GOSPA MEUGORSKA I MOKRA MOKO

RADOSLAV KATII UDK 232.93+291.213

Institut za slavistiku Izvorni znanstveni lanak
Be - Austrija Original scientific paper
Primljeno/Received: 12.04.2012.
Prihvaeno/Accepted: 28.09.2012.

Ovdje se promatra pojava Meugorja u okviru tovanja Djevice Marije, to je

vrlo izrazito prisutno u Hrvata. Upuuje se na pretkranski vjerski sloj na koji
se poslije pokrtenja poloio taj kult, pa mu je stoga u nekom smislu podlogom.
Na temelju autentinih tekstova iz usmene predaje kazuje se tu neto o mit-
skim i emocionalnim sadrajima pretkranskoga slavenskog tovanja boice
Majke, o znaenju mokrine koja je njoj, boici Mokoi, svojstvena, o njezinu
odnosu prema bogu njezinu sinu. Specifinih podudarnosti skultom Gospe u
Meugorju dodue nema, ali je vano znati za taj religiozni supstrat da bi se
bolje i svestranije razumjela silina vjere iz koje je ta pojava proizala.

Pojava Meugorja i svega to se dogaa u njem i oko njega, dogaa iz

dana u dan, iz godine u godinu, tako je trajna i snana, tako zaokuplja po-
zornost da se ba nikako ne moe zaobilaziti. Od proljea 1981., kad je sve
poelo prvim ukazanjem, pa do danas postajala je ta pojava sve nezaobilazni-
ja, pa je zbog toga sasvim razumljivo to je sam vrh Katolike crkve imeno-
vao komisiju da se time bavi koliko samo moe ozbiljnije i pripravi slubeno
crkveno miljenje o tim ukazanjima, a jednako je razumljivo i to da sa sasvim
drugoga gledita tim pojavama svestrano pristupaju kulturna antropologija
i etnologija, pa se sada o tome organizirao i ovaj na znanstveni skup. Ovaj
referat hoe biti samo sasvim malen prinos tomu skupu i tomu pristupu. Pri-
nos koji naimlje pitanja dubokih povijesnih naslojina na kojima je poloen
taj sasvim recentan izraz vjerskoga ivota.
Marijinskih je svetita i hodoastilita u zemljama u kojima ive Hrvati
vie. Meugorsko svetite i hodoastilite nije tu nikakva novina nego se do-
bro uklapa u ve vrsto postavljen okvir. Ono ni u em ne odudara od osta-
loga hrvatskog kulturnog zemljita osim po naglaenoj aktualnosti i irokom
meunarodnom odjeku. U njem se takoer ispoljuje velika privrenost Hr-
vata kultu Gospe, Majke Isusove, Marije djevice Bogorodice. Gleda li se s te
strane, Meugorje je samo jo jedno arite toga tovanja uz Mariju Bistricu,

KULT VELIKE MAJKE I TOVANJE MAJKE BOJE 9

 Sinj, Trsat, Aljma, Olovo i mnoga druga, manje poznata. Hrvati se pak u
toj privrenosti Gospi ne razlikuju bitno od ostalih pripadnika kranske
crkve, Zapadne i Istone, koja nije reformacijski prekinula s tradicijom.
Ali nedvojbeno pripadaju meu one kojima Gospa najvie znai.
To tovanje svete Majke i arko obraanje njoj kao tjeiteljici,
pomonici i zagovornici ima duboke povijesne temelje, i to ne samo u
prolosti kranstva meu Hrvatima, nego jo u njihovoj staroj vjeri koja
je u njih prethodila kranstvu. Ta je stara vjera slavenska. Njezina je sve-
tost nerazdvojno vezana za slavenski jezik, upravo jo praslavenski, s ko-
jim su rodovska vlast Hrvata, a onda i njihova kneevina, kad se jedan
rod zakneio meu njima, ivjele kao sa svojim, kao i ostale rodovske
vlasti i kneevine to su se uspostavile u nekadanjoj rimskoj provinciji
Dalmaciji.
O toj staroj vjeri, za koju se uvijek znalo da je postojala, ali se
vrlo malo to moglo o njoj kazati, sada je mogue rei i poneto konk-
retno i s nekim pouzdanjem. Ruski jezikoslovci indoeuropeisti Vjaeslav
Vsevolodovi Ivanov i Vladimir Nikolajevi Toporov izvrili su poetkom
sedamdesetih godina prologa stoljea vaan metodoloki prodor time
to su uvjerljivo dokazali da se uz pomo ulomaka praslavenske sakralne
poezije to su ostavili prepoznatljiv trag u usmenoj knjievnosti svih
naroda slavenskoga jezika mogu rekonstruirati fragmenti slavenskih
pretkranskih obrednih tekstova. Oni su dali mnogo, a stigli smo i dalje
od toga. Ti pak tekstovi kazuju mitska zbivanja, pa se tako dobivaju nova
i vrlo autentina vrela za prouavanje pretkranskih slavenskih mitova,
vjerskih sadraja i obredne slike svijeta. Ta naa starina sad nam nije vie
nijema.1
Zahvaljujui tomu znamo pouzdano da su nai stari, kad su pri-
manjem kranstva upoznali djevicu Mariju iz Nazareta, Majku Isusovu
i Bogorodicu, te ju poeli tovati sa svim ostalim kranima Istoka i Za-
pada, ve iz svoje stare vjere dobro poznavali kult boanske Majke i bili
navikli obraati joj se molitvama i uzdasima, pokajanjem i obeanjima.2
Potivanje Gospe, Majke Boje, naslonilo se je tako i nadovezalo na vrlo
duboke slojeve vjerske predaje, slojeve starije od kranstva.
U staroj vjeri naroda slavenskoga jezika tovala se boica Majka.
Zazivali su je kao majku vlanu zemlju, praslavenski: mati syra zemla, to

1 Usp. - , 1965; 1974; 1983; Belaj, 2007; Katii, 2002, 305-318; 2008;
2010; 2011; 2012.
2 Usp. Katii, 2012.

10 Ethnologica Dalmatica 19
se esto javlja u istonoslavenskoj usmenoj predaji, na primjer ruski
. Danas je to jo samo pjesniki naziv za zemlju, a zapravo
je sveti obredni zaziv s jasnim mitskim sadrajem. Kao neto to je blie
pravomu imenu javlja se u ruskoj predaji naziv boice .3 Njezino
se tovanje u ruskim ljetopisima opetovano spominje, a mnogo zaoku-
plja i srednjovjekovne crkvene pisce koji odvraaju vjernike od pogan-
skih kultova to se nikako ne daju iskorijeniti. Ostavila je i jasnoga traga
u narodnim vjerovanjima, najvie na ruskom sjeveru i sjeverozapadu.
Da su u pretkransko doba i nekrteni juni Slaveni tovali tu boicu
pokazuje ime naselja Mokoica na desnoj obali Rijeke dubrovake i ime
potoka Moko u Prekmurju u Sloveniji. Tragova imena boice Mokoi
ima na junoslavenskom prostoru jo. U istonoj Hercegovini na Popovu
polju ponad sela Ravno die se brdo Mukuina. Juno od Mostara lei
brdo Mukoa, a u samome se Mostaru dio grada (donedavno Bulevar
Revolucije) takoer zove Mukoa. U Ramskoj kotlini jedna se uzvisina
kod Maloga vrha zove Muko. Mokos je mjesto u Hrvatskoj kod Zagreba.4
Primorska kosa Mosora koja se nad Podstranom i rnovnicom zove Pe-
run, od Dugoga Rata do Prika na uu Cetine zove se Monica. To je kao
da Perun i Moko, mu i ena, dijele kosu. Iznad Dua u Poljicima spom-
inje se pak gorski vrhunac Moica. Na Banovini se opet spominje grad
Mogo. Nije mogue tu ne pomiljati na ime boice Mokoi. A upuuje na
nj i ime naselja Makoe, koje se susree u Hrvatskoj u upi dubrovakoj
i u Sloveniji kod Dolenje vasi sjeverozapadno od Koevja. Ovamo ide i
Make, zaselak u Korukoj u planinskim predjelima istono od elezne
Kaple (Eisenkappel).5
Nema dvojbe, ime boice Mokoi dobro je potvreno u toponimiji
junoslavenskoga prostora. A dobro je potvreno i na zapadnoslaven-
skom. Upravo mjesna imena pokazuju da je boica Moko bila i pra-
slavenska i sveslavenska, kako god su vijesti o njoj najobilnije sauvane
i uspomena na nju u narodnom vjerovanju ostala najivlja kod istonih
Slavena. Moko je dakle nesumnjivo bila i boica starih Hrvata. Poslije
pokrtenja na samom kraju 8. i u 9. stoljeu na njezino je mjesto dola
Gospa.
O naravi boice Mokoi kazuje nam neto i samo njezino ime. Eti-
mologija mu je dosta prozirna, pa prvotno njegovo znaenje kao da lei
na dlanu. Ime Moko teko je odvojiti od praslavenskoga moknti vlaiti
se, moiti initi da se neto vlai, a i od samoga pridjeva mokr. Sve te

3 Usp. - , 1983; Katii 2011, osobito 199-222.

4 Usput tu valja spomenuti da se Moko i Mokos javljaju kao prezimena u Hrvatskoj.
5 Usp. Katii, 2011, 210-211.

KULT VELIKE MAJKE I TOVANJE MAJKE BOJE 11

 praslavenske rijei postoje i kao hrvatske: moknuti (samo kod Belostenca),
moiti i mokar. A tako je i u drugim slavenskim jezicima. Moko je dakle ve
po svjedoanstvu svojega imena mokra.6
Ta njezina mokrina pokazuje se vrlo izriito u ruskom narodnom
vjerovanju gdje se ak za neugodnoga enskog bijesa koji nije nego degradira-
na boica Moko misli da mjesto na kojem sjedne ostane za njim mokro.
Moko dakle moi. Ona je, kao majka, sva zaokupljena kuanskim poslovima,
neumorna prelja. Prede na preslici dan i no. A da bi to mogla, moi kudjelju
i lan za svoju preu. Moi, dakako, na moilu. To je njezino mjesto. Tako se
vrlo razgovjetno ocrtava praslavenski sakralni izriaj Mokra Moko moidl,
to bi prebaeno na hrvatski glasilo: Mokra Moko na moilu.7
Slavenski korijen mok-, koji izrie vlanost i tu dobiva izrazitu sakralnu
dimenziju, star je, jo baltoslavenski. To pokazuje litavski maknti gaziti po
blatu, makln blato, makon mlaka. Podrijetlo mu see i sve do indoeurop-
ske razine kako pokazuju latinski mcerre mekati, namakati, pa iranski
osetski mcyn umoiti, irski min movara, armenski mr blato, movara.
To posljednje se ak glasovno potpuno podudara s praslavenskim mokr.8
Batina je to duboke starine.
Praslavensko Moko ime je boice, ali, kako se upravo pokazalo, to
zapravo i nije ime, nego je obredni zaziv, epikleza, kojim se izrie neko bitno
svojstvo natprirodnoga bia. To je kao kad se za Djevicu Mariju kae Preista
ili za boga Apolona Srebrnoluki. A bitno je svojstvo boice Mokoi mokrina.
Po tome se je zazivala te joj je to onda postalo i ime.
Ona je u praslavenskom jeziku svetoga pjesnitva i mati syra zemla.
Zemlja vlana i plodna od koje su ljudi zavisni kao djeca. Upravo svojom
vlagom zemlja je majka. Sprena od sunca i potpuno suha ne moe raati
nita. Pridjev syr koji izrie njezinu vlanu narav pripada indoeuropskoj
jezgri praslavenskoga rjenika. Potpuno su podudarni pridjevi litavski sras
slan, staronordijski srr kiseo, engleski sour i njemaki sauer, oboje takoer
kiseo, i napokon hetitski eur mokraa. Veza izmeu mokrine i kiseline
vrlo se jasno ogleda u tome to se kae da se kudjelja kiseli kada se namae da
bude prea. Znaenja mokar i kiseo vrlo su dakle bliska jedno drugomu.
S tom slavenskom boicom Mokoi, koja je ,
vrlo je podudarna iranska, avestika boica Ardv Sr Anhit, razlive-
na rijeka, velika i mona. Njezino ime znai Vlana Mona Neokaljana.9 I

6 Usp. Katii, 2011, 218.

Usp. Katii, 2011, 219.
8 O tome vidi standardne etimoloke rjenike.
9 Katii, 2011, 220 stoji da je avestiko sr silna etimoloki identino sa slavenskom rijei
syra vlana. To je tako reeno prema , 1983, 194-195, gdje stoji:

12 Ethnologica Dalmatica 19
to je ime, dakako, zapravo samo obredni zaziv, epikleza. Ta se boica vrlo
usrdno tovala, pa je to ostavilo traga i u tradicijskoj kulturi Iranaca mus-
limana kao prepoznatljiv predislamski preitak.10 Jednako uporno dralo
se u Rusa tovanje Mokoi kao pretkranski preitak. To je jako zaokupl-
jalo duobrinike ruske crkve, pa se esto o tome govori u spisima koji se
bore protiv ostataka poganstva. Osobito su ustrajno kultu Mokoi ostajale
vjerne ene. U spisima srednjovjekovnih crkvenih uitelja to su doli do nas
ouvala su se doslovce i inkvizitorsika pitanja crkvenog autoriteta. Tako na
primjer: ? Nisi li ti ila Mokoi? (
V ea). Drugi je takav primjer:...
... , , ... jesi li se molila ... i Perunu i
Horsu i Mokoi ( , V ).
Mokoina mokrina je ivodajna. To ima i jednu vrlo specifinu dimen-
ziju. Nad tim se snebiva ruski crkveni pisac koji optuuje ustrajnost kojom se
odravaju i najizopaeniji poganski kultovi:

( ,
. , 385).

tuju Moko i Kilu i Malakiju, to je runi blud jako ga

potuju i nazivaju Bujakinje.

Tu je kao natprirodno bie uvedena Malakija. To je posuenica iz

grkoga , to izvorno znai mekuavost, a onda je dobilo i do danas
zadralo znaenje masturbacija. Tu je u govor o preitcima ruskoga pogan-
stva uao izravan, ak i jezini, utjecaj spolnoga morala grke crkve. U po-
jedinostima taj osobito zanimljivi citat iz ruske srednjovjekovne pastoralne
literature ostaje uvelike nerazumljiv. Bjelodano je jasno da se autor tu zgraa
i snebiva, a kod svojih itatelja eli pobuditi gaenje. No jednako jasno je i
to da iza svega toga stoji realnost da se mokra Moko povezivala i s izljevom
mukoga sjemena, izljevom vlanim i ivodajnim. Tu se razabire, ili bolje
Ardv Sr nhit, ,
. Ardv () . Sr () .
No poblie razmatranje glasovnih odnosa meu indoeuropskim jezicima pokazuje da se takvu
etimolokom jednaenju suprotstavljaju ozbiljne glasovne tekoe. Prije nego se tako bespogovorno
prihvati tvrdnja duboko potovanih autora, bilo bi ipak potrebno da objasne kako to oni uspostavljaju
tu etimoloku vezu. Autor tu mora priznati pogrjeku to je u svojoj knjizi tu njihovu tvrdnju preuzeo
prenagljeno.
10 Usp. , 1983, 195.

KULT VELIKE MAJKE I TOVANJE MAJKE BOJE 13

 rei nasluuje, koliko je tople emocionalnosti pobuivalo tovanje Mokoi i
do kojih je dubina ljudskoga bia ono dopiralo. Ono pak o runom bludu
nije, naravno, autentian govor stare vjere, nego je dosta neukusan napor oko
njezine diskreditacije. A i njezin spolni moral bio je jamano dosta razliit
od kranskoga. Ova zraka to tako neoekivano osvjetljuje inae sasvim
zamraen vid boanstva Mokoi i njezina tovanja, vid koji objanjava i usrd-
nost i ustrajnost s kojima se ispotaje nastavljao i poslije pokrtenja, bitno
obogauje sliku te boice. Uz sve ostalo bila je Moko boica izljeva mukoga
sjemena. Po tome je takoer bila Majka.
A enska bia , koja su taj izljev osobito potivala, ostaju nam
nejasna, osim to e biti da su nazvana po bujanju, bubrenju nakupljene
snage, to dolazi do dojmljiva izraaja u ruskom usmenom pjesnitvu na-
zivom za divlje govedo tura: . Takav je bio njegov izljev sjemena.
Vana je tu staronordijska imenica mukoga roda saurr mokra zem-
lja, muko sjeme, gadost, neist. To je od indoeuropskog souros, to je
prijevojni o-stupanj prema sros, enski rod sr kiseo, vlaan, od kojega
je praslavensko syr, syra u svetom izrazu Mati Syra Zemla. Isti prijevojni
stupanj dolazi i u praslavenskom surov, kojemu izvorno znaenje najbolje
uva (staro)crkvenoslavenski sirov. Tek u naznakama najavljuje
se i preneseno znaenje, koje sasvim dominira u hrvatskom surov, a jae je
izraeno i u drugim slavenskim jezicima, koji su svi zadrali taj praslaven-
ski pridjev. Izveden je istim sufiksom kojim i syrov od syr. To je hrvatski
sirov. Praslavensko syr, poimenieno, u svim slavenskim jezicima znai sir,
poznati mlijeni proizvod. Semantika te rijei poiva na tome to se sir pravi
od skiseljenoga mlijeka, tako to se, kad se sirenjem stvrdne, ocijedi sirutka.
Tako se tu stjeu oba bitna semantika obiljeja: mokro i kiselo.
Staronordijska imenica saurr potvruje indoeuropsku vremensku
razinu imenske osnove sro-, sr- / souro-, a svojim znaenjem indoeurop-
sku starinu povezivanja, dakako kultnoga, vlane zemlje i mukoga sjemena,
povezivanja s kojim nas je u slavenskom kultu Mokoi jednom usputnom
primjedbom upoznao revni ruski klerik, istrebljiva ostataka poganstva.
Da nije njega, ne bismo o tome znali nita. Tu se vidi koliko se vrijednoga i
vanoga izgubilo bez traga.
Svaka vlaga je ivotvorna i ivodajna. Osobito, dakako, muko sjeme.
A ono je nerazdvojno povezano s mokrom zemljom, s boicom Mokoi.
ivodajno je tek kad mu ona otvori svoje plodno krilo. Vlagu pak stvara
voda. Ona kada je iva iscjeljuje i oivljuje. To autentinim praslavenskim
rijeima kazuje ruska bajka:11

11 Usp. , 1965, 82-85.

14 Ethnologica Dalmatica 19

;
.
134

Pokropio je brata vodom koja iscjeljuje put-meso

srata; pokropio je ivom vodom carevi je ustao.

iva voda oivljuje. Izraz iva voda pripada i drugim slavenskim usmenim
predajama.
Isto to kazuje se i pjesniki u dojmljivoj strofi:12


,
;
, ;
, .
, 543547

- Pokropio je labud tu Marju, bijelu, ivom vodom,

upravo tom, a ona se je tada trgnula; kako ju je drugi put
pokropio, ona je sjedei sjela; a trei put ona je ustala.

I tu iva voda oivljuje. Makar za to trebalo i tri kropljenja.

Moko nije tek Majka svih ljudi, svih bia, ona je upravo mati svojega
sina. I sudjeluje s njim kad on, jedan put u krugu godine, zlatnim kljuem
otvara vrata vireja, podzemlja u kojem su pokojnici i kamo se preko zime
sklanjaju ptice selice, i puta iz njega toplu rosu, ime poinje proljee i rodni
dio godine, ljeto. Dok su ta vrata otvorena, nema zime. Sve blago i blagodat
podzemlja pristupani su podnebesnom svijetu. A vrata otvara Mokoin sin,
bog Jarovit, ili od mila Jarilo, kako ga zovu istoni i juni Slaveni.13
U jednoj ukrajinskoj pjesmi ona poziva svojega sina da otvori ta vrata,
da pusti toplu rosu i pokrene rodnost godine:14

12 Usp. , 1965, 84, bilj. 61.

13 Usp. Katii, 2011, 126-143.
14 Usp. , 1965, 133.

KULT VELIKE MAJKE I TOVANJE MAJKE BOJE 15

 , , , ,

. . , o,
1895, 305

- Oj, daj, sinko, proljetne kljue da se otvore carske dveri.

Naziv ne kae samo da se govori o proljeu, jaru godine, nego

upuuje i na sinovljevo ime: Jarovit, Jarilo.
Inae u tekstovima mati ima te kljueve, sin ih trai od nje. Tako u jed-
noj pjesmi, takoer ukrajinskoj:

...
, , ,

.
.
, 1963, 110111.

I Juraj majku zove ... I daj, majko, kljue, da se ispusti

rosa djevojaka krasota.

Sin se tu zove Juraj. To je najea kranska zamjena, interpretatio

christiana, mladoga boga Jarila.15 Zato su kljuevi koje trai od majke, svoje
majke Mokoi, . Po tome oni pripadaju upravo njemu. U toj
tekstovnoj predaji, koliko je do sada poznata najvie istonoslavenskoj, kao
da pred otvaranje vrata dozivaju jedno drugo boanska majka i boanski sin.
I Moko tako ima bitnoga udjela u udu godinje rodnosti, udu od kojega
ovisi ivot ovjeka na zemlji vlanoj Majci.
A kakve veze ima sve to s Gospom Meugorskom? to se specifinih
vjerskih sadraja tie, ba nikakve. Istina i Gospa i Moko su majke, obje
su majke boanskoga sina. Ali tu prestaje svaka podudarnost. Gospa u
Meugorju sasvim je kranska, a mokra Moko sasvim poganska. To su vrlo
razliite duhovnosti. Ali Hrvati, kad su pokrteni i upoznavali Gospu, Dje-
vicu Mariju, Bogorodicu, tovali su Moko, vrlo usrdno, i teko su se odvajali
od toga. tovanje Gospe u Hrvata leglo je na tu podlogu i to je, uz ostalo, uz-

15 Usp. Katii, 2010, 89-104.

16 Ethnologica Dalmatica 19
rokovalo da je postalo tako snano. A izraz snage te vjere, koju doivljujemo
na svakom koraku, jest i pojava Meugorja, kako god ju tko inae shvaao
i tumaio. Stoga kad se, kao na ovom skupu, razmilja i raspravlja o toj po-
javi, dobro je imati na umu i pradavnu podlogu na koju je pri pokrtenju
vrsto sjelo tovanje Gospe. Stoga je ovdje o tome neto i reeno na temelju
izvornih tekstova. A ako se prisutnost toga starijega sloja moda nekako i
specifino pokazuje u meugorskom kultu, to mogu pokazati jedino budua
istraivanja. Njima moemo samo poeljeti dobar uspjeh. Ovdje nita takva
nije pokazano niti reeno.

KULT VELIKE MAJKE I TOVANJE MAJKE BOJE 17

 Literatura

Belaj, Vitomir, Hod kroz godinu. Pokuaj rekonstrukcije prahrvatskoga mitskoga

svjetonazora, Zagreb 1998; 2. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Zagreb 2007.
, ,
, 1965.
, ,
.
, 1974.
, ,

, 1987, 1983, 175
197.
Katii, Radoslav, Boanski boj. Tragovima svetih pjesama nae pretkranske star-
ine, Zagreb 2008.
Katii, Radoslav, Zeleni lug. Tragovima svetih pjesama nae pretkranske starine,
Zagreb 2010.
Katii, Radoslav, Gazdarica na vratima. Tragovima svetih pjesama nae
pretkranske starine, Zagreb 2011.
Katii, Radoslav, Majka milosra izmeu slavenskoga poganstva i kranstva.
Neto napomena oko Marijina kulta u Biskupiji kod Knina, Ethnologica Dal-
matica: Split, 2012.

18 Ethnologica Dalmatica 19
Unsere liebe Frau von Meugorje und die nasse
Moko
(Zusammenfassung)

Hier wird das Phnomen von Meugorje im Rahmen des Marien-
kultes, der bei den Kroaten recht stark ausgeprgt ist, betrachtet. Es wird
auf die vorchristliche religise Schicht hingewiesen, ber die sich nach der
Christianisierung dieser Kult gelagert hat und der daher in einem gewissen
Sinn seine Grundlage bildet. Anhand von Belegen aus authentischen, der
mndlichen berlieferung entnommenen Texten wird dann etwas ber die
mythischen und emotionalen Inhalte des vorchristlichen slawischen Mutter-
kultes, ber die Bedeutung der Nsse, die Gttin Moko eigen ist, und ber
ihr Verhltnis zum Gott ihrem Sohn ausgesagt. Spezifische bereinstimmu-
ngen mit dem Marienkult von Meugorje gibt es zwar nicht, es ist jedoch
wichtig, von diesem religisen Substrat zu wissen, um die Wucht des Glau-
bens, aus der auch das Phnomen von Meugorje hervorgegangen ist, besser
und vielseitiger zu verstehen.

KULT VELIKE MAJKE I TOVANJE MAJKE BOJE 19

20 Ethnologica Dalmatica 19