LOCKE- DVIJE RASPRAVE O VLADI

Lockeova filozofija države izložena je u „Dvijema raspravama o vladi“. Da bi odgovorio na pitanje

podrijetla državne tvorevine služi se, kao i Hobbes, pretpostavkom naravnog stanja i zaključivanja
društvenoga ugovora.

U naravnom stanju, prije udruživanja ljudi u džavu, vladala je potpuna sloboda i jednakost sviju.
Pojedinac ima neograničenu vlast raspolaganja samim sobom i svojom svojinom (vlasništvu). Ipak su
svi podložni naravnom zakonu čije je najviše pravilo očuvanje od Boga stvorene naravi. Tako naravno
pravo zabranjuje oštetiti ili uništiti život, zdravlje, slobodu i posjed drugih ljudi.

Stoga bi naravno stanje, nasuprot Hobbesu, moglo biti mirno, kad ne bi pojedinci uvijek
zloupotrebljavali naravni zakon. Budući da među svima postoji jednakost, onda svatko ima pravo biti
sudac i onoga koji je prekršio stanje mira sam osuditi i kazniti. Ali budući da bi svatko bio sudac u
vlastitoj stvari, to bi faktički vodilo trajnom ratnom stanju, kad ne bi bilo nadređene instance u čije su
ruke položeni suđenje i provedba obvezni za sve.

Radi mira i samoodržanja, ljudi se onda na temelju društvenog ugovora udružuju u zajednicu, tako
što pravo zakonodavne, sudske i izvršne vlasti prenose na neku nadređenu instancu. Državna je vlast
navezana pak na naravni zakon, osobito treba paziti na nagon za samoodržanjem pojedinca, njegovu
slobodu i svojinu, a obvezujuća norma jest dobro cjeline.

Da bi se izbjegla opasnost apsolutnoga gospodstva vrijedi podjela vlasti. Povrijedi li vladar zakone,
narod g aima pravo svrgnuti revolucijom. S obzirom na religioznu praksu Locke zahtijeva državnu
toleranciju. Svatko može slobodno pripadati nekoj vjerskoj zajednici, a država se ne smije miješati u
njezine sadržaje.

Poseban aspekt jest Lockeovo opravdanje privatnog vlasništva (svojine). U naravnom stanju vlada
zajednica dobara. Ali naravn adobra, da bi bila korisna te time služila smoodržanju, moraju biti
prisvojena. Prelazak u privatno vlasništvo događa se na temelju rada. Svaki je čovjek vlasnik svoje
osobe i onoga što svojim radom prisvoji od prirode, pa i ono njemu svojstveno što njoj doda isto tako
postaje njegova svojina. No, budući da je pravedno da svatko samo toliko skupi koliko mu treba za
trošenje, ne nastaju ponajprije velike svojine. To se mijenja uvođenjem novca, što se dogodilo s
odobravanjem sviju. Kako to omogućuje stjecanje više nego što čovjek može potrošiti, dolazi do
nagomilavanja svojine, osobito zemljišnih posjeda.

Budući da je uvođenje novca nastalo općim sporazumom, onda je iz toga proizišla nejednaka podjela
posjeda već u naravnom stanju prešutno smatrana pravednom. (Atlas filozofije)

Od Lockeove Dvije rasprave o vladi druga je važnija i utjecajnija. Prva predstavlja pokušaj detaljnog
pobijanja određene varijante teorije božanskog prava kraljeva. Veći dio tog djela bavi se time da
dokaže kako Stari Zavjet ne daje nikakve argumente prema kojima bi se Adama i njegove nasljednike
smatralo Bogom danim vladarima cijeloga sviejta; kao takva, rasprava je od ograničenog interesa za
one koji ne dijele Lockeovo uvjerenje da biblijska objava može u tom pogledu imati prvenstvo nad
argumentacijom. Ipak, glavna teza da Bog nije izdvojio nikoga tko bi imao bilo kakvu oznaku prirodne
vlasti nad drugima.

To gledište predstavlja podlogu za argumentaciju Druge rasprave. Početna točka Lockeove političke
filozofije jest da su ljudska bića po prirodi jednaka i stoga ništa ne može podvrgnuti nijedno od njih
vlasti drugoga osim njegove vlastite suglasnosti. Locke se uvelike trudi oko razlikovanja političke vlasti
od niza drugih oblika dominacije: gospodara i sluge, muškarca i žene, roditelja i djeteta, pravednog
osvajača i poraženog agresora, a u kasnijem djelu o toleranciji i svećenika i njegova stada. On ustraje
na tome da je svaki od tih odnosa ograničen na određenu funckiju ili određene okolnosti te da
njihova upotreba kao analogije za političku domenu (kao što to čini patrijarhizam) rezultira jedino
zbrkom i opsesijom.

Te pretpostavke čvrsto smještaju Lockea u kontekst tradicije prirodnog prava koja je karakteristična
za ranu liberalnu političku misao. On koristi ideju o ljudima koji žive zajedno, bez zajendičkog
nadređenog na zemlji, podložni jedino nalozima prirodnog zakona, sve dok ne pređu dobrovoljno u
političko društvo. Prirodno pravo prema Lockeu uspostavlja i i štiti prava na život, slobodu i svojinu
(vlasništvo); ono od ljudi zahtijeva da poštuju obećanja i da čine sve što je u njihovim mogućnostima
kako bi osigurali dobrobit drugih; isto tako, ono ih ovlašćuje da kažnjavaju prijestupnike. Kao i drugi
teoretičari te tradicije, Locke poistovjećuje prirodno pravo s Božijim zakonom s jedne strane te
nalozima uma s druge strane. Međuti, ne uspijeva postići ono što na više načina dominira njegovim
životnim djelom, a to je da pokaže umne osnove tog prava.

Jedini aspekt prirodnog prava koji je donekle razrađen u detalje je teorija vlasništva (svojine). Iako je
Locke dijelio mišljenje svojih pethodnika da je Bog dao zemlju i njezine plodove ljudima u zajedničko
vlasništvo, on odbacuje njihovu tvrdnju da je raspodjela tog zajedničkog nasljeđa među pojedincima
morala biti stvar konvencije. Umjesto toga, on zastupa mišljenje da je prisvajanje prirodnih resursa
radom i kultiviranjem dovoljno da uspostavi isključiva prava pojedinca te da ona u pogledu svoje
isključivosti nisu ovisna o suglasnosti drugih. Taj argument ima niz varijanti.

Locke ponekad argumentira da jedino sistem prava na imovinu koji se temelji na radu može ispuniti
Božji naum da potrebe čovjeka ne smiju ostati nezadovoljene (iako u Prvoj raspravi napominje da
potreba može stvoriti prava neposredno i to čak i na imovinu koju u tom trenutku posjeduje netko
drugi.) Ponekad se pak služi varijantom radne teorije vrijednosti da bi pokazao kako rad koji proizvodi
ovlaštenja stvara gotovo cjelukupnu vrijednost koju neka imovina ima. Ponekad opet koristi izravni
povijesni argument za ovlaštenje te tvrdi kako je predmet na kojemu se radilo doslovce stopljen s
radom koji je pirpadao osobi koja je na njemu radila te je stoga obilježen kao njezin vlastiti. U svakom
je slučaju stjecanje imovine ograničeno Lockeovim ustrajanjem na tome da vlasnik ne smije dopustiti
da se resursi u njegovom posjedu beskorisno kvare.

To bi bilo dostatno za stvaranje grube jednakosti imovine kada ne bi bilo činjenice da je izum novca,
konvecnionalno odobrenog trajnog sredstva razmjene, omogućio ljudima da posjeduju i iskorištavaju
mnogo više zemlje nego što mogu obraditit. To priznanje nejednakosti, kao i i naglasak u Lockeovoj
teoriji na privatnom prisvajanju i omeđivanju zemlje, naveli su mnoge da ga smatraju ideologom
ranog modernog kapitalizma.

Pomak od prirodnog stanja do političkog društva smatra se odgovornim na probleme gramzivosti,

sukoba i etičke neizvjesnosti koje izaziva razvoj novca i porast nejednakosti. Iako Locke iznosi
gradualistički prikaz stvarnog razvoja političkih institucija, proces je opisan apstraktno, u okviru
društvenog ugovora.

Ugovor i suglasnost u Lockeovim prikazu imaju tri faze: kao prvo, ljudi se moraju jednodušno složiti
da će se udružiti u zajednicu i udružiti svoje prirodne snage tako da mogu djelovati zajedno u svrhu
uzajamnog podržavanja prava; kao drugo, pripadnici te zajednice moraju većinskim izborom odlućiti
o tome da uspostave zakonodavne i druge institucije; kao treće, vlasnici imovine u društvu moraju se
složiti, bilo osobno, bilo putem svojih zastupnika, oko poreza koji će se nametnuti narodu.

Na toj osnovi Locke razrađuje svoju normativnu teoriju politike. Apsolutizam one vrste koju je
zamislio Hobbes isključen je na osnovi činjenice da ljudi zadržavaju svoja prirodna prava na život i
slobodu kao neku vrstu Božijeg pologa i stoga ih ne mogu predati proizvoljnoj vlasti drugoga. Budući
da je vlada uspostavljena zato da bi zaštitila svojinu (vlasništvo) i druga prava, a ne da bi ih kršila,
vlada ne može oduzeti niti preraspodijeliti imovinu bez suglasnosti. Zadaća ljudskih zakona nije da
nadomjeste prirodni zakon i prirodna prava, već da ima daju preciznost, jasnoću i nepristranu
provedivost koja nedostaje u prirodnom stanju. Prirodna prava ostaju na svome mjestu i obvezuju
sve ljude, „zakonodavce kao i druge“.

Lockea se ponekad naziva ranim teoretičarom Demorkacije, odvojenosti vlasti i vladavine zakona, ali
nijedna od prvih dviju tema nije pobliže razrađena u njegovim političkim spisima. On spominje kako
je poželjno izbalansirati vlast tako što će se pojedini njezini dijelovi dati u različite ruke, ali o tome ne
raspravlja; drugdje se pak svesrdno trudi naglasiti da zakonodavna vlast mora biti u položaju da
dominira drugim ograncima vlade. Odgovornost izvršne vlasti da redovito saziva parlament ponešto
je detaljnije raspravljena, ali jedino u onovremenom engleskom kontekstu, kao primjena pricipa da
izvršni dužnosnici ne smiju ometati zakonodavne institucije koje su uspostavljene u drugoj fazi
društvenog ugovora. Nema ničega u Lockeovoj teoriji što bismo sa sigurnošću mogli smatrati
specifićnom teorijom franšize: porezni obveznici, dakako, moraju biti zastupljeni, ali puka je engleska
okolnost što su ondje zstupnici poreznih obveznika istodobno članovi legislature.

Naglasak na vladavinu zakona mnogo je jači i bolje argumentiran. Ako dužnosnici nisu podložni
zakonu, kaže Locke, ljudi ostaju u prirodnom stanju zajedno sa svojim vladarima; apsolutna
monarhija je oblik rata, a ne vladavine. Povremeno može postati nužno da službenici provode
prerogativnu vlast, ali jedino u svrhu općeg dobra i u slučajevima gdje zakon o tome ne govori. Locke
u potpunosti odbacuje stav da bi se prerogativa trebala smatrati odvojenim izvorom vlasti ili pak
područjem koje bi bilo imuno u odnosu na zakone.

Ako kako stvari stoje s pravima građana? Malo nas ima mogućnost sudjelovanja u ugovornom
stvaranju političkog društva, ali Locke smatra da je naša politička obveza ipak još uvijek utemeljena
na suglasnosti. Svi ljudi su rođeni slobodni; nitko nije prirodno podložan bilo kakvoj vladi. Naša
obveza da poštujemo zakone zemlje u kojoj živimo potječe od izričitog zavjeta poslušnosti ili pak
onoga što Locke naziva „prešutnom suglasnošću“. Ovo posljednje se uvijek odnosi na društvo u
kojemu pojedinac uživa u nekoj imovini ili se njome služi pod jurisdikcijom i zaštitom zakona te
zemlje, bez obzira uključuje li to vlasništvo nad zemljom ili pak „samo slobodu putovanja cestom“. Ta
je doktrina doživjela mnogo kritike. Međutim, valja naglasiti da je ta obveza ograničena i ne isključuje
mogućnost opravdane neposlušnosti, otpora ili pobune ako su povrijeđena prirodna prava ili ako
vlada ili legislatura prekorače granice svojih ovlaštenja.
Lockeova je teorija prije svega teorija otpora. U njoj se dužnosnici koji prekorače granice svoje vlasti i
zakonodavci koji krše prirodna prava tretiraju kao puki kradljivci ili otimači. Oni su se doveli u stanje
rata protiv onih koji su im nominalno podložni i stoga je dopušteno suprotstaviti im se, pa i silom ako
je potrebno. Na prigovor da će to dovesti do anarhije i kaosa Locke odgovara na dva načina: kao prvo,
činjnica je da se vlast tiranina neće dovesti u pitanje ako njegova zloupotreba nije pogodila veliki broj
ljudi; kao drugo, ako dođe do otpora, krivica leži na tiraninu koji ga je prouzročio, a ne napodaniku
koji djeluje s ciljem zaštite svog života i svojih sloboda. Iako test opravdanosti otpora nije uvjerenje
podanika, već objektivna činjenica jesu li povrijeđena njegova prava, ne može postojati ovozemaljski
autoritet koji bi o tome mogao odlučiti. Oni koji se suprotstave tiraniji moraju se pozvati na nebesko
opravdanje i odgovorni su Bogu za zakonitost svoje odluke.

Locke kaže da otpor postaje revolucija ako legislatura zloupotrijebi poverenje koje joj je dano tako
što pokuša uništiti ili ukinuti vlasništvo ljudi ili pak ako vladini dužnosnici spriječe legislaturu u
sastajanju ili pokušaju prenijeti zakonodavnu vlast u druge ruke. U tim slučajevima institucije i
službenici potpuno gube političku vlast te ona prelazi ponovo na zajednicu koja je uspostavljena u
prvoj fazi drušvenoga ugovora. Tako ljudi ponovo stječu svoju izvornu slobodu te mogu ustanoviti
nove političke institucije po svojoj volji. (Blackwellova Enciklopedija političke misli)

+ pročitati u Hrestomatiji «Filozofija britanskog empirizma» 167-173 str. (najbolji opis privatnog
vlasništva odn. Svojine)