IVAN KUVAIC / FILOZOFIJA G. E.

MOOREA
 Urednici biblioteke
DR PREDRAG VRANICKI
DR OLEG MANDIC
 IVAN KUVACI

FILOZOFIJA
GEORGEA EDWARDA
MOOREA

NAPRIJED
Z A G R E B 1961
 FILOZOFIJA
GEORGEA EDWARDA
MOOREA
Kritika analiza
 UVOD
Jedna od osnovnih suprotnosti, u okviru koje se razvija
moderna evropska filozofija, jest suprotnost izmeu raciona
lizma i empirizma. Budui da se racionalizam razvija na
evropskom kontinentu, a empirizam na britanskom otoku,
esto se evropska racionalistika filozofija suprotstavlja engle
skoj empiristikoj filozofiji. Danas, jednako kao i prije
dvjesta godina, istinita je tvrdnja da se evropska spekulativna
misao teko miri s engleskim empirizmom. No ba zbog toga
to se radi o suprotnostima, koje se meusobno proimlju i
nadopunjuju, nemogue je potpuno ovladati jednom, bez so
lidnog poznavanja druge. Naime, ako svaka od suprotnih
strana sama po sebi pretpostavlja drugu, i ako nijedna od
njih ne moe biti ni zamiljena bez druge, onda je oito da
se njihova istina ne nalazi ni u jednoj od njih uzetoj posebno,
ve da je sadrana u njihovom jedinstvu. Kantova filozofija
zauzima centralno mjesto u modernoj graanskoj filozofiji
upravo zbog toga to predstavlja pokuaj da se prevlada
vanjem ovih suprotnosti ostvari njihovo jedinstvo.
Naglaavajui potrebu povezanog razmatranja problema,
mi meutim ne smijemo ispustiti iz vida da sinteza nuno
pretpostavlja analizu. Kantov sintetiki pokuaj zasniva se
na analitikom radu drugih filozofa kao na svojoj, nunoj
pretpostavci. Tako i nae dananje prouavanje suvremene
evropske filozofije polazi od analitikog razmatranja djela
pojedinih filozofa.
Sasvim je razumljivo, to su djela njemakih i francuskih
filozofa kod nas mnogo bolje poznata i mnogo bolje obrai
vana od djela engleskih filozofa. No elja da se izbjegne
jednostranost orijentacije i da se doe do jedinstvenog po

7
gleda koji ukljuuje poznavanje jedne i druge suprotnosti,
navodi nas i na prouavanje djela engleskih filozofa. Ovu
elju podupire i vidan porast utjecaja suvremene engleske
filozofije u drugim zemljama.
Mislim da nije potrebno posebno dokazivati aktuelnost
marksistike, monografske obrade pojedinih, vodeih, suvre
menih graanskih filozofa. Kod nas je naime potpuno pre
vladano nepravilno gledite da filozof marksist mora izbje
gavati kontakt sa suvremenom graanskom filozofijom i
smatra se da je jedan od njegovih zadataka kritiko osvjetlja
vanje osnovnih problema nemarksistike filozofije.
Sam karakter ovog zadatka zahtijeva da mu se pristupi
ozbiljno i s mnogo odgovornosti. U protivnom sluaju nije
se mogue izdii iznad nivoa popularnog, nekritikog prikaza
ili kompilativnog pregleda. Kada se pristupa ovom zadatku,
ne smije se ispustiti iz vida da nijedna druga nauka ne odra
ava pojedina drutvena zbivanja na tako apstraktan i supti
lan nain, kao to to ini filozofija. Stoga je sasvim razumno
pretpostaviti da u osvjetljavanju njenih pitanja svakom
velikom uopavanju mora prethoditi detaljna monografska
obrada pojedinih filozofa ili filozofskih problema.
Kritika analiza filozofije Georga Edwarda Moorea, to
je zadatak ove radnje, polazi od navedenih pretpostavki.
Radnja obuhvaa Mooreovu ontologiju, gnoseologiju i
metodu, a etiku samo utoliko, ukoliko ona prua ilustraciju
Mooreove metode pobijanja idealizma.
Osim lanaka koji su tampani u raznim filozofskim aso
pisima i prikaza u knjigama o suvremenoj engleskoj filo
zofiji, o Mooreu je 1942. godine tampan velik zbornik prikaza
The Philosophy of G. E. Moore (edited by P. A. Schilpp,
New York), a prole godine je engleski filozof Alan R. White
objavio knjigu G. E. Moore A Critical Exposition .
Zbornik sadri kritike prikaze devetnaestorice engleskih
i amerikih filozofa, kao i Mooreove odgovore na ove prikaze.
Iako se ovi prikazi odnose na razne aspekte Mooreove filo
zofije, oni ipak ne daju njenu cjelovitu sliku. Njihov glavni
znaaj je u tome, to su kritikim ukazivanjem na pojedine
probleme naveli Moorea da u odgovorima na kritiku objasni

8
 neka sporna mjesta svoje filozofije. U ovom pogledu se
naroito istie lanak O. K. Bouwsme: Moores Theory of
Sense Data.
A. White se u svojoj knjizi ograniio na razmatranje Mo-
oreove metode koju on kritikuje sa stanovita tzv. oksford-
ske kole obinog jezika. Za polazite svoje kritike on je
uzeo Mooreov mladenaki rad Necessity, kojem on pridaje
mnogo veu vanost nego Mooreovom uvenom spisu The
Refundation of Idealizm. U ovom se s Whiteom slau i mnogi
drugi engleski interpretatori Mooreove filozofije. Umanji
vanjem vanosti ovoga spisa, oni nastoje zasjeniti materija
listike tendencije Mooreovog realizma koje su se, logikom
same stvari, razvile upravo na osnovi pobijanja idealizma.
Prouavanje cjelokupnog Mooreovog opusa u sklopu
s razvojem novije evropske filozofije pokazuje da se njegova
glavna, historijska zasluga sastoji u tome, to je nepokolebivo
stajao na elu onih snaga koje su u Engleskoj izvojevale
odlunu pobjedu nad idealizmom i stvorile pokret koji je
bitno utjecao na pravac i nain engleskog filozofiranja u prvoj
polovini dvadesetog vijeka. U kritikom sukobu s idealizmom
uvrivala se Mooreova vjera u postojanje materijalnih
stvari. Ova vjera koju on u zrelijim radovima naziva znanjem
jest osnova njegove filozofije.
Konstruktivni dio Mooreove filozofije sastoji se od poku
aja da se izgradi realistika teorija spoznaje koja bi obrazlo
ila i dokazala postojanje materijalnih stvari. No ovi pokuaji
su u tolikoj mjeri neuspjeni da dovode u pitanje i samu
ontoloku osnovu od koje polaze.
Glavne uzroke Mooreovih neuspjeha treba traiti u isklju
ivo teoretskom i antidijalektikom karakteru njegove metode.
Njemu nije jasno da miljenje izrasta i da sa razvija u ne-
raskidljivoj vezi s praktinom, proizvodnom djelatnou
ovjeka, pa svi njegovi argumenti stoje u sferi istog mi
ljenja. Ovo odvajanje teorije od prakse sasvim je u skladu
s njegovim osnovnim metodskim zahtjevom izolirane analize.
Mooreovo apriorno odbijanje kombiniranja analize i sinteze
dovelo je do takvih rezultata, koje lijepo ilustrira Goetheova
izreka:

9
 Dann hat ste die Theile in threr Hand
Fehlt leider nur das geistige Band.
elja da se izbjegne jednostranost analize bila je glavni
razlog nastojanja, da se prouavanje Mooreovih djela u ovoj
radnji postavi u vezu s razvojem novije engleske i evropske
filozofije. Ovim se objanjava i injenica, to radnja poinje
poglavljem O engleskoj filozofiji na prekretnici dvaju
stoljea.
U radnji, a posebno u njenom zakljuku, nalaze se neke
primjedbe koje se odnose na utjecaj koji su Mooreovi pogledi
izvrili i jo vre u suvremenoj engleskoj filozofiji. Ovim
primjedbama se samo dotie pitanje koje ne ulazi u okvir
radnje.

10
 ENGLESKA FILOZOFIJA NA PREKRETNICI
DVAJU STOLJEA

0 UZROCIMA POJAVE IDEALIZMA KONCEM XIX VIJEKA

Razvoj engleske filozofije u posljednjim decenijima XIX

vijeka kree se u pravcu potpune pobjede idealizma. Upravo
na prekretnici stoljea ovo kretanje dolazi u svoj zenit. To
razdoblje karakterizira tako izrazita potreba i elja za stva
ranjem spekulativnih sistema da mu se u tom pogledu ne
moe nai paralela u cjelokupnoj historiji engleske filozofije.
Ova pojava je neobina i na prvi pogled teko shvatljiva, ba
zbog spomenutog uoljivog odstupanja od britanske tradicije.
Osobina je engleske filozofije, sve do poetka ovog pokreta
da ona nikada potpuno ne naputa tlo plodonosnog empirij
skog istraivanja. Ona se razvija u najuoj vezi s razvojem
nauka ije rezultate veinom pravilno interpretira. Ovaj
savez izmeu prirodnih nauka i filozofije osobito se uvruje
u drugoj polovini XIX vijeka, nakon epohalnih Darwinovih
otkria.
Pa kako da se objasni naglo prekidanje ovog saveza do
kojeg je dolo ba onda kada je on bio najvri i kada su
postojali svi izgledi, da e pruiti sjajne rezultate?
Pravilan odgovor na ovo pitanje, samim objanjenjem
neobino naglog zaokreta koji je doveo do potpune pobjede
idealizma, mogao bi ukazati i na neke zakonitosti razvoja
filozofske misli uope. Sluaj je takav da nas njegovo shva
anje odmah nuno upuuje na prouavanje odnosa, kako
izmeu filozofije i posebnih nauka, tako isto i izmeu filo
zofije i samog drutva u kojem se ona razvija. Pa ipak postoje
pokuaji da se problem svede iskljuivo na filijaciju ideja.
Tako postupa npr. engleski filozof J. H. Muirhead u svojoj
11
 knjizi: Platonovska tradicija anglosaksonske filozofije. U
ovom djelu on ukazuje na stalnu struju idealistike misli u
itavoj povijesti britanske filozofije. Po njegovom miljenju
ovdje se radi o buenju snaga koje su bile imanentne bri
tanskoj misli od poetka. Idealistiki pokret koncem XIX
vijeka samo je proirio i produbio korito ove struje. Dakle,
ne radi se o odstupanju od britanske tradicije, jer se strani,
njemaki utjecaj shvaa kao snaan povod ili impuls u raz
voju domae filozofske struje.
Ovo Muirheadovo gledite podvrgao je otroj kritici nje
maki filozof Rudolf Metz. Njegova knjiga o savremenoj
engleskoj filozofiji je tako opirna uglavnom zbog toga to
on izvanredno detaljno obrauje sve, pa i manje vane pred
stavnike engleskog neoidealizma, nastojei pri tom dokazati
da novi pokret nije ni direktno ni indirektno povezan sa
starim britanskim idealistikim strujama, ve je izrazito
povezan sa njemakom filozofijom Kanta i Hegela. Nasuprot
Muirheadu on smatra da se moe govoriti o potpunom od
sustvu neke idealistike struje u razvoju engleske filozofije
od smrti Berkeleya (1753), pa sve do pojave Stirlingova djela
o Hegelu (1865). On kae da je upravo u ovom periodu najtee
otkrili neke znaajnije idealistike tendencije u razvoju bri
tanske filozofije, a nekoliko razbacanih i beznaajnih eseja
nije moglo izazvati tako snaan pokret.
Vano je napomenuti da se Metz u svojoj argumentaciji
ne ograniava samo na filijaciju ideja. On je dodue stavlja
na prvo mjesto, ali uz to navodi argumente koji jasno ukazuju
na drutvenu uslovljenost pokreta. On tvrdi da se radi o
kasnom odjeku njemakog idealizma, no pri tom naglaava
da do provale njemake misaone struje na britanski otok
nije dolo zbog nekih vanjskih uzroka, ve zbog unutarnje
nunosti.
Iako se opravdano i Metzu moe postaviti prigovor da
precjenjuje utjecaj njemakog idealizma u razvoju novije
engleske filozofije, ipak njegovi argumenti, osim toga to
imaju bolju logiku osnovu, nalaze takoer mnogo vie po
tvrda i u historijskim injenicama. Sama Metzova analiza

12
 djela engleskih idealista prua dragocjeni materijal na temelju
kojega se mogu donijeti zakljuci o karakteru i uzrocima
pokreta.
injenica koja odmah upada u oi kod prouavanja djela
engleskih neoidealista sastoji se u tome, to kod hjih u prvi
plan izbijaju religiozni ili teoloki interesi. Otvoren neposredan
savez izmeu idealizma i religije osobito je oit kod prvih
predstavnika ovog pokreta. I ovom zgodom, kao i dva puta
ranije, idealizam u Engleskoj se razvija da bi priskoio u
pomo religiji koja se nala u stvarnoj opasnosti zbog naglog
irenja materijalizma. Prvi put su kembriki platonisti uz
pomo Descartesa i Platona vodili borbu s mehanicistiko-
ateistikom filozofijom koja je ponikla na osnovi razvoja
nauka' u XVII vijeku. Drugi put je Berkeley pozvao na uzbunu
u borbi protiv materijalizma i deizma koju je donijelo New-
tonovo vrijeme.
Ova tradicionalna suprotnost izmeu filozofije i religije,
izmeu znanja i vjere, u prvoj polovini XIX vijeka jo nema
oblik otvorenog sukoba. Ako se ne uzme u obzir nekoliko
povremenih okraja, protivnici su zauzimali stav tolerancije.
Filozofija se bavila svojim pitanjima, ostavljajui pri tom
teologiju na miru. U drugoj polovini vijeka situacija se
temeljito mijenja. Pod utjecajem razvoja nauke filozofija
zauzima izrazito neprijateljski stav prema religiji. Zakon o
ouvanju energije pridonosi potiskivanju gledita da ovjek
svojom slobodnom voljom moe utjecati na tok dogaaja, a
darvinizam odluno razbija gledite prema kojem ovjek stoji
iznad prirode kao neko natprirodno bie. Skupa s ovim pada
i princip svrsishodnosti koji je osnova sistema tzv. prirodne
teologije. Prilagoivanje organizma okolini u kojoj se nalazi
proizlazi na temelju meusobnog utjecaja izmeu sluajnih
varijacija i promjenljivih okolnosti. Na prilagoivanje se ne
moe vie gledati kao na dokaz specijalne boje milosti.
Naturalizam i materijalizam koji se bujno razvijaju meu
pristaama Darwina brzo se ire ne samo meu nauen ja
cima, ve prodiru i u iru publiku. Ovo je ugrozilo temelje
na kojima poiva cjelokupni religijski pogled na svijet, stoga
su teolozi morali ustati u obranu. No borbu protiv materi
jalizma nije bilo mogue voditi samo teolokim orujem;

13
neprijatelja je trebalo savladati na njegovom vlastitom terenu
i njegovim vlastitim orujem, to jest filozofijom. U ovom
momentu domaa engleska filozofija je potpuno zakazala. Ne
samo to nije pruila religiji novo oruje u njenoj borbi
s materijalizmom, ve je, kako Metz primjeuje, prela
s razvijenim zastavama na stranu neprijatelja.1 U ovoj
situaciji, ortodoksni crkveni krugovi, videi da religija moe
odrati pobjedu jedino u savezu s idealizmom, irom otvaraju
vrata invaziji njemake filozofije. Dakle, oivljavanje nje
makog idealizma u Engleskoj koncem devetnaestog vijeka
nije bilo izazvano filozofskim interesima, ve eljom da se
uvrsti ortodoksna teologija i da se obrani ugroena vjera.
Spomenuli smo da se ove tendencije osobito jasno vide u
djelima pionira pokreta (Stirlinga, Greena, Wallacea, Cairda).
Za sve njih, a i za veinu ostalih, filozofski idealizam znai
u prvom redu potporu i obranu religije. Metz kae za Stir
linga da je kao filozof bio prerueni teolog. Teistiki interesi
su za njega u tolikoj mjeri dominantni da on Hegelovu filo
zofiju interpretira kao ortodoksnu teologiju. On pie, da
Hegelov sistem podupire i daje snagu svakoj tezi kranske
religije.12 Upravo u navedenom Stirlingovu stavu treba traiti
razlog zbog kojeg veinu engleskih hegelijanaca zanima samo
Hegelov metafiziki sistem, te oni uope ne obraaju panju
na njegovu dijalektiku metodu.
Razvoj engleskog neoidealizma dobar je primjer koji po
kazuje u kolikoj mjeri moe biti besmislen neki pokuaj
objanjavanja jedne odreene ideoloke pojave neovisno o
drutvenim prilikama u kojima se ona razvija. U ovom slu
aju konkretne injenice nepobitno pobijaju svaku tezu spon-
tano-samostalnog razvoja. Idejno ugroeni interesi vladajue
klase engleskog drutva bili su uzrok neobino naglog zao
kreta u razvoju filozofske misli sedamdesetih godina prolog
vijeka. Odbacuje se i stara empiristika tradicija i tradicio
nalna veza filozofije s naukama zbog toga to su svojom plod
nom suradnjom dovele do negacije postojee vjere, a uvozi se
1 Dr Rudolf Metz: A Hundre Years of English Philosophy,
London 1950, str. 249.
2 Stirling: The Sekret of Hegel vol. 1. str. 148.

14
strani njemaki idealizam da bi posluio kao brana protiv
ateizma. Na univerzitetima u Oxfordu i Glasgowu uurbano
su bili pripremljeni filozofski kadrovi koji su onda poli po
cijeloj zemlji i postepeno zauzeli katedre i druge nastavne
poloaje na ostalim univerzitetima, spreavajui na taj nain
irenje darvinizma i materijalizma. Studenti su bili odgajani
vie na Hegelovoj metafizici, a manje na Kantovoj filozofiji,
jer su posljednjeg zbog Hamiltonove interpretacije smatrali
skeptikom. Idealizam se posvuda brzo proirio. Metz primi-
jeuje da ovoj radikalnoj promjeni i preorijentaciji nema
paralele u cjelokupnoj historiji britanske misli.3 On dodaje
da ni u jednoj drugoj zemlji idealizam nije bio tako sjajno
obnovljen niti je imao tako moan utjecaj, kao to je to bilo
u Velikoj Britaniji u posljednjoj treini devetnaestog vijeka.
Na koncu on izraava uenje to ovo obnavljanje Kanta i
Hegela nije imalo nikakav utjecaj na Njemaku. Ako se uzme
u obzir oita neoriginalnost samog pokreta, kao i uloga koju
je on odigrao, onda je teko prihvatiti pretpostavku da ovo
uenje ima obrazloen karakter.
/

PREVLADAVANJE SPOZNAJNE JEDNOSTRANOSTI

EMPIRIZMA

Usprkos injenici to je irenje njemakog klasinog ide

alizma u Engleskoj bilo uvjetovano teolokim interesima, te
to je prema tome imalo svrhu da pomou apstraktnih speku
lacija odvrati panju od zakljuaka koji su nuno proizlazili
iz velikih naunih otkria XIX vijeka, ipak je kontakt sa
filozofijom Kanta i Hegela donio veliku korist engleskoj
empiristikoj misli. Ta korist nije proizala iz kontakta s He-
gelovom dijalektikom, jer engleski filozofi, to smo ve naveli,
nisu na nju gotovo obraali panju. Iznimku u tom pogledu
predstavlja Mac-Taggart, jedan od posljednjih predstavnika
neoidealizma, i donekle Bradley, glavni predstavnik pokreta.
No dok prvi interpretira dijalektiku u biti kao evolucionu
3 R. Metz: A Hundred Years of British Philosophy str. 267.

15
teoriju, dotle je drugi sklon da je shvati i primijeni samo
subjektivno, ne odreujui pritom granicu izmeu nje i
sofistike.
Najvea korist koja je za englesku filozofiju proizala iz
kontakta s njemakim idealizmom sastoji se u tome, to je
bila sagledana jednostrana ogranienost i bezizlaznost spo
znajne teorije konsekventnog empirizma. Teorija pasivnog
asociranja i odslikavanja osjetnih impresija, i na njegovoj
osnovi razvijena nominalistika negacija apstraktnih ideja,
nuno je zavrila u Humeovom skepticizmu. Izlaz je bio mo
gu jedino na taj nain da se prihvati aktivna uloga miljenja
u procesu spoznaje. Budui da je Kantova filozofija upravo
takav pokuaj kritikog prevladavanja suprotnosti izmeu
osjetne i razumske spoznaje koji naglaava aktivnu, sintetiku
ulogu miljenja, moglo se oekivati da e njegove misli po
stati predmetom temeljitog studija. I doista, uvoenje Kanta
u Englesku ide po toj liniji, to je on toboe veliki Humeov
uenik koji je misli svog uitelja dalje razvio.
Tako Thomas Hill Green, jedan od pionira pokreta, osla
njajui se na Kanta pokuava prevladati Humeov skepticizam.
Green napada Humea to on svu realnost svodi na impresije
(Bundle Theory). On kae da je nemogue shvatiti kako
Humeovi atomski osjeti djeluju jedan na drugoga i kako
mogu tvoriti onaj red koji se nama javlja. Green transfor
mira Humeov atomizam pomou svoje teorije odnosa. Dok
Hume tvrdi da su ideje supstancije kauzaliteta, identiteta itd.
samo fikcije, jer nisu date ni u jednoj impresiji, Green
pokazuje da su upravo tano takvi, po Humeu nerealni
odnosi, ono to spoznaju ini moguom. Stvari nisu neovisne
jedna o drugoj, ve su realne samo utoliko, ukoliko izlaze
iz svoje izolacije i ukazuju na neto drugo. Dakle, realnost
stvari nalazi se u odnosima koji ih povezuju. Odnosi koji
konstituiraju stvari pretpostavljaju suodnoseu funkciju duha.
Suodnosei akt duha jest u stvari Kantovo sintetiko jedin
stvo apercepcije, a gledite, da je ovaj akt suodnoenja ono
to konstituira realnost, implicira Kantovu izreku da razum
propisuje zakone prirode.
No Green se postavlja u ekstremnu poziciju prema sen-
zualizmu koji on otkriva i u Kantovoj stvari po sebi. On

16
kae da ono to je, ex hipotesi, nespoznatljivo ne moe ulaziti
u neki odnos sa spoznavajuim duhom. Ako je stvar po sebi<'
uzrok pojave, onda i ona mora biti pojava, dakle upravo
ono to ona nije, a ako je ona graa, tj. potpuno neoformljeni
materijal iskustva, onda ona mora biti liena svakog racio
nalnog odreenja.4 Dakle, ona je ista fikcija, a isti osjet
je izraz kojem nita ne odgovara u stvarnosti.
Green smatra da je korelat sistema suodnosnih stvari
vjena svijest; ona je osnova i identitet svih promjena po
java. To je sistem koji uspostavlja jedinstvo i red prema
kojem sve tei, u kojem sve ivi, kree se i jest.
Linija njegove filozofije, isto kao i linija filozofije veine
neoidealista, kree se od Humea preko Kantovog uma i He-
gelovog duha natrag Berkeleyevom spiritualizmu.
Odluan korak u kritikom prevladavanju empiristike
jednostranosti napravio je najistaknutiji predstavnik moder
nog engleskog idealizma F. Bradley. Temeljitom kritikom
asocijativne osnove empiristike teorije spoznaje on je po
stavio jasnu razliku izmeu logike i filozofije s jedne strane i
psihologije s druge. Suprotno psiholokoj ideji koja je spe
cifina psiholoka injenica, ideja koju razmatra logiar i fi
lozof nuno je opa.5 Za psihologa je vaan konkretan opis
neke slike ili ideje, dok logiar otkriva njen smisao ili njeno
znaenje. Dok je ideja sa psiholokog gledita neto prirodno,
dotle je ideja sa filozofskog gledita tvorevina.
Iako Bradley ima malo veze s Hegelovom dijalektikom,
kao preciznom filozofskom metodom, ipak se ne moe rei da
njen utjecaj nije ostavio nikakvog traga u njegovim djelima,
a posebno u logici. On eksplicitno ne govori o dijalektici
opeg i pojedinanog, ali zato naglaava injenicu da na govor
ima opi karakter da jezik uopava, i da ope nastaje kao
rezultat misaone djelatnosti nad empirijskim fenomenima
4 Green ponavlja argument F. H. Jakobija protiv Kantovog
agnosticizma.
5 Veliku potekou u shvaanju Bradleyeve kritike predstav
lja mnogostruko i neprecizno upotrebljavanje termina ideja.
Izgleda da Englezima nije mnogo stalo do prigovora u ovom po
gledu koje su im esto postavljali evropski filozofi, a meu osta
lima i Kant. Vidi: Kritika istoga uma str. 187.
2 F ilo z o f ija G. F. M o o ie a 17
naeg duha. On odbacuje nominalistiko shvaanje da je ope
fikcija, i svoje gledite suprotstavlja empiristima koji su
naivno vjerovali da, im smo nae ideje rastavili na njihove
sastavne elemente, onda jednostavne ideje na koje one mogu
biti svedene direktno odgovaraju jednostavnim elementima
od kojih je sastavljen svijet. Kritika asocijacije vodi uenju
0 sudu. U rudimentarnoj formi sud poinje ve u osjetnom
iskustvu, dok izvod pretpostavlja intelektualnu osnovu. No
jedno od drugog nije odvojeno, jer se prvobitne osnove izvoda
mogu prepoznati u prvobitnim osnovama suda. Dok je duhovni
dogaaj pojedinaan, jedinstven i zbilja postojei, znaenje
(idealni sadraj) nije uope u redu egzistencija, ve je idealno
ili univerzalno. Sud je akt koji odnosi (refer) idealni sadraj
(spoznat kao takav) na realnost koja je iza akta. Kada mi
sudimo, mi sudimo da se neto dogaa. Ako se to ne dogaa,
onda mi grijeimo, a tvrdnja da mi grijeimo, implicira da
se neto drugo dogaa. Dakle, govorei to mislimo, mi ne
ukazujemo samo na ono to se zbiva u naoj glavi. Mi tano
ili netano opisujemo stvarnost. Upravo zbog toga to nae
izjave imaju smisao, ili nae predodbe imaju znaenje, ono
to mi mislimo je lano ili istinito u odnosu na stvarnost.
Mi ne sudimo o idejama, ve o onome na to te ideje ukazuju.
Ovo shvaanje vodi prihvaanju nove polazne take u logici:
sud ili stav mjesto ideje ili pojma.6
Dok Bradleyeve zasluge u logici nitko ne osporava, druk
ije stoji stvar* s njegovom metafizikom. On je metafizike
poglede izloio u svom glavnom djelu Pojava i stvarnost
(Appearence and Reality). Ova knjiga je izazvala mnogobrojne
diskusije. Dok je ona s jedne strane predmet mnogih, ponekad
pretjeranih pohvala7 koje dolaze uglavnom od idealista, dotle
s druge strane ona predstavlja glavnu metu neorealistikih
1 pragmatikih napadaja.

6 Filozof G. Ryle smatra da se historija engleske filozofije

XX vijeka moe prikazati kao historija pojma smisla ili znaenja.
Vidi: Revolution in Philosophy, London 1957, str. 8.
7 Engleski filozof Muirhead smatra d- je ova knjiga najzna
ajnije filozofsko djelo koje je izalo poslije Kantove Kritike
istoga uma.

18
 Za Greena je kategorija odnosa bila od osnovne vanosti,
jer je povezujui stvari njih konstruirala kao realne. Meutim
Bradley nastoji dokazati upravo suprotno. On stvarima negira
realnost, zbog toga to se one nalaze u meusobnim odnosima.
On dokazuje da mi ne moemo kvalitet i odnose zamisliti niti
neovisno, niti ovisno jednog o drugom, a da naa misao pri
tom nuno ne sadri kontradikciju. Poto je pojam odnosa
proglasio kontradiktornim, on i sve ostale primarne pojmove
miljenja svodi na ovaj odnos, i onda zakljuuje da oni nisu
realni, ve da spadaju meu pojave.
Premda su Bradleyevi argumenti vrlo suptilni, ipak nije
teko uvidjeti da je on ovdje Hegelovu dijalektiku shvatio
tako kao da ona omoguuje stalno, slobodno prilaenje s jedne
pozicije na drugu. Tako npr. dok on u prvom dijelu knjige
stvarima negira realnost, zbog toga to one u sebi ukljuuju
kontradiktorne odredbe, dotle u drugom dijelu on pokuava
uspostaviti vezu izmeu pojava i realnosti na taj nain to
priznaje da u stvarima postoje kontradiktorne odredbe. Pro
izvoljno kombinirajui dijalektiku s formalnom logikom, on
realnost pretvara u pojavni privid i time stvara osnovu za
svoj sistem idealistikog monizma u kojem duh nalazi potpuni
mir. Ova tendencija da se nakon uspjene borbe sa svim to
,ie kaotino i kontradiktorno nae harmonija i mir u sta
tinom Apsolutu, odrazila je pobjedu idealizma koja je koncem
stoljea bila potpuna.

PRELAENJE OD IDEALIZMA REALIZMU

No ve u to vrijeme postoje slabi izgledi za mirno ui

vanje u rezultatima izvojevane pobjede, jer iz raznih pravaca
pridolaze snage, koje ulaze u odlunu borbu s idealizmom.
S jedne strane pustolovni i borbeni mentalitet pragmatizma
nuno je doao u sukob s idealizmom koji se zatvorio u sistem.
Ali napad pragmatizma ni izdaleka nije bio toliko opasan
kao napad neorealizma, i to iz dva osnovna razloga: 1. Za
razliku od neorealizma pragmatizam je strani, ameriki
pokret koji prema tome nema direktnu vezu s domaom bri
tanskom tradicijom. 2. Za razliku od pragmatizma neoreali-

19
arn uvijek ne stupa u direktnu borbu o pitanjima koja mu
postavlja protivnik, ve prenosi diskusiju na neke nove, isto
britanske probleme, i zauzima teren zahvaljujui vlastitim
pozitivnim rezultatima. Ovo zauzimanje terena jest u stvari
borba za emancipaciju engleske filozofije koja je koncem XIX
vijeka sasvim izgubila svjetovni karakter. Evo to o tome
pie G. Ryle: Od vremena kada je Bradley studirao, do vre
mena kada sam ja bio student, promijenio se sastav akadem
ski obrazovanih intelektualaca na britanskim otocima; od
preteno duhovnog on je dobio sasvim svjetovni karakter.
U njegovo vrijeme voene su une polemike meu teolozima,
ili izmeu teologa i antiteologa. No 1920. gotovo svi sveui
lini nastavnici bili su svjetovnjaci. Filozofija se od sada
usko povezuje s prirodnim naukama. Eenan i Nevvman ne
izazivaju vie filozofske diskusije. U centar panje dolazi:
Cantor, Clark, Maxwell, Mendel, Marx, Frazer i Freud.*
Iako su ortodoksni, crkveni krugovi davali prednost He-
gelovpj filozofiji i svestrano pomagali njeno irenje, ipak
se danas sa sigurnou moe ustvrditi da je za samu filozofiju
Kantov utjecaj bio mnogo znaajniji i trajniji. Dovoljno je
samo uzeti u obzir Kantov odnos prema Humeu, pa je stvar
donekle razumljiva. Osim toga samo proteiranje Hegela od
strane ortodoksnih krugova i teoloka interpretacija njegove
filozofije znatno su pomogli da- su na njega u Engleskoj brzo
zaboravili. Stoga prevladavanje stranog idealistikog utjecaja
i vraanje u domau filozofsku struju ide uglavnom po liniji
kritike Kanta.
Jedan od pionira u ovom pogledu je Robert Adamson. Kant
je po njegovom miljenju previe naglasio subjektivne, a za
nemario objektivne faktore spoznaje. Adamson prenosi akce-
nat sa svijesti na bitak. On naputa pojam zbrke u koju
subjekt mora unijeti red i vezu. Realnost je konkretno i
nediferencirano jedinstvo koje prethodi svim apstrakcijama
misli u kojem se subjektivno i objektivno jo nisu odijelili i
postali nezavisni. Kantova stvar za sebe je primjer objek
tivnosti koja se sastoji od konstrukcije, koja je visoko poj
movna i apstraktna. Tvrdnjom, da je subjekt objekt kore-8
8 Revolution in Philosophy str. 2.

20
 lacija produkt apstraktnog miljenja, Adamson potpuno obre
Kantovu poziciju. Samosvijest se pogreno pripisuje prvo
bitnom stanju, jer je ona neto to se javlja kasnije, pa prema
tome ne smije zauzimati centralno mjesto u filozofskom
sistemu.
Adamsonovo postepeno prelaenje od idealizma realizmu
i materijalizmu oznaava poetak propadanja neoidealistikog
pokreta. Ipak je mnogo vaniju ulogu, u ovom pogledu,
odigrao oksfordski filozof Cook Wilson. On je u samom
Oxfordu koji je bio glavno uporite idealizma okupio oko
sebe grupu mladih filozofa, koji oprezno naputaju idealizam
i idu ususret realizmu. I Adamson i Wilson bili su samo prvi
vjesnici novih strujanja, a iza njih na prekretnici stoljea
nastupaju mladi kembriki filozofi koji odlunom kritikom
idealizma stvaraju temelje neorealistikog pokreta. Ova kri
tika nije odbacila pozitivne rezultate idealizma. Naprotiv, oni
su bili usvojeni i ukljueni kao vaan elemenat u renesansu
engleske filozofije XX-og vijeka.

ODREENJE TERMINA NEOREALIZAM

Sam termin neorealizam uglavnom se odnosi na novu

teoriju spoznaje koja je pokretu dala poticaj i njegova je
osnova jo i danas. Treba napomenuti da engleska filozofija
koja se mnogo bavi teorijom percepcije ima tendenciju da
klasificira filozofske teorije, s obzirom na gledite koje one
zauzimaju u percipiranju stvari. Realizam je za nju gle
dite da materijalne stvari postoje dapae i onda kada nisu
opaane, a idealizam je najee gledite da one postoje
samo kao objekti opaaja.0 Ovakva upotreba termina
realizam oito je nepravilna, jer ne daje mogunost da se
termin realizam jasno razgranii od termina materijali
zam. Dok je gledite o egzistenciji materijalnih stvari neza
visno od svijesti nuna pretpostavka materijalizma, dotle se
isto ne moe ustvrditi za realizam, pa bilo da se ima u vidu
# John Passmore: A Hundred Years of Philosophy, London
1957, str. 48.

21
stari (Platon), ili moderni (Aleksander). Cak i oni realiste koji
su se prihvaanjem egzistencije materijalnih stvari nezavisno
od svijesti najvie pribliili materijalizmu, obino jo od ma
terijalizma odvajaju znatne ontoloke i spoznajno-teoretske
razlike. Opa i osnovna karakteristika savremenog realizma
u Engleskoj jest gledite da objekt spoznaje postoji neza
visno od akta spoznaje. Ako bismo ovo gledite proirili na
realizam uope, onda bi se moglo rei da je svaki materijalista
u isto vrijeme i realista, ali ne i obrnuto. Odreenje prirode
samog objekta i njegovog odnosa prema aktu spoznaje jest
izvor, kako razlike izmeu realizma i materijalizma, tako
isto brojnih razlika i varijacija meu samim realistima i
materijalistima.
U ontolokom pogledu neorealizam polazi od gledita da
je priroda osnova, a duh njen dio ili estica. Meutim postoje
brojne razlike u interpretaciji prirode. Budui da spoznajno-
teoretski problem zauzima centralno. mjesto u njihovoj filo
zofiji, obino se dogaa da o nainu njegovog rjeenja ovisi
interpretacija onotoloke osnove. Oni svi odbacuju Descartes-
Lockovu teoriju reprezentacije ideja (representative theory
of ideas) kao spoznajno-teoretski dualizam, koji ui da duh
u opaaju i drugim oblicima elementarne spoznaje ne spo
znaje objekte direktno, ve posredstvom ideja koje ih pred
stavljaju. Teei spoznajno-teoretskom monizmu koji identi
ficira neposredne osjetne datosti (sense data) i spoznajne
objekte, neorealisti nailaze na nepremostive potekoe. Oni
ili utapaju objekt u svijest, te time reu granu na kojoj se
nalaze i padaju natrag u tradicionalni britanski fenomena-
lizam, ili pak projiciraju svijest u objekte, ime otvaraju vrata
platonovskom, objektivnom idealizmu. Russellov pokuaj da
pomou teorije neutralnog monizma zauzme srednju pozi
ciju i time prevlada vjekovnu suprotnost izmeu idealizma
i materijalizma, ; openito se smatra neuspjenim. Glavni
predstavnik pokreta G. E. Moore, ne elei napustiti svoj
antiidealistiki stav, morao je na koncu pod pritiskom kritike
napustiti dugo branjenu poziciju spoznajno-teoretskog mo
nizma.

22
 ODNOS NEOREALIZMA PREMA BRENTANOVOJ
ANALIZI SVIJESTI

Ve smo spomenuli da je neorealizam stvarno engleski

pokret koji za razliku od pragmatizma i idealizma izrasta na
domaem zemljitu, u skladu s najboljim tradicijama nacio
nalne filozofije. Ovdje treba imati u vidu da se nije ilo
za svjesnim obnavljanjem starih pitanja, ve da su njih spon
tano donosili sami dogaaji, te da su ona bila postavljana i
rjeavana na nov, originalan nain. Iako je pokret domai
i nastaje kao reakcija protiv njemakog idealizma, on ipak
i sam nije lien njemakih utjecaja. Naime, nema sumnje da
mnogi pioniri pokreta, a u prvom redu sam Moore, u svojim
prvim nastupima protiv idealizma nalaze uporite u analizi
svijesti koju su koncem XIX vijeka izvrili austrijski filozofi
Brentano i Meinong.
Za Brentana kao i za Humea psihologija je prva meu
naukama; oni obojica prihvaaju uenje da j nae znanje
o duhovnom direktno i sigurno. No svojim odreenjem fi
zikog i duhovnog Brentano se jasno odvaja od empiristike
tradicije. Empirizam iskustvo ograniava na ideje, a izvan
iskustva nema znanja. Dakle, sve to moemo znati jest
duhovno.
Brentano meutim istie, da sve psihike pojave za razliku
od fizikih imaju jednu zajedniku pozitivnu karakteristiku,
a to je odnos na neto kao na objekt (Beziehung zu etwas
als Objekt). Duhovni akt je samo nain na koji se duh
odnosi prema objektu. Objekt je ono to duh ima ispred
sebe kao sadraj svog akta. Dakle svaka injenica svijesti
ima dva elementa: 1. akt svijesti, 2.*objekt ili predmet svijesti
(Meinong je jo dodao i trei element, jer on razlikuje objekt
od sadraja svijesti). Iako Brentanovu analizu ne treba
shvatiti tako da intencionalni predmet nuno postoji neza
visno od intencionalnog akta, jer ako netko neto misli, onda
dodue mora egzistirati ono to misli (das Denkende), ali
nikako ne objekt (das Objekt) njegova miljenja.10 Meutim
izgleda da su neorealisti analizu shvatili onako kako je njima
10 F. Brentano: Psychologie vom empirischen Stanpunkt,
B. II, S. 134.

23
odgovaralo, naime da objekt spoznaje postoji nezavisno od
akta spoznaje,11 te su polazei od ovog gledita upravili svoju
kritiku na Berkeleyev princip esse est percipi koji se u to
vrijeme u Engleskoj, zahvaljujui Millovom i Braleyevom
autoritetu, smatrao neprikosnovenim.

VEZA S PRIRODNIM NAUKAMA UVJETUJE KARAKTER

METODE ISTRAIVANJA

Uspostavljena veza s prirodnim naukama koju je ideali

zam bio sasvim prekinuo, daje novom pokretu vitalnost koja
ga osposobljava da izie ususret aktuelnim problemima vre
mena. Ono to je biologija znaila za evolucionizam, to fizika
i matematika znae za neorealizam. Ova veza s naukom
odreuje karakter metode kojom se filozofi slue u svojim
istraivanjima. Filozofija ne tei za nekom svojom specifinom
metodom, ve uglavnom prihvaa analitiku metodu ovih
nauka. Ova metoda je bila vrlo prikladna za ruenje ideali
stikih spekulacija. Tako je i u pitanju metode bio naen
put kui. Engleska misao je preteno nespekulativna i nemeta-
fizina uglavnom zbog toga to se zasniva na iskustvu i to
njeni ciljevi i metode slijede primjer prirodnih nauka.
Rijetko je kad filozofija uspostavila tako uski kontakt
s matematikom, kao poetkom XX-og vijeka u Engleskoj.
Istina, matematika se nije tako tijesno povezala s cjelinom,
ve s jednim specijalnim podrujem filozofije, tj. s logikom,
no ovaj kontakt je doveo do prilino radikalnih promjena u
tradicionalnoj logici. Stvorena je matematska ili simbolika
logika koja u sebi nosi tendenciju da preraste u opefilozof-
sku metodu. Time je bio oivljen Leibnizov projekt o savr
enom jeziku, tj. o jeziku koji bi mogao odraziti strukturu
injenica bez iskrivljavanja. Premda se pokazalo da su ove
pretenzije bile pretjerane, ipak bi bilo vrlo pogreno, ako bi
se zbog toga potcijenili rezultati do kojih je na ovom podruju
dola suvremena' engleska filozofija.1
11 What a mind knows, Brentano and Meinong had argued,
exits independently of the act by which it is known. J.
Passmore: A Hundr^d Years of Philosophy, London 1957, str. 259.

24
 Zbog prihvaanja naunih metoda filozofija vie tei spo
znaji dijelova nego cjeline. Ona naputa apstraktne speku
lacije kasnog neohegelijanstva da bi prigrlila plodan rad u
iskustvu koji se sastoji u solidnom opisivanju injenica i
tanpj analizi detalja. Kako Russell lijepo kae, ona niti tei
za izjavama o svemiru kao cjelini, niti za stvaranjem sve
obuhvatnog sistema. Ona ne tretira svijet kao organski, u
smislu da se iz jednog posebnog dijela, ako se on adekvatno
shvati, moe izvesti cjelina. Ona ne pokuava kao njemaki
idealizam, da izvede prirodu svijeta kao cjeline iz prirode
spoznaje. Ona tretira spoznaju kao jednu prirodnu injenicu
meu drugima, i ne pripisuje joj mistiko znaenje ili ko
zmiku vanost (vidi: Russell: Philosophy in the XX. Centurv-
Sceptical Essays p. 70.). Moe se rei da je savremena engleska
filozofija upravljena vie na rjeavanje problema, nego na
pravljenje sistema; ona vie voli analizu i opis, nego konstruk
ciju i spekulaciju.
Dok je karakteristina zabluda spekulativne filozofije, to
ona obino zbog ume ne vidi drvee, dotle se za empiristiko-
analitiku filozofiju moe rei da ona zbog drvea ne vidi
umu. Dok spekulativni filozof teko silazi s visoke osma-
tranice na zemlju da bi tamo pomou osjetila provjerio re
zultate svog miljenja, dotle empiriar koji se privikao da
hoda samo po vrstom tlu, obino nije u stanju da se popne
na osmatranicu i da irokim pogledom obuhvati podruje
u kojem se kretao.
Sloboda od predrasuda, striktna panja na injenice, ja
snost i potenje u miljenju, sve su te osobine svojstvene
neorealistikom pokretu kao cjelini. Meutim, ako se svaki
pokuaj dijalektikog tretiranja problema prema kojem ana
liza nuno ukljuuje sintezu i obrnuto, gledamo kao na
pokuaj unoenja zbrke u nauno istraivanje, onda nas sve
navedene sjajne osobine ne mogu spasiti od gubljenja u moru
injenica i bespomonog stajanja pred mnotvom moguih
alternativa. A ovakvo gledanje na dijalektiku dijele, izgleda,
svi neorealisti. Stoga je razumljivo to je njihova filozofija
skeptina i to ne u smislu destruktivne negacije, ve u
smislu odsustva volje da se zauzme pozitivno stanovite. U
ovom svjetlu postaje razumljiva jetka primjedba koju je

25
R. Metz uputio na adresu jednog od istaknutih predstavnika
pokreta, izjavivi da njegova filozofija nalii na diplomatsku
igru koja ima za cilj da se nita konano ne rijei, ve da
uvijek ostavi otvorenim veliki broj mogunosti.12

O NEUTRALNOSTI* NLOREALISTICKE FILOZOFIJE

Kada se govori o odnosu neorealizma prema drutvenim

zbivanjima, obino se naglaava njegov neutralizam i ukazuje
se na vidnu razliku koja postoji, u ovom pogledu, izmeu
neorealistikog i njemu prethodeeg idealistikog pokreta.
Oxfordski filozof idealista Collingwood u knjizi An Autobio-
graphy London 193913 vrlo otro napada neutralnost bri
tanskog realizma. On kae da su filozofi i intelektualci uope
rukovoeni principom realizma, da nita nikada ne biva
pokrenuto time to je spoznato, napustili svoju socijalnu
funkciji* i odgovornost, odbacivi ulogu vodia u pitanjima
morala i politike, koju su filozofi XIX vijeka dobrovoljno
primali. Rezultat ove abdikacije bila je ravnodunost prema
pitanjima praktinog morala i politikim idealima. Na koncu,
izgleda da Collingwood smatra realiste odgovornim za Cham-
berlainovu politiku poputanja i za sve minhenske sramote.
Protiv ove izrazito idealistike interpretacije historijskih
dogaaja ustaje filozof Mc Gill.14 On kae da je potpuno ne
vjerojatno da bi jedna apstraktna filozofska teorija mogla
izmijeniti itav tok britanske politike i britanske imperije.
Po njegovom miljenju mnogo je vjerojatnije sasvim obrnuto,
naime, da su drutveno-politike promjene i razvoj imperije
morale utjecati na filozofiju; da u jednom stadiju moe biti
probueno povjerenje i dapae oduevljenje, dok se u drugom
mogu oekivati zle slutnje i sumnje, i u vezi s ovim tenden
cija, da se pitanja politike i praktinog morala prepuste poli
tiarima i teolozima. Mac Gill na koncu dolazi do pravilnog
zakljuka da je i neutralna filozofija drutveno uvjetovana,
12 R. Metz: A Hunred Years of British Philosophy str. 688.
13 Navedeno prema knjizi: Philosophy of E. G. Moore, New
York 1950, str. 505.
14 Zbornik: Philosophy of G. E. Moore str. 505.

26
to bi moglo pokazati temeljito istraivanje. On kae da nitko
i ne pokuava shvatiti nacistiku filozofiju bez veze s njenom
drutvenom i politikom osnovom. No u sluaju drugih filo
zofija, ova veza ne mora biti tako oita. Ona nije oita osobito
onda, kada filozofija ovisi o uslovima na koje smo se navikli,
i koji su nam u toku vremena postali automatski i nesvjesni.
No ako se dopusti da reakcionarna filozofija moe biti dru
tveno uvjetovana, onda, izgleda da nema razloga za negiranje
da progresivna filozofija i neutralna filozofija mogu takoer
biti na taj nain uvjetovane.
Iz MacGillove analize slijedi zakljuak da nema filozofija,
iji razvoj nije, u prvom redu, drutveno uvjetovan, te da
prema tome i neorealistiki neutralizam ima duboke dru
tvene korijene. Navoenje argumenata koji nisu proizali na
temelju solidnog istraivanja ovih korijena nema u rjeavanju
dotinog pitanja odlunu vrijednost. No ipak, i bez takvog
istraivanja, izgleda da je obrazloena sugestija prema kojoj
se nije moglo nikako oekivati da e neorealizam u centar
svog istraivanja staviti filozofsko osmiljavanje drutveno-
politikih problema. Ovaj pokret ponovo uspostavlja vezu
s prirodnim naukama koja je, to smo ve naveli, bila
nasilno i svjesno prekinuta u drugoj polovini prolog vijeka,
jer je dovela u pitanje religijsku osnovu na kojoj, u zadnjoj
liniji, poiva cjelokupni sistem graanskog odgoja.
Neorealistiko bjeanje od drutvenih pitanja i zauzimanje
stava neutralnosti odraava krizu drutva ii kojem se vapijua
suprotnost izmeu preivjelih formi i novih sadraja vie
samo ne nasluuje, ve postaje oita, kako u ekonomici, tako
i u ideologiji. Razumljivo je to u ovakvoj situaciji realizmu
najvie odgovara stav tzv. neutralnosti. On redovito odbija
tretiranje pitanja religije, a kad ih tretira, onda to radi ili
neutralno, ili neprijateljski. Mnogo radije ulazi u podruje
moralnog istraivanja. No i ovdje on ne daje odgovore na
pitanja koja postavlja ivot, ve se veinom bavi suhom,
naunom analizom moralnih pojmova i kritikom starih mo
ralnih teorija. Pravo njegovo podruje, na kojem najradije
boravi i gdje se najvjetije kree, jest podruje spoznajne
teorije i logike.

27
 GEORGE ERWARD MOORE

Kao poetak neorealistikog pokreta u suvremenoj engle

skoj filozofiji openito se uzima pojava G. E. Mooreova spisa
Pobijanje idealizma (The Refutation of Idealism) koji je
prvi put bio tampan 1903. godine. Iako je pobijanje u ovom
spisu strogo ogranieno na Berkeleyev princip esse est
percipi , ipak meu engleskim i amerikim filozofima pre
vladava miljenje da je Mooreova fina i temeljita kritika ovog
principa dovela u pitanje idealizam uope i na taj nain poslu
ila kao solidna baza budueg pokreta.
Sam Moore se 1922. godine u predgovoru Filozofskim
studijama ograuje od mnogih, kako on kae oitih pogre
aka (down-right mistakes) koje ovaj opis sadri. No od
glavne misli spisa on nikada nije odstupio, ve ju je naprotiv
uspjeno branio i dalje razvijao sve do svoje smrti. Upravo
ova dosljedna obrana polazne i osnovne pozicije pokreta jasno
odvaja Moorea od Russella i nekih drugih kolebljivih realista,
tako da R. Metz s potpunim pravom pie:
Moore nije samo pionir neorealistikog pokreta, ve je
takoer pokretaka snaga i dominantna linost u njegovom
daljem razvoju. On je izrazio ono to je tipino i karakte
ristino za pokret u njegovoj najistijoj formi, najmanje na-
trunjenoj tuim utjecajima i faktorima.1
Ocjena Mooreove uloge koju su dali neki engleski i ame
riki filozofi razlikuje se od Metzove vie po formi nego po
sadraju, utoliko to oni smatraju da ga u povijesti filozofije
treba tretirati zasebno. Ovo je u skladu s anglo-saksonskom1
1 R. Metz: Hundred Yesrs of British Philosophy, st. 538.

29
tradicijom koja za razliku od njemake nastoji izbjei krutu
sistematizaciju pravaca. Tako australijanski filozof Passmore
u svojoj povijesti suvremene engleske filozofije2 obrauje
Moorea u posebnoj glavi skupa s Russellom, dok engleski
filozof C. D. Broad dri da ni ovo nije pravilno. On pie:
Profesor Moore, kojeg ja tretiram kao grupu za sebe
(Whom I treat as in class by himself) imao je, bez sumnje,
vei utjecaj, nego bilo koji drugi ovjek na englesku filozofiju
uope, a na kembriku filozofiju posebno, u toku posljednjih
pedeset godina.3
Moore je roen u Londonu 1873. godine. Po zavretku
srednje kole on stupa na kembriki univerzitet i ubrzo se
istie kao student klasinih jezika. Tamo upoznaje Russella
koji ga je nagovorio da napusti filologiju i pree na studij
filozofije. Nakon obrane disertacije o Kantovoj etici, Moore
u 1896. godini postaje asistent. 1904. on naputa Cambridge
i osam godina provodi van slube to mu je bilo mogue, jer
je u to vrijeme postao nasljednik znatnih novanih sredstava.
1911. on se vraa u Cambridge gdje u poetku djeluje kao
predava, a od 1925. do 1939. kao profesor filozofije, nakon
ega se povlai, poto je. dostigao statutom univerziteta odre
enu granicu starosti. Od 1920. do 1947. Moore je stalno glavni
urednik filozofskog asopisa Mind. Za vrijeme rata boravi
u Americi i dri predavanja na mnogim amerikim univerzi
tetima, a 1944. vraa se u Englesku. 1951. Moore je dobio
visoko englesko odlikovanje Order of Merit. Umro je u
septembru 1958.

Mnoge karakteristike Mooreove filozofije navode nas da

najprije odredimo njegov odnos prema Thomasu Reidu, ute
meljitelju kotske filozofije zdravog razuma.
Reid isto kao i Moore smatra da su principi zdravog ra
zuma autoritativniji od filozofije; filozofija poiva na njima
kao na svojoj osnovi, a ne oni na njoj. On savjetuje da se
odbaci svako filozofsko gledite koje je oito suprotno zdra
vom razumu, dapae ako ne moemo, kao u sluaju Zeno-
* J. Passmore: A Hundre Years of Philosophy, London 1957.
3 British Philosophy in the Mid-Century, London 1957, str. 50.

30
nove negacije kretanja, otkriti neku pogreku u njemu.
injenice svagdanjeg ivota koje nuno prihvaamo, a da
nismo u stanju za njih pruiti razlog, Heid naziva principima
zdravog razuma. Ovi principi su samo-oevidni i konani, te
se ne mogu ni dokazati ni pobiti.
Ako me pitate, pie Reid zato vjerujem da po
stoji miris, ja ne mogu pruiti drugi razlog, niti u ikada biti
u stanju da ga pruim, nego to to ga miriem.4
Kad Moore izjavljuje da argumenat pojedinanog sluaja
najbolje dokazuje lanost Humeovog agnosticizma, onda on
u stvari usvaja Reidovu metodu pozivanja na injenice svag
danjeg ivota. On pie: Nema razloga, zato ne bih pouzdano
tvrdio da stvarno znam neke vanjske injenice, iako ne mogu
dokazati tu tvrdnju, osim jednostavnom pretpostavkom da
to znam.5 Oito je da nema bitne razlike izmeu Reidovog
i Mooreovog pozivanja na zdrav razum.
Osim pozivanja na zdrav razum, Reid je jasno anticipirao
i Mooreovo pozivanje na obian jezik. Reid kae da je razlono
odbacivanje filozofske teorije, ako ona navodi ljude da kvare
jezik i brkaju ono, to ih zdrav razum i zajedniki jezik ue
da razlikuju. Po njegovom miljenju filozofi vra nedopustivu
izmjenu u shvaanju znaenja rijei, kad kau da je boja
ideja u naem duhu.6 Reid isto kao i Moore ne eli ulaziti
u filoloke diskusije. On takoer obinu upotrebu jezika svodi
na zdrav razum.
Mooreova analiza opaaj a u nekim vanim aspektima jako
podsjea na Reida. Obojica koncentriraju panju na vidnom
opaaju (visual perception) i inzistiraju na distinkciji akt-
objekt. Reid pie: Svi sistemi filozofije o naim osjetima i
njihovim objektima spotiu se o tome, to ne razlikuju same
osjete koji ne mogu postojati nezavisno od subjekta, od stvari
koje oni sugeriraju.7 Reid i ostali predstavnici kotske kole
4 An Inquiry into the Human Mind on the Principles of Com-
mon Sense, London 1823, str. 24.
5 Philosophical Studies, str. 163.
8 An Inquiry . . . , str. 78.
7 Ibidem.

31
Ue da ne moemo biti svjesni akta, a da nismo svjesni i
objekta na koji se akt odnosi, jer je osjet forma znanja koja
nuno implicira egzistenciju objekta.
Sve ove stavove nalazimo jasno izraene u Mooreovim
ranim djelima, a osobito u spisu Pobijanje idealizma. Pa
ipak se ne moe rei da Moore samo ponavlja ono to je
rekao Reid i njegovi sljedbenici. Moore je isti problem po
stavio u novim uslovima, na nov nain; njegovi su argumenti
svjei i originalni, a rjeenja do kojih dolazi znatno se razli
kuju cd rjeenja kotske kole. Dok Reid teei direktnoj
spoznaji objekta, potpuno odbacuje Lockeovu koncepciju
sensa, dotle je Moore samo reformira s ciljem da uspostavi
vezu izmeu direktne i indirektne spoznaje.
C. D. Broad istie kao jedinstvenu Mooreovu osobinu
kombinaciju jednostavnosti i neposrednosti, to na povrini
izgleda gotovo kao naivnost, s izvanrednom snagom analize
i kritike.89 Ovu njegovu osobinu spominju i drugi engleski
filozofi.0 Svi se oni slau u tome da se Mooreu nikako ne
moe predbaciti prikrivanje sumnji koje bi mu se javile protiv
njegovih vlastitih stavova, ili davanja izgleda oitosti stavo
vima koji ni njega nisu zadovoljavali.
Iskrenost i otvorenost koje je Moore unosio u razmatranje
svakog filozofskog problema dole su naroito do izraaja
u njegovoj autobiografiji u kojoj on nastoji odrediti svoj
odnos prema drugim suvremenim filozofima. Odreujui svoj
odnos prema Russellu Moore pie: Ja ne znam da je Russell
meni ikada neto dugovao osim zabluda, dok sam ja dugovao
njegovim objavljenim djelima ideje koje sigurno nisu zablude
i koje ja smatram vrlo znaajnim.10 On dodaje da je proua
vanju Russellovih djela posvetio vie vremena, nego prou
avanju djela ma kojeg drugog filozofa. Dugo i u vie navrata
on je studirao Russellove Principe matematike, no usprkos
tome nije mu nikada uspjelo da ih potpuno shvati. Russell
ga je nagovarao da uzima lekcije iz vie matematike od
8 British Philosophy in the Mind-Century, str. 51.
9 Vidi lanak S. Stebbing: Moores Influence (Philosophy oi
G^E. Moore).
10 An Autobiography Philosophy of G. E. Moore, str. 15.

32
 Whiteheada, no on ga nije posluao. Rezimirajui svoj odnos
prema Russellu on kae, da iako se nije slagao i ne slae se
ni s im u njegovoj filozofiji, ipak je sigurno da je Russell na
njega utjecao vie od ijednog drugog filozofa.11
Nasuprot ovom Mooreovom miljenju stoje Russellove
izjave koji u mnogim svojim djelima otvoreno priznaje Mo-
oreov utjecaj. Tako u predgovoru Principima matematike
on pie: U osnovnim pitanjima filozofije moja pozicija u
njenim glavnim karakteristikama proizlazi od Moorea. U
nekim drugim djelima112 Russell jo konkretnije ukazuje na
Mooreov utjecaj. Ne samo to istie njegovu vodeu ulogu
u oslobaanju ispod utjecaja idealizma, ve isto tako priznaje
njegov primat u nekim drugim pitanjima, pa i u pitanju
metode.
Ovo meusobno velikoduno odavanje priznanja znatno
oteava tano odreenje odnosa izmeu Moorea i Russella.
Ako se poe od filozofske pozicije u njenim glavnim karak
teristikama, kao od osnove, onda bi se uz neke primjedbe
moglo prihvatiti Metzovo gledite koje Russella svrstava
meu neorealiste, na elu kojih se nalazi Moore. Ovakva
sistematizacija ima izvjesno opravdanje samo onda, ako se
odnosi, na ranu etapu Russellovog razvoja, tj. na onu koja
je nala svoj odraz u njegovoj knjizi Problemi filozofije
1912 . Meutim, ako se poe od metode istraivanja
kao od osnove, onda je ova sistematizacija manje opravdana.
Naime, iako Moore ne navodi eksplicitno u emu se sastojao
Russellov utjecaj na njega, ipak nije teko otkriti da se radi
o utjecaju Russellove logike analize. No ovaj utjecaj je u
tolikoj mjeri bio indirektan da nije nikada doveo u pitanje
originalnost Mooreove misli. Moore je od Russella uio, ali
ga nije imitirao, ve mu je redovito oponirao. Dok je Russell
gledao na analizu kao na metodu koja e dovesti do idealnog
jezika, Moore se nikada nije zanosio ovakvim idejama, ve
je naprotiv od samog poetka branio obian jezik i njegovu
upotrebu. Dok je Russell nastojao da na bazi matematike
11 Ibidem. . . str. 16.
12 The Problems of Philosophy 1912 The philosophy of
Bertrand Russell 1944.
3 F ilozofija G. E. M oorea 33
logike zamije metafiziku ontologiju, otie je Moore razvijao
logiku analizu sa svrhom da pomou nje dokae i obrazloi
vjeru zdravog razuma u postojanje materijalnih stvari.
Ako se imaju u vidu navedene injenice, onda je teko
prihvatiti Whiteovu sistematizaciju koja svrstava Moorea
meu logike analiste, na elu kojih stoji Russell.13 Osim toga
pretpostavljena grupa logikih analista obuhvatila bi velik
broj filozofa koji se meusobno razlikuju u drugim vanim
aspektima. No, White je oito bio u pravu, kada tvrdi da u
pitanju metode koja se razvila u najuem kontaktu s pri
rodnim naukama primat pripada Russellu.
Meu filozofe koji su na njega izvrili znatan utjecaj
Moore ubraja i MacTaggarta. Moore kae da je ovaj filozof
impresionirao svojom otroumnou i brzinom argumentacije,
no za njega je od najveeg znaaja bilo MacTaggartovo ne
prestano inzistiranje na jasnosti, njegovo nastojanje da prui
tano znaenje filozofskih izraza metodom odgovora na pita
nje: to ovo znai?.
injenicu, to su MacTaggartove misli usprkos ovom na
stojanju ipak bile dosta nejasne, Moore objanjava time to
su se odnosile na Hegelovu filozofiju. Sam kontakt s Hege-
lovom filozofijom nije donio Mooreu nikakve koristi. On kae
da je jedno vrijeme bio prisiljen (was obliged) da ita po
neto od Hegela, ali da nikada nije mislio da bi bilo vrijedno
itati ga ponovo. Sasvim suprotan bio je njegov odnos prema
Platonu i Aristotelu.
Radei na disertaciji Moore je temeljito studirao Kantova
djela.14 U Autobiografiji on pie kako ga je analiza Kan
tova termina um (Vernunft) navela na studij Bradleyeve
logike. On se sloio s Bradleyevom kritikom Locka da ne
sudimo o idejama, ve o onome na to te ideje ukazuju, a
to je ono to Bradley zove znaenje. No dok se za Bradleya,
kako Moore kae znaenje ideje sastoji u dijelu njenog
sadraja, koji je odsjeen, (cut off) fiksiran od duha i raz-
13 A. White: G. E. Moore A critical exposition, Oxford
1958, str. 199.
14 Moore je krae vrijeme boravio na univerzitetu u Tubin-
genu, gdje je sluao Sigwartova predavanja o Kantu.

34
matran odvojeno od egzistencije dotine ideje, dotle je Moore
zauzeo stanovite da znaenje ideje nije neto to je od nje
odsjeeno, ve neto potpuno nezavisno od duha. Znaenje
(to Moore rade oznauje terminom pojam) za Moorea nije
ni duhovna injenica, niti njen dio. To je ono to mi u naem
miljenju drimo kao objekt. Kad to ne bi postojalo neza
visno od naeg miljenja, onda mi ne bismo imali o emu
misliti. Ja sam pokuao da argumentiram s ove pozicije,
pie Moore, i ovo je bio poetak, mislim, nekih tendencija
u meni koje su navele neke ljude da me nazovu realistom,
i bio je takoer poetak bjeanja od vjere u Bradleyevu filo
zofiju koju smo da tada i ja i Russell slijedei MacTaggarta
entuzijastiki tovali.15
O Wittgensteinu, kojeg je uvijek jako cijenio, Moore u
Autobiografiji ovako pie: Poto sam ga upoznao, ja sam
ubrzo osjetio da je mnogo sposobniji u filozofiji od mene, i ne
samo sposobniji, ve takoer mnogo dublji, i da ima bolji
uvid s obzirom na vrstu istraivanja koja je stvarno vana
i koju treba slijediti, kao i s obzirom na najbolju metodu
koju u takvom istraivanju treba primijeniti.16 Za Wittgen-
steinov Tractatus Logico-Philosophicus Moore kae da je
to knjiga koju izvanredno cijeni i koju je itao i opet itao,
a ono to je razumio bilo je za njega pravo otkrie; no on
i ovdje priznaje da veliki dio knjige nije razumio.
Iako su Wittgensteinove ideje izazvale Mooreovo divljenje,
one ipak nisu nale vidan odraz u njegovim djelima. U sva
kom sluaju mnogo je vjerojatnija pretpostavka o Mooreovom
utjecaju na Wittgensteina. Preokret, koji je donijela Wittgen-
steinova knjiga Filozofska istraivanja, sastoji se u napu
tanju ideje o savrenom jeziku i prihvaanju obinog jezika,
to je Moore uvijek branio. No dok je Mooreovo pozivanje
na obian jezik bilo istoznano s pozivanjem na zdrav razum,
a njegovo inzistiranje na lingvistikim distinkcijama zahtjev
striktne loginosti miljenja, dotle kod Wittgensteina obian*14
15 An Autobiography Philosophy of G. E. Moore str. 22.
14 Ibidem, str. 33. Moore priznaje da je slian osjeaj imao
prema mladom filozofu Ramseyu. Ovaj je pohaao neka Mooreova
predavanja to je Moorea dovodilo u zabunu, jer je kako pie
osjeao vidljivu nervozu predajui pred njim.

35
jezik i njegova upotreba postaju predmet filozofije. Wittgen-
stein svodi analizu pojma na analizu upotrebe rijei. Da bi
se rijeila zagonetka, ne treba traiti neto to se nalazi iza
rijei, ve, razmatrati samu upotrebu rijei.17 Ovaj Wittgen-
steinov savjet prihvatili su njegovi mnogobrojni sljedbenici,
te se tako razvila oksfordska kola obinog jezika, sa shva
anjem da je jedini i glavni zadatak filozofije prouavanje
naina na koji se rijei stvarno upotrebljavaju. Svojim doka
zivanjem da je u Mooreovom pozivanju na obian jezik anti
cipirano ovo gledite i da se prema tome u ovom smislu moe
interpretirati cjelokupna njegova filozofija, oni su izazvali
njegove odlune proteste u Odgovoru mojim kritiarima.
Moore je napisao relativno1 malen broj djela. Glavna nje
gova djela jesu: 1. Principia Ethica, 1903. 2. Some Main Pro-
blems of Philosophy, 1910. (objavljeno 1953). 3. Ethics, 1912.
4. Philosophical Studies, 1922. 5. A Defence of Common
Sense, 1925. 6. Proof of an External World, 1939. 7.
An Autobiography, 1942. 8. A Reply to my Critics, 1942.
9. Philosophical Papers, 1959.
U knjigama Philosophical Studies i Philosophical Pa
pers sabrani su lanci i studije koje je Moore itao u lon
donskom filozofskom drutvu i objavio u raznim filozofskim
asopisima, dok knjiga Some Main Problems of Philosophy
sadri predavanja koja je odrao 1910/11. na Londonskom
univerzitetu.
Veina Mooreovih kritiara smatra da ogroman utjecaj
koji je on izvrio proizlazi uglavnom iz injenice, to njegova
glavna djela koja su pisana jasnim i jednostavnim engleskim
jezikom, donose novu metodu argumentiranja i to su neki
njegovi radovi dali sasvim nov pravac filozofskim diskusi
jama.18 Osim toga Moore je snano utjecao na generacije
kembrikih studenata i nastavnika filozofije svojim preda
vanjima koja nije nikada tampao, pa svojim seminarima i
ueem u filozofskim diskusijama. U ovim injenicama treba

17 Philosophical Investigations, Oxfor 1958, str. 116. Isto na

str. 154, 370. i 383.
18 Vidi C. D. Broad: The local historical background o Con-
temporary Cambridge Philosophy u knjizi British Phil. in the
Mind Century, s. 50.

36
traiti razlog to Moore koji je gotovo nepoznat izvan usko
profesionalnih anglo-amerikih filozofskih krugova, u istima,
izgleda, uiva veu filozofsku reputaciju od svjetski popu
larnog Russella. Kritikim duhovima mladih suvremenih
anglo-amerikih filozofa izgleda pomalo neskromno Russellovo
smiono izlaganje spekulativnih ambicija. Oni priznaju va
nost ranijeg Russella, onog od poetka stoljea, no mnogo
vee simpatije uiva Moore.19 Moda u oyom igra izvjesnu
ulogu i Mooreova usko profesionalna orijentacija. On je
filozof za filozofe par exellence (philosophers philosopher).
Sva njegova panja je ograniena, s jedne strane na vjero
vanja, ili kako bi on rekao z n a n ja zdravog razuma, a s druge
strane na teorije filozofa. Ono to smo rekli o tzv. drutvenoj
neutralnosti neorealistikog pokreta uope, moe se primi
jeniti i na Mooreovu filozofiju posebno. Ona zapravo pred
stavlja tipian primjer u tom pogledu.
No dok je pokret kao cjelina svoju neutralnost u dru
tvenim pitanjima nastojao kompenzirati stvaranjem vrstog
saveza s prirodnim naukama, dotle je Mooreova filozofija, u
izvjesnom smislu, primjer neutralnosti i u jednom i u drugom
pogledu. On u Autobiografiji pie: Mislim da mi svijet
nauke nikada nije nametnuo nijedan filozofski problem. Ono
to su drugi filozofi rekli o svijetu i nauci ukazalo mi je na
probleme.20
Objanjenje ovog krupnog nedostatka Mooreove filozofije
koji ga osobito otro suprotstavlja Whiteheadu i Russellu
moda treba traiti u prvom redu u slabom predznanju iz
vie matematike i fizike. '
U spisu Pobijanje idealizma Moore je postavio na dnevni
red pitanje opaaja. Diskusija o ovom pitanju bila je tako
jednoduno prihvaena da je ono postalo jedno od glavnih
pitanja engleske filozofije u drugoj polovini dvadesetog vijeka.
Rjeenju ovog pitanja Moore je kasnije dodao nekoliko zna
ajnih priloga u lancima: Priroda i objekt opaaja, Po
loaj osjetnih datosti. Neki sudovi opaaja, Vidne osjetne
datosti, i u Odgovoru mojim kritiarima.
10 Passmore J. Hundred Years of British Philosophy, str. 216.
20 An Autobiography Philosophy of G. E. Moore, str. 14.

37
 U 1903. godini izlazi Mooreova knjiga Principi etike.
U ovom djelu koje je dosad doivjelo sedam izdanja Moore
razvija realizam na podruju etike. Na bazi kritike raznih
subjektivistikih teorija, on nastoji dokazati da egzistencija
dobra ne ovisi o svijesti. On kae da moe biti istina da
su sve stvari koje su dobre takoer i neto drugo, isto kao
to je istina da sve stvari koje su ute proizvode neku vrstu
vibracije u svjetlu, injenica je da etika otkriva ta druga
svojstva koja pripadaju svim stvarima koje su dobre. No vrlo
mnogi filozofi misle da su imenovanjem tih drugih svojstava
definirali dobro, tj. da ova svojstva nisu neto drugo, ve
apsolutno i potpuno isto to i dobro. Oni izjednauju dobro
s prirodnim kvalitetima, kao to su prijatan, socijalno pri
hvaen, itd. Ovo gledite Moore naziva naturalistikom
grekom (naturalistic fallacy). Dobrota stvari je potpuno
neovisna o odnosu stvari prema neem drugom, a posebno je
neovisna od osjeaja, elje, ili volje.
1919. godine Moore objavljuje studiju Vanjski i unutarnji
odnosi. Kao to je spis Pobijanje idealizma oznaio poetak
neorealistikog pokreta, isto tako ova njegova studija ozna
ava prelomnu taku Bradleyevog utjecaja meu engleskim
filozofima. U ovoj studiji Moore je podvrgao temeljitoj kritici
logiku osnovu Bradleyevog apsolutnog idealizma i pri tom
ukazao na vitalnu razliku koja postoji izmeu izvoenja
(entailment) i pojmova koje je Russell opisao kao formalnu
i materijalnu implikaciju.
1925. godine, u knjizi Contemporary British Philosophy
II izlazi Mooreov lanak Obrana zdravog razuma u kojem
on nastoji odrediti svoju filozofsku poziciju. On smatra da
je gledite zdravog razuma u nekim glavnim karakteristikama
sasvim tano. Prije svega on sigurno zna da postoje mate
rijalne stvari i da njihova egzistencija nije ovisna ni uzrono,
ni logiki ni o kakvoj mentalnoj injenici. Isto tako on je
siguran da ne postoji dobar razlog za pretpostavku o egzi
stenciji boga i besmrtne due. Ovim se Mooreov realizam
znatno pribliava materijalizmu.
No koliko god je siguran u istinitost navedenih stavova,
toliko je Moore skeptian s obzirom na njihovu tonu analizu.
On pravi otru razliku izmeu onog to reenica znai i ana-

38
lie njenog znaenja. Drugim rijeima, on smatra da moemo
neto znati, iako nismo u stanju ono to znamo dokazati.
U ovom lanku on nije ni pokuao definirati ni analizu, ni
znaenje, on je samo naveo, da postoji fundamentalna
razlika izmeu ovih pojmova, no to je bilo dovoljno, da
engleski i ameriki filozofi zaponu beskonane diskusije o
znaenju analize, o analizi znaenja, o znaenju znae
nja, o analizi analize itd. injenica to Moore nije prihvatio
ovu diskusiju donekle dokazuje da sama potreba za sve
dubljom i detaljnijom analizom nije glavni unutarnji impuls
njegove filozofije, kako to misli R. Metz.21 Analiza nije sama
sebi cilj, ve je samo jedan od pravih zadataka filozofije koji
kod Moorea redovito ima formu pokuaja da se izlaskom izvan
kruga osjeta zasnuje mogunost spoznaje vanjskog svijeta.
Utjecaj subjektivnog idealizma toliko je jak u suvre
menoj engleskoj filozofiji da se gleditu zdravog razuma,
prema kojem nije mogue dovesti u pitanje egzistenciju vanj
skog svijeta, ne pridaje velika vanost. Vjerovatno je sve ovo
imao u vidu i Moore kada je pisao lanak Dokaz vanjskog
svijeta koji je 1939. proitao u Britanskoj Akademiji. Oko
Mooreovog dokaza razvila se diskusija, koja je znatno oslabila
Berkeleyev utjecaj meu engleskim filozofima.
Veina kritikih osvrta o Mooreovoj filozofiji objavljena
je u zborniku Filozofija G. E. Moorea (The Philosophy of
G. E. Moore) koji je izdan 1942. u New Yorku, u okviru
biblioteke ivih filozofa. U ovom zborniku je objavljena
Mooreova Autobiografija i njegov Odgovor mojim kriti
arima. U Adendumu odgovoru mojim kritiarima koji je
tampan u drugom izdanju zbornika 1952, Moore polemizira
s A. J. Ayerom d koncepciji osjetnih datosti. Pitanje opaaja
tretira i posljednji Mooreov rad Vidne osjetne datosti
(Visual sense Data) koji je objavljen 1957. u knjizi British
Philosophy in the Mid-Century.

21 Hundred Years of British Philosophy, str. 543.

39
 POBIJANJE IDEALIZMA

KRITIKA PRINCIPA ESSE EST PERCIPI

U spisu Pobijanje idealizma Moore je svoju kritiku ogra

niio na Berkeleyev princip esse est percipi. No on odmah
pretpostavlja da je ovaj princip, u ovom ili onom smislu,
nuan korak u svim idealistikim argumentima, tako da la-
nost ovog principa dovodi u pitanje idealizam uope. Moore
argumentira ovako: Ako je esse percipi, to je odmah ekvi
valentno izjavi da to god jest, jest iskueno (is experienced),
a ovo opet ekvivalentno je u stanovitom smislu izjavi, da to
god jest, jest neto duhovno.1 Moore uporno i s mnogo anali
tikog napora inzinstira na tvrdnji da bilo koji argumenat
koji je ikada bio upotrijebljen da bi se pokazalo, kako je
realnost duhovna, nuno poiva na principu esse est percipi
kao na jednoj od svojih premisa. On kae da- je tip takvog
argumenta dovoljno poznat. Kae se da im neto jest ono
je iskueno, a kako ima stvari koje nisu iskuene od poje
dinaca, one ipak moraju na koncu tvoriti dio iskustva. Ili
pak, budui da objekt nuno pretpostavlja subjekt i budui
da itav svijet mora biti objekt, mi ga moramo shvatiti kao
da pripada nekom subjektu, ili subjektima. Ili pak, budui
da misao ulazi u bit cijele stvarnosti, mi moramo shvatiti iza
nje, u njoj ili kao njenu bitnost duh slian naem koji misli.
Moore ne ulazi u vrijednost ovih izvoda, ve jedino primje
uje, da ma kako bili oni tani, ipak ako esse nije percipi
oni nas tako daleko ostavljaju od dokaza da je stvarnost
1 The Refutation of Idealism Philosophical Studies, str. 6.

41
duhovna, kao da su potpuno lani. On ipak ne iskljuuje
mogunost da moda postoji neki drugi argumenat koji on ne
zna, a koji uspjeno dokazuje da je realnost duhovna.
Dok su engleski i ameriki kritiari Mooreove filozofije
navedenu argumentaciju prihvatili kao ispravnu,2 dotle Ru-
dolf Metz smatra da spis ne znai pobijanje idealizma kao
takvog, ve samo pobijanje Berkeleyeve subjektivistike
teorije spoznaje.3
Istina je da i onda, poto smo se upoznali s Mooreovom
argumentacijom, i kada nakon toga ponemo samostalno raz
miljati o Berkeleyevom principu, kod nas se javlja naklonost
za prihvaanje Metzove interpretacije. Izgleda da je ova
sklonost uvjetovana bar djelomino time, to mi izraz per-
cipd svodimo na osjet. Tano je, da je to njegovo pravo
znaenje. No prema Mooreu moderni idealizam izraz shvaa
tako, da on ukljuuje ne samo osjet, ve i drugi tip men
talne injenice koji zovemo misao. Izraz percipi se inter
pretira kao svijest ili iskustvo, a osjeti i misli su njihovi
oblici.
Izgleda da ovakvu interpretaciju izraza implicira i Kan
to vo shvaanje Berkeleyeve filozofije. On u Prolegomenama
na str. 137 (na prijevod) pie slijedee:
Naelo svih pravih idealista od elejske kole do biskupa
Berkeleya sadrano je u ovoj formuli: Sva spoznaja po
mou osjetila i iskustva nije nita drugo nego samo privid, a
samo je u idejama istoga uma i razuma istina.
Po Kantu za Berkeleya isto kao i za Platona sve to se
spoznaje pomou osjeta nije realnost, ve isti privid. Sve
ono to je realno duhovno je. Dakle, izgleda da Kant inter
pretira Berkeleya isto kao i Moore. Pa ipak, kako da prihva
timo ovu interpretaciju kad sam Berkeley u Principima
ljudske spoznaje ovako pie:
Ja ne ustajem protiv postojanja bilo koje stvari koju
moemo shvatiti pomou osjeta i refleksije. Da stvari koje
vidim svojim oima i dotiem svojim rukama stvarno postoje,
2 Razlog treba traiti u injenici, to je u Engleskoj i Ame
rici vrlo esto idealizam poistoveen sa subjektivnim idealizmom.
3 A Hundred Years of English Philosophy, str. 544.

42
ja ni najmanje ne sumnjam. Jedina stvar, iju egzistenciju
poriem, jest ono to filozofi zovu materija ili tjelesna sup
stancija.4
Citirano mjesto kao i mnoga druga, izgleda da potpuno
ovlauju Berkeleyeve pristae, kada oni, branei svog ui
telja od Kanta i ostalih kritiara, izjavljuju da se on eksklu
zivno ograniio na dokaz osjetila, te da prihvaa jedino ono
o emu ga osjetila obavjetavaju.
No u stvari potrebno je samo malo razmiljanja da bi se
dolo do uvjerenja kako su dokazi osjetila ista mistifika-
cija koju sam Berkeleyev filozofski sistem uope ne uzima
u obzir. Govor o dokazima osjetila potreban je Berkeleyu
samo onda, kada je rije o postojanju materije. U tom sluaju
on izraava uenje kako se svjedoanstvo osjetila moe
navoditi kao dokaz za neto to se ne opaa osjetilima. Zauzi
majui stanovite konsekventnog empirizma on p r iv id n o
negira svaku drugu spoznaju osim osjetne. On kae da nema
trokuta uope, ve da postoji samo konkretan trokut, s odre
enom veliinom i oblikom, da nema stvari uope, ve da
postoje samo konkretne kue, knjige, itd. No dok to izja
vljuje, on je u isto vrijeme svjestan da prema njegovom
osnovnom principu sve postoji samo utoliko, ukoliko je opa-
eno, dakle u duhu. Nenadmaena suptilnost i elegancija
Berkeleyevog naina filozofiranja najjasnije se oituje u
tome, to je on u granicama osjetne spoznaje uspio pronai
jednostavnu formulu koja itavo nae iskustvo pretvara u
isti privid, i to na takav nain da na prvi pogled izgleda
kako to nimalo ne protivurjei zdravom razumu. No to je
samo prvi utisak, jer refleksija brzo otkriva mistifikaciju.
U drugom dijelu Principa ljudske spoznaje, kada s kritike
materijalizma prelazi na uspostavljanje vlastitog idealistikog
filozofskog sistema, sam Berkeley nam pomae da se oslo
bodimo zablude. On doputa spoznaju duhovnih entiteta koji
su nedostupni osjetima i o kojima prema tome ne moemo
imati ideju. Iz toga proizlazi da je tana Kan tova i Mooreova
interpretacija, prema kojoj Brekeley realno svodi na duhovno.
Kad se ovako shvati Bei:keleyev princip, onda je donekle
4 Oeuvres choisies de Berkeley, Pariz 1944, tom I, str. 237.

43
opravdana pretpostavka da Mooreova kritika ne pogaa samo
subjektivni idealizam. Ona pogaa jedan od najopenitijih
i najplauzibilnijih argumenata idealizma uope.
Po Berkeleyevoj formuli ono to ini neku injenicu
realnom jest jedino to to je ona neodvojni aspekt naeg
iskustva. Objekt je napravljen sadrajem svijesti, te je time
izbrisana svaka razlika izmeu subjektivnog i objektivnog.
Mooreova fina, postupna analiza otkriva opasnu zabludu koja
lei u osnovi ovoga argumenta. On pokazuje da u svakom
osjetu, opaaju ili predodbi moramo paljivo razlikovati dva
elementa:
1. Svijest u odnosu prema kojoj svi osjeti postoje.
2. Objekt svijesti s obzirom na koji se osjeti meusobno
razlikuju.
Svijest je zajedniki elemenat u svim osjetima. Osjet
plavo se razlikuje od osjeta crveno,, a jedan i drugi se
razlikuju od svijesti kojoj su oni dati kao objekti. Mi imamo
dakle osjet plavo (svijest o neem plavom) i objekt plavo,
koje idealisti smatraju identinim. Upravo u ovoj identifi
kaciji lei fatalna greka na kojoj je izgraena cjelokupna
idealistika teorija spoznaje. Osjet plavog i plavo sami po
sebi nisu identini, jer prvi sadri vie nego posljednji, tj.
faktor koji je takoer sadran i u osjetu crveno i uto.
Ova identifikacija sadri u sebi protivurjenosti; identifi
cira se dio ili sa cjelinom iji je on dio, ili pak s drugim
dijelom iste cjeline. Moore inzistira da moemo i moramo
shvatiti da plavo moe postojati i onda, kad osjet plavo ne
postoji.5
Zajedniki faktor u svim osjetima jest svijest. Osjet je
samo poseban sluaj svijesti. Imati osjet znai u stvari znati,
ili biti svjestan neegr ili iskusiti neto. Kad znamo da
postoji osjet plavog, injenica koju znamo jest, da postoji
svijest o plavom. I ova svijest nije samo neto jedinstveno
i razliito od plavog; ona osim toga ima odreen i jedinstven
odnos prema plavom. To nije odnos, koji stvari imaju prema
sadraju, niti odnos jednog dijela nadraaja prema drugom.
5 U kasnijim radovima Moore se ograuje od takvog stava,
oznaivi ga kao naivni realizam.

44
To je potpuno specifian odnos koji je bitan za svaku spo
znaju i samo za nju. To je potpuno jedinstvena vrsta odnosa
koji se dalje ne moe analizirati. Imati znanje o plavom ne
znai imati u duhu stvar ili sliku iji je sadraj plavo.
Biti svjestan osjeta plavo ne znai biti svjestan duhovne
stvari koja ima plavo i neke druge elemente kao svoje
sastavne dijelove u istom smislu, u kojem su boja i tvrdoa
sastavni dijelovi nekog vanjskog predmeta. To ne znai nita
vie, nego biti s v je s ta n s v ije s ti o p la v o m .9 Plavo je stoga
objekt, a ne samo sadraj moga iskustva. Mi ne treba da vie
odgonetamo kako da iziemo izvan kruga naih predodbi i
osjeta k realnosti stvari. I m a ti o s je t zn a i t im s a m im (ip so
fa cto ) b iti iz v a n to g a k ru g a . To znai znati neto to budui
realno nije nuno dio naeg iskustva. Ako dakle priznamo
da je naa svijest uvijek takvog karaktera da njen objekt kada
smo ga svjesni jest upravo ono to bi bio, kad mi njega ne
bismo bili svjesni, tada postaje jasno da se postojanje stola
u prostoru odnosi prema mom iskustvu o njemu na potpuno
isti nain, kako se postojanje mog iskustva odnosi prema mom
iskustvu o tome. Naime, ako je istina da moje iskustvo moe
postojati dapae i onda, kad ja toga nisam svjestan, onda mi
imamo potpuno isti razlog za pretpostavku da tako moe biti
i sa stolom. Mi smo isto tako neposredno svjesni postojanja
materijalnih stvari, kao i postojanja svojih vlastitih osjeaja.
Oboje ima isti stepen oitosti. Tako Mooreovo uveno pobi
janje zavrava u neem obinom, kako Metz primjeuje, u
smislu, da kada mi znamo neto, to to mi znamo ne moe
biti isto to i naa spoznaja. Ovaj jasan i jednostavan argu-
menat pokazao se izvanredno plodnim u daljem razvoju
engleske filozofije.6
6 Ova analiza jasno ukazuje na Brentanov stav: Vorstel-
lung und Vorstellung von der Vorstellung sind in ein und dem-
selben Akte gegeben. (Psychologie von Empirischen Standpunckt,
Leipzig 1925, str. 170). Prema Brentanu nije mogu nikakav
psihiki fenomen bez odgovarajueg akta svijesti. S predodbom
tona u isto vrijeme je dana i predodba predodbe tona. Kad
kaemo na primjer da postoji veliki C, onda je time u isto
vrijeme izraeno da mi su d im o , da postoji veliki C. To je ono
to Brentano oznauje kao psychische Beziehung auf etwas als
sekundares Objekt.

45
 DOBRO I ISTINA NE UKLJUUJU ODNOS
PREMA MILJENJU

Moore ga u prvom redu primjenjuje na podruju analize,

etikih i estetskih pojmova. Ustajui protiv raznih subjektivi-
stikih teorija on eli dokazati da dobro i lijepo objektivno
postoje, da su nezavisni kako od svijesti ljudi, tako isto i od
svijesti bilo kojih drugih duhovnih bia. Pri tom pitanjima
etike posveuje mnogo panje, a estetska spominje samo uz
gred u okviru etikih.
Moore pokazuje da se Millova etika teorija zasniva na
fatalnoj varci koju nije lako primijetiti, jer na prvi pogled
ima isto verbalni karakter. No Mooreu ovo nije izmaklo, jer
on osobito pazi kako i u kojem smislu je upotrebljena neka
rije. On pie: Mili je pokuao da utvrdi identitet dobra
s onim to se eli, brkajui pravi smisao poeljnog, koje kod
njega znai ono to je dobro eljeti, sa smislom koji bi ono
imalo, ako bi bilo analogno s takvim rijeima kao to je
vidljivo.7
Moore dokazuje da poeljan (desirable) ne znai spo
soban da bude eljen (able to be desired), kao to je vidljiv
(visible) znai sposoban da bude vien (able to be seen).
Poeljno oznauje samo ono to treba da bude eljeno, ili to
je dobro da se eli. Kada smo ovo jednom shvatili onda vie
nije plauzibilno rei da je nae jedino mjerilo za to ono to
je eljeno, inae bi govor o dobrim eljama bio ista tautolo-
gija. No mi znamo da su i loe elje mogue. Dakle, ono to je
eljeno nije ipso facto dobro.
Moore zamjera Millu to on ne pravi razliku izmeu
ugodne misli i misli o ugodnom. Mili dodue sam priznaje
da zadovoljstvo nije jedina stvar koju mi elimo. On na pri
mjer pie da je novac u mnogim sluajevima eljen zbog
njega samog. No on pritom dodaje da novac i vrlina i
drugi takvi objekti bivaju eljeni u takvim sluajevima samo
kao dio sree. Dakle, ono to je samo sredstvo za jedan
cilj jest ista stvar to i dio tog cilja. Moore primjeuje da je
Mili nastojei ouvati identitet dobra s eljenim, bio prisiljen
7 Principia Ethica, London 1954, str. 67

46
 Sruiti razliku izmeu sredstava i cilja na kojoj poiva itav
njegov hedonizam. Mooreova konzekventna formalno logika
analiza svodi Miliovo gledite na apsurdnost. Ostajui na
primjeru s novcem on pie:
Da li on smatra da je ovaj novi u mojem duhu, i da je
zbilja dio mog osjeaja sree. Ako ovo treba rei, onda su sve
rijei beskorisne; tada vjerojatno nita ne moe biti razliko
vano od neeg drugog. Ako ove dvije stvari nisu razliite to
je onda u svijetu razliito? Mi emo onda uti da je ovaj stol
stvarno i uistinu ista stvar kao i ova soba, ili da je nemogue
razlikovati fijaker od katedrale sv. Pavla.8
Mooreu je jasno da razmiljanje o voljnom i emotivnom
iskustvu vodi do svijesti o etikim distinkcijama. On kae da
mi ne bismo mogli znati to znai misliti da je jedna stvar
bolja od druge, kada ne bi dranje nae volje ili osjeaja
prema jednoj stvari bilo razliito od dranja prema drugoj
stvari. Mi nikada ne bismo znali da je stvar dobra, ako joj
ne bismo davali prednost (prefer) upravo kao to nikada ne
bismo znali da stvar postoji, ako je ne bismo opaali. No iz
ovoga ne slijedi da ne moemo razlikovati injenicu, da je
stvar dobra, od injenice da toj stvari dajemo prednost ili
injenicu da ona postoji, od injenice da je opaana.
esto se istie, dodaje Moore, da ne mogu u ne
kom da tom momentu razlikovati ono to je istinito od onoga
to mislim da je tako; i to je tano. No iako ne mogu razli
kovati to je istinito od onoga to mislim da je tako, ja uvijek
mogu razlikovati ono to mislim, kad kaem da je to istina,
od onoga to mislim, kad kaem da ja mislim tako.9
Kritikujuoi Berkeleya Moore je inzistirao na razlici izmeu
akta spoznaje i objekta spoznaje. On isto ini i u Principima
etike. Ovdje je njegova kritika upravljena, u prvom redu, na
Milla zbog toga, to se njegov etiki hedonizam zasniva na
Berkeleyevom gnoseolokom fenomenatozmu. Dok se u spisu
Pobijanje idealizma dokazuje da plavo moe postojati i*
8 Ibidem, str. 71.
* Ibidem, str. 132.

47
onda kad osjet plavog ne postoji, dotle se u Principima
etike dokazuje da dobro postoji nezavisno od osjeaja,
elje ili volje.
Meutim paralelno s pitanjem dobra Moore tretira pitanje
istine i njegova kritika Milla prerasta u kritiku Kanta, ko
jeg on smatra odgovornim za osnovne kontradikcije moderne
gnoseologije. Kantova gnoseologija koju Moore oznauje
kao ortodoksno idealistiku razlikuje se po njegovu milje
nju od senzualistike ili empirike po tome, to prva za
razliku od druge smatra da ono to direktno spoznajemo, niti
je sve istina, niti je jo cijela istina. No ovu razliku ne treba
shvatiti u tom smislu, da Kant trai istinu izvan podruja
svijesti. Naprotiv, upravo od Kanta datira tendencija da se
priroda svijeta kao cjeline izv e d e iz prirode svijesti. Razlika
je data u rijei izvede (infere). U ovom smislu Kantova ana
liza spoznajnih sposobnosti je preduvjet za svaku moguu
metafiziku, a analiza voljnih i osjeajnih sposobnosti je pred
uvjet za svaku moguu etiku.
Kritikujui Kantov idealizam Moore je zauzeo poziciju
ekstremnog realizma. On pie da mi pod istinom moramo
misliti neto to ne ukljuuje odnos prema miljenju, ili
prema bilo kojoj drugoj psihikoj injenici.101 On pri tom
dodaje da tvrdnja biti istina znai biti miljeno igra naj
hitniju ulogu u Kantovoj kopemikanskoj revoluciji filozo
fije. Ova tvrdnja je sadrana u Kantovom gleditu da ono
to je na odreeni nain ujedinjeno sintetikom aktivnou
misli, jest ipso facto istinito. Moore smatra da jedina veza
koja vjerojatno postoji izmeu biti istinito i biti na odre
eni nain smiljeno, jest da bi posljednje bilo kriterij ili
potvrda prvog. Meutim, da bi se ovo utvrdilo bilo bi nuno
metodom indukcije utvrditi da je ono to je bilo istinito bilo
uvijek miljeno na odreeni nain. Moderna spoznajna teo
rija odvaja se od ovog dugog i tekog istraivanja pod cijenu
samokontradiktorne pretpostavke, da je 'istina i kriterij
istine jedna te ista stvar.11

10 Ibidem, str. 132.

11 Ibidem, str. 133.

48
 Moore navodi jo jedan uzrok koji po njegovom miljenju
ima velik utjecaj kod prihvaanja gledita da biti istinito
jest isto to i biti spoznato. Ovaj uzrok se sastoji u tome to
se opaaj i osjet razmatraju kao da oni znae neka stanja
duha i nita vie.12 Ovu pogreku je lako napraviti zbog toga,
to za ope stanje duha kojem dajemo naziv koji ne podra
zumijeva istinitost svog objekta, naime za predodbu se moe
s nekom vjerojatnou pretpostaviti da se razlikuje od osjeta
i opaaj a ne samo s obzirom na svojstvo koje posjeduje i na
objekt, ve takoer i po karakteru kao stanje duha. Na te
melju ovog se pretpostavilo da jedina razlika izmeu opaaj a
i predodbi po kojoj one mogu biti definirane jest samo psi
hika razlika. Ako bi ovo bilo tano, onda bi slijedilo da biti
istinito je identino s biti spoznato, na neki nain, jer se
pretpostavlja da rijei osjet i opaaj ne znae nita vie od
neke vrste spoznajnog stanja. Meutim ova pretpostavka je
lana, jer je oito da osjet i opaaj ne oznauju samo spo
znaj na stanja, ve takoer ukljuuju i odnos prema istini tih
stanja. Naime, kada kaemo da imamo osjet ili opaaj, ili da
znamo stvar, ono to mislimo ustvrditi nije samo da na
duh spoznaje, ve takoer da ono to on spoznaje jest istina.
Ovo gledite je jasno formulirano u Mooreovu lanku
Pragmatizam profesora Jamesa. Postupnom eksplikacijom
Jamesovih stavova i uporedniim privoenjem konkretnih pri
mjera, Moore vrlo vjeto svodi na apsurdnost subjektivistiko
shvaanje istine. Iz injenice to mi stvaramo naa vjero
vanja ne proizlazi da ih mi inimo istinitim. Mi vjerujemo
da e sutra padati kia, no zar o nama ovisi istinitost ovog
vjerovanja. Mooreu izgleda oito da mnoge istine ne ovise
ni o ovjeku ni o ovjeanstvu.
Kritici subjektivistiko-idealistikih gledita na podruju
etike Moore je osim Principa etike posvetio jo tri rada.
(1. Ethics, 2. The Conception of Intrinsic Value, 3. The Nature
of Moral Philosophy). U knjizi Ethics on je saeto, u jasnoj
formi iznio argumente koje nalazimo u Principima etike. U
spisu Priroda moralne filozofije problem je postavljen u
12 Kritika koja slijedi ne sadri eksplicitnu indikaciju, no
oito je da se odnosi na Humea.
4 F ilozofija G. E. M oorea 49
 formi pitanja: Ima li etika svoj poseban predmet prouava
nja ili je ona dio psihologije? Naime, ako pojmovi dobro
i loe izraavaju samo odnos koji stvari imaju prema na
im osjeajima, onda bi etika bila dio psihologije. U ovom
spisu Moore navodi jedan nov argument. On kae da prema
ovom gleditu, ako dva ovjeka izriu neki moralni sud o
nekoj akciji i ako su njihovi sudovi sasvim opreni, oni ipak
ne protivurjee jedan drugom, jer svaki od njih sudi samo
o svojim vlastitim osjeajima. Dakle i jedan i druri sud, iako
su kontradiktorni, uvijek su istiniti. Ako bi ovo gledite bilo
tano, onda uope ne bi postojala suprotnost u miljenju o
moralnim pitanjima, tj. bilo bi besmisleno govoriti o nekom
moralnom vrednovanju. Tvrdnja da pojedinac sudi o osjea
jima drutva kojem pripada ne izvodi gledite iz pozicije
logike apsurdnosti, jer bi u takvom sluaju bilo nemogue
za dva ovjeka koji pripadaju raznim drutvima da se ikada
razlikuju u miljenju o moralnim pitanjima.
Cjelokupna Mooreova kritika idealizma ima realistiki
karakter, tj. ona je usmjerena u pravcu dokazivanja da je
egzistencija objekta spoznaje neovisna od akta spoznaje.
Prirodno je to je ovakva usmjerenost posluila kao osnova
za razvoj platonovskih tendencija u filozofiji mladog Moorea.
No ove tendencije kod Moorea nikada nisu bile tako izrazite,
kao kod Russella. Tokom vremena sve su se vie razvijale
Mooreove analitiko-kritike sposobnosti, te je on zauzimao
sve negativniji stav prema spekulativnim konstrukcijama. U
ovome treba traiti objanjenje injenice to je pozitivno-
konstruktivni dio njegove filozofije neznatan u poreenju
s kritiko destruktivnim dijelom.13
Mooreova kritika raznih formi subjektivizma redovito je
uspjena, no zato obian pokuaj da se tano odredi ono to
je suprotno subjektivnom, predstavlja za njega veliku pote-

13 Tako npr. u etici, da bi se izbjegla tzv. naturalistika po

greka, on preporuuje da se poe od definicije dobra kao
takvog. Pitanje kako treba definirati dobro osnovno je pitanje
etike, pie Moore. No dobro je jednostavan pojam kao i uto,
te se prema tome ne moe definirati. On sam smatra da jedini
pozitivni rezultat koji on ovdje prua jest ilustracija metode koje se
treba drati u tretiranju etikih problema. (Princ, etike, str. 222).

50
kou. Obino se uzima da izrazu nesubjektivno odgovara
pojam objektivno. Meutim Moore dokazuje da u sluaju
etikih pojmova nije tako. Ovdje se suprotnost subjektivno
nesubjektivno svodi na suprotnost unutarnje ne-
unutarnje. Neto moe biti objektivno, no nije unutarnje.
On uzima kao primjer pojam darvinizma sposobniji nad
ivjeti. To je pojam pripadanja tipu koji tendira da u borbi
za opstanak bude bolje zatien od drugih. Moore kae da se
ovdje radi o jednoj objektivnoj teoriji, no ne radi se o oznaci
unutarnje vrijednosti. U ovom sluaju sposobniji je oznaka,
koja ne ovisi o unutarnjoj prirodi individuuma. Tip A koji je
sposobniji od tipa B moe pod drugim uslovima biti ne-
sposobniji. No kada kaemo za vrstu vrijednosti da je unu
tarnja, to znai da pitanje da li je stvar posjeduje i u kojem
stepenu je posjeduje ovisi samo o unutarnjoj prirodi dotine
stvari. Naprotiv, kad kaemo za vrstu vrijednosti da je su
bjektivna, to znai da pitanje da li je stvarno posjeduje i u
kojem stepenu je posjeduje ne ovisi o unutarnjoj prirodi do
tine stvari, ve o njenom odnosu prema nekom subjektu.
Poto je na ovaj nain tano razgraniio pojam subjektivne
vrijednosti od pojma unutarnje vrijednosti, Moore je tek sa
vladao prvu zapreku. Ako kada kaemo za lijepo, ili za
dobro, da su to unutarnje vrijednosti, kako to treba shvatiti?
Iz odreenja je jasno samo to da se radi o vrijednostima koje
nisu subjektivne. No na pitanje kakve su one same po sebi,
kakav je njihov ontoloki status, Moore ne daje zadovolja
vajui odgovor. On bi htio na neki nain odrediti ono to je
ope i zajedniko svim dobrim stvarima, ili svim utim
mrljama. Neke njegove sugestije treba shvatiti kao ozbiljan
pokuaj da se nadvlada jednostranost nominalistike orijen
tacije koja je karakteristina za englesku filozofiju. On ustaje
protiv Humeovog gledita-prema kojem nema opeg, jer nema
odgovarajue impresije, iz koje bi ono moglo biti izvedeno.
No on nije u jstanju da ovo gledite prevlada, jer mu nije
jasno kakav odnos moe. postojati izmeu opeg i pojedi
nanog. Osim nejasnih sugestija, on ne prua nita novo to
bi moglo zamijeniti Humeovu jasnu analizu. Poto ne moe
nai bolje rjeenje, on se priklanja, osobito u ranijim djelima,
platonovskom shvaanju univerzalija. U neuspjehu da nae

51
povoljno rjeenje ovog pitanja, dola je u potpunosti do izra
aja slabost Mooreove antidijalektike metode izoliranog
razmatranja pojmova.

VANJSKI I UNUTARNJI ODNOSI

Izgleda da je i sam Moore osjeao slabost svoje pozicije,

jer brzo prelazi na razmatranje istog pitanja iz jednog sasvim
drukijeg aspekta. Polazei od pretpostavke da je izraz imati
iste unutarnje prirode ekvivalentan s izrazom potpuno su
slini, on dolazi u sukob s gleditem da nema isto vanjskih
odnosa. Prema ovom gleditu, kad god x ima neki odnos koji
y nema, x i y ne mogu biti potpuno slini: svaka razlika u
odnosu nuno unosi razliku u unutarnju prirodu. Dok Moore
smatra da dvije potpuno sline stvari moraju imati potpuno
jednaku unutarnju vrijednost, dotle prema ovom gleditu
unutarnja vrijednost neke stvari, npr. njena dobrota, ili lje
pota ovisi o faktoru koji je za tu stvar sasvim vanjski, npr.
o subjektu koji je promatra. Ovo gledite koje je poznato kao
tzv. teorija o unutarnjim odnosima jest logika osnova, na
kojoj je Bradley izgradio svoj sistem apsolutnog idealizma.
Prema ovoj teoriji svi odnosi u kojima se nalazi jedan
objekt ukorijenjeni su u njegovoj prirodi tako vrsto, kao to
je okruglost ukorijenjena u prirodi kruga. Bradley smatra da
ovo nije nita drugo, nego tana formulacija istine, da odnosi
modificiraju one stvari na koje se odnose. Jedna te ista stvar
ne moe ulaziti u razne odnose bez gubljenja svog identiteta.
Odnosi su u stvari svedeni na svojstva lanova izmeu kojih
se oni nalaze. Odavde slijedi da je pogrena pretpostavka
prema kojoj bi sudovi bili spoj odvojeno postojeih eleme
nata. Naime, ako u sudu x se odnosi prema y, x-ov odnos
prema y jest atribut ili predikat x-a, tada neizbjeno sli
jedi da nema razlike izmeu x-a i y-a. X-ova okolina je, dru
gim rijeima, jedan aspekt samog x-a, to je ve Leibniz
dokazivao. Apsolutni idealizam razvija teoriju dalje tvrdnjom
da je x takoer atribut Realnosti kao cjeline, tj. Apsoluta.
Mooreovo i Russellovo oslobaanje ispod utjecaja Bradley-
evog Apsoluta ide u prvom redu linijom kritike teorije

52
unutarnjih odnosa. Oni dokazuju da nita ne moe biti stvo
reno prirodom sistema kojem se pripada. P o s to ja ti zn a i b iti
n eza visa n . Ovo je njihov glavni prigovor protiv Bradley-
evog monizma.
Kao u ostalim radovima, tako i u radu O unutarnjim i
vanjskim odnosima, Moore se striktno pridrava jednog od
osnovnih pravila svoje analize prema kojem do potekoa i
neslaganja u filozofskim istraivanjima dolazi uglavnom
zbog pokuaja da se odgovori na pitanje, a da se prije nije
tano utvrdilo u emu je pitanje na koje se eli odgovoriti.
Tretiranje problema primjenom formula simbolike logike
daje radu karakter sistematinosti i naunosti. Stvaralaka
inventivnost koja se oituje u vjetoj ekspoziciji problema
poprima ovdje karakter postavljanja jednadbe koja se zatim
postupno i sigurno privodi rjeenju, i to na takav nain, koji
pokazuje da je filozofija u savremenoj Engleskoj po svom
karakteru i metodama mnogo blia kemiji i fizici, nego povi
jesti i zemljopisu. Meutim ipak se ne moe rei da Moore
u ovom spisu sasvim naputa obian govor kojeg se inae
redovito pridrava. On je formule simbolike logike popratio
s tako jednostavnim primjerima iz svagdanjeg ivota, i obja
njenjima da se ono to je bitno moe shvatiti i bez itanja
i razumijevanja simbola.
Prema teoriji unutarnjih odnosa u sluaju svakog rela-
cionog svojstva (relational property) koje stvar ima, uvijek
je istinito da bi stvar koja ga ima, bila drukija da ga nema.
To je isto tako kao da se kae da odnosna svojstva modifi
ciraju svoje lanove.
Ako je P odnosno svojstvo, a A lan koji ga ima, tada
je uvijek istinito da A ne bi hilo A ako ne bi imalo P, ili
ako stvar nema P, slijedi da je razliita od A. Ovo je
eksplikacija stava P modificira A.
Ako prihvatimo da bi A bilo razliito od onoga to jest,
ukoliko ne bi imalo P, onda moemo prihvatiti i analogan
primjer: Eduard VII bio bi razliit od onoga to je bio, da
nije bio otac Georga V. Moore smjesta iz ove teze metodom
apstraktnog identiteta izvodi stav da bilo koji lan koji u
stvari ima pojedinano svojstvo ne bi mogao postojati, ako

53
ne bi imao to svojstvo i pri tom dodaje da ovo oito udara
u lice zdravog razuma.
Nakon ovako vjeto postavljene radne hipoteze Moore
navodi nekoliko primjera koji pobijaju Bradleyevu teoriju, te
izvodi zakljuak da u sluaju, odnosnih svojstava koje stvari
imaju, injenica da ih one imaju jest samo injenica (matter
of fact). To znai da bi dotine stvari mogle postojati i onda,
ako ta svojstva ne bi posjedovale. Moore upozorava na vanu
distinkciju izmeu nunih istina (necessary truths) i ope
istinitih stavoya koji su samo injenice (mere matter of fact)
i dokazuje da branioci dogme o unutarnjim odnosima pod
meu istine druge vrste na.mjesto istina prve vrste. Primje
njujui relativno malen broj simbola, Moore precizno izraava
razliku izmeu stavova:
1. Osoba koja nije otac Georga V m ora biti drukija od
Eduarda VII,
2. Osoba koja nije otac Georga V nuno bi bila drukija
od Eduarda VII.
Drugi stav tretira mogunost, dok prvi konstatira injenicu.
Ako i drugi stav smatramo tanim, onda smatramo da jedna
linost, ili jedan predmet ne bi mogli postojati, ako ne bi imali
neko relaciono svojstvo 'koje je za tu linost ili predmet
sasvim nebitno.
Uzmimo drugi jo jednostavniji primjer.
Ako se ova stolica nalazi na sjeveru stola, to je jedna
beznaajna injenica o njoj. To je u ovom sluaju jedno
relaciono svojstvo koje ova stolica ima. Meutim po teoriji
unutarnjih odnosa stvar koja nema to svojstvo (ista ova
stolica, kada se nalazi na jugu stola) ne bi bila ista.
Oito je da se radi o brisanju razlike izmeu esencijalnih
i akcidentalnih svojstava predmeta. Ovo je Bradleyu bilo
nuno u stvaranju idealistike koncepcije Apsoluta koji sve
obuhvata i u kojem sve postoji. Istina je da kod Bradleya
koji stoji pod jakim utjecajem Hegela nalazimo daleko veu
gipkost pojmova, nego kod Moorea, ili bilo kojeg drugog
suvremenog engleskog filozofa, no za njega se nikako ne
moe rei da je bio dosljedan dijalektiar. Moore je u svojoj
analizi svakako jednostran, ali mu se zato, u ovom sluaju,

54
 ne moe predbaciti da je nedosljedan. On se striktno pridrava
zakona formalne logike, i na svaku primjedbu da se identino
ne moe izdvojiti od razlike, on gleda kao na pokuaj da se
unese zbrka u diskusiju. Zbog toga on svoju kritiku Bradley-
eve teorije nije upravio linijom uoavanja razlike izmeu
esencijalnih i akcidentalnih svojstava predmeta. To bi ga
naime nuno dovelo u poloaj da bi stvari morao promatrati
u kretanju i mijenjanju, ime bi ujedno mogunost primjene
simbolike logike bila vrlo smanjena. U tom sluaju na tezu
da odnosi modificiraju lanove, moglo bi se primijetiti da
je tano da u svakom momentu svaka stvar jest i nije data
stvar, ona se stalno mijenja, no ipak da nije mogue
ne praviti razliku izmeu nunog i sluajnog, te prema tome
svaka, pa i najneznatnija okolnost ne moe biti uzeta u obzir
ni praktiki ni teoretski.
Mooreova kritika ide linijom analize pojmova. On nalazi
vanu distinkciju izmeu onog to se zove izvoenje ili po
vlaenje (entailment), to je vrsta logikog odnosa koji po
stoji izmeu premisa i zakljuka u valjanom demonstrativnom
silogizmu i pojmova koje je Russell opisao kao materijalnu
implikaciju i formalnu implikaciju.
Tano je da biti Eduard VII implicira biti otac Georga
V, no nije tano da se pojmovi biti Eduard VII i biti otac
Georga V suodnose kao pojmovi biti pravi kut i biti kut.
Kritikom teorije unutarnjih odnosa bili su udareni te
melji logike neorealizma za iji dalji razvoj je najvie zasluan
B. Russell.
Uenje o vanjskim odnosima moe se ovako sumirati:
U propoziciji lan a je u odnosu R prema lanu b, a
R ni u kojem sluaju ne konstituira b, niti odnos bR konsti
tuira a, niti R konstituira a ni b.
Odavde slijedi, pretpostavljajui da je znanje odnos, da
eno to je spoznato nije uvjetovano svojim odnosom prema
onome koji spoznaje, niti onaj koji spoznaje svojim odnosom
prema onome to spoznaje, niti spoznavalac i spoznato inje
nicom, da se nalaze u odnosu spoznavanja.
Nije teko uvidjeti da je u tadanjoj situaciji ovo uenje
bilo nuno za obranu glavne neorealistike teze da objekti
postoje nezavisno od svijesti.

55
 VRIJEME I PROSTOR

U svojoj autobiografiji Russell ovako opisuje svoje i

Mooreovo osloboenje od Bradleyevog Apsoluta:
S osjeajem bjeanja iz zatvora mi smo sebi dozvolili
misliti da je trava zelena, da e Sunce i zvijezde postojati i
onda kada nitko toga ne e biti svjestan i takoer da postoji
pluralistiki, vanvremenski svijet platonovskih ideja. Svijet
koji je bio suh i logian odjednom je postao bogat, raznovrstan
i vrst.
Meutim Russellov svijet ubrzo je opet postao suh i lo
gian. Njega u stvari nikada nije napustila sumnja u posto
janje vanjskog svijeta. Tako npr. u knjizi Naa spoznaja
vanjskog svijeta on pie da je vjera zdravog razuma u posto
janje stolova, stolica i planina smjela metafizika teorija.
Moore naprotiv, nikada nije izgubio osjeaj divljenja i olak
anja zbog steene sposobnosti da vjeruje u stvarnost svag
danjeg svijeta. Njemu je bilo jasno da materijalno stvari ne
mogu postojati izvan vremena i prostora, stoga je svoju
kritiku usmjerio i protiv onih filozofa koji tvrde da vrijeme
i prostor ne postoje nezavisno od nae svijesti. Prvi filozof
koji se u ovom pogledu naao pod udaram njegove kritike
bio jo opet F. Bradley. Ovu kritiku sadri Mooreov esej
Pojam realnosti. U ovom eseju kritika shvaanja vremena
logino prerasta u kritiku idealistikog shvaanja realnosti.
Glavni argumenat pomou kojeg Moore pobija Bradleyevo
shvaanje vremena nije nov; naprotiv, on je vrlo poznat, pa
ipak je pobijanje originalno, kako zbog jednostavnog i lako
shvatljivog naina argumentiranja, tako i zbog duboke analize
pojmova. Odmah na poetku spisa susreemo jedan nov nain
kritike koji Moore esto primjenjuje. On naime, apstraktne,
metafizike pojmove svodi na obine konkretne, sa svrhom
da pokae kako njihovo znaenje udara u lice zdravog ra
zuma. Tako u ovom sluaju, ustajui protiv Bradleyeve teze
da vrijeme nije realno, on primjeuje naravno vrijeme s ve
likim V je neto vrlo apstraktno i tano definirati to se misli,
kad se kae da je takva vrsta bitka nerealna, izgleda da je pri
lino teko. Ali ako pokuate tvrdnju konkretizirati i zapitati
to ona implicira, mislim da ne treba mnogo dvojiti s obzirom

56
na vrstu stvari koju ona implicira. Dovoljno je da to pretpo
stavimo, i onda smjesta iskrsavaju mnogi neistiniti stavovi
koji su oito svi neistiniti, ukoliko je vrijeme nerealno. Ako
je vrijeme nerealno, onda je oito da se nikada nita ne
dogaa ni prije ni poslije neeg drugog, nita istovremeno
s neim drugim; nije istina da je neto prolost, niti je istina
da e se neto dogoditi u budunosti.14
Apstraktna teza vrijeme je nerealno analitiki je sve
dena na konkretan stav: Ne;ma vremenskih injenica. Poka
zuje se da je upotreba rijei nerealno ekvivalentna s upo
trebom rijei imaginarno, tako da je smisao kritizirane teze
analogan sa smislom stavova jednorogi su nerealni, himere
su nerealne, tj. nema takvih stvari, kao to su jednorogi i
himere.
No Bradley koji tvrdi da je vrijeme nerealno, u isto vri
jeme izjavljuje da vrijeme postoji. Vrijeme nije realnost, ono
je pojava, a rei da se neto javlja, ili da se o neem misli,
i da toga ipak nema, za Bradleya je oito kontradiktorno.
Moore primjeuje da injenica to moemo misliti o jedno-
rogom nije dovoljna za dokaz, da on u bilo kojem smislu po
stoji. Pogreka koju sadri ovakav nain miljenja, jest u
tome to se dri da stav: Misli se o jednorogima, jest ade
kvatan stavu: Love se lavovi. Meutim, jasno je da drugi
stav ne bi mogao biti istinit, ako ne bi bilo lavova. Ovim
stavom se tvrdi u odnosu na odreeno svojstvo koje emo
nazvati svojstvom biti lav, da ima stvari koje ga posjeduju,
i takoer u odnosu na svojstvo biti lovljen, da neke od
stvari, koje posjeduju prvo imaju takoer i drugo. No oito je
da isto nije istinito za prvi stav, usprkos faktu da njegov
gramatiki izraz ne pokazuje znakove razlike. Kad kaem:
Mislim o jednorogom, potpuno je jasno, da nisam rekao, i
da ima jednorog, i da mislim o njemu, iako kad kaem: Lo
vim lava kaem, i da ga ima, i da ga lovim. U prvom sluaju
ne tvrdim da dva svojstva biti jednorog i biti predmet
moje misli oba pripadaju jednoj te istoj stvari, dok u drugom
sluaju oba svojstva biti lav i biti od mene lovljen, pri
pada jednoj te istoj stvari. Oito je, naglaava Moore, da
14 The Conception of Reality Philosophical Studies, str. 209.

57
stvarno postoji razlika izmeu stava, iako o tome nema ni
traga u njihovom verbalnom izrazu. Dakle, za neto to nije
realno ne moe s e tvrditi da postoji.
Dokazujui da Vrijeme postoji nezavisno od svijesti, Moore
nije mimoiao uvenu Kantovu antinomiju. Naprotiv, on je
posvetio mnogo panje njenoj analizi.
Samome Kantu je bilo jasno da njegov argumenat u
odnosu na prostor nije tako snaan, kao argumenat u odnosu
na vrijeme i on je nastojao da prvi svede na drugi. Stoga,
kada bi nam uspjelo pobiti prvu Kantovu antinomiju o vre
menu, tim samim mi bismo pobili i njegovu drugu antinomiju
o prostoru.
Moore je u ovom smislu i skoncentrirao svoju kritiku na
Kantovu antinomiju o vremenu. Meutim, svi njegovi poku
aji da je podvrgne kritikoj analizi dokazali su samo istinitost
Kantove primjedbe da dlijeto i eki mogu sasvim dobro
posluiti da se istee komad drveta, ali za bakrorez mora se
upotrebljavati igla. Koliko god je Mooreova analitika me
toda bila prikladna, kada se radilo o kritici Berkeleyevog i
Bradleyevog fenomenalizma, toliko je ona neprikladna na
podruju dijalektinosti istoga uma.
Moore nikako ne moe shvatiti ni dopustiti da jedna te
ista stvar, u jedno te isto vrijeme, moe imati dvije kontra
diktorne odredbe. To je za njega najbolji dokaz da ta stvar
uope ne postoji. Stoga ako se prihvati da je Kantu uspjelo
apsolutno rigorozno dokazati istinitost hipotetikih stavova:
1. Ako svijet uope postoji u vremenu onda on mora imati
poetak. 2. Ako svijet uope postoji u vremenu tada on ne
moe imati poetak, tada se, prema Mooreu, nuno mora
prihvatiti i stav da vrijeme uope nikako ne postoji, ni kao
stvar za sebe ni kao pojava. Meutim, budui da je ovo
identino s gleditem da nema vremenskih injenica, to jest
da apsolutno nita i nikada ne postoji u vremenu, oito je da
ne moe biti prihvaeno od zdravog razuma.
Dovde je Mooreova kritika dosljedna i jasna. No izgleda
da ovo pozivanje na zdrav razum koji se pridrava zakona
formalne logike nije ni za Moorea, u ovom sluaju, bilo do
voljno ubjedljivo. Stoga on ulazi u detaljnu i mjestimino

58
dublju argumentaciju koja ga navodi da zauzme odreeni stav
ne samo prema Kantu, ve i prema Hegelu. No ovdje on za
pada u oitu potekou. Dok o Kantu pie sigurno i jasno,
dotle su njegove misli o Hegelu i nesigurne i nejasne. Budui
da Moore nije temeljito studirao Hegela, logino je pretpo
staviti da o njegovoj filozofiji sudi uglavnom na temelju djela
engleskih neohegelijanaca. Tako on vjerojatno postupa i u
ovom sluaju. Naime, da je Moore studirao Hegelova djela,
on sigurno ne bi mogao sasvim mimoii ono to Hegel kae
o Kantovim antinomijama. U svakom sluaju sigurno se moe
bar ustvrditi da Moore nije studirao Hegelovu logiku. Ova se
tvrdnja moe potkrijepiti mnogim primjerima, a dovoljno e
biti obrazloena, ako se ograniimo samo na ono to je Hegel
u Velikoj logici napisao o Kantovoj prvoj i drugoj anti-
nomiji.
Ako dokaemo da neka stvar ima istovremeno dvije kontra
diktorne odredbe, onda smo, kako kae Moore, time dokazali
da ta stvar ne postoji.' Moore primjeuje da je ovo tip argu
menta kojim se Kant rado sluio i koji se poslije njega esto
upotrebljava. I doista Kant je izveo zakljuak da vrijeme nije
stvar po sebi, ve da je pojava. Moore smatra da je
Kantov zakljuak nekonsekventan, jer ono to je kontradik
torno ne moe postojati, ni kao stvar po sebi ni kao pojava.
Meu filozofe, koji su se u ovom pogledu ugledali u Kanta,
Moore s pravom, u prvom redu, ubraja F. Bradleya. No Moore
nikako nije u pravu kada pokuava da u ovome i Hegela
izjednai s Kantom i Bradleyem. On naime pie da je Hegel
filozof ije je ime uglavnom povezano s argumentima ove
vrste.15 (Whose name is chiefly associated with arguments
of this kind.) Navedena Mooreova formulacija je dosta ne
odreena. Meutim, najvjerojatnija je interpretacija da Moore
filozofiju neohegelijanca Bradleya asocijativno povezuje i u
odreenom smislu izjednauje s filozofijom Hegela, to on
nikako ne bi mogao uiniti da mu je posljednja bila poznata
kao prva. Na tanost ove argumentacije ukazuju i slijedee
Mooreove rijei: Jer pretpostavimo da kaemo, da sve to
15 Some Main Problems of Philosophy, London 1953, str. 172.

59
je Hegel trebao da dokae, ili je namjeravao dokazati, jest
da, ako neto ima odreeno svojstvo, ono takoar mora imati
i drugo, koje izgleda da je, ali stvarno nije kontradiktorno
s p rvim (Potcrtao I. K.). Sto e slijediti? Oito nee postojati
ni najmanji razlog za negiranje, da moe biti apsolutno isti
nito, da mnoge stvari imaju oba svojstva. Jer nema zakona
koji tvrdi da stvar ne moe imati oba od dva svojstva, za
koja izgleda da protivurjee jedan drugom, no u stvari ne
protivurjee.16
Dakle, samo izgleda da stvari i pojmovi imaju kontra
diktorna svojstva, a u stvari ih nemaju. Ova primjedba moe
biti donekle umjesna ukoliko se odnosi na Bradleya, ali je
potpuno premaena ako se primijeni na Hegela. Svakako vea
slinost u ovom pogledu postoji izmeu Kanta i Bradleya, no
isto tako postoje i znaajne razlike. Kant govori o antinomi-
jama kao o sukobu, koji ima osnovu u prividu da je svijet
cjelina koja postoji po sebi. Antinomije su u Kantovom
sistemu indirektan dokaz transcendentalnog idealiteta pojava.
Bradley pak stvarima negira realnost i proglaava ih poja
vama zbog toga, to u sebi sadre protivurjenosti. No dok
je Bradley sklon da dijalektiku brka sa sofistikom, dotle se
je|dna od najveih Kantovih zasluga sastoji se u tome to
je on dijalektiku digao na vii poloaj, oslobodivi je prividne
proizvoljnosti koja joj je svojstvena po obinom miljenju, i
pokazavi da je ona nuna djelatnost um a } 1
Slabost Mooreove kritike antinomije dolazi osobito do
izraaja, ako je uporedimo s Hegelovom kritikom. Mooreova
metoda izoliranja suprotnosti i njihove odvojene analize, ovdje
je morala nuno pokazati potpuni neuspjeh. Naime, ako svaka
od suprotnih strana, sama po sebi, sadri u sebi drugu i ako
nijedna od njih ne moe biti zamiljena bez druge, onda je
oito da metoda izolacije ne moe nita objasniti. Hegel je
jasno pokazao upravo na primjeru Kantovih antinomija da
istina nije u jednoj od ovih suprotnosti uzetoj posebno, ve
samo u njihovom jedinstvu.*1
Ibidem, str. 173.
11 Hegel: Wissenschaft der Logik I, Leipzig 1923, str. 38.

60
 Hegel je izvanredno otroumno pokazao da je dokaz i
prve i druge Kantove antinomije obian petitio principi. No
da bismo ovo razumjeli, mi pojmove koji obino izgledaju
mrtvi moramo shvatiti u njihovom kretanju.
Kanto vi dokazi imaju indirektnu formu. Tezu da je svijet
konaan on dokazuje ovako. Ako svijet nema poetak,
onda je do sa d a protekla vjenost. Meutim bit beskonanog
niza je u tome to on ne moe biti zakonen.
Hegel pokazuje da se u dokazu uzima kao osnova ono to
treba biti dokazano. Uzima se neki dani moment vremena, do
kojeg kao da je prola vjenost. No dani moment vremena
nije nita drugo, ve u vremenu odreena granica. Dakle,
dokaz pretpostavlja neku granicu vremena kao stvarnu, tj.
upravo ono to treba biti dokazano. Teza se naime sastoji u
tome da je svijet konaan, tj. da ima poetak u vremenu.
S a d a se uzima kao konac, kao k v a lite tn a granica. No ako se
to sa d a razmatra kao kvantitativna granica koja ima tekui
karakter i za koju se ne samo vri prelaz, no koja se i sama
sastoji u takvom prelazu iza sebe, onda beskonani vremen
ski niz nije do nje protekao, ve dalje tee i prema tome
otpada argumentacija dokaza.
Dokaz antiteze da je svijet beskonaan, takoer uzima kao
dokazano ono to bi trebalo dokazati. On isto polazi od su
protnog i pretpostavlja p ra zn o v r ije m e kao granicu. No samim
odreenjem neeg kao granice vri se izlaz van te granice.
Tako i u ovom sluaju pretpostavijanjem p ra zn o g v r e m e n a
kao granice ujedno se produuje svjetsko postojanje samo po
sebi u to pusto vrijeme; tim samim posljednje se ukida i
postojanje se produuje u beskonanost.
Stoga i teza i antiteza i njihovi dokazi nisu sami po sebi
nita drugo, nego suprotno tvrenje da postoji granica s jedne
strane, i da je ta granica u isto vrijeme ukinuta, s druge; da
granica ima onostranost kojom se ona ipak nalazi u odnosu
kroz koji ona izlazi van sebe, pri emu ponovno nastaje takva
granica koja nije granica.18
Hegel prigovara Kantu to iz svijeta uklanja protivurje-
nost, smjetajui je u duh i ostavljajui je tamo nerijeenom.
18 Ibidem, str. 235.
61
N aim e po K antu um nije sposoban spoznati beskonanost.
Ovo Hegel oznauje kao udno, jer ukoliko je beskonano
razum no izlazi da razum nije sposoban spoznati razumno.19
Moe se uzeti gotovo kao sigurno da navedeni Hegelovi
argum enti M ooreu nisi bili poznati. On je ovom pitanju po
svetio dva poglavlja svoje knjige Neki glavni problemi filo
zofije. U. ovim poglavljim a nalazimo vie kritikih prim jedbi
o Hegelovoj m etodi (neke od njih smo ranije naveli), te nije
nimalo vjerojatno da Moore ne bi uzeo u obzir Hegelove argu
m ente koji dovode u pitanje logiku ispravnost Kantovih
dokaza i o tv araju mogunost da se problem na odreeni nain
uspjeno rijei. U Mooreovu obranu moe se navesti da ni
njegova k ritik a Hegela nije direktna i apodiktina, ve da je
veinom data u form i dosta nejasnih sugestija. No ovo opet
sa svoje strane samo potkrepljuje ve izraeno gledite o
Mooredvom slabom poznavanju Hegelove filozofije.
Mooreu je jasno da je shvaanje beskonanog niza kljuna
taka za razum ijevanje i prve i druge Kantove antinomije.
Stoga on paljivo analizira ovaj pojam. No to dublje zalazi
u analizu on nailazi na sve vee potekoe. Njegova refleksija
u svojoj osnovi ima em pirijski karakter; dodue ona se mje
stimino uzdie u podruje iste apstrakcije, no samo na
kratko vrijem e ne gubei pri tom vrstu vezu sa zdravim
razum om koji na spekulacije istog um a gleda kao na besmi
slene utvare.
Moore n ajp rije zauzima stanovite da su svaki jard i
svaki m inut beskonano djeljivi u oba smisla, tj. da oba sa
dre beskonaan broj djeljivih dijelova i takoer beskonaan
broj nedjeljivih dijelova.20 On nasuprot K antu ne nalazi
razlog zato bi konaan prostor i konano vrijem e mogli
biti djeljivi samo u prvom smislu, a ne u drugom. No u isto
vrijem e on je oito vie sklon da prihvati Kantovu interpre
taciju Zenonove aporije, nego Aristotel Hegelovu. Ako je
m aterija djeljiva do beskonanosti, onda ona stvarno sadri
beskonaan broj dijelova i Ahil nije u stanju da dostigne
kornjau. Ovako rezonira Kant. A ristotel sm atra da je ma-
19 Ibidem, str. 38.
20 Some Main Problems of Philosophy, str. 199.

62
terija djeljiva do beskonanosti samo u mogunosti. Besko
nana djeljivost je ista apstrakcija koja postoji samo u sebi
ili samo u mogunosti. Komentirajui Aristotela Hegel pri
mjeuje da u odnosu prema apstraktnoj mnotvenosti stoji
njeno konkretno, tj. samo vrijeme i prostor, isto kao to u
odnosu prema posljednjima stoji kretanje i materija. Samo
kretanje mogue je shvatiti samo kao jedinstvo kontinuiteta
i diskontinuiteta prostora i vremena.
Hegel zamjera Kantu to eli postii prividnu potpunost
svojih antinomija pomou principa diobe koji je uzeo iz svoje
sheme kategorija. On primjeuje kako dublji pogled na dija
lektiku prirodu uma otkriva da je uope svaki pojam jedin
stvo suprotnih momenata. Tako npr. priroda konanog jest
u tome da nadilazi sebe, negira svoju negaciju i postaje
beskonano. Zdrav razum sijee i odvaja; on vri detaljnu
analizu dijelova. On shvaa beskonanost kao da je kvalitetno
suprotna konanosti, kao da nije s njom povezana, kao da je
konano ovostrana, a beskonano onostrana, kao da besko
nano stoji nad konanim i izvan njega. On kae da je
analiza svakako potrebna, no da nije dovoljna. Nije dovoljno
dijeliti, ve je potrebno dijelove staviti u meusobni odnos.
A priroda spekulativnog miljenja se sastoji iskljuivo u tome,
da suodnosi suprotne momente i obuhvaa ih u njihovom
jedinstvu. Hegel dodaje da je sasvim nepravilno pitanje o
tome kako beskonanost prelazi u konanost. Pitanje se svodi
na objanjenje njihove veze.
Pravilno je kazati da je beskonanost od vijeka prela
u konanost, da prve prosto nema, upravo tako kao ni istog
bia, bia samo za sebe, saimo o sebi, bez svojeg drugog.21
Moore ne uzima u obzir ni Hegelovo ni Aristotelovo mi
ljenje o problemu. On nastoji da doe do rjeenja na svoj
nain potpuno samostalno. Glavni razlozi zbog kojih bi se
moglo prihvatiti gledite da su jardi i minute beskonano dje
ljivi jesu, po njegovu miljenju, rezultati primijenjene mate
matike, koja se bazira na ovim pretpostavkama. On kae da
Hegel: Wissenschaft der Logik I, str. 144.
63
nam ovi rezultati u mnogim sluajevim a omoguuju da tano
predvidim o budue dogaaje, to sigurno ne bi bilo mogue,
ukoliko bi ove pretpostavke bile lane.
Vrlo je vjerojatno da se ova Mooreova aluzija odnosi na
teoretske osnove vie m atem atike, ,tj. na teoriju beskonano
m alih veliina, no on to izriito ne kae. U emu se sastoje
pretpostavke prim ijenjene m atem atike, i kako se one ukla
p aju u pojam beskonanosti, to se podrazum ijeva pod pred
vianjem buduih dogaaja, o svemu ovome Moore nita
ne govori.
Ova Mooreova nejasna sugestija opet nas nehotice upuuje
na Hegela. On je naim e svoje dijalektike poglede, a meu
ostalim i shvaanje beskonanosti snano podupro filozofskom
analizom beskonano m alih veliina. Hegel ove veliine odre
uje kao takve koje postoje u svojem iezavanju, ne prije
njega, je r su one tada konane veliine, a ne ni poslije njega,
je r su one tada nita. Ovom analizom Hegel podupire svoju
osnovnu tezu prem a kojoj nigdje ni na nebu ni na zemlji
nem a nita, to ne bi sadravalo u sebi i jedno i drugo i
bitak i nita.22 Konano i beskonano isto kao d x imaju
smisao samo kao m om enti jedinstva, a izvan ovog odnosa oni
su isto nita.
M eutim iz onoga to smo do sada rekli sasvim je jasno
da Moore nije mogao ovako shvatiti pretpostavke prim ije
njene m atem atike. Ve smo spomenuli da je Mooreovo zna
nje m atem atike bilo dosta slabo, te je on zbog toga nerado
zalazio na ovo podruje. No na tem elju onoga to je on o
ovome p itan ju bilo direktno, ili indirektno rekao, sasvim je
jasno da je ovdje Russell za njega najvei autoritet. Russell
pak u svojoj biografiji pie slijedee: Za vrijem e 1898. razne
stv ari su utjecale da napustim oba i K anta i Hegela. itao
sam Hegelovu V eliku logiku i mislio, to i sada mislim, da
je sve ono to on kae o m atem atici smuena besmislica
(muddle headed nonsense).23
22 Ibidem, str. 69.
23 My Mental Development The Philosophy of B. Russell,
New York 1951, str. 11.

64
 Navodei razloge za pretpostavku da nijedan jard i ni
jedan sat ne mogu biti beskonano djeljivi Moore nimalo ne
izlazi izvan okvira rezoniranja zdravog razuma. On ovu pret
postavku obrazlae indirektno ukazujui na apsurdnost kon-
sekvencija koje implicira suprotna pretpostavka. Ako naime
prihvatimo pretpostavku da je svaki jard sastavljen od besko
nanog broja dijelova, onda ako oduzmemo jedan, ili besko
nano mnogo od njih, bit e ih upravo tako mnogo koliko
ih je bilo i prije. U ovom sluaju moramo dopustiti, da jedna
ina sadri upravo tako mnogo djeljivih dijelova kao milion
milja, a takoer i tano tako mnogo nedjeljivih dijelova.
Moore kae da moramo slino pretpostaviti da sekunda sadri
tano tako mnogo djeljivih dijelova kao tisuu godina i ta
koer tano tako mnogo nedjeljivih dijelova. U ovom sluaju
tijelo koje se kree ne moe doi s jednog kraja ine na drugi,
jer je konac beskonanog niza ista nemogunost.
Na koncu svestrane analize koja zauzima 35 tampanih
stranica Moore izjavljuje:
to se mene tie ja ne znam kakav zakljuak treba izvui
iz ovih argumenata.24 On zatim dodaje da je ovo sjajan
primjer naina na koji filozofski argumenti mogu napraviti
da stvari izgledaju nesigurno, koje na prvi pogled izgledaju
vrlo sigurno. On zakljuuje da je ipak sigurno da nismo
ovlateni izvui pozitivan zakljuak koji su mnogi filozofi
izvukli u tom smislu, da nema takvih stvari kao to su stope
i milje, ili minute i godine.
Uvjerivi se da njegova misao ne moe oekivati nikakvu
korist iz kontakta sa spekulacijama istog uma, Moore na
koncu ponovo zauzima polaznu poziciju svoje kritike. On se
vraa vrstoj vjeri u zdrav razum koji nikada ne naputa
zakone formalne logike i ne doputa da se dovede u pitanje
objektivno postojanje materijalnih predmeta u realnom pro
storu i vremenu.

24 Some Main Problems of Philosophy, str. 200.

5 F ilozofija G. E. M oorea 65
 Dovoljno je samo proitati naslov radova koje su engleski
filozofi izdali u posljednjih pedeset godina, pa emo se odmah
u v jeriti da se oni vrlo mnogo bave problemom opaaj a. Ako
p ak m alo zavirim o u njihova djela vidjet emo da je njihovo
prouavanje opaaj a uglavnom ogranieno na vidni opaaj
(visual perception). Isto ono to smo rekli za suvrem enu
englesku filozofiju u cjelini vrijedi za Mooreovu posebno. U
prouavanju vidnog opaaj a Mooreova analitika metoda
nalazi svoju adekvatnu prim jenu. Razumljivo je to je u
okviru ovog prouavanja on mnogo panje posvetio pitanju
prostora. I ovdje kao i u svim drugim pitanjim a njegovo
polazite je k ritik a drugih filozofa s kojim a se on ne slae.
B erkeleyev argum enat da je samo-oevidno (self-evient),
da niti prostor, niti oblik ne mogu postojati, ako nisu od nekog
direktno shvaani, on pobija metodom svoenja na apsurdnost.
Tko sm atra samo-oevidnim da prostor i oblik ne mogu po
stojati, ukoliko nisu opaani, m ora sm atrati npr. da soba
u kojoj se on nalazi nije niim poduprta, ili kad putuje u
vlaku m ora drati da vagon ne stoji na kotaima. Dakle,
Mooreovo pobijanje Berkeleya u stvari nije pobijanje u logi
kom smislu. To je pozivanje na zdrav razum koji sm atra
oevidnijim i sigurnijim da je soba u kojoj se nalazimo
poduprta zidovima koji im aju odreenu irinu, debljinu i
duinu, nego da irina, debljina i duina ne mogu postojati,
ako nisu od nekog opaani.
S mnogo vie panje Moore prilazi K antovu argum entu.
On istie da ga je K ant razvio u nastojanju da prevlada Hu-
meov skeptiki argum ent.
Hume je izrazio sum nju u to da mi moemo ikada znati
da su opi sudovi odreene vrste istiniti. Opi sud o kojem
Hum e izraava sum nju nije tautoloki sud, kao to je: Sve
to je okruglo i tvrdo, okruglo je. Sud Svaki in koji je
stav ljan je papira u vatru, jest praen izgaranjem papira,
nije samo tautologija. K ad kaemo da smo stavili papir u
v a tru nismo ve rekli da je on izgorio. Sudovi o kojima je
Hum e postavio pitanje openiti su i nisu tautoloki. K ant daje
specijalan naziv sudovima koji nisu tautoloki; on ih naziva
sintetikim . Ako usvojimo ovaj naziv Humeovo pitanje glasi:

66
Kako moemo znati pojedinanu vrstu ope sintetikih su
dova? Hume je mislio na posebnu vrstu, a Kant je proirio
pitanje na sve ope sintetike sudove. Kant je na primjer
vidio (to Humeu nije bilo jasno) da sud Tri kuta u trokutu
uvijek su jednaka dvama pravim kutovima nije tautoloki
(analitiki), ve da je stvarno sintetiki. On je mislio dakle
da postoje stvarno potekoe oko toga kako moemo znati da
su opi sudovi o svojstvima prostornih figura tani. On kae
da mi ne bismo mogli njih znati, ako bi prostor bio neto
drugo nego samo oblik, u kojemu nam se, zbog konstitucije
naih duhova, stvari javljaju. Ako, dakle, ono to mislimo pod
trokutom jest samo oblik u kojemu nam se stvari javljaju,
lako je shvatiti kako moemo znati da svaki trokut mora
imati svoje kuteve jednake dvama pravim kutovima. Ali ako
bi trokut imao oblik koji stvar moe imati, dapae kad je
direktno ne shvaamo, mi ne bismo mogli znati da svaki
takav oblik mora imati kutove jednake dvama pravima. Mi
moemo znati kako e nam se stvari pojaviti, premda nikada
ne moemo znati na to one same za sebe slie. Kako e se
one nama javljati to je stvar koja ovisi samo o konstituciji
naih duhova, a kako su sastavljeni duhovi moemo se nadati
da emo doznati. Ali doznati bilo koji univerzalno sintetiki
sud o tome, kakve su stvari same po sebi, jest beznadno izvan
nae moi.
Kantov argumenat se moe ovako saeti:
Mi moemo znati ope sintetike sudove o prostornim figu
rama samo onda, ako su prostome figure samo fenomeni.
Ali mi znamo ope sintetike sudove o prostornim figu
rama. Mi znamo, na primjer, da su tri kuta svakog trokuta
pod svim uvjetima jednaka dvama pravim kutovima.
Dakle, sve prostorne figure su samo stvari koje nam se
javljaju, stvari koje postoje samo kada ih direktno shvaamo.
Drugim rijeima, Kantov argument, koji dokazuje da pro
storne figure ili oblici mogu postojati samo kada ih direktno
shvaamo, ne sastoji se kao Berkeleyev u tvrdnji da je to
samo-oevidno, ve u tvrdnji da to mora biti istinito, jer ako
ne bi bilo istinito, mi ne bismo mogli znati nijedan ope
sintetiki sud o njima.

67
 Poto je paljivo, genetiki iznio K antov argum ent, Moore
sm jesta dodaje da sud, da su nai duhovi tako sastavljeni da
uvijek proizvode iste pojave, jest sam ope sintetiki sud
upravo one vrste, za koju je Hume isticao da m u nije jasno
kako je moemo znati. Naime, kada K ant pretpostavlja da mi
znamo da su nai duhovi tako konstituirani, on pretpostavlja
da svaki od nas zna, ne samo da njegov vlastiti duh uvijek
djeluje na odreeni nain, ve da e on uvijek tako djelo
vati, i ne samo ovo, ve takoer da duhovi drugih ljudi uvijek
djeluju i uvijek e djelovati na taj nain.
No kako moe itko od nas to znati, pita Moore. Oito
je da ovo p itanje trai odgovor, a K ant ga nije nikada ni
pokuao dati. On nije nikada, izgleda, postavio pitanje kako
m i moemo znati da su ljudski duhovi tako form irani da
uvijek djeluju na odreeni nain. im je jednom ovo pitanje
postavljeno, nestaje sva uvjerljivost njegovog argum enta.25
Iz iskustva o djelatnosti naeg duha u prolosti apsolutno
ne slijedi da e on opet tako djelovati, niti slijedi da je duh
drugih ljudi ikada djelovao, ili e ikada djelovati kao na.
A ako usprkos injenici, da to ne slijedi mi ipak moemo
znati da duhovi svih ljudi uvijek djeluju na taj nain, onda
bismo mi isto tako mogli znati da svi trokuti, dapae ako
oni nisu samo pojave proizvedene djelatnou naeg duha,
m oraju uvijek im ati svoje kutove jednake dvama pravim.
Nije nim alo jasnije kako moemo znati ope sintetike
sudove o akciji ljudskoga duha, nego kako ih moemo znati
o drugim stvarim a.26
Negacija postojanja m aterijalnih objekata, ukoliko se za
sniva na tv rd n ji da prostorna figura ne moe postojati, osim
kada je direktno shvaamo, izgleda Mooreu potpuno nekon-
kluzivna.

Svi Mooreovi argum enti protiv idealizma im aju osnovni,

zajedniki cilj da se dokae egzistencija vanjskog svijeta. U
ovoj kritici Moore polazi od gledita zdravog razuma prema
kojem egzistencija vanjskog svijeta nije pretpostavka, ve
25 Some Main Problems of Philosophy, str. 154.
26 Ibidem.

68
 sigurno znanje. No za to on nema sigurnog, direktnog teorij
skog dokaza, te je opravdan prigovor da se ne radi o znanju,
ve o vjerovanju. Moore ustrajno ostaje pri rijei znanje, iako
mu je jasno da su sva njegova pobijanja protivnika, u ovom
pitanju, indirektna, tj. da ukazuju na one protivurjenosti
koje rezultiraju iz protivnikove pozicije, no samu poziciju ne
dovode direktno u pitanje. Njemu najvie upada u oi apsurd
nost Berkeleyevog argumenta da je bitak nezamijeene stvari
kontradikcija. Napadom na ovaj argumenat on je poeo svoju
filozofsku karijeru i zatim ga nije nikada sasvim isputao iz
vida da bi mu na koncu posvetio jedan od svojih posljednjih
i najuvenijih radova.
Danas se moe sa sigurnou rei da su Mooreovi argu
menti temeljito uzdrmali pozicije subjektivnog idealizma u
engleskoj filozofiji. No ipak se ne moe rei da je Moore
konkluzivno pobio spomenuti Berkleyev argument. Njegova
zasluga je prije u tome to je moda nehotice, indirektno po
kazao da pobijanje Berkleyea ne treba vriti iskljuivo u
planu isto teorijske argumentacije.
U svom Dokazu vanjskog svijeta, poto je citirao Kanta
koji kae da je skandal to filozofija postojanje vanjskog
svijeta mora primati na vjeru, Moore odjednom zauzima pozu
koja jako podsjea na onog mudraca za kojeg se pria, da je
Zenona koji je dokazivao da nema kretanja pobio na taj
nain, to je ustao i bez rijei se pred njim proetao. Podi
ui jednu ruku za drugom Moore izjavljuje: Evo jedna
ruka! Evo druga ruka! i izvodi: Postoje najmanje dvije
materijalne stvari.
Premda je Moore bio svjestan da mnogi filozofi nee biti
zadovoljni ovim dokazom, on ga je ipak drao valjanim.
Zakljuak slijedi iz premisa, a on z n a da su premise istinite.
On je smatrao da je time dokazao postojanje vanjskog svijeta,
ali ne i mogunost njegove spoznaje.

KRITIKA HUMEOVOG AGNOSTICIZMA

Mooreovo nastojanje da dokae i obrazloi mogunost spo
znaje vanjskog svijeta, u veini sluajeva ima formu pokuaja
da se kritiki prevlada Humeov agnosticizam. Meutim, po
69
Mooreovom m iljenju, Humeov argum ent da nema sigurnog
znanja o vanjskim injenicam a mnogo je tee pobiti od Ber-
keleyevog argum enta da je bitak neopaene stvari kontradik
cija. Ovaj Humeov argum ent Moore osvjetljava sa svih strana,
u nastojanju- da m u pronae slabu taku i da ga na neki
nain pobije. Moore podrobno analizira svaki Humeov stav
koji se tie ovog pitanja. On ukazuje na postepeni razvoj
Humeovog skepticizma, kao i na apsurdnost konsekvencija
koje on u svom ekstrem nom obliku donosi. On sm atra da
injenica, to je Hume svoje najskeptinije argum ente iznio u
form i sugestije, jasno pokazuje da se i sam Hume bojao tih
konsekvencija, jer on kao da i ne oekuje da se njegovo gle
dite ozbiljno prihvati. No teite Mooreove kritike nije
u isticanju apsurdnosti konsekvencija, i u njihovom suprot
stav ljan ju zdravom razum u, tako da njega ne pogaaju one
otre rijei koje je K ant uputio na adresu kotske kole,
branei Hum ea od njegovih napadaja. On izravno udara na
sam argum ent, nastojei da ga logiki pobije.
Na prv i pogled m u izgleda da argum ent sam u sebi nosi
svoju v lastitu negaciju. Naime, ako se tvrdi da ja ne mogu
znati nikakvu vanjsku injenicu, onda iz toga slijedi da ja
ne mogu znati da postoje drugi ljudi. A svaki filozof koji
pozitivno tv rd i da drugi ljudi isto kao ni on sam nisu u
stan ju spoznati nijednu vanjsku injenicu, u toj samoj tvrdnji
sam sebi protivurjei, jer ona im plicira da on zna mnoge
injenice o znanju drugih ljudi. Nitko, dakle, ne moe pozi
tivno tv rd iti da je ljudsko znanje n a ovaj nain ogranieno,
je r sam a tv rd n ja im plicira da njegovo vlastito znanje nije
ogranieno. No Hume je bio izvanredno oprezan filozof. On
sm atra da on s a m n i j e s p o s o b a n spoznati nijednu vanjsku
injenicu i da drugi ljudi m o g u biti slini njem u u tom
pogledu, tako da Mooreov argum ent ne pogaa njegovu
poziciju.
Slijedei Mooreov prigovor sastoji se u tome to je s Hu-
meove pozicije nemogue obrazloiti postojanje osjetnih da
tosti, je r je nemogue znati da su stvari koje opaamo uzro
kovane vanjskim objektim a koje ne opaamo. Hume tvrdi da
nitko ne moe znati da je postojanje jedne stvari A znak za

70
postojanje druge stvari B, ako nije on sam (ili pod odreenim
uvjetima netko drugi) osjetno doivio opu vezu izmeu
stvari slinih A i stvari slinih B.
Polazei od ovog pravila Hume dokazuje da nismo u mo
gunosti iz iskustva saznati za postojanje vanjskih objekata.
Moore misli da je Hume oito poinio greku pretpostavivi
da, budui da ne moemo, ex hipotesi, nikada opaziti neki
objekt koji je zbilja vanjski, stoga ne moemo nikada opa
ziti nijedan objekt koji je sli a n nekom vanjskom. No jasno
je, nastavlja Moore, da moemo opaati objekte koji
su slini njima u svakom pogledu, osim u tome to jedni
mogu biti opaani, a drugi ne.27
Premda Moore izjavljuje da nema razloga zato mi ne
bismo u ovom pogledu uskladili nae filozofske stavove s onim
to nuno vjerujemo u drugo vrijeme, njemu je jasno da on
Humea nije pobio, i da svaki valjani argumenat koji se u
ovom sluaju moe navesti mora biti po prirodi petitio prin
cipi: mora se uzeti kao dokazano neto to nije dokazano.
Kako e skeptik sebi dokazati da on poznaje vanjsku inje
nicu. On moe to uiniti samo tako da navede neki primjer
vanjske injenice koju on zna, a pretpostavljajui da je zna,
on uzima kao dokazano ono to treba dokazati. Dakle, sasvim
je nemogue za bilo koga logiki dokazati, u strogom smislu
termina, da on zna neku vanjsku injenicu. No Moore ne
kapitulira pred ovom argumentacijom, iako je prisiljen da
prizna njenu logiku besprijekomost. Oslanjajui se potpuno
na zdrav razum, on na koncu izjavljuje:
Jedini dokaz da znamo vanjske injenice nalazi se u
jednostavnoj injenici da mi njih znamo.28
Njegovo pobijanje Humea odjednom poprima ovakvu
formu:
Ako su Humeovi principi tani, ja ne mogu znati da ova
olovka postoji. No ja znam da ova olovka postoji. Dakle,
Humeovi principi nisu tani.29
27 Ibidem, str. 163.
28 Ibidem.
28 Ibidem.
71
 Pobijajui idealiste Moore istovrem eno izjavljuje da on
ne odbacuje a lim ine sve zakljuke m etafizike. On se ograuje
od pozitivista koji sm atraju da je m etafizika besmislena. On
samo pokazuje da su njeni ciljevi koji mogu izgledati jedno
stavno u stvari kom plicirani i neum jereni, jer se obino za
snivaju na jednom ili dvam a argum entim a koji su preslabi za
svoju nadgradnju. On cijeni inzistdranje na tome da mogu
postojati objekti spoznaje koje mi ne moemo shvatiti. Ovim
svojim inzistdranjem idealisti su, po m iljenju Mooreovu,
uinili uslugu ovjeanstvu, je r su ukazali na put kojim
ljudska spoznaja moe izii iz slijepe ulice u koju je vodi
potpuno do k raja razvijeni empirizam. U spisu Pobijanje
idealizma Moore pie:
Sm atram da je glavna zasluga filozofske kole kojoj pri
padaju m odem i idealisti to oni inzistiraju na razlici izmeu
osjeta i m iljenja i potcrtavaju m iljenje. Suprotno empiri-
stima, oni im aju pravilno m iljenje.30
Moore osobito cijeni B radleyevu kritiku asocijativne psi
hologije koja je napravila razgranienje izmeu logike i
psihologije. N jem u je jasno da se spoznaja ne moe svesti
na asocijativno kom biniranje odvojeno postojeih ideja. Stoga
kada Moore koji je u poetku stajao pod jakim utjecajem
B radleya zapoinje kritiku njegovog idealizma, on ne odba
cuje ovaj dio idealistike tradicije, ve ga naprotiv prihvaa
i nastoji uklopiti u svoju filozofiju za koju bi se moglo rei
da je svojevrsni ^empirizam, zasnovan na sudovima ili stavo
vima, um jesto na idejama.

30 The Refutation of Idealism, Philosophical Studies, str. 6.

72
 O N T O L O G IJA

MATERIJALNE STVARI
Cjelokupno Mooreovo pobijanje polazi od gledita da ide
alizam gnoseoloki svodi objektivnost na iskustvo subjekta.
Nasuprot ovome on eli dokazati da filozofija mora odvajati
uvjete egzistencije od uvjeta spoznaje. Moore smatra da se
osnovna pogreka moderne gnoseologije sastoji upravo u nje
nom pokuaju da egzistenciju svijeta kao cjeline dovede u
ovisnost o uvjetima i mogunostima ljudske spoznaje. Ono
to je Kant nazvao kopemikanskom revolucijom filozofije
Moore oznauje kao fatalnu greku. Objekti svijesti nisu
proizvodi same svijesti; oni postoje prije i nezavisno od svake
svijesti. To je osnovna teza Mooreove filozofije.
Branei ovu tezu Moore je nastojao analitiki potkopati
spekulativne konstrukcije idealistike filozofije. U tome se
on redovito oslanja na zdrav razum koji mu sugerira metodu
svoenja na konkretno, kao najbolji nain pobijanja. Negi
rajui aprioristiki karakter filozofije, on formalno izbjegava
one prigovore koje je Kant postavio protiv upotrebe ove
metode.1
U djelu Obrana zdravog razuma Moore izriito kae da
je on jedan od onih filozofa koji dre da je gledite zdravog
razuma u nekim glavnim karakteristikama sasvim tano.12
On dodaje da zdrav razum ne prua cjelovit pogled na cijeli
svemir. To je samo gledite da neke vrste stvari sigurno
postoje u svemiru i da se nalaze u odreenom meusobnom
odnosu. Meutim, kako Moore smatra da je osnovni zadatak
1 Dvije rasprave, Zagreb 1953, str. 131132.
2 Contemporary British Philosophy, London 1952, str. 207.
73
filozofije davanje opeg opisa svem ira kao cjeline, oito je
da on potpuno ne svodi filozofiju na gledite zdravog ra
zuma. Ovo gledite je sigurno i vrsto uporite koje filozof
ne sm ije napustiti, ali na koje se isto tako ne sm ije ograniiti.
T reba teiti k shvaanju i opisu svem ira kao cjeline. Ipak,
Moore sam praktiki ne slijedi ovaj svoj savjet. On se ve
inom zadrava na detaljnoj analizi pojedinih pojmova ili
stavova i p ri tom isputa iz vida opis svem ira kao cjeline,
te su m u neki kritiari prigovorili da on filozofiju svodi na
analizu. Njegovo pridravanje obine upotrebe jezika koju
on esto suprotstavlja filozofskoj upotrebi, neki filozofi su
shvatili kao svoenje osnovnih filozofskih suprotnosti na puke
verbalne rekom endacije, te su odavde izveli zakljuak da je
filozofija svojevrsna intelektualna igra koja se svia odra
slima (M. Lazerowitz). Moore je odluno odbio i prvu i drugu
in terp retaciju i ostao pri gleditu da filozofija mora teiti
opisu svem ira kao cjeline. No on je i sam bio svjestan da
njegova praksa nije u skladu s teorijskim zahtjevom, o emu
svjedoi njegova izjava u Odgovoru mojim kritiarima. On
tam o pie: Ako se pod filozofijom podrazum ijeva kom
pletna filozofija, onda nem a takve stvari kao to je moja
filozofija.3
Moore obino izlae svoje gledite na taj nain da ga
suprotstavlja gleditu drugih filozofa s kojim a se ne slae.
Tako u djelu Obrana zdravog razuma on navodi neke naj
vanije take, u kojim a se njegova filozofska pozicija razlikuje
od pozicija koju zauzim aju neki drugi filozofi. On najprije
navodi slijedee stavove za koje sigurno zna da su tani:
1. U ovom m om entu postoji ivo ljudsko tijelo koje je
m oje tijelo. Ovo tijelo je bilo roeno u odreeno vrijem e u
prolosti i postojalo je stalno od tada, iako ne bez promjena.
Od kada je roeno ono je ili u kontaktu, ili nedaleko od
povrine zemlje.
2. U svakom m om entu kada je ono roeno postojale su
takoer i mnoge druge stvari s oblikom i veliinom u tri
dimenzije, s kojim a se ono nalazilo u raznim razmacima.
3 A reply to my Critics The Philosophy of G. E. Moore,
str. 676.

74
 3. Meu stvarima koje su mu u tom smislu tvorile dio
okoline postojalo je mnogo drugih ivih tjelesa, a mnoga od
njih ve su prestala postojati.
4. No zemlja je postojala takoer mnogo godina prije, nego
je moje tijelo bilo roeno.
5. Konano, ja sam ljudsko bie i imao sam razliita isku
stva: esto sam opaao i svoje vlastito tijelo i druge stvari iz
moje okoline ukljuujui i druga tijela.
6. Ne samo da sam opaao druge stvari, nego sam opaao
i injenice o njima, kao na primjer da je u sadanjem mo
mentu pe blia tijelu od stelae. Imao sam i mnoga vjero
vanja istinita i lana; mislio sam o imaginarnim stvarima i
osobama, sanjao sam. Slina iskustva su imala i druga ljudska
bia.4
Moore tako upotrebljava termine materijalna stvar i
prostor, da stav Moje je tijelo postojalo mnogo godina u
prolosti i u svakom momentu je bilo u kontaktu ili nedaleko
od zemlje, implicira realno postojanje materijalnih stvari
u prostoru. Obranu zdravog tazuma koji vjeruje u materi
jalne stvari on povezuje s znanjem o postojanju svog vlastitog
tijela. Ovo znanje je direktno i sigurno. Materijalni objekti
u prostoru i akti svijesti ljudi i ivotinja na Zemlji, jedino
su bitne vrste stvari koje su nam poznate.
Branei ovo gledite od raznih teorija koje mu se suprot
stavljaju, Moore postupno odreuje svoju filozofsku poziciju.
On se najprije ograuje od svih onih filozofa koji smatraju
da postoji dobar razlog za pretpostavku o egzistenciji boga
i besmrtne due. Zatim on prelazi na razmatranje skeptikog
gledita.
Mnogi filozofi tvrde da mi ne znamo sigurno da li su
navedeni stavovi istiniti. Nekoji od njih ak doputaju da
moda ima materijalnih stvari, no dodaju da nitko to ne moe
znati. Jedino to neki ovjek moe znati u svemiru jesu
njegovi vlastiti akti svijesti.
Moore smatra da je ova pozicija nelogina. Skeptikov stav
se odnosi na ljudsko znanje uope, te je on samo kontra-
4 Contemporary British Philosophy II, str. 194.
75
iktoran. Da bi istaknuo njegovu un u tarn ju neloginost, Mo-
ore m u daje slijedeu form u: Bilo je mnogo ljudskih bia
osim m ene i nijedan od njih (ukljuivi i mene) nije nikada
znao za postojanje drugih bia. Ako eli izbjei sam o-kontra-
dikciju, skeptik ne smije upotrebiti zam jenicu mi. On mora
iz svojeg iskaza odstraniti svaki odnos na druga bia i ogra
niiti se samo za sebe.
Svodei skeptikovu poziciju na apsurdnost Moore time ne
dokazuje da on stvarno zna navedene stavove. On kae da za
ovo ne moe pruiti dokaz i dodaje da smo svi mi u udnom
poloaju da znamo mnoge stvari o kojim a dalje znamo, da
moramo im ati dokaz za njih, a ipak ne znamo kako ih
znamo.5
Ako je naa tv rd n ja takvog k arak tera da mi znamo da je
za n ju potreban dokaz koji m eutim nismo u stanju pruiti,
onda je logino da je u najboljem sluaju sm atram o vrlo
vjerojatnom hipotezom. Ovo Moore oito ne uzima u obzir
kada izjavljuje: Ja mogu znati stvari koje ne mogu doka
zati. Gledite zdravog razum a ne treba dokaza. Njegova isti
nitost je samo-oevidna.
Mnogo vie nego skeptici udaljuju se od zdravog razuma
oni filozofi koji pozitivno negiraju postojanje m aterijalnih
stvari. Oni tvrde da sigurno nem a takvih stvari u svemiru.
Njihova razm atranja obino polaze od injenice to jedan te
isti m aterijalni objekt moe pruati razliite izglede (pojave),
ako se prom atra iz raznih udaljenosti i s raznih stajalita.
Moore kae da o tome postoje dva gledita koja su u skladu
sa zdravim razumom. Moe se sm atrati da su bar neke od
ovih pojava stvarno dijelovi objekata ije su oni pojave, te
da su stvarno sm jeteni u prostoru i postoje dapae i onda
kada toga nitko nije svjestan. No moe se isto tako drati
sasvim u skladu sa zdravim razumom da nijedna od ovih
pojava nije u prostoru i da one postoje samo dotle, kako se
nekome javljaju. Z drav razum ne protivurjei nijednom od
ovih gledita, je r on samo inzistira na tome da su to pojave
m aterijalnih objekata koji postoje u prostoru i onda kada mi
5 Ibidem, str. 206.

76
 njih nismo svjesni. Filozofi koji dolaze u sukob sa zdravim
razumom tvrde da nema materijalnih objekata, te prema tome
ono to opaamo ne mogu biti njihove pojave.
Sve filozofe koji na ovaj nain dolaze u sukob sa zdravim
razumom Moore svrstava u dvije glavne grupe. U prvu grupu
spadaju svi filozofi koji nastoje izbjei distinkciju objekta i
pojave na taj nain to kau da su pojave samo po sebi mate
rijalni objekti. To su subjektivni idealisti, a njihov glavni
predstavnik je Berkeley. Oni izjavljuju da ne ele negirati
postojanje materijalnih stvari, ve samo objasniti to su one.
No Moore smatra da oni de facto negiraju postojanje mate
rijalnih stvari, jer ne doputaju njihovo postojanje nezavisno
od svijesti.
Drugu grupu filozofa sainjavaju objektivni idealisti koji
smatraju da ni materijalni objekti, ni akti nae svijesti nisu
realni u onom smislu u kojem to smatra zdrav razum. Oni su
pojave neeg drugog to je nepoznato i postoji izvan prostora
i vremena.
Moore je smatrao da e najbolje razgraniiti svoje gledite
od gledita ovih dviju grupa filozofa, ako pokua izloiti svoje
shvaanje pojma materijalnih stvari. Njegovo odreenje pojma
materijalne stvari sadri tri osnovna svojstva- od kojih je
jedno pozitivno, a dva su negativna.
1. Poloaj u prostoru. Nita ne moe biti materijalni
objekt, osim onoga to zauzima poloaj u prostoru. t
2. Nijedna osjetna datost nije materijalni objekt ili nje
gov dio.
3. Niti duh, niti akt svijesti ne moe biti materijalni objekt.
Moore ne misli rei da su ovo jedina svojstva koja mogu
imati materijalni objekti. On samo smatra da su ovo osnovna
svojstva iz kojih se mogu izvesti i mnoga druga. Tako on
spominje jo dva svojstva koja sadre njegovo odreenje, a
to su: 1. da materijalne stvari ne mogu biti direktno shvaene
i 2. da postoje, dapae i onda, kada ih nitko direktno ne
shvaa.
Moore prihvaa razliku izmeu pojava (osjetnih datosti) i
materijalnih stvari, ime se jasno odvaja od naivnog realizma.
No ovim se u njegovoj filozofiji postavlja pitanje njihovog
meusobnog odnosa. On kae da postoji smisao po kojem mi

77
nikada ne moemo rei da znamo to je stvar sama po sebi.
No postoji i drugi smisao po kojem u mi vrlo dobro znamo
to su m aterijalni objekti; mi naim e moemo upoznati njihova
svojstva i njihove m eusobne odnose. Iako on usvaja drugi
smisao, ipak njegova spoznajna teorija nije u stanju pruiti
zadovoljavajue rjeenje ove suprotnosti.
U nastojanju da istakne suprotnost koja postoji izmeu
njegovog i idealistikog shvaanja, Moore neumorno ponavlja
i dokazuje da m aterijalne stvari postoje nezavisno od svijesti.
Svijest je uvijek vezana i prostorno i vrem enski uz neko
m aterijalno tijelo, no postoji ogromno mnotvo m aterijalnih
objekata uz koje nije vezana svijest. Mi znamo da je Zemlja
nekada bila u takvom stanju koje iskljuuje svaku mogunost
svijesti. On navodi i mnoge druge prim jere koji ine oitim
gledite da m aterijalne stvari postoje i onda kada nisu pred
m et niije svijesti. To njegovo nastojanje je vjerojatno jedan
od razloga da kod navoenja osnovnih svojstava m aterijalnih
stvari nije spomenuo njihovo svojstvo da djeluju na naa
osjetila i tim e izazivaju osjete.6
Mooreu je naroito stalo da pokae kako oni filozofi koji
negiraju postojanje m aterijalnih stvari tim e u stvari izraa
vaju jedan stav, koji je nespojiv s mnogim drugim stavovima
u iju istinitost oni sami nimalo ne sum njaju. On sm atra da
oni ne sum njaju u stav da postoji ljudsko tijelo, ili da postoji
zemlja. M eutim njihovo negiranje m aterijalnih stvari impli
cira da nije istinit nijedan stav kojim se tvrdi da postoje
i ovakve stvari.

ISTINA
Osim m aterijalnih stvari i akata svijesti koji su bitni
(substantial) sastavni dijelovi svem ira Moore sm atra da po
stoje i neke druge vrste stvari. On nastoji tano odrediti koje
su to stvari, no to m u teko uspijeva. To za njega nije bilo
lako zbog toga, to se u rjeavanju ovog pitanja sukobljavaju
dvije suprotne tendencije njegove kritike.
6 Kako neprecizna formulacija ovog svojstva moe unijeti
ne jasnost u definiciju vidi: G. Petrovi: Filozofski pogledi Pleha-
nova, str. 139.

78
 S jedne strane borei se protiv apsolutnog idealizma, on
pobija tezu da sve ono o emu moemo misliti ima bitak, a
s druge strane ustajui protiv fenomenalizma on dokazuje
objektivnu egzistenciju predmeta spoznaje. Ova suprotnost
dolazi do izraaja u Mooreovom nastojanju da povue jasnu
granicu izmeu realnog i imaginarnog.
U njegovim ranijim djelima dominantna je druga tenden
cija. Dokazujui da svako miljenje nuno pretpostavlja neza
visnu egzistenciju objekta, on je u to vrijeme branio uenje
o misaonim entitetima ikoje je imalo izrazito platonistiki
karakter. Do ovog on dolazi primjenom Brentanovog principa
intencionalnosti. Kao to u gramatici prelazni glagol trai
akuzativ, tako na podruju misli i osjeaja akti svijesti su
upravljeni na svoje vlastite metaforike akuzative.
Meinong i Husserl primjenjuju princip intencionalnosti ili
tranzitivnosti na intelektualne akte svijesti koji su odvojeni
od osjetilnih, voljnih ili emotivnih akata. Oni prave jasnu
razliku izmeu privatnih, momentalnih akata shvaanja,
sjeanja, suenja, pretpostavljanja, izvoenja i njihovih jav
nih, ne-momentalnih akuzativa, naime pojmova, stavova, i
implikacija koji tvore njihove objektivne korelate. Da bi
mentalni procesi brojenja i raunanja bili ono to jesu, oni
moraju imati akuzative, ili objekte numerino i kvalitativno
razliite od samih tih procesa. Na taj nain se konstituira
novo odvojeno tree podruje misaonih entiteta, koje po
staje iskljuiva domena logike i filozofije.
Budui da ovi entiteti, tj. akuzativi naih misaonih akata
su znaenja naih rijei i reenica, esto se navodi termin
znaenje (Bedeutung) kao naziv za ovo podruje.
Na slian nain engleski filozof F. Bradley odvaja logiku
od psihologije. On kae da ne sudimo o idejama, ve o
onome na to ideje ukazuju, tj. o njihovom znaenju. No
kod Bradleya znaenje je apstrakcija, koja ne postoji neza
visno od duha. Ranije smo rekli da je upravo ovo jedna od
taaka u kojoj se Moore najvie suprotstavio Bradleyu,
dokazujui da je znaenje objektivni entitet.
U svojim prvim radovima Moore razvija teoriju znae
nja koja izjednauje znaenje izraza s pojmom, stavom, a
katkada dapae i s objektom. Pri tom se on ograivao od
79
gledita da je pojam neto psiholoko. 1899. u lanku Priroda
duha on je pisao: Pojmovi su mogui objekti misli, no to
nije njihova definicija. To samo znai da oni mogu doi u
odnos s misliocem, a da bi oni mogli neto initi oni moraju
neto biti. Indiferentno je za njihovu prirodu da li netko
o njim a misli ili ne. On razlikuje i izraz od onog to on
izraava, tj. od njegovog znaenja, a znaenje je identino
s pojmom ili stavom.7 Stav je naziv za ono to imamo
u duhu, ne samo kada ujemo, ili itamo, ve kada razum i
jemo reenicu. Mooreova introspektivna analiza znaenja
tretira la je pojmove i stavove kao nezavisne logike entitete,
ime je jako nalikovala na Husserlovu intuiciju* sutina.
Ova teorija je im plicirala konsekvencije koje nije bilo
lako uskladiti s injenicama. Kao ilustracija moe posluiti
jedna Mooreova sugestija, prem a kojoj predodba kentaura
nije identina ni s kakvom slikom koju imamo u duhu kada
ga predoavamo. Kao to kod gledanja slika nuno ukazuje
na odnos prem a objektu koji predstavlja, tako isto i svaka
predodba nuno ukazuje na odnos prem a objektu koji je
izvan svijesti.8 Dakle, ken tau r objektivno postoji.
Ta Mooreova sugestija bila je u najuoj vezi s njegovom
prvobitnom teorijom istine. Ta teorija je usvajala pretpostavku
da u sluaju svakog vjerovanja, bilo lanog ili istinitog osim
1. samog akta vjerovanja i 2. injenice u koju se vjeruje,
postoji jo i 3. objekt ili stav koji je ono to se vjeruje, ili
to sigurno jest, pa bilo vjerovanje istinito ili lano. Prem a
ovoj teoriji kod svakog istinitog vjerovanja postoje dvije
razne injenice koje im aju isti naziv. Tako npr. kod vjero
vanja da lavovi postoje teorija razlikuje a) stav, da lavovi
postoje, koji jest i onda, ako je vjerovanje lano, b) inje
nicu, da lavovi postoje, koja jest samo onda, ako je vjero-

7 Veina engleskih filozofa usvaja Wittgensteinovu kritiku

ovakve teorije znaenja. Wittgenstein pie: Teorija objekta uzima
kao da je odnos izraza i znaenja analogan odnosu novca i onog
to se njime kupuje, npr. krava, umjesto analogije novca i nje
gove upotrebe, npr. kupovanje krave. Philosophical Investiga-
tions 120.
8 Some Main Problems of Philosophy, str. 85.

80
 vanje istinito. Budui da je de facto stav o istinitom vjero
vanju identian s injenicom, istina je neko neobjanjivo
svojstvo koje takav stav posjeduje.
No Moore je ve 1910. napustio spomenutu teoriju istine
i skupa s njom i svaku sugestiju, koja bi mogla na bilo koji
nain implicirati postojanje fiktivnih stvari.
Izgleda da je on do tada smatrao da potpuno imaginarne
stvari, dapae iako su apsolutno samo kontradiktorne kao
okrugli kvadrat , moraju imati neku vrstu bitka.9 Njemu
nije bilo jasno kako se moe misliti i govoriti o stvarima koje
nemaju bitka. A o okruglom kvadratu ne samo da moemo
misliti, ve moemo o njemu izricati i istinite stavove. Pa
i sada, pie Moore, kada kaemo da nema takve
stvari kao to je okrugli kvadrat, izgleda da je u tome sadr
ano, da jest takva stvar. Izgleda kao da mora biti takva
stvar, samo da bi mogla imati svojstvo ne-bitka.101Moore je
nalazio izlaz na taj nain to je tvrdio, da imaginarne
stvari imaju bitak, jesu, ali nisu realne. Na pitanje da li su
kentauri realni u istom smislu u kojem su slonovi realni,
on je odgovarao da je razlika u tome to kentauri jesu ili
egzistiraju samo u duhu, ili ovisno o njemu, dok slonovi jesu
ili egzistiraju ne samo u duhu, ve i neovisno o njemu. No
i nae misli i osjeaji postoje samo u duhu, pa ipak ne
kaemo da su imaginarni. Od ovog prigovora on se nastojao
ograditi izjavom: Ako je objekt naeg miljenja takvog
karaktera da ne m o e p o s to ja ti, on je imaginaran.
Analiza lanih vjerovanja konano je uvjerila Moorea da
je ova teorija sasvim pogrena. Njemu je postalo jasno da
moemo misliti o stvarima koje nemaju bitak. On je spoznao
da injenica, to samo rijei i fraze koje stalno upotreblja
vamo, izgledaju kao nazivi za neto, kada zapravo one nisu
nazivi ni za ta, jest ono to stvara potekoe.11 Kada ka
emo: Nema takvih stvari kao to je himera, izgleda da
moramo protivurjeiti samima sebi, jer nam se ini da je
himera naziv za neto, dok u isto vrijeme ono to tvrdimo
9 Ibidem, str. 290.
10 Ibidem, str. 290.
11 Ibidem, str. 224.
fj F ilo z o fija G. E. M o o re a 81
o tom neto, jest, da nema takve stv ari.12 Zakljuak je da
neke stv ari o kojim a moemo m isliti usprkos prividnoj kon
tradikciji, stvarno nem aju bdtka. Bitak ima ono u to vje
rujem o, kad god je to vjerovanje istinito, a nema ga ono u to
vjerujem o kad god je to vjerovanje lano.13 On dodaje da
moemo isto .tako rei da sve to ima bitak jest sastavni dio
svem ira. Iz tog slijedi da ako elimo utvrditi koji su jo
sastavni dijelovi svem ira, osim m aterijalnih stvari i akata
svijesti, mi moramo prije toga objasniti pojam istine.
Moore je vrlo paljivo i detaljno izloio svoje shvaanje
ontolokog statusa istine. Oito je da je ovo shvaanje sma
trao vanim za svoju filozofsku poziciju.
On ne pristupa direktno analizi fraze To je istina, ve
do nje dolazi indirektno preko analize izraza to je injenica
(That is a fact). P ri tom on najprije eli utvrditi razliku
izmeu pojma bitak (being) i pojma injenica (fact). On
kae da ovu razliku nije lako odrediti, ali ju je lako vidjeti.
Svatko, naime, moe lako vidjeti da injenica da lav postoji
jest sasvim razliita vrsta entiteta od samog lava. Mi bismo
rekli da je postojanje lavova injenica, a sami lavovi nisu
injenice. Polazei od ove razlike, moemo sve to jest, sve
sastavne djelove svem ira, podijeliti u dvije grupe, postavivi
u jednu grupu sve one koje moemo izraziti reenicom koja
poinje s da, ili s odgovarajuom glagolskom imenicom,
a u drugu sve ostalo. U prvoj grupi imamo takve stvari kao
to su injenica da lavovi postoje, ili postojanje lavova, ili
injenica da ja sada govorim. I ako smo shvatili rije
injenica u ovom smislu, onda je ona potpuno istoznana s
rjeju istina. Istina je, da je tako i tako moe apsolutno
uvijek biti upotrebljeno kao ekvivalent za odgovarajuu frazu,
injenica je, da je tako i tako.

12 Ibidem, str. 291.

13 Sluaj jasno ilustrira Russellov primjer. On pie: Kad Otelo
lano vjeruje da Desdemona voli Kasija, njegovo vjerovanje je
lano upravo zbog toga to ne postoji takav objekt kao to je
Desdemona voli Kasija. Ako bi jedan takav objekt postojao, a
gornja teorija ga pretpostavlja, onda bi Otelovo vjerovanje bilo
istinito, a ne lano. Problems of Philosophy, str. 194.

82
 Rei o istini a je ona istina, znai rei da je ona inje
nica, u smislu koji smo objasnili, dok rei o aktu vjerovanja
da je istinit, znai samo rei, da se on podudara (corres-
ponds) s injenicom. U primjedbi od 1953. Moore dodaje:
Pogreka koju esto susreemo jest u tome to se predstav
lja da je svaki istiniti stav istina. Nije stav istina, ve u slu
aju svakog stava koji je istinit, injenica, da je on takav
jest istina.14
Openito se pretpostavlja da je istina ovisna o duhu, da
ne bi bilo istine u svemiru, kada ne bi bilo duha u njemu.
To je zbog toga to se pretpostavlja da rije istina ozna
uje svojstvo koje moe pripadati samo aktu vjerovanja i da
nita ne moe biti istina, ako nema to svojstvo. Oito je, na
ravno, da ne bi bilo istinitih vjerovanja u svemiru, ako ne bi
bilo duhova u njemu, jer je akt vjerovanja akt svijesti. No
im smo shvatili da istina ne znai istiniti akt vjerovanja,
ve samo injenicu, neto to se podudara s istinitim vjero
vanjem, kad takvo vjerovanje postoji, no to moe isto tako
biti, kada nitko u to ne vjeruje, nestaje razlog za pretpostavku
da ne bi moglo biti u svemiru istine, ako ne bi bilo duhova
u njemu.15
U spisu Obrana zdravog razuma Moore ovako formu
lira svoje shvaanje: Slijedea vana taka u mojoj filozof
skoj poziciji koja me razlikuje od drugih jest u tome to
drim da nema dobrog razloga za pretpostavku, ili A. da je
svaka fizika injenica logiki ovisna o nekoj mentalnoj
injenici, ili B. da je svaka injenica uzrono ovisna o nekoj
mentalnoj injenici.16 Kao primjer fizike injenice on na
vodi to to je npr. pe momentano blia mom tijelu, nego
stelaa, ili da je zemlja postojala mnogo godina u prolo
sti, a kao primjer duhovne injenice to da sam sada svje
stan, ili da sada neto vidim.

14 Some Main Problems of Philosophy, str. 297.

15 Ibidem.
16 A Defence of Common Sense Contemporary British Phi-
losophy II, str. 207.
83
 Logika ovisnost postoji npr. izmeu izraza Ja sada gle
dam i Ja sam sada svjestan. P rvi povlai (entails) drugi.
K ad kaemo da F1 nije logiki ovisan od F2, to znai da bi
F1 mogao biti injenica, ako i ne hi bilo takve injenice
kao to je F2. A upravo ovo se moe rei za navedene fizike
injenice. Moore kae da nem a dobrog razloga za pretpo
stavku da im a neka m entalna injenica bez ijeg postojanja
ova pe u ovom m om entu ne bi mogla biti blie mojem
tijelu od stelae.
Moore sm atra da se on u tome bez sum nje razlikuje od
filozofa koji dre da su i pe i moje tijelo samo ideje
koje ne mogu postojati neopaeno. Oni dre da fizika inje
nica ne bi mogla biti injenica, k a d n e b i b ilo in je n i c e , d a im a
n e k a i n j e n i c a t e v r s t e . Mooreu je jasno da ima dosta filo
zofa koji se no bi sloili s Berkeleyevim gleditem, da su tijela
ideje koje ne mogu postojati, ako nisu opaene, a ipak bi
se sloili s njegovim m iljenjem da je spomenuta fizika inje
nica logiki ovisna o nekoj mentalnoj injenici. Oni bi,
naime, mogli rei da to ne bi moglo biti injenica da u jedno
ili drugo vrijem e, ili van vrem ena nije bilo nekog iskustva.
O dreujui svoj stav prem a ovim filozofima Moore ukazuje
na razliku izmeu logike i uzrone ovisnosti. On kae da to
to je pe m omentano blie mome tijelu, nego stelaa, nije
logiki ovisno ni o kakvoj m entalnoj injenici; to bi moglo
biti injenica dapae kad ne bd bilo nikakve m entalne inje
nice. No to je sigurno uzrono ovisno o mnogim m entalnim
injenicam a: njegovo tijelo ne bi moglo biti tamo gdje je, da
on nije bio svjestan na razne nadne u prolosti, a pe i ste
laa sigurno ne bi postojale da toga drugi ljudi nisu bili
svjesni. No on ipak sm atra da nema dovoljno razloga za
pretpostavku da je s v a k a fizika injenica uzrono ovisna
o nekoj m entalnoj injenici. Tim se Moore jasno ograuje od
svih onih koji dre da su sve m aterijalne stvari bile stvorene
od boga.
N aglaavajui gledite da istina ne ukljuuje nuan odnos
prem a m iljenju, Moore eli, u prvom redu, ukazati na suprot
nost koja postoji izmeu njegove i Kantove filozofske pozi
cije. On esto ponavlja da nikakva injenica o konstituciji

84
 naih duhova ne moe uiniti da su dva i dva etiri. Dva fJe
zika objekta, i dva druga fizika objekta ine etiri fizika
objekta neovisna o svakom miljenju. Na Kantovo gledite
da se ovdje radi o sintetikom znanju, Moore primjeuje da
nije jasno zato moemo znati ope sintetike sudove o akciji
ljudskog duha, a ne moemo ih znati o drugim stvarima.
Nema sumnje da je opa linija Mooreove kritike Kanta u
ovom pitanju pravilna i da su neki njegovi argumenti vrlo
uvjerljivi. Meutim glavna slabost Mooreove pozicije sastoji
se u njegovom nedijalektikom prelaenju u suprotni eks
trem. Umjesto da problem istine postavi na takav nain koji
bi doveo do gledita da nae miljenje moe imati takav
sadraj koji ne ovisi ni o ovjeku ni o ovjeanstvu, on je
zauzeo stanovite da sama istina ne ovisi ni o ovjeku ni o
ovjeanstvu. Tim se on izloio opravdanim prigovorima
mnogih kritiara koji mu zamjeravaju to ne pravi razliku
izmeu pojmova realnost i istina. Njima je oito da samo
stvari mogu biti realne, a samo sudovi ili stavovi mogu biti
istiniti, stoga oni Mooreovo gledite svode na apsurdnu
pretpostavku o vanvremenskoj egzistenciji stavova.
U zrelijim radovima Moore je napustio mnoga svoja mla
denaka platonistika gledita. Tako je on u Principima
etike smatrao da ne postoji nuan odnos izmeu miljenja i
dobra. Meutim u Odgovoru mojim kritiarima on pie:
Ja sada mislim da nikakvo stanje ne moe biti dobro, ako
njegova egzistencija ne povlai stav da netko ima neko
iskustvo.17 No u tretiranju problema istine on dosljedno
brani gledite koje je zauzeo u poetku. Istina je kod njega
u svojoj biti ontoloka kategorija, a njen odnos prema kate
goriji stvarnost identian je s odnosom koji postoji izmeu
biti (esse) i postojati (existere). Istine su takvi sastavni
dijelovi svemira za koje se moe plauzibilno dokazivati da
jesu, ali da ne egzistiraju. No Moore je sklon miljenju da je
distinkcija izmeu biti i postojati samo verbalna, te da
prema tome ne moe biti vana.

17 The Philosophy of G. E. Moore, str. 618.

85
 UNIVERZALIJE

D rugu grupu stvari koju Moore takoer ubraja u sastavne

dijelove svem ira i za koju se isto tako moe rei da jest, ali
da ne egzistira, sainjavaju opi pojmovi ili univerza-
lije. U tom p itan ju Moore odluno ustaje protiv tradicije
engleskog empirizma. On sm atra da u razm atranju tog pitanja
n ajjasn ije dolazi do izraaja em piristiko zanem arivanje
apstraktnog m iljenja. Idealisti su u pravu kada naglaava
jui aktivnu ulogu m iljenja u procesu spoznaje kritiku ju
teo riju pasivnog asociranja i odslikavanja osjetnih im pre
sija. R ezultat ove teorije jest nom inalistika negacija apstrakt
nih ideja, a Mooreovo uenje o uni verzali jam a polazi upravo
od k ritik e ove negacije.
K ritik u opih apstraktnih ideja (of general apstract ideas),
u njenoj klasinoj formi, razvio je Berkeley u uvodu Prin
cipa ljudske spoznaje. Ova kritik a je kod Berkoleya nuan
preduvjet za pobijanje teze o egzistenciji neopaenih stvari.
On kae da je apstrakcija dovedena na najveu visinu onda
kada se p ravi razlika izm eu postojanja osjetnih objekata i
njihovog opaanja. Mi ne moemo misaono shvatiti neku
osjetnu stvar ili objekt, odvojeno od osjeta ili opaaja te
stvari. O bjekt i osjet su ista stv ar i one se ne mogu ni u mi
slima odvojiti. Nemogue je form irati apstraktnu ideju k reta
nja, nezavisno od tijela koje se kree. Apsurdno je pretpo
staviti realno postojei trokut koji nema tanu proporciju
stranica i kutova. Berkeley zakljuuje da ope ideje nisu nita
drugo nego pojedinane, vezane uz pojedinani term in koji
im daje mnogo ire znaenje. Slika u duhu je o pojedinanom
objektu, iako je njena aplikacija u naem rezoniranju takva,
kao da bi ona bila opa.18
H um e u potpunosti prihvaa ovu Berkeleyevu kritiku i
nastoji da je podupre nekim svojim argum entim a. Po njego
vom m iljenju ideje su kopije impresija, te ono to je istina
18 Ovu Berkeleyevu nominalistiku teoriju jasno anticipiraju
neke Lockeove formulacije. Tako on pie: Neke ideje su poje
dinane po svojoj prirodi, a ope po svojoj reprezentaciji (Some
ideas are particular in their nature, but general in their repre-
sentatlon).

86
 0 jednima mora biti istina i o drugima. One se meusobno
razlikuju samo po snazi i ivosti. Kada otkrivamo slinost
meu mnogim objektima dajemo im zajedniki naziv, bez
obzira na njihove razlike. I poto smo stekli naviku te vrste,
im ujemo taj naziv, u nama oivi ideja jednog od tih obje
kata sa svim njegovim pojedinostima. I dok razmiljamo o
ovoj individualnoj ideji, steena navika oivljena opim ter
minom odmah sugerira bilo koju drugu individualnu ideju
koja je drukija od ove. Na taj nain pojedinane ideje po
staju ope, poto ih veemo uz opi termin, tj. uz termin
koji iz uobiajene veze ima odnos prema mnogim drugim
pojedinanim idejama i odmah ih izaziva u naoj svijesti.19
Hume vidi potekou u objanjenju ove navike (custom),
no pritom dodaje da je uope nemogue objasniti osnovni
uzrok neke duhovne akcije, te da se moramo zadovoljiti
onim to nam prua iskustvo i analogija. Kada npr. spome
nemo hiljadu, duh openito nema adekvatnu ideju o njoj, ve
samo snagu (power) da proizvede jednu takvu ideju pomou
njoj adekvatne ideje decimala. Ova nesavrenost u naim
idejama nikada se ne osjea u naem rezoniranju koje izgleda
da je paralelno s opim idejama.20
Kod Humea mnogo vie nego kod Berkeleya dolazi do izra
aja suprotnost koja postoji izmeu osjetnog i pojmovnog.
Ako su sve impresije pojedinane u svojoj egzistenciji, onda
1 ideje kao njihove kopije mogu biti samo pojedinane. No
usprkos tome oito je da ideje kao i rijei koje ih izraavaju
mogu biti ope. Hume ovo doputa, no odmah dodaje da ideje
koie su same po sebi pojedinane postaju ope u odnosu
prema drugim idejama koje one reprezentiraju. Ovaj odnos
ne pripada egzistenciji ideje, ili ideji samoj po sebi, ve
ga ovjekov duh dodaje njoj. Budui da je taj odnos fikti
van dodatak realnosti, ope i generalno su samo izmiljotine
j tvorevine razuma.
Liniju Berkeleva i Humea u kritici opih pojmova nastav
lja J. S. Mili. U knjizi An Examination of Sir William
Hamiltons Philosophy on je u osnovu nominalistikog gle-
19 Hume: A Treatise of Human Nature, London 1882, str. 328.
Ibidem.
87
ita stavio detaljno razraenu teoriju asocijacije. Mili izlae
ovo gledite u polemikoj formi, suprotstavljajui ga pogle
dima posljednjeg predstavnika kotske kole, W. Hamiltona.
Po H am iltonu pojmovi koji nastaju uporeivanjem izra
avaju samo odnos. Oni se ne mogu predoiti, no o njim a se
moe m isliti. On sm atra da postoji kvalitativna razlika izmeu
predodbe i pojma. Samo form iranje pojma je misaoni akt
koji predhodi fiksaciji od strane jezika.
Mili pobija gledite o kvantitativnoj razlici izmeu pre
dodbe i pojma. On prim jeuje da se ne moe m isliti o
odnosu, a da se ne misli o objektim a izmeu kojih ovaj odnos
postoji. On kae da nema opih pojmova, ve da postoje kom
pleksne ideje objekata in concreto. Upotrebom znakova-imena
moemo se ograniiti na odreene dijelove konkretne ideje.
Znak na osnovu kojeg se vri odvajanje ne mora biti rije;
on moe biti slika ili osjeaj. Ovaj proces u ogranienom
opsegu susreemo i kod pojedinih ivotinja. Tako na prim jer
stvari koje mogu utaiti glad tvore sasvim izdvojenu grupu u
duhu svake inteligentnije ivotinje upravo tako kao kad bi
one mogle da upotrebljavaju i shvaaju rije hrana. Ovdje
vidimo, dodaje Mili, u jasnom svjetlu vanu istinu
da gotovo nita ope ne moe biti utvreno u psihologiji,
osim zakona asocijacije. Svi opi stavovi s'obzirom na duh su
konsekvencije ovih zakona.21
Odlunu k ritik u Millovog gledita nalazimo kod Greena,
B radleya i drugih engleskih neoidealista. Njihova kritika se
oslanja na njem aku klasinu filozofiju.22 Ve smo naveli da
Moore i Russell usvajaju osnovne elemente ove kritike. Poput
Greena i Ham iltona Moore ulazi u kritiku nominalizma preko
kategorije odnosa. Prostor izmeu A i B nije identian s pro
storom A C i A D . Ako bi i bili jednaki po duini, oni ne bi
bili identini. U ovom, po m iljenju Moorca, lei razlog zato
su B erkeley i Hume negirali postojanje opih ideja. Oni su
21 An Examination of Sir W. Hamiltons Philosophy, London
1865, str. 329.
22 Ranije smo naveli da je usprkos forsiranju Hegela od strane
ortodoksnih krugova Kantov utjecaj bio znaajniji i trajniji.
Ovdje treba dodati da Hegelovo tretiranje problema opeg, poseb
nog i pojedinanog nije izvrilo gotovo nikakav utjecaj.

88
 smatrali da ne moemo nikada misliti o takvoj stvari kao to
je prostor uope, ve da uvijek mislimo o nekom pojedi
nanom prostoru s odreenom duinom, irinom i oblikom,
te da su opi nazivi u stvari nazivi za pojedinane ideje.
Kao prvi i najoitiji prigovor ovom gleditu Moore navo-
vodi to to moemo misliti da su sva tri navedena prostora
prostori. Mi sigurno moemo misliti da oni svi nalie jedan
na drugi u nekom pogledu, a to u emu su slini oito nije
identino ni s jednim od njih, ve je neto to imaju sva
tri. Ovaj aspekt u kojem razni prostori nalie jedan na drugi
jest opa ideja ili univerzalija. Nju ne dovodi u pitanje inje
nica, to kad god mislimo o njoj, moramo takoer imati u
duhu i jednu pojedinanu ideju.
Polazei od gledita da objekti postoje nezavisno od svi
jesti, Moore smatra nunim da isto treba rei i o odnosima.
im tvrdimo da su odnosi djelo duha (work of mind) nuno
dovodimo u pitanje egzistenciju predmeta. Potpuno je ne
vjerojatno, pie Moore, da ne bi mogle postojati
dvije stvari u svemiru da neki duh nije stvorio broj dva, i da
dvije stvari ne bi mogle nalikovati jedna na drugu da ih
neki duh nije uporedio i stvorio odnos slinosti.23 Moore
dodaje da on ne moe pronai ni sjenu razloga da je to
tako. Do gledita da su sve univerzalije djelo duha dolazi
se zbog nesposobnosti razlikovanja izmeu dva smisla rijei
ideje. U prvom smislu sam akt miljenja jest ideja, a u dru
gom ono o emu mislimo, npr. broj dva, jest takoer ideja.
Mi primjenjujemo isti naziv ideia i sline nazive kao to su
pojam, misao i na akt miljenja i na objrikt miljenja.
Akt miljenja je neto duhovno, neto ovisno o duhu. No im
smo shvatili da je sam broj dva neto sasvim razliito od
ovog akta miljenja, nestaje, mislim, svaki razlog za pret
postavku, da su broj dva i odnos slinosti djelo duha. Po
staje sasvim mogue da su postojale dvije stvari u svemiru, i
dvije stvari koje su meusobno nalikovale prije nego je
postojao ikakav duh u njemu.24

23 Some Main Problems of Philosophy, str. 370.

u Ibidem, str. 371.

89
 Kao drugi razlog zbog kojeg su ljudi pretpostavili da su
uni verzali je djelo duha Moore navodi nesporazum oko
rijei apstrakcija. Postoji psiholoki proces koji zovemo
apstrakcija. Mnogi ljudi misle da su univerzalije produkt
ovog procesa. Moore sm atra da je ovo m iljenje pogreno. On
kae da je apstrakcija proces pomou kojeg postajemo svjesni
univerzalija. Dakle, naa svijest o univerzalijam a jest pro
du k t ovog procesa, a ne one same. A pstrakciju treba defini
rati s obzirom na univerzalije, a ne obrnuto. Univerzalija je
apstraktna stvar, odnosno sve apstraktne stvari su uni
verzalije.
M eutim postoji gledite da nazvati stvar apstrakcijom
znai proglasiti je istom fikcijom koja je u rangu kentaura
i him era i koja prem a tome ne moe biti sastavni dio sve
m ira. Moore skupa s Russellom odbija ovo gledite. No nji
hovo shvaanje univerzalija znatno se razlikuje. Russell kae
da smo navikli govoriti o stvarim a koje egzistiraju samo onda
kada su one u vrem enu. Tako misli, osjeaji, duhovni i fi
ziki objekti egzistiraju. No Univerzalije ne egzistiraju u
ovom smislu. Mi kaemo da one subzistiraju, tj. da im aju
van vrem enski bitak. Svijet bitka je neprom jenljiv, suh i
taan, svijet egzistencije je odreen, bez otrih granica, pro
m jenljiv. No oba svijeta su realna.25
Mooreu izgleda da ima neki razlog za tvrdnju da samo
pojedinane stvari egzistiraju, dok istine i univerzalije ne
egzistiraju, ve samo im aju bitak ili jesu. On kae da je
mnogo prirodnije rei za pojedinanu stvar da egzistira,
nego to rei za istinu da su dva i dva etiri, ili za sam broj
dva, iako upotreba nije sigurno fiksirana. Moda postoji neko
svojstvo koje mislimo pod egzistencijom, te pripada svim
pojedinanim stvarim a, a ne pripada istinam a i univerzali
jam a. No Moore sum nja da je tako. On sum nja da bi poje
dinane stvari imale neku vrstu realnosti koju istine i uni
verzalne ne bi imale.26 No bez obzira da li je ovo tano ili
ne. distinkcija izmeu esse i existere za Moorea nije tako
vana kao distinkcija izmeu stvari koje im aju bitak i onih
25 The Problems of Philosophy, str. 156.
26 Some Main Problems of Philosophy, str. 372.

90
koje ga nemaju. Posljednja distinkcija lei u osnovi razgra
nienja izmeu istine i lai. Naime, ne moe biti vanije
razlike izmeu istine i lai od ove distinkcije izmeu onog
to jest, to je bilo, ili e biti i onog, to niti jest, niti je bilo,
niti e biti. I osnovno je pitanje za filozofiju da se otkrije
da li neke stvari pripadaju ili ne pripadaju svemiru u tom
smislul27 I tek poto smo jasno fiksirali u naem duhu smi
sao po kojem sigurno nema takvih stvari kao to su kentauri
i himere, mi moemo pristupiti pitanju da li postoje takve
stvari kao to su univerzalije. U kasnijim djelima Moore ni
izdaleka nije tako siguran u pozitivan odgovor na ovo pita
nje, kao to je bio u ranijim djelima. U predavanjima od
1910. on razlikuje tri razliite vrste sastavnih dijelova sve
mira, naime 1. pojedinane stvari, 2. istine ili injenice, 3. uni
verzalije. Ovim predavanjima, koja su prvi put tampana
1953, Moore je dodao mnoge primjedbe, no nijedna od nje
govih primjedbi ne opravdava pretpostavku da je napustio
izloeno shvaanje o univerzalijama.
Postoji jo jedna karakteristina razlika izmeu Russella
i Moorea u prilaenju problemu univerzalija. U namjeri da
pokae to shvaa pod univerzalijama Russell analizira pojam
slinosti. Na koncu nakon zakljuka da slinost mora biti
univerzalija, on izjavljuje: Ako smo prihvatili postojanje
jedne univerzalije, onda nema razloga za neprihvatanje
drugih.28 I stvarno Russell uz male modifikacije prihvaa
Platonovu teoriju, a da pri tom uope ne tretira samu su
tinu problema, tj. odnos univerzalija i pojedinanih stvari.
Moore postupa upravo suprotno. Problemu univerzalija
on posveuje devedeset posljednjih stranica svoje knjige
Neki glavni problemi filozofije. On vrlo paljivo i detaljno
analizira odnose i svojstva predmeta i dolazi do zakljuka
da postoje samo dvije vrste univerzalija.
Moore pravi strogu razliku izmeu odnosa i istine ili inje
nice, a isto tako izmeu odnosa i svojstva. U vezi s tim
distinkcijama Moore obraa panju na nepreciznost jezika
koja moe biti razlog nesporazuma. injenica da je A .lan
27 Ibidem, str. 373.-
28 The Problems of Philosophy, str. 150.
91
 grupe B, oito nije identina s injenicom da je B to isto. A
je lan grupe i B je isto, no to su oito dvije razliite inje
nice, a ne jedna te ista. Ako dakle prihvatim o gledite da se
odnos izmeu A i grupe AB sastoji u in je n i c i da je A lan
grupe, onda taj odnos nije identian s odnosom koji ima B
prem a toj grupi. Odavde slijedi da dvije stvari ne mogu
im ati potpuno isti odnos prem a treoj. Da bi se izbjegao
ovaj zakljuak treba p raviti otru razliku izmeu injenice
da je A lan grupe i odnosa koji A ima prem a grupi. Odnos
izmeu A i grupe AB jest neto apstrahirano; on je samo
sastavni dio itave istine ili injenice da je A lan grupe.
Poto smo uinili ovu distinkciju postaje nam jasno da je
precizno i identino isti onaj odnos sastavni dio razliite
istine ili injenice, da je B lan te grupe. Dakle A ima prem a
grupi precizno i identino isti odnos koji ima B. Ovaj
apstraktni o d n o s jest prva Mooreova univerzalija.
Svojstvo je takoer sastavni dio istine ili injenice, ali
nije s njom identino. Ono se isto tako jasno razlikuje i od
odnosa. Odnos ne pripada niem u smislu u kojem svojstvo
pripada; on samo suodnosi dvije stvari jednu s drugom. Ono
to suodnosi A s grupom AB nije isto to i svojstvo biti lan
grupe AB. injenica da je A lan grupe AB razlikuje se od
injenice da je B lan grupe AB, no A i B im aju potpuno isto
svojstvo da je svaki od njih jedan od dva. S v o j s t v o biti jedan
od grupe stvari koje nisu univerzalije , jest druga Moore
ova univerzalija.
Prelaz na analizu tree univerzalije ima formu pokuaja
da se odgovori na pitanje: Koje je to svojstvo koje je ope i
posebno svim bijelim m rljama? Nesumniivo je da je svaka
od njih lan grupe koja se sastoji od svih takvih m rlja. No
moe se posum njati da ovo nije jedno svojstvo koje je ope i
posebno svim bijelim m rljam a. Ova sum nja nas odmah na
vodi na sugestiju da bi se dotino svojstvo moda moglo
odrediti pomou odnosa slinosti. Naime, ako uzmemo bilo
koju bijelu m rlju tada sve druge na nju nalie i to je ono to
ih razlikuje od svih ostalih stvari u svemiru. No ova pretpo
stavka ima takav prigovor koji Moore ne moe odbaciti.
Njemu je naime oito da je slinost takav odnos koji stvar

92
 ne moe imati prema samoj sebi. Ako izdvojimo kao uzor
neku apsolutno isto bijelu mrlju, onda je tano da nita
u svemiru ne nalikuje na nju tako unutarnje i blisko kao
ostale bijele mrlje. No ova izdvojena isto bijela mrlja ne
nalikuje sama na sebe, ona je samo sa sobom identina. Stoga
je izgleda uzaludan svaki pokuaj da se definira ope i po
sebno svojstvo svih lanova jedne grupe pomou slinosti
s jednim od njih.
Ipak, i Mooreu je jasno da ima filozofa koji negiraju
vanost razlike izmeu identiteta i slinosti. Oni kau da
identitet ukljuuje razliku, te da stvar prema sebi uvijek ima
neki odnos koji prema njoj imaju i druge stvari koje na. nju
slie. Prema ovom gleditu one stvari koje nalikuju na odre
enu stvar na najblii unutarnji nain imale bi prema toj
stvari onaj isti odnos, koji stvar ima prema samoj sebi. Moore
se ograuje od ovog gledita. On na nalazi razlog za pret
postavku da postoji takav odnos, no isto tako ne moe doka
zati da ga nema, te smatra da se teorija moe prihvatiti kao
jedno mogue rjeenje problema.29
Ovakve privremene koncesije gleditu koje je suprotno biti
Mooreove metode jasno pokazuje slabost njegove pozicije.
Priroda samog predmeta razmatranja nije u ovom sluaju
dozvolila potpunu primjenu metode izolacije kojom se inae
Moore najradije slui. Antidijalektinost njegova razmatranja
jasno se ispoljava u samoj injenici to je izbjegao formu
suda u kojoj se najjasnije izraava odnos opeg i pojedinanog.
Pa ipak, on se mora gotovo na svakoj stranici ograivati od
zakljuaka koji se neizbjeno nameu, dovodei u pitanje ne-
protivurjenost kao osnovni kriterij istine.
U skladu sa svojim ostalim pogledima Moore je sklon da
na ope gleda kao na neto to je neovisno o naem miljenju,
to postoji objektivno. U tom se on, za razliku od Russella,
ograuje od Platonove koncepcije nadosjetnog svijeta. On
sumnja da bi pojedinane stvari imale neku vrstu realnosti
koju istine i univerzalije ne bi imale. U nastojanju da shvati
ope povezano i ovisno o egzistenciji pojedinanih stvari,
Moore zapada u bezizlazni poloaj. U tom on podsjea na
29 Some Main Problems of Philosophy, str. 335.

93
Aristotela koji je sigurno na njega znatno utjecao. Kao to
Aristotel u Metafizici vodi upornu borbu s Keraklitovom
dijalektikom, tako i Moore na svakom koraku ustaje protiv
metode koju on oznauje kao Hegelovsko shvaanje. Ipak
treba dodati da ova uporedba nije naroito uspjena. Naime,
istina je da Aristotel odluno ustaje protiv Heraklitove ideje
identiteta bitka i nebitka, no i u Metafizici i u drugim nje
govim djelima mogu se nai ive klice i pitanja dijalektike
(Lenjin). Moore je principijelan antidijalektiar, koji prepo
ruuje i praktikuje metodu izoliranog prouavanja pojava, te
njemu naravno nije jasno da ono to p o sto ji (da ist) istupa iz
svog u n u ta rn jeg b itk a u opi elemenat veze i odnosa, u nega
tivne odnose i igru stvarnosti koja je produenje pojedinanog
u drugima i stoga openitost.30 Moorea smeta i idealistika
osnova Hegelove dijalektike. On polazi od pojedinanog, kon
kretnog, materijalnog, onako kako to radi Aristotel u Kate
gorijama. Kod njega postoji jasna tendencija da i ope shvati
konkretno. On trai odgovor na pitanje koje obino ima
ovakvu formu: Kakvo je to svojstvo koje pripada ovim dvje
ma mrljama, isto kao i svim mrljama potpuno iste nijanse u
svemiru, a ne pripada niem drugom?
Ono to imamo pred sobom u takvom sluaju odgo
vara Moore, jesu s jedne strane, dva razliita dijela pro
stora, jedan okrugao, a drugi etverouglast, i s druge strane,
neto to zauzima ta dva dijela prostora.31 On kae da mo
ramo praviti otru razliku izmeu ta dva dijela prostora s
jedne strane, i onoga to njih zauzima s druge. I ako ovo ui
nimo tada moemo rei da jedna te ista stvar zauzima oba,
jer ono to stvarno vidimo na ova dva razliita mjesta, jest
jedna te ista stvar. Dakle, jedna te ista stvar je u isto vrije
me i okrugla i etverouglasta,32 zakljuuje Moore. Dobivamo
odgovor koji ne ukazuje na svojstvo koje je ope i posebno za
sve mrlje odreene nijanse bijelog, ve koji negira da postoje .
takve mrlje uope. Ako pak odbacimo odgovor tvrdnjom da
ono to zauzima okrugli prostor jest jedna stvar, a ono to

30 Hegel: W issenschaft der Logik II, str. 270.

31 Som e Main Problem s of Philosophy, str. 356.
32 Ibidem, str. 357.

94
zauzima etverouglasti jest druga, preostaje nam pitanje:
Kakvo je to svojstvo zahvaljujui kojem sve te mrlje zo
vemo mrljama odreene nijanse? U dodatku od 1953. Moore
odluno odbacuje kao besmislenu svoju l'aniju sugestiju da
uope ne postoje dvije mrlje, ve samo jedna te ista mrlja
na raznim mjestima, tako da jedna te ista moe biti i velika i
etverouglasta na jednom, a mala i okrugla na drugom
mjestu.33 Preostaje izlaz da su mrlje potpuno sline jedna
na drugu samo s obzirom na b o ju , dok nita drugo u svemiru
nije slino njima u tom pogledu. No i ovdje postoji prigovor.
Moe se naime smatrati da kada kaemo da dvije stvari
slie jedna na drugu, ono to time mislimo uvijek je, da one
imaju neko zajedniko svojstvo. No iako se slinost sastoji u
posjedovanju zajednikog svojstva, sasvim je jasno da se
dotino zajedniko svojstvo ne moe sastojati u slinosti. Mi
stoga moramo pretpostaviti da postoji jedna jedina stvar
koju emo nazvati Z koja pripada svima njima u odreenom
smislu, a ne pripada niem drugom u svemiru.34 Dakle, sve
pojedinane mrlje odreene nijanse bijelog nalie jedna na
drugu u tom pogledu, to Z pripada svima njima, ili to
sve one participiraju na njemu. To pretpostavljeno svojstvo
Z je dakle isto nadosjetna Platonovska esencija ili ideja.
Platon, naime, sugerira da univerzalije mogu stajati prema
svojim pojedinanim stvarima u odnosu modela ili uzorka
prema svojim kopijama. Ta Platonova sugestija, po Moore-
ovom miljenju, zasniva se na pretpostavci da uzorak moe
nalikovati na svoje kopije u potpuno istom smislu u kojem
one nalikuju jedna na drugu. Univerzalija isto bijelo nalii
na pojedinane mrlje isto bijelog u potpuno istom pogledu
u kojem one meusobno nalie. Iako je ova pretpostavka pri
rodna, ona je potpuno pogrena, jer brie otru granicu
izmeu identiteta i slinosti, a ovo je za Moorea dovoljan ra
zlog da teoriju odbaci kao neprihvatljivu.
Mooreovo dugotrajno i minuciozno razmatranje osvjetljava
problem sa svih strana, ali nas slabo pokree s mjesta u
pravcu njegovog rjeenja. On ne moe prihvatiti niti nomina-
33 Ibidem, str. 358.
34 Ibidem, str. 358.

95
listiko gledite da je ope fikcija, niti platonistiko da je ono
vanvremenska esencija. On eli dokazati da je ope u poje
dinanom, no pri tom stalno pada u iskuenje da napusti
metodu apstraktnog identiteta. Na koncu on konstruira jednu
provizornu teoriju koja ne dovodi u pitanje zakon protivu-
rjenosti, ali koja je takve prirode da malo koga moe zado
voljiti. Ovo oito osjea i sam Moore, pa ipak izjavljuje da je
sklon miljenju da ova teorija moe biti istinito rjeenje.
Po ovoj teoriji ope i posebno svim bijelim mrljama bilo
bi tzv. disjunktivno svojstvo. Naime, ako pretpostavimo
neku pojedinanu mrlju apsolutno isto bijelog koju emo
nazvati A, tada svojstvo koje je ope i posebno apsolutno svim
mrljama, ukljuujui A, dato je u injenici da svaka od njih
ili slii na A na unutarnji nain blie od ieg drugog u sve
miru, ili je A. Moore smatra da je tim izbjegao alternativu
koja je inae neizbjena, a sastoji se u tome da A u isto
vrijeme i jest i nije identino sa samim sobom. Ovo disjunk
tivno svojstvo stvarno je svojstvo koje je ope i posebno svim
bijelim mrljama u svemiru: svaka od njih ili je jedna od njih
koje blisko slie na A, ili je A. To je stvarno svojstvo ,
kae Moore, koje pripada i samome A i svima ostalima,
iako nema nita opeg izmeu biti A i sliiti na A. Izmeu
slinosti i identiteta.35
Ovdje se smjesta namee prigovor da to nije jedno svoj
stvo, ve dva svojstva, ili jedno skrpano svojstvo. Nemogue
je, bez ozbiljnog naruavanja loginog i jezinog smisla, dva
uvjeta disjunkcije proglasiti jednim svojstvom. Ovo je, iz
gleda, donekle bilo jasno i Mooreu, jer on prigovarajui svojoj
vlastitoj teoriji kae da bi se moglo isto tako sugerirati da
mukarci i ene nemaju apsolutno nita zajedniko, osim da je
svaki od njih ili mukarac ili ena.
Engleski i ameriki kritiari Mooreove filozofije gotovo
ne obraaju panju na Mooreove mnogobrojne bezuspjene
pokuaje da shvati ope u vezi s pojedinanim. Prema inter
pretaciji Alana Whitea, Moore obavezno pod pojmom ili sta
vom shvaa neki nezavisno postojei entitet. Ova interpre
tacija ne uzima u obzir razliku -koja u ovom pogledu postoji
35 Ibidem, str 335.

96
izmeu Mooreovih mladenakih i zrelijih radova. Polazei od
Mooreovog mladenakog spisa Necessity, White kritikuje
gledite koje je oznaio kao imensku teoriju znaenja
(naming theory of meaning). On pie: Dok bismo mi danas
rekli da je problem u pronalaenju kako se opi pojmovi kao
to je pas, ivotinja, crveno, okruglo upotreblja
vaju, Moore je smatrao da je problem da se kae to ti
izrazi imenuju. Govoriti o znaenju boje znai govoriti o tome
to rije boja imenuje i to je ope svojstvo koje sve te stvari
koje su boje imaju.36
Tano je da se po Mooreu znaenje rijei boja sastoji u
opem svojstvu koje sve stvari koje su boje imaju, no nije
tano da je on uvijek kao u mladim danima bio sklon da
opem pridaje status vanvremenskog entiteta. Ovo shva
anje sigurno spada meu one oite greke (down write
mistakes) od kojih se on ogradio u predgovoru Filozofskih
studija. Od ovog shvaanja Moorea nije odvratila samo
obrana zdravog razuma, ve i empirijski karakter njegove
analize, za koju White kae da se sastoji u paljivom zagle-
davanju (peering intently at) u neto to se nalazi iza golih
rijei. On to zna u smislu da on to moe vidjeti, no on ne
zna u smislu da bi mogao rei to vidi. Rijei mu fale.37
Moore na primjer kae da mi jasno razlikujemo ivo od
mrtvog, no nismo u stanju odrediti ono to je ope svim
ivim ljudima i svim drugim ivim stvarima, ivoj biljci,
ivoj eliji, ivom bacilu i to u isto vrijeme ne pripada
mrtvom ovjeku i niem to nije ivo.38 Moore osjea, vidi,
zna da stvari imaju opa svojstva, no on ne moe da pojmovno
odredi ono to je ope i posebno odreenoj grupi slinih stvari.
Mooreovo razmatranje problema opeg i pojedinanog jest
tipian primjer zdravorazumskog rezoniranja empiriste koji
eli da pronae neto ope u samim stvarima, a nije u stanju
da se osloni na spekulativno miljenje, ve stalno zakljuuje u
uskoj vezi s opaenim. Polazna pozicija koju on zauzima u
zrelijim radovima pravilna je: ope nije nikakva subjektivna
36 G. E. Moore: A critical exposition, Oxford 1958, str. 50.
37 Ibidem, str. 61.
38 Some Main Problems of Philosophy, str. 206.
7 F ilozofija G. E. M oorea 97
apstrakcija, ve neto objektivno to postoji u samim stva
rima. Njegova kritika nominalizma ide u poetku linijom
traenja jedinstva u razlinom. On kae, da odnos, koji
podrazumijeva izraz 'biti pokraj nije identian s prostorom
koji postoji izmeu jedne i druge ruke, ili papira i stola, ili
da sama injenica to moemo misliti da su tri razliita pro
stora prostori, jasno ukazuje na ope. Nema sumnje da ovi
i neki drugi Mooreovi stavovi sadre tendenciju prouavanja
stvari u njihovoj meusobnoj povezanosti. No ova tendencija
ubrzo ustupa pred potrebom da se analitiki sijee i izdvaja,
te da se ovako umrtvljeni elementi uporeuju metodom
apstraktnog identiteta. Nedosljednost ovog postupka je u ne
kim sluajevima gotovo oita. Ako ope postoji samo u poje
dinanom to Moore smatra, onda je jasno da ni pojedinano
ne postoji drukije, nego u vezi koja vodi opem. No Moore
ne dolazi do ovog zakljuka. On kao da osjea da bi ga ovo
rezoniranje nuno dovelo do gledita da su suprotnosti iden
tine. Shvaanje o opem kao o zakonu kretanja pojedi
nanog njemu je, izgleda, sasvim nepoznato. U cjelokupnom
razmatranju problema nema nijedne sugestije, niti kritike
primjedbe u ovom smislu. Ako se ima u vidu samo ono to je
o ovom pitanju napisao Hegel i to su nakon njega napisali
marksisti, onda postaje jasno kakvu fatalnu zapreku u razvoju
Mooreovih pogleda je predstavljala njegova empiristiko-
analitika antidijalektinost.
 G N O S E O L O G IJ A

DIREKTNA I INDIREKTNA SPOZNAJA

Znanje da postoje materijalne stvari jest osnova Moore-

ove gnoseologije, a uporno nastojanje da se to znanje teorij
ski obrazloi i dokae jest njen glavni zadatak.
U spisu Obrana zdravog razuma, kao vanu karakteri
stiku svoje filozofske pozicije, Moore navodi injenicu to
on ne sumnja u istinitost nekih stavova zdravog razuma, ali
je skeptian s obzirom na njihovu tanu analizu, dok mnogi
drugi filozofi postupaju upravo obrnuto: objekt njihove sum
nje nije analiza spomenutih stavova, v e njihova istinitost.
U razmatranju ove analize, Moore polazi od konkretnog.
Pitanja kao to su: Ima li materijalnih stvari?, ili Da li
mi stvarno vidimo materijalne objekte?, on reducira na kon
kretne primjere. On istie da mi svi openito kaemo: Vidim
knjigu, ujem zvonce, ili ukazujui na neto to sada
vidimo, ujemo ili osjeamo, kaemo: Ovo je knjiga, Ono
je zvonce. Moore smatra da nije potrebno uzimati ozbiljno
pitanje o istinitosti ovih tzv. opaajnih iskaza. To su pitanja
na koja se sasvim lako i sigurno moe odgovoriti afirma-
tivno.1 Istinitost ovakvih iskaza povlai za sobom egzistenciju
materijalnih stvari. Ako sam u pravu sudei da je ovo tin-
tarnica, slijedi da ima bar jedna tintarnica u svemiru; a ako
ima tintarnica u svemiru slijedi da u njemu ima bar jedna
materijalna stvar ili fiziki objekt.12
1 Some Judgments of Perception, Philosophical Studies, str. 228.
2 Ibidem, str. 221.

99
 Polazei od postojanja materijalnih stvari kao od nesum
njive injenice koju najbolje demonstrira jednostavno podi
zanje ruke, Moore koncentrira svoje istraivanje na spoznaj
nom procesu. Dok je glavni zadatak kritikog dijela njegove
filozofije dokazivanje da su uvjeti egzistencije materijalnih
stvari nezavisni od uvjeta spoznaje, dotle se konstruktivni
dio njegove filozofije sastoji uglavnom od pokuaja da objasni
odnos izmeu ovih dviju strana spoznajnog procesa.
Razlog to je prvi zadatak uspjenije obavljen od drugog
treba traiti, u prvom redu, u antidijalektikom karakteru
Mooreove metode. Osim toga ne smijemo ispustiti iz vida
injenicu da bi uspjeno rjeenje drugog zadatka znailo pre
vladavanje spoznajno-teoretskog skepticizma koji je u tolikoj
mjeri svojstven suvremenoj filozofiji u Engleskoj da nuno
ulazi u pojam engleski nain filozofiranja. Humeovo gle
dite, prema kojem je nemogue objasniti pomou ljudskog
razuma krajni uzrok naih osjeta, i danas je na snazi. Malo
je pitanja, o kojima se danas u engleskoj filozofiji tako mnogo
pie i raspravlja kao o pitanju mogunosti spoznaje vanj
skog objekta. No isto tako ima malo pitanja pred kojima
engleski filozof stoji u tako beznadnom poloaju kao pred
ovim. Mnogi suvremeni engleski filozofi smatraju da je gotovo
besmisleno govoriti o egzistenciji objekta koji ne moe, bar u
principu, biti opaen.
Nasuprot ovom gleditu Moore stalno naglaava da je
glavna slabost empirizma u zanemarivanju apstraktnog, poj
movnog miljenja. Njemu izgleda da se pitanje spoznaje vanj
skog svijeta moe svesti na pitanje odnosa neposredne i po
sredne spoznaje. Mnoge njegove refleksije usmjerene su ba u
ovom pravcu. On nastoji ostvariti kontakt izmeu osjetnog i
pojmovnog. Pa ipak svi ti njegovi pokuaji ostaju bez rezul
tata. Shvaanje odnosa opeg i pojedinanog za njega pred
stavlja nepremostivu potekou. On shvaa to smo pokazali
analizirajui njegovu koncepciju univerzalija da materijalne
stvari osim pojedinanih svojstava koje otkrivaju osjetila
imaju i opa zajednika svojstva, no njemu nije jasno na koji
nain ope ostvaruje vezu s pojedinanim. Da skok od osjeta

100
 pojmu odraava prelaz od pojave sutini i da je sutina unu
tarnja zakonitost pojave, to je dijalektiko gledanje pot
puno tue duhu Mooreove filozofije.
Dok Moore deklarativno kritikuje slabosti empirizma, on
ih praktiki ni sam ne moe izbjei. Njemu je jasna neodri
vost Humeove teze, da pojmovi kao kopije impresija mogu
biti samo pojedinani , no on ne moe pruiti drugo rje
enje. Stoga je njegova gnoseologija, u skladu s britanskom
tradicijom, uglavnom ograniena na analizu opaaja.
Osnovne stavove svoje gnoseologije Moore je izloio u
spisu Pobijanje idealizma. Istina je da je on neka svoja
shvaanja i argumente koje nalazimo u ovom spisu kasnije
odluno odbacio, no od osnovne linije po kojoj je ovaj spis
postao uven Moore nije nikada odstupio. Ova linija je naj
jasnije sadrana u tezi da materijalne stvari postoje dapae
i onda kada nisu opaane.
U ovom spisu Moore odluno odbacuje tradicionalnu teo
riju reprezentacije. Prema ovoj teoriji objekt za koji se pret
postavlja da ga duh direktno opaa, jest tertium quid, koji ili
nije stanje duha (species sensibiles-Lucretius-atomisti) ili jest,
ali u oba sluaja on je neto razliito i od akta opaaja i od
vanjskog objekta. Odbacivanje ovog posrednog elementa
dato je kod Moorea u formi kritike tzv. teorije sadraja.
Moore dokazuje da nema razloga za pretpostavku postojanja
duhovnih slika. Ako bi one postojale, onda bi ono to spo
znajemo, recimo plavo bilo dio sadraja svijesti i prema
tome ne bi moglo postojati nezavisno od nje. On neumorno
inzistira na tvrdnji da svijest ima odreen i jedinstven odnos
prema plavom, koji se razlikuje od odnosa koji stvar ima
prema sadraju. Samo postojanje ovog odnosa opravdava kada
pravimo razliku izmeu spoznaje stvari i spoznate stvari,
tj. izmeu duha i materije.3 Osjet se interpretira kao znanje
ili svijest o neemu, sa svrhom da se pokae kako smo
uvijek kad god imamo samo osjet ili ideju svjesni neeg to
nije neodvojni aspekt naeg iskustva.4 Moore kae da se ne

3 The Refutation of Idealism, Philosophical Studies, str. 26.

4 Ibidem, str. 27.

101
moe poblie odrediti ovaj odnos; on je jedinstven i nerala-
njiv. No ono to on ima u vidu oito podsjea na Brentanovo
shvaanje intencionalnosti.
Koncepciju neposredne spoznaje objekta, bez posredstva
predodbenih, kopiraj uih slika, zastupali su predstavnici
kotske kole. Prema Williamu Hamiltonu5 i ego i non-ego
i duh i materija dati su istovremeno u jednom nedjeljivom
aktu svijesti kao neophodne suprotnosti.6 Spoznaja objekta
nastaje skupa s osjetom; oni su koordinirani. Ne moemo biti
svjesni akta, a da nismo svjesni i objekta na koji se akt odnosi.
Dakle, ni za Hamiltona ne postoji problem kako da se izie
izvan kruga predodbi i osjeta kao realnosti stvari. Za njega
kao i za Moorea imati osjet znai tim samim biti izvan tog
kruga. No osim slinosti postoje i razlike. Reid, Hamilton
i ostali predstavnici kotske kole nastojali su izgraditi takvu
teoriju spoznaje koja bi podupirala realistiko vjerovanje
obinog ovjeka. Sama kola je i nastala kao pokret protesta
protiv Lockeove gnoseologije koja je dovela do idealizma i
skepticizma. Skupa s teorijom reprezentacije oni odbacuju i
Lockeovu ideju sensa kao prolaznih konstitutivnih elemenata
opaaj ne situacije. Oni ue da stvari spoznajemo direktno, tj.
onakve kakve su same po sebi, a ne samo forme njihovog
javljanja.
Moore naprotiv, od samog poetka, usvaja razliku izmeu
stvari po sebi i njihovih pojava. Odbacujui teoriju slika on
ne odbacuje i samu ideju sensa, ve samo stvara radikalnu
reformu njihovog shvaanja. Osjetna datost (sense datum)7
nije vie subjektivna, duhovna slika neeg to njoj objektivno
odgovara. Primjena metode intencionalnosti razvija kod Mo
orea sklonost da i osjetnu datost razmatra kao neto objektivno.
Ova sklonost je osobito dola do izraaja u njegovim prvim
5 W. Hamilton je posljednji istaknuti predstavnik kotske
kole. Njegovi pogledi u nekim takama razlikuju se od pogleda
utemeljitelja kole T. Reida u pozitivnom smislu, jer on ispravlja
neke Reidove greke, no openito uenje im je isto.
6 Citirano prema Millovom djelu Examination of Sir W. Ha-
miltons Philosophy, str. 154.
7 Sam termin potjee od Moorea: on ga je prvi puta upotrije
bio u predavanjima 1910/11.

102
 radovima u kojima on paljivo odreuje razliku izmeu
osjeta i osjetne datosti. Onaj tko ne pravi razliku izmeu ovih
dvaju termina, rekao bi, kae Moore, da je ova mrlja
boje osjet. Ovakva upotreba termina nuno vodi do nespo
razuma. Kad vidimo tu boju, sigurno emo rei da imamo
osjet. No kad kaemo da imamo osjet, mislimo da to znai da
smo imali iskustvo koje se sastojalo u naem gledanju boje.
Osjet je moje gledanje boje, a ne boja koju sam vidio,8
i dalje osjet nija sama osjetna datost, ve je to iskustvo koje
se sastoji u shvaanju nekih osjetnih datosti.9 Ova razlika je
vana zbog toga, to je prihvatljivo da mrlja boje postoji i
onda kada je ne gledamo, dok im je prestanemo gledati,
nae gledanje nje takoer prestaje postojati. Gledam omot
nicu i odjednom zatvorim oi; moje gledanje omotnice pre
stalo je postojati, no ja nipoto nisam siguran da i osjetna
datost, ona ista mrlja bjelkaste boje koju sam vidio nije jo
ovdje, da jo ne postoji.101Ova Mooreova sugestija vodila je
pretpostavci da osjetna datost, npr. mrlja bjelkaste boje, jest
na mjestu na kojem se nalazi materijalni objekt, omotnica
tj. na povrini materijalne omotnice. Dakle, uvjet egzi
stencije osjetnih datosti nije u tome to su one iskuene, jer
nije logiki nemogue da sensa postoje i onda, kada zatvorimo
oi, ili kada napustimo sobu, uz pretpostavku da su fizike
okolnosti ostale nepromijenjene. Moore ne kae da one sigurno
postoje; vjerojatno je da ne postoje, no on je jako sklon
vjerovanju da postoje.11
Ovoj Mooreovoj naklonosti suprotstavila se, prije svega,
pravilna upotreba termina osjetna datost. Naime sama eti
mologija termina pretpostavlja- da nita nee biti nazvano
osjetnom datou, nego ono to je dato, tako da bi bilo termi
noloki kontradiktorno govoriti o ne-datoj osjetnoj datosti.
Moore je nastojao da na neki nain umanji vanost ovog
prigovora, no nikada ga nije mogao potpuno odbaciti, tako da
i ovo spada meu one uzroke koji su uinili da je tokom
vremena sve vie slabila njegova gore spomenuta sklonost.
8 Some Main Problems of Philosophy, str. 31.
0 Ibidem.
10 Ibidem.
11 Ibidem.

103
Meu ostalim on primjeuje da etimologija nije siguran vodi
niti u zbiljskoj niti u konkretnoj upotrebi termina. Njemu se
ini da se termin osjetna datost esto i sasvim prikladno
upotrebljava samo za vrstu entiteta koji su dati u osjetu, a
ne ni na koji nain ogranieno na one koji su zb ilja (actually)
dati12 Iako je smatrao da se termin osjetne datosti moe
ispravno upotrijebiti mjesto termina osjetilnosti (sensibilia),
ipak je da bi se izbjegla terminoloka zbrka predlagao da se
sasvim napusti termin osjetne datosti i da se govori o osje-
tilnostima.13 Meutim, termin se ve u to vrijeme tako udo
maio da nitko nije prihvatio njegov savjet, pa je i on sam
odustao od svoje namjere.
Branei gledite o objektivnoj egzistenciji osjetnih datosti,
Moore je tvrdio da samo nae iskustvo s osjetnim datostima,
a ne samo osjetne datosti, ovise o naem ivanom sistemu.
Koliko mu je bilo stalo do ove teze najbolje se moda vidi po
sugestiji koju je iznio u lanku Neki sudovi opaaja
1918. Nastojei da izvue svoju tezu ispod udara argu
menta perspektive, on je iznio sugestiju da osjetne datosti
mogu imati drukije kvalitete od onih koje mi vidimo da
imaju.
Ovo objektiviranje osjetnih datosti vodilo je gleditu koje
u zadnjoj liniji brie svaku razliku izmeu onog to nam je
neposredno dato u osjetima i samih vanjskih objekata. No
Moore se oprezno uvao od ove skrajne konsekvencije, to ga
je dovodilo u vrlo teak poloaj, jer je i nakon odbacivanja
teorije slika nastojao pod svaku cijenu sauvati razliku
izmeu sensa i objekta. Pobijajui filozofe koji su utapali
objekt u svijesti, on je padao u suprotni ekstrem time to je
samu svijest proicirao u objekte.
U svemu ovome njegova glavna briga bila je obrana teze
da je egzistencija objekata spoznaje nezavisna od same spo
znaje. Rekli smo da je upravo zbog ovog razloga odbacio i
teoriju reprezentacije. Pri tom on usvaja Miliovu argumenta
ciju koji kae da slika koju imamo u svijesti nije dokaz za
postojanje objekta izvan svijesti. Onaj tko izvodi egzistenciju
12 The Status of Sense Data, Philosophical Studies, str. 171.
13 Ibidem

104
vanjskog svijeta iz injenice njegove reprezentacije (slike) u
naoj svijesti vrti se u krugu, jer injenica reprezentacije ne
dokazuje, ve pretpostavlja vanjski svijet. Ovo je zapravo
Humeov argument: ne moe se analitiki izvesti supstancija iz
atributa, ili uzrok iz uinka, ako prethodno nita ne znamo
o prvima.
Dok je kotska kola u svojoj kritici Humea razvijala
teoriju direktne spoznaje vanjskog svijeta, dotle su Mooreovi
mnogobrojni pokuaji nadvladavanja Humeovog agnosticizma
veinom imali oblik nastojanja da se uspostavi veza izmeu
direktne i indirektne spoznaje. On nastoji pokazati da direktno
shvaanje nekih osjetnih datosti implicira znanje, da postoji
neto drugo osim osjetnih datosti. Tako na primjer, kada
kaemo da drugi ljudi vide drvee, kue, stolice, itd., mislimo
samo dvije stvari: 1. da oni samo direktno shvaaju neke
osjetne datosti, 2. da mi kad to kaemo znamo da su te osjetne
datosti stvarno povezane s materijalnim objektima koje zo
vemo drvee, kue, stolice. Isto tako kada kaem o samom
sebi da sam vidio drvo, mogu misliti da tvrdim da u vrijeme
kada sam to vidio samo sam direktno shvaao neke osjetne
datosti, iako sada, kada znam da sam to vidio, indirektno
shvaam drvo s kojim su te osjetne datosti povezane.14 Ovaj
odnos koji imamo prema stvari kada direktno shvaamo stav
0 njoj, no ne shvaamo direktno nju samu, Moore zove indi
rektno shvaanje. On smatra da analiza predodbe i pamenja
jasno pobija gledite koje nae znanje striktno ograniava na
sadraje nae svijesti. Slika koju imamo u duhu kada se neeg
sjeamo nije identina s objektom sjeanja. Gledajmo na
komad papira, pie Moore, i obratimo panju na osjetnu
datost koju direktno opaamo, bjelkastu povrinu boje ,
1 zatim kad je vie ne vidimo pokuajmo se sjetiti. Sada ne
samo da se prisjeamo, nego zn a m o da se prisjeamo.15 Mi
znamo da je slika sjeanja koju imamo u duhu i slina i
razlina od prvobitne originalne osjetne datosti, na koju uka
zuje. Nae znanje se dakle odnosi i na samu prvobitnu osjetnu
datost, a ne samo na sliku koju u datom momentu direktno
14 Ibidem, str. 83.
15 Ibidem, str. 245.

105
shvaamo. Inae ne bi bilo mogue uporeivanje. Odavle
Moore izvodi zakljuak da kad god znamo da se sjeamo, mi
moramo biti svjesni prvobitne osjetne datosti, u nekom sasvim
drugom smislu, nego da direktno opaamo njen dio, ili da
samo direktno opaamo sliku koja je njena kopija. Samo
direktno shvaanje nekog predm eta nije ista stvar to i vje
rovanje, da je bilo, ima ili moe biti u svem iru neto drugo
osim slike. U drugom sluaju mi direktno shvaamo stav o
slici, a ne shvaamo direktno nju samu. Stav kao duhovnu
operaciju od izvanredne vanosti koja ukljuuje refleksiju
o slinosti i razlici Moore je suprotstavio Humeovom shva
anju da se vjerovanje sastoji u ivom predoavanju slike.
Ovo Mooreovo shvaanje je u stvari pokuaj da se pobije
Hume-M illova argum entacija koju on usvaja kada odbacuje
teo riju slika. Njegova neum orna nastojanja da uspostavlja
njem veze izmeu direktne i indirektne spoznaje nadvlada
Humeov agnosticizam, inila su da se esto stihijno vraao
na pozicije teorije slika koju redovito svjesno odbacuje. Neka
od njegovih razm atranja pomou kojih je nastojao ostvariti
ovaj zadatak ukazuju na tendenciju da se predodba shvati
kao karika koja vodi od osjeta pojmu. No tim je on ponovo
zaao u podruje koje se pokazalo sasvim neprikladnim za
prim jenu njegove metode istraivanja, te ga je brzo napustio,
zadovoljivi se s nekoliko prilino nejasnih sugestija. Umjesto
da poe naprijed pojmu, on se rade vratio natrag opaaju,
osjeajui da je to jedino podruje spoznaje na kojem mogu
doi potpuno do izraaja njegove analitike sposobnosti.
N euspjeh da objasni mogunost spoznaje m aterijalnih
stvari na tem elju uspostavljanja veze izmeu osjetne i razum
ske spoznaje stvarao je naklonost za prihvaanje rjeenja koje
je pruala kotska kola. Pokazali smo kako ovu tendenciju
jasno izraava stav iz 1903. godine da osjetna spoznaja vodi
realnosti m aterijalnih stvari. Treba dodati da se i sam nain
pomou kojeg je Moore doao do ovog stava malo razlikuje
od Hamiltonova. I jedan i drugi polazi od slijedee dvije
pretpostavke:
1. Osjet je odreena form a znanja.
2. Svako znanje je znanje o neem, tj. o objektu.

106
 Ipak, Mooreovo gledite za razliku od Hamiltonova ne im
plicira, sasvim jasno, mogunost spoznaje materijalnih stvari.
Moore redovito odvaja pitanje o postojanju materijalnih stva
ri, od pitanja o mogunosti njihove spoznaje. Dok nimalo ne
sumnja u afirmativan odgovor na prvo pitanje dotle je u
pogledu odgovora na drugo pitanje dosta skeptian. U ovom
se on jasno razlikuje od Hamiltona i ostalih predstavnika
kotske kole. Ve u predavanjima od 1910/11, poto je raz
motrio razne naine spoznaje, Moore pie: No iz ovog ne sli
jedi da mi za postojanje materijalnih objekata zn a m o pomou
naih osjeta i to zbog ovih razloga:
1. Mi m is lim o o neem drugom, a iz injenice da o neem
mislimo, ne slijedi da ono postoji. Nae vjerovanje moe biti
lano.
2. Ako bi i postojalo neto i ako bismo mi to vjerovali, iz
toga jo ne slijedi da mi to znamo.
3. Ako neto jest, a mi to znamo, iz toga ne slijedi da je
to materijalni objekt.16
Ograujui se od svog ranijeg gledita da je osjet oblik
spoznaje, on u primjedbi od 1952. dodaje: Ja sada ne mislim
da je to istina. Ja doista esto na ulici vidim ljude koje ne
znam i ja ne mislim da mi openito upotrebljavamo znati u
takvom smislu, da opaziti osobu, ili materijalni objekt, ili
osjetnu datost, jest gblik z n a n ja te osobe, materijalnog
objekta, ili osjetne datosti.17

NAIN UVOENJA OSJETNIH DATOSTI

Iz dosadanjeg izlaganja se vidi u kojim okvirima se kretala

Mooreova analiza spoznajnog procesa. S jedne strane sama
koncepcija osjetnih datosti, a s druge strane antidijalektiki
karakter njegove metode inio je iluzornim svaki pokuaj da
se uspostavi veza izmeu osjetne i razumske spoznaje i na taj
nain dokae mogunost spoznaje materijalnih stvari. U ova
kvoj situaciji Moore je svu svoju panju skoncentrirao na
detaljnu analizu vidnog opaaj a materijalnih stvari.
18 Ibidem, str. 85.
17 Ibidem, str. 77.

107
 Mooreova analiza opaajnih iskaza sastoji se u nastoja
njima da se tano izrazi ono to se misli, kada se gleda neki
pojedinani materijalni objekt. Samo uvoenje osjetnih da
tosti ima formu introspektivne analize naeg gledanja mate
rijalnih stvari. Moore razlikuje tri smisla ili tri mogue upo
trebe glagola vidjeti (to see). Vidjeti A razliito je od
vidjeti dio povrine A, to se opet moe razlikovati od
vidjeti osjetnu datost.
On je potpuno siguran da se rije vidjeti korektno upo
trebljava u prvom smislu, tj. da esto vidimo tintarnicu, ruku,
psa itd. Jedini kriterij koji on prua za distingviranje prvih
dvaju glagola jest stupanj u kojem je objekt vien. Kad
kaemo da vidimo materijalni objekt, onda ovaj na iskaz
implicira da postoji vie od nog to zbilja vidimo, to bi se
moglo vidjeti, kad bismo objekt okrenuli ili prevrnuli. Bu
dui da u sluaju prozirnih objekata, takvih kao to je kaplja
vode, ili staklena aa, moemo odjednom vidjeti itav objekt,
Moore ponekad pokazuje sklonost da napusti gledite o razlici
izmeu ova dva prva smisla.
Za koncepciju osjetnih datosti bitna je distinkcija izmeu
prvog (ili prvog i drugog skupa) i treeg smisla. Ovo je di
stinkcija izmeu smisla rijei vidjeti, kojim oznaavamo da
smo vidjeli fiziki objekt, od onog smisla rijei u kojem vidjeti
znai prosto direktno shvatiti vidnu* osjetnu datost. Kada
Moore dokazuje da postoji onaj trei smisao rijei vidjeti,
on to ne ini posredno iia taj nain, to kae da je gledanje
naziv za odnos koji promatra ima prema objektu. On pie
da gledanje nekog fizikog objekta ovisi o odgovarajuoj
osjetnoj datosti u tom smislu, da ako postoji neto to je
ova tintamica, tada u opaaju te stvari ja nju poznajem jedino
kao stvar koja stoji u odreenom odnosu prema ovoj osjetnoj
datosti.18 Ovaj odnos koji sadri trei smisao rijei zove on
direktno shvaanje (direct apprehension). Rije vidjeti u
ovom smislu ograniena je na ono to se zbilja direktno vidi
ili shvaa.

18 Some Judgments of Perception, Philosophical Studies, str.

233.

108
 Moore priznaje a je teko odrediti to se tano vidi u
ovom ogranienom smislu, no ipak smatra da u nekim slua
jevima moe biti jasno. Jedanput on ukljuuje boje, veli
inu, oblik boja i prostorne odnose u tri dimenzije izmeu
mrlja boja i nita drugo;19 a drugi put samo mrlju odreme
boje, veliine, oblika i prostora koji zauzima.20 U nekim
sluajevima on se ograniava na vidnu povrinu materijalnog
objekta, dok drugom zgodom navodei primjer prozirne
staklene kocke oznaava prve sluajeve kao pogrene.21
Potekoe u definiranju osjetne datosti gonile su Moorea
na introspektivnu analizu samog izraza direktno shvaanje.
U toku ove analize on dolazi do zakljuka da sama injenica
to je objekt 'direktno shvaen jest dovoljan razlog da kaemo
da je on osjetna datost. No ovo stavljanje dvaju nejasnih
termina u meusobnu nepreciznu logiku ovisnost nije unijelo
mnogo jasnosti u shvaanje osjetnih datosti, to je priznao i
sam Moore u polemici s Ayerom.22 Sam izraz direktno shva
anje koji je kod Moorea jednoznaan s rijeju vidjeti u
njenom treem smislu, ne prua nikakvu mogunost da se
povue granica izmeu istinske (veridical) i halucinativne
opaajne situacije. Moore povlai ovu granicu empirijski, na
pojedinim primjerima, no ne daje nikakav kriterij ili pravilo,
tako da je njegovo shvaanje vrlo slabo zatieno od fenome-
nalistikih prigovora koji obino pogaaju upravo ovu taku.
U spisu Poloaj osjetnih datosti Moore navodi pet raznih
vrsta osjetnog iskustva i to su: 1. sami osjeti (sensation pro-
per), 2. predodbe (images), 3. iluzije, 4. halucinacije, 5. snovi.
On kae da u svim sluajevima treba razlikovati objekt od
akta iskustva. Svi ovi objekti imaju zajedniki naziv sensi-
bilia odnosno sense data, a odnos koji imaju prema naim
duhovima najbolje je izraen, kad kaemo da su direktno
shvaeni. Predodbe, snovi, halucinacije, iluzije, a od samih
19 Objects of Perception, Philosophical Studies, str. 68.
20 Some Main Problems of Philosophy, str. 30, 34. footnote.
21 A Reply to my Critics, The Philosophy of G. E. Moore, str.
640.
22 Ibidem, str. 685.

109
osjeta bol, razlikuju se od ostalih sensibilia po tome to za
njih nije ni logiki mogue da bi bili identini s materijalnim
objektima ili nekim njihovim dijelovima.
Empirijsko-deskriptivne ili dapae zorne definicije poj
mova lake se uklapaju u kontekst Mooreove analize od lo
gikih definicija. Ovo je naroito karakteristino za analizu
opaaj a. Tako u spisu Obrana zdravog razuma Moore trai
od itaa da gleda u svoju desnu ruku i pri tom daje upute
kako se moe, polazei od vizuelnog promatranja refleksivno
izdvojiti (to pick out) ono, to on oznauje kao osjetnu datost.
Ovu Mooreovu metodu izdvajanja osjetne datosti podvrgao
je temeljnoj kritici O. K. Bouwsma u lanku Mooreova
teorija osjetnih datosti (Moores Theory of Sense Data).
Bouwsma istie da ne moemo sluati violinu, a da ne
sluamo zvuk, niti mirisati cvijet, a da ne miriemo miris, dok
nije istina da ne moemo vidjeti pticu, a da ne vidimo prizor
(sight) koji se odnosi na pticu. Mi upotrebljavamo izraz ja
ujem violinu tako, da bar dio onoga to time mislimo jest
da ujemo zvuk koji pravi violina. Da bih vidio violinu mo
ram vidjeti dio povrine violine i takva povrina je fizika
realnost. No takva povrina oito se ne odnosi prema violini
na nain, na koji se fiziki zvuk napravljen od nje odnosi
prema njoj. Po miljenju Bouwsme lingvistika slinost iz
meu ujem violinu i vidim violinu navela je Moorea na
pretpostavku da mora postojati neka vrsta objekta koji se
odnosi prema posljednjem kao fiziki zvuk prema prvom.
Odbacujui prigovor Moore kae da mu je jasno da ne
moe postojati takva analogija. On dodaje, da kao to postoje
razlozi za pretpostavku, da da bi se uo fiziki zvuk, moram
uti direktno objekt (koji se takoer zove zvuk), koji ne
moe biti identian s fizikim zvukom, koji ujem, tako isto
postoje razlozi za pretpostavku da da bi se vidjela fizika
povrina moram direktno vidjeti vizuelni objekt koji ne moe
biti identian s fizikom povrinom koju vidim.23
U Odgovoru mojim kritiarima 1942, Moore zauzima
odreeno stanovite da osjetna datost (vizuelni objekt) ne
moe biti identina s fizikom povrinom. No u spisu, na koji
23 Ibidem, str. 647.

110
 se odnosi Bouwsmina kritika (A Defence of Common Sense)
Moore ima takvu formulaciju iz koje proizlazi da osjetna da
tost (izdvojeni objekt) jest i nije identina s odreenim dije
lom materijalne povrine. Ovo mjesto se esto navodi i inter
pretira na razne naine. Sam Moore u Odgovoru mojim
kritiarima odbija dijalektiku interpretaciju pozivanjem na
dva smisla glagoga vidjeti (see). Kasnije e biti pokazano
da sugestija, iako nesvjesno, stvarno implicira istovremeno
naputanje principa identiteta i vraanje teoriji slika.
Neposredno iz same metode izdvajanja proizlazi Mooreovo
gledite da je osjetna datost konani subjekt opaajnog suda.
On kae da nema nikakve potekoe u izdvajanju stvari, koja
je sasvim sigurno, u smislu u kojem nije nita drugo, ono o
emu se izrie takav sud.24 On smatra oitim da iskaz vidim
A, gdje se A odnosi na materijalni objekt ili njegovu
povrinu, implicira drugi iskaz, naime vidim u drugom smislu
B, gdje se B odnosi na osjetnu datost. To je zbog toga, to
ako uope postoji takva stvar kao to je tintarnica, ja je
sigurno znam kao stvar koja stoji u odreenom odnosu prema
ovoj osjetnoj datosti. Ona mi nije data u smislu u kojem je
data ova osjetna datost.25 Ovo gledite Moore zastupa i u svom
posljednjem radu Vidne osjetne datosti (Visual Sense Data)
kad kae: Meni se ini sasvim jasno da ja ne mogu vidjeti
u opem smislu nijedan fiziki objekt, a da on meni n e k a k o
ne izgleda i prema tome, a da direktno ne vidim neki enti
tet, koji ima R (odnos) prema ovom objektu, koji sam rekao
da vidim, i dalje ja tako upotrebljavam frazu vidne osjetne
datosti (visual sense data) da iz injenice, da je neki entitet
direktno vien u objanjenom smislu, slijedi da je on osjetna
datost.26
Mooreovu frazu iz spisa Neki sudovi opaaja (Some Jud-
gments of Perception), da je vidna osjetna datost realni i
konani subjekt naeg duha Ayer je interpretirao u smislu,
da je osjetni podatak je d in i subjekt suda,27 to je Moore
24 Some Judgments of Perception, str. 10.
25 Ibidem, str. 14.
28 Visual Sense Data, British Philosophy in the Mid-Century,
London 1957, footnote str. 208209.
27 Ayer: Philosophical Essays, London, str. 8384.

111
otklonio. U navedenom posljednjem radu Moore pie, da on
nikada nije drao neto tako ludo (silly) i da Ayeru nije
uspjelo shvatiti, da pokazna zamjenica ovo u izrazu ovo
je peni nije dovoljna (is short) za potpun opis, te da stoga kad
kaemo ovo je peni, izraavamo stav o dvama objektima, a
ne samo o jednom. Ipak je Moore i sam priznao da njegova
spomenuta fraza doputa mogunost Ayerove interpretacije,
te da je stoga treba izbjegavati. Budui da su kritiari dovodili
u pitanje i druge njegove deskriptivne definicije, on ih je esto
morao precizirati ili sasvim naputati. U ovoj situaciji on
pribjegava zornim definicijama, a kao primjer uzima naknad
ne slike. Tako u polemici s Bouwsmom, videi da uz sva nasto
janja nije u stanju dati zadovoljavajuu definiciju, on na
koncu kae: Pogledajte u zapaljenu elektrinu lampu neko
vrijeme i onda zatvorite oi: naknadna slika koju ete vidjeti
jest primjer vrste stvari koju mislim pod osjetnom datou.28
Pribjegavanje primjerima naknadnih slika koje susreemo
u posljednjim Mooreovim djelima povezano je s naputanjem
gledita da vidna osjetna datost moe biti identina s mate
rijalnim objektom, ili njegovim dijelom. On konano zauzima
gledite, da ono to vrijedi za naknadne slike vrijedi i za sve
osjetne datosti, tj. da je njihov esse percipi.

ODNOS OSJETNIH DATOSTI PREMA MATERIJALNIM

STVARIMA

Osnovni problem oko kojeg se kree Mooreova analiza opa

aj a jest odnos osjetnih datosti prema materijalnim stvarima.
Nesumnjiva egzistencija i jednog i drugog lana ovog odnosa
jest polazite njegove analize. Osjetna datost je ono to di
rektno shvaamo i u to se prema tome ne moe sumnjati.
S jednakom sigurnou Moore govori i o drugom lanu odnosa.
Imajui u vidu pretpostavku da bi analiza moda mogla do
vesti u pitanje egzistenciju materijalnih stvari, on upravo
28 A Reply to my Critics, The Philosophy of G. E. Moore,
str. 644.

112
kategoriki izjavljuje: Ja zbilja znam da je ovo palac i ako
se moe pokazati da je stav. Ovo je 'palac nespojiv s teori
jom osjeta, ja bih rekao da je teorija lana.29
Usprkos ovoj sigurnosti, Moore nije u stanju dati zadovo
ljavajuu definiciju ni osjetne datosti ni materijalne stvari.
Pokuaji definicije osjetne datosti obino imaju formu intro-
spektivne analize direktnog shvaanja. U prethodnom od
lomku smo pokazali, kako je on nakon mnogobrojnih poku
aja morao pribjei zornoj definiciji. Samo jednom zgodom
on je pokuao odrediti poblie materijalnu stvar (U preda
vanjima od 1910). U svim drugim sluajevima on to ekspli-
citno izbjegava i mjesto toga ukazuje na tintarnice, stolove,
knjige, kao primjere materijalnih stvari. U stvari svi pokuaji
definiranja bilo kojeg od lanova gornjeg odnosa kod Moorea
neizbjeno imaju formu vrenja u krugu: jedan lan odnosa
objanjava se pomou drugog, a drugog je mogue shvatiti
jedino u vezi s prvim. Tako je odreenje svakog vodilo shva
anju njihovog meusobnog odnosa na koji Moore i usmjerava
svoju analizu.
Usprkos injenici, to Mooreova analiza ima preteno empi
rijski karakter, ne smije se ispustiti iz vida da on analitiko
tretiranje problema suprotstavlja empirijskom. Tako on esto
naglaava da pitanje odnosa osjetnih datosti i materijalnih
stvari nije empirijski, ve analitiki problem. Alan White
smatra da Bouwsmina kritika Mooreove metode izdvajanja
osjetne datosti ne uzima dovoljno u obzir ovu razliku.30
Ponavljajui Bouwsmin primjer on kae, da kada vidimo u
koari okrugle, crvene stvari, moemo izdvojiti neto, za to
smo prirodno pretpostavili da je identino s crvenim mra
morom. No mi ovo zatim dovodimo u sumnju i ispostavlja se
da su to crvene gumene lopte. Ovdje se radi o jednoj stvari
za koju kasnije utvrujemo da je i kvalitativno i numeriki
razliita od onog to smo smatrali da je s njom identino. Mi
smo stvar korigirali nakon paljivog promatranja. Ovo je
empirijski postupak. Meutim, Mooreovo izdvajanje osjetne
datosti nije empirijski postupak. On kae da kad god vidimo
29 The Nature of Sensible Appearances, str. 186.
30 G. E. Moore: Critical Exposition, str. 157.
8 F ilozofija G. E. M oorea 113
ruku, mi u isto vrijeme direktno vidimo neto drugo, naime
osjetnu datost, i ovo nije puki empirijski fakat, ve logika
pretpostavka koja moe biti pogrena. Stoga i njegova pretpo
stavka o identitetu izdvojenog objekta s vienom povrinom
ruke i kasnija korektura ove pretpostavke nemaju empirijski
karakter. On govori o korekciji pomou male refleksije;
dakle, ne radi se o vizuelnoj greci.
Whiteova primjedba je tana. Izdvajanje u Bouwsminom
primjeru bitno se razlikuje od izdvajanja u Mooreovom. Ne
treba dodati da je Bouwsmin postupak u stvari sjajna ilustra
cija Mooreove metode koji no izbjegava empirijske analogije,
kada se radi o logikim analizama. Osim toga Bouwsma se
nije ograniio na empirijske analogije, ve je na temelju njih
iznio i neke logike sugestije koje su, to emo kasnije poka
zati, ukazale na osnovnu potekou problema.
Ve smo ranije istaknuli da je objektiviranje osjetnih da
tosti vodilo gleditu koje uklanja razliku izmeu sensa i
objekta. Zauzevi stanovite da senzum nije slika vanjskog
objekta, ve objektivni entitet, Moore je morao odrediti odnos
koji taj entitet ima prema objektu, i prva sugestija koju je
iznio bila je da je senzum identian s dijelom povrine objekta.
Polazei od pretpostavke da direktno ne opaamo cijeli objekt,
ve samo dio njegove povrine, on je sugerirao da osjetna
datost ne predstavlja, ve da je identina s ovim dijelom
povrine objekta. Iako je on godinama branio ovu sugestiju,
ipak on nije nikada smatrao da ona predstavlja sigurno rje
enje problema. Ona je uvijek bila za njega jedna od moguih
alternativa prema kojoj je u poetku osjeao jaku naklonost,
no koja je uvijek izazivala mnoge sumnje i prigovore.31
Neke od ovih prigovora Moore izdvaja kao najozbiljnije. Prvi
takav prigovor sastoji se u tome, to bi sve osjetne datosti,
premda esto meusobno kontradiktorne koje razni ljudi vide,
gledajui u isti materijalni objekt, morale postojati u njemu;
31 U definiciji materijalnog objekta od 1910. (navedeno na
str. 77.) on ustaje protiv mogunosti identificiranja osjetne datosti
i materijalnog objekta u Odgovoru mojim kritiarima, 1942. i u
Adendumu odgovoru mojim kritiarima, 1952. je doputa, a u
Vidnim osjetnim datostima, 1957. on gledite o identitetu ozna
uje kao ludost (silly).

114
 na primjer, razni izgledi koje prua knjiga iz raznih ugiova i
u razliitom svijetlu. Iz ovog ne slijedi da nijedna od osjetnih
datosti ne postoji na mjestu na kojem se je vidi, no izgleda
suprotno zdravom razumu rei da sve one postoje.32 Ipak je
usprkos tome Moore u jednom svom ranijem spisu iznio pret
postavku da se moda ne bi mogao postaviti fatalan prigovor
na tvrdnju, da svi izgledi krvi pod mikroskopima razliite
jakosti stvarno zauzimaju jedno te isto prostorno podruje.33
Drugi prigovor koji zapravo uopava prvi, isputajui od
nos prema mjestu, sastoji se u tome to dvije razliite osjetne
datosti ne mogu biti identine s jednim te istim dijelom povr
ine materijalnog objekta. Ako dva ovjeka koji gledaju isti
dio povrine istog materijalnog objekta vide, to esto biva,
kvalitativno razliite osjetne datosti, tada ove osjetne datosti
sigurno ne mogu biti niti kvalitativno, niti numeriki iden
tine s istim dijelom povrine.34 Ako kaemo da jedna od njih
moe biti identina, iskrsava potekoa odluke oko izbora
koja je naroito velika onda, kada treba birati izmeu dvije
kvalitativno identine slike iste povrine, koje ne mogu biti
obje numeriki identine s njom, to je sluaj kod tzv. duple
slike.35
Moore je smatrao da je jedino mogua obrana protiv ovih
prigovora ranije spomenuta, poznata pretpostavka, da osjetne
datosti mogu imati drukije kvalitete od onih koje mi vidimo
da imaju. Na primjer, osjetna datost koja odgovara peniju
koji gledam iskosa, nije stvarno opaana kao razliita po
obliku od one koja je odgovarala peniju. kada sam bio ravno
ispred njega, ve je samo opaana kao da iz g le d a razliito,
sve to je opaano jest, da jedna iz g le d a eliptino, druga
okruglo.36 On je pretpostavljao da oito kvalitativno razli
ite osjetne datosti koje razni ljudi vide stvarno nisu razliite,
i da stoga nema suprotnosti na koje ukazuju prigovori. Izno
sei ovu pretpostavku, Moore je i sam uvijek priznavao da
32 Some Main Problems of Philosophy, str. 106.
33 The Nature and Reality of Objects of Perception, str. 125.
34 A Defence of Common Sense, Contemporary British Philo-
sophy II, str. 220.
33 Ibidem.
36 Some Judgments of Perception, str. 23.

115
ona moe biti nonsens, dok konano u svom posljednjem
lanku 1957. godine nije priznao da ona to stvarno i jest.
Gledite o identitetu osjetnih datosti s dijelovima povrina
materijalnih stvari bilo je za Moorea mogue sve dotle, dok
je smatrao da nije logiki nemogua egzistencija nezamije
enih osjetnih datosti. Stoga kada je u odgovoru kritiarima
1942. godine napustio druga gledita, on je tim samim napu
stio i prvo.
Jedna od konsekvencija koju je Moore povlaio iz neodr
ivosti teorije identiteta sastojala se u tome to se on pribliio
gleditu da se osjetna datost samo podudara s dijelom po
vrine materijalnog objekta, ili da ona njega samo pred
stavlja. Tim je on poao natrag ususret teoriji reprezenta
cije od ije kritike je zapoela njegova analiza opaaj a. Tako
je drugo gledite, koje jn prua kao alternativu za rjeenje
odnosa izmeu osjetnih datosti i materijalnih stvari svoje
vrsna varijacija spomenute teorije. U skladu s ovom varija
cijom osjetna datost nije samo dio povrine materijalne stvari,
ve stoji u odreenom odnosu prema njoj. Ovaj odnos je
konaan i neralanjiv, a moe biti izraen s xRy, to znai
isto to y je pojava ili manifestacija x-a. Analiza koju bi
ovo gledite prualo za stav: Ovo je povrina ljudske ruke,
bila bi Ima jedna i samo jedna stvar za koju je istina, i da
je dio povrine ljudske ruke i da je ova osjetna datost njena
pojava ili manifestacija.37 Metz ispravno primjeuje da je
ova Mooreova teorija samo utoliko teorija reprezentacije, uko
liko dio stvari koji je direktno opaan predstavlja itavu
stvar (i prema tome njene neopaane) aspekte, ali nije s obzi
rom na odnos senzuma prema aspektu stvari.38 Ovaj posljednji
odnos moe kod njega biti ili odnos identiteta, ili odnos ne-
identiteta. U posljednjem sluaju odnos ne moe biti poblie
odreen, jer je neralanjiv (Unanalysable). U ovom je i
sadran glavni prigovor teoriji, jer kako moemo znati s obzi
rom na neku osjetnu datost da ima jedna i samo jedna
stvar koja prema njoj ima taj pretpostavljeni odnos? A ako

37 Defense of Common Sense, Contemporary British Philosophy

II, str. 221.
38 A Hundred Years of British Philosophy, str. 549.

116
 se i dopusti da to moemo znati, onda se postavlja pitanje
kako moemo znati neto vie o toj stvari, tj. kakva je njena
veliina, oblik itd.
Ovaj prigovor vodio je Moorea na razmatranje tzv. uzrone
teorije koju on predlae kao treu alternativu za rjeenje
problema. Ova teorija pretpostavlja da materijalne stvari uz
rokuju nae iskustvo o osjetnim datostima. Da je pola krune
postojalo prije no to smo je vidjeli, to je za Moorea sasvim
sigurno. On kae da mi to znamo u nekom drugom, a ne u
alegorikom smislu. Ipak mi to ne moemo znati direktno, ve
samo po opisu, no jasno je da opis na temelju kojeg to znamo
ima odreenu vezu sa senzibilijama koje sada direktno shva
amo kada gledamo pola krune. No problem se i sastoji upra
vo u tome da se objasni ta veza. To je veza izmeu osjetne i
razumske spoznaje koju je dovela u pitanje Humeova kritika
principa uzronosti. Mooreu takoer nije sasvim jasno kako se
moe teorijski dokazati da su dvije stvari meusobno uzrono
povezane, kad lanove jedne grupe nije mogue opaati. Ovo
je glavni prigovor, a sve ostalo to Moore navodi moe se
svesti na njegovu eksplikaciju. Tako on kae da dogaaji koji
se odigravaju izmeu pola krune i naih oiju, vidnih ivaca
i mozga su upravo isto tako uzroci naeg iskustva kao i pola
krune. Ako se meutim pretpostavi da pola krune ima neku
posebnu vrstu odnosa prema naem iskustvu koji ti drugi
dogaaji nemaju, onda bi se moglo izraziti tako da kaemo da
je pola krune izvor (source) naeg iskustva. No nama nije
jasno kakva vrsta stvari moe biti taj izvor. Neki smatraju
da je to neto duhovno ili pak sasvim nepoznato po svojoj
prirodi. Oni koji zastupaju ovo miljenje obino dodaju da
izvor naeg iskustva o pola krune nije ni u kojem smislu
okrugao, ili malen. Njihov govor o malom ili okrug
lom noviu ima izrazito alegorijski karakter. Po Mooreovom
miljenju, ako se moe rei da izvor postoji u nekom dru
gom, a ne u alegorijskom smislu, onda to isto vai i za tvrdnju
da je on malen ili okrugao. On kae da ima isto tako
jaku naklonost prema uvjerenju da je novi stvarno okrugao
u jednostavnom, prirodnom smislu, kao i prema uvjerenju da

117
on u istom smislu stvarno postoji.39 Tim je on izrazio svoj stav
prema Lockeovom gleditu da izvor nalikuje na osjetne da
tosti s obzirom na tzv. primarne kvalitete. Osnovni prigovor u
Mooreovoj interpretaciji ima formu dviju razliitih upotreba
rijei. O materijalnim stvarima govorimo u alegorijskom, a
o osjetnim datostima u doslovnom smislu. Odavde proizlazi
sugestija da sam izvor nije nita drugo, nego skup zbiljskih
osjetnih datosti koje vidimo, kao i moguih osjetnih datosti
koje bismo vidjeli u promijenjenim uslovima. Ova sugestija
vodi posljednjem pokuaju rjeenja problema.
Ako se odbace prve tri alternative, onda preostaje etvrta
koju Moore naziva Mill-Russellovom varijacijom fenomena-
lizma. Njihova teorija se razlikuje od Berkeleyeve samo po
formulacijama, dok u biti nema nikakve razlike. U nastojanju
da izbjegne grubi senzualizam, ova teorija otvoreno ne negira
postojanje materijalnih stvari, ve ih interpretira kao stalnu
mogunost osjeta. Na pitanje da li postoji stol, knjiga, ili
sunce, oni odgovaraju: Ako se ispune neki uvjeti, ja ili neka
druga osoba mogli bismo direktno shvatiti neke osjetne da
tosti. To znai da se o postojanju materijalnih stvari moe
govoriti samo u terminima nae mogunosti da ih opaamo.
Svi iskazi o materijalnim stvarima moraju biti svedeni na
iskaze o osjetnim datostima. Moore je uloio mnogo napora
nastojei shvatiti i objasniti zamrenu fenomenalistiku for
mulu. On pie: Kada znam da je novi postojao i prije nego
sam ga vidio, ono to tada znam nije da bilo to postoji u to
vrijeme, u smislu u kojem sada postoje ove eliptine mrlje
boje. Sve to ja znam bit e prosto da, budui da eliptina
mrlja sada postoji, tano je, ako bi bili ostvareni neki neostva
reni uvjeti, da bih ja imao neke osjete koje sada nemam, ili
ako bi neki uvjeti koji mogu ili ne mogu biti ostvareni u
budunosti bili takvi, ja bih imao neko iskustvo.40
Poto je na primjeru pokazao kako treba shvatiti fenome
nalistiku formulu, Moore dodaje da je vrlo sklon vjerova
nju, da kada zna da su novii postojali prije nego ih je
vidio, onda on zna da su oni postojali u istom smislu u kojem
89 The Status of Sense Data, Philosophical Studies, str. 193.
40 Ibidem.

118
 postoje eliptine mrlje koje gleda. On ironino primjeuje da
ovo vjerovanje moe biti predrasuda, jer moe biti da, kada
vjerujem da sada imam u svom tijelu krv, nerve, mozak, ono
to vjerujem istinito je samo, ako to ne tvrdim u pravom
smislu rijei existence sadanjeg postojanja bilo ega druk
ijeg od sensibilija koje direktno shvaam, ve samo postavljam
tvrdnju u odnosu na iskustvo koje bi doktor imao ako bi me
secirao.41
Analizirajui moderni fenomenalizam, Moore se nije ogra
dio na navoenje primjera koji pokazuju da ovo gledite oito
udara u lice zdravog razuma. On ukazuje na unutarnje
logike protivurjenosti fenomenalizma. U ovom smislu mogu
se rezimirati etiri slijedea prigovora:
1. Striktna fenomenalistika analiza ne doputa eksplicitno
odnoenje prema materijalnim stvarima. No ovo ona ne moe
izbjei, jer je nemogue govoriti o promatranju nezavisno od
promatraa.
2. Ona objanjava z b iljs k u egzistenciju materijalnih stvari
u terminima m o g u e egzistencije osjetnih datosti.
3. Treba temeljito sumnjati u postojanje jednog takvog
unutarnjeg odnosa, kakav ova analiza postulira izmeu sada-
njih i moguih osjetnih datosti.
4. Nelogino je govoriti o analizi dvaju lanova neke rela
cije kao o neem stvarno postojeem, ako se polazi od pretpo
stavke da je jedan od lanova ista fikcija. Ovo ini moderni
fenomenalizam kada ulazi u analizu odnosa osjetnih datosti i
materijalnih stvari, budui da je negacija materijalnih stvari
njegova osnovna premisa.

ODNOS KRITIKE PREMA MOOREOVOJ KONCEPCIJI

OSJETNIH DATOSTI

Nakon dugotrajnog i neumornog razmatranja problema

odnosa osjetnih datosti prema materijalnim stvarima Moore
nije doao do konanog odreenog rezultata. U Adendumu
odgovoru mojim kritiarima, imajui u vidu ovaj problem
on izjavljuje: To je pitanje na koje ne mogu odgovoriti sada
41 Ibidem.

119
(1952), kao to nisam mogao 1943. godine. No on iz ovog ne
izvodi skeptiki zakljuak, ve naprotiv dodaje: No ja ne
sumnjam da postoje savreno odreeni odgovori i da oni ne
moraju imati nikakve veze s nejasnostima koje su sadrane u
mojim izrazima osjetna datost, direktno vidjeti, direktno
shvatiti.42
Svojom suptilnom analizom Moore je pokazao niz novih
aspekata problema i time znatno doprinio njegovom osvjetlja
vanju i rjeavanju. Smatra se da je u poreenju s njegovim
rjeenjima cijelo dotadanje studiranje ovog problema grubo
i rudimentarno. Nivo na koji je on sam problem postavio i
nain na koji ga je tretirao navode na analogiju s egzaktnim
naukama, tako da se u Engleskoj njegove analize ove oblasti
uzimaju kao standardne.
Polazei od gledita da se esse stvari ne sastoji u njihovom
percipi, on je nastojao pokazati da opaaj direktno zahvaa
objekt, a ne posredstvom psihikih slika koje reprezentiraju
stvar u duhu. No ono to se na taj nain direktno shvaa nisu
samo stvari ve sensa ili sjenoviti parcijalni aspekti stvari,
(Metz) od kojih zakljuujemo na itavu stv4ar, ili na realne
objekte kao takve. U osnovi Mooreove kritike teorije slika
stajalo je gledite da ne moemo smatrati svijest za okvir
u koji predodbe, osjeti itd. mogu biti baeni kao orasi u
vreu, ve da je ona funkcionalni akt kroz koji se objekt
neposredno shvaa i postaje proziran.43
Ovo Mooreovo shvaanje izazvalo je mnogobrojne disku
sije meu engleskim filozofima.
Jedni filozofi su zauzeli stanovite da je teorija osjetnih
datosti pogrena, te da je treba odbaciti. Tako prof. W. Bar-
nes44 kao razlog navodi prigovor da se osjetne datosti ne
pokoravaju zakonu iskljuenja treeg. Ovo je posljedica fakta
to je osjetna datost ono to izg led a da jest, te prema tome
nema- mogunosti da se neto vie dozna o njenoj prirodi.

42 A Reply to my Critical, The Philosophy of G. E. Moore,

str. 684.
43 R. Metz: A Hundred Years of British Philosophy, str. 549.
44 The Myth of Sense Data, Arist. Soc. Proc. XIV, 194445, 89.

120
 H. A. Prichard smatra da zabluda lei u miljenju da je
opaaj vrsta spoznaje. On kae da kod spoznaje mora biti neto
spoznato to je razliito i neovisno od spoznavanja. No gle
danje boje, sluanje zvuka itd. su naini opaanja, a ne slu
ajevi znanja.45 Prichard argumentira ovako: Ono to opa
amo uvijek je neki sekundarni kvalitet, a svaki sekundarni
kvalitet koji opaamo ovisi o njegovom opaanju. Dakle, opa
ziti neto ne znai to znati, jer kad bi to bilo, opaena stvar
bi bila neovisna od naeg opaanja, to ona kao sekundarni
kvalitet ne moe biti.46
G. Ryle47 smatra da teorija poiva na gruboj logikoj greci
koja se sastoji u asimiliranju pojma osjeta u pojam proma
tranja. On kao i Prichard kae da imati osjet ne znai biti
u spoznajnom odnosu prema osjetnom objektu, jer takvog
objekta nema.
Prichardova i Rylova kritika zasniva se na pretpostavci da
je teorija osjetnih datosti potpuno empirijska teorija koju je
Moore konstruirao unutar pojmovnog plana zdravog razuma.
Stoga oni i ciljaju, u prvom redu, na Mooreovu prvu alter
nativu o identitetu osjetnih datosti s dijelovima povrine
materijalnih objekata.
Drugi engleski filozofi koji su, izgleda, u poetku bili u
veini, prihvatili su teoriju osjetnih datosti, nastojei da joj
dadu svoju vlastitu interpretaciju. Meu ove filozofe spadao
je i J. A. Ayer koji je smatrao da filozofske teorije opaaj a
nisu niz alternativnih hipoteza koje se odnose na prirodu
empirijskih injenica, ve niz alternativnih preporuka (recom-
mendation) koje se tiu naina kojim ih mi opisujemo. O pri
hvaanju ili o neprihvaanju neke od ovih rekomendacija
odluuje se na lingvistikoj osnovi.48

45 Ovo gledite je u kasnijim radovima zauzimao i Moore, no

nije smatrao da zbog toga mora odbaciti koncepciju osjetnih da
tosti. Vidi str. 92.
46 Knowledge and Perception, Oxford 1950, str. 204.
47 The Concept of Mind, New York 1953, st. 213215.
48 The Foundations of Empirical Knowledge, New York 1940,
str. 55.
121
 Na slinu interpretaciju nailazimo kod G. A. Paula.49 On
govori o jeziku osjetnih datosti kao o alternativnom nainu
opisivanja spomenutih injenica. Ovo gledite je zastupao i
A. A. Prie i mnogi drugi koji su bili pod Wittgensteinovim
utjecajem.
Jednu varijaciju ovog gledita prua A. White. On smatra
da se problem ne svodi na pitanje o meusobnom odnosu
dvaju objekata, osjetnih datosti i materijalnog objekta,
ve da se radi o uzajamnom logikom odnosu dviju vrsta
odgovora na isto pitanje. Kada kaem vidim to i to,
pie White, ja mogu ili identificirati ono to vidim, ili
opisati ono to vidim. Ako se ograniimo na materijalne
objekte, odgovor identifikacije dat je u terminima materijal
nih objekata i njihovih dijelova, dok je odgovor opisa dat u
terminima osjetnih datosti.50 White dodaje da dok se ljudi
mogu sloiti u odgovoru identifikacije, oni istovremeno mogu
varirati u odgovoru deskripcije. Opis pomou naoala drukiji
je od opisa golim okom, opis iz jednog ugla gledanja razlikuje
se od opisa iz drugog. I jedan i drugi odgovor govore neto
o istoj stvari. No jedan kae to je stvar, a drugi kako ona
izgleda. Prema tome pogrena je pretpostavka da se pokazna
zamjenica ovo u reenici Ovo je peni odnosi samo ili na
osjetnu datost ili na materijalni objekt, jer pitanje to vidi,
kad vidi peni? ima dvije vrste korektnog odgovora; jedan
je tautoloki (identifikacija), a drugi ne (opis).
I White kao i voina ostalih kritiara smatra da je Moore-
ova osnovna greka pretpostavka identiteta osjetnih datosti
s dijelovima povrine materijalnih objekata. Njemu se ini da
je ova pretpostavka nuna posljedica, kako on kae, Mo-
oreove imenske teorije znaenja, koja je bila izraena u
vjerovanju da su pojmovi i stavovi vrste objektivnih entiteta.
White kae, kada pogreno vjerujemo da je bitka kod Water-
looa bila izvojevana 1812, onda je opravdano s gramatikog
gledita rei da ima neto u to vjerujemo, no pogreno je
zakljuiti da je to neto objektivni entitet. Isto tako kada

49 Is there a Problem about Sense Data, Proc. Ar. Soc. 1936.

60 G. E. Moore: Critical Exposition, str. 176.

122
vidimo (u opisnom odgovoru) neto, mi smo u pravu s gra
matikog gledita rei da ima neto to vidimo, no pogreno
je zakljuiti da je to neto objektivni entitet.51
Od Mooreovih kritiara jedino P. Marhenka pledira za
gledite identiteta. U lanku Moores Analysis of Sense-Per-
ception52 on pie da teorija ne-identiteta ovisi o dvije premise:
1. Osjetne datosti uvijek realno imaju one kvalitete koje
se nama osjetno javljaju.
2. Materijalne stvari imaju neka realna prostorna svoj
stva i one stoje u nekim realnim prostornim odnosima.
Branei sugestiju da osjetne datosti mogu imati drukije
kvalitete od onih koje mi vidimo, Moore je pokuao dovesti
u pitanje prvu premisu, no u tome nije uspio. Marhenka pred
lae da se odbaci druga premisa i u tu svrhu preporuuje
prihvaanje Poincareove teorije, po kojoj su metrika svoj
stva fizikih objekata logiki ovisna o instrumentima mjerenja
koje upotrebljavamo. Ova svojstva stoje u nunom odnosu
prema objektima za koje smo se saglasili da emo ih upo
trebljavati kao instrumente mjerenja. Poznato je da je sam
Poincare odavde izvodio gnoseoloki zakljuak, da ne daje
(ili ne namee) nama priroda pojmove prostora i vremena,
nego ih mi dajemo prirodi.53 Budui da je kritika ovakvog
gledita jedna od osnovnih pretpostavki Mooreove filozofije,
moglo se oekivati da e on odluno odbaciti ovu sugestiju.
On je to stvarno i uinio u Odgovoru mojim kritiarima,
davi do znanja da nikako ni pod koju cijenu ne eli odstupiti
od teze da fiziki objekti imaju realna prostorna svojstva i da
stoje u realnim prostornim odnosima. Poincareov argument za
njega nije nimalo uvjerljiv, jer je sasvim oito mogue upo-
rediti dvije osjetne datosti s obzirom na duinu i veliinu
potpuno neovisno od standarda uporeivanja.54 U ovoj
situaciji Moore nije imao drugog izlaza, osim odbacivanja
teorije identiteta kao mogue alternative za rjeenje problema.
61 Ibidem,
53 The Philosophy of G. E. Moore, str. 264.
63 Lenjin: Materijalizam i empiriokriticizam, Kultura 1946,
str. 262.
54 A Reply to my Critics, The Philosophy of G. E. Moore,
str. 651.

123
 OSNOVNE SLABOSTI MOOREOVE KONCEPCIJE
OSJETNIH DATOSTI

Da je i sam Moore bio svjestan mnogih slabosti svojeg

shvaanja osjetnih datosti, moda se najbolje vidi po tome
to on esto izjavljuje, da je potpuno zbunjen, ili da mu
nije jasno, kakav bi mogao biti odnos izmeu njih i mate
rijalnih stvari. Ova zbunjenost i nesigurnost koje on tako
otvoreno priznaje jasno ukazuju na slabosti neorealistike
gnoseologije uope.
Fenomenalistikoj i naivno realistikoj kritici teorije slika
mogu se postaviti mnogi prigovori, no nikako se ne moe
rei da su nedosljedne. Prva napada tzv. dualizam objekta i
slike s jasnim ciljem da svede cjelokupnu realnost na sadr
aje nae svijesti. Druga takoer napada dualizam objekta
i slike, no sa sasvim suprotnog stanovita, dokazujui da su
sadraji nae svijesti vanjski objekti koje mi neposredno
shvaamo.
Mooreova kritika teorije slika razlikuje se od fenomena-
listike i naivno realistike, u prvom redu, po svojoj nedo
sljednosti. On, naime, ne moe ni sam izbjei gnoseoloki
dualizam koji kritikuje. Moore smatra da treba odbaciti
Lockeovu koncepciju duhovnih slika, jer ona, s jedne stra
ne, odvaja sensum od vanjskog objekta (dualizam), a sa druge
strane daje mogunost da se brisanjem razlike izmeu akta
i objekta svijesti negira egzistencija objekta (fenomenalizam).
On oito tei gnoseolokom monizmu koji polazi od objektivne
egzistencije vanjskog svijeta, no pri tom suprotno naivnom
realizmu eli ouvati razliku izmeu stvari po sobi i pojave.
Odbacivi dualistiko gledite da je pojava (osjetna da
tost) slika ili kopija stvari i ne pruivi neko drugo rjeenje
koje bi na zadovoljavajui nain objasnilo ovaj odnos, Moore
je morao i sam uvidjeti da je time de facto tek upao u potpuni
dualizam. Da je on toga bio svjestan pokazuje i injenica to
sve do 1942. godine nije htio potpuno napustiti teoriju iden
titeta. Obrana ove teorije stoji u najuoj vezi s njegovim
nastojanjima da se na neki nain spasi koncepcija gnoseo-
lokog monizma. S ovim nastojanjem je usklaeno i Mooreovo
shvaanje da je svijest funkcionalni akt kroz koji se objekt

124
neposredno shvaa i postaje proziran. Svijest direktno ulazi u
predmet, ili obrnuto predmet direktno ulazi u svijest. No tim
se tek dolazi pod direktni udar prigovora, ranije upuenog
protiv teorije slika, da svijest nije okvir u koji predodbe,
osjeti itd. (a jo manje predmeti I. K.) mogu biti baeni kao
orasi u vreu.
Ako se poe od gledita da je teorija slika dualizam (to
ne ini samo Moore, ve gotovo svi suvremeni engleski filo
zofi), i ako se pri tom eli ouvati gnoseoloki monizam na
empirijskoj osnovi, onda preostaju samo dva potpuno konse
kventna rjeenja:
1. Ili naivni realizam koji ne pozna razliku izmeu stvari
i pojave, te ui da neopaene stvari postoje u potpuno istom
obliku, kao i one koje normalno opaamo.
2. Ili fenomenalizam koji takoer ne pravi razliku izmeu
stvari i pojave, te ui da stvari postoje samo utoliko, ukoliko
su opaane.
Budui da Moore nije htio napustiti razliku izmeu po
javnog i stvarnog, on nije mogao prihvatiti nijedno od na
vedenih rjeenja. Zbog toga je situacija u kojoj se naao bila
bezizlazna. Najvie ga je privlaio odnos identiteta, no on je
izazivao i najvee prigovore. U nekim svojim radovima on
usvaja formulaciju prema kojoj osjetne datosti pripadaju
(to belong to) materijalnim objektima. No on je brzo uvidio
da rei za osjetne datosti da pripadaju materijalnim objek
tima znai rei da se one prema njima odnose i nita vie.
Na pitanje kakav je to odnos, izraz ne daje nikakav odgovor.
Rei pak, da se radi o konanom (ultimate) ili neralanji-
vom (unanalysable) odnosu, na to takoer nailazimo, znai
priznati svoju nemo u shvaanju njegove biti. Moore katkada
kae da su osjetne datosti pojave ili manifestacije mate
rijalnih objekata. No on tim samo kae da moemo znati
materijalne objekte s njihovom pomou, bez objanjavanja
da li je ono to se manifestira dio onoga to manifestira, ili
ga predstavlja, ili budui neto posebno, odnosi se prema
njemu na neki neodreeni nain.
Nijedan od ovih pokuaja nije problem nimalo pomakao
s mjesta. Svi Mooreovi izrazi, pomou kojih on nastoji obja-

125
sniti pretpostavljeni odnos, puke su tautologije koje utvruju
ono to je ve pretpostavljeno, naime, da postoji odnos, a
nita ne govore o k arak teru samog odnosa. Dugotrajno i te
m eljito studiranje problem a vodilo ga je natrag teoriji slika,
od ije k ritik e je poela njegova analiza.
Osim ranije navedenog Humeovog argum enta da slika ne
dokazuje, ve pretpostavlja postojanje vanjskog svijeta, veina
ostalih argum enata koje engleski filozofi navode protiv teorija
slika moe se svesti na kartezijansko gledite, da je nemogue
postaviti jasnu granicu izmeu sna i jave. Vrlo esto se iznosi
sugestija, prem a kojoj opaajna svijest, u bilo kojem sluaju,
ne m ora biti istina, ve moe biti najobinija zabluda. Naime,
ono to vidimo, moda uope nije knjiga, drvo, konj, jer
uvijek postoji mogunost da imamo iluzije, halucinacije, ili
da sanjamo. P rim jer ovjeka koji je u deliriju i koji vidi
ruiastog takora, tako esto se navodi da je postao slavan.
Budui da Mooreova filozofija, uzeta u cjelini, prua sna
an otpor ovakvom nainu argum entiranja moglo bi se p ret
postaviti da e i njegova teorija spoznaje pruiti neko uporite
za borbu protiv ovog gledita. Meutim ovakva pretpostavka
bila bi pogrena. Ve smo istakli da Moore ne daje nikakav
k riterij za odvajanje istinske od halucinativne opaajne situ
acije. Sve to u ovom pogledu moe rei jest, da nije mogue
ni logiki pretpostaviti da bi halucinativna datost postojala
onda kada je direktno ne shvaamo, te da prem a tome ne
moe pripadati nikakvom m aterijalnom objektu. No on ne
prua nikakvo pravilo pomou kojeg bi se moglo utvrditi da
li neka osjetna datost pripada ili ne pripada nekom real
nom predm etu. Ovo odsustvo svakog kriterija za razlikovanje
izm eu istinske i halucinativne opaajne situacije oito je
protivurjeilo Mooreovoj dugo branjenoj tezi da se esse nekih
osjetnih datosti ne sastoji u njihovom percipi. Ono to je
zajedniko halucinativnom i istinskom takoru jest, da su nam
dati, tj. da je njihov esse percipi. Iz ovog jasno proizlazi
na kakve potekoe je naila Mooreova pretpostavka, da
osjetne datosti im aju ontoloki status. Pretpostavio je da one
nisu ideje u duhu onog koji opaa, a nije mogao dokazati

126
 a su dijelovi materijalnih stvari. Postojanje razlike izmeu
onog to je da to u osjetima i vanjskog objekta trailo je da
se prihvati bilo koja forma uzrone teorije koju je on meutim
na svaki nain nastojao zaobii, jer ona unosi elemenat izvoda
(inferential element) u opaajnu svijest. Svaka uzrona teorija
trai da moemo iz linog diskontinuiranog iskustva kao po
sljedice izvesti objektivni, kontinuirani svijet kao uzrok. Ono
to teorija trai, Hume odluno negira, a Moore priznaje da
nije u stanju pobiti Humea. Vrlo je vjerojatno da je upravo
ova nomo pred Humeovim agnosticizmom glavni razlog tome
to Moore u svojoj analizi opaaj a uope nije obratio panju
na razne varijacije moderne uzrone teorije koje su se razvile
u uskoj vezi s prirodnim naukama. Njegova kritika teorije
slika odnosi se na staru, tradicionalnu Descartes-Lockeovu
teoriju reprezentacije, dok on uope ne spominje modernu
teoriju odraza. Ako se eli potpuno shvatiti ovaj oito krupni
nedostatak Mooreove gnoseologije, onda osim spomenutog
odnosa prema Humeu treba uzeti u obzir ne samo Mooreov
negativan stav prema dijalektici, ve i ranije navedenu izjavu
iz njegove autobiografije da mu svijet nauka nikada nije
nametnuo nijedan filozofski problem.
Mnogo je tee shvatiti zato Moore nije poduzimao ozbiljno
pokuaje razgranienja istinskog od halucinativno opaajnog
iskustva kada je to bio preduvjet za obranu njegovog shva
anja osjetnih datosti.
H. H. Prie je u pravu kad kae da analiza osjetnih datosti
nije najbolje polazite u analizi normalnog opaaja. Termino
logija koja slui za opis naina kako stvari izgledaju, toliko
je razliita od naina kako one fiziki izgledaju da moe
dovesti do tretiranja itavog osjetnog iskustva, kao da je ono
iluzija ili halucinacija. Ako smo ve pristali da pravimo razliku
izmeu onog to nam je dato u osjetima i stvari po sebi, a
nismo u stanju objasniti da se drugo shvaa pomou prvog, ili
da drugo uslovljava prvo, onda postoji opasnost da nas izraz
osjetna datost (slino kao izraz ideja) dovede do sumnje
da li opaaj uope moe dati znanje o materijalnom svijetu.

127
 Moemo doi do osjeaja, kae Prie, da smo ne
povratno odsjeeni od m aterijalnih stvari eljeznom zavje
som, osjetnih datosti.55
Ova opasnost o kojoj Prie govori stvarno je sadrana u
Mooreovoj koncepciji osjetnih datosti. N ju ukljuuju kako
njegovo shvaanje odnosa osjetnih datosti prem a naoj svijesti,
tako isto i njegovo shvaanje odnosa osjetnih datosti prema
m aterijalnim stvarim a.
Mi emo n ajp rije ukratko podvri kritici Mooreovo shva
anje odnosa osjetnih datosti prem a naoj svijesti, jer se
nadam o da emo tim e bar donekle objasniti zato on nije bio
u stanju povui jasnu granicu izmeu istinskog i halucina-
tivnog osjetnog iskustva.
Izraz datum u Mooreovoj analizi opaaj a ukazuje na
objektivnost ili na sups tanci jaln u nezavisnost gnoseolokog
objekta, u odnosu na onog koji opaa. Mooreovi gnoseoloki
pogledi su se razvili u kritikom sukobu sa subjektivnim idea
lizmom, stoga kada on upotrebljava term in osjetna datost,
on redovito stavlja akcenat na datost, elei time istaknuti
da objekt spoznaje postoji nezavisno od akta spoznaje.
Uvodei sam term in on pobija prigovor da tzv. datost nije
uope data, ve da je produkt interpretacije. Postoji gledite
da, kad gledamo snjeni vrhunac udaljenog brda, hladnoa
nam nije data, ve je rezultat asocijacije. Tim se, po milje
n ju Moorea, u stvari potvruje ono to se eli pobiti. Asoci
jacija je odnos izmeu objekata. Do osjeaja hladnoe u datom
sluaju, moemo doi zbog toga, to su nam dati boja i oblik
udaljenog snjenog brijega.
Ma koliko bila pozitivna ova Mooreova realistika obrana
nezavisne egzistencije gnoseolokog objekta, ona meutim nije
ostala bez negativnog rezultata koji se sastoji u shvaanju da
datost oznauje istu pasivnost receptiviteta. Kao u mnogim
drugim sluajevim a tako i ovdje Moore pravi upravo onu istu
greku koju predbacuje empirizmu: on zanem aruje aktivnu
ulogu m iljenja u procesu spoznaje.
R anije smo pokazali kako je on nastojao uspostaviti vezu
izmeu opaaja i pojm a i kako je u tu svrhu uzeo predodbu
55 Perception str. 137.

128
kao posrednu kariku. Iako on ovo nije mogao izvriti, ipak
je bilo potrebno istaknuti da se zanosio idejom o postepenom
prelazu od niih ka viim oblicima spoznaje. Meutim izgleda
da mu je bila strana svaka pomisao o mogunosti da opaajno
iskustvo u sebi dijalektiki ukljuuje elemente misaone aktiv
nosti. Nasuprot sklonosti ka povezivanju, kod Moorea uvijek
stoji metod izolacije koji je u ovom sluaju prevagnuo, tako
da on osjetno i opaajno iskustvo tretira kao niz osjetnih
datosti koje stoje ispred pasivnog promatraa. Ne samo to ih
tretira nezavisno od drugih oblika spoznaje, ve su kao inten-
cionalni entiteti odvojene od samog organizma. Sasvim je
jasno da u ovim uvjetima nije bilo lako povui granicu izmeu
istinitog i halucinativnog. Ako se polazi od pretpostavke da
je subjekt pasivan, onda se moe smatrati da je varljiva
datost ruiastog takora data svijesti na isti nain, kao to
su joj dati stolovi i stolice. Gola tvrdnja da jedna datost
pripada, a druga ne pripada realnim objektima nee ni
malo uvjeriti skeptika. Ova tvrdnja trai empirijsko-praktiku
verifikaciju koja je potpuno mogua, no koja opet pretpo
stavlja da je subjekt u aktu opaaja potpuno svjestan i
aktivan. Mooreova metoda seciranja i analitikog izdvajanja
pojedinih elemenata spoznajnog procesa opravdava prigovor
da ono to opaa nije bestjelesna svijest, ve svjestan fiziki
organizam. Subjekt-objekt odnos ne postoji izmeu subjekta
kao puke svjesnosti i modifikacija njegove osjetne svijesti,
ve izmeu subjekta kao samosvjesnog fiziko-drutvenog
organizma i ostalog svijeta.
Shvatljivo je to se Moore nije umio uspjeno braniti od
prigovora iluzije i halucinacije, dok je jo govorio o osjetnim
kvalitetima kao objektivno (ili intencionalno) postojeim i
dok je smatrao da je samo iskustvo o osjetnim datostima ovisno
o ivanom sistemu, a ne i same osjetne datosti. No on je u
svojim zrelijim radovima odbacio ova shvaanja. Pa ipak ni
tada, branei mogunost jasnog odvajanja istinskog od halu
cinativnog iskustva, on ne pribjegava fiziolokim argumen
tima. On i tada redovito osjetne datosti analizira nezavisno
o promjenama u naem ivanom sistemu. On nikada ne pri
bjegava argumentu da je halucinacija patoloka pojava koju
susreemo samo kod bolesnih ili abnormalnih ljudi, te da se
[) Filo 70fi1n G. F. M o o re a 129
prem a tome ne moe ozbiljno uzeti u obzir kada se radi o
analizi svijesti zdravog, norm alnog ovjeka. Kod pojave iluzije
i kod perspektivnog gledanja jo je oitije da se radi o svoj
stvim a naih receptora, koja se mogu shvatiti i objasniti samo
onda, ako se polazi od fizikih i fiziolokih zakona. Norman
B row n ispravno prim jeuje da se u mnogim ovakvim slua
jevim a ovjek moe lako uvjeriti da je njegovo pogreno
vjerovanje uvjetovano nepravilnim ponaanjem njegovog
osjetnog aparata, upravo kao to moemo brzo shvatiti da
m rlja u naem vidnom polju nije data vanjskim svijetom, ve
ogrebotinom na naim naoalima.56
Ovu jednostavnu injenicu koja ne pretpostavlja nikakvo
otkrie, ve spada m eu istine obinog, zdravog razuma, Mo-
oreova analiza opaaja gotovo ne uzima u obzir. Bjeei od
subjektivnog idealizma, on je pobjegao i od ivog subjekta i
sasvim se predao detaljnoj analizi opaajne svijesti nezavisno
od organizm a koji tu svijest raa. Ovo pojavno, svjesno po
druje ne sastoji se od slika koje subjekt ima u duhu, ve se
izdvaja kao neto objektivno, to na neobjanjiv nain lebdi
izm eu subjekta i vanjskog svijeta. Odbacivi pojam slike, jer
ona ne dokazuje, ve samo pretpostavlja egzistenciju objekta,
on nije ostvario direktni kontakt s vanjskim svijetom, ve je
i dalje zadrao pojavno koje se sada moe m etaforiki oznaiti
kao zavjesa, je r nem a drugog prikladnijeg term ina. Moore
ne upotrebljava ovaj term in, no on um jesto izraza slika
uvodi izraz prozirno (transparent), te se upotreba term ina
zavjesa i s njegovog gledita moe sm atrati bar donekle oprav
dana. Ova Mooreova koncepcija vrlo je nejasna. On je vjero-
vatno i sam morao uviati da ona ima mnogo vie nedostataka,
nego prednosti u poreenju s teorijom slika. Stoga joj i ne
posveuje mnogo panje u svojim zrelijim radovima. Ipak je
njem u, izgleda, bilo jasno da je dovoenje u sum nju njegovog
shvaanja prozirnosti povlailo za sobom pretvaranje osjet
nih datosti u neprozirnu zavjesu koja bi nas potpuno odvojila
od m aterijalnih stvari. On je shvatio da se jedini nain, pomou
kojeg bi se mogla spasiti njegova koncepcija osjetnih datosti,
sastoji u pokuajim a dokazivanja da su one identine s dije-

5* Sense Data and Material Objects, Mind 66/1957.

130
 lovima povrine materijalnih objekata. Izdvojenoj analizi ovog
pitanja on posveuje punu panju. Meutim svi pokuaji koje
je on u ovom pravcu poduzimao stalno su bili pod direktnim
udarom argumenta iluzije i halucinacije, jer se on, to smo
pokazali, nije pobrinuo da se od njih zatiti prethodnim po
stavljanjem granice izmeu istinskog i halucinativnog iskustva.
Iz gornjeg razmatranja moe se izvesti zakljuak da je
djelomino dokazano gledite, prema kojem stvarno postoji
opasnost da nas Mooreovo shvaanje osjetnih datosti nepo
vratno odsijee od materijalnih stvari. Da bismo dokazali da
je ovo gledite potpuno opravdano, moramo jo ukratko rezi
mirati i na kritiki prikaz Mooreovog shvaanja odnosa
osjetnih datosti prema materijalnim stvarima.
U naem prikazu nastojali smo pokazati kako je Moore
vrio mnogobrojne pokuaje da tano odredi karakter odnosa
koji postoji izmeu osjetnih datosti i materijalnih stvari. U tu
svrhu on je analizirao mnoge teorije i pravio razne hipoteze, a
na koncu je i sam iskreno priznao da usprkos mnogogodinjim
upornim nastojanjima nije mogao doi do zadovoljavajueg
rezultata. Razne faze i kolebanja koje je Moore ispoljavao u
toku rjeavanja ovog pitanja (to je donekle moralo doi do
izraaja i u naem prikazu) mogu lako prekriti samu bit pro
blema. Zbog toga je sada prije svega potrebno po mogunosti
tano odrediti u emu se sastoji pitanje na koje Moore usprkos
mnogim naporima nije mogao dati zadovoljavajui odgovor.
Iako problem i kod Moorea i kod njegovih kritiara poprima
razne forme, ipak nije teko utvrditi da se on svodi na pitanje
identiteta ili neidentiteta objekta i odgovarajue osjetne da
tosti. U tretiranju ovog problema vie nego igdje drugdje
dolazi do potpunog izraaja apsolutna nepriklanost Mooreove
antidijalektike metode. Dok ralanjuje, sijee, analizira, sve
je u redu, no im pokua staviti dijelove u meusobni odnos
i izvui odgovarajui zakljuak, nastupaju nepremostive po
tekoe.
Stvari su identine, ili nisu identine; treega nema.
To je aksiom od kojeg Moore nikako ne eli odstupiti.
Meutim on isto tako nastoji da pod svaku cijenu ostane na
pozicijama gnoseolokog monizma. No to je gledite mogue
jedino ako se dokae da je objekt spoznaje numeriki iden-
131
tian s datostim a spoznaje. U toku mnogih godina on stavlja
svoje analitike snage u slubu ovog sizifovskog zadatka. No
analiza uvijek otkriva razliku koju zdrav razum ne moe p ri
m iriti s identitetom , tako da pitanje neizbjeno poprima alter
nativni oblik: da li je datost identina s objektom ili nije
identina s objektom? Intenzivno razm iljanje o problemu
stalno ga je vraalo teoriji slika koju on odbacuje zbog tri
razloga:
1. Ona, po njegovu m iljenju, im plicira gledite da je ono
to spoznajemo dio sadraja svijesti, te da prem a tome ne
moe postojati nezavisno od nje.
2. Ona ukljuuje elem enat uzronog izvoda i time dolazi
pod udar Humeovog argum enta.
3. Pojam slika je u biti dijalektian; on nuno ukljuuje
identitet u razlici.
Razlozi su toliko jaki, da se teorija moe odbaciti bez daljeg
razm iljanja. No dalje razm iljanje nju ponovno namee kao
jedino mogue rjeenje. Ova antinominost koja dovodi Mo-
orea u bespomoan poloaj najbolji je dokaz da se njegovo
razm atran je ne kree na povrini, ve da zahvaa samu bit
problem a. On nastoji izbjei suprotnosti izdvojenom, m ikro
skopski detaljnom analizom pojedinih dijelova misaonog pro
cesa. No svako uzdizanje iznad analize ponovno raa anti-
nomiju, tako da on ne moe donijeti konaan zakljuak, ve
se ograniava na iznoenje sugestija i alternativa.
Ne samo to je Moore vrlo daleko od svake pomisli da je
protivurjenost uzdizanje, uma iznad ogranienosti, razuma,
ve tovie on sam u refleksiju um a rastavlja na njene elemente
i analitiki je svodi na nivo em pirijske oiglednosti, da bi na
taj nain izbjegao protivurjenosti.
Kao ilustracija ovog postupka moe posluiti ono mjesto
iz njegova spisa Obrana zdravog razuma gdje on primjenom
zorne definicije nastoji objasniti to shvaa pod osjetnom da-
tou. Ovo je locus classicus njegovog shvaanja koje se esto
navodi i na razne naine interpretira. Ranije smo, govorei o
Mooreovoj m etodi izdvajanja, samo ukazali na to mjesto, a
sada emo ga navesti. Moore pie: Da bih ukazao itaocu
kakvu vrstu stvari ja mislim s osjetnom datou, ja treba da
ga samo zamolim da pogleda svoju desnu ruku. Ako on to

132
 uini, on e moi da izdvoji neto (i ako ne vidi duplo, samo
jednu stvar s obzirom na koju e vidjeti da je, na prvi po
gled, ako se zauzme prirodno gledite ta stvar identina, ne,
doista, s cijelom desnom rukom, ve s dijelom povrine, koju
on zbilja gleda, ali e takoer (nakon kratkog razmiljanja)
moi vidjeti da je dvojbeno da li to moe biti identino s dije
lom povrine njegove dotine ruke. Objanjavajui svoju
definicju Moore dodaje: Ja termin definiram na takav nain
da je otvoreno pitanje da li osjetna datost koju ja sada vidim
gledajui u svoju ruku i koje je osjetna datost moje ruke,
jest ili nije identina s onim dijelom njene povrine, koju
sada zbilja vidim.57
Sasvim je oito da se ova Mooreova zorna definicija odnosi
na refleksiju koja je neizbjena, ako elimo shvatiti pojam
slike. Da bi neto bilo slika (snimak, kopija), ono mora u
isto vrijeme da mu je slino i da se od njega razlikuje.
Bouwsma je prvi ukazao na analogiju sa slikom i izveo pra
vilan zakljuak da Moore definira osjetnu datost tako da ona
u isto vrijeme i jest i nije identina s odreenim dijelom
povrine ruke. On je ujedno ukazao (iako nesvjesno) na
apsurdnost koju povlai Mooreov pokuaj svoenja refleksije
uma na stepen empirijske oiglednosti. On kae da odraz u
ogledalu nema dubine i da se ne moe pribosti pribadaom. No
povrina ruke ima dubinu. A ako je ono to ste izdvojili,
nastavlja Bouwsma, slino odrazu u ogledalu i nema
dubine, tada ako je to identino s povrinom moje ruke, ni ona
nema dubine. S druge strane, ako kaete da je ono to sam
izdvojio identino s povrinom moje ruke, a povrina moje
ruke ima dubinu, moemo li dopusititi da i osjetna datost, kao
i povrina moje ruke ima dubinu. Mogu li ja prikaiti osjetnu
datost pribadaom.58
Bouwsmin prigovor se zasniva na shvaanju da su stvari
identine samo onda, ako se apsolutno ili metafiziki pokla
paju. Moore takoer ne poznaje drugog identiteta, pa se nje
gova obrana u svojoj biti svela na zahtjev da dijelove ne treba
57 A Defense of Common Sense, Contemporary British Philo-
sophy, str. 218.
38 Moore's Theory of Sense Data, Philosophy of G. E. Moore,
str. 218.
133
stav ljati u m eusobni odnos, ve da ih treba razm atrati
izolirano. Branei se od prigovora on kae da je izraz vidjeti
(see) upotrebljavao u dvam a raznim znaenjima. ita je
s i g u r a n da je objekt koji v i d i identian s dijelom povrine
ruke, a on e p o s u m n j a t i s obzirom na direktno vieni
objekt da je identian s dijelom povrine ruke.59 Moore i sam
osjea da je ova obrana vrlo slaba, pa dodaje: No budui da
ja podrazum ijevam kao mogue da je direktno vien objekt
identian s vienim, izlazi da ja ipak pretpostavljam da
je ovjek u isto vrijem e i siguran i sum nja u istu stvar. To
je mogue, kae Moore , jer rei da ja sum njam da je
objekt koji vidim dio povrine m oje ruke, znai rei da je
mogue da je identian. I ako je identian tada sam i siguran
i sum njam u isti stav u isto vrijeme. Mooreu se ipak uinilo
da je tim otiao malo predaleko, pa se u nastavku ograuje:
Ja nisam naravno rekao da ja to inim. Ja samo kaem
toliko koliko mogu znati da ja ne znam da to ne inim.
Moore ovu svojevrsnu dijalektiku pojmova naziva paradok
som i na koncu sugerira: Moda je osnovna zagonetka u
odnosu izmeu m aterijalnih objekata i osjetnih datosti upravo
ovaj paradoks.60
Iako se Moore, sudei po njegovim djelima, nije nikada vie
vratio ovoj sugestiji, ipak je znaajno to je on, usprkos izra
zito negativnom stavu prem a dijalektici, naslutio, premda ne
jasno, da je moda trebalo nastaviti s istraivanjem u ovom
pravcu ako se eli doi do rjeenja. Meutim, ako se ima u
vidu to je on prije a i poslije ovog napisao o dijalektikom
rjeav an ju filozofskih problema, onda je vrlo vjerojatna pret
postavka da je ova njegova sugestija bila svojevrstan izraz
nemoi da se doe do pozitivnog rjeenja i da nije predstav
ljala nikavu uputu za istraivanje. On je i dalje ostao pri
gleditu da se problem svodi na pitanje numerikog identiteta
ili ne-identiteta objekta i odgovarajue osjetne datosti, a kada
je 1942. odbacio pretpostavku identiteta, on je u isto vrijem e
priznao da ne moe odrediti k arak ter dotinog odnosa. Tim

59 A Reply to m y Critics, The Philosophy of G. E. Moore,

str. 636.
60 Ibidem.

334
je postalo jasno da nije bilo sasvim neopravdano gledite onih
kritiara koji su smatrali da Mooreova koncepcija osjetnih
datosti postavlja neprozirnu zavjesu izmeu subjekta i mate
rijalnih stvari. Prvobitnu oito samo-kontradiktornu pretpo
stavku da postoje osjetni entiteti ija egzistencija ne ovisi o
subjektu, ni o vanjskom svijetu Moore je godinama poprav
ljao i dotjerivao, nadajui se da e iz nje stvoriti vrstu osnovu
spoznaje materijalnih stvari. Da su ove njegove nade bile pot
puno iluzorne, on je i sam na koncu uvidio.

Mooreov primjer, kao i najnovije mnogobrojne diskusije

koje se o ovom pitanju vode u suvremenoj engleskoj filozo
fiji jasno pokazuju, da je nemogue uspjeno braniti reali
stiko gledite, ako se polazi od egzistencije materijalnih
stvari, ali se pritom ne doputa ni najmanja pomisao o posto
janju identiteta u razlici. Kod ovakvog stanja osjetne datosti
ili su potpuno identine s objektima, ili su pak sasvim razliite
od njih. U prvom sluaju objekt nestaje, a u drugom ako i
postoji ne moemo ga spoznati. Dakle, negativan odnos prema
dijalektikoj metodi glavni je razlog tome, to su svi mnogo
brojni Mooreovi pokuaji da teorijski obrazloi i dokae
mogunost spoznaje materijalnih stvari zavrili potpunim
neuspjehom.

135
 M ETODA

SVE JE ONO STO JEST, A NE DRUGA STVAR

Mnogi Mooreovi kritiari smatraju da se najutjecajnija

osobina njegove filozofije sastoji u specifinoj metodi koju
je on pronaao i s velikom vjetinom primijenio u svojim
djelima. Po miljenju R. Metza, glavni unutarnji impuls
Mooreove filozofije jest upravo sama potreba za sve dubljom
i detaljnijom analizom. J. Wisdom polazi jo dalje i tvrdi da
Moore potpuno svodi filozofiju na analizu. Ova Wisdomova
interpretacija izazvala je Mooreov energian protest. U Od
govoru mojim kritiarima on pie da je, po njegovom milje
nju, analiza jedan od pravih zadataka filozofije i da on nije
nikada nita rekao to bi moglo posluiti kao osnova za
Wisdomovu tvrdnju. Iako se lako uvjeriti, na osnovi proua
vanja Mooreovih djela, da Wisdomova tvrdnja nije potpuno
opravdana, ipak je tano da pojam analize igra izvanredno
vanu ulogu u odreivanju karaktera Mooreove filozofije.
Mooreova metoda je u svojoj osnovi naj izraziti ja suprot
nost dijalektike metode. Butlerova fraza koju je Moore uzeo
kao moto u Principima etike Sve je ono to jest, a ne
druga stvar, jest vodei princip svakog njegovog istrai
vanja. On smatra da stvari i pojmove treba najprije odvojiti,
izolirati, pa tako izolirane izuavati i tek nakon toga moe se
doi do povezanosti i jedinstva. On neumorno ralanjuje
sloene pojmove na njihove sastavne dijelove; on te dijelove
meusobno uporeuje, opisuje i esto izgleda, kao da nema
kraja seciraju pojmovne realnosti. U ovoj analizi on katkada
dolazi i do takvih rezultata koje je nemogue objasniti ako se
striktno stoji u okvirima formalne logike i njenih zakona, jer

137
se jasno nasluuje dijalektika pojmova, njihovo meusobno
uslovljavanje i proim anje. No Moore principjelno ustaje pro
tiv ovakvih zakljuaka. On do k raja ostaje dosljedan anali
tiar koji n a dijalektiku gleda kao na stvar koja moe unijeti
samo zbrku u nauno istraivanje.
Ovaj apsolutno negativan odnos prem a dijalektici ima
svoje historijsko i logiko obrazloenje. Moore je u prvom
redu k ritian filozof, a njegova kritik a se ne odnosi samo na
sadraj idealistikih shvaanja, ve je istovremeno usm jerena i
na njihovu metodu. Vodei borbu s engleskim neohegelijau
cima Moore naroito odluno ustaje protiv Hegelovog naina
argum entiranja. Na p rim jeru K antovih antinom ija pokazali
smo slabu zasnovanost ove kritike. M eutim Mooreova logika
dosljednost i njegovo inzistiranje na potpunoj jasnosti i ne-
vosmislenosti im aju puno opravdanje u polemici s engleskim
neoidealistim a koji su Hegelovu dijalektiku esto shvaali na
taj nain, kao da ona omoguuje slobodno prelaenje s jednog
gledita na drugo.
U nastojanju da obrazloi egzistenciju nezavisnih entiteta
Moore se slui metodom apsolutne izolacije. Po njegovom
m iljenju ovo je jedina metoda, koja se moe uspjeno prim i
jen iti kada se eli otkriti koji stepen vrijednosti ima stvar po
sebi. G lavna zapreka u prim jeni ove metode jest, kako on
kae, Hegelovsko shvaanje organske cjeline ili organ
skog jedinstva prem a kojem dijelovi nemaju nikakvo zna
enje ili vanost nezavisno od cjeline. On ovo shvaanje pod
vrgava detaljnoj analizi. Analiza se bazira na principu ap
straktnog identiteta, te se kree uglavnom u okvirima isto
pojm ovnih odnosa. P ri tom Moore oito koristi injenicu to
nai pojmovi nisu dovoljno elastini u odraavanju odnosa
m eu stvarim a.
Pretpostavlja se , pie on, da upravo kao to cje
lina ne bi mogla biti ono to jest, bez postojanja dijelova, tako
i dijelovi ne bi mogli biti to jesu, bez postojanja cjeline.
Dio nije izdvojen objekt misli, jer cjelina iji je on dio jest
sa svoje stran e njegov dio.1 K ada je pojedinana stvar dio
cjeline, ona posjeduje predikat koji inae ne bi posjedovala,
1 Principia Ethica, str. 33.

138
 naime, da je ona dio te cjeline. No ono to, po miljenju Mo-
orea, ne moe biti doputeno jest da ovaj predikat mijenja
prirodu ili ulazi u definicju stvari koja ga ima. Kada tvrdimo
da je neto dio cjeline, onda sama naa tvrdnja implicira da
je to neto razliito od onog to se o njemu tvrdi. Inae
protivurjeimo samima sebi, budui da tvrdimo da ne to, ve
neto drugo, naime to skupa s onim to tvrdimo o njemu, ima
predikat koji mu pridajemo.2
Mooreovo gledite da, ako neka stvar ima unutarnju vri
jednost, onda ta vrijednost ne mora ovisiti o odnosu koji ta
stvar ima prema drugim stvarima, ili prema cjelini u kojoj se
ona nalazi. Ovo je isto ono gledite koje on zastupa u kritici
teorije unutarnjih odnosa kada kae da odnosi uvijek ne modi
ficiraju svoje lanove. Njemu je jasno da se moe rei kako
neke stvari gube vrijednost, ako se izdvoje iz cjeline u koju
spadaju. No on na to primjeuje da imati vrijednost samo kao
dio jest isto to nemati vrijednost uope, ve samo biti dio
onoga to je ima. On smatra da je inzistiranje na ovoj distink
ciji neophodno, ako se eli izbjei gledite prema kojem svaki
odnos dovodi u pitanje unutarnju vrijednost, a time i iden
titet stvari.
Oslobodivi se ispod utjecaja Braleyevog monizma, Moore
je poao u suprotnu pluralistiku skrajnost to se metodo
loki odrazilo u prihvaanju antidijalektikog principa apso
lutne izolacije. Rastavljajui cjelinu spoznajnog procesa na
njegove sastavne dijelove i pobijajui gledite, da dijelovi
nemaju nikakvo znaenje ili vanost nezavisno od cjeline, on
uvijek #ima u vidu nezavisnu egzistenciju objekta spoznajo.
On kae da i mnogi idealisti esto priznaju razliku izmeu
osjeta ili ideje i onoga to oni nazivaju njihovim objektom.
No oni se ipak ne mogu zbog toga osloboditi optube da oni
ovu razliku negiraju, jer postoji teorija , kae Moore,
vrlo rairena meu savremenim filozofima koja vrlo jedno
stavnim svoenjem dokazuje da dvije razne stvari ujedno i
jesu i nisu razne. Ukazuje se na razliku, ali u isto vrijeme
i na to da razliite stvari tvore organsko jedinstvo. I poto
tvore takvo jedinstvo smatra se da svaka od njih ne bi bila
2 Ibidem.

139
ono to jest nezavisno od svog odnosa prem a drugim a/ No
na ovo Moore prim jeuje da se princip organskog jedinstva
kao i princip kom binacije analize i sinteze uglavnom upotre
bljava za obranu takve prakse koja se pridrava kontradik
tornih tvrdnji, kad god joj se to ini prikladnim .345
Razum ljivo je to neizbjena ogranienost, koju nuno im
plicira ovakvo stanovite u odnosu prem a dijalektici nije u
tolikoj m jeri dola do izraaja u Mooreovoj kritici drugih
filozofa, koliko u njegovim pokuajim a, da on sam nakon te
k ritik e doe do nekih pozitivnih rezultata. Vrei analizu
sadraja svijesti i dokazujui da objekt spoznaje mora po
stojati nezavisno od svijesti, Moore je napisao stranice koje
im aju tra jn u vrijednost, tako da dobar poznavalac engleske
filozofije R. Metz govori o njem u kao o misliocu ije visoke
kritike, analitike i skeptike snage teko da su m anje od
Humeovih.3 No jednostrano mikroskopsko prouavanje
izoliranih problem a ne moe dovesti do pozitivnog sinteti
kog rezultata i Moore vrlo esto nakon dugotrajne i duboke
analize na koncu neodluno i bespomono stoji pred brojnom
alternativom , a ako se za koju od njih odlui, onda to ini
oprezno, skeptiki u stilu Humeove fraze Vrlo sam sklon
da povjerujem (I have strong propensity to believe).
Usprkos tom e veina Mooreovih kritiara slae se u tome
da je Metz postupio neispravno proglasivi Moorea skeptikom.
Istina je da Moore esto izjavljuje da ne zna. Ali i nakon
toga on istu stv ar i dalje istrauje, pobija svoja ranija rjee
nja, nalazi druga i opet kae da nije sasvim siguran, ali izra
ava vrsto uvjerenje da e problem biti rijeen. Jasno je
da ovo nije skepsa one vrste koju susreemo kod Humea.
S tv ar postaje jo jasnijom kad se ima u vidu Mooreov esej
Obrana zdravog razuma u kojem je osobito dolo do izra
aja niegovo uvjerenje da postoje neki stavovi koje on sigurno
zna i koie sum nja ne moe dovesti u pitanje, a koji sa svoje
strane isto tako sigurno im pliciraju realno postojanie m ate
rijalnih stvari. Ovo uvjerenje koje u veoj ili manjoj m jeri
3 The Refutation of Idealism, Philosophical Studies. str. 15.
4 Ibidem.
5 A Hundred Years of British Philosophy, str. 551.

140
sadre i ostali Mooreovi radovi pribliava ga kotskoj filozo
fiji zdravog razuma, a ova se razvila upravo na osnovi kri
tike Humeovog skepticizma.

ANALIZA

Kod rjeenja nekog problema, po Mooreovom miljenju

mnogo ovisi o tome da li je pitanje u poetku pravilno-postav
ljeno i da li se proces pitanja vodi pravilno do konca. On kae
da potekoe i nesporazumi veinom nastaju zbog toga to se
pokuava odgovoriti na pitanje, prije nego se tano utvrdi u
emu se pitanje sastoji. Tako na primjer, moderni idealizam
tvrdi da je svemir duhovan. Moore kae, da je ova tvrdnja na
prvi pogled jednostavna, no analiza pokazuje da je ona kom
plicirana i netana. Kada idealist izjavljuje da je svemir duho
van, onda ova njegova tvrdnja implicira da je svemir inte
ligentan, svrhovit, da nije mehanian, odnosno da posjeduje
sva ona svojstva koja nas ine tako nadmonim nad stva
rima, za koje kaemo da su beivotne.
Prvi korak se sastoji u uoavanju i izdvajanju itavog
niza pitanja unutar jedne jednostavne formule. Slijedei
korak je odabiranje jednog kljunog pitanja koje se zatim
intenzivno razmatra. No originalnost njegovog pobijanja
sastoji se u svojevrsnoj supstituciji apstraktnih pojmova s
obinim konkretnim, 'to redovito poprima formu svoenja
na apsurdnost. Tako na tvrdnju da je svemir duhovan Moore
primjeuje:
Izgleda da se stolice, stolovi i bregovi mnogo razlikuju od
nas. Ali ako se tvrdi da je itav svemir duhovan, time se eli
rei da su svi predmeti mnogo sliniji nama, no to mislimo.0
Mooreova metoda je analitiki destruktivna. Ona esto
poprima formu fine umjetnosti koja ima svrhu da probleme
samo osvjetljava, a ne da ih i rjeava. Mooreu je u veini
sluajeva vie stalo da pokae u emu je znaenje pitanja i
na kakve potekoe se mora naii kad se na njega odgovara,
nego da dokae da je ovaj ili onaj pojedinaan odgovor taan.
8 The Refutation of Idealism, Philosophical Studies. str. 1.

141
Jedno p itan je izaziva drugo, a kad su pitanja izvanredno
brojna, odgovori m oraju biti oskudni. U vezi s ovim R. Metz
prim jeuje da iako Moorea moemo nazvati najveim i naj-
vjetijim postavljaem p itanja u modernoj filozofiji, ipak
m oram o dodati da skrajnje slabo i nezadovoljavajue na njih
odgovara.7 U lanku Mooreov utjecaj (Moores Influence)
Suan Stebbing je pokuala pobiti negativan dio ove ocjene.
M eutim Moore sam je doveo u pitanje njene argum ente u
Odgovoru mojim kritiarim a, izjavivi da je Metzova pri
m jedba potpuno opravdana.
U skladu s m etodom pozivanja na konkretne injenice
Moore izjavljuje da je vjera zdravog razum a u postojanje
vanjskih objekata mnogo sigurnija, nego ma koji filozofski
argum ent koji bi se njoj mogao suprotstaviti. On pri tom ne
prihvaa diskusiju o shvaanju sam ih izraza koji se odnose
na konkretne stvari. On kae da ih shvaa onako kako ih
shvaa svaki obian ovjek i da u tome ne moe biti nespo
razum a. Izraz Zemlja je postojala mnogo godina u prolosti
dobar je prim jer jasnog izraza ije znaenje svi shvaamo.
Onaj tko misli drugaije brka pitanje da li shvaamo znaenje
izraza (to je sigurno) s pitanjem da li moemo pruiti nje
govu tanu analizu (to je vrlo teko). Moore pravi otru
razliku izmeu onog to reenica znai i analize njenog zna
enja. Potpuno je mogue shvatiti izraze o opaenim m ateri
jalnim objektim a i drugim osobama ^u njihovom obinom
popularnom znaenju i znati sigurno njihovu istinu, bez zna
n ja njihove tane analize. P itan je ima li m aterijalnih stvari
skida se s dnevnog reda i sva se panja obraa analizi njihove
spoznaje. Moe se rei da Moore m etodski razlikuje dva razli
ita nivoa spoznaje istog objekta:
1. Zdravorazum ski nivo prua spoznaju najoitijih inje
nica, no on ne moe biti jedini izvor filozofskog znanja, jer
ima mnogo istina koje su izvan njegova dohvata.
2. Gnoseololci nivo m ora pruiti tanu analizu onog to
znamo, je r zdrav razum ne shvaa u emu se sastoji, u zadnjoj
liniji, spoznaja nekog objekta.
7 Hundred Years of British Philosophy, str. 540.

142
 Mnogi kritiari ovdje stavljaju prigovor da ne moemo
govoriti o nekom znanju kao sigurnom, ako nismo u stanju
pruiti dokaz da je ono doista takvo. Moore odgovara da on
moe znati stvari koje ne moe dokazati, mislei time na
razliku izmeu razumijevanja izraza i njegove tane analize.
U vezi s ovim on razlikuje dva smisla rijei znaenje. Mi
moemo sasvim tano znati u jednom smislu to znai rije,
dok' u isto vrijeme, u drugom smislu moemo ne znati to
ona znai. Nama moe biti potpuno poznat pojam koji rije
oznauje i mi moemo shvatiti reenicu u kojoj se rije nalazi,
iako u isto vrijeme ne moemo da pojam definiramo. U
prvom znaenju , kae Moore, upotrebljavamo 'zna
enje u smislu u kojem Polinezijac, koji ne zna engleski,
moe htjeti da otkrije znaenje rijei koje svi mi koji znamo
engleski sasvim tano shvaamo, budui da je to rije obine
upotrebe. U drugom sluaju radi se o objektu, svojstvu ili ideji
koju rije izaziva u duhu ... ako razumijemo engleski.8
Ovom distinkcijom Moore ukazuje na razliku izmeu defi
niranja rijei ili verbalnog izraza i definiranja pojma. Defini
rati pojam isto je to i pruiti njegovu analizu. Glavna
potekoa je u tome to nije jasno u emu se sastoji defini
ranje, odnosno analiza pojma. Model koji Moore ima pred
oima je nauka s njenom tenjom da se ide u dubinu i upozna
unutarnja struktura pojava. Kemiar rastavlja supstancije na
njihove sastavne dijelove to poveava njegovo znanje o nji
hovom sustavu. Zato ne bi filozof pokuao rastavljati poj
move na njihove konane komponente! Zar to ne bi povealo
njegovo znanje o prirodi pojava na koje se odnose dotini
pojmovi? No kemiar uspjeno primjenjuje promatranje i eks
periment to filozofu nije mogue. Kakva sredstva stoje filo
zofu na raspolaganju? On se mora zadovoljiti procesom inte
lektualne disekcije koji se sastoji u analitikom prodiranju
u pojmove. Vrei ovakvu analizu pojma materije, ili pro-
tenog tijela Leibniz je razvio svoju teoriju o monadikoj kom
poziciji stvari. Locke je takoer poao od analize pojma stvari
koja ukljuuje razliku izmeu supstancije i atributa. Supstan
cija je ono to ima atribute, a sama po sebi nije atribut.
8 Some Main Problems of Philosophy str. 217.

143
Ona je nespoznatljiva, ali je nunost misli (necessity of
thought). U potrebljavajui istu tehniku istraivanja kao i
Locke, B erkeley je doao do gledita da su supstancije kao
nepoznati nosioci atributa nemogunosti misli (imposibility
of thought). Sve su ove analize pojma m aterijalna stvar. Sva
ka od njih prua obavjetenja koja nisu sadrana u gleditu
zdravog razum a o m aterijalnim stvarim a, ve su mu dapae
vie ili m anje suprotna.
Mooreova analiza ne samo to ne protivurjei gleditu
zdravog razum a, ve se uglavnom svodi na objanjavanje
njegovih stavova. E kstravagantnosti metafizike Moore suprot
stav lja trijeznost zdravog razum a, to se ispoljava u sklonosti
da se metodo prirodnih nauka prim ijene u filozofiji. On esto
uporeuje unutarnju, duhovnu inspekciju pojma s gledanjem
vanjskog fizikog objekta. Mnogi njegovi prim jeri pokazuju
sklonost, da se doslovno shvati m etafora drati ispred duha
(holding before the mind). Istina je da on eksplicitno pravi
distinkciju izmeu znaenja i rijei, to jest pojma i slike, no
mnoge njegove analogije potpuno anuliraju ovu distinkciju.
Tako on kae: Ako niste upoznati s-odnosom na isti nain na
koji ste upoznati s ljubiastom bojom, nikakva koliina rijei
nee objasniti to je to, kao to se slijepo roenom ne moe
objasniti na to slii ljubiasto. U objanjenju Moore do
daje, da on ima u vidu duhovno gledanje. Umjesto da
gledamo u stvarnu boju naim fizikim 'oim a, treba pretpo
staviti da gledamo u njenu kopiju sliku, naim duhovnim
okom. A nalogija navodi na pretpostavku, da se moe koncen
trira ti panja na odnos na isti nain, kao to se koncentrira na
sliku neke boje.
Ovo Mooreovo shvaanje analize kao inspekcije stoji u
uskoj vezi s njegovim gleditem da je svijest prozirna. On
kae da kod pokuaja introspektivnog analiziranja osjeta
plavog, sve to moemo vidjeti jest plavo: drugi elemenat
izgleda kao da je proziran (diaphonous). No ipak on se moe
izdvojiti ako paljivo gledamo (if we look attentively enough).8
Gledite da se paljivim zagleda van j em (peering) moe
shvatiti znaenje ili pojam nekog izraza, nailo je na mnoge
9 The Refutation of ldealism , Philosophical Studies. str. 25.

144
prigovore. A White s pravom primjeuje da koncentracija na
znaenju rijei ne moe biti isto to i zurenje u sliku. Nemo
gue je shvatiti odnos korespondencije na isti nain, na koji
shvaamo postojanje naknadne slike.
Potaknut mnogobrojnim prigovorima i interpretacijama,
Moore je u Odgovoru mojim kritiarima pokuao objasniti
svoje shvaanje analize. On kae da je predmet analize pojam,
ili stav, a ne jezini izraz. Da bi analiza bila korektna anali-
zans i analizandum moraju biti izraeni razliitim jezinim
znacima, ali moraju u izvjesnom smislu biti isti pojam. Stav
Alfred je Bilov brat analiziramo na taj nain, to kaemo
Alfred i Bil su mukarci i imaju iste roditelje. Analizans
mora eksplicite spomenuti pojmove koji su implicite sadrani
u analizandumu.
Mooreov uenik Duncan Jones stvar objanjava ovako:
Znati analizi stava P, znai pronai reenicu P I koja
jasnije nego reenica P otkriva strukturu P.
No ovo shvaanje analize implicira paradoks koji glasi:
Ako verbalni izraz koji predstavlja analizandum ima isto
znaenje kao verbalni izraz koji predstavlja analizans, analiza
se svodi na puki identitet, te je trivijalna; a ako dva verbalna
izraza nemaju isto znaenje, analiza je ne-korektna.
Moore je otvoreno priznao da on ne moe rijeiti ovaj
paradoks. Njemu je jasno da pojam ili izraz, da bi pruio
potpuno objanjenje nekog drugog pojma, mora teiti da bude
s njim identian. Stoga on u poetku odmah izjavljuje da su
kod njega i analizans i analizandum uvijek samo pojmovi. No
potpuni identitet je tautologija koja nita ne objanjava. Da
bi ovo izbjegao on kasnije pobija svoju vlastitu izjavu i suge
rira rjeenje slino onom koje je ranije odluno odbacio.*10
Na koncu kae da se problem svodi na odnos izmeu anali
tikih i sintetikih sudova koji mu nije jasan, te je stoga
gotovo bespomoan u pokuaju da objasni osnovu svoje vla
stite metode.
Komentirajui Mooreovu metodu i ukazujui na utjecaj
koji je ona izvrila u razvoju suvremene engleske filozofije,
10 A Reply to my Critics, The Philosophy of G. E. Moore,
str. 667.

10 Filozofija G- E. Moorea 145

mnogi k ritiari istiu upravo ovaj njen aspekt od kojeg se
Moore esto eksplicitno ograuje. Oni je naim e direktno
povezuju s tzv. filozofijom obinog jezika. J. A. Ayer pie
da Moorea u nekim krugovim a sm atraju prvosveenikom
ku lta obinog jezika i predvodnikom svih onih koji misle da
se filozofija bavi, ili treba da se bavi ispitivanjem naina na
koji se rijei aktuelno upotrebljavaju. U tim krugovima se
sm atra da je poticaj za ovo gledite dala Mooreova obrana
zdravog razum a koja je dovela do zakljuka da se filozofija
sastoji u analizi znaenja. Ovo gledite je prihvatio W ittgen-
stein i transponirao ga u tom smislu da filozofiju treba shva
titi kao aktivnost koja osvjetljava i objanjava znaenje poje
dinih izraza. U svojim posljednjim djelima W ittgenstein
sm atra da treba napustiti filozofske term ine i upotrebljavati
rijei onako kako se one upotrebljavaju u svagdanjem ivotu.
Po m iljenju M orrisa Lazerowitzan u ovom smislu treba
shvatiti i Mooreovo svoenje na konkretno. Kada Moore u
ime zdravog razum a ustaje protiv m etafizikih teorija, onda
on samo protestira protiv injenice, to su ti filozofi napustili
obian jezik. itav spor ima isto lingvistiki karakter.
Lazerowitz sm atra da je pogreno gledite prem a kojem se
filozofska analiza sastoji u razdvajanju nekog objekta na
njegove sastavne komponente, ili u intelektualnoj inspekciji
njegove u n u tarnje strukture. Analogija s naunom analizom
nije nimalo prikladna. Lijenik-radiolog ispituje slike x-zraka
sa svrhom da dozna medicinske injenice o pacijentim a. Laze-
row itz misli da se u istom smislu ne moe rei za filozofa da
on ispituje svoje suptilne pojmovne objekte sa svrhom da
neto dozna o stru k tu ri fenomena. On kae da nema opih
pojmova, ve da postoje zajedniki nazivi koji naravno nisu
slike stvari. Prem a tome ni najbriljivije analiziranje term ina
slon ne moe pruiti znanje da slonovi im aju srce, jetru, plua
itd. Analiza se ne odnosi na pojam ili znaenje ve na
doslovnu upotrebu term ina, a izraz upotreba termina kao
i izraz upotreba noa oznauje samo aktivnost. Analizirajui
upotrebu izraza E, mi navodimo pravila njegove upotrebe. Mi
eksplicitno navodimo uvjete pod kojima se E prim jenjuje na
11 Moore and philosophical analysis, Philosophy, vol. 33/1958.

146
situaciju. Tako nas analiza rijei braa obavjetava da se
rije primjenjuje na X-e, koji su mukarci i imaju zajednike
roditelje. Dakle, analiza se sastoji u eksplicitnom navoenju
pravila za upotrebu ili aplikaciju termina.
Prema ovoj interpretaciji pojma analize Humeova kritika
uzronosti nije nita drugo, ve naputanje obine, svako
dnevne upotrebe jezika i predlaganje da se prihvati nova
upotreba koja nije u skladu sa zdravim razumom. Prema
Humeu sve ideje proizlaze iz impresija, tako da ako pretpo
stavljena ideja ne moe biti proslijeena natrag u svoj izvor
u nekoj formi iskustva, onda je ona pseudo-ideja. On kae da
nemamo ideju nune povezanosti na temelju toga to proma
tranje sluajeva nunosti ne pokazuje nunu povezanost meu
dogaajima. Lazrowitz interpretira Humeovo gledite ovako:
Analiza upotrebe uzroka ini eksplicitnim lingvistiki fakat
da se uzrok primjenjuje na dogaaje na koje se primjenjuje
konstantna povezanost, i dalje, da termin nuna poveza
nost nema upotrebe.
Lazerowitzovo shvaanje nije osamljeno. Naprotiv ono u
ovoj ili onoj formi danas prevladava u Engleskoj.12 I Mooreov
istaknuti uenik Norman Malcolm zauzima slino gledite.
U lanku Moore i obian jezik (prilog u knjizi The Philo-
sophy of G. E. Moore) on pie da je sutina u pobijanju dru
gih filozofa njegov apel na na jezini smisao. Po njegovom
miljenju, filozofiranje veine najznaajnijih filozofa sastoji
se u vie manje suptilnom pobijanju obinog jezika, dok je
Mooreova filozofija uglavnom pobijanje onih koji pobijaju
obian jezik. Kada neki filozof kae da su svi empirijski iskazi
hipoteze, Moore ga smjesta napada, jer je osjetljiv zbog
iskrivljavanja obinog jezika koje takav iskaz implicira.
Njegov jezini smisao buni se protiv mogunosti pretpostavke
da se iskaz Napoleon je poraen kod Waterlooa tretira kao
hipoteza.

12 Vidi J. A. Ayer: La Philosophie et le langage ordinaire,

Dialectica 8/1958.
G. Ryle: The Theory of Meaning, Brit. Phil. in the Mid-
Century.

147
 O vdje treba napom enuti da prem a Malcolnovom shvaanju
spor nem a isto lingvistiki karakter. U tom se njegova
in terp retacija bitno razlikuje od Lazerowitzeve. On tvrdi da
je fatalno to su filozofi shvatili da su njihovi paradoksi isti
niti, naime, da zdrav razum stvarno grijei, pretpostavljajui
da su em pirijske injenice nekada sigurne.
Lazerowitz zastupa gledite da se radi o pukim verbalnim
rekom endacijam a. Takvim paradoksalnim tvrdnjam a kao to
su: M aterijalna tijela su nerealna, Vrijeme je nerealno,
filozofi m isle samo preporuiti da ne bi upotrebljavali rijei
onako kako ih mi upotrebljavam o. Mooreovo pobijanje ovih
stavova Lazerowitz takoer svodi na verbalne rekomendacije
u suprotnom sm jeru.
O dgovarajui na Lazerowitzev lanak Mooreov paradoks
koji je objavljen kao prilog zborniku Filozofija G. E. Mo-
orea , Moore se vrlo odluno ogradio od njegove inter
pretacije.
R anije iznesena sugestija da Moore svodi filozofiju na ana
lizu, moe se tre tira ti kao zakljuak koji su drugi s izvjesnim
opravdanjem izvukli iz njegove prakse. Meutim ne postoji
gotovo nikakvo opravdanje za zakljuak da on svodi filozofiju
n a jezinu analizu. Moore sigurno nije nikada zastupao ovakvo
gledite, niti je pokazivao neki poseban interes za jezik kao
takav. On dapae izriito kae da tretiranje analize kao
postupka koji je sveden na razm atranje jezinih izraza brie
razliku izm eu filozofije i filologije.
Istina je da Moore izvanredno pazi na nain i smisao u
kojem su upotrebljene pojedine rijei. Ova panja je u skladu
s njegovim glavnim m etodskim zahtjevom da ne treba ulaziti
u diskusiju, prije nego se tano utvrdi u emu se sastoji
pitanje. Moore pokazuje konkretno na prim jerim a da je ne
pravilna i neprecizna upotreba pojedinih term ina jedan od
glavnih izvora mnogih filozofskih zabluda i nesporazuma. Na
o tkrivanju jedne ovakve term inoloke nepreciznosti zasniva
se njegova k ritika Millovog hedonizma. Sve ono to je Moore
napisao o upotrebi rijei proizalo je iz potrebe za striktnom
loginou misli koja trai da verbalni izrazi budu jasni i
nedvosmisleni. Jasno je da je trebalo napraviti pravi skok
da bi se od ovog shvaanja dolo do gledita prem a kojem

148
 je filozofija aktivnost koja se bavi analizom aktuelne upo
trebe obinog jezika. Ovaj skok je napravio Ludwig Wittgen-
stein, a za njim i mnogi drugi suvremeni engleski filozofi.
Lazerowitzeva interpretacija Mooreove metode potpuno pre
via ovu vanu injenicu. Malcolm je u ovom pogledu neto
oprezniji. Njemu je jasno da se Mooreova metoda ne iscr
pljuje u lingvistikoj analizi. No i on stavlja akcenat na ovaj
aspekt, jer kae da se bit Mooreove tehnike u pobijanju pro
tivnika sastoji u isticanju onih iskaza koji idu protiv obinog
jezika. U lanku Defending Common Sense13 Malcolm kri
tizira i samog Moorea zbog odstupanja od obinog jezika
kod upotrebe rijei znati (know). Mada Moore kae da moe
znati stvari koje ne moe dokazati on, po miljenju Malcolma,
radikalno naruava logiku obinog govora, jer odvaja pojam
znanja od pojma dokaza.
Ovaj primjer ukazuje na dvije stvari koje su vane za
shvaanje biti Mooreove tehnike:
1. Moore pravi razliku izmeu pozivanja na zdrav razum
i pozivanja na obinu upotrebu jezika.
2. Bit Mooreove tehnike u pobijanju protivnika ne sastoji
se u pozivanju na obinu upotrebu jezika, ve u pozivanju
na zdrav razum. Da je ovo tano vidi se i po tome to sam
Moore odstupa od obine upotrebe jezika, no nikada ne od
stupa od nekih stavova zdravog razuma. A. White s pravom
smatra da Malcolmovo brkanje pozivanja na zdrav razum
s pozivanjem na obinu upotrebu jezika predstavlja grubu
greku (enormous howler). Moore pravi otru razliku izmeu
istine iskaza i pravilne upotrebe jezika. Stoga kada se on u
pobijanju protivnika poziva na obian jezik, onda on taj izraz
upotrebljava kao zamjenu za pozivanje na zdrav razum.
U kolikoj mjeri je Moore pazio na nain i smisao, u kojem
su upotrebijene pojedine rijei i kako je sve ono to je on
napisao o upotrebi rijei proizlazilo iz potrebe za striktnom
loginou misli koja trai da verbalni izrazi budu jasni i
nedvosmisleni, najbolje se moe pokazati, ako se navedu
13 The Philosophical Rewiew 58/1949.

149
pojedini karakteristini odlomci iz njegovih djela. To je
ujedno jedini nain koji treba prihvatiti, ako se eli objasniti
k a ra k te r njegove analitike metode.
Budui da su Mooreove analitike sposobnosti najvie dole
do izraaja u analizi opaaj a, tako da se njegove analize ove
oblasti u engleskoj filozofiji sm atraju standardnim a, navest
emo pojedine odlomke iz njegovih radova koji tre tira ju ovaj
problem .
Poet emo sa spisom Pobijanje idealizma, jer je upravo
u njem u to smo ve istakli, na vrlo sugestivan nain bilo
postavljeno pitanje opaaj a u engleskoj filozofiji XX vijeka.
U odlomku koji emo navesti, Moore analitiki osvjetljava
B erkeleyev princip esse est percipi. Na strani 7. on pie:14
A sada: da li je esse percipi? Im aju tri vrlo nejasna te r
m ina u ovom stavu i ja m oram poeti s razlikovanjem raznih
stv ari koje mogu biti m iljene nekim od njih.
N ajprije s obzirom na p e r c i p i . Ovaj term in nas ne smije
za sada mnogo uznem iravati. On se moda izvorno upo
treb ljav a da oznai samo osjet, no ja neu biti tako
nepoten prem a m odernim idealistim a da sm atram , ako oni
kau e s s e e s t p e r c i p i , da kod njih p e r c i p i znai samo osjet.
N aprotiv, ja se potpuno slaem s njim a da, ako je uope
e s s e p e r c i p i , p e r c i p i treba shvatiti tako da ne ukljuuje samo
osjet, ve i onaj drugi tip m entalne injenice koji zovemo
misao; i, bilo da je e s s e p e r c i p i ili ne, sm atram da je glavna
zasluga filozofske kole kojoj pripadaju moderni idealisti to
su oni inzistirali na razlikovanje osjeta i misli i isticali
vanost posljednje. N asuprot senzualizmu i empiricizmu oni
su im ali pravo. No ovdje nas ne smije sm etati razlika izmeu
osjeta i misli. Jer, u kojem god pogledu se oni razlikovali,
oni imaj(i b a r to zajedniko, to su forme svijesti, ili, da
upotrebim o term in koji je izgleda vie danas u modi, oni su
form e iskustva. U skladu s ovim, ma to e s s e e s t p e r c i p i
moglo znaiti, ono b a r u tv r u je da to god jest, j e s t is k u -
eno (is experienced). A je r ja tvrdim da dapae ni to nije
tano, pitanje da li je iskueno pomou osjeta ili miljenja,
ili na jedan i drugi nain, za m oju svrhu je sasvim irele-
14 Philosophical Studies.

150
vantno. Ako uope nije iskueno, ono ne moe biti niti objekt
misli, niti objekt osjeta. Samo u sluaju, ako bitak ukljuuje
iskustvo, vano je pitanje da li on ukljuuje osjet ili mi
ljenje, ili jedno i drugo. Stoga molim da u daljem izlaganju
p e r c ip i bude shvaeno kao da se odnosi samo na ono to je
za je d n i k o osjetu i misli. Jedan nedavno objavljen lanak
objanjava znaenje e sse e s t p e r c ip i potpuno jasno, ukoliko
se odnosi na p e r c ip i. Ja elim pokazati, kae gospodin
Taylor,15 da ono to ini neki fakat realnim ne moe biti
nita drugo, nego to to on postoji kao nerazdvojni aspekt
osjetnog iskustva. Drago mi je to mi je gospodin Taylor
pruio tako odreen iskaz koji je konana premisa idealizma.
Moj lanak, ukoliko ita pobija, pobija idealizam gospodina
Taylora: jer elim pokazati da ono to ini stvar realnom
ne moe biti to da ona postoji kao nerazdvojni aspekt osjetnog
iskustva.
No ja mislim da iskaz gospodina Taylora iako jasan s obzi
rom na znaenje percipi jest vrlo nejasan u drugim pogle
dima. Ja u to za sada ostaviti, da bih razmotrio slijedeu
nejasnost iskaza: e sse e s t p e r c ip i. to znai kopula? to se
moe misliti kad se kae da je esse percipi? Postoje tri zna
enja od kojih jedno takav iskaz m o ra imati, ako je on taan;
a samo je jedno od ovih znaenja koje on moe imati, ako
je vaan. (1) Moe se misliti da se iskazom tvrdi da je rije
esse upotrebljena da bi oznaila ni vie ni manje nego
rije percipi: da su dvije rijei precizni sinonimi, da su
one samo razliiti nazivi za jednu te istu stvar, da ono
to znai e sse jest apsolutno identino s onim to znai
p e rcip i. Mislim da ne treba dokazivati da princip e sse e s t
p e rc ip i nije upravljen samo na definiranje rijei; a kad bi
to i bilo, onda bi to bila skrajnje loa definicija. No, ako on
to ne znai, onda preostaju samo dvije alternative. Drugo
je (2) da ono to znai e sse, iako nije apsolutno identino
s onim to znai p e r c ip i, ipak u k lju u je posljednje kao d io
svog znaenja. Ako je ovo znaenje principa esse est per
cipi, tada rei da je stvar realna nee biti isto kao kad se
kae da je ona iskuena. Da je ona r e a ln a znailo bi da je
15 International Journal of Ethics, October 1902.

151
iskuena i jo n e t o o s im to g a : biti iskuen bilo bi a n a l i
t i k i b i t n o za realnost, no to ne bi bilo potpuno znaenje
term ina. Iz injenice da je stvar realna mi bi bili u stanju
izvesti, pomou zakona kontradikcije, da je ona iskuena: jer
je posljednje dio onog to znai prvo. No, s druge strane, iz
injenice da je stvar iskuena mi ne bismo mogli izvesti da
je ona realna; je r iz injenice to ona ima jedan od atributa
b itnih za realnost ne slijedi da ona m ora t a k o e r imati drugi
ili druge. Dakle, ako shvatim o esse est percipi u ovom drugom
smislu, m oramo razlikovati tri razliite stvari koje se ovim
utvr u ju . P rije svega, imamo definiciju rijei realnost koja
kae da ta rije znai kom pleksnu cjelinu u koju kao dio
spada ono to znai percipi. Drugo, tvrdi se da biti
iskuen tvori dio odreene cjeline. Oba ova stava mogu
biti istinita i ja ne elim ni u kojem sluaju da o njima
raspravljam . Ja doista ne m islim da se rije realnost ope
nito upotrebljava, tako da ukljuuje percipi: no ne elim
sporiti o znaenju rijei. Da mnoge stvari koje su iskuene
jesu takoer i neto drugo, da biti iskuen tvori dio odreene
cjeline, to je naravno, nesumnjivo. No ono to elim
istaknuti jest da nijedan od ovih dvaju stavova nema nikakve
vanosti, ako mi ne dodamo t r e i . Da je realno prikladan
naziv za jedinstvo atrib u ta koje se k a t k a d a ostvaruje, to
nije vrijedno ni spomena: nikakav izvod od neke vanosti
ne moe biti izveden iz takve tvrdnje. Na princip moe samo
znaiti da kada se dogodi da stvar ima p e r c i p i ukljuen u
e s s e isto tako kao i druge kvalitete, tada ona ima percipi:
i mi nikada ne bismo mogli i z v e s t i da je ona iskuena, osim
na tem elju stava u kojem se ve tvrdi da je ona i iskuena i
neto drugo. U skladu s tim, ako tvrdnja da percipi tvori
dio cjeline, koja se oznauje kao realnost, treba imati neko
znaenje, m ora se sm atrati da je cjelina organska, bar u
tom smislu, da drugi njen sastavni dio ili sastavni dijelovi
ne mogu biti bez percipi, iako percipi moe biti bez njih.
Oznaimo te druge sastavne dijelove sa x. Stav da e s s e uklju
uje p e r c i p i i da se stoga p e r c i p i moe izvesti iz e s s e moe
jedino vrijediti tada, ako se polazi od tvrdnje da se percipi
moe izvesti iz x. Jedina vanost pitanja da li cjelina e s s e
ukljuuje dio p e r c i p i lei dakle u pitanju da li je dio x

152
 nuna povezan s dijelom p e r c ip i. Ovo je (3) tree mogue
znaenje tvrdnje esse est percipi: i kao to sada vidimo,
jedino vano znaenje. Sa e sse e s t p e r c ip i se tvrdi da gdje
god imate x imate takoer i p e r c ip i, da to god ima svojstvo
x ima i svojstvo da je iskueno. A kad je to tako, neka mi
bude doputeno da ubudue upotrebljavam termin esse
tako da on oznauje sa m o x . Ja tim ne elim uzeti kao ne
dokazano da ono to se openito misli rijeju realno uklju
uje ili ne ukljuuje percipi isto tako kao i x . Bit u sasvim
zadovoljan, ako se na moje odreenje esse oznauje x bude
gledalo kao na uslovnu verbalnu definiciju. Bilo to tako ili
ne, jedino je interesantno pitanje da li se moe p e r c ip i
izvesti iz a ja bih radije to izrazio u formi: moe li p e r c ip i
biti izveden iz esse. Samo neka se shvati da kada kaem esse
termin nee ubudue u k lju iv a ti p e r c ip i: on oznauje samo
onaj x koji idealisti, moda s pravom, ukljuuju za je d n o
s p e r c ip i U njihov termin esse. Oni moraju dopustiti da ima
takav x , ako ne ele da im stav poprimi formu a p s o lu tn e
tautologije; a isto tako moraju dopustiti da p e r c ip i moe biti
izveden iz x, ako ne ele da im princip ne poprimi formu
jalovog analitikog stava. Da li e jedino x biti nazvan esse
ili ne, to nije vrijedno spora: vano je da li je p e r c ip i nuno
povezan s x.
Mooreova minuciozna logika analiza otkriva nejasnosti
koje su sadrane u terminima idealistikog principa esse est
percipi. Da je ova analiza u svojoj sutini doista logika,
a ne lingvistika, najbolje se vidi po tome, to je usmjerena
na kopulu. Analitikim osvjetljavanjem jednog termina u
odnosu prema drugom, Moore dokazuje da princip esse est
percipi ne izraava oevidnu istinu, koja bi bila nuna i
analitika po svom karakteru u tom smislu da bi stav koji
bi nju negirao bio samo kontradiktoran. Dalja analiza poka
zuje da veza meu terminima nema ni karakter sintetikog
suda a priori, pa preostaje mogunost da je istina koju princip'
izraava i analitika i sintetika u isto vrijeme. Ovo Moore
kratko i odluno odbacuje, jer ako shvatimo anali
tiki u netom definiranom smislu, naime to se dokazuje

153
s a m im zakonom kontradikcije, jasno je, ako sintetiki znai
ono to se ne dokazuje samo ovim da nikakva istina ne moe
biti i jedno i drugo, i sintetika i analitika.16
Poto je kritiki odbacio sve navedene alternative, Moore
nastavlja:
Ja sugeriram da idealist sm atra da su objekt i subjekt
nuno povezani uglavnom zbog toga to on ne shvaa, da su
razliiti, da su oni uope d v a . K ada on misli o utom i
kada m isli o osjetu utog njem u ne uspijeva shvatiti da
ima neto u posljednjem ega nema u prvom. Kad je to tako,
onda negirati da uto moe ikada biti odvojeno od osjeta
utog, znai samo negirati da uto moe ikada biti drugo
no to jest: jer uto i osjet utog su apsolutno id en tin i........
.......... Naravno, stav takoer im plicira da je iskustvo, nakon
svega, neto razliito od utog inae ne bi bilo razloga
za inzistiranje, da je uto osjet: i to to onaj argum enat tako
i potvruje i negira da su uto i osjet utog razliiti, jest
upravo ono to njega uspjeno pobija. No ova se kontra
dikcija moe lako previdjeti, je r iako smo uvjereni da isku
stvo neto znai, ipak nam nije nikada potpuno jasno to
ono znai i tako u svakom pojedinanom sluaju ne prim je
ujemo njegovo postojanje. injenice nam se predstavljaju
kao svojevrsna antinom ija: (1) iskustvo je neto jedinstveno
i razliito od svega drugog, (2) iskustvo zelenog je potpuno
neodvojivo od zelenog; dva stava koja ne mogu oba biti
istinita. Idealisti koji sm atraju da mogu, spaavaju se na taj
nain, to u jednim sluajevim a polaze od jednog, a u drugim
od drugog stava.17
Ova Mooreova kritik a je upravljena, u prvom redu, protiv
m etode engleskih neohegelijanaca. No da on ima u vidu i
samog Hegela i da njegovoj dijalektikoj metodi suprotstavlja
svoju m etodu form alno logike analize, jasno se vidi iz sli
jedeeg odlomka koji se nastavlja na ono to smo citirali.
On pie:
16 Ibidem, str. 13.
17 Ibidem str. 14.

154
 Kada se, dakle, nama kae da su zeleno i osjet zelenog
sigurno razliiti, ali da nisu odvojivi, ili da je nelegalna
apstrakcija, kada se razmatra jedno nezavisno od drugog,
onda ovi uvjeti znae da iako su dvije stvari razliite, vi ne
samo moete nego ih morate tretirati kao da nisu. Mnogi
filozofi, dakle, kada doputaju razliku, ipak (slijedei vodstvo
Hegela) smiono ta k o e r izjavljuju svoje pravo, u znatno ne
jasnijoj formi, da je negiraju.18
Ova antispekulativna i antidijalektika orijentacija sadr
ana je u samom karakteru Mooreove metode, koja je, to
smo ve naglasili, utoliko uspjenija i jasnija, ukoliko je
blia podruju neposrednog opaanja. On vrlo vjeto anali
zira i otroumno zakljuuje, no najee u uskoj vezi s onim
to opaa. Kao karakteristian primjer u ovom pogledu moe
posluiti jedan odlomak iz njegovog spisa Priroda i realnost
objekata percepcije 1905.
U cilju da pokaem kako mnogo i kako malo podrazumi
jevam pod opaajem ili direktnom percepcijom pie
Moore, uzet u kao primjer obian vidni opaaj. Mnogima
je poznato iskustvo koje opisujemo kad kaemo da smo
vidjeli crvenu knjigu i plavu knjigu, jednu uz drugu na
polici. to se tano moe rei da opaamo ili direktno perci
piramo, kada imamo takvo iskustvo? Mi doista opaamo
boju koju zovemo plava, i drugu boju koju zovemo crvena;
za svaku od njih opaamo da ima odreenu veliinu i oblik;
takoer opaamo da izmeu tih dviju obojenih mrlja postoji
prostorni odnos to izraavamo kada kaemo da su jedna uz
drugu. Sve ovo sigurno vidimo ili direktno percipiramo sa da,
ma kakav mogao biti proces koji nam je omoguio da to
inimo. No kada kaemo, kao to bismo u obinom razgovoru
uinili, da su objekti koje opaamo knjige, sigurno mislimo
da im pripiemo svojstva koja u smislu koji svi shvaamo
mi zbilja ne vidimo u momentu kada samo gledamo dvije
knjige na polici, dva metra ispred nas. Sva takva svojstva
mislim iskljuiti kao da od nas nisu bila o p a a n a ili d ir e k tn o
p ercip ira n a . Kada govorim o onome to o p a a m o , kada vidimo
dvije knjige na polici, tada ja ograniavam izraz na ono to
18 Ibidem str. 16.

155
je z b i l j a v i e n o . A tako shvaen izraz ukljuuje boje, veliinu
i oblik boja, prostorne odnose u tri dimenzije izmeu tih
m rlja boja i nita vie.
No ja takoer upotrebljavam izraz opaanje u smislu u
kojem se moe rei da opaamo kretanje. Openito se kae
da moemo katkada vidjeti crvenu biljarsku kuglu, koja se
kree prem a bijeloj kugli na zelenom stolu. I ovdje ponovo,
ja ne m islim ukljuiti u ono to je direktno percipirano ili
opaano, sve to se misli kad se kae da su dva opaana
objekta biljarske kugle. No ja mislim ukljuiti ono to (mi
bismo rekli) z b i l j a v i d i m o . Mi zbilja vidimo vie manje
okruglu, crv onu m rlju, koja se kree prem a vie m anje okru
gloj, bijeloj m rlji, vidimo kako se sm anjuje veliina zelenog
razm aka m eu njim a. Ovaj opaaj nije identian s nizom
opaaja, najp rije s opaajem crvene m rlje sa zelenim
razm akom jedne veliine izmeu nje i bijele, zatim s opa
ajem crvene m rlje sa zelenim razm akom druge veliine
izm eu nje i bijele, i tako dalje. Da bismo opazili kretanje
m oram o im ati razne opaaje svakog od ovih ili njihove sume.
Moramo zbilja vidjeti kako se sm anjuje veliina zelenog
razm aka.19
U spisu Status osjetnih datosti 1913, Moore ovu analizu
v arira i donekle produbljuje. On pie:
Gledam dva novia od kojih je jedan pola krune, a
drugi florin. Oba lee na podlozi: koso su sm jeteni na liniju
mog pogleda, tako da vidne senzibilije20 koje direktno shva
am gledajui ih, nisu niti priblino okrugle, ve su vizuelno
eliptine. tovie, pola krune je toliko mnogo dalje od mene
nego florin, da je njegova vidna senzibilija vizuelno manja
nego senzibilija florina.
U ovim uslovima, pretpostavit u da znam istinitost sli
jedeih stavova; i nitko, mislim, ne e negirati da moemo
znati istinitost takvih stavova, iako, kao to emo vidjeti,
mogu biti zauzeta ekstrem no razliita gledita s obzirom
na njihovo znaenje. Znam (a) da u obinom smislu rijei
19 Ibidem str. 67.
20 Izraz senzibilija (sensible) i osjetna datost (sense datum)
Moore upotrebljava promiscue.

156
 vidjeti z b i l j a g le d a m d v a n o v i a ; to je tvrdnja koja uklju
uje tvrdnju, ako nije s njom identina, da vidno iskustvo
koje se sastoji u mom direktnom shvaanju onih dviju elip
tinih mrlja boje jesu pravi osjeti, a nisu niti halucinacije,
niti samo iskustvo slika; (b) da je gornja strana novia
z b i l ja priblino okrugla, a ne eliptina kao vidne senzibilije;
(c) da novii imaju drugu stranu i unutranjost, iako ih ne
vidim; (d) da je gornja strana pola krune zbilja v e a od
gornje strane florina, iako je njena vidna senzibilija manja
od vidne senzibilije gornje strane florina; (e) da e oba
novia postojati dapae i onda kada ja okrenem glavu ili
zatvorim oi.
Objanjavajui neke od navedenih stavova Moore dodaje:
Meni izgleda mogue da dvije senzibilije o kojima je
rije, iako nisu okrugle u mom p r i v a t n o m p r o s to r u , ipak
mogu biti okrugle u f i z i k o m p r o s to r u , i slino da, iako je
senzibilija pola krune manja od senzibilije florina u mom
privatnom prostoru, ona moe biti vea u f iz i k o m p r o s to r u .
No ono to mislim da slijedi odavde jest injenica da druga
osoba moe vidjeti gornju stranu novia u potpuno istom
smislu, u kojem je ja vidim, a ipak njegova senzibilija e
sigurno biti razliita od moje. Odavde apsolutno slijedi da
gornja strana novia ne moe biti identina s obje senzi
bilije, jer one nisu identine jedna s drugom. I premda ne
slijedi apsolutno da ona ne moe biti identina s jednom
od dvije, ipak slijedi da moemo imati sluaj u kojem ona
nije identina s mojom i ja treba samo da pretpostavim da
je moj sluaj takav.
Odavde slijedi da moramo razlikovati onaj smisao rijei
vidjeti (see), u kojem moemo rei da vidimo fiziki
objekt od onog smisla rijei u kojem vidjeti znai samo
direktno shvaanje vidne senzibilije.21
lanak Neki sudovi percepcije 1918. tretira isti pro
blem. Da se metoda koju Moore primjenjuje u ovom lanku
u svojoj osnovi nimalo ne razlikuje od metode koju ilustri
raju navedeni primjeri, moe se pokazati ako se uzme bilo
koji odlomak. Navest emo odlomak koji glasi:
81 Ibidem 187. str.

157
 Tako, kada sudim, kao sada da je Ono tintarnica, nemam
nikakve tekoe u izdvajanju iz onog to ako hoete
m oete nazvati m ojim totalnim poljem predoivanja u tom
m om entu, objekta koji je nesumnjivo, u smislu u kojem
nije nita drugo, objekt o kojem izriem ovaj sud; a ipak mi
izgleda sasvim sigurno da o o v o m objektu ne sudim da je on
cijela tintarnica. Slino kada sudim o neem to osjeam
u svom depu ovo je novi nem am nikakve tekoe u
izdvajanju, iz mog polja predoivanja, objekta koji je
nesum njivo objekt na koji se odnosi moj sud, a ipak ja
sigurno ne sudim o tom objektu da je on cijeli novi. Kaem
da u v i j e k kada izriem takav sud, mogu, izmeu objekata
koje u to vrijem e predoavam , izdvojiti jedan o kojem sudim;
no ja sam samo rekao da u o p e ne sudim o tom objektu da
je on stv ar takve vrste kojoj je naziv onaj term in koji, izgleda,
izraava predikat mog suda.22
O bjekti na koje se odnose ovakvi sudovi jesu osjetne da
tosti koje Moore na koncu ovog odlomka definira kao vrste
stvari koje su, izgleda, realni ili konani predm eti svih takvih
sudova.
I u onim sluajevim a kada razm atranje nije na nivou
opaaj a, ve je po svom k arak teru apstraktno, Moore ga re
dovito svodi na spom enuti nivo. Tako polemizirajui s Kantom
on pie:
Ima jed an odlomak (K. d. r. V ., A 373) u kojem sam
K ant kae da izraz izvan nas nosi u sebi neizbjenu dvo
smislenost. On kae da katkada izraz oznauje neto to
postoji kao s t v a r o s e b i , razliito od nas, a katkada neto to
samo pripada vanjskoj p o j a v i ; on zove stvari koje su izvan
nas u prvom od ova dva smisla objektima koji mogu biti
nazvani vanjskim u transcendentalnom smislu, a stvari koje
su takve u drugom smislu empirijski vanjskim objektima;
i konano kae da e, u svrhu otklanjanja svih ne jasnosti u
vezi s posljednjim pojmom, razlikovati em pirijski vanjske
objekte od objekata koji se mogu nazvati vanjskim u trans
cendentalnom smislu, nazivajui ih stvarim a k o j e s e m o g u
s u s r e s ti u p r o s to r u .

22 Ibidem, str. 229.

158
 Mislim da ova posljednja Kantova fraza stvari koje se
mogu susresti u prostoru potpuno jasno ukazuje na onu
vrstu stvari za koju mislim da se moe pruiti dokaz da
postoji. Moje tijelo, tijela drugih ljudi, tijela ivotinja, biljke
svih vrsta, kamenje, planine, Sunce, Mjesec, zvijezde i pla
neti, kue i druge zgrade, proizvedeni predmeti svih vrsta:
stolice, stolovi, komadii papira itd. jesu stvari koje se mogu
susresti u prostoru. Ukratko, ovamo oito spadaju sve stvari
one vrste koje filozofi obiavaju nazivati fiziki objekti,
materijalne stvari ili tijela. No fraza stvari koje se mogu
susresti u prostoru moe se primijeniti takoer i u onim
sluajevima u kojima teko mogu biti primijenjeni nazivi
fiziki objekt, materijalne stvari ili tijela. Na primjer
katkada se moe sjena susresti u prostoru, a nju ne bi bilo
prikladno nazvati fiziki objekt, materijalna stvar ili
tijelo; i premda u jednoj upotrebi termina stvar ne bi
bilo prikladno rei za sjenu da je stvar, ipak fraza stvari
koje moemo susresti u prostoru prirodno se moe shvatiti
kao sinonim s frazom sve to se moe susresti u prostoru,
a to je izraz koji se sasvim prikladno moe shvatiti tako kao
da ukljuuje i sjene. elim da fraza stvari koje se mogu
susresti u prostoru bude shvaena u ovom irem smislu,
tako da, ako se moe nai dokaz da su ikada postojale dvije
razliite sjene, odmah e slijediti da su postojale bar dvije
stvari koje se mogu susresti u prostoru, i to e biti isto
tako dobar dokaz dotinog pitanja, kao to bi bio dokaz da
su postojala bar dva fizika objekta bilo koje vrste.23
Poto je uveo u razmatranje Kantovu frazu predoeno
(vorgestellt) u prostoru i poto ju je detaljno osvijetlio
suprotstavljajui je frazi stvari koje se mogu susresti u
prostoru, on rezimira:
Jasno je, mislim, da nipoto za sve ono za to se prirodno
moe rei da je predoeno u prostoru nije prirodno, ako se
kae da su to stvari koje se mogu susresti u prostoru. Za
neke od stvari koje su predoene u prostoru treba nagla
eno istaknuti da se ne mogu susresti u prostoru: ili da upo-
trebimo drugu frazu koja ima isti smisao one uope nisu
23 Philosophical Papers str. 130.
159
fizike realnosti. Pojam predoeno u prostoru je dakle,
u jednom pogledu, mnogo iri od pojma biti susretnut u
prostoru: mnoge stvari potpadaju pod prvi pojam koje ne
potpadaju pod drugi mnoge naknadne slike, bar jedna od
slika, koje netko vidi duplo i mnoge tjelesne boli su predo
ene u prostoru, iako se ne mogu susresti u prostoru. Iz
injenice da je stvar predoena u prostoru nipoto ne slijedi
da se moe susresti u prostoru. No upravo kao to je jedan
pojam , u jednom pogledu, iri od drugog, tako je u drugom,
drugi iri od prvog. Je r ima mnogo stvari koje se mogu
susresti u prostoru, o kojim a nije tano da se mogu predoiti
u prostoru. Iz injenice da je stvar susretnuta u prostoru,
nipoto ne slijedi da je predoena u prostoru. Uzimam da
biti su sretn u t u prostoru im plicira da stvar m o e b i t i
opaena; no iz injenice da stvar m o e biti opaena ne slijedi
da je opaena; a ako nije zbilja opaena, tada nije ni predo
ena u prostoru............................... Da upotrebimo kantovsku
frazu, pojam stvari koje se mogu susresti u prostoru obu
hvaa ne samo objekte zbiljske egzistencije, ve takoer i
objekte mogue egzistencije; iz injenice da stvar jest ili je
bila objekt mogueg iskustva, nipoto ne slijedi da jest ili
da e uope biti predoena.24
Analiza je u tolikoj m jeri, po svom sadraju a i po struk
turi, em pirijska da je veinu stavova pa ak i onda kada
se radi o isto logikoj analizi mogue tako rei, zorno
predoiti. Moore sam, izgleda, svjesno tei ovakvoj situaciji.
Njegova om iljena fraza, koju vrlo esto ponavlja, glasi: I
can see quite clearly (Ja mogu sasvim jasno vidjeti-shva-
titi).25 Tako u nastavku razm atranja navedenih kantovskih
pojm ova on pie:
Ljudi mogu biti skloni da kau: Ja mogu sasvim jasno
shvatiti (I can see quite clearly) da iz stava Bar dva psa
postoje u sadanjem momentu slijedi stav Bar dvije stvari
se mogu susresti u prostoru u sadanjem momentu, tako, ako
24 Ibidem, str. 135
25 J. Wisdom opravdano primjeuje da Mooreovo uporno za
mjenjivanje rijei rei s rjeju -vidjeti (see for teli) naruava pra
vila logike analize. Vidi lanak Mooreova tehnika u zborniku
Philosophy of G. E. Moore str. 425.

160
moete dokazati da postoje dva psa u sadanjem momentu, vi
ete ip so fa c to dokazati da se mogu bar dvije stvari susresti
u prostoru u sadanjem momentu. Ja mogu shvatiti (I can
see) to takoer ne traite poseban dokaz da iz Postoje dva
psa slijedi Dvije stvari se mogu susresti u prostoru; sasvim
je oito da ne moe biti psa koji se ne bi mogao sresti u
prostoru.20
Mislim da navedeni odlomci dovoljno jasno ilustriraju
sam karakter Mooreove analitike metode. Ranije smo istakli,
a to se vidi i iz navedenih primjera, da se njegova analiza
koja je prije svega logika ne moe identificirati s empirij
skom analizom prirodnih nauka. No usprkos tome treba istai
da kod njega postoji ja k a s k lo n o s t prema metodama pri
rodnih nauka. On na mnogim mjestima otvoreno ustaje
protiv principa kombinacije analize i sinteze, a jedna od
glavnih, ako ne najglavnija osobina, koja svaku filozofsku
metodu odvaja od grupe empirijske analize, jest upravo kom
binacija analize i sinteze.2627
U svjetlu navedenih primjera jasna je Mooreova misao
da su neke tekoe u filozofiji sline tekoama kod gledanja.
Katkada pokuavamo neto razabrati to je teko uoiti, kao
na primjer istu vodu u bujici. Isto tako idealisti ne uspije
vaju shvatiti da su esse i percipi dvije razliite stvari. Da bi
se ovo izbjeglo Moore savjetuje gledati jo paljivije na ono
to je pred naim duhom u momentu kada se postavlja
pitanje.
Komentirajui ovaj savjet L. Wittgenstein primjeuje:
Osjeamo se kao da moramo s naim prstima popraviti
rastrganu paukovu mreu. On govori vrlo ironino o Mo-
oreovom shvaanju da se rjeavanje filozofskih problema
sastoji u otkrivanju neeg to je skriveno, to lei ispod povr
ine i to analiza mora iskopati i iznijeti na svjetlo dana. On
smatra da traenje skrivenog oduzima dragocjeno vrijeme
koje se moe korisnije upotrijebiti na promatranje onog to
lei otvoreno oko nas. Osim toga, pitanje na koje se moe
26 Philosophical Papers, str. 138.
27 Moe se rei da je filozof ovjek koji za razliku od specija
liste shvaa svijet u cjelini.
11 K ilo/cfija G. E. Moorea 161
odgovoriti odreenom vrstom rauna i n ije filozofsko. Mi ne
znamo uzrok raka. No nam a je poznato o kakvoj vrsti pitanja
se u ovom sluaju radi. P red filozofskim problemom stojimo
onda kada se nalazimo, u poloaju ovjeka koji kae: Ja ne
znam o em u se radi? Da bismo doli do rjeenja nije
potrebno gubiti vrijem e na koncentriranom prom atranju
izdvojenih elem enata, ve je potreban irok pogled i osmi
ljeno, inventivno slaganje i pregrupiravanje onog to lei
pred nama. Mi vidimo sve elem ente zagonetke, no ne znamo .
kako ih treb a poredati da bi form irali sliku.28
Ove W ittgensteinove prim jedbe ne pogaaju samo Mo-^
oreovu metodu, ve su u isto vrijem e upravljene protiv engle
skog naina filozofiranja uope. Engleska em pirijsko-anali-
tika orijentacija koja filozofiju usko povezuje s prirodnim
naukam a, pozitivna je zbog toga to odbacuje iracionalizam
i iskljuuje mogunost gubljenja u apstraktnim spekulaci
jam a. No ona ima i svoju negativnu stran u koja se najee
ispoljava u praktikoj negaciji sintetikog karaktera filozofije.
Sasvim je opravdano sum njati u epohalnost filozofskih
otkria do kojih e se eventualno doi koncentriranim pro
m atranjem izdvojenih elem enata. Ovakva analiza je korisna
i dapae neophodna kao preduvjet, no nikako nije bitna s filo
zofskog gledita. Mi moemo jasno vidjeti i detaljno znati
sve elem ente zagonetke, pa ipak usprkos tome biti potpuno
bespomoni s obzirom na njeno rjeenje. U ovakvom sluaju
mi znamo sve elemente, no ne znamo kako ih treba poredati
da bismo dobili sliku. Pronalaenje pravog rjeenja obino
ima form u naglog, neoekivanog zaokreta.
W ittgensteinovu usporedbu ne treba shvatiti bukvalno u
tom smislu, kao da je filozofsko rjeenje iskljuivo produkt
intuicije, ili neke nenadane inspiracije. On samo naglaava
m om enat inventivnog, sintetikog osm iljavanja bez kojeg
nem a filozofije. Posebne nauke donose m aterijal, one otkri
vaju i analiziraju nove injenice, a sva uistinu genijalna filo
zofska otkria znae novo, originalno shvaanje datih inje
nica. U tom smislu ono to je Kopernik uinio u astronomiji
28 Philosophical Investigations, sect. 123, 127, 129, 92, 106, 25,
646.

162
ili Einstein u fizici ima vie filozofski nego nauni karakter.
Oni naime nisu vani kao pronalazai novih injenica, ve
kao tvorci novog gledanja na injenice. A zar takav koperni-
kanski zaokret ne donosi i Descartesova gnoseologija? Na
suprot Aristotelu, koji je smatrao da se egzistencija tijela i
njegovih kvaliteta moe uzeti kao prvi princip, Descartes je
postavio Cogito i na njemu izgradio svoj sistem. Ili uzmimo
kao primjer Berkeleya. Polazei od Locka on nikako ne moe
uskladiti postojanje vanjskog svijeta s teorijom o besmrtnosti
due, stoga postavlja tezu koja znai pravi zaokret i oko koje
onda izgrauje svoj sistem. Slino postupa i Kant. Dok tra
dicionalna gnoseologija stavlja nau spoznaju u ovisnost o
vanjskom svijetu, dotle Kant postavlja i razrauje tezu koja
vanjski svijet stavlja u ovisnost o uvjetima i mogunostima
nae spoznaje. Marksov zaokret je sadran u tezi da su filo
zofi do sada na ovaj ili onaj nain objanjavali svijet, a stvar
je u tome da ga treba mijenjati.
Kad se ovo ima u vidu, onda je potpuno jasno da filozo
fija nije u prvom redu nauno-suhoparna analiza koja se
iskljuivo oslanja na diskursivno miljenje, ve da je ona
b itn o osmiljeno-inventivna sinteza koja stvaranjem revolu
cionarnih hipoteza osvjetljava put kretanja naprijed.

DOKAZ VANJSKOG SVIJETA

Najvie komentara izazvala je metoda koju je MoQre pri
mijenio u spisu Dokaz vanjskog svijeta. Veina komentara
se slae u tome da se Mooreov dokaz ne moe smatrati valja
nim, no njihovi prigovori se znatno razlikuju.
Iz premise Ovo je ruka Moore izvodi zakljuak Postoji
stvar izvan nas. Neki kritiari prije svega dovode u pitanje
istinitost premise. Moore kae da on zn a da je premisa isti
nita, no ne kae k a k o tj. na osnovu ega on to zna. On
prema tome uzima kao dokazano ono to treba dokazati, te
se njegov dokaz zasniva na najobinijoj logikoj greci. Oni
koji sumnjaju u istinitost premise obino polaze od kartezi-

163
janskog gledita da nema kriterija, koji bi pravio otru ra
zliku izmeu vjerodostojnog iskustva, iluzije, sna i haluci
nacija. Dakle, ne moe se znati da postoji ruka.
Na ovu skeptinu tezu Moore odgovara: Kako apsurdno
bi bilo pretpostaviti da ja to ne znam, ve samo vjerujem,
i da to moda nije tako29 i odmah dodaje: Ja imam konklu-
zivan dokaz da sam budan.30
Alice Ambrose, slijedei Lazerowitza smatra da se ovdje
ne radi ni o kakvom logikom dokazu, ve samo o verbalnoj
rekomendaciji. Ona kae da katkada ne moemo odgovoriti
na pitanje: Da li znate da je mi u sobi ili to samo vjeru
jete? No ovim se ne opravdava zahtjev da u svakoj shvatlji
voj situaciji moramo prije vjerovati nego znati. Slino je,
dodaje ona, ' kada se kae da ne moemo znati kada
da upotrijebimo rije hrpa, jer ne moemo tano rei koliko
je za to potrebno zrna; ili kada da upotrijebimo rije elav,
jer ne moemo rei koliko vlasi je maksimum.31 Njen je
zakljuak da je Moore za lingvistiki status quo. Ona nam to
daje na znanje na takav nain da dolazi do potpunog izraaja
neobinost i apsurdnost skeptike upotrebe jezika.
Ovo gledite je nekada zastupao i J. A. Ayer. U knjizi
Filozofski eseji, govorei o Mooreovom dokazu, on primje
uje da se ne mogu zaustaviti ljudi da ne sumnjaju, time to
im se daje lekcija iz engleskog jezika. Meutim u svojim
posljednjim radovima on ima drukije miljenje o Mooreovom
dokazu. Svoj lanak Perception on poinje slijedeim rije
ima: Meu mnogim stvarima koje je posljednja generacija
filozofa nauila od Moorea jest i to da oni ne treba da su
mnjaju u istinitost takvih svakodnevnih sudova o injenicama
kao to je sud: Ovo je ljudska ruka. Da bismo bili u stanju
odluiti da li je takav sud istinit mi moramo znati njegov
kontekst. Ovo nam sada izgleda tako jasno, da nastojimo doi
do zakljuka da filozofi koji su postavili teorije iz kojih bi
proizlazilo da ovo nije tano, nisu mogli to ozbiljno mi-
29 Proof of an External World, Proc. Brit. Acad., vol. XXV,
str. 296 (Citirano po knjizi The Phil. of G. E. Moore).
30 Ibidem.
31 Moores Proof of Ext. World, Phil. of G. E. Moore, str. 415.

164
sliti. Mi smo skloniji miljenju da oni nisu doslovno mislili
ono to su rekli, nego da bismo dopustili da su ti filozofi
negirali oite injenice.323 Ayer ma u vidu, u prvom redu,
Berkeleya i Humea.
Prema ovoj Ayerovoj interpretaciji Moore ima stvarno
konkluzivan, logiki dokaz da je on budan. Ayer pie: Ako
netko kae da on postoji ili je svjestan, njegov iskaz mora
biti valjan prosto zbog toga to je njegova valjanost uvjet
da je on izraen.93 Kao to ne mogu sumnjati da mislim, u
istom smislu ne mogu sumnjati da postojim. Ayer dokazuje
da Descartesu nije bilo potrebno izvoditi sum iz cogito,
jer se njihova sigurnost moe utvrditi nezavisno pomou istog
kriterija. Rei postojim ili diem ruku jest kao da se
kae gledaj, ili pokazuje bez rijei. Razlika je to u formu
laciji indikativne reenice egzistencijalni iskaz postaje eks-
plicitan. Iskazu Ovo je ruka kada je praen odgovarajuom
gestikulacijom nije potreban dokaz. On mora biti istinit zbog
toga to je njegova istinitost uvjet da je on izraen. Dakle,
ne moe se sumnjati u istinitost premise Mooreovog dokaza.
On je optpuno u pravu kad kae da on zn a da je premisa
tana.
Premisa se moe okvalificirati kao uspostavljanje istini
tog, afirmativnog, egzistencijalnog suda, ukazivanjem na
jedan specifian empirijski sluaj, dok zakljuak sadri tvrd
nju, da je subjekt ovog suda vanjski objekt.
Prihvaajui istinitost premise veina kritiara osporava
legitimnost zakljuka. Neki od njih su to uinili na takav
nain koji oito otkriva namjeru da se dokaz potpuno diskva
lificira. Ovakvu tendenciju sadri Wittgensteinova primjedba
koja se esto navodi. Kad je on uo za Mooreov dokaz, pria
se da je rekao: Filozofi koji su negirali postojanje materije,
nisu eljeli negirati da ispod hlaa ja nosim gae. Smisao
ove primjedbe je u tome da neki filozofi tako upotrebljavaju
izraz materijalne stvari da nema kontradikcije kada se kae:
Ima ljudskih ruku, ali nema materijalnih stvari. Wittgen-

32 British Philosophy in the Mid-Century, str. 215.

33 Problem of Knowledge, London 1956, str. 53.
165
slein je imao u vidu fenomenaliste koji smatraju da su tijela
kompleksi osjeta (Berkeley) ili, prema novoj formulaciji,
konstrukcije iz osjetnih datosti (Russell).
Odgovarajui na ovu primjedbu Moore kae da se nje
govo pobijanje odnosi na one filozofe koji su termin mate
rijalne stvari upotrebljavali u takvom smislu da iz Nema
materijalnih stvari slijedi Nema ljudskih ruku. Pri tom
on dodaje: Ako Wittgenstein svojom izjavom misli da ni
jedan filozof koji je ikada negirao postojanje materije nije
elio da negira postojanje gaa, ja mislim da je njegova
izjava prosto lana.34
Moore poimenino ne navodi filozofe protiv kojih je
usmjeren njegov dokaz, no moe se s prilinom sigurnou
zakljuiti kako na temelju njegovih djela, tako i na temelju
diskusija koje su se razvijale oko dokaza, da je on ipak
usmjeren u prvom redu protiv Berkeleyevog subjektivnog
idealizma. Istina je da Moore priznaje da fenomenalistika
analiza pojma materijalne stvari nije logiki nemogua, no
iz samog konteksta izjave u kojoj on to priznaje proizlazi da
on tu analizu smatra apsurdnom. On naime pie da je feno-
menalizam istinit samo onda, ako se prihvati da su Sunce
i Mjesec i Zemlja i ljudska tijela itd. samo logike fikcije
ili logike konstrukcije iz naih savjeta ili stalne mogu
nosti osjeta.35 Ako se ova izjava uzme u sklopu s cjelo
kupnom Mooreovom filozofijom, onda postaje sasvim jasno
da po njegovom shvaanju prihvaanje fenomenalistike ana
lize faktiki implicira negiranje egzistencije i Sunca i Mjeseca
i Zemlje i ostalih tjelesa. Iz toga slijedi da Moore nije prihva
ao interpretaciju Berkeleya o kojoj govori Ayer i koju
sadri Wittgensteinova primjedba.
Ovu interpretaciju po kojoj princip esse est percipi ne
implicira negaciju Sunca, Mjeseca, Zemlje i ostalih tjelesa,
detaljno je razvio John Wisdom u lanku Mooreova tehnika
(prilog u knjizi Filozofija G. E. Moorea). U nastojanju da
pokae kako je Mooreova tehnika pobijanja ovog principa
34 A Reply to my Critics, The Philosophy of G. E. Moore,
str. 669.
35 Ibidem.

166
 sasvim promaena, Wisdom u raznim varijacijama ponavlja
tezu prema kojoj Berkeleyeva tvrdnja materija ne postoji,
ne implicira, da vrtlar, koji kae da ima treanja na stolu,
nema pravo. Wisdom smatra da se Mooreov dokaz te
melji na zabludi da izmeu treanja i materije postoji odnos
vrsta-rod , i da postojanje jednog povlai za sobom posto
janje drugog. Meutim opi pojmovi su iste fikcije i prema
tome materija je u istom poloaju u kojem su gorgone i
harpije. Morea koji pokuava dokazati postojanje materije
ukazivanjem na konkretne predmete Wisdom uporeuje
s ovjekom koji misli, da mnoenje s nulom moe dati pozi
tivan rezultat.
Wisdom u stvari ponavlja argumente Berkeleyeve kritike
opih pojmova koja se, u posljednjoj liniji, svodi na tvrdnju
da je nemogue odvojiti bitak osjetne stvari od njenog opa
aj a. Ovo je glavni argumenat koji navode i ostali kritiari
Mooreovog dokaza. Svi oni istiu da je egzistencija vanjskog
svijeta logika nemogunost, te da je prema tome Mooreovo
pozivanje na empirijske injenice sasvim promaena stvar.
Vizuelno iskustvo nema nikakve dokazne snage kada se radi
o egzistenciji vanjskog objekta. Svjedoanstvo osjeta se ne
moe navoditi kao dokaz za postojanje neeg to se ne opaa
osietima. Dakle, pojam vanjski objekt jest samo-kontra-
diktoran.
A. Ambrose potkrepljuje ovaj argumenat tvrdnjom da je
logiki nemogue ukazati na neto to nije vanjski objekt.
Ona kae da novi moemo izdvojiti zbog toga to se moe
ukazati na neto drugo to nije taj novi. No ne moemo
ukazati na neto drugo to ne bi bio vanjski objekt. Dakle iz
gleda da vanjski objekt nije uope naziv za neku vrstu
stvari koji je razlikuje od neke druge stvari. Ako je tako,
onda se ne moe ukazati ni na vanjski objekt, pa je ve zbog
toga Mooreov postupak nepravilan.36
Moore odgovara da ovo moe biti tano, ako se glagol
ukazati shvati doslovno, tj. u smislu ukazati na neto
prstom. No moe se na neto ukazati i u jednom drugom
36 Mooi'es Proof of External World, The Philosophy of G. E.
Moore, str. 406
167
smislu. Da bi stvar objasnio on uzima primjer naknadne sliko.
Ovakva slika viena zatvorenim oima nije vanjski objekt,
no njen kontrast ulazi u pojam vanjskog objekta.37 Tim
Moore oito eli rei da vanjski objekt suprotno naknadnoj
slici moe postojati i onda kada nije opaen. U tom se u
stvari i sastoji bitna odredba vanjskog objekta. Imajui ovo u
vidu Moore pie:
No ma kako vane bile razlike izmeu pojma vanjski
objekt i takvog pojma kao to je novi, ja ne mogu
shvatiti kakav argumenat moe biti pruen koji bi pokazao
da zbog tih razloga, dok se pokazivanjem novia (producing
a dime) m oe dokazati da postoji bar jedan novi, time se
ne m o e dokazati da postoji bar jedan vanjski objekt.3*
Pojam vanjski objekt nije samo-kontradiktoran. Napro
tiv, on je nuna logika konsekvencija naeg miljenja. Ne
mogue je priznati da postoji novi, a da se time ujedno
ne prizna da postoji vanjski objekt, jer je oito da novi
postoji i onda kada ga nitko ne opaa.
Ukazujui na injenicu da fiziki objekti za razliku od
osjetnih datosti mogu postojati i onda kada nisu opaani,
Moore je istakao upravo ovu potekou koju fenomenalistika
analiza ne moe nikako nadvladati. On pri tom, po miljenju
Ayera, nije uzeo kao dokazano ono to treba dokazati. Ayer
kae da mi tako definiramo nae termine, da je nuan uvjet
za neto da bude fiziki objekt, da ima smisla o tome rei da
postoji i onda, kada nije opaeno.39
Iako je Moore, odgovarajui na sve prigovore ostao pri
svom dokazu, ipak se dobiva dojam da je on i sam bio svje
stan da njegova pozicija ima vie slabih taaka koje nije
lako braniti. Neka njegova objanjenja slabo su obrazloena,
te stoga imaju malu snagu uvjerljivosti. Najznaajnija kon
cesija koju je on napravio pod pritiskom koncentrirane kri
tike sastoji se u tome, to je dopustivi mogunost fenome-
nalistike analize izbjegao eksplicitnu izjavu, da njegov do
kaz u prvom redu pogaa Berkeleya. Ovu opreznost je, iz-
*7 A Reply to my Critics, The Philosophy of G. E. Moore.
str. 671.
8 ibidem.
s Perception, British Philosophy in the Mid-Century, str. 229.

168
gleda, znatno poveala i svijest da dokaz slabo pogaa Hu-
mea. On, naime, kae da treba praviti razliku izmeu sta
vova: 1. Nema materijalnih stvari i 2. Nitko ne zna sigurno
da ima neka materijalna stvar. Dok lanost prvog stava moe
biti dokazana na taj nain da podignemo ruku i kaemo
Ova ruka je materijalna stvar, dakle ima bar jedna mate
rijalna stvar, dotle za pobijanje drugog stava mora biti na
veden neki dalji argument koji Moore ne zna. Tanost ovog,
po miljenju Moorea, vidi se i po tome to mnogo vei broj
filozofa smatra da ne znamo da li ima materijalnih stvari,
nego da ih nema.
Premda se navedeni argumenti mogu strogo logiki odvo
jiti, ipak nije jasno kako se moe jedan od njih konkluzivno
pobiti, a da se time samim odluno ne dovede u pitanje i
drugi. Kako moemo sigurno znati da postoje materijalne
stvari, ako nismo dokazali mogunost njihove spoznaje?
Oita opravdanost ovog pitanja tjerala je Moorea na detaljno
razmatranje Humeove filozofije. No svi njegovi pokuaji da
nadvlada Humeov agnosticizam, ostaju bez uspjeha. Razlog
je jednostranost analitike metode koju Moore kao i veina
suvremenih engleskih filozofa batini, u prvom redu od
samog Humea. Budui da ex hipotezi ne moemo opaziti
neki vanjski objekt, mi o njemu nemamo nikakve impresije,
pa prema tome ni ideje. Ovaj Humeov stav je zapreka
koju Moore ne moe ni mimoii ni preskoiti. Ovdje se vidi
da je Mooreovo isticanje zasluga idealizma koji nasuprot
empirizmu ima pravilno gledite, jer inzistira na razlici
izmeu osjeta i miljenja i potcrtava miljenje , ipak
vie samo deklarativno. U praksi sam Moore veinom ne
moe da izbjegne ovaj nedostatak empirizma. Na ovaj za
kljuak nas navodi i Mooreova polemika s Wisomom.
Wisdom pie da je Moore u zabludi, jer smatra da izmeu
pojmova trenja i materija postoji odnos vrsta-rod i da posto
janje jednog privlai za sobom postojanje drugog. Odgovara
jui na Wisdomovu kritiku, Moore paljivo analizira sve nje
gove prigovore, no izbjegava aspekt odnosa opeg i pojedina
nog. Pretpostavka da on ovaj aspekt ne smatra vanim nije
vjerojatna, jer mu na drugom mjestu posveuje punu panju.

169
Mnogo je vjerojatnije da ga je izbjegao zbog toga to je znao
da mu on prua slabu mogunost obrane. No ovo je izbjega
vanje ilo na utrb objanjenja biti samog dokaza.
Mooreov dokaz je primjer direktne demonstracije. On
polazi od toga da egzistenciju ruke, trenje, jabuke ne treba
dokazivati, a pojam vanjski svijet je analitiki sadran u
svakom od navedenih pojmova. Samo po sebi iskrsava pita
nje odnosa meu ovim pojmovima. U kojem smislu je pojam
vanjski svijet analitiki sadran u pojmovima trenja i
jabuka? Odgovarajui na ovo pitanje, Moore pravilno uka
zuje na bitnu razliku koja postoji izmeu osjetnih datosti i
materijalnih stvari: trenje, jabuke i ostale materijalne
stvari, za razliku od osjetnih datosti, postoje i onda, kada ih
nitko ne opaa. Da bi doao do ovog zakljuka, Moore je
morao napustiti metodu izolirane analize i zamijeniti je
s metodom kompleksnog razmatranja povezanih pojava. Je
dino na taj nain on je mogao otkriti svojstvo koje je ope
i zajedniko svim materijalnim stvarima. No on je time
napustio svoju metodu i pribjegao drugoj koja je njena nega
cija, pa .nije udo to je nesiguran i to eli da se ponovo
vrati svom nainu. On je stoga u velikoj neprilici kada Wis-
dom ciljajui na pojam vanjski objekt ponavlja Berkeleya
i kae da nema trokuta uope, ve da postoji samo konkretan
trokut s odreenom veliinom i oblikom, da nema objekta
uope, ve da postoje samo konkretne trenje, jabuke itd.
Objekt uope je fikcija ili nula, a mnoenje s nulom je
iluzorno. Moore ne moe prihvatiti ovu nominalistiku kri
tiku opih pojmova, jer ona negira svaku drugu spoznaju
osim osjetne. No on isto tako nije u stanju objasniti da ope
nije neto odvojeno od pojedinanog, ve da je to njegova
imanentna bitnost. Njemu se ini da bi ga to dovelo natrag
pojmu organskog jedinstva i prihvaanju identiteta u ra
zlici, to je on energino odbio.
Moore je utroio mnogo napora, pokuavajui da se na
neki nain probije izvan kruga naih osjeta i da tako uspo
stavi kontakt izmeu osjetne i razumske spoznaje. Uzrok
tome to su ovi pokuaji bili neuspjeni treba traiti, u prvom

170
 redu, u analitikoj jednostranosti njegove metode. U ovom
se sastoji jedna od osnovnih slabosti ne samo njegovog
dokaza vanjskog svijeta, ve cijele njegove filozofije.
Svojim podizanjem ruke, Moore je spontano i nepo
sredno izrazio protest zdravog razuma protiv neobuzdanih
spekulacija iste misli, injenicu materijalnog, tjelesnog po
stojanja, koju izraava gestikulacija ruke, ne moe dovesti
u pitanje nikakva spekulacija. Ona prethodi svakom milje
nju, te je oito da njena egzistencija ne moe o njemu ovisiti.
Iako Moore ne vri potpunu konverziju Descartesovog prin
cipa Mislim, dakle postojim , on ga ipak odluno po
bija i to s materijalistikog stanovita. U tom Mooreov dokaz
ima metodski pravilnu usmjerenost, jer od Descartesovog
ja kao posebne mislene supstancije nema izlaza k vanj
skom svijetu, a time ni k objektivnom kriteriju istine.
Jedna od bitnih osobina moderne graanske filozofije
sadrana je kao u svojoj klici u spomenutom Descartesovom
principu. To je podvojenost ovjeje linosti na duhovno:
ono to je neposredno dato, to je sadraj nae svijesti i to
prema tome sigurno znamo da jest, i na tjelesno: ono to
nije neposredno dato, to spoznajemo posredno, te ija egzi
stencija prema tome nije sigurna. Zbog ove podvojenosti
moderna filozofija gubi iz vida utjecaj ovjekove djelatnosti
na niegovo miljenje. Smatra se da je sutina ovjeka u
njegovom miljenju, a miljenje je samostalan od djelatnosti
odvojen proces. Skrajna logika konsekvencija ovog gledita
jest solipsizam, to najoitije dolazi do izraaja u Berkeleye-
vom sistemu subjektivnog idealizma. Svijet postoji samo u
svijesti pojedinca. Da apsurdnost ovog stava udara u lice
zdravog razuma ne treba posebno isticati. No misao koja se
odvojila od stvarnosti i zatvorila u samu sebe nije lako obuz
dati. Ona pristupa tzv. fenomenalistikoj redukciji. Apsurd-
*nost tvrdnje da fizika tijela postoje samo ukoliko su opaana
nastoji se .izbjei pretpostavkom koja njihovu egzistenciju
stavlja u ovisnost o moguem opaaju. No tim se pada u novu
apsurdnost prema kojoj zbiljski dogaaji ovise o pukim mo
gunostima. Da bi se izbjegla ova apsurdnost, stvara se nova
hipoteza koja ima opet svoju apsurdnost i tako ad infinitum.
171
Ovaj primjer pokazuje kako misao nuno zapada u bez
izlaznu situaciju, kada napusti svaki objektivni kriterij i ue
u podruje istih logikih mogunosti.
Postavlja se pitanje, da li Mooreov dokaz osim protesta
protiv ovakvog naina filozofiranja sadri i putokaz kojim
bi misao morala krenuti da doe na pravi put. Ve smo istakli
da dokaz ima pravilnu polaznu poziciju. Ona se sastoji u pri
hvaanju egzistencije materijalnih stvari. No to nije dovoljno,
ako se eli prevladati podvojenost linosti do koje je doveo
moderni idealizam. Da bi se ovo postiglo potrebno je shva
titi da miljenje nije samostalan proces, ve da on raste i
razvija se u najuoj vezi s praktinom, proizvodnom djelat
nou ovjeka. Tek ovo shvaanje daje miljenju vrsto upo
rite i siguran objektivan kriterij. Meutim ovaj drugi ne
ophodan korak Moore nije uinio i u tome se sastoji osnovna,
fatalna slabost i njegovog dokaza i cijele njegove filozofije.
Svi njegovi argumenti ostaju u sferi istog miljenja, stoga
on mora vjeto manevrirati i esto uzmicati da bi obranio i
polaznu poziciju koju kritika ugroava.
Na ovu slabost Mooreovog dokaza ukazuju, iako indi
rektno, i neki graanski kritiari. Tako ameriki filozof Mac
Gill pie da marksisti moraju prigovoriti Mooreu kada o
materijalnim objektima on nema nita rei, nego mu se ini
da on zna sa sigurnou da oni postoje.40 MacGill pravilno
ukazuje da se marksistika sigurnost u ovom pitanju bitno
razlikuje od Mooreove, jer ona ima svoju osnovu u gleditu
prema kojem sutinu ljudske linosti ne treba traiti u ap
strakciji miljenja, ve u sveukupnosti drutvenih odnosa.
No on ne dodaje da je u pravilnom shvaanju ove Marxove
teze prevladana osnovna slabost graanske filozofije.
Gubljenje iz vida ovjekove djelatnosti, kada se radi o
njegovom miljenju, nedopustivo je zbog toga to bitnu
osnovu miljenja ini upravo mijenjanje prirode od strane
ovjeka. Ovo je bitno na emu Marx inzistira i zbog ega, u
drugoj tezi o Feuerbachu, istie da je spor o stvarnosti ili
40 Some Queries Conceming Moores Method. Phil. of G. E.
Moore, str. 502. (MacGill kao i mnogi drugi graanski filozofi ne
pravilno poistoveuje marksizam sa sovjetskom filozofijom.)

172
nestvarnosti miljenja koje je izolirano od prakse ista sko
lastika. Nau predodbu o stvari mi moemo provjeriti
jedino na taj nain, to emo na stvar djelovati s ciljem, da
je iskoristimo za nae potrebe. Pravilnost naeg shvaanja
nekog prirodnog procesa dokazujemo time, to sami stva-
tamo taj proces, to ga izvodimo iz njegovih uvjeta i uz to
primoravamo da slui naim ciljevima, pie Engels.41 Jedino
ljudska djelatnost, odluno pobija sve one koji tvrde da nema
sigurnog kriterija za odvajanje realnog od iluzornog, ili da
nam je dostupno samo pojavno, te da prema tome moemo
samo vjerovati u egzistenciju vanjskog svijeta. Ovo ili ono
iskustvo pojedinca, ako se izdvoji iz cjeline, moe biti iluzija
ili san, no tvrdnja da je cijelo ljudsko iskustvo iluzorno oito
je besmislena, jer dovodi u pitanje mogunost adaptacije or
ganizma, a time i ivota uope. Kada se radi o egzistenciji
n^aterijalnih stvari i ivih bia, tada nije dovoljno da li je
naa pozicija logiki mogua. Mnogo je vanije, da li je ona
stvarno mogua, tj. da ne protivurjei fizikim, biolokim
i historijskim injenicama.

41 Luwig Feuerbach i kraj njemake klasine filozofije, Za

greb 1950, str. 21.

173
 ZA K L JU A K

Glavna historijska zasluga G. E. Moorea u engleskoj filo

zofiji sastoji se u tome to je on stajao na elu onih snaga
koje su izvojevale odlunu pobjedu nad idealizmom i stvorile
pokret koji je bitno utjecao na pravac i nain engleskog filo
zofiranja u prvoj polovini dvadesetog vijeka. Njegova filo
zofija ima izrazito kritiko-destruktivni karakter upravo
zbog toga to je proces njenog nastojanja i razvoja imao
formu pobijanja idealizma.
injenica je da je panju veine Mooreovih kritiara pri
vukla sama vjetina njegovog pobijanja. Svi oni, u prvom
redu, nastoje shvatiti i objasniti samu metodu koju je
Moore vjeto primjenjivao u svojim djelima. No pri tom se
esto isputaju iz vida sami rezultati Mooreovog pobijanja i
njihovo historijsko znaenje.
Bussell i mnogi drugi suvremeni engleski filozofi esto
istiu Mooreovu vodeu ulogu u oslobaanju engleske filozo
fije ispod utjecaja Bradleyevog apsolutnog idealizma. No
nitko od njih ne istie Mooreovu kritiku Kantove filozofije,
iako je ona bila vaan preduvjet u formiranju engleskog
neorealizma. Sam Moore oznauje Kantovu gnoseologiju kao
ortodoksno idealistiku i njenoj kritici posveuje punu
panju. Ono to je Kant nazvao kopernikanskom revoluci
jom filozofije Moore naziva fatalnom grekom. Mooreova
osnovna teza da objekti svijesti nisu proizvodi same svijesti,
ve postoje prije i nezavisno od svake svijesti, sasvim je su
protna tendenciji koja potjee od Kanta, a prema kojoj se
egzistencija svijeta kao cjeline nastoji dovesti u ovisnost o
uvjetima i mogunostima ljudske spoznaje. Historijska vanost

175
Mooreovog djela Principia Ethica sastoji se u tome to je
ono odluno stalo na put irenju ove tendencije koja je kon
cem prolog vijeka bila zahvatila i englesku filozofiju. Nasto
jei istaknuti suprotnost koja postoji izmeu njega i Kanta,
Moore esto ponavlja da nikakva injenica o konstituciji naih
duhova ne moe uiniti, da su dva i dva etiri. Kada Moore
kae da dva fizika objekta i dva druga fizika objekta ine
etiri fizika objekta, onda on ustaje protiv ovih filozofa koji
slijedei Kanta smatraju da stvari po sebi nemaju odnose,
ve da ih duh dri skupa u jednom aktu misli i na taj nain
stvara njihove odnose. Ovo gledite Moore dosljedno brani
u svim svojim djelima. Njemu je, naime, jasno da realna
egzistencija materijalnih stvari nuno implicira realnu egzi
stenciju njihovih meusobnih odnosa. Budui da odnose meu
stvarima poistoveuje s istinom stvari, Moore dolazi do za
kljuka da pod istinom moramo misliti neto to ne uklju
uje odnos prema miljenju, te se time i ovdje stavlja u
kontrapoziciju prema Kantu koji ui da ono to je na odreeni
nain ujedinjeno sintetikom aktivnou misli, jest ipso facto
istinito.
Mooreovo analitiko inzistiranje na odvajanju uvjeta
egzistencije od uvjeta spoznaje odigralo je vanu ulogu u
borbi protiv Kantovog utjecaja meu engleskim filozofima.
Ono je znatno doprinijelo irenju realistiko-materijalistikjh
tendencija. Meutim sama injenica, to je Moore bio daleko
vei majstor u odvajanju nego u spajanju, sadravala je u
sebi opasnosti koje nisu ostale bez loih posljedica.
Takva jedna posljedica jest odvajanje istine od ljudskog
iskustva. Koliko god je pravilno kada se u borbi protiv ide
alistikog shvaanja istine naglaava injenica da nae mi
ljenje moe imati takav sadraj koji ne ovisi ni o ovjeku, ni
o ovjeanstvu, toliko je nepravilno kada se sam pojam istine
poistoveuje s tim sadrajem i na taj nain odvaja od ljudske
prakse. Naa praksa je i kriterij i bitna osobina istine, te je
stoga nikako nije mogue od nje odvojiti.
Druga posljedica ovog odvajanja sastoji se u tome to je
ono posluilo kao osnova na kojoj su Whitehea i Aleksander

176
pokuali izgraditi platonistike filozofske sisteme. Tako je
realistika teorija spoznaje koju je Moore nauno zasnovao
u sistemima ovih filozofa prerasla u metafiziku.1
Po svom utjecaju na strujanja u suvremenoj engleskoj
filozofiji najvei znaaj ima Mooreovo pobijanje Berkeleyevog
subjektivnpg idealizma. Da je Mooreovo pobijanje temeljito
uzdrmalo Berkeleyev princip esse est percipi , malo tko
danas u Engleskoj porie. Na istinitost ove injenice ukazuje
i stav koji su u novije vrijeme zauzeli neki istaknuti branioci
Berkeleyeve filozofije.12 Oni smatraju da je Mooreova kritika
Berkeleyevog principa promaena zbog toga to po njihovom
miljenju pravilna interpretacija ovog principa pokazuje da
Berkeleyeya filozofija nije subjektivni idealizam, ve reali
zam. Ovi osamljeni pokuaji koji se openito smatraju ne
uspjenim interesantni su kao indikacija smjera u kojem se
kree glavna struja engleske filozofije u prvoj polovini dva
desetog vijeka.
Mooreov dokaz vanjskog svijeta upravljen je, u prvom
redu, protiv Berkeleya. No on u stvari izravno pogaa same
osnove modernog idealizma. Nasuprot Descartesu koji smatra
da egzistencija tijela ili njegovih kvaliteta ne moe biti uzeta
kao prvi princip, ve da o tome izvodimo zakljuak na
temelju naih osjeta, Moore izjavljuje da injenica mate
rijalnog, tjelesnog postojanja, prethodi svakom miljenju, te
stoga ne moe 6 njemu ovisiti.
Iako je polazna pozicija Mooreovog dokaza bila sasvim
pravilna, on ipak nije uspio otkriti nain kojim bi se mogla
nadvladati podvojenost ljudske linosti do koje je doveo
moderni idealizam. Njemu nije uspjelo shvatiti da miljenje
izrasta i da se razvija u najuoj vezi s praktinom, proizvod
nom djelatnou ovjeka, tako da svi njegovi argumenti ipak
1 Prema Alexandru sve ono to je u aktu spoznaje suprotstav-
ljeno subjektu jest izvan duha i pripada fizikom svijetu
stvari. Dovodei realizam do skrajnjeg ekstrema on je doao do
gledita koje je radikalni obrat Berkeleyeve formule: nije esse
percipi, ve je percipi esse; nisu stvari ideje, ve su ideje stvari,
pri emu su u termin ideja ukljueni produkti mate, iluzija itd.
2 A. A. Lue: Berkeleys Immaterialism, London 1950.
12 F ilozofija G. E. M oorea 177
ostaju u sferi istog miljenja. Svojim podizanjem ruke on
je samo izrazio protest zdravog razuma protiv neobuzdanih
spekulacija iste misli.
Mnogobrojni komentari i diskusije koje su izazvala Mo-
oreova pobijanja idealizma pokazuju, da je jedno od central
nih pitanja na kojem se sudaraju suprotne tendencije u
suvremenoj engleskoj filozofiji isto kao i prije dvjesta godina.
Realistiko-materijalistike tendencije filozofije G. E. Moorea
i nekih drugih filozofa ispoljavaju se, u prvom redu, u poku
ajima da se teoretski obrazloi i dokae postojanje materi
jalnih stvari nezavisno od svijesti. Ovi pokuaji nisu uvijek
dovoljno odluni i dosljedni uglavnom zbog toga to nailaze
na izvanredno snaan otpor tradicionalnog britanskog feno-
menalizma prema kojem ne postoji nita to ne bi bilo sadraj
nae svijesti. Mooreovo uporno inzistiranje na injenici da je
paradoksalna sugestija prema kojoj moe postojati sumnja u
egzistenciju stola za kojim sjedim, pera kojim piem, ruke
koja dri pero nije ostalo bez rezultata. Ono je uinilo da
danas meu engleskim filozofima prevladava miljenje da ne
treba sumnjati u istinitost takvih svakodnevnih sudova o i
njenicama, kao to je sud Ovo je ljudska ruka. U vezi s ovim
postoje interpretacije da oni filozofi koji su postavili teorije
iz kojih bi proizlazilo da ovo nije tano (Berkeley, Hume),
nisu uope ulazili u procjenjivanje istinitosti opaaj nih su
dova, ve su se samo bavili analizom njihovog sadraja.
Svrha je ovih interpretacija stvaranje novih formi koje e
omoguiti uspjenu obranu starih idealistikih teza od reali-
stiko-materijalistikih napadaja. Tvrdi se da nema kontra
dikcije kada se kae: Ima ljudskih ruku, ali nema materi
jalnih stvari. To znai da se ne negira postojanje ruke kada
se kae da je ona kompleks osjeta ili prema novijoj formu
laciji konstrukcija iz osjetnih datosti. Ovim se samo iskazi
o materijalnim stvarima svode na iskaze o osjetnim dato
stima. No injenica, to materijalne stvari mogu postojati
neopaeno, prisiljava fenomenalistu da iskaze o osjetnim
datostima koji se odnose na takve fizike objekte formulira
u hipotetikoj formi. To je ve uinio sam Berkeley. On
kae:

178
 Za stol na kojem piem, kaem da postoji; to znai vidim
i osjeam ga, a da sam izvan svoje sobe, rekao bih da postoji,
mislei time da b ih ga m o g a o o p a a ti, da sa m u s v o jo j so b i,
ili da ga neki drugi duh upravo opaa.3 (Potcrtao I. K.)
Primjedba da stol postoji i onda kada nikoga nema u
sobi prisilila je Berkeleya da napusti kategoriku i prihvati
hipotetiku formu iskaza. On kae da bi mogao opaziti stol,
ako bi se nalazio u sobi, tj. on bi imao odreene osjete, ako
bi bili ispunjeni odreeni uvjeti. U ovoj Berkeleyevoj formu
laciji sadrana je, kako Millova formula materije kao stalne
mogunosti osjeta, tako i njene najnovije varijacije.
Jedna od nesumljivih Mooreovih zasluga sastoji se u tome
to je otroumno ukazao na unutarnje logike protivurjenosti
fenomenalizma. On je jasno pokazao da fenomenalizam poiva
na apsurdnoj pretpostavci koja zbiljske dogaaje stavlja u
ovisnost o pukim mogunostima. Ako radi ilustracije uzmemo
Ayerov primjer, onda se prema Mooreu, na prvi pogled, lako
s njim suglasiti u tvrdnji da kategoriki iskazi o elektronima
mogu biti svedeni na hipotetike iskaze o Geigerovom bro
jau, no bilo bi apsurdno pretpostaviti da je egzistencija elek
trona ovisna o prisustvu Geigerovog brojaa. Samo svoenje
iskaza o materijalnim stvarima na iskaze o osjetnim dato
stima jest zahtjev koji po sutini stvari nije mogue potpuno
provesti. Naime striktna fenomenalistika analiza ne doputa
eksplicitno odnoenje prema materijalnim stvarima to se ne
moe izbjei, jer je nemogue govoriti o promatranju neza
visno od promatraa. Moore zakljuuje da je potpuno nelo
gino govoriti o analizi dvaju lanova neke relacije kao o
neem stvarno postojeem, ako se polazi od pretpostavke da
je jedan od lanova ista fikcija. To, po njegovom miljenju,
ini moderni fenomenalizam, kada ulazi u analizu odnosa
osjetnih datosti i materijalnih stvari, jer je negacija materi
jalnih stvari njegova osnovna premisa.
Sasvim je sigurno da je naputanje fenomenalistikog gle
dita od nekih suvremenih engleskih filozofa bilo uvjetovano,
u prvom redu, Mooreovim utjecajem. Njegova trijezna, zdra-
vo-razumska argumentacija odigrala je izvanredno vanu
3 Oeuvres Choisies de Berkeley, tome I, str. 208.
179
 ulogu u slabljenju fenomenalistikog utjecaja meu engle
skim filozofima. I najnovija knjiga prof. J. A. Ayera Pro
blem spoznaje (The Problem of Knowledge, London 1956)
prua dovoljno jasne indikacije za ovakvu tvrdnju.
Moore nije ukazao na kriterij pomou kojeg se moe
jasno odvojiti opaaj od halucinacije i iluzije. Pa ipak nema
nikakve sumnje da je irenje upravo onih tendencija na
ijem elu je stajao Moore u znatnoj mjeri smanjilo utjecaj
kartezijanskog spoznaj no-teoretskog skepticizma u suvreme
noj engleskoj filozofiji. Danas engleski filozof ne stoji sasvim
bespomono pred sugestijom da svaka opaaj na svijest moe
biti obina zabluda. Istina je, da je on u tretiranju ovog
pitanja vrlo oprezan. On i dalje smatra da je nemogue
konkluzivno verificirati iskaz o fizikom objektu, ako se ogra
niimo na iskustvo pojedinaca. Vjerojatnost iluzije moe biti
smanjena do take da se moe zanemariti, no njena mogu
nost nije nikada formalno iskljuena. Sama injenica, to mi
sada izgleda da vidim i osjeam stol, ne dokazuje konklu
zivno da on objektivno postoji. No ako se ovo moje iskustvo
uzme u vezi s itavim prolim iskustvom, situacija se bitno
mijenja. Ovim se po miljenju nekih istaknutih suvremenih
engleskih filozofa pitanje o egzistenciji materijalnih objekata
stavlja van diskusije, jer je potpuno besmisleno govoriti o
itavom ljudskom iskustvu kao o iluzornom.'*
Koliko su uspjena Mooreova dokazivanja da su uvjeti
egzistencije materijalnih stvari nezavisni od uvjeta njihove
spoznaje, toliko su neuspjeni njegovi pokuaji da objasni
odnos izmeu ovih dviju strana spoznajnog procesa. Poto ne
moe da objasni odnos niti izmeu pojave i subjekta, niti
izmeu pojave i objekta, pojavno se kod njega izdvaja u neto
objektivno to na neobjanjiv nain lebdi izmeu subjekta
i vanjskog svijeta.
Mooreovo shvaanje da datost oznauje istu pasivnost
receptiviteta suprotno je gleditu o aktivnoj ulozi miljenja
u procesu spoznaje. On s jedne strane hvali moderni ideali
zam zbog toga to on istie aktivnu ulogu miljenja, a s druge
4 British Philosophy in the Mid-Century, str. 232233.

180
 strane bjeei od subjektivnog idealizma praktiki bjei i od
ivog subjekta, jer analizira opaajnu svijest nezavisno od
organizma koje je raa.
Pitanje odnosa pojave i objekta osnovno je u Mooreovoj
gnoseologiji. U ovom pitanju najjasnije dolaze do izraaja
slabosti njegove filozofije. Po njegovom miljenju pojava ili
jest ili nije identina s objektom. Teza identiteta pojave i
objekta jest osnova na kojoj je nastojao izgraditi monistiku
teoriju spoznaje. Kada je na koncu pod pritiskom kritike
morao priznati da je teza identiteta neprihvatljiva, on je time
u stvari preutno priznao da je cijela njegova koncepcija
osjetnih datosti pogrena.
Opravdana je primjedba da konaan neuspjeh Mooreove
gnoseologije dovodi u sumnju i njenu ontoloku osnovu. Nije
sasvim jasno kako moemo sigurno znati da postoje materi
jalne stvari ako nismo dokazali mogunost njihove spoznaje.
Nemogue je konkluzivno pobiti Berkeleyev subjektivni ide
alizam, a da se tim samim odluno ne dovede u pitanje i
Humeov agnosticizam.
U svojoj polaznoj poziciji Mooreovo pobijanje suprotstavlja
Aristotela Descartesu. Dok je prvi izvodio pojam osjeta iz
kvaliteta tijela, drugi je postupao sasvim obrnuto. No Ari
stotel se nije ograniio na tvrdnju da su tijela i njihovi kva
liteti primarni, a nai osjeti sekundarni. On je nastojao obja
sniti nain kako nastaju nai osjeti. Po njegovoj teoriji nai
osjeti su otisci (impresije) koje osjetilni objekti vre na duh.
On ih uporeuje s otiskom peata u vosku: kao to je otisak
slika ili forma peata bez njegove materije, tako je i osjet
slika ili forma nekog osjetnog kvaliteta objekta.
Odbacujui Aristotelovo gledite da je egzistencija tijela
i njegovih kvaliteta prvi princip, Descartes nije odbacio i
Aristotelovu teoriju slika. Meutim ipak on ve dokazuje da
neki osjeti ne mogu nalikovati na kvalitete tijela. Ova karte-
zijanska teza izvrila je izvanredno velik utjecaj na razvoj
moderne gnoseologije. Ona je posluila kao osnova Lockeovom
uenju o primarnim i sekundarnim kvalitetima. Locke je
napravio jasnu razliku izmeu osjeta u duhu i one konsti
tucije i kvaliteta tijela koji izazivaju osjet. On dokazuje da
nema slinosti izmeu estice miriljivog tijela i mirisa, iz-

181
meu vibracije zvunog tijela i osjeta zvuka, ili izmeu
pojave koju obojeno tijelo izaziva u oku i strukture tijela
koja tu pojavu izaziva. Locke primjenjuje pojam slike samo
na primarne kvalitete. Svojom teorijom o apsolutnoj razlici
izmeu tzv. sekundarnih kvaliteta i kvaliteta tijela, on je
u stvari potkopao teoriju slika. Polazei od ove Lockeove
teorije, Berkeley dokazuje da uope nikakav osjet ne moe
nalikovati na neki kvalitet neosjetnog bia i dolazi do gle
dita koje liava materiju svih njenih kvaliteta.
Mooreovo vraanje Aristotelu ne ide linijom gnoseologije.
Za njega je prihvatljiva samo Aristotelova polazna, ontoloka
pozicija, a teoriju slika on sasvim odbacuje. Slijedei Reida
on pogreno smatra da ova teorija nuno implicira gledite,
da je ono to spoznajemo dio sadraja svijesti, te da prema
tome ne moe postojati nezavisno od nje. No dok je Reid
traio izlaz u direktnoj spoznaji vanjskog svijeta, dotle je
Moore, zadravi razliku izmeu pojavnog i stvarnog zapao
u nerazrjeive potekoe. On pobija subjektivni idealizam koji
utapa objekte u svijest da bi otvorio vrata objektivnom
idealizmu koji projicira svijest u objekte. U ovom on jako
podsjea na borca koji odvano juria i uspjeno rui nepri
jateljske poloaje, no koji ne moe da konstruktivnim radom
uvrsti osvojeno podruje i na taj nain osigura izvojevane
pobjede. Pobijanje idealizma koje se svodi na dokazivanje
da objekt postoji nezavisno od subjekta, no koje ne moe da
objasni njihov meusobni odnos, ne moe se smatrati sasvim
uspjenim.
Mooreov primjer jasno pokazuje u kakav poloaj zapada
svaka gnoseologija koja polazei od realne egzistencije mate
rijalnih stvari odbacuje pojam slike ili odraza. Tano je, da
izrazi odraz i slika, zbog toga to potjeu iz podruja
fizike samo po sebi upuuju na pasivistiko shvaanje svijesti.
Javlja se analogija da duh kao ogledalo prima pomou osjeta
slike vanjskih stvari. Ako se ovi izrazi kada ih primjenjujemo
u teoriji spoznaje shvate doslovno u ovom smislu, u kojem
se upotrebljavaju u fizici, onda se neizbjeno dolazi do naivno
realistikog gledita. Meutim za marksistiku teoriju spo
znaje svjesni odraz je aktivan proces. Ova teorija pravi bitnu

182
razliku izmeu fotografskog aparata koji samo pasivno regi
strira podraaje i ovjeka koji ih spoznaje u procesu prak
tinog djelovanja na predmete vanjskog svijeta. Kad kaemo
da je naa svijest odraz, time u prvom redu elimo istaknuti
da ona ne postoji samostalno, ve da se nuno nalazi u odnosu
prema neem to postoji nezavisno od nje. Ovaj aspekt neza
visne egzistencije gnoseolokog objekta koji je i slian sa
samim odrazom i razliit od njega, redovito iskae u prvi
plan. Postoje prigovori da se upravo tim stavlja u sjenu
aktivni karakter svijesti, te da zbog toga treba izbjegavati
upotrebu pojma odraz. Usprkos opravdanosti prigovora ova
se sugestija ne moe prihvatiti. Ne ulazei u razmatranje
o tome da li je pojam odraza dovoljan, moe se rei da je
on neophodan za svaku monistiku teoriju spoznaje, koja
polazei od egzistencije materijalnih stvari, usvaja distinkciju
izmeu stvarnog i pojavnog. Jedino pomou pojma odraza
koji sadri identitet razlike, mogue je ostvariti jedinstvo
svijesti i objekta, a da se pri tom ne upadne u krajnosti feno-
menalizma i naivnog realizma.
Objanjenje Mooreovih uspjeha u kritici drugih filozofa,
isto kao i objanjenje njegovih neuspjeha u pokuaju da sam
na temelju te kritike doe do pozitivnih rezultata, treba
traiti, u prvom redu, u karakteru njegove metode. Koliko
je god ona prikladna u dokazivanju da objekt spoznaje mora
postojati nezavisno od svijesti, toliko je neprikladna kada
se radi o shvaanju njihovog meusobnog odnosa. Moore
otvoreno ustaje protiv principa organskog jedinstva kao i
protiv principa kombinacije analize i sinteze, smatrajui da
se oni upotrebljavaju za obranu takve prakse koja se pri
drava kontradiktornih tvrdnji kada god joj se to ini pri
kladnim. On ne promatra predmete i pojave i njihove
pojmovne odraze u njihovoj meusobnoj povezanosti, u nji
hovom kretanju i razvoju, ve naprotiv, on ih stalno anali
tiki sijee i izolira, te ih tako izdvojene i umrtvljene upo-
reuje metodom apstraktnog identiteta. Ovo jednostrano
mikroskopsko prouavanje izoliranih elemenata nije moglo
dovesti do pozitivnih, sintetikih rezultata, tako da Moore
vrlo esto nakon dugotrajnog analiziranja stoji neodluno i

183
bespomono pred brojnim alternativama. Nastojanje da obja
sni odnos izmeu opeg i-pojedinanog, te da uspostavljanjem
vqze izmeu osjetne i razumske spoznaje prevlada Humeov
agnosticizam, prisiljavalo je Moorea da napusti metod izo
lacije. No upravo njegovo razmatranje ovog problema najja
snije pokazuje kako on nije mogao da se uzdigne iznad
zdravorazumskog rezoniran ja empiriste koji eli da pronae
neto ope u samim stvarima, a ne moe da se osloni na
spekulativno miljenje, ve stalno zakljuuje u uskoj vezi
s opaenim.
Moore potpuno usvaja englesku orijentaciju prema kojoj
je filozofija blia nauci nego poeziji. Pozitivna strana ove
orijentacije sastoji se u tome to ona iskljuuje mogunost
gubljenja u apstraktnim spekulacijama, a njena negativna
strana najee se ispoljava u praktinoj negaciji sintetikog
karaktera filozofije.
U skladu sa svojim metodskim zahtjevom da ne treba
ulaziti u diskusiju, prije nego se tano utvrdi u emu se sa
stoji pitanje, Moore je izvanredno pazio na nain i smisao
u kojem su upotrebijene pojedine rijei. On je smatrao da
je nepravilna i neprecizna upotreba termina jedan od glavnih
izvora mnogih filozofskih zabluda. Mooreovo pobijanje pro
tivnika esto se svodi na pokazivanje da on upotrebljava
pojmove suprotno njihovoj obinoj upotrebi. Od njega potjee
misao koja je danas u Engleskoj vrlo popularna da tretiranje
svakog filozofskog problema ukljuuje ispitivanje obine
upotrebe jezika. Meutim ne postoji gotovo nikakvo oprav
danje za zakljuak da Moore svodi filozofiju na lingvistiku
analizu. Sve ono to je on napisao o upotrebi rijei proizalo
je iz potrebe za striktnom loginou misli koja trai da
verbalni izrazi budu jasni i nedvosmisleni. On uvijek pravi
otru razliku izmeu istine iskaza i pravilne upotrebe jezika.
Stoga kada se u pobijanju poziva na obian jezik, onda on
taj izraz upotrebljava kao zamjenu za pozivanje na zdrav
razum.
PRILOZI
 POPIS GLAVNIH MOOREOVIH RADOVA

Ovaj popis sadri sve Mooreove objavljene lanke i knjige, a

ne sadri njegove prikaze. Detaljna bibliografija do 1952. moe
se nai u knjizi The Philosophy of G E. Moore, New York
1952, edited by Schilpp.
1. In W h a t S en se, if a n y , th e P a s t a n d F u tu re T im e E x ist? (Sym-
posium) Mind VI pp. 235240, 1897.
2. F reed o m , Mind VII pp. 179204, 1898.
3. T h e N a tu re of J u d g m e n t, Mind VIII pp. 176179, 1899.
4. N e c e ssity , Mind IX pp. 289304, 1900.
5. I d e n tity , Proc. Ar. Soc. pp. 103127, 1901.
6. T h e V a lu e of R elig io n , Int. Joum. of Etics XII pp. 8198, 1901.
7. M a cT a g g a rt's S tu d ie s in H eg elia n C o sm ology PAS II, pp.
177214, 1902.
8. A r tic le s in B a ld w in s D ic tu m a ry o f P h ilo so p h y s. v. Cause
and Effect, Change, Nativizm, Quality, Real, Reason, Rela-
tion, Relativity of Knowledge, Supstance, pirit, Teleology,
Truth, 1902.
9. P rin c ip ia E th ica , Cambridge, 1903.
10. E x p e rie n c e a n d E m p iric ism P. A. S. III pp. 8095, 1903.
11. M r M a cT a g g a rts E th ics, Int. Jorn. of Ethica XIII, pp. 341
370, 1903.
12. T h e R e fu ta tio n o f Id e a lism , Mind XII, pp. 433453, 1903.
13. K a n ts I d e a lis m P. A. S. IV, pp. 127140, 1904.
14. J a h re sh e ric h t iib e r P h ilo so p h y in th e U n ite d K in g d o m fo r
1902, Archiv fiir sistematische Philosophie X, pp. 24264,
1904.

187
15. T h e N a tu r e a n d R e a l it y o f O b je c ts o f P e r c e p tio n , P. A. S. VI,
pp. 68123, 1906.
16. Mr. J o a c h im 's N a tu r e o f T ru th , Mind XVI, pp. 229235,
1908.
17. P r o f. J a m e s P r a g m a tis m P. A. S. VIII, pp. 3377, 1909.
18. H u m e s P h ilo s o p h y , The New Quaterly, 1909.
19. T h e S u b je c t M a tte r o f P s y c h o lo g y P. A. S. X, pp. 3662, 1909.
20. S o m e M a in P r o b le m s o f P h ilo s o p h y (objavljeno 1953), London
1910.
21. E th ic s, London 1912.
22. The S ta tu s o f S e n s e D a ta (Symposium) P. A. S. XIV, pp. 355
380, 1914.
23. T h e I m p lic a tio n s o f R e c o g n itio n (Symposium) P. A. S. XVI,
pp. 201223, 1916.
24. A r e th e M a te r ia ls o f S e n s e A ffe c tio n s o f th e M in d (Symposium)
P. A. S. XVIII, pp. 418429, 1917.
25. T h e C o n c e p t o f R e a lity , P. A. S. XVIII, pp. 1020, 1917.
26. S o m e J u d g m e n ts o f P e r c e p tio n , P. A. S. XIX, pp. 129, 1918.
27. Is th e r e K n o vo le d g e b y A c q u a in ta n c e ? (Symposium) P. A. S.
upi. II, pp. 179193.
28. E x te r n a l a n d I n te r n a l R e la tio n s, P. A. S. XII, pp. 4062, 1919.
29. I s t th e C o n c re te U n iv e rsa l th e T r u e T y p e o f U n iv e r sa lity ?
(Symposium) P. A. S. XX, pp. 13240, 1920.
30. T h e C h a r a c te r o f C o g n itiv e A c t (Symposium) P. A. S. XXI, pp.
132140, 1921.
31. P h ilo s o p h ic a l S tu d ie s , London 1922.
32. A r e th e C h a r a c te r is tic e s o f P a r tic u la r T h in g s U n iv e r sa l or P a r-
tic u la r ? (Symposium) P. A. S. Supl. III, pp. 95113, 1923.
33. A D e fe n c e o f C o m m o n S e n s e (Contemporary British Philo-
sophy), London 1925.
34. T h e N a tu r e o f S e n s ib le A p p e a r a n c e (Symposium) P. A. S. Supl.
IV.
35. F a c ts a n d P r o p o s itio n s (Symposium) P. A. S. Supl. VI, pp.
171206, 1927.

188
 36. In d ire c t K n ovoledge (Symposium) P. A. S. Supl. IX, pp. 19
50, 1929.
37. Is G oodn ess a Q u a lity (Symposium) P. A. S. Supl. XI, pp.
116131, 1932.
38. Im a g in a ry O b je c ts (Symposium) P. A. S., Supl. XII, pp. 5570,
1933.
39. T h e J u stific a tio n of A n a ly sis (a lecture note), Analysis I, pp.
2830, 1933.
40. Is E z is te n c e a P red ica te ? (Symposium) P. A. S. Supl. XV, pp.
175188, 1936.
41. P ro o f o f an E x te rn a l W o rld , Proc. Brit. Acad. XXV, pp. 274
300, 1939.
42. A u to b io g ra p h y d n d R e p ly to m y C ritic s (The Philosophv of
G. E. Moore), 1942.
43. R u sse lls T h eo ry of D e sc rip tio n s (The Philosophy of B. Rus-
sell), 1944.
44. A d e n d u m to R e p ly to m y C ritic s o f 1942 . (dodatak drugom
izdanju od 1952.)
45. W ittg e n s te in ts L e c tu re in 19303. (tri lanka), Mind LXIII i
LXIV, 1954-55.
46. V isu a l S en se D a ta (British ,Philosophy in the Mid-Century),
London 1957.
47. P h ilo so p h ica l P a p e r s (posthumno izdanje neobjavljenih ra
dova) 1959.

i!89
 BIBLIOGRAFIJA

1. AMBROSE A.: M o o re s P ro f o f a n E x te r n a l W o rld (The Phi-

losophy of. G. E. Moore, New York 1952)
2. A S y n o p tic I n d e x to th e P r o c e e d in g s o f th e A r is to te lia n S o c ie ty ,
19101940, Oxfor 1954.
3. AYER A. J.: T h e F o u n d a tio n s o f E m p iric a l K n o w le d g e , New
York 1940.
4. AYER A. J.: P h ilo so p h ic a l E ssa y s, London 1954.
5. AYER A. J.: T h e P r o b le m o f K n o iv le d g e , London 1956.
6. AYER A. J. P e r c e p tio n (British Philosophy in the Mid-Cen-
tury, London 1957).
7. AYER A. J.: L a p h ilo s o p h ie e t la n g a g e o rd in a ire , Dialectica
No. 8, 1958.
8. BARNES W.: T h e M y th o f S e n s e D a ta , P. A S. XIV, 1944/45.
9. BOUWSMA O. K.: M o o re's T h e o r y o f S e n se D a ta (The Philo-
sophy of G. E. Moore, New York 1952).
10. BRADLEY F.: A p p e a r a n c e a n d R e a lity , Oxford 1955.
11. BRANDT R. B.: T h e L a n g u a g e o f R e a lis m a n d N o m in a lism
(Philosophy and Phenomenological Research, vol. 17, 1956/57.)
12. BRENTANO F.: P s y h o lo g ie v o n e m p ir is c h e n S ta n d p u n k t, Leip-
zig 1925.
13. B r itis h P h ilo s o p h y in th e M id - C e n tu r y , edited by Mace, London
1957.
14. BROAD C. D.: C e r ta in F e a tu r e s in M o o re s E th ic a l D o c trin e s
(The Philosophy of G. E. Moore, New York 1952).
15. BROAD C. D.: T h e L o c a l H is to ric a l B a c k g ro u n d o f C o n te m p o -
r a r y C a m b rv d g e P h ilo s o p h y (British Philosophy in the Mid-
Century, London 1957).

190
16. BROWN N.: S en se D a ta a n d M a te ria l O b je c ts, Mind 66, 1957.
17. CAMPELL A. G.: F reed o m a n d R e sp o n sib ility in M oores
E th ics (The Philosophy of G. E. Moore, New York 1952).
18. CHISHOLM R. R.: T h e P h ilo so p h y a n d O rd in a ry L an guage,
The Philosophical Review 60, 1951.
19. C o n te m p o ra ry B r itis h P h ilo so p h y I i II, edited by Muirhead,
London 1924/25.
20. DESCARTES R.: R a sp r a v a o m e to d i, Zagreb 1951.
21. DUCASSE G. J.: M o o res R e fu ta tio n of Id e a lism (Philosophy
of G. E. Moore, New York 1957).
22. EINSTEIN A.: R u sse lls T h e o r y o f K n o iv le d g e (The Philo-
sophy of B. Russell, New York 1951).
23. ENGELS F.: L u d w ig F eu erb a ch i k ra j n je m a k e k la sin e f ilo
z o fije , Zagreb 1950.
24. EDEL A.: T h e L o g ica l S tr u c tu r e o f M o o res E th ica l T h e o ry
(The Philosophy of G. E. Moore, New York 1952).
25. EVERETT W. H.: R e c e n te D e v e lo p m e n t in B ritish E th ica l
T h o u g t (British Philosophy in the Mid-Century, London
1957).
26. FILIPOVI VL.: Pogovor knjizi: K a n t: D v ije ra sp ra v e , Za
greb 1953.
27. FRANKENA W. K.: O b lig a tio n a n d V a lu e in th e E th ics o f
G. E. M oore (The Philosophy of G. E. Moore, New York
1952).
28. HEGEL G. W.: W isse n sc h a ft d e r L o g ik, Leipzig 1923.
29. HICKS G. D.: F ro m I d e a lism to R e a lism (CBP 1925).
30. HUME DAVID: A T r e a tis e o f H u m a n N a tu re, London 1882.
31. HUME DAVID: I s tr a iv a n ja o lju d s k o m ra zu m u , Zagreb 1956.
32. H u m es T h e o r y o f K n o iv le d g e , edited by Yalden Thompson,
Nelson 1951.
33. JOAD E. M.: T h e P h ilo s o p h y f o r o u r T im es, London 1946.
34. I s to r ija f ilo z o fije u r e d a k c iji A le k s a n d ro v a , B ih o v sk o g , M itin a
i Ju d in a , Beograd 1949.

191
35; JONSTONE H. W.: A P o s tS c rip t on S e n se D a ta (The Journal of
Philosophy 48/51).
36. KANT EMANUEL: K r i t i k a is to g a u m a , Beograd 1932.
37. KANT EMANUEL: D v i je r a s p r a v e , Zagreb 1958.
38. KORNER S.: S o m e T y p e s o f P h ilo so p h ic a l T h in k in g (British
Philosophy in the Mid-Century, London 1957).
39. LANGE F. A.: G e s c liic h te d e s M a te r ia lis m u s , Leipzig 1908.
40. LANGFORD C. H.: M o o re s N o tio n o f A n a ly s is (The Philosophy
of. G. E. Moore, New York 1952).
41. LAZEROWITZ M.: M o o re s P a r a d o x (The Philosophy of G. E,
Moore, New York 1952).
42. LAZEROWITZ M.: M o o re a n d P h ilo so p h ic a l A iia ly s is , Philo-
sophy vol. 33/1958.
43. LENJIN: F ilo s o fs k ie te tr a d i, Lenjingrad 1947.
44. LENJIN: M a te r ija liz a m i e m p ir io k r itic iz a m , Beograd 1948.
45. LOCKE J.: A n E s s a y C o n c e rn in g H u m a n A n d e r s te n d in g , Lon
don 1896.
46. LUE A. A.: B e r k e le y s I m m a te r ia lis m , London 1950.
47. MACE C. A.: S o m e T r e n d s in th e P h ilo s o p h y o f M in d (British
Philosophy in the Mid-Century, London 1957).
48. MALCOLN N.: M o d e rn a a n d O r d in a r y L a n g u a g e (The Philo-
sophy of G. E. Moore, New York 1952).
49. Malcolm N.: D e fe n d in g C o m m o n S e n se , The Philosophical Re-
view, 58/1949.
50. MALCOLM N.: D r e a m in g a n d S k e p t id s m , The Philosophical
Review, vol. 65/1949.
51. MACGILL V. J.: S o m e Q u e rie s C o n ce rn in g M o o re s M e th o d
(The Philosophy of G. E. Moore, New York 1952).
52. MACKEEN R.: P r o p o s itio n s a n d P e r c e p tio n s in th e W o rld of
G . E. M o o re (The Philosophy of G. E. Moore, New York
1952).
53. MARHENKA P.: M o o re s A n a ly s is o f S e n s e P e r c e p tio n (The
Philosophy of G. E. Moore, New York 1952).

192
54. MARKOVI M.: F o rm a liza m u sa v re m e n o j logici, Beograd
1957.
55. METZ R.: A H u n d red Y e a r s o f B r itish P h ilo so p h y, London
1950.
56. MILL J. S.: A n E x a m in a tio n o f S ir W illia m H a m ilto n s Phi~
lo so p h y , London 1865.
57. MUIRHEAD J. H.: T h e P la to n ic T ra d itio n in A n g lo -S a x o n
P h ilo so p h y, London 1931.
58. MUIRHEAD J. H.: P a st an d P r e s e n t in C o n te m p o ra ry P h ilo -
so p h y I, 1924.
59. MURPHY A. E.: M o o res D e fe n se o f C om m on S en se (The Philo-
sophy of G. E. Moore, New York 1952).
60. PASSMORE J.: A H u n d re d Y e a r s o f P h ilo so p h y, London 1957.
61. PATO.N J. H.: T h e A llg e d In d e p e n d e n c e of G oodn ess (The Phi-
losophy of G. E. Moore, New York 1952).
62. PAUL C. A.: Is th e r e a P ro b le m a b o u t S en se D ata, Proc.
Ar. Soc.
63. PETROVI G.: E n g le sk a e m p ir is ti k a filo zo fija , Zagreb 1955.
64. PETROVI G.: F ilo zo fsk i p o g le d i P leh a n o va , Zagreb 1957.
65. PRICHARD H. A.: K n o w le d g e a n d P erc ep tio n , Oxford 1950.
66. PRIE H. H.: P e rc e p tio n , London 1954.
67. OCONNOR D. J.: P h ilo so p h y a n d O rd in a ry L an guage, The
Journal of Philosophy vol. 48/1951.
68. O e u v re s C h o isies d e B e r k e le y , Pari 1944.
69. OLIVER D.: R e a lism R e fo r m or R en o v a te d ? The Journ. of
Philosophy, vol. 52/1956.
70. REID TH.: A n I n q u ir y in to th e M in d on th e P rin c ip le s of
C o m m o n S en se, London 1823.
71. REDPATH TH.: S o m e P ro b le m s o f M o d e m A e s th e tic s (British
Philosophy in the Mid-Century, 1957).
72. RUSSELL B.: T h e P r o b le m s o f P h ilo so p h y, London 1936.
73. RUSSELL B.: P h ilo so p h y in th e X X C e n tu ry , Philosophical
Essays, London 1910.

13 F ilozofija G. E. M oorea 193

74. RUSSELL B.: P r in c ip ia M a th e m a tic a Vol. I, London 1910.
75. RUSSELL B.: M y M e n ta l D e v e lo p m e n t (The Philosophy of B.
Russell, New York 1951).
76. RYLE G.: The C o n c e p t o f M in d , New York 1953.
77. RYLE G.: The T h e o r y o f M e a n in g (British Philosophy in the
Mid-Century 1957).
78. STEVENSON C. L.: M o o re s A r g u m e n ts a g a in ts C e r ta in F o rm s
o f E th ic a l N a tu r a lis m (The Philosophy of G. E. Moore, New
York 1952).
79. STEBBING C. S.: M o o re s In flu e n c e (The Philosophy of G. E.
Moore, New York 1952).
80. STIRLING J. H.: T h e S e c r e t Qf M e g e l, Lobdoin 1865.
81. The R e v o lu tio n in P h ilo s o p h y b y A y e r , K n e a l, P a u l etc., Lon
don 1957.
82. VRANICKI P.: O p r o b le m u o p e g , p o s e b n o g i p o je d in a n o g k o d
k la s ik a m a r k s iz m a , Zagreb 1952.
83. VRANICKI P.: D ija le k ti k i i h i s to r ijs k i m a te r ija liz a m , Zagreb
1958.
84. WHITE A.: M o o re s A p p e a l to C o m m o n S e n se , The Philosophi-
cal Review 65/1956.
85. WHITE A.: G. E. M o o re A C r itic a l E x p o s itio n , Oxford 1958.
86. WINDELBAND W.: P o v i je s t filo z o fije , Zagreb 1956.
87. WITTGENSTEIN L.: T r a c ta tu s L o g ic o -P h ilo so p h ic u s, London
1955.
88. WITTGENSTEIN L.: P h ilo so p h ic a l I n v e s tig a tio n s , Oxford 1958.
 SADRAJ
U v o d ................................................................................................. 7
I ENGLESKA FILOZOFIJA NA PREKRETNICI DVAJU
S T O L JE A ...................................................................................... 11
1. O uzrocima pojave idealizma koncem XIX-og vijeka 11
2. Prevladavanje spoznajne jednostranosti empirizma 15
3. Prelaenje od idealizma r e a liz m u ........................................ 19
4. Odreenje termina n eorealizam ........................................ 21
5. Odnos neorealizma prema Brentanovoj analizi svijesti 23
6. Veza s prirodnim naukama uvjetuje karakter metode
is t r a iv a n j a ............................................................................... 24
7. O neutralnosti neorealistike filozofije . . . . 26

II GEORGE EDV/ARD MOORE 29

III POBIJANJE IDEALIZMA . . . .4 1

1. Kritika principa esse est p e r c i p i ..................................41
2. Dobro i istina ne ukljuuju odnos prema mi
ljenju ................................ 46
3. Vanjski i unutarnji odnosi . . . . . . 52
4. Vrijeme i p r o s t o r ................................. . . . 56
5. Kritika Humeovog agnosticizma . . . 69

IV ONTOLOGIJA . . 73
1. Materijalne stvari 73
2. Istina . . . 78
3. Univerzalije . 86

V GNOSEOLOGIJA . . . 99
1. Direktna i indirektna spoznaja . . . . . 9 9
2. Nain uvoenja osjetnih d a t o s t i ...................................... 107
3. Odnos osjetnih datosti prema materijalnim stvarima 112
4. Odnos kritike prema Mooreovoj koncepciji osjetnih
datosti : ........................................................................119
5. Osnovne slabosti Mooreove koncepcije osjetnih datosti 124

195
 VI M E T O D A .......................................... 137
1. Sve je ono tc jest, a ne druga stvar 137
2. A n a l i z a ........................................... 141
3. Dokaz vanjskog svijeta . . . . 163

VII ZAKLJUAK 175

P r ilo z i
Popis glavnih Mooreovih radova ... 187
Bibliografija ......................... i* 190

e$
26
V0I .
S li Bmiisvta m *. --
riinlsiao iwq90x-^ '
en
tteolsb fiinisiso 3iioqooa^

r .R [
 IVAN KUVACIC

FILOZOFIJA
G. E. MOOREA
*
K o rek to r
M ARIJA JELINCIC

O prem io
ZOLTAN GABOR
T eh n ik i u re d n ik
D ANICA VISKOVIC

Izdava NAPRIJED
Izd avak o k n jiarsk o pod u zee
Z agreb, P a lm o tiev a 30
Za i z d a v a a
KALM AN VAJS

tam pano u n ovem b ru 1961.

u tam p ariji V JESN IK u Z agrebu