Nenad Ivi

Augurium
iznaaa Cien aos de soledad

Krenuti, u mikroitanju i mikropisanju, od sredine, po sredini, umjesto od poetka:

stvarnosti ili autora, transformacije ili transpozicije, teksta ili konteksta, znaenja
ili podrijetla. Krenuti moda nije dobra rije: itanje je uvijek po sredini, kao
dekonstrukcija. Ono to slijedi ne treba drati uvodom, prije intermezzom.
Intermezzo: u proitanom, izmeu itanja, u razgovoru, izmeu predavanja,
izmeu pisanja, tekstova, knjiga, u tranju, u i izmeu ivota...: "uistinu, nema
teorije koja ne bi bila brino prireeni fragment neke autobiografije" (Valry 1957:
1320). U je uvijek izmeu u izmeu, "novi odnos izmeu misli i stvari, nejasni,
magloviti identitet jednih s drugima" (Deleuze i Guattari: 508). 1
Uvijek u sredini, posred, izmeu, ak i kad vjerujem da sam na poetku.
Poetku ili sredini pisanja, itanja, smisla. Poetku ili sredini praznine. Protivno
gestikulaciji, praznina nije nedostatak punine, nije manjak koji treba napuniti ili
nadoknaditi (cf. Deleuze i Parnet: 109); tu "ni u to ne treba prodirati, nema tu
dubine stvarnosti u oekivanju nekog drugog znaenja, ili neeg onkraj znaenja"
(Nancy 1986: 106). Sredina nije sredite. Bez vulgarnosti novotarija, izvan
discipline znaenja, itanje i pisanje praznine postaje inventio, iznalaenje "neeg
ni iz ega" (Prface Brnice, Racine: 466), neega to nije prije postojalo ili
bilo izreeno, a trebalo bi ili moglo biti (ili ne bi moglo biti a ipak jest) umjesto
manjkavosti, kao argumentum, ili ak kao slant: "Iznalaenje [invention] uvijek
pretpostavlja stanovitu nezakonitost, raskid implicitnog ugovora, uvodi nered u
mirni ureaj stvari, kri pravila pristojnosti" (Derrida 1998a: 17). Daleko od
modernog kulta imaginacije, inventio je logiko diskurzivni dispozitiv, iznalaenje
prie i iznalaenje iznalaenja: "iznai znai proizvesti iterabilnost i mainu za
reprodukciju, simulaciju i simulakrum" (ibid., 47). Iznalaenje nezakonito
ispunjava razmake meu imenicama, nepristojno iznalazi copulae, glagole,
njihova lica, vidove i vremena, consecutio temporum. Umjesto uzrono-
posljedinog reda, umjesto upravnog govora (dvotoje i navodnici su uljudni
saetak porijekla i razvoja, uzroka i posljedice), bezobrazno domilja glagole koji
1
"U svakodnevici ne ostaju ni djelo, ni dogaaj, niti iznimka. Nita to ini zakon ili vjeru.
Ili tek, kao stisnuti i pougljenjeni, minimalni oblici jednog i druge. Zakon koji kae 'svaki
dan ima svoju muku' i vjera koja kae 'sutra je novi dan'. Empirizam i rezignacija ili muklo
vrelo drugaijeg miljenja. To treba staviti na kunju." (Nancy 2004: 51)
e pokazati jedno pored drugog, drugo u jednom, drugo jednoga: "taj [drugi] nije
ni subjekt niti objekt, ni neko ja, ni neka svijest, niti neka podsvijest" (ibid., 53).
Umjesto poetka i kraja, upravnog govora fusnote, sredina, style indirect libre,
slobodni neupravni govor, "kozmonautski, lebdei u besteinskom stanju, morski i
high-tech" (Derrida u Bennington i Derrida: 118). Inventio, to "malo parazitsko
postojanje koje buja, postrance, lijevo" (Sartre: 177 ali gdje je lijevo u
besteinskom stanju?), je najvea strast porodice Buenda u Cien aos de soledad
[=CAS] (Vargas Llosa: 576). "Iznalaenje se mora objaviti kao iznalaenje onog
to se ne ini moguim; ne uini li to, tek objanjava program mogueg, unutar
ekonomije istog" (Derrida 1998a: 59): inventio je strast i napor volje.
Nude se savezi davnine i budunosti, prijeti zaraza davnim klicama koje tek
dolaze, izlae se ili iznalazi oblak i mijazam vlastite suvremenosti. Metafora
blijedi. Iznalaenje ponavlja odvajanje quaestio quodlibetalis od zadanih pravila
disputatio, sholastike rasprave o znaenju, produene u kasnom
(post)modernitetu: tamna banalnost istovremenosti zgunjava toku kojom
prolazi pravac oekivano neoekivanih inferencija to, poput zraka sunca ili
zapovijedi arobnjaka, vraa ili vjeca, rastjeruju tminu. Inferencije moda samo
razdiru, otvaraju otvore, foramina, da se, u sjenama brazdi, izmeu pruga i
ljebova znaenja, tek na tren, u tmini, nazre nebo, komadi neba, ulomak ili
odlomak, fragmen, fragmentum plave glatkoe smisla.2
Izraz razderotine prilino dobro izraava fragment i nadasve glagol
razjediniti.
Opreka tad prestaje biti opreka nelomivog i ulomka, odlomka.
Nikad gola iznimka: ne bi mogla kontrastirati.
I nikad isto jedinstvo: tako jedino i tako dosljedno da bi se vrtilo oko sebe
sama poput zvrka na stolovima od cedrata. (Quignard 2005: 70)
Razderotina i fragment su uvijek izmeu. Izmeu je "semantika praznina koja
znai, ali razmak i artikulaciju; njegov smisao je mogunost sintakse i on ureuje
igru smisla" (Derrida 1972a: 274).

itanje je, kao i miljenje, lutajue sjeanje i matanje. Proust i Don Quijote nita
ne objanjavaju, nita ne otkrivaju stoga to ono to nalaze nije ve ovdje,

2
Foramen i fragmentum... slatki, djeji fragmen linguae, ulomak, odlomak jezika
(loquellam ipso offensantis linguae fragmine dulciorem: Min. Felix, Oct. 2.1).
izreeno i ponovljivo. Oni strastveno iznalaze ono to je ve bilo: Contre Sainte-
Beuve imenuje besmislicu, a El ingenioso hidalgo ispisuje njezin smisao. Prazan,
na poetku sredine, oekujui. Proust i Don Quijote itaju sami, protiv svijeta,
protiv zakona, protiv uvrijeenog poretka znaenja. Neto, provizorno reeno,
ljepota, smisao, ivot, poput pukotina i zarezotina u poretku znaenja, stoji ispred
smisla i razuma, ili u njima, oekuje ih i prati, raslabljuje ih i jaa. Da se imenuje
ta raslabljujua jakost potreban je cio roman, A la recherche du temps perdu
perdu, od perdre, znai izgubljen ali uva, kao u ses moments perdus, znaenje
matanja u dokolici. Da se ispie ta jaka raslabljenost potrebna je cijela
Cervantesova skitnja. Skitnju i potragu ujedinjuje samoa, sto godina samoe:
"sve to je u njima napisano neponovljivo je oduvijek i zauvijek, stoga to rodovi
osueni na sto godina samoe nemaju druge mogunosti na zemlji" (CAS 471).
Skitnja, potraga i samoa su libros parasitarios, parazitske knjige, poput tekstova
koji su nadahnuli, kae Borges, pothvat Pierrea Menarda da postane autor
Quijotea (Borges: 446).
Neizljeiva poast razmnoavanja, peste irremediable de proliferacin (CAS
220): Alonso Quijano kao itatelj Feliciana da Silve kao bistri vitez kao itatelj
Prousta kao itatelj Sainte-Beuvea kao itatelj... Diferancija itanja, odgoda u
itanju koja mnoi je paradigma, exemplum i exemplar: "u paradigmi
inteligibilnost ne prethodi fenomenu ve je, tako rei, pored ()"
(Agamben: 29). Jasnoa, claridad, mrsi reenice; entricadas razones, zamrenost
razjanjuje prozu i ini je bisernom, de perlas: contre-, sin-, uvijek ispred razuma
ili razbora, sens ili razn, so-called uvijek ispred Parasites, ovjek ispred ovjeka,
ostatak ivota uvijek ispred ivota. Ispred nije prostorno. Smisao u tekstu uvijek
stoji ispred ili pored, odreuje tekst, postavku ili ime tako da oni ne mogu vie biti
ono to sami kau da jesu: smisao je, kanda, uvijek ispred i pored smisla,
neizreen i ponovljiv, ne-ovdje koji je nekad bio.
O veliki, veliki, veliki Kristofore, pobijedio si, tvoja aureola kuca na vrata,
odrat e se konsistorij, imat e oltare posvuda, bit e kao div Atlas ija
mona plea zauvijek nose svijet koji si uinio okruglim, budui da se,
zahvaljujui tebi, zaokruglila zemlja koja je bila plosnata, ograniena,
zapasana, s granicama to se pomaljaju nad bezdanim ponorima neba koje
je isto bilo dolje, a da nitko nije znao, sigurno, da li je ono dolje bilo gore ili
ono gore dolje...! (Carpentier: 343).
More je nebo, nebo je more: Cristbal Coln nije Kolumbo, on je trag Kolumba,
pisani trag nestale atlantske brazde Kolumbove karavele, "spremita imaginacije"
(Foucault: 36): Svete Marije koja je trag vremena, Reconquiste, najave (idealne,
neuspjene, nebeske) Kriarskih ratova, oslobaanja Jeruzalema.
QUE DANS LE CIEL PLACS, MES YEUX TRACENT MON TEMPLE!
Poput augura Coln oima zapasuje morski prostor teritorij praznine,
oblake koji se zrcale u moru, najavljuje hram i oltar koji, stoga to nije
besprimjeran, nee, konano, dobiti. Praznina, odjek, oblaci, more kao odjek neba
i nebo kao odjek mora. "Veoma me zanimalo promatrati let zemaljskih i morskih
ptica, jer one obiavaju mudrije od ovjeka izabirati pravce koji im odgovaraju.
Shvaao sam dobre odluke hiperborejaca koji su kako su mi priali na svojim
brodovima sa sobom vodili dva gavrana ne bi li ih, izgube li pravac na svojim
smjelim plovidbama, pustili, znajui da, ako se ne vrate, treba samo upraviti
pramac u smjeru njihova leta da se stigne do zemlje na nekoliko milja
udaljenosti," ispovijeda se Coln u smrtnom asu (Carpentier: 228). Ptice su
glasnik tla, pokretni, ponovljeni vjesnik granice mora, pomiljene i traene. Prije
nego to ih je vidio, prije nego to je proitao smisao njihova leta, Coln je
iznaao (invenit, naao i zamislio) svijet, gore i dolje, lijevo i desno, granice istoka
i zapada, nezakoniti prostor u zakonitom teritoriju praznine koji letu i ivotu daje
neoekivan smisao.

Smisao pisanja:
[...] jo uvijek traim to se moglo dogoditi kad se moje pisanje promijenilo,
nakon trideset godina, pa opet kasnije, kad su ga maine otisnule u more,
jer ja sam stigao do mora najprije kad je struja prola, potom ovdje gdje
plivam protiv struje, protiv valova koji me ispisuju u lice iz zaslona [;]
konano, s raunalom, memorija je poput neba meni suelice, sve pomoi i
sve prijetnje neba, opnasti simulakrum jedne druge apsolutne
subjektivnosti, jedne transcendencije, s kojom u napraviti ono to ona
hoe, ona koja me hoe smrtnog. (Derrida u Bennington i Derrida: 186 i
191-192)
Transcendencija zaziva udvajanja i utvare.
to e rei, takoer: nita, nikakva knjievnost. Suprotno tome, neprekidni
lov, neprekidna hajka svih knjievnosti. [...] A naina ima na tisue. Tisue
naina predstavljanja ili figuriranja kako e se, isplovljavajui iz vrlo
 skromne ribarske luke, nai put zaina, zlata i svile, put prema Indijama.
[...]
Nema puta prema Indijama, ak i sa gatova najmonijih carstava. Ima
laganog bljeskanja mora u duginim bojama, beskrajnog, ima oiju punih
soli, bolesti, i stie se drugdje ili se ne stie. Nema puta prema zlatu, svili ili
sebstvu, prema sebi, ali ima taj dugi, beskrajni pogled podloan utiscima
koji svakog dana dodiruju tisue zlatnih ptica, ili nekoliko iglica kie. (Nancy
2008: 74)
Uspjeh uspijeva vlastitim neuspjehom dotaknuta granica nije Kina zaina, zlata i
svile. Uostalom, to je doticanje, to su zain, zlato i svila, gdje je Kina na
nebeskom moru i morskom nebu zaslona raunala, u bezdanom spremitu
otpadaka globalizacije? Neuspjeh, izgravajui program uspjeha, postaje dogaaj
povratka, mora u nebu, augura u Kolumbu, Kolumba u Colnu, Colna u...

Glazba je, uz poeziju, posao Muza. Muze su keri Zeusa i Mnemozine. :

u osnovici imena majke onih koje se bave poezijom i glazbom, stoji pamenje i
sjeanje.
Najopasnije u bolesti nesanice nije nemogunost spavanja stoga to tijelo
ne osjea nikakav umor ve neumoljiva evolucija prema jo kritinijoj
manifestaciji: zaboravu. [...] kad se bolesnik navikne na stanje bdijenja,
poinju se u njegovom pamenju brisati sjeanja na djetinjstvo, pa ime i
predodba stvari, te konano identitet osoba i ak svijest o vlastitom biu,
do utapanja u svojevrsni idiotizam bez prolosti. (CAS 56)
Visitacin, india, samo prepoznaje i imenuje poast. Klinika slika bolesti uvedena
je sa quera decir, kao objanjenje. Pripovjeda, kao da je suvremeni znanstvenik,
zna ono to je india htjela ili trebala rei, pravo znaenje stvari u opem poretku
patolokih pojava, prema kojem likovi, poput Josa Arcadija, koje on ini govoriti,
mogu formulirati svoj stav kao odmak ili kritiku uroenike praznovjerice: la
supersticin de los indgenas.
Pukovnikova su se proroanstva pojavljivala odjednom, u bljesku
nadnaravne lucidnosti, kao apsolutno i trenutano ali neuhvatljivo
uvjerenje. Katkad su bila tako prirodna da ih je prepoznavao kao
proroanstva tek kad bi se izvrila. Katkad pak bijahu neopoziva i nisu se
izvravala. esto bijahu tek vulgarni udari praznovjerja. (CAS 150)
to ako praznovjerje, uroeniko ili pukovnikovo, nije, kao to je uvrijeeno u
kranskim kulturama, vjera u neto to je prazno, to ne postoji (prema
kranskom bogu koji postoji) ili se zbog doseglog stupnja spoznaja smatra
prevladanim ve, kako su to vjerovali pogani u antici i kasnoj antici, pojaano,
afektirano i manipulativno vjerovanje u neto to postoji i u to svi vjeruju (cf.
Ivi: 163 i bilj. 348), poput poasti koju imenuje india? Hijerarhija dogaajnosti, od
punine izvrena proroanstva do praznine neizvrenja, obre se. Vulgarni udar
praznovjerja radikalizira ono na emu buja: proroanstvo, lucidnost, uvjerenje,
najavu, izvrenje i neizvrenje, dogaaj, zaborav, sjeanje, identitet, svijest o
samome sebi i idiotizam. Praznovjerje nalikuje dekonstrukciji i probija jasne crte
granica zatitnog kordona znaenja.

Ispripovijedani pripovjeda kao da je pripovjeda ispripovijedanog. Kao da lebdi u

apsolutnom, trenutanom i neuhvatljivom. Fantom Kolumbovih ptica vreba
pripovjedaa. Kao da beskrajno ponavlja njegovu tekou, ako se pripovjedaem
moe nazvati ono to nikad nije imenovano, to je prisutno samo u odsutnosti,
to nikad i nije bilo vrsto, kontinuirano, identino samome sebi ak i kad mu
narativistika analiza pridaje varljivu stabilnost i sveznanje. Ponavlja tekou
onog to je uvijek tek intermitentno prisutna odsutnost ak i u Les Misrables,
ak i u Mme Bovary. Pripovijedanje pripovijedajui stvara sveznanje i neznanje,
stabilnost i nestabilnost, pripovjedaa i priu: tekoa prisutne odsutnosti u
bliskosti daljine...
Qui pleure l, sinon le vent simple, cette heure
Seule, avec diamants extrmes?... Mais qui pleure,
Si proche de moi-mme au moment de pleurer?
Paul Valry, La Jeune Parque
Ispisana bjelina i pitanje, Mallarmova metafizika tjeskoba. Uvijek sredina, ak i
na poetku, sa svojim amo i tamo. Gdje je to amo ili ovdje, ici koje bi bilo druga
strana ovoga l, ovdje ili amo to raspinje pitanje, iz kojeg izlazi to l? Amo i tamo
je augurovo odreenje, templum, postavljanje, pozicija. Pitanje pita, glas trai ono
to ili onog tko plae istodobno kad i ja sam. Pjesma kao ptica, kao hiperborejski
gavranovi, prelazi preko teritorija fiksiranog s amo i tamo, nosi ja koje postaje
pitanjem; tko, to je ja? Ja dolazi iz bjeline, nema ivota izvan vlastita
postavljanja, absoluto, momentneo, pero inasible, apsolutno, trenutano, ali
neuhvatljivo.
 Pripovjeda upravlja opozicijom pripovjedaa i ispripovijedanog, ali i ivi od
ispripovijedanog kojeg prokazuje; on je prisutnost, ono blizu mene sama, ono si
proche de moi-mme; prokazuje odsutno, tamo, l, isto tako blizu mene sama.
Upletanje u ekonomiju bliske udaljenosti i prisutne odsutnosti sadri dio
nesvjesnog, nesavladivog: "kljueve filozofskog kamena, Nostradamusove
centurije i njegova istraivanja o kugi" (CAS 403). Afektirana manipulacija sadri
mnogo toga nesvjesnog, nosi epidemiju nesavladivog.

Epidemija, koja se prenosila samo piem i jelom, jaa. Uspostavlja se karantena

oko sela: "Toliko je uinkovita bila karantena, da je doao dan kad se izvanredno
stanje poelo smatrati prirodnim" (CAS 59). U prirodnom svijetu bez snova, ljudi
zaboravljaju. Aureliano Buenda lijepi cedulje s imenicama na stvari i ivotinje da
ne budu zaboravljene. Imenice lako pristaju. Mesa, silla, reloj, puerta, pared,
cama, cacerola: "nastavili su ivjeti u kliskoj stvarnosti, naas uhvaenoj
rijeima."
U svim su kuama ispisali upute za pamenje predmeta i osjeaja. Ali je
sistem zahtijevao toliku budnost i moralnu snagu, da su mnogi podlegli
aroliji imaginarne stvarnosti, koju su sami izmislili, nepraktine ali
utjenije. (CAS 60-61)
Iako je sistem zahtijevao veliku budnost (tanta vigilancia) a stanovnici bili stalno
budni, u epidemiji nesanice i zaborava, rijei brane uvrijeeni poredak
mimikrijom, beskrajnim obnavljanjem paradis terrestres, umjetnih rajeva
imaginarne stvarnosti, ak i proricanjem unatrag preko igraih karata (mundo
construido por las alternativas inciertas de los naipes: CAS 61): iznureni,
stanovnici Maconda optiraju za simulaciju ivota, stoga to ga, zbog epidemije,
nisu, poput tzv. Parazita, bili sposobni ivjeti.
Poraen ovakvim praksama utjehe, Jos Arcadio Buenda, [vjeni bricoleur]
odlui izumiti mainu za pamenje [...]. Stroj se temeljio na mogunosti
ponavljanja, svakog jutra, od poetka do kraja, totaliteta spoznaja steenih
kroz ivot. Zamiljao ga je kao rotirajui rjenik kojim osoba smjetena na
osovini moe rukovati ruicom, tako da se kroz kratko vrijeme pred
njegovim oima mogu izredati svi pojmovi nuni za ivot. (CAS 61)
Jos Arcadio stie napraviti samo etrnaest tisua kartica kad iz daljine stie
gitano Melquades. Melquades je boravio u smrti, haba estado en la muerte ali
se vratio jer nije mogao podnositi samou:
odbaen od svog plemena, lien svih natprirodnih sposobnosti uslijed
kazne za svoju vjernost ivotu, odluio je da se skloni u ovaj kut zemlje koji
jo nije otkrila smrt, s namjerom eksploatacije laboratorija za dagerotipiju.
(CAS 62)
Melquades daje Josu Arcadiju da popije stanovitu tvar umirujue boje, una
sustancia de color apacible. "I bude svjetlo u njegovom pamenju"; on uspije
"vidjeti sama sebe u apsurdnoj dvorani punoj obiljeenih predmeta, [...] posramiti
se pred sveanim glupostima napisanim na zidovima." Bricolage izlae vlastitu
bricole.
"Na porodinoj dagerotipiji, jedinoj koja je ikada postojala, Aureliano se
pojavio obuen u crni barun [...]. Ali jo uvijek nije osjetio najavu vlastite
sudbine." Za Josa Arcadija, dagerotipija bijae nov izum, kao i smrt; pred samim
sobom i porodicom uoblienim u vjeno istim godinama, plasmados en una edad
eterna, ostao je nijem od zaprepatenja; rsula pak nije dopustila da je se slika
stoga to, "(doslovce prema vlastitim rijeima) nije htjela ostati na porugu
vlastitim unucima" (CAS 63). El nico que existi jams i segn sus propias
palabras textuales: jedna dagerotipija i nekoliko doslovnih rijei izlau se kao
jedini materijalni tragovi. Dvosmislenost textuales pridjevenog palabras
upozorava da rijei pripadaju tekstu kao i slike, ti tragovi koje proizvodi, ostavlja
Melquades.
Dagerotipije su prve fotografije. Za prve fotografe, fotografija je apsolutna
slinost, automatsko imenovanje objekta (u govoru), stoga to neposrednou
(odsutnou posredovanja) svojega dispozitiva uspostavlja jezinu prozirnost (cf.
Le Mans saimljui Frizota i Foucaulta u Le Mans i Nancy: 29). Kao tragovi,
dagerotipije su povezane sa smru. Zaustavljanjem protoka vremena, kraom
trenutka (ili dueg, ali imobiliziranog perioda, ekspozicija dagerotipije traje,
naglaava tekst, dvije minute), dagerotipije potvruju svoje smrtno porijeklo;
istodobno ga, kao tragovi krae i zaustavljanja, opovrgavaju: one su nevjera
Melquadesove vjernosti ivotu i vjera njegove nevjere smrti. Pria ovisi o njima,
kao ivot o rjeniku; zaprepatenje Josa Arcadija pred dagerotipijom djeluje
poput njegova zaprepatenja pred davnanjim ciganskim udima kad je poelio
izumiti mainu za pamenje da ih se moe sjetiti (cf. CAS 26): "u tom stanju
varljive lucidnosti nisu samo vidjeli slike iz vlastitih snova, ve su jedni vidjeli slike
koje su sanjali drugi. Kao da se kua napunila utvarama" (CAS 57). Dagerotipije,
koje izazivaju vlastitu materijalnost vlastitom spektralnou, visitantes, posjetioci
utvare, Visitacin, pohoenje Marijino, Melquades kao posjetilac utvara, visitante
(cf. CAS 60); sve to je ispripovijedano o epidemiji, mainama i napicima izdaje
neautentinost prie, njezinu prirodnu neprirodnost i neprirodnu prirodnost,
potcrtava njezinu uinkovitu neuinkovitost, njezinu neuhvatljivost.
Edad eterna: kao i u latinskom aeternus, vjenost je ovdje izvan vremena,
kao i smrt izvan Maconda. Izdajui vlastito platonistiko podrijetlo (radi li se
doista o porijeklu ili, prije, o sredini, o pragu platonizma?), dagerotipija i rijei,
kraj poetka i poetak kraja, fiksirane toke putanje u praznini, istodobno potiu
pripovijedanje i izdaju vlastitu neutemeljenost.
'Vremenski stroj se rastavio', zajecao je [Jos Arcadio]. Proveo je est sati
ispitujui stvari, pokuavajui iznai razliku u odnosu na njihov izgled
prethodnog dana, nastojei otkriti u njima neku promjenu koja e objaviti
protok vremena. (CAS 96)
rsula "naglaava prolost ne bi li ponovno oznaila sadanjost koja je virtualno
projicirana u budunost" (Lepage i Corts Tique: 140): potvruje da pripovijest ne
nalazi svoju vjenost.
"Cien aos de soledad je pomno konstruirana knjievna stvarnost,
postepeno izgraena strogo koherentnom priom koja je ispod prethodno
smiljene zbrke identiteta i ponavljanja stanovitih dogaaja [...]" (Vargas Llosa:
263). Putanja odlomka je strogo, simetrino zacrtana. 1. dio: 1. stavak: izbijanje i
imenovanje epidemije; 2. stavak: stavovi o bolesti; 2. dio: rijei i rjenik; 3. dio: 1.
stavak: Melquadesov napitak; 2. stavak: veselje, fiksiranje u dagerotipiji; odnosi
prema fiksiranju. Na poetku bolest koja otkriva stvarnost ispod rijei i slika; na
kraju, rijei i slike koje, uz pomo napitka, otkrivaju stvarnost ispod njih. Izmeu
njih, rjenik: sredite, svi pojmovi nuni za ivot. Konstrukcija odlomka je slina
konstrukciji Mahlerove V. simfonije.
Ali pria je napravljena od drugaije supstancije, dagerotipije i doslovnih
rsulinih rijei, rjeitog traga slike i rijei. Ujedinjuje ih promatranje, neto poput
koda: pria i simfonija, svaka na svoj nain, demontiraju pogled, znanje, iskustvo,
dogaaj ivota. Pria se, kao i simfonija, dogaa na teritoriju podvrgnutom reimu
smrti: iako u Macondu jo nitko nije umro, Melquades sa svojim napitkom dolazi
iz smrti; smrt je oekivana ali zadrana, suspendirana do njegove. Kao Adagietto
pred posmrtnim i pobjedonosnim marem, kao smrt pred svijetom u kojem jo
nitko nije umro, napitak stoji pred rjenikom; neto uvijek stoji ispred i ini da
stvari, rjenik na primjer, ili rijei polijepljene po predmetima, ili pria, ili
dagerotipije, ne mogu biti ono to se ini da jesu. "Povijest porodice je sklop
zupanika nepopravljivih ponavljanja, kota koji se okree i koji bi se nastavio
okretati do vjenosti da nije dolo do progresivnog i neumoljivog kvarenja
osovine" (CAS 448): konstrukcija, artikulirajui putanju, deartikulira vlastite toke,
poput Maconda, "crne tokice koju je na arenim kartama smrti oznaio
Melquades" (CAS 95).
Mquina de la memoria nudi uvrijeeni opi poredak, istovremene kartice
pokrenute ruicom, kaleidoskop nunog znanja, iluziju stalnog povratka
autentinosti i rjenike stvarnosti. To "znanje nije skup spoznaja ve stanovita
pozicija" (Rancire: 15) i, upravo stoga to je pozicija, istie vlastitu
neautentinost: iskljuujui zaborav, dnevni kaleidoskop ga ukljuuje kao
pretpostavku svog postojanja. Stroj je nastao zaboravom i zaborav e ga konano
ponititi: jednog e dana Jos Arcadio zaboraviti svoju poziciju, zaboraviti
zarotirati rjenik. Rijei polijepljene po zidovima i stvarima sistematiziraju
dispozitiv prikazivanja (tekst kae sistema; grki je isto to i latinski ars);
rjenik, lijek protiv zaborava, dio je tog dispozitiva i upozorava na pedagogiju
posredovanja (tekst kae prctica de consolacin). Istodobno, rjenik i napitak
uspostavljaju binar gdje se rjenikom posredovanju suprotstavlja etika
neposrednost objave (u pamenju Josa Arcadija, nakon to popije napitak,
nastaje svjetlost, se hizo luz en su memoria), neposrednost umjetnosti to
ponitava samu sebe (cf. Rancire: 62), kao to se Melquades, zbog svoje
vjernosti ivotu, liava nadnaravnih sposobnosti i besmrtnosti koje omoguuju
objavu. Putanja deartikulirajui artikulira: maina i napitak se predstavljaju kao da
iz kaosa svijeta posredovanog rijeima raaju novi, neposredovani svijet.
Upravo zbog zaborava, maina za pamenje samo naoko ostaje
nezavrena i ne vodi nikamo. Maina, stoga to je iznaae i izum, inventio, tim
iznaaem ili izumom uspostavlja granicu izumljivosti i nesavladivu prepreku iz
koje izlazi pria. "Poetak poinje samo izmeu dvoga, intermezzo" (Deleuze i
Guattari: 405): praznina izmeu maine za pamenje i napitka, entre deux kao
poetak prie, pukotina kroz koju se nazire druga daljina, daljina pripovijedanja.
Istodobno, Melquades i njegov napitak decentriraju sredite prie
dosueno njezinom konstrukcijom. Napitak izmie tlo poziciji znanja: zatiuje od
zaborava, preobraava zatitni kordon oko epidemije, otvara se pamenju u
odnosu prema snagama zaborava koje titi. Za Wagnera, koji doslovce prenosi
Schopenhauera, glazba je "objava, epifanija meta-fizike same" (Lacoue-Labarthe
1991: 51). Ljubavni napitak u Tristanu i Izoldi je napitak objave, za razliku od
napitka zaborava u Wagnerovom Gtterdmmerung; kao to Adagietto citira i
varira motiv pogleda Tristana i Izolde, tako i Melquades varira motiv ljubavnog
napitka, moda srednjovjekovnog Tristana: li lovendrins, li vins herbez (Broul,
Tristan, v. 2112 u Payen: 68). Napitak umiruje pamenjem povijesti i nije vano
da li se radi ba o Broulovom ili Wagnerovom napitku. Vano je da napitak
objavljuje. Nasuprot rjeniku, dispozitivu prikazivanja i njegovoj pedagogiji
posredovanja, napitak, kao i dagerotipija, nudi stvari liene sveanih gluposti,
saimlje pedagogiju neposrednosti. Ali kao i napitak u srednjovjekovnom Tristanu,
Melquadesov je napitak ograniena trajanja (A trois ans d'amisti le fist, Broul,
Tristan, v. 2114 u Payen: 68). "Neposrednost je nemogua kako za smrtnike tako i
za besmrtnike. Stroga posrednost je zakon" (Hlderlin u Lacoue-Labarthe 1998:
67): neposredovano je uvijek posredovano, pria se vraa na dagerotipiju i
rsuline doslovne rijei, kao na fiksirane toke svoje putanje: napitak objavom
objavljuje nemogunost objave. Jezina prozirnost dagerotipije je zamka. Iako
snimljena u prozirno jutro, u njoj vidoviti pogled jo ne vidi najavu vlastite
sudbine (difana maana, mirada clarividente: CAS 63): putanja ocrtava
apstraktnu liniju epidemije nesavladivog.

Epidemije su, kao srednjovjekovna kuga, sindromi, skup razliitih nozolokih

entiteta. Epidemija nesavladivog, u romanima o nasilju, u novelas de violencia
koje piu inventaristi leeva (Vargas Llosa: 227), dio je epidemije "uasa
izraunljivih subjektiviteta, beskrajnih ali brojivih, komputabilnih mnotava, [...]
svijeta masa i masovnih medija koji je istodobno svijet izraunljivog i
predstavljivog subjektiviteta, svijet semiotike, informatike i telematike" (cf.
Derrida 1998a: 127), uasa koji ne prepoznaje Aureliano na dagerotipiji (ili koju
pripovjeda pretpostavlja da Aureliano ne prepoznaje, estetizirajui politiko).
Epidemija funkcionira jednako kao i sudbina koju ocrtava sluljivost simfonije
sparene s nainom na koji ona usmjerava pogled.
Aureliano je na dagerotipiji imao isti vidoviti pogled, mirada clarividente,
kao i godinama kasnije pred strojem za strijeljanje, pero an no haba sentido la
premonicin de su destino (CAS 63). Aureliano vidi daleko, ali ne osjea najavu
vlastite sudbine izraunjivog i predstavljivog subjektiviteta: netko ili neto uoava
jaz izmeu osjetila, ini, nesavladivou, da slika pripovijedanjem misli svoje
porijeklo, istinu osnaenu prvenstvom oponaanog nad oponaajuim.
Slika misli. Ta zamiljenost slike "se sukobljava s logikom djelovanja. S
jedne strane, zamiljenost produuje djelovanje koje se zaustavilo. S druge, ono
suspendira svaki zakljuak" (Rancire: 131).
Mnogo godina kasnije, taj e djeak stalno priati, i nitko mu nee
vjerovati, da je vidio porunika kako, s gramofonskom trubom, ita Dekret
broj 4 civilnog i vojnog poglavara provincije. (CAS 345)
Mnogo godina kasnije, djeak e i dalje priati, unato tome to su ga
susjedi i dalje drali starim bedakom, da ga je Jos Arcadio Segundo
podigao iznad glave [...]. Povlatena je pozicija dopustila djeaku da tada
vidi mnotvo kako poinje stizati do ugla, a red mitraljeza otvara vatru.
(CAS 347)
Nitko ne vjeruje beskrajnoj pripovijesti. "Prekida se veza izmeu pripovijedanja i
izraza. Pria je blokirana u ivoj slici [tableau]" (Rancire: 131):
Nastojei pobjei od komara, Jos Arcadio Segundo je puzao iz jednog
vagona u drugi u smjeru kretanja vlaka i u svjetlu koje je bljeskalo izmeu
drvenih letvi u prolazu kroz zaspala sela, ugledao je mrtve ljude, mrtve
ene, mrtvu djecu koji e biti baeni u more kao i otpaci od banana. (CAS
348)
"Ali ta iva slika znai inverziju funkcije slike. Logika vidljivosti ne dopunjuje vie
djelovanje.3 Suspendira ga, ili prije udvaja." (Rancire: 131)
Ista sudbina nosi raspored-ustroj heterogenog. "U namjernim se
koincidencijama prepoznaje jedna od tema dragih Garcji Mrquezu, tema
ponavljanja i udvajanja" (Vargas Llosa: 168). Mquina de la memoria i una
sustancia de color apacible, maina i napitak umirujue boje (boja pripada
vidljivom, istaknuta je kao umirujua), ponovljeni su i udvojeni dagerotipijom i
pripovijedanjem, pogledom i osjetom, slikom masakra i svjedoenjem o njemu.
Pripovijedanje iskljuuje dagerotipiju ne bi li je iskljuivanjem ukljuilo, napitak
iskljuuje mainu za pamenje da je iskljuivanjem ukljui, fikcija iskljuuje
dokument da ga tim iskljuivanjem ukljui; itanje iskljuuje vienje da bi ga tim
iskljuivanjem ukljuilo: svjedoenje o masakru iskljuuje mrtve da ih tim
iskljuivanjem ukljui u artikulaciju praznine Melquadesovih daljina gdje je "sama
ideja modela ili povlatene pozicije osporena i sruena" (Deleuze 2005: 95).
Oponaano ne trijumfira nad oponaajuim.

3
fr. action, grki , djelo, posao, stvar, prilika, pothvat
 "Smrt bez mogunosti oplakivanja je uvijek bila smrt nestalih bez svjedoka,
ili smrt istrebljenjem iji su svjedoci bili tako esto napadani u njihovoj
sposobnosti ili u samom smislu njihove slube svjedoenja" (Nancy 2004: 60):
logika vidljivosti beskrajnih ali brojivih subjektiviteta, svjedok beskrajnih i brojivih
smrti kojem se vjeruje, ne dopunjuju vie pripovijedanje koje ih prikazuje.
Stvarnost, ono to je izvan i prolo, o emu je pria trebala posvjedoiti makar i
preobrazbom - trajk i pokolj radnika 1928. godine kad je umjesto da s njima
pregovara, vlast poslala vojsku: "vojnici su opkolili radnike na stanici i dali im pet
minuta da se povuku; nitko se nije povukao i masakrirali su ih" (Vargas Llosa:
122) ponavlja se i vraa kao utvara, visitante i revenant iz praznine
Melquadesovih daljina, u umirujuoj boji koja uznemiruje. iva slika i
pripovijedanje mogu biti slika jedan drugog samo ako su oboje interpretirani kao
slike i predstave, kao ponavljanja ivog glasa i djelovanja, to, predstavom
oprisutnjenja, istiu odsutnost oprisutnjenog. Svjedoci, sudionici i ive slike
udvajaju se svojom nevjerom (one nisu djelovanje) utvarama vjernim ivotu:
predstava je smrt (Derrida 1967: 335), a prikaz je uvijek samo prikaza bez svijeta
iza nje, bez prikaza.
Opreka izmeu stvarnosti i knjievnosti, uinkovite prisutnosti i njezinog
drugog izigrana je mnogo ranije. Ono to se dogaa u tekstu romana je ve
uinak, odraz tekstualnog i romanesknog, posljedica rada koji je zapoeo
odnosom gramofona i dekreta, inventara i smrti, govora i pisma (ali to nije
poetak ve sredina oko koje se, smjerno i proizvoljno, slau poetak i kraj).
Porunik kao da ponavlja stroj, gramofon, postaje ita ploe koja se moe
ponoviti jer je spremljena, sauvana. Gramofonska truba i Dekret broj 4, glas i
pismo, obeavaju mainu za reprodukciju i arhiv (ako je dekret br. 4 postoji i
dekret br. 3, br. 2 i br. 1; za razliku od dagerotipije, za koju nema izvantekstualne
potvrde, Dekret br. 4 je dokumentiran: cf. Vargas Llosa: 221), najavljuju
ponavljanje i uvanje, ocrtavaju vlastiti trag. Ponavljanje i uvanje pretpostavljaju
stanovitu ideju koja organizira uvanje i doputa ponavljanje. To je ideja smrti,
smrti koja dolazi nakon smrti jer je uvijek ve dola, istodobno uinkovita i
neuinkovita, prisutna i odsutna, "zastraujua prisutnost druge smrti koja postoji
u smrti" (CAS 95). Zbog uinka spektralnosti (cf. Derrida 1993: 72), trag masakra,
logika prie arhivirana sa arhiviranom reprodukcijom njegovih uzroka, ne
dopunjuje vie djelovanje svjedoka. Od itanja dekreta gramofonskom trubom,
tog poetka koji je sredina i sredite, svjedok nema priliku postati svjedokom,
stoga to je od samog poetka posred, u sredini, kao "reflektiran u tekstualnom
labirintu tapeciranom zrcalima" (Derrida 1972a: 240). Svjedok je blokiran u ivoj
slici, arhiviran u tragovima smrti, trag, odraz odraza, prikaza i utvara koja vidi
druge ali ga oni ne vide, kao to oficir nije vidio Josa Arcadija Segunda u kui (cf.
CAS 354). Udvojen djeakom kojeg je nosio na ramenima, Jos Arcadio Segundo
ipak postaje svjedok stoga to je udvajanje ponueno itanju i tumaenju, a
ponavljanje i arhiviranje upisano u itanje. Suspenzija i udvajanje su se ovdje ve
dogodili, ne u isprianom masakru nego u predstavi itanja prie o masakru. Ali,
ta ve dogoena suspenzija suspendira suspenziju slike i djelovanja: sve to se
zbiva se ve zbilo ali e se morati zbiti, modo futuri exacti4 kao izvoenje, zahtjev
za polaganjem rauna koji nije samo inventar mrtvih, izmjera i procjena budueg
itanja koje nije samo gonetanje znakova, budueg smisla koji nije samo
znaenje. Svjedok nije: svjedok postaje, svjedok postaje pria i pria postaje
svjedok linija bijega prie.

In articulo mortis: Melquades je bio lien nadnaravnih sposobnosti zbog svoje

vjernosti ivotu; on je smrtni besmrtnik, anticipirano uskrsnue koje ne ostavlja
vie nikakvu priliku smrti, utvara koja se stalno vraa, visitante, un revenant.
Dolazi iz smrti u Macondo naoko neobiljeen smru; pred Josom Arcadijom, koji
hini prepoznavanje, "osjetio se zaboravljen, ne zbog izljeivog zaborava srca, ve
zbog okrutnijeg i neopozivijeg zaborava koji je dobro poznavao jer je to bio
zaborav smrti" (CAS 62). Smrtna vjernost ivotu prepoznaje smrt u besmrtnom
svijetu zaborava; smrt artikulira ivot ponitavajui zaborav. Istodobno, smrt je
deartikulirana ivotom; ivot artikulira smrt kao mogue upisano u nemogue,
kao utvaru: "spektralna fantazma smrti [postaje] princip ivota i pre-ivljavanja"
(Derrida 2000: 78). Rije "koja je bila sredstvo, postaje predmet uasne filozofske
udnje"; "pretvara se u tajnu, ponor i moru miljenja" (Valry 1957: 1317):
sudbina prie odreena je smrtoivotom u besmrtnosti, zaboravom u pamenju i
sjeanju. Jedni su neodvojivi od drugih, kao recto i verso stranice, kao oznaitelj i
oznaenik, kao izraz i sadraj.
Aureliano Babilonia i Amaranta rsula su nauili da "dominantne opsesije
nadvladavaju smrt" (CAS 465). Povezanost smrti s opsesijama nije strogo
simetrina; panjolski prevalecer znai nadvladavati i rasti; kvalifikativ

4
exactus, pp od exigo, toan, ispravan; oko njega lebde, kao prozvana, znaenja
glagola exigo s.v. Lewis i Short: izvesti, izbaciti, zahtijevati, zavriti, procijeniti,
izmjeriti.
'dominantne' i mnoina 'opsesije' premauju jedninu "crne tokice koju je na
arenim kartama smrti oznaio Melquades" (CAS 95). Opsesije, kao i udnja,
nita nemaju s prirodnim ili spontanim odreenjem; postoje samo opsesije koje
rasporeuju i bivaju rasporeene (cf. Deleuze i Guattari: 497). Povezanost
namiguje, daje znak. Zavodi rasporedom, ustrojem izraza i sadraja Hjelmslevova
lingvistikog znaka. Sve se dogaa kao da, konceptualnom strategijom,
dominantne opsesije postaju na as sadraj, a smrt izraz, ili potanje, izraz
sadraja i izraz izraza. Sadraj pak izraza fiksira se trenutano kao druga smrt
("zastraujua prisutnost druge smrti koja postoji u smrti," CAS 95), a sadraj
sadraja kao upornost kojom Melquades ispisuje svoje pergamene ("provodio je
sate i sate rkajui svoju enigmatsku knjievnost po pergamenama," CAS 88).
Izraz i sadraj (i njihovi izrazi i sadraji) povezani su istodobno nuno i proizvoljno;
rast i nadvladavanje je nuno u svojoj proizvoljnosti i proizvoljno u svojoj
nunosti. Davanje znaka otvara ponor misli, objavljuje tajnu vlastite strukture,
izlae vlastitu moru, moru jezika, pisma, predstavljanja, knjievnosti ispred i u
knjievnosti.

Iznaaa Cien aos de soledad inficiraju pripovjedaa istom epidemijom

nesanice, zaborava i sumnje koju njegova pria lijei: u neautentinu autentinost
maine pamenja, autentino neautentina maina pripovijedanja ucrtava
varijacije i promjene (cf. Deleuze i Guattari: 411).
Kao da je Bog odluio staviti na kunju svu sposobnost iznenaenja te je
drao stanovnike Maconda u neprekidnom kretanju izmeu ushita i
razoarenja, izmeu sumnje i objave da konano nitko nije mogao sigurno
znati gdje su granice stvarnosti. (CAS 258)
To zamreno klupko istina i iluzija izazvalo je u Josu Arcadiju Buendji pod
kestenom gr nestrpljivosti te je natjeralo njegovu utvaru da hoda po cijeloj
kui ak i za bijela dana. (CAS 258)
Poput parazita to iskljuuje uivanje u drugarstvu stavljajui ga na stol,
pripovijedanje iskljuuje stvarnost izlaui, bezbrojnim pokuajima, vlastiti,
spektralni, prikazivaki ustroj.
No prije plesa na kojem je trebala biti ukljuena pianola, Jos Arcadio je
pokuao "deifrirati njezinu tajnu magiju." Rasporio je pianolu i ona je uutjela.
Tek uz pomo sluaja i Melquadesa, "glazba je zapoela, prvo brzajui i zapliui
se, a potom u vrutku izokrenutih nota" (78). Izlaganjem koje iskljuuje maina
biva iznova ukljuena. Posredovanje objave teksta: "umjesto da proizvede
kozmiku mainu, sposobnu da 'uini zvunim', [on] uspijeva proizvesti samo
mainu reprodukcije, koja reproducira jedino krabotine to briu sve linije, te
buenje to brie sve zvukove" (Deleuze i Guattari: 424).
Poetika ponavljanja (cf. Lepage i Corts Tique: 175) fatalno je, kad
objanjava ponavljanje, vezana uz ponovljeno. Vjeni povratak prie o
prikazivakom ustroju je jedina istost, istost pripovijedanja neomjerenog o tvrdo
tlo stvari, nesavladivog, nepoduprtog povlatenom pozicijom stvarnosti,
neovisnog o modelu. Una especie de idiotez sin pasado, stanoviti idiotizam bez
prolosti, gdje "nema ni stvarnosti skrivene pod prikazima niti jedinstvenog
reima prikazivanja i tumaenja danog to svima namee svoju oevidnost"
(Rancire: 55), simptom je vjenog povratka mogunosti prikazivanja koje
prokazuje sama sebe. "Pokret knjievnosti je klizanje s jedne scene na istu scenu
koja se ponavlja u obliku jedva iskrivljenom, jedva zaobienom, jedva
povraenom" (Robbe-Grillet: 32): kao i svjedoenje, klizanje je linija bijega.
Prokazivanje oevidnog reima prikazivanja ukida povlatenu poziciju
jezinog predstavljanja. Jezik i pripovijedanje kao repraesentatio, kao
predstavljanje ve predstavljenog, praesentatum, u knjievnosti, u ivotu,
prozivaju prisutnost ponovo predstavljenog. U prozvanom sistemu ponovnog
predstavljanja pripovijedanje je predstavljeno. Prokazivanje predstavljanja ili
pripovijedanja ili stvarnosti ne moe prokazati predstavljanje (ili pripovijedanje ili
stvarnost) samo stoga to ga predstavljanje (ili pripovijedanje ili stvarnost)
programira, prethodi mu, presree ga previe da bi od njega moglo napraviti
predmet, predstavu, predmet predstave pred njim, pred njim poput teme (cf.
Derrida 1998a: 117). Zadravam korak na rubu bezdana problematika, pitanja,
primjera o repraesentatio: predstavljanje (ili pripovijedanje ili stvarnost) je uvijek
utvara predstavljanja (ili pripovijedanja ili stvarnosti).
Ono to pripovijeda, to predstavlja ne moe biti predmet, tema, predmet
predstave vlastitog predstavljanja, a ipak bjei. Ponovnim predstavljanjem, onim
re ispred praesentat, bjei predstavljanju. U "odsutnosti kao predstavljanju"
(Nancy 1993: 201) bujaju varijacije, intermitentni pokuaji konstrukcija i
popravaka maina, snovi jave i jave snova, ivoti smrti i smrti ivota, "deliriji
izumitelja" (CAS 251): stalno iznalaenje iznalaenja, inventio inventionis kao re-
praesentatio potvruje, iskuava "mo da se bude i/ili proizvede iz samog sebe
svoje oitovanje te se tako dovri, nezavrivo zavri, zavretkom bez ostatka"
(Nancy 1993: 212). Aureliano Segundo u agoniji "osjeti, usred tmine, da ga
bacaju s najvie kule u ponor bez dna i u posljednjem bljesku lucidnosti shvati da
ga na zavretku tog nezavrivog pada oekuje smrt" (CAS 294): da doista bude
nezavriva, nezavrivost mora, oduvijek i zauvijek, biti zaraena krajem. "Za ljude
je ivot 1. nezavriv, 2. prekinut, izmrcvaren od jednog do drugog dijela tim
nepredvidljivim rezom" (Quignard 2004: 139): zaraza krajem, iji je simptom
izmrcvarenost, instrument je bijega, najava, u krabotini, ritournelle nezavrivog
zavretka.

U samoi, Jos Aureliano Buenda se tjeio snom beskrajnih soba. Sanjao je

da ustaje iz kreveta, otvara vrata i ulazi u drugu jednaku sobu [...]. Iz te je
sobe ulazio u drugu, potpuno istovjetnu, te u drugu potpuno istovjetnu, do
beskonanosti. Svialo mu se ii iz sobe u sobu, kao kroz galeriju
usporednih zrcala, dok mu Prudencio Aguilar ne bi dotakao rame. Tad bi se
vraao iz sobe u sobu, budei se unatrag, i sretao Prudencija Aguilara u
sobi stvarnosti. Ali jedne noi, dvije sedmice nakon to su ga odnijeli u
krevet, Prudencio Aguilar mu dotakne rame u jednoj od srednjih soba i on
ostade tamo zauvijek, vjerujui da je to stvarna soba. (CAS 165-166)
ivot sna ispred smrti u dvosmislenosti rijei: soba, cuarto, istodobno je i list
papira, a espejo, zrcalo te uzor vrijedan oponaanja: Jos Aureliano prolazi kroz
istovjetne listove papira, namjetene pisanjem kao i sobe namjetajem, prolazi
kroz usporednu galeriju uzora vrijednih oponaanja, vraa se i susree ili je
presretnut stvarnou u koju ga vodi Prudencio Aguilar, njegov prijatelj kojeg je
davno, zbog uvrede ene, ubio kopljem i koji je, pojavljujui se kao utvara (CAS
31-32), uzrokovao selidbu u Macondo. Jos Aureliano i njegov san su program
stvarnosti.
Pismo se kree ispisanim listovima, zrcalima, zrcalnostima, fatamorganama
i iluzijama, modelima vrijednim oponaanja, skuplja se u preciznim predstavama;
program se izvrava u cuartos de realidad, u listova stvarnosti. Otvara se cijelo
polje pripovijedanja stvarnosti kroz utemeljiteljski in utemeljenje sela, kome
prethodi prestup, ne kao umorstvo ovjeka, nego kao napuivanje vlastitog
svijeta prikazama i utvarama: "ne zna koliko pritie smrt ovjeka" veli
Mrquezov djed (Vargas Llosa: 130). Kao to Melquadesov napitak objavljuje
nemogunost objave, san Josa Aurelijana Buendje tjei nemogunou utjehe:
program jedinstvene stvarnosti istodobno proizvodi i uskrauje razliite
stvarnosti.
Program se ne moe programirati u stvarnosti ve samo izvan nje, u snu,
prikazama ili utvarama. Macondo je pun bia koje oivljavaju nadugo ili nakratko
(ibid., 581). Zaustavljanje Josa Aureliana u jednoj od srednjih soba (kojoj, ima ih
bezbroj izmeu sobe stvarnosti i beskonanosti....? ta soba, ili taj list je fiksiran
proizvoljno, historijski, kulturno, svime to implicira vjerovao) programira program
stvarnosti. Prikaze postaju prikaz a utvare tvar. Jos Aureliano i Prudencio Aguilar
(Prudencio dolazi od lat. prudens: vjet, struan pogotovo na polju zakona,
mudar i oprezan) fiksiraju smisao kao kaznu za prestup. Fiksiranje smisla,
meutim, pokazuje da je prestup simulakrum a simulakrum prestup (cf. Derrida
1972a: 257). Fiksiranje smisla pokazuje prikaz u prikazi i tvar u utvari, razara
prethodno zadanu stvarnost, zadanu kao istinu i znaenje: program "vienja
samog sebe u govornom zrcalu" (CAS 471), to utvara ne moe, deprogramira
"klisku stvarnost naas uhvaenu rijeima" (CAS 61). Stvarnost svojim
ostvarenjem prestaje biti stvarnost, niti svoju dogaajnost: Jos Aureliano ubrzo
umire. Smrt je zavretak pada koji stoji uvijek uz njegovu nezavrivost. Entre
deux, intermezzo: enigma Melquadesovih daljina, nezavrivog zavretka pisma,
beskrajne krajnosti prie, plavog neba, itanja.
Nasuprot cuartos de realidad, ispisanim listovima sa znaenjem fiksiranim
smru u snovima, stoje, spremljene u sobi (isto tako cuarto: cuartos u cuartos,
listovi u listovima kao sobe u sobama) Melquadesove pergamene. Nasuprot je
nain figuracije, pokret augura, utvara Kolumba, fikcija fiksiranja pozicije pogleda
u nebo, "Slova [tih pergamena] djelovala su kao rublje objeeno na ue da se sui
i vie nalikovala muzikom doli knjievnom pismu"; zvue kao "pjevane enciklike"
(CAS 214 i 89). Iskazujui svoj prikazivaki ustroj, pripovijedanje kao knjievnost
uspostavlja vlastite granice u Melquadesovim daljinama: pergamene su knjiga
izvan knjige, tekst izvan teksta. Ali, "u starim se pergamenama namoenim
vlagom razbujalo plavkastosivo raslinje i u zraku koji je bio najii i najsjajniji u
kui plutao je zadah trulih uspomena" (CAS 277) i "topli vlani, ljigavi ili parni
element prodire u propusno tkivo pripovijedanja" (E. Volkening u Vargas Llosa:
202): Melquadesove pergamene su istodobno izvan knjige i u njoj, fantom pisma,
pismo kao utvara, pismo utvare, knjievnost u sadraju sadraja knjievnosti.

 "Raspadanje svih smislova/osjetila/smjerova u slovima koja ih ispisuju,
smutnja koja se iz tog raa, oklijevajue drhtanje vrka pera to u potpunosti pie
u sjeni istonog grijeha/iskonske greke, sam kontakt s orijentom usmenog i
dezorijentacijom pismenog, to je smisao knjievnosti" (Quignard 2004: 179).
Nebom lete ptice u smjerovima svojih domovina. rsula je, davno,
poveavajui kuu, dala sagraditi i "veliki ptiji kavez otvoren na sve etiri strane
da se tu udobno smjeste besciljne ptice" (CAS 69). Besciljne ptice: sin rumbo,
doslovce bez smjera, cilja, pravca. rsula, "korijen i busola svoje porodice"
(Vargas Llosa: 546), daje pticama toku, sredite iz kojeg je mogue zamisliti
smjer, cilj i pravac. Ptice su, kasnije, za potopa i prolaska Vjenog ida, uginule ili
napustile Macondo. Kad ih je Amaranta rsula ponovo donijela, uzgojila i pustila
na slobodu, nisu ostale, odmah su krenule u smjeru svoje domovine, Kanarskih
otoka (ptice su kanarinci, njihova je domovina tamo gdje su Islas Afortunadas ili
Fortunatae insulae: cf. CAS 429-430). Odletjele u svoju poznatu domovinu, ptice
teksta su treptaj oka pri itanju, zadrani korak na putu smisla. 5
Ptice otimaju sredite. Ne znam izabire li... "postoje samo konteksti bez
ikakvog apsolutnog sidrinog sredita" (Derrida 1972b: 381). Sukob se
rasplamsava, nerazrjeiv sukob odlazeeg povratka tamo gdje ni Istok kao Zapad
(Indije) niti Zapad kao Istok (Otoci sree, Kanari) nemaju vie znaenja kao
polasci i dolasci, ishodita i razrjeenja smisla, arborescencije, grane i grananja. "I
kako uspjeti da pol Istoka [ili Zapada] ne bude fantazma koja na drugi nain
reaktivira sve faizme i sve folklore..." (Deleuze i Guattari: 470), da smisao ne
uvene, zakrlja, stisne se u znaenje?
[T]oga je podneva bilo toliko vrue da su se dezorijentirane ptice udarale o
zidove kao sama probijajui metalne mree na prozorima ne bi li uginule u
spavaonicama.
Na poetku se vjerovalo da se radi o poasti. Domaice su se
iscrpljivale pometanjem tolikih mrtvih ptica, naroito u vrijeme
popodnevnog poinka, a mukarci su ih bacali u rijeku na kolne tovare. U
uskrnju je nedjelju s propovjedaonice otac Antonio Isabel, stogodinjak,
ustvrdio da je pomor ptica posljedica zlokobnog utjecaja Vjenog ida,
kojeg je on sam vidio prethodne noi. Opisao ga je kao krianca izmeu
mujaka jarca i krivovjerne enke, zvijer iz pakla iji je dah prio zrak, a

5
"Ptica zalepra, skoi, napusti u trenu svoju prisutnost na grani i odnosi je. Sa sobom
otima neko sredite 'svijeta', i leti ga postaviti drugamo. (Ne znam izabire li ili ne dolaznu
granu.)" Paul Valry, Croquis, OC, 303
 posjeta odreivala zaetak plodova netom vjenanih ena. [...] Nikad se
nije utvrdilo jesu li stvarno zbog njega pomrle ptice, ali tek vjenani nisu
zaeli najavljene plodove niti je omorina popustila. (CAS 390-391)
Bezlini komentar rijei oca Antonija Isabela koje objavljuju poruku utjehe i
znaenja, poput Mahlerove V. simfonije, utjehom objavljuje njezinu neizvjesnost,
zadanost njezina smjera, stisnutost njezina znaenja.
Smjer lutanja, fantazme Istoka i Zapada, sree i nesree, folklora bogatstva
Indija i faizma otoka sree, nestaju s pomorom i odlaskom ptica. Smjer zadan
kao cilj, kao znaenje izdaje lutanje. Smjer je uvijek folklor i esto faizam stoga
to podrazumijeva itinerar, sredite, polazak i dolazak. Lutalica se ne kree, ne
polazi i ne dolazi, ne naputa neko mjesto i ne stie na drugo ili isto. Lutanje
dobiva smisao lutanjem koje nije kretanje i koje ini da se apsolut pojavljuje na
mjestu, lokalno, ini apsolut lokalnim.
To mjesto nije ogranieno i apsolut se ne pojavljuje na mjestu ve se mijea
sa mjestom bez granica; spoj mjesta i apsoluta nije u centriranoj i
usmjerenoj globalizaciji ili univerzalizaciji, ve u beskrajnom slijedu lokalnih
operacija. (Deleuze i Guattari: 474-475)
Pokret augura, iako ipak usmjeren nadzoru odnosa ljudske zajednice i apsoluta,
tek kad je uporno ponavljan na mjestu bez granica kao lokalna operacija, nikad
nee unititi ptice.
"Nema puta prema zlatu, svili ili sebstvu, prema sebi, ali ima taj dugi,
beskrajni pogled podloan utiscima koji svakog dana dodiruju tisue zlatnih
ptica...," ptica koje izabiru nebo, templum, augura i njegov pokret...
Apsolut, od lat. absolutus, savren, zavren, iji moderni smisao podnosi
utjecaj korijena solvere: osloboditi, pustiti, rastvoriti, odrijeiti, razrijeiti...

"I bezdan u koji bacaju etimoloki zanos i vrtoglavica je mnogo aporetiniji,

vrtoglaviji, mnogo vie hypsi, utljiviji, neizvjesniji, bezdan veeg oajanja i
lutanja od bezdana rijei iji oblik ispituje." (Quignard 2010: 217) Aureliano
Babilonia odgonetava, deifrira:
Ipak, prije nego to je stigao do posljednjeg stiha shvatio je da nikad nee
izai iz ove sobe, jer bijae proreeno da e grad zrcala (ili fatamorgana)
biti uniten vjetrom i izgnan iz sjeanja ljudi u asu kad Aureliano Babilonia
uspije odgonetnuti pergamene, te da je sve u njima napisano neponovljivo
 oduvijek i zauvijek, stoga to rodovi osueni na sto godina samoe nemaju
druge mogunosti na zemlji. (CAS 471)
Zasunjenost Aureliana Babilonije u Melquadesovoj sobi ili na (njegovom) listu
papira, udvaja san Josa Aurelijana Buendje o sobama stvarnosti ili listovima
papira. Izmeu slova tih listova, u zakonitom teritoriju praznine, lokalnom
operacijom pisanja/gonetanja nastaje nezakoniti prostor programa stvarnosti i
njezina deprogramiranja koji snovima, pticama i ivotu daje smisao Zapada i
Istoka.
Babilon je mjesto gdje je umro Aleksandar Veliki ali i mjesto jednog i
razliitih jezika, osvajanja svijeta (jednim) jezikom i podjele jezika u istom svijetu,
mjesto zbrke, stvaranja drugog. Drugi nije nikad jedini, jedinstven ak i kad nosi
jedno ime, ak i ako posuuje jedinstveni jezik, sanskrit, kao Melquadesovi spisi,
ak i ako ti spisi sadre stihovanu, ifriranu i proroansku "povijest porodice [...],
do najbeznaajnijih pojedinosti sa sto godina anticipacije" (CAS 469). Kao to
nema sobe stvarnosti bez prolazaka kroz beskrajni niz soba stvarnosti, kao to
nema pisanja bez prolaska kroz beskrajni niz listova, nema jedinog jezika bez
razlike jezika. ifrirana proroanstva, neponovljiva oduvijek i zauvijek, na jednom,
jedinstvenom jeziku, prije podjele, trae, zahtijevaju prijevod i gonetanje
mnogostrukosti svojeg smisla. Jedini jezik je trag razlike jezika kao to je razlika
jezika trag jedinog jezika: jedini jezik je uvijek jezik barbara, stran i udan: una
especie de idiotez sin pasado (idiotizam nije samo uroeni manjak intelektualnih
sposobnosti; je i neobrazovana osoba koja ima, zna samo jedan jezik).
Za deifriranje tragova, za povratak jednog u razlici i razlike u jednom, potrebno
je sto godina samoe uenja, sto godina samoe drugog.
Qui pleure l, sinon le vent simple...?
"Tada zapone vjetar, blag, uvodni, pun glasova prolosti, mrmljanja starih
geranija, od uzdaha prethodnih razoarenja do ustrajnijih nostalgija" (CAS 470).
To to pripovijeda nije ni subjekt niti objekt, ni neko ja, neka svijest, niti neka
podsvijest. To to pripovijeda Melquadesa je Melquades sam (cf. Vargas Llosa:
588), ono to se ita, proitani Melquades, "individuum kojeg nijedna 'logika' ne
moe zadrati u neproturjenoj definiciji" (Derrida 1972a: 146), izum dagerotipije
i dagerotipija izuma, pismo izuma i izum pisma, fikcija to progoni fikciju u fikciji
samoj, inventio inventionis to zapisom same sebe ozakonjuje i raskida vlastitu
zakonitost.
Pokretom pisanja Melquades ozakonjuje nemoguu vezu ivota i smrti,
"trenutak smrti gdje nemogue postaje mogue kao nemogue" (Derrida 1998b:
83). Istodobno, istim pokretom, tu vezu raskida, utiskujui pisanje izmeu ivota i
smrti. Melquades ozakonjuje vlastitu nezakonitost i stavlja izvan zakona vlastitu
zakonitost. Jedino se u zakonitosti pisma moe doi do nezakonitosti proroanstva
i ifre ali jedino nezakonitost ifre i proroanstva omoguuje pristup zakonitosti
pisma.
Ras-kid: drugi se pomalja u istom, obeanje povratka:
Alors, malgr moi-mme, il le faut, Soleil,
Que j'adore mon coeur o tu te viens connatre,
Doux et puissant retour du dlice de natre...
Paul Valry, La Jeune Parque
Obeanje povratka je smisao povratka: gonetanje, deifriranje drugog ne moe
deifrirati jedinstveni smisao jer neodgonetljiv drugi treba biti odgonetnut.
"Mnogo godina kasnije, ispred odreda za strijeljanje, pukovnik Aureliano Buenda
se sjeao one daleke veeri kad ga je otac poveo da upozna led" (CAS 9). "Roman
nije u mrtvima... nego u ivima koji se moraju ledeno znojiti u njegovoj igri
skrivaa" (Garca Mrquez u Vargas Llosa: 226 i 284). Sudar hielo: to ako je led,
taj svakodnevni objekt kojem su pridodana stvarno-imaginarna svojstva (Vargas
Llosa: 272), koji pukovnik upoznaje a Aureliano Triste poinje praviti ostvarujui
san izumiteljskog delirija Josa Arcadija (CAS 250-251), upravo iznojeni led
itatelja kojeg on nije mogao upoznati jer nije mogao predvidjeti svoju sudbinu?
Blokovi itateljevog leda, proizvedenog na veliko, onda slue za gradnju novih
kua od zrcala u selu (kao to sanja Jos Arcadio, cf. CAS 34-35 i 67). Mnoe se
labirinti tapecirani zrcalima, nepredvidljiva, otvorena mjesta (cf. Foucault: 32) ija
je glavna osobina da vas, obeanjem povratka, zadre izvan njih.
Led je, kae gitano predstavljajui ga Buendjama, "konani i zapanjujui
izum mudraca iz Memfisa." Pred djecom, Jos Arcadio se usudio promrmljati: "To
je najvei dijamant na svijetu" (CAS 25 i 27).
Qui pleure l, sinon le vent simple, cette heure
Seule, avec diamants extrmes?...
Memfis je u Egiptu i njegovim mudracima Platon pripisuje izum pisma. Stoga to
moe biti ledena kua, stoga to moe biti zrcalo, stoga to moe biti dijamant,
najvei ili konani, led je ono napisano, iznaae koje je asombroso,
ambivalentno, istodobno zapanjujue i zastraujue: "ogromni prozirni blok, sa
bezbrojnim unutranjim iglama u kojima se u zvijezde svjetla raspr[uje] jasnoa
sumraka" (CAS 27). Ta "prizma ili kristal prostora i vremena," istodobno prozirna i
reflektirajua, djeluje na svjetlost, zrcali jasnou sumraka (uznemirujui ga i
onespokojavajui u nezavrenoj zavrenosti, kao to deifriranje onespokojava
roman kao deifrirano), vraa nebo, "i iz njega izvlai razliite vibracije,
raspadanja, projekcije i preobrazbe" (Deleuze i Guattari: 430): lijevo i desno, gore
i dolje, ovdje i tamo. Taj objekt bez objektnosti, taj opnasti simulakrum jedne
druge apsolutne subjektivnosti samo je drugo agregatno stanje Melquadesova
napitka objavljivanja nemogunosti objave: ono to treba deifrirati u onom to se
moe deifrirati moe biti samo i jedino ono to se ne moe deifrirati. Natrag,
automatski, poput automata, u sredinu poetka, u apsolutno, trenutano i
neuhvatljivo, u poetak sredine, u smrt, foramen, otvor i obeanje: "Mnogo
godina kasnije, ispred odreda za strijeljanje, pukovnik Aureliano Buenda se
sjeao one daleke veeri kad ga je otac poveo da upozna led."
Moe, treba i ne moe krabotinom trijanguliraju bjelinu kao da. "Barbarin
nema to izgubiti, iza njega nema spomenika koji ga ine da se osjea malenim i
koji ga navode na oprez ili srameljivost: samo utjena praznina" (Vargas Llosa:
293): pismom trijangulirana praznina kao da, kozmika ritournelle barbarstva
(stranog, udnog, neprijateljskog, mucavog, unheimlich) u meni samom.
Factus eram ipse mihi magna quaestio... (Aurelije Augustin, Confessiones,
4.4.9 O'Donnell)

"to ini jako velikog pisca u stvari identiteta? Upravo to da nikad ne moemo
pretendirati da smo otkrili konani identitet njegovih likova" (Nancy 2010: 38-39).
Tek ispis, korpus, corpus, tijelo (cf. Deleuze i Guattari: 109): tijelo i korpus, tijelo
korpusa u korpusu tijela, izraz labirinta u labirintu sadraja.
- Pitam vas to zbog onog to ste rekli o Voltaireu -, ree Abrenuncio. -Ta je
proza savrena.
- I nadasve otrovna - dometne Delaura. - teta to joj je autor Francuz.
- To kaete zato jer ste panjolac - primijeti Abrenuncio.
- Sada, poslije toliko krvnih mijeanja, ja vie i ne znam odakle sam - ree
Delaura. - I tko sam -.
- Nitko to ne zna u ovim kraljevstvima prisnai Abrenuncio. I mislim da
e protei stoljea prije nego se to sazna. (Garca Mrquez 2009: 131,
prijevod Telean, 113).
Od Garcje Mrqueza, halucinacija: negdje, tu i usred su uvijek u nekoj sredini,
moda sredini uha, u srednjem uhu, u teorijskom uhu, tajna, neznanje, spoj,
podjela i razlika: izrijek mate i mata rijei.
U samoi, Jos Aureliano Buenda se tjeio snom beskrajnih soba/ispisanih
listova/stranica (cuartos). Sanjao je da ustaje iz kreveta, otvara vrata i ulazi
u drugu jednaku sobu/ispisani list/stranicu (cuarto)... (CAS 165)
Nacrt "ja" oznaen je i oznauje daljnje svenjeve navrljanih listova/slojeva/
povrina/ponjava, jednakih soba/ispisanih listova/stranica: golema povrina,
irina itanja i pisanja, labirint sna i san labirinta u jednoj ponjavi, na jednoj
stranici, listu Diane ili samotne lovkinje:
Uao sam [u labirint] sa svjesnom eljom da se izgubim. Najprije, stoga to
sam elio biti u skladu sa samom svrhom labirinta. Drugo stoga to bijah
uvjeren da ulazak u labirint s namjerom da se iz njega izae predstavlja
najsigurniji nain pretvaranja u sunja mitskog bika koji ga nastava.
Nasuprot tome, izgubiti se, izgubiti elju za spasenjem znailo je zadovoljiti
Minotaura, pretvoriti ga u saveznika, uspavati njegove sumnje. Tako je
morao postupati Tezej. (Fuentes: 209)
Gdje je labirint, ovaj labirint? Dolazi na kraju ljubavne prie kao vrt ljubavne pak
prie, u vitekom romanu, zapoinju, poput ljubavi Lancelota i Guinivre, u vrtu.
Historijski poetak i narativni kraj, kulturna heterotopija i knjievni topos.
Smjetanje na kraju autobiografske kronike, predstavlja ga kao epilog. Epilogus,
oo, zakljuak govora, conclusio; doslovce ono to je , pored, pritom, to
je u, to je kod oo, kod govora. Istodobno pored, uz i u prii, labirint je, poput
Melquadesovih pergamena, uzrok ali i posljedica, posvuda ali i nigdje, negdje,
izmeu. Obeaje neto izmeu amo i escribo, izmeu volim i piem, u ispisanom
i, u y, y griega: obeaje ifru koja istodobno zapoinje i zavrava, razjedinjuje i
ujedinjuje, dijeli i spaja.
ifra suanjstva u spasenju: suanjstvo pretpostavlja prisutnost drugog,
onog koji ili to ga zasunjuje i onog koji ili to ga oslobaa. elja za izlaskom iz
labirinta je elja za oekivanim, vraa u oekivano, u znaenje, fiksno i
nepromjenjivo, u istog drugog (pisanje i ljubav) ostavljenog na ulasku. Znaenje
kranske soteriologije unaprijeene u smisao je degradacija, sahnjenje, suica
smisla. Suanjstvo u labirintu je kozmetika labirinta, kozmetika kozmosa,
program.
Eloignes-en les prudentes colombes,
Les songes vains, les anges curieux!
 Paul Valry, Le Cimetire marin
ifra dogaaja: zadovoljiti Minotaura, pretvoriti ga u saveznika, uspavati njegove
sumnje, doputa neoekivano otklonom oekivanog: "ja" koje voli i pie ne nudi
sebe kao protagonista to bi bilo uobiajeno u autobiografiji, nudi drugog kao
protagonista onog to zove autobiografska kronika. Strategija izaziva suanjstvo
smislom prihvaanja drugog. Deifriranje drugog ne moe deifrirati jedinstveni
smisao jer neodgonetljiv drugi treba biti odgonetnut: prihvat je nepredvidljiv,
dogaaj; njime se ne moe ovladati. Vrijedi odgonetavati samo ono to se ne
moe odgonetnuti: Dianom Soren ("ona" kao protagonist "ja," udomljena) kao
dogaajem, (mojim, naim, ivotnim, tekstualnim), ovladava se nemogunou
njegova dohvata.
Pri kraju teksta, bez oekivanja i bez spasenja ili u nadi drugaijeg spasenja
"pravim i pravit u knjige; treba ih; to ipak slui neemu" - lutanje, dalje,
drugdje, bez svrhe izlaska, izgubljenost. Lutanje je devijacija, deviatio, skretanje s
pravog puta, s puta izlaska. U labirintu, Minotaur nije domain, gostoprimac, ne
ugouje lutalicu; lutalica prihvaa, ugouje, udomljuje Minotaura svojim
skretanjem, svojom izgubljenou. Kao to je Dedal sagradio labirint da udomi
udovite, labirint ne prethodi udovitu i lutanju, on je sjeanje, trag mogunosti
lutanja kao skretanja, mogunosti pravog puta (labirinti su jednostavni: jedan put
vodi do udovita) i izgubljenosti (labirinti su zbrke mnotva prolaza, Herodot,
2.148), otvoreni zabran gdje put ulaska nije jednak putu izlaska (pisanje romana
ne treba biti jednako njegovu itanju). "Kultura ne spaava nita i nikoga; ne
opravdava. Ali ona je ovjekov proizvod, on se u njoj projicira, prepoznaje; jedino
mu to kritiko ogledalo nudi njegovu sliku": strana i stranica, zatvorena
otvorenost, nalaenje izgubljenosti.
Ponovno posred sredine, u lokalnoj operaciji zadrana lutalakog koraka
nad obezdanjenim izmeu (inter-antrum: zasunjeni Aureliano Babilonia koji
odgonetava pergamene u kojima je zapisan kao dio povijesti, koje su ga stvorile,
ifra tekstualne maine izigravanja smrti varke i igranja do kraja u i pored
Cien aos de soledad, neodgonetljiva ifra kao mogunost stavljanja u pokret,
pokretanja te maine koja joj ne prethodi ve slijedi da bi joj prethodila), u
"tekstualnim premjetanjima iji tok, oblik i nunost nemaju nita s "evolucijom"
"misli" ili teleologijom nekog diskurza" (Derrida 1972c: 66)...
 Diane, Mahlerova, Hugoova i Fuentesova, listovima, ponjavama,
stranicama, pokrovima i irinama razdiru i krpaju listove, ponjave, stranice,
pokrove, irine.6
"Tako je moda u svakom djelu koje zasluuje to ime: ono to u njemu
pokree misao pretjee vlastite granice ili ono to djelo samo nudi da od toga
predstavi" (Derrida 1996: 64). Razderotine, foramina, mjesta razmicanja, zahtjevi
koji trae da postanu moguim, koji slijede ono to jest, obeanja. "Istost koju
identitet stavlja u igru je istost koja se ne vraa istom stoga to 'taj isti' nije ve
dan i nikad nee biti definitivno dan" (Nancy 2010: 38): prestupom ispisa i
ispisom prestupa Diane i budnice ocrtavaju labirinte svojih nemogue povrataka
izvorniku, obeavaju sintaksu mogunosti svojih jedinstvenih i zamjenjivih "ja" u
otvorenom zabranu, u mjestu ne-podrijetla, na stranici, blizu sebe i na obzoru
teksta.
... La Terre appelle doucement
Ces grands corps chancelants, qui luttent bouche bouche,
Et qui, du vierge sable osant battre la couche,
Composeront d'amour un monstre qui se meurt...
Paul Valry, Fragments du Narcisse
Ako je to o emu se govori uope itko (ili ita, ta stvar u stvari), tko je monstre, monstrum,
udovite s kim se sklapa savez i koga se, umirueg na netaknutom pijesku, sastavlja,
ugouje, uspavljuje i zadovoljava? "Mit je sve to je neodvojivo od jezika i od njega
posuuje sve njegove vrline bez protutee." (Valry 1973: 451)
Mitsko udovite, Minotaur ili neko drugo, figurira. Ono je figura ali figura
niega i nita figure, rien de plus charmant, simulakrum prestupa i prestup
simulakruma, drugi i isti, vlastito dijete do kojeg se dopire "decentriranjem,
klizanjem, lomovima, tajnim odailjanjima" (Deleuze 2003: 15). Monstre,
monstrum, udovite: "monstrare znai mnogo manje 'pokazati' neku stvar nego
'pokazati put kako se ponaati, pokazati put kojim valja ii' " pa "monstrum
moramo shvatiti kao 'savjet', 'upozorenje' koje alju bogovi" (Benveniste:
prijevod Vinja, str. 579).

6
Diane Paris, Rewelge i Diana o la cazadora solitaria: Budnica fr. diane. "'Bubnjanje
bubnja', potom 'zvonjava' u zoru, za buenje vojnika, 1555 (Ronsard). Posuenica iz p.
diana, od dia 'dan'" (Bloch i Wartburg, s.v. diane). Diana, "izvorno, italsko boanstvo, a
poslije smatrana istovjetnom s grkom Artemidom, ki Jupitera i Latone, sestra
Apolonova, djevianska boica mjeseca (Luna), zatitnica djevianstva; predsjeda roenju
djece (Lucina), lovu i nonim inkantacijama": Lewis i Short, s.v. Diana.
 Dijete i udovite, neodvojivost i posudba, prestup ispisa i ispis prestupa,
auto-hetero-grafija:
MEDEA:...recipe ima gnatos, parens;
ego inter auras aliti curru vehar.
IASON: Per alta vade spatia sublimi aethere,
testare nullos esse, qua veheris, deos.
Seneka, Medea, v. 1024-1027, 154 Richter
udovita, monstra su apsolutni: razrijeeni i odrijeeni, odreiti. Svojim bijesnim
ustrajavanjem u zloinu protiv rituala i zajednice (Dupont: 189) drutva, drave,
itatelja, pisaca, kritiara, teksta, knjige upozoravaju i pokazuju da na nebu
nema bogova, koji bi, bilo kakvim ugovorom ili naklonou, mogli opravdati,
potvrditi, utemeljiti, ovjeriti ono to oni izlau: izgubljenost nalaenja.
Ali nebo je ovjekov proizvod, on se u njemu projicira, prepoznaje; jedino
mu to kritiko ogledalo nudi njegovu sliku.
Halucinogena subjektivnost (ja je unutarnja halucinacija u jeci
interiorizacije jezika) napredovala je do samopromatranja unutarnjeg
prostora, individualnog upravljanja vremenom, osobne krivnje, priznanja.
(Quignard 2002: 194)
Diana, diane, Rewelge: Samo bogovi i caelicolae, samo stanovnici neba priznaju
da na nebu nema bogova. "Poznata je stara ona Katonova, koji kae da se udi
kako se rec ne pone smijati kad vidi drugog reca," veli Ciceron, De divinatione,
2.24.50-52. to ako se istom smijehu ne moe odhrvati augur kad vidi drugog
augura?

LITERATURA

CAS = Garca Mrquez, G. 2007 [1967]: Cien aos de soledad, Madrid.

Agamben, G. 2008: Signatura rerum. Sul metodo, Torino.

Bennington G., J. Derrida 2008: Derrida, Paris.
Benveniste, E. 1969: Vocabulaire des institutions indo-europennes II, Paris.
Borges, J.L. 1977: Obras completas, Madrid.
Carpentier, A. 2008 [1979]: El arpa y la sombra, Madrid.
Deleuze, G. 2005 [1969]: Diffrence et rptition, Paris.
Deleuze, G. 2003 [1990]: Pourparlers 1972-1990, Paris.
Deleuze, G. i F. Guattari 1980: Capitalisme et schizophrnie 2. Mille plateaux, Paris.
Deleuze, G. i C. Parnet 1996: Dialogues, Paris.
Derrida, J. 1967: L'criture et la diffrence, Paris.
Derrida, J. 1972a: La dissmination, Paris.
Derrida, J. 1972b: Marges de la philosophie, Paris.
Derrida, J. 1972c: Positions, Paris.
Derrida, J. 1993: Khra, Paris.
Derrida J. 1996: Apories. Mourir s'attendre aux limites de la vrit, Paris.
Derrida, J. 1998a: Psych. Inventions de l'autre, Paris.
Derrida, J. 1998b: Demeure. Maurice Blanchot, Paris.
Derrida, J. 2000: Foi et Savoir. Suivi de Le sicle de Pardon, Paris.
Dupont, F. 1995: Les monstres de Snque, Paris.
Foucault, M. 2009: Le corps utopique, les htrotopies, Paris.
Fuentes, C. 2006 [1994]: Diana o la cazadora solitaria, Barcelona.
Garca Mrquez, G. 2009 [1994]: Del amor y otros demonios, Barcelona.
Ivi, N. 2001: Textus. Istraivanja o Amijanu Marcelinu, Zagreb.
Lacoue-Labarthe, P. 1991: Musica ficta (figures de Wagner), Paris.
Lacoue-Labarthe, P. 1998 [1987]: La fiction du politique, Paris.
Le Mans, M. i J.-L. Nancy 2009 : Lhermaphrodite de Nadar, Nantes.
Lepage C., J. Corts Tique 2008 : Lire Cents ans de solitude. Voyage en pays macondien, Paris.
Nancy, J.-L. 1986 : Loubli de la philosophie, Paris.
Nancy, J.-L. 1993 : Le Sens du monde, Paris.
Nancy, J.-L. 2004: Chroniques philosophiques, Paris.
Nancy, J.-L. 2008: Le poids d'une pense, l'approche, Strasbourg.
Nancy, J.-L. 2010: Identit. Fragments, franchises, Paris.
Payen, J.C. (ed.) 1974: Les Tristan en vers, Paris.
Quignard, P. 2002: Abmes. Dernier royaume, III, Paris.
Quignard, P. 2004 [2002]: Sur le jadis. Dernier royaume, II, Paris.
Quignard, P. 2005: Une gne technique l'gard des fragments. Essai sur Jean de la Bruyre, Paris.
Quignard P. 2010: Lycophron et Zts, Paris.
Racine, J. 1950: Oeuvres compltes I, ed. Picard, Paris.
Rancire, J. 2008: Le spectateur mancip, Paris.
Robbe-Grillet, A. 2009 [2001]: Pourquoi j'aime Barthes, Paris.
Sartre, J.-P. 1975 [1938]: La nause, Paris.
Vargas Llosa, M. 2006: Garca Mrquez. Historia de un deicidio, u Obras completas VI, str. 117-697.
Valry, P. 1957: Posie et pense abstraite, u Varit. Thorie potique et esthtique, Oeuvres I,
ed.Hytier, Paris.
Valry, P. 1973: Cahiers I, ed. J.Robinson, Paris.