Izvee lijee u postelju

a zna da zalud lijee: sjutra e ustati izmodeniji

no kad si legao. Izjutra ustaje iz postelje a zna
da zalud ustaje: jueranji eka te dan, sa jueranjim
stresovima. S prekjueranjim ponienjima. S
nakjueranjim oajem. Ova opsada ne traje dvije
godine, ve jedan (tje)dan, kome svretka nema.

Od ovoga bi, ini mi se, moglo da me odmori

Jedino more. A ko zna hoemo li ga vidjeti vie ikad?
Hou li ikad vie da stanem na hridine
Gdje su vazdune struje toliko jake da ti se
Baena kapa natrag vraa?

Ali ne eznem, ovaj put, za morem sa mesnatim

Listovima agava u koje su imena
Ljubavna urezana. Za maslinama izuvijanim
Grevito kao zelini laokooni. Za klobucima
Meduza to slie svilenome adorju iz skaski
Istonjakih. Ne eznem za ubavim
Jednolijem valovlja koje pjesnik poredi
S metrikom Homerovom. Ne eznem za tom tintom
Kojom se mogu ispisati milijarde i milijarde
Ilijada i Odiseja

Ja eznem za onom tugom to te

Obuzme zagledanog u vjeno plavetnilo
I zasluanog u mrmor te vjenosti

Za tugom koja ti kae da opet ima duu.

Ne moda ni za tugom. Ve eznem za onom divnom
I melemnom prazninom.

Uroniti duu u prazno koje odmara.

Lijei. Pomlauje. Satima zuriti ni u puinu,
Ni nad puinu, venako! Po bosanski. Sve dok ne
zaboravi
I ta si i gdje si i odakle si i kako ti je ime.
Jedino zna da su u tebimilje i milje praznine.
I da je morsko prostranstvo iz tebe isisalo
Stoljea sva, do Adama. Sinja praznina pukla
Do konca svijeta i, unatrake, do njegova poetka.
I pojmi. Ma tapojmi?! Osjeti na nepcima:
Koja e milina zavladati poslije Sudnjega dana!
Sve e se istrijeti, kao sa kolske ploe djetinja vrljotina

A ista slast e da ostane!

I kua unaprijed, bar licom kavenom,
Blaenstvo u koje e da se rasprsne svijet!
Marko Veovi