ISSN 0032-7271

PREGLED
asopis za drutvena pitanja

Broj
1

Godina
2009.

Godite
L

Sarajevo, januar-april 2009.

PREGLED
asopis za drutvena pitanja
Izdava:
Univerzitet u Sarajevu
Sarajevo, Obala Kulina bana 7/II
Bosna i Hercegovina
Redakcija asopisa:
Meho Bai
Uzeir Bavi
Enes Durakovi
Mustafa Imamovi
Marina Katni-Bakari
Senadin Lavi
Mirko Pejanovi
Hidajet Repovac
Nusret Smajlovi
Meunarodna redakcija:
Zvonko Kova, Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu (Hrvatska)
Dragan Milanovi, Kinezioloki fakultet Sveuilita u Zagrebu (Hrvatska)
Milan Podunavac, Fakultet politikih nauka Univerziteta u Beogradu (Srbija)
Vesna Pogaj Hadi, Filozofski fakultet Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)
Dragan Prole, Filozofski fakultet u Novom Sadu (Srbija)
Stanka Setnikar Cankar, Fakultet za upravu Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)
Mitja Velikonja, Fakultet drutvenih nauka Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)
Veselin Vukoti, Fakultet za meunarodnu ekonomiju, finansije i biznis Univerziteta
Donja Gorica (Crna Gora)
Glavni i odgovorni urednik:
Mustafa Imamovi
Zamjenik glavnog i odgovornog urednika:
Marina Katni-Bakari
Izvrni urednik u redakciji:
Senadin Lavi
Sekretar redakcije:
Fuada Musli
Lektura:
Zinaida Laki
Prijevod saetaka:
Selma uliman
DTP:
Meldijana Arnaut
Tira:
300 primjeraka
tampa:
tamparija FOJNICA d.o.o. Fojnica
Odgovorno lice tamparije:
ehzija Buljina
Izlazi etveromjeseno
Univerzitetski tele-informatiki centar je kreirao i dizajnirao web stranicu asopisa
www.pregled.unsa.ba
ISSN 0032-7271

PREGLED

ISSN 0032-7271

PREGLED
Periodical for Social Issues

Number
1

Year
2009

Volume
L

Sarajevo, January-April 2009

PREGLED
Periodical for Social Issues
Publisher:
University of Sarajevo
Sarajevo, 7/II, Obala Kulina bana
Bosnia and Herzegovina
Editorial Board:
Meho Bai
Uzeir Bavi
Enes Durakovi
Mustafa Imamovi
Marina Katni-Bakari
Senadin Lavi
Mirko Pejanovi
Hidajet Repovac
Nusret Smajlovi
International Editorial Board:
Zvonko Kova, University of Zagreb, Faculty of Philosophy (Croatia)
Dragan Milanovi, University of Zagreb, Faculty of Physical Education (Croatia)
Milan Podunavac, University of Belgrade, Faculty of Political Science (Serbia)
Vesna Pogaj Hadi, University of Ljubljana, Faculty of Philosophy (Slovenia)
Dragan Prole, Faculty of Philosophy, Novi Sad (Serbia)
Stanka Setnikar Cankar, University of Ljubljana, Faculty of Administration (Slovenia)
Mitja Velikonja, University of Ljubljana, Faculty of Social Sciences (Slovenia)
Veselin Vukoti, University of Donja Gorica, Faculty of International Economy,
Finances and Business (Montenegro)
Editor-in-Chief:
Mustafa Imamovi
Deputy Editor-in-Chief:
Marina Katni-Bakari
Executive Editor:
Senadin Lavi
Editorial Board Secretary:
Fuada Musli
Language Editor:
Zinaida Laki
Translation:
Selma uliman
DTP:
Meldijana Arnaut
Press run:
300 copies
Print:
tamparija FOJNICA d.o.o. Fojnica
Officer in charge in Printing-house:
ehzija Buljina
Fourth month periodical
Webpage www.pregled.unsa.ba created and designed by the University Tele-Information
Center
ISSN 0032-7271

PREGLED

SADRAJ

lanci
Abdulah arevi:
Inter/kulturalna filozofija, filozofija Karla Jaspersa .............. 15
Esad Durakovi:
Anatomija jednog paradoksa ................................................. 45
Ivo Tomi:
Logika pravne nauke Gustava Radbrucha ............................. 59
Spahija Kozli:
Kritika moderne kao kritika ivotnog stila ............................ 93
efik Barakovi:
Nacija kao produkt i izraz iskljuivosti graanskog drutva 115
Goran Behmen:
Karakter prava i vlasti u srednjovjekovnoj Bosni ............... 141

P o g l e d i i m i lj e nj a
Salih Foo:
Ekonomska kriza i njene socijalne posljedice ..................... 161
Tatjana Lazi:
Politiki stil i politiki temperament ................................... 173
Mirza Smaji:
Obrazovanje i obuka policijskih snaga
u Bosni i Hercegovini .......................................................... 189
Jasmin aji:
Meunarodni aspekti reforme odbrambenog sistema
u Bosni i Hercegovini .......................................................... 213

PREGLED

Fikret Beirovi:
Kultura, jedinstvo i sukob razlija ................................... 229
eljko kuljevi:
Zadovoljstvo i um ................................................................ 259

Prijevodi
Selma Leydesdorff:
Ima li u nadoknadi jo neto osim blagoslova .................... 275

Prikazi i osvrti
Safet Bandovi:
Sovjetsko-jugoslavenski sukob 1948. zamke staljinizma 285
Senadin Lavi:
Multiverzum vlasti................................................................ 295
efik Barakovi:
Meunarodni nauni simpozij
Identitet i globalizacija...................................................... 301
Demal Najetovi:
Meunarodni nauni simpozij
Identitet i globalizacija...................................................... 305

PREGLED

CONTENTS

Articles
Abdulah arevi:
Inter/cultural philosophy: the Philosophy of Karl Jaspers .... 15
Esad Durakovi:
The Anatomy of a Paradox .................................................... 45
Ivo Tomi:
Gustav Radbruch's Logic of Legal Science .......................... 59
Spahija Kozli:
Criticism of Modernism as Criticism of a Lifestyle ............. 93
efik Barakovi:
Nation as a Product and Expression
of Exclusiveness of a Civil Society ..................................... 115
Goran Behmen:
Karakter prava i vlasti u srednjovjekovnoj Bosni ............... 141

Attitudes and Opinions

Salih Foo:
Economic Crisis and Its Social Consequences .................... 161
Tatjana Lazi:
Political Style and Political Temperament .......................... 173
Mirza Smaji:
Education and Training of the Police Forces
in Bosnia and Herzegovina .................................................. 189
Jasmin aji:
International Aspects of Defense System
Reforms in Bosnia and Herzegovina ................................... 213

PREGLED

Fikret Beirovi:
Culture, Unity and the Conflict of Differences ............... 229
eljko kuljevi:
Pleasure and Mind ............................................................... 259

Translations
Selma Leydesdorff:
Is There More to Compensation than Just a Blessing ......... 275

Reviews
Safet Bandovi:
The 1948 Soviet-Yugoslav Conflict - Traps of Stalinism ... 285
Senadin Lavi:
Multi-Universe of Authority ................................................ 295
efik Barakovi:
International Symposium Identity and Globalization ...... 301
Demal Najetovi:
International Scientific Symposium:
Identity and Globalization ................................................ 305

10

PREGLED

Rije urednitva
Posebno nam je zadovoljstvo to naim itaocima moemo
prenijeti informaciju da je na asopis indeksiran u meunarodnoj
bazi podataka INDEX COPERNICUS i uvrten u listu indeksiranih
asopisa EBSCO Publishing baze podataka. Uskoro e i sadraji
posljednjih brojeva asopisa biti dostupni za pretraivanje u ovoj
bazi podataka.
INDEX COPERNICUS je poznati sakuplja baza skraenih
i punih tekstova asopisa. Index Copernicus Master List osigurava
veliki broj jedinstvenih bibliografskih servisa, ukljuujui indeksiranje, rangiranje i procjenu asopisa, uvezujui imena autora u
Indeks Copernicus mreu rairenu u cijelom svijetu.
EBSCO je vodei svjetski sakuplja baza punih tekstova
asopisa, bibliografskih baza i odgovarajuih servisa za sve vrste
biblioteka, istraivakih organizacija i korporacija. To je baza u
kojoj na desetke hiljada institucija irom svijeta i milioni krajnjih
korisnika mogu pretraivati dostupne asopise iz razliitih oblasti.
Jo jedna novost za nae itaoce je mogunost da sve informacije o asopisu, upute za autore i sadraje objavljenih tekstova
dobiju na web stranici asopisa Pregled www.pregled.unsa.ba
koju je dizajnirao i kreirao Univerzitetski tele-informatiki centar
Univerziteta u Sarajevu (UTIC). Na ovaj nain izraavamo zahvalnost direktoru i saradnicima ovog centra na znaajnoj podrci.

PREGLED

11

A Few Words from the Editorial Board

It is a pleasure to inform our readers that the periodical has
been indexed at the international database INDEX COPERNICUS
and that it is enlisted in EBSCO Publishing database. Soon, the
contents of the latest issues will be available in this database.
The INDEX COPERNICUS is a renowned database of summaries and full texts published in periodicals. The Index Copernicus
Master List offers a large number of unique bibliographical services,
including indexing, ranking and evaluation of journals, as well as
networking of the authors names in the world spread Index
Copernicus network.
EBSCO is the worlds leading database of full texts published in
periodicals, which contains bibliographical database and services
for different libraries, research organizations and corporations.
That is the database enabling millions of users to explore different
journals in tens of thousands institutions throughout the world.
We would also like to inform our readers that the information
concerning the periodical, as well as instructions for the authors
and contents of texts published is available on our web page
www.pregled.unsa.ba, designed and created by the University
Telecommunication Center (UTIC). We would like to thank the UTIC
director and associates for all the support.

12

PREGLED

lanci
Articles

UDK 130.2 Jaspers K.

Abdulah arevi

INTER/KULTURALNA FILOZOFIJA:
FILOZOFIJA KARLA JASPERSA
INTER/CULTURAL PHILOSOPHY:
THE PHILOSOPHY OF KARL JASPERS

Jaspersova 2008. godina

Mogunost nove zbilje i logika raovjeenja
Filozofija uma kao svjetska filozofija
Ka postevropskoj filozofiji budunosti
Jaspers Jahr 2008/Wahrheit ist, was uns verbindet1
Karl Jaspers/Svjetska filozofija kao
inter/kulturalna filozofija
Put od kraja evropske filozofije u nadolazeu
svjetsku filozofiju
Jaspersova ideja o svjetskoj filozofiji i
problem jedinstva miljenja
Karl Theodor Jaspers (1883-1969)
I. Filozofija uma kao svjetska filozofija
Karl Jaspers (23. 2. 1883 26. 2. 1969)

Jaspersova 2008. godina/Istina je ono to nas povezuje. U Njemakoj, u

Oldenburgu, u gradu u kojem se rodio Karl Jaspers, organizirana je Jaspers Jahr
2008. Wahrheit ist, was uns verbindet, uz sudjelovanje eminentnih mislilaca
u simpoziju sve do sredine jula. Od Azije, prije svega Japana, Sjedinjenih Amerikih Drava, Latinske Amerike, do Evrope, svuda se nalaze Jaspers centri
ili Jaspersova drutva.
PREGLED

15

Saetak
Kako je mogue nai put od kraja evropske filozofije do nadolazee svjetske filozofije? Jaspers je davno uvidio mogunost
postevropske filozofije budunosti u liku svjetske ili interkulturalne
filozofije .Nama je danas nepojmljiva ova mogunost koja u jednoj
svojevrsnoj dramaturgiji uma otvara svim kulturama zajedniki
ivot u zajednikom prostoru miljenja.
Karl Theodor Jaspers je jedan od najznaajnijih filozofa u 20.
stoljeu. Bio je psihijatar, filozof, politiki mislilac, kritiar totalitarnog sistema, pervertirane povijesti i ideologije, nacizma i
komunizma. Njegova filozofija, kao i filozofija Karla Popera, i u 21.
stoljeu je iznimno znaajna: u kritici nihilistikih i iracionalistikih
stremljenja, fetiiziranja znanosti i tehnike. U sreditu je ideja o
formama ivota u kojima se pokazuje istinitost ideje o slobodi i
odgovornosti, o toleranciji i pluralizmu, o sposobnosti da se umno
egzistira. Dovoljno je rei da s umom izbjegavamo i totalizirajue
figure miljenja i djelovanja, i pusto relativizma, indiferentnog
prema pitanjima morala. Jaspersov liberalno-prosvjetiteljski
nain miljenja, njegov pojam filozofske vjere, ifarskog pisma i
transcendencije, promiljanje budunosti ovjeka u znanstvenotehnikom razdoblju, ideja svijeta i jedinstva miljenja osvjetljava
najznaajnija pitanja suvremenosti. Ona je u znaku ouvanja
slobode i uma, istine u vremenu koja nije odijeljena od ljudskog bia;
ona je istina na putu, odluka da se stvara i sauva sloboda, ono
to je za Jaspersa bezuvjetnost egzistencijalne odluke.
Izgnani smo kao ljudi ako egzistencijalno ne osmislimo ta pitanja
sada ve u post/evropskoj, svjetskoj filozofiji. elimo oputeno
opaanje i argumentiranje, s onu stranu agonije ne samo evropske
civilizacije, drame napretka od novovjekovlja do suvremenosti.
Angairani mislioci ne proriu rat civilizacija, kultura i religija;
u ova prijelomna vremena ne unosimo teoriju o propasti koja ima
svoje posredne i neposredne pomagae u elektronskom imperijalizmu,
u carstvu medija. I ovaj pisac govori u ime onog trenutka koji
on interpretira, koji svakako nije fantazmagorina ideja, ili
zavodljiva fatamorgana.

16

PREGLED

Ve od 1954. godine Karl Theodor Jaspers za ovog pisca nije

ono destruktivno opijajue u monizmu graanskog uma koji u
doba teatralizacije slobode i istine odgovara infantilnim porivima. I u formi sjeanja na filozofske susrete sa ovim misliocem
jo od 1954. godine u Skoplju, Sarajevu, Zagrebu, Beogradu
nastojim misliti faizam, neofaizam, kruno kretanje totalitarnog
svijeta, misliti dvoznanost drame napretka, s onu stranu sadizma
i mazohizma, masovno uzbuujueg, introniziranja potronog
dobra. Prisjeam se Theodora Wiesengrunda Adorna ije je djelo
bilo kontrapunkt Jaspersovoj filozofiji. Ono to im je isto razliito
je: Ono novo u svom kolektivnom obliju, od koga neto odaje ve
urnalistika crta kod Baudelairea, kao i Wagnerovi zagluni doboi,
jeste ustvari vanjski ivot, iskuhan u stimulirajue i osakaujue
opojno sredstvo: nisu zaludu Poe, Baudelaire i Wagner bili teko
bolesni karakteri (Adorno).
Kljune rijei: filozofija egzistencije, svjetska filozofija,
istina i ljudskost, samooblikovanje ovjeka i duh vremena, sloboda
i um, mir, kritika moderne i pervertiranja uma, patologija uma,
konfiscirana sloboda, beskonana otvorenost i feti gospodarenja,
pojam katastrofe, finis hominis
Summary
How is one to find ones way from the end of European
philosophy to the global philosophy to come? Long ago, Jaspers
perceived the possibility of a post-European philosophy of the
future in the shape of a global or intercultural philosophy. For us
today, this possibility is inconceivable, opening up for all cultures,
in a kind of dramaturgy of the mind, a shared life in a common
domain of thought.
Karl Theodor Jaspers is one of the most important philosophers
of the 20th century. He was a psychiatrist, philosopher and political
thinker, a critic of the totalitarian system, of the perversion of
history and ideology, of Nazism and communism. His philosophy,
like that of Karl Popper, is of the greatest interest in the 21st
century in the critique of nihilistic and irrationalist aspirations,
PREGLED

17

and of the fetishization of science and technology. Central to this

is the idea of forms of life in which the truth of the idea of freedom
and responsibility, of tolerance and pluralism, of the ability to live
wisely, manifests itself. It is sufficient to say that with wisdom
we avoid both the totalizing figure of thought and action and the
wastelands of relativism, indifferent to questions of morality.
Jaspers liberal, Enlightenment mode of thought, his concept of
philosophical belief, of code-script and transcendence, his reflections
on the future of humankind in an age of science and technology,
the idea of the world and uniformity of thought, shed light on the
most important issues of our time. His thinking is characterized
by the preservation of freedom and the intellect, of truth in time
that is not detached from the human being; it is navigations in
truth, the decision that freedom is to be created and preserved,
which for Jaspers is the unconditionality of existential decision.
We are exiled as humans if we fail to make sense existentially
of these issues now, in post-European, global philosophy. We want
relaxed observation and argument, beyond the death-throes of
civilization not only European and of the drama of the march
from modernity to our own times. Committed thinkers are not
prophesying a clash of civilizations, cultures and religions; in these
times of watershed, we are not proposing the theory of decline
assisted, directly and indirectly, by electronic imperialism and
media empires. This writer is speaking in the name of the moment
he is interpreting, which is by no means a phantasmagorical
idea or seductive mirage.
Since 1954, Karl Theodor Jaspers has not been, for this author,
the destructive intoxicant in the monism of the bourgeois mind
of which the concomitant, in an age of the theatricalization of
freedom and truth, are infantile urges. As I recall philosophical
encounters with this thinker back in 1954, in Skoplje, Sarajevo,
Zagreb and Belgrade, I try to think of fascism, neo-fascism, the
totalitarian world that merely goes round in circles, to think of
the ambiguity of the drama of progress, from beyond sadism and
masochism, beyond the massively exciting, the enthronement
of consumer goods. I am reminded of Theodor Wiesengrund Adorno,
whose work was in counterpoint to Jaspers philosophy. That which
18

PREGLED

is the same to them is different: Newness in collective form, of

which there was already a hint in Baudelaires journalistic streak,
as in Wagners drumbeating, is in fact a stimulating and paralyzing
narcotic extract. . . not for nothing were Poe, Baudelaire and Wagner
addictive types. (Adorno).
Key words: philosophy of existence, world philosophy, truth
and humanity, human self-shaping and the spirit of the times,
freedom and the mind, peace, critique of modernism and the
perversion of the mind, pathology of the mind, confiscated peace,
infinite openness and the fetish of management, the notion of
catastrophe, finis hominis

Univerzalna filozofska predaja i kritika moderne

Kako je mogue nai put od kraja evropske filozofije do nadolazee svjetske filozofije? Jaspers je davno uvidio mogunost
postevropske filozofije budunosti u liku svjetske ili interkulturalne
filozofije. Nama je danas nepojmljiva ova mogunost koja u jednoj
svojevrsnoj dramaturgiji uma otvara svim kulturama zajedniki
ivot u zajednikom prostoru miljenja.
Karl Theodor Jaspers jedan je od najznaajnijih filozofa u
20. stoljeu. Bio je psihijatar, filozof, politiki mislilac, kritiar
totalitarnog sistema, pervertirane povijesti i ideologije, nacizma
i komunizma. Njegova filozofija, kao i filozofija Karla Popera, i
u 21. stoljeu je iznimno znaajna u kritici nihilistikih i iracionalistikih stremljenja, fetiiziranja znanosti i tehnike. U sreditu
je ideja o formama ivota u kojima se pokazuje istinitost ideje o
slobodi i odgovornosti, o toleranciji i pluralizmu, o sposobnosti da
se umno egzistira. Dovoljno je rei da s umom izbjegavamo i totalizirajue figure miljenja i djelovanja, i pusto relativizma, indiferentnog prema pitanjima morala. Jaspersov liberalno-prosvjetiteljski
nain miljenja, njegov pojam filozofske vjere, ifarskog pisma
i transcendencije, promiljanje budunosti ovjeka u znanstvenotehnikom razdoblju, ideja svijeta i jedinstva miljenja osvjetljava
najznaajnija pitanja suvremenosti. Ona je u znaku ouvanja
PREGLED

19

slobode i uma, istine u vremenu koja nije odijeljena od ljudskog

bia; ona je istina na putu, odluka da se stvara i sauva sloboda,
ono to je za Jaspersa bezuvjetnost egzistencijalne odluke.
Izgnani smo kao ljudi ako egzistencijalno ne osmislimo ta pitanja
sada ve u postevropskoj, svjetskoj filozofiji. elimo oputeno
opaanje i argumentiranje, s onu stranu agonije ne samo evropske
civilizacije, drame napretka od novovjekovlja do suvremenosti.
Angairani mislioci ne proriu rat civilizacija, kultura i religija;
u ova prijelomna vremena ne unosimo teoriju o propasti koja ima
svoje posredne i neposredne pomagae u elektronskom imperijalizmu, u carstvu medija. I ovaj pisac govori u ime onog trenutka
koji on interpretira, koji svakako nije fantazmagorina ideja, ili
zavodljiva fatamorgana.
Ve od 1954. godine Karl Theodor Jaspers za ovog pisca nije
ono destruktivno opijajue u monizmu graanskog uma koji u
doba teatralizacije slobode i istine odgovara infantilnim porivima.
I u formi sjeanja na filozofske susrete s ovim misliocem jo od
1954. godine u Skoplju, Sarajevu, Zagrebu, Beogradu nastojim
misliti faizam, neofaizam, kruno kretanje totalitarnog svijeta,
misliti dvoznanost drame napretka, s onu stranu sadizma i
mazohizma, masovno uzbuujueg, introniziranja potronog
dobra. Prisjeam se Theodora Wiesengrunda Adorna, ije je
djelo bilo kontrapunkt Jaspersovoj filozofiji. Ono to im je isto
razliito je: Ono novo u svom kolektivnom obliju, od koga neto
odaje ve urnalistika crta kod Baudelairea, kao i Wagnerovi
zagluni doboi, jeste ustvari vanjski ivot, iskuhan u stimulirajue
i osakaujue opojno sredstvo: nisu zaludu Poe, Baudelaire i Wagner
bili teko bolesni karakteri (Adorno).
II
Prouavanje pojma znanosti u Jaspersovoj filozofiji, o kome
sam ve govorio, zaista pretpostavlja analizu i svojevrsne filozofije
slobode ili filozofije uma. Ono je takoer pokazalo kako je ona,
usprkos svim razlikama i oprekama, skrito usklaena s velikom
filozofskom predajom, posebno njemakog klasinog idealizma,
isticanjem pojma slobode, uma i transcendencije.
20

PREGLED

Ovdje se susreemo s jednim filozofsko-egzistencijalnim

tumaenjem uma koje je metafora ili sinonim za samooblikovanje
ovjeka. U tom smislu jasno nam je zbog ega pojam uma ima
toliki znaaj za Karla Jaspersa.
Iz ove rekonstrukcije jasno je da je Jaspers um oslobodio
fetiizma prosvjetiteljstva, filozofije svijesti. On nadilazi ono to je
mogue misliti, predmetnost psihologije ili sociologije, ono to moe
biti predmetnost pojedinanih znanosti, to je na ovaj ili onaj
nain raspoloivo. Na tome i poiva njegova fascinacija. Ali i
opasnost da se um izopai u prazno spekulativno miljenje. Jaspersova filozofija postavlja, dakle, um kao ono obuhvatno koje je
iznad instrumentalne racionalnosti, razuma i njegovih odnosa
izmeu cilja i sredstva. Jednostavno reeno: umsko miljenje se ne
pojavljuje u formi logike konzekvence stavova, sistema dokaza
i postupka argumentiranja. Sve to on, dakako, pretpostavlja. Inae
bi obrat miljenja u um okonao u padu u iracionalno.
Izmeu zbilje ovjeka koji misli, koji je mislea egzistencija,
i otkrivanja u iskonu/pratemelju postoji dijalektiki identitet, um,
zapravo. Samo on predstavlja nae vodstvo predmetnim i planifikabilnim miljenjem. Ne da bi pobuivao nadu kako on jedino moe
vladati i potinjavati. Naprotiv, um je iznad fetia gospodarenja
i vitalnog procesa, zakona rada i modernog pogona. Kao beskonana
otvorenost, i za ono to je dato u naem objektiviranju, u onome to
moemo spoznati i savladati, u podruju relevantne znanstvene
spoznaje, um je sinonim za samooblikovanje ovjeka, za njegovo
slobodno ophoenje s najbliim i najudaljenijim.
Dakle, kao otvorenost u iskonu um je uvjet svakog dobra.2
Njega prati sloboda, uvijek drukija, autonomija ljudskog opstanka,
s jedne strane, i sjena procesa negacije svake zatvorenosti u pragmatiku moi, u entuzijazam vitaliteta, svakog mitologiziranja
znanstvene spoznaje, s druge strane. Um karakterizira jedna dvosmislenost ili paradoks: on je otvoren za svaku produktivnu umjetnost
ivota, za porast ivotnog; i time je sposoban da ouva slobodu.

K. Jaspers, ABuZ, S. 286.

PREGLED

21

Ali se mora takoer uputiti prema odluci u povijesnoj konkretnosti

trenutka i time se vezuje.3
Za razliku od Horkheimera i Adorna, Jaspers um ne razumijeva
kao drutvenu kategoriju. On ga razlikuje i od duha koji je svagda
stvaralaki, s onu stranu dobra i zla. Jaspers govori o razlikovanjima
u pojmu stvaralakog duha. Ono to je ispravno to je ispravno, jedan
dobar stih je zaista dobar, lijepa slika je lijepa slika itd. Sve je to
neosporno. Ali je samo tada neistinito kada bi u njima trebalo iskazati
apsolutno. Ukratko, tanost u modernim znanostima, mogunost
njihove verifikabilnosti, udesni kvalitet u stihovima i djelima,
snaga izraaja i fantazija, sve su te forme istinite samo ako su uklopljene u obuhvatno, u otkrivanje vjeitog u iframa, u egzistenciju
ovjeka, u spas njegove due.4
Dakle, trebamo imati na umu da je duhu imanentna i opasnost
da se zatvori u sebe, u svoj nevidljivi narcizam. Umjetnost i pjesnitvo
uvaju sebe, svoj odvojeni svijet, jer im je to znak slobode. No, tek
radost u duhovnom, koja se dogaa unutar uma i njegovih moi,
jest sam moment istine. Tek kao medij egzistencijalne istine to
se njemu nadaje i predaje, duh stjee svoju vlastitu supstanciju.
Upravo zbog toga sam duh kao takav jo nije um. Njihovo poistovjeivanje moe biti kobna zabluda, koja prikriva ve dogoenu
korupciju u sistemu ljudskog opstanka.
Kao to se moe oekivati, Jaspersova filozofija posvjedouje
razliku i jedinstvo duha i uma. Um pripada ovjeku kao ovjeku;
raspoloenje uma, dakako, nije uroeno; ono se ne moe svesti na
sumu jasnih misaonih akata, na strategiju poimanja i argumentiranja.
To znai da je on istinski izazov svakom zatvaranju, koje je izvor
zla, da se pojavljuje u mirnoj, neprekidnoj i strpljivoj borbi. Kada
mislimo poteno, strpljivo, lieni samoljublja i svakog egocentrizma.
Naravno, genijalnost ne pripada svima, ona nije jednako rasporeena. Pripada samo malom broju ljudi: ona je dostojna uenja,
izvor bogatstva naeg ivota; ona otkriva tajne svijeta i ljudske
egzistencije, stvara slike, oblike, simbole, ispunjava nau fantaziju
na nepredvidljiv nain. Ali i oni koji su sazdani da stvore neto
dostojno uenja mogu se sjediniti sa umom; kao to su to uinili
3
4

22

PREGLED

Ibidem, S. 314.
Ibidem, S. 315.

Platon, Shakespeare, Goethe i drugi velikani. Tada genije stvara

visoki jezik uma, koji nas moe osloboditi straha koji iri teror
neslobode i gospodarenja. U njemu nema one skrovite korupcije
i pokvarenosti, kojima je izgubljen za miljenje i istinsku filozofsku
refleksiju. Zbog toga je taj visoki jezik jedini medij kojim sam um
umsko miljenje, umska istina u svakom ovjeku dospijeva
k sebi samome.
Meutim, to razmiljanje bilo je izraeno u jednom idealizmu
uma, onog uma koji prisvaja razum i znanost, koji je ono spasonosno
za svakog ovjeka. U umu nalazimo ono to je potrebno iskusiti:
neophodni uvjet za oblikovanje i razvitak naih vlastitih mogunosti.
Ovdje je mogue takoer otkriti da je genije, koji u sebi samom
nije vodea mo uma,5 dvosmislena pojava. Ono to on stvara moe
biti jedinstveno i nezamjenljivo, ali i uasno, neovjena opinjenost.
Dakako, Jaspers porie da je um stvar genija; da zajedniki opstanak
ovjeka na Zemlji poiva na stalnom pojavljivanju genija, duhovnog,
politikog, znanstvenog itd. Kada bi to bilo tano, na dananji
opstanak bio bi beznadan. To je znaajan uvid idealizma uma, koji
ne bi trebao biti izgubljen iz suvremenog miljenja.
U stanovitom smislu, nada postoji: jer je um u svakom ovjeku;
jer ono to sam um moe, praktiki um, zapravo, to se moe prenijeti
na svakog ovjeka. ovjek svoju sreu nalazi s onu stranu mitologije
zdravog ljudskog razuma, koji je ono to je premalo za egzistenciju,
koji je slijep kako za najvee zlo tako i za najvie dobro.6 Zapravo,
kult zdravog ljudskog razuma, koji se oituje i u modernom i
svuda agresivnom govoru o politikom realizmu, koji zahtijeva
da se orijentiramo u injeninom/postojeem, ali je u savezu s
ravnodunou spram stvari, sa spremnou da se previdi i propusti
ono natpolitiko o emu se istinski radi o politici, taj kult odraava
i opravdava bespomonost ovjeka, njegove diobe, potisnutih
frustracija.
Dakako, premda je Jaspers odbio mogunost diobe razuma i
uma, ideju ivota, svijeta ivota u kome bi proizvodnja bila proiz5
6

Ibidem, S. 316.
Ibidem, S. 341.
PREGLED

23

vodnja za profit a ne za ive,7 ideju one politike koja iskljuuje

um i umsko miljenje, a politiku svodi na osvajanje i potvrivanje
moi putem sile, takoer je odbio ukidanje njihove diferencije, koje
je izvor strahote u modernom ljudskom svijetu. Pretvaranje politike
u apsolut, u jo jedinog opstojeeg boga koji nije zatajio, u feti
ljudske zbilje (i u smislu Napoleonovog stava: Politika je sudbina),
protjeruje ono to Jaspers naziva natpolitikim, a ono je samo ve
ljudska realnost.8
Jaspersova kritika moderne prihvata um kao to iskljuuje
ukletost, cijeli nasilni proces napretka i racionaliziranja, ija je
tehnika sastavni dio. S tim procesom raste anonimnost i ujedno
prikriveno raovjeenje. Meutim, sami procesi racionaliziranja
i tehnike, ma koliko bili neophodni, ne mogu biti osnova ivota.
Oni su samo sredstvo, sustav proizvodnih snaga, koji se, po Marxu,
izopauje u fetiu kapitala. Drugim rijeima, iz drugog izvora/temelja
dolazi ono to tehnici i racionaliziranju daje mjeru i smisao.
Temeljno dogaanje nije nasilni napredak, racionaliziranje,
tehnika, proces istraivanja; ono je tek u onom izvornom: u ljudskoj
slobodi.9
Analiza Jaspersove filozofije egzistencije ne bi trebala zanemariti misao o nasilnoj tehnici na svakom stupnju; o tome da tehnika
koju ovjek proizvodi ugroava njegovo bie u cjelini, ali posredstvom njegovim, a ne po sebi. Ne samo da povijesna dogaanja
dovode na vidjelo ono neoekivano; ona dovode strahote, razaranja,
ali i ono to je spasonosno. U modernom dobu, u kome je ovjek
stekao sposobnost da uniti ovjeanstvo i sav ivot na Zemlji, a
ne samo pojedine drave i narode, valja iznova definirati ono to se
u filozofskoj tradiciji, posebno u tradiciji prosvjetiteljstva, naziva
umom. Um koji Jaspers zahtijeva jest, naime, isti fantom ako on
svoje tijelo nema u realistici, u moralu, pravu, u institucijama. To
znai da se on ne smije zaboraviti u razumskom svijetu tehnike
civilizacije, koja ve samu sebe dovodi do moi Nita, do apsolutne
negacije.
7

Th. Adorno, Negative Dialektik, S. 191 (166).

K. Jaspers, op. cit., S. 343.
9
Ibidem, S. 264.
8

24

PREGLED

Ma koliko opravdan bio Jaspersov zahtjev za umom, za slobodom ljudskog uma, za modernom revolucijom naina miljenja,
nije jasno kako se on moe iskazati u okvirima iracionalnosti drutvenog poretka i iskorjenjivanja pravog filozofskog zadatka da se
umski misli, da se opie zbilja uma, koja zahtijeva spoznaju razuma,
jer se mora znati ono to jest da bi se moglo znati ta ovjek hoe.10
A kako je prvi znak umnosti dokidanje svake nasilne vladavine, ono
najdragocjenije, spoznaja, moral mogu se pervertirati u besmisao
ako nisu posredovani umom,11 tako i Jaspers karakteristike uma vidi
u osloboenju, a time i u velikoj odvanosti, u tome da se konano
ne vezuje za vrste zakone, predmete, ine, misaone figure ili sheme,
u kojima se zaista utjelovljuje. Omjeravanje svega umom samim
ukazuje na neraskidivost uma i spoznaje, morala, prava. Bez njega
oni su mrtvi, potpuno otueni: pervertiraju se u doktrinarno, u ono to
je lieno ljudskosti i ljubavi, u mitsku prinudu i u funkcionalno.12
III
Oito, Jaspers je smatrao da je sasvim dostatno oekivati ono
spasonosno. No jedna od najveih zasluga Karla Jaspersa je da je on
razbio prosvjetiteljski mit o umu; da on podrazumijeva nepristajanje
da se negdje kod spoznatljivog smiri, kod identiteta subjekta i
objekta. Iza sveg njegovog govora o umu i egzistenciji skrivala
se ideja da je um odvanost neproraunljivog, zapravo istinski
ljudskog. Ovdje je, unutar suvremene filozofije egzistencije, moda
najjasnije i najradikalnije, Jaspers nagovijestio jedan egzistencijalni
pojam uma i umske istine, ukorijenjen u svagdanjem ivotu, u
unutarnjoj sazdanosti umnog ovjeka, u ivotu onog zajednikog
sa samooslanjanjem na drugog, u onome to ne postie nikakav
dogovor ili konvencija; ukorijenjen u proizvoenje poredaka,
zakona, institucija. Ovdje um ima presudnu ulogu: samo njegovim
posredstvom sve institucije stjeu svoj smisao i, dakako, otkrivaju
svoju granicu.
10

K. Jaspers, AuZM, S. 255.

Ibidem, S. 254.
12
Ibidem.
11

PREGLED

25

Naglasak na praxisu uma u skladu je s Jaspersovim odbacivanjem totalitarnog miljenja i sistema, sa uvidom u tehnike i
politike opasnosti za slobodu svih ljudi na Zemlji. No, praxis uma
pretpostavlja i ujedno poluuje sreu mira. U ovom pogledu, misli
o miru, o tome da je ista fikcija pomisliti da je mogu vanjski mir
bez unutarnjeg ovjekovog mira, bez slobode, neprestano naglaavaju
da je stanje svijeta ugroeno do mogunosti totalne katastrofe, da
je, stoga, svjetski mir jedini spas.13 Stav da je potreban prvo mir
a potom sloboda predstavlja obmanu ili samoobmanu suvremenog
ovjeka. Tano poznavanje historije prua dokaz da kratkotrajni
vanjski mir, koji poiva na ovom ili onom sluaju, na despotiji,
lukavoj operaciji, na strahu svih sudionika, i nije pouzdani mir u
ovjekovoj biti.14
Ovome problemu Jaspers se uvijek iznova vraa. Stoga je i
postavio zahtjev da se mir postigne ne pomou ugovora i pravnih
poredaka, nego samo djelotvornou preokreta samog ovjeka.
Pretpostavljajui da je takav preokret ovjeka jo uvijek mogu,
Jaspers misli da granina situacija suvremenog ljudskog opstanka,
koji je u znaku epohalnog procesa zla, nesree, koja je prastara,
ali se umjesto dosadanjeg partikularnog razaranja pojavljuje kao
totalna katastrofa ovjeanstva, zahtijeva, ustvari, dvoje: ophoenje
sa nasilnim poretkom, u podreivanju, isto politiko, realistikim
nazvano miljenje pukog razuma, ono koje see samo do prednjeg
plana a ne do zbilje presudnih motiva djelovanja, samoozbiljenja,
ili pak ovjekovo samopotvrivanje, koje se ne moe tehniki ili
instrumentalno zahvatiti i upotrebljavati.
Iako najsuvremenija temeljna situacija nasilja, ona koja oajniki
reproducira mit institucija, mitsku predstavu o moi/nasilju kao
optimumu ljudske produktivnosti, koja podupire sistem kao subjekt
u ovladavanju prirodom i ovjekom (u smislu tradicije Kritike
teorije), iako ona zahtijeva orijentiranje spram mogue sile politike
borbe15 (koja nema zajedniko s fizikom borbom), moralnu praksu,
rtvovanje ovjeka i naroda u odvanosti ivota, u odvanosti
13

K. Jaspers, Wahrheit, Freiheit und Friede. Mnchen, 1958, S. 12.

Ibidem.
15
K. Jaspers, AuZM, S. 253.
14

26

PREGLED

borbe za slobodu protiv nasilja i nadmoi, ona ujedno zahtijeva i

medij racionalnosti. Bez njega je mislee razumijevanje osakaeno
i lieno smisla. Nada da bi medij racionalnosti mogao dobiti svoj
smisao nadovezuje se na mogunost i neophodnost ostvarenja
drukijeg novog miljenja. To ne znai nita drugo nego da u njemu
nalazimo utoite, osvjedoenje o naim vlastitim porivima i motivima, ono toliko potrebno unutarnje ustrojstvo koje danas, ini se,
prelazi u bajku.
Razumijevanje suvremene temeljne situacije ljudskog opstanka
jest ono to potie Jaspersa da se pita o porijeklu mitologizacije sile
kao moi, sustajanja moralnog, o pretvaranju humanuma u ideologiju
i demagogiju, iza ega se kriju svakovrsni interesi: blokovski,
kulturno-metafiziki, ideoloko-religijski, nacionalno-tradicijski,
regionalni itd. No, ovjeanstvo ve desetljeima ivi u situaciji,
koju eli osvijestiti, u kojoj sama povijest dospijeva ne samo kao
neko u bitno duhovnu, nego u zbiljsku krizu. Iz nje proizlazi
totalna katastrofa, propast ovjeanstva ili nova zbilja samog
ovjeanstva.16 Svojevrsna je ukletost to to nikada neemo moi
saznati u kojoj je mjeri to realna opasnost, a u kojoj pak bezrazloni
strah. Postavka o katastrofi, o njezinoj istinitosti, mogua je samo
u sferi teorije/imaginacije, u dijalektici mogunosti kao mogunosti.
Jer realnost katastrofe/smrti nije samo kraj ovog ili onog lika duhovne
produkcije, umjetnosti, religije i filozofije; ona je kraj svih krajeva,
smrt samog pojma smrti; njezino iskustvo je kraj svakom iskustvu
ako je ono vezano uz nau vlastitu egzistenciju, nau sposobnost
opaanja i umovanja, odnosno ovjekovanja.
Realnost katastrofe bila bi, dakle, apsolutna znanost na lo
nain: kraj povijesti, ljudske avanture s njezinom aurom; bila bi
suvisli odgovor na pitanje o sazdanosti i ukletosti funkcioniranja
ljudskog, onoga to proizvodi slobodu i preokree u neslobodu
(Adorno),17 u raovjeenje, koje je u Marxovom smislu ve
danas do totalnosti razvijeni robni karakter radne snage (Adorno);
prije toga ovjeanstvo je upoznalo autoritarnu dravu, totalitarizam,
potpunu kontrolu ne samo javnih djelatnosti nego i slobode volje,
16
17

Ibidem, S. 252.
Th. Adorno, Negative Dialektik, S. 257 (na prijevod: str. 218).
PREGLED

27

slobodnog vremena, razonode, najintimnijih sfera ivota, interiorizaciju duha potlaivanja, svih normi represivnog sistema. Ono je,
dakle, upoznalo smrt ljudskog, lukavu porugu pojmu slobode i uma.
Kod Jaspersa je, meutim, jasno da je ovjeanstvo stavljeno
u pitanje; stoga se bit ovjeka mora u cjelini zahvatiti i dospjeti do
odgovora u inu i miljenju.18 Daleko od svake rezignacije, Jaspersova misao odbija svaki aprioristiki determinizam. Historijskom
kauzalnou nije utemeljen ni sretni kraj niti totalna katastrofa.
Ako i odbacuje glupu ideju da je katastrofa neizbjena, ona ne
proputa da se suoi s njezinom mogunou. Dobro se uva da
ne zapadne u vjerovanje u nepromjenljivost suvremene datosti i
njegove reprodukcije u nama. ini se da je ona opreka reprodukciji
datog kao ideologije.
Jaspersova filozofija ima na umu to da je ovjek danas suoen
s mogunou vlastite katastrofe i smru svog univerzuma, s prestankom svoje egzistencije,19 ili pak s mogunou da trijumfira
nad smrtnom opasnou, da neto naui o posljedicama svojih iluzija
neposredno pred 1914. ili 1941. godinu, naprimjer,20 da neto naui
o tome kamo vodi obilje i institucionaliziranje moralne i politike
neodgovornosti, da uznastojimo oko istinskog pojavljivanja, promiljanja i oblikovanja potpuno drugog i drukijeg svijeta, ije su anse
u naelu beskonane. Jer, usprkos tome to je kriza dananjeg doba
planetarna, budunost, koja je postala vodea uzreica, u svom
dvosmislenom pojmu, kao vrsta konzervativne i ideoloke utopije,
ali i kao istine, budunost takoer zavisi od nas samih.
Jaspersovo djelo transcendira i u forme iskustva modernog
vremena, pa ga dananji svijet ne zadovoljava. Jo nismo dospjeli
u novu zbilju. Nismo shvatili da se i borba potpuno promijenila,
promijenila je svoj karakter i pojam, zbog tehnike zbilje, koja nosi
u sebi prinudu napredovanja, logiku raovjeenja i raskorjenjivanja.
S Jaspersovim potvrivanjem uma, natpolitike zbilje moralnosti,
onoga to je ponad prinude napretka i prakse u funkcionalnom
18

K. Jaspers, op. cit., S. 252.

K. Jaspers, Die Philosophie in der Welt, Universitas, heft 1/1965, 1. 1965,
S.1-9.
20
Ibidem.
19

28

PREGLED

uope, dolazi do izraaja misao da je borba mogua bez sile i nasilja,

nevojniki. On pokuava govoriti o umu, o praksi filozofije koja
je odluna u svom miljenju, uvjerljiva za sve ljude, zahvaljujui
prije svega onima koji je iskazuju. Takva filozofija mogla bi biti
dostojna vjere, inilac spasa.21 Samo ona moe promijeniti
nain miljenja.22 Konano, ona je to time to ne doputa da nas
neto zaslijepi i zavara; time to je suoena s krizom dananjeg
doba, s moguom katastrofom. Zato osjeamo da je ona promiljenost koja odbija misao da se neto zbiljski moe zavriti, nain
da se, usprkos svemu, ouva dostojanstvo ovjeka, povjerenje u
iskon bia i stvari.
IV
Um, napredak i ovjenost
Izvjesno je kako Jaspersov pojam filozofije ukljuuje vjeru
u onu zajednicu ljudi koja pretpostavlja um i istinu, sposobnost i
slobodnu volju da se suoimo s ukletostima prolosti i sadanjosti,
s neizvjesnostima svega onoga to nam dolazi. On ukljuuje,
meutim, suoavanje s raznim vidovima propadanja, koje ne bi
trebalo pretvarati u ideologije. No, u propadanju nije sve pusto i
nitavno. Stoga je filozofija takoer sposobnost da govorimo u
iframa: izvor, iz koga su proistekli kosmos, zemlja, ivot, ovjek
i povijest, ima mogunosti koje su nam nedostupne.23 Oduvijek
je u njemu iskustvo sustajanja koje se ne moe svesti na iskustvo
patnje ili ukletosti u Marxovom i Adornovom smislu, koja je
ekvivalent fetikog karaktera robe (Adorno),24 pretvaranje
onoga to je samoproizvedeno u neto po sebi, ega se sopstvo ne
moe osloboditi.
Budui da u umu prestaje ono nasilno, pa i nasilnost znanosti,
prava kalkulirajueg miljenja; budui da u umu postaje jasno
21

K. Jaspers, Die Philosophie in der Welt, S. 8.

Ibidem.
23
Ibidem, S. 9.
24
Th. Adorno, Negative Dialektik, S. 336/37 (prijevod: str. 282).
22

PREGLED

29

da je potrebno diskvalificirati onaj stav po kojem je moralno

djelovanje umno i tamo gdje je podlost u prednosti;25 budui da su
moral, pravo ve sam um, jer se um moe ozbiljiti samo u njima,
a ne kao puki um, on posvjedouje da nijedna misao koja se moe
ostvariti, nijedno znanje, nita tjelesno shvatljivo, nijedna ifra koju
smo upravo spominjali, ne dospijeva dotle.26 Ono to je bio mit
znanja potrebno je prozreti i kritiki analizirati. Imamo veoma
fragmentarnu sliku onog to se dogaa, ali i onog to je proteklo,
naprimjer protekle patnje pojedinaca i naroda. Mi ne znamo nita
o planu i cilju cjeline, kao to je to vjerovao Hegel. Jaspers misli
da se mi ponaamo kao da on postoji.
Jedna znamenita Jaspersova postavka moe objasniti o emu je
rije. U svom sporu s pozitivizmom, scijentizmom, sa svakovrsnim
idealizmom, Jaspers nije bio sklon toliko ovjekolikoj tenji da iz
svagda odreenih perspektiva i okolnosti spoznaje stvara definitivnu
sliku i sud: ovo je istina, vjeita istina. ovjek moe spoznavati,
tavie, on treba da spoznaje. To je, zacijelo, njegov vlastiti put, ali
nije jedini. On se danas manifestira u procesu napretka ili racionaliziranja, u procesu napretka tehnike i znanosti. U svemu onome
to predstavlja novi realitet njegovih mogunosti opstanka. No,
to to ovjek proizvodi u procesu napretka tehnike moe se na
identian nain prenositi, ponavljati i unedogled proirivati kod
svih stanovnika zemlje.
Ovim stavovima je sasvim oito lealo u osnovi miljenje da
je sve drugo to je ovjek stvorio svagda jedinstveno, neponovljivo,
istinski povijesno, stvar raskrivanja bitka u ovjeku. Stoga je velika
zabluda misli napretka prenositi iz podruja kojima zaista pripadaju
na druga podruja duha ili povijesti u cjelini. Za Jaspersa je jasno:
ko kae Da ljudskom opstanku, ko misli da je on ovjek, ko zna da
ovjek nije ve ono to moe i to treba biti, da je njegova vlastita bit,
tavie, ona prava ansa o ijem ishoditu djelomice on sam odluuje, taj, veli Jaspers, mora spoznati i to da je put racionaliziranja
i tehnike neizbjean. Dakako, ovjek je danas pomou tehnike
proizveo jednu svjetsku situaciju ispunjenu ne samo nadom koja
25
26

30

PREGLED

M. Horkheimer/Th. Adorno, Dialektik der Aufklrung, S. 92 (str. 97).

K. Jaspers, op. cit., S. 9.

lei u graditeljskom oblikovanju okoline nego i strahom od totalnog

razaranja svega ivog27 na zemlji. Podruje tehnike, tehnikog vladanja prirodnim silama, podruje administrativne, opredmeujue
znanosti (Horkheimer/Adorno), koje se ne moe svesti na proces
totalnog razaranja, iju mo ovjek nije mogao izraunati i
predvidjeti, nisu samo sustavi sredstava. Oni su danas i naini
prakse ivota.
No, spasonosnu rije ne moemo uti na liniji obinog znanstvenog miljenja. U njemu se ne postavljaju ona prava pitanja koja
zahtijevaju svoj odgovor u politici i filozofskoj praksi ivota. Traiti
tu spasonosnu rije znailo bi zapasti u jednu novu ukletost, u
moderno znanstveno sujevjerje koje vjeruje da se ivot moe utemeljiti na znanosti i upravljati njome. Za Jaspersa je politiko i
filozofsko miljenje ono koje pripada svakom ovjeku, ovjeku kao
ovjeku, i niko ga nije lien. On je, za razliku od nekih mislilaca
20. stoljea, bio daleko osjetljiviji na ukleti i pogubni karakter duha
dananjeg vremena. On je pokazao ta znai to da se filozofija ini
nepotrebnom i suvinom, da se pojavljuje kao petrefakt iz davno
proteklih vremena, koji se sve vie udaljava do konanog ieznua.
Nasuprot fetiu birokratije, totalnog i totalizirajueg znanja,
intrigantske i ovjeka nedostojne borbe; nasuprot totalitarnom
sistemu u kome je filozofija javno dovedena do kraja, u kome je
ona ozloglaena za ispranjeni posao, filozofija je praksa ivota
i miljenja kojom se ovjek osvjedouje o onome to jest i to hoe,
kojom zahvata svoj smisao i iz iskona/izvora dolazi k sebi.28 To
znai da je zadatak filozofije, kako veli Jaspers, da svojim nainom
miljenja, koji se bitno razlikuje od miljenja u fizici, tehnici, znanosti uope, osnai snagu unutarnjeg otpora totalitarnom miljenju,
koje postupa prema pretpostavci da ono sve zna o povijesti, njezinom
toku, ciljevima, o prirodnim procesima.
Istodobno, Jaspers je ukazao na to da se na osnovi ovog totalnog
i totalizirajueg znanja povijest moe planirati ili racionalizirati.
No, to je najgore, praksa tobonjeg totalnog znanja, administrativne
znanosti, koja zahvaa cjelinu, predstavlja filozofiju u jednom
27
28

K. Jaspers, AuZM, S. 259.

Ibidem, 265.
PREGLED

31

izopaenom smislu. ovjek tada misli sa logiko-dijalektikim

intenzitetom u formalnim konzekvencama, ali nekritiki.29 S
druge strane, njega ne pogaa samo zbilja; on ga ne moe opovri;
on ne objanjava pretpostavku svoje vlastite vjere, naprimjer vjere
u nadolazei spas, u ovo potpuno neodreeno, za ije ostvarenje je
la jo kao nuno pojmljeni inilac.30
Ovdje se Jaspers usredotouje na kritiku fetikog ili maginog
procesa dijalektike povijesti. U dananje doba on je jo izraeniji
u pretvaranju znanosti u dogmu, koja svagda vodi diobi ljudi, raovjeenju, onom fanatizmu koji nije dostatno promiljen i analiziran,
ali je podjednako opasan kako za istinsku znanost tako i za filozofiju.31 To je ona ukletost, izopaenost koja poprima formu ope
moi, moi kao sile raspolaganja svim sredstvima. Ona je opreka
svijetu slobode, zajednikoj volji koja je usmjerena prema komunikacijskom ivotu, ivotnom iskustvu koje poiva na sporazumijevanju, suspenziji prisile.32
Kao i predstavnici kritike teorije, Jaspers nadasve eli dokazati
da je um jedina alternativa za prisilu, za moguu katastrofu. No
on nije samo obuhvatno, ve je obuhvatno obuhvatnog. U slobodi
umskog miljenja otkrivamo krizu svijeta moderne, krizu miljenja
i ljudskog opstanka u cjelini. Mi ivimo u drugom aksijalnom dobu,
sudbonosnom i svudprisutnom; ono je oznaeno materijalnim
jedinstvom svijeta, posredovanjem znanosti i tehnike, koje ujedno
donosi nove mogunosti ovjenosti i opasnosti.
Za Jaspersa presudno pitanje nije samo ono koje je Toynbee
(1889-1975) sebi postavljao (ta e biti s dvadesetim stoljeem s
obzirom na to da je bila dvadeset i jedna civilizacija). To je drukije
i vanije pitanje: ta e biti od ovjeka? I za njega je potpuno neizvjesno hoe li sudba poprimiti oblik katastrofe ili osloboenja
odnosno umske slobode. Kao mislilac krize, on postavlja pitanje
o mogunosti jedinstva ovjeanstva, o nadilaenju krize kao
29

K. Jaspers, Philosophie und Welt, Mnchen, 1958, S. 11.

Ibidem
31
Usp. Golo Mann, Freiheit und Sozialwissenschaft, u: Karl Jaspers
Philosophen des 20. Jahrunderts, Stuttgart, 1957, S. 545.
32
Usp. Hannah Arendt, The Human Condition, 1958; Elemente und
Ursprnge totaler Herrschaft (1955); ber die Revolution (1963).
30

32

PREGLED

svjetske situacije. O njoj je pisao u povijesnofilozofskom djelu

Duhovna situacija vremena, a potom u spisu O porijeklu i
cilju povijesti. Kriza to je ono to se oituje u ovjekovoj moi
koja razara samu sebe, nemogunost opstanka zajednice svih
naroda u svijetu, umske politike koja bi se odnosila na pitanja
ljudskog opstanka, a ne na pitanje vjere. To je sasvim izvjesno
prikriveni teror institucionalizirane sile, potpuna nemo i nesloboda
pojedinaca, povlaenje u apsolutnu skrovitost najintimnijeg,33
raanje nepovjerenja ne samo prema drugom ovjeku nego i prema
sebi samome, napredovanje u oaju; to je nastajanje sumnje u
javnost, u javnu rije i javnu istinu, ako je ovjek sam otkriva bez
jezike komunikacije s drugim.
Izraz krize dananjeg doba to je i ono to je danas i primijeeno
i nije dostatno primijeeno: da pojedinac i ono to je najapsurdnije
dri za istinito, dobro ili lijepo; na to ga prisiljava nadmona okolina,
ma kako se ona zvala: svjetski ili nacionalni duh, prirodni proces
povijesti, sugestivna i rafinirana prinuda proizvodnje dobiti ili
profita itd. Po nauku o ovjeku, iji je izvor sama kriza svijeta,
filozofija je prinuena da govori o slobodnoj znanosti, o slobodnoj
umjetnosti, o slobodnoj filozofiji, koja je, zapravo, filozofija prakse
uma. Ovakav stav jasno pokazuje da je filozofija opreka svakom
cinizmu, cinizmu trita, proizvodnje profita, cinizmu propagande
jednodimenzionalne javnosti.
V
Pustinja onog to tlai ovjeka, to jaa osjeaj njegove
bespomonosti, jo uvijek raste. Potiskuje se pojedinac sa djelovanjem svoga vlastitog ina. Cinizam nefilozofije se produbljuje
i iri do neprovidnosti. Prakticira se laljivost koja i istinu koristi
zarad publiciteta lai. Usto, njoj je potreban i razum, ali da bi um
uinila nitavnim i fiktivnim. Njoj je potrebna sloboda da bi
svima uskratila slobodu. Ta pritvornost, sposobnost pretvaranja,
i sam jezik izopauje, odrouje, ini ga neistinitim ako on govori bez
istinosnog saopavanja i komuniciranja. Jeziku se oduzima bie,
33

K. Jaspers, Die Aufgabe der Philosophie in der Gegenwart, u PhW, S. 12.

PREGLED

33

njegova dua: istina, sloboda, miljenje. Oduzima mu se sposobnost

da mobilizira ono to je potisnuto i izgnano, mogunost novog
poetka, neprinudna intersubjektivnost.
Slijepo za ono protuumsko, za slobodu koja u savezu sa
totalitarnim osporava samu sebe, izopauje svoju istinu, ima svoju
osnovu ne samo u protekloj povijesti, u filozofiji koja kazuje da
se protekla nepravda ne moe vie ispraviti, da se patnje
prolih pokoljenja ne mogu niim ublaiti,34 u emu se, opet,
posvjedouje kritiki pesimizam, koji ne odustaje da misli na
ovjekove patnje u prolosti ili sadanjosti. Tuga koju sadri
materijalizam odnosi se na protekla zbivanja (M. Horkheimer).35
Ono sljepilo za temeljnu sazdanost svijeta moderne ima svoju
osnovu u samoredukciji modernog ovjeka.
Naa zbiljska egzistencija pretpostavlja onaj um koji osvjetljava i pokree, koji pretpostavlja promjenu naina miljenja i
samog ovjeka. On zahtijeva da teimo znanosti, svakom moguem
znanju, onome po emu je ivot dostojan da se ivi i promilja. A
to znai, prije svega, da ovjek dospijeva u dubinu, u transcendentni
temelj svih stvari. U tom smislu je i jedinstvo ovjeanstva u biti
tajna kao to je to: porijeklo ovjeka, nastanak kosmosa, ivota
itd. Dakako, i jezik je tajna ljudskog opstanka. Pitanje o porijeklu,
nastanku jezika, ne moe nai svoj odgovor, kao i pitanje o nastanku
ovjeka; iako su i jezik i postanak ovjeka predmetom mnogih
znanosti, ija se realnost opisuje u svim dostupnim pojavama.36
Iako to pitanje svagda vodi posebnim otkriima, koja bez njega
ne bi bila pronaena. No, pojam tajne prua Jaspersu bitni kriterij
za razlikovanje objektivnog znanja o transcendenciji pomou
svijesti uope i ovjeka kao egzistencije koja sebe osvjetljava
samo u komunikaciji sa drugim egzistencijama.37
Ali to govori da se tajna, s kojom Jaspersova filozofija opstaje
i pada (Golo Mann),38 odnosi na ljudski bitak, a ne na transcenden34

Usp. Max Horkheimer, Materialismus und Metaphysik, S. 47 (prijevod:

Kritika teorija I, Zagreb, str. 54/55).
35
Ibidem
36
K. Jaspers, Notizen zu Matrin Heidegger, Mnchen/Zrich, 1978, S. 249.
37
Ibidem, S. 247.
38
Golo Mann, Freiheit und Sozialwissenschaft, u: K. Jaspers, S. 552.
34

PREGLED

ciju.39 Prema tome, zlokobna je volja koja nastoji da transcendenciju

spozna kao jednu sazdanost/strukturu. Moglo bi se rei da je ona
dostupna samo u onom povijesno konkretnom egzistencije, u
pojedinanoj egzistenciji i svagda u komunikaciji egzistencija.
Svoenje transcendencije na formu oposti, na kategorijalno, na
kategorijalno apsolutiziranje (u Hegela, naprimjer), na sliku
svijeta, na ovu ili onu predmetnost, pokazuje premo onoga to
osporava samu transcendenciju.
Da li treba odbaciti misao o transcendenciji, koja nije predmetnost ili obilje njezinih naina opstanka? Pitanje je dakako
neizbjeno. Mada Jaspers, bolje no ma ko drugi, istie obilje u
nainima obuhvatnog, kao to su opstanak, svijest uope i duh,
koji stjeu jezik u subjekt-objekt-rascjepu, kod njega ipak zapaamo
kritiku fetia objektivnog miljenja, metafizike koja ope promilja
kao kategorije, objektivnost kao pojavu, svijet kao predmet
znanja i orijentiranja. Metafizika se historijski i danas jo uvijek
omeuje, prije svega, na narod, dravu, a potom eli biti univerzalna. Ako se pak ope/kategorijalno prizna kao metafiziki istinito,
ne samo zbog svoje hipostaze u ono to je apsolutno/iskonsko,
individuum, propada kao pojedinac i egzistencija, propada u sluaj
i pozornicu za igru narodnog duha, dravne volje itd.
U tom egzistencijalistikom pojmu transcendencije uvodi
se razlika spram svakog objektivizma, spram objektivnosti kao
apsolutne i posljednje.40 Time se uvodi etika egzistencije: u istini,
u sposobnosti za istinito i istinsko, u vjernosti slobodi, slobodi
dospijevanja u dubinu transcendencije, koja nije predmet svijesti,
slika ili stvar nekog tvrenja ili poricanja. Istaknut u samo ono to
mi se ini kao nezaobilazna dimenzija pitanja o kome raspravljam:
mi ne moemo misliti a da ne govorimo. Jezik je utoliko miljenje,
nain na koji postoji istina, sloboda, um. No mi se osvjedoujemo
u transcendenciji svagda u sluanju i oblikovanju onog ifarskog.
S one strane svih ifara, misao dosee utnju, ispunjenu bezmjernim/neutemeljenim temeljem/iskonom.41 Dakako, jezik i ifre
39

K. Jaspers, Ibidem, S. 249.

K. Jaspers, Notizen..., S. 248.
41
K. Jaspers, Philosophie in der Welt, u: Universitas, 1/1965, S. 9.
40

PREGLED

35

su, veli Jaspers, za nas jedini put da se osvijestimo o neiskazivom/

neizrecivom u kazivanju i saopavanju. Dakle, samo putem
jezika dospijevamo tamo gdje jezik, tavie, postaje utnja.42 Ostaje
da se neto kae o onome o emu se ne moe nita kazati, o emu
bi, po diktumu Wittgensteinovom, trebalo utjeti. Time hou rei
da je ova utnja, takorei, najdublji, najprodorniji jezik/kazivanje,
a ne prazna i nijema utnja. utnja nije zbiljska i ne postaje
zbiljska na taj nain to prestajem govoriti, ve tako to moi
govora razvijam do kraja, kada se on pretvara, i potom iznova postaje
govor u vremenu.
Ovo tumaenje transcendencije, za koje nam je Jaspers
pokazao put, ne trai glorifikaciju predmetnog, u bilo kojoj formi,
ak ni jezika, jezinosti kao takve. Ono eli nai izvore za novi
humanizam. Reeno jo konkretnije, u Jaspersovom djelu treba
zapaziti da su pitanja o slobodi, povijesti, znanosti, o umu, u biti
kljuna pitanja ljudskog opstanka. No, sloboda je nadilaenje svake
samovolje, fetiizma jastva. Ona se podudara sa neophodnou
istine i istinitog.
Ali i sama sloboda nije poput posjeda, neega to se kao fiksno
prisvaja ili gubi. Iskustvo potvruje da je ona takoer svagda
drukija, da ima svoju gramatiku, sintaksu i semantiku. To bi znailo
da svako moe stei slobodu, prije svega slobodu miljenja, na
neizriit nain u stalnom nadilaenju samovolje, nasilnog napretka,
razvijanja kulta, njegove sekularizacije mistine i filozofski
apsolutne svijesti. Svaki pojedinac stjee slobodu na dvostruk nain:
u neprekidnom nadilaenju ovog protivnitva u nama samima, u
naim predstavama i pojmovima, predrasudama i interesima, kao
i u javnom ophoenju. Kada se problem slobode postavi u toj
egzistencijalno-filozofskoj perspektivi, onda spoznajemo da sa
svakim duhovnim inom povezujemo odgovornosti za slobodu
ovjeka, svakog pojedinca.
Ako se pak zapitamo o pretpostavkama uvijek drukije slobode,
odgovor e biti u raz-sreditenju svakog autoriteta, izvora nasilja.
To znai da od naina naeg znanja o svijetu, od naina miljenja
i opaanja u cjelini, zavisi ta politiki vidimo i ta drimo za
42

36

PREGLED

K. Jaspers, Notizen..., S. 249.

mogue, a ne samo za potrebno i poeljno; od njega zavisi i to ta

zaista hoemo u naoj suvremenosti. Njegov se napor pokazuje
takoer u jednoj filozofiji koja se sastoji samo u tome da ponudi,
naroito u svojim kasnim spisima, jednu veoma diferenciranu kritiku
analizu duha vremena. Njegov se napor pokazuje takoer u jednoj
filozofiji uma kao temelja ljudske zajednice. Samo se na um brine
o tome da se saberemo u iskonu koji je vie no sav svijet, da se
istina ne izopai u sastavni moment lai, u rastereenje odnosno
olakanje tereta slobode, da ne bude proputanje aktivnosti u svijetu,
koje vodi otunom spokojnom ivotu.
Ali za razliku od drugih filozofskih rasuivanja, naprimjer
pozitivistikih i scijentistikih, rasuivanja o kojima je ovdje rije
odnose se na filozofiju kao praksu slobode i istine. Ona ele da
dopru do izvorita svega zbiljskog, koje pokazuje da se istina ne
moe nasiljem provoditi u svijetu, da je suvremenoj situaciji
neophodan uvid ne samo onaj do koga dolazi Theodor Adorno:
Nikakvo umijee interpretacije ne bi moglo diskusijom dokazati
kako rije podreivanje nije suprotnost slobodi koji je neodvojiv
od slobode, koja je i znanstveno pojmljiva, ali moe uspjeti samo
u ostvarenju kao udoredni akt umnog ovjeka.
VI
Ovdje se suoavamo s filozofijom koja nije predmetno znanje.
Filozofija nije znanost, ali je neraskidivo vezana s njom. Um nije
razum, ali ga nijednog trenutka ne gubi. Filozofija i sama mora da
ima oblik onoga o emu govori, o emu razmilja, oblik uma koji je
obuhvatno svega obuhvatnog. Prema tome, jedinstvo ovjeanstva
se ne moe ostvariti putem razuma ili znanosti. Jer ljudi su sjedinjeni
putem znanosti samo kao razum uope, a ne kao ivi, povijesno
ukorijenjeni, puni ljudi. Kod Jaspersa se susreemo sa stavom koji
dovodi u pitanje dvoje: um nije zbiljski ako se filozofija situira kao
znanost, a to danas stvara znanstveno sujevjerje; ali um nije zbiljski
ako se u filozofiji pomilja da su znanosti za nju nebitne i potpuno
irelevantne, ako se u njoj pojavljuje volja za mimoilaenjem ili
odbijanjem suvremene znanosti.

PREGLED

37

Karl Jaspers e uvijek biti vjeran ovom stavu: da sauva jedinstvo filozofije i znanosti, jedinstvo uma i razuma. Um svagda u
punoj mjeri opravdava vrijednost istine razuma, iskustvo znanosti.
On trai znanost, potie je, stalno se ophodi s njom. Ovo nam otkriva
onu nit vodilju koja treba da nas vodi kroz sve antinomije uma do etike
egzistencijalne ljudske zajednice, do solidarnosti slobodnih ljudi.
Jaspersova filozofija otvara perspektivu onoga to se naziva
odvanou uma. S jedne strane, on e, ustvari, nastaviti da osporava
svaku vrijednost suprotnosti izmeu filozofije i znanosti. On prikazuje ethos znanosti. Oni naunici koji su, poput Einsteina,
pomiljali da sama znanost nudi spas u dananjem ovjekovom
suoavanju sa opasnostima vjerovali su da je duh znanosti ustvari
duh istine, uma i ovjenosti. U tome je, zacijelo, velika istina, veli
Jaspers. No ona se odnosi samo na izvorite znanosti, a ne na samu
znanost kako se ona danas oblikovala, ne na moderni znanstveni
pogon koji neprekidno napreduje, odvojen od izvorita.
S druge strane, u cijelom svom opusu Jaspers dokazuje da tek
filozofski duh daje znanosti njezin pravi smisao, po kome ona
nije vie i ne moe biti indiferentna prema zbiljskoj neslobodi i
bespomonosti pojedinca. Filozofski duh odgovara na neizriito
pitanje o tome treba li znanost biti, o vrijednosti njezine istine. To
znai: on upoznaje ivot u spoznaji kao dostojanstvo ovjeka.
Karl Jaspers misli da je ovaj duh etike, potenja i ljubavi spram
svijeta, koji se eli spoznati, ustvari izvorite univerzalne volje za
znanjem, volje za znanstvenom istinom. Moda bi se moglo rei
da u tome trai izvorite za novi humanizam. On nastoji da pronikne
fetiizam predmetnog, koji priziva svoj staroindijski pandan:
Tamo ne dosee oko, ne dostie rije ni misao, ne vidimo i ne
uviamo kako o tome pouavati. Drukije je to od znanog, a i onkraj
neznanoga. Tako smo uli od prethodnika koji su nas to uili, kae
Kena-Upaniad.
Karl Jaspers shvaa da se ne moe rei ta je zapravo ovjek.
I to stoga to je on svagda vie od svog predmetnog oblika, od
mogunosti kojima se dogodilo da postanu predmetna sazdanost.
Takoer, ljudska bit nije pohranjena u nekom pamenju bez lica,
anonimnom i bezdunom, nije pohranjena u imperiji onoga to je
spoznato i to je u naelu spoznatljivo. Istodobno, naglasak na volji,
38

PREGLED

univerzalnom htijenju znanja, osobito onom koje je utjelovljeno u

modernim prirodnim i socijalnim znanostima, u metodama prinude
spoznaje, koja nije mogua bez samokritike, ini jednu od bitnih
znaajki Jaspersove filozofije. Ali ako slijedimo Jaspersovo izvoenje
onda se jasno vidi da znanost u dananjem dobu, u dobu kraja drugog
tisuljea, nije u svom filozofskom izvoru, u onom nepredmetnom
iskonu, kome, dakako, dospijevamo samo preko, u naelu, spoznatljivog. Taj iskon/transcendencija dolazi do rijei samo u naoj
vlastitoj slobodi.
Facit
Zapravo, samo taj filozofski iskon, u sebi sveobuhvatan, daje
smisao opstanku nepregledne porodice znanosti. No, njihov zahtjev
istinitosti, ispravnosti spoznaje, udaljava se od filozofskog iskona
koji one trae. U nastojanju da sauvaju svoju istotu i objektivnost,
da se apsolutiziraju, znanosti nisu vie u stanju da misle ili misaono
dokue/nazru taj izgubljeni iskon. To je jedna vrsta spoznajne
askeze. U jednom smislu, kriteriji pravilnosti, znanstveni zahtjevi
istinitosti, funkcioniraju u svom opem vaenju potpuno nezavisno
od filozofskog izvora. Oni postoje u svom funkcionalnom imperativu:
ravnoduni su spram onih impulsa koji su omoguili njihovo pronalaenje. Tako, napredak znanosti, nastavljanje istraivanja, postaje
mogue kao pogon intelekta bez onih motiva.43 Zbog toga otkrie
postaje lina stvar, lina slava, a stjecanje prioriteta se strasno brani.
S jedne strane, spoznaja postaje korisna, a potom se trai i ostvaruje
zbog koristi, s druge strane.
Drugim rijeima, onaj filozofski motiv pokazuje da je svoenje
spoznaje na objektivnu i metodiku spoznaju moderne iskustvene
znanosti, ustvari kao da ona uskrauje drugim formama pravo i
zahtjev istinitosti, a pribavlja dananjim monologijskim znanostima
monopol na istinske mogunosti ljudske spoznaje,44 povezano s
jednim interesom svijeta moderne: da potlaivanje dobije izgled
43

K. Jaspers, AZM, 278.

Usp. J. Habermas, Urbanisierung der Hideggersche Provinz, u: HansGeorg Gadamer/Jrgen Habermas, Das Erbe Hegels, Frankfurt am Main, 1979,
S. 21.
44

PREGLED

39

slobode, gospodarenje izgled jedino mogue racionalnosti, napredak

empirijskih znanosti izgled napretka ovjetva i ovjeanstva.
Korijeni osloboenja ovjeka, mogue ovjenosti miljenja i znanja
uope, ne pripadaju tom interesu moderne, ideologiji (znanstvenotehnikog) svijeta koja bi mogla i bez ovjeka, koja predstavlja,
ustvari, novo glorificiranje apsolutne moi posredstvom sile, represivnog discipliniranja, koje ne priprema samo jednu buduu katastrofu
ve jest sama katastrofa.
Filozofija uma upuuje, meutim, na onaj filozofski motiv koji
nije motiv popredmeivanja, nadiranja prema unutra kao prema
vani, totalizma spoznaje, onog koji svagda oznauje i pragmatiku
moi, inteligenciju i politiku lienu morala, pravde; ona upuuje na
onaj motiv koji je sveobuhvatan i sposoban da podari smisao, koji
oduevljuje znanstveno istraivanje. No, znanost koja se otuuje od
tog motiva, koja se konstituira kao visoko specijaliziranje shodno
kriteriju o pravilnom i nepravilnom, neizbjeno gubi svoj vlastiti ethos.
Kada pokuamo okarakterizirati mo znanosti, lahko ustanovljavamo da ona nije povezujua zajednica ljudi koji spoznavaju.45
U njoj se povezuje razum, puka taka svijesti uope, u kojoj se
svako moe razumjeti sa svakim, jer je ono to bi trebalo razumjeti
logika ili empirijska prisilna spoznaja.46 Napomenimo da je
tokom povijesti znanosti dokazano da je to ona spoznaja koja
zaboravlja svoj vlastiti logos, filozofski motiv, koji je uva od
upravljanja na ono to nije vrijedno da se zna i da se prakticira; to
je ona konkretna filozofija koja se realizira u cjelini jedne posebne
znanosti.47 Otuena od vlastitog logosa/duha, od slobode koja je
svagda unutarnja, koja se ne moe izjednaiti sa znanjem to se
pretvara u gospodstvo nad prirodnim silama, koje dobija u moderno
doba zastraujue obrte, znanost nije u stanju da stvara istinsku
zajednicu, niti da ouva logos tradicije.
Nita stvar ne mijenja to ona faktiki jest, to neprekidno
napreduje. Odvojena od filozofskog motiva znanost nije ni ovjena
ni umna. Ona znai neutralnu ravnodunost, osim prema onome
45

K. Jaspers, AZM, S. 279.

Ibidem.
47
K. Jaspers, RuA, S. 258.
46

40

PREGLED

to bi trebalo biti tano ono to ona iznalazi.48 Jaspers u tome vidi

dokaz za to da motivacija znanstvenog pogona u dananjem dobu
nije nuno povezana sa humanitetom u iskonu prave volje za
znanjem.49 Ne vjerujem da je lahko osporiti ovaj iskaz, posebno
ako se ima na umu da ravnodunost ne samo ona koja potjee iz
razmjenske forme sociokulturnog ivota danas dobija funkcionalni
prioritet. Ustvari, rei e se, znanost koja nije u stanju pojmiti svoj
vlastiti smisao/opravdanje, i dostatno utemeljiti to da bi ona trebala
biti, postaje nesposobna da postavi pitanje o opasnosti, da pokae
izlaz iz stanja ugroenosti.
Iz tog proizlazi neophodnost za/okreta, novog naina miljenja.
Ranije sam pokazao ta bi on znaio, u emu se on razlikuje od
predmetnog i planifikabilnog miljenja. Vano je imati na umu da je
Jaspers mogao takoer u novim metodama gospodarenja prirodom
i ovjekom otkriti volju za potlaivanjem i gospodarenjem u kojoj
se izraava empirija modernog drutva. ini se da se njegova
kritika svijeta moderne, posebno kritika znanosti i tehnike, dotie
s jednom kritikom instrumentalnog i funkcionalnog uma, koja
ima potpuno druge izvore i metode.
Nije teko razumjeti zato je Jaspers odbijao, kao objektivirajue
miljenje, naine novog racionaliziranja, objektiviranja i institucionaliziranja, apsolutiziranje razuma. Zapravo, dananje gospodstvo
apstrakcija, apstraktnog miljenja, stranog zbiljnosti, onog miljenja
koje je neistinito tada kada neto konano odreeno postavlja zahtjev
da bude istinito po sebi, izvan svih odnosa, kada ono apsolutizira,50
poluuje zaborav istine umskog miljenja, naprimjer onaj poznati
ton da se u politici neto bitno kae, da se predlae neto novo. To
se poklapa s novim apstrakcijama. Tu spada i feti privrednog rasta,
porasta ivotnog standarda: i zaborav ovjeka u (privremenom)
zadovoljstvu, u eri elektronike i kompjutera, u tehnikom poretku
(tom logosu bez logosa), u duhu aparature i funkcionaliziranja ovjeka.
Ukratko, Jaspers misli da je u suvremenom svijetu temeljni
fakt naeg postojanja da nama gospodare realne apstrakcije, koje
48

K. Jaspers, AZM, S. 279.

Ibidem, S. 279.
50
Ibidem, S. 291.
49

PREGLED

41

sa sobom donose osakaenja, mo autoritarnog, totalizam znanja,

sabotiranje istine i slobode, antropologiju bez ovjeka, bez humaniteta
kao priznavanja ljudskog dostojanstva u svakom ovjeku, u
svakoj kulturi. Te realne apstrakcije i ivot liavaju ivota, smrt
liavaju njezine tajne, istinu njene zbiljnosti. Zbog toga stvarnosna
nebit pobjeuje subjekt (Adorno); opijenost katastrofom, smijanje
nesrei drugih ljudi, primjena totalnog znanja, uvoenje totalnog
plana, argumentacijska tehnika nasilnog gospodstva i intelektualne
ropske due koje mu slue bez grie savjesti, kojom je, kao to je
poznato, mogue svaki in opravdati, svaki zahtjev utemeljiti
sve je to pouzdan znak one suvremene antropologije, koja poiva
na stavu o suvinosti ovjeka.
Zato: um, to nisu ni optimistika ni pesimistika oekivanja; to
nije samo sposobnost da se u formi moderne znanosti i tehnike
gospodari prirodnim silama, da se sprijei prirodna katastrofa; to
nije ni industrijska (u eri elektronike i kompjutera) revolucija, koja
je radikalno preoblikovala ivotne odnose. Um jedino pokazuje da
je slobodi potrebna znanost, da je filozofiji potrebno odricanje od
zahtjeva za totalitetom i apsolutom. Vano za nau namjeru jeste
imati na umu neophodno razlikovanje znanosti i filozofije, tehnike
revolucije sa totalitarnim sredstvima i komunikacije uma, komunikacije u umu. Argumentacija koja je ovdje razvijena pokazuje da
je um ona ljudska utopija/fantazija, zajednika instancija, jedina
spasonosna zbilja ovjeka u svijetu moderne, jedina alternativa
manipulativnim oblicima, racionalnoj organizaciji ne-uma.
Zapravo, traganje za istinom ljudske egzistencije nije vie
ostvarljivo pod pretpostavkama dominacije ne-uma, ve samo kao
put prema slobodi, kao prava povijest, kao izvorite univerzalne
znanosti.51 Ovdje je Jaspersov sud veoma radikalan: u dananjem
svijetu ivimo polazei od uma u nadi u um, a time i u mogunost
istinskog humaniteta, univerzalne komunikacije. Jaspers je odluan
u nastojanju da odbrani um, to to je najkrhkije, to nije niim zajameno. Stoga je um sposoban da razabire jezik nepredmetnog,
svijet koji nastanjuju ifre, koje su mu smisaone i neophodne ako
ih kritiki promilja, ako ih ne zamjenjuje znanjem, ako ih zahvaa
51

42

PREGLED

K. Jaspers, RuA, 291.

ili odbija u njihovom egzistencijalnom smislu.52 Oito: moralitet

je u ovoj filozofiji ono to je prvo i posljednje. Naravno, pod uvjetom
da se ima u vidu povijesnost bitka i djelovanja, to da je u moralitet
ukljuen sam um, koji djeluje u formi diskursa i uvjeravanja, ne
silom. Drugim rijeima: miljenje samog uma nadilazi sve prethodne apsolutnosti: pragmatiku moi, pragmatike svrsishodnosti,
tanosti spoznaje, moralistiki udoredni zakon, metafizika opravdanja rtve, a da ih ne ukida.53 (1980-1983)

52
53

K. Jaspers, AZM, S. 415.

Ibidem, S. 414.
PREGLED

43

UDK 82.09

Esad Durakovi
ANATOMIJA JEDNOG PARADOKSA
(O eseju Ivana Lovrenovia Andri, paradoks o utnji)
THE ANATOMY OF A PARADOX
(On Ivan Lovrenovic's Essay Andric, a Paradox of Silence)

Saetak
Esej Ivana Lovrenovia koji je dobio nagradu Midhat Begi
za najbolji esej 2008. godine pretenciozni je pokuaj autora da
revalorizira recepciju Andrieva knjievnog djela i da preispita
vrijednosnu poziciju toga djela u historiji knjievnosti, pri emu
Lovrenovi posebnu panju posveuje onom dijelu kritike koji u
Andrievu opusu otkriva i obrazlae njegove ideologijske pozicije.
Meutim, Lovrenoviev esej sutinski je inferioran prema ovim
kritiarima Andrieva opusa, i istovremeno je metodoloki neadekvatan u odnosu prema Andrievu djelu: Lovrenovi kombinira
u svome eseju metode koje su inkompatibilne, koje su ak meusobno
protivrjene, tako da autor u cijelome seju nesvjestan vlastitih
metodolokih protivrjenosti gradi metodoloki galimatijas,
demonstrirajui metodoloku nekonzistentnost te istraivaku
nekompetentnost i nezrelost. Nastojei da otkrije navodni paradoks
u recepciji Andrieva knjievnog opusa, Lovrenovi je ispisao
esej koji je sam, zapravo, sav od paradoksa, tako da esej predstavlja
primjer metodoloke nekompetentnosti u tumaenju i vrednovanju
knjievnog djela.
Kljune rijei: Ivo Andri, metodoloka nekoherentnost,
historija knjievnosti, paradoks, Ivan Lovrenovi, orijentalizam,
ideoloki pristup, recepcija, pozitivizam

PREGLED

45

Summary
Ivan Lovrenovics essay, which won the Midhat Begic
Award for the best essay in 2008, is a pretentious attempt of the
author to reevaluate the understanding of Andrics work and to
reexamine the significance of the work in literary history. In the
process, Lovrenovic places a special emphasis on the critic texts
on Andric, which reveal and explain his ideological positions.
However, Lovrenovics essay is, in essence, inferior to the very
critics of Andrics work he mentions and is, at the same time,
methodologically inadequate in relation to Andrics work: Lovrenovic
combines in his essay the methods which are incompatible, even
contradictory, so it is seen throughout the text that the author is
unaware of his own methodological contradictions he creates
a methodological galimatias by demonstrating methodological
inconsistency and research incompetence and immaturity. In an
attempt to reveal the so-called paradox in understanding of
Andrics literary opus, Lovrenovic wrote an essay which is a paradox
on its own, thus standing out as an example of methodological
incompetence in understanding and valorization of a literary work.
Key words: Ivo Andri, methodological incoherence, literary
history, paradox, Ivan Lovrenovic, orientalism, ideological approach,
reception, positivism
Rije paradoks u mome naslovu, pored stilske funkcije, ima
zadatak da naslovnom pozicijom ukae na to kako je metodoloki
i logiki neodriv Lovrenoviev esej koji, takoer, u svome naslovu
nosi vanu rije paradoks, a namjera mu je da predstavi paradoks
u recepciji Andrieva djela u italakom auditoriju bive Jugoslavije.
Meutim, Lovrenoviev tekst je sam metodoloki protivrjean u
tolikoj mjeri da je esej, zapravo, paradoksalan u sebi samome, te kao
takav ne postie osnovni cilj koji mu je namijenio autor.1 Svakom
1

Esej Ivo Andri, paradoks o utnji Ivana Lovrenovia dobitnik je prve

bijenalne nagrade za knjievni esej Midhat Begi za 2007. i 2008. godinu
PEN centra BiH i asopisa Novi Izraz. Esej je objavljen u: Novi Izraz, br. 39, PEN
centra Bosne i Hercegovine, Sarajevo, januar-mart 2008, str. 3-44.
46

PREGLED

(nauno)istraivakom radu, ali i neto fleksibilnijem anru eseja,

najvanije je da je metodoloki koherentan i konsekventan, da je
u tom pogledu oklopljen, bez obzira na to da li je metoda valjana
ili nije, i obrnuto rad je neodriv srazmjerno metodolokoj nekoherentnosti.
Za analizu Lovrenovieva eseja postoji nekoliko vanih razloga.
Prvo, rije je o tekstu koji pretenciozno nastoji revalorizirati Andrievo djelo, a jo vie, zapravo, recepciju toga djela u velikom vremenskom rasponu, prvenstveno na temelju nacionalno-ideolokih
kriterija i klasifikacija.
Drugo, kao to napomenuh, osnovni cilj Lovrenovieva eseja
jest da vrednuje i na poseban nain sortira ogromnu literaturu
o Andrievu djelu, to znai da nastoji, kao esej, valorizirati jedva
preglednu knjievnohistorijsku grau o jednom iznimno vanom
knjievnom opusu. Razumije se, tako pretenciozni ciljevi sasvim su
iznad mogunosti eseja kao anra i to je ve prvi njegov anrovsko-metodoloki paradoks pa se i ocjene u Lovrenovievu
eseju izriu kao impresije, esto utemeljene na fragmentiranju
tekstova s kojima komuniciraju; one su, kao takve, i neobrazloene,
tako da esej karakterizira metodoloka nedosljednost. Zahvaanje
opusa Ive Andria, prezentiranje iz njegove biografije detalja koje
Lovrenovi smatra vanim za svoju interpretaciju te, posebno,
revaloriziranje ogromne knjievnohistorijske grae o tome opusu
mogue je u studiji, a ne u jednome eseju: esej se upravo u ovom
sluaju pokazuje anrovski neadekvatnim ciljevima njegova
autora. Mnogi problemi Lovrenovieva rada proizlaze iz toga to
on koristi neke anrovske karakteristike eseja, i nastupa kao
esej, dok istovremeno ima pretenzije naune, knjievnohistorijske
studije, koje ne uspijeva dosljedno realizirati. U takvim sluajevima
neizbjene su metodoloke nekonzistentnosti.
Tree, esej je nagraen nedavno ustanovljenom nagradom
Midhat Begi, pa i zbog te injenice zasluuje panju.
Najzad, i etvrto, autor eseja dotie se u opoj metodolokoj
nedosljednosti i moga jednog rada posveenog djelu Ive Andria.2
2

Moj rad pod naslovom Andrievo djelo u tokovima ideologije evrocentrizma

objavljivan je vie puta, na bosanskom i na engleskom jeziku, a Lovrenovi se
PREGLED

47

Jedan od postulata Lovrenovieva eseja jest da knjievno

djelo treba itati bez bilo kakvih ideolokih kontaminacija i
projekcija, da tome djelu valja pristupati izvan ideolokog konteksta.
U skladu s tim, on se kritizerski koncentrira na nacionalnoideoloke
kriterije (str. 26) u recepciji Andrieva djela, pa tako podnaslovima
i strukturira svoj esej. Paradoks je ve tu, jer autor eseja izgrauje
i zatim afirmira upravo ono protiv ega se bori: njegovi podnaslovi
Tursko iracionalno,3 Bosanska mrnja, Andri i muslimani,
Hrvatska recepcija, stilistiki i u skladu s elementarnim razumijevanjem teksta, ekspliciraju borbu autora eseja protiv etnonacionalnih i openito ideolokih recepcija Andrieva djela, ali
njegova usrdnost protiv takvih itanja, sama po sebi i izdignuta
na razinu osnovnoga zadatka eseja, predstavlja ideoloku poziciju,
jer bi bilo u sukobu s logikom tvrditi kako borba protiv (odreenih)
ideologija nije i sama ideoloka platforma. Lovrenoviu je cilj
o tome svjedoe ve i naslov i podnaslovi eseja da se prije svega
razrauna s vrednovanjima i itanjem Andrieva djela koji su
drukiji od njegova, tako da je Lovrenovievo ideoloko pozicioniranje sama dua njegova teksta. On je u pravu, po mome sudu,
kada delegitimira svojatanje Andrieva opusa (i knjievnosti
openito) po kriterijima nacionalne pripadnosti pisca, po mjestu
njegova roenja i drugim izvanknjievnim kriterijima, jer je
knjievnost o tome sam vie puta pisao nadnacionalni sistem.
U tom smislu, pogreno je to neki Bonjaci ne prihvaaju kao vaan
dio i vlastite batine vrijedno Andrievo knjievno umjetniko djelo
u kome je ipak i gotovo konsenzusom utvren model saidovskog
orijentalizma. tavie, mislim da je Andrievo djelo ponajvie
bosansko (i bonjako je, dabome) po svim valjanim kriterijima
po kojima se stvara i izuava historija knjievnosti, bez obzira na to
da li im se svia ili im se ne svia svijet Andrieva knjievnog
djela. Povremeni pokuaji nekih Bonjaka da to djelo odgurnu
poziva na zbornik Andri i Bonjaci, Preporod, Bonjaka zajednica kulture
Opinsko drutvo Tuzla, Tuzla, 2000, str. 192-206.
3
Ve u uvodnome dijelu eseja Lovrenovi razdragano preuzima citat i odnos
prema turskom iracionalnom (prema turskome u Bosni) od Miroslava Karaulca,
koji tursko u Bosni naziva predelima mraka (Cit. u: Novi Izraz, str. 7).
48

PREGLED

preko Drine besmisleni su jer su uzaludni, knjievnohistorijski

neutemeljeni. No da se vratim preruenom Lovrenovievom ideologiziranju.
Dok Lovrenovi osuuje sve nacionalne recepcije i valorizacije Andrieva djela, italac eseja e bez naprezanja uoiti kako
on to ini zarad afirmiranja jugoslovenske pozicije u recepciji
Andrieva djela. On u tome ustrajava, pristajui dugotrajno i
uporno uz Andrievo artikuliranje jugoslovenstva, da bi najzad,
otvoreno i sa alom, kazivao (20/21) o tome kako je Andriev ideal
jugoslovenstva doivio potpuni krah u ovom naem vremenu.
Ovom prilikom je irelevantno da li je ideja jugoslovenstva pozitivna
ili negativna, ve valja podvui kako se njeno pozitivno kontekstualiziranje u Lovrenovievu eseju javlja kao fatalan metodoloki
paradoks. Naime, autor koji pobija, kao pogrene, ideoloke pristupe
Andrievu djelu morao bi biti metodoloki konzistentan pa ne
formirati drugu ideoloku platformu kao zamjenu za njih, makar
to bilo i jugoslovenstvo koje je treba li to uope nekome dokazivati?!
ideologijska kategorija, ak politika. Lovrenovi ispisuje u
eseju vie stranica o Andriu i Krlei da bi pokazao kako su oni
veoma slini, i to ba ideoloki, pa zakljuuje ponovo uspostavljajui vrstu vezu izmeu knjievnog i ideolokog, protiv ega
se, paradoksalno, bori kako u Andria i Krlee Taj biografski
simultanitet s jedne, i tematska podudarnost u knjievnim djelima
s druge strane, omoguuje da se, u razvijenoj komparativnoj analizi,
vide i sve vane knjievne i ideoloke (kurziv E. D.) razlike meu
njima (15/16).4 Osim toga kazao sam ve borba protiv ideolokih
pristupa knjievnom djelu ve po sebi predstavlja odreenu ideoloku poziciju ostaje samo da se utvrdi njen karakter ili smjer
a to je najtea metodoloka greka u tekstu koji promovira, kao
vlastito naelo, autonomnost knjievnog umjetnikog djela u
4

Traenje uporita i u biografijama autora za analiziranje knjievnog i ideolokog aspekta njihova djela paradoks je ne samo zbog toga to autor eseja ovako
koordinira knjievno i ideoloko, protiv ega se deklarira, ve je paradoks i po
tome to uvodi kriterij biografskoga, za koje u tekstu vie puta tvrdi da se mora
odvojiti od knjievnoga, pa i Rizviu zamjera pozitivizam kao smrtni grijeh,
ali o tome e kasnije biti vie rijei.
PREGLED

49

odnosu prema ideologijama. Ne postoji ideoloki sasvim nevin

tekst, ili sasvim nevin diskurs. Lovrenoviev esej je ideoloki, iako
on to nekonzistentno porie, to znai da je teorijski i metodoloki
neosvijeten.
U vezi s tim, i sljedei autorov korak vodi u pravcu metodolokog samoporicanja. Naime, Lovrenovi veli, s pravom, kako
je Aksiomatski jasno da knjievnost nije historiografija, niti je
Andrievo djelo udbenik povijesti (36). To jest jasno svakome ko
ima bilo kakvo znanje o knjievnosti. On je takoer u pravu kada
navodi kako je Andrievo djelo na poseban nain izrazito historino
(36), zatim kako je postojao snano i konzistentno oblikovan odnos
spram povijesti u pievoj svijesti, koji bi se mogao nazvati pesimistikim vitalizmom, i koji e se u buduim Andrievim djelima
izraziti u cijeloj gami razliitih konkretnih manifestacija u nepreglednoj povorci likova, sudbina i situacija (10). Najzad, Lovrenovi navodi neto to se naui ve u srednjoj koli, a to on imenuje
kao metodoloko krivotvorenje: ...zamjenjuje se i mijea knjievna
fikcija s faktikom povijesnou, a govor likova neovlateno se
pretvara u stav, izjavu, miljenje pisca, odnosno graanske osobe
Ive Andria... (23). Sve su ovo notorne knjievnoteorijske injenice,
ali Lovrenovievi metodoloki problemi poinju onoga asa kada
izrazivi ove aksiome porie Andrievu opusu ideoloku dimenziju. Valjda je jasno, u teorijski konsekventnom promiljanju,
da djelo koje je na poseban nain izrazito historino itd. poziva
i na naroitu recepciju povijesti bez obzira na to to je ne treba
poistovjetiti s (nepostojeim) autorovim stavom. Metodoloki je
nesuvislo tvrditi za neki opus da je na poseban nain izrazito
historian (naroito tamo gdje je povijest prepuna ideolokih
sukoba) i istovremeno poricati ideoloke nanose u tome djelu te
odricati valjanost i historinim itanjima toga djela, to uope
ne mora znaiti da se ono ita kao udbenik povijesti: sloenost
takve recepcije takvoga djela izmie krajnje uproenom tumaenju
Ivana Lovrenovia. Njegov tekst, zapravo, upuuje na nedvosmislen
a sasvim pojednostavljen zakljuak: Andrievo djelo jest na
poseban nain i izrazito historino, ali ne smije se u njemu uope
vidjeti historija. Odnos fikcionalnog i faktikog u knjievnom djelu
mnogo je sloeniji od paradoksalnog odnosa koji utvruje Lov50

PREGLED

renovi. Knjievno djelo je polivalentno i otvoreno i u tom pogledu.

O tome svjedoi i injenica o kojoj upravo Lovrenovi pie,
pogreno je tumaei da otkako postoji Andrievo djelo formiraju
se i vrlo razliita njegova itanja: muslimansko, hrvatsko,
srpsko, jugoslovensko. Naravno, i intersubjektivno akademsko.5
ak i itaoci koji imaju akademski pristup knjievnom djelu ne
mogu s takvom indignacijom kako to ini Lovrenovi odbaciti
sva itanja koja su drukija od njihovoga, ili od naih akademskih
itanja, jer je rije o ogromnom broju italaca, i to ne samo (neakademskog) puanstva nego i akademski obrazovanih ljudi koji
itaju Andrievo djelo upravo na onaj nain kojeg se Lovrenovi
zgraava. Ta injenica, koja je evidentna toliko da joj i Lovrenovi
posveuje cijeli svoj esej, kazuje izuavaocu knjievnosti da nije
posrijedi uporna glupost ili potpuna neukost golemog/golemih
auditorija, ve da u samome djelu ima neega upravo u tome
djelu! to se neodoljivo otvara i takvom itanju. Stvar je do djela,
a ne do italaca. Samo krajnje rigidan tuma Andrieva opusa moe
uporno odbijati to nijansiranje. Dodue, Lovrenovi veli (24/25)
da se ne moe osporiti pravo (podvukao E. D.) i drukijim
itanjima Andrieva djela, ali odmah ironizira takva itanja, svodei
ih na razumijevanje knjievnog djela kao udbenika povijesti.
Pada u oi i rije pravo, koju koristi autor eseja. U sutini, ovdje se
ne radi o pravu na neto, jer italac ima pravo da radi s knjigom
ta hoe; to su apsolutno drukije relacije prema njemu, i upotrebom
rijei pravo autor eseja neopozivo, ipak, diskvalificira svako itanje
koje je drukije od njegovoga. U teorijskom diskursu treba govoriti
o valjanosti itanja, a ne o pravu na njega. Konano, rigidnost ove
5

U tjeskobnoj fusnoti upravo na margini moga teksta moda vrijedi

zabiljeiti kako su ova nacionalna itanja Andrieva djela (muslimansko,
srpsko, hrvatsko, jugoslovensko) internacionalizirana na jedan gotovo
morbidan nain. Naime, nije samo Radovan Karadi podastirao utjecajnim
funkcionerima meunarodne zajednice, u svome politikom argumentiranju,
Andrievo knjievno djelo Pismo iz 1920. godine, ve je zabiljeeno kako su
mnogi uglednici meunarodne zajednice, u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu
i poslije toga, pred polazak u misiju u Bosni i Hercegovini, dobijali Andrievo
knjievno djelo Na Drini uprija kao obavezno tivo koje im prema uputama
treba pomoi da bolje razumiju sutinu sukoba u Bosni i Hercegovini.
PREGLED

51

vrste ignorira prastaru premisu da se u knjievnosti ne moe govoriti

o vrijednostima (i interpretacijama) scijentistiki, u kategorijama
apsolutnoga i tzv. pozitivnih nauka, ve ideal u nauci o knjievnosti
ostaje na razini intersubjektivnoga. Naravno, uope ne osporavam
ni valjanost Lovrenovieva itanja Andrieva djela, ve izraavam
frapiranost njegovom (nagraenom) metodolokom nekonzistentnou u dezavuiranju svih drukijih itanja.
Kako je Lovrenovievo ostraeno pobijanje valjanosti muslimanskog itanja Andrieva djela dovedeno u stanje potpune
metodoloke kontradiktornosti i logike haotinosti govori i sljedei
njegov paradoks. Naime, autor eseja pie o navodnom (podvukao
E. D.) antimuslimanstvu u Andrievu djelu (27), o tobonjem
(podvukao E. D.) Andrievom negativnom odnosu prema bosanskim
Muslimanima (37).6 Osim toga, dok se bavi mojim tumaenjem
Andrieva djela u tokovima ideologije evrocentrizma i orijentalizma,
autor eseja odmah u nastavku osjea veliku intelektualnu potrebu
da se Andri doista pone itati na nain na koji se do sada
nikad nije itao, i koji jo ekamo, a koji ne bi bjeao od tanosti
nekih od premisa na kojima poiva i ovo itanje (moje itanje),
iako je samo nekoliko redova prije toga upravo takvo itanje nazvao
sablasnim i zlokobnim (27). Svoje neobrazloene stavove autor
nastoji poduprijeti citatom Envera Kazaza: Naravno, mogue je
istraivati i negativne aspekte slike Bonjaka u Andrievom djelu,
pogotovu slike Orijenta..., te citiranjem Zdenka Leia: Na
ovome mjestu ne moemo a da se ne sjetimo Andria i njegovih
slika Istoka i Istonjaka, koje nesumnjivo predstavljaju na
prilog zapadnoeuropskoj tradiciji orijentalizma (28). Ovdje se
ne elim zadravati na Leievom i Kazazovom tekstu (moj tekst
je posveen upravo demaskiranju evrocentrizma i orijentalizma
u Andrievu djelu), koje Lovrenovi izvodi iz njihova konteksta
pa ih, fragmentirane, uziuje kao argumente u vlastiti kontekst,
u svoju konstrukciju i metodoloke kontroverze koje citati ne
moraju imati u svome tekstnom integritetu. Dakle, nevjerovatno
6

Nedosljedno Lovrenovievo pisanje M/muslimana as velikim poetnim

M, as malim slovom m, valjda znai da time autor obuhvaa M/muslimane
i kao narod i kao konfesionalnu zajednicu.
52

PREGLED

je koliko je krupnih metodolokih i logikih greaka nainjeno u

ovome Lovrenovievu tekstu. Pogledajmo jo neke.
Autor govori o navodnom antimuslimanstvu i o tobonjem
Andrievom negativnom odnosu prema bosanskim Muslimanima,
to znai, nedvosmisleno, da on takav odnos Andria negira, pa
sljedstveno tome svako muslimansko itanje smatra neukou ili
falsificiranjem. No kada ve govori zapravo kada ve misli na
taj nain kako je mogue metodoloki i logiki, na istim stranicama
teksta, njegovo priznanje da postoji tanost nekih od premisa
na kojima poiva i ovo itanje?! On odmah dodaje (27/28) citate
Kazaza i Leia koji smatraju da postoje aspekti negativnog
odnosa Andria prema Bonjacima i Istonjacima! Nastranu to
to ovakvim postupkom Lovrenovi prisiljava druge tekstove da
uestvuju u njegovoj pogrenoj metodologiji i logikoj pometnji,
i to ak kao argumenti, jer itaoci njegovog eseja ne moraju imati
uvid u integralne tekstove iz kojih su uzeti citati. Nastranu to, ve
je problem to autor eseja na vrlo malom prostoru navodi svoje
i tue argumente protiv vlastite tvrdnje da ne postoji negativna
slika o M/muslimanima u Andrievom djelu.
Problem se produbljuje injenicom da Bonjaci oznaavaju
kolektivitet. To je uvoenje kriterija ideologijskoga na najvioj
razini, jer ta znai priznanje kako Andri, ipak, izraava negativan
odnos prema jednom narodu, ak prema cijelom kulturno-civilizacijskom krugu prema Orijentu ako ne situiranje njegove
umjetnosti u sferi ideologijskoga?! To je ravno metodolokom
harakiriju ovoga eseja to arogantno osuuje sve bonjake autore
koji su u Andrievu djelu prepoznali i tu dimenziju (ukrija
Kurtovi, Muhamed Filipovi, Muhsin Rizvi, Esad Durakovi):
Lovrenovi konstruira cijeli esej na tome kako je metodoloki
potpuno pogreno itati Andrievo djelo tako da se u njemu prepoznaje negativan odnos prema M/muslimanima, da bi onda i
sam priznao i tu dimenziju Andrieva djela.7
7

U vezi sa imenima bonjakih i bosanskih autora koji su se bavili Andriem

i njegovim djelom, a na koje se Lovrenovi poziva, postoji u tekstu jedna vrsta
greke koja upuuje na autorsku poziciju pristrasnosti, s onu stranu argumentiranja i analitinosti. Naime, kada govori o radovima Muhameda Filipovia,
PREGLED

53

U daljem izvoenju konsekvencija Lovrenovieva paradoksalnog priznanja da u Andrievom djelu ipak ima osnova za
tvrdnje o Andrievom negativnom odnosu prema M/muslimanima
valja se zadrati na tome kako Lovrenovi negativno, naravno
pie o bonjako-muslimanskoj nacionalnoj ideologiji (26) u
itanju Andrieva djela, a zatim posee za citatom jednog od navoenih autora o kolektiviziranju itanja (28). Naravno, ne postoji
kolektiviziranje itanja Andrieva djela, ve je rije o teorijski
legitimnom intersubjektivnom itanju jednoga knjievnog opusa.
S druge strane, ako se priznaje da u Andrievu djelu postoje osnove
za utvrivanje njegovog negativnog odnosa prema M/muslimanima
kao etnosu i konfesionalnoj zajednici, te da su upravo iz njihova
krila nastala djela koja negativni odnos takoer identificiraju i
obrazlau, onda je nelogino osporavati ak afektivno, kako to ini
autor eseja i takve interpretacije Andrieva djela. U vezi s tim,
niu se Lovrenovievi paradoksi. Pogledajmo kako se kumuliraju
samo na jednoj stranici njegova eseja.
U vrhu str. 27, neposredno pred pikiranje na moj tekst u kome
piem o negativizaciji muslimana u Andrievu djelu, Lovrenovi
govori o navodnom antimislumanstvu u Andrievu djelu. Odmah
zatim privodi niz mojih kvalifikativa, postrojenih na vrlo
mali prostor, kao na stratite, iz relativno obimnoga teksta, tako da
koncentrirani tom stilistikom fintom imaju drukije efekte
od onih koje imaju kada su distribuirani po dubini i irini
izvornoga teksta. Moje navode i sudove autor eseja ne osporava
nikakvim argumentima, ve ih afektivno proglaava sablasnim i
zlokobnim, tako da moji sudovi ostaju, zapravo, neokrznuti. Tu se
takoer javlja paradoks u Lovrenovievu eseju: on krajnje netoleMuhsina Rizvia, Esada Durakovia, ije tekstove kritizira, autor eseja navodi
samo njihova imena, bez ikakvoga graanskog i akademskog tituliranja, to
i jest uobiajeno u istraivakim tekstovima. Meutim, kada navodi imena autora
ijim tekstovima argumentira vlastitu poziciju, onda veli, to je neuobiajeno:
profesori Zdenko Lei, Enver Kazaz i Nedad Ibrahimovi (str. 27). injenica
je, meutim, da su autori obje grupe univerzitetski profesori, pa je krajnje nekorektan Lovrenoviev postupak u tome diferenciranju. Jasno je da on tako
izraava poziciju pristrasnosti, analizirajui razliite interpretacije Andrieva
djela. To je ve domen akademskog krivotvorenja i elementarne utivosti.
54

PREGLED

rantno, ak afektivno, osuuje (bonjakog) autora zato to smatra

da Andri u svome djelu satanizira muslimane, pri emu Lovrenovi
i sam naziva tekst toga autora sablasnim i zlokobnim.
Kontradiktornosti se u eseju nastavljaju. Ve u drugome dijelu
iste stranice Lovrenovi istie kako postoji velika intelektualna
potreba da se Andri doista pone itati na nain na koji se do
sada nikad nije /stil!/ itao, i koji jo ekamo, a koji ne bi bjeao
od tanosti nekih od premisa /stil!/ na kojima poiva i ovo itanje.
Dakle, i itanje koje je maloas nazvao sablasnim i zlokobnim smatra
intelektualno potrebnim, priznajui da su neke njegove premise
tane. Opovrgavajui tako samoga sebe, autor ne da ni naslutiti koje
su to tanosti i koje su to premise. Njegova iznenadna dobrohotnost, suprotstavljena prethodnome vlastitom stavu, odnosi se
na moje itanje Andrieva djela u okviru saidovskog orijentalizma.
Tako se Lovrenovieva misao ponovo zlopati u procijepu paradoksa
i neloginosti: budui da je rije o dijagnosticiranju orijentalizma
u Andrievu djelu, kritiar takvog dijagnosticiranja ne moe
ostati pri suvislosti tvrdnjom kako orijentalizma najprije nema, a
onda ga ima, i to je jo vei paradoks malo ga ima, malo ga nema,
odnosno ima ga u nekim premisama. Teorijski i metodoloki konsekventno promiljanje mora se opredijeliti: ili ima orijentalizma,
ili ga nema, jer orijentalizam nije neto tako fluidno da ga as
ima a as ga nema, nekih njegovih premisa ima u Andrievu djelu
a nekih nema. Takva nekonzistentnost i analitika nasuminost
apsolutno su neprihvatljive u sistematskom promiljanju, jer
orijentalizam je lukava ideologija koja upree umjetnost i
znanost u ostvarenju svojih, ideologijskih ciljeva. S druge strane,
ako autor eseja priznaje prisustvo orijentalizma u Andrievu djelu,
makar i u nekim premisama (!), priznao je i njegovu ukljuenost
u tokove jedne ideologije, iako upravo to odluno negira u mnogim
pasusima svoga eseja. Temeljna namjera cijeloga eseja zapravo
je da odrekne valjanost takvom itanju Andrieva djela koje u
njemu prepoznaje negativan odnos prema M/muslimanima, tvrdei
kako je taj odnos tobonji, navodni i sl. Meutim, analiza koju sam
maloas obavio pokazuje da Lovrenovi ipak priznaje prisustvo
orijentalizma (a to je ideologija, ponavljam) u Andrievu djelu, pa
to autor potkrepljuje odmah u nastavku (sve na str. 28, prenapuenoj
PREGLED

55

paradoksima) citatima Kazaza i Leia. Nuno je u ovom kontekstu

podsjetiti na te citate: Kazaz navodi kako mogue je istraivati
i negativne slike Bonjaka u Andrievom djelu, pogotovo slike
Orijenta, jer ni Andri, kao ni evropska moderna, nije umakao
onome to je Said definirao orijentalizmom; Lei zakljuuje,
ispravno, slino mome sudu: Na ovome mjestu ne moemo a da
se ne sjetimo Andria i njegovih slika Istoka i Istonjaka, koje
nesumnjivo predstavljaju na prilog zapadnoeuropskoj tradiciji
orijentalizma. Malo prije toga, Lovrenovi pripisuje mome tekstu
u smrtni grijeh to u Andrievu djelu primjenjujem Saidovu
paradigmu orijentalizma (27). Paradoksi su uinili Lovrenoviev
tekst metodoloki i logiki sasvim neprohodnim. Postaje ak nejasno
da li je on jo uvijek apsolvirao Saidov Orijentalizam.8
U Lovrenovievu eseju ima jo paradoksa i metodolokih
konflikata koji zbunjuju svakog ozbiljnijeg studenta knjievnosti.
Nuno je, naime, osvrnuti se i na to kako Lovrenovi nedosljedno
tumai odnos knjievnog lika i njegova pisca kao graanske osobe
(23), te da privatni i graanski ivot umjetnika valja strogo
odvajati od njegova djela (12). U nauci o knjievnosti odavno je
jasno upravo to o emu govori Lovrenovi: (relativna) autonomnost
svijeta umjetnikog djela od graanskog ivota umjetnika.
Meutim, nevolja je u tome to Lovrenovi najvei dio svoga
eseja posveuje upravo istraivanju graanskog ivota Ive

U nastavku teksta Lovrenovi pie kako je sa zakanjenjem upoznao Saidov

Orijentalizam. Naime, on veli da u vrijeme kada je pisao jedan svoj rad o Andriu
(1982) Tada jo nismo znali za Edwarda Saida; njegov kasnije slavni Orijentalizam jest bio ve objavljen u Americi (1978), ali e protei jo mnogo vremena,
i jo vie stranih dogaaja, dok se na naim stranama ne pone citirati...
(str. 28/29). Ostaje nejasno kada se Lovrenovi susreo sa Orijentalizmom (u
svakom sluaju, bilo je to nakon mnogo vremena), a jo je zagonetnije u ije
ime sve govori, koga li je i s kojim pravom uveo u to nismo znali. Ja sam,
primjerice, Saidov Orijentalizam citirao u svojoj doktorskoj disertaciji (Poetika
mahdera u SAD) koju sam odbranio 1981. godine na Filolokom fakultetu u
Beogradu. Poto sam disertaciju odbranio 1981. godine, to znai da sam nekoliko
godina prije toga, u istraivakoj fazi, iitavao Saidov Orientalism; drugim
rijeima, komunicirao sam s tim znamenitim djelom dok je njegovo prvo izdanje
jo uvijek intenzivno mirisalo na tamparsku boju.
56

PREGLED

Andria, njegovoj biografiji, neknjievnoj prepisci, izjavama i

sl. zato da bi svim time tumaio Andrievo knjievno djelo. To je
pozitivizam od kojeg Lovrenovi zazire, iako samo deklarativno.
Proklamirano naelo o znaajnoj (Lovrenovi veli: strogoj!) odvojenosti pieva graanskog ivota od svijeta njegova umjetnikog
djela Lovrenovi kri permanentno i u oba smjera. Na jednoj
strani, on temeljito pretrauje umjetnikovu biografsku grau, u
kojoj Andrieva privatna prepiska ima znaajno mjesto, i bavi se
aspektima Andrieve linosti (podvukao E. D.) da bi osvijetlio
njegovo djelo i njegove likove (str. 10 i dalje). Ta pozitivistika
metoda, kao to rekoh, dobro je poznata u povijesti, i Lovrenovi
gotovo s indignacijom etiketira njome Rizviev rad o Andriu iako
i sam izdano koristi upravo tu metodu. No pozitivisti su bili
barem, uglavnom, metodoloki konzistentni, a najneuspjenije
istraivanje je upravo ono koje je metodoloki nekonzistentno i
nekonsekventno, kao to sam ve kazao. Upravo tu Lovrenoviev
esej doivljava fatalno stradanje, jer ne samo to graanski ivot
pisca obilno koristi u analiziranju njegova djela (iako je objavio
nunost da se oni strogo odvajaju), ve ide i u obrnutom smjeru.
To je zaista okantno. Pogledajmo kako to autor eseja ini.
...Iz Znakova pored puta, iz rijetkih intervjua, mogue je
jasno rekonstruirati i neku vrst teorijskog creda da je sve u djelu,
da privatni i graanski ivot valja strogo odvajati od njegovoga
djela (12). Nevjerovatno je ta sve sadri ova reenica.
U zadnjem dijelu reenice, njen autor istie kako privatni i
graanski ivot umjetnika valja strogo odvajati od njegovoga djela,
a u njenom prvom dijelu govori sasvim suprotno: iz Znakova
pored puta (iako su knjievno djelo) mogue je rekonstruirati
neku vrst teorijskog creda Andrieva! Dakle, iz umjetnikog djela
Lovrenovi rekonstruira teorijski credo, i to upravo onaj koji govori
o nunosti odvajanja graanskog ivota pieva od njegova
knjievnog djela. Je li uope mogu vei paradoks i logiki haos?!
Osim toga, ovdje knjievno djelo slui za rekonstruiranje teorijskog
creda, to predstavlja haotino brkanje sasvim odvojenih sfera.
U sve to da bi metodoloka pometnja bila potpuna Lovrenovi je
uveo, na istome nivou, i intervjue iz kojih jednako kao i iz Andrieva
knjievnog djela! rekonstruira teorijski credo Andriev.
PREGLED

57

Da nije u pitanju previd, Lovrenovi potvruje i sljedeom

reenicom, na istoj stranici, govorei opet o knjievnom djelu: ti
su zapisi uvijek sublimni, ali ipak (podvukao E. D., kao upozorenje
na paradoksalnost) daju jasno nazreti /stil!/ da nisu tek poetskomeditativna uopavanja, nego da su vrsto povezani s konkretnim
okolnostima ivota (12).
Kao i u prethodnoj reenici, ovdje smo zateeni metodolokim
tumaranjem, jer autor eseja najprije strogo odvaja umjetniko od
graanskog ivota pieva, ali zatim ide od graanskog u
umjetniko i obratno, jasno nazirui tota iz jednoga u drugome,
u nevienom metodolokom konstruktu.
Lovrenoviev esej, dakle, zbog metodoloke pometnje ne
uspijeva revalorizirati Andrievo djelo niti ogromnu literaturu o
tome djelu koje neporecivo pripada i bonjakoj knjievnosti i
ija umjetnika vrijednost se ne da osporiti uprkos ideologijskim
naplavama u njemu, jer valja to ponoviti kao zakljuak nema
tekstova koji su ideoloki nevini.

58

PREGLED

UDK 340.1 Radbruch G.

Ivo M. Tomi

LOGIKA PRAVNE NAUKE GUSTAVA RADBRUCHA

- Interpretacija, konstrukcija i sistematika GUSTAV RADBRUCHS LOGIC OF LEGAL SCIENCE
- Interpretation, Construction and Systematization -

Saetak
Filozofsko-pravna i pravno-logika studija Logika pravne
nauke Gustava Radbrucha prikazuje, analizira i kritiki obrauje
Radbruchovo shvatanje svijeta i fenomena prava. Rasprava zapoinje Radbruchovim shvatanjem prava kao stvarnosti koja tei
ostvarenju pravde i na toj primarnoj ravni pokuava razrijeiti
antinomije izmeu pravde kao ideje prava, pravne sigurnosti i
svrsishodnosti. Autor potom obrazlae razlikovanje izmeu nauka
o pravu i iste dogmatske, sistematske pravne nauke. Logika iste
dogmatske pravne nauke obrauje se iz njena tri osnovna aspekta
interpretacije, konstrukcije i sistematike. Na takvim osnovama
dolazi se, nakon konstrukcije pojma prava, do razlikovanja dviju
osnovnih vrsta pojmova pravno relevantnih i pravih pravnih
pojmova. Iz ovih postulacija u studiji se analizira Radbruchovo
shvatanje pravne nauke kao kulturne nauke povezane s vrijednou
i zasnovane na razumijevanju i individualizaciji. U zadnjem dijelu
studije prikazuju se etike refleksije Radbruchovog shvatanja prava
kao preklapanja stvarnosti i vrijednosti koje dovodi do meusobnog
pomirenja prava i morala.
Kljuna imena i rijei: Gustav Radbruch, Wilhelm Windelband,
Heinrich Rickert, Immanuel Kant, Cham Perelman, pravo, pravda,
stvarnost, vrijednost, kultura, moral, nauka o pravu, pravna nauka,
logika
PREGLED

59

Summary
Philosophical and legal, as well as legal and logic study entitled
Gustav Radbruchs Logic of Legal Science presents, analyses
and critically comments Radbruchs understanding of the world
and the phenomenon of law. The study begins by Radbruchs
understanding of the law as reality which aims towards justice
and, on that primary level, it tries to solve the antinomies of justice
as the idea of law and legal safety and purpose. The author then
explains the difference between the sciences dealing with law and
pure dogmatic, systematic and legal science. The logic of pure
dogmatic legal science is analyzed in three basic aspects interpretation, construction and systematization. On those basis the
difference between the two basic notions is explained (after
construction) the notion of legally relevant and true legal terms.
After these postulates are presented, the study focuses on Radbruchs
understanding of the legal science as a cultural science connected
with values and based on understanding and individualization. The
final section of the study shows ethical reflections of Radbruchs
understanding of law as an overlap of reality and values which
leads to reconciliation and morality.
Key words and names: Gustav Radbruch, Wilhelm Windelband,
Heinrich Rickert, Immanuel Kant, Cham Perelman, law, justice,
reality, value, culture, morality, science on law, legal science, logic

Radbruchov aksiologijsko-logiki metod

Prevalirajui logiko-pozitivistiki diskurs razdora izmeu
stvarnosti i vrijednosti, prvom, pa donekle i drugom polovinom
dvadesetoga stoljea, poeo je postupno uzmicati pod sve glasnijim
govorom vrijednosno racionalistike pravne filozofije. Zaslugom
(meu ostalima) i Gustava Radbrucha, jednoga iz plejade pravnofilozofskih mislilaca prologa stoljea, ova se diskrepancija filozofski
razvodnjava privodei logikim sredstvima stvarnost i vrijednost
na put meusobnoga pomirenja. Startna pozicija Radbruchovog
60

PREGLED

aksiologijsko-logikoga metoda temelji se na primarnome razlikovanju dviju osnovnih vrsta stavova: stavova slijepih za vrijednost,
odnosno stavova prirodno-znanstvenoga miljenja kao supstancijalne
osnove logiko-pozitivistike konstrukcije iste teorije prava
(Hans Kelsen i dr.), s jedne, i stavova koji vrednuju, s druge strane,
a koji dosljedno i sistematski provedeni karakteriziraju logiku, etiku
i estetiku kao tri osnovne discipline filozofije vrijednosti. Meusobnu
nepomirljivost ovih dviju vrsta stavova u Radbruchovoj pravnoj
filozofiji razblauju tzv. posredujui (pomirbeni) stavovi kao:
stavovi povezani s vrijednou, s jedne, i stavovi koji prevladavaju
vrijednost, s druge strane.
Posredujue stavove povezane s vrijednou Radbruch
aplicira na povijesno-filozofsku ravan nauke i morala. I nauka
i moral streme istini i dobru kao sferi zadatosti odnosno zadatim
vrijednostima. Ali, navodi Radbruch, pojam nauke nije istovetan
s vrednou istine: nauka jednoga doba ne obuhvata samo njegova
nauna dostignua, nego i njegove naune zablude. Ali ako mi radove
toga doba, neuspele kao i uspele, obuhvatimo pojmom nauke, onda
to biva zato to su svi oni u najmanju ruku teili za tim i polagali
pravo na to da budu istina: nauka je ona datost koja, bilo da
dostigne ili promai istinu, ipak ima znaenje, a smisao joj je da
slui istini1 (podvukao I.M.T.). Sa ovoga logiki normativnog,
isti tip posredujueg stava Radbruch potom preseljava na etikonormativno podruje: Moral, u onom smislu kako ga, recimo,
opisuje etnologija, obuhvata i zablude savesti, ali samo zato to su
i one po svome smislu teile dobrome, koje su faktiki promaile2
(podvukao I.M.T.). Transponiran na normativnu ravan estetike, isti
tip stava on, na kraju, objanjava rijeima: Isto tako i umetnost,
u onom smislu u kome je ona predmet istorije umetnosti, nije sve
samo lepota, nego je meavina stila i neukusa, povezana u
jedinstvo pojma samo tenjom za lepotom, koja je zajednika
svim njenim delima3 (podvukao I.M.T.). Govor o ljepoti treba
1

Gustav Radbruch, Filozofija prava (Stvarnost i vrednost, str. 11-16),

Beograd, Nolit, 1980, str. 12.
2
Opus citatum.
3
Opus citatum.
PREGLED

61

shvatiti i kao kazivanje o runom. Zar ne postoji, uostalom, i

estetika runog.
Svoj aksiologijsko-logiki methodos Radbruch najzad zaokruuje tipom stavova koji prevladavaju vrijednost. Takvi stavovi
su karakteristini za religiju. Religija znai prevladavanje nevrednosti a time nuno u isti mah i prevladavanje vrednosti,
koja se moe zamisliti samo kao suprotnost nevrednosti: vrednost
i nevrednost postaju jednako vane pa time i nevane4 (podvukao
I.M.T. rijei u poetku reenice, G.R. rijei na kraju reenice). U tome
kontekstu on citira Angelusa Silesiusa: Ko ceni sve jednako (podjednako), taj ve u vremenu zakorauje u eljeno stanje venosti.5
U konanici, Radbruchov aksiologijsko-logiki metod ukida
diskrepanciju izmeu stvarnosti i vrijednosti (jeste treba)
dovodei ih do potpunog pomirenja: Sa suprotnou izmeu
vrednosti i nevrednosti, meutim, ukida se i suprotnost
izmeu vrednosti i stvarnosti. Ono to je suprotno vrednosti,
ili u nekom krajnjem smislu ima vrednost, ili, pak, nema sutine.
Jer mi zovemo sutinom neke stvari kad se vrednost shvati kao
naelo njegovog bia,6 zavrava Radbruch postulaciju svoga
metoda pozivajui se i na logiku filozofije (Logik der Philosophie)
i filozofiju vrijednosti Emila Laska, kao i na korespondentna
shvatanja Windelbanda, Rickerta i drugih autoriteta. Od ove postulacije ostaje jo samo korak do njegovog logiko-aksiologijskog
etabliranja pojma prava.

POJAM PRAVA I ANTINOMIJE NJEGOVE IDEJE

1. Logiko-aksiologijska konstrukcija pojma prava
Inverzija u predikaciji logiko-aksiologijski umjesto prethodne aksiologijsko-logiki (metod) nije sluajna nego ciljana s
obzirom na ontologijski aspekt problema. Unato pozitivistikome
4

Ibidem, str. 13.

Opus citatum.
6
Ibidem, str. 13/14.
5

62

PREGLED

ismijavanju pretjerane ontologizacije, jo uvijek smo podloni

nezaobilaznim pitanjima: to postoji(?) i to je pravo(?) na koje
nemamo drugih odgovora osim sve postoji(!) i sve je pravo(!).
Walter Grasnick, jedan od suvremenih potovalaca i sljedbenika
lika i djela Gustava Radbrucha, na jednom mjestu kae: pod
iznalaenjem prava ne podrazumevamo pronalazak neeg novog
ve otkrivanje onoga to ve postoji, to je egzistiralo i pre nego
to smo ga mi otkrili.7 ... Pravo najpre mora da postoji. Tek tada
mogu da ga primenim.8 Ovaj logiko-ontologijski ili (svejedno)
ontologijsko-logiki prius, kojega se trebalo sjetiti, svojevrsni je
prolog shvatanju pravnog fenomena kao datosti i zadatosti, i to
upravo na Radbruchovoj liniji pomirenja stvarnosti i vrijednosti.
Diskurzivno, Grasnick nas iz sfere formalistikog pozitivizma
preusmjerava na podruje vrijednosno-stvarnosnog racionalizma
prava koji Radbruch izraava konstatacijom da se pravo moe
shvatiti samo u okviru ponaanja koje se povezuje s vrednou.
... Pojam prava se ne moe odrediti drukije nego kao datost iji
je smisao da ostvari ideju prava. Pravo moe biti nepravedno
(summum ius summa iniuria; pretjerano pravo pretjerana
nepravda); ali ono je pravo samo zato to je njegov smisao da
bude pravedno9 (podvukao I.M.T.).
Logiko-aksiologijsko konstruiranje i etabliranje pojma prava
ve u sljedeoj fazi Radbruchovog filozofijsko-pravnog poduhvata
odvija se induktivnim putem, na kome on nastoji uporeivanjem
pojedinanih pravnih pojava doi do opteg pojma koji ini osnovu
svih njih.10 Svjestan, meutim, da se uz pomo uopavajue indukcije moe samo doi do nekog opeg pojma prava, ali da se
on tim postupkom ne moe i obrazloiti, Radbruch, paralelno,
pribjegava i upotrebi deduktivnog metoda destilirajui i profilirajui
pojam prava iz puno ireg kulturnog konteksta. Logiko-aksio7
Walter Grasnick, Ka novoj teoriji prava (Ontologija versus retorika
et vice versa, str. 167-189), Sremski Karlovci Novi Sad, Izdavaka knjiarnica
Zorana Stojanovia, 2001, str. 171.
8
Loco citato.
9
Gustav Radbruch, ibidem, str. 15.
10
Gustav Radbruch, ibidem (Pojam prava, str. 44-51), str. 44.

PREGLED

63

logijska konstrukcija pojma prava time je zaokruena. Tu je ve

njegova jasna definicija: Pojam prava je kulturni pojam, tj.
pojam jedne stvarnosti povezane s vrednou, jedne stvarnosti
iji je smisao da slui nekoj vrednosti. Pravo je ona stvarnost
iji je smisao da slui pravnoj vrednosti, ideji prava. Pojam
prava je, dakle, usmeren na ideju prava. Ideja prava pak ne moe
biti nita drugo nego pravda11 (podvukao I.M.T. u prvoj i treoj,
G.R. u drugoj reenici).
Pravda je za Radbrucha ta osnovna, vrhunaravna vrijednost
kojoj treba da stremi i od koje treba da polazi pravo kao stvarnost.
Zato mi imamo i prava da se zaustavimo kod pravde kao jednom
posljednjem ishoditu, jer pravedno je kao i dobro, istinito i
lepo, apsolutna vrednost, tj. vrednost koja se ne moe izvesti ni
iz kakve druge vrednosti12 (podvukao I.M.T.). Utoliko, pravo
kao stvarnost moe biti i pravedno i nepravedno i manje ili vie
pravedno ili nepravedno, ali, aporetiki, nikada ne moe sasvim
dosegnuti pravdu kao apsolutnu vrijednost, jer bio bi to kraj potrebe
za pravom i kraj prava. U svakom sluaju, pravda je za Radbrucha
ona supstancijalna ideja prava koja osigurava njegovo vaenje.
Na ovome postulatu poiva i njegova formula o zakonskom
nepravu i nadzakonskom pravu, uz pomo koje on, u dodatku
svoje Filozofije prava, na primjeru nacionalsocijalistikog
pravnog poretka, vri radikalnu kritiku vulgarnog pravnog pozitivizma sa vrijednosno-racionalistikih pozicija. Pozitivizam je
stvarno sa svojim ubeenjem zakon je zakon obesnaio nemaki
pravniki stale pred zakonima sa samovoljnom i zloinakom
sadrinom. Pri tom pozitivizam uopte nije sposoban da vlastitom
snagom obrazloi vaenje zakona13 (podvukao I.M.T.). Pravo
koje se utemeljuje prvenstveno ili iskljuivo na ogoljelome principu
sile za Radbrucha je zakonsko nepravo koje samo po sebi
zahtijeva vraanje supstancijalnoj ideji prava nadzakonskome
pravu. Na moi se, meutim, moda moe zasnovati neko
11

Ibidem, str. 44/45.

Loco citato.
13
Gustav Radbruch, ibidem (Dodatak br. 4, Zakonsko nepravo i nadzakonsko pravo, str. 281-293), str. 287.
12

64

PREGLED

moranje, ali nikad trebanje i vaenje. Ovo poslednje se, naprotiv,

moe zasnivati samo na nekoj vrednosti koja je sadrana u
zakonu14 (podvukao I.M.T.). Filozofsku kompetenciju ove kritike
osigurava Radbruchovo ubacivanje u logiko-aksiologijsku igru
jo dva temeljna elementa pojma i cilja prava: pravnu sigurnost
i svrsishodnost. Naravno: jednu vrednost ima svaki pozitivni
zakon u sebi, bez obzira na njegovu sadrinu: on je jo uvek bolji
nego nikakav zakon, zato to u najmanju ruku stvara pravnu
sigurnost. Ali pravna sigurnost nije jedina i nije presudna vrednost
koju pravo treba da ostvari. Uz pravnu sigurnost dolaze jo i dve
druge vrednosti: svrsishodnost i pravda. Pri odreivanju vrednosti
i znaaja tih vrednosti, svrsishodnost prava za optu dobrobit treba
staviti na poslednje mesto. Ni u kom sluaju pravo nije ono to
koristi narodu, nego narodu u krajnjoj liniji koristi samo ono to
predstavlja pravo, to stvara pravnu sigurnost i tei za pravdom.
Pravna sigurnost, koja je svojstvena svakom pozitivnom zakonu ve
zbog njene pozitivnosti, zauzima neko udno srednje mesto izmeu
svrsishodnosti i pravde: nju s jedne strane zahteva opta dobrobit, ali s druge strane, zahteva je i pravda15 (podvukao I.M.T.).
2. Napetosti i proturjenosti izmeu tri vida ideje prava
Probandi: Da li se, kako i koliko tri temeljne, za Radbrucha
esencijalno-egzistencijalne vrijednosti prava pravda, pravna
sigurnost i svrsishodnost meusobno, jedna prema drugoj, teorijski
i praktiki pravedno odnose; vlada li i meu njima princip dominacije
i potinjavanja?! I formalno i sadrinski, i strukturalno i funkcionalistiki, umjesto pravde i harmonije, prije bi se moglo ustvrditi da
izmeu tri spomenuta vida ideje prava prevladava odnos disharmonije, disonantnosti, napetosti, pa i proturjenosti, sa ime se, kako
izgleda, slae i sam Radbruch.
Orijentirajui definiciju pojma prava spram vrijednosti pravde,
ostalo je sasvim po strani pitanje sadrine prava. Sutina distributivne pravde koju Radbruch preferira, a koja nalae podjednako
14
15

Loco citato.
Ibidem, str. 287/288.
PREGLED

65

postupanje s jednakima, a nejednako s razliitim ljudima i odnosima,

ne kazuje meutim nita, kako i Radbruch priznaje, o gleditu sa
koga ih pre svega treba okarakterisati kao jednake ili nejednake;
ona zatim utvruje samo odnos, ali ne i nain postupanja.16 Time
se ve potee teleoloko pitanje svrhovitosti (svrhe) na koje nije
mogu odreen nego samo relativistiki odgovor, sistematskim
razvijanjem razliitih shvatanja drave i prava,17 ali taj relativizam
ne bi mogao ostati pribjeite filozofije prava. Ovdje ve dolazi do
napetosti izmeu dviju ideja, koja, u zavrnici, dovodi do njihova
sukoba, jer princip pravde je uopavajui princip, jednakost je
uvek samo apstrakcija date nejednakosti sa odreene take gledita.
Sa gledita svrsishodnosti, meutim, svaka nejednakost ostaje sutinska; svrsishodnost mora koliko god je to moguno da individualie.18 Primjera u stvarnosti je obilje: Radbruch spominje samo
najeklatantnije, npr: principijelne sukobe izmeu uprave i upravnog
sudstva; izmeu tenje ka pravdi, s jedne, i tenje ka svrsishodnosti,
s druge strane, u krivinome pravu; proturjenosti izmeu pedagokih
i disciplinskih zahtjeva u vaspitavanju masa. Najzad, dolazi na
kritiki tapet i trei vid ideje prava pravna sigurnost, kome
Radbruch, u svome aksiologijskome poretku, pridaje sredinje mjesto
u poretku ideja (Platon). Meusobno proturjene ideje pravde
i svrsishodnosti sada zajedniki stupaju u konflikt sa idejom
pravne sigurnosti. Pravna sigurnost zahteva pozitivnost, ali
pozitivno pravo hoe da vai bez obzira na njegovu pravednost
i svrsishodnost. Pozitivnost je jedan fakt, pozitivno pravo pretpostavlja neku silu koja e ga propisati; tako pravo i fakt, pravo
i sila, koji su u stvari suprotnosti, istovremeno dolaze i u blisku
vezu.19 Tako se esencijalno-egzistencijalna disharmonija triju
vidova ideje prava, na kraju, sinkretikom sintezom diskrepancija,
transformira u jedinstvo prava jedinstveni poredak stvarnosti i
vrijednosti. Red i poredak stvari samo su refleksije reda i poretka
ideja, rekao bi ponovo Platon. Time je iskoraen tek prvi korak
16

Ibidem (Antinomije ideje prava, str. 94-100), str. 94.

Loco citato.
18
Ibidem, str. 96/97.
19
Ibidem, str. 97.
17

66

PREGLED

na terenu sadrine pojma prava. Pravna sigurnost, meutim, ne

zahteva samo vaenje pravnih propisa koje propisuje sila i koji
se stvarno i sprovode, ona postavlja zahteve i u pogledu njihove
sadrine, zahtev da se pravo moe sigurno koristiti, da bude primenljivo, a to esto pravu utiskuje crte koje su u protivrenosti
sa svrsishodnou koja individualie...20 (podvukao I.M.T.).
Univerzalistike transcendentalne i teleoloke ideje pravde,
pravne sigurnosti i svrsishodnosti sputaju se, mada jo filozofski nisu
sile, na realno socijalno tlo. One jo uvijek streme miru i pacifistikome aktivizmu kao sutini i nainu ljudske egzistencije. Pitanje
odnosa triju vidova ideje prava ostaje, meutim, i dalje otvoreno.
Problemsku napetost izmeu tri vida ideje prava Radbruch
pokuava razrijeiti njihovom fenomenologijskom redukcijom
na tri osnovna principa prava pravnosti, ispravnosti i vaenja,
uoavajui, opet, da i pokuaj njihova pomirenja ostaje tek na
razini filozofske kunje. Po pravdi bi trebalo procenjivati da li
neki nalog uopte ima formu prava, da li se moe podvesti pod
pojam prava; prema svrsishodnosti trebalo bi odluivati da li je
on po svojoj sadrini ispravan; i najzad, prema pravnoj sigurnosti
koju prua trebalo bi ocenjivati da li mu se moe priznati vaenje...
u pogledu sadrine prava odluuju sva tri principa iako glavninom
pravne sadrine dodue vlada princip svrsishodnosti21 (podvukao
I.M.T.), konstatira na kraju Radbruch.
Pravna stvarnost daje i za ovu vrstu problemskoga miljenja
obilje primjera. Tako npr. Radbruch navodi da ima sluajeva kada
pravne sadrine modificira ideja pravde, kao u sluaju, recimo,
kad neko naelo koje je nametnula svrsishodnost, sa razloga
pravne jednakosti zahteva da bude primenjena i izvan okvira
njegove svrsishodnosti.22 S druge strane, postoji, meutim, i
niz pravnih propisa koje uopte ne namee svrsishodnost, nego
samo pravda i pravna sigurnost. Jednakost pred zakonom ili
zabrana vanrednih sudova, recimo, nisu zasnovani na zahtevima
svrsishodnosti nego jedino pravde.23 S tree strane, Radbruch
20

Ibidem.
Ibidem, str. 98/99.
22
Ibidem, str. 99.
23
Opus citatum.
21

PREGLED

67

uzima za primjer tzv. direktivne norme koje zahtijeva pravna

sigurnost, a koje ve svojim postojanjem zadovoljavaju neku
svrhu dok po svojoj sadrini nisu potinjene nikakvoj svrsi jer,
kada bi glasile i suprotno, opet bi bile isto toliko ispravne. Tako
npr. policijska naredba vozi desno!, koja svoju svrhu, izbegavanje
sudara, ne ispunjava bolje nego to bi je ispunila i suprotna naredba
vozi levo!24 Na kraju, zahvaljujui ovim kontradikcijama u sebi,
Radbruch zakljuuje da se vaenje nepravednog i neispravnog
pozitivnog prava ne moe apsolutno potvrditi, da se pitanje
vaenja, dakle, moe ocenjivati ne samo sa stanovita pravne
sigurnosti nego i sa stanovita pravde i svrsishodnosti25 (podvukao I.M.T.). Proizlazi, dakle, da tri vida ideje prava: pravda,
svrsishodnost i sigurnost prava, zajedniki vladaju pravom u
svim njegovim vidovima, iako izmeu sebe mogu doi u otru
protivrenost26 (podvukao I.M.T.).
Ne teei vie uzaludno traenju rjeenja, dalji tok Radbruchova
problemskog miljenja odvija se transponiranjem problema u
vremensko-prostornu dimenziju i izlaganjem njegovih posljedica.
Tako je policijska drava nastojala da princip svrsishodnosti
uini jedino vladajuim i bez dvoumljenja je u vrhovnim odlukama
svoga kabinetskog pravosua ostavljala po strani pravdu i pravnu
sigurnost27 (kurziv G.R.).
Tako je doba prirodnog prava pokuavalo da iz formalnog
principa pravde doara celokupnu pravnu sadrinu i istovremeno
izvede i njeno vaenje28 (kurziv G.R.).
Tako je minulo doba pravnog pozitivizma s jednostavnou
koja je bila kobna videlo samo pozitivnost prava i pravnu sigurnost
i dovelo do toga da je plansko ispitivanje svrsishodnosti pa ak i
pravednosti propisanog prava dugo bilo zaustavljeno, a pravna
filozofija i pravna politika decenijama bile gotovo uutkane29
(kurziv G.R.).
24

Opus citatum.
Opus citatum.
26
Ibidem.
27
Ibidem, str. 100.
28
Opus citatum.
29
Opus citatum.
25

68

PREGLED

Poslije svega, slijedi filozofski dostojanstveno Radbruchovo

priznanje, ali ne i prihvatanje neuspjeha: Mi smo utvrdili protivrenosti, a nismo u stanju da ih razreimo. U tome mi ne vidimo
nedostatak nekog sistema. Filozofija ne treba da prihvata odluke,
ona upravo treba da stavlja pred odluke.30
Genetiki Radbruchova apsolutizacija ideje pravde spram
koje se usmjerava pravo, i njegovo poimanje prava, ishodino se
veu uz antiki i oslanjaju na suvremeni diskurs ovih pojmova.
U tome kontekstu i njegove reminiscencije na Ulpianusa (Iustitia
est constans ac perpetua voluntas ius suum cuique tribuendi =
pravda je neprekidna volja da svako dobije svoje pravo prva
knjiga Digesta, D.1. 1. 10.), kao i podsjeanje na glosatore (...prius
fuit iustitia guam ius = prije je nastala pravda od prava - Glosa
uz 1,1. pr. D. 1,1.)31 sa ciljem logiko-aksiologijskoga uzdizanja
pravde na pijedestal aksiomatskih vrijednosti (pravo potjee od
pravde kao od svoje majke), tj. prvih principa o kojima se logiki
ne da raspravljati. Zato, logiki oblik prava ne govori precizno
ta je pravedno a ta nepravedno, nego jedino govori kakav je
smisao bilo kakvog potvrivanja pravinog i nepravinog; to
je u sutini obeleje pravnosti32 (podvukao I.M.T.). Sasvim u
drevnome kontekstu, Radbruch smatra da se pravda u subjektivnom smislu ne moe drukije definisati nego kao duhovna
nastrojenost koja je usmerena na objektivnu pravdu, kao recimo
istinitost na istinu33 (podvukao I.M.T.). Unutar antikoga diskursa,
Radbruchova je misao dominantno konotirana Aristotelovom
filozofijom u ovoj domeni.
Kada je rije o suvremenome diskursu, ona je tijesno korespondentna (osim ve spominjanih Windelbanda i Rickerta) na uem
podruju pravne filozofije, pravne logike, filozofije vrijednosti i
sociologije prava, sa shvatanjima npr. Giorgija de la Vecchija (La
Giustizia Pravda, Filosofia del Diritto Filozofija prava),
Chaima Perelmana (Justice et raison Pravda i razum, Droit,
30

Loco citato.
Ibidem (Pojam prava, str. 44-51), str. 45.
32
Ibidem, v. napomene ispod teksta na str. 45.
33
Ibidem, str. 45.
31

PREGLED

69

morale et philosophie Pravo moral i filozofija, Logique

juridique Pravna logika), Georgesa Gurvitcha (L idee du
droit social Ideja drutvenog prava) i drugih autoriteta. Tako
se odvijala duhovna evolucija Gustava Radbrucha od pravnika
kriviara do filozofa prava.

NAUKA O PRAVU I PRAVNA NAUKA

1. Nauka o pravu
Pravo je stvarnost usmjerena prema ideji pravde, tvrdi Gustav
Radbruch. Nauka je takoer stvarnost usmjerena prema ideji istine
koju treba da dokae. Djelatni smisao ovih konstatacija kazuje da
je kao to su pravednost (volja za pravdom, elja, htijenje pravde,
pravedno ivljenje, postupanje) i pravinost (primjena principa
pravde u pojedinanom sluaju koji se ne uklapa u openitost
pravde shvaene u smislu zakona) usmjerene na pravdu, isto tako
i nauka, ije je osnovno svojstvo istinitost, usmjerena na istinu.
Raspolaui pravom na istinu u najirem smislu, nauka pro-logo,
raspolae i pravom na vlastitu opservaciju istinitosti prava kao
stvarnosti (realiteta, fakticiteta prava) i istine u pravu i o pravu.
Takvo shvatanje nauke govori da ona razlog svoga postojanja, svoj
vlastiti raison d etre trai i nalazi izvan sebe, da je objektivirana
odnosno usmjerena na neto spoljanje, neto izvan sebe to
uzima kao objekt ili predmet svoga interesa i svoga promatranja
i djelanja. Sa strukturalistikog stajalita poimanje nauke je uvijek
nuno relacionistiko jer se radi o odnosu izmeu nauke i predmeta
njene opservacije ili istraivanja bilo da je taj odnos kritiki, nepristrano, neutralno, objektivistiki ili na neki drugi nain usmjeren,
obojen ili intoniran.
Nauke kojima je predmet pravo oznaiemo kao nauke o
pravu,34 pie Radbruch. One se, nastavlja Radbruch, bave pravnim
ivotom, pravnim injenicama od papirologije pa do krimino-

34

70

PREGLED

Ibidem (Logika pravne nauke str. 140-156), str. 140.

logije35 kao s pojmovima koji su posredno povezani s vrednou36 (podvukao I.M.T.). One se, nadalje, okupiraju biem prava,
idejama koje su njegovi tvorci eleli da unesu u njega, idejama
koje su oni koji ga tumae faktiki u njemu pronali; one se bave
pravom kao prouzrokovanom injenicom koja uzrono deluje i
dalje,37 kao npr. socijalna teorija prava Georga Jellineka, navodi
Radbruch. Ovim i itavim arsenalom drugih pitanja i injenica bave
se zasebno, svaka za sebe i na svoj nain, posebne nauke o pravu kao
to su: istorija prava, uporedno pravo i sociologija prava.38 Pravo,
dakako, jeste za Radbrucha i predmetom logikih, etikih, estetikih,
aksiologijskih i drugih opservacija. Njihova posebnost podrazumijeva
i specifinosti njihovih metoda istraivanja, ali, s obzirom na izvanjski
odnos prema pravu kao predmetu svoga istraivanja, uz odreene
zajednike metodologijske postulate, eksteriornost se postavlja kao
opa, zajednika karakteristika njihovih posebnih i specifinih metoda.
2. Pravna nauka
Pravnu nauku Radbruch shvata kao nauku u uem smislu ili onu
nauku o pravu koja pravo obrauje specifino pravnim metodom.39
Razliku, dakle, izmeu nauka o pravu i pravne nauke u uem smislu,
on uspostavlja s obzirom na razlike specifinih metoda kojima
se ove nauke slue. Metod pravne nauke kao zaseban, specifian
metod, ne uspostavlja relacionistiki odnos izmeu pravne nauke
i prava kao predmeta svoje opservacije, on se prema pravu ne odnosi
izvanjski, nego na unutarnji, interiorizirani nain, on tumai pravo
iznutra, unutar samog prava. Zahvaljujui upravo ovoj metodskoj
specifinosti, za Radbrucha se pravna nauka u uem smislu postavlja
kao odistinska pravna nauka, sistematska, dogmatska pravna
nauka40 koja se moe definirati kao nauka o objektivnom smislu
35

Ibidem, str. 141.

Loco citato.
37
Loco citato.
38
Loco citato.
39
Ibidem, str. 140.
40
Loco citato.
36

PREGLED

71

pozitivnih pravnih poredaka41 (kurziv G.R.), ime se odreuje i njen

zaseban poloaj u odnosu na nauke o pravu.
Predmet ove odistinske, sistematske, dogmatske pravne nauke
sainjavaju pozitivni pravni poreci. Ona je nauka o vaeem, a
ne o ispravnom pravu, o pravu koje postoji a ne o pravu koje bi
trebalo da postoji,42 ime se razlikuje i odvaja od filozofije prava,
pravne politike, nauka o svrsi prava i o sredstvima za postizanje
te svrhe itd.
Dogmatska pravna nauka, kao nauka u uem smislu, bavi
se pravnim porecima (a ne pravnim ivotom), pravnim normama43,
(kurziv G.R.) kao pojmovima koji su neposredno povezani s
vrednou44 (podvukao I.M.T.) i datostima koje po svom smislu
slue pravdi45. Datosti po svom smislu treba da odgovaraju onom
pravnom poretku, onim pravnim normama koje su sa svoje strane
orijentisane ka ideji pravde46 (podvukao I.M.T.).
Dogmatsku pravnu nauku Radbruch shvata kao nauku o
objektivnom smislu a ne o subjektivnom smislu prava (kurziv G.R.).
Ona utvruje kako pravo treba shvatiti, a nije vano kako je ono
bilo zamiljeno. Pravna nauka u uem smislu ne bavi se biem
prava, idejama koje su njegovi tvorci eleli da unesu u njega, niti
idejama koje su oni koji ga tumae faktiki u njemu pronali...47
(podvukao I.M.T.). To je posao nauka o pravu, a ne pravne nauke.
Zadau dogmatske pravne nauke, a radi razumijevanja njenoga
smisla, moe se usporediti sa zadaom teologije. Paralela, na koju
asocira i Radbruch, upuuje na objektivni smisao pozitivnog prava,
s jedne, i objektivni smisao pozitivne religije, s druge strane, a koji,
svaki ponaosob i za sebe, opredjeljuju smisao zadae (a time i
metoda) dogmatske pravne nauke, s jedne, i teologije, s druge
strane. I jedna i druga jesu znanost, ne za sebe i po sebi, nego zbog
autoriteta; i jedna i druga, u svome ishoditu, utemeljuju se autori41

Loco citato.
Loco citato.
43
Ibidem, str. 141.
44
Opus citatum.
45
Opus citatum.
46
Opus citatum.
47
Opus citatum.
42

72

PREGLED

tetom. Dok je u prvom sluaju rije o autoritetu pozitivnog zakona

(poretka), u drugom je sluaju rije o boanskom autoritetu. Dok
dogmatska pravna nauka traga za logosom (objektivnim smislom)
pozitivnoga ljudskog nomosa (zakona), dotle teologija (Theos
+ logos) traga za logosom (objektivnim smislom) boanskoga
(Bojeg) nomosa (zakona).
Tako Gustav Radbruch odreuje smisao i zadau sistematske,
dogmatske pravne nauke ili pravne nauke u uem smislu. Njen
okvir odreen je okvirom pozitivnog pravnog poretka i niim drugim.
Ali koji je logiki sadraj njenoga pojma? U petnaestome separatu
svoga znamenitog djela Filozofija prava pod naslovom Logika
pravne nauke on ve na poetnim stranicama pie: Posao odistinske, dogmatske, sistematske pravne nauke obavlja se u tri faze,
a to su: interpretacija, konstrukcija i sistem48 (kurziv G.R.), odreujui
time i podruje njenog djelovanja.
LOGIKA DOGMATSKE
KAO ISTE PRAVNE NAUKE
1. Interpretacija
Razumijevanju pravnikog tumaenja/interpretacije Radbruch
u startu, radi jasnijeg odreenja ovoga pojma, prilazi objanjavanjem
filoloke interpretacije kao naknadnog miljenja o prethodno
miljenom ili saznavanju saznatoga koje se zadrava u okviru
subjektivnoga jer misli (interpretira/tumai) misao koju su neki ljudi,
kao tvorci izvjesnih umotvorina, stvarajui svoja djela, prethodno
mislili. Ovakav metod ne nadilazi svoju empirijsku razinu.
Pravnika interpretacija, za razliku od ove, nadilazi sferu
subjektivnoga tragajui za objektivnim smislom pravnog propisa.
Ona se ne zaustavlja na utvrivanju smisla koji je sastavlja zakona
imao na umu49, ve injenicom to moe biti vie sastavljaa zakona
od jednog, a tumaenje mora biti samo jedno. Specifinost pravnike
interpretacije odreena je i injenicom personalnog nejedinstva,
48
49

Ibidem, str. 141.

Ibidem, str. 142.
PREGLED

73

jer sastavlja (ili sastavljai) zakona najee nije zakonodavac, kao

to ni zakonodavac (zakonodavci) nije sastavlja zakona. Zakonodavci nisu sastavljai zakona, volja zakonodavca nije kolektivna
volja uesnika u zakonodavstvu.50 Ta najvia, najsvetija uloga
zakonodavca pripada dravi. Drava je univerzalni zakonodavac,
iz ega proizlazi da je volja zakonodavca volja drave. A drava
ne govori kroz line izjave uesnika u stvaranju zakona, nego
jedino kroz sam zakon. Volja zakonodavca se poklapa s voljom
zakona. Ona predstavlja samo personifikaciju ukupne sadrine
zakonodavstva, sadrinu zakona odraenu u fingiranoj svesti o
jedinstvu51 (podvukao I.M.T.).
Rijeivi na ovaj nain famozno, viekratno teorijski prijeporno
pitanje volje, Radbruch sada dolazi do sutine pojma pravnike interpretacije. Volja zakonodavca, dakle, nije sredstvo tumaenja nego
cilj i rezultat tumaenja, izraz za apriornu nunost sistematski
neprotivrenog tumaenja celokupnog pravnog poretka. Otuda je
moguno da se kao volja zakonodavca utvrdi neto to uopte nije
postojalo u svesnoj volji sastavljaa zakona52 (podvukao I.M.T.).
Pravniko tumaenje u ovome kontekstu znai dubinsko poniranje
kroz unutarnju logiku pozitivnog pravnog poretka, u unutarnjost
pozitivnog pravnog propisa, odnosno njegovu unutarnju logiku.
Istinska pravna logika je logika dogmatske pravne nauke. U tome
smislu i Radbruchovo upozorenje da tuma moe razumeti zakon
bolje nego to su ga razumeli njegovi tvorci, zakon moe biti mudriji
od njegovih sastavljaa on ak mora biti mudriji od njegovih
sastavljaa53 (kurziv G.R.).
Ovom logikom hermeneutike sveta mudrost zakona samo to
se ne uzdie do svete mudrosti Biblije, a pravno-nauna svetost
interpretacije do uzoritosti, homiletike, odnosno tumaenja Svetoga
pisma. Takve komparacije, uostalom, nudi i sam Radbruch stvarajui
prostora za dalje eksplikacije.54 Tuma mora biti u stanju, pie
Radbruch, da u zakonu pronae za svaki pravni sluaj koji se
50

Ibidem.
Ibidem.
52
Ibidem.
53
Loco citato.
54
Ibidem, v. str. 144/145.
51

74

PREGLED

moe zamisliti, jasnu i neprotivrenu odluku,55 pozivajui se na

Code civil prema kojemu sudija koji odbije da donese odluku pod
izlikom da zakon ne pominje taj sluaj, da je on nejasan ili nedovoljan, moe biti optuen da je odbio da presudi sluaj.* Presuuje
jurisprudencija. U tome smislu, smislu jurisprudencije, pravniko
tumaenje je nerazdvojiva smea teorijskih i praktinih, saznajnih
i stvaralakih, reproduktivnih i produktivnih, naunih i nadnaunih,
objektivnih i subjektivnih elemenata.56 Zato se ono ne moe
shvatiti kao naknadno miljenje o prethodno miljenom, nego
kao dovravanje misli prethodno miljenog. S obzirom na to da volja
zakonodavca ne moe biti fiksirana kao jednom odreena sadrina
za sva vremena, njoj ostaje mogunost da na nove pravne potrebe
i pravna pitanja u promenjenim okolnostima odgovori sa novim
znaenjima.57 Volju zakonodavca ne treba shvatiti kao onaj jednokratni voljni proces kojim je zakon stvoren, nego kao promenljivu
trajnu volju koju nosi zakon58 (podvukao I.M.T.). Zakonodavac
kae Hobs nije onaj zahvaljujui ijem autoritetu je zakon
prvobitno sainjen, nego onaj zahvaljujui ijem autoritetu on i
dalje ostaje zakon, citira Radbruch Thomasa Hobbesa. ivotom
zakona ivi njegov idejni zakonodavac pred kojim empirijski
zakonodavac odstupa. Solon je, kae legenda, zavrivi svoje zakonodavno djelo, dobrovoljno otiao u izgnanstvo. Jednom dovreno
pjesniko djelo nastavlja da ivi svoj ivot neovisno o ivotu pjesnika.
Pravniko tumaenje zakona znai razumijevanje ideje (duha)
zakona. Tumaenje je in razumijevanja, ono iz razumijevanja
55

Ibidem, str. 142/143. Arthur Kaufmann, jedan od potovalaca, sljedbenika

i kritiara Radbruchova djela na ovo bi dodao: Pa ni pozitivni zakon, sa svojim
optim normama, nikada ne odluuje neposredno i nesumnjivo o nekom stvarnom, konkretnom sluaju; neki zakon je jednoznaan u strogom smislu samo
tamo gde koristi brojeve, jer su samo brojevi univokni. Pravo i razmevanje
prava osnovni problemi hermeneutike filozofije prava (Prethodna razmatranja o pravnoj logici i ontologiji relacija, str. 79-105), Beograd Valjevo,
Gutenbergova galaksija Valjevska tamparija, 1998, str. 83.
*
Citat prema Radbruchu, (op. cit.).
56
Ibidem, str. 143.
57
Ibidem.
58
Loco citato.

Loco citato.
PREGLED

75

proizlazi. A razumjeti, u prethodnome kontekstu, znai prihvatiti,

usvojiti ono to jeste takvo kakvo jeste. Razumijevanje zakona znai
razumijevanje znakova, a znakovi su rijei koje nam saopavaju
volju zakonodavca. Pravniko tumaenje nije magijsko, mistino.
Ono nije ni intuitivno, nego u potpunosti racionalno. Ono nije igra
dubokoumnosti nego logika interpretacija. Ali ako se poreklo
logike nalazi u retorikoj nastavi sofista, onda je nauna logika
prvobitno, pre svega advokatska logika, jer retorika je vetina
dokazivanja i pobijanja u dijalogu, pre svega u govoru na sudu59
(podvukao I.M.T.). Ova se logika ne pita ta je zamiljao zakonodavac? Njeno pitanje glasi: ta se za tu stvar moe pronai u
zakonskom tekstu60? Ona trai smisao koji se pronalazi u zakonu
mada nije bio unet u njega61, a ne smisao koji bi mu se mogao dati
ili koji je, moda, zakonodavac imao na umu. Takvo racionalno,
advokatsko tumaenje zakona samo na osnovu samog zakona,
najsrodnije je biblicizmu staroprotestantske teologije, po kome
se nita nije zasnivalo bez Svetog pisma, a sve se zasnivalo na
Svetom pismu62 (podvukao I.M.T., kurziv G.R.).
2. Konstrukcija i sistematika
Konstrukcija i sistematika ine drugu i treu fazu posla
Radbruchove odistinske dogmatske, sistematske pravne nauke.
One proizlaze iz prve faze, tj. interpretacije, odnosno pravnonaunog razumijevanja koje znai i istodobno usvajanje prava kao
pojma prava ili datosti iji je smisao da ostvari ideju prava63
ili pokua ostvarenje njegove ideje. Konstrukciju i sistematiku
Radbruch, zapravo, pravno-logiki odrauje kao jedan posao
koji slijedi pravno-nauno razumijevanje, objanjavajui njihovo
razlikovanje razlikovanjem pojmova pravni institut i pravni
poredak. Pravna nauka, shvaena u prethodnome smislu, ima
zadatak dvovrsne obrade vlastite grae:
59

Ibidem, str. 146.

Loco citato.
61
Loco citato.
62
Loco citato.
63
Ibidem, str. 150.
60

76

PREGLED

a. kategorijalne obrade, koja pravo predstavlja kao ostvarenje pojma prava i pravnih kategorija sadranih u njemu64, i
b. teleoloke obrade, koja pravo opisuje kao pokuano
ostvarenje ideje prava.65
Tu dvovrsnu obradu, pie Radbruch, nazivamo konstrukcija,
a kad se ne odnosi samo na neki pojedinani pravni institut nego
na pravni poredak kao celinu nazivamo je sistem66 (kurziv G.R.).
I konstrukcija i sistematika se, prema Radbruchu, postavljaju,
u stvari, na dvovrstan naina kategorijalni i teleoloki. Tako
se npr: u procesnome pravu shvatanje postupka kao pravnog
odnosa, ... uenje o zahtevu za zatitu prava67 predstavlja kao
kategorijalna, a svoenje procesnih odredbi na odreene principe,
kao to su procesualna maksima i oficijalna maksima,68 predstavlja
kao teleoloka konstrukcija. Tako se npr. u Uvodu u Krivino
pravo... teorija normi shvata kao kategorijalna69 (podvukao
I.M.T.), dok se uenje o svrsi kazne70 shvata kao teleoloka konstrukcija. Tako npr. pravniki metoda obrade upravnog prava
koji je osnovao Oto Majer, predstavlja njegovu kategorijalnu
obradu71, dok se njegova ranija obrada metodom politikih
nauka72 predstavlja kao isto teleoloka. isto kategorijalna
disciplina je Opta teorija prava.73 Kategorijalna tvorevina je
npr. podela na javno i privatno pravo, a nasuprot tome su radno pravo,
recimo, i privredno pravo teleoloke pojmovne tvorevine74 (podvukao I.M.T.). Tako se u izgradnji pravnog sistema smenjuju
kategorijalna i teleoloka gledita75 (podvukao I.M.T.), a ovisno
64

Ibidem.
Opus citatum.
66
Opus citatum.
67
Loco citato.
68
Loco citato.
69
Loco citato.
70
Loco citato.
71
Loco citato.
72
Loco citato.
73
Loco citato.
74
Loco citato.
75
Loco citato.
65

PREGLED

77

o prevalenciji prvih ili drugih neprekidno su se u istoriji pravne

nauke smenjivale formalistike i finalistike epohe76.
3. Dvije vrste pravnih pojmova
Tri prezentirane faze pravno-naunog posla, kako ih naziva
Gustav Radbruch (on naime as govori o tri, as o dvije faze, svrstavajui konstrukciju i sistematiku u jednu fazu) pravno-nauno
tumaenje ili interpretacija, konstrukcija i sistematika, podrazumijevaju dvije odgovarajue vrste pravnih pojmova. Na jednoj
strani su pojmovi od kojih su sastavljeni pravni propisi, na
drugoj strani su konstruktivni i sistematski pojmovi. Prvu vrstu
Radbruch naziva pravno relevantnim pojmovima, a drugu vrstu
pravim pravnim pojmovima.
a. Pravno relevantni pojmovi
Pravno relevantnim pojmovima Radbruch naziva pojmove
od kojih su sastavljeni pravni propisi,77 posebno pojmove koji
se pojavljuju u pravnim injeninim stanjima zakonski predvienog
i razjanjavaju se tumaenjem78 odnosno interpretacijom. To su
preteno pojmovi o injenicama, kao to su recimo stvar, oduzimanje, namera79 i slino, a sa kojima se stvaranje pravnih pojmova
naslanja na prednaune pojmove.80 Materijal pravne nauke, u
ovome smislu, predstavlja, naravno, kako stvarnost u opem smislu
rijei, oblikovana uz pomo odreenih prednaunih pojmova,
tako i stvarnost oblikovana pomou nepravnih odnosno pojmova
drugih prirodnih ili drutvenih znanosti. Pravno-nauna obrada
stvarnosti se tako ispostavlja kao pojmovna obrada drugoga stupnja,
koja je mogua tek zahvaljujui prethodnom radu izvjesnih prednaunih oblika svijesti, ili radu, u izvanpravnoj oblasti, drugih
nauka. Pravna nauka esto preuzima odreene izvanpravne
76

Ibidem, str. 150/151.

Ibidem, str. 151.
78
Loco citato.
79
Loco citato.
80
Loco citato.
77

78

PREGLED

pojmove, istodobno ih preinaujui za vlastite potrebe. U tome

smislu Radbruch objanjava pravno-naunu preinaku biolokog
pojma zaetka (zaea) ovjeka. Granicu izmeu njega i pojma
roenog oveka pravo ne povlai prema strogo biolokim gleditima,
nego prema pravnim potrebama; ljudsko bie ono smatra zaetkom
dotle dok je za njegovu zatitu dovoljna kazna zbog nedozvoljenog
pobaaja, a ovekom onda kad nastane potreba za pojaanom
zatitom protiv umorstva.81
b. Pravi pravni pojmovi
Pravim pravnim pojmovima Radbruch naziva konstruktivne
i sistematske pojmove pomou kojih ovladavamo normativnom
sadrinom pravnog propisa.82 Oni predstavljaju pojmove o
pravima, pravnim odnosima, pravnim institutima, recimo pravima i
obavezama kupca i prodavca, pravnom institutu kupovine83 i slino.
Radbruchova pravno-logika razmatranja, na kraju, ukazuju
da tri faze pravno-naunog posla interpretacija (tumaenje),
konstrukcija i sistematika ne mogu jedna bez druge i da zadiru
jedna u drugu. Jer tumaenje nije samo pretpostavka za konstrukciju
i sistematiku nego i ono sa svoje strane esto ima za pretpostavku
teleoloku konstrukciju i sistematiku.84 Sve tri faze jednog istog
pravno-naunog posla tijesno se meusobno prepliu.

PRAVNA NAUKA KAO KULTURNA NAUKA

ZASNOVANA NA RAZUMIJEVANJU
1. Pravo u kulturno-civilizacijskome kontekstu
prethodna napomena
Pravo je kulturna ili, bolje reeno, kulturno-civilizacijska
tvorevina. Razumije li se, u tome kontekstu, kultura ishodino, kao
81

Ibidem, str. 152.

Ibidem, str. 151.
83
Loco citato.
84
Ibidem, str. 152.
82

PREGLED

79

odnos ovjeka spram prirode, dakle kreativno, time otpada svaki

vid njenog parcijalnog podrazumijevanja i dolazi se do poimanja
kulture kao ljudskog drutvenog, sveobuhvatnog naina bivstvovanja. Kultura je nain naeg bia, bivstva i bitisanja; svi oblici
njene parcijalizacije dolaze naknadno, poinjui sa dihotomijom
materijalnoga i duhovnoga svijeta. I materijalno i duhovno, meutim,
unato razliitosti svojih sadraja, diskurzivno promiljajui, vode
ka shvatanju kulturnog fenomena, u svim njegovim vidovima,
kroz razliitost manifestacija racija na svim stupnjevima njegova
povijesnog razvitka. Ovaj nas put vodi ka kulturoloko-antropolokome povijesnome prepoznavanju paganusa i civisa, tj. divljaka
iliti barbarina, s jedne, i graanina iliti civila, s druge strane povijesti,
i njihovome meusobnom razlikovanju spram odredita bitisanja
prvoga u pretpovijesnoj, drugoga u povijesnoj dimenziji vremenitosti. Ako se, dakle, kultura povijesno-fenomenologijskom redukcijom
najue a najire svede na odnos ovjeka spram prirode, onda se,
ergo, istim metodom, pojam civilizacije, najue a najire, svodi na
odnos graanina spram barbarstva, odnosno divljatva. Konsenzualnim teorijskim jezikom kazano, rije je o odnosu historije i prethistorije (prahistorije) u kome se, u prvome planu, ispostavlja ili
iskazuje odnos ovjeka prema samome sebi i odnos ovjeka prema
drugome ovjeku odnosi izmeu ljudi posredovani prirodom
odnosno stvarima koji se, potom, kulturno-civilizacijski multipliciraju. Sa ovih filozofsko-povijesnih i kulturoloko-antropolokih
pozicija razumijevanja, pravo kao oblik svijesti samo sebe locira
u samo ishodite kulture i civilizacije i samo sebi daje status jedne
od prvih, konstantno dograivanih i usavravanih tvorevina te iste
kulture i te iste civilizacije.
2. Tri glavna obiljeja pravne nauke
Pravo i razumijevanje prava kao stvarnosti, u prethodnome
irem kontekstu, znai razumijevanje kroz pravo i posredstvom prava

Ovdje namjerno izostaje opservacija odnosa kultura religija, religija

kultura, kao i ukazivanje na religijsko i antropoloko porijeklo prava, jer to
iziskuje ire izvankontekstualno podruje istraivanja.

80

PREGLED

naeg vlastitog odnosa prema prolosti, prema sadanjosti i prema

budunosti odnosa u smislu historijskoga i stvarnoga pluraliteta
pozitivnih pravnih poredaka. Odnos prema prolosti implicira
shvatanje prava ne kao sluaja, ne kao udesa, nego kao povijesne,
kulturno-civilizacijske tekovine ili steevine koja nam je podarena,
odnosno koju smo stekli naslijeem rezultata rada duha prethodnih
generacija. Odnos prema sadanjosti odreuje shvatanje prava
(lege lata) kao naina nae konkretne egzistencije u datom nam
vremenu i prostoru; kao sredstva odranja naeg postojeeg,
datog, (konkretnog) kulturno-civilizacijskog bitisanja. U pogledu
budunosti pravo (lege ferenda) se javlja kao jedno od najvanijih
sredstava unapreivanja i usavravanja nae kulture i civilizacije
(Rosco Pound), ili, u slinome smislu, kao djelovanje saveza mudrih
i dalekovidih protiv kratkovidih (Rudolf von Jhering).
Opservacija Radbruchovog shvatanja pravne nauke u uem
smislu, kao odistinske, sistematske, dogmatske pravne nauke,
usmjerava ovaj diskurs na prethodno izloeno, sredinje shvatanje
prava (lege lata) kao naeg odnosa prema sadanjosti prava, dakle,
kao postojee stvarnosti, odnosno naina konkretne egzistencije
u datom nam vremenu i prostoru. Ta odistinska sistematiska, dogmatska pravna nauka, prema Radbruchovome shvatanju, jeste
kulturna nauka zasnovana na razumijevanju, koju, pored
toga, obiljeavaju jo i zasnovanost na individualizaciji i njena
povezanost sa vrijednou. Svakome od ova tri obiljeja pripada
posebno razmatranje.
a. Zasnovanost na razumijevanju
Ovdje je, jezikom logike konstrukcije posla dogmatske pravne
nauke Radbruchovim prethodnim jezikom govorei, rije o interpretaciji odnosno tumaenju koje postaje moguno razumijevanjem.
Razumijevanje na kome se zasniva dogmatska pravna nauka nije,
meutim, razumijevanje injeninosti bilo kojega zamiljenog
smisla, nego razumijevanje objektivno vaeeg smisaonog
znaenja pravnih propisa85 (podvukao I.M.T.). Objektivno vaei
85

Ibidem, str. 153.

PREGLED

81

smisao koji stvarnost prava usmjerava prema njegovoj ideji (pravdi)

kao vrijednosti, u kontekstu prethodne analize Radbruchove pravne
filozofije i logike, odreen je pojmom pravnosti. Pravni propisi
su imperativi. Imperativ je izraavanje nekog htenja. A objektivni
smisao htenja jeste trebanje. Sadrinsko znaenje jednog voljnog
procesa, ne uputajui se u to da li on sadri neto to se stvarno
hoe, ne moe se uopte drukije izraziti nego pomou neeg to
treba,86 pie Radbruch. Predmet dogmatske pravne nauke, prema
tome, jesu injenice, pravni imperativi, stavovi htenja, ali poto
pravna nauka ne posmatra te injenice kao takve nego u njihovom
objektivnom smislu, ona ih tretira kao stavove trebanja, kao norme.87
Prebacujui se za trenutak, zbog filozofske racionalizacije miljenja,
na ravan ontologije, on potom navodi da pravna nauka ima predmet
jedne nauke o biu88 (podvukao I.M.T.), a metod jedne nauke
o normama,89 (podvukao I.M.T.) kao stavovima trebanja,
imajui u vidu, razumijevanja radi, iri krug normativnih znanosti
u kojemu svoje zasebno mjesto zauzima i dogmatska pravna
nauka. Uspostavom jedinstva bia i trebanja i stavljajui oboje u
pojmovni okvir kulture, Radbruch, na kraju, pravnu nauku odreuje
kao nauku o biu i to nauku o kulturi,90 mislei pod biem bie
kulture i mislei kulturu nainom bivstvovanja ili bitisanja.
b. Zasnovanost na individualizaciji
Zasnovanost dogmatske pravne nauke na principu individualizacije Radbruch shvata i tumai dvojako: prvo, u smislu razumijevanja i interpretacije posebnosti pojedinanih pozitivnih pravnih
poredaka; drugo, u teleolokome smislu svrhovitosti koja individualizira. Dogmatska pravna nauka, unato tome to je iz nje proistekao pojam zakona koji uopava, za njega nije nomotetika,
uopavajua znanost, nego nauka zasnovana na individualizaciji.
86

Loco citato.
Loco citato.
88
Loco citato.
89
Opus citatum.
90
Opus citatum.
87

82

PREGLED

Princip individualizacije dogmatske pravne nauke on objanjava

razlikom izmeu pojma zakona u prirodnim znanostima i pojma
pravnog kao pozitivnog zakona koji je stvorila dogmatska pravna
nauka. Dok se u prvome sluaju, u domeni, dakle, prirodnonaunog
zakona, pojedinani dogaaj uzima kao primjer djelovanja opeg
zakona, u domeni dogmatske pravne nauke zakon postoji samo radi
odluivanja o pojedinanim sluajevima91 koji djeluju u objektivnom smislu zakona ili protivno njegovome objektivnom smislu.
Predmet pravne nauke, pie Radbruch, ne ine pojedinani
zakoni, nego pravni poredak u koji se uklapaju ti pojedinani
zakoni92 (podvukao I.M.T.), pa, prema tome, ni zadatak pravne
nauke nije da prelazei preko posebnosti pojedinanog, nemakog
ili francuskog pravnog sistema, dopre do propisa zajednikih svim
pravnim porecima, nego da upravo te pravne poretke shvati u
njihovoj individualnosti.93
U teleolokome smislu, pie Radbruch, pravo u stvari ne
predstavlja ukupnost normi, nego ukupnost odluka.94 Otud i
zanimanje naunika dogmatske pravne nauke upravo za obim,
granice i granine sluajeve zakona95, a ne za zakon kao opi iskaz
koji zanima naunika iz oblasti prirodnih nauka. Pravnika dogmatiara zakon zanima kao jedan vid saimanja mnogih pojedinanih iskaza, tj. ekonomisanja u miljenju. Uprkos nomotetikog
karaktera prava, proizilazi idiografski karakter pravne nauke,96
zakljuuje, na kraju, Radbruch.
c. Povezanost sa vrijednou
Povezanost sa vrijednou ini tree meu tri glavna obiljeja
dogmatske pravne nauke. Princip vrijednosti je, u stvari, kriterioloki
princip. Pravna nauka je za Gustava Radbrucha, kao to je ve
91

Ibidem, str. 154.

Ibidem, str. 153.
93
Ibidem, str. 153/154.
94
Ibidem, str. 154.
95
Loco citato.
96
Opus citatum.
92

PREGLED

83

osvijetljeno, jedna kulturna nauka ili nauka o kulturi, a nauka o

kulturi preuzima samo one injenice iji je odnos prema kulturnim
vrednostima na koje je ona usmerena pozitivan pa i negativan,
tj. kao ostvarenja vrednosti ili promaaji vrednosti, unapreivanja
vrednosti ili ometanja vrednosti.97 Zasnovanost na individualizaciji,
sama po sebi, bez povezanosti pravne nauke sa vrijednou, utopila
bi pravnu nauku u more razliitih individualnih injenica bez
mogunosti njihove dosljedne diferencijacije i razdvajanja bitnih od
nebitnih i manje ili vie bitnih ili nebitnih. Kriterij diferencijacije
i razdvajanja je mjera (mjerilo) vrijednosti sa kojim se individualnost injenica dovodi ili stavlja u odgovarajui odnos.
Povezanost s vrednou istovremeno oznaava i promenljivost
predmeta kulturnih nauka. Svaka promena u proceni vrednosti sa
kojima se povezuje istovremeno oznaava i promenu u rasporeivanju predmeta sa kojima se povezuje. Svako novo vremensko
razdoblje oduzima injenicama, dotada povezanim s vrednou,
njihovu sutastvenost, i obrnuto, dotada beznaajne injenice
povezuje s vrednou; za svako vremensko razdoblje pomera se
npr., granica izmeu istorijskih i prosto zastarelih injenica
svako razdoblje pie istoriju iznova. Zato i nije nikakvo udo to
svako razdoblje mora i svoju pravnu nauku da pie iznova98
(podvukao I.M.T.).
Pascal Blaise, francuski filozof i znanstvenik, koji je, zajedno
s Pierreom Nicoleom i Antoineom Arnauldom sudjelovao u stvaranju
logike Por Royala, pisao je jo u sedamnaestome stoljeu: Skoro da
nema nieg pravednog i nepravednog ije se svojstvo nee promeniti sa promenom klime. Sa tri stepena geografske irine rui se
itava jurisprudencija. Jedan meridijan odluuje o istini, nekoliko
godina o posedu. Osnovni zakoni se menjaju: pravo ima svoja vremenska razdoblja. Smena je to pravda kojoj granice utvruju reka
ili planina! Istina s ove strane Pirineja, a s one strane zabluda.99
Mnogo kasnije, u dvadesetome stoljeu, francuski sociolog
Georges Gurvitch, ija misao inae korespondira s Radbruchovom,
97

Ibidem, str. 154.

Ibidem, str. 154/155.
99
Ibidem (citat prema G. Radbruchu).
98

84

PREGLED

smatrao je da najneposredniji podaci pravnog iskustva jesu normativne injenice i pravda koja njima upravlja100, ali i isticao:
Pravda i pravne vrednosti su najpromenljiviji elementi meu
svim manifestacijama duha.101 Najpromjenljiviji jer istovremeno
variraju kad je u pitanju funkcija: a. varijacije u iskustvu (saznavanju) vrednosti; b. varijacije u iskustvu (saznavanju) logikih
ideja i intelektualnih predstavljanja; c. varijacije u recipronim
odnosima izmeu emocionalnog voljnog iskustva i intelektualnog
iskustva; d. varijacije u odnosu izmeu iskustva (saznavanja)
duhovnih i saznavanja ulnih podataka. Zato definisati pravo kao
pokuaj ostvarenja pravde u datom drutvenom miljeu ne predstavlja nikakvu opasnost, ukoliko se uzme u obzir promenljivost
aspekata same pravde102 (podvukao I.M.T., kurziv G.G.).
Promjenljivost predmeta istraivanja dogmatske pravne
nauke za Radbrucha ne predstavlja nikakav dokaz protiv njene
naunosti,103 jer bi se, u protivnom, mogao onda isti prigovor uputiti
i historijskoj znanosti. Potez zakonodavevog pera, koji pravnoj
nauci oduzima neki stari predmet i daje joj novi, nije samovoljniji
... od udarca vojskovoinog maa, koji menja ocenu politike
vrednosti i time zahteva pisanje nove politike istorije.104 Jedina
razlika izmeu promenljivosti predmeta pravne nauke i promenljivosti recimo predmeta istorijske nauke je u tome to se kod one
prve promena dogaa trenutno, nekim istorijskim aktom, a kod ove
druge veinom, ali ni u kom sluaju uvek, u toku dueg istorijskog
razvitka.105 Promjenljivost predmeta pravne nauke, za Radbrucha, ne
opravdava prigovore protiv jurisprudencije kao nauke ...
prigovore opravdava to to se on samovoljno menja106 (podvukao
I.M.T.). Time se zaokruuje Radbruchova logika pravne nauke.

100

Georges Gurvitch, Sociologija prava, Podgorica, CID, 1997, str. 61, v.

i Ideju drutvenog prava istog autora.
101
Ibidem, str. 62.
102
Opus citatum.
103
Gustav Radbruch, ibidem, str. 155.
104
Ibidem.
105
Ibidem, str. 156.
106
Ibidem, str. 155.
PREGLED

85

ETIKE REFLEKSIJE RADBRUCHOVE

PRAVNE FILOZOFIJE
1. Pravo i etika
Pravo i etika se, s obzirom na princip sekularizacije, uobiajeno
odvojeno razmatraju. Nije li meutim, hrabro reeno, taj princip u
stvarnosti prava, nerijetko, suvie rigidno shvatan i primjenjivan?!
Postoji li ipak izmeu njih neka spona koja ih teorijski i praktiki
zbliava i povezuje?
U oba sluaja (i prava i etike) radi se o normativnosti. Ali dok
je u sluaju prava rije o normativno oblikovanoj stvarnosti, u sluaju
etike rije je o znanstvenom oblikovanju normativnosti. Tragom
Radbruchove misli, definiranje odnosa izmeu ovih razliitih sfera
zahtijeva ubacivanje u teorijsku igru dvaju pojmova pravde i
morala. Ako se, pie Radbruch, pravo i etiko dobro postave
jedno pored drugog, to znai da se uporeuju nesamerljive veliine.
Pravo je kulturni pojam, etiko dobro vrednosni pojam. Kao
to ideja pravde postaje kulturna stvarnost u pravu, tako ideja
etikog dobra to postaje u moralu, tj. u psiholokoj injeninoj
savesti. Uporeivati se mogu ili dva vrednosna pojma: pravda i
etiko dobro, ili dva kulturna pojma: pravo i moral107 (podvukao
I.M.T., kurziv G.R.).
Preformulacijom pitanja odnosa prava i etike (jedne stvarnosti,
jednog kulturnog pojma i jedne znanosti, znanosti o vrijednosti)
u pitanje odnosa prava i morala (dva kulturna pojma), Radbruch,
linijom svog prethodnog pomirenja stvarnosti i vrijednosti, nailazi na
trag rjeenja, u prvi mah nerjeive diskrepancije i raskola izmeu
prava i etike. Putokaz se, i ovaj put, ukazuje u ideji pravde koja kao
vrijednost prava i etiko dobro istodobno, tj. moralna vrijednost,
upuuje ka drevnoj sinkretikoj formuli prava: Ius est ars boni et
aequi (Pravo je umjetnost dobrog i pravinog). Trebalo se toga,
na ovome mjestu, prisjetiti. Kako Radbruch prethodnim tragom
svoje pravne filozofije dolazi do cilja s obzirom na dvije razliite
vrste volje heteronomnu volju prava, s jedne, i autonomnu volju
107

86

PREGLED

Radbruch, ibidem (Pravo i moral str. 52-64), str. 52.

morala, s druge strane, odnosno izvanjski karakter prava i unutarnji

karakter morala?
Voen iskustvenom spoznajom, Radbruch pie: Pravno iskustvo, meutim, ipak zna i za unutranje ponaanje, koje je esto
pravno relativno, kako po tome to je unutranje ponaanje, koje
tu spada, merodavno za pravno tretiranje nekog odreenog
spoljanjeg ponaanja (npr. oblici duga, poverenje), kao ponekad i
po tome to je unutranje ponaanje ponaanje samo za sebe u
stanju da izazove pravna dejstva; tako u sluaju kad ugroavanje
duevnog zdravlja nekog deteta moe da dovede do naloga za
stavljanje pod starateljstvo108 (kurziv G.R., podvukao I.M.T.).
S druge strane, Kao to se dobronamerne elje za kojima nikad
ne usledi delo, dobre namere kojima je poploan put u pakao, ne
uraunavaju u zasluge, sledstveno tome ni u pohoti , u napasti,
u iskuenju jo uvek ne smemo videti krivicu109 (podvukao I.M.T.).
Tako, zakljuuje Radbruch, spoljanje ponaanje postaje dostupno moralnom, a unutranje pravnom prosuivanju110 (podvukao I.M.T.). Dalji tok Radbruchove misli, u ovome kontekstu,
moe se predoiti u jo nekoliko osnovnih teza koje ne zahtijevaju
posebno obrazlaganje.
Antiteza spoljanji karakter unutranji karakter moe
dalje imati pred oima i subjekta svrhe prava i morala. Pravna
vrednost karakterie neku radnju kao dobru za zajedniki ivot,
moralna vrednost naprosto kao dobru. Pravna vrednost je
vrednost neke radnje za druge ili za ukupnost drugih, moralna
vrednost naprosto vrednost neke radnje111 (kurziv G.R., podvukao I.M.T.).
Suprotstavljanje spoljanjeg i unutranjeg karaktera ini se
da se ... odnosi na razliitost njihovih naina obvezivanja. Moral
zahteva da se obaveza izvri zato to to nalae oseanje obaveznosti,
pravo doputa i druge pobude. Moralu je dovoljna samo duhovna
nastrojenost koja odgovara normama, pravu ve ponaanje koje
108

Ibidem, str. 53.

Loco citato.
110
Ibidem, str. 53.
111
Ibidem, str. 55.
109

PREGLED

87

odgovara propisima, ili, kao to se Kant izrazio: moral zahteva

moralnost, pravo samo legalnost112 (kurziv G.R., podvukao
I.M.T.).
Konano, spoljanji karakter prava i unutranji karakter
morala traio se u razliitosti izvora njihovog vaenja: pravu se
pripisuje heteronomija zato to pravo onima koji su mu potinjeni
pristupa spolja, kao neka tua volja koja obavezuje; moralu se
pripisuje autonomija zato to njegove zakone svakome namee
samo vlastita moralna linost113 (kurziv G.R., dr. I.M.T.).
Zadnja teza vraa disput unazad sve do porijekla prava i
morala i njihovog drutvenog karaktera. Pravne norme, podsjea
prethodno Radbruch, u svom praobliku imaju karakter merila
po kojima se meri zajedniki ivot pojedinaca, a ne karakter
zapovesti upuenih pojedincima... a pravo je po svom prvobitnom
karakteru sastavljeno iz normi vrednovanja a ne iz normi
odreivanja114 (podvukao I.M.T.). Transformacija normi vrednovanja u norme zapovijedanja, u imperativne zapovijesti i zabrane,
dogaa se naknadno, sa ciljem zajednice da sprijei neprikladno
ponaanje pojedinaca. Na ovo upuuju i izvorno porijeklo rijei
moral i njeno znaenje. Mos, moris (latinski), isto kao i ethos
(njegov starogrki analogon) izvorno oznaavaju obiaj zajednice,
drutva, odnosno skup pravila ponaanja pojedinaca koja vae
u drutvu, zajednici. Iz toga rakursa, moglo bi se porijeklo prava,
njegovo ishodite, traiti u moralu, etosu kao skupu pravila
ponaanja koja nalau sami bogovi (mythos mit kao nepisana
povelja ponaanja u cilju zajednikog samoodranja), pa, sljedstveno
tome, ak i u mitologiji. Dalji tok problematizacije usmjerava
raspravu ka znaenju pojma etika koja je danas shvaena kao
filozofijska disciplina znanost o moralu. Ali, izvan i prije ovoga,
porijeklo rijei koja danas nosi to znaenje, etimoloki je ukorijenjeno
u ethosu kao skupu pravila ponaanja, obiaju. Ne zapoinje li
112

Ibidem, str. 56.

Ibidem, str. 59/60.
114
Ibidem, str. 58.

Pitanje usmjerava ka religijskome porijeklu prava i vraa unazad sve do

npr. dekaloga, to nije namjera ove disputacije.
113

88

PREGLED

pravo, u svojoj vioj genetikoj fazi, kao obiajno pravo ius

non scriptum, odnosno kao manifestacija sebi primjerenoga tipa
drutvenosti!
Napokon, i glavno obiljeje prava kao heteronomne volje
optereeno je proturjejem, jer, kako pie Radbruch, heteronomno
obvezivanje, obvezivanje tuom voljom predstavlja protivrenost
po sebi. Htenje moe proizvesti neko moranje, ako ga prati mo
prinude, ali nikada ne neko trebanje ni tue htenje, pa ak ni
vlastito: izraz autonomija se podrazumeva samo ako se kao
obvezujui subjekt samoobvezivanja ne razume nikakvo htenje,
ma bio to i zahtev savesti, uopte nikakva empirijsko-psiholoka
stvarnost, nego moralna linost, isto normativna idealna i irealna
tvorevina, drugim reima samo norma koja obavezuje: ne obavezuje savest, nego norma koja u njoj govori115 (podvukao I.M.T.).
Antinomija do antinomije, sve same antinomije.
Proturjenosti na koje je ukazano, sada, prema Radbruchu,
otvaraju dilemu: treba li se pravo shvatiti kao volja, a onda se
odrei obrazloenja njegove normativnosti ili posmatrati
pravo kao neto normativno, a onda to vaenje obrazloiti
autonomno, kao zahtev vlastite moralne linosti onoga koji je
potinjen pravu116 (podvukao I.M.T.)? Ovim pitanjima Radbruch
ve nazire odreenu sponu izmeu prava i morala, ali ne u smislu
shvatanja prava kao etikog minimuma (Georg Jellinek) ili
etikog maksimuma (Gustav Schmoller). Ekstenzivnog etikog
minimuma zato to na stepen pravne obaveze uzdie samo
pojedine moralne obaveze117 (podvukao I.M.T.); intenzivnog
etikog minimuma zato to se zadovoljava spoljanjim ispunjenjem i ne zahteva unutranje ubeenje118 (podvukao I.M.T.).
Etikog maksimuma zbog prinudne moi njegovog sprovoenja
nasuprot fizikoj nemoi morala119 (podvukao I.M.T.). Oba ova
gledita, i Jellineka i Schmollera, upozorava Radbruch, previaju
115

Ibidem, str. 60.

Ibidem.
117
Ibidem.
118
Ibidem.
119
Ibidem.
116

PREGLED

89

mogunost traginih konflikata izmeu prava i morala, do kojih

usled karaktera prava da propisuje i karaktera morala da ubeuje
moe doi u liku zloinca iz ubeenja,120 napominje i upozorava
Radbruch (podvukao I.M.T.).
Tek odreenu sponu izmeu prava i morala Radbruch pri kraju
rasprave nalazi kroz pojmove njihove sadrine i svrhe. Pravo i
moral se, tavie, po sadrini svojih zahteva poklapaju samo
delimino i sluajno. Veza izmeu te dve normativne oblasti sastoji
se, tavie, u tome to je moral s jedne strane svrha prava, i upravo
stoga, s druge strane osnov njegovog obvezujueg vaenja121 (kurziv
G.R., podvukao I.M.T.). Na samome kraju svoje disputacije, dosljedno prethodnome pomirenju stvarnosti i vrijednosti, Radbruch
unato isticanju meusobnih napetosti, rjeava problem ne samo
dovoenjem do pomirenja prava i morala nego i do utapanja prava
u moral. Tako se odnos izmeu morala i prava pojavljuje kao odnos
bogat napetostima. Pravo na prvom mestu stoji pored morala isto
tako tue, isto tako razliito, a moe biti ak i suprotno, kao to
sredstvo uvek stoji pored svrhe, da bi tek naknadno, upravo kao
sredstvo ostvarenja moralne vrednosti, uestvovalo u spoju
svrhe s vrednou, i tako, zadravajui vlastitu zakonitost, bilo
ukljueno u moral122 (podvukao I.M.T.). to li bi samo na ovo
rekli ortodoksni dogmatiari Kelsen i drugi?!
Rasprava o odnosu prava i etike doekala je tako sretan zavretak zahvaljujui Radbruchovim razmatranjima odnosa prava i
morala. Za sretan zavretak, zasluga i zahvalnost, dabome, pripadaju
pojmu i fenomenu kulture u iji okvir, uz pravo i moral, pripada
dakako i etika, koja, i da se izuzme ve ovdje reeno o njoj, jeste
stvarna nauka (dio stvarnosti dakle iji je posao vrednovanje,
normiranje). A beskrajno i zahvalno nebo kulture, kao sveobuhvatno
zaokruenje bia i bitisanja, zasigurno je naklonjeno i etici zbog
njene kreativnosti.

120

Ibidem, str. 60/61.

Ibidem, str. 61.
122
Ibidem, str. 64.
121

90

PREGLED

2. Etiko-humanistika dimenzija Radbruchove

filozofsko-pravne misli
Ako se, od strane stricto sensu ili ortodoksnih dogmatiara
normativista Radbruchovoj pravnoj filozofiji moe prigovoriti
zbog njenoga kulturolokog diskursa i habita, onda se njena odbrana,
zasigurno, moe zasnovati na injenici da pravo kao stvarnost, za
ovu filozofiju, ne postoji samo po sebi i za sebe, nego po ovjeku
i za ovjeka; da pravo, kao uostalom i sve drugo to imamo, nije
jednom za svagda dato i kao takvo petrificirano, nego da i ono,
kao i sama svijest ija je ono tvorevina, podlijee mijenjanju i
usavravanju kao modusima bia i bitka; da biti u pravu i po
pravu ne znai samo formalnu uklopljenost u shematizam njegova
pozitivnog poretka, nego i imati esencijalno ljudsko pravo
djelovanja na pravo u smislu njegova usmjeravanja prema
esencijalno-egzistencijalnim vrijednostima ljudskoga drutva.
Samo iz takve filozofije iz koje progovara esencijalna nutrina
ljudskoga bia mogla se poroditi Radbruchova formula o zakonskom nepravu i nadzakonskom pravu kao moto estoke,
radikalne kritike nacionalsocijalistikoga pravnog poretka i rezultanta te kritike. Radbruchova pravna filozofija upozorava koji se
monstrum moe izroditi iz prava i opravdati pravom ukoliko se
ono lii temeljnih ljudskih vrednota. Radbruch je bio jedan od rijetkih
koga je nacionalsocijalistika diktatura i njena drava nepravde
natjerala da, makar privremeno, okrene lea pozitivizmu i da se
preda filozofiji vrijednosti. A upravo iz tog perioda potjee uvena
inkriminirana reenica: Preziremo svetenika koji propoveda
suprotno svom ubeenju, ali potujemo sudiju koji ne dozvoljava
da ga njegov osjeaj za pravdu navede na to da se ne pridrava
zakona123 (podvukao I.M.T.).
U jednu filozofiju moe vjerovati samo ukoliko sukladno
njoj i ivi kae jedna istonjaka misao. Gustav Radbruch je svoju
filozofiju ivio i u nju, cijeloga svoga ivota, vrsto vjerovao. To
dokazuje i ivotni put filozofa. Filozofija ivot ne treba da ini
lakim, nego upravo da ga problematizuje. Jedan filozofski sistem
123

Prema Walter Grasnick, ibidem, str. 173.

PREGLED

91

treba da nalii gotikoj katedrali, u kojoj mase nose jedna drugu

opirui se jedna drugoj. Kako bi sumnjiva bila filozofija koja svet
ne bi smatrala svrhovitom tvorevinom uma, a ipak dopustila da se
on bez protivrenosti utopi u sistem uma! I kako bi suvino bilo
bivstvovanje, kada svet u krajnjoj liniji ne bi predstavljao protivrenost a ivot odluivanje124 njegove su rijei.

124

92

PREGLED

Gustav Radbruch, ibidem (Antinomije ideje prava, str. 94-100.), str. 100.

UDK 130.2

Spahija Kozli

KRITIKA MODERNE KAO KRITIKA

IVOTNOG STILA
Jedno itanje Simmelove filozofije kulture
CRITICISM OF MODERNISM AS
CRITICISM OF A LIFESTYLE
A Reading of Simmels Philosophy and Culture

Saetak
Ako bismo kod Georga Simmela traili oslonac u kojem njegova
filozofija najjasnije dolazi do izraaja, onda bi to, bez sumnje, bio
pojam kulture i fenomeni koji stoje na relaciji subjekt objekt ili
dua duh. Simmel je vie nego kategorian kada kae da je duh
druga ljudska instancija, ali instancija takve prirode da producira
vlastite tvorevine koje nastavljaju egzistirati u osebujnoj samostalnosti nezavisno od njenog tvorca.
Kljune rijei: kultura, moderna, ivotni stil, tehnika, povijesni
duh
Summary
If we were to look for the main thread of Georg Simmels
philosophy, in which his ideas make the loudest echo, it would,
without a doubt be the notion of culture and phenomena standing
in relation of subject-object or soul-spirit. Simmel is categorical
in stating that the spirit is another human instance, but of the kind
that produces its own creations which keep existing in peculiar
autonomy, independent of the maker.
PREGLED

93

Key words: culture, Modernism, lifestyle, technical progress,

historical spirit
Napetost kulture Georg Simmel vidi kao suprotstavljenost
subjekta tvorevinama duha: umjetnosti, znanosti, moralu, pravu,
religiji..., a ta diskrepancija je prisutna kao kontinuirani slijed
privlaenja, odbijanja, stapanja, ili nedodirljivosti, pa razloge za
tragediju ljudske kulture trebamo traiti upravo u ovim formalnim
suprotnostima: subjektu, koji je neumoran ali vremenski konaan,
i njegovim produktima, koji su jednom stvoreni, nepokretni, ali
bezvremenski valjani.
Usred tog dualizma, kae Simmel, opstoji ideja kulture, no
ona nije nikakav ideal koji bi se mogao imenovati, nego se radi o
neprekidnom stvaranju koje svoj uzrok ima u formativnom nagonu.
Prva formalna odredba pojma kulture vidljiva je u prevazilaenju
samooblikovanja, odnosno zatvorenosti subjekta, jer je pojedinana
egzistencija nuno upuena na kulturu i njene proizvode; ona je
u biti suoblikovanje kao put od zatvorenog jedinstva kroz razvijeno
mnotvo do razvijenog jedinstva.1
Kako se onda odvija ovaj nikada zavreni ciklus? Tvorevine
kulture odnosno objektivnog duha stalne su stanice pojedinane
egzistencije koje se nalaze na putu njene vlastitosti, i kao takve
one su nuno ukljuive u nju samu, jer ivot svojom dinamikom tjera
na samodovrenje, ali to samodovrenje nije mogue bez tvorevina
koje su mu istovremeno formalno strane. Kultura je, stoga, sinteza
dvaju napetih ali korelativnih elemenata: subjektivne strane due
i objektivnog duhovnog proizvoda, i tu je, podvlai Simmel, temelj
metafizikog znaenja kulture kao povijesne tvorevine, i to takve
tvorevine u kojoj pojam subjekta svoj smisao ima iskljuivo u
objektu, i obrnuto. U ovom simbiotskom odnosu vie je nego oita
nakana prevladavanja tog krutog, zadnjeg dualizma, koji je dijalektiki vidljiv kao poputanje pred snagom objektivnog duha kako
bi se ostvarila vlastita duhovnost, s jedne, te potvrdila mo kulture,
s druge strane.
1

Georg Simmel: Kontrapunkti kulture, Zagreb, 2001, preveo Kiril Miladinov,

str. 25.
94

PREGLED

Dok, dakle, proizvod naprosto objektivnih moi moe biti samo

subjektivno vrijedan, proizvod subjektivnih moi je, naprotiv, za
nas objektivno vrijedan.2
Zato se kultura moe definirati kao individualno sazrijevanje
koje je ostvarivo iskljuivo prihvaanjem objektivnih vrijednosti,
koje su, naravno, nadosobnog karaktera i izvan subjekta. Simmel
problem kulture nastoji i strukturalno objasniti razumijevajui je
kao vrijednost u nekom predmetnom nizu, s tom razlikom to je na
ovaj nain mogue najilustrativnije objasniti i dvije negativnosti
povijesnog duha.
Prva je, smatra on, ravnodunost ili odbojnost spram predmetnih
sadraja kulture, a druga priin ili lana uvjerenost u univerzalno
vaenje pojedinih kulturnih dostignua, koja je najvidljivija, kako
Simmel kae, u prezrelim i umornim epohama.
Potencirajui kulturu kao sintezu, ali ne sintezu kao najneposredniji oblik jedinstva, nego kao dinamini odnos subjekta i objekta
u kojem se podrazumijeva ralanjenost ovih sastavnica, on nas
postepeno uvodi u najnapetija promiljanja moderne.
Tragedija kulture nastupa kada se poremeti sinteza subjektivnih
stremljenja i objektivnih dostignua, odnosno kada je na djelu
dokidanje jedne od ovih dinaminih sastavnica. To je od presudne
vanosti za razumijevanje kulture kao mosta3 kojim subjekt
ostvaruje svoja stremljenja.
2

Ibidem, str. 31.

Pojam mosta se u Simmelovom opusu metaforiki vrlo esto pojavljuje,
i to kao bitna odlika njegovog esejistikog stila pisanja. David Frisby smatra
da je Simmelov stil najlake analizirati putem dvaju njegovih eseja koji su, inae,
prvi prevedeni na engleski jezik, a radi se o esejima Bridge and Door (Brcke
und Tr), objavljenom 1909., i The Picture Frame (Der Bildrahmen), objavljenom 1902. godine. I jedan i drugi upuuju na njegovu specifinu formu iskaza.
Teme razdvajanja i spajanja, daljine i blizine, granica i njihovog ponovnog
otvaranja prisutne su u velikom broju Simmelovih drugih radova (preveo
S.K.). U nekom smislu, one su dimenzije njegovog objanjenja procesa interakcije, naprosto su centralno mjesto njegove sociologije kao izuavanja formi
drutvene interakcije ili drutvenosti ali i njegove filozofije, zakljuuje Frisby.
Zanimljivo je Frisbyjevo poreenje eseja Bridge and Door s Heideggerovim
kasnijim esejom Building Dwelling Thinking i njegove rasprave o tome ta ini
3

PREGLED

95

Vrlo esto se kao primjer kulturolokog uzora u modernom

vremenu uzima primjer antike kulture kao dovrene zatvorenosti,
ali ona ne moe biti model primjenjiv pulsiranju i uurbanosti
tempa naeg razvoja, pa je, stoga, nuno tragati za novim vrijednosnim osloncima.
Kriza moderne je vidljiva u sve veem neslaganju objektivnih
dostignua sa sadrajima i stremljenjima subjektivnog duha, jer
proklamiranje ideje slobode (Hegel) nije u saglasnosti sa idealima
prosvjetiteljstva.
Bez obzira na lanu uvjerenost u napredak, na djelu je neslaganje
pojedinih empirijskih sadraja subjektivnog i objektivnog razvoja,
ili, kako bi to rekao Manfred Frank, tenja i nastojanje za vaenjem
slika svijeta, pozitiviteta tradicije, totaliteta upuuje nas na neodrivost metafizikih postavki svijeta.
Tu se, dakle, in dovrenja a to e rei ujedno i kraja zapadnoevropske duhovnosti ne sagledava kao prosvjetljenje (ne kao
osvjetljenje sebe samoga) nego kao sumrak bogova.4
U tom smislu pojam metafizika ustvari oznaava svojevrstan
sistem zasnivanja smisla i utjehe zapadnoevropske tradicije.
Odgovori na ova pitanja, koja se u filozofiji postavljaju unazad dvije
i po hiljade godina, a koja nude zadovoljenje potrebe za smislom,
svodili su se nekada na ideju, nekada na boga, a nekada na supstancu
ili subjekt. U sreditu svih ovih odgovora je postojanje jednog nadulnog svijeta.5
stvar, odgovarajui na to pitanje rijeima da most moda slui kao primjer za
nae refleksije kao neke vrste cjelovitog propitivanja meuodnosa prostora
i stanovanja.
Uporedi: David Frisby: Introduction to the Simmel Texts, Theory,
Culture & Society, 1994, br. 11, str. 1, dostupno u elektronskoj verziji
na: http://tcs.sagepub.com.
4
Manfred Frank, Conditio Moderna, Novi Sad, 1995, preveo Tomislav
Beki, str. 69.
5
Smrt ovoga svijeta za Nietzschea, naprimjer, znai da je zapadnoevropska
filozofija kao platonizam i kao kranstvo dola do svoga kraja, da su izblijedjele
njene zalihe tumaenja i davanja smisla.
Vrijednosti dosadanjeg svijeta odnosno Zapada ispostavile su se kao nitavne, pa u tom smislu on uvodi pojam obezvrjeivanja vrijednosti kao puta
kojim je zapadna tradicija krenula. Iako Simmel analizi moderne prilazi esto iz
96

PREGLED

Otkad ovjek sam sebe vidi kao ja, odnosno otkad sebe postavlja
kao objekt, konstatira Simmel, objektivirajue ja ne pripada vie
samo njemu, ono je istovremeno i sadraj nekih drugih svjetova,
ali istovremeno se ja oblikuje na jedan specifian nain, jer vanjski
svjetovi zahvaaju ja kako bi ga ukljuili u sebe, oblikujui ga sada
prema svojim zahtjevima. Na ovom mjestu Simmel preciznije
analizira upravo tu stranu kulture koju on na vie mjesta naziva
predmetnom kulturom (sachliche Kultur).6
Kultura je jedan specifian proces kojim subjektivne energije
stjeu objektivaciju, koja je nakon toga nezavisna o stvaralakom
procesu, ali, to je vrlo bitno kod Simmela ona se na jedan poseban
nain vraa odnosno ponovo ukljuuje u subjektivne procese
kako bi se dovrio njihov sredinji bitak.
Meutim, uvijek postoji opasnost gubljenja ovog metafizikog
kontinuiteta koji je, povijesno, vidljiv u gotovo svim kulturama,
a njegovim gubljenjem dolazi do tragedije kulture. Elemente ovog
kulturolokog diskontinuiteta Simmel vidi kao istupanje objektivnog
duha iz svojega podreenog znaenja, pri emu se rue mostovi
preko kojih je iao njegov put kultiviranja. Ovaj proces Simmel
primjeuje prvo u sferi drutvene podjele rada, to e biti temelj
njegovih sjajnih eseja o fenomenima svakodnevnog.
S druge strane, pitanje prisilnog utjecaja tehnike na pojedinca
odnosno prirodnoznanstvene logike objekata protee se u svim
njegovim spisima o kulturi. Opasnost tehnike je prema Simmelu
u njenom bijegu iz domena neposredne upotrebe, a vrlo esto se
manifestira kao tehniki niz koji sam od sebe trai dovrenje,
koje, s druge strane, pojedincu nije potrebno i koje na koncu esto
rezultira besmislenim potrebama. Slino je i u domenu filologije,
gotovo neoekivanih uglova, koji na prvi pogled izgledaju bezazleno, vie je
gotovo neoekivanih uglova, koji na prvi pogled izgledaju bezazleno, vie je
nego oito da je i on, pod utjecajem Friedricha Nietzschea, na tragu prevladavanja
zatvorenog i univerzalistiki koncipiranog metakursa. Sudei prema Simmelovom razumijevanju kulture i njenih dostignua, jasno je da on otvara novi
put odnosno puteve kojima treba ii moderna misao.
6
Uporedi: Georg Simmel, Persnliche und sachliche Kultur, u: Neue
Deutsche Rundschau, 1900, br. 7.
PREGLED

97

u kojoj se opasnost manifestira kao mikrologija, pedanterija i

obrada nebitnoga, odnosno u formi metodolokog praznog hoda
koji je disproporcionalan stremljenjima kulture. U mnogim naukama
zbog toga nastaje takozvano nebitno, suvino znanje, kao zbroj
metodiki besprijekornih spoznaja koje se ne mogu napadati sa
stajalita apstraktnog pojma znanja, ali su ipak otuene od pravog
svrnog smisla sveg istraivanja7. Osim kritike tehnike, Georg
Simmel dodue bez dublje elaboracije gotovo emotivno napada
konvencionalnost sve veeg broja znanstvenih radova koji su,
mogue je, zavjera kaste uenjaka s ciljem neobino produktivne
samooplodnje znanstvenog duha, iji su proizvodi ipak neplodni
u unutranjem smislu i s obzirom na svoje daljnje djelovanje.8
Kriza modernog drutva na ovoj ravni je, stoga, rezultanta
pokoravanja tehnike njenoj vlastitoj logici, spoznatljivoj u formama
profinjenja, usavrenja i produkcije, ali radi se iskljuivo o formama
njezina usavrenja.
Pitanja o znanosti i tehnici kod Martina Heideggera e kasnije
biti usko povezana s njegovim pitanjem o filozofiji kao metafizici,
odnosno pitanju o bitku u okviru kojeg se nauka interpretira kao
specifikum novoga vijeka i gdje se ona transformira u tehniku gospodarenja prirodom. Vidljivo je, pritom, da Heidegger pledira na
ustajanje protiv apsolutiziranja znanosti i njenog dogmatiziranja.
Kada je njegovo promiljanje tehnike u pitanju, on je mnogo decidiraniji. Novi vijek je, prema njemu, epoha opasnosti, ili, kako on
to slikovito opisa noi jedne beskrajne zime. Naravno, ovdje se
ne radi ni o kakvom bjeanju od tehnike sudbine svijeta i prizivanju

Georg Simmel, Kontrapunkti kulture, Zagreb, 2001, preveo Kiril Miladinov,

str. 44.
8
Ibidem, str. 45. Bez obzira na utemeljenost ovakvog stava, koji se svakako
da braniti, mogue je razloge za Simmelovu kritiku, u prvom redu znanstvene
metodologije, traiti i u injenici da je njegova karijera bila u znaku velikog
broja tekoa 1881. godine mu je odbijena doktorska disertacija, a kasnije je
imao problema kada je trebao biti promoviran za privatnog docenta. I u jednom
i u drugom sluaju njegovi znanstveni radovi su ocijenjeni kao nedostatni,
neitki, ne prate temu i tako dalje.
98

PREGLED

prirodnog stanja, nego, slino Simmelu, bit krize kulture treba

traiti u njoj samoj, odnosno kao vid raskrivanja bia9.
Kada Simmel na vie mjesta kae da objektivni duh nema duu,
te da se kultura ima razumijevati kao sinteza subjekta i njegovih
ostvarenja, gotovo da je uputio Martina Heideggera u sjajnu
analizu pitanja tehnike, meutim Heidegger ide dalje kada, ne
zadravajui se iskljuivo na instrumentalnom odreenju tehnike
(kao, uostalom, i Simmel), dolazi do pojma aletheia, pitajui se ta
bit tehnike ima sa otkrivanjem. Sve. Jer na otkrivanju se temelji
svako pro-iz-voenje.10
Na djelu je, smatra Simmel, imanentna logika objektivnog duha
da se samodovrava i u kojoj se zadaa subjekta svodi iskljuivo
na objektivizirano slijeenje i sluenje tehnici.11
Tehnologija sama stvara probleme, za koje nam, na prvi pogled,
nudi rjeenje. Ona nam nudi rjeenje tipa sve to je potrebno jest
9

Heideggerova namjera je da pitanjem o tehnici uputi upravo na bitnost

razlikovanja tehnike od njezine sutine. Dok postavlja ovo pitanje, njemu je na
umu otvaranje radi oslobaanja od povrnog , ali i opasnog prilagoavanja,
odnosno sluenja. Stoga kod Heideggera i jeste od presudne vanosti razlikovanje
instrumentalnog i antropolokog, koje na najgori nain ovjeka izruuje tehnici,
od sutinskog razumijevanja tehnike, koja bit tehnike metatehniki trai iza
nje same. Ona je, zato, put miljenja, kao po-stav (das Ge-stell), koji predstavlja onu vrstu raskrivanja istine koja vlada u sutini moderne tehnike i
sama nije nita tehniko (Heidegger). Po-stav je, tako, povijesna sutina, ili
raskrivanje koje se ne zbiva s one strane ljudskog djelanja, ali nije ni jedino
njime odreen.
Na gotovo slian nain i Simmel i Heidegger postavljaju pitanje koji su to
modusi stupanja ovjeka u slobodne odnose prema tehnici. Odgovarajui na to
pitanje, i jedan i drugi ine otklon od instrumentalnog i antropolokog odreenja.
Dok Heidegger govori o udesu (Geschick) raskrivanja, koje u sebi krije opasnost
krivog shvaanja neskrivenog, dotle Georg Simmel govori o tehnici koja
krije opasnost razilaenja ljudi i stvari.
10
Martin Heidegger, Kraj filozofije i zadaa miljenja, Zagreb, 1996,
preveo Josip Brki, prema izvorniku Die Frage nach der Technik, str. 227.
11
Simmelova misao je, ini se, vremenom bivala sve poticajnija, posebno
za istraivanje modernih fenomena svakodnevlja. Predmetna kultura, kako
Simmel oznaava tehnologiju, danas se uistinu smatra produetkom naih ula
i moi ovjeka. Meutim, ona u konanici, na to nas upozorava Georg Simmel,
otupljuje i atrofira upravo te moi ovjeka.
PREGLED

99

jo malo tehnologije. Bit tehnike i tendencije tehnologije odnosno

predmetne kulture podstakli su Scotta Lasha da dovede u vezu
Simmelov Lebenswelt sa informatikim dobom. Tako, smatra Lash,
Simmelova socijalizacija u informatikom dobu postepeno prerasta
u medijatizaciju, u kojoj je intersubjektivnost na distanci upravo
zahvaljujui medijatizaciji kao savremenoj tehnologizaciji.12
Moderna kultura sve vie biva povezana s egzotikom, dok je,
s druge strane, njenu funkcionalnost sve tee razabrati, to je posebno
zanimljivo u sferi takozvanih mas-medija. Zasienost slikama i
mnotvom informacija televizija, naprimjer, prijeti naem
osjeaju za stvarnost. Pobjeda predmetne kulture, o kojoj Simmel
govori, uoljiva je u brisanju distinkcije izmeu realnog i imaginarnog, odnosno ona nas dovodi do estetske halucinacije stvarnosti
(Baudrillard).
Ta halucinacija u prvi plan istie bitnost stila i senzacije, a
informacije o proizvodima predmetne kulture sve manje bivaju
vezane uz sami proizvod, a sve vie uz takozvani ivotni stil. ovjek
modernog doba ne izraava se vie na nain tradiranog modela, nego
i putem dotad zanemarenih fenomena kao to su modni stil, nakit,
objed, i tako dalje, to je za Simmela neiscrpan izvor inspiracije.
No razloge za ovu kob kulture nikako ne treba traiti u tehnici
odnosno objektu, nego, kako to Simmel slikovito opisa, unitavajue
sile koje su usmjerene protiv nekog bia izviru iz najdubljih slojeva
samog tog bia (podvukao S.K.).
Ova situacija se na stil modernog ivljenja manifestira kao
razilaenje stvari i ljudi, odnosno kao izmicanje objektivnog duha
i uzmicanje ovjeka.
Po svojoj biti kultura bi trebala predstavljati stvaralatvo prema
ljudskoj slici i prema svrsi koja joj je zadana, meutim ono to
danas ispunjava na ivotni prostor u obliku produkata tehnike
jeste uspon objektivnog duha, ali kultura pojedinaca, bar u viim

12

Uporediti: Scott Lash, Lebensoziologie: Georg Simmel in the Information

Age, u: Theory Culture Society, 2005, br. 22,
Dostupno u elektronskoj verziji na: http://tcs.sagepub.com/cgi/content/
abstract/22/3/1 .
100

PREGLED

staleima, nipoto nije napredovala u jednakoj mjeri, tovie u

mnogo emu je nazadovala.13
Pod oitim utjecajem Karla Marxa, Simmel krizu kulture
nastoji sagledati i kroz pojam alijenacije koja se javlja sa drutvenom
podjelom rada, odnosno odvajanjem proizvoda od njegovog tvorca.14
Ta diferencijacija izmeu subjektivnog rada i objektivnih uvjeta
rada u modernoj kapitalistikoj ekonomiji za razliku od umjetnikog stvaralatva u kojem je subjektivna aktivnost neodvojiva
od samog djela i u kojem je djelo zrcalo i izraz osobe dovela je
do postvarenja rada kao bilo koje robe. Tako rad gubi svoju
subjektivnu sutinu kao stvaralatvo i biva niveliran sa svim
ostalim proizvodima.
Da je proizvod rada kapitalistike epohe objekt s odlunim
bitkom-za-sebe, vlastitim zakonima kretanja, karakterom koji je
stran samom subjektu koji ga proizvodi, to e postati najupadljivije
ondje gdje je radnik prisiljen kupovati proizvod svojega vlastitog
rada ako ga eli imati.15
Alijenacija stoga u sve veoj mjeri pospjeuje krizu moderne
kulture i ona se postepeno protee u intimu i stil svakodnevnog ivota,
a upravo to svakodnevlje za Simmela je neiscrpan izvor, koji, s
jedne strane, otvara novo polje filozofskog promiljanja i, s druge,
gotovo edukativno upuuje na zamke objektivne kulture i njenih
produkata16. Otuenje, kao produkt drutvene podjele rada, svakako
13
Georg Simmel, Kontrapunkti kulture, Zagreb, 2001, preveo Kiril Miladinov, str. 52.
14
Emile Durkheim smatra da je uslov prave spoznaje drutvene podjele rada
postupanje s njom kao s objektivnom injenicom, koja se moe posmatrati i
uporeivati, jer je mogue da e rezultati istraivanja biti opreni linim impresijama. U tom smislu on upuuje na Simmelovo djelo Sociale Differenzierung.
Uporediti: Emile Durkheim, O podjeli drutvenog rada, Beograd, 1972,
preveo Boidar Markovi, str. 89.
15
Ibidem, str. 58.
16
Na ovu edukativnu komponentu Simmelovih radova pronicljivo upuuje
Donald N. Levine u lanku Simmel as Educator: On Individuality and
Modern Culture. On, naime, ovaj stav brani trima argumentima: prvo, Simmelova analiza modernog drutva, koji, na prvi pogled promovira ljudsko
blagostanje, drugo, kritika pojava koje negativno utjeu na humanitet, i tree,

PREGLED

101

nije Simmelov originalan stav, nego jedna dosta dobra interpretacija

Marxove analize modernih drutvenih odnosa. Uzme li se u obzir
cjelokupni opus Karla Marxa, ini se da su na Simmela najvie
utjecali Marxovi Rani radovi, koji, svojim konceptom praksisa i
alijenacije, radikalno upuuju na preokret u interpretaciji i
razumijevanju problema humanizma, koji jeste centralni problem
filozofskog diskursa s kraja 19. stoljea, problem koji stoji na
razmeu tradicionalne i kritike teorije.17
Na irem filozofskom planu Simmel smatra da je Marxovo
shvaanje fetikog karaktera robe samo poseban sluaj ope sudbine
svih sadraja kulture, kao to je i u sluaju procesa tehnoloke
specijalizacije, koji sve dublje zahvata moderno drutvo, samo
specifina forma ispoljavanja sudbine cjelokupne kulture, a to je
da ono to ovjek stvara i to je namijenjeno iskljuivo njemu
postepeno zadobija samostalnu egzistenciju u obliku predmetne
kulture i potinjava se imanentnoj logici razvitka. Ili, drugaije
reeno, elementi kulture se otuuju od njenog zadatog cilja, i tu
Simmel nalazi tragediju kulture, jer ona postepeno raa upravo ono
to e je unititi, odnosno ono to e je u konanici liiti smisla.
Naravno, Karl Marx problemu humanizma pristupa s pozicija
zakonitosti moderne nacionalne ekonomije i ona se ogleda u tome
da radnik postaje siromaniji s poveanjem proizvodnje bogatstva,
Simmel edukativno upuuje na modele koji e biti u funkciji suprotstavljanja
tim tetnim pojavama.
Uporedi: Donald N. Levine, Simmel as Educator: On Individuality and
Modern Culture, u: Theory, Culture & Society, 1991, br. 8, str. 99, dostupno
u elektronskoj verziji na: http://tcs.sagepub.com.
17
Vrijeme u kojem je Simmel stvarao bilo je svojevrsna pozornica teorijskih
parova koji su na razliite naine dovodili u vezu moderno drutvo s dotadanjom tradicijom. Tako se u socijalnoj filozofiji s kraja 19. stoljea uveliko
govorilo o Tnniesovom Gemeinschaft vs. Gesellschaft, Tokvilovom aristokratsko
vs. demokratsko, feudalizam vs. kapitalizam Karla Marxa, tradicionalno vs.
racionalno kod Maxa Webera, kod Emila Durkheima jasna je razlika izmeu
organske i mehanike solidarnosti, i, na koncu, ruralno vs. urbano kod Georga
Simmela. O ovim vrijednosno-teorijskim odnosima na vrlo zanimljiv nain pie
Karel Turza.
Pogledati: Karel Turza, Luis Mamford. Jedna kritika modernosti, Beograd,
1998.
102

PREGLED

odnosno rad je jeftinija roba ako je vie stvori. Ili, s poveanjem

vrijednosti svijeta stvari raste obezvreivanje ovjekova svijeta
u upravnom razmjeru. Rad ne proizvodi samo robe; on proizvodi
sebe sama i radnika kao robu, i to u razmjeru u kojem uope
proizvodi robe.18
Kriza humanizma se, iz ove ravni, upravo gleda kao obestvarenje odnosno otuenje. Nieanski reeno, tako je poelo i tako
se ostvarilo veliko zapadno evropsko zbivanje pomraenja smisla,
koje je, nastojei da pouzdanja prenoena s generacije na generaciju,
kao bajke o spasenju u koje se samo vjerovalo, pretoi u zalihe
znanja, neoekivano i takorei protiv volje dovelo do uklanjanja
kategorije vrijednosti kao takve.
Simmel zato upozorava na kontinuitet razaranja humanizma
koje traje stoljeima time to kao jedinu vaeu instancu doputa
ono-za-sebe. Kriza kulture se u modernoj epohi odvija u vie stadija.
Kod Descartesa, Kanta i Hegela ona je jo u fazi kada zamiljena
kao jedan apsolut, koji potrebu za utemeljenjem, ranije zadovoljenu
od religije, moe zadovoljiti samo pojaanom racionalnou
upuuje na usud zapadne filozofije kao njenog dovrenja, to je
paradigmatino uoljivo kod Friedricha Nietzschea i Martina
Heideggera.
Zato bi se kritika moderne u najkraem mogla svesti na sagledavanje neodrivosti ontoteolokih spekulacija koje se javljaju u
zapadnoj tradiciji od stare Grke do naeg doba, a pojam ontoteoloki trebalo bi tumaiti kao stav da je pojavno odnosno predmetni svijet slika Boga ili pak neeg drugog, zavisno od toga
kako se imenuje taj najvii princip svijesti. Moderna je takoer
iskljuivo filozofska tradicija Zapada, a metafizika njeno ontoloko
okrilje u kojem razlaui teonomski kosmos postaje u konanici
transcendentno beskunitvo (Lukacs) ili u obliku evropskog
nihilizma kao najneprijatniji od svih gostiju (Nietzsche). Nije,
stoga, sluajno to Simmel kritici moderne pristupa i iz sociolokog
ugla, jer ovaj ugao upravo dozvoljava jednu novu irinu traganja za
fenomenima modernog drutva. Konstatirajui da se Georg Simmel
18

Karl Marx Friedrich Engels, Rani radovi (sedmo izdanje), preveo

Stanko Bonjak, Zagreb, 1985, str. 246.
PREGLED

103

danas esto spominje kao utemeljitelj moderne sociologije, Mirjam

Brgi u jednoj monografskoj studiji pod nazivom Die Moderne
im Verstndnis von Georg Simmel19 analizi Simmelova djela
pristupa s pozicije razumijevanja njegove kritike historizma, s
jedne strane, i s druge komparirajui Simmelove radove s opusom
Karla Marxa i Maxa Webera analize novane privrede i fenomena
metropolisa, koji su Simmela intenzivno okupirali i inspirirali.
Slijedei Maxa Webera i Karla Marxa, Simmel se fokusira
upravo na fenomene novca i ivotnog stila u velegradu, smatra
Brgi, gledajui na njih kao na proizvode moderne industrije. Ali
Simmelovi su opisi povrine svakodnevnog ivota, koji idu nasuprot
cirkulaciji, razmjeni, potronji, i nalaze se s one strane klase, roda
ili etniciteta.20
S druge strane, njegov ukupan opus treba razumijevati kao
doprinos prevladavanju krize historizma na poetku novog milenija,
pa stoga Brgi potencira bezvremenost i nadvremenost Simmelovih radova. Reinterpretirajui Davida Frisbyja, ona podvlai
njegov stav da je Simmelova teorija moderne prvenstveno analiza
savremenosti.
U njegovom eseju Die Grostdte und das Geistesleben Brgi
nalazi da je najjasnije izraen cilj Simmelovog istraivanja, a to je
otkrivanje veze izmeu individua i nadindividualnih sadraja ivota.
Zato Simmel bit moderne, prema Mirjam Brgi, ne nalazi u historijskoj pozadini, nego u analizi specifinih ispoljenja modernog
ivota odnosno kulture.
Za Davida Frisbyja je zato Simmelovo razumijevanje moderne
napetost izmeu individualnih stremljenja i objektivnih kulturnih
sadraja u modernom drutvu, ili vanjski svijet je dio unutranjeg
svijeta (Die Aussenwelt wird Teil der Innenwelt)21. Najilustrativniji
19

Mirjam Brgi, Die Moderne im Verstndnis von Georg Simmel, Soziologisches Institut der Universitt Zrich, Zrich, septembar 2003.
Dostupno u elektronskoj verziji na: http://www.socio.ch/sim/index_
sim.html.
20
Ibidem, str. 10 (prevod S.K.).
21
Uporediti: David Frisby, Georg Simmel Theorie der Moderne, u: Dahme,
Heinz-Jrgen/Rammstedt, Otthein (Hg.): Georg Simmel und die Moderne. Neue
Interpretationen und Materialien. Frankfurt am Main, Suhrkamp, str. 19.
104

PREGLED

primjer redukcije kvalitativnih odreenja na kvantitativna jeste

svakako novac kao paradigma depersonalizacije. Ona je je faktum
moderne, njena se racionalnost predoava kroz utjecaj novanog
sistema, a sama biva iskljuivo raunska. Svijet na ovaj nain postaje
veliki egzemplar rauna, objektivna kultura kvalitete nastoji svesti
na odnos brojeva, a novac je pritom najdjelotvorniji (i njegova je
depersonalizirajua uloga najintenzivnija) u sferi dominacije objektivne kulture nad subjektivnom.
Novac je, kae Simmel u uvodu svoje Filozofije novca, samo
sredstvo ili primjer za predstavljanje odnosa izmeu najspoljnijih,
najrealistinijih, najsluajnijih pojava i najidejnijih potencija
bivstvovanja, najdubljih strujanja pojedinanog ivota i povijesti.22
Zato je on, kao simbol vrijednosti, pandan bivstvu ili sveobuhvatna forma i kategorija slike modernog svijeta. Novac, kao
jednu od tri bitne odrednice Simmelovog razumijevanja moderne,
podvlai i David Frisby.23
Na vie mjesta u svojoj Filozofiji novca Simmel drutveni
karakter novca uporeuje s paukom koji tka jednu posebnu vrstu
drutvene mree i koji u savremenom kontekstu poprima supstancijalnu socijalnu funkciju.
No sama vrijednost novca je neto to ne prebiva u sadraju
postojeeg iju vrijednost ocjenjujemo, pa je, samim tim, ona s
onu stranu prirodnog. Ona je, podvlai Simmel, gotovo sinonimna
bivstvu i zbog toga je uporediva ba kao obuhvatna forma i kategorija slike svijeta. Ona stoga ne predstavlja svojstvo stvari nego
svojevrstan sud o njima koji je neodvojiv dio subjekta bez obzira
na to da li se radi o empirijskom ili transcendentnom u stvarima.
22

Georg Simmel, Philosophie des Geldes, 7. Auflage, Berlin, Duncker &

Humblot, 1977, str. 7.
23
David Frisby Simmelovu bit moderne sagledava kroz tri centralna pitanja:
iskustva velegrada, konsekvence novane privrede i neurasteniju. Neurastenija
(od gr. nervna elija i slabost) u literaturi, posebno psiholokoj, predstavlja
vrstu aktuelne neuroze koju karakteriziraju napetost, brzo umaranje, nervoza
itd., a u tumaenju Davida Frisbyja ona predstavlja napetost i neku vrstu
izgubljenosti modernog ovjeka.
Uporediti: David Frisby, Fragmente der Moderne: Georg Simmel
Siegfried Kracauer Walter Benjamin, Rheda-Wiedenbrck: Daedalus, 1989.
PREGLED

105

Da bi predmet bio vrijedan, nuno ga je razdvojiti od stopljenosti sa subjektom, jer on dobije vrijednost tek razdvajanjem,
a ona je (vrijednost), opet, tek mogua u odnosu izmeu potrebe
i uivanja, koji sami po sebi nisu nikada vrijednost, pa je zato
Simmelova teorija novca na jedan poseban nain kritika novca
kao nivelatora, ali i simbola bezlinosti moderne.24
Neurastenija, koju u svojim interpretacijama Simmelove
filozofije spominju David Frisby i Mirjam Brgi, kao vid otuenja
ovjeka i krize kulture, pojavljuje se prvenstveno u velikim
gradovima, i to u situacijama kada dominacija tehnike uzrok
zamjenjuje posljedicom, odnosno ona je neka vrsta nervozne
dinamike individualiteta u ivotu velikog grada (Brgi). Ona se
u velegradu manifestira i kao blaziranost spram ivota, naglaava
Simmel u eseju Die Grostdte und das Geistesleben.
Atrofija individualnoga zbog hipertrofije objektivne kulture
razlog je ljute mrnje koju propovjednici krajnjeg individualizma,
prije svih Nietzsche, gaje prema velegradovima, ali i jedan od
razloga zato ih upravo u velegradovima tako strasno vole, zato se
upravo stanovniku velegrada ine navjestiteljima i iskupiteljima
njegove posve nezadovoljene enje.25 Pojedinac osamnaestog
stoljea je, prema njemu, zateen politikom, agrarnom i religijskom
napetou, koja je u konanici rezultirala nametanjem nepravednog
oblika i ve odavno nepravedne nejednakosti, ali i liberalnim
zahtjevom za prevladavanje takve skuenosti. Zato se uz liberalizam,
koji promovira jednakost (itaj istost), kasnije javlja potreba za
razlikom, koja je, smatra Simmel, rezultat drutvene podjele
rada, jer vrijednost se ne orijentira prema opem ovjeku, nego
se radi o kvalitativnoj jedinstvenosti i nezamjenjivosti.
U velegradovima se kontinuirano odigrava preplitanje i suprotnost ovih koncepata ili modela: s jedne strane modela koji jednakost
24

Da novac poprima spekulativnu prirodu vrlo jasno se pokazalo i u savremenom dobu, odnosno u informatikoj eri, kada se javlja bitna razlika izmeu
finansijskog i industrijskog kapitala. Dok vrijednost industrijskog kapitala
vremenom opada, finansijski kapital biva sve rentabilniji i obimniji od opticaja
robe. Time je novac lien svake materijalne reference.
25
Georg Simmel, Die Grostadt. Vortrge und Aufstze zur Stdteausstellung, u: Jahrbuch der Gehe-Stiftung Dresden, 1903, br. 9.
106

PREGLED

razumijeva aritmetiki (1=1=1=1), i ona je posljedica prosvjetiteljskog

napada na vjetake razlike koje su rezultat klasnog drutva, te
modela koji pravi razliku izmeu slobode i jednakosti, potencirajui
pritom razliitost.26
Simmel gotovo paradigmatino opisuje sutinu moderne kao
manifestaciju ivota na razmeu individualnih stremljenja i
bunog sjaja nauno-tehnolokog doba, smatra David Frisby,
pri emu je sigurnost pojedinca zamijenjena lanim osjeajem
bogatstva i uzbuenja. Ovaj svojevrstan nemir se najintenzivnije
manifestira u urbanoj sredini, a njene su ekstremne posljedice
rezultat rastezanja novane privrede.
Ne iznenauje, stoga, Simmelovo slaganje s miljenjem da je
psiholoki temelj stanovnika velegrada intenzivnija ivotna nervoza,
koja u cjelini utjee na promjenu spoljanje i unutranje stimulacije.27
Za savremene teoretiare gradovi svakako jesu zatitni znak
savremenosti, njeno ishodite i fundamentalna supstanca. Urbano
simbolizira s jedne strane civilizacijski presti,28 ali s druge strane
oni su nerijetko predmet vrlo strogih i osmiljenih kritika. FranoisMarie Arouet Voltaire je u postojanju gigantskih gradova vidio
simptom i uzrok stagnacije i pada kulture, dok su za Oswalda
Spenglera gradovi osnovni konstituenti civilizacije koji e dovesti
do kraha kulture Zapada i njegove propasti. I mnotvo drugih
26

Pojmove slobode u jednakosti na vrlo zanimljiv nain Paul Blanquard

elaborira u kontekstu povijesti grada. Pogledati: Paul Blanquard, Kroz istoriju
grada do novog drutva, Beograd, 2003, prevela Dragana Lukaji. Bitno je napomenuti da u cijelom tekstu Blanquard u gotovo identinoj ravni sa Simmelom
razmatra fenomene velegrada, to upuuje na zakljuak da je Blanquard pod
oitim Simmelovim utjecajem bez obzira na to to ga u spomenutom djelu ne
citira.
27
David Frisby, Georg Simmel: First Sociologist of Modernity, u: Theory
Culture Society, 1985, br. 2, str. 49.
Dostupno u elektronskoj verziji na: http://tcs.sagepub.com .
28
Hegel vidi urbanitet kao suprotnost zatvorenim patrijarhalnim zajednicama,
u kojima je dominirala mitska svijest. Osim toga, on je suprotnost istonjakim
despotijama, gdje je vladalo ropstvo i neprosvijeenost. Antiki urbanitet Hegel
opisuje kao mjesto gdje se iskazuje slobodan i svjetski ovjek. U starogrkom
polisu ostvarivala se ideja pozitivne slobode, koju je u svojoj politikoj i
pravnoj filozofiji posebno razvio Georg Wilhelm Friedrich Hegel.
PREGLED

107

mislilaca kritikovali su velike gradove kao mjesta dekadencije,

raspada i nestajanja kulture.
Zajedniki imenitelj svih tih kritika je uvjerenje da u tim
gradovima mase vode parazitski ivot i nomadsku egzistenciju, grad
je mjesto haotinog i nekreativnog ivljenja, vjetaka, mehanika
i stereotipna antiteza prirodi, organskom u kulturi. Nije teko uoiti
da su sve te kritike danas podjednako aktuelne bez obzira na opa
mjesta dosadnih apologija gradskog.
Kriza moderne iz perspektive velegrada izvire iz zahtjeva
individue za ouvanjem osobnosti odnosno vlastitosti kada velegrad
pritie pojedinca upravo supremacijom kolektiviteta, vanjske
kulture i moderne tehnike, i to je posljednja modifikacija borbe
s prirodom koju primitivni ovjek mora voditi za svoju tjelesnu
egzistenciju29.
Ovakva borba slijed je oslobaanja ovjeka koje je otpoelo
u 18. stoljeu pozivom na oslobaanje od svih povijesno stvorenih
sputanosti u dravi i religiji, potom stoljee kasnije u formi zahtjeva
za slobodom kao specijalizacijom ovjeka i njegova rezultata u
podjeli rada, da bi na kraju 19. stoljea nieanskim pozivom na otpor
protiv niveliranja i troenja u drutveno-tehnikom mehanizmu
velegrada dosegla svoj vrhunac. Jedan od najotrijih i najpromiljenijih kritiara grada i, indirektno, takozvane modernosti uope bio
je Lewis Mumford, autor obimne studije Grad u historiji. On ukazuje
na fatalno gaenje ljudskosti svojstveno ivotu u modernom gradu.
Takoer, on kritiki govori o miljeu nestabilnog, nekoherentnog,
nasumce disperziranog megalopolisa.30 Prema Oswaldu Spengleru,
za metropolu se ne vezuje narod nego masa: umjesto naroda individualnog po svojim osobinama... naseljava je novi tip ovjeka: to
je novi nomad, parazit, element bezobline i fluktuirajue mase,
smatra Spengler.31 Teoretiari koji se bave fenomenima urbanog se
29

Georg Simmel, Kontrapunkti kulture, Zagreb, 2001, preveo Vjeran Katurani, str. 137.
30
Uporediti: Lewis Mumford, Grad u historiji : njegov postanak, njegovo
mijenjanje, njegovi izgledi, Zagreb, 1968, preveo Vladimir Ivir.
31
Uporediti: Oswald Spengler, Propast zapada obrisi jedne morfologije
svjetske povijesti, Zagreb, 1998, preveo Dimitrije Savi
108

PREGLED

uglavnom slau da je moderni grad u krizi. Rjee se nagovjetava

injenica da su uzroci te krize inherentni gradu, te da su stoga interne
i egzogene prirode. Iz toga proizlazi jedno epistemoloki vano
pitanje: da li su, naime, urbanitet i humanitet u odnosu meusobne
disjunkcije? Struktura urbanog u odnosu na subjektivitet djeluje
gravitaciono i ispoljava se pored toga i izvjesni, da tako kaemo,
centrifugalni princip ili naboj. To znai da dolazi do elektrolitikog
odvajanja svega to je suvino ili nepotrebno sa stanovita upodobljavanja entitetu grada, pukog funkcioniranja, i poeljne sistemske
konstrukcije svedrutvenog bivstvovanja. Sve ono to je, dakle, ljudsko, odvie ljudsko, kao da je nepotrebno i smetajue u postizanju
neke morbidne simbioze subjekta i objekta, ovjeka i grada. Tako,
u gradu implicitno dolazi do intrapsihikog prestrukturiranja (mahom
nesvjesnog), do desubjektivizacije ovjeka. Tu, upravo u gradu, ivi
markuzeovski jednodimenzionalni ovjek.
S druge strane, u megapolisu se ciljevi duhovnog razvoja linosti
supstituiraju eksternim, drutveno nametnutim ciljevima. Deava
se zamjenjivanje univerzalnog socijalnim, unutranjeg vanjskim
itd. Dolazi do invertiranog i pervertiranog razvoja, koji, zapravo,
skriva injenicu da stvarnog, duhovnog i psiholokog uzrastanja de
facto nema. Transcendencija se mijenja ili imitira socijalizacijom.
Izgleda kao da odrasti u konkretnoj praksi znai osposobiti se za
funkcioniranje u formativnim konfiguracijama gradskog. I tako se,
pored ostaloga, stie do fenomena hiperstimulacije i infantilne regresije32. U gradu je pojedinac izloen neprestanoj ulnoj agresiji,
ne samo auditivnoj, pa su gradske konstante brzina, buka i bijes.
Pod neprekidnim naponom visokog stepena ula se brzo zamaraju,
a duh se prirodno brani zatvaranjem, ili autoamputacijom.

32

Pojmovi hiperstimulacija i infantilna regresija su pojmovi koji se u

literaturi pojavljuju poetkom druge polovine 20. stoljea, a oznaavaju atrofiju
predmetne kulture. Kod hiperstimulacije rije je o konzumaciji kulturnih dostignua od jo nezrelih osoba (npr. pornografski sadraji dostupni djeci), dok
se infantilna regresija odnosi na vraanje na ve prerasle elemente kulture (npr.
odrasli i PC igrice).
PREGLED

109

Psiholoka osnova na kojoj se javlja tip velegradskih individualnosti je intenziviranje ivanog ivota koje proizlazi iz brzih i
neprekidnih izmjena vanjskih i unutarnjih dojmova.33
Zbog svega ovoga odbrambeni mehanizam za stanovnika velegrada je, prema Simmelu, stvaranje organa kojim se u bezbroj
varijacija ovjek titi od iskorijenjenosti, pa, umjesto srcem, moderni
ovjek velegrada na agresiju produkata kulture i socijalizacije
reagira na njih u bitnom uz pomo razuma.
Njega Simmel definira i kao racionalnost koja je u funkciji
zatite pojedinca od nasilnosti velegrada. U njima su uvijek bila
sjedita novane privrede, a ona i vladavina razuma najdublje su
povezani, pa se racionalnost vrlo esto manifestira kao bezobzirna
okrutnost.
Zbog mnotva podraaja, na koje pojedinac uistinu ne moe
uvijek reagirati energijom koja bi im bila primjerena, pojavljuje
se blaziranost kao neka vrsta otupjelosti, ne na nain da se one ne
opaaju, nego da su ustvari nitavne.
Blaziranome se stvari pojavljuju u jednako mutnoj i sivoj nijansi
i nijedna nije dovoljno vrijedna da bi se pretpostavila drugoj.34
Georg Simmel ispravno primjeuje da bi urbani pojedinac bio
iznutra smrvljen i zapao u nezamislivo duevno stanje kada bi
emocionalno reagirao na svaku osobu s kojom dolazi u kontakt.
Zato je oekivana fragmentarna priroda gradskih odnosa, u kojima
se ulazi u povrne i parcijalne veze radije nego da se bude duboko
povezan s cjelovitom linou. Max Weber je, s druge strane, traei
najadekvatniji kriterij za definiranje grada, ovaj oznaio kao otvoreno
naselje tijesno priljubljenih kua, koje sainjavaju tako iroku
jedinstvenu skupinu da se u njemu ne javljaju uzajamni i lini
odnosi stanovnika, karakteristini za susjedstvo35. U velegradskoj

33

Georg Simmel, Kontrapunkti kulture, Zagreb, 2001, preveo Vjeran Katurani, str. 137.
34
Ibidem, str. 142.
35
Uporediti: Max Weber, Protestantska etika i duh kapitalizma, s njemakog
preveo Niko Milievi, Sarajevo, 1989.
Ovdje je bitno naglasiti da je Max Weber uputio svojevrsnu zahvalu Georgu
Simmelu upravo zbog njegovog doprinosa istraivanju fenomena drutva s
110

PREGLED

zajednici biti stranac znai akceptirati prirodni i trajni odnos. U

teoriji grada smatra se i to da moderni grad stvara novi tip osobe,
modulnog ovjeka.
Posmatra gradskog ivota, gotovo in nivo, moe izuavati
tu famoznu depersonalizaciju ovjeka. Nestajanje subjekta se ne
odigrava u nekoj apstraktnoj ravni, u nekom teorijskom metaprostoru,
ve in concreto, ponajvie u samom gradu. Suprotno tome, grad
bi trebao biti mjesto dezalijenacije, zajednitva i rehumanizacije,
ali to bi trailo da doe u sukob sa samim sobom, sa sopstvenim
najosnovnijim konceptom.
Najdublji problemi modernog ivota izviru iz zahtjeva pojedinca
da sauva samostalnost i osobitost svoga ivota od nadmoi drutva,
onog povijesno naslijeenoga, vanjske kulture i tehnike ivota
to je posljednja modifikacija borbe s prirodom koju primitivni
ovjek mora voditi za svoju tjelesnu egzistenciju. Ako je 18. stoljee
pozvalo na oslobaanje od svih povijesno stvorenih sputanosti u
dravi i religiji, moralu i privredi, kako bi se neometano razvijala
izvorno dobra priroda koja je jednaka u svim ljudima; ako je 19.
stoljee uz puku slobodu zahtijevalo specijalizaciju oveka i njegova
rezultata u podjeli rada, to ini pojedinca neuporedivim i koliko
je to mogue neophodnim, ali ga time utoliko vie upuuje na nadopunjavanje pomou svih drugih; ako je Nietzsche u sputavanju sve
konkurencije vidio uslov za potpun razvoj pojedinaca u svemu
tome djelovao je isti osnovni motiv: otpor subjekta niveliranju i
troenju u drutveno-tehnikom mehanizmu. Ako velegradski tip
stanovnika koji se, naravno, javlja u gotovo bezbroj individualnih
modifikacija sebi stvara organ kojim se titi od iskorijenjenosti
kojom mu prijete strujanja i diskrepancije njegove vanjske sredine:
umjesto srcem, on reagira na njih u bitnome uz pomo razuma,
kojemu intenziviranje svijesti koje je proizveo isti uzrok pribavlja
duevne prerogative; time je reakcija na one pojave premjetena
kraja 19. stoljea, te poticaja koji je inspirirao i Maxa Webera. U tom smislu
pogledati: Max Weber, Die Objektivitt sozialwissenschaftlicher und sozialpolitischer Erkenntnis i ber einige Kategorien der verstehenden Soziologie,
Gesammelte Aufstze zur Wissenschaftslehre (Tbingen: J.C.B. Mohr/Paul
Siebeck, 1922), str. 146, 1. 403, 1.
PREGLED

111

u najmanje osjetljiv psihiki organ, koji je najudaljeniji od dubina

osobe. Ta racionalnost, prepoznata kao zatita subjektivnog ivota
od nasilnosti velegrada, grana se u mnogim pojedinanim pojavama
i zajedno s njima.
Kakva je onda sudbina modernog ovjeka, pita se Simmel.
Ovo pitanje on postavlja u svjetlu nadolazeeg nazora, kako opisuje
rezultantu susreta Arthura Schopenhauera i Friedricha Nietzschea,
susret koji bi, kao prevazilaenje kuita ispranjenim od ivota,
to je njegov naziv za modernu kulturu, trebao usmjeriti miljenje
u 20. stoljeu. Na tom tragu treba posmatrati i stil kojim on pie,
jer esejistikom formom, koju u znaajnoj mjeri preuzima od
Nietzschea, sama filozofija pristaje uz dramu kulture. Esej nastupa
umjesto sistemskih teorija Hegelovog tipa, i on je svojevrstan
pledoaje za individualno iskustvo i stav prema svijetu. Na njega,
u ovome svjetlu, ne treba gledati iskljuivo kao na literarnu formu,
on svojom dinamikom tei prevazii forme tradicionalnog miljenja
koje logocentriki nastoje prirodu traiti iza nje same.
Zato je esej u stanju da, na nain opiranja filozofskoj represiji,
raskriva dramu modernog ovjeka svedenog na sudionika agresivnog samopostvarenja.
Naravno, polje u kojem Simmel najintenzivnije pokuava odgovoriti na pitanje o sudbini Zapada svakako jest kultura. U jednom
kraem spisu pod nazivom Die Zukunft unserer Kultur on upravo
pokuava predvidjeti budunost nae kulture. Prva rije koju on
spominje u tom spisu jeste pesimizam i ona provijava cijelim
tekstom.
Pesimizam s kojim se ini da veina dubljih duhova promatra
sadanje stanje kulture ima svoju osnovu, koliko ja mogu vidjeti,
u sve irem rascjepu izmeu kulture stvari i kulture ljudi.36 Bunt
modernog ovjeka je zato izraz njegove neslobode, koja je rezultat
represije predmeta i institucija, te je, ovim oduzimanjem unutarnjeg
jedinstva, ovjek osuen na sebe samoga.
Nijedna kulturna politika ne moe dokinuti tu traginu diskrepanciju subjektivne i objektivne kulture, odnosno kulture ljudi
36

Georg Simmel, Die Zukunft unserer Kultur, u: Frankfurter Zeitung, 14.

aprila 1916.
112

PREGLED

i kulture stvari, pesimistiki zakljuuje Georg Simmel svoju raspravu

o budunosti zapadne kulture.
Djeliminu utjehu on, dodue, vidi u smanjivanju ekspanzije
tehnolokih dostignua kako bi se pojedincima dao prostor za njihovo
subjektivno kultiviranje, jer ovjek jedini naposljetku tvori definitivnu
vrijednost tih sadraja.

Literatura
1. Blanquard, P., 2003, Kroz istoriju grada do novog drutva,
Beograd, prevela Dragana Lukaji.
2. Brgi, M., 2003, Die Moderne im Verstndnis von Georg
Simmel, Soziologisches Institut der Universitt Zrich, Zrich.
3. Durkheim, E., 1972, O podjeli drutvenog rada, Beograd,
preveo Boidar Markovi.
4. Frisby, D., 1985, Georg Simmel: First Sociologist of
Modernity, u: Theory Culture Society, br. 2.
5. Frisby, D., 1989, Fragmente der Moderne: Georg Simmel
Siegfried Kracauer Walter Benjamin, Rheda-Wiedenbrck:
Daedalus.
6. Frisby, D., 1994, Introduction to the Simmel Texts, Theory,
Culture & Society, br. 11.
7. Frisby, D., 1989, Georg Simmel Theorie der Moderne, u:
Dahme, Heinz-Jrgen/Rammstedt.
8. Heidegger, M., 1996, Kraj filozofije i zadaa miljenja,
Zagreb, preveo Josip Brki.
9. Lash, S., 2005, Lebensoziologie: Georg Simmel in the
Information Age, u: Theory Culture Society, br. 22.
10. Levine, D., 1991, Simmel as Educator: On Individuality
and Modern Culture, u: Theory, Culture & Society, br. 8.
11. Marx, K., Engels, F., 1985, Rani radovi (sedmo izdanje),
preveo Stanko Bonjak, Zagreb.
12. Mumford, L., 1968, Grad u historiji : njegov postanak,
njegovo mijenjanje, njegovi izgledi, Zagreb, preveo Vladimir Ivir.

PREGLED

113

13. Simmel, G., 1900, Persnliche und sachliche Kultur, u:

Neue Deutsche Rundschau, br. 7.
14. Simmel, G., 1903, Die Grostadt. Vortrge und Aufstze
zur Stdteausstellung, u: Jahrbuch der Gehe-Stiftung Dresden.
15. Simmel, G., 1977, Philosophie des Geldes, 7. Auflage,
Berlin, Duncker & Humblot.
16. Simmel, G., 2001, Kontrapunkti kulture, Zagreb, Jesenski
i Turk.
17. Turza, K., 1998, Luis Mamford. Jedna kritika modernosti,
Beograd.
18. Weber, M., 1922, Die Objektivitt sozialwissenschaftlicher
und sozialpolitischer Erkenntnis , Tbingen: J.C.B. Mohr/Paul
Siebeck.
19. Weber, M., 1989, Protestantska etika i duh kapitalizma,
s njemakog preveo Niko Milievi, Sarajevo.

114

PREGLED

UDK 316.356.4

efik Barakovi

NACIJA KAO PRODUKT I IZRAZ

ISKLJUIVOSTI GRAANSKOG DRUTVA

NATION AS A PRODUCT AND EXPRESSION OF

EXCLUSIVENESS OF A CIVIL SOCIETY
Saetak
Naciju je historijski postavio razvoj graanskih politikih
odnosa. Ona je ne samo bila eksponent i reprezentant tih odnosa
nego su se svojevrsno njome posredovala, saimala, odreivala i
provodila iskuenja graanskih politikih proturjenosti. Unutar
tih proturjenosti proistjecali su izazovi i stvarane situacije
njihovog dominantnog razrjeavanja. Putem nacije su graanski
procesi strukturnim unapreivanjem vlastitih dinamizama afirmirali
tendenciju nadreivanja i ostvarenja moi. Ne samo u politikom
i ideolokom razvoju, graansko drutvo takoer treba, stvara i
prikladno podstie potrebna ograniavanja i iskljuivost, u emu
je uloga i funkcija nacije neprikosnovena i nezamjenjiva.
Iskljuivost nacije artikulira se na pretpostavkama najire
graanske kulturne politike i politike ekonomskog i privrednog
intenziviranja graanske perspektive. Stupnjevi graanskog razvoja,
odreeni favoriziranim interesima, protektivnim integracijama i
nainima manifestiranja ili funkcionaliziranja postojeeg graanskog
iracionaliteta, opredjeljuju oblike i nivoe efektuiranja nacionalne
iskljuivosti.
Izraz iskljuivost nacije je njen spiritus agens i on je prati u
njenoj graanskoj misiji! Iskljuivost ima razliite manifestacije,
a u osnovnom je odreena nainom u kom podruju se ispoljavaju
dominantni graanski odnosi i takoer historijskim stupnjem
graanski ostvarenog i legitimiranog integriteta.
PREGLED

115

Historijski maksimalno ilustrativan i kondenzirano izraen

primjer faktora graanske iskljuivosti nacije moe se pratiti u
graanskom stasanju i funkcijama dravnog razvoja prvenstveno
Njemake i Italije u razdoblju do kraja Drugog svjetskog rata. U
pitanju Njemake maestralno su se preplitale, uvjetovale, proimale
i omoguavale graanske historijsko-politike i stvaralako-kulturne
nacionalne komponente. Stvaralako-kulturne graanske komponente, zaloene, a preobraene da historijskoj relevanciji putem
nacionalnog emancipiranja prirede, osiguraju teorijsku podlogu
i sadraj, po prirodi stvari ostale su samo njegova kompenzacija.
To zalaganje je posluilo stvaralako-duhovnom graanskom
uravnoteenju, ali nije moglo odagnati faktiku politiku suzbijenost
izgraivano dospjelu konkretiziranom graanskom fazom zrelog
liberalizma.
Iskljuivi nacionalni politiki put mogao je da prihvata, zalogom
kontinuiteta i da proizvodi, kontekst podsticanja iracionaliteta.
Kljune rijei: graansko drutvo, nacija, iskljuivost, graanski
razvoj, graanski odnosi, nacionalizam, graanska tendencija,
liberalizam, iracionalnost

Summary
The concept of nation was historically introduced by the
development of civil political relations. It has not only served as
an exponent and representative of those relations, but it has also
served as means of mediation, compression, determination and
implementation of the experience of civic and political contradictions, which brought about many challenges in the problemsolving processes. Nation helped civil processes promote the
tendency of superordination and realization of power via structural
promotion of the civil dynamisms. Not only in political and ideological development, a civil society should also create and fully
stimulate the necessary limitations and exclusiveness, and that is
where the role of a nation is unrivaled and irreplaceable.

116

PREGLED

Exclusiveness of a nation is articulated on presuppositions

of the widest civil and cultural politics, as well as on politics of
intensification of the civil economical perspective. Degrees of a
civil societys development, determined by the favored interests,
protective integrations and ways of manifestation or functioning of
the existing civil irrationality, also determine the degree of national
exclusiveness.
The expression exclusiveness of a nation is its spiritus agens
which accompanies the nation in its civil mission! Exclusiveness
may be manifested in many ways, but in essence, it is determined
by the area in which the dominant civil relations are manifested, as
well as by the historical degree of integrity realized and legitimized
by a civil society.
The historically most illustrative example of factors of civil
exclusiveness of a nation may be observed in the civil growth and
functioning of countries such as Germany and Italy, in the period
leading to the end of Second World War. In the case of Germany, we
witness an amazing interweaving and conditioning of civil historicalpolitical and creative-cultural national components. The creativecultural civil components were pawned and converted only to ensure,
via national economic emancipation, a theoretical base and agenda.
What remained, by the nature of affairs, was only compensation.
That pawning served the creative and spiritual civil balance, but
could not have eliminated the factual political tightness, which
arose as a result of the steadily formed and realized civil phase
of liberalism.
Exclusive national political way could accept, by the pawn
of continuity and produce the context of initiation of irrationality.
Key words: civil society, nation, exclusiveness, development of
civil society, civil relations, civil tendency, liberalism, irrationality.
Nacija kao politika, kulturna, drutvena i ekonomska zajednica
proistekla je iz interesa razvojnih tendencija graanskog drutva.
Njen nastanak i proces formiranja za konkretne narodne zajednice,
dravno postojanje i konstituciju odreen je razliitim uvjetima,
kako u pogledu unutranje dinamike, prvenstveno snaga koje su to
PREGLED

117

konstituiranje nosile, afirmirale, podravale odnosno onemoguavale,

tako i vanjskih okolnosti obuhvaenih injenicom utjecanja ve
graanski djelotvornih politikih subjekata, da formiranje nacionalnog identiteta uine zavisnim od svojih interesa. Nacija, zbog
toga, nije drutveni, politiki ili najire kulturni produkt nastao s
pobudom da otkloni ogranienja i teinu potinjenosti karakteristinu
za konstituciju etnike zajednice, niti je takav produkt opredijeljen
u namjeri da individualnost pojedinca postavi u najiri nivo povezanosti sa zajednicom, u kontekst neposrednog odnosa i identificiranja! Na bazi prikladnosti graanskog razvitka nacijom je
prevladan politiki i ekonomski oblik poretka feudalizma, izrasle
i formirane strukture etnike zajednice. Nacijom nije otklanjana
ili razrjeavana suspregnutost individualnosti zadrana zateenim
nainom djelatnosti feudalizma, nego su drugaijim odnosima,
sredstvima i mehanizmima usavravani oblici ekonomske i politike
djelatnosti kojima su se posredovali i dolazili do izraaja drutveni
i sami odnosi pojedinaca. Takoer ideja nacije sadri jedno produktivno jezgro u iskrivljenom obliku. Ljubav narodu i zemlji bijae od
prosvjetiteljstva forma u kojoj su postali svjesni nadindividualni,
zajedniki interesi. Ona se nije samo suprotstavljala ogranienom
egoizmu zaostalih graana nego prije svega interesu plemikog
stalea. Napoleon, ne Burboni, mogao se njom dobro sluiti. Danas
pojam nacije, koji je prvobitno ukljuivao smisao za ivot opeg,
ponire ideolokom sredstvu moi u rukama udruenih bezobzirnih
barona, plemia i njihovog pristalice1, ilustracija je M. Horkheimera
o fenomenu nastanka, diferenciranja, pojmu i implikacijama nacije.
Formiranjem nacije osiguran je graanskom razvitku i jedan
meunarodni prostor politikog okvira unutar kojeg je odreena
graansko-dravna i privredna struktura putem primjerenog promicanja graanskog naina djelatnosti mogla prikladnije da otvara
i svojim ostvarenjima zadobija, profilira osobito mjesto i perspektivu.
To mjesto i perspektiva je odreeno afirmirano u prvom redu pronaenim nainom sudjelovanja u priznatim efektuiranjima ekonomske djelatnosti.
1

M. Horkheimer, Gesammelte Schriften, Band 2, Dmmerung, Fischer

Taschenbuch Verlag, Ffm, November 1987, str. 371/372.
118

PREGLED

Posmatrano sa stanovita povijesnog kretanja, prethodno

nastale nacije stekle su primjerenije pretpostavke za graanski razvoj!
Fenomen njihove prednosti postavljen je injenicom globalno
osvojenog mjesta putem politikog prednjaenja i ekonomskog
razvoja i time zadobijenog raspolaganja mehanizmima sudjelovanja
u procesima koji taj karakter razvoja dinamiziraju, dre i omoguavaju. Karakter prednjaeeg graanskog razvoja u odnosnim
graanskim procesima ukljuuje principe nadreivanja, podsticanje
usmjeravane dinamike proistekle iz upravljanja mehanizmima,
potencijalom i samim snagama da u graansko-generikim funkcijama vre proaktivnu ulogu omoguavajui nadvladavanje
datih stanja.
Nacija je graanskim nainom djelatnosti u tom smislu
posredniko eksponiranje, oliavanje, inkorporiranje determinanti,
postavljenih i dinamiziranih, odravanih i unapreivanih neizostavnim politikim i ideolokim legitimiranjem. Proces samog razvoja
i odravanja graanskih odnosa per se rekomponira mjesto i funkciju
nacije! Na podlozi sofisticiranijih stupnjeva graanskog strukturiranja
neosporno se poveava obim proistjecanog manifestiranja iracionalnosti, to dovodi do legitimiranog fakticiteta da nerazvijeni
narodi ue industriju, a visoko razvijeni barbarizam2 i utoliko
povijest zapadne civilizacije u pogledu na razvijanje Ja bi se mogla
tako pisati da se istrai kako potinjeni sublimira, tj. pounutranjuje
naredbe svoga gospodara koji mu je u samodisciplini prethodio.3
Karakteristian razvoj savremenih svjetskih privrednih tokova
odredio je sfere razvojnih mogunosti i materijalnog i duhovnog
stvaranja. Sferu materijalne proizvodnje prevladavajue usmjerava
i potie ekonomski napredak, primjena tehniko-tehnolokih unapreenja i anse ukazane novim geostratekim otkriima. Unutranje
snage i resursi prilagoavaju se u cilju graanskog naina privrednog
legitimiteta, uvrenja i integriranja, a graansko predvoenje
stalno je u provjeri uea i osiguravanja svoga mjesta, potvrivanja
2

M. Horkheimer, Gesammelte Schriften, Band 14, Fischer Taschenbuch

Verlag, Ffm, oktobar 1988, str. 115.
3
M. Horkheimer, Gesammelte Schriften, Band 6, Zur Kritik der instrumentellen Vernunft, Fischer Taschenbuch Verlag, Ffm, april 1991, str. 117.
PREGLED

119

i dokazivanja da shodno zahtijevanom dinamizmu uspijeva doprinositi uvjetima i stvaranju pretpostavki postavljenog karaktera
ekonomsko-politikog procesa.
Nakon praktino prevladanih stanovita francuskih prosvjetitelja
da je individuum u sreditu teorijskog, politikog, socijalnog
povjerenja i respekta, graanska duhovna produkcija bitno se
funkcionalizira, pronalazi prostor, usmjerava se da sveobuhvatno
doprinese iskljuivom graanskom legitimitetu. Nastanak klasinih
duhovnih tvorevina koliko je izraz graanskog dinamizma toliko
omoguuje sam graanski proces i njemu svojstvene historijske
politike odnose i razvoj politikog oblikovanja drutvene svijesti.
U klasinim filozofskim sistemima i filozofiji povijesti njemakog
idealizma za legitimaciju i razvoj svjetskog duha ovi karakteristini
aspekti s razlogom dobijaju i zauzimaju vanredan, istaknut znaaj.
Drutveni i ekonomski razvoj, politiko ustrojavanje i podsticaj, prilagoavanje individualne, a i stvaranje osnove virtualnoj
politikoj svijesti, odluno su inili na planu sazrijevanja uvjeta
u pripremi i provoenju buroasko-demokratskog kursa i ostvarivanju preobraaja diktiranih povijesno graanskim procesom i
odnosom. Unutranje, organizaciono-politiko i strukturalno prilagoavanje institucija drave nalagao je povijesni razvoj, a same stvarane
graanske prilike teino su dravi odreivale odgovarajue internacionalno mjesto, ulogu i funkciju. Prethodna feudalno-apsolutistika i monarhistika strukturna i politika organizacija na jedan
ili na drugi nain je odreivala, a i onemoguavala, ograniavala,
sputavala ili suzbijala iziskivano postavljanje zahtjeva graanske
razvojne perspektive. Graansko strukturiranje i organiziranje
privrednih resursa i potencijala moralo se prilagoenije ostvarivati
i unutar novonastalih graanskih uvjeta fleksibilnije postavljati,
otvarati i koordinirati. Postavljene mogunosti graanskog ekonomskog prostora funkcionalno su osiguravane potencijalom i
sposobnou prilagoavanja graanski nominiranom dinamizmu,
tj. uspjenijom prilagoenou dravno-nacionalnog ukljuivanja
i koordinacije da se postojei ekonomski resursi i potencijali
organiziraju, usklauju i predvode na principima postavljenog
odnosno nametanog graansko-razvojnog uspjeha.

120

PREGLED

Graanski poredak uspostavljao se isticanjem znaenja

individualne autonomije pojedinca! Feudalistika ogranienja,
teokratski patronat i teoloko pokroviteljstvo prevladavani su
uspostavljanjem poretka sasvim novih sfera politikih, ekonomskih
i drutvenih ustanova, prilagoenijih graanskim odnosima i funkcijama, a u tom pogledu bitno novouspostavljenih zadataka samoj
teoriji i nauci. Uspostavljani novi odnosi formulirani su Deklaracijom prava ovjeka i graanina, zadobivi formalnopravno
naklonjenost pojedinca takozvanim respektom i povjerenjem
u njegovu individualnost, a tendencija graanskog drutva
osigurana je stavom da suverenitet poiva na naciji i da se vlast
vri izriito s tog osnova.
Prevladavanje feudalno-konzervativnog partikularizma i
njegovog saveznitva sa teokratskim kompromiserstvom pravnopolitiki je izraavan isticanjem da je pojedinac u centru zalaganja
novog poretka sa svojim neprikosnovenim graanskim pravima.
Potpuno prikladno odajui priznanje pojedincu, takve odredbe
nisu mogle da graanski ne favoriziraju faktinost, karakter
graanske perspektive i tendencije, postavljajui da je nacija
politiki oblik posredstvom kojega se graanski legitimitet i
njime odreena, njemu svakako odgovarajua, individualnost
pojedinca ispoljava. Zajednica koja se ranije kroz religiju
ostvarila treba se sada kroz nacionalni osjeaj u ivotu odrati4
(naglasio .B.).
U odreenim prijelaznim uvjetima dominirajue snage starog
poretka zainteresirane za njegovo odranje osnaene su koegzistencijom i postignutim saveznitvom i sa unutranjim i sa vanjskim
faktorima iji su interesi srodno komplementarni. U ovom smislu
onemoguuje se adekvatna artikulacija i motivi graanskih preobraaja, to je posebno bilo izraeno u disproporcionalnosti, neadekvatnoj, nepostignutoj i neuspjenoj politikoj satisfakciji u Njemakoj
i Italiji. Kompleksna politika stanja bez postignute podrke subjektu
perspektivne politike promjene stvaraju prostor izgraivanju,
vitaliziranju i konstituiranju snage odlune u politikoj reakciji i
konzervativizmu. Od feudalne aristokratske vlastele stvaralako4

M. Horkheimer, Gesammelte Schriften, Band 14, Fischer Taschenbuch

Verlag, Ffm, oktobar 1988, str. 380.
PREGLED

121

kulturnom dimenzijom poticana je funkcionalizacija konzervativnih

prilika i stanovita i njihovo opravdanje. S druge strane, odreeni
nesinhronizirani aspekti historijskog razvoja gradili su odgovarajuu
graansko-politiku klimu ili doprinosili da se odri konzervativno
prevladavajui interesno poeljni pravac politike regulacije
drutvenih odnosa.
Graanski neupotpunjeno, nezadobijeno politiko strukturiranje
Njemake, pretpostavljeno ekonomsko-povijesnim intenziviranjem,
odreenom vrstom politike insuficijencije, stvorilo je i ocrtalo
pravce njene graanske perspektive. Ta perspektiva, premda nerado
akceptirana, svojom karakterizacijom dosljedno je obiljeila, izgradila prostor i suodredila iskljuivost graanske tendencije
uope, a u njemako-nacionalnoj konkretizaciji znaila je idealno
produenje njemake historije (Marx). Nijemci su u politici
mislili ono to su drugi narodi inili. Njemaka je bila njihova teorijska savjest. Apstraktnost i oholost njenog miljenja ila je u
korak s jednostranou i nezgrapnou njene zbiljnosti.5
U ovom smislu dinamiki graanski potencijal revnosno se
izrazio i potpuno uoblienje i znaenje zadobio u teorijsko-duhovnoj
i filozofskoj ravni. U svojim zbiljsko-relevantnim prednjaeim
mogunostima razvoj graanske historijsko-politike, ekonomske
i drutvene strukture, kao npr. u Engleskoj i Francuskoj, koncentrirao
se temeljem interesa da se ta struktura omoguuje jedino unapreivanjem prostranofaktikih graanskih perspektiva. Okvir neprevladanih feudalnih prilika, graansko-historijskih okolnosti,
Njemakoj je odredio da ostane taocem monarhistikih interesa
kneevskih drava. Stadij razvojno-politikog okruenja uznapredovanih graanskih nacionalnih struktura, dominacijom karakteristino izgraenog utjecaja liberalizma, bitno povijesno-negativno
se odrazio na stanje feudalnih razdioba, uinio ih dodatno proturjenim, nacionalnograanski zaostalijim, a dugorono ekonomski
omeenijim.
Kako su historijske transformacije Francuske i Engleske bile
zbiljske, odreivale im faktiku historijsko-graansku mo, protu5

K. Marx, F. Engels, Rani radovi, Prilog kritici Hegelove filozofije prava,

Naprijed, Zagreb, 1985, str. 98.
122

PREGLED

rjeja graanskih odnosa su njemake careve navodila na slogane

o nacionalnoj veliini i ponosu, da svijet u Nijemcima treba da ima
i vidi pozitivan oslonac. Tim pravcem formuliran je stav Wilhellma
II da na njemakom biu ima svijet ozdraviti. Povijesno-znaenjski
i ilustrativno primjerenim nainom taj stav skree panju na
karakter graanski relevantne historijske perspektive. Ovaj stav
ujedinjeno obiljeava ekonomske pretpostavke s reciprocitetom
graansko-politikog zaostajanja i kako u negativan kontekst
postavlja karakter suparnike graanske perspektive tako idealnoautoritativno obznanjuje i naglaava da su vlastita zalaganja na
kursu pozitivne perspektive i promjena.
Postignute ekonomsko-historijske, a isputene, sinhronijski
neostvarene politike mogunosti, povijesno su utjecale da Nijemci
duhovno, filozofski, teorijski ocrtavaju svoju i uope graansku
budunost. Pokazani stvaralaki ekskluzivitet u stanovitom smislu
bio je izraz vlastite unutarnje dinamike! On je imao znaenje realnog
kulturno-historijskog stanja, ali i kompenzacije u smislu vlastitog
implicitnog zakrivanja razvojnih graanskih odnosa. Taj ekskluzivitet je ukazivao i na tokove, pravce i djelotvorne determinante
graanskog razvoja. Istinski rasvjetljavajui graanska stanja i odnose
duhovna stvaralaka produkcija, razumljivo, mogla je direktno pratiti
realni kontekst neosporne, suvremene i mogue alternative. Unutar
tih izraza zbiljski zakon epohe je potvrivanje nacije.6
Od svoga poetka sam liberalnograanski poredak tei da razvoj
individualnosti pojedinca uini virtualno svojim strukturnim
aspektom, a time tek u prvobitnoj fazi omoguuje i postavlja princip
poetnoracionalnih funkcija graanskih politikih odnosa.
Graanski razvojni poticaji osiguravaju prvotno stasalim i
uspostavljenim nacionalnim dravama da, neposrednije istaknutim
i zadobijenim graanskim mjestom organizaciono-strukturno osposobljene, bivaju na karakteristian nain ukljuene kao nosioci
meunarodne graanske inicijative i prilagoeno osiguravaju
omoguavanje meunarodnih graanskih tokova. Meunarodno
zauzimanje legitimiteta pojedinog nacionalnodravnog sudionika
6

M. Horkheimer, Gesammelte Schriften, Band 6, Zur Kritik der instrumentellen Vernunft, Fischer Taschenbuch Verlag, Ffm, april 1991, str. 402.
PREGLED

123

odvijalo se podrkom i doprinosom funkciji graanskog razvoja,

izgradnjom i formiranjem njegovog graanskog mjesta, stvaranjem
kriterija u vaeim graanskim inicijativama i perspektivi.
Liberalnim stadijem odreen proces dinaminije historijske
produkcije ostvaruje graanski prostor neophodnog posredovanja
i prominencije uspjeha jedinstveno postavljenih i integriranih
politikih prilika, ekonomskih faktora i principa prihvaeno priznatog
regulatornog kretanja.
Graanski nain produkcije, kako se istaklo, ustanovio je
kljunu politiku formu, sebi svojstveni condicio sine qua non
model ekonomske, politike i drutveno-kulturne podrke, fenomen
nacije. Proces njenog konstituiranja pratili su brojni unutarnjodinamiki drutveni i politiki uvjeti, a prvenstveno odnosi razvijanih
i razvojnih graanskih politikih snaga. Isto tako, nacija je bila
sreditem davanja podrke graanskoj inicijativi, uvijek omoguavanoj teinim prilagoavanjem graanskoj tendenciji.
Graanski izgraivan i ostvarivan prelazak u politiku, drutvenu i ekonomsku konstituciju naciju, imao je neukruenu
genezu; uz razvijane kulturnopolitike i ekonomske mogunosti,
konstitucija nacije je odgovarajue prevladala i preinaila jedan
historijski oblik, prireujui sadrajniji nain ekonomskom kongregiranju rada. Kako je ovom osiguravanju perspektivom graanski
historijski razvitak pokazao otvoreni prostor neposredno ekonomskog
suodreivanja rada, prikladnije se zadobila mogunost poticanja
kontinuiteta usavrenog osamostaljivanja opeg interesa.
Koristei i primjenjujui odgovarajue metode razgranienja
i razrjeavanja sa vladajuom feudalnom aristokratijom, Francuska
buroaska revolucija mogla je praktinim politikim mjerama
stvoriti uvjete nastanku graanskog poretka i razvoju nacije kao
povijesne injenice. Pored postavljanja graanske historijskokulturne i najire politike egzistencije francuske nacije, u kljunoj
heterogoniji ona je graanskim poretkom potisnula odnosno ustanovila prevladavanje feudalne epohe.
Historijske i razvojne okolnosti determinirale su uvjete, dinamizme i karakteristike svake pojedinane politike strukture unutar
koje se odvijao prijelaz u graanski sistem drutvenih i politikih
odnosa. Razvijana politika kultura, historijske i etnike tradicije,
124

PREGLED

producirani karakter odnosa socijalnih snaga te ostvareni nivo

ekonomskog mjesta graanske povezanosti i propulzivnosti inili
su generatore posredstvom kojih je ustanovljavan graanski oblik
politikih i drutvenih odnosa. U tom pogledu su odreeni raniji
povijesni, politiki i drutveni poticaji i uvjeti svojim politikim
legitimitetom bili naklonjeniji nekim konstitucijama, da su odreeno
mogli biti potpunije i dosljednije prihvaani, a u drugaijim uvjetima
za odgovarajue konstitucije suspektni i disfunkcionalni. Pojedinano
za svaku politiku konstituciju snage starog poretka i reima te
razliiti vanjskopolitiki utjecajni interesi odreivali su ukljuivanje
i sam proces strukturiranja graanske funkcionalizacije. Shodno
toj perspektivi i funkcionalizaciji snage onemoguavanja odnosno
odgaanja promjena posebno su doprinosile zaotravanju socijalnih
i politikih proturjenosti, a metodikim zapreavanjem potrebe
sinhronizirane izgradnje pojedinih aspekata graanskog drutva u
konkretno razvijanoj politikoj klimi one su utjecajno suodreivale
referentno zaostajanje, utjecale na fakticitet usporavanja graanskog
razvoja.
U sluaju Njemake konzerviranje datih prilika opredjeljivao
je interes postavljen pravcem odranja razdiobe unutar uvrenog
feudalnog poretka, sa svim posljedicama izvana utjecajnih interesa
njegovoj podrci, koji tu razdiobu potiu i podravaju, ili pak
onemoguuju snage i interese odlune da iznesu proces nacionalne
afirmacije, nacionalni razvoj i graansku satisfakciju.
Historijski ranije postignut graanski identitet odredio je
produktivnije uee u razvijenijim tendencijama graanskih
odnosa, a osiguranom institucionalizacijom odgovarajua dravna
struktura potpomagala je adekvatniju dinamiku transformiranja
narodne zajednice u naciju. U tom pogledu nacija je proistjecala
iz uravnoteene konkretizacije i afirmiranja graanski usklaenih
historijskih i ekonomskih uvjeta, da bi postala specifina politika
snaga omoguavanja graanskih razvojnih tendencija. Te su tendencije harmonizirale politike i ekonomske odnose, utjecale na
adekvatno formiranje slojevito razvojnih graanskih interesa, ali i
doprinosile izgraivanju same unutarnje dinamike postojeeg drutva.
Poduzetnitvo poveanog obima prilagoavano je osnovnom
cilju i interesu dinamikog ostvarenja dobiti, emu je bitni uvjet
PREGLED

125

ureivanje, organiziranje i usmjeravanje cjelovite konstelacije

politikih oblika. Perspektivno ureivanje graanskih politikih
prilika podrazumijevalo je fleksibilniju podrku faktorima dinamikog potencijala i zahtjevima produktivno uspjene graanske
djelatnosti. Konstituiranje nacija bio je uvjet za razvoj i pobjedu
samog kapitalistikog sistema.7
U stadiju liberalnog konstituiranja graanskog drutva nacija
legitimira funkciju politike afirmacije i strukturiranja graanskih
odnosa. Kao politika zajednica cjelovite artikulacije dravnog,
kulturno-historijskog, jezikog i konfesionalnog identiteta, jedinstvenog etnikog razvoja i teritorijalno-politike integracije, nacija
strukturira unutargraansko formiranje, graansku komunikaciju
i povezivanje.
Faktori vaee moi, principi i pretpostavke prilagoavanja
dominaciji, nezaobilazni u ukljuivanju naroda i dravnih entiteta
u sistem graanskih odnosa, pored drugog, odredili su i omoguili
postavljanje i zauzimanje mjesta u hijerarhiji nacionalnih identiteta.
Tendencije graanskog razvitka podrujem nacionalne konstitucije
uspostavljale su vaei graanski interes. Pojam nacije se je
oboavanjem uinio. Right or wrong, my country {Moja drava
/nacija/ u pravu ili u krivu (dodatno pom. .B.)}. Od iskusnih umova
Goethea, Schopenhauera, Grillparzera, ve u vrijeme njenog uspona,
prepoznata je kao nagovjetavajua i istodobno sudbinska kategorija,
nacija je providjela velike revolucije i ratove i zemlju obuhvatila.
Gurajua mo historije danas nije vie neposredno kao u viktorijanskom dobu, za vrijeme hegemonije Europe, konkurencija
pojedinanih poduzetnika, ona je nadmetanje nacija, mnogo vie
tenja za veinu onog to se svuda tako naziva,8 isticano je sredinom
20. stoljea.
Intenzivirajui ambijent bespotedne pozornice ekonomskog
nadreivanja razvoj graanskih odnosa stavlja nacionalnoj konsti7

Avdo Humo, Istorijski i aktuelni aspekti nacionalnog poloaja Muslimana,

u: Klasno i nacionalno u suvremenom socijalizmu, dio II, Nae teme, Zagreb,
1970, str. 467.
8
M. Horkheimer, Gesammelte Schriften, Band 7, Macht und Gewissen,
Fischer Taschenbuch Verlag, Ffm, novembar 1985, str. 155/156.
126

PREGLED

tuciji kongregiranje, prihvaanje, unoenje, prijenos ili pak amortiziranje politikih antagonizama, ali takoer ne manje znaajnog
i omoguenog usmjeravanja i manipuliranja u supstanci samih
drutvenih proturjenosti. Na specifian nain teitem i okvirom
adoptiranih graanskih interesa za naciju e se vezivati usponi i
padovi, slave i porazi, podreivanje ili nadreivanje. U znaajnom
periodu graanskog razvitka nacijom se adoptirani graanski
interesi bitno posreduju strukturom naroda, razvija odgovarajui
graanski politiki ambijent, ideoloki uvruju vitalno predvidljivi
ili fiktivni ciljevi, ideje i interesi. Zato je nacija fenomen graanskog
drutva i graanskih interesa, u doslovnom smislu graanski identitet
nadreen narodu. Naciju primarno definiraju razliiti stadiji razvoja
politikog drutva i posebno znaajno, prisutno, istaknuto i karakteristino za odmakli stadij graanske epohe, s racionalno nuno
omoguavanom, inducirana mjera neumitne produkcije, iracionalnih
izraza i iracionalnog efektuiranja.
Nacijom suodreivane, apsorbirane i inkorporirane posljedice
iracionalnosti graanskog razvoja i graanskih politikih odnosa,
kojima je faktiki producent graanski sistem, kontinuiraju, odreuju,
opredjeljuju i prireuju uvjete na pretpostavkama odgovornog
slijeenja u pripadnoj graanskoj klimi. Kada graanski sistem
produciranih politikih odnosa u samom strukturiranju generira
dogaanje unutar sudjelovanja nacionalnih korpusa, principi
kojima je to dogaanje uvjetovano razliito su prisutni, razliito
se postavljaju, djeluju u funkcionalizaciji, hijerarhiji odreenog
pozicioniranja tih pojedinanih korpusa. Isto tako, izgraivanje
bitno nacionalnih pozicija povezano je i s nainom i obimom
produktivnog kapaciteta njihovog pojedinanog sudjelovanja u
graanskom procesu, a i s historijskim stupnjem jedinstveno
ostvarenog ujednaavanja graanske tendencije.
Odreeni stupnjevi kako razvoja nacije uope tako i samog
graanskog razvitka odluujui su takoer u historijskim obiljejima.
U naciji se fokusiraju i koncentriraju pitanja i problemi graanskih
odnosa i ona kao ograniena zajednica mogla je da se potvrdi, konkretizira, da postane sinonim drave koju personificiraju i kojoj
stupnjevi graanskog procesa i graanskog postojanja supstancijalno
odreuju legitimitet. Poistovjeenjem sa dravom nacija histoPREGLED

127

rijskim identitetom postaje prikladan pravno-politiki instrument

opredmeivanja i potvrivanja odreene faze graanskih odnosa
i graanske iskljuivosti.
Liberalni graanski razvitak pokazao je da novi historijskorazvojni period ostavlja, prevladava koncepte prosvjetiteljstva o
polaganju povjerenja u mogunosti ljudskog uma, a i prkosi stavovima socijalutopizma. Preinaavanje strukture feudalnih historijskih
odnosa formom modusa vivendi nacionalnog graanskog politikog
legitimiteta snagom uspostavljenog dinamizma potaklo je, osnailo
i ozvaniilo graanski egoistiki interes. Veliki prosvjetitelji bili
su oprezni ako bi za narodnu zajednicu bilo injeno kao za najveu
vrijednost. Lessing je jedanput savjetovao da bi se trebalo uiti gdje
patriotizam prestaje biti jedna vrlina. Nacija je bila parola sa kojom
su nove, apsolutizmu neprijateljske snage, stavile narod u pokret.9
Kako e historijski razvoj pokazati, determinante graanskog
procesa su postavile, nametnule, causa sui zakrenule, karakteristian
apsolutizam! Graanski odnosi svojim razvojnim kontinuiranjem
postupno dovode do uzmicanja racionalnosti, a ova struktura
politikih odnosa takoer omoguuje, doprinosi izgradnji klime
opravdanja izopaavanja, odnosno preobraavanja racionalnosti
u svoju suprotnost.
S obzirom na to da su graanski odnosi svojom bitnom fazom
oposredovani fenomenom nacije, ovu fazu graanskog procesa
odreuju kako prvotna konstituiranja nacionalnih struktura i
nacionalnog identiteta tako i unutar pojedinih razvojnih perioda
formirani uvjeti upeatljivog odranja odnosno osvajanje generalnih
faktora unapreivanja graanske razvojne dinamike.
Poprite konkretno postojeeg graanskog interesa integrira
se, strukturira i izgrauje kompleksom dinamiki uvaavanih
principa i osiguranim utjecajima na funkcionalizirane tenje samog
pravca graanskog razvoja. Dinamiki preobraaji povezuju graanski razvoj na nain neprekidnog pomjeranja u postignutom
znaaju cjelovitijih i globalnijih graansko-politikih struktura.
Dinamiki principi dovode razvojno-graanski upotpunjene stadije
u odsudni neposredni odnos i zavisnost upravo od novopostavljenog
9

128

PREGLED

Ibid., str. 126.

karaktera graanske tendencije, koju ove cjelovitije politikoekonomske strukture dijahronijskim primatom razliito slijede.
Graanski politiki interesi svojim karakterom stanovito su
iskljuivi u artikulaciji i afirmaciji nacionalnih zajednica; u svojoj
iskljuivosti konkretizacijom su odreujui i opredjeljujui. U punom
smislu i znaenju ovako konstituirani interesi postaju obiljeja,
tenje i ciljevi nacionalnih identiteta. Pojedini naini sudjelovanja u
priznato vaeem nivou mjerila i stupanj bitnog uea u unutargraanskoj djelatnosti odluujui su u rangiranju interesa, izraenim,
zastupanim i eksponiranim determinantama nacije.
Dinamizam graanske perspektive razvija, postavlja i namee
odgovarajua mjerila u pojedinim fazama graansko-historijskog
razvitka. Ova mjerila ispostavljaju se, valoriziraju i potvruju
kontekstom ekonomske artikulacije u sklopu politikih, tehnikih,
tehnolokih i drugih odrednica.
Afirmirani dinamizam graanskog sistema politikih i ekonomskih odnosa odravaju putem nacije regulatorni principi karakteristini za prirodu pojedinog graanskog razvojnog stadija.
Obavljena maturacija pojedinih razvojnih stadija ne mijenja samom
transformacijom prirodu ovog sistema per se, nego u specifinim
odreenjima modificira na planu prirode regulatornih graanskih
principa.
Sudionici u ambiciji graanske perspektive ukljuenou nuno
doprinose izgraivanju neprikosnovenih graanskih principa.
Realizaciju svojih interesa sudionici ove perspektive postiu ekonomski udovoljavajui praenju i pronalaenju slijeda politikoprivredne konjunkture; oni su svagda prilagoeniji modifikacijama
kontinuiteta graanskih odnosa i interesa. Ovim razlozima definiran
je raskorak opeprihvaenog deklarativnog interesa i interesa to se
zbiljski predominantno slijede. To e rei da ovi razlozi postavljaju
razdiobu na drutvene interese sa cijelim korpusom takozvanih
pripadnih prava, i s druge strane na prava i interese neprikosnoveno
proistjecane iz fakticiteta ispostavljane ekonomsko-politike
nunosti.
Ne samo da ove pretpostavke svojim kapacitetom prireuju
i ine osnovu razliite prihvatljivosti interesa nego intenzivirano
omoguavan graanski interes istim pobudama postavlja, nerijetko
PREGLED

129

posee za prilagoenim prikazivanjem povijesne zbiljnosti; pridoli

graanski interes retrospektivno se podupire ili opravdava inoviranim
prikazivanjem, prilagoenijim predstavljanjem povijesnog dogaanja.
U bitnom smislu mutirano prikazivanje i interpretiranje politikih, drutvenih i kulturnih pojava unutar historijskog procesa,
prilagoavano zalaganju izvjesnosti postavljenih ciljeva i interesa
u graanskom procesu pouzdanja u relevanciju uspjeha, na ovaj
nain i u ovom smislu, sraunato je takoer na zadobijanje naknadnog
opravdanja. Ovaj put i model tenje u ideolokom preinaavanju
povijesne zbiljnosti i na tom osnovu koncipiranje planova i ostvarenje
ciljeva datim nivoom graanskog poretka strukturno podrava
realizaciju ekonomsko-politikih motiva graanskih interesa.
Fenomenom nacije graanski politiki poredak sublimirao je
svu raznovrsnost graanskih interesa kao dosljedno politikih
implikacija ekonomske regulacije u posredovanju drutva. Pojam
nacije ne podrazumijeva tek odreeni stepen politike, kulturne i
ekonomske nezavisnosti i graanskim politikim oblikom oposredovanog suvereniteta naroda! S obzirom na razvijanje i izraavanje
politikih odnosa, pojam nacije je najdirektniji graanski legitimitet
i slijedom vaeih i prihvaenih normi funkcionalizacija graanskih
principa. U ovom smislu je sudjelovanje u datoj oposti implicirano
i proizvedeno permisijom iskljuivosti i sukobljavanja.
Kontekstom funkcionaliziranog izraza omoguavanja graanskog ekonomskog i politikog procesa, po svom karakteru
historijska, uloga nacije se mijenjala. Taj izraz se manifestirao u
rasponu od strukturiranja i artikulacije faktora i snaga koje su
najdjelotvornije uspijevale da putem ostvarenih preimustava
zadobiju, osvoje, ili budu nosioci principa, u drutveno-kulturnom i
politikom obliku eo ipso prava graanskog dinamizma, do usmjeravanja ili preostajanja da nacionalni interes bude samo u slubi
podravanja usavrene, zasebno proistekle djelotvornosti ekonomskog
objektiviteta graanskih odnosa, porazno unaprijeena negirajua
forma onoga to je znameniti Adam Smith delikatno oznaio nevidljivom rukom. Aspekt nevidljive ruke zadobio je proiren legalitet,
a u savremenijim oblicima manifestiranja intenzivirano omoguuje
i podupire iracionalnost, u slubi je poveane kontrole graanskih
procesa te negiranja individualnosti i drutvenosti pojedinca.
130

PREGLED

Prve faze graanske drave su nacionalnim subjektivitetom

osiguravale prostor, primarno organizirale racionalno-produktivne
politike interese, ekonomski i historijsko-politiki oznaene
liberalizmom. Ove faze su historijski znaile prethodno stjecanje
uvjeta za politiko, ideoloko i kulturno odreivanje, prevlast u
zadobijanju predvodnikih mjesta, kako se ispostavilo, graanski
omoguavanim procesima ekonomski suprapostavljenje nacija.
Ovom fazom takoer nacija je zadobila obiljeja, znaila
odreeniju tvorbu homogene povijesno-politike strukture, inei
meritum graanske funkcionalnosti. Ne treba zanemarivati u
ovom smislu bitnu injenicu! Fenomen nacije kao takav, sam po
sebi, bio je uvjet, a nije eo ipso donosio graanski legitimitet
prosperiteta. Jo je relevantnije da je taj legitimitet bio neodvojiv od
konteksta graansko-historijskih procesa, tj. da vlastitim obiljejima
pojedinana nacija specifinou svoga mjesta i vremena ulazi u
prostor graanskih odnosa. Graanski prostor prua legitimitet
razvoju i afirmiranju svake nacije, a mjesto postignuto u tom
prostoru i odgovarajuem stadiju ne moe biti mjera uzora ili
prihvaeni model slijeenja pojedinim nacionalnim konstitucijama.
Svojim politikim identitetom nacija jasno sudjeluje i suponira
ekskluzivitet graanskog strukturiranja. Ovo strukturiranje povezano
je i oslonjeno na dravnu organizaciju, a funkcije samog ukljuivanja politike organizacije odgovarajue potpomau propulzivne
integracione procese. Istodobno, ovo politiko strukturiranje zavisno
je i sa svoje strane uestvuje u projicirano funkcionalnim razgranienjima graanskih interesnih pobuda, formiranih i usmjeravanih odgovarajuim sferama i zonama utjecaja.
Razgranienja kojima je nacija u klasinom dobu funkcionalizirana bila su osnova izgradnje kriterija i otvaranja pravca
predominantnih nadlenosti ekonomskog nad drutvenim prosperitetom. Sudjelujui u odreenju ovog tipa najopije politike razdiobe
i razgranienja, nacija jedinstveno dinamizira perpetuum mobile
graanskog poretka i graanskih funkcija. Historijski objektivna
funkcija koordinacije i posredovanja graanskog legitimiteta naciji
je osigurala neprikosnovenost graanske pozicije i znaajnom
fazom graanskog poretka dosljednu suverenost.

PREGLED

131

Poetne faze graanskog procesa razvijane su ostvarivanom

graanskom ravnoteom proisteklom iz zbiljskog sudjelovanja i
odnosa snaga referentnih subjekata; unutar postliberalne graanske
perspektive ta se ravnotea prvenstveno osigurava funkcionalizacijom
iskljuive moi ili pak uspjenou opsluivanja sredinjeg instituta
supstancije moi. Obavljajui fazu iji je modus vivendi funkcionalizacija, odranje, zadobijanje, odnosno opsluivanje moi,
graanski razvitak agresivitetom superanus arbitra redefinira ulogu,
mjesto, odreenja i upotrebu nacije i nacionalnog identiteta.
Nastavljajui na osnovama svjetskih ratova i svjetske ekonomske krize kraja dvadesetih i poetka tridesetih godina, graanski
politiki uvjeti druge polovice dvadesetog stoljea diferenciranije su
otvorili i nametnuli iskljuivo politiko negiranje, a te su ambicije
nekim od naina omoguavane relevantno, prosljeivane i provoene
nadlenom funkcionalizacijom nacije.
Nacijom se karakteristinom artikulacijom regulatornih oblika
funkcionaliziraju, izraavaju, afirmiraju i razvijaju ove ambicije!
Na graanskim pretpostavkama takozvanog ekonomskog unapreivanja drutvenih odnosa promijenjenim stadijima politikog strukturiranja i usmjeravanja preobraava se legitimitet i uloga nacije.
Ove stadije podjednako odvaja i karakterizira produkcija
graanskim iracionalitetom negiranog nacionalno-pripadnog
individuuma i sam kontinuitet promjene u strukturi graanskog
dirigizma; savremene graanske strukture konstituiraju politike i
ekonomske prilike koje ne postavljaju naciju neposredno u funkciju
odraavanja i obuhvaanja kompleksnih odreenja graanskog
drutva.
U ovom smislu svjetskohistorijski proces globalizacije nije
sredinje oslonjen na naciju u afirmiranju i promoviranju diktata
interesa. U uvjetima ovog poretka nacija doprinosi neophodno
poeljnom pravcu odreivanja i usmjeravanja implicirane snage
moi graanskog iracionaliteta.
Unutar stadija globalno integriranijih i graanski obuhvaenijih
interesa odlunije se nadilazi klasino mjesto i uloga nacionalnopolitikih ukopnika, odnosno strukturiranja; zreli stadij postliberalnog
graanskog razvitka prevladava strukturiranje politikih i ekonomskih odnosa odreivanih i usmjeravanih ka funkcionalizaciji
132

PREGLED

nacionalnog izraavanja i posredovanja. Ovaj stadij funkcionalizirao

je sistem graanskog razvitka pravcem globalizirane koordinacije u
kojemu politiko strukturiranje proistjee iz produciranog karaktera
integrativnih graanskih procesa. Realizacija graanskih interesa
afirmirana nivoom strukturiranja graanskih odnosa zadrava potrebu
neophodnog nacionalnog sueljavanja i iskljuivosti, a ije implikacije znaajno poveavaju prostor principima djelotvornosti
opeg racionaliteta. Savremeni stadij graanskog drutva utoliko
upotrebu nacije prilagoava otvorenim procesima omoguavanja
globalne integracije politikih odnosa na nain prikladne podrke
generalnom odranju ili zadobijanju moi.
U liberalnom graanskom stadiju potrebe politikog povezivanja, integracije, homogenizacije obavljane nacijom, graanski
proces je svojim karakteristinim ekonomskim razvojem preustrojio.
Savremeni graanski politiko-ekonomski proces je ove aspekte
nacionalne funkcije potisnuo, interesno zadravi strukturnu
potrebu nacije unutar odnosa dijeljenja, omeivanja, graanskog
razgranienja ili prikljuivanja. Dok je za prvobitni graanski
razvitak uope nacija predstavljala tvorevinu graanske funkcionalnosti, postliberalni dominantni razvoj tu ulogu prevladava.
Principi postliberalnog graanskog procesa naroito usmjeravaju
nacionalni identitet instrumentalnim dodjeljivanjem interesa, tj.
teinim ideolokim ukljuivanjem, cjelovitijim organiziranjem i
osiguranjem prvenstvenog postizanja ili odranja moi.
Liberalno poistovjeenje nacionalnog i dravnog aspekta
davalo je naciji puni kapacitet graanske satisfakcije i graanskih
funkcija. Takva graanska strukturiranost omoguavala je da nacionalni identitet ima mjesto krucijalnog sudjelovanja u graanskim
procesima. Istim smjerom je razvijano i nacionalno politiko osjeanje! Kroz nacionalno politiko osjeanje izraavan nacionalni
identitet temeljem opinio communisa trebao je da doprinese stvaranju
podrke omoguavanoj graanskoj tendenciji odnosno izgraivanju
karakteristine, takozvane konsonancije, koju ta tendencija nosi,
iziskuje, ili na svojevrstan nain potie u manifestno izraavanoj
potrebi odgovarajueg graanskog stadija. Zavisno od interesnih
potreba i okolnosti, upravo zbog paradoksa, konsonancija graanske
tendencije takoer ukljuuje nacionalnom funkcijom potaknuta
PREGLED

133

ogranienja, suprotstavljanja, sukobljavanja, ali i disproporcionalna

proturjeja, da bi se proizvedenim turbulentnim uvjetima suprotstavilo navodno primjerenim politikim i drutvenim razrjeavanjem.
Razvoj graanskog drutva odredio je da u konkretnim ideolokim i politikim oblicima pojedini aspekti, atributi nacionalnog
identiteta budu prijemljivo prilagodljivi za odgovarajue prihvaanje
odnosa podreivanja, zavisnosti i iskljuivanja. Utoliko oblici
nacionalnog i konstitutivno etnikog postojanja, kao naprimjer
podruje jezika i drugih narodnih korijena, obiajnosti, tradicije
i kulturnog stvaranja uope, koji su nekad doprinosili bogatstvu
razlika, u fenomenu nacije bazom savremenog stratifikacijskog
poretka i interesima vaenja nacionalnog identiteta i afirmacije po
potrebi mogu sluiti funkcionaliziranju podruja nipodatavanja,
negiranja, poeljnoj potrebi upravljanja suspektnou i netolerancijom prema razlikama.
Davanje obiljeja nacionalne iskljuivosti odreenim postignuima vlastite materijalne i duhovne kulture, uniavanje po tom
osnovu razliitosti i drugaije postignutih tekovina, u pravom je
smislu graanska oholost, demonstriranje prava na nipodatavanje
kroz nepriznavanje razliitosti; u sutini, nacionalna iskljuivost
konkretizirano zadovoljava osnovni graanski koncept ideoloke
manifestacije politikih prava. Otuda pristrano prikazivanje i prilagoeno valoriziranje povijesnih injenica i povijesnih fakata
zvanino je u nadlenosti i favorizira graansku tendenciju dominacije, tenjom pratei interesnu motivaciju prava ekskluziviteta
i posesivnu pretenziju moi.
Pristrasno preureivanje, prilagoavanje, restrukturiranje i
rekomponiranje prolosti u snazi iskalkulirano postavljenog graanskog interesa i vaenja nastoji graanske namjere funkcionalizirati
svojim mjestom u opravdanju podrke neprikosnovenog dinamizma.
Na ovaj nain postupci graanskog preinaavanja drutvenih u
ekonomsko-politika stanja i k tomu dodata proizvodnja odgovarajue svijesti, u jedinstvenoj apokaliptinosti tendencije moi,
u krajnjem su koncentrirani na neutraliziranje i suzbijanje snaga
i napora drutvenosti, a takoer i graanskih politikih oblika
koji tu mo ne opravdavaju. Inovirano afirmiranje postojeih i

134

PREGLED

stvaranje novih graanskih ideolokih opravdanja unutar zagovaranja

i pribliavanja sferi objektiviranja moi, upotreba mitova, kao
pristrasnog prorauna posezanja za sredstvima jedino opravdavanog
graanskog interesa, pridodaje tim tenjama zasnovanost i uvruje
graansku neprikosnovenost, te konkretizira uzvienost graanski
poduzetih mjera.
Ve uspostavljanjem graanskih odnosa produkcije graanske
proturjenosti izraavale su se u meudravnim suprotstavljanjima
ili to je analogno u izgraivanim meunacionalnim politikim
odnosima, iji karakter je trebao objektivno da zadobije zahvalniji
graanski legitimitet. U tom pogledu nacija je na najkompleksniji
nain odraavala tendencije graanskog sistema politikih, ekonomskih i ideolokih odnosa, stanje vladajue politike svijesti i
politikog poloaja pojedinca, a najtemeljnije je zadobila atribute
da bude graansko sredstvo usmjeravanja ili politikog prikazivanja
drutvenih procesa i drutvenih pojava camera obscura. Strukturno
proturjene implikacije graanski historijskog razvoja najdosljednije
su se posredovale putem nacije, njome poprimale manifestacijske
oblike i preobraavale se iz legitimnih ekonomskih u najire politike
uvjete, agresivno zaposjedajui obiljeja drutvenog postojanja;
znatnom fazom tog razvoja nacija je bitno zaprimila mjesto disimulacije proturjeja i posljedica graanskog i politikog i drutvenog
razvoja.
Nacionalnodravni legitimitet u cjelini datih odnosa graanske
drutvene i politike reprodukcije, na jedan ili na drugi nain,
takoer, odreivao je individualnost pojedinca. Dijelei sudbinu
konkretiziranih graansko-povijesnih trendova, karakteristinih za
postojee procese i odnose graanskog razvoja, mjesto pojedinanog
graanina je odreivano i teitem drugih nacionalno afirmiranih
graanskih pretpostavki; razvitak nauke i tehnoloki napredak,
pozicioniranost dravno-nacionalne moi i strukture kod pojedinanog graanina odsudno su stvarali odreenu predstavu o naciji
kao temeljnom zatitniku, ako ne i spasiocu. Vizija ureenja zemlje
u pravdi i slobodi, koja je leala u temelju Kantovog miljenja,
preobratila se je u mobilizaciju nacija, u kretanje naroda. Sa
svakim ustankom, koji je slijedio veliku revoluciju u Francuskoj,
PREGLED

135

tako se inilo, siromai supstancija humanistikog sadraja i jaa

nacionalizam. ... Novi idol je nacionalno MI.10
Graanski nain reproduciranja politikih odnosa teitem
politikog usmjeravanja postavio je pojedincu razvoj politike
na mjesto razvoja drutvene individualnosti.
Razvoj individualnosti pojedinca nije mogao proistjecati iz
odvajane ope volje, bilo da se ona konstituira i strukturira politiki,
bilo da se u svojim graanskim razvojnim etapama nacionalno
generira.
Mjerodavno usmjeravana nacionalno izraena opa volja u
suverenosti graanskog odnosa dobija podrku putem nacionalnog
Ja, a sfera drutvenosti koju tei da manifestira, ili koju fiktivno
manifestira, u ovim uvjetima proistjee iz jedino legitimnog i opepriznato valoriziranog naina politiki prihvaenog postojanja.
Snaga iracionalnosti koja se u faizmu znala apsolutno produbiti, u kontinuitetu graanskog poretka ima sukcesiju u potrebi
odgovarajue mistifikacije, osobito latentnu konstituciju i svojevrsni
obim i mjeru opravdanja u interesu za zadobijenim dovoenjem u
vezu s veom silom. Utvrena i nastanjena u ideolokom supstitutu
ope volje i subjektivno podrana u prinudi zbiljske realizacije,
iracionalnost se konsekventno prosljeuje, provodi i opravdava
dovoenjem u vezu s formulacijom Bog hoe to.11 Ovaj nain
njenog promicanja izopaeno naglaava da iracionalnost postoji
producirana veom silom i time se hoe postaviti zahtjev da se
ona ima slijediti u rasponu od odricanja individualnosti do fanatiziranog pristajanja. Formulacije Bog hoe to i Naa nacija se
budi, ne priznaje jaram sa stanovita poticanja i favoriziranja
iracionaliteta imaju istovjetnu osnovu; producirane su i pokrenute
kontekstom jedinstvenih zalaganja, njihovi nosioci navodno tee
prevazii navlastite nacionalne ogranienosti, a u pretenziji na
apsolutnost razliitim stupnjevima fiksacije tek su zatoenici te
omeenosti.
10

Ibid., str. 138/139.

Konsul. M. Horkheimer, Gesammelte Schriften, Band 4, Forschungsprojekt ber den Antisemitismus, Fischer Taschenbuch Verlag, Ffm, maj 1988,
str. 382.
11

136

PREGLED

Imperativ Njemaka, probudi se12 otvorio je proces eksterminacije najopskurnije vrste; dinamizirana zloupotreba neposrednog
postojanja nacije oznaavala je, zaokruivala se i prilagoavala snazi
iracionaliteta graanskog razvitka izgovorom da tu iracionalnu
snagu nadvladava. Radikalizmom politike volje ova zloupotreba
nastojala je vlastito nacionalno postojanje ozvaniiti za graansku
supstancijalnost nadreivanja iako je principijelno njen eksponent.
Graansko nadreivanje ohrabruje se eksponiranim nacionalitetom
nezavisno od namjere, ili upravo njoj uprkos graansko postupanje
je u bitnim fazama graanskog poretka na usluzi i prua doprinos
stalno savrenijem obliku negiranja drutvene individualnosti.
Kao sudjelujui dinamiki faktor ovo negiranje odrava kontinuitet
funkcionalizacije i samih promjena graanskog poretka.
Postliberalnim razvojem produbljena iracionalnost graanskog
poretka i nepostojee suvisli historijski okvir naina socijalistikog
razrjeavanja graanskih proturjenosti, pored drugog, doprinijeli
su da se uvrsti graansko uvjerenje, argumentacija u mo opravdavanja nacionalne (nacionalistike) perspektive kao legitimno
zatitnike. Spomenuta graanska tendencija globalizacije proistekla
je u ambijentu izgraenih graanskih uvjeta u kojima se nacionalistiko razdvajanje odvija i postie putem prostora graanski
internalizirane i takvom razvitku neophodne, stvarane, a i poticane
iskljuivosti. Ovakvo profiliranje graanske perspektive postaje
djelotvorno svojom kriptogenezom na poticanje, afirmaciju i omoguavanje kontinuiteta graanskih proturjenosti i putem globalizacije
posredovane i ostvarivane podrke potencijala moi.
Predvodniki izgraujui poziciju unutar presudnog mjesta
liberalnog ureivanja graanske sfere i utjecanja na stvaranje,
priznavanje i provoenje vaeih politikih odnosa, prvotno konstituirane nacije uzvieno su ivjele i time demonstrirale odgovarajue
uvjerenje u produktivnu mo same nacije, utvrujui i omoguavajui
smjer samih principa graanskog razvoja.
Napredak politikog razvoja graanskog poretka progresivno
prireuje i ispostavlja pojedincu nenaklonjeniji sistem proizvedenih
12

Konsul. ibid., str. 382.

PREGLED

137

odnosa. Pretpostavke zbiljske nenaklonjenosti te faktor producirane

iracionalnosti osiguravaju uvjerenje graanskog pojedinca da on
nacionalno postojanje iz jednih ili drugih razloga prihvata za jedini
relevantni nain i preostalo pribjeite drutvenog postojanja.
U perspektivi graanskog razvoja nacionalno postojanje dobija
objektivitet zajednikog i drutvenog postojanja, a unutar pravnog
ureenja ini osnovu po kojoj se usmjerava i opredjeljuje pozitivno
pravo, sainjavaju tzv. racionalni ciljevi i interesi per se, afirmira
politiko za raun drutvenog ustrojstva. Nacija kao apsolut. Ali
nacija je posljednje, njen cilj je mo, ona implicira omalovaavanje
drugih, moralni prigovori prema njenim akcijama vrijede isto tako
apsurdno kao moralni prigovori protiv Boga13, istie Horkheimer.
Nacija je graansko funkcionaliziranje zajednitva; za razliku
od nacionalizma, graanska nacionalna svijest se ne uzdie do
apsolutiziranog zahtjeva, apsolutiziranog cilja i vrednovanja.
Nacionalistika svijest posredstvom kolektivno podsvjesnog
apsolutizirano uzdie naciju, a njome pretpostavljena dimenzija
iracionalnosti osigurava podsvjesnom relevantan sadraj, u podsvjesnom ima svoj raison d`tre. Ostvarujui se u graanskim odnosima zbiljskih implikacija iracionalnosti, zauzima udio u standardima
graanskih mjerila. S druge strane, sagledavanje zbiljskih razlika
izvan mjerila nacionalnog podruja ili s mjerilima koja ne ukljuuju
ekonomsku snagu i mo doima se i tretira za neto atipino.
Zalaganje za pravo na razlike i realizacija toga prava moe
se uzimati za produkt odgovarajueg neprilagoavanja i neusliavanja! Kako nacionalistiki zahtjevi pretpostavljaju ukljuenost
u proces segregacije po principu Mi i Oni mi i oni drugi, drei
da su Drugi po definiciji razliiti, drugaiji, a s obzirom na same
graanske potrebe mogu biti i u pripravnosti su pogodne podloge
instrumentaliziranja, suprotstavljanja; temeljem motiva, interesa
i potreba, nacionalno-politike razlike se mogu ideoloki profilirati
te time graanski objektivitet odreuje da se, slijedom ideolokih
ciljeva, te determinante aktuelizirano prihvaaju, osuuju, ustanovljavaju, afirmiraju, njeguju, potiu ili odbacuju i odbijaju.
13

M. Horkheimer, Gesammelte Schriften, Band 14, Fischer Taschenbuch

Verlag, Ffm, oktobar 1988, str. 429.
138

PREGLED

U ekstremnijem i agresivnijem vidu iracionalni nacionalistiki

pritisak graanski dominantne nacionalne konstitucije podvodi
realna drutvena, nacionalna, politika stanja razlike u razlike u moi,
iz ega se generiraju fikcije i interesi neophodnog graanskog
suprotstavljanja.
Nacizam je razvio fenomen fiktivnog neprijatelja do apsurda;
iracionalnost koja je nacizam potakla i posredovala u odjelotvorenju,
ozbiljenju, ostala je potrebnom implikacijom potpomaganja, podravanja politike graanske funkcionalnosti.
Nakon Drugog svjetskog rata konkretna ispitivanja njemake
graanske politike javnosti potvrdila su duboku ukorijenjenost
nacionalistiki dominantnih predrasuda. Uzimajui u obzir ire
historijske okolnosti poticaja i formiranja sprege produciranog
iracionaliteta i podsvijesti, pretpostavke onemoguavanja graanskog
dinamizma i graansku ekonomsku insuficijenciju, karakteristinu
za nepostignuto, izostalo, poticanje faktora ekonomsko-politikog
prosperiteta, a to uope karakterizira graanski nain djelatnosti,
jasno se osvjetljavaju, predoe razlozi odravanja graanskih koncepata i u tom pogledu odgovarajuih graanskih vizija pravde.14
ak u oblasti gole injeninosti dogaa se njegova ozljeda (kolektivnog narcizma u porazu Hitlerovog nacionalsocijalizma, primj.
.B.) bez da bi je pojedinci sebi svjesnom uinili i kroz to bi se
sa njom oslobodili. To je socijalno-psiholoki prikladan smisao govora
o nesavladanoj prolosti.15
Govorei o njemakom karakteru, Horkheimer spominje da je
Nietzsche primijetio da je ovaj karakter nazvao za svoju logiku
i moralnu neistou svoje neprijatelje.16 U euforiji agresivne
14

O ovome veoma uvjerljivo govore ispitivanja provedena u okrilju istraivaa Kritike teorije drutva, odnosno Instituta za drutvena istraivanja Ffm;
Zanimljiva razmatranja predoi T.W. Adorno, objavljena u Socioloki rukopisi
II, Krivnja i odbrana Jedna kvalitativna analiza grupnog eksperimenta, a
posebno empirijska istraivanja takoer T.W. Adorna u naslovu Studije o
autoritarnom karakteru.
15
T.W. Adorno, Was bedeutet: Aufarbeitung der Vergangenheit 1959, u:
Erziehung zur Mndigkeit, Suhrkamp Taschenbuch 11, 1971, str. 19.
16
M. Horkheimer, Gesammelte Schriften, Band 4, Fischer Taschenbuch
Verlag, Ffm, maj 1988, str. 232.
PREGLED

139

nacionalistike svijesti, odreenim nainima graanskog vaenja,

odranja ili poticanja, afirmirana i oblikovana komora podsvjesnog
spremna je da odreene graanske modele preinai, bilo koje i bilo
kakve postupke opravda, pa tim putem ukazanja postaju podlogom
naredbi da su mase slijedile ove parole (Njemaka, probudi se!
pom. .B.), osjeale su se kao dio jedne mistine zajednice i bile su
ispunjene od izvjesnosti opratanja svojih grijehova. ... Nevjernicima
ne pripadaju samo Turci i Arabljani, nego takoer i Jevreji i drugi
koji od mase su se mogli savladati i opljakati. ... borba protiv hereza
ili kriminalnih elemenata samo je jedan izgovor za dublje leee
ekonomske i socijalno-psiholoke tendencije.17

17

140

PREGLED

Ibid., str. 382/383.

UDK 340 + 342.3 (497.15) 04/14

Goran Behmen
KARAKTER PRAVA I VLASTI U
SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI
THE CHARACTER OF LAW AND AUTHORITY
IN MEDIEVAL BOSNIA

Saetak
Shvatanje prava i vlasti u evropskom srednjem vijeku je bilo
duboko proeto religijskim predodbama, pa je i vlast u takvim
drutvima bila teokratska. Tako je bilo i u srednjovjekovnoj bosanskoj dravi, gdje o shvatanju vlasti i prava svjedoe isprave, kao
prvorazredni historijski izvori. One su formalizirani izrazi shvatanja
vlasti i prava, koje je, i u bosanskom srednjem vijeku, bilo teoloki
utemeljeno na hrianskoj viziji svijeta, kao i na vjernoj slubi
vazala prema njegovom senioru. To se vidi na primjerima intitulacija bosanskih isprava, irilskih i latinskih, kao formalnih karakteristika dokumenata srednjovjekovnog perioda.
Kljune rijei: vlast, pravo, srednji vijek, hrianstvo, feudalizam, isprave, intitulacije, rusag bosanski, kruna kraljevstva,
dei gratia formula

Summary
Understanding law and authority in Medieval Europe has
been deeply influenced by religion. In that sense, authority of the
time was theocratic. Such situation also prevailed in Medieval
Bosnian state. Many documents and first-rate historical sources
serve as testimony to the understanding of authority and law.
They are a formalized expression of understanding of the authority
PREGLED

141

and law, which, in the period of Middle Ages in Bosnia, were

based on the Christian vision of the world, as well as on religious
subordination of the vassal to his senior. That can be seen in the
example of intitulation of the Bosnian medieval diplomas and
charters, both in Cyrillic and Latin alphabet, as well as in formal
characteristics of the documents in the period of Middle Ages.
Key words: authority, law, Middle Ages, Christianity, feudalism,
charters, intitulation, Bosnian state, dei gratia (by the Grace of
God) formula

1. Shvatanje prava i vlasti u srednjem vijeku

Srednjovjekovno, na stalee podijeljeno drutvo, nije imalo
jedinstveno pravo koje bi bilo obavezujue za sve, te u takvim
uslovima nije bilo ni govora o pravnoj jednakosti. Razliite drutvene
grupe, mada meusobno povezane u cjelinu feudalnog drutva,
uivale su razliita prava i dunosti. Stoljeima je pravni sistem imao
obiljeja obiajnog prava, dok su se pisani izvori prava pojavljivali
tek pojedinano, i to esto kao privatne zbirke obiajnog prava.
Ove, takozvane pravne knjige, nastajale su na inicijativu ljudi
kojima je bilo potrebno dobro poznavanje pravne materije, kao
to su bili sudski slubenici. Vremenom su se pojavile takozvane
privilegije, koje su sadravale garancije odreenih pravnih odnosa.
Prema privilegijama je razliitim subjektima bio dozvoljen povoljniji pravni poloaj, a subjekti koji su takav, privilegovan tretman
koristili bili su kako fizike osobe tako i korporacije. Naroito se u
tome isticala Crkva. Stvarni zakonici, kao ire zbirke pravnih normi
koje je proglaavao vladar, pojavljivali su se tek poslije i nisu uvijek
zaivljavali u praksi. Protiv pisanog prava je istupalo i plemstvo,
jer bi ono ograniilo plemike nadlenosti u pravosuu, a posebno
se plailo gubljenja mogunosti slobodnog stvaranja i interpretacije
prava prilikom svakog pojedinanog sluaja. Primjeri takvog
opozicionog stava plemstva prema vladaru vidljivi su na pokuajima
ekih kraljeva Pemisla Otokara II, Vclava II i Karla IV da se
donese opti zakonik. Upravo zbog antagonistikog odnosa plemstva,
142

PREGLED

takve kraljevske inicijative su doivjele neuspjeh.1 I pored ovakvih

nastojanja kodificiranja prava u srednjovjekovnim dravama,
evidentan je nedostatak dubljeg teoretskog rada, naunog poimanja
prava, te je tu prazninu mogla popuniti samo Crkva kao institucija
koja je stoljeima teila duhovnom i svjetovnom ovladavanju tada
poznatog svijeta. Ona je sa svojim univerzalistikim tendencijama
stvorila pravo koje nije poznavalo granice tadanjih drava i feuda.
Crkva je, djelujui zakonodavno i nauno, preraujui vlastito,
kanonsko pravo, ubrzala recepciju rimskog prava i svojevrsnu
romanizaciju pravne misli. Jer Crkva je bila ta koja je ivjela po
rimskom zakonu Ecclesia vivit lege Romana.2 Ipak, pravna
veza (vinculum iuris), zahtijevana od jurisprudencije, nije bila
dovoljna za hriansku etiku, koja je zahtijevala pobonu vezu
(vinculum pietatis). Osim toga, ni juridike vrline, koje je propagirao Ulpinijan, nisu bile prihvatljive za hriansku doktrinu.
Tako se hriansko uenje o praroditeljskom grijehu, zahtjev da
ovjek treba podnositi uvrede i opratati, kao i nalog evaneoskog
svijeta za asketizmom i davanjem, nalo u suprotnosti sa pravnim
principima i zapovijedima da je svaki ovjek dobar dok se ne dokae
suprotno, da treba da se brani od uvrede i da treba uvati vlastitu
imovinu. Juridiki egoizam je tako dobio monog suparnika u
vidu hrianskog altruizma.3 Zbog toga je Crkva sa podozrenjem
gledala na rimsko pravo, mada ga je i sama preuzela, te je pristupila izradi vlastitog kanonskog prava koje bi bilo primjereno
hrianskom duhu. Tako je est vjekova nakon Justinijana kanonsko
pravo kodificirano u Gracijanovom dekretu. Kanonsko pravo je
umnogome promijenilo dotadanje pravne institucije: brak je iz
svijeta ugovornih odnosa podignut u sferu duhovne tajne, u shvatanju
zloina vanjski element uinjene tete je zamijenjen unutranjim
elementom stanjem zloineve volje, u javno pravo je uvedeno
naelo slube. Sve ove promjene su samo bile pravno-institucionalni
izraz nastojanja da se graansko, optenarodno pravo, oplemeni
novim, moralno istijim sistemom: boanskim pravom (ius divinum). 4
1

SPOUNAR, 1995, 99, 100.

SPOUNAR, 1995, 101, 102.
3
SPEKTORSKI, 1997, 97.
4
SPEKTORSKI, 1997, 97, 98.
2

PREGLED

143

I odnos prema dravi je bio determiniran teolokim pogledima,

a takav teokratski pristup je opravdan i utemeljen Starim zavjetom.
Starozavjetna ista teokratija, kao direktna vlast od Boga, kada
Mesija sa Sinajske gore prima Boije zakone, ipak ima i svoju
meku varijantu: izmeu Boga i ljudi javlja se posrednik, monarh,
onaj koji vlada po milosti Boijoj i odgovoran je pred Bogom a ne
pred narodom.5 Drava je u srednjem vijeku sredstvo realizacije
prava, a prema ugarskom kralju Matijau Korvinu kralj je Izvor i
zatitnik ovog pravednog sustava, i on nije njegov rob, ni njegov
instrument, nego stoji iznad zakona i predsjeda mu.6
Prilikom krunisanja Pipina Malog javlja se obred posvete,
to vladara pribliava svetenikoj osobi. On ne samo to nosi kri
meu kraljevskim znakovima, ve i iz hrianske poniznosti uzima
naslov kralj po milosti Boijoj. Od tada nije ideal kralja to je
on monik koji se vlau i snagom napaja samo iz ovozemaljskih
vrela, ve je sad njegov ideal nastojanje da u ovozemaljskom
svijetu ostvaruje Boije odredbe, da vlada na temelju hrianskog
morala, u skladnom odnosu sa crkvom. Vjera je, po tom obrascu,
koji je ostavljen u nasljee i Karlu Velikom, zapravo dravna
stvar. Po tom obrascu, ljudskom drutvu pripadaju samo oni koji
pripadaju hrianskoj zajednici, a crkveno izopenje znai isto
to i stavljanje izvan zakona.7
2. Uticaj hrianstva na pravni sistem
Religioznost u evropskom srednjem vijeku, tako, nije predstavljala samo subjektivno osjeanje pojedinca niti prakticiranje
propisanih vjerskih obreda, ona je predstavljala modus vivendi i
oslonac na drutvenoj ljestvici u uslovima kada je hrianstvo
ulazilo u sve pore drutvenog ivota, dajui svoj peat normama,
institucijama, obiajima, shvatanjima i skoro svakom aspektu
ljudskog ivljenja.

SPEKTORSKI, 1997, 98.

LOVRENOVI, 2006, 54.
7
PIRENNE, 2005, 46, 47.
6

144

PREGLED

Bosanska vlastela se ne samo uklopila u taj drutveni obrazac

nego je, zahvaljujui njemu, i opstajala kao elitni dio drutva. U
konfesionalnim uslovima srednjovjekovne Bosne i okruenju koje
je, na momente, doprinosilo turbulentnim politikim deavanjima na
bosanskim prostorima, vlasteli je religija bila i instrument praktine
politike, temelj ouvanja poloaja, odnosno samog preivljavanja,
te se tako infiltrirala u njihovu vladarsku ideologiju.
Bosanski vladari su takoer od prvih banova do Stjepana Tomaevia o sebi gradili sliku pravednog vladara (rex iustus), te se tako
uklapali u srednjovjekovno shvatanje prava i njegovog porijekla.8
Bosanski kraljevi su se zaklinjali na ,
, to vidimo i na primjeru kralja Stjepana Tomaevia kada
izdaje Dubrovanima povelju 23. XI 1461. godine. Posljednji
bosanski kralj je, kako navodi u povelji nakon izraza lojalnosti
Hristu, odreen kraljevati i
.9 Kao takav, on Dubrovanima uspostavlja
. I Tvrtko II je, zaklevi se na Evanelje i krst,
potvrdio Dubrovanima stare povelje,10 a tako je uinio i prvi
bosanski kralj Tvrtko.11 Tako su vladari, koji su i vladali Boijom
milou, ovdje, na carstvu zemaljskome, provodili zakone i titili
poredak koji je dan od Boga. Poredak je poivao na vjernosti; vjernoj
slubi vazala prema senioru, ali i vjernosti hriana prema Bogu
i svemu to je Boije.
3. Rusag bosanski i kruna kraljevstva
Bosanski vlastelini se u ispravama nazivaju `12, kao to se vidi iz isprava Stefana
Vukia Kosae.13 Termin rusag bosanski, kao termin kojim se
obiljeava pojam drave, preuzet je direktno iz Ugarske, uz malo
8

LOVRENOVI, 1997, 185.

MIKLOSICH, 1858, 485 488.
10
MIKLOSICH, 1858, 316- 318.
11
MIKLOSICH, 1858, 176, 187.
12
STOJANOVI, 1934, 64.
13
STOJANOVI, 1934, 62, 64. i na drugim mjestima.
9

PREGLED

145

preinaenje rijei orszag. Istovremeno je rusag bosanski, odnosno

sav rusag bosanski, sva Bosna, znaio i vlastela bosanska
okupljena na dravnom saboru.14 U 15. vijeku se smatralo da je kruna
vlasnik gradova i prihoda i da kruni vlastela duguje vjernost.15
Rusag bosanski je bio nedjeljiv i nasljeivao se sa krunom. Ideja
o kruni kao transpersonalnom simbolu i saboru plemstva kao
konstitutivnim elementima drave omoguavala je da se u pravnim
i politikim shvatanjima sauva jedinstvo Bosne uprkos njenoj
dubokoj stvarnoj podijeljenosti. Oblasni gospodari su do pada
Bosne ostali rusaka gospoda. Iako de facto podijeljena, Bosna je
u sferi politikih koncepcija ostala jedinstvena, i to, prije svega,
zahvaljujui poimanju drave, koje je postalo dominantno u doba
kralja Tvtka I.
4. Karakter vlasti u intitulacijama
isprava srednjovjekovne Bosne
Od 14. vijeka neki pripadnici bosanske vlastele imaju svoje
kancelarije ili pisare koji su vodili njihovu korespondenciju. Tako
su nastali prvorazredni historijski izvori, koji o njima i svijetu
njihovih religijskih i politikih predodbi govore iz prve ruke.
Tu, dakle, nije moglo biti nikakvih zastranjenja, kamufliranja, niti
dodvoravanja, tu se nije moglo raditi o tome da se stvari prikau u
ruiastom svjetlu, nego, naprotiv, upravo onakvima kakve i jesu bile.
Isprave su, zapravo, formalizirani izrazi shvatanja prava utemeljenog
na teolokoj, hrianskoj viziji svijeta i odnosa u njemu.
Intitulaciju je u zapadnim poveljama uveo Karlo Veliki nakon
800. godine, po ugledu na bizantske povelje, nastojei se prikazati
kao nasljednik rimskih, a mogue i bizantskih imperatora. On je
takoer u intitulaciju uveo i devociju, demonstrirajui tako ne samo
lini odnos pokornosti prema boanstvu nego i politiku poruku
da je njegova vlast dola od Boga.16 Tako je invokacija postala
14

IRKOVI, 1964a, 224.

IRKOVI, 1964, 368.
16
STANOJEVI, 1913, 111.
15

146

PREGLED

sredstvo kojim se davala politika poruka o karakteru i porijeklu

vlasti i refleksija ideolokog koncepta hrianskog vladara.
Intitulacija predstavlja, koristei dananju terminologiju,
ustavnopravnu osnovu jednog politikog poretka koji se u svojoj
legitimizaciji pozivao na Boga. Primjetno je da je dei gratia formula
prisutna i u banskim i kraljevskim dokumentima.
4.1. Kulin, Ninoslav i Kotromanii
Bosanski vladari, i prije krunisanja, demonstriraju svoju
suverenost i poziciju u univerzalnim odnosima srednjovjekovnog,
po rangovima ureenog, drutva.17
O tome svjedoe i titulacije bosanskih vladara prije Tvrtkovog
krunisanja 1377. godine. Jo se ban Kulin titulisao kao
,18 dok je u ispravi bana Ninoslava iz 1232/33.
godine narodni izraz ja zamijenjen crkvenim , a vladar u
intitulaciji, za razliku od Kulina, postaje i .19
Isti vladar 1240. godine uvodi i formulaciju .20
Zanimljivo je da je u povelji bana Ninoslava Dubrovanima iz 1249.
godine, djelovanjem bosanskog pisara, uz ime Matej dodano i ime
Stjepan.21 U povelji iz 1333. godine, kojom bosanski ban Stjepan
II Kotromani ustupa dubrovakoj opini Peljeac sa Stonom, on
se titulie Mi gospodin Stefan po milosti boijoj ban Bosne i
Usore i Soli i gospodar Humske zemlje.22 Stjepan II takoer u
intitulaciji koristi i ime sv. Grgura, sveca koji je sve do osmanskog
osvajanja srednjovjekovne Bosne bio njen patron:
.23 Ipak, sv. Grgur se ne spominje
u poveljama izdatim Dubrovniku, tj. u komunikaciji sa vanjskim
politikim faktorima, ve je ime ovog sveca u intitulaciji upotreb17

MARJANOVI DUANI, 1997, 34, 35.

STOJANOVI, 1929, 2.
19
MIKLOSICH, 1858, 24.
20
STOJANOVI, 1929, 7.
21
,
MIKLOSICH, 1858, 32.
22
Codex diplomaticus, X, 79 - 81.
23
THALLCZY, 1906, 406, 407.
18

PREGLED

147

ljavano pro foro interno.24 Paralelu moemo nai u upotrebi titule

samodrca u Rakoj za vlasti Stefana Nemanje, koja je koritena
iskljuivo u internim, rakim dokumentima. Takvom upotrebom
imena sv. Grgura je demonstrirana nezavisnost Stjepana II prema
Katolikoj crkvi sve do Stjepanovog prihvatanja katolianstva, koje
se desilo pod uticajem franjevaca.25 Nakon proglaenja Bosne
kraljevstvom, kralj Tvrtko I u povelji od 10. aprila 1378. godine
govori kako B
a a
je
.26 Tvrtko I i u darovnici
Hrvoju Vukiu Hrvatiniu 1380. godine navodi znaajniju intitulaciju u sistemu vladarsko-ideolokih obrazaca srednjovjekovlja:
... p ()
() , , , ,
, ,
()
...27 I Tvrtkov nasljednik na kraljevskom
tronu, kralj Stjepan Dabia u ispravi od 17. maja 1395. godine istie
svoju titulu ,
, , , ,
, , , .28 Stjepan
Ostoja se u povelji od 20. novembra 1398. godine titulie
, j
, , , , ,
, , , .29 Osim
navedene, kralj Ostoja koristi i krau titulu: ...

, ,
.30 Tvrtko II Tvrtkovi u nekim poveljama
24

SOLOVJEV, 1949a, 89.; LOVRENOVI, 2005, 199.

MARJANOVI-DUANI, 1997, 68; LOVRENOVI, 2005, 200.
26
MIKLOSICH, 1858, 187.
27
JALIMAM, 1997, 61.
28
MIKLOSICH, 1858, 226.
29
MIKLOSICH, 1858, 231.
30
MIKLOSICH, 1858, 233.
25

148

PREGLED

stavlja devociju na prvo mjesto intitulacije, pa u povelji od 2.

marta 1433. godine pie:
, , , ,
.31
I intitulacije latinskih isprava Kulinove povelje iz 1189.
godine (Ego banus Culinus Bosne)32, Prijezdine (Pryjezda domino
concendente banus Bosnensis)33, bana Stjepana II Kotromania
od 23. juna 1345. godine (Nos Stephanus, dei gratia banus Bosne,
nec non terrarum Usure, Salis, dolinne, Crayne, Rame ac totius
Cholm princeps et dominus)34 pokazuju kako se politiki poloaj
odraava na titulisanje. Dok, osim Prijezde, prethodnici Stjepana
II ne koriste dei gratia formulu, Stjepan, kao osnaen vladar,
uvodi je u praksu pisanja bosanskih isprava. Tvrtkove banske
isprave, osim jedne pisane 13. februara 1355. godine35, sadre intitulacije vie osoba. Tako se u navedenoj ispravi od 13. februara
1355. godine navodi: Tuerthko dei gracia banus Bossine, dok se
u sljedeoj Tvrtkovoj ispravi od 14. marta 1356. godine javlja
titulacija Tuerdico dei gracia Bozne banus una cum dilecto fratre
suo comite Vulk ac karissima matre nostra domina Helena.36 Za
razliku od banskih, Tvrtkove kraljevske povelje sadre drugo ime
Stephanus, dok i banske i kraljevske povelje sadre dei gratia
formulu. I Tvrtkovi nasljednici koriste vladarsko ime Stephanus,
kao naprimjer kralj Dabia, koji je Stephanus Dabissa, dei gratia
Rascie, Bosnae Maritimeque etc. Rex.37
4.2. Pavlovii
Pavlovii su takoer koristili titulaciju po kojoj vojvodski
status nose po Boijoj milosti, a teini vlastite pozicije doprinose
pozivanjem na porijeklo. Pavle Radenovi se 25. marta 1397. godine
31

MIKLOSICH, 1858, 374.

BRKOVI, 1998, 183.
33
Codex diplomaticus, VI, 588, 589.
34
Codex diplomaticus, XI, 207, 208.
35
BRKOVI, 1998, 185.
36
BRKOVI, 1998, 185.
37
Codex diplomaticus, XVII, 596, 597.
32

PREGLED

149

titulie ,
.38 Radoslav
Pavlovi, sin Pavlov, poziva se na Boiju milost, to se vidi iz
njegove isprave iz 1433. godine, a kojom potvruje mir sklopljen
sa Dubrovanima.39 Radoslav Pavlovi od 1437. godine koristi
novu intitulaciju, sa devocijom, pomenom porijekla i dodatkom
, to je vjerovatno preuzeto iz bosanskih povelja.40
Intitulacija u povelji Radoslava Pavlovia od 31. januara 1437.
godine sadri navedene elemente i glasi:
,
,
.41 Tako su Pavlovii u ispravama, pored dodatka
, poeli koristiti i termin rusag bosanski. Radoslav Pavlovi
u povelji iz 1439. godine, nakon invokacije sebe titulie kao
,

j.42 Od 1437. godine se daju
primijetiti velike slinosti izmeu povelja Radoslava Pavlovia i
Stjepana Vukia Kosae, to se moe tumaiti jakim meusobnim
uticajem dviju kancelarija ili koritenjem istih formulara.43
Vojvoda Ivani Pavlovi, sin Radoslava Pavlovia, potvruje
poveljom povlastice Dubrovanima u septembru 1442. godine i
tu se titulira
`
` `
...,
.44

38

MIKLOSICH, 1858, 229.

MIKLOSICH, 1858, 376.
40
STANOJEVI, 1913, 135.
41
MIKLOSICH, 1858, 387.
42
MIKLOSICH, 1858, 398.
43
STANOJEVI, 1914, 135.
44
MIKLOSICH, 1858, 411, 412.
39

150

PREGLED

4.3. Hrvatinii
Titulacije Hrvoja Vukia Hrvatinia su raznovrsne i zavise
od realnih politikih momenata u kojima se koriste, ali i Hrvojevih
predodbi i ambicija. To se vidi i u Hrvojevim autointitulacijama,
koje se kreu od gospodina hercega splitskog, kneza Donjih kraja
i velikog protogera kraljevstva bosanskog45, preko duka splitskog
i velikog vojvode kraljevstva bosanskog46, do excellenti domino
Hervoye, duce Spalati, Dalmatie Croatieque regii vicemgerentis
ac Bosne summi voyvoda necnon partium inferiorum comes47,
regnorum Rasie et Bosne summus voyvoda48, Inferiorum Bozne
parcium Wayuoda49, Supremus voyvoda regni Bosne50, vicarius
generalis regis Vladislavi et regis Ostoye51 itd. u latinskim ispravama.
U povelji kralja Tvrtka I od 12. marta 1380. godine, kralj
dodjeljuje Hrvoju ast velikog vojvode52. Dubrovani se Hrvoju
1400. godine, u ispravi kojom ga uvjeravaju da sa njihovim
znanjem nisu na Drevima ustavljeni turski poslanici da preu
preko mora, te obeavaju da e pronai i kazniti one koji su to
uinili, obraaju kao
X53. Dubrovani ga 27. decembra 1403. godine,
osim velikim vojvodom bosanskim, nazivaju i hercegom splitskim.54
U ugovoru izmeu Hrvoja Vukia i Dubrovana o savezu
protiv kralja Ostoje iz 1404. godine Hrvoje je titulisan kao `
` `55,
a grad svetog Vlahe ga u ispravi od 14. marta 1404. godine, kojom
izraava radost to je dolo do izmirenja izmeu kralja Ostoje i
45

STOJANOVI, 1929, 549.

STOJANOVI, 1929, 455.
47
II, 1938, 224.
48
II, 1938, 183
49
Codex diplomaticus, XVII, 529, 530.
50
II, 1938, 170, 171.
51
II, 1938, 170, 171.
52
URMIN, 1898, 91, 92.
53
STOJANOVI, 1929, 448.
54
STOJANOVI, 1929, 446, 447.
55
STOJANOVI, 1929, 455.
46

PREGLED

151

Hrvoja, naziva slavnim i velmonim gospodinom Hrvojem, hercegom splitskim i velikim vojvodom kraljevstva bosanskog56. Ve
1405. godine, i kasnije, nazivaju ga i knezom od Donjih krajeva.57
Dubrovani 6. februara 1406. godine Hrvoja tituliu kao milou
Boijom hercega splitskog i kneza Donjih Kraja58. Sam Hrvoje
koristi dei gratia formulu u sporazumu sa Dubrovnikom protiv
kralja Ostoje od 15. januara 1404. godine59. Ipak, Hrvoje ne koristi
dei gratia formulu u obraanju prema napuljskom, bosanskom i
ugarskom kralju, jer je prema njima bio vazal i nije mogao isticati
svoju samodravnost na tim adresama.60
U povelji od 2. aprila 1412. godine Hrvoje je titulisan kao

61. Porijeklo naziva protoger
je bizantsko, a oznaavalo je prvog meu jednakima. Krstjanin
Hval naziva Hrvoja urumom, to je bilo oslovljavanje porijeklom
sluge prema svom senioru, u znaenju moj gospodin. Moe
se pretpostaviti da ovakav bizantski i ugarski uticaj ima podlogu
u injenici da se Hrvojeva vlast protezala i na Split, koji je nekada
bio sjedite bizantskog duksa Dalmacije i Hrvatske, dok je ugarski
uticaj dolazio sa sjevera, sjeverozapada i zapada.62
4.4. Hranii - Kosae
Vojvoda Sandalj Hrani se titulie kao
.63
Takvu intitulaciju nalazimo i u dokumentima Stjepana Vukia
Kosae, Vladislava Hercegovia i drugih pripadnika plemstva.
Stjepan Kosaa u povelji kojom Dubrovanima potvruje ranije
zapise i Konavle i Vitalinu od 10. oktobra 1435. godine sebe
56

MIKLOSICH, 1929, 457.

MIKLOSICH, 1929, 461 474.
58
STOJANOVI, 1929, 460.
59
STOJANOVI, 1929, 455.
60
MRGI-RADOJI, 2002, 102.
61
PUCI, 1858, 1. c. I. 175, 176.
62
MRGI-RADOJI, 2002, 102, 103.
63
STOJANOVI, 1929, 29.
57

152

PREGLED

titulie kao

,
.64 Stjepanova intitulacija je opirnija i raskonija od Sandaljeve i vjerovatno
je pisana po vie formulara.65 Stjepan Vuki istie u poveljama
svoju titulu hercega od svetog Save i u povelji od 5. jula 1450.
godine on je ,
,
, .66 Nekoliko godina
poslije, 19. jula 1453. godine, u povelji kojom se miri sa sinom Vladislavom, herceg Stjepan se titulie kao

, C.67 Tako je titula herceg Stjepana,
nedugo poslije osmanlijskog osvajanja Carigrada 29. maja 1453.
godine, prilagoena novim politikim okolnostima.
Vladislav Hercegovi se titulie kao , .68 Vladislav je u sporazumu
o savezu sa Dubrovanima 15. avgusta 1451. godine ve nastupio
sa proirenom intitulacijom
,
, .69 Iz
ovih formulacija se vidi da vlast plemstva nije samo Bogom data,
legitimirana Boijom milou, ve i plemenitim nasljeem.
Vladislav se, u izvorima, prvi put javlja kao herceg od svetog
Save tek 1478. godine70, dok se njegova braa i ranije tituliu tom
zvunom titulom. Vlatko Hercegovi se titulie kao herceg 1467.
godine71, a u julu 1470. godine se, u ispravi koju izdaje sa mlaim

64

STOJANOVI, 1934, 35.

STANOJEVI, 1914, 138
66
MIKLOSICH 1858, 441.
67
MIKLOSICH, 1858, 448.
68
MIKLOSICH, 1858, 443.
69
MIKLOSICH 1858, 444.
70
STANOJEVI, 1914, 141.
71
MIKLOSICH, 1858, 503.
65

PREGLED

153

bratom Stjepanom, titulie kao ,

, ,
,
.72 Hercegom od
svetog Save se naziva i Bala, unuk hercega Stjepana, sin Vladislava, te se u oktobru 1420. godine titulie kao
, , 73.
U latinskim poveljama Herceg Stjepan se titulie 1454. i
1455. godine uz dei gratia formulu: Nos Stephanus dei gratia
dux Sancti Sabe, dominus tere Hulminis, Maritimarum Partium
ac comes Drine et magnus Vayvoda Regni Bossine etc.74 Tako
i Herceg Stjepan u svojoj titulaciji nastoji da svoj poloaj prikae
kao snano, milou Boijom legitimirano vladanje.
Umjesto zakljuka
Pravni sistem i koncepcija vlasti u evropskom srednjovjekovnom
drutvu su bili koncipirani kao izraz teokratskog, hrianskog
pogleda na svijet. Sama struktura feudalnog drutva je vodila i ka
pravnom partikularizmu. Ipak je Crkva, kao univerzalna institucija,
preko prerade kanonskog prava, pospjeivala recepciju rimskog
prava. Shvatanje drave i vlasti su takoer bili neodvojivi od
religijske koncepcije svijeta i drutva. Vladari, jo od franakog
kralja Pipina Malog, vladaju po Boijoj milosti, to je izraz
posredne teokratije, u kojoj je pravo dar od Boga, a vladar, ija
vlast ima boanski legitimitet, odgovoran je samom Bogu. Ovakva
koncepcija vlasti nije zaobila ni srednjovjekovnu Bosnu, u kojoj
i banovi i kraljevi i pojedini vlastelini takoer vladaju po milou
Boijoj. Koncepciju bosanske feudalne drave odraavaju institucije
srednjovjekovne Bosne: kruna kraljevstva kao transpersonalni
simbol, Sabor i Dravno vijee. Bosanske srednjovjekovne isprave,
72

MIKLOSICH, 1858, 502.

MIKLOSICH, 1858, 502.
74
THALLCZY, 1914, 395 397, 175, 176.
73

154

PREGLED

kako irilske tako i latinske, kao formalizirani izrazi prava, pruaju

sliku o vienju svijeta i vlasti njihovih autora. Iz intitulacija
bosanskih srednjovjekovnih povelja, kao formalnih karakteristika
isprava, vidi se da su vladari i vlastelini u srednjovjekovnoj Bosni
(banovi Kulin i Ninoslav, Kotromanii, Pavlovii, HraniiKosae, Hrvatinii) prihvatili legitimizaciju vlasti boanskom
voljom, ali i plemenitim porijeklom.

Izvori:
1. MIKLOSICH, 1858. Franjo MIKLOSICH, Monumenta
serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii, Wiennae.
2. PUCI, 1858. - Medo PUCI, Spomenici srpski od 1395
do 1423. Pisma pisana od Dubrovake republike kraljevina,
despotima, vojvodama i knezovima srpskim, bosanskim i primorskim,
I, Beograd.
3. SMIIKLAS, Codex diplomaticus IV, IX, X, XII, XIV,
XV, XVI, XVII, XVIII - Tade SMIIKLAS, Codex diplomaticus
regni Croatie, Dalmacie et Slavoniae IV, IX, X, XII, XIV, XV,
XVI, XVII, XVIII, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti,
1906/11/12/14/16/34/76/81/90, Zagreb.
4. STOJANOVI, 1929. Ljubomir STOJANOVI, Stare
srpske povelje i pisma, knjiga I/1, Beograd - Sremski Karlovci.
5. STOJANOVI, 1934. Ljubomir STOJANOVI, Stare
srpske povelje i pisma, Srpska kraljevska Akademija, Beograd Sremski Karlovci.
6. II, 1938. Ferdo II, Nekoliko isprava iz poetka
XV stoljea, Starine, XXXIX, Zagreb.
7. URMIN, 1898. uro URMIN, Hrvatski spomenici, I
(1100-1499) Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb.
8. THALLCZY, 1906. Lajos THALLCZY, Istraivanja
o postanku bosanske banovine sa naroitim obzirom na povelje
krmendskog arkiva, Glasnik Zemaljskog Muzeja, XVIII, Sarajevo.
9. THALLCZY, 1914. Lajos THALLCZY, Studien zur
Gesichte Bosniens und Serbiens in Mittelalter, Leipzig.
PREGLED

155

Literatura:
1. BRKOVI, 1998. Milko BRKOVI, Isprave hrvatskih
narodnih vladara i latinske isprave bosansko-humskih vladara i
velmoa, Ziral Mostar.
2. IRKOVI, 1964. Sima IRKOVI, Sugubi venac
(Prilog istoriji kraljevstva u Bosni), Zbornik Filozofskog fakulteta
u Beogradu VIII-1, 1964 (Diniev zbornik), br. 368, Beograd.
3. IRKOVI, 1964a. Sima IRKOVI, Istorija srednjovekovne bosanske drave, Beograd.
4. LOVRENOVI, 1997. Dubravko LOVRENOVI, Bosanskohumski mramorovi - steci, Bosna franciscana, 7, Sarajevo.
5. LOVRENOVI, 2005. Dubravko LOVRENOVI, Krist
i donator: Kotromanii izmeu vjere rimske i vjere bosanske - I.
(konfesionalne posljedice jednog lokalnog crkvenog raskola),
Fenomen Krstjani u srednjovjekovnoj Bosni, Zbornik radova,
Institut za istoriju, Sarajevo, Hrvatski institut za povijest, Zagreb,
Sarajevo Zagreb.
6. LOVRENOVI, 2006. Dubravko LOVRENOVI, Na
klizitu povijesti, sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska
1387 - 1463, Synopsis, Zagreb - Sarajevo.
7. MARJANOVI-DUANI, 1997. Smilja MARJANOVI-DUANI, Vladarska ideologija Nemanjia, Clio, Beograd.
8. MRGI-RADOJI, 2002. Jelena MRGI-RADOJI,
Donji Kraji, Krajina srednjovijekovne Bosne, Filozofski fakultet
u Beogradu, Filozofski fakultet u Banjaluci, Beograd.
9. SOLOVJEV, 1949a. Aleksandar, Vlasteoske povelje
bosanskih vladara, Istorisko-pravni zbornik, 1, Sarajevo.
10. SPEKTORSKI, 1997. SPEKTORSKI V. Evgenije: Istorija
socijalne filozofije, Slubeni list SRJ Beograd, CID, Podgorica.
11. SPOUNAR, 1995. Pavel SPOUNAR, Zdenk SMETNKA, Ji Rajmund TRETERA, Amadeo MOLN, Ji KEJ,
Anka VIDMANOV, Marie BLHOV, Karel STEJSKAL,
Jaromr ERN: Kultura Stedovku, Akademie vd eske
Republiky, Praha.

156

PREGLED

12. STANOJEVI, 1913. Stanoje STANOJEVI, Studije

o srpskoj diplomatici, Glas srpske kraljevske akademije XCII,
Drugi razred 54, Beograd.
13. STANOJEVI, 1914. Stanoje STANOJEVI, Studije
o srpskoj diplomatici, Glas srpske kraljevske akademije XCIV,
Drugi razred 55, Beograd.

PREGLED

157

P o g l e d i i m i lj e nj a
Attitudes and opinions

UDK 338.124.4 + 364.6

Salih Foo
EKONOMSKA KRIZA
I NJENE SOCIJALNE POSLJEDICE
ECONOMIC CRISIS AND
ITS SOCIAL CONSEQUENCES
Saetak
Ekonomska kriza je uvjetovala duboke drutvene promjene,
koje se snanije reflektiraju u nerazvijenim zemljama. Njihove vlasti
nisu u stanju programirati procese ka eljenom toku. Refleksije
krize su mnogostruke i odraavaju se na sve tokove drutvenog
ivota. Ekonomske mjere su samo osnova za poduzimanje dubljih
reformi u svim drutvenim sferama, posebno u socijalnoj sferi.
Otuda je i znaaj socijalnog kapitala vei i znaajniji jer njim
raspolau graani i on nije pod kontrolom monih meunarodnih
finansijskih institucija. Da bi se prevazila kriza, nuno je poduzeti
reforme ekonomskog, obrazovnog, ali i ukupnog socijalnog sektora
koji je pod kontrolom domaih vlasti.
Kriza je globalna, ali se reflektira lokalno i njene posljedice
snose graani pojedinano, i to zavisno od ekonomske moi i
finansijske situacije pojedine zemlje. Danas se mnogi teoretiari
bave prevazilaenjem ekonomske krize, ali sutinske mjere su u
sferi obrazovanja, zapoljavanja i socijalnih izdvajanja. S obzirom
na specifinosti djelatnosti i nadlenosti, nuna je i neizbjena
intervencija drave koja mora da iznova definira socijalnu politiku
i mjere socijalne zatite, mora da programira i podstakne razvoj
obrazovnog sistema i da vri znaajnije ulaganje ne samo u sferu
proizvodnje nego i u sferu nauke i progresa. Proklamirana reforma
obrazovanja kroz Bolonjski proces ni izbliza ne nudi i ne odgovara
potrebama vremena i zahtjevima koje kriza pred obrazovni sistem
postavlja, zato su sve glasnije ideje o novom pristupu obrazovanju.
PREGLED

161

Summary
The economic crisis has caused deep social changes which
are reflected to a higher extent in underdeveloped countries where
authorities are not able to program the processes in the right
direction. The crisis is reflected in many ways and is seen in all
spheres of the society, especially social. Economic measures are
only the basis of serious measures that need to be implemented
in all sectors of the society, especially social. That is why the
meaning of social capital is greater and more important, for it is
at the disposal of citizens and is not controlled by the powerful
international institutions. In order to overcome the crisis, it is
necessary to undergo reforms of economic, educational and the
overall social sector controlled by the domestic authorities.
The crisis is global, but it is reflected locally. Citizens suffer the
consequences, depending on the economic power and financial
situation in a country. Today, many theoreticians deal with the issue
of overcoming the crisis, but the basic measures should be taken
in the sector of education, employment and social care system. The
country should redefine its social policy and social protection
measures, program and initiate the development of educational
system and undertake more serious investments not only in the
sector of production, but also in the sector of science and progress.
The proclaimed Bologna education reform does not even remotely
offer, nor does it suit the needs of time and demands that the crisis
poses in the sector of education. That is why voices calling for a
new approach to education are becoming louder.

Kako je sve poelo

Poznati su poeci a i uzroci krize, koja se nije mogla lokalizirati
i ograniiti na zemlje i prostore koje su je producirale i proizvele.
Ozbiljni analitiari upozoravaju da finansijska kriza nije zahvatila
samo finansije i ekonomiju razvijenih zemalja, nego se u eri
globalizacije i proirila na sve sfere drutvenog ivota. Njeni poeci
seu u sedamdesete godine dvadesetog stoljea, kada su zagovornici
162

PREGLED

moi kapitala isti isisali iz sfere proizvodnje i osnaili finansijske

institucije. Naime, kapital koji je bio nosilac reprodukcije i napretka,
stvaranja novih vrijednosti, izvuen je iz proizvodnje i prebaen
u finansijska trita kapitala, banke i osiguravajua drutva. Koncentracija kapitala na taj nain davala je lanu sliku napretka i razvoja,
finansijske snage i enormne dobiti. S obzirom na njegovu virtuoznost,
vremenom se stvarala dubioza i privid nove vrijednosti kapitala
ne samo na tritu razvijenih zemalja nego i zemalja u razvoju.
Napuhani balon je eksplodirao, ali je iza sebe ostavio nekontrolirano
trite i velike posljedice za koje jo uvijek nema valjanog lijeka.
Vodei ekonomski teoretiari, i ne samo oni, imaju razliita vienja
i uzroka krize ali i mjera koje su poduzete, nisu sigurni u njihovu
djelotvornost i ne garantiraju uspjeh. Ne zna se do kada i koliko e
dugo recesija trajati, kada e se oporaviti privreda, kakve e sve
posljedice uslijediti? Ono to se zanemaruje jeste injenica da danas
ne postoje dva bloka i dvije ekonomije ili sistema koji bi se podupirali
ili takmiili u svojim nakanama i napretku. Sruen je socijalizam,
ali dravni intervencionizam nije nestao.
Danas su nekadanji protivnici dravne regulative i kontrole
ekonomskih i finansijskih tokova veliki zagovornici povratka
drave i njenog intervencionizma koji je ak i u socijalizmu bio
na neki nain ogranien. Teoretiari se vraaju Marxu i njegovoj
neprevazienoj formuli roba-novac-roba, stvaranju vika vrijednosti i zatiti moi nosilaca kapitala. Kao da su teoretiari prespavali
dvadeseto stoljee, dodue oni koji su znali za Marxova uenja
iitavali su ih u iskrivljenoj ideologijskoj slici analize drutvenog
stanja i drutvenih procesa. Zato i ne udi slogan ponovo Marx.
To je svakako metafora traganja teoretiara, ne za izlaskom iz stanja
koje je haotino i koje je manje-vie ipak nekontrolirano, ve za
posljedicama i razmjerama krize koja se reflektira na ukupne
socijalne odnosno drutvene odnose.
Tokovi krize imaju svoju zakonitost i njoj se ne mogu oduprijeti
ni vlade mnogih zemalja bez obzira na silinu unoenja novog novca
u finansijske tokove i direktni intervencionizam u slobodno trite
i njegove zakonitosti ponude i potranje. Finansijski i ekonomski
kapital nije dovoljan da se stanje prevazie. Socijalni kapital je neto
to je nevidljivo i to moe nositi prevagu u eri globalizacije u odnosu
PREGLED

163

na finansijski kapital i smirivanje odnosno ublaavanje posljedica

krize. Drava je drutvena ali i prije svega socijalna tvorevina. Ima
nevidljivu snagu i fetiizirane regule koje doprinose da se sistem
i poredak odri. Vlasti mogu opstati ili se promijeniti, socijalni sistem
je nunost ivota ljudi u zajednici. Taj kapital je neto to ima trajniju
formu i obavezu od brzine finansijskog kapitala i dobiti. U ekonomskoj krizi je malo dobitnika, mnogo gubitnika, u sferi socijalne
jednakosti je mnogo pravednika koji se bore za demokratiju i
ljudsku slobodu. Oslobaanje od moi kapitala ide sporo i s velikim
posljedicama ne samo po ovjeka nego i po sistem, poredak i vlast.
Ko e odnijeti prevagu ostaje da se vidi.
Posljedice krize po bosanskohercegovako stanovnitvo
Ekonomska kriza koja je zahvatila razvijene ali i zemlje u
razvoju snano se reflektira i na nas. Velike krize nikog ne ostavljaju
po strani, to je era globalizacije koja sobom nosi i prednosti ali i
posljedice. Bosna i Hercegovina nije izolirana iako je njena materijalna i finansijska mo ograniena i nedostatna da bitnije usmjerava
njene tokove i nalazi izlaze iz stanja u koje je dovedena. Ovo
napominjemo kao injenicu, jer se privredna struktura nije jo ni
od ratnog razaranja oporavila a zapala je u novu recesiju i izazove
kojim nema adekvatne kapacitete da se nosi i suprotstavlja. Istini
za volju, kriza se najvidljivije reflektira kroz ekonomski sistem,
kroz potroaki ambijent, ali i kroz socijalni status stanovnitva jer
veliki broj graana ostaje bez posla a time i bez izvora prihoda. Kriza
je istovremeno i ansa za nerazvijene zemlje da poduzmu niz mjera
koje e omoguiti racionalniju organizaciju ali i da uspostave iznova
svoj ekonomski i socijalni sistem na prednostima kojim raspolau.
S obzirom na sveobuhvatnost krize veina vlada pokuava
nai naina da ublai njene posljedice na stanovnitvo i njihov
materijalni i socijalni poloaj. Neke od tih zemalja ulau dodatna
sredstva kojim raspolae u ublaavanje posljedica ili pak u podsticanje rada i razvoja kako bi se sauvalo to vie radnih mjesta
i kako bi graani tih drava imali egzistenciju. S pravom bismo mogli
konstatirati da nema odgovorne vlade koja nije sainila niz mjera
i postupaka i koja nije suoena sa stvarnim injenicama i pokaza164

PREGLED

teljima obima i dimenzije privrednog i finansijskog poremeaja.

Bolji analitiari znaju da je kriza produkt razvijenih zemalja i da
su je one i njihovi finansijski sistemi generirali. Takoer je poznata
injenica da e mnogo vee posljedice imati i osjetiti graani i nerazvijene drave.
Bez obzira na mogua opravdanja, izgleda da nae vlasti nisu
svjesne stanja i dubine koja je zahvatila sve pore drutvenog i privrednog ivota. Prvo su preuivale i zatakavale obim i dinamiku
krize. Nisu raspolagale podacima i pokazateljima koji ih upuuju
na dimenzije i razmjere krize, koja se, sasvim sigurno, proirila
i zahvatila sve privredne ali i drutvene subjekte i sisteme, a time
i graane Bosne i Hercegovine. Navedena konstatacija je utoliko
znaajnija ako se ima u vidu ionako mala ili slaba zaposlenost kod
nas, relativno nizak nivo investicija i prevelika zaduenost graana.
Ekonomska kriza pomno pokazuje da nae vlasti ne vladaju procesima i odnosima ve da se slue najprimitivnijem oblicima vladanja,
gdje se upravlja ljudima a ne procesima. Ta vladavina se ostvaruje
pomou monopola, ne sile ve manipulacije, ideologizacije, iskrivljivanja slike stvarnosti i proizvoenjem konflikata razliitog
intenziteta, koji ne doprinose rjeavanju pitanja od interesa za
graane. Takva vlast djeluje parcijalno, dezorijentirano, bez programa
i strategije rjeavanja pitanja koja su u njenom domenu i nadlenosti.Vlade, umjesto da vladaju, proizvode krizu svoga rada i
ostanka, ire nepovjerenje, apatiju, bezizlaznost i beznae. Stanje
haosa je otud koncept vladanja koji je ve due vrijeme na sceni,
a ne rjeavanje pitanja od interese za graane i njihove privredne
i drutvene subjekte. Time se amnestiraju za poteze i mjere i nemaju
odgovornost za vrenje vlasti pred graanima i biraima. Nisu
im na raspolaganju sredstva kojim mogu ostvarivati i realizirati svoju
strategiju. A glavni nedostatak se ogleda u odsustvu politike podrke
za rad, izuzev za konstituciju i podjelu funkcija. Pored nedostatka
politike podrke i jasne strategije, vlasti nemaju na raspolaganju
mehanizme koje su normalni za njihov rad. Finansijski sektor i
kapital kontroliraju strani faktori. Vlasti poseu za traenjem pomoi
da same sebe izdravaju. Pa kako je onda mogue oekivati od istih
da pomognu privredne subjekte i graane. Nijedna banka nije u
kontroli i na raspolaganju domaim vlastima. Snaan mehanizam

PREGLED

165

vlasti i vladanja dat je drugom i ko zna pod kojim uvjetima.Vlast

nije vie ni partner stranim bankama, ona je samo njihov komitent i
dunik. Stoga je razumljivo zato nae vlasti vladaju ljudima, a ne
ekonomskim i finansijskim procesima kao to to rade sve razvijenije
i demokratske vlade i zemlje.
Ono za to ne postoji opravdanje jest injenica da nae vlasti
nemaju ni podataka o stanju privredne strukture i njihovim tekoama
i potrebama a da ne govorima o finansijskim tokovima i zaduenostima graana. Ako nema mehanizama, vlast nema opravdanja
da nema podataka i da ne zna kakvo je stanje privrede i kolika i kakva
je zaduenost graana.
One mehanizme i mjere koje vlade mogu poduzeti oito ili ne
znaju ili ne ele. Da bi se aktivno suprotstavile krizi i da bi nale izlaz,
vlasti u Bosni i Hercegovini moraju promijeniti vrijednosni sistem
ili matricu svog funkcioniranja po kome je nacija glavni kriterij
vrijednosti. Umjesto iluzornih i emocionalnih koncepata nuno je
ponuditi ekonomska rjeenja koja su u interesu graana, a time i
drave. Zbog toga je neophodno prii definiranju nacionalnih ciljeva
zemlje u kojima je egzistencija, rad, vrijednost, privlaenje stranih
ulaganja, obrazovanje i stvaralatvo na prvom mjestu. U realizaciji
tih ciljeva, bez obzira na parcijalne domete, vlasti e djelovati
jedinstveno i na dobrobit svih graana. Da bi se bar donekle ublaile
posljedice finansijske krize, nuno je liberalizirati trite rada, i
to svih kategorija i oblika. Drava svojim mjerama moe dopustiti
slobodu rada i stvoriti ambijent u kome e podsticati graane na rad
i slobodno ulaganje i plasiranje vlastitog, ali i stranog kapitala.
Umjesto ambijenta rada, vlasti svih nivoa oblikuju socijalnu politiku
kao potronju, koja se svodi na davanja, a ne na investiranje.
Obeanja i mjere koje su neizdrive za privredu i radnike, a
odnose se na prava boraca, branitelja, penzionera i drugih skupina
koje ne privreuju ve troe, nuno je svesti u okvire otvaranja
mogunosti njihovog rada pod povoljnijim uvjetima, a ne samo
davanja i zahvaanja kvalitetnog novca iz privrede koji ide u
potronju. Vrui novac, kojim se danas kupuje socijalni mir, dodatno
uslonjava ekonomsku krizu kod nas i dodatno optereuje i privredu
i graane. Nuno je uiniti raskid s prolou i otvoriti perspektive
radu, a ne raznim preprekama i administrativnim mjerama onemoguavati svaki vid rada i privreivanja graana.
166

PREGLED

Pored liberalizacije trita rada, nuno je uspostaviti stimulativnu

poreznu politiku, a ne represivnu kakva je na djelu. Za porezni
sistem svaki privredni subjekt je delikvent i objekt za unitavanje
odnosno onemoguavanje poslovanja. Umjesto servisa privrede
i graana, porezni organi su represivno-likvidatorski mehanizam
koji u svom radu ima prvu mjeru onemoguavanje rada privrednog
subjekta. Takav represivno-agresivni mehanizam ne poznaje novija
povijest poreznog sistema kao to je model koji je instaliran kod
nas. Ako je Konvencija o ljudskim pravima sastavni dio Ustava BiH,
onda je pravo na rad osnovno i temeljno ljudsko pravo. Nikakav
organ, bez obzira na njegovo nominalno ime, nema pravo da onemoguava ljudima pravo na rad i zaradu. Svako zatvaranje radnje
ili pravnog subjekta od poreznih organa odnosno vlasti je ustvari
neustavni akt i in usmjeren na krenje ljudskih prava i njihovog
dostojanstva. Porezna politika treba biti podsticajno-usmjeravajua
i konsultantsko-struna institucija privrednih subjekata i graana.
Arogancija koja vlada u sferi porezne politike proizlazi iz injenice
da ona djeluje dezorijentirano i besciljno kako bi samo namirila sebi
odnosno budetima sredstva bez obzira na cijenu i posljedice po
strukturu privrede i graana. Nerealnim a skoro i nemoguim
izdavanjima iz budeta vlasti odgaaju probleme, kupuju socijalni
mir i stvaraju jo vee dubioze koje e se kao bumerang vratiti i
vlastima ali i graanima, pa samim time i svim socijalnim kategorijama stanovnitva koje misle da ovakvim mjerama tite svoj
ekonomsko-socijalni status i egzistencijalni minimum.
Ne mogu se zatvarati oi pred stvarnou. Vlast je u funkciji
graana i privrednih i drutvenih subjekata. Zato treba vladati
stvarnim stanjem i pokazateljima. Nuno je da zna koje mjere moe
poduzeti i s kakvim efektima. Ambijent nije posljedica njene
nemoi, ve neznanja i nehtijenja. Zato je nuno da poduzme niz
mjera koje stimuliraju rad, a ne potronju, da stvori povjerenje
graana i privrednih subjekata u svoje mjere i namjere, da bude
suuesnik procesa krize koji e moi bar kontrolirati one mjere i
efekte koji su u njenoj nadlenosti i mogunosti. I konano, vlast je
u prilici da na adekvatan nain ne samo saini antirecesijske
programe nego i da umjesto raznih smanjenja troenja na izdravanje
administrativnog aparata stvori efikasne i funkcionalne institucije
PREGLED

167

koje su potrebne vremenu i uvjetima novog naina realizacije

obaveza i prava koje imaju na razliitim nivoima. Na taj nain bi
se vratilo povjerenje graana u vlast, a same dravne institucije
bile efikasne i funkcionalne. U suprotnom, vlast u budunosti
nee imati ko birati. Mladi i sposobni graani e napustiti zemlju,
a privredni subjekti svoje poslovanje prenijeti u one drave koje
imaju razumijevanja i povjerenje u njihov rad i poslovanje.
Kriza i obrazovanje
Nije u krizi samo ekonomski sistem, ve i drugi sistemi ili
podsistemi, kako bi to funkcionalisti objasnili. U naim uvjetima
obrazovanje je bez cilja i upotrebljivog znanja. Privredni kapaciteti
ne odreuju sadraj obrazovanja, niti usmjeravaju potrebe obrazovnih
institucija. Obrazovanje slui samo sebi, razvija nelojalnu konkurenciju, reproducira kadrove koji nikome ne trebaju, i time stvara
veliku iluziju vanosti i znaaja obrazovanja. Umjesto temeljite
analize stanja u obrazovanju i na bazi stvarnih pokazatelja i potreba
poduzimanja mjera, otvaranja iroke rasprave o kadrovskom potencijalu koji je najvei kapital jedne zemlje, kod nas se obrazovni
sistem uruava. Uruavanje je poelo ratom, a potom se u posljednjih
petnaestak godina nastavlja putem parcijalizacije obrazovanja,
segregacije, zatvaranja u lokalne razine i osnivanjem bezbroj
nekompetentnih obrazovnih institucija. Da apsurd bude vei,
danas se ne zna koji je program vaei, ko ga koncipira i donosi,
na kojim vrijednostima on poiva, kako se uspostavlja i ostvaruje
drutvena kontrola odnosno vrijednosni sistem. Pored famoznog
eufemizma kao to je humano preseljenje za najtei oblik
etnikog ienja, uveden je i termin dvije kole pod jednim
krovom sa znaenjem ne etnika istoa nastavnog sadraja, ve
etniko nepodnoenje i obrazovanje na osnovama mrnje, netolerancije i nepriznavanja drugog i drugaijeg. Da apsurd bude vei,
promotori takvog segregacijskog obrazovanja su politike grupacije
koje vre vlast ve skoro petnaest godina i koje bez ikakvih posljedica
i po svoje izborne rezultate ali i po sudbinu mladih kreiraju politiku
podjele, na tim osnovama dobijaju izborni legalitet. Obrazovanje
je jedna od najvanijih sfera drutva i prevladavanja krize u toj
168

PREGLED

sferi je u sutini izlaz iz stanja u koje je jedno drutvo dospjelo. Krizu

mogu prevazii sposobni i obrazovani kadrovi.
Bolonjski proces u krizi
U sferi visokog obrazovanja nastala je euforija koja se ogleda
u verbalnim izjavama i potezima da je uveden i uspostavljen
Bolonjski proces studiranja. Reklo bi se nita novo s obzirom na
to da su proces promjena naina i sadraja studiranja prihvatile
skoro sve zemlje Evropske unije. U sadrajnom smislu meutim
postoje velike razlike u nainu studiranja i primjeni Bolonjskog
procesa kod nas i u zemljama razvijene Evrope. Te razlike se
ogledaju prije svega u sljedeem. U sferi visokog obrazovanja kod
nas, i to na svim univerzitetima, nekritiki se prilo Bolonjskom
procesu. Umjesto kvaliteta i podizanja standarda obrazovanja,
nai univerziteti su zatonuli u administrativne sheme iz kojih ne
znaju nai izlaz. Umjesto promjene nastavnih sadraja i poveanja
kvaliteta i studija i nastave, dobili smo normativizam i proceduralne
forme koje su umjesto kreacije novih znanja prevagnule ka nominalizaciji, neracionalizaciji i uruavanju i dostignutih obrazovnih
standarda u ranijem periodu. Razvijene zemlje su svoj obrazovni
sistem prilagodile potrebama ekonomskog i drutvenog sistema,
smanjile neracionalne programske sadraje i poveale upotrebljivost
obrazovanja i znanja. Kod nas nijedan od bitnih elemenata nije
uspostavljen niti postavljen kao cilj. Prolaznost nije kvalitet, procedure nisu smanjenje neracionalnih i neupotrebljivih znanja. Nove
tehnologije trae upotrebljivija i primjenjivija znanja, kojih mi
nemamo. I konano, kolujemo kadrove za nepoznate subjekte i
privrednu strukturu koja je nerazvijena ili nema potrebe za
kvalitetnim i upotrebljivim znanjem. Nastala je hiperprodukcija
obrazovnih programa i sadraja niskog kvaliteta, bez akreditacije
i nauno osmiljenih sadraja i ciljeva, koji podrazumijevaju cjelinu
obrazovnog profila.
Visoko obrazovanje je krenulo putem sa koga povratka nema,
i to ka sunovratu. Vjerovatno e radikalni zahvati i privatni fakulteti
i univerziteti konano odnijeti prevagu i nai izlaz iz sadanjeg
zaaranog kruga. Vjerovatno je to nekom i bio cilj. Zato su u pravu
PREGLED

169

kritiari kad kau da intelektualci nisu znali nai put kojim e sami
ii. Efekti su pogubni po mlade konzumente znanja. Stare navike
e s novim shematizmom i pragmatizmom bez stvarnog novog
sadraja i kvaliteta doprinijeti da dravni univerziteti budu marginalne obrazovne institucije.
Kako prevazii stanje krize
Kako nai put izlaska iz krize pitanje je koje je i teorijske ali
i praktine naravi. Zasada ne postoji jedinstvena formula. Svaka
zemlje za sebe traga za mjerama i putevima oporavka i privrede
i drutva. Da bi se mogle poduzeti ili programirati mjere i postupci,
nuno je poi od spoznaje o stvarnoj dimenziji i uzrocima krize,
o mogunostima i potencijalima kojim raspolae neka zemlja.
Ekonomski teoretiari su uspostavili i dugorone i kratkorone
strategije upravljanja i programiranja krize i njenog prevladavanja.
S drutvenog aspekta se postavlja pitanje ko je nosilac promjena,
koje snage i akteri, u kom smjeru one idu. Poznata je istina da
promjene ne znae i neto bolje, za takav tok potreban je koncept,
organizacija i vizija. Za retrogradne promjene je dovoljna stihija,
apatija, mrnja. Historija je uiteljica ivota, u naim uvjetima
ona postaje vizija, ali u iskrivljenom ogledalu. Iz historije se
uzimaju pouke kako se stvari ne bi ponavljale, a kod nas se one
upravo interpretiraju u svjetlu izravnavanja rauna u sadanjosti
za deavanja u prolosti. Napustiti utabani hod negativnog kretanja
je mnogo tee od izazova i napretka koncipiranog u izlaznoj strategiji.
Snagama koje nude retrogradnost ne odgovara promjena. One
ele drati svoje sljedbenike u rezervatima nacionalnih ideologija
kao instrument za manipulaciju i ostvarivanje programskih sadraja
koje je drugi svijet napustio i okrenuo se napretku, demokratiji i
ljudskim pravima, iz ega su se razvile i demokratske slobode i
demokratski sistemi i tipovi vlasti. Samo demokratske vlasti
imaju snage suoiti se sa istinom i spoznajom o sebi. Zato su one
u stanju da programiraju promjene u eljenom pravcu i da budu
u funkciji svojih graana i njihovih interesa i potreba. Dakle,
kriza je i ansa za izlazak iz stanja koje je neodrivo. Izlazak ili
suprotstavljanje njenim efektima znai zaokret u strukturalnim
170

PREGLED

drutvenim vrijednostima i nainima realizacije funkcija koje

imaju institucije drutva i drave. Najsnaniji nositelj promjena
su politike snage koje imaju zadau, ali koje nude viziju svojih
nastojanja u procesu mijenjanja stvari i odnosa. Graani su ti koji
biraju ponueno, koji legitimiraju politiku i njene predstavnike.
Konano, oni su odgovorni ne samo za izbor nego i za sudbinu, ne
vie svoju, ve svoga potomstva i generacija koje ele ubrzane
procese progresa i napretka.

PREGLED

171

UDK 005.57

Tatjana Lazi
POLITIKI STIL I POLITIKI TEMPERAMENT
POLITICAL STYLE AND POLITICAL TEMPERAMENT
Saetak
Autor analizira politiki stil i politiki temperament u kontekstu
specifinog individualnog ponaanja, kolektivnog sistema vjerovanja
ili modela grupnog ponaanja dovodei ih u vezu sa predstavnicima
politikih elita i politikih partija. Autor nastoji da pronae vezu
izmeu linih karakteristika i vjetina i naina ispoljavanja i
ispunjenja specifinih politikih interesa.
Kljune rijei: politiki stil, politiki temperament, politika
kultura, politiki skandali i afere, politiki govor
Summary
The author offers an analysis of political style and political
temperament in the context of a specific individual behavior,
collective system of beliefs or model of group behavior, by bringing
them in connection with the representatives of political elites and
political parties. The author attempts to find a link between personal
characteristics and skills and ways of manifestation and fulfillment
of specific political interests.
Key words: political stcle, political temperament, political
cultire, political scandals and affairs, political speech
Politiko ponaanje pojedinca uslovljeno je dvjema intervenirajuim varijablama: politikom socijalizacijom i politikom kulPREGLED

173

turom. Prva varijabla je dinamina i upuuje na proces odgajanja

i pripreme pojedinca za akceptiranje i interpretiranje odgovarajuih
politikih orijentacija, dok je druga varijabla statina i obuhvata
skup znanja i vjerovanja o nekom politikom sistemu. Analitikointerpretativni diskursi politiko-bihevioralnog koda pojedinca kao
lana politike zajednice ukazali su na to da se politiko ponaanje
zasniva na:
a) drutveno uslovljenim stavovima;
b) vrijednostima i percepcijama;
c) javnom mnijenju;
d) crtama linosti.
Generalno posmatrajui, navedeni indikatori politikog ponaanja upuuju na korelacije izmeu politikog stila i politikog
temperamenta.
Politiki stil
Simplifikovano odreenje politikog stila koji veemo za javne
politike nastupe pojedinca u razliitim povijesnim epohama i danas
podrazumijeva elemente komunikativnosti (politika komunikacija),
retoriko-pregovarake sposobnosti i vjetine u politikom razgovoru i lini arm i osobnost (imid). Pored individualnog stila u
politici, mogu se nadalje analizirati i stil ureda i institucija, stil jedne
grupe ili politike partije i stil nacije. Kada je rije o nacionalnom
stilu, njegove eksplicitne manifestacije najuoljivije su na ravni
spoljne politike i meunarodnih odnosa.
Politiku kulturu i politiki stil objedinjuje normativno-integrativna komponenta teleoloki usmjerena na analizu ponaanja
(politikih) elita. Ova objedinjenost proistekla je najvie zahvaljujui
starijoj funkcionalistikoj koli i njenom predstavniku B. Malinovskom, koji je kulturu tumaio kao ogromni aparat prilagodbe,
koji vjebom, spremnou, uenjem o normama i izgradnjom ukusa
spaja odgojno i prirodno dano i stvara bie ije se ponaanje ne
moe odrediti samo prouavanjem anatomije i fiziologije.1 U
1

Klaus von Beyme, Suvremene politike teorije, Stvarnost, Zagreb, 1977,

str. 187/188.
174

PREGLED

funkcionalistiku teoriju politikog sistema pojam stila su uveli

G. Almond i J. Koleman predstavljajui ga kao kopulu izmeu
funkcija i struktura, ali sa nedovoljno definisanim stilskim nijansama
u eksplanaciji naina na koji pojedine strukture obnaaju funkcije
u datom sistemu. Primjera radi, politiko-socijalna fragmengracija
(fragmentacija i integracija) inicira kreiranje fragmentarne politike
kulture, odnosno razjedinjenih politikih kultura i stilova koji su zbog
odsustva konstruktivno-operabilne politiko-kulturne matrice u
procesu permanentnog mimoilaenja, divergencije i kolizije. Politiki i socijalno urednija drutva na Zapadu konfliktne potencijale
nastoje redukovati i akomodirati u politiki konstruktivne politikodiplomatske aktivnosti preusmjeravajui negativnu socijalnu
energiju izvan umjesto unutar drutva.
L. W. Pye i S. Verba politiki stil u okviru politike kulture veu
za dva aspekta politikih sistema vjerovanja:
a) na formalne kvalitete sistema vjerovanja koje su vrstom
i nainom predstavljene u uvjerenjima, i
b) na neformalne norme interakcije koje reguliu vrstu u
kojoj se primjenjuju temeljna uvjerenja u politici.2
Konsekventno tome, slijedi da se norme stila, bez obzira na
pluralnost politikih akcija i procesa, dedukuju iz statusa quo
konvencionalnog ponaanja i stavljaju u slubu konzerviranja
odreenog ponaanja i fiksiranja poeljnog politikog dranja i
nastupa. Meutim, neopravdano je politiki stil redukovati i uslovljavati bitnim tipom djelujuih dravnika3 a da se u obzir ne uzmu
i politiki stilovi dominantnih politikih partija inkorporirani u politike programe i iz njih izvedene politike orijentacije, koje djeluju
de/stimulirajue na politiku participaciju i involviranost graana
u aktuelne politike procese unutar drutva i dravni politiki stil
prepoznatljiv u pragmatinom kontekstu spoljne politike.
U tom smislu dva osnovna politika stila su ideoloki, koji
obuhvata duboku afektivnu odanost jedinstvenom i eksplicitnom
nizu politikih vrijednosti koje pokrivaju ne samo politike dogaaje

2
3

Ibidem, str. 196.

Ibidem, str. 198
PREGLED

175

ve i ivot u cjelini4, i pragmatiki stil, koji je komplementaran

Veberovom ciljno-racionalnom djelovanju i sastoji se od evaluacije
problema u okviru njihovih pojedinanih znaenja, a ne u okviru
nekog preegzistirajueg opeg svjetonazora.5 Iz ovog proistie
da je prvi stil karakteristian za autoritarna i totalitarna drutva, dok
se drugi stil vezuje za evroatlantske demokratije. Osnovnu distinkciju
izmeu ova dva politika stila prema S. Verbi je mogue uoavati
posredstvom prisutnog modela vjerovanja (zatvorenog ili otvorenog)
i preovladavajueg modela politikog ponaanja (instrumentalnog
ili ekspresivnog/afektivnog). Otvorena vjerovanja podlona su
lakoj transformaciji koja nastaje pod uticajem otvorenog protoka
informacija u politikoj interakciji i spremnosti na kompromis i
konsenzus. Sa druge strane, politiko ponaanje koje se manifestuje
kroz svoju ekspresivnu ili instrumentalnu formu zapravo deskribira
relaciju politike i cilja u smislu poimanja politike djelatnosti zbog nje
same (politika zbog politike kao svojevrsni politiki larpurlartizam),
odnosno politike kao sredstva ostvarivanja nekih drugih relevantnih
ciljeva ivota. S obzirom na to da politiku poimamo kao prevashodno
interesnu djelatnost, uoljivo je da instrumentalni politiki stil
dominira savremenom politikom praksom. O takvim i slinim
poimanjima politike pragmatike, a u kontekstu nomenklature o
politikim stilovima, R. Hariman je segmentirao etiri dominantna
politika stila:
a) realistiki stil,
b) dvorski stil,
c) republikanski stil, i
d) birokratski stil.6
U modernoj politikoj nauci okosnica realpolitike eksplicitno
je obrazloena u Makijavelijevom Vladaocu iji je politiki stil
kombinacijom osobina agresivnog, nasilnog, snanog lava i

Vladimir Vuji, Politika kultura i socijalizacija, Alinea, Zagreb, 1993,

str. 16.
5
Ibidem, str. 16.
6
Opirnije u: Robert Hariman, Political style: The Artistry of Power,
Paperback, University of Chicago, 1995, str. 4-6.
176

PREGLED

pritvorne, lukave, prepredene lisice7 utemeljen na realpolitikoj,

racionalno-pragmatinoj kalkulaciji zadobijanja i uveanja linog
politikog uticaja, centrifugalnog po svom karakteru, jer tei, ne
libei se, koristiti se svim raspoloivim sredstvima, osvajanju to
veeg politikog radijusa moi i vlasti. On, vladalac, dakle,
potrebno je da je spreman da se upravlja prema tome kako mu
vetar i promena sree nareuju, da se ne odvaja od dobroga kad
to moe, ali i da ume da pribegne zlu ako to iziskuje potreba.8
Neki od politikih eponima nastali su po uzoru na markantne
politike linosti koje su obiljeile cijelo jedno razdoblje, kao to
je bonapartizam, jakobinizam, staljinizam, maoizam, taerizam,
reganizam, titoizam itd.
Dvorski stil je fokusiran na linost politiara, njegove tjelesne
i psiholoke crte, njegovu osobnost, harizmatinost koja se iitava
u estetici i pompeznosti njegovog nastupa, neverbalnoj komunikaciji,
gestovima, linom armu, a to sugerie na proces personalizacije
politike odnosno medijetizaciju politikih aktivnosti interpretiranih
na nain da se u fokus pred-meu simboliko-prodajne vrijednosti
politikih subjekata, njihov stil i temperament koji daju specifinu
mirandu politikim akcijama i njihovim konzekvencijama (npr.
politiki imid amerikog predsjednika).
Republikanski stil, generiran iz vjetine besjednitva i retorike
starog Rima, razvija oratorsku virtuoznost u javnom prostoru,
njegujui tehnike politiko-diplomatskog pregovaranja, graanske
vrline, kulturu civilnosti u savremenim parlamentarnim demokratijama.
Birokratski stil, pretpostavljajui strogu vertikalnu stratifikaciju
drutvenih veza i odnosa, preferira impersonalnost, pismenu korespondenciju, kancelarijski ethos u kome se subjektivnosti supsumiraju
u sivilo kolektivizma, formalizam ili specifinu obiajnost ureda,
kancelarije iz koje proistie inherentan stil ponaanja, komuniciranja
i vladanja.
Dakako, navedene politike stilove u modernom politikom
multiverzumu ne percipiramo individualno, kao samostalne, zasebne
cjeline, ve kao funkcionalnu kombinaciju razliitih stilskih atribucija
7

Opirnije u: Nikolo Makijaveli, Vladalac, Glava XVIII, Beograd, Ue,

str. 73/74.
8
Ibidem, str. 75.
PREGLED

177

koje u zavisnosti od spleta razliitih faktora, kao to su psiholoke

osobine linosti, preovladavajua sistemska politiko-ideoloka
orijentacija, politiki interesi, motivi i ciljevi, dolaze do izraaja
kako u individualnim politikim nastupima tako i u ponaanju
politikih grupa, organizacija i institucija.
Politiki skandali i afere kao dio politikog stila
Politiki skandali i afere nerijetko potresaju politiku pozornicu
kako u zemljama zapadne demokratije tako i u fragilnim tranzicijskim
drutvima. Njihovo objelodanjivanje indikator je da demokratija
i njeni korektivni mehanizmi funkcioniu, prije svega sudski sistem,
mediji i javno mnijenje. Zapravo, kada je rije o izgraenoj demokratskoj politikoj kulturi, od javnog mnijenja se oekuje najvie.
Nain medijske interpretacije politikih afera i skandala ima
odluujui uticaj na nain da li e i na koji nain javno mnijenje
odreagovati na formiranu politiku situaciju kojom se pod lupu
upitnosti stavljaju politike arete, u prvom redu moral, pravda i
odgovornost, i da li e i kakve konsekvence ta reakcija imati na
uesnike afera, odnosno politike partije (u irem kontekstu kompanije, specijalne interesne grupe i sl.), ije interese oni zastupaju.
Kompromitujui politiki potezi i, saglasno njima, stvoren negativni
publicitet u veini sluajeva se negativno odraavaju na politiku
karijeru protagonista takvih deavanja i/ili opadanje popularnosti
politikih partija kojima pripadaju. U tom kontekstu za primjer se
uzima afera Votergejt iz 1972. godine, u kojoj su, zahvaljujui
novinarima Bobu Woodwardu i Carlu Berntajnu, razotkrivene
pijunske djelatnosti Nixonove administracije, to je za posljedicu
imalo podnoenje ostavke amerikog predsjednika. Njemaki kancelar
Helmut Kohl je 1998. godine u ime Hriansko-demokratske stranke
(CDU), koja je u tom periodu bila u koaliciji sa Slobodnim demokratima (FDP), pokuao donijeti zakon o legalizaciji prislukivanja.
Zakon je kod javnosti izazvao negativnu reakciju koja je doprinijela
porazu CDU na izborima u Saksoniji9. Ili za primjer uzeti skandal
listopadsko iznenaenje kojim se navodi kako su dunosnici
9

178

PREGLED

http://www.nin.co.yu/2002-08/0824486.html

predsjednike kampanje Ronalda Reagana, ukljuujui Henryja

Kissingera, s Irancima potajno sklopili nagodbu taoci-za-oruje.
Nagodbom je dogovoreno da e Iranci drati 52 Amerikanca kao
taoce sve do kraja izborne kampanje, kako bi ponizili Cartera i
time pridonijeli njegovu porazu na izborima. Taoci su naposlijetku
osloboeni 20. sijenja 1981. godine, na dan inauguracije Ronalda
Reagana za predsjednika SAD.10
Navedeni primjeri ukazuju na to da politike afere i skandali
iz kriptopolitikog podzemlja demokratije provociraju javno
mnijenje da reaguje, involvira se u politiki ivot, te podrava,
osuuje i/ili presuuje politikim akterima zbog uinjenih politikih
poteza koji teleoloki adekvatnom medijskom prezentacijom poprimaju oblik politikog skandala ili afere.
Posljednja decenija prolog vijeka stavila je taku na bipolarni
duel Istoka i Zapada, nezaustavljivo otvarajui proces amerikanizacije
svjetskog poretka, konsolidaciju razvijenog Zapada u projekat
EU, ratne drame na Balkanu i drobljenje kompozicije Varavskog
ugovora. Evroatlantska demokratija postavila je principe orijentire
za unutranju transformaciju drutava koja su prelazila sa planske
na trinu privredu. Meutim, taj proces, koji je jo u toku, nije
tekao bez irih i dugoronih drutvenih konsekvenci. Najvei ceh
(pored istorijski posmatrano siromanih zemalja Afrike i Latinske
Amerike) platile su zemlje zapadnog Balkana. Na tim prostorima
ratna drama iznjedrila je novu politiku strukturu koja je profilirala
poslijeratne tranzicijsko-privatizacijske procese. Ta nova politika
struktura vlastitu politiku egzistenciju odrava retorikom diskreditacije razliitosti i politikog cinizma.
Zasnovana na logici nepotovanja politikog legitimiteta
(afirmacija i uvaavanje interesa cjeline politike zajednice), nova
politika oligarhija motivisana je linim (parcijalnim) interesom
i uspjehom. Njeni pripadnici su ljudi s ugledom i graanskim zanimanjem koji odjednom hoe biti politiari.11 Analiza njihovih
10

L. Goodman prema: E. Zgodi, Multiverzum vlasti za novu kratologiju,

Fakultet politikih nauka, Sarajevo, 2009, str. 292.
11
Slavo Kuki, Tranzicija kao pretpostavka utemeljenja nove politike klase
u BiH, u: Status magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja, broj 7, oujak/
travanj, Mostar, 2005, str. 76.
PREGLED

179

javnih nastupa i izjava ukazuje na to da se politika komunikacija

preteno svodi na oholost, bahatost, meusobne prijetnje i uvrede
politiara koji ugroenost svojih linih i partijskih interesa, na taj
nain, podvode pod frazu ugroenog javnog interesa, odnosno
interesa odreene socijalne kategorije ili ugroenost nacionalnog
interesa. U takvoj situaciji afere i skandali dobijaju karakter naina
vladanja i politikog stila, a politika se pervertira u kriptopolitiku
koja projicira mimikriju fakata i premreavajui socijalnu zbilju
ideolokim maglinama, zapravo, odvikava graane od ethosa
autonomije: da slobodno i kritiki misle te tako anulira temeljne pretpostavke na osnovu kojih mogu, vlastitom rasudnom moi, reflektirati
i zakljuivati o stvarima vlasti, drave i politike uope.12 Afere
i skandali se oslanjaju na politiku jednostavnih osjeaja, kao to
su uitak za voajera, zgraanje moralista, zavist ljubomornog, pa
ak i gaenje osjeajnog. Koritenje skandala u javnom ivotu
jednako je stranici crne hronike koja, ako je dobro voena, pomae
brojnim novinama da prevladaju teka razdoblja.13
Osnovna tri elementa politike afere prema I. Vujaiu su:
a) razotkrivanje afere (sumnjiv je onaj koji ukazuje na aferu,
a ne akteri afere),
b) predimenzioniranje/minimiziranje znaaja afere (zavisno
od politikog interesa), i
c) zaboravljanje afere (kada vie ne donosi politike poene)14.
Funkcija politike afere i skandala u postkomunistikim
zemljama je poveanje nepovjerenja prema institucijama vlasti i
odravanje to vee distance izmeu homogeni(zirajui)h nacionalnih
interesa u cilju opstojnosti vlastite politike egzistencije. Konsekventno tome, javnost se parcijalizuje, javno mnijenje ne postoji, raste
broj politikih apstinenata, atrofiraju korektivni civilno-demokratski
mehanizmi, dok, sa druge strane, pripadnost odreenoj politikoj
strukturi utie na preraspodjelu radnih mjesta, javnih funkcija,
12

Esad Zgodi, O pervertiranju politike, u: Status magazin za politiku

kulturu i drutvena pitanja, broj 10, jesen, 2006, str. 168.
13
Phillippe Braud, Vrt demokratskih delicija, Disput, Zagreb, 2004, str. 44.
14
Ilija Vujai, Afere kao politiki stil, Prizma mesene politike analize,
Centar za liberalno demokratske studije, Beograd, 2004, str. 10-15.
180

PREGLED

poslovnu prohodnost, sistem nagraivanja i sl. Uz sve to ide i

prepoznatljiv stil palanatva kao obrazac koji treba podrati
svojim ivotom, u koji treba bukvalno ugraditi ivot koji dolazi
posle tog obrasca.15 Palanaki stil je stil apsolutne javnosti, apsolutnog uvida u sve, brisanje granica izmeu javnog i privatnog
(intimnog), uzvienog i prizemnog, moralnog i nemoralnog. U
svetu palanke, vanije je dobro se drati ustaljenog obiaja nego
biti linost. Sve to je preteno lino, individualno (ma u kom
pravcu) nepoeljno je pre svega zato to je obeanje sveta, kao
iste negacije palanke, dakle, obeanje stilske polivalencije, a ova
polivalencija je, za palanaki duh, isto otelotvorenje kakofonije,
muzika samog pakla.16
Politiki temperament
Prema M. Divereu pojam temperamenta u politiku se uvodi
iz socijalne psihologije u cilju eksplanacije antagonizama i rascjepa
u aksiolokom habitusu koji nastaju kao konsekvenca individualnih
sklonosti i psiholokog portreta linosti. Generalno posmatrajui,
temperament karakteriu etiri primarne atribucije: brzina izmjenjivanja emocija (eksplozivnost), intenzitet emocija, opti ton
raspoloenja (optimistian, pesimistian, depresivan) i manifestovanje emocija (introvertnost i ekstrovertnost). Meu prvim
pokuajima dovoenja u vezu karakteristinih crta linosti i politikog
ponaanja, pojam temperamenta se redukovao na korelaciju osnovnih
tipova linosti u psihologiji (sangvinik, kolerik, flegmatik i melanholik) i njima izvedenim i primjerenim nainima reagovanja.

15
16

Radomir Konstantinovi, Filosofija palanke, Nolit, Beograd, 1981, str. 20.

Ibidem, str. 10.
PREGLED

181

Dalja istraivanja politikog temperamenta ovaj pojam su

dovela u vezu sa teorijom politikog biheviorizma koja analizira
i objanjava na koji nain pojedinac reaguje u interakcionom multiverzumu odnosa referentnog socio-politiko-ideolokog sistema. U
skladu s tim, politiki temperamenti su analizirani analogno osnovnim
politikim ideologijama: konzervativizam (zalaganje za tradiciju
i perzistenciju referentnog politiko-socijalnog poretka), liberalizam
(zalaganje za modernizaciju i slobodarski okvir demokratije) i
revolucionarizam (potpuna transformacija postojeeg politikosocijalnog sistema).
U svojim istraivanjima socijalni psiholog H. Eysenck je utvrdio
dvije koordinate prema kojima je klasinu podjelu na politiku
ljevicu i desnicu diferencirao na sljedei nain:
tvrd

mek
Polarizacija tvrd mek ukazuje na politiku egzistenciju
dijadikog para desnice i ljevice iz kojeg proistie podjela na
radikalne i konzervativne politike elemente. U tvrda, meusobno
konfrontirana politika jezgra, ubrajaju se komunisti i faisti, dok
se u meka jezgra ubrajaju socijalisti i konzervativci.
182

PREGLED

Eysenckova podjela meutim ima dvije vrste primjedbi. Prva

primjedba se odnosi na neprecizirano znaenje diferencijacije tvrd
mek, da li se navedena polarizacija odnosi na socioloke ili psiholoke
razlike. U politikoj praksi nikako ne moemo prihvatiti redukovanu
klasifikaciju na iskljuivo etiri tipa linosti (komunist, faist,
socijalist, konzervativac) zanemarujui pritom razlike u socijalnom
poloaju, ivotnom standardu i drugim socijalnim kategorijama.
Daljom analizom binarnog para tvrd mek stie se utisak da se
primarno radi o moralnim, svjetonazorskim konfrontacijama, dok
su politike konfrontacije sekundarne, izvedene iz ovih prvih. U
kategoriju tvrdih ubrajaju se osobe sa izrazito snanim i disciplinovanim duhom, dok bi kategorija mekoe oznaavala religiozni
duh i moral, u jednoj protestantskoj koncepciji, veoma individualistiki, zasnovana na volji svakog pojedinca da ispuni svoj zadatak,
bez spoljne prinude.17
U pluriverzumu demokratskog drutva, kako je to primijetio
N. Bobio u svojoj studiji Desnica i ljevica, centriranje problema u
vidu antiteza ili-ili (ili desnica ili ljevica) postalo je neopravdano
s obzirom na to da se u politiku praksu involvira posredovani prostor
tertium quid (centar), koji prvobitan dijadiki par proiruje na
trijadinu strukturu, zadravajui pritom vlastitu egzistenciju.
Uoavanjem tog posredovanog prostora omoguava se razlikovanje
centra blieg ljevici od centra blieg desnici, te na taj nain unutar
ljevice umjerenu ljevicu, odnosno unutar desnice umjerenu desnicu.
Iskristalisana trijada ljevica-centar-desnica time dobija pentijadnu
osnovicu i dalje se iri na ljevicu-umjerenu ljevicu-centar-umjerenu
desnicu-desnicu. Kriterijumi diferenciranja uslovljeni su akceptiranjem specifinog svjetonazora koji ukljuuje posredovane
kategorije vrednovanja drutvenih ne-jednakosti i relacije izmeu
slobode i autoriteta. Shodno tome, umjereniji politiki temperament
posjeduju oni politiki subjekti koji u politikoj praksi preferiraju i
zalau se za svrhu opteg dobra i suivota, vrijednosti koje integriu
lanove nekog drutva, kompromis i kulturu konsenzusa, dok one
17

Moris Divere, Uvod u politiku, Savremena administracija, Beograd,

1966, str. 34.
PREGLED

183

politike subjekte koji tee naglaavanju razlika i radikalnoj socijalnoj

udaljenosti lanova nekog drutva karakterie ekstremnija politika
retorika i njoj inherentan naglaeniji temperament.
Ako se kriterijum razlikovanja desnice od ljevice sastoji u
razliitom vrednovanju ideje jednakosti i ako se kriterijum diferencijacije umjerenog od ekstremnog desnog krila kako desnice tako
i ljevice sastoji u razliitom stavu spram slobode, onda se spektrum
u koji se pozicioniraju politike doktrine i pokreti moe shematski
prikazati u etiri dijela:
a. Na krajnjoj su ljevici pokreti koji su istovremeno i egalitarni i autoritarni, a njihov najprimjereniji egzemplum je
jakobinizam.
b. Na lijevom centru su doktrine i pokreti koji su istovremeno
i egalitarni i slobodarski, a danas se za njih koristi izraz
liberalni socijalizam kako bismo ukljuili sve socijaldemokratske stranke nezavisno od njihovih politikih praksi.
c. Na desnom centru su uenja i pokreti to su istovremeno
i slobodarski i neegalitarni, gdje se ubrajaju konzervativne
stranke koje se od reakcionarne desnice razlikuju po svojoj
priklonjenosti demokratskom metodu, ali se u pogledu ideala
jednakosti zalau iskljuivo za jednakost pred zakonom,
to znai samo dunost suca da nepristrasno primjenjuje
zakone, te za jednaku slobodu minimalni egalitarizam.
d. Na krajnjoj su desnici antiliberalne i antiegalitarne doktrine i
pokreti kao to su faizam i nacizam.18
Treba istai da pojam politikog temperamenta jo nije
dovoljno istraen u savremenoj politolokoj literaturi kao samostalan
fenomen koji upotpunjuje analitiko-interpretativni okvir politike
kulture, ve se dovodi u relacije sa ideoloko-programskim manifestacijama raznovrsnih politikih subjekata ili u relaciju sa javnim
nastupima pojedinaca u politikoj praksi.
Kada je rije o javnim politikim istupima pojedinaca politiki
temperament se vee uz emocionalni aspekt linosti, odnosno
intenzitet emocionalnog uzbuenja i manifestovanja emocija u
18

184

PREGLED

Opirnije u: Norberto Bobio, Desnica i ljevica, Feral Tribun, Split, 1998.

politikom raz-govoru ili retorici koja pretenduje s ciljem da

uzbudi, pokrene, zatalasa, isprovocira, mobilizuje javnost da odreaguje na odreeni nain ili da odgodi reakciju, pasivizira je,
odnosno emocionalno hibernira. Ekstremniji pojedinci i politiki lideri
stoga se u politiki vokabular nee libiti da uvedu crno-bijele slike
politikih prijatelja i neprijatelja analogno K. Schmidtovoj diferencijaciji ovih kategorija, a u cilju osvajanja ili augmentacije politike
moi sa pretenzijom na osvajanje apsolutne politike vlasti. Personalno-psiholoko lice ovakvih i slinih pojedinaca u politici veemo
uz pojam egokrata. U ovu problematiku uranjamo oslonjeni na E.
Zgodia koji apostrofira: Egokrate su u politici nezajaljivo opsjednute htijenjem vlasti i sticanjem moi: sa svojom psihomentalnom
orijentacijom na mo egokrat je osoba koja je ...nesputano i sebino
usmjerena na jaanje vlastite pozicije...(ona)...uiva utjecati na
druge, kontrolirati ih i prisiljavati jer pritom doivljava svoju vlastitu
snagu.19 Politiki temperament egokrata projicira i specifian
politiki stil koji zaarava, zavodi, manipulie i instrumentalizira
kognitivno-afektivno-konativnu subjektivnost koja se redukuje i
granulira na nivo konformistiko-snishodljivog trabanta egokratijskog politikanstva. Kako istie E. Zgodi: umjesto da osmilja
politiki program te se izlae rizicima njegovih (ne)ozbiljenja,
egokrat je suoen sa kritikom vlastita politikog dranja
opsjednut izazivanjem ganutljive sentimentalnosti i produkcije
suzne prisnosti prema sebi. Zna, prema tome, egokrat odglumiti
ili, pak, istinski doivjeti ljudske slabosti: umjesto rasprave s
kritiarima brani se tako to razgoliuje bestidno vlastitu intimu
i irelevantnu privatnost s planim grcajem u grlu, a on je, taj grcaj,
kad to zatreba u kripcu, zapravo, glavni protuargument. Nema,
dakle, dijaloga brani se i napada sentimentalnom intimizacijom
politike: pobjeda po svaku cijenu to je njegov stil, a on jest i izvorite
pohlepne moi nad ljudima.20
Za razliku od harizmatske subjektivizacije politike koja aplauzivno akcentuje emocionalno angaovaniji i izraeniji politiki
temperament, racionalno konstruktivnija politika orijentacija i stil
19
20

Esad Zgodi, Multiverzum vlasti: za novu kratologiju, cit. djelo, str. 133.
Ibidem, str. 134.
PREGLED

185

su primjereniji pojedincima koji posjeduju sposobnost emocionalne

kontrole, odnosno koji su neharizmatini, nenametljivi, odgovorni,
usmjereni na konkretnu politiku zadau, kooperativni su i izbjegavaju negativnu politiku retoriku.
Interesantna dimenzija u prouavanju politikog temperamenta, ali kojoj pristupamo sa dosta opreza i naune objektivnosti,
jesu izuavanja nacionalnog temperamenta, odnosno kulturnoantropoloke i sociopsiholoke studije o nacionalnom karakteru
velikih sila koje su participirale u Drugom svjetskom ratu (SAD,
Velika Britanija, Njemaka i Italija) aktualizovane u radovima
M. Mead, P. Lazarsfelda, E. Froma. Nauna vigilancija prilikom
analize iznijetih teza i podataka u ovim studijama i pokuaja da
se iz pozicije savremenosti vre ista ili slina istraivanja, analize,
eksplanacije nacionalnog temperamenta i karakterologije naroda,
neophodna je iz razloga to se lako moe zapasti u zamke etnokarakterologija, generalija, stereotipa i predrasuda o jednom narodu,
odnosno pribjei neopravdanoj kolektivizaciji autonomnih subjektivnosti, a to u krajnjem sluaju vodi pogrenim redukcionistikim
predstavama i negativnom znanju o ethnosu ili nacionu u cjelini.
U nekim savremenim lingvistikim studijama temperament naroda
se nastoji povezati sa leksikografskim stilom jedne zemlje. U tom
kontekstu jezikoslovac i leksikograf T. Ladan istie sljedeu
anegdotu: Razliitim ljudima je dano da napiu neto o slonu.
ovjek iz socijalistike kulture, recimo Rusije, rekao je da je slon
jako dobar radnik i stoga je napisao rad na temu Znanost o slonovima
kao radnicima. Nijemac je napisao Uvod u opu teoriju o bivstvu
slona, Talijan esej Slonovi i muzika, a Francuz Slonovi i ljubav.21
U ovom kontekstu lingvistika ekspresija temperamenta dijelom
je refleksija matine, ali i politike kulture jednog drutva.
U glasovitom djelu Karakterologija Jugoslovena V. Dvornikovi metonimiki pie o temperamentu junoslavenskih naroda
kao politiki strastvenih naroda s pokuajem otklona od popularne
ili polunaune psihologije rasa. Naglasak je stavljen na sutinska
psiholoka obiljeja jugoslovenskog ovjeka s obzirom na geo21

Definicije rijei ovise o temperamentu naroda, tekst preuzet iz dnevnih

novina Vjesnik, 16. januara 2007, str. 22.
186

PREGLED

grafsko podneblje i istorijske uslove njegovog razvoja te specifinosti imanentnih antropolokih osobina i socio-kulturnih obiajnosti. U Heraklitovom duhu Ethos Anthropos Daimon moe se
istai da na prostorima bive Jugoslavije i unutar mikrokosmosa
trijadne, a jedne bosanske krme-kavane-mehane provejava ono
bolno, neizrecivo, melanholino, gotovo fatalistiko oseanje
ivota, ali i specifian inat, zlopamenje, sladostrastvena osvetoljubljivost i ironija, sklonost satiri i sarkazmu22, svi utkani i
meusobno protkani u udljivi i zamreni bosanski temperament,
pa otuda percipiramo i neka od obiljeja aktuelne politike, ali i
svakodnevnog ivota.

Literatura
Knjige:
1. Beyme von, Klaus, Suvremene politike teorije, (1977),
Stvarnost, Zagreb
2. Bobio, Norberto, Desnica i ljevica, (1998), Feral tribun,
Split
3. Braud, Phillippe, Vrt demokratskih delicija, (2004), Disput,
Zagreb
4. Divere, Moris, Uvod u politiku (1966), Savremena administracija, Beograd
5. Dvornikovi, Vladimir, Karakterologija Jugoslovena, (1990),
izdanje iz 1939, Prosveta, Beograd-Ni
6. Hariman, Robert, Political style: The Artistry of Power,
(1995), Paperback, Chicago
7. Konstantinovi, Radomir, Filozofija palanke, (1981), Nolit,
Beograd
8. Makijaveli, Nikolo, Vladalac, (2006), Ue, Beograd

22

Opirnije u: Dvornikovi, Vladimir, Karakterologija Jugoslovena (1990)

izdanje iz 1939, Prosveta, Beograd-Ni.
PREGLED

187

9. Vuji, Vladimir, Politika kultura i socijalizacija, (1993),

Alinea, Zagreb
10. Zgodi, Esad, Multiverzum vlasti: za novu kratologiju
(2009), Fakultet politikih nauka, Sarajevo

asopisi:
1. Kuki, Slavo, Tranzicija kao pretpostavka utemeljenja nove
politike klase u BiH, Status magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja, (2005), broj 7, Mostar
2. Vujai, Ilija, Afere kao politiki stil, (2004), Prizma
mesene politike analize, Centar za liberalno-demokratske studije,
Beograd
3. Zgodi, Esad, O pervertiranju politike, Status magazin
za politiku kulturu i drutvena pitanja, (2006), broj 10, Mostar
4. Definicije rijei ovise o temperamentu naroda, Vjesnik od
16. januara 2007.

Internet:
1. http://www.nin.co.yu/2002-08/0824486.html

188

PREGLED

UDK 377 +351.742 (497.6)

Mirza Smaji

OBRAZOVANJE I OBUKA POLICIJSKIH SNAGA

U BOSNI I HERCEGOVINI
EDUCATION AND TRAINING OF THE POLICE
FORCES IN BOSNIA AND HERZEGOVINA

Saetak
Krajem 20. i poetkom 21. stoljea sigurnost dobiva nove
dimenzije shvaanja i primjene u drutvu i dravi. Nestankom
bipolarnosti u meunarodnim odnosima i nastankom multilateralizma i multipolarizma, zasnovanih na principima integracije,
javljaju se novi, savremeni izazovi, i ugroavanje sigurnosti, to
je zahtijevalo redefiniranje i stvaranje novog oblika shvaanja ne
samo sigurnosti nego i odreenih drutveno-politikih, ekonomskih
i socijalnih faktora, a u cilju iznalaenja odgovarajuih modela i
strategija poimanja meunarodnih odnosa. Savremeno shvaanje
sigurnosti ne podrazumijeva samo fenomen vojne moi, ve ima
mnogo iri nauni i drutveni znaaj. Sigurnosno i odbrambeno
obrazovanje na poetku 21. stoljea podrazumijeva novi koncept
djelovanja i primjene praktinih i teorijskih sigurnosno-odbrambenih
iskustava, odnosno reformiranje obrazovnog sistema u iznalaenju
efikasnog metoda suprotstavljanja novim izazovima nacionalnoj
(kolektivnoj) sigurnosti drava. Novi koncept i metod obrazovanja,
zasnovani na meunarodnim iskustvima drugih zemalja, involviran
je u sistem obuke policijskih snaga u Bosni i Hercegovini. Unutranje
etnopolitike paradigme meutim prouzrokovale su nepostojanje
jedinstvene i neracionalne policijske strukture u Bosni i Hercegovini, to se odrazilo na organizaciju i funkcioniranje policije
u Bosni i Hercegovini.

PREGLED

189

Kljune rijei: sigurnost, nacionalna sigurnost, policija,

obrazovanje, obuka
Summary
In the late 20th/early 21st century, new dimensions in understanding and implementing security in a society have appeared.
With the disappearance of bipolarism in international relations and
with the emergence of multilateralism and multipolarism, based
on the integration principles, new, modern challenges and threats to
security have arisen, and that demanded redefining and creation
of a new form of understanding of not only security, but also of
certain social, political and economic factors, for the purpose of
finding adequate models and strategies of comprehension of
international relations. Modern understanding of security does
not only include the phenomenon of military power, but it has a
far wider scientific and social meaning. Security and defense
education in the early 21st century includes a new concept of
activities and implementation of practical and theoretical securitydefense experiences, that is, reforms of the education system for
the purpose of finding an efficient method of opposing the new
challenges to the national (collective) security of states. The new
concept and methods of education are based on the international
experience of other countries and is involved in the training
system of police forces in Bosnia and Herzegovina. However,
internal ethnic and political paradigms have prevented the
existence of a unified police structure in Bosnia and Herzegovina,
which has had an impact on the organization and functioning of
the police in Bosnia and Herzegovina.
Key words: safety, national safety, police, education, training

Novi koncept sigurnosti

ovjek je tokom svoje povijesno-evolutivne epohe stalno bio
izloen djelovanju elementarnih prirodnih zakona. U tom smislu
190

PREGLED

teorija sigurnosti razmatra tri vrste faktora ugroavanja ovjeka

i njegove sredine: drutvene, tehniko-tehnoloke i prirodne. Istraivanja drutvenih faktora potvruju istinitost da je u povijesti civilizacije zabiljeen razliit odnos ovjeka prema ovjeku, ovjeka prema
prirodi i prirode prema ovjeku (Dujovi, 2006: 136/137). Iz ovoga
proizlazi, a na osnovu raznih historijskih, antropolokih i drugih
drutvenih istraivanja, da je ovjek od svoga postanka prepoznao
odreene vrste ugroavanja svog linog integriteta, svoje zajednice.
Zbog toga sigurnost predstavlja jedan od fundamentalnih i
egzistencijalnih fenomena djelovanja ljudskog bia u svim njegovim
epohama razvoja, bilo da se radi o sigurnosti pojedinca, zajednice,
drutva, drave ili grupe drava, a sve u cilju osiguravanja njegovih
osnovnih drutvenih vrijednosti za uspostavom, ouvanjem i razvojem
svoga postojanja (Tatalovi, Bilandi, 2005:1). Unapreenjem
i primjenom svojih egzistencijalnih potreba ovjek je spoznao
nunost i mogunost stupanja u interaktivne odnose s drugim
pojedincima i drutvom. Stoga se svako udruivanje temelji na
bazi interesa i ciljeva pojedinaca i socijalnih sistema, a u skladu
s oblicima drutvenoga djelovanja kroz koje se ti interesi i ciljevi
nastoje ostvariti (Beridan, 2003:22). Odnos ovjeka prema ovjeku,
odnosno tenja ka uspostavi i razvoju vlastite sigurnosti kao jedna od
elementarnih funkcija ivog bia, moe ugroziti interese i prava
drugih, odnosno dovesti do niza opasnosti, to za krajnju instancu ima
naruavanja meuljudskih odnosa. Kao krajnji ishod toga je pojava
da dolazi do konfliktnih1 situacija kao najgore i najdestruktivnije
komunikacije meu ljudima.
Dakle, sigurnost kao djelatnost zaokuplja ovjeka jo od njegovog nastanka, sa spoznajom o moguim faktorima ugroavanja od
drugih i prirodnih sila (poplave, zemljotresi itd.). ovjek je oduvijek
teio da sam ili putem integracionih veza sa ostalim individuama ili
zajednicama uspostavi sigurnosne mehanizme kao elemente zatite
linog ili pak kolektivnog integriteta. Tenja ka univerzalnoj slobodi,
odnosno stalni pokuaji da putem raznih oblika drutvenog djelovanja

Konflikt (conflictare udarati to od to; boriti se), sukob, spor, rasprava

koja prijeti da e se jo vie zaplesti, borba, rat, oruani sudar (Beridan, 2003:17).
PREGLED

191

uspostavi apsolutnu sigurnost, rezultirala je divergentnim i drutveno

neprihvatljivim normama ponaanja. Ne postoji apsolutna sigurnost.
Mogue je postii odreeni stupanj sigurnosti koji zadovoljava i
omoguava uvjete normalnog ivota, bez izvanrednih i nepredvidivih situacija ili dogaaja. Ipak, u savremenim meunarodnim
odnosima, kada su drave suvereni nosioci vlasti sa svojim instrumentima prisile (vojska, policija i drugi organi), sigurnost treba
da predstavlja prvenstveno njenu sistemsku djelatnost... sutinski,
to je stanje u kojem je obezbijeen uravnoteeni fiziki, duhovni,
drutveni i materijalni opstanak pojedinca i drutvene zajednice
u odnosu prema drugim pojedincima, drutvenim zajednicama i
prirodi (Abazovi, 2002:2).
Stalnim progresom drutveno-politikih, ekonomskih, socijalnih
i sigurnosnih odnosa, koji su rezultirali razvojem subjekta meunarodnih odnosa2, sigurnost dobiva univerzalno znaenje. Time se
pojam sigurnosti obiljeava kroz dva osnovna aspekta: a.) funkciju,
djelatnost drave, drutva i pojedinca, i b.) stanje u odnosima meu
dravama, stanje unutar jedne drave, meu ljudima, odnosno stanje
u prirodi i kosmosu spram ivota openito (Beridan, 2007:100).
Sigurnost u savremenim uvjetima, a pod utjecajem raznih
globalnih mehanizama, upuuje na saznanje kako permanentno
rastu potrebe svestranog i sve veeg povezivanja i meuzavisnosti
savremenog globalnog drutva (Dujovi, 2006:142). Iz toga
proizlazi da je sigurnost kao interdisciplinarni pojam naao primjenu
u sferi gotovo svih drutvenih djelatnosti. Prema tome, moemo
govoriti o sljedeim kategorijama sigurnosti:
1. vojno-odbrambena sigurnost;
2. privredna sigurnost;
3. ekoloka sigurnost;

4. politika sigurnost;
5. socijalna sigurnost;
6. privatna sigurnost i dr.

Imajui u vidu da Radovan Vukadinovi pod subjektima meunarodnih

odnosa podrazumijeva drave, meunarodne organizacije, meunarodne privredne organizacije, razliite pokrete, crkve, nacije, grupe ljudi i ovjeka kao
pojedinca (Vukadinovi, 1998).
192

PREGLED

Razumijevanje savremenog svijeta, zasnovanog na principima

integracije ili pak dezintegracije i ekonomskog i finansijskog
okruenja, podrazumijeva i novu ulogu dravne politike, prvenstveno
na podruju sigurnosti, ali i u drugim podrujima, kao uvjet opstanka
drave i zadovoljenja njenih temeljnih interesa. Savremeno shvaanje sigurnosti podrazumijeva multidisciplinarni pristup odnosno
posmatranje sigurnosti kroz etiri opeprihvaena nivoa: nacionalni
(dravni), meunarodni, regionalni i globalni nivo sigurnosti (Tatalovi, Bilandi, 2005:10-15). S tim u vezi, dananji pravac razvoja
sigurnosti kree se od nacionalnog, preko meunarodnog, pa do
globalnog sistema sigurnosti, jer funkcioniranje multipolarnog
svijeta zahtijeva veu meuzavisnost i interakciju odreenih
meunarodnih subjekata.
Savremene meunarodne odnose karakteriziraju novi oblici
globalizacije, utemeljeni kao transgranini proces koji zahvata
politiku, demografiju, ekonomiju, ekologiju, sigurnost, komunikologiju, kulturu... (urak, 2002:55) Na osnovu prethodnog proizlazi
globalno udruivanje i stvaranje savremenih sigurnosno-politikih
interesa. Novi model koegzistiranja meunarodnih odnosa, nakon
kraja ere bipolarizma, karakteriziraju znaajne promjene u geostratekom, geopolitikom, geoekonomskom te u kulturnim i drugim
okruenjima kao posljedica procesa globalizacije. Savremene teorije
mirovnih i sigurnosnih studija slau se u ocjeni da multipolarni
svijet karakteriziraju pojedini elementi dosadanjih procesa globalizacije: globalni gospodarski sistem, komunikacije i medijska mrea,
globalna kultura, proirenje znanja, tehnoloke i informatike
inovacije, vea meuzavisnost odnosno vea interakcija meu
dravama itd. (Grizold, Kopa, 2007:25) Nestankom bipolarnog
sigurnosnog sistema, koji su prvenstveno karakterizirali vojni
instrumentarij i rat kao glavni izazov sigurnosti, nameu se potrebe
redefiniranja nacionalnih i kolektivnih sigurnosnih koncepata i
izvora nesigurnosti. Poetak 1990-ih karakterizira ideja miroljubive
koegzistencije i odsustvo ugroavanja sigurnosti i mira ratom,
meutim u vrlo kratkom roku, s hladnog rata smo preli na vrui
mir (Donnelly, 2004:19).
Ako analiziramo sigurnost kroz historiju, vidjet emo da je
veina drava svoju sigurnost zasnivala na vojnim elementima,
PREGLED

193

aktivnostima i organizaciji (vojnoj politici3). No pod utjecajem

globalnih zbivanja na odreene drutvene djelatnosti i odnose
meu dravama sigurnosna djelatnost se organizira i provodi kroz
sistem nacionalnu sigurnost. S tim u vezi, pojam nacionalne
sigurnosti treba razumijevati kao stanje i djelatnost odreene drave,
s njenim cjelokupnim funkcionalnim drutvenim sistemom, podsistemima i organima, ka ostvarivanju nacionalnih (dravnih)
ciljeva, ime bi se osigurali i potivali osnovni principi graanskih
sloboda i prava, teritorijalni integritet, suverenitet, te politika,
pravna, socijalna, ekonomska i ekoloka dimenzija funkcioniranja
unutarnjeg i vanjskog sistema (Grizold, Tatalovi, Cvrtila, 1999:8).
Novonastali uvjeti, meutim, karakterizirali su novu ulogu
snaga sigurnosti i izazove, to je zahtijevalo redefiniranje i stvaranje
novog oblika sigurnosne arhitekture uz podrku odreenih drutvenopolitikih, obrazovnih i ekonomskih faktora u cilju iznalaenja
odgovarajuih modela i strategija poimanja meunarodnih odnosa
i sigurnosti. Savremeno shvaanje sigurnosti ne podrazumijeva
samo fenomen vojne moi, ve ima ire nauno i drutveno znaenje
u svim drutveno-politikim podsistemima i djelatnostima, pa iz
toga proizlazi da su pojam sigurnost i njegove ugroze po svojoj
prirodi nevojni4. Pod utjecajem raznih faktora na razvoj sistema
sigurnosti termin nacionalna sigurnost dobiva nova obiljeja
primjene i shvaanja unutar konverzacije savremenih dravnih
politika. S tim u vezi, promiljanja savremenih izazova sigurnosti
dominantno utjeu na kreiranje sigurnosne politike mnogih drava,
to rezultira stvaranjem kooperativne i zajednike sigurnosti
(Security Communities) u okviru kojih bi drave, pored svojih, u
3

U sluaju vojne politike radi se ponajprije o sredstvima odbrambene

politike, izdacima i aktivnostima koje je drutvo u stanju drati u pripravnosti i
razvijati kako bi njegova sigurnost bila zajamena... stupanj stvarne ili percipirane ugroenosti i sigurnosno-politiki izdatke, a to su ponajprije sredstva
politike naoruanja i politike aktivnosti sklapanja vojnih saveza (Nohlen,
2001:509).
4
Imajui u vidu razmiljanja Brzezinskog da budui ratovi meu razvijenim
dravama (koliko god bili nevjerovatni) ili pak razvijenih protiv manje razvijenih (neto vjerovatnije) nee imati za cilj totalno unitenje protivnika ve
razoruavanje neprijatelja i njegovo pacificiranje (Brzezinski, 2004:21).
194

PREGLED

obzir uzimale i sigurnosne interese drugih drava (Grizold, Kopa,

2007:25). Novi, savremeni izazovi nacionalnoj sigurnosti, po
svojoj prirodi su nevojni (organizirani kriminalitet, terorizam,
prirodne i humanitarne katastrofe, proliferacija oruja za masovno
unitenje, krenje ljudskih prava i sloboda, ekologija i drugo), a
pod utjecajem globalnih procesa zahtijevaju ire i fleksibilnije
promiljanje nacionalne i meunarodne sigurnosti nego to je to
bio sluaj u vrijeme antagonizma istoka i zapada. Prema tome,
teorijska promiljanja globalne sigurnosti karakterizira miroljubiva
koegzistencija zasnovana na principima integracije, odnosno
uspostava zajednikih sigurnosnih mehanizama kao garanta ouvanja
svjetskog mira i vladavine prava.
Savremene drave, kao globalni akteri, svoje nacionalne tenje
zasnivaju na integralnoj politici5. Univerzalno shvaanje pojma
sigurnosti u savremenim civilizacijsko-kulturnim odnosima rezultat
je inter- i multidisciplinarnosti odreenih podruja drutvenog
djelovanja (vojno-odbrambenog, ekonomskog, privrednog, kulturnog,
ekolokog, socijalnog, finansijskog, politikog i dr.) koji su u sve
veoj meuzavisnosti i koji koegzistiraju. Objedinjavanjem naznaenih drutvenih djelatnosti u sistem nacionalne sigurnosti6 drava
pokuava osigurati vlastitu opstojnost, egzistenciju i funkciju,
odnosno poveati otpornost od razliitih oblika (vanjskih i unutarnjih)
ugroavanja i poveati kvalitet ivota cjelokupnog drutva. Prethodne konstatacije nalau potrebu nove, redefinirane uloge i mjesta
nosioca poslova odbrane i sigurnosti (policija, oruane snage, civilna
zatita...). Polazei od toga, savremene prijetnje nacionalnom
sistemu sigurnosti predstavljaju organizirani kriminalitet, terorizam,
proliferacija oruja za masovno unitenje, korupcija, ilegalne
imigracije, ekoloke prijetnje, humanitarne i prirodne katastrofe
5
Pod integralnom politikom Izet Beridan podrazumijeva politiku jedne
drave odnosno skup njenih osnovnih stavova o svim drutvenim djelatnostima,
koje se uzajamno prepliu i dopunjavaju u skladu sa zahtjevima vremena i
opredjeljenjima vladajuih struktura (Beridan, 2007:102).
6
Autor djela Rukovoenje i upravljanje sistemima sigurnosti istie da
savremene sisteme sigurnosti ini pet meusobno komplementarnih podruja:
(1) vojno (odbrambeno) podruje, (2) politiko, (3) privredno, (4) socijalno
i (5) ekoloko (Dujovi, 2006:142).

PREGLED

195

itd. Osobitu prijetnju dravi predstavljaju politike nestabilnosti

i krize u zemlji i okruenju, koje su preteno karakteristine za
novonastale drave (Istona Evropa i u zemljama biveg SSSR-a),
a manifestiraju se posebno u tranzicijskom periodu. S tim u vezi
moemo posmatrati i novu, savremenu ulogu, i mjesto policije u
sistemu nacionalne sigurnosti imajui u vidu da oruane snage
nisu vie glavni nosioci poslova sigurnosti, ve da se nova uloga
oruanih snaga zasniva na kooperativnoj sigurnosti saradnji
unutar vojno-politikih saveza i organizacija (NATO, UN, OSCE,
EU...), te na miroljubivoj koegzistenciji, ueu u mirovnim i
humanitarnim misijama. Posebna panja usmjerava se, meutim, na
zatitu i potivanje osnovnih ljudskih prava i sloboda te na funkcioniranje demokratskih institucija vlasti u novoj sigurnosnoj arhitekturi. Vodei se ovim principima, drava, kao jedini i glavni
legitimni nosilac vlasti, sa svojim represivnim organima osigurava
osnovne drutvene vrijednosti od vanjskih i unutranjih izvora
ugroavanja. Ostvarivanjem ovakve funkcije savremeni sigurnosni
sistemi ne ukljuuju vie samo ministarstvo odbrane i ministarstvo
unutranjih poslova, ve koordinaciju i aktivno sudjelovanje i drugih
ministarstva (vanjskih poslova, zdravstva, finansija, komunikacija
i transporta, industrije, privrede...) te ostalih institucija i slubi
(carine, inspekcije...) u izradi strategije nacionalne sigurnosti
(Spahi, 20087:60).
U novom konceptu izgradnje nacionalne sigurnosti policija8,
kao legitimni dravni organ, zauzima prioritetno mjesto, kao i vanu
ulogu u ostvarivanju vladavine prava u drutvu i dravi. Stoga bismo
mogli ukazati i na savremenu ulogu policije u sistemu sigurnosti,
to podrazumijeva zatitu dravne granice (u bivim komunistikim
i socijalistikim dravama je bilo uobiajeno da vojska titi dravnu
granicu), naglaeniju preventivnu funkciju (bavljenje uzrocima,
7

Spahi, Taib, Magistarski rad: Sigurnosni aspekti demokratske kontrole

policije u Bosni i Hercegovini, odbranjen na Fakultetu politikih nauka, Sarajevo,
17. 7. 2008.
8
Policija je izvrni organ vlade koji je u skladu sa zakonskim ovlatenjima
zaduen za odravanje unutranje sigurnosti u drutvu, uz koritenje legitimnih
sredstava prinude, te potivanje univerzalnih vrijednosti ljudskih prava i sloboda
svakog ovjeka (Maslea, 2001:176).
196

PREGLED

a ne posljedicama), odnosno veu saradnju s graanima i lokalnom

zajednicom (Spahi, 1998:61), ostvarivanje funkcije policije putem
institucionalne saradnje s drugim nosiocima poslova sigurnosti
(privatne zatitarske i detektivske agencije), vea meunarodna
policijska saradnja u predmetima teih krivinih djela, djela terorizma
i organiziranog kriminaliteta te razmjena podataka i iskustava
unutar INTERPOL-a i EUROPOL-a.
Sistem unutarnje/javne sigurnosti Bosne i Hercegovine
Dok je veina evropskih zemalja zasnivala i gradila svoju
politiku na principima integracija, biva Socijalistika Federativna
Republika Jugoslavija (SFRJ) se nalazila u procesu disolucije, to
je proizvelo rat sa nesagledivim i kataklizmikim posljedicama
po drutvo i dravu Bosnu i Hercegovinu. Prema Vaingtonskom
sporazumu i Bekom sporazumu (mart 1994. godine) Federacija
BiH je administrativno podijeljena na deset kantona. Potpuna
uspostava mira i okonanje rata u Bosni i Hercegovini postignuto je
mirovnim pregovorima koji su odrani od prvog do 21. novembra
1995. godine u Daytonu,9 Sjedinjene Amerike Drave. Mirovni
pregovori su zavreni parafiranjem Okvirnog mirovnog sporazuma
21. novembra 1995. godine u Daytonu, koji je zvanino potpisan
14. decembra 1995. godine u Parizu (Pejanovi, 2005:40-75). Na
osnovu mirovnog sporazuma Bosna i Hercegovina se sastoji od
dva entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske.
Naknadnom arbitraom uspostavljen je Distrikt Brko (1999).
Prema Ustavu BiH (Aneks 4) u njoj ive tri konstitutivna naroda
(Bonjaci, Srbi i Hrvati) i ostali, a meunarodna zajednica institucionira svoju mo uspostavom Ureda visokog predstavnika (OHR).
Time Bosna i Hercegovina poinje svoj tranzicijski put od postkonfliktne do savremene drave. Jedini zajedniki cilj u ovako
sloenoj dravi jesu euroatlantske integracije, koje ne predstavljaju
jednosmjeran put. Pred Bosnom i Hercegovinom nalazi se niz
9

Mirovni pregovori u Daytonu su odrani pod pokroviteljstvom SAD-a,

Njemake, Francuske, Rusije, Velike Britanije, odnosno Evropske unije, koje
su ujedno i potpisnice, uz Republiku Bosnu i Hercegovinu, Republiku Hrvatsku
i SR Jugoslaviju.
PREGLED

197

sloenih zadaa koje treba ispuniti do konanog prikljuenja

zajednici evropskih naroda i drava. Jedna od njih je reforma sigurnosnog sistema. Ovaj sloeni proces je dijelom uraen kada je rije
o reformi odbrane u Bosni i Hercegovini, unutar koje je postignut
prijenos ovlasti u pogledu odbrane na dravni nivo, te uspostavljeno
dravno ministarstvo odbrane10. Meutim, stanje unutranje sigurnosti (policije) u Bosni i Hercegovini i dalje je nepromijenjeno.
Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini potpuno odvojeno su
funkcionirala i djelovala tri preteno monoetnika ministarstva
unutranjih poslova: MUP RBiH, Policija RS i Policija HZ HercegBosna. Taan broj aktivnih policajaca je vrlo teko utvrditi. Prema
nekim izvorima taj broj je dostizao i do 44.000 policajaca (Spahi,
2008:107). U poratnom periodu, pored vojnog aspekta Dejtonskog
mirovnog sporazuma (IFOR, SFOR, EUFOR), a prema Aneksu
1111 (Sporazum o meunarodnim operativnim policijskim snagama),
formirane su Meunarodne policijske snage12 (International Police
Task Force IPTF). Jedna od zadaa meunarodnih snaga je pomo
u reorganizaciji i certificiranju postojeih policijskih snaga u
Bosni i Hercegovini, u skladu s meunarodno priznatim standardima,
uz potivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda, te uz obavezu
da IPTF potuje zakone i obiaje zemlje domaina.
Prema izvjetaju Vijea Evrope (Specijalna misija u Bosni i
Hercegovini) povjerenika za ljudska prava, prezentiranom 17.
januara 2006. godine u Strasbourgu13, a na osnovu provedenih
sigurnosnih provjera u toku mandata IPTF-a u Bosni i Hercegovini,
postignuto je sljedee:
10

ire: Slubeni glasnik BiH br. 88/05.

Pored opeg dijela, Dejtonski mirovni sporazum sadri jo dodatno 11
aneksa.
12
Mandat IPTF-a trajao je u periodu od 1996. do 2002. godine. Od 1.
januara 2003. godine mandat preuzima Evropska unija osnivanjem policijske
misije u BiH - EUPM (European Union Police Mission) sa zadatkom uspostavljanja samoodrivih, profesionalnih i multietnikih policijskih snaga u BiH,
koje e raditi saglasno najboljim evropskim i meunarodnim standardima
(http://www.eupm.org/ 10. 4. 2008).
13
Preuzeto sa www.coe.ba/pdf/CommDH_2007_2_Report_BiH_Special
_Mission_17_01_2007_bos.pdf
11

198

PREGLED

 certifikat za rad dobila su 16.764 policajca

(95,9%)
 certifikat je odbijen u sluaju 687 policajaca (3,9%)
 u toku su bili sluajevi za 37 policajaca
(0,2%)
 rjeenja IPTF-a osporavala su 263 policajca
(1,5%)
U skladu sa ustavnim ureenjem Federacije BiH i Republike
Srpske ustanovljene su policijske snage sa znatnim specifinostima.
Polazei od toga, u Federaciji BiH policija je organizirana na
decentraliziranim osnovama sa blagim elementima koordinacije,
dok se u Republici Srpskoj radi o jedinstvenoj centraliziranoj policijskoj organizaciji (Maslea, 2001:641). Pored navedenih entitetskih
ustrojstava, Brko Distrikt djeluje kao nezavisna policijska organizacija.
Podruje nadlenosti unutranjih poslova Federacije BiH
usklaeno je Ustavom FBiH odnosno organizacijom, ustavnopravnim
i teritorijalnim ureenjem Federacije BiH. Na osnovu Zakona o
unutranjim poslovima FBiH ustrojeni su organizacija i nadlenosti
Federalnog ministarstva unutranjih poslova14: spreavanje i
otkrivanje krivinih djela meunarodnog kriminala i terorizma,
neovlatene trgovine drogom i organiziranog kriminala i drugih
krivinih djela iz nadlenosti Federacije, pronalaenje i hvatanje
poinilaca tih djela, te njihovo privoenje nadlenim organima,
vri kriminalistiko-tehnika vjetaenja, raspisuje i objavljuje
INTERPOL meunarodne, federalne i meukantonalne potrage,
surauje sa nadlenim tuilatvima u vezi s obradom krivinih
sluajeva, te poslovi dravljanstva Federacije... (Slubene novine
FBiH br. 49/05). Na osnovu odredbe Ustava FBiH o podijeljenim
nadlenostima izmeu Federacije BiH i kantona uspostavljena je
organizacija policije u deset kantona15. Na osnovu toga svaki kanton
ima ministarstvo unutranjih poslova. Ta ministarstva funkcioniraju
po osnovama kantonalnih zakona o unutranjim poslovima i drugim
normativno-pravnim aktima iz oblasti unutranjih poslova. Kantonalna ministarstva unutranjih poslova vre svoje nadlenosti
neposredno putem svojih organizacionih jedinica.
14

U sastavu Ministarstva se nalazi Federalnu uprava policije koja obavlja

operativne poslove policije iz nadlenosti MUP-a FBiH (http://www.fup.gov.ba).
15
Deset kantonalnih ministarstava unutranjih poslova (Biha, Oraje,
Tuzla, Zenica, Gorade, Travnik, Mostar, Ljubuki, Sarajevo i Livno).
PREGLED

199

Policija u RS-u ustrojena je kao jedinstvena centralizirana

policijska organizacija koja funkcionira u skladu sa Ustavom
Republike Srpske, Zakonom o unutranjim poslovima Republike
Srpske (Slubeni glasnik RS, br. 48/03) i drugim normativnopravnim aktima iz nadlenosti unutranjih poslova. U okviru organizacione strukture MUP-a RS nalazi se pet centara javne bezbjednosti:
Banja Luka, Doboj, Bijeljina, Istono Sarajevo i Trebinje.
Policija Brko Distrikta funkcionira nezavisno od drugih policijskih agencija (entiteta) u Bosni i Hercegovini, a na osnovu
Statuta Brko Distrikta (1999) i Zakona o policiji Brko Distrikta
Bosne i Hercegovine (Slubeni glasnik Brko Distrikta BiH,
br. 33/05). U sastav policije Brko Distrikta ulaze Jedinica opte
policije, Kriminalistika policija, Jedinica za podrku, Jedinica
za administrativne poslove, Jedinica za profesionalne standarde
i Jedinica saobraajne policije. Policijom Brko Distrikta rukovodi
ef policije Brko Distikta. (Slubeni glasnik Brko Distrikta
BiH, br. 33/05). Sagledavanju postojee organizacije policije, a radi
potrebe za reformom policijskog sistema i smanjenja broja policajaca u skladu sa standardima Evropske unije, svjedoi sljedei
tabelarni prikaz o broju policajaca tokom 2002. godine u Bosni
i Hercegovini16.

16

Podatke je prikupila i obradila Martensova komisija za reformu policije

u BiH, Sarajevo, 2004 (Spahi, 2008:142).
200

PREGLED

Imajui u vidu Bosnu i Hercegovinu kao dravu u tranziciji,

samostalnu i meunarodno priznatu dravu, usmjerenu ka euroatlantskim procesima i integracijama, a u kontekstu suoavanja sa
savremenim globalnim sigurnosnim izazovima, prepoznat je diskurs
i nefunkcionalnost njenog postojeeg sistema unutranje sigurnosti.
Zbog toga se u periodu od 2004. do 2008. godine pokualo iznai
odreeno rjeenje budueg ustrojstva policije u BiH reforma policijskih struktura. Na osnovama Dejtonskog mirovnog sporazuma, i
uz znaajnu pomo meunarodne zajednice, djelomino je utvren
sistem unutarnje sigurnosti Bosne i Hercegovine (Dujovi, 2006:198).
Tokom 2003. godine uspostavljeno je dravno ministarstvo
sigurnosti te definirane njegove nadlenosti i obaveze (Slubeni
glasnik BiH, br. 5/03). U sastavu Ministarstva sigurnosti Bosne
i Hercegovine kao upravne organizacije djeluju Granina policija
BiH, Agencija za istage i zatitu BiH (SIPA17) te Ured za saradnju
s Interpolom i Sluba za poslove sa strancima. Formiranjem prvenstveno Dravne agencije za istrage i zatitu (Slubeni glasnik
BiH, br. 27/04, 63/04 i 35/05) i Granine policije BiH kao profesionalne policijske agencije na dravnom nivou, koje su samostalne
u svom operativnom radu, stvoreni su pravni uvjeti za borbu protiv
organiziranog kriminala, meunarodnog terorizma, nezakonite
imigracije te za efikasniju i sigurniju kontrolu meunarodne granice
Bosne i Hercegovine18, a u cilju spreavanja krijumarenja ljudi i
roba, kao i svih drugih savremenih globalnih rizika koji ugroavaju
sigurnost i stabilnost Bosne i Hercegovine i njenih graana.
Stanje u procesu reforme policije je nepromijenjeno u posljednje
tri do etiri godine, policije u Bosni i Hercegovini i dalje su organizirane entitetski i kantonalno te dijelom na dravnom nivou, to
17

SIPA (State Investigation and Protection Agency) u okviru svojih zakonskih

nadlenosti bavi se spreavanjem, otkrivanjem i istraivanjem organiziranog
kriminala, terorizma i trgovine ABHO, ratnih zloina i krivinih djela kanjivih
po meunarodnom ratnom i humanitarnom pravu, trgovine ljudima, kao i svim
drugim krivinim djelima iz nadlenosti Suda BiH,
18
Uspostava Granine policije BiH i pootravanje viznog reima i uvjeta
za ulazak u Bosnu i Hercegovinu rezultirali su smanjenim brojem ilegalnih
imigrantskih ulazaka u BiH, tj. 2000. godine mjeseni priliv je iznosio 1117
osoba, a 2004. godine 21 osoba (Strategija integriranja BiH u EU, 2006).
PREGLED

201

oteava funkcioniranje unutranjeg sistema sigurnosti, kao i efikasnost suprotstavljanja unutranjim rizicima i kvalitetu usluga
graanima. Reformski put, uz prisustvo domaih i posmatrakih
meunarodnih institucija u Bosni i Hercegovini, odvija se u skladu
sa tri principa Evropske komisije:
1. sve zakonodavne i budetske nadlenosti za sva pitanja
policije moraju se nalaziti na dravnom nivou;
2. nema politikog mijeanja u operativni rad policije;
3. funkcionalne lokalne policijske oblasti moraju se utvrditi
na osnovu tehnikih kriterija za rad policije, pri emu se
operativna komanda provodi na lokalnom nivou.
Nakon niza neuspjenih politikih pregovora u Bosni i Hercegovini, uz stalno prisustvo meunarodne zajednice, te izrade prijedloga domaih i stranih ekspertnih timova usaglaeni su i doneseni
neophodni zakoni o reformi policije19 (Slubeni glasnik BiH,
br. 36/08), kao glavni uvjet potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji
i pridruivanju (SAA) sa Evropskom unijom u junu 2008. godine.
Bitno je naglasiti da su ipak, ranije, postignuti odreeni principi oko
strategije policijskog djelovanja, kulture policijske organizacije
te odreenih kadrovskih resursa (Spahi, 2005:118-120).
Obrazovanje i obuka policijskih snaga
u Bosni i Hercegovini
Na osnovu prethodnih injenica, a na osnovu Aneksa 11
Dejtonskog mirovnog sporazuma, uz stalnu pomo meunarodne
zajednice, kao i realnih potreba za primjenom novog metoda
policijskog djelovanja, uspostavljene su dvije glavne institucije
za obuku i obrazovanje policijskih snaga u Bosni i Hercegovini:
a) Policijska akademija Federalnog ministarstva unutranjih
poslova Sarajevo, i
19

S tim u vezi Parlamentarna skuptina BiH 10. aprila. 2008. godine usvojila
je Prijedlog zakona o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske strukture
BiH, kao i Prijedlog zakona o Direkciji za koordinaciju policijskih tijela i o
agencijama za podrku policijskim strukturama BiH.
202

PREGLED

b) Policijska akademija Ministarstva unutranjih poslova

Republike Srpske Banja Luka i Visoka kola unutranjih poslova.
Policijska akademija Federalnog MUP-a
Prije osnivanja Policijske akademija FMUP-a u oktobru
1998. godine, za potrebe kolovanja i obrazovanja slubenika za
provoenje zakona tadanjeg RSUP-a BiH20 u Sarajevu je 1970.
godine otpoela s radom Srednja policijska kola unutranjih
poslova, kao samostalna institucija za obuku policije u Bosni i
Hercegovini. Prije toga budui policijski slubenici osposobljavali
su se na kursevima u trajanju od est mjeseci. Osim toga, pravo na
upis imali su kandidati sa zavrenim osmogodinjim obrazovanjem.
U poetku je kolovanje trajalo tri godine, kasnije etiri, a jedno
vrijeme primani su kandidati na dvogodinje kolovanje sa prethodno zavrena dva razreda srednje kole (kolovanje bez opeobrazovnih predmeta), da bi opet bilo uvedeno etverogodinje kolovanje. Nastava i obuka su se izvodili preteno putem teorijske
obuke, dok je praktini dio podrazumijevao odreene policijske ili
pak vojne vjebe (Spahi, 2005:118). Meutim, u periodu 19921995. godina zbog ratnih okolnosti tadanja Srednja policijska
kola nastavu i obuku je izvodila u vrlo tekim i izrazito nepovoljnim
uvjetima za nastavnike i uenike, a dodatna tekoa bila je i
privremena dislokacije kole iz Sarajevu u Bugojno.
Na osnovu Opeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, te u skladu s Aneksom 11 Sporazuma, kao i zakljukom o
rekonstrukciji policije u Bosni i Hercegovini ugraenim u Bonpetersburki sporazum iz 1996. godine, uz snanu pomo meunarodne zajednice i njenih institucija u Bosni i Hercegovini u
oktobru 1998. godine otpoela je u Sarajevu s radom Policijska
akademija Federalnog ministarstva unutranjih poslova. Novouspostavljena institucija namijenjena je za kolovanje i struno
osposobljavanje kadrova za potrebe Federalnog ministarstva

20

RSUP BiH Republiki sekretarijat unutranjih poslova Bosne i Hercegovine.

PREGLED

203

unutranjih poslova i kadrova za potrebe kantonalnih ministarstva

unutranjih poslova, s tim da je s radom prestala dotadanja Srednja
policijska kola. Osim toga, Policijska akademija iz svoje nadlenosti
vri obuke rukovodnog kadra, specijalistike obuke, obuku iz rukovanja orujem, i permanentnu obuku21 policajaca iz postojeih
agencija za provedbu zakona, te obuku za potrebe agencija za
zatitu ljudi i imovine22.
U uspostavi i razvoju Policijske akademije Federalnog ministarstva unutranjih poslova izuzetno je znaajan doprinos domaih
i stranih eksperata u izradi nastavnih planova, obuke, kao i u permanentnom usavravanju nastavnog procesa i kadrova (instruktora).
Bitno je naglasiti da Policijska akademija FMUP-a svoj rad od
poetka zasniva na iskustvima i dostignuima policijske obuke i
obrazovanja iz zemalja blieg i daljnjeg okruenja (SAD, vicarska,
Njemaka, Francuska, panija, vedska, Belgija, Holandija, Finska,
Norveka, Turska...23). Samim tim obuka policijskih slubenika se
izvodi po meunarodnim standardima, kao i savremenim nastavnim
metodama i sredstvima u tri grupe predmeta: policijske procedure
i postupci, pravna grupa predmeta i ostali predmeti (Pedagogija,
Ljudska prava i sl.). Novi koncept obuke za novu strategiju policijskog djelovanja izvodi se uz primjenu nove pedagogije, odnosno
uvjebavanjem policijskih radnji i postupaka na stvarnim situacijama,
kao i uz veu saradnju policije sa lokalnom zajednicom, te uz
potivanje ljudskih prava i drutvenih vrijednosti.
21

Zakon o unutranjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine (Slubene novine FBiH, br. 49/2005), lan 45: Stav 1. Radi obavljanja poslova
iz nadlenosti policije Federalno ministarstvo organizira rad Policijske akademije.
Stav 2. Akademija iz stava 1 ovog lana je organizaciona jedinica u sastavu
Federalnog ministarstva. Stav 3. Akademija je duna osigurati osnovnu obuku
kadeta i struno usavravanje policijskih slubenika. Stav 4. Akademija iz
stava 1 ovog lana moe kolovati kadrove i za potrebe kantonalnih ministarstava,
Dravne granine slube Bosne i Hercegovine, Policije Brko Distrikta Bosne
i Hercegovine, policije Republike Srpske, Sudske policije i drugih organa za
provoenje zakona.
22
Zakon o zatiti ljudi i imovine, Slubene novine FBiH, br. 50/2002.
23
ire o nainu obuke drugih zemalja Spahi Taib (2005): Policijska obuka
u Evropi.
204

PREGLED

Novi koncept kolovanja policije podrazumijeva i novi koncept

prijema kandidata. Za vrijeme Srednje policijske kole kandidati
su primani nakon zavretka osnovne kole ili poslije zavretka dva
razreda srednje kole. Novi nain podrazumijeva prijem kandidata
iz graanstva sa zavrenim srednjokolskim obrazovanjem za
osnovnu policijsku obuku za in policajac koja traje dvanaest
mjeseci. Za in mlai inspektor kandidati se upisuju nakon zavretka
fakultetskog obrazovanja i obuka traje est mjeseci. Osnovna
policijska obuka se izvodi po principu 7+4+1, odnosno sedam
mjeseci teorijske obuke, etiri mjeseca praktine obuke i mjesec
dana priprema za zavrni rad, dok za in mlai inspektor obuka
traje 4+2, etiri mjeseca teorijske obuke i dva mjeseca praktine
obuke, uz izradu zavrnog rada (Zakon o policijskim slubenicima
FBiH, broj: 27/05). Na osnovu toga, a prema podacima Federalnog
ministarstva unutranjih poslova, u periodu od osnivanja Policijske
akademija oko 34.00024 polaznika prolo je kroz razne vidove
osnovne policijske obuke (tabela).

Na osnovu naprijed iznesenih podataka moemo zakljuiti da

Policijska akademija FMUP-a predstavlja jedan od glavnih stupova
policije u Bosni i Hercegovini, kao i vaan faktor u osposobljavanju
i usavravanju policijskih slubenika nove generacije svih agencija
u Bosni i Hercegovini na principima demokracije i potivanja
ljudskih prava.
Policijska akademija Ministarstva unutranjih
poslova Republike Srpske
Unutranjom organizacijom Ministarstva unutranjih poslova
RS kao posebna organizaciona jedinica za potrebe kolovanja,
24

Arhiva FMUP-a: Izvjetajni period odnosi se na vrijeme od 15.10.1998.

do 31.4.2007. godine.
PREGLED

205

obrazovanja i strunog usavravanja policijskih kadrova nalazi

se Uprava za policijsko obrazovanje. U okviru Uprave za policijsko
obrazovanje organizirane su Policijska akademija i Visoka kola
unutranjih poslova. Meutim, prije osnivanje Uprave za policijsko
obrazovanje 2002. godine poslovi obrazovanja i obuke policijskih
kadrova bile su u nadlenosti Centra za obrazovanje kadrova MUP-a
RS (1994). Izmjenama i dopunama Zakona o unutranjim poslovima
(1995) osnovana je Via kola unutranjih poslova i Srednja kola
unutranjih poslova u nadlenosti kolskog centra MUP-a25.
Na osnovu Opeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i zakljuaka sa Madridske konferencije o rekonstrukciji
policije, a uvaavajui potrebu i novi koncept kolovanja i profesionalizacije policije, 1999. godine osnovana je Policijska akademija
u Banjoj Luci. Policijska akademija MUP-a RS, a na osnovu Zakona
o unutranjim poslovima RS (Slubeni glasnik RS, br. 48/03),
vri poslove strunog osposobljavanja i usavravanja slubenika
MUP-a putem osnovne obuke, kao i kolovanje i obrazovanje
policijskih slubenika za potrebe MUP-a RS i drugih agencija za
provoenje zakona u Bosni i Hercegovini. Osnovna policijska obuka,
a u skladu sa Zakonom o unutranjim poslovima RS i potrebom
MUP-a, za in policajac odnosno in mlai inspektor traje dvanaest
odnosno est mjeseci. Polaznici osnovne policijske obuke biraju
se putem javnog konkursa iz graanstva. Prema planu i programu
osnovna policijska obuka se izvodi u tri faze, i to: prva faza traje
osam mjeseci, a podrazumijeva teorijsko obrazovanje kandidata
(13 nastavnih predmeta), druga faza podrazumijeva praktini dio
obuke u organizacionim jedinicama Uprave policije (CJB26) u
trajanju od etiri mjeseca. Trea faza podrazumijeva sistematizaciju
teorijskog i praktinog dijela obuke i nakon toga pristupa se
izradi zavrnog rada. Prema zvaninim podacima MUP-a RS Uprava za policijsko obrazovanje, od osnivanja Policijske akademije
odkolovano je i obueno ukupno 906 kandidata u 12 klasa27 (tabela).
25

ire http://www.education.muprs.org/istorijat.html
Podaci preuzeti sa http://www.education.muprs.org/polaznici.html 29.9.
2008. godine
26
CJB Centar javne bezbjednosti
26

206

PREGLED

Osim za potrebe kolovanja putem osnovne policijske obuke,

Policijska akademija organizira i provodi specijalistike obuke,
kurseve i razne seminare. Kontinuitet obrazovanja za potrebe
MUP-a RS nastavljen je osnivanjem Vie kole unutranjih poslova
(1995), a kasnije Visoke kole unutranjih poslova u Banjoj Luci28.
Prijem studenata u Visoku kolu unutranjih poslova provodi se
putem javnog konkursa i kolovanje traje sedam semestara. Po zavretku kolovanja studenti stjeu zvanje diplomirani pravnik unutranjih poslova. Visoka kola unutranjih poslova vri struno
obrazovanje i usavravanje zaposlenih u skladu sa Zakonom o
unutranjim poslovima RS i Statutom Visoke kole. Prema tome,
kao sastavne organizacije Uprave za policijsko obrazovanje MUP-a
RS nalaze se Policijska akademija i Visoka kola unutranjih poslova
koje provode i organiziraju osnovnu policijsku obuku i struno i
specijalistiko usavravanje slubenika za potrebe MUP-a RS i
drugih sigurnosnih agencija u Bosni i Hercegovini.
Na inicijativu meunarodne zajednice usaglaeni su i harmonizirani planovi i programi, te naini izvoenja osnovne policijske
obuke za in policajac i mlai inspektor na policijskim akademijama
FMUP-a i MUP-a RS.
Formiranjem Granine policije BiH (GPBiH) u okviru koje
se nalazi Centar za obuku kadrova GPBiH i Agencije za istrage
i zatitu (SIPA) na dravnom nivou, te Policije Brko Distrikta,
a u skladu sa Zakonom o policijskim slubenicima Bosne i Hercegovine (Slubeni glasnik, br. 27/04), navedene policijske agencije
za potrebe osnovne policijske obuke, a zbog nepostojanja vlastitih
institucionalnih centara koriste institucionalne kapacitete policijskih
28

Via kola unutranjih poslova na prijedlog MUP-a RS, a shodno Odluci

Vlade RS broj 02/1-02-734/02 od 23.7.2002. godine postala Via kola unutranjih poslova.
PREGLED

207

akademija FMUP-a i MUP-a RS u skladu sa svojim potrebama i

njihovim mogunostima.
Pored djelimino izvrene reforme strategije policijskog djelovanja, kulture policijske organizacije, te reforme kadrovskih resursa
i dalje je organizaciona struktura policije u Bosni i Hercegovini
ostala nepromijenjena. U Bosni i Hercegovini postoji 15 policija29,
ovakva organizaciona struktura ne odgovara standardima Evropske
unije, kao ni graanima u Bosni i Hercegovini, a naroito u pogledu
finansiranja, opremanja, profesionalizacije i sveobuhvatnog stanja
javne sigurnosti u Bosni i Hercegovini. S tim u vezi osnovni cilj
reforme policije u Bosni i Hercegovini jeste rekonstruiranje
postojeih policija i uspostava jedinstvene policijske strukture sa
jedinstvenim standardima rada, to je preduvjet boljeg kvaliteta
ivljenja i funkcioniranja policije sa aspekta javne sigurnosti.
Aktualitet reforme policije u Bosni i Hercegovini nije novijeg
datuma, ve poevi od 2004. godine od tzv. Martensovog plana pa
do konanog usvajanja dvaju neophodnih zakona u Parlamentarnoj
skuptini Bosne i Hercegovine prolazila je kroz stalna unutarnjopolitika protivljenja i neusaglaenost, na tetu graana i evropskog
puta Bosne i Hercegovine.
Usvajanjem Zakona o nezavisnim nadzornim tijelima policijske strukture Bosne i Hercegovine i Zakona o direkciji za koordinaciju policijskih tijela i o agencijama za podrku policijskoj strukturi
Bosne i Hercegovine (Slubeni glasnik BiH, br. 36/08) u Parlamentarnoj skuptini BiH Bosna i Hercegovina se pribliila Evropskoj
uniji potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruivanju s
Evropskom unijom, a time i otvorila put profesionalizaciji i demokratskoj kontroli policijskog rada. Meutim, sa aspekta sigurnosnog
obrazovanja za potrebe policije u Bosni i Hercegovini, a u okviru
prethodnog zakona, pored Agencije za forenzika ispitivanja i
vjetaenja, Agencije za policijsku podrku, predviena je i
Agencija za kolovanje i struno usavravanje kadrova u skladu

29

SIPA, GPBiH, FMUP, 10 kantonalnih MUP-ova, MUP RS i Policija

Brko Distrikta.
208

PREGLED

sa svojim nadlenostima30. Navedene agencije zbog konkursnih

procedura jo uvijek nisu otpoele sa radom.
Dostignuti nivo reforme policijskih snaga u Bosni i Hercegovini kao element unutarnje sigurnosti ne zadovoljava potrebe
savremene drave i njenih graana.
Doneseni zakoni, kojima je regulirano i formiranje Agencije
za kolovanje i struno usavravanje kadrova, osiguravaju samo
pravne uvjete za objedinjavanje programa za obrazovanje i obuku
policijskih struktura u Bosni i Hercegovini. Od politike volje
unutarnjih politikih elita u Bosni i Hercegovini i meunarodnih
politika koje utjeu na unutarnju sigurnost ove drave zavisit e
kvalitet provoenja predvienog obrazovanja policijskih struktura
u Bosni i Hercegovini i njihovo prilagoavanje savremenim izazovima sigurnosti.

Literatura
1. Abazovi, D. Mirsad, 2002, Dravna bezbjednost, Uvod
i temeljni pojmovi, Fakultet kriminalistikih nauka, Sarajevo
2. Beridan, Izet, 2003, Konflikti, Fakultet politikih nauka,
Sarajevo
3. Beridan, Izet, 2007, Politika i sigurnost, Godinjak Fakulteta
politikih nauka Sarajevo, DES

30

Nadlenosti Agencije (Sl. glasnik BiH 36/08, l. 19): a) razvijanje,

harmonizaciju i predlaganje nastavnih planova i programa obuke u skladu sa
potrebama policijskih tijela BiH i drugih slubi i agencija iz oblasti sigurnosti;
b) organizovanje i provoenje kolovanja i strunog osposobljavanja i usavravanja pripadnika policijskih tijela BiH i drugih slubi i agencija iz oblasti
sigurnosti (osnovna, specijalistika, stalna i drugi vidovi policijske obuke), ukljuujui i: 1) kolovanje policijskih kadrova BiH nivoa I za potrebe sticanja ina
policajac; 2) kolovanje policijskih kadrova BiH nivoa II za potrebe sticanja
ina mlai inspektor; 3) obuka pripadnika agencija za zatitu lica i imovine; 4)
obuka pripadnika detektivskih agencija; 5) struna obuka (kursevi, seminari i sl.)...
PREGLED

209

4. Brzezinski, Zbigniew, 2004, Ameriki izbor, Politika

kultura, Zagreb
5. urak, Nerzuk, 2002, Geopolitika kao sudbina - Sluaj
Bosna, Fakultet politikih nauka, Sarajevo
6. ehuli, Lidija, 2004, Nato i novi meunarodni odnosi,
Politika kultura, Zagreb
7. Dujovi, Jago, 2006, Rukovoenje i upravljanje sistemima
sigurnosti, Fakultet politikih nauka, Sarajevo
8. Grizold, A., Tatalovi, S., Cvrtila, V., 1999, Suvremeni
sistemi nacionalne sigurnosti, Fakultet politikih znanosti, Zagreb
9. Grizold, A. i Kopa, E., 2007 (ur. Tatalovi S.): Savremeni
izazovi sigurnosti u globaliziranom svijetu, Centar za sigurnosne
studije, FPZ Zagreb, Politika kultura, Zagreb
10. Maslea, Ramo, 2001, Teorija i sistemi sigurnosti, Magistrat, Sarajevo
11. Nohlen, Dieter, 2001, Politoloki rjenik, Drava i politika,
Panliber, Osijek-Zagreb-Split
12. Pejanovi, Mirko, 2005, Politiki razvitak Bosne i Hercegovine u postdejtonskom periodu, ahinpai, Sarajevo
13. Spahi, Taib, Magistarski rad: Sigurnosni aspekti demokratske kontrole policije u Bosni i Hercegovini, odbranjen na
Fakultetu politikih nauka Sarajevo 17. 7. 2008.
14. Spahi, Taib, 2005, Policijska obuka u Evropi, Felix
Verlag, Holzkirchen/Obb
15. Spahi, Taib, 1998: Partnerstvo sa zajednicom Policija
i graani u misiji reforme, MUP Zeniko-dobojskog kantona,
Zenica
16. Tatalovi, Sinia i Bilandi, Mirko, 2005, Osnove nacionalne sigurnosti, MUPRH, Zagreb
17. Vukadinovi, Radovan, 1998, Meunarodni politiki
odnosi, Barbat, Zagreb

Normativno-pravni akti
1. Dejtonski mirovni sporazum, JP NIO Slubeni list RBiH,
Sarajevo, 1996.
210

PREGLED

2. Zakon o odbrani BiH (Sl. glasnik BiH, br. 88/05)

3. Zakon o unutranjim poslovima FBiH (Sl. novine FBiH,
br. 49/05)
4. Zakon o unutranjim poslovima RS (Sl. glasnik RS, br. 48/03)
5. Zakon o policiji Brko Distrikta BiH (Sl. glasnik Brko
Distrikta BiH, br. 33/05)
6. Zakon o ministarstvima BiH (Sl. glasnik BiH, br. 5/03)
7. Zakon o dravnoj agenciji za istrage i zatitu BiH (Sl. glasnik, br. 27/04; 63/04 i 35/05)
8. Zakon o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske strukture BiH i Zakon o Direkciji za koordinaciju policijskih tijela i o
agencijama za podrku policijskim strukturama BiH (Sl. glasnik
BiH, br. 36/08)
9. Zakon o zatiti ljudi i imovine (Sl. novine FBiH, br. 50/02)
10. Zakon o policijskim slubenicima Bosne i Hercegovine
(Sl. glasnik, br. 27/04)
11. Arhiva FMUP-a i MUP-a RS

Web-stranice:
1. http://www.eupm.org/
2. http://www.fup.gov.ba
3. http://www.education.muprs.org/istorijat.html
4. www.sipa.gov.ba
5. www.granpol.gov.ba

PREGLED

211

UDK 591.111.8 (497.6)

Jasmin aji

MEUNARODNI ASPEKTI REFORME

ODBRAMBENOG SISTEMA U BOSNI I HERCEGOVINI
INTERNATIONAL ASPECTS OF DEFENSE SYSTEM
REFORMS IN BOSNIA AND HERZEGOVINA
Saetak
Nakon zgusnutih dogaaja na prostorima bive Jugoslavije,
naroito nakon meunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine
(6. aprila i 21. maja 1992. godine) i svega onoga to se deavalo
u Bosni i Hercegovini i oko nje, zapoeo je period dinaminijeg
interesiranja meunarodne zajednice za angamanom u Bosni i
Hercegovini (politiki, vojnosigurnosni, ekonomski). Analiza angairanja meunarodnih subjekata u Bosni i Hercegovini, posebno od
potpisivanja Dejtonskog sporazuma do danas, daje jasan zakljuak
da su akteri meunarodne zajednice imali kljunu ulogu u ouvanju
mira i stvaranju sigurnosnog ambijenta za sve njene graane.
Sa stanovita Bosne i Hercegovine, njenog ukljuivanja u
evropske i svjetske integracione procese, te ispunjavanja zahtjeva
sigurnosnih integracija, znaaj i ulogu meunarodnih aktera,
posebno meunarodnih vojnih snaga u Bosni i Hercegovini, moemo
zakljuiti sljedee:
Meunarodne snage, koje su podrane od politika svojih
zemalja, utjecale su na opi sigurnosni ambijent u Bosni i Hercegovini, i to ne samo u pogledu ouvanja mira nego su openito
utjecale i na procese u odbrambenom i sigurnosnom sektoru: u
organizacijskom, funkcionalnom, materijalnom, ali i u pogledu
promjene mentaliteta unutar Oruanih snaga Bosne i Hercegovine.
Kontrolu nad Oruanim snagama u Bosni i Hercegovini vie je
provodila meunarodna zajednica putem svojih organa, a naroito
PREGLED

213

putem meunarodnih vojnih snaga, nego to su to inili nadleni

organi entiteta odnosno drave Bosne i Hercegovine.
Kljune rijei: Bosna i Hercegovina, Evropska unija, NATO,
meunarodna zajednica, odbrana, oruane snage, odbrambena
politika, sigurnost, sigurnosna politika, sporazum
Summary
After a dense succession of events in former Yugoslavia, which
peaked with the international recognition of Bosnia and Herzegovina
(April 6 and May 21 1992) and after all the events that took place
in and around Bosnia and Herzegovina; international community
took a more dynamic interest in the country (in political, military,
safety and economic sector). One clear conclusion can be drawn
after the analysis of international subjects engagement in Bosnia
and Herzegovina: international players had a key peacekeeping
role in the country, as well as an important role in the process of
creation of a safe environment for all the citizens.
From the point of view of Bosnia and Herzegovina, its integration
to European and world processes and meeting conditions for security
integration, we can summarize the role of the international actors,
especially the international military forces in Bosnia and Herzegovina:
The international forces supported by their countries policies
have contributed the safety of Bosnia and Herzegovina, not only in
the sense of preserving peace, but also in the sense of contributing
processes in the defense and security sector: in an organizational,
functional and material sense, as well as in the sense of changing
the mentality within the Armed Forces of Bosnia and Herzegovina.
Control over the B&H Armed Forces was implemented to a
greater extent by the international community through its military
structures, then by the relevant entity and state structures of
Bosnia and Herzegovina.
Key words: Bosnia and Herzegovina, European Union, NATO,
international community, defense, military force, defense policy,
security, security policy, agreement
214

PREGLED

Interesiranje meunarodnih faktora za angaman na prostoru

Bosne i Hercegovine naroito je dolo do izraaja u periodu zgusnutih
dogaaja, tanije od perioda meunarodnog priznanja Bosne i
Hercegovine (6. aprila 1992. godine). Od toga perioda pa sve do danas
prisustvo meunarodnih faktora u Bosni i Hercegovini predstavlja
rezultat politike volje i odluka koje su proizvod politikih ciljeva
glavnih inilaca u meunarodnim odnosima.
Meunarodne aspekte u reformskim procesima odbrambenog
sistema Bosne i Hercegovine analizirat emo od kraja rata, tanije
od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma do danas
Nakon potpisivanja Dejtonskog (21.11.1995) i Parikog (14.12.
1995) sporazuma, stvoreni su uvjeti za izgradnju mira u Bosni i
Hercegovini. Podijeljena na dva entiteta (Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska), Bosna i Hercegovina se nala pred
nizom izazova i pitanja od kojih je zavisila sigurnost graana i
same drave. Vojnim aspektima Mirovnog sporazuma (Aneks 1A i Aneks 1-B) Republika Bosna i Hercegovina, Federacija Bosne
i Hercegovine i Republika Srpska obavezale su se (Aneks 1-A,
lan I-1) da stvore, to je prije mogue, normalne uvjete ivota u
Bosni i Hercegovini; da uspostave trajne mjere sigurnosti i kontrole
naoruanja radi trajnog pomirenja i olakavanja politikih rjeenja
koja su dogovorena (lan II-2); da se preuzete obaveze jednako
primjenjuju u oba entiteta i budu jednako odgovorni za njegovo
potovanje (lan II-3). Aneksom 1-B posebno su utvrene mjere
izgradnje povjerenja i sigurnosti u Bosni i Hercegovini (lan II),
ime se podrazumijeva izgradnja povjerenja meu njenim graanima
i narodima, ali i sigurnost njenog teritorijalnog integriteta kao drave,
suvereniteta, politike nezavisnosti i meudravnog subjektiviteta
(Aneks 2-A, lan III). Pored ovoga, propisane su mjere za uspostavljanje regionalnog povjerenja i sigurnosti (Aneks 1-B, lan III),
mjere za podregionalnu kontrolu naoruanja (lan IV) i sporazum
o regionalnoj kontroli naoruanja (lan V), ime se Bosna i Hercegovina sigurnosno strukturira u jedan regionalni i sigurnosni
kontekst, a ne izolirano samo za sebe. Kao osnovna pretpostavka za
izgradnju odbrambene politike Bosne i Hercegovine (a u odnosu na
iskazane nacionalno-politike otpore) veoma je vana objektivna
interpretacija odredbi lana III 5. Ustava Bosne i Hercegovine u
PREGLED

215

kojem se kae: Bosna i Hercegovina je nadlena i u stvarima koje

su potrebne za ouvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta,
politike nezavisnosti i meunarodnog subjektiviteta Bosne i
Hercegovine, u skladu s podjelom nadlenosti meu institucijama
Bosne i Hercegovine. Dodatne institucije mogu biti uspostavljene
prema potrebi za vrenje ovih nadlenosti.1
Od potpisivanja Mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu
pa nadalje, uz znaajno uee meunarodne politike, zapaamo
postupno usklaivanje stavova i opredjeljenja u oblasti sigurnosti
i odbrane u Bosni i Hercegovini. Elementi odbrambene politike
u Bosni i Hercegovini su na odreen nain utvreni odlukama o
formiranju odbrambene strukture Bosne i Hercegovine. Moemo,
dakle, govoriti samo o pojedinim elementima sigurnosne politike,
kao to su donoenje zakona o odbrani, po kojem su formirane Oruane snage Bosne i Hercegovine (od prethodne dvije entitetske
vojske), formiranje Ministarstva odbrane i Ministarstva sigurnosti,
Obavjetajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine (OSA),
Dravne agencije za istrage i zatitu (SIPA), Dravne granine
slube (DGS)...
Politiko-pravni osnov meunarodnog prisustva u Bosni i
Hercegovini, koji daje legitimitet i legalitet djelovanja meunarodnih
subjekata u Bosni i Hercegovini nakon rata, jeste Dejtonski mirovni
sporazum. Teina politiko-pravne dimenzije Opeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kao meunarodnog ugovora2
ogleda se u injenici da su ugovorne strane Opeg okvirnog sporazuma... Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska,
Savezna Republika Jugoslavija. Osim ugovornih strana, potpisnici
Opeg okvirnog sporazuma su EU i pet zemalja lanica Kontaktgrupe (Francuska, Njemaka, Ruska Federacija, Velika Britanija
i SAD). S obzirom na strukturu i znaaj pobrojanih zemalja, njihovi
1

Ustav Bosne i Hercegovine, lan III, paragraf 5.

Pravna enciklopedija 1979. godina 628. strana. Meunarodni ugovori
i sporazumi predstavljaju saglasnost volja o odreenom pitanju i izmeu dva
ili vie subjekata meunarodnog javnog prava kojim se stvaraju prava i obaveze
izmeu stranaka. U praksi se smatra da postoji meunarodni ugovor ako je
saglasnost postignuta putem formalnog akta i ako je saglasnost volja formalno
stimulirana (nominalistika teza).
2

216

PREGLED

potpisi su istovremeno predstavljali i involviranje u proces implementacije sporazuma. Ovo nas upuuje na opi zakljuak da Dejtonski
mirovni sporazum daje potpuni legitimitet i legalitet djelovanju meunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Napori meunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini u postdejtonskom periodu predstavljaju
nezamjenjivi inilac u implementaciji i provoenju odredbi Dejtonskog mirovnog sporazuma i podsticanju zapoetih reformskih procesa.
Vaan korak kroz koji je meunarodna zajednica pokuavala
da adresira zadatke koji su inili prepreke na uspostavljanju dravne
sigurnosne i odbrambene politike jeste Upravni odbor Vijea za
implementaciju mira. Mirovne konferencije i ministarski sastanci
Upravnog odbora Vijea za implementaciju mira3, posveeni
implementaciji Mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu,
odravani su u organizaciji i pod pokroviteljstvom meunarodne
zajednice. Iz ovoga razaznajemo da je kljuno upravljako tijelo
za Bosnu i Hercegovinu, koje analizira politiki razvoj i daje
praktine smjernice visokom predstavniku meunarodne zajednice
u Bosni i Hercegovini Upravni odbor Vijea za implementaciju mira.
Nakon rata oruane strukture unutar Bosne i Hercegovine koje
su u njemu uestvovale, po Dejtonskom sporazumu, a pod kontrolom
meunarodnih vojnih snaga, povukle su se na svoje mirnodopske
lokacije. I dalje su, meutim, djelovale sasvim odvojeno: organizacijski, funkcionalno, pa ak i po liniji rukovoenja i komandiranja.
Tabela koja slijedi predstavlja shematski prikaz nadlenosti o
pitanjima odbrane unutar Bosne i Hercegovine, ali tek od 1996.
3

Odrane mirovne konferencije odnosno sastanci Upravnog odbora Vijea

posveeni implementaciji Mirovnog sporazuma u Bosni i Hercegovini:
1. 8/9. decembra 1995. godine, London
2. 14. decembra 1995. godine, Pariz
3. 13/14. juna 1996. godine, Firenca, Ministarski sastanak Upravnog odbora
Vijea za implementaciju mira
4. 5. decembra 1996. godine, London
5. 30. maja 1997. godine, Sintra, Ministarski sastanak Upravnog odbora
Vijea za implementaciju mira
6. 9/10. decembra 1997. godine, Bon
7. 9. juna 1997. godine, Luksemburg, Ministarski sastanak Upravnog
odbora Vijea za implementaciju mira
8. 16. decembra 1998. godine, Madrid
PREGLED

217

godine, od kada je, pod pritiskom meunarodnih politika, formiran

Stalni komitet za vojna pitanja (SKVP) kao tijelo koje je trebalo
predstavljati minimalno jezgro objedinjavanja djelatnosti vojnih
struktura kako one ne bi predstavljale prijetnju za graanski rat.
Shematski prikaz dravnih i entitetskih
ovlasti o pitanju odbrane

218

PREGLED

Pregled vojnih efektiva (ljudstva i sistema tekog naoruanja)

koncem rata u Bosni i Hercegovini omoguava nam potpunije
razumijevanje komplicirane vojne situacije:
Ljudstvo

Izvor: Avdulah Kajevi, Mobilizacija, Arhiv ARBiH,

Sarajevo, 1999, str. 81
(podaci se odnose na 1995. godinu)

Iz tabele razaznajemo da je na kraju rata u Bosni i Hercegovini

premo u ljudstvu imala Armija RBiH, dok je Vojska RS imala
vidljivu nadmo u sistemima tekog naoruanja. Kada je rije o
meunarodnim vojnim snagama, nalazimo razliite brojane
pokazatelje prisustva stranih trupa nakon potpisivanja Mirovnog
sporazuma za Bosnu i Hercegovinu. Najautentinijim se ine podaci
koje je prikazao u svojoj knjizi bivi visoki predstavnik u BiH
Wolfgang Petritsch: Za nekoliko sedmica u zemlji je bilo 60.000
IFOR-ovih vojnika, predstavnika preko 30 nacija u meunarodnim
mirovnim snagama.4 Identine ope podatke, ali i u procentima,
naveo je Kremer u svojoj knjizi Novi NATO novi ratovi: Trupe
IFOR-a predvoene NATO-om preuzele su 20.12.1995. komandu
od UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini. Te trupe, koje su imale
60.000 vojnika, bile su 85% sastavljene od vojnika NATO-a. Ostalih
15% inile su trupe iz zemalja koje su bile lanice Partnerstva za mir.5
4

Wolfgang Petritsch, Bosna i Hercegovina od Daytona do Evrope, Svjetlost,

Sarajevo, 2002, str. 67.
5
Uli Kremer, Novi NATO Novi ratovi, Civilne alternative Bundesveru,
Filip Vinji, Beograd, 2000, str. 43.
PREGLED

219

Opredjeljenje da odbrambena struktura u Bosni i Hercegovini

funkcionira kroz dvije potpuno odvojene vojne strukture, a u praktinom smislu tri vojske, znailo je prijetnju miru i opoj sigurnosti
u Bosni i Hercegovini. Pod pritiskom meunarodnih snaga, koncem
2002. godine zapoela je reforma odbrambenog sistema u Bosni
i Hercegovini. Opa shema koja slijedi prikazuje pravni okvir reforme
sistema odbrane u Bosni i Hercegovini.

Izvor: Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine, Arhiv, 8. sastanak

komisije radne grupe za prestrukturiranje, Sarajevo, 22. juna 2004, str. 2.

Za poetak reforme odbrambenog sistema u Bosni i Hercegovini

obino se uzima novembar 2002. godine.6 Tadanji generalni sekretar
NATO-a lord George Robertson u dokumentu7 upuenom lanovima
6

Predsjednitvo BiH je novembra 2002. godine donijelo Odluku o ustrojstvu

i radu institucija odbrane na dravnom nivou. Ova odluka je utvrdila sva pitanja
Stalnog komiteta za vojna pitanja.
7
Generalni sekretar NATO-a u svom pismu upuenom lanovima Predsjednitva od 11. novembra 2002.godine, kae: Osnivanje stalnog vojnog komiteta je samo korak prema uspostavi komande i komandne strukture na dravnom
nivou, meutim za prelazak svih odbrambenih aktivnosti sa entiteta na dravu
potrebno je dravno ministarstvo za vojna pitanja i generaltab. (Robertson
vidi generalnog sekretara SKVP kao budueg ministra odbrane na dravnom
nivou, personal komiteta (sekretarijat) kao zaetak budueg ministarstva).
220

PREGLED

Predsjednitva Bosne i Hercegovine obznanio je kljune elemente

koje Bosna i Hercegovina mora ispuniti da bi se kandidirala za
program Partnerstvo za mir (PfP). Zbog toga je meunarodna zajednica, posredstvom svog visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini,
odluila da pristupi reformi oruanih snaga Bosne i Hercegovine.
Odlukom visokog predstavnika broj 139/03 od 19. maja 2003. godine
uspostavljena je Komisija za reformu u oblasti odbrane, s prvobitnim
mandatom postizanja dogovora o legalnim zahtjevima reforme
odbrane, njenih struktura i prijedloga zakonodavnih instrumenata
po modelu evropske prakse, s jasnim ciljem formiranja Oruanih
snaga (OS) Bosne i Hercegovine. Pored toga, mandat Komisije za
reformu u oblasti odbrane jeste i prijedlog zakonskih i institucionalnih
mjera potrebnih za uspostavu komande i kontrole Oruanih snaga na
dravnom nivou. Komisija (koja je brojala 16 lanova, ukljuujui
i predsjedavajueg Jamesa R. Lochera, imala je i Sekretarijat kao
struno-operativni organ sastavljen od eksperata za pojedine oblasti
razvrstanih u sedam grupa) dostavila je 25. septembra 2003. godine,
u formi izvjetaja, prijedlog zakona8 visokom predstavniku meunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu. Parlamentarna skuptina
Bosne i Hercegovine je, shodno lanu III 5 Ustava Bosne i Hercegovine, prvog decembra 2003. godine usvojila Zakon o odbrani
Bosne i Hercegovine, ime je uspostavljen jedinstven lanac komandiranja, civilnog nadzora nad Oruanim snagama Bosne i Hercegovine i entitetskim vojskama, te utvrena prava, dunosti i postupci
entitetskih organa i Oruanih snaga Bosne i Hercegovine za
odbranom suvereniteta i meunarodnog subjektiviteta, kao i pruanje
pomoi civilnom stanovnitvu.9 Shodno lanu 38 Zakona o odbrani
(2003), Parlamentarna skuptina Bosne i Hercegovine ima vrhovnu
vlast da nadzire i istrauje sva pitanja vezana za organizaciju, finansiranje, popunu, obuku, opremanje, razmjetaj i upotrebu Oruanih
snaga Bosne i Hercegovine. Parlamenti entiteta imaju ovlatenje,
uporedo s Parlamentarnom skuptinom Bosne i Hercegovine, vriti
nadzor i istragu nad pitanjima vezanim za finansiranje, organiziranje,
obuku, opremanje vojnih snaga na nivou entiteta.
8

Izvjetaj objavljen u: Put u Partnerstvo za mir, Sarajevo, 2003.

Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine, lan 1, Slubeni glasnik BiH,
br. 43 od 29.12.2003.
9

PREGLED

221

Zakljuujemo iz prethodnoga da je, dakle, Zakonom o odbrani

iz 2003. godine uspostavljena komanda i kontrola Oruanih snaga
Bosne i Hercegovine na dravnom nivou, dok je demokratski nadzor
nad Oruanim snagama Bosne i Hercegovine uspostavljen i na
dravnom i na entitetskom nivou. Analizirajui odbrambenu strukturu Bosne i Hercegovine, utemeljenu shodno Zakonu o odbrani iz
2003. godine, Dujovi u svojoj knjizi, izmeu ostalog, pojanjava
i zakljuuje: Saglasno naelima demokratskih procesa svake
savremene demokratske drave i jedinstvenoj sigurnosnoj politici,
oito je da Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine iz 2003. godine nije
ispotovao neka od veoma bitnih naela za cjelovito funkcionisanje
spoljne (odbrambene) sigurnosti10, dodajui u nastavku da je lan
50 Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine odredio da regruti, dravljani Bosne i Hercegovine odgovarajueg entiteta, slue vojni rok,
u pravilu, u vojsci svoga entiteta11, postavljajui pitanje ta je ovdje
sporno.
Kasnija deavanja, naroito ona vezana za polaganje zakletve
(Manjaa i Bilea), uvjerila su nas da su postojea rjeenja
nefunkcionalna i u potpunoj koliziji sa izgradnjom jedinstvenih
Oruanih snaga Bosne i Hercegovine. Uvidjevi sve nedostatke
postojeeg stanja, visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, u
skladu sa svojim ovlatenjima, 31. decembra 2004. godine donio je
odluku o ukidanju entitetskih ministarstava odbrane (FMO i MORS)
do kraja 2005., sa brojnim stanjem od 6.000 pripadnika, te istovremeno donio odluku kojom se produava mandat Komisije za
reformu odbrane12, a koja je potvrena odlukom Predsjednitva
Bosne i Hercegovine od 23. februara 2005. godine.
Kontinuiranim aktivnostima na uspostavljanju jedinstvenih
Oruanih snaga Bosne i Hercegovine Komisija je dola do zakljuka
da entitetske odbrambene strukture nisu bile pod potpunom komandom i kontrolom na dravnom nivou, izraavajui jedinstvene
10

Jago Dujovi, Rukovoenje i upravljanje sistemima sigurnosti, FPN,

Sarajevo, 2006, str. 229.
11
Isto
12
Izvor: Oruane snage BiH; Jedna vojna sila za 21.vijek, Komisija za
reformu odbrane, Izvjetaj 2005, septembar 2005. godine, Sarajevo, str.177.
222

PREGLED

stavove ka uspostavi novog koncepta Oruanih snaga Bosne i

Hercegovine na dravnom nivou.
Kroz strukturu jedinstvenih Oruanih snaga Bosne i Hercegovine definiran je jedinstven lanac komandiranja i kontrole nad
Oruanim snagama Bosne i Hercegovine, ija subordinacija poinje
od Predsjednitva Bosne i Hercegovine do ministra odbrane Bosne
i Hercegovine, zatim preko naelnika Zajednikog taba Oruanih
snaga Bosne i Hercegovine, komandanta Operativne komande
Oruanih snaga Bosne i Hercegovine, komandanta Komande za
podrku Oruanih snaga Bosne i Hercegovine do komandanata
potinjenih komandi i jedinica. U skladu sa prethodnim konceptom
Oruanih snaga Bosne i Hercegovine predloena je i organizacijskoformacijska struktura rezervnih snaga transformiranih u tri pjeadijska puka (pjeadijski elementi obje komponente vojski u Bosni
i Hercegovini, Vojsci Federacije i Vojsci Republike Srpske). Na
sljedeoj shemi prikazan je prijedlog lokacija brigada, pjeadijskih
bataljona i pukova:

Izvor: OSBiH: Jedna vojna sila za 21. vijek, Komisija za reformu

odbrane, str. 197

Za potpunije razumijevanje ove strukture vano je istai da su

pukovi, kao dijelovi Oruanih snaga Bosne i Hercegovine, zadueni
PREGLED

223

za ouvanje tradicije i naslijea bivih entitetskih vojski. Komisija

za restrukturiranje entitetskih vojski i Oruanih snaga Bosne i Hercegovine, na temelju sveobuhvatne analize, predloila je tekst novog
zakona o odbrani Bosne i Hercegovine sa detaljnim obrazloenjima.
Parlamentarna skuptina Bosne i Hercegovine je na osnovu
lana III 5.a. i IV 4.a. Ustava Bosne i Hercegovine, na sjednici
Predstavnikog doma odranoj 28. septembra 2005. godine i sjednici
Doma naroda odranoj 5. oktobra 2005. godine, usvojila Zakon
o odbrani Bosne i Hercegovine.13 Propisano je da e primjena ovog
zakona poeti od prvog januara 2006. godine.
Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine odraava preporuke
Komisije za reformu odbrane kako bi se osigurala puna komanda
i kontrola nad svim elementima Oruanih snaga Bosne i Hercegovine
na dravnom nivou. Zakon utvruje strukturu i funkcioniranje
sistema odbrane, odreuje nadlenosti i zaduenja dravnih tijela
u oblasti odbrane i definira nadzor i kontrolu oruanih snaga. Pored
toga, ovaj zakon definira i ograniava ovlasti u oblasti odbrane na
najviem ustavnom nivou izmeu Parlamenta, Predsjednitva,
Vlade, ministra odbrane i naelnika Zajednikog taba Oruanih
snaga Bosne i Hercegovine.
Zakon o slubi u Oruanim snagama Bosne i Hercegovine14
predstavlja statusni zakon koji odreuje sve aspekte slube u
oruanim snagama (inove i njihovu dodjelu, voenja u slubi,
unapreenja i druga statusna pitanja). Ovim zakonom se zabranjuje
politika aktivnost profesionalnim vojnim licima.
Proces izgradnje Oruanih snaga Bosne i Hercegovine tekao
je ubrzano, i na samome poetku 2006. godine uspostavljena je
njihova organizacijska struktura. Oruane snage Bosne i Hercegovine, primjenjujui novu organizacijsku strukturu kompatibilnu
NATO standardima, u funkcionalnom smislu ine osnovu dravnih
nacionalnih sistema u sferi odbrane od oruane agresije. Znaaj
izvrene reforme Oruanih snaga Bosne i Hercegovine, kao integ13

Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine Slubeni glasnik Bosne i Hercegovine, br. 88/05.
14
Zakon o slubi u Oruanim snagama Bosne i Hercegovine (Slubeni
glasnik Bosne i Hercegovine, br. 88/05).
224

PREGLED

rativni dio demokratske tranzicije kroz koju prolazi Bosna i Hercegovina, ima dvostruku vanost unutarnju i vanjsku. Na unutarnjem
planu treba da rezultira odreenom ulogom i poloajem Oruanih
snaga u drutvu i njihovu integriranost s drugim dravnim strukturama, dok na vanjskom planu proces reforme Oruanih snaga
Bosne i Hercegovine odraava ukupni meunarodni poloaj Bosne
i Hercegovine s krajnjim ciljem integriranja u meunarodne sigurnosne strukture.
Pristupanjem NATO-ovom programu Partnerstvo za mir
(PfP) u decembru 2006. godine, Bosna i Hercegovina je iskazala,
a samim tim i potvrdila svoja opredjeljenja i spremnost ka procesima
integracije i globalizacije, naroito izraenu kroz sektor sigurnosti.
Nakon rjeavanja poetnih problema, uobiajenih i u drugim
zemljama u tranziciji, uslijedili su intenzivni dijalozi, meu kojima
izdvajamo i samite Ameriko-jadranske i Ameriko-baltike povelje
u Estoniji (februar 2007. godine). Nakon postignutih rezultata o
reformi odbrane, tadanji ministar odbrane Bosne i Hercegovine
je u intervjuu15 za list Dnevni avaz najavio budue planove u
sektoru odbrane (koji imaju meunarodni karakter).
Zakljuujemo iz prethodnoga da je reforma odbrambenog
sistema u Bosni i Hercegovini napredovala prvenstveno u pogledu
provoenja njene transformacije i stvaranja uvjeta za aktivniju ulogu
oruanih snaga u meunarodnim operacijama podrke miru, humanitarnim misijama, te u pogledu pokretanja razvojnog planiranja
kao sljedeeg koraka u procesu uvoenja sistema planiranja,
programiranja i izvrenja prorauna, a sve u cilju integriranosti u
organizacije kolektivne sigurnosti.
Znaajan domet reforme u sektoru odbrane i sigurnosti u
Bosni i Hercegovini uistinu se moe mjeriti uspjeno provedenim
procesom izgradnje jedinstvenih Oruanih snaga Bosne i Hercegovine. Cijenimo, meutim, da ta injenica prvenstveno ima svoj
znaaj iz sljedea dva razloga:

15

Tekst objavljen u Dnevnom avazu, petak 9. februara 2007. godine, pod

naslovom Bosna i Hercegovina na prvom zvaninom sastanku u novom sazivu,
str. 2.
PREGLED

225

1. Ukinute su entitetske (nacionalne) armije, koje su bile

prijetnja miru, jer po njihovoj prirodi nije bilo mogue
osigurati njihovu demokratsku kontrolu na dravnom
nivou, niti je bilo mogue u cjelini izbjei uvjete za
graanski rat.
2. Zakonska i druga rjeenja u organizaciji i funkcioniranju Oruanih snaga Bosne i Hercegovine pruaju
pretpostavke za njihovu demokratsku kontrolu u
izvravanju funkcija u interesu drave.

Literatura
1. Beridan, Izet, et al., Leksikon sigurnosti, DES, Sarajevo,
2001.
2. Petritsch, Wolfgang, Bosna i Hercegovina od Daytona do
Evrope, Svjetlost, Sarajevo, 2002, str. 67.
3. Kremer, Uli, Novi NATO Novi ratovi, Civilne alternative
Bundesveru, Filip Vinji, Beograd, 2000, str. 43.
4. Dujovi, Jago, Rukovoenje i upravljanje sistemima
sigurnosti, FPN, Sarajevo, 2006.
5. Ustav Bosne i Hercegovine, lan III, paragraf 5.
6. Pravna enciklopedija 1979. godina 628. strana. Meunarodni ugovori i sporazumi predstavljaju saglasnost volja o
odreenom pitanju i izmeu dva ili vie subjekata meunarodnog
javnog prava kojim se stvaraju prava i obaveze izmeu stranaka.
U praksi se smatra da postoji meunarodni ugovor ako je saglasnost
postignuta putem formalnog akta i ako je saglasnost volja formalno
stimulirana (nominalistika teza).
- Predsjednitvo BiH je novembra 2002. godine donijelo
Odluku o ustrojstvu i radu institucija odbrane na dravnom
nivou. Ova odluka je utvrdila sva pitanja Stalnog komiteta
za vojna pitanja.
- Izvjetaj objavljen u: Put u Partnerstvo za mir, Sarajevo,
2003.

226

PREGLED

- Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine, lan 1, Slubeni

glasnik BiH, br. 43 od 29.12.2003.
- Izvor: Oruane snage BiH; Jedna vojna sila za 21.vijek,
Komisija za reformu odbrane, Izvjetaj 2005, septembar
2005 godine, Sarajevo, str.177.
- Odrane mirovne konferencije odnosno sastanci Upravnog
odbora Vijea posveene implementaciji Mirovnog sporazuma u Bosni i Hercegovini:
 8/9. decembra 1995. godine, London
 14. decembra 1995. godine, Pariz
 13/14. juna 1996. godine, Firenca, Ministarski sastanak Upravnog odbora Vijea za implementaciju mira
 5. decembra 1996. godine, London
 30. maja 1997. godine, Sintra, Ministarski sastanak
Upravnog odbora Vijea za implementaciju mira
 9/10. decembra 1997. godine, Bon
 9. juna 1997. godine, Luksemburg, Ministarski sastanak Upravnog odbora Vijea za implementaciju mira
 16. decembra 1998. godine, Madrid
- Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine, Slubeni glasnik
Bosne i Hercegovine, br. 88/05
- Zakon o slubi u Oruanim snagama Bosne i Hercegovine
(Slubeni glasnik Bosne i Hercegovine, br. 88/05)
- Tekst objavljen u Dnevnom avazu, petak 9. februara 2007.
godine, pod naslovom Bosna i Hercegovina na prvom
zvaninom sastanku u novom sazivu, str. 2.

PREGLED

227

UDK 008

Fikret Beirovi

KULTURA, JEDINSTVO I SUKOB RAZLIJA

CULTURE, UNITY AND THE CONFLICT OF
DIFFERENCES

Saetak
Kultura se obino spominje u kontekstu rafiniranog duha,
to i jest njeno osnovno znaenje, koje je odvaja od sirove prirode i
zaumlja. Put do tog istog supstrata, selekcioniranog ljudskog
iskustva i umnosti, meutim, pun je proturjeja.
Bosanskohercegovaka prolost proeta je i protkana mnotvom
kontinuiteta i diskontinuiteta te dugim nizom proturjeja od idilinog komijskog suivota, jedinstva, pa i nekog vida bratstva,
kulturne tolerancije i proimanja, do kulturnih i politikih animoziteta, prezira i otvorenih kulturnih, ideolokih te oruanih sukoba,
nasilja, brutalnosti koje su vodile dugo planiranim konanim obraunima putem genocida i kulturocida, obrauna s namjerom
da im se (onim drugim) zatre svaki trag.
Apsurdno je i na neki nain iritirajue (naprosto zato to
nije istina) pisanje nekih autora da se civilizacije i kulture samo
dodiruju i proimaju, komuniciraju i akulturiraju, kao da sukob meu
njima ne postoji, isto toliko koliko je apsurdno da se ljudska drutva,
narodi, nacije, etnike grupe i drugo u svojoj interakciji vladaju
samo prijateljski, ljudski, komijski, i ive u idilinom skladu.
ovjek je subjekt kulture, i kako god se preko njega dodiruju,
komuniciraju i akulturiraju razne kulture isto se tako i sukobljavaju.
U ovjeku, nosiocu razliitih kultura, prebivaju razni osjeaji,
sistemi vrijednosti, udorednosti, strasti, interesi, ljubav, mrnja,
proturjenosti i estoki sukobi, ponajprije u njemu samom, tako da
on sve to prenosi na makroplan, na drutvo, kompleksniji organizam.
PREGLED

229

Sve te proturjenosti u bitku i irokom opusu kulture openito

nisu samo bosanskohercegovaki ekskluzivitet mada, s obzirom
na njen geopolitiki poloaj, susret i proimanje dominantnih i inih
kultura i civilizacija, Bosna i Hercegovina predstavlja multikulturalni specifikum.
No u svom milenijskom historijskom hodu taj kulturoloki
mozaik nastajao je kako kroz mirnu koegzistenciju i suglasje kultura
tako i kroz mnoge patnje, sukobljavanja, krvave bitke, epopeje do
uasa genocida i urbicida i oajnike borbe za opstanak, to smo
sve na svojoj koi ne tako davno osjetili.
Kljune rijei: kultura, kulturna distinkcija, kulturna polifonija,
kulturna autohtonost, kulturna heteronomija, akulturacija, kulturni
prezir, kulturni animoziteti, sukob kultura, zloin, genocid
Summary
The term culture is usually mentioned in the context of a
refined spirit, which is its basic meaning separating it from the cruel
nature and beyonsense. However, the way to that pure substract,
selected human experience and wit is full of contradictions.
The past of Bosnia and Herzegovina has been marked by a
variety of continuities and discontinuities, as well as by a long
tradition of contradictions, ranging from idyllic neighbor-loving
coexistence and unity, which had its peak in a form of brotherhood,
cultural tolerance and interviewing; to cultural and political
animosities, disdain and open cultural, ideological and armed
conflicts, violence and brutality, initiated by the long-planned final
conflicts implemented by genocide and culturcide; conflicts with
the intention of eliminating (the other).
Writings of some authors are absurd and irritating in a way
(simply because they are not true), because they state that civilizations
and cultures only touch and intertwine, communicate and articulate,
as if the conflict between them was non-existent, the same way it
is absurd to claim that human societies, peoples, nations, ethnic
groups and others are governed in their interaction only by friendly,
humane, neighbor-loving ideals, as if living in an idyllic harmony.
230

PREGLED

Different feelings prevail in a man, different systems of values,

order, passion, interests, love, hate, contradictions and fierce
conflicts. All that is transferred to the micro-plan, to the society,
to a more complex organism.
All those contradictions are not, in the essence and in a wide
spectrum of cultures, a sole characteristic of Bosnia and Herzegovina;
although, keeping in mind the countrys geographical position,
Bosnia and Herzegovina is a multicultural specificum a place
where the dominant and other cultures meet.
However, throughout its 1000-year-long life, that cultural
mosaic has been formed in a peaceful coexistence and harmony
of cultures, as well as through many sufferings, conflicts, bloody
battles, epopees; as well as through the horrors of genocide and
urbicide and a desperate fight for survival, all of which we felt on
our own skin recently.
Key words: culture, cultural distinction, cultural polyphony,
cultural autochthony, cultural heteronomy, acculturation, cultural
disdain, cultural animosities, the conflict of cultures, crime, genocide
Uvod
Je li kultura samo produkt rafiniranog duha, prefinjenosti,
umnosti i etinosti, ili je u njenim korijenima mnotvo taloga i muljei
koji su izravno suprotivi kulturi, pitanje je oko kojeg emo se pozabaviti u ovom diskursu.
Bosanskohercegovaki prostori, na kojima vjekovima ive
autohtoni kulturni oblici i pejzai u dodiru i suivotu s razliitim
kulturama u permanentnom procesu akulturacije, zauzimaju znaajno
mjesto u kulturnom opusu Evrope. Meutim, bosanskohercegovaka
prolost zabiljeila je i onu drugu, runu stranu sukobe, koji su se
kretali od naizgled bezazlene podozdrivosti (pogleda poprijeko),
preko ironije, sarkazma, do kulturnih animoziteta, etiketiranja, pa
do verbalnih i oruanih sukoba, o emu su u posljednje vrijeme,
na razliite naine, mnogi govorili.1
1

Frencis Fukujama, Sudar kultura, Beograd, 1997, Semjuel Hantington,

Sukob civilizacija, CID, Podgorica, 1998.
PREGLED

231

S obzirom na svu osjetljivost ove teme, osnovni cilj ovog teksta

nee biti produbljivanje sukoba, niti poziv na sukob civilizacija2,
kao to navodi jedan autor, ve produbljivanje znanja i razumijevanja
drutvenih odnosa, stvaralatva i razvoja, koji vrlo esto prolaze kroz
razne modalitete sukoba: od sukoba miljenja, preko sukoba razliitih ideolokih i kulturnih stajalita, sukoba u vidu kulturnih
animoziteta, pa do okrutnog nasilja i otvorenih oruanih sukoba.
Negiranje onoga to je oito i onoga to je u teoriji konflikta3
u drutvenoj nauci odve poznato nee otkloniti ili eliminirati budue
sukobe, niti e objektivno analiziranje sukoba prizvati sukobe. Oni
e se, naalost, deavati bilo zbog ekonomskih, politikih, kulturnih
ili nekih drugih uzroka po kojima su se i do sada dogaali. Ne moe
se okriviti ljekar ako je dijagnosticirao neku bolest, u smislu da
ju je prizvao.
Dakle, konflikti, sukobi, nesuglasja i slini disonantni tonovi, neovisno o naoj volji, javljaju se u svakom drutvu, ak
kao, naalost, dijalektika neminovnost, jer, kako kae Heraklit
u jednom svom fragmentu4, jedno isto prebiva u nama; ivo i
mrtvo, budno i spavajue, mlado i staro, dobro i zlo, pa kako onda
kultura kao proizvod ovjeka, kao drutveni fenomen, moe imati
neke drugaije atribute? No da vidimo.
Kultura, polivalentni supstrat selekcioniranog
iskustva niza pokoljenja
Kultura (lat. colere gajiti, njegovati, oplemeniti)5 sa svim
svojim modalitetima: cultura agri (agrikultura), cultura animi,
cultura mentis, akulturacija, multikulturalnost i bezbroj drugih
uvrijeenih sintagmi, oznaava rafiniran (utiv, prefinjen) pristup,
2

Jusuf iga, Vrijeme razljuenih dvonoaca paradigma Bosne koju

su izdali, Sarajevo, 2007, str. 179.
3
Joe Goriar, Pregled sociolokih teorija, Beograd, 1969, M. Haralambos,
M. Holborn, Sociologija, Zagreb, 2002, pog. 1.
4
Branko Bonjak, Grka filozofija, Zagreb, 1983, Heraklitovi fragmenti
58 i 88.
5
Eduard Kale, Uvod u znanost o kulturi, Zagreb, 1982, str. 38.
232

PREGLED

djelovanje, ponaanje, racionalnost, umnost, moralnost i prefinjenost

u svakom postupku i djelu, te sa svim tim znaajkama predstavlja
proelni socioloki fenomen6, istakao bi Hidajet Repovac.
Kulturu kao univerzalnu karakteristiku ljudske vrste, u svojoj
knjizi Sociologija kulture, istie Antonjina Kloskovska, dodajui
da ona predstavlja poseban, iskljuivo ljudski aparat prilagoavanja na sredinu, zahvaljujui kojem ovjek dominira nad
ivotinjskim svijetom koji ga okruuje.7
I J.G. Herder istie da je kultura univerzalna karakteristika
ljudi8, jer svi ljudi o kojima bar neto znamo posjeduju makar
zametke neke kulture. U protivnom, ovjek izvan zajednice bez
zakona i pravednosti bio bi najgori od svih ivotinja. ovjek
se kao ovjek moe ostvariti samo kao graanin, jer je ovjek po
svojoj biti politika (dravotvorna) ivotinja (zoon politikon)9,
kae Aristotel.
Tako je za Terryja Eagletona, profesora engleske knjievnosti
na Oksfordskom univerzitetu, kultura vrsta etike pedagogije,
koja e nas osposobiti za politiko graanstvo oslobaajui
idealno ili kolektivno JA, koje prebiva u svakom od nas, JA koje
nalazi svoje vrhunsko utjelovljenje u univerzalnom kraljevstvu
drave.10 U tom smislu on navodi razmiljanja S. T. Coleridgea, koji
pie o potrebi utemeljenja civilizacije u kultivaciji u skladnom razvoju
sposobnosti i kvaliteta koje su obiljeje nae ljudskosti, ili drukije
reeno moramo biti ljudi kako bismo postali graani.11
Tako kultura proiuje nau zajedniku ljudskost od naih
sektakih JA, oslobaajui duh od osjetila, izvlaei nepromjenljivo
iz vremenitog, izluujui jedinstvo iz raznolikosti. To je neka
vrsta samopodjele kao i samoiscjeljivanja preko kojega se naa
odjelita, nia JA ne ukidaju, nego se obrazuju iznutra savrenijom
vrstom ljudskosti12, navodi S. T. Coleridge.
6

Hidajet Repovac, Sociologija simbolike kulture, Sarajevo, 2003, str. 11.

Antonjina Kloskovska, Sociologija kulture, Beograd, 2001, str. 11.
8
Ibidem, str. 11.
9
Aristotel, Politika, Kultura, Beograd, 1970, str. 5-6 (1253a).
10
Terry Eagleton, Ideja kulture, Zagreb, 2002, str. 14.
11
Ibidem, str. 14.
12
Ibidem, str. 14.
7

PREGLED

233

Kulturu kao steeni drutveni supstrat vidi i poljsko-britanski

sociolog Zigmund Bauman, koji navodi da se u kulturi svake ljudske
zajednice, svakog pokoljenja skuplja sve najvrjednije kao selekcioniran kompleks iskustva niza pokolenja.13
U svojim definicijama kulture sociolozi i kulturolozi Lesly
White i E.V. Sokolov smatraju da je kultura realnost naroite vrste,
entitet sui generis14, i kao takva samorazvijajui sistem, dok Milo
Ili nastoji iznai sveobuhvatnu definiciju, oznaivi kulturu kao
skup svih onih procesa, promjena i tvorevina koje su nastale
kao posljedica materijalne i duhovne intervencije ljudskog
drutva (u prirodi, drutvu i miljenju).15
Dakle, kultura koja se u svom prabitku oznaavala kao materijalni proces (agricultura), njezino znaenje se vremenom metaforiki
prenijelo na bavljenje duhom. U toj transformaciji posebna zasluga
pripada prvim prosvjetiteljima, grkim sofistima, koji se s duhovnou suprotstavljaju staroj aristokratskoj ideologiji o plemenitom
porijeklu. Kultura je za njih ukras duha, a ne porijeklo ili mjesto
roenja. Na svom putu samooblikovanja, samoperfektuiranja i
samonadilaenja kultura je i stanje i proces oznaen kao kultiviranost, glagolski oblik koji podrazumijeva i stanje i radnju.
U 18. stoljeu kultura postaje u veoj ili manjoj mjeri sinonim
za civilizaciju u znaenju opeg procesa intelektualnog, duhovnog
i materijalnog napretka. Kao ideja, navodi Raymond Williams,
civilizacija se u znaajnoj mjeri poistovjeuje sa obiajima i moralom: biti civiliziran znai ne pljuvati na pod, jednako kao i
ne ubijati ratne zarobljenike16. Sama rije obuhvaa dvosmislenu
povezanost izmeu muevna ponaanja i etikog postupanja,
znaenja koja u engleskom jeziku obuhvaa rije gentlemen.
Civilizacija je velikim dijelom francuski termin i Francuzi je
doivljavaju kao da imaju monopol nad civiliziranou. Dok se
pojam civilizacija na francuskom u pravilu odnosi na politiku,
ekonomsku i tehniku stranu ivota, njemaki pojam kultura imao
13

Ratko Boovi, Lavirint kulture, Beograd, 1998, str. 30.

Antonjina Kloskovska, Sociologija kulture, Beograd, 2001, str. 17.
15
Milo Ili, Sociologija kulture i umjetnosti, Beograd, 1980, str. 13.
16
Terry Eagleton, Ideja kulture, Zagreb, 2002, str. 16.
14

234

PREGLED

je u uem smislu religijsku, umjetniku i intelektualnu referenciju.

Tako dok je civilizacija umanjivala nacionalne razlike, kultura ih
je isticala, te je tako kultura od sinonima za civilizaciju postala
njen antonim.
U svakoj kulturi postoji odreeno dijalektiko vrenje. Dok
jedinstvo oznaava mirovanje, sukob oznaava kretanje (proces,
vrenje), i jedno bez drugog ne moe. Tako u svakoj kulturi kao
i izmeu kultura postoje sukobi onoga to je aktivno, stvaralako
ili naprosto drugaije, to je prodor u novo, i onoga to postaje
pasivno polje okamenjenih vrijednosti. Taj dijalektiki vrtlog
je ustvari sukob ciljeva i sredstava, rada i stvaralatva, individue
i drutva, potreba i interesa. Jedinstvo i borba (sukob) suprotnosti su
kulturni nagoni za samoprevazilaenjem, kao i za supstituiranjem
najvrjednijeg iz postojeeg kulturnog obrasca, stvaranja potpuno
novih vrijednosti ili redizajniranja nekih vrijednosti od kojih se
drutvo udaljilo. Ona to ini zahvaljujui tome to u svojoj strukturi
podrazumijeva odreena pravila koja selekcioniraju, lue prefinjeni
ili poeljni i prihvatljivi drutveni supstrat od muljei i jalovine.
Kultura trai discipliniranje: red, rad, norme,17 istie Miroslav Krlea. Ona namee stroge zahtjeve, iskljuujui bahatost,
sirovost, anarhinost, raskalaenost, lijenost i sl. Za Sigmunda
Freuda norme svake kulture, posebno evropske, jesu orue za
blokiranje prirodnih nagona.18 Gajenje (kultiviranje) svojih prirodnih potencijala, kako tjelesnih tako i duhovnih, kao sredstava
za sve mogue svrhe, dunost je ovjeka koliko prema sebi toliko
i prema drutvu, to se u Kantovom razumijevanju ovjeka s atributima sposobnosti pamenja i mate kultura pojavljuje kao umnost u samom ovjeku.19
Mnogo je onih koji su pisali o kulturi u smislu odgoja, oplemenjenosti, umnosti, humanosti, prefinjenosti, umjetnike perfektnosti i svih drugih najfinijih i najvrjednijih materijalnih i
duhovnih supstrata, ali isto tako ima i onih koji su znali opisati i
17

Miroslav Krlea, Panorama pogleda, pojava i pojmova, Sarajevo, 1982,

Knjiga trea.
18
Ratko Boovi, Lavirint kulture, Beograd, 1998, str. 25.
19
Ibidem, str. 17.
PREGLED

235

istai i onu tamnu stranu koja lei u korijenima svake kulture.

To su krv, znoj, suze, zavjere, zloini, genocid, urbicid, kulturocid itd.
Tako Friedrich Nietzsche, govorei o povijesti, govori o sablasnoj
vladavini gluposti i sluaja (koja se dosad nazivala povijeu).
Nietscheov omiljeni termin genealogija zamjenjuje barbarsku
pripovijest o dugovanju, muenju i osveti, a kultura je njezin plod
zamrljan krvlju, kae on. Svaki i najmanji iskorak na zemlji plaen
je duhovnom i tjelesnom torturom, te nastavlja koliko krvi i okrutnosti lei u osnovi svake dobre stvari.20 Genealogija, po njemu,
ogoljuje razorno porijeklo plemenitih ideja, njihovu tamnu
pozadinu. Moralnost je prema Nietzscheu sublimacija, isto to je i
za Freuda. Freud nam istodobno pripisuje stanje primarne agresije
i primarnog narcizma, a civilizacija se iznjedrila iz sublimacije
obojega, kae Freud.
Shodno tome, zamislimo samo koliko je runih stvari (znoja,
suza, krvi i ivota) ugraeno u egipatske i meksike piramide,
Kineski zid, razne dvorce, tvrave, fortifikacijske objekte, nae
stare srednjovjekovne gradove (od kojih je vrlo malo ostalo) i druge
kulturne graevine irom svijeta, kojima se mi danas divimo kao
kulturnim udima. Zamislimo samo broj od 20.000 robova (ljudi)
na Keopsovoj piramidi i mnotvo povreda, sakaenja, tortura, nasilja
i raznih oblika umiranja i zloina za ono to danas vrhuni u svjetskoj
kulturi. Isto tako moemo samo zamisliti sa koliko krvi su se provodile sve nasilne akulturacije i kulturno-civilizacijski procesi
romanizacije, islamizacije i kristijanizacije, te razne vojne ekspedicije pod motom za krst asni ili u ime Allaha i pod nekim drugim
parolama i simbolima. Koliko krvi, patnje i zloina ima u izgradnji
svakog od naih bosanskohercegovakih pluraliteta, a koliko iste
kulture, veliko je pitanje. Kultura podrazumijeva odricanje od nagonskog zadovoljenja, pa zato kultura niukoliko ne razvija skladno
nae snage, nego nas vodi onome to Freud naziva stanjem trajne
unutarnje nesree.
S tog stajalita, istie on, plodovi kulture nisu u tolikoj mjeri
istina, dobrota i ljepota koliko krivnja, sadizam i samorazornost.
Eros, stvaralaki nagon, graditelj gradova, vlada prirodom i stvara
20

236

PREGLED

Ibidem, str. 131.

kulturu; ali to ini povezujui se s naom agresivnou unutar koje

se skriva Thanatos ili poriv k smrti, tako da kulturom upravlja ono
to poiva izvan svake kulture, smrt.21
Smrt nas vue prema naprijed, samo da bi nas vratila u blaeno
stanje neranjivosti prije same pojave kulture. Unutar kulture na djelu
su snage poude, vladavina nasilja, osvetoljubivosti i sl., koje
prijete opustoiti naa znaenja, izokrenuti nae planove, odvui
nas neizbjeno natrag u tamu. Kultura se iznutra raspoluuje u
nasilje i proturjenost, te u tom svjetlu uspostavljanje kulture uvijek u sebi sadri neto konano samorazdirue, istie Freud.22
Dakle, kultura sa svim svojim rafiniranim, humanistikim,
estetskim i drugim mnogoznanim pozitivnim obiljejima nosi u
svojim korijenima mnoge proturjenosti, poroajne muke, neasne
rabote, pa sve do zloina protiv ovjenosti i meunarodnog prava,
kao i najveeg zloina zloina genocida. Zbog toga se politika
historija i historija kulture mogu posmatrati kao dvije sestre blizanke.
To i dan-danas potvruje injenica da su politiko i kulturno sredite
uvijek jedno uz drugo.
Kulturne proturjenosti u
bosanskohercegovakoj historiji
Imajui sve to u vidu, ova studija ima namjeru da u sociolokopolitolokom diskursu osvijetli bosanskohercegovaku prolost
kao geopolitiki i kulturni prostor na kojem su se kulture, civilizacije,
ideologije, razni mitovi i svjetonazori, vjere i ta sve ne susretali,
proimali, sudarali, pa i sukobljavali kroz razne oblike ratnih zloina,
pa i oblike genocida, urbicida i kulturocida, s posebnim naglaskom
na kraj 20. stoljea, u vremenu agresije na Bosnu i Hercegovinu,
do Dejtonskog mirovnog sporazuma, i naposljetku na neki nain
mirile, ali je uvijek ostajalo neraienih rauna, emu smo i danas
svjedoci.
Polazei od svih najuzvienijih i najpoeljnijih znaajki kulture,
navedene u prethodnim recima ovog teksta, autor ove studije po21
22

Ibidem, str. 132.

Ibidem, str. 132.
PREGLED

237

stavlja osnovno pitanje (koje je isprovociralo glavnu tezu) kako

je mogue da se nakon vie od hiljadugodinje bosanske kulturne tradicije, akulturacije, kulturne polifonije i jedinstva
razlija dogodi genocid, kulturocid i drugi zloini protiv
ovjenosti i meunarodnog prava, to se moe oznaiti kao
kontrakultura, suprotnost kulturi, nekultura, barbarizam i slino.
Gdje su tu cultura animi, cultura mentis, moralne skrupule,
umnost, civilizacijske vrijednosti i humanizam, kao i pitanje koliko
dugo moe mirovati to famozno jedinstvo razlija, koje na ovim
prostorima lii na bure baruta. Ako je historija uiteljica ivota
(politika i kulturna), jesmo li onda mi toliko loi aci da iz nje nismo
nita nauili.
Nasuprot esto rabljenoj i nategnutoj sintagmi jedinstvo razlija23, koja je u biti krnja definicija dijalektike (jedinstvo i borba/
sukob/ razlija /suprotnosti/), na bosanskohercegovakom prostoru
na kojem su se susretale razne kulture zasigurno da nisu mogle
ivjeti samo u idealnom miru, to njena burna historija zorno potvruje, posebno ova posljednja agresija i podjela na najmanje tri
etnonacionalne skupine, gdje se jasno vidjelo, a i danas se sve
jasnije vidi, lice i nalije tog eufemizma koji neki odmila zovu
razlije, pa ga jo pojaavaju sa rijeju jedinstvo, jednom
od udarnih socijalistikih parola, koja je s rijei bratstvo inila
osnovne socijalistike vrednote.
Razmiljajui na tom fonu, pokuavam zamisliti kako bi
zvuala puna sintagma: bratstvo i jedinstvo razlija. Ma divno.
I poeljno. Ali valjda smo neto i upamtili iz bliske nam prolosti.
ovjek, kao subjekt kulture i civilizacije, podloan je i dobrim
i loim atributima, navikama, strastima, ljubavi i mrnji, simpatiji i
preziru, tako da je iluzija meuljudske odnose, a i kulturno razlije,
prikazati kao idilian ljubavni zagrljaj i mirno more.
U prirodi, kao i u drutvenim odnosima, mirno more je mrtvo
more .
Zbog toga je sukob, ne samo izmeu kultura i civilizacija nego
i unutar pojedinanih kultura, neminovan. To potvruju procesi
23

Jusuf iga, Vrijeme razljuenih dvonoaca, Sarajevo, 2007, I dio, emu

ataci na opeljudsko jedinstvo razlija, str. 27-74.
238

PREGLED

kojima se stvara subkultura, jer je ona produkt dijela odreene

kulture koji u svom procesu samoperfektuiranja sektai i stvara
novi kulturni oblik. To potvruje da se ni unutranji sukobi ni distinkcije ne mogu ignorirati. On je dijalektiki proces u kojem se
odvija bespotedna borba razlija, koja se ispoljava kroz mnotvo
oblika, kao to su: traenje novih formi, isticanje novih vrijednosti,
podozrivost, prezir, sumnjiavost, odbijanje starih formi, ali i prihvaanje novih kulturnih formi, elemenata i oblika, do nasilne akulturacije ili programa istrebljenja, kao to su bili za bogumile u
srednjovjekovnoj Bosni, te Bonjake-Muslimane od vremena Austro-Ugarske, Drave SHS, Jugoslavije, pa do posljednje agresije.
Iz tog luenja i selekcioniranja ne izdvaja se, naalost, uvijek
ono najracionalnije, najpraktinije, najumnije i najfinije. Stranputica
je napretek. Zato se historija ljudskog drutva ne moe prikazati
samo uzlaznom linijom; ima tu i ravne linije i praznog hoda, uspona
i padova, kao i raznih oblika retrogradnih tendencija i prakse.
Sukobi u biti kulture i meu kulturama
Dakle, sukobi kultura i sukobi u kulturama su neminovni
procesi bez kojih bismo mogli samo govoriti o okamenjenim kulturnim oblicima, kulturnim odnosima bez razvoja, zaleenim kulturnim pejzaima, bez mogunosti akulturacije i kulturne polifonije,
bez davanja i bez primanja, jednom rijeju mrtvo more u kulturi i
openito drutvenim odnosima. Jasan primjer su zabaena planinska
sela koja imaju svoja pravila, svoje norme, obiaje i standarde.
Prema tome, sukob kultura i sukobi u kulturama prije svega
je proces koji se ne mora nuno ispoljiti kroz nasilje. Nasilje je
najrigidniji oblik sukoba, kao nunog i normalnog procesa
u kristaliziranju stavova, miljenja, pribliavanja i razumijevanja
kultura, ideologija, sistema vrijednosti, interesa i drugog.
Sukobi su permanentni procesi prvo u samim ljudima, pa onda
u drutvenim grupama i u cijelom drutvu. Prvi sukob u historiji
ljudskog drutva je prvotni grijeh, koji je ustvari prvi ovjekov
sukob s Bogom (ali ne i posljednji). ta bi se desilo da nije bilo te
proklete zmije, sotone koja je ovjeka navratila na taj grijeh
(sukob). Pa jednostavno, ovjek bi ostao u vjeno blaenom stanju
PREGLED

239

(vjeito bezgrean, kao beba) i naravno nikada ne bi grijeio, ali zato

i nikada ne bi postao ovjek, nikada ne bi bilo drutva, nikada ne
bi bilo historije, i nikada ne bi bilo kulture, drave, ekonomije...,
jednostavno ne bi bilo nikakvog kretanja, razvoja, ne bi bilo niega.
Shodno tome, nije teko zakljuiti koju je kljunu ulogu u razvoju
ljudskog drutva i kulture odigralo neto to se zove zlo, grijeh,
sotona, ejtan i slino. No poslije prvotnog grijeha sukobi se nastavljaju s Abelom i Kajinom, sukobi izmeu brae, pa sukobi izmeu
plemena, pa sukobi izmeu naroda, pa sukobi unutar naroda i
religija...
Historija vrvi od raznih sukoba kako izmeu tako i unutar velikih monoteistikih religija, kako u prolosti tako i danas. Rezultat tih
sukoba je mnotvo krvi i zloina koji su pratili stvaranje mnotva
sekti i redova. U prolosti su se vodili itavi ratovi (krstaki i drugi
vjerski ratovi) protiv sekti tzv. heretika, izmatika i slino. Poznato
je i da je Turska carevina vodila prave ratove protiv tzv. islamskih
sekti, kao to su hamzevije, ahmedije i druge. Danas je taj vjerski
hegemonizam velikih monoteistikih religija mnogo liberalniji,
pa se na profiliranje novih sekti ne gleda tako inkvizitorski.
Dakle, sukobi unutar kultura mogu se odvijati i bez nasilja.
Sukobi polaze od razliitih miljenja, stavova, filozofije, ideologije,
interesa... Te nove, drugaije sekte i redovi, u najmanju ruku su
udni po svom izgledu, oblaenju, svjetonazoru, a taj atribut
udan moe se tumaiti kao nelogian, stran, nemoralan, zarazan,
i kao takav u sebi nosi opasnost i klicu sukoba sa ostalim svijetom,
a sa svojom praksom i omasovljenjem klica se razvija, stvara svoj
identitet i trai pravo graanstva, pa se ak otvaraju apetiti dominacije, to moe voditi u otvoreni fiziki sukob i nasilje.
Za razliku od kulturolokog procesa (sukoba), nasilje je veoma
sloen psiholokosocijalni deformitet ili asocijalna pojava uzrokovana kako netoleriranjem razlika (kulturnih, moralnih, ideolokih,
rasnih...) tako i namjerama koristoljublja, vlastoljublja, kompleksima
vie vrijednosti, raznim frustracijama, mitovima i slino.
Bosanskohercegovaki prostor kao stjecite kultura moe se
pratiti jo od najstarijih vremena (paleolit, neolit), od paleolitskog
crtea u peini Badanj kod Stoca, keramike neolitske plastike
kakanjske i butmirske kulture, ostataka ilirskih plemena, preko
240

PREGLED

Rimljana, srednjovjekovne Bosne, Turske imperije, Austro-Ugarske,

jugoslavenskog kulturnog miksa, pa do danas.
Pored naina proizvodnje, stanovanja, odjee, orua, oruja
i drugih oblika materijalne kulture, poseban predmet interesiranja
je stanje i nivo svijesti, kao i njen humanistiki razvoj. Kultura je,
jo od prosvjetiteljstva, oznaka za sve to se suprotstavlja divljoj
prirodi, ali isto tako i neto pomou ega ovjeanstvo izgrauje
povijesni hod napretka, humanosti i umnosti. U tom povijesnom
hodu ka napretku ovjek ne ide samo uzlaznom linijom. Tu postoje
mnogi zastoji, lutanja, sukobi, animoziteti, nazaci i druge proturjenosti koje su produkt izlomljenih kontinuiteta i diskontinuiteta,
koji esto, kako kae Ivo Andri, lee jedan preko drugog kao geoloki slojevi.
Iz tog odnosa, dodira i proimanja kultura i civilizacija nastale
su specifine vrijednosti, koje u svojoj ukupnosti ine osnovu kulturne historije ove zemlje, kao i njenog doprinosa evropskoj, pa
i svjetskoj kulturi i civilizaciji.
Snani kulturno-civilizacijski utjecaji s Mediterana, Misira,
Grke, Bizantije i Rima te kultura arabljanskih naroda dolazili su
u dodir sa srednjoevropskim utjecajima.24 Mnotvo je artefakata koji
ukazuju na to. Politika dominacija uvijek je krila put kulturnoj
hegemoniji, prema kojoj su se uvijek javljali otpori (sukobi). Sukobi
su se javljali od same pojave razlija: izgleda i prisustva zavojevaa, jezika, nonje, obiaja i ostalih znaajki i kulturnih uzusa.
Naravno, idilinom suivotu, akulturaciji, kao i sukobu kultura,
nisu bili izloeni u istoj mjeri svi dijelovi Bosne. To se posebno
odnosi na planinske i zabaene regione, koji su bili i dobrim dijelom
i danas ostali zatvorena drutva, koja ne moe promijeniti nijedna
vlast. U ovom sluaju moemo govoriti o uporednom ivljenju
razliitih kultura koje ive u svom okamenjenom obliku.

24

Bojan Radojkovi, Zapadni uticaji na primijenjenu umjetnost Bosne u

14. i 15. vijeku, Zbornik radova Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura,
Zenica, 1973.
PREGLED

241

Kultura i zloini u kulturnom ambijentu romanizacije

Pored kulturnih dodira, nenasilne akulturacije, suivota, jo od
samih poetaka bosanskohercegovake historije moemo govoriti
i o masovnim zloinima, zloinima genocida i urbicida. Iako opskurni, historijski fakti govore o zloinima Rimljana u posljednjem
ilirsko-rimskom ratu od 6. do 9. g.n.e., poznatom u rimskim izvorima kao bellum Batonum25 (Batonov ustanak), kada su Rimljani,
osvajajui glavni ilirski grad Vranduk (lat. Arduba), brutalno ubijali
civilno stanovnitvo te nagonili ene da zajedno sa djecom skau
sa zidina u nabujalu rijeku. Pritom su spalili i razruili Vranduk,
kao i mnoge ilirske gradine, ime su poinili zloine genocida i
urbicida, da bi poslije pacifizirajui taj prostor na tim istim mjestima gradili rimske fortifikacijske objekte castelle i oppide, te
uporedo provodili romanizaciju; kulturno-civilizacijski proces
nasilne akulturacije, ijoj provedbi su prethodile suze, znoj i krv
potlaenih i za cijelo jedno stoljee uskraenih osnovnih graanskih
prava domaeg stanovnitva Ilira. Znai, na tim zgaritima, na tim
zloinima uspostavili su svoju, krvlju umazanu, rimsku kulturu.
Ilirsko stanovnitvo, koje je rimskim zavojevaima prualo
snaan otpor, kao i otpor rimskoj politikoj vlasti i kulturnim obrascima, stjecanjem graanskih prava (nakon jednog stoljea) postalo
je skoro potpuno inkorporirano u rimske kulturne obrasce, to jest
skuhalo se u rimskom melting potu kao svojevrsnom obliku nasilne
akulturacije odnosno asimilacije. Tu, naravno, moramo izuzeti nepristupana planinska naselja, daleko od civiliziranog svijeta, koja
nijedan kulturno-civilizacijski proces nije mogao promijeniti. To
su neromanizirani Iliri (Vlasi) to se i danas vidi iz nekih toponima
naselja i planina (planina Vlai, selo Vlakovo, prezime Vlai
i dr.). I danas u tim podrujima gortaci ive sa svojim navikama,
obiajima i kulturom kao specifikumom koji se moe zvati autohtonom, zatvorenom kulturom. To su kroz vjekove okamenjeni
kulturni obrasci.

25

Esad Paali, Period Rimske vladavine do kraja III vijeka, Kulturna

historija BiH, str. 194-196.
242

PREGLED

S provalom Slavena i Avara na ve odavno posrnulo Rimsko

carstvo, s politikim sukobom javlja se i kulturni. Divlja, barbarska
plemena, poetkom 7. stoljea iz Panonije provaljuju limes i u svom
osvajakom pohodu rue sve pred sobom, izlazei na Jadransko
more do gradova Salone (Solin) i Narone (Vid kod apljine).26
Naravno, sve to nije moglo proi bez zloina i razaranja.
Kulturna polifonija i kulturni antagonizmi
u srednjovjekovnoj Bosni
Srednjovjekovna Bosna zauzima posebno mjesto u politikoj i
kulturnoj historiji bosanskohercegovake prolosti. Iako je u politikom smislu manje-vie samostalna od prvog samostalnog vladara
velikog bana Kulina, Bosnu zapljuskuju i proimaju razliiti kulturni
talasi, a posebno utjecaji triju snanih kulturnih centara: Bizantija
na istoku, koja je dobrim dijelom nastavlja rimske kulture; drugi
kulturni centar razvio se u italijanskim gradovima Rimu, Veneciji,
Firenci, enovi, Pistoji i drugim urbanim centrima; trei na zapadu u Franakoj dravi, koja je za vrijeme Karla Velikog u 8.
stoljeu doivjela politiki, ekonomski i kulturni procvat, koji se
u kulturi oznaava kao karolinska renesansa. Pored ova tri, javlja
se i etvrti kulturni centar, koji su stvorili Arabljani, a koji e s
dolaskom Turaka biti glavni kulturni obrazac ne samo u Bosni
nego i na cijelom Balkanu.
Iako je srednjovjekovna Bosna proeta kulturnim miksom
zahvaljujui Dubrovniku, politikim vezama i oroavanju s evropskim dvorovima, politikoj i ekonomskoj snazi bosanskih vladara,
daleko je od toga da se moe govoriti samo o (idealnom) jedinstvu
razlija. Otpori, sukobi i zloini zauzimaju mnogo vie mjesta u
bosanskohercegovakoj prolosti. Sukob kultura u srednjovjekovnoj
Bosni najizraeniji je kroz religiju, kao najjau kulturnu znaajku.
Ti sukobi zvanino poinju od Opeg sabora na Bilinom polju
1203. godine, za vrijeme velikog bana Kulina i papinske denuncijacije bogumilske (za papinsku stolicu, heretike) vjere i pritiska
26

Nada Mileti, Rani srednji vijek, Kulturna historija BiH, Sarajevo, 1984,
str. 375-435.
PREGLED

243

za njenim odricanjem, to je bio poetak permanentnog discipliniranja bosanskog puka sa kriarskim pohodima koje su po papinskom nalogu predvodili ugarski kraljevi u cilju nasilne akulturacije ili, bolje reeno, nasilnog ugonjenja u pravu vjeru.
Religija kao dominantni dio kulture, kao segment koji natkriljuje kompletan drutveni ivot (posebno u razdoblju srednjeg
vijeka), moe se shvatiti kao ideologija koja mobilizira politiki
establiment, a time i vojne snage, pod motom za krst asni. Pored
krstakih pohoda, esti su bili ugarski pljakaki i zavojevaki pohodi,
kao i uveni pohod mladog srpskog cara Duana, koji 1350. dolazi
do pod Bobovac i pali dvore bana Stjepana II Kotromania.
Ugri su ipak prednjaili i, kako kae Krlea, tri i pol stoljea
slali u Bosnu robce, palikue i pljakae27, dodao bih, revno
nas ugonili u zapadnu kulturu, kako prije dolaska Turaka tako
i poslije njih.
Tako je s papinskom denuncijacijom i dehumanizacijom i pod
tim motom sve bilo dozvoljeno. Tako je religija zloupotrijebljena
kao militantna ideologija, koja je od oblika kulture koja bi trebala
da se bavi odgojem duha i humanizmom inila zloine genocida
i kulturocida.
Kakve li ironije - uime same kulture. Na taj nain u temeljima
svake kulture ugraeni su izrabljivanja, pljake, zloini, masakri,
zlodjela i mnoge druge neasne rabote suprotive poimanju kulture
kao odgoja, prefinjenosti, jednostavno reeno, u temeljima kulture
dobrim dijelom prebiva nekultura, kontrakultura, barbarizam
i slino, isto kao to iz ovjeka ne izlaze samo lijepe rijei, slatki
poljupci i dobra djela, ve razne izluevine, produkti metabolizma
koji se u fiziolokom procesu odbacuju iz organizma i loa djela koja
se esto mijeaju s dobrim.
Kultura, suivot kultura i oblici akulturacije
u ambijentu Turske imperije
S dolaskom Turske imperije nisu se odjednom ugasili svi
bosanski kulturni obrasci. Veina njih je nastavila marirati uporedo
27

244

PREGLED

Miroslav Krlea, Bosanske medijevalne teme, ivot, 4-5, 1965.

s vladajuim turskim. To je bilo najoitije u graditeljstvu, obiajima,

nonji, navikama i sl. Dolazak islama kao vjere s turskom zavojevakom imperijom nesumnjivo je izazvao snaan kulturno-civilizacijski ok iako se ne mogu zanemariti sljedee injenice koje su
ga trebale bar djelomino ublaiti: prvo, Bosanci su se upoznali
s Turcima od prvog turskog prodora do Bilee 1386., Bosanci su
uestvovali zajedno sa Srbima protiv Turaka u Kosovskom boju
1389., zatim na poziv velikog vojvode Hrvoja Vukia Hrvatinia
Turci dolaze u Lavu i zajedno s Bosancima 1415. tuku ugarsku
vojsku, pa tursko osvajanje tvrave Hodidjed, osnivanje grada
Sarajeva28 i njihovo prisustvo u komiluku bosanske prijestolnice
oko tri decenije prije pada, a posebno treba istai negativni trag
koji su ostavili troipostoljetni krstaki ratovi i nasilno ugonjenje
u oficijelnu kransku vjeru sve do pada bosanskog kraljevstva.
To je stvorilo u bosanskom narodu strane animozitete, inat, prkos
i prezir. I na kraju, ne mogu se zanemariti ni sinkretike dodirne
take izmeu islama i bogumilske vjere, kao ni to da su primaoci
islama zadrali sve svoje posjede, imanja i drutveni status, to predstavlja jedan perfidan oblik nenasilne akulturacije. Pored ovog,
zasigurno se ne mogu iskljuiti razni oblici nasilne akulturacije,
jer su se kao i na drugim mjestima obilato koristile makijavelistike
metode..
Imajui u vidu spomenuto, kao i injenicu nedovoljne ukorijenjenosti kranstva i svjeeg sjeanja na prisile i torture nasilne
akulturacije, posebno one posljednje za vrijeme kralja Tomaa
1461., ne treba uditi masovan prelazak na islam, naroito u Bosni,
to s drugim i mnogo prije potlaenim krajevima Makedonije,
Srbije i Crne Gore nije sluaj.
Pored toga, o meusobnoj toleranciji i suivotu na svoj nain
govori i Ahdnama, pisana povelja sultana Mehmeda el Fatiha izdata
bosanskim franjevcima na Milodrai kod Fojnice maja 1463., po
osvajanju Bobovca i u toku pohoda na Jajce, Klju i druge dijelove
Bosne. To je prva povelja o pravima i slobodama data jednoj etni28

Mustafa Imamovi, Historija Bonjaka, Preporod, Sarajevo, 1997, str.

74, 104, 107.
PREGLED

245

koj i vjerskoj zajednici, u prvom redu bosanskim franjevcima i

katolicima.29
Isti taj sultan je, deset godina ranije, iskazao stav Osmanske
imperije prema pravoslavnoj crkvi, nakon pada Konstantinopolja
i Bizantskog carstva u maju 1453. Sultan je lino izveo ceremoniju
sveanog ustolienja patrijarha Genadija Skolarisa, to je ranije
obavljao bizantski car. Tolerantan, multietnian i multikulturalan
stav Turska imperija je pokazala i poslije sultana Mehmeda el
Fatiha, 1492., kada su panski kralj Ferdinand V od Aragona i kraljica
Izabela I od Kastilje, nakon uspjene rekonkviste (zaposjedanje,
ponovno prikljuenje) donijeli odluku o protjerivanju Jevreja iz
panije, kojima je turski sultan Bajazit II dozvolio da se nasele
u Bosni30. Na taj nain Turska carevina pojaava svoju multietninost jo jednom etnikom zajednicom, stvarajui jo bogatiju
etniku i kulturnu polifoniju, to mnogo govori o stanju suivota
kultura.
Naravno, to uope ne znai da nije bilo sukoba, nasilja, netrpeljivosti, zloina, naprotiv, bez njih nije moglo biti osvajanja. Sukob
tog razlija moemo pratiti od prvog kontakta i samog izgleda
azijatskih zavojevaa, njihove odore, udnog turbana, jezika, drugaijeg orua, oruja, obiaja, navika, vjere, simbola i slino, do
naina ratovanja, pljakakih ekspedicija, raznih oblika torture
itd. No za vrijeme Turske imperije nisu samo Turci ubijali, palili
i pljakali. To su permanentno inili Ugri, Austrijanci, Mleani,
Slovaci, hajduci i uskoci. Jedan od podataka koji govore o tome
jest injenica da je vojvoda Eugen Savojski, kada je poslije neuspjenog drugog turskog pohoda na Be 1698., jednim krakom
prodro do Sarajeva, palei i ubijajui sve pred sobom, a drugim
sve do Skoplja, inei iste masakre i paljevine.
Zavretak duge osmanske vladavine obiljeile su mnoge
pobune, i to ne samo pripadnika drugih kulturno-civilizacijskih
korpusa nego i unutar islamskog, od velikih narodnih bundija
brae Mori do pobune bosanskih kapetana na elu sa Husein-begom
Gradaeviem, da bi na kraju hercegovaki ustanak, koji je trajao
29
30

246

PREGLED

Srebren Dizdar, Zrno soli u buretu baruta, Pregled, 1-2, 2006, str. 114.
Ibidem, str. 115.

tri godine, doveo do sloma onoga to je od imperije ostalo, to su,

opet, velike sile na Berlinskim kongresu 1878. dovrile glavnom
odredbom, kojom se odobrava okupacija Bosne u ime civilizacijske misije u korist Austro-Ugarske, koja, konano, nakon vjekovne
udnje za bosanskim teritorijem, ostvaruje svoje davnanje apetite.31
Kulturni ambijent za vrijeme Austro-Ugarske uprave,
profiliranje bosanskohercegovakih kulturnih identiteta
Dolazak austrougarske vojske i administracije za muslimanski narod znaio je kulturno-civilizacijski ok, dok ga je katoliki
puk prihvatio s oduevljenjem, obiljeivi ulazak vojske generala
Josipa Filipovia transparentima U SLAVU HRVATSKIH JUNAKA, te prihvativi austrougarsku vlast kao svoju. Za razliku od
prvih i drugih, pravoslavni ivalj nije bio oduevljen dolaskom
Austrougara, ali su zato bili oduevljeni odlaskom Turaka. Jo mnogo
prija odlaska Turaka u Bosni su poeli procesi nacionalnih identifikacija i pojaane kulturne distinkcije njenih etiriju naroda. Turci su
koristili naziv Bonjaci za sve Bosance32 (u starobosanskom jeziku
Bosnjani, zatim Bonjani, u historijskim izvorima dobri Bonjani).
U jezikoj transkripciji Turaka Bonjani (Bosanci) dobili su novi
jeziki oblik BONJACI, da bi se vremenom bosanski katolici i
pravoslavci poeli distancirati od ovog imena, tako da se ime Bonjak
uvrstilo samo za muslimane slavenskog porijekla, kao etnika
kategorija kojom se pravila distinkcija prema Turcima Osmanlijama.
Naziv Bonjak, koji je u turskoj transkripciji pretrpio jeziku deformaciju, nije jedini sluaj jezikih deformiteta. Deformiteti su bili
i ostali i s druge strane i do dan-danas, pa umjesto turskog bey
Bosanci kau beg, umjesto kebab Bosanci kau evap, pa onda
jezika transformacija i deformitet imena Sarajevo od Sarayovasi, i mnotvo drugih.
31
Mustafa Imamovi, Historija Bonjaka, Preporod, Sarajevo, 1997, str.
351-353.
32
Enes Kari, Bosanstvo i Evropejstvo, Bonjatvo i Muslimanstvo, Forum
Bosna, 1-2/98, str. 42, Muhamed Filipovi, Bosanski duh, str. 32, Zbirka radova,
Sarajevo, 1999.

PREGLED

247

Naziv Bonjak, koji je i za Benjamina Kalaja, ministra finansija

u Austro-Ugarskoj monarhiji, znaio isto to i Bosanac, nije se uspio
nametnuti kao nacionalno ime za pripadnike svih konfesija (interkonfesionalno bonjatvo) jer su nacionalistike rastonike strasti
ve odavno uzele maha, priklanjajui se srpskoj ili hrvatskoj opciji.
Etniko profiliranje Bonjaka-Muslimana naroito se istie
u 18. i 19. stoljeu od slavne bitke kod Banje Luke 1737., kada je
osmanska vojska sastavljena od Bosanaca porazila austrougarsku
vojsku, zatim pokuaja bosanske autonomije sa Husein-kapetanom
Gradaeviem 1831., do bitke protiv austrougarske vojske na
ulazima u Sarajevo 1878., u ijem otporu su uglavnom uestvovali
Bonjaci (Muslimani).33 Zauzevi Bosnu i pacifizirajui njen prostor,
Austro-Ugarska uspostavlja kako svoju upravu tako i ekonomiju
i kulturne obrasce u svim segmentima rada i ivota. Nagomilani
animoziteti, s jedne strane zbog dugotrajne osmanske vladavine
u predvorju kranstva, koja je od bia kranstva postala
hronini bolesnik na Bosforu, a s druge strane animozitet prema
dumanima islama, koji su permanentno udarali na granice Imperije, doivljavalo se kao sukob islama i kranstva, sukob dviju
civilizacija, dvaju svjetova.34
Shodno tome, u kolektivnoj svijesti muslimana ouvana je
slika zlatnog doba ovog carstva, dok je kod nemuslimana dominantna predstava njenog posrnua, navodi Safet Bandovi.
Dakle, i pored zajednikih kulturnih znaajki stvorenih zajednikim ivljenjem na istom toposu, u doba samostalnosti, pa i
pod zavojevaima, bosanski etniki singularitet se poeo cijepati
na svoje pluralitete, opredjeljujui se za razliite kulturno-civilizacijske korpuse. Tako, dok su bosanski muslimani bili u oku
dolaskom austrougarske (kranske) vlasti, bosanski krani,
posebno katolici, slavili su njihov dolazak, smatrajui tu vlast svojom.
Tako su isto bosanski pravoslavci (ve tada Srbi) sa dolaskom
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca tu vlast smatrali svojom. S
obzirom na to da nije postignut znanstveni konsenzus o prolosti,35
33

Mustafa Imamovi, Historija Bonjaka, str. 335.

Safet Bandovi, Iseljavanje Bonjaka u Tursku, Sarajevo, 2006, str. 2.
35
Dubravko Lovrenovi, Bosanski duh, str. 54, Zbirka radova, Sarajevo, 1999.
34

248

PREGLED

historiar Dubravko Lovrenovi izvlai sarkastian ali istinit zakljuak da svaki od tri bosanska naroda ima svog omiljenog
okupatora.
Suivot i kulturni antagonizmi u djelima pisaca i ideologa
Pored otro suprotstavljenih politikih, uporedo egzistiraju i
prepliu se kulturni identiteti. Tako nobelovac Ivo Andri u svom
djelu Na Drini uprija opisuje gnjev muslimanskog ivlja ne
samo zbog regrutacije u kaursku vojsku nego i kulturni prezir
i odbojnost prema kaurskom tijesnom odijelu i kajevima koji se
ukrtaju na grudima stvarajui mrski simbol krsta, zatim popis
stanovnitva, tahte sa brojevima na kuama, te niza drugih novotarija koje su remetile ustaljene navike, obiaje i stil ivota muslimanskog ivlja.36 Neto slino, isti autor u Travnikoj hronici,
opisujui atmosferu dolaska francuskog konzula, opisuje strah
od nove vlasti i nove (drukije) kulture, koju begovska elita u
Lutvinoj kahvi raspreda i dolazak francuskog konzula vidi u ulozi,
kako je to formulirao beg Teskeredi, da pored vezira sjedi,
da nareuje i rasporeuje.37
Tako Andri, bavei se turskim, austrougarskim, pa i jugoslavenskim opusom, u Pismu iz 1920. izjavljuje: Bosna je zemlja
mrnje i straha. I Dubravko Lovrenovi spominje Andrievu
tvrdnju da je Bosna zemlja u kojoj znanstvenici treba da izuavaju
mrnju.38 Takvih stavova zasigurno ne manjka ni kod mnogih
drugih ex-jugoslavenskih literata i orijentalista, a prisjetimo se samo
nekih od njih kao to su vladika Petar Petrovi Njego, Dobrica
osi, Vuk Drakovi i drugi. U svom djelu Gorski vijenac, koji
je spjevan sav u kipteem naboju, vladika u stihu 287 kae: Oda
rie na ravnom Cetinju, ime na veoma jasan nain izraava
svoj kulturni prezir prema muslimanskom vjerouitelju i islamu
openito. Za vladiku su to omraeni, neartikulirani zvuci, koji njemu
lie na riku magarca, a ne na poziv na molitvu. Slinim formula36

Ivo Andri, Na drini uprija, Svjetlost, Sarajevo, 1974, str. 139.

Ivo Andri, Travnika hronika, Dani, Sarajevo, 2004, str. 6.
38
Dubravko Lovrenovi, Pred Gorgonskim licem svehrvatstva, Forum
Bosna, 1-2/98, Sarajevo.
37

PREGLED

249

cijama, kao to su Udri vraga, ne ostavi mu traga (stih 301), Zatrijee sjeme u odivu (stih 83) i slino, vladika je opjevao istragu
poturica ili eufemistiki Gorski vijenac.39 Dakle, drugo i drugaije treba prvo verbalno i kulturoloki dehumanizirati, te tako
pripremiti ideoloki plan za zloine, pa i genocid. O osebujnom
bosanskom duhu zorno govori i Dervi Sui u svom velikom djelu
Ja, Danilo, otkrivajui sve njegove proturjenosti, atavizme straha,
podozdrivosti, opreza od obinog komijskog pozdrava, koji je,
kako kae, u Bosni uvijek neka lozinka ili znak neke pripadnosti, iza
neke zastave, te on bira najneutralniju moguu rije pri susretu
pripeklo danas40 (ili u dananjoj estoj upotrebi kako ste).
Spomenute, kao i mnotvo slinih formulacija i kvalifikacija od
naih ljudi, zasigurno su posluile ili utjecale na pristup Rebecce
West i Roberta Kaplana kada u svojim djelima Crno janje i sivi
soko i Balkanski duhovi: putovanje kroz istoriju govore o looj
istoriji i drevnoj mrnji41 kao kljunim uzrocima sukoba na Balkanu,
na osnovu kojih se formiralo javno mnijenje na Zapadu da je rat
u ex-Jugoslaviji neizbjean.
Na istom fonu o Bosni govori i David Campbell: U Bosni
postoji narodno jelo koje se zove bosanski lonac. Sainjeno je
od raznovrsnog povra i mesa i jako je zainjeno ljutom crvenom
paprikom. Kuha se dugo u keramikoj posudi. Vrlo je ukusno,
ali za nenaviknut eludac moe prouzroiti znaajne probavne
probleme. To jelo analogno je ratu u Bosni i Hercegovini. Razne
nacije su ondje smjetene kao povre u loncu. Mrnja je te nacije
uinila paprenim, i u pogledu zaina i u pogledu temperature.
One su se krkale dugo vremena, no sada je lonac prekipio, te meunarodnoj zajednici donio popriline probavne probleme. Lonac se
takoe razbio, a sastojci su rasuti posvuda, to je prouzrokovalo
tragediju za stanovnike te zemlje, koja je do sada najvea tragedija
u Europi nakon zavretka Drugog svjetskog rata.42
39

Petar Petrovi Njego, Gorski vijenac, Nolit, Beograd, 1971, stihovi 83,
287, 301.
40
Muhamed Filipovi,Bosanski duh, str. 163, Zbirka radova, Sarajevo, 1999.
41
Richard Holbrooke, Zavriti rat, TKP ahinpai, Sarajevo, 1998, str. 22.
42
David Campbell,Nacionalna dekonstrukcija, Nasilje, identitet i pravda
u Bosni, Forum Bosna 21/03, Sarajevo, 2003.
250

PREGLED

Imajui to u vidu, kao i mnotvo drugih proturjeja, historijske

injenice treba realno sagledati i nazvati ih pravim imenom, bez
friziranja, kako multikulturalnog idilinog suivota, uzajamnog
potovanja i ljubavi, tako i nataloenog gnjeva, mrnje, nasilja i
genocida, koji se ciklino ponavlja. Negirati ih i okretati glavu od
njih ne znai da one nisu postojale, kao ni to da se ne mogu ponovo
(po ne znam koji put) ponoviti. Razotkriti ih ne znai prizivati ih,
ve analizirati svu tu anatomiju ljudske destruktivnosti, s ciljem
da se ta malignost ve jednom i zauvijek odstrani, pa da umjesto
oruanih sukoba imamo konstruktivne sukobe miljenja iz kojih
e proizlaziti samo MIR i DOBRO.
U takvom polifoninom ambijentu, uz permanentno prisutne
drutvene odnose toplo-hladno, smjenjivali su se: dobro-zlo,
ljubav-mrnja, sukob-mir, prezir-korektnost itd. U tim odnosima
stvarali su se bosanski pluraliteti u smislu nacionalne identifikacije Srba, Hrvata, Bonjaka i Jevreja, s posebnim intenzitetom u
drugoj deceniji austrougarske vlasti. Oni se okupljaju oko nekih
asopisa u kojima izlau svoje ideje te vrlo brzo formiraju politike
stranke koje artikuliraju njihove identitete i nacionalne interese.
Pod utjecajem snane kulturne distinkcije, kultura se javlja kao
srika politike ideologije (ili kultura kao nova ideologija, kako
to istie arko Pai)43 kojom se artikuliraju nacionalni interesi, koji
se malo-pomalo udaljavaju i manje-vie odriu pojedinih elemenata
zajednikog bosanskohercegovakog kulturnog obrasca. U tim aktivnostima kljunu ulogu su odigrali nacionalni, kulturni, nacionalistiki
i hegemonistiki agensi iz susjednih zemalja. Imajui to u vidu,
Austrougari nastoje da prikau svoj reim kao nosioca zapadnog
duha te zatitnika bosanske posebitosti i nosioca daljnje izgradnje
Bosne i Hercegovine.
Zbog toga oni nastoje Bosnu izolirati od susjednih jugoslavenskih zemalja, poduzimajui u tom smislu aktivnosti poevi od
pokretanja reimskih listova, uvode bosansku zastavu i grb, zatim
kroz uvoenje bosanske nacije nastoje stvoriti interkonfesionalno
bosanstvo (Bonjak), bosanski jezik, bosanski ustav, bosanski sabor
43

arko Pai, Politika identiteta, Kultura kao nova ideologija, Antibarbarus,

Zagreb, 2005.
PREGLED

251

i drugo. Meutim, sve te ideje, iako su se neke institucionirale, nisu

mogle odoljeti snanim nacionalistikim talasima koji su dolazili
iz Hrvatske i Srbije. Tako su se intenzivno i po diktatu uvozili kulturni
obrasci, a s njima nacionalizmi i svi oblici nacionalnih identiteta.
U tom smislu u Bosni, jo pred kraj otomanske vladavine, formiraju
se: Drutvo za irenje srpskog imena, s jedne, te Drutvo za irenje
hrvatskog imena, s druge strane, ime su postali kolaboracionisti
velikosrpske i velikohrvatske politike, to e se pokazati za vrijeme
Kraljevine Jugoslavije, manje-vie pritajeno za vrijeme socijalistike Jugoslavije, do Memoranduma SANU, pa do agresije na
BiH i genocida.
Kultura, zloini, genocid i kulturocid
- Kultura u obruu barbarizma
Bosanskohercegovaki multikulturalizam kao jedinstvo, suivot i sukob razliitih kultura i kulturnih obrazaca provlait e se
tokom cijele historije, a posebno e biti problematiziran u razdoblju
socijalistike Jugoslavije, posttitovskog previranja i, naravno,
agresije 1991-1995. U toku agresije posebnu panju zasluuje
socioloki fenomen kulturom protiv agresije, kao nainom otpora
primitivizmu, barbarizmu, i svakoj nekulturi, u emu se posebno
isticao glavni grad, koji je doivio (i na svu sreu preivio) najduu
opsadu u novijoj historiji. Glavni grad je preivio i najei kulturocid, jer su primitivci, unitavajui glavni grad, nastojali unititi
duh grada, glavu drave, koju su tako zduno mrzili, unitavajui
joj sistematski ljude, ene, djecu, zgrade, kulturne spomenike, arhive,
knjinice, pa sve do eliminiranja prefiksa bosanski, kao i seciranja
i prekrajanja bosanskohercegovake historije, to i danas ine,
kiptei od nacionalizma i bjeei od identiteta BOSANSKOG,
kao i svih njegovih varijeteta: Bonjanin, Bonjak, Bosnensis,
Bosnjaki, Bosanac, Hercegovac, koji su jednako neprihvatljivi
ak i kada u njihovom prezimenu stoji jedan od tih varijeteta.
Prezime Bonjak, kako navodi Dubravko Lovrenovi, danas
je sauvano iskljuivo meu Hrvatima, te istie dalje: Jedan
sluajni razgovor sa osobom takva prezimena rodio je novo ivotno
iskustvo: osjeaj povijesnog srama tog nesretnog ovjeka zbog
252

PREGLED

vlastitog prezimena.44 ta rei na ovu uasnu konstataciju kada

se neko srami svoga prezimena, koje je samo modifikovano od
korijena Bosna, drave u kojoj ivi. ta je s Hrvatima koji se
prezivaju Begi, Begovi, Paali, Musa itd., ili s Muslimanima
koji nose prezime Hrvat, Vlahovljak, Mari, Tvrtkovi, Popovi
i dr., ta je sa Srbima koji nose muslimanska prezimena kao to
su: Pai, Hadi, Adi, te satanizirano prezime Karadi (koje
je mutiralo od Karaoz, tur. Crnook, preko Karada, pa Karadi).
Pita li njih iko za povijesni sram i nesreu zbog porijekla ili
oskrnavljenosti tog prezimena, ili to treba jednostavno shvatiti
kao kulturno naslijee, koje se na razne naine proimalo, akulturiralo i miksalo, i stvorilo kulturnu polihromiju, a nikako istu
homogenu kulturu, za kojom eznu neki ljudi i zbog ega su toboe
nesretni i nose breme povijesnog srama.
Ve u pripremama sukoba, odbacujui povijesni grb bosanski, grb vladajue dinastije Kotromani, stvaraju se paradravne
tvorevine s nacionalnim grbom i prefiksom susjednih nam drava:
Hrvatska republika Herceg-Bosna i Republika Srpska, koje de
facto i danas ive, posebno Republika Srpska, iji je prezir prema
svakom prefiksu bosanski izraen ubacivanjem novog, srpski, tako
da imamo jednu grotesknu etnonacionalnu sintaksiku monolitnost izraenu kao: srpska zemlja, srpske ume, srpske vode, a ne
smije nas iznenaditi ako ujemo i za srpski vazduh, srpski vakuum
i sline sintagme koje e zasigurno ui u srpski kulturoloki opus, a
vremenom e sve to jednog dana, naalost, postati normalna stvar.
Kulturne distinkcije kod Hrvata ni po emu ne zaostaju u izgradnji svoje hipersamobitnosti, pa pored jezike akribinosti
na profilaciji novih-starih rijei i izraza rade i na obiljeavanju
hrvatskih zemalja sa divovskim krstovima i preko noi izmiljenim mitomanijama o tzv. krinim putevima. Vjersko obiljeje
na vjerskom objektu sasvim je normalna, prihvatljiva i nimalo
iritirajua stvar, dok tamo gdje mu mjesto nije ono ima snano konotativno, distinktivno i na neki nain upozoravajue znaenje
(u smislu, morate znati iji simbol natkriljuje okolinu i shodno
tome se i ponaajte).
44

Dubravko Lovrenovi, Pred Gorgonskim licem svehrvatstva, Forum Bosna,

1-2/98, Sarajevo.
PREGLED

253

Jedan od oblika zloina protiv ovjenosti i meunarodnog

prava (ubijanja kulture kao nerazdvojivog bitka ovjeijeg) svakako
je kulturocid. Kulturocid, kao socioloki fenomen, djelo intelektualno i moralno marginalnih, morbidnih grupa, svakako se moe
staviti u korelaciju oblika genocida u smislu tog pojma koji je
Rafael Lemkin, borac protiv genocida, stavio pod poglavlje destrukcija ljudskih grupa.
Destrukcija se moe vriti i drugim sredstvima, a ne samo
masovnim ubijanjem, istie Lemkin, te nastavlja: destrukcija ljudskih
grupa moe se izvriti dezintegracijom politikih i drutvenih
institucija kulture, jezika, nacionalnog osjeanja, religije i
ekonomske opstojnosti. Ovo je Lemkin nazvao KULTURNIM
GENOCIDOM, to jest aktima sa ciljem destrukcije grupe eliminacijom njenih kulturnih atributa koji podrazumijevaju fiziku
destrukciju grupe. Ovaj pogled ukljuen je u prvom nacrtu konvencije na kojem je Lemkin bio struni konsultant, no isputen je
u treem i konanom nacrtu, zasigurno zaslugom onih koji su jo
uvijek pod tekom genocidnom hipotekom. Detaljnije za diskusiju
kulturnog genocida tokom donoenja UN-ove Konvencije o
genocidu pisao je William A. Schabas (GENOCIDE IN INTERNATIONAL LAW, Cambridge, 2000). Meutim, iako Lemkinov
prijedlog kulturnog genocida nije uao u konvenciju i postao
pravni termin u meunarodnom pravu, to nikako ne znai da ne
postoji de facto.45
Ako ne postoji kao pravni pojam, on itekako postoji kao
socioloki pojam. Kultura je najopiji identitet i imunoloki sistem
jednog naroda. Unititi kulturne objekte i kulturu jednom narodu
ne znai nita drugo do TRANSPOZICIJU UNITENJA TOG
NARODA. U svom obimnom djelu Dokumenti opstanka Sabira
Husedinovi je slikom, rijeju i argumentima dokumentirala svu
silinu kulturocida u Banjoj Luci, gradu koji je obilovao objektima
islamskog kulturno-civilizacijskog korpusa. Iako ti objekti nisu
predstavljali nikakvu vojnu prijetnju, niti su na bilo koji nain

45

Steven L.B. Jensen, Genocid, sluajevi, poreenja i savremene rasprave,

Sarajevo, 2007, str. 332.
254

PREGLED

smetali, oni su morali biti srueni jer su personificirali vjekovno

prisustvo islama na tim prostorima.46
Iako s Muslimanima kao ivom silom i vojnim potencijalom
sukoba nije moglo biti jer je tu Karadieva vlast bila apsolutna,
sukob se morao oitovati kroz kulturnu dimenziju, kao animozitet
i kulturni prezir (kojem poseban znaaj daje Zbignjev Beinski),47
tako da su sve banjaluke damije sravnjene sa zemljom, a vrhunac
kulturnog sukoba (prezira) jeste bacanje kamena i drugog graevinskog materijala na smetljite, kao akt simbolikog bacanja
tog kulturno-civilizacijskog korpusa na smetljite historije.
Isti je sluaj i sa Starim mostom u Mostaru, koji je sruen
zato to je personifikacija jednog kulturno-civilizacijskog korpusa
(a ne vojni cilj), kao i mnogi drugi kulturni objekti koje je po tim
ideologijama trebalo ubiti, po onoj Njegoevoj Udri vraga
(i sve njegovo) - ne ostavi mu traga. To mora biti oblik genocida,
pravno ili socioloki markiran.
Veliki erudit u istraivanju zloina protiv ovjenosti i
meunarodnog prava, Smail eki u svojim istraivanjima znaajno
mjesto posveuje, osim rtavama zatienim osobama, i zatienim
objektima, meu kojima znaajno mjesto zauzimaju objekti kulture
u uem smislu (historijski spomenici, umjetnika djela, objekti zajednike molitve, objekti kulture pod opom zatitom i objekti kulture
pod specijalnom zatitom).48 Agresija i rat su najvei antikulturni
dogaaji. Rat je atak na kulturu, nasilnitvo i razara kulture. Kulturocid nije samo razaranje i unitavanje kulturnih objekata, on je
mnogo vie od toga. On je razbijanje i unitavanje kulturnog coda
kao imunolokog sistema jednog kulturno-civilizacijskog korpusa.
Iako je bosanskohercegovaki rat poeo kao sukob razliitih
ideologija, interesa, svjetonazora i drugog, zasigurno je da su i
kulturne razlike imale dobrog udjela u svim fazama razvoja konflikta, te da je kulturni prezir, koji je vremenom poeo da kipti,
dolijevao ulje na vatru, podstrekivajui razularene negativne

46

Sabira Husedinovi, Dokumenti opstanka, Sarajevo, 2005.

Zbignjev Beinski, Velika ahovska tabla, CID, Podgorica, 2001, str. 14.
48
Smail eki, Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo, 2004.
47

PREGLED

255

strasti i naboje, te da u tom smislu sukob kultura ima znaajan

udio u sukobu, kao opem pojmu, sa jo mnotvom drugih elemenata.
Imajui sve spomenuto u vidu, oito je da su zloini i kultura
meusobno suprotstavljene pojave: kao kultura i nekultura (kontrakultura), humano i nehumano, ljubav i mrnja, zdravo i bolesno i
slino. Iako suprotstavljene i suprotive, one imaju kako svoje posebnosti tako i zajednike niti koje ih povezuju u dijalektiki odnos
borbe i jedinstva suprotnosti.
U svakoj od tih pojava mora bar malo biti primjese ove druge,
pa makar i u njenim najdubljim korijenima. Obrazujui tako sami
sebe kroz proturjenosti, Terry Eagleton kae: mi smo glina u
vlastitoj ruci, istodobno iskupitelji i nepokajani, sveenici i
grjenici u istome tijelu.49
Dovesti u korelaciju kulturu i zloine znai fokusirati dva
antipoda, otro i dijametralno suprotstavljena (a opet povezana), kao
poezija, umjetnost, filozofija, na jednoj, i zloini, genocid, urbicid,
na drugoj strani, kao najljepa balada o dvoje zaljubljenih, na
jednoj, i ratne strahote, eho Srebrenice u kojoj su se nali, na
drugoj strani.

Literatura
1. Damnjanovi, Milan, Istorija kulture, Gradina, Ni,1977.
2. Kloskovska, Antonjina, Sociologija kulture, igoja, Beograd, 2001.
3. Repovac, Hidajet, Sociologija simbolike kulture, Magistrat, Sarajevo, 2003.
4. Ili, Milo, Sociologija kulture i umjetnosti, Beograd,
1980.
5. M. Haralambos, M. Holborn, Sociologija, Teme i perspektive,
Zagreb, 2002.

49

256

PREGLED

Terry Eagleton, Ideja kulture, Zagreb, 2002, str. 13.

6. Hantington, Semjuel, Sukob civilizacija, CID, Podgorica,

1998.
7. Fukujama, Frensis, Sudar kultura, Beograd, 1997.
8. Kale, Eduard, Uvod u znanost o kulturi, kolska knjiga,
Zagreb,1982.
9. Eagleton, Terry, Ideja kulture, Naklada Jasenski i Turk,
Zagreb, 2002.
10. Krlea, Miroslav, Panorama pogleda, pojava i pojmova,
Sarajevo, 1982.
11. Filipovi, Muhamed, Historija bosanske duhovnosti,
Svjetlost, Sarajevo, 2006.
12. ai-Kumpes, jadranka, i grupa autora, Kultura, etninost,
identitet, Zagreb, 1999.
13. iga, Jusuf, Vrijeme razljuenih dvonoaca - Paradigma
Bosne koju su izdali, Institut za istraivanje zloina protiv ovjenosti i meunarodnog prava, Sarajevo, 2007.
14. Zgodi, Esad, Politika fantazije, Institut za istraivanje
zloina protiv ovjenosti i meunarodnog prava, Sarajevo, 2005.
15. Assman, Jan, Kulturno pamenje, Zenica, 2005.
16. Benac, Alojz i dr., Kulturna istorija Bosne i Hercegovine,
Veselin Maslea, Sarajevo, 1984.
17. Klai, Nada, Srednjovjekovna Bosna, Eminex, Zagreb,
1994.
18.Imamovi, Enver, Korijeni Bosne i bosanstva, Sarajevo,
1995.
19. eki, Smail, Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu,
Institut za istraivanje zloina protiv ovjenosti i meunarodnog
prava, Sarajevo, 2004.
20. Husedinovi, Sabira, Dokumenti opstanka, Sarajevo,
2005.
21. Beinski, Zbignjev, Velika ahovska tabla, CID, Podgorica,
2001.
22. Boovi, Ratko, Lavirint kulture, Politeia, Beograd,
1998.
23. Bandovi, Safet, Iseljavanje Bonjaka u Tursku, Institut
za istraivanje zloina protiv ovjenosti i meunarodnog prava,
Sarajevo, 2006.
PREGLED

257

24. Imamovi, Mustafa, Historija Bonjaka, Preporod, Sarajevo, 1997.

25. Njego, Petar Petrovi, Gorski vijenac, Nolit, Beograd,
1971.
26. Freud, Sigmund, ovjek, religija, kultura, Varava, 1967.
27. Stojanov, Jurij, Nastanak srednjovjekovne paradigme
heretike Bosne i njeni moderni odjeci, Forum Bosna, 7-8/00, Sarajevo, 2002.
28. Holbrooke, Richard, Zavriti rat, TKP ahinpai, Sarajevo,1998.
29. Kari, Enes, Bosanstvo i Evropejstvo, Bonjatvo i Muslimanstvo, Bosna Forum, 1-2/98, Sarajevo, 1998.
30. Dizdar, Srebren, Zrno soli u buretu baruta, Pregled, 1-2,
Sarajevo, 2006.
31. Pai, arko, Politika identiteta, Kultura kao nova ideologija, Antibarbarus, Zagreb, 2005.
32. Campbell, David, Nacionalna dekonstrukcija, Nasilje,
identitet i pravda u Bosni, Forum Bosna 21/3, Sarajevo, 2003.
33. Grupa autora, Bosanski duh, Sarajevo, 1999.
34. Zbornik radova, Srednjovjekovna Bosna i evropska
kultura, Zenica, 1973.

258

PREGLED

UDK 130.2

eljko kuljevi

ZADOVOLJSTVO I UM
Prije svih je Platon otvorio neprijateljstvo prema tijelu.
M. Onfray Le gai savoir hdoniste

PLEASURE AND MIND

Prior to all, Plato opened hostility towards the body.
M. Onfray Le gai savoir hdoniste

Koliko god i kako god da ponuena naslovika upuuje na

Epikura, o njegovom hedonizmu e biti rijei neto kasnije, zapoet
emo Platonovim Filebom: ta je Dobro i kako bi ljudi trebali da ive
ako ele ostvariti takvu ideju (u dijalogu, o toj temi razgovaraju
Sokrat, Fileb i Protarh). Filebovoj tezi da se dobar ivot sastoji od
naslade i zadovoljstva Sokrat suprotstavlja intelektualni princip
iz kojeg slijedi da je za sve bolje razumsko shvatanje (frnsis),
miljenje i sjeanje. Kako se moe uivati u muzikom djelu, u
posmatranju umjetnikih slika, ali i u jelu i piu, da li je uivanje,
uistinu, ideal kome treba teiti? Kako ni naslada ni um nisu Dobro
bez ostatka, u dijalogu se postavlja pitanje da li postoji jo neto, kao
tree, pored onoga to su rekli Fileb i Sokrat. Osporavajui Protarhovu tezu da u Dobro ide sve to je ugodno, Sokrat insistira na
razmatranju pojmova razboritosti (frnsis), znanja (epistm) i
uma ili intelekta (nus) ne bi li se, sa sigurnou, moglo rei ta je to
Dobro, zadovoljstvo ili razboritost? Navedimo neto dui pasus
iz Platonovog Fileba, odjeljak jedanaesti pod nazivom Spajanje
naslade i uma u ivotu:
Protarh: O kakvom to ivotu govori?
Sokrat: O takvom kad bi tko od nas stekao razboritost i um
i znanje i potpuno pamenje svega, a ne bi imao ni mnogo ni malo
naslade niti pak neugode, nego bi bio potpuno neosjetljiv za sve takvo.
PREGLED

259

Protarh: Nijedan od ta dva ivota, Sokrate, nije bar meni

vrijedan izbora niti e se, kako ja mislim, ikada drugome pokazati
takvim.
Sokrat: A to je, Protare, s obostranim ivotom, sastavljenim
od ona oba i njima zajednikim?
Protarh: Kaes li zajednikim za nasladu kao i za um i
razboritost?
Sokrat: Tako je, ja upravo govorim o takvom ivotu.
Protarh: Svatko e zacijelo odabrati taj ivot prije nego bilo koji
od ona dva, i to upravo svatko, a ne jedan da, drugi ne.
Sokrat: Shvaamo li onda to nam sad proizlazi iz ovog
izlaganja?
Protarh: Sigurno to da su predloena tri ivota, a od ona prva
dva da nijedan nije dovoljan niti vrijedan izbora ikome bilo od ljudi
bilo od drugih ivih bia.
Sokrat: Nije li dakle s obzirom na ona prva dva ivota ve
jasno da nijedan od njih ne sadrava Dobro? Bio bi inae dovoljan,
savren i vrijedan izbora za sve bilje i ivotinje kojima bi bilo
mogue itav ivot uvijek tako ivjeti. A kad bi tko od nas izabrao
neto drugo, uzeo bi to protiv volje, iz neznanja ili zbog neke nesretne
nude protiv prirode onoga to je stvarno vrijedno izbora.
Protarh: ini se doista da je tako.
Sokrat: Da Filebovu boicu1 ne treba, dakle, smatrati istim
to i Dobro, ini mi se da je dovoljno utvreno.
Fileb: Pa ni taj tvoj um, Sokrate, nije Dobro, nego e izazvati
nekako iste prigovore.
Sokrat: Moda moj um, Filebe, ali ne mislim da je tako s
pravim i boanskim umom, nego da je s njime nekako drukije.
Ne borim se za prvu nagradu u zdruenom ivotu u korist uma,
no treba gledati i ispitivati to treba da uradimo za drugu nagradu.
To kao uzrok toga zdruenog ivota mogao bi jedan od nas dvojice
navoditi um, a drugi nasladu, pa tako ni jedno od toga dvoga ne bi
bilo samo Dobro, nego bi moda tko shvatio da je jedno od toga ipak
njegov uzrok. Jo bih se vie mogao prepirati s Filebom o tome

260

PREGLED

Afrodita je ovdje metonimija za nasladu.

da u tom pomijeanom ivotu, ma to bilo ono po emu je taj ivot

postao ujedno vrijedan izbora i dobar, nije naslada, nego um ono
to je tome srodnije i slinije. Prema tome, ne bi se opravdano
moglo kazati da nasladi pripada ni prvo ni drugo mjesto, a dosta
je daleko i od treega, ako sada ita treba vjerovati mojem umu.
Protarh: Doista, Sokrate, bar se meni ini da ti je naslada
sada pala kao udarena tim tvojim rijeima. to se pak tie uma, treba,
kako se ini, kazati da se razborito nije otimao o prvu nagradu. Bilo
bi ga, naime, snalo to isto. Kad bi pak naslada bila ve potpuno
liena i druge nagrade, naila bi kod svojih ljubitelja na neki
prezir. Ne bi im se doista vie inila jednako lijepom kao prije.
Sokrat: to emo sada? Nije li bolje da je ve pustimo na
miru i da je ne alostimo podvrgavajui je najotrijem ispitivanju
i pobijanju?
Protarh: To to kae, Sokrate, nema smisla.
Sokrat: Zar zato to rekoh neto nemogue: alostiti nasladu?
(21 e 23 b).
Preferirajui um, ne bez ironije, i u stalnoj brizi da ne alosti
nasladu, platonizirani Sokrat se, iznova, vraa pitanju Dobra: ako to
nisu ni frnsis, ni hdon, ta bi onda bilo to tree? Sudei da dobro
mora biti potpuno i samo sebi dovoljno, mogunost mijeanja
naslade i razboritosti je ovim iskljuena. Jer, ako je jedno od toga
dvoga Dobro, tada mu nita ne smije nedostajati, u protivnom
ono ne bi moglo vaiti kao zbiljsko ili pravo Dobro (t ntos
agathn). Meutim, prema tezi hedonista ko ima nasladu, taj ne
treba nita vie, ni fronezis, ni um, ni rasuivanje.2 I Savaterov

Platonova kritika hedonizma (na dva razliita stupnja u Gorgiji i Filebu)

razrauje prvi put pojam istinske i lane potrebe, odnosno istinskog i lanog
zadovoljstva... Polazna taka kritike je bitna povezanost zadovoljstva i nezadovoljstva: u svakom zadovoljstvu je dato i nezadovoljstvo budui da je zadovoljstvo ukidanje i ispunjenje nedostataka, koji se kao takav bolno osjea. Dakle,
zadovoljstvo ne moe biti dobro i srea zato to sadri svoju vlastitu suprotnost,
osim ako se ne moe nai kakvo nepomijeano zadovoljstvo bitno odvojeno
od nezadovoljstva. H. Markuze, Kultura i drutvo (O kritici hedonizma), BIGZ,
Beograd, 1977, 101.
PREGLED

261

fikcionalni Fileb kae da ljubavna oaranost nema nikakve veze

sa razmiljanjem. Nita nije vano osim uivanja. Takvog ste me
upoznali, uvek u potrazi za zadovoljstvom, sa prezirom prema
svemu onome to se ne moe izraziti milovanjem niti prijatnim grem
uzdrhtalog tela.3 Kako Fileb ustrajava u tvrdnji da naslada ne bi
bila dobra kad po svojoj prirodi, i kvalitativno i kvantitativno, ne
bi bila neograniena, Sokrat uvodi pojam uma koji je kralj neba
i zemlje. Iako se ini da kombinovanje hedonea i nusa, odnosno
da je pomijeani ivot naslade i razboritosti taj traeni put, ne bez
platonskih razloga daje se prednost umu. Dakle, i u tom pomijeanom
ivotu treba vie teiti za nusom nego za nasladom, tako da traeno
drugo mjesto pripada umu. Kako u podruju dobra vie uestvuje
razboritost nego naslada, to rjeenje, bez obzira na tzv. pomijeanost,
ipak favorizuje tu istu razboritost i znanje. Tu ne pomau ni
komparacije tipa da je naslada izvor sa medom, a razboritost ista
i zdrava prirodna voda ijim se mijeanjem dobija prava vrijednost.
Bez obzira na Filebovo insistiranje na nasladi kao Dobru, Sokrat
e poentirati da je um kudikamo bolji od naslade i korisniji ljudskom
ivotu (66 e). ak je i minuciozno ustvrdio da je, prema ocjeni koju
je iznjedrilo raspravljanje, za mo naslade rezervisano peto mjesto
(67 a b), ubijedivi i Protarha da se sloi s njim. I tako, tek se na
osnovu znanja odreuje istinska hedone, zavrni su akordi Fileba
ili etikog dijaloga o nasladi.
Kada Nietzsche kae da je Epikur jedan umjerenjak naslade,4
onda ne moemo da ne dvojimo kirenaiku utemeljenost njegove

3
Jedna originalna i duhovita knjievno-filozofska fikcija u kojoj Fileb
zavodi Platona, ljubavniki provodi sa njim tri dana i tri noi, tokom kojih je
Akademija bila zatvorena. Nakon svega, Fileb je i dalje dolazio na njegova
predavanja, muen jednom dilemom. Naime, htio bih s njime raspraviti jedno
pitanje koje, uopte, ne razumem. To pitanje glasi: ta je uivanje, Platone, ta
je uivanje? F. Savater, Platonova kola (ta kae Fileb), Rad, Beograd, 1998,
56-59.
4
Da, ja sam ponosan da Epikurov karakter oseam drugaije nego moda
iko, i pri svemu to o njemu ujem i itam da uivam sreu popodneva starog
veka... nikada ranije nije postojala takva skromnost slasti (Epikur, 45). F.
Nie, Vesela nauka, Grafos, Beograd, 1984, 75-76 (preveo M. Tabakovi).

262

PREGLED

etike. Sumnju podgrijava i ulomak iz njegova Pisma Menekeju, gdje

on ovako objanjava svoj stav:
Kada kaemo da je telos radost, mi ne mislimo na uitke
raskalaenosti i senzualnog zadovoljavanja... ustvari, mislimo na
odsustvo bolova u tijelu i uznemirenosti u dui (Men. 131). I u
jednom od ostalih fragmenata njegovog djela O odlukama i izbjegavanju, zatim, u spisu O moralnom cilju i u poslanici upuenoj
svojim prijateljima filozofima u Mitileni (D.L. X, 136), on kae
da su odsustvo bola i uznemirenosti katastematske radosti. Dakle,
kada Epikur kae da je telos radost, onda on misli na katastematsku
radost: odsustvo bolova je katastematska radost tijela, a odsustvo
uznemirenosti je katastematska radost due. Meutim, jedan fragment
djela O telosu ili svrsi ivota predstavlja neto to se ini kao
dodatak jo jedne vrste radosti. Naime, nju Epikur, kao i pripadnici
Kirenske kole, naziva radost pokreta ili, u maniru nekih savremenijih mislilaca, kinetika radost. Taj fragment glasi: Ja, barem,
ne mogu osjetiti dobro ako izostavim radosti okusa, radosti ljubavi
(seksa), radosti zvuka i ugodne vizuelne pokrete oblika... (Athen.
546 E; Cic. Tusc. d. III, 41). Upravo Atenej, koji je izvor za ovaj
fragment, ovo istie kao dokaz da nisu samo Aristip i njegovi
sljedbenici prihvatili kinetiku radost, nego i Epikur i njegovi
sljedbenici (XII 546 E). Epikurovo diferenciranje zadovoljstva
u mirovanju (nepotresenost, bezbolnost) i zadovoljstva u kretanju
(radost, veselost), i ini ga i ne ini kirenjaninom. Razumijevanje
ivota prema prirodi kao ivota prema zadovoljstvu, proishodi
iz kirenskog senzualistikog hedonizma, dok fakat odsustva bolova
kao zadovoljstva, u isto vrijeme, protivrjei tom kirenskom principu.
Razlikujui tjelesna i duevna zadovoljstva (D.L. X, 136), te ekvilibrirajui izmeu njih, njegova filozofija podsjea na sinkretiku
mjeavinu.5 Na jednom mjestu je to tjelesno, dobro nahoenje
tijela, pri emu se slui rijeima meso, trbuh i sl., a na drugom
to je duhovno zadovoljstvo koje se sastoji u miljenju, premda i ono

Epikurova filozofija je, kau, sinkretika mjeavina Demokritove fizike

i kirenskog morala... K. Marks, Razlika izmeu Demokritove i Epikurove
filozofije prirode, Kultura, Beograd, 1963, 7.
PREGLED

263

zavisi od osjeanja tjelesnog zadovoljstva.6 Duhovna zadovoljstva

su vea od tjelesnih, jer tijelom moemo osjeati samo sadanjost
i ono to je prisutno, a duhom i prolost i budunost (corpore nisi
praesens et quod adest sentire possumus, anima autem et praeterita
et futura, fr. 439). Dok je nosilac tjelesnih zadovoljstava neko unutranje opaanje, u Epikura dianoia, u Lukrecija anima, agregat
od finih vatrenih i vazdunih atoma rasporeenih po cijelom tijelu,
nosilac duhovnog zadovoljstva je naroit kompleks atoma, logikon,
pravi organ miljenja koji Epikur stavlja u srce i koji je sposoban
da ranije primljene ulne utiske sloi u sjeanje.7 Duhovna zadovoljstva izazivaju vee radosti nego tjelesna, rei e Epikur, kao
to su i duhovni bolovi vei od tjelesnih (D.L. X, 137). Ipak, ne
biti gladan, ne biti edan, ne smrzavati se, to je glas tijela. Ko to
ima i smije se nadati da e to imati i u budunosti, taj bi se u
blaenstvu mogao nadmetati i sa Divom (Gnom. Vat. 33, cf Ael.
Varia historia IV 13, Cic. De. fin. II 88). Dakle, najvea srea i
blaenstvo su nepomuenost duha, ataraksija, to, opet, znai
distanciranje od spoljanjeg svijeta, od vlastitih prohtjeva, strasti,
bolova, pouda.
Epikurovo uzdizanje uitaka uma i jeste razlog, kae Guthrie,8
sukoba Aristipovih sljedbenika sa njegovim hedonizmom. Premeu
li se mogunosti umske naslade u vlastitu nemogunost? Da li
je, uopte, mogue, kao kod Epikura, u samom hedonizmu od
uma nainiti zadovoljstvo ili zadovoljstvo uiniti umnim? Iako se
epikurejski hedonizam vrsto dri toga da je zadovoljstvo najvie
dobro, insistira, s druge strane, na odreenoj vrsti zadovoljstva
kao istinitog i suprotstavlja ga svim drugima. Zadovoljstvo
trenutno date potrebe, bez razlike, esto je isuvie oigledno povezano
sa veim nezadovoljstvom koje ga prati, pa se zato mora postaviti
diferencijacija pojedinih zadovoljstava.9 Postoje potrebe i udnje
6

Ta se zavisnost oituje tako da se pored trenutnog tjelesnog zadovoljstva

pojavljuje oekivanje budueg i, jo jae, spomen o prolom zadovoljstvu
(Plut. Mor. 1088 C, sf 1096 CF).
7
uriev Predgovor Epikurovim Osnovnim mislima..., XXII XXIII.
8
W.K.C. Guthrie, Povijest grke filozofije, 476.
9
H. Markuze, Kultura i drutvo, cit. izd., 97.
264

PREGLED

ije zadovoljavanje ima za posljedicu bol, stalno podstie samo

novu udnju i unitava duevni mir ovjeka. Nerijetko, znamo se
i odrei naslada ako one za posljedicu donose neku neprijatnost.
Ni pijanenje uz veselje (n)i buno lutanje ne pruaju prijatan
ivot, kao to ga ne prua ni naklonost prema mladiima i enama,
niti ribe i druge lijepe stvari... Prijatan ivot prua samo razum
(ili trezveno razmiljanje, kako prevodi uri), koji kritiki
procjenjuje i odmjerava razloge za biranje ili odbacivanje, te
odbacuje pogrena miljenja koja predstavljaju glavni uzrok
duevnih zbrka i nespokojstava.10 Upravo um ovlauje ovjeka
za ono umjereno uivanje; njegova nesavladiva ogranienost
upravo protivrjei filebovskoj neogranienosti naslade, i to kako
u kvalitativnom tako i u kvantitativnom smislu. Diferenciranje u
vrednovanju zadovoljstava vri se, kae Marcuse, s obzirom na
najveu moguu sigurnost i trajnost zadovoljstva. Princip tog tzv.
negativnog hedonizma ogleda se, prije, u nezadovoljstvu koje
treba izbjei nego u uivanju kome treba teiti.11
Epikurovo ekstapoliranje duevnog mira mudraca u sebi
liava kako pojam zadovoljstva tako i pojam mudraca:
Tada nastaje onaj ideal mudraca koji uiva, u kome je zajedno
sa zadovoljstvom i um lien svog smisla. Mudrac bi tada bio onaj
iji um (kao i njegovo zadovoljstvo) nikad ne ide predaleko, do
kraja (jer tad bi on naiao na saznanje koje ukida uivanje). Njegov
um bi unapred bio tako ogranien da bi se bavio samo sraunavanjem
rizika i duevnom tehnikom da iz svega izvue ono najbolje. Takav
um se odrie polaganja prava na istinu...12
Iako je hedonizam suprotan pol filozofije uma, za Marcusea
su oba uenja nespojiva u dosadanjem drutvu, kao i principi koje
zastupaju. Samo su na apstraktan nain, oba pravca miljenja,
10

Epikur, Poslanica Menekeju, 130 b 132 a.

U pomenutoj Marcuseovoj knjizi, odlomak O kritici hedonizma, 98.
12
Za hedonizam srea ostaje neto iskljuivo subjektivno, ta vezanost za
individualizam, kao i dubok relativizam (nesposobnost hedonizma da kategoriju
istine primijeni na sreu), ne spreava ga da sadri taan sud o drutvu: Iz
antagonistikih odnosa rada proizilazi da priemivost ulnosti, a ne sposobnost
uma, postaje izvor sree. Oni su stvaran vid dostignutog stupnja ljudskog
uma, u njima se odluuje o moguoj slobodi i moguoj srei (Ibid, 99).
11

PREGLED

265

utvrdila mogunosti koje upuuju na stvarno humano drutvo.

Kako ideja uma smjera na optost u kojoj su ukinuti antagonistiki
interesi empirijskih individua, to joj i zbiljsko ostvarenje individue,
njena srea, ostaje neto tue, spoljanje... Izmeu uma i sree,
kao opteg i posebnog interesa, nema harmonije. Vjerovanjem u
usklaenost oba interesa postaje se rtvom nune spasonosne
obmane: um nadmudruje individue.
Za razliku od kirenaikog, koje je pozitivno i aktivno, epikurejsko je zadovoljstvo negativno i reaktivno: sastoji se, jednostavno,
u izbjegavanju boli. Jedni imaju u vidu neosjetljivost mrtvaca,
drugi bujnost ivota. Epikurejac hoe da u sebi uniti strasti, elje,
izazov naslade: njegov model je strvina koja ne zna za glad i e,
hladnou i toplotu, elju i zabrinutost. On voli fiziku patnju (ili
moralnu), treba mu bol da bi zorno pokazao da je moe savladati.
Kirenaik voli energiju koja ga proima, on hoe zdravlje inei
saveznika od vitalnosti, veselo znanje hedonizma.13 Aristip voli
egzistenciju, epikurejska gozba bila bi samo aperitiv kod kirenaika...
Nedvojbeno je da je Aristip poznavao Sokrata, sofiste i,
konano, Platona, s kojim je dugo vremena proveo na dvoru Dioniza
iz Sirakuze. Takoe je poznavao i njegovo uenje, teoriju Ideja,
u kojoj je vidio openitu sumnjiavost lansiranu protiv tijela i
uitka. I svjetiljka Digena iz Sinope, te njegovo oerupano pile,
iako u formi anegdote, govore o nainu na koji kiniki filozof
brani jednu nominalistiku poziciju protiv Ideja:
Traei ovjeka, Ideju ovjeka prema Platonu, ne nalazi
se nita, ak i sa svjetlom upaljenim u po bijela dana. Isto kao to
se ne moe definisati ta kategorija ili reducirati na aku rijei vrste
dvonoaca bez perja. Operuana ivina baena od strane Diogena
u njegove noge, prisilie Platona da doda: dvonoac bez perja,
zasigurno, ali isto tako sa ravnim noktima... Niko ne sumnja da
Aristip, takoe, misli protiv Platona et vice versa...14
13

M. Onfray, Lart de jouir (Le gai savoir hdoniste), Bernard Grasset, Paris,
1991, 233- 300
14
M. Onfray, Linvention du plaisir (Une machine de guerre antiplatonicienne), cit. izd., 31.
266

PREGLED

Sudei da je svoju filozofiju izlagao govorom cijelog tijela,

Diogen iz Sinope, kiniki kirenaik, tjelesne funkcije je smatrao
najboljim dokazima (na)vlastitog miljenja. Peter Sloterdijk ga je
smatrao utemeljiteljem tzv. pantomimikog materijalizma,15 sudei
da je Diogen koristio animalno ljudsko tijelo i njegove geste kao
argumentum. Smatrajui svoj ivot nainom filozofiranja, esto
je ukazivao na tjelesne funkcije kao na neto prirodno. Kako su one
za njega bile vrsta jezika,16 tijelo se nerijetko koristilo kao efikasno
sredstvo da se sugovorniku njegovo koritenje samo teorije pokae
kao pad u tyfos (oholost, tatina). Samo tijelo dodjeljuje njegovom
ponaanju odobrenje prirode (Branham), koliko god njegovo
javno izlaganje bilo skandalozno i(li) etiketirano kao prezrena
besramnost. Diogen je smatrao da se ljudi srame za potpuno
pogrene stvari, za ono to je tjelesno, to je njihova priroda, a ne
za svoju slijepu vjeru u naslijeene vrijednosti, zbog poude za
bogatstvom i moi, zbog lai i sl.17 Upravo izlazak iz tyfosa znai
ivot u skladu sa prirodom; da bi se dosegla atyfia potrebna je vjeba
kojom se na razum oslobaa opteprihvaenih vrijednosti, obiaja
i mnijenja, a nae tijelo se odvikava od suvinih stvari i ini izdrljivijim. Iako Onfray za njega kae da je prvi otvorio neprijateljstvo
prema tijelu, Platon se njime bavio i, dakako, boravio u njemu. Tako
u Gozbi (Symposion), razlikujui nebeske i zemaljske (polu)bogove
(180 d), pie da se obini ili zemaljski Erot, kao i obina ili
zemaljska Afrodita, useljavaju u due prostih ljudi (181 b). A ovi
u jednakoj mjeri ljube i ene i mladie, vie im je stalo do tijela nego
do due; najzad, ovim prostim ljudima je osnovni cilj da postignu
odreenu erotsku nasladu, pa do tog cilja lake dospijevaju ako
se orijentiu prema to nerazumnijim biima (181 b). Za ovu prostu,

15

P. Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft, Suhrkamp, Frankfurt am Main,

1983, 207.
16
D. Mari, Kinici i metafizika (Tjelesna retorika ili Diogenesova majeutika),
Hijatus, Zenica, 2000, 139-142, 145.
17
Filozofsko znaenje kinike besramnosti je dobrim dijelom zamraeno,
kae Mari, zbog platonike i kranske tradicije, koje su u izlaganju tijela
vidjele samo ispad (Ibidem).
PREGLED

267

ulnu ili tjelesnu ljubav irelevantno je ono lijepo...18 Ostavljajui

namjerno po strani moderno vienje tzv. ispravne paiderastije
(211 b 5), Diotimine poruke o ljubavi upuene Sokratu, tjelesno
predstavlja samo prvi stepenik na putu uzdizanja i usavravanja
u erotici (211 c). Dakle, poimanje ljubavi sada se ne zasniva na
opisivanju ulne naslade, pie Pavlovi, nego na jednom drugom
vidu zadovoljstva, na uivanju koje proishodi iz kontemplacije.
ulnost je ovdje obezvrijeena kao samostalni inilac zadovoljstva
i ostavljeno joj je da bude samo posrednik izmeu uma i objekata
umske kontemplacije. Premda je u Platonovom rasuivanju
objekat kontemplacije (teorije) uvijek neko lijepo resp. dobro, ni
posrednici ne stanuju u prostorima runog. Nije sluajno da
usavravanje u erotici, oplemenjivanje ljubavi, upravo zapoinje
od posmatranja lijepog tijela. Sljedei koraci su markiranje dva
i vie lijepih tijela i, najzad, otkrie da su sva lijepa tijela samo
jedan od vidova manifestacije lijepog, i to onog najnieg (211 c).
Bilo kako bilo, i platonska kontemplacija zapoinje razumijevanjem
tjelesne ljepote kao takve.
Mada je Epikur izjavljivao da duhovna zadovoljstva izazivaju
vee radosti nego tjelesna, to smo netom pokazali, ne prihvata
nijedno koje, u krajnjoj instanci, nije produkt neposrednog ulnog
zadovoljstva. Na jednom mjestu se i podsmjehuje propovjednicima
lane vrline u Poslanici Anaksarhu: A ja pozivam ljude na trajna
zadovoljstva, a ne na prazne i besmislene vrline koje u sebi nose
veoma sumnjive nade u dobitak (Plut. Mor. 1117 A). Tijelo i tjelesno,
naprosto, nije mogue eliminisati iz konstelacije zadovoljstava,
ono, bivajui razumskim, sadri najviu i najpostojaniju radost.
Ili, kako kae Epikur, dobro nahoenje tijela i tvrdo pouzdanje
18
Platonov Pausanija je otkrio prijateljstvo kao vii oblik ljubavi, pa ovu
oplemenjenu ljubav alegorijski vezuje za nebeskog Erota i nebesku Afroditu.
Nebeski Erot, kae on, ne sudjeluje u enskom nego samo u mukom, pa se
zato oni koji su njima obuzeti opredjeljuju za paiderastiju i ljube ono to je
po prirodi jae i umom vie obdareno (181 cd). Jedino ta i takva ljubav, misli
Pausanija, stvara trajne i vrste veze prijateljstva (182 c), jedino je ona
ujedno i ljubav prema mudrosti (???) philosophia (183 a). B.U. Pavlovi
Platonova erotika, 22-23 (Predgovor u Platon Gozba, BIGZ, Beograd, 1983).

268

PREGLED

u njegovu budunost sadre najviu i najpostojaniju radost za one

koji pravilno misle (Plut. Mor. 1089 D). ak se ne ustruava ni
kinike otvorenosti kada, oponirajui svim konstruktivnim etikama
oko sebe, izazivaki naglaava tjelesno, sluei se rijeima meso
(srks) i trbuh: Porijeklo i korijen svake mudrosti jeste zadovoljstvo
trbuha, jer i sve ono to je puno mudrosti i veoma tanano odnosi
se naposljetku na njega (Athen. 546 F; cf. Plut. Moralia 1098 D,
1125 A). Izvor svih dobara lei u tijelu, to je osnovni zakon, to je
pravilo, to je poredak stvari.19 I Metrodor u Poslanici Timokratu
kae da se na trbuh odnosi ono to je dobro i lijepo, da je on mjera
svega to se tie blaenstva, da ne vrijedi raditi na blagostanju
Helena i od njih zasluivati vijence kao nagradu za mudrost, nego
jesti i piti, tako da ti to ne naudi elucu i da ti donosi uivanje
(fr. 39 idd. Koerte). Neki istraivai u ovome ne vide slavljenje
tjelesnog, nego njegovo iskorjenjivanje, nestanak. Ako je zadovoljstvo
odsustvo elja a trbuh mjesto elja, razumljivo je da mudrost tu
stanuje i da tu treba gasiti vatre strasti. Trbuh je mizeran dio dostojan
prezira, nestanka i unitenja. Sam rad na unitenju donijet e
zadovoljstvo, zato to e to rezultirati postignuem ataraksije ili
apsolutnog mira due. Upravo zbog principa, ozloglaenog od strane
Epikura, po kome treba po sebi iskorijeniti elju, tradicija asketskog
ideala nala je brojne pristae i sljedbenike.20
Upravo Nietzsche, sa svojom Veselom naukom, donosi tezu
da u ivotu filozofa tijelo igra vanu ulogu. Upravo on, koji je
znao za migrenu, zapaljenje oka, munine, povraanja i druge
nizove raznih boletina, rei e da je svaka filozofija svodiva na
ispovijesti jednog tijela, na autobiografiju bia koje pati. Miljenje,
dakle, ne silazi s neba, nego se penje iz tijela, nie iz puti i izvire
iz utrobe:

19

Fontem omnium bonorum in corpore esse , hanc normam, hanc regulam,

hanc praescriptionem esse naturae, fr. 400 Us.
20
Prije svih je Platon otvorio neprijateljstvo prema mesu, kae Onfray, a
za njim su slijedili epikurejci i stoici, aleksandrinci i primitivni krani: smrt
bi kod njih imala solidne pomonike, traei tijelo da ih saviju do lomljenja
i dadnu im neljudski oblik (M. Onfray, Lart de jouir, cit. izd., 242-243).
PREGLED

269

Ono to u telu filozofira, dakle, nije nita drugo do snage i

slabosti, moi i nemoi, zdravlje i bolesti, velika igra telesnih strasti.
Na drugom mestu, Nie govori o telu koje je uvek golemi razum.21
Kako nema filozofije bez filozofa, a filozofa bez tijela, kakvo
bi to tijelo odgovaralo hedonistikoj filozofiji? Kakvu plot bi
trebalo da ima sladostrasna misao, pita se Onfray, od kakvog
materijala bi morao da bude subjektivitet koji izgara za veseljem?
Ako je tijelo posebno mjesto na kojem se ucrtavaju karte razliitih
pogleda na svijet, jasno je da ne bi bilo mogue filozofirati a ne
postaviti pitanje o svojstvima te materije koja razmilja. O kojem
tijelu je rije? Koje to ja misli?22 U prilogu jednoj filozofiji koja
bi bila proirena na tijelo stoji da je ono, u isti mah, i mono i slabo,
jako i krhko, jer je to jo uvek telo deteta koje nastavlja da trai
odgovore, da pita zato i zbog ega? Ono, takoe, posjeduje i
hipersenzibilnost, koju mnogi smatraju boleu: Nikakva prefinjena
uivanja, istanana zadovoljstva, delikatna oseanja, suptilni i
filozofski hedonizam ne bi bili mogui bez udesetostruenih ulnih
i emotivnih sposobnosti.23 Nuna tjelesnost filozofije, njena
ovisnost od fizike konstitucije, od tijela i ploti, krvi i limfe,
proishodi na nain dva razliita filozofska koncepta. Ne radi se
o odsustvu tjelesnosti, jer to, naprosto, nije mogue; nema filozofa
bez tijela: goljavog ili gorostasnog, nejakog ili solarnog, otvorenog
ka ivotu ili okrenutog smrti:
Telo proarano munjama i izbrazdano strujanjima, vulkansko
telo koje kipti od energije, telo koje sagoreva i plamti, ushieno
i strastveno; ili, pak, telo koga su smrt i zlopamenje ve ugljenisali,
telo prekriveno ljakom i muljem, uronjeno u blato gde se u mukama
raspada.24 Iz ovih dvaju tijela proishode i odgovarajue filozofije:
hedonistiki aneo je podoban onom prvom, dok su asketska tijela
saobraena drugom. Upravo Onfrayov neologizam hedonistiki
aneo pokuava inkarnirati zaboravljeno tijelo filozofije. To je
21

M. Onfre, Mo postojanja (Hedonistiki manifest), Rad, Beograd, 2007, 63.

M. Onfre, Gastronomski um (U prilog jednoj filozofiji koja bi bila proirena
na telo), Gradac, bibliot. Cvee zla, aak-Beograd, 2002, 229-230.
23
Ibid., 231.
24
Ibid., 229.
22

270

PREGLED

neka vrst oduhovljenog tijela, koje ukljuuje etiku i estetsku

brigu, dopunu due. Dakle, tijelo na koje poziva hedonistiki
aneo proizvod je kulture. Ono nije nain iste naturalnosti, nekakav
grubi spoj atoma, bezuman agregat materije. Materijalizam nije
ono na to ga, iz ideolokih razloga, svode njegovi neprijatelji:
pojednostavljena, redukcionistika i sumorna koncepcija svijeta...25
Da, hedonistiko tijelo je vie od obinog zbroja svodljivog na
anatomski prirunik lijenika.

25

V. Citot, Razgovor s Mishelom Onfrayom, Europski glasnik (br. 8), HFD,

Zagreb, 2003, 992.
PREGLED

271

Prijevodi
Translations

UDK 341.485 (091) = 030. 111 =163.43

Selma Leydesdorff

IMA LI U NADOKNADI JO NETO

OSIM BLAGOSLOVA
IS THERE MORE TO COMPENSATION
THAN JUST A BLESSING

Referat povodom ezdeset godina Konvencije o genocidu

7/8. decembra, Haag
Komentar na govor Liesbeth Zegveld
Anent the sixtieth anniversary of the Convention on Genocide
7/8 December, The Hague
Commentary on Liesbeth Zegvelds speech
Rasprava o prednostima i nedostacima nadoknade i gorkoj
borbi da se ona dobije ne podrazumijeva da ne elim da pokaem
svoju solidarnost sa onima koji pokuavaju da dobiju nadoknadu u
sudskim parnicama i suenjima. Godinama sam vrlo cijenila Liesbeth
Zegveld zbog njene ilave upornosti u odbrani preivjelih u bosanskom genocidu, i pridruila sam se drugim rtvama na pismeni
sudski poziv kojim se one pozivaju. Kaem namjerno da sam se
prikljuila nisam bila njihov advokat poput nje. Osjeala sam

Naslov originala bukvalno preveden glasi: Zato je nadoknada pomijeani

blagoslov (Selma Leydesdorff je profesorica usmene historije i studija kulture
na Univerzitetu u Amsterdamu. Bavi se sjeanjima ljudi koji su preivjeli izgon
i utjecajima tih sjeanja na njihove sadanje ivote. Upotrebljava metodu
intervjua, dobro poznatu u kulturno-antropolokim istraivanjima, uspjeno
ostvarujui kontakt sa enama odabranim za intervjue. Bila je predava u
mnogim zemljama, poput Surinama, Kine, Gruzije, Bangladea, SAD-a. Vidi
biljeku uz moj prijevod njenog teksta u: Ljudska prava, broj 3-4, Godina 7,
Sarajevo, 2006, str. 109-114)
PREGLED

275

njihovu samou, kao i hladno neprijateljstvo predstavnika holandske

vlasti dok sam sjedila do dviju ena koje su predstavljale hiljade,
koje su osjeale da su poduzele nemoguu bitku protiv itavog svijeta.
Znale su koliko sam oprezna prema nadoknadi budui da sam dola
iz porodice koja se morala desetljeima baviti nadoknadom.
Tako, nemam namjeru da u svojoj raspravi pokaem manjak solidarnosti koliko oblik zabrinutosti.
Kada postavljamo suenje zloincima u centar procesa za
drutvenu obnovu to je preduvjet za traenje nadoknade
riskiramo da zanemarimo drutvene uvjete i psiholoke dimenzije
ispraznosti i emocionalnih potreba s kojima su se rtve suoavale1.
Ovdje u govoriti o drugim eljama rtava, jer se od Drugog svjetskog rata raspravljalo o nadoknadi meu preivjelima holokausta
i njegovim historiarima. Postoji rizik da zaboravimo ono to je
potrebno za povratak normalnom, svakodnevnom ivotu, izvan
okvira zakonskih i administracijskih postupaka. Od samog poetka
njemaka finansijska nadoknada, nakon Drugog svjetskog rata,
iako je bila materijalno dobrodola, imala je gorak okus Novca
krvi, kako ga je jedna ena iz grupe Sinti nazvala jo 1945 (grupa
Sinti je bila meu prvima koja je primila nadoknadu).2
Znati gdje se nalaze
Godinama sam prouavala sjeanja i reakcije rtava masovnih
uasa koji su poinjeni nad Jevrejima u Drugom svjetskom ratu
i Bosancima u ratu u Bosni i Hercegovini, naroito u brojnim
intervjuima sa preivjelim genocida Srebrenice.
Shvatila sam da u oba sluaja ono to rtve hoe da saznaju
vie od bilo ega drugog jest ono to se desilo njihovim najdraim.
Nakon 1945. Jevreji su beskrajno ekali povratak svojih najdraih,
u mnogim sluajevima ne odustajui sve dok se ne bi uvjerili da
1

Fletcher, 601.
H. Piersma, ponovno izdanje Mensenheugenis: Daarin Paul. Ofner, Marcia
Rooker Van het schooien om broof tot het eisen van respect, De naoologse
behandeling van Sini en Roma, str. 71-101. Imajui u vidu nadoknadu kao
krvavinu, jevrejska materijalna dobra ne dolaze u obzir.
2

276

PREGLED

vjerojatno nikada nee saznati gdje i kako su ubijeni oni koje su

mnogo voljeli. Istovremeno, oni su poeli da govore i da opisuju
svoja iskustva u historijskim zapisima poput knjiga, dnevnika,
pjesama u beskrajnoj borbi za priznanje. Paralelni proces je
zapoeo nakon Srebrenice i Bosne: objavljivana su sjeanja, pjesme,
izvoene pozorine predstave kako bi se odralo sjeanje i pobijedili
zaborav i historijska amnezija3. Znati i sjeati se dvije su strane
istog procesa. One su dio neprestane alosti i potrebe da se ovim
uasnim dogaajima da mjesto koje im pripada u historiji.
Materijalna dobra nisu vana
Gubitak onih koje su voljeli vaniji je od bilo ega drugog,
ali siromatvo uveava bijedu, kao to je rekla Zumra u intervjuu
koji je obavio u Sarajevu moj saradnik:
Ne biste vjerovali da niti jedan dan nije proao a da nisam rekla
neto o tome. To znai da je to stalno u mojoj glavi. Ne mogu razumjeti. Nekada odem do sretne porodice gdje su svi lanovi skupa,
a oni imaju problem da kupe friider, trebaju da promijene zavjese,
trebaju da promijene neto u kui. Mene to ne interesuje. Nemam
snage da to sluam. Nije me vie briga ta u obui, kakve cipele,
kakvu torbu. Sve o emu sada brinem jest da sam uredna, da nisam
prljava, i da molim dragog Allaha da mi da razum da budem
svjesna i lucidna, tako da mogu normalno govoriti s ljudima.4
Moglo bi se kazati da se Srebrenica dogodila prije samo
trinaest godina, tako da je bol jo uvijek svjea. Ali pronalazila sam
ista otra osjeanja gubitka u razgovorima s onima koji su preivjeli
holokaust. Max, s kojim sam razgovarala o njegovom boravku i
prinudnom radu u Auvicu, rekao mi je o svom izgubljenom bratu:
3

Da dadnem nekoliko primjera na engleskom: Isnam Talji, The Story of

Srebrenica, Silverfish Books: Kuala Lumpur, 2002.
Nihad Nino ati, Ljudi, beznaa, Mensen van de Wanhoop Eindhoven:
Platform BiH, 2007.
Salko Salimovi, The road of Death Sarajevo: Mothers enclave epa and
Srebrenica, 2008.
4
Intervju sa Zumrom S. uradila Velma S., Sarajevo.
PREGLED

277

Nema dana kad ne pomislim na njega.5 Pitala sam ga je li

oekivao da e ga ponovo vidjeti. Odgovorio je: Godinama sam
u to bio uvjeren, tako u mojim snovima: vratit e se, vratit e se.
Kad ste postali sigurni, i kad ste izgubili nadu?, pitala sam. To
nikad nije sigurno, postoji trenutak kad preete granicu, nakon
mnogo godina, odgovorio je.6
I Safija, s kojom sam razgovarala u Potoku Grab, koji je neprijatan izbjegliki logor, rekla mi je: ekala sam do prole godine
nadajui se u dobiti poruku da su ivi. Moda su ih prebacili u
drugu zemlju i poslat e poruku. Ali kad su pronali tijelo moga
najstarijeg sina izgubila sam nadu. Znala sam. Otila sam na denazu
znam gdje tijelo poiva. A to se tie moga mlaeg sina jo
molim Boga da u uti da je negdje da Allah ispuni moju elju,
da je negdje, da je iv, nekuda...7
Gubitak komunikacije
Ljudi su izgubili svoje mjesto u svijetu i ive u haotinoj
nonoj mori, gdje su kontekst i veze zamagljeni i gdje je neije mjesto
rastoeno. Osjea se kao da nema nieg. Ono to ostaje je samo
pria o alosti i gubitku, koju drugi ne ele da sluaju. Drutva ne
znaju kako da izau ususret onima s traumatiziranim priama
esto je to sluaj od samog poetka. Komunikacija o prolosti, i
s njom mogunost da donese identitet koji neto znai, postala
je teka ne samo u sluaju Srebrenice nego isto tako u mnogim
razgovorima o holokaustu. Kao to je Henny rekao u jednom od
intervjua u projektu o prinudnom radu:
Ljudi nisu mogli podnijeti priu. Vrlo brzo sam postao svjestan toga, trebali ste uutjeti. ta fantazira?, pitali bi, i bio sam
igosan kao osoba puna muica... to, nasreu, jesam. Zahvalan
sam za to; moja mata je tako bogata da sam prisiljen da govorim
istinu. Nisu bili zahvalni zbog toga, tako sam morao uutjeti.
5

Intervju Max Koker

Intervju Max Koker
7
Intervju Safija K.
6

278

PREGLED

Zato bih to nainjao? ak i nakon ezdeset godina nisam ispriao

priu svojoj djeci.8
Teke prie
Pripovijesti o traumi nisu otvoreno referencijalne, i proizlazei
iz toga dolazi ideja o tim priama kao o dislokaciji historije. Bilo
ko da vodi intervjue, u priama o traumi zna da hronologija ne
uspijeva, greke se deavaju, zbrka je normalna. Upotreba ve
poznatih anrova je nain bjeanja od linih sjeanja, kolektivna
sjeanja su suvina. Nadoknada znai svoenje ivotnih pria na
oblik i jezik zakona, dok se rtva bori sa nerazumljivim.9
Govor i prie su postali rasparani i teki, mada gotovo nikada
nemogui.10 Prie ne postoje dok se ne ispriaju, i adekvatna
historija se ne moe napisati a da se ne ukljue patnje rtve i sjeanja
preivjelih.
Sudski zapisnici Meunarodnog suda stvaraju historiju, kao
to je na jedan drugi nain Nrnberg stvarao historiju. U oba
sluaja, prie svjedoka su stvarale historiju koja je trebala i treba
da se sastavi, dok je pisana dokumentacija nekompletna, unitena
ili nedostaje. U svom lanku Sudei o historiji, koji donosi novine,
ameriki historiar Richard Wilson11 je pokazao kako je jedinstveno
mjesto meunarodnog suda u domenu gdje bitka za nacionalne
historije obino pokriva sve. Sudovi se bave dokazima i odgovornou, i prie i izvjetaji svjedoka su skrojeni za tu svrhu. Oni
postaju dijelom mjerodavnih kolektivnih sjeanja, ali oni utiavaju
individualnost patnje i prepoznavanja.
U traenju dokaza sud utiava dublje emotivne prie rtava,
koje su esto uobliene u jezik koji se ne moe lako prevesti u

Intervju Henny L.
Franois Davoine, Jean-Max Gaudillire, History Beyond Trauma New
York : Other Press, 2004, str. 253.
10
Laub, Speech; ess to narrative
11
Richard Wilson, Judging History: The Historical Record of the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, in the Human Rights
Quaterly, XXVll, 3. 8. 2005, 908-942.
9

PREGLED

279

terminologiju prava u kojoj se radi o svjedoenju koje se mora prilagoditi pravilima dokaza. Dok zakon pokuava da uspostavi svoju
istinu, i dok se prie priaju da bi se dobio dokaz, preivjeli su
prisiljeni da uokvire svoje prie prema traenju sudija. Za njih
postoji druga istina, koju su zanijekali, i oni esto smatraju da e
im sudski akti pomoi da nau istinu. Od poetka odgovori na ta
pitanja i zvanino prepoznavanje onoga ta su proli njima je bilo
vanije nego novana kompenzacija.
Evo primjera: Veina informacija koje imamo o svakidanjem
ivotu u Srebrenici su iz Meunarodnog suda, uokvirene su prema
potrebama zakona, to daje posebnu sliku grada pod opsadom,
sa ljudima koji e biti muki ubijeni. Mada to jo uvijek ne znaju!
Dok paljivije historijsko prouavanje pokazuje grad koji je jo
uvijek iv, pun ljudi koji vjeruju da mogu preivjeti, u gradu su,
ustvari, otre podjele meu grupama stanovnitva, upravo poput
nekih jevrejskih geta u okupiranoj Poljskoj. Postoji nekoliko mjesta
u prijepisima gdje je iva zajednica, koja pokuava da odri pristojnost i kulturu na nivou, sakrivena pod optubama strahota.
Gdje o tome govoriti? Da li je jo uvijek mogue vidjeti historiju?
Kada paljivo sluate, oni govore.
Potreba za drugaijom istinom
Za preivjele istina je znanje o sudbini svojih najdraih. I
kada oni kau pravda, oni esto namjeravaju da kau kako ele
da znaju ko je bio odgovoran i zato se dogodilo kao to se
dogodilo. Zumra, koju sam ranije spomenula, rekla je da se sjea
prvih akcija za pravdu i istinu, na nain na koji bosanske vlasti
ele da prekinu nain na koji se udovice ponaaju. ene su
zaustavile saobraaj u gradu i na nekim saobraajnicama.
Kad smo doli u Kanton Sarajevo, rekli su nam: Ne bavimo
se tim stvarima. Imamo vanijih stvari da radimo. Tako smo zaustavile saobraaj, nakon ega nas je vlada kritikovala. Rekli su:
ta elite, znate li ta radite, ta to znai kad zaustavite saobraaj?
Narod mora na posao, u kolu. Na premijer je bio Silajdi. On je
rekao Smrt dolazi svakoga dana. Ali on je znao gdje su mu roditelji
sahranjeni. Mi ne znamo gdje su nae porodice sahranjene, mi
280

PREGLED

ne znamo gdje su. Oni kau da mi laemo. Ali mi samo govorimo

istinu da se borimo za pravdu. Nita drugo.12
Drugi put je rekla:
Organizirale smo prvi protest ispred Meunarodnog Crvenog
krsta u Tuzli. Obratile smo se Crvenom krstu sa molbom da nam
pomogne, da nam kae gdje su nai nestali, poto smo ekali dva
mjeseca i nismo nita uli o njima. Gomila u kojoj je bilo 5000
mukaraca i ena bila je ispred Meunarodnog Crvenog krsta u
Tuzli. Mi smo ekali nekoga iz Meunarodnog Crvenog krsta da
nam pria, da nam pojasni. Nadali smo se da su njihovi ljudi na
terenu, da su neto vidjeli, da moemo dobiti neke informacije. Bilo
kako bilo, nakon to su nas vidjeli okupljene u velikom broju,
niko se nije udostojio da se pojavi i obrati masi svijeta. Sva ta
gomila naroda, uvrijeena, u bolu, ne znajui, oekujui i traei,
vrlo nezadovoljna, poela je da se ponaa nekontrolisano, niko je nije
mogao kontrolisati. ene su planule, uzele kamenice, i kamenovale
prostorije Meunarodnog Crvenog krsta.13
I Zuhra je rekla: Moram ti rei istinu, organizirale smo mnogo
sastanaka, i napravile smo haos u Tuzli. Mi smo ak bacale kamenje
na Crveni krst i na Kantonalnu vladu nadajui se da e neto biti
bolje. Mislile smo da, ako je iko bio zarobljen, bio bi sada osloboen.
eljele smo da privuemo panju svijeta.14
Da li je mogue zaista sluati?
Ne postoji mjesto za preivjelog. Alessandro Portelli je pokazao
u svom djelu o jarku Ardeantini u Rimu gdje je 1944. na stotine
graana ubijeno15 da nakon rata graani nisu eljeli da gledaju
svu tu alost. ivot se nastavljao. Oni koji su podsjeali aljenjem
bit e izopeni. Nema mjesta za javno svakodnevno aljenje, za
izraze zbunjenosti. Nije bilo mjesta za Jevreje u svijetu nakon 1945.
ako ne zaute. aljenje je za trenutke odreene za komemoraciju.
12

Intervju Zumra S. Intervjuisala Velma Sari.

Intervju sa Selmom Leydersdorff, Kada i Zumra, Sarajevo.
14
Intervju Selma Leydersdorff, Zuhra S.
15
Alessandro Portelli, The Order has been Carried out, History, Memory
and Meaning of a Nazi Massacre in Rome New York: Palgrave, 2003.
13

PREGLED

281

Kako ponovo povezati?

Kada jezik zakona i potrebe zakona postaju dominantna
pripovijest da uokvire prie o genocidu, mi briemo njihovu rasparanost i njihove tiine, njihovu dislokaciju. Nijekajui istinu
cjelovitih pria u njihovoj slojevitoj i nezavrenoj formi, odbacujui
ih kao izljeve emocije, mi opovrgavamo posrednu vjerodostojnost
i nain na koji oni mogu ponovo oblikovati ili ak ponovo nainiti
svijet za one koji su izgubili svoje mjesto. Mi, to se nas tie,
dislociramo znaenje i mjesto koji su dodijeljeni dogaaju. U
takvoj okolini izmeu istine zakona i potrebe rtve da progovori
potreba za materijalnom nadoknadom je samo jedan od mnogih
naina da se zahtijeva mjesto u svijetu.
Priati i govoriti je barem isto tako vano kao druge stvari,
kao mjeovito obrazovanje, unapreenje tolerancije i pomirenje
od strane crkvi, snanijih i nezavisnih medija, izazova dominantnih
nacionalnih pripovijesti, privilegiranje drugih glasova, enskih
grupa, naprimjer, istine i komisija pomirenja, i mjesta za aljenje
i konano proganjanje zloinaca. Stvaranjem meunarodnih institucija, ove posljednje su postale najoitije. Stvorile su javnu platformu
da izraze ljutinu i nadu. Ali da ne bude greke: nadoknada nikada
ne moe biti vie od djelominog odgovora na potrebe preivjelih.
Po preporuci autorice s engleskog prevela:
Lada BUTUROVI

282

PREGLED

P o g l e d i i m i lj e nj a
Attitudes and opinions

UDK 94 (497.1) (049.3) "1948"

Safet Bandovi

SOVJETSKO-JUGOSLAVENSKI SUKOB
1948:
1
ZAMKE STALJINIZMA
THE 1948 SOVIET-YUGOSLAV CONFLICT:
TRAPS OF STALINISM

Saetak
Tekst je prikaz knjige Istorijsko ne staljinizmu
Summary
The text is a review of the book entitled The Historical No
to Stalinism

U organizaciji Saveza drutava Tito u Bosni i Hercegovini, u

Sarajevu je 28. juna 2008. odran okrugli sto na temu Istorijsko ne
staljinizmu povodom obiljeavanja 60 godina od tog historijskog
dogaaja iz 1948. i donoenja znaajnih odluka dravno-partijskog
rukovodstva Jugoslavije kojim su osigurani neovisnost i pravo
na vlastiti put zemlje.
Raif Dizdarevi je kao uvodniar istakao da su otrim sukobom
sa staljinizmom otvoreni viestrani i dugotrajni procesi velikih
promjena: Sutina sukoba sudara birokratskog, staljinistikog
i hegemonistikog koncepta, na jednoj, i antidogmatskog, demokratskog i humanog koncepta, na drugoj strani odreivala je i
pravac i sadraj promjena koje su vrene. Na ovom multidiscipli1
Prikaz knjige Istorijsko ne staljinizmu, Savez drutava Tito u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2008, str. 306.

PREGLED

285

narnom skupu bilo je vie od 40 uesnika (akademika, univerzitetskih

profesora, sociologa, historiara, publicista, istaknutih javnih radnika
i drutveno-politikih savremenika tih prijelomnih zbivanja). Savez
drutava Tito u Bosni i Hercegovini agilnou u pripremi i odravanju
ovakvih i slinih skupova moe biti primjer i naunim institucijama.
Uspio je da, u kratkom vremenskom roku, prikupi izloene radove
i objavi ih u posebnom zborniku. Njegov sadraj ine radovi 16 autora,
diskusije uesnika, kao i faksimili vanijih tematskih dokumenata.
Historija je polifonian i vieznaan proces. Sadanjost iziskuje
sloene i asimetrine slike prolosti, obuhvaanje iznijansiranih
historijskih pojava u cjelini. Bauk komunizma odavno ne krui
Evropom, nestajui u nekoj vrsti nitavila (F. Fire). S njegovim
padom nastupio je i slom drutvene imaginacije. Svi mi, pisao je
A. Solenjicin, treba da razmiljamo kako se iupati iz razvalina,
ali i melanholije iji se korijeni nalaze u tekoi da se apsorbira
prolost i u zabrinutosti koju izaziva neposredna budunost. Velike
iluzije su skupe, krivotvorile su stvarnost. Od njih se zaluivalo
i stradalo. Komunizam je kao sloena pojava i dovreni proces
postao predmetom istraivanja. Historijska nauka je po definiciji
skeptina i kritina. Nema vjeite naune paradigme. Raspad
ideoloke paradigme utjecao je, s razliitim intenzitetom, u postjugoslavenskim zemljama, pa i u Bosni i Hercegovini, i na tematske,
metodoloke i razne sadrajne prevrate u memoriji, sporenja
razliitih zajednica pamenja, preispitivanje dotadanjih prouenih
problema i preoblikovanje vie slojeva historijske svijesti.
Okrugli sto o staljinizmu, to pokazuje i ovaj zbornik, bio je
jo jedna prilika da se uoi s kakvim se sve prateim preprekama
i iskuenjima suoavaju bosanskohercegovaki naunici kada se
bave ovakvim, irim, vanbosanskim temama, mahom izolirani i
udaljeni od primarne arhivske grae van BiH, ali i od one zatiene
u njoj (arhivi MUP-a), novijih historiografskih saznanja, od
objavljenih izvora i djela iz postjugoslavenskog perioda. Opstale
su zato, u izvjesnoj mjeri, i prepoznatljive, selektivne tendencije,
iz vremena kontrole misli, pretoavanja politikih u naune
stavove, zamki ideolokog monolitnog jednozvuja, kada je i
historiografija bila znaajan kreator ideologije, uz ponavljanje
odbrambenih stereotipa i vrijednosnih stavova koje je vrijeme
286

PREGLED

manje-vie relativiziralo ili demantiralo, bez obzira na to to nauka,

pogotovo ona historijska, ne poznaje niti priznaje zatamnjene
stranice, konsenzuse, arhivirane i ideologizirane istine.
U prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji
nisu postojali cjeloviti dokumenti o radu najviih dravnih i partijskih
organa, izuzev donekle Skuptine. Brojni dokumenti i zapisnici o
radu saveznih organa ili ne postoje ili su ifrirani, skraeni, odnosno
bili su znani i razumljivi samo onima koji su u njima uestvovali. Bez
uvida u najvanije izvore ne moe se doi do struno zasnovanih
studija. Sklonost da se demantira ili potiskuje teret vlastite prolosti
doprinosi devalviranju historije. Sistematska brisanja segmenata
neslavne prolosti nisu u nauci neka novost. Zaboravljalo se,
napisao je svojedobno Branko Petranovi, da se istorija ne sme
ideoloki upotrebljavati i zloupotrebljavati, da se prolost ne
moe potisnuti, ukinuti, zabraniti, jer kad-tad provaljuje, da se ne
mogu tabuisati najosetljivije teme istorije i nedogledno odlagati
analiza i tumaenje najneprijatnijih i najtugaljivijih pitanja. Bez
znanja nema ni vrijednosnih sistema.
Problematino je jednoznano svoenje historijskog totaliteta
na samo jednu dimenziju. Rasprostranjena praksa da se za sva
nedjela okrivljuje i osuuje samo Staljin ne upuuje dovoljno na
pouke o opasnostima utopijskih zamisli i sistema, niti o odgovornosti
pojedinca. Osim starih, manihejskih ocjena sukoba 1948. godine,
da je, primjerice, razlaz Tita i Staljina zapoeo jo prije Drugog
svjetskog rata, kako je bolje jedan otok Goli otok nego arhipelag, na ovom skupu iznoena su i drugaija, deideologizirana
vienja. Za razumijevanje sovjetsko-jugoslavenskog sukoba 1948.
treba svakako, to je i ukazano od nekih autora, imati u vidu i
rezultate postjugoslavenske, kao i postsovjetske ruske historiografije,
posebno istraivanja Leonida Gibijanskog. U SSSR-u se, naime,
historija sukoba 1948. kratko analizirala samo u povjerljivim
informativno-analitikim materijalima, koje su u doba Staljina
povremeno pisali u sovjetskoj Akademiji nauka za Centralni
komitet KPSS na njegovu narudbu. Publikacija istraivanja koja
se tie sukoba bila je dozvoljena tek 1988. godine.
Po novijim istraivanjima ruskih historiara, sovjetsko-jugoslavenski sukob 1948. ni izdaleka ne izgleda kao proces zapoet
PREGLED

287

jo za vrijeme Drugog svjetskog rata, koji je dovodio do komplikacija kako tokom rata tako i nakon njega. U ocjenama politike
KPJ, iznesenim u analitikim materijalima nastalim u aparatu
CKSKP (b) nakon zavretka rata, sve do 1948. nije bilo kritikih
primjedbi, nego su to bile, maltene, slavopojke. Sve do poetka 1948.
po sovjetskim ocjenama Jugoslavija je bila na prvom mjestu
meu istonoevropskim narodnim demokratijama kao zemlja
koja prednjai na putu stvaranja komunistikog reima i prelaska
na kolosijek socijalistike izgradnje. Kremlj je smatrao da ona
vrsto stoji uz SSSR, da odluno slijedi njegovu politiku na
meunarodnoj sceni, igra ulogu bedema te politike na Balkanu.
Kao jedan od uzroka sovjetsko-jugoslavenskog spora sukoba
hegemonistikih aspiracija Kremlja sa specifinim interesima
komunistikog reima Jugoslavije, navodi se neslaganje izmeu
tenji ovih dviju drava oko problema odnosa Jugoslavije s
Bugarskom i Albanijom, te pitanja eventualne federacije na
Balkanu i ambicioznog Titovog politikog liderstva na Balkanu.
Neki ruski autori smatraju da je Kremlj krajem 1947. i poetkom
1948. odluio da provoenje politike nacionalnih puteva ka
socijalizmu u zemljama istone Evrope zamijeni uvoenjem
jednolinosti prema sovjetskom uzoru, pa je, po tim navodima,
spor sa Jugoslavijom iskrsnuo upravo kao dio takvog plana.
Pobjeda SSSR-a u Drugom svjetskom ratu i jaanje Staljinovog kulta uz medijsku euforiju o uspjesima i napretku komunistikog raja uzdignut e staljinistika vienja razvitka socijalizma
i internacionalizma na nivo religijskih vjerovanja. Od zaostale zemlje
napravit e svjetsku i nuklearnu silu. Jugoslavija se nije otrije
konfrontirala sa SSSR-om, ali je znala ignorirati ili modificirati
poruke iz Moskve, to je bio jedan od vidova njenog dravnog
subjektiviteta. Razne manifestacije nezadovoljstva, incidentne
situacije i naini njihovog razrjeenja, prilagoavanja ili izmjene
rjeenja o tome uvjerljivo govore. John M. Cabot, otpravnik
poslova amerike ambasade u Beogradu, u julu 1947. izvjetavao
je vladu u Washingtonu: Jugoslovenski komunizam ve sada
pokazuje znakove odstupanja od ruskog, uprkos svome poloaju
ljubimca i osnovne slinosti rase i politike tradicije Premda su
partizani u velikoj mjeri inspirisani i voeni od strane komunista,
288

PREGLED

predstavljaju ipak jednu vrlo heterogenu grupu. Postoje jasne razlike

miljenja meu njima, mada su veoma diskretne. Vjerovatnije je da
e efikasna opozicija protiv sovjetske dominacije doi iz partizanskih redova, nego iz redova opozicije. Neizbjeni su sukobi
interesa sa Rusijom, i snani nacionalizam ove zemlje mogao bi
da odigra odluujuu ulogu kad bi se pojavila neka akutna situacija.
Historija je jedna, ali su njene interpretacije razliite. Sovjetski
odnos prema Jugoslaviji bio je dio ope politike strategije Kremlja,
a taktika i promjene oblika djelovanja primjenjivane su prema
vanjskim i unutranjim prilikama. Tokom ovog sukoba koji je razotkrio ne samo nalije staljinizma, degenerativne procese u SSSR-u,
karakter unutranjeg bia koji je odreivao velikodravnu politiku
Kremlja u meunarodnim odnosima, koritena su, uporedo i istovremeno, razna sredstva pritisaka, pomjerajui teite prema toku
dogaaja. Osnovni princip sovjetske strategije manifestirao se u
stalnom reproduciranju optubi protiv jugoslavenskog rukovodstva.
Promjenom metoda i napadanih taaka teilo se da ovaj hladni rat
bude trajan, da odrava atmosferu napetosti i psiholoki djeluje na
Jugoslaviju i njen dravni vrh.
Jugoslavenska pobuna 1948. protiv sovjetske despotije nije
prevazilazila granice socijalizma, ve se koncepcijski ticala pitanja
ko zna ta je pravi socijalizam i ko e uspostaviti njegovu autentinu
praksu saglasnu socijalistikom ideo-idealu. KPJ je decenijama,
prije toga, odgajao svoje lanstvo da voli i slavi SSSR i Staljina.
Odjednom se onda dolo do toga da se ne smije javno rei ruski
krompir. KPJ se 1948. opredijelio za historijski proboj. Ideoloki
drogirano lanstvo trebalo je hitro prebaciti na drugi, kritiki kolosijek
razmiljanja. Neki su to nazvali operacijom bez anestezije, jer
se radilo o progonu kadrova koje je vlastita partija u prethodnom
periodu indoktrinirala u duhu staljinizma. Odvijale su se prave drame,
sa dalekosenim posljedicama.
U partijskoj organizaciji pri Vladi NRBiH i aparatu Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH mnogi su bili u dilemama i moralnim
lomovima. Oko 450 komunista u BiH se kolebalo ili se izjasnilo
za Rezoluciju IB-a, jo u toku upoznavanja s njenim sadrajem.
Takav stav su zauzela i tri ministra u Vladi NRBiH. U Beogradu je
7. jula 1948. odrana 38. sjednici Politbiroa CKKPJ, kojoj su prisusPREGLED

289

tvovali i lanovi Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH. Rezultirala

je time da su u republiko-partijskom rukovodstvu BiH, nakon
prethodnog izjanjavanja nekih njegovih lanova za Rezoluciju
IB-a, uvidjeli pogreku, promijenili odluku i podrali partijsku
liniju CKKPJ. Senija Milii, analizirajui teka previranja u
dravno-partijskom vrhu BiH, smatra da je potpuno irelevantno
ta je ko govorio na spomenutoj 38. sjednici Politbiroa, ili kako
se ponaao: Bitna je injenica da je partijsko rukovodstvo BiH
uvidjelo greku, da se pokajalo, te da im je oproteno. inom
pokajanja CKKPJ je dobio potpuno lojalno rukovodstvo republike
u kojoj nije eljelo problema Amnestirano rukovodstvo je sve
protivnike reima strpalo u isti ko i s njima se razraunalo ne
birajui metode. Razmjere svega onoga to se zbivalo u BiH tog
vremena, na razliitim nivoima, posebno iz ugla obinog ovjeka,
jo uvijek se samo naziru i nasluuju. Izet aboti u svom radu navodi
kakve su sve teke posljedice bile u BiH vezane za propali model
kolektivizacije sela i projekt seljakih radnih zadruga, kada su bivi
zadrugari postali jedna od najugroenijih kategorija stanovnitva.
Sovjetska predvianja da se Jugoslavija nee moi odrati
izolirana i bojkotirana od socijalistikog lagera, da e ugled i utjecaj
SSSR-a kao i mitizirana linost Staljina i njegova autoritativna
politika na aktiviranje zdravih snaga, na koje se permanentno
raunalo i pozivalo, nisu se obistinila. Jugoslavensko rukovodstvo,
po kasnijim priznanjima onih koji su ga 1948. napadali i osuivali,
ipak se nije dalo slomiti. edo Kisi u radu o francuskim intelektualcima i jugoslavenskom otporu staljinizmu citira ana Kasua,
pisca, jedne od vodeih linosti Pokreta otpora u Francuskoj tokom
Drugog svjetskog rata, da postoje u historiji kritini trenuci kada
se postavlja nekakva esencijalna dilema. U takvim okolnostima
nije uopte re o tome da se izabere jedna stvar, jedna partija,
jedna doktrina, da se zaeli pobeda jedne grupe nad drugom, ve
da se shvati da je jedna savest rekla NE svemu onome to joj se
inilo suprotno pojmovima pravde i istine.
Mjesec dana nakon odravanja Petog kongresa KPJ, jugoslavenska tampa je, pak, stupila u propagandnu kontraofanzivu.
Prvo je utjecajna Borba krenula u napad, naelno 21. jula 1948.,
objavljivanjem uvodnika Pojaajmo budnost u borbi za vrstinu
290

PREGLED

partijskih redova, a potom nastavila konkretno, navoenjima

imena i izvrenih neprijateljskih djela, pojaavajui svakodnevno
intenzitet napada. Uvela je i zasebnu rubriku Protiv kleveta i
dezinformacija, pravi arsenal propagandne municije. Neprijatelji
iz inostranstva lau, kleveu, dezinformiraju, a njihove pristalice
u Jugoslaviji su izdajnici, kukavice, slabii, nemoralne linosti,
pijuni, frakcionai, ambiciozni bolesnici. Informbiro je oznaen
za nacionalnu izdaju, petu kolonu, kontrarevolucionarnu
agenturu. Adnan Velagi, predoavajui rezultate svoga istraivanja
o refleksijama sukoba Informbiroa i KPJ na podruju Hercegovine,
iznosi da je i u Hercegovini, pored primjene represivnih mjera,
kompletan medijski sistem propagande i informiranja stavljen u
slubu razbijanja razliitih oblika kontrarevolucije. Tokom ovog
perioda idejno-politikog zemljotresa, mutantnog zaokreta, politikog
laviranja i taktiziranja, suzbijanja ideoloke izme jaala je i pozicija
dvaju najsnanijih drutvenih stupova: vojske i policije. Radilo se
o osiguranju odbrane zemlje i spreavanju djelovanja neprijateljski
nastrojenih grupacija pod sovjetskim utjecajem. UDBA, koja je, po
nekim navodima, imala ak oko dva miliona informatora, izazivala
je sveopi strah. On je dugorono postao sastavnim dijelom ivljenja,
preivljavanja, uvlaio se u due obinih ljudi. Beogradska Republika objavila je u aprilu 2005. da je samo Sluba dravne bezbjednosti (SDB) u Srbiji imala preko 2,8 miliona dosjea. Jedan
njemaki istraiva napisao je da se moraju bezbrojni dokumentarni
i drugi dokazi poniavanja, uniavanja, ak kriminalnog tretmana
sopstvenog stanovnitva jasno i trajno podii do nivoa kritike
savremene svijesti. Kada jedno drutvo misli da pokopa prolost
time to odbije da se suoi sa sobom, to pokopava i same etike
vrijednosti koje to drutvo treba.
KPJ je 1948. proklamirala politiku raskrinkavanja, bojkotiranja izdajnika, trockista i agenata svih boja. Uasni Dahauski
procesi u Sloveniji bili su jedan od takvih primjera dokazivanja
pravovjernosti pred prijeteim optubama Istoka. Zbog opasnosti
od unutranjeg pua ili vanjske invazije, paranoidne represije i
ideoloke izofrenije, vrena je izolacija pristalica IB-a. Tarik
Haveri u svom radu konstatira da se esto mora izabrati izmeu
loeg rjeenja i nekog koji se ini mnogo gorim, ukazujui da u
PREGLED

291

ocjenjivanju tamnih aspekata jugoslavenskog otpora staljinizmu

jo uvijek vrijedi nauk koji je lapidarno formulirao Anto Rategorac,
jedan od isljednika iz logora: Da nije bilo Golog otoka, cijela
Jugoslavija bila bi Goli otok, zavravajui metaforom da je, u
trenutku kada su mogunosti koje je nudila epoha bile sasvim
suene, trebalo izabrati izmeu jednog otoka i cijelog arhipelaga.
Denis Beirovi, pak, smatra da je neupitna pravedna borba
jugoslavenskih komunista za ouvanje nacionalne neovisnosti,
ali i ukazuje na injenicu da je bilo represivnog pretjerivanja u
jugoslavenskim zatvorima, poput Golog otoka, koji predstavlja
crnu mrlju u historiji socijalistike Jugoslavije. Pravni poredak
politikog sistema bio je u slubi ideolokog monopola. Bilo je
oito da se nekanjeno ne ide protiv ritma sredine. Pravni eksperti
smatraju da se o bitnim osobinama jedne epohe, i ne samo nje
nego i njenih historijskih korijena i projekcija, moe uspjeno
suditi i na osnovu pozitivnog prava i pravne patologije politikih
sudskih procesa. Nema politike moi bez kontrole arhiva, ako
ne i pamenja.
Sukob jugoslavenskih komunista sa Staljinom i zastraujuom
koalicijom IB-a imao je vie nivoa. Na vanjskom planu to je bila
odbrana nezavisnosti zemlje od velikodravnih sovjetskih pretenzija.
Na ideolokom planu to je odbrana prava na nacionalni komunizam,
ali uz zadravanje sutine sovjetske formule: monopola Komunistike partije Jugoslavije. Nerzuk urak u svojoj diskusiji ustvruje
da je komunistika ideologija bila sredstvo ruskog imperijalizma,
te da je korektno, nakon 60 godina od Titovog sukoba sa Staljinom,
priznati da je taj sukob u osnovi bio nastavak oslobodilakog rata
protiv novog zavojevaa, ali i poetna taka antistaljinistikog
staljinizma, ime je povijesni znaaj otpora Brozovih komunista
azijatskom despotizmu u dobroj mjeri relativiziran. Zbornik
Istorijsko ne staljinizmu, uz razliita promiljanja, skidajui dijelom
tabue sa sloenih historijskih pitanja, upuuje, uz vee angairanje
naunih institucija, na potrebu odravanja slinih skupova, o
bitnim deiodeologiziranim temama iz novije historije i preispitivanjima prethodnih naunih rezultata, to je Bosni i Hercegovini
itekako potrebno.

292

PREGLED

U svim krizama u Jugoslaviji nakon 1948. postavljalo se i

pitanje da li bi moda bilo bolje da se vratimo na stare staze. Sva
drutva imaju kontradiktorne tendencije: da se ne promijene i da
napreduju. Dogmatske osobine, prema istraivanjima psihologa,
karakteriziraju centralna uvjerenja o apsolutnom autoritetu i
ispravnosti vlastitih ubjeenja, otpornih na promjenu. Nosioci
takvih uvjerenja su neosjetljivi na logike dokaze, ne uoavaju
jasne kontradikcije izmeu razliitih elemenata vlastitog sistema.
to je dogmatizam izraeniji, vei je stepen poricanja injenica
prijeteih po sistem. Dogaaji i injenice koje odstupaju mijenjaju
se i reinterpretiraju tako da se to vie uklope u postojei sistem.
Multiperspektivnim metodom se pokazuje i injenica da su
u prijelomnim i turbulentnim historijskim dogaanjima drutva
podijeljena, da uvijek postoje koncepcije razliitih rjeenja. Iz svake
historijske situacije ima vie alternativa. Dio elite koji donosi
odluke, ustvruju naunici, snosi odgovornost za izbor pravca za
koji se opredijelio. U rekonstruiranju historijskih zbivanja mora
se voditi rauna o onovremenom odnosu snaga i stvarnim
pokretaima historijskih procesa. Kritika historija ne slavi, ve
detronizira, iako je, doista, lake vjerovati u stare nego prihvaati
nove istine. U jeku krize i raspada jugoslavenske dravne zajednice,
meu prvima, zahladnjeli su odnosi meu historiarima. Zadatak
nauke ostaje otkrivanje interesa koji deformiraju istinu o prolosti,
uz prakticiranje multiperspektivnosti u pristupu sloenim pitanjima.
Moderni naunik, kritian prema slubenim verzijama prolosti,
mora, svjestan da ono to se zbilo ima vie perspektiva, uz prihvaanje legitimnosti drugaijeg miljenja, dosegnuti kompetencije
multidisciplinarnog pristupa ako eli da njegova misija imao smisao.

PREGLED

293

UDK 342.5 (049.3)

Senadin Lavi

MULTIVERZUM VLASTI
MULTI-UNIVERSE OF AUTHORITY

Saetak
Tekst je prikaz knjige Esada Zgodia, Multiverzum vlasti, FPN,
Sarajevo, 2009.

Summary
The text is a review of Esad Zgodics book Multi-Universe
of Authority, Faculty of Political Science, Sarajevo, 2009

Esad Zgodi je posebna spisateljska figura politoloke i

kritiko-socijalne misli u dananjoj Bosni i Hercegovini. Napisao
je i objavio vie od dvadeset knjiga, to je u svakom pogledu
posebno obogatilo nau znanstvenu i kulturnu javnost, no nije
rije samo o tome. Zgodi sa svakom novom knjigom stavlja
pred sebe i nove izazove odabire temu i problem koji nije u
znanstvenim istraivanima prethodno elaboriran ili na cjelovit
nain istraen. Ta njegova crta inovativnosti esto se ne razumije
i ne primjeuje, tako da je znanstveni rad koji se prezentira od
profesora Zgodia katkad krivo tumaen. U tom odabiru problema
istraivanja Zgodi u njegovoj eksplikaciji daje svoju crtu ili misao,
a to je ipak znak interpretacijskog dostignua i relevancije autentine
avanture miljenja.
Sposobnost da se iznalaze posebne teme od opeg interesa
nije stvar sluajnosti, ve neumornog i detaljnog rada na literaturi,
PREGLED

295

to se moe primijetiti u Zgodievim tekstovima. Na taj nain se

demonstrira za tromu, lijenu i nematovitu svijest prenositelja
tuih znanja da se moe izgraditi i vlastita znanstvena pozicija u
mnotvu razliitih i slinih pristupa odreenom broju istraivakih
problema. Zgodi znade, pak, da bez miljenja nema pristupa u
nauku, pri emu se relevantno dezavuira savremena povrnost,
arlatanstvo, proizvoljnost i neodgovornost u znanstvenom radu.
Miljenje koje Zgodi demonstrira potjee iz jasno definiranog
kritiko-emancipatorskog izvorita novijeg doba, koje se moe
pozivati na Spinozu, Voltairea, Kanta, Hegela, Marxa, Nietzschea,
Horkheimera, Adorna, Marcusea, Althussera, A. Blooma, Schndelbacha i mnoge druge u naem dobu. Ovo miljenje pripada prosvjetiteljskoj vjeri da se moe poboljati ljudski svijet.
Kakva to pitanja postavlja Zgodi u novoj knjizi Multiverzum
vlasti? Radi se, prije svega i posebno, o pitanju vlasti! ta se to deava
s vlau u naem savremenom dobu? Imamo li pritom neki siguran,
jednoznaan i univerzalan odgovor? Da li se uvid F. Zakarije da
ivimo smrt vlasti moe u cijelosti prihvatiti u dananjoj situaciji
katastrofinog diskursa i dezavuiranja demokratije? Dvadeseti
vijek, kae Farid Zakarija, obiljeila su dva iroka toka: regulacija
kapitalizma i deregulacija demokratije. Oba eksperimenta su otila
predaleko. Oni su bili razumna rjeenja za probleme tog vremena,
neregulirani kapitalizam i oligarhiju...1 Oito je da proces demokratizacije ide mnogo ire od njegovog vezanja za politiku. Njime
se, naime, rue nametnute hijerarhije, otvaraju zatvoreni sistemi,
ponitavaju stare oligarhije, pritisak masa raste otkad su stupile
na scenu povijesti kao subjekt demokratskog sistema itd. Zato
govorimo da ivimo u demokratskom dobu. Zgodi za potrebe pripremanja platforme za likove ili natuknice nove kratologije propituje
katastrofini diskurs, apokaliptiko-armagedonski duh unutar
prie o Untergangu Zapada, starenje kulture, rasulo vrijednosti,
samoubistvo Zapada, dogmatiku neoliberalizma, ideologiju laissezfairea, merkantilistiki fundamentalizam, krizu liberalizma, neizvjesne perspektive demokratije...
1

Farid Zakarija, Budunost slobode. Neoliberalna demokratija kod kue

i u svijetu, Beograd, 2004, str. 223
296

PREGLED

Unutar politologije postoje razliiti metodoloko-epistemoloki

pristupi drutveno-politikoj zbilji. Meu njima najee se spominju
sljedei pristupi: biheviorizam, racionalni izbor, institucionalizam
(novi institucionalizam), feminizam, marksizam, interpretacionizam
i normativizam.2 Zgodi se poziva na ove pristupe koje posebno
elaboriraju D. Marsh i G. Stoker, pratei marginalizaciju institucionalizma u politologiji, ime je oslabljen njen spoznajni interes za
fenomen vlasti. Preferiranje novog institucionalizma u politolokim
pristupima drutvenoj zbilji i znanstvenim istraivanjima dovodi
do vraanja digniteta fenomenu vlasti u politologiji kao znanstvenoj
disciplini. A vraanje institucionalnom diskursu unutar politologije
omoguava autoru da ukae na multiverzum vlasti.
Zgodi pokuava da prati likove vlasti, njene transformacije
kao u hegelijanskoj fenomenologiji, bez obzira na to to izvjesni
likovi vlasti nisu formalno institucionalizirani, to nemaju zasebnu
organizaciju i egzekutivu.3 Tako se pokazuje da pitanje o vlasti
Zgodi ustvari postavlja kao pitanje o novoj kratologiji koja bi trebala
korespondirati s novom historijskom situacijom. Uvid da je
potrebno uletjeti u prazan prostor koji se pojavljuje u savremenom
svijetu politike, a koji jo nije precizno odreen vokabularom,
daje autoru prostor za imaginativno igrite u kojem se pojavljuje
itava skupina natuknica koje nam otvaraju galerije inovativnog
duha promiljanja kratologije znanosti o vlasti. Budui da govorimo, kae Zgodi, o historijski nepoznatim oblicima i sadrinama
vlasti to i smatramo da je tradicionalna politologija vlasti insuficijentna: zato hoemo dati prilog utemeljenju inovirane kratologije
u mnogim aspektima i vanim uvidima nove znanosti o vlasti,
ali ovdje oblikovane iz horizonta destruktivnih konzekvencija savremenog multiverzuma vlasti na samu liberalnu demokratiju.4
ta je to nova kratologija za koju Zgodi pledira u svojoj knjizi?
Autor e poduzeti opsene analize odnosa drave, moi, vlasti, sile,
dravnog vrenja vlasti, dominacije, nasilja i drugih fenomena
2

David Marsh, Gerry Stoker, Teorije i metode politike znanosti, FPZ,

Zagreb, 2005.
3
Esad Zgodi, Multiverzum vlasti, FPN, Sarajevo, 2009, str. 9.
4
Ibidem, str. 27.
PREGLED

297

socijalnog ivota ljudi, koristei se pritom relevantnim autorima

i njihovim pogledima na sloena pitanja. Zgodi podrazumijeva
da je vlast umijee, da vlast nije puka primjena sile, moi ili
dominacije nad nemonima ili potinjenima, jer multiverzum
vlasti figurira unutar multiverzuma politike kao realpolitike.5 U
drugom poglavlju knjige Panorama vlasti i demokratije Zgodi,
prvi put kod nas na jednom mjestu, eksplicira pojmovnik likova
vlasti koji se u inoviranoj kratologiji ne mogu vie zanemarivati ili
se vie ne moe glumiti da ne postoje. Spisak tih pojmova je sljedei:
antropokratija, aristokratija, autokratija, biokratija, birokratija,
demonokratija, egokratija, etnokratija, eurokratija, falokratija, genotokratija, gerontokratija, GMO-kratija, hijerokratija, hipokritokratija,
hristokratija, ideokratija, kleptokratija, korporokratija, kosmokratija,
kriptokratija, medijakratija, mediokratija, meritokratija, militokratija,
monokratija, nekrokratija, nomokratija, ohlokratija, partitokratija,
plutokratija, politokratija, pornokratija, scijentokratija, sociokratija,
statokratija, talasokratija, tehnokratija, teledemokratija, telekratija,
teleokratija, teokratija i videokratija.6 Ovaj nesvakidanji vokabular
je dijelom poznat i ve se mnogi pojmovi koriste u znanstvenim
ili svakodnevnim diskursim, no pojavljuju se novi pojmovi koji tek
trebaju postati dijelom naih jezikih igara. Ovim je Zgodi
prezentirao vlastitu kreativnost i znanstvenu inovativnost, podario
je naoj znanstvenoj i jezikoj zajednici rijei koje misle i pojmljuju
odreene pojave, stanja, radnje, ponaanja ili procese u kojima se
svakodnevno nalazimo.
U treem poglavlju Zavrna razmatranja Zgodi se poziva
na Sloterdijkov izrijek iz knjige Srdba i vrijeme (Zorn und Zeit)7
koji glasi uli smo u eru u kojoj ne postoji sabiralite gnjeva sa
svjetskom perspektivom. Moemo li se pozivati na neki utopizam
koji bi nas uvao od pesimistikih anticipacija unilateralne koncepcije
vlasti i predstave o njenom suverenitetu i jednoznanosti? Postoji
li neki izlaz iz labirinta multiverzuma vlasti? Oigledno je da
5

Ibidem, str. 51.

Ibidem, str. 63-517.
7
Peter Sloterdijk, Zorn und Zeit. Politisch-psychologischer Versuch, Suhrkapm, Frankfurt am Main, 2006.
6

298

PREGLED

Zgodi poslije predstavljanja mnotva likova vlasti ne moe vie

ostati na tradicionalnoj odredbi kratologije i zanemariti vanost
borbe graanstva u okvirima demokratskog sistema za ograniavanje
moi i razliitih oblika vlasti. Multiaspektnost vlasti, s kojom smo
danas suoeni, sasvim je povezana sa svjetsko-povijesnom scenom
u kojoj vie ne postoji organizirana radnika klasa ili neka komunistika avangarda, socijalistike revolucionarne radnje i promjene
sistema... Zgodi dolazi do bitnih antinomija i paradoksalnih pitanja
naeg doba kakva su emancipacija, sloboda i prosvjetljivanje graana
irom svijeta od svih oblika neopravdane moi i nekontrolirane vlasti.
Pritom Zgodi znade da vlast u sebe ukljuuje i odustajanje od
prosuivanja, to jest sama vlast podrazumijeva gubitak racionalnosti. Mnoga pitanja izazivaju vrtoglavice, no jedna ideja na
terenu stvarnog ivota potie djelovanje. To je ideja o humanistikoj
politici emancipacije svih, a ne ovih ili onih, ljudi irom svijeta.
Vjerovatno e ideje humanistike politike u svijetu poruene vjere
u prosvjetiteljstvo i ljudski razum biti novi putevi znanstvenih
istraivanja profesora Zgodia.

PREGLED

299

UDK 005.44 (049.3)

efik Barakovi

MEUNARODNI NAUNI SIMPOZIJ

IDENTITET I GLOBALIZACIJA
INTERNATIONAL SYMPOSIUM
IDENTITY AND GLOBALIZATION

Saetak
Tekst je izvod iz obraanja povodom naunog simpozija s
meunarodnim ueem Identitet i globalizacija, koji je odran
u Zenici od 18. do 20. decembra 2008. godine u organizaciji
Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici.

Summary
This is an excerpt of a text presented at the international
symposium Identity and Globalization, organized by the Zenica
Faculty of Law, and which took place in Zenica, December 18 20,
2008.

Temom Identitet i globalizacija zasigurno je postavljen

jedan od krucijalno aktuelnih i jedan od najkompleksnijih fenomena
politikog i drutvenoteorijskog ivota dananjice. Iz tih razloga
ova tema zasluuje ozbiljnu istraivaku i naunu panju, posebno
ako se zna da svojim graanskim realitetom GLOBALIZACIJA
ne ostavlja postrani nijedan od segmenata savremenog politikog,
ekonomskog i najireg drutvenog ivota.

PREGLED

301

Svjetski graanski poredak dospio je u odsudnu fazu procesa

globalizacije! Odrediti i potpunije definirati pojam, prirodu i
karakter globalizacije u datim graansko-politikim i historijskim
uvjetima podrazumijeva takoer osiguranje vie mogunosti da
postojea dravno-institucionalna struktura mjerodavno pronae
za sebe osnovu primjereno adekvatnog mjesta ako se hoe optimalno
mjesto u savremenoj svjetskoj stratifikaciji.
Sagledavati globalizaciju, initi je predmetom naune analize,
naunog ispitivanja, izazov je i iskuenje najvieg ranga iz razloga
to se jednom delikatnom fenomenu bez presedana, i ivotnopolitiki i ekonomski, postavljaju naune odrednice. Relevantno
osvijetliti savremena nemilosrdna zbivanja i svjetskohistorijske
tendencije, kontinuirane procesom globalizacije, istodobno znai
stjecanje prethodnog preimustva da se apokaliptino porazan
utjecaj ovog procesa neutralizira ili postavi u odreene prikladnije
i zahvalnije okvire.
Kljuna determinanta prethodno omoguavanih graanskih
politikih odnosa izraena je u injenici konkretno identificiranog
subjekta, nosioca relevantno odreenih, planiranih, donoenih i provoenih odluka. Slijeenje tih odluka odvijalo se pravcem regulatornog uvaavanja racionalnih principa i kriterija, a odreene
krajnje okolnosti mogle su da opredijele ili dovedu da se u postupcima instrumentalno posegne za mjerama iji karakter ne
suplementira racionalnost. Jasno je da racionalni graanski kriteriji,
odreujui primarno tok i funkcije graanskih ekonomskih,
politikih i drutvenih odnosa, dospijevaju do naina stvorenog
ambijenta, koji ne samo da je podozriv prema tim kriterijima
nego njihovo mjesto i utjecaj onemoguava time to im rekonvalira
vaenje, time to im pomjera takozvani primjenjivi legalitet, do
same njihove suspenzije, tradirano odreivane POJMOVIMA
kriza, recesija i sl.
U prethodnim stadijima graanskog privrednog, drutvenog
i politikog razvoja znai stvarni je ambijent mogao da ispostavlja
stanja neprijemiva, nenaklonjena za poredak eljenog intenziteta
racionalno strukturiranih interesa.
U savremenom graanskom legitimitetu, njegovi intenzivirani
stupnjevi razvijane tendencije doveli su do nivoa priskrbljenja moi,

302

PREGLED

odnosno premjetanja u iskljuivu funkciju sebe same odranja.

Tim pravcem zadobijena samostalnost moi, preinaena,
dakle, u funkciju jednog odranja, postavlja se, snagom zadobijene
vanosti i nametanja, u neprikosnoveni objektivitet.
U ovom pozicioniranju mo se legitimira i postaje faktorom
ekskluzivne integracije, diktiranja i posredovanja graanske klime
politikih, historijskih i drutvenih odnosa.
Temeljem obuhvatnog podreivanja globalizacija, kao modus
vivendi graanskog poretka, posredovana je i uzdignuto dinamizira
sfere brojnih ogranienja, graanskih faktikih struktura, ideolokih
konstitucija i teorijskih konstrukcija. Njen praktini napredak
stvara sebi prostor, praen je, odnosno nuno proizvodi interesna
suprotstavljanja, pogotovo produbljivanje razdiobe onog javno
deklariranog poeljno utvrenog, a u kontekstu jaanja, dobijanja
na snazi onog latentno graanski djelujueg, kojemu upravo fiksirano
deklarirane forme hoe, trebaju, mogu ili tee instrumentalno
sluiti u podreivanju i usmjeravanju.
Ovim putem i sredstvima globalizacija potie imaginativnu
racionalnost, zadobijajui obiljeja i svojstva tutora, a koji unutar
ovako prireenih uvjeta praktino namee ili prinuuje da dominirajui principi grade ambijent, da se neumitno, besprijekorno
prosljeuju i nametnute funkcije podravaju.
Globalizacija je povrh svega sveobuhvatan i centripetalan
fenomen, koji svojom graanski legitimiranom nadreenou strukturira mjesto dravno-nacionalnoj institucionalizaciji u graanskom
svjetskohistorijskom okviru i razvoju politikih, ekonomskih i
opedrutvenih odnosa.
Odgovorno iznosimo da pojedine epohe historijskog razvoja
postavljaju ne samo zadatke koje treba i koji se mogu odgovarajue
rjeavati nego odreuju i mjesta ovog rjeavanja, iz ijeg okvira
se razvija i ispostavlja mogunost da se meritorno raspravlja, dolazi
ili dopire do odgovora na prispjela svjetskohistorijska pitanja,
proturjeja i probleme.

PREGLED

303

UDK 005.44 (049.3)

Demal Najetovi

MEUNARODNI NAUNI SIMPOZIJ

IDENTITET I GLOBALIZACIJA
INTERNATIONAL SCIENTIFIC SYMPOSIUM
IDENTITY AND GLOBALIZATION

Saetak
Tekst je osvrt na meunarodni nauni simpozij Identitet i
globalizacija, koji je odran u Zenici od 18. do 20. decembra 2008.
godine, u organizaciji Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici.
Kljune rijei: identitet, globalizacija

Summary
The text is a review of the international scientific symposium
Identity and Globalization held in Zenica from 18 to 20 December
2008 and organized by the Faculty of Law in Zenica.
Key words: identity, globalization

Danas su u svijetu evidentne tekoe i razliiti pristupi u

definiranju pojma globalizacija. Pojedine naune discipline,
definiranjem ovog pojma, preferiraju svoje vlastito gledite, pa
se, u tom smislu, pojam globalizacije esto pojavljuje kao iri
pojam koji obuhvata ue naune termine. Tako, naprimjer, ekonomija
unutar svojih odreenja operira terminima kao to su trgovina,

PREGLED

305

novac, korporacije, bankarstvo, kapital; politologija ga razumijeva

u kontekstu upravljanja, rata, mira, reima itd.; sociologija ga vidi
u formi novih modela zajednice, sukoba, podreivanja, nadreivanja,
suprakorporacija...; komunikologija u vidu Interneta, a pravo vrlo
esto kao vid megapravne akulturacije.
Jasno je, stoga, da ovom pitanju treba pristupiti multidisciplinarno, jer zanemarivanje bilo kojeg njegovog aspekta uskrauje
nauno valoriziranje i relevanciju, odvodi u jednostranost ili
povrnost.
Na poetku ovog milenija rije globalizacija s razlogom zauzima
istaknutije mjesto. Rije globalizacija dolazi od global, to se
odnosi na sveukupnost, openitost. Globalan znai okrugao,
zaokruen, sveukupan, koji se odnosi na na cijeli planet, dakle
planetarni, svjetski. Otuda globus, kugla, dok je globalizacija proces
i tendencija savremene svjetskohistorijske situacije kljunog
organiziranja odreeno karakteristinih podruja.
Sociolog Christopher Chase-Dunn smatra da se termin globalizacija poeo koristiti krajem osamdesetih godina 20. stoljea.
Urlich Beck pie o osam tipova globaliteta. Prvi tip je gospodarsko-zemljopisni, a odnosi se na djelovanje transnacionalnih
korporacija, meunarodne trgovine i oplodnje finansijskog kapitala;
drugi je informatiko-tehnoloki; trei tip globalizma ogleda se u
prepoznatljivim univerzalnim problemima, kao to su ljudska prava
i demokratija. etvrti se ogleda u uspjeno globalnom kulturnom
prisajedinjenju; peti u policentrinoj svjetskoj politici, u kojoj uz
vlade djeluju i transnacionalni akteri; esti je u globalnom svjetskom
osiromaenju; sedmi u globalnom razaranju i unitavanje ovjekove
okoline; osmi, kako se istie, u transkulturnom konfliktu.
Evidentno je da u svijetu postoje dva meusobno suprotstavljena
stava o ciljevima procesa globalizacije. Prvi o globalizaciji govori
kao o jednom nunom procesu ekonomskog, politikog, socijalnog
i komunikacijskog brisanja granica nacionalnih drava, s ciljem
ostvarenja globalnih vrijednosti ljudske civilizacije, dok se drugi
stav moe podvesti pod kulturoloku nivelaciju koja ponitava
kulturoloku raznolikost i uspostavlja kulture/u monih.
Identitet, kao drugi, ali nikako manje vaan kljuni pojam,
nuno je vezan uz sagledavanje odnosa individualnog i kolektivnog
306

PREGLED

identiteta, pa ga, upravo zato, trebamo razmatrati zajedno s pojmom

globalizacije.
Naa je konceptualizacija da raspravu o ovoj temi treba
usmjeravati kroz sljedee podteme:
- politiko miljenje o identitetu,
- identitet i religijska saznanja,
- pravna kodifikacija identiteta,
- socioloko definiranje identiteta,
- globalizacija i antiglobalizacija,
- globalizacija i ljudska prava,
- globalizacija i Bosna i Hercegovina.
Prikaz tema i predavaa
U Zenici je u vremenu od 18. do 20. decembra 2008. godine,
u organizaciji Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici, odran
meunarodni nauni simpozij pod nazivom Identitet i globalizacija.
Uesnici simpozija bili su nauni radnici iz BiH, Slovenije, Hrvatske,
Srbije, Crne Gore i SAD-a. Aktivnosti na ovom simpoziju odvijale
su se prema sljedeem:
Dana 18. 12. 2008. godine izvren je prihvat gostiju i uprilieno
zajedniko druenje.
Dana 19. 12. 2008. godine odrana je ceremonija otvaranja
simpozija. Tom prilikom prisutnima se obratio rektor Univerziteta
prof. dr. Ekinovi Sabahudin. Nakon uvodnog izlaganja doc. dr.
efika Barakovia izlagao je akademik Muhamed Filipovi, a zatim
su slijedila izlaganja:
1. Prof. dr. sc. Slavo Kuki Sveuilite Mostar: Globalizacija
pro et contra
2. Matja Rihtari Univezitet u Kopru: Globalizacija
automobilske industrije
3. Dr. sc. Adnan Durakovi Univerzitet u Zenici: Globalizacija, organizirani kriminalitet, krizni menadment i voenje
sigurnosne politike
4. Dr. sc. Devad Drino Univerzitet u Zenici: Gradska
samouprava srednjovjekovne Bosne globalni uticaji ili
globalni fenomen?
PREGLED

307

5. Dr. sc. Stephen A. Jenkins Ameriki univerzitet u BiH:

Globalna bankarska kriza i BiH pogled jednog uesnika
6. Doc. dr. sc. Halid Kurtovi Univerzitet u Zenici: Globalizacijski procesi u svijetu i njihov uticaj na ekonomsku
politiku BiH
7. Doc. dr. sc. Rifet ogi Univerzitet u Zenici: Menadment
u uslovima globalizacije
8. Katarina tavli, Igor tavli Veleuilite u Poegi:
Utjecaj globalizacije kao glavnog obiljeja nove ekonomije
na regionalni razvoj
Nakon toga slijedio je rad po sekcijama.
SEKCIJA A
1. Prof. dr. sc. Izudin Hasanovi, mr. sc. Nermin Lopandi
Univerzitet u Tuzli: Globalizacija i suverenitet drave
2. Tatjana Rihtari Univerzitet u Kopru: Utjecaj kulture i
etike na pojavu mobinga u Evropskoj uniji
3. Doc. dr. sc. Halil Kala Pravni fakultet Kiseljak: Globalizacija i BiH
4. Mr. sc. Sabahudin ari Univerzitet u Sarajevu: Globalizacija, identitet i genocid
5. Mr. sc. Enis Omerovi Univerzitet u Sarajevu: Kriza
identiteta, globalizacija i terorizam
6. Aida Daferovi Univerzitet u Zenici: Privredni aspekti
globalizacije u BiH
7. Ale Habicht Telekom Slovenije: Telekom Slovenije na
tritima jugoistone Evrope
8. Muhamed Mujaki Udruenje mladih pravnika u BiH:
Fondovi Evropske unije kao perspektiva razvoja BiH

SEKCIJA B
1. Mr. sc. eljko Kaluerovi Univerzitet u Novom Sadu:
Ambivalentnost globalizacije
308

PREGLED

2. Bernard Harba Univerzitet u Zenici: Od razdjelovljene

zajednice ka mondijalizaciji svijeta
3. Mr. sc. Spahija Kozli Univerzitet u Zenici: Globalna politika i cyberspace
4. Emina Huseinspahi Univerzitet u Zenici: Globalizacija
prava
5. Mr. sc. Sabina Galijatovi Sarajevo: Globalizacija, univerzalizam i ljudska prava
6. Nezir Pivi Univerzitet u Zenici: Organizovani kriminalitet
i globalizacija
7. Maja Sahadi Univerzitet u Zenici: Pozitivni i negativni
aspekti globalizacije u odnosu na identitet pojedinca ili
drave
8. Alen Kristi Mostar: U procijepu zlopamenja i zaborava
religijska pamenja i nacionalni identiteti
9. Mevludin Dizdarevi Zenica: Evropske integracije i njihov
uticaj na religijski i kulturni identitet Bonjaka
10. Esmir Halilovi Univerzitet u Zenici: Muslimanski
identitet i savremeni izazovi
U veernjim satima izlagali su:
1. Doc. dr. sc. Demal Najetovi Univerzitet u Zenici: Pravo
odgoja i obrazovanja na maternjem jeziku u kontekstu
novog evropskog identiteta
2. Dr. sc. Zlatan Meki Univerzitet u Zenici: Evropska unija
kao jedinstvo raznolikosti
3. Dr. sc. Almin Dautbegovi Univerzitet u Zenici: Osvrt
na poloaj branioca u krivinom postupku prema Zakonu
o krivinom postupku BiH
4. Doc. dr. sc. Nusret Isanovi Univerzitet u Zenici: Globalizacija i suspenzija savremenog etikog uma
5. Doc. dr. sc. Rasim Muratovi Univerzitet u Sarajevu:
Kosmopolitika i globalizacija

PREGLED

309

Nauni i drutveni znaaj simpozija

Ciljevi i zadaci ovog simpozija postavljeni su ambicijom
mogueg rasvjetljavanja izazova i stanja globalizacije i na pitanja
koja se kontinuirano nameu u tom smislu. Uesnici su svojim
razmatranjima obradili stanja i odnose bosanskohercegovake i
regionalne pozicioniranosti drutva i drave unutar globalnih tendencija i drutvene integracije kultura u regiji.
Ovo pitanje je posebno vano imajui na umu injenicu da je
uruavanje socijalizma na prostoru bive Jugoslavije doprinijelo
razvoju samozatvaranja, kao specifinog vida iskljuivanja,
znaajnog faktora u legitimaciji identiteta, a i iskljuivanjem
drugaijeg, razliitog.
Drugi znaaj ovog simpozija je njegov pokuaj u preispitivanju
modela integracije u savremene evropske tokove, s posebnom
akcentom na pojave identiteta i kulturoloke posebnosti, imajui
pritom na umu prednosti, ali i potpunije aspekte procesa globalizacije
koji predstavlja i sami projekt Evropske unije.
Pored navedenog, simpozij je pokuao odgovoriti na pitanje
mjesta bosanskohercegovakog drutva u procesu globalizacije i
kulturnog integriranja u svijetu, jer su gledita povodom ovog
procesa dijametralno suprotna jedni globalizaciju uzimaju kao
progresivni proces uspostavljanja univerzalnih vrijednosti, s ciljem
ostvarenja osnovnih principa savremenih svjetskohistorijskih tokova,
a drugi je vide iskljuivo kao vid imperijalizma i neokolonijalizma.
Izlagaima su naknadno urueni certifikati, a u toku su aktivnosti
vezano za tampanje zbornika radova.
Izraavam zahvalnost predsjedniku Organizacionog odbora
doc. dr. efiku Barakoviu i mr. sc. Spahiji Kozliu za line doprinose
u organizaciji ovog simpozija.

310

PREGLED

UPUTA ZA AUTORE
KOJI DOSTAVLJAJU SVOJE RADOVE ZA
<<PREGLED>>
Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge koji
sadrajem odgovaraju osnovnim tematskim opredjeljenjima
Pregleda. U asopisu objavljujemo radove koji podlijeu
recenziji i one koji ne podlijeu tom postupku. Radovi se kategoriziraju u sljedee osnovne kategorije:
- izvorni nauni lanci
- izlaganja sa naunih i strunih skupova
- struni lanci
- osvrti
- prikazi
- prilozi
- prijevodi
Objavljujemo:
a) izvorne naune lanke koji sadre do sada neobjavljene
rezultate istraivanja koja korespondiraju sa osnovnom misijom
asopisa
b) izlaganje sa naunog i strunog skupa, uz uvjet da
prethodno nije objavljeno u zborniku radova skupa
c) strune lanke koji nude korisne prijedloge za odreene
struke i pri tome ne moraju obavezno sadravati izvorna istraivanja autora
d) osvrte na zanimljive i korisne publikacije koje su u skladu
sa osnovnom misijom asopisa
e) prikaze zanimljivih i za struku korisnih studija, zbornika
i drugih strunih publikacija
f) korisne priloge iz struke i za struku a ne moraju predstavljati izvorna istraivanja
g) prijevode dosad neobjavljenih lanaka koji odgovaraju
osnovnoj misiji asopisa
Da bi bili objavljeni u asopisu, radovi trebaju ispuniti sljedee
uvjete:

PREGLED

313

1. Radovi trebaju biti u pisanoj formi (Times New Roman,

font - 12), uz prilog odgovarajue diskete, koji se alju potom ili
elektronskim putem.
2. Naslovi trebaju biti jasni i informativni.
3. Tekstovi strunih radova trebaju, u sluajevima kada elaboriraju pojedine segmente jednog problema, sadravati koncizne
podnaslove.
4. U lijevom gornjem uglu naslovne stranice rukopisa trebaju
stajati ime i prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojoj radi.
5. U sluajevima kada se koriste kratice i simboli, uz rad
moraju obavezno biti priloena objanjenja.
6. Svaki rad treba sadravati naslov paralelno na b/h/s i
na engleskom jeziku, ispred teksta saet prikaz autorske
elaboracije teme, u treem licu, ne vie od 250 rijei na b/h/s
i na engleskom jeziku (italic/kurziv), kljune rijei na b/h/s i
na engleskom jeziku (italic/kurziv), kao i spisak koritene
literature na kraju rada. Bez navedenih elemenata nijedan
rad nee biti objavljen.
7. Obim rukopisa je ogranien, u pravilu, do jednog (1)
autorskog tabaka/arka, odnosno esnaest (16) kartica.
8. U radovima e se potovati jezik autora (bosanski, hrvatski
ili srpski), kao i pismo teksta (latinica ili irilica)
Radove slati na:
Redakcija <<Pregleda>>,
Univerzitet u Sarajevu,
Obala Kulina bana 7/II,
71000 Sarajevo
n/r g-a Fuada Musli, sekretar redakcije
tel: 221-946, e-mail: izdavacka.djelatnost@unsa.ba

314

PREGLED