Istvn Ladnyi, Mapiranje egzila u Muzeju bezuvjetne predaje Dubravke Ugrei

FLUMINENSIA, god. 20 (2008) br. 1, str. 119-138 119

Istvn Ladnyi

MAPIRANJE EGZILA U MUZEJU BEZUVJETNE PREDAJE

DUBRAVKE UGREI

dr. sc. Istvn Ladnyi, Filozofski fakultet, Zagreb, izvorni znanstvneni lanak

UDK 821.163.42.09 Ugrei, D.-31

U lanku se analizira roman Muzej bezuvjetne predaje Dubravke Ugrei sa stajalita

kognitivnih kulturalnih teorija. Analiza u djelu lokalizira sredinje konceptualne
metafore istosti i njihovu neuporabljivost u egzilu. Prostor istosti se mapira refiguriranjem
narativnog slijeda koji je konceptu istosti dodijelio smisao, a izmjetenost iz tog prostora,
stanje egzila se prikazuje kao izostanak smisla, kao stanje bivstva u svijetu nepovezivih
krhotina.

Kljune rijei: kognitivne kulturalne teorije, konceptualne metafore, egzil, narativni

identitet, drugost

1. Uvod
Egzil je stanje izmjetenosti iz vlastitog prostora istosti, prouzrokovan nekakvom
prisilom. U tako nastalom prostoru/vremenu drugosti narativno staloeni koncepti
istosti doma, domovine, meuljudskih povezanosti, uklopljenosti prestaju dobivati
daljnju potvrdu. U ovom tekstu analizirat u kakvim se glavnim konceptualnim
metaforama mapira stanje izmjetenosti iz prostora istosti u Muzeju bezuvjetne predaje
Dubravke Ugrei. Romanu u pristupiti sa stajalita kognitivnih kulturalnih studija i
sagledat u kako se konceptualizira prostor istosti s narativnim slijedom koji mu
dodjeljuje smisao i kako se prikazuje izmjetenost iz tog prostora, stanje egzila, koje se
da konceptualizirati samo kao izostanak tog, tj. bilo kakvog smisla, kao stanje bivstva u
svijetu nepovezivih krhotina.
Roman je nastao poslije autoriinog odlaska u inozemstvo, 19911996., prvo
izdanje je objavljeno 1997. u Amsterdamu, na nizozemskom jeziku. Izvan okvira ovog
teksta je pitanje radi li se o autobiografskom iskazu, moe li se autoriin boravak u
inozemstvu nazvati egzilom i sl. Autorica se u uvodnoj biljeci protivi autobiografskom
 Istvn Ladnyi, Mapiranje egzila u Muzeju bezuvjetne predaje Dubravke Ugrei
120 FLUMINENSIA, god. 20 (2008) br. 1, str. 119-138

itanju djela, i takva se autorska uputa moe potovati, ali, isto tako, autobiografsko
itanje omoguuju ne samo biografske paralele autorice i pripovjedaice ili paratekst
posvete autoriinoj majci (dok je majka pripovjedaice jedan od sredinjih likova), nego
i teorijska figura itanja ili razumijevanja koja se u stanovitoj mjeri pojavljuje u svim
tekstovima (De Man 1984: 70). Autobiografskom itanju idu u prilog i rezultati kogni
tivne lingvistike i kognitivnih kulturalnih teorija o mrei konceptualnih metafora koje s
jedne strane omoguuju percepciju i nekakvo razumijevanje, interpretaciju stvarnosti, a
s druge strane pri promatranju i analizi u neijem govoru i mapiraju razmiljanje,
poimanje stvarnosti te osobe. U tom smislu svaki je tekst, govorna tvorevina svojevrstan
autobiografski iskaz. Muzej bezuvjetne predaje kao knjievno djelo, bez obzira na to
prihvaamo li autobiografski ili romaneskni ugovor (Lejeune 1999), svakako govori o
poziciji izmjetenosti iz prostora istosti, o stanju egzila.

1.1. Tematiziranje egzila u dosadanjim itanjima djela

To potvruju i dosadanja itanja djela. Andrea Zlatar govori o knjizi kategorijama
egzila i azila. Egzil je stanje o kojem govori pripovjedaica, a azil je smo pripovijedanje
u kojem pronalazi vlastito mjesto govora. U Muzeju bezuvjetne predaje susreemo
egzilante, stalne putnike, one kojima je cijela imovina kofer (Zlatar 2004: 131), koji su
muzejski postav ivih (Zlatar 2004: 130) vlastitih ivota, ali i bive Jugoslavije,
vlastitih bivih prostora. Andrea Zlatar se poziva na Edwarda Saida, po kojem egzilanti
esto postaju romanopisci (...), jer im je nova stvarnost koju susreu tako udna da je
doivljavaju kao fikciju (Zlatar 2004: 135). Egzilant-pisac svoj prostor ima samo u
svom vlastitom pisanju, pisanje je njegov azil u egzilu (Zlatar 2004: 135).
Vladimir Biti, polazei od demanovskog autobiografskog itanja djela, naglaava
odsutnost, bezglasnost entiteta kojem pripovijedanje pridaje mo govora: u egzilanta
predmet govora nije aktualna osobnost, stanje, nego ono to je izgubljeno. Iako se govori
o sadanjem, taj je govor iskaz o odsutnosti prolog. Umjesto ciljne usmjerene povijesti,
ono to ovaj roman razastire kao svoje svraije blago stavlja se u analogiju sa
zbunjujuim sadrajem trbuha morskoga slona. On je pak davno uginuo (MBP, 207) i
vie se nikad nee moi oivjeti. Pogled cjeline zauvijek ostaje iza vizira, njezin glas
dopire s one strane. I jedan i drugi ostaju zastrti velom. Nije li smisao sklopa krhotina
ovog romana, na slian nain, u rukama onih ubijenih, raseljenih, nestalih, izbjeglih,
preivjelih obinih ljudi koje je povijest kao teritorij kolektivna pamenja osudila na
utnju? (KL, 283ff.) (Biti, V. 2005: 238 239).
I u sreditu zanimanja Celie Hawkesworth je problematika insajdera i autsajdera u
djelima Dubravke Ugrei, a Muzej bezuvjetne predaje uvrtava meu ona djela koja su
oblikovana percepcijom outsidera koji se naao u novom kontekstu (Hawkesworth
2006: 431) i koja dubinski istrauju iskustvo identificirano u Amerikom fikcionaru,


Ugrei (2002b).
Istvn Ladnyi, Mapiranje egzila u Muzeju bezuvjetne predaje Dubravke Ugrei
FLUMINENSIA, god. 20 (2008) br. 1, str. 119-138 121

iskustvo pripadnosti novoj zajednici izopenika, onih koji ne pripadaju svojoj okolini,
beskunika (Hawkesworth 2006: 439). Primjeuje da je graa romana organizirana
oko tri glavne skupine ideja: progonstvo; zabiljeke o prolaznome i svakodnevnome na
fotografijama, u dnevnicima i muzejima; i, konano, umjetnost, njezina svrha i funkcija
i u svjedoenju o prolaznosti i u ureivanju raznolikih iskustava (Hawkesworth 2006:
439).
Jasmina Luki analizira djelo oslanjajui se na knjievno-antropoloki pristup
Maria Cesarea, gdje se kao osnova za poredbu uzima ideja putovanja kao izmjetanja iz
prostora istosti u prostor drugosti (Luki 2006: 461). Ona uzima egzil kao jedan od
oblika putovanja/izmjetanja kojim se radikalno dovode u pitanje zadati okviri istosti i
drugosti, to rezultira egzilantskim iskustvom pisanja, ali uope i poimanja svijeta kao
fikcionalizacije neposredne stvarnosti (Luki 2006: 461). Na osnovu Cesareove teorije,
po kojoj Drugi svijet, koji se konstituira kod putovanja u opoziciji s Istim, ta Drugost
nije geografsko pitanje, ve institucionalno: institucije ine osnovu postojanja svijeta
koji je drugaiji od onoga koji mi prepoznajemo kao svijet Istoga (Cesareo 2002: 162,
citira Luki 2006: 462). Na osnovi Cesareove teorije Jasmina Luki egzil promatra kao
putovanje na kojem je egzilant primoran da opoziciju Isto/Drugo promilja uz dvostruki
unutarnji obrat. Kao putnik u novom svijetu, on svoju istost svoje ranije steeno
kulturno iskustvo donosi sa sobom u novi svijet koji jest drugost. No, njegova istost
inom egzila zapravo biva dokinuta, iza nje vie ne postoje institucije koje ju legitimiraju.
Stoga je egzilant, lien legitimizirajuega institucionalnog konteksta, zapravo u poziciji
drugosti u odnosu spram svijeta koji naputa jer ga vie ne prepoznaje kao svoj, i u
odnosu spram svijeta u koji dolazi i kojemu se, kao svijetu Istoga mora prilagoditi
(Luki 2006: 463). Taj dvostruki obrat dovodi do fikcionalizacije stvarnosti, jer je i
prijanje iskustvo postalo nelegitimno, pa to fikcionalizira u formi sjeanja, a novi
svijet, samom svojom drugou, predstavlja se kao jedna vrsta fikcije (Luki 2006:
463).
Aleksandar Mijatovi analizira u djelu diskurz fotografije, koja, kao i ostali
vizualizirani diskurzi, otvara rezervate i zone vienja u jeziku i, pozivajui se na
Barthesa, ukazuje na to da fotografije u diskurs unose svijest o proloj prisutnosti
predmeta (Mijatovi 2003: 50), stvaraju loci memoriae (Mijatovi 2003: 51), mjesta koja
slue posredovanju izmeu sadanjosti i prolosti. Diskurz fotografije je u Muzeju
bezuvjetne predaje osnovna strategija pamenja-spreavanja zaborava i sjeanja-
dozivanja iz zaborava, koja se razvija u dva glavna pravca: fotografski jezik i jezik
fotografije. Fotografski jezik lokalizira u neparnim, berlinskim poglavljima, u kojima
je subjekt zaokupljen sitnicama, ostacima, beznaajnim stvarima, kao sluajnim
naznakama koje trae interpretaciju, koje naglaavaju ne-jedinstvo, rascjepkanost,
fragmentiranost. Jezik fotografije je jezik subjekta u parnim poglavljima, koji u
sveopoj rascjepkanosti lienoj znaenja nastoji nai zajedniki princip, interpretacijsko
naelo (Mijatovi 2003: 52). Diskurs fotografskog jezika i jezika fotografije ukazuje na
konstruirani karakter tih interpretacija. Ta loci memoriae u diskursu fotografije ne slue
 Istvn Ladnyi, Mapiranje egzila u Muzeju bezuvjetne predaje Dubravke Ugrei
122 FLUMINENSIA, god. 20 (2008) br. 1, str. 119-138

tvorbi jedinstva subjekta, povezujui-osmiljavajui njegove rascjepkane znakove,

diskurz fotografije i njegovi aparati posredovanja, poput metafore, ne nadomjetaju
slikom gubitak, ne premouju njome rascjep. Upravo suprotno, diskurz fotografije
posreduje gubitak inei ga vidljivim, uvlai ga u zonu dodira i postavlja na mjesto
konstitutivnog nedostatka: suoavanje i uitak kroz bol nedostatka suprotstavljaju se
potiskivanju i zaboravu (Mijatovi 2003: 53). Takvo stavljanje diskursa fotografije u
sredite interpretacije djela dovodi Mijatovia do itanja egzila kao pamenja prve
domovine i proizvodnje njezinih slika na mjestima (...) samo kako bi se uivalo u boli
njezinog nedostatka, a da bi se na taj nain sama ta trauma ugradila u subjektovu
zamiljenu matricu identiteta (Mijatovi 2003: 53). Tome moemo dodati da se u
pripovijedanju pored tvorbe identiteta likova ponajvie gradi pripovjedaev identitet,
to potvruje tezu Andree Zlatar o azilu pisanja koji, iako je neuokviren, nesiguran,
ne-mjesto, ipak je prostor koji pripovjedaica stvara pripovijedanjem, gdje gradi
vlastiti identitet pripovjedaice upravo aktualnog djela o problematinosti identiteta
likova. To je mjesto dakako viestruko problematino: budui da je pripovijedanje samim
inom ukljuivanja u pripovijest i in iskljuivanja, oblikovanje bilo kakvog identi
teta, uz oblikovanje prostora pripadnosti, nuno stvara i izvanjkost tog prostora: bes
krajne prostore nepripadnosti (usp. Mijatovi 2003: 61). Taj pripovjedaki rad na
prostorima neoblikovanosti, to jest egzil, refigurira stanje u kojem su prethodna
znaenja istosti izgubila svoju samorazumljivost i nova znaenja drugosti jo nisu posta
la samorazumljivima, to ne-mjesto prua pogled na kontingentnost istosti. U tom
egzilantskom diskursu dolazi do znaaja metafora, da bi egzilantski diskurz uope bio
u stanju pripovijedati svoju prolost, on je mora referencijskim nagonom retoriki
preraditi u sklop figura (...) Tako metafora postaje jedini nain da se prikae/predoi
nemjerljiv osjeaj koji egzil izaziva (Mijatovi 2003: 65).
Mijatovi u djelu promatra knjievne metafore, figure koje funkcioniraju integra
tivno u romanu. Nain funkcioniranja im je meutim isti kao u konceptualnih metafora,
slue konceptualiziranju pojma egzila, pojma koji ne referira na neto opipljivo u
stvarnosti, ve je to pojam koji pokriva jedan nemjerljivi doivljaj (Ugrei
2002a: 147).

1.2. Koncepti percipiranja i interpretacije: davanje smisla

Kognitivna lingvistika nas ui da govor i miljenje podjednako ovise o percepciji i
o konceptualizaciji te da je i iskustvo s materijalnim svijetom konstantno pod utjecajem
verbaliziranih interpretacija kojima nas kontinuirano opskrbljuje okolina u kojoj ivimo
(Biti, M. 2006: 3). U osmiljavanju percipiranog svijeta (ali u nekoj mjeri, putem selek
cije, vjerojatno ve i u percepciji) znaajnu ulogu igraju konceptualne figure: metafore i
metonimije. Osnovna pretpostavka Georgea Lakoffa i Marka Johnsona, utemeljitelja
teorije kognitivnih metafora, jest da metafore nisu samo jezini, knjievni ukras,
sredstvo jezine aktivnosti prikazivanja objektivno postojeeg svijeta, nego su u prvom
Istvn Ladnyi, Mapiranje egzila u Muzeju bezuvjetne predaje Dubravke Ugrei
FLUMINENSIA, god. 20 (2008) br. 1, str. 119-138 123

redu kognitivno sredstvo stvaranja, osmiljavanja pojmova (Lakoff Johnson 1980).

Bit je metafore da se jedan entitet razumije i doivljava pomou drugog entiteta, to
jest, metafore su sredstva koja nam omoguavaju da razumijemo jednu sferu iskustva
posredstvom druge sfere iskustva (ic Fuchs 1991: 27). Takav pristup ukazuje na to da
ovjek ne percipira i spoznaje svijet kakav jest, nego selekcijom i osmiljavanjem
znakova stvara vlastitu sliku svijeta.
Konceptualne metafore kao i svaka metafora uostalom imaju izvorne i ciljne
domene. Izvorne domene slue konceptualiziranju ciljnih domena, zbog toga izvorne
domene po pravilu saimaju neka osnovna ljudska iskustva, koje se primjenjuju za
osmiljavanje, razumijevanje ciljnih domena. Splet odnosa izmeu dviju konceptualnih
domena, izvorne i ciljne, pri emu se svojim znanjem o izvornoj domeni sluimo za
osmiljavanje ciljne domene, nazivamo mapiranjem. Sluimo se samo nekim, cilju
odgovarajuim aspektima izvorne domene i time konceptualiziramo samo neke aspekte
ciljne domene.
Osmiljavanje znakova, stvaranje znaenja se ne moe odvojiti od tjelesnih
iskustava, prirode funkcioniranja ljudskoga tijela i mozga kao dijela tijela, kao ni od
osnovnih iskustava o vlastitom tijelu u dodiru sa svijetom i kako ta iskustva jezik
posreduje. Struktura svakodnevnih, jednostavnih tjelesnih iskustava osnovom je
izgradnje sloenijih, pa i apstraktnih znaenja. Taj odmak omoguuju imaginativne
strukturacije i projekcije (Johnson 1987). Na osnovi tjelesnih iskustava uspostavljaju
se modeli ponavljanja, koji pomau organizaciji naih iskustava (Biti, M. 2006: 6).
Ti su modeli predodbene sheme, koje funkcioniraju kao apstraktne strukture samih
predodbi (Biti, M. 2006: 6). Po Johnsonu poimanje ljudskih iskustava bez tih modela
ponavljanja bilo bi nemogue, predodbene sheme omoguuju ovjeku strukturiranje
i osmiljavanje kaotinosti dogaajne stvarnosti. Osnovu tih predodbenih shema
ini ljudsko znanje o vlastitome tijelu, o dijelovima tijela i nainu funkcioniranja. Na
taj nain je oznaavanje, osmiljavanje svijeta otjelovljeno. Predodbene sheme su
nepropozicionalne i funkcioniraju figurativno. To omoguuje njihovu iroku primjenu.
Znaaj ljudskog tijela u konceptualiziranju svijeta Zoltn Kvecses ilustrira na
primjeru zbirke amerikih idioma Georgea Nagya Figurative Idioms, u kojem se od
12 tisua idioma njih dvije tisue slui ljudskim tijelom kao referentom (Kvecses
2005: 32).
I druge su izvorne domene nastale strukturiranjem osnovnih ljudskih iskustava i
posreduju svijet u kojem ive ljudi, ivotinje, biljke, ljudi stanuju u kuama, imaju
vlastito tijelo, hrane se, obolijevaju i oporavljaju se, kreu se i putuju, ive u fizikome
svijetu u kojem ih okruuju raznovrsni predmeti i materijali. Ovi predmeti imaju razna
svojstva, ovjek je izloen utjecajima fizikog okruenja, a sam proizvodi sredstva,
djeluje i sudjeluje u raznim transakcijama. To je beskrajno pojednostavljen svijet, ali
upravo zahvaljujui toj jednostavnosti pogodan je da njegovim posredstvom razumijemo
apstraktne pojmove (Kvecses 2005: 36).
 Istvn Ladnyi, Mapiranje egzila u Muzeju bezuvjetne predaje Dubravke Ugrei
124 FLUMINENSIA, god. 20 (2008) br. 1, str. 119-138

Kvecses, navodei najee izvorne domene, istie kako te domene zapravo daju
sliku o svijetu kakvu nam te metafore posreduju (Kvecses 2005: 36). Izvorne domene
najeih, osnovnih konceptualnih metafora pojedinca dakle govore o temeljnim
vrijednostima, o okvirima svijeta kako ga ta osoba vidi, tj. kakav je svijet te osobe, jo
blie: budui da osoba i nije drugo nego sklop takvih mnijenja o sebi/svijetu, te
konceptualne metafore su odraz glavnih karakteristika osobnosti. Dio tih temeljnih
konceptualnih metafora je univerzalan, druge su kulturoloki vezane, motivirane uim
iskustvenim krugom, ili su nastale drugim slijedom posredovanja iskustava.
Mreu povezanih metafora koja izraava razne aspekte iste, temeljne konceptualne
metafore nazivamo metaforikim odvojcima. Ti metaforini odvojci umreuju nau kulturu,
i temeljne su vrijednosti kulture koherentne s metaforikom strukturom temeljnih
koncepata same kulture (Biti, M. 2006: 30). Metaforiki koncepti dakle mapiraju nain
ivota, poimanje svijeta, vrijednosni sustav pojedinca, ali i same kulture.
Primarnim konceptualnim metaforama se uglavnom sluimo nesvjesno. Na
primjer, iza rijei uglavnom u prethodnoj reenici stoji konceptualna metafora glava
je bitna. Isto tako rije sluimo u istoj reenici ima iza sebe sloen koncept o ljudskom
djelovanju kao rabljenju nekih pomonih sredstava, koja nam slue za neto. Govor ili
razmiljanje konceptualiziramo kao sluenje odgovarajuim oruem. Konceptualne
metafore su dakle osnovni dio jezika, ustaljene u jeziku, one su sredstva nesvjesnog
izraavanja i razumijevanja. Nunost, neizbjenost podsvjesnog, automatskog rabljenja
konceptualnih metafora se obino ilustrira konceptualiziranjem emocija, naprimjer
ljubavi, koju je nemogue konceptualizirati bez metafora: ljubav je putovanje,
ljubav je pacijent, ljubav je fizika sila, ljubav je ludost, ljubav je rat (uli
2003: 29; Kvecses 2005: 23).
I dok nekim aspektima izvorne domene pokazuje neke aspekte ciljne domene,
mapiranje istim performativnim aktom sve ostale aspekte skriva (Lakoff i Johnson
1980). Kvecses s tim u vezi govori o znaenjskom fokusu konceptualne metafore koja se
ostvaruje izborom aspekata izvorne domene koji e mapirati odgovarajue aspekte ciljne
domene (Kvecses 2005: 119 120).
Zbog ega je kognitivni pristup izuzetno podoban za analizu Muzeja bezuvjetne
predaje? Problematiziranje uvjetovanosti osobnih, obiteljskih, drutvenih koncepata
stvarnosti, osobnih, nacionalnih, ponegdje i rodnih identiteta adekvatno i dubinski,
temeljito se moe prikazati kroz lokaliziranje i opis nekih sredinjih, najvie optereenih
skupova konceptualnih metafora.
Koje su, to prikazuju i to skrivaju glavne konceptualne metafore Muzeja
bezuvjetne predaje? U nastavku teksta ispitat u kako se mapiraju koncepti istosti u
nekim sredinjim konceptualnim metaforama i kako se manifestira ukidanje, ruenje
tih koncepata u stanju egzila. Konceptualne metafore koje sam lokalizirao u djelu
razvrstat u na osnovi ciljnih domena, pojmova koji se osmiljavaju, tj. iji se smisao
problematizira.
Istvn Ladnyi, Mapiranje egzila u Muzeju bezuvjetne predaje Dubravke Ugrei
FLUMINENSIA, god. 20 (2008) br. 1, str. 119-138 125

2. Mapiranje egzila
2.1. Koncept doma i domovine i problematiziranje istog
Glavne konceptualne metafore Muzeja bezuvjetne predaje tiu se identiteta,
nacionalnog, dravnog i osobnog, s tim u vezi i spolnog. Pri govoru o identitetu, tj. pri
tvorbi narativnog identiteta metaforika prostora jedna je od mogunosti tvorbe
znaenja. Identitet osobe je vezan za odreeno tijelo, konceptualizira se kao osobnost
unutar jednog tijela. Identitet neke zajednice takoer je vezan za odreen prostor:
obitelj ima dom, nacija ima domovinu, a pojmovi doma i domovine se konceptualiziraju
metaforama prostora.
Dom je kua sa zidovima. Pojam doma konceptualizira se kao prostor, poisto
vjeuje se s kuom, koju uokviruju zidovi. Za taj prostor se vezuju osnovna, najvra
saznanja o svijetu, imenovanje stvari, dogaaja, emocija. Taj prostor je prvi prostor
istosti. Tree poglavlje Drugog dijela, Djeje jaje, sastoji se od kratkih pria iz djetinjstva,
u obliku prisjeanja na upoznavanje svijeta kroz jezik, kroz imenovanje stvari,
uokvirivanje pojmova, to jest na stvaranje vlastitog svijeta osobe, na oblikovanje vlastite
osobnosti. To je svijet prvih stvari (Ugrei 2002a: 89): obitelji, kue, spavae sobe
roditelja, namjetaja, ulice, poznanika. Taj svijet referira na YU-enciklopediju s
domaim industrijskim proizvodima, ulino-sindikalnim, zatim medijskim kolek
tivitetom. Taj je svijet okrugao i cjelovit (Ugrei 2002a: 89 90), u kojem sve nove
stvari brzo zadobivaju svoje mjesto i samo nadopunjuju njegovu cjelovitost.
Na koncept doma kao prostora nadograuje se koncept domovine kao uokvirenog,
ogranienog prostora: Domovina je drava s granicama. Koncept domovine se
sastoji od istih znaenja koja se rabe i za konceptualiziranje doma. Stanje egzila,
izmjetenosti iz domovine priziva sjeanja na majku i prvi dom obitelji. U konceptu
doma i domovine moemo lokalizirati istu konceptualnu metaforu: Dom je majka,
domovina je majka. Dio vrijednosti, emocija vezanih za bivu Jugoslaviju takoer se
prikazuje sjeanjem na majku, na njen odnos prema toj dravi i njezinu nesigurnost u
promijenjenu svijetu. I majka gubi i svoj dom i svoju domovinu, i to joj se dogaa drugi
put. Majka ostaje u zemlji koja se gubi, domovina se za junakinju/pripovjedaicu gubi
zajedno s majkom. Ta se domovina za nju mogla konceptualizirati kao posljedica odluke
majke koja je pristigla u novonastalu dravu iz Bugarske i u njoj ostvarila svoj dom. I
gubitak keri i gubitak majke je potpun: gube jedna drugu, vlastitu prolost, smisao
odluka iz prolosti.
Dom i domovina konceptualiziraju se i kao spremite (ljudi, materijalnih i
nematerijalnih dobara). Prisjeanje na dom je zapravo prisjeanje na stjecanje prvih
materijalnih dobara, koje ne samo da su prve, nego su i prave: otjelovljuju istost datih
stvari. Na slian nain je oblikovan i koncept domovine, koja je takoer jedina, prava i
bogata: pripovjedaica u egzilu plae nad turistikom kartom Jugoslavije, na kojoj je
svaki predio zemlje prikazan jednostavnim simbolima dobara, karakteristinima za taj
predio. Krajnje pojednostavljen prikaz e se poistovjetiti s osobnom predodbom o
 Istvn Ladnyi, Mapiranje egzila u Muzeju bezuvjetne predaje Dubravke Ugrei
126 FLUMINENSIA, god. 20 (2008) br. 1, str. 119-138

bivoj domovini (Ugrei 2002a: 128 129). Emocionalna vezanost za koncept bive
drave kao i (trenutano) prihvaanje konceptualne metafore zemljovid je jednak sa
zemljom pojavljuje se u opisu plaa nad kartom i doarava kako slane suze padaju na
prikaz Jadranskoga mora. U krajnje emotivnoj situaciji prikaz (slika Jadrana) i stvarnost
(suze) se stapaju. Osjetljivost za ovu problematiku se pojavljuje i u izboru i opisu mnogih
djela likovne umjetnosti, uglavnom konceptualnih umjetnika, povodom kojih
pripovjedaica (koju moemo poistovjetiti s Ecovim modelom autora) daje i
autoreferencijalni iskaz: Voljela bih da i ja tako mogu kaem. Ne znam kako se to
radi s rijeima odgovara (Ugrei 2002a: 216). Kao takav autoreferencijalni iskaz se
moe iitati i opis instalacije Simone Mangos: Simone Mangos, berlinska umjetnica,
fotografirala je vodu rijeke Spree, zatim poloila fotografiju u stakleni koveg napunjen
vodom i koveg zakljuala. Fotografija, tumai galerist, izdrava u vodi nekih est
mjeseci. Ako se voda mijenja, neto due. Ali nakon toga se raspada (Ugrei 2002a:
134). Pripovjedaica opis umjetnikog djela ne komentira, ali razlog izbora je oit:
pokuaj izravnog dodira slike sa stvarnou i nemogunost istog.
Mo vida dobiva posebno mjesto u percipiranju svijeta. Sliku koju realizira mo
vida po pravilu poistovjeujemo sa stvarnou. (To potvruje i pojava da se u jeziku
posebnim izrazom naziva ono to se dri iznimkom od tog pravila, a to je optika
varka.) Konceptualnu metaforu realno je ono to se vidi detaljno razrauje
literatura konceptualne metafore (knowing is seeing: Lakoff Turner 1989; Lakoff
1992; Kvecses 2002; Kvecses 2005). Ta je metafora u Muzeju bezuvjetne predaje jedna
od sredinjih u stvaranju koncepta istosti i njegovog problematiziranja. Pojavljuje se u
djejoj igri prekrivanja-otkrivanja lica s odgovarajuim uzvikom ima me nema me i
dobiva i odgovarajue kognitivno objanjenje: Ta najelementarnija djeja igra, koja je
usaivala u svijest pojmove ima me, postojim (dakle, vidim), i nema me, ne postojim
(dakle, ne vidim) imala je i svoju neto odrasliju verziju. Sjeam se da smo kao djeca
znali staviti ake u dalekozor, prisloniti ih na oi i sa aljivo-prijeteom intonacijom
objaviti partneru u igri: Vidim te (Ugrei 2002a: 44). Ta djeja igra dobiva svoj nastavak
u anegdoti o ratnom zloincu koji kroz dalekozor uzima na nian kuu biveg prijatelja,
ali ga prije bombardiranja iz samilosti nazove i daje mu pet minuta da pokupi albume
(Ugrei 2002a: 18). Jedna od varijanti konceptualne metafore vidjeti je znati
realizira se u djelu upravo u motivu fotografije: slika je stvarnost. Majka gleda na
slike kao na ljude, identificira ih kao pojedine osobe: Da mi je znati zato sam njih
stavila u album (Ugrei 2002a: 27, kurziv u izvorniku). U tom jednoznanom
prihvaanju konceptualne metafore slika je stvarnost slike predstavljaju svijet
istosti: ivot i nije drugo do album s fotografijama. Samo to to je u albumu postoji. To
ega u albumu nema, nikada nije ni postojalo kae moj prijatelj (Ugrei 2002a: 42).
Mogunost spaavanja foto-albuma iz kue prije bombardiranja dobiva svoje objanjenje
u samoj knjizi: Izbjeglice se dijele na dvije vrste: na one s fotografijama i na one bez
fotografija (Ugrei 2002a: 18), kae jedan od izbjeglica. Fotografije izbjeglicama
predstavljaju zamjenu za (vie nepostojeu) realnost, jedini dokaz o izgubljenom
Istvn Ladnyi, Mapiranje egzila u Muzeju bezuvjetne predaje Dubravke Ugrei
FLUMINENSIA, god. 20 (2008) br. 1, str. 119-138 127

identitetu, o tome da je postojao neki drugaiji ivot prije (Zlatar 2004: 131). Motiv
fotografije meutim u prvom redu slui za problematiziranje gubljenja identiteta
upravo zbog suoavanja s nestajanjem stvarnosti na koju slika referira. Majka, gubei
svijet s kojim se identificirala, gledajui vlastite fotografije iz mladosti, izraava sumnju
u stvarnost vlastitog postojanja, odnosno vlastite prolosti: Ponekad mi se ini da
nisam ni ivjela... Opisi fotografija (bez obzira na dodatnu problematinost ekfraze)
prikazi su s problematinim referentom, iji se identitet ne moe uspostaviti. Vie puta
spominjana fotografija nepoznatih kupaica s poetka stoljea, obiteljski albumi koji se
prodaju na berlinskim buvljacima (Ugrei 2002a: 292, 293), crna Amerikanka, koja
stare obiteljske fotografije bijelaca, kupljenih na buvljaku prikazuje kao fotografije
vlastitih predaka (Ugrei 2002a: 294), a posebno neuspjela grupna fotografija s
anelom u estom dijelu romana problematiziraju referenta ak i ako ne ulazimo u
raspravu o uokvirenosti i samim time selektivnoj naravi bilo koje fotografije ili slike.
Fotografije su u prvom redu prikazi neprisutnosti referenta. Vrijednost je tih fotografija
simbolika a ne referentna, jer one ne prikazuju stvarnost koje vie nema, one pokazuju
neposredno prazninu (Zlatar 2004: 131).
Svijet istosti je usko vezan za nazive stvari, to je svijet u kojem, budui da ima
svoje mjesto, sve ima i svoje ime. Model autora (Eco 2005: 25 27) u prii pripovjedaice
i kurzivira rijei, fraze kojima se stvari, dogaaji, stanja prekrivaju, i na taj nain
naglaavajui svjetotvornost imenovanja. Sve ima svoje ime, sve se moe ispriati, ono
to nema ime i ne postoji. Iza rabljenja govornih fraza, okamenjenih jezinih izraza,
jednostavnih oblika (Joles) stoji vjera da te fraze neproblematino, prirodno, savreno
prekrivaju stvarnost. Obiteljske su anegdote spremnici konceptualnih metafora, koje
svojim ponavljanjem tvore strukturiranu sliku stvarnosti. Majka je za pripovjedaicu
glavni izvor tih, mnogo puta opetovanih, okamenjenih izraza, koje se uvijek ponavljaju
u istom obliku: al od iste svile (Ugrei 2002a: 28), to je konj u kasu (29), ali istost
prostora prolosti se i kod drugih prosljeuje frazama: nestao u vihoru rata (40), Ja
kamenica (17), ja ljublju nanizivat (17), ti si naa (295 296). (Iza ovih fraza bi se
takoer mogle identificirati konceptualne metafore: nepoeljne stvari koji izmiu
naoj kontroli (rat) su vremenske nepogode, identitet je jednak navikama,
identitet je jednak porijeklu itd.) Majka, porijeklom iz Bugarske, ime grada Varne i
u dnevniku pisanom na hrvatskom jeziku pie irilicom. Rije Varna u svijesti jednaka je
uokvirenom pojmu o tom gradu. Takve govorne fraze u egzilu ostaju bez pokria
stvarnosti, ostaju bez smisla i zvue prazno: to to jednoj eni najvie treba je zrak
(19), to to jednoj eni najvie treba je batler, to to jednoj eni najvie treba je voda
(20), ja ljublju nanizivat (17).
Nazivi, izrazi, govorne fraze daju jednu definiciju stvarnosti i skrivaju sve druge.
Pokazivanje/imenovanje i utnja/skrivanje se dogaaju u isto vrijeme. Doslovno
definiraju stvarnost, prekrivaju ga vlastitim objanjenjem. Stvaranje vlastite slike svijeta
jezinim prekrivanjem, uoblienjem temelji se na konceptualnoj metafori da jezik
prekriva stvarnost. Smo imenovanje je metaforian in, identificira neto s jednim
 Istvn Ladnyi, Mapiranje egzila u Muzeju bezuvjetne predaje Dubravke Ugrei
128 FLUMINENSIA, god. 20 (2008) br. 1, str. 119-138

nazivom. Gubljenje imena je povezano s problematinou/problematiziranjem identi

teta, i tie se jezika, slike o sebi.
Pitanje znaaja i problematinosti jezika (i pisma) u cijelom djelu je otvoreno.
Stvaranje vlastite slike svijeta vezano je za jedan jezik. Problematinost, neprozirnost
tog pitanja stvara drugost majinog jezika, problem njezinog odnosa prema vlastitom
materinskom jeziku te jeziku njezine obitelji i sredine. Majin jezik i materinski jezik za
dijete poglavlja Djeje jaje nisu u potpunosti isti. Raspadom drave jezik svakidanjice
takoer postaje problematian. Manjak jezinih sredstava adekvatan je i stanju egzila.
Jezik je sredstvo istosti, izraavanje drugosti istim jezikom je samo po sebi problema
tino. Sluenje jezikom u egzilu, prostorno uglavnom vezanom za Berlin, jedno je od
najistaknutijih pitanja djela, koje se duboko tie prisvajanja, tvorbe, prekrivanja novog,
problematinog svijeta i stanja. Tako se problematizira nepoznavanje jezika potrebnog
za aktualnu komunikaciju s jedne strane, ali uope i nepostojanje jezika drugosti, razlike,
koji bi bio adekvatan stanju egzila. Adekvatan jezik izmjetenosti je utnja. Pitanje
jezika u djelu se najzornije istie njemakim naslovima pojedinih poglavlja, a tematizira
se i u siromanom i neuspjenom komuniciranju egzilanata. Ich bin mde jedina je
njemaka reenica koju zasada znam, kae pripovjedaica na samom poetku romana
(15), a tome odgovara reenica kuepazitelja egzilanta Freda, kojeg je nedavno napustila
ena: My wife is crazy, objasnio mi je Fred. To je jedina engleska reenica koju zna (16).
Problematinost komuniciranja na nekom od jezika, ali i mimo problematike jezika,
stalno se tematizira u djelu, kao i oslobaajui osjeaj, tovie, euforinost egzilanata
pri komuniciranju s naima, to najvie dolazi do izraaja kod sluajnih susreta i
prepoznavanja.
Domovina, slino konceptu doma, poima se kao vlasnitvo, vlastita vrijednost.
Izbjeglice u inozemstvu se prepoznaju i bez rijei, iz nevidljivih znakova kao nai i
reagiraju jakim emocijama (Ugrei 2002a: 21 22, 287, 295 296). Ruenje koncepta
domovine izaziva jake emocije, priziva osjeaj gubitka. Osjeaj gubitka je sintagma
koja se vie puta ponavlja u djelu u razliitim situacijama (Ugrei 2002a: 36, 191 i
drugdje).

2.2. Koncept ivota kao prie

Pitanje istosti i drugosti, identiteta, kao i upitnost odnosa prikaza i stvarnosti
moe se identificirati u problematiziranju konceptualne metafore ivot je jedna
pria. Osnovna naela prie, da ima neki slijed od poetka prema kraju i da taj slijed ima
smisla, problematiziraju se fragmentarnom i disperzivnom strukturom djela, ali i
autoreferencijalnim iskazima, koje sam ve dotaknuo opisom djela konceptualne likovne
umjetnosti.
Zahtjev da ivot treba tvoriti valjanu priu, kao to je to sluaj i s imenovanjem,
govornim frazama, najjasnije se pojavljuje u liku majke: Ponekad se zgrozim banalnosti
vlastitog ivota. Neki ljudi ipak imaju ivote koji lie na dobro izmiljenu priu. Uvijek
Istvn Ladnyi, Mapiranje egzila u Muzeju bezuvjetne predaje Dubravke Ugrei
FLUMINENSIA, god. 20 (2008) br. 1, str. 119-138 129

sam zavidjela takvima... kae moja Mama (Ugrei 2002a: 78). Majka je voljela knjige
sa enskim imenom u naslovu. enska imena u naslovu knjige unaprijed su obeavala
sudbinu s kojom e se moi poistovjetiti i usporediti svoj ivot sa ivotom junakinje
romana (Ugrei 2002a: 107). Ta se majina sklonost prema dobro oblikovanim priama
naglaava u spominjanju majine zaljubljenosti u filmove. Konceptualna metafora ivot
je film jedna je od varijanti konceptualne metafore ivot je jedna pria. Te prie u
slikama imaju izraen narativni slijed, smisao, koji ide nekim ciljem od poetka do kraja.
Tom se konceptualnom metaforom slui pripovjedaica za izraavanje nelagode
povodom nesretnih dogaaja: Zato je tajni scenograf ivota za tu tako stvarnu bol
izmislio tako nestvarnu scenografiju rastanka (Ugrei 2002a: 36), pita na kraju kratke
prie o rastanku, a ista se metafora i frazeologija pojavljuje u kratkoj prii No u Lisabonu:
U tom trenutku palo mi je na pamet kako se ovdje, u Lisabonu, ivot potrudio da ispria
neku priu, dobru ili lou, nije moje da sudim (Ugrei 2002a: 200).
Na isti nain funkcionira i konceptualna metafora ivot je tajna. Iza traenja
smisla sna, ivotnih dogaaja (24) krije se koncept da ivotni dogaaji imaju ljudskoj
jedinki nedostupan smisao, koji se moe otkriti interpretiranjem ivotnih dogaaja.
Zamisao da se svijet moe tekstualno uhvatiti opisom dogaaja (i problema
tiziranje istog) pojavljuje u autoironijskim komentaru povodom osobnog poetka, kad se
u maniri autobiografija upuuje na vane dogaaje u godini roenja junakinje/
pripovjedaice. Ulomak pod naslovom Godina 1949. daje sliku svijeta pregledom vanih
svjetskih dogaaja koje leksikonski prikazuju tu godinu: Godine kada sam roena u
rjeniku svijeta postoji svijet (Ugrei 2002a: 87 88). Foto-albumi i autobiografije su
najoitija manifestiranja tih koncepata prie ivota. Pripovjedaica ima predodbu i o
modelima ponavljanja kojima se konceptualizira tenja za dobro oblikovanom priom i
potpunim prikazom svijeta album je varijanta predkolskih albuma sa svakojakim
sliicama, varijanta kolskih tehnika: herbarija, kolaa, mapa. Autobiografija pak
nepogreivo doziva u pamet kolu i anr kolske zadae za pet (Ugrei 2002a: 48). Dobre
autobiografije i biografije su modelirane prema pravilima zajednice. Kao to su i sami dobri
ivoti modelirani prema dobrim biografijama: konceptualna metafora ivot je
ponavljanje neije prie (neijeg ivota) moe se smatrati varijantom konceptualne
metafore ivot je jedna pria. Ta se konceptualna metafora nazire iza prikaza majine
ivotne prie koja u romanu funkcionira kao mogua ali neuporabljiva pripovjedna matrica
kerine ivotne prie. Pripovjedaica, ostavi bez prihvatljivog koncepta dobre prie,
nuno zaostaje za stvarnou. Nizanje fragmenata, krhotina ivotnih dogaaja nee
dati dobro oblikovanu priu. U tom smislu egzil pripovjedaice je nuan: stanje
izmjetenosti u stvarnosti postaje preslikom izmjetenosti pripovijedanja iz ispripo
vijedanog: prognanost iz prolosti je stanje svakog pripovijedanja koje se nuno realizira u
kontinuiranoj sadanjosti. Po Ricoeuru pripovijedanje je zajednika jezina sredina
prolosti i sjeanja na prolost, u kojoj je pripovijedanje u svojoj vremenskoj
kontinuiranosti posrednik izmeu zavrenosti prolih dogaaja i kontinuiteta sjeanja na
prolost (Ricoeur 1985: 443). To je prostor u kojem se stvara identitet pripovjedaa.
 Istvn Ladnyi, Mapiranje egzila u Muzeju bezuvjetne predaje Dubravke Ugrei
130 FLUMINENSIA, god. 20 (2008) br. 1, str. 119-138

2.3. Konceptualne metafore smisla, sjeanja, prolosti

Jasmina Luki ukazuje na metonimijsku vezu izmeu vitrine u kojoj su izloene
stvari naene u elucu morskog slona Rolanda i samog romana (Luki 2006: 466). Opis
vitrine je doista jedan dio romana i taj opis je metonimija dijela umjesto cjeline, ali
poistovjeivanje vitrine i romana je metaforino: vitrinu moemo uzeti za metaforu
sadraja sjeanja pripovjedaice. Ta se metafora zapravo temelji na konceptualnoj
metafori sjeanje je spremnik. Kao takav spremnik moe se iitati i sam grad Berlin,
berlinski buvljaci (Luki 2006: 466-467), albumi fotografija, smetlite. Takav je spremnik
i sredinji motiv i glavna metafora djela, jer obuhvaa sve prethodne: sam muzej. Muzej
je spremnik stvari iz prolosti koje su izgubile svoj identitet i funkcioniraju samo kao
znakovi prolosti, koji zahtijevaju interpretaciju. Interpretacija je dodjeljivanje znaenja,
smisla.
Sjeanje je uvanje smisla znakova prolosti, vrijednosti pohranjenih u spremniku.
Zaborav se konceptualizira kao drugi spremnik, bez dna, padanje u zaborav je gubitak
prethodnog znaenja, smisla. Odnos prema prolom se manifestira u dinamici sjeanja i
zaborava, manifestacijama istog mentalnog procesa: prolost koja poput vlane mrlje
probija povrinu sadanjosti, ispunjava posjetioca bolnom nelagodom. Njemu se
najednom ini da je zaborav samo drugi oblik sjeanja, kao to je i sjeanje samo drugi
oblik zaborava (Ugrei 2002a: 215).
U spremniku sjeanja stvari uvaju vlastit oblik, u spremniku zaborava ti oblici
nestaju, u spremniku zaborava je masa, gomila, u kojoj se ne raspoznaju konture, nita
se ne da identificirati. Ono to je oblikovano na neki nain, priom, slikom, to se uva u
spremniku memorije: Za jednog boravka u inozemstvu kupila sam jeftinu automatsku
kameru i ispucala nekoliko filmova. Nakon nekog vremena pregledala sam fotografije i
ustanovila da s tog puta i pamtim samo prizore koje sam snimila. Pokuala sam se
prisjetiti neeg drugog, ali sjeanje je uporno ostajalo fiksirano na sadraje s fotografija.
Pitala sam se to bih i koliko zapamtila da nisam fotografirala (Ugrei 2002a: 41).
Ispucavanje filmova, metaforika lova je zapravo uokvirenje buduih uspomena, trofeja
ivota vrijednog sjeanja.
Sredinji motiv odreivanja smisla je motiv anela koji se provlai kroz cijelu
knjigu. Aneo je posrednik izmeu razliitih entiteta, koji dodjeljuje smisao njihovom
odnosu. Aneo kao posrednik ovjeku moe otkriti tajnu njegova ivota, sauvati ga da
ostane na vlastitom putu, da ispuni znaenje vlastita ivota (tumaenje sna: Ugrei
2002a: 24). Aneo je kao krilati posrednik koji daje smisao, bie bez vlastita teritorija,
vlastite zemlje. Aneli su zapravo i bia bez vlastitog identiteta, oni su identini sa
svojom aktualnom posrednikom zadaom. Smisao je konceptualiziran kao vrijednost
to pripada neemu i tim pripadanjem odreuje njegov identitet. Aneli postoje da bi
nam nepronian svijet uinili proninim. Oni nam doputaju da prozremo sljepilo kraj
zdravih oiju (Biti, V. 2005: 234). Oni su s jedne strane jamci pamenja, s druge strane
/se/ ispostavljaju kao uvari zaborava koji nas zatouju i dre u njegovoj vlasti (Biti, V.
Istvn Ladnyi, Mapiranje egzila u Muzeju bezuvjetne predaje Dubravke Ugrei
FLUMINENSIA, god. 20 (2008) br. 1, str. 119-138 131

2005: 235). Kao to je i dodjeljivanje jednog smisla oduzimanje mogunosti svih

drugih.
Aneli se u djelu prikazuju u nestajanju, u izmaglici, na neuspjeloj fotografiji. U
etvrtom dijelu romana, Prie s diskretnim motivom anela koji naputa prostor, nalaze se
kratke prie o raznim nesigurnim, neuokvirenim osobnostima, koje ive, lutaju u svijetu
bez cilja ili traei neki cilj. Muzej bezuvjetne predaje je izvan prostora nevinog, aneoskog
osmiljavanja i ne prihvaa konceptualiziranost osmiljenih autobiografija, baziranih na
selekciji i interpretaciji znakova prolosti: Album i autobiografija djelatnosti su voene
rukom nevidljivog anela nostalgije (Ugrei 2002a: 47).
Uokviren koncept svijeta egzilantima naglo ostaje bez pokria i stavlja se odjednom
u prostor prolosti. Znakove te prolosti oni uvaju kao predmete, fotografije ili
okamenjene jezine oblike. Prolost se u tom iznenadnom inu gubitka izjednauje s
konceptom doma, domovine, cijeli prostor prolosti biva preoblikovan, preureen u
muzej tog koncepta. Sve sam vie uveren da smo svi mi ivi muzejski eksponati kae
Zoran (Ugrei 2002a: 291), u okruenju tekstova markiranih opisom stvaralakih
tehnika konceptualnog umjetnika Richarda i prikaza Berlina kao grada-muzeja.
Konceptualni umjetnik Richard povezuje stvari na neobian nain, vadi ih iz
vlastitog konteksta ili ih pronalazi ve izvan konteksta, na smetlitu, na buvljaku, i
dovodi ih u neobine veze. Sakuplja svakodnevne stvari iz prolosti i aktualizira ih u
novom, umjetnikom kontekstu sadanjosti. Naslov jedne njegove izlobe je Putovanje
bez mape (Ugrei 2002a: 211). Naslov referira na konceptualne metafore ivot je
putovanje i zemljovid je prikaz stvarnosti, a znaenje djela se ostvaruje na
neuokvirljivom meuprostoru neusuglasivosti prethodnih, dobro uokvirenih znaenja,
nastalih na osnovi mape s jasno naznaenim ciljevima, i novih povezivanja stvari, bez
tih jednoznanosti. Richard pronalazi meu stvarima rime (Ugrei 2002a: 218),
motivi su: hazard, incident, vjenanje, rime. Povezivanje nastaje slijedom sluaja, bez
nekog nametnutog cilja. Stvari u Berlinu stupaju u najrazliitije meusobne veze.
Berlin je poput morskog slona koji je progutao previe neprobavljivih stvari (Ugrei
2002a: 210) interpretira taj koncept pripovjedaica istom tehnikom sluajnog,
metaforinog povezivanja. Richard dakle ne eli rekonstruirati znaenja prolosti kao
to je to cilj u pravim muzejima, nego im omoguuje nova znaenja. Ali ta nova znaenja
funkcioniraju jedino kao umjetna znaenja, i nee dobiti svoj smisao u praktinome
svijetu.
Povezivanja stvari izvaenih iz spremnika, smetlita, buvljaka, sjeanja pripovje
daica naziva rimama. Rime nastaju prividom, sugeriranjem ponavljanja. Stvaranje rima
modelira nastanak znaenja ponavljanjem, tj. prividom ponavljanja. Nain funkcio
niranja rima se temelji na modelu podudaranja/odgovaranja: jedna rije odgovara drugoj
kao to rijei odgovaraju stvarima, slike odgovaraju prikazanom, sjeanje odgovara
prolosti. in odgovora-ponavljanja dodjeljuje smisao. Nanizivat, ja ljublju nanizivat,
ponavlja gospoa Kira, ruska egzilantkinja, vie puta u djelu . A nanizivanje i nije
 Istvn Ladnyi, Mapiranje egzila u Muzeju bezuvjetne predaje Dubravke Ugrei
132 FLUMINENSIA, god. 20 (2008) br. 1, str. 119-138

drugo do ponavljanje, a varijacije na ponavljanje, krenje starih i uspostavljanje novih

pravila daju ritam ponavljanja, to jest dodjeljuju neki smisao nanizanom. To prihvaanje
principa ponavljanja kao ina koji dodjeljuje smisao jest osnova koncepta identiteta kao
istosti, identinosti nekog uokvirenog entiteta s drugim uokvirenim entitetom.
Pria o ljudima iz jednog sela koji gledaju televizor samo da bi odredili na koga od
ljudi iz njihovog sela slie pojedina lica koja se redom pojavljuju u uokvirenom prostoru
ekrana (Ugrei 2002a: 214) je krajnje pojednostavljen model uspostavljanja svijeta
istosti. Stanje egzila je upravo suprotno tom stanju istosti, gdje potpuna neuokvirenost
nepreglednog mnotva znakova drugosti djeluje protiv smisla konceptualnih metafora
istosti.
Iza neujednaenog ritma nizanja znakova istosti i drugosti, varijabilnosti principa
osnove ponavljanja u djelu se ipak naziru znakovi istosti, a metaforine povezanosti
pojedinih motiva uspostavlja identitet teksta. To je identitet egzila, izmjetenosti,
umjetno, trenutno jedinstvo sluaja, koji nema svoj dobro graen narativni slijed istosti.
Kratkorona instalacija, bez vrstih temelja i bez mogunosti nadogradnje. Opis vitrine
s izloenim stvarima naenima u utrobi morskog slona Rolanda (na poetku djela i
identino ponovljen na 207. i 208. stranici) ili opis Richardovih umjetnikih djela su
autoreferencijalne metafore takve jednokratne istosti. Pitanje u naslovu petog dijela,
Was ist Kunst?, koji se postavlja vie puta, ostaje bez jednog odgovarajueg odgovora. Ali
pitanje otvara prostor kratkoronim instalacijama, identitetu u neprestanom sastav
ljanju i rastavljanju.

2.4. Konceptualne metafore egzila

Svaki smisao, svako znaenje je uvjetovano vremenom i prostorom. Konceptualne
metafore istosti u egzilu ostaju bez pokria stvarnosti i postaju samo knjievnom
metaforom, kao to stvari naene u utrobi morskoga slona gube smisao zajednikog
lociranja kad nestaje okvir/razlog koji ih je drao na okupu. Sam egzil se konceptualizira
kao neuokviren prostor izmjetenosti metaforama izmaglice, (komarna) sna, neuspjelih
slika. To je stanje lieno koncepta smisla i njegovih metafora, anela, teritorija, prolosti.
Dogaaji u egzilu su nepovezani, nepovezivi, bez osmiljenog poetka i bez mogunosti
zadovoljavajueg zavretka. Prava se izmjetenost najoitije daje lokalizirati upravo u
djelatnostima baziranima na konceptima iz prethodnog svijeta istosti, u pokuaju
konceptualiziranja svijeta shodno navikama steenima u drugom konceptualnom
sustavu. Egzilantu se ini da stanje egzila ima strukturu sna. Najednom se, kao u snu,
pojavljuju neka lica koja je bio zaboravio, koja moda nikada nije sreo, neki prostori koje
pouzdano prvi put vidi, ali mu se ini da ih odnekud zna. (...) najednom mu se ini da je
njegova biografija ispisana davno prije nego to e se ispuniti, da egzil prema tome nije
rezultat vanjskih okolnosti niti njegov izbor, nego koordinate koje je sudbina ve odavno
iscrtala za njega. Uhvaen u tu slatku i strasnu misao egzilant poinje odgonetati
smuene znakove, kriie i vorie i najednom mu se ini da u svemu ita tajni sklad,
Istvn Ladnyi, Mapiranje egzila u Muzeju bezuvjetne predaje Dubravke Ugrei
FLUMINENSIA, god. 20 (2008) br. 1, str. 119-138 133

okruglu logiku simbola. Isti se tekst pojavljuje i kao intratekst na kraju knjige, tvorei i
u knjizi privid nekoga tajnog sklada (Ugrei 2002a: 24, 299 300). Takvo itanje,
tumaenje nepovezanih znakova kao dijelova tajnog sklada moemo povezati i s
problematikom motiviranosti predvianja konceptualnih metafora. Lakoff i Kvecses
(1987) naglaavaju da su konceptualne metafore otjelovljene, motivirane, ali se ne mogu
predvidjeti, ne temelje se na nekoj prirodnoj slinosti, ne postoji dakle neki sustav
priroenih slinosti, tajni sklad simbola, koji se realizira u stvarima i dogaajima, i
koji se mogu imenovati i ispriati (Kvecses 2005: 79-88). Takav prikaz stanja egzila
govori upravo o uvjetovanosti poimanja prostora, vremena i dogaaja, koji nisu nuno
takvi kakvi jesu, nego slijedom dodjeljivanja, uslojavanja znaenja postaju takvima.
Pripovijedanje egzila Dubravke Ugrei kao da ilustrira nadilaenje alternative mitova
objektivizma i subjektivizma treim epistemolokim modelom: eksperimentalistikom
sintezom, opisanom u knjizi Metaphors We Live By Georgea Lakoffa i Marka Johnsona
(LakoffJohnson 1980: 185194). Lakoff i Johnson pobornici su posebnog filozofskog
stajalita, iskustvenog prikaza razumijevanja i istine (experimentalism) koji nadilazi
prethodne stavove objektivizma i subjektivizma. (...) Prema shvaanju Lakoffa i Turnera
stvari su entiteti koji ovise o ljudskoj interakciji sa svijetom, te su njihova obiljeja prije
interakcijska negoli inherentna, a kategorije su dinamini iskustveni getalti (uli
2003: 26).
Temeljna ugroenost koncepta doma, domovine u djelu se konceptualizira
metaforama vezanima za mo vida i meteoroloke prilike. Gore opisana konceptualna
metafora realno je ono to se vidi u egzilu se pojavljuje u obliku svog antipoda
nerealno je ono to se ne vidi, to se manifestira u motivima izmaglice, retuiranja
slika ili drugaijeg onemoguenja prikaza (neuspjele fotografije, bacanje, unitavanje
fotografija). Znaaj meteorolokih prilika u metaforikoj konceptualizaciji ljudskih
unutarnjih zbivanja naglaava i ilustrira Kvecses primjerima iz svakodnevnog jezika,
koji se ine univerzalnima (Kvecses 2005: 35). Najoptereeniji je primjer u djelu
metafora izmaglice.
Konceptualna metafora jezik je identitet, drava porijekla je identitet
biva neprestano naruavana, ostaje bez pokria. Identiteti u Muzeju bezuvjetne predaje
su poremeeni, dolazi na vidjelo njihova uvjetovanost. Za talijanskog konobara u
talijanskom restoranu koji govori hrvatski s jakim bosanskim akcentom ispostavlja se
da je Iranac, koji je studirao u Sarajevu. Ni mjesto, ni boja koe, ni govoreni jezik ne
mogu biti sigurnim znakom identiteta. Jedan od osnovnih simbola jugoslavenskog
identiteta bio je dravni teritorij okviri dravne granice, oblik drave, naglaavanje
krajnjih toaka drave (od Vardara pa do Triglava). Jugoslavija je bila spremnik
pomno biranih elemenata jugoslavenskog identiteta, s mnotva konceptualnih
pretapanja. Elementi znaenja nekih osnovnih, svjetotvornih, u tvorbi identiteta
temeljno optereenih koncepata (doma, obitelji, majinstva, oinstva, bratstva) rabljeni
su (i na taj nain su uvijek iznova i utvreni) za oblikovanje novih koncepata. Raspadom
drave svi ti, desetljeima uporno utvrivani znakovi gube znaenje, ideja jugoslavenstva
 Istvn Ladnyi, Mapiranje egzila u Muzeju bezuvjetne predaje Dubravke Ugrei
134 FLUMINENSIA, god. 20 (2008) br. 1, str. 119-138

postaje deteritorijalizirana. Pojam egzila u Muzeju bezuvjetne predaje nije jednak

klasinom poimanju egzila prognanstva iz domovine i ivota u inozemstvu. U romanu
Dubravke Ugrei egzil znai ukidanje prostora identiteta u vremenu. Egzilanti su u
neuokvirenom prostoru i vremenu, bez osobnog odnosa i na jedno i na drugo. U
prostoru istosti vrijeme je vrijednost, koliina kojom raspolaemo, ono to troimo i to
tedimo. Bez vlastitog prostora i vremena konceptualna metafora vrijeme je
vrijednost i prostor je vrijednost ostaje bez smisla. Pitanje Ima li vremena?
postavlja se vie puta u romanu. Odgovor mjetana, onih u prostoru istosti je puno
nerazumijevanje: Nemam. A zato pita? (Ugrei 2002a: 128). Egzilant se nalazi u
izvanvremenskom prostoru, prikazanom slikom berlinskih stanica metroa na linijama
koje vode u udaljene predjele grada, koje su naputene i djeluju kao prostor neke nestale
civilizacije, gdje je vrijeme stalo, prostor u vremenskoj rupi.
Jedna od najbolje opisanih konceptualnih metafora, ivot je putovanje (Lakoff
1994, Winter 1995, Kvecses 2005), u kontekstu stanja egzila postaje krajnje
problematinom. Iza dogaajne stvarnosti pojma egzila doslovno stoji putovanje, ali
metafora je neuporabljiva jer je to putovanje bez cilja. Kao to i metafora kofera ostaje
bez smisla kad je kofer jedina (...) realnost (Ugrei 2002a: 252). U tom smislu pojmu
egzila manjka znaajka kretanja, bez obzira na fiziku promjenu mjesta. Egzilant, bilo
gdje da je, uvijek ostaje u egzilu. Kao to sama rije nije glagol koji izraava djelovanje,
ve je imenica koja oznaava stanje. Princip invarijancije (Kvecses 2005: 112116, s
pozivanjem na Lakoff i Turner 1989, Lakoff 1990, 1993, Turner 1990, 1993, 1996)
postaje potpun, a konceptualna metafora ivot je putovanje ispostavlja se
neuporabljivom za konceptualiziranje ivota u egzilu. Na taj nain ivotni put majke,
krhotine njezina ivota iji foto-album ne moe sastaviti jer se slike ne daju spojiti u
jednu cjelinu, taj ivotni put bez utabanih staza moe postati uzorkom ponavljanja
ivota i prie: Vjerujem da se u jednom trenutku osvrnula (konceptualna metafora ivot
kao putovanje): bive domovine vie nije bilo, i majka i otac i sestra umrli su, vie nije
bilo razloga da tamo ide. Varnu je na nekoj unutranjoj mapi malo-pomalo nagrizla vlaga
zaborava i pretvorila je u mrlju nejasna gubitka (Ugrei 2002a: 113114).

2.5. Problematiziranje istosti na primjeru koncepta ljubavi

Poslije pregleda sredinjih ciljnih domena, na jednom u primjeru pokazati kako je
i jedna univerzalna konceptualna metafora, koja nije nuno vezana za dom i domovinu,
postala prikazom izmjetenosti. Jedna od najoptereenijih konceptualnih metafora
ljubavi je ljubav je jedna pria. Budui da je pria, treba imati smisla. Smisao nastaje
povezivanjem dogaaja u narativni slijed s nekim ciljem od poetka do kraja. Kraj prie
je ostvarivanje maksimalne identinosti, ostvarivanje istosti s drugim.
Primjer neuporabljivosti koncepata istosti u egzilu, u ovom sluaju, ljubavi, jest
kratka pria No u Lisabonu. Referentne okvire teksta odreuje istoimeni roman Ericha
Marie Remarquea, koji se takoer bavi temom egzila kroz ljubavnu priu, a sama
Istvn Ladnyi, Mapiranje egzila u Muzeju bezuvjetne predaje Dubravke Ugrei
FLUMINENSIA, god. 20 (2008) br. 1, str. 119-138 135

ljubavna pria koja se pripovijeda u fikciji Remarqueovog romana dobiva svoj smisao
dobro ispriane prie kroz gubitak smisla ispripovijedanih ivota.
U Ugreikinoj prii se pripovijeda o jo svjeem iskustvu egzila, glavni su motivi
isti kao u cijeloj knjizi: izmaglica, san/komar, razlomljene slike. Pripovjedaica govori o
nejasnom nagovjetaju gubitka (Ugrei 2002a: 191). U prii je naglaena konceptualna
metafora znati je vidjeti, tj. u ovom sluaju, neznanje, ostanak bez orijentira, smisla
pojavljuje se u raznim oblicima metafore nejasne slike. Problemi s vidom/znanjem
pojavljuju se na vie razina: pripovjedaica ne moe konceptualizirati gleda li ue rijeke
Tagus ili morsku uvalu; mladi koji je zavodi uvijek dri prirodu njihove veze u nekom
nejasnom, nekonkretiziranom, neobvezujuem stanju, ostavljajui je otvorenom za bilo
kakvu interpretaciju; takvim se moe itati i metaiskaz o problematinosti prekrivanja
realnosti rijeima (Ugrei 2002a: 194), a nemogunost vida oznaava i rije no u samom
naslovu. U jednom od autoreferencijalnih metaiskaza susreemo se i sa svijeu o
prisutnosti konceptualne metafore ivot/ljubav je jedna pria. Pripovjedaica,
tragajui za sluajnim ljubavnikom od prethodne noi, ustanovljuje da zapravo trai kraj
prie (Ugrei 2002a: 192), koja bez njega nema smisla. Cijela pria, svakodnevna
turistika igra lisabonskih galebova, kakvu pripovjedaica inae poznaje iz vlastita
iskustva s Jadrana, dogaa se na meuprostoru znanja i neznanja, vienja i ometenosti
vida. Pripovjedaica, kad uvidi da je rtva prijevare, ipak ono to vidi ne moe pretvoriti
u znanje, jer je u tome spreava koncept ljubavi, koju eli realizirati. Zato puta da
vladaju konceptualne metafore ljubavi (koje se daju lokalizirati na meta-razini u
banalnoj prii sapunice gledane na hotelskom TV-u). Traenje smisla javlja se i u raznim
motivima sluaja, igara na sreu: U utoj izmaglici priinjalo mi se da posvuda viam
prodavae sreaka (Ugrei 2002a: 187). Sluajni ljubavnik zapravo pobjeuje u toj igri
dodjeljivanja smisla, vjetije, uvjerljivije pripovijeda vlastitu priu (iza koje ne stoje
nikakvi dogaaji) ivot koji nezaustavljivo klizi prema dnu (konceptualne metafore
ivot je pria, loe je dolje, nekontrolirano pogoravanje ivotnih uvjeta
je klizanje) i zbog vjeto osmiljene prie zasluuje svoj honorar. Dok je istinita pria
pripovjedaice nalik na bljutavi soap (Ugrei 2002a: 194).
Izmjetenost iz stanja istosti postaje potpuna u besmislenom susretu s bivim
ljubavnikom, ljubavi ivota, piscem P., na skupu knjievnika u Lisabonu. I dok se na
novom prostoru ne da realizirati koncept prie ljubavi, stari ljubavnik ne ostavlja ni
najmanju pukotinu kroz koju bi pripovjedaica mogla prodrijeti na teritorij zajednike
prolosti (Ugrei 2002a: 197).
No u Lisabonu je kratka pria o nizu dogaaja koji ne tvore jedan smisao s
naglaenom svijeu o mogunosti (i dodatnog) davanja smisla ak i nepostojeim
dogaajima. Niz sluajnih dogaaja postaje priom njihovim osmiljavanjem (selekcijom,
redanjem, interpretacijom). U ovom sluaju smisao prie se moe realizirati na meta-
razini, prikazom elje za nekakvim osmiljavanjem dogaaja i samoprevare u tom
osmiljavanju od strane junakinje u prvom licu, odnosno prevare od strane lisabonskog
galeba. Na taj nain i ova pria reprezentira stanje izmjetenosti junakinje, u kojoj se
 Istvn Ladnyi, Mapiranje egzila u Muzeju bezuvjetne predaje Dubravke Ugrei
136 FLUMINENSIA, god. 20 (2008) br. 1, str. 119-138

istost ne moe ostvariti ni u ljubavi, jedino pripovjedaica moe u pripovijedanju

ostvariti vlastiti identitet pripovjedaice upravo ove prie.

3. Zakljuak
U ovom tekstu sam pokuao lokalizirati i analizirati neke od konceptualnih
metafora istosti i njihovo problematiziranje u djelu Muzej bezuvjetne predaje Dubravke
Ugrei. Te su metafore vezane za koncept doma, domovine i poimanje ivota kao prie
sa smislom. Mapiranje egzila se u djelu ostvaruje prisjeanjem na uspostavljanje tih
koncepata i na stanje njihove neupitnosti, te prikazom njihove ukinutosti u egzilu.
Tonije: ukinutost tih koncepata, izmjetenost iz stanja gdje je valjanost tih koncepata
neupitna, jest sam egzil. Egzil se u djelu prikazuje kao negativno, za pojedinca neugodno
stanje. Pripovjedaica meutim, samim tim mapiranjem, dakle hvatanjem toga stanja u
mreu pripovijesti, ostvaruje vlastit privremeni, uvjetni identitet. Muzej bezuvjetne
predaje inscenira saznanje da je svaki identitet uvjetan i privremen. Egzil je izvan
vremena i prostora pripovijedanja, neposredno do njega i prije njega, stanje o kojem se
pripovijeda. A pripovijedanje je stanje u kojem se obrauje trauma egzila,
pripovijedanjem i razumijevanjem. Osmiljavanjem, dakle, ma koliko to bilo frivolno.
Jer ako dogaaji sami i nemaju smisla, pria o njima ipak nuno zadobiva neki smisao.

LITERATURA
Biti, Marina (2006): Jezik, miljenje i kultura, http://www.ffri.hr/cultstud/nastavni/ Jezi
k,%20mi%9Aljenje%20i%20kultura%20-%20scripta.doc
Biti, Vladimir (2005): Rasuta baina. Muzej bezuvjetne predaje Dubravke Ugrei, u
Doba svjedoenja, Zagreb: Matica Hrvatska, 225 241.
uli, Zjena (2003): ovjek metafora spoznaja, Split: Knjievni krug.
De Man, Paul (1984): Autobiography as De-Facement, u The Rhetoric of Romanticism,
New York: Columbia University Press.
Hawkesworth, Celia (2006): Vrijeme i mjesto u djelima Dubravke Ugrei, u Beni,
iva Falievac, Dunja (ur.), ovjek prostor vrijeme. Knjievnoantropoloke
studije iz hrvatske knjievnosti, Zagreb: Disput, 431443.
Johnson, Mark (1987): The Body in the Mind. The Bodily Basis of Meaning, Imagination,
and Reason, Chicago: University of Chicago Press.
Kvecses, Zoltn (2005): A metafora. Gyakorlati bevezets a kognitv metaforaelmletbe,
preveli s engleskog na maarski Gabriella Vrhelyi i Zoltn Kvecses, Budapest:
Typotex (Prijevod djela: Metaphor. A Practical Introduction, New York: Oxford
University Press, 2002).
Lakoff, George Johnson, Mark (1980): Metaphors We Live By, Chicago: University of
Chicago Press.
Istvn Ladnyi, Mapiranje egzila u Muzeju bezuvjetne predaje Dubravke Ugrei
FLUMINENSIA, god. 20 (2008) br. 1, str. 119-138 137

Lakoff, George Kvecses, Zoltn (1987): The cognitive model of anger in American
English, u Holland, Dorothy Quinn, Naomi (priredile), Cultural Models in
Language and Thought, Cambridge: Cambridge University Press, 195221.
Lakoff, George Turner, Mark (1989): More than Cool Reason. A Field Guide to Poetic
Metaphor, Chicago and London: The University of Chicago Press.
Lakoff, George (1992): Metaphors and war: The metaphor system used to justify war in
the gulf, u Putz, Martin (priredio), Thirty Years of Linguistic Evolution,
Amsterdam: John Benjamins, 463481.
Lejeune, Philippe (1999): Autobiografski ugovor, u Milanja, Cvjetko (priredio), Autor
pripovjeda lik, Osijek: Svjetla grada.
Luki, Jasmina (2006): Imaginarne geografije egzila: Berlin i Rijeka kao fikcionalni
toponimi u prozi Dubravke Ugrei i Dae Drndi, u Beni, iva Falievac,
Dunja, (ur.), ovjek prostor vrijeme. Knjievnoantropoloke studije iz hrvatske
knjievnosti, Zagreb: Disput, 461476.
Mijatovi, Aleksandar (2003): Diskurz fotografije u romanu Dubravke Ugrei Muzej
bezuvjetne predaje, u Fluminensia, god. 15 (2003) br. 2, 4968.
Ricoeur, Paul (1985): Temps et rcit III. Paris: Seuil.
Ugrei, Dubravka (2002a): Muzej bezuvjetne predaje, Zagreb Beograd: Konzor &
Samizdat B92.
Ugrei, Dubravka (2002b): Ameriki fikcionar, Zagreb Beograd: Konzor & Samizdat
B92.
Ugrei, Dubravka (2004): Ministarstvo boli, Zagreb: 90 stupnjeva.
Zlatar, Andrea (2004): Tekst, tijelo, trauma. Ogledi o suvremenoj enskoj knjievnosti,
Zagreb: Naklada Ljevak.
ic Fuchs, Milena (1991): Metafora kao odraz kulture, u Andrijaevi, Marin Vrhovac,
Yvonne (priredili), Proimanje kultura i jezika. Zbornik radova, Zagreb: Hrvatsko
drutvo za primijenjenu lingvistiku, 2833.
 Istvn Ladnyi, Mapiranje egzila u Muzeju bezuvjetne predaje Dubravke Ugrei
138 FLUMINENSIA, god. 20 (2008) br. 1, str. 119-138

SUMMARY
Istvn Ladnyi
Mapping of Exile in Dubravka Ugreis Muzej bezuvjetne
predaje
The article analyses Dubravka Ugresics novel entitled The Museum of Unconditional Surrender from
the perspective of cognitive cultural theories. The analysis localises the most important conceptual
metaphors of identity in the novel and their invalidity in exile. The mapping of identity occurs
through the refiguration of the narrative sequence that gives meaning to the concept of identity,
while being outside this space, i.e. exile appears as the lack of sense, existence in a world of
unrelated fragments.
Key words: cognitive cultural theories, conceptual metaphors, exile, narrative identity,
alterity