BIOGRAFIJA

Jesenjinov dom je u selu Konstantinovu, na rijeci Oki, dvadesetak kilometara od Rjazanja.

U njegovom djetinjstvu i mladosti, predio je bio drevni ruski: sve kue gotovo iste, niske,
drvene, pokrivene slamom, a visoko iznad crkve bijeli toranj vidljiv iz daleka. Okolo sela
beskraj njiva, livada, lugova s brezama, stepe, rijeka izlivena u rukavce i jezera, s ribljom
sitnei i patkama u evarima.Odrastao je u prirodi zaviaja, nosio je nju u dui cijelog
ivota i o njoj pjevao kao o ljepoti neodvojivoj od osjeanja.
Sudbina Sergeja Jesenjina, i ljudska i pjesnika, teko da ima premca u ruskoj, pa i u
svjetskoj knjievnosti. Zlatokosi seosku ljepotan iz uma breze i sa sjenokosa pored Oke,
brzo je svojim lirskim strofama, blistavim kao proljee, pridobio otmeni pjesniki Petrograd,
e ga je i zatekao oktobarski udar 1917. To novo doba i novi ljudi traili su drugaije pjesme
od Jesenjinovog njenog svijeta mog drevnog, a on sam je primao revoluciju na svoj
nain, seljaki. Nesporazumi, obostrani, bili su neizbjeni. Nijesu mu opratali to je elio
da ostane svoj, pa zato i ne priznavali vrijednost ak ni njegovim pjesnikim vrhuncima.
Rekli su da njegove pjesme melanholije i klonulosti rue vjeru mladom narataju u
budunost revolucionarnog pohoda. Pjesnikovo ime i knjige izbjegavani su i zabranivani u
SSSR-u tri decenije, sve do sredine pedesetih, ali je njegova popularnost u ruskom narodu
samo poveavana. Kada nijesu tampane, njegove pjesme su prepisivane i davane iz ruke u
ruku.
Jesenjinov ivot bio je esto teak, dramatian, a stalno proleterski: uvijek je ivio jedino od
honorara za svoje pjesme i ostao vjeiti beskunik nikada nije imao ni svoj sobiak.
Prijatelji su ga napajali vinom, ene mu pile krv, zapisao je Maksim Gorki, njegov odani
prijatelj. Crni ljudi ga nijesu ostavljali na miru nikada. Tek ovih posljednjih godina je
otkriveno da u tajnim i specijalnim arhivima Lenjinove i Staljinove tajne policije ima mnogo
povjerljivih dokumenata o Jesenjinu: prijave dounika, zapisnici policije, pozivi na
suenja... U strahu od mranjaka, na samom kraju ivota (umro je veoma mlad, u
tridesetoj), spalio je svoje rukopise, a ne zna se ni koje ni koliko. Izbjegao je posljednje
hapenje i suenje spasavi se bjekstvom u psihijatrijsku bolnicu. Nijesu uspjeli da ga
osude: sahranjan je ranije. A ni do danas nema konanog odgovora: da li se objesio ili je
ubijen?
ene su pratile Jesenjina stalno, jo od njegove rane mladosti. Oboavale su ga kao ovjeka
rijetke ljepote i pjesnika iji su stihovi osvajali njihova srca. Zanesen njihovim duhom i
ljepotom, napisao im je svoje najljepe ljubavne pjesme, a strane sudbine pojedinih ena
tragine su stranice i njegove biografije (enio se tri puta-jednu enu mu je muila i ubila
ruska tajna policija, a jedna je izvrila samoubistvo na njegovom grobu).
Jesenjinov ivot je bio buran, a takve su bile i njegove ljubavi. ivio je skitaki, a gotovo
uvijek siromaki. Nikada nije imao nikakav imetak, sem linog prtljaga: kofere i ta u njih
stane. I onih dana kada je i sam Lenjin aplaudirao njegovim stihovima na fascinantnoj

sceni pod zidinama Kremlja, u ast prve godine Oktobra, stanovao je kod prijatelja. U tuim
stanovima proveo je sve godine u Moskvi. ivio je od sporo isplaivanih honorara za svoje
pjesme, a od tih rubalja odvajao je za sestre Kau i uru, koje je doveo iz Konstantinova da
ue gimnaziju u Moskvi.

Jesenjinova mladost opora je sudbina seljakog momka, doljaka u grad, koji je od imetka
donio samo svoje pjesme i ogromnu volju da uspije. Ali, njega je, vie od nematine,
pogaala sudbina njegove pjesme. Nije doivio priznanja sa svu onu ljepotu koju je njegova
lirika dala ruskoj poeziji XX vijeka, ali jeste utanje i napade dogmatiara. Boljelo ga je
njihovo pisanje da je pjesnik mranog pijanstva i skandala, dekadent iji stihovi truju...
Nijesu mu davali mira ni ekisti (ruska tajna policija) i njihovi dounici i od njih je bjeao u
bolnice u Moskvi i na Kavkaz.
A prava istina o njegovim danima u haosu Oktobarske revoluvije i poslije nje, otkriva
osjeajnog usamljenika koji ivi u nematini. Sve to snano je potresalo i rastrzavalo ne
samo
njegov
ivot
nego
i
ivot
ena
uz
njega.
Jesenjinovo pjesniko ime, kad je imao samo dvadeset godina, ve su krasili antologijski
stihovi nezaboravne ljepote Pjesma o kerui, Krava i Lisica. Keruino stradanje istinit je
dogaaj iz Jesenjinovog sela Konstantinova. Svjetsku slavu Pjesme o kerui prati i
nezaboravni zapis Maksima Gorkog. Pri susretu s Jesenjonom u Berlinu, maja 1922, stihovi
ove pjesme potresli su Gorkog, a pjesnika rasplakali. Maksim Gorki je zapisao:
Zamolio sam ga da mi recituje pjesmu o kerui, kojoj su oduzeli sedmoro tenadi i bacili u
rijeku.
- Ako se nijeste umorili...
- Mene stihovi ne umaraju ree on, i nepovjerljivo upita: Zar vam se dopada pjesma o
kerui?
Rekoh mu da je, po mom miljenju, on prvi u ruskoj literaturi koji pie tako lijepo i s
iskrenom ljubavlju o ivotinjama.
- Da, ja veoma volim ivotinje ree Jesenjin zamiljeno i tiho, a na moje pitanje da li je
itao Klodelov Raj ivotinja ne odgovori, nego se uhvati za glavu objema rukama i poe
recitovati Pjesmu o kerui. Kad je izgovorio posljednje stihove - pale su i njene oi
psee/kao zlatni sjaj zvezda u sneg i u njegovim oima takoe zablistae suze. Tad sam
pomislio da je Jesenjin ne toliko ovjek, koliko instrument, harfa, koju je priroda stvorila
samo za poeziju, da izrazi beskrajnu tugu polja, ljubav prema svemu to ivi na svijetu i
milosre koje od svega drugog zasluuje ovjek.
Jesenjinove prve ljubavi su iz Konstantinova. Nadahnule su njegove mladike pjesme, slavio
ih je i u pismima, priao o njima do kraja ivota

Jednog ljeta, zaljubio se u Anu Sardanovsku. Ta pria zavrila se tuno. Ona nije voljela
njega, udala se za drugog, rodila sina Borisa i umrla rano, u 26. godini. Njena smrt je
potresla Sergeja. Jadao se pjesniku Ivanu Gruzinovu, priao mu o velikoj ljubavi: Odavno
je volim. Teko mi je. alosno. Ona je umrla. Nikoga tako nijesam volio...
Anjuta je uvala Jesenjinova pisma, a porodica nastavila da ih uva i poslije smrti sina
Borisa na frontu 1941. godine. Ne zna se koliko ih je bilo, koliko ih je sauvano, ta u njima
pie nikada nijesu objavljena. Nije se saznalo ni za Sergejevu pjesmu Zato zove,
posveenu svojoj prvoj ljubavi u zaviaju, Ani Sardanovskoj.Mnogi smatraju da je, mnogo
kasnije, 1924.godine, Jesenjin Anjutu pomenuo i u pjesmi Pasji sin.
Kau da je Jesenjinu najvie znaila majka Tatjana Fjodorovna: kad mu je bilo najtee,
vraao se njoj i mislima, i stihom, a uvijek srcem. Sestra ura je pisala u svojim
uspomenama:
njihova majka je bila nepismena, itav ivot je provela u selu, ali je divno razumjela i
duboko osjeala pjesme svoga sina. Kad je dolazio u selo, Sergej joj je rado itao nove
pjesme, a s njegovim zbirkama u ruci sestre Kaa i ura provodile su veeri. Zagledana u
sina i eri iroko otvorenih oiju, smireno je sluala nove stihove i tako ih pamtila, uila
napamet. Njih tri su i pjevale njegove pjesme, komponujui kako su umjele, najee
prema melodijama na stihove Pukina i Ljermontova.
Jesenjin se nalazio pod stalnom prismotrom tajne policije, a nekoliko puta je i krivino
gonjen. Smatran je klasnim neprijateljem (nazivao je sebe posljednjim pjesnikom sela,
oboavao je selo, borio se protiv njegove industrijalizacije, betona i elika), a dounici, koji
su ga pratili kroz itav ivot, dostavljali su dokaze o njegovim besjedama protiv sovjetske
vlasti. Sudei po dokumentima iz tajnih i specijalnih arhiva policije, za koje se saznalo tek
sedamdeset godina poslije njegove smrti, iz knjiga istraivaa pjesnikove pogibije I.
Liscova, E. Hlistalova, S. Kunjajeva, V. Kuznjecova, N. Sidorine i drugih, prijave dounika i
ekista protiv pjesnika nijesu prestajele do kraja njegovog ivota. Istraivai vjeruju da se u
jo uvijek nepristupanoj policijskoj arhivi krije prava istina o zagonetnoj smrti Sergeja
Jesenjina.
Pjesnik nije ni razumio ni prihvatio ono to se dogaalo u vrijeme komunizma, niti je bio
zadovoljan onim to je revolucija donijela. Uvijek je bio na strani sela, a Rusija je poslije
revolucije postala zemlja gladi, otre vlasti, a pogotovo ekista, i propadanja sela i seljaka.
Jesenjin je uvijek srcem bio u onoj Rusiji iju je duu opjevao jo od rane mladosti i sa
sjetom je pamtio: Tih godina smo svi mi voljeli, ali su, bogme, voljeli i nas.
Jesenjinov izlet na Kavkaz 1920.godine obogatio je njegovu liriku jednom od poznatih
pjesama. Ona je uzbudljiv dokaz o tome kako su pjesnikove zagledanosti u svijet oko sebe
izazivale neoekivane, za njega okantne senzacije.
Kroz prozor vagona-salona, dok je voz huktao stepama Kubana, vidio je dramu: "Putovali
smo od Tihorecke prema Pjatigorsku; odjednom ujemo povike, provirimo kroz prozor i ta

vidimo? Za lokomotivom juri iz sve snage maleno drebe. Tako juri da nam je namah
postalo jasno da je zbog neeg naumilo da je prestigne. Jurilo je tako veoma dugo, ali je
pred kraj poelo da posustaje, i na nekoj stanici su ga uhvatili. Epizoda za nekog
beznaajna, ali meni govori veoma mnogo. elini konj pobijedio je konja ivog. I to maleno
drebe bilo je za mene oigledna slika umirueg dragoga sela..."
Ipak, drebence iz stepe je, barem u poeziji, pobijedilo. Odmah poto je pjesma objavljena,
mnogi mladi pjesnici i ljubitelji poezije recitovali su stihove o konjiu koji je, ispred seljake
Rusije, galopirao protiv likomotive, simbola nove ere. I u novinama su poeli da ih citiraju, a
Jesenjinu su pripisali da je "pjesnik sela koje odlazi". A on je meu prvima "duom osjetio"
znakove preloma u ivotu seljake Rusije poslije Oktobra, kada je selo trpjelo ogromne
promjene: seoski tradicionalni nain ivota, kultura, obiaji, neminovno su morali da
ustuknu pred nezadrivim "elinim gostom". Jesenjin je postao posljednji pjesnik sela i
prvi pjesnik borbe protiv agresivnog nastupa "gvozdenobetonske" industrijske kulture i
nemilosrdnog unitavanja prirode.
Jedna od Jesenjinovih poznatih pjesama je Ne dozivam, ne alim, ne plaem. Pjesma
odzvanja sjetom za izgubljenim i smirenom pomirenou sa prolaznim. Stihovi su
inspirisani lirskim intermecom u Mrtvim duama Nikolaja Gogolja. Jesenjin je znao
napamet cijele stranice tog znamenitog djela. Mene hvale za tu pjesmu, a ne znaju da to
nijesam ja nego Gogolj priao je supruzi Sonji.
Jesenjinova ivotna elja je bila da posjeti Persiju. udio je da ode u postojbinu drevnih
persijskih pjesnika Hajama, Sadija, Hafiza, ali do nje nije nikada stigao. U zbirci Persijski
motivi opjevao je enju za tom arobnom zemljom, zanose ljubavi, svjetlosti due poslije
davne rane od ljudi, filozofska razmiljanja o sudbini pjesnika i prolaznosti ivota.
Nije uspio da ode u Persiju. U pismu Galji, poraz svoje nade oznaio je rijeima: Persija je
izgorela. (Ne pitaj me o Bosforu vie)
ENE JESENJINOVE
Sergej Jesenjin je, 1914. godine, kao devetnaestogodinjak, dok je radio u tampariji
Sitina u Moskvi, u graanskom braku sa Anom Izrjadnovom, koja je radila u istoj
tampariji i e su se i upoznali, dobio sina Georgija, ili Jurija kako su ga svi zvali. Jurij je
odrastao uz majku Anu, plemenitu i skromnu enu, koja je ivjela povueno dostojanstvena
u svome ponosu, ali s jarkim sjeanjem na dane ljubavi sa Sergejom. Rukopis njenih
Uspomena sauvala je Jesenjinova sestra Kaa, a prvi put su objavljeni tek 1965. godine,
gotovo dvije decenije poslije Anine smrti.
Anin i Jesenjinov sin Jurij je, u namjetenom procesu, kao narodni izdajnik i terorista,
strijeljan 1937. godine za vrijeme Staljinovih istki. Imao je tada samo 22.godine.
Svjedok traginog kraja Jurija Jesenjina bio je i jugoslovenski komunista Karlo tajner,
tada zatvorenik u Lefortovu, kao rtva Staljinovih istki.

Neoekivano otvorila su se vrata nae elije, svjedoi tajner u knjizi Povratak iz Gulaga,
u kojoj daje sliku uasa u logorima u kojima je uniteno na stotine hiljada ljudi. Deurni
nadglednik je naprosto bacio jednog mladia izmeu nas... Doljak je, ne pogledavi po
eliji, poeo akama udarati po vratima. Okance na vratima se otvorilo i uvar mu je,
provirivi, naredio da uuti. Mladi je odvratio najvulgarnijim psovkama meu kojima je
job tvoju mat bila jo najblaa. Tada se vrata otvore, a tri nadglednika zgrabie mladia za
ruke i noge. Uhvativi ga za kosu, poeli su ga vui na hodnik. Do nas su dopirali samo
tupi udarci i galama mladia koji se oigledno odupirao. Padale su rijei koje jo do tada
nijesmo uli, kao; Se.em ja na vaeg hozjajina! (time je mislio na Staljina). Desetak minuta
kasnije, mladia su ponovo ugurali nazad u eliju. Rukavom svog kaputa brisao je krv sa
lica. U ruci je drao nekoliko zuba. Digao je poklopac od kante i bacio ih tamo. Tad se
osvrnuo i viui upitao; ta, svi 58-8? (Bio je to u kaznenom zakonu paragraf za teroriste).
Okrutno prebijanje mladia uznemirilo je zatvorenike u eliji, pogotovo kada su saznali da
je to sin pjesnika Jesenjina. A veoma je liio na oca. Onako pretuen, kad se malo pribrao,
bacio se na leaj i zaplakao. Vikao je: Koliko dugo e ruski narod trpjeti ovu bandu? Zato
dozvoljavate da vas jedan Gruzijac istrebljuje? Na tako opasne rijei protiv Staljina,
zatvorenici su zautali, a jedan je upozorio: mladi je provokator! I utali su sve do jutra,
kada su uli pojedinosti: mladi je uhapen u kasarni vojnici su znali da je on Jesenjinov
sin, da i sam pie pjesme i rado su ga sluali kad im je recitovao svoje stihove, zavoljeli su
ga
i
uvaavali.
Poslije munih sasluanja u Lefertovu (nije ga bilo 36 sati), u eliji su saznali i zato je
uhapen. Jurij Jesenjin je imao evojku, studentkinju prava, iji otac je bio dravni tuilac
u sudu. Jednog jutra, uzbuena i uplaena, javila je Juriju da joj je oca te noi odveo
NKVD. Mladi i evojka su otili u stan prijatelja i tu se ubrzo okupila grupa poznanika. Uz
aj i votku, bili su buni, a Jurijeva evojka je povikala: Dokle e Rusi trpjeti ovu
sramotu? Nije teko sve to zavriti, uzvratio je neko od prisutnih. Dovoljno je baciti
bombu na Kremlj i ono udovite staviti u lisice.
Sve to je reeno na toj sjedeljci, neko od prisutnih je dojavio NKVD-u. Svi su pohapeni.
Njih etrnaestoro sa sjedeljke, tvrdi tajner, osueno je na smrt i strijeljano.
Juriju Jesenjinu je sueno 13.avgusta 1937. Na tajnom suenju je bilo prisutno samo njih
pet: trojica sudija, zapisniar i Jurij. Presuda: strijeljanje i konfiskacija imovine! Presuda je
konana i izvrie se odmah! Suenje je poelo u 10 asova i zavreno u 10,20. Tada je
Jurij Jesenjin strijeljan u zatvoru, a ne zna se e je sahranjen.
Njegova majka Ana Izrjadnova uzalud je itavih deset godina, sve do svoje smrti 1946,
pokuala da sazna ta se dogodilo njenom i Jesenjinovom sinu. Tek dvadeset godina poslije
Jurijevog nestanka, javno je saoptena istina o njemu kao rtvi staljinizma: mladi je
uhapen, osuen i strijeljan na osnovu falsifikovanih optubi dounika, policije i suda.
Vojni kolegijum Vrhovnog suda SSSR, svojom odlukom iz 1956, rehabilitovao je Jurija
Jesenjina tada je i najira javnost saznala za taj zloin. Nikada se nije saznalo e je
sahranjen.

Ime Zinaide Rajh veoma rijetko se sree u Jesenjinovim rukopisima i u knjigama o njemu, i
pored toga to je s njom bio najdue u braku i imao dvoje ece, a sve govori da mu je
Zinaida znaila mnogo vie od drugih ena u njegovom burnom i rastrzanom ivotu.
Vjenali su se iznenada, a nijesu se ni upoznali, a rastali su se kada im je erka Tatjana
imala tri, a sin Konstantin tek godinu dana. Najblii prijatelji svjedoe da je i u Jesenjinu i
u Zinaidi do kraja ivota ostala tuga zbog rastanka. Zinaidina tragina smrt za vrijeme
najveih Staljinovih istki, kada je muena i ubijena, najvie su uticali na to da njeno ime
bude preutkivano.
Zinaidina ljepota bila je oaravajua, podsjeaju njeni biografi. Apsolutna enstvenost,
govorila je o njoj slikarka Sofija Vinjevska. Biografi pominju fotografiju iz 1918:
preobraena ljubavlju i materinstvom, Zinaida na rukama dri tek roenu erku Tanju i
blista od sree, a u njenoj produhovljenoj ljepoti ima neto to podjea na madone na
platnima
italijanskih
majstora.
Ljubavna pria Jesenjina i Isidore Dankan, iji je ivot bio ispunjen brojnim ljubavnim
avanturama, kao uostalom i Jesenjinov, prepriava se ve decenijama. Isidora je od Sergeja
bila starija 18 godina.
Dva mona duha poezije, igre i muzike, koliko slina toliko i razliita, dali su jedno drugom
mnogo, ali su mnogo i oduzeli. Ve postoji itava biblioteka o njima: knjige sjeanja, bezbroj
zapisa u tampi i asopisima pisali su njihovi savremenici i prijatelji pjesnici, istoriari
umjetnosti, znalci baleta, a ovjekovjeeni su i na filmu.
Maksim Gorki je bio meu onim Jesenjinovim prijateljima koji nijesu blagonaklono gledali
na Isidorinu umijeanost u pjesnikov ivot. U svojim Sjeanjima Gorki pie: Postarija,
oteala, s crvenim nelijepim licem, utegnuta u haljinu boje cigle, ona se okretala, izvijala u
tijesnoj sobi, pritiskajui na grudi buket sparuenog uvelog cvijea, a na njenom gojaznom
licu sledio se osmijeh koji nita nije kazivao. Ta uvena ena, koju su proslavile hiljadu
evropskih esteta, prefinjenih poznavalaca baleta, pored ovog kao djeko malog, udesnog
rjazanskog pjesnika, bila je savreno olienje svega onoga to njemu nije potrebno. U mojim
rijeima nema predubjeenja, nieg to je izmiljeno ovog asa, ne, govorim o utisku onog
munog dana kada sam, posmatrajui tu enu, mislio: kako ona moe osjetiti smisao
lirskih uzdaha pjesnikovih....

I M.M.Pei, sa prostora ex-Jugoslavije najpoznatiji i najbolji poznavalac Jesenjinovog ivota

i djela, osuivao je Isidoru: Ova perverzna glumica, koja na poziv sovjetske vlade dolazi u
Rusiju kao balet-majstor, somnabulistiki se sree sa pjesnikom, i bez znanja ruskog jezika,
svira na violini njegovih najsuptilnijih osjeanja. Starija od njega 18 godina, Evropljanka,
puna duha, ali na izmaku ljepote i drai, ona maijski vezuje za sebe popularnog pjesnika.
Jesenjin joj se opire, ak je i mrzi, ali neka nepojmljiva, moda i sadistika snaga gura ga k
njoj, i on se eni... Po nekima, ova perverzna strankinja bila je kobna za ruskog pjesnika,
kao i ubica Dantes za Pukina.

Galina Benislavska... Od tolikih ena koje se pominju uz Jesenjina, njeno je najee u

danima pjesnikove usamljenosti i umora, od muka bez cilja, od kraja 1923. do 1925.
godine. U Galjinoj ljubavi naao je oslonac: povjeravao joj je svoje knjievne poslove od kojih
je ivio, izdravao sestre Kau i uru i pomagao roditeljima, a u mnogim pismima
upuenim Galji ispovijedao se o svom ivotu, pjesnitvu, radostima, rezignaciji. Bila mu je
melem poslije burnih dana sa Isidorom po svijetu. Gotovo svako pismo je poinjalo: Mila
Galja,
Galja
roena....
Dani sa Galjom bio je to poetak novog razdroblja u Jesenjinovom ivotu. Oboavala ga je,
inila sve da mu obezbijedi mir.
Pjesnik Jevgenij Numov je pisao nadahnuto o Galji estita, strasna i beskompromisna. On
podjea da je i glumica Avgusta Miklaevska imala za Galju, iako su bile suparnice,
najljepe riijei: Bila je lijepa, pametna. Pri svakom susretu s Galjom bila sam ushiena
njenom unutranjom snagom, duevnom ljepotom.
Galja je bila jedina koja je imala Jesenjinovu neogranienu punomo za sve njegove
knjievne poslove u Moskvi dok je boravio na Kavkazu gotovo devet mjeseci 1924-1925.
Odlino je poznavala svjetsku knjievnost i ovladala finim poetskim ukusom, to joj je i
Jesenjin priznavao. Rastanak sa Jesenjinom je teko preboljela, doivjela je nervni slom
poslije njegovog odlaska.
Galja je zavrila ivot na Jesenjinovom grobu. Godinu dana poslije njegove sahrane, izvrila
je samoubistvo na grobu ovjeka iju smrt nije mogla da preboli. Ostavila je i oprotajnu
poruku: Ubila sam se ovdje, iako i znam da e poslije toga jo vie pasa nasrtati na
Jesenjina. Ali i njemu i meni to e biti svejedno. U tom grobu je sve moje najdre.
Sahranjena je pored Jesenjina.
Ime Sofije Tolstoj, unuke slavnog Lava Tolstoja, pojavilo se u danima Jesenjinove
usamljenosti i skitakog ivota poslije povratka iz Bakua. Njihov brak trajao je svega sedam
mjeseci. Koliko su jedno drugom donijeli sreu? Sestra ura nije krila ono to se govorilo u
porodici: "Sergej je ubrzo uvidio da su oni potpuno razliiti ljudi, s razliitim
interesovanjima i razliitim pogledima na ivot".
Sonja je ostala u lijepoj uspomeni Jesenjinovim prijateljima kao "ozbiljna, pametna,
obrazovana - ena irokog ruskog srca". Za Sergejev skitaki ivot, od jednog do drugog
tueg stana, e su mu bili i rukopisi i prtljag, mogla je da bude spasenje: da ga udomi,
smiri, odvoji od loeg kafanskog drutva, da najzad pone to svoje drugo, kako je govorio i
elio. Ali, to nije moglo bez njegove odlune volje i upornosti, a one su ve bile izranjavane.
Nervozni i nestrpljivi Jesenjin nije dugo izdrao: postalo mu je tijesno u tome braku. U
jednom pismu iz tih dana kae: "Sve ono o emu sam matao, emu sam se nadao, odlazi u
prah. Oigledno, u Moskvi nijesam naao sebe. Od porodinog ivota nemam nita. Hou da
bjeim. Kuda? Na Kavkaz".

A Jesenjinu nije bilo nita vanije od poezije, ivio je za nju i od nje, rado je i neumorno
govorio svoje stihove. Umio je to velianstveno, na najveim pjesnikim pozornicama Rusije.
Savremenici su pisali u svojim uspomenama o divljenju koje je izazivao nezaboravnim
monim glasom i gestom, emocijom i ritmom pjesme.
Ilja najder je bio oduevljen Jesenjinovim recitovanjem monologa Hlopue, iz poeme
Pugaov. "Toliko esto je govorio te stihove da ga i sad vidim i ujem", pisao je Ilja najder,
etrdeset godina kasnije. "Obrve mu se sastave, lice postane blijedo, a malo uvuene oi
zasvijetle".
I Maksim Gorki je bio ushien Jesenjinovim recitovanjem monologa Hlopue. Gorki pie da
ga je Jesenjinov glas toliko potresao da su mu potekle suze, ali ne zbog toga to je to bilo
umjetniko kazivanje: "Glas pjesnikov zvuao je malo promuklo, kretavo, potmulo, a to je,
ne moe biti otrije, podvlailo Hlopuine teke rijei. Recitujui, on je toliko poblijedio, da
su mu ak ui postale pepeljave. Mahao je rukama, ali ne po ritmu stihova, a tako je i
trebalo. Njihov ritam nije bilo mogue uhvatiti, teina kamenih rijei bila je udljivo
razliita. Izgledalo je da ih baca, jedne pod noge, druge - daleko, tree - u neije lice koje
mu je mrsko.I, uopte, sve: promukli, isprekidani glas, netani pokreti, tijelo koje se ljuljalo,
oi u kojima je gorela tuga - sve je to bilo kako je i trebalo da bude, kako je odgovaralo
trenutnoj okolini pjesnika". Gorki priznaje: bio je tako uzbuen da mu se grlo steglo, oi
ovlaile i umalo nije zaridao.I nije mogao da progovori, nije mogao da kae Jesenjinu ni rije
pohvale
a
nije
mu
ni
bila
potrebna.
...Jesenjin je lagano priao kraju scene, zahvalno je pogledao publiku, duboko uzdahnuo i
zatvorio svoje jasne oi. I svima se uinilo da je pao mrak! Da su se Sunevi zraci, koji su
prodirali u salu kroz pranjave prozore, ugasili. Svima je u dui postalo hladno i vlano. I u
tom, za trenutak zaustavljenom ivotu, zauli su se stradalniki stihovi "Crnog oveka".
Majakovski koji je sluao "Crnoga oveka", pokrivi lice dlanovima, priao je Jesenjinu,
zagrlio ga svojim ruerdama i poljubio. Opustoen, Jesenjin je uzeo sako, skoio s bine i
lagano, ni u koga ne gledajui, krenuo izmeu redova. Cela sala je ustala kao jedan. Neki
studenti i studentkinje su, kad je Jesenjin prolazio, padali pred njim na kolena, brisali suze
i ponavljali: "Serjoa! Serjoa! Serjoa!" On se samo rasejano osmehivao..."

Zbirka pjesama Kafanska Moskva u Rusiji je doekana na no. Ni jedna Jesenjinova

zbirka nije praena sa toliko buke dogmatskih pera. Zastraujue ocjene pojedinaca
nanosile su Jesenjinu mnogo bola. Optuen je da pie zlokobne, pijane pjesme, trule.
Optuivan je da je ovom zbirkom atakovao na vjeru u revoluciju, u njen smisao, u njenu
pobjedu,
ivotnost,
stvaralatvo.
Hor hajke toliko je zaslijepio kritiare, a veinu su inili oni koji su od poezije traili
optimistiki stih u korist revolucije, da nije mogla da ih dirne lirika pjesama Ljubav
huligana. Ljepotu tih pjesama nije vidio ni jedan kritiar istie Aleksandar Kozlovski.
Usamljeni su bili oni koji su uoili da to nije samo knjiga krize i bolesti, nego i preloma u

pjesniku, a on se vidi u tih sedam ljubavnih pjesama. Iza onih o kafanskoj Moskvi, kriju se
lirske pjesme pune ljubavne sree i sjete ljubavi. Jesenjin se kaje prije nego to zgrijei,
pisao je A. Lenov o niski Ljubav huligana.
Kafanski dim se raziao i u tim ispovijestima, i pored eleginosti, sve snanije zvui radost i
ljubav prema ivotu. I u samim kafanskim stihovima, Jesenjin je njeni liriar, a u
Ljubavi huligana njegova ljubav je divno njena.
Jesenjin nije htio, ni kad je najvie napadan, da ustukne. Branio je svoju pjesniku
samostalnost, pravo na svoje lirsko Ja, i na javnim pozornicama u Moskvi. Odgovarao je
pred mnogim posjetiocima: pjesme Kafanske Moskve preivljavao je u sebi i ne moe da se
njih odrekne, a na to ga obavezuju i zvanje i ast pjesnika.
Vjena sudbina nepotkupivog, nepokornog pjesnika u Rusiji. Vlasti takvog ne vole ovako
bi se mogla, prema ocjeni pisca Ivana ukova, oznaiti Jesenjinovo stradanje zbog
Kafanske Moskve. A pokazalo se da je u tim pjesmama bilo mnogo prorokog o novom
ivotu poslije revolucije, ivotu bez obeavane pravde i s mnogo licemjerja.
Fantastini ivot Jesenjinovih pjesama otkrio je u svojim Priama sa Kolime pisac i robija
Varlam alamov, koji je ivio preko dvadeset godina u progonstvu. U to vrijeme progonstva,
pie on, Jesenjinove knjige su bile najomiljenije u logorima u Sibiru. Kad su, ubrzo poslije
Jesenjinove sahrane, bile zvanino zabranjene, njegove pjesme su vaskrsle u usmenim
izdanjima osuenika. On je bio jedini pjesnik koga su osuenici prihvatili i blagoslovili, a
zna se da oni uopte ne mare za stihove, pie alamov. Dui besprizornih najvie je bio
prisan prizvuk prkosa i protesta, a naroito tuge u Jesenjinovim pjesmama. Nali su to u
stihovima Kafanske Moskve i o ivotinjama kerui, kravi i lisici, koje su logorai posebno
voljeli. Kriminalcima nije do duboke ovjenosti , do uzviene lirike u Jesenjinovim
pjesmama, ve u njima trae drugo ton ovjeka koji se uvrijedio na svijet, koga je svijet
ojadio. Kriminalac prezire enu, ali gaji kult majke ona mu je svetica, i zato Jesenjinovo
Pismo
majci
zna
svaki.
U mranom stradanju logora, Jesenjinovo stradanje nije uticalo na popularnost njegovih
stihova, jer profesionalni kriminalci ne znaju za samoubistvo. Jesenjinovi traginu smrt,
pisao je alamov, najpismeniji lopovi objanjavali su injenicom da pjesnik ipak nije bio
pravi lopov, da je bio neto kao diletant, polufrajer, od koga se, to kau, svata moe
oekivati. Ali e vam svaki kriminalac, pismen ili nepismen, rei da je Jesenjin imao kap
lupeke krvi (Sve to ivi oiljak ima)
Isidora Dankan je vjerovala da e dui boravak u nekoliko zemalja Evrope i Americi, e joj
je bila zakazana turneja, blagotvorno uticati na Jesenjina, koji je pratio na tim njenim
nastupima. Prevarila se: pokazalo se da je Sergej bio oaravajui recitator svojih stihova u
Berlinu, Parizu, Americi..., ali i vinovnik skandala o kojima je pisala tampa u svijetu, a
najvie od svega je bio tuni Rus u tuini koja mu se nikako nije dopadala. Putujui po
zapadnim zemljema, Jesenjinu je bio tu taj uurbani, bogati svijet okrenut poslu i novcu,
svijet koji je tada prvi put vidio. Njemaka mu se nije dopala. "ta da vam priam o tome

uasnom carstvu malograantine koja se granii sa idiotizmom", pisao je izdavau

Saharovu u julu 1922.godine iz Berlina . "ovjeka za sad jo nijesam sreo i ne znam e da
ga traim.U velikoj modi je Mister Dolar, a vrhuncem umjetnosti smatra se mjuzik-hol. ak
nijesam htio ni knjigu oe da izdam, bez obzira na jeftinou hartije i prevoda. To oe
nikome nije potrebno". Ovaj buntovni sanjar je bio zbunjen prvim vienjem ovog novog,
njemu nepoznatog svijeta e je sve uglaeno, zaeljano i zalizano, pa i ptice "sjedaju tamo
e im je dozvoljeno". Kao da je sebe hrabrio: "Neka smo mi siromani, neka su kod nas
glad, hladnoa i ljudoderstvo, ali zato mi imamo duu".
O tim svojim danima u tuem svijetu, Jesenjin se ispovijedao kasnije u poznatoj pjesmi
"Moj put".
Amerika, sva u betonu, eliku i staklu, sva u graenju novih pruga i fabrika, sva u znaku
dolara i biznisa, bila je tua Jesenjinu. Poraavao ga je takav duh u "odvratnom Njujorku".
"Tako je zlo da ti doe da se objesi", pisao je Marijengofu. "Ranije mi je uza sva naa ruska
liavanja podgrijavala misao o nekakvom 'inostranstvu', a sada, kada sam to vidio, molim
boga da ne umrem od ljubavi prema mojoj umjetnosti. Nikome ona nije potrebna... I,
stvarno, kog je avola ljudima potrebna ta dua koja se kod nas u Rusiji mjeri na kile... S
tugom, sa strahom, ali ve poinjem da se uim da govorim sebi: sakrij, Jesenjine, svoju
duu, to je isto tako neprijatno kao i otkopane pantalone". U svim tim pismima iz Amerike
pominje sestru Kau koju je doveo u Moskvu da ui gimnaziju, moli prijatelje da joj
pomognu, "da joj se nau, pripaze je". U Njujorku je bio uesnik tue na jednoj sjedeljci na
kojoj je recitovao svoje stihove i od pojedinih slualaca bio pogreno shvaen, pa je na
njihova dobacivanja i sve slobodnija ponaanja prema Isidori, ustao da pesnicama brani
svoje principe. Ve jutarnje novine su senzacionalistiki pisale o skandalu ruskog pjesnika u tekstovima je bilo vrlo malo istine, to je ogorilo Jesenjina.
Jesenjinov oprotaj od Amerike bio je moranje, ali ni oprotaj od Evrope u Parizu nije bio
slavan. Zazirao je od posljedica one noi u Bronksu: skandal je dobio iroko, pretee
znaenje. Bojao se da mu nee dati da se vrati u Moskvu. Meutim, naao se na brodu
"Dord Vaington", na putu za Pariz, a sa tog putovanja pie pismo svom prijatelju
pjesniku Aleksandru Kusikovu: "Tuga, smrtna, nesnosna. Osjeam se tuim i nepotrebnim.
I kad pomislim na Rusiju, pomislim ta mene tamo eka, pa mi se i ne vraa. Kad bih bio
sam, kad ne bi bilo sestara, pljunuo bih na sve i otiao u Afriku ili bilo kuda drugo...
Zgadilo se meni, zakonitom sinu ruskom, da u svojoj dravi budem pastorak..." Pisao je:
dojadila mu je snishodljivost vlasti prema bogatima, a jo vea muka mu je trpjeti ulizivanje
svoje bratije njima. Potiten, priznavao je da prestaje da razumije kojoj revoluciji pripada.
"Vidim samo, ni Francuskoj ni Oktobarskoj", a od same revolucije "ostao je samo ..."(oe je
napisao
runu
rije).
Ovo Jesenjinovo pismo Kusakovu bilo je nepoznato u javnosti gotovo pola vijeka: prvi ga je
objavio engleski slavista Gordon Makvej 1968, a u Moskvi se pojavilo 1989. Izazvalo je
podozrenje pojedinih autora u Kusikova, s kojim se Jesenjin sreo u Parizu i Berlinu. Iznosi
se uvjerenje da je Kusikov bio saradnik tajne policije i da je ovo Jesenjinovo pismo u kojem

je govorio loe o revoluciji i sovjetskoj vlasti, odmah poto ga je dobio poslao u Moskvu. Za
to ga optuuju i Jesenjinove rijei u pismu iz Pariza: "Gospode! ovjek bi se mogao objesiti
u ovoj samoi. Ah, kakvo pogano vrijeme, kad je ak i Kusikov poeo da mi prijeti kako me
nee putiti u Rusiju".
U jesen 1924. Jesenjin, sa oiljcima na dui, od policije bjei na Kavkaz. Nanio je mnogo
bola sebi i svojima, a najvie su ga boljeli oni od "grubih ljudi". Prava je srea to je Jesenjin
tada otiao na Kavkaz, e je, neoekivano, ostao pola godine. Bilo je to zlatno razdoblje
njegove lirike: napisao je veliku knjigu pjesama i poema, svoju antologiju u kojoj su i neka
remek-djela. Samo to je stigao u Baku, u krepkoj poemi "Stance", zazvuale su njegove
istine o sebi i poeziji. Ali, knjievna kritika ga u svemu tome ne vidi nikakvu vrijednost: kao
pjesnik je nipodatavan, kao ovjek proganjan.
Iz kavkaskih daljina, u usamljenikoj smirenosti, bolje su se viela zbivanja koja su ga
uznemiravala. Odjek te zagledanosti u svoj udes osjea se i u poemi "Rusija koja odlazi".
Jesenjinov stih je i priznanje i prekor: osjea da ne spada ni u mlade "vaspitanike lenjinske
pobjede", ni u stare (tek mu je 29.godina), ali sovjetsku vladu smatra krivom to svoju
mladost nije primijetio u borbi drugih. I ta je vidio? Samo ljute bitke, a umjesto pjesama
sluao je kanonadu.
Jesenjin ne krije: on nije nov ovjek - jednom nogom pripada prolosti, a drugom pokuava
da prati novo vrijeme i u tome posre i pada. Ali, oko sebe vidi ljude koji su kao trice u
reetu dogaaja koje ne razumiju i zato su ve sami u sebi izumrli. Vidi i ljude koji vjeruju,
ali sa zebnjom upiru pogled u budue. Skupile su se sve bezizlazne prepreke, zato on eli
da otrovne dane, "koji ne znaju za njenost i spokoj", zaboravi uz gitaru i pjesmu ciganke.
Jesenjinova uroena seljaka vezanost za "majicu Rusiju" bila je kobna, uz druge razloge,
to nije mogao uoiti neka druga strujanja svoga vremena i nai svoje mjesto u njima ocjenjuje Nikola Bertolino. Zato se u kulturnim metropolama Zapada osjeao potpuno
stranim i izgubljenim, bez interesovanja za ono to se do tada u njima dogaalo - "reakcija
na besmisleni rat, ruenje starih i stvaranje novih formi izraza i ivljenja, raanje
umjetnikih avangardi, ogromni i po svojim posljedicama nesagledivi preobraaj svih
umjetnosti... Videi neprivlanu materijalnu ljuturu novog svijeta, on odbija da se
zainteresuje za njeno duhovno jezgro, smatrajui po svoj prilici da su ti ljudi Zapada, ti
'crvi', duhovni srodnici onih istih novih 'crnorizaca' koji hoe da njegovu Rusiju odenu u
elik i beton".
Ali, prodor novog - i ljudi, i ideja, i ivota sa gigantskim poduhvatima, bio je neminovan i u
Rusiji, iako veoma drukiji od onog na Zapadu. Taj potres je razarao staru, gotovo idilinu
sliku seljake Rusije, tako bliske pjesnikovom srcu da je nije zaboravljao ni u zahuktalom
Parizu, Berlinu i Njujorku, ali je pogaao i njega. Nije se protivio novom, ve je priznavao,
poraen, u poemi simbolinog naziva "Rusija koja odlazi", e se njegovo srce nalazi.
Jesenjinovi najblii s radou su ga doekali u Moskvi, 1.marta 1925. Poslije est
kavkaskih mjeseci, ponovo je bio s majkom Tatjanom Fjodorovnom, sestrama Kaom i

urom, evojkom Galjom. Dolazili su da ga pozdrave mnogi prijatelji i saputnici iz kafanske

Moskve, a one su inile sve da ga odvoje od njih i ae.
Po Moskvi su tada kruile uasne vijesti: u strahovitoj hajci tajne policije na "neprijatelje
naroda", nestajali su i pisci, umjetnici, naunici. Jesenjin je bio ogoren, duboko je patio:
odveden je njegov veliki prijatelj i kum koji ga je vjenao sa Zinaidom Rajh - pjesnik Aleksej
Ganin. Nita nije mogao saznati o udesu Ganina: kad uhapeni pree prag zloglasne
Lubjanke, sve dalje o njemu bilo je gvozdeno utanje policije.
U tajnim arhivima, mnogo godina kasnije, otkriveni su papiri o Ganinu. Optuen je
strahovito: navodno, bio je jedan od voa grupe pisaca koja je eljela da srui sovjetsku
vlast. Za rtve su odabrali prve ljude Kremlja, meu njima i prve ljude zastraujue eke. I
jo: namjeravali su da napadnu zgradu u kojoj je upravo poinjao V kongres Kominterne.
Neka odjekne u svijetu.
Ovoliko podviga za jednog pjesnika, teko da je ikada izmiljeno. Ali, sav taj uas upisan je
u optunicu. Ganin je slomljen. Iako je sudsko-medicinska ekspertiza utvrdila njegovo
duevno rastrojstvo poslije muenja u istrazi, to je znailo da nije mogao da krivino
odgovara, osuen je na smrt 27.marta 1925. Tri dana kasnije strijeljan je.
Ganin je bio prvi od sedmoro lanova Jesenjinove porodice i najbliih iji je ivot prekinut
nasilno.
Tog 27. marta kad je Ganin strijeljan, Jesenjin odlazi u Baku. Tada nije liio na
Moskovljanina - pisao je o susretu sa njim u Bakuu Aleksandar Voronski, urednik asopisa
"Krasnaja nov", e je objavio oko 40 njegovih pjesama. Iao je u tuem iskrzanom kaputu,
u dugakim prljavim cipelama. Jesenjin je tih dana "izgledao usamljan, naputen, sluajni
gost koji se, ne zna se kako i zbog ega, obreo u tom gradu nafte, ai i praine, kao da mu
je bilo svejedno e da se smjesti i pristane... Bio je nazebao, kaljao, govorio promuklim
apatom i svaki as uvijao vrat crnim alom. Cijela njegova pojava odavala je osuenika,
ovjeka kome tu nije mjesto. Prvi put sam duboko osjetio da mu nije ostalo mnogo od ivota
i
da
se
on
gasi".
Tuni trenuci iz tih dana: u nekom ljetnikovcu, pijan, larmao je, psovao. Odveli su ga u
drugu sobu. Voronski pamti: "Uao sam tamo i vidio kako sjedi na krevetu i rida. Cijelo mu
je lice bilo obliveno suzama. U ruci je drao mokru maramicu.
- Nemam vie nikoga i nita. Strah me je. Nemam ni prijatelja, ni bliskih. Ostale su mi
samo pjesme. Sve sam im dao, razumije li, sve. Eno crkva, selo, vidik, polje, uma. I to se
sve od mene odvojilo.
Plakao je vie od jednog sata".

U Baku je Jesenjin ostao do 25.maja, kada se vraa u Moskvu. Tu ga eka jo jedan

udarac, veliko razoarenje. Galja se tih dana povjeravala svom dnevniku: voljela je

Jesenjina i nikog vie. Ali, pisala je u dnevniku: "Zatvorivi oi, ne razmiljajui, predala
sam se u zanosu prema L". Ko se krije iza L? Pominju se dva imena: Lav Povicki i Lav
Sjedov, sin Trockog. Kad je za to saznao, Jesenjin je prekinuo s Galjom. Jo jedna njegova
velika ljubav je nesreno zavrena. I opet se ponovilo: kao i poslije raskida sa Zinaidom
Rajh, molio je prijatelje da kod njih prenoi. Nita nije imao od imovine, cijelog svog ivota
bio je beskunik. A Galja je doivjela duevno rastrojstvo i otila na lijeenje. Bio je to uvod
u njenu tragediju, koju kao da nije imala snage ni volje da zaustavi.
U julu 1925. godine, Jesenjin bjei iz grada u svoje Konstantinovo. U porodici su s radou
pamtili te dane kada su ponovo bili zajedno. Jutrom je Sergej odlazio od kue: do oca
Saenjke na sjenokos, do seoske zadruge da s njihovim ribarima okua sreu. I ba to
ribarenje movarom s pticama, pamti sestra ura, inspirisalo je njegovu pjesmu: U svakom
radu nek bude srea.
A pjesma Idem kroz dolinu, sva u radosnoj zanesenosti na sjenokosu, jedna je od
posljednjih koje je napisao o selu i zaviaju.
ura je znala, u tim danaima sjenokosa napisao je pjesmu i o enidbi sa Sonjom Tolstoj.
Zgoda s papagajem, pomenutim u strofi, istinita je: ptica je zaista odnijela Jesenjinu prsten
koji je dobio od Ciganke vraare. Taj veliki prsten, gvozdeni, bez vrijednosti, u ali je
poklonio Sonji i ona ga je, izmeu svoja dva, godinama nosila na ruci. Ali, ta pjesma potresna je, crna slutnja, proroka.
Ova pjesma, u susret novom vjenanju, jei kao predsmrtna elegija, s bolnom porukom: Al
je gorko videti svoj kraj.
Ispratili su ga iz porodine brvnare, svi sjetni: ni roditelji, ni sestre nijesu znali kada e ga
opet vieti, a vieli su da je umoran od muka bez cilja.

Moskovsko ljeto 1925.

Ponovo dani i noi Jesenjinovih klonua i stranputica. Pije, brzo plane, sukobljava se...
Spava e stigne. Luta po kafanskoj Moskvi. Sve je kao u njegovim stihovima: "Da se
pomirim sa sobom - ne mogu - / sebi, voljenome/ tuinac sam ja". Od njegove nesree pate
i svi u Konstantinovu - otac, majka, sestre... I, tada, neoekivano za sve u porodici, napisao
je Kai 16. juna 1925: "Draga Jekatarina! Dogodilo se mnogo tota to je izmijenilo i
mijenja moj ivot. enim se Sonjom Tolstoj i odlazim s njom na Krim".
Kada su se vratili u Moskvu, Jesenjina i Sonju doekala je - milicija! Kao da se pojavila iz
njegove poeme "Stance". Jesenjin je u vozu na prilazu Moskvi izazvao incident: iz nekog
kupea je nekakav diplomatski kurir Alfred Roga i neto prigovorio Jesenjinu, koji se
prepirao sa kondukterom oko ulaza u bife voza, a Jesenjin mu je grubo odgovorio. Pojavio
se i neki Jurij Levit, komesar za zatitu zdravlja, pa je pjesnik i njemu uputio ni malo lijepe

rijei. Prepirka iz voza dobila je udesne razmjere: postala je krivina optunica protiv
pjesnika i raspisana je poernica za njim.
Pokuao je da zlo sprijei lino narodni komesar prosvjete Lunaarski: pisao je sudiji
Lipkinu da obustavi proces protiv Jesenjina. Nije pomoglo, to je upuivalo na zakljuak da
iza sudije stoji neko moniji od Lunaarskog.
Jesenjin je doivio slom. Bio je to peti sudski proces koji ga je ekao. Ve oronulog zdravlja,
uplaen od ivota, ponovo je poeo da pije, danima. "Vie od svega, Jesenjin se
bojao...milicije i suda" - svjedoio je njegov zet, Kain mu, pjesnik Nasjednik. "Nije mala
stvar policijska stanica! Tu se ja sastajem s dravom", kao da je za Jesenjina pisao njegov
pjesniki sabrat i prijatelj, slavni Velimir Hlebnjikov, i sam stradalnik u ivotu. Ali, opet, pri
piu, Jesenjin bi se jarosno unosio milicionarima u lice, s najteim psovkama, i udarao ih
po nosu, tako najee, kako pie u zapisnicima. Ne pie kako su mu oni uzvraali, a jesu,
mnogo
puta.
Sonja je inila sve da mu pomogne, uredila je i da ga prime u psihijatrijsku kliniku, ali on
to nije htio. I sa Sonjom je u nesporazumu. osoran, netrpeljiv, svadljiv... Tih dana govorio je
pjesniku Ivanu Gruzonovu: "Napii mi nekrolog". (Plamti, zvezdo moja)
Izgleda da je tih dana u septembru 1925. postojao neki drugi snaan motiv, a ne samo
duhovno klonue, kad je odluio da uniti svoje rukopise. Uinio je to u tajnosti, pred
svjedokom koji mu je bio bezgranino odan.
Jednog jutra, bez najave, posjetio je Anu Izrjadnovu - u "graanskom braku" s njom, roen
je njihov sin Georgij - Jurij, tada jedanaestogodinjak. U svojim "Uspomenama", Ana je
ovako opisala to dramatino jutro nakon njegovog neoekivanog dolaska:
"U septembru 1925. doao je s veliki bijelim paketom u 8 asova ujutru. Bez pozdrava,
obratio se pitanjem:
- Ima li pe?
- Pe, da neto pee, ta hoe?
- Ne, treba mi da spalim.
Poela sam da ga odvraam, da ne spaljuje, poslije e zaaliti, zato to je i ranije bilo
sluajeva: doe, iscijepa svoje rukopise, a kasnije me grdi - zato sam to dozvolila. I toga
puta nikakva odvraanja nijesu vrijeela, uzbueno je govorio: 'Zar ak i ti nee da uradi
za mene to to hou?'
Povela sam ga u kuhinju, potpalila poret. I on je u svom sivom odijelu, sa eirom, stajao
pored poreta sa araem u ruci i briljivo pazio da nita ne ostane nespaljeno. Kada je sve
spalio, smirio se, poo je da pije aj i da mirno razgovara".
I to je sve o Jesenjinovom spaljivanju rukopisa! Ana Izrjadnova ne pie, ako je to i uopte
znala, zato je unitio rukopise, koliko ih je bilo, ta su oni bili - poeme, pjesme, lanci?
Moe samo da se nagaa. Ali je logino da je te rukopise spalio da nekome ne padnu u

ruke, to upuuje na to da su bili takvi da je neko mogao da ih upotrijebi protiv njega. To su

dani kada ga je policija traila i kada je bio pod krivinom istragom. Spaliti u tajnosti - bila
je najkraa, najbra i najbolja zatita od svakog rizika.
Nikada se nije saznalo ta je Jesenjin spalio toga jutra i zato je to uinio.
U danima pribranosti i smirenja, u septembru i oktobru 1925, Jesenjin je urio da sredi
rukopis tri toma svojih sabranih djela. Pomagala mu je Sonja, dragocjeno. Sonja je, iz tih
danononih bdijenja nad rukopisima, s posebnom radou pamtila 18. septembar: tog dana
je registrovan njen brak sa Jesenjinom. Tek tada!
Jesenjin je tih dana, kao to je uvijek, volio da s njim budu Kaa i ura. Sa Kaom je
mogao da podijeli svoje radosti i nedae, imala je dvadeset godina, a prema
etrnaestogodinjoj uri, kako je pisala u svojim uspomenama, odnosio se kao prema
evojici, umiljato i njeno. Ona je do kraja ivota pamtila ushienje kad je slavni brat i
nju, kao ranije Kau, doveo iz sela u Moskvu, da nastavi kolovanje, oktobra 1924. Volio ih
je bezgranino, tepao im: urenok i Kaka, a one su ga oboavale.
I kakva srea za uru, evojicu sa sela, kad je Jesenjin pozvao nju i Sonju da se fijakerom
provozaju po Moskvi. ura je bila ushiena. U svojim uspomenama kae: Kad smo stigli do
Pozorinog trga, Sergej je predloio da svratimo na ruak. I evo, ja sam prvi put u
restoranu. Portiri, ogledala, bljetavi lusteri sve to, mene je zapanjilo i zaprepastilo. Viela
sam sebe u ogromnom ogledalu i bila zabezeknuta: bila sam tako mala, nespretna, obuena
seljaki i ogrnuta lijepom, ali seljakom maramom. No, sa mnom su bili Sonja i Sergej. Oni
se ponaaju jednostavno i slobodno. I drei se njih, koraala sam prema stoiu u dvorani
sa stubovima. Vidjevi moju smuenost, Sergej se sve vrijeme osmjehivao i, da bi me
konano zbunio, progovorio je. Pogledaj, kako si lijepa, kako svi gledaju u tebe. Pogledala
sam po dvorani i uvjerila se da je u pravu. Svi su gledali prema naem stolu. Tada nijesam
razumjela da gledaju njega a ne mene i tako sam se zbunila da i ne znam kako sam izala
iz
restorana.
A ve sljedeeg jutra, Jesenjin je napisao etiri pjesme i izdiktirao ih Sonji. U tim stihovima
je lik njegove sestre ure, lijepe i muzikalne evojke, koja je vei dio vremena provodila s
bratom i pjevala mu omiljene pjesme iz zaviaja svjedoi Sonja. Jesenjin se prema uri
odnosio naroito blago i o njoj rado priao prijateljima.
Jedan od najradosnijih dana u urinom ivotu bio je 11. oktobar 1925: te etiri Jesenjinove
pjesme, a svaka sa posvetom Sestri uri, itala je u listu Krasnaja niva. Pjesme su
raznjeena sjeanja na djetinjstvo, enja za dobrim i ljudskim u gruboj svakodnevici.
Dirljivo njeno pjevao je uri liila mu je na brezu pred porodinom kolibom. U
ispovjednoj sjeti, moli je da mu pjeva to je negda pevala nam mati. (Sestri uri)
Jesenjin je bio pred hapenjem. Sudija Lipkin je zahtijevao da ga milicija privede na
suenje zbog incidenta u vozu na povratku s Kavkaza. Agenti su dolazili u Sonjin stan, ali
ga nijesu zaticali stalno je bjeao od poere.

Jedne veeri posjetio je sestre Kau i uru u Zamoskvoreju, e su se nastanile. Izgledao

im je tuno: omravio, klonuo, emeran. Hrabrila ga je Kaa: izbjei e suenje jedino ako
se skloni u bolnicu, jer bolesnima ne sude. Neveseo, pristao je. I kao da ga je ta nagla
odluka ohrabrila, ponovio je: ii e u bolnicu, tamo e nastaviti da sreuje rukopise za
Sabrane
pjesme.
26. novembra 1925. Jesenjin je primljen na Psihijatrijsku kliniku Moskovskog univerziteta.
Dva mjeseca lijeenja odredio mu je profesor Petar Ganukin. Doktor je dobro poznavao
pjesnika: lijeio ga je i ranije, spasavao od milicije.
Ipak, poera za njim nije prestajala. Iako su samo njegovi najblii znali da je u bolnici,
milicija se pojavila i od profesora Ganukina zahtijevala da Jesenjina otputi da bi ga vodili
na suenje. Profesor se usprotivio, napisao je: graanin Jesenjin se lijei na Psihijatrijskoj
klinici i zbog stanja svog zdravlja ne moe ii na sud.
Smiren energinom zatitom ljekara, ivjei pod strogim reimom i uz danononu brigu
osoblja klinike dopala im se pjesnikova bezazlenost, srdanost sa svakim nastavio je da
sreuje Sabrane pjesme. Oporavio se, osvjeio (ili, kako sam kae: sam sebi izgledam kao
taj klen maleni, al ne ogoleo, naprotiv zeleni). Napisao je est novih, izvanrednih pjesama
(jedna od njih je i uvena ko je ljubio taj ne ljubi vie...) proetih bolnom alou za
mladou i sjeanjem na ljubav i njenost. Tada je napisao i Klenu moj.
21. decembar. Presudni dan... Jesenjin je naputio kliniku, svojevoljno. Ranijih dana,
dozvoljavali su mu da nekim poslom ode u grad, ali uvijek je iao sa ljekarom i sa njim se
vraao. Ipak on nije bio bilo koji pacijent. A trebalo ga je uvati i od milicije. Toga dana je
otiao sam i nije se vratio. Odmah je javljeno Sonji, sestrama Kai i uri. Svi zabrinuti,
traili su ga po mjestima na koja su vjerovali da bi mogao biti, oekivali da e se javiti.
Ljekar se rastrao do pjesnikovih prijatelja, molio da ga nau i nagovore da se vrati na
kliniku.
Jesenjin
se
pojavio
u
izdavakoj
kui
Gosizdat,
pijan,
ljutit.
22. decembar. Posjetio je Anu Izrjadnovu i sina Jurija, jedanaestogodinjaka. U svojim
Uspomenama Ana pie: Rekao je da je doao da se oprosti. Na moje pitanje: Zato?
govorio je: Bjeim, odlazim. Osjeam se loe, vjerovatno u umrijeti. Molio me je da uvam
naeg sina Jurija, da ga ne razmazim.
23. decembar. U sumrak, Jesenjin dolazi kod Sonje. Spakovao je svoje stvari i odmah
naputio stan. ura, koja je bila sa Sonjom, zapisala je o tom svom poslednjem vienju sa
njim: Ja i Sonja Andrejevna smo odmah izale na balkon. U velikim pahuljicama, lijeno
kruei, padao je paperjast snijeg. Vielo se kako su kod glavnog ulaza Ilja i dva koijaa
reali kofere na sanke. Poto su koferi namjeteni, Sergej je sjeo u druge sanke. Ne znam
kako sada da objasnim tadanje moje osjeanje, ali ja sam kriknula: Serjoa, zbogom!
Podigavi glavu, on se u isti mah osmjehnuo svojim radosnim, milim osmijehom, mahnuo
rukom i sanke su zale za ugao kue. Bilo mi je nesnosno i tijesno u pustom stanu. Toga

dana poeo je moj raspust i ja sam sa Kaom otputovala kui u selo.

Vee, stan Zinaide Rajh. Zapis njene i Jesenjinove erke Tatjane o neoekivanoj oevoj
posjeti, tuno je sjeanje evojice od nepunih osam godina. Bila je u sobi s bratom Kostom
kada je Jesenjin doao. Tatjana pamti: bilo je vee, soba u tami - prepoznala je oca po
nasmijanim oima i sama se nasmijala. Bolest je jako izmijenila njegovo lice. Kazao je da ide
u Lenjingrad i da je doao da se oprosti od njih. Bilo mi je teko i ne pamtim ta je govorio.
Tada me je pitao:Zna li ko sam ja tebi?
Mislila sam samo o jednom: on odlazi, doao je da se oprosti i ja sam pobjegla iza tamnih
vrata kabineta. Zbunjenu i uzbuenu evojicu, svoju miljenicu, vratio je u sobu i obazrivo
joj poljubio ruku. Okrenuo se Kosti da se i s njim oprosti.
Nijesu ga vieli nikad vie.
CVIJET KOJI SE NE PONAVLJA
Tih posljednjih dana decembra pojavila se i njegova, ispostavilo se za ivota posljednja
objavljena pjesma "Cvee mi veli - zbogom ostaj". Pjesma je napisana poslije jednog od
mnogih razoarenja, a kasnije se saznalo i koja je to bila ena koja je probudila bolnu
rezignaciju u ovim stihovima. "Od djetinjstva sam znala da je majci upuena pjesma 'Cvjee
mi veli - zbogom ostaj'", pisala je Zinaidina i Jesenjinova erka Tatjana u svojim
uspomenama na roditelje. Napisana malo prije njegove pogibije, pjesma je nasluivala
"nikad vie videti neu njeno lice i rodni kraj", kako kae jedan stih. "ta ja mogu rei o
njoj? Samo to da je majka, priajui mi o ocu, uvijek pominjala tu pjesmu, a kad je o njoj
govorio neko dugi u naoj kui, obino bi to inio tako da se znalo da se odnosi na Zinaidu
Nikolajevnu".
Zinaida je tada bila u drugom braku, a ko je poznavao nju i Jesenjina znao je i da se na nju
odnose stihovi "ostavljenoj dragoj u tihoj noi, drugi e lepe pruiti pesme", kao i da su
njoj upueni stihovi "draga uz drugogo dragog, sred slavlja, setie se moda i mene".
ETIRI POSLEDNJA DANA
I danas traju kao najvea zagonetka etiri poslednja Jesenjinova dana. Ni sada nema jasnog
i pouzdanog odgovora kako je protekla njegova posljednja no i zato je bila tako strana? I
zato papiri o istrazi policije i ljekara o Jesenjinovoj pogibiji, vie pobuuju sumnje nego to
otkrivaju istine o pjesnikovoj tragediji u Lenjingradu.
Malo je svjedoanstava, poznatih javnosti, o ta etiri dana. Zato je Jesenjin otiao iz
Moskve, kako je zamiljao ivot u Lenjingradu, ta je govorio o svojom nedaama, o svojoj
poeziji, ta mu je bilo na dui..? I toliko drugog, veoma vanog, pominje se samo
fragmentarno ili se tek nasluuje u zapisima dvoje posljednjih i jedinih poznatih svjedoka Jelisavete Ustinove i Volfa Erliha. Njihovi rukopisi su nepotpuni, pojednostavljeni, bez due.
Prema svjedoenju Ustinove i Erliha, hronika etiri posljednja dana izgleda ovako:
etvrtak, 24. decembar 1925.

Jesenjin je jutarnjim vozom stigao u Lenjingrad. Smjestio se u Hotelu "Angleter", u sobi broj
5, na drugom spratu. Poslije 10h posjetio je Jelisavetu i Georgija Ustinova u sobi 130, e su
stanovali, i pozvao ih na ampanjac. Priao je: poinje novi ivot, eli da pokrene knjievni
asopis, odluio je da vie ne pije, nee se vraati supruzi Sonji Tolstoj, niti se vie eniti...
Poslije podne, sa Ustinovima je otiao u grad, kupovali su novogodinje poklone, a uvee su
se okupili u njegovoj sobi i razgovarali do 21h. Do ponoi, priao je sa Erlihom - on je tu i
prenoio.
Petak, 25. decembar.
Jesenjin i Erlih, ujutro, otili u grad da potrae pjesnika Nikolaja Kljujeva - "on je moj
uitelj", govorio je za poznatog seljakog poetu. Uvee su Jesenjina posjetili Uakov i stari
knjievnik Aleksandar Izmajlov. itao im je poemu "Crni ovjek" - "u konanoj verziji,
znatno skraenoj", zapazila je Ustinova. Kad ga je zapitala zato pije vie nego ranije,
poalio se: kad bi ona znala kako je preivio te tri godine.
Sad mu je veoma tijesno, neveselo, takva mu je i poezija: "ivot je jeftina ega, ali je
potrebna", govorio je, a za sebe je rekao da je "boja svirala". Objasnio je: to je kad ovjek
troi iz svoje riznice, a ne dopunjava - nije mu interesantno. I on je takav, rekao je s gorkim
osmjehom.
Subota, 26. decembar.
Dan je proao u prianju s Erlihom, koji je ponovo prenoio kod njega. "Razgovori su bili
jedni isti: stan, asopis, smrt" - pie Erlih. Sve trgovine zatvorene i nema se kud, a nema ni
rubalja. "Zna li da u ostati jednoruk" - govorio je i pokazivao oiljke na lijevoj ruci od
posjekotine staklom pri padu ispred zgrade u kojoj je Galja stanovala, prvih dana februara
1923., pa je lijeen u Kremaljskoj bolnici. Ljekari su mu govorili da e ruka posluiti petest godina, moda i vie, ali e venuti zbog povrede tetive. "I propade moja bijela ruica".
Neelja, 27. decembar.
Jesenjinov posljednji dan.
Zapisi Erlihova i Ustinove uoljivo se ne podudaraju iako opisuju iste, dramatine, trenutke.
Pada u oi da Erlih ne pominje Jesenjinove rijei o pjesmi pisanoj krvlju, a zabiljeila ih je
Ustinova. Ne razaznaje se ni to ko je od njih dvoje prvi bio s pjesnikom u njegovoj sobi kad
im je to govorio. Zapis Erliha:
"Od samog jutra digla se graja. Jesenjin je, smijui se i psujui, priao svima da su eli da
ga raznesu eksplozijom. Ovako se to dogodilo.
Posluitelj je uao da zagrije kupatilo. Vratio se za pola sata i rekao: 'Izvolite'. Jesenjin je
otiao da se kupa, ali se vratio s krikom da su eli da ga dignu u vazduh! Ispostavilo se da
su pe zapalili, ali u kazanu nije bilo vode - vodovod je bio zatvoren. Dola je Ustinova:
- Sergunjka! Poludio si! Zato si pomislio da je pe mogla eksplodirati?

- Teta Lizo, mora me razumjeti! Zapalili pe, a vode nema. Oigledno, kazan je morao
eksplodirati!"
Jesenjin i Ustinova izmijenjali su jo nekoliko slinih reenica. Ubrzo je dola i voda i dok
se ona zagrijavala, Jesenjin i Erlih brijali su jedan drugoga, na smjenu: "Stojimo kod
pisaeg stola: Jesenjin, Ustinova i ja. Ja briem brija. Jesenjin pere etku za brijanje. On
kae:
- Da! Teta Lizo, uj! To je bezobrazlik! U sobi nema mastila! Da li razumije? Hou da
napiem pjesmu, a nema mastila. Traio sam, traio, ne naoh. Vidi ta sam uradio.
On je zasukao rukav i pokazao: posjekotina.
Die se vika. Ustinova se ozbiljno naljutila.
Zavrie ovako:
- Sergunjka! Posljednji put ti kaem: ako se jo jednom to dogodi, neemo se vie poznavati!
- Teta Lizo, a ja ti kaem, ako ne budem imao mastila, ponovo u sjei ruku! Jesam li ja
knjigovoa, ta li, da odlaem za sjutra?
- Bie mastila. A ako ti padne na um da pie nou, a mastilo se ve osuilo, moe
saekati do sjutra. Nee ti se nita desiti.
Tako su se sporazumjeli.
Jesenjin se naginje prema stolu, cijepa iz notesa list i pokazuje iz daljine: pjesma.
Kae, dok list savija na etiri dijela i dok ga stavlja u dep moga kaputa: Tebi!
Ustinova hoe da proita.
- Ne, ti priekaj. Kad ostane sam, proitae".
Zapis Ustinove je krai, zgusnutiji, sa Jesenjinovim rijeima koje Erlih ne pominje, niti
osporava, kao da ih preutkuje.
Srela sam Jesenjina na stepenitu, bez kragne i bez kravate, sa sunerom i sa sapunom u
rukama. Priao mi je rasijano i rekao da kupatilo moe da eksplodira: u loitu ima mnogo
vatre, a u kazanu nema vode. Rekla sam, pozvae ga im sve bude gotovo.
Ula sam kod njega. Tu mi je pokazao lijevu ruku. Na aci su bile tri plitke posjekotine.
Sergej Aleksandrovi je poeo da se ali da u ovom pranjavom hotelu nama ak ni
mastila, pa je jutros bio prinuen da pie svojom krvlju.
Uskoro je doao pjesnik Erlih. Sergej Aleksandrovi je priao stolu, iscijepao iz bloka
pjesmu jutros napisanu krvlju i gurnuo je Erlihu u unutranji dep kaputa. Erlih je
potegao ruku da izvadi papir, ali ga je Jesenjin zadrao: Proitae kasnije, ne sada!
to se toga dana jo dogaalo u sobi broj 5? Ustinova u nastavku zapisa kae da su se
ponovo svi sastali neto kasnije, a da je Jesenjin uvee zaspao na otomanu. Zajedno su
veearali, a onda su Ustinovi otili, Jesenjin je poslije 20h ostao sam.

Sjutradan je portir, dajui izjavu, saoptio da je oko 22h Jesenjin siao do njega s molbom:
nikoga ne putati u sobu!.
28. decembar ponedeljak
Poslednji zapis Ustinove: Ja sam pola da zovem Jesenjina na doruak, dugo sam lupala,
doao je Erlih i zajedno smo lupali. Na kraju, zamolila sam upravnika da kalauzom
otkljua sobu. Upravnik je otkljuao i otiao. Ula sam u sobu: krevet je bio nedirnut, na
otomanu prazno, na divanu nikog; dignem oi i vidim ga u omi pored prozora. Ja sam
urno izala.
PROLOG
Izuzetno mlad, 1915 godine Jesenjin dolazi u Petrograd sa preporukom Sergeja Gorodeckog
Miroljubovu: Dragi Viktore Sergejeviu, prihvatite mladi talenat Sergeja Aleksandrovia
Jesenjina. U depu ima rublju, a u dui bogatstvo. I to je tako bilo cijeli njegov ivot, s tim
to estu u depu nije imao ni tu jednu rublju.
Zahvaljujui svome izuzetnom talentu i svestranom poznavanju folklora, Jesenjin je ve u
mladosti stekao glas prvog pjesnika sela. Prosjaci, bogomoljci i putnici sa kojima je esto
dolazio u dodir u rodnom kraju, takoe su opsjedali njegovu matu pojanjem i
pripovijedanjem itija svetaca i apokrifnih pria Pjesnik je sve upijao i prenosio u svoje
stihove predanja, prie, sjetne stepske pjesme.
ivot je prihvatao sanjarski. Prieljkivao je pobjedu sela u revoluciji i njegovo izbavljenje od
revolucije. Po prilici onako, kako je Blok odgovorio Majakovskom na pitanje kako mu se
svia revolucija: Dobra stvar, ali meni spalie biblioteku. U dui nikako nije mogao da se
pomiri sa nestankom njegovog svijeta iz snova, sa kojim su odlazile u nepovrat seljake
kue s pijetlovima na krovovima, tihi sjaj kandila, prie iza pei i dremljivi maak, zvonjava
praporaca, prostoduni starovremenski ljudi i sav patrijahalni svijet drevne Rusije.
Jesenjinu je svojstveno lutanje. Lutajui traio je sebe, traio enu, traio novu zemlju,
Inoniju, traio zametene miljokaze na putu. Nita od svega nije naao. Njegov pesimizam
nije obino razoarenje, to je eruptivna ali pritajena unutranja borba suprotnosti. Otuda je
on as razdragan, as skeptian, nikad zadovoljan.
Nije naroito volio grad. Nije bio ni revolucijom naroito oduevljen.U patrijahalnom svijetu
on je vidio sebe, svoje djetinjstvo, itav ivot, i koliko god je cijenio ljude Oktobra, koliko god
to pokuavao, nije mogao da ih prihvati za njega je poraz seljake Rusije bio vei od
pobjede revolucije. Kada je shvatio da ta revolucija unitava ba onaj svijet o kojem on
pjeva, svijet koji je on iz dubine due volio matuku njegovu seljaku Rusiju, okrenuo se
protiv nje, revolucije. Bori se protiv gvozdenobetonske Rusije, protih mehanicizma, u srcu
su mu breze, jasike, stepska polja...
Nisam od novih.
Zato da se krije?

Jednom nogom jo sam gde sam bio jue.

Hitajui tragom eline bratije
Posrem i s mukom ovu drugu vuem.
Intimno, u jednom pismu svojoj prijateljici Jevgeniji Livic on je to izrazio na sljedei nain:
Postoje skokovi za ivo bie, kao to je prijelaz od konja na voz... Uzbuuje me u tome
samo tuga za onim to odlazi, dragim, rodnim, ivotinjskim, i nepokolebljiva sila mrtvog,
mehanikog... U ovom asu meni je veoma teko to istorija preivljava epohu umrtvljavanja
linosti kao neeg ivog, jer uopte ne dolazi onaj socijalizam na koji sam ja mislio, ve
odreeni i naroiti, kao nekakvo ostrvo Svete Jelene, bez slave i bez snova. Tijesno je u
njemu ivom biu, teko je graditelju koji gradi most prema nevidljivom svijetu, jer te
mostove sijeku i diu u vazduh ispod nogu buduih pokoljenja. Ova osjeanja oblikovana
su u Poduju, izvanrednoj Jesenjinovoj poemi.
Korjeni pjesnikovog razoarenja mnogo su dublji, ali ovaj je presudan. Pobijedila je
Sovjetska Rusija, kojoj on nije potreban.
Lepo, bogme, zemljo!
A kog sam avola krikom
Ja se drao u pesmi da sam narodu predan?
Moja poezija ne treba ovde nikom,
Pa i ja sam, bogme, ovde nepotreban.
Ispostavilo se da su mu neki od najboljih prijatelja agenti zloglasne e-ke (kasnije KGB), da
su tajnoj policiji dostavljali podatke o njegovom kretanju, govorima... Erlih, prijatelj kome je
poklonio krvlju napisanu pjesmu Do vienja, drue, do vienja, bio je oficir tajne policije,
a u svojim Sjeanjima pie da mu je ao to prua ruku najmanje dvojici njegovih i
Jesenjinovih prijatelja i time kalja uspomenu na asno ime pjesnikovo, i moli mrtvog
Jesenjina da mu oprosti za ono to su njih dvojica znali. Kada i kako je Jesenjin saznao da
mu je jedan od najboljih prijatelja agent tajne policije?
U pismu svom prijatelju pjesniku Kusakovu Jesenjin se ali kako ne pripada ni jednoj
revoluciji, a da je, po njemu, od Oktobarske revolucije ostao samo k...c. Kusakov je pismo
odmah proslijedio tajnoj policiji, a Jesenjin, saznavi ta je uradio ovjek koga je smatrao
sabratom i prijateljem, pie: "Gospode! ovjek bi se mogao objesiti u ovoj samoi. Ah,
kakvo pogano vrijeme, kad je ak i Kusikov poeo da mi prijeti kako me nee putiti u
Rusiju".
Ah, otadbino! Koliko sam pao.
Ruj upalo lice pee, kao alac.
Jezik sugraana tu mi je postao,

U svojoj zemlji ja sam kao stranac.

Razoaran u sve, povrijeen, Jesenjin se odao pijanenju, lutanju po kafanskoj Moskvi.
Preostalo mu je samo da zatvori oi i pokua da ugui bol. S tugom, sa strahom, ali ve
poinjem da se uim da govorim sebi: sakrij, Jesenjine, svoju duu, to je isto tako
neprijatno kao i otkopane pantalone. Ali, on to ne moe, to vie ne bi bio on. Gui se u
jazu suprotnosti. Sam priznaje da vino ne lijei, sam se trudi da ivi drugaije, a njegov
takozvani banditizam je umnogome poza. Jesenjin ne mrzi i nije bandit u vulgarnom smilu
te rijei. Buntovnik je, ne podnosi ljude nove vlasti, ne zarezuje mnogo autoritete i to ne
krije, kivan je na pjesnike i umjetnike koji im se dodvoravaju, u pijanstvu psuje ljude
Oktobra,
tue
se
sa
milicijom...
Pun ideala, a u dui bogatstva, iz svog sela dolazi u Moskvu spreman da zagrli cijeli svijet,
da svojom bogatom duom i ljubavlju oplemeni sve to dotakne, ali slijede razoarenja u
ljude, revoluciju i postaje bandit, huligan, kako esto sebe naziva.
Taj svoj banditizam pjesnik je neprimjetno obrazloio povjeravajui se kroz Nomahov
monolog u dramskoj poemi Zemlja lupea (Nomah je u stvari Mahno, poznati odmetnik
protiv sovjetske vlasti, a kada je poema objavljena bilo je svima sasvim jasno da kroz
njegove rijei govori sam Jesenjin).
Na svojoj knjizi Ispovijest huligana, Jesenjin je 1921. godine napisao sljedeu posvetu
pjesniku A. V. irjajevcu, koji mu je bio blizak po negaciji gradskog ivota i idealizaciji sela,
po ljubavi za starinu i narodnu poeziju: iv je samo ruski um, njega ja volim, njega gajim u
sebi: i zato se ne plaim, nee grad pojesti mene, ve u ja njega progutati (povodom nekih
glasina o mojoj propasti).
Ali, grad je progutao njega. Razoarenja, kafana, alkohol, izdaja prijatelja... Usamljen u
svom bolu, neprilagoen ivotu poslije revolucije, njegov ivot se polako gasio... Nema vie s
kime da zbori, romori...
Vaj, sve proe. Sve su ree vlasi.
Konj je crko. Opusteli dvori.
Harmonika vie se ne glasi,
Nema s kime da zbori, romori.

Oigledno, Jesenjin je usamljen, klonuo je, ali pokuava da se trgne, oporavi...

Ni Meseca, ni lavea pasa.
Od samoe skoro ja bih plako.

Stani malo, ivote bez glasa,

Ja jo nisam ostareo tako.
A bilo mu je jedva trideset godina. Optimizma vie nema, deklerativan je, ne stvaran. I
dolazi ta tragina, strana no u lenjingradskom hotelu... ta se tamo dogodilo? Od koga je
Jesenjin te za njega uasne noi bjeao i zato je lupao na vrata svih soba u hotelu? Zato
niko nije htio da mu otvori? Zato niko nije htio da mu pomogne? I pitanje svih pitanja: Da
li je njegov ivot mogao da bude spaen da mu je bar neko otvorio vrata? Naime, vjeruje se
da bi sve bilo drukije mu je te kritine noi, kada je bio izbezumljen od nekog unutranjeg
straha, bar neko otvorio hotelska vrata, kada je to traio redom. Da mu je malo pruene
njenosti i topline u tom trenutku, moda, moglo da nadoknadi izgubljeno i da mu vrati
vjeru
u
ljude.
I
u
samog
sebe.
Te noi, kada je, uzalud, lupao u zatvorena hotelska vrata on je traio ljude, moda
izgubljenog sebe, i to navodi na pomisao da je u dnu due eznuo za pruenom rukom. To
je, ovim inom, u noi smrtnog straha nedvosmisleno priznao. Konano mu je bilo jasno da
vie ne moe sam. Ali, nije bilo nikog, nie pruene ruke, pomoi... Crni ovjek (ili ljudi u
crnom) su pobijedili. Posljednji veliki sanjar je poraen...
Pjesnik je sahranjen u etvrtak 31. decembra 1925. godine. Jesenjin, Jesenjin, Jesenjin
pod hipnozom toga imena ivi se ve nekoliko dana, pisao je u svom dnevniku pjesnikov
prijatelj Ivan Jevdokimov. Piu u novinama (malo piu, svi su zanijeti kongresom partije).
Pokuavaju da objasne, a ne mogu, zato je taj zemaljski srenik, prvi pjesnik nae
gigantske zemlje, lijepi, divni, maen ljubavlju ljudi i ena, sve vie i vie uzdizan slavom,
iznenada, tako neoekivano, zavrio svoj ivot? Jer, bilo je naoko puno zemaljske sree!...
Hiljade prijatelja, a zapravo se pokazuje ni jedan ovjek nije ga poznavao... alosno,
alosno, nesnosno alosno, sa suzama.
Sahranjen je na Vaganjkovskom groblju o dravnom troku, o emu je Savjet narodnih
komesara donio odluku, kako je isticano. Humka s obinom krstaom blizu ulaza u groblje
nekoliko desetina metara glavnom alejom, pa lijevo, postala je od toga novogodinjeg
predveerja kultno mjesto ruskih pjesnika. To je i danas.
Na veeri uspomena na Jesenjina u Kamernom teatru Tairova, pet dana poslije pjesnikove
sahrane, Sergej Gorodecki ispriao je o uzdahu neke ene u trenutku kad su koveg
sputali u grob. U tunoj tiini, ule su se njene rijei:
- Zbogom, moja bajko!...
Ostala je lirika. Neodoljiva, ona pronalazi put pravo do srca kao pritajena tuga, ali ona je i
velika pobuna. ovjek nosi u sebi klicu slabosti prema svemu to je lijepo i bajkovito, ranjiv
na ono to je odsanjano i nepovratno. Sve e proi, kao bijelih jabuka kad. Zato svako
pronae sebe jednom u Jesenjinovoj poeziji i nije udo to se raznjei i prihvati je kao svoje
pravo na snove.