Metode Poducavanja Bolesnika - Sindik

Sveuilite u Dubrovniku
METODE PODUAVANJA BOLESNIKA

(zbirka nastavnih tekstova)
Uredio i preradio: Doc. dr. sc. Joko Sindik, prof. psih.
Dubrovnik, 2016.

UDBENICI SVEUILITA U DUBROVNIKU
MANUALIA UNIVERSITATIS STUDIORUM RAGUSINAE
ISBN 978-953-7153-41-0 (Sveuilite u Dubrovniku)
Izdava
Branitelja Dubrovnika 29, 20000 Dubrovnik
http://www.unidu.hr
RECENZENTI:
Doc. dr. sc. Joko Vukosav
Doc. dr. sc. Klara iljeg
Doc. dr. sc. Draen Kovaevi

Odjel za strune Studije
Diplomski studij Kliniko sestrinstvo
Dubrovnik, 2016.
SADRAJ
1. POUAVANJE I UENJE TE PROCJENA SPREMNOSTI POJEDINCA ZA UENJE ............ 1

UVOD.............................................................................................................................................................. 1
POUAVANJE ............................................................................................................................................... 1
SPREMNOST ZA UENJE............................................................................................................................ 6
PROCJENA SPREMNOSTI POJEDINCA ZA UENJE............................................................................... 7
ZAKLJUAK .................................................................................................................................................. 7
2. IMBENICI KOJI ODREUJU SPREMNOST ZA UENJE - FIZIOLOKI.............................. 8

UVOD.............................................................................................................................................................. 8
UENJE .......................................................................................................................................................... 8
A. TEORIJA UENJA UVJETOVANJEM .................................................................................................... 9
B. TEORIJE SOCIJALNOG UENJA ......................................................................................................... 10
C. TEORIJE KOGNITIVNOG UENJA...................................................................................................... 10
UTJECAJ FIZIOLOKIH IMBENIKA NA UENJE ............................................................................... 11
ZAKLJUAK ................................................................................................................................................ 14
3. IMBENICI KOJI ODREUJU SPREMNOST ZA UENJE KOGNITIVNI

(MILJENJE, UENJE, PAMENJE) ......................................................................................... 15
UVOD............................................................................................................................................................ 15
MILJENJE ................................................................................................................................................... 15
KOGNITIVNO UENJE .............................................................................................................................. 15
METODE KOGNITIVNOG UENJA ......................................................................................................... 17
PAMENJE................................................................................................................................................... 18
ZABORAVLJANJE ...................................................................................................................................... 19
ZAKLJUAK ................................................................................................................................................ 19
4. IMBENICI KOJI ODREUJU SPREMNOST ZA UENJE - EMOCIONALNI

(SLIKA O SEBI, SAMOPOTOVANJE, SAMOPOUZDANJE)................................................. 20
UVOD............................................................................................................................................................ 20
EMOCIJE ...................................................................................................................................................... 20
POJAM O SEBI............................................................................................................................................. 21
SAMOPOTOVANJE .................................................................................................................................. 22
SLIKA O SEBI .............................................................................................................................................. 22
SAMOPOUZDANJE..................................................................................................................................... 23
ZAKLJUAK ................................................................................................................................................ 24
5. IMBENICI KOJI ODREUJU SPREMNOST ZA UENJE MOTIVACIJA,

PREDZNANJE I UKUPNO ISKUSTVO OSOBE ........................................................................ 25
UVOD............................................................................................................................................................ 25
PSIHOLOKI IMBENICI KOJI ODREUJU SPREMNOST NA UENJE ............................................ 25
MOTIVACIJA ............................................................................................................................................... 25
PREDZNANJE .............................................................................................................................................. 26
UKUPNO ISKUSTVO OSOBE .................................................................................................................... 28
ZAKLJUAK ................................................................................................................................................ 29
6. INITELJI KOJI ODREUJU VRSTU I JAINU REAKCIJA PACIJENTA

NA DIJAGNOZU: OSOBINE POJEDINCA, DIMENZIJE BOLESTI,
OSOBINE SOCIJALNOG OKRUENJA..................................................................................... 30
UVOD............................................................................................................................................................ 31
ZDRAVO POTISKIVANJE .......................................................................................................................... 33
ZAKLJUAK ................................................................................................................................................ 37
7. USPOSTAVLJANJE KONTAKTA, DOBIVANJE PRVIH INFORMACIJA O

POTREBAMA PACIJENTA, TEMELJNI PREDUVJETI ZA VEZIVANJE,
PROCES PODRKE I PRUANJA POMOI ............................................................................. 38
UVOD............................................................................................................................................................ 38
TEORIJE OSNOVNIH LJUDSKIH POTREBA........................................................................................... 38
UTVRIVANJE POTREBA ........................................................................................................................ 40
PRIKUPLJANJE PODATAKA .................................................................................................................... 40
INTERVJU U PROCESU ZDRAVSTVENE NJEGE .................................................................................. 41
PRVI KONTAKT IZMEU PACIJENTA I MEDICINSKE SESTRE ........................................................ 45
ZAKLJUAK ................................................................................................................................................ 46
8. POTREBNA ZNANJA I VJETINE MEDICINSKE SESTRE .................................................... 47

UVOD............................................................................................................................................................ 47
VJETINE SAVJETOVANJA ...................................................................................................................... 47
PRUANJE INFORMACIJA KAO VJETINA .......................................................................................... 53
ZAKLJUAK ................................................................................................................................................ 54
9. INFORMIRANJE O BOLESTI, DIJAGNOSTIKOM POSTUPKU, TERAPIJI OVISNO O

VRSTI BOLESTI, SAVJETODAVNI RAD, RAZVIJANJE VLASTITOG NAINA
SUOAVANJA S BOLESTI ......................................................................................................... 55
UVOD............................................................................................................................................................ 55
PRAVNI I ETIKI ASPEKTI....................................................................................................................... 56
PSIHOLOKA POMO I PODRKA ......................................................................................................... 58
ZAKLJUAK ................................................................................................................................................ 60
10. OPI ZAKLJUAK PODUKA I UENJE.............................................................................. 61
LITERATURA ................................................................................................................................... 63
POPIS TABLICA I SLIKA ................................................................................................................ 66
RJENIK BITNIH POJMOVA ......................................................................................................... 67

J. Sindik: Metode poduavanja bolesnika (zbirka nastavnih tekstova) 1
1. POUAVANJE I UENJE TE PROCJENA SPREMNOSTI

POJEDINCA ZA UENJE
Robert Bender, bacc. med. tech.
UVOD
U ovom poglavlju govorit e se o pouavanju i uenju, spremnosti za uenje i procjeni
spremnosti pojedinaca za uenje. U dananjem svijetu tehnologija neogranieno napreduje, no u
kolama se pokuava zadrati staromodan nain pouavanja djece (nastavniko predavanje). Uz
klasini nain pouavanja, uvodi se i noviji sustav uz upotrebu raunala, te uz pomo asistenata,
posebno potrebnih djeci s tekoama u razvoju da lake prate nastavu. Cilj pouavanja je trajno
zapamtiti informacije, tj. nauiti ih kako bi se mogle primijeniti u okolnostima koje to zahtijevaju ili u
budunosti budu zahtijevale (Mojsovi i sur., 2005). Prednosti pouavanja su neograniene. Svako
pouavanje dolazi od pojedinog uitelja, te se zbog tog dosta razlikuje, ali se svodi na samo jedan cilj:
osigurati da se uspije prenijeti znanja to je vie mogue. Uenje samo po sebi ima takoer puno
mogunosti, naina, stilova, te se razlikuje od osobe do osobe, no postoje odreene metode (korak po
korak) koje su ipak povoljnije od drugih u razliitim okolnostima. Najvie je bitno koliko je osoba
spremna na uenje, te i eli li uope uiti. Zbog toga postoje i procjene spremnosti pojedinaca za
uenje, kako bi se olakalo daljnje prenoenje znanja, bez kojeg se u ovome modernom i uurbanom
svijetu ne moe (Mojsovi i sur., 2005). Slijedei dananji napredak, sve je vie tehnologija koje nam
pomau da to prije uspijemo doi do traenih informacija, te tako jo bre uimo.
POUAVANJE
Pouavanje je navoenje pouavanih na uenje bilo koje vrste, s ciljem da pouavani
promijene svoje ponaanje (Mojsovi i sur., 2005). Poduavanje bolesnika aktivni je proces s
temeljnim ciljem: poticati i stvarati znaajne promjene u stavovima ili ponaanju bolesnika. Postoji
tijesna veza izmeu poduavanja, s jedne strane, i drugih oblika komunikacijskih intervencija u
strunom radu s bolesnicima, poput savjetovanja, voenja, psihoterapije i slino (Barath, 1995).
Razlikuje se vie razliitih oblika pouavanja:
Izravno pouavanje. Najrairenija metoda izravnog pouavanja je prenoenje znanja uitelja

u kolama na djecu odnosi se na izravno izlaganje strukturirane informacije i demonstracijom koraka,
koje uenici trebaju slijediti da bi to lake shvatili zadano gradivo (Mojsovi i sur., 2005). Izravno
izlaganje je ono u kojemu se uenicima prenose strukturirane informacije, dakle ono tijekom kojeg se
demonstriraju koraci to ih uenici trebaju slijediti u stjecanju vjetina. Glavna obiljeja izravnog
pouavanja ukazuju na sredinju ulogu koju ima edukator/nastavnik te visoku strukturiranost
informacija (Vizek Vidovi i sur., 2003).
Tehnika pokazivanja i modeliranja. Edukator u ovom obliku pouavanja pokazuje odreena

ponaanja i sam ih modelira. Svodi se na promatranje nastavnika i ostalih sudionika, uoavanje koraka
u izvedbi vjetine te uoavanje veza izmeu postupaka i ishoda ponaanja (Vizek Vidovi i sur.,
2003).
Voeno uvjebavanje i praenje izvedbe. Voena i nadzirana vjeba sastoji se od davanja

povratne informacije i pokazivanja povezanosti odreenog postupka s ciljem njegove izvedbe,
primjenom reenice tipa akoonda. Objanjava se priroda pogreke i razlozi za promjenu
ponaanja, gdje se uz to poeljno koristiti ohrabrujuim izriajima, kojima se iskazuje povjerenje u
uenikove mogunosti, uz aktivaciju i pojaani angaman samog edukatora/nastavnika. Provjera
razumijevanja, uz dodatno uvjebavanje i osiguranje transfera, zadnja su dva imbenika u praenju
izvedbe i voenom uvjebavanju (Vizek Vidovi i sur., 2003).
Pouavanje voenim otkrivanjem i razgovorom. Ovaj oblik pouavanja sastoji se od pet

elemenata: rada u parovima, rada u malim grupama, saimanja prethodnog izlaganja (nekog gradiva),
brze krune izjave ili neverbalnih znakova i tzv. vremenskih etona (Vizek Vidovi i sur., 2003).
Pouavanje pojedinog bolesnika. Ovaj oblik pouavanja sastoji se od tri faze: poetne,
sredinje i zavrne. Svaka od te tri faze ima svoje osobitosti. U poetnoj fazi potrebno je koliko god je
to mogue pacijenta/bolesnika dovesti do otvorenosti i iskrenosti, smiriti tjeskobu i napetost ili ljutnju.
Smisao je izbjei izravnost u tenji razumijevanju na prvu loptu, ne davati lana obeanja,
izbjegavajui direktnost vezanu uz problem (bolest). U sredinjoj fazi bitno je dobiti i prenijeti
relevantne informacije o bolesti lijeenju, utjecati na motiviranost pojedinca za promjenu, kao i
potaknuti promjenu. U ovoj fazi do najsnanijeg izraaja dolaze komunikacijske vjetine i sposobnosti
edukatora u izobrazbi. U zavrnoj fazi vano je postii percepciju pacijenta/bolesnika da je sam doao
do rjeenja, samostalno donio odluku i da mu ona nije nametnuta. U ovim fazama objanjen je sustav
pouavanja u radu s pojedincem, koji unificirano sadrava i elemente generaliziranog sustava
pouavanja (Vizek Vidovi i sur., 2003).
Elementi sustava pouavanja su: procjena sposobnosti i spremnosti na uenje, planiranje

ciljeva (SMART), provedba (uenje) i prihvaanje informacija, samokontrola, samozbrinjavanje.
Praenje i evaluaciju efekata nastalih primjenom ovog sustava provodi se tehnikama kao to su:
ljestvice procjene, dnevnici, fizioloke mjere, povijest bolesti i neki drugi manje bitni alati. Uz brojne
sustave postoje razliiti mehanizmi potpore, pomoi i podrke (Vizek Vidovi i sur., 2003; Zarevski,
2003).
U ulozi pomagaa, provodi se pruanje potrebne pomoi (edukacijska, savjetodavna), kao i

pruanje podrke, uz osiguranje odgovarajue okoline. Mehanizmi pomoi i podrke prepoznaju niz
situacija u ulogama pomagaa ili edukatora. Najee su: traenje pomoi, adekvatni postupci u vezi
sa stanjem, pridravanje uputa, promjena naina ivota te ouvanje samopotovanja i samopouzdanja
(Vizek Vidovi i sur., 2003).
Vano je dati mogunost klijentu da govori, kako bismo mu dali mogunost da iznese vlastito
vienje problema. Takoer, bitno je razgovarati o oekivanjima bolesnika (klijenta) u vezi s vlastitom
aktivnou (angamanom) u rjeavanju problema (lijeenju bolesti), dok razgovor o rezultatima koji se
ele postii pretpostavlja i preuzimanje odreenog stupnja odgovornosti klijenta za rjeavanje
problema (Mojsovi i sur., 2005).
Aktivnosti pouavanja trebaju poticati pojedine procese koji tvore sustav procesiranja
informacija da bi pouavanje bilo uinkovitije. Te aktivnosti su (Mojsovi i sur., 2005):
privlaenje pozornosti
dogovaranje ciljeva
stimuliranje dosjeanja nunog predznanja
davanje novih informacija

poticanje na prakticiranje
povratne informacije o tonosti izvedbe
procjena (evaluacija)
pojaavanje zadravanja, uporabe informacija.
Najbolji pokazatelji djelotvornog pouavanja su (Mojsovi i sur., 2005):

mjera znanja
mjera razumijevanja
mjera usvojene vjetine
mjera pozitivnog stava prema gradivu.
U praktinom radu, potrebno je uvijek prilagoditi metode pouavanja kognitivnim

mogunostima uenika, gradivo je najbolje obraivati u manjim koracima, ali brim tempom. Ovisno
o vremenu i nainu uenja, kao i primjerenoj teini gradiva s usklaenim metodama pouavanja, bitna
su i oekivanja i stavovi nastavnika (Mojsovi i sur., 2005). U takvom izlaganju gradiva dolazi se i do
problema nesluanja, kojih postoji vie vrsta:
pseudosluanje (pretvaranje uenika da slua gradivo, a s mislima je daleko)
jednoslojno sluanje (djelomino sluanje gradiva)
selektivno sluanje (sluanje samo onog to je zanimljivo pojedincu)
selektivno odbacivanje (usmjerenost na ono to se ne eli, te odbacivanje toga)
otimanje rijei (sluanje uz priliku da se uskoi u rije)
obrambeno sluanje (pojedine izjave doivljavaju se kao napad) (Mojsovi i sur., 2005).
Uspjenim rjeavanjem problema nesluanja, dolazi se do vee uinkovitosti kod uenika, te

njihova lakeg snalaenja u zadanom gradivu. Primjenom zadavanja domaih zadaa, usvajanja znanja
o ivotnoj okolini i snalaenju u rjeavanju zadataka, dolazimo do uenja koje je cjeloivotno (Sindik i
Ronevi, 2014).
Zadaa medicinske sestre povezana s pouavanjem je pronai aspekte koje bolesniku

priinjaju tekou i pasiviziraju ga. Da bi se ti izvori i obiljeja problema utvrdili, vano je:
dati mogunost bolesniku da govori, kako bi mu dali mogunost iznijeti vlastito vienje
problema
razgovarati o oekivanjima bolesnika u vezi s vlastitim angamanom u lijeenju bolesti
razgovarati o rezultatima koje bi elio postii i stupnju njegove odgovornosti za rjeavanje
problema (Mojsovi i sur., 2005).
Meu razliitim oblicima pouavanja kojima se medicinska sestra svakodnevno koristi,

izdvojit e se savjetovanje i davanje uputa.
Savjetovanje je proces kojim se ljudima pomae da se promijene. Promjena moe varirati od

one najjednostavnije, kad ljudima pomaemo da neto bolje razumiju, do veih promjena ponaanja,
osjeanja i postupanja (Mojsovi i sur., 2005). Za razliku od psihoterapije, savjetovanje je usmjereno

na osobni rast i razvoj osobe, na trenutanu situaciju. Najee ima edukativnu funkciju, koja se
ogleda u pomoi pojedincu da bolje funkcionira u ulozi bolesnika (Barath, 1995).
Osnovni ciljevi savjetovanja su (Barath, 1995):

Prihvaanje odgovornosti za ono to nam se dogaa, uz prihvaanje emocija koje pritom
osjeamo, prvi je korak prema rjeavanju problema.
Razumijevanje problema, uz etiri glavne strane vlastitog problema: osjeaje i tjelesne
reakcije, misli, postupke i odnose s ljudima i/ili institucijama.
Preuzimanje odgovornosti za vlastiti ivot i razumijevanje onoga to se dogaa na osobnom
planu; da bi bolesnik doista promijenio svoj nain ivota, potrebno je neke postupke zamijeniti
novim, konstruktivnijima.
Stvaranje i odravanje dobrih odnosa s drugim ljudima, koje najbolje opisuje dobra i otvorena
komunikacija.
U pouavanju za zdravlje vrlo su vane i osobine medicinske sestre koja pouava (Mojsovi
i sur., 2005):
Poznavanje i razumijevanje sebe je vano iz najmanje dva razloga: ako nismo svjesni svojih
potreba, skloni smo ih projicirati na bolesnika (1) medicinska sestra koja razumije sebe,
automatski jaa osjeaj sigurnosti izmeu sestre i bolesnika (2).
Dobro psihiko zdravlje (teko da itko moe pomoi drugome ako je zaokupljen vlastitim
psihikim problemima jer prijeti opasnost da velik dio vlastite tjeskobe prenese na bolesnika).
Osjetljivost (medicinska sestra mora biti svjesna mogunosti bolesnika i njegovih naina
reagiranja; vano je da razumije verbalne i neverbalne poruke koje joj bolesnik alje; to joj
pomae pri odabiru primjerenog naina rada s bolesnikom).
Otvorenost je preduvjet za iskrenu komunikaciju, u kojoj medicinska sestra moe prihvatiti
stavove, osjeaje i postupke bolesnika, ak i u situaciji kada se oni razlikuju od njezinih
vlastitih.
Objektivnost medicinske sestre omoguuje bolesniku da svoje probleme drukije vidi i shvati.
Ujedno, je to i zatita medicinske sestre od pretjerane identifikacije s bolesnikom i razvoja
osjeaja prema njemu.
Pouzdanost znai da medicinska sestra moe biti dosljedna i da ne ini nita to bolesniku
moe natetiti (poeljno je da ne obeava vie nego to moe uiniti, a treba initi tono ono
to je netko obeao).
Profesionalna kompetencija podrazumijeva posjedovanje potrebnih informacija, znanja i
vjetina. Ako bolesnik ocijeni da je medicinska sestra u svom poslu kompetentna, to je razlog
vie da joj i vjeruje.
Opa naela savjetodavnog razgovora su (Barath, 1995; Mojsovi i sur., 2005):

budite osobni
postavljajte to manje pitanja
dogovorite se
budite odreeni i konkretni

neka vae izjave budu cjelovite i izravne
govorite samo o nazonima, koliko god je to mogue
uvajte vlastite granice
raspravljajte uvijek samo o jednom problemu, a ne o vie njih istovremeno
aktivirajte bolesnikove potencijale
procjenjujte postignute rezultate.
Davanje uputa vaan je komunikacijski element u radu zdravstvenih djelatnika. Idealno

pridravanje uputa ostvaruje se ako se odreeni postupci rade na propisani nain, na mjestu i u vrijeme
koje je za to odreeno. Znai, treba neto uraditi u odsutnosti osobe koja je zadala upute, i nakon to
su one zadane.
Istraivanja o pridravanju medicinskih uputa pokazala su sljedee (Zarevski, 2002; Sindik

i Ronevi, 2014):
Bolesnici se ne mogu sjetiti velikog broja informacija koje im lijenik ili medicinska sestra
usmeno priope. Namee se zakljuak da bolesnicima treba davati to vie jednostavno
formuliranih pismenih uputa.
U okviru normalnog razvoja inteligencije, nije pronaena povezanost izmeu kvocijenta
inteligencije i prospektivnog pamenja.
Razina anksioznosti je povezana s dosjeanjem uputa. Najbolja razina anksioznosti za
dosljedno pridravanje uputa je srednja razina anksioznosti, dok su najnepovoljnije ekstremno
niska (pretjerana oputenost) ili previe visoka razina anksioznosti (velika napetost). Nisko
anksiozne osobe nisu jako zabrinute za svoje zdravlje, pa im nije tako vano pridravanje
uputa, dok visoka anksioznost openito nepovoljno djeluje na kognitivne procese.
Utvrena je visoka povezanost izmeu koliine zapamenoga i vanosti koja je pridodana tim
informacijama. Iskljuivo mehaniko ponavljanje informacija nije se pokazalo dovoljnim za
dobro pamenje. Od ponavljanja je vanija dubina do koje je elaborirana informacija.
Poveanjem koliine dobivenih medicinskih informacija opada postotak zapamenoga, pa
treba voditi rauna o ogranienosti kapaciteta pamenja pri davanju opirnijih uputa. Jednako
tako, konkretne informacije bolje se pamte od apstraktnih savjeta.
Razlozi nepridravanja uputa su sljedei (Zarevski, 2002):

pomanjkanje znanja ili vjetina
neuklapanje uputa u sustav vjerovanja bolesnika (bolesnik nema povjerenja u medicinsku
sestru koja mu je dala uputu, ili pak ne vjeruje da mu odreeni lijek moe pomoi)
neuklapanje u navike bolesnika ili ometanje ukuana (ako bolesnik mora provoditi neke
vjebe, jesti dijetnu hranu i slino).
Naime, informacije i sadraj koje treba prenijeti su razliite, pa se mogu razvrstati i kao:
VANE informacije, NEVANE informacije, SUVINE informacije i ZANIMLJIVE informacije
(Zarevski, 2003). Meutim, treba znati informacije i briljivo selekcionirati, tj. potrebno je znati
razlikovati ono to TREBA ZNATI od LIJEPO JE ZNATI.
Naini kako poveati vjerojatnost pridravanja uputa su sljedei (Zarevski, 2002):

Upute trebaju biti jasne i konkretne; potrebno je izbjegavati posve openite upute.
Ako se radi o uputama za izvoenje nekih sloenijih vjebi, vano je da se prve vjebe
provode pod nadzorom strunjaka, jer to se vjebe pravilnije izvedu i bolje naue, bolje i
redovitije e ih vjerojatno bolesnik i upotrebljavati.
Upute trebaju biti to specifinije i, po mogunosti, dane pismeno.
Treba rabiti razne znakove za dosjeanje (alarm, zalijepljena naljepnica na kutije odreenog
lijeka, itd.).
Ohrabrivanje i pozitivne poticaje treba primjenjivati u svakoj situaciji kad god je to mogue.
Tako, tijekom treninga bolesnik dobije pohvalu i pozitivnu ocjenu za dobro izvedenu vjebu,
pa e poslije i u situaciji bez nadzora (na osnovi unutarnje motivacije) izvoditi vjebu ispravno
i redovito.
Koristiti se kognitivnim medijatorima iznimno je vano. to je bolje obrazloena uputa, vea
je vjerojatnost njezina pridravanja. Takoer, od bolesnika moemo traiti voenje dnevnika o
tome koliko se pridrava uputa, te da napie svoje prijedloge i primjedbe o kojima se kasnije
razgovara (Zarevski, 2002).
O osobno najprikladnijim nainima uenja najbolje odluuje pojedinac jer svaka osoba ima
neki sebi svojstven nain kako najlake i najkvalitetnije upamtiti pojedine informacije. Za poetak,
najbitnije je dobro sluanje i zatim ponavljanje usvojenog gradiva koje je prethodno izneseno i
postavljeno kao izazov. Kao to je i poznati Pablo Picasso nekad davno rekao: Tko eli neto nauiti,
nai e nain; tko ne eli, nai e izliku. (Zarevski, 2002). Uenje samo po sebi ovisi o pojedincu, pa
tako o uenju postoji i jedna ruska polovica Tko je zavrio uenje, zavrio je i rasti!, gdje se dolazi
do zakljuka da uglavnom svi mi uimo do kraja ivota. Svakodnevno napredujemo i nailazimo na
nove zadatke i izazove, koje pritom moramo rijeiti.
SPREMNOST ZA UENJE
Uspjenost uenja ovisi o velikom broju imbenika. Moemo ih podijeliti prema tome odnose
li se na svojstva osobe ili na okolinu koja je okruuje. Dogaaji (ili podraaji) u okolini osobe, koji
djeluju na proces uenja i pamenja, vanjski su uvjeti uenja. Pojedini djeluju podupirue (socijalna
situacija, siromatvo, sigurnost), dok neki djeluju ometajue, destimulativno. Spremnost za uenje ili
svojstva pojedinca o kojima ovisi njegov uspjeh u uenju zovemo unutarnjim uvjetima uenja
(Zarevski, 2002). U procesu pouavanja, dobar pouavatelj (ime god se bavio) trebao bi voditi rauna
o osnovnim imbenicima koji utjeu na spremnost osobe za uenje.
imbenike koji odreuju spremnost za uenje dijelimo na (Zarevski, 2002):

a) fizioloke (dob, spol, zdravlje, vrsta bolesti i sl.)
b) kognitivne (miljenje, uenje, pamenje)
c) emocionalne (samopouzdanje, samopotovanje, slika o sebi)
d) motivacijske
e) predznanje i ukupno osobno iskustvo.
Ako u poduavanju ne uzmemo u obzir da je ovjek cjelovito bie, kakvoa i rezultati

poduavanja nee biti svrsishodni namjerama, naporu i oekivanjima uloenima u taj proces. U
poduavanju se uglavnom koristimo spoznajno-misaonima i intelektualnim procesima (miljenje,
pamenje, percepcija), ali su od velike vanosti i nekognitivni emotivni i motivacijski procesi
(Zarevski, 2002). Ako zanemarimo, nedovoljno ili pogreno razvijemo te nekognitivne elemente (kao
to su motivacija, samopercepcija, osjeaj vlastitih vrijednosti i emocije koje osjeamo prema sebi
samima), rezultanta e biti nemogunost postizanja kvalitetnog uenja (Zarevski, 2002). U modernoj
psihologiji, na misaono se funkcioniranje gleda kao na obradu podataka informacija koje dajemo
drugim osobama. U zdravstvu, pacijent mora podatke vezane uz njegovo zdravlje preraditi i pohraniti
u pamenju, gdje ti podaci ine njegovu bazu znanja i spremni su za upotrebu (Zarevski, 2002).
Meutim, postoje znatne razlike u procesu prerade i u kvaliteti baze znanja kod razliitih ljudi. Procesi
stjecanja i kvaliteta nastale baze znanja ovise ponajvie upravo o nekognitivnim elementima:
osobinama pacijenta, njegovim sposobnostima, motivaciji i emocionalnim procesima (Zarevski,
2002).
PROCJENA SPREMNOSTI POJEDINCA ZA UENJE

Kod pacijenata vano je znati procijeniti njihove sposobnosti i spremnost da ue (mentalno
stanje, vid, sluh, bolove, emocionalnu spremnost, jezine/kulturne barijere), prethodna znanja, ali i
procijeniti prisutnost barijera za uenje (promjene ivotnog stila, financijske brige, kulturalne
obrasce, neprihvaenost od prijatelja ili suradnika) (Mojsovi i sur., 2005). Ve se kod djece
procjenjuje njihova spremnost za uenje u razliitim fazama razvoja: od samoga roenja, od dana kad
prohodaju, progovore, uenja poeljnih ponaanja i navika, spremnost za kolu, i tako dalje.
ZAKLJUAK
Najvaniji cilj pouavanja u zdravstvu je pomoi bolesniku u brizi za vlastito zdravlje, kao i
njegovoj obitelji. Pred nama je vrijeme u kojemu e se sestrinska skrb sve vie pruati izvan okruja
institucija kojima se ljudi obraaju ili borave u njima. Bolesnici i njihove obitelji osjeat e se puno
bolje ako pri izlasku iz bolnice dobiju informacije o svom zdravstvenom stanju, ali i odgovore na
brojna pitanja u vezi s boleu i brizi za zdravlje. Bolesnici e sve krae boraviti u bolnikim
ustanovama. Prilikom kunog posjeta medicinske sestre, veina oboljelih i njihovih obitelji dobit e
prve poduke o bolesti, nainu lijeenja. Pouavanje ljudi o brizi za vlastito zdravlje viestruko je
vano: smanjuje osjeaj bespomonosti, poveava osjeaj efikasnosti, i jaa osjeaj kontrole.
2. IMBENICI KOJI ODREUJU SPREMNOST ZA

UENJE - FIZIOLOKI
Snjeana Busani, bacc. med. tech.
UVOD
Zagorska poslovica kae: Vui dok si iv, a vumre kak bedak. Istina, jer doista cijeli ivot,
od samog roenja uimo, a umiremo ne nauivi sve to smo mogli (Zarevski, 2002). S druge strane,
uenje katkad zahtijeva velik trud. Stoga Aristotel kae o uenju: Korijeni uenja su gorki, ali plodovi
su slatki. ovjek je po prirodi upuen na uenje; tek uenje ini ovjeka ovjekom. Uimo se modelu
naih doivljaja, osjeaja, naoj verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji. Uimo se zapravo, vrsti i nainu
kako razumijemo sami sebe. ak su i nae svakodnevne navike steene uenjem. Uenjem nastojimo
razumjeti produktivnu i promidbenu sposobnost ovjeka da gradi i mijenja predodbe, navike,
stavove, naine ponaanja i sposobnosti (Zarevski, 2002).
Najee smo nauili neto to prije procesa uenja nismo znali niti mogli znati (Giesecke,
1993). Veinu svojih znanja i navika stjeemo doivotnim procesima uenja i pamenja (Giesecke,
1993). Uenje i pamenje dva su meusobno isprepletena procesa koja ovjeka ine sloenim biem.
Uimo kako bismo pamtili, a ako smo neto zapamtili, onda se moe smatrati da smo to i nauili.
Spremnost ovjeka na uenje odreuju fizioloki i psiholoki imbenici uenja. Nae uenje ovisi o
vlastitim sposobnostima uenja, motivaciji, o osobinama linosti, predznanju o neemu, spolu, dobi,
zdravlju, bolesti, umoru, kao i drugim imbenicima (Zarevski, 2002).
UENJE
Postoje brojne, kako pedagoke tako i psiholoke, teorije uenja. U pedagogiji se uenjem
razumijeva sve ono to se ne moe objasniti biofizikim odreenjima te je otvoreno za pedagoki
utjecaj (Giesecke, 1993). U psihologiji se smatra da je uenje proces kojim iskustvo ili vjeba
proizvode promjene u mogunostima obavljanja odreenih aktivnosti (Zarevski, 2002).
Najjednostavnije reeno, uenje podrazumijeva stjecanje nekih novih navika, znanja i osobina, tj. rije
je o poprilino kratkoj promjeni u znanju ili ponaanju, a posljedica je nekoga novog iskustva.
Uenjem se dolazi do svega onoga to nije steeno biolokim nasljeem. Uenje dakle nije uroen
bioloki proces, kao npr. sazrijevanje, ve je samo posljedica iskustva. Vlastiti postupci pojedinca
stvaraju sposobnost uenja, pa se mnoga istraivanja inteligentnog ponaanja baziraju na prouavanju
sposobnosti za uenje (Zarevski, 2002).
Za uenje je potrebna psihika aktivnost koja dovodi do procesa stvaranja trajnih ili trenutnih
promjena kod osobe (tj. u njezinom ponaanju). Novonastale posljedice uenja, tj. promjene, iskazuju
se u ponaanju osobe (Mojsovi i sur., 2005). Meutim, vano je naglasiti da nije svaka promjena
rezultat uenja. Primjerice, privlaenje suprotnog spola nije povezano s uenjem. Uenjem se pak
mijenja ponaanje, i to gotovo u svim ivotnim situacijama.
Uenje se moe podijeliti na sljedee vrste: klasino uvjetovanje, operantno uvjetovanje,

socijalno uenje i kognitivno uenje (Zarevski, 2002), koji e detaljnije biti opisani kasnije (slika 1).
Slika 1. Vrste uenja (izvor: http://psihologijazamaturu.blogspot.hr/2013/04/ucenje-i-

pamcenje.html)
Budui da je uenje kompleksan i raznovrstan fenomen, jedna jedinstvena teorija ne moe

objasniti ba sve vrste uenja. Teorija koja bi nastojala objasniti sve pojave u svezi s uenjem bila bi
vrlo openita, dok bi teorija namijenjena tumaenju vrlo specifinih fenomena uenja bila iznimno
uska. Stoga se psiholozi zadravaju na tri najvanije teorije uenja: uenje uvjetovanjem, teorije
socijalnog uenja i teorije kognitivnog uenja (Zarevski, 2002).
A. TEORIJA UENJA UVJETOVANJEM

KLASINO UVJETOVANJE
Klasino uvjetovanje nastaje jednostavnim povezivanjem bezuvjetnih (prirodnih) i

uvjetovanih (nauenih) podraaja i posljedinih reakcija (Sindik i Ronevi, 2014). U jednom od
najpoznatijih primjera za ovu vrstu uenja, prirodni podraaj (hrana) povezuje se s do tada neutralnim
podraajem (zvukom zvona), s rezultirajuom prirodnom (neuvjetovanom) reakcijom na neutralni
podraaj (slinjenje na zvuk zvona). Pavlov je, ispitujui funkcioniranje probavnog sustava kod pasa,
doao do zakljuka da se luenje sline moe uvjetovati (nauiti) razliitim podraajima. Psu je zvuk
zvona uparivan s dolaskom hrane, te je nakon nekog vremena pas poeo sliniti ve na zvuk zvona.
Takvo izluivanje sline nazvao je uvjetovanom (nauenom) reakcijom (slinjenje na zvuk zvona), a
podraaj koji je izaziva uvjetovanim podraajem (zvuk zvona) (Zarevski, 2002). Dakle, hrana je
prirodni, bezuvjetni podraaj, luenje sline na hranu je bezuvjetna reakcija, luenje sline na zvono je
uvjetovana reakcija. Uvjetovane reakcije se gase kad uzastopno nestaje pratei (bezuvjetni) podraaj, a
uvjetovane reakcije se odravaju stalnim ili povremenim potkrepljivanjem (bezuvjetnim podraajem)
(Barath, 1995). Rosalie Rayner i John Watson su eksperimentalno dokazali da je klasino uvjetovanje
vezano i uz izazivanje pojavu odreenih emocija, npr. emocije straha. Naime, oni su u tom
eksperimentu dali djeaku Albertu igraku takora i dali mu da se igra s njom. Dijete se isprva nije
bojalo igrake takora, te igraka nije izazivala nikakvu djetetovu reakciju. Meutim, kada su uz
igranje sa takorom udarili po gongu, kod Alberta (djeaka) pojavila se nauena reakcija straha
(Zarevski, 2002).
OPERANTNO ILI INSTRUMENTALNO UVJETOVANJE
Osnovna logika operantnog (instrumentalnog) uvjetovanja temelji se na pretpostavci da je

osnovna motivacija pojedinca (ovjeka, ivog bia) postii ugodno i izbjei neugodno stanje
(Zarevski, 2002). Za razliku od klasinog uvjetovanja, gdje je odgovaranje na vanjske podraaje
pasivno i refleksno, kod operantnog uvjetovanja organizam je aktivan. Na unutarnja stanja organizma,
poput osjeta gladi, hladnoe i slino, iva bia aktivno odgovaraju, traei hranu, sklonite, itd. Takve
akcije organizma nazivaju se operantnim ponaanjem ili operantima jer one operiraju po okolini.
Za operantno ponaanje koristi se i izraz instrumentalno uvjetovanje jer je ponaanje instrument kojim
se postie cilj (Zarevski, 2002). Operantno uvjetovanje (instrumentalno uvjetovanje, Skinnerovo
kondicioniranje) nije izazvano prirodnim podraajima, ve je rezultat promjene vjerojatnosti pojave
nekog ponaanja na temelju prateih posljedica. Prouavanjem ove vrste uenja bavili su se Edward
Thorndike i Burhus Frederic Skinner. Eksperiment s gladnom makom izveo je Thorndike: nakon to
se maka oslobodila iz kaveza, dobila je ribu, pa joj je za svako novo oslobaanje trebalo sve manje
vremena. Na temelju provedenog eksperimenta, izveden je zakon efekta, prema kojemu je
vjerojatnost pojave nekog ponaanja vea ako se ono nagradi (Zarevski, 2002).
B. TEORIJE SOCIJALNOG UENJA

Teorije socijalnog uenja ili, kako se jo pojednostavljeno zovu, uenje po modelu, govore o
uenju koje se odvija u interakciji pojedinca i socijalne okoline i nema oblik vlastitog iskustva. Ljudi
mogu nauiti nove informacije i ponaanja gledajui ponaanje drugih ljudi (Zarevski, 2002). O uenju
identifikacijom moe se govoriti pri usvajanju sloenih, integriranih oblika ponaanja, a ne posebnih
reakcija i specifinih naina reagiranja. Do tih sloenih oblika ponaanja dolazi se bez posebnog
treninga i bez neposrednog nagraivanja pokazanog ponaanja, ali u situaciji kad je veza s modelom
ije se ponaanje oponaa zapravo osobna vezanost za model (pozitivan emocionalni odnos prema
njemu), kad su usvojeni oblici ponaanja stalni obrasci ponaanja koji se pokazuju tijekom dueg
vremena. O uenju imitacijom govorimo kad je rije o usvajanju specifinih oblika ponaanja, i to na
osnovi opservacije (bez posebnog treninga i neposrednog nagraivanja), kad ne mora postojati
emocionalna vezanost za model i u situaciji kad se usvojeni ui segment ponaanja moe pokazivati
samo u ogranienome vremenskom razdoblju (Zarevski, 2002).
C. TEORIJE KOGNITIVNOG UENJA

Kognitivno uenje rezultira opim znanjem koje se ne primjenjuje samo na situacijama u
kojima se odvija uenje nego i na druge sline situacije (Sindik i Ronevi, 2014). Uenje uloga oblik
je uenja koji poiva na pokuajima i grekama, i sloenije je od jednostavne imitacije. Vjerojatno je da
je ova vrsta uenja zapravo kombinacija razliitih naela uenja: uenja uvjetovanjem, opservacijskog
uenja, ali i uenja koje ukljuuje i angaman sloenijih spoznajnih funkcija. Kad do stjecanja
odreenog naina ponaanja dolazi zbog uoavanja postojanja odreenih odnosa u danoj situaciji, onda
je rije o novom obliku uenja, uenja rjeavanjem problemskih situacija i uvianja odnosa. Uenje
uvianjem opisuju tri karakteristike:
1) do uspjeha se dolazi naglo, odjednom
2) kad je jednom rijeen problem, (bezuspjeno) pokuavanje rjeavanja se vie ne ponavlja
3) pronaenim rjeenjem koristi se ne samo u istim nego i u slinim situacijama (Sindik i

Ronevi, 2014).
Meutim, o ovoj vrsti uenja doznat e se vie u sklopu razmatranja kognitivnih imbenika
spremnosti za uenje.
UTJECAJ FIZIOLOKIH IMBENIKA NA UENJE

Naa spremnost na uenje i pohranjivanje novih podataka ovisi o fiziolokim i kognitivnim
imbenicima. Svaki ovjek zasebna je jedinka i ima jedinstvenu osobnost. Svatko od nas ima razliita
predznanja, sposobnosti uenja i razliitu motivaciju za uenje (Sindik i Ronevi, 2014). Jedinstvena
sposobnost za uenje do danas nije pronaena. S druge strane, nema nekih opih pokazatelja
nesposobnosti za uenje, ve se specifine potekoe i ogranienja javljaju u odreenim podrujima
uenja (Levandovski i sur., 1992).
1. DOB I UENJE
Smatra se da je kapacitet pamenja neogranien, no ipak postoji ivotno razdoblje u kojemu

je lake ili tee uiti. Tijekom djetinjstva kapacitet i trajanje pamenja se ne mijenjaju. Meutim,
starije je dijete ipak uspjenije u zadacima pamenja, jer bre obrauje informacije i uspijeva vei broj
njih prebaciti u radno pamenje, prije negoli se one izgube iz senzornog pamenja (Zarevski, 2002).
Tako Kail (1990; iz Zarevski, 2002) opaa kako 90% djece u dobi od 10 godina pri uenju
teksta zanemaruje manje vaan dio teksta, a 50% ih trai nadreen pojam. Svega 10% desetogodinjaka
osmisli kljunu reenicu koja nije u tekstu, ali dobro opisuje itav odlomak. Kasnije, u dobi od 18
godina, ve 50% ih osmiljava kljunu reenicu pri uenju. Pamenje je najrazvijenije u dobi rane
mladosti, oko dvadesete godine ivota, dok nakon tridesete godine poinje polagano opadati (Despot
Luanin, 1993). Meutim, dob nikako nije prepreka za uenje. Iz godine u godinu iskustvo pojedinca
se poveava, pa je vea i mogunost prepoznavanja vanih podataka. Semantiko pamenje dobro se
zadrava do razmjerno pozne dobi, osobito onim osobama koje ne smatraju da im je obrazovanje
zavrilo s dobivanjem diplome (urin, 2010).
Sa ivotnom dobi slabe senzorne i motorike sposobnosti, opada brzina intelektualnog rada, ali
ne i sposobnost. To znai da stariji ljudi mogu jednako kvalitetno uiti kao i mladi, samo im za to treba
vie vremena. Dob ne ograniava ovjeka da ui, to je i pretpostavka za cjeloivotno uenje (urin,
2010).
2. SPOL I UENJE
Smatra se da su mukarci uspjeniji na podruju prirodnih znanosti. Naime, oni u prosjeku

lake pamte apstraktne ideje i znakove, lake se prostorno orijentiraju i predouju neto u prostoru. S
druge strane, ene su u prosjeku uspjenije u drutvenim znanostima i odreenim aspektima verbalne
inteligencije. Lake se uivljavaju u stanja drugih ljudi, empatinije su, bolje rjeavaju socijalne
konflikte i uspjenije su u obradi verbalnih podataka i jezine grae (Zarevski, 2002).
Mukarci i ene razliiti su u obraivanju informacija, te po nainima i po brzini usvajanja

odreene vrste informacija. U prilog tome, argument je i injenica da studije matematike,
elektrotehnike, fizike i slinih znanosti upisuje vie studenata, dok drutvene smjerove studija i studije
stranih jezika studira vie studentica.
3. UMOR I UENJE
Umor je obrambeni mehanizam organizma koji nas titi od preoptereenja. To je reverzibilno

stanje koje se u procesu uenja moe prevenirati pravodobnim odmorom (Zarevski, 2002). Tjelesni
umor se javlja kad intenzivno dulje vrijeme optereujemo neku miinu skupinu, pa je za odmor od
takve aktivnosti potrebno otprilike 10 do 15 minuta. Za proces uenja i umor nastao uenjem,
znaajniji je psihiki umor, koji se manifestira kao jako emocionalno optereenje. Za odmor od ove
vrste umora potrebno je neto vie vremena. Odmor od pola sata znai brz oporavak, a previe
umaranja moe biti opasno, pa se ponekad manifestira kao neurotinost, depresija i razne somatske
bolesti (Zarevski, 2002).
U istraivanju procijenjenog utjecaja umora na uenje, primijenjen je anketni upitnik meu

studentima i studenticama prve godine diplomskog studija Kliniko sestrinstvo Sveuilita u
Dubrovniku (Busani, 2015, neobjavljeno). Premda je ispitan malen broj sudionika, taj broj ukljuuje
gotovo cijelu populaciju studenata na toj godini studija. Rezultati su istraivanja zanimljivi i sa
stajalita injenice da svi studenti studiraju uz rad. Podaci o spolu i dobi studenata/ica prikazani su na
slici 2 i slici 3. Na pitanje koliko esto osjeaju umor, studenti ga u prosjeku osjeaju esto ili ponekad
(slika 4). Kao znakove umora 12 studenata (92%) istie smanjenje koncentracije, 10 studenata (77%)
razdraljivost, dok su tjelesni znakovi umora (poput glavobolje i bolova u miiima) zastupljeni kod 4
(31%) studenta (slika 5). Na skali intenziteta utjecaja umora na uenje, u rasponu od 1 do 10, prosjeni
intenzitet utjecaja umora na njihovo uenje je u prosjeku ak 8,69 (slika 6).
Slika 2 (lijevo) i 3 (desno). Demografske karakteristike ispitanika: spol i dob

Slika 4. Prisutnost umora kod ispitanika Slika 5. Znakovi umora kod ispitanika
Slika 6. Samoprocjena utjecaja umora na uenje
4. BOLEST I UENJE
Bolest moe na uenje utjecati pozitivno, u smislu bolesnikove motiviranosti da sazna i naui
to vie o svojoj bolesti, te primijeni nova saznanja radi poboljanja kvalitete ivota. S druge strane,
ima odreenih bolesti koje oteavaju pamenje, a samim tim i uenje (Sindik i Ronevi, 2014).
Bolesti koje oteavaju pamenje mogu se podijeliti u tri kategorije prema: nazivu bolesti,
mjestu oteenja mozga i funkcionalnom oteenju pamenja (Zarevski, 2002). U bolesti koje
oteavaju pamenje i uenje ubrajaju amnezije, Alzheimerova bolest, Korsakovljev sindrom, senilna
demencija, Hungtintonova korea itd. Amnezija je esta pri ozljedama mozga, kod alkoholiara,
bolesnika s encefalitisom i nakon operativnih zahvata na mozgu. Kod Alzheimerove bolesti dolazi do
slabljenja novoga dugoronog pamenja, dok je za Korsakovljev sindrom karakteristina anterogradna
amnezija (Sindik i Ronevi, 2014).
Osobama s mentalnom retardacijom pojavljuje se deficit u brzini izvoenja prijenosa iz

senzorikoga u kratkotrajno pohranjivanje, i proporcionalan je s opsegom informacija (Levandovski i
sur., 1992). U istraivanjima djece s lakom mentalnom retardacijom, ustanovljeno je kako velike
tekoe nastaju u selektivnoj panji i u izdvajanju bitnih od nebitnih podraaja. Te se potekoe
pojavljuju u odabiru zadataka i u usmjeravanju pozornosti na relevantne elemente (Levandovski i sur.,
1992).
ZAKLJUAK
Uenje je proces kojim se postie razmjerno trajna promjena u nainu miljenja, osjeanja,
razlonih akcija, navika i psihomotornih vjetina. Temeljne karakteristike uenja nalazimo u
promjenama koje bie unosi u obrasce svojih interakcija s okruenjem (Barath, 1995). Uenje je proces
koji traje cijeli ivot i ima za cilj prilagodbu ivotnoj okolini (Zarevski, 2002). Njime stjeemo znanja
uz pomo kojih bolje i kvalitetnije ivimo. Na nau spremnost za uenje utjeu kako kognitivni, tako i
fizioloki imbenici, ali i drugi imbenici, poput osobina linosti, motivacije, predznanja, dobi, spola,
bolesti i umora.

UENJE - KOGNITIVNI (MILJENJE, UENJE,
PAMENJE)
Ivana Carevi, bacc. med. tech.
UVOD
Koliko e proces uenja biti uspjean, ovisi o velikom broju razliitih imbenika. Meu njima
se istie osobni stav pojedinca i utjecaj okoline u kojoj ivi, ui i djeluje. Vanjska okolina
podrazumijeva dogaaje, tj. Utjecaje na pojedinca, koji djeluju na proces uenja i pouavanja, a
djelovanje im moe biti podupirue ili ometajue (npr. socijalna situacija, siromatvo, sigurnost i
slino) (Zarevski, 2002).
Moderna psihologija misaono funkcioniranje definira kao obradu podataka informacija koje
se daju osobama. Kada je rije o pacijentu, on mora dobivene podatke proraditi i pohraniti u memoriji,
gdje su oni baza znanja i takvi se mogu koristiti. Baza znanja moe biti razliito kvalitetna, to je
posljedica samog procesa prerade informacija. Pritom se ne smije zaboraviti da kvaliteta nastale baze
informacija o zdravlju pojedinca ovisi i o njegovim osobinama, sposobnostima, motivaciji i
emocijama (Zarevski, 2002).
MILJENJE
Meu vane psiholoke funkcije ubraja se miljenje. Ono pojedincu omoguuje da s pomou
misaonih radnji odreuje svojstva pojava i odnose meu njima. Rije je o mentalnom procesu s bitnom
karakteristikom shvaanja uzrono-posljedinih veza meu razliitim pojavama, tj. rije je o
rasuivanju i zakljuivanju. Sadraj miljenja je misao, a ona se uvijek pokazuje u nekom sudu ili
tvrdnji (Zarevski, 2002). Miljenje, kao psihika funkcija, dovodi odreene viene sadraje u spoj s
poznatim ili novim pojmovima. Rije je dakle o aperceptivnoj djelatnosti koja moe biti aktivna
(racionalna voljna radnja) ili pasivna (dogaaj). Intelekt je sposobnost miljenja aktivno usmjerenoga
na neto, dok je intelektualna imitacija sposobnost pasivnog miljenja (Zarevski, 2002). Filozofija
kree od pretpostavke da je ovjek racionalan. Pritom se racionalnost najoitije izraava u sposobnosti
miljenja, konkretnoga i apstraktnog, loginog i neloginog, magijskog i arhainog i slino (Zarevski,
2002).
KOGNITIVNO UENJE
Rije kognitivno dolazi iz latinskog jezika i znai spoznaju, dakle mentalne procese za koje se
pretpostavlja da istiu ponaanje jer ovjek stalno ui i nastoji pohraniti to veu koliinu informacija.
Najnapredniji mehanizam uenja je kognitivno uenje. One zahtijeva odreenu razinu inteligencije, a
temeljna mu je znaajka to to je njegov rezultat ope znanje. Kognitivan mehanizam mogue je
primijeniti na velik broj situacija koje su sline onima u kojima se odvija proces uenja.
Kognitivni mehanizam podrazumijeva uenje sljedeih vrsta podataka i vjetina (Barath,

1995):
injenica - sjeanja i vjetine prepoznavanja
vjetina zakljuivanja - silogistiko miljenje
vjetina rjeavanja problema
vrednovanja (evaluacije)
sinteze iz nauenog.
Skriveno uenje i uenje uvidom vrste su kognitivnog uenja. Skriveno uenje odnosi se na
koritenje nauenim znanjima samo u situacijama kada je to potrebno. Ono ukljuuje stvaranje
kognitivnih mapa. Eksperiment s labirintom dokazao je da na takav nain mogu uiti i takori.
Primjerice, snalaenje u novom gradu razliito je kod mukaraca i ena. Mukarci e pogledati kartu i
u glavi stvoriti kognitivne mape, dok e ene primjeivati perceptivno uoljive detalje (neki poznati
duan) (Zarevski, 2002). Uvid kao proces uenja podrazumijeva procese razgradnje i reorganizacije
sadraja i struktura koje se ue. Rezultat je primjena znanja u velikom broju situacija, uz malu
mogunost zaboravljanja nauenoga.
Uenje uvidom sastoji se od (Zarevski, 2002):

otkrivanja bitnih veza i odnosa u materijalu koji se ui
utvrivanja i fiksiranja uporinih toaka gradiva
grupiranja dijelova sadraja prema smislu
logikog povezivanja dijelova.
Proces uenja uvidom u situaciju ima sljedee faze (Zarevski, 2002):
faza preparacije: to je poetna faza kada pojedinac shvaa da se nalazi u problemskoj situaciji
i ini bezuspjene pokuaje,
faza inkubacije: naputanje bezuspjenih aktivnosti i zadravanje onih koje dovode do
uspjeha,
faza iluminacije ili uvida: iznenadno se pojavljuje rjeenje, tj. dolazi se do razumijevanja
odnosa meu elementima situacije,
faza verifikacije: pronaeno se rjeenje provjerava u razliitim situacijama, tijekom vremena,
osoba se tijekom uenja susree s neuravnoteenom situacijom koja je dio neke ire situacije
ili lika (gestalta). Kada se problem rijei, situacija se uravnoteuje i uklapa u navedeni iri
kontekst.
Uenje uvidom ima neke znaajke i prednosti (Zarevski, 2002):

Princip odvijanja ovog oblika uenja je sve ili nita. Ovaj oblik moe biti bri u usporedbi s
ostalim oblicima uenja. O brzini uvida ovisi nain manifestacije uenja: uenje s
razumijevanjem ili mehaniko uenje besmislenog sadraja (intuicija).
Posljedica uvida je nagli napredak pa dolazi do drastinog smanjenja broja pogreaka, a o
dubini obrade informacija ovisi trajnost informacija.
Ono to se nauilo s uspjehom se primjenjuje na velik broj situacija, tj. dolazi do razlikovanja
bitnoga od nebitnog i generalizacije bitnih saznanja.
Utjee na razvoj kristalizirane inteligencije (neuroene, one koja se stjee iskustvom,
uenjem).
Uvidom se ue sljedei sadraji (Zarevski, 2002):
znanja (intelektualne vjetine, kognitivne strategije)
psihomotorne vjetine (tj. ubrzava se njihovo usvajanje, no njih nije mogue stei bez
primjene oponaanja i potkrepljenja)
vrijednosti, stavovi i navike.
Uvid pomae (Zarevski, 2002):

usvajanje sadraja s razumijevanjem,
organizaciju procesa uenja tijekom kojega pouavatelji svoje uenike uvode u odreeni
problem, to uenicima pokree intelektualnu aktivnost,
izravnu aktivnost pouavatelja usmjerenu prema rjeavanju problema,
ovaj inteligentan nain pouavanja i uenja osigurava razumijevanje nauenoga.
Uvid kao metoda uenja podrazumijeva razumijevanje situacije, sredstva i cilja.

Eksperiment Wolfganga Khlera je dokazao da na taj nain ue i impanze (Zarevski, 2002).
METODE KOGNITIVNOG UENJA

U kognitivnom uenju nailazi se na metodu korak po korak ili letimino uenje, gdje se
usredotouje na letimino itanje gradiva, preskakanje stranica, pamenje samo pojedinih potrebnih
informacija, te prouavanja odreenih tablica u kojima se nalaze samo brze i saete formule. Uz takvo
pamenje gradiva, najbolje se koristiti i nainom staroga policijskog preispitivanja (s pitanjima): Tko?
Kako? Gdje? Zato? to? Kada? Pritom se bolje usmjerava pozonost (laka koncentracija) jer se
veina ljudi bolje sjea injenica koje su nauili da bi odgovorili na neko pitanje nego onoga to su
nauili napamet. Uenje napamet najgora je metoda uenja jer se dogaa da se odreeno gradivo
pomijea, ili jednostavno, izgubi. Naime, im se u izlaganju nauenog sadraja napamet pojedinca
prekinemo, ili mu se postavi pitanje koje nije u redoslijedu trebanja, najee nastaju blokade. U
situaciji kad prevlada strah koji blokira zapamene informacije, obino dolazi do slabije reprodukcije
znanja, koja rui pojedinevo samopouzdanje. Stoga, ako se ele postii bolji rezultati u uenju,
potrebno je drati se nekih pravila: koncentracija, sjedenje na stolcu s obje noge na podu, itanje to
je bre mogue, traenjem glavne misli u gradivu, koja nas vodi k usvajanju gradiva, uz podcrtavanje
bitnih informacija markerima za lake snalaenje u ponavljanju (Zarevski, 2002).
Postoji i tzv. shema 2, 8, 30 koja se odnosi na nain pamenja, kad se nakon nauenog dijela
gradiva odmah ponavlja naueno, pa se tako sprjeava brzo zaboravljanje nauenoga. Stoga je
utvreno da je najbolje sredstvo sprjeavanja zaborava nauenog ponavljanje u odreenim razmacima,
tj. 2, 8, 30 dana nakon uenja sadraja. Ovim nainom, zapamene se informacije najlake pamte i
ostaju dugorono usaene u pamenju.
U kolama nastavnici sve ee potiu i na rad u skupinama, tj. daju uenicima zadatke gdje
se odreen broj uenika mora zajedniki potruditi oko rjeavanja jednog zadatka. Takvim se radom
usavravaju najkvalitetnija rjeenja, koja su uenicima ujedno i smjernica za timski rad u budunosti i
na radnom mjestu (Zarevski, 2002). Suvremene metode uenja dijele zajedniko nastojanje da se u to
kraem vremenu uspije stei to vie znanja potrebnih za nastavak kolovanja, i na radnome mjestu,
poradi pitanja ouvanja vlastitog zdravlja i zdravlja drugih.
PAMENJE
Uenje i pamenje utjeu na promjene ponaanja pojedinca, a za to je potrebna psihika
aktivnost. Pritom uenje ima ulogu usvajanja informacija, dok pamenje ima ulogu zadravanja
usvojenih informacija. Stoga nam je pamenje preduvjet razvoja i ouvanja vlastite osobnosti
(Zarevski, 2002).
Jednostavno reeno, pamenje je usvajanje i zadravanje onoga to je steeno te ponovno

koritenje usvojenim i zapamenim informacijama. Moe se definirati i kao proces obrade informacija
(Zarevski, 2002). Koliina gradiva koja se moe svladati u jednom trenutku ini raspon pamenja.
Pritom su sljedee faze pamenja kroz koje informacija mora proi: senzorna faza te kratkorono i
dugorono pamenje.
Senzornim pamenjem informacije se u nepromijenjenom obliku zadravaju vrlo kratko.

To je prvi korak u procesu obrade informacija. Pri tom se kratko zadravaju dobivene informacije u
nepromijenjenom obliku (vid 0,5 sekundi, sluh 2-4 sekunde). Senzorna faza ima beskonaan kapacitet
a otkrio ju je George Sperling. On je napravio eksperiment s pamenjem slova. Ovaj oblik pamenja
podrazumijeva svakodnevne informacije koje ovjek prima osjetilima. Vano je naglasiti da je ovjek
svjestan samo onih informacija na koje obrati pozornost. Primjerice, ovjek zna da se u sobi nalaze
tegle s cvijeem, ali ne zna koliko ih je u sobi. Da bi ova vrsta informacija prela u kratkorono
pamenje, potrebna je pozornost (Zarevski, 2002).
Kod kratkoronog pamenja, informacije se zadravaju ponavljanjem uz pomo kodiranja,

ime informacije mijenjaju oblik, koji se moe pohraniti i kasnije pronai u dugoronom pamenju
(Zarevski, 2002). Naime, primljena informacija iz senzorne faze prelazi u kratkom roku u kratkorono
pamenje. Bez obzira na razlog, ako je informaciji posveena vea pozornost, ona se kodira u
dugorono pamenje. Kapacitet kratkoronog pamenja je ogranien, no poveanje kapaciteta nastaje
grupiranjem informacija. U kratkoronom pamenju informacije ostaju do dvadeset sekunda, bez
ometajuih imbenika i ponavljanja. Takoer, bitno je napomenuti da u kratkorono pamenje mogu
doi i informacije iz dugoronog pamenja.
Dugorono pamenje ima neogranien kapacitet. Velik broj informacija u dugoronom

pamenju ostaje tijekom cijelog ivota. Vana je organizacija dugoronog pamenja jer o njoj ovisi
brzina kojom e se doi do eljene informacije. Ovu vrstu pamenja laici nazivaju pamenjem
(Zarevski, 2002).
Tri su naina ispitivanja pamenja (Zarevski, 2002): prepoznavanje, dosjeanje i metoda

utede. Prepoznavanje je metoda kojom se nakon uenja nekoga gradiva ispituje prepoznavanje
nauenih sadraja. Tako da se zadaje naueno pomijeano s nekim novim (nepoznatim) gradivom.
Pritom ispitanik ima zadatak izdvojiti prije zadano gradivo, tj. treba usporediti zadano gradivo s onim
koje je pohranjeno u pamenju. Dosjeanje ili rekonstrukcija, zadatak je puno tei jer materijal kojim
se stupanj nauenosti provjerava nije zadan. Ispituje se slobodnim dosjeanjem i prema redoslijedu
zadavanja. Metoda utede svodi se na konstatiranje koliko se naizgled zaboravljeno gradivo pri
ponovnom uenju bre ili podjednako naui (Zarevski, 2002). Vea uteda u vremenu upuuje na bolji
stupanj nauenosti gradiva.
ZABORAVLJANJE
Zaboravljanje je zapravo nemogunost da se pronalaze tragovi pamenja. To je problem s
kojim se svi svakodnevno susreemo, i jedan je od kognitivnih fenomena to je oduvijek pobuivao
ovjekovo zanimanje tijekom cjelokupne povijesti ovjeanstva (Sindik i Ronevi, 2014).
Veliki dio onoga to zaboravljamo, nije toliko uzrokovano gubitkom sjeanja u mozgu, ve
propustom kreiranja sjeanja. Ne moemo se sjetiti to smo jeli za doruak jer se na mozak nije
zamarao nastojanjem kako bi prihvatio tu informaciju (Zarevski, 2002). Zaboravljanje je normalna
pojava. Tijekom prvih nekoliko sati i dana zaboravimo veinu nauenog sadraja, a zatim se proces
zaboravljanja usporava. Zbog toga vano je kontinuirano ponavljati gradivo (Sindik i Ronevi, 2014).
ZAKLJUAK
Miljenje pojedincu omoguuje da uz pomo misaonih postupaka odreuje svojstva pojava, te
odnose meu njima. To je mentalni proces s bitnom karakteristikom shvaanje uzrono-posljedinih
veza meu razliitim pojavama. Uenje podrazumijeva stjecanje nekih novih navika, znanja i osobina,
tj. rije je o poprilino kratkoj promjeni u znanju ili ponaanju, a posljedica je nekog novog iskustva.
Najnapredniji mehanizam uenja je kognitivno uenje, kojega je rezultat ope znanje. Vie je vrsta
kognitivnog uenja, tj. uenja uvidom, dok ima i vie metoda kognitivnog uenja, koje su u razliitoj
mjeri uspjene. Takoer, tri su faze pamenja i tri glavne metode za ispitivanje pamenja.

UENJE - EMOCIONALNI (SLIKA O SEBI,
SAMOPOTOVANJE, SAMOPOUZDANJE)
Zdravko Cvitanovi, bacc. med. techn.
UVOD
Primjenom aktivnih metoda uenja stalno dopunjavamo i unosimo nova obiljeja u rad s
bolesnicima. U tim metodama bolesnik je aktivan sudionik procesa pouavanja, a medicinska je sestra
voditeljica. Tijekom uenja, pouavanja i rada, medicinska sestra i bolesnik upueni su jedno na
drugo: bolesnik rjeava svoje potrebe praktinom primjenom znanja, a medicinska sestra ga u tom
procesu vodi izmjenjujui razliite metode rada. Bolesnik aktivno sudjeluje i radi na stjecanju znanja i
vjetina, a medicinska sestra kao voditeljica pouavanja olakava proces pruajui mu podrku i
pomo u radu (Mojsovi i sur., 2005). Zadaa bolesnika ogleda se u nainu pomoi, u prihvaanju
razgovora o bolesti, informacijama o lijeenju, razvijanju vlastitog naina suoavanju s boleu.
Spoznaje o samom bolesniku, njegovu samopotovanju i samopouzdanju, slue medicinskoj sestri za
procjenu i uspostavljanje kontakta i informacije o potrebama bolesnika (Mojsovi i sur., 2005). To
ini temeljni preduvjet za vezivanje, proces podrke i pruanja pomoi te prihvaanja i razumijevanja
bolesti to mijenja i bolesnika i njegovu obitelj te okolinu.
Nastanak ideje i njezine realizacije odreuju imbenici koji odreuju vrstu i jainu
bolesnikova odgovora u svezi s osnovnom boleu, zainteresiranost, socijalno i ekonomsko okruenje.
Analiziranje procesa podrke i pomoi ogleda se koritenjem originalnom dokumentacijom u
savjetodavnom radu (Mojsovi i sur., 2005). Od samog poetka rada u zdravstvu, primjenjuju se
odreene edukacijske metode i standardi kao smjernice izobrazbe posebno razvijene i namijenjene
obrazovanju medicinskih sestara i bolesnika.
EMOCIJE
Emocije su impulsi koji potiu na djelovanje, suoavanje sa ivotnim izazovima koji su
nastali evolucijom. Sama rije emocija (lat - motere) u svojem korijenu znai kretati se, dok se
prefiks e odnosi na odmicanje. Svaka emocija podrazumijeva sklonost djelovanju, to dovodi do
odreenih postupaka, koji se najbolje primijete kod ivotinja ili djece (Ekman, 2007). Samo kod
civiliziranih odraslih osoba esto se uoava anomalija da su emocije (kao temeljni poticaji za
djelovanje) katkad kontradiktorne oitim reakcijama (Ekman, 2007).
Pod pojmom emocija, psiholozi i filozofi definiraju svaku uzbuenost ili uznemirenost uma,
osjeaja, strasti, svako estoko ili uzbueno mentalno stanje. Rije emocija rabimo kad elimo oznaiti
osjeaje, izraziti misli, psiholoka i bioloka stanja te sklonost djelovanju (Ekman, 2007). Postoje
stotine emocija, njihovih mjeavina, varijacija, mutacija i nijansa, pa ih je katkad vrlo teko opisati.
Osnovne skupine emocija su (Ekman, 2007):
Radost: srea, uitak, zadovoljstvo, slast, ponos, oduevljenje, zanos, veselje;

Ljubav: povjerenje, naklonost, ljubaznost, odanost, zanesenost, oboavanje;

Strah: tjeskoba, bojazan, nervoza, zabrinutost, zloslutnost, oprez, strava, jeza;
Tuga: bol, alost, potitenost, osamljenost, oaj, samosaaljenje;
Stid: neugoda, alost, ponienje, aljenje, jad, grizoduje, kajanje, osjeaj krivnje;
Zauenost: preneraenost, zadivljenost, ok, zapanjenost;
Srdba: jarost, ogorenost, gnjev, uzrujanost, mrnja, razdraljivost;
Gaenje: odbojnost, odvratnost, omalovaavanje, prijezir, mrnja, podcjenjivanje.
Meutim, ovo kategoriziranje emocija ne rjeava praktina pitanja vezana uz emocije, niti daje
o njima jednoznane odgovore, niti moe dati odgovor na pitanje kako klasificirati i opisati emocije
koje se doivljavaju s veim ili manjim intenzitetom.
Emocionalna spremnost obuhvaa stjecanje emocionalne stabilnosti i kontrole vlastitih

emocija. Razvijanje emocionalne kontrole znai ovladavnje izvjesnim navikama u emocionalnom
ponaanju. Te se navike odnose na nastojanje da se neke emocije prikriju ili iskazuju manje intenzivno
nego to su doivljene, te se neke emocije (posebno negativne) izraavaju na socijalno prihvatljiv
nain (Hitrec, 1991). Emocionalno spremna osoba razvija razinu tolerancije na negativne posljedice
doivljenoga, pa lake ui u uvjetima pritiska, ima bolju samodisciplinu i bolje kontrolira svoje
postupke. Ako bolesnik prihvati odreene obveze dolaskom u bolnicu, sama prilagodba na boravak u
bolnici odrazit e se kroz:
uspjeno komuniciranje i suradnju sa svim imbenicima koji skrbe o njemu i njegovu zdravlju,
odvajanje makar i privremeno, od obitelji, dok traje lijeenje,
kontrolirat e svoje osjeaje i postupke,
imat e pozitivan stav o svojoj bolesti, lijeenju i oporavku.
Sve to treba podravati i usmjeravati bolesnika u to lakem savladavanju i prihvaanju svojih

obveza tijekom vremena lijeenja i oporavka (Mojsovi i sur., 2005).
POJAM O SEBI
to mislim o sebi? Kako doivljavam samoga sebe? Kako upravljam svojim ivotom? Ova,
i jo mnoga slina pitanja postavili smo si bezbroj puta u svom ivotu.
Samopouzdanje i osjeaj vlastite vrijednosti preduvjet su za ostvarivanje visokog

samopotovanja. Meusobno su povezani i utjeu jedno na drugo (Miljkovi i Rijavec, 2001). Pojam
o sebi bitna je odrednica osobnosti, jer odreuje ono to jesmo, to smatramo bitnim u ivotu, kojim
ciljevima stremimo, kako nas neki dogaaji odreuju, uz smjer onoga to elimo postii. Da bismo
normalno funkcionirali i bili zadovoljni sobom, potrebno je upoznati sebe, svoje mane, slabosti, svoje
vrline i odlike koje nas odreuju kao ljudsko bie. Moramo moi u razliitim ivotnim situacijama
znati odgovoriti na pitanje: to znamo o sebi? Kakva postignua moemo oekivati? Kako sve to
vrednovati na pravi nain? (Miljkovi i Rijavec, 2001).
Spoznaju o sebi moemo istraivati, ispitivati, otkrivati, mijenjati to ne smatramo dobrim,

gledati u smjeru htijenja i promjena nabolje, istraivati da bismo prihvatili sebe onakvim kakvi jesmo
ili kakvi elimo biti. Meutim, sami moramo odluiti jesmo li zadovoljni vlastitim nainom ivota i
jesmo li zadovoljni sami sa sobom (Miljkovi i Rijavec, 2001).
Idealno JA skup je osobina i ivot inih okolnosti kakve bi netko htio imati, kad se nade ne
ostvaruju,a elje su najee nerealne. Stvarno JA predstavlja nas kakvim doista jesmo. Manja razlika
izmeu stvarnoga i idealnog JA pronalazi se u ljudima koji su sretniji, zadovoljniji sobom, imaju
pozitivniju sliku o sebi (Miljkovi i Rijavec, 2001).
Spoznajom o sebi samom (tko smo mi i to u ivotu oekujemo) ocjenjujemo sebe kao osobu i
odreujemo svoju vrijednost u vlastitim oima. Rezultat ove procjene je samopotovanje. Ako je
samoprocjena negativna, i samopotovanje e biti nisko. Pri pozitivnim procjenama, samopotovanje
je visoko (Miljkovi i Rijavec, 2001).
SAMOPOTOVANJE
Samopotovanje oznaava pozitivnu i/ili negativnu sliku o sebi. Kao emocionalna
komponenta, samopotovanje se sastoji od dva dijela: samopouzdanja i osjeaja vlastite vrijednosti.
Nakon svakog postupka ili odluke koje donosimo, uvijek se pitamo jesmo li uinili dobro ili ne
(Miljkovi i Rijavec, 2001). Kako vrednujemo postupke koji nas odreuju kao osobu, kako reagiramo
na poticaje drugih, kako se suoavamo sa ivotom i izazovima? Samopotovanje se odnosi na sve
doivljaje koje imamo o sebi i svojem identitetu. Samopotovanje je nain na koji se vidimo i kakvima
se vidimo, odnosno koliko se cijenimo (Andrilovi i udina, 1987). Naa oekivanja o sebi samima
bitna su za samopotovanje. Ako su takva oekivanja visoka, mi s malim postignuima nismo
zadovoljni (Miljkovi i Rijavec, 2001). Osobe koje imaju visoko samopotovanje ne misle da su
savrene, ve su svjesne svojih nedostataka i nastoje ih promijeniti (Miljkovi i Rijavec, 2001). Trae
izazove i nova iskustva, postavljajui zahtjevne ciljeve. Samo postizanje tih ciljeva podie njihovo
samopouzdanje i samopotovanje. U komunikaciji su otvoreniji, uspjeniji i iskreniji, na to im i
okolina najee odgovara pozitivno (Miljkovi i Rijavec, 2001).
Osobama niskog samopotovanja i s manjkom samopouzdanja, uz misli o nesposobnosti,

nekreativnosti, nedostatku ljepote i inferiornosti, pojavljuje se i nedostatak sigurnosti, vjere u sebe.
Izbjegavanje postizanja ciljeva im je dokaz bezvrijednosti i neuspjenosti, a takvim pristupom
odravaju nisko samopotovanje, ne sagledavajui druge razloge neuspjeha (Miljkovi i Rijavec,
2001).
SLIKA O SEBI
Za razvijanje pozitivne slike o sebi bitno je nauiti prihvatiti sebe sa svim svojim vrlinama i
manama, sa svojim prednostima i nedostacima, jednom rjeju znati spoznati samoga sebe. Ne ivjeti u
zabludi, samokritiki razmiljati o svojim postupcima, suoiti se sa sobom, prihvatiti sebe i druge bez
sukoba. Vano je uoiti svoje vrijednosti jer svatko posjeduje vrijednost koje treba postati svjestan, ne
optereujui se negativnim osobinama i manama.
Treba teiti k pozitivnim vrijednostima i kao takve ih implementirati u svojem poimanju sebe.
Poeljno je znati sebe samopohvaliti i znati primati pohvale drugih, kao i znati davati i primati kritike.
Kritika je dobra i poeljna ako je dobronamjerna i prijateljska jer znai povratnu informaciju na
temelju koje osoba moe imati realan uvid u kvalitetu svog rada ili primjerenost ponaanja. Nikad nije
poeljno kritizirati osobu, ve njeno neprimjereno ponaanje. Osobe niskog samopotovanja teko
primaju kritike i dugo ih pamte. Kad kritike nisu vane niti dobronamjerne, vano je nauiti procijeniti
njihovu vanost i tonost (Miljkovi i Rijavec, 2001). Poeljno je postaviti vlastite standarde i
usporeivati se sa sobom (s vlastitim prethodnim postignuima), a ne s drugima, jer je rezultat takve
usporedbe nerijetko osjeaj neuspjeha i nesposobnosti. Bespomonost se pojavljuje kao rezultat
pomisli o nemogunosti utjecaja na dogaaje koje ne moemo promijeniti. Stoga se mora nauiti
kontrolirati ponaanje u situacijama kad nita ne moemo promijeniti, pa emo sauvati spremnost
utjecaja na dogaaje na koje moemo utjecati. Samookrivljavanje niem ne pomae jer se osoba na taj
nain kanjava, misli o sebi loe i najee ponavlja prethodno poinjene pogreke. Vano je meutim
izvui pouku i nauiti neto na osobnom primjeru, te idui put ne ponoviti pogreku. Doivjeti
neuspjeh, a bez nade u bolju budunost, uz osjeaj nemoi i nemogunosti promjene ponaanja,
negativan je osjeaj beznaa. ivot ispunjen depresijom i osjeajem nemoi, bez vjere i promjena na
bolje dovode do sagledavanja sebe kao negativnog i manje vrijednog, to nije poeljno sa stajalita
uenja (Miljkovi i Rijavec, 2001).
SAMOPOUZDANJE
Samopouzdanje je ugodan osjeaj ostvarivanja zadanih ciljeva. Ono je uvjerenje o
sposobnosti razmiljanja, uenja, biranja, donoenja odluka, savladavanju izazova i promjena.
Samopouzdanje je komponenta slike o sebi. Odnosi se na procjenu vlastite sposobnosti za mogunost
uspjenog obavljanja poslova, radnih zadataka ili ponaanja (Miljkovi i Rijavec, 2001).
ivotni uspjesi i neuspjesi privremeno utjeu na sliku koju normalne (prosjene) osobe
imaju o sebi, bez samooptuivanja i gubitka samopouzdanja (Miljkovi i Rijavec, 2001). Osobe s
niskim samopouzdanjem za sve to im se loe dogodi optuuju sebe, samosaalijevajui se i za
najmanji neuspjeh. Uz osjeaj bespomonosti, umanjuju kvalitetu odnosa s drugim ljudima, potiui
razvoj psihosomatskih bolesti. Samopouzdanje stjeemo i nadograujemo od ranih dana djetinjstva, i
u ostatku ivota. Ako nismo dobili dostatno pozitivnih povratnih informacija u djetinjstvu od naih
skrbnika i okoline, moemo samopotovanje graditi u odrasloj dobi. Ako mislimo promijeniti sebe na
bolje, najvaniji korak u toj promjeni je odluka o mijenjanju svega to nas ne zadovoljava. Potrebno je
sagledati sebe, upoznati pogreke koje nas sputavaju u napretku, te djelovati. Treba uloiti vie truda i
elje za promjenom, odbacivati neuinkovita uvjerenja, ponaanja bez lanog osjeaja sigurnosti i
kontrole. Strah od ivota tjera ljude u stanje patnja i negativnih emocija, bojei se promjena na koje ne
ele utjecati, niti im se suprotstaviti (Miljkovi i Rijavec, 2001). Pomo i podrka od drugih ljudi
moe pomoi u odlukama koje treba donijeti u okruenju negativnih stavova i miljenja u okolini.
Vano je pozitivno okruenje i poticaj za uspjeh (Miljkovi i Rijavec, 2001).
Samopouzdanje potjee iz osjeaja zadovoljstva izazvanoga uspjeno obavljenom aktivnou.

Ako u nekim bitnim ivotnim situacijama uspjeh iz nekog razloga izostane, korisno je potraiti ga u
tzv. malim stvarima (Miljkovi i Rijavec, 2001).
Samopotovanje i samopouzdanje utjeu jedno na drugo i uzajamno su povezani. Promjene u

jednome utjeu na promjene i u onom drugom. Samopouzdanje i samopotovanje ne mogu se poveati
samo snagom volje. Nepotovanje, prijezir i odbijanje pogoduju nastanku i razvoju psihosomatskih
bolesti a samim tim snienju samopouzdanja i samopotovanja (Miljkovi i Rijavec, 2001).
Samopouzdanje razvijamo donosei savjete koji pomau (Miljkovi i Rijavec, 2001):

Treba promijeniti stav ne mogu, koje ne ostavlja mogunost uspjeha. Uvjerenja mogu, hou
i elim dovode do uspjenog rjeenja problema.
Krenite od malih stvari, uz podsjeanje na sve to je dobro i pozitivno.
Nagradite se za uspjeh.
Promijenite okruenje, oslonite se na pozitivne ljude koji vas podupiru i podravaju ostvarenje
vaih ciljeva, to je dobrodolo.
Ne govorite o neuspjehu. Uzmite sudbinu u svoje ruke i sami upravljajte postupcima uz
uvjerenje u uspjeh.
ZAKLJUAK
Medicinska sestra kao dio edukacijskog tima pomae bolesnicima u savladavanju novih
znanja i vjetina njege, razvijajui samopouzdanje u svladavanju nesigurnosti i zbunjenosti zbog
novonastale bolesti. Tenja da se promovira zdravlje imperativ je suvremenoga zdravstvenog odgoja i
sestrinstva. Cilj obrazovnog rada prema ovom programu je nauiti i uspjeno primjenjivati potrebna
znanja i vjetine kojima medicinska sestra pomae bolesniku u procesu pouavanja i suoavanja s
boleu. Potiui emocionalne imbenike koji su preduvjeti za uspjeno uenje, bolesnici mogu postati
motivirani i sposobni odgovorno promiljati i odabrati to initi (npr. koje odluke o svom zdravlju
donositi). Ue kako prihvatiti pruenu pomo, kako se suoiti s bolesti, kako razvijati vlastiti nain
suoavanja s boleu, uz pomo motivacije, predznanja i iskustva u prihvaanju dijagnoze i
procijenjene uspjenosti izljeenja.

UENJE MOTIVACIJA, PREDZNANJE I UKUPNO
ISKUSTVO OSOBE
Ivana Marii Lui, bacc. med. techn.
UVOD
U ovom poglavlju opisat e se znaajni psiholoki imbenici: motivacija, predznanje te
ukupno iskustvo osobe. Jedna od znaajnih disciplina sa saznanjima primjenjivima u radu
zdravstvenih djelatnika u podruju poduavanja bolesnika je andragogija, tj. znanost o obrazovanju i
odgoju odraslih ljudi, koja integrira postignua pedagogije, psihologije odgoja i obrazovanja,
sociologije i ekonomije obrazovanja (Andrilovi i Matijevi, 1985). Takoer, korisna su saznanja
psihologije cjeloivotnog odgoja i obrazovanja, koja istrauje psiholoke zakonitosti ostvarivanja
unutarnjeg cilja edukacije i psiholoke imbenike uenja (Pastuovi, 1999).
PSIHOLOKI IMBENICI KOJI ODREUJU SPREMNOST NA

UENJE
Uz prethodne imbenike spremnosti na uenje vani su i psiholoki imbenici uenja:
motivacija, aktivnost, iskustvo, mentalna kondicija, dubina obrade gradiva, vrsta kodiranja
informacija, potkrepljenje te osobine linosti (Zarevski, 2002). Svi ti imbenici nisu jednako jasno
razgranieni, pa se mnogi od njih meusobno nadovezuju i dopunjuju jedni druge, inei tako
jedinstvenu veu cjelinu. Tako je motivacija povezana s potkrepljenjima i aktivnou u uenju,
ukupno iskustvo osobe je tijesno povezano s mentalnom kondicijom i vrstama kodiranja, dok pojam
predznanja ovisi o dubini obrade gradiva, koje utjee na brzinu uenja. Na kraju, osobine linosti, u
konanici imaju utjecaj na sve psiholoke imbenike u cjelini. U nastavku su opisani najznaajniji
psiholoki imbenici koji utjeu na proces usvajanja znanja i vjetina, dakle na uenje.
MOTIVACIJA
Uspjeh je 1% inspiracije i 99% perspiracije.
Thomas A. Edison
Motivacija (lat. movere kretati se) definira se kao sve ono to nas pokree prema nekom
cilju, ono to uvjetuje neko usmjereno djelovanje, ali i kao psihiki proces zadovoljavanja potreba. No,
kada se govori o pojmu motivacije u okvirima obrazovnog procesa, rije je o svemu onome to dovodi
do uenja i to odreuje njegov smjer, intenzitet i trajanje (Grgin, 1996).
Uenje je mentalni proces koji zahtijeva prije svega zadovoljenje nekih preduvjeta, kako bi se
u konanici postigao pozitivni uinak. Da bi mentalni proces uenja zapoeo, potrebno je uloiti
mentalni napor, imati odgovarajuu usmjerenost panje (koncentraciju), odreeno znanje o tome kako
uiti (metakogniciju), odreenu razinu upornosti uz istovremenu oputenost, kao i druge kognitivne
procese bez kojih ne bi bilo mogue kvalitetno obraivati informacije i stvarati nova znanja (Zarevski,
2002).
Iz iznesenog se uvia da proces uenja zapravo nije jednostavan, ve jeprilino zahtjevan i

teak zadatak, naporan za na organizam. Zbog toga, na uenje se trebamo katkad natjerati, a ono
to nas tjera da uimo naziva se motivacijom za uenje. Razlikujemo dvije osnovne vrste
motivacije: ekstrinzinu i intrinzinu motivaciju.
Ekstrinzina motivacija je vrsta motivacije kojoj se opisuje nae ponaanje koje je potaknuto
nekim vanjskim motivom. Da bi se ponaanje potaklo ovim tipom motivacije, vanjski motiv mora
ukljuivati ciljeve, vrijednosti i interese drugih, a ne nas samih. Primjer za ovaj tip motiviranosti bilo
bi uenje nekog predmeta radi dobivanja dobre ocjene, izbjegavanja kazne, ili dobivanja nekakva
priznanja ili nagrade.
U ovom e primjeru nae ponaanje biti motivirano nekakvim dogaajem koji se odvija izvan
nas samih. Ekstrinzini imbenici esto nee motivirati samo nae uenje nego i razliita druga
ponaanja. Generalno gledajui, oni nisu sami po sebi loi, niti je ovakav tip ponaanja koje je
izazvano ekstrinzinim imbenikom samo po sebi manje vrijedno ponaanje, no ovi imbenici
najee nisu dostatni da bi se osoba doista prihvatila uenja ili nekoga drugaijega oblika ponaanja
(Sindik i Ronevi, 2014).
S druge strane, intrinzina motivacija potie osobu na uenje iznutra (jer osoba zbog sebe
eli uiti), a ponaanje koje je intrinzino motivirano puno e se lake obavljati, i na kraju e dovesti
do uivanja u obavljanju nauene aktivnosti. Primjer ovog tipa motivacije bi bilo uenje o nekoj zemlji
poradi upoznavanja svojih korijena i povezivanja s podrijetlom svoje obitelji. To moe biti uenje
nekog stranog jezika, npr. engleskoga, u kako bi se ostvarila komunikacija putem interneta s
vrnjacima, osobama s istim hobijima ili jednakim interesima koji ive u drugim dijelovima svijeta
(sve prema Sindik i Ronevi, 2014).
Brojna istraivanja koja su se bavila prouavanjem imbenika motivacije, pokazala su kako e

intrinzino motivirani uenici ulagati daleko vie truda u uenje, bit e uporniji, uit e s
razumijevanjem i koristit e vie razliitih naina kako bi neto uspjeno nauili. Stoga su preporuke,
koje su proizale iz rezultata ovakvih istraivanja, da se tijekom uenja pokua za stvari ili gradivo,
koje e osobi biti nezanimljive (ili, jednostavno iz nekog razloga nema prevelikog interesa ni elje
nauiti), pronae dovoljno znaajan i valjan razlog zbog kojega bi im to novo znanje bilo dobro i
korisno (Grgin, 1996).
PREDZNANJE
Predznanje je definirano kao znanje o openitim podrujima koje postoji i prije uenja nove
kategorije, ili prije pristupanja nekom eksperimentu ili zadatku koji se pojedincu zadaje (Heit, 1997).
Meutim, predznanje se ovdje ne odnosi na neposredno znanje o samom pojmu, s kojim e se ispitanik
susresti tijekom eksperimenta.
U procesu usvajanja pojedinih kategorija znanja, ljudi se oslanjaju na vlastito predznanje,

usmjeravajui na taj nain vlastitu panju na karakteristike pojmova ili asocijacije, to ih zbog utjecaja
predznanja smatraju vanima. Tako su u stanju donositi zakljuke i pripisivati svojstva samom pojmu,
na temelju podataka koji se ne daju opaziti na oit nain (Murphy, 2002). Razliiti autori (Heit, 1997;
Murphy, 1993a, 1993b; Murphy i Medin, 1985; Schank, Collins i Hunter, 1986) sugeriraju da
predznanje utjee na brzinu i tonost uenja, te da se, pri upotrebi kategorijalne vrste uenja, pojmovi
pohranjuju kao integrativni dio opeg znanja pojedinca. Znanje, ako se njime koristi na aktivan nain,
oblikovat e ono to e se nauiti, i odredit e kako e se ono to je naueno upotrebljavati nakon
zavretka uenja.
Takvo znanje povezuje svojstva novih kategorija znanja temeljem uzrono-posljedine veze i
osigurava objanjenje zato pojedina kategorija posjeduje odreena svojstva (npr. znanje kako neke
ivotinje mogu letjeti, osiguravat e mogue objanjenje zato bie koje ima krila moe ivjeti visoko
na planini). Kategorijalno uenje je pod utjecajem svojstava opaenih pripadnika kategorija i znanja
o domeni kojoj bi kategorija mogla pripadati, ili je pod utjecajem interakcije predznanja i empirijskog
uenja. Pri tome, radi se o dvosmjernoj vezi: pojmovi su pod utjecajem onoga to ve znamo, ali
novonaueni pojam moe modificirati ope znanje. Utjecaj predznanja na kategorizaciju moe biti
indirektan i direktan.
Kad postoji predznanje tijekom kategorijalnog uenja, ono e indirektno utjecati na prirodu
reprezentacije kategorije koja se usvaja (Lin i Murphy, 1997). Lin i Murphy (1997) su pokazali da e
ispitanici, ako se inicijalno poue funkcijama obiljeja odreenih entiteta (npr. alata koji se sastoje od
funkcionalno relevantnih i irelevantnih dijelova), prilikom kategorizacije slinih modificiranih entiteta
biti skloni kategorizirati vodei se funkcionalnou tih entiteta.
S druge strane, predznanje moe utjecati i direktno, i to tako da se aktivira i koristi prilikom
same kategorizacijske odluke, nakon to je razdoblje uenja zavrilo, a mogue je i da se aktivira kad
sam period kategorijalnog uenja izostane. Primjer tome jesu Barsalouva istraivanja (1983, 1985, iz
Lin i Murphy, 1997) u podruju ad hoc kategorija. Radi se o kategorijama koje se konstruiraju u
specifinim situacijama, i to poradi opisivanja specijalizirane klase objekata to ih povezuje neka
zajednika namjena (npr. stvari koje treba ponijeti na kampiranje, namirnice koje ne treba jesti na
dijeti). Kod stvaranja ovakvih vrsta kategorija, razdoblje kategorijalnog uenja u potpunosti izostaje,
no sama svrha te kategorije priziva znaenje koje omoguuje odluivanje o tome hoe li neki entitet
pripasti kategoriji ili nee (Lin i Murphy, 1997).
Razvijeno je nekoliko formalnih modela koji ukljuuju predznanje (Heit i Bott, 2000; Heit,
Briggs i Bott; 2004; Rehder, 2003), no razvoj modela u okviru ovog pristupa ogranien je tekoom
formalne specifikacije svih detalja kompleksne strukture znanja.
Prema konekcionistikom modelu efekata predznanja Heita i Botta (2000), obiljeja entiteta
predstavljaju se kao ulazne informacije koje temeljem vorova predznanja mogu biti povezane s
izlaznim informacijama, tj. kategorijama koje treba usvojiti. Prema ovom modelu, obiljeja koja su
povezana s predznanjem usvajaju se bolje nego neutralna obiljeja. Meutim, potencijalni problem
ovakva ishoda jest pretpostavka da e predznanje reducirati uenje onih elemenata koji nisu povezani s
predznanjem, tj. da e se uenje nekih obiljeja usvajati na tetu nekih drugih (Heit i Bott, 2000).
Jedno od temeljnih pitanja koje je i danas aktualno je razumijevanje utjecaja predznanja na

kategorijalno uenje jer je ono vano kod razliitih aspekata koritenja kategorija. Predznanje moe
biti ukljueno u definiranje svojstava objekata, moe pomoi ispitanicima nauiti svojstva novih
kategorija (smislena struktura gdje se svojstva mogu smjestiti olakat e uenje). Moe pritom utjecati
na vrstu odluka kojima se koristimo pri kategoriziranju nakon uenja (nain na koji kategoriziramo
nove objekte moe biti pod djelominim utjecajem predznanja, prije nego pod utjecajem vlastitog
iskustva s pojedinom kategorijom). Na kraju, moe posluiti kao smjernica u izvoenju zakljuaka o
nekoj kategoriji (Murphy, 2002).
Znaajnu ulogu predznanja u procesu uenja, potvruje primjer nedavnoga rutinskog procesa
reakreditacije Sveuilita u Zadru, gdje je provedena analiza prolaznosti svih kolegija na Sveuilitu.
Zanimljiv podatak pokazala je povezanost predznanja studenata s prolaznou kolegija Matematike.
Naime, analiza je pokazala kako su oni studenti kojima je prosjek ocjena iz matematike tijekom
srednjokolskog obrazovanja bio najmanje 2,5, a na studiju su redovito pohaali nastavu, njih je ak
70% poloilo ispit na kolegiju Matematike (auhar, 2014).
UKUPNO ISKUSTVO OSOBE

ovjek je kompleksna jedinka koja se konstantno razvija od trenutka dolaska na svijet i to u
vie sfera odjednom: tjelesno, psihiki, emocionalno, socijalno, kognitivno (Schaie i Willis, 2001).
Ljudske jedinke, individualna bia u gotovo svakom pogledu, ue tijekom cijelog svog ivotnog
vijeka, konstantno se razvijaju stjecanjem novih spoznaja, usvajanjem novih vjetina i znanja te
loginim koritenjem steenog znanja u praktine svrhe. Veina steenih navika i usvojenih znanja
koje nauimo (drugom rijeju iskustava), stjeu se doivotnim procesima uenja i pamenja (Schaie i
Willis, 2001). Upravo je to jedinstveno, ono to tvori linost pojedinca, koju je nemogue replicirati i
ponoviti, a to je neposredno uvjetovano unikatnim, neponovljivim procesom uenja i zapamivanja,
svojevrsnim prikupljanjem i pohranjivanjem osobnog iskustva u pamenje (Zarevski, 2002). Uimo se
doslovno od prvih dana ivota dok znatieljno promatramo svoju okolinu, usvajamo naine ponaanja,
govor, vjetine, sposobnosti, pa do njegova zavretka (Sindik i Ronevi, 2014). Nitko se nauan nije
rodio! kae stara poslovica. Uimo kako puzati, kako se osoviti na vlastite noge, kako hodati, kako
emo plaem dozvati majku kad smo gladni, uimo razlikovati osobe u svojoj okolini, stjeemo
vjetinu govora. Od prvog dana ivota pred nama je mnotvo izazova i zahtjeva okoline. Ono to nam
postaje vanim, gotovo primarnim zadatkom jest uenje, kao sloeni psihiki proces promjene
ponaanja, temeljen na usvojenom znanju i iskustvu (Zarevski, 2002).
Mnotvo je znaajnih individualnih promjena to nastaju pod utjecajem maturacije ili

sazrijevanja organizma, no mijenjanje pojedinca bit e uvjetovano i novim aktivnostima, koje se
dugorono oituju kao novi oblici ponaanja. Svako ponaanje koje u svojoj podlozi nije
determinirano biolokim nasljeem, steeno je uenjem. Procesom uenja usvojit emo nove navike,
sposobnosti, i vjetine, te doznati informacije i u konanici stei znanje. Upravo ta sposobnost uenja
kao posljedica naih vlastitih postupaka, osnova je adaptivnog ponaanja, svojstvena svim
organizmima. Procesi uenja i pamenja vrlo su sloeni i vrsto meusobno povezani (Zarevski,
2002).
Iskustvo kao individualna odlika svakog pojedinca zapravo je, pojednostavljeno reeno,
naviknutost na uenje, neposredno vezano za mentalnu kondiciju, tj. stanje definirano posljedicama
duega i sustavnog uenja. Jarvis (2009) na sustavan i koncizan nain objanjava kako su svi ljudi
stvoreni kao osobe, kroz drutveni ivot, tj. temeljem naih iskustava s kulturom, te se bavi
razmatranjem to to znai biti (i kako postati) osoba u drutvu. Jarvis (2009) razrauje koncept
pozicioniranja u drutvu, koji opisuje kako se osoba predstavlja u skladu s pozicijom koju zauzima u
drutvu, to onda utjee na njezinu percepciju i iskustvo, a time i na nae uenje. Nain na koji
pojedinac opaa svoju poziciju u drutvu reflektira se na njegove stavove, osobine linosti i motivaciju
za djelovanjem (Jarvis, 2009).
Pod utjecajem starenja mijenja se ne samo nae tijelo ve i um, a kroz umnu dimenziju dolazi
do promjena u percepciji, kogniciji i vrijednostima, one se mijenjaju pod utjecajem starenja i iskustva
to ga doivljavamo tijekom ivota (Schaie i Willis, 2001). Jarvis (2009), u kontekstu cjeloivotnog
uenja, ivotnog ciklusa i starenja, opisuje naine na koje se razvijamo i uimo tijekom ivota, te na
taj nain razvijamo svoj potencijal. Tijekom razliitih ivotnih faza, osoba posjeduje razliite potrebe,
a time i razliite oblike motivacije.
U ranijim fazama ivota, osobe su u procesu uenja orijentirane na razvoj karijere (vocational
learning ili struno uenje), najee temeljem formalnih oblika obrazovanja. U kasnijim fazama
ivota osobe orijentiraju na ope, nestruno uenje (non-vocational learning) (Jarvis, 2009).
Jarvisov (2009) koncept da mi postajemo ukljuuje vremensku dimenziju, tijekom koje se

kao osobe nastavljamo razvijati itav ivot. Za razliku od toga, koncept da mi postojimo i jesmo u
sebi ukljuuje dimenziju sadanjosti: Mi jesmo ili ja jesam u gotovo bilo kojem trenutku ivota.
(Jarvis, 2009). Svakodnevno uimo ne samo kako djelovati s obzirom na razliite uloge u ivotu ve
mi uimo kako postati mi, a to zahtijeva uenje (Jarvis, 2009).
ZAKLJUAK
Psiholoki imbenici spremnosti za uenje individualne su specifinosti koje se isprepleu s
ostalim imbenicima, tvorei cjelinu koja pojedinca ini jedinstvenim, te imaju znaajan utjecaj na
proces uenja, uvjetujui brzinu i opseg usvajanja pojedincu potrebnih znanja i vjetina. Sigurno je da
su motivacija, predznanje i ukupno iskustvo osobe moda najznaajniji od svih psiholokih imbenika
to utjeu na spremnost za uenje. Ishod uenja esto ovisi o tome je li pojedina osoba intrinzino ili
ekstrinzino motivirana, posjeduje li predznanje o tome to eli ili treba nauiti. Takoer, znaajnu
ulogu ima i ukupno iskustvo pojedinca, jer e ono olakati uenje navikama uenja steenima u
ivotu, koje su individualne i ovise o ranijim iskustvima primjene razliitih oblika uenja (uvjetovanje,
socijalno uenje, spoznajni oblici uenja). Na kraju, moe se rei da opstanak svake vrste, ali i svake
jedinke pojedine vrste, na najizravniji nain ovisi upravo o njenoj sposobnosti uenja (Zarevski, 2002).
6. INITELJI KOJI ODREUJU VRSTU I JAINU

REAKCIJA PACIJENTA NA DIJAGNOZU: OSOBINE
POJEDINCA, DIMENZIJE BOLESTI, OSOBINE
SOCIJALNOG OKRUENJA
Irena Matulovi, bacc. med. techn.
Jedinstvena je uloga medicinske sestre pomagati pojedincu, bolesnom ili zdravom, u

obavljanju onih aktivnosti koje pridonose zdravlju ili oporavku (ili mirnoj smrti), a koje bi
pojedinac obavljao samostalno kada bi imao potrebnu snagu, volju i znanje. To treba initi
tako da mu se pomogne to prije postati neovisnim.
Virginia Henderson
Vanije je poznavati osobu koja boluje od neke bolesti, nego li bolest od koje, moda,
boluje.
Florence Nightingale
UVOD
Ovo poglavlje opisuje initelje koji odreuju vrstu i jakost reakcija pacijenta na dijagnozu. To
su: osobine pojedinca, dimenzija bolesti te socijalno okruenje. O linosti neke osobe govorimo kao
biopsihosocijalnoj organizaciji. Linost je biopsihosocijalna cjelina sa sloenim prilagodbenim
kapacitetima i stilovima samoregulacije (ili disregulacije), u danom fizikom i psihofizikom
okruenju.
Djelotvorno suoavanje linosti sa stresorima okruenja, ukljuujui bolest, jednako ovisi o

njenim psihofizikim prilagodbenim kapacitetima, o spoznajnim, afektivnim i drugim vjetinama u
opaanju i ocjenama stresora, kao i o znanjima i navikama osobe te kako se njima suprotstaviti
(Barath, 1995).
Trajanje i kvaliteta ivota, uz genetske preduvjete, uvelike ovisi o zdravstvenom ponaanju i

stavovima, nainu ivota i drutvenoj okolini. Praenjem promjena koje se zbivaju sa starenjem u
skupini ljudi iste dobi, pokazalo se da je proces odrastanja, sazrijevanja i starenja razliit ovisno o
zdravstvenom ponaanju, zdravstvenoj zatiti te drugim socijalnim imbenicima u njihovu ivotu
(Barath, 1995). Kvaliteta ivota u starosti, iako povezana s tjelesnim zdravljem i funkcioniranjem, ne
mora biti izravno ovisna o zdravstvenim imbenicima. Neki stari ljudi ive kvalitetno unato slabom
zdravlju, i obratno. Psiholoki i socijalni imbenici imaju vanu ulogu u odreivanju procesa
odrastanja, sazrijevanja i starenja (Barath, 1995). Zdravlje kao opa dobrobit pojedinca rezultat je
mnogih meusobno povezanih tjelesnih, psihikih i socijalnih funkcija i odnosa. Postoji veza izmeu
psihosocijalne dobrobiti pojedinca i tjelesnog zdravlja. Razina skrbi za vlastito zdravlje, vrsta, broj i
kvaliteta mjera koje pojedinac poduzima da bi zdravlje poboljao i ouvao zavisi i o vie
psihosocijalnih imbenika. Aktivnosti kojima pojedinac promie, odrava ili poboljava zdravlje
utemeljene su na njegovom osobnom poimanju zdravlja i njegovom sustavu vjerovanja i vrijednosti
uspostavljenih tijekom ivota.
Poimanje zdravlja koje netko ima utjee na cjelokupno ponaanje pojedinca, na izbor, nain i
uestalost svakodnevnih postupaka bitnih za zdravlje, poevi od odravanja higijene, rada i tjelesne
aktivnosti, prehrane, spavanja i odmora, intelektualnih aktivnosti, pa do konzumacije alkohola, duhana
i drugih tetnih tvari. Primjerice, religija i kultura imaju bitnu ulogu u poimanju zdravlja i nastanka
bolesti. U nekim religijama bolest se doivljava kao kazna za grijehe pri izboru hrane, nainu njezine
pripreme i unosa u organizam, upotrebi alkohola, duhana i drugih tetnih ponaanja. Na osnovi
osobnih uvjerenja, svaki pojedinac obavlja aktivnosti za koje vjeruje ili je iskusio da mu ine dobro, a
izbjegava one koje doivljava kao tetne. Na temelju svega toga, medicinska sestra osmiljava svoj
plan aktivnosti usmjeren na unapreenje i odravanje zdravlja pojedinca (Mojsovi i sur., 2005).
Sustav osobnih vrijednosti razvija se rano u djetinjstvu i teko se mijenja. Promjena je

mogua edukacijom jer uenjem i pozitivnom interakcijom moe se pomoi ljudima da izmijene neka
svoja uvjerenja (Mojsovi i sur., 2005). Obitelj, kola, crkva, kultura, mediji za vrijeme rasta i
sazrijevanja utjeu na oblikovanje sustava vrijednosti. Znanje ima kljunu ulogu u odravanju zdravlja
i unapreenju sigurnosti. Uenje o zdravlju i sigurnosti mora poeti rano u ivotu i provoditi se trajno
ponovnim pruanjem potrebnih informacija (Mojsovi i sur., 2005). Dodatno uenje obavezno je kad
god nastupe znatne promjene u zdravstvenom stanju pojedinca. Stjecanje novih znanja mogue je uz
ouvane spoznajne sposobnosti. Stariji ljudi koji odravaju pozitivan pogled na ivot i imaju pozitivnu
sliku o sebi, skloniji su slijediti i provoditi postupke koji koriste zdravlju. Oni due ostaju zdraviji
(Despot Luanin, 1993). Budui da su sklopovi rizinih imbenika jae povezani sa socijalnim i
psiholokim imbenicima starenja nego s biolokima, na njih se bolje moe djelovati promjenom
ponaanja (Despot Luanin, 1997).
ovjek vrlo teko mijenja svoje ponaanje, navike i postupke. Samo oni koji su visoko
motivirani za promjene vjerojatno e biti uspjeni. Kognitivne promjene i promjene osjetila mogu
voditi problemima s odravanjem zdravlja jer psihike funkcije prvenstveno ovise o radu mozga i
ivanog sustava, a u starosti se moe oekivati i njihovo slabljenje. Promjene i prilagodbe koje stariji
ljudi proivljavaju u podruju socijalnih odnosa i okoline imaju mnogostruk utjecaj na njihovo
duevno i fiziko zdravlje (Despot Luanin, 1997). Jednako tako, zdravstveni problemi i potekoe u
odmakloj dobi, u najveoj mjeri sudjeluju u naruavanju ne samo tjelesnog nego i duevnog i
socijalnog integriteta starije osobe (Despot Luanin, 1993).
Socijalna potpora i sprjeavanje socijalne izolacije imaju kljunu zatitnu ulogu u ouvanju
socijalnog i psihikog integriteta i dobrobiti pojedinca (Mojsovi i sur., 2005). Istraivanja imbenika
koji imaju znatan utjecaj na starenje mjerena u trima razliitim vremenskim razdobljima, pokazala su
da su vani imbenici bili stres, socijalna participacija i socijalna potpora (Despot Luanin, 1997).
Boljeg opeg psihofizikog stanja i manje psihosomatskih tegoba izraavale su osobe koje su bile
ukljuene u razliite oblike neformalnih socijalnih aktivnosti, a bolje funkcionalne sposobnosti, manje
psihosomatskih tegoba i vlastito zdravlje bolje su percipirale starije osobe koje su doivjele manje
stresa i imale veu socijalnu podrku (Despot Luanin, 1997).
Socijalna potpora moe biti iskazana na raznovrsne naine, a za stariju osobu pritom osobito
znaenje ima izraavanje ljubavi, povjerenja, potovanja bliskih joj osoba te spoznaja da se moe
osloniti na nekoga tko e biti u odreenim trenucima spreman pomoi, ili s kim e podijeliti ivotne
radosti i tekoe (Despot Luanin, 1997).
Razvijanje socijalnih vjetina u starosti preduvjet je zadovoljstvu i dobrom zdravlju. Stariji

pojedinac moe imati potekoe u komunikaciji i odnosima s drugima zbog sustava osobnih
vrijednosti koje je izgradio tijekom ivota, zbog svojih uvjerenja, vjere ili kulture (Despot Luanin,
1997). Sposobnost svladavanja stresa razlikuje se umnogome meu starijim ljudima i ovisi o tome
kako su se nauili nositi sa stresom kada su bili mlai. Mnoge starije osobe emocionalno e se
distancirati od okolnosti koje ne mogu promijeniti, a poveana je vjerojatnost i da e potraiti utoite
u duhovnim ili filozofskim vjerovanjima koja im pomau da prevladaju situacije to ih ne mogu
kontrolirati. Razumijevanje osobe i njezinih socijalnih potreba i problema, pomau u boljem
planiranju i provedbi aktivnosti kojima je cilj unaprijediti i ouvati cjelokupno zdravlje (Despot
Luanin, 1997).
Razliitost potreba, naina ivota i ivotnih promjena u populacijskim skupinama odraslih

zahtijeva opsean pristup, s posebnim osvrtom na znaajke odreenih dobnih skupina ili izloenosti
imbenicima rizika za nastanak bolesti (Mojsovi i sur., 2005). Odrasla dob je najproduktivnije
razdoblje ovjekova ivota, u kojemu on gradi i stvara profesiju, obitelj, drutveni status, ispunjava
mnoge uloge i donosi bitne odluke to utjeu na njegovo zdravlje sreu i uspjeh (Mojsovi i sur.,
2005).
Osobine pojedinca posebno su bitni imbenici zdravlja, sree i uspjeha, od kojih iznimno
znaenje imaju njegove kognitivne sposobnosti, afektivna komponenta linosti, tj. osjeaji i sve to na
njih utjee, te njegovo prethodno iskustvo. Vani su takoer socijalna, etnika i kulturna pripadnost i
uvjerenja, jezik, eventualne tjelesne mane itd. (Barath, 1995).
Kronoloka dob jedan je od temeljnih mjerila i predskazatelja razvoja linosti, kao i njenih
(ne)sposobnosti da svlada specifine razvojne zadatke koje veina vrnjaka svlada za danu dob i u
danom kulturnom okruenju (tablica 1) (Barath, 1995).
Tablica 1. Razvoj, razvojni i zdravstveni zadaci (prema Barath, 1995)

EMOCIONALNI RAZVOJ RAZVOJNI ZADACI ZDRAVSTVENI ZADACI
1. RANO DJETINJSTVO ui hodati osnovne psihomotorne vjetine
Povjerenje ili nepovjerenje jesti definiranje zdravlja i bolesti
govoriti socijalna i emocionalna
kontrolirati nudu odgovornost
2. PREDKOLSKA DOB razlike meu spolovima zdrava prehrana
Samostalnost ili sram psiholoka stabilnost tjelesna aktivnost
i sumnja potovanje roditelja dentalna higijena
vjetine za igru usavravanje mentalnih i
tjelesnih vjetina
3. KASNO DJETINJSTVO cjelovit stav o sebi pozitivna slika o sebi
Samoinicijativnost ili osjeaj zajednitvo vjetine natjecanja
krivnje socijalne, etike i moralne
razlike
4. PUBERTET zreliji odnosi sa drugima materijalna odgovornost
Samoidentitet ili inferiornost usavrava itanje, pisanje socijalna, emocionalna
osnovni pojmovi i moralna odgovornost
svakodnevnog ivota preuzimanje rizika i posljedica
moralne svijesti i ljestvice
vrijednosti
5. ADOLESCENCIJA socijalna uloga spolova prihvaa sebe i tjelesni razvoj
Identitet ili konfuzna uloga prihvaanje vanjskog izgleda vjetine suoavanja sa
emocionalna neovisnost stresorima i problemima
drutveno odgojno ponaanje vrijeme za sebe i druge
bira zanimanje privrenost obitelji i voljenim
sprema se za samostalan ivot osobama
6. RANA ODRASLA DOB ivi sa partnerom trajno partnerstvo
Intimnost ili izolacija osniva obitelj i dom karijera
graanska prava i obveze ivotne navike i stilovi
7. SREDNJA DOB fizioloke promjene prihvaa starenje
Kreativnost ili stagnacija puna odgovornost i samostalnost drutveni pritisci
unapreenje socioekonomskog zdravi ivot
statusa povremeno preureenje
pomae djeci ivotnih ciljeva
8. ZRELA DOB I STARENJE prihvaa slabljenje zdravlja rizik za zdravlje
Integritet ili beznae planiranje mirovine gubici i odvajanja od voljenih
gubitak voljenih osoba osoba
identifikacija sa generacijom redefiniranje slike o sebi
udobnost, mir i sigurnost mijenjanje ivotnih navika
ZDRAVO POTISKIVANJE
(salutogeneza, eng. salutogenesis)
Salutogeneza je koncept koji se vie usredotouje na imbenike koji podupiru zdravlje

ovjeka i osjeaj zadovoljstva nego na one koji izazivaju bolest (Latinski: (salus=zdravlje,
genesis=korijen). Velik je broj ljudi kojima zdravo potiskivanje znai glavni ili pak jedini obrambeni
mehanizam u smjeru pozitivnog prilagoavanja. Rije je o okolnostima u kojima osoba nema nikakve
mogunosti da ita bitno mijenja u situaciji u kojoj se nalazi. Djelotvornost potiskivanja nalazi se u
umijeu osobe da na nepodnoljive prilike ne obraa nikakvu pozornost (Barath, 1995).
Atribucije su posebna vrsta individualnih i/ili kolektivnih vjerovanja, tj. kvaziinjeninih

tvrdnja kojima se nastoje objasniti uzroci vlastitog stanja, namjera, ponaanja, pa tako i ponaanja i
namjera drugih ljudi, kao i uzroka stresnih situacija u svakodnevnom ivotu. (DeCharmes, 1976;
Hewstone, 1989; sve prema Barath, 1995). Procesom atribucije osoba se koristi kad pokuava shvatiti
sebe i svijet oko sebe. O karakteristikama neke osobe i uzrocima njenog ponaanja zakljuuje na
osnovu promatranja njenih postupaka. Dakle, osoba polazi od objektivnih podataka (ponaanja koje
vidi), i na temelju tih informacija izvodi zakljuke o namjerama i karakteristikama osobe koju
promatra (Barath, 1995). Pritom vjeruje da je i zakljuak o nekoj osobi objektivan podatak o njoj.
Ne primjeuje da izmeu injenica koje iznosi vlastite subjektivne pretpostavke o uzrocima ponaanja
te osobe i uzima ih kao injenice. Taj proces umetanja, dodavanja podataka koji nedostaju, dakle
pripisivanja osobina drugoj osobi ili sebi samom, naziva se proces atribucije. Kroz proces atribucije
objanjavamo motive i uzroke nekog dogaaja (Barath, 1995). Pokuavajui objasniti zato se neto
dogodilo i zato se ba tako neto dogodilo, osoba moe pripisati razloge dogaaja unutarnjim
uzrocima (osobinama, motivima, namjerama) ili preteno onim vanjskim. Tako se uzroci i vlastitog
ponaanja, uspjeha ili neuspjeha mogu pripisati preteno unutarnjim imbenicima, pa pritom osoba
uzroke svog ponaanja, uspjeha ili neuspjeha vidi u vlastitim osobinama (unutarnji lokus kontrole).
Ako uzroke svog ponaanja pripisuje vanjskim okolnostima, koje kontroliraju i potiu njeno
ponaanje, tada osoba vjeruje u vanjski lokus kontrole. Dakle, lokus kontrole sastoji se od dvije
tendencije u svakodnevnom zakljuivanju. Prva je strategija eksternalizacije i bazirana je na
vanjskom lokusu kontrole, a druga je strategija internalizacije (osnovana na unutarnjem lokusu
kontrole) (Barath, 1995). Strategija eksternalizacije je vjerovanje u vansubjektivne uzrone sile koje
osoba ili skupina nije u stanju kontrolirati, kao to su: srea, sluajnost, nasljee, zakon, pravda,
drutvo i slino. Strategija internalizacije je pak naklonjenost vjerovanjima da su uzroci ponaanja
unutarnji: osobna snaga, izdrljivost, inteligencija, napor, solidarnost itd. (Barath, 1995). Odravanje
samopouzdanja i samopotovanja blisko je povezano s ouvanom ili promijenjenom slikom o sebi.
Promjene vezane uz starost i one povezane s boleu, utjeu na poimanje starije osobe o sebi
(Despot Luanin, 1993). Drutvene vrijednosti i ivotna iskustva takoer igraju vanu ulogu. U
mnogih ljudi ve i pojava vidljivih promjena fizikog izgleda zbog starosti moe utjecati na promjenu
doivljaja vlastite vrijednosti i razine samopotovanja. Uestaliji problemi zdravlja, fizika ili
ekonomska ovisnost o drugoj osobi, ali i razni drugi gubici u starosti utjeu na mijenjanje vlastite slike
o sebi, dotadanjeg miljenja i uvjerenja o vlastitim sposobnostima i mogunostima, te na promjenu
razine samopotovanja. Predodba o samome sebi blisko je povezana s vrijednostima, uvjerenjima,
ulogama i odnosima starije osobe (Despot Luanin, 1997). Kada starija osoba pretrpi gubitke u bilo
kojem vanom dijelu ivota, predodba o samom sebi je ugroena. Ako se pritom pojavljuje osjeaj
gubitka osobne vrijednosti i samopotovanja, mogu nastati ozbiljni problemi, kao to su strah,
tjeskoba, bespomonost, beznae i depresija (Mojsovi i sur., 2005).
U skupinu bolesti za koje se smatra kako su pod jakim utjecajem stresa ubrajamo povien
arterijski krvni tlak, srane aritmije i ishemijske bolesti srca. Ti poremeaji najei su uzroci smrti,
osobito u suvremenim industrijskim drutvima. Mnogo zdravih ljudi izjavljuje kako bi eljeli znati
dijagnozu ako obole od tekih, neizljeivih bolesti. Meutim, kritiari takvih istraivanja govore da je
jedno elja zdravog ovjeka da sazna dijagnozu teke bolesti, a drugi su problem bolesnici stvarno
oboljeli od tekog oblika raka ili neke sline neizljeive bolesti. ak i lijenici koji su esto vrlo
kritini kada se predlae otvoreno priopavanje teke dijagnoze bolesnicima, esto izjavljuju da bi
eljeli znati pravu dijagnozu ako obole od teke neizljeive bolesti (Havelka, 2002). Najei razlozi
koji se navode u prilog kazivanju dijagnoze jesu: pravo bolesnika da zna sve o svojoj bolesti, elja da
razumije to s njim nije u redu, zatim poputanje jake emocionalne napetosti nastale oekivanjem
nepoznatog ishoda, osiguravanje mogunosti da se bolesnik obrati drugim lijenicima koji bi ga

moda mogli izlijeiti, planiranje budunosti s obitelji (Havelka, 2002). Kardiolozi Friedman i
Rosenman, promatrajui osobine linosti bolesnika sa sranoilnim bolestima, utvrdili su da oni
imaju neke zajednike osobine (Rosenman i sur., 1975).
Prikazali su samo pojavni oblik opaenih ponaanja svojih bolesnika i tip ponaanja nazvali su
Tip A ponaanja utvrdivi kako su te osobe vrlo ambiciozne, usmjerene su na natjecateljski nain
ivota, hiperaktivne, socijabilne pa ih odlikuje jaka kontrola vlastitih emocija (Havelka, 2002). Na
poslu su to ljudi koji rade vie i due od ostalih, imaju razvijen osjeaj odgovornosti i savjesnosti,
preuzimaju vie poslova nego to mogu obaviti i esto rtvuju obiteljski ivot zbog posla i karijere.
Ukratko, ovisnici su o svojem poslu. U obitelji tee za prevlau nad drugim lanovima i imaju
izraenu potrebu da ih oni cijene, potuju i sluaju. U drutvu, to su ljudi obino na znaajnijim
poloajima, aktivni u rjeavanju drutvenih problema i esto kao osnovni ideal postavljaju potovanje
od drugih i prevlast nad drugima. Zbog takvih osobina najvee stresove u njih izazivaju meuljudski
sukobi u obitelji, na poslu i drutvu openito, sukobi koji su uestaliji i zbog njihove tenje za
prevlau nad drugima. U situacijama sukoba nastoje to vie potisnuti vlastite emocije, ne pokazuju
ih otvoreno, ve zadravaju prividni optimizam i ravnodunost. Ponaanje iz tog obrasca nije
uobiajeno svrstavati u socijalno neprihvatljivo ili psihopatoloko ponaanje. Naprotiv, ambicija,
usmjerenost prema nekome vanom cilju, manjak vremena za druge manje vane aktivnosti i slino
svojstva su koja se u suvremenim industrijskim drutvima cijene i kojih se razvoj tijekom procesa
socijalizacije potkrepljuje. Zbog toga je i teko utjecati na promjenu ovakvih obrazaca ponaanja
(Havelka, 2002).
Tip B ponaanja opisan je kao suprotan osobinama i postupcima Tipa A ponaanja. Osobe
Tipa B su oputene, prijateljskog ponaanja, neoptereene razmiljanjem o urbi i rokovima, strpljive i
pozitivno orijentirane prema izvravanju zadataka te openito imaju optimistian pogled na svijet.
Osobe Tipa B imaju manju razinu anksioznosti i doivljavaju manje stresa, to pridonosi jaanju
njihova imunolokog sustava i smanjuje njihove srane i gastrointestinalne probleme. U
longitudinalnom osmogodinjem istraivanju pokazalo se da je vjerojatnost obolijevanja od sranih
bolesti bila dvostruko vea za osobe koje su iskazivale obiljeja Tipa A nego za one Tipa B (kod
ujednaenih navika puenja i visine krvnog tlaka) (Rosenman i sur., 1975). Psiholokim testovima
mogu se otkriti osobe s kardiopatskim obiljejima linosti, to je prikladan nain za organiziranje
pred-obrane od sranoilnih bolesti (Havelka, 2002). Osnovna je zadaa predobrane (prevencije)
utjecati na promjenu naina ivota pojedinaca jer upravo nain ivota izlae pojedinca najveim
opasnostima obolijevanja. Neki od dodatnih rizinih imbenika u osoba A tipa ponaanja jesu
nepravilna prehrana, puenje, prekomjerno pijenje alkohola i drugi nezdravi naini ponaanja takoer
tipini za osobe izloene stresu (Havelka, 2002). Kako mnoga ova ponaanja duboko zadiru u osobni
nain ivota pojedinca, vrlo ih je teko mijenjati. Oteavajua je injenica da je Tip A ponaanja u
skladu s opeprihvaenim vrijednostima suvremenih drutava te je velika tekoa promijeniti
ponaanje pojedinca u drutvu, a bez promjene okolnih socijalnih uvjeta koji podravaju ovakvo
ponaanje (Havelka, 2002). Poticanjem na promjenu takva ponaanja moe doi do opadanja radne
uspjenosti pojedinca, to se moe odraziti loe na ivot njegove obitelji i drutvo u cjelini (Havelka,
2002). Nain na koji ljudi vide dogaaje ili situaciju, i znaenje koje to vienje ima za njih, odreuje
im i reakciju. Ako medicinska sestra i bolesnik pristupaju situaciji s jako udaljenim i razliitim
tumaenjima ili pretpostavkama, moe doi do nesporazuma. esto neke od bolesnikovih potreba
vidimo kao prioritetne, no on ih sam moda ne vidi tako. Takve situacije mogu biti frustrirajue za
obje strane u terapijskom procesu, te je potrebno da medicinska sestra i bolesnik istrae bolesnikovu
korist s fokusom na ovdje i sada (trkljar-Ivezi, 2011).
Sestrinska skrb ostvaruje se promicanjem zdravlja i preventivnim djelovanjem medicinskih

sestara, koje svojim djelatnostima pridonose boljoj kvaliteti ivota svih dobnih skupina ljudi u
zajednici i smanjenju broja komplikacija u tijeku razliitih bolesti. Oboljelima i njihovim obiteljima
pruaju stalnu pomo i podrku u osposobljavanju za odgovorno provoenje samozbrinjavanja i u
prevladavanju problema povezanih s poremeenim zdravljem (Mojsovi i sur., 2005).
U definicijama sestrinstva reeno je da je umijee sestrinstva meuljudski odnos i

interakcijski proces izmeu korisnika i sestre, unutar socijalnog okruenja a tijekom pruanja
sestrinske skrbi (Kenney, 1990, prema Mojsovi i sur., 2005).
Pojam interakcije ukljuuje meusobno djelovanje osoba, zauzimanje stavova i odreivanje

ponaanja (Bratani, 1990). Najvei dio interakcija ostvaruje se meuljudskom komunikacijom.
Adekvatno koritenje govorom kao sredstvom sporazumijevanja jedno je od najbitnijih vjetina koje bi
medicinske sestre morale imati. Jedan od osnovnih ciljeva rada medicinske sestre jest poticati
usvajanje pozitivnog zdravstvenog ponaanja, ili mijenjati loe navike i ponaanja. Kako je pritom
rije o odgojnom procesu, treba znati da se bez kvalitetne interakcije i interakcijske povezanosti u
komunikaciji ne moe oekivati nikakvo pozitivno odgojno djelovanje (Ribardi i Vidoa, 2014).
Prvi dojam stjeen prvim kontaktom, vaan je za uspostavu meuljudskog odnosa, a o

meuljudskom odnosu ovisi i uspjenost suradnje bolesnika u lijeenju (Mojsovi i sur., 2005).
Prirodna i spontana interakcija i komunikacija uspostavljena prvim kontaktom otvorit e put suradnji.
Svaki daljnji kontakt tijekom suradnje sestre i pojedinca razvijat e i pridonositi odnosima povjerenja i
razumijevanja.
Osobine i sposobnosti sestre imaju veliko znaenje za uspjenu komunikaciju: srdanost,

iskrenost, dosljednost, empatija, potovanje i prihvaanje osobe, davanje osobi mogunost da izrazi
vlastito miljenje i sudjeluje u donoenju odluka, njegovo bezrezervno prihvaanje, razumijevanje,
neosuivaki stav i skrb za pojedinca (Mojsovi i sur., 2005). Razgovor o dijagnozi uvijek treba biti u
okviru psihoterapijskog pristupa bolesniku. Veina bolesnika nije sa svojim lijenikom razgovarala o
dijagnozi, mnogi je i ne znaju ili znaju samo naziv, bez znanja to dijagnoza ukljuuje. Vano je pitati
bolesnika koliko informacija on zapravo eli. U veini istraivanja, bolesnici su istaknuli da ele
lijenika koji je upoznat s najsuvremenijim istraivanjima i terapijskim opcijama, koji e ih informirati
o najboljim opcijama lijeenja, koji e imati vremena odgovoriti na sva pitanja, biti iskren u iskazu o
ozbiljnosti bolesti, koristit e se jednostavnim jezikom, dati vijesti neposredno i uz potpunu panju
usmjerenu na bolesnika (trkljar-Ivezi, 2011).
Sljedei su naini na koje bi bilo poeljno s bolesnikom razgovarati o dijagnozi (trkljar-

Ivezi, 2011):
s bolesnikom uvijek treba razgovarati o dijagnozi,
bolesnik ima pravo na informacije o svom stanju i to nije samo struna i etika nego i
zakonska obveza,
osnovno je da bolesnik za njega razumljivim i prihvatljivim nainom dobije objanjenje o
kojoj bolesti/poremeaju se radi, koji su simptomi i uzroci nastanka bolesti, kako se bolest
lijei i to on moe uiniti da ishod lijeenja bude povoljniji,
dijagnoza se moe rei samo kad smo posve sigurni o emu je rije, kada nemamo nedoumice,
na nain obazriv i koji nudi mogunost nade,
ako imamo nedoumice, potrebno ih je bolesniku rei obazrivo,
bolesniku nije potrebno davati izjave o nepovoljnim prognozama bolesti jer to ne pomae ni
njemu ni obitelji, a tijek bolesti ovisi o puno imbenika i moe se s vremenom izmijeniti,
dobro je od poetka dati mogunost bolesniku da postavlja sva pitanja povezana s
dijagnozom, i moramo biti spremni dati prikladne odgovore,
vano je informirati bolesnika o naim razgovorima s obitelji bez njegove nazonosti i
objasniti mu da su ti razgovori vani kako bi se dobilo to vie informacija koje bi bile korisne
u planiranju njegova lijeenja,
vano je da bolesnik doivi kako je on u fokusu interesa i da su mu lanovi obitelji potpora,
otvoreni razgovor o dijagnozi smanjuje negativne misli koje bolesnik vezuje za nju, a to moe
negativno djelovati na ishod lijeenja,
bitno je da bolesnik shvati kako o svim pitanjima u svezi s boleu moe razgovarati s
medicinskim sestrama (trkljar-Ivezi, 2011).
Jednako tako, dokazano je da ukoliko bolesniku objasnimo mogue terapijske postupke i

ukljuimo ga u odluivanje, to redovito ima vrlo pozitivan utjecaj na njegovu psiholoku prilagodbu.
Bolesnici se tada osjeaju bitnim imbenicima, dok su, naprotiv, anksiozniji i nezadovoljniji ako se
osjeaju izoliranima ili se na njih gleda samo kao na objekt (trkljar-Ivezi, 2011; orevi, Bra i
Brajkovi, 2013).
ZAKLJUAK
initelji koji odreuju vrstu i intenzitet pacijentovih reakcija na dijagnozu su: osobine
pojedinca, dimenzija bolesti i obiljeja socijalnog okruenja. Linost je biopsihosocijalna cjelina sa
sloenim prilagodbenim kapacitetima i stilovima samoregulacije/ disregulacije, u danom fizikom i
psihofizikom okruenju. Njeno djelotvorno suoavanje sa stresorima okruenja, ukljuujui bolest,
ovisi o psihofizikim prilagodbenim kapacitetima, o spoznajnim, afektivnim i drugim vjetinama u
opaanju i ocjenama stresora, kao i o znanjima i navikama osobe, te nainima kako se stresorima ona
zna suprotstaviti. Samoprocjena zdravlja, socijalna mrea i funkcionalna sposobnost pokazali su kao
dobri pokazatelji zdravlje u funkciji dobi u mnogim istraivanjima. ene svake dobi imaju nie stope
smrtnosti od mukaraca. Razlozi se pripisuju genetskim i steenim razlikama, ali i razlikama u
stavovima koji utjeu na percepciju bolesti i koritenje zdravstvenom zatitom. Relativno stabilne
osobine linosti, socijalna potpora i pozitivno zdravstveno ponaanje snano su povezani s
dugoronim pozitivnim ishodima, koji se najbolje uoavaju u starosti.
7. USPOSTAVLJANJE KONTAKTA, DOBIVANJE PRVIH

INFORMACIJA O POTREBAMA PACIJENTA,
TEMELJNI PREDUVJETI ZA VEZIVANJE, PROCES
PODRKE I PRUANJA POMOI
Marija Mili, bacc. med. techn.
Bolestan ovjek je svijet za sebe u koji je esto vrlo teko ui. Najbolji i najlaki put je
LIJEPA RIJE!
Fikreta Paravli
UVOD
Uspjenost medicinske sestre ne mjeri se samo njezinim strunim znanjem, nego i vjetinom
komuniciranja s pacijentom i suradnicima. Komunikacija s drugim ljudima vrlo je kompleksno
podruje i moe se razmatrati kao vjetina verbalne komunikacije, a posebno kao neverbalna
komunikacija. Verbalna komunikacija u svakodnevnom ivotu zauzima najvei dio meusobnog
sporazumijevanja i oituje u onome to i kako govorimo. Kad nam se netko obraa, informacije
dobivamo njegovim rijeima i glasom (Krei, 2013). Neverbalna komunikacija dopunjava te
informacije, pa tako promatramo govornikovu mimiku i geste kako bismo bolje razumjeli to nam eli
rei i je li njegovo ponaanje prema nama prijateljsko i srdano.
Ljudi vas opaaju kao prijateljsku osobu ako: gledate sugovornika u oi, smijeite se,
klimate glavom dok druga osoba govori, postavljate pitanja vezana uz ono to vam govori i ako vae
ruke nisu prekriene kao tit od sugovornika (Krei, 2013). Ljudi vas doivljavaju kao paljivog
sluaa ako: gledate osobu koja govori barem tri etvrtine vremena dok govori, ako se naslonite dok
sluate i ako ne radite nita drugo dok osoba govori (Krei, 2013).
Sluanje je jednako vana komunikacijska vjetina kao i govor. Neverbalna komunikacija

odaje vie nego to mislimo i svakako vie nego to, ponekad, elimo. Strunost dokazujemo
diplomom, a svojim ponaanjem moemo ljudima poslati poruku jesmo li sigurni u sebe, mogu li se
drugi osloniti na nas i jeli nam je stalo do ljudi s kojima dolazimo u dodir (Luanin i Despot Luanin,
2010).
TEORIJE OSNOVNIH LJUDSKIH POTREBA

Abraham Maslow (slika 7), najistaknutiji teoretiar humanistike psihologije, jo je 1954.
godine je, u danas klasinom psiholokom djelu Motivacija i linost opisao hijerarhiju potreba, za
koje je smatrao da su uroene svakom ovjeku i da upravljaju njegovim ponaanjem. esto se one
prikazuju kao piramida kojoj temelj ine fizioloke potrebe, nakon kojih slijede potrebe za
sigurnou, potrebe za pripadanjem i ljubavlju, potrebe za potovanjem te, na samom vrhu, potreba za
samoaktualizacijom (Krei, 2013). Piramida dobro opisuje odnose meu potrebama (slika 8). Naime,
Maslow govori kako se vie potrebe ne pojavljuju dok nisu zadovoljene potrebe nieg reda. Tako
osoba koja je gladna nee eznuti za ljubavlju ili se zamarati potovanjem drugih. Takav zakljuak
prati i logiku evolucijske psihologije za preivljavanje je najbitnije zadovoljavati osnovne bioloke
potrebe (kao i one za sigurnou), a zadovoljavanje potreba koje nisu bitne za preivljavanje, dolazi
tek kasnije (Krei, 2013).
Slika 7. Abraham Maslow Slika 8. Piramida potreba po Maslowu

(1908.-1970.)
Izvori za slike 1 i 2:
https://en.wikipedia.org/wiki/Abraham_Maslow
http://www.istrazime.com/psihologija-licnosti/samoaktualizacija-ideal-psiholoskog-razvoja/
Virginia Henderson, autorica Osnovnih principa sestrinske skrbi, smatra da je osnova

sestrinskog rada meusobni odnos medicinske sestre i pacijenta koji se mora temeljiti na odreenim
postulatima (slika 9 i slika 10).
Specifine aktivnosti medicinske sestre usmjerene su na zadovoljavanje etrnaest osnovnih

ljudskih potreba: disanje, unos hrane i tekuine, eliminaciju otpadnih tvari, kretanje i zauzimanje
odgovarajuih poloaja tijela, odmor i spavanje, odijevanje, odravanje normalne temperature tijela,
odravanje osobne higijene, izbjegavanje tetnih utjecaja okoline, komunikacija s drugim ljudima,
vjerske potrebe, obavljanje svrsishodnog rada, rekreacija, uenje, istraivanje i zadovoljavanje
znatielje (Krei, 2013).
Slika 9. Virginia Henderson (1897.-1996.) Slika 10. Teorija V. Henderson
Izvori za slike 3 i 4:
http://nurseslabs.com/virginia-henderson/
https://www.pinterest.com/pin/223702306466245060/
UTVRIVANJE POTREBA
Ve iz same definicije procesa zdravstvene njege vidljivo je da su identifikacija potreba i
rjeavanje potencijalnih problema povezanih sa zadovoljavanjem osnovnih potreba temelj
zadovoljstvu pacijenta (Fukar, 1992).
Proces zdravstvene njege znanstveno je dokazan sustav rada medicinske sestre, usmjeren na
identificiranje i rjeavanje potreba pojedinca, obitelji i zajednice za njegom, koje proizlaze iz njihovih
reakcija na zdravstvene probleme i druge ivotne situacije u vezi sa zdravljem (Milutinovi, 2014).
Utvrivanje potreba inicijalni je korak u procesu zdravstvene njege, a pri utvrivanju

potreba sluimo se razliitim izvorima informacija (pacijent, obitelj, medicinska dokumentacija) i
razliitim pristupima (intervju, promatranje, mjerenje, analizira podataka) (Fukar, 1992). Utvrivanje
potreba je organizirano i sustavno prikupljanje podataka o reakciji bolesnika na bolest/zdravstveni
problem u formi sestrinske anamneze (Milutinovi, 2014).
Prikupljanje podataka za sestrinsku anamnezu sloen je proces kojega treba osmisliti,

isplanirati i izvesti na organiziran i sistematiziran nain (Milutinovi, 2014).
Sestrinska anamneza je skup podataka o bolesniku to ih medicinska sestra prikuplja

razgovorom i fizikalnim pregledom poradi postavljanja sestrinske dijagnoze i utvrivanja potreba za
njegom (Milutinovi, 2014).
PRIKUPLJANJE PODATAKA
Medicinska sestra prikuplja podatke o pacijentu iz primarnih i tercijarnih izvora koristei se
intervjuom, promatranjem, mjerenjem i analizom dokumentacije. Meu prikupljenim podacima treba
razlikovati subjektivne i objektivne, injenice od interpretacija te sadanje i prole podatke. S obzirom
na sadraj, prikupljeni podaci moraju omoguiti toan i cjelovit uvid u pacijentovo stanje i
prepoznavanje problema (Fukar, 1992).
Pacijent osobno najee je izvor podataka u procesu zdravstvene njege. Promatrajui ga,
medicinska sestra dobiva uvid u njegovo tjelesno stanje, stanje svijesti i ponaanje, a intervjuom
dobiva verbalne informacije o njegovoj percepciji vlastitoga zdravstvenog stanja, eljama i potrebama,
razini znanja o potencijalnom problemu i povratne informacije o uspjenosti provedenih intervencija
(Fukar, 1992).
INTERVJU U PROCESU ZDRAVSTVENE NJEGE

Premda ima vie definicija i opisa, intervju se definira kao profesionalan s ciljem usmjeren
razgovor dviju osoba koje meusobno imaju komplementarne uloge, tj. oblik razgovora u kojem
(barem) dvije osobe sudjeluju u verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji kako bi ostvarili unaprijed
odreen cilj. To je poseban nain voenja razgovora kojim se prikupljaju informacije (Fukar, 1992).
Tijekom intervjua pravila odreuju tko pita to, o kome i kada, te mogue naine odgovaranja na
pitanja.
Cilj intervjua u procesu zdravstvene njege je prikupiti specifine podatke o pacijentu kako bi
se prepoznalo probleme i planirala zdravstvena njega (Fukar, 1992).
Intervju mora:
doprinijeti stvaranju pozitivnog odnosa izmeu pacijenta i medicinske sestre,
omoguiti pacijentu da dobije potrebne i eljene informacije,
pomoi medicinskoj sestri pri utvrivanju potreba i nainu prikupljanja novih podataka
(Fukar, 1992).
Prilikom intervjua treba voditi rauna i o etikom aspektu razgovora. Pritom treba razmotriti
tri vana pitanja (Breakwell, 2001):
1. Kako postavljati pitanja o osjetljivim temama?

Rije je o pravima i odgovornostima voditelja intervjua. Imate li pravo postavljati odreena
pitanja, ak i pitanja koja se odnose na vrlo osobna podruja neijeg ivota jer su ona vana za
utvrivanje problema i planiranje njege?
2. to uiniti ako saznate za nerjeivi problem?

Tijekom voenja intervjua treba biti spreman na neoekivano. U iskuenju smo ponuditi
izravan savjet ili intervenirati prema vlastitom strunom iskustvu.
3. Kakvu povratnu informaciju dati nakon intervjua?

Dogaa se da intervjuirani bolesnici ne dobiju nikakvu povratnu informaciju. Takav je propust
najee, posljedica loe planiranog i organiziranog intervjua (Breakwell, 2001).
PLANIRANJE INTERVJUA U SESTRINSKOJ PRAKSI
Svrha intervjua u sestrinskoj praksi je da se u to kraem roku prikupi to vei broj

informacija, potrebnih da se planira zdravstvena njega. Iako je pacijent duan dati podatke potrebne za
odreivanje dijagnoze, treba uzeti u obzir da pacijent ne mora biti sposoban opisati svoje probleme
strunim medicinskim rjenikom, niti mora znati povezati simptome s trenutnim stanjem (Breakwell,
2001). Budui da pacijent ponekad ne moe iznijeti sve podatke, bilo zbog nelagode, sumnjiavosti ili
ih se ne moe sjetiti, on se moe pokuati pokazati u boljem svjetlu, pokuavati uvjeriti intervjuera u
svoje stavove ili dodavati nevane informacije. Meutim, medicinska sestra mora biti u mogunosti
prepoznati i izdvojitu uistinu bitne informacije. U protivnom, intervju postaje neuinkovit, pristran, a
zakljuci netoni (Luanin i Despot Luanin, 2010).
Da bi se dobro isplanirao intervju, treba (Luanin i Despot Luanin, 2010):

odrediti cilj intervjua (odabrati vrstu intervjua)
oblik i sadraj pitanja
osigurati uvjete za provoenje intervjua
motivirati sugovornika za davanje podataka.
Sugovornik e pristati na intervju ako razumije njegovu svrhu i smatra ga sredstvom za

postizanje eljenih promjena a intervjuera percipira kao sposobnu i dobronamjernu osobu. Intervjuer
se treba zadubiti u pacijentovu problematiku i prihvatiti ga kao osobu u cijelosti (holistiki pristup) i
dopustiti mu da izraava osjeaje, dok e sam proces intervjua liiti pacijenta bilo kakvih pritisaka
(Breakwell, 2001).
Uloga intervjuera je da (Breakwell, 2001):

pridobije pacijenta za suradnju
motivira sugovornika za intervju
pojasni nejasnoe
pazi na kvalitetu i sadraj odgovora
prikupi dovoljno korisnih informacija.
VRSTE INTERVJUA
S obzirom na strukturu, vie je vrsta intervjua.
a) Zatvoreni intervju s predvienim odgovorima

Postavljaju se unaprijed odreena zatvorena pitanja, a pacijent odabire izmeu zadanih
odgovora. Prednost je ove vrste intervjua jednostavnija analiza podataka, mogunost izravne
usporedbe odgovora i postavljanje veeg broja pitanja, a nedostatak je pacijentov doivljaj intervjua
kao mehanikoga, nevanog i neosobnog (Breakwell, 2001).
b) Standardizirani, strukturirani intervju

Formulacija i redoslijed pitanja su unaprijed odreeni. Prednosti ove vrste intervjua su u tome
to ispitanici odgovaraju na ista pitanja, usporedba i analiza odgovora su jednostavnije, a utjecaj
intervjuera je minimalan. Nedostatak je smanjena mogunost prilagoavanja sugovornicima i
okolnostima te ograniena prirodnost, kao i vrijednosti pitanja i odgovora (Breakwell, 2001).
c) Polustrukturirani intervju
Teme intervjua ove vrste ve su unaprijed odreene, ali formuliranje i redoslijed pitanja ovise
o intervjueru. Prednost je ove vrste intervjua to ovakav intervju ostaje u obliku razgovora i
prilagodljiv je situaciji, a nedostatak je to sloboda u formuliranju i redoslijedu pitanja moe utjecati
na razliitost odgovora (Breakwell, 2001).
d) Neformalni, nestrukturirani intervju

Ova vrsta intervjua slii nevezanom razgovoru u kojem do izraza dolaze interesi i intervjuera i
sugovornika. Nema odreenog tipa i redoslijeda pitanja; pitanja se postavljaju prirodno i u stvarnom
kontekstu. Neformalni je intervju zapravo najtee obaviti. Prednost mu je to poveava vanost
pitanja i prilagodljiv je osobi i okolnostima, a nedostatak je u teem organiziranju, usporedbi i analizi
podataka (Breakwell, 2001).
S obzirom na cilj, razlikuje se vie vrsta intervjua.
a) Informativni intervju
U ovoj vrsti intervjua, problem o kojemu se govori vie zanima ispitivaa, a manje
sugovornika. Intervju je koncentriran na odreenu temu (cilj), a pitanja su specifina. Ispitanik
najee ne vidi jasnu svrhu razgovora ili nije zadovoljan postavljenim pitanjima (Breakwell, 2001).
b) Terapijski intervju
U ovoj vrsti vano je sve ono to bolesnik kae o sebi. Cilj je omoguiti pacijentu da izrazi
osjeaje, stavove, strahove i brige, ali i pruiti mu podrku i ohrabrivanje. Sugovornik sam usmjerava
razgovor i odreuje temu, a svaki oblik razgovora s pacijentom trebao bi imati i terapijsku
komponentu (Breakwell, 2001).
c) Motivacijski intervju
Ovo je poseban oblik intervjua kojim se koristi u savjetovanju pacijenta. Osnovni je cilj
potaknuti pacijenta da istrai razloge rizinog ponaanja, pri emu ga se ne smije izravno nagovarati
na promjenu ponaanja (Breakwell, 2001).
VRSTE PITANJA U INTERVJUU
Pitanja u intervjuu formuliramo prema opsegu odgovora koji se oekuje. Razlikuje se vie
vrsta pitanja (Breakwell, 2001):
a) otvorena pitanja sugovorniku daju mogunost da govori o onome to smatra vanim, ali se s
njima tee dolazi do konkretnih podataka te su previe poticajna za priljive osobe;
b) zatvorena pitanja predviaju jasne i kratke odgovore. Pogodna su za brzo prikupljanje

podataka, ali se razgovor moe doimati poput ispitivanja.
Ovisno o sadraju pitanja razlikuje se vie vrsta intervjua (sve prema Breakwell, 2001):
a) sugestivna pitanja kojima sugovornika upuujemo na neki stav ili oekivanje od intervjua,
to potie izraavanje i zadravanje sugovornika na temi, ali potie istovremeno i izraavanje
slaganja, to se moe doimati prijetee.
b) sugestivna pitanja korisna su za izbjegavanje komunikacijskih smetnja provjeravanjem

razumijevanja poruke i sprjeavanjem nesporazuma i pogrenih zakljuaka; nedostatak im je
to mogu iznenaditi sugovornika i doimati se kao ispitivanje.
c) viestruka pitanja sugovornika usmjeravaju prema odgovoru, ali se mogu doimati zbunjujue
jer sugovornik ne zna na koji bi dio pitanja najprije odgovorio.
Zbog toga se u odabiru pitanja potrebno rukovoditi sljedeim kriterijima (Breakwell, 2001):
odabrati jednoznana pitanja koja imaju isti smisao za oba sudionika;
pitanjima se pribliiti cilju izravno (konkretni podaci) i neizravno (izraavanje osjeaja).
Medicinska sestra svojim pitanjima moe potaknuti pacijenta da izraava svoje elje i
strahove, iznosi svoje potrebe i daje preciznije odgovore na pitanja, a da pri tome ne utjee na
odgovore sudionika. Takoer je poeljno postavljeno pitanje popratiti neverbalnim znakovima kojima
pokazujemo razumijevanje i zainteresiranost za sugovornika.
initelji koji utjeu na tijek intervjua su (Breakwell, 2001):

okolinski
osobine sudionika
prikladna prostorija, adekvatno osvjetljenje, privatnost
pacijentova motivacija.
Komunikacijske prepreke tijekom intervjua mogu biti (Ewles i Simmett, prema Breakwell,
2001):
socijalne i kulturalne razlike
ograniene mogunosti komunikacije pacijenta
negativni stavovi prema zdravstvenim djelatnicima
ogranieno razumijevanje i pamenje
neadekvatno obrazovanje
optereenost zdravstvenih djelatnika
kontradiktorni savjeti i preporuke.
FAZE INTERVJUA
a) Zapoinjanje intervjua
Pri ulasku u prostoriju gdje se odrava intervju treba obratiti panju na dojam koji ostavljamo
svojim ulaskom (dojam povjerenja, a ne prijetnje). Treba upoznati ispitanika, a nakon toga se
predstaviti sugovorniku imenom i prezimenom (po potrebi naznaiti i organizaciju), te objasniti svrhe
intervjua, uz ope napomene i naglaenu povjerljivost podataka. Po mogunosti treba nastojati stvoriti
pozitivnu klimu (Breakwell, 2001).
b) Postavljanje pitanja
Pitanja se postavljaju oprezno i neformalno. U strukturiranim intervjuima, pitanja treba
postavljati upravo onako kako piu, te slijediti logian ili zadan redoslijed pitanja. Nikad ne treba
zavravati reenicu umjesto ispitanika, a pitanja ne treba ostavljati bez odgovora. Tijekom razgovora
vano je promatrati i neverbalno ponaanje ispitanika. Pitanjima upravljamo razgovorom, i to tako da
ili smanjujemo sugovornikovu elju za razgovorom, ili ohrabrujemo sugovornika da govori. Razgovor
treba ograniiti da tee onim pravcem kojim mi elimo. Ako je potrebno, sugovorniku treba dopustiti
pauzu (tiinu) da promisli prije odgovora i dodatno ga poticati (ohrabrivati) na odgovor
produbljivanjem pitanja. Ako je potrebno treba zatraiti pojanjenje. Za stvaranje odnosa temeljenog
na povjerenju i razumijevanju ponoviti sugovornikove odgovore parafraziranjem ili saimanjem
(Breakwell, 2001).
c) Biljeenje odgovora
Tijekom intervjua treba odgovore biljeiti odmah, uz prethodno objanjenje sugovorniku o
svrsi toga, koriste se kraticama ako je mogue, ili naknadno nakon zavretka intervjua. Da bismo
izbjegli rizik zaboravljanja podataka ili pogrene interpretacije, razgovor se moe i snimati
(Breakwell, 2001).
d) Zavretak intervjua
Potrebno je najaviti zavretak intervjua jer time dajemo mogunost pacijentu da jo neto
doda ako eli. Sugovorniku treba zahvaliti i dogovoriti sljedei susret, ako je to potrebno. Po
mogunosti treba obavijestiti pacijenta gdje i kako nas moe nai, ili kome se moe obratiti ako nas
nema. Odmah nakon sugovornikova odlaska, potrebno je zapisati vlastite dojmove o intervjuu i
zabiljeiti eventualna dodatna zapaanja (Breakwell, 2001).
PRVI KONTAKT IZMEU PACIJENTA I MEDICINSKE SESTRE

Prvo javljanje pacijenta lijeniku ujedno je i prvi kontakt s medicinskom sestrom. Za
pacijenta je to ujedno i prvi susret sa zdravstvenim djelatnikom uope. Svaka komunikacija sa
zdravstvenim djelatnikom za njega je vaan korak. Pacijent moe doi svojevoljno, ili dolazi jer ga je
nagovorila druga osoba. Ve i sama injenica da se ne osjea dobro, da je zatraio pomo, nosi
odreenu psiholoku teinu (Paravli, 2006). Prvi kontakt medicinska sestra - pacijent trebao bi biti
spontan, topao, susretljiv, blag i profesionalan. Prvi razgovor trebao bi protei bez urbe, nervoze i
gledanja na sat. Poeljno je stvoriti prijateljsku, otvorenu i podravajuu atmosferu, u kojoj e se
pacijent osjeati slobodno i sigurno (Paravli, 2006).
Potrebno je govoriti jezikom koji pacijent razumije, vodei rauna o njegovu stupnju
obrazovanja, a ako je potrebno upotrijebiti i strune izraze, to se moe uiniti, ali uz dodatna
pojanjenja. Jer sve to pacijent ne razumije, dodatno ga zbunjuje i plai (Paravli, 2006).
Ako je, zbog tekog stanja od pacijenta nemogue dobiti odgovor, potrebno se obratiti pratnji,
ali pri tome pacijent ne smije biti zanemaren. Naime, neverbalna komunikacija izmeu medicinske
sestre i pacijenta moe signalizirati znakove koje pratnja ne prepoznaje ili ih smatra nebitnim, a vani
su u procjeni pacijentova stanja i u planiranju zdravstvene njege (Paravli, 2006).
O tome koliko je vaan prvi kontakt s pacijentom, pokazuju i rezultati projekta Medicinskog
fakulteta u Splitu Rani kontakt s pacijentom, gdje su studenti (ve u prvim godinama studija) dobili
mogunost prvog ranog kontakta s pacijentom. Rezultati tog istraivanja otkrili su zadovoljstvo
studenata s pacijentima na prvim godinama studija, pa pokazuju da bi rani kontakt s pacijentom
trebalo uvesti, barem eksperimentalno, u obvezni dio studijskog programa (Pavlievi, 2013).
ZAKLJUAK
Jedna od vanih stvari u komunikaciji zasigurno je prvi kontakt zdravstvenog osoblja i
pacijenta koji se moe osjeati uplaeno, nervozno i zbunjeno. Taj prvi susret trebao bi biti topao,
susretljiv, neposredan i profesionalan. Zdravstveni djelatnik stvara otvorenu i podravajuu atmosferu
za pacijenta, s tim da prvi razgovor pone spontano, neusiljeno i bez pourivanja. Poeljno je da se
pacijent osjea slobodno i sigurno te da lijenik govori jezikom koji on razumije. Takav pristup
omoguuje pacijentu da se osjea shvaeno, a samim time ostvaruje se odnos povjerenja i stvara
osjeaj sigurnosti za pacijenta.
Vano je da zdravstveni djelatnici znaju kako, iako nisu u mogunosti birati sugovornike, tj.
pacijente, mogu izabrati nain na koji e prenijeti poruku da bi ona postigla svoj cilj, a to je
olakavanje patnje pacijentima. Zasigurno treba uloiti trud da se oblik i sadraj poruke prilagode
primatelju, no to je vjetina koja se moe nauiti. Pretpostavka da neki ljudi imaju sposobnost
uspjene komunikacije, a drugi nemaju, nije tona. Brojna su istraivanja pokazala da se uinkovitija
komunikacija s bolesnicima moe nauiti, pa ak i uvjebati.
8. POTREBNA ZNANJA I VJETINE MEDICINSKE

SESTRE
Marija ilje, bacc. med. techn.
UVOD
Ljudi imaju povjerenja da e brina okolina zadovoljiti njihove potrebe i prioritete.
(Department of Health)
U ovom poglavlju obuhvatit e se opis nekih od najvanijih interpersonalnih vjetina to ih

medicinska sestra mora imati kako bi procijenila psiholoke potrebe i pruila uinkovitu psiholoku
njegu. Bolestan ovjek dolaskom u bolnicu izloen je neugodnim doivljajima. Dolazi s odreenom
predodbom o medicinskom osoblju, sestrama i lijenicima koji su tu da bi mu pomogli, olakali,
pruili njegu, uklonili bol, izlijeili ga, utjeili i razumjeli.
Temeljne interpersonalne vjetine koje bi svaka medicinska sestra trebala imati a koje
ujedno i podupiru pruanje zdravstvene njege su: komunikacijske vjetine, vjetine procjene,
emocionalne njege, savjetovanja, pregovaranja, uvjeravanja i pruanja informacija. Vjetine su prije
nauene nego uroene (Mojsovi i sur., 2005). Mogu se razvijati vjebom i dadu se stalno
poboljavati. Interpersonalne vjetine uvijek ukljuuju povezanost izmeu dvoje ili vie ljudi ili
skupina i njihovu meusobnu ukljuenost. Pokazalo se da su interpersonalne vjetine temelj za
pruanje zdravstvene njege i kako je psiholoka uloga medicinske sestre da predvidi i zadovolji
emocionalne potrebe, da ostvari odnos, komunicira i ohrabri ga, snaei mu samopouzdanje i
samostalnost. Da bismo shvatili bolesnike, pruili im emocionalnu njegu, ponudili savjetovanje,
moramo imati dobre vjetine opaanja, aktivnog sluanja, moramo biti tolerantni, pokazati potovanje,
zainteresiranost, strunost, zadobiti povjerenje i jasno komunicirati za bolesnike razumljivim jezikom
(Mojsovi i sur., 2005).
VJETINE SAVJETOVANJA
Onaj tko bi htio napraviti dobro drugima, mora to initi u malim stvarima.
(William Blake, 2001)
Jedna je medicinska sestra izjavila: Sve bi medicinske sestre trebale posjedovati temeljne
vjetine savjetovanja kako bi im one pomogle da se poveu i komuniciraju s bolesnicima na nain koji
nije povran. Savjetovanjem se mogu postii mnoge stvari, poput pomaganja bolesnicima da
razumiju i prihvate odreene osjeaje kao normalne posljedice njihove bolesti ili ozljede. Tu bismo
mogli prije svega istaknuti vjetinu sluanja i odgovaranja, ime bismo potaknuli ljude da podijele s
nama svoje emocije o situaciji u kojoj se nalaze. Burnard (2005, prema Priest, 2014) savjetovanje
naziva procesom u kojem jedna osoba pomae drugoj da razjasni njegovu ili njezinu ivotnu situaciju,
i da odlui o daljem smjeru djelovanja. Drugim rijeima, savjetovanje je proces, a ne jednokratna
aktivnost, pa zahtijeva kombinaciju vjetina, osobnih kvaliteta i postupaka. Savjetovanje ima vanost
u kontekstima u kojima se ljudi moraju suoiti s velikim promjenama ili prilagodbama, kao to su
ivotno ugroavajue bolesti, stanja deformiranosti, invalidnosti, gubici razliitih oblika, poput
gubitka partnera i budunosti (Priest, 2014). Savjetovanje samo po sebi ne moe rijeiti niti jedan od
tih problema, ali ono u biti ni ne ukljuuje rjeavanje problema. Savjetovanje nije preuzimanje
odgovornosti umjesto bolesnika ili davanje lane sigurnosti, ali ono moe pomoi osobi da uvidi,
istrai svoju situaciju, osjeaje, misli u atmosferi razumijevanja to je osigurava savjetovatelj (Priest,
2014).
Trebaju li sve medicinske sestre stei i prakticirati vjetine savjetovanja? O toj se temi vodi
dosta rasprava. Neki smatraju da je savjetovanje u biti via razina komunikacijskih vjetina koju
trebaju samo neke medicinske sestre. Drugi tvrde da je savjetovanje vjetina koja olakava uinkovitu
komunikaciju, bez obzira na stupanj obrazovanja medicinske sestre, te da sve medicinske sestre
trebaju imati vjetine savjetovanja da bi bile dobri komunikatori jer je to primarno u radu s
bolesnicima (Priest, 2014).
Koritenje vjetinama savjetovanja s tjelesno bolesnim ljudima smatra se presudnim za

dalekosene pozitivne posljedice, tj. koristi koje ne mogu biti precijenjene. Nichols (1993, prema
Priest, 2014) smatra da svi kompetentni zdravstveni strunjaci trebaju imati temeljne vjetine
savjetovanja. Smatra se i da bi vjeba savjetovanja bila korisna da bi se poboljala komunikacija svih
zdravstvenih djelatnika (Priest, 2014).
ZAINTERESIRANOST/SUDJELOVANJE
Kad smo ukljueni u komunikaciju s drugom osobom, naa pozornost treba biti takva da smo
usmjereni izravno na nju, pa nas ni jedan od potencijalnih distraktora ne ometa (Priest, 2014). Treba
voditi rauna o tonu kojim govorimo, izrazu lica, poloaju tijela, dodiru i drugim neverbalnim
znakovima kojima se prenosi poruka o naoj ljubaznosti (Luanin i Despot-Luanin, 2010).
Zainteresiranost i posveivanje panje podrazumijeva ne samo tjelesnu nego i psihiku prisutnost.
Moramo biti svjesni sami sebe jer svijest o sebi ima snaan utjecaj na komunikaciju. Takozvano
davanje podijeljene panje vrlo je teko postii.
Vjebom moemo unaprijediti nae vjetine sudjelovanja koristei se neverbalnom

komunikacijom. Egan (2001, prema Luanin i Despot-Luanin, 2010) je zagovarao SONOO poziciju,
gdje slova u akronimu oznaavaju:
ravno Sjedenje (ne znai obvezno izravno licem u lice, nego uspravno sjedenje i mogunost
jasnog predstavljanja naeg lica drugoj osobi),
odravanje Otvorenog dranja (znai da ruke ili noge nisu prekriene jer to moe upuivati na
poruku Nisam zapravo zainteresiran/a za tebe i/ili zatvoren/a sam za ono to mi eli rei),
Naginjanje naprijed (lagano, prema drugoj osobi i bez pretjerivanja, uinkovito pokazuje
empatiju).
ostvarivanje kontakta Oima (ova socijalna vjetina mora biti na prikladnoj razini:
procijenjeno je da vie od 20 sekunda izravnog kontakta oima s drugom osobom moe biti
doivljeno kao neugodno i/ili ak ugroavajue).
Oputenost (nije je lako ostvariti kad se usmjeravate na sve druge elemente SONOO pozicije,
ali s vjebom, razvijamo svoju vlastitu verziju pozicije koja je ugodna za nas i doputa nam da
se osjeamo to je mogue vie oputeno u situaciji (Priest, 2014; Luanin i Despot-Luanin,
2010).
AKTIVNO SLUANJE
Aktivno sluanje mora biti sa svrhom. Jedan je od najznaajnijih segmenata u verbalnoj

komunikaciji s bolesnikom. esto se zanemaruje, a razlog je tomu upravo brzi napredak i razvoj
tehnoloki i farmakoloki sofisticiranih dijagnostikih i terapijskih mogunosti, ali i sve zahtjevnija
sestrinska/zdravstvena dokumentacija. Aktivno sluanje u potpunosti obuhvaa to govornik eli rei
(Grubii-Ili, 2015). Medicinska sestra treba znati sluati bolesnikove poruke, odgonetnuti njihova
znaenja i dati povratnu informaciju da je poruke razumjela. Terapijska komunikacija zapoinje
aktivnim sluanjem i preduvjet je za empatiju i asertivnost (Grubii-Ili, 2015).
Tehnike aktivnog sluanja ukljuuju (Grubii-Ili, 2015): postavljanje potpitanja,

facilitaciju, pojanjavanje, prepoznavanje neizreenoga, reflektiranje i saimanje. Interes iskazujemo
postavljanjem pitanja i pokazujemo da pratimo sugovornika. Facilitacija ili olakavanje jest poticanje
razgovora neverbalnim i verbalnim znakovima. Objasniti je potrebno i openite i nejasne tvrdnje.
Zatim slijedi prepoznavanje onoga neizreenog: misli i osjeaja. Primjenjujemo reflektiranje za poruke
i emocije. Parafraziranjem ponavljamo kljunu misao, ali saetije. Na kraju razgovora bitno je
saimanje i ono je vana vjetina; saimaju se kljuni podatci, zadaci, poruke i ciljevi (Grubii-Ili,
2015).
Pri aktivnom sluanju od iznimne je vanosti koristiti se neverbalnim znakovima aktivnog

sluanja, pratiti sugovornika i biti svjestan svojeg neverbalnog komuniciranja. Sve to obuhvaa
kontakt oima, izbjegavanje pretjeranih kretnja i gestikulacije. Mora se biti u poloaju nasuprot
bolesniku, licem u lice, nagnutost lagano prema naprijed, oputeno, otvorene geste i ugodno dranje
tijela (Grubii-Ili, 2015).
U pogledu dodatnih uputa za aktivno sluanje, one se odnose na potrebu da se prekinu

aktivnosti koje nisu kljune za sluanje i sprijei ometanja, osvijeste se vlastite zapreke i umor. Treba
odluiti da emo sluati i pripremiti se, dokumentacija i sve potrebno mora nam biti dostupno i bitno je
da smo unaprijed pripremljeni. Sluanje treba biti empatino, bez prekidanja, moramo biti ukljueni,
omoguivi dovoljno vremena i prostora sugovorniku. Bitno je da na kraju provjerimo jesmo li sve
razumjeli (Grubii-Ili, 2015; Ribardi i Vidoa, 2014).
VJETINE PREGOVARANJA
Pregovaranje je proces postizanja zajednikog cilja ili razumijevanja potreba drugih, dakle
onoga to je to to druga osoba eli. Ili, to je uzajamna metoda komunikacije da bi se postigao
sporazum (Ribardi i Vidoa, 2014). Pregovaranje je neizbjeno u radu s ljudima.
Rad medicinske sestre s drugim osobama morao bi biti uspjean, tako da smanjuje tenzije
izmeu bolesnika i zdravstvenih djelatnika i da postie najbolje za bolesnika. Aktivno sluanje,
objanjavanje i parafraziranje prvi su preduvjeti u pregovaranju i vode do uspostave odnosa
povjerenja. Izgradnja zdravih interpersonalnih odnosa pridonosi pozitivnim socijalnim interakcijama
(Ribardi i Vidoa, 2014). Uspostavom odnosa povjerenja, medicinska sestra postaje bolesnikov
zagovornik i zastupnik. U procesu pridravanja zdravstvenih preporuka i suradljivosti uzimanja

terapije, pregovaranje je od kljune vanosti jer ono olakava zajedniko donoenje odluka, rjeavanje
problema i sukoba. Pregovaranje unaprjeuje zdravu komunikaciju i interpersonalne odnose (Ribardi
i Vidoa, 2014).
Obiljeja procesa pregovaranja su injenice da taj odnos: koristi procesu

praktinog/djelotvornog donoenja odluke, utemeljen je na dokazima, usmjeren je na bolesnika, jeftin
je, unaprjeuje/odrava zdravu komunikaciju i interpersonalne odnose (Ribardi i Vidoa, 2014).
VJETINE UVJERAVANJA
Ako elite da netko prihvati ideju ili ishod to se eli postii, morate imati razvijene vjetine
uvjeravanja. Samo uvjeravanje jest prihvaanje ideje ili ishoda koji treba ostvariti (Ribardi i Vidoa,
2014).
Svrhe procesa uvjeravanja mogu biti razliite:

elja da se promijene misli ili osjeaji sugovornika u vezi s neim,
motiviranje sugovornika da uini neto,
eli se promijeniti njihovo miljenje ili osjeaji u vezi s neim i istovremeno ih motivira da
neto uine kao rezultat vaeg uvjeravanja (Ribardi i Vidoa, 2014).
Temelj uspjenog uvjeravanja je dobro pripremljen sluaj ili ideja, temeljena na

injenicama i iskustvu, zatim potivanje onih od kojih nastojimo dobiti potporu. Vaan preduvjet za
uspjeno uvjeravanje je razumijevanje. Potrebno razumjeti stilove sugovornika kako bismo
prilagodili pristup (Ribardi i Vidoa, 2014).
Uvjerljiva komunikacija mora biti takva na trima razinama: razuma/logike, emocija i

autoriteta, kako bismo uspjeli u svojoj nakani uvjeriti nekoga u neto. Razum, logika, vjerodostojni
dokazi, emocije, uporaba primjera i ivih opisa sve je to ime se moe sluiti u uvjeravanju. Zbog ega
uvjeravanje bolesnika moe biti dobro, a kad moe biti loe? to ako pacijent dobrovoljno pristavi na
lijeenje odbio primiti propisanu terapiju? Ako medicinska sestra primjenjuje vjetine nagovaranja,
ugroava li ona bolesnikovu autonomiju i odnosi se paternalistiki prema njemu? Ona zna to je za
njega najbolje. Etike dvojbe su neupitne. Meutim, situacije sline opisanima prilika su da
medicinska sestra napreduje, razvija i ui svoje vjetine (Ribardi i Vidoa, 2014).
EMPATIJA
Empatija je sposobnost uivljavanja (no bez proivljavanja, u smislu ouvanja smirenosti).

Jedna je od najeih karakteristika koje opisuju kvalitetnu medicinsku sestru. Empatija je sposobnost
da se razumije svijet iz perspektive druge osobe, dakle sposobnost da se razumiju i osjete tui osjeaji.
Bez razvijene empatije ne bismo bili u stanju skrbiti o svojim blinjim i davati im utjehu i osjeaj
sigurnosti. Ta kljuna karakteristika pomagakog odnosa ima dvije komponente: sposobnost
percepcije osjeaja druge osobe i davanja smisla toj percepciji (razumijevanje emocija) (Ribardi i
Vidoa, 2014). Nije dovoljno imati shvaanje toga kako izgleda biti bolesnik; jednako je vano da
znamo kako priopiti ovo shvaanje bolesnicima: verbalno i neverbalno tako da se oni osjeaju
shvaeno i da im damo priliku da nas isprave ako smo stekli netoan dojam o tome kako se oni
osjeaju. Kunyk i Olson (2000, prema Ribardi i Vidoa, 2014) analizirali su pojam empatije i
identificirali pet razliitih naina na koje se ona moe konceptualizirati: kao ljudska osobina,
komunikacijski proces, profesionalno stanje, kao njegovanje i kao poseban odnos. Reynolds i Scott
(prema Ribardi i Vidoa, 2014) definiraju empatiju na najmanje tri razliita naina: kao ponaanje,
kao dimenziju linosti ili osobnu kvalitetu i kao doivljenu emociju.
Razlika izmeu simpatije i empatije nalazi se u fokusu koju onaj tko pokazuje
empatiju/sipmatiju daje bolesniku. Simpatija je zamiljanje kako bismo se mogli osjeati da smo u
istoj poziciji kao i bolesnik. Ona sama po sebi nije pogrena, ali uvijek postoji opasnost da, ako se
previe uivimo u to kako bismo se mi mogli osjeati (da se bojimo zahvata, da nas boli, da se
suoavamo s loom prognozom), moda postanemo obuzeti vlastitim emocijama i stoga manje
sposobni odgovoriti na bolesnikove emocije (Ribardi i Vidoa, 2014). Empatija u fokus stavlja
bolesnika. Gledamo svijet bolesnikovim oima, kako se on osjea u svojoj situaciji. Empatija je
pokuaj da to blie uemo u unutarnji svijet druge osobe (Ribardi i Vidoa, 2014).
Reynolds i Scott (2000, prema Ribardi i Vidoa, 2014) navode da empatija u sestrinstvu
moe:
omoguiti medicinskim sestrama da kreiraju klimu povjerenja i ustanove to bolesnici
percipiraju da trebaju,
omoguiti medicinskim sestrama da razumiju korijene i svrhu reakcija pacijenata na
zdravstvene probleme,
olakati pozitivne zdravstvene ishode, kao to je smanjenje fizioloke nelagode, anksioznosti i
depresije.
Kako moemo iskazati empatiju? Ponekad je to dostatno napraviti neverbalno, utnjom,

sjedenjem uz bolesnika, kontaktom oima s njim, biti s njim u tiini, koristiti se dodirom ako je
prikladno. Takve nae aktivnosti govore bolesniku da smo uz njega. Ako se koristimo rijeima
(verbalno), poeljno je parafraziranje, upitni ton, sluanje i pokuavanje da se bolesniku priblie stvari
koje su mu vane (Ribardi i Vidoa, 2014; Priest, 2014).
POTOVANJE
Potovanje (uvaavanje) je pozitivna odlika ponaanja prema osobama ili pojavama (kao to
su npr. nacija, vjera). Potovanje ne treba mijeati s tolerancijom jer tolerancija ne mora znaiti
podreenost neijim kvalitetama, ali znai tretiranje drugih kao jednakih nama. Suprotnost potovanju
je nepotovanje (Rijavec, 2000).
Odrednice odnosa potovanja temelji su meuljudskih odnosa: ispunjavanje obeanja, napeto

sluanje, suosjeajnost, govorenje istine, omoguiti drugima da se osjeaju vrijednima (Rijavec, 2000).
Ponaajte se prema bolesnicima s potovanjem. Potreba ovjekova da ga potuju drugi ljudi

jedna je od onih koja u velikoj mjeri objanjava ljudsko ponaanje. Maslow je uputio na postojanje
potrebe za potovanjem. Status, priznanja, prihvaanje, reputacija i panja potrebni su nam da bismo
bili zadovoljni. Bolest, pa i sama dijagnoza bolesniku stvara jo izraeniju emocionalnu osjetljivost,
gdje osoba ima jo veu potrebu da se osjea potovanom i vrijednom. Bitno je da se zdravstveni
djelatnici (medicinske sestre i lijenici) potrude dati bolesniku osjeaj da su u fokusu zbivanja.
Moemo oekivati pozitivan bolesnikov stav jedino kad ih potujemo (Ribardi i Vidoa, 2014).
Bolesnika nikada nije pametno kritizirati (pri njegovom neprihvatljivom ponaanju). Poeljnije je
asertivnim stavom (u prikladnoj prostoriji, gdje nema drugih osoba, npr. drugih bolesnika ili
zdravstvenih djelatnika) objasniti mu i upozoriti na neprimjereno ponaanje. Prije nego bilo to
progovorimo, dobro je razmisliti o tome kako e se to odraziti na bolesnika (Ribardi i Vidoa, 2014).
Dobro je pohvaliti bolesnika, reu mu npr. To ste napravili jako dobro! Ljudi uivaju u
primanju pohvala, osobito ako znaju da su zasluene. Pohvalite bolesnika za napredak u terapiji, kao
to je: pridravanje dijete, uredna posteljina i noni ormari, redovito uzimanje terapije, apstinencija
od alkohola, redoviti dolasci na kontrole (Ribardi i Vidoa, 2014). Kada je neto odlino obavljeno,
pohvala nee biti shvaena kao ulizivanje, nego kao iskreno miljenje. Nije naodmet ni sjetiti se
prolih dogaaja, kao Ba sam se sjetila kako ste se zadnji put pomagali gospoi koja je leala do
vas. To e pokazati da ne zaboravljate pozitivne stvari o bolesniku. Pohvala je dar koji ne stoji nita,
no za onoga koji je prima je neprocjenjiva.
Bolesnici vole medicinske sestre koje daju pohvale, znaju njihovo ime, a to se reflektira kao
sestrino samopouzdanje i samopotovanje (Ribardi i Vidoa, 2014). Mnogi ljudi misle da je zatraiti
pomo znak slabosti, stoga oklijevaju to uiniti. No svakome treba pomo, a pogotovo bolesnicima.
Razliite dijagnoze bolesti zahtijevaju upotrebu raznih pomagala kojima e se bolesnik morati sluiti,
za vrijeme boravka u bolnici i kod kue, ponekad i doivotno (Ribardi i Vidoa, 2014). Upotreba
glukometra, inzulinskih penkala i njega stome, sve to zahtijeva strpljivost, pomo i bolesnikovu
edukaciju koju obavlja medicinska sestra. Nemojte pitati: Mogu li vam pomoi?, jer e veina
bolesnika refleksno odgovoriti: Ne, sve je u redu. Budite odreeni: Sad imam vremena, hajdemo
skupa izmjeriti eer, promijeniti vreicu stome ili disk?. Bolesnik treba osjetiti da smo nazoni zbog
njega, a ne da nam krade vrijeme (Ribardi i Vidoa, 2014).
TOLERANCIJA
Tolerancija je prepoznata kao temeljna ljudska vrijednost kojoj tee moderna drutva. Kao
to je ve spomenuto, tolerancija ne znai bezuvjetnu podreenost neijim kvalitetama, ali znai
tretiranje drugih kao jednakih nama samima (Rijavec, 2000). Ona vue korijene iz grke rijei tolerare
to znai trpjeti, podnositi i potivati tue uvjerenje i miljenje. Pod tim pojmom danas se oznaava
podnoenje i uvaavanje stavova, vrijednosti ili kultura koje se razlikuju od naih (Rijavec, 2000). Na
taj nain toleriramo duevne bolesti, frustraciju, ideje, tue stavove, predrasude i stereotipe, a time i
druge ljude koji posjeduju karakteristike sline nama samima. Biti tolerantan od izrazite je vanosti za
zdravstvene djelatnike u kontaktu s bolesnicima. Kao odgovor na pitanje na koji je nain mogue
osobu potaknuti na meusobno potovanje razliitosti i suradnju, esto se spominju odgoj i edukacija
djece, usmjeren na razvoj vjetina tolerancije i stvarnog prihvaanja tuih miljenja i ponaanja
(Rijavec, 2000). To znai da se jo u djejoj dobi treba nauiti prihvaati razliitosti, koje treba
ugraditi u vlastiti sustav vrijednosti kako bi se mogli potovati, a ne samo podnositi druge ljude. Iz
toga izlazi da je obitelj prvi uitelj tolerancije. Smatra se da smo tolerantni onoliko koliko su tolerantni
nai roditelji jer se tolerancija ui najee po modelu. Dakle, gledajui nekog drugog tko ima
razvijene obrasce ponaanja i oblike ponaanja koji se mogu smatrati tolerantnim. Roditelj/obitelj nije
jedini uitelj ostale drutvene strukture trebale bi se ukljuiti u odgoj oko tolerancije, kao to se
ukljuuju u ostala podruja. Smatra se da je prvi preduvjet za uenje tolerancije empatija (Rijavec,
2000). Empatija je kognitivna, razumska sposobnost razumijevanja tuih osjeaja, situacija ili
problema, to je jedna od najbitnijih osobina medicinske sestre.
Sklonost toleranciji ovisi o (Rijavec, 2000): odgoju, raspoloenju, emocijama (npr. strahu) i
drutvu (utjecaj okoline). Ako je neraspoloena, inae tolerantna osoba, najee nee tolerirati
ponaanja koja je inae ne smetaju. Ako je osoba u strahu za sebe i blinje, (npr. bol ili dijagnoza teke
bolesti), smanjuje se sklonost bolesnikova toleriranja nekih stvari/osoba. Tako on najee pokazuje
smanjenu snoljivost prema ostalim bolesnicima i njihovoj boli/bolesti, dok se brine za svoju
dijagnozu i neizvjesnost ishoda bolesti. Stalno zapitkivanje i traenje usluga kod medicinskih sestara
(npr. telefona, izlaska u za to nepredvieno vrijeme) pokazatelji su smanjene tolerancije. Medicinske
sestre znaju da se bolesnik najee redovito ali na neljubazno i nesposobno osoblje, i prijeti im
otkazom (Ribardi i Vidoa, 2014).
Prihvaanje i razumijevanje razliitosti temelj je za kvalitetniju komunikaciju i ivot cijele drutvene

zajednice. Osobe koje se ponaaju i razmiljaju drugaije od nas, plae nas jer nismo u stanju predvidjeti
njihove reakcije, ne znamo kako bismo se prema njima ophodili. Jedan od temelja suvremene zdravstvene
njege je pristup bolesniku kao zasebnoj i jedinstvenoj individui, pa i u naelu individualizacije pristupa
bolesniku uviamo koliko je tolerancija kao osobina bitna u radu i pristupu bolesniku. Moramo biti otvoreni, a
upoznajui druge i razumijevajui drugaije vrednovanje stvarnosti, postajemo bogatiji za nova iskustva, ime
i na rad dobiva na kvaliteti. Na taj nain bolje razumijemo do tada nam strana ponaanja, i bolje shvaamo
nae bolesnike i sebe (Ribardi i Vidoa, 2014).
PRUANJE INFORMACIJA KAO VJETINA

Bolesnii se esto ale na nedostatak razgovora sa zdravstvenim osobljem. Informacije koje
dobivaju o svome zdravstvenom stanju i dijagnozi esto su ture, izreene njima nerazumljivim
jezikom ili veinom za njih (kako sebe nazivaju obinim smrtnicima) esto nedokuive. Bolesnik
ima pravo na informaciju o svojoj bolesti, o nainu lijeenja, moguim komplikacijama o svemu
onome to se tie njih i njihove bolesti. Pozitivni uinci adekvatnog komuniciranja zdravstvenih
djelatnika s bolesnikom pozitivno se odraavaju i na samo bolesnikovo prihvaanje bolesti. Pozitivno
djeluju na stupanj stresa, anksioznosti, pesimistikih iekivanja i depresivnosti povezanih s tekim
dijagnozama. Odavno je prepoznato da sam razgovor, informiranost bolesnika, zajedno s dobrom
tjelesnom njegom pomae u zadovoljenju svih bolesnikovih potreba za njegom (Priest, 2014). Naini
koji bolesniku mogu pomoi u prihvaanju dijagnoze variraju ovisno o imbenicima, kao to su npr.
linosti bolesnika ili teina dijagnoze (Priest, 2014).
Neka opa naela kojim se moe pomoi bolesniku u prihvaanju dijagnoze ukljuuju
(Priest, 2014):
priprema fizike okoline (vrijeme, ugodnost, privatnost),
identificiranje bolesnikovih vjerovanja i shvaanja,
otkrivanje prethodnih iskustava i oekivanja bolesnika,
davanje specifinih, prije nego opih informacija,
naglaavanje onoga vanog,
provjera prikladnosti jezika,
pruanje podravajueg materijala,
pruanje prilike za pitanja.
Sposobnost bolesnika da prihvate dijagnozu moe biti pod utjecajem njihove cjelokupne
linosti, emocionalnih stanja, stilova i vjetina suoavanja, vjerovanja o zdravlju i bolesti, njihovih
kognitivnih sposobnosti (kao to je razina inteligencije i drugo) (Priest, 2014).
ZAKLJUAK
Biti dobra medicinska sestra/zdravstveni djelatnik znai imati vie interpersonalnih vjetina
poput: empatije, potovanja, tolerancije, aktivnog sluanja i drugih. U ovom poglavlju obuhvaene su
neke od najvanijih interpersonalnih vjetina, koje medicinska sestra mora imati kako bi procijenila
psiholoke potrebe i pruila uinkovitu psiholoku njegu. Bolestan ovjek dolaskom u bolnicu izloen
je neugodnim doivljajima. Dolazi s odreenom predodbom o medicinskom osoblju, medicinskim
sestrama i lijenicima, koji su tu da bi mu pomogli, olakali, pruili njegu, uklonili bol, izlijeili ga.
Bolest je sama po sebi neto novo, strano i nepoznato, dijagnoza je strana i nerazumljiva, poesto
obinom smrtniku neshvatljiva. Potrebe bolesnika obuhvaaju one osnovne: za aom vode, za
okretanjem nepokretnog, za pomo pri ustajanju. One vanije pokazuju se na razini: potovanja,
dobivanja osmijeha medicinske sestre, ulijevanja povjerenja da su zdravstveni djelatnici uz njega.
Stalno se pojavljuje potreba za trajnim educiranjem zdravstvenog osoblja, i to upravo poradi poticanja,
usvajanja i uenja ovih vjetina. Kompjutorizacija i orijentiranost na ispunjavanje postavljenih
zadataka katkad stvara jaz izmeu bliskoga, empatijskog odnosa medicinske sestre i bolesnika.
Meutim, pokazalo se da je posjedovanje interpersonalnih vjetina temelj za pruanje

zdravstvene njege, te da je psiholoka uloga medicinske sestre da predvidi i zadovolji emocionalne
potrebe, da ostvari kvalitetan pozitivan odnos s bolesnikom, da komunicira s njim i ohrabri
samopouzdanje i samostalnost bolesnika.
9. INFORMIRANJE O BOLESTI, DIJAGNOSTIKOM

POSTUPKU, TERAPIJI OVISNO O VRSTI BOLESTI,
SAVJETODAVNI RAD, RAZVIJANJE VLASTITOG
NAINA SUOAVANJA S BOLESTI
Mario ljuka, bacc.med.tech.
UVOD
Zdravstveni se radnici dnevno susreu sa ivotno ugroenim bolesnicima kojima imaju
zadatak pomoi. Ono to zdravstvene radnike svakodnevno moe dovoditi u dvojbe je
implementacija potovanja ljudskih prava. Potrebno je sagledati pravo na ta individualna ljudska
prava u kontekstu ivota u zajednici. Naime, vrlo je bitno odrediti koja su pravila drutvenog
ponaanja, kada su u pitanju potivanja ljudskih prava u kontekstu osiguravanja jednakosti zatite
(Zakon o zdravstvenoj zatiti, 2003). Upravo se nedostatna odreenost prema tim imbenicima esto
zloupotrebljava kao "opravdanje" za neinformiranost o sadraju i smislu ljudskih prava upravo onih
koji bi trebali biti jamstvo njihove provedbe. Nisu rijetke dvojbe zdravstvenih radnika trebaju li
pacijentu/bolesniku, zbog nekih posebnih prilika, doista rei istinu o njegovu zdravstvenom stanju.
Posebice je ovo pitanje izraeno kao dvojba onih koji prihvaaju, ali i podupiru, nasljee
tradicionalnih odnosa, u kojima je svaki pacijent/bolesnik u podinjenom poloaju. Evidentno je da se
ovdje radi o diskriminaciji, dakle o krenju osnovnih ljudskih prava. Pacijenti/bolesnici prihvaaju tu
diskriminaciju, ali ne svojevoljno, kako se nastoji prikazati, ve zbog straha jer se vrlo esto osjeaju
ucijenjenima. Osjeaju se toliko ugroenima da su u stanju i tititi onoga tko im omalovaava
ljudsko dostojanstvo (Ruinovi-Sunara, 2004).
Zbog toga je iznimno vano govoriti o pravu na informacije. Napredne i moderne ljudske
zajednice prihvaaju za osnovna ljudska prava ono to je definirano i Deklaracijom o ljudskim
pravima, prihvaenoj na Skuptini UN-a 1948. a gotovo dnevno meunarodne konvencije, deklaracije
pa i bilateralni meunarodni ugovori, pokuavaju implementirati odnos prema ljudskim pravima u
meudravne okvire (Deklaracija o promicanju prava pacijenata u Europi, 1994; Konvencija o
zatiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bia u pogledu primjene biologije i medicine i
Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini vijea Europe, 1997; Opa deklaracija o ljudskim
pravima, 1948; Meunarodni ugovori o civilnim i politikim pravima, Meunarodni ugovor o
ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, 1966).
Stoga je, posebice nakon prihvaanja Deklaracije UN-a, mnogima postajalo jasnije kako
postoje posebno ugroene skupine, onih ljudi koji ne mogu sami sebe zatititi u borbi za osobno
ljudsko dostojanstvo, te kako se u ljudsko dostojanstvo svih nas ubraja i zatita takvih grupacija
(Zakon o zdravstvenoj zatiti, 2003).
Danas je nesporno kako u takve ranjive skupine treba ubrojiti malodobnu djecu, osobe s
posebnim potrebama, a u mnogim se drutvima u ovu skupinu ubrajaju i ene. Zbog toga su prava
pacijenata (ne samo bolesnika ve i zdravih korisnika zdravstvene zatite, i to zbog posebno
podinjene pozicije osobe koja ovisi o drugome u svezi s osobnim zdravljem i samim ivotom)
izdvojena kao zasebna, iako se ne radi o nekim zasebnim pravima, ve o u mnogim zajednicama
posebno diskriminiranoj skupini ljudi koji zato i zasluuju posebnu zatitu zajednice (Deklaracija o
promicanju prava pacijenata u Europi, 1994).
Temeljno pravo pacijenta je pravo na informaciju (Zakon o zdravstvenoj zatiti, 2003).

Pravilni tretman toga prava jedino je jamstvo za mogunost sudjelovanja u odlukama o vlastitom
zdravlju i ivotu. Ono je nazvano pravom na odluku, a posebice se govori o pravu na pristanak
informiranog pacijenta koje je neposredno vezano uz pravo na odluku (Zakon o zdravstvenoj
zatiti, 2003). U hrvatskom jeziku ponekad se ovaj pojam oznaava neispravno rijeima informirani
pristanak, koristei doslovni prijevod anglosaksonske inaice tog pojma, tj. informed consent.
Logino i primjereno je objasniti i upozoriti kako pristanak nije subjekt i kako ne moe biti
informiran. Stoga bi prikladnije bilo koristiti se izrazom koji je predloila i formulirala profesorica
Biserka Belicza: pravo na pristanak informiranog/obavijetenog pacijenta.
Temeljem broure o pravima pacijenata koju je izdalo Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi,
a moe se nai u svim zdravstvenom ustanovama, vidljiva je nakana Zakona o zatiti prava
pacijenata: dobro definirati potrebe pacijenta, kao i njegova prava u pogledu dobivanja informacije
(Zakon o zatiti prava pacijenata, 2004). Zakon o zatiti prava pacijenata (2004) donesen je 19.
studenoga 2004., a stupio je na snagu 11. prosinca 2004. Njime se svakome ovjeku kao pacijentu
jami jednako pravo na kvalitetnu i stalnu zdravstvenu zatitu primjerenu zdravstvenome stanju, a
sukladno opeprihvaenim strunim standardima i etikim naelima u njegovu interesu, uz potovanje
njegovih osobnih stavova. Pri pruanju zdravstvenih usluga jami se potovanje ljudskoga bia,
ouvanje fizikoga i mentalnog integriteta te zatita osobnosti.
Naime, nigdje u Zakonu nije postavljena obveza osiguravatelju pruanja zdravstvene zatite
prema kojoj bi on bio duan u opisu radnog mjesta zdravstvenog djelatnika, ubrojiti i vrijeme koje je
potrebno kako bi se pacijentu pruila obavijest sa svim potrebnim elementima nabrojenim kao
neophodnim za donoenje kvalitetne/kompetentne odluke, koja neposredno utjee na ivot i zdravlje
pojedinca (Zakon o zatiti prava pacijenata, 2004).
S druge strane, kad bi se osiguravatelju pruanja zdravstvene zatite zakonski jasno propisala
obveza davanja informacija, zasigurno bi dolo do potpunog kolapsa zdravstvenog sustava. Naime, pri
osiguravanju informiranja, ionako nedostatan broj lijenika i medicinskih sestara u skladu sa svojim
kompetencijama, svoje bi radno vrijeme u cijelosti ispunilo sa svega nekoliko pacijenata dnevno. To bi
znailo ugrozu zdravlja i ivota onih koji ne bi doli na red (Ruinovi-Sunara, 2004).
PRAVNI I ETIKI ASPEKTI

Druga razina problematike tijesno je povezana sa sudstvom i pravnim imbenicima u
informiranju i obavijetenom pristanku, informiranom pristanku i pojmu prava na suodluivanje.
Izmeu pojma obavijetenog pristanka, informiranog pristanka i pojma prava na suodluivanje
nema bitne razlike. U pojmu pravo na suodluivanje naglasak je na suradnji lijenika/medicinske
sestre i pacijenta, uz obvezu pacijentove autonomije. Zajedno prolaze proces informiranja o bolesti,
dijagnostike testove i odabiru najprikladniji medicinski tretman. Konana odluka u vezi sa zahvatom
ipak je na pacijentu, osim kad je pacijentovo pravo na suodluivanje ogranieno (neodgodiva
medicinska intervencija, ugroavanje zdravlja drugih). Sustav informiranja o bolesti i osnovnim
procesima i postupcima povezanim s odlukom o obavjeivanju, lijeenju i poduci, moe se vidjeti na
primjeru bolesnika s novootkrivenom malignom boleu, ili koji jo ne znaju ili nisu prihvatili
dijagnozu (Pichler, 2014).
FORMA OBAVIJETENOG PRISTANKA
Zakon o Zatiti prava pacijenata (2004) u l. 16. st. 2. odreuje da pacijent prihvaanje
pojedinoga dijagnostikog ili terapijskog postupka izraava potpisivanjem suglasnosti. U st. 3. istog
lanka odreuje se da obrazac suglasnosti, te izjave o odbijanju pojedinoga dijagnostikoga ili
terapijskog postupka, pravilnikom propisuje ministar zdravstva, dok st. 4. odreuje da: slijepa osoba,
gluha osoba koja ne zna itati, nijema osoba koja ne zna pisati i gluho-slijepa osoba prihvaa pojedini
dijagnostiki ili terapijski postupak izjavom u obliku javnobiljenikog akta, ili pred dva svjedoka
iskazanom izjavom o imenovanju poslovno sposobne osobe koja e u njeno ime prihvaati ili odbijati
pojedini postupak (Pichler, 2014).
Obrazac suglasnosti propisan je Pravilnikom o obrascu suglasnosti te obrascu izjave o

odbijanju pojedinog dijagnostikog ili terapijskog postupka. Pravilnik ureuje sadraj obrasca
suglasnosti kojom se prihvaa pojedini preporueni dijagnostiki ili terapeutski postupak te sadraj
obrasca izjave o odbijanju pojedinog preporuenog dijagnostikog ili terapijskog postupka u
zdravstvenim ustanovama i trgovakim drutvima koja obavljaju zdravstvenu djelatnost te kod
privatnih zdravstvenih radnika (Pichler, 2014). Pravilnik detaljno propisuje podatke koje mora
sadravati obrazac suglasnosti pacijenta kojom prihvaa preporueni dijagnostiki/terapeutski
postupak. Sadraj obavijesti o preporuenom dijagnostikom ili terapijskom postupku prilae se
suglasnosti pacijenta (Pichler, 2014). Sadraj obavijesti utvruje nositelj zdravstvene djelatnosti uz
prethodno pribavljeno miljenje odreenih komora i uz suglasnost Agencije za kvalitetu i akreditaciju
u zdravstvu. Zakon o zatiti prava pacijenata u l. 8. st. 1. odreuje opseg obavijesti to ih pruatelj
zdravstvene usluge mora dati pacijentu. Pacijent ima pravo biti potpuno obavijeten o: svome
zdravstvenom stanju, ukljuujui medicinsku procjenu rezultata i ishoda odreenog dijagnostikog ili
terapijskog postupka, zatim o preporuenim pregledima i zahvatima te planiranim datumima za
njihovo obavljanje, moguim prednostima i rizicima obavljanja ili neobavljanja preporuenih pregleda
i zahvata, o svome pravu na odluivanje o preporuenim pregledima ili zahvatima; moguim
zamjenama za preporuene postupke; tijeku postupaka prilikom pruanja zdravstvene zatite, daljnjem
tijeku pruanja zdravstvene zatite; preporuenom nainu ivota, pravima iz zdravstvenoga osiguranja
i postupcima za ostvarivanje tih prava (Pichler, 2014).
Pacijent ima pravo dobiti obavijesti na takav nain koji mu je razumljiv s obzirom na dob,
obrazovanje i mentalne sposobnosti. Pacijenti s invaliditetom imaju pravo dobiti obavijesti u njima
pristupanom obliku (Zakon o zatiti prava pacijenata, 2004). Samo prenoenje informacija pritom
je najlaki dio posla. Ne moe se prihvatiti teza o lakoi prenoenja informacija, jer su naini
prenoenja informacija u ureenom sustavu zdravstvene skrbi multidisciplinarni.
Dade se pretpostaviti da se jedna informacija moe prenijeti na vie naina. Zbog toga se
struno i kvalitetno informiranje pa i informiranje samog pacijenta/bolesnika mora odvijati pod
odreenim uvjetima i strunim nadzorom (Pichler, 2014). U Americi i Engleskoj posebni se
specijalizirani timovi bave samo informacijom i nainom kako je prenijeti. Sastoje se prvenstveno od
psihologa, radnih terapeuta i ostaloga potrebnog zdravstvenog osoblja (Pichler, 2014). Struno
osposobljeni zdravstveni tim za ovo podruje bi trebao biti ne samo informacijski nego i savjetodavni i
potporni. Metode i postupci kojima se pritom koriste, u polazitu su prilagoeni temeljem procjene
tima koji je proveo psiholoku analizu i donio odluku o mentalnome i socijalno-ekonomskom statusu
osobe prema kojoj treba poeti djelovati (Pichler, 2014). Puno vei izazov je ocjenjivati
pacijentovo/bolesnikovo razumijevanje dane informacije (npr. ovisno o njegovu trenutnom
emocionalnom stanju), kao i ocjenjivati mogue utjecaje na autonomiju, tj. dobrovoljnost odluivanja
(npr. lanova obitelji koji utjeu na donoenje odluke). U skladu sa zahtjevom da oitovanje volje, da
bi bilo valjano, mora biti uinjeno slobodno, ozbiljno, odreeno i razumljivo, obavijeteni pristanak ne
moe se pribaviti ako pacijent nije potpuno budan, ili je pod utjecajem sedativa, kao ni neposredno
prije samog zahvata, kad primi medikamente, jer oni mogu utjecati na njegovo stanje budnosti i
shvaanja (Pichler, 2014). Istie se da bi postupak u svezi s obavijetenim pristankom trebao provoditi
lijenik obiteljske medicine. Veinom se opravdava okolnou da specijalizirani lijenici koji e
provesti sam medicinski zahvat, nisu adekvatno osposobljeni za preuzimanje obveze suodluivanja s
pacijentom (Pichler, 2014).
U provedbi ovog postupka mora se obratiti pozornost na imbenike to mogu utjecati na

razumijevanje informacija: stupanj pacijentova obrazovanja, jezik kojim se on slui, autonomija u
odluivanju. Znaenje obavijetenog pristanka je u sprjeavanju bolesnikove obmane i prinude
(Pichler, 2014).
U tom smislu, znaajna je i koliina informacija pruena bolesniku. Previe informacija

tehnike i strune prirode, moe preopteretiti i najobrazovanijeg pacijenta/bolesnika i omesti ga u
rasuivanju, dok ture, generalizirane informacije mogu dovesti do toga da bolesnik donosi odluku bez
razumijevanja. Trebalo bi postupno informirati bolesnika, od openitijih do detaljnijih objanjenja,
ovisno o bolesnikovoj elji da se dalje informira (Pichler, 2014).
Nain na koji je informacija prezentirana je od velikog utjecaja na to to e pacijent od nje

zapamtiti. Treba imati na umu da se veina sudskih postupaka ne temelji na pogrekama u
medicinskom tretmanu, ve u osnovi ima pogreku u komunikaciji. Uinkovito informiranje
pacijenta/bolesnika o medicinskom zahvatu koji e se provesti, moe biti izvreno uz pomo
raunalnog programa (Pichler, 2014). to je vie informacija interaktivno podijeljeno, vie e ih
pacijent/bolesnik upamtiti. To omoguuje i da se prijenos informacija prilagodi brzini i elji
pacijenta/bolesnika u interaktivnom kontekstu. Razvijaju se specifini informatiki testovi kojima se
provjerava jesu li pacijenti razumjeli informacije (Pichler, 2014). Raunalni interaktivni programi
obavijetenog pristanka imaju prednost u snimanju svakog koraka u pacijentovu primanju informacija.
U osnovi, ovaj je program digitalni obrazac obavijetenog pristanka. U ovim programima prvo se
analizira pacijentova sposobnost za davanje suglasnosti na zahvat. Zatim se daju osnovne informacije
o konkretnom medicinskom zahvatu. Ako se od pacijenta zahtijeva da suglasnost daje u kratkom roku,
utjee se na njegovu mogunost da razumije informaciju. Kad se pacijentu ne ostavlja dostatno
vremena za davanje suglasnosti, moemo govoriti o obliku prisile (Pichler, 2014).
PSIHOLOKA POMO I PODRKA

Da bi se moglo pomoi pacijentu nai vlastiti nain suoavanja s boleu, vano je prouiti
nekoliko uvjeta (Mikulin, 2015).
1) Pacijentovi uobiajeni naini suoavanja sa stresom

Reakcija osobe na spoznaju da je teko bolesna ne razlikuje se od reakcije na sve druge vrste
emocionalne i psihike traume. Ljudi postaju dezorijentirani, konfuzni, otupjelih emocija, distanciraju
se od okoline, stvari koje su prije imale smisao postanu nevane. Stoga je vana psiholoka potpora u
suoavanju s boleu, ponekad krucijalna za izgraivanje konstruktivne reakcije na novonastalu

situaciju (Mojsovi i sur., 2005; Mikulin, 2015). Kad nestane prvotni ok, pacijent i njegova obitelj
nalaze nain ivljenja s boleu. Pacijenti su u poetku tuni ili ljuti zbog bolesti, a psiholoka se
potpora sastoji u traganju za jedinstvenim nainom da se ba taj pacijent naui nositi i ivjeti s
boleu. To neizostavno znai promjenu vrijednosti ivota, neke vrijednosti za pojedinca postaju
vanije, a neke je gube (Mikulin, 2015). Medicinska sestra, uz psihologa, ima ulogu u odreivanju
novih ciljeva i vrijednosti, vodei rauna da su ti ciljevi realistini, smisleni i dostini za samog
pacijenta. Naime, to stvara osjeaj da barem jednim dijelom on sam uspostavlja kontrolu nad svojim
ivotom, daje mu smisao i svrhovitost, pa ak i optimizam (Mikulin, 2015). Pacijent se potie da
razmilja samo o sljedeem koraku, o malim pomacima, ali se posebna panja usmjerava na svako
postignue (Mojsovi i sur., 2005). Neki se pacijenti prilagode brzo novom nainu ivota i okrenu se
sutranjici, dok su drugi u nevjerici i depresiji, ak i due vremena nakon dijagnoze. Ostaju zarobljeni
neugodnim emocijama, samosaaljenjem, aljenjem za prolou itd. (Mikulin, 2015). Nain na koji
su nauili odgovarati na stresne i problemske situacije u ivotu primjenjuju i u suoavanju s boleu.
Oni koji su bili borci, i u situaciji kad su oboljeli stvaraju dobar primjer i za ostale pacijente
(Mikulin, 2015). Njihova iskustva inspiriraju, nudei mogunost ostalima da uine pomak u vlastitom
konceptu bolesti i boljoj kvaliteti ivota (Mikulin, 2015).
2) Obiteljska podrka
Kvaliteta podrke u pacijentovoj obitelji vana je za suoavanje s boleu. U obitelji
oboljelog se mijenja dinamika, pa se postavlja pitanje o prirodi odnosa pacijenta i njegovih blinjih.
Obitelj moe reagirati odbijanjem, sramom, ravnodunou, negiranjem i drugim emocijama
(Mikulin, 2015). Ponekad je problem suoavanja obitelji i prilagoavanja na novonastalu situaciju
ono s im se terapeut/medicinska sestra susreu kao glavni problem. lanovi obitelji osjeaju se
zakinuti, nespremni su na rtvovanje i mogu izraavati osjeaje beznaa i tuge, to im ne dozvoljavaju
da se adekvatno postave u novonastaloj situaciji (Mikulin, 2015). Psiholoka podrka u suoavanju s
kroninom ili tekom boleu posebno je bitna a oituje se i grupnom psihoterapijom s bolesnicima i
njihovim obiteljima. Pacijenti tako mijenjaju svoje ivotne planove u odnosu na obitelj, posao, drutvo
i prijatelje, uei se ivjeti s kroninom boleu i postupnim gubitkom autonomije (Mikulin, 2015).
Podrka je tako vana i za lanove obitelji jer im daje mjesto gdje mogu podijeliti svoje brige i
strahove. Uz psiholoku pomo, pacijenti i lanovi njihove obitelji ue kako biti iskreni i otvoreni
jedni prema drugima, kako prepoznati pacijentove potrebe, da ne odustaju nepotrebno od zajednikih
socijalnih aktivnosti te ue kako se ukljuiti u odluke o tretmanu i zajedno istraiti sve informacije
povezane s boleu, uei od drugih koji se uspjeno nose s takvom situacijom, bez saalijevanja i
sebe i samog pacijenta (Mikulin, 2015).
3) Jasnoa u traenju pomoi

Uspjean nain pacinetova traenja pomoi i podrke, posebice od obitelji i prijatelja vaan je
za stvaranje dobrog osjeaja razumijevanja i voljenosti (Mikulin, 2015). Problem koji se ovdje moe
javiti je pacijentova ideja da mu drugi trebaju pomagati itanjem misli, a svaka neadekvatna pomo
je razlog za ljutnju ili depresiju (Mikulin, 2015). Pacijent se ui kako izraziti svoje potrebe i traiti
pomo, a da to bude konstruktivno i shvatljivo za okolinu. Za neke to moe biti potpuno novo
iskustvo jer nemaju takve uvrijeene obrasce komunikacije i ne njeguju odnose suradnje (Mikulin,
2015).
4) Odnos s lijenikom i medicinskim osobljem

Kvalitetan odnos s lijenikom, ukljuujui i drugo medicinsko osoblje, ima znaajnu ulogu u
psiholokom prilagoavanju na bolest (Mikulin, 2015). Povjerenje prema lijeniku ili medicinskoj
sestri, lijenikova pristupanost i podrka ima i jak utjecaj na odnos samog pacijenta prema svojoj
bolesti. To katkad zahtijeva interdisciplinarni rad lijenika, drugoga zdravstvenog osoblja i psihologa
(Mikulin, 2015). Primjerice, u istraivanju u Ohio State University Medical Center, interdisciplinarni
tim lijenika i psihologa, deset je godina pratio 227 ena oboljelih od raka dojke u grupama psiholoke
podrke jedanput tjedno tijekom etiri mjeseca i nakon toga jedanput mjeseno sljedeih osam
mjeseci, te su im mjerili su imunitet i razinu stresa. Rezultati su pokazali da je tim enama smanjen
stres, te su im izmjereni dramatini pozitivni efekti na tjelesno zdravlje. Sve ene u programu
psiholoke podrke imale su jai imunitet i za 45% smanjenu ansu za povratak bolesti. Smrtnost je te
grupe pala za 56% u jedanaest godina (Andersen, 2008, prema Mikulin, 2015).
ZAKLJUAK
Najvea je pogreka u lijeenju bolesti postojanje lijenika za tijelo i lijenika za duu, iako
se tijelo i dua ne mogu razdvojiti.
Platon
Informiranje ili poduka osnova je izobrazbe bolesnika. Lijenik-profesionalac utjee na

razvoj kognitivne (racionalne) komponente stava. Obitelj utjee na emocionalnu (afektivnu) reakciju,
a ova referentna skupina utjee na akcijsku komponentu. Postmoderni zdravstveni odgoj istie vanost
zdravstvene kulture kao okruja koje utjee na formiranje zdravstvenog ponaanja pojedinca. Sustav
vrijednosti s kojima je pojedinac okruen utjee na njegovo odluivanje i ponaanje, a samouenjem
spoznaja o osobnim zdravstvenim potrebama. U svakodnevnoj praksi danas se koristi svim tim
pristupima. Njihov izbor ovisi o osobnim karakteristikama i znanju edukatora, osobinama bolesnika,
osobinama njegova socijalnog okruenja, percepciji zdravstvenog problema i mogunostima i
uvjetima rada (Barath, 1995).
Informiranje i poduka bolesnika ne mogu se promatrati izvan etikog konteksta i

bolesnikove autonomije. Dvostruki cilj pri davanju informacije je informiranje o zdravstvenom stanju,
na temelju ega se donosi odluka (informed consent) koja bi trebala biti potpuna, iskrena i tajna, kao i
na temelju utjecaja te odluke na zdravstveno ponaanje bolesnika i/ili lanova njegove obitelji.
Emocionalno i racionalno u edukaciji ima za osnovu tri podruja uenja: kognitivno (spoznajno),
afektivno (emocionalno) i psihomotorno (Barath, 1995). Kognitivno ui injenice, vjetinu rjeavanja
problema i vrednovanje, emocionalno odgovara na poticaj i vrednovanje, a psihomotorikim se
razvija preciznost, usvajanje automatizma i imitacija vienoga. Uenje i poduka uvijek su emocionalni
i racionalni. Dvije osnovne aktivnosti/karakteristike utjeu na taj proces: informacija i motivacija.
Motivacija znai psihiku pripremljenost pojedinca da informaciju prihvati. Ona ovisi o odnosu s
osobom koja vodi izobrazbu i ima sposobnosti da poruku prenese na razumljiv i odgovarajui nain.
Za poduku i uenje bolesnika najvaniji je interakcijsko-komunikacijski odnos izmeu edukatora i
bolesnika. U samoj osnovi odnosa je empatija, kao sposobnost edukatora/zdravstvene osobe da se
uivi u ulogu bolesnika, da prui i omogui podrku bolesniku da on sam donese odluku (Barath,
1995).
10. OPI ZAKLJUAK PODUKA I UENJE

Mario ljuka, bacc.med.tech.
to sve utjee na proces poduke i uenja? To su osobine edukatora/zdravstvene osobe,

njegova etika i pripremljenost te poznavanje vjetina komunikacije. Bolesnik u procesu poduke
sudjeluje aktivno i kreativno, razvijajui sposobnost donoenja odluke uz povjerenje prema sebi i
edukatoru izobrazbe. imbenici koji utjeu su osobine bolesnika su njegovo predznanje o bolesti,
otpor prema bolesti ili njezino prihvaanje te potpora obitelji i socijalnog okruenja (Barath, 1995).
Odnos i identifikacija edukatora i educiranoga (bolesnika) znaajno utjeu na poduku.

Pozitivan transfer i kontratransfer preduvjeti su uspjenosti prijenosa edukacijskih poruka.
Naglaeno pozitivan transfer edukatora ini ga unaprijed opredijeljenim za stav bolesnika, koji nije
dobrodoao (Barath, 1995).
Vano je uvidjeti razliku izmeu objektivne stvarnosti i subjektivnog doivljaja bolesnika,

kako bi se mogao bolesnik usmjeriti na donoenje odgovorne odluke i rjeavanje osobnog problema.
Iskazivanje osobnog primjera djelotvoran je nain rada zdravstvenog djelatnika. Aktivnosti u
poduavanju su formalne (strukturirani posebno organizirani oblici poduavanja pojedinca) i
neformalne (voenje razgovora ili priopavanje) (Barath, 1995).
Nema jedinstvenog modela kako informirati i motivirati bolesnika da se pridrava uputa.

Savjetovanje ne znai da iskljuivo kompetentne osoba daje savjete nekompetentnoj osobi
(bolesniku). Dvosmjeran odnos osposobljavanja bolesnika bitan je za samostalno i uspjeno
rjeavanje pojedinih problema. Moe se koristiti u dogovoru o promjeni ponaanja (u prehrambenim
navikama, puenju, fizikoj aktivnosti) i dogovoru o promjeni stavova (prema bolesti, operativnom
zahvatu, socijalnoj mrei) (Barath, 1995).
Pravila poduavanja vode rauna o koliini informacija, koje moraju biti ograniene (do
sedam informacija), koristiti se s vie putova prijenosa, aktivno sluati i znati kada prestati govoriti,
pitati i odrediti bolesnikove edukativne potrebe. Takoer je vano moi prilagoditi poduku aktualnim
potrebama bolesnika. Naime, valja osigurati uvjete za osiguranje djelotvornosti poduke. Prihvaanje
neke poruke ovisi o njezinom sadraju, uvjetima za poduku, te praktinom iskustvu pojedinca koje
predstavlja najvii autoritet (potrebno je koristiti se pozitivnim potkrjepljenjem) (Barath, 1995).
U edukaciji lanova obitelji nema kvalitetne poduke bez promjene primarnoga socijalnog
okruenja. Izriito je vano procijeniti prednosti i ogranienja u radu s lanovima obitelji te izabrati
odgovarajuu metodu. U grupnoj edukaciji vano je spomenuti da grupa ui bre od pojedinca,
donosi vie moguih i boljih rjeenja (npr. grupe za kroninu bolest, povien tlak, eernu bolest,
malignu bolest, astmu) i grupe za promjenu ponaanja (odvikavanje od alkohola, puenja, gojaznih)
(Sindik i Ronevi, 2014; Mikulin, 2015). S obzirom na veliine grupe i zadano vrijeme, one su
obino homogene (istih ili slinih), broje do 15 lanova, a trajanje rada u grupi iznosi do osam tjedana.
Prijedlog programa rada nudi edukator u izobrazbi, a grupa dogovara zajedniki cilj, plan rada i norme
ponaanja. Rad se temelji na kombinacijama informiranja i objanjavanja, bihevioralnih tehnika i
metakognicije (saimanja i prepoznavanja) (Mikulin, 2015).
Uenje bez edukatora u samozatitnim grupama obavlja se u oblicima grupa solidarnosti,

empatije, socijalne podrke, zatite (partnerstvo edukatora i samozatitne grupe), u formi klubova ili
terapijskih zajednica. Znanstvena literatura i praksa u pruanju psiholoke pomoi oboljelim osobama
pokazuje da je psiholoka podrka i potpora ne samo relevantna za svakog pacijenta suoenoga s
kroninom boleu ve moe biti presudna i za produljenje njegova ivota (Mikulin, 2015).
LITERATURA
1. Andrilovi, V., i udina, M. (1987). Osnove ope i razvojne psihologije. Zagreb: kolska knjiga.
2. Andrilovi, V., Matijevi, M., i sur. (1985). Andragogija. Zagreb: kolska knjiga.
3. Barath, A. (1995). Kultura, odgoj i zdravlje (Zbirka nastavnih tekstova iz zdravstvenog odgoja i
unapreivanja zdravlja). Zagreb: Visoka zdravstvena kola.
4. Bratani, M. (1990). Mikropedagogija: interakcijsko-komunikacijski aspekt odgoja (Prirunik za

studente i nastavnike). Zagreb: kolska knjiga.
5. Breakwell, G.M. (2001). Vjetine voenja intervjua. Jastrebarsko: Naklada Slap.
6. urin, J. (2010). Specifinosti pouavanja osoba tree ivotne dobi: podsjetnik za nastavnike.
Andragoki glasnik, 14(1), 73-78.
7. Deklaracija o promicanju prava pacijenata u Europi (1994). Amsterdam: WHO, European

membership.
8. Despot Luanin, J. (1993). Uvod u razvojnu psihologiju. Zagreb: Medicinski fakultet u Zagrebu.
9. Despot Luanin, J. (1997). Longitudinalna studija povezanosti psiholokih, socijalnih i

funkcionalnih imbenika u procesu starenja. Doktorska disertacija. Zagreb: Filozofski fakultet
Sveuilita u Zagrebu.
10. orevi, V., Bra, M., i Brajkovi, L. (2013). Osnove palijativne medicine. Zagreb: Medicinska
naknada.
11. Ekman, P. (2007). Emotions Revealed, Second Edition: Recognizing Faces and Feelings to
Improve Communication and Emotional Life. New York: Owl Books.
12. Fukar, G. (1992). Proces zdravstvene njege. Zagreb: Veleuilite u Splitu.
13. Giesecke, H. (1993). Uvod u pedagogiju. Zagreb: Educa.
14. Grgin, T. (1996). Edukacijska Psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap.
15. Grubii-Ili, M. (2015). Aktivno sluanje. Skinuto 25.05.2015 s

http://www.plivamed.net/aktualno/clanak/6793/Aktivno-slusanje-12.html
16. Havelka, M. (ur.) (2002). Zdravstvena psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap.
17. Heit, E. (1997). Knowledge and concept learning. U: K. Lamberts i D. Shanks (Ur.), Knowledge,
concepts, and categories (str. 7-41). Hove, England: Psychology Press.
18. Heit, E. i Bott, L. (2000). Knowledge selection in category learning. U: D.L. Medin (Ur.), The
psychology of learning and motivation (str. 163-199). San Diego: Academic Press.
19. Heit, E., Briggs, J. i Bott, L. (2004). Modeling the effects of prior knowledge on learning
incongruent features of category members. Journal of Experimental Psychology: Learning,
Memory, and Cognition, 30, 1065-1081.
20. Hitrec, G. (1991). Kako pripremiti dijete za kolu. Zagreb: kolska knjiga.
21. Jarvis, P. (2009). Learning to be a person in society. London and New York: Routledge.
22. Konvencija o zatiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bia u pogledu primjene biologije i
medicine: Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini vijea Europe (1997). Skinuto 4.7.2015.
s: http://zakon.poslovna.hr/public/Konvencija-o-zastiti-ljudskih-prava-i-dostojanstva-ljudskog-
bica-u-pogledu-primjene-biologije-i-medicine-u-vezi-presadivanja-organa-i-tkiva-ljudskog-
porijekla/243337/zakoni.aspx
23. Krei, V. (2013). Komunikacija u sestrinstvu - meuljudski odnosi zdravstvenih djelatnika.

Sestrinski glasnik, 18, 41-43.
24. Levandovski, D., Teodorovi, B., i Pintari, Lj. (1992). Spremnost za uenje djece s lakom
mentalnom retardacijom. Defektologija, 28(1-2), 9-29.
25. Lin, E.L. i Murphy, G.L. (1997). The effects of background knowledge on object categorization
and part detection. Journal of Experimental Psychology: Human Perception and Performance,
23, 1153-1169.
26. Luanin, D., Despot Luanin, J. (2010). Komunikacijske vjetine u zdravstvu. Jastrebarsko:
Naklada Slap.
27. Meunarodni ugovori o civilnim i politikim pravima, Meunarodni ugovor o ekonomskim,

socijalnim i kulturnim pravima (1966). Skinuto 04.07.2015. s: http://www.mvep.hr/hr/vanjska-
politika/multilateralni-odnosi/ujedinjeni-narodi-(un)/ljudska-prava-u-rh/
28. Milutinovi, D. (2014). Proces zdravstvene njege I (nastavni tekstovi). Bratislava. Slovaka:
Visoka kola za zdravstvo i socijalni rad Sv. Elizabete.
29. Miljkovi, D., Rijavec, M. (2001). Razgovori sa zrcalom psihologija samopouzdanja. Zagreb: IEP.
30. Mikulin, I. (2015). Psiholoka pomo u suoavanju s tekom boleu. Skinuto 4.7.2015. s:
http://www.capta.hr/files/Inka%20Mi%C5%A1kulin%20%20Psiholo%C5%A1ka%20pomo%C4
%87%20u%20suo%C4%8Davanju%20s%20te%C5%A1kom%20bole%C5%A1%C4%87u.pdf
31. Mojsovi, Z. i sur. (2005). Sestrinstvo u zajednici. Zagreb: Visoka zdravstvena kola.
32. Murphy, G.L. (2002). The big book of concepts. Cambridge, MA: Mit Press.
33. Murphy, G.L. (1993a). A rational theory of concepts. U: G.V. Nakamura, R.M. Taraban i D.L.
Medin (Ur.), The psychology of learning and motivation: Categorization by humans and
machines (str. 327-359). New York: Academic Press.
34. Murphy, G.L. (1993b). Theories and concept formation. U: I. Van Mechelen, J. Hampton, R.
Michalski i P. Theuns (Ur.), Categories and concepts: Theoretical views and inductive data
analysis (str. 173-200). New York: Academic Press.
35. Murphy, G.L. i Medin, D.L. (1985). The role of theories in conceptual coherence. Psychological
Review, 92, 289-316.
36. Opa deklaracija o ljudskim pravima (1948). Skinuto 04.07.2015. s:

http://www.udrugasuncokret.hr/ljudska-prava/opca
37. Paravli, F. (2006). Rije kao lijek. Prirunik za medicinske sestre i tehniare. Sarajevo: SaVart.
38. Pastuovi, N. (1999). Edukologija: integrativna znanost o sustavu cjeloivotnog obrazovanja i

odgoja. Zagreb: Znamen.
39. Pavlievi, I. (2013). Rani kontakt s pacijentom-splitski model. Acta Medica Croatica, 67, 19-24.
40. Pichler, D. (2014). Obavijeteni pristanak u obrascima suglasnosti kojima se prihvaa

preporueni dijagnostiki odnosno terapijski postupak klinikog bolnikog centra Osijek i njihova
usklaenost s propisima i meunarodnom praksom. Pravni vjesnik, 30(1), 89-114.
41. Priest, H. (2014). Uvod u psiholoku njegu u sestrinstvu i drugim zdravstvenim strukama.
Jastrebarsko: Naklada Slap.
42. Rehder, B. (2003). A causal-model theory of conceptual representation and categorization.

Journal of Experimental Psychology: Learning, Memory, and Cognition, 29(6), 1141-1159.
43. Ribardi, S., i Vidoa, A. (2014). Zdravstvena njega u zatiti mentalnog zdravlja. Zagreb:
Medicinska naklada.
44. Rijavec, M. (2000). uda se ipak dogaaju. Zagreb: IEP.
45. Ruinovi-Sunara, . (2004). Prijedlog nacrta Zakona o pravima, obvezama i odgovornostima

pacijenata. Skinuto 04.07.2015. s: www.pravapacijenata.hr
46. Rosenman, R. H., Brand, R. J., Jenkins, C. D., Friedman, M., Straus, R., & Wurm, M. (1975).
Coronary heart disease in the Western Collaborative Group Study: Final follow-up experience of
8V2 years. JAMA, 233, 872-877.
47. Schaie, K.W., i Willis, S.L. (2001). Psihologija odrasle dobi i starenja. Jastrebarsko: Naklada
Slap.
48. Schank, R., Collins, G., i Hunter, L. (1986). Transcending inductive category formation in
learning. Behavioral and Brain Sciences, 9, 639-686.
49. Sindik, J., i Ronevi, T. (2014). Metode zdravstvenog odgoja i promocije zdravlja. Dubrovnik:
Sveuilite u Dubrovniku.
50. trkljar-Ivezi, S. (2011). Psihoza, shizofrenija, shizoafektivni poremeaj, bipolarni poremeaj.

Zagreb: Medicinska naklada.
51. Vizek Vidovi, V., Rijavec, M., Vlahovi-teti, V., i Miljkovi, D. (2003). Psihologija
obrazovanja. Zagreb: IEP.
52. Zakon o zatiti prava pacijenata (2004). Narodne novine, 169/04.
53. Zakon o zdravstvenoj zatiti Republike Hrvatske (2003). Narodne novine, 121/03.
54. Zarevski, P. (2002). Psihologija pamenja i uenja. Jastrebarsko: Naklada Slap.
55. auhar V. (2014). Teorijski i metodoloki pristupi kategorijalnom uenju. Psihologijske teme,
23(3), 435-459.
POPIS TABLICA I SLIKA
Stranica
Tablica 1. Razvoj, razvojni i zdravstveni zadaci 33
Slika 1. Vrste uenja 9
Slika 2. Demografske karakteristike ispitanika: spol 12
Slika 3. Demografske karakteristike ispitanika: dob 12
Slika 4. Prisutnost umora kod ispitanika 13
Slika 5. Znakovi umora kod ispitanika 13
Slika 6. Samoprocjena utjecaja umora na uenje 13
Slika 7. Abraham Maslow 39
Slika 8: Piramida potreba po Maslowu 39
Slika 3: Virginia Henderson (1897.-1996.) 40
Slika 4: Teorija Virginie Henderson 40
RJENIK BITNIH POJMOVA
Pojam Stranice
Aktivnosti pouavanja 2
Atribucije i lokus kontrole 34
Davanje uputa 3-5
Elementi sustava pouavanja 2-3
Emocije, emocionalna spremnost i uenje 20-21
Empatija, simpatija 50-52, 60
Faze intervjua 45-46
Fizioloki imbenici i uenje (spol, dob, umor, bolest) 11-14
Forma obavijetenog pristanka, obrazac suglasnosti 58-59
Hijerarhija ljudskih potreba 38-39
Intervju u procesu zdravstvene njege (cilj, svrha, uloga 41-45
intervjuera)
Izravno pouavanje 1
Klasino uvjetovanje 9-10
Kognitivno uenje 10-11, 15-19
Komunikacijske prepreke 44
Metode kognitivnog uenja (korak po korak, letimino 17-18
uenje)
Miljenje 6-7, 15-19
Motivacija (intrinzina, ekstrinzina) i uenje 25-26
Opa naela savjetodavnog razgovora 4-5
Operantno (instrumentalno) uvjetovanje 10
Osnova sestrinskog rada 39-40
Osnovni ciljevi savjetovanja 4
Osobine medicinske sestre koja pouava 4-5
Pamenje, vrste i metode pamenja 11-13, 18-20
Poduavanje bolesnika 1-5
Pojam o sebi, samopouzdanje i uenje 21-25
Pokazatelji djelotvornog pouavanja 3-4
Potovanje 51-52
Pouavanje 1-3, 7
Pouavanje pojedinog bolesnika 2
Pouavanje voenim otkrivanjem i razgovorom 2
Pravo na informacije, prava pacijenta 36-37
Pravo na odluku, pravo na pristanak informiranog pacijenta 56-57
Predznanje i uenje 26-28
Prikupljanje podataka 40-41, 44

Problemi nesluanja 3
Proces zdravstvene njege (utvrivanje potreba, prikupljanje 40-44
podataka, sestrinska anamneza)
Procjena pacijentove sposobnosti i spremnosti da ui 1-7, 25-30
Pruanje informacija, pravo na informaciju 53-54, 56
Prvi dojam 36
Prvi kontakt medicinska sestra pacijent 45-46
Psiholoki imbenici uenja 25-29
Razgovor o dijagnozi 36-37
Razlozi nepridravanja uputa 5-6
Reakcija pacijenta na dijagnozu 30-35
Salutogeneza 33
Samopotovanje i uenje 22-23
Savjetovanje 3-4, 47-48, 61
Savjetovanje i vjetine savjetovanja medicinske sestre 47-54
Sestrinska skrb 7, 36
Skriveno uenje i uenje uvidom 16
Slika o sebi i uenje 22-23
Sposobnost bolesnika da prihvate dijagnozu 54
Spremnost na uenje 11-14
Spremnost za uenje, imbenici koji odreuju spremnost za 8-29
uenje
Tehnika pokazivanja i modeliranja 1
Temeljne interpersonalne vjetine medicinske sestre 47-54
Tip A ponaanja 35
Tip B ponaanja 35
Tolerancija 52-53
Uenje 1-29
Ukupno iskustvo osobe i uenje 28-29
Uvjeti uspjenog pacijentovog suoavanja s boleu 20, 30-35, 58-60
Vjetine aktivnog sluanja, aktivno sluanje 49-50
Vjetine pregovaranja 49-50
Vjetine sudjelovanja (SONOO pozicija) 48-49
Vjetine uvjeravanja 50-51
Voeno uvjebavanje i praenje izvedbe 1
Vrste intervjua 42-43
Vrste pitanja u intervjuu 43-44
Zaboravljanje 17, 19

Metode Poducavanja Bolesnika - Sindik

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

You might also like

Metode Poducavanja Bolesnika - Sindik

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Metode Poducavanja Bolesnika - Sindik

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Sveuilite u Dubrovniku

METODE PODUAVANJA BOLESNIKA

Uredio i preradio: Doc. dr. sc. Joko Sindik, prof. psih.

METODE PODUAVANJA BOLESNIKA

ISBN 978-953-7153-41-0 (Sveuilite u Dubrovniku)

METODE PODUAVANJA BOLESNIKA

1. POUAVANJE I UENJE TE PROCJENA SPREMNOSTI POJEDINCA ZA UENJE ............ 1

2. IMBENICI KOJI ODREUJU SPREMNOST ZA UENJE - FIZIOLOKI.............................. 8

3. IMBENICI KOJI ODREUJU SPREMNOST ZA UENJE KOGNITIVNI

4. IMBENICI KOJI ODREUJU SPREMNOST ZA UENJE - EMOCIONALNI

5. IMBENICI KOJI ODREUJU SPREMNOST ZA UENJE MOTIVACIJA,

6. INITELJI KOJI ODREUJU VRSTU I JAINU REAKCIJA PACIJENTA

7. USPOSTAVLJANJE KONTAKTA, DOBIVANJE PRVIH INFORMACIJA O

8. POTREBNA ZNANJA I VJETINE MEDICINSKE SESTRE .................................................... 47

9. INFORMIRANJE O BOLESTI, DIJAGNOSTIKOM POSTUPKU, TERAPIJI OVISNO O

10. OPI ZAKLJUAK PODUKA I UENJE.............................................................................. 61

POPIS TABLICA I SLIKA ................................................................................................................ 66

RJENIK BITNIH POJMOVA ......................................................................................................... 67

1. POUAVANJE I UENJE TE PROCJENA SPREMNOSTI

Izravno pouavanje. Najrairenija metoda izravnog pouavanja je prenoenje znanja uitelja

Tehnika pokazivanja i modeliranja. Edukator u ovom obliku pouavanja pokazuje odreena

Voeno uvjebavanje i praenje izvedbe. Voena i nadzirana vjeba sastoji se od davanja

Pouavanje voenim otkrivanjem i razgovorom. Ovaj oblik pouavanja sastoji se od pet

Elementi sustava pouavanja su: procjena sposobnosti i spremnosti na uenje, planiranje

U ulozi pomagaa, provodi se pruanje potrebne pomoi (edukacijska, savjetodavna), kao i

davanje novih informacija

Najbolji pokazatelji djelotvornog pouavanja su (Mojsovi i sur., 2005):

U praktinom radu, potrebno je uvijek prilagoditi metode pouavanja kognitivnim

Uspjenim rjeavanjem problema nesluanja, dolazi se do vee uinkovitosti kod uenika, te

Zadaa medicinske sestre povezana s pouavanjem je pronai aspekte koje bolesniku

Meu razliitim oblicima pouavanja kojima se medicinska sestra svakodnevno koristi,

Savjetovanje je proces kojim se ljudima pomae da se promijene. Promjena moe varirati od

osjeanja i postupanja (Mojsovi i sur., 2005). Za razliku od psihoterapije, savjetovanje je usmjereno

Osnovni ciljevi savjetovanja su (Barath, 1995):

Opa naela savjetodavnog razgovora su (Barath, 1995; Mojsovi i sur., 2005):

budite odreeni i konkretni

Davanje uputa vaan je komunikacijski element u radu zdravstvenih djelatnika. Idealno

Istraivanja o pridravanju medicinskih uputa pokazala su sljedee (Zarevski, 2002; Sindik

Razlozi nepridravanja uputa su sljedei (Zarevski, 2002):

Naini kako poveati vjerojatnost pridravanja uputa su sljedei (Zarevski, 2002):

imbenike koji odreuju spremnost za uenje dijelimo na (Zarevski, 2002):

Ako u poduavanju ne uzmemo u obzir da je ovjek cjelovito bie, kakvoa i rezultati

PROCJENA SPREMNOSTI POJEDINCA ZA UENJE

2. IMBENICI KOJI ODREUJU SPREMNOST ZA

Uenje se moe podijeliti na sljedee vrste: klasino uvjetovanje, operantno uvjetovanje,

Slika 1. Vrste uenja (izvor: http://psihologijazamaturu.blogspot.hr/2013/04/ucenje-i-

Budui da je uenje kompleksan i raznovrstan fenomen, jedna jedinstvena teorija ne moe

A. TEORIJA UENJA UVJETOVANJEM

Klasino uvjetovanje nastaje jednostavnim povezivanjem bezuvjetnih (prirodnih) i

OPERANTNO ILI INSTRUMENTALNO UVJETOVANJE

Osnovna logika operantnog (instrumentalnog) uvjetovanja temelji se na pretpostavci da je

B. TEORIJE SOCIJALNOG UENJA

C. TEORIJE KOGNITIVNOG UENJA

1) do uspjeha se dolazi naglo, odjednom

2) kad je jednom rijeen problem, (bezuspjeno) pokuavanje rjeavanja se vie ne ponavlja

3) pronaenim rjeenjem koristi se ne samo u istim nego i u slinim situacijama (Sindik i

UTJECAJ FIZIOLOKIH IMBENIKA NA UENJE

Smatra se da je kapacitet pamenja neogranien, no ipak postoji ivotno razdoblje u kojemu

Smatra se da su mukarci uspjeniji na podruju prirodnih znanosti. Naime, oni u prosjeku