Prijevod s engleskog: Petra Pogaj

Lektura: Sarah Duspara

Angelica Nuzzo

JEZIK HEGELOVE SPEKULATIVNE FILOZOFIJE

Studenti Sveuilita u Jeni, koji su poetkom 19. stoljea pohaali

Hegelova rana predavanja iz logike i metafizike, prvi su se poalili
na nejasnou njegova jezika, kao i na njegove zgraanja vrijedne
govorne navike. Hegelova su se izlaganja inila jo iritantnijima u
usporedbi sa stilski savrenim predavanjima koje je u to vrijeme
na istom sveuilitu odravao Schelling. Suvremena svjedoanstva
navode kako je istu nejasnou jezika mogue uoiti u Enciklopediji
filozofijskih znanosti (1817., 1827. te 1830.), tekstu kojim se Hegel
sluio na svojim kasnijim predavanjima u Heidelbergu i Berlinu.
Jedan od prvih kritiara spekulativne filozofije, Sren Kierkegaard
istaknuo je Hegelovu neprirodnu upotrebu jezika i napao njegovu
tenju za apsolutnim znanjem istiui besmisao te ak komine
uinke do kojih Hegelov jezik esto dovodi.1 Kasnije je kritiku
Hegelova jezika oivio William James, osvrui se na problem
metode spekulativne filozofije. James razlikuje sredinju misao
dijalektike koju je, tvrdi, jednostavno uhvatiti za razliku od njezine
formulacije koju je, zahvaljujui jeziku kojim je izraena, iznimno
naporno pratiti.
filozofija i jezik

[Hegelova] strast prema nedotjeranim reenicama, njegovo

neprincipijelno poigravanje nazivljem; njegov uasan rjenik koji,
primjerice, naziva ono to upotpunjuje stvar njezinom negacijom;
njegovo sustavno odbijanje da otvoreno da do znanja govori li
o logici, fizici ili psihologiji, itava njegova namjerno usvojena
politika dvosmislenosti i nejasnoe, ukratko: sve to dovodi njegove
49

1Vidi u Hermann J. Cloeren, The Linguistic Turn in Kierkegaards Attack on Hegel,

International Studies in Philosophy 17, 3 (1985): 3-13.
 Angelica Nuzzo

suvremene itatelje u napast da iz oaja poupaju svoju ili njegovu

kosu.2
Zaista, u predgovoru izdanju Fenomenologije duha iz 1807. godine,
Hegel anticipira itateljsku reakciju na nain kojime se dijalektika
razvija, pa tako put koji prirodna svijest treba prijei u Fenomenologiji
naziva putem sumnje ili tonije putem oajanja3. Kao to nas James
podsjea, to je oajanje dijelom izazvano inherentnom zahtjevnou
jezika dijalektike. Ipak, s obzirom na identitet forme i sadraja, koje
ini jednu od temeljnih tvrdnji Hegelove filozofije, nesvakidanje
iskustvo jezika, kojim je dijalektika izraena, postaje nesvakidanjim
iskustvom dijalektike prirode jezika samog. Ona je, pak, temeljna
za iskustvo svijesti preispitano u Fenomenologiji. Jezik u Hegelovoj
filozofiji nije samo pitanje forme; jezik je podjednako pitanje i forme
i sadraja.

I. HEGELOV JEZIK
Tema ovog poglavlja jest upotreba jezika u Hegelovoj filozofiji.
Moj cilj je pokazati inherentnu vezu izmeu jezika kojime se slui
spekulativna filozofija i njezinih metodolokih zahtjeva, te u daljnjem
prouavanju istraiti identitet filozofske forme i sadraja svojstvenih
dijalektici. Kao polazinu toku uzimam prigovore Hegelova kritiara,
jer su Jamesove opaske o Hegelovoj upotrebi filozofskog jezika, unato
svom polemikom tonu, zaista vrlo tone. Istina je da Hegel uglavnom
izbjegava bilo kakvu obvezujuu definiciju tehnikog nazivlja, zbog
ega ono to u jednom ulomku poprima odreeno jasno znaenje,
u drugome trenutku zadobiva neoekivani novi smisao. To bismo
emu vol. 12 br. 23

zasigurno mogli nazvati, Jamesovim rijeima, dvosmislenou,

nejasnoom, ili, kao to je to nedavno sroeno, neodreenou

2 William James, Hegel and His Method, The Writings of William James: A Com-
prehensive Edition, ur. John J. McDermott (Chicago: University of Chicago Press,
1977), 512-29, 513. (prijevod prema Nuzzo; op. ur.)
50

3 G. W. F. Hegel, Fenomenologija duha. prev. M. Kangrga. Zagreb: Naprijed, 1987b,

57 (TW 3: 72). (TW = G. W. F. Hegel, Werke in zwanzig Bnde, ed. E. Molden-
hauer, K. M. Michel (Frankfurt a.M.: Suhrkamp, 1971); op. ur.)
Jezik Hegelove spekulativne filozofije

znaenja.4 Nadalje, Hegelov rjenik neporecivo obiluje novim

izrazima koji uope ne pripadaju njemakom filozofskom jeziku (kao
to je sluaj s izrazima poput Ansichsein i Frsichsein koji zapravo
prevode skolastike latinske termine in se i per se)5 ili koji vre nasilje
nad jezikom nainom na koji su upotrijebljeni. Primjeri takvog
nasilja jesu Hegelova upotreba negativnosti proturjeja kako bi se
proizvela nova pozitivna znaenja (kako moemo nazvati ono to
upotpunjuje odreenje stvari njezinom negacijom? protestirao je
James) te zamjena iskaza x je istinito sudom y je istina x. Nadalje,
ini se da Hegel pri upotrebi jezika ne mari za disciplinarne granice.
Njegova logika govori jezikom metafizike, ali uz to posuuje i jezik
prirodnih znanosti, matematike i psihologije. Logika preuzima (ili
oponaa) rjenik tih znanosti toliko uspjeno, da je ponekad teko
odrediti zato mogao bi nastaviti kritiar Hegelovom filozofskom
sustavu trebaju filozofija prirode i filozofija duha da dovre zadatak
logike, koja kao da ve obuhvaa to dvoje.
Tona opaanja Williama Jamesa dovest e moju analizu do
zakljuaka koji su poprilino razliiti od onih koje iznosi veina
kritiara spekulativne filozofije. Nakon to smo ustanovili da
Hegelova logika govori jezikom metafizike, kljuno pitanje znaenja
koje treba pridati toj transgresiji granica ostaje: Zato (je potrebno
da) spekulativna logika preuzima jezik metafizike nakon to je
Kant jasno ukazao na granice njihovih zasebnih podruja? Jasno
je da Hegelova jezina zbrka dovodi u pitanje osnovnu tezu koja
predstavlja spekulativnu logiku kao die eigentliche Metaphysik
pravu ili istinsku metafiziku. U irem smislu, nakon to smo
ustanovili da jezik Hegelove filozofije prkosi definiciji, podrava
filozofija i jezik

dvosmislenosti i nejasnoe te ponitava disciplinarne granice, pravo

pitanje ostaje zato ta filozofija treba biti izraena takvim jezikom.
Neizravan dokaz te nunosti oituje se u neuspjehu svih nedavnih
4 Vidi raspravu u W. Becker, Das Problem der Selbstanwendung im Kategorien-
verstndnis der dialektischen Logik, Hegel Studien Beiheft 18 (1978) i R. Wiehl,
Selbstbeziehung und Selbstanwendung dialektischer Kategorien, Hegel Studien
51

Beiheft 18 (1978): 83 113.

5 Vidi A. Nuzzo, Il problema filosofico della traduzione ed il problema della tra-
duzione filosofica, Quaderni di traduzione 28 (1994): 169-93.
 Angelica Nuzzo

pokuaja formalizacije i aksiomatizacije Hegelove dijalektike; to jest,

u neuspjehu svih pokuaja prevoenja spekulativne logike na jezik
suvremene formalne logike.6
U svom pristupu problemima koje predstavlja jezik Hegelove
filozofije vodit u se njegovom poznatom tvrdnjom iz prvog poglavlja
Fenomenologije duha. Tvrdnja koju Hegel tamo iznosi glasi: jezik je
() ono istinskije7 to, primijenjeno na njegove vlastite tekstove,
ukazuje kako bi sve prethodno spomenute mane njegova jezika
mogle ukazivati na nunost koja objanjava neka specifina obiljeja
spekulativne filozofije te, u konanici, osnovna obiljeja dijalektike
metode kao takve. Drugim rijeima, osobno tvrdim kako postoji
spekulativni duh jezika8 koji je inherentan Hegelovoj metodi.
Hegelova metoda nije samo oblikovana jezikom, ve se njime i
provodi. To je tvrdnja koju elim istraiti u daljnjim razmatranjima.
Moj je cilj pokazati da je jezik kojim je Hegelova filozofija pisana
temeljan za dijalektiku metodu koja strukturira spekulativnu
filozofiju kao sustav. Jezik nije naprosto statini medij, dan jednom
zauvijek, u kojem se provodi metoda; jezik je, za Hegela, metoda
sam po sebi. Jednako tako, metoda nije ni instrument znanja ni puka
vrsta i nain svojstven spoznavanju.9 Ona je, naprotiv, struktura
inherentna umu pri njegovu samorazvoju u cjelovit sustav logikih
i realnih formi. Budui da je metoda u potpunosti jednaka svom
Darstellungu ili prikazu, zakljuit u kako jezik u kojem se taj prikaz
odvija ini sastavni dio metode. Metoda, za Hegela, predstavlja
objektivnu dimenziju koja nadilazi svako subjektivno stanje miljenja
i izraava zbiljnost objektivne misli10. Ta je objektivna dimenzija
emu vol. 12 br. 23

6 Vidi, meu ostalim, Thomas M Seebohm, The Grammar of Hegels Dialectic,

Hegel Studien 11 (1976): 149-80; D. Marconi, Contradiction and Language in Hegels
Dialectic (Ann Arbor: University of Michigan Press, 1982).
7 G. W. F. Hegel, 1987b, 68 (TW 3: 85).
8 G. W. F. Hegel, Znanost logike, Subjektivna logika, Nauk o pojmu. prev. . Pavi.
Zagreb: Demetra, 2004, 287 (TW 6: 550).
52

9 ibid., 287 (TW 6: 550).

10 Vidi primjedbu uz G. W. F. Hegel, Enciklopedija filozofijskih znanosti. prev. V.
Sonnenfeld. Sarajevo: Veselin Malea, 1987a, 25
Jezik Hegelove spekulativne filozofije

analogna objektivnom mediju u kojem jezik artikulira svoje forme.

Jezik, za Hegela, nije orue subjektivnog miljenja (i komunikacije);
jezik je, naprotiv, objektivni medij i stanje u kojem sva pojedinana,
subjektivna komunikacija i ekspresija prvi puta postaju mogue. U
tom je smislu zapravo subjektivno miljenje to koje postaje mogue
svojom jezinom artikulacijom. Ta tvrdnja svoju potvrdu nalazi i u
Hegelovu prikazu subjektivnog duha.
U raspravi koja slijedi preispitat u vezu izmeu jezika Hegelove
filozofije i njegova prikaza dijalektike metode. U kojem smislu jezik
kojim je spekulativna filozofija pisana ini metodu dijalektikog
miljenja umjesto da joj naprosto koincidira? U kojem smislu moemo
tvrditi da spekulativno miljenje moe biti izraeno samo nejasnim
i dvoznanim jezikom Hegelove filozofije (a ne, na primjer, jezikom
simbolike logike)? U prvom dijelu rasprave usredotoit u se na
nekoliko kljunih ulomaka Znanosti logike u kojima Hegel predstavlja
svoju ideju apsolutne metode kao metode spekulativnog miljenja;
u vezi s time, preispitat u odnos ideje metode i Hegelova pogleda
na jezik koji on sam iznosi u predgovoru Znanosti logike. U drugom
dijelu rasprave razmotrit u nekoliko konkretnih primjera Hegelu
svojstvene upotrebe jezika istiui neke tipino spekulativne izraze
koji se pojavljuju u Znanosti logike.

II. JEZIK JE METODA/METODA JE JEZIK

Unato pokuajima da odvoji metodu Hegelove dijalektike od
njegova jezika odnosno, Hegelovu jednu vrlinu od njegovih
tisuu zloina11 William James u konanici priznaje da, jednom
kad se shvati sutina dijalektike, jezik pokazuje svoju lukavu
filozofija i jezik

istinitost neumoljivo djelujui na svaki sadraj miljenja. ita li

tuma koji naginje nedijalektikom miljenju Hegelove tekstove
pokuavajui spasiti sadraj i metodu miljenja od zbunjujue moi
spekulativnog jezika, ubrzo je prisiljen priznati da taj jezik djeluje
poput zamke iz koje je nemogue pobjei. Jezik postaje jedno s
metodom koju izraava.
53

Jednom kada uhvatite nit [Hegelova] sustava miljenja sretni

11 William James, 1977, 513. (prev. prema Nuzzo; op. ur.)
 Angelica Nuzzo

ste uspijete li mu ikada pobjei. To je sve to vidite. Izjavi li netko

neto, osjeaj za implicitna proturjeja javlja se kao navika, gotovo
motorika navika kod onih koji uvjevanom gestom slikovito
prikazuju postavljanje, ukidanje i konano ponovno uspostavljanje
ukljueno u izjavu. Kaete li dva ili mnogi, govor vas izdaje jer ih
ve samo ime sabire u jedno. Izrazite li sumnju, va izraz proturijei
svom sadraju jer se u sumnju samu ne sumnja, ve je se potvruje.
Ako kaete nered, to je to doli odreene loe vrste reda?12
U ovom ulomku i sam Hegelov kritiar ponavlja isti argument
koji Fenomenologija koristi kao odgovor na naivne pokuaje osjetilne
izvjesnosti da zaobie sveobuhvatnu i dijalektiku mo jezika.
Taj argument bez sumnje ponovno postavlja tradicionalni izazov
skepticizma. Jezik nas tjera da govorimo suprotno od onoga to
mislimo. Jezik nije tek pitomo orue svijesti; naprotiv, jezik je
medij obdaren vlastitom logikom (i ivotom). U konanici, otkrie
dijalektike, tonije, otkrie moi (samo)proturjeja lei u jeziku.
Zbog (i pomou) svog objektivnog jezinog izraza dijalektiko
miljenje postaje, prema Jamesovu shvaanju, opsesivna psiholoka
navika koju je nemogue izbjei ona postaje sve-prevladavajuom
metodom. Na taj je nain, kao modalitet spoznavanja i modalitet
bitka13 istovremeno, dijalektika ukorijenjena u jeziku i uvjebana u
gesti.
Iskustvo Hegelova kritiara pokazuje da spekulativni jezik
Hegelove filozofije nije tek sluajna ili izvanjska odlika njegove misli.
On, naprotiv, ini kljuno metodoloko orue dijalektike. Drugim
rijeima, Hegelov je jezik sastavni dio metode spekulativne filozofije:
emu vol. 12 br. 23

metoda proturjeja mora biti artikulirana u jezinom obliku u kojem

auto-kontradiktorni karakter svih iskaza ili sudova dolazi do izraaja.
Hegelova logika potvruje tvrdnju koju bi formalna logika odbacila
kao apsurdnu: jezik proturjeja jest sam po sebi proturjean a
nuno je takav ako je proturjenost, kao to dijalektika tvrdi, zaista
nuna za kretanje miljenja.
Jedinstvo metode i jezika, koje toliko uznemiruje kritiare Hegela
54

12 William James, 1977, 516. (prev. prema Nuzzo; op. ur.)

13 G. W. F. Hegel, 2004, 287 (TW 6: 551)
Jezik Hegelove spekulativne filozofije

proizlazi iz opisa apsolutne metode s kraja Znanosti logike. Iako se

tematski prikaz metode moe javiti tek u zakljuku logikog procesa,
uloga jezika koji proima Darstellung ili prikaz procesa jest vidljiv
znak prisutnosti metode u cjelini razvoja. Metoda postaje vidljiva
kao dinamini proces (a ne samo kao statini rezultat procesa) jer
je iznosi Darstellung, koji postaje objektivan i stie postojanost u
jeziku. Jezik nije samo Dasein duha kao to Hegel tvrdi u filozofiji
subjektivnog duha. U Logici, jezik je Dasein spekulativne metode.
Francuski sinolog Marcel Granet jednom je primijetio: Metoda
je put jednom kad njime proemo. Iako je etimologija koju predlae
Granet oito izmiljena met-ods, nakon puta njegova opaska
ima ozbiljnu, ak polemiku, namjeru. U svakom znanstvenom
ispitivanju diskurs o metodi ima vrijednost samo kao aposteriorno
razmatranje nekog konkretnog istraivanja, a ne kao apriorno
iznoenje skupa uputa. Rekonstrukcija puta jednom kad smo
dosegli zakljuak uvijek ukljuuje rizik pribjegavanja teleologiji.
Retrospektivno, nesigurnosti, tekoe i pogreke nestaju ili postaju
koraci na putu koji vodi ravno do cilja.
Na prvi pogled, Hegelovo vienje metode ini se veoma blisko
ovom opisu. Na kraju Logike, u posljednjem poglavlju o apsolutnoj
ideji, Hegel retrospektivno otkriva sakrivenu, imanentnu duu14
koja je djelovala u razvoju itavoga logikog procesa. Ipak, Hegelova
metoda iskljuuje svaku previe jednostavnu, naprosto izvanjsku,
teleologiju istiui prvenstvo procesa u odnosu na bilo koji od njegovih
(djelominih ili potpunih) rezultata. Budui da metoda predstavlja
samo-razvoj pojma, ne moemo je nazvati kretanjem neega
odreenog prema odreenu cilju. Paradoksalno, metoda je zapravo
filozofija i jezik

postajanje subjekta logikog procesa ba kao i postajanje samoga

tog procesa. Istinski dijalektiki karakter metode proizlazi iz njezine
antiteleoloke i antideterministike strukture. Proces nije teleolokog
karaktera jer metoda nije skup gotovih pravila koje um samo treba
primijeniti kako bi dosegao odreeni cilj. Metoda je zapravo imperativ
koji na svakoj novoj razini procesa nalae postavljanje novog cilja
55

i pronalaenje naina da se isti taj cilj dosegne. Ova dva smjera u

14 G. W. F. Hegel, 2004, 286, 287, 288 (TW 6: 549, 551)

 Angelica Nuzzo

konanici konvergiraju u jedinstvo dobivena rezultata jednom kad

je on dobiven (i ni u jednom ranijem trenutku). Ne postoji pravi cilj
prije nego se dosegne, a jednom kad se dosegne vie nije cilj. Nadalje,
rezultat nikada ne moe biti predvien; moe biti samo anticipiran
sa stajalita koje je naprosto uvodno i ne pripada istinski znanosti
ili metodi. Jer stvar nije iscrpljena u njezinu cilju, nego u njezinu
izvoenju, niti je rezultat zbiljska cjelina, nego je on to zajedno sa
svojim postajanjem; cilj za sebe jest ono neivo ope, kao to je
tendencija puko previranje kojemu jo nedostaje njegova zbiljnost,
a goli je rezultat le koji je iza sebe ostavio tendenciju.15 Hegelova
metoda ne predstavlja gramatiku dijalektike, ve ivi, nadahnuti
duh jezika koji se oituje u konkretnoj upotrebi jezika samog. ivi
jezik ne moe se iskusiti ni deducirati iz proste gramatike i njezinih
pravila. Za Hegela gramatika nije metoda jezika (ak suprotno).
Istinski nova ostvarenja moemo prepoznati kao takva, tek nakon to
se ona pojave. Tada moemo primijetiti da se pokazuju valjanima
ili uspjenima na naine koji prethodno nisu bili predvieni, bilo
konceptualno ili kauzalno.
Metoda [se] treba priznati kao bez ogranienja opi, unutarnji
i izvanjski nain i kao naprosto beskonana mo kojoj nikakav
objekt, ukoliko se on prezentira kao izvanjski, umu stran i o njemu
neovisan, ne moe pruati nikakav otpor, nasuprot kojemu bi mogao
biti posebne naravi i ne proet njime. Ona je zato dua i supstancija
i neto je pojmljeno i znano samo ukoliko je potpuno podvrgnuto
metodi.16
U ovom ulomku Hegel poistovjeuje metodu sa spekulativnim
emu vol. 12 br. 23

umom, shvaenim u svojoj dinamikoj funkciji kao sila neograniene

moi. Ta je sila kreativna mo radikalnog samoproizvoenja. Meutim,
samoproizvoenje je mogue samo kad je ispunjen uvjet potpune
imanencije to jest, kad su iskljueni svaka izvanjska intervencija, cilj
ili stajalite. Osvrui se na kraj Logike te se istovremeno prisjeajui
njezina poetka, jasno nam je da, prema Hegelu, prije i izvan procesa
ne postoji nita to bi moglo biti proizvedeno niti ita to proizvodi.
56

15 G. W. F. Hegel, 1987b, 5 (TW 3: 13)

16 G. W. F. Hegel, 2004, 288 (TW 6: 551-52) (kurziv dodan)
Jezik Hegelove spekulativne filozofije

Razvoj koji zakljuak Logike naziva apsolutnom metodom i koji

retrospektivno obuhvaa cjelinu logikog procesa apsolutan je
prvenstveno u strogo etimolokom smislu: ab-solutus je u odnosu
na sve mogue pretpostavke, uvjete pa ak i ciljeve. Metoda je zakon
bez zakonodavca, proces bez subjekta, radnja bez vritelja; ona je
izgovaranje izvorne rijei (ursprngliches Wort)17 bez glasa koji
je izgovara. Njezina valjanost ne poiva na empirijskoj egzistenciji
subjekta koji slijedi zakon ili izgovara rije. Takva je valjanost
opravdana procesom koji najprije uspostavlja subjekte koji, kako bi
uope postojali ili opstojali kao racionalni subjekti, moraju biti u
potpunosti podvrgnuti to jest, predani metodi. Na kraju Logike,
Hegel pokazuje da je kreativnost dijalektike metode kreativnost
izvorne rijei koja pridaje stvarnost stvarima imenujui ih (to
radikalno izokree latinsku izreku Nomina sunt consequentia rerum.).
Imenovanje znai prepoznavanje neega kao imanentnog odreenja
u razvoju istog miljenja ili pojma. Taj razvoj obiljeava uvjet svog
bitka i sve istine. Sve ostalo je zabluda, pomutnja, mnijenje,
tenja, samovolja i prolaznost.18 Sve ostalo jest ono to ne moe
biti imenovano, to jest, ono to ne moe zadobiti postojanje u jeziku.
Na samom poetku Logike, u predgovoru njezinu drugom izdanju
1831., Hegel dolazi do slina zakljuka s obzirom na odnos izmeu
objektivne prirode spekulativnog miljenja i logikih formi iji se izraz
ostvaruje u jeziku. Hegel sugerira da je uvjet koji dozvoljava poetak
Logike podvrgavanje subjektivnog miljenja objektivnim oblicima
misli i njihovom jezinom izrazu. Time jednom za svagda naputa
suprotstavljanje svijesti koje je karakteriziralo Fenomenologiju.
Logika die Logik se sada razlikuje od das Logische, od
filozofija i jezik

osnove ili medija u kojem se odreenja objektivne misli redom

prikazuju i iz kojeg e subjektivno miljenje i svijest po prvi puta
proizai. Iako jezik i logika osnova nisu u potpunosti identini,
jezik predstavlja njezinu progresivnu manifestaciju, aktualizaciju te
artikulaciju do same toke potpune autoreferencijalne razumljivosti
apsolutne ideje. Ovdje je izvorna rije rije koja govori samo o
57

17 ibid., 287 (TW 6: 550)

18 ibid., 2004, 286 (TW 6: 549)
 Angelica Nuzzo

sebi jezik postaje jedno s Logosom u njegovoj punoj zbiljnosti.

Ovdje je apsolutna forma u potpunosti ozbiljena: forma proizvodi
svoj sadraj, a sadraj poprima odgovarajuu formu; jezik govori
samo o sebi prikazujui svoje vlastito kretanje (i nijedno drugo).
Jezik i logika forma ne odnose se ni na to drugo, odnosno na
zaseban sadraj ili materiju, ve izraavaju samo-odnos forme kao
takve neovisne o bilo kakvom odnosu prema sadraju ili materiji.
Jezik izraava kretanje forme. To osnovno jedinstvo raa Hegelovo
razumijevanje dijalektike metode.
Prema Hegelu, odnos istih odreenja misli Logike i njezina
jezika jest homologan. Odnos izmeu uzastopnih etapa razvoja
odreenja misli u logikoj osnovi i cjeline odvijanja Logike jednak je
odnosu izmeu apstraktne gramatike jezika i njegove ispunjen[e],
iv[e] vrijednost[i]19. Subjektivno miljenje mora prihvatiti svoju
potpunu podvrgnutost gramatici koju smjesta ne razumije ako
eli savladati jezik u kojem e ta gramatika konano oivjeti. U
tom smislu, ni jezik ni apstraktna odreenja misli, prema Hegelu,
ne moemo smatrati pukim izvanjskim oruima ili sredstvima u
stalnoj vlasti subjektivnog miljenja koje ih samo treba primijeniti
na odreeni sadraj ili zadatak. Oni su, naprotiv, ivi, univerzalni
medij istog miljenja, onoga od kojeg je sazdano samo isto logiko
miljenje. Nijedna gramatika, promatrana u apstrakciji, ne jami
svoju tonu primjenu. Izvorna rije Logosa, koja je jedno sa svojim
izrazom, nalazi se, zapravo, tek na samom kraju Logike. Izvorna rije
spekulativne racionalnosti za Hegela nije na poetku, ve na kraju.
Kroz jezik, logike forme proimaju svjesni, kao i nesvjesni, ivot
emu vol. 12 br. 23

duha do toke u kojoj puno manje moemo smatrati da misaone

forme () slue nama, da mi posjedujemo njih a ne naprotiv da one
posjeduju nas20. Ovom tvrdnjom Hegel izokree ideju subjekta koji
misli pomou jezika, u ideju jezika koji, u svojoj sveobuhvatnosti,
ima vlast nad individualnim subjektom, te tako odreuje samu
mogunost svakoga pojedinoga smislenog iskaza. Ovdje je u pitanju
58

19 G. W. F. Hegel, Znanost logike, Objektivna logika, Nauk o bitku. prev. S. Bosto.

Zagreb: Demetra, 2003b, 1 (TW 5: 53).
20 ibid., 14 (TW 5: 25).
Jezik Hegelove spekulativne filozofije

opet odnos uspostavljen na kraju Logike strukturom apsolutne

metode. Sveobuhvatni jezik koji nas dri u svojoj vlasti jest logiki
jezik dijalektike metode. Ako je metoda apsolutni oblik sve istine,
tada se, iz istog razloga, nijedna individualna tvrdnja o istinitosti ne
moe odrati nasuprot sveobuhvatnosti logikih formi. Hegel pita
to nama preostaje naspram njih, kako mi trebamo, kako ja kao ono
openitije trebam sebe ispostaviti iznad njih, njih koje su same ono
ope kao takvo21. Za Hegela jezik osobnih zamjenica (mogunost
kazivanja Ja ili Mi) oito nije izvorna dimenzija spekulativnog jezika,
ve finalni produkt, odnosno rezultat itavog logikoga razvoja.
Stoga mogunost izricanja (kantovskog) Ja mislim nije temelj
spekulativne logike, ve sam njezin rezultat. Ta se mogunost po
prvi puta javlja na razini subjektivne logike, to jest, u logici pojma.
Najvii oblik subjektivnosti, tonije osobnost, izraen je samo na
razini apsolutne ideje.
Poglavlje o metodi na kraju Logike sadri konani dokaz da
isto logiki proces spekulativnog miljenja nije samo mogu, ve i
zbiljski (wirklich) i konkretan kao ostvarena injenica. Dokaz da je
dijalektika zaista uspjena kao apsolutna (tj. sistematina) metoda
spekulativnog miljenja, predstavljen je upravo samom injenicom da
logiki proces u konanici vodi do tematizacije vlastitih postupaka.
Ipak, retrospektivno gledajui, jedino svjedoanstvo o zbiljnosti
logikog procesa jest jezik u kojem je taj proces zadobio materijalni
oblik egzistencije (Dasein), odnosno jezik kojime je pisana Znanost
logike. Stoga logika prikazuje samokretanje apsolutne ideje samo
kao izvorna rije koja je izjava, ali takva koja je neposredno opet
iezla kao neto izvanjsko time to jest; ideja je dakle samo u tom
filozofija i jezik

samoodreenju da sebe oslukuje; ona je u istoj misli, u kojoj razlika

jo uvijek nije nikakav drugobitak, nego je sebi potpuno progledna
i ostaje sebi progledno.22 Logika je proces userunga izvorne
rijei. userung je istovremeno izvanjtenje i izjava, odnosno iskaz.
Meutim, izvanjskost proizvedena izvornom rijeju ili Logosom nije
neto zaista izvanjsko, to jest, jo uvijek nije drugobitak, ve jo
59

21 ibid., 14 (TW 5: 25).

22 G. W. F. Hegel, 2004, 287 (TW 6: 550).
 Angelica Nuzzo

uvijek samo rije. Izvorna rije Logike postaje postojea rije koja je
u potpunosti autoreferencijalna: govori o sebi i za sebe (te uje samo
sebe); bivajui izgovorena, prikazuje svoje vlastito kretanje i razvoj,
tako dajui samoj sebi sadraj. Zadatak Realphilosophie, te posebice
filozofije duha, bit e utvrditi mogunost dijalektikog miljenja
da govori (o) drugosti sebe; to jest, da meu ostalim govori o
sadraju koji postoji izvan jezika i koji moebitno ak prkosi jezinoj
artikulaciji.

III. JEZIK HEGELOVE LOGIKE

Ako je, kao to sam prethodno tvrdila, istina da jezik kojime
je pisana Hegelova Logika nije tek sluajna i neeljena vanjska
pojavnost dijalektike, ve je nuno uvjet koje ispunjava metodoloki
zahtjev postavljen u zakljuku logikog procesa, tada moramo
pokazati koju to imanentnu ulogu u razvoju Hegelove Logike
igraju nedostatak definicija tehnikog nazivlja, dvoznanost i
nejasnoa njihove upotrebe, autoreferencijalna narav predikacija, i
tako dalje. Stoga u, u onome to slijedi, pod dva opa podnaslova
raspraviti posebnost nekih hegelijanskih izraza, kako bih pokazala
kako jezik Hegelova teksta odgovara odreenome metodolokom
cilju, umjesto da predstavlja neeljen nusproizvod teorije. Prvo u
preispitati pojavu homonimije ili dvoznanosti koja se oituje u
Hegelovu razlikovanju dvaju jezika kojima se slui filozofija; zatim
u obratiti pozornost na drugaiji sluaj homonimije, tonije na
neodreenost ili Bedeutungsverschiebung (premjetanje ili pomak
znaenja). Ustvrdit u da su ovi postupci, koje kritiari dijalektike
emu vol. 12 br. 23

napadaju kao izvore nedoumice i nedostatka jasnoe, pokretai

kljunih procesa Hegelove dijalektike. Ono to je od posebne vanosti
jest da oni spekulativnoj logici omoguuju prijelaz (bergang)
iz jedne zasebne sfere procesa u drugu te u konanici dovode do
uspostavljanja procesa kao potpunog sustava svih logikih formi.
U onome to slijedi, ograniit u svoja razmatranja na prvi, openitiji
primjer homonimije.
60

Homonimija ili upotreba rijei koje isto zvue i isto se piu, no

imaju drugaije znaenje u Znanosti logike je problematina na dvije
Jezik Hegelove spekulativne filozofije

razine. (i) S jedne strane, to se tie postupaka istoga spekulativnog

miljenja, Hegel rjeava problem uvodei razliku izmeu jezika
pojma (Sprache des Begriffs) te jezika predodbe (Sprache der
Vorstellung). Potonji je doputen iako uvijek u kombinaciji s prvim
samo kada se dijalektika bavi stvarnim predmetima; to jest, na
razinama filozofije prirode i filozofije duha. Hegel istie da isti izraz
moe zadobiti dva razliita znaenja ovisno u kojem se od dva jezika
koristi pa tako mora biti prepoznat kao zaseban naziv. (ii) S druge
strane, homonimija je postupak koji djeluje unutar logikog procesa.
Dozvoljava prepoznavanje logikih struktura na temelju njihova
unutarnjeg ustroja, kao i na temelju njihove relativne pozicije u
cjelini sustava. Na ovoj razini upotreba homonimije objanjava zato
Hegel treba izbjei definicije koje se temelje iskljuivo na unutarnjem
odreenju danih pojmova. U Hegelovoj Logici miljenje je funkcija
sustavne pozicije u odreenoj strukturi, te stoga predstavlja skup
sustavnih odnosa u koje stupa s prethodnim i sljedeim strukturama.
Toj u se poanti vratiti kad bude govora o preobrazbi znaenja
svojstvenoj sukcesivnim logikim kategorijama.
(i) Jezik pojma i jezik predodbe
Na najopenitijoj razini, razlika izmeu jezika pojma i jezika
predodbe slui Hegelu za odreenje Logike kao znanosti istoga
miljenja za razliku od religije i od sfere mnijenja te obinog miljenja.
Hegel tvrdi da Logika govori jezikom pojma ili jezikom bogova koji
suprotstavlja jeziku ljudi, koji svoju iluzornu odreenost duguje
predodbi. Potonja, pod naizgled istim izrazima, prenosi drugaiji
spoznajni sadraj. Sroivi to tako, Hegel se referira na Platonova
Kratila u kojemu se Homer javlja kao prvi koji uvodi razliku izmeu
filozofija i jezik

ova dva jezika. Hegel prvi puta iznosi ovu raspravu u ranom Odnosu
skepticizma prema filozofiji; ponavlja je u predgovoru drugom
izdanju Enciklopedije te jo jednom, u kasnijoj recenziji Goeschelovih
Aphorismen (1829).
U jenskom Odnosu skepticizma prema filozofiji Hegel spominje
61

svjedoanstvo Diogena Laertija prema kojem su antiki skeptici

nazivali Homera zaetnikom skepticizma, poto on o istim stvarima
 Angelica Nuzzo

u drugaijim odnosima govori neto drugo23 tako pruajui

dokaz o relativnosti jezika. elim istaknuti da Hegel upotrebu
razliitih naziva (kako bi se rekla ista stvar) u razliitim prilikama i
kontekstima povezuje sa skepticizmom kao filozofskom metodom.
Kasnije, u predgovoru izdanju Enciklopedije iz 1827. godine, Hegel
govori o razlici izmeu filozofije i religije istiui razliku izmeu
jezika filozofije i jezika religije. Iako je sadraj ovih disciplina
isti, Hegel tvrdi da ista stvar, ovisno o disciplini, ima dva razliita
imena kao to Homer kae o nekim zvijezdama da imaju dva
imena, jedno na jeziku bogova, drugo na jeziku efemernih ljudi24.
Znaajno je, meutim, da se prema Hegelu jezikom bogova slui
filozofija, a ne religija. Nadalje, dva se imena razlikuju po tome to se
odnose ili na pojam ili na predodbu samo s obzirom na razumljivost
i spoznajnu vrijednost u svakom drugom pogledu, to je zapravo
isto ime. U ovom ulomku Hegel oito na umu ima Platona, koji u
Kratilu, preispitujui ono to Homer kae o imenima, spominje
razliku izmeu jezika bogova i jezika ljudi kao razliku smiljenu
tako da nadvlada homonimiju. Meutim, dok je Platonova namjera
u konanici istaknuti razliku izmeu razliitih imena nadijevanih
jednoj te istoj stvari, Hegel istie injenicu da spekulativna logika,
koja koristi iste nazive kao obini jezik, tim nazivima pridaje
drugaije i novo znaenje te tako otkriva njihovo istinsko znaenje.
Homonimija je ovdje nuan korak u strukturiranju procesa spoznaje.
Filozofska spoznaja poinje shvaanjem jezika pojma; zatim prelazi
u Realphilosophie i jezik predodbe. Istina nam je prvi puta otkrivena
pojmom logika je prva znanost sustava. Tek nakon to usvojimo
emu vol. 12 br. 23

jezik bogova, jezik predodbe moe ponovno biti uspostavljen kao

istinit (a ne varljiv), a podudarnost dvaju imena moe ponovno biti u

23 G. W. F. Hegel, Odnos skepticizma prema filozofiji, Jenski spisi. prev. A. Buha.

Sarajevo: Veselin Maslea, 1983, 166 (GW 4: 207). (GW = Gesammelte Werke,
hrsg. in Auftrag der Deutschen Forschungsgemeinschaft. Hamburg, Meiner. Skep-
tizismusaufsatz. GW 4: 207.)
24 G. W. F. Hegel, 1987a, 16 (TW 8: 23-24). Detaljnija rasprava o ovoj temi i
62

njezinim implikacijama za metodoloki odnos Logike i Realphilosophie nalazi se u

A. Nuzzo, Representazione e concetto nella logica della Filosofia del diritto di Hegel.
Napoli: Guida, 1990.
Jezik Hegelove spekulativne filozofije

potpunosti vidljiva. Za Hegela i Platona proces se odvija u suprotnim

smjerovima.
U jeziku spekulativne logike, na primjer, nazivi poput apsolutnog,
pojma i ideje imaju znaenje razliito od onog koje poprimaju
u religiji, u tradicionalnoj metafizici, ili u mnijenju. Jezik Hegelove
Logike tei desupstancijalizaciji metafizikog Apsoluta pokazujui
da apsolutno, kao izraz, moe sluiti samo kao atribut, ali ne i kao
imenica. U ovom kontekstu moj cilj nije raspraviti Hegelovu tvrdnju
o apsolutnom, ve u prednji plan dovesti pojmove kojima je ta tvrdnja
iznesena. U Logici Nauk o biti pokazuje da kretanje (metafizikog)
Apsoluta nije nita doli apsolutno kretanje koje vodi do Nauka o
pojmu. To je kretanje ab-solutus (te je stoga slobodno) od svake
ovisnosti o pretpostavljenom Apsolutu. Ab-solutnost apsolutne
ideje koja zakljuuje logiku pojma jest njezina radikalna sloboda.
Fenomenologija duha, s druge strane, pokazuje da znanje o Apsolutu
nije nita doli apsolutno znanje tvrdnja koju Logika dodatno
podupire dovodei je do zakljuka u obliku apsolutne metode svog
bitka, kao i sve spoznaje.25
Raspravljajui o upotrebi naziva Begriff u spekulativnoj logici,
vano je istaknuti injenicu da se, u jeziku pojma za razliku od jezika
predodbe, naziv Begriff (kao naziv ideja) moe koristiti apsolutno
samo u jednini. Hegelova Logika doputa pojam (ili ideju), ali ne
i mnoinski oblik pojmovi ili ideje koji su uvijek pojmovi ili
ideje neega to jest, sadraja razliitog od forme. Mnoinski oblik u
Znanosti logike upuuje na tradicionalnu formalnu logiku, odnosno
na nedijalektiku upotrebu toga naziva. Poput drugih naziv kao to
su istina, savrenstvo i mogunost, naziv pojam posjeduje
filozofija i jezik

formalno i kvalitativno znaenje kada se koristi u jednini, a u mnoini

to znaenje postaje materijalno i kvantitativno. Jezik Hegelove Logike
slui se pojmom, kao i istinom, iskljuivo u njihovu formalnome

25 Ova je tema poblie razraena u A. Nuzzo, The Idea of Method in Hegels

63

Science of Logic A Method for Finite Thinking and Absolute Knowing, Bulletin
of the Hegel Society of Great Britain 39/40 (1999): 1-18; vidi takoer A. Nuzzo, The
Truth of absolutes Wissen, Hegels Phenomenology of Spirit, ur. A. Denker (Am-
herst, N.Y.: Humanities, 2003), 265-94.
 Angelica Nuzzo

kvalitativnom znaenju. Tome je tako jer struktura pojma predstavlja

jedinstvenu monistiku cjelinu koja ne priznaje mnoinu ili udvajanje.
To je struktura organske cjeline, to jest totuma koji se razlikuje od
composituma. Jedino mogue udvajanje jest samo-udvajanje koje
nastupa u inu (samo)suda (Ur-teilung). Raspravljajui o nazivu
ideja, Hegel izrijekom prilagoava njegovu spekulativnu upotrebu
tako da se razlikuje od one uobiajene u izrazima poput: to su
samo ideje. Za razliku od uobiajena shvaanja ili predodbe26
koja idejama (mnoina) pripisuje inherentan nedostatak stvarnosti
i smatra ih pukim plodovima uma, dijalektika spekulativnu ideju
(jednina) vidi kao pojam koji je u cijelosti stvaran i u potpunosti
ozbiljen.
(ii) Bedeutungsverschiebung i nejasnoa
Hegelova je dijalektika logika dinaminih procesa. Takva logika
po svojoj prirodi iskljuuje svaki pokuaj statikog odreenja ili
definicije istine. Ako je prema slavnom teoremu istina (das Wahre)
je cjelina sredinja misao da je cjelina () bit koja se dovrava samo
svojim razvojem27, Istina pronalazi svoj izraz u dimenziji kretanja te
Entwicklunga, odnosno razvoja. Iz toga slijedi da istina nije sadrana
ni u jednom od pojedinanih momenata procesa niti je izraena
nekim od sudova kojima je proces artikuliran; istina je izraena u
cijelom trajanju procesa miljenja (cjelini) utoliko to je ono izraeno
dinaminim kretanjem uzastopnih prijelaza (bergnge). U
Hegelovoj dijalektikoj logici istina nije funkcija sudova, ve funkcija
prijelaza izmeu uzastopnih sudova (ili odijeljenih logikih sfera).
emu vol. 12 br. 23

Hegel se slui jezikom proturjeja kako bi pretoio statini oblik

suda u dinaminu dimenziju kretanja samog miljenja. Teorija
spekulativnog suda iznesena u predgovoru Fenomenologije duha
jasno artikulira ovo kljuno otkrie dijalektike.28 Dijalektika se protivi
statinim definicijama pojmova te kao zamjenu nudi dinamine

26 G. W. F. Hegel, 2004, 207 f. (TW 6: 463). Kant je ve bio svratio panju na

64

upotrebu toga izraza, iako s drugaijom namjerom.

27 G. W. F. Hegel, 1987b, 14 (TW 3: 24). (kurziv dodan)
28 Vidi J. Surber, Hegels Speculative Sentence, Hegel Studien 10 (1975): 211-30.
Jezik Hegelove spekulativne filozofije

definicije struktura koje su redom uhvaene u procesu zadobivanja

znaenja prevladavanjem svojih unutranjih proturjeja.
Hegelova Logika zapoinje programatski, najradikalnijim
zahtjevom za neodreenou. Takav zahtjev otvoreno iskazuje
namjeru da se odbaci poetak svega s u cijelosti odreenim Apsolutom
(te, stoga, s definicijom istoga). Samo korijenska neodreenost
poetka te posljedina neodreenost i nejasnoa svih naziva ili
kategorija koje imamo na raspolaganju kako bismo odredili poetak
moe objasniti dinamiku procesa, tonije, injenicu da je taj
poetak poetak kretanja koje se odvija, a ne statina pozicija kojoj
miljenje ne moe izmaknuti. Radikalna autopredikacija kojom
Hegel izraava svoj zahtjev za poetak znanosti mogla bi se ovako
sroiti: neodreenost poetka jest poetak s neodreenou kao
takvom. Taj se zahtjev prevodi u jezik kao ne-sud ili fragment kojim
zapoinje Znanost logike: Bitak, isti bitak29. Takav je poetak u
svakom pogledu suprotan definiciji.
Nadalje, dijalektika je logika odijeljenih procesa. Argument
Logike odvija se kroz odijeljene sfere koje su postavljene u odnos
logikog slijeda i koje se naposljetku krunim kretanjem odnose
prema apsolutnoj neodreenosti poetka. Ono to ini uzastopne
sfere procesa odijeljenim i neusporedivim strukturama koje su
nesvodljive na ita drugo jest bergang ili prijelaz koji ih dijeli.
Izmeu predstavljeno svakim prijelazom postavlja uvjete za
ponavljanje i daljnji razvoj prethodne strukture unutar sljedee
(takorei kao njezinog unutranjeg momenta). Proces prijelaza jest
kretanje Aufhebunga koji premjeta ili pomie zakljuenu strukturu
na viu razinu koju predstavlja njezin nasljednik te je tako svodi na
filozofija i jezik

moment obuhvatnijeg jedinstva znaenja.30 Meutim, promatran kao

moment nove strukture, prethodni pojam pokazuje novo znaenje.
To je proces koji novija literatura naziva Bedeutungsverschiebungom:

29 G. W. F. Hegel, 2003b, 71 (TW 5: 82). Budui da ovaj ne-sud, takorei, ne govori

nita, prijelaz u nita je ve ostvaren (ak i jezino).
65

30 Za ideje momenta i Aufhebunga (s obzirom na prve momente koji se po-

javljuju u Logici, tonije Momente postajanja) vidi G. W. F. Hegel, 2003, 99-100
(TW 5: 112-13).
 Angelica Nuzzo

premjetanje ili pomak u znaenju. Bez sumnje, upravo je pokret

prijelaza zasluan i za odreenje nove strukture kao novog obzora
znaenja i za svoenje prethodne strukture na moment te nove.
Kao primjer prvog sluaja moe posluiti odnos izmeu bitka
i biti kada je u pitanju definicija Wesen kao nasljednika Sein (ili
onoga to dolazi nakon Sein). Taj je odnos artikuliran u izrazima
poput: istina bitka jest bit, bit je prva negacija bitka, bit je ukinuti
bitak31. Ovi izrazi upuuju na definiciju novog obzora znaenja
primjerenoga novoj logikoj sferi. Premjetanje ili pomak, koji je
karakteristian za dijalektiko miljenje, oituje se u konstrukciji y
je istina x koja je predloena i kao konstrukcija logikog slijeda i
kao oblik kojim se pririe istina. Kao primjer redefinicije prethodne
strukture, nakon to je prihvaena kao moment unutar sljedee,
moemo spomenuti novi poloaj Sein promatranog, ovoga puta, kao
unutranji moment Wesen. Struktura Schein u Logici biti jest trag
prisutnosti sfere opstojanja u biti32. Schein je novo ime koje Sein
stjee na razini biti.

ZAKLJUAK
Razvoj rasprave u ovom poglavlju miljen je kao teorijsko
opravdanje za opseniji projekt na koji moja zakljuna analiza
jezika Hegelove spekulativne logike nudi samo kratak pogled. U
konanici, pokuala sam ilustrirati inherentnu vezu izmeu jezika
dijalektike i dijalektike kao metode filozofije. Tvrdim da, s obzirom
na spekulativnu tezu o jedinstvu forme i sadraja (koje Hegel naziva
apsolutnom formom), jezik dijalektike ne moe biti shvaen kao
emu vol. 12 br. 23

puka vanjska i sluajna forma sadraja koji bi jednako tako mogao biti
izraen na neki drugi nain (na primjer, jezikom simbolike logike
ili nizom aforizama). Iz te tvrdnje slijedi da je nemogue odluiti
prihvatiti filozofski sadraj koji Hegel izlae, a odbaciti jezik kojim
je izraen (nova verzija Engelsova odvajanja sustava i metode ili pak
Croceove tvrdnje o ci che vivo e ci che morto della filosofia di
66

31 G. W. F. Hegel, Znanost logike, Objektivna logika, Nauk o biti. prev. . Pavi.

Demetra, Zagreb, 2003a, 1, 4, 5 (TW 6: 13, 16, 18).
32 ibid., 6 (TW 6: 19).
Jezik Hegelove spekulativne filozofije

Hegel). Osuda Hegelova jezika jednaka je potpunom odbacivanju

njegove dijalektike to jest, filozofiranja.
Naposljetku, ovim poglavljem predlaem promiljanje o pitanju
kako interpretirati Hegelovu filozofiju. Hegelova tvrdnja o tome da
istina je cjelina prisiljava tumaa na pristup njegovoj filozofiji (i
njegovu jeziku) koji e nuno biti opseniji. Moemo ustvari odluiti
odbaciti njegovu misao i odbiti govoriti jezikom dijalektike. U tom
sluaju, meutim, na je zadatak nauiti filozofiju da govori drugim
jezikom. Povijesno, to je zadatak koji je Hegel ostavio filozofiji nakon
1831.

filozofija i jezik
67
 Angelica Nuzzo

LITERATURA:

Primarni izvori: S. Bosto. Zagreb: Demetra

Hegel, Georg Wilhelm Fried- Hegel, Georg Wilhelm Friedrich
rich (1968.) Gesammelte Werke, (2004.) Znanost logike, Subjek-
hrsg. in Auftrag der Deutschen tivna logika, Nauk o pojmu. prev.
Forschungsgemeinschaft, Ham- . Pavi. Zagreb: Demetra
burg: Meiner
Sekundarni izvori:
Hegel, Georg Wilhelm Friedrich
(1971.) Werke in zwanzig Bnde. Becker, Werner (1978.) Das
Ed. E. Moldenhauer, K. M. Mi- Problem der Selbstanwendung
chel, Frankfurt a.M.: Suhrkamp im Kategorienverstndnis der
dialektischen Logik. Hegel Stu-
Hegel, Georg Wilhelm Friedrich dien Beiheft 18
(1983.) Odnos skepticizma pre-
ma filozofiji, Jenski spisi. prev. A. Bien, Joseph J. (1996.) The Di-
Buha. Sarajevo: Veselin Malea lemma of Modern Language
Philosophy: An Hegelian Sug-
Hegel, Georg Wilhelm Friedrich gestion. Hegel Jahrbuch, 27578
(1987a.) Enciklopedija filozofi-
jskih znanosti. prev. V. Sonnen- Cloeren, Hermann J. (1985.)
feld. Sarajevo: Veselin Malea The Linguistic Turn in Kierkeg-
aards Attack on Hegel. Interna-
Hegel, Georg Wilhelm Friedrich tional Studies in Philosophy 17,
(1987b.) Fenomenologija duha. 3: 313
prev. M. Kangrga. Zagreb: Napri-
emu vol. 12 br. 23

jed Costantino, Salvatore (1980.)

Hegel e la dialettica come lin-
Hegel, Georg Wilhelm Friedrich guaggio: Il problema dellindi-
(2003a.) Znanost logike, Objek- viduo nella Fenomenologia dello
tivna logika, Nauk o biti. prev. . spirito. Milano: Mursia
Pavi. Zagreb: Demetra
James, William, (1977.) Hegel
Hegel, Georg Wilhelm Friedrich and His Method. In: McDer-
68

(2003b.) Znanost logike, Objek- mott, John J.: The Writings of

tivna logika, Nauk o bitku. prev. William James. A Comprehen-
Jezik Hegelove spekulativne filozofije

sive Edition. Chicago: University Nuzzo, Angelica (1999.) The

of Chicago Press, 51229 Idea of Method in Hegels Sci-
Kojr, Alexandre (1971.) Note ence of LogicA Method for
sur la langue et la trmilonogie Finite Thinking and Absolute
hglienne. Etudes dHistoire de Knowing. Bulletin of the Hegel
la pense philosophique. Paris: Society of Great Britain 39/40:
Gallimard 118

Krause, Franz K. Chr. (1891.) Nuzzo, Angelica (1994.) Il prob-

Zur Sprachphilosophie (1812 lema filosofico della traduzione
1815). Leipzig: Wunsche ed il problema della traduzione
filosofica. Quaderni di traduzi-
Lauener, Henri (1962.) Die one 28: 16993
Sprache in der Philosophie
Hegels mir besonderer Berck- Nuzzo, Angelica (1990.) Rap-
sichtigung der Aesthetik. Bern: presentazione e concetto nella
Haupt logica della Filosofia del diritto
di Hegel. Napoli: Guida
Liebrucks, Bruno (1970.) Sprache
und Bewutsein. Frankfurt a.M.: Seebohm, Thomas M. (1976.)
Klostermann The Grammar of Hegels Dia-
lectic. Hegel Studien 11:14980
Marconi, Diego (1982.) Contra-
diction and Language in Hegels Szer, nay (1981/82.) Der
Dialectic. Ann Arbor: University Weltgeist und die Rede des
of Michigan Press Geistes als das Problem der Bil-
dung. Hegel Jahrbuch: 97107
McCumber, John (1993.) The
Company of Words. Hegel, Lan- Surber, Jere Paul (1975.) Hegels
guage, and Systematic Philoso- Speculative Sentence. Hegel Stu-
filozofija i jezik

phy. Evanston, Ill.: Northwestern dien 10: 21130

University Press Wiehl, Reiner (1978.) Selbst-
Nuzzo, Angelica (2003.) The beziehung und Selbstanwendung
Truth of absolutes Wissen. In: dialektischer Kategorien. Hegel
Denker, A.: Hegels Phenomenol- Studien Beiheft 18: 83113
69

ogy of Spirit. Amherst, N.Y.: Hu-

manities, 26594