Franjo Kovai

POGLED U LA CONDITION HUMAINE 1

Mnogi e rei da je metafiziciranje jalov posao. Sa stanovitih vidika moe

se takva izjava mirne due potpisati. Ipak, ni u tom sluaju se nismo oslobodili
metafiziciranja, koje nas vue bilo poput napasti, bilo poput grinje savjesti, bilo
poput potrebe ili poput dunosti i zadae . . . I jo uvijek nije isprazna Hegelova
izreka da je jedan izobraen narod bez metafizike kao ukraen hram bez Pre
svetoga . Sam Wittgenstein, kojega ubrajaju medu pozitiviste, imao je simpatije
2

za filozofe metafiziare i jednom je rekao nekom od svojih studenata: Nemoj

misliti da ja prezirem metafiziku ili da je ismijavam. Naprotiv, ja vidim velike
metafizike spise prolosti meu najplemenitijim proizvodima ljudske misli . 3

Isti je filozof priznao i ustvrdio da nam problem ivota uvijek ostaje nerijeen,
pa i kad rijeimo sve druge znanstvene probleme . S time treba raunati jer 4

la condition humaine je takva da je pozitivne znanosti ne mogu do kraja

izanalizirati.

Filozofija koja bi bila neko gledanje u oblake, pri emu bi se zaboravilo

da su se oni digli sa zemlje, dananjem ovjeku nije simpatina i s pravom.
Svaka filozofska misao ili struja ima svoj izvor i temelj u ovjeku samom. Zato
je za interpretaciju sve stvarnosti najsvrsishodnije zagledati se u ovjeka samoga.
Ne traimo gledanje bitka izvan mjesta gdje nam se on ivotno javlja. Bitak
se otkriva u ovjeku. Zato promatramo ovjeka, ali opet ne poinjemo s koncep
tom animal rationale (iako je taj pojam po sebi ispravan), ne s definicijom koja
odmah sve objanjava, nego s deskripcijom, iji je sadraj jedan kompleks od
nosa, to zovemo la condition humaine i koja deskripcija se usavrava na temelju
promatranja same condition humaine.

1
T a j se p o j a m m o e prevesti k a o ljudsko stanje, a o v d j e je terminus technicus
i k a o a d e k v a t a n n a z i v za o v j e k a u njegovu integritetu.
2
H E G E L , Wissenschaft der Logik, H a m b u r g 1 9 6 7 , p . 4.
3
F A N N K . T . , Wittgestein's Conception of Philosophy, Oxford 1969, p. 86.
4
W I T T G E N S T E I N , T . 6. 5 2 , u S c h r i f t e n I, F r a n k f u r t a. M., 1 9 6 0 .

282
 La condition humaine je filozofski problem par excellence. Za samu rije
conditio veli Goclenius u svom rjeniku: Haec vox Philosophis est celebrata.
Conditio est rei differentia Essentialis, opposita accidentali... E conditionibus
essentialibus, id est quae essentiam et definitionem rei constituunt, emanant pro-
prietates. (Ta je rije esta kod filozofa. Uvjet je bitna diferencija stvari, suprotna
akcidentalnoj . . . Iz bitnih uvjeta, tj. koje konstituiraju bit i definiciju, proizlaze
svojstva.) La condition humaine je ljudsko, nae stanje. Ona je nejasna, i to
5

uvijek, tako da se mutatis mutandis i o njoj moe rei ono to je Aristotel rekao
o biu: to palai te kal nyn kal aei zetoumenon kal ael eperoiimenon ti to on.
(Od davnine i sada i uvijek e se traiti i ispitivati to je to bie.) ovjek ima
iskustvo svoga stanja, tako da susree uvijek novo i iznenaujue i udi se nje
govu bogatstvu. Reflektirajui na svoje uenje, pita on kako i zato ti razni
fenomeni u la condition humaine uope postoje ili kako su mogui. Odgovor na
to pitanje nije nikad tako potpun da se ne bi moglo uvijek dalje pitati, a u tom
daljem ispitivanju sadrana je ve i sumnja o onome to se ve znalo. ovjek
se udi, on pita i sumnja, a uenje, pitanje i sumnja poetak su filozofiranja.
Bitak traimo u la condition humaine, a to traenje se onda zove her-
meneutika. Filozof, naime, istrauje la condition humaine, ali to samo istrai
vanje i polazite istraivanja spadaju na la condition humaine, pa se tako to
traenje odvija u hermeneutikom krugu . Jedan njemaki profesor je taj
6

ontoloko-gnoseoloki proces nazvao erfassendes Sich-erfassen-lassen und sich-er-

fassen-lassendes Erfassen (shvaajue putanje sebe shvatiti i shvaanje koje se
puta shvatiti). Kroz taj hermeneutiki proces zahvaamo i shvaamo ono to
7

jest, otkrivamo bitak koji je uvjet mogunosti samog hermeneutikog procesa.

Kad otkrivamo bitak i govorimo o njemu, onda je to metafizika. Dakle, do
metafizike se dolazi po hermeneutici, a ova je opet mogua, ima svoj smisao u
metafizici. Tako hermeneutika i metafizika jedna drugu uvjetuju, a poetno su
jedan akt misaonog gibanja. To je hermeneutika metafizika ili metafizika
8

hermeneutika.

II

Hermeneutika je time opi aspekt filozofije. Takvo shvaanje je novijeg9

datuma u povijesti filozofije. Nekad se hermeneutika shvaala samo kao meto

doloka pomona disciplina u filologiji, biblijskoj teologiji i pravu. Njeno
osnovno naelo je uvijek: razumjeti cjelinu iz pojedinih dijelova, a pojedine
dijelove iz cjeline.
Sama rije hermeneutika javlja se prvi put kod Platona u Epinomis 975c,
i to kao he hermeneutike tehne ukoliko je ova protivna od he mantike tehne.
Znaenje dolazi od glagola hermeneuo, tumaim. 10

5
G O C L E N I U S R u d o l p h , Lexicon philosophicum, Holdecheim 1 9 6 4 .
9
Hermeneutiki krug je proces u shvaanju, kojim cjelinu razumijemo i z d i j e l o v a
a dijelove iz cjeline, t j . m o r a m o v e n e k a k o razumjeti o n o to elimo shvatiti. V i d i
H E I D E G G E R , Sein und Zeit, 1 3 (p. 6 2 ) , 3 2 (p. 1 5 2 1 5 3 ) .
7
To je formulacija J r g a S P L E T T A , profesora u Frankfurtu.
8
V i d i C O R E T H E., Hermeneutik und Metaphysik, ZfkTh 9 0 , 1 9 6 8 , 4 2 2 4 5 0 .
9
G A D A M E R H . G., Wahrheit und Methode, Tbingen 1 9 6 5 , p . 4 5 1 .
E E L I N G , Hermeneutik, R G G III, 2 4 2 2 6 2 .

283
 Hermeneutika se progresivno razvijala u svojstvu teoloke discipline, i to
napose u novije doba od Schleiermachera do naih dana. Iz toga kako su poje 11

dini hermeneutiari shvaali hermeneutiku, razabire se i to kako su oni shvaali

la condition hnmaine.

F. D. E. Schleiermacher (17681834.) slovi kao otac moderne hermeneutike.

Hermeneutika je za nj umijee shvaanja (ars intelligendi), pri emu se kao
glavni faktor pretpostavlja jezik. Hermeneutika spoznaja je kruno gibanje
(Zirkelbewegung), pri emu dolazi do izraaja produktivnost ovjekova duha,
ukoliko se on tako psiholoki uivi u autora napisanog teksta te shvati tekst bolje
nego li ga je sam autor bio shvatio. Glavnu ulogu pritom igra jezik (die Sprache).
Iz prirode jezika razvija se zajednitvo ivota (Gemeinsamkeit des Lebens) i ovo
ostaje na nj navezano. Sam ovjek je mjesto jezika. On je duh koji se razvija, a
samo shvaanje, omogueno po jeziku, jest jedno beskonano gibanje.

Za Diltheya (18331911.) je shvaanje (Verstehen) dolazak ovjekove

nutarnjosti do izraaja u jeziku. Hermeneutika je umijee izlaganja pisanih
spomenika, koji su ostatak (troska) ljudskog Tu-bitka (Dasein). Drugog ovjeka
shvaamo po ivotnim oitovanjima. Ta su nam ivotna oitovanja strana i
nisu nam strana, te zato shvaanje ne moe nikad biti potpuno do kraja ostva
reno. To je hermeneutika ivota, to znai shvaanje znaenja ivotnih oito
vanja. Mi shvaamo ivot samo u aproksimacijama, a to je zato tako jer je
ovjek povijesno i radikalno ogranieno bie.

Heidegger (26. 9. 1889.) ui da je Dasein okarakteriziran po shvaanju

(Verstehen) kao po mogunosti. U tome je njegova otvorenost svijeta (Entschlos
senheit von Welt). Samo shvaanje je nain Tu-bitka kao mogunosti bitka
(Seinsart des Daseins als Seinknnen). Dasein je uvijek neto u nacrtu, planu i
stoga je shvaanje uvijek otvoreno. Ono je ujedno i razlaganje, koje u pojmo
vima dolazi do rijei. ovjek je In-der-Welt-sein, svijet mu je ve uvijek shvat
ljiv, ali istom u govoru (Rede) biva ta shvatljivost artikulirana. Pri tome je 12

vano sluanje (Hren) kao otvorenost Tu-bitka. Biti-u-svijetu je la condition

humaine, koja nije objektivno dana na spoznaju, nego se doivljava i spoznaje
egzistenzijalno. Tu je Heideggerova hermeneutika subjektivistika i egzistenci
jalna, na kakvu se nastavlja egzistencijalno tumaenje biblije Rudolfa Bultmanna.
Uz Bultmanna se na Heideggera nadovezuje, uz originalnost i razliku, i Hans-
Georg Gadamer. 13

Gadamer (1900) veli da ovjek posjeduje jedno predshvaanje. Kao Dasein

usmjeren je naprijed na budunost i uvijek u jednom odnosu natrag u prolost.
Shvaanje je porinue ovjeka u dogaaj predaje (Einrcken in Uberlieferungs
geschehen). Shvaanje je sudionitvo na zajednikom smislu (Teilhaben am ge-

1 1
MUSSNER, Geschichte der Hermeneutik von Schleiermacher bis zur Gegen
wart, H e r d e r 1 9 7 0 . Usporedi s time sve do k r a j a o v o g II. odsjeka.
1 2
H E I D E G G E R , Sein und Zeit, Tbingen 1 9 6 3 .
G A D A M E R je obradio svoju hermeneutiku u Wahrheit
1 3
und Methode. On
nije iskljuivi Heideggerov uenik, ve uzima u obzir i tradicionalnu filpzofiju.

284
meinsamen Sinn). Vanu ulogu pritom igraju autoritet, tradicija i predsudovi.
Nema sadanjosti bez prolosti, koja je u sadanjosti prisutna. Obje se nalaze u
jednom horizontu, koji se stalno proiruje posrednitvom jezika. Njime proi
rujemo svoj horizont na dosad jo nepoznate svjetove. Nepoznatim svjetovima
ovjek prilazi u dijalogu, i to, dodue, svojim pojmovima, ali ovi se izgube iza
stvarnosti koju je susreo i do rijei dolazi neto novo. To je mogunost objektiv
nog tumaenja jedne stvarnosti uvijek na nove naine. Tu je, ini se, Gadamer
svladao Heideggerov subjektivizam, iako, istini za volju, treba rei da ostaje
pitanje, mogu li se nai pojmovi samo tako lako izgubiti (verschwinden). To
pita dogmatika.

Bultmann (1884) i njegova kola. Bultmann postavlja kod ovjeka pred-

-shvaanje kao odnos k zajednikoj stvari. Epoha u kojoj ja ivim postavlja mi
sama pitanja. Subjekt koji shvaa, razvija se kad odgovara na pitanja, iji od
govor unaprijed ve nekako posjeduje u pred-shvaanju.
ovjek ima pred-shvaanje i Bojeg djelovanja. On pita za Boga (cor irre-
quietum), to znai da posjeduje egzistencijalno znanje o Bogu, to se oituje kao
srea, smisao. . . ivotni doivljaj stvari Sv. Pisma jest pred-shvaanje same
stvari i njene vanosti za sadanjost. U tom smislu postavlja Bultmann nekoliko
teza za egzegezu:

1. Egzegeza biblijskih spisa mora biti bez predrasuda na svaku interpreta

ciju nekog teksta;
2. Ali egzegeza nije bez predrasuda jer ona kao historijska interpretacija
pretpostavlja metodu povijesnokritikog istraivanja;
3. Pretpostavlja se, nadalje, ivotna povezanost egzegeta sa stvari, o kojoj
se radi u Bibliji i s time jedno pred-shvaanje;
4. Shvaanje nije nipoto neto zatvoreno, nego je ono otvoreno, tako da
moe doi do egzistencijalnog susreta s tekstom i do egzistencijalne
odluke. Smisao Pisma se zbog otvorenosti pred-shvaanja u svakoj bu
dunosti nanovo otvara.

Bultmannovi uenici su Fuchs i Ebeling. Za Fuchsa je hermeneutika na

podruju teologije jezikoslovlje vjere (Sprachlehre des Glaubens). Teologija je
gibanje jezika pod utjecajem teksta (Sprachbewegung von Texten her). Jezik
omoguuje blizinu, blizinu nekog koji ljubi, o kome nam u naem horizontu u
vremenu tekst govori. Vrijeme je vrijeme za nas, koje nam prua ljubav. Tako
je ljubav princip hermeneutike. Boga shvaamo ne kroz razum nego kroz raz
govor, koji on vodi u naoj povijesti. Bog vodi sa mnom razgovor u mojoj po
vijesti, pa je tako i moja povijest hermeneutiki princip. Bog je onaj koji mene
pred-shvaa, a ja sam onaj koji sam od njega pred-shvaen. Tekst Pisma je na
govor Ljubavi, koji me pogaa kroz jezikovnost egzistencije (Sprachlichkeit
14
der
Existenz). Boja Rije je Sprachereignis (dogaaj jezika), a za mene ujedno i
Heilsereignis (dogaaj spasenja).

Za Ebelinga je hermeneutiki princip ovjek kao savjest. Dogaaj rijei

(Wortgeschehen) koji obuhvaa porijeklo i budunost teksta trai nereligiozno
tumaenje.
Jezikovnost u z i m a m o k a o p r i j e v o d njemake rijei Sprachlichkeit,
1 4
koja treba
da oznauje jezik k a o mogunost ili transcendentalno odreenje jezika.

285
 III

Iz tih koncepcija hermeutike mogu se izvesti tri teze:

1. ovjek shvaa la condition humaine iz nje same, ukoliko je njegova;

2. La condition humaine je otvoreni horizont koji obuhvaa prolost i
sadanjost i mogunost da u se integrira jo druge svjetove (budunost);
3. La condition humaine je konstruirana, formirana po jeziku, pa je samo
utoliko i tako shvatljiva i spoznatljiva, ukoliko i kako to sam jezik
doputa.

Prvom tezom elimo rei da nam la condition humaine nije dana objek
tivno, kao objekt. Mi ipak govorimo o njoj, i to ne samo apriori. To znai da
je razotkrivamo u iskustvu.
Hegel veli u svojoj Phnomenologie da je iskustvo dijalektiko gibanje
koje svijest vri na sebi samoj, iz ega onda proizlazi nov istinit predmet. 15

U Enzyklopdie govori o iskustvu tako, da ono znai spoznaju sebe samog

u drugome. Heidegger u Holzwege
18
veli nadalje da je iskustvo eundo asse-
qui (postii neto idui). Ako sad imamo iskustvo de la condition humaine,
onda to znai da smo neto postigli u jednom gibanju. Dakle, postigli smo neto
drugo, no ipak to neto drugo je nae, vlastito. Zato je iskustvo de la condition
humaine iskustvo drugoga kao vlastitoga. 18

To je i jedno iskustvo otuenja (Verfremdungserfahrung). To nam moe 19

dalje objasniti komentar k drugoj naoj tezi.

Ono to se misli pod la condition humaine jest neto, skolastiki govorei,
kao natura, koja je razlina od esencije, ako je ova shvaena kao neto statino,
a natura je principinm motus in finem. La condition humaine je svijet od
kojeg se ovjek ne moe distancirati, i koji se neprestano proiruje. Ako uzmemo
jedan moment proirenja (npr. kad ovjek ita neto to mu je posve novo),
onda moemo onaj svijet prije proirenja zvati prolost, ono novo jest strani
svijet i oba se sjedinjuju u sadanjosti, gdje nastaje novi svijet. I onaj stari
svijet i ovaj drugi spadaju numeriki na jednu condition humaine. No tu vidi
mo jedno zbivanje gdje imamo dvije razliite situacije jednoga. To je povi
jest. ovjek ima povijest, i to nije samo nizanje dogaaja, nije neto linearno,
nego su to koncentrini krugovi, koji se uvijek odnose na isto sredite i u stvari
svi ine isti krug.
Svaki je ovjek prvo uvjetovan prolou, svim onim to se u svijetu, u
koji je on doao, prije njegova dolaska zbilo. Dopustimo da ovjek dolazi
u svijet kao tabula rasa, ali on uvijek dolazi u odreeni prostor, doekan je
od toliko ruku koje piu po toj ploi. Prvo, on mnogo toga ne odluuje sam
to e za nj biti upisano, a onda, malo-pomalo, i sve vie sam izabire elemente

1 5
HEGEL, Phnomenologie des Geistes, Hamburg 1 9 5 2 , p. 7 3 .
1 4
HEGEL, Enzyklopdie der philosophischen Wissenschaften im Grundrisse
( 1 8 3 0 ) , H a m b u r g 1 9 5 9 , 7.
1 7
HEIDEGGER, Holzwege, Frankfurt a. M., 1950, p. 169170.
1 5
GADAMER, Wahrheit und Methode, p. 337.
1 9
G A D A M E R , Le prohleme hermeneutique, A r c h i v e s Phil., T. 3 3 , 1, 1 9 7 0 . 3 4 3 .

286
svoje formacije. Svi ti elementi ili su uzeti iz riznice tradicije ili su nova izna-
aa iz dosad nepoznatog svijeta. Dakle, sve su to u nekom smislu ovjeku
strani svjetovi, a koji ipak ine njegov vlastiti svijet, ine da bude onaj kakav
jest, i ovaj odreuje ovjeka da bude onaj kakav jest. Bez Homera, Platona,
bez Biblije ne bismo mi uope bili ljudi kakvi jesmo. Dapae i neitani Homer,
Platon, Izaija formiraju nas. 20

ivotinje imaju svoju okolinu (Umwelt) na koju ne reagiraju slobodno,

nego po instinktu. One su u svojim reagiranjima fiksno vezane na prirodne
moi i na svoju okolinu (Umwelt), dok ovjek ima mo da se distancira od
svoje okoline u tom smislu da njome zagospodari. tovie, on je mijenja. To
lika je njegova superiornost da on pokorava, sebi podvrgava svoju okolinu
(Umwelt) psiholoki (tj. on sve integrira u svoju jednu, jedinstvenu sliku
svijeta) i fiziki (tj. on se slui na najrazliitije i uvijek savrenije naine svi
jetom to ga okruuje za vlastite ciljeve).
ivotinje imaju odreeni razvoj i trajanje u vremenu, ali one se ne mogu
vraati u svoju prolost, niti planiraju svoju budunost. Zgodno veli Wittgen
stein: Pas se boji da e ga njegov gospodar tui, ali on se ne boji da e ga go
spodar sutra tui. 21

Jedino ovjek na zemlji ima svoj svijet i ima svoju povijest. On ima svoj
svijet i povijest drukije negoli mrtve stvari ili nerazumne ivotinje.
Kod ovjeka je povijest prisutna u sadanjosti, ali ne tako kao uzrok
u uinku; u povijesti nastalo (ono to se u povijesti zbilo) nije izumrlo, i to ini
povijest povijeu. U praktinoj, znanstvenoj i filozofskoj misli ive i dalje pra
stare misli.
Trea teza eli rei da je ovjekovo posjedovanje svijeta i povijesti omogu
eno po jeziku. Ne govorimo o odreenom jeziku, npr. o hrvatskom, francu
skom, nego o jeziku kao mogunosti (izricanja), ako hoemo, o transcendental
nom jeziku, u emu se svi jezici podudaraju, o jezikovnosti.
Odnos ovjeka prema svijetu uvijek je jezikovan (sprachlich). ovjek
ne mijenja svoj odnos prema svijetu, on ga samo proiruje. A to proirenje
noeno je jezikom. Imati jezik znai upravo nain bivovanja koje je posve
drukije od navezanosti ivotinja na okolinu. ovjek ima iskustvo svoje oko
line, ali u to samo iskustvo spada i to da ono trai i nalazi rijei koje ga izriu,
i tako ovjek ima svijet. Taj svijet je jezikovni svijet ili svladano, pokoreno
iskustvo okoline (situacije). Vano je primijetiti da iskustvo svijeta nije ovjeku
dano najprije kao nesavladano, nepokoreno, pa da bi se kasnije, kao u nekom
drugom stupnju, prelilo u jezik. Ono je pri svom roenju jezikovno. Jezik
je najunutranjije povezan s iskustvom svijeta. Kao primjer neka bude ovo: ako
jedan Srednjoevropljanin doe meu Eskime, pokazat e se da njegovo iskustvo
sa snijegom nije takvo kao Eskimovo. Eskim e razlikovati puno vrsta snijega,
dok e za Srednjoevropljanina sve biti jednostavno snijeg. A Eskim zato ima
i veoma izdiferencirane nazive za snijeg, dok Srednjoevropljanin ima za taj
predmet samo jednu rije.

2 0
J O N A S , 'Wandlung und Bestand, u Festschrift fr Heidegger, F r a n k f u r t 1 9 7 0 .
21 WITTGENSTEIN, Philosophische Untersuchungen, I, 650, II S. 485, u
Schriften I, F r a n k f u r t a. M., 1 9 6 0 .

287
 Ili, uzmite da su vas odveli u posve nepoznat kraj, gdje ive ivotinje
i biljke, kojih i kakvih vi nikad niste vidjeli. Vi ete se, dodue, snalaziti, vi
ete tim predmetima davati najprije u mislima neka mutna opisna imena, i to
ve znai da je vae snalaenje uvjetovano jezikom. A vae snalaenje u tom
svijetu, posjedovanje, integriranje tog svijeta u vau situaciju, bit e posve
drukije ako dobijete kakav vodi, gdje e vam sve biti rastumaeno i ime
novano.
Povijest je utoliko povijest ukoliko je izreciva, ako nam je dana u obliku
jezika. Ono to se jednom dogodilo, bilo je u svom zbivanju svojim suvre
menicima toliko razumljivo, toliko smisleno, ukoliko je bilo oformljeno jezi-
kovnou, i tako je postalo integralnim dijelom njihova svijeta, situacije. Taj
svijet, u formi jezikovnosti, predan je kasnije pokoljenjima i napokon danas
nama. I mi ivimo usred svoje povijesti, koja nam je posredovana jezikom
i s njom smo se egzistencijalno suivjeli, vrsto, tako da s njome kojiput stojimo
i padamo. Naa povijest je tako naa da bez nje ne bismo bili ono to jesmo,
a sadrana je u mogunosti izricanja, i to izricanje o njoj je izricanje o nama,
o naoj situaciji, o naoj condition humaine.
Jezik je ono to moe biti shvaeno. Shvaamo pak samo ono to na bilo
koji nain jest. Time se pojam jezika (ili, bolje rei, jezikovnosti) pribliuje
pojmu bitka. Naime: bitak koji moe biti shvaen, jest jezik. 22

Jezik postoji samo kod ovjeka. On je, s druge strane, nesavren, nepre
cizan, i stoga bitak, odnosno sama condition humaine u kojoj se ovaj javlja, ne
mogu biti nikad konano shvaeni od samog ovjeka. Odatle mogunost da
stalne istine smijemo i moemo tumaiti i shvaati uvijek na nov nain.

IV

Sve to dosad reeno spada na ovjeka kao takva, na svakog ovjeka, no

svaki se ovjek jedan od drugoga potpuno razlikuje po svojoj osobnosti. Kako
shvatiti drugu osobu, ako ona nije sa mnom svodljiva na zajedniki nazivnik?
Ostavljamo po strani problematiku to je nalazimo kod Schelera, koji veli
da osoba nije spoznatljiva, nego samo shvatljiva. Pa i ovo zadnje stavili
23

smo u pitanje. Na ovjeku koji od sebe ne bi davao nikakva znaka (kad bi to

bilo mogue), ne bismo imali za shvaanje nita od onoga to proizlazi od njega
kao osobe. Osobu shvaamo samo ukoliko nam ona dade od sebe znak koji
razumijemo, po kojem onda razumijemo i samu osobu. Taj znak je jezikovan. 24

On moe biti svojevoljan i nesvojevoljan, hotimian i nehotian. Prvo je govor

rijeima odreenog jezika, a drugo su prirodni izraaji, znakovi, kao radost na
licu, razne geste i slino.
Klasina definicija osobe je subsistens in rationali natura^, ili rationalis
naturae individua substantia?* Danas nas takva definicija odvie ne zanima,

G A D A M E R , Wahrheit
2 2
und Methode, p. 450. Sein, das verstanden werden
kann, ist Sprache!
" T E M U R A L P , ber die Grenzen der Erkennbarkeit bei Husserl und Scheie*,
Berlin 1 9 3 7 , p . 1 3 3 .
K E L L E R , Hermeneutik
2 4
und christlicher Glaube, ThPh 44, 1, 1 9 6 9 , p. 2 5 4 1 .
" S. Th. I, q. 2 9 , a. 3, c.
S. Th. I, q. 2 9 , a. 1, concl.
2 0

288
 velimo da je statina, ali jedno ipak ostaje: pravo osobe da na nju nitko nema
prava ako ona to ne eli, ne privoli, i u tome ima neto od onoga subsistens
ili individua substantia.
Kako je osoba okarakterizirana slobodom, nemamo prava drugu osobu
shvaati na temelju nehotinih oitovanja jer se moemo uvijek nadati da se
ova ne eli tako oitovati i da, prema tome, ne eli da bude shvaena. to
se hotiminog oitovanja tie, koje se izraava rijeima, nitko nema prava na
bezgranino oitovanje. Nije samo po sebi razumljivo (iako nam se u svako
dnevnom ivotu ini da je razumljivo) da se smijemo nekome ili netko nama
obratiti kakvim pitanjem ili nagovorom, da smijemo jedan drugome upraviti
osobna oitovanja, ili ista jedan od drugoga zahtijevati. im nam se, naime,
drugi obrati rijeima, znai da neto od nas trai. No daljnja konsekvencija,
kad nam se netko obrati rijeima, jest da mi time dobivamo pravo na shva
anje i na tumaenje njegovih oitovanja i on nema prava zahtijevati da ne
bude shvaen, on nema monopola za interpretaciju svojih hotiminih oitovanja.
Postavljanjem pitanja drugome, dajemo mu pravo da odgovori na to pi
i ujedno preuzimamo dunost da njegov odgovor ozbiljno primimo. Kako
tanje
bi npr. izgledalo da na ulici upitamo nekoga od prolaznika koliko je sati pa
da nakon dobivena odgovora ve slijedeeg upitamo za istu stvar.
Na svojevoljna, jezikovna oitovanja drugoga, koja je on na nas upravio,
imamo pravo, a esto i dunost reagirati, inae bismo ignorirali osobu. Svoje
voljno oitovanje zahtijeva stav, zauzimanje stava sa strane nagovorenog, i
to ne samo u odnosu prema materijalnom sadraju izreenoga, nego u odnosu
prema samoj osobi koja je to izrekla. Da osoba posvema stoji iza izreenog,
mi ne moemo verificirati, nego moramo jednostavno vjerovati. Tako je te
meljna reakcija nagovorene osobe vjera i prihvaanje onoga to mi drugi o sebi
eli rei ili objaviti.
Ponavljamo da je svako svojevoljno oitovanje osobe jezikovno (sprachlich)
i da ukljuuje u sebi jedan zahtjev (Anspruch). I zato jer je zahtjev, moemo se
opravdano pitati (dakako, pod tim vidom fenomena ljudskog govora) s
kojim pravom umjetnici izlau svoja djela, imaju li (ako imaju, zato) pro
povjednici pravo nuditi drugima svoje uvjerenje, smije li ispovjednik ispitivati
penitenta i htjeti ga razumjeti ondje gdje on ne eli da bude shvaen. 27

Jo jedna aplikacija vjerovanja osobi! Da osobu shvatimo i da joj vjeru

jemo, moramo najprije razumjeti rije preko koje se ona oituje. A ako shva
anje rijei prenosimo na shvaanje osobe, znai da je rije u neku ruku dio
identiteta osobe, iako sama rije jo nije osoba (osim u Presv. Trojstvu).
Bog ima za nas dva vida svoje rijei: Sina i stvoreni svijet. Da Boga
28

kao osobu koja se stavila u dijalog prema nama razumijemo, moramo najprije
razumjeti njegovo oitovanje, njegovu rije: razumjeti Sina (a to moemo jer
se njegov Sin utjelovio) i stoga slijedi dunost razvijati teologiju. Razumjeti
svijet moemo jo lake i odatle dunost usavravanja znanosti i ovladavanja
svijetom (Umtvelt). Duni smo traiti smisao svijeta kao znaka kojim Bog
govori, da mognemo shvatiti Boga kao osobu.

" N i p o t o ne elimo to p r a v o apsolutno nijekati i ne smije se t o shvatiti kao

<la je reeno p r o t i v prakse k o j a se trai za v a l j a n o s t sakramenta ispovijedi. elimo
samo rei da i tu postoje granice.
2 8
KELLER, Hermeneutik und christlicher Glaube.

5 2IVOT 3 289
 V

Po rijei shvaamo la condition humaine, a i sama condition humaine nosi

svoju strukturu i smislenost u sili jezika (rijei). ovjek je ovjek ukoliko po
sjeduje jezik (zdon logon ehon). Time smo se sad pred kraj razmatranja pri
bliili klasinoj definiciji ovjeka: animal rationale.
Zadnje pitanje koje moemo postaviti je, to je to jezik? Na to ne mo
emo odgovoriti definitivno, jer se i u davanju odgovora sluimo jezikom.
Vidimo samo da i kako jezik funkcionira i kakvu ulogu ima u odreenju
ovjeka i de la condition humaine.
esto se postavlja pitanje o porijeklu jezika, pa ak i o vremenu njegova
nastanka. Kratko reeno, to pitanje nema smisla ako se na nj eli odgovoriti
pozitivnom povijesnom metodom. Ni pripovijest o kuli babilonskoj ne daje
nam u tom pogledu rjeenje problema raznovrsnosti i mnogostrukosti jezika.
ovjeka nema ako nema jezika; ovjeka nema ako nema svijeta; svijet
pak nije ovjekov svijet ako nije jezikovno formiran. Ali i sam ovjek je u sta
novitom smislu dio svoga svijeta i utoliko razlian od svijeta. I jer je totum
prius partihus, slijedi da ovjekov svijet upravo po jeziku biva ovjekovim
svijetom. A jezik je jezik razgovora, koji vodi samo ovjek, pa bi po tome bio
ovjek po prirodi prije svojega svijeta.
Vrtimo se u krugu, koji ipak nije vitiosus nego je hermeneutiki i za
kljuci nisu pogreni.
Svijet je prije ovjeka, jer je on jedna cjelina (totalitas) integrirana s ovje
kom, a opet je ovjek prije svijeta jer ima jezik po kojemu je konstituiran njegov
svijet. Svijet je u svojoj konstituciji ovisan o ovjeku, a ovaj je opet u svojoj
konstituciji i u integritetu ovisan o svome svijetu.
Stanovita neovisnost i prioritet ovjeka pred svijetom lei u jeziku, koji
je primarno kod ovjeka, a ne kod svijeta. Ukoliko pak svijet ima neko prven
stvo (jer tek po njemu je ovjek ovjek), onda je ovo tek intencionalno i u toj
mjeri ukoliko je ovjek jezikom ujedno upravljen na konstituciju svoga svijeta.
Svijet je constituens constitutum po jeziku.
Uzmimo da je materijalni svijet postojao dok ovjeka jo nije bilo. Inten
cionalno je to bio ovjekov svijet. To je mogue, ako je bilo gdje postojao neki
jezik ili rije. Ovo nije bilo kod ovjeka, a ipak je morala postojati, jer je i
intencionalni svijet bio jedan svijet. Problem se rjeava i zavrava ako na
temelju i na kraju naeg raspravljanja zajedno sa svetim Ivanom Evaneljistom
ustvrdimo: En arhe en o Logos (u poetku bijae Rije).
Ne pretendiramo da smo za takav zakljuak tokom naeg razmiljanja
donijeli peremptoran, pogotovo ne iscrpno razraen dokaz, koji bi svakoga
svojom snagom uvjeravao. Radi se pri tome o osobnom zauzimanju stava, pa
zato, u skladu s prije navedenim postavkama o osobi, ostaje svakome sloboda
samoopredjeljenja. Mi predlaemo i dajemo priliku za samoodluku, kako bi
ostalo respektirano dostojanstvo ljudske osobe.

290