Intervju sa Hasibom Agi

18.03.2016

Danas je 18. mart 2016. godine. Ja bih da se vi predstaviteime i prezime, gdje i kada ste
roeni, djevojako prezime?
Hasiba Agi: Jas am Hasiba Agi i djevojako Agi. Roena u Zenici, naravno evo itav ivot u
Sarajevu.
Kako ste vi uopte poeli pjevati? Kakvi su bili vai poeci?
Hasiba Agi: Pa, obino kada priamo o ljudima koji se bave ovim naim poslom kao pjevai,
obino svi kau ja sam se rodio kao pjeva. Pa jeste u sutini, zaista, sa tim se rodi. Taj dar je
zaista ono, koliko god mi htjeli rei ili priznatito se ui ili radi, to da dragi Bog ili ne da. Eh
sad recimo da je is a mnom tako zato to znam da sam se kao mala djevojica negdje uvijek
vrtila tamo gdje je bila muzika, gdje se pjevalo, gdje se pjevuiloa poto su i moji roditelji
zaista voljeli, pogotovo moj otac, volio je jako sevdalinku, pa je pjevao, pa sam ja uz njega
bilai naravno ono kolske priredbe svi ponemo tako. Vjerovatno sam tad ja pokazivala
nekakav talenat ili neke znake da u ja u ivotu, da e moda biti neto od mene u tom smislu.
Eh onda, kad sam ve odrasla, kad sam bila malo vea djevojica, onda sam se ja ulanila u
jedno Kulturno Umjetniko Drutvo, a zaista se u tim Kulturno Umjetnikim Drutvima gajila
sevdalinka u pravom smislu. Ja bukvalno mogu rei das am zavrila muziku kolu, jer smo mi
imali i asove pjevanja i ponaanja i sve to je vezano za to. Naravno pjevala se samo
sevdalinka. To su bili neki moji poeci, hajde da kaem malo ozbiljniji. Onda sam ja na jednom
festival Studentsko ljeto kao srednjokolka pobijedila.
Je li u Maglaju?
Hasiba Agi: U Maglaju jeste, tu sam pjevala pjesmu Da sam ptica i da imam krila. Tad sam
osvojila sve nagrade, pa sam dobila pravo na snimanje ploe. Tada su bile te diskografske kue
kao to je Diskoton u Sarajevu i ne znam bio je Jugoton i ne znamraznih je bilo. Znam da su
pjevae uzimali predstavnici te kue, kao to sad pobjednici imaju pravo na te neke beneficije...
Znam da sam dobila pravo na snimanje ploe i tad sam ja, poslije, dola u Sarajevo i evo do
dananjeg dana sam tu...
Spomenuli ste Kulturno Umjetniko Drutvo. Jeste li tamo sa nekim radili? Da li je bio neko od
koga ste uili pjevati, ne samo tad, ve kroz ivot? Neko ko vas je pratio, ko vas je savjetovao?
Hasiba Agi: U sutini ne do tog mog Kulturno Umjetnikog druptva. Orkestar je bio velik, to
su bili sve stari dobro ozbiljniji ljudi koji su jako to dobro radili, poznavali muziku. Ja sad sa
ovog gledita vidim koliko su oni nama pravilnog usadili u nas. Koliko su oni htjeli da mi

nauimo o toj sevdalinci. Kao da sam ila u muziku kolu. Ili smo dva tri puta na probe gdje
smo mi pjevali, gdje smo uili mnogo toga to je meni evo itav ivot vrijedi. to sam tad
nauila to mi danas i vrijedi.
Koje je to bilo Kulturno umjetniko drutvo?
Hasiba Agi: KUD Ibrahim Perviz u Zenici.
A u Sarajevo kad ste doli?
Hasiba Agi: A u Sarajevo sam dola sa pobjedom tog festivala, dobila pravo na snimanje ploe,
potpisala ugovor sa diskografskom kuom Diskoton i onda sam snimila svoje prve dvije pjesme.
Tad su se i pravile pjesme u duhu sevdalinke, za razliku od danas kako se prave. Tako sam ja
poela i onda se udala. Porodica u koju sam ja dola je muzika porodica, porodica Mrehi...
Moj mu je bio zaista izuzetan muziar, poznati kompozitor i harmonika. Onda sam ja poela da
radim i to usavravala. Svoje prve snimke sam napravila brzo, moda nakon godinu dvije dana.
Napravila sam svoje prve snimke za arhiv. Sjeam se da su to, ne sjeam se jel bio narodni ili
tamburaki orkestar...
Kakva je bila vaa Saradnja sa Radio Sarajevom, kako ste bili povezani sa njima?
Hasiba Agi: Pa eto tako je to tad bilo. Te godine kad sam ja dola, prostorije su bile jo u
Danijela Ozme, a ve su bile preseljene u novu zgradu. Oni znajui da sam ja sa festivala i da
sam iz Kulturno umjetnikog drutva, oni su imali svu moju biografiju mog rada i bitisanja. Ja
sam bila za njih neki prolaz. Tad nije mogao svako da doe i snimi. Kad sam dola, odabrala sam
dvije pjesme, to se malo provjebalo i oni su bili oduevljeni. Ja sam to snimila i onda je to
poelo tako. Poslije toga sam redovno ila da pravim snimke za arhiv. Nekad sa narodnim
orkestrom, a nekad sa tamburakim.
A repertoar, jeste li vi birali ili ste snimali za potrebe nekih emisija? Kako ste odabirali?
Hasiba Agi: Pa uglavnom sam ja birala pjesme, ponekad bi oni ljudi iz produkcije imali
zahtjev, to jeste prijedlog ta da snimim. Moda im je falilo nekih pjesama, a ja tek poela i bila
mlada pa jako je bilo bitno da snimim neke pjesme koje su moda davno nekad otpjevane. Bilo
je obostrano, ponekad sam ja to predlagala, ponekad su oni.
Da li je va repertoar bio samo sevdalinke ili ste jo neke pjesme snimali?
Hasiba Agi: Pa uglavnom sam tad za arhiv snimala sevdalinke, a ovamo neke druge...Tih
sedamdesetih godina na ovamo sam uspjela da snimim dvije velike singl ploe i onda poslije ve
su poele one velike LP. Ja sam uspjela da snimim par singlica, snimala sam dosta pjesama...Ja
sam uporedo za arhiv snimala i ovamo... Za arhiv se ponekad snimalo, a ovamo...ja sam morala,
to je bio moj posao.
Sa kojim ste orkestrima najvie snimali?

Hasiba Agi: Pa eto, ja sam rekla ve na poetku da sam imala sreu da sam se udala za mua
koji je imao orkestar. Ja sam jedno vrijeme, zapravo najdue radila sa njim jer je imao zaista
kvalitetan orkestar, to je i to meni pomoglo zaista da nekako izgradim sebe kao pjevaa tih
godina. Onda, to je iva svirka, mnogo je to bilo kvalitetno, zato to su to ivi instrumenti, za
razliku od danas, sve neka sintetika, to vie i ne lii na svirku. Zato se mogao izgraditi pjeva, jer
kad ti stoji pred orkestrom koji broji pet est lanova, gdje ima i bas i gitare i harmonike i
bubanj i ne znam violine...vremenom naui se da slua orkestar, da uje instrumente to je
jako bitno za ovaj na posao, da pjeva. Danas si ti prinuen da pjeva onako kako ti on svira,
zato to ne moe on da odsvira moda neki tonalitet, neke polutonove, svako svira... ponekad mi
ao bude pjevaa jer se isforsiraju visinama, pogrenim intonacijama. Dok se to, kad sam ja
pjevala nije moglo desiti. Ako je tu veliki orkestar, vie lanova, oni su zaista svirali sve i sve se
pjevalo. Pjevale su se i sevdalinke i zabavne i nove pjesme, to je bio iroki repertoar. Doe
negdje da pjeva, ta no proe dlan o dlan, ali zadovolji svaiju duu. Svako voli neto drugo.
U sutini zadovoljimo sve goste koji su tu, neko voli sevdalinku, komponovanu, romansu,
zabavnu pjesmu...
A u to doba, kakav je bio repertoar na nastupima?
Hasiba Agi: Pa eto recimo, ako je to bilo negdje u restoranu, hotelu ili na koncertu...koncert je
opet neto drugo. Zna se, na koncertu pjeva pjesmu, dvije, tri i sie, ali ako si ti negdje gdje
pjeva nekoliko sati, gdje je ta neka svirka, onda se znalo. Otpjeva se po jedan blok zabavnih, po
jedan blok narodnih, jedan blok romanski i starogradskih, sevdalinki i novih pjesama i proe
no. Ljudi su izlazili da uivaju u muzici i bili su sretni do slijedeeg izlaska. Zamislite danas,
odu u diskoteke... tolika je to jaina, da se uopte pitam da li uju. On se ne moe nadahnuti
ljepotom, ve agresijom da kad izae i sretne prvu osobu, on bi da ispolji tu agresiju negdje, pa
budu tue...
Bilo je lake ouvati glas. Dosta se krae pjevalo nego danas, je li tako?
Pa naravno, to je bilo maksimum do jedan sat. Doete navee u kafanu u deset sati, to je puno i
to je ve jedanaest dvanaest sati...
Vi ste ouvali svoj glas i danas dan je ouvan.
Hasiba Agi: Pa jesam, zahvaljujui dragom Bogu to mi je dao takve glasnice. Naravno, nije
lahko raditi ovaj posao i gutati dim, a da sauvate glasnice. Ja sam uspjela u tome. Da ne bude da
se hvalim, to nisu moje rijei jer ja to ne vidim, ali vidi to moj doktor...kad god odem da
pregledam glasnice on kae: Ja moram pogledati te glasnice, jer to su glasnice koje ja rijetko
viam. Bogu hvala na tome.
Teko je to. Repertoar koji se pjevao je dosta zahtjevniji od dananjeg. Kako ste vi uili pjevati
sevdalinku? Mi danas imamo dosta snimaka dostupnih, ali tada ih nije toliko bilo.

Hasiba Agi: Pa nije svakom bilo dostupno, i ja sam isto tako sluala sa Radia emisije, pa sam
upijala, pa KUD gdje su ,mi ljudi pokazivali kako treba kako ne treba, pa kroz rad. Inae
pjevati sevdalinku, ona nema definiciju da kaete eto to je to zvanino. Svako je doivi na svoj
nain. Kroz godine, sluajui starije kolege, zapravo sve ono to se meni dopada, mom uhu - ja
sam to nekako preuzimala. Zapravo primjenjivala, pa ako ne ide... Ja sam dosta samokritina, za
razliku od dananjih pjevaa... Nama nisu ba toliko izlazili u susret...ne sjeam se da je meni
neko od starijih kolega tad rekao nemoj duo to tako, hajde ovako...ovo je bolje ili ispravnije.
Morala sam sama po svom nahoenju da vidim jel ispravno ili nije. Zavisi od toga koliki si
talenat...Sevdah pjevajui, ja kad sam imala dvadeset godina mislila sam da to ne moe bolje, da
je to to, meutim... to vam je kao zelena voka, zametne se, pa zri, pa zri, pa sazri. Kad sazri, tad
je najljepa, najmeka...pa je onda uberete. Eh tako vam je to, prosto pjeva sazrije. Moraju proi
te godine da sazrije i onda kad doe u taj neki period kad je zreo pjeva, onda ide sve. Jo ako si
kroz sve te godine pokuavao da naui ta je ispravno, ta je dobro, naravno od onih koji su bili
dobri, onda je to uspjeh.
To je jako teko, jer ljudi ne znaju imitirati neto to im se dopadne.
Hasiba Agi: Zasigurno da mi svi pomalo neispravno pjevamo sevdalinku. Ne moda, zasigurno.
Svako u svoje vrijeme je donosi i ne pjeva se sevdalinka kao to se pjevala prije pedeset godina.
Treba je ostaviti barem u nekom kontekstu, razumijem da je ne moemo svi pjevati maestralno,
ali mora ostati u kontekstu. Ako ne znate, onda pitajte i sluajte. Ne moemo svi znati, mora se
uiti i vjebati.
Da li se sjeate moda nekih snimaka iz tog perioda koje biste izdvojili?
Hasiba Agi: Ja kad sam tek poinjala, ne mogu da se sjetim jesam li prvo pjevala sa
tamburakim ili narodnim orkestrom...ali jao kako bih ja eljela da sam to drugaije otpjevala.
Njima je to bilo lijepo, naravno oni su razumijevali moju mladost i to koliko sam znala.
Spomenuli ste da se sevdalinka mijenjala tokom godina. Kako reagujete na nove interpretacije,
ta smatrate da je osnovno kod sevdalinke to se ne smije mijenjati?
Hasiba Agi: Ovo sad to se deava, ima nekih novih snimaka...prosto mi bude nezgodno, bude
me sramota. to je najtunije mediji ih podravaju, a mediji kad kau da je neto crno to bude
crno...za moj pojam je to nakaradno, a posebno za neke starije generacije. Meni je tao to je to
tako. Prilagoavaju sevdalinku vremenu i drutvu. To nije prilagoavanje, jer kada vi odete skroz
iz neke melodijske linije to nije to... Ja vjerujem da i mnogim mladima ne tima. Svi je mi moda
pogreno interpretiramo, to je tano. Ako sam ja kroz godine pjevajui druge pjesme koje nisu
sevdalinka, tu je vie anrova muzike, htjeo ti ili ne htjeo neki trileri, boje - one se utkaju u
sevdalinku. Ali u tom sluaju niste izali iz konteksta..
ta vi mislite o pjevanju mukih sevdalinki, to jest tekstova...da li ih prilagoavate sebi?

Hasiba Agi: Ponekad se desi da pjevam, promijenim samo ako je on, onda je ona, ali u
sutini je pjevam izvorno kako je napisana. Ne mogu se ja oeniti, ali eto to je primjer... U sutini
najvie volim pjevati tako kako je napisana.
Kakvih ste najvie imali nastupa? Da li su to angamani neki za novac ili koncerti?
Hasiba Agi: Ovo je moj posao, ja cijeli ivot ivim od ovog. Kako trgovac radi za platu, doktor
radi za platu tako i ja. Za sve ove godine rada sam davno prestala brojati koliko puta sam pjevala
na humanitarnim koncertima... ivimo u vremenu kad su ljudi u nedaama, toga ima mnogo... Ja
sam bila uesnik dosta festivala, osvajala sam nagrade.
Moete li se sjetiti koji su to?
Hasiba Agi: Pa recimo Ilidanski festival, pjevala sam dva puta na tom festivalu. ak ima neke
simbolike...ja sam 1987 godine prvi put pjevala na Ilidanskom festivalu pjevala kao debitant, da
bi deset godina kasnije 1997 godine, pjevala na festivalu i otpjevala pjesmu Majka koja je
napravljena u tom nekom sevdalijskom stilu. Pjevala sam i na drugim festivalima, sa pjesmama
koje su sevdalijske... na primjer Vogoa, pa na festivalu u Kladui, pa na festivalu u Bihau...
Kakva je razlika izmeu tog doba i danas, koliko se slua sevdalinka?
Hasiba Agi: Prije svega, unazad nekoliko godina je sevdalinka kako kau visila u zraku. Bila
je zabaena, zaboravljena, to kau kad si pjeva sevdalinke moe okaiti kopake o klin, ali
eto...nekako se da i preiviti od sevdalinke. Ona je meni ipak najdraa i najljepa pjesma na
svijetu. Kako god mi priali, sevdalinka je dio nas, neto sa im se raamo, sa ime ivimo i sa
ime umiremo. Moemo je se odricati, ali je ona tu. Ja kad god nastupam, nema veze jel to
koncert, nastup, angaman ili ne znam koja vrsta zabave, meni je sevdalinka prioritet. Ljudi se
vesele, izigraju i ispjevaju, pa onda kad se sjedne i zapjeva sevdalinka, ako ne 100 % onda barem
90 % ljudi je pjeva...
Da li ima danas negdje mjesta koje biste izdvojili za izvoenje sevdalinke?
Pa ja evo poto odem esto van Bosne, imam osjeaj da je sevdalinka mnogo traenija van Bosne
nego kod nas. Recimo, ja esto odem u Sandak, tamo su uvijek posjeene sale, pune budu sale i
ne moete vjerovati da je to tako. Deava se i kod nas, ja ne mogu da kaem da je drugaije,
samo to se sevdalinkama medijski ne pridaje puno panje... Evo svake godine se organizuje
festival sevdalinke u Tuzli, ali da tome mediji posvete vie panje, to bi imalo puno vie odjeka.
Vie pridaju vanosti osobama koje je nakaradno izvode...mi mislimo da ovdje sevdalinka ne
postoji, ali ne, najvei problem je to se medijski ne proprati...
Evo za kraj, to se tie repertoara, prije i danas...jesu li velike promjene u repertoaru? Kako biste
uporedili?

Pa jesu svakako, znate to...kad bi prije...doete, pa su bili orkestri, pa je bio repertoar

raznovrstan, taman da jedna osoba sjedi, a da je ljubitelj neke druge vrste muzike, tu jednu osobu
treba da se ispotuje. Danas, kad odete vani ili ste ovdje, ako je neka feta...ta god da ponete
pjevati, oni svi napeti u stavu ekaju samo prvi ton, oni su ve na nogama. Najbitnije je da
ustanu, pjevao ili ne, samo da je ritma i da oni igraju i igraju i igraju... Ne kaem da to ne treba,
ali ne cijelu no. Tako u nekim momentima morate prilagoavati repertoar ljudima jer ako se
desi da otpjevam jedan blok, par pjesama lijepih koje nisu striktno sevdalinke ali su pjesme za
duu, oni trae neto bre. Ljudi koji vole pjesmu vjerovatno nemaju vie mjesta ni prostora da to
priute svojoj dui...