U gradovima nou, rekao bih, ima mukaraca koji plau u snu i
onda kau Nita. Nije nita. Tuan san. Ili tako neto Nadleti nisko svojim brodom plaa, opremljenim skenerima za suze i sondama za jecaje, i nai e ih. Probudie se ene a one mogu biti supruge, ljubavnice, ispijene muze, debele medicinske sestre, opsesije, prodrljivke, bive, nemeze i okrenuti prema tim mukarcima i pitati ih, sa enskom znatieljom: ta je bilo? A mukarci kau: Nita. Stvarno nije nita. Tuan san. Tuan san. Da, kako da ne. Tuan san. Ili tako neto. Riard Tal je plakao u snu. ena pored njega, njegova supruga Dina, probudi se i okrenu. Nadvi se nad njega otpozadi i poloi mu dlanove na bleda i napeta ramena. Bilo je nekakvog profesionalizma u njenim treptajima, mrtenju i apatima: kao kod onih ljudi pored bazena, obuenih da prue prvu pomo; kao kod one osobe to hita ka krvlju umazanom betonu, tog Boga vetakog disanja dugog koraka. Bila je ena. Znala je mnogo vie o suzama od njega. Nije znala nita o Sviftovoj juvenilnosti, ni Vordsvortovoj senilnosti, ni kako je Kresida prola u rukama Bokaa, osera, Roberta Henrisona, ekspira; nije znala nita o Prustu. Ali je znala o suzama. Dina je dobro nauila sve o suzama. ta je bilo? rekla je. Riard je savio ruku i naslonio podlakticu na elo. mrcaj koji je ispustio bio je komplikovan, orkestarski. A kad je uzdahnuo, ulo se kako mu daleki galebovi poniru u pluima. Nita. Nije nita. Tuan san. Ili tako neto. Ubrzo i ona uzdahnu i okrenu se, na drugu stranu. Tog trena te noi krevet im je odisao ustajalim mirisom braka.