ESAD ZGODI 2013 NAJNOVIJA SKRIPTA FPN SARAJEVO

Bit politike
Tri temeljne teorije o biti politike (statologija,kratologija,regulatologija)
U PRVOJ SE TEORIJI TVRDI DA JE SUTINA POLITIKE U DJELATNOSTI DRAVE A
POLITOLOGIJA BI BILA KORISTIO SE TAJ TERMIN U POLITOLOGIJI ALI NIJE
OPEPRIHVAEN STATOLOGIJA:ZNANOST KOJA PROUAVA NASTANAK ,STRUKTURE I
FUNKCIONIRANJE DRAVE.

Npr.USA politolog J.W.Garner 1928 god.(politika znanost potie i svrava s

dravom)Njemaki autor Georg Jelinek tvrdi (primjenjena i praktina znanost o
dravi jeste politika,tj.znanost o tome kako se postiu odredjeni dravni ciljevi)
Njemaki autor Herbert Kruger (politika je obiljeena time to ona jest stav i
dijelatnost posveena specifinom biu drave u njezino osobno ime)
U DRUGOJ SE TEORIJI SMATRA DA UZ SVA NIJANSIRANJA U NJENOM POIMANJU KAKO JE
VLAST SAMA SUTINA POLITKE,A POLITOLOGIJA BI ZAPRAVO BILA
KRATOLOGIJA:ZNANOST KOJA PROUAVA
PORIJEKLO,PRIRODU,TEMELJE,OBIM,DOSEGE,OUVANJE,OTPORE I EFEKTE VLASTI.

Paradigmatini zastupnici takvog stajalita bii su npr.Maurice Duverger i USA-

politolog Hans Morgenthau.Sinteza ova dva stajalita rezultira uvidom po kojem
je bit politike u djelatnosti i vrenju dravne vlasti ,a to znai u vrenju javne
vlasti:to je vlast koja primjenjuje sankcije preko dravnog aparata kao
najrazvijenijeg aparata fizike prinude.U ovoj varijanti,dakle znanost o politici
definirana je kao konbinacija statologije i kratologije.
U TREOJ TEORIJI REGULATIVNA TEORIJA POLITIKE TVRDI SE KAKO POLITIKA JESTE
SVEOBUHVATNO REGULIRANJE I OBLIKOVANJE DRUTVENOG IVOTA ,KOJE POIVA NA
VLASTI.

U jednoj se reprezentativnoj varijanti regulativne teorije politike tvrdi kako politika

jeste zapravo djelatnost reguliranja drutvenih sukoba.npr Wolf Dieter Nar
(politika je posvuda tamo gdje ima sukoba)Politika znanost otuda istrauje oblike
regulacije i sadraj sukoba,to je uopte doputeno a to samo izranja na
povrinu sukoba,naine na koji se u drutvu raspravlja o ovim temama,u kojima
se institucionalnim oblicima vri regulacija sukoba i sl.Politika je dakle djelatnost
na izmirenju drutvenih sukoba i odravanju ravnotee izmedju reda ,slobode i
vlasti kako bi se odala drutvena cjelina,a politologija bi onda bila uvedimo taj
termin regulatologija.Prema tome i u regulatologiji figurira fenomen politike
vlasti ,ali sada je ona tu figurira podvostrueno:i kao izvorite politikih
konflikata ,i kao kljuni faktor njihovog prevladavanja,odnosno osmiljavanja i
prakticiranja politike ravnotee,harmoniziranja i funkcionaliziranja poretka.
Politika i vlast
Unutar kratologije koja je preokupirana fenomenom vlasti veze i
odnosi i to prije svega u pogledu njihovi razina,domena ,formi i vrsta
izmedju politike i vlasti se razliito odredjuju.
1. Politika je pojmljena kao vrenje vlasti u drutvu,i to bez obzira o
kojoj je drutvenoj zajednici i o kojoj vrsti vlasti je rije.Politika je npr.
vrenje i dravne,i crkvene i politike i svake druge vlasti
2. Reducirajui njen opseg,u drugoj verziji politika se definira kao
vrenje tzv.javne vlasti.A javna vlast je ona vlast koja primjenjuje sankcije
fizike prinude:najrazvijeniji i najefikasniji sistem prinudnog sankcioniranja jeste
drava.
3. U treoj verziji varira se poimanje politike kao djelatnosti dravne
vlasti.Jednom politika obuhvata cjelokupnu dravnu djelatnost bez ikakve razlike
kao i norme o njenoj organizaciji koje su eminentno politike.
Drugi put ,u neto uem smislu,politika se sastoji iz slobodnih dravnih
djelatnosti,a slobodna je ona dravna djelatnost koja jeste suverena,pa,kao
takva ,nije nuno regulirana niti podlona pravnim normama.Politika je dakle
stvarna djelatnost drave bez obzira da li je ona u skladu s pravnim normama o
toj djelatnosti:djelatnost koju drava vri spada u oblast prava,djelatnosti koju
ona stvarno vri jest politika djelatnost i spada u oblast politike.
4. U etvrtoj opciji vre se i daljna specificiranja u poimanju identiteta
politike i dravne vlati:politika,u uem znaenju,obuhvata samo
djelatnost onih drutvenih snaga koje vre vrhovnu dravnu vlast ili koje
utiu na vrenje te vlasti iako je same ne vre.Politika u ovoj
predstavi,dakle,ne obuhvata vrenje dravne vlasti nego samo djelatnost
politikih snaga koje ovu vlast vre a te snage su partije i neorganizirane
politike grupacije
Poimanje moi
Max Weber

Mod predstavlja izglede da se u okviru jednog drutvenog odnosa

sprovede sopstvena volja uprkos otporu,bez obzira na emu se
zasnivaju ti izgledi.mod je dakle u sutini nametanje volje.A tako
poimljena mod moe podivati na uticaju ,prestiu,nagovoru,autoritetu i
golom nasilju. Racionalna disciplina izglede da e se odredjeni veliki broj
ljudi,zahvaljujui ustaljenoj navici,brzo automatski i ematski pokoriti jednoj
naredbi. Po svom sadraju ne predstavlja nita drugo do konzekventno
racionalizirano tj.planski uvjebano,precizno izvodjenje primljene zapovijedi,koje
bezuvjetno iskljuuje svaku osobnu kritiku kao i neprekidnu unutarnju
usmjerenost iskljuivo na ovaj cilj. Tom obiljeiju se pridruuje jednoobraznost
naredbovanja ;njeni specifini uinci zasnivaju se na kvaliteti zajednikog
djelovanja neke masovne tvorevine Presudno je racionalno uniformiranje
poslunosti mnotva ljudi U vojnoj disciplini nalazi racionalna disciplina
svoje,recimo to tako prirodno stanite,ali ona je i paradigma >disciplina vojske
temelj je discipline uopte< Drugi veliki odgajatelj discipline je veliko ekonomsko
poduzee. Racionalona disciplina u svom razvoju dio je irih historijiski
procesapanracionalizacije s kojima se uobliava i uspinje birokratija .Birokratija je
racionalni produkt discipline ona i jest njen najracionalni oblik. Da bi mo
postojala kao neto efektivno potreban su joj efikasna sredstva : vlast i disciplina
su najpouzdanija takva sredstva. Temelji modi u onome to nositelj socijalne
uloge posjeduje,a to mu ,potencijalno ili stvarno,daje njegovu mod.
Prema Weberu
1. Mo prinude koja se oslanja na strah
2. Mo nagrade temelji se na oekivanju nekakve koristi od nositelja moi
3. Mo uvjeravanja koja poiva na alokaciji i manipulaciji sinbolikim nagradama
4. Mo znanja ona se asniva na posjedovanju i kontroli relevantnih informacija
Izvori modi govore otkuda dratelj modi dobiva svoje temelje modi.To de
redi da se izvori odnose na to kako ste postigli kontrolu nad temeljima
modi. Prema Stephenu
1. Mo poloaja u formalnim grupamai oraganizacijama
2. Osobna mo koja proizilazi iz karakterni osobina
3. Struna mo koja proizilazi iz expertistikog posjedovanja specijalizirani
informacija i saznanja s kojima se moe manipulirati radi kontrole drugih
4. Mo prilika biti na pravom mjestu u pravom trenutku moe osobi dati
mogunost da upotrebljava mo

Stephen

Bez obzira na temelje i izvore moi ,zavisnost-klju moi. Zavisnost se poveava

kada je resurs koji kontrolirate vaan ,rijedak i nezamjenjiv
Endru Hejvud

U politici mo se obino shvata kao odnos ,tj.sposobnost da se utie na

ponaanje drugih na nain koji oni nisu odabrali. Ona se shvata kao mo
nad ljudima Ue gledano ,mo se moe dovesti u vezu sa sposobnou
kanjavanja ili nagradjivanja,pribliavajui je tako prinudi ili
manipulaciji,nasuprot uticajukoji takodjer podrazumjeva racionalno
ubjedjivanja. Naglaava aspekt sposobnosti i utjecaja:osobe,organizacije i
institucije moraju ukoliko hoe posjedovati mo-imati odredjene sposobnosti
,moraju biti ti socijalni entiteti sposobni za njeno sticanje i apliciranje ,jer i kada bi
se mo htjela ona se zbiljski ne moe prisvojiti ako se ne posjeduje specijalne
sposobnosti utjecaja. Hejvud se kree u okviru ire teorije utjecaja koja se
potiskujui teorije borbe za mo pojavljuje 60 god.20 st.jednu takvu teoriju
razvija i Robert Dal.
Robert Dal (USA politolog)

Mo sposobnost utjecaja:A ima mo nad B u mjeri ou kojoj on B-a moe

potaknuti da uini neto to on inae nebi uinio. No ta sposobnost zavisi
od resursa s kojim se raspolae U sreditu politike nalazi se borba za njihovo
prisvajanje,a njeni su vodei socijalni akteri,uz partije,interesne grupe ili grupe za
pritisak. Pri tome se uz razliite pristupe resursima-izvorima moi ,svaka
drutvena grupa ima neke prednosti s kojima moe utjecati na politike procese
pa je sa stanovita R.Dala mo u drutvu rasporedjena nehijerarhijski i
kompetitivno.
Otuda za R.Dala kao i za druge teoretiare pluralistike demokratije
postojanje razliitih konkurentnih interesa predstavlja osnovu
demokratske ravnotee i povoljnog razvitka javne politike. U takvom
kontekstu svrha je vlasti da bude medijator i na koncu ,kada je to
nuno presuditelj u rivalitetima izmedju konkurentskih drutvenih
grupa . Pri tome u tom procesu medijacije politiki sustav ili drava postaju
gotovo neraspoznatljivi od plime i oseke pogadjanja ,konkurentskih pritisaka
interesa. Krajnja konzekvencija ovakvih stanovita jest R.Dalov koncept
politike poliarhijene postoji nikakav vrhovni moni centar za
donoenje odluka. Budui da je mo u biti rasprena u cijelom
drutvu,budui da postoji pluralitet toaka pritiska,javlja se i cijeli niz
konkurentskih centara za formuliranje politike i donoenje odluka.
Postojale su i deskriptivne teorije moi to su se oblikaovale u
kontekstu realpolitikih teorija medjunarodnih odnosa.Tako e npr.
Hans Morgenthau

Politika djelovanje u skladu s interesima ,definirano u pojmovima

moi ..te onda tako shvaenu politiku normativno projektirati i na
medjunarodnu politiku:ona s onu stranu svake moralpolitike-jest
permanentno rivalsko nadmetanje drava za superiorne pozicije moi.
Mo ovisi od nekoliko njenih odluka ,a to su :geografski poloaj,prirodni
izvori,industrijiski kapaciteti ,veliina naroda ,vojske i vlade i sl.
A.Etzioni

Razlikuje dva tipa odnosa moi : odnos moi utemeljen na sili i odnos
moi utemeljen na nagradjivanju stvarima i slubama. Vanost
manipulacije u sticanju i upotrebi moi. Manipulacija oznaava u
drutvenom podruju uticaje na ljude za tudje privredne ili politike
svrhe. Moe se poduzeti na razliite naine,npr tako da se uvedu sugestivna
sredstva koja apeliraju na pritajne elje(propaganda sa erotikim inplikacijama)pa
sve do primjene kemijskih sredstava. Ukazuje i na manipulaciju to se ozbiljuje
primjenom sinbola u kontrolne svrhe npr.upotreba grba,zastave,himne i sl.
Ona se prikriva i otuda tekoe u njenom demaskiranju
Razlika izmedju uvjeravanja koja je opepriznata funkcija politikih aktera u
demokraciji,i manipulacijekoja nosi negativne konotacije propagande i
prijevare ,nije uvjek lako povui. Politike i prakse manipulacije sastavni su dio
vlastodrake politike kontrole miljenja:mo se i manifestira u sposobnosti da
utie na druge ,odredjujui to on ili ona misli ,eli ili treba.Ova mo se iskazuje
kao ideoloka indoktrinacija ili psiholoka kontrola.. U poimanju moi
naglaava se kako je mo zapravo ,potencija,a ne prirodna
predispozicija i biolokopsihiko svojstvo. Otuda psiholoke teorije moi
npr.Hobsova ili Nieova,koje mo shvataju kao dio nagonskog te zato i
govore o postojanju prirodne volje za mo,odnosno prirodnog nagona za
sticanjem i uveavanjem moi.
Esad Zgodi

Efektivna vlast uvijek poiva na konbinacijama razliitih likova moi a ne

na jednoj ma koliko djelotvornoj vrsti moi. A na drugoj strani ,vlast
koja iza sebe nema stvarnumo neminovno jest slaba vlast ,a sa
gubljenjem svoje legitimnosti i efektivnosti ,ona se pretvara u golu silu
s kojom e na koncu ,propasti i nestati.
Shvatanje vlasti
Max weber

Vri diferenciju izmedju pojma moi i pojma vlasti koja je samo jedan
poseban sluaj moi Polazei od toga da se vlast >u opem smislu
moi ,dakle,mogunosti da se vlastita volja nametne ponaanju
drugih,moe pojaviti u narazliitijim oblicima<on iz mnogobrojnih
historijskih tipova vlasti izdvaja dva dijametralno suprotan tipa. Prvi
naziva vlasu u najirem smislu,a drugi poima kao vlast u uem
smislu rijei i pojma.
No,upozorava Weber on govori o istim tipovima ovih vlasti i o istim
suprotnostima izmedju njih,dok u stvarnoj historiji izmedju njih ne postoje
otre granice pa,otuda,one egzistiraju preljevajui se jedna u drugu.
Vlast u najirem smislu

Vlast na temelju konstelacije interesa(posebno na temelju

monopolistikog poloaja) Najistiji tip je monopolistika vlast na
tritu,zasniva se iskljuivo na utjecaju koji proizilazi iz nekog na bilo koji nain
osiguranog posjeda(ili vjetine potrebne na tritu),utjecaju koji se vri na
formalnoslobodnodjelovanje povlatenihu kojima oni slijede samo vlastite
interese. U ovom tipu vlasti-vlasti shvaene kao pribavljanje utjecaja dakle
vlasti uvjetovanje konstelacijom interesa,posebice onom trinom,koja se
posvuda formalno zasniva na slobodnoj igri interesa.Figurira stvarna mo koja je
izrasla iz razmjene na tritu,a regulirana je preko konpromisa interesa.
Vlast u uem smislu

S druge strane,u historiji je postojala vlast po sili autoriteta(mo za

izdavanje zapovijedi i obaveza poslunosti)Najistiji tip ove vlasti
jeste ,vlast glave obitelji,slubena ili vladarska vlast (ova)vrsta vlasti
zasniva se na apsolutnoj obvezi poslunosti koja se zahtjeva bez
obzira na motive i interese.Prema tome pod pojom vlasti u uem
smislu po Weberu potrebno je podrazumjevati injeniko stanje u
kojem iskazana volja(zapovijed)jedne ili vie osoba koje vladaju eli
utjecati na djelovanjedrugih(jedne ili vie potinjenih osoba),a
zapravo i utjeu na nain da se ovo djelovanje u drutveno
relevantnom stupnju odvija kao da su podreeni sadraj
zapovijedi,poradi njega samog,uinili maksimumom svog
djelovanja(poslunosti).Ovako poimljenu vlast u uem smislu vee Weber
za sferu uprave,ali moe se koristiti kao ono objanjavalako i u sferi
politike,odnosno dravne vlasti. Weber takoe ukazuje i na to kako i koje
psiholoke naine zapovijedanje moze postii svoj uinak. Ono moze taj
uinak postii uzivljavanjem ili nadahuem ili racionalnim uvjeravanjem ili
kombinacijom ova tri glavna oblika uticaja jedne osobe na drugu. Razliite su
motivi zapovijedanja i njegova htijenja. Zapovijed moze u pojedinom sluaju
biti izvedena iz vlastitog uvjerenja u njenu ispravnost ili iz osjeaja duznosti, ili
pak iz straha ili tupog navikavanja, kao i zbog vlastite koristi pri emu razlike
ne moraju nuzno imati socioloki znaaj.
Njemaki politolog Manfred Hatich
Pod politikom vlau podrazumijeva mogunost da se svim lanovima
uspjeno izdaju naredbe te apostrofira i voljni in onoga koji slua. Dok
vlast neposredno odreuje ponaanje drugih, mo ostaje tim vie na rubu
prostora ponaanja svojih adresata. Vlast znai odreivati ponaanje drugih,
mo znai samo uticaj na to djelovanje. Poslunost nije samo refleks
pasivnosti nego i voljno pristajanje uz vlast i podreivanje njenim naredbama, a
to se pristajanje moze odrediti kao dunost. Poslunost nije nuni uslov vlasti,
ona je principijelno provodljiva i bez ovog ili onog tipa poslunosti, dakle, ona se
provodi i na naelu legitimnosti i na pukoj sili.
Britanski autor Endru Hejvud

Definie pojam vlasti kao legitimnu mo. Dok je mo sposobnsot da se

utjee na ponaanje drugih, vlast je pravo da se to ini. Vlast se zasniva
na obavezi pokoravanja, nego na nekom vidu prinude ili manipulacije.
Vlast predstavlja mo koja sadri legitimitet ili pravo. Haralambos I
Holboron e rei:Vlast je onaj oblik moi koji je prihvaen kao legitiman, tj. Kao
ispravan i pravedan, i kojem se na toj osnovi pokorava. Prisila je onaj oblik moi
koju njoj podlozni ne smatraju legitimnom.
Francuski autor Francois azel

Razlikuje dvije vrste vlasti:

- relacionu;- relaciona vlast vri se u interakciji, uvodei asimetriju u odnosima.
Nakon to se asimetrija uvrstila u vremenu i prostoru, ona postaje izvor
supstancijalne ili tranzitivne vlasti
- supstancijalnu vlast; vlast koja se moe prenositi s jednog na drugi stepen
nekog administrativnog aparata, ili s jedne na drugu taku teritorije.

Meksiki autor Sanez Adolf Vazquez:

On prvenstveno odreuje ta sve nije vlast. Vlast nije stvar ili svojstvo
nekog predmeta sadrzano u samoj njegovoj prirodi, koje bi se moglo
osvojiti, posjedovati i sauvati. Vlast nije ni svojstvo ili sposobnost koju
bi posjedovala neka osoba, budui da ovjek raspolaze njome samo na
temelju izvjesnog broja uvjeta ili okolnosti koje omoguavaju njegovu
vlast. Dakle, vlast nije svojstvena nekom predmetu ili osobi. Ona postoji
u vezi s onim to se nalazi izvan ovjeka, u historijskim prilikama,
drutvenim uvjetima, odreenim strukturama itd. Vlast nije imanentna.
Neto to je izvan nje je ini moguom, nuznom i ustanovljuje je. Ali vlast se ne
nalazi samo u vezi s neim, nego je i ona sama po sebi odnos. Dominacija i
potinjenost nuzno se isprepliu. Kada se dominacija vri, nameu se volja,
vjerovanje ili interesi jednih drugima, i to nezavisno od toga da li se ta
potinjenost prihvaa ili ne da li postoje unutarnja ili vanjska poslunost ili
neposlunost i da li vanjska neposlunost porpima neke oblike borbe i otpora.
Prihvaanje ili odbijanje dominacije, neposlunost ili otpor prema njoj,
karakteriziraju oblike
preuzimanja odgovornosti tih odnosa vlasti, ali ni u jednom ni u drugom sluaju,
ne moze se pobjei od njenog uplitanja u te odnose ili od njenih nejednakih ili
asimetrinih posljedica. Politika vlast je samo jedan od oblika, naina ili tipova
vlasti. Politika je u sreditu svih kolektivnih drutvenih aktivnosti, formalnih I
neformalnih, javnih I privatnih, u svim grupama ljudi, institucijama I drutvima.
Ako je politika panmedij socijalnog bivstvovanja onda se nuzno, uz politiku vlast,
javljanju i drugi likovi vlasti ta nastaju u razliitim sferama drutvene stvarnosti
kje su same prozete politikom i jesu prostor politikog. Vlast je prije svega
specifini drutveni odnos, a ne neki apriorij, neka sudba, boziji dar, prirodno
svojstvo elita, mistino nadahnue i misteriozno svojstvo hatizme i sl. Jedna od
varijanti teorija o vie lica vlasti jest i dvodimenzionalna teorija vlasti. Ono to se
potencira u ovom shvatanju vlasti jeste nevidljiva vlast koja je nasuprot javnoj
vlasti. Za razliku od javne vlasti koja se vri na otvoren i primjetan nain,
nevidljiva vlast se vri prikriveno i na nain koji nije direktno primjetan.

Vlast u koleracijama
Prinuda je sastavni dio vlasti. Vlast je djelimino fenomen sile, prisile,
zakonske prinude. Postoji u fenomenu vlasti fizika, ekonomska, i
difuzna prisila okoline. itava grupa vri pritisak u smislu pokoravanja
vlasti. Postoji i prisila na bazi kolektivnog uokviravanja partije npr. kako
cjeline diktiraju ponaanja svojih lanova. Kao bitan faktor vlasti
pojavljuje se i propaganda, s njom se vri psiholoka prisila, to je prisila
s anestezijom, s njom ne osjea se kao neto strano onaj koji vri prisilu.
Pod legitimnou se podrazumijeva sposobnost sistema da stvori i odrzi
vjeru da su postojee politike institucije najpodesnije za drutvo.
Divere u svom poimanju legitimiteta apostrofira momenat vjerovanja. U
jednoj drutvenoj grupi najvei dio ljudi vjeruje da vlast mora imati izvjesnu
prirodu, poivati na stanovitim principima, poprimati odreenu formu, zasnivati
se na izvjesnom porijeklu: legitimna je ona vlast koja odgovara dominantnom
vjerovanju. Vlast koja poiva na vjeri podanika u nju samu odreuje se kao
legitimna., Podanici koji vjeruju u vlast hoe i dokaz da je njihovo vjerovanje
utemeljeno, zato legitimnost vlasti iskazuje i legitimaciju, a legitimacija se oblikujr
kroz proces legitimiranja proces dokazivanja legitimnosti. Vlast kojoj je stalo do
vlastite legitimnosti mora dati i dokaz, opravdanje vlastita postojanja. Kada uspije
da pruzi taj dokaz onda je legitimna.
David Held smatra da je vlast istinski legitimna ako se zasniva samo na dva tipa
razloga ili drugaije reeno, dva tipa osnova prihvaanja koji ine politiki
poredak. Rije je o prihvaanju iz normativnog slaganja i iz idealnog normativnog
slaganja. O legitimnosti se moze govoriti samo ako se prihvaajue
sankcioniranje poretka vri logikom normativnog i, u krajnjem smislu, idealnog
normativnog slaganja. Consensus je sporazum manje ili vie potpun koji postoji u
danom drutvu u pogledu njegovih struktura, njegove hijerarhije, njegovog
usmjeravanja itd., sporazum o autoritetu, o vladi, o vlasti je svakako jedan od
fundamentalnih elemenata consensusa. Vlast poiva na
vjerovanjima, prihvatanjima, na sporazumu:govoriti o vlasti znai isticati da
concensus nije spontan ni automatski, da prinuda I sila igraju veliku ulogu u tom
pogledu. Vlast i consensus su dva razliita pojma. Bajonetama se sve moze
uiniti, ali se na njima ne moze sjediti. Vlast ne moze biti stabilna i trajna ako se
iskljuivo zasniva na sili. U tijesnoj su vezi legitimnost, lojalnost i vlast. Vlast i
legitimnost u tijesnoj su vezi sa ideologijom. Ideologija se moze pojmiti i kao
misaoni sistem legitimacija: svaka vlast proizvodi vlastitu ideologiju i njom se
opravdava. Dominacija u Diverzeovim uvidima izrazava injenicu da je drutvo
poprite borbe i suparnitva jakih i slabih, pojedinaca i nejednakih grupa, razlika
u spretnosti, inteligenciji, bogatstvu, organiziranosti i dr. Postoje razlike izmeu
vlasti i prevlasti ili dominacije. Prevlast je samo materijalna injenica, dok je vlast
i fenomen vjerovanja.Vlast je priznata kao vlast, njen je autoritet prihvaen,
prevlast se samo podnosi, borimo se protiv nje, nadamo se unititi je i postii
jednakost, ili je pak obnoviti u nau korist. Dominacija rezultira iz konflikta i borbi
unutar okvira vlasti. Osoba koja dominira nije bilo tko tko posjeduje snagu. Odnos
se snaga mora ustaliti kako bi subjekt tog odnosa zapovijedao onima koji su mu
objekti. Taj subjekt mora i sam biti uvjeren u svoje pravo i sposobnost da trazi i
postigne poslunost. Vlast se javlja u koleracijama i sa drugim socijalnim i
politikim fenomenima, odnosima izmeu moi, vlasti, jaine, snage i sile.Jaina
je svojstvo pojedinca i nedjeljiva je dok je mo djeljiva. Jaina pojedinca je uvijek
u opasnosti da bude anulirana superiornom moi veine mnozine. Aron
Raymond definie snagu kao potencijalno upravljanje, utjecanje ili prisile kojom
raspolae pojedinac u odnosu na druge. Stei ili zadobiti snagu ne znaai zauzeti
vlast u dravi I stei pravo upravljanja.Kao politiki pojam snaga, sila oznaava
odnos izmeu ljudi ali budui da istodobno znai i mogunost, a ne in, snagu/silu
mozemo odrediti kao mogunost pojedinca ili skupine da uspostavi odnose
sukladno svojoj zelji s drugim ljudima ili skupinama. Snaga se iskazuje u svom
fizikom i psihikom obliku. Konani oblik snage jeste nasilje, izravan nasrtaj na
tijelo drugoga da bi mu nanijeli bol, povredu ili smrt. Razlikujemo simboliko
nasilje koje se izraava u diplomaciji topovima, odnosno prijetnjama oruzjem i
tajno ili raspreno nasilje svojstveno djelatnostima terotistikih mreza, praksama
atentata ili partizanskim praksama demonstrira se kako je pri svemu vazna i
relacija izmeu prava i sile. Pravda bez sile je nemona. Sila bez pravde je
tiranska. Stoga se pravda mora spojiti sa silom, tako da pravedno postaje silno, a
silno bude pravedno Paskal. Ali pravo koje je lieno pravde, moze postati puko
sredstvo sile i terora. Sila moze razoriti mo, ali se ne moze instalirati na njeno
mjesto. Sila i nemo se mogu povezati, tiranija je kombinacija eksplicitne sile i
stvarne nemoi. Nasilje se pojavljuje tamo gdje je mo u opasnosti, ali
preputeno samo sebi svrava u nestanku moi, govoriti o nenasilnoj moi je
suvino. Nasilje moze unititi mo, potpuno ju je nesposobno stvoriti . Kritike
Politika vlast moe se definisati kao oblik vlasti koji u organizovanju politikog
ivota na odreenoj teritoriji ili organizaciji, omoguava pojedinanoj ili grupnoj
volji da se sa moi ili sposobnou nametne iutjee na ponaanje svih drugih,
nezavisno od njihovog pristanka. Dravna vlast jeste najmonija I najobimnija
politika vlast, jer je drava realno najvea I najsnanija ljudska organizacija.
Vilhelm Henis
U filozofiji se kritiki posmatra odreenje poltike kao djelatnosti vlasti, kao borbe
za vlast. Herman Heller definie politiku kao vjetinu da se drutvene tendencije
pretvore u pravne norme. To je shvatanje, po Henisu, borba drutvenih tendencija
za svoje priznanje kao obavezne norme za cjelinu drutva, nacije, drave- ali se I
dalje u toj formulaciji radi o borbi za vlast kao sutini politike. Politika je forma
ljudskog djelovanja, ljudska vjetina I tehnika da se pod datim uslovima sprovedu
ciljevi u odnosu na druge ljude. Henis odbacuje shvatanje politike kao
pozitivistiko, jer se time razara politika nauka I time se potiskuje filozofsko
postavljanje problema unutar nauke o politici. Fenomeni politkog postaju
politiki fenomeni zahvaljujui upitnosti I znaaju koji imaju za nain ljudskog
zajednikog ivota. Henis u stvarnost politike, drave I vlasti uvodi ono
virjednosno normatuvno, a stim uvoenjem isklljuuje I odbacuje pozitivistiki
pojmljen politoloki aparat structure I funkcija. Nek Se, Cuje Nek Se Zna
Sto Zapravo Jesam Ja. Od Rodenja Sve Do Groba Ustasa Cu Biti.
Nek Se Cuje, Nek Se Zna Za Dom Spreman Jesam Ja. I Od Mrtvih
Kad Uskrsnem Ustasa Cu Biti.
Zasto sam USTASA Kad sam odlazio od kuce, na put u
dalek svijet i oprostio se od mog oca, posljednje njegove rijeci,
koje sam cuo, bile su: " Idi sine, zivi svoj zivot, ali ne
zaboravi,NIKAD NEMOJ PLJUNUTI NA GROB TVOGA DJEDA!" Moj
djed je bio USTASA, i vasi djedovi i ocevi su bili USTASE. Zato
Braco i Sestre, nemojte nikada zaboraviti ideale za koje su se
oni borili, i nemojte pljunuti na njihove grobove, nego idite
njihovim stopama, poput tisuca i tisuca USTASA koji su zivote
svoje polozili u borbi za uspostavu i obranu nase NEZAVISNE
DRZAVE HRVATSKE! BRACO HRVATI DUZNOST NAM JE NASTAVITI
BORBU GDJE JE NJIH SUDBINA PREKINULA, I DA SMO UVIJEK
Wolf Dieter Narr
Nakon prikaza Henisove redukcije politike na djelatnost vlasti i borbe za vlast. Nar
kae da se ovako shvaena politika znanost u znanost o dravi i vrenju
dravne vlasti kree unutar dravne zgrade tako to se oblikuje kao specifina
teorija parlamentarizma, ponaanja biraa I predstavnike demokratije, kao
teorija birokratije i javne uprave, odnosno teorije upravne stvarnosti. Drutvoi
ekonomija tretiraju se kao ne politika sfera te se razdvajaju u teorijama
djelovanja iteorijama sistema: ispituje se lobi organizacije, mogunosti
vladavine udruenja, fenomen preoptereene vlade usljed velikih socijalnih
zahtjeva. Politika znanonst kao znanost o dravi pretpostavlja i poimanje
zadatka drave: njena je funkcija obezbjeenje sigurnosti prema unutra i vani. Po
Naru politika je prisutna svuda gdje se stvaraju drutveni uvjeti, gdje se
doputaju I odluuju sukobi koji se odnose n ate uvjete. Po Narovom
miljenju politika znanost:
1. istrauje da li oblici vladavine odgovaraju ljudskim potrebama, gdje se I kako
one proizvode po mjeri vladavine;
2. analizira veze izmeu oblika nejednakosti I vladavine;
3. tematizira emancipatorske pokrete, njihove zahtjeve za ueem u politikim
procesima kao I njihova htijenja slobode I jednakosti;
4. istrauju pretpostavke radikalne, odnosno supstancijalne demokratije I njene
potencije u rjeavanju sukoba.
Razumijevanje ljudi i drutva, pojam sukoba I postupci rjeavanja sukoba, nain
na koji su formulisane I udeene norme I sankcija, na sve to treba obratiti panju
kada se politika istrauje.
2.ARISTOKRATIJA

Aristokratija je oblik politikog reima, koji opravdava svoju vlast

pozivajudi se na boansku volju. Aristokratski oblici vlasti uvrtavaju se u
oligarhiije, a one su forme koje su brojano izmeu razliitih vrstav vladavine,
monokracije- predstaclja vladavinu jednog, a demokratija, vladavina najvedeg
broja. Oligarhije poprimaju razliite historijske likove:
- Cenzusne plutkoracije reimi u kojima vladaju imudne osobe ;

- Stranake oligarhije jedna jedina stranka ima kolektivnu vlast;

- Aristokracije vladavina jedne povlatene skupine;

Izraz aristokratija upotrebljava se za oznaavanje:

1) Oblik dravno politikog ureenja, gdje je vlast predodreena
manjem broju odabranih, privilegovanih plemida;
2) Samog drutvenog sloja plemidkog stalea;
3) Odreenog odnosa zasnovanog na posebnom shvatanju uloge i
obaveze tj. da plemstvo, odnosno plemidka titula obavezuje i na
odreeno ponaanje.

Na grkom rije aristoi znai najbolji, a dolazi od termina aristos, to je

suprotno od rijei agatos dobar, voljan plemenit. Ipak, status najboljih,
najvaljanijih, najplemenitijih u aristokratijama stie se na razliitim osnovama i
nainima. U aristokratiju se ulazilo na osnovu trgovakih ili primorskih poduhvata,
branim vezama, vanbranim ljubavnim odnosima. Aristokratija potjee od
individualnih osobina I drutvenih okolnosti. Ona je posljedica podjele rada i
raspodjele dobara, ali proizilazi i iz historijskih dogaaja, moralnih i politikih
shvatanja. U aristokratiju se ulazilo dodjeljivanjem plemidkih titula ljbavnicama
evropskih kraljeva tako da su se mnoge od njih, kao ene socijalno niskog
porijekla, uspinjale u drutvenoj hijerarhiji te postajale, vojvotkinje, grofice. I
djeca iz tih vanbranih ljubavnih veza nerijetko su dobijala odgovarajude
plemidke statuse. Aristokratija je uvijek pokazivala tendenciju da forimira astu
koja eli da zadri monopol nad vladu. Svoju vladavinu opravdava teorijom o
plemenitoj krvi, ugledom naslijeenim od predaka, uroenim vrlinama. Za nju je
vano da ima posebna moral, razvijeno osjedanje
asti i izuzetne sposobnosti. Aristokratije ne traju, one izumiru. U politikoj misli
Tomasa PEjna odbacivanje aristokratskih reima void se iz prirodnih prava, a
politika, vlast I drava jesu instrumentalna stvarnost koje treba da tite ta prava.
U filozofskom radikalizmu sintagmom se oznaavaju doctrine britanskih
mislilaca JEremija Bentama, Jamesa Milla, Johna Stuarta Mill te praktine politike
njihovih istomiljenika koji su tridesetih godina 19 vijeka imali predstavnike u
donjem domu. Prepreka je postojanje mranih interesa koji su odvojeni od
interesa svih drugih osoba ili zajednice. Aristokratski reimi predstavlja primjer
kako grabeljivi vladari upotrebljavaju mod vlade da bi stekli mod I dospjeli na
poloaje u dravnoj biroktratiji, crkvi i vojsci. Feudalna aristokratija je aktivno
sudjelovala u historijskom procesu civilizacije evropskog ljudstva. Poimajudi
aristokratiju I demokratiju, kao dva sprotna meusobno iskljuujuda naela.
Duhovna aristokratija je svojstvo svetosti, genijalnosti I vitetva, najvia ljudska
rasa. Liberalne demokratije razvile su se i stabilizirale da im stvarno ne prijeti
opasnost od restauracije aristokratsko monarhijskih politikih reima kao jednog
od likova autoratije. Liberalna demokratija iskljuuje aristokratski prinicip
nasljeivanja statusa. Graanima se u dravi postavilo rad i demokratija, socijalni
status se dobija radom, politiki izborom, nesigurnom i prevrtljivom voljom
vedine.
3.AUTOKRATIJA

ta je liberalna demokratija? To je politiki sistem obloen ne samo

slobodnim i potenim izborima ved i vladavinom prava, razdvajanjem
vlasti i zatitom osnovnih sloboda: govora, religije, imovine. Na zapadu kao
to to poinje od Grka i Rimljana, otuda je liberalna demokratija sinteza
dvije historijske silnice: Prvo da vlada mora biti u stanju kontrolisati one
kojima vlada, a onda mora kontrolisati sebe. Red plus sloboda. Na poetku
ovog poglavlja navedeno je da se razlikuje liberalna od neliberalne
demokratije. Ta neliberalna demokratija je upavo autokratija. Odreenja
autokratije su precizna, pa se kae da je autokratija samovlada, vlada
manjine, suprotna demokratiji. Formalna- politiki reim gdje formalno
nema demokratije. Tu vlast pripada samo onima koji je vre ili manjini.
Dravni organi ne zavise od naroda, narod ih ne bira i ne smjenjuje.
Stvarna- bez obzira postoji li i formalna autokratija stvarno vlada manjina.
Autokratija (auto-sam; kratein-vladati), ali sada izraz samovladati ukljuuje
i vlast i vladavinu i to u oblikovanju opte volje- ne samo pojedinca nego i
socijalno relativnih grupa i grupacija. Panorama drava u kojima de vlada i
vlast dobiti jasna i koncizna odreenja. Razlikujemo 4 tipa drava. Kriterij
te diferencije i temelj definicije tipova drava jeste priroda sredstava za
proizvodnju i vrsta vlasnitva nad tim proizvodnim snagama, aplicirajudi
kriterij:
1. Robovlasnika (privatno vlasnitvo nad robovskom radnom snagom kao
nosedom proizvodnom snagom). 2. Feudalne (privatno vlasnitvo nad zemljom i
kmetovskim radom kao predominirajudim sredstvom za proizvodnju). 3.
Kapitalistike (utemeljene su na privatnom vlasnitvu nad modernim tehniko-
tehnolokim sredstvima industrijske proizvodnje i slobodnim najamnim radom).
4. Socijalistike (zasnovane na dravnom ili drutvenom vlasnitvu nad
proizvodnom snagom). Drave po porijeklu, statusu i ingerencijama efova
drava: uz ovaj kriterij razlikuju se drave po oblicima valdavine: Monarhije i
Republike (dva temeljna oblika vladavine u evropskim dravama).
Pored tipova i oblika vladavine u dravama treba uvesti i razlikovanje drava po
dravnom ureenju: na proste, jednostavne, unitarne- u ovom sluaju mogu
postojati i regionalni entiteti ali u odnosu na centralnu vlast njihove vlastodrake
ingerencije su do kraja reducirane i marginalizirane- na jednoj, i na sloene tj
federalne drave na drugoj strani. Uvoenjem etvrtog kriterija pribliavamo se
fenomenu autokratije: razlikujemo drave po karakteru u njima instaliranih
politikih reima. Temeljno mjerilo za odreenje tog karaktera jest nain na koji se
konstituiraju ustanove dravne vlasti. Primjenjujudi ovo mjerilo recimo kako se
politiki reimi u dravama pojavljuju kao demokratije i autokratije. Robovlasnike
i feudalne drave su po svojoj prirodi drave sa autokratijom: pojavljivale su se
kao despotije i tiranije, imperije i apsolutistike monarhije. No i drave sa
kapitalistikom privatnom svojinom nad sredstvima za proizvodnju i najamnim
radnicima mogu imati i imale su autokratske reime poput nacistikih i faistikih
reima ili reima vojnih diktatora. Drave tzv. realnog socijalizma, dakle drave sa
dravnim vlasnitvom nad sredstvima za proizvodnju i nacionalnim bogatstvom,
oznaavale su se kao drave sa autokratskim politikim reimima. Upravo je
etatistiki monopol nad upravljanjem svijetom rada i proizvodnje bio humusno tlo
uspostavljanju komunistike autokratije. Silom vojske esto se uspostavlja vlast:
ona je autokratska i diktatura. Ne dovodedi kapitalistiki tip drave i republikanski
oblik vladavine u pitanje, vojni diktatori utvruju zakone, propise i pravila
reguliranja drutvenih odnosa pod okolnostima kriznih stanja opasnih za opstanak
nacije- drave. Kao i svaka autokratska vlast pa tako i militokratska autokratija
oslanja se na kriptokratiju- hode pankontrolu svih drutvenih i politikih veza i
odnosa. Ovdje je rije o nasilnom uspostavljanju autokratije. Stim nasiljem
autokratija dijeli kljunu osobinu sa revolucijama-
nasilno preuzimanje vlasti, doba koje Hegel naziva doba apsolutne slobode na
zlo. Autokratski politiki reimi i vrste dravnih ureenja- historijska praksa
potvruje lake je, manje je otpora uvesti u cjelosti ili u elementima autokratski
politiki reim u unitarnim nego u sloenim dravama. Centralizacija i
koncentracija vlasti u prostim dravama sama po sebi i u sebi sadre potencije
transformacije te vlasti u autokratsku vlast. Autokratsko se takoer tretira kao
jedan od stilova voenja i rukovoenja. Ilustraciju voa i vostva moemo
pronadi kod amerike autorice Barbare Kellerman koja prepoznaje sedam tipova
loih voa: nesposobno, kruto, neumjereno, bezobzirno, korumpirano,
izolacionistiko i zloinako vostvo. Autokratija je posebno izraena unutar
zloinakog vostva u kojeg autorica pored Sadama Huseina i Pol Pota
ubraja/svrstava i Radovana Karadida.
4.BIOKRATIJA

Termin biovlast moe da se upotrebljava i kao izraz kojim se oznaava dominacija

ena nad mukarcima, ene hode kontrolu nad mukarcima i tako vriti ili tititi
biovlast, ali ovdje u tom karakteru ga nedemo upotrebljavati.
Bipolitiku je izmislio Foucaut (Majkl Fuko) 18. st. On pokuava da racionalizuje
problem to ih u dravnoj urpavnoj praksi postavljaju fenomeni koji
pripadaju skupu ivih bida koji konstituiu stanovnitvo, zdravlje,
higijenu, natalitet, dugovjenost i rase. Biopolitika je jedan od likova
realpolitike. To se ne odnosi na pojedinca, nego na nadpersonalni entitet,
na drutveni individuum koji moemo oznaiti terminima npr.
STANOVNITVO, POPULACIJA, a njena je aspiracija da unapreuje njihov
ivot kao cjelinu. U oblikovanju biopolitike sudjeluju mnoge ustanove,
organizacije, a to su:crkva, javni mediji, NVO, drave i korporacije.
Davna biopolitika i biokratija tu spada javno zdravstvo, javna higijena,
natalitet, stambena politika, politika urbanizacije, javna sigurnost, pol. prema
rasama, etnikim grupama, naseljavanja. Realpolitiko u dravnoj biopolitici
razvoj medicine, poboljanje ovjeka pomodu ip implantanata nanotehnologija i
robotika. Ono realpolitiko u dravnoj biopoliti jesu programi koji su na strani
opteg dobra graana, ovdje progam jeste ono to je na strani zdravlja, pa se
oblikuje prema korporacijama. Dakle, pojavljuje se i u liku korporokratije.
Realpolitika u dravnoj biopolitici i biokratiji iz sfera javnog zdravstva pojedine
grane medicine i farmakologije razvijaju se intenzivno ukoliko korepsondiraju s
bolestima koje dominiraju unutar plutokatije. Kapital de uz asistenciju dravne
vlasti doktirati - kardiologija idominantna unutar finansijskih i politikih elita
vlasti, dok de zaostajati razvoj npr. medicine masovnih bolesti siromanog
stanovnitva. Genetiki inenjering, nadtehnologija i
robotika jesu znanstvena osnova biokratije. Na njihov razvoj najvie uticaja imaju
korporokratija i megamod multinacionalnih kompanija s jedne strane, a s druge
drava. Genetsko inenjerstvo podrazumijeva namjerno izmjenjivanje genetskih
materijala organizama. Time se rue barijere izmeu vrsta, geni se prenose s
jednog na drugi organizam, po volji. Mod biolokog oruja zasniva se na recepciji
dostignuda genetskog inenjeringa. Bioloko oruje je najmorbidnije biopolitiko
sredstvo odluivanja o sudbini cijelih naroda ili odabranih dijelova populacije.
Dravna realbiopolitika u liku vojne biokratije manifestira svoju
empirijsku mod na dva naina:
1) Provodi tajno testiranje hemijsko biolokog oruja nad ivim populacijama. To
se dogodilo I u SAD-u gdje je zrak bio zapraivan bezopasnim agensima. Vojska je
1977 godine priznala stotine takvih testova od II sv rata, ukljuujudi 25 testova
koji su ciljani na ljudsku populaciju, takoer vojska je upotrijebila I I microbe
poznati kao nosioci bolesti. Ali nije se radiloo bezopsanim agensima, nego se
vojska poigrala sa kalifornijskim bakterijama.
2) Dravna realbiopolitika kao biokratija ukjluuje u sebe I ratnu primjenu
biolokih klica I hemijskih supstanci. Ukljuuje I potencijalno genocidnu biopolitiku
kao in unitavanja stanovnitva biolokim orujem I razvijenim tehnologijama
genetskog ininjeringa.

Genetski inenjering zapravo doputa mogudnost kombinovanja gena

izmeu razliitih vrsta bakterija i virusa npr. djelovanje amerike
biokratije pod vladu Kisindera sterilizacija Brazila, Portorika
spermicid. Imajudi u vidu sutinu genetikog inenjeringa, genetika
biotehnologija postaje sastavni dio biopolitike kao eugenike, i ona koja
se obavlja pod asistencijom drave. Genetiki inenjering je metoda
namjenjena poboljanju genetikog naslijea ivih bida pomodu
manipulacije njihovih gena.
Fukujama smatra da je najzanajnija prijetnja savremene biotehnologije
mogudnost da promijeni ljudsku prirodu i time nas odvede u postljudsku
fazu historije. Biokratija je oslonjena na hiperliberalistiku dravu tj. politiki
slobodnog trita u sferi genetikog inenjeringa. Trite na jednoj strani stoje
osobe sa svojim potrebama za biotehnolokom robom, a na drugoj korporacije
koje de udovoljiti onom to pojedinci smatraju svojim osobnim dobrom. Vjeruje se
da samo genetiki ureena politika zajednica koja djeluje uglavnom preko svojih
izabranih predstavnika jeste ona koja je u ovim stvarima suverena i koja ima
ovlatenja da kontrolie dinamiku rada i opseg tehnikog razvoja. Nauka je samo
instrument na putu postizanja ljudskih ciljeva. Dem. pol. zajednica moe biti
suverena u stvarima biotehnologije samo na posredan nain preko svoje
reprezentacije, u ustanovama drave sada se kao kljuni faktor reguliranje
biotehnike pojavljuje regulativna mod drava. Nikakve zakonske zabrane u sferi
genetikog inenjeringa ne mogu biti efektivne one samo znanstvenike tjeraju u
ilegalu, rad u tajnosti.
Znanost ne moe biti pod nadzorom politiara jer su oni zakonodavni organi i
njihova su tijela nekompetentna. Ljudi iz sfere politike su laici u znanosti.
Posljednju rije o razvoju biotehnologije ima slobodno trite, a ne javna vlast,
drava koja hode da nadzire i regulira znanstvena prava na intimu i tako
odvesti u totalitarizam pa tako reprogenetika mora biti slobodna, stvar izbora
pojedinca. Vlast mora dopustiti mogudnost nadvladavanja genetikog
determinizma, to je temeljna misao doktrine i ideologije biokorporokratije,
bioscijentokratije i biotehnokratije. Neoliberalna biopolitika drave odbacujudi
etiku socijalne empirije i solidarnosti, te s tim filozofiju opteg dobra promovie
ustvari politiku segregacije i socijalne imobilnosti.
5.BIROKRATIJA

Raspravljajudi o protivnicima politologije kao autonomne znanosti o

politici Karl Manhajm razlikuje, historijski konzervativizam I birokratski
konzervativizam. Pod birokratskim konzervativizmom Manhajm
podrazumijeva jedan posebni, konceptualan stil miljenja, a on je i
pragmatian protivnik politologije. Historijski konzervativizam poznaje
iracionalni manevarski prostor u dravnom ivotu koji ne moe biti
nadoknaen upravom. Svoju panju usmjerava na voljna, iracionalna podruja
ivota u kojima drava i drutvo rastu. Birokratski konzervatizam karakterie
pretvaranje pol. problema u probleme upravne nauke, konkretno postojedi
poredak se izjednaava sa poretkom uopte. Birokratija konzervativizma ignorira
ono do ega je nauci stalo: da istrauje politiko to se pokazuje kao
izvansistemsko. Uz birokratski konzervativizam i svakodnevna rutinska birokratka
svijest potivnik je politologije. Birokratija djeluje silom autoriteta, a ne
razumom, pa je otuda protiv svakog razumnog, znanstvenog
raskrinkavanja metoda njenog djelovanja, njenih odluka i manira.
Birokratija hode da izmakne svakom naunom uvidu. Nastala rije od
gr. BURAU zelena oha u kancelariji na stolu, KRATEIN vladati. To je,
bukvalno, nain vladavine iji su nosioci u kancelarijama inovnici,
birokrati. On se primarno vee za sferu drave i u tom kontekstu
oznaava: drutveni sloj profesionalnih upravljaa koji nastaje i odrava se po
osnovi funkcije, koje vri u dravi sistem drutvenih i pol. odnosa u kojima
dominira sloj relativno odvojen i nezavistan od drutva i van domaaja
demokratske kontrole od strane onih kojima upravlja. Ponekad pogreno,sam
nain djelovanja birokratije(birokratizam)
Djelovanja birokratije je nosedi stub STATOKRATIJE.
NAJBITNIJE KARAKTERISTIKE HIJERARHIJSKA ORGANIZACIJA svaka
birokratska org. predstavlja jednu piramidu vlasti, s jasno utvrenim odnosima
nadreenosti i podreenosti BEZLINOST (depersonalizacija) linost
birokrata znai isto to i njena funkcija, ona je integralni dio aparata zato odluuje
i djeluje kao bezlina sila SPECIJALIZACIJA postoji striktna podjela nadlenosti
i kompetencija sa specijalizacijom za odreene vrste djeliminih operacija.
FORMALIZAM sistem pisanih pravila i formalizovanih postupaka slovo
zakona, formalne prirode. Za birokratiju su slovo zakona I formalna procedura
vaniji od drutvene sutine predmeta koji je u pitanju. U bliskoj vezi s ovim
atribucija kao bitne karakteristike birokratije stoje: Strunost koju zahtjeva radon
mjesto,Nefleksibilnost,Sporost,Privrenost mnotvu pravila,Rutinerstvo
definirani su zadaci birokrata kao neto jednostavno I kao neto to se rutinski
izvrava,Trajnost koja se potvruje zagarantovanodu plata,Sigurnodu radnih
mjesta I izgledima za napredovanje u hijerarhiji. Birokratija moe biti potena, ali i
potkupljiva, moe kao cjelina drati vlast u svojim rukama, ali usljed hijerarhijske
strukture udio vlasti moe biti nejednako rasporeen. Graanski odnos prema
birokratiji ona privlai, ona hode, ona je nuna, ali takoer ona produkuje
odbojnost prema drugom. To je centar koji regulie, ureuje, centar koji titi. Tako
se u doba parlamentarne krize u izvrnoj vlasti, birokratski um pojavljuje kao
funkcionalni i integrativni um drutva i drave. Birokratski um ima ulogu nosedeg
stuba drave, pa ga u politikama unitenja jedne drave zato i valja unititi. Ona
je neprikladna za donoenje odluka koje se biraju alternativnim ciljevima, ali je
podobnija od demokratije u provedbi odluka. Ona je demokratiji potrebna. Ona
prijeti razaranjem demokratskih institucija usred koncentracije modi u rukama
malih skupina u privredi i politikoj vlasti. Poremedaji koji nastaju djelovanjem
birokratije jesu, recepcija izmeu vlasti, slobode i sigurnosti. Jedini borac protiv
birokratije jeste civilno drutvo. Beatham izdvaja dva teorijska koncepta
demokratije unutar kojih se definie moguda politika prevencije birokratske modi:
Koncept elitistikih usmjerenih teorija demokratije naglaavaju ulogu politikog
vodstva I zastupaju mjere kojima je svrha osiguravanje politike kontrole nad
birokratijom , kao to su politiki izbor dravnih slubenika na vrhu ili
dodjeljivanje politikih savjetnika ministrima.
Koncept otvorene vladavine zagovaraju javni pristup valdinim dokumentima.
Teoretiari koji su skloniji vedem sudjelovanju javnosti u vladavini zalau se za
ukljuivanje naroda u smislu kontrole I utjecaja na administraciju na mjesnoj
razini, a argumentuju time da je karakter politike neodvojiv od naina njene
izvedbe. U modernim dravama sa liberalno-demokratskim pol. reimom dogaa
se upravo neprestano uvedavanje, grananje i uslonjavanje dravne uprave ka o
aparata javne vlasti, a s tim raste prostor i birokratija, njenim uticajaima,
intervencijama i relevancijama. U tijesnim formalnim i neformalnim spregama sa
politokratijom, scijentokratijom i tehnokratijom, a u kontekstu neprestalnog
uslonjavanja praksi formatiranja dravnih realpolitika, birokratski stratumi
dravne strukture postaju relevantni sudionici u kreiranju zakonodavstva, u
oblikovanju politikih odluka koje pripadaju ingerencijama izvrne vlasti. Upravni
aparat, radi svog nadmodnog, strunog i slubenog znanja, dobiva politiku mod
koja mu ne pripada. Tako ona vlastitom djelatnodu uspijeva da nametne svoje
intrese zakonodavnim tijelima i egzekutivnoj vlasti.
8.ETNOKRATIJA

Fenomen situiramo u autentino i autohtono multietnika, odnosno

multinacionala drutva i njihovu politiku kulturu. Historijski i teorijski moe se
praviti diferencija izrmeu etnija i nacija govoredi o etnokratiji i naciokratiji
ovdje koristimo ih kao sinonime. U etnokratiji se radi o naciji, samo to je ona
pojmljena kao etnonacija. Govorimo o etnokratiji kao fenomenu bivstvujudem u
drutvima u ijim tradicijama i politikoj kulturi dominira poimanje nacije kao
etnonacije. Paralelno poimanje nacije kao politike nacije imamo u vidu kao
jedan od likova u multiverzumu vlasti koji se javlja na tlu egzistencije etnonacija.
U kakvom odnosu u multietnikim drutvima i dravama stoji demos i etnonacija,
demokratija i etnokratija; da li je graanska drava inkonzistentna s aspiracijama
na etnonacionalna kolektivna prava i politiki subjektivitet etnonacije kao cjeline?
Pod etnonacijom misli se na zemlje istono od Rajne u Europi, gdje se naciju
poima kao zajednicu krvi, tla i historije, zajednicu ljudi jednog jezika koji
zamiljaju, i u to vjeruju, da imaju istovjetno drevno etniko porijeklo, istu
hisrorijsku sudbinu, zajedniku etnoduevnost, identian nacionalni karakter isl. U
tom zajednikom figurira i ono mitsko, ali i najvanije: ona, proavi kroz,
navodno, istu etnogenezu, jeste arhajska etniki etnorodna nacija.
Etnonacija je i zbilja i samopercepcija: nacionalne mase spontano kroz predaju,
folklorisitiku, religijske prakse i obiajnost; a njeni obrazovni stratumi osvijeteno i
sa znanjem - doivljavaju i samorazumijevaju svoj nacionalni identitet kao
identitet etnonacije. Politika nacija se moe odrediti kao dravljanska nacija:
nacija jest dinamika ukupnost dravljana koji bivstvuju unutar ove iii one
dravne teritorije, djelaju po univerzalnim i jedinstvenim zakonima drave,
podvrgavaju se logici i praktinim modima njene institucionalne arhitekture,
manifestiraju lojalnost svojoj politikoj zajednici, prihvataju i prakriciraju ustavni
patriotizam, i sl. Nalazimo egzistenciju nacije kao politike nacije jo u starim
demokracijama Zapada, Britaniji, Francuskoj i SAD-u. Rousseau je u Drutvenom
ugovoru primijetio da se ujedinjenje nacije postie sveanostima, nacionalnim
praznicima, simbolima, zastavama, himnama, spomenicima i drugim simbolinm
nainima predstavljanja jedinstva naroda. Etnonacije osobe egzistiraju u
podvostruenosti: one su subjektivno, samoosvijeteno i sa htijenjem pripadnici
etnonacije i objektivno - kao dravljani - i kada to nede, jesu participatori i u naciji
kao politikoj naciji. Iz razlikovanja etnonacije i graanske/pol. nacije proizilaze
diferencije izmeu politike i etnodrave, tj. graanskog kao politikog
nacionalizma i etnonacionalizma. Pol. ili gra. oblik nacionalizma ili liberalni nac.
koncepcijski konvergira dem. ethosu. On se razlikuje od etnikog i spojiv je s dem.
jer u naelu ne iskljuuje nikoga ko ima pravo na dravljanstvo roenjem ili
naturalizacijom. Njemu je cilj ujediniti pripadnike odreene zajednice bez obzira
na druge pripadnosti. On podrazumijeva i odanost kolektivnom samoodreenju
bez obzira na etniki, vjersku ili rasnu pripadnost ili bilo koju drugu kulturnu
razliku, kao to su jezik ili narjeje. Tei zajednikoj dravi i ustanoviti osjedaj pol.
identiteta. Nacionalizam je nastao na tlu pol. nacije i nosi potencijal protudem.
praksi kao i kapacitete destrukcije. Slii dem. i po svojoj populistitkoj
privlanosti, ali ne iziskuje nuno potovanje dem. normi posebno kada je nac.
sigurnost opravdanje za represiju i kada ljude drugaijih nadzora stigmatizira kao
narodne neprijatelje. Ti ljudi kao objekti i rtve lib. nacionalizma najede su
stranci. Granice te djelatne destruktivnosti gra. nacionalizma pokazuju njegovu
bliskost i s etnikim nacionalizmom.
S druge strane, etniki nacionalizam se zasniva, kao i drava koja ga oblikuje, na
hipostazi etnicizma, odbacivanju univrzalizma. Etnika drava ne priznaje
manjine. Kulturno drugaiji ne integriraju se u nacionalni identitet, uvijek i
univerzalistiki shvaden. Etnika drava usmjerava se prema interesima i
identitetima domainantne etnike skupine u svim podrujima dravnog apaprata.
Ona je i depolitizirana drava. Etnokratija je opsjednuta htjenjem istih etnikih
granica, oblikuje i populistiki populizira volju koja hode zasebne etnonacionalne
drave. Prihva uvjerenje to ga zastupaju i propagiraju evroskeptici i evropski
suverenisti. Etnokratijom se moe podrazumijevati tenja za nacionalnim
samoopredjeljenjem, za vladavinom ednog naroda nad samim sobom. Odbacuje
tolerantnu i kosmopolitsku vladavinu. S druge strane, moderna drava je
teritorijalno pol. jednistvo. Dem. je dravna dem, vladavina dravnog naroda kao
ukupnosti dravljana. Takva je i drava iz koje etnonacija, oblikovamna i ideoloki
predvoena etnokratijom, hode da izae. Nastaju veliki rascjepi i moe dodi do
meunac. ratova gdje svi hode svoju etniki istu teritoriju i da eliminira strani
etnos. Tako postaje pseudodravna zajednica krvi i tla, homogenizirana preko
smrti i ubijanja Drugog, zajednica svekolike pokvarenosti i moralne nesvjestice. U
ratove ulazi opijena mitom o etnodravi i njenim mitski zamiljenim etnikim
granicama koje ele neprestano da ire uz etniko idenje i zloine genocida.
Mobilizira nacionske mase, koristi i nacionalistiku ideologiju nacionalnog
mesijanstva. Osjedaj pravednsti i potovanja tuih prava moe se pobiti
uvjerenjem da su sudbina ili Bog izdvojili neki narod i opravdaju mu kad on negira
terirtorijalne aspiracije drugih naroda. Dakle, nac. etnokratija se poziva na pol.
pseudoteologiju izraenu u halucinantnoj predstavi. Predstavlja kao historijsku
misiju uzvienog civiliziranja, nesebinog plemenitog izvoza nac. vrlina, prave
vjere, etnikih superiornosti, kulture slobode, liberalizma, ljudskih prava,
demokratije isl. U politiku se uvodi jedna vrsta vjerskog fundamentalizma
uoblienog u osvajakoj politici mesijanske misije. Samo prividno dravnom
politikom upravlja normativni logos i nalog. Etnokratskom vladavinom nad
svijetom ivota i eliminacijom onog stranog sa vlastitih etnikih prostora.
Imperijalna etnokratija ignorira uvide koji dijagnosticiraju njenu raznoliku
patologiju. Beck: Ukida se razlika izmeu rata meu dravama i graanskog rata.
U ratu je rat drave i graana, rat drava protiv graana i graana protiv drava,
za uspostavljanje etnikih razlika pomodu dravnih i nedravno-atavistikih
nasilnih sredstava. U taj krug uhvadena je etnizacija drava.
Mogu figurirati i etnokratije koje ne ele ocjepljenje i razbijanja postojede multiet.
drave. Hode izmjene stanja za koje smatraju da su prema etniji ili naciji
nepravedna ili distkiminatorska. Objektivno tu postoji napetost izmeu
etnokratije i dem. to moe odvesti u nasilje. To se deava kada se vremenom
pojaava potreba za identitetom. U nasilje se zapada kada se u multinac.
drutvu demos rastvara u
apsolutizirani etnos pa se pol. poredak konstituira na desubjektivizaciji graana
kao individua u hipostazi etnonac. kolektivizma. Kada se demos obezlii i rastvori
u etnos, a etnos sroza u masu, nastupa doba pannacionalizma. Poredak se tada
poznaje samo kroz partiju kao pokret, vou kao suveren ex nihilo i masu koja
slavi vou. Tu je kraj ethnosa i demosa, nacifaiizam je na djelu. Izlaz iz tih
konflikata je u kombiniranju dem. i etnokratskog. Etniki ili kulturni nacionalizam
po svojoj je prirodi opasniji za mir i dem. vrijednosti. Ovi su oblici nac. spojivi s
dem. iskuljuivo u jednom od ova dva sluaja: prvi, kada je drava etniki ili
kulturno homogena (skandinavske dem. kada cijelo stanovnitvo ima osjedaj
zajednikog etnikog ili kulturnog identiteta.), posljedica je da ne postoji napetost
izmeu etnikog i pol. nacionalizma. Drugi, kada se pol. aranmanoima eli
pripdanicima drugih etnikih ili vjerskih skupina dati zaseban, ali ravnopravan
starus (Belgijski dravljani imaju zajedniki nacionalni identitet, ali I zaseban
etniki identitet te odvojene kulturne institucije). Graanska drava nije ni
anacionalna ni nadnacoonalna niti pol. nasiljem etniko-nacionalni pluralizam
anulira i rastvara u monolitni homogenitet demosa kao nadetniki pojmljene pol.
nacije. Sa stanovita gra. ethosa nacija nije nikakva misteriozna transcendencija
kultnog ranga, ved samo jedan od predikata ljudske egzistencije. Graanske
individue hode sebe u imanenciji, a nede podvrgavanje sebe spiritualnoj
transcendenciji kao to su drava, nacija, religija, klasa, partija isl. Graanski
ethos poima i vidi dravu kao relativno suverenu, nezavisnu i dem. dravu
slobodnih i ravnopravnih graana. Niko ne moe biti slobodan kao gra.
individua, a da nije slobodan i kao nacionalna indvidua. Gra. drava ustavno-
pravnim mehanizmima garantira graanima socijalno i pol. ispoljavanje nac.
sloboda i njihovih objektivacija. Graanski ethos nije anacionalan i unifikatorski, a
gra. drava institucionalnim mehanizmama afirmira i potrebe graana i u sferi
njihovih nac. identifikacija. Postoji svakodnevni ethos zajednikog ivota, a
vienac. drava se ne moe konstituisati kao mononac. drava vedinske nacije, a
da se iznutra sama ne destruira. Kako je drava kao teritorijalna drava graana
istovremeno i multinac to se normama, institucijama, pol. kulturom i praksama
ustavne dem. mora osigurati subjektivizacija njenjih nac. kolektiviteta. Povijesni
opstanak multinac. drave podrazumijeva reprezentacije nac. volja. Naelo
ravnopravnosti, ravnotee i suegzistencije, adekvatnog pariteta,
proporcionalnosti, konsenzusa, ine bezpredmetnim poltiku nasilne
teritorijalizacije nacije i prostorne getoizacije njenog suvereniteta.
Ukoliko koncept dr. ureenja i unutarnjeg suvereniteta hode da korespondira sa
povijesnim bidem multinac. drutava, on se ima utemeljiti na naelima prvo,
unutarnjeg suverenita drave kao ter. drave izvodi se iz pol. subjektiviteta i
reprezentiranja naroda kao pol. naroda, tj. dravljanske nacije; drugo, unutarnji
suverenitet temelji se i na pol. subjektivizaciji graana kao nac. individua i to
naelima ekster. federalizma, konsenzusa, pariteta i proporcionalnosti. Pod ovim
uslovima etnokratija i dem. ne moraju zavriti u antagonizmima, niti se etnos
moe osjedati ugroenim pred demosom. Preko prava osigurava se dem. i
obratno. U podjeljenim drutvima preporuljiv je pluralistiki oblik dem., potrebno
je ustanoviti instrumente kojima bi se pomirilo opde pravo graanstva s pol.
autonomijom za manjinske zajednice. Etnokratski imperativi unutar etnonacije i
njenim odnosima s drugim narodima nede zavriti u pannacionalistikom
totalitarizmu ako se utemeljuju u gra. dem. Jer, repektirajudi aksiologiju gra.
ethosa, etnokratija to zna i prakticira.
9.EVROKRATIJA

Doivljaji, percepcije i miljenja Evrope kreu se u labirintu ekstema, tu su

evrofilija i evrofovija (evrofederalisti, evroskeptici i nacionalsuverenisti. Pitanja se
otvaraju o bududnosti Evrope. Za 25 godina vie nijedna drava nede modi
djelovati kao solo igra. Evropske drave prve su shvatile novonastale okolnosti
globalno povezanog svijeta, te im se prilagodile. EU podlijee radikalnoj kritici
nazivajudi je epohalnom obmanom evropskih nacija (nacionalsuverenisti), postali
su rtve jedne od najvedih kolektivnih obmana XX st. Zbog takvih kontoverezi,
problematiziramo evrokratiju. Evrokratija je oznaka za gigantsku administraciju
EU i ukljuuije sve institucije, desetine hiljada zaposlenih karaterizira reim
privilegija, nastao je sloj vsoko privilegiranih, skupo pladenih evrokrata, to je
velika vojska evrokrata. Oni imaju najbolje zdravstveno, pladenu stanarinu,
putovanja, privatne djeije kole,... unutar EU oformio se poseban socijalni entitet
koji poprima obiljeja viih slojevatransnacionalne plutokratije. Nju slijedi i
imoralistiki ethos i dolazi do moralne dekadencije evrokratije. Privilegirani
briokratski aparat noen je moralno sumnjivim htjenjima. Ona nije jo poseban lik
savremene vlasti, mada jesu njene pretpostavke. Administracija EU je specifina
vrsta vlasti evrokratija. U stvarnosti se otkriva njihova vlastodraka mod i
karatkerizira je evrokratska psihologija (oni su prepotentni, pohlepni, nezasiti,
kurtoazija, zahtjevni, isl)i ire lane iluzorne slike o evropskoj slozi i daju
optimistike vizije bududnosti. Tako se ona pojavljuje kao hipokritokratija.
Kritike percepcije ne zaustavljaju se na opisima njihove psihologije, publiciraju
se i deskripcije njihove pol. kulture i kritike po. manira. ZA evrokratiju najvaniji
su pol., geopol. i vojnostrateki kriteriji u oblikovanju politike: realpolitika, a ne
moral, je vodeda u njihovom miljenju-djelovanju.Kooperira sa raznim lobi-
grupama, otuda je ima i manire kriptokratije. Probleme rjeava birokratizacijom,
odatle je papirokratija. Mesijanski sebe doivljavaju kao protagoniste kultiviranja,
liberaliziranja, socijaliziranja onih niih na listi evrocentrikih vrijednost
Evroskeptici i nacionalnodravni suverenisti daju navede kritike, na stalne
ambivalencije koje karakteriziraju odnose evropskog graanstva spram EU. EU
unosi kontroverzne vizije o sudbini nacionalne drave. EU ima i svoju ideologiju,
tj. da de suverenost i nac. drava zastarjeti, a da bududnost pripada velikim
geoekonomskim cjelinama. Evrokratija hode da bude anacionalna i da u Evropi
uozbili anacionalni internacionalizam. Nacijama i dravama ne preostaje nita
drugo nego da se brane nacionalnim preporodom i obnovom respekta i
prihvatanje nac. drave kao neupitne vrijednosti. Evrokrate pretendiraju da stvore
evropski nacionalizam ili evropsku naciju s kojima de i nac. drave i nac. pokrei
biti diskreditirani. Nacionaldravni suverenisti u kritici takvih aspiracija evrokratije
odgovaraju kako treba odbraniti egzistenciju nacionalnih drava. Evrokratija hode
sveopdu centraliazciju i uniformizaciju svijeta ivota pod formom evropskog
jedinsta i oblikovanja evropskog individualiteta. O razmjerama evropskih
pretenzija govore oblasti koje u regulativnom smislu pripadaju pod ingerencije E.
komisije. Te oblasti oblikuje mnotvo suborganizacija, direkcija, komisija isl. to
stvara evrokratsku megaadministraciju i svjedoi o panpolitikim i panpravnim
aspiracijama evrokratije. U centru tih aspiravciju stoji zakonodavna vlast
evrokratije kao ideoloki stoer i realizator aspiracija, je folema tvornica zakona s
centrom u Briselu. S htjenjem sveopde standardizacije vri se izvanjsko nasilje
nad evropskim drutvima. Deava se supstancijalni sukob izmeu evropkratije i
demokratije.
Evrokratija slijedi protudem. ethos, a njene institucije su sustinski nedem.
Prenoenje ovlasti za donoenje odluka na instiitucije koje nikome ne odgovaraju i
nisu izabrane na izborima. Hibridno ustrojstvo Evrope, uzrok je tome da sve
institucije EU favoriziraju izvrnu i tehniku mod nad zakonodavnom.
Protudemokratinost se i institucionalizira. Analiza pokazuje Evropu i ukazuje na
supstancijalni deficit demokratije u utemeljenju i funkcioniranju EU. Italijanksi
autor Furio Cerutti kae da uz nesposobnos EU da izgradi i prakticira jednistvenu
vanjsku politiku vidi se u odnosimaspram ratova u Jugoslaviji. Beck i Grande
govore o tom deficitu da u nihovohj proizvodnji participira evrokratija, radi se o
deformacijama evropskog kosmopolitizma, a one proizilaze iz evrokratskih
strategija evropeiziranja. Uz strategiju kapitala, Evropa postaje sajam, tu se
identificiraju tehokratske strategije evropeizacije to se ne vode ni politikom
logikom drava ni ekonomskim interesima gospodarstca. Ta strategija ved je od
poetka osobito izraena u E. komisije jer se ona uvijek vidjela u ulozi ovjetnika
zajednikog interesa. I E. sud sudjelujudi u oblikovanju . integracija primjenjuje
tehnokratske strategije. Tehnokr. mentalitet evrokratije radi na suspenziji dem.
htijenja. Proevropske tehnokr. strategije dovode do birokratske deformacije
kosmoplolitske Evrope. Tako, Evropa boluje od dvostrukog deficita: sudjelovanja i
uinkovitosti jer nema stalnu potporu svojih graana. Dem. potencijal unutar EU
reducira se kroz stvarni odnos snaga i modi izmeu njenih lanica mada se
normativno i deklarativno zalae za njihovu ravnopravnost, mod u EU
koncentrirana je u pol. volje Francuske, Njemake i Velike Britanije. Iluzije o dem.
jedinstvu i e. pol. homogensoti raspravaju se na tlu interesnih rascjepa izmeu
mediteranskih drava. Otpori evrokratskoj centralizaciji i standardizaciji svijeta
ivota dolaze sa tla pluraliza diferenciranih i nac. divergentnih duhovno-kulturnih
vrijenosti i naina ivota. Evrokratija sa stanovita legitimiteta evrokratske modi i
vlasti je u sukobu sa demokratijom. E. parlament ima upitni legitimitet, ali
evrokratija nede pun legitimiter. Njena mode je koncentrirana prije svega u E.
komisiji vrsti imitacije e. vlade. Uskradivanje referendumske dem. uskraduje se i
nac. vladama i nac. parlamentima. Nedostatak dem. ethosa iskazuje se i u
evrokratskoj ignorarnciji htjenja i volja koje dolaze iz civilnog drutva. Uz
finansijsku i moralnu refromu gigantske evrokrat., u respektu civilnog drutva, te
njegoih htjenja transparentnosti i participacije preponaje se jedna od mogudnosti
refuciranja evrokratske modi i demokraizacije irokog polja vlasti unutar evropske
administracije. U doba postpolitike i postpartijeske dem. prepoznaje se ivo
djelatni smisao figurirajudih politikih partija. Jedna od pretpostavki za razvoj
(Habermas) spostnacionalne dem. na tlu EU je dnosenje evropskog ustava.
Kritiko sporenje nije samo pokreta dem., ved i jednia mogunost da se stratefije
transparentnosti ine upotrebljivim. Moraju se podupirati i mobilizirati za
kontinuiranu kritiku refleksiju o opdenitijim evropskim temama i za stalno
sveobuhvatnije sudjelovanje u diskudijama i kritici struktura i diskursa
oficijelne Evrope. Morlnom reformom ili novom transverzalnom kulturom protiv
evrokratske modi i vlasti ne ostajemo li s tim zamislima u sferi idealpolitike?
U ograniavanju evrokratije u njenom htjenju autonomije u voenju politike i u
limitiranju evrokratskog smisla za dem. prakse, svakako, sudjeluje i to to se
evrokratija mora ponaati po diktatima
korporokracijskog megakapitala (asistiraju MMF, WTO; Svjetska i evropska banka
isl.). Figurirajudi u kontekstu prisila planetarnih i proamerikih centara finansijske
modi (telekratija) evrokratija ne moe uivati potpunu autonimiju. U takvim
mreama prinuda, sukob izmeu evrokratije i dem. ostaje koao permanecija sa
svim neizvjesnostima koje on sa sobom nosi po bududnost EU. I strategija
evrokratije koja zamilja i hode homogenu i standardiziranu Evropu kao zaseban
pol. individualiet i kao zasebnu i u planetarnim razmjerama relevantnu mod. Ni
jedna nacija nede se tako odredi onoga u sebi historijskog ko sredita svog
individualiteta. Upravo je oblikovanje kulture solidarnosti kljuna premisa dem.
funkcioniranja e. institucija. Dok evokratija zanesena i opijena tehnokratskim
mentalitetom i puna povjerenja u superiornost teh. aksiologije ignosria presije
memorije traginih dogaaja u historiji e. naroda, kritika i emancipatorski
orijentirana misao obrnuto dovodi u aktualitet veze i odnose izmeu recepcija
e. historije i procesa demokratizacije EU. Imajudi u vidu tragine raskole i sve ono
iracionalno u e. historiji nemoguda nova kataklizma u formi novog planetarnog
barbarstva. Zato politika njegove prevencije pretpostavlja da ni ono staro ne bi
smjelo biti zaboravljeno. Naprotiv, ono mora biti dio osmiljenih i osvijetenih
evropskih memorija. Figuriraju, dakle, i mimo htijenja uobraenja evrokratije,
ideoloki uvjerljiva racionaliziranja nacionalnih egzistencija i u njihovom
aktualitetu. Uspon pol. desnice diljem Evrope u velikoj mjeri je povezan sa
strahom od useljenika, kao i sveopdom eljom da se odbrani navodna istoda
nacionalne kulture pred stranom invazijom. EU hode harmonizaciju. Offeova
tvrdnja kako de unutarnje razlike unutar EU i dalje ostati i nikakca vizija
asimilacije ili konvergencije ne moe biti dovoljno jaka da tu silnu heterogenost
utisne u svoj ujedinjujudi uzorak. Moraju se stvoriti moralni resursi tolerantnosti,
povjerenja i solidarnosti i moraju se prevladavati s njima povezani strahovi bez
nekog zajednikog i nadsvoujudeg identiteta.
Sigurno je da prosperitetna bududnost EU u sebe ukljuduje saradnju,
dobrosusjedske odnose, interesne paktove, afirmaciju vrijednosti. Ali, kreatori e.
pol- morali bi znati da se sve to ne moe privesti ka stvarnosti sveoptom
panevroskom standardizacijom koja obezli-ava, ne ostavlja prostora nac.
autonomijama i autentinim potrebama civilnih drutava unutar e. drava. Nisu
nac. graastvu neprivlane ideje i vizije nacionalnodravnih suverenista. Na
drugoj strani, njihove vizije i aspiracije pothranjuju evrokratske opsesije
centralizacijom, birokratizacijom, tehnokratizacijom, nivelacijom, odnosno
uniformizacijom, dezindividualizacijom i monodimenzijalizacijom. Na tredoj strani,
figuriraju silnice koje hode ujedinjenu Evropu uz ouvanje i afirmaciju
autentinog, nepredvidljivog, sluajnog, kreativnog svijeta ivota ljudi i naroda.
Proevropske politike koja bi da ujedinujuje i, istodobno uva nac.
individualitete razrjeavade se sudbina demokratskih alternativa evrokrartji. Tu
de se otvarati stvarne mogudnosti oblikovanju emancipatorski zamiljene
bududnosti EU kao zajednice otvorenih granica, nepomudenog povjerenja, a bez
starih i djelovornih mitova te sentimentalnih lai i kriptopol., sloene zajednice
partnerstva bez ucjena i kooperacije bez neprestanih a nekontrolivih
preraspodjela novca i modi, zajednice konvergencije bez dezindividualizacije i-
to je najvanije bez megalomanskih opsesija izgradnjom Evrope kao
modernizirane kopije nekadanjih zapadnoevropskih carstava. Umjesto
haluciinantne politike mesijanstva spram svijeta ini se da kao bududonona
figurira ideja kolaboracija, a dem. u kontekstu EU treba biti senzibilna za onu
anonimnu okolinu koja djeluje izvan institucija sadanje Evrope. Ta je kolaboracija,
ili modus vivendi, pogotovo potrebna u dodiru e. pol. kulture s drugaijim
oblicima zajednikog ivota u drugim kulturama.
13.GMO-KRATIJA

Skradenica GMO - Genetski modificirani organizmi, kao rezultat genetskog

inenjeninga, a kao robni proizvod djelo su megakorporacije. Izrazom gmo
kratija ne oznaavamo vlast I vladavinu genetskih modificiranih organizama, npr (
genetski rekombiniranih bakterija I virusa, nad ljudskim ivotima) mada
potpadanje ljudi pod tu vlast nije mogude.Pojavila se krajem 20 st. i od tada se
razvija i iri stalno. Ona je specifina i kroz historiju nepoznata vrsta vlasti nad
ljudima i narodima. Ovo je vlast koja se obliuje preko proizvodnje i upotrebe
GMO hrane, sjemena, plodova i ivotinja. Njeno esencijalno odreenje, temeljni
organizacijski oblik jeste multinacionalna korporacija. U korporacijskom svijetu
GMO-kratija se pojavljuje kao megagrobiznis genetski modificiranom hranom.
Putanje modificiranog bida znadi poigravanje s nepoznatim, a samim time i rizik.
To je jedan od likova KORPOROKRATIJE, BIOPOLITIKE I BIOKRATIJE. U
korporacijskom svijetu gemokratija se pojavljuje kao rastudi posao. U njega je
ukljuena i farmaceutska industrija. Simbolini sklop agroindustrije i
farmaceutske industrije GMO-sjemena i poljoprivrednih proizvoda u obliku
gigantskih multinacionalnih korporacija razvija se kao zastraujuda mod i
megavlast koja sve vie upravlja samim egzistencijalnim dimenzijama i
pretpsotavkama biolokog opstanka i historijskog bivstvovanja cijelih naroda.
Uprato tu vrstu korporacijske vlasti nazivamo GMO-kratija. Iza praksi GMO-kratije
stoji strateki plan megadravne realpolitike. Izjave Kisingera kontrolii naftu
kontrolisat de zemlju, kontorlii hranu kontrolisat de ljudima. U ovom se vidi
htijenje da se na globalnom planu, u ime dravnog razloga, preuzme planetarna
kontrola nad proizvodnjom i snabdjevanjem hrane u ciljanim zemljama
nerazvijenog svijeta. Gemokratija je sredinji akter neokolonijalizma koji se naziva
i biotehnoloki imperijalizam. Bogate ne brine glad siromanih, ed nain kako da
proire trite i steknu jo vede bogatstvo. Ovo je era biotehnolokog
imperijalizma a GMO
postaje sinonim biotehnolokog imperijalizma. Kontroverze ovog biolokog
kolonijalizma: kraa gena, ekoloko ruiniranje, izumiranje brojnih prirodnih vrsta,
ekonomsko eksploatiranje i osiromaavanje naroda unutar nerazvijenog svijeta,
unitavanje tradicionalnih kultura. Uskratiti drugima kulturama njihova prava na
temelju njihove razliitosti u odnosu prema evropskoj kulturi je brutalno, jer je
rezultiralo oduzimanjem resursa i bogatstva. Ne dolazi do smanjenja gladi, na
djelu je vlstodraki monopol nad genetski modificiranim sjemenskim
materijalom, proizvode se nove ovisnosti od pratede farmaceutske industrije koja
se hrani tim biljkama, dogaa se unitavanje tradicionalne poljoprivredne
proizvodnje, propadaju i nestaju farme i seljake grupacije. Iza GMO-kratije stoji
bezobzirno htijenje korporacijskog profita i kleptokratsko prisvajanje materijalnog
bogatstva. GMOkratija je istovremeno kleptokratija. Ugroeno je zdravlje ljudi i
cijelih naroda, ugroavaju se i ivotinje i biljke. U svrhu njihovog opstojanja
promovie se ideologija kako je GM hrana bezopasna. U tu svrhu se unajmljuju
naunici kako bi la izgledala to uvjerljivije. Upravo je genetiki inenjering izraz
procesa KOMERCIJALIZACIJE ZNANOSTI i pretvaranja PRIRODE U POTRONU
ROBU. I ova se vlast eli legitimirati ideologijom. Iza komercijalne znanosti krije
se interes korporokratije, a prikazuje se samo ono to de se ljudima initi lijepim i
dobrim. Gmokratija se slui i mainerijom propagande za dalje irenje i svoje
ideologije. Slui se i: mitom, obmanama, ilegalnim dopremanjem sjemena.
Proizvodnja ovisnosti gmokratije poklapa se sa imperijalnim interesima dravnih
realpolitika. Ko vlada hranom, vlada i prevencijom dravnih sukoba, zatitom
strategijskih nacionalnih interesa. U svemu ovome, partner gmokratije su
globalna i strategijska politika i drave. Sudbinu sigurnosti svjetske hrane u
rukama dri znatno mali broj PRIVATNIH MULTINACIONALNIH KOMPANIJA. irenjem
genetski modificiranih usjeva i hrane po cijelom svijetu danas je toliko uhvatio
maha da se moe proglasiti ZLOINOM PROTIV OVJENOSTI. Tako otpor
biopirarstvu znai isto to i otpor koloniziranju ivota. U borbi protiv biopirarstva i
gemokratije treba, prije svega, odbaciti prakse bioimperijalizma kao vjerovanja da
je potrebno zatititi jedno znanje i proizvodnju tehniku. Sastavni dio projekta
biodemokratije koja de zamijeniti gemokratiju jeste i promjena drutvenog
odnosa spram scijentizma. U politici odbrane liberalne demokratije i ljudskih
prava potencirajmo vjerovanje u mod civilnog drutva, organizacija i drutvenih
pokreta koji niu na njegovom tlu.
14.HIJEROKRATIJA

Fenomen hijerokratije situiramo u stvarnosti u odnosima izmeu drave i crkve,

odnosno, vjerskih organizcija. Crkva je po definiciji, odnosno po
samorazumjevanju hijerokratska organizacija i institucija. Takvom je poima i Max
Veber: Jednu grupu koja ima vlast treba nazivati hijerokratskom grupom ako se
u cilju garantovanja njenih poredaka primjenjuje psihika prinuda putem davanja
ili uskradivanja sredstava spasenja ( hijerokratska prinuda). Crkvom treba nazvati
hijerokratsku organizaciju sa karakterom ustanove ako njen upravni aparat polae
pravo na monopol legitimne hijerokratske prinude. ( Veber 1976). Crkva nije
nikada ono svoje hijerokratsko smatrala istom internom stvari niti je, zapravo,
svoje hijerokratske pretenzije omeivala i reducirala na unutarnji crkveni teren.
Naprotiv, s hijerokratskim pretenzijama i praksama je uvijek izraavala
vancrkvenu stvarnost drutva i politike. Moramo diferencirati pojmove i fenomene
hijerokratije i teokratije: Hijerokratija nastoji da politiku vlasti pretvori u
vazala ( = podreen) crkvene vlasti i lii je modi u mjeri u kojoj je to spojivo sa
pretenzijom svetenstva na neposredno upravljanje. U teokratiji svetenstvo
ima neposrednu politiku vlast, a o hijerokratskoj vlasti je rije i tamo gdje
svetenstvo uspjeno spreava kralja da razvije samostalnu mod. ( Kuljid 1994).
Moe se redi da hijerokratija ima viestoljetnu tradiciju. Figurira jo od doba ranih
evropskih monarhija a papska vlast kao hijerokratska vlast dostie svoj vrhunac
u 13.stoljedu da bi nakon toga poela da se rastae i slabi. Pojam savremene
hijerokratije se dovodi u vezu sa pojmom pravne drave i pojmom podjele vlasti.
Standardna podjela vlasti u demokratskim dravama je na zakonodavnu, izvrnu i
sudsku vlast. No govori se i o pretenzijama crkve da sudjeluju u oblikovanju i
vrenju svjetovne vlasti pa se zato operira pojmom hijerokratije. Leksikonski
hijerokratija se odreuje kao vladavina svetenstva. Bududi da su crkve
hijerarhijske organizacije to se moe redi kako zavisno od njegovog mjesta na
hijerarhijskoj ljestvici svetenstvo ozbiljuje u ogranienom opsegu svoju vlast na
unutarcrkvenom terenu. Hijerokratija bi u tom diskursu oznaavala unutarcrkvenu
vlast svetenstva. Kada vladavina svetenstva hode da izae u vancrkvene
prostore, kada se hode protegnuti na profano i svjetovno, tada je na djelu
hijerokratija: upravo involviranje reprezenata svetenike hijerarhije u svjetovnu
dravnu vlast ovdje i identificiramo kao pojavu i praksu hijerokratije. Hijerokratski
uplivi u dravnu vlast nisu samo etablirani, slubeni, formalizirani, oni su zapravo
tu preko neformalnih utjecaja, parapravni su, parapolitiki. Zato i figurira i
fenomen kriptokratije: hijerokratija svetenici i organi crkvene organizacije
postaje, uz zakonodavnu, izvrnu i sudsku vlast, etvrti ali i tajni, prikriveni
podzemni lik i sudiionik partner vlasti involviran, u ovoj ili onoj mjeri, u civilne
institucije demokratske vlasti. U njihovom instaliranju sudjeluje prije svega,
izvrna vlast, javna uprava, i uopte dravna administracija, dakle oni segmenti
dravne vlasti koji su po definiciji zadueni da praktino provode zakone pravne
drave te ustavno konstitucionalno naelo koje promovira razdvojenost drave i
crkve. Sada svjetovna vlast moe da kolaborira sa hijerokratijom u tumaenju
zakona. Tako da razmiudi navodno uske okvire graanskih zakona stvara
dravna uprava
prostor za zaobilaznu recepciju i primjenu kanonskog prava i crkevene politike, a
sama hijerokratija sa svojim htijenjima faktiki izuzima i stoji izvan zakona. No
kolaboracija dravne uprave i hijerokratije moe se dogaati i u jo radikalnijim
praksama. Crkvena tijela hijerokratija instaliraju se spram svjetovne vlasti kao
paralelna vlast koja kad to zatreba stupa u simbiotike veze sa civilnom vlasu
na graanima. Graani nisu podvrgnuti legalnim i legitimnim oblicima
demokratske vlasti zakonodavnoj, sudskoj i izvrnoj nego i nezakonitoj,
demokratski neizabranoj, odnosno nelegitimnoj vlasti crkvene hijerokratije.
Ustavno pravni poredak je s ovakvim praksama podriven, graanska prava
degradirana, a sama demokratija okrunjena. Hijerokratija to hode, uspijeva u
tome, svoju Crkvu postaviti za matinu, odnosno titularnu crkvu i vjeru pa vie ne
vrijedi jednakost svih vjera i vjerskih organizacija pred zakonom. Titularna Crkva
hode ekskluzivni status, a dravna vlast joj izlazi u susret : sklapaju se specijalni
ugovori, odnosno, konkordacijski paktovi izmeu Crkve pa i hijerokratske drave
kakva je Vatikan. Tako se u sferi zakonodavnog uma degradira ideja pravne i
sekularne drave. U liberalnim demokratijama teokratske su ambicije ograniene,
a teokratski mentaliteti znaju da ne mogu vie u cjelini ovladavati prostorima
vlasti. Otuda osmiljavaju i trae pukotine u poretku demokratije te zaobilazne
puteve praktine participacije u svjetovnoj vlasti. Eksplicitna ili preparirana
hijerokratija odnosno kriptohijerokratija jedan je od likova takvih mentaliteta i
takvih praksi. U mjeri u kojoj uspijeva u svojim htijenjima hijerokratija podriva
temelje pravne i laike drave a samu demokratiju okrnjuje kriptopolitikim
djelatnostima u kojima bez njih bi bila onemogudena ili krajnje ograniena u
dosezima sudjeluju kolaboristiki orjentirani segmenti i slojevi same dravne
vlasti: oslanja se, u simbiotikim vezama, ona, na primjer na politokratiju,
partitokratiju, birokratiju i sl. Hijerokratija radi na pridobijanju javnom mnijenja, a
ini to izme ostalog, neprestanom reprodukcijom i popularizacijom svojih
predstava o vladavini demonokratije. Demokratije podupirudi na vlastitom tlu
hijerokratije, produciraju jo jedan od infektivnih likova vlasti koji iznutra rade ba
njenoj dekadenciji.
.
17.IDEOKRATIJA

Termin ideokratija ne ulazi u standardni vokabular naune lektire i znansti o

politici. No kada se tu i tamo koristi u sociologiji i politologiji uglavnom je
rezerviran o govoru o socijalizmu: tu se u tom govoru koristi kao oznaka za
jednu od kljunih atribucija politikih reima socijalistikih drava. Tako npr.
Gellner govori o Sovjetskom savezu kao prvoj svjetskoj svjetovnoj ideokratiji i o
marksizmu kao prvo sekularnoj etabliranoj religiji svijeta, koja stoji u temelju te
ideokratije. Govorilo se, dakle, i o komunistikoj ideokratiji o komunistikoj
ideokratskoj vladavini, o socijalistikoj ideokratiji, o komunistikoj jednopartijskoj
ideokratiji. U tom kontekstu i reim socijalistike Jugoslavije se klasificira kao
tvorevina ideokratije. Tvrdi se dakle da je Jugoslavija bila ideokratska zajednica u
kojoj je ideologija bila, normativno i stvarno supstancijelno predominantna: ona
he ak bila najtipiniji primjer ideokratske drave. Bududi da se marksizam u
svojim razliitim interpretativnim verzijama bio ideoloki temelj opti obrazac
miljenja i djelovanja u socijalistikim dravama to se njihovi politiki reimi
oznaavaju svakako sasvim neadekvatno i kao marksistiki reimi. A kao takvi
prestvaljali su drutvene i politike poretke zasnovane na ideokratskom tretmanu
samog marksizma: rije je o slubenom komunizmu i marksizmu, odnosno o
slubenoj ideokratiji nasuprot koje je stajala disidentska, opoziciona ili
alternativna svjetonazorska filozofija ovjeka, drutva i politike. Ernest Gellner :
Marksistiki su reimi ideokratije tj.
Reimi koji se ne zadovoljavaju time da uz najmanju cijenu obavljaju drutvenu
funkciju, nego ele ostvariti moralni poredak, vladavinu vrline na zemlji. Politika
postaje nametanje pravednosti. Rije je dakle o dravnim reimima realnog
socijalizma za koje de se s pravom redi: Administrativno komandni sistem
dobio je peorativno znaenje, naravno, zato jer je bio jedinstven, centraliziran,
nepluralan, ideokartiziran ( jer je ukljuivao u sebe ideoloku funkciju i prakticirao
je u apsolutistikom duhu, pripisujui sebi potpunu pravinost.Valja nam redi: ne
moe se poricati da su zemlje tzv. realnog socijalizma socijalistikog
samoupravljanja bile zemlje i drave s vladavinskim statusom ideokratije. Jer,
ideokratija, se javlja te djeluje i unutar drugaijih politikih poredaka: tu se
ideokratija zasniva na drugaijim a ne na marksistikim i lenjinistikim
svjetonazorima i ideolokim percepcijama. Pod ideokratijom podrazumjevamo
onaj oblik vlasti koji se temelji na recepciji i vladavinskom statusu jedne jedine
idologije koja jeste istodobno i dravna ideologija, ona je uz to, izvannjskim
nasiljem dravne vlasti te socijanopsiholokim procesima socijalizacije i
interiorizacije, u graansvtu prihvaena i etablirana kao sveobavezujuda norma.
Ta ideologija, sama je ustanovljena kao neupitni znalac. U nacifaistiki reimi
jesu ideokratije. Teokratije su istovremeno ideokratije. Reimi koji poivaju na
sakraliziranom tretmanu liberalne demokratije jesu takoer ideokratski. Tu je
svakako i nacionalistika ideokratija: ona kao apsulutnu istinu nacionalnog
identiteta, prihvata i afirmira ideologiju nacionalnog egoizma, narcizma, i
agresivnosti spram Drugog. Uz to, ono to se opisuje kao stvarnost komunistikog
i nacionalistikog kolektivizma u njihovim ideolokim dimenzijama demonstrira,
zapravo, njihov ideokratski karakter: ne sme da postoji izvan okvira koji su
ideoloki pre definisani i koji su uinjeni obaveznim posredstvom jednosmjernih
komunikacijskih kanala apsolutne vladavine . (Dimitrijevid 2002). Ideokratske
ideologije i prakse mogu biti obiljeja raliitih politikih sistema, a ne samo
socijalistikih drava. Bududi da je ideokratija vezana za fenomen ideologije, evo
prije svega jednog poimanja sutine ideologije kojeg ovdje, u razmatranjima o
ideokratiji slijedimo: Zadatak je dakle, ideokratije, - kao sistema ili bar skupa
vie manje povezanih ideja da neki poseban interes prikae kao opdi drutveni
interes i tako pojedincima omogudi odreene privilegije, a vlastima pribavi
podrku dovoljnu za njeno dunkcioniranje i eventualnu legitimnu upotrebu sile.
Nastojedi prikriti razliku izmeu pojedinanog ili skupnog interesa, s jedne strane,
i opdeg interesa, s druge strane, ideologija pokuava prikriti sebe kao ideologiju.
Stoga iako nuno neistina ili ak la ideologija u pravilu nastupa kao Istina. Jer,
samo tako i samo dok uspjeno prikriva svoju stvarnu bit ideologija moe biti
uinkovito sredstvo manipulacije . Ideokratija je, prije svega, oblik vlasti u
drutvima koja su utemeljena na panpolitici. To su drutva u kojima politika na
tlu ved ozbiljenog anuliranja diferencije izmeu privatnog i javnog posreduje i
odreuje sve ljudske, odnosno sve drutvene veze i odnose. Panpolitike ambicije
se ne mogu , meutim, uz sve represivne
prakse, ozbiljiti bez sveproimajude ideologije; ona je izdignuta na rang
imperativne obveznosti. Koncizno reeno: panpolitika drutva, istovremeno
ideokratska i politokratska drutva. Nadalje, ideokratija kao izraz i praksa
panpolitike, istodobno, jest jedan od likova politikog fundamentalizma i sama
poiva na fundamentaistiki poimljenoj ideologiji: njene spoznaje i njene,
navodne, istrine su posljednje najvie, konano, apsolutna izvjestnost. Ideokratija
za sobom povlai ideofobiju proganjanje drugih ideja, na osnovu navodno
definitivno spoznate Istine. Ideokrat je hladan, ozbiljan, mraan, protagonist i
neupitne izvjesnosti pa se krede uvijek, kao zadrti fanantik.ideokratski reimi
vlasti ne mogu funkcionirati ako u njima ne postoji institucija voe. On je
mistificirani lider, ideokratski pastir slubene istine. Politike i vlasti, on je,
meutim, pastir i to je presudno on je njen kreator, tuma i apologeta. Otuda
ideokratske voe i prakticiraju ideokratiju kao politiku, odnosno svjetovnu
kvazireligiju: u pseudoreligijskom diskursu kao samodeklarirani uvari
apsolutnih sigurnosti i izvjesnosti nude spas vlastitoj nacija pa i cijelom
ovjeanstvu. Ideokratije, njoj u bitna odreenja uvrtavamo i njenu recepciju
diskursa eshatologije. Nakon predhodnih odreenja ideokratije otvara se pitanje:
u kakvom odnosu stoje inteligencija i ideokratija? Odnosi se, razumljivo,
polivalentni. Ta inteligencija je tu da tumai i apologira ideje i htijenja ideokratski
utemeljenje vlasti. Bududi da je svaka ideokratija totalitarna, fundamentalistika,
autoritarna i panpolitika. Sa vladavinom ideokratije ide i vladavina mediokratije.
Po svojoj prirodi ideokratije, zapravo, producira mirno sivilo prosjenosti te lijepu
ugodu u koliko tolikoj privatnosti i povlaenju u intimnosti, dok, istovremenoj,
promovira na ideokratskoj ustanovljenoj hijerarhijskoj ljestvici javnih
vrijednosti mediokratskih podobne, osrednje, poslune, epigone, aplaudere,
fanatine egzekutore. Ideokratija je u supstancijolnom smislu u sukobu ona je
njen smrtni neprijatelj s demokratijom. Ideokratski reimi bilo da je rije o
komunistikoj ili, pak o antikomunistikoj ideokratiji, ili da je uzmimo rije o
nacionlistikoj, teokratskoj, nacifaistikoj, liberalnoj demokratiji unitavaju,
zapravo, temeljne pretpostavke i kljune atribucije demokratije i kao
graanskog ethosa, i kao formalnog reima vlasti i kao djelatnih praksi. Unitava
ideokratiju prije svega, ono to nazivamo slobodnim uivanjem u polifoniji
privatnih i javnih svjetonazora te osobnih etikih i biofilijskih orjentacija. Bududi
da je svaka ideokratija uspostavlja reim dominacije jedne jedine ideje, jedne
ideologije... Ideoloka zadrtost i politiki fanatizam ideokratije, otuda, ne ostvalja
nikakva prostora onome to je za demokratiju najbitnije:slobodi polifonijskih
alternativa, kritikom izboru opcija te, na koncu, onome, naelementarnijem
povjerenju prema zdravom razumu, odnosno, htijenju slobode rasude modi u
aranmanu svake ljudske i graanske slobode. U najradikalnijim izrazima,otuda,
ideokratija se pojavljuje kao tiranija nad ljudskim pravima i slobodama i, uopte
nad normativitetima i htijenjima to ulaze u
svjetonazor opstimistike antropologije. Naravno ekstremni ideokratski su
mentaliteti u jednopartijskim dravama, koje su istovremeno pragmatino
ideoloke drave.
18.KLEPTOKRATIJA

U poimanju kleptokratije figuriraju dvije meusobno povezane vrste

redukcionizma. U prvoj se kleptokratija vee za djelatnost dravne vlasti. Sjuzan
Rouz Ejkerman u raspravi o vezama i odnosima izmeu vlasti i korupcije
razlikuje vie modelskih stvarnsti tih veza. U korupcijskim procesima na djelu su
korumpirani vlastodrci i modni podmidivai. Postoje sluajei gdje se
korumpcijske prakse dogaaju u dravama u kojima dominira mafija. Na djelu je
konkurentsko podmidivanje a kleptokratija je jedan od vidova korupcije. Kljuni
akteri kleptokratije su strukture dravnih vlasti. Korporacije sudjeluju u
korumpcijskim praksama. Drugi oblik se javlja u konvecionalnom govoru medija i
publistike, i u diskursu naune literature, fenomen kleptokratije se primarno
situira u zemlje Tredeg svijeta. Kleptokratija se vee i za bogate arapske zemlje
iji se reimi definiu kao simbioza teokratije i kleptokratije. Kleptokratija se
situira i u postkomunistike zemlje. U produkciji kleptokratije sudjeluju i strani
faktori: vanjski korporacijski kapital je tu da podmazivanjem domade
kleptomanije otvori sebi prostor za kupovine-privatizacije nacionalnog bogatstva.
Kleptokratija je karakteristina i za megaindustrijska drutva evroatlanskog
svijeta.Pojam kleptokratija moe se dovesti u vezu sa pojmom kleptomanije. U
kleptomaniji se radi o individuama i opsesivnim prisilama kao svojstvima
psiholoke strukture linosti. Kada govorimo o kleptokratiji govorimo, kao i u
sluaju kleptomanije o krai ali izvan podruja individualne psihologije. Termin
kleptokratija dolazi od grke rijei klepto koja znai kradem, ludilo, manija...i
kratos to znai mod, vlast. Otuda terminom kleptokratije oznaavamo osebujnu
vrstu vlasti, to je vlast onih koji kradu, a sama kraa je osnova njihove vlasti. U
antropolokim uvidima smatra se da je fenomen kleptokratije jedan od
najdrevnihih fenomena. Rouz Ejkerman pravi razliku izmeu jakih i slabih
kleptokrata, a ta razlika proizilazi iz prirode drave u kojoj se pojavljuje. Jaki
kleptokrata upravlja brutalnom ali efikasnom dravom koju ograniava jedino
njegova vlastita nemogudnost da se vjerodostojno obavee. Slabi kleptokrata
upravlja nametljivom i neefikasnom dravom, organizovanom da izvlai mito od
stanovnitva i poslovne zajednice. Kleptokratija je oblik i reim vlasti koja u
cijelosti poiva na krai nacionalnog bogatstva i to u procesu njegovog stvaranja i
djelatnostima na njegovoj raspodjeli. Kleptokratija unitava same temelje
drutvene egzistencije, normalne odnose u sferi rada, proizvodnje i razmjene i
potronje. Klepotkratiju ne zanima opti interes. Nju zanima samo prisvajanje
bogatsta u linu korist. Ona podrava strana ulaganja samo ako uvedavaju
sopstvenu finansijsku mod. Kleptokratija djeluje vaninstitucionalno u politikom
podzemlju, otuda je ona istovremeno i kriptokratija.
Kleptokratskom vladavinom se moe nazvati poredak u kome je dolo do
simbioze legalnih i ilegalnih odluka. U kleptokratiji nema podjele vlasti. Koritenje
demagogije uvrtavamo u bitna svojstva reima kleptokratije, kleptokratija je i
hipokritokratija. Svoj najradikalniji i najbrutalniji lik kleptokratija zadobija unutar
tzv. Uruenih ili neuspjenih drava. Uruena ili neuspjena drava je teritorij na
kojem je sredinja vlada izgubila vlast. Zakoni se ne donose, drava se raspada.
Pojavljuje se i u pluralistikim demokratijama koje se jo nalaze na stadiju
partijske drave i panpolitikog partijskog posredovanja cjelinom drutvenog
ivota. Nije korporacijska kraa tog tueg djelatna samo unutar matinih drava,
nije samo domicilno stanovnitvo rtva kleptokratskih radnji. rtve su druge
zemlje, one siromane, zemlje u razvoju. Svoj najradikalniji I najbrutalniji lik,
kleptokratija zadobija unutar tzv URUENIH ILI NEUSPJENIH DRAVA.
Uruena ili neuspjena drava je teritorij na kojem je sredinja vlada izgubila
vlast. Zakoni se ne donose, porezi se ne prikupljaju jer nema rada. Ilustracije
kleptokrazije nalaze se u afrikim zemljama 80 tih I 90 tih godina 20 tog
vijeka. Kleptokratija figurira i u sreenim, ureenim I uspjenim dravam, pa I
onim u nutar evroatlanskog svijeta, ukljuivi unutar njega i postkomunistike
zemlje. Kleptokratska drava ne ugroava samo pravni poredak ved i sam pojam
drave. Kleptokrate su skoro obrisale razliku izmeu javne i privatne sfere,
izmeu vlasti i vlasnitva. Kleptokratija je izraz i praksa i moralizma i
protumoralnosti dravne realpolitike. Kleptokratija producira optu moralnu
dekadenciju u drutvu. Ona hode novi tip ljudi. Trijumf kleptokratije je pad i na
koncu smrt demokratije.
19.KORPOROKRATIJA

Od stotinu najvedih gospodarskih subjekata, vise od polovice njih nisu drave

ved korporacije. Cijela koncepcija drave nacije, postaje upitnom. Korporativna
mod jeste I planetarna mod. Joel Bakan ekspert za korporacijsku patologiju ne
upotrebljava izraz korporokratija, ono to on dijagnostiki opisuje kao posljedica
korporacijske patologije jest zapravo u naim uvidima djelo i konzekvencija
korporokratije.
Prije svega u procesima nagrizanja i deformiranja liberalne demokratije sudjeluju
u simbiotikim vezama dravne vlasti i korporacije, i to konzistentnim
objektivacijama neoliberalne politike sveopte privatizacije svijeta, rada, drutva i
ivota. Dakle, ozbiljenje politike proliberalne privatizacije svega prirodno i
socijalno bivstvujudeg na naelima privatnog posjedovanja, deregulacije trita-
to je jedna od kljunih strategijskih politika i operativnih metoda korprokratske
vladavine. A s tom politikom korporokratija unitava javnu sferu i uvedava svoju
vladavinsku mod. I, onda, na tlu te destrukcije unitavaju se i stara liberalna
vjerovanja u svrhe drave kao drave angairane oko javnog dobra graana.
Kao vane autore, koji su bave ovim pitanjem treba prvenstveno spomenuti Joela
Bakana i Urliha Beka. Joel Bakan smatra da je javna sfera koja postoji u vedoj ili
manjoj mjeri u svim suvremenim drutvima, sada ugroena. Bekovo izlaganje je
jako zanimljivo, jer on daje jednu formulu koja glasi:Poduzeda su otkrila kamen
bogatstva. Nova arobna formula glasi: kapitalizam bez rada plus kapitalizam bez
poreza. Korporokratija, bez obzira na sve graanske otpore uspjeva da instalira
korporativno pravo. Uz zakonodavno oblikovanje korporacijskog prava u skladu sa
svojim interesima vana metoda vladavine korporokratije jest metoda lobiranja, a
to je metoda uticaja na dravnu vlast. Ovim se u osnovi ruinira sama
zakonodavna vlast. Ruinira se zato to su esto lobisti toliko integrisani u
zakonodavni proces, da esto umjesto kongresmena i senatora, prave nacrte
zakona i koriste zvanine kongresne prostorije o emu pie Volin. Uz destrukciju
zakonodavne vlasti, razaraju se izvorne svrhe i izvrne vlasti. Politika vladavina
korporativne plutokratije ozbiljuje se i tako to onda ovdje koristi tajno i vlada
tajnom: u gustim mreama sprega izmeu kapitala i vlasti kroz tajnovite
aranmane korporakratska mod uspijeva da svijet podzakonskih akata i
operativnih odluka, koje su inae u ingerencijama izvrne vlasti preusmjeri na
mlin vlastitih interesa. Uz korporativno pravo, oblikovanje zakonodavstva,
vladavinu izbornim procesima, korporokratija se uspostavlja i reproducira i tako
to u zakonodavnoj i izvrnoj vlasti te u dravnoj birokratiji-instalira svoje
reprezentante. . Samim tim na djelu je praksa kadrovskih vrtuljaka, kadrovskih
rotacija, odnosno kadrovskog kruenja. Iz ove situacije implicitno slijedi da kroz
politiku rotacija na scenu stupa personalna unija korporativnog kapitala i aktera
vlasti. Ono to korporokratiji predstavlja veliku prepreku je javna sfera, i s tim u
vezi ulau se veliki napori u savladavanju ove prepreke prije svega kroz tzv.
korporativne medije. Natoji se da se korporokratija promovira ideolokim
sredstvima, i to tako to se populariziraju prvenstveno ideologija partnerstva
izmeu drave, drutva i korporokratije u socijalnim, ekonomskim i politikim
odnosima i procesima. Volin nas upozorava na to da apologija korporacijskih
donacija je samo jedan segment stvarnosti u kojoj se ovi odnosi predstavljaju kao
odnosi partnerstva. U ideoloki arsenal korporokratije spada i svakako odbrana i
favoriziranje komercijalizma. Na ovaj nain korporacije ulaze u onaj segment
sfere ivota koje prije tradicionalno nisu pripadale teritoriju na kojem su djelovale.
Ono to je najvanije za ozbiljenje korporokratije i njenje vladavinske dominacije
je njen oslonac koji predstavljaju Svjetska banka, MMF, Svjetska trgovinska
organizacija. Kroz ove i sline regionalne organizacije korporacijski kapital
uvedava svoju mod. Uz devalvaciju suvereniteta stranih drava korporokratija
uspostavlja svoju vladavinu i uz asistenciju tih drava primjenjujudi uz
blagonaklonost tih drava i neposrednu participaciju razliite metode represije,
prije svega prema radnicima. Ovaj korporokratski nagon grabeljivca i bezdunog
eksploatora do kraja dehumanizira drutvo. Da bi ostvarili ovakav uticaj nad
radnitvom esto korporacije koriste i domicilnu
vojsku, kao svoju privatnu odnosno najamnu. Meutim do te mjere je kulminirao
uticaj korporacija, da njihovi interesi su esto razlog voenja ratova, a ne
deklarirani dravi razlog. Ovim se stvaraju simbiotike veze izmeu militokratije i
korporokratije. Ako uzmemo o obzir da su interesi korporacija prethodili
svrgavanju ileanske demokratski izabrane vlade S. Aljendea onda imamo jdan
uvid u to koliko radikalan uticaj na dravnu politiku mogu imati korporacije. S
koritenjem tajnih slubi drave svoju vlast i mod korporokratija temelji na
djelatnostima koje pripadaju politikom podzemlju, odnosno stoji joj na
rspolaganju pijunaa.
U kontekstu promiljanja alternativne politike spram korporokratije insistira se
mimo oekivanja svih postmodernistikih objava kraja ideologije, politike,
demokratije, drave i sl. prije svega na formatirajudoj modi drave. Nunost
rehabilitacije zakonske regulacije korporokratskih djelatnosti dolazi i zbog prirode
samih korporacija koja u sebi sadri ideologiju deregulacije. Ta ideologija
predstavlja pokuaj obmane, jer se zasniva na sumnjivoj pretpostavci da de
korporacije potovati drutvene i ekoloke interese, pa i onda ako ih na to ne
obvezuje dravna vast. Za razliku od rjeenja koja se temelje na tritu, dravna
regulacija objedinjuje autoritet, sposobnost i demokratsku legitimnost radi zatite
graana od korporacijskih nedjela. Deregulacija zapravo predstavlja de-
demokratizaciju, jer uskraduje narodu, koji djeluje preko svojih demokratskih
zastupnika u dravnoj vlasti, jedino slubeno politiko sredstvo koje trenutno ima
za obuzdavanje korporacijskih ponaanja. Bakan daje prijedlog na koji nain bi se
mogla kontrolisati mod korpoacija. On predlae javno finansiranje izbora, ukidanje
korporacijskih donacija u politike svrhe, strogo zakonsko ogranienje lobiranja,
rigorozno limitiranje seobe osoblja izmeu institucija dravne vlasti i
korporacijskog svijeta, svoenje njihovog uticaja na javnu politiku i dravnu vlast
na mjeru u kojoj takve uticaje imaju i druge organizacije, poput sindikata,
ekolokih potroakih udruenja i boraca za ljudska prava. Takoe neophodne su
i reforme izbornog sustava koje bi unijele nove faktore u politiki sustav i
potaknule razoarane graane da mu se vrate. U borbi spram korporokratije
moraju sudjelovati graani preko nevladinih organizacija i graanskih pokreta.
Kritiki orjentirana i demokratska javnost, ukljuivi i antikorporacijske proteste i
pokrete, mora raditi na naprestanom demaskiranju korporacijskih hipokrizija.
Lauren Snider dokazuje kako su mnogi od najteih antidrutvenih i grabeljivih
ina poinjeni u modernim industrijskim zemljama, korporacijski zloini.
Zanimljivu misao iznosi Jackson koji kae da kapitalizmu treba moralni ekvivalent
Komunistikog manifesta. Za kraj elim da pokaem u emu Bakan vidi soluciju.
Za njega solucija lei u ponovnom formiranju javnih i vladinih institucija,
nacionalnih i internacionalnih, koje su barem u teoriji, ako ved ne u praksi,
stvorene da manifestiraju ideale demokracije i drutvene pravde. To je zasigurno ,
izazov, ali to je i smjer-a ne daljna privatizacija-u kojem se trebamo kretati.
21.KRIPTOKRATIJA

Socijalistike i marksistike liberalne demokratije tvrde da stvarna mjesta modi u

kapitalistikim drutvima, skrivena iza formalnih politikih procedura u
dvoranama za sastanke upravnih odbora velikih preduzeda, su u mnotvu
tajnovitih i neizbornih institucija. Grka rije KRYPTOS znai sakriti, KRATOS
mod, vlast. Figurira se kao termin zavjere, tajno drutvo, a posebno ona religijska
oznaavaju se kao kriptokratska. Tajnost, koja se diplomatski naziva diskrecijom,
jednaka kao i misterij vladanja, namjerna prevara i potpuna la, upotrebljava se
kao legitimno sredstvo za postizanje politikih ciljeva. U teorijama demokratskog
funkcionisanja tajnog u politici hode se razumjeti kao jedan od izraza imoralizma
politike prljavih ruku: politika i vlastodrci i u liberalno demokratskim reimima
prisiljeni su i to iz same biti savremene politika da u ime dravnog razloga,
nacionalne sigurnosti obmanjuju javnost. Kriptokratija je i u demokratiji sasvim
prirodna stvar svake racionalne i uspjene drave. i samo Civilno Drutvo2 je
proizvod tajnog kao relevantna komponenta svoje egzistencije, tu je i crkva sa
svojim tajnim djelatnostima. La, dvolinost i tajnost bila su kljuna sredstva da
se ostvare svjetovni i duhovni ciljevi papinstva, jo od samog poetka. Drava se,
u ovom kontekstu, pojavljuje u 3 uloge: 1. ONA JE PRODUCENT TAJNOG,
INSTITUCIONALIZIRA TAJNO ( kada je produkcija rezultata zakonodavnog
procesa, onda imamo institucionalizovanu tajnu) 2. UPRAVLJA TAJNIM drava
upravlja tajnim, regulie i kontrolie legalno tajno ( ustavna I tajna sfera
definisana ustavom I zakonima, I javlja se koa sfera djelatnosti drave I njenih
aparata). 3. VLADAVINA ILEGALNOM TAJNOM protudemokratija i nevidljiva
vlast nad graanima, nad njihovim privatnim I nad graanskim drutvom u cjelini.
RAZLIKUJEMO: 1. PIJUNSKO TAJNO su sve konspirativne djelatnosti, tj.
obavjetajne, kontraobavjetajne obavljaju ih tajne i javne dravne slube.
Cjelina aktiviteta dravnih aparata tajnih djeatnosti. 2. POLITIKO TAJNO to
ga u rutinskim soc. procesima i svakodnevnim politikih odnosima praktikuju
javni akteri politike, akteri koji pripadaju I sferi drave i akteri to figuriraju unutar
civilnog drutva. U sferi dravne vlasti, tajno se treba posmatrati kroz ulogu
policije u drutvu.
Prema Hejvudu tri su temeljna pristupa uloge policije: 1. LIBERALNI policija
je u sutini neutralno tijelo, zadada mu je da odrava unutranji red zatitom
individualnih prava I sloboda, podrava drutvenu stabilnost i obezbjeuje linu
sigurnost; 2. KONZERVATIVNI policija uva autoritet drave i obezbjeuje da
se njena ovlatenja ostvaruju u itavoj zajednici; 3. RADIKALNI policijske
snage su sredstvo represije u korist drave, a ne u intresu stanovnitva i slue
elitama a ne masama. POLITIKA POLICIJA moe se pojaviti u 2 znaenja:
1. policijske dunosti mogu da se obavljaju u skladu s policijskim
pristrasnostima ili drutvenim predrasudama, koje odreenim interesnim
grupama daju prednost u odnosu na druge. 2. djelatnost policije moe da
izae izvan granica graanskog pitanja i da se zadre u politike sporove. Za
razliku od politike, graanska policija predstavlja javnu policiju. Uloga graanske
policije u provoenju krivinog prava. Policijska drava odnosi se na oblik
vladavine u kojem je u potpunosti naputena liberalna ravnotea izmeu
ovlatenja policije i graanskih sloboda. Policijske drave imaju totalitarna
obiljeja, i trebaju da stvaraju strah i da drutveni ivot stave pod svoju kontrolu.
Tajne slube su slube najede, na temelju zakona, osnovne organizacije i
institucije namjenjene za zatitu teritorijalnog suvereniteta drave. Tajne slube
se tradicionalno dijele na civilne i vojne. Unutar civilnih razlikuju se unutranje i
vanjske. ime se bave tajne slube? Postoje dravna, vojna, slubena, poslovna I
profesionalna tajna. U demokratskim drutvima tajne slube moraju nastojati da
budu djelotvorne i politiki neutralne, nepristrasne i pridravaju se profesionalne
etike i djeluju unutar legalnog mandata u saglasnosti sa ustavno zakonskim
normama i demokratskom praksom drave. Pod izrekom predostronosti rue se
granice ljudskih prava, vanjska sigurnost kapitalistike dravne ekspanzije
izjednaava se sa graanskom sigurnodu. Djelatnosti aparata drave kao
kriptokratije:
- Afera bijeli ogrta hajka na 30 najuglednijih zdravstvenih radnika
osumnjienih za pijunsko djelovanje protiv Staljina; njegove politike, namjerna
ubistva visokih politiko partijskih dunosnika. - Cointelpro program
suzbijanja radikalnih rasnih nemira I nasilja izazvanih aktivnostima Crnih pantera
u SAD-u pomodu slanja anonimnih prijetedih pisama; - jesenska orhideja
jedna od spektakularnih operacija kineske obavjetajne slube 80 tih, kada se
skupina njezinih agenata tajno infiltiriala u vrh sam poltiike, pa I u crkve raznih
religija I vjera, te sun a osnovu toga prikupljali niz vanih informacija o prikrivanju
stanja u njima,njihovom financijskom kapitalu. Uz tajne policijske torture i
provoenje experimenata u vojne svrhe, to pripada tajnim djelatnostima dravnih
aparata. Umjesto da dogaaji nastaju putem normalnih procedura, oni se nasilno
provociraju, isceniraju, umjetno stvaraju. Obavjetajne i bezbjednosne agencije
ne mogu sebe liiti tajnih politikih funkcija. Njihova je uloga iskljuivo politika,
jer nadgledaju i kontroliu protivnike politikih sistema. Tajne slube se deavaju i
na unutranjem i na inostranom planu. To djelovanje, interveniranje u drugim
dravama naziva se TREDOM ILI TIHOM OPCIJOM. Jedno od rodnih mjesta tajnog
jeste izazivanje DRAVNOG UDARA, jer je tu javnost potpuno iskljuena, tajno je
neuhvatljivo.U modernom svijetu, ako se i za jednu sferu moe redi da je
zaokupljena tajnim, to je onda DIPLOMATIJA I VANJSKA POLITIKA. Diplomatija
djeluje u industrijskoj i ekonomskoj pijunai. Demokratski ethos stoji na
stanovitu da obavjetajne djelatnosti imaju nekoliko predemokratskih svrha: 1.
da obezbjedi strateko obezbjeenje, 2. da podri politiki proces, 3. da
zadri tajnost obavijesti, 4. obavjetajne slube doprinose sigurnosti i
blagostanju. U rukama demokratskih lidera, obavjetajno djelovanje daje veliki
doprinos apsolutnoj dravnoj obavezi prema svojim graanima da ih uini
sigurnima. Unutar demokratskih reima, obavjetajne slube predstavljaju oblik
stjecanja znanja o strategijskim pitanjima. Vodedi rauna o nacionalnoj sigurnosti
kao kontrola pijunskog, parlament angauje 4 skupine zadada:
1. nadzor ukljuuje 2 elementa: - dranje vlade odgovornom; - uticaj na
razvoj i implementaciju obavjetajne politike; 2. davanje dr. miljenja; 3.
osiguravanje transparentnosti; 4. uspostavljanje veze izmeu
obavjetajnog djelovanja i drutva. Organizacije CD, lobiji, grupe za pritisak i
ljudska prava, politike, stranke, mediji, mogu da obave korisnu nadzornu funkciju
obavjetajnih slubi. Nadzor javnosti moe pomodi da se osiguraju ciljevi koji su
dobri za drutvo u cjelini. Centralna kontraverza oko tajnih slubi drave vezana
je za to kako da djeluje kao protektorat drave dok se u isto vrijeme bave tajnim
operacijama koje ne mogu biti otkrivene u javnosti.
22.MEDIJAKRATIJA

Uz I, Z. i S postoji i 4 vlast. Po njom se podrazumijevaju razliiti entiteti (ustavni

sudovi, nac. banke, lobiranje, hijerokratija, ...) ali I sve same ustanove koje nisu ni
demokratskim procedurama uspostavljenje niti podlijeu nadzoru od strane
tradicionalnih institucija demokratske vlasti. Takoer i mediji jesu etvrta vlast,
najmodniji mediji s narcizomomili bez njega Ali, ovdje se nede koristiti ovaj pojam
kao 4 vlast. Vlast i njenu stvarnu vladavinu nazivamo MEDIJAKRATIJA, jedan je od
glavnih likova u savremenom multiverzumu vlasti. Ona nije izabrana, ona je
samozvana i relativno nezavisna, podlona samo utjecaju vlasnika i superiornih
pol. interesa. Zato je ona sila i mod bez kontrole, a moe prerasti i u silu, nasilje,
teror. Niko je ne smije kritikovati, ometati ili nadzirati. Ali, nisu svi mediji uivaoci
hipermodi, to su uglavnom velike multinacionalne i nacionalne medijske
korporacije. U normativnom smislu imamo 5 IDEALNIH FUNKCIJA
komunikacijskih medija: 1. moraju INFORMISATI GRAANE o onome to se oko
njih dogaa, OBRAZOVATI u pogledu smisla I davanja injenica, DAVATI
INJENICE 2. moraju pruiti PLATFORMU koja de olakati oblikovanje javnog
mnijenja I pruati javnosti povratne informacije.
3. daju PUBLICITET dravnim i pol. Institucijama ( novinarska uloga psa uvara
primjer ponaanje u SAD-u za afere Watergate, novinari su otkrili da
parlamentarni zastupnici primaju novac da bi posatvaili odreena zastupnika
pitanja)
4. mediji slue kao KANAL ZA ZAGOVARANJE pol. stavova. 5. kao zagovaranje, to
moe biti i funkcija UVJERAVANJA. Pored ovog normativnog idealnog tipa,
potreban je idealan novinar. On mora biti poeljan, da ima i neke kvalitete
svetenstva, tj. da govori istinu, da obezbjedi formu za debatu, da dri mod u tom
drutvu stalno budnom. To je anglosaksonski model novinarstva i on dri
obedanje da interpetiraju svijet zajednici, i da nudi prostor tampi, radiju i TV,
sukobu miljenja, Ali ovi idealni oblici nisu prisutni u praksi. POJAM MEDIJSKA
DEMOKRATIJA je ustvari pojava destriktivnih i normativnih diskursa u
stvarnosti. Tvorba pol.volje i donoenje odluka su procesi gdje medij ima posebnu
ulogu. Kada djeluje mediji s tih pozicija to se naziva (prema Majeru)
KOLONIZACIJA POLITIKE s pozicije medijskog sistema. To je jedan od elemenata
medijakratije?.I ovaj oblik vlasti, iako egzistira na tlu lib. demokratije radi na
njenoj destrukciji. ODNOS MEDIJAKRATIJE I KORPOROKRATIJE Ta je veza
dvostruka, prvo to se mediji organizuju u formi korporacija, a druga to su na
djelu globalne medijske korporacije. S medijakratijom mediji vie nisu savjest
drutva i uvari demokratije, nego su vladari, pa dolazi do bolesne simbioze:
POLITIKA, MEDIJI I VLASNICI. Kada se pojavljuje u liku KORPORACIJSKE
MEDIJAKRATIJE, ona je i sama KORPOKRATIJA. Ona je u vezama i sa
POLITOKRATIJOM, PARTITOKRATIJOM, MILITOKRATIJOM, TELEOKRATIJOM.Primjer za
odnos medijakratije sa militokratijom: npr. ameriki mediji su za rat u bori protiv
Iraka. Stvar je u tome da je u tom ratu jedna firma prodavala mnogo oruja, a bila
je u dobrim odnosima sa TV kudom. Na Tv-u su novinari izvjetavali iz
perspektive boraca i pilota, intervjui su bili o tome kakav je osjedaj voziti avion i
sl., a rijetko kada su pitali kakav je osjedaj ivjeti u strahu. MEDIJAKRATIJA I
KRIPTOPOLITIKA
Mediji pijuniraju privatne ivote vlastodraca, ali te informacije koriste da izvuku
novac, prijete i ne objavljuju snimke i slike ako su pladeni za to, a uvaju ih ako
im, ipak, zatrebaju. Time unitavaju demokratiju.Medijakratija unitava i
POLITEIZAM VRIJEDNOSTI I POLIFONIJU MILJENJA.UNUTAR CD,tj. DRUTVENE
VRIJEDNOSTI. Jer, Amerika podrava slobodu ideja, ali je pitanje da li drugaija
miljenja nede biti zaustavljena. Deavalo se da novinari sa razliitim miljenjima
doive pad u karijeri i jo se zamjere sa pogrenim ljudima. U Americi postoji jo
jedan problem sukob izmeu zabave i informacija,
izmiljotine i znanja, a ba ova medijakratija je pretvorila Ameriku u svijet zabave.
Dalje, ona potkopava normativne autentine slike demokratije i njene prakse.
Takoer, ona jo i ispranjava politiku od onog politikoj, pa joj je maxima manje
stranaarstva (stranke), vie demokratije. U svakodnevnom ivotu gube politika i
politiari na vrijednosti, autonomiji i integritetu. Ako su politiari postali osjetljivi
na javno mnijenje (anketno ispitivanje), onda su postali i zatoenici javnog
mnijenja, koje sada dominira u procesima odluivanja. Imid voe sada vie
vrijedi nego njegove sposobnosti i sada je problem da se politika predstavi
onakvom kakva jeste, jer bi kao takva bila neomiljena.Medijakratija je u odnosu i
sa sudstvom. Njihovi se interesi poklapaju. Sudstvo (istrano) ima koristi od
medija jer mu oni pruaju podrku i zatitu, a i mediji su u dobroj poziciji ako ih
sudstvo titi. Pozitivan rezultat je to ova dva fenomena pojavna oblika vladavine
potiu da se prikupi to vie podataka, a negativan rezultat je taj to svaki sluaj
biva izloen kritici od strane javnosti, javnost sudi prije nego to sluaj zavri. To
znai da se igra izmeu vlasti i protiv snaga ne deava vie meu institucijama,
nego meu graanima. To znai da se mod javnog mnijenja pretvara u tiraniju.
Novinari i njihove organizacije su kljuni igrai hegemonijskih procesa, a
predstavljaju graanske poglede u skladu s statusom quo.
MERITOKRATIJA
Podrazumijeva se najpravedniji drutveni poredak u kojem vlast imaju oni koji
imaju najvie znanja, zasluga, postignuda, dostignuda, oni koji su najsposobniji i
najkvalitetniji. Meritokratija se odreuje kao vlast na osnovu vrlina. Meritokratske
vrijednosti: znanje, zasluge, dostignuda, sposobnosti i kvaliteti meusobno
sinonimni i zamjenjivi pojmovi. Meritokratija kao temelj najpravednijeg
drutvenog ureenja i tako najracionalnija osnova uspjenih demokratskih reima
vlasti. Unutar sociolokih teorija drutvene satisfakcije promoviraju se naela
meritokratije u temeljne principe vertikalne drutvene pokretljivosti. Socijalni
uspon odreuje se poeljnom meritokratske socijalne kulture. Funckionalistika
sociologija preferira meritokratiju kao superiornu vrijednost. U meritokratskoj
kulturi stvarna inovativna mod je u posjedu onih koji imaju najbolje ideje.
Meritokratska kultura i politika smatraju da kole trebaju biti drutveni mehanizmi
selekcije ustanove najsposobnijih pojedinaca, koji de kasnije zauzimati najvanije
poloaje u drutvu. U demokratskim i liberalnim drutvima uz naelnu otvorenost
i drugih socijalnih institucija glavni mehanizmi promoviranja pragmatine
meritokratije kao reima vladanja i prisvajanja socijalnih uloga na osnovu osobne
vrsnode i zasluge. Opdi tipovi odnosa prema meritokratiji sa stanovita pohvala:
- njena se vrijednost preferencija javlja prije svega unutar ideologije liberalizma, a
tu se posmatra sa idejama individualizma i jednakosti, - smatra se za praktini
model drutvenog ustrojstva i politikog ureenja koji se utemeljuje kroz naelo
jednakih mogudnosti za sve ljude. Uz to, meritokratski reim vlasti osigurava da
na vodede pozicije budu izabrani najbolji, vlast koju obavljaju najbolji jeste i
najsigurnija garancija uspjeha politike i drutva. Meritokratija i partitokratija su
dva modela upravljanja drutvom i razvojem. Dok u meritokratiji, bar se
normativno zamilja napredovanje i zauzimanje pozicija u institucijama vlasti,
dolaze na osnovu sposobnosti i zasluge dotle u partitokratiji poloaji se prisvajaju
prema politikoj, stranakoj i ideolokoj opredjeljenosti. Meritokratija i
partitokratija produciraju dva tipa elita: - meritokratija favorizira i proizvodi
stunjake, - partitokratija prema politikim zaslugama i partijskoj odanosti stvara
ne kreativne, esto prosjene politike oligarhije. Kljune prednosti meritokratije u
odnosu na politokratiju, ona uva slobodu znanja, kreativnost inteligencije, i
granice politikih i vlastodrakih intervencija u civilno drutvo. Zato se i s
pravom moe ustvrditi moderna drutva, ukoliko hode biti demokratska i
uspjena moraju osigurati da meritokratija naslijedi politokratiju i partitokratiju
kao jedan od njenih likova. Meritokratija je u historiji bila kljuna pretpostavka
oblikovanja graanske klase a ova je klasa donijela sa sobom i prakse liberalne
demokratije. KRITIKA MERITOKRATIJE (Dahrendorf) Ideologija meritokratije hode
se opravdati i pozivanjem na primjerne njenog ozbiljenja, Vladajuda elita se sve
vie odvaja od svojih biraa ostaje samo poslunost, Meritokratije rigorozno
kontrolira drutvene nejednakosti, Ideologije meritokratije u sebi skriva staru
maksimu: gdje nema kapitalizma, tamo nema ni demokratije ni napretka.
Meritokratski oblik ureenja i vladavine proizvodi i hiperracionalnost, neprestanu
fleksibilnost i opsesiju modernizacijom, to sve vodi do dehumanizacije ljudskih
veza i odnosa. Ideologija meritokratije skriva u sebi moralno licemjerje, ona je
zapravo demagoka kompenzacija klasnih nejednakosti. Meritokratija treba biti
osnova odluivanja u liberalnim demokratijama, odnosno u sistemu demokratski
legitimirane
dravne vlasti. Meritokratske institucije ne mogu efektivno djelovati bez stvarnog
demokratskog miljea kako bi ouvale nezavisnost. Meritokratija za razliku od
drugih oblika vlasti nema zasebnu organizaciju, ali se instalira u razliite likove
vladavine. Ideologija meritokratije je zavodljiva i privlana. Kada su u pitanju
institucije, ne treba dopustiti da bilo koji kriterijum odluuje o tome ko de dodi na
vrh, a ko nede. Raznovrsnost je bolje, garantira otvorenost nego zasluge samo po
sebi, a otvorenost je stvarni peat liberalnog poretka.
25.MILITOKRATIJA

Hejvud razlikuje 3 vrste vojnih reima: 1. VOJNA HUNTA klasini oblik

militokratije, djeluje kao oblik kolektivne vojne vlasti, sredite je u vrhovnoj
komandi sainjenoj od oficira koji obino predstavljaju tri roda vojske: kopnenu,
mornaricu, vazduhoplovstvo. 2. DIKTATURA jednog ovjeka iza njega je vojska,
ona ima poloaj voe I okviru hunte (esto zahvaljujudi kultu linosti); 3.
ODANOST oruanih snaga kao odluujudi inilac koji odrava sistem, a voe vuku
konce iz pozadine. Ovo su isti likovi MILITOKRATIJE. Militokratija jeste
supermatija vojne oligarhije nad civilnim drutvom, koja uspijeva da se formira u
drutvima koja su dokinula diferenciju izmeu CIVILNE I VOJNE VLASTI.
MILITARIZACIJA I MILITOLATRIJA Andreski militarizacija jeste drutveni i pol.
proces s kojim se postie vojna kontrola nad drutvom i potinjava potreba
drutva vojnom potrebom, i tako ima konzekvenciju oblikovanja drutva na
naelima vojne organizacije. MILITOKRATIJA ideologija koja favorizira vojne
ideale i sakralizira vojnike vrijednosti. Militarizam se onda javlja kao spoj
militarizacije, militokratije, agresivnosti i militolatrije, tj. propagiranja vojnih
vrlina. Izvan poretka militarizacije, u znanstvenoj lektiri, identifikuju se dr.
poimanja militarizma:
1. ETATISTIKI bitni elementi etatistikog militarizma su: ekspansionizam,
agresivna realpolitika, favorizovanje oruanog nasilja, ovaj je militarizam plodno
tlo militokratije. Drava je shvadena kao vojno tehniki fenomen, a njena svrhe
su reducirane na jedno: na ekspanziju u prostoru ( kao teritorijalnu )
2. AKSIOLOKI mil. kao vrijednosni poredak gdje se vojna vrlina uzdie na najvii
rang vrijednosti. Bitna je jo jedna Vagtsova, diferencija izmeu militarizma i
civilnog drutva: mil. obuhvata svaki sistem miljenja i vrednovanja vojne
institucije u odnosu na civilni ivot, uvodedi ono militarno u civilnu sferu. 3.
IDEOLOKI mil. kao vojna ideologija vojna vladavina, trening, poredak, gdje se
preferira duh vojne harizme. To je politiko jaanje vojne modi drave. 4.
INTITUCIONALNI - egzistencija vojnih vlada i reima, tj. institucionalna struktura
zasnovana na vojnoj vladavini I preferiraju duh I mentalitet vojnih harizmi. Ovdje
vojne institucije imaju nadmod nad civilnim. 5. SOCIJALNO-KLASNI donos vojne
organizacije s jedne i drutva s druge strane, a odnos je zasnovan na
organizovanom dravnom vojnom ustrojstvu. Finer: POLITIKA KULTURA kao
uticajni element, ondje gdje je jaka javna privrenost institucijama (civilnim),
slaba je vojna intervencija, pa prema tome postoje: 1. VISOKORAZVIJENE POL.
KULTURE - tu su reducirane pretpostavke za instaliranje militarizma i intervencija
vojske se smatra neizvodivom. Rije je o ZRELOJ POLITIKOJ KULTURI. 2.
RAZVIJENE POL. KULTURE gdje je razvijena demokratija, tu je sporan transfer
vlasti s civilnog na vojni sektor, jer bi izazvao otpor 3. NISKA POL. KULTURA tu je
slabo organizirano civilno drutvo, nerazvijen je pol. pluralizam, javno mnijenje
nije sklono odbacivanju eventualnih vojnih intervencija, tj. otpor bi bio slab. 4.
MINIMALNA POL. KULTURA pluralizam nerazvijen, pol. kultura indolentna spram
militaristikog mentaliteta.m, POJAVNI OBLIK MILITARIZMA (his.) 1. VOJNIKI
MILITARIZAM struktura pol. sistema na principima vojnog ustrojstva. Unutar
vojne vladavine u historiji su se pojavljivali razliiti oblici militarizma: - line vojne
diktature - kolektivne vojne diktature.
Vlast dri jedna vojna oligarhija, kao paradigma militokratije. Ta vladavina se
moe oslanjati na 1 huntu ili vladavinu eksperata ili vladavinu oslonjenu na 1
politiku partiju. Vojni mil. se javlja kroz npr. totalitarne i autokratske reime, a
koji su se zasnivali na destrukciji graanskog drutva, anuliraju pluralizma,
demokratiju i prava i slobode. 2. CIVILNI MILITARIZAM gdje vladajude garniture
kontrolom nad vojnim institucijama vre penetraciju institucija u politikom
sistemu i dr. sferama drutva. Te vladajude elite koriste se vojskom kao fizikom
silom. npr. Hitlerov militarizam. 3.CIVILNO-VOJNIKI MILITARIZAM vodedi akteri
su: vojska i civili. To su utjecaji od strane HIBRIDNIH civilnih i vojnih grupa na
politiki sistem. To se deava kada doe do dominacije egzekutive nad
legislativom (izvrna vlast nad zakonodavnom). Tu dolazi do inkorporiranosti
proizvodnih korporacija, obrazovnih institucija. Ova karakteristika opisuje
evroatlanske reime lib. demokratije, ali on se minirira?, pa militokratija se
pojavljuje kao kriptokratija. Unutar sretnog kruga (drava vojska korporacija)
figurira onaj oblik militarizma to je prijetnja liberalnoj demokratiji. Kada
govorimo o NORMATIVNOM diskursu, onda se misli na osmiljavanje najpoeljnijih
veza izmeu dem. nune egzistencije vojske. To normativno u demokratiji mora
ostvariti nadzor gdje de vojska biti institucija civilnog stanja od izvanjskog
prirodnog stanja, te de osiguravati jae ili slabije uvoenje prirodnog stanja ili
nasilja u ustroj i funkcionalizaciju pol. zajednice. Ovim se idealnim htijenjima eli
preventivno eliminisati potivdemokratska praksa militarizma u samoj lib.
demokratiji. Militarizacija je jedan od extremnih oblika POLITIZACIJE VOJSKE. Ali,
politizacija i militarizacija mogu idi uporedo (npr. totalitarna, diktatorska,
autoritarna drutva/reimi, gdje je vojska bila politizovana, a drutvo militizirano).
ak i kada politizacija postoji bez militarizacije, dolazi do derogiranja vojne
ekspertize, time slabi vojna efikasnost, vojska postaje neprofesionalna i pada pod
nadzor pol. sile u drutvu, te time neizravno uvodi nasilje u pol. zajednicu.
ANSE DEMOKRATSKOG ETHOSA SPRAM MODI MILITOKRATIJE
CD je antipod militaristikom. Ali to ne znai da CD eli razoruanu dravu, bez
odbrambenog sistema. Sve drave egzistiraju sa tradicionalnom pretenzijom da
se uvaju od vanjskih utjecaja putem vojne sile, graani se pozivaju na ubijanje
vanjskih neprijatelja, a to je rezultat necivilizovanosti svijeta. Pored odbrane, ona
ima jo jedan razlog svoje modi i egzistencije, a to je vidljivo kroz spregu izmeu
politokratije i korporokratije. Naime, kapitalizam opstaje time to se vodi trini
rat, gospodarske sile taj rat ne ele prekinuti, jer pomodu njega stjeu svoj cilj
profit. Bez rata nema bogadenja pojedinca i drave. Kapitalski odnos legalizira
ratno stanje: RAT SVIH PROTIV SVIH. S druge strane imamo i individualizaciju rata
gdje su pojedinci akteri militokratije a na raspolaganju imaju modnu tehnologiju.
Liberalne demok. producira iz sebe same militarizam. Zato ona sama mora
savladati.
26.MONOKRATIJA

Marsel Prelot razlikuje klasine i savremene monokratije. Unutar klasinih

pojavljuju se 3 historijska lika monokratije: 1. apsolutna monokratija 2. tiranija 3.
diktatura Monokratije u Italiji, Njemakoj i SS naziva NARODNIM MONOKRATIJAMA.
Narodne monokratije se razlikuju po ideolokom odreenju: npr. Hitlerov nacizam
ideologija rasima, Musolinijev faizam ideologija dravne diktature, sovjetska
monokratija ideologija marxizma. Sada imamo faistiku, hitlerovsku i diktaturu
proletarijata. Monokratija se razlikuje od oligarhije to su forme vlasti koje se
nalaze izmeu monokratije (vladavine jednog) i demokratije (vladavine vedine). U
oligarhijama najmanje nekolicina ima vlast. Prelot razlikuje 3 temeljna oblika
oligarhija: 1. aristokratiju vladavina povlatene klase 2. cenzusnu plutokratiju
(vladavina imudnih osoba) 3. stranaku oligarhiju ( vladavina lanova 1 stranke /
diktatura) Monokratije su uvijek u komparativnom diskursu sa demokratijom.
Monokratija monopol ujedinjen u jednoj ruci, monopol vlasti i ideologije;
odbacujudi pluralizam osigurava jedinstvo i jedinstvenu vlast. One praktikuju
KULT LINOSTI. Razlikuje se od demokratije po tome to daje pravo osobi na
vlasti da zagovora jednu doktrinu i po njoj se ponaa.
MONOKRATIJA vs DEMOKRATIJA Ova dva oblika vlasti su u supstancijalnoj
opreci DEMOKRATIJA PROPAGIRA MONOKRATIJA PROPAGIRA 1. SLOBODU 1.
AUTORITET 2. JEDNAKOST 2. OSOBNOST 3. UNIVERZALNOSTI 3. ORTODOKSNOST
4. VEDINU 4. ISKLJUIVOST Monokratija priziva totalitarizam AUTOKRATIJA vs
MONOKRATIJA Oni nisu identini oblici, pa se pojavljuju jo 2 idealna tipa 1.
drava koja je ujedno i aut. i mono. (najpoznatiji his. primjer APSOLUTNA
MONARHIJA na osnovu koje nastaje moderna drava). 2. Drava koja je ujedno i
dem. i polikratska (kojom mislimo da se odlikuje dem. modernog doba. Tako dem.
uzima u razmatranje autokratsku vlast kao vlast odozgo (protiv ovog tipa je samo
vlast odozdo), a pluralistika teorija smatra da je lijek protiv ovog tipa vlasti
raspodjeljena vlast, demokratija je vlast odozdo. MONOKRATIJA I LIBERALNA
DEMOKRATIJA
Liberalna demokratija ne moe funkcionisati bez javne uprave, a organi vlasti
javne uprave se organizuju na monokratskom principu. Ova poveznica je
najistaknutija unutar dravne birokratije. Dakle, kako je vlast podijeljena na Z, I,
S, nije teko uoiti da je, prije svega, sudska vlast prava monokratska. Pledira se
na sudsku vlast da se monokratski princip zamjijeni kolegijalnim (sudska vijeda,
porota, ...). Monokratski model je oigledan i u vrhovnim, ustavnim sudovima, ovi
sudovi imaju apsolutni suverenitet, izmiu svakom dem. nadzoru, i dakle
monokratiju u pravom obliku. (npr. u SAD-u vrhovni sudija ima doivotan mandat i
ni u kom sluaju nije odgovoran birakom tijelu, iako u teoriji treba da bude ispod
izvrne i
zakonodavne vlasti. On je priskrbio sebi pravo na tumaenje Ustava, da vidi da li
su Z i I postupali u skladu s Ustavom kontra; on je najmodniji i
najnedemokratskiji organ vlasti u SAD-u). Ondje gdje je jak predsjedniki reim,
monokrata je ef, pradsjednik drave. Taq je pozicija najmonokratinija u
izuzetnim situacijama - npr. ratovima ili nekim izvanrednim pol. stanjima,
pravnim, drutvenim,... U takvim situacijama figurira udan odnos zakonai
bezakonja (npr. stanje u SAD-u nakon 11. septembra ugroena je graanska
sloboda pod izrekom izvanredne mjere za sprjeavanje terorizma). LIBERALNA
DEMOKRATIJA KAO MONOIDEOKRATIJA Lib. dem. nije obiljeena kao
ideokratija, ona je samorazumljiva i deklarira se kao vrijednosni, samopostojani
neutralni entitet. Monokratski element se javlja kada se deavaju nelegalne
radnje u lib. dem., odnosno drave koja na tajni nain to progoni sve to nije u
skladu sa lib. dem., odnosno protjerava sve ALTERNATIVNE IDEOLOGIJE (npr. kao
to je SAD nakon II svj. rata progonila sve komunistike svjetonazore). Ove prakse
u lib. dem. figuriraju i unutar pol. stranaka Vilijam Son? govori o 2 tipa
rukovoenja pol. partijama 1. OLIGARHIJSKI gdje uska koalicija vri uticaj na
kolektivne odluke grupa 2. MONOKRATSKI dominacija 1 osobe nad drugima.
Monokrate u pol. partijama moemo pisati kao EGOKRATE, a lik vlasti kojom
upravlja EGOKRATIJOM. Ovi oblici unitavaju dem. i tu ne moemo govoriti ni o
dem., a jo vie o lib. demokratiji.
29.OHLOKRATIJA (vladavina najgorih)

Nadolaskom evropskog graanstva kao novog nosedeg aktera drutvnog

oblikovanja historije, raste mod naroda, volja naroda, postaje najvi pol. ideal.
Stavlja se na najvii tron pol. vrijednosti. Ohlokratija je izraz kojim se oznaava
neposredna vladavina rulje ili mase, ili pak njena efektivna sposobnost da
posredno ili presudno utjeu na vlast. Ali, pojavile su se i dr. predstave koje
prezrivo gledaju na narod kao vanrazumni vulgus. Za narod u tom kontekstu se
smislio naziv OHIOKRATIJA ili neposredna vladavina rulje, mase, koristi se izraz
PLEBOKRATIJA ili plebs narod, kao vladavina gomile, svjetine. Dakle, narodna
volja je neto ozloglaeno. Poto samo pojedinci djeluju, tvrdi se sa sociolokog
aspekta da ne postoji kolektivni ili drutveni individuum. Narodna volja nije nita
drugo do vulgus, pa zato zasluuje prezir. Vlast vulgusa progoni ono duhovno,
najprostije se ustoliuje kao najbolje, najdrskije kao najotmjenije. VULGUS
svjetina kao neodreeni skup ljudi, nema nita sveto, prefinjeno, delikatno. On se
ne skriva, uvijek se pokazuje i to je nepismena politika masa podlona
demagozima.
S druge strane Gurvi govori o 2 uvida o prirodi mase:
1. s jedne strane masa je neorganizovani entitet utemeljen na slabom stapanju
(STAPANJE FUZIJA) (PRITISAK PRESIJA), pa ona za razliku od zajednice pripada
nestalnim oblicima 2. masa kao entitet koji kao sila izvan pojedinaca vri pritisak
na njega. Hegel je pisao protiv sakralizacije narodne volje, brani koncepciju
staleke konstitucionalne monarhije. Narod je neodreena apstrakcija i ako je
iznutra izdiferencirana moe izadi iz gomile u stanje samokonstitucije oblikovanja
dravne umnosti. Hegel odbija demokratsko-republikanski oblik formatiranja i
vladavine narodnog suvereniteta i Rusoovu predstavu naroda kao suverena. On
um drave vidi u birokratiji i dravnom aparatu. Tu se stapaju birokratija i
aristokratija. Aristokratija kritikuje demokratiju kao praksu koja proizvodi
ohlokratiju. Kada govorimo o prosvjedenoj aristokratiji i teokratiji tvrdi se kako je
demokratija prividna, da na vlast dolaze oni najgori - oholokrate i kae da kao
takva demokratija se pojavljuje kao demonokratija. Ovdje je, dakle, ohlokratija
identina sa sotonokratijom i demonokratije. Berdajev kae da su u ateiziranom
svijetu (bilo lib. dem. ili komunizmu) morali dodi oni najgori, jer je ideja o
vladavini mase unitila aristokratiju, one najbolje, a bez njih je narod
obezglavljen. DA LI LIBERALNA DEMOKRATIJA STVARNO DOVODI NA VLAST
OLO?
Ideologija i praksa ohlokratije moe se posmatrati iz raznih - politikih,
aksiolokih, svjetonazornih uglova. Kada je posmatramo s aspekta nauke, onda
se o ohlokratiji kao demagogiji moe redi da je tu kako bi diskreditirala protivnike.
Znajudi da je prezrena i da je mod svjetine prevrtljiva, razorna, oholokraija je
primorana da djeluje i odrava se demagogijama, kriptopolitikim djelatnostima,
parapolitikim metodama, taktikama lai, kako bi samu sebe predstavila kao
autentinu demokratiju naroda i njegove suverene volje. Ona je parapolitika i
kriptopolitika jer uvijek se mimikrira i predstavlja kao demokratija. Ohlokratija je
vidljiva i preko terora vedine: vlada vedina nad manjinom. Manjini se priznaju
samo ona prava koja korespondiraju s voljom vedine, te otuda etika i politika
manjinskih prava istupa protiv oholokratije i njenih konzekvenci. Ide se ak i
dalje, na to da se iz ustavnih kategorija izbaci pojam nacionalne manjine jer
sam pojam odreuje odreenu grupu kao podreenu. I u diskursu desnice
ohlokratija je kompromitirana. Iako se desnica reprodukuje na transformaciji iz
populusa u vulgus, ona prezire ohlokratiju. Ona nede demokratiju poredak koji
stvara reime jednakosti, dominacije mediokriteta, despotizam vedine.
nacionalistika desnica hode umjesto demokratije i hlokratije vladavinu
nacionalnih aristokratija, vladavinu naciokratskih elita. I u teologiji, hode da
diskreditira oklokratiju, jer kako vlast dolazi od Boga, a ne od naroda, tako ni
demokratska vlast, niti vlast
u obliku ohlokratije nema svoju legitimaciju. Kritiari demokratije kao
mediokratije su ujedno i kritiari ohlokratije i mediokratija na vlast dovodi one
najgore, neobrazovane i neobavjetene. Kada su kleptokratija i ohlokratija u vezi,
one su skupa opasni protivnik evroatlanske demokratije. Iz sfere kleptokratije u
institucije vlasti, direktno ili posredno ulazi upravo sve ono to pripada
socijalnom, politikom, moralnom olou, ono to je u drutvima najgore.
LIBERALNA DEMOKRATIJA IGNORIE saveznitvo kleptokratije i ohlokratije. U tom
savezu ne vide nita opasno po demokratiju. To se objanjava uestalom apatijom
i pol. imobilizacijom graanstva, pa kao takva (lijena) nije u mogudnosti da se
razvije kao razorna mod i vlast vulgusa, pa tako ohlokratija ne moe unititi, niti
zamijeniti liberalnu demokratiju. U ideologijama neoliberalizma smatra se da pol.
apatija, trend pol. melanholija, izborne ravnodunosti nije neto to uzbuuje.
Ovaj trend je neto POELJNO i ne ugroava dem. ethos evroatlantskog drutva.
Jer, tamo gdje su odzivi na izbore masovni na djelu je eksplozivno narodnjatvo,
totalitarni dirigizam. Filip Brand govori o funkcionalnosti politike apatije kao o
prevenciji masovne hiperpolitike i parapolitike. U fenomenu apstinencije ne vidi
nita loe. Ova stajalita nisu bez utemeljenja, ali treba biti oprezan jer se iza njih
mogu kriti pol. htijenja konzervativizma i radikalne desnice, to vie graanske
melanholije, to vie slobode elitama vlasti. Ali, da li je stvarno demokratija
bezbrina, u odnosu na mogudi uspon ohlokratije, kao to se misli? Historija je
pokazala niz revolucija, protesta, parada, referenduma (od strane mase) koje su
pokazale da narodni aktivizam funkcionie. Npr. nacifaizam kada je bio u usponu
daje jasnu sliku o modi narodnog naleta, gdje su liberalne demokratije propale,
nestale. Rije je o postnacifaizmu, masovnom etnocentrizmu, pannacionalizmu i
etnonaciokratiji. Narod, masa nije se tu pokazala kao vulgus, nego se ohlokratija
pojavila u obliku etnokratije. Gurvi o prirodi mase kae da to je manje fuzije u
masi (slab stepen stapanja) to je veda presija mase (pritiska), to pravilo ne
funkcionie u etnomasama, jer etnomasa pokazuje intenzivno stapanje, fuzija je
totalna, individuum se stopio u grotlu etnomase, presija koju vri etnomasa je
velika, i veda je to je fuzija veda. To je privremeni oblik u drutvu, jer se iz stanja
etnosa drutvo po zavretku pritiska vrada u vulgus, prirodno stanje demokratije
pluraliteta. Pitanje je da li uopte postoji volja naroda ako je uvijek mogude na nju
utjecati na razne naine, ali i za otvorenost ka demokratiji.
30
PARTITOKRATIJA
Partije uvijek bile jedan od osnovnih stubova predstavnike demokratije.
Postpolitika najavljuje historijski kraj politikih stranaka i tradicionalne
diferencijacije na ljevicu i desnicu, ali to je nemogude. Partije jo uvijek vrsto
postoje. Reimi partitokratije su dominirajudi oblik u postsocijalistikim zemljama
tranzicije. Ovaj oblik pervertira demokratski ethos. Paradox je u tome to je
partijski pluralizam razueniji, vede su anse za instaliranje KOALICIJSKE
PARTITOKRATIJE. To je oblik lane i izopaene demokratije. U ovom kontekstu
dominiraju 2 tipa partitokratije: 1. PARTITOKRATIJA KAO ODSTUPANJE
kao odstupanje unutar demokratski konstituisanog sistema vlasti. Dem.
sistem se u osnovi mogu uspjeno nositi sa odstupajudom
partitokratijom. 2. SUSTAVNA PARTITOKRATIJA to je devijantni oblik, i
nain vladanja, podrazumijeva partijsko konstituisanje, obnaanje i
gubitak relacije prema opdem dobru. Dovid govori umjesto pojma
TRANZICIJA o pojmu HUMUSNO TLO (misli se na poskomunistiku
haotizaciju), na kojem se formira i instalira partitokratija. U ovim
zemljama danas je izokrenuta slika stvarnosti smjera razvoja
demokratije. PUZAJUDA PARTITOKRATIJA o njoj govori Popovid, je
postepena, ali temeljita SUSPENZIJA parlamenta, ustava, izbora i volje graana od
strane patijskih oligarhija. Partotokratija kao reim zamjenjuje pravni poredak i
ima dvostruka htijenja posjedovanja: PARTIJSKE ELITE na sebe su preuzele
definiranje opteg dobra, slijede teleokratski logos, posjeduju znanja
pannacionalnih, opdedrutvenih i eshatolokih svrha i vrijednosti logika njihove
vladavine logika PSEUDOTELEOKRATIJE. Znanje partikularnog predstavlja se kao
opde, zajedniko, svenacionalno, time se unitava dinamino-konfliktna dimenzija
politike, ta je dimenzija NJENA BIT, navodno u ime opdeg dobra.Sve postojede
partija hode u svoje vlasnitvo. Partitokratija je, dakle, totalitarna realpolitika.
Sfera AUTO-NOMOSA je nestala, i nastaje HETEROKRATIJA. POLITIKI SATELIT -
bez njih se partitokratija ne bi mogla ni instalirati. Partije uspostavljaju satelitske
veze sa drugim partijama, to su esto neformalne veze, ali mogu biti i formalne
koalicijske. Npr. KOALICIJSKI KONSOCIJATIVNI ARANMANI gdje se sklapaju
konsocijativni ugovori. Konsocijativnu demokratiju, prema Lajphartu,
karakteriu 4 obiljeja: 1. na vlasti je velika koalicija politikih voa
2. meusobni veto ili naelo vedine istomiljenika 3. proporcionalnost kao mjerilo
pri imenovanju inovnika 4. visok stepen samostalnosti svakog segmenta u
odluivanju. U ovom modelu nema demokratije, jer su lideri partijski, njeni akteri,
a ne graani, lanovi zajednice i javnosti ne uestvuju u donoenju dogovora. Sve
se svodi na dogovor izmeu elita, na milost i nemilost te subjektivne volje. Ti
sateliti ne figuriraju samo izmeu partija, nego i izmeu voa i epigona, lidera i
trabanata, elite i sljedbenika. Ovdje figuriraju i KRIPTOPOLITIKI I PARAPOLITIKI
AKTIVITETI. Tu se mogu ukljuiti klubovi, udruenja za zabavu, sindikati, vjerske
zajednice.PARTITOKRATIJA simbioze sa POLITOKRATIJOM, KORPOROKRATIJOM,
IDEOKRATIJOM, KRIPTOKRATIJOM, KLEPTOKRATIJOM.
31.PLUTOKRATIJA

Plutokratija, kao jedan od oblika oligarhije, karakteristina je za evroatlanske

demokratije. Kako se u SAD-u demokratskim izborima i van izbora na vlast dolazi
uz veliki novac, to se onda ova drava smatra paradigmom plutokratije. Kao
primjer moemo navesti ameriki Senat prepun milijunaa i bogatih ljudi koji
odreuju poredak modi u korist reprodukcije vlastite modi. Ta je mod u Senat
dola iz bankarskih, trgovakih, industrijskih i naftnih klastera. Motivi i ciljevi
petljanja plutokratije u institucije dravne vlasti su jasni: mod bez vlasti i utjecaja
na ponaanje drugih nije nita(Kulid- al sam ja uzimo iz konteksta sve citate).
Plutokratija je svjetski fenomen jer tristo najbogatijih ljudi na svijetu posjeduje
vie nego tri milijarde najsiromanijih na svijetu(Palast). Takoer, plutokratija kao
oblik vlasti nije nita novo, to je jedan od tradicionalnih oblika vlasti i vladavine.
Jo je i Aristotel u svojoj Politici na neki nain opisao plutokratiju. On najprije
govori o tri oblika drave i razlikuje tri njihova lika. Kriterij diferencijacije meu
dravama je trostruk: ko ima vlast pojedinac, nekolicina ili mnoina; da li se
vlada po zakonu; da li se vlast vri za opte dobro. Aristotelovi dobri oblici
vladavine su: kraljevstvo tu vlast ima jedan, on j wei najbolji jer vlada
zakonima, aristokratija ovdje vlast imaju oni koji posjeduju ne samo najvie
umne sposobnosti nego se odlikuju I najviim etikim vrlinama , vladaju po
zakonuu dobrom smislu i republika to je vladavina svih graana koji hodeto
vedu pravnu jednakost, a loi oblici vladavine su: tiranija to je izopaenje
kraljevine vladavinu samovolje, mimo zakona i u linu korist,aristokratija
izopaena je kada se pojavljuje kao oligarhija, a to je vladavina najbogatijih, to je
zapravo plutokratija, u loem smislu i demokratija vlast ili vladavina najirih
narodnih masa, ona tu vlast koristi u interesu siromanih, a ne u ime dobra cijele
zajednice. Mnogovrsni
su izvori i naini reprodukcije savremenih oblika plutokratije. Plutokratiju kao
jedan od savremenih oblika tretiramo sastavnim dijelom i likom moderne
korporokratije. Plutokratija ne predstavlja injenicu da bogati vladaju samo
dravom, nego se govori da bogati vladaju i kompanijama, fabrikama,
korporacijama. Kada se ove dvije vrste vlasti spoje prva slui svrhama druge,
druga je vrhovna(Volcer). No, plutokratija figurira i izvan korporokratije, oblikuje
se ona i na druge naine i figurira u drugaijim formama socijalnog ivota i s
drukijim tehnikama. Figurira plutokratija kao podrivajuda sila demokratije. Dakle,
SAD-om vlada plutokratija njena ekonomska, vojna i politika mod uvedava se
na temelju korporativnih asocijacija i na temelju korporokratske plutokratije.
Plutokratija dakle predstavlja vladavinu bogatih. Uz to, amerika plutokratija se
uz asistenciju religijske desnice poziva i na boansku volju to se jednim imenom
naziva evangelistiki kapitalizam(Kerc) Na djelu su paktovi izmeu plutokratije,
scijentokratije i tehnokratije, paktovi unutar kojih se dogaa dekadencija
demokratije. Rije je o spoju naela bogatstva i naela znanosti koje utemeljuje
novu oligarhijsku legitimnost, a upravo ovaj oligarhijski spoj danas dri svu
mod:upravlja se bez naroda i vlada bez politike. Na djelu je spoj izmeu dravne i
finansijke oligarhije. Dravna mod i mod bogatstva sve se vie ujedinjuju u
upravljanju tokovima novca i naroda, nastoje zajedno smanjiti politiki prostor.
(Ranciere). U ovom ujedinjavanju na djelu je domacija korporacija nad dravnom
vladu, nad javnom vladu, sve je veda ovisnost vlada od multinacionalnih
kompanija, te ovisnost politikih stranaka od njihovoh finansiranja. Postoji
fenomen kosmopolitske plutokratije: ona je opasna za nacionalizam, za
patriotizam, za sve zaviajno i lokalno. KristoferLe ovo jo naziva i turistika
plutokratija- privatnost, individualizam, hedonizam ispred svakog sociocentrizma.
Posljedice ovakve plutokratije po unutardravnu demokratiju sasvim su jasne: bez
lokalnih i samosvjesnih graana demokratija nemoe normalno funkcionirati.
Turistika plutokratija nadalje unitava ekonomske osnove demorkatije:ona ide
tamo gdje je kapital, investira gdje se nalazi extra profit, ali se na kraju vrada u
svoju dravu i tu dodatno izvlai svoju korist koju pladaju graani preko reima
poreza.
Plutokratija se takoer regrutuje iz kleptokratije, pojavljuju se novi stratumi
bogatih koji relevantno utiu na dravnu vlast. Plutokratija je tvorevina
kleptokratije, a moe se pojaviti i u suverenom obliku:kao samostalni banditizam.
Za razliku od turistike plutokratije, po demokratiju su mnogo katastrofalnije
djelatnosti ove kleptokratske plutokratije. Ona je izraz politike patologije, i kao
takva razara osnove demokratskog poretka.
Takoer, reimi partitokratije, posebno oni koj ise instaliraju u tranzicijskim
razdobljima prelaska iz vojnih diktatura u demokratije, iz socijalistikih poredaka
u kapitalistiku modernizaciju, iz rasistikih drava u graanske drave
produciraju specifine likove plutokratije. Plutokratije je fenomen koji bivstvuje
kako u nedemokratskim oblicima vladavine(diktatorskim, teokratskim, vojnim,
totalitarnim) tako i u reimima deklarirene evroatlanske demokratije. Tako,
nemaju nikakvog razloga neoliberalni ideolozi da brane politiku nametanja
modela evroatlanske liberalne demokratije, kao modela apsolutne slobode. Dakle,
bez obzira kako nastajala i koje sve preparirane likove poprimala, plutokratija je
supstancijalna opasnost po demokratiju. Ona nije benigni protivnik demokratije,
ona je mnogo vie od toga, ona dovodi u pitanje i sam opstanak demokratije.
Postavlja se pitanje kako da se demokratija bori protiv ovog opasnog protivnika
Ono to predlae Kerc je slijedede: umjesto nekadanje udnje sa socijalizmom sa
ljudskim lice, danas treba napraviti kapitalizam sa ljudskim licem. I u nekim
drugim uvidima emancipatorskim projekata predvia se formiranje kapitalizma sa
ljudskim licem, samo to oni govore jo i o ideji demokratskog socijalizma,
humanizaciji kapitalizma i drutava liberalne demokratije. Plutokratija nije tako
opasna kao npr. Totalitarizam, otpor plutokratiji je laki. Novac moe da kupi
vlast, uticaj ali ne vri radikalno suprotstavljanje alternativnim procesima kao to
to radi totalitarizam. Uz graanske aktivitete, stvarni efektivni otpor vladavini
plutokratije podrazumjeva angaman same drave. Kao to je to sluaj sa svim
drugim protudemokratskim oblicima vlasti, i ovdje se rauna na aktivno
graanstvo, sa svojim organizacijama i praktinim djelovanjem. Borba protiv
rastude modi plutokratije podrazumjeva i apologiju ideje etike i politike
jednakosti. U njenoj afirmaciji moe raditi samo prodemokratsko graanstvo. Nisu
potrebne nikakve revolucije, mogude je u okvirima kapitalizma i liberalne
demokratije i njenih ustanova raditi na instaliranju projekta demokratskog
socijalizma. Taj rad podrazumjeva angaman legalnih demokratskih intitucija i
naporni aktivitet osvijetenog graanstva. (Volcer)
32.POLITOKRATIJA

IZraz politokratija ima peorativno znaenje, naprimjer o tome govore fraze I

dijagnoze: izmeu stare socijalistike I nove vlasti u doba tranzicije nema razlike,
obje su politokratske, vladaju u postsocijalistikim zemljama politokratske klike.
Politokratija je voena iskljuivo egocentrizmom na
raun interesa na raun naroda. Izraz politokratija ima i negativno znaenje
upotrebljava se u opsiima bivih reima realnog socijalizma u nekadanjoj
federativnoj Jugoslaviji. Upotreba termina politokratija u postsocijalistikom
diskursu, ali to ne znai da u javnom govoru figurira I jasno pojmovno odreenje
ovog politikog fenomena. Stvarne drutvene odnose I procese unutar kojih se
formatiraju I institucionaliziraju razliiti oblici nadreenosti i integralistike
predominacije politike spram svijeta ivota- definiramo kao panpolitiku na ijuem
se tlu I obrazuje politokratija. Jedini smisao postojanja politike vidi se u postojanju
stranke. Politokratija kao jedino rjeenje vidi u egzistenciji politike klase, a
temeljni uslovi vide se u opstanku politikih lidera I njihovoj starateljskoj I
zatitnikoj ulozi. Politokratija i jeste vladavina posebne klase, politike elite,
partijske oligarhije, I samim tim politokratija jeste njihova tvorevina gdje su svi na
tronu vlasti. Politokratska klasta zatvorena je, ivi na povlasticama, na
privilegijama. Politokratija kao realpolitika predstavlja jedan od vidova radiklanog
dravnog intervencionizma u drutvo I ekonomiju. Poltokratija je reim u kojem
politika potpuno gospodari drutvom i odluuje o svemu, institucije gube
autonomiju. Slobodno graansko samoorganiziranje nije doputeno. Politokratija
je nuna atribucija nepartijskih I jednopartijskih reima. Ona se javlja i u
viepartijskim reimima.
36.STATOKRATIJA

Izraz Statizam upotrebljava se I kao antipod izrazu dinamizam. Pod dinamizmom

podrazumijevamo pogled na svijet koji hode aktivitet, sudjelovanje, kretanje,
napreodvanje, traganje, otovrenost ka znanju. Dok pod pojmom statizam
oznaavamo svetonazor I stil ivota koji se dovodi na nepokretnost, nemodno
pristajanje.
U politolokoj tradiciji se upotrebljavao izraz statologija da se definira autentino
predmetno podruje politologije kao samostalne znanosti o politici, tvrdilo se kako
s prouavanje nastanka, struktura i funkcija drave sredinje teme politologije pa
je nauka o dravi statologija. Esencijalno je sadrano u vlastodrakim
djelatnostima drave, ali ne slijedi da politologija pledira hipervladavinu drave,
da sugerirara statokratiju kao poelji pol. reim vlasti. Statologija nije
istovremeno i statokratija. Hipervladavina drava apriprno aksioloko stajalite
moemo definirati kao apologiju istog kapitalizma ili stanovite radikala koji
pledira kapitalizam tipa laisses-faire. Kapitalizam postie povijesni uspjeh jer,
navodno, korespondira s ljudskom prirodom. Najdublja filozofska osnova
kapitalizma jest da je ovjek po prirodi razumno bide. Razuum je glavna mod
njegovog opstanka i preivljavanja. Individualna prava Rand su drutveno
priznanje ovjekove racionalne prirode i slobode u osiguranju njegovog opstanka.
Temlejno ljudsko pravo je pravo na ivot koje se ne moe ostvariti bez prava na
privatnu svojinu. U takvom drutvenom i ekonomskom sistemu, drava ima
specifinu, pa i paleoliberalistiki pojmljenju funkciju. Jedina uloga drave u
takvom drutvu je zatita ljudskih prava, odnosno njihova zatita od fizike sile. S
takvom ulogom drave, kapitlaistiki sistem poiva na slobodnom tritu.
Bogatstvo nije anonimnog porijekla nego ga stvaraju individue na slobodnom
tritu. Ovako zamiljeni, isti, idealni kapitalizam u stvarnoj historiji napadnut je,
ugroen i deformiran u formi ideologije i praksi socijalne drave. Socijalne aktere
naziva konzervativnim apologetama kapitalizma. Faktiki, to je politika koja
praktiira dravn intervencionizam, pol. centralizam, kontrolu drave u proizvodnji
i uvodi mjeovitu ulogu uklanjajudi temeljni princip kap. laissez-faire. Kap. je u
percepcijama doktirna istog liberalizma (nomokratija). Te konzervativne filozofije
politike prakse oliene u socijalnoj draca ili dravi blagostanja oznaide kao
statizam (sveobuhvatna kontrola drave na raun individualnih sloboda). On je
unutranji neprijatelj istog, tj. radikalnog kap. Vanjski neprijatelji su mu
socijalizam i faizam. Sistem u kom vlada ne nacionalizuje sredstva za
proizvodnju ved poduzima potpunu kontrolu nad ekonomijom je faizam. U tom
trendu participira normativno uenje o vladavini konsenzusom, obavlja ovdje
ideologijsku funkciju (Rand). Iza ideje i pol. konsenzusa u amerikom drutvu krije
se zapravo elja za jakom dravom dravom sa neogranienim modima,
dovoljno snanu da dozvoli pobjednicima i bududim pobjednicima da osvoje sve
do ega im je stalo, dravu koja se uzdie na neprekidno snanijoj modi, modi
radi midi. Vladavina konsenzusom se tu odnosi na sve osim prijedloge o
ogranavanju dravne modi. Da li racionalno moemo reim vlasti u kojem
figurira takva drava definirati kao statokratiju? Satatizam i statokratija javljali su
se i funkcionirali i u socijalistikom svijetu. Statizam od poetka startuje kao
revolucionarni etatizam pokuaj uvoenja diktature proletarijata, to je etatistiki
socijalizam, etat. komunizam. Nije eliminiran etatizam, odnosno kljune
komponente statokratije sada identine sa monokratskim reimom
harizmokratije, komunistike partitokratije i marksistike ideokratije. U ovim
reimima oblikovan je i etatistiki nacionalizam, formatiran je ak kulturni
etatizam kao prirodni element revolucije, sam stil ivota. I u kontekstu procesa
postsocijalistike tranzicije govori se o statizmu ili etatizmu provodila se
etatizacija i podravljenje sredstava za proizvodnju. Vrila se u sklopu
tansformacije vlasnitva mafijako-kleptokrtsko-etatistika privatizacija.
Civilno drutvo bilo je slabo razvijeno. A politka, monopartijska, vlast i dravni
aparat bili su mediji i instrumenti prisvajanja akumulacije druvenog dohotka.
Kontrolu drutva uopde vri monokratska
partitokratija i, s njom povezana, ideokratija. Statokratija kao monokratija bila je
nominalno i nomokratija. Statokratija u sebe ukljuuje stalno rastudu mod drave,
neprestanu centralizaciju odluivanja i adinistrativno upravljanje ekonomijom.
Kriptokratija, partitokratija i ideokratija jesu oni likovi vlasti pomodu kojih
statokratija oblikuje i kontrolira sferu privatnog. Komunizam oblikovao drutvo
koje nije bilo, niti je moglo biti, civilno i nije moglo iznidi masovno nezadovoljstvo.
Nacionalizam je tako tinjao i izlazio na javnu scenu: nacinalizam je uvijek bio
jedan od simptoma statizma kao vjerovanja da dravi pripada suverena
naciokratska vlast organiziranja, profiliranja i kontrole nacionalnog drutva u
stvarnom svijetu privatnog i socijalnog ivota. Figuriraju i drugi likovi statokratije
ekstremna, zloinaka statokratija nastala na tlu razaranja lib. dem.
specifini faistiki statizami fa. statokratija (Musolini fa. dr. je sve, ovjek
nije nita.) Nakon njihovog nestanka, problem statizma i statokratije i dalje
figurira u kontekstu tumaenja procesa globalizacije i sudbine drave u njima.
Staviti taku na etatoludizam (ludizam protiv drave kao stvari krive za sve,
Brdar) u vidu vidu semantikog ubijanja drave kao zla. Drava je
nesumnjivohistorijska pojava pol. organizacije ljudi. Uprkos slabostima koje
pokazuje drava ona je jedini historijski poznat oblik koji se moe nositi sa
cjelokupnim razvojem pred kojim stoji savremeno ovjeanstvo u nastupu
znanstveno-tehnike revolucije (Posavec). Zbog terorizma, pronalazi se novi
smisao drave, pa se hode obnova njene snage i modi u ponovo pronaenim
ingerencijama. Nuna je izgradnja drave i to u najstarijoj Hobbesovoj inaici
stvaranju sigurnosti. Fukuyama vie ne slijedi vlastiti koncept, ved istupa kao
kritiar onoh koji govore o sumraku suvereniteta i obrazlae ivi smisao drava
nita ne moe zamijeniti snanu dravu, a slabe drave su prijetnja me. poretku
jer su izvor sukoba. Pledira da savremene drave jasno utvrde opseg svojih
nadlenosti i u njihovim okvirima budu snane i jake. Snana drava mora biti
sposobna da stekene i primijeni silu (moramo biti svjesni potrebe za silom). Nac.
Drave ne nestaju nede nestati, rije je o transformaciji politike vladavine u kojoj
nac. drave imaju i dalje veliku i nezaobilznu ulogu (Grande). Ona je nazaobilazna
jer jo uvijek posjeduje svoj poreski monopol.
Pokazuju se svrhe drave ak i u stvarnostima korporokratije prikrivaju se neolib.
ideologijom slobodnog trita. Korporokratija hode dravu jer vri osiguravanje
zakona i poretka, vlasnitva, potovanja ugovora, razmjene, javnih dobara,
alokacije, odgovornost za povrede... Sve korporokracije pravno stoje na tlu
posebnog lokaliteta i podupiru se tamonjim javnim politikama. Beck smatra da
umjesto nac. drave na hist. scenu stupa neolib. drava, drava natjecanja,
trita, politika slijedi logiku kapitala ('odobrio MMF'). Upravo su neolib. i neolib.
drava napali dravu, to je pol. ideologija samotransformacije drave, tj.
samoukidanja drave. Apologija ivih svrha drave u savremenom svijetu pol.
Voigt drava je mrtva, ivjela drava! treba nam neodlonije nego ikada i usred
mundijalizacije nije se rastvorila, oblikovana su nova informacijska i
komunikacijska drutva, promijenile se i same dave. Ta drutva su poliarhijska,
polikratska, multicentrina i na njihovom tlu figurira multiverzum vlasti.
Savremeni svijet priziva i hode egzistenciju drave, njene ive zadade. Nova
zadada je da kao posrednik izmeu socijalnih grupa organizira uspostavljanje
konsenzusa i prihvadanja i da odredi teita akivnog oblikovanja bududnosti. Uz
sve to, u sreditu dravne djelatnosti je proizvodnja i osiguranje za drutvo
nezaobilaznih kolektivnih dobara, unutarje, vanjske, ek. i soc,. teh. i ekoloke
sigurnosti. Ona prua i simbolika zadovoljenja ljudi nac. osjedaja i dravno-
patriotske svijesti. Na djelu je formatiranje nove drave kooperativne drave
(Voigt). O najvanijim pitanjima vie ne odluuje parlament, ved odbori za
planiranje, kooperacijski germiji isl. Izmjetanje vlasti iz sfere formalnih i
neformalnih paktova izmeu izvrne vlasti i vandravnih aktera modi. Mora
drava svoje snage usredoiti na svoju najvaniju zadadu jamenje slobode,
jednakosti i bratsva. Politologija treba u eri globalizacije unaprijediti
razumijevanje institucija dravne vlasti i prakticiranja politike koje doista moe
poboljati izglede spaavanja vie deokracije od tirana. Da li uopde funkcionira
statokratsko poimanje politike? ta u svojoj doktrini i ideologiji podrazumijeva
pod politikom? Poistovjeduje politiku sa sakraliziranom dravom, misitificiranim
djelatnostima same institucionalizirane vlasti. Statokratska definicija drave i
politike je redukcionistika bududi da postoji pored dravnog i pol. djelovanje i
drugih strana drutva. Ona jeste politokratija zasnovana na panpolitici i proiruje
pojam politikog i sve to je dravno tretira polititkim. Ona moe biti i
partitokratija (npr. Drava, to sam ja).
U stat. identifikaciji drave i pol. hipostazira se institucionalni oblik pol. ivota i
hode da zatvori pol. u ustanove koje ona konstituira. Statokratska apsolutizacija
drave kao predominantnog i hipermodnog subjekta otkriva da je statokratski um
opsjednut jednim htjenjem: apologijom vlastitog postojanja i moe
dopustiti u pol. samo ono to funkcionalno slui tom htjenju. Pri tome, operira
dravnim razlogom kao sakraliziranim entitetom, kao svetu svrhu drave uzima
djelatnosti na obezbjeenje sigurnosti prema unutra i vani (vri jo jednu
redukciju politikog), razgraniava drave prema vani, posebno prema
neprijateljima i zato je statokratija uvijek u borbenom stanju (jedan od likova
militokratije). Statokr. je relevantan neprijatelj emancipatorski orijentirane nauke
o politici, posebno orijentirane ka pol. sukobima. Satokratija, u saveznitvu sa
svojom partitokratijom, politokratijom, militokratijom i kriptokratijom suspree
konflikte na tlu rudimentarnog c. drutva iz diskursa disidentske opozicije.
38.TEHNOKRATIJA

Anri Levefevr uporno insistira na svom stajalitu da tehnokratija kao oblik vlasti
ustvari i ne postoji. Postoji samo mit o tehnokratiji, oni koji se nazivaju
tehnokratama ne zapovjedaju, raspolau samo ogranienom modi odluivanja.
Tehnokrati u pojedinim oblastima samo predlau razna rjeenja, ali dravna vlast
vri izbor. Za mieljnja koja kau da je tehnokratija na vlasti Lefevr kae da su ona
samo rezultat propagande s kojom se vri njeno opravdanje, nadoknada za
nemod i nesposobnost. Meutim, Lubbe istie kako ivimo u doba u kojem se
znanstvenotehnika civilizacija neodoljivo nametnula, zbog vrlo uspjenog
politikog i administrativnog koritenja strunog znanja i noena masovnim
pristankom na takvo koritenje. Habermas takoer uvodi pojam oznanstvljenog
drutva koje permanentno traje i napreduje. Kae se da danas ivimo
tehnokratsku revoluciju. A s njom se umjesto tradicionalnih pojavljuju nova
izvorita socijalnih konflikata, kako kae Alan Touraine. Postindustrijsko drutvo je
nastavak, a ne kraj povijesti drutvenih kriza i sukoba, pa totalitarnih opasnosti.
Odnos izmeu kapitala i rada vie nije sredite sukoba, ved je sada odnos izmeu
tehnokratije i znanja u korporacijama i dravama i razliitih dijelova civilnog
drutva tj. graana i potroaa novo sredite nemira. ivimo u tehnokratskoj eri,
na djelu je globalno carstvo tehnokratije, drave i narodi ako ele opstati moraju
se adaptirati tehnokratskoj civilizaciji, ivimo u tehnokratskoj kulturi, a uzor svega
je amerika tehnokratska drava blagostanja.
Hode se tehnokratska drava, koja je ispranjena od stranakih politika i
ideologija, a u njoj vlada neutralna tehnokratija. Tehnokratija mjenja i
transformira politike antagonizme koje iza sebe nuno producira demokratija.
Hode se nadalje tehnokratski oblikovano drutvo tj hode se poredak u kojem de
sve vane ekonomske, politike i drutvene odluke donositi eksperti na tetu
predstavnikih tijela.
Prevlast tehnokrata u politikom ivotu ini suvinim i samu politiku i
demokratiju. Doputa se da graani participiraju u politici, ali samo na lokalnim
razinama dok su centalne vlasti utemeljene na naelima tehnokratije.
Tehnokratske vlade su odgovor na iracionalizme populizma, fundamentalizma,
nacionalizma, ovinizma. Nadalje se tvrdi:poeljno je i da figuriraju efikasne
tehnokratske stranke. Partijska tehnokratije treba da zamjeni graansku elitu
politokrata i partitokrata i tradicionalne institucije demokratije. Favoriziraju se
tehnokratski politiari skloni menadersko-tehnokratskom pristupu u vrenju
vlasti. (idealiziranje tehnokratije) Tehnokratija je dakle oligarhijski sistem vlasti i
vladavine, politike i drave gdje sve odluke donose kompetentni, visoko
obrazovani profesionalni strunjaci tj. to je vlast i vladaina strunjaka i eksperata.
U sferi dravnog odluivanja pod tehnokratijom se podrazumjeva oblik vlasti
utemeljen na ekspertokratiji, tj. tehnikoj meritokratiji. Pri tome, tehnokratija se
rukovodi znanjem i koritenjem tehnikih i tehnolokih otrkida, tako da su ta
znanja a ne moralni i socijalni vrijednosni kriteriji temelj dravne vlasti i politikog
odluivanja. Implikacije su nedvosmislene: predominacijom tehnokratske
inteligencije, marginaliziraju se ustanove demokratije, premjeta se sredite modi
sa politikih institucija(parlament,vlada) na struno specijalizirane
ustanove(birokratija, stoeri za planiranje). No ona ne ostaje samo u sferama
politike vlasti, ona bi htjela u suradnji sa scijentokratijom da oblikuje sve sfere
drutvenog ivota ukljuivki i graanska udruenja, nevladine organizacije itd.
Tehnokratija je istovremeno i monokratija. Uz idealizacije tehnokratije idu i njene
kritike. Ona ima peorativno znaenje:njime se oznaava onaj tip strunjaka i
politiara, koji ostavljajudi po strani etike, moralne, socijalne, kulturne i druge
vrijednosti demokratija, drutveni svijet posmatraju iskljuivo sa stanovita svoje
struke tj specijaliziranog znanja. U tehnokratskim normativnim idejama, govori se
o kraju politike, kako ona nema nikakvog vie smisla, direktno izabrani
predstavnici naroda vie ne donose odluke, odluuje se izvan izbornih procedura.
Tehnokratija odbacuje demokratiju kao vladavinu ne razumnih masa i otuda je
ona antipod ohlokratiji. U radikalnoj tehnokratiji, demokratsko javno mnijenje i
parlamentarne institucije vlasti jesu prostor vladavine raznih iracionalizama.
Protiv ovoga svega istupaju apologije superiornog statusa demorkatskog ethosa.
Tehnokrate se danas ni same meusobno ne slau. Takoer, eksperti nemaju
niakkvu kompetenciju za politiko odluivanje. Nesporan je stalan rast uticaja
znanstveno tehnikog znanja na politiko odluivanje(raste involviranje
specijaliziranih ustanova, ekspertskih agencija, strunih institucija), ali se iz toga
ne moe utemeljiti
misao da tehnokrate mogu zamjeniti politiare. To pripada halucinacijama
utopistikih vizija tehnokratije. elski formulira jednu umjerenu viziju tehnokratije
i tehnokratske drave. U tako pojmljenoj dravi tehnokratija ne anulira
demokratiju, ne postaje antidemokratski oblik vladavine, ved samoeli da
demokratiju oslobodi od nepotrebnih diskusija i demagogije u procesu donoenja
odluka. No i protiv ovakvih oblika tehnokratije istupa se i prigovara. U borbi za
drutvenu jednakost treba detronizirati novu aristokratiju tehnokratiju. Prvo je
potrebno pridobiti javnost jer je ona naklonjena tehnokratama. Tehnokrate za
razliku od politiara koji dobivaju povjerenje od birakog tijela, dobivaju podrku
na osnovu svojih vrijednosti:racionalnosti i efikasnosti. Meutim kolko god se ona
pojavljivala kao neto neutralno, ona je i sama ideologija, a njeno pozivanje na
naeutralnost je nain mimikriranja njenih ideolokih svrha. Uz tu ideloku funkciju
mimikriranja, tehnokratija je jedan od oblika individualistike opsesije profitom,
ona rtvuje etiku profesije, razdvaja moral i znanje, sve to ne donosi profit
odbaeno je. Tehnokratija diktira to de a to nede biti predmet javnih rasprava i
odluivanja u parlamentarnim i drugim institucijama demokratske vlasti.(Libbe).
Tehnokratski poredak je strukturalno nedemokratski. No i izvan teorijskih kritika
tehnokratije, kada se gledaju tehnokratske prakse treba uputiti veliku kritiku.
Pristupi koje tehnokrate predlau su pogreni i ine loe mnogim ljudima, a
ponekad i itavim zemljama.(Stigli) Jo je Sen Simon obrazovao jednu
tehnokratsku viziju drutva, politike i drave(ako izuzmemo prije njega Platona
koji je isticao da trebaju vladati filozofi). Treba da vladaju umjetnici, naunici,
industrijalci, a ivot treba znanstveno planirati. I to je najgore, iako je njegov
projekat ispunjen utopistikim, njegova zamisao je preivjela i danas, zadobila je
svoje uoblienje u modernom poimanju tehnokratije. Tehnoratija, je uz
scijentokratiju jedan od oblika meritokratije i zato sve kritike upudene
meritokratiji vrijede i za tehnokratiju.
.
Britanski autor Endru Hejvud
Definie pojam vlasti kao legitimnu mo. Dok je mo sposobnsot da se
utjee na ponaanje drugih, vlast je pravo da se to ini. Vlast se zasniva
na obavezi pokoravanja, nego na nekom vidu prinude ili manipulacije.
Vlast predstavlja mo koja sadri legitimitet ili pravo. Haralambos I
Holboron e rei:Vlast je onaj oblik moi koji je prihvaen kao legitiman, tj. Kao
ispravan i pravedan, i kojem se na toj osnovi pokorava. Prisila je onaj oblik moi
koju njoj podlozni ne smatraju legitimnom.
Francuski autor Francois azel

Razlikuje dvije vrste vlasti:

- relacionu;- relaciona vlast vri se u interakciji, uvodei asimetriju u odnosima.
Nakon to se asimetrija uvrstila u vremenu i prostoru, ona postaje izvor
supstancijalne ili tranzitivne vlasti
- supstancijalnu vlast; vlast koja se moe prenositi s jednog na drugi stepen
nekog administrativnog aparata, ili s jedne na drugu taku teritorije.
Meksiki autor Sanez Adolf Vazquez:

On prvenstveno odreuje ta sve nije vlast. Vlast nije stvar ili svojstvo
nekog predmeta sadrzano u samoj njegovoj prirodi, koje bi se moglo
osvojiti, posjedovati i sauvati. Vlast nije ni svojstvo ili sposobnost koju
bi posjedovala neka osoba, budui da ovjek raspolaze njome samo na
temelju izvjesnog broja uvjeta ili okolnosti koje omoguavaju njegovu
vlast. Dakle, vlast nije svojstvena nekom predmetu ili osobi. Ona postoji
u vezi s onim to se nalazi izvan ovjeka, u historijskim prilikama,
drutvenim uvjetima, odreenim strukturama itd. Vlast nije imanentna.
Neto to je izvan nje je ini moguom, nuznom i ustanovljuje je. Ali vlast se ne
nalazi samo u vezi s neim, nego je i ona sama po sebi odnos. Dominacija i
potinjenost nuzno se isprepliu. Kada se dominacija vri, nameu se volja,
vjerovanje ili interesi jednih drugima, i to nezavisno od toga da li se ta
potinjenost prihvaa ili ne da li postoje unutarnja ili vanjska poslunost ili
neposlunost i da li vanjska neposlunost porpima neke oblike borbe i otpora.
Prihvaanje ili odbijanje dominacije, neposlunost ili otpor prema njoj,
karakteriziraju oblike preuzimanja odgovornosti tih odnosa vlasti, ali ni u jednom
ni u drugom sluaju, ne moze se pobjei od njenog uplitanja u te odnose ili od
njenih nejednakih ili asimetrinih posljedica. Politika vlast je samo jedan od
oblika, naina ili tipova vlasti. Politika je u sreditu svih kolektivnih drutvenih
aktivnosti, formalnih I neformalnih, javnih I privatnih, u svim grupama ljudi,
institucijama I drutvima. Ako je politika panmedij socijalnog bivstvovanja onda
se nuzno, uz politiku vlast, javljanju i drugi likovi vlasti ta nastaju u razliitim
sferama drutvene stvarnosti kje su same prozete politikom i jesu prostor
politikog. Vlast je prije svega specifini drutveni odnos, a ne neki apriorij, neka
sudba, boziji dar, prirodno svojstvo elita, mistino nadahnue i misteriozno
svojstvo hatizme i sl. Jedna od varijanti teorija o vie lica vlasti jest i
dvodimenzionalna teorija vlasti. Ono to se potencira u ovom shvatanju vlasti
jeste nevidljiva vlast koja je nasuprot javnoj vlasti. Za razliku od javne vlasti koja
se vri na otvoren i primjetan nain, nevidljiva vlast se vri prikriveno i na nain
koji nije direktno primjetan.
Vlast u koleracijama
Prinuda je sastavni dio vlasti. Vlast je djelimino fenomen sile, prisile,
zakonske prinude. Postoji u fenomenu vlasti fizika, ekonomska, i
difuzna prisila okoline. itava grupa vri pritisak u smislu pokoravanja
vlasti. Postoji i prisila na bazi kolektivnog uokviravanja partije npr. kako
cjeline diktiraju ponaanja svojih lanova. Kao bitan faktor vlasti
pojavljuje se i propaganda, s njom se vri psiholoka prisila, to je prisila
s anestezijom, s njom ne osjea se kao neto strano onaj koji vri prisilu.
Pod legitimnou se podrazumijeva sposobnost sistema da stvori i odrzi
vjeru da su postojee politike institucije najpodesnije za drutvo.
Divere u svom poimanju legitimiteta apostrofira momenat vjerovanja. U
jednoj drutvenoj grupi najvei dio ljudi vjeruje da vlast mora imati izvjesnu
prirodu, poivati na stanovitim
principima, poprimati odreenu formu, zasnivati se na izvjesnom porijeklu:
legitimna je ona vlast koja odgovara dominantnom vjerovanju. Vlast koja poiva
na vjeri podanika u nju samu odreuje se kao legitimna., Podanici koji vjeruju u
vlast hoe i dokaz da je njihovo vjerovanje utemeljeno, zato legitimnost vlasti
iskazuje i legitimaciju, a legitimacija se oblikujr kroz proces legitimiranja proces
dokazivanja legitimnosti. Vlast kojoj je stalo do vlastite legitimnosti mora dati i
dokaz, opravdanje vlastita postojanja. Kada uspije da pruzi taj dokaz onda je
legitimna. David Held smatra da je vlast istinski legitimna ako se zasniva samo na
dva tipa razloga ili drugaije reeno, dva tipa osnova prihvaanja koji ine
politiki poredak. Rije je o prihvaanju iz normativnog slaganja i iz idealnog
normativnog slaganja. O legitimnosti se moze govoriti samo ako se prihvaajue
sankcioniranje poretka vri logikom normativnog i, u krajnjem smislu, idealnog
normativnog slaganja. Consensus je sporazum manje ili vie potpun koji postoji u
danom drutvu u pogledu njegovih struktura, njegove hijerarhije, njegovog
usmjeravanja itd., sporazum o autoritetu, o vladi, o vlasti je svakako jedan od
fundamentalnih elemenata consensusa. Vlast poiva na vjerovanjima,
prihvatanjima, na sporazumu:govoriti o vlasti znai isticati da concensus nije
spontan ni automatski, da prinuda I sila igraju veliku ulogu u tom pogledu. Vlast i
consensus su dva razliita pojma. Bajonetama se sve moze uiniti, ali se na njima
ne moze sjediti. Vlast ne moze biti stabilna i trajna ako se iskljuivo zasniva na
sili. U tijesnoj su vezi legitimnost, lojalnost i vlast. Vlast i legitimnost u tijesnoj su
vezi sa ideologijom. Ideologija se moze pojmiti i kao misaoni sistem legitimacija:
svaka vlast proizvodi vlastitu ideologiju i njom se opravdava. Dominacija u
Diverzeovim uvidima izrazava injenicu da je drutvo poprite borbe i suparnitva
jakih i slabih, pojedinaca i nejednakih grupa, razlika u spretnosti, inteligenciji,
bogatstvu, organiziranosti i dr. Postoje razlike izmeu vlasti i prevlasti ili
dominacije. Prevlast je samo materijalna injenica, dok je vlast i fenomen
vjerovanja.Vlast je priznata kao vlast, njen je autoritet prihvaen, prevlast se
samo podnosi, borimo se protiv nje, nadamo se unititi je i postii jednakost, ili je
pak obnoviti u nau korist. Dominacija rezultira iz konflikta i borbi unutar okvira
vlasti. Osoba koja dominira nije bilo tko tko posjeduje snagu. Odnos se snaga
mora ustaliti kako bi subjekt tog odnosa zapovijedao onima koji su mu objekti. Taj
subjekt mora i sam biti uvjeren u svoje pravo i sposobnost da trazi i postigne
poslunost.
Vlast se javlja u koleracijama i sa drugim socijalnim i politikim fenomenima,
odnosima izmeu moi, vlasti, jaine, snage i sile.Jaina je svojstvo pojedinca i
nedjeljiva je dok je mo djeljiva. Jaina pojedinca je uvijek u opasnosti da bude
anulirana superiornom moi veine mnozine. Aron Raymond definie snagu kao
potencijalno upravljanje, utjecanje ili prisile kojom raspolae pojedinac u odnosu
na druge. Stei ili zadobiti snagu ne znaai zauzeti vlast u dravi I stei pravo
upravljanja.Kao politiki pojam snaga, sila oznaava odnos izmeu ljudi ali budui
da istodobno znai i mogunost, a ne in, snagu/silu mozemo odrediti kao
mogunost pojedinca ili skupine da uspostavi odnose sukladno svojoj zelji s
drugim ljudima ili skupinama. Snaga se iskazuje u svom fizikom i psihikom
obliku. Konani oblik snage jeste nasilje, izravan nasrtaj na tijelo drugoga da bi
mu nanijeli bol, povredu ili smrt. Razlikujemo simboliko nasilje koje se izraava u
diplomaciji topovima, odnosno prijetnjama oruzjem i tajno ili raspreno nasilje
svojstveno djelatnostima terotistikih mreza, praksama atentata ili partizanskim
praksama demonstrira se kako je pri svemu vazna i relacija izmeu prava i sile.
Pravda bez sile je nemona. Sila bez pravde je tiranska.
Stoga se pravda mora spojiti sa silom, tako da pravedno postaje silno, a silno
bude pravedno Paskal. Ali pravo koje je lieno pravde, moze postati puko
sredstvo sile i terora. Sila moze razoriti mo, ali se ne moze instalirati na njeno
mjesto. Sila i nemo se mogu povezati, tiranija je kombinacija eksplicitne sile i
stvarne nemoi. Nasilje se pojavljuje tamo gdje je mo u opasnosti, ali
preputeno samo sebi svrava u nestanku moi, govoriti o nenasilnoj moi je
suvino. Nasilje moze unititi mo, potpuno ju je nesposobno stvoriti . Kritike
Politika vlast moe se definisati kao oblik vlasti koji u organizovanju politikog
ivota na odreenoj teritoriji ili organizaciji, omoguava pojedinanoj ili grupnoj
volji da se sa moi ili sposobnou nametne iutjee na ponaanje svih drugih,
nezavisno od njihovog pristanka. Dravna vlast jeste najmonija I najobimnija
politika vlast, jer je drava realno najvea I najsnanija ljudska organizacija.