Soc. ekol. Zagreb, Vol. 12 (2003), No.

3-4 (143-163)
T. Markus: Dubinska ekologija kao ekoloka
filozofija
UDK 504.03:113 Izvorni znanstveni clanak
113:504.03 Primljeno: 6. veljae 2003.
Prihvaeno: 18. travnja 2003.

Vie-nego-ljudski-svijet. Dubinska ekologija kao ekoloka filozofija

Tomislav Markus
Hrvatski institut za povijest, Zagreb

Saetak
Autor amlizira prevlaavajue stavove u dubinskoj ekologiji kao ekolokoj
filozofiji. Dubinska ekologija predstavlja oblik radikalne ekoloSke kritike tehnike
civilizacije jer kritizira njezine temeljne vrijednosti tehnolatriju (religiozno
oboavanje tehnike), antropocentrizam (uvjerenje da same ljudi imaju
vrijednost), instrumentalizam i resursizam (shvaanje prirode kao skladite
sirovina), konzumizam (izjednaavanje blagostanja i atomizimne potronje
tehnikih novotarija i senzacije masovnih medija), linearni progresivizam
(uvjerenje o postojanju povijesno-socijalnog napretka, koji kulminira u modemoj
civilizaciji) itd. Dubinska ekologija inspimnaje ekologijom kao strunom
disciplinom, ali nastoji razviti ekoloSku mudrost, koja ukljuujuje poStovanje
prema ne-ljudskom svijetu, imanentnu vrijednost svega bistvujueg,
ekocentrizam, ekoregionalizam, smanjenje ljudske demografske i tehnike
intervencije, redukcija mobilnosti, medupovezanost svega postojeeg, naelo
priroda zna najbolje, duhovno bogat, a materijalm skroman ivot itd. Neki od
eSih i znaajnijih nedostataka u djelima dubinskih ekologa su kataklizmiki
tonovi s precjenjivanjem ljudskog tehnikog djelovanja, indirektna obnova
dualizma ovjek/priroda, ne- razlikovanje tradiconalnog duhovnog i modernog
tehnikog antropocentrizma, nejasan koncept intrizninih vrijednosti,
pretjerani optimizam oko stvaranja nove ekocentrike paradigme, ambivalentni
stavovi oko moderns civilizacije itd.
Kljune rijei: dubinska ekologija, priroda, antropocentrizam, ekocentrizam,
tehnika, samo- realizacija, ekoregionalizam

Na konferenciji Ujedinjenih naroda u Bukuretu 1972. sudjelovao je i Arne Naess

(1912), norveki filozof malo poznatizvan uskih akademskih krugova. Do tada
Naess je stekao ugled u akademskim filozoskim krugovima piui o razliitim
temama od Spinoze, Gandhija i vedanta filozofije do Heideggera, Wittgensteina
i Camapa. U mladosti blizak tada vrlo proirenom logikom pozitivizmu Naess
se tijekom 1960-ih poeo zanimati za ekologiju i pratiti ekoloku literaturu.
Zatraio je 1969. i dobio prijevremeno umirovljenje kako bi se mogao potpuno
posvetiti ekolokoj filozofiji. Toan tekst njegovog referata na Konferenciji 1972.
nije poznat jer ga je tadanji komunistiki reim u Rumunjskoj zaplijenio. Idue
godine Naess je objavio skraenu verziju u lanku pod naslovom The Shallow
and the Deep, Long-Range Ecology Movement. A Summary (Brennan-
Witoszek, 1999, 3-7) u kojem razlikuje dvije vrste ekolokih pokreta. Dominantni
pokret povrSne (shallow) ekologije zaokupljen je ma- terijalnim standardom
ljudi u razvijenim zemljama i borbom protiv oskudice sirovina i zagaivanja
okolia. Dubinski (deep) ekoloki pokret, sporedan, ali rastud, shvaa ljude kao
dio prirode ili vorove u mrei ivota, priznaje medupovezanost i medu-
ovisnost svih dij elova ekosf ere i imanentnu vrij ednost svih vrsta bez obzira na

14
3
 Soc. ekol. Zagreb, Vol. 12 (2003), No. 3-4 (143-163)
T. Markus: Dubinska ekologija kao ekoloka
filozofija
ljudske potrebe, zagovara maksimalni ekoloki i kultumi diverzitet, osuduje
neopravdano * Ovaj je rad dio vee rasprave o dubinskoj ekologiji na kojoj autor trenutno
radi.
iskoritavanje ne-ljudskih bia, ali i eksploataciju u meuljudskim odnosima,
potie razvoj lokalne autonomije, decentralizacije, smislenog rada itd. Dubinski
ekoloki pokret je, istie Naess pod utjecajem amerikih naturalista Alda
Leopolda i Radhel Carson, vrsta ekozofije, usmjerena mudrosti i dinamikoj
ravnotei. Pokret dubinske ekologije zasniva se na ekolokoj znanosti, ali nastoji
postavljati dublja pitanja (mi se pitamo zato i kako tamo gdje drugi ne) oko
uzroka ekoloke krize, ispravnog ekolokog ponaanja, smisla ljudskog ivota,
poloaja ovjeka u prirodi itd. Postav- ljanje dubljih pitanja (deeper questions)
vodi, po Naessu, do dva temeljna naela dubinske ekologije: 1) samo-realizacija
kojaprevladava usko egoistino jastvo (egoistic self) u korist identifikacije sa
sve irim razinama ljudskog i ne-ljudskog svijeta i postizanja ekolokog Jastva
(ecological Self) i 2) biocentrika jednakost pravo svake vrste, kao vrijednosti
za sebe, na Slobodan i nesmetan razvoj u svojem prirodnom stanitu.
Nekoliko je imbenika koji su izvrili dugoroni utjecaj na Naessa i pridonijeli
njegovom shvaanju dubinske ekologijekojujenazvao ekozofijaT(pojednoj planini
u Norvekoj gdje se nalazi njegova koliba, ali i po otvorenosti za druge verzije
ekozofija A, B...). To je, ponajprije, dugotrajno zanimanje za filozofiju Spinoze i
indijskog vedantizma koje nauavaju metafizidd monizam ili jedinstvo svega
posto- jeeg. U socijalnoj filozofiji Gandhija Naess je iznimno poticajnim naao
naela ne- nasilja, duhovne otvorenosti, tolerancije prema razliitim stavovima i
pluralizma. Na Naessa je utjecala i duga ekoloka tradicija njegove zemlje jer je
u Norvekoj uvijek postojala jaka sklonost prema divljini i out-door ivotu.
Iznimna ljepota divljine u Norvekoj, s bezbrojnim fjordovima, planinama,
umama, rijekama i vodopadima, te vrlo niska gustoa stanovnitva, tome je
znaajno pridonijela. Naess je ve od kraja 1960-ih godina bio vrlo aktivan u
razliitim akcijama zatite mnogih podruja divljine, proveded i postupke
graanske neposlunosti. I na kraju, na Naessa je snaan dojam ostavio uspon
ekolokog pokreta u SAD-u 1960-ih godina, posebno djela R. Carson i Paula
Ehrlicha. Sa snanom filozofskom pozadinom Naessu je bilo lake dod do
kritinijih i radikalnijih zakljuaka o modemoj civilizadji i ispitati njezine
temeljne vrijednosne (filozofske) pretpostavke.
Naessov lanak izvomo je objavljen u skandinavskom asopisu na
engleskom Inquiry, ali nije izazvao posebnu pozomost. Tek prema kraju 1970-
ih godina, kako je raslo razoaranje u reformistiki ekologizam, poele su ee
kolati prie, u kritini- jim ekolokim krugovima u Sjevemoj Amerid, o udnom
filozofu iz Norveke koji, poputnekad Heideggera, provodi mjesece u samotnoj
kolibi i razmilja o sve tamnijim oblacima na nebu tehnike dvilizadje. Sodolog
Bill Devall i filozof George Sessions, oboje rodeni krajem 1930-ih godina, dali su
najvaniji doprinos afirmiranju Naessove ekoloke filozofije, ali i dubinske
ekologije openito, u Sjevemoj Amerid i na engleskom govornom podruju, a
time i u djelom svijetu. Istodobno, neto mlai filozof Michael Zimmerman
povezivao je Heideggerovu filozofiju s onim to e kasnije postati prepoznatljivo
kao dubinska ekologija. U populariziciji i irenju dubinske ekologije tijekom
1980-ih godina pomoglo je zajedniko djelo Devalla i Sessionsa (1985). Knjiga

14
4
 Soc. ekol. Zagreb, Vol. 12 (2003), No. 3-4 (143-163)
T. Markus: Dubinska ekologija kao ekoloka
filozofija
je, zapravo, slabana antologija i kompilacija razlidtih tekstova, esto vrlo
razlidtog sadraja. Kasnije se Sessions izraavao vrlo kritino o njoj, istiui da
je izala prije vremena kako bi se preduhitrio zbomik M. Tobiasa pod istim
imenom. No, za to vrijeme, ta je antologija relativno dobro ukazala na neka
osnovna obiljeja nove ekoloke filozofije: kritika tehnolatrije, antropocentrizma
i konzumizma; zagovaranje duhovnog bogatog ivota, ekocentrizma,
potovanja divljine i imanentne vrijednosti ne-ljudskih entiteta. Iako su razliite
tradicije esto nasilno smjetene u pretee dubinske ekologije, vedna pripada
tradidji vjene filozofije koja je, i u orijentalnoj i u okddentalnoj varijanti, uvijek
isticala duhovno prosvjedvanje ovjeka, mudrost i vrlinu. Mnogi ljudi, od kojih
su neki kasnije postali istaknuti pisd i eko-aktivisti, stekli su prva znanja o
dubinskoj ekologiji iz te antologije. Tekstovi bliski dubinskoj ekolo- giji poeli su
se ee pojavljivati u spedjaliziranim asopisima, poput Environmental
Ethics (pokrenut 1979) i The Trumpeter (1983). Potohji je asopis, pod dugo-
godinjim urednitvom Alana Drengsona, postao glasilo filozofije i pokreta
dubinske ekologije.
Poetkom 1980-ih godina skupina ekolokih aktivista, razoaranih
neuspjehom velikih environmentalih organizacija, osnovala je pokret Earth
First! s osnovnim ciljem zatite preostalih podruja divljine na amerikom
Zapadu. Njihove spektaku- lame akcije, nazvane ekotaa, unitavanja
korporacijske imovine buldoera, trak- tora, kamiona stekla je veliki
publicitet u amerikoj javnosti i izazvala dravne progone. Vedna osnivaa nisu
bili neprijateljski orijentirani prema tehnikoj civiliza- ciji, ali esto su koketirali s
radikalnim idejama. Tijekom druge polovice 1980-ih godina esto su izjavljivali
da prihvaaju dubinsku ekologiju kao filozofiju Earth First!, iako se vedna
simpatizera nije uope zanimala za ekoloku filozofiju. Kasnije, tijekom 1990-ih,
Dave Foreman i jo neki osnivad ostavili su udrugu u kojoj su prevlast stekle
razlidte anarhistike, feministike i druge ljeviarske struje s manjim
zanimanjem za divljinu, a vedm za socijalnu pravdu i gradske probleme.
Suprotno estom miljenju, izmeu dubinske ekologije i Earth First! nije bilo
puno kontakata, iako su dodime toke postojale. Sa starijom generacijom
udruge dubinsku je ekologiju povezivalo nastojanje za zatitom to veeg
podruja divljine eventualno i njezino proirenje as novijom neprijateljska
orijentacija prema tehnikoj civilizaciji i mitu o progresi- vistikom modemizmu.
No, obje struje Earth First! sastojale su se uglavnom od ekoaktivista, bez
dubljeg poznavanja ekologije i ekoloke filozofije, bez ega je teko govoriti o
postavljanju dubljih pitanja koji su, po Naessu, osnovica dubinske ekologije, i
problematiziranju uzroka ekoloke krize. Stoga je do danas ostao prisutan jaz
izmeu filozofije i pokreta dubinske ekologije.
Do sredine 1980-ih godina postojalo je ve toliko razlidtih interpretacija
dubinske ekologije da se pokazala potreba za formuliranjem nekih osnovnih
stavova koji bi ukazali na neke polazne osnovice nove ekofilozofije i posluili
kao differentia specifica u odnosu na druge eko-struje. U travnju 1984. Arne
Naess i George Sessions, za vrijeme boravka u kalifomijskoj Dolini smrti,
oblikovali su platformu dubinske ekologije (Brennan-Witoszek, 1999,8-9) od
osam toaka u kojima se govori o imanentnoj vrijednosti ne-ljudskih oblika
ivota, prekomjemosti ljudske tehnike intervencije, potrebi smanjivanja

14
5
 Soc. ekol. Zagreb, Vol. 12 (2003), No. 3-4 (143-163)
T. Markus: Dubinska ekologija kao ekoloka
filozofija
stanovnitva i zamjene standarda ivljenja s kvalitetom ivljenja, nunosti da se
provedu politike i druge institucionalne promjene za stvaranje eko- loki
zdravijeg drutva itd. Platforma je zamiljena nekao skup nepromjenjivih dogmi,
ve kao skup prij edloga koji bi trebali potaknuti raspravu. Svatko j e ohrabren
da iznese svoje primjedbe i protuprijedloge, odnosno da izradi svoju verziju
platforme. Osam toaka mogle bi se saeti u jednu, neto duu toku: potrebna
je radikalna promjena ljudskogponaanja u smjeru priznavanja imenentnih
vrijednosti ne-ljudskih cjelina, reduciranja broja stanovnika i tehnike
intervencije, te orijentacije prema kvaliteti, a ne standardu ivljenja. Unato
mnogim primjedbama i ogradama, platforma je doiv- jela iroku prihvaenost i
postala je, kako se izrazio Anderw McLaughlin, srce dubinske ekologije. To
znai da ako netko eli kritizirati dubinsku ekologiju, mora primamo podvri
kritici platformu, a tek nakon toga odredene stavove koji mogu biti
prevladavajui kod veine autora bliskih dubinskoj ekologiji, a da nisu vezani uz
platformu.
Naess i Sessions su, zajedno i svaki posebno, na razliitim mjestima
komentirali i objanjavali osnovne toke platforme. Naess nije prihvacao
dalekosenu interpreta- ciju platforme koja ju tumai kao srce dubinske
ekologije. U privatnoj korespon- denciji, ali i u nekim manjim tekstovima,
isticao je da osam toaka ne izraava jezgru dubinske ekologije, ve neka opa
naela koja bi dubinskim ekolozima trebala pomoci u razjanjavanju stajalita,
posebno u raspravi s drugim ekolokom koncepcijama. Naess j e, primj erice,
isticao da se spominjanj e ivota, biodiverziteta u prve tri toke ne odnosi
na ivot u uskom smislu, kao u redukcionistikoj biologiji, gdje se ivot reducira
na organska pojedinana bia okruena mrtvom okolinom. ivot se misli u
najirem smislu, kao ukupnost organskih i anorganskih procesa i cjelina u okviru
ekosustava (Zimmerman, 2001:193-211) Vitalne potrebe, spomenute u toci
3, svakako iskljuuju konzumizam i drutvo blagostanja, a ukljuuju zdravu
hranu i vodu, isti zrak, odjeu, stan, dobre meuljudske odnose, pristup
slobodnoj prirodi (divljini) i sve druge aktivnosti nune za fiziko i psihiko
zdravlje ovjeka koje ne poveavaju ekoloku entropiju i ne potkopavaju
ekoloke osnovice ljudskog ivota. Smanjenje ljudske populacije potrebno je
postii mimim i nenasilnim putem, na temelju dobrovoljne kontrole raanja. Za
Naessa je platforma bila integralni dio tzv. apron-dijagrama, koji se sastoji od
etiri razine: 1) temeljna ili konana filozofska/re- ligiozna naela (npr.
kranstvo, budizam, spinozizam, ekozofija T itd.), 2) platforma, 3) opa
shvaanja npr. o modernom drutvu i 4) odluke o konkretnim pitanjima ili
ekoaktivizam. Naess jepreporuivao suglasnostza razinu 2), tj. platformu, a
pluralnost za ostale razine.
Iako je Naess uvijek ohrabrivao druge da izgrade svoju verziju ekozofije,
njegov je peat ostao dominantan u cijelom kasnijem razdbolju dubinske
ekologije. Veina dubinskih ekologaprihvatila je osnovne karakteristike
Naessove ekozofije T, posebno razliku izmeu uskog osobnog jastva (self s
malim poetnim slovom) i ireg eko- lokog Jastva (Self s velikim poetnim
slovom); (Naess, 1989). Ekoloko Jastvo nastaje nadilaenjem uskih okvira nae
egoistine egzistencije, orijentirane na privatne utili- tamo-hedonistike ciljeve
procesima poistovjeivanja sa sve irim razinama ljudskog i ne-ljudskog svijeta.

14
6
 Soc. ekol. Zagreb, Vol. 12 (2003), No. 3-4 (143-163)
T. Markus: Dubinska ekologija kao ekoloka
filozofija
Time se ne-ljudski entiteti vie ne mogu gledati kao sirovine za tehniku
manipulaciju i uveanje materijalnog standarda atomiziranih slubenika-
potroaa u masovnim drutvima. Takoer je iroko prihvaena druga osnovna
karak- teristika Naessove ekozofije, tj. biocentriki egalitarizam, imanentna
vrijednost svih vrsta i njihovo pravo da ive svojim normalnim prirodnom
ivotom. Dubinski su ekolozi suglasni da ljudska vrsta ne moe pretendirati na
Slobodan i nesmetan razvoj ako to brani ili onemoguava svim ili mnogim
drugim vrstama. Jednoduni je stav dubinskih ekologa da je uvjerenje da ljudi
svoju slobodu mogu graditi na temelju unitenja ili ropstva mnogih drugih vrsta
krajnje tetna i opasna iluzija. Ljudska vrsta moe cvjetati samo ako i sve druge
vrste slobodno ive u svojoj prirodnoj okolini i nastoje ostvariti svoju evolucijsku
sudbinu. To je smisao Naessovog sredinjegzahtje- va: samorealizacijaza
svabia!. Dubinski ekolozi rado istiu naela Alberta Schvveit- zera (ja sam
ivot, koji eli ivjeti usred ivota koji eli ivjeti) i Martina Heideggera (pustiti
bivajue biti, lassen Seiendes Sein, letting beings be). To su ideali koji se
nikada ne mogu ostvariti u potpunosti jer stvami ivot uvijek trai odreeno
uzimanje i ubijanje, ali djem ispunjenju treba teiti u to veoj mjeri.
Naessovo isticanje da je dubinska ekologija inspirirana ekolokom znanou,
ali da predstavlja ekoloku filozofiju, neto vie od golog skupljanja i
kvantificiranja podataka, iroko je prihvaen stav unutar dubinske ekologije.
iroko je rasprostra- njeno uvjerenje da dubinska ekologija treba biti
oblikmudrosti Zemlje (Earth wisdom), usmjerena ekoloki mudrom i zdravom
ivotu. To podrazumijeva potrebu stalnog kritikog preispitivanj a sustava vrij
ednosti, svj etonazora i naina ivota, koji dominira u razvijenim zemljama.
Svi dubinski ekolozi su izrazito negativno raspoloeni prema temeljnim
vrijednostima tehnikog drutva, posebno izjednaavanja napretka i tehnike
ekspanzije, blagostanja i konzumizma, dobrog ivota (good life) i ivota dobara
(life of goods). Njihove interpretacije o uzrocima takvog poistovjedvanja mogu
se razilaziti, ali svi su suglasni da su posljedice vrlo tetne i negativne, ne samo
na ekolokom planu. Za dubinske ekologe nije spomo da je atomizirani masovni
konzu- mizam ekoloki najtetniji ivot koje je neko drutvo prakticiralo u cijeloj
ljudskoj povijesti. Dubinska ekologija, kao oblik mudrosti Zemlje, trebala bi
ukazati na mo- gunost alternative i istaknuti da naputanje tehnolatrije i
konzumizma ne mora znaiti ivot u bijedi i oskudici. Upravo suprotno, tek to
otvara put za istinski bogati, ispunjeni i smisleni ivot, lien oaja, depresije,
usamljenosti i izgubljenosti, koji obiljeava ivot prosjenog slubenika-
potroaa u tehnikom drutvu. U tome dubinska ekologija nije usamljena, ve
je samo jedna od mnogih oblika kritike tehnolatrije i konzumizma koji su se
pojavili zadnjih desetljea. Dubinski ekolozi istiu odgovomost svakog ovjeka
da napusti antiekoloki i prihvati ekoloki odriv i zdrav ivot. Ne zanemaruju se
velike tekoe, koje neminovno nastaju kod takve preorijen- tacije, ali
mogunost izbora uvijek postoji. ovjek nema pravo izgovarati se na ob-
jektivne tekoe i svaljivati krivicu na nekog drugog od susjeda do drugih
drava. Zato su dubinski ekolozi protivni nasilnim revolucijama, prevratima,
bunama, barika- dama i teroru. Oni smatraju da takvi akti ne mogu osporiti
vladajuu tehnocentriku paradigmu i pomoi izgradnji zdravijeg ekolokog
drutva. Dio dubinskih ekologa izrazio j e simpatij e prema postupdma ekotae,
ne smatraj ud da j e to ekoterorizam, ve akt graanske neposlunosti,

14
7
 Soc. ekol. Zagreb, Vol. 12 (2003), No. 3-4 (143-163)
T. Markus: Dubinska ekologija kao ekoloka
filozofija
opravdan ako se radi o ouvanju ekolokog integriteta odreene ekoregije.
Takoer, dubinski ekolozi izbjegavaju iznoenje detaljnih poli- tikih programa i
irokih utopistikih nacrta koji lie na kule u zraku i odvlae pozomost od
potrebe promjene osobne svijesti i ivota. To je jedan od razloga zato je
dubinska ekologija najvie proirena u Sjevernoj Americi, gdje je promjena
osobne svijesti uvijek imala prim at pred ljeviarskim konceptom socijalne
revoludje.
Odnos dubinske ekologije prema ekologiji, kao strunoj disdplini u sklopu
istra- ivanja ne-ljudskog svijeta (prirodnih znanosti), sloen je i esto
proturjean. Za razliku od mnogih postmodernistikih struja, ukljuujud i tzv.
zeleni primitivizam, dubinska ekologija ne odbacuje radonalno empirijsko
(znanstveno) istraivanje kao takvo. Ona je inspirirana ekolokom znanou i
priznaje da ona moe puno red o nadnu djelovanja ekosfere, pojedinih
ekosustava, ne-ljudskih vrsta i mjesta ljudske vrste u njima i s njima. Osnovno
naelo ekologije primijenjene na ovjeka da su ljudi dio prirode i mree
ivota, a ne odvojeni od njih jedno je od temeljnih uvjerenja dubinske
ekologije. Poput ekologije, i dubinska ekologija odbacuje moderni dualizam po
koj em bi ljudi postojali odvoj eno od prirode ili bi se, ekspanzij om tehnike, sve
vie od nje emancipirali. Ponekad se u tekstovima dubinskih ekologa mogu
pronai dualistiki izrazi (npr. ivot u hannoniji s prirodom), ali oni ne znae
svj esni povratakna dualizam, ve nesvjesno preuzimanje odredenih fraza, koje
dominiraju u dualistiki strukturiranom jeziku. Ljudi i njihova drutva ne mogu
se ni u teoriji razdvajati od svoje ire ne-ljudske okoline, eko-sustava, drugih
vrsta i ekosfere kao najvie fizike realnosti. Ljudi kao pojedinci i ljudska drutva
su otvoreni sustavi koji ne mogu preivjeti bez stalne interakcije s
komponentama i cjelinama ne-ljudskog svijeta (obmuto ne vai). Ekologija je
znanost meduovisnosti ili relacije, suprotno mehanikom atomizmu po kojem
postoje samo izvanjski povezani atomi koji se kreu u praznom prostoru.
Dubinska ekologija poptuno prihvaa tvrdnju ekologije da ivimo u
konanom i ogranienom svijetu u kojem nita ne moe rasti beskonano. Sve
ima svoje granice i ogranienja, jer postoji samo u relaciji prema neem
drugom, a ne samo za sebe. To znai odbacivanje modeme koncepcije
ekonomskog rasta ukljudijud i suvreme- niji koncept odrivograzvoja
kao apsurdnogkoncepta, jer se temelji na uvjerenju
1 mogunosti beskonane ekspanzije u konanom svijetu. Poput mnogih
ekologa mnogi dubinski ekolozi bliski su neomaltuzijaskom uvjerenju da
postoje vrsta ogra- nienja broja stanovnika koje tehnika moe
prehraniti, posebno kvalitetno i dugorono prehraniti. Dubinska
ekologija je oblik naturalistike kritike tehnike civilizacije jer prihvaa
ekoloku analizu, smatra da je ovjek dio prirode i prihvaa
evolucionistiku teoriju ljudskog postanka. Dubinski ekolozi mogu cijeniti
tradicionalne religije, posebno orijentalne, kao izvor duhovnog
nadahnua, ali ne prihvaaju biblijsko (kreacionistiko) tumaenje
postanka i razvoja prirode. Dubinska ekologija prihvaa uvjerenja
ekologije o postojanju prirode kao objektivne realnosti neovisne o
ovjeku

14
8
 Soc. ekol. Zagreb, Vol. 12 (2003), No. 3-4 (143-163)
T. Markus: Dubinska ekologija kao ekoloka
filozofija
2 odbacuje tezu o socijalnom konstruktivizmu. Ta teza, koja je stekla
znaajnu proire- nost zadnjih 15-20 godina meu razliitim
postmodemistikim strujama, sociolozima i nekim filozofima, smatra da
priroda kao takva ne postoji ona je samo ljudska konstrukcija.
Dubinska ekologija smatra da je to ne samo pogreSna, ve i vrlo opasna
koncepcija jer, svjesno ili nesvjesno, opravdava Baconov program po
kojem je priroda samo glina koja se moe tehniki preoblikovati kako
god ovjek eli. Stoga su pogrene este optube da je dubinska
ekologij a antiznanstvena i iracionalna filozofija. Ona to jest samo
ako se znanstvenost i racionalnost poistovjete s tehniko-instrumental-
nom racionalnou iji je jedini cilj maksimalizacija tehnike ekspanzije.
Dubinski ekolozi uglavnom su profesionalni intelektualci, akademski
obrazovani ljudi, navikli na zapadnjako racionalno razmiljanje ak i
kada kritiziraju mnoge njegove aspekte.
Dubinska ekologija je oblik racionalne i radikalne ekoloke kritike tehnike
civilizacije i instrumentalne racionalnosti. To implicira ne iskljudvo pozitivan, ve
vrlo ambivalentni stav prema ekologiji kao strunoj disciplini. Velika vedna
profesional- nih ekologa uski su specijalisti, strunjaci istrenirani u duhu
mehanike paradigme temeljene na kvantifikaciji i fragmentaciji, koji su proli
dugotrajni dril u tvornicama znanja, zvanim sveuilita. Oni su naviknuti raditi s
izolirannim elementima ekolokih cjelina jer, za mehaniku paradigmu, cjelina
je samo zbroj dijelova koji se mogu promatrati i preoblikovati neovisno o cjelini.
Vedna takvih ekologa vjeruje u specija- listiku naobrazbu po kojoj je mogue
znati sve vie o sve manjem i u mo kvantifika- cije po kojoj ono to se ne moe
kvantificirati nema znaenja. Iz toga proizlazi njihovo neupitno prihvaanje
tehnike civilizacije, Baconovog programa i tehnikog projekta modeme. Za te
ekologe ekologija je znanost o mudrom upravljanju sirovinama (wise
management of resources), odnosno nain objanjavanja velikog prirodnog
stroja kako bi ljudi mogli lake manipulirati njegovim djelovima. Ekologija treba
skupljati i obraivati podatke kako bi tehniari mogli nastaviti s osvajanjem
prirode. Takva orijentacija esto nije svjesno izraena, se mnogi ekolozi i
danas dre stare poziti- vistike predrasude o striktnoj odvojenosti vrijednosti i
fakata. Vjeruju da ekologija, poput fizike i kemije, moe biti hard science, tj.
vrijednosno neutralna, dakle potpuno kvantificirana. To je u skladu s
tendencijama zadnjih desetljea o rastuem odvajanju ekologije od biologije i
njezinom rastuem pribliivanju fizici. Kod vecine ekologa i danas dominira slika
prirode s krvavim zubima i pandama, odnosno slika krvave borbe za
opstanak. Zadnjih dvadesetak godina snano se, u profesionalnim ekolokim
krugovima, proirila teorija kaosa koj a smatra da ne postoji ak ni dinamika
ravnotea u prirodi, ve stalna promjena i nestabilnost. Time se opravdava
Baconov program i ekoloka destruktivnost, jer ne postoji ravnotea koju bi
ovjek naruavao.
Dubinska ekologija smatra da je to krivo shvaanje ekologije i da je takva
ekologija dio problema, ne poticaj za rjeenje jer ne samo da ne razumije
uzroke ekoloke krize, ve pridonosi njezinom pogoranju. Ona vjeruje da su
sva temeljna naala ekologije potpuno suprotna temeljnim vrijednostima
tehnike civilizacije. Po miljenju velike veine dubinskih ekologa ta su naela:
1) ogranieni i konani svijet, 2) meusobna povezanost i ovisnost svega

14
9
 Soc. ekol. Zagreb, Vol. 12 (2003), No. 3-4 (143-163)
T. Markus: Dubinska ekologija kao ekoloka
filozofija
postojeeg, 3) marginalni poloaj ljudske vrste u prirodi i u hranidbenom lancu s
ozbirom na njezinu (ne)vanost za odranje temeljnih ekolokih procesa, 4)
priroda znanajbolje, tj. ljudi ne mogu bez tete proizvoditi stvari i spojeve, kao u
kemijskoj i nukleamoj industriji koji nisu testirani u velikom labora- toriju
prirode, 5) ovjek je dio prirode, a ne odvojen od nje, 6) priroda je objektivna
realnost sa svojim zakonima i ogranienjima, a ne pasivna glina za tehniku
manipu- laciju ili ljudska konstrukcija, 7) znanje nikada ne moe ljudima
zamijeniti potovanje prema prirodi jer e ono uvijek ostati fragmentamo i
parcijalno, 8) ekologija je konzervativna jer evolucijski procesi djeluju postupno i
sporo sve nagle promjene su tetne i nepoeljne, posebno za sloenije vrste.
Dubinska ekologija poptuno prih- vaa miljenje koje je prvi iznio antropolog
Paul Shepard 1969. o ekologiji kao sub- verzivnoj znanosti. Paradoksalno,
revolucionami karakter ekologije proizlazi iz njezine konzervativnosti. To je
mogue jer je tehnika civilizacija antikonzervativno ustrojena, usmjerena
prema neogranienoj tehnikoj ekspanziji, probijanju svih gra- nica i proizvodnji
stalno novih tehnikih novotarija, iji je jedini smisao uveanje tehnike mod.
Engleski geokemiar James Lovelock, uz suradnju mikrobiologinje Lynn
Margulis, formulirao je tijekom 1970-ih godina Geja-hipotezu koja smatra da je
dtavi planet Zemlja neka vrsta mega-bia unutar kojeg organske cjeline
reguliraju ili presudno pridonose regulaciji temeljnih ekolokih ciklusa kako bi
ostali pogodni za odranje ivota (Lovelock, 1999). Lovelockova hipoteza
ispoetka je naila na jednoduno odbijanje u biolokim i ekolokim krugovima
autor je imao velikih potekoa u njezinom objavljivanju ali postupno je,
od druge polovice 1980-ih godina, postala esto diskutirana tema. O Geja-
hipotezi, za koju je Lovelock smatrao da je prela na razinu teorije 1980-ih
godina, do danas je odrano mnotvo znanstvenih skupova i objavljeno viSe
monografija i zbomika. Tijekom 1980-ih Lovelockova je teorija stekla iroku
prihvaenost u razliitim strujama new agea, ali i u dubinskoj ekologiji, jer je
formulirana i interpretirana na razliite, esto proturjene naine. Sam Lovelock
iznio je nekoliko razliitih verzija Geja-teorije, priklanjajud se povremeno nekim
interpre- tacijama new agea po kojima bi ljudi bili mozak ili ivani sustav Geje
na putu da postanu via razina kozmike evolucije. Velika veina dubinskih
ekologa odbacila je takve interpreted)e smatrajud da su jo jedan izraz
modemistike arogancije i antro- pocentrike oholosti koji ljudima daje ulogu u
ekosferi koja im objektivno ne pripada. Za vednu dubinskih ekologa Geja-teorija
pokazala se privlanom zbog negadje mehanike paradigme (iva bia aktivno
surauju u promjeni okolia, a ne prila- goavaju se pasivno geoloko-
klimatskim promjenama), povezanost svih dijelova ekosfere (cjelina je vie od
zbroja dijelova), umanjivanje vanosti ljudi sukladno ekocentrikom pristupu
(najjednostavnija bia, poput mikroorganizama i zelenih biljaka, najvanija su
za odranje temeljnih ekolokih procesa) i, indirektno, duhovne dimenzije
(osjeaja potovanja i ljubavi prema prirodi). Zadnje nije bila Lovelockova
namjera, koji je tekmnogo kasnije shvatio da ime Geja helenska boginja
zemlje, ime predloenoodnjegovogprijateljaVV. Goldinga izaziva snane
duhovne i religozne osjeaje kod mnogih ljudi. Iako dubinska ekologija nije
religiozni pokret u tradido- nalnom smislu, odto je postojanje snano religioznog
elementa u njoj prema drugim vrstama i ekosferi kao domu ljudske vrste.
Lovelock je smatrao da ljudi ne mogu ni na koji nadn, ukljuujui i puni

15
0
 Soc. ekol. Zagreb, Vol. 12 (2003), No. 3-4 (143-163)
T. Markus: Dubinska ekologija kao ekoloka
filozofija
termonukleami udar, ugroziti ivot na Zemlji, ali mogu, nepromiljenim
postupcima, natjerati Geju da drastino promijeni klimatske i eko- loke procese
koji e postati nepovoljni za odranje ljudskog ivota. Za mnoge dubinske
ekologe takva su razmiljanja sukladna njihovoj ekocentrikoj filozofiji koja
ljudima pridaje sekundamo mjesto u prirodi. Neto manje poznata, ali jednako
prih- vaena u dubinskoj ekologiji je teorija endosimbioze Lynn Margulis koja
istie da je suradnja (simbioza), a ne borba (kompeticija) osnovna karakteristika
bioloke i eko- loke evolucije na Zemlji, te da su najuspjenije vrste one koje
najbolje suraduju, a ne koje se najbolje tuku i istrebljuju protivnike.
Dubinska ekologija je holistika ekoloka filozofija, koncentrirana na vrste,
ekosu- stave i ekosferu. Ona ne zanemaruje nuno pojedinanabia, ljudska i
ne-ljudska, ali smatra da ona ne postoje neovisno o irim ekolokim cjelinama,
kojih su dio. Pojedini organizmi i vrste smatraju se funkcionalnim jedinicama
lokalnih stanita koji su integralni dio irih ekozajednica, koji su dijelovi ekosfere
ili Zemlje. Dio ne postoji odvojeno od cjeline i njegova je najvanija zadaa
sluiti, u vlastitom interesu, inte- gritetu i ravnotei cjeline kao to tjelesni
organi slue stabilnosti i integritetu orga- nizma. To je jedan od glavnih uzroka
sporova izmeu holistiki individualistiki orijentiranih ekolokih etika.
Animalistike koncepcije, izraene u djelima Toma Re- gana, Petera Singera i
mnogih drugih, zanimaju se za pojedinana bia, uglavnom ona pod ljudskom
kontrolom i pripadnike atraktivnih divljih vrsta. Iz animalistikih krugova
potekla j e optuba ekof aizma (eco-fascism charge) po koj oj holistike
ekoloke etike zagovaraju rtvovanje pojedinanih bia u ime dobrote vrste i
ekosustava. esti odgovor dubinskih ekologa je da su faizam i totalitarizam
ljudske tvorevine i proizvod modeme civilizacije koju oni najotrije kritiziraju. U
ne-ljudskom svijetu ne postoji rtvovanje na nain kako jedne skupine ljudi
rtvuju druge u ime politikih, nacionalnih, rasnih i drugih predrasuda. Vaan
razlog sporova je i animalistiko zastupanje etikog ekstenzionizma po kojem
ljudi, kao najvia i najvrednija vrsta, priznaju odreena prava nekim ne-
ljudskim vrstama, uglavnom domaim ivotin- jama iatraktivnim divljim
vrstama, posebno ako su slini ovjeku. Dubinski ekolozi ne zagovaraju etiki
ekstenzionizam, jer u njemu vide primjer uskogrudnog antropo- centrizma i
obrane tehnike civilizacije.
Jedna od najeih koncepcija unutar reformistikog ekologizma je eko-
patemali- zam po kojem ljudi, zahvaljujui svojoj intelektualnoj i tehnikoj
superiornosti, mogu kontrolirati i upravljati ne samo uim ekosustavima, ve i
Zemljom u cjelini. Najee metafore su Zemlja kao svemirski brod, vrt ili stado,
a ljudi kao piloti, vrtlari ili pastiri. Ekopatemalizam naiao je na iroku
prihvaenost u mnogim ekolokim strujama, od ekoteologije do nekih
ekoljeviarskih koncepcija (Bookchinova socijalna ekologija). Nove tehnike,
poput genetskog inenjeringa, i procesi globalizacije, s univerzalnim
oponaanjem amerikog superkonzumizma, dale su posebno snaan poticaj
ekopater- nalistikim idejama. Dubinska ekologija odluno odbacuje eko-
patemalizam global- nog tipa i bilo kakve koncepcije po kojoj bi ljudi mogli ili
trebali biti mudri upravitelji Zemlje, videi u tome jo jedan primjer
antropocentrike arogancije. Dubinski ekolozi smatraju da je apsurdno
pokuavati kontrolirati ono to se nikada ne moe razumjeti ni potpuno ni vedm
dijelom i podravaju miljenje antropologa Roya Rappaporta da znanje ne

15
1
 Soc. ekol. Zagreb, Vol. 12 (2003), No. 3-4 (143-163)
T. Markus: Dubinska ekologija kao ekoloka
filozofija
moe nikada ovjeku zamijeniti potovanje prema prirodi, jer ne moemo
nikada znati kakve e biti posljedice naeg djelovanja. Za pristalice Baconovog
programa i tehnike civilizacije to je poticaj za intenziviranjetehnike
ekspanzijekako bi stekli potpunu kontrolu nad prirodom. Dubinski ekolozi
ukazuju da je takvo ponaanje dovelo do sadanje ekoloke krize i da moe
voditi samo njezinom daljnjem pogoranju.
Dubinski ekolozi kritiziraju svako ljudsko ponaanje koje ne potuje
evolucijsku mudrost prirode, tekovine stotina tisua i milijuna godina evolucije.
To, posebno, znad vrlo kritian i esto potpuno negativan stav prema
genetskom inenjeringu kao opasnom i uzaludnom pokuaju upravljanja
evolucijom. Mnogi su dubinski ekolozi otro kritizirali razne struje new agea,
koje tvrde da ljudi, zahvaljujud planetarnoj tehnikoj ekspanziji, postaju mozak
Geje, sposobni da preuzmu kontrolu nad organ- skom evolucijom (Devall, 1988;
Sessions, 1995). Dubinski ekolozi preporuuju skrom- nost, poniznost i
potovanje prema evolucijskim procesima koji su se pokazali uspjenim kroz
bezbrojne eone vremena i bez kojih ljudi ne bi nikada nastali. Nekoliko mjeseci
eksperimentiranja u malom laboratoriju ovjeka nikada ne moe nadomjestiti
milijune godina eksperimentiranja u velikom laboratoriju prirode. To nije, istiu
dubinski ekolozi, fetiizacija prirode, ve priznanje ekolokih ogranienja i oblik
mudrosti Zemlje, jedno od konkretnih tumaenja naela nature knows best. Ta
izreka, koju je prvi formulirao ameriki mikrobiolog Barry Commoner 1971.,
znai da ljudi ne mogu bez goleme opasnosti i realne tete proizvoditi stvari i
spojeve koji nisu testirani u velikom laboratoriju prirode i koji nisu proli proces
prirodnog odabira. ovjek, pridolica u evoluciji i star svega nekoliko stotina
tisua godina, ne moe biti pametniji od etiri milijarde godina ivota na Zemlji.
Pozivajui se na temeljno ekoloko naelo meupovezanost i meuovisnost
svega postojeeg dubinski ekolozi istiu da je nemogue uiniti samo jednu
stvar. Ako ljudi i uspiju ostvariti neki tehniki uspjeh i postii neposredni cilj,
ne mogu izbjei tetne posljedice koje e biti to vee, to je intervencij a bila
vea, a promj ene naglij e. Poveanj e tehnike intervencij e uvij ek vodi
poveanju ekoloke entropije.
U dubinskoj ekologiji kult divljine irih ekolokih cjelina preteno ili
potpuno nepromijenjenih ljudskom djelatnou ima vrlo istaknuto mjesto.
Velika veina dubinskih ekologa prihvaa Thoreauov stav: in wildness is
preservation of the world. Mnogi dubinski ekolozi ive na selu ili u manjim
gradovima, esto boravei u divljim podrujima podalje od ljudske prisutnosti
^bog mizantropije, ve
zbog duhovnog, estetskog, etikog i religoznog nadahunua i uvjerenja da ljudi
ne mogu potovati sebe ako ne potuju divljinu. Doku gradovima ljudi
uglavnom mogu uti samo vlastitu buku galamu strojeva i drugih ljudi u
divljini je mogue uti govor bezbrojnih ne-ljudskih bia i kroz tiinu sasluati
poruke vie-nego-ljudskog- svijeta. Dok u gradovima lako padamo pod iluziju da
ivimo u zasebnom ljudskom svijetu, neovisnom o prirodi, te da je priroda
socijalna konstrukcija, u divljini ta iluzija nestaje kao magla na suncu i
postajemo svjesni svoje pripadnosti ekolokim cjelinama i mrei ivota koja nas
nadilazi i bez koje ne moemo postojati. Divljina je sveto mjesto ne samo za
duhovnu okrepu, ve i za spoznaju intuitivnu i racionalnu o povezanosti
svegapostojeegu jednu cjelinu (svejejedno, ontoloki monizam). Takva divljina

15
2
 Soc. ekol. Zagreb, Vol. 12 (2003), No. 3-4 (143-163)
T. Markus: Dubinska ekologija kao ekoloka
filozofija
oita je suprotnost tehnikom drutvu u kojem dominira unifkacija, stand-
ardizacija, monokulture, centralizacija, nasilje, instrumentalizam, resursizam,
konzu- mizam itd.
Jedan dio, moda vei, dubinskih ekologa vjeruje da vea podruja divljine
mogu postojati uz civilizaciju ne naravno sadanju destruktivnu tehniku
civilizaciju i sudjeluje u razliitim programima ouvanjapreostalih podruja
divljine. No, sve ved broj dubinskih ekologa zadnjih godina dolazi do uvjerenja
da je to nemogue i smatra da je jedino dugorono rjeenje za ovjeanstvo u
naputanju svake civilizacije i povratku u paleolitik, tonije obnove ivota
sakupljaa-lovaca. Slina miljenja zastu- pa i sve vei broj profesionalnih
antropologa koji su, u zadnja dva-tri desetljea, osporili mnoge modernistike
mitove o prvobitnom plemenskom drutvu i iznijelo fascinantan podatak da je
ovjeanstvo 99%, a mnogi dijelovi 99,99% svoje povijesti provelo kao
sakupljai-lovci. Poto su ti ljudi uglavnom bili genetski i bioloki identini
dananjim, namee se zakljuak, koji je izrazio Paul Shepard (1982), da se ne
moemo vratiti u kameno doba jer ga nikada nismo ni napustili, osim u smislu
tankog povrinskog premaza zvanog civilizacija. Mnogi antropolozi i dubinski
ekolozi dolaze od zakljuka da se kljuna greka ljudske povijesti dogodila ne s
industrijskom revolucijom prije 200, ve s neolitskom revolucijom prije 10.000
godina. Tehnika civilizacija bila bi, po tome, samo vrhunac zastranjenja. To
uvjerenje potpuno prihvaa i tzv. zeleni primitivizam John Zerzan, Bob Black,
John Filiss samo to je blii ekoanarhizmu, a ne dubinskoj ekologiji.
Kod starijeg environmentalizma, do kraja 1980-ih godina, isticala se zatita
divljine (wilderness defense ili wilderness preservation), dakle, ouvanje preostalih
poruja divljine od industrijskog zaposjedanja, masovnog turizma i bio kakvih
intenzivnih ljudskih aktivnosti. Zadnjih godina sve vie se prelazi, u dijelu
radikalnijih ekolokih krugova, na ofenzivniji pristup, prema wilderness recovery,
tj. istie se zahtjev da ljudi napuste mnoga podruja koja su uzurpirali i vrate
ih divljini. Dave Foreman proao je takav proces od wilderness defense 1980-ih do
wilderness recovery 1990-ih godina. Prvi pristup je defanzivan i uglavnom ne
dovodi u pitanje tehniku civilizaciju, dok je drugi ofenzivniji i lako se moe
povezati s radikalnom kritikom dominantne civiliza- cijske paradigme. Tu se
esto istie program ekoloke restauracije po kojem bi ljudi trebali, zasnivajud
se posebno na tzv. konzervacijskoj biologiji, pomod povratku divljine u mnoga
poluindustrijalizirana podruja. O tome su, meutim, miljenja podijeljena jer
neki radikalniji ekolozi, poput R. Elliota (1997) i E. Katza (1997), smatraju
program restauracije velikom lai i jo jednim primjerom antropocentrike
arogan- cije. Oni smatraju da je nae znanje o ekolokim procesima i eko-
sustavima previe malo i takvo e uvijek ostati dabi se uputali u ire
restaurativne zahvate koji ne potuju naelo priroda zna najbolje. Najbolje
to ljudi mogu udniti, po dominant- miljenju u dubinskoj ekologiji, je
preputanje prirodi da sama provede restau- raciju, obnovi stare ili izgradi nove
ekosustave. Ljudi, primjerice, mogu unititi umu, ali ne mogu je restaurirati jer
je ona biotika zajednica i ekosustav, kojem trebaju stoljea da izraste. Ljudi
mogu zasaditi bezbroj pojedinanih drvea, ali oni ne ine umu.
Kult divljine u dubinskoj ekologiji normalna je posljedica njezine ekocentrike
orijentacije, uvjerenja da je ljudska vrsta uvijek bila i uvijek e biti mali dio

15
3
 Soc. ekol. Zagreb, Vol. 12 (2003), No. 3-4 (143-163)
T. Markus: Dubinska ekologija kao ekoloka
filozofija
prirode, bez obzira kakve imala mogunosti za tehniku intervenciju. To je vrlo
razlidto u odnosu na ekoljeviarske i ekoliberalne struje koje se uglavnom
zanimaju za zatitu okolia u gradovima i za socijalnu pravdu, ostaju u
sklopu antropocentrikog diskursa kao da nita osim ljudi ne postoji ili nije
bitno. George Sessions (1995) posebno je esto isticao vanost divljine kao
problematike za ekoloku filozofiju i otklon od dsto antropocentrikog
usmjerenja na ljudske poslove. Niti jedna eko- loka filozofija, istie Sessions,
ne moe pretendirati na kritinost prema tehnikom drutvu ako zanemaruje
divljinu kao neto sporedno (out there) ili, jo gore, ako ju tretira kao socijalnu
konstrukciju. Iz kulta divljine proizlazi logidio zagovaranje bio- ili
ekoregionalizma, tj. osude velikih gradova i bjesomune mobilnosti dji je jedini
smisao uveanje tehnike mod. Bioregionalizam zagovara stanovanje u mjestu,
mini- malizaciju mobilnosti (stop moving stay where you are!), prehranu
proizvodima iz ekoregije, a ne s udaljenih trita, minimalnu ovisnost o
globalizatorskim procesima, nalaenje ekolokog doma s kojim se ovjek moe
poistovjetiti i braniti ga od destruk- cije (home place) itd. Taj dom moe biti ui
npr. predgrae nekog gradia, planinska udolina i slino i Siri, poput
odredene ekoregije koje se rijetko kada poklapaju s granicama modemih
nacionlanih drava. Implikacije ekoregionalizma odto su radi- kalne, iako neki
njegovi zagovomici toga ne moraju biti svjesni. Bron Taylor (2000) nazvao je
bioregionalizam socijalnom filozofijom dubinske ekologije.
Mnogi dubinski ekolozi prihvaaju Naessovo (1989) miljenje posebno
prisutno iuHeideggerovojfilozofiji daontologijamoraimatiprednostpredetikom.
Toznad da najprije moramo radstiti pitanje svjetonazora, poloaja ovjeka u
svijetu, shva- anja prirode i ne-ljudskih vrsta da bismo se mogli vrijednosno
odositi prema sebi i drugima. Moramo znati to jesmo i emu pripadamo da
bismo znali to nam je dniti. Ontologija tehnike civilizacije obuhvaa
tehnolatriju (neograniena vjera u svemo tehnike), lineami progresivizam
(ekspanzija tehnike i uveanja materijalnog stan- darda osnovni su kriteriji
napretka kao sredinjeg mita tehnike civilizacije), instru- mentalizam
(izjednaavanje racionalnosti s instrumentalno-tehnikom civilizacijom, svabia
imaju samo instrumentalnu vrijednosti), resursizam (sva bia, ukljuuju i ljude,
samo su sirovine za tehniku manipulaciju), konzumizam (izjednaavanje bla-
gostanja s posjedovanjem i troenjem materijalnih stvari, uglavnom luksuznih
teh- nikih novotarija i senzacija koje distribuiraju masovni mediji), atomizam
(istiu se mehanidd povezana pojedinana bia atomizirani potroad),
futurizam (prezir prema primitivnoj prolosti i okrenutost prema tehniki
strukturiranoj budunosti) itd.
Dubinska ekologija odbacuje sve temeljne aspekte onotlogije tehnike
civilizacije, za razliku od nekih ranijih doktrina, poput marksizma, koje su sebe
prikazivale kao radikalne, a u potpunosti su prihvaale te vrijednosti.
Ontologija dubinske ekologije obuhvaa ekocentrizam (ekosfera i njezini sustavi
u sreditu, a pojedinane vrste unutar njih), duhovno bogat i materijalno
skroman ivot (simple in means, rich in ends), ograniena upotreba tehnike kao
skupa realtivno jednostavnih naprava, imanentna vrijednosti svega
bivstvujueg bez obzira na instrumentalnu upotrebu, holizam (cje- lina je vie
od zbroja dijelova), organicizam (priroda je ivo bice, a ne mrtvi stroj) itd. Jedna
od osnovnih karakteristika ontologije dubinske ekologije je konzervativnost kako

15
4
 Soc. ekol. Zagreb, Vol. 12 (2003), No. 3-4 (143-163)
T. Markus: Dubinska ekologija kao ekoloka
filozofija
na ekolokom, take i na socijalnom planu. Ekoloka konzervativnost znai,
ponajprije, potovanje naela priroda zna najbolje i tendeneija redukeije
tehnike interveneije. Socijalna konzervativnost znai uvaavanje mnogih
aspekata prolosti i uvjerenje da dananji ljudi mogu mnogo nauiti od ranijih
kultura, posebno drutava sakupljaa-lovaca, zatim redukeija mobilnosti i
stanovanje u mjestu itd. Osuda slijepe tehnolatrije i zaljubljenosti u tehnike
novotarije takoer ukazijje na konzervativni karakter dubinske ekologije. Ovdje
konzervativnost ne znai nekadanji europski konzervativizam koji je branio
ancien regime, a jo manje suvremeni ameriki neo- konzervativizam koji brani
masovno potroako drutvo. Pozivajui se na naela vjene filozofije
(philosophia perennis) i mnogih tradicionalnih zajednica dubinski ekolozi
jednoduno istiu da bogat i ispunjen ivot ne mora ovisiti o koliini novca i
materijalnih stvari (potronih roba). Takav ivot, obiljeenbezdunim
konzumizmom i vulgamim hedonizmom, drastian je dokaz promaenosti
ljudskog postojanja i osnovni uzrok bezbrojnih drutvenih i ekolokih problema.
Malo se koji dubinski ekolognebi suglasio s miljenjem biologa Paula Ehrlicha
(1997) da je danas oponaanje amerikog superkonzumizma, uz demografsku
eksploziju, najvea prijetnja ekolo- kom integritetu.
U kritici ontologije tehnike civilizacije vjerojatno najistaknutije mjesto
pripada kritici antropocentrizma i antropocentrike specistike hijerarhije, po
kojoj bi ljudska vrsta bila vrhunac evolucije ili najvia vrsta, a sve ostale
vrste bile bi tek toliko vrijedne koliko su fiziki bliske ljudima. Dubinski ekolozi
ne negiraju da ljudi imaju mnoge posebnosti dobre i loSe ali negiraju da
one mogu biti osnovica za postuliranjevrijednosnehijerarhizaeije vrsta. Svaki
odabrani kriterij (samo)svijest, jezik, govor, umnost, kultura, besmrtna dua,
stvorenost na sliku Boju, evolueijski napredak itd. a priori je odabran, od
strane ljudi, da bi se dokazala superiomost ljudi. Ljudi se birali subjektivne
kriterije, dok objektivni kriteriji, poput teritorijalne rasprostranjenosti, vremenske
dugotrajnosti, evolucijske uspjenosti, vanosti za odr- anje temeljnih ekolokih
procesa, nipoto ne upuuju na ljudsku superiornost. Iz toga proizlazi kritika
antropocentrizma za koji velika veina dubinskih ekologa smatra da je najdublja
osnovica i uzrok ekoloke krize. Antropocentrizam znai uvjerenje, prisutno
posebno u modernim industrijskim drutvima, da su ljudi mjera svih stvari,
sredite svijeta i gospodari bitka ili da to trebaju postati ekspanzijom planetame
tehnike. Antropocentrizam smatra da samo ljudi imaju imanentnu vrijednost, a
sve ostalo treba sluiti zazadovoljavanje njihovih potreba i elja jer ima samo
instrumentalnu vrijednost. Dubinski ekolozi smatraju da beznaajan poloaj
ljudske vrste u mrei ivota danas znaajan samo po destrukeiji iskljuuje
mogunost da ona bude mjera svih stvari.
Dubinski ekolozi odbacuju temeljno uverenje modeme civilizacije da je
priroda samo skladite sirovina za tehniku manipulaciju i zadovoljavanje
hedonistikih elja atomiziranih potroaa u velikim gradovima. Dubinska
ekologija istie da je priroda na dom u koj em smo nastali i nikada ga nismo
napustili. Niti jednom zdravom ovj eku ne bi palo na pamet da lanove svojeg
kuanstva roditelje, branog druga, djecu tretira kao sirovine za tehniku
manipulaciju i konzumizam. Baconov program temelji se na viestrukim
iluzijama, od toga da smo dom prirode napustili do toga da on nema nikakve
zasebne vrijednosti. Dubinski ekolozi istiu da takav pristup nije samo duhovno

15
5
 Soc. ekol. Zagreb, Vol. 12 (2003), No. 3-4 (143-163)
T. Markus: Dubinska ekologija kao ekoloka
filozofija
osiromaujui, jer osakauje ljudi i odsjecaih od osnovicaivota, vei krajnje
opasan za njihov fiziki opstanak, Dubinski ekolozi odbacuju dualizam na relaciji
ovjek/priroda jer smatraju da je ljudska vrsta integralni dio ekosfere. Ne postoji
provalija ili jaz u podruju egzistencije, iako ljudi mogu imati mnoge
specifinosti. Mnoge specifinosti ljudske vrste nisu nikakav razlog za
postuliranje ontolokog dualizma. U dubinskoj ekologiji prevladava uvjerenje da
su potpuno negiranje ljud- skih specifinosti na jednoj i postuliranje
ontolokogjaza na drugoj strani podjednako opasne krajnosti. Ako je ovjek
uvijek bio i jest dio prirode, nema nikakvog razloga da prema njoj osjea strah i
tjeskobu nastojei je osvojiti, kao to nema nikakvog smisla da pojedinani
ovjek nastoji osvojiti svoju kuu u kojoj udobno ivi od roenja. Zemlja ili
ekosfera, odnosno regionalni ekosustavi na su dom u kojem smo postali i
ivjeli tijekom bezbrojnih narataja, uz bezbrojne druge vrste kao nae su-
stanare. Zato ekocentrizam, koji priznaje imanentnu vrijednost svega bivstvu-
jueg, mora imati prednost pred uskogrudnim antropocentrizmom koji eli
potovati ovjeka i prezirati sve ostalo. Ontoloke karakterike dubinske
ekologije ukazuju da ona nije, kako se esto misli, jedna od nekoliko
environmentalnih teorija ili ekoetika. Onanastoji biti filozofija prirode,
kozmologija i cjeloviti svjetonazor o mjestu ovjeka u prirodi i smislu postojanja
ljudske vrste. Dubinski ekolozi esto istiu da njihov primami cilj nije razviti jo
jednu varijantu ekoloke etike, ve izgraditi novu onto- logiju za ekoloki zdraviji
ivot ovjeka.
Primat ontologije u dubinskoj ekologiji znai sekundarnost drutvene
(meuljud- ske) problematike. Dubinska ekologij a esto j e napadana, posebno
od eko-lj eviarskih struja, zbog zanemarivanja socijalne pravde. Po miljenju
mnogih dubinskih ekolo- ga, u tehnikom drutvu socijalna pravda najee
znai to egalitamiji konzumizam, ravnopravno sudjelovanje svih pojedinaca,
klasa, nacija i oba spola u ekoloki destruktivnom ivotu. Socijalna pravda
to godznaila je poeljna vrijednost, ali samo ako je dio ekoloki zdravijeg
ivota, dakle nije vrijednost sama po sebi. Inae, dubinska ekologija ne
zanemaruje znaaj nepravde i tlaenja u meuljudskim odno- sima. Ve u
lanku iz 1973. Naess istie da je poeljno ekoloko drutvo antiklasno
strukturirano (anticlass posture), tj. bez veih ekonomskih i socijalnih razlika.
Dubinski ekolozi izrazito su demokratski i egalitamo orijentirani i esto
kritiziraju rastuu materijalnu nejednakost kako unutar pojedinih klasa u
razvijenim zemljama, tako izmeu zemalja Sjevera i Juga. Kritika militarizma,
globalizma, neokolonijalizma i svakog oblika intemacionalne ovisnosti takoer
su este mete kritike dubinskih ekologa. U lanku pod nazivom Deep Ecology B.
Devall i G. Sessions (List, 1993,38-45) izrazili su miljenje velike veine
dubinskih ekologa kada su napisali da je itava zapadna civilizacija stoljeima
unatrag zaokupljena tendencijom dominacije i isko- ritavanja ne samo ne-
ljudskog svijeta, ve i jednih skupina ljudi nad drugima mukaraca nad
enama, bogatima nad siromanima, zapadnjaka nad kolonijalnim narodima itd.
etvrta toka platforme trai znaajno smanjivanje (substantial decrease)
ljudske populacije. Dubinskim ekolozima je jasno da nema smisla govoriti o
vitalnim potre- bama ako se ne zaustavi rast stanovnitva i ne zapone

15
6
 Soc. ekol. Zagreb, Vol. 12 (2003), No. 3-4 (143-163)
T. Markus: Dubinska ekologija kao ekoloka
filozofija
proces njegovog smanjivanja jer est milijardi ljudi viestruko premauju nosivi
kapacitet Zemlje. Mnogi dubinski
ekolozi prihvaaju Naessovo miljenje da je poeljan broj ljudi oko sto
milijuna, ali sve manji broj dijeli njegovo optimistiko predvienje, izneseno
prije vie od dvadeset godina, da e se do toga doi postupno, kroz nekoliko
stoljea, putem dobrovoljne kontrole radanja. Rastud broj dubinskih ekologa
misli da se drastino smanjenje stanovnitva vie ne moe postid mimim i
radonalnim sredstvima, ve samo boles- tima, glau i ratovima. Niti jedan
dubinski ekolog takve stvari ne zagovara i ne potie, ali izgleda da su stvari
otile predaleko da bi bilo vremena za radonalnu ljudsku kontrolu. Velika vedna
dubinskih ekologa bliski su neomaltuzijanstvu jer smatraju da postoji strogo
ogranien broj ljudi koji mogu imati kvalitetno zadovoljene osnovne potrebe da
su, preko odreenog broja, tehnika rjeenja oko poveanja hrane kontra-
produktivna. Zagovaranje maksimalizadje proizvodnje hrane putem tehnike
eks- panzije najsigumiji je put za kolektivno samoubojstvo. Debakl zelene
revoludje u mnogim zemljama s golemim ekolokim tetama potvruje takvo
miljenje. Na este tvrdnje da hrane ima dovoljno za sve, samo je
neravnomjemo raspodijeljena, mnogi dubinski ekolozi odgovaraju da je to,
moda tono, ali da se uglavnom radi o industry skoj hrani, proizvedenoj uz
masovnu upotrebu fosilnih goriva, toksinih kemika- lija i fertilizatora
naindustrijskim farmama, dakle ekoloki krajnje tetnim i dugorono neodrivim
djelatnostima. No, za razliku od mnogih neomaltuzijanaca od kojih je Garrett
Hardin najpoznatiji dubinski ekolozi ne brane tehniku dvlizadju i Baco- nov
program i ne ele prebacivati odgovornost na prenapuene zemlje Juga. Demo-
grafska eksplozija jest veliki problem, ali ona je mogla nastati tek na temelju
prodora zapadnjake industrijalizacije i naputanja tradiconalnog, dugorono
uglavnom sta- bilnog ivota. Za dubinske ekologe nema smisla kritizirati
demografsku eksploziju uz obranu zapadnjakog konzumizma i tehnolatrije.
Tekstovi Malthusa i neomaltuzijanaca jedno su od teoretskih izvorita
dubinske ekologije, uz dio zapadne filozofije, ameriku ekoloku tradiciju i
orijentalna (azijska) uenj a. Dubinski ekolozi uglavnom
suvrlokritinipremazapadnoj europsko-ame- rikoj filozofiji, optuujud je za
antropocentrizam, instrumentalizam i, u novije doba, resursizam i tehnolatriju,
bilo u liberalnoj ili marksistikoj varijanti. Na mnoge dubinske ekologe veliki je
utjecaj izvrio Heidegger koji je smatrao da je cjelokupna zapadna filozofij a,
nakon pretsokratovaca, povij est rastueg nihilizma i subj ektivizma koji
kulminiraju u modemoj planetamoj tehnici. Od Platona do Nietzschea, smatra
Heidegger, traje proces subjektivizacije i zaborava bitka u kojem se sve
bistvujue pretvara najprije u oblike ljudske teoretske imaginacije (ideje, Bog,
pojmovi itd.), a zatim, u novije doba, u objekte tehnike manipulacije. Izuzeci bi
bili, po miljenju mnogih dubinskih ekologa, pretsokratovci (objektivno
postojanja kozmosa neovisnog o ljudskoj volji), sv. Franjo Asiki (negacija
kranskog antropocentrizma), Spinoza (obnova ideje neovisne supstancije), A.
N. Whitehead (ekocentrika procesualna filozofija), neki knjievnici (D. H.
Lawrence, A. Huxley), Heidegger i jo neki. U amerikoj ekolokoj tradiciji treba
razlikovati doseljeniku (bjelaku) i uro- eniku (indijansku) struju. Prva
obuhvaa, barem djelomino, transcendentaliste (Emerson, Thoreau, Whitman),

15
7
 Soc. ekol. Zagreb, Vol. 12 (2003), No. 3-4 (143-163)
T. Markus: Dubinska ekologija kao ekoloka
filozofija
Muira, Santayanu, Jeffersa, Leopolda, Krutcha, Bro- wera, Snydera, Carsonovu i
jo neke. Rani filozofski kritiari amerikog sna, poput brace Adams i
Mumforda, vrlo se rijetko spominju u tekstovima dubinskih ekologa. Druga
struja, sve popularnija od 1970-ih godina, odnosi se na earth wisdom
indijanskih plemena, koji su stoljeima uspijevali ivjeti u relativnom skladu s
okolinom dok ih bijelci nisu unitili ili protjerali u rezervate. Ta je
komponentaproirena, pod utjecajem antropolokih istraivanja, i na druga
plemena sakupljaa-lovaca u drugim podruji- ma svijeta.
Tradicionalnereligije,posebno azijske, esti su izvorinspiracije zamnoge
dubinske ekologije. Orijentalna uenja odnose se na mnogeekocentrike
stavove izbudizma, dainizma, hinduizma i taoizma u kojima se ovjek shvaa
kao dio prirode, obvezan na izraavanje suosjeanja i potovanja svemu
ivom. No, dok veina tih uenja tei osloboanju ovjeka od fenomenalnog
svijeta i kruga raanja i umiranja, dubin- ska ekologija eli ouvati ne-ljudski (i
ljudski) fenomenalni svijet. U tome zadrava vrstu povezanost s modernom
zapadnjakom filozofijom koja preteno smatra da nema realnosti izvan ovog
svijeta. I pokret zelene duhovnosti (green spirituality), blizak dubinskoj
ekologiji, ne zagovara transcedenciju ovoga svijeta, ve njegovo ouvanje, ali
na temelju razvoja sakralnog odnosa prema ne-ljudskom svijetu, drugim
vrstama i ekosferi u cjelini. Prema okcidentalnim religijama judaizmu,
kranstvu i islamu postoji znatno manje simpatije mnogi dubinski ekolozi
smatraju da je judeo-kranska tradicija znatno pridonijela modemom
ekolokom destruktivizmu svojom desakralizacijom ne-ljudskog svijeta,
specistikom hijerarhijom, antropocen- trikom arogancijom itd. Mnogi dubinski
ekolozi prihvaaju miljenje da su Baconov program i modernistike
tehnolatrijske doktrine od liberalizma do marksizma samo sekularizirani
oblici kranstva ili, kako se izrazio L. White, judeo-kranske hereze. Iako
porijeklom krani, velika veina dubinskih ekologa, to se tie njihovih osobnih
vj erskih nazora, ravnoduna j e prema kranstvu, a mnogi M. Zimmerman,
B. Devall, A. Drengson, G. Snyder, J. Macy i drugi prihvaaju budizam ili neku
drugu orijentalnu religiju. No, dubinski ekolozi sa simpatijima su primili
nastojanja nekih eko-teologa, poput katolika Thomasa Berryja i protestanta
Johna Cobba, da razviju ekocentriku ekoloku teologiju s otrom kritikom
mitova tehnike civilizacije. lanak L. Whitea, koji je snano utjecao na mnoge
dubinske ekologe, nije traio naputanje kranstva, ve afirmaciju marginalnih,
ali postojeih ekocentrikih eleme- nata, poput uenj a Franje Asikog, koj eg e
papa Ivan Pavao II. 1980. proglasiti svecem zatitnikom ekologa.
Simptomatino, ta je Whiteova tendencija uglavnom preui- vana kod
dubinskih ekologa koji istiu njegovu kritiku kranstva.
Ambivalentni stav prema tradicionalnim i izrazito negativan prema modernoj
(tehnolatrijskoj) religioznosti ne znai da dubinski ekolozi nisu svjesni religiozne
dimenzije svoje filozofije. Mnogi smatraju da treba razvijati duhovnost
utemeljenu na Zemlji (earth based spirituality), koja smatra da bez religiozne
konverzije, prestanka oboavanja tehnike u korist oboavanja Zemlje, ne moe
biti rjeenja ekoloke krize. Mnogi su Lovelockovu Geja-teoriju shvatili kao
svojevrsnu religioznu koncepciju u kojoj Geja zamjenjuje tradicionalno
personalnog Boga. U tekstovima dubinskih ekologa esto se susree jedno

15
8
 Soc. ekol. Zagreb, Vol. 12 (2003), No. 3-4 (143-163)
T. Markus: Dubinska ekologija kao ekoloka
filozofija
slavno mjesto iz Leopoldovog Sand County Almanaca u kojem on opisuje
kako je kao mladi wildlife manager, nastrijelio vuicu i stigao vidjeti divlju
zelenu vatru kako se gasi u njezinim oima. Do tada, kao strastveni lovac,
Leopold j e vj erovao da manj e vukova znai vie j elena i raj za lovce. No, tada
j e shvatio da se ni vuica ni planina ne bi sloili s njim. Planina, tj. priroda
dovoljno je velika i dareljiva da u njoj bude mjesta i za jelene, i za vukove, i za
ljude, za potonje ako prestanu biti osvajai i postanu lanovi-graani biotike
zajednice. To je bio Leopol- dov akt religiozne konverzije nakon koj eg njegovo
videnje svijeta, prirode i ovjeka vie nije bilo isto kao prije. Potovanje prirode i
divljine za dubinsku ekologiju uvijek sadri i religoznu dimenziju. Religija ovdje
nije miljena kao autoritama djelatnost i skup dogmi, ve kao putokaz
duhovnog prodenja, izgradnje harmoninog odnosa s ljudskom i ne-ljudskom
okolinom, uvid u mistidiu povezanost svih aspekata bitka. To je religozna
osnova, kod razlidtih kultura i civilizacija, poznata pod razlidtim imenima
vjena filozofija, arche, Tao, moka, nirvana, Veliki Duh, Vjeni put predaka,
Veliko uenje, The Way itd. Dubinska ekologija nastoji uiti od te velike tradicije
i postati njezin dio jer vjeruje da, bez takve religije, ljudski ivot nema smisla i
dugoronog opstanka. Velika veina dubinskih ekologa prihvaa miljenje
Devalla i Sessionsa (1985) da treba teiti ponovnom zaaravanju svijeta u
smislu negacije antropocentrikog resursizma i priznanja imanentne vrijednosti
ne-ljudskih cjelina. Dubinski ekolozi esto govore o potrebi resakralizacije ne-
ljudskog svijeta i prirode koju ljudi trebaju prestati gledati kao skladite sirovina
i opet poeti gledati kao sveti dom, vrijedan ljubavi i potovanja. Samo
potujui svoj dom ljudi mogu poeti potovati sebe kao duhovna i etika bia.
Na kraju, nekoliko najosnovnijih napomena o djelatnosti i podruju
istraivanja poznatijih dubinskih ekologa. Naess (1989; Sessions, 1995;
Brennan-Witoszek, 1999) je, tijekom zadnjih 20 godina, nastavio razvijati svoju
ekozofiju, zalaui se za maksi- malni kultumi i ekoloki diverzitet, kritizirajud
reformistike mjere usredotoene na tehnike fikseve i dajud razne prijedloge
oko smanjenja stanovnitva i ublaenja ekoloke krize. Bill Devall (1988)
analizirao je mogunosti ostvarenja naela dubinske ekologije u svakodnevnom
ivotu, posebno u smislu odbacivanja konzumizma u korist duhovno bogatog
ivota. George Sessions (1995) posvetio j e znaajnu pozornost kritid
antropocentrikog diskursa, ekoljeviarskih struja, new agea, zanemarivanja
divljine i ekodiverziteta itd. David Johns (1990) ukazivao je, u polemici s
indijskim sodjalnim ekologom R. Guhom, na moguu vanost dubinske ekologije
za zemlje Treeg svijeta, jer je ouvanje divljine i u njihovom interesu. David
Barnhill (2001), Roger Gottlieb, Bron Taylor (1995), Joanna Macy (1991), Gary
Snyder (1990) i Daniel Henning (2002) analizirali su mogunosti povezivanja
dubinske ekologije s tradicio- nalnim religijama, posebno sbudizmom. B. Taylor i
Christopher Manes (1990) detaljno su istraivali odnos dubinske ekologije
prema Earth First! i pokretima poganskog spiritualizma i eko-primitivizma.
Snyder (1990) i Kirkpatrick Sale (1985) pripadaju medu najpoznatije
zagovaratelje ekoregionalizma kao dugorono jedino ekoloki odrivog nadna
ivota. W arwick Fox (1995) razvio je transpersonalnu ekologiju kao varijantu
dubinske ekologije, temeljenu na konceptu proirenja osobnog jastva u ekoko
Jastva. Slian pristup zagovaraju Alan Drengson (1989, 1995) koji je dao
kvalitetnu kritiku tehnokratske paradigme i Freya Mathews (1991). Michael

15
9
 Soc. ekol. Zagreb, Vol. 12 (2003), No. 3-4 (143-163)
T. Markus: Dubinska ekologija kao ekoloka
filozofija
Zimmerman (1990,1994) detaljno je analizirao odnos dubinske ekologije prema
Heideg- gerovoj filozofiji, eko-feminizmu, socijalnoj ekologiji,
postmodemistikim teorijama i transpersonalnoj psihologiji, nastojed ublaiti
svoj raniji radikalizam i vezati dubin- sku ekologiju s proliberalnom
transpersonalnom psihologijom Kena Wilbera. Slina nastojanja za povezivanje
liberalizma i dubinske ekologije pokazao je i Gus DiZerega (1992,1996), ali ona
nisu naila na pozitivan odjek kod vedne dubinskih ekologa, koji smatraju da je
liberalizam, poput marksizma, izrazito antiekoloka doktrina. Arran Gare (1995)
istraio je mogunost povezivanja postmodemistiddh posebno francu- skih
teorija i dubinske ekologije, ukazujud na mogunost kompatibilnosti, posebno u
kritici velikih pria (metanarativ-a) o napretku. Dolores Lachapelle (1988)
istra- ivala je mogue povijesne korijene dubinske ekologije, poput
Heideggerove filozo- fije, amerike indijanske tradicije i knjievnika D. H.
Lawrencea. Erie Katz (1997) i
David Strong (1995) iznijeli su razliite interpretacije moderne tehnike bliske
dubin- skoj ekologiji u kojima su se zaloili za eliminaciju tehnolatrije i tehnikog
antropo- centrizma. Andrew Light (2000) dao je kvalitetne kritike Bookchina,
razliitih varijanti ekoloke socijalne teorije i moderne tehnike. Hwa Yol Jung
(1991) kritizirao je marksi- zami modemi koncept Homo oeconomicusa u korist
dubinske ekologije i koncepta Homo oecologicusa. Andrew McLaughlin (1993)
detaljno je analizirao inkompatibilnost i kapitalistikih i (bivih)
socijalistikih drutava s temeljnim naelima dubinske ekologije.
Dubinska ekologija uglavnom je vezana za filozofiju i jo neka drutvena
pod- ruja, alinaila je napozitivan odjekikod nekih filozofski obrazovanih
prirodnjaka. Poznati fiziar Fritjof Capra (Sessions, 1995, 19-25) izjasnio se
1987. za dubinsku ekologiju, smatrajui da njezina ekocentrika duhovnost
prua valjanu altemativu iscrpljenoj modernistikoj paradigmi. Lovelockov
uenik Stephan Harding smatra da su glavna naela dubinske ekologije,
posebno meupovezanost svega i priroda zna najbolje, lako usuglasiva s
Geja-teorijom. Biolog Stan Rowe (1990) kritizirao je, u nizu lijepih rasprava i
eseja, tehniki antropocentrizam, mehaniki instrumentalizam i konzumizam u
korist ekocentrizmai ekoregionalizma. Biolozi Paul Ehrlich (1997), koji se
proslavio svojim radovima o opasnostima demografske eksplozije, i Edward Gol-
dsmith (1998), koji je nastojao povezati tradiciju plemenskih kultura s Geja-
teorijom, takoer su se izjasnili pozitivno o dubinskoj ekologiji. Ekoljeviarske
struje preteno su napadale dubinsku ekologiju, ali i tu su bile este simpatije.
Ekoanarhisti John Clark (2000) i David Watson (1989, pseudonim G. Bradford;
1999), nakon razilaska s Book- chinom, pisali su s kritikom simpatijom o
dubinskoj ekologiji. Isto vai i za mnoge radikalnije ekofeministice poput Val
Plumwood (1993, 2002), Karen Warren (1999), Ariel Saleh (1984, 1992) i dr. Ti
pisci su najvie kritizirali dubinsku ekologiju krajem 1980-ih i poetkom 1990-ih
godina, ali zadnjih su godina izrazili vie simpatija prema njoj i ukazali na
potrebu veeg razumijevanja medu ekoradikalnim strujama. Eko- marksisti
John Foster, Ted Benton, David Pepper, Reiner Grundmann, James O'Connor i dr.
uglavnom su ignorirali ili, rjee, oStro napadali dubinsku ekologiju.
Do sredine 1980-ih godina dubinska ekologija nije izazivala gotovo nikakve
negativne komentare, uglavnom zbog svoje marginalnosti i neodreenosti to

16
0
 Soc. ekol. Zagreb, Vol. 12 (2003), No. 3-4 (143-163)
T. Markus: Dubinska ekologija kao ekoloka
filozofija
zapra- vo zastupa doljak na ekofilozofskoj pozomici. Prvi kritiki i polemiki
komentari pojavljuju se u razdoblju 1984-1987. i od tada se stalno Sire,
usporedo sa Sirenjem utjecaja i prihvaenosti dubinske ekologije. Do danas je
ve nekoliko knjiga i bezbroj veih rasprava posveeno iskljuivo ili preteno
kritici dubinske ekologije. Dio te kritike nema vee vrijednosti, ve predstavlja
jeftine politike i moralizatorske diskva- lifikacije, poput optubi za
mizantropiju, ekofaizam itd. Pogrene interpretacije esto proizlaze iz
nepoznavanja izvomih tekstova i, stoga, neopravdanih generaliza- cija
usamljenih stavova pojedinaca bliskih dubinskoj ekologiji (Ferry, 1992; Keulartz,
1999; Wilber, 2000). Neke kritike (Brennan, 1988; Sylvan-Bennett, 1994)
prihvaaju socijalni radikalizam dubinske ekologije, ali prigovaraju joj nejasnost,
proturjene stavove i problematinost metafizikog holizma. William Grey
(1986) simpatizira s dubinskom ekologijom, ali zamjera esto previe negativni
stav prema prirodnim znanostima. Baird Callicott (1989) smatra da dubinski
ekolozi grijee kada prirodu prikazuju kao neizdiferenciranu cjelinu bez intemih
ontolokih distinkcija. Indijski ekolog Ramachandra Guha (1999) optuio je
dubinsku ekologiju za zagovaranje zapadnjakog ekoimperijalizma i pokuaj
odranja ljudi Treeg svijeta u siromatvu.
Murray Bookchin (1991,1995) otro je napadao dubinsku ekologiju kao
mizantropi- ju, opskurantizam i fetiizaciju prirode, smatrajui da
ignorira socijalnu hijerar- hiju kao osnovni uzrok ekolokih problema. Slino
rezoniraju pisci bliski Bookchinu (Biehl, 1991; Tokar, 1994; Zegers, 2002).
Geograf Martin Lewis (1992) prigovara dubin- skoj ekologiji idealizaciju plemena
sakupljaa-lovaca, antihumanizam i primitivizam. Konzervativni pisac Charles
Rubin (1994) vidi totalitame tendencije u radikalnom i dijelu reformistikog
environmentalizma u smislu projekta dizajniranja drutva. Pro- faistike
tendencije u dubinskoj ekologiji vidi i Luc Ferry (1992). Jerry Stark (1995)
smatra da je dubinska ekologija oblik postmodemistike filozofije koja negira
objek- tivnu istinu i zagovara spiritualistiki misticizam zasnovan na intuitivnom
uvidu. Ekomarkisti David Pepper (1993) i Tim Luke (1997) smatraju da dubinska
ekologija ignorira pitanje socijalne pravde i vanosti institucionalnih promjena
kao jedinih naina prevladavanja ekoloke krize. Socijalnu naivnost dubinske
ekologije spominju i D. Watson (Bradford, 1989; 1999). Bivi
amerikipotpredsjednik A1 Gore (1994) smatra da je dubinska ekologija
mizantropska. Peter van Wyck (1997) i Jozef Keulartz (1999) daju kritiku
dubinske ekologije sa stajalita kultumih studija ili postmodemistikog
kulturalizma, smatrajui da ona pretjeruje u radikalnoj kritici novovjekovnog
huma- niteta. Transpersonalni psiholog Ken Wilber (2000) zamjera dubinskoj
ekologiji reg- resivni primitivizam i negiranje pozitivnih ostvarenja modemosti.
Lewis i Sandra Hinchman (2001) prigovaraju dubinskoj ekologiji i radikalnom
ekologizmu j ednostra- no negativan stav prema prosvjetiteljstvu. Epistemolog
Robert Kirkman (2002) prigovara ekoradikalima pretjeranu spekulativnost i
nastojanje da izvuku normativne stavove iz ekoloke znanosti. Mathew
Humphrey (2002) daje liberalnu kritiku dubinske ekologije braneci liberalnu
demokraciju. Autorove primjedbe tiu se zanema- rivanja socijalno-povijesne
problematike, esto naivnog optimizma, katastrofinih tonova, precjenjivanja
ljudskog djelovanja (ovjek moe unititi ivot na Zemlji), pretjerane
spekulativnosti, povratka na dualizam (neprirodnost ljudskog destruk- tivnog

16
1
 Soc. ekol. Zagreb, Vol. 12 (2003), No. 3-4 (143-163)
T. Markus: Dubinska ekologija kao ekoloka
filozofija
ponaanja), nejasnih koncepata intrizninih vrijednosti i antropocentriz-
ma, esto proturjeni stavovi oko industrijalizma itd.1

LITERATURA
Barnhill, D. Gottlieb, R. (2001) (eds.) Deep Ecology and World Religions. Albany:
SUNY Press.
Biehl, J. (1991). Finding Our Way. Montreal: Black Rose Books.
Bookchin, M. (1991). The Ecology of Freedom. Montreal: Black Rose Books.
Bookchin, M. (1995). Reenchanting Humanity. London: Cassell.
Bradford, G. (1989). How Deep is Deep Ecology?. Ojai: Times Change Press.
Brennan, A. (1988). Thinking About Nature. Athens: University of Georgia Press.
Brennan, A. Witoszek, N. (1999) (eds.) Philosophical Dialogues: Arne Naess
And the Progress of Ecophilosophy. Lanham: Rowman & Littlefield.
Callicott, B. (1989. In Defense of Land Ethic. Albany: SUNY Press.
Cifri I. (2002). Dubinski ekoloki pokret. Ekozofija T Arne Naessa. Socijalna ekologija, (1
2):2955.
Clark, J. (2000). "How Wide is Deep Ecology?" (Light-Katz-Rothenberg, 2000, 3-15).
Devall, B. Sessions, G. (1985). Deep Ecology: Living as if Nature Mattered. Salt
Lake City: Peregrine Smith.
Devall, B. (1988). Simple in Means, Rich in Ends: Practicing Deep Ecology, Salt Lake
City: Peregrine Smith Books.
DiZerega, G. (1992). Social Ecology, Deep Ecology and Liberalism, Critical Review 6 (2-3),
305-370.
DiZerega, G. (1996). Deep Ecology and Liberalism, Review of Politics 58/4, 699-734.
Drengson, A. (1989). Beyond Environmental Crisis. New York: P. Lang.
Drengson, A (1995). The Practice of Technology. Albany: SUNY Press.
Drengson, A. (1996). The Deep Ecology Movement. Berkeley: Atlantic Books.
Ehrlich, P. (1997). World of Wounds. Olendorf: Ecology Institute.
Elliot, R. (1997). Faking Nature. London: Routledge.
Ferry, L. (1992). Le nouvel ordre cologique. Pariz: Rerbard Graset.
Fox W. (1995). Toward a Transpersonal Ecology. Boston: Shambhala.
Gare, A. (1995). Postmodernism and Environmentalism Crisis. London:
Routledge.
Goldsmith, E. (1998). The Way. An Ecologically Worldview. Athens: University of
Georgia Press.
Gore, A. (1994). Zemlja u ravnotei. Zagreb: Mladost.
Gottwald, F. T. Klepsch, A. (1995) (hrsg.) Tiefenokologie. Wie Wir in Zukunft leben
wollen?, Miinchen: Euen Diderichs Verlag.
Grey, W. (1986). A Critique of Deep Ecology,
(http://www.uq.edu.au/~pdwgrey/pubs/cde.html ). Guha, R. (1999). "Radical American
Environmentalism and Wilderness
Preservation" (Brennan-Witoszek, 1999,313-324).
Harding, S. "From Gaia Theory to Deep Ecology"
(http://www.schumachercollege.org.uk/articles/college-
articels/stephan/fromgaiatheory
.html).
Hay, P. R. (2002). Main Currents in Western Environmental Thought,

1 Detaljne primjedbe autora, ali i drugih pisaca, upuene dubinskoj ekologiji bit e iznesene u
autorovoj knjizi Ekologija i antiekologija. Kasna tehnika civilizacija i moguonosti radikalnog
ekologizma, koja je u pripremi u biblioteci asopisa Socijalna ekologija Okoli i razvoj.

16
2
 Soc. ekol. Zagreb, Vol. 12 (2003), No. 3-4 (143-163)
T. Markus: Dubinska ekologija kao ekoloka
filozofija

Bloomington: Indiana University Press.

Henning, D. (2002). Buddhism and Deep Ecology. New York: Xlibris.
Hinchman, L Hinchman, S. (2001). Should Environmentalists Reject the Enlightment?,
Review of Politics, 63/4,663-692.
Humphrey, M. (2002). Preservation versus People? Nature, Humanity and
Political Philosophy. Oxford: Oxford University Press.
Johns, D. (1990). The Relevance of Deep Ecology to the Third World. Environmental
Ethics, 12, 233-252.
Katz, E. (1997). Nature as Subject: Human Obligation and the Natural
Community. Lanham: Rowman & Littlefield.
Keulartz, J. (1999). The Struggle for Nature. London: Routledge.
Kirkman, R. (2002). Skeptical Environmentalism. The Limits of Philosophy and
Science, Bloomington: Indiana University Press.
Lachapelle, D. (1988). Sacred Land, Sacred Sex Rapture of the Deep.
Silverton: Finn Hill Arts. Lewis, M. (1992). Green Delusions: An Environmentalist
Critique of
Radical Environmentalism, Durhmam: Duke University Press.
Ligth, A. Katz. E. Rothenberg, D. (2000). Beneath the Surface: Critical Essays
in the Philosophy of Deep Ecology. Cambridge: MIT Press.
List, P. (1993). Radical Environmentalism. Belmont: Wadsworth.
Lovelock, J. (1999). Taj ivi planet Geja. Zagreb: Izvori.
Luke, T. (1997). Ecocritique: Contesting the Politics of Nature, Economy and
Culture.
Minneapolis: University of Minnesota Press.
Macey, J. (1991). World as Lover, World as Self. Berkeley: Parallax Press.
Manes, Ch. (1990). Green Rage. Radical Environmentalism and the Unmaking of
Civilization. Boston: Little, Brown.
Mathews, F. (1991). The Ecological Self. London: Routledge.
McLaughlin, A. (1993). Regarding Nature: Industrialism and Deep Ecology.
Albany: SUNY Press.
Naess, A. (1989). Ecology, Community and Lifestyle. Cambridge: Cambridge University
Press. Pepper, D. (1993). Eco-socialism. London: Routledge.
Plumwood, V. (1993). Feminism and the Mastery of Nature. London: Routledge.
Plumwood, V. (2002). Environmental Culture: The Ecological Crisis of Reason.
London: Routledge.
Rowe, S. (1990). Home Place. Edmonton: Newest.
Sale, K. (1985). Dwellers in the Land. San Francisco: Sierra Club Books.
Salleh, A. (1984). Deeper Than Deep Ecology: The Ecofeminist Connection. Environmental
Ethics, 6,339-345.
Salleh, A. (1992). The Ecofeminism-Deep Ecology Debate: A Reply to Patriarchal Reason.
Environmental Ethics, 14,195-216.
Sessions, G. (1995) (ed.) Deep Ecology for the 21th Century, Boston: Shambhala.
Shepard, P. (1982). Nature and Madness. San Francisco: Sierra Club Books.
Slicer, D. (1995). Is There an Ecofeminism-Deep Ecology Debate? Environmental Ethics,
17, 151-169.
Smith, M. (2001). An Ethics of Place: Radical Ecology, Postmodemity and Social
Theory.
Albany: SUNY Press.
Snyder, G. (1990). The Practice of the Wild. San Francisco: North Point Press.
Stark, J. (1995). "Postmodern Environmentalism" (Taylor, 1995,259-281).
Strong, D. (1995). Crazy Mountains. Albany: SUNY Press.
Sylvan, R. Bennet,D. (1994). The Greening of Ethics: From Antropocentrism to
Deep Green Theory. Cambridge: White Horse Press.
Taylor, B. (1995) (ed.) Ecological Resistance Movements. Albany: SUNY Press.

16
3
 Soc. ekol. Zagreb, Vol. 12 (2003), No. 3-4 (143-163)
T. Markus: Dubinska ekologija kao ekoloka
filozofija
Taylor, B. (2000). Deep Ecology and Its Social Philosophy: A Critique (Light-Katz-
Rothenberg, 2000,269-299).
Tokar, B. (1994). Green Alternative. San Pedro (R. & E. Miles).
Van Wyck, P. (1997). Primitives in the Wilderness: Deep Ecology and the Missing
Human Subject. Albany: SUNY Press.
Warren, K. (1999). "Ecofeminist Philosophy and Deep Ecology" (Brennan-Witoszek, 1999, 255-
269).
Watson, D. (1999). Against the Megamachine. Brooklin: Autonomedia.
Wilber, K. (2000). Sex, Ecology, Spirituality. Boston: Shambhala.
Yol J. H. (1991). Marxism and Deep Ecology in Postmodemity. Thesis Eleven. 28,86-99.
Zegers, W. (2002). "The Dark Side of Political Ecology"
(http://www.communalism.Org/Archive/3/dspe.html ).
Zimmerman, M. (1990). Heideggers's Confrontation with Modernity. Bloomington:
Indiana University Press.
Zimmerman, M. (1994). Contesting Earth's Future: Radical Ecology and Postmo-
Demity,
Berkeley: University of California Press.
Zimmerman, M. (2001) (ed.) Environmental Philosophy:From Animal Rights to
Radical Ecology. New York: Prentice Hall.
MORE-THAN-HUMAN-WORLD.
DEEP ECOLOGY AS ENVIRONMENTAL PHILOSOPHY
Tomislav Markus
Croatian History Institute, Zagreb
Summary
The author analyzes predominant opinions in the field of deep ecology as environmental
philosophy. Deep ecology represents the form of a radical environmental critique of the
technological civilisation, because it criticizes its fundamental values technolatry
(religious idolatry of technology), anthropocentrism (the conception that only people
have values), instrumentalism and resourcism (the conception that nature is "a raw
material storehouse"), consumerism (equalizing welfare and atomization of consumption
of technological innovations and bombshells of mass media), linear progressivism (views
on the existence of historical and social progress, that culminates with the modem
civilisation) etc. Deep ecology is inspired by ecology as a scientific discipline, but aspires
to develop environmental wisdom, which includes the respect of non-human world,
immanent value of all existing things and beings, eco-centrism, eco-regionalism, decline
of human demographic and technological intervention, reduction of mobility,
interconnectedness of all existing things, the principle that nature knows the best,
spiritually rich and materially modest living etc. Some of more frequent and significant
deficiencies in the works of deep ecologists are cataclysmic tones with overestimating
human technological influence, indirect revival of the dualism man/nature, non-dis-
cemment of traditional-spiritual and modern technical anthropocentrism, unclear
concept of "intrinsic values", overestimated optimism in connection with the new eco-
centric paradigm, ambivalent attitudes about modem civilisation etc.
Key words: deep ecology, nature, anthropocentrism, eco-centrism, technology, self-
realisation, eco-regionalism

DIE-MEHR-ALS-MENSCHLICHE-WELT.
TIEFENOKOLOGIE ALS OKOLOGISCHE PHILOSOPHIE
Tomislav Markus
Kroatisches Institut fUr Geschichte, Zagreb
Zusammenfassung

16
4
 Soc. ekol. Zagreb, Vol. 12 (2003), No. 3-4 (143-163)
T. Markus: Dubinska ekologija kao ekoloka
filozofija
DerAutor analysiert die dominanten AnsUtze der Tiefenokologie als einer okologischen
Philosophie. Die TiefenOkologie ist die Form einer radikalen Umweltkritik der technischen
Zivilisation, weil sie ihre grundlegenden Werte kritisiert. Dies sind: Technolatrie (eine
religiose Bewunderung von Technik), Anthropozentrismus (der Glaube, dass
nurMenschen einen Wert haben), Konsumismus (eine Gleichstel- lungvon Wohlstand mit
einem atomisierten Verbrauch von technischen Innovationen sowie der Sensation von
Massenmedien), Instrumentalismus und Ressourcismus (Auffassung der Natur als eines
Rohstofflagers"), linearer Progressivismus (Uberzeugung von der Existenz eines
saziogeschichtlichen Fortschrittes, der in der modernen Zivilisation seinen HOhepunkt
erreicht hat) usw. Die Tiefenokologie ist von der Okologie als Fachdisziplin inspiriert, sie
versucht aber, eine Okologische Weisheit zu entwickeln, die folgende Aspekte enthttlt:
den Respekt gegentiber der nicht-menschlichen Umwelt, den immanenten Wertalles
Lebendigen, Okozentrismus, Okoregionalismus, eine Senkungvon menschlichen
demographi- schen und technischen Eingriffen, reduzierte Mobilitdt,
Wechselbeziehungen zwischen alien Lebewesen, dm Grundsatz "Natur kann alles am
besten", ein geistig reiches und materiell bescheidmes Leben usw. Einige der h&ufigerm
und bedeutsamerm Fehler in Textm von TiefenOkologen sind kataklismische TOne mit
einer Uberschittzung von mmschlichem technischem Tun, eine indirekte Emeuerung des
Dualismus Mensch / Natur, diefehlmde Unterscheidung zwischen dem traditionellen
geistigen und dem modemen technischm Anthropozentrismus, das unklare Konzept
"intrinsischer Werte", der Ubertriebene Optimis- mus im Hinblick auf die Gestaltung des
neuen Okozentrischen Paradigmas, ambivalmte Einstellungen gegmttber der
modemen Zivilisation usw.
Gnmdausdriicke: Tiefenokologie, Natur, Anthropozentrismus, Okozentrismus, Technik,
Selbstverwirklichung, Okoregionalismus

16
5