1

[Za Filozofski leksikon, ur. S. Kutlea, Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krle a,
2012/2013.]

stoicizam (od gr. , areni trijem), naziv za jedan od najutjecajnijih i

najdugotrajnijih antikih filozofskih pokreta. Stoiku kolu osnovao je Zenon iz Kitija
oko 300. pr. Kr., a ime je dobila po arenom trijemu, okupljalitu njegovih
sljedbenika. Povijest antikog stoicizma obino se dijeli u tri razdoblja. Rani
stoicizam (oko 300129. pr. Kr.) filozofski je najva nije razdoblje, u kojemu su
formulirani glavni nauci kole. Od mnotva Zenonovih uenika istiu se trojica:
Ariston s Hija (koji je zastupao poneto heterodoksnu poziciju u odnosu na osnovne
stavove kole koje je postavio Zenon), Kleant (Zenonov nasljednik na elu Stoe) i
Krizip (najva niji stoiki filozof uop
e). Srednji stoicizam (129oko 50. pr. Kr.)
karakterizira svojevrsni eklekticizam, tj. pokuaj pribli avanja stoicizma drugim
filozofskim pravcima i tradicijama, prije svega platonovskoj. Najva niji stoici toga
razdoblja su Panetije i Posidonije. Naposljetku, rimski stoicizam (oko 30 po. Kr.180)
obilje en je usredotoavanjem na etiku problematiku, uz blago, iako ne i potpuno,
zanemarivanje ostalih dijelova filozofije. Glavni predstavnici rimskog stoicizma su
Seneka, Muzonije Ruf, Epiktet, Kleomed i Marko Aurelije. Iako je u svojoj povijesti
stoika kola modificirala svoje stavove, kasniji stoici su u osnovi ostali vjerni
glavnim postavkama koje je u III. st. pr. Kr. formulirao Krizip.
Stoici su razlikovali tri osnovna dijela filozofije logiku, fiziku i etiku.
Smatrali su da ta tri dijela sainjavaju sustav te da su meusobno vrsto povezani i
neodvojivi jedan od drugoga. Kako bi istaknuli vrstu povezanost dijelova filozofije,
koristili su se raznim usporedbama, izmeu ostalih i usporedbom filozofije sa
ivotinjom: logiki dio slii kostima i ilama, etika mesu, a fizika dui. Za razliku od
peripatetika, koji su tvrdili da je logika samo orue filozofije, stoici su smatrali da je
ona njezin sastavni dio, te su je razumjeli veoma iroko. Dijelili su je u retoriku i
dijalektiku, s daljnjim podrazdiobama. Dijalektika se tako dijeli u dva osnovna
podruja: u nauk o oznaiteljima i u nauk o onome to se oznaava. Naroito je va no
ovo potonje podruje. Ono obuhva
a nauk o znaenjima (dakle, filozofiju jezika),
nauk o predod bama i spoznaji (epistemologiju), nauk o argumentima (formalnu
logiku) itd. U epistemologiji stoici su bili zaokupljeni pitanjem tzv. kriterija istine, tj.
standarda ili mjerila na temelju kojeg mo emo razlikovati istinu od neistine. Smatrali
su da takav kriterij mora biti odreena vrsta predod be. Predod bu ili predstavu
 2

() definirali su kao utisak u dui, tj. kao fizi ku preinaku nastalu u naoj dui
uslijed djelovanja nekog predmeta ili injenice. Predodbama smo pasivno izloeni,
no u naoj je moi hoemo li na njih pristati ili ne. Pristanak () je
klju na sposobnost racionalnih bia o kojoj ovisi spoznaja i djelovanje. Postoji
odre
ena vrsta predodbe pristanak na koju dovodi do spoznaje (), tj. do
istinitoga misaonog zahvaanja predmeta ili injenice. Stoga se takva vrsta predodbe
odre
uje kao kognitivna ili spoznajnosna predodba ( ), a
spoznaja se odre
uje kao pristanak na spoznajnosnu predodbu. Spoznajnosna
predodba jest ona koja zadovoljava tri uvjeta: ona potje e od zbiljskog predmeta ili
injenice, vjerno prikazuje predmet ili injenicu od koje potje e i takva je da ne moe
dovesti do pogrene identifikacije predmeta ili injenice. Znanje ili znanost
() stoici odre
uju kao organizirani sustav spoznaja i smatraju da je ono
dostupno samo tzv. mudracu.
U svojoj filozofiji jezika stoici su poli od razlikovanja triju stvari: ozna itelja,
onoga to je ozna eno i postojee stvari. Ozna itelj je glas, postojea stvar je vanjski
predmet ili injenica, a ono to je ozna eno jest, otprilike, znaenje, ono na to se
misli kad se neto kae ili pomisli i to opstoji i kad nije iskazano ili pomiljeno.
Stoici to nazivaju (mnoina , lekta), doslovno ono iskazivo ili iskazivi
sadraj. Lekta se dijele na manjkave (npr. predikati) i potpune, a najvanija vrsta
potpunih lekta zove se propozicija (). Osnovne jedinice stoi ke logike su
propozicije, za razliku od aristotelovske logike, koja se prvenstveno bavi odnosima
me
u terminima. Stoici su tako razvili prvu propozicijsku logiku. Sredinji dio stoi ke
formalne logike predstavlja nauk o tzv. nedemonstrabilnim argumentima, tj.
argumentima ija valjanost ne zahtijeva demonstraciju. Krizip je tvrdio da postoji pet
takvih argumenata: (1) Ako p, onda q; p; dakle, q; (2) Ako p, onda q; ne-q; dakle, ne-
p; (3) Ne (p i q); p; dakle, ne-q; (4) Ili p ili q; p; dakle, ne-q; (5) Ili p ili q; ne-q; dakle,
p.
Stoi ka fizika bavi se opom strukturom svijeta i obuhvaa niz pojedina nih
znanosti, od psihologije do teologije. Stoici smatraju da postoje samo tijela, jer samo
su tijela takva da mogu djelovati ili trpjeti. Ipak, oni priznaju da ima nekih stvari koje
nisu tjelesne; konkretno, smatraju da ima etiri takvih stvari a to su lekta, mjesto,
vrijeme i praznina. Za te stvari ne moe se kazati da postoje u pravom smislu rije i,
 3

nego stoici tvrde da one samo subzistiraju ili opstoje (). Stvari koje postoje
(tijela) i etiri vrste subzistirajuih stvari obuhvaene su najviim rodom, koji stoici
nazivaju neto (). Univerzalije, uklju ujui platonovske ideje, u tu se shemu ne
uklapaju, i za njih nema mjesta u stoi koj ontologiji; stoici ih nazivaju ne-neto.
Stvari koje postoje (tijela) stoici su analizirali uz pomo etiriju vrsta odre
enja, koja
se ponekad nazivaju rodovi, a u nekim izvorima i kategorije. Svaka postojea
stvar tako je (1) supstrat, tj. nekvalificirani komad materije; (2) kvalificirana na
odre
eni na in, i to: (a) kvalificirana na zajedni ki na in (npr. ona je ovjek a ne
drvo) i (b) kvalificirana na navlastiti na in (npr. ona je Sokrat a ne Platon); (3)
disponirana na odre
eni na in (npr. Sokrat stoji) i (4) disponirana u odre
enom
odnosu (npr. Sokrat stoji desno od Platona).
Svijet se, prema stoicima, u osnovi sastoji od dviju stvari: pasivne materije i
aktivnog principa, koji proima i oblikuje materiju. U pojmovnom smislu, stoici ga
poistovjeuju s bogom; empirijski, aktivni princip je odre
ena kombinacija zraka i
vatre, koju stoici, slijedei filozofsku i medicinsku tradiciju, nazivaju pneuma.
Stoi ki je svijet stoga kontinuum, za razliku npr. od epikurovskoga diskretnog svijeta.
Da bi objasnili na in na koji pneuma proima materiju, razvili su teoriju mijeanja i
razlikovali tri slu aja: stvari se mogu pomijeati tako da se postave jedna pored druge;
mogu se pomijeati tako da u potpunosti izgube svoja svojstva koja su imala prije
mijeanja; mogu se pomijeati tako da zadre svojstva koja su imala prije mijeanja.
Pneuma proima materiju na ovaj posljednji na in (koji odgovara na inu na koji vatra
proima uareni komad eljeza). Postoje razli iti stupnjevi pomijeanosti pneume i
materije, tj. razli iti stupnjevi napetosti pneume. Najnii oblik zove se stanje ili
dranje () i prisutan je u svakom predmetu za koji se moe kazati da ima
neovisno postojanje kao konzistentno tijelo. Vii stupanj je priroda (), a jo vii
dua (). Tako je i dua za stoike tjelesna ona je naro ito fina pneuma. Stoici
govore i o stvarala koj vatri, pod ime razumiju naj ii, boanski oblik pneume.
Vatra je openito najvaniji proces u stoi kom kozmosu, koji se shvaa kao ivo bie
iji ciklus zavrava u sagorijevanju, nakon kojega zapo inje novi ciklus, s
istovjetnim kozmosom, sve do u najmanjih detalja.
Etiku su stoici definirali kao nauk koji se bavi dobrim stvarima, loim
stvarima i stvarima koje nisu ni dobre ni loe (indiferentnima). Inspirirani nekim
Sokratovim stavovima, smatrali su da je samo jedna stvar dobra, a to je vrlina, dok je
 4

samo jedna stvar loa, a to je porok; sve ostale stvari su indiferentne. Me u

indiferentnim stvarima postoji distinkcija: neke indiferentne stvari su takve da im
trebamo dati prednost (npr. zdravlje, iako nije dobro, ipak ima pozitivnu vrijednost),
dok su druge takve da im ne smijemo dati prednost (npr. bolest). (Zenonov uenik
Ariston odbacivao je takvo stajalite i dr ao da se me u indiferentnim stvarima ne
mogu povlaiti razlike.) ovjekov odnos prema stvarima koje su po prirodi takve da
trebaju imati prednost kljuan je za njegov moralni razvoj. Radnju koja za svoj
predmet ima takve stvari stoici nazivaju prikladnom radnjom ()
(primjerice, briga za vlastito zdravlje). Osoba koja vri sve prikladne radnje i nijednu
ne proputa, prema stoicima, uinila je gotovo sve to je potrebno da bi ostvarila
krajnje ljudsko dobro ili cilj, tj. sre
u. No sre
a je dostupna samo mudracima,
svojevrsnim standardima stoike etike, koji, prema stoicima, u zbilji nikad nisu
postojali. Mudrac ne vri samo prikladne radnje; on vri tzv. ispravne radnje
(). Ispravne radnje izvanjski su istovjetne prikladnima, no onaj tko
ih vri, mudrac, to ini iz sasvim drukije dispozicije, naime njegovo djelovanje
popra
eno je vrsto
om, konsistentno
u i uskla eno
u sa samom strukturom svijeta.
Stoga je samo mudracu dostupna vrlina i samo njega mo emo smatrati dobrim i
takvim da posjeduje znanje. Iako su stoici naglaavali va nost moralnog napretka
(), smatrali su da koliko se god pribli ili vrlini i znanju, nismo nita bolji ni
mudriji sve dok ih ne ostvarimo; stoga smo svi zapravo loi i glupi. Uz to, samo je
mudrac ostvario cilj, tj. sre
u, koju stoici definiraju kao ivot u slaganju ili ivot u
slaganju s prirodom, tj. sa savreno racionalnim kozmosom. Odatle su stoici izvodili
svoj kozmopolitizam: itav kozmos zajedniko je stanite svih ljudi i bogova.
Istodobno, shva
anje kozmosa kao racionalno ure ene strukture vodilo je u
determinizam. Ipak, stoici su i unutar deterministikoga svijeta nastojali prona
i
smisao u kojem se mo e kazati da su ljudi sami odgovorni za svoje postupke.
Jedna od glavnih prepreka ostvarenju cilja jesu emocije ili strasti. Stoici
zastupaju kognitivistiko shva
anje emocija, tj. smatraju da su emocije vrsta
vjerovanja, i to, tonije, pristanak na posebnu vrstu neistinitih predod aba, naime na
predod be da su stvari koje su u osnovi indiferentne zapravo dobre ili loe.
Razlikovali su etiri osnovne vrste emocija ( udnja, ugoda, strah i bol), s brojnim
podvrstama. Zada
a moralnog odgoja je uklanjanje tih emocija, koje u mudraca nisu
prisutne (odatle uobiajeno znaenje pridjeva stoiki). Nasuprot tome, mudrac
 5

posjeduje tzv. dobre emocije (), tj. ispravne afektivne reakcije, a to su

radost, volja i oprez.
Anti ki stoicizam bio je iznimno utjecajan u kasnijoj povijesti filozofije, a
pojedini stoi ki spisi, kao to su Senekina Pisma, Epiktetov Prirunik ili Ciceronov
spis O dunostima (koji se oslanja na izgubljeno Panetijevo djelo), spadaju me
u
naj itanije knjige zap. kulture. Jasan stoi ki utjecaj prisutan je kod tako razli itih
mislilaca kao to su J. Lipsius, R. Descartes, B. de Spinoza, H. Grotius, A. Smith, I.
Kant itd.
Djela: Osim Kleantove Himne Zeusu i nekoliko papirusnih ostataka, spisi pripadnika
rane i srednje Stoe uglavnom su izgubljeni, iako su oni bili iznimno plodni pisci.
Standardno izdanje fragmenata rane stoe jest H. von Arnim (ur.), Stoicorum veterum
fragmenta, 4 sv., Leipzig, 19051924. Panetijevi fragmenti izdani su u M. van
Straaten (ur.), Panaetii Rhodii fragmenta, Leiden, 31962, a Posidonijevi u L. Edelstein
i I. G. Kidd (ur.), Posidonius III, Cambridge, 1988. Najvaniji spisi pripadnika rim.
Stoe su: Seneka, Moralna pisma, Prirodoznanstvena pitanja, Dijalozi; Epiktet,
Prirunik, Rasprave; Marko Aurelije, Meditacije.
Literatura: A. A. Long, Stoic Studies, Cambridge, 1996; B. Inwood (ur.), The
Cambridge Companion to the Stoics, Cambridge, 2003; M. Frede, Stoici i skeptici o
jasnim i razgovijetnim utiscima, A. A. Long, Jezik i misao u skepticizmu, S.
Bobzien, Stoi ka logika, R. B. Todd, Monizam i imanencija: temelji stoi ke
fizike, A. A. Long, Dua i tijelo u stoicizmu, D. Frede, Stoi ki determinizam, B.
Inwood i P. Donini, Stoi ka etika, sve u P. Gregori, F. Grgi i M. Hudoletnjak
Grgi (ur.), Helenistika filozofija: Epikurovci, stoici, skeptici, Zagreb, 2005, 141
370.