William Shakespeare - Hamlet

Viljem ekspir - Hamlet

Jedne veeri na strai dogodilo se neto neobino, Horaciju, Marcelu i

Bernandu se ukazao duh biveg danskog kralja. Vrlo su bili zaueni i
odluili da samo Hamletu priope taj dogaaj. Sljedeeg puta Hamlet je
takoer bio na strai, duh oca otkrio mu je da ga je Klaudije otrovao.
Hamlet nije mogao vjerovati te se zakleo da e osvetiti njegovu smrt. U to
vrijeme kralj i kraljica su slavili svoj novi brak, ali Hamlet nije mogao
podnijeti bol i oaj pa se nije pojavio. Kad su doli glumci koji su trebali
zabaviti goste neoekivano se pojavio Hamlet. Glumci su prikazivali dramu
u kojoj je kralj bio prevaren i otrovan, a to je Hamlet iskoristio i rijeima
napao kralja. Nitko mu nije vjerovao i svi su govorili da nemoe podnijeti
smrt oca. Hamlet je bio zaljubljen u Ofeliju, Polonijevu ker i svi su se
nadali svadbi. Jednim sluajem majka je pozvala Hamleta na razgovor, a
iza zavjese se nalazio Polonije kojeg je Hamlet zabunom ubio. Zbog
sigurnosti kralj ga alje u Englesku, ali se on nenadano vraa, no u
meuvremenu se Ofelija utopila. Zbog nje dolazi do sukoba izmeu Laerta
i Hamleta, a kralj predlae meusobnu borbu. Oni zaponu maevanje, ali
su otrice bile namazane otrovom to oni nisu znali. Kada je kralj predloio
da nazdrave oni nisu pristali, pa je kraljica popila vr i umrla, a Hamlet je
nato probo Klaudija koji im je priznao da su otrice otrovane. Oprataju se
od ivota i zaajedno umiru, a Horacije i Osric gledaju mrtve. Tada se zauje
buka koja je bila posveena Fortinbrasu jer se vratio kao pobijednik iz
Poljske. Na kraju svi odlaze i iznose mrtva tijela te se uje pucanje topova
u ast mrtvih.

Mesto radnje - Danska, uglavnom kraljevski dvorac Helsingr, njegov

enterijer i eksterijer

Tema dijela - Hamletova osveta

Jezik i stil - Po vrsti ovo delo je drama i to tragedija u pet inova, delo je
pisano u stihu

Vreme radnje - oko 1600. godine

Ideja
Zna da je prirodno - to ivi mora umrijet
I kroz taj smrtni ivot protei u vjenost.

KRATAK SADRAJ
PRVI IN

1. prizor:
Elsinor, terasa pred dvorcem.
Bernardo, Horacije i Marcelo sad su na strai. Brine ih je li se opet pojavilo
"ono", a pod tim misle na duha koji se pojavio sino oko jedan sat poslije
ponoi. Usred njihova se razgovora pojavljuje taj isti duh nalik na pokojnog
danskog kralja Hamleta. Oni ga pokuae upitati neto, no duh iezne.
Horacije kae kako je duh stvarno nalik na mrtvog kralja, te da je to
sigurno znak da e Dansku snai neka nesrea. Pria im kako je
kralj Hamlet u borbi ubio norvekog kralja Fortinbrasa te tako dobio sve
njegove zemlje, a sad se Fortinbras mlai eli osvetiti za sve to i dobiti
natrag oeve zemlje. To je razlog to je Danska na oprezu i ima mnogo
strae. Zato sigurno i dolazi Hamletov duh. Tako su se i pred sam Cezarov
pad otvorili grobovi, mrtvaci poizlazili, pojavio se komet vatrena repa i
pomrina zavlada svijetom. Uto se vraa duh. Trojica ga htjedoe zadrati,
no pijetao kukurikne, pukne zora i duh nestane. Horacije, Marcelo i
Bernardo sloie se da e o svemu tome izvijestiti kraljevia Hamleta.

2. prizor:
Sveana dvorana u dvorcu. Ulaze kralj, kraljica, Hamlet, Polonije, Laert,
Voltimand, Kornelije, lordovi i pratnja.
Kralj Klaudije alje Kornelija i Voltimanda u Norveku da sadanjem kralju,
Fortinbrasovu stricu, jave sve to mladi Fortinbras namjerava uiniti u
Danskoj jer Klaudije zna da se norveki kralj nee sloiti s mladievom
osvetom. Kornelije i Voltimand odlaze. Tad Laert moli kralja da mu dopusti

povratak u Francusku, a kralj mu kae neka ide ako eli. Nakon toga kralj
se obrati kraljeviu Hamletu rijeima:

- Sada, dragi Hamlete, Na roae i sine -na to Hamlet odgovori u sebi:

-Vie no, sinovac, manje nego sin.

Kraljica govori Hamletu da bi se trebao bolje odnositi prema kralju. Hamlet

tad iskazuje svoju tugu zbog gubitka oca:

Jer nikad ne moe

Prikazati me vjerno, draga majko,
Ni mrki ovaj plat, ni obino
Odijelo crne boje sveane,
Ni uzdisanje stegnutoga daha,
Ni obilna mi rijeka u oku,
Ni pokunjeno dranje u licu,
Ni drugo nita, to je sjen i vid
I slika bola. To je, to se ini,
Jer ovjek moe svu tu napravu
I glumiti. Al u meni je neto,
Od naprave to vie znai te,
Jer samo slika tuge to je sve.

eli se vratiti u Wittenberg, no kralj i kraljica ne slau se s tim. Svi odlaze

osim Hamleta. On je bijesan to je Klaudije, njegov stric, preuzeo oevo

prijestolje i oenio se njegovom majkom ubrzo nakon sprovoda. Ogoren je

na majku to je tako brzo zaboravila oca.

Kratki mjesec!
Jo prije nego to je cipele
Iznosila, u kojima je ila
Za mrtvim tijelom bijednoga mi oca,
U suzama ko Nioba! Da, ona,
Ba ona - Boe! Zvijer bez razuma bi
alostila se due - pola je
Za moga strica, brata oca mog,
to nije vie nalik na nj no ja
Na Herkula! Za mjesec dana! Prije
No sol je suza lanih prestala
Crvenit oi njene otekle,
Ve udala se.

Dolaze mu Horacije, Bernardo i Marcelo rei o pojavi kraljeva duha.

Horacije mu pria. Hamlet priznaje da je to vrlo udno, no eli i on vidjeti
oeva duha i razgovarati s njima. Smatra da e sad otkriti tko mu je ubio
oca.

3. prizor:
Polonijeva kua, razgovaraju Laert i Ofelija. Oprataju se prije Laertova
odlaska. Budui da Laert ne voli Hamleta, upozorava Ofeliju da ne vjeruje
u Hamletovu ljubav, a ona mu kae da e ga posluati i biti na oprezu.
Dolazi Polonije. Govori Laertu da krene na brod jer e zakasniti, a i sluge

ga ve ekaju. Laert se oprata s njima i odlazi. Polonije tad ispituje Ofeliju

o sastancima s Hamletom te ju opominje da se ponaa asno. Ofelija
govori kako joj je Hamlet iskazivao naklonost, a Polonije joj govori neka
bude malo nepristupanija.

Ja neu da od ovoga trenutka

Sramoti ma i jedan prosti as
U razgovoru s Hamletom.
Zapovijedam ti - pazi na to! Idi
Sad svojim poslom.

4. prizor:
Terasa. Ulaze Hamlet, Horacije i Marcelo. ekaju duha. Iz dvorca se uju
trube i top. Hamlet kae kako to kralj luduje i nazdravlja. Hamletu se to
gadi jer ih zbog takvih stvari drugi narodi nazivaju svinjama i pijancima.
Dolazi duh. Hamlet je uplaen, a duh mu pokazuje neka ga slijedi.
Horacije mu govori neka ne ide, no Hamlet eli razgovarati s oevim
duhom. Duh i Hamlet odlaze, a Horacije i Marcelo krenu za njima, sumnjaju
da "u dravi je Danskoj neto trulo".

5. prizor:
Hamlet i duh dolaze na zabaeniji dio terase i duh mu poe priati. Kae
da je on duh njegova oca te mu dolazi rei da osveti njegovo ubojstvo.
Hamlet je iznenaen to duh govori o ubojstvu. Duh kae kako je
razglaeno da ga je ugrizla zmija dok je spavao u vrtu, no prava je istina
da ga je ubio onaj koji sad nosi njegovu krunu. Klaudije ga je ubio tako to
mu je ulio sok otrovna bilja u uho. Taj mu je otrov vrlo brzo uao u krv,
proao cijelim tijelom i usmrtio ga. Stoga trai od Hamleta da ne dopusti
da se Klaudije izvue s tim zloinom. Duh nestane.
Hamlet je bijesan. Dolaze Horacije i Marcelo, trae od Hamleta da i
mispria to mu je duh rekao, no on im ne eli rei, ali trai od njih da se
zakunu da nikom nee rei za duha. I duh im iz dubina govori neka se
zakunu. Oni to uine, te svi skupa odlaze.

DRUGI IN

1. prizor:
Polonije i Rejnaldo razgovaraju u Polonijevoj kui. Polonije alje Rejnalda za
Laertom, da ga prati i raspita se o njegovu ponaanju, a kasnije neka mu
da novce i pismo. Rejnaldo odlazi, a ulazi Ofelija. Govori da je preplaena
jer misli da je Hamlet poludio od ljubavi, tj. od toga to ga Ofelija odbija.
Polonije se slae da je sigurno zato poludio i zato idu to rei kralju i kraljici.

2. prizor:
U meuvremenu, u dvorani kralj i kraljica doekuju Rosencrantza i
Guildensterna. Kralj ih je pozvao zbog Hamletova ponaanja. Budui da su
ta dvojica Hamletovi prijatelji, kralj misli da e im Hamlet odati zato se
tako udno ponaa. I kraljica ih moli neka saznaju to. Guildenstern i
Rosencrantz odlaze, a ulazi Polonije. Polonije kae da je naao razlog
Hamletova ludila, no kraljica sumnja da postoji neki drugi razlog osim
gubitka oca i njezina novog braka. Klaudije kae neka mu prvo poslanici
dou rei to je bilo u Norvekoj, pa e onda posluati njega.
Poslanik Voltimand izvjeuje kako je norveki kralj zabranio Fortinbrasu
mlaem da ikad pokua zapoeti rat protiv Danske, te da norveki kralj
trai doputenje da proe kroz Dansku u svom pohodu protiv Poljske. Kralj
je zadovoljan izvjetajem, te Voltimand i Kornelije odlaze.

Tad Polonije dobije rije. On im ita Hamletovo pismo ofeliji kako bi ih

uvjerio da je Hamlet lud od ljubavi jer ga je Ofelija odbila zato to je
potena i asna ena. Polonije je smislio kako e namjestiti susret Hamleta
i Ofelije, a on i kralj e biti iza zastora i sluati njihov razgovor.
Kralj i kraljica tad odlaze, a nailazi Hamlet itajui neku knjigu. Polonije mu
se obrati pitajui ga kako je i prepoznaje li ga. Hamlet kae da je dobro, a
misli da je Polonije ribar. Hamlet se pravi lud i namjerno daje Poloniju
zbunjujue odgovore, te zato Polonije ubrzo ode. Hamletu dolaze
Rosencrantz i Guildenstern. I njima Hamlet daje udne odgovore jer im ne
eli nita otkriti iako su mu prijatelji. Rosencrantz govori kako su na putu u
dvorac naili na neke glumce koji dolaze ponuditi svoje usluge. Hamlet ih s
radou prima. Nakon kratka razgovora s glumcima, svi odlaze i Hamlet
ostaje sam. On smilja kako e uz pomo glumaca i predstave natjerati
kralja da prizna ubojstvo njegova oca.

Ja hou stvarnije
Da imam razloge - i zato valja
U glumi epat savjest grenog kralja.

TREI IN

1. prizor:
Razgovaraju u dvorcu kralj, kraljica, Polonije, Ofelija, Rosencrantz i
Guildenstern. Dvojica posljednjih govore kako je razgovor s Hamletom
dobro proao, no ipak im Hamlet nije dao odgovore koje su traili. Kralj im
govori neka i dalje pokuavaju, nakon ega Rosencrantz i Guildenstern
odlaze.
Kralj govori kraljici neka i ona ode jer su oni pripremili susret Hamleta s
Ofelijom, a on i Polonije e skriveni sluati njihov razgovor. Kraljica se sloi
i ode. Ofelija e toboe itati neku knjigu, a kralj i Polonije e se skriti iza
zastora. Dolazi Hamlet vodei svoj monolog:

Bit il ne bit to je pitanje!

Je l' dinije sve strelice i metke
Silovite sudbine u srcu
Podnositi il zgrabit oruje,
Oduprijet se i moru jada kraj
Uinit? Umrijet - usnut, nita vie!
I usnuvi dokonat srca bol
I prirodnih jo tisu' potresa,
to batina su tijelu. To je kraj,

Da ivo ga poeli: umrijeti

I usnut! Usnut, pa i snivat moda!

Naie na Ofeliju. Dugo se nisu vidjeli. Iako Ofelija govori da e mu vratiti

poklone koje joj je dao, Hamlet tvrdi da joj nikad nita nije dao. Nadodaje i
to da ju je nekad volio, no zatim kae da ju uope nije volio. Govori joj neka
ide u samostan, neka njemu ne vjeruje nita; nijednom mukarcu ne treba
vjerovati jer su svi nitkovi. Govori joj: - Ako se bude udavala, dat u ti ovu
kletvu kao miraz. Bila ti ista kao led i bijela kao snijeg, kleveti nee utei.
Idi u samostan - Idi, zbogom. (Hoda gore - dolje) Ili ako hoe svakako da
se uda, poi za budalu, jer pametni ljudi znaju predobro, kakve vi nakaze
od njih pravite. U samostan - idi, i to brzo. Zbogom!. Hamlet odlazi,
ostavlja zaprepatenu Ofeliju. Prilaze joj kralj i Polonije. Kralj govori da mu
Hamletovo ponaanje ne izgleda kao ludost, no ipak je Hamlet vrlo opasan.
No Polonije i dalje smatra da je Hamlet lud zbog neuzvraene ljubavi.
Predlae da kraljica pokua "izvui" neto iz Hamleta nakon predstave, a
on e se skriti i sluati taj razgovor. Kralj se sloi:

Da, tako neka bude

jer mahnitost u velikoga svijeta
Bez paske sama ne smije da eta.

2. prizor:
Hamlet se dogovara s glumcima. Napisao je jedan dio predstave i eli da
ga glumci izvedu kako bi kralja uhvatio u zamku. Glumci posluae i odu se
pripremiti za predstavu. Dolazi Horacije. Hamlet mu govori da je on
najpravedniji ovjek kojeg zna i stoga mu pria kako je u predstavu ubacio
scenu koja je vrlo slina okolnostima u kojima je ubijen njegov otac. Stoga
trai od Horacija da promatra kralja za vrijeme te scene, da vidi hoe li
kralj bilo kako odati svoj grijeh. Horacije pristane, a Hamlet kae:
- Evo dolaze, na glumu. Sada moram biti lud.
Svi ulaze u dvoranu kako bi gledali predstavu. Hamlet ode sjesti kod
Ofelijinih nogu te nasloni glavu na Ofelijine noge dajui pritom perverzne
komentare poput:

- To je lijepa misao, leati izmeu djevojakih nogu.

Poela je predstava. Glumci glume kralja i kraljicu koji se zaklinju na vjenu

ljubav. Tad na scenu dolazi trea osoba, Lukijan, koji usnulom kralju ulijeva
otrov u uho. Kralj Klaudije naglo ustaje i odlazi s predstave. Izlaze za njim
svi osim Hamleta i Horacija. Slau se da je Klaudije sumnjiv zbog odlaska s
predstave ba tijekom prizora trovanja. Dolaze im Guildenstern i
Rosencrantz. ele opet izvui odgovore iz Hamleta, no on i dalje uti o
svemu tome. Hamlet pita Guildensterna zna li svirati frulu. Nakon to
Guildenstern kae da ne zna, Hamlet ga pita zato onda pokuava svirati
na njemu, saznati njegove tajne. - Nazovite me kakvim god glazbalom rasrditi me moete, ali ne moete na meni svirati. Dolazi Polonije i govori
Hamletu da ga majka eli vidjeti, pa Hamlet odlazi k njoj.

3. prizor:
U dvorani kralj razgovara s Rosencrantzom i Guildensternom. Kralj im
govori da ne voli Hamleta, da je opasan i da ga treba poslati u Englesku, a
njih e dvojicu poslati za njim.

Molim vas,
Pourite se na svoj hitri put,
Da zapnemo u verige taj strah,
to sada odve slobodno se kree.

Rosencrantz i Guildenstern odlaze, a dolazi Polonije rei kralju da je Hamlet

krenuo k majci, a da e se on (Polonije) skriti iza zastora i sluati razgovor.
Nakon tog priopenja Polonije odlazi. Kralj ostaje sam.

Moj grijeh je gnusan, smrdi do neba

I kletva je na njemu prastara -

Umorstvo brata! Molit se ne mogu,

Ma da je iva elja mi i volja,
Jer namjeru mi jaku jaa krivnja
Unitava...

Kralj klekne pokuavajui traiti oprost za svoj zloin iako se ne

kaje. Hamlet ga ugleda: - Gledaj, moli se! Ha, - sad je zgoda, sad bih
mogao! I hou, (trgne ma) pa nek ode u nebo!. No ipak nee nita uiniti,
priekat e jo na osvetu. Sad odlazi majci, a Klaudije ustajui ree: - O,
rije se die, ali miso gmie,a rije bez misli teko k nebu stie, nakon ega
ode.

4. prizor:
Kraljiina soba, ulaze kraljica i Polonije. Polonije joj govori da e Hamlet
sad doi, te se skrije iza zastora uvi da je Hamlet pred vratima. Hamlet
ue k majci, a majka ga odmah pone prekoravati to je nepoten prema
Klaudiju, svom pooimu i stricu. Hamlet ju ne eli sluati, nego ju vrijea.
Ona se boji da e ju napasti, stoga poe glasno zapomagati. Zapomaganje
se uje i iza zastora. Hamlet izvue ma i zarije ga u zastor ne znajui koga
je ubio. Razveseli se kad pomisli da je moda ubio kralja Klaudija, no
otkrije zastor i ugleda mrtvog Polonija.

O, jadna ludo ti, nametljiva

I nesmotrena, zbogom! Drah te
Za nekog veeg. Primi svoju kob.

I dalje Hamlet nastavlja vrijeati svoju majku, to je tako brzo zaboravila

njegova oca i udala se za smee. Tad ulazi duh, a samo ga Hamlet vidi i
razgovara s njim. Kraljica tad shvati da je Hamlet stvarno lud, ima
privienja:

O, to je samo tvoga mozga stvor,

Jer ludost je u takvom stvaranju
Bestjelesnome vrlo vjeta.

Hamlet se pozdravlja, eli otii,

(Pokazuje Polonijevo tijelo) Ja alim ovoga

Gospodina - al htjela su nebesa
Da kazne mene njim, a njega mnome,
Te moram biti njima bi i sluga.
Sahranit u ga sad i odgovarat
Za prijeku smrt, to zadadoh je njemu.

Zna da e uskoro morati otii u Englesku, kako mu je ve odavno reeno, a

sad eli majci laku no te odlazi vukui Polonijevo tijelo.

ETVRTI IN

1. prizor:
U dvorani su kralj, kraljica, Guildenstern i Rosencrantz. Njih dvojica
nakratko izau kako bi kralj i kraljica razgovarali o Hamletovu sinonjem
ponaanju. Kraljica kae:

Lud

Ko more i ko vjetar, kad se hrvu

I nadmeu. U divljem ludilu
I uvi, gdje se iza zavjese
Pomaklo neto, trgao je ma
I viknuv: Parcov, parcov! - starca je
Umorio u ludoj opsjeni,
I ne znajui, tko je.

Vraaju se Guildenstern i Rosencrantz te im kralj nalae da nau Hamleta i

Polonijevo tijelo odnesu u kapelicu da se sahrani, a kralj i kraljica nai e
rjeenje kako kazniti Hamleta za zloin.

2. prizor:
Guildenstern i Rosencrantz nau Hamleta. Ispituju ga gdje je Polonijevo
tijelo, no Hamlet im ne eli nita rei. Trai da ga odvedu kralju.

3. prizor:
Sva trojica dolaze pred kralja. Kralj pita Hamleta gdje je Polonije, a Hamlet
odgovara da je na veeri, no ne veera on, nego njega veeraju. Kae da
je na nebu, a ako ga ne nau tamo, onda e ga sigurno nai za mjesec
dana, kad budete uzlazili uza stepenice na trijem". Kralj alje sluge da
nau Polonija, a Hamleta alje na brod za Englesku. Guildensternu i
Rosencrantzu nareuje da idu za njim i da se pobrinu da Hamlet jo noas
ode. Svi odlaze, a kralj ostaje sam. Nada se da e Engleska ispuniti
njegovu molbu.

Ti ne moe s hladnim prezirom

Da doeka na nalog vrhovni,
to sveano u pismu zahtijeva

Od tebe brzu Hamletovu smrt.

Uini to nam ,kralju Engleske,
Jer on mi kao ljuta groznica
U krvi bjesni, a na tebi je,
Da izlijei me.

4. prizor:
Ravnica u Danskoj. Ulazi Fortinbras s trupama u maru. Govori kapetanu
da pozdravi danskog kralja i zahvaljuje to im je dopustio da prou kroz
Dansku. Fortinbras s vojskom nastavi dalje, a naiu Hamlet, Rosencrantz,
Guildenstern i ostali. Hamlet pita kapetana kakva je to vojska, a kapetan
kae da je to norveka, Fortinbrasova vojska. Nakon kratka razgovora
kapetan odlazi, a ubrzo i Hamlet i ostali.

5. prizor:
Soba u Elsinoru; ulaze kraljica, Horacije i jedan plemi. Plemi govori o
Ofeliji, kako je poludjela nakon oeve smrti. Dovodi Ofeliju pred kraljicu.
Ofelija pjeva neku svoju tualjku koju nitko ne razumije. Dolazi i kralj, ali
jadnu Ofeliju. Nareuje Horaciju neka pazi na nju. Zauje se vika, dolazi
Laert bijesan kao ris. eli znati to je s njegovim ocem, tko ga je ubio, eli
se osvetiti oevu krvniku. Vraa se Ofelija. Laert je sretan to ju vidi, no
tuan zbog njezina naruena psihikog stanja zbog oeve smrti. Ofelija ode
pjevajui i dalje svoje tualjke. Laert kae kako e nai krivca za oevu
smrt i sestrinu bolest. Kralj se slae:

I hoete - a onda,
Kad saznate, gdje krivac jeste pravi,
Tek njemu ete raditi o glavi.

6. prizor:
Horacija dolaze posjetiti neki mornari. Nose mu Hamletovo pismo u kojem

pie kako su ga zarobili neki gusari, neka da kralju pismo koje mu alje i
neka to prije doe k njemu (Hamletu). Kae i kako mu mnogo toga mora
ispriati o Rosencrantzu i Guildensternu koji su na putu u Englesku.
Nakon to je proitao pismo, Horacije kae mornarima neka ga odvedu do
Hamleta.

7. prizor:
Kralj i Laert razgovaraju. Dogovaraju se oko Laertove osvete Hamletu za
ubojstvo Polonija. Uto doe glasnik nosei Hamletova pisma: jedno za
kralja, jedno za kraljicu. Hamlet kralju u pismu najavljuje svoj sutranji
dolazak. Laert jedva eka da Hamlet doe da ga moe optuiti i osvetiti se.
Kralj kae Laertu da e on smisliti neki podvig kako bi laert mogao ubiti
Hamleta. Laert se slae da on bude orue za tu kaznu. Dogovorit e dvoboj
izmeu Laerta i Hamleta, maevanje, pri emu e Laertova otrica biti
premazana otrovnom mau. Uto ulazi kraljica viui da se Ofelija utopila.
Sumnjaju na samoubojstvo, no ipak e srediti da ima kranski sprovod.

PETI IN

1. prizor:
Groblje. Dva grobara kopaju grob u koji e biti smjetena Ofelija.
Raspravljaju o tome kako je Ofelija poinila samoubojstvo; jedan od njih
kae da Ofelija sigurno ne bi imala kranski sprovod da nije bogata. Drugi
grobar ode, a naiu Hamlet i Horacije. Kad je prvi grobar iskopao neku
lubanju, Hamlet poe filozofirati ugledavi ju. Kae kako je ta lubanja
nekad imala jezik i mogla je pjevati, a grobar ju tako nemarno baca na
zemlju. Hamlet pita grobara za koga kopa grob, no on ne eli rei. Grobar
pria kako je postao grobar ba na dan roenja mladog Hamleta i dan kad
je pokojni kralj Hamlet pobijedio Fortinbrasa.

Usred razgovora na groblje dolaze sveenici nosei Ofelijino tijelo, Laert,

kralj i kraljica i ostali. Hamlet i Horacije se skriju. Sveenik objanjava
Laertu da e Ofelija imati kranski obred, no ipak joj nee biti pjevan
requiem kao to se pjeva onima koji su preminuli u miru. Tad Hamlet shvati
da je to Ofelijin sprovod. Laert u afektu skoi u grob, a tad prilazi Hamlet i
isto to ini. Potuku se u grobu, no ubrzo ih razdvoje i izvuku otamo.

Hamlet bijesno odlazi, za njim Horacije, a kralj govori Laertu da e ubrzati

svoj plan, a kraljici kae neka pripazi na svog sina, te nadodaje:

iv spomenik e dobit ovaj grob

I onda eka mir nas blagi, lijepi,
A dotle neka strpljivost nas krijepi.

2. prizor:
Hamlet i Horacije razgovaraju u jednoj sobi u dvorcu. Hamlet pria kako je,
dok je bio na brodu, naao pismo u kojem je naredba da ga ubiju, no on je
promijenio poruku, napisao je da treba pogubiti one koji donesu to pismo. I
tako su Guildenstern i Rosencrantz poginuli. Ulazi i Osric, nosi Hamletu
kraljevu poruku o dvoboju i okladi. Kralj se kladi da e Hamlet pobijediti
Laerta i zato eli da se dvoboj to prije odri. Dvoboj e trajati dok jedan
od sudionika drugom ne zada dvanaest uspjenih udaraca. Dolazi plemi
kojeg je poslao kralj pitati Hamleta je li spreman za dvoboj ili e ga
odgoditi. Hamlet kae da e doi sad te plemi odlazi rei to kralju.
Horacije smatra da e Hamlet izgubiti okladu, no Hamlet ne misli tako.
Neka bude to bude. Dolaze kralj, kraljica, Laert, Osric i ostali s maevima i
rukavicama. Donose i boce s vinom.

Hamlet i Laert bratski si prue ruke. Uzimaju maeve i spremaju se za

borbu. Kralj je jednu au vina namijenio Hamletu, no Hamlet kae da e
kasnije popiti. Kralj je otrovao vino u toj ai, a kraljica, ne znajui to, ispije
vino. U aru borbe Laert rani Hamleta, a zatim sluajno zamijene maeve
te Hamlet rani Laerta. Uto kraljica padne. Umirui ree da je vino bilo
otrovano, te umre. Hamlet vidi da je izdan. I Laert pada. Vie Hamletu da
je i on otrovan, ali maem, i zato Hamlet uzme otrovani ma te probode
kralja Klaudija. Hamlet ga natjera da popije malo onog otrovanog vina, te
kral umre. Laert kae:

Pravda ga je stigla,

Jer on je sam taj otrov smijeao.

- Oprostimo sad jedan drugome.
Pa niti moja ni mog oca smrt
Nek ne padne na tebe, Hamlete,
Ni tvoja na me!

... te umre. Hamlet mu oprosti te govori Horaciju da i on umire i neka

Horacije ispria svima njegovu priu. I Horacije htjede popiti otrov, no
Hamlet mu uze au i baci na pod.

Zauje se dolazak Fortinbrasove vojske. Osric kae da je Fortinbras

pobijedio u Poljskoj. Hamlet kae Horaciju neka ispria sve Fortinbrasu, te
nakon tih rijei Hamlet umre. Horacije je tuan:

Sad puca dino srce! - Laku no,

Moj kraljeviu! Jata anela
Uspavala te svojim pjesmama.

Fortinbras ulazi, eli vidjeti taj krvavi prizor koji ljudi spominju. Horacije mu
kae da e on svijetu ispriati to se ovdje dogodilo. Fortinbras se slae s
tim, te nareuje vojnicima da iznesu tijela.
Na kraju se uje topovska paljba.

Likovi
Klaudije - Danski kralj
Hamlet - Sin pokojnog i sinovac sadanjeg kralja
Polonije - Kraljev komornik i glavni dravni tajnik

Horacije - Hamletov prijatelj

Laret - Polonijev sin
Kornelije - Danski poklisar u Norvekoj
Rosencrantz i Guildenstern - Nekadanji Hamletovi prijatelji na sveuilitu
Osric - Smijeni dvoranin
Reynaldo - Polonijev sluga
Fortinbras - Norveki kraljevi
Gertruda - Danska kraljica, Hamletova majka
Ofelija - Polonijeva ki

Analiza likova
Hamlet
Kraljevi Hamlet ima trideset godina, i u tih trideset godina postoje dva
razdoblja: prvo obuhvata godine njegovog ivota do definitivnog povratka
iz Vitemberga, gdje je studirao (ovo razdoblje nije poetizovano u djelu, ali
se da naslutiti na osnovu iskaza drugih o njemu); drugo razdoblje poinje
od smrti oca pod dosta nejasnim okolnostima. Prema tome oeva smrt je
prelomna taka od dvostukog znaaja: ona dijeli Hamletov ivot na onaj
prije i onaj poslije i ona je ino mjesto na kome se gradi cijeli konflikt u
biu, povod za unutranju dilemu, za promjenu miljenja o svijetu i ovjeku
i osnovni razlog za tragien ishod drame.

Hamlet je, nasuprot varvarskoj prirodi kralja Klaudija i dvorana, bio

otmjenog duha. Znanje je sticao u Vitenbergu, na Luterovom univerzitetu.
Ovaj duh je bogatio pozorinim predstavama, itanjem poezije,
izuavanjem filozofije; bio je dobar maevalac, odjevao se po modi , a
odlikovali su ga i trezvenost, istota, mladost i ljepota. ivei na dvoru,
okruen panjom i sjajem, o svijetu je nosio idealnu sliku. Bio je uvjeren da
svijet poiva na besprijekornoj ravnotei dobra i zla i da njegovom
ustrojstvu nema ta da se doda niti oduzme. Vjerujui u harmoniju
spoljanjeg svijeta, i sam je osjeao zadovoljstvo, bezbrinost , polet, neki

unutranji sklad. U takvim okolnostima ivljenja, on nije znao za napor

ovladavanja problemaima i nevoljama to ih obian ivot nudi, pa zato nije
vjebao volju da se istrajava, brzo odluuje i stupa u akciju. Njegova mo
zapaanja i kritikog promiljanja pojava, stvari i odnosa u drutvu zaista
su impresivni, ali je lien neeg drugog - praktinih koraka i vjetine
snalaenja u okruenju koje nastanjuje licimjerje, brutalnost, zloini,
nemoral, podanitvo i la.

Prve Hamletove sumnje u istinu i ispravnost svijeta dolaze sa smrti

njegovog oca pod jo nerazjanjenim okolnostima. Svijet i ljudi odjednom
su mu se ukazali u svoj svojoj sloenosti i nepredvidivosti: ljudi nisu ino za
ta se izdaju, a svijet nije ono to mi mislimo da jeste. Poeo je da otkriva
oko sebe egoizam, gramzivost, dvolinost i nemoral. Hamletovo bie biva
istraumatizovano u svojoj moralnoj istoi, zateenosti i nemoi da bilo ta
uini. Dolazi do potpunog zaokreta u njemu: poinje povlaenje u sebe,
promiljanje i sebe i ljudi oko sebe. Postaje introvertna linost: tajanstvena,
nepristupana i nepovjerljiva. On je sada onaj koji svijet posmatra iz
prikrajka, sa nespokojstvom i velikim razoaranjem. I ukoliko vie raste
sumnja u istinitost oeve smrti, utoliko vie jaa predstava o vlastitoj
suvinosti u tom svijetu, utoliko je vei intenzitet drame u njegovoj dui.

Kad duh zatrai osvetu, Hamlet, pun mrnje prema kralju i kraljici izrie
zakletvu da e osvetiti svog oca. Njegove predstave o svijetu, saznanjem
da je ''vrijeme izalo iz zgloba'', biva sasvim srueno jer uvia da je taj isti
svijet pun lai, prevara i nedjela i da je - u odnosu na sve to - nemoan da
bilo ta preduzme i vrati ga u preanju sliku. Ve je ovdje poelo njegovo
oklijevanje, sumnja u smisao osvete i odlaganje same osvete, pod
izgovorom da su potrebni novi dokazi.

Da bi doao do novih dokaza o ubistvu oca, Hamlet, vrlo uman i dobar

poznavalac glume i njenog funkcionisanja, uzima ludilo za masku. Uivljen
u ulogu ludaka, on iz korijena mijenja izgled, pokret, izraz lica, odjevanje i
jezik. Rije i jezik nisu vie izraz mudrosti i znanja, ve sredstvo
osmiljenog ludila. Sa "ludilom" Hamlet moe slobodno da se kree, da
slua, da stupa u dijaloge, da provocira. Tu uspjenu promjenu na Hamletu
najbolje opisuju rijei kralja Klaudija: ... Ni unutranji ovijek, niti spoljni, ne
lii vie na ono to bee.

Razoaran u ljude oko sebe i ustrojstvo drutva o kojem traje, Hamlet e u

susretu sa "prijateljima" svijet nazvati tamnicom, jer je zemlja nastanjena
zloincima, prevarama i svakojakim podlostima. Iskustvo mu je donijelo
razoaranje ne samo u egzistenciju ve i u ovjeka, zbog ljudi kao to su
Klaudije, Polonije, Rozenkranc... Svi oni su nititelji ljudske istote, istine i
plemenitosti i, kao takvi, korov ovog svijeta. U monologu koji potpunije
oslikava Hamletovu dilemu i unutranji rascijep linosti, on izgovara svoje
poznato: "Biti ili ne biti, pitanje je sad?". Biti treba da znai: postojati pa
makar i trpjeti, samo da se bude ili, pak, - druga je mogunost - pobuniti se
protiv poniavajueg statusa i svih bijeda. U tom kontekstu, postavlja se
pitanje da li je i postojanje po svako cijenu ono pravo biti u vrijednosnom
smislu (biti ovjek, svoj) ili je, pak, to odricanje od sebe. Nemoan za
akciju da mijenja svijet i da nae rjeenje za svoje psiholoke tjeskobe i
nesanice, Hamlet bi da potone u san, dubok i trajan, to i nije nita drugo
do bjekstvo od surove stvarnosti, od problema i vlastitog muenja.

Hamletovo razoaranje se sve vie iri. Prvo razoaranje u majku, strica i

Polonija, a zatim i u Ofeliju to je pristala da bude predmet manipulacije
oca i kralja, pa onda razoaranje i dotad vjerne i tobo iskrane prijatelje.
Na kraju, dolo je razoaranje u sve ljude koji su, po njemu, potencijalni
grenici. Iskren i okrenut istini, Hamlet nije potedeo ni sebe. I u sebi je
otkrio poroke, iako ih italac mnogo i ne zapae. Oholost je crta njegovog
bia: ismijava Polonija, grobara naziva lupeom i sebe gospodaem Danske.
Njegova osvetoljubivost, takoe, nalazi mjesta u gestovima i postupcima
koje ini u odnosu na Ofeliju koju voli, u odnosu na njenog oca i prema
svojo majci. U smrt alje ''prijatelje'' jer mrzi u njima poslunost i
podanitvo. U poetku ga mui i astoljublje, prosto pati to mora jesti
"vazduh kljukan obeanjima"; ali se Horaciju na Klaudija to mu je unitio
nadu da e doi na preszo. Meutim, do kraja drame, sve e to nestati i on
e biti ovjek vrlina.

Hamletova upustva glumcima izraz su njegove iroke renesansne kulture,

visokog obrazovanja i izvrsnog poznavanja prirode pozorita. Poev od
saznanja da mu je namjenjena smrt, Hamlet poinje da se mijenja oslobaa se poznatih kolebanja: da li da ubije kralja ili ne. Postaje odluniji,
dostojanstveniji, hladniji i misaoniji. Hamlet je sada spreman da postupa
"savreno po savijesti". Unitavati korov (Polonije, Klaudije) postaje
zadatak njegove savijesti, ali bez novih dilema i lomova u njemu. Njegova

borba vie nije samo izraz linih obrauna, ono vie nije pitanje sujete i
asti, nego postaje in etikog djelanja i akcije koja poprima humanistiki
smisao. To vie nije borba protiv kralja ve borba protiv svih slinih njemu,
tj. Protiv zla koje rui lice na tijelu drutva, cijele ljudske zajednice. Da bi
akcija dobila univerzalni smisao, Hamlet je morao u sebi da pobijedi
poroke, o kojima je sam govorio: osvetoljubivost (sebinu i linu), oholost,
slavoljublje.

Hamlet tuguje za ocem i stalno nosi crninu, mrzi svog ouha koji mu je
ubio oca

Odbaci, dragi Hamlete, tu nonu boju;

U kralju nek ti oko gleda prijatelja;
I nemoj neprestano oborenih vjea
U prahu traiti svog plemenitog oca.

Hamletova smrt
Hamletova smrt, taj zaista nepobitan podatak u zbivanju Hamleta, nije
neizbjean. On umire u dvoboju od rane koja ga je mogla i zaobii, kao to
ga je zaobiao i otrov iz pehara. Mislim da smrt traginog junaka
predstavlja poslijednju, i vjerojatno najteu u nizu nevolja koje su se
dogaale da bi se junak na njima okuao i potvrdio nesavladljivost onoga
to ga ini velikim ovjekom. Hamlet je mogao ivjeti da je samo svoju
ulogu ovjeka i svoj zadatak kraljevia shvatio manje ozbiljno, s manje
mrnje i savjesnosti; da se nagodio sa stricem i pristao ivjeti u njegovoj
milosti ili da je sebi dopustio da strica ubije prvom prilikom, makar i iz
osobnih razloga, sve je to Hamlet mogao - a sve to, onakav kakav je, nije
ni htjeo ni mogao, jer je tragini junak uvijek i jedna vrsta samoubojice:
sam izmeu dvije mogunosti bira onu koja ga vodi u smrt.

Klaudije
Hamletov srtic, pohlepan ovjek. Ubija svog brata kako bi se domogao
vee moi, a kad mu ni to nije bilo dovoljno eni se za njegovu enu. To da
mu ljudske rtve nimalo ne znae pokazuje i to kako je na sve naine bez

straha pokuao ubiti svog neaka Hamleta. Hamlet je znao od poetka

kakav mu je stric, no vie zbog svega toga prebacuje krivnju na majku.
Klaudije na kraju dobiva sigurno ono to je i zasluio - sigurno mjesto u 9
krugu pakla.

Gertruda
Danska kraljica i Hamletova majka. Sam sin ju vie krivi zbog oeva
ubojstva nego strica. On ne shvaa kako je majka tako brzo mogla
zaboraviti oca i ak tovie, udati se za njegova brata ako ga je za ivota
tako snano voljela. Izravno joj prebacuje krivnju, a i neizravan je krivac za
njezinu smrt. Ona ispija otrov iako zna to je u ai, a to ini vjerojatno
zbog osjeaja krivnje i sinova prebacivanja koje vie nije mogla podnositi,
a i cjelokupna zbrka na dvoru dovodi je do ruba smrti.

Ofelija
Hamletova ljubav. Lijepa i mlada djevojka, oprata Hamletu iako se on
prema njoj ponaa surovo. Grubim rijeima je tjera od sebe. Grdi nju a i
cijeli enski rod na dvoru zbog minke koju stavljaju na seba. lice. Smatra
da bi ljepota i potenciranje ljepote mogli dovesti do krivog puta. On je
neizravan krivac zbog toga to se ona utopila. Ofelija s ispletenim
vijencem odlazi na potok, pa kad se htjela popeti na vrbu da na nju objesi
svoj vijenac, prelomila se grana na koju se bila naslonila i pala je u vodu
zajedno s cvijeem koje je sa sobom ponijela.

Polonije
Laretov i Ofelijin otac. ovjek doista niskog morala, slian Klaudiju. Glavni
je dravni tajnik i kraljev komornik. Znatieljan je i zbog toga biva ubijen
to pokazuje da ima neke istine u uzreici - Znatielja je ubila maku.

Usporedba Hamleta s Leartom

Hamlet - oevo je ubojstvo dogaaj koji ga mijenja, eli istinu i osvetu, tj.
smrt Klaudiju.

Laert - oevo je ubojstvo dogaaj koji ga mijenja, eli istinu i osvetu, tj.
smrt Hamletu.

Hamleta moemo usporediti s Laertom. Obojica se ele osvetiti ubojici

svoga oca te dokazati istinu. Zato moemo govoriti o dva subjekta u
drami, odnosno o strukturi zrcala.

O djelu
Hamlet je najpoznatija Shakespearova tragedija koja kroz Hamletovu
sudbinu raspravlja o nekim najveim pitanjima ivota, spoznaji apsolutne
istine i djelovanje u skladu s njom. Iako u djelu ima puno dogaaja
(ubojstava, samoubojstava), nema neke prave dramske napetosti (tajna
nam je otkrivena na poetku), nego je naglasak stavljen na unutarnju
Hamletovu borbu. Ovo je djelo postalo temeljem mnogih interpretacija.

Biti, li ne biti - to je pitanje.

I najudnija djevica je rasipna otkrije li svoje ari mjesecu.

Bi kletve ne tedi niti samu krepost.

uj, Hamlete, razglasie da me zmija ujela dok u svom vrtu

spavah; tako je sva Danska krivotvorenim prikazom o mojoj
smrti prevarena. Zmija to je tvog oca na smrt ujela sad nosi
krunu njegovu.

Dani cijenu gube kada davatelji prestanu da gube.

Vano je uoiti da se drama odvija u tjeskobnoj atmosferi. Ne radi se samo

o pogibeljnim dvorskim splektama, (svima su nam poznate izreke iz drame
kako je "neto trulo u dravi Danskoj" ili "kako je vrijeme izglobljeno"),
nego dravi prijeti i vanjska opasnost. Pojaane su strae i zemlja se
grozniavo naoruava a da narod nezna zato.

Jezik i stil
U vrijeme kada je pisao Hamleta ekspir je ve u potpunosti izgradio svoj
dramski stil. To je stil koji nosi pun naboj smisla i spremno se razlistava u
pjesnike slike. Neekonominost stila, primjetna u nekim ranijim
ekspirovim dramama, ovdje je ustupila mjesto saetosti, koja ne ide na
tetu krepkosti ili jasnoe. Hamlet je drama velike izraajne raznovrsnosti.
Nain govora se neprekidno mijenja i moe biti svakodnevan i neusiljen
(kao u Hamletovom razgovoru sa straarima), svejesno poetian (kao u
opisu jutra na kraju prve scena), divlje estok (kao u sceni u kraljiinoj
odaji), efektno retorian (kao u Klaudijevim zvaninim govorima), prisan i
neposredan (kao u monolozima). To je stil pun one istinske dramske
poezije koja u izdvojenim odjeljcima ne ostavlja naroit utisak, ali u
dramskom kontekstu dobija veliku upeatljivost.

Veliina Hamleta se ne moe objasniti samo reljefno isklesanim likovima i

raznovrsnou stila. Mogle bi se pomenuti i mnoge druge osobina koje
doprinose vrijednosti tragedije - vjeto graenje dramske napetosti ne
samo u glavnom zapletu u cjelini, nego u i manjim "lokalnim" zaritima
drame (npr. pojava Duha); vizuelni doivljaji koji se neizbrisivo urezuju u
sjeanje (prizor Hamleta sa Jorikovom lobanjom); istanano kontrastiranje
tonova i likova; poetini i razgovjetni iskazi neodreenih titraja sa
sumranih podruja svjesti; zadivljujua usklaenost i stihova i proze ne
samo s onim o emu se govori nego i s onim ko govori. Od Hamleta moda
ima formalno savrenijih, ali izvjesno ne i bogatijih tragedija.
__________________________________

Hamlet je ekspirovo najmisaonije delo. Glavni junak je danski kraljevi

izuzetno sloenog lika koji ne preduzima nita konkretno da bi osvetio smrt

svoga oca. Njegovo oklevanje i pasivnost oduvek su bila predmet brojnih

kritika. Da on ipak nije slabi pokazuje scena kada veoma brzo probada
maem ministra Polonija, zatim alje bive drugove Rozenkranca i
Gildesterna u vrt, a samog kralja Klaudija ne ubija odmah zato to oekuje
povoljnu priliku, a i eli da ga malo mui neizvesnou. U navedenoj
situaciji Hamlet postaje ubica tek kada je neposredno izazvan (kad Polonije
uzvikne iza zavese, kada saznaje za namere bivih drugova da ga
likvidiraju i kraljiino trovanje). Istovremeno kao intelektualni tip, Hamlet
smatra da mu osveta nema nikakvog smisla, da su svi ljudi pokvareni i da
ih nista ne moe povrediti. Hamletov stav prema Ofeliji pokazuje cinizam
kojim je vrea i kinji iako je voli. U takvom ponaanju prema Ofeliji
zapaamo najvie odstupanja od onoga ta je normalno. Hamlet je ovek
renesansni, ali se oseca i veoma jak uticaj srednjovekovne religije.
Hamletov otac koji je ubijen dok je spavao, bez ispovesti priea, po veri
nepripremljen odlazi na drugi svet i za sada njegov duh luta i nema mira.
Iz tih razloga Hamlet nee u jednom trenutku da ubije kralja Klaudija dok
se ovaj moli Bogu jer bi ubijanjem u molitvi bio pripremljen za nebo. Uticaj
srednjeg veka je veoma jak. Socijalni motiv u tragediji vidi se u sliaju
davljenja Ofelije koja je poludela i skoila u reku ali poto je iz visokih
slojeva, sahranjena je uz blagoslov crkve to pokazuje da svi drutveni
slojevi nisu jednaki ni pred Bogom ni pred zakonom. Srednjovekovna
atmosfera zapaa se u poetku dela: no, magla, pojava duhova, iako se
radnja deava u renesansno doba. Renesansne crte kod Hamleta: on je
intelektualac, student iz Virtenberga (taj univerzitet dri reformator Martin
Luter), pripadnik je novog vremena i teko prihvata izjavu duha da mu je
otac ubijen. U njemu se odvija unutranja drama jer da bi izvrio osvetu on
mora da se odrekne svojih ubeenja. Iz razgovora sa duhom zapaamo da
je Hamlet ve ranije sumnjao da mu je stric ubio oca.

U Hamletovom liku dolazi do udara dva sistema moralnih i duhovnih

vrednosti gde on kao sin mora da se odrekne da bi prihvatio ratnike
oeve stavove, on osea odbojnost prema traenju duha da osveti svoga
oca i sumnja da e biti dovoljno sposoban da to izvri. Posle susreta sa
duhom oca Hamlet ostaje u stanju psiholoke napetosti, njegov govor je
nepovezan, govori sam sa sobom, ima polumahnito ponaanje i uvek i u
svakom trenutku kod Hamleta se ne zna ta je ludilo, a ta je pretvaranje.
Radnja poinje u dvoru Elsinor kada su vojnici na strai videli duha i
obavestili Hamleta koji se posle susreta sa duhom pravi lud i prva hipoteza
je da on to ini namerno i koristi svoje ludilo da moe slobodno da kritikuje
kralja i kraljicu. Majka ga moli da promeni svoje mrano raspoloenje i da
ne tuguje za ocem jer sve ivo umire. Kada ga Klaudije oslovljava sa sine,

Hamlet mu kae da je sinovac. U drugom monologu Hamlet otkriva da ga

titi to to se majka posle dva meseca preudala: "O slabosti ljudska, ime ti
je ena..." Zatim kae da su na svadbeni sto izneeni kolai sa dae jer je
njegova majka veoma tedljiva. Ofelijin brat Leart savetuje sestru da
odbije Hamletivo udvaranje kao i otac. Kada je ugledao duha na zidinama
dvorca Elsinor, Hamlet je rekao: "Ima neto trulo u dravi Danskoj" (im se
javlja duh). Polonije zakljuuje da je Hamlet lud i prgav jer je poludeo od
ljubavi za njegovom kerkom Ofelijom. Klaudije poziva Hamletove drugove
sa studija Gildesterna i Rozenkranca da ga ispitaju zato je tako udan.
Kraljica kae da je lud zbog oeve smrti i njene preuranjene udaje. Kada je
ugledao svoje drugove sa studija Hamlet ih pita ta su zgreili kad su doli
u Dansku, u tamnicu. Hamlet zna da je prijatelje poslao kralj a oni su usput
doveli glumaku druinu da razvesele Hamleta. Hamlet im ubacuje scenu
smrti kralja u bati dok spava. Klaudije je sretan to ga je Hamlet pozvao
na predstavu, a Hamlet u susretu sa Ofelijom govori: "Biti ili ne biti pitanje
je sad". (Da li je bolje trpeti u dui ili se pobuniti protiv nepravdu).

Kralj zapaa Hamletov govor ne lii na ludost i da se iza toga krije velika
opasnost, pa hoe da ga poalje u Englesku. Hamlet moli svog prijatelja
Horacija da posmatra strica prilikom scene ubistva kralja sipanjem otrova
kroz uvo i kae mu: "Ja moram da se pravim lud". Hamlet ironino kae
Ofeliji da ga mui to jer nema ni dva sata kako je umro njegov otac, kad
mu ona kae da ima dva meseca, Hamlet joj odgovara: "Ve dva meseca,a
jo nije zaboravljen". Kad doe do kritine scene trovanja, kraljica odlazi u
svoje odaje. Pre izvoenja komada Klaudiju je Hamlet sumljiv pa ga pita da
nema u komadu kakvog zloina, a Hamlet mu odgovara: "Nema, oni se
truju sami od sebe. Komad prikazuje jedno ubistvo u Beu koje se ne tie
ni vaeg velianstva ni mene jer je naa savest mirna". Majka ga poziva na
razgovor i kae da je razoarana, a Hamlet joj odgovara: "Zlo je poelo, a
gore jo eka. U samoj stvari ja nisam lud, ve sam lud iz lukavstva".
Kraljica kae Hamletu da ide i Englesku, sa drugovima da se malo
razonodi. Kraljica pria kako je u nastupu ludila Hamlet ubio Polonija, a
kralj nareuje da Hamletovi drugovi krenu za njim u Englesku sa pismom
da bude ubijen. Hamlet zna kakvi su drugovi: "Mogu im verovati kao
zmijama u procepu". Kralj strepi od Hamleta: "Opasnost je to taj ovek ide
slobodan mi ne smemo na njega primeniti strogost zakona jer ga voli
narod". Kad kralj pita Hamleta gde je Polonijev le, on mu odgovara da je
na veeri i nastavlja, veeraju ga crvi. Hamlet kae da su on i prosjak iste
sudbine i da mi sebe za ivota hranimo za crve: "ovek moe pecati crvom
to je jeo nekog kralja i jesti ribu to je pojela tog crva, to znai da kralj
moe da proe kroz creva prosjaka ". Drugovi nose poruku da engleski

kralj pogubi Hamleta jer je opasan. Ofelija je poludela od bola za ocem, a

iz Francuske dolazi brat Laert da osveti oca. Klaudije huka Learta protiv
Hamleta da bi osvetio oca i sestru. Stie pismo da je Hamlet iv, da se
Ofelija udavila, dva grobara kopaju raku za Ofeliju i nalaze lobanju dvorske
lude Jorika to je Hamleta dirnulo jer ga je poznavao i kae grobaru da su
mnogi jo za ivota truli i hodaju kao leevi. Hamletu je saopteno da se
kralj kladio na njega da je vei junak od Learta, poinje borba, kraljica
pada mrtva jer je pila iz otrovanog pehara, a Hamlet i Leart su zamenili
oruje i Leart pada mrtav (ma je premazan otrovom).

Mrtva majka i mogunost da bude ubijen aktiviraju Hamleta da ubije

Klaudija i Klaudije pada mrtav. Plemstvo i narod smatraju, odajui potu
Hamletu, da se pokazao kao pravi kralj da je u ivotu, to pokazuje da su u
simpatije naroda na strani pravog prestolonaslednika Hamleta.

Ko bi vukao tovar,
pod umorom ivota stenjui
i znojei se da strah
ne buni od neeg po smrti...?

Ovozemaljski ivot, ili samo ivot (ako uzmemo da drugog ivota nema), je
nerijetko tegoban. U trenucima kada se poput olova obrui na ve povijena
plea, smrt se kao njegova suprotnost ini spasonosnom. Suprotno optem
pojmu o ivotu i smrti, skloni smo da ivot smatramo nevrijednim ivljenja
a smrt nam se pak ini privlanom i izbaviteljskom. A kako i ne bi ako u
njoj vidimo izlaz iz, ini se bezizlazne, situacije.

Ali, nije li prava rije za taj ''izlaz'' bijeg, bijeg od toga da se uhvatimo u
kotac sa nedaama to nam ih ivot nosi. Nema onoga ko se u ivotu nije
razoarao, koga nije uvrijedila nepravda, koga nisu izdali ni prezreli... Ali,
svi ti nemili dogaaji moda su poslani da osnae, da uine otpornijim na
udarce one koji pate. Ukoliko pak pribjegnemo smrti kao rjeenju svojih
''nerijeivih'' ivotnih problema ili nas bar obuzmu misli o smrti kao
izbavljenju, dolazimo do pitanja smisla samoubistva.

Da li me poslije munog ivota eka neto manje muno? I ma koliko se

upirala da uvrstim svoju vjeru kako je ovaj ivot samo ''dolina suza'' i
kako mi poslije smrti (ali ne i sopstvene smrti koju bi sama namjerno
skrivila jer to je grijeh) moe biti samo bolje, ipak mi ideja ''kroz smrt u
novi ivot'' ostaje velika nepoznanica. A poznato je da se obino bojimo
nepoznatog i upravo taj strah od onog ''po smrti'', strah ''od tajne zemlje, s
ijih mea jo nijedan putnik vratio se nije'' koi nas u naumu da si
ubistvom prekratimo ovozemaljske muke te ''rae podnosimo zla koja su
tu ve nego da letimo onima drugim, nepoznatim jo''.

I Hamlet pred sebe stavlja pitanje ivota i smrti. ''Biti ili ne biti?'' Njegovo
je dvoumljenje ustvari trilema. On promilja da li da pokua da umiri svoju
uzavrelu krv, ivei sa spoznajom da mu stric na pravdi Boga ubi oca tako
mu preotevi i presto, i enu, i sve to se preoteti moe. Ili da olaka sebi
tako to e se osvetiti zlotvoru i pribaviti sebi zadovoljtinu. Ili pak da si
prekrati muke i nemili mu ivot i usni ''vjenim'' snom. I zaista se, na prvi
pogled, prva solucija ini najneprihvatljivijom, druga pravednom, a trea
najlakom i najbezbolnijom. Ali sasvim je dovoljno da malo zagrebemo
ispod povrine pa da vidimo kako ona zaudara na malodunost, kukaviluk
i nesposobnost za suoavanje sa ivotnim nedaama od egzistencijalne
vanosti.

Moe li kogod oprotaj da trai,

a korist od svoga zloina da dri?

Oprotaj (bar od Boga) za poinjeni grijeh moe da uslijedi nakon iskrenog

pokajanja i ispravljanja tete koja je nanesena ako je ma kakvo iskupljenje
mogue. Onaj pak ko zgrijei da bi sebi pribavio neku korist a zatim uiva u
blagodatima svog nedjela ne bi trebao ni moliti za oprost jer ga dobiti ne
moe. Kad bi tako bilo, to bi znailo da je svako pozvan da uini nepravdu,
prevaru ili ma ta to se kosi sa Bojim i ljudskim zakonima, da se potom
''iskreno'' pokaje ali ne i izvri pokoru kojom bi se liio onoga to mu je
posluilo kao motiv za nedjelo.

Svakom se dogodilo da radei u svoju korist ogrijei duu, pa makar taj

prekraj bio mnogo neznatnijih razmjera od podmuklog zloinstva kralja
Klaudija. Svakom se dogodilo (bar nesvjesno) da d zamaha svom
samoljublju i da dopusti da ga ono zavede na krivi put. Ali ne shvati svako
da je zaveden i ne poeli svako da umiri svoju savjest i povrati ljudsko
dostojanstvo.

Jedno je sigurno. ak i nepravednik iole zdrave pameti zna da je oprost (od

Boga i ljudi) nemogue dobiti sve dok on uiva u plodovima svog sramnog
ina. Jedina pokora vrijedna oprotenja je odrei se onoga to te je nagnalo
da pogrijei. esto to neto nije samo nekakva isto materijalna dobit ve
i osoba od krvi i mesa i u tom sluaju se pitanje sagrijeenja i otkupljenja
znatno uslonjava.

I samo kajanje je veliki i vaan korak jer svako sebi prvo mora podsvijestiti
da je nekom nanio zlo i poaliti zbog toga pa tek onda krenuti ili ne krenuti
putem liavanja samog sebe blagodati to mu ih je in nepravde donio.
________________________________

William Shakespeare rodio se 1564. u engleskom gradiu

Stratfordu na rijeci Avon u imunoj obitelji. Otac mu je bio
trgovac i ugledan graanin, pa je bio ak i biran za
gradonaelnika. Meutim, oko 1577. obitelj je zapala u
materijalne potekoe i osiromaila. Godine 1582. William se
eni sa osam godina starijom Ann Hathaway. Ubrzo im se raa
ki Susan, a dvije godine kasnije blizanci Hamnet i Judit.
Shakespeareu se zamee svaki trag do 1592. kada saznajemo da je u
Londonu gdje se bavi glumom i pisanjem drama. Shakespeare je pisao
vrlo mnogo, a njegove drame su esto izvoenje te stjee ugled najboljega
engleskoga pisca komedija i tragedija. Finacijski neovisan, Shakespeare
postaje suvlasnikom poznatog kazalita The Globe. Potkraj ivota vraa se
u rodni Stratford gdje umire 1616. godine.

Djela: Shakespeareove drame (njih 37) dijele se na kraljevske drame ili

historije, komedije, tragedije i romantine igre. Negova najpoznatija djela

su: Hamlet, Romeo i Julija, Otelo, Kralj

Lear, Macbet(tragedije); Bogojavljenska No, Oluja, San Ivanjske
noi, Mletaki trgovac, Ukroena goropadnica,Kako vam
drago (komedije).
Shakespeare je pisao i pjesme, od kojih su najznaajniji njegovi Ljubavni
Soneti

XXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXX
XXXXXXXXXXXXXX

William Shakespeare - Hamlet - esej

Viljem ekspir - Hamlet - esej

U Danskoj, u mjestu Elsinoru, dogodila se promjena na vlasti.

Naime, sad ve bivi, tj. pokojni kralj Hamlet je umro jo neutvrenom
smru, a na prijestolje je stupio njegov brat, Klaudije. No cijela radnja
zapravo se zbiva oko Hamleta, sina pokojnog Hamleta. On sve ove
dogaaje teko podnosi i ne moe se pomiriti sa injenicom da je njegov
otac u tako malo vremena potpuno zaboravljen, pogotovo od strane
njegove majke koja se netom nakon njegove smrti udale za njegova brata.
Hamlet ve tim postupcima pokazuje da se radi o jednoj osjeajnoj osobi,
koja svoje osjeaje ne prikriva nego ih pokazuje svima. On time pokazuje
svoju veliku ljubav prema ocu, jer nije jednostavno zaboraviti osobu koju
jako voli. On naprosto eli da svi ljudi jo neko vrijeme ale za njegovim
ocem, jer smatra da je to on zasluio. On svu svoju potitenost i jad
pokazuje time to se nakon smrti jako promijenio, on se povlai, izolira od
drugih, odvojio se na neki nain od svijeta. Sve ovo je prirodan tijek
dogaaje, i svi smo mi neto slino i doivjeli. Nekoga vie, a nekoga
manje pogaa smrt voljenih osoba i svi bi mi eljeli kada uope ne bi bilo
smrti. Hamletova ljutnja je po meni opravdana, jer ipak kakav je to
mukarac koji tik poslije smrti svoga brata "oblijee" njegovu enu, a
kakva je to ena koja nakon smrti svoga mua odmah trai "utjehu" u
drugom. Svakako da je Hamletu bilo teko i kao mlad ovjek se teko
mogao nositi sa time, a pogotovo to gledati svojim oima, pa je i prirodan
tok svo njegovo nezadovoljstvo koje je iskazivao.

Kao to svaki dvor ima strau tako je imao i ovaj. I tako tokom jednog
nonog deurstva Bernardu, Marcelu i Horaciju se ukazao duh pokojnog
kralja. Oni ne razmiljaju puno nego sve to kau Hamletu koji tokom
sljedee noi doe s njima na strau. I zaista duh se opet pojavi i odvue
Hamleta na stranu i ree mu da je on duh pokojnog kralja i objasnio mu je
kako je zapravo on ubijen i trai od njega da ga osveti, tj. da ubije Klaudija.
Kada je duh ve otiao, Hamlet se sam sebi zakune da e zaboraviti sve
to je do sada bilo i da e osvetiti oca. Od svojih prijatelja trai da nikome
ovo ne otkriju.

Hamlet nam ovdje pokazuje svoj vrst karakter i odlunost, prije

svega da vidi duha, a zatim i naum da ostvari ono to je duh elio.
Gledajui ovako, pomislimo da se radi o nekoj vrstoj, hrabroj i
bezosjeajnoj osobi koja eli samo osvetiti oca. Hamlet nije mogao odbiti
oca i eli ga svakako osvetiti, gdje opet pokazuje svoju veliku ljubav spram
njega. On je ak spreman glumiti da je lud, samo da kralj ne bi saznao da
on neto muti, tj. da eli osvetiti oca. On se od jednom poinje odijevati
neuobiajeno, govoriti neke udne, pa i malo besmislene stvari, samo da
bi svi pomislili da je on lud.

Tu se pokazuje njegova strahovito velika elja i odlunost da

osveti oca, jer ipak ne bi svatko si priutio neugodnosti glumei nekakvog
luaka i biti tema svih udnih i podrugljivih rasprava. Naravno, u ono
vrijeme je osveta bila neto normalno, jer se onaj koji nije osvetio oca ili
nekog mu blieg smatrao slabiem. Kada bih se naao u ovakvoj
nezavidnoj situaciji, sigurno bih se odluio osvetiti, ali ne vjerojatno
ovakvom metodom. Hamlet je pokazao da se radi o jednom veoma
pametnom i inteligentnom mladiu, jer je smiljajui zavjeru protiv svoga
strica na sve mislio i na sve je raunao.

I prije nego su se sve ove nedae njemu dogodile, on je bio zaljubljen u

jednu djevojku, kerku Polonija, lijepu Ofeliju. On joj je ljubav iskazivao na
sve naine. No, usred njegova ludila on njoj alje nekakvo pismo. Ona je
naprosto zaprepatena te to pismo pokazuje svome ocu. U to vrijeme su se
vodile rasprave oko Hamletova ludila. Naime, svi su eljeli saznati koji mu

je uzrok. Nakon to je Polonije vidio pismo, on bijae uvjeren da je ludilo

upravo zbog Ofelije, tj. toga to ga je ona odbila.

Tim pismom Hamlet je pokazao svoju promiljenost, tj. elio je

prikazati svoje ludilo u svim segmentima njegova ivota, jer da i prema
njoj se nije odnosio "ludo" vjerojatno bi neki naslutili o emu se radi. Na
ovaj nain im je Hamlet skrenuo pozornost, gdje istie i svoju domiljatost.
Ipak ga emocije nisu svladale, tj. prevladala je elja za osvetom nad
ljubavlju za lijepom Ofelijom. U ovoj cijeloj strci oko ludila moramo
primijetiti i dravnog tajnika, Polonija. On je od poetka vrio pritisak na
Hamleta.

Po meni je ovdje Polonije negativan lik, jer kroz cijelu priu on vri
pritisak na kralja i kraljicu, zastupajui teoriju da je Hamlet lud zbog
njegove kerke, te da ga treba poslati na neko putovanje. U svim tim
Polonijevim djelima sigurno ima i neke zavisti, ljubomore pa moemo rei i
pomalo mrnje prema mladom Hamletu, vjerojatno zbog njegova poloaja
( kraljiin sin ) ili zbog ljubavi koju je gajio prema Ofeliji. Mislim kada se
ovjek nae u takvoj i slinoj situaciji, mi kao njegovi prijatelji ili roaci
moramo ga savjetovati, tj. poslati ga na pravi put, jednostavno mu pomoi.

Osuivanjem neemo nita postii, osim mrnje koja kasnije nastane. Isus
je davno rekao: Ljubite jedni druge, kao to sam ja vas ljubio, no ove
Isusove rijei danas, pa moemo rei, i nitko ne obraa panju. Svi mi
gledamo na sebe, a na druge se i ne obaziremo.

Svi oni koji su bili najblii Hamletu, bili su uvjereni da je za ludilo zasluna
Ofelija. Oni pokuaju se sakriti iza zastora dok Hamlet razgovara sa
Ofelijom.

Biti ili ne biti - to je pitanje. Hamlet ovdje potvruje svoju veliku

neodlunost i rastrganost unutranjim konfliktima. S jedne strane on eli
osvetiti svoga oca, a s druge strane u tome ga sputava njegova
neodlunost, sklonost promiljanju i filozofiranju. On jednostavno ne zna
to bi uinio. Smrt ak doivljava kao neki spasenje, a istodobno se on boji

smrti, boji se onog to dolazi poslije nje, neto nepoznato to njegov um ne

moe dokuiti. On to vie razmilja o osveti, to je sve dalji on njenog
ostvarenja. Hamlet kroz svoj monolog nam pokazuje kakvo je njegovo
stanje "iznutra". On je razapet, rastrgan i ne moe bez pomoi. U ovakvim
situacijama svaki ovjek, pa i Hamlet, treba pomo.

esto se u ivotu naemo u vrtlogu, jednostavno ne znamo to da

uinimo, kome da se obratimo. Tada je svima nama potreban jedan dobar
savjet, jedan oslonac i tada svaki ovjek mora pokazati svoju dozu
humanosti i pomoi. Mi ne smijemo osuivati ljude, kao to je bio Hamlet
osuivan, za to je kriva njegova sudbina na koju on nije mogao utjecati,
ona se na njega okomila i on nije mogao nai izlaz, nije ju mogao izbjei.
Da je tada Hamlet u nekome imao utjehu, tko zna kako bi cijela pria
zavrila.

Nakon to nam je Hamlet svojim monologom pribliio svoj unutarnji svijet,

mi saznajemo zapravo to se u njegovoj glavi tada dogaalo. On susree
Ofeliju i zaista vjeto uspijeva odglumiti jednog ludog ovjeka. Ofelija je
jednostavno uasnuta na samu pomisao na Hamleta, jo bolnije je kada se
sjeti vremena kad je sve bilo lijepo i kada je Hamlet bio normalan ovjek.
Hamlet se zatim obruava na cijeli enski rod, smatra da se svaki normalni
mukarac nee nikada eniti. On smatra ljepotu neto kao zlo, a krepost
poistovjeuje sa dobrim, te nareuje Ofeliji da ode u samostan da ne bi
morala raati grenike. Oni koji su ve vjenani, svi e, osim jednog,
ivjeti; drugi e ostati kako jesu.

Hamletova elja za osvetom ovdje dosee vrhunac, on nagovijeta ve

kraljevo ubojstvo. I tako dok se Hamlet borio sa svim nedaama koje su ga
snale, dok se pretvarao, na dvor stie jedna glumaka druina. Oni ga
jednostavno oputaju, i dok je tako uivao na povrinu je isplivala njegova
domiljatost i velika lukavost. Naime, nije posve povjerovao duhu, mislio je
da je na kunji, te odlui da napravi predstavu koji bi bila identina opisu
kraljeva ubojstva.

Sve je vjeto isplanirao i to podijelio sa prijateljem Horacijem. Ovim inom

svakako se pokazalo da se radi o jednom vrlo talentiranom ovjeku, koji

nije iao poto - poto osvetiti svoga oca. Sve je vrlo marljivo isplanirao, u
emu mu je pomogla njegova neodlunost i sklonost razmiljanju. Bio je
vrlo strpljiv i paljiv da nitko ne bi posumnjao da se on eli osvetiti. Iako
kad danas ujemo: Ti si kao Hamlet, prvo to nam padne na pamet je da je
to zapravo uvreda, stalno se premiljati, filozofirati itd.

No svakako treba pogledati stvar sa druge strane i shvatiti da kada nam

netko to kae, dobili smo kompliment. Kada bi se barem dijelom ponaali
kao Hamlet, u nekim ivotnim trenucima, to bi nam moglo donijeti samo
dobro. Ponekad u ivotu treba neke stvari prvo proanalizirati, pa onda tek
reagirati i pokuati djelovati, u svakom sluaju bi donosili ispravne ivote
odluke koje nam mogu utjecati na ivot. tovie, takva neodlunost dale bi
za plod ovakve genijalne ideje, kao to je imao i sam Hamlet, "predstava u
predstavi".

No, kada se malo zadubimo u djelo, ovdje moemo prepoznati samoga

Shakespeara. Naime, itajui njegov ivotopis moemo zakljuiti da se radi
o vrlo talentiranom i inteligentnom ovjeku, pa moemo pretpostaviti da je
Shakespeare moda i samog sebe uveo u djelo, tj. nain kako bi o
razmiljao u ovakvoj situaciji. Jednostavno sam oduevljen ovim potezom,
jer u onakvoj nezahvalnoj situaciji u kakvoj se naao Hamlet, ovakve
genijalne ideje se dosjetiti, stvarno je za veliku pohvalu.

Moemo rei da je u tom trenutku Minerva uvelike pomogla

Hamletu, jer veliku mudrost je iskazao Hamlet, a i samome sebe pokazao
da i nije toliki slabi. Kada je sve to lijepo isplanirao, Hamlet je bio gotovo
uvjeren da e sve upaliti. Bio je veoma nestrpljiv i jedva je ekao da se
predstava odri. Dao je posljednje upute glumcima kako bi predstava to
vie sliila na ubojstvo. Predstavi je ime Miolovka, to je i jako dobar
naziv, jer je ovim Hamlet svakako postavio dobru zamku u koju je Klaudije i
ne slutei upao. Kad je predstava doivjela svoj vrhunac, tj. sam in
ubojstva kada se dogodio, kralj je ljutiti izaao, to je bio jasan znak
Hamletu.

Hamlet se tada uvjerio da su rijei duha zapravo bile istinite na to je

odmah poao upozoriti majku. Hamlet je opet pokazao dozu strpljenja, ne

elei odmah napasti kralja nego je htio o tome prvo obavijestiti majku.
Kralj je naravno shvatio "da je vrag odnio alu" i poslao je Polonija da
prislukuje njihov razgovor. Tokom razgovora Hamlet je pomislio da kralj
iza zavjese prislukuje razgovor te ubija Polonija, mislei da je on kralj.
Hamlet ni malo ne ali to je ubio Polonija, jer nije ni njega ba previe
volio.

Nakon toga on se obruava na svoju majku, tj. pokuava joj objasniti

kako je pogrijeila kada je pristala biti sa Klaudijem. On je pomalo i grub
prema njoj, pomalo ju i vrijea jer je malo i razoaran svojom majkom.
Svakako da se u ovakvoj situaciji nijedan sin ne bi volio nai i svakako ne
bi se nije jedan prema majci trebao ovako ponaati. No Hamletovo
ponaanje mogu donekle opravdati, jer je zapravo Gertruda cijelo vrijeme
bila "slijepa" i nije vidjela to se oko nje dogaa.

Smatram da Hamlet ovdje nije htio napraviti nita loe, to joj je vie
govorio iz ljubavi. On joj je nakon dugo vremena "otvorio oi" i pokazao s
kim je ona zapravo bila i da Klaudije i nije onakav kakvim se predstavljao.
Iako je ovo samo pria, ona se moe prenijeti i u dananje vrijeme. Mnogo
smo puta vidjeli kako djeca rastavljenih roditelja teko podnose kad im
jedan od roditelja nae novog partnera. To je svakako velik udarac za
svako dijete iako su mnogo puta "nove" tate i mame zapravo dobri ljudi.

Roditelji u tim trenucima ne shvaaju svoju djecu to je i razumljivo, jer se

ona ne mogu sa time nositi, a vidimo i Hamleta koji je odrastao ovjek, i
takoer se nije mogao pomiriti sa tom injenicom. Na svu sreu takvo to
jo nisam doivio ali injenica je da to ostavljao duboke tragove u svakom
ovjeku.

Ve otprije Hamlet je znao da mora otputovati u Englesku, jer je tako

odluio kralj bojei se. Uz Hamleta kralj je poslao nalog u kojem je pisalo
da se Hamleta mora smaknuti. Opravo ovim potezom, na povrinu je
isplivao kraljev kukaviluk. On kao odrastao mukarac nije se usudio
suoiti sa Hamletom, ve ga je htio potajno ubiti. Uz jo ovu osobinu
dobivamo potpunu sliku o liku kralja Klaudija. Saznajemo da se radi o

jednoj veoma iskvarenoj, licemjernoj, podloj i kukavikoj osobi koja ne mari

za duhovne vrijednosti, njemu se sve u ivotu vrti oko materijalnog.

Naalost, takva je osoba spremna dii ruku i na vlastitoga brata, njegovu

enu odvesti u krevet, a vlastita neaka ubiti, a sve radi prijestolja. I danas
smo svjedoci svakakvih zloina kojim je primarni cilj samo novac i pokuaj
da zasjednu na vlast. Takvi ljudi kao da nemaju srca i jednostavno gaze sve
pred sobom. Smatram da nam u ivotu novac i slava nikada ne bi trebali
biti na prvom mjestu. Ima mnogo drugih stvari koje bi nam trebale u ivotu
znaiti vie, kao to je obitelj, domovina, Bog itd. Kada ovjeku ove tri ili
neke druge dobre stvari budu privilegij, tek e tada stvari biti onakve
kakve ih mi elimo vidjeti i nee se dogaati vie strane nesree
uzrokovane upravo ovjekovom pohlepom i nezasitnou za materijalnim.

No dolazi do obrata. Hamlet je oigledno neto sumnjao i tokom noi je

uzeo pismo,na kojemu je pisalo da ga treba smaknuti, i tamo vidio svoje
ime koje je obrisao, a napisao je imena dvojice koja su ga pratili. A dok se
Hamlet izvlaio iz nevolja u koje je upao, kralj i Laert su kovali plan kako se
rijeiti Hamleta. Odluili su da e Laert izazvati Hamleta na maevalaki
dvoboj, a kako bi Hamlet sigurno bio ubijen odlue da e vrh Laertova
maa namazati jakim otrovom i spraviti takoer otrovni napitak za
Hamleta.

Uz ve dokazan Klaudijev kukaviluk, ovdje i Laert pokazuje s jedne strane

iznimnu hrabrost jer eli osvetiti oevu smrt, no s druge strane to eli
postii na pokvaren i nepoten nain. Ovdje se iskazuje veliina njegova
duha. Stara izreka kae: Na mukama se vide junaci!, a sigurno da taj junak
ovdje nije Laert. On je jo jedna u nizu ljudi koje je kralj zaslijepio, opinio i
podredio sebi, te su oni bili kao igrake u njegovim rukama koje su
izvravale sve njegove hirove. Ne mogu a da se ne osvrnem na dananje
tzv. "ubilake" religije, prvenstveno mislim na islam. Naime, njihove voe
ih zasljepljuju nekim obeanjima o drugom ivotu u koji e doi vodei
sveti rat, tj. ihad.

Ne bih htio neku religiju omalovaavati, ali moje je miljenje je da je tu

dolo do zabune u tumaenju, koje naalost odnosi mnogo nevinih ivota.

Takvi ljudi koji manipuliraju drugim ljudima, njima su na prvom mjestu

njihovi materijalni interesi i pokuaji da sami kroje pravdu, ne marei
pritom na mnogo rtava, to je primjer i u "Hamletu".

No dok su ovi kovali zavjeru za Hamleta, stie vijest da se Ofelija utopila

to je jako raalostilo Laerta. Iznenada na sprovodu se u raki sukobljavaju
Hamlet i Laert, no sve zavrava dobro, a Hamlet se zajedno sa Horacijem
povlai na dvor. Hamlet je tu pokazao koliko mu je bilo stalo do lijepe
Ofelije i koliko je bio obuzet njome. On je ak u raki napao Laerta jer je
sumnjao u njegovu ljubav prema sestri. Ovdje ne moemo Hamleta
optuivati da je neki nasilnik jer se radi o trenutnoj slabosti uzrokovanoj
smrti njemu voljene ene. Naravno, svi smo se mi nali ili u ovakvoj ili
slinoj situaciji u ivotu i napravili smo neto ime se ba i nismo proslavili.
No na vlastitim se grekama ui.

I dok su tako Hamlet i Horacije razgovarali, u sobu je doao neki sluga koji
je rekao da su se kralja i Laert kladili, te da je on izazvan na borbu.
Naravno, on kao mladi kraljevi to je objeruke prihvatio ne znajui to mu
se sprema, te tako pokazuje da nije kukavica ve hrabar mladi koji se bori
za svoje ciljeve. Moemo takoer rei da je pomalo naivan, kada je
prihvatio borbu jer se ipak radilo o nekoj okladi, a znamo da u svakoj
okladi ima neeg mutnog.

Hamlet prihvaa borbu, te prije poetka samo su morali izabrati maeve.

Naravno, Hamlet je uhvaen u zamku, jer je Laertov ma bio premazan
otrovom od kojeg se umire, za kojega nema lijeka. Kralj je vidio da je
Hamlet u maloj prednosti, ne eli nita prepustiti sluaju te u pehar ulijeva
otrov koji nudi Hamletu. Hamlet ne eli piti, a umjesto njega to ini
Gertruda, ne znajui da se u njemu nalazi otrov, rui se i umire. No uskoro
dolazi do obrata, naime Laertov ma je doao u Hamletove ruke.

Tako obojica bijae otrovana od istoga maa, a dok je umirao, Laert je

otkrio Hamletu za cijelu ovu namjetaljku. Hamlet srdit ubija kralja, a na
kraju i sam umire od otrova kojim je bio namazan ma. Tako se na najgori
nain rijeila situaciji na dvoru danskog kralja. Kao ljuka; u svojoj zamki
vlastitoj od svoga sam izdajstva pravedno ubijen. Ovo su posljednje rijei

Laerta, koje nam potvruju da nam se neke stvari u ivotu moga "obit' od
glavu".

Ovdje kao da i sam ali to je na ovakav nain htio rijeiti situaciju. Ovdje
na najbolji nain moemo vidjeti do ega moe dovesti ljudska pohlepa i
tenja za materijalnim bogatstvima. Naalost kako to i uvijek biva u svim
tim spletkama moraju ivot izgubiti nevini ljudi, to je sluaj i danas. ivot
gube ljudi koji su imali neke ideale, neke svoje ciljeve, koji su eljeli ivjeti
po nekim pravilima.

Savreno je i prikazana Hamletova elja za osvetom, koji je, moemo rei, i

glavni razlog svega to se ovdje i dogodilo. Mnogo puta smo dobivali
savjete da ne kopamo po prolosti, jer moemo doi do nekih injenica
koje nam mogu zagorati ivot, pa i upropastiti, a u ovom sluaju dovesti i
do ljudskih rtava. Od prolosti se ne ivi, to je injenica. Svakako bi se
trebali brinuti za svoju budunost, za svoje bolje sutra te ovaj naporan i
teak ivot uiniti si ljepim i ugodnijim za ivjeti.
__________________________________

William Shakespeare roen je u Stratfordu na Avonu, gdje

je imao obitelj, otiao je u London, postao glumac i pisac, vratio se u

Stratford, napisao oporuku i umro. Iako je ostavio gotovo milijun rijei u
tekstu, imamo samo 14 rijei napisanih njegovom rukom - njegovo ime,
potpisano est puta, i rijei "od mene", na oporuci.

Nijedna bijeka, pismo ili stranica nisu preivjeli. Nemamo nikakav opis
njegova lika koji bi bio zabiljeen tijekom njegova ivota. Nismo sigurni ni
kako bismo pisali njegovo ime, no to izgleda nije znao ni on jer mu ime
nikad nije dvaput napisano na isti nain u potpisima koji su preivjeli. Pie
William Shaksp, William Shakespe, Wm Shakespe, William Shakspere,

Willm Shakspere i William Shakspeare. Zanimljivo, jedini nain pisanja koji

nije koristio onaj je koji danas koristi cijeli svijet - William Shakespeare.

Svaka Shakespeareova biografija sadri pet posto injenica i 95 posto

nagaanja. Svaka osim one koju je napisao Bill Bryson, ameriki novinar i
pisac humoristinih knjiga i putopisa koji je hrvatskoj publici najpoznatiji po
Kratkoj povijesti gotovo svega. Lani je vjeno znatieljni Bryson napisao
kratku biografiju Shakespearea, knjiicu na 200 stranica u kojoj se bavi
iskljuivo injenicama iz ivota najslavnijeg dramatiara na svijetu. A njih
nema ba mnogo, to je i razlog zato je knjiga, koju je upravo na
hrvatskom jeziku objavila zagrebaka Planetopija, tako kratka.

Za Shakespearea, kae Bryson, ne znamo je li ikada izbivao iz Engleske.

Ne znamo s kime se druio ili kako se zabavljao. Njegova seksualnost je
nerazrjeiv misterij. Nemamo podataka o tome gdje je boravio osam
kljunih godina, kad je ostavio enu i troje male djece u Stratfordu i
postao, gotovo nemoguom brzinom, uspjean dramatiar u Londonu. Do
vremena kad je prvi put u tiskanom obliku spomenut kao dramopisac,
1592. vie od polovice njegova ivota ve je bilo prolo. U svemu ostalom
on je, kako primjeuje Bryson, svojevrsni literarni ekvivalent elektrona zauvijek je tu, i nije tu.

William Shakespeare, to na sreu znamo, rodio se 1564. a umro 1616.

Pravo je udo da je preivio prvu godinu ivota, jer su tada u Stratfordu na
Avonu novoroena djeca masovno umirala od kuge. Ne znamo toan
datum roenja, ali s obzirom na to da je u upnim knjigama zabiljeeno da
je krten 26. travnja, pretpostavlja se da je roen 23. travnja. No kako se
Shakespeare rodio po starom julijanskom kalendaru, ispravno bi bilo
njegov roendan slaviti 3. svibnja.

Prvi susret sa Shakespeareovim imenom zabiljeen je 1552. Njegov otac

John kanjen je globom od jednog ilinga (dvije dnevne zarade) jer je drao
gnojivo na ulici Henley u Stratfordu. Otac John rodio se oko 1530. a u
Stratford je doao kao mladi i postao rukaviar, cijenjeni strunjak za
obradu bijele ili meke koe. Bio je do te mjere potovan da je 1556. izaban
za opinskog kuaa piva. Dvije godine kasnije postao je pozornik, a bio je

i opinski zastupnik, rizniar i gradski vijenik, da bi 1568. bio postavljen

na najvii izborni poloaj u grad, zvanje visokog ovrhovoditelja, neke vrste
gradonaelnika.

Kad je Williamu bilo 20 godina, povukao se iz javnih poslova, moda zato

to se bavio zelenatvom. Shakespeareova majka Mary Arden bila je iz
farmerske obitelji, a Johnu je rodila osmero djece - etiri keri, od kojih je
samo jedna doivjela odraslu dob, i etiri sina, koji su svi stigli do
punoljetnosti, ali se oenio samo Will. Iako mnogi strunjaci ve
desetljeima osporavaju njegovo obrazovanje, pa i identitet, smatrajui da
deko sa sela nije mogao napisati tako dobre drame, postoje indicije koje
govore da je mladi Will ipak solidno obrazovan u mjesnoj srednjoj koli,
Kraljevoj Novoj koli. Tamo se uilo mnogo latinskog: jedan od glavnih
tekstova uio je uenike da na 150 razliitih naina na latinskom kau
"hvala vam na pismu".

Kroz takve vjebe Shakespeare je mogao nauiti sva retorika sredstva.

Formalno obrazovanje zavrio je u 15. godini, no to je radio do 1582.,
nitko nema pojma, ali tada je slubenik u Worcesteru zabiljeio da je Will
zatraio dozvolu za brak s Anne Hathaway i platio je 40 funta, to bi danas
bilo oko 200 tisua kuna. Shakespeareu se iz nekog razloga prilino urilo
vjenati s osam godina starijom Anne.

O njegovoj supruzi ne znamo gotovo nita, osim da je bila iz dobrostojee

obitelji, jedna od sedmero djece, da je umrla u dobi od 67 godina i da joj je
suprug oporukom ostavio svoj "drugorazredni krevet". Ona i William imali
su troje djece: Susan koja se rodila 1583. te blizance Judith i Hamneta koji
su roeni 1585.

A kako je Will od od siromanog 21 - godinjeg mladia s troje djece postao

londonski dramatiar, e to je prava tajna. Suoeni s bogatstvom teksta, a
siromatvom konteksta, znanstvenici su se, kae Bryson, opsesivno
fokusirali na ono to mogu znati. Izbrojili su svaku rije koju je on napisao,
zabiljeili svaku toku i zarez. Tako Shakespeareovi radovi sadre 138.198
zareza, 26.794 dvotoke i 15.785 upitnika. Njegovi likovi o ljubavi govore

2269 puta, a o mrnji samo 193 puta. Sveukupno nam je ostavio

8,884.647 rijei.

Dokumentacija o Shakespeareu, nastavlja Bryson, vjerojatno nam se ini

oskudnom samo zato to nas on toliko zanima, jer o njemu znamo vie
nego o ijednom drugom dramatiaru toga doba. I to je najvanije, imamo
gotovo sve njegove drame, 36 od njih 38, koje su preivjele zahvaljujui
Henryju Condellu i Johnu Hemingesu koji su sastavili vie-manje potpuno
izdanje njegovih djela nakon njegove smrti - Prvi folio. Vjeruje se da ih je
tiskano oko 1000, a da ih je do danas preivjelo 228. Primjerak koji je
1623. kotao jednu funtu, danas je jedan od najskupljih rukopisa na svijetu.
Ovih dana je u aukcijskoj kui Christie's jedan upravo prodan za 4,4
milijuna kuna.

Pretpostavlja se da je Will stigao u London kasnih 80 - ih godina 16.

stoljea. Prvi nedvojbeni spomen njegova imena kao dramatiara
pronaen je u biljeci jednog pamfleta. U biljeci ga; Robert Green
nemilosrdno ogovara i naziva uobraenim skorojeviem koji misli da je
"jedini scenotresac (Shake - scene) u zemlji". Gotovo svi se slau da je
karijera Shakespearea kao dramatiara poela oko 1590. no puno je manje
slaganja oko toga kojim je dramama poela.

Rasprava bi bilo mnogo vie da 1598. nije objavljena knjiga Francisa

Meresa u kojoj on navodi da je Shakespeare meu Englezima za komediju i
tragediju ono to su meu Latinima Plaut i Seneka. Navodi drame Plemii
iz Verone, Zablude, Uzaludni ljubavni trud, Osvojeni ljubavni trud, San
Ivanjske noi, Mletakog trgovca, Richarda II., Richarda III., Henryja IV.,
Kralja Ivana, Tita Andronika te Romea i Juliju.

Shakespeare se nije ustezao od bezonih kraa, iako treba biti poten pa

rei da su to inili i drugi dramatiari njegova doba. Njegovu "Hamletu" je
tako prethodio jedan raniji Hamlet, iji je autor nepoznat. Ukrao je i Romea
i Juliju od Arthura Brookea koji je poemu napisao 1562. a ovaj ju je pak
ukrao od Talijana koji se zvao Matteo Bandello. "Kakvo vam drago"
posuena je od Thomasa Lodgea. "Julija Cezara" i "Antonija i Kleopatru" uz
neznatne je promjene preuzeo iz prijevoda Plutarha Sir Thomasa Northa.

Jedino to nije posudio, preradio ili ukrao su, ini se, "San Ivanjske noi",
"Uzaludni ljubavni trud" i "Oluja".

Suvremenici su ga slavili zbog brzine kojom je pisao i istoe teksta, no

nije tono da nije grijeio. Redovito je bio kriv za anatopizme, pogreno
razumijevanje geografije, pa tako u "Ukroenoj goropadnici" proizvoaa
jedara smjeta u Bergamo, grad okovan kopnom, dok mu u "Oluji" i u "Dva
plemia iz Verone" Prospero i Valentin isplovljavaju iz Milana, odnosno iz
Verone, iako su oba grada bila udaljena od mora dva dana putovanja. Stari
Egipani kod njega igraju bilijar, a u Cezarovu Rimu kuca sat 1400 godina
prije nego to se tamo zauo prvi mehaniki otkucaj.

U kolovozu 1596. Willu umire sin Hamnet. Ono to ekspirologe podosta

zbunjuje jest to je u tri ili etiri godine nakon stranog gubitka napisao
svoja najveselija djela. Kako god bilo, razdoblje od 1596. do 1603. bile su
njegove godine slave i bogatstva. Devet mjeseci nakon smrti sina kupio je
raskonu kuu u Stratfordu, osigurao grb svojoj obitelji i dobio pravo da se
on i otac nazivaju gospodom. Koliko je zaradio, teko je rei; razliite
procjene govore da je njegova zarada u najboljim godinama mogla iznositi
od 200 do 700 funta (svota od tadanjih 30 funta ekvivalent je dananjih
15.000 funta, odnosno 150 tisua kuna).

Godine 1609. u prodaji se pojavilo izdanje Shakespeareovih soneta po

cijeni od pet penija. Neki kritiari smatraju da su oni sam vrh njegova rada,
no ono zbog ega su posebno zanimljivi jest to osoba koju hvale nije
ena, nego mukarac. Od ukupno 154 soneta, oni od broja jedan do broja
126 obraaju se "lijepom mladcu", a soneti od broja 127 do 154 obraaju
se "crnoj dami", koja mu je bila nevjerna s oboavanim momkom iz prvog
dijela. Tu je i mrani lik poznat kao pjesnik - suparnik. Treba li uope rei,
nitko do dananjih dana nije otkrio tko su oni.

Godina 1616. za Williama se pokazala kobnom na vie naina. Najprije se u

travnju njegova ki Judith udala za lokalnog vinara Thomasa Quineyja.
Imala je 31 godinu i oito je ulovila posljednju priliku. Ne osobito dobru jer
je Quiney nakon mjesec dana platio globu zbog nezakonitog bluda s
izvjesnom Margaret Wheeler. Jo gore, gospoica Wheeler je umrla

raajui njegovo dijete. Nakon nje, umro je 17. travnja i Willov ogor, a
est dana kasnije umro je i sam William Shakespeare od nepoznatog
uzroka. Oporukom na tri lista pergamenta Will je ostavio 350 funta u
gotovini, etiri kue i prilinu koliinu zemlje.

Najslavnija reenica u ovom dokumentu pojavljuje se na treoj stranici,

gdje je izmeu redaka originalnog teksta ubaen novi: "Dajem svojoj
supruzi svoj drugorazredni krevet s namjetajem (s posteljinom, op. a.)".
ekspirolozi su se dugo svaali to bi mogla znaiti ova reenica i kakav su
odnos imali suprunici jer se Anne ne spominje nigdje drugdje u oporuci.
Kreveti i posteljina bili su vrijedni predmeti u to doba i esto su se
ostavljali u oporukama.

No to znai drugorazredni krevet? Da je nije volio, da mu je ila na ivce

pa nije mogla dobiti prvorazredni? Katkad se tvrdi da je drugorazredni
krevet bio brani, dok je onaj prvi bio rezerviran za vane goste. No podaci
to ne potvruju i ini se da je drugorazredni krevet ipak bio poniavajue
nasljedstvo.

Shakespeareova supruga umrla je u kolovozu 1623. njegova ki Susana

umrla je 1649. a Judith 1662. Imala je troje djece, ukljuujui i sina po
imenu Shakespeare, ali svi su pomrli prije nje i bez potomstva.
Shakespeareova unuka Elizabeth ivjela je do 1670. Udavala se dvaput, ali
ni ona nije imala djece, pa je s njom izumrla loza Shakespeareovih.

Djela: Shakespeareove drame (njih 37) dijele se na kraljevske drame ili

historije, komedije, tragedije i romantine igre. Negova najpoznatija djela
su: Hamlet, Romeo
i
Julija, Otelo, Kralj
Lear, Macbet(tragedije); Bogojavljenska
No, Oluja, San
Ivanjske
noi, Mletaki
trgovac, Ukroena
goropadnica,Kako
vam
drago (komedije).
Shakespeare je pisao i pjesme, od kojih su najznaajniji njegovi Ljubavni
Soneti.

XXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXX
XXXXXXXXXXX
William Shakespeare - Hamlet - analiza dela
Viljem ekspir - Hamlet - analiza dela

Ovde emo pokuati da Hamleta analiziramo kroz razliite filozofije,

shvatanja i doivljaje sveta, koji su naznaeni u delu, manje ili vie
eksplicitno. Udeo itaoca i njegovih vetina rekonstrukcije, koji e pri tom
biti stavljen u pripravnost, sveden je na najmanju moguu meru a tamo
gde je neophodan, uinjeno je sve da bude po svojim postulatima i
hipotezama to verovatniji i to saobraeniji sa celinom. Postoji izvesna
opasnost da se zamah tumaenja previe udalji od teksta, zbog ega mu
treba osigurati vrsto polazite, rukovodei se nekim karakteristinim i
uestalim pojmovima, koji se u tekstu pojavljuju na nain blizak pojavama
lajtmotiva, bar u pogledu njihove labave povezanosti s fabulom. Ne treba
propustiti da se njihova maglovitost razjasni, kao to ne treba ostavljati na
nivou ilustracije ono to bi se moglo izraziti preciznijom terminologijom.
Time je ve udovoljeno jednom od esto ponavljanih strukturalistikih
zahteva, izraenom i kroz osnovnu zamerku tematskoj kritici: da ne idu do
pravih dubinskih struktura, ve se zadravaju na slikovitim supstitutima
istih, ne bi li dobili na ekspresivnosti; a nadamo se da emo udovoljiti i
drugom, vanijem da elementi koje odaberemo za kamen temeljac naeg
tumaenja, budu ekstrahovani iz samog teksta, te iz celokupne
knjievnosti kao zaleine, a ne iz nekih vanknjievnih disciplina i delu
spoljanjih klasifikacija.

Ovakav pristup, kroz ontoloke, antropoloke i egzistencijalne postavke,

Hamletu je naroito primeren, kao malo kom od klasinih dela:
intelektualne rasprave, pitanja o prirodi sveta i oveka, o smislu i besmislu
ljudskog stanja, ine znaajan, i na prvi pogled uoljiv sadrinski aspekat
teksta. Vena pitanja su ne samo vrsto uklopljena u motivaciju, ve
izgleda kao da imaju i neku sopstvenu radnju i rasplet moglo bi se ak ii
tako daleko pa tvrditi da je osnovna radnja Hamleta posluila samo kao
kostur, kao skela za sve egzistencijalne nedoumice, antinomije i aporije,
koje je ekspir uspeo na nju majstorski da nadovee. Primetna je takoe i
visoka znaenjska gustina teksta, njegova simbolinost i polisemija,
simfonijska kompozicija bitnih unutranjih motiva, zahvatanje predmeta sa
raznih strana i iz razliitih perspektiva, bez iskljuivog opredeljenja za
jednu posebnu. Tako e pomenute nedoumice biti pretresane direktno i
indirektno, kroz razne likove, ponegde samo kao odjek jedne rei, negde
kao otvorena diskusija, a negde tek kao daleka i mutna analogija, koja e
se do kraja rastvoriti tek na simbolikom planu. S obzirom na to da je
pogled na svet, ili, da se bolje izrazimo, pogled na bie, ono to nas
primarno zanima u Hamletu, mi se neemo ustezati da na svaku od ovih
formi ukaemo i protumaimo je shodno naoj potrebi za uoptavanjem.

Rei-smernice, koje smo iz teksta izdvojili, izabrane su po svom

simbolikom naboju one su kao akumulatori ivotnosti, jer sadre
potencijal neophodan za svako ozbiljnije vienje sveta, a s druge strane,
znaenje im je, kao i vrednosni predznak, promenljivo, te se od njih, kao od
kockica za slaganje, mogu sastaviti najraznovrsnije figure. One su materija
kroz koju se smena perspektiva odigrava, ba kao to se kroz uvek istu
materiju sveta odigrava smena filozofskih koncepcija. Meutim, posebnim i
bitnim za strukturu Hamleta ini ih upravo njihova knjievna uloga: one
odravaju jedinstvo teksta, na nain na koji ritam odrava jedinstvo pesme
podobne su za jasna i prilino istanana tumaenja, u kojima e dobiti
razliito znaenje, ve prema okruenju u kojem se to znaenje iz njih
iitava, dok ih njihova gotovo predmetna postojanost, ponavljanje i sled u
kom se pojavljuju, ine elementima jedne latentne reenice, koja je
nezavisna od svakog tumaenja, i ima svoju specifinu logiku.

Takva knjievna reenica pretpostavka je svakog knjievnog dela uopte,

ona je osnovni obrazac i osnovna forma planarnog knjievnog miljenja
(miljenja koje se od filozofskog razlikuje po tome to barata pre slikama
nego pojmovima, onog koje svojom, od logike sutinski razliitom,
konstrukcionistikom upotrebom jezika fundira i knjievnost u celini, kao
zaseban jeziki fenomen). Ona predstavlja takoe jedan od onih nad-

smisaonih strukturalnih okvira, otvorenih za uzastopne prevodilake

intervencije standardnog miljenja, ali samo u svojim odvojenim
segmentima; jer, u krajnjoj liniji, takva reenica je kao celina neprenosiva
u metodoloki ambijent standardnog miljenja, s obzirom na to da ne moe
od celine jednog tipa prerasti u celinu drugog tipa (gde je ova
nemogunost data kao opti princip tumaenja, ak princip saznanja), bez
rasparavanja i uproavanja svojih potencijalnih znaenja. Ako ni zbog
ega drugog, bar bi se iz tog razloga trebalo pozabaviti ovakvim
knjievnim reenicama, kako u Hamletu, tako i u svakom drugom delu,
koje je na njima zasnovano.

Odmah emo i otkriti na koje rei konkretno ciljamo. To su najpre: izgled,

tamnica, ambicija, ogledalo, otac, navika, gluma, san, osveta, ludilo i smrt,
a zatim i one pojmovno odreenije, ali u delu vieznane: znanje, volja,
sutina, jezik, i najzad emocija. Na njih emo se redovno vraati, kako
tumaenje bude odmicalo.

Subjekat

Montenj je u Esejima zapisao: Ja ne slikam bie, slikam prelaz. Ako bi se u

jednom citatu mogao saeti najiri okvir i smisao Hamleta, ako bi se ita
moglo uzeti za njegov moto bez ostatka bila bi to ova reenica. Pri tom
prelaz treba razumeti bar na dva naina: u izvornom, Montenjevom smislu,
kao odreujue svojstvo modernog subjekta, njegovu bit kao nefiksiranog i
necentriranog ega, i u drugom, posrednom znaenju, kao prelaenje iz
jednog u drugi kompleks ubeenja, opaanja, i reakcija, koji oblikuju
koherentnu sliku sveta. Da bismo razjasnili ko je Hamlet, i po emu se to
on moe smatrati montenjevskim subjektom, najpre emo se zapitati
kakav je Hamlet uopte, ta karakterie njegov lik. U petom inu
saznajemo da je roen na dan pobede starog Hamleta nad starim
Fortinbrasom, dakle u onom trenutku koji moda vie od svih ostalih
simbolizuje ustolienje mone figure oca-kralja, oca kao apstraktnog uzora,
kojeg e mladi Hamlet opsesivno, i bezuspeno, nastojati da inkarnira. Ta
psiholoka funkcija oca nagovetena je ve njegovim imenom: on je
Hamlet kakav treba da bude, moralni i karakterni ideal, uzor i izvor
poretka; mladi Hamlet e dobar deo svojih snaga potroiti da bi modelirao
svoje 'ja' prema ovom kalupu 'nad-ja', meutim, njegovo 'ja' e isto toliko
snage utroiti da bi se oduprlo tom preobraaju. O ovom Hamletu koji se
koprca na sredini, u meuvremenu dobijamo niz protivrenih obavetenja:

Ofelija ga naziva divnim duhom, trenutak nakon to sam Hamlet o sebi

izrie najcrnje pokude; od Klaudija saznajemo za njegovu zavist prema
Laertu, zbog izuzetne vetine maevanja kojom ovaj, po svedoanstvu
nekakvog normandijskog plemia, raspolae; od kraljice pak bivamo
obaveteni o promenljivosti Hamletovog raspoloenja, koje u jednom skoku
prelazi skalu od besnila do tuposti; on voli i ne voli Ofeliju, proklinje je i
oajava zbog nje, sve po njegovom sopstvenom makar dvosmislenom
priznanju. Ponekad, ak, kada govori o sebi, kad sebe objanjava, nismo
sigurni ni da li to misli ironino ili bukvalno, jer bi se i jedno i drugo moglo
uzeti kao podjednako istinito, i kao primereno konkretnoj situaciji. Ova
figuralna neodreenost, podjednaka verovatnost dve suprotne denotacije
istog iskaza, nije samo upeatljiv kuriozitet stila, efektno sredstvo da se
oneobii i nijansira odreeni sadraj i istakne sarkastini tonalitet i namera
ona u sebi indukuje istu takvu, izrazu analognu, "sadrajnu"
neodreenost samog lika, njegovu psiholoku ambivalenciju, roenu i
uoblienu u jeziku.

S druge strane, nezavisno od informacija koje o tome daju likovi, ni italac

nije u poziciji da proceni Hamletov pravi karakter: naspram melanholinog,
tunog i rezigniranog junaka, koji lamentira nad sudbinom sveta, imamo
cininog, osornog Hamleta, koji se ne ustee da sablazni svakog ko mu se
nae na putu. Njegove provokacije upuene Ofeliji na momente prerastaju
u zlobu, i ostavljaju nas u nedoumici u pogledu njegovih "istih" namera.
Drskog egzibicionistu smenjuje alostivi i rastrojeni Hamlet, spreman da
zaplae pred sumornom prikazom mrtvog oca, a zatim ekstatini Hamlet,
koji raspojasano doziva muziare, i u zanosu deklamuje nekakvu banalnu
puku pesmicu, dok sve ove natkriljuje Hamlet-ubica, onaj ija savest
nimalo ne trpi zbog pogubljenja Rozenkranca i Gildensterna, egzekucije
koja ni po emu nije bila neizbena tavie, za koju nema drugog povoda,
osim gaenja koje tako nitavna bia izazivaju samim svojim postojanjem
na kugli zemaljskoj. ak je i Hamletov fiziki izgled kontroverzan: sudei
samo po njegovom govoru i ponaanju, sigurno ga ne bismo zamislili
onako kako ga Gertruda opisuje- kao oveka gojaznog, i kratkog daha- ve
pre kao vitku, mesearsku figuru, asketskih crta, i s neim prodornim i
uznemirujuim u pogledu.

Navedene varijacije u karakteru, mogle bi se naravno objasniti kao, da

iskoristimo jednu Klaudijevu sintagmu, plod okolnosti: ali, one su i neto
vie od toga one su takoe i plod drugaijeg odnosa prema
okolnostima, rezultat izmenjene recepcije, izmenjenog stava prema
svetu. Pa i ako se ne moe nai skupna taka na koju bismo sveli sve

varijante Hamletovog karaktera, zajedniki imenitelj njegovog lika ipak se

razotkriva ukoliko ga utemeljimo na jedinstvu unutranjeg nastrojenja; a i
promenu tog, naelnog, unutranjeg stava o kojoj emo govoriti kasnije
lake je opisati i odrediti nego promenu Hamletovog ionako odve
heterogenog karaktera. Scena maevanja, u kojoj Hamlet pokuava da se
raspravi s Laertom, najbolje govori u prilog naem shvatanju on pred
dvoboj ne pokazuje ak ni da je revoltiran zbog nedavne klopke iz koje je
tek pukim sluajem uspeo da se izbavi, nije ni cinian, niti ostraen, iako
jasno sluti da je posredi nova nametaljka: Hamlet s poetka drame u
takvoj zamci ne bi propustio da kae neto otrovno ili pompezno, da
pokrene sav patos koji mu njegov poloaj doputa, ili bar da oproba otricu
svoje ubojite ironije a to se nita od toga ipak ne dogaa, teko da se
moe objasniti okolnostima.

Hamletov subjekat je strukturiran na krajnje neobian nain. Njegove

promene imaju jasan cilj, bar na poetku, ali nejasno i nerazaznatljivo
polazite. Svrha koju on tei da u samoispitivanju svog karaktera dostigne,
mogla bi se odrediti kao neto konano i konkretno; ali karakter koji treba
da proe kroz ovaj proces samoizgraivanja, materijal od kojeg Hamlet
polazi da bi u sebi isklesao novi oblik, i koji je ujedno ono to izvodi te
stvaralake zahvate na sebi samom, nema neko konano i konkretno
odreenje. Tako se on uvek nahodi na sredini, izmeu svoje svrhe i svoje
prirode, izmeu poznatog i nepoznatog. Krajnje paradoksalno, ono to
Hamlet jeste nalazi se na pola puta izmeu onog to on jeste i to treba da
bude. Tako je on neprestano u nastajanju; drugim reima, Hamlet je
intencionalni subjekat, ija je sopstvenost zadata u liku oca-Hamleta, a
osveta je, videemo, tek spoljanja konsekvenca ovog primarnog,
unutranjeg postignua. Jer, sva ona ogorenost kojom Hamlet propraa
svoju sporost, tako je artikulisana da pre svedoi o njegovom
nezadovoljstvu sopstvenim karakterom, nego o nezadovoljstvu zbog
neispunjenja jednog konkretnog naloga. On je, ini nam se, na sebe kivan
vie zato to ne poseduje postojani instinkt osvetnika, nego zato to jo
nije izvrio svoj uzvieni, osvetniki zadatak, gnevan je zato to uistinu nije
gnevan zbog tog nerazumljivog odlaganja, kojim obezvreuje arhaini
amanet osvete kao to bi se za Klaudija moglo rei da na scenu
"miolovke", koja sledi odmah posle pantomime iz prologa, moda reaguje
pre zbog nedostatka oekivane reakcije na mnogo eksplicitniju i
verodostojniju pantomimu, nego zbog kumulativnog dejstva cele
predstave. Za Hamleta je prevashodno problem u tome to mu se poriv
mahnitog sina-osvetnika ne javlja u formi nekog direktnog uvida, kao
samorazumljiva izvesnost, ve kao kratkotrajni, udljivi afekat, koji on

onda jedino moe da uvrsti jalovim intelektualnim evokacijama.

Podseajui sebe na dunost osvete, on podgreva plamen "pravednikog
gneva", koji se previe brzo gasi, i preslabo sija kad nema nieg telesnijeg
od pravde da ga razgori. Ali, pravi razlog njegove elje za trajanjem, za
produavanjem zanosa, jeste u potrebi za ustaljivanjem sopstvenog
subjekta, za njegovim modeliranjem (i formiranjem) po slici oca zapravo
prema onim znaenjima koja ta slika za njega dobija i za fiksiranjem
jednom tako ve uoblienog ega. Vokacija je tu strategija ujedinjavanja
njegove disperzivne unutranjosti, sredstvo obrtanja unutranje entropije.

Drugim reima, Hamlet se nee osvetiti dok ceo ne postane osvetnik to

je njegova neizreena zakletva. Ali, pored ovog metoda uivljavanja u
jednu ulogu, umnog iniciranja oseanja, trajnog konsolidovanja subjekta
koji ne daje plodove, nametnue se jo jedan metod spremnosti i navike.
Ovaj drugi e se pokazati kao uspean bar u pogledu izvrenja osvete i
u potpunosti e potisnuti prvi, bivajui tako praktiki ekvivalent onog
promenjenog nazora o svetu, to ga kod Hamleta zapaamo jasno tek
nakon njegovog povratka iz Engleske.

Artikulacija, izgled i sutina

Spremnost da se neposredno reaguje, da se odgovori na neizvesnost, nije

u Hamletu, razume se, mobilisana niotkuda. Ve je u onoj impulsivnoj crti
njegovog karaktera, koja ga je nagnala da trgne ma na Polonija, i u brzini
i bistrini njegovog duha, koja se ukazivala u jezikim obrtima, bila
pohranjena pretpostavka za tu spremnost, samo je ekala da bude svesno
prihvaena i potvrena. Meutim, kad Hamlet pominje spremnost
Horaciju, on je ve drugaiji Hamlet od onog koji nasre na Gertrudu, i
izvrgava ruglu inferiorne, dvorske marionete, poput Polonija, Rozenkranca i
Gildensterna. Ovaj Hamlet svestan je heraklitovske nepostojanosti i
neuhvatljivosti sveta, on je reen da se navikne, i ve naviknut na
fundamentalnu nepouzdanost, na nepredvidivost kako zbivanja oko njega,
tako i u njemu samom.

Ima nekog provienja i u padu jednog vrapca, zakljuuje on, u ve

pomenutom dijalogu s Horacijem. Pravi smisao tih predskazanja, kojima se
svet oglaava jezik sveta nedokuiv je, ali to jo ne znai da je oveku

sa takvim svetom nemogue suoiti se. U prvom delu drame, pak,

Hamletova preokupacija bila je preteno da artikulie sebe i svet, jezikom
ljudskih pojmova no, kako je ovaj jezik u osnovi sistem znaenja, to je i
referenca njegovih sudova, njihov vrednosni kontra-teg, morala biti
smetena u sferu znaenja: on je odmeravao stvarnost prema idealnim
kategorijama, po kriterijumima sutina, ustolienih apoteozom oca-kralja,
a rezultat do kojeg bi dolazio bila bi ili nesrazmernost, ili transpozicija
stvarnosti; svet se ukazivao ili kao groteska, ili kao alegorija. Apokaliptine
slike iz rimske povesti koje Horacio u prvom inu opisuje predloak su za
kasnije Hamletove meditacije o iaenosti vremena: svet premeren
etalonom idealnog poretka pokazuje se kao izopaen, laan i nedostatan
njegova nesrazmernost sa viim uzorom postaje razlog rascepa izgleda i
sutine u miljenju, i razlog demonizacije onog prvog. Pri tom izgled, kao
maska, zahvata najrazliitije manifestacije ivota: od morala, emocija,
razuma, do bukvalnog fizikog izgleda; a teina njegovog izvitoperenja
ogleda se, metaforino, u nainu na koji je prikazana smrt kralja Hamleta:
on umire iskrastan, gubav, ugruane krvi, i teak od jela, sa svim
svojim gresima na glavi, vladar to je bio, po svim ocenama, najdivniji
kralj, uzor vrline i pravinosti antitetinost ide do oksimorona...
Paralelno sa ovim grotesknim vienjem sveta, pojavljuje se i alegorino:
ono je signalizirano pominjanjem likova grko-rimske mitologije, i vezano
je za paradigmatski, idealni poloaj oca-Hamleta. Njegova vladavina u
sinovljevim reminiscencijama poprima status Izgubljenog raja, Zlatnog
veka, jedne upravo mitoloke utopije, koju je primereno izraziti mitolokim
poreenjima idealni poredak, moralni nalozi to ih Hamlet neprestano
sam sebi ponavlja, izveden je iz realnog, povesnog poretka, projektovanog
u jezik, ali sada apstrahovanog od svoje realnosti, i svedenog samo na
ljusku sutine. Takvom alegorijskom tretmanu, osim kralja-oca, i drugi
likovi bivaju podvrgnuti dovoljno je samo ukazati na Ofeliju ali ini se da
je kralj istinsko sredite, ili, da se posluimo jednom ovetalom frazom,
rodno mesto ovog naina poimanja.

Opsednutost artikulacijom Hamleta dovodi dotle da i sam in osvete

razume kao problem jezikog uoblienja, pa se shodno tome prema njemu
i postavlja, i na tom nivou traga za reenjem. Ve u prvom trenutku u
kojem Hamlet ostaje sam sa definitivnim saznanjem o ubistvu, prvo to e
uiniti jeste da zapie da je Klaudije nitkov, tj. da se neko moe smejati, i
smejati, a opet biti zlikovac. Kontradiktorno je, i za Hamleta indikativno,
to to ovu zabeleku pravi poto se prethodno krajnje afektirano odrekao
sveg knjievnog znanja, poto se zarekao da e sve nauene oblike,
zapise i izreke knjike izbrisati sa table pamenja. Odmah zatim,

poto se vrate njegovi pratioci koji ga nisu mogli slediti do onog,

metaforino i doslovno, izdvojenog mesta gde mu Duh objavljuje istinu
ovog i onog sveta Hamlet e ih naterati da se triput zakunu na njegovom
mau, po svim pravilima magijskog kanona, shodno protokolu preuzetom
iz srednjevekovnog rituala egzorcizma; tu e upotrebiti i odreene mistine
formule na latinskom jeziku crkve i bogosluenja, ijim formulama se
jedino moglo, kako se verovalo, zapovedati nad duhovima latinskom, kao
jeziku rituala i transcendencije, bliem logosu Jovanovog jevanelja, i
imperativnoj, tvorakoj snazi Boije Rei, iz prve glave Postanja, nego
jeziku svakodnevnog razgovora, obine konverzacije. Zakletva, formula,
zazivanje svim tim oblicima zajedniki je karakter performativnosti,
injenja jezikom, verbalnog akta, u kojem je re delotvorna i kreativna
poput tela. Isto tako, jezik kojim e se Hamlet sluiti kad bude simulirao
ludilo da bi prikrio svoje namere, imae, izmeu ostalog, i ovu,
performativnu funkciju. Njime e Hamlet napadati svoje sagovornike kao
noevima prepun lucidnih invektiva, insinuacija i sarkazama, njegov jezik
posluie kao zamena za stvarni, fiziki obraun sa protivnicima.
Uostalom, i sam koncept ludila, kao strategije osvete, pretpostavlja najpre
specifian nain upotrebljavanja jezika. Da bi oponaao takvo poremeeno
stanje duha, Hamlet e koristiti neobine, apsurdne figure jezika i taj
izopaeni govor bie za druge glavni pokazatelj u kombinaciji s njegovim
zaputenim izgledom, i grozniavom gestikulacijom da je definitivno
siao s uma. Najvea ironija, pak, u jeziku Hamletovog ludila jeste
njegova verodostojnost: on u svemu potuje standardnu strukturu dosetke,
jer u formi ludikog i besmislenog iskazuje smisaoni sadraj. Hamlet istinu
predstavlja kao neistinu, smisao kao apsurd, dok svi ostali oko njega rade
upravo suprotno to je onaj "metod" koji Polonije prostoduno konstatuje u
Hamletovim, naizgled nepromiljenim, ispadima.

Komad koji Hamlet reira takoe je stvar artikulacije iako se on pravda

time da inscenacijom stvarnog zloina hoe da izmami od Klaudija potvrdu
istinitosti Duhove objave. Nama se pre ini da ova predstava oznaava jo
jedan vid napadanja jezikom, samo sad jezikom pozornice. A ono to je
posebno interesantno u artikulaciji miolovke jeste pojavljivanje jezika
sna, koji emo ponovo sresti u scenama Ofelijinog ludila. Osnovni principi
funkcionisanja ovog jezika jesu ponavljanje i direktno spajanje: kod Ofelije
taj se mehanizam manifestuje kroz stapanje likova Hamleta i Polonija,
kojima su njeni stihovi naizmenino upueni, tako da se na kraju ne zna na
kojeg od njih se oni zaista odnose. Ubica i rtva spojeni su tako u jednu
figuru kao to e zloinac i osvetnik biti spojeni u Hamletovom ubistvu
Goncaga. Svrha ovog izjednaavanja jezikom mogla bi se iznai i u

udovoljavanju potrebi za ujedinjavanjem subjekta, a posredstvom njega i

sveta ishod je u ustoliavanju jedne groteskne, ali oigledne celine bia.
Ofelijino ludilo je, meutim, vrhunac rastrojenosti ljudskog 'Ja' i po tome
ona predstavlja hipostazu Hamletove sopstvene razdeljenosti, dovedenu
do ekstrema. Ponavljanje je, pak, instrument voljnog proizvoenja
stvarnosti kao to je Laertova pobuna pokuaj uspostavljanja novog, ni iz
eg stvorenog, revolucionarnog poretka; takoe, ono je i nain dozivanja i
rukotvorenja emocija, nain oblikovanja jednog emotivnog simulakruma.

Osim kao neposredni element jezika sna, ponavljanje se ukazuje i kao

simptom nihilistikog odricanja od bivstvovanja, naglaenog poriva za
ponitavanjem subjekta, kao anticipacija samoubistva: svi likovi se
naizmenino oprataju jedni od drugih, svi prizivaju konanu, umirujuu,
no Hamlet Poloniju ne nudi nita tako dragovoljno kao ivot svoj,
Gertrudi eli dobru no, kao to e je i njemu na koncu poeleti Horacio
kao to e je i Ofelija, ve izbezumljena, poeleti kralju i kraljici, u prvoj
sceni njenog ludila. No i nitavilo predstavljaju spokoj, eskapistiku
pobedu nad mnotvom podjednako munih suprotnosti, jedino ljudima
dostupno olakanje od uasa aktivne egzistencije; oni se pokazuju kao
alternativa beznadenom Hamletovom nastojanju da popravi sebe i svet,
da se orujem digne protiv mora beda, i borbom uini im kraj. Nije stvar
samo u postizanju jednog konkretnog cilja, u izvrenju jednog konkretnog
zadatka kao to je ubistvo Klaudija ve u ispravljanju naelne
pogrenosti koja upravlja zbivanjem sveta, u preokretanju iskrivljenog
ustrojstva bia, u izmeni ije e vaenje biti sutinsko, i ije e
konsekvence biti trajne. Jer, jedan od razloga Hamletovog odlaganja i
stalnog iznalaenja opravdanja za to odlaganje, njegovog nehotinog
zapadanja u slepe ulice intelekta, dat je u specifinoj prirodi osvete kao
pojedinanog, u sebe zatvorenog ina, u njenoj predispoziciji da bude
partikularna i nesposobna da izazove fundamentalni preokret. Osveta je po
svojoj sutini reakcija, revanistiko poravnanje ve uspostavljenog
nesklada ona ne lei uzroke, ve samo simptome bolesti, tako da je
opseg njene moi ogranien; realizovana jedino na nivou sutina koje su
pravi teren na kojem e se manifestovati njene posledice ona je kao
kontra-teg dodat na kantar jednog idealnog, apstraktnog poretka.
Hamletova je, meutim, najunutarnjija enja da oblik i pojavnost sveta u
celini saobrazi sa viim uzorom ne samo da suzbije jedno od brojnih
odstupanja od tog uzora. Duh Hamletu i nije obznanio nita istinski novo
on je samo jo jae naglasio jaz izmeu izgleda i sutine, jo drastinije
ustanovio njihovo razdvajanje potvrdivi ono to je proroka dua
Hamletova ve u grubim crtama nasluivala. No, zaklinjui ga na osvetu,

fokusirajui globalni problem sveta na problem bratoubistva, i preljube,

Duh nije zacrtao nikakav smer u kojem bi se ovo razlikovanje izgleda i
sutine moglo prevazii, a time i obezvrediti; naprotiv, on je zadao
putokaz samo za razreenje jedne pojedinane neravnotee, naime,
neravnotee Klaudijevog zloina njegovim kanjavanjem pravda e biti
zadovoljena, onostranost e ponjeti onostrane plodove, i svesti raune u
svojoj ptijoj perspektivi, dok e ovostranost ostati kakva je i bila, osim to
e osiromaiti za jednog Klaudija: Oni to su se uzeli ivee, sem jednoga.
Ostali e ostati kako su (III in, 1. scena). Na taj nain, ishodite osvete
biva postavljeno u transcendentno, dok Hamlet vapi za promenom koja e
se odigrati u imanentnom. Nemogunost korenitog, ovozemaljskog
preobraaja, degradira i verodostojnost osvete kao sredstva ona moe
biti samo cilj, koji se svojim dostizanjem okonava, ija je svrha data u
njemu samom. U takvom orsokaku nadvladavanje opozicije izgleda i
sutine najcelishodnije je mogue u ponitavanju oba, u preputanju
praznini Vene noi, koja je, dodue, negativan, ali pouzdan izlaz iz
tamnice sveta. S druge strane, problem je u tome to ovek ne moe znati
ta ga sa one strane smrti oekuje. Duhov nalog dobija na teini upravo
stoga to je poduprt neizrecivom tajnom zagrobnog postojanja, koja se ne
sme kazati uvu od mesa i krvi, to je istina o ubistvu samo fraktal ire,
zagrobne istine, nedokuive, i neumitne; ta eshatoloka dimenzija ujedno
apsolutizuje svrhu i poreklo moralnog imperativa, ona nepoznatim fundira
poznato, dajui mu onostrano, pa time i nediskutabilno, utemeljenje,
podiui moralno na nivo ontolokog i religioznog.

Jezik sna je kao neizbeno zastranjenje u svetu uoblienom znaenjima,

njegov obrnuti korelativ koji izlae sav mehanizam potisnutog, svo
odstupanje od zakona i sutina, koje razum sklanja u stranu, koje odbija da
ukljui u svoju viziju sveta. Dok racio hoe da sklopi krhotine bia,
proizvodei homogenu, pojmovnu, dubinu, san dejstvuje po povrini,
sjedinjavajui razliite oblike u jednu instinktivnu, fantazmagorinu viziju.
Tumaenje nam doputa da odemo jo dalje u iznalaenju motiva za data
stapanja, motiva koji ne moraju biti svesno potvreni, ali mogu biti
psiholoki verovatni da se bar utoliko posluimo modernom
psihoanalizom. Edipov kompleks, na primer, neobino je upotrebljiv kao
objanjenje oba pomenuta stapanja: kod Ofelije, aluzije na ljubavni in, i
defloraciju, upuene su sintetikoj figuri oca-ljubavnika, i to na momente
argonski sonim, dvosmislenim jezikom dok kod Hamleta opet imamo, u
kontekstu diskusije o preudaji, postavljanje Lukijana-sinovca na mesto
Klaudija, koji e postati Gertrudin ljubavnik; on uz to jo Ofeliji skree
panju kako e Lukijan-sinovac ubrzo zadobiti ljubav Goncagove ene

to jest, majke-Gertrude koju ova oliava. Ti bi se spojevi lako dali uklopiti u

Frojdovu koncepciju sna kao ispunjenja elje, i incestuoznog poriva kao
ontogenetski najranije nastalog i najdublje pohranjenog u skladitima
Nesvesnog a ako bismo se odvaili na jo detaljniju racionalizaciju,
svodei ove procese na svesti pristupanije motive, rekli bismo da je
moda svrha spajanja Hamleta i Polonija, ubice i rtve, data pre u Ofelijinoj
elji za obrtanjem i ponitavanjem Hamletovog zloina, za oivljavanjem
Polonija, kao i za opravdavanjem nedoputene ljubavi prema Hamletuubici oca. Ljubav prema Hamletu bila bi dozvoljena jedino ukoliko bi i ovaj,
kao bie, sam bio izjednaen sa Polonijem, gde je paradoksalni poloaj tog
oseanja: da Hamlet jedino kao Polonije, dakle kao mrtvac, sme biti voljen,
verovatno i razlog Ofelijinog konanog sloma nju razdire sukob izmeu
mrnje i ljubavi, koje podjednako vape za svojim pravima. Svrhu spajanja
Hamleta i Klaudija imala bi pak Hamletova enja za prisvajanjem takve
efikasnosti kakvu je sam Klaudije dokazao u planiranju i izvrenju svog
prvog zloina, efikasnosti kakvom se uopte odlikuje praktiki, politiki
mentalitet Klaudijevog tipa. Ili bi tu svrhu imala Hamletova potreba za
uniavanjem visine sopstvenog pozvanja, za prihvatanjem i priznanjem
svog sopstvenog, gnusnog nalija, svog unutranjeg Klaudija to bi
olakalo teret Oevog odve uzvienog, odve iskljuivog imperativa
(otprilike na nain na koji to ini ispovest pred Ofelijom, ona u kojoj Hamlet
sam sebe optuuje za vie grehova "no to ima misli da ih njima odene" to je olakanje koje oveku prua jedino konana i nepopravljiva Sramota).

Miljenje i znanje

Povezano sa ovim vidovima jezika javlja se i pitanje znanja. Hamletova

silna udnja za Duhom formulisana je kao udnja za saznanjem to je
saznanje kakvo bi ve samim artikulisanjem nepoznatog predstavljalo
jedan vid razreenja; on eli da objanjenjem neprihvatljivog prevlada ono
to se ni sebi ne usuuje da prizna, da jezikom u sebe unese izmicanje i
kolebanje bia zlo koje ima svoj uzrok mnogo je pristupanije i
podnoljivije od bezrazlonog zla; sa njime je lake i suoiti se i prevladati
ga, jer bi se eliminacijom njegovog uzroka i samo zlo moglo ponititi, kao
obesnaena, onemoguena posledica. U ovom sluaju, uzrok ubistvo
kralja Hamleta ne bi se naravno mogao ponititi; ali ta tenja nam daje
opti princip po kojem funkcionie ljudska potreba za objanjavanjem zla
pored onog drugog poriva, pasivnog, koji zlo objanjava da bi ga opravdao
pored poriva teodiceje. Ve u prvom obraanju Duhu Hamlet izgara od
elje da ga oslovi kako ne bi "svisnuo s neznanja", a svoju reenost na

osvetu, koju je kao dostojan sin dostojnog Oca duan da u najkraem roku
izvri, opisuje metaforom krila, brzih "ko miso il' ljubavne elje" - spoj koji
je, primetiemo, indikativan za celog Hamleta.

udnju za Duhom treba jo razumeti kao udnju za transparentnim

svetom, gde se sutina prozire u pojavi, gde nema razlike meu njima;
Duh, onakav kakvim ga Hamlet u prvi mah poima, upravo je paradigma
ovakvog proziranja u njemu, kao alegoriji, sutina dominira nad
izgledom, znaenje se uzdie iznad pojave. Moda bi bilo plauzibilno
pretpostaviti da je isti odnos figurirao i u vidjenju Ofelijinog lika, da je to
bio glavni preduslov neminovnog, katastrofalnog raspleta ove ljubavi.
udnovato naivan stil pisma koje Polonije pokazuje Klaudiju svedoi o
Ofelijinom alegorinom statusu; ona je za Hamleta ideal istote i ednosti i
utoliko je svaka najmanja mrlja morala u njegovoj svesti inicirati brutalni
pad Ofelijin, srazmeran njenom nekadanjem uzdizanju- kao to je i
Lucifer, prvi medju andjelima, odmetnuvi se, zavrio kao najnii medju
najniima. Da je posredi takva tragino sentimentalna idealizacija, moglo
bi, u jednom posrednom vidu, da sugerie i Hamletovo poreenje
sopstvenog tela s mainom, kojim se dotino pismo zavrava ukoliko
bismo metaforu maine shvatili kao znak odvojenosti i autonomnosti tela,
njegovog odstupanja, kao pojave, od duha kao sutine, imali bismo razloga
da i naklonost prema Ofeliji protumaimo kroz prizmu ovog aksiolokog
razdvajanja da je u Hamletovoj ljubavi prema Ofeliji izmeu potenja i
lepote prevagu odnosilo njeno potenje, te da je Ofelija bila voljena pre
svega kao duhovno isto bie, kao "bela" Ofelija. Takoe, tu mainu bismo
mogli protumaiti i kao mainu jezika to ne bi inilo neku znaajnu
razliku, budui da je dihotomija izgleda i sutine upravo zaeta i
posredovana jezikom.

Pitanje shvatanja i vrednovanja miljenja, naelnog stava prema znanju,

njegovoj moi i ulozi koju igra u samoostvarivanju subjekta, nagoveteno
je ve u prvoj karakternoj slici kojom se lik mladog princa uvodi u dramu.
Naime, ako ima ieg pouzdanog u Hamletovom neuhvatljivom karakteru,
to je njegova intelektualna nadmo, istananost i ubojitost njegove misli,
osvedoena najpre u otrom stilu njegove epigramske reenice, u
dovitljivo i ironino izvedenim argumentacijama, u efektnoj formulaciji
kako lirskih tako i humoristinih iskaza, u slikovitosti i elokvenciji njegovih
britkih, fino iznijansiranih replika. Ali, nije samo metod onaj po kojem se
Hamletova misao izdvaja; ni sadraj njegovog intelekta ne pokazuje nita
manju superiornost, nita siromanije utemeljenje. Bar na osnovu

informacija, koje su nam sporadino predoene, znamo da je Hamlet

nesvreni student univerziteta u Vitembergu, da je po potrebi opskrbljen
kako citatima, tako i kritikim poznavanjem knjievnosti, a naroito
pozorita dovoljno da bi relevantno raspravljao o estetikim i poetikim
problemima, te da bi glumcima davao praktine poduke iz domena njihove
vlastite profesije (to je ekspir takoe veto iskoristio da iznese otar
kritiki osvrt na pozorini ivot svoga doba) znamo jo da ga Ofelija
smatra za re i jezik mudrosti i znanja, te da on sa sobom najee nosi
ili odgovarajuu knjigu, ili belenicu, ukratko: da je ovek irokog
obrazovanja i isto tolike ljubavi prema obrazovanju, to jest bar do onog
trenutka kad se u zanosu besa i gorine zaklinje da e se odrei svih
izreka knjikih, da e u knjizi njegovog mozga od sad biti mesta samo za
Duhov impozantni zavet. No, to samo znai da e od tad njegova strast za
saznanjem poprimiti drukija usmerenja i na drukijem terenu e biti
fundirana, ne i da e biti sasvim uguena. Ona nee vie biti potreba za
usvajanjem apstraktnih, spekulativnih konstrukcija, od njegove due
odvojenih, metafizikih aksioma, ve snaan poriv za rasvetljavanjem
linih, egzistencijalnih nedoumica, za razotkrivanjem tajni ljudske linosti i
karaktera, razloga koji oveka nagone da na jedan odreeni nain postupa
i da bude jedno odreeno bie. Ali, pre svega, Hamleta e od tog momenta
zanimati konkretna istina stvarnih ljudi oko njega, ljudi koji uobliavaju
njegov ivot, te istina njegovog sopstvenog, unutranjeg i samoaficirajueg bia. Ispitujui ove faktike nepoznanice, on e kroz njih, u
svojim meditacijama, dospeti do problema opteljudskih, fundamentalnih
datosti, do onih univerzalnih misterija koje se ne odigravaju u apstrakciji,
ve su sa duom svakog pojedinca u krajnje linoj, intimnoj vezi.

Na listi metoda kojima e Hamlet pristupati sebi i drugima, miljenje

zauzima visoko mesto. On e svesno i nesvesno polagati velike nade u
njegovu mo, u ono to razum uopte moe da mu prui kako u
odgonetanju ljudi i sveta, tako i u odgonetanju njega samog; ali ove nade
e se s vremenom izjaloviti, a razum se pokazati nedostatnim da d
odgovor kakav bi Hamleta zadovoljio, nedostatnim ak i da u domenu
svojih mogunosti otkrije dovoljno obuhvatnu istinu. Jo i pre pojave Duha,
svet se Hamletu ukazivao kao predmet dostojan prezira, kao bljutav i
beskoristan, a ivot kao neto to ne treba ceniti ni vie od igle.
Razlog ovog drastinog razoaranja bila je, naravno, Gertrudina bestidna i
rodoskvrna preudaja, kao i smrt voljenog oca Hamleta, ali isto tako i
ukupno stanje drutvenog ivota i morala u danskoj prestonici, Elsinoru:
posvemanja raskalanost, licemerje, beskrupuloznost, grubi utilitarizam,
dali su svoj doprinos Hamletovom otuenju. Sve ove degutantne

nepodoptine i nitkovluci dovee do toga da, kad se Duh oca neoekivano

pojavi, Hamletsin u njemu prepozna putokaz do onog skrivenog razloga
koji bi mogao da bude uzrok evidentnog sveopteg kvarenja, one moralne
bolesti, koja je odnedavno uzela maha na danskom dvoru; on e zapravo
prieljkivati da takav jedan razlog uopte postoji, da ga je mogue
ekstrahovati i odrediti kao zaslunog za sve sledstvene niskosti. U
suprotnom, kad takvog razloga ne bi bilo, iskvarenost bia morala bi biti
besmislena, nastala sluajno i samim tim nepopravljiva, ili bi, to je jo
gore, bila upisana kao prirodno, normalno stanje, u samu sr sveta i
oveka, zadata kao poelo njihove istinske, sada razotkrivene naravi.

Ovu potrebu za razlogom, mi smo naslutili kod Hamleta ve u razmerama

to ih njegova udnja za Duhom poprima, u vatrenosti kojom od njega trai
da mu otkrije svrhu njegovog povratka sa onog sveta, da mu odgovori
zato? i emu? jasno je da on pri tom od Duha oekuje upravo onako
stravino i neuveno otkrovenje kakvo e mu ovaj na koncu i dati. Jedino
jedno tako neljudsko i gadno delo, kakvo je bratoubistvo, otrov to
izobliava i okuuje krv, guba, to porunjava izgled jednog po kroju
sutine skrojenog oveka, moglo bi da iz sebe iznedri svu onu buduu
iskvarenost koja se Hamletu tako sugestivno oitava.

Individue i alegorije

Polazei, pak, od druge temeljne okosnice ovog dela pitanja o konstituciji

i jedinstvu subjekta sposobni smo da pomenutu potrebu za razlogom
protumaimo i iz drugaije perspektive. Ako je, naime, subjekat, kao to ga
Hamlet isprva doivljava, ujednaen i trajno fiksiran, onda je svaka
moralna degradacija, svako razilaenje izgleda i sutine znak da je
prethodno, naizgled verodostojno, moralno stanje bilo zapravo obmana, da
je svaka preanja, u mislima utvrena estitost bila tek simulacija ili
zabluda to jest, osim u sluaju da je subjekat nekim spoljanjim,
nezanemarljivim uzrokom bio prisilno naveden da se kontaminira, ako nije
protiv svoje volje bio zaveden i promenjen. Za subjekat koji je u sebi
kondenzovan i sa sobom istovetan nemogue je da bude istovremeno
opremljen dvema suprotnim osobinama da bude i dobar i zao, veran i
neveran, pa makar se ove osobine smenjivale naizmenino, u duem
vremenskom intervalu (Svaka promena subjekta, pojava suprotnih
karakternih svojstava, svaka unutranja razliitost i protivrenost subjekta

zahteva razlog, podstrek iz spoljanjeg sveta, ili opredeljenje izmeu dva

suprotna svojstva, tako da se jedno proglasi istinom, a drugo obmanom
tako se jedino odstupanja karaktera mogu opravdati ili osuditi: ili e im se
iznai neka okolnost koja ih nuno provocira, skidajui time odgovornost
sa samog subjekta, ili e se definitivno subjekt okriviti za dvolinost, za
glumu, bila ona namerna ili nenamerna). U svetu posredovanom jezikom
pojmova, dihotomija izgleda i sutine uspostavlja se iz rutine oznaavanja
a preciznost i postojanost intendiranih jezikih znakova nesaobraziva je
sa venom promenljivou bia. Tako izgled, shodno sebi svojstvenoj
nedoslednosti i ispranjenosti, ak i bez nekog namernog izvitoperenja,
nuno poprima ulogu maske jer stvarna unutranjost koju izgled
prikazuje nikad nije dovoljno ustaljena da bi joj se mogla pripisati jedna
sutina, liena opozicija. I dram zla sve plemenito bie ponizi, kae
Hamlet. Izgled, po svojoj prirodi imitatora, po kameleonskoj prilagodljivosti
kojom odaje prisustvo nepostojee ili izokrenute sutine, i onu vrlinu koja
je nepatvorena, koja je autentina nastrojenost datog subjekta, kadar je da
uini samo predstavom vrline, da od nje sauva samo ljuturu stoga
Hamlet Ofeliji tako cinino i bezduno odrie potenje zbog lepote koja ga
eksponira, ma kako nama taj argument zvuao prenagljeno; stoga on
porie da je uopte, naelno moguna simbioza lepote i potenja. ( Pri
emu on aludira na platonsku idealistiku filozofiju, po kojoj bi razdvajanje
Lepog i Dobrog bilo paradoks.) I to to Hamlet porie da je voleo Ofeliju,
odmah nakon to joj izjavljuje ljubav, mogli bismo bar na dva naina da
rastumaimo: ili da je Ofelija koju on voli ona idealna, nebeska, bela
Ofelija, alegorija vrline iz njegovog ljubavnog pisma, dok ova koju ne voli
jeste Ofelija ija je sutina mahom uprljana, koja se povela za kolebljivom
silom izgleda ili da je sam Hamlet nju isto tako i voleo, i nije voleo, da je
u njegovom biu bilo dovoljno mesta i vremena za dve suprotstavljene
emocije, za ambivalentni odnos prema Ofeliji, te da ni on sam ne zna koje
je od tih oseanja ono istinsko, koji je Hamlet od svih koji se u njemu
smenjuju onaj pravi, autentini Hamlet.

Ne samo Ofeliju, ve i ostale likove, Hamlet doivljava na dva suprotna

naina: kao institucije, alegorije, koje pronose odvojeno, apstraktno
znaenje, i koje se za njega zamenjuju, i kao stvarna, telesna bia,
amorfna i nestalna, ali na jednom drugom nivou postojana. Posmatrajui ih
kroz prvi registar, Hamlet uspeva da ih prosudi, te da zauzme voljni stav
prema njima, ali ne uspeva da na njih emotivno reaguje. To e veim
delom odrediti njegovu apsurdnu samosuspregnutost, zbog koje on
proputa brojne prilike za osvetu, i osea se uopte inhibiranim da
preduzme odluujui korak ka delanju. Problem je u tome to Hamlet svoju

dunost shvata suvie intelektualno, kao dunost savreno savesnog sina

da osveti savreno pravednog oca, i kazni njegovog savreno podmuklog
ubicu: on, da bi utvrdio svoj zadatak, analizira celu situaciju i svu
odgovornost njenih aktera, uporedjujui svoju rekonstrukciju osvete i
konteksta osvete, sa ulogom koju znaenje likova ukljuenih u taj scenario
dobija, proputeno kroz sistem moralnih i intelektualnih propozicija ili
odmeravajui svoj sluaj prema realno dostupnim uzorima, kakve mu
pruaju Laert i Fortinbras. Tako on jasno definie ta bi trebalo da misli, ta
da ini i ta da osea, ali ovaj oekivani obrazac obeshrabrujue odudara
od stvarnog stanja njegovog duha to sa svoje strane provocira muna i
usplahirena preispitivanja, sumnje u sopstveni karakter, prebacivanja koja
idu do gnuanja i samoporicanja. Klju je, meutim, u tome to analiza,
kao i anticipacija doivljalja iskljuuju mogunost samog doivljaja, ili, kao
to bi rekao Nie, ne moe se doivljavati nastojei da se doivljava.
Hamlet defiluje kroz koloplet paradigmatskih likova, i njegove namere i
htenja saobraene su sa takvim figurama, u kojima su znaenjska svojstva
neposredno prepoznatljiva u izgledu, dakle, sa figurama intelekta - stvarni
zloinci koji ga okruuju, naprotiv, ne odaju svoju zloinaku sutinu, ne
ispoljavaju svoj greni karakter u izgledu, makar se i njihova krivica
mogla bez oklevanja da utvrdi: stoga ni razum, od kog se oekuje
verifikacija isplanirane reakcije, ne moe da inicira onu eksploziju
oseanja, koja bi rezultirala u konanom delu, ne moe da rasplamsa
traenu emociju, jer mu nije ni priuten kompatibilni detonator. Na
stvarnost se moe reagovati adekvatno, tek kad ona prestane da se
recipira preko znaenja, kad se ljudi prihvate kao ljudi, a ne kao alegorije
sutine, kad delo pone da se rukovodi neposrednim doivljajem, a ne
direktivama i proraunavanjima razuma. Kod Hamleta se ovaj vid
uputanja u doivljaj sa druge strane uspostavlja kao odbacivanje
dihotomije izgleda i sutine, i prihvatanje unutranjeg pluralizma individue
naime, dok je razum referirao na sutinu, emocija ukljuuje celinu bia,
ono mnotvo koje ini subjekat, i javlja se kao odgovor na drugo mnotvo
koje sainjava drugi subjekat; emocija, dakle, ne reaguje na pojmovnu
redukciju koja postavlja sutinu na mesto subjekta, ve na celokupnu
pojavu Drugog, kao drugog subjekta. I itav moralni okvir, koji stoluje u
hramu Hamletove psihe, verovatno je tako vrsto formiran stoga jer
predstavlja pojmovnu transpoziciju izgubljenog zlatnog doba Hamletove
vlasti, analogon jedne davne, jo u detinjstvu izgraene realne institucije;
Hamletovo kraljevanje u pamenju je kao takvo fiksirano i zatim
oivljavano deformiuom, idealizujuom snagom seanja, da bi s
vremenom, pod pritiskom neugledne, defektne stvarnosti, bilo prevedeno
na nivo apstraktnog, moralnog kraljevstva u svakom sluaju, za svoju
dominaciju u Hamletovoj svesti moralni poredak ima da zahvali
dominantnosti figure oca-Hamleta, iz koje je u poetku proistekao, ili sa

kojom je prvobitno bio povezan. Oca e Hamlet, pak, videti kao oveka,
tek onda kada iz njega budu provalila oseanja, nesmotrena, i neprikladna
u Gertrudinoj sobi, na primer, kada kae: O, ne gledaj me, da tim
alosnim izgledom vrst mi ne izmeni plan; da in moj boju ne bi gubio, a
suze, mesto krvi, grunule! (III in, 4. scena). Ofeliji to sleduje tek u tiradi
nad njenim grobom.

Velike muke Hamletu zadaje i to to je nesposoban da razume svoju

majku, Gertrudu. On e uzalud ispitivati sve potencijalne razloge koji bi je
mogli navesti da se opredeli za Klaudija kao ljubavnika, i uvek e na kraju
ostajati bez odgovora : ni ljubav, ni razum, ni ula, ni ludost toliko ne bi
zabasala, nieg nema to bi uinilo da neugledni Klaudije prevagne nad
tako plemenitim prethodnikom. Hamletov razum tu kapitulira, on ne moe
da ustanovi motiv za Gertrudinu udaju, kao to nee moi da ustanovi
motive ni za mnoge druge stavke sopstvenih postupaka, pa ni za svoja
udna emotivna stanja. A i Gertruda e sama priznati da u svojoj dui
vidi tako mrke, crne mrlje, tamo gde joj pogled svraa Hamletova
ofanziva, mrlje, to nikad boju izgubiti nee to je izraz kakav bismo
samo poeleti mogli da njim opiemo nepristupanost ljudskih pobuda za
jednu razumsku analizu, za juridiko ustanovljavanje motiva, za ono
precizno uoblienje koje Hamlet nastoji da im da. Razlog zbog kojeg
odugovlai s osvetom Hamletu e isto tako ostajati nepoznat, sve dok ne
bude izgubio elju da ga uopte utvrdi pitae se da li je problem u tome
to je on u dui kukavica, nitkov, bestrasan, ili licemer, ali videemo da
nije re ni o jednom od ovih razloga: ubistvo Polonija, pogubljenje
Rozenkranca i Gildensterna, epizoda na Ofelijinom grobu, upad na gusarski
brod, te najzad, ubistvo Laerta i Klaudija, svedoe upravo suprotno
moglo bi se ak tvrditi da su hrabrost, strastvenost, i estina, svojstva kod
Hamleta naroito istaknuta. A kada, pak, Hamlet uspeva da protumai
razloge tuih postupaka, kada uspeva da doe do tuih motiva, oni u
njemu samo produbljuju distancu prema toj osobi Ofelija je za to najbolji
primer ili su razlog njegovog dubokog prezira, kao to je sluaj sa brojnim
dvorskim marionetama poput Ozrika ili Polonija, koje Hamlet ne proputa
da ismeje. Obrazlagati oveka, tamo gde je to mogue, znai uiniti ga
nezanimljivim i odbojnim jer objektivno um mora da potvrdi odstupanje
stvarnog oveka od apstraktne sutine, koja je jedina predmet moralnog
priznanja, ili da prozre pokuaje njene imitacije koje e sresti kod
niskomimetinih, artificijelnih likova poput ve pomenutih Ozrika i
Polonija.

Navika i nepoznato

Na vie mesta u drami, Hamlet, a i drugi likovi, govore o inhibiranju volje

miljenjem, o suspreuem karakteru razuma koji blokira svaku intenciju
delanja, te o kratkotrajnosti i nestalnosti volje, o sudbini koja
upropaava ljudske misli i namere. Takoe, govori se i o neplodnosti
znanja o tome ta treba uiniti, o njegovoj beskorisnosti i
kontraproduktivnosti po samo delanje Klaudije Laerta savetuje da ono to
hoe izvri dok je poriv za osvetom u njemu jo snaan, jer se svest o
njemu s vremenom gubi, jenjava ili izvitoperava. I Hamlet se uverava da
misli ne pomau volji na nain na koji bi se to dalo naslutiti iz njihovog
sadraja on u vie navrata svoje misli nagoni na akciju, trai od njih da se
daju na posao, da budu ili krvave ili da ih uopte ne bude, no sve u emu
e one doprineti njegovoj nameri bie to da joj predstavljaju nevidljivu i
nezaobilaznu prepreku. Znanje kao motor za delanje pokazae se
nesuvislim, lanim i beskorisnim, i po svojoj prirodi i po svojim dometima
njegova sfera nesamerljiva je sa sferom aktuelnog fizikog sveta, te e i
svako dostignue u jednoj biti neupotrebljivo i nepouzdano u drugoj.
Mnogo istinitijom ini se ona meditacija u kojoj Hamlet navodi neznanje
kao razlog koji oveka odrava u ivotu, dajui mu na jedan apsurdan
nain snagu da istraje pred nedaama, da podnese ibe i hirove sudbine.
Strah od nepoznatog zadrava oveka pred smru, uzdrava ga od
samoubistva, prisiljava ga na ivot, jer ne zna kakve ga grozote sa one
strane ekaju. Meutim, sve ovo govori ovek koji ivi kroz znanje i od
znanja, ije muke i bol ivljenja upravo to znanje i potencira. Tako je
neznanje o kojem je re u sutini nita drugo do mrana projekcija znanja,
ono to se na osnovu znanja upisuje u prazninu Nepoznatog, to se u
njemu pretpostavlja po analogiji sa poznatim. Sve varijante neznanog
zagrobnog uasa uobliene su imaginacijom koja svoju grau crpe iz sveta
ve apsolviranog postojanjem. No nije samo zagrobno Nepoznato podlono
upisivanju sadraja, popunjavanju njemu stranim oblicima, ve i ovostrano
Nepoznato, kod kog je ovaj proces ve dovoljno uobiajen da se vie ne
prepoznaje tako je i subjekat popunjen analognim intelektualnim
konstrukcijama, pa je i u bie Drugog utisnuta predstava o Drugom koja
ima za cilj da ga u celini zameni. A u stvari oba ta aspekta bia bila su i
ostala Nepoznato. Njihove intelektualne dopune uistinu postoje samo
Preko njih kao leita, koje pritom artikuliu, i za njega se sugestivno
izdaju- nikako ne U njima. Imajui na umu pravu prirodu Nepoznatog, a to
je nepoznata priroda, predstava o temeljnoj nesigurnosti i neizvesnosti
dogaaja i doivljaja, bie se upoznaje i savladava na principijalno drukiji
nain od dopisivanja i prepokrivanja intelektom sa njim se ovek moe

suoiti samo navikom, preputanjem i uputanjem koji vode rauna o

autonomiji i neuhvatljivosti svog predmeta.

Hamlet pravu predstavu o ivotu dobija tek kroz prihvatanje

jednostavnosti smrti, kroz danse macabre u petom inu, u kojem
raspravlja o poravnavanju i iscrpljivanju smru, o obesmiljavanju svakog
materijalnog i duhovnog poseda, o konanom saobraavanju sa onim nefiksiranim i ne-fokusiranim, za koje je razgovor grobara, sa svojom
nepreciznou, digresivnou, i nebrigom za logiku izlaganja, dostojan
preludijum. Primarni ivot je faktiki jednostavan ali intelektualno
vieznaan: boanstvo to vlada ishodima, Tiha, tj. Fortuna-bludnica,
delatno je kako u subjektu tako i u svetu oko njega sve je plod
unutranjih ili spoljanjih okolnosti, na koje se treba navikavati da bi se ita
doznalo ili postiglo u ivotu, da bi se ita zaista zahvatilo ne i osvojilo
bilo gde osim u jeziku. Meutim, i navika moe biti dvostruko nastrojena:
moe se bazirati na Nepoznatom, na tome da se prilagodi njegovim
manifestacijama i usvoji njegove zakone, ne bi li od njega uinila osnovu
svog opteg stava prema svetu a moe se okrenuti i svojim sopstvenim,
jeziki propisanim imperativima, kao putokazima za izgraivanje linosti
po odreenom prototipu, za dostizanje neke vrline ili nekog, unapred
zadatog, praktinog cilja moe dakle biti zasnovana ili na konstituciji ili
na ambiciji, na primarno-faktinom ili sekundarno-intelektualnom (30).
Hamlet poinje da se navikava na neizvesnost, nakon to je iskusio
dovoljno duboku telesnu krizu, nakon to je proiveo graninu
egzistencijalnu situaciju na svom putovanju u Englesku herojski se
sukobio s gusarima, bio zarobljen, te lukavo izbegao pogubljenje koje mu
je bilo namenjeno: nezaposlena ruka je osetljivija, ali zaposlena pesnica
je prisebnija. I proavi kroz avanturu koja je bila sasvim izvan njegove
kontrole, njegove svakodnevne rutine i obrasca miljenja, a sa kojom je
ipak uspeo da efektno izae na kraj , pred nama se sada pojavljuje novi
Hamlet Hamlet koji se s lakoom uputa u lairani dvoboj s Laertom,
Hamlet kome je lako da ostavlja, poto ve ne zna ta ostavlja, Hamlet koji
kae neka bude, koji je spreman. Zaista, on vie ne juri za uvidom u
delo koje hoe da izvri, ne zanima ga kako?, zato?, i emu?, ne
nastoji da u sebi odri plamen osvetnikog gneva, niti se razjeda kad mu
to ne poe za rukom. Njega, vrlo jednostavno, u momentu izvrenja
zaokuplja pa i to tek na kratko i nehotice, kao da izvire iz onog prirodnog,
neusmerenog toka u kom se odvijaju njegovi afekti, afekti to spontano
prate dogaaje, kao da su prirodno srasli sa njima- samo kako da fiziki
izvri eljeni in, i on ga u jednom mahu, bez razmiljanja i oklevanja, na
najefikasniji nain i izvrava; kao da se radi o dugo zadravanom, prostom

telesnom refleksu, dvaput nasrnuvi na Klaudija, prvo maem, a potom

otrovom, Hamlet ga ubija, bez ikakvog plana, ali ovaj put nepogreivo i
neumitno.

Ogledalo i humor

U vezi s razlikom izmeu artikulacije i navike stoji i promena znaenja

ogledala u Hamletovim replikama: ono je najpre simbol jezikog
uoblienja, ogledanja u reima, kako u miolovci, koja se koristi jezikom
pozorita, tako i u sceni prepirke sa Gertrudom, gde je posredi jezik
svakodnevnog komuniciranja (tj. onaj oblik dikcije koji u drami ispunjava
funkciju svakodnevnog govora); meutim, u razgovoru sa Ozrikom,
ogledalo predstavlja neto sasvim drugo, naime, stvarni odraz, koji
svedoi o neponovljivosti i nesvodivosti Laertovog lika, koji govori upravo o
nemogunosti adekvatnog jezikog uoblienja ljudske individualnosti.
Reima se moe vrlini pokazati njeno sopstveno lice, poroku njegova
roena slika, ali stvarnom oveku u potpunosti odgovara jedino njegova
sopstvena, stvarna slika. Takoe, interpretacija tela u Hamletovim
pismima, simbolino shvaena, posredno bi mogla da uputi na njegovo
odricanje od jezika: telo se najpre pojavljuje kao maina, tj. kao
mehanizam, sistem i algoritam, koje nas nita ne spreava da razumemo
kao jezike, ili bar jeziku analogne a ova slika isto tako pretpostavlja
podvojenost na izvrilako i pokretako, telo i duh, izgled i sutinu,
komplemente nastale upravo iz dualizma jezikog oznaavanja; meutim,
kasnije, u pismu Klaudiju, Hamlet simbolino izvetava da je go pao na
njegovo kraljevstvo, gde bi se ta golotinja mogla protumaiti ili kao
skidanje maske izgleda, ili kao odbacivanje vela jezika u oba sluaja,
jezik je ukljuen u ovu promenu.

Poetna utvrenost u artikulaciji, kao metodu posredovanja sveta,

pojaana je jo svojstvenom ulogom humora, kojim obiluju Hamletovi
dijalozi: humor, sam po sebi predstavlja slobodu, koja dolazi od distance, i
Hamlet ga tako i upotrebljava da bi se distancirao od okruenja, ili od
sopstvenih, optereujuih emocija on i jedno i drugo podjednako izvre
ruglu. Nezavisnost od stvarnosti, zauzimanje nadreene pozicije sa koje se
moe svemu podsmevati, umesto da se pati zbog svega, neobavezno
menjanje perspektiva, poricanje sopstvenog uea u zbivanjima, sve te
odlike humora Hamletu pomau da se udalji od sebe i sveta, ali u isto

vreme mu omoguavaju i da ujedini bie u formi lakrdije kroz koju ga

doivljava. Primetiemo jo da u zavrnoj sceni gotovo uopte nema
humora njega zamenjuje neobina iskrenost i prisnost ispovedanja /
priznanja, jedan gotovo srdaan odnos prema Laertu. Tu i pominjanje ludila
sa sobom nosi sasvim drukije konotacije od onih prethodno ustanovljenih:
iskljuena je mogunost da se Hamlet poziva na svoju prvobitnu, praktinu
strategiju fingirano ludilo, kao opravdanje za ubistvo Polonija a malo je
verovatno i da misli na pravo ludilo, poput onog Ofelijinog. Pre e biti da
Hamlet pod ludilom podrazumeva ludilo strasti, emotivni zanos, o kojem je
zaista i re kako kod nehotinog ubistva u Gertrudinoj sobi, tako i kod
natezanja s Laertom na Ofelijinom grobu. Uopte, brzina i eliptinost cele
zavrnice, njena oskudnost u reima, hermetina monumentalnost i
zatvorenost radnje u sebe samu, kao nesvodivu, neuporedivu, i
samosvojnu, razlikuju se od svih prethodnih sekvenci drame. Iz sve
zamrenosti koja se u jeziku izrodila, razreenje nam se ukazuje kao
presecanje Gordijevog vora jednostavno, ali drugaije od svega
preanjeg. Jer rasplet u stvari nije ni doao iz dotadanjih, prevashodno
intelektualnih napora koji su na njega bili usmereni, ve sam po sebi,
spontano, kao da ga je upriliio neki deus ex machina. Tako smo ostavljeni
sa vrlo upeatljivim utiskom da je sve to je pripremalo ovu poslednju
scenu bilo samo lutanje po neizmernom lavirintu, kretanje popreko,
zaobilaenje, kruenje, dok je tek zavrni rasplet znaio korak napred, ka
izlazu iz tog "tamnog vilajeta".

Inspiracija

I na kraju nam jo ostaje da pomenemo mogunost interpretacije Hamleta

kao komada o samom pisanju, o egzistencijalnoj situaciji pisca, o problemu
nalaenja inspiracije uopte, i njenog ekstrahovanja iz magme
svakodnevice. Naime, za razliku od Satana u Izgubljenom raju, koji je
predstavnik aktivnog principa u svetu avgustinovske kontemplacije,
Hamlet je jedini predstavnik kontemplativnog stava u svetu politikog
utilitarizma i prakse, ovaploenog u dvorcu-tamnici Elsinoru. On je ovek
koji sve misije reava umom i u umu, a to ga uz druge, oigledne
podudarnosti i signale kakvo je, na primer, krajnje indikativno
pojavljivanje famozne belenice u petoj sceni prvog ina, kao i pasai o
pozoritu, reiranje Miolovke, nagovetaji o irokom knjievnom
obrazovanju i intelektualnoj potkovanosti Hamletovoj kvalifikuje za
paradigmu pisca, duhovnog delatnika, kontemplativnog oveka u naelu.
Njegov stav prema svetu jeste stav mislioca koji stalno tei za irim

uvidom, za objanjenjem i otkrovenjem, za rekonstruisanjem predstave

sveta u medijumu jezika. On poseduje impuls otkrivanja i tumaenja,
filozofske i psiholoke aspiracije, kao i kreativnu crtu koja naginje ka
umetnikim medijima, to je naroito potkrepljeno specifinom, bitnom
ulogom koju jezik igra u kanalisanju njegove motivacije. Distanciranje
humorom i borba dosetkom, usta iz kojih noevi e ii i rei koje
kidaju due zatim misli koje e biti krvave i koje treba da se daju
na posao, koje boji odluke daju boleljiv lik i straljivce prave od
svih nas sve to govori o formi, o supstanciji u kojoj e Hamletova
inspiracija traiti svoj put ka otelovljenju. Ali, sama ta inspiracija postavlja
se kao pitanje; emotivna plima koja iz sebe treba da iznedri nadahnue,
dovoljno snano da iznutra opravda i podstakne osvetniku vokaciju, da se
opredmeti u inu ubistva, pojavljuje se nepostojano i hirovito, u gotovo
neupotrebljivom vidu. Energija Hamletove psihe izliva se u kanale jezika,
kao prepreena nasipom koji joj ne d da se kroz delanje ispolji u stvarnom
svetu. U tom smislu, i komad koji deklamuje glumac, pri prvom nastupu
njihove pozorine trupe u Elsinoru, visoko je simbolian: Tako, kao tiran
na slici, nemaran / spram volje svoje i spram smera svog; / ne uiniv nita,
stajao je Pir(II in, 2. scena); i Hamlet e, iz neobjanjivih razloga
nesposoban da pokrene svoju volju iz katatoninog stanja u kom je zatie,
uzalud pokuavati da introspekcijom, sam suoen sa svojim duhom i
svojim telom, iz sebe istisne inspiraciju, kao predstavu koju treba da sam
imaginira pokuavae da stvori nadahnue, to jest da ga preusmeri na
drugi kolosek, a ne na onaj koji mu se namee u jeziku. Meutim,
najupeatljiviji dokaz neslobode, dokaz da je ovek zbilja tek
kvintesencija praine, bie ba njegova nemo da iznutra ostvari ovaj
preokret, da zagospodari svojim emocijama to e ujedno biti i jedan od
razloga da u onom znamenitom monologu svoju slobodu zamilja u snu
smrtnom; jer, ako ovek ne moe upravljati sam ni onim tako linim
impulsima kakve su emocije, ako ne moe navesti sebe da osea ono to
eli i zna da bi trebalo da osea, onda jedina njegova mo nad samim
sobom, jedina sloboda koja nije samo nominalna ili trivijalna, jeste sloboda
samoubistva. Inspiracija je nekontrolisana i neuhvatljiva ona biva
podstaknuta neposredno neim spoljanjim, na primer utanjem zavesa
koje otkrivaju nedostojnog uhodu, ili kraljiinim samrtnim grem, koji
pokazuje svu niskost i bezonost Klaudijeve zavere; kralj koji se moli na
kolenima ne odaje tako ivopisnu sliku, na njega nije lako ni razgneviti se,
ni ubiti ga ne zbog onih razloga koje Hamlet navodi u svoju odbranu, ve
prvenstveno zbog toga to takav prizor ostavlja Hamletu dovoljno vremena
da uopte razmilja o razlozima, to ta slika ne deluje svojim uasom
direktno na Hamletovu uobrazilju. Jer, iako Hamlet zavidi glumcima na
njihovom dirljivom izvoenju fragmenta o Hekabi, on je sam suvie
istinoljubiv, suvie samosvestan, da bi, kao oni, matom prisilio duu da

izlije svoju u i svoje suze, ma koliko ona za to imala, u celini uzev, dobar
razlog. Tako se svo njegovo odlaganje moe razumeti kao iekivanje
trenutka slobodne osvete osvete koja bi u sebi i sobom bila opravdana,
koja bi se i umno i emotivno, i sutinom i izgledom krivca pokazivala kao
ispravna, a ne koja bi se morala dopunjavati pretpostavkama, i vetaki
izazvanim oseanjima.

Promena unutranjeg nastrojenja, koja se sastoji u prihvatanju

nepostojanosti sopstvenog subjekta, u navikavanju na protonost sveta, u
odbacivanju razlike izgleda i sutine u korist necentriranog bia,
omoguavajui prihvatanje spoljanjih impulsa kao pokretaa emocija,
daje Hamletu slobodu inspiracije, mo da u sebi doivi oseanje koje je ve
razumom i moralom sebi postavio kao obavezu. Klju ove promene je u
spoljanjem poreklu inspiracije: izgled (ali ne vie izgled kao antonim
sutini) i okolnost postaju inicijatori oseanja, dok se kao neizvodiv
odbacuje zahtev da svest o dunosti, razumevanje razloga, i uopte
intelektualni izvori, sami po sebi, budu njegovi inspiratori kada Klaudije
bude delovao, priinjavao se kao zloinac, kada bude neposredno uticao
na sama ula tako da ova uzvrate neposrednom reakcijom, tada e i ona
strast, onaj intenzitet pobuda koji je Hamlet kroz celu dramu iekivao da
bi njegova osveta bila iskrena, biti postignut, i delo e biti izvreno bez
odlaganja. Ukoliko se povedemo za simbolinim znaenjem Hamleta kao
paradigme pisca, onda ovo finale, i sve prethodno to ga priprema,
moemo iitati kao alegoriju pisanja, dramatizaciju lutanja u potrazi za
nadahnuem, pokuaj da se ovo iznutra proizvede, iz same namere i
odluke da se pie, i pokazivanje nemogunosti jednog takvog, artificijelnog
nadahnua, nemogunost da se oseanje rasplamsa bez upliva spoljanje
stvarnosti, bez uea onoga nad im intelekt nema nikakve vlasti.
__________________________________

Hamletova borba sa svetom zla

Hamletova moralna dilema

- Sumnja u istinu i ispravnost sveta, porodice i prijatelja, kao i u vrednost

ljubavi.
- Svet kao tamnica u kojoj vlada egoizam, gramzivost, dvolinost i
nemoral, ali i dua i psiha kao tamnica.
- Suvinost i rascep u oveku: Biti il ne biti?, pitanje je sad.
- Odlaglanje akcije pod maskom ludila, oholost, astoljublje i osveta.
- Strah od neastivog, pobeda poroka u sebi, izbegavanje pakla i
prokletstva i konana odluka.

Hamlet u sukobu sa sobom i svetom oko sebe - On se bori da

odgovori i svojoj savesti i svojoj dunosti, bori se, i umiruii pobeuje.

Mrani, srednji vek Zapada, bremenit sukobima vere, morala, potenja i

lai, siromanih i bogatih, licemerja i primitivizma, satiranja i ubijanja,
surove borbe za mo i vlast, da bi u sledeem trenutku tog zemaljskog
pakla neki novi silnik jo surovije ispisao novi krug.

U tom zaleu surovih strasti, bratoubistva i preljuba, izdaja i podvala, u

bujuci dogaanja, stvarala se suprotnost svemu elja za redom,
potenjem, promiljenou i ljubavi. I ma kako neznatna i tragina, vie
pojava nego lik, vie pravda bogova koji su ga stvorili i vodili, ovekoveie
njegovu kob.

Mladi Kraljevi u doma strica kralja, prejako osea gubitak oca, slutnju da
tu nije njegov dom, daleki nagovetaj da tragedija tek poinje. Ne eli da
vidii sve to, pripreman za neki prirodan red gde se presto dobija nasleem,
a pravedno vlada. U bujici dvosmislenosti, prijatelja iz mladosti spremnih
za izdaju, on nalazi sebe, ali naslee i dunosti nalau da i dalje bitie tu.

Moda mu je Horacije samo prijatelj, sa njim se prvo susree. On mu uz

mnogo mistike nagovetava istinu o smrti oca. Nespreman za taj nain

ivota, ne uspeva da jasno prepozna svoja oekivanja i postupke. U

beznau i besmislu, pogoen gubitkom oca, moralnim padom majke,
surovim ponaanjem strica, elje za osvetom, ljubavi i bolnog prezira
prema majci, odluuje da se titi ludilom.

On je poeta, nije krvnik, u njemu postoji odlunost, elja za ljubavlju i

obaveza osvete. On postaje bolno svestan istine da je Klaudije otrovao
kralja zbog prestola, moi vlasti ili brane postelje, ni sam nije siguran. On
zna da je tim saznanjem potpisao presudu sebi, prineo sebe na oltar
dunosti. U njemu nema jasne mrnje prema stricu, i ma kakos e zaklanjao
ludilom, osea da mu sprema zamke. Ne plai se. Odbacuje od sebe sve
to ga moe sputavati. Ne zamera Ofeliji na neuzvraenim oseanjima, a
kroz majinu izdaju i pad oprata se od svoje ljubavi, sa izgovorenom
kletvom.

Tragedije slede, a sve to kida tanane niti pesnikih elja i oseanja i boli
mnogo. Mora ostati jak, nee oplakati smrt Ofelije, nee se kajati za
Polonija, zahvalije Bogu to je izbegao strievu zamku na brodu ali nee
aliti poginule drugove koji su uestvovali u tome. Samo e znati.

Prihvata dvoboj sa Leartom, svestan podvale. Zna samo da stric mora

umreti. Nije ispio au vina koju mu je namenio kralj, ispila je majka, i
neunitivom majinskom ljubavlju upozorila Hamleta na otrov.

Moda je shvatio i oprostio. I majina smrt, oseaj bola ali i otrov koji se sa
maa razliva njegovim telom, sve se u njemu poravnalo, sve dolo na
svoje mesto. Sukobi i nepravde su reeni. A on, umirui Kraljevi, u
suzama poslednjeg prijatelja Horacija vidi svoj odraz postojanja. I skoro sa
radou odlazi u svoj mir.
__________________________________

William Shakespeare roen je u Stratfordu na Avonu, gdje

je imao obitelj, otiao je u London, postao glumac i pisac, vratio se u

Stratford, napisao oporuku i umro. Iako je ostavio gotovo milijun rijei u
tekstu, imamo samo 14 rijei napisanih njegovom rukom - njegovo ime,
potpisano est puta, i rijei "od mene", na oporuci.

Nijedna bijeka, pismo ili stranica nisu preivjeli. Nemamo nikakav opis
njegova lika koji bi bio zabiljeen tijekom njegova ivota. Nismo sigurni ni
kako bismo pisali njegovo ime, no to izgleda nije znao ni on jer mu ime
nikad nije dvaput napisano na isti nain u potpisima koji su preivjeli. Pie
William Shaksp, William Shakespe, Wm Shakespe, William Shakspere,
Willm Shakspere i William Shakspeare. Zanimljivo, jedini nain pisanja koji
nije koristio onaj je koji danas koristi cijeli svijet - William Shakespeare.

Svaka Shakespeareova biografija sadri pet posto injenica i 95 posto

nagaanja. Svaka osim one koju je napisao Bill Bryson, ameriki novinar i
pisac humoristinih knjiga i putopisa koji je hrvatskoj publici najpoznatiji po
Kratkoj povijesti gotovo svega. Lani je vjeno znatieljni Bryson napisao
kratku biografiju Shakespearea, knjiicu na 200 stranica u kojoj se bavi
iskljuivo injenicama iz ivota najslavnijeg dramatiara na svijetu. A njih
nema ba mnogo, to je i razlog zato je knjiga, koju je upravo na
hrvatskom jeziku objavila zagrebaka Planetopija, tako kratka.

Za Shakespearea, kae Bryson, ne znamo je li ikada izbivao iz Engleske.

Ne znamo s kime se druio ili kako se zabavljao. Njegova seksualnost je
nerazrjeiv misterij. Nemamo podataka o tome gdje je boravio osam
kljunih godina, kad je ostavio enu i troje male djece u Stratfordu i
postao, gotovo nemoguom brzinom, uspjean dramatiar u Londonu. Do
vremena kad je prvi put u tiskanom obliku spomenut kao dramopisac,
1592. vie od polovice njegova ivota ve je bilo prolo. U svemu ostalom
on je, kako primjeuje Bryson, svojevrsni literarni ekvivalent elektrona zauvijek je tu, i nije tu.

William Shakespeare, to na sreu znamo, rodio se 1564. a umro 1616.

Pravo je udo da je preivio prvu godinu ivota, jer su tada u Stratfordu na
Avonu novoroena djeca masovno umirala od kuge. Ne znamo toan
datum roenja, ali s obzirom na to da je u upnim knjigama zabiljeeno da
je krten 26. travnja, pretpostavlja se da je roen 23. travnja. No kako se
Shakespeare rodio po starom julijanskom kalendaru, ispravno bi bilo
njegov roendan slaviti 3. svibnja.

Prvi susret sa Shakespeareovim imenom zabiljeen je 1552. Njegov otac

John kanjen je globom od jednog ilinga (dvije dnevne zarade) jer je drao
gnojivo na ulici Henley u Stratfordu. Otac John rodio se oko 1530. a u
Stratford je doao kao mladi i postao rukaviar, cijenjeni strunjak za
obradu bijele ili meke koe. Bio je do te mjere potovan da je 1556. izaban
za opinskog kuaa piva. Dvije godine kasnije postao je pozornik, a bio je
i opinski zastupnik, rizniar i gradski vijenik, da bi 1568. bio postavljen
na najvii izborni poloaj u grad, zvanje visokog ovrhovoditelja, neke vrste
gradonaelnika.

Kad je Williamu bilo 20 godina, povukao se iz javnih poslova, moda zato

to se bavio zelenatvom. Shakespeareova majka Mary Arden bila je iz
farmerske obitelji, a Johnu je rodila osmero djece - etiri keri, od kojih je
samo jedna doivjela odraslu dob, i etiri sina, koji su svi stigli do
punoljetnosti, ali se oenio samo Will. Iako mnogi strunjaci ve
desetljeima osporavaju njegovo obrazovanje, pa i identitet, smatrajui da
deko sa sela nije mogao napisati tako dobre drame, postoje indicije koje
govore da je mladi Will ipak solidno obrazovan u mjesnoj srednjoj koli,
Kraljevoj Novoj koli. Tamo se uilo mnogo latinskog: jedan od glavnih
tekstova uio je uenike da na 150 razliitih naina na latinskom kau
"hvala vam na pismu".

Kroz takve vjebe Shakespeare je mogao nauiti sva retorika sredstva.

Formalno obrazovanje zavrio je u 15. godini, no to je radio do 1582.,
nitko nema pojma, ali tada je slubenik u Worcesteru zabiljeio da je Will
zatraio dozvolu za brak s Anne Hathaway i platio je 40 funta, to bi danas
bilo oko 200 tisua kuna. Shakespeareu se iz nekog razloga prilino urilo
vjenati s osam godina starijom Anne.

O njegovoj supruzi ne znamo gotovo nita, osim da je bila iz dobrostojee

obitelji, jedna od sedmero djece, da je umrla u dobi od 67 godina i da joj je
suprug oporukom ostavio svoj "drugorazredni krevet". Ona i William imali
su troje djece: Susan koja se rodila 1583. te blizance Judith i Hamneta koji
su roeni 1585.

A kako je Will od od siromanog 21 - godinjeg mladia s troje djece postao

londonski dramatiar, e to je prava tajna. Suoeni s bogatstvom teksta, a
siromatvom konteksta, znanstvenici su se, kae Bryson, opsesivno
fokusirali na ono to mogu znati. Izbrojili su svaku rije koju je on napisao,
zabiljeili svaku toku i zarez. Tako Shakespeareovi radovi sadre 138.198
zareza, 26.794 dvotoke i 15.785 upitnika. Njegovi likovi o ljubavi govore
2269 puta, a o mrnji samo 193 puta. Sveukupno nam je ostavio
8,884.647 rijei.

Dokumentacija o Shakespeareu, nastavlja Bryson, vjerojatno nam se ini

oskudnom samo zato to nas on toliko zanima, jer o njemu znamo vie
nego o ijednom drugom dramatiaru toga doba. I to je najvanije, imamo
gotovo sve njegove drame, 36 od njih 38, koje su preivjele zahvaljujui
Henryju Condellu i Johnu Hemingesu koji su sastavili vie-manje potpuno
izdanje njegovih djela nakon njegove smrti - Prvi folio. Vjeruje se da ih je
tiskano oko 1000, a da ih je do danas preivjelo 228. Primjerak koji je
1623. kotao jednu funtu, danas je jedan od najskupljih rukopisa na svijetu.
Ovih dana je u aukcijskoj kui Christie's jedan upravo prodan za 4,4
milijuna kuna.

Pretpostavlja se da je Will stigao u London kasnih 80 - ih godina 16.

stoljea. Prvi nedvojbeni spomen njegova imena kao dramatiara
pronaen je u biljeci jednog pamfleta. U biljeci ga; Robert Green
nemilosrdno ogovara i naziva uobraenim skorojeviem koji misli da je
"jedini scenotresac (Shake - scene) u zemlji". Gotovo svi se slau da je
karijera Shakespearea kao dramatiara poela oko 1590. no puno je manje
slaganja oko toga kojim je dramama poela.

Rasprava bi bilo mnogo vie da 1598. nije objavljena knjiga Francisa

Meresa u kojoj on navodi da je Shakespeare meu Englezima za komediju i
tragediju ono to su meu Latinima Plaut i Seneka. Navodi drame Plemii
iz Verone, Zablude, Uzaludni ljubavni trud, Osvojeni ljubavni trud, San
Ivanjske noi, Mletakog trgovca, Richarda II., Richarda III., Henryja IV.,
Kralja Ivana, Tita Andronika te Romea i Juliju.

Shakespeare se nije ustezao od bezonih kraa, iako treba biti poten pa

rei da su to inili i drugi dramatiari njegova doba. Njegovu "Hamletu" je
tako prethodio jedan raniji Hamlet, iji je autor nepoznat. Ukrao je i Romea
i Juliju od Arthura Brookea koji je poemu napisao 1562. a ovaj ju je pak
ukrao od Talijana koji se zvao Matteo Bandello. "Kakvo vam drago"
posuena je od Thomasa Lodgea. "Julija Cezara" i "Antonija i Kleopatru" uz
neznatne je promjene preuzeo iz prijevoda Plutarha Sir Thomasa Northa.
Jedino to nije posudio, preradio ili ukrao su, ini se, "San Ivanjske noi",
"Uzaludni ljubavni trud" i "Oluja".

Suvremenici su ga slavili zbog brzine kojom je pisao i istoe teksta, no

nije tono da nije grijeio. Redovito je bio kriv za anatopizme, pogreno
razumijevanje geografije, pa tako u "Ukroenoj goropadnici" proizvoaa
jedara smjeta u Bergamo, grad okovan kopnom, dok mu u "Oluji" i u "Dva
plemia iz Verone" Prospero i Valentin isplovljavaju iz Milana, odnosno iz
Verone, iako su oba grada bila udaljena od mora dva dana putovanja. Stari
Egipani kod njega igraju bilijar, a u Cezarovu Rimu kuca sat 1400 godina
prije nego to se tamo zauo prvi mehaniki otkucaj.

U kolovozu 1596. Willu umire sin Hamnet. Ono to ekspirologe podosta

zbunjuje jest to je u tri ili etiri godine nakon stranog gubitka napisao
svoja najveselija djela. Kako god bilo, razdoblje od 1596. do 1603. bile su
njegove godine slave i bogatstva. Devet mjeseci nakon smrti sina kupio je
raskonu kuu u Stratfordu, osigurao grb svojoj obitelji i dobio pravo da se
on i otac nazivaju gospodom. Koliko je zaradio, teko je rei; razliite
procjene govore da je njegova zarada u najboljim godinama mogla iznositi
od 200 do 700 funta (svota od tadanjih 30 funta ekvivalent je dananjih
15.000 funta, odnosno 150 tisua kuna).

Godine 1609. u prodaji se pojavilo izdanje Shakespeareovih soneta po

cijeni od pet penija. Neki kritiari smatraju da su oni sam vrh njegova rada,
no ono zbog ega su posebno zanimljivi jest to osoba koju hvale nije
ena, nego mukarac. Od ukupno 154 soneta, oni od broja jedan do broja
126 obraaju se "lijepom mladcu", a soneti od broja 127 do 154 obraaju
se "crnoj dami", koja mu je bila nevjerna s oboavanim momkom iz prvog
dijela. Tu je i mrani lik poznat kao pjesnik - suparnik. Treba li uope rei,
nitko do dananjih dana nije otkrio tko su oni.

Godina 1616. za Williama se pokazala kobnom na vie naina. Najprije se u

travnju njegova ki Judith udala za lokalnog vinara Thomasa Quineyja.
Imala je 31 godinu i oito je ulovila posljednju priliku. Ne osobito dobru jer
je Quiney nakon mjesec dana platio globu zbog nezakonitog bluda s
izvjesnom Margaret Wheeler. Jo gore, gospoica Wheeler je umrla
raajui njegovo dijete. Nakon nje, umro je 17. travnja i Willov ogor, a
est dana kasnije umro je i sam William Shakespeare od nepoznatog
uzroka. Oporukom na tri lista pergamenta Will je ostavio 350 funta u
gotovini, etiri kue i prilinu koliinu zemlje.

Najslavnija reenica u ovom dokumentu pojavljuje se na treoj stranici,

gdje je izmeu redaka originalnog teksta ubaen novi: "Dajem svojoj
supruzi svoj drugorazredni krevet s namjetajem (s posteljinom, op. a.)".
ekspirolozi su se dugo svaali to bi mogla znaiti ova reenica i kakav su
odnos imali suprunici jer se Anne ne spominje nigdje drugdje u oporuci.
Kreveti i posteljina bili su vrijedni predmeti u to doba i esto su se
ostavljali u oporukama.

No to znai drugorazredni krevet? Da je nije volio, da mu je ila na ivce

pa nije mogla dobiti prvorazredni? Katkad se tvrdi da je drugorazredni
krevet bio brani, dok je onaj prvi bio rezerviran za vane goste. No podaci
to ne potvruju i ini se da je drugorazredni krevet ipak bio poniavajue
nasljedstvo.

Shakespeareova supruga umrla je u kolovozu 1623. njegova ki Susana

umrla je 1649. a Judith 1662. Imala je troje djece, ukljuujui i sina po
imenu Shakespeare, ali svi su pomrli prije nje i bez potomstva.

Shakespeareova unuka Elizabeth ivjela je do 1670. Udavala se dvaput, ali

ni ona nije imala djece, pa je s njom izumrla loza Shakespeareovih.

Djela: Shakespeareove drame (njih 37) dijele se na kraljevske drame ili

historije, komedije, tragedije i romantine igre. Negova najpoznatija djela
su: Hamlet, Romeo
i
Julija, Otelo, Kralj
Lear, Macbet(tragedije); Bogojavljenska
No, Oluja, San
Ivanjske
noi, Mletaki
trgovac, Ukroena
goropadnica,Kako
vam
drago (komedije).
Shakespeare je pisao i pjesme, od kojih su najznaajniji njegovi Ljubavni
Soneti