Ve je Heraklit utvrdio da u prirodi vladaju suprotnosti i vene borbe, ali su

atomisti Leukip i Demokrit iz toga izveli sasvim drugaije uenje. Oni su u

antikoj filozofiji izgradili prvi materijalistiko-monistiki sistem. Osnivaem
atomistike smatra se Leukip, ali je njegovo uenje mnogo proirio njegov
uenik Demokrit. Kao veliki uenjak univerzalnog znanja i filozof-materijalista,
Demokrit je iz elje za naukom mnogo putovao te je itav svoj ivot posvetio
nauci. Sam kae u fr. 118 "da vie voli nai jedan jedini dokaz nego dobiti
persijsko kraljevstvo" (
).

Atomistika nauka je nastavak i razvitak materijalistike misli prethodnog

razdoblja. Dok su elejci dokazivali da nema kretanja i mnotva stvari, Lepukip
i Demokrit priznaju pored bitka i egzistenciju nebitka, tj. priznaju da postoji
prazan prostor ili praznina, jer po njihovom shvatanju ne moe biti kretanja
bez praznog prostora. Punou ili bitak zamiljaju kao ono to je sastavljeno od
nebrojenih sitnih estica koje se kreu u praznom prostoru. Sve se u svetu
sastoji iz prostora i materije koja ispunjava taj prostor, dakle od atoma (
termin koji potie od njih, a znai "nedeljiv") i praznine. Atomi ne
nastaju i ne propadaju: oni su veni, nepromenljivi i nedeljivi, jednostavni su i
kvalitativno odreeni. Razlikuju se jedino po obliku, redu i poloaju. Aristotel u
svojoj Metafizici (I4, 985b 4) tumai to ovako: "Slovo A razlikuje se od slova N
po obliku, grupa AN od grupe NA po redu, a slovo I (stari oblik za Z) od slova
H po poloaju".

Atomisti su znali da se problem nastajanja stvari u prirodi ne moe reiti bez

pretpostavke venosti kretanja u prirodi. Priznajui, dakle, da je kretanje od
iskona svojstveno materiji, svodili su sve prirodne pojave na kretanje. Takvo
postavljanje problema bilo je jedno od najveih tekovina materijalistike misli.
Princip kretanja je temelj itavom atomistikom sistemu: atom je, naime,
materija koja se kree. Meutim, uzrok kretanja atoma nije neka via sila;
atomi imaju princip kretanja u sebi. Proces nastajanja i propadanja stvari
zbiva se mehanikom prirodnom nudom: Leukip kae da do spajanja i
razdvajanja atoma dolazi "s razlogom i po nudi" ( ' ).
Do sudara atoma dolazi nuno zbog njihovog oblika i njihovih nepravilnih
putanja. Priznavanje opte uzrone nude jedan je osnovnih principa
atomistikog sistema i ini Demokrita jednim od glavnih zaetnika
determinizma. Meutim, ono prvo, tj. prvobitno kretanje, izvor sveg daljeg
kretanja atoma, atomisti ne objanjavanju, to im zamera i Aristotel. Naime,
Demokrit tvrdi da su atomi po prirodi () nepokretni i da tek meusobnim
sudarima bivaju stavljeni u pokret. Meutim, po ovoj teroriji, nekako mora
doi do prvog sudara, do prvog kretanja. Kako do toga dolazi atomisti ne
objanjavaju, ali iz toga ne treba zakljuiti da su oni to kretanje hteli da
pripiu sluaju: Demokrit je, da bi "proizveo" prvi sudar i tako sve atome
stavio u kretanje, moda morao pretpostaviti da su atomi, kao osnovne
estice prirode, na neki nain ivi. Pretpostavka da su atomi ivi objasnila bi
njihovu pokretljivost i sklonost ka krunom kretanju, o kojem Demokrit takoe
govori.

Leukipov i Demokritov filozofski sistem je u osnovi ateistiki. Po njihovom

uenju, osnovicu sveta ini materija koja se kree atomi. Svet postoji od
iskona i nije ga stvorilo nikakvo vie bie. Od Demokrita potie i teorija koja
veru u bogove tumai strahom ljudi od prirodnih pojava, koje su primitivnog
oveka naterale da strepi pred njima i da im pripisuje udotvornu mo. Tu e
teoriju kasnije dalje razviti Epikur i njegov rimski nastavlja Lukrecije.

Atomistiko uenje

Parmenid, znamenit predstavnik elejske kole, u filozofiju uvodi pojam Bitka

koji se nalazi u svim stvarima i koji ini da stvari jesu. On ne promatra stvari
same po sebi, nego trai skriveno poelo ili Bitak. Bitak je Parmenid definirao
kao cjelovit, nenastao, nepromjenjiv i nepokrenut, a problem njegove
manifestacije i pokreta predstavljat e izazov za cjelokupnu povijest filozofije.
Sve kasnije kole predsokratovaca nastojale su dati odgovore na pitanja
vezana uz naine manifestacije Bitka koji je jedinstven, a ujedno i
mnogostruk, te kako je mogu pokret ako je Bitak nepokretan. Kako bi
objasnili manifestaciju Bitka, Empedoklo e uvesti etiri elementa,
Anaksagora homeomerije, a Leukip i Demokrit nevidljive i nedjeljive malene
estice poznatije kao atomi.

Atom dolazi od grke rijei atomos, to znai nedjeljiv, i u atomistikoj doktrini

predstavlja najmanju materijalnu esticu unutar jedinstvenog i neogranienog
Parmenidovog Bitka.

Prema Demokritovom uenju atomi su estice koje su, osim to su nedjeljive,

vjene, nepromjenjive, neunitive i nenastale.
Atomi se nalaze i kreu u praznom prostoru ili ne-Bitku u kojem se, pokrenuti
sami od sebe, jo od iskona, spajaju na razliite naine formirajui
mnogobrojne oblike.

Demokrit navodi da razlike meu atomima nisu kvalitativne ve samo

kvantitativne. Dakle, razlikuju se oblikom, poretkom i poloajem, ili kako
Aristotel u svom djelu Metafizika objanjava: A se od N razlikuje oblikom, AN
od NA poretkom, a Z od N poloajem.

Iako kvalitetom isti, atomi se razlikuju i po svojoj gustoi, odnosno suptilnosti

(finoi), tako da su kruta tijela sastavljena od grubih, kukastih atoma, dok su
tekua, odnosno plinovita tijela graena od suptilnijih, okruglih atoma.

Demokrit zapisuje da je ak i ljudska dua sastavljena od atoma, ali od

izuzetno brzih, suptilnih i okruglih, nalik na Vatru.

Dakle, oblik, poredak, poloaj, veliina i suptilnost objektivna su svojstva

atoma koja ne moemo percipirati osjetilima, ali kad se atom povee s drugim
atomima stvara se iluzija koju putem osjetila zamjeujemo kroz sekundarne
karakteristike tijela (predmeta) boju, okus, temperaturu.

Po mnijenju boja, po mnijenju slatko, po mnijenju gorko, a uistinu atomi i

praznina. (fr. 125)

Demokrit dodaje da tijela i predmeti emaniraju tzv. sliice (eidole) izgraene

od vrlo suptilnih atoma, a te sliice osjetila percipiraju kao sekundarne
karakteristike pomou kojih kreiramo nae miljenje. Upravo zbog toga
Demokrit, poput Parmenida, tvrdi da pomou osjetila ne moemo dosegnuti
Istinu, te razlikuje dvije vrste spoznaje: pravu i mranu.

Mrana vrsta spoznaje oslanja se na osjetila, nedostatna je i zaustavlja se na

povrini pojavnosti, te za nas Istina ostaje sakrivena. Mi ostajemo u sferi
miljenja i postajemo zarobljenici vlastitih zabluda.
Dvije su vrste spoznaje: jedna prava, druga mrana. Mranoj pripada sve ovo:
vid, sluh, njuh, okus i opip. Druga, prava, od te je posve razliita. Kad mrana
spoznaja nije vie kadra ni vidjeti odve malen predmet, ni sluati ni mirisati
ni kuati niti opipom zamijetiti, nego treba potanje istraivati, tada prilazi
prava, jer ona ima finije osjetilo za spoznavanje. (fr. 11)