JE LI PATRIOTIZAM VRLINA?

1
Alasdair MacIntyre

I.
Jedan od glavnih zadataka filozofa morala jest da artikulira uvjerenja drutva u
kojem ivi, tako da se ona mogu podvrgnuti racionalnom ispitivanju. Taj je
zadatak jo vaniji kad unutar jedne te iste zajednice postoje razna nespojiva i
sukobljena vjerovanja koja zagovaraju ili razne suparnike grupe, koje se
razlikuju po svojim stavovima o kljunim moralnim pitanjima, ili jedna te ista
skupina pojedinca koji u sebi samima nailaze na suprotstavljene moralne
sklonosti. U bilo kojoj od ovih vrsta sluajeva, glavni zadatak filozofa morala jest
da uini eksplicitnim ono o emu se radi u raznim neslaganjima, a to je zadatak
koji sam u ovom predavanju postavio i samom sebi.
Naime, potpuno je jasno da u naem drutvu postoje velika neslaganja oko
patriotizma. I premda bi bilo pogreno pretpostaviti da postoje samo dva jasna,
jednostavna i uzajamno suprotstavljena skupa vjerovanja o patriotizmu, moe se
plauzibilno sugerirati da se niz sukobljenih gledita moe smjestiti unutar spektra
s dva pola. Na jednom se kraju nalazi gledite koje je u devetnaestom stoljeu
gotovo svatko uzimao zdravo za gotovo te koje je bilo ope mjesto u knjievnoj
kulturi McGuffeyevih itatelja, da patriotizam predstavlja vrlinu. Na drugom se
kraju nalazi suprotno gledite, koje se ponekad okantnom jasnoom izraavalo u
ezdesetim godinama ovog stoljea, da je patriotizam porok. Navodio bih na
pogrean put kad bih sugerirao da mogu ponuditi dobre razloge za prihvaanje
jednog od ovih gledita umjesto onog drugog. Ali se nadam da u uspjeti pojasniti
stvari koje ih razdvajaju.
Prvi, nuan korak prema svakom takvom pojanjenju jest razlikovanje
patriotizma koji s pravom nosi to ime od dva druga skupa stavova koji se vrlo
lako dadu pobrkati s njim. Prvi od tih stavova iskazuju oni koji stvar svoje nacije
brane samo zato to je ona, tako barem kau, glavni branitelj nekog velikog
moralnog ideala. Za vrijeme Velikog rata 1914-1918. godine, Max Weber je
tvrdio da treba podravati Njemako carstvo zato to ono brani kulturu, dok je
Emile Durkheim s istim arom govorio da treba stati na stranu Francuske zato to
ona brani civilizaciju. A sada i ovdje postoje razni ameriki politiari koji tvrde da
Sjedinjene Drave zasluuju nau naklonost zato to blagodati slobode brane od
zala komunizma. Ono to njihov stav razlikuje od patriotizma jesu dvije stvari:
prvo, primarni objekt njihovog potovanja jest ideal a ne nacija; a drugo, ukoliko
im njihov ideal uistinu i prua dobar razlog za potporu njihovoj zemlji, on takav
razlog daje i svima drugima, bez obzira na njihovu nacionalnost ili dravljanstvo.
Nasuprot tome, patriotizam je odreen pomou takve vrste lojalnosti
odreenoj naciji koju mogu iskazivati samo oni koji joj pripadaju. Tako samo
Francuzi mogu biti francuski patrioti, dok stvar civilizacije svojom vlastitom
moe uiniti ba svatko. Ali dok ovo zamjeujemo, vrlo lako moemo propustiti
da napravimo drugu, jednako vanu distinkciju. Patriotizam se ne smije pobrkati s
bezumnom lojalnou vlastitoj naciji koja nimalo ne brine za njene karakteristike.
Patriotizam, openito i karakteristino gledano, ukljuuje poseban obzir ne samo
za vlastitu naciju ve i za njene odreene karakteristike, odlike i postignua. Ove
se zadnje doista vrednuju kao odlike i postignua, a njihov karakter kao odlika i
postignua prua razloge koji podupiru stavove patriota. Meutim, on potpuno
sline odlike i postignua ne vrednuje na isti nain kad su one odlike i postignua

1
Preveo Neven Petrovi, u Igor Primorac (ur.), Patriotizam, KruZak, Zagreb, 2004, str. 15-34.

1
neke druge nacije, a ne njegove. Jer ih on barem u ulozi patriota vrednuje ne
samo kao odlike i postignua, nego kao odlike i postignua ba te odreene nacije.
To rei znai skrenuti panju na injenicu da patriotizam spada u klasu
vrlina (ako on uope jest vrlina) povezanih s iskazivanjem lojalnosti, u koju jo
moemo uvrstiti branu vjernost, ljubav prema vlastitoj obitelji i rodbini,
prijateljstvo, te lojalnost institucijama poput kole i kriket ili bejzbol kluba. Svi ti
stavovi izraavaju jedan odreeni obzir, koji navodi na djelovanje, prema
odreenim osobama, institucijama ili grupama, obzir utemeljen na posebnom
povijesnom odnosu povezanosti izmeu osobe koja ga izraava i odreenog
pojedinca, institucije ili grupe. Obino je sluaj, premda ne uvijek, da je s tim
obzirom povezan i osjeaj zahvalnosti za dobrobiti za koje pojedinac smatra da ih
je primio od takvih osoba, institucija ili grupa. Ali bi opet bilo pogreno
pretpostaviti da patriotizam ili drugi takvi stavovi lojalnosti u svojoj osnovi, ili
primarno, predstavljaju osjeaj zahvalnosti. Naime, postoje mnoge osobe,
institucije ili grupe prema kojima svatko od nas ima dobar razlog osjeati
zahvalnost, a da ta vrsta lojalnosti tu ipak nije ukljuena. Ono to patriotizam i
drugi takvi stavovi ukljuuju nije samo zahvalnost ve odreena vrsta zahvalnosti;
a ono to oni koji patriotizam i druge sline stavove smatraju vrlinama moraju
vjerovati nije to da ono to duguju svojoj naciji, ili kome god ili emu god
drugom, jest jednostavno uzvrat za primljene dobrobiti, zasnovan na nekom
odnosu o uzajamnosti dobroinstava.
Tako, premda netko kao patriot moe voljeti svoju zemlju, ili kao suprug
ili supruga pokazivati branu vjernost, te kao razloge koji djelomino opravdavaju
takav stav navoditi odlike vlastite zemlje ili branog druga, kao i svoju zahvalnost
prema njima za primljene dobrobiti, to ne mogu biti vie nego samo djelomino
opravdavajui razlozi, isto stoga to se ono to se vrednuje cijeni upravo kao
odlika moje zemlje ili mog branog druga ili, pak, kao dobrobit koju sam ja
primio od svoje zemlje ili svog branog druga. Partikularnost te veze je bitna i
neuklonjiva, a dok smo je razotkrili kao takvu ve smo specificirali i jedan
sredinji problem. Koja je veza izmeu patriotizma kao takvog, tj. brige za neku
odreenu zajednicu, i naina na koji patriot gleda na odlike i postignua svoje
nacije, te na dobrobiti koje je primio? Odgovor na to pitanje moramo odgoditi jer
e se pokazati da on ovisi o odgovoru na jedno drugo pitanje koje je oito jo
temeljnije, i koje se najbolje moe formulirati pomou teze da, ako patriotizam
razumijemo onako kako sam ga ja shvatio, onda on ne samo da nije ime za jednu
vrlinu ve mora biti ime za porok, budui da su tako shvaen patriotizam i moral
nespojivi.

II.
Pretpostavka te teze jest jedno shvaanje morala koje u naoj kulturi uiva velik
presti. Prema njemu, prosuivati s moralnog stanovita znai prosuivati
impersonalno. To znai suditi onako kako bi sudila svaka racionalna osoba,
nezavisno od njenih interesa, osjeaja i drutvenog poloaja. A djelovati moralno
znai djelovati u skladu s takvim impersonalnim prosudbama. Tako moralno
razmiljanje i djelovanje od osobe zahtijevaju da zanemari sve drutvene
partikularnosti i posebne sklonosti. Potencijalni je sukob izmeu ovako shvaenog
morala i patriotizma odmah jasan. Naime, patriotizam od mene zahtijeva
iskazivanje odanosti vlastitoj naciji, a od tebe tvojoj. On od mene zahtijeva da
sluajne drutvene injenice poput onih gdje sam roen i koja je vlast u to
vrijeme upravljala tim podrujem, tko su mi roditelji i praroditelji, itd. smatram
odluujuim pri odreivanju odgovora na pitanje koje je djelovanje u skladu s

2
vrlinom barem utoliko ukoliko je u pitanju vrlina patriotizma. Zato su moralno i
patriotsko stajalite sistematski nespojivi.
Pa iako je to tako, moglo bi se dokazivati da ta dva gledita ne moraju biti
u sukobu. Naime, patriotizam i sve ostale partikularne lojalnosti u svom se obimu
mogu tako ograniiti da njihovo izraavanje uvijek bude u okvirima koje namee
moral. Patriotizam ne treba smatrati niim drugim do savreno prikladnom
odanou vlastitoj naciji kojoj se nikada ne smije dozvoliti da prijee ogranienja
koja namee impersonalno moralno stajalite. To je doista ona vrsta patriotizma
koju zagovaraju odreeni liberalni moralisti koji su esto ljuti kad im njihovi
kritiari predbacuju da nisu patrioti. Tim se kritiarima, meutim, ini da je
patriotizam koji je tako ogranien u svom opsegu potpuno lien snage, i to zato
to patriotsko stajalite u nekim od najvanijih situacija stvarnog drutvenog
ivota ili dolazi u ozbiljan sukob sa stanovitem istinski impersonalnog morala ili,
pak, nije nita drugo do skup praktiki praznih parola. Koje su to vrste situacija?
Njih ima barem dvije vrste.
Do prvih dolazi zbog manjka osnovnih resursa, povijesno gledano obino
zbog manjka zemlje prikladne za obraivanje i ispau, a u nae vrijeme moda i
zbog nedostatka fosilnih goriva. Ono to tvoja zajednica trai kao materijalnu
pretpostavku za svoj opstanak kao distinktivne zajednice, i za svoj razvoj u
distinktivnu naciju, moe biti isto ono to moja zajednica treba za svoje
preivljavanje i razvoj u distinktivnu naciju. Kada doe do takvog sukoba,
stajalite impersonalnog morala trai takvu raspodjelu dobara u kojoj se svaki
pojedinac rauna kao jedan, i kao nita vie od toga, dok gledite patriotizma trai
da svatko nastoji paziti na interese svoje zajednice, i tamo gdje je opstanak jedne
zajednice u pitanju, pa ak i kad su u pitanju samo neki njezini veliki interesi,
patriotizam zasigurno podrazumijeva spremnost da se za vlastitu zajednicu ide u
rat.
Druga vrsta situacije koja dovodi do sukoba nastaje zbog razlika izmeu
zajednica u pogledu shvaanja to je za svaku od njih ispravan nain ivota. Ne
samo borba za rijetke prirodne resurse ve i nespojivost koja proizlazi iz takvih,
sukobima bremenitih, uvjerenja moe dovesti do situacija u kojima liberalno i
patriotsko gledite jo jednom stoje u radikalnom raskoraku. Provoenje pax
romanum s vremena na vrijeme od Rimskog je carstva trailo da svoje granice
postavi na tokama na kojima ih je bilo najlake tititi, tako da bi se teret potpore
legijama mogao uskladiti s provoenjem rimskog zakona. Ni Britanski se imperij,
u svoje doba, nije razlikovao od toga. Meu tim, takvo to zahtijevalo je
povreivanje teritorija i nezavisnosti barbarskih, graninih naroda. Mnotvo
takvih naroda kotskih Gala, indijanaca Irokeza, Beduina smatralo je napade
na teritorij svojih tradicionalnih neprijatelja, koji su ivjeli u takvim velikim
carstvima, temeljnim sastojkom ispravnog ivota; dok su naseljenike urbane ili
poljoprivredne zajednice, koje su predstavljale metu za takve napade,
podinjavanje takvih naroda i njihovo preobraanje u miroljubive radnike
smatrale jednim od svojih sredinjih zadataka. I na takvim se sluajevima jo
jednom vidi da se impersonalno moralno stajalite i ono patriotsko ne mogu po
miriti.
Jer impersonalno moralno stanovite, shvaeno onako kako ga razumiju
filozofski protagonisti modernog liberalizma, zahtijeva neutralnost ne samo
izmeu rivalskih i suprotstavljenih interesa ve i izmeu rivalskih i
suprotstavljenih skupova vjerovanja o tome to je za ljudska bia najbolji nain
ivota. Svakom pojedincu treba ostaviti slobodu da na svoj vlastiti nain vodi
ivot koji smatra najboljim, dok se moral nasuprot tome sastoji od pravila

3
koja, ba zato to su takva da ih bilo koja racionalna osoba, nezavisno od svojih
interesa ili gledita o najboljem nainu ivota, moe prihvatiti, jednako obavezuju
sve osobe. Stoga e u sukobima o ispravnom nainu ivota, izmeu nacija ili
drugih zajednica, stajalite morala jo jednom zauzeti poziciju impersonalnog
suca, koji prosuuje tako to potrebama, eljama, uvjerenjima o ispravnom ivotu
i sl. svake pojedine osobe pridaje jednaku teinu, dok se patriot ponovno mora
prikloniti jednoj od strana.
Valja primijetiti da sam, dok sam na dosadanji nain govorio o stajalitu
liberalnog impersonalnog morala, opisivao jedno gledite iju istinitost
pretpostavljaju i politiko djelovanje i iskazi mnogih ljudi u naem drutvu, te
koje eksplicitno artikulira i brani veina suvremenih filozofa morala; te da ono na
nivou filozofije morala ima mnotvo razliitih verzija od kojih neke imaju
kantovski tih, neke utilitaristiki, a neke kontraktivni. Ne elim sugerirati da su
nesuglasice izmeu tih pozicija nevane. Unato tome, pet se sredinjih stajalita
koje sam pripisao tom gleditu pojavljuje u svim tim raznim filozofskim
oblijima: prvo, da je moral sainjen od pravila na koja bi svaka racionalna osoba
dala svoj pristanak pod odreenim idealnim okolnostima; drugo, da ta pravila
nameu ogranienja rivalskim i suprotstavljenim interesima, te su neutralna u
odnosu na njih jer sam moral nije izraz nikakvih posebnih interesa; tree, da su
ta pravila takoer neutralna u odnosu na rivalske i suprotstavljene skupove
vjerovanja o tome to je najbolji nain ivota za ljude; etvrto, da osnovu koja
moralu daje njegov predmet, jednako kao i njegove aktere, predstavljaju pojedina
ljudska bia i da se u moralnim vrednovanjima svaki pojedinac mora raunati kao
jedan, i nitko vie od toga; i peto, da je stajalite moralnog aktera koji se
konstituira prihvaanjem tih pravila jedno te isto za sve moralne djelatnike, te da
je kao takvo nezavisno od svake drutvene posebnosti. Ono to moral prua jesu
mjerila pomou kojih se mogu vrednovati sve aktualne drutvene strukture, i to sa
stajalita koje je nezavisno od svih njih. Prihvaanje tako shvaenog morala nije
samo nespojivo s tretiranjem patriotizma kao vrline, ve ono trai da se
patriotizam barem u svakoj supstancijalnoj verziji tretira kao porok.
Ali, je li to jedini mogui nain shvaanja morala? Kao stvar povijesne
injenice, odgovor jest jasno ne. To je razumijevanje morala zapadnu kulturu
proelo tek nakon renesanse, u odreenom vremenskom trenutku, kao moralna
dopuna politikog liberalizma i drutvenog individualizma, a njegova polemika
pozicija odraava povijest njegovog pojavljivanja iz sukoba koje su ti pokreti
stvorili, i sama pretpostavlja alternative protiv kojih je ta polemika pozicija bila,
i jo uvijek jest, usmjerena. Dozvolite mi da se, stoga, okrenem razmatranju
jednog od tih alternativnih shvaanja morala, koje je posebno zanimljivo upravo
zbog mjesta koje pridaje patriotizmu.

III.
Prema liberalnom shvaanju morala, pitanje o tome gdje i od koga sam nauio
moralna naela i propise jest i mora biti nevano i zato to je sadraj morala i za
prirodu mojeg odnosa prema njemu, ba kao to je za sadraj matematike i prirodu
mojeg odnosa prema njenim istinama nevano gdje i od koga sam nauio njena
naela i propise. Nasuprot tome, prema alternativnom shvaanju morala koje u
ovdje skicirati, pitanja o tome gdje i od koga sam nauio moral kojeg se drim
pokazuju se kao kljuna i za sadraj i za prirodu moralnog odnosa.
Prema tom gleditu, osnovnu karakteristiku onog morala kojeg svatko od
nas usvaja predstavlja to da smo ga nauili od neke odreene zajednice, u njoj, te
kroz njezin specifini nain ivota. Naravno, moralna pravila razraena u nekoj

4
partikularnoj povijesnoj zajednici esto e nalikovati pravilima, pa ak i biti
istovjetna s njima, uz koja se pristaje u drugim posebnim zajednicama, pogotovo
u takvim s kojima ova ima zajedniku povijest ili koje se pozivaju na iste
kanonske tekstove. Meutim, obino e postojati i neke distinktivne znaajke
takvog skupa pravila razmotrenog u cjelini, i one e obino proizlaziti iz naina na
koji su pripadnici te odreene zajednice odgovorili na neku raniju situaciju ili niz
situacija u kojima su odreene znaajke tekih sluajeva dovele do toga da su
jedno ili vie pravila bili dovedeni u pitanje i preformulirani ili shvaeni na neki
novi nain. tovie, forma moralnih pravila kako ih se nauava i shvaa bit e
usko povezana sa specifinim institucionalnim aranmanima. Moralni sustavi
razliitih zajednica mogu se slagati u tome da npr. posjeduju propis da dijete mora
potovati svoje roditelje, ali e izmeu razliitih drutvenih poredaka postojati
velika razlika u tome kako shvaaju to je to potovanje, te to je otac, a to
majka. Dakle, ono to sam primio kao smjernicu za svoje inove i kao standard za
njihovo vrednovanje nikada nije moral kao takav, nego uvijek veoma specifian
moral nekog veoma specifinog drutvenog poretka.
Na to bi protagonisti modernog liberalnog morala mogli odgovoriti da to
bez sumnje pokazuje nain na koji se razumijevanje moralnih pravila isprva
usvaja. Ali ono to doputa da takva specifina pravila, oblikovana uz pomo
odreenih drutvenih institucija, budu uope shvaena kao moralni propisi nije
nita drugo nego to da su ona samo primjena univerzalnih i opih moralnih
pravila, a pojedinci stjeu istinski moral jedino zato, i ukoliko, napreduju od
partikulariziranih, drutveno specifinih, primjena univerzalnih i opih moralnih
pravila prema tome da ih razumiju kao univerzalna i opa. Nauiti da sebe
shvatimo kao moralnog djelatnika ne znai nita drugo nego nauiti kako da se
oslobodimo od drutvene partikularnosti i usvojimo stajalite koje je nezavisno od
bilo kojeg posebnog skupa drutvenih institucija, a injenica da svatko, ili gotovo
svatko, treba nauiti da to uini tako to e zapoeti od stajalita koje je duboko
inficirano drutvenim partikularizmom i pristranou uope ne prua alternativno
shvaanje morala. Na ovaj odgovor moe se uzvratiti trostrukom replikom.
Prvo, stvar nije samo u tome da moralna pravila isprva shvaam u nekom
drutveno specifinom i partikularnom obliku. Radi se i o tome da e dobra uz
pomo kojih, i zbog kojih, se svaki skup pravila mora opravdati isto tako biti
drutveno specifina i partikularna. Za ta je dobra kljuno uivanje u jednom
odreenom nainu drutvenog ivota, koji se ivi kroz odreeni skup drutvenih
odnosa, pa je tako ono u emu uivam dobro ovog odreenog drutvenog ivota
koji nastanjujem, te njega uivam kao takvo kakvo ono jest. Lako je mogue da
slijedi da bih jednako uivao i profitirao od slinih oblika drutvenog ivota u
drugim zajednicama; ali ta hipotetika istina ni na koji nain ne umanjuje vanost
tvrdnje da je injenica da se moja dobra nalaze ovdje, meu ovim odreenim
ljudima, u ovim odreenim odnosima. Dobra se nikad ne susreu osim u takvoj
partikulariziranoj formi. Stoga je apstraktna, generalna tvrdnja da su pravila neke
odreene vrste opravdana zato to proizvode i konstituiraju dobra neke odreene
vrste istinita samo ako ti i ti odreeni skupovi pravila, utjelovljeni u praksama tih i
tih odreenih zajednica, proizvode i konstituiraju ta i ta odreena dobra koja neki
prepoznatljivi pojedinci uivaju u odreeno vrijeme i na odreenom mjestu.
Iz ovog slijedi da svoje opravdanje za slijeenje tih moralnih pravila
nalazim u svojoj posebnoj zajednici; kad ne bih u njoj ivio ne bih niti imao
razloga da budem moralan. Ali to nije sve. Potivanje moralnih pravila, obino i
openito uzevi, predstavlja teak zadatak za ljude. I da to nije tako, naa potreba
za moralom ne bi bila ono to jest. I ba zato to smo neprestano skloni tome da

5
nas zasljepljuju trenutne elje, da budemo odvraeni od naih odgovornosti, da
zapadnemo u grijeh, te zato to se ak i najbolji meu nama mogu povremeno
susresti s rijetkim iskuenjima, za moral je vano da ja mogu biti moralni akter
samo zato to smo mi moralni akteri, da su mi oni oko mene potrebni da bi uveali
moju moralnu snagu i pomogli mi pri lijeenju mojih moralnih slabosti. Openito
gledano, pojedinci postaju sposobni za moral samo unutar neke zajednice, ona
podupire njihov moral, te u njoj postaju moralni djelatnici uz pomo naina na
koji ih drugi ljudi tretiraju, te toga to oni duguju drugima i to se duguje njima,
jednako kao i naina na koji oni tretiraju sami sebe. Time to od mene moralno
gledano mnogo zahtijevaju, drugi pripadnici moje zajednice izraavaju za mene
jednu vrstu potovanja koja nema nikakve veze s oekivanjem nekih koristi; a oni
od kojih se, u smislu morala, nita ili tek malo zahtijeva tretiraju se s manjkom
potovanja koji je, ako se dovoljno esto ponavlja, tetan za moralne sposobnosti
tih pojedinaca. Naravno, ponekad se trai usamljeni moralni heroizam i ponekad
do njega i dolazi. Ali ne smijemo tu izuzetnu vrstu sluaja tretirati kao da je
tipina. A jednom kad shvatimo da tipino moralno djelovanje i stalnu moralnu
sposobnost u osnovi stvaraju i odravaju pojedine institucionalizirane drutvene
veze u odreenim drutvenim grupama, bit e teko privrenost odreenom
drutvu suprotstaviti privrenosti moralu na nain na koji to rade zastupnici
liberalnog morala.
I sada je ve jasna obrana gledita po kojem se patriotizam tretira kao
vrlina. Ako, prvo, doista vrijedi da pravila morala mogu shvatiti samo u onoj
verziji u kojoj su utjelovljena u nekoj specifinoj zajednici; i ako se, drugo, moral
moe opravdati samo pomou odreenih dobara koja se uivaju u okviru ivota
pojedinih zajednica; i ako, tree, kao moralni djelatnik postojim i odravam se
jedino kroz odreenu vrstu moralne podrke koju mi prua moja zajednica, onda
je jasno da se kao moralni djelatnik teko mogu razvijati ako te zajednice budem
lien. Zato se moje pristajanje uz zajednicu i uz ono to ona od mene trai ak i
do zahtjeva da umrem da bih odrao njen ivot ne moe smisleno usporediti ili
suprotstaviti onom to od mene zahtijeva moral. Odvojen od svoje zajednice
vjerojatno u izgubiti svaki kontakt sa svim istinskim mjerilima prosuivanja.
Prema tom gleditu lojalnost toj zajednici, toj hijerarhiji odreenog srodstva,
odreenoj lokalnoj i prirodnoj zajednici, predstavlja uvjet morala. Tako
patriotizam i srodne mu lojalnosti nisu samo vrline, nego i sredinje vrline. Sve,
meutim, ovisi o istini ili neistini tvrdnji izreenih u tri prethodna kondicionalna
iskaza. A dosadanje nam dokazivanje ne prua nikakva sredstva za donoenje
konanog suda o tome. Ali unato tome smo postigli neki napredak, i to ne samo
zato to je postalo jasnije na koji se nain ova rasprava ima voditi. Naime, takoer
je postalo jasno da ova prepirka nije prikladno okarakterizirana ako se razumije
jedino kao sukob izmeu dva rivalska shvaanja morala, kao da postoji neki
fenomen smjeten na ovaj ili onaj nain u drutvenom svijetu koji se dade
nezavisno identificirati i eka da ga suprotstavljene strane manje ili vie tono
opiu. Ono to ovdje imamo dva su rivalska i neusporediva morala, a svakog od
njih njegovi pristalice promatra ju pod vidom morala-kao-takvoga, i oba nam
upuuju svoj iskljuivi zahtjev da ih sluamo. Kako trebamo ocijeniti takve
tvrdnje?
Jedan nain da se zapone moe se nauiti od Aristotela. Budui da ne
posjedujemo nikakav skup jasnih i razgovijetnih prvih principa, niti ikakvo drugo
slino epistemoloko sredstvo koje bi nam pruilo neutralno i nezavisno mjerilo
za prosuivanje izmeu tih tvrdnji, dobro emo uiniti ako nastavimo na
dijalektiki nain. A jedna korisna dijalektika strategija jest da se panja usmjeri

6
na one optube koje pristalice svake od rivalskih pozicija upuuju onoj
suparnikoj, a za koje oni napadnuti smatraju da ih je od najvee vanosti
opovrgnuti. Jer e nam to pruiti barem jednu naznaku o pitanjima o ijoj se
vanosti svaka strana slae i zbog ije karakterizacije samo njihovo priznavanje
neslaganja sugerira da takoer moraju postojati neka zajednika vjerovanja. U
kojim podrujima dolazi do takvih pitanja?

IV.
Jedno takvo podruje odreeno je optubom za koju se barem prima facie ini da
je zastupnici patriotizma mogu razumno uputiti liberalnom moralu. Onaj moral za
kojeg patriotizam predstavlja vrlinu nudi jedan oblik racionalnog opravdanja za
moralna pravila i propise ija je struktura jasna i moe se racionalno braniti. Ta se
pravila morala mogu opravdati ako i samo ako proizvode i djelomice konstituiraju
jednu formu zajednikog drutvenog ivota ija dobra izravno uivaju oni koji
nastanjuju te odreene zajednice iji je drutveni ivot takve vrste. Stoga kao
pripadnik ove ili one odreene zajednice mogu s pozicije drutvenih uloga koje
zauzimam u njoj shvatiti opravdanje za ono to moral od mene zahtijeva.
Nasuprot tome, moglo bi se dokazivati, liberalni moral od mene zahtijeva da
zauzmem jednu apstraktnu i umjetnu a moda ak i nemoguu poziciju, onu
racionalnog bia kao takvog koje na zahtjeve morala ne reagira kao roditelj,
farmer ili centarfor, nego kao racionalni akter koji je sebe izdvojio iz svake
drutvene partikularnosti, koji je postao ne tek Adam Smithov nepristrani
promatra nego i jednako tako nepristrani djelatnik, te onaj koji je u svojoj
nepristranosti osuen da izgubi svaki korijen, da bude graanin niega. Kako sebi
mogu opravdati izvoenje takvog ina apstrakcije i distanciranja?
Liberalni je odgovor jasan: takva apstrakcija i distanciranje mogu se
obraniti zato to predstavljaju nuan uvjet moralne slobode, emancipacije od
suanjstva drutvenom, politikom i ekonomskom statusu quo. Jer sve dok se ne
mogu udaljiti od svake znaajke tog statusa quo, ukljuujui tu i uloge koje
trenutno zauzimam u njemu, neu na njega moi gledati kritiki, a niti odluiti
koju mi je poziciju prema njemu racionalno i ispravno zauzeti. To ne iskljuuje
mogunost da rezultat takve kritike prosudbe bude prihvaanje cijelog ili nekih
dijelova postojeeg drutvenog poretka; ali ak e i takvo prihvaanje biti
slobodno i racionalno samo ako sam ga za sebe napravio na opisani nain. (Takvo
prihvaanje veeg dijela ekonomskog statusa quo jest distinktivna znaajka
suvremenog konzervativnog liberala, kao to je Milton Friedman, koji je isto
toliko liberal kao i liberalni liberal, koji vei dio statusa quo smatra nesavrenim
poput J. K. Galbraitha ili Edwarda Kennedyja ili kao i radikalni liberal.) Tako se
liberalni moral na koncu poziva na najvie dobro, na dobro koje utjelovljuje ta
posebna vrsta emancipirajue slobode. I u ime tog dobra liberalizam ne samo da
moe odgovoriti na pitanje o tome kako treba opravdati moralna pravila, ve
moe i postaviti uvjerljiv i potencijalno koban prigovor patriotskom moralu.
Za moral liberalizma od sutinske je vanosti to da se ne postavljaju, niti
se mogu postaviti, nikakva ogranienja kritici drutvenog statusa quo. Nikakva
institucija, nikakva praksa, nikakva lojalnost ne moe biti imuna od toga da bude
stavljena u pitanje i moda ak i odbaena. Nasuprot tome, moralnost patriotizma
budui da je zasnovana na pripadnosti nekoj odreenoj drutvenoj zajednici s
nekom odreenom drutvenom, politikom i ekonomskom strukturom mora od
kritike izuzeti barem neke temeljne strukture ivota te iste zajednice. Kako
patriotizam mora biti lojalnost koja je u pogledu nekih stvari bezuvjetna, tako je
upravo u pogledu tih stvari racionalna kritika iskljuena. Ali ako je tako,

7
zastupnici moralnosti patriotizma su osueni na fundamentalno iracionalan stav
budui da odbiti ispitati neka od temeljnih vjerovanja i stavova znai insistirati na
njihovom prihvaanju, bez obzira jesu li racionalno opravdani ili ne, to je
iracionalno te su zarobljeni u toj iracionalnosti. Koji odgovor na tu vrstu
optube mogu dati zastupnici patriotskog morala? Taj odgovor mora biti trostruk.
Kad liberalni moralist tvrdi da patriot mora donekle nekritiki tretirati
projekte i prakse svoje nacije, tvrdi se ne samo da e se s nekim od tih projekata i
praksi u svako doba postupati nekritiki nego da barem neki od njih moraju biti
stalno izuzeti iz kritike. Patriot nije u poloaju da to negira; ali ono to je kljuno
za njegov stav jest da se jasno identificira to je tono na taj nain izuzeto. A na
toj toki postaje izuzetno vano da se pri skiciranju obrane morala patriotizma
kao i kod skiciranja obrane liberalnog morala ne bavimo neim to nitko ne
zastupa. Liberalizam i patriotizam nisu pozicije koje smo smislili ja ili neki drugi
vanjski tumai; oni imaju svoje vlastite glasnogovornike i svoje vlastite glasove. I
premda se nadam da je cijelo vrijeme jasno da samo pokuavam artikulirati ono
to bi ti glasovi rekli, na ovoj je toki za obranu patriotskog morala osobito vano
da identificiramo njegove stvarne, povijesne protagoniste. Tako e ono to u
slijedee rei biti pokuaj da otkrijem zajednike stavove, o tom pitanju, Charlesa
Peguya i Charlesa de Gaullea, Bismarcka i Adama von Trotta. Primijetit ete da je
u tim parovima jedan lan uvijek onaj tko je barem neko vrijeme bio pripadnik
politikog establimenta svoje nacije, a drugi netko tko je uvijek na radikalan
nain bio izvan tog establimenta i prema njemu gajio neprijateljstvo, ali da su
ak i oni koji su privremeno bili identificirani sa statusom quo moi, neko vrijeme
od njega takoer bili i otueni. I to pokazuje da togod bilo izuzeto iz patriotove
kritike, status quo moi i vladavine, politika koju provode oni koji posjeduju mo,
te vlada nikada ne trebaju biti tako izuzeti. A to je onda izuzeto? Odgovor jest:
nacija zamiljena kao projekt, projekt koji je na ovaj ili onaj nain stvoren u
prolosti i tako provoen da je nastala moralno distinktivna zajednica koja je
obuhvaala zahtjev za politikom autonomijom u njenim razliitim organiziranim
i institucionalnim izrazima. Tako netko moe biti patriot u odnosu na naciju ija
politika nezavisnost tek treba biti stvorena kao to je to bio Garibaldi; ili u
odnosu na naciju koja je neko postojala i moda e opet biti poput poljskih
patriota iz 1860-tih godina. Ono to patriot mora initi jest da na odreeni nain
povezuje onu prolost koja mu je pruila distinktivni moralni i politiki identitet, s
budunou projekta koji predstavlja njegova nacija, koju on ima dunost
ostvariti. Samo je ta odanost bezuvjetna, dok e odanost odreenoj vladi, obliku
vlade ili politikim voama biti u potpunosti ovisna o tome jesu li ove posveene
razvijanju tog projekta a ne njegovom osujeivanju ili unitenju. Stoga nema
nieg nedosljednog u tome ako se patriot otro suprotstavlja trenutnim vladarima
svoje zemlje, kao to je to bio sluaj s Peguyem, ili ako kuje zavjeru za njihovo
svrgavanje, kao to je to inio Adam von Trott.
Premda to moe dati djelomian odgovor na optubu liberalnog moralista
da patriot mora biti potpuno nekritian u odreenim podrujima, i stoga
iracionalan, zasigurno je da ne zadovoljava potpuno. Naime, sve to sam rekao u
prilog patriotskog morala takoer je spojivo s time da patriotizam moe, u nekim
okolnostima, od mene zahtijevati da podupirem i radim na uspjehu nekog
poduhvata moje nacije, koji je kljuan za njezin cjelokupni projekt, a moda i za
njen opstanak, i onda kada on nije u skladu s najboljim interesima cijelog
ovjeanstva, onako kako ih se vidi s nekog nepristranog i impersonalnog
stajalita. Sluaj Adama von Trotta to veoma dobro ilustrira.

8
 Adam von Trott bio je njemaki patriot koji je pogubljen nakon
neuspjenog pokuaja atentata na Hitlera 1944. godine. Trott je svjesno odluio da
djeluje u Njemakoj, u okviru male ali visoko pozicionirane konzervativne
opozicije nacistima, s ciljem da Hitlera ukloni iznutra umjesto da radi na ruenju
nacistike Njemake koje bi rezultiralo i unitenjem one Njemake koja je
stvorena 1871. godine. Ali da bi to uinio morao se pretvarati i nastojati da stvari
izgledaju kao da se poistovjeuje s tenjama nacistike Njemake, te je tako
ojaavao ne samo stvar svoje zemlje, to mu je bila i namjera, nego takoer, kao
neizbjenu posljedicu, i stvar nacistike Njemake. Ta je vrsta primjera osobito
rjeita, stoga to je tvrdnja da je takvo i takvo djelovanje u skladu s najboljim
interesima ovjeanstva obino u najboljem sluaju diskutabilna, a u najgorem
mutna retorika. Ali postoje neki veoma rijetki sluajevi u kojima su toliko krupne
stvari doista u pitanju i tu injenicu ne mijenja spoznaja da je to obino mnogo
jasnije u retrospektivi nego to je to bilo u samo vrijeme dogaaja tako da ta
fraza ipak ima jasnu primjenu: ruenje nacistike Njemake predstavlja jedan
primjer za to.
Kako je patriot tada trebao reagirati? Vjerojatno na dva naina. Prvi
zapoinje ponovnim naglaavanjem toga da iz injenice da je patriotov
partikularistiki moral ukorijenjen u odreenoj zajednici i nerazdvojno povezan s
njezinim drutvenim ivotom ne slijedi da on ne moe pruiti racionalne osnove
za odbacivanje mnogih znaajki trenutno organiziranog drutvenog ivota te
zemlje. Koncepcija pravednosti koju stvara pojam graanstva u okviru odreene
zajednice moe pruiti mjerila uz pomo kojih se odreene politike institucije
mogu ocijeniti kao nedostatne: kad se nacistiki antisemitizam susreo s
fenomenom njemakih idova koji su nekad bili vojnici Reicha i koji su
odlikovani eljeznim kriem, trebao je osuditi njemaka partikularistika mjerila
vrsnoe (naime, odlikovanje eljeznim kriem simboliziralo je priznanje odanosti
Njemakoj). tovie, shvaanje da vlastita nacija ima posebnu misiju ne ini
nunim da ta misija ne moe ukljuivati proirivanje one pravednosti koja svoj
dom izvorno nalazi samo u odreenim institucijama domovine. A jasno je da neke
odreene vlade ili njihove ustanove mogu skrenuti, i da se moe uvidjeti da su
skrenule, s te misije, i to toliko radikalno da patriot moe zakljuiti da je dolo
vrijeme da odabere izmeu zahtjeva projekta koji konstituira njegovu naciju i
zahtjeva morala to ga je nauio kao pripadnik zajednice iji je ivot formiran tim
projektom. Da, odvratit e liberalni kritiari patriotizma, to se doista moe
dogoditi; ali ne mora i esto nee. Ispada da je patriotizam stalan izvor moralne
opasnosti. A ta se tvrdnja, slaem se, u stvari ne moe uspjeno opovrgnuti.
Drugi mogui ali veoma razliit tip odgovora u prilog patriota glasio bi
ovako. Ranije sam dokazivao da bi ona vrsta brige za vlastitu domovinu koja bi
bila spojiva s liberalnim moralom impersonalnosti i nepristranosti bila previe
nestvarna i podvrgnuta prevelikom broju ogranienja da bi je se moglo smatrati
verzijom patriotizma u tradicionalnom smislu. Ali iz tog ne slijedi da se nijedna
verzija tradicionalnog patriotizma ne moe spojiti s nekim drugim moralom
univerzalnog zakona koji postavlja ogranienja te prua sankcije i ispravke
partikularistikom moralu patriota. Je li to tako ili nije, to je preveliko i
prezahtjevno pitanje da bismo se njime bavili u ovom tekstu. Ali trebamo zapaziti
da ak i da je tako a svi koji su istovremeno bili i patrioti i krani, ili patrioti i
sljedbenici tomistikog prirodnog zakona, ili patrioti i zagovornici Prava ovjeka,
bili su prisiljeni smatrati da je doista tako to ni na koji nain ne bi umanjilo
snagu liberalne tvrdnje da patriotizam predstavlja moralno opasnu pojavu.

9
 Iako je racionalni protagonist patriotskog morala prisiljen ukoliko je moj
argument valjan priznati tu injenicu, to ne znai da se u ovoj raspravi vie nita
ne moe rei. A ono to treba kazati jest da se liberalni moral nepristranosti i
impersonalnosti takoer pokazuje kao moralno opasna pojava, i to, to je
zanimljivo, na slian nain. Naime, zamislite da su veze patriotizma raskinute: bi
li liberalni moral na njihovo mjesto mogao staviti ita to ima adekvatnu
vrijednost? Ono to patriotski moral, u svom najboljem izdanju, prua jesu jasan
opis i opravdanje za odreene spone i lojalnosti koje ine vrlo velik dio sadraja
moralnog ivota. On to ini tako to istie moralnu vanost razliitih pripadnika
grupe koji priznaju zajedniku povijest. Svatko od nas u ovom ili onom stupnju
svoj ivot shvaa kao proivljenu pripovijest; a zbog naih odnosa s drugima, sebe
trebamo shvatiti kao lica u proivljenim pripovijestima ivota drugih ljudi.
tovie, ivotna pria svakog od nas na karakteristian je nain ugraena u priu
jednog ili vie veih entiteta. Ja priu svog ivota razumijem na takav nain da je
ona dio povijesti moje obitelji, ili tog i tog imanja, ili tog sveuilita ili te
pokrajine; te razumijem prie ivota drugih pojedinaca oko mene kao ugraene u
iste vee prie, tako da i ja i oni dijelimo zajedniki interes za ishod te prie, te za
to koja je to vrsta prie ili bi trebala biti: tragina, junaka, komina.
Sredinja stvar koju patriotski moral eli istaknuti jest to da u unititi i
izgubiti glavnu dimenziju moralnog ivota ukoliko ne shvatim proivljenu
pripovijest svog vlastitog ivota kao neto to je ukljueno u povijest moje zemlje.
Jer ako je tako ne shvatim, neu shvatiti ni to dugujem drugima ni to oni duguju
meni, za koje zloine svoje nacije moram dati zadovoljtinu, za koje usluge koje
su joj uinjene moram osjeati zahvalnost. Shvaanje onog to meni duguju i to
ja dugujem te shvaanje povijesti onih zajednica iji sam dio, prema tom gleditu,
predstavlja jednu te istu stvar.
Vrijedi istaknuti da je jedna posljedica toga ta da je patriotizam, u smislu u
kojem ga shvaam u ovom tekstu, mogu samo u odreenim tipovima nacionalnih
zajednica, i to pod odreenim okolnostima. Neka nacionalna zajednica koja, na
primjer, sustavno odbacuje svoju vlastitu pravu povijest ili je zamjenjuje
uglavnom izmiljenom povijeu, ili pak nacionalna zajednica u kojoj spone koje
proizlaze iz povijesti ni na koji nain nisu njene istinske spone (jer su npr.
zamijenjene sponama uzajamnih sebinih interesa), bila bi zajednica prema kojoj
bi bilo iracionalno zauzeti patriotski stav s bilo koje toke gledita. Iz potpuno
istih razloga iz kojih porodica iji bi svi pripadnici poeli smatrati da je pripadnost
njoj zasnovana na uzajamnom sebinom interesu vie ne bi bila porodica u
tradicionalnom smislu, i nacija iji bi pripadnici zauzeli slian stav vie ne bi bila
nacija, te bi to dalo adekvatnu osnovu da se smatra kako je projekt koji je
konstituirao tu naciju jednostavno propao. Budui da sve moderne birokratske
drave imaju tendenciju da nacionalne zajednice dovedu u to stanje, sve takve
drave kreu se prema stanju u kojem nee biti mjesta ni za kakav istinski
patriotski moral, dok e ono to e paradirati kao patriotizam biti neka utvara
liena svake osnove.
Zato bi to bilo vano? U suvremenim zajednicama u kojima se pripadnost
shvaa jedino, ili prvenstveno, na osnovi uzajamnog sebinog interesa, na
raspolaganju openito stoje samo dva sredstva kada destruktivni sukobi interesa
ugroavaju takav reciprocitet. Jedno je u proizvoljnom nametanju nekog rjeenja
silom; drugo je u pozivanju na neutralne, nepristrane i impersonalne standarde
liberalnog morala. Vanost ovog drugog sredstva teko se moe podcijeniti; ali u
kolikoj je to mjeri uope sredstvo? Problem je u tome to se mora pruiti neka
motivacija za odanost standardima nepristranosti i neutralnosti koja posjeduje i

10
racionalno opravdanje i moe nadvladati razloge koje daju interesi. Budui da se
svaka velika potreba za takvom odanou pojavljuje ba, i samo, kada se, i
ukoliko se, mogunost pozivanja na uzajamnost interesa uruila, takav reciprocitet
vie ne moe pruiti relevantnu vrstu motivacije. I teko je prepoznati bilo to
drugo to bi moglo zauzeti njegovo mjesto. Apeliranje na moralne aktere kao na
racionalna bia koja trebaju biti odanija impersonalnoj racionalnosti nego svojim
interesima treba, ba zbog apela na racionalnost, pribaviti adekvatan razlog da se
to uini. I to je toka na kojoj su liberalna shvaanja morala izuzetno ranjiva. Ta
ranjivost postaje oitom praktikom tekoom u jednoj kljunoj toci u
drutvenom poretku.
Svakoj su politikoj zajednici, osim u krajnje izuzetnim okolnostima,
potrebne stalne oruane snage radi njene minimalne sigurnosti. Od pripadnika tih
oruanih snaga ona mora zahtijevati i da budu spremni rtvovati svoj ivot radi
njene sigurnosti i da njihova spremnost da to uine ne ovisi o njihovoj vlastitoj
procjeni, zasnovanoj na nekom mjerilu koje je u odnosu na njihove vlastite
interese i interese drugih zajednica neutralno i nepristrano, ispravnosti ili
neispravnosti stvari koju njihova zemlja zastupa o nekom pojedinom pitanju. A to
znai da dobri vojnici ne mogu biti liberali, te da se u njihovom djelovanju doista
mora poprilino iskazivati patriotski moral. Dakle, politiko preivljavanje svake
zajednice u kojoj liberalni moral ima obuhvatnu podrku ovisit e o tome postoji
li u njoj jo uvijek dovoljno mladih mukaraca i ena koji su odbacili taj isti
moral. A u tom smislu liberalni moral vodi rastvaranju drutvenih spona.
Stoga optuba koju patriotski moral moe uspjeno uputiti liberalnom
moralu predstavlja zrcalni odraz one koju liberalni moral moe uspjeno uputiti
patriotskom moralu. Jer dok liberalni moralist moe donijeti zakljuak da
patriotizam predstavlja stalan izvor moralne opasnosti zbog toga to nau
povezanost s vlastitom nacijom stavlja van dosega racionalne kritike, moralist koji
brani patriotizam moe zakljuiti da je i liberalni moral stalan izvor moralne
opasnosti stoga to omoguuje da racionalna kritika previe lako rastvori nae
drutvene i moralne veze. I, u stvari, svaka od tih strana ima pravo to se one
druge tie.

V.
Temeljni je zadatak s kojim se susree svaki filozof morala koji taj zakljuak
smatra uvjerljivim jasan. On mora istraiti trebamo li moda, premda centralne
tvrdnje napravljene u prilog ta dva rivalska moderna sustava morala ne mogu obje
biti istinite, krenuti prema zakljuku da su oba skupa tvrdnji u stvari neistinita. A
to je istraivanje u kojem je ve napravljen znaajan napredak. Ali povijest u
svojoj nestrpljivosti ne eka na filozofe morala da obave svoje zadatke, a jo
manje na to da uvjere svoje sugraane. Grad-drava prestao je biti kljuna
institucija u grkoj politici ve tada kada je Aristotel jo uvijek traio opravdanja
za njega, a svaki suvremeni filozof koji raspravlja o sredinjim koncepcijama koje
su inspirirale moderan politiki ivot od osamnaestog stoljea nalazi se u
opasnosti da ponovi Aristotelovu sudbinu, makar i na mnogo manje impresivan
nain. ini se da Minervina sova doista leti tek u sumrak.
Znai li to da moj argument, stoga, nema nikakav neposredan praktiki
znaaj? To bi bilo istina samo kad i sam zakljuak da moral liberalne
impersonalnosti i moral patriotizma moraju biti duboko nespojivi ne bi imao
nikakav praktiki znaaj za nae razumijevanje nae svakodnevne politike. Ali bi
nam, vjerojatno, sustavno prepoznavanje te nespojivosti omoguilo da damo
dijagnozu za jedan kljuni nedostatak u politikom ivotu karakteristinom za

11
moderne zapadne drave, ili barem za sve one moderne zapadne drave koje svoju
legitimaciju trae u amerikoj i francuskoj revoluciji. Naime, tako ustanovljene
politike zajednice tendirale su tome da se usporeuju sa starijim reimima koje
su zamijenile tvrdei da su, dok su sva prethodna organizirana drutva u svojim
ivotima izraavala pristranost i jednostranost lokalnih obiaja, ona po prvi puta u
svojim ustavnim i institucionalnim oblicima izrazila impersonalna i nepristrana
pravila morala kao takvog, koja su zajednika svim racionalnim biima. Tako je
Robespierre izjavio da je jedan od uinaka francuske revolucije bio taj da su stvar
Francuske i stvar Prava ovjeka postali jedno te isto. A u devetnaestom su stoljeu
Sjedinjene Drave proizvele svoju vlastitu verziju iste tvrdnje, onu koja je na
planu retorike dala sadraj mnogim govorima za Dan nezavisnosti, a na planu
obrazovanja postavila standarde za amerikanizaciju useljenika koji su doli u
kasnom devetnaestom i ranom dvadesetom stoljeu, osobito onih iz Europe.
Hegel upotrebljava korisnu distinkciju, koju oznaava koritenjem rijei
udorednost i moralitet. udorednost predstavlja obiajni moral svakog
pojedinog drutva i ne pretvara se da je neto vie od toga. Moralitet vlada na
podruju racionalnog, univerzalnog, impersonalnog morala, liberalnog morala,
kako sam ga ovdje definirao. Ono to su te useljenike nauili bilo je to da su iza
sebe ostavili one zemlje i kulture u kojima se udorednost i moralitet zasigurno
razlikuju i esto su suprotstavljeni jedno drugom, te doli u zemlju i u kulturu ija
je udorednost isto to i moralitet. I tako su za mnoge Amerikance stvar Amerike,
shvaena kao predmet patriotske brige, i stvar morala, shvaena onako kako je
razumiju liberalni moralisti, postale poistovjeene. Povijest tog poistovjeivanja
ne moe biti drugo do povijest konfuzije i nedosljednosti, ako je argumentacija
koju sam u ovom predavanju konstruirao ispravna. Naime, moral
partikularistikih veza i solidarnosti stopljen je s moralom univerzalnih,
impersonalnih i nepristranih naela na nain koji nikako ne moe biti izveden bez
neke nedosljednosti.
Stoga bi jedan test za to ima li argumentacija koju sam konstruirao
empirijsku primjenu i praktiki znaaj ili nema bio da se otkrije bi li bilo istinski
korisno napisati politiku i drutvenu povijest moderne Amerike kao, u kljunom
dijelu, ivljenje od sredinje pojmovne konfuzije, konfuzije koja je moda bila
nuna radi opstanka velike suvremene politike zajednice koja se u mnogim
institucionalnim okrujima morala pokazati kao liberalna, ali koja je takoer
morala moi angairati patriotsku odanost dovoljnog broja svojih graana ukoliko
je eljela nastaviti efikasno funkcionirati. Odrediti je li to istina ili nije znailo bi
riskirati otkrie da mi nastanjujemo jednu vrstu politike zajednice iji moralni
poredak zahtijeva sustavnu nedosljednost u obliku javne odanosti meusobno
nespojivim skupovima naela. Ali to je zadatak koji sreom lei izvan okvira
ovog predavanja.

12