Hamdija Kapidi, Ali-paa Rizvanbegovi i njegovo doba, ANUBiH i Filozofski fakultet

u Sarajevu, Sarajevo 2001., str. 190*.

Iljas Hadibegovi

U zaostavtini uglednog historiara, profesora Filozofskog fakulteta u Sarajevu i lana Akademije

nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine dr. Hamdije Kapidia pohranjen je zanimljiv rukopis, koji se
odnosi na Hercegovinu i porodicu Rizvanbegovia od sredine XVIII do sredine XIX stoljea. Rukopis
je najvjerovatnije nastajao u vremenu od 1930. do Drugog svjetskog rata, i raen je najveim dijelom
na arhivskoj grai i zapisima savremenika, a takoer je koritena asopisna i monografska literatura iz
onog vremena, koja je poslije dva velika stradanja Bosne i Hercegovine, 1941-1945. i 1992-1995.,
znatno reducirana. Ovo djelo je veoma interesantno i korisno za nau nauku s obzirom da je za
njegovo nastajanje koritena izvorna graa sakupljena neposrednim autorovim istraivanjima u vie
arhiva relevantnih za obradu historije Hercegovine u stoljetnoj epohi historijskih mijena od feudalizma
ka graanskom drutvu. Ono otvara nove teme u historiji Bosne i Hercegovine vezane za uloge
pojedinih feudalnih porodica i linosti, a prije svih Ali-pae Rizvanbegovia. Stoga se nadamo, da e
ovo djelo pobuditi interesovanje i obradovati, ne samo ui krug strunjaka, nego i sve ljubitelje nae
prolosti.

Svoja prva nauna istraivanja Kapidi je posvetio rodnoj Hercegovini, objavivi preko 20 radova iz
politike, ekonomske i drutvene historije. Njegovo hercegovako porijeklo ga je dugo usmjeravalo toj
problematici i on je, izmeu dva svjetska rata, tragao za temama koje su bile aktuelne za vrijeme u
kome je ivio. Da bi objasnio historijska kretanja u Hercegovini u XVIII i XIX stoljeu, Hamdija
Kapidi je bio najaktivniji istraiva arhivske grae i zapisa hroniara koji su biljeili i komentarisali
dogaaje koje je on istraivao.

Hamdija Kapidi na poetku pie o Hadunu Rizvanbegoviu, a zatim o mnogo poznatijem Ali-pai,
kojem se vraao vie puta. Brojnim radovima o Hercegovini treba dodati i njegovo glavno djelo
Hercegovaki ustanak 1882. godine, koje je jedno od najee citiranih djela u naoj historiografiji.

Zadnje decenije XVIII i prva polovina XIX stoljea donijele su veliku prekretnicu u historiji
Osmanskog carstva. Proklamovane reforme od sultana Selima III do sultana Abdul-Medida oznaile
su prelazak sa feudalnog na graansko drutvo. U svim zemljama svijeta takve vrste promjena ne
prolaze bez velikih lomova i obino su praene revolucijama (amerika, francuska, engleska,
maarska itd.). U Osmanskom carstvu javljaju se seljaki ustanci koji prerastaju u nacionalne pokrete
za autonomiju, pri emu se izgrauju nacionalne institucije kao bitan korak do stvaranja nacionalnih
drava. U Bosni su reforme obiljeene bonjakim pokretom za autonomiju predvoenim Husein-
kapetanom Gradaeviem. U stoljeu kada Rizvanbegovii postaju stolaki kapetani Hercegovina
doivljava promjene u politikom, ekonomskom i socijalnom ivotu.

Porodica Rizvanbegovia, smjetena u Stocu, Mostaru, Blagaju na Buni i u Hutovu, imala je najvei
historijski znaaj, a njen prvak Ali-paa bio je najznaajnija linost Hercegovine u XIX stoljeu. Ova
porodica dala je stolakoj kapetaniji nekoliko kapetana i funkcionera koji su uticali na ulogu
Hercegovine, smjetene izmeu Dubrovnika, znaajne razvojne take na moru, Bosne, u reformskim
previranjima, i Crne Gore, koju prate razliite tekoe prelaska sa rodovsko-plemenskog drutva na
poetne oblike dravne organizacije, te mletake i habsburke Dalmacije, odvojene od Bosne i
Hercegovine "sanitarnim i carinskim zidom". Veoma vano mjesto u historiji Hercegovine ovoga
perioda zauzima odnos meu najuglednijim hercegovakim porodicama koje se due ili krae
zadravaju na kapetanskim poloajima i imaju vodeu ekonomsku i politiku ulogu u Hercegovini
(Rizvanbegovii, engii, Resulbegovii, arii, Redepaii, Gavran-kapetani i dr.).

* Ovaj tekst proitan je na promociji ove knjige, odranoj 19. V 2001. godine, u Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Hercegovina kao zalee Dubrovnika nalazi se na prvom mjestu interesovanja Dubrovana. Tu se
nalaze prve carine koje donose veoma znaajne prihode i jednoj i drugoj strani. Najuglednije porodice
u Hercegovini vode dugotrajnu i nemilosrdnu borbu za vlast u kapetanijama, jer su kapetani u njima
bili "mali sultani", a mutesarifi pokrajina su na jo vioj ljestvici na koju se popeo i Ali-paa
Rizvanbegovi. Zbog toga nije nita neobino to se pojedine starjeine uglednih bonjakih porodica
pojavljuju u svojoj klasi i u narodu kao kontroverzne linosti. Tome posebnu dramatiku daje okolnost
da se sve to deava u trovjerskoj, ekonomski i drutveno nerazvijenoj pokrajini, koja je stalno serhat,
krajina ili granica dviju velikih carevina, Osmanske i Habsburke.

U tim brojnim i izukrtanim koordinatama djeluje porodica Rizvanbegovia i njen najistaknutiji

predstavnik Ali-paa, prolazei kroz sve labirinte i zamke uspona i padova.

Radei na ovom rukopisu, akademik Kapidi je vlastitim istraivanjima u vie navrata prikupljao i
koristio izvornu grau u arhivima Bea, Dubrovnika, Zadra, Kotora, Cetinja, Sarajeva, Zagreba i
Beograda, koji nude veliki broj arhivskih fondova za podruje Hercegovine u drugoj polovini XVIII i
prvoj polovini XIX stoljea.

Pored linih arhivskih istraivanja profesor Kapidi koristi i publikovane izvore koji tretiraju ovu
problematiku, memoarsku grau, dnevnike i zapise savremenika, privatna saoptenja i narodnu
tradiciju. Takoer je iskoristio i svu dostupnu literaturu koja se odnosila na porodicu Rizvanbegovia i
Hercegovinu od sredine XVIII do sredine XIX stoljea.

Pri koritenju zapisa (hronika) i dnevnika savremenika, koji su vrijedan historijski izvor, Kapidi je
uvijek oprezan, jer su oni podloni subjektivnim ocjenama, pa ih kad god moe provjerava drugim
izvorima i navodi ih kao jedno savremeno gledite, ali ne i kao odluujuu injenicu u procjeni
historijskih zbivanja.

***
Sadraj ovog rukopisa tretira etiri cjeline vezane za historiju Hercegovine u tom periodu i ulogu
porodice Rizvanbegovia: a) Rizvanbegovii do imenovanja Ali-pae hercegovakim mutesarifom, b)
Odnos Ali-pae Rizvanbegovia i Petra II Petrovia Njegoa, c) Odnos Ali-pae prema Porti i
bosanskim vezirima i d) Slom bosanske feudalne aristokratije i pogibija Ali-pae Rizvanbegovia.

U borbi za presti u stolakoj kapetaniji Rizvanbegovii su uspjeli da sauvaju stolaku malianu, to

im je pomoglo da izau kao pobjednici u borbi za vlast sa ariima. Nakon borbi unutar porodice
Rizvanbegovia, krajem prve decenije XIX stoljea, godine 1813. za kapetana i muselima stolakog
dolazi Ali-aga Rizvanbegovi.

Nakon to je svojoj vlasti potinio Resno, Gabelu, Dubrave i itomislie, Ali-aga je postao
najugledniji i najmoniji muselim u Hercegovini. Hamdija Kapidi pie da je Ali-aga u tom vremenu
bio "ovjek o kome se vodilo rauna."

Nedugo zatim u Bosni dolazi do pokreta za autonomiju. Porta je cijenila Ali-agino dranje u doba
Gradaevievog pokreta i oznaila ga njegovim glavnim protivnikom u Hercegovini. Za to je dobio
Hercegovinu kao nagradu, da njome upravlja kao posebnom oblasti, odvojeno od Bosne, a uz to i
vezirski in 14. januara 1833.

Ovim rukopisom se upotpunjuju i detalji o odnosima Hercegovine i Crne Gore za vrijeme vladavine
Petra II. Radi se o dvije susjedne pokrajine na elu sa domaim linostima, Ali-paom, vezirom
hercegovakim i Petrom II, vladikom crnogorskim.
Rijedak je bio poloaj vezira u Osmanskoj carevini kao to je bio poloaj Ali-pae Rizvanbegovia.
Porta je odstupila od uobiajenog pravila i imenovala ga vezirom u njegovoj rodnoj Hercegovini,
pravei izuzetak i presedan. Time je potcrtana naklonost prema njemu i naglaene njegove zasluge za
Carstvo. Vremenom je ta naklonost slabila, pie Hamdija Kapidi, oznaavajui Ali-pau
predstavnikom feudalizma na zalasku. Kapidi upozorava da bosansko-hercegovako plemstvo uope
nije shvatilo reforme, pa ni sam Ali-paa Rizvanbegovi. Pri tome je autor izdvojio jednu sutinsku
politiku misao Ali-pae. Kada je Porta za vrijeme reforama poela dovoditi inovnike Osmanlije da
upravljaju Bosnom umjesto domaih ljudi, Ali-paa je izjavio da se "Bosnom ne moe upravljati bez
Bonjaka", to bi mogao biti njegov politiki testament, koji je vjerovatno pomogao da puka
"sluajno" opali i ubije ga.

Kapidi navodi da su Bosanci i Hercegovci htjeli da Omer-paa ne uspije u svojoj akciji, a da oni u
isto vrijeme u oima Porte ne izgube nita. Ta igra slomila je i Bosance i Hercegovce, konstatuje autor.

Dana 10. II 1851., ulaskom nizama sa Mehmed Skender-begom na elu u Mostar, oznaen je kraj
politike karijere Ali-pae Rizvanbegovia. Nakon pogibije Ali-pae (krajem marta 1851.)
Hercegovina je ponovo pripojena Bosni.

Na kraju, Hamdija Kapidi konstatuje da "Ali-paa Rizvanbegovi zasluuje punu panju i dostojno
mjesto u naoj narodnoj istoriji, kako po svom politikom djelovanju, tako i po svom dobrom
ekonomskom stanju naroda u njegovo vrijeme".

Ali-paa je za svoje vlade u unapreenju poljoprivrede vie uinio nego svi drugi. Uzimajui u obzir
sve ove aktivnosti, on se s pravom moe smatrati promotorom modernizacije u Hercegovini. Osim
ekonomije i pokuaja otklanjanja gladi, Ali-paa je svojim vakufima unaprijedio kulturni i vjerski
ivot hercegovakih Muslimana, te potpomagao etabliranje i institucijaliziranje katolike i
pravoslavne crkve u Hercegovini.

U bonjakom (muslimanskom) narodu Bosne i Hercegovine samo je nekoliko linosti imalo izgleda
da postanu opeprihvaeni narodni (nacionalni) prvaci. anse da to postanu imali su i Husein-kapetan
Gradaevi i Ali-paa Rizvanbegovi: prvi sa izuzetnom dvogodinjom epizodom autonomije Bosne,
a drugi kao paa, vezir i mutesarif Hercegovine u svojoj gotovo dvodecenijskoj vladavini.

Posebno bih se osvrnuo na ulogu Ali-age u prelomnim trenucima za stanovnike Bosanskog ejaleta
(Pokret za autonomiju). Ona je kontroverzno prika-zana. Inae, u naoj historiji malo je znaajnih
linosti koje nisu kontroverzno prikazane, posebno u XIX stoljeu, kada su se na jugoslavenskom
prostoru poeli formirati nacionalni pokreti i stvarati kulturna i politika jezgra nacio-nalnih drava.
Posmatran sa tog stanovita, rukopis Hamdije Kapidia ima vie dimenzija, od kojih su dvije
presudne: odnosi dvije pokrajine, Bosne i Herce-govine i pitanje konstituisanja bonjakog naroda kao
politikog faktora u BiH. Okvir svemu je Osmansko carstvo, a vani faktori su trovjerska struktura -
muslimani, pravoslavni i katolici, i za njih vezan interes velikih sila, Austrije, Rusije i posebno
Osmanskog carstva. Dvije feudalne porodice, magnata Gradaevia u Bosni i Rizvanbegovia u
Hercegovini, zainteresirane su da na svojim posjedima nasele radnu snagu, poveaju prihode sa
zemlje, u kojima lei njihova mo, a takoer da modernizacijskim pokuajima u oblasti poljoprivrede,
ureenjem vjerskih odnosa i obrazovanja stvore bolje odnose sa svojim zakupcima (ifijama).

I pored Ali-paina nesumnjivog znaaja, ni nakon sto pedeset godina nije napisana historija njegovog
vremena u Hercegovini. O porodici Rizvanbegovia i raznim aspektima njene uloge u historiji
Hercegovine napisano je vie priloga, ali nijedan od njih ne daje cjelovit historijski prikaz. Ni ova
knjiga jo nije historija ove porodice, a jo manje historija Hercegovine u ovom periodu, ali jeste,
neosporno, do sada najpotpuniji pogled na ulogu ove porodice i njenog najznaajnijeg predstavnika.

Arhivskim istraivanjima i unoenjem novih injenica u historiju Hercegovine druge polovine XVIII i
u XIX stoljeu Hamdija Kapidi je znatno doprinio boljem poznavanju hercegovakog drutva
uope. Sa dubokim senzibilitetom autor istrauje i objanjava probleme i tegobe Hercegovine i
Hercegovaca. Zahvaljujui svom hercegovakom porijeklu, on je najbolje razumio njihovu borbu sa
stihijom hirovitog, posnog kra, nesigurnost nemirnog trovjerskog serhata i okamenjenog
tradicionalizma. Ovakvo djelo o Hercegovini moe napisati samo Hercegovac.

***
Dr. Hamdija Kapidi je napisao i objavio preko 120 naunih i strunih radova od kojih je veina (oko
70 %) raena na bazi prvorazrednih arhivskih izvora i predstavljaju tematski i sadrajno originalna
nauna ostvarenja. Kapidi je beskrajno elio da se napie autentina i vjerodostojna historija Bosne i
Hercegovine. itav svoj nauno-istraivaki rad podredio je ovom cilju, jer se samo u tom kontekstu
moe objasniti tako irok tematski okvir od zadnje treine XVIII stoljea do 1918. godine. Duboko je
vjerovao da se objektivna historija Bosne i Hercegovine moe napisati sakupljanjem, publikovanjem i
objektivnom interpretacijom primarnih historijskih izvora. Bez takvog pristupa, u vjerski i nacionalno
izmijeanoj Bosni i Hercegovini, smjetenoj na razmeu svjetskih civilizacija, kultura i malih
balkanskih nacionalnih drava nema naunog korektiva i objektivne historijske svijesti.

Profesor Kapidi je taj problem osjeao od poetka svog naunog rada. Gotovo da nema kod nas
historiara koji je tako predano teio da arhivskim istraivanjima i izvorima iz prve ruke potkrijepi
svoje analize i zakljuke. Neke od njegovih glavnih studija bile su praene publikovanjem originalnih
izvora nudei na taj nain, ne samo provjeru vlastitih analiza nego i trajnu mogunost historiarima da
se njima koriste.

Takvim pristupom historijskoj nauci Hamdiji Kapidiu su bile otvorene stranice preko dvadesetak
historijskih i srodnih asopisa u kojima je publikovao svoje radove i tematske zbirke izvora.

Kao jedan od osnivaa Katedre za historiju, a kasnije i ef Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta u
Sarajevu, profesor Kapidi je od poetka stvarao i predavao jedan od glavnih predmeta ovoga studija:
Historija naroda Jugoslavije novog vijeka (do 1918. godine). To mu je davalo irinu pogleda i
mogunost da bosansko-hercegovaku historiju prouava i razumijeva u kontekstu irih,
jugoslavenskih i evropskih historijskih procesa. Linim primjerom i podsticanjem uveo je desetine
mladih historiara u beskrajne arhivske labirinte, koji su postali atraktivni i nezamjenjivi putevi do
historijske istine, koja jeste jedini, i toliko potrebni, korektiv nagomilanih kontroverzi i mitomanija.

Naalost, jedan veliki nauni opus nalazi se jo uvijek rasut u velikom broju asopisa i publikacija.
Poslije agresije na Bosnu i Hercegovinu i katastrofalnog unitenja njenog knjinog fonda, znatno je
otean uvid u djelo ovog vrsnog historiara, koji je zaduio nau nauku i brojne naune, prosvjetne i
kulturne institucije, da uine napor da se u vidu sabranih (ili bar vietomno izabranih) djela ovog
zaslunog naunika publikuju i uine dostupnim naoj nauci, kulturi i prosvjeti. Ova djela su danas
viestruko potrebna s obzirom da se historijska nauka u Bosni i Hercegovini nalazi u kadrovskoj i
istraivakoj stagnaciji, pa ak i opoj krizi.