Zastranjivanja u jezikoj praksi u nas ima mnogo, ali u ruenju tradicije najbolji je primjer

upotrebe glasa h. Zato u o tome ovdje i ovom prilikom i govoriti.

Prouavajui pismenost i knjievnosti junoslavenskog, posebno bosanskog Srednjovjekovlja
(evanelja, povelje, pisma, natpise, zapise, itd.), naiao sam na puno prisustvo suglasnika h,
kao i njegovu pravilnu upotrebu s obzirom na staroslavensko porijeklo tog fonema. On je
prisutan svugdje, u imenicama, zamjenicama, glagolima, itd. (Hlm, Hum, humac, humka,
Hvojnica, hvoja, Hrenovica, hren, ehotina, Hvao, Hval, Hrvatin, hrabren, hrabar, haba,
haran, hienije, hitrost, hitrec, hiza, hodotajiti hodataj, hoditi, hotenje, hrapav, hud, hudoba,
huliti, hula, husiti, husas, itd.). Glas h je ouvan u pisanim spomenicima, kao i u narodnom
govoru kroz itav turski period u kronikama kao manastirskim, u alhamijiado pisanim
pjesmama muslimanskih pisaca, u kolskim udbenicima koji su se tampali u Sarajevu za
vrijeme stare Jugoslavije. Meutim, u posljednje dvije decenije isforsirana je u praksi
svakodnevna zamjena glasa h sa glasovima v i j, tako da je u jednom izdavakom preduzeu
(u kome se izdavala usput reeno sva stara literatura u ekavskom izgovoru), svako h
pretavarano u v ili j, tako da je i svako uho pretvoreno u uvo, svaka snaha u snaju, svaki
gluha u gluvaa, svaka streha u streju, itd. Takva praksa se sve vie uvodila u novinama, na
radiju, na televiziji, u koli. Dolazilo je do vrlo alosnih i smijenih situacija, zbog kojih kao
da nikoga nije zaboljela glava. Evo nekoliko primjera:
U jednom ijekavskom tekstu u dnevnoj tampi pronaao sam da pisac umjesto lijeha (kako
glasi i njen jo staroslavenski oblik) pie leja.
U jednoj pjesmici napisano je kako je neka ptica prnula sa grane, umjesto prhnula, emu su se
od srca i zlurado smijala sva naa djeca.
U velikom dijelu lanaka o domainstvu (kuanstvu) umjesto kuhinja pisano je kujna. To nije
ni udo kada je svaki kuhar pretvoren u kuvara, a svaka kuharica u kuvaricu. Zbog takvog
kuvanja i zakuvavanja dobio sam od svoje rodice iz jednog malog mjesta pismo, u kome mi
pie da ona ne moe vie biti kuvarica! Kada sam je upitao pri prvom susretu od kada
je ona poela da govori kuvarica i kuvati ona mi odgovori da nikada tako nije ni govorila, ni
ona ni niko u njenom mjestu, ali da su joj u opini gdje je daktilograf rekli kako mora pravilno
pisati
Da sluaj sa tom mojom rodicom nije sluajan govori mi i sluaj moje svastike uiteljice.
Jednog dana dola mi je sva usplahirena inspektorka je bila na njenom predavanju i dala joj
mnoge zamjerke na ispravkama koje je uinila u akim tekama. Zapravo, zamjerke za
ispravke koje nije uinila.
Naime, radilo se o tome da je uiteljica, to je sasvim normalno, dozvoljavala pravilnu
upotrebu glasa h, a nadzornica je htjela da se umjesto h upotrebljavaju glasovi v i j.
Kakav lektorski pritisak vlada u redakcijama novina vidi se po primjeru Osloboenja. Ako
itate oglase u tom listu vidjeete da sva preduzea koja imaju vlastite kuhinje, ili hoteli,
uvijek u oglasima trae kuhare i kuharide, ali u samim tekstovima moete naii samo na
kuvanje, kuvare i kuvarice.
Jedna uiteljica u koli na Bistriku u Sarajevu izdala je nekom Husi svjedodbu, u kojoj je
njegovo ime prekrojila u Uso, a sud u Sarajevu pozivao je kao svjedoka nekog Hurema, ali se
nije htio odazvati, jer su mu prezime pisasli kao Urem.

Imao sam priliku da nekoliko puta postavim pitanje nekim lektorima o njihovoj praksi,
odnosno samovolji u preinaavanju glasa h u njegove erzace v i j, nato bi lektor obino
odmahnuo rukom, objanjavajui da se radi o jednoj beznaajnoj sitnici. Kada sam uporno
inzistirao na tome da upravo oni, lektori, ne misle da je to sitinica, jer sa sami slue uvijek
intervencijom, mijenjanjem glasa h u druge glasove, dobijao sam nov odgovor da to nije
njihova stvar, da je to uhodana praksa. Kao primjer navodili su sluaj da se savez gluhih
slubeno zove Savez gluhih Jugoslavije i u sarajevskoj podrunici, da se preduzee za prodaju
duhanskih preraevina naziva Duvan, kao i sve njegove filijale u republici, itd. Obino bi
napomenuo da je to recidiv iz administrativnog upravljanja, ali da tu nije lijeka, da je to tako
i kvit! Zato da nema u naoj tampi vie ni snaha, ni stuha, ni promahe, ni puhanja, ni
puhadija, ni protuha, nego su to snaje, stuve, protuve, promaje, duvanja, puvadije, i tome
slino.
Radi li se zaista ovdje o sitnicama?
Naravno da ne radi, pa o tome treba jo ozbiljnije progovoriti.
Poznato je naime da Vuk Stefanovi Karadi u svom istono-hercegovakom govoru, koji je
u stvari jedan od crnogorskih govora, i ije se podruje ne poklapa sa sadanjom istonom
Hercegovinom, nije imao glasa h i nije ga ni tampao u svojim prvim djelima. Tek dolaskom
na periferiju prave Hercegovine i u Dubrovnik on je uo redovno taj glas na njegovom
pravom mjestu i unio ga je i u alfabet i u knjige. Vuk je u svom kraju mogao da uje
zamjenu suglasnika h ne samo sa suglasnicima v i j, nego i sa g i k. Tako ljudi iz tih krajeva i
danas govore umjesto odoh odok, umjesto njih njik, itd. Znam jednog uitelja to pie i
historijske romane, koji tu zamjenu i sada, poto je proao nauk, tako vri. Kada bih ga susreo
obino bi me pitao za razne stvari, pa izmeu ostalog, i ovo, i ovako:

A kako nam je jo Kamza Kumo?

Kako se dre mladi pisci? Ima li ig mnogo?

itao sam jednu dobru priu Knuta Kamsuna?

Tamo, kao i na znatnim podrujima ostale Crne Gore, Srbije, i nekim drugim manjim
podrujima, h se veoma rijetko uje, pa je izgubljeno i u genitivu mnoine pridjeva, zamjenica
i brojeva (promjenljivih); dobri, bolji, gori, slatki, mali, moji, nai, svaki, pedes'ti,
umjesto dobrih, boljih, gorih, slatkih, malih, mojih, svakih, pedesetih, itd. Takoer se to
deava u imperfektu i aoristu prvog lica prezenta: via, govora, ita, reko, vezo, umjesto:
viah, govorah, itah, rekoh, vezoh, ukoliko se ne izgovara kao: viak, govorak, itak, rekog,
vezog U suglasnikom skupu hv esto se izostavlja h, ili se hv pretvara u f. Naravno, u
pisanju se h u ovim sluajevima more staviti tamo gdje mu je po etimologiji mjesto, ali se ni
to ne ini uvijek.
Pravopis srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika (izadnje Matice srpske u Novom Sadu ili
Matice Hrvatske u Zagrebu) doputa dvojako pisanje glasa h. Tako se moe pisati uho i uvo,
muha i miva, duhan i duvan, buha i buva, protuha i protuva, pastuh i pastuv, kuhar i kuvar, itd.
Bilo bi logino da se rijei sa h piu tamo gdje je h udomaeno, gdje se po tradiciji pie tano
tamo gdje mu je mjesto po etimologiji, to je sluaj sa Bosnom i Hercegovinom (sa malim
izuzecima u naznatnom dijelu zemlje gdje se govor u izvjesnoj mjeri razlikuje, jer se radi o
novim stanovnicima a ne starincima). Meutim, u javnim komunikacijama se ini upravo

obrnuto od onoga to bi se moglo oekivati, pa kao to se ne pie opina (o emu smo ranije
govorili) ne pie se ni uho nego uvo, pastuh nego pastuc, duhan nego duvan. ak se h isputa i
tamo gdje se po pravopisu ne smije ispustiti ili zamijeniti: kouv umjesto kouh, kujna
umjesto kuhinja, ruvo umjesto ruho, snaja umjesto snaha, streja umjesto streha, kinuti umjesto
kihnuti, usanuti umjesto usahnuti, itd.
Zato i dokle?
Do koje se mjere u jeziku s nama pravi komedija najbolje e pokazati nekoliko primjera iz
ive prakse:
Govorei jo 1955. godine u reviji Odjek u rubrici Na jezik (br. 9, septembar) o glasu h
profesor naeg jezika i lektor M. Bubi dosta se stidljivo ali odluno pobunio protiv izvjesne
prakse u tretmanu jezika u naoj sredini. On je branio jedno izdavako preduzee to je
jednoj od svojih edicija dalo ime Narodni kuhar, a ne Narodni kuvar. Vrlo privren pristalica
A. Belia nije mogao a da ne prui otpor zloupotrebi u izostavljanju glasa h, pa je naveo
primjer da je narodna poslovica Pomalo Muho sjutra e suho napisana u jednom
sedminom listu kao Pomalo muvo poslje e suvo! Gorljivi novinarski arobnjak koji
pretvara svaku muhu u muvu, ovog puta je vlastito ime Muharem (u hipokoristiku Muho)
pretovrio u muvu!
Svi bosanskohercegovaki pisci od najstarijih vremena (sa neznatnim izuzetkom u posljednje
doba) arapsku imenicu duhan piu dosljednjo duhan, a ne duvan, pa ipak se glavno preduzee
za prodaju duhana zove Duvan. Od svih fabrika (ili tvornica) duhana u Bosni i Hercegovini,
iako su se od svog osnutka ranije zvale Tvronice (ili fabrike) duhana, danas nosi staru firmu
samo Tvornica duhana u Banjaluci. Fratri u Andrievim kronikama, trgovci u Samokovlijinim
novelama, seljaci iz proze Hamze Hume svi pue duhan. H. Dizdar objavio je prije rata i
poslije rata odlomke iz svojih proza koji su nosili zajedniki naslov Duhan. Seljak, sadilac
duhana iz Donjeg Poplata kod Stoca, Mirko V. Mihi, tampao je odlomke iz romana Duhan
(a moda bi danas imali i cijelo djelo pod tim naslovom da Mihi nije poginuo vraajui se sa
Sutjeske 1943. godine, kao preivjeli partizan). Radnik-pisac Huso Sali objavio je u
predratnoj Jugoslovenskoj poti i u asopisu Putokaz nekoliko reportaa iz ciklusa Duhan. Taj
naziv pisci su davali bez ikakvog razmiljanja, jer drukije duhan ne bi mogli ni nazvati nego
duhanom. Pa ipak, u malim hercegovakim mjestima danas postoje preduzea za otkup i
preradu duvana, a ini mi se da Institut u Mostar ima u svom imenu oblik duvan. Jedino
Drutvo proizvoaa duhana, jer se radi o proizvoaima, a ne utavljenim birokratama, nije
bjealo od toga da bob nazove bobom a popa popom.
Zato je tako? I dokle e tako?
Jedna lijepa domaa, staroslavenska rije koja je ostala u Bosni i Hercegovini u upotrebi do
danas, grah, izbaena je iz vokabulara nae tampe i ugostiteljstva. Umjesto nje uvezena je
ovdje nepoznata, ili vrlo malo poznata, strana rije pasulj. Rije grah se ouvala i kod Bugara
i Hrvata takoer, a u Makedoniji se upotrebljava u obliku grav.
elimo da grah ponovno ue u nare restorane i tampu, jer se nalazi u svakodnevnoj upotrebi
i u naim kuama, kao grah sa suhim mesom, krajiki grah, tetovski grah, salata od graha, i
tome slino.

Mnogi pisci iz SR Srbije nastoje da u svojim rukopisima glasu h daju mjesto koje mu
etimoloki i pripada, pa piu gluho doba, itd. Ima preduzea, kao Crvena zveza u
Kragujevcu, koja svoje proizvode reklamiraju ostavljajui u njima glas h (suhomesnati
proizvodi). Moda je to proizalo iz svijesti pojedinaca o tome da je u staroslavenskom, pa i u
starosrpskom, taj glas postojao tamo gdje mu je mjesto. Kako bilo da bilo, u poslijeratnom
periodu iz beogradske tampe sve vie iezava glas h, osim na onim mjestima bez kojih se
bez njega ne moe. Zato se tamo pie duvati, gruvati, proja, promaja, uvo, muva, duvan,
pastuv, itd. Turcizmi se upotrebljavaju u oblicima vajat, jendek, adaaj, tan alva, itd. Tako je i
u SR Crnoj Gori. To je sluaj i sa SR Makedonijom i makednoskim jezikom, gdje je h nestalo
i u domaim i u pozajmljenim rijeima: grav, an. Kanoniziranje ovakve prakse je pravo tih
bratskih republika i njihovih naroda.
Takve glasovne promjene nisu se meutim dogodile u svim junoslavenskim zemljama i
krajevima. Na primjer, u bugarskom knjievnom jeziku h je ostalo skoro nedotaknuto.
Uzmimo samo rijei koje poinju sa h: habja, hazain, havier, hajka, jalosvam, halosnik, haltav,
haresvam, harizan, hartija, hvala, hvalba, hvalebstvije, hvatam, hvojna, hvot, hidra, hitro,
hlad, hleben, hljab, hobot, hod, hmel, hodilo, hora, horo, hubav, hrast, siha hrana, hulitel, hlm,
itd. Bugarski turcizmi takoer su ouvali osnovne osobine originala: haber, havan, hair,
hajduk, hajta, hala, halal, halva, halvadija, hamal, hambar, hamam, han, handar, hadnija,
haramija, hara, harem, har, hendek, itd.
Glas h sauvan je isto tako dobro u slovenskom (slovenakom) jeziku i nije ovdje potrebno da
bilo ta citiramo. U SR Hrvatskoj se glas h u veini krajeva takoer vrlo dobro odrao. Zato u
hrvatskom knjievnom jeziku suglasnik h ima punu prednost pred njegovim erzacima (osim u
ponekom knjievnom djelu u kome hoe da se naglasi kolorit govora jedne lokalne sredine).
Takav sluaj je i sa SR Bosnom i Hercegovinom. Glas h je sauvan u veini krajeva
republike. Tu stanuju starinci koji kau samo gruhati, puhati, kihati, kruh, hljeb, hladovina,
proha, promaha, grah, pastuh, ruho, snaha, streha, itd. Ovdje su sauvane i veoma stare
staroslavenske rijei kao to je veht (vehto). Zato su i geografska imena sauvala svoj
prvobitni oblik: Hum, Grahovo, Jahorina, ehotina, Renovica, i slino. Sasvim je onda
prirodno, kada su ve tako odluno zadrali staro h u svom govoru i jeziku, da su Bosanci i
Hercegovci mogli da sauvaju h i u rijeima primljenim iz orijentalnih jezika. Naveemo one
iste rijei koje su se u istom obliku ouvale u bugarskom: haber, havan, hair, hajduk, hajta,
hala, halal, halva, halvadija, hamal, hambar, hamam, han handar, handija, haramija, hara,
harem, har, hendek.
U Bosni i Hercegovini ne znaju za glas h samo oni novi stanovnici, koji su tokom posljednjih
godina, posljednjih decenija, pa i posljednja dva stoljea, stigli iz krajeva gdje se glas h
izgubio, odnosno zamjenio sa v, j, pa i sa g i k. U odnosu na bosanskohercegovake starince
(sve tri vjere ili nacije) imigranti predstavljaju manjinu i oficijelni pravopis kojim se slui
tampa, izdavaka djelatnost, radio i televizija, ne moe biti prilagoen manjini, nego treba da
slui potrebama veine. Do sada je to bilo obrnuto, ali ne bi smjelo vie da bude tako.
Sluaj sa suglasnikom h je indikator za itavu dijagnozu o kojoj je rije, pa ne moemo a da
ne spomenemo ishitrenu tvrdnju jednog poznatog lingviste, roenog ovdje, ali naalost dugo
vremena udaljenog od naroda u kome se rodio. U jednom lanku prije izvjesnog vremena
objavljenom, on brzopleto kae da je glas h kod bosansko-hercegovakih Muslimana veoma
ouvan zahvaljujui orijentalnim jezicima, ija je leksika prodrla u njihov govor. Kakve li
netanosti i kakve li nepravde! Jer, bosansko-hercegovaki Muslimani kao autohtoni starinci

vuku svoj govor sa izvora, iz jezine matice davnine, iz jezike batine, i zahvaljujui samo
tome oni su mogli da sauvaju to nesretno h i u svojim turcizmima i arabizmima. Da je to tako
govori primjer Bugara, koji su bez posredstva domaih muslimana sauvali glas h, dok su
Albanezi i Makedonci i u svojim i u orijentalnim rijeima izgubili taj glas. ak oni kau i piu
vlastita imena bez glasa h Memet, Amet, itd.
Dosta znamo o dvije varijante srpskohrvatskog jezika, odnosno varijantu zapadnu ili hrvatsku,
istonu ili srpsku. Svaki graanin ima pravo da pie jednom od njih, pa i graanin Bosne i
Hercegovine. Ali, bez iijie presije. Iz iznesenih podataka vidi se jasno kako su protagnosti
istone varijante uinili sve da ona, bar u nekim vidovima, prodre na podruje Bosne i
Hercegovine. Naravno, ona to niti moe niti smije. Za prodiranje zapadne varijante nema
nikakvih realnih uslova, bez obzira ne poneke i neije pretenzije. Ovdje se danas govori o
mogunosti jedne meuvarijante, koja bi se koristila tekovinama iz obje varijante. Govori se o
proimanju varijanti. Govori se na razne naine i sa raznim ciljevima. Meutim, ta specifina
jezika situacija u BiH, koja je nastala kao rezultat posebnih uslova u kojima se razvijao
standardni jezik na ovom, bosansko-hercegovakom terenu trai drukija rjeenja.
Autohtoni, standardni jezik ovdje nije podudaran sa jezikom dviju varijanata i njegova
eventualna kanonizacija trai zato i specifian pristup i posebno rjeenje.
Leksiko blago za svoj vokabular jeziki eksperti crpie iz bogatih vlastitih izvora. Leksika
Bosne u svojoj glavnini ima dosta istovjetnosti sa leksikom zapadnih naih krajeva, odnosno
zapadne varijante. Sintaksa joj je priblinija istolnoj varijanti, ako se odbaci izbjegavanje
infinitiva, to je svojstveno istonim govorima. Sa istonom varijantom zajedniki je i futur u
nainu pisanja (radiu umjesto radit u), jo od vremena kada je to usvojila jedna komisija
Bosanskog sabora, revidirajui Brozoviev pravopis. Pravopis namijenjen stanovnitvu Bosne
i Hercegovine nee se osvrtati na podudarnost sa pravopisom u jednoj ili drugoj varijanti,
nego e se sluiti onim leksemama koje su ive u jeziku. Tako e se dogoditi da se uvedu
mnogi subleti kao to su val i talas, vijek i stoljee, kruh i hljeb, nogomet i futbal (fusbal),
utisak i dojam, stroj i maina, fabrika i tvornica, zrak i vazduh, kat i prat, plin i gas, tlak i
pritisak, ulje i zejtin, papir i hartija, domainstvo i kuanstvo, preduzee i poduzee, tabak i
arak, januar i sijeanj, hiljada i tisua, gnojivo i ubrivo, itd. Vjerovatno e to isto biti i sa
rijeima istog korijena, domaim i stranim, kao to se barbar i varvar, hemija i kemija, kaos i
haos, adaha i adaja (mada je pravilno adaha s obzirom na staroperzijsku rije adahaka). U
Bosni je obinije i uobiajenije demokracija nego demokratija, plaa nego plata, sretan nego
srean, ali e prvi oblik imati moda samo prednost nad drugim. U pogledu turcizama trebalo
bi napraviti punu reviziju. Po Pravopisu naih matica orijentalizmi kao to su adaha, hendek,
halva, piu se samo kao adaja, jendek, alva, to predstavlja pravi paradoks, jer se te
orijentalne rijei ovdje upotrebljavaju u veini sasvim izvorno, pravilno, isto tako kao to se
rijei proha i promaha izgovaraju izvorno i pravilno, a u rjeniku Pravopisa propisuje se, ne
znamo zbog kakvog uda, kao proja i promaja!
Na kraju bih rekao da su razni lingvistiki heretici u svojoj prehitroj i pretiloj hitrosti uinili
toliko hodoba u upotrebi samoglasnika h da ne bi bila dovoljna itava knjiga od nekoliko
tabaka za njihovu golu registraciju. Zato u i zavriti ovo svoje razmatranje s napomenom da
bih radije pisao svoje stihove i sve ostalo to piem na nekom drugom jeziku nego na svome
materinskom kada ne bih mogao da piem onako kako me je majka uila, a za iju bilo elju
i volju. Jer ispustiti glas h iz svoga slova bilo bi isto kao to bi neki kompozitor izbacio
upotrebu jedne note iz muzike skale, ili jedan kemiar bilo koji element iz Mendeljevog
sistema, ili jedan graditelj jednu stepenicu u stubitu jedne zgrade.

U ocjeni tradicije, koja se u svakom sluaju mora potovati, bie raznovrsnih shvatanja.
Inzistiranju na vjekovnoj tradiciji poneko e suprotstaviti misao o novoj, moda i
dvadesetogodinjoj praksi kao novoj tradiciji. U sluaju da se u svim pitanjima ne moe doi
do istovjetnih pogleda valjae ii na kompromisna rjeenja, naroito u pitanjima oficijelnih
naziva. Na primjer, ako se ne mogne odluiti o nazivu izmeu opine i optine, zato se ne bi
uzeo izraz komuna, koji asocira na najstariju socijalistiku tekovinu u historiji drutva, a u
potpunosti odgovara naem drutvenom biu: Ili, da spomenemo jedan drugi primjer teatar.
Po emu bi u Bosni imao prednost naziv teatra kao pozorite nad kazalitem, pa i gledalitem?
Jo je (do sada nezamjenjljivi lingvista) T. Mareti predloio klasino ime teatar, ali bez
odziva. To je veoma pogodan izraz i za nas, ali mi imamo jo bolje rjeenje. Zato mi u Bosni
ne bismo uzeli jedan narodni, jo neiskoriteni izraz, proistekao iz starog jezika, a iv i dandanas u narodu. U nas se od davnina glumilo (jo u srednjem vijeku), pa su bosanski glumci
ili u Dubrovnik da kao gosti glume na godinjoj pkladnoj festi. Krajiki junak Osmanaga
prezivao se Glumac, a takvih prezimena zadralo se sve do sada. Mjesto gdje su glumci davali
predstave nazivana su glumitima, pa zato mi ne bismo sada u Sarajevu, Zenici, Mostaru,
Banjaluci i Tuzli imali narodna glumita, umjesto narodnih pozorita ili kazalita, kada je
glumite izvornije, narodnije i ljepe? Ovakvom praksom, nauno fundiranom, doli bismo do
odlinih rjeenja, to bi zadovoljila razne elje i ukuse.
Nalazimo se u eri pune specijalizacije u svim podrujima ljudske djelatnosti, to predstavlja
logian ishod tenje ka punom ovlaavanju u proizvodnji i miljenju. Ali, nema takvog
specifikuma ija bi vrata bila zatvorena za entuzijaste, eljne da i sami doprinesu svoj udio u
otkrivanju tajne nekog fenomena osim na podruju danas veoma cijenjene i sve popularnije
lingvistike. Jer, u nas, sada, i ovdje, nastoji da se pokrije velom raznovrsnih ezoterinosti. A
upravo je lingvistika ona znanost na koju ima prava cjelokupan ljudski rod, jer je jezik
primarna ljudska odredbenica ovjek je jedino ivo bie to posjeduje govor i mo da ga
sistematizira u jezik. U naem, jugoslavenskom drutvu ini se sve (u granicama materijalnih i
kadrovskih mogunosti) da se suma suvremenih znanja to vie i to bre priblii obinom
ovjeku, kako bi njegov prirodni dar doao to vie do izraaja i mogunosti u osvajanju
istinske ljudske egzistencije, a time i do suzbijanja svakovrsnih alijenacija. Svjedoci smo, i
pored relativnih mogunosti u razvijanju proizvodnih snaga, mnogih napora na tom planu.
Nai ljudi ne stiu samo znanja u ovlaavanju orujem i drugim sredstvima za odbranu zemlje
nego i takva znanja koja mu mogu pribliiti i svemirske probleme. Bioloke znanosti danas
sve vie nalaze zajedniki jezik sa tehnikom, kao i medicina, koja je do juer u mnogo emu
predstavljala njenu suprotnost. Kako stoji s lingvistikim znanostima? U pogledu jezika, tog
openarodnog dobra, ne stojimo tako. Iako se ledena kopra nepristupanosti sa nekih
lingvistikih strunjaka poela da topi, jo uvijek mnogi od njih ne daju nikome da zine ako
nije iz njegovog esnafa, bolje rei klana. Jezik je tabu ak i za knjievnike, koji, koliko ja
znam, ne samo da se slue jezikom kao osnovnim sredstvom u svom specifinom radu, nego
troei da oni ga u isto vrijeme i bogate, a najbolji meu njima i stvaraju. Svi oni koji su
provukli nos u lingvistiki hram umjesto tamjana iz lingvistikih kadionica obasuti su
anatemama sa posveenih oltara. Proglaeni su odmah uljezima, diletantima i amaterima.
Nisu tako loe prolazili samo benevolentni knjievniki volonteri nego i strunjaci koji nisu
spadali u klan. Kvalifikativi kojim su oni nalijepljivani jo su bili zei, a zna se zato svaki
inkvizitor mora pronai za sebe herezu to e je proganjati, uz pomo svojih aminaa i
egzekutora.
Pustinju koju su stvorili mi treba sada da premostimo.