Professional Documents
Culture Documents
Rabindranat Tagore - Sakupljanje Plodova
Rabindranat Tagore - Sakupljanje Plodova
SAKUPLJANJE PLODOVA
I
Zatrai od mene, i sakupiu svoje plodove
i u prepunim ih korpama doneti u tvoje dvorite,
mada su se neki usput izgubili, a neki jo nisu zreli.
Jer godinje je doba otealo od obilja,
u hladu se uje alobna pastirska frula.
Naredi mi i razapeu jedra na reci.
Martovski vetar razdrauje, podie snene talase i tera ih da amore.
Bata je dala sve to je imala, i u veernji umoran as
sa zalaskom sunca stie poziv iz tvoje kue na obali.
II
Moj ivot u mladosti bee poput cveta
cveta koji otputa laticu ili dve iz svoga obilja
i ne osea nikakav gubitak kada proleni lahor doe
da prosi na njegovim vratima.
Sada, na kraju mladosti, moj ivot je poput ploda,
i nema ta da tedi, ve eka da se sav ponudi
sa izdanim teretom slasti.
III
IV
V
I aka praine mogla je da skriva tvoj znak
dok nisam otkrio njegovo znaenje.
VI
Izgubio sam svoj pravac jo tamo gde su putevi napravljeni.
Na irokoj vodi, na plavome nebu nema ni traga puta.
VII
Avaj, ne mogu da ostanem u kui,
i dom za mene vie nije dom,
jer veni Stranac doziva, eno dolazi putem.
Odjek njegovih koraka udara mi u grudi, i boli me!
Die se vetar, more jei i uzdie.
Ostavljam sve svoje brige i sumnje da sledim beskuni pravac,
jer Stranac me zove, eno dolazi putem.
VIII
Budi spremno da se otisne, srce moje,
i pusti neka okleva ko mora.
Tvoje je ime prozvano sa jutarnjeg neba.
Ne ekaj ni na koga!
Pupoljak ezne za noi i rosom,
ali rascvetali cvet vapi za slobodom svetla.
Razvali tu oplatu, srce moje, pokai se i poi!
IX
Dok sam iveo kraj svoga nagomilanog blaga,
oseao sam se kao crv to se u mraku hrani vokom u kojoj je roen.
Naputam ovu tamnicu trulei.
Nemam elju da se vraam ustajalom miru,
kreem u potragu za venom mladou;
odbacujem sve to nije jedno sa mojim ivotom
i to nije veselo poput mog smeha.
Jurim kroz vreme i o! srce moje
u tvojoj koiji igra pesnik, peva i skita.
X
Uzeo si me za ruku i privukao k sebi,
postavio me na visoko sedite pred svima,
te postah bojaljiv, nesposoban da se pokrenem i idem svojim putem;
podozriv, pazei na svaki korak da ne bih nagazio
ni na jedan trn njihove nemilosti.
Osloboen najzad! Stigao je udar,
oglasio se bubanj poruge, sedite mi je srueno u prainu.
Moje staze su preda mnom otvorene.
Krila mi puna enje za nebom.
Pridruiu se pononim meteorima, baciu se u bezdanu senku.
Nalik sam oblaku noenom letnjom olujom koji,
odbacivi zlatnu krunu, vea grom kao ma o lanac munja.
U mahnitoj radosti jurim pranjavom stazom prezrenih;
bliim se tvome konanom prijemu.
Dete pronalazi majku tek kada napusti njenu utrobu.
Tako i ja, kada sam razdvojen od tebe, izbaen iz tvog domainstva,
dobijam priliku da ti vidim lice.
XI
Ukraava me samo da bi me ismejao, ovaj moj dijamantski lanac.
Pravi mi modrice kad mi je na vratu,
davi me kad hou da ga raskinem.
Hvata me za grlo, pevanje mi gui.
Kada bih samo mogao da ga tvojoj ruci pruim,
Gospode moj, bio bih spasen.
Preuzmi ga od mene, umesto njega me vencem za sebe vei,
jer stidim se da stanem pred tebe
sa ovim dijamantskim lancem na vratu.
XII
Daleko dole tekla je Jamuna, brza i bistra, a gore se mrtila strma
obala. Okolo behu okupljeni bregovi tamni od drvea i izbrazdani
potocima.
Govinda, uveni uitelj Sika, sedeo je na steni itaju' svete
spise, kada Ragunat, njegov uenik ponosan na svoje bogatstvo,
doe i pokloni mu se, pa ree: ''Doneo sam bedni poklon nedostojan
tvoga prihvatanja.''
Rekavi to pokaza mu par zlatnih narukvica optoenih dragim
kamenjem. Uitelj uze jednu od njih, zavrte je oko prsta, a iz
dijamanata se rasue snopovi svetla.
Narukvica mu naglo iskliznu iz ruke pa se niz obalu otkotrlja u
vodu. ''Avaj!'', vrisnu Ragunat i skoi u reku.
Uitelj se vrati svojoj knjizi, a voda zadra i sakri ono to je
otela, i nastavi da tee svojim tokom.
Slabila je danja svetlost kada se Ragunat vratio uitelju iscrpljen i
mokar. Dahui ree: ''Jo uvek mogu da je povratim ako mi
pokae gde je pala.''
Uitelj uze preostalu narukvicu i bacivi je u vodu ree: ''Tamo je.''
XIII
XIV
XV
XVI
XVII
Izneo sam svoju zemljanu lampu iz kue i viknuo:
''Doite, deco, ja u vam osvetliti put!''
No bee jo uvek tamna kada se vratih,
ostavljajui drum njegovoj tiini, i zaplakah:
''Osvetli mi, Vatro, moja zemljana lampa razbijena lei u praini!''
XVIII
Ne: nije na tebi da pupoljke otvara u cvetove.
Protresi pupoljak, rasturi ga;
iznad tvoje moi je da ga natera da cveta.
Tvoj ga dodir prlja, kida mu latice na komadie i rasipa ih u prah.
Ali nikakve se boje ne pojavljuju, i nikakav miris.
Oh, nije za tebe da pupoljak otvara u cvet.
Onaj ko moe da otvori pupoljak, ini to tako jednostavno.
Samo baci pogled na njega, i ivotni sok potee ilicama.
Na njegov dah cvet iri svoja krila i lepra na vetru.
Boje nadiru kao enje srca, miris odaje slatku tajnu.
Onaj ko moe da otvori pupoljak, ini to sasvim jednostavno.
XIX
XX
XXI
XXII
XXIII
Pesnikov um ponesen lebdi i plee na talasima ivota
sred glasova vetra i vode.
Sada kada je sunce zalo i potamnelo nebo se navlai nad more
kao klonule trepavice na umorne oi, vreme je da skloni svoje pero
i pusti da mu misli potonu na morsko dno, sred vene tajne te tiine.
XXIV
Tamna je no, dubok je tvoj san u tiini mog bia.
Probudi se, Ljubavni Bole,
jer ne znam kako da otvorim vrata, te stojim napolju.
Vreme je stalo, zvezde vrebaju, vetar se stiao,
tiina je muna u mome srcu.
Probudi se, Ljubavi, probudi!
Do vrha napuni moju praznu au, i dahom pesme uznemiri no.
XXV
Jutarnja ptica peva.
Odakle joj re jutra pre no to jutro svane,
dok zmaj noi jo uvek dri nebo u svojim hladnim crnim kolutima?
Reci mi, jutarnja ptico, kako je, kroz dvostruku no neba i lia,
naao svoj put do tvoga sna taj vesnik pristigao sa istoka?
Svet ti nije verovao kad si uskliknula:
''Sunce pristie, no je pokojna.''
O, spavau, probudi se! Otkrij elo, iekujui prvi blagoslov svetla,
i s radou i verom zapevaj s pticom jutra.
XXVI
Prosjak u meni podie mrave ruke ka nebesima bez zvezda
i gladnim glasom zaurla u uho noi.
Molitve mu behu upuene slepoj Tami
to leae kao pali bog u pustome nebu izgubljenih nada.
udni urlik krui oko provalije oajanja
- ptica koja krii i oblee oko praznog gnezda.
Ali kada je jutro spustilo sidro na obod Istoka,
prosjak u meni poskoi i uzviknu:
''Blagosloven li sam to me je gluva no odbila
to riznica joj bee prazna.''
I vikao je: ''O, Svete, o, Svetlosti, dragoceni ste,
a dragocena je i radost to vas najzad otkrih!''
XXVII
Sanatan je vrteo svoje brojanice pokraj Gange kada mu prie
jedan bramin u ritama i ree: ''Pomozi mi, siromaan sam!''
''Ovaj anak za pronju je sve to mi pripada'', odvrati Sanatan,
''razdelio sam sve to sam imao.''
''Ali moj gospod iva doao mi je u san i savetovao me da se tebi
obratim'', tvrdio je bramin.
Sanatan se iznenada priseti kako je podigao dragi kamen meu
oblucima na renoj obali, i mislei da nekome moe zatrebati sakrio
ga u pesku. On pokaza braminu to mesto, i ovaj se zapanji kad ga
iskopa.
Bramin sede na zemlju i u osami razmiljae dok sunce ne zae
za drvee, a pastiri se sa stokom ne vratie kuama. Zatim ustade,
polako prie Sanatanu, i ree: ''Uitelju, daj mi najmanju esticu tog
bogatstva koje prezire sve bogatstvo sveta.''
Pa hitnu dragi kamen u vodu.
XXVIII
Ponovo i ponovo sam dolazio na tvoju kapiju
ispruenih ruku, molei za jo i jo.
Davao si i davao, ponekad vrlo tedljivo, a nekad preko mere.
Neke sam stvari uzimao, a neke ostavljao;
neke su bile teke u mojim rukama;
neke pretvorih u igrake i razbih kad mi dodijahu;
sve dok krhotine i zalihe tvojih darova ne postae ogromne,
zaklanjajui i tebe, sve dok mi stalno iekivanje ne iznuri srce.
Uzmi, o, uzmi! samo za to sad molim.
Raznesi sve iz ove prosjake inije:
ugasi svetiljku ovog upornog uvara:
uhvati me za ruke i podigni iz ove narastajue hrpe tvojih darova.
u ogoljeni beskraj samo tvog prisustva.
XXIX
Postavio si me meu poraene.
XXX
Osmeh veselja razlio se nebom
kada si mi srce odenuo u dronjke i poslao ga na drum da prosi.
XXXI
''Ko e meu vama preuzeti obavezu hranjenja gladnih?'', zapitao
je Gospod Buda svoje sledbenike kada je glad harala u ravastiju.
Ratnakar, bankar, obori glavu i ree: ''Potrebno je mnogo vie od
sveg mog bogatstva da se nahrane gladni.''
ajsen, zapovednik kraljeve vojske, ree: ''Rado bih dao i svoju
sopstvenu krv, ali ni u mom domu nema dovoljno hrane.''
Darmapal, koji je imao mnogo zemlje, ree uzdiui: ''Demon
sue opustoio mi je njive. Ne znam kako da kralju isplatim porez.''
Tada ustade Suprija, ki lutajueg monaha. Pokloni se svima i
krotko izjavi: ''Ja u nahraniti gladne.''
''Kako!'', uzviknue iznenaeni. ''Kako misli da e ispuniti taj
zavet?''
''Siromanija sam od svih vas'', ree Suprija, ''i u tome je moja
snaga. Moja riznica i moje skladite su u svakoj od vaih kua.''
XXXII
Moj kralj bee mi nepoznat, i zato sam, kada je zatraio svoj danak,
bio toliko drzak da pomislim kako u se sakriti
ostavivi dugove neplaene.
Izbegavao sam ga i krio se danju iza posla a nou iza snova.
Ali njegovi zahtevi pratili su me pri svakom mom udahu.
Tako shvatih da sam ja njemu poznat,
i da nije preostalo nijedno mesto koje bi bilo samo moje.
Sad udim da sve svoje poloim pred njegove noge,
i steknem pravo na svoje mesto u njegovom carstvu.
XXXIII
Kada sam pomislio da u te uobliiti kao figuru iz svog ivota,
da te ljudi oboavaju, donesoh svoj prah i elje,
sve svoje arene zablude i snove.
Kad te zamolih da od mog ivota iz svog srca stvori oblije
koje e voleti, doneo si svoju vatru i silu, i istinu, divotu i spokoj.
XXXIV
''Vae Velianstvo'', saopti neki slubenik kralju, ''svetac
Narotam nikada se nije udostojio da ue u kraljevski hram.
''On peva slavu Boju pokraj javnog druma. Hram je opusteo.
Ljudi se okupljaju oko njega kao pele oko beloga lotosa, ne marei
za ovaj zlatni up sa medom.''
Kralj, uzrujavi se, ode do mesta gde je Narotam sedeo na travi,
pa ga zapita: ''Oe, zato ostavi moj hram sa zlatnom kupolom, te
sede napolju u prainu da propoveda Boju ljubav?''
''Zato to se Bog ne nalazi u tvome hramu'', ree Narotam.
Kralj se namrgodi i ree: ''Zna li ti da je dvadeset miliona u zlatu
potroeno za izgradnju te umetnike divote, i da je raskonim
obredima posveena Bogu?''
''Da, znam to'', odgovori Narotam. ''Bee to one godine kada su
hiljade tvojih podanika ije su kue izgorele uzalud stajale pred
tvojim vratima molei za pomo.
''I ree Bog: 'Bedni stvor koji nije u stanju da prui utoite i
zatiti svoju brau, hoe da gradi moju kuu!' Te odabra svoje mesto
meu nezatienima pod drveem kraj puta.
''A u tom zlatnom mehuru nema nieg do silnog dima
nadmenosti.''
Kralj zaurla: ''Napusti moju zemlju!''
A svetac mirno ree: ''Tako je, proteraj i mene kud si proterao
mog Boga.''
XXXV
Truba u praini lei.
Vetar zamire, svetlo je ugaeno. Oh, zli dane!
Doite, borci, donesite barjake, doite pevai
sa ratnikim pesmama! Doite, hodoasnici, marirajte bre!
Truba u praini lei i eka na nas.
Sa veernjim ponudama iao sam ka hramu,
traei mesto za predah posle celodnevnog tekog rada,
nadajui se da e mi rane biti isceljene a mrlje sa odee sprane.
Tada u praini naoh tvoju trubu.
Nije li ba to bio as da upalim svoj fenjer?
Nije li no tad zapevala svoju uspavanku zvezdama?
O, ti, krvavo-crvena ruo, moji makovi sna izbledeli su i uveli!
Bejah uveren da su moja lutanja okonana i svi dugovi plaeni,
kad nenadano nabasah na tvoju trubu u prainu palu.
Dirni mi umalo srce arima svoje mladosti!
Nek se sva moja radost u vatri razbukti.
Nek strele buenja prolete kroz srce noi,
nek jezivo uzbuenje strese ovo slepilo i ukoenost.
Dooh da podignem tvoju trubu iz praine.
Za mene vie nema sna moj put e odsada voditi kroz kie strela.
Neki e istrati iz svojih kua i stati na moju stranu neki e plakati.
Neki e se prevrtati i jeati u groznim snima.
Jer tvoja e se truba oglasiti veeras.
XXXVI
Kada, mahniti od veselja, digoe prainu da uprljaju tvoju odoru,
o, Predivni, osetih gaenje u srcu.
Doviknuh ti: ''Uzmi svoju ibu i kazni ih!''
Jutarnja svetlost pade im na oi, crvene od none terevenke;
stanite beloga krina doekalo je njihov vreli dah; zvezde su
kroz dubinu svete tame zapanjene gledale njihovo banenje
njih koji su podigli prainu da ti odoru uprljaju, o, Predivni!
Tvoje sedite sudije bee u cvetnoj bati, u ptijim notama s prolea:
na senovitim renim obalama, gde drvee umi odazivajui se
na um talasa.
O, moj Prijatelju, kako jadni behu u svojoj strasti.
unjahu se u mraku da ugrabe tvoje ukrase da okite vlastite udnje.
Kad te pogodie i nanee ti bol, to pogodi i mene, te povikah:
''Uzmi svoj ma, Ljubljeni moj, i presudi im!''
Ali tvoja pravda obazriva bee. Majine suze prolie se
na tu njihovu drskost; neunitiva vera Ljubljenoga
skrila je njihova pobunjenika koplja u vlastite rane.
Tvoja presuda bee u nemom bolu besane ljubavi:
u rumenilu stida neporonog: u suzama noi unesreenog:
u bledom jutarnjem svetlu pratanja.
O, Strani, u svojoj nesmotrenoj pohlepi uzverae se nou uz kapiju,
provalie u tvoje skladite da te pokradu.
XXXVII
Upagupta, sledbenik Bude, zaspao je u praini pokraj gradskih
zidina Mature.
Sva rasveta bee pogaena, sva vrata zatvorena, a zvezde
skrivene mranim avgustovskim nebom.
ija su to stopala zveckala laniima oko glenjeva, naglo mu
dirnuvi grudi? Prenuo se iz sna, a svetlost eninog fenjera pala je na
njegove blage oi.
Bee to plesaica, okiena draguljima, ogrnuta u bledoplavi plat,
pijana od vina svoje mladosti. Spustila je fenjer i ugledala
mladalaki lik asketske lepote.
''Oprosti mi, mladi isposnie'', rekla je, ''i budi tako ljubazan da
doe u moj dom. Pranjava zemlja nije podesan leaj za tebe.''
Isposnik odgovori: ''eno, produi svojim putem; kad bude
vreme, doi u ti.''
Crna no naglo pokaza zube u blesku munje. U uglu neba
zareala je oluja, i ena uzdrhta od straha.
......
Kronje drvea pored puta bolno su udele za cvetanjem. Veseli
zvuci flaute stizahu izdaleka kroz topli proleni zrak.
Graani otioe u ume, na svetkovinu cvea. Nasred neba
blistao je mesec i zurio u senke zanemelog grada.
Mladi isposnik hodao je opustelom ulicom, dok su sa kronji
mangoa nad njegovom glavom ludo zaljubljene koel ptice uporno
ponavljale svoju besanu jadikovku.
Upagupta proe kroz gradske kapije i zastade u podnoju
bedema.
Kakva to ena lei u senci zida pred njegovim nogama, pogoena
crnom kugom, tela prekrivenog gnojnim ranama, na preac
proterana iz grada?
Isposnik sede pokraj nje, poloi joj glavu na svoja kolena, ovlai
joj usne vodom i melemom premaza telo.
''Ko si ti, milostivi?'', zapita ena.
''Doao je, naposletku, trenutak da te posetim, i evo ovde sam'',
odgovori mladi isposnik.
XXXVIII
Ovo nije puko ljubavno udvaranje meu nama, moj ljubavnie.
Opet su i opet na mene nasrtale i vritale olujne noi,
gasei moju lampu: nakupie se mrane sumnje,
zaklonivi sve zvezde sa moga neba.
Opet su i opet nasipi bili razvaljivani, putajui da poplava odnese
moju etvu, a kuknjava i oajanje parali su mi nebo s kraja na kraj.
Ono to sam nauio jeste da u tvojoj ljubavi ima bolnih udaraca,
ali nikada hladne ravnodunosti smrti.
XXXIX
XL
XLI
Laar je vani, prelazi burno more nou.
Jarbol je bolan od prepunih jedara rairenih silovitim vetrom.
Ugrieno zubom noi, nebo pada na more, zatrovano crnim strahom.
Talasi elima naleu na tamu, a Laar je vani, preseca puinu burnu.
Laar je vani, ne znam zbog kakvog dogovorenog sastanka
prepada no iznenadnom belinom jedara.
Ne znam na koju se obalu, na kraju, iskrcava da bi dopro
do tihog dvorita, tamo gde lampa gori,
i pronaao nju koja sedi u praini i eka.
Kakva je to potraga to lau mu nagoni da ne mari
za oluju ni za mrak? Je li natovarena draguljima i biserjem?
Ah, ne, Laar sa sobom ne donosi blago,
ve samo belu ruu u ruci i pesmu na usnama.
To je za nju koja usamljena bdi uz lampu to gori.
Ona ivi u kolibi kraj puta. Rasputena kosa vijori joj na vetru
i oi sakriva. Oluja urla kroz razvaljena vrata,
u zemljanoj lampi svetlo treperi i senke na zidove baca.
Kroz zavijanje vetrova ona zau kako je Laar po imenu doziva,
nju ije je ime nepoznato.
Davno se on otisnuo. I jo e mnogo vremena proi
pre no to dan svane i on joj zakuca na vrata.
Nee zalupati bubnjevi i niko nee znati.
Samo e svetlost ispuniti kuu,
blagoslovena e praina biti, a srce radosno.
U tiini nestae sve sumnje kada Laar na obalu stigne.
XLII
Grevito se drim za ovaj ivi splav, svoje telo,
u uzanom toku reke mojih zemaljskih godina.
Naputam ga kad prelazak se svri. A onda?
Ne znam jesu li tamo svetlost i tama iste.
Neznanac je beskrajna sloboda: nemilosrdan je u svojoj ljubavi.
koljku drobi radi bisera, nemog u tamnici neznanja.
Jadno srce, ti razmilja i plae zbog prolih dana!
Raduj se to dani pristiu! Kucnuo je as, hodoasnie!
Vreme je da prebrodi raskrsnicu!
S njegovog lica ponovo spae veo, i sreete se.
XLIII
Nad motima Gospoda Bude kralj Bimbisar podigao je svetilite,
pozdrav u belom mermeru.
Tamo bi uvee dolazile sve neveste i keri iz kraljeve kue da
ponude cvee i zapale lampe.
Kad njegov sin u svoje vreme posta kralj, u krvi je zatro oevu
veru, i rtvene vatre palio svetim knjigama.
Jesenji dan na umoru bee. Bliio se as veernje molitve.
rimati, slukinja kraljice, verna Gospodu Budi, okupavi se u
svetoj vodi i ukrasivi zlatni posluavnik svetiljkama i sveim belim
cveem, tiho podie svoje tamne oi ka kraljiinom licu.
Kraljica se najei u strahu i ree: ''Zar ne zna, ludo, da smrt je
kazna svakome ko se klanja u Budinom svetitu? Takva je kraljeva
volja.''
rimati se pokloni kraljici, i otiavi od njenih vrata doe i stade
pred Amitu, novovenanu mladu kraljevog sina.
Sa ogledalom od uglaanog zlata u krilu, nevesta je plela svoje
duge tamne uvojke i crvenom bojom nanosila taku dobre sree kod
razdeljka.
Zadrhtae joj ruke kad ugleda mladu sluavku, te povika:
''Dovodi me u stranu opasnost! Odlazi ovoga trena.''
Princeza ukla kraj prozora je sedela i itala romantino tivo pri
svetlu zalazeeg sunca. acnula se kada na svome pragu ugleda
sluavku sa svetim ponudama.
Knjiga joj pade iz krila, i ona apnu rimati na uho: ''Ne srljaj u
smrt, odvana eno!''
rimati je ila od vrata do vrata. Podigla je glavu i uzviknula: ''O,
ene kraljevske kue, pohitajte! Vreme je za Boju slubu!''
Neke joj u lice zalupie vrata, neke je ispsovae.
Poslednji odsjaj danjega svetla nestajao je sa bronzane kupole na
kuli dvorca.
XLIV
Dan koji stoji izmeu tebe i mene poslednji put se klanja na rastanku.
No preko lica navlai veo,
i prikriva jedini fenjer to u mojoj odaji gori.
Tvoj tamni sluga beumno stie i prostire svadbeni ilim
da na njemu sama sa mnom sedi u tiini, bez rei, do kraja noi.
XLV
Probdeh no na postelji od tuge, umorie se oi. Moje potiteno srce
jo nije spremno da doeka jutro prepuno veselja.
Navucite veo preko ove obnaene noi,
odvratite od mene ovaj nagli blesak i ivota ples.
Nek' me blage tame plat skloni u svoje nabore,
i nakratko mi zakloni bol od pritiska sveta.
XLVI
XLVII
XLVIII
Lepotu i red unesi u moj samaki ivot, eno,
k'o to ih unese u moju kuu dok ivela si.
Pometi pranjave krhotine sati, vreve napuni prazne,
i popravi sve to bee zaputeno.
Potom otvori skrivena vrata svetilita, zapali sveu,
i daj da sretnemo se u tiini pred naim Gospodom.
XLIX
Ogroman bee bol dok si mi strune timovao, moj Gospodaru!
Zaponi muziku svoju i daj da zaboravim na njega;
daj da u lepoti osetim ta si to imao na umu tih nemilosrdnih dana.
No na izmaku okleva pred mojim vratima,
nek' rastanem se s njom sa pesmama.
Pretoi svoje srce u strune mog ivota, Gospodaru,
kroz melodije to s tvojih zvezda silaze.
LI
LII
Kakva je to muzika u ijem se ritmu ljulja svet?
Smejemo se kada udara o greben ivota,
jeimo se od uasa kad vraa se u tamu.
LIII
LIV
Ree mi Oblak: ''Nestajem''; No ree: ''Utapam se u ognjenu zoru.''
Bol ree: ''Ostajem u dubokoj tiini kao otisak njenog stopala.''
''Iezavam sa ispunjenjem'', ree moj ivot.
Zemlja kaza: ''Moja svetla svakog trena ljube ti misli.''
''Prolaze dani'', Ljubav ree, ''ali ja ekam na te.''
Smrt ree: ''Upravljam pramac tvoga ivota na onu stranu mora.''
LV
Tulsidas, pesnik, lutao je zadubljen u misli pored Gange, onim
pustim mestom gde spaljuju mrtvace.
Naiao je na jednu enu koja je sedela pored nogu lea svoga
mua, svetlo obuena kao za venanje.
Ona ustade kada ga ugleda, pokloni mu se i ree: ''Odobri mi,
Uitelju, svojim blagoslovom, da sledim svoga supruga na nebo.''
''emu takva urba, keri moja?'', upita Tulsidas. ''Nije li i ova
zemlja Onoga koji je stvorio nebo?''
''Ne udim ja za nebom'', ree ena. ''Hou svog mua.''
Tulsidas se nasmei i ree joj: ''Vrati se svojoj kui, dete moje. U
roku od mesec dana nai e svoga mua.''
I ena se vrati s radou i nadom. Tulsidas joj je dolazio svakoga
dana i prenosio joj uzviene misli, sve dok joj se srce do vrha ne
ispuni boanskom ljubavlju.
Nije proteklo ni punih mesec dana kada joj dooe komije s
pitanjem: ''eno, jesi li nala svoga mua?''
Udovica se osmehnu i ree: ''Jesam.''
Sa velikom radoznalou upitae: ''Pa gde je on?''
''U mom je srcu gospodar moj, sa mnom istovetan'', ree im ena.
LVI
Na tren si prela na moju stranu i dirnula me
predivnom misterijom ene, koja se nalazi u samom srcu stvaranja.
Ona to Bogu uvek uzvraa njegov miomiris;
ona je vazda svea lepota i mladost prirode;
igra u uboreim potocima i peva u jutarnjem svetlu;
podiui talase doji ednu zemlju; u njoj se Veiti cepa nadvoje
u radosti koja ne moe da se uzdri, i izliva se u ljubavnom bolu.
LVII
Ko je ona koja boravi u mom srcu, ena zauvek neutena?
Udvarao sam joj se, ali nisam uspeo da je osvojim.
Okitio je vencima i pevao joj slavopojke.
Na licu joj osmeh zasja na tren, pa nestade.
''Nema mi radosti od tebe'', kriknu, ena u alosti.
Kupio sam joj dragulje, ukrase za noge, hladio je lepezom posutom
dragim kamenjem; napravih joj postelju na postolju od zlata.
U oima joj zatitra traak zadovoljstva, pa se izgubi.
''Ne nalazim radosti u tome'', zaplaka ona, ena u alosti.
Posadio sam je u vozilo trijumfa i vozio je s kraja na kraj zemlje.
Klanjala su joj se opinjena srca, i usklici odobravanja
prolamali se nebom. Ponos joj zaiskri u oima na tren, pa se
ugasi u suzama. ''Ne radujem se pobedi'', zavapi, ena u alosti.
Zapitah je: ''Reci mi za kim traga?''
''Iekujem onog s imenom nepoznatim'', rekla je samo.
Dani prolaze a ona plae i ponavlja: ''Kada e doi moj voljeni
kojeg ne poznajem, i postati mi zauvek znan?''
LVIII
Tvoja je svetlost to silovito izbija iz mraka,
i blagodat to nie iz rascepljenog srca borca.
Tvoja je kua svetu pristupana,
tvoja ljubav na bojno polje zove.
LIX
Kada se umorim od putovanja i oednim od sparnog dana,
kada utvarni asovi sumraka bacaju senke na moj ivot,
tada ne vapim samo za tvojim glasom, prijatelju,
ve i za dodirom tvojim.
Muka mi je u srcu od sveg ovog obilja koje ti ne dadoh.
LX
Miris u pupoljku jeca: ''Jao meni, umire dan,
sreni dan prolea, a ja sam zarobljenik u laticama!''
Ne gubi sranost, plaljivo moje!
Pui e tvoje spone, pupoljak e se otvoriti u cvet,
a kada iezne u potpunom zanosu prolee e i dalje iveti.
Miris dahe i treperi u pupoljku, plaui: ''Jao meni, prolaze sati,
a ja jo ne znam kuda idem, ni ta je to to traim!''
Ne gubi sranost, plaljivo moje!
Proleni povetarac kriom je uo tvoju elju,
nee se svriti dan pre no to ispuni svrhu svog postojanja.
Mranom mu se ini budunost, pa u oaju miris zakuka:
''Jao meni, zbog ije je greke moj ivot tako besmislen?
Ko e mi rei, zato uopte postojim?''
Ne gubi sranost, plaljivo moje! Blii se savreno praskozorje
u kojem e izmeati svoj ivot sa sveukupnim ivotom,
i najzad doznati svoju svrhu.
LXI
Ona je jo uvek dete, milostivi gospodaru.
Nestano tri po tvome dvorcu i igra se,
i pokuava da igrakom uini i tebe.
Ona ne mari kad joj se kose razbarue i neuredna odea
po praini se vue. Zaspi dok joj govori i ne slua
a cvet koji joj jutros dade pada joj iz ruku u prainu.
Kad krene oluja i tama prekrije nebo, ne moe da spava;
lutke su razbacane po podu, dok se u uasu privija uz tebe.
U sluenju, boji se, mogla bi te razoarati.
A ti je sa osmehom posmatra u igri. Ti je zna.
Dete to sedi u praini je tvoja budua nevesta;
njena e igra, vremenom umirena, prerasti u ljubav.
LXII
LXIII
LXIV
Sunce je preko zapadne obale reke zalo meu kronje.
Momci isposnici dognae stoku kui, pa posedae oko vatre da
sluaju uitelja, Gotamu, kad neobian deko stie, pozdravi ga
dajui mu voe i cvee i, poklonivi se nisko pred njim, piskavim
glasom ree: ''Gospodaru, doao sam ti da me primi na stazu
najvie Istine. Moje ime je Satjakama.''
''Blagoslovi neka su s tobom'', ree uitelj. ''Kojem rodu pripada,
sinko? Samo je bramin podesan da stremi ka najvioj mudrosti.''
''Uitelju'', odgovori momi, ''ne znam kojeg sam roda. Idem da
pitam majku.''
Rekavi to on ode i, pregazivi plitki potok, vrati se majinoj
kolibi to bee na kraju peane pustare, na ivici zaspalog sela.
Fenjer je tinjao u sobi, a majka je stajala na vratima, ekajui u
mraku na povratak sina.
Privi ga na grudi, poljubi u glavu, i upita: ''Kako je bilo kod
uitelja?''
''Kako se zove moj otac, draga majko?'', zapita deko. ''Jer samo
je bramin podesan da stremi ka najvioj mudrosti, ree mi Gospod
Gotama.''
ena obori pogled, i apatom ree: ''U mladosti sam bila
siromana i imala mnoge gospodare. Stigao si u naruje svoje majke
abale, mili moj, dok jo nije imala mua.''
Prvi sunevi zraci zablistae na vrhovima kronji pustinjakog
prebivalita u umi.
Tu uenici, zamrenih kosa jo mokrih od jutarnjeg kupanja,
sedee pod prastarim stablom ispred uitelja.
Tad stie Satjakama. Do zemlje se pokloni stopalima mudraca, i
stajae bez rei.
Uzvieni uitelj zapita ga opet: ''Kai, kojem rodu pripada?''
LXV
Moda u ovome gradu postoji jedna kua pred kojom se ovoga jutra
kapija zanavek otvara na dodir izlazeeg sunca,
gde je zadatak svetlosti izvren.
Cvetovi se otvorie u ivim ogradama i batama,
i moda postoji neko srce koje je ovoga jutra ba u njima
otkrilo dar koji putuje od iskona.
LXVI
Sluaj, srce moje, u njegovoj je svirali muzika mirisa divljeg cvea,
sjajnoga lia i svetlucave vode, senki u kojima zuje pelinja krila.
Svirala krade osmeh sa prijateljevih usana
i rasprostire ga preko mog ivota.
LXVII
Ti uvek stoji sam izvan bujice mojih pesama.
Talasi mojih melodija zapljuskuju ti stopala,
ali ne znam kako da i sam doprem do njih.
Ovo moje igranje s tobom je igra izdaleka. Razdvojenost raa patnju
to se pretapa u melodiju kroz moju sviralu.
LXVIII
Ovoga jutra prozor mog srca otvorio se naglo,
prozor to gleda na tvoje srce.
Zaudio sam se opazivi da je ime po kojem me zna
ispisano u aprilskom liu i cveu, i utke seo.
Na tren bee pomeren zastor izmeu mojih pesama i tvojih.
LXIX
Bio si u sreditu moga srca,
i zato te ono nije pronalazilo u svojim lutanjima;
uporno si se krio od mojih ljubavi i nada, jer uvek bee u njima.
Bio si najdublja radost u igri moje mladosti,
i dok sam ja bio obuzet igrom radost je minula neprimeena.
Pevao si mi u zanosima moga ivota,
a ja zaboravljah pesmom da ti uzvratim.
LXX
Kad dri svoju svetiljku na nebu,
ona baca svetlost na moje lice, a njena senka pada po tebi.
Dok drim svetiljku ljubavi u svom srcu,
njena svetlost pada na tebe, a ja ostajem pozadi, u senci.
LXXI
O, talasi, talasi to prodirete nebo, blistavi na svetlu,
razigrani od ivota, talasi kovitlajue radosti, talasi veno nadirui.
Zvezde se njiu na vama,
sve nijanse misli isterali ste iz dubina i razbacali po alu ivota.
Raanje i umiranje diu se i padaju u vaem ritmu,
dok galeb moga srca iri krila i klike od ushienja.
LXXII
Iz celog sveta potekla je radost da stvori mi telo.
Lue svih nebesa ljubljahu je i ljubljahu dok se ne probudi.
Cvee uurbanih leta uzdisae u njenom dahu
i glasovi vetrova i vode pevahu u njenim kretnjama.
Strast strujanja boja u oblacima i umama ulivala se u njen ivot,
muzika svih stvari joj milovanjem oblikovala udove.
Zapalila je svoju lampu u mom domu ona je moja nevesta.
LXXIII
Prolee mi je liem i cveem zalo u telo.
LXXIV
Moji su okovi preseeni, moji dugovi plaeni,
vrata su otvorena, odlazim na sve strane.
LXXV
LXXVI
LXXVII
LXXVIII
LXXIX
Neka ne budem onaj to se moli da bude zatien od opasnosti,
ve da bude neustraiv kad se suoi sa njom.
Neka ne preklinjem za umirenje bola,
nego za sranost da ga nadvladam.
Na bojnom polju ivota, nek' se ne uzdam u saveznike,
nego u svoju vlastitu snagu.
Neka u munom strahu ne zapomaem da budem spaen;
neka se uzdam u strpljenje i osvojim slobodu.
Daj da ne budem kukavica koja tvoju naklonost
osea samo u svome uspehu, no neka svakako budem
u domaaju tvoje ruke u neuspehu.
LXXX
Nisi poznavao sebe dok samo tebe je bilo,
i nije bilo poruka ni naloga;
samo je vetar leteo sa ove obale na drugu.
Pojavih se i ti se prenu, pa nebeski svod procveta svetlima.
Uinio si da se otvaram u mnogim cvetovima;
ljuljao me u kolevkama mnogih oblika;
krio me u smrti i ponovo me otkrivao u ivotu.
Pojavih se i srce ti se uskomea; patnja ti doe, a i radost.
Dodirnu me i ljubavlju se ozari.
Ali na oima mi osta skrama stida a u grudima trepet straha;
lice mi pokriveno velom iza kojeg plaem kad ne mogu da te vidim.
A ipak znam za neizmernu udnju tvog srca da me vidi,
udnju koja mi zorom dolazi na vrata i nikako ne prestaje da kuca.
LXXXI
Na svojoj bezvremenoj strai oslukuje prilaenje mojih koraka
dok ti se radost prikuplja u jutarnjem polumraku
i rasprskava u planuu svetla.
LXXXII
Izgovoriu tvoje ime, sedei sam meu senkama
mojih neujnih misli.
Izgovoriu ga bez rei, izustiu ga bez svrhe.
LXXXIII
I
Oseam da sve zvezde sijaju u meni.
Svet poput bujice provaljuje u moj ivot.
Cvee cveta u mom telu.
Sva mladost kopna i vode poput tamjana se dimi u mojoj dui,
a dah svih stvari svira na mojim mislima kao na fruli.
II
Dok svet spava stiem na tvoja vrata. Zvezde su neme, plaim se
da zapevam. ekam i osmatram, dok tvoja senka ne proe
pored balkona noi, i vraam se punog srca.
Potom izjutra pevam pokraj druma. Cvee u ivici daje mi odgovor
i jutarnji vazduh slua, putnici naglo zastaju i gledaju me u lice,
misle' da sam ih dozivao po imenima.
III
Ostavi me pred svojim vratima da zauvek tvojim eljama sluim.
Pusti me da krstarim po tvom Kraljevstvu ekajui tvoj poziv.
Ne dozvoli da potonem i nestanem, da ikada klonem.
Neka mi ivot ne bude pocepan u dronjke zbog rasipnosti
tog krajnjeg siromatva.
Neka me ne opkole sumnje keri rasejanosti.
Neka ne pratim mnoge staze da bih prikupio mnoge stvari.
Neka ne zarobim srce u jaram k'o mnogi.
Glavu nek' drim visoko i smelo, ponosan to tvoj sam sluga.
LXXXIV
VESLAI
uje li mete smrti u daljini, pokli usred ognjenih reka
i otrovnih oblaka - kapetanov signal krmanou da okrene brod ka
bezimenoj obali, jer prolo je to vreme ustajalo vreme u luci
kada se ista roba kupuje i prodaje beskrajno kruei,
kad se jalove stvari gomilaju do iznemoglosti i praznine smrti.
Bude se u naglom strahu i pitaju: ''Drugovi, koji je izbio sat?
Kad e zapoeti zora?'' Oblaci su zaklonili zvezde
ko je tu ko moe da primeti pozivajui prst dana?
Istravaju sa veslima u rukama, postelje su opustele, mati se moli,
ena bdi pored vrata; jauk rastanka do neba se die,
i uje se kapetanov glas u mraku: ''Doite, mornari,
vremenu u luci doao je kraj!''
Svi crni avoli sveta pokuljae i preplavie svoje obale,
pa ipak, veslai, zauzmite svoja mesta sa blagoslovom bola u dui!
Koga okrivljujete, brao? Sagnite glave! Greh bee va i na.
Jara koja u Bojem srcu raste itavu venost
kukaviluk slabih, oholost jakih, gramzivost gojaznog blagostanja,
zloba nepravinih, gordost rase, i uvreda oveka
smrskala je Boji mir, besnei u oluji.
Neka oluja raznese u delie svoje srce poput zrele mahune,
sejui gromove. Prekinite razmetanja, ukore i hvale.
Sa spokojem neme molitve na elima zaplovite ka bezimenoj obali.
Upoznavali smo grehe i nesree svakoga dana, i smrt smo upoznali;
svi oni preleu iznad naeg sveta kao oblaci,
rugajui nam se usput, sevajui smehom.
Odjednom zastaju, postaju udovite,
i mornari moraju stati pred njih i rei: ''Ne bojimo te se, Nakazo!
Jer svaki dan smo proiveli pobeujui te, i umiremo sa verom
da Mir je istinit, kao i Dobro, kao i veiti Jedan!''
LXXXV
PESMA PORAENIH
Moj Gospodar naloio mi je da, dok stojim na ivici druma,
otpevam pesmu Poraenosti, jer to je nevesta koju On kriom prosi.
Ona je navukla tamni veo, krijui od gomile lice,
a sve vreme joj u tami dragulj na grudima blista.
Napustio ju je dan, i Boja no eka na nju
sa upaljenim svetiljkama i cveem vlanim od rose.
utljiva, pogleda oborenog, ostavila je svoj dom za sobom;
iz njega se razlee to naricanje u vetru.
No tom liku ljupkom od posramljenosti i patnje
zvezde pevaju ljubavnu pesmu venosti.
U samotnoj odaji otvorie se vrata, zau se zov,
a srce tame zadrhta u strahu od skorog sastanka.
LXXXVI
ZAHVALNICA
Oni to stupaju stazom oholosti gazei sve skromne ivote,
prljajui neno zelenilo zemlje otiscima svojih stopa u krvi
- neka se raduju, i hvala ti, Gospode, to dan je njihov.
No, ja sam zahvalan to moja sudbina lei sa smernima, koji
trpe i podnose breme sile, i kriju lica i gue svoje jecaje u mraku.
Jer svaki treptaj njihovog bola zadrhtao je u tajnoj dubini tvoje noi,
i svako vreanje njih uneto je u tvoju velianstvenu tiinu.
I njihovo je sutra.
O, Sunce, podigni se i obasjaj krvarea srca to se otvaraju
u jutarnjem cveu, dok svetlost baklje bahatog pirovanja
zamire u pepelu.
KRAJ