Professional Documents
Culture Documents
Noć Skuplja Vijeka Lompar
Noć Skuplja Vijeka Lompar
rukopis Njegoeve pesme naen je mnogo kasnije kada je najmlaa ker kralja Nikole
poklonila Njegoevu biljenicu u kojoj je naen rukopis ove Njegoeve pesme. Nije bilo
nikakvih dramatinih razlika u prevodu, ali od tada je moemo posmatrati onako kako je
ispisana pesnikovom rukom. Ali, tu se vidi jo jedna ruka. Neko, u ijem je posedu bio
ovaj prepis, oseao je u izvesnom smislu neprikladnost ili neuobiajenost njenoga tona, i
promenio je pesniko Ja u tree lice on. Dao je pesmi i drugo ime Paris i Helena.
Pokuao je, dakle, u odreenom stepenu celu tematiku pesme objektivizuje i odvoji od
pesnika i ta razlika je grafoloki utvrena, a i golim okom je lako vidljiva. Pesma No
skuplja vijeka predstavlja jednu od najlepih, ali verovatno sa pesmom Santa Maria
della Salute, i najlepu ljubavnu pesmu srpske poezije uopte. Ona, meutim, nema onu
brujnu, orguljsku zvunost pesme Santa Maria della Salute, ni onu tihu, aptavu Disovu
muziku koja se pojavljuje u pesmi Moda spava. Ona se nalazi u jednom jezikom
oseanju koje je odvojeno od naeg, kao to dubina njenoga tona i tematike zahteva
jednu vrstu napora koji moramo da uinimo. U svom obliku pesma podrazumeva etiri
motiva, koja sam pomenuo, i takoe podrazumeva razliito kretanje motivacija. Ona
podrazumeva jednu realistiku motivaciju, dakle susret dvoje ljubavnika u noi, ali
paralelno sa njom ona podrazumeva jednu vrstu motivacije koja bi bila misterijska, gde
se sam realistiki susret stavlja u dubinu istorijskog, mitskog prostora i u njegovu
prezentaciju. Trei momenat, trea motivacija koja se u ovoj pesmi pojavljuje, jeste
mistika motivacija. To je dakle onaj momenat kada se misterijski sloj zajedno, preko
realistikog, prenosi u jednu vrstu mistikoga iskustva.
**Lompar ita pesmu**
Odmah je jasno ta je izazivalo nelagodnost drutvenog oseanja pred ovakvim
stihovima to je izrazita telesna konkretizacija erotikog motiva. Ali, jedna od najdubljih
istraivaa Njegoevog dela uopte, Anica Savi Rebac, rekla je neto potpuno
drugaije, a srodno s ovom drutvenom nelagodnou. Ona je, naime, precizno
definisala u koju vrstu pesme spada No skuplja vijeka. To je, kako je ona rekla, poezija
mistike tradicije i odmah zatim je precizirala da tako velikih telesnih konkretizacija, osim
u nekim stihovima Veda indijskih, nema nigde u mistikoj poeziji, ali je i dodala da
pesma svoju vrednost ima iskljuivo u tom tonalitetu, u dakle mistikom tonalitetu, a da
mimo toga sam ulni opis nije od velike vrednosti. To je, takoe, potvrdila definicijom da
ova pesma predstavlja jednu vrstu svete svadbe, pojma poznatog iz antike i
prethrianske tradicije (hieros gamos), koji obeleava spoj due s Bogom, u
hrianskom kljuu, a mimo toga u misterijskom kljuu spoj neba sa zemljom. Dakle, to
je ono to je Anica Rebac kratko rekla o ovoj pesmi i emu se malo toga moe
prigovoriti. Hieros gamos jeste kljuna ideja ove pesme i ta ideja je plod pesnikove
zamisli da misterijski momenat same pesme spoji i povee sa njenim realistikim i
mistikim momentom. Meutim, ono to bi se tu moglo dodati, vezano je za ovu ulnu
konkretizaciju, kao neto to bi moglo celu pesmu dovesti u sumnju ako je izmaknemo iz
polja mistinoga iskustva. To nije nuno da tako razumemo jer pesma podrazumeva
nekoliko motiva, ali ve njen vanost uvodi jedan motiv od najvee vanosti. To je motiv
vremena. Vreme se pojavljuje kao skriveni, a delotvorni italac celokupne ove pesnike
konfiguracije. No skuplja vijeka. Jedna, dakle, no, jedan odseak vremena, jedno
kretanje od sutona, zalaska sunca, do njegovog ponovnog izlaska, neto to se meri
pokretima nebeskih tela, neto to bi u tom smislu moglo biti sasvim precizno odreeno,
pojavljuje se kao skuplja, kao vrednija od vijeka, a vijek ovde moemo razumeti kao
neto to, ako kalendarski, traje sto godina, ili kao neto to bi obuhvatalo ovekov
ivot. U oba sluaja, jedan iseak vremena pojavljuje kao vredniji od celog ivota iji je
on iseak, ili se ak jedan krug sunani pojavljuje kao vredniji od stogodinjeg kretanja
zemlje oko sunca. Dakle, i kalendarskom i u psiholokom smislu imamo jednu
neuobiajenost. Ona je vezana za vreme. Vreme jeste skriveni junak same Njegoeve
pesme i ono u mnogoemu odreuje strukturu njenog mistinog doivljaja. No skuplja
vijeka znai da unutar vremena, to je ovaj vijek bilo da ga razumemo kalendarski, kao
sto godina, bilo da ga razumemo pripovedno ili istorijski tako to emo ispriati priu o
jednom stoljeu, bilo da ga razumemo psiholoki, kao ovekov ivot, koji kod sretnih
smrtnika nekad i traje sto godina kako god okrenemo, unutar tog vremena postoji
jedna no, postoji jedno vreme koje se izdvaja. Dimenzija vremena kojoj pripada ljudski
ivot, u toj noi dobija drugu dimenziju. To je vrlo bitno jer to nas vezuje za moderno
iskustvo. Naime, moderno iskustvo je prevashodno linearno, mi razumemo svoj ivot
prevashodno u linearnom kretanju koji poinje i svrava se u jednom trenutku i odseku
vremena. Ideja venosti koja bi se pojavila negde iza toga nije priroena naem
savremenom iskustvu. Ali, ovde imamo jedan potpuno drugi predlog da unutar tog
linearno odreenog vremena postoji izvesna dimenzija koja nas izuzima iz njega. Kako
kae Berajev mi imamo energiju kojom moemo izai iz vremena. Taj momenat
upravo signira Njegoeva pesma - da li postoji druga dimenzija unutar svakodnevnog
odvijanja vremena? To je vrlo bitno zato to je ta dimenzija, dimenzija unutar
svakodnevnog odvijanja vremena, vezana za centralni pojam celokupnog modernog
doivljaja a to je pojam smrti. Dakle, svakodnevno kucanje sata, tik-tak, svakodnevno
smenjivanje dana i noi, obeleava, u izvesnom smislu, primicanje ka smrti. Unutar tog
kretanja, tanatoloki motiv je spleten sa pojmom vremena u Njegoevoj pesmi. S druge
strane, tanatoloki, smrtoloki motiv, iako ga ovde u prvom planu ne vidimo, spleten je sa
telesnim motivom. Telo, kao izuzetnost, jeste u isto vreme smrtoliko. Telo koje moe biti
izraz potpune boanstvenosti i lepote nosi u sebi, pogotovo kod radikalnog dualiste
kakav je Njego bio, oseanje smrti. Telo propada jer pripada materiji. Ta dva motiva,
motiv tela i motiv vremena, predstavljaju prizore tanatolokog motiva, ali je bitno da se
pesma zove No skuplja vijeka dakle, kretanje u vremenu protiv vremena. To je ono
to vezuje za mistiki motiv. U vremenu, ne posle, ne iza, nego ba tu, u trenutku, tada
se moe jedno svakodnevno vreme rastegnuti, postoji i ta vrsta doivljaja. Pesma,
inae, poseduje jako dugu ekspoziciju koja je vezana za prvenstveno dva motiva
idilini i kosmoloki motiv. Vezana je za idiliki topos, to je dakle topos u kojoj pesniko
trenu mi je svaki sahat moje vreme sad ne ide:/ sile su mi na opazu, oi bjee svud
da vide. Ovo je moda jedan od kljunih stihova pesme trenu mi je svaki sahat. Mi ga
moemo na dva naina itati, moemo ga itati tako to emo rei svaki mi je trenutak
sat, to znai da se vreme rastee, da ono u nekom smislu unutar jednog trenutka
dostie neverovatnu duinu; a moemo ga itati i drugaije: trenu mi je/svaki sahat
svaki sat prolazi brzo kao trenutak. Znai moemo na dva naina. Ako sledimo gde pada
cezura, loginije bi bilo da je trenu mi je....svaki sahat, ali nemamo pravilo po kome
bismo mogli taj versifikacijski zakon da uoimo. Ono to je bitno jeste da ova formulacija
podrazumeva kretanje vremena u oba smera: jedan trenutak moe poprimiti raspone
sata i jedan sat moe poprimiti minimalno trajanje trenutka. ta to znai? To je
reminiscencija na vano mesto u Bibliji koje je kod Njegoa vie puta pominjano, i u lui
i u lanom caru, ali u oba ta sluaja ( i u lui i u lanom caru), Njego je to mesto
upotrebljavao u direktnoj vezi sa Bogom, kao to i pie u Petrovoj poslanici na primer
gde se ono pojavljuje, za Boga je, kae otprilike Petrova poslanica, jedna godina kao
milion i milion godina kao jedna. Ali kae za Boga. I to Njego tako sledi i u Lui gde
ima stih trenu mu je vijeka miliona i tako isto u lanom caru epanu malom, samo
ovde, to to je bilo svojstvo Boga, pripada ovom oveku. ovek je podignut u izvesno
stanje koje nadilazi prirodu njegove ljudskosti i nastavak stiha to potvruje moje vreme
sad ne ide. Koje je to vreme? Ovde treba obratiti panju na ovo sad, moje vreme mora
biti ono svakodnevno vreme, ono tik-tak vreme, ono kucanje vremena, ono smrtoliko
kucanje vremena. Ono sad ne ide, u ovom ekanju je ono prekinuto, dakle stiglo se u
drugu dimenziju vremena. Unutar tog vremena, otvorila se druga, paralelna dimenzija
vremena, moje vreme SAD ne ide, to je bitno jer to znai da nije samo ovek prisvojio
stanja boanstvenosti, to nije vrsta njegove psiholoke projekcije, nego da se u
izvesnom smislu odigrao prodor u drugu dimenziju vremena. I upravo u tom trenutku, ne
u bilo kom drugom, dolazi nosilac enskog naela koji Njego, u skladu sa drugim
svojim pesmama, naziva vilom: dok evo ti divne vile lakim krokom e mi leti sad dolazi
jo jedan od veoma vanih stihova: zavid'te mi, svi besmrtni, na trenutak ovaj sveti! Taj
stih je vaan jer on pokazuje oveka kao izvesno posredno bie, u onom prethodnom
stihu dignut na rang boanstvenosti, u ovom sad oslikan je u dimenziji ljudskosti. U toj
dimenziji on ini izvesni hibris: zavid'te mi, svi besmrtni, na trenutak ovaj sveti,
prekorauju se ljudske moi. Besmrtni imaju razlog za zavist. Taj razlog ne moe biti u
podruju besmrtnosti, jer je besmrtnima u podruju besmrtnosti sve dostupno, oni mogu
zavideti na neemu to njima kao besmrtnima nije dostupno, a to to njima nije
dostupno vezano je za smrtnost. A ta je to u smrtnosti to njima kao besmrtnima nije
dostupno a oveku je dostupno? To je ono to je vezano za erotinost, za telesnost i za
propadljivost. Ovo je momenat kada se smrtnost javlja kao prednost i kada se
tanatoloki motiv spaja sa erotikim motivom. To nije neka proizvoljnost, kao to inae u
ovoj pesmi nema proizvoljnosti gotovo nigde. Takoe svest o vremenu vidimo i kasnije,
kroz antiku reminiscenciju ustav', luno, b'jela kola, produi mi ase mile,/kad su sunce
nad Inopom ustaviti mogle vile, dakle to je jedan antiki motiv, kako je Helijes zaustavio
svoja kola zato je ovaj stih vaan? Zato to govori da sve vreme u ovom trenutku
izuzetom iz vremena pulsira izvesna svest o vremenu. I izuzet iz vremena, ovek ima
svest o tom vremenu koje ide. Sada dolaze stihovi koji su izuzetno znaajni za njegovu
poeziju jer kae: pod zrakama krasne lune, pri svjeici zapaljenoj/ plamena se spoji
dua ka duici raskaljenoj/ i cjelivi boestveni duu s duom dragom sliju. Ovde se
pojavljuje jedan deo pesme koji karakterie figura poljupca. Poljubac od ovog stiha i
cjelivi boestveni duu s duom dragom sliju, pa sve do pred poslednjih pet stihova,
predstavlja osnovnu figuru pesme. Dakle, poljubac je izabran pesnikim motiv ono to
se oznai hieros gamos, dakle sveto spajanje koje pesnik ovde daje u vie tonova, kao
misterijsko spajanje neba i zemlje, kao seksualo, polno spajanje mukarca i ene, kao
mistiko spajanje due i Boga. Taj trei motiv, spajanje due i Boga, obezbeen je
veoma velikom korespondencijom sa njenim hrianskim predlokom Pesma nad
pesmama. itav niz motiva, deskriptivnih motiva, kao to je recimo u prolenu tihu vee,
to moe delovati sluajno. Meutim, u pesmi nad pesmama postoji upravo taj motiv,
postoji prolee, kao to postoji itav niz motiva koji su ovde ugraeni i to pokazuje da u
ekonomiji ove pesme imamo s jedne strane antiku tradiciju, a sa druge strane imamo
hriansku. Ali ono to je bitno je da imamo taj susret koji je Tertulijan smatrao
nemoguim susretom logosa s jedne strane i susret otkrovenja. Motiv poljupca je ono
to je figura spajanja, unutar tog spajanja nalaze se ovi razliiti, dakle misterijski, polni i
sakralni motivi. Sakralno, sveto spajanje, zato hieros gamos. Kako se to vidi? Ah, cjelivi,
boa mana, sve prelesti rajske liju! Poljupci, boja mana, boja hrana, to je ono to
pesma nad pesmama donosi na vie mesta u razliitim konkretizacijama. A sad dolazi
ovaj stih koji je od najvee vanosti jer obeleava najdalju taku mistikog jedinstva koji
se pojavljuje u Njegoevoj poeziji: cjelitelni balsam sveti najmirisni aromati/ to je nebo
zemlji dalo na usne joj stah sisati, dakle na usne joj stah sisati poljubac, ali cjelitelni
balsam sveti, ono to je ovde bitno, najmirisni aromatiI, jeste da se pojavljuje motiv
cjelitelni, lekoviti; balsam SVETI, sakralni motiv. Zato je bitno ovo cjelitelni? Zato to re
celivati i celitelni, odnosno lekoviti, te dve rei imaju istu osnovu. U lingvistikom smislu,
nju ini svest o celini. I to je ak ouvano u nekim sasvim svakodnevnim konstrukcijama,
kao to se kae na primer da neko nije sasvim zdrav, i ta veza zdravlja se povezuje sa
poljupcem koji je pozdrav. Ta veza postoji u lingvistikom i obiajnom smislu. Zato je
ona ovde bitna? Zato to je re o spajanju. To spajanje ima oblik formiranja celine.
Dakle, ona celina od koje je dua otpala, u okviru Njegoevog dualizma, i koja
obeleeva ovekovo postojanje na zemlji kao rascepljenost, odvojenost se obrazuje
unutar ovog svetog spajanja. Zato je to sveto spajanje. I ono to je vrlo bitno ovde to je
momenat mistikog jedinstva, ovde se figura poljupca pojavljuje u isto vreme kada
nestaje svest o subjektivnosti. Nastavak pesme koji donosi jako mnogo opisa unutar ove
figure poljupca, tog svetog i polnog spajanja, bitan je zato to pokazuje kako se od ove
take, koja obeleava paralelizam lekovitosti, cjelitelni, leiti, od ega se ovek lei? Od
zapalosti u zemlju, od pada, to je lekovito, a lei se poljupcem gde se obnavlja celina,
gde se ono to se raspalo, sada ponovo spaja. Spaja se kroz fiziko, ali se spaja. Ovde
Ona predstavlja jedno putovanje kroz telesno preko centralnih motiva vremena
prvenstveno, a onda i tela, u jedno unutranje preobraenje. Zato je to drugaija vrsta
mistikog iskustva od Kostievog. Kosti to zavrava u jednom simfonijskom bruju gde
nestaju i JA i TI u jedno MI, pa onda verovatno jedno ONI ili ON, a ovde ne. Ovde se
celokupno kretanje odvija unutranjom stazom oveka i onaj ovek u kome se na kraju
ta apolonska svetlost ogleda nije onaj koji je bio pre nego to je dola ova no koja je
skuplja od vijeka. Unutranje preobraavanje oveka, kao to govori tradicija velikih
mistika, kroz samou i kretanje koje bi bilo drugaije od onoga to oekujemo. Ono to
je ovde specifino jeste da je lirskom refleksijom pesnik uspeo izvanredno da spoji
nespojive motive i da motiv smrtolikosti uini konstutivnim motivom jedne preobraene
duhovnosti. To bi, dakle, bila ta lirska refleksija, ta neobina mistina priroda pesnikova,
koja je otkrila jedan momenat od velike vanosti za srpsku poeziju i u mnogoemu od
velike vanosti za pesniko iskustvo kome on pripada.