Professional Documents
Culture Documents
657246.diplomski Rad Marina Hemar
657246.diplomski Rad Marina Hemar
DIPLOMSKI RAD
Predan Sveuilitu u Zagrebu Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu
Zagreb, 2013.
Ovaj diplomski rad je prijavljen na kolegiju Uvod u studij medicinske biokemije, Sveuilita
u Zagrebu Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta i izraen u Zavodu za medicinsku biokemiju
i hematologiju pod strunim vodstvom izv.prof.dr.sc. Nade Vrki, specijalist medicinske
biokemije.
SADRAJ:
1.
UVOD ................................................................................................................................ 6
1.1.
2.
3.
4.
4.1.1.
4.1.1.1.
Hipokrat ...................................................................................................... 11
4.1.1.2.
Aristotel....................................................................................................... 13
4.1.2.
4.1.3.
Povijest flebotomije............................................................................................ 15
4.2.
POETCI UROSKOPIJE.......................................................................................... 17
4.3.
4.3.1.
4.4.
Alkemija ............................................................................................................. 23
4.4.1.
arlatani i uromancija......................................................................................... 26
4.4.2.
4.4.3.
4.5.
4.5.1.
4.5.2.
4.5.3.
Ijatrokemija ........................................................................................................ 34
4.5.3.1.
4.5.3.2.
4.6.
4.7.
4.7.1.
4.7.2.
4.7.3.
4.7.4.
4.7.5.
4.7.5.1.
4.7.6.
4.8.
4.8.1.
4.8.2.
Slyke
48
4.9.
4.9.1.
4.9.2.
4.9.3.
4.9.4.
4.10.
4.10.1.
4.10.2.
4.10.3.
Spektroanaliza ................................................................................................ 60
4.10.4.
Centrifuga ....................................................................................................... 61
4.10.5.
4.10.6.
pH krvi ............................................................................................................ 62
4.10.7.
4.10.8.
Kromatografija................................................................................................ 63
4.10.9.
4.10.10.
4.11.
4.11.1.
5.
ZAKLJUCI .................................................................................................................. 70
6.
LITERATURA ............................................................................................................... 73
7.
SAETAK/SUMMARY ................................................................................................ 79
8.
PRILOZI ......................................................................................................................... 82
9.
8.1.
8.2.
CARD ...................................................................................................................................... 85
1.
UVOD
sastavu tjelesnih tekuina mogu koristiti u dijagnostici potekla od Roberta Boylea (1627. 1691.) oko 1680. godine. Bilo je potrebno daljnjih 150 godina za uvoenje kemijskih analiza,
zahvaljujui istraivanjima Jnsa Jakoba Berzeliusa i Justusa von Liebiga. Tijekom 19.
stoljea kemija je postala podruje od sredinje vanosti za medicinu. U to doba, lijenici su
se kolovali na razliitim europskim sveuilitima i bolnicama gdje je bilo poznato da je
bolest rezultat abnormalnih fiziolokih, biokemijskih i anatomskih procesa i da e primjena
kemijskih analitikih metoda biti od velike vanosti u dijagnostici i za razumijevanje
patofiziologije.
Po
povratku,
svoja
saznanja
eksperimentalno
su
primjenjivali
1.1.
Osim termina medicinska biokemija kod nas, u svijetu se primjenjuju brojni nazivi: patoloka
fiziologija, klinika biologija, klinika patologija, kemijska patologija, klinika biokemija,
klinika kemija i laboratorijska medicina. Meunarodno je prihvaen naziv klinika kemija,
koji je 1912. godine primijenio Johan Scherer (1814. 1869.) oznaivi svoj laboratorij kao
kliniko kemijski laboratorij (Klinisch Chemische Laboratorium, njem.) u bolnici Julius u
Wurzburgu u Njemakoj (Majki-Singh, 2005).
2.
OBRAZLOENJE TEME
3.
MATERIJALI I METODE
4.
REZULTATI I DISKUSIJA
4.1.
ANTIKI KORIJENI
Pojam antika prvenstveno podrazumijeva kulturu Grke i Rima te svih zemalja koje su bile
pod utjecajem grke i rimske kulture. U tom razdoblju lee korijeni razvoja zapadnog svijeta.
Antika je u uobiajenoj podjeli povijesti dio Starog vijeka koji zapoinje pojavom prvih
civilizacija u Mezopotamiji i Egiptu oko 3500. g. pr. n. e., a zavrava padom Zapadnog
Rimskog Carstva. Ponekad se i izjednaava s pojmom Stari vijek
(http://hr.wikipedia.org/wiki/Antika).
Najraniji lijenici iz ovog doba svoje su dijagnoze temeljili prvenstveno na promatranju
klinikih simptoma, a najstarija poznata analiza biolokog materijala je analiza urina.
10
4.1.1.1.
Hipokrat
Dananja medicina je izravni potomak medicine koja je nastala u Grkoj u 5. stoljeu prije
nove ere. Njezin osniva, Hipokrat, roen je 460. g. pr. n. e. na otoku Kosu u istoimenom
gradu. Smatra se autorom velikog broja spisa koji su u 3. st. pr. n. e. objedinjeni u jedno djelo
pod imenom Corpus Hippocraticum. U toj velikoj zbirci medicinskih spisa osjea se njegov
duh i sva veliina Hipokratove kole. Njegova je najvea zasluga odvajanje medicine od
magije i religije te stvaranje znanstvene medicine. Hipokrat je Grk, a Grk je opaa, stoga on
promatra dijelove u cjelini individua i cjelinu individua sastavljenu od dijelova. Hipokrat je
jedan od najveih lijenika svih vremena (Slika 1.). Promicao je koritenje uma i osjetila kao
dijagnostikih alata, principa zbog kojeg je i nazvan "otac medicine" (Glesinger, 1978).
Slika 1. Hipokrat 1
Da bi dobili jasnu sliku o bolesti, Hipokrat se zalagao za dijagnostiki protokol koji ukljuuje
degustacije pacijentova urina, sluanje plua te promatranje boje i izgleda koe. Osim toga,
lijenik je bio da "razumije pacijenta kao pojedinca". Tvorac je humoralne medicine (lat.
Izvor: http://en.wikipedia.org/wiki/File:Hippocrates_rubens.jpg
11
humor - tekuina, vlaga, sok) prema kojoj se ljudski organizam sastoji od sokova od kojih su
najvanija etiri: krv, sluz, crna i uta u. Sokovi imaju svoja svojstva. Za normalno
odvijanje ivotnih procesa bitan je omjer tih sokova pa razlikujemo eukraziju i diskraziju.
Eukrazija oznaava ispravno pomijeane sokove, dok diskrazija oznaava poremeeni
meusobni omjer sokova koji dovodi do bolesti. Tjelesni sokovi nastaju od pojedene hrane
djelovanjem priroene topline koja hranu pretvara ne samo u tjelesne sokove, ve i u vrste
dijelove tijela. Njihov meusobni odnos u tijelu regulira posebna sila koju Hipokrat zove fizis.
Na tjelesne sokove svode se i temperamenti, pa se ljudi razlikuju ovisno o pretezanju sokova
u zdravom organizmu. Osoba kod koje pretee krv naziva se sangvinik, kod pretezanja sluzi
flegmatik, kod pretezanja crne sluzi koja se stvara u slezeni melankolik, a kod pretezanja ute
sluzi iz jetara kolerik (Slika 2.).
Izvor: http://geriatrics.stanford.edu/ethnomed/asian_indian/fund/
12
4.1.1.2.
Aristotel
Naa medicina je hipokratskog podrijetla. Meutim, na daljnji razvoj medicine velik utjecaj
imao je Aristotel (384. - 322. g. pr. n. e.). Smatra se prvim sistematskim uenjakom i
ovjekom koji je stvorio pojam znanosti. Bio je odlian biolog. Prvi je shvatio razliku izmeu
organa i tkiva. Znao je da su tkiva jednolina, a da se organi, primjerice ruke sastoje iz raznih
tkiva. U svojim anatomskim i fiziolokim istraivanjima postavio je srce kao sredite due i
sredite krvotoka. Prema njemu, krv nastaje od hrane koja isparava, te odlazi u srce, a odande
kroz vene na periferiju, opskrbljujui sve organe tzv. priroenom toplinom. U arterijama nije
krv nego pneuma i ondje nastaje puls (Glesinger, 1978).
Aristotel je bio najsvestraniji um starog vijeka. Njegovo stvaranje sistemske biologije,
znanosti o ivotu, postavljanje teoretskih fundamenata za prouavanje biologije, koja trai
studij filozofije, fizike i kemije, dala je poticaj za razvoj tih znanosti (Thaller, 1938).
13
15
Izvor: http://www.northcoastmedicalacademy.com/learning-center/history-of-phlebotomy.php#history
16
4.2.
POETCI UROSKOPIJE
Najstarija nam poznata dijagnostika metoda jest analiza urina, izvorno nazvana uroskopija. S
umijeem uroskopije zapoeli su babilonski i egipatski lijenici koji su govorili o urinu kao o
boanskoj tekuini ili prozoru u tijelo. Uroskopia u prijevodu znai znanstveni pregled
urina, a rije je izvedena iz grkih rijei ouron to znai urin i skopeo to znai pregledati,
razmatrati, ispitivati. Svoje ime zadrala je sve do 17. st. otkad se naziva analiza urina.
Uroskopija podrazumijeva predvianje bolesti promatranjem urina to je vrlo vaan dio
dijagnostike, a ponekad i jedini izvor informacija. Bila je ogledalo medicine tisuama godina
(Armstrong, 2007).
Najranija analiza opisana u literaturi koja se moe smatrati specifinim dijagnostikim testom,
jest test za trudnou. Takve testove prireivali su Egipatski sveenici 1000. g. pr. n. e. koji su
uz to mogli odrediti i spol djeteta. Test su izvodili tako da su izlili urin na sjemenke itarica.
Ako bi dolo do germinacije, onda je test bio pozitivan (Bolodeoku i Donaldson, 1996).
Titula izvornog, prvog uroskopiara dodijeljena je Hipokratu. Meutim, vjeruje se da ona
postoji i u vremenima prije njega. Sumerski i babilonski lijenici 4000. g. pr. n. e.
zabiljeavali su svoju procjenu svojstava urina na glinenim ploicama. Drevni Sumerani,
meu prvim civilizacijama prepoznali su da se svojstva urina mijenjaju u razliitim bolestima.
Jedan od najranijih izvora koji pripadaju dijagnostikoj vanosti urina naena je u literaturi na
sanskritu koji opisuje 20 razliitih tipova urina iz 100. g. pr. n. e. (Armstrong, 2007).
Hindu kulture zapazili su da je okus i miris urina nekih ljudi sladak i da privlai mrave i ostale
insekte. To se nazivalo medenom mokraom, a odgovara znaakama danas poznate bolesti
diabetes mellitus (Bolodeoku i Donaldson, 1996).
Dominantna teorija uzroka bolesti do 16. st bila je u sastavu etiri tjelesna soka. Jo u 4. st. pr.
n. e., Hipokrat je pretpostavio da je urin filtrat tekuina koje dolaze iz krvi i filtriraju se
bubrezima prilino tonim opisom. U svojim Aforizmima opisuje mjehurie koji se nalaze na
povrini svjeeg urina kao pokazatelj dugorone bolesti bubrega. Mjehurii na povrini urina
ustvari su posljedica proteinurije i mogu indicirati bolest bubrega ili infekcije urinarnog
trakta. Hipokrat povezuje sediment urina s groznicom te napominje da se sediment poveava s
pogoranim stanjem (White, 1991).
Od Hipokrata, nauka o urinu nije se mijenjala do novih znanstvenih otkria Galena koji je
rafinirao njegove ideje. Urin predstavlja, a ne filtrira etiri tjelesne tekuine i cjelokupno
17
stanje organizma. Galen je elio uiniti analizu urina mnogo specifinijom. On se koristi
izrazom proljev urina kako bi opisao prekomjerno mokrenje i objasnio da je to atipian
simptom. Danas se koristi izraz poliurija koji je simptom dijabetesa i drugih stanja. Drao je
da je e kod zdravih osoba ista koliina ui i izai iz organizma (Armstrong, 2007).
Povjesniari medicine izraavaju sumnju u tonost uloge uroskopije u antici i srednjem
vijeku. Tonost samih tekstova antikih vremena koji su preivjeli kroz translacije i
transkripcije vrlo je upitna. Lijenici su obino imali povrna znanja o anatomiji, a gotovo
nikakva o uzronicima bolesti (White, 1991).
4.3.
Mnogi povjesniari srednji vijek smatraju najtunijim razdobljem u povijesti ljudske kulture.
Kako ljudske kulture, tako i povijesti medicine. esto se zove mrani i sterilni. Klasina
grko-rimska medicina opstaje u Bizantskom Carstvu i u samostanima na zapadu
zahvaljujui prepisivaima koji su prepisivali stare medicinske rukopise te Arapima koji su ih
prevodili i uvali. U medicinskoj struci vlada sterilnost te nastaje zastoj koji traje sve do 16.
stoljea. Ipak, to je razdoblje koje je trajalo gotovo tisuu godina, a najvea zasluga tog vijeka
je u povezivanju istoka i zapada. Meutim, ne treba zaboraviti, to mrano razdoblje zavrava
renesansom.
U Salernu, malom gradu na obali june Italije, u 12. st je osnovana znamenita medicinska
kola. Zbog dobrog zemljopisnog poloaja, ta je kola bila arite latinske, grke, arapske i
istonjakih kultura. Sakupljena su medicinska znanja iz svih tih kultura, pri emu se posebna
vanost pridaje arapskoj medicini. Jedan od najpoznatijih magistara Salernske kole bio je
arapski Constantinous Africanus (11. st) koji je preveo na latinski jezik tekstove najveeg
lijenika islama, Isaaca Ebreusa (880-940). On je u svojoj knjizi Guida Medicorum (Vodi za
lijenike) naglasio dijagnostiku vanost urina i uveo pravila uroskopije. Na taj nain je
uroskopija postala temeljno vana u odnosu na rimsku i grku medicinu gdje je glavna
dijagnostika metoda bila ispitivanje pulsa. Mnogi salernski magistri su napisali knjige o
uroskopiji: Magister Maurus, Magister Ursus i Giller de Corbeil bili su najvaniji (Dal Canton
i Castellano, 1988).
18
U Srednjem vijeku Europljani su malo znali o ostatku svijeta. Geografske karte bile su
nepouzdane: Azija je bila ucrtana vrlo neodreeno na istoku, na zapadu nije bilo niega, a
Afrika je bila tajanstvena zemlja nastanjena udovitima i opasnim narodima. ak i u samoj
Europi, zbog nepreciznih zemljovida, plovidba morem bila je toliko nepouzdana da su se
brodovi drali obale kako se ne bi izgubili. Godine 1522. brod Ferdinanda Magellana oplovio
je svijet. Od tada vie nije bilo sumnje - Zemlja je okrugla.
U srednjovjekovnoj Europi krani su vjerovali da je bolest bila kazna za grijehe ili rezultat
arobnjatva. Dijagnostika je bila suvina. Osnovna terapija bila je molitva, pokajanje i
zazivanje svetaca. Medicina je bazirala dijagnozu na simptomima, ispitivanjima pulsa,
palpaciji, perkuziji i ispitivanju izluevina. Lijenici srednjeg vijeka, osim lijeenja
medikamentima, primjenjivali su i druge metode meu kojima jedno od najvanijih mjesta
zauzima venesekcija.
Pod utjecajem kranstva osnovane su prve bolnice u dananjem smislu i prva sveuilita.
Najstarije sveuilite osnovano je u Bologni iji se poetci mogu slijediti do 1088. godine. U
12. stoljeu osnovana su jo sveuilita u Reimsu, Oxfordu i Parizu. Medicinska nastava
sastojala se od itanja i komentiranja klasinih tekstova. Medicina se uila iz povijesti.
Gutenberg oko 1440. godine pronalazi tehniku tiskanja, a Kolumbo 1492. otkriva Ameriku to
takoer utjee na razvoj medicinske struke. Knjiga postaje mono sredstvo za irenje novih
spoznaja.
U svom dijagnostikom programu, srednjovjekovna medicina takoer ukljuuje tumaenje
snova. Tako su primjerice ponovljeni snovi poplava znaili viak tjelesnih tekuina koji
zahtjeva evakuaciju, a letenje pak prekomjerno isparavanje tjelesnih tekuina (Berger, 1999.).
Prakticira se uroskopija, a urin postaje simbol srednjovjekovne medicine. U 7. st. Theophilus
Protospatharius napisao je De Urinis, prvu publikaciju iskljuivo na temu urina. Knjiga
opisuje raspon boja urina i njegova obiljeja. De Urinis ostavlja znaajan utjecaj u srednjem
vijeku. Dodatno objanjenje Protospathariusova pisanja objavio je hebrejski lijenik i filozof
Isaac Judaeus (855. 955.), pri emu urin zauzima poziciju nenadmanog dijagnostikog
alata (Garcia-Webb, 1991). Protospatharius je izumio prvu dokumentiranu laboratorijsku
tehniku: zagrijavanje urina. Toplina e precipitirati proteine koja e se manifestirati kao
zamuenje. Stotinama godina poslije, u 16. st., Paracelsus koristi ocat kako bi precipitirao
proteine. Ova laboratorijska otkria lijenik Fredrik Dekkers sto godina poslije pripisuje
proteinuriji, koja ostaje znaajan dijagnostiki pokazatelj do danas (Herren i Wiedlders,
2007.).
19
Tehnika prikupljanja urina smatrala se vanom za tono tumaenje. Ismail al Jurjani, lijenik
iz 11. st. predlae skupljanje 24 satnog urina u velike iste posude i uvanje na mjestu bez
sunca i topline. Posude su bile oblika mjehura, zbog uvjerenja kako e tonija dijagnoza
nastati iz posude koja je slina stanju u ljudskom tijelu. Ismail je takoer vjerovao da hrana i
starenje mijenjaju urin. Prema njemu, potrebno se dobro naspavati i prije skupljanja urina biti
na tate. Pisao je knjige kako bi poduavao druge o prikupljanju i ispitivanju urina. To uenje
iz Perzije irilo se po cijelom svijetu. (Armstrong, 2007)
Gilles de Corbeil (1165. 1213.), lijenik francuskog kralja Philippe-Augusta, doradio je
Protospathariusova i Judaeusova pisanja. Njegovo uenje opisuje 20 razliitih tipova urina.
Ovisno o uvjetima u organizmu, zabiljeava razlike u sedimentu i boji. De Corbeil uvodi u
praksu matulu (naziva se i jorden), staklenu posudu u kojoj lijenici pregledavaju urin te
procjenjuju boju, konzistenciju i bistrinu. Zaobljenog dna i oblika mjehura, matula je
napravljena od istog, tankog stakla za adekvatnu analizu. Lijenik bi uzeo u ruku matulu s
bolesnikovom mokraom, okrenuo je prema svjetlu i gledao to e u njoj nai (Slika 5.).
20
De Corbeil je vjerovao da razliiti dijelovi posude predstavljaju razliite dijelove tijela. Kako
bi se izvela adekvatna analiza urina, napravljeni su grafikoni u obliku kotaa. U njima su se
nalazile sve kategorije urina: s obzirom na boju, bistrinu, miris, pjenu i sediment kao
smjernice za postavljanje dijagnoze. Izvorno, ti su grafikoni objavljeni samo na latinskom
jeziku, to je doputalo samo najobrazovanijima da ih razumiju (Slika 6.). (Bolodeoku i
Donaldson, 1996)
21
smanjeni volumen urina, teina bubrega i bol u kraljenici, te da trbuh nabubri nakon nekog
vremena (White, 1991).
Analiza urina postala je nevjerojatno popularna. Pacijenti i lijenici smatrali su kako je to
racionalan i bezbolan nain da razlikuju i mjere ovjekovu neravnoteu, budui da je to
neinvazivna metoda. Potentnost matule kao simbola medicinske moi, takoer je rasla.
Lijenici bi odjenuli duge haljine i izvodili ritual dranja i okretanja matule na svijetlu prije
nego to suvereno otkriju pacijentovu sudbinu. Ovo je impresioniralo pacijente i ugradilo
uvjerenje u lijenikovu inteligenciju. Tako je matula bila ne samo sredstvo i znak asti, nego i
simbol uglednih lijenika, jednako kao bijela kuta i stetoskop danas.
Neki lijenici poeli su prakticirati izricanje dijagnoze bez susreta s pacijentom. Nedostatak
kontakta bio je kontroverzan unutar medicinske zajednice. Neki su lijenici, ukljuujui
Joannes Actuariusa (1275. 1328.) iz Konstantinopola, upozoravali na upitnost dijagnoze
temeljene samo na analizi urina. Actuarius, koji je postao glavnim lijenikom Carstava
napisao je On Urine, raspravu podijeljenu u sedam knjiga. Napredniji od prethodnih uenjaka,
Actuarius je nastojao objasniti metabolizam ispitivanjem otpadnih tvari iz urina.
Kategorizirao je urin u razliite vrste, dijagnostike vrijednosti, abnormalnosti, bolesti i
prognostiku. Vjerovao je u fiziologiju temeljenu na etiri tjelesne tekuine, ali je modificirao
teoriju klasificiranjem organizama u etiri tipa digestije, temeljeno na temperaturi. etiri
fundamentalne temperature bile su sangvinik, kolerik, flagmatik i melankolik (Armstrong,
2007).
uti urin smatrao se zdravim. Tamni urin bio je povezan s poveanim otpadnim tvarima, a
svijetli sa tjelesnom slabou. Actuarius je usredotoen i na sediment pretpostavljajui da se
odvajanje tjelesnih elemenata temelji na njihovoj gustoi. Svijetli elementi - vatra i zrak,
zadravaju se na vrhu, a tei elementi - zemlja i voda idu prema dnu. Stoga, lijenici mogu
detektirati dio tijela u kojemu se nalazi neravnotea prema dijelu matule. Mjehurii na
povrini predstavljaju nesklad na glavi, a tei sediment, padajui na dno ukazuje na probleme
u nogama. Actuarius je promijenio oblik matule s ciljem vee dijagnostike preciznosti (Slika
7.). (Armstrong, 2007; Raos, 2012)
22
4.3.1. Alkemija
Jedno od uenja koje je preneseno iz Egipta u Bizant bila je alkemija. Cilj je bilo stvaranje
kamena mudraca, pretvaranje neplemenitih kovina u plemenite i pripremanje eliksira mladosti
(Slika 8.). Ovo mistino uenje potjee iz drevnog egipatskog teksta Tabula Smaragdina.
Alkemiari su vjerovali da ga je napisao Hermes Trismegistos (Hermes tri puta najvei), to je
grki naziv za egipatskog boga Thotha, boga pisma i mudrosti. Tabula Smaragdina je tekst
magijskog karaktera koji opisuje postupak priprave supstance Kamen mudraca. Ovaj tekst
su tijekom mnogo stoljea alkemiari pokuavali deifrirati i odgonetnuti njegovu tajnu.
Iz tog uenja kasnije se razvila kemija. Meutim, u srednjem vijeku ona je uz astrologiju
sluila iskljuivo praznovjernim svrhama.
23
Neobian talent za kemiju pokazali su Arapi. Osvojivi Egipat naili su na prve poetke
alkemije, koju su razvili do zavidnih visina. Najvei dio njihovog uspjeha ostao je do danas
zapisan u kemijskim nazivima. Rije kemija arapskog je podrijetla, dolazi od rijei al-kimia, a
znai umjetnost preobrazbe. Takoer imena elemenata (primjerice kalij), spojeva (primjerice
alkohol, aldehid), te cijeli niz kemijskih procesa (poput destilacije i sublimacije), potjeu iz
alkemijskog rijenika (http://www.alchemywebsite.com).
Izvor: http://io9.com/incredible-historic-pictures-of-early-science-labs-485796493
24
4.4.
Sredinom 15. stoljea zapoinje novo razdoblje - renesanse ili reforme, ija je karakteristika
oslobaanje od tradicija i ruenje autoriteta te postepeno uvoenje znanstvenih prirodoslovnih
metoda.
Tijekom renesanse uroskopija je ula u kuanstva preko najprodavanije knjige Fasiculus
Medicinae, koju objavljuje Johannes de Ketham iz Njemake 1491. godine. U knjizi je
objasnio teoriju i ukljuio mogunost samodijagnostike, to je donijelo iznimnu popularnost
knjizi. Tijekom ovog razdoblja lijenici su poeli primjenjivati agresivne terapije, tako da su
mnoge bolesti lijeili prolijevanjem krvi i njezinim proiavanjem (Slika 9.). Neki pacijenti
su se okrenuli od lijenika, oslanjajui na kunu dijagnostiku (Armstrong, 2007).
Izvor: http://www.sciencemuseum.org.uk/broughttolife/techniques/bloodletting.aspx
25
26
Paracelsus von Hohenheim (Slika 11.). Roen u vicarskoj, od oca lijenika, u djetinjstvu je
nauio osnovne medicinske pojmove, a priroda je zarana u njemu probudila prirodoslovni
interes i elju da upozna tajanstvene prirodne sile. Nadimak Paracelsus (vei i od Celsa,
slavnoga rimskog lijenika iz 1. stoljea) nadjenuo je sam sebi. U svojoj devetoj godini
preselio se u Villach gdje se upoznaje s metalurgijom, kemijom i botanikom, a to znanje bilo
je veoma vano za njegov kasniji rad. Na sveuilitu u Ferrari zavrio je medicinu, potom
otiao na putovanja diljem Europe. Na putovanjima nastojao je upoznati narodnu medicinu
priprostih ljudi i stei praktino iskustvo. U Baselu dobio je 1527. godine mjesto gradskog
lijenika, pa je smio drati predavanja koja su pobudila veliku panju i privukla veliki broj
sluaa. Meutim, ubrzo se posvaao s bazelskim lijenicima te javno spalio Avicenina djela
u znak prezira prema arapskoj medicini.
Izvor: http://www.fampeople.com/cat-paracelsus
28
bitno razlikuje od dotadanjeg. On odbacuje teoriju o etiri tjelesna soka i ivotne funkcije
svodi na kemijske procese koji su jednaki u ljudskom organizmu i anorganskoj prirodi. Prema
njemu, ljudski se organizam sastoji od sumpora, ive i soli. Dok god traje ivot, te supstance
se troe i opet obnavljaju, a svim tim procesima upravlja tajanstvena sila koju on zove
archaeus, a koja je jednako vana za odranje fiziolokih funkcija, kao i za postanak i tok
bolesti. Bolesti su prema njemu posljedica kemijskih promjena u organizmu, stoga svojim
prirodoslovnim tumaenjem sila koje upravljaju normalnim i patolokim procesima, postaje
pretea biokemije. Dosljedno tome uvodi pojam tartarikih bolesti: arteriosklerozu, artritis i
razne vrste kamenaca iji postanak usporeuje sa stvaranjem srijea (tartarus) u vinskim
bavama.
Meutim, uz racionalizam u njegovim djelima nailazi se i na idealizam. U djelu Paragranum
govori da su etiri stupa medicine - filozofija, astrologija, alkemija i teologija. Teoretske
osnove Paracelsusovih uenja nisu razumljive ako se ne poznaje njegova filozofija. ak i
uenje o kemijskim procesima u organizmu objanjava filozofski: iva, sol i sumpor samo su
simboli onih sila koje u tijelu djeluju meusobno i izazivaju u njemu promjene. Zbog svega
toga, smatra se i preteom vitalistikih shvaanja.
Jedan je od prvih koji je u terapiju uveo kemijske lijekove. Sluio se ivom, bakrom, olovom,
eljezom, srebrom, zlatom, kositrom, antimonom i sumporom. Takoer, sluio se i lijekovima
koji nisu kemijskog porijekla, osobito ljekovitim biljem.
Kao osoba dao je izniman poticaj prirodoslovno-medicinskom istraivanju jer je propagirao
princip experientia ac ratio (iskustvo i razum) gdje je isticao kako teorija mora proizai iz
prakse. U svoje doba, Paracelsus nije bio shvaen. Njegovi kolege proglaavali su ga
arlatanom, dugo vremena. Pravo razumijevanje njegovog rada dogodilo se tek potkraj 19.
stoljea kada se javio novi interes za Paracelsusa (Glesinger, 1978).
29
4.5.
SEDAMNAESTO STOLJEE
Medicinski napredak u 17. stoljeu sastojao se uglavnom od opisa tjelesne grae i funkcije
koji je postavio temelje za dijagnostika i terapijska otkria koja su uslijedila. Status medicine
poduprla su znanstvena drutva u Italiji i pojava povremene literature. Najvei dogaaj u
medicini poslije Galenovog vremena, bilo je otkrie optoka krvi Williama Harveya (1578.
1657. ; Berger, 1999). Prouavao je hladnokrvne ivotinje, jer im je krvni optok sporiji nego u
toplokrvnih. Uzimao je za to morske i rijene raie. Zbog prozirnog oklopa, mogao je
promatrati srani rad na ivim biima. Opisao je kako krv u tijelu kola: otkrivi da su srce,
plua i krvne ile u njemu povezani u jedinstveni sustav (Slika 12.).
10
Izvor: http://physiologyonline.physiology.org/content/17/5/175/F3.expansion
30
Engleski znanstvenici kasnije su dokazali da srce djeluje kao miina pumpa koja pumpa krv
kroz tijelo u kontinuiranim ciklusima.To je oznailo poetak razdoblja mehanikih objanjena
za razliite funkcije i procese, ukljuujui digestiju, metabolizam, respiraciju i trudnou
Izum mikroskopa otvorio je vrata u dotad nevidljivi svijet. Najraniji mikroskopist bio je
isusovac Athanasius Kircher (1602. 1680.) iz Fulde (Njemaka) koji je bio vjerojatno prvi
koji je koristio mikroskop kako bi istraio uzroke bolesti. Jedan od najveih doprinosa
medicini dao je talijanski mikroskopist Marcello Malpighi (1628. 1694.). Njemu se pripisuje
titula osnivaa histologije. Bio je lijenik pape Inocenta XII., a poznat po istraivanju
embriologije pilia i histologije i fiziologije lijezda i utrobe (Berger, 1999).
Gravimetrijsku analizu urina uveo je Belgijanac Jean Baptiste van Helmont (1577-1644).
Vagao je brojne 24-satne uzorke, ali nije mogao izvui nikakve znaajne zakljuke iz svojih
mjerenja. Na kraju 17. stoljea Frederik Dekkers iz Leidena u Nizozemskoj, 1694. godine
zapazio je kako se urin koji sadrava proteine precipitira kad se kuha s octenom kiselinom.
Tada je analiza urina postala mnogo znaajnija i vrijednija. Najbolje kvalitativne analize urina
toga vremena razvio je Thomas Willis (1621. 1675.), engleski lijenik i zagovornik kemije.
On je bio prvi koji je pripisao slatkou urina dijabetiarima, to je utemeljilo pristup za
diferencijalnu dijagnozu dijabetes mellitusa i dijabetes insipidusa (Bolodeoku i Donaldson,
1996).
U toku su bili i eksperimenti s transfuzijom krvi. Engleski fiziolog Richard Lower (1631.
1691.) prvi je obavio direktnu transfuziju s jedne ivotinje na drugu. Ostale medicinske
inovacije ukljuuju intravensko lijeenje, transfuziju krvi i pokuaje koritenja pulsa i
temperature kao indikatora zdravstvenog statusa (Berger, 1999).
31
spojeva. Pretpostavio je da se sve sastoji od temeljnih tvari ili elemenata, a svaki od njih se
pak sastoji od siune estice nazvane "elementarno tjelece".
No ako je Boyle svojom teorijom elemenata bio u pravu, onda su alkemiari bili u krivu. Obje
teorije se meusobno iskljuuju pa je to postao teren polemike tijekom itavog 18. stoljea mogu li se tvari meusobno samo mijeati ili se mogu i kemijski mijenjati? Odgovor na to
pitanje dao je francuski kemiar Antonie Lavosier svojim pokusom kojim je potvrdio
Boyleovu teoriju elemenata i dao joj zaslueno mjesto na polju kemije.
Takoer je i postavio zakon o ovisnosti obujma plina o tlaku. Smatra se da je ideja o
koritenju razlika u kemijskom sastavu tjelesnih tekuina u dijagnostici potekla upravo od
Boylea oko 1680. godine (http://understandingscience.ucc.ie/pages/sci_robertboyle.htm).
32
11
Izvor: http://ancientpoint.com/inf/34178-leeuwenhoek_antique_microscope_replica.html
33
4.5.3. Ijatrokemija
Veliki napredak i preokret u medicini 16. i 17. stoljea doveo je do polaganog naputanja
Galenovog tumaenja fiziolokih i patofiziolokih procesa u ljudskom organizmu. Lijenici su
upoznali grau organizma otkriem optoka krvi i uvoenjem mikroskopa. Meutim, trebalo je
Galenovo uenje o tjelesnim sokovima nadomjestiti novim uenjem koje e biti u skladu s tim
otkriima. Tada su lijenici morali uzeti u obzir fiziku i kemiju koje su u to vrijeme osobito
napredovale. Polazna toka nove medicinske tvrdnje, ijatrokemije, Paracelsusova je spoznaja
da se u ljudskom organizmu zbivaju razliiti kemijski procesi, jednako kao i u anorganskoj
prirodi. Ijatrokemija je nastojala da sve fizioloke i patofizioloke procese svede na zakone
kemije. Meutim, u isto vrijeme napredak fizike privlaio je panju lijenika. Nametala su se
pitanja o uzroku ivotnih procesa, o njihovom tumaenju pomou zakona fizike, odnosno
mehanike. Tako su nastale dvije medicinske struke, ijatrokemija i ijatrofizika, koje su imale
veliko znaenje u 17. stoljeu. U njihovom uenju ima i greaka i zabluda, ali za ono vrijeme,
12
Izvor: http://ancientpoint.com/inf/34178-leeuwenhoek_antique_microscope_replica.html
34
obje struke znae veliki napredak, jer odbacuju sve mistine i natprirodne sile, a ivot i
ivotne funkcije tumae prirodnim zakonima (Glesinger, 1978).
4.5.3.1.
Jedan od glavnih predstavnika ijatrokemije bio je Johan Baptista van Helmont (1577.
1644.). Sukob i proturjenost tog vremena sadraniani su u ovoj linosti. Razoaran tadanjim
stanjem medicine, poeo je prouavati Paracelsusova djela i postao njegovim najveim
pristaom. Bio je vrlo obrazovan: lijenik, kemiar, filozof i mistik. Njegovu neobinu
karijeru opisuje skepticizam i vjera, mistika i istinsko znanstveno istraivanje. Nije se mogao
potpuno obraniti od praznovjerja onog vremena pa je u jednom svojem spisu negirao da je
religija kadra izlijeiti bolesti. Zbog toga je bio optuen radi hereze te je zatvoren, a djela su
mu bila konfiscirana. Nakon dvije godine puten je na slobodu, no tek nakon smrti osloboen
je optube (Rosenfeld, 1985).
Helmont je kemiju ivotnih procesa postavio na znanstvene temelje. Zbog toga se smatra
prvim biokemiarem. Prvi je shvatio ulogu fermenata koje je pronaao u krvi, mokrai, ui,
crijevu i drugdje. Dokazao je da u eludcu na proces probave djeluju kiselina i ferment.
Tjelesnu toplinu smatra posljedicom razliitih procesa vrenja koje izazivaju fermenti.
Kemijskoj analizi podvrgao je krv i mokrau. U krvi je pronaao sol, a u mokrai sol i
amonijak. Otkrio je i dokazao ugljinu kiselinu i njezinu prisutnost u mineralnim vodama te
se zalagao za terapijsku uporabu ljekovitih vrela. U kemiju je uveo analitiku vagu. Bio je
veliki protivnik venesekcije i napisao opsene upute za upotrebu kemijskih lijekova u
medicini. Meutim, zbog svojih mistino-spekulativnih teorija nije naiao na pravo priznanje,
pa time nije stekao mnogo pristaa (Rosenfeld, 1985).
4.5.3.2.
Frans de le Bo Sylvius
Mnogo vei znaaj ima drugi predstavnik ijatrokemije, Frans de le Bo Sylvius (1614.
1672.), profesor praktine medicine u Leidenu, te jedan od najistaknutijih lijenika 17.
stoljea. Bio je sjajan kliniar, a temelj njegovog uenja je injenica da se praktina medicina
moe razvijati samo na temelju anatomije i klinikog iskustva. Za razliku od Helmonta od
kojeg je preuzeo pojam fermentacije, on se oslobaa mistinih i vitalistikih teorija. Razlikuje
35
kiselu i alkalnu fermentaciju iji poremeaj uzrokuje bolesti. Pretpostavlja da u tome velik
utjecaj imaju lijezde, stoga istrauje njihovu grau i funkciju. Pritom otkriva vanost sline za
probavu. Njegov uenik Graaf 1664. godine otkriva sok pankreasa, a Sylvius shvaa vanost
tog soka u probavnom procesu. Donio je i vana kemijska otkria. Otkrio je da djelovanjem
kiselina na luine nastaju soli. U terapiju uvodi kemijske lijekove i takozvane alterancije za
uklanjanje suvinog aciditeta ili alkaliteta koji dovode do otrine krvi i do bolesti. Sylvius je
imao mnogo pristaa, a njegov je veliki autoritet mnogo pridonio irenju ijatrokemije.
Najznaajniji njegov sljedbenik bio je Englez Thomas Willis (1621. 1675.). Bio je izvrstan
anatom, ali i istaknut kliniar kojemu zahvaljujemo klasine opise mnogih bolesti. Prvi je
primjetio da je mokraa dijabetiara slatka (1673.) te razliku izmeu dijabetes melitusa i
dijabetes insipidusa (Glesinger, 1978).
4.6.
OSAMNAESTO STOLJEE
Napredak medicine, u ovom stoljeu obiljeen je vie teoretskim nego praktinim. Novi
udbenici opisali su velik broj bolesti, a otkriveni su i mnogi lijekovi poput digitalisa i
opijuma. Znaajan dogaaj koji je pretea prakse modernih laboratorija u mjerenju
protrombinskog vremena i drugih koagulacijskih testova, jest otkrie mehanizma koagulacije.
Fiziolog William Hewson (1739. 1774.) iz Hexama u Engleskoj pokazao je da se kod
odgode koagulacije krvi, koagubilna plazma moe odvojiti od stanica. Hewson je otkrio da
plazma sadri netopljive tvari koje se mogu precipitirati i ukloniti iz plazme na temperaturi
neto veoj od 50 C. Zakljuio je da je koagulacija formiranje u plazmi tvari koju je zvao
koagulabilna limfa, danas poznati fibrinogen. Kasnije otkrie da je fibrinogen protein
plazme i da se pretvara u fibrin u procesu koagulacije potvruje vanost Hewsonovog rada
(Copeland, 2007).
Kroz 18. stoljee veina lijenika mislila je da bolesti nastaju iskljuivo u organima i tkivima
i vrstim dijelovima tijela. Smatralo se da tjelesne tekuine nisu u stanju izazvati bolesti pa je
njihovo ukljuivanje u patologiji u velikoj mjeri zanemareno. Bilo kakve promjene u njima
koje su se mogle uoiti doivljavale su se kao simptomi, a ne uzronici bolesti. Krv,
36
odravatelj ivota, postala je najvanija od svih tjelesnih tekuina. Ona je bila drugaija od
ostalih tekuina (Berger, 1999).
13
Izvor: http://en.wikipedia.org/wiki/Timeline_of_chemistry
37
4.7.
DEVETNAESTO STOLJEE
Devetnaesto i dvadeseto stoljee svjedoe rastu i razvoju klinike kemije. Mnogi pojedinci i
njihov doprinos iz tog doba nisu dobro poznati, pogotovo mlaim lanovima struke. Tijekom
sredine 19. stoljea, razvijeni su testovi za mnoge analite u urinu. Volumetrijske metode
zamijenile su laboratorijske gravimetrijske tehnike i postale glavnim alatom istraivanja u
razvoju biokemije (Rosenfeld, 2002).
U obuci profesionalnih kemiara Engleska je pratila Njemaku i Francusku. Tijekom prve
polovice 19. stoljea razvoj britanske kemije je slab. Naglasak na Sveuilitima u Oxfordu i
Cambridgu bio je vie na amatersku, nego na profesionalnu edukaciju. Kliniki laboratoriji
nastaju oko 1880. godine. Osim privatnih laboratorija u domovima nekih lijenika, nisu
postojali kliniki laboratoriji nigdje u Engleskoj, ak ni u sveuilinim bolnicama, a neke od
najveih bolnica nisu pruale nikakve mogunosti za medicinsku biokemiju. Unato
individualnim postignuima, Engleska je zaostajala za kontinentom u laboratorijskom
istraivanju bolesti. Jedan od glavnih razloga je taj to se smatralo neprikladnim troiti novac
za laboratorijska istraivanja pa se on koristio za dobrotvorne svrhe u lijeenju bolesne
sirotinje.
U Njemakoj, akademsko zvanje uivalo je omiljen status u 19. stoljeu. Nijemci su se vie
oslanjali na znanstvene metode za unaprjeenje tehnologije te je kemija zahvaljujui tomu
nala povoljnije okruenje za razvoj.
Uoi Prvog svjetskog rata, kemija krvi u Engleskoj bila je na poecima, a pregledi urina nisu
napredovali tijekom proteklih 50 godina. Nakon poetnog interesa za laboratorijsku
dijagnostiku, laboratorijski posao se povjerava pomonom osoblju tehniara. (Rosenfeld,
2004).
(1743. 1794.) postavlja temelj moderne kemije s novim nainom analiza. Kemijske
promjene u prirodi, kao i one proizvedene umjetno, sagledavale su se s razumijevanjem
(Rosenfeld, 2002).
Theodore Schwann (1810. 1882.) otkrio je stanice u svim ljudskim tkivima. Sredinom 19.
st. Rudolph Virchow (1821. 1902.) razvio je koncept stanine patologije, prema kojoj se
dijagnoza bolesti mogla postaviti ispitivanjem stanica (Race i sur, 2004).
U ovom razdoblju, tonije 1859. godine ,engleski znanstvenik i prirodoslovac Charles Robert
Darwin (1809. 1882.) izdao je knjigu The Origin of Species koja je okirala svijet. Knjiga se
prodala u potpunosti ve prvi dan te je naknadno tiskano jo est izdanja. Darwin ju je
pripremao pune 22 godine. U njoj iznosi teoriju o evoluciji ivih bia pomou koncepta
razvijanja svih ivotnih oblika procesom prirodnog odabira. Ta je teorija po njemu dobila i
nazvana darvinizmom (Wilkinson, 1998).
U Njemakoj, kliniari su prepoznali vanost kemije te su laboratoriji za kliniku kemiju
poeli nicati sredinom 19. stoljea (Coley, 2004). Istraivanja specifinih bolesti bila su
vana, ali je jo nedostajalo ire razumijevanje fizioloke kemije za napredak znanstvene
medicine.
Do kraja 19. stoljea u klinikoj biokemiji bilo je mogue prirediti kulturu patogenih
mikroorganizama, sadraj hemoglobina, brojiti crvene i bijele krvne stanice, mikroskopski
identificirati neke patogene, mjeriti vrijeme zgruavanja u poremeajima koagulacije,
ispitivati ispljuvke na tuberkulozu, raditi jednostavne imunoloke testove te dokazivati
aminoaciduriju u bolestima jetre (Berger, 1999).
39
42
oznaiti esencijalnu sol u urinu, a takoer je grkog porijekla, gr ouron - urin, mokraa
(Wilkinson, 1998).
Thomas Hodgkin (1798. 1866.) patolog i Brightov kolega na Guy's Hospital, smatrao je da
su kemijska istraivanja potrebna klinikoj medicini te osporava tradiciju vitalizma. Budui
da se promjene kontinuirano dogaaju izmeu vrstih dijelova tijela i krvi, tvrdi da se za
mnoge znaajne promjene vezane uz bolesti treba gledati krv. Prema njemu, bolest e jednog
dana biti objanjena u terminima molekularnih kretanja, vie kemijski nego mehaniki.
U vremenu kada je opis bolesti bio esto samo katalog simptoma, postojalo je nekoliko
medicinara koji su cijenili svrhovitost kemije u objanjavanju i postupku lijeenja. Iako su
1820. i 1830. Bright, Bostock, Rees, Prout, Bence Jones i Marcet, istraivali kemijski aspekt
bolesti, prodor u rutinsku dijagnostiku nije bio rairen (Rosenfled, 2002).
44
4.7.5.1.
Dijagnostiki znakovi
Najraniji
14
Otto Folin 1908. godine predlae da amerike bolnice zaposle klinike kemiare kako bi
unaprijedili razlikovanje izmeu fiziolokog i patolokog. On je upozorio da bolnice trebaju
biti ukljuene u biokemijska istraivanja, ali da kliniari ne bi trebali direktno raditi posao
14
Izvor: http://dla.library.upenn.edu/dla/archives/detail.html?id=ARCHIVES_20040812004
46
4.8.
DVADESETO STOLJEE
15
Otto Folin (Slika 19.) je bio vedski profesor bioloke kemije na Harwardu. Njegova
istraivanja obuhvaaju irok raspon tema o prehrani, osobito o metabolizmu proteina. U
vremenskom razdoblju izmeu 1904. i 1922. g. razvio je kvantitativne analitike metode za
nekoliko analita u urinu, ukljuujui ureju, amonijak, kreatinin, mokranu kiselinu, ukupni
duik, fosfor, kloride, ukupne sulfate i kiselost. Metode O. Folina omoguile su znatno
15
49
Slika 19. Otto Folin u kemijskom laboratoriju McLean bolnice, Waverley MA, 1901 16
16
50
51
4.9.
52
Nakon Drugog svjetskog razvoj rata, esto uz pomo dravnog financiranja za biomedicinska
istraivanja, zapoela su opsena istraivanja i zamjetan razvoj. Ljudsko zdravlje postalo je
glavni nacionalni cilj, a klinika kemija tu je imala velik znaaj. Razdoblje od 1948. do 1960.
g. bilo je posebno vano zbog inovativne tehnologije koja stvara bolje metode za istraivanje
mnogih bolesti koje u mnogo sluajeva vode boljem lijeenju (Rosenfeld, 2000).
18
54
55
of Clinical Biochemists, a vedsko drutvo Swedish Society for Clinical Chemistry formirano
je pak 1954. godine.
U isto vrijeme kada se kao odgovor na profesionalne potrebe poelo formirati ameriko
drutvo, slina situacija se odvija i u Velikoj Britaniji. Do 1951. g. bilo je jasno da je potrebno
profesionalno tijelo koje e osigurati forum za raspravu u disciplini koja se vrlo brzo razvija.
Regionalne grupe klinikih biokemiara odluile su formirati nacionalno udruenje koje e se
baviti iskljuivo njihovom specijalnou. Osnivaka skuptina odrana je u Londonu u
Hammersmith Hospital, 28. oujka 1953. U registar se upisalo 75 lanova. Do kraja 1995.
broj lanova popeo se na 2294 (Rosenfeld, 2000).
Association of Clinical Biochemists svoje utemeljenje duguje Earlu J. Kingu (1901. 1962.),
profesoru kemijske patologije s postdiplomske medicinske kole, Sveuilita u Londonu.
Ugledni i vrlo potovani znanstvenik bio je poznat po svom radu na podruju klinike
enzimologije i razvoju kolorimetrijskih metoda. Predloio 1952. g. da se novoformirana
drutva klinike kemije pridrue meunarodnoj organizaciji pod pokroviteljstvom
International Union of Pure and Applied Chemistry (IUPAC). To je postignuto 24. srpnja
1952. na II. meunarodnom kongresu biokemije u Parizu. Ime je promijenjeno u International
Federation of Clinical Chemistry (IFCC) 1955. godine. Prvotni cilj saveza bio je unaprijediti
znanje i promicati interese biokemije u klinikom pogledu. IFCC se 1967. g. slubeno odvojio
od IUPAC-a.
Do 1998. g. postoje drutva u 75 zemalja na 6 kontinenata uz 41 korporativnu aktivnu grupu u
klinikoj kemiji (Rosenfeld, 2000).
56
57
U 18. st. predstavljeni su graduirani mjerni cilindri koje je 1784. godine Louis Bernard
Guyton de Morveau (1737. 1816.) prvi puta upotrijebio za volumetrijsku analizu. Tonost i
jednostavnost volumetrijskih analiza uvelike je poveao Franois Descroizilles (1751.
1825.) koji je 1825. godine predstavio birete. Birete su imale rupu za zrak preko koje se
prstima moglo regulirati istjecanje tekuine (Bolodeoku i sur., 1997).
Daljnjim razvojem u ranom 19. stoljeu William Hyde Wollaston 1802. godine predstavio je
prvi refraktometar. Meutim ureaj nije doao u kliniku uporabu do 1900. godine kada ga je
Strubell upotrijebio za mjerenje serumskih proteina. Jean Baptiste Biot (1774. 1862.) uveo
je polaroskop 1840. g., instrument za mjerenje sposobnosti optiki aktivnih tvari da zakreu
polarizirano svijetlo. Koristio je polaroskop za odreivanje prirode i koliine eera u otopini.
Desetak godina kasnije 1849. Johann Florian Heller (1813. 1871.) uvodi urinometar za
odreivanje specifine teine urina. Tada je urinometar konano potvrdio predvianje staro
etiri stoljea za koju je zasluan kardinal Nicolaus Cusanus (1401. 1464.) da e teina
urina moda biti od klinike vanosti.
Uvoenje instrumenata u medicinsko-biokemijski laboratorij razmatra se u razdoblju koje
traje od 1890. do 1960. godine. Osim mikroskopa, bitna oprema ukljuuje analitiku vagu,
centrifugu, kolorimetrar i spektrofotometar, plameni fotometar, instrumente za plinske
analize, pH elektroforezu, kromatografiju, radioizotope te automatizacijske sustave
(Caraway, 1981).
Najbitnija primjena mikroskopa u medicinskoj biokemiji bila je ispitivanje mokranog
sedimenta i kristala, a najznaajnija knjiga na ovom polju Golding Bird's Urinary Deposits:
Their Diagnosis, Pathology, and Therapeutical Indications objavljena 1845. godine. Knjiga
se temeljila na kratkim teajevima koji su se odrali na Guy's Hospital u Londonu 1843. g.
(Caraway, 1981).
U prvoj polovici 20. stoljea dogaa se eksplozija u napredovanju analitikih tehnika. Prvu
knjigu o laboratorijskoj medicini, A Manual of Clinic Diagnosis, napisao je i objavio James
C. Todd 1908. godine. U ovom razdoblju razvijeno je mnogo dijagnostiki korisnih testova:
fosfor (1920.), magnezij (1921.), elektroforeza proteina (1926.), sedimentacija eritrocita
(1929.), alkalna fosfataza (1930.), lipaza (1932.), amilaza i kisela fosfataza (1938.), amonijak
(1939.), kreatinin-fosfokinaza (1954.), laktat-dehidrogenaza (1955.) i alanin-aminotransferaza
(1956.). Testovi su bili korisni, ali su zahtjevali intenzivan rad i rune metode vjetih
tehnologa. Stoga su se prvenstveno primjenjivali u pacijenata nakon temeljitog lijenikog
ispitivanja (Copeland, 2007).
58
4.10.1.Test trake
Krajem 18. stoljea, doktori su postali zainteresiraniji za kemiju i posvetili su panju analizi
urina. Prvu test traku 1850. godine razvio je pariki kemiar Jules Maumen (1818. 1898.)
kada je impregnirao traku merino vunom s kositrenim kloridom. Primjenom kapi urina i
zagrijavanjem svijeom ako je urin sadravao eer, traka bi odmah pocrnila. Bilo je potrebno
sljedeih 70 godina kada je beki kemiar Fritz Feigl (1891. 1971.) objavio svoju tehniku
spot analiza. Kemijska analiza urina znaajno se promijenila nakon Drugog svjetskog rata
otkriem novih analitikih tehnika kao to su elektroforeza i plamena fotometrija. Znaajan
doprinos analizi urina dalo je otkrie metoda suhe kemije u pedesetim godinama. Temeljeno
na klasinoj metodi Fehling/Benedict, amerika kompanija Ames razvila je tablet test koji je
pod imenom Clinitest lansiran na trite. Taj test za reducirajue eere uskoro je popraen
ostalim testovima. Predstavljanje test traka koji se oitavaju usporedbom sa skalom boja
omoguilo je polukvantitativno odreivanje (Slika 23.).
Test trake se prvi puta industrijski napravljene i komercijalno upotrebljene pedesetih godina
20. stoljea. Kompanija Boehringer Mannheim, dananji lider na svjetskom tritu pod
imenom Roche predstavila je prvi Combur-Test 1964. godine. Nove impregnacijske tehnike,
stabilnije boje indikatora i poboljanje u gradaciji boja doprinjeli su koritenje test traka kao
vanog dijagnostiki alata u klinikoj i opoj praksi. Vremenom, vizualno runo oitavanje
59
4.10.3.Spektroanaliza
Poetkom 1840-ih godina Robert Wilhelm Bunsen (1811. 1899.) predstavlja spektroanalizu
i koncept koeficijenta ekstinkcije. Spektroanalize odmah su prilagoene za biokemijska i
kliniko-kemijska ispitivanja (npr. hemoglobin i derivati hemoglobina). Tako je razvijen
spektroskop koji se do 1860. godine se upotrebljavao za detekciju razliitih pigmenata u krvi.
Uvoenje kolorimetrije oznaio je veliki obrat u analitikom razvoju. Prvi kolorimetar (Slika
24.) dizajnirao je Jules Dubosq (1817. 1886.) u Francuskoj. Postao je dostupan 1854.
godine, a inicijalno je koriten za mjerenje karamela u sirupu. Model je koriten kao takav
sljedeih 100 godina.
60
4.10.4.Centrifuga
Centrifuga, ureaj koji koristi centrifugalnu silu za odvjanje estica iz otopine ili razdvajanje
pomjeane otopine razliite specifine teine, jedan od esencijalnih dijelova opreme koji se
nalazi u laboratorijima. Izumljena je 1883. godine, za to je zasluan vedski inenjer Carl
Gustav Patrik de Laval (1845. 1913.). On je primjenio instrument u obiranju vrhnja.
Vrijednost centrifuge u klinikom laboratoriju opisao je Stenbeck 1892. godine u Stockholmu
istaknuvi ju kao novu metodu za promatranje mokranog sedimenta u prouavanju bakterija,
kristala i ostalih elemenata. Predstavljeni model bio je runi, ali spominje i koritenje
motornog pogona. Ivar Bang, opisao je znaaj centrifuge u razdvajanju precipitata bakrenog
tiocijanata koritenog u titrimetrijskoj metodi za glukozu u krvi (Caraway, 1981). Od tad je
predstavljeno nekoliko verzija s obzirom na brzinu centrifugiranja - spore, srednje brzine,
brze i ultracentrifuge.
19
61
4.10.6. pH krvi
Odreivanje pH krvi vrlo je vano u evaluaciji acido-baznog statusa. Van Slyke je favorizirao
kolorimetrijsku metodu. Hober je primjenio vodikovu elektrodu za mjerenje pH (zapravo
koncentracije hidroksil iona) u krvi 1900. godine. Dvanaest godina poslije Hasselbalch i
Lundsgaard u Kopenhagenu, te Michaelis i Davidoff u Berlinu izvijestili su da pH krvi na
temperaturi od 37.5 C iznosi 7.35, a na temperaturi od 18C 7.56. Termin koji se
upotrebljavao bio je reakcija krvi umjesto pH.
Razvoj staklene elektrode 1929. godine uvelike pojednostavljuje pH mjerenje. Za njihov izum
zasluni su Maclness i Dole, a one se smatraju preteom ion-selektivnih elektroda koje se u
velikoj mjeri primjenjuju danas (Caraway, 1981).
62
Naelo elektroforeze (gr. rije electrophorsis - noen strujom) poznato je oko 200 godina.
Elektroforeza je metoda razdvajanja u kojoj se nabijene estice u otopini elektrolita pod
djelovanjem elektrinog polja pokreu razliitim brzinama prema jednoj od elektroda. U
1809. g., samo 10 godina nakon to je Alessandro Volta (1745. 1827.) napravio prvi
galvanski lanak, ruski fiziar, Ferdinand Friedrich Reuss (1778. 1852.), izvijestio je da
kada struja proe kroz staklenu cijev koja sadri vodu i glinu, koloidne estice gline pomiu
se prema pozitivnoj elektrodi, a voda prema negativnoj elektrodi. Prvu elektroforetsku
metodu, koritenu za prouavanje proteina, koja je imala pokretnu granicu, osmislio je 1937.
g. Arne Wilhelm Tiselius (1902. 1971.). Oprema je bila pravokutnog presjeka kvarcne Ucijevi. Njegovo odvajanje konjskog seruma u etiri razliite zone, albumin i tri komponente
globulina koje je nazvao alfa, beta i gama, pokazale su vrijednost instrumenta kao korisnog
dijagnostikog alata (Bolodeoku i sur, 1997).
4.10.8. Kromatografija
Kromatografija je razvijena na samom poetku dvadesetog stoljea kada je ruski znanstvenik
Mikhail Tsvett bio u potrazi za nainom da odvoji pigmente iz zelenog lia. Koristio je
stakleni stupac koji je sadravao kalcijev karbonat. Zanimljivo je da Mihailovo prezime
"Tsvet" na ruskom jeziku znai boja, tako da je mogue da je kromatografiju nazvao po svom
prezimenu. Britanci A. J. P. Martin i R. L. M. Synge 1941. g. objavili su svoj rad o
protustrujnoj tekue-tekue ekstrakciji. Metodu primjenjuju u ispitivanju aminokiselinskog
sastava vune, a 1952. godine dobili su Nobelovu nagradu za kemiju. U svom radu predloili
su plin kao moguu mobilnu fazu umjesto tekue. Ideja je mirovala skoro 10 godina dok ju
sam Martin nije oivio. On i A. T. James objavili su prvu studiju na plinsko-tekuinskoj
kromatografiji 1951-1952.godine. U izvornoj tehnici, uzorak se dodavao pipetom, a eluirane
frakcije su odreene titracijom. Od tada, razvoj GLC-a ima eksponencijalan rast (Ettre, 2007;
Caraway, 1981).
On je elio napraviti stroj koji e izraditi analizu krvi od poetka do kraja. Skeggs je radio u
svom podrumu. Prikupljao je module sa specifinim zadatcima koji su predstavljali
kontinuirani tijek analize. Tijekom ranih pedesteih godina njegov prototip odbacile su 4
tvrtke. U sijenju 1954. godine model je predstavljen tvrtki Tehnicon Corporation, Tarrytown
u New Yorku koja je vidjela mogunosti i budunost za ovaj potpuno novi koncept i
komercijalnu proizvodnju strojeva. Na tritu je predstavljen 1957. godine, a prvi model
prodan za 3500 dolara (Slika 25.).
20
64
21
Izvor: http://continuuminnovation.com/cas_work/siemens/
65
GODINA
OTKRIE
1949.
1953.
1958.
1960.
1969.
In situ hibridizacija
1970.
1975.
Southern blott
1977.
DNA sekvenciranje
1983.
1985.
RFLP
1985.
1986.
1988.
1992.
1993.
1996.
2001 .
2001.
66
22
Izvor: http://commons.wikimedia.org/wiki/File:Pcr_machine.jpg
67
biokemijskom fakultetu medicinska biokemija postala zasebni studij. Novi i znatno poboljan
program studija ukljuio je nove obvezatne predmete (molekularna i stanina biologija,
imunokemija i imunologija, molekularna medicina, laboratorijska organizacija i upravljanje) i
uveo izborne predmete. Novost takvog programa bilo je stjecanje praktinih znanja aktivnim
sudjelovanjem studenata u klinikim laboratorijima klinikih bolnica. 2002. godine studij
medicinske biokemije produuje se za jedan semestar te traje devet semestara, a po zavretku
studija stjee se naziv diplomiranog inenjera medicinske biokemije. Slijedei reformu
visokog obrazovanja u Republici Hrvatskoj 2005. godine studij medicinske biokemije na
Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu postaje petogodinji studij, temeljen na Bolonjskoj
deklaraciji. Program je usklaen s preporukama koje su prihvaene u veini zemalja Europe i
predvia jedan petogodinji ciklus obrazovanja koji zavrava titulom magistra medicinske
biokemije (Bori, 2011; http://www.hdmblm.hr/hr/o-nama/tko-smo-mi).
69
5.
ZAKLJUCI
70
72
6.
LITERATURA
73
77
78
7.
SAETAK/SUMMARY
Ovaj je rad prikaz kako je medicinska biokemija kroila kroz povijest do medicinske
subspecijalnosti dananjih dana. Nastala je poglavito kao rezultat primjene kemije u medicinu.
Prve medicinske dijagnoze bile su temeljene na onome to su antiki lijenici mogli zapaati
njuhom, oima i uima. Drevni Grci pripisuju sve bolesti poremeajima tjelesnih tekuina, a
tijekom srednjeg vijeka doktori su rutinski obavljali uroskopiju. Humoralna teorija
opovrgnuta je u vrijeme prosvjetiteljstva u 18. st. kako su se razvijale bolnice i medicinska
edukacija, premda upravo tjelesne tekuine ostaju temeljni supstrat prouavanja medicinske
biokemije. Danas se uroskopija vie ne prakticira, ali analiza urina ostaje znaajan
dijagnostiki alat, s dugom i arolikom povijeu.
Prvi ozbiljniji pokuaj kemijskog analiziranja ljudske krvi proveo je poznati engleski kemiar
Robert Boyle u drugoj polovici 17. stoljea. Devetnaesto i dvadeseto stoljee svjedoi naglom
rastu i razvoju medicinske biokemije uvodei veliki broj analiza koji se broji u stotinama.
Godine 1828. Whler je prvi puta sintetizirao ureu. Bila je to prekretnica koja oznaava
poetak mnogih izvrsnih doprinosa naem znanju iz kemijskih i fiziolokih procesa u
organizmu. Posebno su istaknuti doprinos i utjecaj Donald Dexter Van Slykea, Stanley
Benedicta i Otta Folina, kao i predstavljanje analiza Duboscq-ovim kolorimetrom kojeg je
izumio Jules Dubosq 1870. godine.
Ova disciplina, koja se izvorno obavljala u malim laboratorijima s relativno malo runih
testova, danas zahtjeva visoko automatizirane i integrirane laboratorije koji prireuju milijune
testova svake godine. Tona, precizna i na vrijeme izdana informacija i njezina interpretacija,
te procjena pogreaka kljuni su elementi medicinske biokemije i najvanije vjetine
medicinskog biokemiara. Obiljeava je interdisciplinarnost u kojoj se oduvijek ravnopravno
primjenjuju dostignua fizike, kemije i farmacije samo s jednim ciljem da u slubi medicine
skrbe o ljudskom tijelu u zdravlju i u bolesti.
79
This review provides a map of how medical biochemistry walked through history to the
present day medical subspecialties. It was created primarily as a result of the application of
chemistry to medicine. First medical diagnoses were based on what the ancient physicians
could observe with their nose, eyes and ears. The ancient Greeks attributed all diseases to
disorders of body fluids, and during the Middle Ages, doctors routinely perform uroscopy.
Humoral theory was disproved at the time of the Enlightenment in the 18th century as they
developed hospitals and medical education, although bodily fluids remain a fundamental
substrate of studying medical biochemistry. Today uroscopy is no longer practiced, but urine
alysis remains a significant diagnostic tool, with a long and colorful history.
The first serious attempt to perform chemical analyses on normal human blood was carried
out by the well-known English chemist, Robert Boyle, in the latter half of the 17th century.
The 19th and 20th centuries witnessed rapid growth and development of medical
biochemistry introducing a large number of analysis to be counted in the hundreds. In the
1828 Whler first synthesized urea, a turning point that marks the beginning of many
remarkable contributions to our knowledge of the chemical and physiological processes of the
body. Of course, the contributions and impact of Donald Dexter Van Slyke, Stanley Benedict,
and Otto Folin are prominently featured, as is the introduction of analysis by color
comparison and the Duboscq colorimeter, invented by Jules Duboscq in 1870.
This discipline, which was originally performed in small laboratories with relatively little
manual tests, today requires highly automated and integrated laboratories organized millions
of tests each year. Accurate, precise and timely published information and its interpretation,
and error estimates are key elements of medical biochemistry and the most important skills of
medical biochemists. It is characterized by an interdisciplinary approach which has always
80
been equally applied achievements in physics, chemistry and pharmacy with only one goal to
the service of medical care of the human body in health and disease.
81
8.
8.1.
PRILOZI
Instrument/tehnika
Osniva
Godina
Elektrokemijske tehnike
Rudolf Hber
1900.
Otto Folin
1904.
Plinske analize
1912.
1913.
Beckman DU spektrofotometar
Howard H. Cary i
1941.
kreatinina u urinu
Arnold O.Beckman
Atomska spektroskopija
Plamena fotometrija
Pauline M. Hald
1947.
Atomska apsorpcija
Alfred Zettner
1964.
Proficiency testing
F. William Sunderman
1945.
Zonska elektroforeza
1950.
Tiselius
POCT/ tehnika suhe kemije
A. H. Free i sur.
1957.
Automatizacija
Leonard T. Skeggs
1957.
RIA
1959.
1968.
Monoklonska protutijela
Jerrold Schwaber
1973.
PCR
Kary Mullis
1983.
8.2.
83
84
9.
TEMELJNA
DOKUMENTACIJSKA KARTICA /
BASIC DOCUMENTATION CARD
Diplomski rad
Marina Hemar
SAETAK
85
Ovaj je rad prikaz kako je medicinska biokemija kroila kroz povijest do medicinske subspecijalnosti dananjih dana.
Nastala je poglavito kao rezultat primjene kemije u medicinu. Prve medicinske dijagnoze bile su temeljene na onome
to su antiki lijenici mogli zapaati njuhom, oima i uima. Drevni Grci pripisuju sve bolesti poremeajima
tjelesnih tekuina, a tijekom srednjeg vijeka doktori su rutinski obavljali uroskopiju. Humoralna teorija opovrgnuta je
u vrijeme prosvjetiteljstva u 18. st. kako su se razvijale bolnice i medicinska edukacija, premda upravo tjelesne
tekuine ostaju temeljni supstrat prouavanja medicinske biokemije. Danas se uroskopija vie ne prakticira, ali analiza
urina ostaje znaajan dijagnostiki alat, s dugom i arolikom povijeu.
Prvi ozbiljniji pokuaj kemijskog analiziranja ljudske krvi proveo je poznati engleski kemiar Robert Boyle u drugoj
polovici 17. stoljea. Devetnaesto i dvadeseto stoljee svjedoi naglom rastu i razvoju medicinske biokemije uvodei
veliki broj analiza koji se broji u stotinama. Godine 1828. Whler je prvi puta sintetizirao ureu. Bila je to prekretnica
koja oznaava poetak mnogih izvrsnih doprinosa naem znanju iz kemijskih i fiziolokih procesa u organizmu.
Posebno su istaknuti doprinos i utjecaj Donald Dexter Van Slykea, Stanley Benedicta i Otta Folina, kao i
predstavljanje analiza Duboscq-ovim kolorimetrom kojeg je izumio Jules Dubosq 1870. godine.
Ova disciplina, koja se izvorno obavljala u malim laboratorijima s relativno malo runih testova, danas zahtjeva visoko
automatizirane i integrirane laboratorije koji prireuju milijune testova svake godine. Tona, precizna i na vrijeme
izdana informacija i njezina interpretacija, te procjena pogreaka kljuni su elementi medicinske biokemije i
najvanije vjetine medicinskog biokemiara. Obiljeava je interdisciplinarnost u kojoj se oduvijek ravnopravno
primjenjuju dostignua fizike, kemije i farmacije samo s jednim ciljem da u slubi medicine skrbe o ljudskom tijelu u
zdravlju i u bolesti.
.
Rad je pohranjen u Sredinjoj knjinici Sveuilita u Zagrebu Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta.
Rad sadri:
Kljune rijei:
Mentor:
Ocjenjivai:
86
Diploma thesis
Marina Hemar
SUMMARY
This review provides a map of how medical biochemistry walked through history to the present day medical
subspecialties. It was created primarily as a result of the application of chemistry to medicine. First medical diagnoses
were based on what the ancient physicians could observe with their nose, eyes and ears. The ancient Greeks attributed
all diseases to disorders of body fluids, and during the Middle Ages, doctors routinely perform uroscopy. Humoral
theory was disproved at the time of the Enlightenment in the 18th century as they developed hospitals and medical
education, although bodily fluids remain a fundamental substrate of studying medical biochemistry. Today uroscopy
is no longer practiced, but urine alysis remains a significant diagnostic tool, with a long and colorful history.
The first serious attempt to perform chemical analyses on normal human blood was carried out by the well-known
English chemist, Robert Boyle, in the latter half of the 17th century. The 19th and 20th centuries witnessed rapid
growth and development of medical biochemistry introducing a large number of analysis to be counted in the
hundreds. In the 1828 Whler first synthesized urea, a turning point that marks the beginning of many remarkable
contributions to our knowledge of the chemical and physiological processes of the body. Of course, the contributions
and impact of Donald Dexter Van Slyke, Stanley Benedict, and Otto Folin are prominently featured, as is the
introduction of analysis by color comparison and the Duboscq colorimeter, invented by Jules Duboscq in 1870.
This discipline, which was originally performed in small laboratories with relatively little manual tests, today requires
highly automated and integrated laboratories organized millions of tests each year. Accurate, precise and timely
published information and its interpretation, and error estimates are key elements of medical biochemistry and the
most important skills of medical biochemists. It is characterized by an interdisciplinary approach which has always
been equally applied achievements in physics, chemistry and pharmacy with only one goal to the service of medical
care of the human body in health and disease.
The thesis is deposited in the Central Library of the University of Zagreb Faculty of Pharmacy and Biochemistry.
Thesis includes:
Keywords:
Mentor:
Nada Vrki, Ph.D. Associate Professor, University of Zagreb Faculty of Pharmacy and
Biochemistry
Nada Vrki, Ph.D. Associate Professor, University of Zagreb Faculty of Pharmacy and
Biochemistry
Nikola Kujundi, Ph.D. Full Professor, University of Zagreb Faculty of Pharmacy and
Biochemistry
Karmela Barii, Ph.D. Full Professor, University of Zagreb Faculty of Pharmacy and
Biochemistry
The thesis was accepted: November 2013.
Reviewers:
87
88