Djeak je bio dobro razvijen za svoje godine, tako je mislila esto.

Vjerojatno da bi njean bila prava rije. Imao je smeu kosu i svijetle

kestenjaste oi svoga oca. Ostali djeaci? Svakako, i oni su imali svojih
prednosti ali ne takvih kao Petar!
Smijem li se ii pekulati? zapita je iskreno.
pekulati? ponovi ona s pravom nevjericom. Odakle ti pekule?
On se isceri, tako da su mu se meu zubima, koja su rasli, mogle vidjeti
rupe, i ovo cerenje zaboli Lucy; zatim sklopi vjee, na kojima su se
trepavice svojom tamnom bojom izdvajale od obraza, svjeih poput voa.
No, ree zamiljeno, dok je vrhom cipele lupkao o zid. Oni su se tek
danas poeli pekulati, a ja sam ove svoje pekule pozajmio od jednog
djeaka, da bih s njfirna mogao igrati, zna, i dobio sam tada sam mu
vratio, zna. Razumije li sada, majko, to se dogodilo?
Ah, naravno, odgovori ona, steui drhtaj usana. On stavi ruke na lea,
izbaci trbuh d malo raiiti noge, da je moe bolje gledati.
Zar to nije bilo sasvim poteno? poe kiljei. Tako se to radi bar
sam ja to tako radio. Dobio sam petnaest pekula za svoj loni. Prije
nekog vremena izmamio je od Lucije loni s metalnim poklopcem i u
njemu je, sa krtom briljivou, krio sve svoje manje blago. Ako me
pusti da igram, moda u dobiti jio vie.
Dakle, ree ona zamiljeno, presudnim tonom, kojfi. je otklanjao svaki
otpor. Drim, da najprije moramo popiti aj. Tvoj otac moe doi svakoga
asa.
Ah! odgovori jioj duboko zamiljen, kao da ga je ona potakla na
povjerljivost; zatim miljae glasno: Htio bih znati, hoe li mi ta donijeti.
Moda, to ti ja kaem!
U svatom sluaju, potri unutra i operi ruke. A da bi dokazala, da moe
biti i stroga za njegovo dobro dodade: Izgledaju ti upravo strano.
Zna, izjavi, dok je promatrao tamne zglobove i pruge na znojnim i
prljavim dlanovima. Kada ovjek radli na Eagleu! I to pletenje
nazdravlje! Zauti, zatim iznenada pone zvidati, okrene se i ode kroz
vrt.
11Kad je djieak uao u kuu, Lucy skide pogled s njega i upravi ga prema
cesti, koja je vodila do grada. I dalje je ekala, da joj se pojavi mu. To se i
dogodilo trenutak kasnije. Bezbrino se vukao prema njoj. To mu je bilo
svojstveno, taj nemarni hod. Ona nenamjerno istisne jezikom tih zvuk,
napola izraz sklonosti, napola nestrpljivosti; nagonski iznenada doe
vezom naili do spoznaje, kako je to dobar brak.
Zaista, miljae ona, potvrujui nijemo sama sebi, kako odgovaraju
jedno drugome. Sasvim je dobro, to sam uzela Franka u svoje ruke.
Mislila je o svojoj dananjoj srei, i mislimai se bacila vie godina unatrag,
do njihova suenog prvog susreta. Kako se ono zvala kua? Da! The
Kyle. Vlasnici: gospoice Roy. Nikada ne e zaboraviti to ime,
takoer ni gospoicu Saru Roy, sestru vlasnice, koja je upravljala
pansionom i kojia nije imala nita s kuhinjom, ve dobro izvjebano
oko i ukrueno dranje da bude na elu bogatog stola, koja je ova
je fraza potjecala iz oglasa gospoice Sare u Katolikom trubau
bila tiena od sveenika i cvijeta svjetovnjaka.
Richard i ona nisu se nikada slagali uslijed udnoga nesklada ili sklada
svojih naravi, iako su se trebali slagati, ostavi siroad. A tek kada joj je
mali Moore poeo posveivati panju!
Kod ove uspomene gotovo se nasmijei: Frank na etr-naestodnevnom
dopustu, Frank, koji se kod stola za mune finese ili nije brinuo ili nije
znao za njih, Frank, duhom odsutan; ovjek maslaca i jaja to bijahu
Richardove rijei , koji joj se nastojao pribliiti!
Smijeno, upoznati mua u jednom pansionu, jo k tome upravo u
Ardbegu! Ne suvie otmjeno; tavie prilino prosto. A ipak su Frank i
ona svojlim suprotnostima bili povezani neodoljivo privueni jedno
drugome i nije vie bilo povlaenja. Oboje su prilino pocrvenjeli tog
lijepog, tromog popodneva isto takvog popodneva, kakvo je i ovo danas
kad su se u umi Cra'igmore suhe iglice aria grijale u Lucijinim vlanim
dlanovima, a borovina putala opojni miris smole. Pred njenim nogama
pruao se luk zatona; okolo kroz paprat zujali su kukci; Lucijino je srce
zvonilo blaenstvom sree, burno, arko i krotko. Mladi Moore tada nije
bio tako nespretan kao za stolom!

Richard je bio strog, neprijateljski raspoloen, ismijavao je njenu vezu s

jednim malim trgovakim putnikom. Da, iako je Moore bio iste vjere, koju
je on mlako ispovijedao, ipak se nije sviao Richardu: nitko i nita, tako je
rekao, sin Iraca, roditelja, koji su pobjegli od gladi iz zemlje; seljaka, tako
je sumnjao, pobjeglih zbog dva slaba uroda krumpira, kada se od gladi
polumrtvim ljudima bacala repa, a punila kola leinama, koje su leale na
putu. Ti Irci, doli u kotsku, da bi tu razvijali svoje plodno potomstvo,
jedna hazardna rasa, iz koje su regrutirali svoj podmladak uglavnom nadni-
ari i radnitvo ili, u najboljem sluaju, inovnici konjske kladionice i
gostioniari; jedna neeljena i gruba, neugodna rasa.
Nimalo ugodna slika za Richarda, koji se ponosio kotskim podrijetlom i
plemenitom rnurravskom krvlju i koji je, sluajui jednu Evinu ud,
povezao svoje rodoslovlje s jednom pobonom lozom Stuarta.
Da, posljedica bijae jasna, a kraj brz: Richard i Lucy su se, kao obino,
posvadili. Kakva misao, da bi ona dala, da joj itko propie izbor!
Jednostavno su otili, Frank i ona, onoga dana prtije devet godina.
I tako je dolo, da sada ovdje stoji i eka na vrtnim vratima, svijesna svoje
sree, vrsto i ne stidei se, uvjerena u svoju ljubav.
Doao je blie. Mahala je rukom neto suzdrljivo, ali je ipak mahala;
pokret, koji se sasvim jasno razlikovao od u ono vrtijeme propisanoga
neupadljivoga ponaanja. Te godine, kada se crvena zastava jo uvijek
oprezno kretala cestom, obine ene nisu obiavale pozdravljati svoje
mueve na ovaj neskroman nain. Mahati rukom nije bilo pristojno! A
Frank joj je odgovarao, diui ruku i tako potvrujui to loe ponaanje.
Hej! viknu ona smijui se, mnogo prije nego to je stigao.
Hej, ti!
Bio je visok, iroko graen ovjek, od trideset godina i nije bio dobro
obuen. Dranja je bio nemarnoga, gotovo pogrbljen. Kosa mu je bila
svijetlosmea, lice crvenkasto, oi neobino jasne, smee kao ljenjak,
zubi izvanredno bijeli. Neto mu je tromi pokreti, lijen hod,
ravnodunost u pogledu, boja se spajala sa udnom suzdrljivou
davalo obiljeje udnovate osebujnosti, kao da nemarno procjenjuje svemir
i konstatira, da zasluuje samo nepovjerljivu ironiju.
Dolazi kasnio! ree mu veselo i puna zadovoljstva, i to vie zbog njega
nego zbog sebe, i jer na njemu nije bilo ni traga nezadovoljstva, koje mu je
esto pokrivalo elo. Ve sam mislila, da si zakasnio na vlak u pola pet.
Moore ne akanjava, odvrati on prijateljski, osim na molitve. Prepusti
samo njemu, F. J. Mooreu!
Jesi li mi zaboravio servijete? zapita ga ona, dok su ili stazom. Nain
pitanja bio je osobit.
On pogleda sa strane, neto manje samosvijesno, trljajui obraz lagano
rukom.
To je zaista njeno od tebe, Frank, predbaci mu ona.. To mu je bilo
svojstveno, da zaboravi. Sam je rekao, da e danas proi pored Gowa. Kod
Gowa u Glasgowu, kojli je u porodici Moore bi priznat kao uzor velike
trgovine: kad je neto stiglo od ,Gowa, zaista je bilo dobro. Sve je u vili, od
klavira do kuhinjskog sita, bilo kupljeno za gotov novac kod svemonoga
gospodina Gowa.
Jednu kutiju sardina, odgovori ona lagano, mogu ti donijeti slijedeeg
petka, da popravim dananju zaboravnost. Njene usne zadrhtae; no ipak
 zaista, ona je eljela te servijete, a on ih je zaboravljao kroz itav tjedan
dana, ali to mu je bilo slino: on je bio u stanju da sve zaboravti njen
roendan, Petrov, svoj vlastiti da, vie no j'ednom priznao je, da nema u
glavi taj vani datum.
Sasvim bez mesa, uvjeravae je on ozbiljno. Otposlane su svima
pobonim drutvima. Moj dragi brat Edward ih preporuuje. Ne moe
nai grijeha u kutiji.
Ona zatrese glavom i nasmije se preko volje.
To je tvoje dananje raspoloenje? ree.
Uli su u malu blagovaonicu, koja je bila u prizemlju kue izmeu dnevne
sobe i kuhinje u ravnom nizu soba nikakve raznolikosti nije bilo u
arhitekturo, vile! i kada je Petar na majinu zapovijed zazvonio, sjeli su
sve troje, da piju aj.
to je danas bilo? upita Moore, poto jte Netta s lupom zavrila posao, u
kome se pojavila poput vjetra, a povukla kao slika nezavisnostti. Koliko
mrtvih od jutros?
Sve po starom, odvrati ona mirno, dok mu je pruala preni kruh. Osim
da tvoj sin sada zgre pekule.
Mooreov se pogled asak zadra na djeaku, koji se cerio. Pravi lihvar,
ovaj deran, mrmljao je, okrenut jajima. Ja sam se prije podne srela
u gradu s gospoicom Hocking, nastavi Lucy.
Mjerio ju je preko ruba alice obino se kod stola drao nagnut
naprijed i ree rugajui se prijateljski: Draga Pinkie! A to je rekla u
svoju obranu? Znajui njegovoi raspoloenje, ona blagonaklono zatrese
glavom i ne odgovori mu.
Smijena osoba. Nije poputao. Ima fantastian broj cipele. I nije
sasvim ravna U glavi, sirota Pinkie. Umiljenim je glasom intonirao:
Aleluja! Pinkie, samo ti, da! Ona je sigurno aava. Popio je ostatak aja
i znaajno dodao: Sto manje imamo pola s ovima1 ovdje, to bolje. Samo
mjesto je po mome srcu ...
Ti si opet smijean, Frank kao obino, o'dvrati ona
mirno.
U tom trenutku otro zazvoni zvono kunih vrata, tako
da Petar povie:
Pota! Na jedan majin mig skliznu sa stolice i potra u predsoblje. Vrati
se s pismom i izrazom svijesne odgovornosti, ponosito povie: Za tebe,
majko!
Lucy uze pismo i poe ispitujuim elom i hladnom, neto pognutom
glavom gledati etverokutni omot, rukopis adrese, preko crvene marke
zamrljani ig pote. Zatim paljivo otvori
omot noem.
To sam i mislila, primijeti mirno.
Izraz lakog nezadovoljstva irio se Mooreovim licem. Izvadi iz depa
aftkalicu od pera, uvali se u stolicu i gledae je kako lagano Oita pismo.
Po svoj prilici od Edwarda, ree rugajui se jo prije nego to je zavrila
s itanjem, mislei na njenoga najredov-nijega dopisnika. to sada lei na
srcu njegovoj svetosti? Da li nae due ili njegova) jetra?
Ona ne odgovori; da, kako je sjedila, napetoga pogleda i nijemo miui
usnama, nije ga uope ula. Kad god je Lucy itala, njena je zadubljenost
bila neograniena.
No? navaljivae on. Ima li gospoica O'Regan mums ili to je?
Kod te asocijacije poznavao je domaicu starica E'dwar-da, znao je iz
tunog iskustva o mumsu Petar se nasmije. Ali pismo nije bilo od
Edwarda.
Pismo je od Ane, napokon ree Lucy, ostavljajui pismo i pogledavi
veselo. Ona dolazi ovamo. Joe e je dovesti slijedeega etvrtka iz
Levenforda.
Ana! povika Moore zlovoljno, potpuno promijenjenim glasom. Bacd
list, koji je nabrzo preletio. Ana dolazi! Zato si je, za ime bloje, zvala?
Ona nabra elo. Kakvo ponaanje i jo pred djetetom!
Ti zaboravlja, da je ona tvoja sestrina, ree ona. To je sasvim obina
pristojnost : zakon gostoljublja, da doe ovamo na tjedan dana.
Gostoljubivost! Mnoge neugodnosti ni za to, to hoe rei!
Dragi moj Frank, usprotivi se ona neopozivom logikom, da li je bilo
toliko mnogo neugodnosti za Anu i njezina oca, kada si morao ii u
Belfast, a oni su tii pruila gostoprimstvo? I jo k tome due od tri
mjeseca!
Bio sam tamo poslovno zato sam upravo morao kod njih ostati,
odgovori on nemirno. Ja ti kaem, da ne u, da mi Ana smeta.
Ali, ja hou da ona meni smeta, odvrati ona sauvavi svoj mir nasuprot
njegovoj krajnjoj nerazumnosti. Misli na to, da ja uope jo nisam vidjela
Anu. elim je upoznati.
Doda vola poznanstvo, ree on srdito. Ne elim je u svojoj kui ili,
iskreno reeno1, ne elim nikoga od cijele bande. Tim je rijeima
okarakterizirao svoju rodbinu.
Ona nabra elo. Da, to je bila jedna njegova osobina, njenom ljubaznom
nainu tako suprotna strast, ljudima se sklanjati s puta, odvojeno se drati,
ostati dalek vlastitim roacima i to je Luciju uvijek ljutilo. U jednom
nehotinom ispadu ive udi ree ljutito:
Boe! to e nam to koditi, da Ana bude ovdje? Ti svoje uvijek
ponizuje ak i vlastitu brau. Edwardu se ruga, jer je sveenik, Joe
nije kod tebe u milosti, jer vodi gostionicu. A sada je Ana na redu!
Sveenik i gostioniar, odgovori on namrgoeno. Divan par. to su oni
ikada za mene uinili, ili bilo za koga? Kaem ti jo jednom, da ne u Anu
ovdje!
Zato ne e, da ona doe?
Jednostavno ne elim, da ona doe ovamo.
Da li si ti sam tako savren, da sebi moe dopustliti da zauzme takvo
stanovite?
Ipak treba da zna. Ti si se udala za mene, zar ne? odvrati on bez
osjeaja.
Ona se ugrize za uzdrhtalu ljutu donju usnu i osjeti oblak, koji se spustio
kao teret ti malu suncem obasjanu sobu samo zato, to je pismonoa
banuo na vrata s pismom neke sestrine. I zaista, to je Lucy zapravo
uinila? Pozvala je njegovu sestrinu Anu Galton, da bude bod njih
nekoliko dana. Zar je to bio neoprostiv grijeh. Ana, roena i odgojena u
Levenfordu, preselila se prije deset godina sa svojim ocem u Irsku. Ovarj,
suvlasnik firme Lennox & Galton
firme, kod koje je Frank radio----naselilo se tada u Belfastu,
da vodi izvozni odjel firme. Sada je stari Galton bio pokojnik; Ana, koja se
povratila, da bi s Lennoxom rijeila ostavtinu, nije imala neprirodnu
zamisao, da posjeti svoju rodbinu. To je bilo sasvim jasno, poslije toliko
godina, poslije tako duge odsutnosti! Gotovo etrnaest dana bila je kod
Joea u Levenfordu; po svoj e prilici ifi poslije Edwardu u Poort Doran;
zar Mije bito potpuno nemogue, da ne doe ovamo, u Ardfillan? To je
bila stvar drutvene pristojnosti. Da, jo Vie nego to, jer kada je Frank
prije pet godina morao otputovati u Belfast, radi bolesti staroga Galtona
bio je to prvti napad smrtonosne srane bolesti, bolesti, koja ga je konano
unitila i radi preuzimanja zastupnitva, bio je vie od tri mjeseca kod
svoje sestrine sjajno opskrbljen. To je za Luciju bilo veliko olakanje, taj
osjeaj, da zna, da je Frank opskrbljen, jer ga je poznavala, jer je znala,
kako ga je lako prevariti, i jo k tome vlani kreveti, loa hrana, hotelska
posluga bez ljubavi, ukratko sve nedae, koje su mogle pro-izai od
rastanka s njom. A ipak, sada je Frank sjedio ovdje i bunio se, da vrati
gostoprimstvo, gostoprimstvo, koje je Lucy pruala kao uzdarje. Ve sama
takva pomisao bud'ila je njen gnjev; svladavajui se stisnu usne i proguta
bijesne rijei, koje su joj ve bile na jeziku.
asak je vladala tiina, zatim se Moore polako die, lako osramoena
izraza, izvadi iz depa zeleni! kartonski zamotak i zapali cigaretu. Spusti
noge na obojenu ovju kou, prisloni lea na mramorni kamin, uvue
jiedan dim i iskosa samopouzdano promatrae svoju enu.
Danas smo imali malKi vihor, ree prilino glupo.
To je upravo bila isprika. Ona se otvoreno nasmlija i meu njima se obnovi
stara struja osjeaja. Prelazei i izbjegavajui predmet svae, ona mu ree:
O tome u morati govoriti nekoliko rtijei s gospodinom Lennoxom. I to
odmah!
Kako ti to misli? zapita on iznenaen.
Ve e vidjeti! I ona na sebi svojstven nain samo-svijesno kimnu
glavom. Slijedeeg u ga tjedna pozvati na veeru.
Ne odgavaraijiui buljio je u nju, dok je ona ustala i poela spremati stol;
tada njegov pogled poe neprimjetno kroz prozor. Bila je oseka, na tvrdom
suhom pijesku igrala su se djeca. Loptanje! Petar se izvukao, da im se
prikljui, i trei u hladnou veeri nosio- je svoj tanki, >ailli prodorni
glas. Moore je to dokono gledao: to da zapravo' pone s jednim siinom? I
sam se loptao, dok je bio malian, a sada...! udnovato, kako su stvari
ile... kako su se samo jednostavno dogodile! I Ana e doi1... bila je
nevesela misao. Nije je elio u svojoj kuti. Ipak je to bilo1 lijepo vee.
Kako bi bilo ii u vrt i strii travu? Zatim je dalje mislio, ne e ipak to
raditi. Sutra moda. Sutra bila je velika rije kod Moorea. Lijeno sjede
na otoman do prozora; opet se pojavi, zeleni zamotak; zapali novu cigaretu
i pusti dim kroz nos. Gledajui u uareni vrh cigarete, pr'imijeti:
Lennox zaista! hoe da provede tu stvar. Ona zastade u raspremanju
stola i razmisli o ovome saopenju, o ijoj je sutini bila tono
obavijetena. Radi se o tome, da firma bila je Usta kao i ona prije osam
godina, samo je Lennox bio sada jedini vlasnik jedna trgovaka kua,
koja je uvozila irske proizvode, odlui da proiri poslovanje nai uvoz
margarina, novog sintetinog proizvoda tiz Holandije. Odvratna rije! Jo
odvratnija stvar! Ipak Lucy ne odstupae od svog plana, usprkos
bezvrijednosti tog novog nadomjestka maslacu. Dovoljno, da je Lennox
namjeravao drati korak s hodom vremena i proiriti svoj mali posao. Ona
se veselila proirenju, jer je imala svoje planove za Franka u tom smjeru.
Bilo je doba, da i on napreduje, a ona e biti tajni poticatelj njegova
napretka.
Nije polagala rauna o sadanjem poloaju moda zato, to nije htjela;
dosta da je Frank bio kod Lennox & Gal tona; taj je izraz ugodno
ukljuivao povjerenje i neophodnost, a k tome je dolazila dosta pristojna
plaa. Ipak, usprkos svemu njenom lijepom opisivanju, njegovo je mjesto
bilo, hladno reeno, samo mjesto maloga trgovakog putnika! To nije bilo
pravo. To nije bilo ni pravedno! Ona je htjela za njega neto bolje, neto
daleko vanije od toga. Imala je arku elju, da oin napreduje, i ve je u
svojoj revnosti stvorila plan. O tome je govorila Franku, ali je znala, da je
on izbjegavao taj razgovor, pod izgovorom da e razmfisliti. Naravno da
u se za to pobrinuti. Ima vremena,, talka je stalno govorio; ili jjoj je
rekao dobro odigranom iskre-nou: Sutra u govoriti sa L.. Ali ion se
nije za to pobrinuo; a bila je sigurna, da on to nije ni spomenuo pred Len-
noxom, usprkos mnogo pomavljanom uvjerenju, da je staroga imao u
depu. To "je bilo oMno kod Franka; kako se esto uzrujavala zbog
njegove neodlunosti. Ali mu sada sa zamiljenim pogledom ree:
Moda emo time izgraditi nau sreu, Frank. Ne da ja do toga mnogo
drim... Sakrila je svoju elju, sjenom ironije. Maslac je nezamjenljiv. Ja
to ne bih htjela IJmati u. svojoj kui.
Ipak je mudra zamisao a i jeftino je. Nije mogao dati jiasnijih dokaza
za uspjeh nove robe. Lennox ima dosta irok krug kupaca. Mislim, da bih
to mogao prodavaffi za njega. Zijevnu. Sasvim bih rado umro bogat
ako me prije ne objese. Moglo bi se oboje sjediniti. Miilijunaev posljednji
govor s optuenike klupe. Srdana ljubljena brao, nevin sam ovjek.
Nikada nisam nita uinio, ve sam sam razderao svoje kapulare.
Opet je zapao u utnju i gledao kroz prozor na obalu, kojom je upravo ila
Netta, da zovne Petra, koji je trebao ii spavati. Sada je igrala posljednji
in ove svakoveernje pantomime i divlje je gonila djeaka prema vratima
vrta.

Kad je ula korake po poljunanoj stazi, Lucy izae dz sobe,, nosei pun
posluavnik. Moore je tiho sjedio; svome sinu, koji ue znojna i uarena
lica, ree laku, no; zatim stade ekati. Bilo mu je lako to ekanje, bilo je
svojstveno njegovu karakteru. Stalno se inilo, da neto oekuje malo
nervozan, malo ljutit, kao da je predosjeao neku nesreu, koja e jednog
dana pasti na njega. Zbog ove njegove sklonosti Lucy je kojiput upitno
tresla glavom, jer u svojoj bezgraninoj energija nije mogla razumjeti taj
njegov izgled. esto je eljela da bude ivlji, manje ravnoduan prema
sitnicama ivota. Doista, nije bilo sumnje u njegovu indolenciju, kao ni u
njegovu mrzovoljnost, skepticizam i slabost sve u svemu bio je udan;
ipak i usprkos svemu tomv nije bio bez neke darovitosti. Tako je, na
primjer, mogao s jabuke oguliti koru u dugaku i neobino tanku traku, i to
nepovrajeenu; znao je od vrbe savreno izrezati sviralu; umio je na obali
Ardmorea pronati koljke i tu ih na mjestu pei, tako da bi i pustinjak
doao u iskuenje. Na svoj je nain bio nedostian u baratanju akalicom
 akalica od gujega pera zamiljeno je virila iz njegovih usana.
Povremeno je pokazivao i osobit humor. Kada su ljudS, kako je to esto
bivalo, zapaali, da ima sjajlne i dobre zube, obino je ozbiljno odgovarao':
To dolazi od toga, to sam ih u mladosti istio repom. I onda: tko je
osim Moorea mogao, sa enom u najboljoj nedjeljnoj haljini, statli na
dornak svoje kue i zatraiti od staroga Bowiea, da mu pokae put do nje?
Oprostite, gospodine Bowie, pitao bi uljudno i ozbiljno," da li biste
nam mogli rei, gdje stanuje gospodin Moore? Kada bi zapanjeni starac
bilo mu je se'damdeset i bio je sklon udaru kapi digao kostoboljiom
iskrivljeni prst i pokazao, Moore bi ovo primio s istom ozbiljnou.
Najljepa hvala, gospodine Bowie. Hoete li primiti ovo? Izvadio1 bi
kutiju ibica iz depa i obdario ukoenoga starca jednom jedinom ibicom.
Zatim M lijeno otiao dalje, visoko uzdignute glave i zviduui Boyne
Water. Lucy je bila bijesna. Ali, ini se, takav je bio Moore.
Rijetko kada bio je tako veseo; inae je imao opasnije napade sjete, za
vrijeme kojih je nepomino uao kraj vatre, oputene donje usne, jadan,
buljei tamnim oima u plamen.
20
Imao je malo smisla za prijateljstvo, a malobrojne prijatelje traio je na
najudnijim mjestima. Njima pripadahu: lovac kunia iz ume Gielston,
jedan drumski radnik, koji je u okolini Pointa tucao kamen; takoer stari
Bowie, koga je nazivao Starim pomorcem1 i kame je esto prijetio, da e
ga nauiti vjetini pletenja. On nije nita znao o pletenju aM takav vam
je Moore bio. F. J. Moore, besposliar, sanjar, tvorac velikih svirala, nad
kojim je stalno lebdio neki neopisivi predosjeaj nesree, osjeaj, koji ga je
esto gonio da zlovoljno kae: Sa mnom e se zlo svriti. Ako ne
postanem lord, objesit e me. Sasvim sigurno.
Dok je on ovdje sjedio tako udobno, Lucy se vrati. ivahno uze svoj vez,
crnu satensku jastunicu s uzorkom cvjetova li lukova, i sjede na otoman
kraj! Franka.
No, zapita ona ljubazno, to pie u novinama? Mogao bi bar svojoj
jadnoj eni rei, to ima nova danas.
Nevoljko uze veernji list i preletje vijesti; listovi su ukali, dok ih je
okretao li opet listao, traei togod vie nego beznaajno. Koji put bi
proitao neku vijest i dodao svoje primjedbe redovito proete skeptinom
mudrou.o Vjeruj, ako hoe, kazivalo je njegovo dranje, lili: Ti
zna, to se sve piskara u novinama; ipak je rado sluao njeno miljenje
- a on ga je traio. Na njenu molbu proitao joj je kratak lanak o
posljednjoj modi, nju su zanimale haljine moda neumjesno, kako je
povremeno tvrdio; ona je paljivo sluala, ak je prestala raditi i kimnula
jednom ili dvaput.
Napokon su novine bile iscrpljene, pusti ih da padnu kao zguvana gomila.
Uzmi knjigu, predloi ona poslije nekoliko asaka, dok je zubima
prekinula kraj svile i udjenula konac u iglu.
On nije mnogo mario za knjige; od vremena do vremena rado je uzimao
tjednik. Najee je itao Photo-bits, ne radi ega drugoga, ve da
katkada moe nai alu za svoju muteriju. Ali je Lucy stvar uzela vrsto u
svoje ruke, kada joj je jednoga dana dotrao Petar s listom u ruci i pitao,
kakve su to Dame s ispunjenim listovima. Moore je stavio ruke pod
glavu i legao natrag na glatki jastuk.
1 t. j. The Ancient Mariner, prema poemi S. Coleridgea.
21Lake je nita ne raditi, ree. Smirit u se na as. Tu je sjedio i
gledao u nju, dok se u sobu lagano uvlaio sumrak, i ma njegovu je licu,
dok je tama rasla, tinjala topla svijest, da je ona tu blizu. Napokon ona
lagano uskiikne:
Vie nita ne vidim, ree smijeei mu se u tamnoj je prostoriji ovaj
smijeak oaravao. Moram upaliti svjetiljku.
A zato bi nam trebala svjetiljka? upita on vano.
Za ivenje, naravno.
Ah! Za danas si dosta ila.
Da je zadri, njegova se ruka isprui, skliznu oko njenih plea, privue je.
Bogato raena jastunica neopaeno pade s njezina krila; ona se pasivno i
zadovoljno nasloni na njega. Da, bila je zadovoljna. Nije poricala svoju
sreu; ak joj! nije nedostajala ni skromna vjera u budunost. I, ah!, tako je
voljela Franka. Tako su leali nekoliko asaka, dok je i posljednja blijeda
svjetlost sumraka nestala iz sobe. Tada osjeti, kako se njegova ruka kree
pod njenim prsluiem, blago i mlilujui. Bio je to znak, mali tajni znak,
koji su oni uveli. Grudi su joj se dizale i sputale, toplo priljubljujui se uz
njega, i ona se u mraku opet smjekala; poznavala je ovo njegovo
raspoloenje! I to je bilo tako svojstveno Franku, da joj se priblii ovako
neoekivano, na taj spontani nain. I ona gunae izazivajui, dok je
njezlin dah prelazio preko njegova lica.
Morat e biti pristojniji, zna, kad bude Ana ovdje!
On kao da htjede neto rei, ali ne ree. A zatim nije vie imao prilike da
govori, jer ona odjednom pritisne tople usne na njegov obraz.
Ja te ljubim, Frank, proapta. Ti to i sam zna.
II
U etvrtak u pola est stadoe nakon elegantnog zaokreta pred kuom
Joeova duga kola iz Levenforda, sa samim Jo-sefom, njegovom sestrom
Polly i Anom s njen&m stvarima. Taj zaokret bio je opravdan, bio je
sjajan, jer je Joe sjedio na boku. Svojim masivnim tijelom sie Joe s kola,
pobrinu se za zamoreno kljuse jednim dobroinitelj skini udarcem po
sapima, koje se isparavahu, li odade konju priznanje pucnuvi

jezikom. Njegovo dranje prema konju pokazivae bogato iskustvo. Joe je

uope u svemu bio vrlo struan; nije bilo niega, to velliiki Joe ne bi
znao! Sjajno sveznanje kod ovjeka, koji nije nita itao, kojti je s mukom
pisao svoje ime, a s dobrodunim prezirom zloupotrebljavao kraljiin
engleski jezik. Kako se sam izrazio, sve mu je lako padalo; nije bilo ni
udo: bio je opet njegov 'izraz govora tako zgodan momak. Da,
on je bio gostioniar, prodavao je alkoholna pia, on je tovie u potaji bio
i neka vrsta konjske kladionice. No ega ima u tome? Znalo se, da on, na
vrlo pristojan nain, uva svoje muterije od opasnlih sklonosti mudro mi-
jeajui svoju robu s pravom kotskom vodom; a to se ticalo konjia
bilo je neke otmjenosti u njegovoj vezi s utrkama, i upravo je u ovom asu
bilo jasno1, kofliiko je Joe jako volio jednog brzog konja. No sada stavi
palac u izrez rukava prsluka, zabaci glavu, i veselo dovliknu suputnicima:
Halo, vi tamo gore! Silazite! Ostavite samo koveg. Frankii e ga ve
unijeti. Boe sveti! Oednio sam od ove praine!
Zatim je ponosito poao unutra stazom; izgledao je kao da je svojim
dranjem htio rei; mogu svi, koji Ircima poriu pravo da prodiru u
kotsku i osvoje ju, posmatrati stas Josefa Moorea i ii doavola.
Bio je visok ne toliko visok, koliko nabijen, debela trbuha uobiajena
kod gostioniara H imao je svu srdanu dobroudnost snanoga
ovjeka. Dobrostiva srdanost blistala se u malim crnim oima, usaenim
kao groice duboko u salu glatkoga blijedoga lica, nosne upljine bijahu
mu udobno, iroke, a male su dlaice virile iz njih; zubi, koje je esto
pokazivao, kada je gornju iroku usnu s plavim pjegicama povukao na
gore, blistali su jako i pravilno, kao dijelovi bjelokosne lubanje. Na
okrugloj, kratko oianoj glavi, koja se suavala prema razdjeljku, bijae u
strunjakoim nagibu ukoenli pusteni eir; kratki utosmei kaput za
prainu otvarao se brzo; izme su mu imale lijepu oker-nijansu slaui se s
plavim odijelom. Sve u svemu, bila je to sjajna muka pojava, naravno ne
vie mlada bilo mu je pedeset , ali njegov duh ah! Joeov duh
nije bio vjean. Neto od toga duha moglo se primijeti! ti na njegovoj
muiavoj sranosti; ali bilo je sluajeva, mnogo historijom potvrenih
sluajeva, koji su svjedoili o Joeovoj sposobnosti kao i o duboko
ukorijenjenoj velianstvenosti njegove sr(L Na primjer, kada je jednome
pijanom metalskom radniku, koj|i se nepromiljeno zakleo, da efjedamput
zauvijek kuati am-panjoai, sasvim bezazleno prodao bocu umbirova
piva. Drugom je prilikom kupio papigu, koja je zajameno pjevala, fi. kada
se ispostavilo, da ptica nije znala ni jedne pjesme, odmah ju. je dao nadjeti.
Ili doivljaj, kada je bio pozvan na crkvenu sveanost! Prije nje je dva dana
gladovao zapanjujueg li samoprijegora! kako bti mogao biti to
pravedniji prema bogatom stolu.
To je bio Joe, nezamjenljivi. Sada je iao stazom, a slijedila ga je dvije
godine mlaa sestra mu Polly. Cna se malo gegala nije ni udo kraj
svojieg struka i oigledne vanostfi donjih sukanja. Nije bila tako velika
kao Joe, ali je bila pu-nija, tako puna, da je ostavljala sliku zdepastosti, pri
emu je njen stas izgledao vidno manjli. S naduvenim podvoljkom ispod
punog crvenog lica, i s tekim grudima dvjema gadostima pa s
objeenim trbuhom i s listovima, koji su se mlitavo u nafoorima presipali
preko otvorenih poluzakopa-nih cipela, izgledala jje kao da je teina njene
masne mase neprestano pritiskuje. Kosa joj je padala malo preko lea.
Haljina joj je bila bogata, iako je moda parala pogled, ipak je u to bilo
uloeno novaca. to se tie boja, glavno je, da su se njoj sviale. Preko
svega toga nosila je iroku krznenu bundu, izvan sezone za put, zna.
Sada je dahtalai.
Kada je Folly stigla na prag, predahniula je, dok je Joe dolazak drutva
nagovijestio neprekidnim bunim potezanjem zvona. Izgled, koji je pruao
ovaj par, godio je srcu, umirivao je, bio je pun ugodne ivoitne radosti.
Kada je Netta otvorila vrata, Joe je uzeo Polly lispod ruke i uzviknuo vi-
teki:
U kuu s tobom! Zato stoji tako tu, kao svinja pred mesarom?
Ne mogu te preskoiti valjda! ree Polly, koja je njegovu alu primila
kao vjerni Sancho Pansa. Zaista je voljela Joea i znala je spojiti divljenje sa
sestrinskom ljubavlju. Ve mu je pet godina vodila kuanstvo i u toku tih
godina iz njenih se bujnih grudi izlilo prema njemu neizmjerno potovanje.
24
U znak priznanja on je u ali gurnu, zatim se ivo okrete i zovnu:
Ana! Doi ovamo, djevojko! Sto si se prilijeplila tamo? I u istome je
asu hitro uao u predsoblje i tresao Lucijinu ruku u rijetkim susretima s
njom on je uvijek pravio mnogo buke udarao se akama s Petrom i
glasno dozivao svoga brata:
Frankti! Pokai se, Frankiu!
Bio je divan momak, taj veliki Joe Moore ili, kako je sam rekao:
Doboga, sposoban je bio za sve!
Frank e odmah sii, ree Lucy brzo. Prije toga je s mukom uspjela
natjerati ga da se obrije i preobue. Ona je, ipak, jedva bila skinula kunu
haljfinu i jo je bila malo zagrijana i bilo joj je toplo od rada u kuhinji.
Veoma se radujem, to vas Vidim, ree otvoreno. Ali - gdje je Ana?
I njene svijetle oi gledahu preko Joevih ramena.
Ana! viknu Joe jo jednom, skide eir i zatim ga natakne na zatiljak.
Ana je dolazila, naravno ne na njegov poziv, ravnoduna izraza i sa
staloen om neimarnou. Bila je tamna li visoka, odjea joj bijae
neupadljiva, stas pravilan, imala je ispod trideset, lica blijeda,
nepristupana, oi joj] bjehu velike, tamnosmee, gotovo glupave. Ove su
oi gledale umorno, ravnoduno, naprijed isturena usna imala je nejasnu
punou, itav izgled, polunasmijan, polupreziran, pokazivae udnu
dvosmislenost, koja je istodobno bila odbojna i neljubazna.
Ti si, dakle, Ana, ree Lucy nasmijana i prui joj ruku. Radujem se
veoma se radujem, to sli dola.
Hvala! odgovori Ana prijateljlski. Glas joj bijae miran, iznenaujui
otmjen. Cijela Anina pojava, kada se uzme u obzir njeno podrijetlo i njena
okolina, prouzrokovae kod Lucije iznenadno, neoektivano zadovoljstvo'.
Ona e mi se sviati, miljae nagonski. Zaista sam. radosna, to sam je
pozvala.
A ja nemam nita protiv toga, da je se rijeim, umijea se Polly,
smijeno tresui perjem na eiru je noslila purpurno nojevo perje.
Zbilja, nita protiv. Svih etrnaest, dana zadravala je moga brata Joea od
posla. A on je poten ovjek, koji se ima brinuti za izgladnjelu sestru.

Petar je bio u svom odijelu, kratkoj kotskoj suknjici, opremljen bako je

to trebalo iz obzira prema veem drutvu. Najlednom se nasmija, zatim
ivo pocrveni; odavno je bio odgojen tako', da ga ljudi smiju vidjeti, ali ne
(i uti.
Dobro! Dobro! ree Joe i lupkae se po bedrima. Svi smo mi ukrcani za
Mullingar. Uze djeaka za ruku i oni uoe u blagovaonicu, u kojoj je
bilo elegantno prostrto za veernji! aj. Blagovaonica je pruala
impozantnu sliku. Najbolje Lucijine stvari bijahu na stolu: najfiniji servis,
blistavi pribor za jelo, srebrna koarica za biskvit, koja je pripadala njenoj
majcti Richard je elio ovu koaricu, ali je mije dobio! , ak je i
njen rukom obojieni svadbeni porculan, koji se kao udom sauvao
kroiz duge godine, bio tu. Na stolu je bilo izabranih jela: hladnoga mesa,
palainke, utipaka, jedna unka koja je mnogo obeavala; na izvuenoj je
dasci bilo pod poklopcem jedno toplo jelo, koje je imalo doi kasnije. Bez
sumnje je pripremanje svega ovoga stajalo Ludiju mnogo truda. K tome
valja pribrojiti injenicu, da je nain, ton tih porodinih sastanaka vrijeao
Ludijin pojam o strogom redu. AM je ona svojom odlunou prelazila
preko toga. To su bili Frankovi ljudi, i ona je imala svoje drutvene odnose
prema njima. Bijae to osjieaj drutvene obaveze.
U meuvremenu je Joe mjeito stol rjeitim pogledom.
Dovraga! Ve bih mogao podnijeti prilinu porciju, ree prijateljski,
povue prsluk nanie i lupi se sa suutnim razumijevanjem po trbuhu. Ja i
Polly i Ana krenuli smo rano na put.
Tada Polly, koja je upravo tromo, ali briljivo pregledavala fotografije i
opipavala ukrase i porculan na polici, ree u zrak:
Ti si mi listresao glad iz tijela, da, tvojom brzom vonjom. I sada mli nije
dobro. Vjetrovi u podruju srca, razjasni ona Luciji s izrazom, kao da je ta
bolest bila iskljuivo samo njeno vlasnitvo1. Polly je stvarno drala, da
ima pravo vlasnlitva ili bar najmanje sklonost na vie najstranijih bolesti.
To je kao kamen! Tvrdo i teko kao gruda. Tada izae huuiiit s jednim
mahom napolje. Jednoga e dana sa mnom biti kraj.
to je s mojim bratom? promrmlja nestrpljivi Joe. Gdje je zar je
otiao kupiti psa?
26
Gotovo u istom trenutku ue Frank u sobu. Imao je izraz krivice i nemira
rezultat nastojanja, da se pojavi prirodan i neusiljen.
Kako si, mladiu? zaurla Joe odmah.
Frank bez oduevljenja klimnu glavom, zatim zbunjeno stade pred Anu
oklijevajui; njegovo najbolje odijelo drae ga ukoenim.
Dakle vratila si se, Ana, ree.
Da, to je prilino jasno, Franik, odgovora mu ona uz svoj prikriveni
osmijeh. Upravo bi ovjek vjerovao, da me vie ne poznaje.
Ja bih te ve prepoznao, ree on priguenim glasom. Nisi se nimalo
promijenila, otkako sam bio prijeko kod vas.
To je dobro1, odgovori ona mirno. Znala je divno biti mirna; njena
najbolja osobina taila je znati utjeti.
Kasnlijje e moda doi gospodtin Lennox, ree Lucy, prekidajui
kratku utnju. Ali mi ne emo ekati. Rekao je, da e doi poslije aja.
U najveoj slozi sjeli su za stol. Netta je veselo nosila ajnik, koji se puio;
Lucy, malo crvena od nalijevanja, bd-jae puna uzbuene panje za elje
svojih gostiju.
Nadam se, da e rado biti kod nas, primijeti nagnuvi se prema Ani.
Petar je za tebe pripremio izlet. Uz to smo pozvan)! na jedan dan kod
Edwarda u Port Doran. Ili e moda tamo u posjet kasnije?
Ne, odgovori Ana zamiljeno. Ne mislim, da u se tamo zadrati.
Nikada nisi naroito voljela Neda, zar ne, Ana? primijeti Polly, teko
diui i vaufi preni kruh.
Ne, ree Ana, prijateljski mislei na veleasnoga gospodina Moorea.
On je isto tako ugodan sveenik kao i svi ostali.
U redu, u redu, Ana! ree Joe, koji je veselo vakao 'i moda primijetio
dah ironije, gdje je nije bilo. Imaj obzira prema reverendi! Potuj
porodicu!
I ta njegova pristojna domaica, koju ima ta gospoica O'Regan,
nastavi ona mlirno. Brine se o njemu kao aneo uvar. Ugodna ena!
27U ovlim rijeima nije bilo niega smijenog; niega, emu bi se ovjek
mogao smijati; ipak se Joe nacerio; Piolly tiho zahlihota; ak se i Frank
smijeio.
Lucy ovo nije razumjela. Njeno crvenilo postade jae i ona pogleda Anu,
privuena neim u njenom dranjtu. Ali je taj trenutak proao. Ana blago
srete Luaijin pogled i ree:
Ni ja ne vidim, to bi u tome moglo biti aljivo.
Sveta mati! ubaci Joe irskim naglaskom, kao u trenutku uzbuenja.
Ova su jaja ukusna kao purja. elio bih jo nekoliko komada, Lucy. I jo
neto mesa.
Polly se nagnu i usluno prui domaaioi tanjur svoga brata.
Veselim se, Joe, to te vidim pri dabrom apetitu, ree. Zatim se okrete
Luoiji smijeeti se, pri emu je pazila, da joj se ne izmaknu zubi
krasno zubalo, koje joj je upravo nedavno poklonio Joe, i dodade:
Treba mukarcima dati da jedu, to jie moja parola. Svaki mukarac nosi
srce u elucu. I nema niega, to daje toliko snage kao polupeeno meso.
To je prva stvar, koja se prima za rebra. Zadrava raspadanje. Napravi
predah, mtirno stavi ruke preko trbuha. Da, za boju istinu, tako je to.
Polly je zaista duboko vjerovala u boju istinu. Kao bole-ljiva ena bila je
duboko religiozna i uhvatila se svojom vjierom za providnost i za kllistir.
A kako ide trgovina maslacem, mome? pitae Joe, liui umanjak s
noa. Tim pitanjem pobudi zanimanje svoga brata.
No, sasvim dobro, odgovori Frank kratko, ali ne bolje; zato to ti
pita.
Joe ljubazno klmnu kratko oianom lubanjom.
Znate li, zapita opet Polly, kojoj su misli kao i obino bile sklone
bolestima. Znate li, to se sada radi s maslacem? ula sam nedavno o
jednoj enli, koja je pokuala s tim modernim sanatorijima, da tamo nisu
nlita drugo radili nego hranili je maslacem. Morala je jesti funtu za
funtom svje-ega maslaca. Time su je napunili, dok se nije poela znojiti
mau. I jednoga je dana bila toga sita, bacila je dijeli komad maslaca kroz
prozor, i on je pao bogami primariusu ravno na glavu. Umrla je nekoliko
mjeseci kasnije, bog je
23
blagoslovio! Mislim, da ju jie mu ubio iz zlobe. Poinjem vjerovatli, da
su i moja plua nagrizena.
Ah! Poljubi mi ruku! bio je Joeov milostivi komentar. I kralju Vilimu
prste na nogama! Tvoj je mozak nagrizen. Sa zvekom baci no i viljuku i
pusti dobroudnom srda-nou okruglu glavu da se okree na debelome
vratu kao na klinu.
Ovo je bilo upravo 'divno jelo, uje ti, Franki, moj mladiu. Zaista ima
uzornu enu!
Hvala na obavijesti, ree drugi ukoeno. Nisam je traio.
Joe to nije uzeo za zlo.
Nita zato, mladiu nita zato. Kao jadni stari udovac zavidim ti. I ne
brinem se suvie za deset zapovijedi. Moja sirota Kati, neka je bog
blagoslovi, ne bi nikada mogla pripremiti takvo jelo, pa ni za spas due.
Lucy je bila stalno u pokretu. Istina, ona nije mogla uiniti nlita protiv
gotovo nepristojnog tona ovih porodinih sastanaka, ali oni su obino
prelazili u sasvim ugodne razgovore, im je popustila Frankova
suzdrljivost. Ali ovoga puta ona nije poputala; Lucy je bila svijesna
nelagodnosti zbog njegove ukoenostli, usprkos njenim nastojanjima da je
razbije: nije bila nauena, da se njeni napori raspre u prazno. Lako
nabravi elo zapovjednliki ga je oslovila preko utih krizantema u vazi
na stolu:
No, hajde, Frank. Ti se uope ne brine za svoju sestrinu. Dodaj joj
biskvtit.
On se ponaa vrlo dobno1, ree Ana s osmijehom. On jednostavno jo
nije svladao uzbuenje od ponovnog sastanka sa mnom.
Doista, uzbuenje, ree Lucy, s prijekorom gledajui Franka, kako
zlovoljno prua koaricu s biskvitom. Tada se s namjernom ljiubazmou
obrati Ani i upita je:
Da li si se obradovala, to si se povratila u Levenford?
Da i ne, ree Ana ravnoduno.
Hoe rei, dobaci kratko Polly, da ne voli ovaj kraj.
Ah, razumijem, ree Lucy i nasmijei se na Anu. Ostavila je srce u
Irskoj.
29Nastade jasno primjetni prekid u opem vakanju, jedno malo
oekivanje, dok su Joe, Polly, ak i Frank, brzo badili skriveni pogled na
Anu.
Moda, ree Ana zamiljeno, a moda i ne.
Tada zavlada tiina. Lucy je bila zbunjena; taj joj je osjeaj bio neugodan.
Ve je htjela neto rei, kada Frank, koji se rijetko odvaio staviti
primjedbu, najednom gurnu svoju stolicu natrag li pozva:
Gotovi smo. Idemo u drugu sobu!
Nastupi ope ustajanje. Polly obrisa servijetom vlano crveno lice.
Uvijek se znojim pri jelu, prirriijeti ona glasnim apatom. Moramo
polako jesti, ili mi se opet podriguje. I sada joj se podrigivalo^, dok je
govorila. Podrignu, ne obazirui se na Lucijino mrgoenje ela i Anino
bezizrazno buljenje.
Prijeoe u dnevnu sobu. Joe raskopa prsluk, izvadi cigaru i zapali, brino
uvajui njen grimizni kolut. Polly, koja se hladila lepezom, sjede udobno
kraj prozora; Ana sjede na otoman; Frank, koji je zadrao svoje najmilije
mjesto kraj kamlina i utei kruio pogledam u daljinu, zlovoljno je drao
u zubima akalicu.
Lucy je zastala kod vrata, s rukom na Petrovu ramenu.
Oprostite, ree ona. Moram staviti djeaka u postelju.
Ne, majko, moljae ovaj poskakujui. Prerano je!
Neka ostane jo malo, predloi Ana.
alim, odvrati Lucy tvrdo. To je'pravilo, od koga ne odstupam. Sedam
sati!
Mali objesi donju usnu.
No lijepo! mrmljae on. Stitic Joe mi je obeao jedan penny, ali mi ga
jo nije dao.
Veliki boe! povika Joe. Potpuno sam zaboravio. Kne-evsfcim se
pokretom oslobodi cigarete i poslije mnogo napora izvadi na svjetlost
jedan bakreni novi.
Reci hvala! ree Lucy prilino otro. Postupak njezina sina izgledao joj
je kao lihvarstvo; domain da trai novac od svojih gostiju! Naglo se
okrene, malo zbunjena i malo namrtena, osjeala je, da je baena iz
ravnotee, a ne zna nli sama zbog ega. Na stubama stade i ree:
To nisi smio uiniti, siniko!
30
Oprosti, majko, odgovori dijete kesei se; no i pored, toga stavi briljivo
penny u svoj loni.
Gore je p.omBslila, da je mogla zamoliti Anu, da joj pomogne pri kupanju
njezina djeaka. Da, to bi bilo zgodno; pored kade se moglo (ugodno
askati! ini se, da jie Ana bila. suvie plaljiva da to predloi sama. Lucy
e morati nekako svladati njenu suzdrljivost; neka se osjea kao da je kod
kue.
Kod tih misli skoro je i zavrila svoj posao, kad zau odmjereno zvonjenje
na kunim vratima, to je dolazio gospodin Lennox. Pokreti joj nagonska
pastadoe bri. Iako je imao kancelariju u Glasgowu, stanovao je i on u
Ardfillanu, samo neto vie gore uz breuljak, i bila je to osobita milost od
njega, da ih vidi kako je on suho nazivao ove povremene posjete.
Usprkos njegovu hladnom dranju, Lucy je1 rado primala Lennoxa, i zato
je imala odvie praktinih razloga. Povuen, lukav, tolerantan, bio je
poznat kao ovjek liberalnoga miljenja kako je on inae mogao pred
mnogo vremena sklopiti ovu kompaniju s Galtonom? kot i Irac u istom
poduzeu! Gore nego kranin i idov! Ipak je on to uinio: Galton je
imao veze, a on kapital. Lucy je znala, da i sada, po Galtonovoj smrti,
Lennox oprezno razmilja o veim planovima: proirenju svojih poslova na
uvoz ove nove sintetine robe iz Holandije. Ovdje joj se pruila pflilika.
Veeras jo nije htjela poeti sa svojim ratnim planom; ali je-htjela izvrliti
sve pripreme.
Znajui, da je dosada taktino postupala s Lennoxom ve je vidjela
znak svjetlosti na horizontu dala je Petru, poljubac za laku no i
pourila svojim gostima.
Kada je ula, Joe je, naravno, bio u punom zamahu. Drei deklamatorski
jednu ruku ispruenu, nastavio je s prilinim arom:
Neka nas samo zovu propalim Ircima! Nismo mnogo-vrijedni, kau nam
opet i opet. Zar ja to poriem? Ni jednom rijeju! Samo neka paze na nas!
Mi emo dalje doi usprkos njihovu brbljanju. Pitajite koga hoete u
Levenfordu za velikoga Joea Moorea! Tamo me poznaju. Znam ja to.
Nisam imao 'iste izglede kao drugi u porodici, usprkos tome ipak sam
naao svoj put, i jo neto novaca uz to. Kao mali djeak prodavao sam
movine, a sada sada sam direktor'
31.Green footbal cluba i 'predsjednik mjesnog A. O. H. Moda to nije
mnogo, ali je dovoljno, da se time doe dalje.
Sila je Joe, kininu Polly drei vj'ee poluzatvorene. Lennox promatrae
au viskija, koja stajae pred njim. On j;e bio srednje Visine, ovjek od
pedeset godina; sive brade, ugodan i okretan, obuen >u grubi sivi twed
dobre kvalitete, ali loega kroja. Oko mu bijae lukavo poklopljeno, usta
mala i naduvena, ruke su mu irile depove hlaa, njegov jednostavno
pleten)! prsluk izgledao je neobino napadno sa itavom baterijom otro
zailjenih olovaka. Za toga je ovjeka bilo karakteristino, da ga olovke
prate i izvan kancelarijskih sati. Sklon utnja d obdaren oprezom, on je
dotjerivao svoju lukavost, kao to bi tkogod drugi duhovitost, i ivio je,
kako se inilo, iskljuivo za svoj mali trgovaki posao, koji je dobro iao.
Njegov je pogled ukratko obiljeavalo briljivo predvianje, povremeno je
mogao poprimitii izgled strane zaposlenosti. Bez sjaja, bez glume, bio je
dobro obdaren prirodnom otrom pameu. To je bio Lennox: tih lukav,
tajanstven.
Sigurno, primijeti on svojim neobino suhim tonom. Vli ste znameniti
ovjek. O tome nema sumnje. Ni najmanje. Bilo je nemogue zakljuiti iz
njegova tona, da li time mislfi pohvalu.
Da! Da!, ree Joe brbljavo, nisam tako lo. Moete u krmd Shamrock
kuati isto tako dobru kapljicu Jiohna Ja-mesona, kao i bilo gdje u cijelome
Clvdeu. Iako sam iao naprijed, ne zaboravljani sirotinju. Do vraga, ne! O
Boiu ve drim ruku u depu za Dan svetoga Vinka Paulskoga. Takoer
ne zaboravljam ni sveenstvo. Kada god mali otac Cassidv istrese krabicu,
ima na svoju radost jednu zlatnu funtu u ruci; ne da bi to bilo potrebno, da
znate; moram ga siliti, da je uzme. S moje strane samo jedna neznatna lju-
baznost.
Samo dobro napiuhuj tu trubu, Joe, ree Frank, koji je lako savijao usne
li buljio u strop.
Zato ne, mladiu? cerio se Joe hvalisavo. Sigurno je, da svira lijepu
melodiju.
To je ovjiek s velikim srcem, taj Joe Moore, ree Polly, dok je u punoj
nevinosti poputala steznik.
32
Doe do kratkoga predaha; zatim Lenniox baci sa strane pogled na Lucy,
Kako je kotskome elementu? upita. Tako ju je uobti-avao zvati poneki
put, to je zvualo kao da je htio aludirati na vezu, koja postoji meu njima.
No, kao obino, odvrate ona smijeei se. Petar se bio lako prehladio.
Nita osobito.
Odrezak slantine, ubaci Polly pospano. Poloen na prsa, dri plua
toplo. Nitko se ne osvrnu na ovu primjedbu; i Polly opet pade letargino u
svoju stolicu.
to je s novom zamisli, gospodine Lennox? upita Iiucy,
uvijek spremna da brzo iskoristi priliku. Ide Hi naprijed?
Upravo sam ostalima priao, odgoviori on prijateljski.
, Zaista sam time zabavljen. Juer sam bio prijeko u Leithu
(i napravio neke pripreme u luci.
Bit e malo previe, a da sve to samii radite, ree Lucy, nagnuvi se
naprijed s neizmjernom revnou.
Lennox je gladio iljastu bradu, koja je bila najnapad-nija toka njegova
proraunanag lica.
Moda, odvrati on lukavo. Da, moda e tako bita. Jedno joj je
pitanje drhtalo na jeziku, no prije nego ga je mogla postaviti, umijea se
Joe buno.
U vezi s tim, Ana, pitae on, to e poeti sa svojim sitniem? Tvoj
stari mora da ti je ostavio lijep dio? Ona ga pogleda ljubaznim
zamiljenim pogledom. Zna, Joe, ree ona blago1, kako si as prije
primijetio, ima uvijek dobrooinstava. I jo onda i sveenstvo. Ali kada se o
tome radi, mogla bih utemeljiti bolnicu za Polly, zna. Tada se
iznenada die i pogleda Lucy.
Umorna sam, Lucy. Da li ti ne smeta, ako odem gore? Nemoj se
uznemiravati.
Ali ne, idem s tobom, ree Lucy toplo i ustade; ludo ju je radovalo, to
ju je Ana oslovila tako povjerljivo. Za tebe je sve spremno.
Izaoe zajedno iz sobe.
Boe! ree Polly, dok je teatralno sjedala i talasala se od uzbuenja.
Jeste li uli to, s bolnicom?
Joe se pogladi po masnoj iji, koja mu je straga strila iz ovratnika.
3 Tri ljubavi
33Ah, ona je boljia nego prije, ree on pomirljivo. Nas dvoje smo se tih
etrnaest dana slagali sasvim dobro.
Suvie dobro! odgovori Polly, jo uvijek drui. Ona je udnovato
bie, Joe Moore, ti to zna vrlo dobro.
Nasta prekid. Zatim Joe lagano die glavu i pogleda svoga brata otrije
nego obino.
Zna li Lucy o milostivoj? zapita znaajno i pokaza pokretom glave u
pravcu kamio je izala Ana.
Frank pocrveni i zbunjeno stavi ruke u depove.
Ne, odgovori branei se. I nema razloga da joj se to pria u ovo doba1
dana.
Sasvim ispravno, mladiu. Sasvim ispravno, ree Joe kratko. Nema
smisla opet podgrij avati taj stari kupus. Nd-kakva smisla, nikakva!
Morama rei... ubaci Lennox, za vrijeme dok je paljivo razgledao svoju
lulu. Moram rei, da sam je kod ureivanja poslovne strane naao vrlo
razboritom. Da, to joj se mora prizna tti.
Ah, nikada ne ete nagnati leoparda da mijenja svoje pjege, izjavi Polly
neobino poetinom fantazijom. I zaista, nikada ni Anu, da mijenja
svoje.
Lake, lake, ree Joe. Mi smo samo ljudi. Ne, odnio me avo,
moemo se posvetiti tek kada budemo mrtvi.
Dok je govorio, otvorie se vrata, i Lucy stupi u sobu. Pri ulasku joj se
uini, kao da je ovo etvero izmijenilo pogled sporazumijevanja: udna
munja, koja ju je draila i onda se najednom ugasila.
Sto se dogodilo? upita, dok je smlijeei se gledala od jednog do drugog.
Vi svi izgledate kao da ste sanjali. Doite! Gurnite stolice.
Ne, Lucy, ree Joe sa aljenjem. Ve je mrak! Morat emo putovati.
Ali ni govora! odvrati ona naglo. Jo je veoma rano. Zar ne emo malo
svirati? Lennox ju je zaista esto moHio jednu pjesmicu. esto je i
Polly htjela, da ona Polly pjeva; imala je na umu jednu dirljivu
baladu, koja je u najveem stepenu umjetnosti spajala osjieaje pobonosti
i rodoljublja i ovako poinjala:
Irac katolik siromah, otiavi u dragune, Pisao je majci svojoj u svijetlu
blijede lune.
34
Ali je danas Joe tresao glavom.
Moram se vratiti, da zakljuim blagajnu, ree on uspravljajui tijelo.
Idemo, Polly!
Lennox popi svoj viski i pogleda na sat.
I ja takoer moram ii, ree. Znate, vrijeme je za jednog starijeg
gospoina.
Lucy se bunila, s osjeajem, da se njeno drutvo prerano razilazi, ali je ipak
bila u nemogunosti da ih u tome sprijei.
Vi ete svakako jednom doi na veeru slijedeeg tjedna, gospoine
Lennox? navaljivae ona. Sasvim sigurno, zar ne?
Razmislit u, odgovori Lennox, svojstvenim mu humorom. Kod njega je
to znailo isto, to i oduevljeni pristanak; Lucy je ipak imala neodreeni
osjeaj neuspjeha. Preko volje otpratila je goste do kapije, tu je uzela
Franka za ruku i stajala dok je Joe strpao Polly u kola, zapalio fitilje na
lampama i drmao preplaeno kljuse. Kada su ovi smjelo otputovali u no,
Lennox se oprostio mnogo manje dramatino. Obeao joj je, da e u
nedjelju doi na veeru. Time je bila zadovoljna. Ipak se osjeala, da ovo
vee nije imala previe vidljiv uspjeh, te poslije jednog trenutka primijeti:
Ipak, bilo je sasvim dobro, zar ne, Frank? Moglo je biti i gore.
Ali Ana, razmiljae ona. Trebat e vremena dok je upoznam. Ona je
malo suzdrljiva, zar ne.
Ja je nisam molio, da doe, drago dijete, odgovori on neobino jakim
naglaskom.
Ona ne odgovori, nego ga gledae mirno i malo znati-I eljno; tada se
nasmijei, a on joj smijeh odvrati.
Zajedno su stajali na vratima, svijesni sivoga mira, koji i se sputao s
tamom, koja jje naJirala.
I Lijepo je ovdje biti zajedno, ree ona odjednom. Kroz tiinu dopirao je
sa Bowieova pristanita kao nit tanak zvuk usne harmonike; tamo se
sastajala grupa mladia; kroz melodiju bi ponekad zazvonio tihi smijeh, te
je pokoja djevojka projedrila pored viteki podrugljivog zurenjla; tu i tamo
prodirao je do njezina uha tihi i mlirni pozdrav potovan'ih ljudi
3* 35 nejasnih
prilika, koje prolaahu sumrakom; kroz sve to tamom je prodirao tihi um
vode u uu.
etvrtaste milje ute svjetlosti poele su aritfi. du ceste i ubrzavati korak
noi, koja se sputala. Vrata, koja su bila otvorena da puste unutra
hladnou noi, poee se zatvarati. Odjednom probi iz velike daljine zaliva
snop svjetlosti svjetionika Lanton kao uareni meteor, poveza ih jedan as
sa stvarnou, a onda se ugasi i tama posta jo jaa, tiina jo dublja nego
prije.
Nisu govorili: tajanstveni ar ovog sata pozivao je na opu tiinu. Nije bilo
mjeseca, ntijedna zvijezda nije blistala; tako je tama bila punlija, tiina
dublja. Nevidljivo krilo slijepog mia ibalo je zrak, koji je bio teak od
daha vlane trave; sa jednoga je udaljenoga polja dolazilo miris svjee
pokoena sijena, hladan d vlaan, lebdio sanjarski oko njih. Slatka
pospanost te veeri kao da jlu je iznenada ovladala, i ona se u naletu
njenosti nasloni na Franka. Oni su povremeno imali svojih malih svaa,
naravno. Ali ipak ne, ona nije mogla poricati svoju ljubav prema njemu.
Nasloni se na njega. Kao vlasnik stavi ruku oko njegovih ramena.
Kasno je, Frank, ree tihim glasom. Doi kui.
III
Slijedeega je jutra Lucy sjedila s muem pri doruku. U gostoljubivoj
panji na sinonji njezin umor, poslala je Ani doruak u sobu. Tada stie
brzojav od Richarda.
Brzojav je u ovoj kui bio dogaaj, kiojli zapanjuje, i Lucy je nervozno
trgala tanki omot, bila je ve spremna na neku nesreu. Nije se ipak raddlo
ni o kakvoj nesrei, samo o jednoj neugodnosti, i Lucijin uzdah bijae
mjeavina neugodnosti i olakanja.
Nezgoda! ree, a oi su joj svijetlile od jada. Nije li
to preglupo! Vitki mladenaki stas bijae uspravijen, ravno
elo naborano; tako je pokazivala gotovo djevojaku srdbu.
Pogledaj ovo, Frank, ponovi ona, zar to nije preglupo!
Moore je glasno itao prueni mu papiri: Draga Lucy
molim te doi na nekoliko dana Eva bolesna Richard. Na-
36
sta tiina, a za to vrijeme gledao jle Lueiju. uzdignutim obrvama. To je
ipak najprokletiji bezobrazluk! izjavi. 'Draga Lucy' lijep izraz,
doista.
To je strana neprilika, suglasi se ona. A naroito stoga, to se (ipak
mora Ani praviti drutvo. to e za ime boje ona misliti
Ali ne e ti valjda ni ru snu pasti na pamet, da otpu-tujie?
Ona uze brzojav opet u ruku.
Nekoliko dana, itae zamiljeno. Moda do utorka. Uzdahnu i zatim
ree: Da morat u putovati!
Sasvim naravno! odgovorli on. Ti zna da te oni samo iskoritavaju. To
je jedina prilika, da uje o svome bratu. Prijie nekoliko godina dogodilo se
listo, zar ne? Kada te vie nisu trebali, ispustili su te kao vru krumpir.
Karta o Boiu s dirljivom zahvalnou to je bilo sve, to su ti tada
poslali, je li?
Ona pocrvenje od njegova tona.
Imam osjeaj dunosti, Frank, odgovori vrsto, to Richard radi, uope
me se ne tie. Samo to, to ja radlim. Eva je bolesna. Osim toga on je moj
brat.
Srdane pozdrave papi, odvrati on surovo. Jai te trebam ovdje. Ti
jednostavno ne smije otii.
Ali ona odgurne u potpunome miru njegovu osornost i njegov prigovor;
nije bila od ontih, koji zaboravljaju svoje dunosti. Richard je njen brat, i
obratio joj se u jednoj vanoj stvari. Iako joj je neugodnost ove dunosti
bila jasna, ve je stvorila odluku.
U neku ruku, sasvim je dobro, to je Ana ovdje, ree ona ravnoduno.
Ona e se brinuti za tebe.
Bninuti se za mene! Ne u da se ona brtine za mene. Prekomjerni protest
izbijao je iz njegova tona. Ali taj protest, kako je to uvijek bio sluaj, samo
izbi iskre iz njezine odluke.
Dobro bi bilo vlakom u deset sati, mrmljae mirno, s tonom zakljuka,
kao da je zapravo rekla: Ja sam se odluila, Frank. I ti zna, kad ja to
jednom uinim ...
Ne progovorie vie ni jednu rije, ali kadai se digao i nespretno uzeo
kaput, on izjavi:
37Po tvojoj volji. Po tvojoj volji. I uvijek samo po tvojoj volji. To e te
jednog lijepog dana dovesti u teak kripac.
Ali, Frank, ja ne putujem rado, mrmljae ona razborito. I to je samo do
utorka.
Gledao ju je jedan asak, tada mu se na namrgoenom licu pokaza
smijeak; zanjiha glavom.
Sasvim je jasno, da te volim, ree. Inae ti nikada ne bih pustio, da tako
vrsto drli uzde.
Tako je i pravo, odgovori ona, poravnavajui mu ovratnik. Poljubi ga
njeno, tada stade uz prozor i promatrae njegovu pojavu, kako se udaljuje
ulicom i postaje sve manja i manja i tako konano iezava. Zatim bez
oklijevanja ode gore, u Aninu sobu, li dok je kucala na vrata i ulazila,
njeno lice odjednom posta zabrinuto.
Moram te moliti za oprotenje, Ana, uzvikne sjedajui na kraj kreveta, i
pokaza joj pola smijui se, pola mrstei elo, tekou svog poloaja. To
je runo od mene. Ali, ja ne znam, kako bih to sprijeila. Osjeam, da sam
potrebna svome bratu.
Meni je to svejedno, ree Ana, poto ju je sasluala; zatim pone spletati
slobodan pramen kose, koji joj je visio preko ute none haljine, a pri tome
je gledala u svoje prste. Meni je to svejedno.
Ne ljuti se?
Zato? Ona prekide svoj rad, ali ne baci debelu grubu pletenicu unazad,
nego je ostavi, gdje je bila, potpuno bez feoketerije.
Dakle... ree Lucy, koja je malo pocrvenjela zbog tako ravnodunog
prijema njene vijesti. Ja naalost moram otputovati ve u deset sati.
Nemoj se uznemiravati, odvrati Ana prijateljski. Pri tome die velike
smee oi, koje leahu duboko u glatkome bijelom licu.
Izmeu ove dvije ene zavlada tiina: jedna je Mla otvorena, napeta i toplo
plaljiva; druga indolentna, mlitava, staloena.
Ti e se brinuti za Franka! zakljui Lucy, diui se. Nemoj dopustiti,
da obori glavu.

Mi emo ve jedno s drugim sasvim dobro proi, ree Ana nemarno.

Frank poznaje mene, ja njega.
Silazei niza stube, Lucy razmiljae, zato Ana spontano ne ree: Kakva
teta to mora putovati. Ali naravno da mora putovati. Tvoja je snaha
bolesna. Ja u se do tvoga povratka ve sasvim dobro snai. Ali ne! Ana
to nije rekla i time, to je to propustila, naglasila je u neku ruku svoj ka-
rakter. Lucy je na trenutak razmatrala nekom odreenom ogorenou tu
zapravo nerazumnu usporedbu. Ona je voljela drati stvari vrsto u
rukama, ljutilo ju je, to mora zagonetku ostaviti nerijeenom. Ali zacijelo,
osjeala je, Ani ipak nije bilo pravo da je domaica naputa makar da je
bilo neizbjeivo i tako je Lucy shvatila taj odgovor, koji je poslije
potpuno izgubila iz glave.
Otjera te gl/upe misli i okrene se, da svri potreban zadatak, da objasni svoj
put sinu.
Petre! zovnu ona naglo.
Izaao je iz svoje spavae sobe, upravo u trenutku, kad je dovravao
oblaenje; da majci bude zgodnije, a zapravo i njemu, radnim je danima
dorukovao tek kada je otac otiao. Lucy ga pogleda i sakri njenu ljubav u
pogledu.
Danas e ti Netta dati doruak, ree ona oprezno. A Ana e sada neko
vrijeme paziti na tebe. Ja ja putujem.
On je buljio u nj|u.
AM, zato, zaboga, majko?
Zar ne, da e birti vrlo veselo? izbjegne odgovor ureujui mu kravatu.
Zatim doda sugestivno: Hoe li obeati, da e paziti na Anu?
Igrao se tom milju, u kojoj je vidio neto vano, jedinstveno; ipak, rekao
je s proraunatom naivnou, koju je ona nala armantnom i zapravo ju je
oekivala:
Ako ja to. uinim, hoe li mi tada dati... Oklijevao je. Jedan... ti ve
zna ... Govorio je rije slovo po slovo. Ako to uinim ...? Za moju
teiioniicu?
Naravno da e ga dobiti: jedan penny! To ndje bilo nita; a on se nije
ubrajao meu one djeake, koji su svoj novac upotrebljavali za jeftine i
loe slatkie. Ne, on je tedio ove pennyje pohvalnom mudrou, kojla je
mogla biti samo draga njezinu majinskom srcu.
38
39Dobio je penny kako bi to mogla odbiti? i topli, dugi zagrljaj.
Netta je takoer dobila tone upute; tada je Lucy konano otputovala.
Bilo je svjee jutro, s onim tihim dahom jeseni, koji je toliko voljela, i
veselila se svojoj' ivoj etnji do grada. Ard-fillan joj se uvijek sviao.
Ulice, iroke i iste, zasaene mladim lipama, jasenima i kestenima, imale
su ugodan izgled bulvara. Primamljivi duani diilo, su se s natpisima s
grbovima nad ulazima, za otmjene kupce. Da, bio je to ugodan grad, koji je
svojim rasporedom podsjeao nekako na engleske toplice, ali to je ipak bio
pravi grad za stanovanje, neto umiljen na svoju kulturu i iskljuivost
sasvim opravdan snobizam i samo je trpio par ljetnih gostiju; grad, u
koji su se povukli nabobi okoline sa svojim novcem, da uivaju zasluenu
radost u ugledu, koji im pripada. Ovdje je vladao red i dobar ukus.
Otmjeno, primijeti Lucy za sebe a to ju je u prvom trenutku gonilo,
da kae:
Ovdje emo stanovati, Frank. Mi jo ne moemo sebi dopustiti najbolja
dio grada. Ali jednoga e dana i to biti.
Bilai je istina, da je ona moda zbog malo loijeg poloaja njihove kue
imala u Ardfiilanu samo malo prijatelja. To je bilo razumljivo. U
Perthu, Lucijinu rodnom mjestu, u kome je njen otac radio dugo vremena u
jednoji ugledano j kancelariji radio je u sudu grofovije kao perovoa
njen je socijalni poloaj bio osiguran. Bila je poznata i priznata; kretala se
u poslovnim krugovima grada. Otkako se vezala s ovom irskom
porodicom, osnovica joj jie bila manje sigurna, krug ne vie poslovan. To
je Mio neizbjeivo, i ona je to priznavala. No nije od toga pravila pitanje.
Ona je dobro znala, da ena treba da podigne mua do svoje visine. Ona je
pokazala svoju vrijednost; a bila je uvjerena, da e jednoga dana jo vie
pokazati, da e svoj i Frankov poloaj uvrstiti, (i da e im budunost
uiniti sigurnijom.
Sada je sjedila udobno u vlaku, a misli joj se neprimjetno vraahu onoj
godini sree u gradu. Nije mogla poricati usprkos dranju svoga brata,
koji je u onim danima prorokovao nesreu da je njen brak postao veoma
sretan. Frankova je porodica moda bila neto prosta. Al Frank nije bio
prost. Frank je bio ali, on je upravo bio Frank! I lealo je u njenoj
naravi, da stvari privodi povoljnom svretku.

Neuspjeh! Ona tu rije nije priznavala! Moda joj je zdravi kotski soj, (iz
kojega je potjecala, dao sposobnost, da planira i uredi; i tako dovede
temperament svog mua u sretnu koloteinu. to se tie nje, on se ne bi
uope sam po sebi kretao ' tek lagano klizio s tokom dogaaja. Ona je
uzela Franka vrsto u ruke, odredila je njegovu sudbinu i korak mu privela
jednom razumnom i stalnom horizontu. A kako je to bilo lako! Lako, jer ga
je voljela. Da, bez sumnje, ta je ljubav prema Franku bila uzrok, koji ju je
gonio, koji ju je gonio naprijed. Sam je Frank priznavao tu injenicu, esto
s finim ruganjem kakva je ono ona njegova nemogua fraza? Ah da!
Mrkva pred magarcem, primijetlio je ironino. U kutu kupeja tiho se
smijala ovoj apsurdnoj kleveti. On to nije zlo mislio. To jle bio naprosto
njegov nain.
Voljela je Franka. On je bio potpuno njena svojina; bio je njeno djelo; bio
je tako svi jesno modeliran njezinom ljubavlju, da je gotovo osjeala
vlasniki nagon umjetnika prema savrenom umjetnikom djelu. On je
tako oito postao .dio nje same, da se u njoj uvijek dizala prirodna reakcija
obrane,, kad se napadala njegova slabost, ili kad su bile u pitanju njegove
pogreke.
To je bio u nekom smislu razlog, zato ju je zadovoljavalo da osjeti svoju
sreu i da je nesvijesno pokae: bila je uvijek vesela, spremna da svome
bratu Richardu predoi nepobitan dokaz svoje sree, svoga dobrog stanja,
svoga uspjeha. Richard nije bio protivan tome, da na vidjelo iznosi uspjeh,
koji je postigao; kako u porodinom ivotu, tako i u' zvanjiu; njegova
rijetka pisma bila su puna Eve, njegove drage ene, Vere i Charlesa,
njegove slatke djece, koji su se neprestano isticali u drutvenim i kolskim
krugovima, i pune onih parnica, bez razMke u njihovoj vanosti, u kojima
je on, protiv opega miljenja, trijumfirao na Oblasnom sudu. Bilo je
pravedno, da ona okrene koplje. Moda je Richar bio samodopadljiv;
sigurno je bio dobar mu, a do odreene je granice volio Evu. Njiegova
naklonost prema Luciji ntikada nije bila javno pokazana. esto ju je s
veom premoi, nego to se to pristoji starijem i jedinom bratu, tolerantno
oznaio ah, ta je tolerantnost bila laki pokriva za njegovo ruganje!
jednom jefinom rijeju: idealistkinja! No dobro, ona je ovo obiljeje
primila kao izazivanje. Sto je bila svrha i-
40
4Jvota i gdje je zapravo leala njegova ljepota, kad nije bila sazdana na
tome obrascu potenja i vrline, ili kako je to lino formulirala:
zadovoljstvo, da se uradli pravo? Postojanost ljubavi, dra male djece i
njihov smijeh; slast rtvovanja, boja sudbina i boja providnost odbace
li se sve ove ir njenice, ovjek je izgubljen u divljini tame. Sto se nje tie,
sv&alo joj se biti na suncu; i dosada joj je tu bilo toplo i utjeljivo.
Lokomotiva zazvida, Lucy se prenu iz sanjarenja. Dobri boe! Bila je ve
u Ralstonu! ivo se die i sie s vlaka.
Ralston, blisko predgrae Glasgowa, nastanjeno bogatijim graanima, bilo
je, iako se Lucy ogradila, da mu prizna tu premo nad Ardfillanom,
udobno za stanovanje i upravo- je odgovaralo Richardu i njegovu
pravnikom pozivu. I Richar-dova je kua, sagraena od crvenog
pjeenjaka, okruena dobro njegovanom baom, s malim ali umjetniki
ukraenim zimskim vrtom sa strane, svjedoila o njegovu blagostanju i
socijalnoj dzjednaenosti s oito strogim susjedstvom. Bila je, kao i
Richard, izrazito solidna, izrazito kotska. Ipak, njezino ime nije bilo
kotsko. Eva, koja je htjela da sauva svoj glas mondenke, i moda
mislila na to, da potakne Richar-dov osjeaj za lijepim domom, koketno ju
je nazvala Le Nid. Dirljiva srea!
Bila je vrlo otmjena: ali pored te skrupulozne otmjenosti ne otvori joj vrata
kuna djevojka, ve sam njen brat.
Lucy! povika odmah. Ah Lucy! U njegovu neobino srdanom
pozdravu uo se zvuk olakanja. Znao sam, da se moemo pouzdati! u
tebe.
Odmah jiu je odveo u svoju radnu sobu, i tu joj je ispod grba porodice
Murray, koji je visio nad pisaim stolom, zagledao u lice njegov je
pogled izgledao manje strog, manje kritian, manje premoan nego obino.
On bijae dostojanstvena pojava, tamna kosa i brkovi pokazlivahu jo sjaj,
usne jo uvijek ono naroito, ivahno crvenilo, jasno ocrtano prema
blijedoj koi. Njegovo dranje lijeva ruka na leima, brada izbaena
naprijed, elo mrano, neto uzvieno, pripravno da se nabora
odreivalo je njegov karakter.
Lijepo je od tebe, to si dola, poe brzo. Znam to cijeniti. Jasno vidi,
da sam uzbuen. Stvarno nisam bio u stanju da odem u kancelariju. Srdito
prekide i impresivno
42
nabra elo. Eva Eva je bolesna. I njegovateljica, ta zla, pokvarena
ena, koja je dola u subotu juer se upustila s kuharlicom u pijanu
svau. Gadna stvar! Moja sirota ena! Naravno da sam obje istjerao iz
kue. I sada sam sam s Evom, koja lei u krevetu, imam djecu na vratu i
nikoga da nam pomogne osim jedne mlade djevojke. To je... to je upravo
ludo!
Njegov uobiajeni nain, tono, bez strasti, premono, proet jetkim
pravnikim duhom, nestao je i ustupio mjesto prostoj goloj Mjedi
graanina, s kojim je nepravedno postu-pljeno, zabrinutom ocu, odanom
suprugu.
Tako mi je ao, Richard, mrmlj!ae ona. to... to je Evi?
On duboko pocrveni, kao mukarac, drei glavu visoko.
Mala nelagodnost, mucae s izrazom tajne, koja istovremeno otkrivae
kakljivu intimnost ove bolesti. Brzo e proi. I u utorak emo opet imati
njenu staru njegovateljicu. .. ona je Evu uvijek njegovala i poznaje njenu
bolest. On je pogleda umilno.
Naravno da u vam pomoi, ree ona otvoreno. Zato sam ovdje.
Lake mi je, mnogo lake. On predahnu, zatim doda samoBvijiesno:
Sada u te odvesti gore Evi.
Dok je iao vanim korakom naprijed preko stuba, po-kritlih debelim
sagom, Lucy se pripremae da pozdravi Evu. Istina je bila, da se nikada
nije ugodno osjeala u Evinoj prisutnosti, i da je enu svoga brata
okarakterizirala naroito saetim pridjevom mala. Prepletenost znaenja
te rijei bila je razliita, ipak je Eva, sve u svemu, bila mala ena; vitka
tijela, njenih udova, naglih i pretjeranih pokreta. Imala je bijelu kou, koja
se odlikovala finim tkivom i kogu je njegovala veoma paljdvo; njena
kosa, namirisana i nakovrana po posljednjoj modi, blistala je u strastveno
tamnoj boji; nos joj bijae tanak i orlovski, oi sive, zubi dobri, ali na
njenu, alost na rubovima malo nazupani. Afek-tirala je elegantnost,
skrivala je uroenu glupost obaranjem pogleda, oblaila se dobro i po modi
i zapravo je bila uenica onoga otmjenog svijeta, za kojim je tako arko
eznula. Pri govoru je piskutala, zvuno se smijala, hodala je neprirodno.
Richard ju je oboavao.
43To je bila Eva, takva, kakvu ju je Lucy poznavala. Ali sada, jao, Eva nije
bila buna, niti je neprirodno hodala. Blijeda, najzanimljivije blijeda, leala
je u polusnu na jastucima, i svi su znaci paljivo upozoravali da pati od
ljubavnih stvari.
Lucy je dola, draga, tiho mrmljae Richard, kako to prilii u ovoj
prilici.
Laganim micanjem vjea pokazivae Eva, da u njioj dma jo ivota.
I ona e te njegovati slijedea dva dana, nastavi on umirujui.
Eva konano otvori oi iz svoga polusna ti okrene ih Ri-chardu, irom
otvorene i jo uvijek pune prigovora. Tada uzdahnu i bez rijei prui
Lucijti umornu ruku.
Sve e biti dobro, Eva, ree Lucy. Samo se nemoj uzbuivati.
' i
Eva se njeno' osmjehivala ali, dirljive li blagostli toga osmijeha!
Mramor bi se rastopio!
No dakle lijepo, ree Rjichard pun takta; izvadi sat. Moda... dai,
osjieam, sada mogu ii u kancelariju. Sve ostavljam u tvojim rukama,
Lucy. Eva, moja sirota Eva! Znam, da e je uvati. Htio je otii.
Poljubi me, Richard, aputae Eva, i prui mu bijelu ruku u izvanrednom
izljevu strasti. Poljubi me, prije nego to ode.
Lucy se okrene. Eva joj je uvijek ila na ivce; kod nje je u pozadini
oduvijek vrebala sumnja u iskrenost njene snahe. Ne! Eva je mogla biti
vesela, zabavna, da upotreMmo njen vlastiti izraz ik; divno je vodila
kuu i hranila je Richara dovoljno i raskono. Ali njezine metode nisu
bile Lucijine metode. To nije bilo za Luciju, taj makasti nain
potinjavanja jednoga ovjeka. Ne! Ne! Lucy je postigla svoj cilj na neto
manje luckast nain jednom otvorenijom, potenijom metodom.
Drala je okrenut "pogled, dok brano milovanje nije umorno zavrilo.
Onda je s Richardom sila i otpratila ga do vrata.
Nato se dade ivo i bez lijenostli na svoj posao. U kuhinji nae Charlsa i
Veru pod nadzorom nedorasle djevojke. Ova
44
je pokazivala volju za radom, koja je bila snana kao tornado i koja ju je
prije kratkoga vremena zaludila i u njoj probudila strastvenu elju da slui.
Charls, devetogodinji djeak tamne, vrste utljivosti, odjednom je
pokazao vrlo privlaan smijeh, a Vera, koja je sa svojih pet godina ve
mogla sa svijesnikn ponosom sjediti na svojoj lagano plavoj kosi, ohrabrila
ga je barem time, to je malo po malo potiskivala suze.
Ipak taj dan nijle bio lak za Ludiju. Kua je bila donekle zaputena;
djevojka se pokazala nespretnom usprkos svojoj volji; djeca su, kad se s
njima bolje upoznala, znaila teku brigu; a Eva Eva je bila, blago
reeno, jogunast bolesnik. Ipak je Lucy nala zadovoljstvo u tome, da neto
radi. Ne ba da se divila samoj sebi u ulozi anela pomagaa ako je u
toj kui i bilo krila, ova su se obavila oko Evine alaba-strene pojfave ali
je osjeala, s uroenom tvrdokornou, zadovoljstvo zbog uvjerenja, da
slui obavezi lojalnosti.
Richard, koji je doao kui uveer s paketima i brinim izrazom, naao je
svoju pe oienu, svoj dom u tiini koja smiruje. On sko'i za tekoga
ovjeka zadivljujue hitro gore u spavau sobu s egzotinim cvijeem, s
bijelim ljiljanima, znakom istoe i jednim grozdom, ija su nabubrela zrna
budila elju za jelom. On ostade pun ljubavi neko vrijeme kraj bolesnice.
Zatim polagano sie dolje i nabori s njegova ela bijahu zbrisani. Stupi u
blagovaonicu i sjede za veernji obrok, koji je iz pristojnosti nazvan
dinner1 takva nezgrapnost kao lizraz kasni aj u Le Nidu se ne
bi mogla odrati.
Eva izgleda zadovoljna, ree on, a zvuk glasa mu je vie nalikovao
obinom, pravnikom tonu. A ja ... no, naravno, i ja sam takoer
zadovoljan.
Ona je dobro jela, dometne Lucy, dodajui mu kotlete s grakom.
Uzela jje slatko, koje ja zaista dobro pravim, takoer kokoju juhu i dosta
kolaa.
Ona samo kljuca kao ptica, ree Richard, bacjwi se ozbiljno na meso.
Kao ptiica, ne vie! Nadam se, da si djecu drala po strani? On pogleda,
naizgled iznenaen. Ovaj graak... no, moram rei, zbilja se moe
podnijeti.
1 dinner, u Engleskoj, najvei dnevni obrok, koji se uzima uveer. Op.
prev.
45<>nn se nasmijei i odlui se da pokae Richardu to zna. JtiMno jo, da
je on naao i ostala jela isto tako podnoljl-n, Konano je rekao, gladei
se ubrusom preko crvenih inu d sjajnih brkova:
Zailsta, Lucy, ja sam ti veoma obvezan. To je bilo vrlo uutno gotovo
tako dobro, kao da jie sama Eva to radila!
Ona ne odgovori, ali je osjeala, da bi Richard, kada bi Eva 'Uto bolje
pravila, morao biti dobro uhranjeni ovjek.
Zna, nastavi, gledajui1 je s novoprobuenim zanima-i'in, da se nisi
toliko urila, mogla ti sama uspjeti daleko >l,|e.
Primjedba je izgledala nejasna, ali je Lucy razumjela mio cilja, i naglo
pocrveni. Kako moe usporediti Franka svojom Evom! No tako to!
Ako si tako sretan kao ja, onda ti je dobro, odvrati m Ijutito.
On nabra elo; (ipak je bilo karakteristino za njegovo danje raspoloenje,
da nije primijetio izazov nekada bi Mo do estoke borbe. Ustao je.
Lijepo, ree on mirno. Sada u otii gore i neto malo tati kad Eve. Ona
voli, kad sam kod nje.
Glodala je za njegovim leima, koja su iezavala, -i jed-m osobitim
pokretom uvue usne, zatim se tre i poe ras-ctnati stol. Gotovo burno
pomae djevojci u pranju suda rdmah ode u krevet.
U jodnom brzom preokretu bilo joj je jasno, koliko bi joj iiJ&c bilo, da je
bidia kod kue (i vodila svoje vlastito kuan-vo. To je te veeni osjeala
sasvim otro i jasno. Slijedea tu dana taj se osjeaj pojaao. Izgledalo je,
da je Richard, ida ga ovjek opet promotri poslije duega vremena iz vee
issinu, jo sebinije potinjen, jo vei papuar nego ikada. ju, koja se
veoma brzo oporavila, opet je polako primila oj glupo dranje,
oijukanje, koketeriju. Iskoristila je u l.punosti prednost stanja, u kome se
nalazi, utuvila je sebti ^luvu: imala je svoje muice to se tie dijete, svoga
izgle-, cvijea. Samo uspomena na to, da je poslije oeve smrti i Inom
kod Richarda nala sklonite i hranu starac je it.itvio samo malo i za nju
ntije bilo drugoga izlaza spre-iviiln je Luciju, da se ne pokaje zbog ove
nagonske sestrin-
ske pomoi. Ipak je oma to gostoprimstvo platila uslugamai ovakve vrste.
Da li je mogue, kako je Frank mislio, da ju je Richard jednostavno
iskoristio? elo joj se kod same ove pomisli namrtli karakteristinom
naglou!
Uz ovo je od vremena do vremena dolazila neizbjeiva briga o svome
vlastitome kuanstvu. Da li je Petar bio dobro opskrbljen? Da li je Netta
zapamtila njene upute? Ana! Da li su se brinuli o Ani? A Frank? Da, piiije
svega Frank! Je li mu dobro? Je li savladao svoju zlovolju i da li je mislio,
kako prilii, na razonodu svoje sestrine, svoga gosta? U jednom asu
preokreta osjeaja bilo joj je potpuno jasno, da dom njen ljubljeni dom
predstavlja mjesto sree. I neobino je bilo s obzirom na njen mir pri
odlasku da je nestrpljivo i ivo eljjela, da se vrati.
Utorak je pozdravila uzdahom olakanja. Veer prije toga dola je nova
kuharica, predmet Richardovih zlovoljnih pre'dskazivanja; i napokon je
stigla, iako ini se sa zakanjenjem, i njegovateljica, u punoj opremi. Bilo
je popodne, kada je Lucy, obuena za put, stupila posljednji put u Evinu
spavau sobu za ovo malo dana u Le Nidu esto je nosila
posluavnik uz ove stube.
No, ree na konano 'i s pristojnom skromnou. Ako-sam. bila od
neke koristi...
Eva se slatko smijeila, sjedei uspravno, elegantna, ali jo uvijek tako
je bar tvrdio Richard malo slaba.
Djeco, poljubite, tetu Luciju, aputae ona. I poaljite-pozdrave Petru.
Charls i Vera, koji stajahu jedno kraji drugoga uz krevet,, drveno kao kod
fotografa, prioe posluno.
O Boiu e uti o nama, ree znaajno Richard doao je iz
kancelarije rano. Toplo joj prodrma ruku mukim stiskom, punim
zahvalnosti i otprati je ak do-vrtnih vrata.
Ona je ila ulicom s raznim osjeajima. Richard ju je-bar mogao dopratiti
do kolodvora, a Eva pri rastanku mogla izraziti vie zahvalnosti. Ali kad ju
jte vlak izvezao iz Ralstona, u toplotne se iekivanju njena zlovolja
potpuno-izgubi. Bilo je tako dobro putovati kud!
Kupujui kartu Richard nije mislio ni na to, da joj nadoknadi troak
spretno ukljui u povratak i posjet u.
47'Glasgow. Konano su bile nabavljene ipkaste servijete gospodfin
Gow je imao prave i u veselom raspoloenju velikodunosti bar e
ona dokazati, da krtost nije osobina Murravevih kupi zvrk za Petra,
duhana za Franka, a za Anu krasnu malu bocu Florida-vode.
Nije urila s kupovanjem, produila je tako iekivanje, pojaala ljubazni
izgled svoga povratka. Pila je aj kod Pal-tocka rijetko zadovoljstvo;
jo je uvijek voljela slatkie kao u doba djetinjstva, a Paltockovi su kolai
od kreme bili krasni i soni; rastapali su se na jeziku. A to se tie peciva,
znala je, privatno, od Franka, sa svim profesionalniim razumijevanjem, da
Paltock kod svojih stvari ne upotrebljava nita drugo do isti maslac.
Sjedila je gore, uz male mramorne stolie, oarana lijepim pogledom
dolje na ulicu. Obrazi su joj ivahno pocr-venjeli, kao uvijek, kada je pila
vrui aj, ipkasti joj je rubac leao elegantno ti njeno na koljenima, a ona
je bila proeta osjeajem ivahne sree.
Ona je pravo postupila, odrala je vjernost prema bratu i sada ide kui
Franku. Ona je dobro znala, kako je bilo smijeno, da ona, udata ve
dugo godina, arko eli ovo ponovno vienje s muem. Smijeno ili ne,
bdio je tako. Bilo je ona. Odjednom se sjeti jednoga drugog povratka
muu prije dvije ili tri godine, datum ne igra nikakovu ulogu. Kako joj
taj dogaaj ivo stoji u sjeanju: tada se vratila s Petrom poslije kratkoga
boravka na moru, Frank ju je oekivao i Frank je sa zapanjujuom,
nesluenom bri-ljivou stavio u spavau sobu cvijee, a na stol bocu
ampanjca. ampanjca! I rue! Zapanjujua, nevjerojatna panja od
Franka. Ali ipak on je to uinio, a ona je to voljela. Matajui, gledajui
sjajnim oima u daljinu, vidjela je pred sobom svoj povratak, vidjela je u
tiini sumrani zaliv, dok je sama prolazila obalnom cestom prema kui,
vidjela je dobrodolicu, koja je najednom zasvijetlila s prozora prednje
sobe. Jedinstveni fenomen!
TrgnuvSi se, ustade i plati. Morala je pouriti, da stigne na vlak u Charing
Crossu. Stigla ga je . naglo sjela u jedan kut, malo zadahtana od urbe.

IV
Za vrijeme dok je vlak stranom brzinom onoga doba vozio Luci ju kroz
sumrak desnom obalom iroke rijeke, sjedili su Frank i Ana kraj kamina u
njenoj blagovaonici, u njezinu domu. B'ilo je to ve poslije aja, posue je
jo stajalo na stolu i izgledalo je, da su oboje zamiljeno gledali u crveni
poar vatre. Smijeno vatra u kolovozu. Ali u tim su krajevima veerii
hladne, noni vjetrovi otri, i nita tu, to se Die meteorologije, nije bilo
nemogue. Svjetiljka je ve bila upaljena i bacala je uti sjaj na zastore
udobno ureene prostorije i na njih dvoje: inilo s da moda nekom
osobinom njenog svijetla svakome od ova dva lica daje neku
neodreenu slinost u crtama ili izrazu.
Naravno, bilti su prvi roaci: Mooreova mati i Anin otac bijahu sestra i
brat; to je bez sumnje objanjavalo ovu slinost pod svjetlou tihoga
plamena. Ali ta je slinost bila zapravo dublja, ona se nalazila u njihovoj
sri, uvjetovana njihovim podrijetlom, izrasla iz njlihova zajednikog
seljakog sloja, oplemenjena jednom imunijom generacijom, ona je ipak u
promijenjenom, slabijem obliku ostajala ista. Usprkos razlici u
temperamentu Moore je bio ravnoduain, zlovoljan (i tako lakomislen,
da je klizao kao1 tekua voda, Ana gruba, privlaiva, ali u biti odbojna
bili su u biti jednaki: ne samo istog roda, nego i istoga kova.
Dok su sjedili utei, (iz kuhinje dopdrae nerazumljiva i nepravilna
galama, neto kao kretav smijeh, koji je znaio, da Petar s Nettom tjera
alu, dok je po zakonima, koji vladaju svemirom, trebao ve odavno biti
spremljen na spavanje. I sada, poslije dugotrajne galame, ljuljaj ui se
lagano u svom naslonjau i udliui neizbjeivi dim, ree Moore blago:
Krajnje je vrijeme, da djeak ode u krevet!
Ana podie pogled s vatre i upravi ga s lakim smijekom na Franka.
Neka se samo zabavlja, dok moe, ree. To je sasvim pametna misao,
Frank. Osim toga se lijepo ponaao. A Netta bolje e se drati, ako se
nasmije. Ona je zgodna mala sluavka.
Tako ti pape, mumljae Moore, gledajui prema vratima. Samo nemoj
pred,njom reSi ,sluavka'. Ona bi smjesta
4 Tri ljubavi
49oMla. Oni su ugledni, njezina obitelj. Potovani! Ona ima rodbine
meu sveenstvom, kae Iiucy.
Nastade kratka utnj'a, a onda on pogleda, moda povodom spominjanja
imena njegove ene, na crni mramorni hram na kaminu koji je (imao
impozantnu fasadu bnoja-nifea jednoga sata i primijeti zamiljeno:
Ona e za sat doii Lucy, mislim.
Ve znam, koga misli, odgovori ona, a njezin neobini smijeak nije
prestajao. Ne mora mi objanjavati. U posij ednjiih deset minuta gleda
na sat bar pola tuceta puta.
On sae glavu, cigaretom napravi opravdavajui pokret, i tom prilikom
strese pepeo u vatru.
Ti jesi to, Frank, nastavi ona lagano. Da, ti to jesi zato sada nemoj to
ni poricati. Ispravan, staloen suprug. Ti si ove tri veeri sjedio & nisi
drugo nita radio nego drijemao, derao tur na hlaama i mislio na to, kada
e se ona vratiti.
No mumljae on nelagodno.
Pie ti na licu.
Na licu? ponovi on pitajufi.
To je sigurno bio razlog, zbog kojeg si sa mnom progovorio jedva koju
rije, kad sam dola, uporno nastavi ona podrugljivo izazivajui. U
tvojloj urednoj maloj kui nije nli trebalo jedno takvo zlo stvorenje kao
Ana Galton.
Taj izraz, koji je ona upotrebila za samu sebe, dirmu u Franku neku
skrivenu icu spoznaje, i kao da ga probudi iz mrtvtila. .
Smiluj mi se, Ana, povie iznenada i uspravi se. Mi smo se ovo
nekoliko dana dobro slagali. Mi smo najbolji prijatelji. Ti to ipak zna.
Alli istina je, zar ne, Frank? Ti nisi htio da ja doem.
Ni govora, mucao je on. Nitko nijje alio1 vie nego ja, kada si ti
kada si ti imala onu malu nezgodu.
Malu nezgodu! ponovi ona, a pogled njezinih punih dubokih oiju
rugae se jedva primjetljivo. To ti je slino, Frank! Ti ne gleda stvarima
u oi. Zato ne moe biti iskren i rei: Kada si dobila dijete?
On se strese od te reenice, tako mirno izreene na njegovu domaem
ognjitu. Iako ove rijei nisu sadravale gorinu, nego su bile izgovorene s
promiljenom ravnodunou, tono su prikazivale njegove prigovore
njezinu posjetu i opet
50
mu ivo pokazale njezinu tragediju ona je, naravno, odbila, da to smatra
tragedijom, tu svakodnevnu nezgodu, koja je prije pet godina smetala
porodici u Belfastu. Zapravo, poetak nesree, otkrie njezina stanja
Moore je sumnjao, da je to i ubilo staroga Galtona odigrao se
neposredno u doba njegova posjeta. To onda nije bila ugodna stvar, a nije
ni sada. Ali konano, ipak se dogodilo. Bila je strana stvar za nju, bitli
natovarena vanbranim djetetom, a bio je siguran, da ju je napustio otac
djeteta. Njegovo itme je tvrdoglavo skrivala. To je slino Ani! inilo se,
kao da je nikada ne moe prozreti: pod Mirnom povrinom tekla je
duboka i nemirna struja. Naravno, tih dana ntije o njoj nita osobito mislio,
isto tako malo kao i onih davnih dana u Levenfordu; ali i onda je ve
nekako osjeao, iako Ana nije traila suuti nejasnu, neodreenu simpatiju.
Ona je prkosila dogaa jUma, gnjevu oevu, sveopem negodovanju
sve je to predusrela tupom utnjom, to je kod njega i protiv volje izazivalo
neku vrstu ravnodunoga divljenja. Sada je pogleda zbunjeno.
Kako god da se izrazim, Ana, primijeti mirno-, ao mi je bilo. Takoer
sam i tebe alio, kad sam uo, da je dijete umrlo. Zastao je. Zato se nisi
odmah, kad se nesrea dogodila, izvukla iz toga, kako se najbolje moglo, i
udala se?
Zato treba dvoje, odvrati Ana iskreno. Osim toga, ne vjerujem, da sam
stvorena za okove svetoga braka. Mogli pogledati samo tvoju udobnost,
Frank, da bih znala, da moj ukus trai neto manje pitomo. Pa ovih mli je
posljednjih godina neprekidno bilo zaista dobro. Lakoa njena glasa zvu-
ila je istinita, njezina nezavisnost bijae nenamjetena, to iznenaujue
objanjenje njene filozofije nije bilo gluma.
Zna, Frank, nastavi, jo uvijek se i tiho smijeei,, rado bih te malo
oivila- Ve sjedi tri veeri sa mnom u kui i nisi ni pogledao na mene
kao da sam vrea brana. Ja sam mnogo zanimljivija nego kaa! Zato se
ne probudi? Ti spava, ovjee, ide kroz ivot sanjajui.
On je pogleda upitno.
Svoju lijepu vilu nisam sanjao, ree on polako. To je bilo daleko od
njegova obinog dranja, ali je nekako osjeao potrebu, da se brani, i
dodade: Ja takoer nisam sanjao ovaj udobni dom, a ni svoje dobro
mjesto.
4* 51O, ja ne
govorim o poslu, dobaci ona. Poaljimo mi posao na asak dovraga. Ti
si mi se uvijek sviao, Frank, 4 ne da mi se, da te gledam, kako upada u
koloteinu. Ti si bio uvijek sklon tome, da samoga sebe podcijeni. Priznaj,
u starim levenfordskim danima samo zbog toga nisi trao za mnom.
Ne, odvrati on ne mislei, doista nisam.
Ona se smijala. Sasvim poteno, Frank, veselilo bi me, da te probudim.
Mislim, Lucy je ta, koja te je tako promijenila. Ti joj suvie pripada. Kada
je pola, molila me je, da te uvam, kao da si lijep komad porculana, koji je
njena svojina i za koji ne eM, da joj napukne. O, ja sam to ve prije
opazila, kad god sam dola u. ovu kuu. donekle me je ljutilo, moram
priznati.
Ja sam znam, kada se dobro osjeam, odgovori on, branei se.
Ja ipak imam pravo, Frank. Mladi tako dobrog izgleda kao ti trebao bi da
od livota ima vie veselja. Ti e prije vremena ostarjeti, ako ne bude
pazio.
On je ukoeno gledao u vatru, ravnoduan prema njenim rijeima, udubljen
u razmiljanje o svojoj vlastitoj sloenoj linosti: on je bio moda ovjek
naroite vrste to je znao. Ve je mogao slutiti, to je time mlislila, kad je
htjela da ga oivi, ali to ga nije zanimalo. Naravno, da je u prolosti bilo
nekih aranja tko ih ne bi imao? ali ona su bila u veini prolazna i
nisu ga ispunjavala zadovoljstvom.
Osjeam se kao riba u vodi, takav, kakav sam, ree konano.
Samo kada bi neto vie dolazio meu ljude, nastavi ona prijateljski, s
lakim ruganjem. Skupi nekoliko prijatelja oko sebe. Kad bi bar kupio
jedan od tih novih bicikla, pa da se vozi. Ili bar da dri psa jednoga
dobroga lovakog psa, to rei.
On je otro pogleda: da li mu se smije? Ali njeno lice bijae iskreno,
prijateljsko. Naglo zatrese glavom i baci cigaretu.
To merJi ne lei, Ana. Ja jednostavno ne bih mogao podnijeti nikakve
neprilike.
Opet se nasmijala to je rijetko inila on je naglo pogleda, i kao za
odgovor nasmije se s razumijevanjem.
52
No lijepo, ako ne e da se vozi biciklom, ne bi li bar prema svojoj
sestrini bio pristojan, dok je ona ovdje? ree mu. Ili hoe, da okolo ide
puna dosade i da se osjea nesretnom? Samo zamisli, ak mi je Joe u
Levenfordu uinia dane ugodriima, pored sveg svoga sala i ega sve ne; on
je mogao nai vremena. Ali ti, Frank, ti zabavlja jednu damu: time, da
sjedi i misli na svoju enu.
On lako pocrveni, neto malo svijestan krivice, neto^ malo zbunjen.
Nekako jo nije promatrao stvar s toga stanovita. Ne bez skruenosti ree:
Moda sam zalista ovih dana bio malo neotesan. Oklijevae, a zatim
nastavi s naknadnim oduevljenjem: Ali ja it uiniti sve, to mogu, da ti
bude zabavnije.
To mi se ve bolje svia, ree ona, kao da je sklopljen. sporazum.
Oslonit u se na tebe.
Lijepo, odvrati on ljubazno, prekrsti noge i utone u: dlim novozapaljene
cigarete. Proe nekoliko asaka, ispunjenih tihim kucanjem sata.
Dok je ona tako sjedila i gledala na svoj posebni nain., promatrala, a da se
to ne opaa, dok je vatra u kaminu bacala sjaj po njenoj bujnoj crnoj kosi,
okruglim obrazima i oima s tekim vjeama, izgledala je tajanstveno. Ali
ona. nije bila tajanstvena, iako je imala neku finou u cijelom, svom
dranju. Njene misli bile su obine misli, iako osorne zbog skepticizma i
zbog priroene satirike ice. Ipak, ona je-samo rijetko kada izgovarala te
misli. Ona je imala neku. odbojnu utnju, koja nlije bila ni pakost a ni
zatucanost, ona je potjecala djelomino iz njene ivotne prie. Prevarena u
trenutku slabosti svojom lako zaljubljivom irskom naravi, izgubila je
nevinost na zamagljenom polju, na povratku: s plesa Bratstva. I inilo se
kao da nikada nije zaboravila ironini podsmisao tog plesa. Ljubavnik ju je
ostavio, njemu, se odjednom. Amerika uinila primamljivlijom od
odgovornosti. Ona se nije tuila, utjela je, sama je nosila teret svoga. bola,
i odluila je, da u budunosti ne prestane uivati ivot,. ve da se upusti u
nj bez ustupka sentimentalnosti.
U izvjesnom stupnju bila je naprednija od svog vremena; osim toga oma je
ispod vanjske profinjenosti jo sauvala ostatak seljake grubosti; ali bila
je privlaiva, snana, puna drai enstvenosti.Sjedila je nasuprot Mooreu
obuzeta jednom milju ne pakosnom, nego vie izazovnom li satirinom
da ga iz brane lijenosti blago prodrma. Ona je Franka uvijek voljela
ona je veinu mukaraca voljela as druge strane, bilo je nefcbjezivo to,
to je Lucy u njoj! probudila osjeaj -antipatije, jer je ona Lucijinim
idealzmom d osjeajem vlasnitva bila do pola potresena. Bilo bi veselo,
jako veselo, da potajno zakoi taj kota, to se glatko okretao.
Naglo napravi pokret, koji je bio lizraizitiji nego inae.
Fino! ree sasvtim iznenada s tihom podrugljivou. No bit e nam
prekasno!
He, to? On pogleda, iznenaen njenim rijeima, njenom naglom
vedrinom.
Ti si ve postao sasvim umoran, tako me lijeno zabavlja, ree. Za taj si
napor zasluio au piva. Die se i ode do bifea. Treba da je i dobije.
Mislim, da u i ja jednu popiti. Kod aja mi je haringa bila slana, fi.
kako Joe stalno govori edan je posao zabavljati se.
Ba ne volim pivo, odgovori joj. Gledao ju je, kako iz maloga ormara
uzima bocu. Ja pijieni sada vrlo rijetko. Zapravo je mislo, da Lucy ne
voli, kada pije u to doba.
Kao odgovor ona se sae, pogleda ga preko ramena, izvue ep iz boce,
napuni dvije ae i prui mu jednu.
Evo, Frank! Prijat e ti. Hoemo li piti u zdravlje boljeg r azumij evanj'a?

Prilino samosvijesno popli gutljaj, >i zatim stavi au na kamin. U tom se

trenutku otvorie vrata i ue Petar.
Jesi li me uo, oe? zapita bez daha. Rvao sam se s Nettom. I ja sam
pobijedio. To nije bilo istinito. Na vrhuncu svoje smjeloistli bio je
kuhaom sramotno istjeran iz kuhinje, ali mu je, za njegovu namjeru, bilo
nuno, da stvori dojam uspjeha. Tako je stajao na jednoj nozi i pitao s mu-
drom naivnou: Mogu li jo malo due ostati budan, oe?
Ve je prolo sedam, mladiu moj, ree Moore, zatim zauti, nije mu
uspjelo da bude otar otac; i sama ta pomisao budila je u njemu neugodno
razmiljanje.
Ja bih ekao, dok se majka ne vrati, moljae Petar. Sigurno mi je neto
donijela. Sigurno.
Pusti ga neka ostane, Frank, ree Ana. Ne e mu koditi.
54
flj da
Divno! ree Petar, koji je stvar smatrao svrenom. Zatim uze
Andersenove prie, baci ih na sag pred kaminom i spusti se na nj s glasnim
izrazima zadovoljstva. Bio je zapravo neto bunija nego inae, a od
Lucij'ina su mu odlaska koljena i ui prestali biti besprijekorno isti.
Ovoga u puta itati Djevoje sa ibicama, javi se glasno, smjesti se,
rairi laktove, podupre bradu rukama i pone itati.
Opet utnja ovlada prostorijom, ali odjednom tiinu pomuti veseo zvuk
laki i ivahni korak na stazi pred kuom. Klju se okrenu u vanjskoj bravi,
korak posta u predsoblju bri, gotovo tranje, zatim se naglo otvorie vrata,
i Lucy brzo ue u sobu.
Na pragu zastade, nosila je pakete u rukama, oi joj bijahu ive, malo joji
se lice arilo, jedno gotovo djevojako uzbuenje odraavalo se u Vitkom
stasu. Svjeina bjee oko nje, oduevljenje i zagrijanost je izala tiz osobite
radosti, to se vratila kui.
Ja sam opet tu, usikliknu. Opet sam tu, vi svi! Moore skoi. Lucy!
Ah to je lijepo, ree svijesno. laka je oekivao njen povratak, pokafca
pred Anom naroitu zabunu, kada je au piva, koju je drao u rudi,
plaljivo spustio.
Lucy je, jo u vratima, stala ukoena, izgledalo je da hoe da upije u sebe
prizor: slika domae sree, koja ju je sigurno morala odueviti! Frank i
Ana u naslonjaima, svako s jedne strane karmina, a izmeu njih na sagu
Petar. Ipak je njezin smijeak zadrhtao. Zato joj nisu na neki nain uz-
vratili veselje? A ta aa ? Ona ne bijae nikakva istunica ali pivo
odmah poslije aja! I ona promatrae, kako i Ana ima istu takvu au na
kamiimu na dohvat ruke. Ana! Pije plivo s njezinim muem! A njen je
pogled, koji je dalje kruio, <u asu otkrio tucet pojedinosti, koje inae
niije oi ne bi mogle otkriti: jedan poluuveli cvijet u vazi, jedna mrlja na
stolnjaku, Petrova koljena, aava crta na besprijekornome sjenilu na
lampli. I protiv volje osjeti lako poputanje oduevljenja, neobjanjeni val
zaprepatenja.
Izgleda da niste suvie uzbueni, ree, s naporom suzdravajui osmijeh.
Mislila sam, da ete biti na kolodvoru, da ete doi pred mene.
55Nisam na to ni mislio, mucae Moore, svtijestan svoje gluposti.
Sto si mi donijela, majko? pitae Petar, koji viui skod. Daj! da
vidim. Brzo, o brzo.
Stajala je nepomino, pogled joj je bio tmuran od nezadovoljstva. Tako je
dopustila, da joj sin otme pakete zar je mislio samo na darove, koje mu
je mogla donijeti?
Tako, tako, ree. Poderi papir. Napravi to je mogue vie nereda.
Skoro sa naporom se pokrenu, poe skidati eir i rukavice. Mje se smjela
pokazati smijenom. Nita nije bilo u tome aa piva uvee. Kako bi
mogao Frank ustati, da je zagrli, kad je Ana u sobi?
Sve u svemu, drago mi je, ree s namjetenom lakoom, da ste se vas
dvoje opet sprijateljili.
Mi nikada n'ism.0 bili zavaeni, odgovori Ana blago. I bez najmanje
zabune, na Lucijino zaprepatenje, popi gutljaj iz svoje ae, zatim prekrsti
noge pred svjetlucanjem vatre.
Razumijem, ree Lucy polako. I bez ikakva razloga jedan se neobian
oblak nadvio preko njene radosti^ osjeaj, da je njezin ulazak bio bez
naroitog utiska.
Lijepo je opet vidjeti te kod kue, ree Frank, trljajui bradu, svijestan
svoje krivice. Ti si nam nedostajala.
Da, izgleda, da se veselite, odgovori ona s kratkim osmijehom ali,
kakva parodija osmijeha! Doi Petre! Trebao si ve davno biti u
krevetu!
Iako je sve bilo potpuno apsurdno, ipak joj oi najednom postanu vlane
od misli na ono sjedinjenje, koje je u srcu strastveno nosila, s dubokom i
jakom enjom, koja joj se probudila u prsima; naglo se okrene i pouri iz
sobe.
V
Ali slijedeega jutra, bio je to dan odreen za posjet Edwardu, opet joj se
potpuno povratila dobra volja. Veselila se izletu ove vrste: nije to bio
posjet iz dunosti, nego prilika, da se ukusno obue i pokae dra,
razboritost i besprijekorni odgoj svoga sina. Njena se topla drutvena narav
takoer veselila ovoj mogunostfi, da posjeti roaka svoga mua, to vie,
to je Frank u tome bio ravnoduan, ak ih je susretao s otvorenim
prezirom.
56
Bilo je ugodno jutro: sunce blistae preko mora, zrak je sauvao mekou
ljeta vladae mir, koji je sam po sebi znailo sretan predznak za veselje
na tome kratkom putu preko zaliva.
Kada je obukla Petru kilt1, koji je u ast njeiima imena bio t a r t a n2
Murravevih, smatrala je potrebnim opomenuti ga, da se pristojno ponaa.
Dok mu je vrsto prikopavala kotsku torbu, upuivala ga je: Nemoj
zaboraviti, da svakoga puta kae 'molim' i ,hvala'. Bojim se da te je Ana
razmazila, (i nikakvih linih primjedaba, jer u biti vie nego ljuta.
Prilikom jednog prijanjeg posjeta, prije dvije godine, osramotio ju je
naivnom primjedbom o bojli nosa gospoice O'Regan.
On joj je obeao, da e biti dobar, da e se truditi, da se pristojno i lijepo
ponaa, i u uzbuenju zbog predstojeeg izleta stalno je poskakivao, tako
da ju je stajalo truda, dok mu je zakopala etverokutna metalna dugmeta
zelenog kaputa.
Rado bih znao, da li Eileen 'ima jo utu maku? I da li e nas prevesti
Dave ili Angus? pitae on od vremena do vremena, prebacujui svoju
teinu s opania na opani. Nadajmo se, da e biti i loega vremena.
Radujem se, kada se ljulja.
No zMlja, to ti sve ne govori? odvrati Lucy, kim-nuvi ve samo
uzburkano more izaziva kod nje muku u elucu. A to je s tvojom jadnom
majkom. Stani mirno,, dijete!
Sili limun, maijko, predloi on, sasvim mirno.
Ona ga pogleda sa strane, miljae, da je sin svoga oca:: prilikom
posljednjega putovanja preko mora nagovorili su_ je, da uzme to vono
preventivno sredstvo, a zatim joj Frank mnogo tjedana nije dao da zaboravi
porazne posljedice.
Tako, ree ona konano, zadovoljna, drei ga pred sobom; zatim mu
temeljito pogleda nokte i ui, potom se posveti svome oblaenju. Naravno,
da je uzela svoju najbo- '
1 kilt, kotska suknja, koju nose mukarci. Op. prev. 1 tartan uzorak
suknjice, koji je za svako pleme (klan)< razliit. Op. prev.
57"Iju haljinu, jer nije to odlazak na skupljanje milodara tamnocrveni
kostim od vunenog tofa s bijelim tokicama poput snjenih pahuljica.
Zibelline zvuno ime za materijal. I tof je biio zaista bogato krojen:
suknja se u krugu irila, kaputi je bio kratak, optoen kao vino crvenim
barunom. Takoer i eir, toka od crnog chenilla, s koje su koketno visila
crna pijetlova pera. Rukavice od crnoga glacea bijahu bijelim
izvezene. Kona joj se torbica, najnovija moda, elegantno njihala na
metalnom lancu.
Kao posljednju stvar a to joj se inilo prilino armantno, bez sumnje
poprska svoju maramticu s nekoliko kapi kolonjske vode; tada bijae, s
uzdahom, gotova elegantna, blistava i edno zadovoljna. Zatim tiho
pokuca na vrata preko puta i ue u Anlnu sobu.
Skoro gotova? upita.
Zna to, ree Ana, sjedei na rubu postelje. Ja se ba naroito ne
veselim tom posjetu. Ne drim mnogo do Edwarda momak previe
govori. Idi tli sama s Petrom. Ja u ostati ovdje i brinut u se, da Frank
dobije svoj aj.
Luciji pogled izgubi svu ivahnost, a da ona to i ne osjeti.
Netta je potpuno sposobna, da Franku dade aj, odgovori ona polako,
zatim zauDi; a i ti si bila Mno pozvana.
Ne polaem mnogo na to, ree opet Ana.
Ali zato? Tako je divan dan inzistirala je Lucy. Nije mogla shvatiti taj
stav. Izlet je tako lijep.
Voli da bude po tvome, zar ne, L/ucy? pitae Ana s ljubaznim
osmijehom.
Da Lucy pocrveni sigurno
No lijepo, ree odjednom Ana, idem.
asak je vladala tiina, a onda se Lucy okrenu i sie niza stube.
Izgledam li dosta dobro, Netta? pitae rastreseno, okreui se lagano u
sredini kuhinje. One su imale svoje tajne, Lucy i njena djevojka.
Ako vi ne izgledate dosta dobro, onda ne znam, tko izgleda, odvrati
Netta, priznajui ovo stavljanjem ruke na kuk. Priznanje je bilo zaista
veliko, pa makar je bilo iz Net-tiinih usta.
Ti divno izgleda, majko, ree Petar sam od sebe.
Nasta utnja. ekali su Anu.
Je li sve ilo u redu, dok sam bila na putu? pitae Lucy, nemarno
prikapajui sat. Jedva je znala, zato je postavila to pitanje i to jo
Netti, tako povjerljivoj, pravom biseru od djevojke ove su joj rijei
prele preko usana kao same od sebe.
Dobro, vrlo dobro, ree Netta sigurno.
Sada se otvorie vrata, i lagano ue Ana, bez ispriavanja zbog oklijevanja;
u tamnoj1 haljtini tako nemarna izgleda, da je Lucy, ije su reakcije bile
brze, odmah osjetila punu vrijednost zibellina.
Velika je teta, to Frank nije ovdje, ree Ana, tada bismo mogli ii svi
zajedno.
No, on je na poslu, zna, odvrati Lucy prilino suho, izlazei u
predsoblje.
Ustvari, Frank je poslao Edwardu podrugljivu poruku s isprikom, a Lucy je
tvrdo obeala da je ne e isporuiti.
Izali su, preli preko ulice do keja, koji se protezao pred Bowieovim
pristanitem za amce: obje su ene ile zajedno, a Petar je trkao kraj njih,
grevito dran sigurnom rukom svoje majke.
Tako je bre i ljepe, objanjavae Lucy s iizrazom svijesne
odgovornosti kao u ieronea, dok su koraali k obali preko iste borove
blanjevine.
Zaista je za Mooreove bilo mnogo jednostavnije, da uzmu mali parni
amac brae Bowiie, nego da idu itavu milju do pristanita, da bi se
prevezli parobrodom, koji je rijetko saobraao. Osim toga, BowieoMi su
bili susretljivi: Dave i Angus bili su pristojni mladii blizanci, koji su dalje
nastavili posao svoga staroga oca. Gradili su jole, iznajmljivali amce na
vesla, vozili Eagle, pola za prijevoz, pola za razonodu, a sve su to radili
s ugodnom, osvajajuom ljuba-znou.
Da, Dave 'ili Angus tako su bili slini, da je bilo svejedno prevoze li
ovjeka ili ovcu dli tovar krumpira preko vode, bez formalnosti ili dozvole.
Danas je Dave, kesei se pod svojom iljatotn kapom, vozio vaan brod
Eagle, amac s jednim ovjekom posade.
58
59Bijae to krepak mladi, taj Dave i nosio je bezbrinom Ijupkou svoje
najzamatenije mornarsko radno odijelo. Sada nestade cerenja, pocrveni, iz
nekog tajnog razloga, koji je stajao u vezi s domainstvom Mooreovih.
Kako je starome, Dave? zapita veselo Lucy.
Dobro, dobro, odgovori Dave, ponovno se cerei. Sasvim bi mu dobro
bilo, kad bi imao noge. To bijae nain govora, kojim je Stari pomorac1
ukazivao na svoju nemo.
Napravi prekid. No, ako ste spremni i galantno im po-moe preko niske
gvozdene ograde do krme, gdje je u njihovu ast bio stavljen kadifeni
jastuk. Trenutak kasnije vosilili su se ve velikom brzinom, odbivi se od
keja lukom, ostavljajui za sobom pjenuavu brazdu, koja je za casak
prskala do galebova, koji su letjeli za amcem, da bi se potom sporim
vijugavim valovima pribliila kopnu.
More bijae potpuno mirno, pokriveno prozirnom maglom, kroz koju jo
prodirala sjajna suneva svjetlost. Zrak je strujao preko oStroga kljuna
brodia; bistra je voda imala ugodim sjaj Za Luoiju, umdrenu punom
tiinom, odlazak je bio divan u ovom bisernom svijetlu; lagano udaljivanje
od abnlo, u daljini opruen luk zaliva, straga lagano dizanje plaviih
breuljaka, drahu njen pogled ne putajui ga; to je sve bilo nekako
tajanstveno to, to drvee ti kue posta-jahu manji, pretvaranje plasta
sijena u utu toku, prijelaz jiureeg vlaka u tanbu nit koja se vijugala pod
bijelim perom dima.
Kako je lijepo, ree polako i ljubazno se nasmijei Ani.
Ana, s rukama, kao i uvijek, u krilu, s potpuno nepokretnim tijelom,
odsutna pogleda, smireno sagne glavu.
Rijei zazvuae glupo, ostavljene bez odgovora; i Lucy nekako pocrveni,
kao da je toplo prijateljstvo, koje je ponudila, odbijeno. Lakim
mrgoenjem ela inae nije obiavala trpjetli, da joj se primjedbe tako
bace pod stol nepomino gledae Aniin profil, nadraena tom jasnom
antipatijom; zatim, brzim okretom glave, poe govoriti Petru.
1 Stari pomorac (The Ancient Mariner) voj poemi.
60
prema Coleridgeo-
Kada su .se pribliili Port Doramu, djeak naglo ustade i uzbueno pokaza.
Gledajte, povie. To je Rathlin.
To je tono, Petre, ree Ana neoeiktivano. Ja sam njom doplovila.
Sasvim lijepo vue, cerio se Dave. Pravi stari ormar.
Svi su promatrali irsku potansku lau, kako je izala iz
luke i nastavila put niz kanal, vukui za sobom zastavicu
tamnosmeega dima. No ve bijahu u pristanitu i iskrcae se.
Buan je grad bio Port Doran; ivio je i napredovao od
svoje snage i slasti imao je jednu destiileriju i rafinerije
eera. Bio je naslonjen na breuljak, koji se postepeno dizao
nad rubom vode.
U sredinti visine toga obronka leao je upni dvor svetoga Josipa; siva
kua s dvostrukim zabatom, podignuta na onorni dijelu zemljita, koje je
zaokruivalo kolu i crkvu, sve diskretno ograeno gvozdenom ogradom
ornamentalnog, gotovo crkvenog oblika.
Ovo troje stupi u taj ograeni prostor, pope se kamenim stubama kue i
ekae, dok je Lucy zazvonila. Tako su stajaM neko vrijeme, a onda im
otvori sluavka, dugih tamnih trepavica s osmijehom u oborenom pogledu;
odvede ih u malu praznu pobonu prostoriju, u kojoj bijahu jedan stol,
dvije stolice, portret pape Leona XIII. na zidu, a na podu komad tronoga
linoleuma.
Zato Bileen nije sa mnom govorila? aptae Petar gledajui sa strane
Anu, koja je neprobojnim buljenjem fiksirala sliku Leona XIII., koji je
sjedio na prijestolju.
Mir, ree Lucy. Ona je sjedila uspravno sa svojim drutvenim dranjem.
Eillen poznaje svoju dunost. Ti e govoriti s njom kasnije.
Tek to je to rekla, ue jednai starija ena i pristupi. To je bila gospoica
O'Regan, domaica, visoka, mrava, blijeda, bubuljicama osuta ena
crvenkaste kose, vodenoplavih oiju i s potpuno upalim prstima. Nosila je
stalno crninu, skrivala je svoj mravi stas od brade nanie odjeom, od koje
se nisu vidjele ak ni cipele; ruke su joj bile prekrtene, glas tih do apata,
oi je dizala samo onda, kad ih je okretala. Krunica i sveanj kljueva
znaci njene pobonosti i dunosti ljuljahu se o pojasu. U svojoj vanjskoj
urednosti bila j!e do
61neugodnosti tona, .ali budua da je svojom prirodnom ed-nou bila
sprijeena da se intimno poslui kadom, oko nje je lebdio kiseo miris, koji
moda bijae poboan, ali je sasvim sigurno bio od znoja. Godine su j!oj
stale kod etrdesete, stalno je pobolijevala, a kada je govorila o svome
loem zdravlju, ve se dugo vremena podrazumijevalo, da bez kraja
podnosi svetim muenitvom tekoe djevianskog klimakterija.
Usprkos opem miljenju, da e umrijeti hodajui, ona je ipak postojala!.
Ali je postojlala samo, kad bi sluila bogu i veleasruome gospodinu
Edwardu Mooreu. Ako bi se boanstvo ostavilo po strani, mogla bi moda
dalje ivjeti. Ali Edward ah, bez Edwarda bi sigurno morala propasti.
Vi ste to i Petar zar nije sasvim slien Mooreovi-ma? mrmljae
glasom jo uvijek obojenim akcentom iz Cor-ka. On ima istu oevu liniju
usta.
Obrati se Ani, i njezin se ton neprimjetno, bar se Lucy tako inilo,
promijeni u blagi prijekor.
Vi ste opet ovdje, gospoice Ana. Oporavili ste se, da, oporavili ste se.
O vama ne mogu Bisto rei, odgovora Ana blago.
Drhtaj koji je mogao biti negodovanje, prostruji mravim mesom
gospoice O'Regan, no ona stisnu usne i opet se obrati Luciji.
Da, da, veleasni vas oekuje. Odvest u vas gore.
Pratili su je hodnikom i stubama do nekih vrata, pred kojima je stajala,
sagnula glavu i s potovanjem pokucala noktom.
Izvolite, ree pun glas. I ona ih posluno uvede u prostranu udobnu
sobu, s crvenim kadiifenim pokustvom, utim pultom i etverokatnim
stolom ugodna prostorija, dobro osvijetljena irokim lunim prozorom,
s koga se prua pogled na zaliv.
Gospoica O'Regan napravi pokret podinjenosti napola dvorski
poklon, napola klecanje pred pojavom, koja je kraj otvorenog prozora
bila uvaljena u naslonja, i ree s ljubomornom pokornou:
Smijem li vas moliti, veleasni?
Otac Moore pogleda i odmah se die. Bio je visok, okruglih lea, preko
trideset, s kosom, koja je bila listo tako crna kao i reverenda, koju je nosio.
Glava mu bijae ovalna kao
62
jaje; lice ukasto, s jakim ravnim nosom, dugakom brzom gornjom
usnom i upadno svijetlim plavim oima, kojima su bjeloonice pokazivale
crvene tragove. Ned Moore, sirovi mladi neotmjena podrijetla, koji je
pohaao staiirsko sjemenite, nespretnom se plaljivou izgubio sada u
veleasnom gospodinu, koji je u Valladolidu nastavio svoje studije, i jo
posjetio Rim, nita manje i kao da ga je Crkva nagradila za bujnu
krepost time, to mu je namakla ovu udobnost.
On podie veliku bijelu ruku.
Ah! Ah! uskliknu. Sretan sam, to te opet vlidim. Poslije svih tih
godina, ovo je veseo sastanak. esto sam mislio na tebe i pitao se, kako ti
je.
To je bilo lijepo od tebe, Edwarde, ree ona, prihvaajui mu ruku.
On nastavi: Bili smo alosni, kada smo uli za smrt tvoga jadnog oca.
Nadam se, da e se sada postepeno oporaviti od toga tekog udarca.
Onda se obrati drugoj. A ti, Lucy! Kako dobro izgleda! Petar je opet
porastao naravno! Dajf da vidim daj da vidim da, najmanje za dva
palca.
Blago je milovao djeaka po glavi i uz to trne usta prema ostalima s
ljupfcou jednoga prelata, dok je gospoica O'Regan u pozadini prekrstila
ruke kao serafin i svojim arkim pogledima udarila peat na ceremoniju.
Kad su pozdravi bili izmijenjeni, obrati se otac Moore svojoj domaici,
uvue je u razgovor d upita), je li ruak gotov.
Da, veleasni, odgovorii gospoica O'Regan. Imam veoma dobro jelo.
Lijepu ribu list, njeno jie meso slatko kao orah. Dvije ptiice s teleim
prsima i zatim gljive. I sitni kolaii, koji bi bili ukusni i samom biskupu.
Sluao je paljivo, s polusputenim vjeama. Zatim se njegove usne lagano
stisnue i opet odvojie s laganim umom priznanja.
Ah! uskliknu. Dobro je, ako je spremljeno, i mi emo biti za to
spremni.
Da, veleasni, dahnu gospoica O'Regan, zanijeta tim aforizmom.
Odmah u postaviti.
Smijeila se pokorno i kliznula iz sobe kao pobona sjena. Divna ena,
mrmljae on objanjavajui, kad je izala. Potpuna svetica, nita manje,
ali naalost nije snana.
63Izgleda njeno suglasi se Lucy; ali ona je zaista izvrsna kuharica.
Bila je neto malo uzbuena visokim nivoom jelovnika gospoice
O'Regan. On klimmu potvrdno, zatim, poslije aska prekida, primijeti
zamiljeno:
Kima joj nije u redu. Ve je dva puta bila u Lurdu. Sveano zastane.
Nikakvo se udo nije dogodilo, ali malo je koristilo, mislim.
Opet treba da je tamo poalje, Edwairde, ree Ana gledajui kroz
prozor. Trei put e jioj moda donijeti sreu. To je po mome miljenju
jedva pitanje sree, odgovori Edward. Kada bi lijeenje uspjelo, to bi
bilo udo.
To sam upravo mislila, objasni Ana sasvim naravno.
Edwardove se obrve stegoe, ali upravo u tome trenutku
zazvoni gong, u koji je bez sumnje udarila Eileen, jer^ je
zvuk bdo toliko snaan, da je prelazio slabe snage gospoice
O'Regan.
Dobro, ree on odmah, ostavljajui naas odgovor, sii emo.
Ljupko uze Lucijinu ruku i povede je u blagovaonicu, gdje je za stolom,
pokrivenim damastom bez mrlja, bilo prostrto za etiri osobe. On dzmoli
molitvu prijje jela. Zatim sjedoe i odmah bude donijeto jelo. aicu
rakije? pitae Edward, vadei ep iz boce.
Ana nemarno prinese au, i prieka, da joj je do vrha napuni.
Samo polovinu, Edwarde, bunila se Lucy. Osjeala se u njegovoj
prisutnosti stalno vrlo mladom i plahom: tako je isto imala i osjeaj, da bi
gospoica O'Regan zamjeravala svaku njenu neumjerenost. On ipak osta
velikoduan.
Rakija tamnojiantarne boje arila joj se u ustima dok ju je njeno srkala.
Takoer je i riba list bila izvrsna to je Edwardova rije, dostojanstveno
izala s njegovih usana. Riba je bila posluena s pikantnim sosom ruiaste
boje.
Umak od sardelica, objasni on punih obraza. I to ne iz boce.
Vrlo je dobar, ree Lucy.
Petar se ponaao pristojno, to je sa zadovoljstvom za-Mjuila. Dobio je
utu limunadu, koja se malo pjenuila, a
oko vrata mu je bio izglaan ubrus, koji je izgledao kao ministarska
koulja.
Zaista, miljae, Edward je suta dobrota. On je stvarno bio savren
domain: ljubazan, sklon da objanjava, epikurejski je spretno kretao
rukama iznad stola, sveenikim je gestama posluivao ene, a naravno i
sebe, vino mu se valjalo na jeziku, uivao je u punoj eleganciji jela,
kritizirao javno, alii i prlistojno, i u tu je svrhu uz blagu i finu govorljivost,
pokretao teke vjee svojih velikih oiju. Ipak, kroz to sve vidje Lucy,
kako mu je pogled od vremena do vremena padao na Anu i tu se
zaustavljao s posebnom sumnjiavou.
Mislim, ree on napokon s finom, ali (ipak otrom aluzijom, na onu
malu primjedbu, koju si malo prije uinila, Ana. Nadam se, da nije bila
skeptina. Svi smo mi u mladosti bili moda malo svojeglava. Ali ti time
sigurno nisi htjela rei nita neasno.
Izgledao je besprijekorno', dobronamjeran, blago je predbacivao.
Misli li ti, Edwarde, na kimu gospoice O'Regan? pitae ova gotovo
naivno.
Ne, Ana. Govorim uope o pitanju uda. Znam vrlo dobro, da danas, kada
se pobuava, da se zemlja naukom, prosvijetli, ponekad biva teko
vjerovati u bitne osnove nae vjere. No lijepo, mi imamo svjedoanstvo u
Lurdu. Ta sveta voda, tu on podie ruku ista je i ima mo da
iscje-ljluje.
Znam, da je Polly jednom tamo putovala zbog nadima-nja, ree Ana
blago, ali nije ozdravila. Ona je govorila, da je voda strano hladna i
prljava. I nije ni udo, kad se svi ti stranci u nju uronjavaju.
udo, Ana, ree Edward prilino kruto, kae vie nego lijeenje od
nadiman ja.
Ali, kada bi Polly zaista bila izlijeena od toga nadima-nja, Edwarde,
onda bi to bilo udo. Time mislim, da se odanle ne uje nikada o nekim
velikim udima. Kada bi jedan ovjek bez noge uao u peinu i izaao
iznenada iz nje s novom nogom, onda bi ja to> nazvala neim osobitim.
Iako njen jovor, kojim kao da se ispriavala, nije mogao imati u sebi ni
sjene podrugljivosti, on ipak pocrveni i odmah se ogradi.
Tri ljubavi
65Zgodan je prekid nastao pojavom ptiica, to su bila dva kosa na
prenim komadima kruha.
Najbolji dolaze na stol poetkom rujna, ree on koristei se
dobrodolom promjenom teme. Na ovo su jelo pili pcanmard, lagano
prigrijan na toplotu sobe. Lucy ostade uporna osjeala je, kako joj
obrazi gore, i hjela je uzeti samo pol ae, dok se Ana nije nimalo
ustruavala!. Dok je dobro odgojeno srkao, ostavi Edward privremeno
teologiju i poe govoriti o pravoj umjetnosti posluivanja vina o tome,
kakva nesretna zabuna moe nastati kod toga uslijed promjene topline. U
Valladolidu svialo mu se, da se mislima vrati na svoje dane u paniji
on je tota nauio o visini i o postupanju s njima; govorio je o grou,
priao, kako se u vinogradu samostana obino odmarao pod jednom
odreenom lozom, a oko njega je visjelo slatko groe; da, tu je mogao da
ga dohvati pruivi se i da kua topli sok. Slatko sitno groe, kao pregrti
gospoica. Poslastica.
Lucy je paljivo sluala; ali j!e ipak duboko u njenoj dui lealo uvjerenje
o hladnoi u Edwardovu dranju prema njegovoj sestrini. to je stajalo iza
toga? To je nekako uznemiri i pokvari joj veselje toga dana.
Kada su zavrili' s kolaiima, obloenima trenjama i bogato prelivenima
pjfenom od vrhnja, ue gospoica O'Re-gan, da lino uje ocjenu svoga
rada. Dok je stajala kraj vrata u uobiajenoj poniznosti, Edward se uvali u
svoju stolicu, opet gospodar cijele situacije, okreui drak svoje vinske
ae meu prstima, tihi mu je osmijeh ugodno preletio preko duge gornje
usne, a svjetlost mu s prozora njeno padae na dobronamjerno kvrgavo
elo.
Izvrsno, ree, zaista izvrsno.
Vodenast osmijeh prijee preko lica domaice, ali se odmah izgubi, kada
on doda:
Jedino je neto bilo kod ptiica. Mislim, da su mogle jo malo ekati.
Da volim kad su kosovi tvrdi.
Ona malo pocrveni i sae pogled.
Da, veleasni, uzdahnu. Morat u opet govoriti s tr-govoem peradi.
U glasu joj ne bjee straha, nego samo duboke rezignacije, to nije uspjela,
ne svojom krivicom, i pored arke elje, da ode na lovite i da utovii par
kosova do pravog asa.
66
Da, sve za Edwarda bijae osnova njezina ivota; jer je ona ljubila
Edwarda; tjelesne naklonosti nije moglo biti; ali duevne duevno je
bila njegova prilenica.
Ali poteno govorei, sve drugo je bilo sasvim izvrsno, ree Edward
uglaeno.
Ah, da, zbilja, doda toplo Lucy.
Poslastica suglasi se Ana prijateljski, dok je Edwar, otputajui je,
kimnuo glavom.
Poto je gospoica O'Regan dobila dovoljno priznanja,, Edward se zahvali
bogu za izvrstan ruak, a potom se po-pee gore u dnevnu sobu, da popiju
kavu. Tu su se, poto se udobno smjestie, bez Petra, koji je otiao da se
raspita za utu maku, trebali osjeate ugodno. Ali razgovor je zapinjao.
A Frank, konano ree Edward, kako mu je, tom dobrom mladiu? Da
li je da li redovno ispunjava svoje vjeirske dunosti? Tu stade, kao
svjetski ovjek, pa nastavi; Tu treba da uloi svoji utjecaj, draga moja.
Frank nije suvie poboan, odgovori ona polako, upravivi
nepomian pogled na mrlju sivoga pepela, koji je pao na dugme njegove
reverende. Svijesna svojih mana ona je dodue imala jednu osjeajnu
privrenost svojoj vjeri, ali je dobro znala, da ta njena vjera ne pokriva sve
mane doda: Ali ja znam, da je on u dubini srca na pravom putu.
Naravno, naravno, prizna on, dok mu pogled za trenutak impresivno
mirovae na Ani. On moda hini ruganje, kao i ostali; ali on ima vjere.
Moda neto malo apatije, neto malo ravnodunosti, osjeaja hladnoe, ali
u sutini, on vjeruje. A ti, Lucy, mrmljae, pritiskujui kao biser sjajne
vrhove prstiju, njeno idui dilju, ti suvie voli Franka, a da bi priznala,
da je nemaran.
Ona se smijae Edwardovoj lukavosti. Izvrstan ruak,. rakija i burgundac,
koji se tako dobro slagao s rakijom, dozvoljavahu joj da bude
sentimentalna.
Frank i ja slaemo se vrlo> dobro, ree, jo uvijek sa svojim tihim
osmijehom.
Ti umije s njim pravilno postupati, ree ljubazno Ana. To je lizvan
sumnje.
Ja vjerujem, ree Edward brzo, da Franku ne kodi, da ga netko malo
vodi.I napokon, poto mu je savjest bila mirna, okrene se svjetovnim
stvarima.
A posao, pitae, da li mu taj ide dobro?
Sjajno!, objasni ona. Mi imamo najbolje izglede da, i ja u rei to
drugo ja se nadam, da Franku predstoji neto dobro.
On klimnu glavom, obradovan tim izgledima svoga brata.
Zna ti, nastavi ona svoju sangvininu nadu u budunost, potaknuta
prilikom i njegovim zanimanjem, mi elimo u ivotu napredovati. Podii
se, zna. Mi lipak moramo misliti na budunost. Osim toga, i na Petrov
odgoj. On sada raste, a ja nisam sasvim zadovoljna malom kolom, u koju
sada ide. Jasno se vidjelo iz ara i energije njena lica, da svoje nade i
zakljuke eli i ostvariti. Tako je bila sigurna. Ona e ve nastojati, da
napreduju, da od Petra neto postane.
Na Edwardovo> pitanje doda, da u Petra nije opazila sklonosti za
sveenikim zvanjem, i priznade, da je njena elja, da on bude lijenik.
I oni ine dobra, odvrati Edward ljubazno. Oni su li-jeniai tijela, a mi
opet lijenici due.
Na tome se mjestu poe Ana, koja je utei pratila razgovor, malo nemirno
micati. Ali se smijeila, kada ju je, Ed-ward upitno pogledao.
Pospana sam, ree, to je sve.
On povue jo posljednji dim iz svoje turske cigarete, pri emu zaobli
nozdrve kao sladokusac, te ree:
Hoemo li oblici vrt, to e te osvjeiti.
Idite vas dvoje, odgovori Ana, naslonivi se, i zatvori oi. Dremovna
sam. Ostat u malo ovdje i drijemati.
Dobro! saglasi se Edward i nabra elo. Die se dostojanstveno, pomae
Lucy da ustane, zatim uze kapu s kamina, a s klinai iza vrata kratak kaput
od tanke, tamne iohe. Bio je to stari kaput, koji je donio iz panije, ali
kada ga je stavio preko ramena velianstvenim sveenikim pokretom,
izgledao je kao da mu nikada ni jedna odjea nije romantinije pristajala.
Sada je Lucy stvarno mogla da nazre razlog straho-poitanja gospoice
O'Regan.
68

Sioe kroz staklena vrata blagovaonice i poee lagano tumarati stazama

vrta.
Jo uvijek ljfut, asak se smiri, a zatim nenadano ree:
Sta ti misli o njoj o And.
Ne znam pravo, odgovori ona smijeei se. Ja je rado gledam, ali ona je
prilino prilino tajanstvena, zar ne.
Tajanstvena! izlane. Otvori usta kao da je htio govoriti, zatim ih naglo
zatvori; iako je ona ekala na neku primjedbu, ova ne doe. Bila je puna
tiina, za to se vrijeme Edward potpuno pribra; kad su ve tono dvadeset
puta proli kraj ispruenih ruku arene statuete, on stade.
To je moja gimnastika, ree. Obilaziti dvadeset puta okolo, oivljuje
rad jetara; i ponudi joj, kao to je to uvijek inio, da jioj pokae crkvu.
Bio je ponosan na svoju crkvu, Puginovo djelo, i kada su uli, tihim ju je
glasom, upozorio na linijie gotskih lukova, ljepotu oltara i na drvene
izrezbarene anele na propovijedaonici. Pugin je ovu crkvu stvorio-prije
nego1 to je bog stvorio Edwarda; ipak je, kada se ta promatra, bilo
nemogue odbaciti misao, da je Edward stvorio tu crkvu, da ju je podigao
svojim rukama, i da je sada ona njegovo iskljuivo vlasnitvo.
Da, osobito je lijepa, zakljui on konano sa zaobljenim usnama, dok mu
je pogled poivao na Lucijinu ozbiljnom licu. Drao ju je za skromno i
otvoreno stvorenje, mo~-da ne najvee inteligencije, ali poteno, puno
obzira prema njegovu sveenikom dostojanstvu, uz to lijepo obueno
volio je ugodnu eleganciju dobro odjevenih ena. ;
Klekoe i izmolie tihu molitvu. Malo pod utjecajem njegove prisutnosti,
nije se povezano izrazila, nego je pred tim tajanstvenim oltarom pokazala
svoju pobonost neartikuliranom zahvalnou za dosadanju sreu u ivotu.
Digoe se,, ostavie crkvu i odoe, da bi u kuhinji otrgli Petra iz tijesnoga
prijateljstva s Eileenoim, zatim, prema ve priznatom, obredu ovih posjeta,
odoe u kolu. Edward je bio ponosan i na svoju, kolu! Dok su ili kroz
uionice u svakoj se uionici pri njihovu ulasku djeca istovremeno
digoe i pozdravie dobro uvjebanom blagozvunom tonou: Dobar
vee, oe Edwaird im pokaza svoga sinovca:
Velik ovjek, govorio je, gladei djeakovu glavu s pompoznom
oholou. Svakako, da je kotska suknja boljeizgledala od djejih
poderanih keoelja i ispucaldh cipela; takoer ni razni uitelji nisu tedjleli
hvale za sinovca veleasnoga.
Kada su se udaljili od kole, Lucy, pod maskom ravnodunosti, sakri
unutarnji plamen. Za nju bijae tUm skrivenim pokazivanjem premoi
njezina sina dostignut vrhunac posjeta. Ali ipak, kada je Edwarda i mladia
ostavila, i po svome obiaju ila sama da domaidi uini posjet pristojnosti,
osjeti pored sveg zadovoljstva nejasnu zbunjenost. Neto to, to nije
znala uvuklo se u toplanu njezina zadovoljstva. Da, ona nije mogla
izbjei injenici, da ju je Ana zbunila, to je bio osjeaj potpuno stran
njezinu ispravnom karakteru. Anai se danas tako ljubazno drala portrand,
inilo se, da u biti ne pristaje u harmonina akord ovog posjeta. Ana je
imala novaca, bila je lijepa i nezavisna: to joj je sve doputalo, da pokae
punu sigurnost. Ipak je iza toga bilo neto vie. Nekada je Anin bezbrini
mir bio kao kora, pod kojom su vreli rijetki i neoekivani' sokovi. A to je
osim toga bilo objanjenje za Edwardovo hladno dranje i ono neobino
svjetlucanje u oima gospoice O'Regan? Po svome nagonu trebala je da
Edwarda otvoreno pita; ali izgleda, da su za tu temu njegova usta bila
zaepljena. No, ipak, kada je sjedila u maloj zaguljivoj sobi gospoice
O'Regan Tereza O'Regan nije provjetravala, ona je zraila samo Edwar-
dove vunene stvari Lucy baci zamiljen pogled na domaicu.
Veleasni mi je nagovijestio, ree upravo gospoica O'Regan, da e
Petar doi k namai na nekoliko dana, kad Ana otputuje.
Da, ree Lucy. Nastade utnja, onda najednom ree gotovo nehotice:
Gospoice O'Regan! Da li biste neto htjeli rei? Zato *vi Anu ne
voMte.
Anu! ponovi druga, potpuno zbunjena neoekivanim pitanjem.
Da, zato je ne volite,
Nastupi tiina, i gospoica O'Regan tamno pocrveni.
Ne mogu rei, da je ne volim, objasni zastajui. Ja ja joj ne
odobravam.
Ali zato? navaljivae Lucy.
I
Zar vi ne znate? mucae druga. Va mu zar vam nije nita rekao?
Lucy zatrese glavom, eljna da uje, ali zbunjena malo nelagodnim
dranjem druge.
Gospoica O'Regan pokri blijede usne vrhovima prstiju, jasno se vidjelo da
je razapeta dzmeu elje i straha.
Bolje da vam to ne priani, ree druoim glasom.
to? nestrpljivo ekae Lucy.
Ja ne znam zatezae domaica, zatim lomei mrave ruke najednom
izbalci bujicu rijei.
Lucy se die, duboko uzbuena. Usprkos smijenoj zbunjenosti gospoice
O'Regan, niega aljivog nije bilo u nesretnoj injenici, koju je upravo
otkrila. Bez kolianjia i svih svetih izreka, injenica bijae porazna: Ana
mati nezakonitog djeteta!
Kao udarena, zbunjena, Lucy je buljila u domaicu utei. To je bilo
najmanje, to je mogla oekivati. Ona za to ne bi nikada pitala, samo da je
u to i najmanje sumnjala.
To je bilo prije pet godina, naglo je dalje govorila gospoica O'Regan, s
gestom njene boli. I u meuvremenu je umrlo jadno dijete kada su
mu bile tri go'dine.
Lucijin pogled potamni. Bila je zbunjena poloajem, u koji je upala: sve je
to bilo neugodno, uzbudljivo i tako nevjerojatno, kao u jeftinom romanu.
Ali je bilo tako, usprkos svemu. Ovim je sva topla ugodnost ovoga
posldjepodneva bila nenadano razbijena.
Ali zato ? upita konano. Tko je bio ?
Oko gospoice O'Regan poe treperiti, zatim se odmah ukoi. Njena
zbunjenost bila je sada kao i prije muna.
Ne znam, odgovori naglo. I nitko ne zna, tko je bio otac. Ni divljim
konjima nije se moglo dzvud ime. Naprosto je zatvorilai usta i o tome nije
govorila. Veleasni je bio milostivo uzbuen. Oh, ona je udna, ta Ana!
Ali ipak, istraja Lucy, ipak
Ne dovri reenicu, jer u tome trenutku Petar banu u sobu, za njim uoe
EdwaHd i Ana.
Zakasnit emo, majko, uzviknu. Naruila si Davea za etiri sata.
Da, odgovori ona mehaniki, to je tono.
71Onda se uri! uri se! Dok Ana spava, ti aska, jo emo zakasniti na
amac.
Nasta stanka, onda svi pooe prema predsoblju.
Otpratio bih vas do dolje, ree na vratima Edward, ali moram ii u
posjet k jednoj drugoj staroj) prijateljici gospoici Mac Tara!
Nemoj zbog nas zakasniti, ree Ana, smijeei se. To je tako- lijepo
ime.
On se najljubaznije oproisti, naglaavajui, da o koncu praznika Petar mora
doi na nekoliko dana. Gospoica O'Re-gan im prui ruku milostivo i
ponizno. A Eileen, koja je na kuhinjski prozor pritisnula njuku ute
make, predstavljae takvu sliku, da se Petar smijao dok su ili niz ulicu.
Ali se Lucy nlije smijala. Ona bijae zapanjena d osjeae se nelagodno
bijae kao pogoena nekim bezrazlonim nemirom, kao da joj je
domaiina neugodna pria nanijela udar. Nije je pritiskivala nikakva
odreena bol, niti je osjeala naknadno saaljenje prema Ani nemogue
je aliti Anu: ta ne trai saaljenja. Opet je pogleda. Ali je Ana ila sa
svojim vlastitim mislima. Zatim se u njoj opet probudi ono mukotrpno
nadraenje, neobjanjivo, ali stvarno nerazumljiv predosjeaj, koji
nikako nije mogla srediti. Zato, miljae u bolnoj zabuni, zato mi to o
Ani, za 'ime boje, Frank nije nikada priao. On ju je tim ranio; ta ju je
pomisao odjednom poela tititi; to je uini neobino tihom. A rijei
gospoice O'Regan A va mu zar vam nita nije rekao? opet
joj dooe na pamet i neobino je srnu tie. To je pitanje gorjelo u njenoj
dui; zato joj to Frank nikada nije priao?
VI
Slijedea subota bila je dan piknika, izleta, koji je Petar planirao jo prije
Anina odlaska, i koji je oekivao s nemilosrdnim zanosom mladosti. Lucy
mu se ba nije veselila: udno iz razloga, koji nije mogla objasniti
nije eljela da uestvuje u njemu. Ali je Frank prihvatio tu misao s ne-
obinom ivahnou i prikazivao1 vie skupih planova od zakupa
izletnikoga amca za prijevoz preko< zaliva do vonje
72
kolima kroz Winton Hills. Lucy je kratko odgovorila, da ako se izlet ve
mora napraviti, onda e se veslati do ume na rtu Ardmore. Rt je blizu,
kratko je rekla, a tako e bar izlet koristiti, brat e maline za kuhanje
pekmeza.
Dok- je u kuhinji zasukanih rukava pripremala stvari za piknik, bila je u
naroitom duevnom stanju: to je bila apsurdna misao, potpuno, toga je
bila svijesna, ali ju je ipak taj osjeaj pritiskivao posljednja dva dana. Pred
Frankom nije spomenula svoje najnovije otkrie; ali je osjeala, da joj je
on to moraO! ve davno ispriati. Zatoi nije uinio? Ona pred njim nije
nita krila; bila mu je potpuno odana i oekivala je s punim pravom, da i on
njoj bude tako odan. Dapae poslije posjeta u Port Doranu pruala mu je
svaku priliku, da popravi svoj propust; vie puta je navodila razgovor na to
i napeto1 je oekivala njegovo naknadno povjerenje. Ali on nije nita
rekao. To ju je razbjesnilo-, to oito namjerno tajenje. Nestrpljivo die
glavu fi kroz zadnjli prozor naglo baci pogled na Anu, Franka i Petra, koji
su povjerljivo1 razgovarali i s napetom panjom promatrali preoranu
zemlju. Takoer je ula tanak uzbuen smijeh svoga sina, dok je pod ja-
senom, duboko kopao za crvima. Kod ruka je priao, kako namjerava
prevariti lukavu pastrvu, koja po predaji ivi u gornjem ribnjaku
ardmorskog.brzaca i legendarno1 je velika i kao u basni stara.
Moglo se osmjehivati na tu hvalisavost; ali se nije osmjehivala. Bila je
razdraena, zajedljiva, mislila je na Anu na tu malu povuenu enu,
koju nije mogla razumjeti nal Anu, koja je sada bila prikazana u novom
svijetlu, koje nije ulijevalo povjerenja. Da je znala za tu prolu epizodu, da
li bi bila isto taka brzo pripravna, da Ani povjeri svoj dom, i Petra, i
tu je misao doekala s nutarnjim trzajem Franka. Ana i Frank bili su
brati ;i sestrina, naravno. Ali, ostaviti ih u oiglednoj ravnodunosti, a pri
povratku ih nai, kako svoje prijateljstvo zalijevaju pivom nevjerojatan,
smijean obrat! A ipak, nije Joj se svialo. Sigurno je ispod Anine
uglaene, ravnodune spoljanosti bilo skriveno neto vulgarno.
Ona zastane.
Moram, razmiljae namrgoenih obrva, zbunjena i nesigurna, moram
to najzad razjasniti.
73Prije svega: Ana je, poslije toga neoekivanog svjedoanstva, ena u
najmanju ruku srednjeg glasa. A ona je u svojoj bezazlenosti, u potpunoj
iskrenosti, tu enu ostavila samu sa svojim muem, a on je mogao da
poloaj razjasni jednom jedinom rijei. Ali on tu rije niije izgovorio. Ne
da je nije znao. Edward je to znao, isto tako, bila je sigurna^ to su znali i
Joe i Polly, ak i Lennox. Frank to mora znati. Osim toga, ta godina Anine
nezgode prije pet godina "bila je vrijeme njegova posjeta Belfastu.
Mora da je tamo vidio sablazan, mora da je stvari upoznao. A ipak nita
ndje rekao.
Skupi se nervoznim pokretom i najednom spusti pogled. Mora svriti svoj
posao. Suvie je razmiljala o odjeku nevesele prolosti. I tako uze kruh i
razreza ga u duge komade, Tsoje brzo namaza maslacem. Na neki od tih
komada stavi domae slatko od jabuka, na druge dem od rabarbare, osta-
tak upotreba za rezanu unku, koju je dijelom napravila sa goruicom, da bi
razveselila Petra. Zatim namaza maslacem gomilu domaih utipaka i
kolaa od jaja, svjeih, juer peenih, razreza jednu polovinu hladnoga
pudinga na velike i sone komade, zatim uze jedan kola od voa, koji je
mnogo obeavao, a imao1 je oblik izduena hljeba, i izvadi iz kutije
uvijek ga je imala tu paket Abernethv-biskvita, koji se griskao sa
zadovoljstvom. Njene male, lako vlane ake bijahu sada crvene prema
ostalim dijielovima ruku, pokretahu se strunjakom tonou. Usprkos
urbi, nita nije zaboravljeno ni sitni zguvani papir sa solju, da bi se
solila tvrdo kuhana jaja i napokon je koara bila spakovana i pokrivena
bijelim ubrusom. Onda spusti rukave, pouri vratima iako nije bilo
razloga toj urbi i viknu:
Gotovo! Gotovo! diui i sputajui glas.
Oni pogledae, okrenue se. Petar mahnu s pretjeranim odobravanjem,
otra vano, pokaza jtoj svoju kutiju s crvima, koji su se koprcali, i ekae
da se ona toboe zgadi. Ali je ona gledala samo na svoga mua. Kada je
priao, stavi mu ruku preko ramena i opet ree:
Sada sam gotova, Frank.
Lijepo, ree on, malo iznenaen tim nenadano pokazanim osjeajem.
74
U nekoli'ko trenutaka skupili su svoje stvari Lucijina posljednja uputa
Netti bila je otra opomena, da su sada samo njoj povjereni kua i
elegantno pokutvo.
Petar je iao do Bowieova pristanita, s udicom o ramenu i kotliem u ruci;
Moore, koji je nosio koaru, pratio ga je. Lucy je nosila malu praznu
koaru, da bi u nju skupila divlje maline, kojih je bilo dosta u umi, i
slijedila ih je s Anom na izvjesnoj udaljenosti.
Najednom, na obali, Lucy stade.
No, ree veselo, to je gospoica Hocking.
Dolazila je neka ena sa psom. Pas je bio dobro uhranjen foxterrier, koji je
od debljine puhao i drao isplaen crveni jezik; gospoa ona je bez
dvojbe bila gospoa bijae impozantna visoka pojava, vrsta, ali
gospodska i elegantna, s oblo isklesanim nogama jedne Junone, a glatkim
licem kipa, koje je pristajalo njenoj dobi i klasinome izgledu. Njena je
glava bila mala, crte pravilne, nos fin i ravan, elo nenaborano kao bijela
vrpca, oi plave kao duboko more velike i bistre pod tekim vjeama.
Nosila je dobro skrojen kaput i suknju od finoga Meze-sukna, koji se
usprkos svom ozbiljnom kroju razbludno priljubljivahu uz raskone linije
njezina tijela. Bijela bluza od teke svile s visokim ovratnikom i sasvim
malim bisernim dugmetima, elegantne cipele s dugmetima za kopanje,
tamne rukavice od glacea, dugi vrsto uvijeni kiobran, komu se uski drak
zavravae kukom od slonove kosti usavravahu njeno odijelo. A stas
da, lako ekscentrina stasa bjee ova gospoica Hocking; kada se
pribliila, smjekala se i pogledala Lucy velikim svijetlim oima, jedva da
je imala bore na licu, koje je blistalo glatko i veoma mekano pod sjajem
kao toranj visoke ute kose.
Nadam se, ree odmah, malo se osmjehujui, da ne e padati kia.
Imala je kultiviran glas, koji je usprkos kri-< avom smijehu duboko
zvuao, impresionirala je svojim svjetskim dranjem. Va dragi mali
djeak! nastavi, opaajui udaljenu pojavu. Ali gdje mu je kotska
suknjica? Mali branin. Vrijesak i paprat, tako su lijepi ujesen, 'moja noga
stoji na tlu domovine, ime mi je Mac Gregor'! Kada ete me opet
posjetiti. Njtezine su primjedbe obino bile niz zagrada,
75mali etvorokuti, koji su se dopunjavali, d u kojima se na kraju moglo
nai zrnce normalnoga razbora.
Nadam se uskoro, ree ljubazno Lucy; onda se okrene i promrmlja rijei
upoznavanja.
Oboavam djecu, ree gospoica Hocking Ani. Prije svega djeake! Ona
kao- da se tajanstveno, gotovo* koketno zanimala za muku djecu nije
to bila sumorna enja osamljene i nevezane enske, nego osjeaj daleko
intimniji i romantiniji.
Idem na piknik, ree Lucy malo* zbunjena. Znala je, da je gospoica
Hocking mogla biti potpuno razborita, kada je htjela.
Predznaci su povoljni, odgovori gospoica Hocking pri-lino' sanjarski.
Plavo nebo plavo more. Niste li bili na Capriju? Tamo je zaista lijepo.
Djeaci tamo rone u peini. Tako lijepe figure, ti condottieri Uutje, die
glavu, i izgledalo je, da razmilja. Ne smijem vas due zadravati. Idite!
Idite! Zabavljajte se. Izvanredno vrijeme za ovo godinje doba. Ali ja
moram ii! Imam posla. Vrlo vanog.
Pomisao na tu bitnu stvar oito prekide razgovor, i kao netko, tko biva
najednom pokrenut od neke sile, ona se pokloni, pogleda Lucy svojim
ivahnim osmijehom, pri emu ni jedan nabor ne nalbra njeno glatko i
ugodno lice, okrene se i odlepra.
Gospode boe! ree odmah Ana. Tko je to?
Zbog ovakvog Anina tona, Lucy se zacrveni, to vie, jer je taj ton morala
priznati nekako ispravnim.
To je jedna moja prijateljica, odvrati ukoeno, velika prijateljica. Ona
je draesna!
Ta jte rije iz njezinih usta zvuala potpuno udnovato, no ipak kao1 da je
na neki nain odgovarala.
Izgleda kao udak, ree Ana, pribliujui se amcu, koji je Moore s
Daveovom pomoi izabrao i za njih uredio. Meni se ne sviaju njeni
nagovjetaji o tim njenim djeacima! Bila bi dobra partija za Heroda.
Ona je zaista udak, ree Frank, uvi te rijei, dok je privrivao
karam. Poluaava! I ta psea ivotinja Fairy izgleda, kao da ju je
napumpala pumpom za bicikl.
76
Ona je strano velika, ree Petar, koji je takoer htio da se oglasi.
Velika kao okretae se traei predmet po-reenja kao amac.
Lucijina usta postadoe tvrda, ona nabra elo. U Ard-fillanu je, u kome je
vladao otmjeni snobizam, imala malo prijatelja i voljela je gospoicu
Hocking, s kojom se upoznala sasvim sluajlno. Njihovi povremeni susreti
na etalitu, pri kojima je prvi povrni osmijeh, namijenjen Petru, preao s
vremenom do naklona prema Lucy, do jedne dobaene rijei i pristojne
izmiljene misli o vremenu, a zavrio- se vrstim prijateljstvom izmeu
gospoice Hocking i nje. One su sada jedna drugoj poznavale ivotne
prilike, i Lucy je znala, da je gospoica Hocking nekako dola iz Engleske,
i da je u brino odabranom djevojakom seminaru u Redlandu poduavala
sve ukljuivo i muziku. Sada gospoica Hocking vie ne poduava.
Prije nekoliko je godina, iz nepoznatog razloga, prestala s radom. Ipak se
gospoica Hocking nije vratila u Englesku. Ostala je u Ardfillanu, sama,
oito odana svome psu, svojoj muzici, u veseloj udobnosti, koja pristaje
jednoj elegantnoj dami od ukusa, a materijalno neovisnoj.
A sada su se Frank i Ana zaista povezali protiv njenoga prijateljstva s tom
divnom, ma da malo ekscentrinom damom. Bila je upadno neraspoloena,
i kao nenadanom olujom vrati joj se prijanja razdraenoist s trn cima
ogorenosti. Sada su sjedili u amcu, i njeno se elo lako namrgodi dok je
promatrala kalko joj mu neobino revno rukuje veslima. Skretao je na
sebe panju, Aninu panju, tako je mislila. I obrijao se neobino briljivo,
obukao je svoje najnovije odijelo! Da li je to bilo radi Ane? Osim toga,
njih su dvoje skretali razgovor opet u jednom pravcu, koji joj je bio mrzak;
poto su zavrili s gospoicom Hocking, nastavili su da jo jednom
raspredaju o posjetu u Port Deran, pri emu su se kao za okladu rugali
Edwardu. Da, sada ona poe sagledavati Anin karakter u jasnom svijetlu; i
ruganje je svakako lealo pod ovim vanjskim mirom.
Umak od sardelica, ponovi Ana, neto blago, ali s opakim licem. I to ne
iz boce.
Kod Neda sve ide kroz eludac, odgovori Frank, sa mnogo manjom
finoom. Dajte mu dobroga jela i bocu vina, onda je kao1 riba u vodi.
77Kima gospoice O'Regan, uzdisae ona, drei prste u vodi. Skoro
udo. Poslastica!
etvrtgodinje sakupljanje pada slijedee nedjelje. Kuverte se primaju iza
crkve L. S. D. to jest L. D. S.
Uvijek zanimljiv posao, Frank, nastavi Ana svojim ljubaznim,
bezizraajnim licem. Male tajne u ispovijedaonici. Lijepa poikajnica. I
kako esto ste vi, moje dijete
Slatki miris u tami, cerio se on.
Jockev club za oca Moorea, odgovori ona meko. Lijep ovjek, Blag,
mek, pitom. Prijlatelj gospoice Mac Tara! Zatvori oi, uvali se unazad i
poe mrmljati: Harfa, to neko kroz dvorane Tare...
Frank se, poduprt o veslo, poe tako glasno smijati, da se amac stao
ljuljati.
Lucy osjeae, da joj se lupanje srca diglo do u grlo. Nije bila zatucana,
njen se odnos prema vjeri uglavnom osnivao na osjeaju; ali ovo ovako
strtaho prosto i to ba pred djeakom! A Edward: zaista je bio
dostojanstven; a zar ona nije jela njegov kruh?
Prestanite s tim! viknu otro. Ne volim to sluati. Zapamtite to jednom
zauvijek!
Ana polako otvori oi i nasmijelii se na Lucy.
Samo malo ale, ree ljubazno.
To je ala, kakvu ne volim, ree Lucy, a na obrazima joj se pojavi
crvenilo.
Moore napravi glup pokret ramenima. Nastade neugodna utnja, potom on
mimo obrati panju veslanju. I ona je utjela. Ranio ju je taj izraz Frankova
lica; to joj dovede u. pamet, koliko ga silino voli. Bila je sretna, kad s,u
stigli do rta, i kad su buno izvukli amac na pijesak, osjetila je olakanje,
napetost je palal Uli su u umu i ili putem, koji je vodio k potoku
Ardmore. Poslije sunca na otvorenome moru, ovdje je bilo hladno i tamno.
Drvee je jo uvijek bilo potpuno lisnato, no hrapavo je lie ve imalo
ute pruge, a maslinasto je zelenilo makljena bilo ve protkana arko-crve-
nom bojom; ispod nje je rasla visoka paprat, jo uvijek zelena, tako visoka,
da je dodirivala Petrove ui, kada je zaao u nju. Njemu taj izlet nije donio
tekoa, nego sve znake velike pustolovine; oi su mu sijevale; trska za
pecanje, sagraena po principima najstroe ekonominosti, i pogodno
prodavana
78
kod g. Gowa za jedanaest pennvja i trietvrit, bila je uperena-kao koplje, s
otmjenim zamahom, koji je taji kolac pretvorio u drev^io oruje.
Probili su se prema brzacu rijeke. Poslije kie, voda je s bukom padala s
gornjega tresetita 4 valjala se kao bijesna, prljava bujica, ali danas je tekla
lijepo izdubljenim koritom u plavome kamenu kristalno ista. Vlana se
mahovina priljubila uz strme obale, a druge, blijede stabljike paprati vi-
sjele su, svaka kao jezik jelena, edne nad vodom, koja je uborila. Vlani
miris mokre trave, koja je rasla, mijeao se-sa sladunjavim mirisom
suncem ispeene gline.
Napokon stigoe do ribnjaka. Petar je ve izdaleka poeo prigueno
aputati, htio je nadmudriti oprez svake pojedine pastrve, a sada spremi
udicu, namjesti konop, koji nije imao kalema, znalaki ovije svjetlucavu
kuku dugim crvom, koji se previjao, a koga je izvadio iz kutije, u kojoj je
gmi-zao, unu i baci udicu.
Dok je Lucy promatrala svoga sina i njegovu revnost, raspoloenje joj se
opet promijeni; nastupi poputanje. Osjeala se mirna, blaga, utjeena. Sve
njeno glupo, bezrazlono-neraspoloenje nije bilo nita glupa utvara!
Sada se namjerno obrati Ani i ree smijeei se:
Hoe li pecati ili brati?
ekat u i gledati, to se dogaa, odgovori Ana.
Da, ree Moore, uhvatit emo kita.
Ostani tu, majko, dok ban jedna zagrize, ree Petar.
Mislim, naglasi Lucy, da bi bilo zgodno, kad biste me-pri povratku
iznenadili. Dotle ete sigurno ve uloviti dvije, tri. Die koaru, polazei
kimnu, i dodade: Pokuat u da vam naem nekoliko jantara. To je ime,
koje je dala slatkim zrnima ostruniice, koja je rijtetko rasla meu divljim
maslinama.
O, lijepo, ree Petar jer je volio ta zrna vrlo lijepo.
Ona se udalji, zatim se okrenu i mahnu, potom se uputi gornjem dijelu
ume.
Kraj nekoga niskog kamenog zida naie na grm malina. Pone ih brati. U
grmlju su se ljuljale bobe na svojim tankim peteljkama, obasjane
popodnevnom sunevom svjetlou,,
79-"svjetlucale su se kao hrpe kristala i izgledale kao tamno crvene
toke na zelenom tkanju.
Njene su ruke brale kroz granje, hvatajui i savijajui kao srebro svijetlo
lie. Ponajee lagano padahu kadifene kugle sa svojih uvenulih
peteljaka, poneki se put pak meu njenim prstima razlio jako crveni sok
prezrele bobe.
Koara, koja joj je visjela u ruci, otea. Okoj nje se prostirala od svijetla
odsjeena tiina ume. Ta tiina, tajanstvena svojim podzemnim zvucima
najtiega uma micanje lista, utanje grane pod njenom nogom,
gukanje umskoga goluba s visoke grane upi se u nju. Postepeno'
postade svi-jesna svoje samoe mone ruke samoe, koja je lebdjela
nad njom i, s kratkim pogledima na stranu, pouri s branjem.
Najednom zaelje, da se vrati toploj drutvenosti ostalih, i, sa smijeno1
namrgoenim elom na svoju ludost, napokon se okrene i gotovo potra iz
grmlja.
Blizu ribnjaka uspori korak i povika dobrodolicu.
Ali ne dobi odgovora. Kad najednom iskrsnu iz iblja, vidje, da se tu nalaai
samo Petar: naglo stade, osmijeha nastade s njena lica.
Gdje su drugi? pitae glasom, ija otrina skrivae nemir. Djeak,
zaljubljen u pecanje, samo zanjiha glavom, ne diui pogled s tanke smee
sjenke, koja se drhtei isticala na tamnom odrazu nadviene obale.
Svakako u blizini, pretpostavljam, odgovori on nejasno. Ona je stajala
trenutak zapanjena, onda se s mukom pomaknu i spusti koaru. Die joj je
bilo potpuno bez ivota, dok je polako skupljala neko suho iblje, upalila
vatriu i stavila na nju kotli.
Duboko zamiljena, poe na rubu ribnjaka prati ruke mekim, mokrim
pijeskom mjesto sapunom. Pijesak je bio fin, ist. i sitan kao griz, izgladila
ga je umna struja. Brzi hladni valii pjenili su se kao mlijeko oko njenih
zapea. Zatim je, odjednom, dok je tako ovdje stajala, uplai kratak povik.
Oni .su se vratili; nasmijani pojavie se zajedno, isto tako ravnoduni, kao
da ih nije moMla da je prate da, tako ravnoduni, kao da ona uope mije
ni postojala. Njen se nagon vlasnitva razbukti. Iako nije dopustila, da se
to primijeti - lice joj je jo uvijek bilo hladno kao pljusak vode u
njoj se raspali jaka ogorenje. Kao munja iz vedra neba
80
pogodi je nejasno, neshvatljivo uzbuenje: nita, to bi mogla formulirati,
ni ljubomor ni sumnja; to je sve bila jednaka besmislica. Ne da bi
Frankovo dranje sumnjiila to bi bilo potpuno smijeno ali to
nekako nagovjetavae dobro utanaen sporazum meu njima, to ju je
jenovremeno uvri-jediloi i zbunilo.
I sada se pretvarala, prvi put. Die se, prisili sebe, da se smije i glumei
ree:
Gdje ste vi zaboga bili.
Htio sam pokazati Ani vidik s druge strane, odgovori on lako.
Ona je buljila u njih. Vidik to j:e zvualo kao tradicionalna isprika.
Mogli smo kasnije pogledati, prihvati ona gotovo- otro.
On iroko podie obrve.
Ali sigurno, Lucy poe on.
Ona ga prekide, pri tome njena njena pojava drhtae, oi jorj odjednom,
pokazivahu napetost.
Ostaviti me samu, da skupljam suvarke i loim vatru, poto sam ve brala
maline. Niste ba paljivi. Ona uuti, gutajui svoj bijes, dok ju je on
glupo gledao.
Ipak, sada sam gotova, zakljui, silei se, da se osmi-jehne. Hajde,
doite.
Sjedoe.
Sendvii su bili ukusni i soni; umance se pokaza zavodljivo: aj je bio
vreo, imao je jak okus vode planinskog potoka. Plavkasta bijela para dizae
se s izgorjelih drva; jedan oblak dima motajjui se dodirnu nos ugodnim
mirisom. Ali njoj su jela bila bez ukusa; nije uivala; za sve vrijeme go-
vorila je sama sebi, da e se s Frankom porazgovoriti mirno
poirazgovoriti. Najednom promijeni raspoloenje i ne poputajui stade ga
goniti da jede, stavljajui pred njega najbolje komade.
Ti nita ne jede, ree ona naglo, gledajui ga nekako zabrinuto. Gdje
je tvoj apetit?
Njegovi su pokreti bili prilina blagi.
Sve je u redu, ree on. Daj Ani toga kolaa. Ja sam gotov.
Ali ti uvijek mnogo jede, protestirala je ona, naro-ito< kada smo na
izletu.
(I Tri ljubavi
81Mjesto odgovora on popi sav svoj aj, die se i prie udici. Nisu nita
ulovili, i kada je uvukao konop, gledao je beivotnoga crva na kuki.
Mrtav! A nije mi niti rekao 'majko'! promrmlja turobno. Ana, koja se
takoer digla, nasmijala se kratko na ovu okrutnu nestanost a ona se
rijetko kadal smijala. Sada je ovaj smijeh kidao Lucijine ivce.
ao mi je to sam se trudila da spakujem ovu koaru, izjavi naljuena.
Nitko ne e nita da jede o'd svih stvari, koje sam donijela.
Sama si najmanje jela, ree suho Moore, ne obazirui se na nju.
To je istina, majko, smijao se Petar s izrazom vjerodostojnoga svjedoka;
briui prste o travu. Najvie sam jeo ja, otac je drugi, Ana trea, a ti si
posljednja.
Uzmi rupi, djeae, ree pogledavi ga prilino otro. I ne zaboravljaj
na pristojnost.
Tako se neobino brzo zavri ovaj obrok; tanjire, koje Lucy opra u. tekuoj
vodi a Frank osui s izrazom krivice, spremi u koaru; krenuli su niz potok,
da bi presjekli do mora. Ovo je popodne bilo kao obavljeno tromom
toplotom; miris nabranih malina, zdrobljenih vlastitom teinom, dizao se
kao dah etera; i ona je, idui kroz zujanje kukaca, osjetila, kako je kroz nju
poela strujati ona stara enja, ona skoro bolna elja, koja ju je spopadala
tako esto, elja za neim, to je morala uhvatiti i vrsto drati svom
svojom snagom..
Kada su preli potok preko plosnatog kamenog prijelaza, ona se okrene i
uze Frankovu ruku. Neka se Ana na to tako pokazano pravo svojine ruga
to se nje nije ticalo. Ona je ljubila, i to nije htjela sakriti. Tako su preli
usko polje, na kome je pelud maslaka obojio njihove cipele bojom bronze;
a onda otri morski dah zamijeni mekou zraka, potok se proiri, oplia,
ispresijecan pjeanim prudovima. Iz korita se dizahu niti, boje
jantarnoute morske trave, i kao da su mahale, pregibale se, strujale lagano
i mlitavo; na obroncima obale rasla je iznad okruglih glava arenih
morskih rua gruba trava i slana trska. Najzad kod okuke ua izbie na
more.
82
Lucy duboko uzdahnu slani zrak ui poe pogledom kruiti po plavoj' vodi
zaliva, kroz veernju maglu vidjelo se bijelo jedro neke barke kako lepra
kao galeb koji lebdi. Osjeala se slobodnom; ali joj ipak u dui nije bilo
ugodno, u njoj se jo uvijek skrivalo ono neobino uzbuenje, koje je samo
spavalo i nije bilo smreno.
Na povrtaku, uljulj'ana tromim kretanjem amca, zaklopi oi kao da bi
spavala; ustvari je osjeala neobian umor, mlitavost, koja je imala svoj
uzrok u nekom neznanom duevnom stanju. Ostalo troje pjevahu: pjevahu,
kako je izgledalo, u potpunom prijateljstvu; i preko mirne vode irio se
priguen i mek zvuk, pomijean jednolinim ravnomjernim udarcima
vesala. Ali mije imala srca da bi pjevala. Usto, to bijahu tako sentimentalne
pjesme, koje su u njenim prsima prouzrokovale neobjanjivu pometnju
najizad, na Petrov uporni zahtjev, doe djetinja, glupa mala uspavanka,
koju mu je tako esto pjevuila:
Moj je dragi preko oceana, Moj je dragi preko mora, Moj je dragi preko
oceana, O, donesite mi mog dragog amo. Donesite Donesite
Te rijei enje to obuzima odjekivale su kroz toplo tiho popodne i
probudile su u njoj elju, osjeaj neega dalekoga i dugoga, jak kao osjeaj
bola. Samo je jakim pritiskom stfenutih vjea sprijeila jetku, smijenu
suzu da ne kane iz njenih oiju.
Kada su prili obali, gdje je Dave iz sue dotrao da im pomogne kod
pristajanja, osjeti gotovo olakanje.
Imali ste prekrasan dan, ree Dave, cerei joj se dok joj je vrsto drao
ruku i dok j)e ona iskakalai na brvno.
Da, bilo je prekrasno, sloi se, slaba mu odvrativi. osmijehom; voljela
je Davea.
Alii uslijed neobjanjiva razloga nije joj bilo prekrasno.. Bilo je dobro
vratiti se, sasvim dobro ponovo vidjeti Da-veovo ivahno lice, koje tako
umiruje i koje je tako jedro..
(1*
R*Najednom joj se uini, da je prola vjenost otkako je ostavila to
pristanino brvno. Veselila se, da opet doe u isti mir svoga doma.,
Okupa Petra i smjesti ga u krevet, zatim se presvue i sie dolje. Poela je
vesti i izgledalo joj je, da tim vezenjem udie mir; da, ali dok je ubadala
osjeala je, da nestrpljivo- eli, da se Ana povue u svoju sobu. Ali noas
je Ana odugovlaila. Izbije deset, i tada ona zdjevnu i pogleda na sat.
Najzad se die i ree 'laku no'. L.ucy ostade sama s muem.
To bijae dugo oekivana prilika, i ona odluivi se brzo ostavi svoj runi
rad, prie mu i sjedne kraj njega na otoman, na kome je itao' veernje
novine.
Frank, ree glasom, kojii je zvuao odluno, govorila bih s tobom o
Ani.
Samo govori, draga moja, mrmljae on, ne diui glave. Sluam te.
Ona duboko uzdahne. Prije nego to povede govor o Ani-noj prolosti, dat
u mu jo jednu, posljednju priliku, da sam to uini. I ree polako:
Ti si Anu dobro poznavao prije nego to smo se mi upoznali. Zar ne,
Frank?
Kakvo pitanje, ree on lagano. ivjeli smo godinama u Levenfordu, u
istome gradu. Kao djeca igrali smo se 'poljupca u kolu'1
I ne osjeajui, ona razvue usne.
Ti si i u Belfastu esto bio s njom zajedno.
Da, odgovori on ravnoduno1. To se zna.
Zato, nastavi ona jo polaganije, zato mi nisi o njoj priao?
On ne die pogled, ali ona primijeti, kako mu se najednom oko uperi u
novine, a prsti se, kojima je bubnjao o koljeno, zaustavie.
Kako ti to misli, upita je, poslije duega prekida.
Tako kako sam rekla!
On polako die glavu i okrenu se njoj; ali nije govorio. Vidjela; je u
njegovoj utnji nastojanje, da izbjegne ovaj razgovor, i odjednom ree
drhtavim glasom:
Zato mi nisi rekao, da je imala dijete?
1 'poljubac u kolu' (kiss in the rang) engleska drutvena igra, slina
slijepom miu. Op. prev.
To je stvarno' zvualo kao optuba. Njegova se usta iroko otvorie,
gotovo glupo; buljio je u nju tako pune pola minute.
to? mucae. Kako si to saznala?
Nikako od tebe, odgovora nervoznom estinom, kojoj je redom predala
sve svoje boli ovih posljednjih dana, sva njena napetost osjeaja toga
popodneva olabavjela je. Ti si mi to morao priati. Ti zna, da si to morao
uiniti. Pusti me, da pozovem Anu, a ne kae mi ni rijei, iako si to znao-
cijelo vrijeme. I jo vie. Pusti me, da joj povjerim svoju kuu, kad sam
otputovala u Ralston. To nije ispravno. Ja to ne razumijem i ne volim.
Zato mi, Frank, za ime boje, o-tome nita nisi rekao?
Pusti me da predahnem, opirae se on crvenei se. Nemoj me zasuti.
Bio je nesretan, to je znala Aniinu historiju, a nesretan je bio samo iz
jednostavnog razloga: sam joj je htio sve ispriati. Da, on je to htio, ali
nekako zbog te svoje uroene ravnodunosti nije se potrudio. Kod
toga ga nisu vodile neke plemenite ili velike pobude ili uzviena glupost
da dri zapeaene usne o Aninoj sramoti. Bilo je to jednostavno, pustio
je, da stvari idu svojim tokom. Jednom ili dva puta htio je poeti, mislio je
o tome, oklijevao i opet pustio.. I sada, svega toga svijestan, pocrveni jo
vie i ree sa slabom borbenou:
Nisam ti rekao iz jednostavnog razloga, to' te se to-nita ne tie. To je
razlog ako hoe znati. Nikako te se nije ticalo. Ne tie te se ni sada.
Zbilja, naglasi ona, a disanje joj se ubrza. Ne tie-me se, kakva ena
dolazi u moju kuu? Zato to si ti smatrao za dobro biti nijem, jer osjea,
da mora neto sakriti pred svojom enom, i mi moramo u svojoj kui
trpjeti nekoga,, iji je glas, blago reeno, potpuno diskreditiran.
Samo lijepo* polako, ree on jaim glasom. Ana je moja. sestrina.
Ona je besprijekorna. Ti to zna.
No sada dolazi do neega drugoga, odgovori ona, po-tisnuvi otrinu,
oi joj se poee bijesno krijesiti. I to je-neto, to mi ne gledamo istim
oima. Sada u ti upravo rei. Ne volim Anu. Ne, otkako poznajem nju i
njenu prolost. Ti razumije. Danas je u amcu bilo, da ti navedem samo
jedan
85.jedini primjer, upravo odvratno, kako se rugala Edwaru. Ona je moj
gost. Ona moe ostati dok hoe. Ali ne u doputati nikakvu nepristojnost.
Ne, ni govora o tome.
Nepristojnost?, kao jeka ponavljae on ne vjerujui, boja na njegovim
obrazima posta izrazitijja. O emu ti to govori, za ime avola?
Njeno je malo lice sada bilo crveno, a usne joj pokazivahu odlunost kadai
ga je vrsto pogledala.
Kako da nisam to u Ardmoru dobro razumjela, ree sa zagriljivim
prezirom. Pogledati vidik! Vidik! I nasmija se kratko i tvrdo.
Zaista smo ili da pogledamo vidik, odgovori on sada gotovo viui, i
to je bilo svie. to ti misli, za ime boje, zato smo tamo ili?
Ne vii na mene, ree ona tihim, drhtavim glasom. Nemoj da Ana uje,
kako se ponaa prema svojoj eni. Zastade, mucae, i, j|er ga je voljela,
traila je reenicu, koja bi ga najdublje ranila. Ti koji si trao za njom
cio dan, uveer tako bjesni meni pravi ovakvu scenu ti treba da se
stidi.
Za:r ti niiteam rekao, da nisam za njom trao? to kodi, za ime boje,
ako pokuam zabavljati svoju sestrinu? Zar ti nisam to obeao?
Poznajem te, Frank, ree ona polako, s jako stisnutim zubima, i znam,
da nisi onaj, koji se zabavlja. Nemoj misliti, da me time moe i za
trenutak prevariilti. Vie nego to ja te volim. Ja sam kroz ovih deset
godina bila kraj: tebe i u loim i u dobrim danima. Nita ti nisam
uskraivala. Sve sam ti dala. Vjerna sam ti bila i neu dopustiti, da se
napravi smijenim, a to e biti prema tome, kako sada stvari stoje.
Ubudue e Anu prepustiti samu sebi.
Tako, rugae se on prkosno. Proba da dobijem upute. No, jo u
jednom rei. Ana nije trala za mnom, kako si ti to nazivala ni ja ne
trim za njom. Ti zna, da ja njen dolazak uope nisam ni traio. Ti si je
sama pozvala. Da, ti! Po svaku si cijenu htjela, da ona bude ovdje! I sada,
kada je ona ovdje, ti se preokree i kae mi, da joj odgriem nos. Ti si
luda! Ali, poto si stvar poela, hou da ti kaem, da bude nacistu, da mi
ne e pasti na pamet da dopustim da me mui. Bit u prema Ani tako
pristojan, kako mi se svia.

Jo pristojniji, poto si tako poela. Moda je Ana mnogo bolja nego to ti

misli. Jednim potezom rairi svoje novine, drae ih izmeu sebe i nje
kao' tit.
Trenutak je promatrala ravne novine, koje on nije mogao sasvim jasno
itati; sada joj je lice bilo blijedo, izraz njenih toplih oijju zaprepaten,
Mla je uvrijeena i bijesna. No, to je bio ishod njenog mirnog razgovora s
njim, taj prkos, taj tako iznad svega neparnetni otpor prema njenome izla-
enju u susret savjetu, njenoj obzirnosti. Znala je, da je ispravno radila, da
je njen postupak pravedan; i on je tu njenu pravednost doekao bujicom
predbacivanja. Pri tome .nije dao nikakvo objanjenje za svoje ponaanje,
nikakvo objanjenje toga skrivanja! Ova ju je posljednja misao bola kao
koplje.
Die se i stajae ukoena pred njim. Opominjem te, Frank, ree vrsto i
sabrano. Iz nekog razloga ti si mi to preutio. Ti ne zna, kako me to boli.
Ali te previe volkn, da bih dopustila, da sam sebi nanese bol. Misli na to.
To je objanjenje za sve moje postupke. I s ukoenom, zabaenom
glavom, oiju zaslijepljenih od bujice suza, koja najednom doe, okrene se
i brzo ode fe sobe.
VII
Te je noi spavala loe, razbijenim, nemirnim snom, koji je nije osvjeio.
Probudila se jo uvijek muena slikama, koje su kao sablasti prolazile
njezinim drijemom svijesna svae s Frankom. To je naravno prolo, ali
je teina ostala, alostan osjeaj jedne pregrade, koja se jo uvijek dizala
izmeu njih, i koja e biti odstranjena tek jednim strastvenim izmirenjem.
Bila je jo topla od sna, tanka joj je nona koulja neznanim pokretima
udova bila u neredu, taman, teak pramen kose leao joj je preko ramena,
on ju je takvu kri-om promatrao, odjednom obuzet enjom za tim
izmirenjem. Ustvari, ona ga je previe strasno voljela! I sada osjeae, svi
jesna njegove blizine, naglu elju, da mu stavi ruku oko vrata i da mu to
kae. Ona je tako voljela njegovu glavu, ravnu liniju nosa, taj znak finoe,
koji ga je iako ga je i Edward imao u manjem stepenu odvajao od
ostalih lanova njegove porodice. Ne samo od njjegove porodice, tako
,86
87je mislila, nego od svakoga. Upravo to upoznavanje osebujnosti njegova
lica inilo je svoje: bio je to Frank; on je njoj pripadao. Kada se okrenuo1 i
pogledao je, ona se nasmijei na-silu i napeto ekae odgovor.
Opet lijepo jutro, mrmljae ona napasno.
Sasvim lijepo, odvrati on.
Njezin se izraz lica promijeni, ne zbog rijei, ve zbog naina, to
pokazivae jedva primjetnom ravnodunou prema vremenu i prema njoj,
da je jo uvijek bio u svome bijesu ukoeno uporan. Ali ona ne dade da se
primijeti, da je bila povrijeena. Sino joj nikako nije bilo ugodno tako
vrsto zastupati svoje stanovite. Ali to je inila, bilo je potpuno ispravno.
I ne e opet da dirne taj predmet. Dosta da je o tome govorila. Pa neka su
jedno prema drugome ukoeni; ta e ukoenost proi, i to bre proi s
obzirom na ono, to namjerava danas uraditi za njega.
Nekoliko asaka ekae i pitae se, da li e biti spreman, da joj donese
alicu aja; ponekih nedjelja donio joj je sam jutarnji aj jer je Netti
strogi odgoj zabranjivao, da ulazi u branu spavau sobu; ali on ne pokaza
nikakav znak dobre volje za to. I tako, ona jednim trenutnim pokretom
prebaci svoje glatke noge preko ruba postelje. Onda on progovori.
Ne e valjda ustati, ree sasvim jogunasto. Jo je suvie rano.
Ve je zaista vrijeme, Frank, odvrati ona isto tako bez-sadrajno,
iitmam mnogo posla. Nemoj zaboraviti, da veeras dolazi gospodin
Lennox.
On zijevnu, pratei zlovoljnim pogledom njene pokrete dok se oblaila, i
napokon ree:
Kada mi sve koze budu na suhome, ne u nikada ustajati prije deset sati.
Ali ti jo nfei dotle stigao, odgovori mu, okrenuvi lea i brzo
zamotavajui kosu: nije bila previe ljubazna prema njegovoj indolenoiji.
Ali ja u sigurno to initi. Slijedeih dana, odvrati on, zlovoljno', ako
me ti prije toga ne ubije.
Ne govori tako, Frank, odgovori ona neoekivano uvrijeenim glasom;
njegova nepristojnost ba ovoga jutra neobino je zaboli do srca; ali sakri
tu bol i mirno ree:
I
ekaj samo to u veeras rei gospodinu Lennoxu. U" meuvremenu
prekide se naputajui sobu, a njen pogled kao da spominjae: Ustani
i poi s Petrom i sa mnom na misu.
Njegov izraz lica postade opet zlovoljan: oito da nije bilo-uvjerenje ono,
to ga je redovno vodilo u crkvu, nego> neki utjecaj, koji je sada oito
ponovo spoznao. Zar nikada ne u imati mira, miljae tromo; i inilo se,
da ne e; a kada je odmoren legao natrag, razmiljajui, otvorie se vrata i
ue Petar. Bezazlenim pogledom ispitivae pogledom raspoloenje svoga
oca, pa zatim odmah uzme povlasticu nedjeljnog jutra i pope se na iroki
krevet.
Sada se igrajmo, oe, zapovijedae odmah. Hou igru! Moore pogleda
sina nezadovoljno.
Priu? pitae polako jer to bjee napokon najlaki nain zabave.
Ne, igru! Kralja iz dvorca!
Moore uzdisae; naravno, da je djeaka volio, ljubio dapae; da, bio je
uvjeren, da ga ljubi. Ali biti otac koji se igraf On? A naroito toga jutra:
poslije sinonje prie s Lucijom, poslije te glupe scene radi niega i opet
niega. A to znai to prenemaganje s Lennoxom i njegovom posjetom?
Lucy je bila dobra ena; poznavao je njenu vrijednost; volio ju je
neusporedivo vie nego djeaka. Ali je ponekad znala udno potegnuti,
stisnuvi uzdu svojim malim bijelim zubima, da ga je to uzbuivalo
cijeloga i potpuno. Ona je-dozvolila, da on izgleda kao glupan.
To ne e dozvoliti, ovoga puta ne - ne, nikako. Jednom-e zauvijek
pokazati zube: potvrdit e dostojanstvo glave obitelji.
Naprijed, oe, opet ree Petar. Kralj iz dvorca. Dobro, dobro,
odgovori Moore nestrpljivo, podboden. ironinim podsmislom tih
rijei. Nemoji jo i ti poeti.
Tada poe historijska igra: svijanje oevih koljena, praeno liturginim
pjevanjem i naglim stranim stiavanjima; napadi luakog smijeha,
lepranje kratke plave i crvene prugaste none koulje, i utueno prividno
primanje kazne. Petru je komika te posljednje lakrdije bila tako izrazita,
da se
88
89*grevito i do suza smijao. Ali Moore nije, kako se inilo shvatio puni
uitak trenutka. Brzo se zamorio od toga, i, upotre-bivi svoje vlastite
rijei, naredi zaustavljanje.
Uto se kroz jutarnji zrak osjeti bujni miris prene slanine, a pod Nettinim
tvrdim rukama odjeknu tanki znak gonga za doruak.
Dolje, djeae, ree Moore, i gledaj da se obue. Zatim ustane i sam,
s posljednjim zijevanjem, obue se ilo je redom lako i poslije
nekoliko trenutaka sie sa sinom niz stube.
Kada je sjedao, Petar i Lucy ve bijahu za stolom; Ane nije bilo: koristei
se pravima gosta, uobiajila je, da joj njenu alicu donose u krevet i da
ide sluati kasniju misu, ako je uope i jednu sluala.
I tako su tri lana obitelji dorukovala zajedno. Ljupka svjetlost jutra
strujala je kroz prozor i padala na Lucijino otvoreno lice, i <fe oiju joj
otkrivala snagu, mo, koja je strujala kroz mirne pokrete njenih ruku, mo,
kojom je, kako je izgledalo, nastojala, da ih sve troje privue jedno
drugome i tako vrsto dri u jednoj toploj tajanstvenoj slozi. Uvijek se
veselila slozi, to je jaalo raspoloenje prisnoga mira, s kojim je ila u
susret svemiru. Kasnije, na putu prema crkvi, kad ih je Petar koji je iao
izmeu njih, vezao svojim pruenim rukama, opet je imala topli nalet
osjeajla, osjeaja gotovo bolnoga posjedovanja, koji joj je stegao grlo. Zar
nije bilo bolje, mislila je, pristojno ustati, pristojno se obui, pristojno kao
slona obitelj ii u crkvu, nego lijeno leati u postelji, rugati se vjeri i
prezirati je? Neka to bude Anina sklonost. Njena nije bila. I dok god die,
ne e dopustiti, da bude Frankova.
Poslije mise, kada su doli na obalu, ona stade i obraajui mu se rijeima:
Idi prije ruka s Petrom u etnju. Imam jo posla moram za veeras
sve pripremiti.
Ba mi se ne seta, mrmljae on. Idem s tobom kui.
Ne, Frank, navaljivae ona. Hou da obojica budete na zraku. Dobro e
vam initi.
Naprijed oe, vikne Petar, snano vukui, skupljat emo kestene u umi
Gilston.
Moore ne odgovori nita, a ona, poto je namjestila Petrovu kravatu,
stajae tu trenutak promatrajui ih, s laganim
90
osmijehom, kako zajedno odlaze niz etalite. To je bio osmijeh vlasnika,
naravno, ali je imao gotovo bolnu crtu; svijest, to oni znae za nju, njih
dvojica Frank i Frankov sin. Okrene se i polako poe kui.
Meutim, ta njena primjedba, da e imati mnogo posla, bila jie ispravna; a
taj se posao sastojao u prethodnim pripremama za dananju veeru. Ruak
e danas, po njenim rijeima, biti neto improviziran; ali e nedostatke
ruka vie nego nadoknaditi veera. Cilj njene kuhinje nije bila ista
prodrljivost. Ne! vrsto je odluila, da veeras uini onaj korak, koji je
ve davno sazreo u njenoj glavi, i pazit e, da utjecaj Anine prisutnosti u
kui tome ne smeta. U tu jie svrhu pozvala gospodina Lennoxa, i zbog nje
e ga bogato ugostiti. Zatim e mu prii, u pravi as; i on, ne pazei,
njeno i ugodno raspoloen, sigurno mora biti pristupaan tome zblienju.
Sigurno! Da, dok je ila kuhinjom tamo i amo, osjeala je, da njen plan
mora biti okrunjen uspjehom. Ve je dugo bila uvjerena, da joj je Lennox
sklon: uvijek je primao njene pozive s izrazitim veseljem. Osim toga, nije
bio mlad ovjek; prije kratkoga vremena izgubio je ortaka; i sada je namje-
ravao da svoje poduzee proiri uvozom i prodajom toga novoga
proizvoda. Svakako povoljan utjecaj okolnosti1. Bilo je vie od toga. Bila
je to zlatna prilika.
Osim toga znala je, s druge strane, da je Frankovo napredovanje ve bilo
zakasnilo. Ve je dosta dugo radio za istu plau jedna plaa, s kojom se
moe izai, sigurno, ali ipak ne vie nego jedna plaa i bilo je vrijeme,
krajnje vrijeme, da doe korak naprijed. Njeno astoljubije, za njiegovu
budunost trailo je taj korak; i svoju e odluku, to je osjeala, i provesti.
Ona je, naime, namjeravala da Lennoxa moli, da Franku da udio u poslu.
Zato da ne? Nita nije moglo biti naravnije. Deset je godina Frank radio
za firmu kao1 putnik. I bio bi pripravan, naravno, da svoj udio kupi u
gotovu. Tono je, da je njen sadanji kapital bio ogranien skoro
pocrveni nad njegovom nedostatnou ali se plaanje moglo izvriti i u
obrocima. Ili bi Richard moda mogao pomoi a ba u tome je bila
nepouzdana strana posla jednim predujmom. Najvanija je stvar bila
zainteresirati Lennoxa za to; i ona imala predosjeaj, da danas moe
primjenom svoga naina stii cilj.
91LennoK, Galton i Moore moda samo jednostavno Len-nox i Moore.
Kako je to lijepo zvualo. Richard e biti zapanjen, kada mu to bude
priala; Ana e razrogaiti oi; a Frank neka napokon vidi njenu ljubav
jo jasnije, njenu vjernost, njenu vrijednost. Smijeila se sama svojoj
umilje-nosti; ali je iza toga osmijeha stajao cilj.
I sasvim iznenada njezino se raspoloenje promijeni: ono se dizalo isto
tako brzo, kao to su joj misli ile trkom naprijed.
Kod ruka koji, zahvaljujui njenom nesumnjivom talentu, nije bio
ba tako improviziran, kako je unaprijed rekla da e biti bila je rijetko
sretno raspoloena: malo drugaije nego1 inae; na visini oduevljenja;
trudila se, da bude ljubazna. Neoekivano je pravila male skokove;
odgovarala je veselo. Prema Ani je bila pristojna, prilino otvoreno
pristojna, i kada je svojoj goi preko stola pogledala u lice, izgledalo je,
kao da njene blistave oi hoe da kau: Pokuaj i ti biti jednom ovako
zabavna! Na kratko vrijeme ostavi svoju odvratnost pred izrugivanjem i
ukratko prikaza Evu na jastucima, to i Mooreu izmami smijeh.
to si se odjednom tako promijenila? pitae on gledajui znaajno.
ekaj samo, odvrati ona, ve e vidjeti.
To je bila jedna od njenih najmilijih fraza, ona je oznaavala njenu
sposobnost, da skladno sprema, da stvara dovodi u red, da iznenadi. Nije
bila utljiva, ali ovaj put sasvim sigurno nije imala namjere da unaprijed
iznese svoj najdrai plan, da bi ga oni razmotrili i podcijenili.
Ti moe biti jako aljiva kad hoe, majko, cerio se Petar.
Mislim, da je dola do novaca, primijeti Ana Franku, ili je moda neto
vano u pripremi.
Ti e se uditi, ree L*ucy konano, gotovo kao izazov.
Poslije ruka se die i izjavi, da eli otpoinuti to je bilo potpuno
odstupanje od njenih obiaja. Bila je odluila, da se ove veeni pokae s
najbolje strane; i tako se pope u svoju spavau sobu. S prozora je gledala
svoga sina, koji je pretrao do pristanita, gdje je Dave bio zaposlen oko
Ea-glea, koji e moda biti iznajmljen za nedjeljni izlet na drugu obalu. I
ne osjetivi, namrgodi elo. Petrov je izlaz znaio
92
da su Frank i Ana dolje zajedno sami. To nije nita! Njena ud, uzbuena,
zauzeta predstojeim planom, otkloni privremeno svaku smetnju ovome.
Svue haljinu, lee u krevet i zaklopi oi.
Umorna od prole nemirne noi, probudi se tek kasno po podne: sunce je
bacalo kose niske zrake preko vrpcama ukraenih potonica na zidovima
spavae sobe. Zaustavi pogled na satu, ovaj joj pokazivae, da ima jo
dosta vremena. Za trenutak osta nepomino leati, proeta osjeajem
nestvarno-sti probudi se pri toj svjetlosti, u ovo doba i sama. Ali odbaci
to i die se. Obue se pomno, polako i poelja se to je mogla bolje.
Osvjeena, osnaena, sposobna, da za Franka uini sve to je mogue, sie
i s Nettom podvrgnu stol konanome pregledu sve je bilo u redu do
posljednje lice, kako je Netta u povjerenju rekla.
U est sati zazvoni na kunim vratima. Ona je ve ekala, svoju je tihu
nervozu smirila pri posljednjem ispitivanju za-panjivo tonoga reda
blagovaonice, i sada se urila, u ast ove prilike, lino do vrata.
Izvolite samo, gospodine Lennox, ree toplo. Znala sam, da ste to vi.
Doipustite da vam pomognem, svui kaput. Jeste li dobro?
On rairi lice u ugodan osmijeh, pokazujui ukaste krive zube.
Da, da, moglo bi ii li gore, prizna oprezno to je znailo, da se
osjea izvrsno. I mislim, da mi je sada, kada vas vidim, jo mnogo-
bolje.
Ona odvrati na njegov osmijeh. Bio je to krasan poetak.
Mi smo se uvijek dobro slagali, vi i ja, ree skromnom povjerljivou: u
uskom je predsoblju vladao prisni odnos, kojli vjeanjem njegova debelog
kaputa postade jo prisniji.
Da. Jasno, jasno, potvrdi on, veselo trljajui ruke. I Dilo je tako. On je
Luciju Moore volio na svoj nain. Svjea ikao tratinica, miljae on
esto, i zbilja vrijedno stvore-Inje. Stite njenu ruku dok ga je vodila u
dnevnu sobu, gdje Jsu se skupili ostali.
Petre! ree ona naglo. Digni se, deko, i daj gospodinu |Lennoxu onu
stolicu.
93Hvala. Hvala. Ne bih rado sjedio suvie blizu vatre. Ovako mi je
dobro.
Ona ga udobno smjesti, zatim diplomatski skrenu razgovor na obine
poslove nije htjela da navali neposredno i slijepo. Ne, ne, to nije lealo
u njenoj naravi, U pola sedam, kada je sve ilo kao to treba: Petar se
ponaao pristojno, Frank ljubazno razgovarao, Ana tiho sjedila, die se.
No, objasni, ne bez vanosti, sama u skuhati kavu. Znam tono, kakvu
volite, gospodine Lennox. Umiljavanje je bilo besramno; i sama Je to
znala. Alii se radilo o jednoj dobroj stvari.
Zaista, u kuhinji se oko kave osobito trudila: spremala ju je punih deset
minuta; konano se udaljila rd vatre lako crvenih obraza, ode u predsoblje i
udari o gong; potom ue u blagovaonicu. Gostoljubivo je ekala dolazak
ostalih.
Veera taj banket, u koji je polagala svoju nadu otpoe s dobrim
predznacima, u srdanom tonu. Jelo je bilo zaista odlino! Bio je tu jezik,
izvrstan hladan jezik, i pita s debelim prsima, kuhano i hladna. Zatfim
salata, divna salata, sona torta s onim malinama iz Ardmorea, i sir
prvo1-klasni Dunlop. Videi sve to, pogled gospodina Lennoxa postade jo
meki; on rairi koljena i vrsto zatakne servijetu o drugo dugme svoga
prsluka.
Bogami, ree s pogledom divljenja upravljenim Luciji. Nije rekao nita
vie. Ali je to bilo dovoljno.
Hoe li piletine, Ana? pitae Moore, zabadajui u pticu. Dade joj debeli
bijeli komad mesa od prsiju. Tup kao obino, taj no, dodade
poluglasno. Kod komadanja bio je uvijek prilino nespretan.
Daj gospodinu Lennoxu piletine, Frank, opomenu Lucy; drugi dio
prsiju.
Ja sam sav za jezik, ree Lennox, dok je uivajui noem razmazivao
goruicu. Kuajte sami, gospoo Moore.
Imam sve, to md treba, odgovori ona brzo: danas se njena panja
usredotoila na njegov tanjur. Mislite prvo na sebe.
Nije udo, da povremeno rado upadam, ree on znaajno, glasno
kuajui kavu; tada se, obrisavi bradu, da bi razgovarao,, okrenu Ani.
Da li ste se odluili, kada ete putovati natrag?
94
Ana se osmjehivala. Da li je onaj fini izazov kod ruka Lu-cy razabrala?
Da li je pogodila to se prireuje, a u mislima se svojim ironinim
nainom pitala, da li e ove veeri dobiti tihu malu razonodu? Sigurno je
bilo samo, da je njeno dranje prema Lennoxu bilo neobino ljubazno, da
je njeno ope vladanje bilo jo izazovni je nego prije.
Meni se promjena jako svia, ree pogledavi ga diui oi.
Ona se ne mora uriti, prekida Moore. Moe ostati ovdje dok joj se
svia.
Lucy spusti svoju alicu; vrsto ga pogleda preko stola.
Mi ne smijemo ometati Anine namjere, Frank, ree mirno.
Moda ona ima svoje vlastite planove.
O, nemam nikakvih namjera, ree Ana ljubazno, a kada je sagnula
glavu, svijetlo se odbijalo od njiene crne kose, koja je kao u svome
prirodnom ulju izgledala tako glatka. Nikada ne pravim planove. Upravo
inim ono to mi najbolje odgovara.
Vol ste vrlo savremena mlada ena, ree Lennox galantno.
Je li to kompliment? mrmljae ona povjerljivo.
Ne u to porei, odgovori on, potajnim postranim pogledom preko
servijete. To se jasno vidi, da vi vjerujete u to, da se ivot mora uzeti
lako.
Tu se Ana i ja razilazimo, ree Lucy glumei lakou,, malo ljuta zbog
drugarstva izmeu Lennoxa i Ane. Mora da imam cilj pred oima. Volim
raditi, napredovati. Ja se naalost ne bih mogla tako lako otjerati od struje
napredovanja.
Ali je ugodno, odvrati Ana, sa svojim nerazumljivim neprekidnim
osmijehom, sa svojstvenim sebi mirom, stvari lako uzimati, kako dolaze.
Kada ovjek sagne glavu i ide protiv stvari, on e prije ili poslije lupiti o
zid. Sto ti kae,. Frank? Ima li ti neto, za to bi se rado borio? I
pogleda Moorea, koji je oborio oi prema tanjiru.
Ne znam, odgovori on zbunjeno. Ja sam takav, kakva je veina ljudi. U
radu ne vidim vie radosti, nego bilo tko. Radi se, jer se mora; ne iz
ljubavi.Lucy se u proelju stola zapanji. Da li je lud, govoriti tako pred
Lennoxom, i to jo danas!
Kakva glupost, Frank, ree naglaavajui svoju ljutnju potpuno
namjetenom veselou. Ti se jako interesira za svoj posao. Nitko to
bolje ne zna od mene. Tek si mi nedavno rekao, kako voli svoj posao;
kakvu ti divnu priliku moe pruiti.
Kuaj sama, Lucy, ree Ana blago, kada toliko dri do toga.
Lennox se najednom tako nasmija, da se orilo, i pri tome prui svoju
praznu alicu.
Ona ima pravo, ree on neposredno Luciji. Vi imate smisla za to. Da,
mislim poteno, vi biste bili bolji za mjesto vaega mua od njega
samoga. Okreui svoju primjedbu u Salu dodade, kad god hoete
mjesto javite mi se.
Ona duboko pocrveni, jasno joj je bilo, da je red stvari Anilnom
neumjesnom primjedbom ubrzan, da se itav stra-tt'KljHkl poloaj okrenuo
protiv nje. U tom trenutku, kada je gnjilu elju da uvjeri Lennoxa u
neosporne vrijednosti svoga mua, ovaj je poeo odjednom omalovaavati
Franka i hvaliti Anine gluposti. To je bilo nepodnoljivo. Odjednom osjeti,
dn joj jo situacija izmakla, vrsto osjeti, da e biti od tete, ako stvar
ispusti, osjeti, kako bi bilo bezrazlono napustiti temu sada, da bi je moda
poslije bez uspjeha zapoela. Ne! Bilo je nabaeno, i ona mora prihvatiti
sada, mora konano vrsto drati, prije nego joj izmakne.
Duboko uzdahnu, energino skupi svoju hrabrost, ne vodei rauna o onoj
neprimjetnoj iskri ruganja u Aninim paljivim oima.
Govorila bih s vama, gospodine Lennox, ree malo agresivno, upravo o
onoj stvari o Frankovu poslu.
Njegov posao, odjeknu on, dok ju je sa strane pogledao Ispitujui.
Dakle?
Znam, da proirujete svoje poduzee. Oklijevala je, ali zatim nastavi
odluno, znam, da ga hoete proiriti. I mislim, dn ete sigurno trebati
nekoga, tko e vam pomoi da svladate toj vei posao.
Nastade duga tiina; osjeala je, kako su je drugi gledali. Onda se
najednom umijea Ana brzim pokretom svojih ruku.

Nemate kave, gospodine Lennox, ree briljivo. Dajte ovamo, pa u

vam jo koju natoiti.
Da, da, ree Lennox neodluno. Velika hvala.
Lucy primi alicu s mirnim izrazom.
Zar i sami niste na to mislili, gospodine Lennox? istraja nepokolebivo.
Ako promotrite, to to proirenje sve donosi sa sobom.
Da, ree Lennox, dok je, iznenada oprezan, nabadao komad unke,
nisam tako siguran, to se tie posebnoga posla. Znate, preuzeo sam irsko
poduzee i treba malo da se uhoda.
Nagnuta prema njemu, gledala ga je potenim, prekli-njuim pogledom,
dok joj se dah ubrzao od zagrijanosti.
Zato sam upravo mislila, da ete moda eljeti malo se zbuni, ali
onda hrabro nastavi eljeti, da Franka unaprijedite da mu date s
malim postotkom udio u poslu.
Rekla je. On je buljio u nju nepomino i s nesmanjenom panjom.
Da da, izbaci on napokon. Vi niste pali s kruke,
eno.
Na kraju stola Moore se nemirno muio, lice mu je bilo arkocrveno, cijelo
njegovo dranje pokazivae jaku zbunjenost.
Mi ne emo ba sada razbijati time glavu, ree odjednom. Pusti nas, da
svrimo veeru.
Hoete li pokuati s njim, gospodine Lennox? usrdno je molila Lucy,
nezbunjena, usnama, koje su odjednom postale suhe. Sigurno znam, da to
ne ete nikada poaliti. To vam ofoeajem. O, obeajem.
On pod snagom njezina pogleda okrene oi: plavilo njenih oiju bilo je
duboko, gotovo nasilno; i njegov pogled pade na Anu, koja je sjedila sa
svojim udnovatim osmijehom.
to vi na to kaete? pitao ju je malo glupavo. Napasti takvim pitanjem
ovjeka kod veere.
Ana pogleda prema njemu punim pogledom svojih velikih oiju. Ona nije
bila napeta prilino ga je saaljevala, moda radJi njegove sadanje
zbunjenosti.
7 Tri ljubavi
97Uvjerena sam, gospodine Lennox, da vi sada ne elite razgovarati o
poslu, ree ona blago, sada za veerom, i jo u nedjelju.
Luciju spopade nesavladivi napad bijesa, ali se ipak brzo svlada. Pogled
jloj je sjao, prema ovoj drugoj eni, ali se sabra i, kao da ntije ula
primjedbu, ree odluno Lennoxu:
To bi vam samo koristilo, da imate ortaka. I uvjerena sam, da e moj brat
dati svaki predujam koji bude potreban. Ali, Frank, ree Ana, buljei u
Moorea, glumei iznenaenje iroko otvorenih ooiju. Zar nisi rekao? I
mislim da ti ne e da ti sigurno ne e ?
Moore je trepnuo, jo uvijek arkocrven. Koji mu to rado gleda, kako mu
ena stvara karijeru? I jo pred Anom! To ga je inilo u vlastitim oima
lijleniim, nesposobnim, glupim. A ve je imao namjeru pred samim
sobom da joj jo ovoga jutra oita bukvicu i pokae poloaj u kui. S
ljutim pogledom prema Ludiji mrmljae nelagodno:
Cijela stvar mi je nova. Nisam odgovoran to je drugi iznose na tapet.
Onda emo je zasada ostaviti na miru, ree Lennox s kratkim,
neiskrenim osmijehom. Da, da, sada emo to ostaviti, moda emo o
tome promisliti!
Lucijino lice problijedi a prsa joj se grevito, dizahu. Nagonski je osjeala,
da joj se Ana preprijeila na putu, i misao na to estoko ju je tjerala u
akciju.
Zato ne bismo to sada odmah uradili? ostajae napetim glasom uporna,
to, da je sada veera i da je nedjelja, vama ne smeta, dai kaete da ili
ne.
Pa, ree on, dobacivi joj brzi pogled, moda je to razlog, to ste me
veeras pozvali.
Ona se uplai pred otvorenou ove tvrdnje, iako je znala, da je to u biti
istina, jako je dobro znala, da je ne M nikada ni bila izgovorila, da se Ana
nije mijeala. Ipak od njegove primjedbe nije uzela nita na znanje.
Vi nas ve dugo vremena poznajete, gospodine Lennox, nastavi
nezbunjeno, pri emu je svoj ton drala jednolinim i prisiljavala se na
osmijeh; Frank je kod vas ve deset godina. Sigurno je, da je stvar
vrijedna razmatranja. Molim, mislite o tome.
98
On opet spusti viljuku i pone trljati po svojoj kovr-avoj bradi,
pokazujui zbunjenost.
To je jedva pitanje od da ili ne, ree rastreseno. Stvar ima jo
sasvim druge strane. Nisam onaj, koji rado gleda brze i prenagle
promjene.
I opet se umijea Ana svojim stvarno razumnim glasom.
A ako ipak promjene provedete, ubaci mirno, zar ne M bila vrlo dobra
zamisao predati Franku agenturu u Bel-fastu? On je za vrijeme dok je
tamo1 bio, radito dobro. A ovjek, koga sada tamo imate, ne vrijedi
mnogo.
Lucy otro zabaci glavu: zbilja, to je bilo ipak previe. Ana se tu umijeala,
dala j!e tom vanom ivotnom pitanju drugi smjer, savjetovala je Lennoxa,
da se Franka otrese tim jadnim unapreenjem tom agenturom, koja je
bila samo malenkost vie, nego njegovo sadanje mjesto. To je bilo da
ovjek pobjesni.
Opet je prome taj poticaji, elja za bilo kojom uvredljivom rijei, za
nekim estokim uvredljivim aktom. to je Ani dalo pravo na to na to
neoprostivo, razdraljivo rjeenje? Nije se mogla due svladati. Okrenu se
od Lennoxa, pogleda drugu enu zapanjeno i izjavi druim glasom:
ini mi se, da ovo nisu tvoje stvari, Ana. Nemam osobitu elju da idem u
Irsku.
Nije tamo loe, ree Ana ljubazno. Pada jaka kia, od toga se sve lijepo
dri zeleno. Na moju rije, treba da vidi polja djeteline. Njena
dosjetljivost bijae vraka.
Ne bi bilo to za nas, odvrati Lucy, brzo diui, tjerana eljom da
odgovori divlje. Iako je za tebe moda neto. Bez sumnje, ti si nala, da je
tamo vrlo zabavno? Bez sumnje, da ima svojih razloga, to se tamo dobro
osjea?
Pa, moda imam, ree Ana zamiljeno.
Sigurno line razloge svoje vrste.
Ne moe se nikad znati, odvrati Ana, ne trepnuvd.
Slijedio je trenutak napetosti, za vrijeme kojega je Len-nox drao oi na
stropu, a Moore je gledao u vrata kamina. Izgledalo je, da je sklad veeri
odjednom uniten.
Shvatite, prekide tiinu Lennox sada je imao vremena da skupi
razbijenu snagu svoga otpora imam svoje vlastite metode rada. Kada
ovjek svakog prouava, ne prouava nikoga. Tu onda nastaje ogromna
zbrka.
7*
9ftSada nastupi duga tiina, za vrijeme koje je ona osjeala bolno lupanje
srca.
Tu onda nastaje ogromna zbrka! A bio je doao blizu toga, du popusti. To
je znala. I sada je samo zbog Anina nesnosnoga mijeanja to najednom
potpuno otklonio; i tako e nepristupaan ostati moda i dalje, nesnoljiv,
nestrpljiv, za sve prijedloge, i to bi moglo potrajati mjesecima. To je bilo
daj ovjek pobjesni. Njen je pothvat pretvoren u nita, osujeen, lazmr-
skan, razbijen u atome. I to zbog Ane.
Daj mi jo kave, ree Moore zlovoljno. Osuio sam se.
Lucy je odugovlaila, onda ukoeno isprui ruku, da uzme njegovu alicu;
kratak, skriven bijes u njegovim rijeima proe kroz nju. Upravo tako, kao
da je ona bila ta, kojoj se moglo predbaciti! Tiina je bila kruta, njeno je
lice bilo ukoeno <Tvenilom ozlijeene ljubavi.
Dave me je popodne vozio na .Eagleu', konano dobaci Putnr; on je
imao samo neku nejasnu predodbu o napetosti, koji) gn jo okruivala; ali
se nitko ne obazre na tu primjedbu.
>'Znftt<> je Netta tu tortu tako jako zasladila?, izbaci Mo-orc\ Upravo je
otrovno slatka.
Sama sam pravila tortu, ree Lucy hladno; ali joj je glas drhtao.
Sasvim je po mome ukusu, ree Lennox brzo. Upravo je divna.
Moore se neugodno vrtio; nije mogao misliti; obino je Netta pravila tortu.
Ana ne ree nita, nego zagrize biskvit, kao da ju je neto naroito
razveselilo. Nastade duga tiina.
Lennox je glasno hraknuo.
Ipak, jia elim jo, ree mirno i prui svoj tanjur. Kolac je dobar.
Ugodno je vidjeti vas pri tako dobrom apetitu, ree Ana uljudno, isto
onako, kako bi to uradila Polly.
Dobio je svoju drugu porciju i pojeo kola; pri tome je izgleduo kao
ovjek, koji je usprkos svim smetnjama s uivanjem pojoo svoje jelo. I
kada ga je Lucy promatrala, osjetila jo njegovu slabost prema sebi i gorko
mislila na to, to bi wada mogla postii, kad ne bi bilo Anina
nesnosnog mije-
100
sanja. Bockala ju je ta misao; njezini prsti uzbueno razmr-vie kolae,
koji su netaknuto leali na njenome tanjiru. Sjedili su dugo tako utei;
onda se napokon Lennox die.
Krajnje jle vrijeme, ree on, poravnavi prsluk. Rano sam doao, jer
sam znao, da moram rano otii.
Ona se nije bunila, kad su se svi digli, ali je bila svije-sna, da je to izgovor,
Otpratit u vas do vae kapije, izjavi Moore.
Ne bih imala nita protiv malo svjeega zraka, ree Ana zamiljeno.
No je lijepa.
Opet osjeti Lucy, kako joj krv jurnu u lice, osjeti, kako je Lennox gleda,
osjeti, kako snaan val bijesa prijee preko nje. Ona nije mogla predloiti,
da poe s njima: bilo je to Nettino slobodno vee; morala je staviti Petra u
krevet. U crvenoj magli zbunjenosti otprati ih u predsoblje.
Laku no i hvala vam, opratae se Lennox, sada svojim uobiajenim
toplim stiskom ruke.
Stajala je na vratima zrak je udarao po njezinu zagrijanom licu i
gledala dok su ili niz vrtnu stazu.
Okrene se s uzdahom, koji joj se nehotice oteo s usana s uzdahom, koji je
doao odjednom i kao iz pukotine njezinih. prsiju, okrene se i vrati se u
kuu.
Dakle, to je bio vrhunac toga, to je postigla. Nita! A. Frank strese se,
gorko osj;eti nepravdu njegova dranja. Njoj koja se je bojaljivije nego
ma tko drugi trudila oko njegova napredovanja, koja je to napredovanje
vidjela ve kao gotovu injenicu njoj govoriti tako, kako jte on
govorio.. I Ana vjena Ana koja se umijeala, na tako preziran i
neugodan nain. U Aninu mijeanju vidjela se jedna jasna, namjera, tako
da je ona odmah posumnjala. Ana, doista!' Umorna nasloni u praznoj sobi
elo na hladni mramor kamina, u mislima je mjierila stas te druge ene.
Kako joj se gadila! Njena ravnodunost, njen mir, njen zagonetni pogled,,
koji je stalno traio Franka. Mekoa njenoga govora, ak i njeni pokreti,
koji su izgledali tako mirni i prirodni, postali su joj mrski i neiskreni. Ne
samo pogled na Anu, ve i misao na Anu, oigledno je u njenoj dui
izazivala drhtanje netrpeljivosti.
Svlada se, odvede Petra gore, spremi stol i vrati se u blagovaonicu. Znala
jle, da nije smjela misliti; i to je bio razlog,.
101to je mislila. Njena uzbudljiva narav buktjela je od bijesa i sumnje kao
tijesto koje se die, divlje se povrati na pretrpljeno ponienje jer to je
sigurno bilo ponienje. Brzina ovoga sloma, naglo osujeene njezine sjajne
zamisli, probudi u njoj gorki osjeaj ui, otimanja, i dovede dvostrukom
estinom opet nazad sve ostale prole maglovite sumnje.
Zato se Ana usudila da se petlja u Frankove stvari na tako lukav, na tako
nepodnoljiv nain? Ana nema prava na njegovu budunost! Sigurno je iza
toga bilo neega, neega to je ona morala traiti i nai. Gotovo estok je
bio' njen zahtjev, unutarnja razdraenost, da doe do jednoga prihva-
tljivoga rjeenja kompliciranog munog problema.
I ona poe ii natrag, da skupi sve, to bi moglo predstavljati rjeenje
oigledno objanjenje za Anino dranje: jedan pogled ovamo, jedna rije
tamo; ona je sabrala sve sumnje i uvidjela, da joj je uzaludno nastojanje, da
jasno predoi jezgru svojih bojazni. Znala je, da je njen poloaj bio
neosporan, i neizbjeno je morala priznati, da Ana nema pravo. Osjeala
je, da je njeno vlastito vladanje bez prigovora, i naravno da je Anine
pobude posmatrala kao suprotnost svojih vlastitih. I jjo uz to bijae tu taj
nesretni odjek prolosti, koji je zvuao u njenim ulima i odjekivao? I
nehotice poe misliti na onu nesretnu epizodu, poe pojedinim neprilikama
toga dogaaja davati oblije, predoi sebi i sliku toga djeteta bezimenog
i ve mrtvog kome je Ana bila majka. Nejasno poe osjeati, da je tajna
toga vanbranog djeteta bila nekako povezana s njenom smutnjom. Ili
najmanje, povezala ga je sama u svojim razmiljanjima, jednom nejasnom,
misaonom vezom, zajednikom vezom, skrivanja, rastopie se oboje u
dosada nesluenu jedinstvenost. Kada bi samo vie znala o toj epizodi
Anina ivota, ne bi li tada imala klju Anina vladanja, klju same Ane? I,
kada bi razumjfela Anu, ne bi li tada takoer shvatila njen odnos prema
Franku? Ana i Frank stalno je razdraivala misli tom nepristupanom
slijepom ulicom: i oba su je ova imena, tako povezana, draila ve radi
toga, to za njihov zajedniki odnos nije bilo nikakvih dokaza.
Odjednom se strese, ula je otvaranje vrata, njihove glasove u predsoblju.
Njeno lice primi strogi, odluni izraz, kada je Frank uao u sobu. Bio je
sam.
102
Dakle ree on odmah, glas mu je bio tih, veeras si me lijepo
osramotila. I sve ni radi ega!
Njezine se usne stisnue. injenica, da je on, koji je zajedno s Anom
prouzrokovao svoj vlastiti slom, sada podigao optubu protiv nje, bila je
bolno nemogua, kao da ona mora braniti svoj postupak.
Ti sli se sam osramotio, ree ona glasno. Znam, da bi se Lennox
povukao pred tobom. Izvela bih to sigurno. Pusti beznadnim pokretom
ruku da joj padne. To bi nam tako dobro odgovaralo.
A zar ti to mora na svaki nain postii. Nemoj misliti, da ga na to moe
prisiliti. I nemoj misliti, da e me kroz cio moj ivot vodati!
To nlije istina, Frank, povika ona strastveno. Ti zna, da to nije istina.
Ja samo hou, da sve bude za tebe za tvoje dobro.
Moje dobro, rugao se. Svatko vidi, da me voda na lancu. ak i Ana.
Ana! Ona izgovori tu rije s neopisivom estinom.
Da, Ana. I jer smo upravo kod toga, htio bih te moliti, da bude malo
pristojnija. U posljednje si vrijeme prokleto gruba prema njoj. Misli malo
na to, da je ona moja sestrina!
Tvoja sestrina! ponovi ona druim glasom. To volim! Da li tH je
ona moda vanija od tvoje ene?
On izvadi cigaretu i zapali je, pri emu je stalno promatrao; onda naglo
baci dogorjelu ibicu u vatru i ree kratko:
Samo sam te molio, da bude pristojnija prema njoj.
Ne obazirui se na taj prigovor, promatrala ga je platnenim pogledima.
Postavit u ti samo jedno jednostavno pitanje! Zato se najednom tako
vatreno zalae za Anu?
On napravi nervozan pokret glavom.
ta je, dovraga, s tobom posljednjih dana? Da li sam ja tvoje vlasnitvo ili
neto slino, da me tako ispituje?
Ispitujem! odvrati ona estoko1. Ti sigurno zna, da ja to ne inim.
Bilo je to kratko i jasno postavljeno^ pitanje!
Dovraga s takvim kratko i jasno postavljenim pitanjima! dobaci on
bijesno. Zadri za sebe jasno postavljena pitanja i ne vjeaj se o mene
ne davi me. Ti to tako tjera godinama. Zar to nije dosta jasno?
103I pored njegovih djetinjasto nerazumnih rijei, njezine su oi blistale od
zlovolje. Neto ju je podbolo, da kae, tihim, stisnutim glasom:
Mislim, da sam za tebe inila uvijek ono, to treba, Frank. Mislim, da ti
sam najbolje zna, da li si sretan.
Tono, ree on nevoljko. Ti si savrenstvo. Kada hoda moe se uti
um aneoskih krila.
Ona ne odgovori, nego ga pogleda ukoenim pogledom strastvenoga
predbacivanja, jo uvijek arkocrvena lica. Kratko je vrijeme stajala tako,
onda ode ravno divanu, gdje je, kao da neto trai, uzela svoj runi rad i
poela drhtavim prstima raditi; a on se povue u bezvoljnu utnju. Tako su
sjedili bez rijei. Napokon on ustade. Nehotino napravi brzi pokret; njen
se pogled odjednom zamrai suzama.'
Treba li togod? ree ona ispunjena arkom eljom za [izmirenjem
Da ti neto donesem?
Idem u krevet, odgovori on,. u krevet!
Ona ga je ukoeno i zbunjeno gledala.
Ali, Frank, jo nema ni devet sati. Ona isprui ruku. Pustimo sve to.
Konano, mi se ipak volimo.
Ostavi me na miru, ree on; ti si veeras ve dosta uinila za mene. I
napusti sobu prije nego to je mogla rei ijednu rije.
Dugo je vremena sasvim tiho sjedila i sluala njegove spore pokrete gore u
sobi; konano je ula, kada su ti pokreti prestali, kada je legao u krevet.
Njen je pogled ostao ukoen, upravljen nekamo izvan sobe; sada je njena
ljutnja prola, ugasilo ju je aljenje; bila je ispunjena osjeajem
neshvatljive zaprepatenosti.
Napokon nestrpljivo mahnu glavom, die se i navi sat na kaminu; sve
takve dunosti, koje su po pravu u tradiciji stvar domainova, bile su
potpuno njene; zatim ode gore.
Svue se u tami i lee kraj njega u krevet. On nije spavao, ali se pretvarao,
da spava. Njegovo duboko disanje nije je moglo prevariti, i ona je bila
potpuno svijesna toga pokuaja obmane njegova gotovo neprimjetno
ukoenoga tijela, koje je lealo tu, tako blizu njenoga. Htjela je, da on s
njom govori; ipak je osjeala da on to ne e uiniti; ona sama ne e
dopustiti mogunost, da je drugi put odbije. Bila je ponosna! I tako je
leala pored njega, ne miui se, ne dajui
104
ni znaka ivota, drala je oi zatvorene, da joj ne bi smetala blijeda
mjeseina, kojla je strujala u sobu, i razmiljala je lako nabranog ela,
grevito- traei neto, to joj je jo uvijek izmicalo.
VIII
Odluila je, da raspravi stvar s Anom to je bilo konano; i u sebi je
odluila, da e to popodne, kad Petar sigurno ne bude prisutan, izvriti svoj
napad. Bit e mirna; ne e zaboraviti, da je Ana njen gost, ali e ipak traiti
objanjenje za Anino dranjle. Ali slijedeeg jutra Ana ot-putova, sasvim
iznenada, u Glasgow, u kupovinu ako se to tako moe nazvati; jer Ana
obino nije poduzimala neto, to bi bilo obiljeeno tono i razlono. Ona
je kod doruka kratko rekla:
Idem da kupim neke haljine, i odmah se digla i bez naroitoga
oduevljenja pourila na vlak u deset sati. Nije bilo pripreme, nikakvog
uzbuenja, ni spomena, da je Lucy prati.
Luciji ne bi ni u snu palo na pamet, da je prati. Ipak je smatrala, ma da j|oj
je to pomelo namjere, odlazak ove druge ene kao olakanje. Toga je jutra
u glavi imala osjeaj teke zbunjenosti, dua joj je kao potamnjela od te
sumnje, koja ju. je neprekidno drala. Moda je ipak bilo dobro, to1 je
Ana. otputovala. Ona je eljela da bude sama, da razmilja i da bude
naisto sama sa sobom. Opet i opet je jasno osjeala,, da u dui ezne da se
oslobodi neega, to je dio nje same,. i to se moralo roditi u bolovima, i to
prije nego to bi mogla nai ublaenja.
Idui gore-dolje kroz kuu, spremajui Petrove stvari, za posjet predvien
Port Doranu krajem sedmice, gotovo se* automatski osjeala udaljenom od
svoje okoline. Nemirnim je pokretom i muenikom estinom teila da
uhvati svoju sumnju, tu prokletu avet, koja ju je sada ve nesnosno opsje-
dala.
U poetku je pokuala da se sprijatelji s Anom to je bez daljnjega
priznala. Smatrala ju je dobrodolom, znala je da je od onoga asa, kada je
Joe doveo Anu u njenu kuu, bila svijesna izvjesne netrpeljivosti, koja je
ieznula izmeu njih dvije.
105.Povoljno uvjerenje da voli Anu, bilo je zabluda, jednostavno utvara,
koja se rodila iz njene gostoljubivosti; nikada nije voljela Anu; one obje
stajahu na suprotnim polovima; nije vjerovala Ani. Prva slutnja, prva
sumnja toga nepovjerenja pojavila se u asu njezina povratka iz Ralstona,
kada je nala Anu tako prisnu s Frankom. Onda se postepeno, kamen po
kamen, podigla ta nevjerojatna zgrada, moda zgrada jo bez oblika,
bezoblina masa dvojbi i sumnji i nepovjerenja, ali koj|a je cijela da,
cijela izbijala i dizala se iz linosti Ane Galton i stvarala njen utjecaj na
Franka. I tako nije Anin posjet, kojemu se s toliko revnosti veselila i
radovala, postao izvor sree, nego prijetnji; neto bolno, gotovo
nezacjeljivo. Sada joj je bilo jasno, da za to stanje stvari nije mogla biti
odgovorna. Kako bi to i bilo mogue? Frank je bio njen mu, ivio je s
njom u zadovoljstvu i potpunoj srei. Ana je dola, i time je zadovoljstva
nestalo. Tome nije bilo odgovora. Ana je morala biti kriva. Ali kako?
Ugrize se za usne, i namrgoenim je elom opet gledala finu nit svoje
sumnje. Zar nije vjerovala, da e u Joeovim primjedbama nai neobino
sporedno znaenje? Uz to jo svojstveni dah upe, gotovo muenika
zbunjenost gospoice O'Regan da li je ta bila samo zbog nepovrijeene
skromnosti? I jo Ani-no dranje prema Franku. Frankovo vlastito
dranje njegova uporna utnja. Kada bi bio obavezan da uti, kada bi
bilo ime dokazao, da je na to primoran, onda bi to odmah sve razumjela.
Ali on nema to da krije. Nita! A ipak je neto sakrio. On, koji je bio
tamo, u Irskoj, upravo one godine, o cijeloj toj stvari nije rekao ni slova. O!
Bola ju je ta neod-stranjiva misao.
Namrgodi se i otro uzdahnu. Sagradila je u svome mozgu neobinu
zgradu, samo joj je nedostajao konani kamen, kojim bi okrunila njeno
dovrenje.
Moida taj kamen nije ni postojao. Moda je to bio samo ljubomor, koji ju
je gonio. Iako se kod te misli bolno tre, ipak je uze u razmatranje. I zatim
je mirno odstrani. Ne, ne! Ljubomor. To je bio nevjerojatno sebian razlog.
A njena ljubav nijje bila sebina. Sve u njoj, sve, to je sainjavalo njeno
bie, nastojalo je ii jednom jedinom konanom cilju: njegovu dobru. Ona
ga je tako dobro poznavala, razumjela ga je tako skroz naskroz, ljubila ga
tako predano, tako da
106

nije mogla trpjeti mijeanje u njegovu sreu niti dozvoliti, da se zadovoljni

tok njegova ivota ometa. To nije bio ljubomor. To je bila vjernost,
odanost, zdravi ljudski razum da, to je bilo vie bie ljubavi. Tako je
mislila. Da, to je znala.
Ana je, naravno, bila drugaijia. Ta nije imala ideala, nikakve tenje,
nikakva cilja, nikakva naela. Neznatna epizoda s djetetom uinila je, da su
njena naela ovako tono okarakterizirana. Zato se nije udala za oca toga
djeteta i odluila se za novi d sreeni ivot? Ali to nije bilo za Anu. Bez
sumnje da je kroz tu nesreu prola rugajui se izoliranom perverzijom, da
konano iz toga izae jo tvra i ravno-dunija. Taj je ovjek morao biti
bezvoljan, slab karakter kolebljiv, bezuman, budalast koji je svom
tvrdoglavou svoje slabosti nastojao da konano izbjegne svojim obave-
zama. I Ana ga je pustila da pobjegne. Sada je vjerovala, kao da uje, kako
Ana hladnom ravnodunou kae: Idi dovraga. Ne brinem se za to, to
radi. Da, tako je to tada moralo biti.
A sve je to izgledalo tako krivo, tako potpuno suprotno njenoj vlastitoj
otvorenosti. Pretpostavka na primjer, da je ona imala takva bezbrina
naela u odnosu na Franka, koji je sam, to je dobro znala, mogao biti
kolebljiv, budalast, i bezuman: kakvom bi tada svretku vodila njegova i
njena vlastita budunost? Jedino prema nesrei.
Uzdahnu, zatvarajui pritiskom koljena ladicu, u kojoj je upravo sreivala
Petrove stvari. Onda se ispravi i ode u Aninu spavau sobu, da je spremi.
Ali se na vratima zaustavila i s nabranim elom nekoliko trenutaka mjerila
prostoriju. Zaista je bila tako neuredna, odbojno neuredna, inilo j!oj se:
krevet nenamjeten ona je kao- gost bar krevet namjetala toaletni
stol krcat, jedna je arapa svojom sjajnom petom virila iz jedne
poluzatvorene ladice, koulja je leala na podu. Bilo je previe. A Anino je
rublje, tako ostavljeno da se vidi, bilo to je mogue zavodljivijega kroja i
od materijala, koji je bio drugaiji nego njeno platno no to je u njoj
probudilo bezrazlonu, neugodnu razdraenost. Nehotice strastveno zaeli:
Nadam se, da e skoro otii. Ne, nije moglo biti jo mnogo do konca
Anina boravka. Ona mora
107otii. A ona, Lucy, ne e aliti. Napokon, njom ovlada svom snagom
suparnitvo, koje je izbilo izmeu Ane i nje.
elo joj je jo uvijek bilo nabrano, kad je poela spremati sobu Netta je
bila zaposlena u kuhinji, a ona je, ne pazei na Nettin posao, osjeala
naroit nagon, da sama sprema. Ne znajui, osjeala je, da je to simbolino
djelo: neka Ana okolo samo rasipa svoj ivot; ona e svoj ve urediti, i to
pristojno urediti.
Spremi sobu, onda skupi nekoliko sitnica bro i opalni prsten, koji su
bili bezbrino razbacani; ostali je nakit sada bio na Ani i krasio je da bi
ih stavila u Aninu kutiju za nakit, koja je stajala kraj ogledala. I ona otvori
tu kutiju. Zatim odjednom stade nepomino s ukoenim lakama. Neobina
se napetost pojavi u njenu pogledu, licu, u cijeloj njenoj pojavi. Buljila je u
neto u kutiji. Stajala je tu nepomino i buljila. Buljila nepomino. I, od
toga vrsto prikovanoga pogleda, lice joj postade hladno i blijedom
I ona lagano prui ruku i izvadi neto iz kutije. Bila je to fotografija; ne
medaljon Ana nije drala takve sentimentalne stvari nego mala,
ispucala fotografija, koja je moda zbog svoje beznaajnosti godinama
neopaeno leala u kutiji. Bila je to slika nekog djeteta runa slika,
izblijedjela, ve dugo ostavljena po strani, ali jo uvijek otra, jasna i
neobino' privlaiva. Tako privlaiva, da je vrsto drala njen opinjeni
pogled. Ona je odmah znala: da je to Anino dijete, tajanstveno, sakriveno,
ono dijete tako dugo ve mrtvo bila je to njegova slika, koju je tako
iznenada ugledala pred sobom. I odmah joj doe pred oi slika drugog
djeteta lice vlastitog sina. Petrovo lice, samo za toliko godina mlae,
postavilo se s uzbudljivom slinou pored ovoga drugoga lica nos,
poloaj oiju, oblina usana, sve je to bilo gotovo jednako i oba se
splinue pred njenom nejasnom vizijom u jedno jedino lice. Ne, ne u lice,
nego u sumnju, uasnu, odvratnu sumnju.
Je 11 sanjala, j;e li najednom bila opsjenjena od neke utvare van sebe, od
krivoga osjeaja za melodramatinost, od neega, to je bilo potpuno
strano njenoj trijeznoj i normalnoj naravi? Ali ne, to nije bila utvara'. Ta
slinost, koja se tako jasno nametala njenoj uzbuenoj panji, nije bila za
nju samo ok, nego -objanjenje. Za to, da su Anin sin i njen sin
108
izgledali kao jedno te isto dijete, postojalo je samo jedno jedino
objanjenje jedno jedino strano rjeenje, upravo rjeenje svega, ega se
bojala.
Drhtala je. I u njoj je neto drhtalo, zarobljeno, borei se da pobjegne. Sve,
to je dosada izbjegla, nepriznata pred-osjeanja posljednjih nekoliko dana,
sve tajanstveno strujanje njezina osjeaja, sada je kljualo u njenoj svijesti
i vuklo je natprirodnom snagom u vrtlog.
O boe, miljae slijepo1, sada sve razumijem. Sada je zgrada bila
dovrena. Prije pet godina Frank je nekoliko mjeseci boravio u Aniinoj
kui. Tada je Anino dijete bilo njihovo dijete. Ipak je to bila istina.
Frank je bio otac Anina djeteta. Sada je to znala.
Pokretom strane uzrujanosti vrati fotografiju, spusti poklopac i klonu na
rub kreveta. Omamljena, rairenih, od straha potamnjelih oijiu, slomljeno
je sjedila. Srce joj je prestalo kucati. Bila je zbunjena, razbijena,
zaprepatena; nije bilo vie vrline ni u njoj, ni u ivotu. U uima joj je
zvonio odjek hiljade glasova, tiho mrmljanje tvrdokornih glasova, koji su
svi aputali aputali o Franku, o njezinu muu, koga je ljubila, a koji joj
je bio nevjeran.
Uz kratak krik zatetura unazad. Snano isprui svoje ve skljokano tijelo.
Nije mogla vjerovati. Drui, duboko i odluno uhvati zrak, koji navre
uslijed brzoga preokreta osjeaja. Nije htjela vjerovati. To je bilo
nemogue. Ta zapanjiva slinost izmeu Anina i njezina djeteta bjee
sluajnost, bjee porodina sluajnost. To nije bio posljednji kamen njene
zgrade. Uope, ona nije ni postojala. Sve sve to nije nita znailo prema
njenoj ljubavi za Franka. Ona je imala svojlu ljubav, svoju vjernost. Ja sam
luda, tako miljae u divljoj skruenosti, to Franka sumnjiim. Najednom
joj se inilo nemogue, da je jednostavno na temelju jedne rijei, jednoga
pogleda, sluajne slinosti neke fotografije, mogla njega osumnjiiti za
djelo, koje bi bez sumnje razorilo njihovu zajedniku sreu. Ona sasvim
sigurno nije bila ena, koja bi bila u stanju da bude nuno ljubomorna ili
sumnjiava; ona je bila iznad toga. Bila je ta ista snaga njene ljubavi
prema njemu, koja ju je dovela u tu krizu, koju je osjetila samo u svojim
grudima prije nego to je strana strijela odapeta. A ovdje uope ne bijae
nikakve strijele. Frank,nije
109imao nikakve veze s tom nesretnom aferom. Ona to o Franku ne bi
mogla vjerovati tu oajnu sumnju drati za istinu sumnjiiti Franka, koji
je kroz sve ove godine bio njen mu, koji ju je milovao, ljubio i koji nikada
nijednom nije napravio ni jednu aluziju na taj dogaaj, kojd nju sada tako
bolno teko pritiskuje kao mora.
Ali zato i opet se njen pogle'd naoblai da, zato nikada nije tu stvar
spomenuo? To bi bilo tako lako, tako prirodno, da neto kae, makar to,
prije nego to je Ana dola. I zato se protivio dolasku svoje sestrine, kada
svaki njegov postupak svjedoi, da je potuje? Pokretom sumnje stavi ruku
preko naslona kreveta i prisloni elo na nj.
Nijfe imala nikakva dokaza. Pogrijeila j^. Napravila je od sebe budalu.
Bio je to samo sluaj, da su Frankov posjet i roenje toga djeteta pali iste
godine.
Ali kakav kakav podli sluaj! Da li je to bio puki sluaj? Kod same se
pomisli ve zgrozila. Osim toga, da je to pred njom skrivao u tome je
bila najbolnija muka svega toga. Prome je val gorkoga sjeanja, pogledi,
za koje je osjeala, da su ih Ana i Frank meusobno izmijenili, i potajni
apat. Ona se estoko trgnu. Dal li su na kraju imali i znak tajnoga
sporazumij evanja?
U vrstoj elji da ostane gospodar svoga razuma, ugrize se za usne i snano
stisnu ruke. Bila joj udarahu u uima, a u grlu je osjeala suho stezanje,
kao da je dre klijeta bolnoga jada.
Najednom die glavu, brada joj se zaobli u odlunu liniju, tijelo izvi u
lijepo uzdignutoj napetosti, njena se volja borila protiv neeg nevidljivog.
Snano usplamti njen osjeaj posjedovanja. Frank je bio njen. Neka
prolost nosi to god hoe; ona je sada imala posla sa sadanjou i
budunou. Odjednom se die i sa vrsto stisnutim usnama sie niz stube.
Kada je injenicu primila kao izvjesnost, prisilila se da bude snana i da joj
gleda u oi. I ona e joj( moi gledati <u oi.
Ali nije mogla nastaviti svoj posao. Otila je u dnevnu sobu i sjela na
divan. Ukoeno je tu sjedila, a malo po malo linije njene pojave postajahu
mlitave, usne meke, pogled opet upravljen u daljinu. Ramena joj se
spustie bez energije. Ona opet poe o tome razmiljati.
110
Iskrivljena lica od suspregnutog osjeaja, stasom otro ocrtanim prema
jasnoj svjetlosti u prozoru, pruala je rijetko mladenaki i ganutljivi izgled.
Okruivala je groza tragedije. A da li je ona tragediju samo otkrila? Ili je
ova dublje leala i dolazila samo od sebe iznutra?
Tako je jo uvijek tu sjedila, kad je dola Netta da najavi, da je ruak
gotov. Die se i o'de u blagovaonicu, jo uvijek napeto razmiljajui. Petar
je bio tamo, sjedio je za stolom, ve je imao servijetu oko vrata; kad ga je
ugledala, navrijee joj u oi tople suze osjeaja. On je bar moj, miljae, i
uvijek e biti moj. Naglim sustegnutim pokretom stavi mu ruku oko uskih
ramena i brzo ga poljubi.
Gdje je Ana, majko? pitae Petar navaljujui divlje na svoju juhu.
U Glasgowu, odgovori ona tihim glasom.
Nisam je jutros vidio, ree on ivo, ja je volim. Ona je dobra.
Lucy ne odgovori. Da se njen sin mogao tako priljubiti Ani, uini joj se
nevjerojatnim bila je to odbojna misao.
Ona je onomadne neto rekla o nekoj jahti, nastavi on; s pravim
jedrima, zna li.
Majka najednom vrsto stisne usne, da neto ne bi odalo divlju buru u
njenoj nutrini. U tome trenutku kolebljivoga nemira vidjela je i u Aninu
dranju prema Petru neto neprirodno," sumnjivo: Ana je prema djeaku
bila dobra, jer je bio Frankov sin, jer ju je podsjeao na njezina sina, kome
je Frank bio otac.
Ustade od stola, muei se, s rukom stisnutom na obraz.
Majko, povie Petar, kamo ide?
Gotova sam, odgovori s naporom. Moram neto siti. I naglo ode iz
sobe.
Popodne se vuklo dalje; u bijednim jesenjim sunanim tracima, obiljeeno
sporim kucanjem sekundi, budei sjetu; u njoj se probudi bolno sjeanje na
druga poslijepodneva, koja su bila mirna, pospana i povjerljiva, kada su se
Frank i ona ljubili.
Nije morala uope nita siti. Uope nije imala nikakva posla. Morala je
ekati ekati grozniavo' na njegov povratak. I kada je konano dolo
vrijeme, kada je trebao stii njegov vlak, njezina ju je uzdrhtala
nestrpljivost tjerala na
111posuo. Htjede mu poi u susret. Ustade, uze eir i kaput i uputi se
prema kolodvoru. Ila je preko etalita to je bio put, kojim se obino
vraao i potisnu pobudu da povede Petra, jedino i samo zato, to je
eljela da jedino njega sretne. Bio je to saimo Frank, koga je u tome asu
traila. O! kako je arko eznula za tdm, da bude s njim sama, da tu
nesretnu aferu istrai u njenoj najdubljoj sri, da sebe uvjeri, da mu kae,
da ga ljubi, da bude sigurna, da i on nju ljubi.
Dok se pribliavala gradu, njen je pogled ivo pretraivao prolaznike na
etalitu, spreman da se zasvijetli kad naie na dragu pojavu. Ali ga nije
vidjela. Sigurno nije odabrao drugu ulicu, jer je ovo bio put, koji je volio.
Postepeno uspori korak; na sredini slobodnoga prostora stade neodluno;
lice joj je bilo blijedo i rastrojeno, pogled bojaljiv, zbunjen.
Onda se strese od zvuka nekog glasa neposredno uz njeno uho i okrene se
u nagloj nadi. Za trenutak lice joj se dzdui; moralu je tvrdo gutati, da bi
sakrila svoje razoaranje: to niju bio Frank, nego gospoica Hocking,
ozbiljno objeena o Hvo/jn psn, ozareno se smijeei velikodunom
ljupkou.
S vama u se odetati natrag, ree gospoica Hocking kuo da ho to samo
po sebi razumije.
Lucy nije nikako bila raspoloena za taj susret to> je bilo posljtenje,
to je eljela; ona je htjela Franka: njeno srce, inilo joj se, nadimalo se
prema njemu.
Idem pred svoga mua, odgovori ukoeno.
Dopustite mi bar, da s vama idem, predloi ova druga veom logikom
nego prije.
Lijepo, ree Lucy nesretno. Sad u se vratiti.
I one se poee vraati.
Kada biste mogli doi k meni na aj, predloi gospoica Hocking blago,
ponudit u vas ajnim pecivom i krem-kolaiima.
Lucy je pogleda rasplinutim oima, onda se nasmijei, da se ne hi jo neto
gore dogodilo. Ali je to bio' sumorni, Izmueni osmijeh.
Danas ne, odgovori alosno.
A kasnije onda u vam svirati na elu. Klasiku, moda; ali ne
zamorno. Vrlo tiho i slatko.
Lucy zadrma glavom.
Ne mogu doi, ree tihim glasom.
112
Pomislila sam, mrmljae gospoica Hocking ne pokazujui sauea.
Samo sam pomislila. Bez uvrede.
Jeste li moda, ree Lucy sa samoprijegorom, gotovo protiv svoje volje,
jeste li moda proli pored Franka moga mua? Ja sam htjela ii pred
njega.
Lice se gospoice Hocking razvue u dubokom razmiljanju, onda
konano ree:
Ne!
Tako su utke ile nekoliko asaka; onda gospoica Hocking ree mirnom
iskrenou,' tako, kako samo ona to moe izgovoriti:
Vi traite njega. A zapravo bi on vas trebao traiti!
Lucy duboko pocrveni: te iskrene prijateljski miljene rijei ne bi dodue
trebale sadravati nikakvu aluziju, ali su je ipak pogodile bolnim udarom.
Jedna ena, nastavi gospoica Hocking neoekivano udnom
filozofijom, treba da bude traena. Ja ne traim, ali instinktivno znam, da
je nuno, da mene trae.
Lucy se ujede za usne kod tih fantastinih rijei; sve je to bila takva
glupost, da ipak kroz sve to svjetlucae tanak zvuk istine. Njene su ruke
bile u lomnome pokretu; njezin je glas lomno zvuao kada je rekla:
Govorim o svome muu. Nadam se, da razumijete. Ah! ree blago
gospoica Hocking.
Nije pala ni jedna dalja rije. Rastale su se na drugoj strani pristanita, gdje
su im se putovi razilazili jer je gospoica Hocking ila u svoj najmljeni
stan u izabranoj okolini na breuljku, a Lucy nastavila du obale svoj put
kui.
Bezrazlono, osjeae se zbunjena, plaljiva i smuena tom najnovijom
okolnou, udnom, ali ne manje munom primjedbom gospoice
Hocking, da je trala za Frankom. Tko je imao vee pravo od nje, da ga
trai; da on za njom ide, da je on trai, radi smijenoga izraza, koji je
upotrebila gospoica Hocking. Da li je taj izraz bio tako smijean? Namrti
se. Njezin duh, opet gurnut u tok sumnji, bijae hladan, bijae kod jedne
omraene misli; njeno tijelo, pri gruboj jesenjoj magli kao predznaku
bliskoga sumraka, koga je bila svijesna, postade hladnije.
8 Tri ljubavi
113Bunila ju je misao, strana, da je jednom Frank trao za Anom, Anu
volio, s njom spavao, da je ak s njom imao dijete; da) je on, on sam, koga
je smatrala svojom svojinom i Ani pripadao. I sve sve to bijae
uinjeno, a da ona nije znala. Da, to je opet bilo tu, muilo je.
I opet, u pamet dozva udnom vezom misli, protivljenje svoga brata tome
braku, njegov uporan stav protiv Moore-ovih, ak opomene pred jednom
katastrofom. Sigurno nije bilo jednostavno objasniti, da ona tom udajom
socijalno pada. Zar su Frank i Ana zar je bilo mogue, da su bili u od-
nosu u prolim levenfordskim danima? Da li je Richard neto znao, to je
ona dosada ignorirala? Pred tom milju, bila ona samo unutarnji osjeaj, da
je on pao, njezin se ponos estoko zgrozi.
Onda se u to zgraanje umijea za trenutak mirna razboritost, jedna svijetla
zraka, koja izbi kroz smuenu tamu njenih osjeaja. Zato se Frank i Ana,
kada su bili u odnosu ona je draila svoju pretpostavku do gorkoga
kraja zato se nisu vjenali u poetku? Frankova slabost, Anina po-
rona nesklonost prema sreenom ivotu ni jedna od tih injenica ne
objanjavae konano taj propust tako loginog i razboritog koraka. Ona je
strese, osjeae se za trenutak zadovoljna, olakana, gotovo sretna. Ve i s
tog razloga takva sumnja nije bila neosnovana. Bila je na krivom putu.
I onda se najednom od neke skrivene elije njezina mozga u doaptavanje,
koje ohladi osjeaj sree i uniti tu novonaenu nadu. Frank i Ana bijahu
brati i sestrina, rodbinski stepen, kojd je predstavljao crkvenu smetnju
braku. Njezin je ispaen mozak zaprepateno prihvatio, s izvjesnim
strahom, tu nebitnu injenicu. Ona opet osjeti hladnou, grubu vlagu koja
gladei zemlju dolazi od zaliva i kao da je hoe ohladiti do same sri.
Sad je ve bilo gotovo' tamno, i sitne toke svijetla poee svjetlucati
unaokolo zalivai. Bila je ve due vani nego to je mislila; Frank je moda
ve stigao; ipak nije ubrzala korake. Kako je udno izgledalo, da se ona,
tako iskrena i draga, koja se tako ponoaila - svijesno ponosila
svojom kuom, oito ustezala da ue u kuu da, to je tono, bojala se
stupiti u svoju vlastitu kuu. Na samom je ulazu jo uvijek odugovlaila,
kao da je ovdje napolju bila sigurna, zati-
114
ena silnom tamom; kao da je ona bila zapravo ta, koja je nosila u srcu
neku tajnu, koju je morala sakriti.
Onda opet naie strastveno izvdranje njene ljubavi. Ona je bezuvjetno
morala vidjeti Franka, svoga Franka, smjesta. Njeno je srce najednom
eznulo za njlim svom estinom sa-danje boli. Kad bi samo jednom bila
sama s njim; kad bi joj objasnio1; onda bi opet sve bilo u redu. Ona nije
bila tiranin; ona e ga sasluati i razumjeti. Gotovo estokim pokretom ste-
gnu kvaku na vratima i, s blijeskom u oku, odluno stisnutih usta, ue u
kuu.
Ona je eljela Franka. I Frank je bio ovdje, sjedio je u jednom fotelju u
dnevnoj sobi pred plamenom vatre, Petar mu je bio s jedne strane. Ali na
drugoj je strani bila Ana. Anaf Lucy problijedi, i pri pogledu ove druge
ene koraknu unazad kao pod udarcem kapi. Stas joj se ukoeno1 skupi u
polusvijet-lu ulaza. Frank i Ana su se vratili zajedno.
To je bilo kao da je na vatru njene nesigurnosti sipano ulje, kao da u
kaplje na otvorenu ranu njezina ljubomora nenadana potvrda njezina
straha. Sva je iskrena njenost napusti u jednom neobjanjivom
strmoglavnom letu, i u asu se njena mekoa preokrene <u ogorenost, lice
joj postade tvrdo, usne joj se vrsto zatvore u usku liniju. Pod jasnom
svjetlou svjetiljke pone mirkati, osjeae se kao stranac, koji
neoekivano prodire u jedno gotovo popunjeno drutvo. Ona, gospodarica
kue, tako se osjeala. Stajala je jedan asak,. promatrajui, onda
odjednom dobaci tonom, koji joj je u uima odjekivao duboko drui:
Tako, vi ste se sreli.
Petar se ivahno, uzbueno nasmije.
Sreli, ponovi on. Smijean je to dzraz. Oni su doli kui istim vlakom,
majko.
Da, razumijem, ree ona glasom, koji se guio.
I vidi, majko, povika, a u glasu mu je odjekivalo ushienje. Vidi samo,
to mi je Ana donijela. Zanesen, isprui model jahte, lijepo, vjeto
izdjelano vozilo s bijelim jedrima, veoma lijep i skup dar.
To je prekrasan amac, ree Frank oduevljeno. Mora. da je Anu stajao
lijepih novaca. Ja u ga sam pustiti u nedjelju da jedri. . .
;
8*
115Ona ga je nepomino gledala.
Govori, majko, govori, uzvikivae Petar, vukui je za haljinu. Reci da
je prekrasna.
Svi vi mislite da je prekrasna, ree Lucy s bolnom gorinom, i njeni
obrazi dosada ibani od vatre sada u toploj prostoriji odjednom
pocrvenjee.
Nastade neugodna, neoekivana tiina; onda je Ana, kojoj se donja usna
zaobli prema naprijed, pogleda s izrazom lica kao da se smijei, a nije se
smijeila, i povie:
Mislili smo, da si se izgubila.
Ne, ree Lucy hladnom promiljenou, ja sam sve drugo prije nego
izgubljena.
Moj amac, ree Petar, raaloen, gledajui sjajni trup broda. Moj
lijepi amac. Bar si mogla rei, u ti se svia.
Budi miran, povie Lucy osorno. Moram misliti na vanije stvari od
tvojih igraaka.
Nije drugaije mogla: rastrzana svojom mukom, oigledno u najteoj krizi
svoga ivota, morala se razdraiti od te malenkosti Anina dara njezinu
sinu.
Gong zazvoni za aj.
Lijepo, ree Moore napokon, ustajui, premda nam ne e biti ugodno,
jesti moramo.
Lucijino crvenilo postade jo dublje, ali se bez rijei okrenu i ode u
blagovaonicu.
Kamo si ila? ree Moore opet, kada su sjeli. Bio je dobro raspoloen;
izgleda da se trudio, da se svidi, ak da se s njom pomiri. Ti ne izlazi
esto u to doba.
Imam svojih poslova, odgovori ona tvrdim glasom; vidjela je njegovu
elju da je umiri, i to primi s gordom sumnjom. To ti dobro zna.
Da, doda on blago, to je tono, draga moja.
Nasta tiina, ukoena, neprirodna tiina. Onda progovori Ana:
Bilo je smijeno, Lucy, ree ona neobino ljubazno, Frank i ja stigli
smo istim vlakom, a nismo ni znali prije nego to smo bili u Ardfillanu.
Zbilja, ree Lucy razvukavi usne, to je gotovo nevjerojatno.
Ipak joj je napor, da taj izdajniki ton stavi u glas, gotovo prelomio srce.
Znala je, naravno, da ju je Ana prevarila
116
sp
kako bi se inae moglo objasniti njeno raspoloenje i neobina
ljubaznost. Sirota Lucy! Kad bi Anino raspoloenje bilo loe, ona bi
sigurno u svom sadanjem bolu nekako sumnjajui dola opet do istog
zakljuka.
Ovo je za nju bio nepodnoljiv obrok. Jedva je mogla gutati; inilo joj se
kao da e je svaki zalogaj zaguiti. Osjeti najednom potrebu, da pobjegne
na svjei zrak, osjeti potrebu, da pobjegne od nesnosnog tereta svojih misli.
Ali se nije mogla micati; nije mogla bjeati. Bila je prisiljena da tu sjedi,
slua; i cijelo vrijeme promatra da, prisiljena da, u vlasti nejasne moi
koja raste, promatra, da li njih dvoje izmjenjuju koju rije ili pogled ili
znak, koji bi potvrdili taj strah, koji ju je muio i doveo do bjesnila.
Napokon je prolo. Ana odmah ode u dnevnu sobu; Petar je otrao gore,
njeno drei prezrenu jahtu; Netta je raspre-mila stol i povukla se u
kuhinju. Oni su bili sami trenutak, na koji je oito i Frank ekao. Jer on
odmah ree, sasvim neposredno:
Lucy, to je to s tobom, draga moja? Ja sam mislio, da smo preko one
nesuglasice ve preli.
Ona se die, zatvori vrata, koja je Netta ostavila otvorena, zatim sjedne
strogo stisnuvi usta i pogleda ga u lice. Njeno je njeno-raspoloenje bilo,
zahvaljujui razoaranju, nestalo1: bila je odluila, strastveno odluila, i
bez okolianja ree snano:
Moram s tobom govoriti, Frank.
Lijepo, odgovori on s pomirljivim osmijehom, ali to nije razlog, da se
naini takav samrtniki izraz.
Ostavimo na stranu moj izraz, odgovori s tvrdom od-lunou, jer ti se
oito ne svia.
Ta nemoj odmah sve uzeti naopako, Lucy, ree on brza i blago. Tii
zna, da je to bila samo ala.
Nisam raspoloena za ale, odgovori ona zajedljivo. U cijelom svom
ivotu nisam jo bila tako ozbiljna.
Ali, Lucy, ree on gotovo preklinjui, to je to s tobom?
Ja sam smrtno ozbiljna, Frank, odgovori, polagano naglaavajui; sada
je bilo nemogue ne razumjeti vanost njezina tona. Sumnjam u tebe.
Strana je to stvar. Ali to ne mijenja injenicu. I jo vie. Ima samo jedan
jedini izlaz. Ti
11?mora rei istinu. Reci mi glas joj se die najednom i zadrhta
optuujui reci mi, jtesi li bio Anin ljubavnik.
to! on zine.
Ne samo to, povika strastveno. Reci mi, jesi li bio otac njezina djeteta.
Zapanjen je buljio u nju, dok mu je elo tamno pocrve-njelo. To je dakle
bilo objanjenje svega: ona se zaletjela ii jedan straan laan zakljuak.
I nije bila u pravu strano se prevarila.
To je dakle ono, to si mislila, promuca on napokon, to ti misli o
meni.
Reci mi, povika ona sasvim glasno. Zar ne vidi, da ekam?
Ali, Lucy! mucae on, potpuno razbijen, i njegova zabuna napravi od
njega sliku krivca; ne budi apsurdna. To - to je smijeno.
Nisam apsurdna, nastavi ona, njezine se grudi grevito dizahu, kada je
opazila njegovu oitu muku, i to nije smijeno, kada te tako uzrujava.
Njezina su se ula naprezala do krajnosti, ona jie nesvi-jesno ispitivala
njegovo lice, promatrala svaku sjenku bilo kakvoga znaka, svaki zvuk u
njegovu glasu. On najednom postade svijestan toga promatranja i plane.
to me tako promatra? To ne trpim.
Onda ima neto, ega se boji? Lice joj je bilo blijedo, glas stegnut, kada
je, razdraena odbojnim tonom njegovih rijei, dodala: to hoe, krivica
ti se vidi iz oiju. Ti me ne moe prevariti, Frank. Ja te poznajem! O!
zato ne moe "biti ovjek i poteno priznati tu stvar?
Rijei su joj tekle naglom estinom, jedna za drugom; pod tom estinom
on se micao nemirno, postao jo crveniji, jer je znao, da je slab, osjeao jie,
da sam potkrepljuje njenu sumnju.
To je ludost, uzviknu. Ja s tom priom nisam imao nikakva posla.
Nita! Ti sigurno zna, da samo tebe volim. Ja u itavom svom ivotu
nisam imao nita s Anom. Ako mi ne vjeruje, pitaj nju.
Anu! povie ona divlje. Oekuje li, da u se toliko poniziti, da pitam
Anu? Ja, tvoja ena, da se pred njom po-Jtiizujem! Osim toga
nastavi podrugljivo to bih mogla
118
,c
oekivati od Ane? Sigurno ne istinu! Ne sumnjam, da izmeu vas postoji
neki strani tajni sporazum.
Veliki boe! odvrati on, a bijes mu se rodi zbog vlastite nesposobnosti
da postane gospodar situacije. Na to cilja? Ti si na potpuno krivom
putu, kaem ti. Prokleto krivom.
Kriv je put, dobaci ona strastveno, ti td si taj koji ga je takvim
napravio.
Tada mi vjeruj, viknu on. Ako ti se svia, da mi neto objesi na vrat,
to nikada nisam uradio, onda ini to i neka te avo nosi!
Pogledali su se u lice; razdvojeni nesnosnom napetou. Onda tvrdoa
njezina lica najednom olabavi. Bila je savladana neodoljivim osjeajem
njenosti prema njemu, nestade gorine iz njenih oiju, koje su sada
svijetlile iskricama preklinjanja.
Zar ne moe razumjeti, Frank, povie, kako me to mui? Objasnimo
se. Onda moemo iznova poeti.
Ali on, postavi potpuno bijesan, odbi tvrdoglavou uvrijeene slabosti,
da to uje. Naprotiv, on naglo skoi.
Sada sam sit. Vie ne mogu izdrati.
Ona se brzo die i uze ga za ruku.
Frank, mo'ljae strastveno, ti zna, da te volim. Ti to sada zna sasvim
sigurno-. Ti mora znati, d u sve uiniti za tebe. Sve na svijetu. Zar me
jedamput ne moe moliti za oprotenj e?
On koracae prema vratima ne pogledavi je. Zato bi mi trebalo tvoje
glupo oprotenje? vikae. Zadri ga za sebe, dok god ti ga netko ne
zatrai.
Nemoj otii, Frank, moljae ona oajno. To me samo uvjerava, da si
kriv.
On uz jedan uzvik strese njenu ruku.
Za ime boje, ostavi me na miru! I on se okrene i izae iz sobe.
Otiao je. Ona je sjedila ukoeno, njene oi, koje se napunie suzama,
bijahu neprekidno upravljene u zatvorena vrata. On je njenu optubu
oporekao. Da, on ju je, kako je to neizbjeno1 bilo, oporekao. Ali nain
toga nepriznavanja sluio je samo tome, da njeno nepodnoljivo uvjerenje
uvrsti. Kada bi samo bio poten. O, kako bi mu s veseljem opro-
119stila, kad bi samo priznao. Ali je umjesto toga on je izjurio iz sobe. To
nije bio Frank, ne onaj ovjek, koga je ona voljela; to je bila kora, maska,
koja krije ono, to ispod nje lei. Ona je poznavala njegovu slabost,
njegovo neraspoloenje, njegovu ud; to je ba i bilo ono, za im je
udjela, da njemu pozajmi svoju snagu. Ona ga nije voljela ni zbog kakvih
osobina, koje je moda imao, nego zbog onoga neobjanjivoga neega, to
je upravo bio on. I, jer ga je voljela, pokuala je da mu pomogne. Bili su
sretna osam godina: i bilo bi nemogue, da on ne prizna njenu ljubav i
odanost i sada se nae na toj nevjerojatnoj, stranoj prekretnici dogaaja. I
bilo je mogue zakljuiti, prema njegovu dranju, da se upravo sada
izmeu njega i Ane neto dogodilo.
I opet se zgrozi, drei jo uvijek pogled upravljen u ona vrata, koja su joj
se najednom inila simbolinima neto se pred njom zatvorilo, to ju je
dovodilo do stanja, koje moda nikada ne e opet moi dostii. Odjednom
se iz dnevne sobe, u koju je on otiao, zau korska pjesma iz The Min-
strel Boy; to je Ana svirala za klavirom. Ona se strese. Boljela ju je glava;
osjeala je neizrecivu utuenost. Bila je sama u sobi, i tako su trenutak i
mjesto za gorki izljev njezina bola bili pogodni. Ali ona' nije plakala.
Njene se usne vrsto zatvore; kroz njeno malo energino lice strujala je
nova odluka. Nije vano, to je njena sumnja bila potvrena. Ona ga je
voljela. Htjela ga je spasti od Ane, spasti od samoga sebe. Njen je bijes
proao; ne e praviti scene; ali e bdjeti, ekati, ekat e pripravna da
pregovara, ako se za to pokae potreba. Odluno ustade i mirno ode u
dnevnu sobu.
IX
Sada, kad se probudila, opet je na njoj leao taj teki teret, koji ju je
pritiskivao kao breme na srcu. Jo e nekoliko asaka uivati pospano
blaenstvo buenja, ono' nesvi-jesno uivanje u novom danu, onda opet
dolazi naglo sjeanje, koje odmah razori sve veselje jutra. Nesnosan je bio
taj bolni pritisak, koji je ugasio sve to lijepo veselje ivota. S bolom u
oima i jako stisnutih usana ostat e mirna, buljei u suprotni zid spavae
sobe. Tamo, visjelo je krvavo ruganje, druga slika, koju je uvijek
voljela: Pomirenje dvoje

ljubavnika, romantino udeeni, obuhvaeni u nevinom zagrljaju na

mramornim stepenicama pred vodoskokom, dok je na prednjoj strani jedan
besprijekoran lovaki pas lajao, a u pozadini je stari sluga, oito ganut,
drao posluavnik s vinom. Draesna slika. Ali Lucy nije vidjela nita od
njene drai. Ona je nabrala elo i razmiljae oajlna: Ne mogu to
podnijeti. Ta me napetost ubija!
Ali je morala podnijeti. Ona e podnositi. Ona da popusti, kapitulira,
prizna poraz. Ta, to bjee nevjerojatno! Kao-odgovor brzo je doao
zakljuak: Moram tu stvar pretresti do kraja da, do gorkoga svretka.
Kad ju je ta odluka malo smirila, ustane, obue se utei, i sie u kuhinju
da se pobrine za njegov doruak! Jer ona nije poputala u svojoj panji.
Ne, ne! Nasuprot, ona ju je jo pojaala potvrujui svoju vrijednost a ne
probuujui panju, i drei se hladno po strani. Njegov doruak jo ni-
kada nije bio bolji, takoer nikada bolje posluen. Grijala je njegovo svjee
rublje s marljivom nezainteresiranou, zatim: mu ugrije rukavice pred
kaminom, ak doe do vrata, da mu. utei pomogne obui novi kaput.
Ali, kako je grozniavo brujilo njeno uzbuenje pod ovom mirnoom.
Dola je ve subota, i ona jo uvijek nije bila smirena, jo se nije osjeala
lake. Ustvari ve su prola etiri dana kako ih je samo mogla podnijeti?
i svako ju je jutro tih dana pozdravilo sjajem, koji ona nije osjetila. Jasni
i sunani, ali ipak osvjeeni grubim dahom jesenskoga vjetra, proli su.
udno ti dani pored nje. Nije mogla nai smirenje to je bio izraz, koji
je po njezinu miljenju pokazivao njen poloaj, i to je bio izraz, koji ju je
do krajnje granice muio. Kad bi je Frank samo zagrlio i s ozbiljnom
revnou oporekao tu jednu injenicu koje se bojala, onda bi odmah bila
sretna, smirena. Ali poslije one scene, gdje mu je prva pola u susret, on to
nije uinio. On se nije branio. Bio je promjenljivo ironian, aljiv, frivolan,
odstupio je namjerno od svoga uobiajenoga ponaanja, i da povea njezin
strah, posvetio je novu i potpuno neskrivenu panju Ani. Bilo je upravo
tako, kao da su njih dvoje, pred njenim oima, na vidjelo iznosili neobinu
slinost svojih temperamenata, kao da su nasilu tjerani u neku vezu. Ako
joj je jednom bio nevjeran s Anom,.
120
121zato to ne bi bio i sada. Strese se s jadnim izrazom lica. Poznavala je
Franka, i poznavala dobro. I prije je bilo nesuglasica tko ih nije imao?
ali on bi joj se uvijek opet pribliio. Sa'da, trebalo mu je dugo vremena
da joj se priblii. Zar je zaista mislio, da se pomirila sa stanjem stvari, da je
dopustila, da bude potuena? Kod toga sa neumjesnog zahtjeva njena
glava tre unazad kao u ljutita konja.
Sada je stajala u Petrovoj maloji spavaoj sobi i gledala ga pri radu, koji
bjee njegovo pakovanje, i teki val alosti valjae se bolno njenim
biem. Pri samom tom gledanju sina osjeae se kao poniena. Da, ovdje je
bila namamljena u zamku, ovdje je potajno bila dovedena na krivi poloaj.
Petar je iao samo na nekoliko dana u Port Dorpn, ali ona, iako je sama
predloila taj posjet, nije imala ni najmanju elju, da on stvarno ide.
Djeak joj je bio olakanje ovih posljednjih dana. Mnogo mu je govorila,
vrlo mnogo vremena provodila s njim, i tako u njemu nala izvor utjehe.
Upravo je paradirala sa svojim sinom naroito pred Anom i svojom
ljubavlju prema njemu, sve to jednom vrstom gorkoga samoisticanja.
Sprijeena svojim zanosom da direktno napadne, bila je odluila,
strastveno odluila, da upotrebi svako oruje, koje joj stoji na raspolaganju,
da rani Anu i da je potakne na odlazak. Taj je posljednji razlog imala
vrsto na oku, kad je u etvrtak, vrsto pritiskujui djeaka uza se i s
direktnim pogledom na drugu enu rekla:
Ti e u subotu putovati u Port Doran, Petre. Stric Edward bi volio da
doe k njemu, kad Ana vie ne bude ovdje.
Ali Ana nije iz toga zakljuka povukla nikakve konze-kvence. Ana je jo
bila tu. A njezin sin, koji je veselo prihvatio priliku za promjenom,
napustio ju je bio je neposredno pred odlaskom. U samoj toj obinoj
prilici osjetila se izigranom, bilo je to skoro tako, kao da je svojom rukom
sama sebi priredila ponienje.
Vjerujiem, da sada ve sve imam unutra, majko, govorae ozbiljno,
digavi najednom pogled sa svoga kovega, koji je stajao otvoren na sagu.
alosno, kao s nekim bolnim ponosom, promatrala ga je kako klei i
vidjela u njemu udesno dijete, vidjela njegovu privrenost redu, istoi, i
tome

se udila. On je tono znao, to je imao i gdje je imao. Naravno da je

pustio, da mu ona dri u redu odijela, ali to se ticalo ostalih njegovih
stvari, od igraaka, pa do kravata, pokazivao je briljivost posjedovanja
naslijeenu, svakako, od nje to je za njegove godine bilo nevjerojatno.
Zar ti nije ao, sine, to me ostavlja? ree, puna enje za mrvicom
utjehe, upravivi na njega malo vlane oi.
On zatvori koveg i veselo skoi.
Uskoro u opet biti kod kue, majko, objasni sa sasvim prirodnim
optimizmom. Zbog Ane mi je, naravno, ao. Ona moda ne e vie biti
ovdje, kad se budem vratio. Onda mu se rasvijetli lice puno nade i
dodade: Moda ne, ipak. To se ne moe znati.
Dok je jo govorio, zau se lagano kucanje na stranjim vratima.
To je Dave, uz viknu on uzbueno, trei na stepenice. Krajnje je
vrijeme. Najednom zauti, duboko zamiljen. Moram da kaem zbogom
Ani, stvarno.
Idi, ree ona hladno. Mogu ti obeati, da je vie ne e vidjeti.
Kad je uao u Aninu sobu, bilo je jo rano upravo je tuklo devet sati i
Ana se jo nije digla; sie polako u kuhinju.
Ovdje je mladi Bowie doao je po Petra, ree Netta, istei upravo
cipele. Bio je Angus, koji je doao, ne Dave, i Netta iskali svoje
razoaranje u divljem bijesu na cipelama.
Hoete li ga u redu prevesti, Angus? upita Lucy, koja je prila otvorenim
vratima. Opet je osjeala, naroitu slabost uoi rastanka sa sinom.
Sigurno, izjavi on ozbiljno. Iako je bio slian Daveu, nedostajao mu je
njegov nasmijani humor; bio je suzdrljiviji, samosvjesniji, mnogo
sigurniji od njega; i on nastavi, ponavljlajui njene rijei: Ja u ga u redu
prevesti.
Hvala vam, ree ona mirno; i okrene se, kad je Petar ulazio u kuhinju s
kovegom u jednoj, a jednim novim ilingom u drugoj ruci.
Ovdje sam, ree galamei, i Ana mi je dala cijeli iling. Zar to nije
sjajno? Hajde naprijed, Angus. Gotov sam.
Taj novac ne e potroiti na glupe poslastice, ree ona strogo,
osjeajui ponovno, da nema vjetra u jedrima, imala
122
123je namjeru da mu sama dade jedan iling za njegovu kotsku torbu.
Ne bih htjela da pokvari eludac.
Ne, ne majko, uvjeravae je odmah. Ne u kupiti nita obojeno.
S neopisivim osjeajem uzbuenja gledala je u njegovo nasmijano,
zagrijano lice. Taj rastanak na nekoliko dana nije bio nita, sasvim obina
stvar, da, ali je za stranu njenu napetost bio gotovo nevjerojatno znaajan i
pogodio je. Imala je neobian osjeaj neke nesree, to prijeti, neega, to
se vie ne moe popraviti, a to je proizalo, prouzrokovano tim munim
rastankom; i ona imaae, takoer, nejasan, neshvatljivi predosjeaj
predosjeaj u vezi s njegovim povratkom. Najednom se trgne.
Sretan put, mezime, ree, ispruivi ruke. Upotreba te mazne rijei bila
je kod nje neto gotovo neuveno, ali joj se nekako inilo, da su joj je
dogaaji oteli s usana.
Kada je s Angusom silazio putem, slijedila ga je pogledom, osjeajui jo
uvijek sa skupocjenom potporom ganua pritisak njegovih toplih usana na
svojima). Glupe, tople suze stajale su joj u oima. Onda se brzo okrene:
nije smjela pustiti, da pred Netom ispadne smijena.
Otila je u dnevnu sobu, stajala kraj prozora gledajui u daljinu, buljei
sneno u vidik, koji se pruao pred njom. Osjeti kao da je progonjena; ali
osjeti i suvie dobro, da e odlazak njezina sina morati dovesti njenu krizu
do vrhunca. On je, to je dobro znala, igrao ulogu odbojnika i blaio je
konflikt izmeu nje i Ane.
I sada se opet zapita, zato nije jednom zauvijek razjasnila situaciju i
molila Anu, da napusti kuu. Iako je moda osjeala, da je to uzrok, ipak
ne bijae samo osjeaj gostoljubivosti koji ju je od toga odvraao. Ne;
osnov tome bijae dublji, bijae osjetljivije naravi. Tako dokonati stvar,
znailo bi priznanje njene slabosti, bojazni, podlonosti. Ne ona, ve Ana
je bila ta, koja se morala povui. Osim toga, bijae njezino nepovjerenje,
iako sama nije znala, kao gadan ir, ir, kome je trebalo melema od slaice.
Bila je sigurna u svoju stvar, ali s druge strane opet nije. I arko je eljela
da doe do istine, da je konano i trajno utvrdi. Kako je esto znala
promatrati injenice svoga poloaja, s bolnim gledanjem u sebe,
uoavajui dokaze, odmjeravajui ih jedan prema dru-
124
gome, duboko stavljajui sondu u otvorenu ranu svoje sumnje. Bila je
uvjerena, da je Frank bio otac Anina djeteta, uvjerena, da ju je sada opet
prevario. A ipak ona nita nije znala sigurno.
Ona nije nita znala i u tome je leala muka, muna jezgra ove njene
nesree. Sva njena intuicija priznala je sluaj kao dokaz, ali konaan je
dokaz nedostajao. Tako su sada stajale stvari, i sama pomisao na tu
nesigurnost prouzroko-vae u njoj osjeaj oajne nemoi.
Nije mogla pitati. Pitala je Franka o tome, ali je izbjegao tim pitanjima. Ne,
iako e svemir odjekivati od te otkrivene tajne, ne e se jo jednom poniziti
i opet pitati. Ponos joj je to branio. Osim toga, nije bilo odjeka u svemiru:
tajna je spavala, zapeaena, samo je ona sama tragala za njom; i samo je
jedna jedina osoba morala znati to, to je ona traila. Jedna osoba. Ana!
Kad bi mogla samo za trenutak zaviriti u Anine misli. Kretala se nemirno.
Opet je spopadne nagon, koji ju je silio, da sazna, da konano sazna, pa da
taj varljiv i muan ir nesigurnosti zgrabi i konano iscijedi. Poloaj je bio
razdraljiv do bjesnila.
Neiscrpnom je snagom ponovo nadvladala beskrajna, strana tvrdoa
injenice; i ona se zgrozi nad tom slikom svoje mate: Frank i Ana,
zajedno, u izvrenju svoje ljubavi. Divlje se ugrizS za usne.
Kako je samo mogla mirno rei: to je prolo to je ve dugo vremena
prolo, kad je ta ena bila u njezinoj kui, sjedila pod njezinim kravom,
spavala, stanovala i nju susretala s tim vjeitim zagonetnim
neprijateljstvom. Bilo je to suvie nesnosno, suvie nepravedno, to je to
palo na nju iz vedra neba; i previe nemogue, da bi se u svoj svojoj
odanosti mogla s tim pomiriti. Ona koja je radi svoje ljubavi prema Franku
usmjerila svoj ivot samo u jednom pravcu, ve je sama pomisao na sve te
sretne godine njihova branoga ivota izmamila u njezinom oku suze
ona to nije mogla mirno podnositi.
Ona to ne e trpjeti. Dosta je to dugo trajalo predugo; bilo je tako
snano, da je njezin osjeaj za pristojnou, go-stoljubivou, prevagnuo
nad njenim razumom. Da sada osjeae u jednom toplom valu
osvjedoenja, da due vie ne moe podnositi da samo eka i promatra. Da
je zbog onog
125uzaludnog preostalog miga poslala svoga sina, dovede joj u svijest
snagom udara bia osjeaj nevrijednosti. Ona nevrijedna! Ako je Ana
bila previe debele koe da razumije onaj mig, onda su bile na mjestu jae
metode. Nuda, da neto uini, gurala ju je kao u groznici. Ne e biti
poputanja, kad bude stala na put Ani. A ipak nije bilo tako kao da se
bojala Ane. Usne joj se razvukoe kod te misli, i najednom se neto die u
njoj. To nije bila obina situacija; dakle joj se nije obinim sredstvima
moglo stati na put. Njtezine se ake jako stisnue. Prodorni zvuk Nettine
pjesme u njezinu uhu gonio ju je na odluku jo divljaje; da nije bilo Ane,
mogla bi i ona sama biti sretna i pjevati kraj svoga posla. Ona je strastveno
mislila: To ne u trpjeti! Ne u! Idem sada k njoj gore. Da, to je htjela
uiniti i to odmah! Impulzivno se okrene, ode u predsoblje, pone se
penjati stubama.
Usprkos svemu njezinu nemiru, usprkos svoj njenosti njezine pojave,
imala je izgled, koji je budio strah. Srce joj je brzo kucalo, a u vratu ju je
guilo, kad je stupila u Aninu sobu.
Ana je leala u krevetu u posljednje se vrijeme nikada nije dizala za
doruak a tamna joj je kosa bila oko nje na jastuku, znaci sna bili su jo
u njezinim oima, spavaa koulja ukraena oko vrata porubom od ipaka,
bila je otvorena. Ukazivahu se okrugle grudi, donja joj usna pokazivae
onu neodreenu punou, lice joj bijae bez sjenke iznenaenja zbog ovog
neobinog i potpuno neoekivanog posjeta.
utei sjedne Lucy na jednu stolicu tako blizu, da je mogla vidjeti ute
mrlje u Aninim smeim oima; i utei su vrsto gledale jedna drugu.
Ti jo nisi ustala? upita napokon Lucy, pri emu je skupila svu snagu, da
joj glas ne drhti, da joj rijei promiljeno i hladno zvue.
Izgleda tako, odgovori Ana lagano.
Ti stvari uzima jako lako. To je izgovorila znatno bre, glasnije nego
to je namjeravala.
Zar to nije najbolje?
Lucy se tre; ovlai usne, koje osjeti suhima i tvrdima.
Ne mogu te razumjeti, Ana, ree savladanom estinom.
ega tu ima nerazumljivoga?

Ti nema posla, nikakvih ciljeva, ni vjere niega. Ti postoji samo za

svoje vlastito uivanje.
Zato je ivot tu? ree Ana bezbrino. Treba izvui sve, to se moe.
ovjek tri za onim, to hoe. I avo nosi. onoga, tko zaostane.
Tako dakle izgleda tvoje vjerovanje, ree Lucy otro.. To objanjava
tvoj postupak.
Umjesto odgovora, Ana se smijeila da li je to uope-bio smijeak, ta
mjeavina ravnodunosti, poruge i prezira, koji je, kako se inilo, sav i
potpuno daleko od njenih ravnodunih oiju? Pod tim pogledom, tako
punim omalovaavanja, koji je razdraivao, Lucy postaje blijeda.
To je dakle tvoj pogled na ivot, istrajae ona tvrdim, glasom. Ti ne
priznaje nikakve obaveze.
A ti?
Ja imam svoga mua, mucae Lucy, koja se najednom ivahno zacrveni.
I svoga sina. I svoju vjeru.
Oca, sina i duha svetoga. Amen, ree Ana kao rugajui se razmiljanju.
Nastade gruba tiina, "za vrijeme kojle Lucy osjeti brzo dizanje svih svojih
skupljenih i potisnutih duevnih stanja, prolog tjedna.
To je strano! povie. Jednostavno strano! Kako samo moe tako
govoriti? To je prljavo to je svetogre. Ti vue u blato sve, to je u
ivotu dobro i uzvieno. Povuena svojim uzbuenjem, upotrebi te
posljednje rijei ni sama. ne znajui kako.
Ana se nalakti, njen ton odjednom, posta ljutit, glas opori j i nego prije.
Nemoj me gnjaviti, ree s neoekivanom estinom.. Ostavi sve to
sentimentalno brbljanje. Ti si ista takva kao i svi drugi ima prekrenutu
glavu. Svetost braka! Ljepota, materinstva! to je to, kad se pogleda
izblie? Ti se udaje. radi jedne stvari, koju se boji uivati drugaije. I
onda, upravo zbog toga, dobije dijete. Tako poinje ivot. Glas,, koji
dolazi iz zemaljskoga raja. Uuti, a u svoj pogled stavi neiskazanu
porugu. Zar to nije slatko? A to se tie ostaloga, to se ti moe razderati
od brige za svojim lijepim sin-iem, a on e se konano okrenuti i pljunuti
ti u oi. I taj
126
127posljednji dio prevare. Besmrtnost due. ekaj dok umre onda e
vidjeti, da si trala za mjehurima od sapunice.
Kako se usuuje tako govoriti ishrope Lucy tresui se od bijesa.
Kako se usuuje? Ja to ne doputam.
Ne doputa! To je upravo tvoja nesrea. Uhvati mjehur od sapunice tako
vrsto, da brzo mora pui onda e tek vidjeti sve svoje lijepo
blebetanje gore u zraku, kao .dim.
To bi jo uvijek bilo bolje, nego da ti vjerujem, odgovori Lucy od
ogorenja stisnutim glasom. Radije u umrijeti, nego priznati tvoju ideju
o ivotu tvoje objanjenje! Najednom zauti, poputajui
neodoljivom impulsu. Upravo smo kod toga moe li mi to objasniti?
tako povie, isprui najednom ruku i otvori zelenu kutiju na toaletnom
stolu.
Ali je dramatini pokret ostao potpuno bez djelovanja kutija je bila
prazna. I Ana se odmah nasmije, svojim neobinim grubim, prezirnim
smijehom; cijelo njeno dranje postalo je drugaije: njen je karakteristini
mir nestao, velike su oi bljesnule, izgledala je, da je pripravna istom mje-
rom dati kao primiti.
To je zaista bilo smijeno, ree. Ne, fotografiju sam jo istoga dana,
kad si je nanjuila, bacila u vatru.
Mala mrlja crvenila gorjela je sada na Lucijinim obrazima tamno, oi su se
arile u ogorenom bijesu.
Radujem se to to prima veselo, povie. Moda e mi rei, emu se
smije.
To je sad ve zastarjelo. Ne isplati se priati.
O tome nisi mnogo govorila, koliko znam.
Ne, sasvim sigurno.
I to uope i ne treba, povie Lucy, uzbuena do ne-podnoljivosti. Ja
ve sve znam o tebi i o djetetu, koje si imala.
Da, imala sam ga, ree Ana podrugljivo. Ne mora o tome razbijati
glave.
Nastade tiina, za vrijeme koje je Lucy u svome bijiesu progutala ovu
pogrdu, stisnuvi ake i gledajui ovu drugu uporno i odluno.
Ti e mi neto rei, objasni oajnim glasom, neto, to hou da znam.
Da?

Da! Zato si uope dola ovamo?

Ti si me pozvala, zar ne!
Tada te jo nisam poznavala.
Zar me sada poznaje? Te rijei, uzbudljive, upravljene ubitanom
ironijom, stresoe Luciju i opet pobudie u njoj> onu stranu estoku bol.
Onda povie divlje:
Sta znai Frank za tebe?
Pa ja sam Franka uvijek voljela, odgovori Ana hladnim, podrugljivim
tonom. Kad sam ovamo dola, ve sam ga bila gotovo zaboravila. Ali ti
ti. si mi nekako opet to dovela u sjeanje. Kad tebe ne bi bilo, ne bi se
po svoj prilici uope za njega brinula. Ne, sasvim sigurno.
On je moj mu, zapamti to, ree Lucy tiho, druim glasom.
Znai li to, da je on tvoja svojina tijelom i duom i bojiom
providnou? Zar ga ne e uope povremeno malo pustiti na pau?
To znai, da ga ljubim. Rugaj se samo koliko hoe. Ba me briga to ti
misli. Ton prkosa potkrade se u njezin glas. Ba me briga, to ti misli.
Ja se ne stidim. ak i ako se s tobom onda upustio, to ne mijenja nita na
stvari.
Zato onda razbija glavu?
U Lucijinu oku zabljesnu jedan pogled, koji je bio opasan. Usne su joj
drhtale; izgledalo je, kao da e se baciti na Anu.
Dakle, viknu. Dakle to je tvoja hvala na gostoprimstvu, koje sam ti
pruila. Ti si dola ovamo, ti si opet neto poela, to je prolo i
zaboravljeno, ti si mi mua otuila da, ti si sve svoje uinila, da bi mi
uzela Franka. Jedan asak Ana mirno odvrati ono neprekidno buljenje,
onda njeno lice postepeno dobije opet stari izraz.
Ti nema ni najmanje pravo, odvrati mirno. Ja nisam nita uinila. Sve
si sama uinila. Zauti, okrene glavu i pogleda kroz prozor. Priznajem,
da sam pokuala da Franka malo probudim. On ve izgleda, kao da je
sasvim tvoja svojina, mislila sam, da mu je to potrebno. Ali vie nisam
uinila.
Ne vjerujem, mucae Lucy. Lae. Bilo je neega izmeu vas.
Posljednji te put pitam, da mi to kae.
128
9 Tri ljubavi
129to bi to ve koristilo? ree Ana ravnoduno. Upravo si rekla. Ti mi
ne e ni u kom sluaju vjerovati.
Ako ne e, dobaci Lucy kao da se gui glasom, onda e onda e
danas napustiti moju kuu!
Da, ree Ana zamiljena, znala sam, da e time svriti. To se moe
lako provesti.
Lucy ju je gledala bez rijei, borila se sama sa sobom, da potisne tu naglu
navalu unutarnjeg nesnosnog bijesa. To je bila posljednja slamka! Sada
ove dvije ene Vie nisu mogle ostati pod istim krovom. Die se grubo.
Ti e onda di, ree tiho, i to odmah. To je najbolje. Jedan vlak polazi
u dvanaest sati.
Kad sam dola, nisam imala namjeru da ostanem due od tjedan dana,
ree Ana polako. Misli na to.
Lucy se bez rijei okrene da ode; vrata se s lupom za-tvorie za njom. Lice
joj je bilo blijedo, gotovo iscrpljeno, dok je silazila niz stepenice. Sve je
bilo gotovo Ana odlazi ali udno je bilo, da nije imala osjeaj
pobjede. Mjesto toga, imala je udan sumoran osjeaj zbunjenosti.
Ona je neovjena, mislila je gorko, potpuno neovjena! Nju
optuiti, da je ona stvorila tu strahovitu situaciju, ona, koja je ljubila
Franka, ona, kojia je naprosto pokuala da obrani istou svoga doma. Ipak
se u njeno grlo pope suhi jecaj. Morala je stati u predsoblju, pritisnuti ruku
na bok, prije nego to je ula u kuhinju.
Netta, ree brzo, namjetenim glasom, trite do Frewa i recite, da
poalje kola.
Nettine se crvene ruke digoe lagano do vrpce pregae.
Hoe li hoe putovati? Ton jasno pokazivae iznenaenje.
Idite po kola, odgovori Lucy, rijetko priguenim glasom.
Netta je otila; vratila se; i onda se pojave kola i stajahu dugo vremena
znaajno pred vratima: koija je sjedio pod svojim eirom, skupljen na
boku, konj je izduio vrat prema zobnici, koje nije bilo, udarajui
nestrpljivo kopitom o plonik ulice.
Napokon Ana sie, mirno, nemarno, ravnoduno odsutna; osmjehivala se
je li to bio osmijeh? onom zagonetnom
130
mjeavinom ruganja i prezira. I sada je, isto kao i u asu dolaska, ostavljala
naroit utisak mira.
Ovdje sam, kako vidi, ree lako. inim ono>, to hoe. Sad ide sve po
tvojoj glavi.
U osvijetljenom dijelu predsoblja izgledalo je Lucijino lice maleno, bijelo,
pogled joj je bio napet od tamne razdra-ljivosti. Tako to uiniti, znailo
je ii protiv najdublje ukorijenjenih instinkata njezina bia; ali to je bilo,
znala je, jedino ispravno, jedino, to je mogla uiniti.
Zbogom, ree i osjeti jako lupanje srca. Isprui ruku. Ali je Ana ne
prihvati.
Napokon probueni koija uze koveg i na leima ga iznese iz kue.
Onda, zbogom, ree Ana. asak stade na stubitu, i glave okrenute
preko ramena primijeti: Ti e to smatrati udnim. Ali ne mogu ti pomoi
i ao mi te je. Nemoj zaboraviti, to sam ti govorila o mjehurima
sapunice. Onda zakripe tokovi, ona je otila.
Lucy se s bolno stisnutim grlom okrene i zatvori vrata. Laki miris parfema,
sve, to je ostalo za Anom, provaljivae jednom slatkoom u njene nozdrve
i izaizivae muku; ona je koraala gotovo urei se i ne znajui kamo ide,
doe u sobu s ulice. Odjednom se osjeti slabom, udove joj zahvati slabo
drhtanje; ali, kako je bila osloboena one prisutnosti, koja ju je pritiskivala,
osjeti se ipak mirnija, laka, nekako opet kao nekad. Da, bila je olakana,
neizmjerno osloboena. Njezine su usne jo uvijek drhtale, dok je,
oslonivi se jednom rukom o kamin, stajala i gledala u vatru. Plamenovi su
plazili u visinu inilo se, da su ivi i da se diu kao' nekoj konanoj
elji. Za tren je povrati iz uzrujanosti i zahvati je u njoj roena stara
neraizumljliva enja posjeda, ona rijetko bolna elja, koja joj je esto
dolazila i koja je sada izvirala iz neega davno, davno prologa. to je bila
ta elja? Ona se nae naprijed, odsjaj vatre toplo je igrao u njenim oima, i
opet ta navala slabosti reetae po njoj, kao pojava van vremena i prostora.
to je bila njezina elja? Bala je to ljubav za Franka, morala je to biti, da
njega vidi sretnoga, osiguranoga od opasnosti, koja mu je prijetila.I ona mu
je dala tu sigurnost. Od toga osjeaja dolo je uvjerenje. Da, ona je
ispravno radila. Ona je to znala. I pored sve uzbuenosti osjeti se najednom
smirena.
X
Te je veeri, prije nego to se Frank vratio s posla, uloila osobit trud oko
pripreme njegova doeka. Popodne je, kao da je goni neka hitna sila,
oistila cijelu kuu, tako da se sjala, naroito je Aninu sobu ribala i istila,
promijenila posteljinu, prozore iroko otvorila, zastore izloila vjetru i
pustila unutra svjei morski zrak, time je svaki znak one omraene i
neugodne prisutnosti bio odstranjen. U tome je postupku bilo neega
simbolinoga: ienje hrama njezine kue. I sada je spremala, s istom
napetom revnou, njegovo najmilije jelo, stavila njegove papue pred
kamin, da ih zagrije, briljivo uze svoju sivu haljinu od voila i poelja se
neobinom panjom. Uloila je beskonani trud, da izgleda to bolje
trud svoje vrste kod nekoga, tko se obino odijevao grubom strogou! i
na kraju tek nije bila zadovoljna. Osjeala je, da izgleda kao u najgorim
godinama, da e moda Frank nai, da su joj usne blijede, da joj je lice
izmoreno, i to upravo na ovoj prekretnici, koju je tako arko eljela. S tim
se uzdahom sada okrenu od ogledala, sie niza stube i stupi u sobu s ulice,
gdje nervozno i bez potrebe poe na ugaonim konzolama sreivati
porculan.
Kako su bili nepodnoljivi ti posljednji dani, kako strana tai situacija,
kojoj je bila primorana gledati u oko. Ali je ona izdrala, i bilo je ipak
snoljivo. Ona se bila izloila toj situaciji i ostala je gospodar poloaja.
Ana je otila. A Frank je ostao ovdje, njen, pripravan, da zajedno1 s njom
zaboravi prolost i opet nae dra njihove sree. Ah! Mislila je na Franka i
na injenicu, da e on i ona zajedno biti sami m kui; i taj je osjeaj bio
tako estok i tako divan, da ju je pokretao s drhtavim uzbuenjem.
Neposredno je djelovanje toga odlaska bilo prolo, u trenutku smirenosti
njene nervozne napetosti. Tako isto proao je i mir, koji je bio potom
nastao, sada je na njegovo mjesto stupila njena revnost, osjeajni poziv za
pratanjem, ljubiti i biti ljubljen. Moda je u posljednjih tjedan dana bila
pre-
132
stroga: malo otra prema Franku; i takoer naduta, naroito prema Ani;
rastrgana mukama sumnje, koja je bila vie nego prirodna. Ali uvidjevi
stvarnost, pokazala je svoju snagu, i svojim je postupkom postigla ako ne i
pobjedu, a ono spas spas svoje sree, Frankove sree, svoga doma. Da li
nije nigdje ula o enama ili negdje u bajci? o enama, koje su se
borile, da zatite svoj dom, koje su odsjekle grudi, da mogu napeti luk. To
je bilo davno. Ipak je mogla to razumjeti. Takva je bila. Ona je branila svoj
dom, i sada je to slavila u neizbjezivoj reakciji slatkom predajom, ne pred
okolnostima, nego pred svojom ljubavlju.
Nervozna, provela je vrijeme u napetome oekivanju. Doao je kasno. U
najvie sluajeva subotom je imao popodne slobodno, ali ga je danas
Lennox zvao radi dopreme robe iz Holandije i prijevoza do dokova Leitha.
Iako je pogled esto okretala prema satu, bilo je tek oko pet, kad je napeto
prislukujui ula poznati udar istih vrata. Odmah skoi, a fino crvenito
die jloj se u obraze i brzo pade. Iako1 nije ila u predsoblje to bi
sasvim jasno otkrilo njeno promijenjeno raspoloenje stajala je ovdje sa
svijetleim oima, otvorenim ustima, i tako oekivala trenutak njegova
ulaska.
Bilo je kao i obino, jedan neupadljivi ulazak: glava mu je bila pognuta,
ramena izbaena naprijed, izraz pokazivae zajedljivu blagost, kakav je
uvijek bio.
Gotov aj? zapita, dok je trljao ruke tihim utanjem.. Postalo je
hladnije. Magla dolazi s mora tako, da se moe' uguiti.
Hladno je, odgovori ona brzo i nervozno ipak ju je-stajalo muke da
savlada drhtanje glasa. Ali ja imam za tebe finu pastirsku gibanicu.
On je otro i iznenaeno pogleda, zatim skrenu pogled, od nje, prie
kaminu i utei se poe grijati.
Jesi li imao teak dan? pitae ona toplo.
Ne suvie lo, odgovori on nesigurno. Bila je prilino-duga vonja. To
je slino starome L-ai, da me u subotu moli za takvo to. On zauti, sada
je jo jasnije opazio veselu. promjenu u njoj.
Jesi li djeaka otpremila u redu?
Da, odgovori, povlaei zvono. Dobro je otputovao.
Netta donese aj i pren hljeb, i vrelu tvrdu gibanicu,. koja je mirisala
zainima. Onda se utei udalji.
13SSjedi, ree Lucy sa svoga mjesta na elu stola.
On naglo digne glavu, kao da je htio svoje prvo miljenje o njezinu
raspoloenju podvui ispitivanju.
Ali Ana? upita. Ne e valjda poeti bez nje.
Ona ne e doi na aj, odgovori skrenutim pogledom, ruka joj je s
klijetima za eer lagano poela drhtati. Ona je malo prije otila.
Otila?
Da. S mukom uspije da pokae ravnoduan izraz. Ona e ve u pravi as
opravdati svoj postupak, ali ni sekunde prije.
On sjedne za stol, vidljivo iznenaen, uze svoju alicu aja i razmiljaijiui
mijeae eer.
Da li se to dogodilo? upita napokon.
Zadnjih nekoliko dana samo se pojaalo njeno mrzovoljno nepovjerenje
prema svemu.
Nita, Frank, odgovori, crvenei. Naprotiv. Nadam se, da e sada sve
opet doi u red.
On lagano uze u ruke no i viljuku.
I ja se nadam, ree znaajno.
Jelo je prolo svojim tokom, s kojim i boja na Lucijlinim obrazima posta
tamnija. Dok je davala Franku drugu porciju gibanice, ree najednom:
Lijepo je opet biti zajedno nesmetan, zar ne?
On potvrdi glavom gotovo ne diui pogleda s novina, koje su leale kraj
njegova tanjura, bilo jle kao da je njeno pitanje samo napola uo.
Prvi put nakon dugog vremena, nastavi ona naglo, sjedimo kod obroka.
Mi smo veeras opet svoji na svome.
Ti misli, da si ti na svome, ree on zlovoljno.
Ona pocrveni i povue se, nemirnim pogledom promatrae njegovu
sagnutu glavu; ali nita ne odgovori.
Napokon je bio gotov, uzme svoje novine i ode do otomana.
Gdje je Ana, pitae, jo uvijek gledajui u novine. Kamo je mogla
otii?
Ona je bila nijema; onda osjeti, da due ne moe ekati, ustane naglim
pokretom, prie otomanu i sjedne kraj njega. To je bio as, koji je
podsjeao na onaji, kad mu je prvi put izrazila svoju sumnju. Ali se od
onda njena dua okrenula
134
prema drugome cilju. Sada je bila jo bolnije uzbuena, skupila je snage,
ali ne za napad. Ona je stvar bila uzaludna i zaboravljena. Sada hoe samo
da zajedno s njim zakrpa prolost i pogleda u oi budunosti. I pazei,
kako e govoriti, ree:
Frank! Zar nije kao u starim vremenima, da kua bude samo za nas. Zar
se vie ne sjea toga?
Novine su utale, dok je okretao stranu.
Naravno da na to> mislim, ree. Ti valjda ne misli, da sam to
zaboravio.
Ali, Frank, zar se ne sjea? ponovi ona nervozno, uze njegovu ruku i
stisnu je izmeu svojih toplih prstiju. Cijelo sam poslijepodne razmiljala
o tome, koliko to za nas mnogo znai. Onaj dan dan u umi Craigmore
ini mi se da u posljednje vrijeme nismo esto mislili na njega. Od
uzbuenja! nad vlastitim rijeima, opet ju je poplaila ona tuga, i ona posta
nemirna, osjetivi opet vrelo sunce na borovim iglama, topli miris paprati,
okruene kukcima koji zuje; pod njenim je nogama leao zaliv, a ona se,
zaarena, predala njegovu naruju, dok joj je srce divlje kucalo u prsima.
to je s tobom? upita je on obraajui joj se lagano, i
primijetivi stidljivu rumen njenih obraza dodade: to si opet
uinila?
Ona mu se na otomanu priblii, die mu ruku i stavi je na svoj obraz, koji
je gorio.
Nita drugo', nego da sam te voljela, Frank.
On je pogleda neugodno, osjeti, da ga privlai, ali opazi, kako je njezino
raspoloenje bilo udno.
Ti mi ovih posljednjih etrnaest dana to pokazuje na udan nain, ree
polagano.
Htjela bih s tobom ponovo poeti, mrmljae ona uzbueno. Moj Frank.
Sve emo zaboraviti, to se dogodilo. Ako se samo meusobno volimo,
drugo nije vano.
Ali, Lucy, ree nelagodno; onda se najednom tre, obuzet nekom
stranom misli, i zabulji se u nju. Ti valjda nisi
ali to je glupost kamo si rekla da je otila Ana?
Ona okrenu pogled, nervozno je trzala jednu nit na njegovoj maneti, i
odgovori izmueno:
Zna, Frank, zapravo nisam to htjela uiniti. Zna, nije mi uope nikako
lako bilo.
135Za ime boga! prekide je on, zatim iznenada zauti. Vladala je teka
tiina. Nisi valjda htjela rei, poe on lagano, gotovo zbunjeno, nisi
valjda htjela rei, da si od nje zahtijevala da otputuje?
A zato ne bih? Blagost njezina tona, koja bi trebala sakriti slomljenost
njezina srca, bijae neograniena.
Ti si joj rekla, da ide? mucae on. Ti si je otjerala? Zaista nije mogao
vjerovati njezinu priznanju. Da. Ta je rije ve bila izgovorena na vie
naina, jer je sada pomutnja izbila kroiz njenu masku.
On estoko istre svoju ruku iz njene.
Ti si je istjerala iz moje kue! vikae. To je nevjerojatno. Anu
moju dragu sestrinu!
Toga pretvaranja sa sestrinom mi je navrh glave, odgovori ona, s
priguenim uzbuenjem. Ja sam je molila, da u interesu tvoga dobra
otputuje.
Moje dobro! viknu. A kako si se posljednjih tjedan dana ponaala
prema njoj! Sada si sada si svemu tome stavila krunu!
Grudi joj se grevito dizahu; bijes je blistao u njenim oima.
Ti valjda ne eli, da se ona vrati, ree Lucy, uzaludno se napreui da
ostane mirna. Zato ti je sada ao, da je. otila?
Ona je ionako htjela otii slijedee sedmice, viknu on, a rijei mu toga
trenutka u estokoj ogorenosti prijeoe gotovo u viku. Ako je nisi
mogla trpjeti, trebala si jo tih nekoliko dana mirno trpjeti njen posjet.
Sve se desilo samo zato, jer te ljubim, Frank. To je bio vrhunac njenih
dokaza, objanjenje za njeno dranje, od svega i svakoga, uzvieni as
njene privrenosti.
Pogledae se, nesnosno napeto, zbog znaenja toga trenutka. Ona je bila
blijeda, njene su oi bile vrele i suhe, di-sala je naglo i osjeala je brzi puls
sa strane, ispunjavala ju je muenika elja, da je on zagrli. Odmah zatim
Frank se nemirno pokrenu i kutovi se njegovih usana spustie.
Zar ti misli, da saom ja tvoja svojina? upita ljuti to. Zar misli, da si ti
moj nadzornik? Ako ljubi svemoguega boga, hoe li i njega privezati za
lanac?
136
Frank! ree ona preklinjui. Jesi li pomislio, da m ja pred svime
zatvoriti oi da u jednostavno pustiti, da. stvari teku onako kako
hoe?
Kako hoe! to tu moe tei kako hoe? Ti misli da. sve zna, ali nije
tako. Ni govora. Ana mi nije nita vie-nego bilo tko drugi. Ipak si mi je,
otkako je ovamo dola, uvijek gurala pod nos. Radi samo tako dalje i sve
e unititi- unitit e samu sebe!
Na jezik joj navaljivahu gorke rijei poricanja, ali ih svlada. To su dakle
bile njegove rijei; to je dakle bio nain, na koji je odgovorio na tu ponudu
njenog ja; tako je oznaio njeno potenje, njenu iskrenost, snagu njene
ljubavi prema, njemu; i to poslije svega to je izmeu njih bilo, poslije onih
asova zbliavanja, koji e toliko trajati u njezinoj dui, da ih nikada ne e
zaboraviti ili ugasiti! Brzo se okrenu, bijesna. u srcu, s osjeajem
ponienja, koji se naglo sjedinjiavao 5 enjom. Znala je, da je pravo
uradila i ona e ustrajati u svome postupku. Znala je, da on mora biti
podinjen; to je bio jedini put; prepustiti ga samome sebi, znailo je, pustiti
ga da bespomono sklizne u nesreu. Njegovo dranje sluilo-je samo za
to, da ona uvrsti svoje uvjerenje, da je radila za njegovo dobro.
Sada te ostavljam samoga, glas joj je drhtao usprkos-svemu svladavanju.
Znam, da e sam doi, kad o svemu razmisli. Ona se naglo die i
okrenu se. Izlazei iz sobe, vidjela je s bistrom jasnoom pred sobom
vrijieme, kad e joj on zahvaljivati za ovo to je uinila, jer e priznati, da
je isto toliko patila kao on.
Ona ode u dnevnu sobu, sjede do prozora i s vlanim. oima i tekim
usnama zamiljae ovaj as, kad e dobiti zadovoljtinu; misli su joj jurile
sve bre i bre, i uvijek sve dalje i dalje, i u jednom vrlo djetinjem obrtu
svoje utue-nosti vidjela je sebe, kako obavlja vrlo poniavajui posao,.
ak kako na koljenima klizi i riba pod, da mu se sva preda, da mu prui
uzvienu rtvu, koja bi trebala sluiti njegovu, dobru, a on, koji ju je
prezirao, kako moli za oprotenje,. moda ve prekasno.
Dugo je vremena sjedila tako besciljno u tami kraj! prozora; onda
odjednom prodre u to udnovato raspoloenje lupa vrata. Ona skoi; otri u
predsoblje. On je otiao od kue!
137'Ovo je potpuno nenadano uplai, lupi je kao udarac. Nikada uvee nije
odlazio, uvijek je radije sjedio kraj; svoga kamina, i to naglo odstupanje od
stalnih navika izazva u njoj osjeaj snane utuenosti. Stisnutih oiju stupi
u blagovaonicu, sjede na stolicu s koje je on maloas ustao.
I sada je kao kap lupi stvarno saznanje, da je njena sumnja bila ispravna:
nain, kako je on primio vijest o Aninu odlasku, bio je zadnja karika u
lancu dokaza. Ote joj se teak uzdah iz dubine grudi. Taj udar bijae
porazan. Ipak e ga snositi, jer ga je voljela.
Ali kakval je srea bila, da je milou providnosti prozrela poloaj, da je s
prodirnim predvianjem ula u akciju. Zar je ona bila ena, koja bi
dopustila, da to prijee preko nje, ne poduzimljui nita, sjedei u kui i
dopustivi, da to staro, neobuzdano sljepilo opet oivi? Zar je ona bila
ena, koja bi strpljivo ekala, dok ta luda zabluda prijee svoju granicu, i
zatim kazala: Vrati se, Frank. Sve je isto kao i prije. Ne! I tisuu puta ne.
To se ne zove brak. Ona je branila svoja prava i bila jie radi toga
zadovoljna. Posjed! To nije znailo posjed, ve ljubav, njenu ljubav
neka je topla njenost izvirala iz nje i upravo joj se sada popela u oi, dok
je tu sjedila ekala, da se on vrati.
XI
Kada je zalupio vratima ime je njene ivce neoe-Ivano doveo do
drhtanjia Moore sie niz stube i zlovoljno stupi na ulicu, ljutina mu je
jo bojila lice arkocrvenom bojom, a na usnama, koje su mu podrhtavale,
jo je uvijek leala ona crta ogorenja.
eir povue vrsto na elo, otro se okrene etalitu na obali, koje je u ovo
doba bilo potpuno prazno, i pone s ru-Itama u depovima i uzdignutih
ramena ii etalitem. Magla je postala rjea; no se inila toplijom,
bliom, i prilino zaguljivom. Kamo je iao? Ogoren do besvijesti, nije
to znao, niti se za to brinuo. Samo> je jedno znao: da nije osjeao nikakve
potrebe, da bude ovdje u ovo doba noi, ve da je udobno mogao sjediti
kraj svoga kamina. Ona je upravo bila
138
ta, koja ga je ozbiljnom eljom, da ga privue domu, istjerala iz njega.
U ljiutitoj nadraenosti inio mu se sada taj ludi paradoks jo luim.
Misao, da je danas zaista rekla Ani, da napusti njegovu kuu bila je
monstruozna. Ana, njegova sestrina, doivjela je prije pet godina svoju
nesreu; sada je po pravu i pravinosti preko toga trebala narasti trava.
Nita poblie nije znao o toj stvari: ni gdje se dogodila, ni kako se dogo-
dila, ni tko je bio taj ovjek. Nije se za to ni brinuo. To se nije nikoga
ticalo. U tim danima nije o Ani naroito ni mislio, ali je sada za nju osjetio,
zbog Lucijina postupka, simpatiju koja je rasla, osjetio drugarsko
saaljenje. Naravno da Ani nije trebalo njegova saaljenja, ona je bila
odluna, vraka ena i on je prema Aninoj odvanosti osjeao puno
divljenje slabanog ovjeka; ali Ana je bila jo vie nego odvana. Ona je
bila da, bila je prilino* divlje stvorenje; ivot je uzimala, kako joj se
pruao, a svoje razonode, gdje ih je taj as mogla nai. I udno, kako je to
moglo biti razlog, da se njezinu posjetu prvobitno protivio; sada je naao,
da joj se u tome pogledu nema to prigovoriti.
Ali misliti, da je Lucy mogla imati bljutavu ideju, da su Ana i on bili u
bliim odnosima; da je on, upravo on, bio otac Anina deriteta. To je
moglo biti smijjeno, kad ne bi bilo tako nepodnoljivo: zlovoljno zakljui,
da je kominost situacije postala ve neto otrcana. Pokuao je razbiti tu
sumnju smijanjem, ruganjem, da, razbiti je vikom sve je to bilo uzalud.
Zar je on bio kriv? Bilo je to tako karakteristino za njegovu nesposobnost,
da mu nije uspjelo da je uvjeri. Zato nije imao sposobnosti, da se situaciji
suprotstavi hladnim i snanim mirom? Da postane gospodar te smijene
stvari, da je vrstim i odlunim prezirom konano odagna.
Ali ne, on nije bio takav nikada nije bio takav. Bez kime, mislio je,
oajan. Nepostojan kao voda, nikada ne e uspjeti. U bibliji to stoji,
kako li? Boja rije, ili ekspirova?
Odmah ga obuze njegov stari osjeaj manje vrijednosti i on podlegne
nastupu arkog samoprezira: ipak je bio udan stvor, neobino nesretan: od
toga nije mogao osloboditi svoje misli. Neka e mu se nesrea uskoro
dogoditi. Sasvim sigurno.
Namrtena ela zurio je u maglu. Nije mnogo drao do ena: ne, to nije bio
sluaj ni u njegovim cvjetnim danima,
139i ne, pogotovu, sada. Moda je i bilo malih zaboravljenih pouda: one
fotografije, koje mu je jedamput pokazala jedna "muterija, umjetnika,
parika,, kod narudbe navesti godine; ali je uvijek izmeu njega i slobode
leala jedna barijera. Ta barijera bio je on sam: njegovim temperamentom
su kao konicom u njemu bili ukoeni smijeh, veselje i ivo drugar-stvo. A
osim toga, imao je ipak, kad se o svemu tome govori, svoju enu. Sad mu
je bolnom gorinom bilo jasno, kako je jako zavisio o Luciji. Zaista j-u je
volio; ali je ona, kad je htjela, mogla biti tako jogunasta, tako traio je
izraz upravo nastrana. Naravno, nije bila ljubomorna u obinom smislu:
tako, na primjer, sjetio se samo tih nekoliko dana, kad je Anu i njega
ostavila same kod te misli imao je nesiguran osjeaj, da je propustio
priliku ne, sutina stvari je bila u tome, to ga je tvrdoglavo smatrala
svojim iskljuivim vlasnitvom.
Zadovoljan time, da s neotpornom indolencijom ide kroz ivot, on nije
razbijiao glavu ni tim pitanjem vlasnitva, ali ga je sada gorkom estinom
deralo to naglo otkrie sramotne nepravde.
Sada se nalazio pred glavnom ulicom grada, i s naglom je odlukom preao
preko ulice i ramenom potisnuo laka vrata Shandon-bara.
Naruio je pie, gorina ovoga odgovarala je njegovu raspoloenju.
Jo jedamput, gospoice!
Razmiljajui sjedio je pred drugom aom, koja, kao uvijek, nije bila
dobra kao prva. Treu nije htio. Nije elio neugodnosti. Zapravo mu je
prijalo; nikada ne e biti pijanac; nikada ne e biti nita.
Obrisa smeu pjenu s usta, pogleda se u ogledalo, zatim nagonski pogleda
na sat. Krajnje je vrijeme, da ide kui, ona e se pitati, kamo sam ja -uope
mogao otii. Lucy! Bila je dobra ena, njeni su poticaji bili idealistiki:
njezine su vri-jiednosti bile tako oite. to je zapravo bila sutina njegova
nezadovoljstva?
Obuze ga novi val razdraenosti, kad se izvukao iz bara. Zato je mislio na
to? Zato je uope bio ovdje, uznemiren ovim vrenjem svojih osjeaja?
Trenutak je neodluno stajao, gledao du ulice, du koje su okruene
mutnim elinim vi-
140
jencima tinjale svjetiljke; onda odlui da ode kui, no tada ga zaustavi
jedan glas oslovivi ga familijarno.
Halo, Frank, kako si?
Otro se okrene, zagleda se, i lice mu se odmah rasvijetli u veselom
uenju.
Ana! Mislio sam, da si otila!
Stajala je tu umotana u svoj topli krzneni ogrta; pod svijetlom svjetiljki
postao je neobian sjaj njene koe jo upadniji, usne su joj se ovlaile
maglovitim zrakom, oi su joj bile duboke, bezizrazne, pruala je draesnu
sliku, nekako tajanstvenu i primamljivu.
Mislio sam, mucae on, mislio sam, da si nas napustila.
Na kolodvoru sam se predomislila. Ve sam htjela otputovati, a ipak
nisam. Neto mi je odjednom puhnulo u glavu. Noas u prenoiti u hotelu
Craig. Sutra putujem u Port Doran na brod.
Nisam htio, da opet mucae on, nita nisam znao
Ostavi to, Frank, prekide ga. U Craigu se osjeam isto tako dobro kao
bilo gdje. I krajnje je vrijeme, da poem kui. Brod za Belfast putuje sutra
navee.
Ali, Ana
Hajde sa mnom u malu etnju, ree ona, i nemoj se ispriavati.
On je pogleda. Prvi je put imao neobini osjeaj nedozvoljenog sastanka.
Da ju je sreo na obian nain, smijleio bi se i drao za rije; ali sama, ovaj
susret, tako neoekivan, tako suprotan Lucijinim eljama, moglo bi se rei
zabranjen, uzbudio ga je na udan nain. Stvar s Anom bijae mu baena
na glavu. I sada je ovdje imao Anu, uza se!
To je trajalo sasvim kratko, to ne bijae nita drugo nego rasplinuti osjeaj'
povjerljivosti, koji ga je samo lako dodirnuo i isto ga tako lako ostavio,
bistre glave, kao i prije.
Hoe li ii u grad ili etalitem? zapita nervozno.
etalite je isto tako dobro kao i ostalo, odgovori ona ravnoduno.
Tamo moemo brbljati.".
I tako se uputie pustim etalitem. Kad se uvee ovuda etao s Lucijom,
njezina*bi se ruka toplo, povjerljivo, naroito njeno potkrala u njegovu:
ona je to nazivala njezinim nainom etanja; ali sada, sada je on bio taj,
koji je, kada
141su utei prolazili tamnim krajem, uzeo Aninu ruku. Zato je to uinio,
jedva da je znao moda to bijae nejasan nagon za samoohrabrenjem.
Razvedrilo se, ree on, nastojei da se pokae ravnodunim.
Zato nasilu hoe govoriti o vremenu, Frank? odgovori ona ljubazno.
Ti zna vrlo dobro, da na to uope ne misli.
On ne odgovori; ona odmah na to nastavi tonom saa-ljive suuti:
Jadni Frank! Tebi se predbacuje neta, to nisi nikada uinio.
Iznenadi se, nije mogao nai odgovor, a ona sa svojim tihim osmijehom
ree:
Smijeno, Frank. Tebi se sve predbacuje, a ti od toga nema nikakva
uivanja.
Kao da te to veseli, mrmljae on sa zbunjenim izrazom, bilo mu je do
krajnosti neugodno.
To je pravi stav, ree ona lako. Kada ti ne moe biti ugodno, onda se na
to ne treba smijati.
Ili su jedno pored drugoga dalje, okrueni tamom, a u zraku punom magle
odjek se njihovih koraka jedva uo. Sto je on zapravo ovdje radio u ovo
doba? Kako se to zapravo dogodilo?
Ali sada, sasvim ozbiljno, Frank, ree promijenjenim, ozbiljnim glasom,
strano mi je ao, ako sam ti priredila neugodnosti. Lucy je sigurno
najbolja ena, koja se moe zamisliti, ali ona te je okovala tako, da me je
nekako razdra-ivala. Zadnje, to bih napravila, jest, da te uznemirim. Uvi-
jek sam te previe voljela, da tako to uinim.
Zna, to nije zbog tebe, odgovori on zlovoljno.
Stvar je takva, nastavi ona, mudro promiljenim tonom, da, ti si
oenjen, i naravno da se prema tome mora ravnati.
Molim te, ree on istim zbunjenim glasom. Ne govori mi to. Iako je
imao svoj jad, ipak ga nije htio raspredati s Anom.
Nisam te nikako mogla zamisliti kao oca obitelji, ree ona zamiljeno.
Ali najednom si nagazio i dogodilo se. Sada mora ii ukorak do
posljednjega koraka. Sad ima ogrlicu za itav ivot.
142
I
No, lijepo, na koncu konca to je mojla ogrlica, mrmljae on ljuti to,
osjeao je u tami, kako njen naroito podsmjeljivi pogled miruje na
njemu. Ona se zbilja smijeila, jer se sada glasno nasmijala.
Vrlo dobro, Frank, ree promijenjenim glasom. Gajim jo nade za tebe,
kad moe tako odgovarati. Mislila sam, da e mi istresti cijelo srce i
plakati. Bojala sam se, da ti je iskra sasvim utrnula. Zato sam htjela, da te
najprije oivim. Ali, bogu hvala! Nisam imala pojma, da e Lucy zapoeti
tu sveobuhvatnu akciju. To me je upravo naljutilo. Istina, ne radi mene. Ne
moram razbijati glavu. Otkako imam novaca od staroga, naprosto mi dobro
ide i boga ostavljam, da bude dobar ovjek!
Ti ivot ini lakim, ree on, i to zna vrlo dobro. Ali reci mi,
Frank, zapita odjednom, unijevi u tom prijanju ironiju, zar nikada
nisi imao malo lakomislene elje prema meni? Zar sam zbilja tako stara
baba?
Brzo je pogleda, i ne pokuavae toliko da rijei zago-' netku ovih rijei,
koliko da prodre u njeno nevidljivo lice. Nesiguran, uplaen, najednom
svijestan njezina stiska, zbunjeno je mucao u tami.
Ne, odgovori oprezno, ne bih mogao rei, da jesam.
Ona se opet nasmije bila je raspoloena i predbacujui mu, utine ga
za ruku.
Vjerujem, da si napravljen od piljevine, ree veselo.
Sada su stigli na kraj etalita, pred njima se pruao daleki bijeli luk zaliva,
uokviren sivim parama, kao ispiran od tihog ubora oseke.
Jo nije tako kasno, ree ona i upravi pogled u njega. Zaista je vrijeme,
da bude kod fcue.
Znao je, da bi bilo vrijeme, da bude kod kue, i, u pravom je smislu udio
za tim, da tamo bude, ali je bio neto razdraen.
Bit e vrijeme, kad mi se svidi, tvrdioi je.
Onda emo ii du obale, ree ona. Tamo dolje je vrlo lijepo.
U redu, promrmlja on.
143Bez rijei su nastavili ii du obale; ali nisu daleko odmakli, kad ona
stade.
Taj pijesak! ree, die nogu, drei se za njegovo rame. Ne mogu po
njemu hodati. Ulazi mi u cipele.
Oklijevajui, pogledavi je u lice, pitae se, da li da predloi povratak. Ali
asak kasnije ona ree:
Sjednimo malo. Sasvim je toplo. Zapali cigaretu, sjedit emo na mom
kaputu. I ona otkopa kaput i rairi po pijesku jednu polovinu za njega, da
sjedne kraj nje. Pijesak je bio mekan, njezino toplo tijelo blizu, no puna
priguenih ;zvukova vladao je potpuni mir. On nespretno zapali ciga-
retu, neto je zbog njene blizine koilo njegove pokrete. Kratko je vrijeme
vladala tiina, a tada ona zaaputa povjerljivo neposredno na njegovo uho:
Daj da povuem!
On se strese od tako neoekivane elje.
Ozbiljno? upita on. Vie je govorio za to, da potvrdi svoj mir sjedenje
na kaputu prisilno ga je pribliilo njoj.
Naravno, mrmljae ona. Pripravna sam da sve po-Tcuam.
On oklijevae asak, zatim se okrene prema njoj i stavi joj cigaretu na
usne, koje je u tajnovitome ovalu njezina lica mogao vidjeti samo nejasno.
Bio je nespretan, pokreti su mu TdIH nesigurni, i kada se ona nagnula,
osjeti vlanu toplinu tih usana na svojim prstima. Ona je malko grcala, kad
je izbacivala dim.
Nije tako dobro, kako izgleda, ree kaljui.
Nju je kaalj u kratkim trzajima bacio prema njemu, i on odsutan duhom
stavi ruku oko njezina pasa, da bi je podupro.
Ve je bolje, ree ona sa sasvim tihim posljednjim hrop-tanjem, i
nemarno pusti ruku da padne na njegova koljena.
Misao mu proe kroz pamet: kako je ipak nevjerojatno bilo, da on s Anom
ovdje sjedi, da je stavio ruku oko nje tako nevjerojatno, da mu se inilo,
da prolazi kao mutni san.
Hoe li jo jednom povui? zapita on odjednom.
Ona strese glavom, onda se nasloni na njegovo rame i zagleda se u nj
svojim velikim svijetlim oima, kao dai eka. On se nehotinim pokretom
nae nad nju i poljubi je.
144
To nisi trebao uiniti, Frank, mrmljae ona, kad je prolo, i blago potrai
njegovu ruku. On je jo uvijek imao isti osjeaj neprisutnosti. Zar je to bio
on, koji ovdje sjedi s Anom, koji osjea blagu toplinu njenih usana, koji
kroz njene haljine osjea toplu blizinu njezina tijela i njegovu mekou? On
je opet poljubi, i ona uzvrati poljubac.
Zna, Frank, ree kao zaokupljena snovima, za to se zapravo ne smije
nas initi odgovornima. Morali smo izdrati tolika predbacivanja, da smo u
to jednostavno baena. Ti to tako dobro zna, isto kao i ja.
Uzbuen naglim neobuzdanim impulsom, izazvanim blagom logikom
njenih rijei, buljio je u nju. Upravo je bilo tako, kako je rekla. On nita
nije uinio, ba nita; a ipak bijahu on i ona od trenutka, kada je stupila u
njegovu kuu, s gotovo sudbonosnom neizbjenou gonjeni jedno
drugome u zagrljaj. I to je bilo Lucijino djelo potpuno njeno djelo.
ini mi se, mucae on opet, ini mi se, da te to ne uzbuuje suvie.
U glavi mu je jo uvijek bilo nejasno, maglovito, jedva da je znao to je
rekao.
Zaudit e se, aputae ona, dok se polako okrenula k njemu, zaudit
e se, kad doe do toga. I njezine su vlane usne bile blizu njegovih; u
njezinim oima tamnih zjenica tinjahu iskre naroitog nemira.
Ima stvari, kojima se ne moe izbjei. On nije trak> da ovu izbjegne.
Nagon je kao< struja iao njegovim ilama, i on se jednim pokretom
nasloni na nju, preko njie. Njena glava odmah pade unazad, dok su ga
njene ruke vrsto drale, prema mekom popustljivome pijesku.
Zato ti to ve prije nije palo na um? aputae ona, odjednom traei
zraka, a onda bez protivljenja zatvori oi, koje su sada bile tako blizu
njegovih.
More je mirno uborilo, oni ga nisu ni vidjeli ni uli; onda je izgledalo, da
je no postala hladnija, magla vlanija, i gruba. Napokon se utei oslobodi
i lako strese; sjedne i on i doavi k sebi sjetno se zaibuljio u more. Tako se
zaista dogodilo, poslije svega kako, to je jedva razumio; osjeao se tako
potpuno gl.upo i neugodno. Nekoliko trenutaka nisu govorili.
10 Tri ljubavi
145No, promrmlja ona napokon, dobro bismo uradili, da se vratimo.
Ustajui, stee mu ruku i dodade:
Ti nisi tako lo, Franfc.
On ne odgovori; teturajui po pijesku okrenue prema etalitu. Ovoga je
puta bila ona ta, koja je uzela njegovu ruku.
Ti ne e zbog toga sam sebi predbacivati, ree ona svojim tonom
ljubazne ironije. Nitko ne e ni jednu jedinu rije saznati. A ja-ja nisam
ona, koja bi ostala da ti visim o vratu. Sutra putujem.
Njene su rijei prouzrokovale osjeaji melankoline za-' hvalnosti, i on je
bio zadovoljan, bilo mu je lake, to putuje.
Kamo kamo putuje? mucao je on tiho.
Vaim Eagleom. Rathlin odlazi u etiri sata.
Odmah se osjeti osramoen i smrvljen, nesposobniji no ikada: bio je sam
sebi nesnosan do gaenja.
To nekako nije u redu, mrmljae zbunjeno. Otpratit u te prijeko, ako
hoe.
Dobro, to je zaista lijepo od tebe, Frank, odgovori ona veselo. Prevezi
me preko zaliva. Onda me po svoj prilici vie nikada ne e vidjeti.
Na polovini puta) etalitem ona se zaustavi.
Nemoj sada ii dalje, ree kako je tono poznavala njegovo
raspoloenje. Ali sutra doi po mene u Craig. Brzim pokretom dodirniu
usnama njegov hladni obraz, okrene se i ode.
On je stajao nepomino, kao neobino usamljena pojava u magli, a onda se
i on okrene i ode. Opet se pitao maloduno, kako se to naprosto dogodilo.
Niti je to namjeravao, niti elio. Da ga Lucy nije osumnjiila, da nije s
njim tako postupala, da nije Anu istjerala iz kue, da njega nije natjerala da
napusti svoj dom u to vrijeme, onda sigurno ne bi bilo toga susreta, ne bi
ga moglo biti.
Dok se tako dalje vukao, sa zlovoljom, kojia mu je zvonila u dui, pitao se,
kako e pri povratku kui u ovo doba stati pred svoju enu. Naravno, stajao
mu je otvoren samo jedan put. I dalje je morao izdrati u svojoj zlovolji,
glumiti tvrdokorni bijes, koji je sada jedva jo osjeao, i odmah ui u
posebnu sobu, u kojoj; je ponekad spavao*' Sutra e otpratiti Anu na brod.
Onda moe cijelu tu nesretnu aferu izbaciti iz
146
svog sjeanja, i vratiti se da pone iznova. Da, to e uiniti. Ali izraz
porugljivog jada pojavi se na njegovu licu, kad se najednom sjetio svojih
vlastitih rijei: Ne u Anu u svojoj kui. A sada to. Nevjerojatno, kako
se sve to dogodilo.
Kada je krenuo sa etalita, koracima, koji su u praznoj ulici meko
odjekivali, najednom se, iz sive pruge magle, koja je lebdjela nad vodom,
zau tihi ali prodirni poziv sirene broda u pogonu.
XII
Slijedeeg se dana Lucy probudila neto kasnije. Opet je loe spavala: onaj
rastrgani san, kroz koji su iscrpljene varave slike nesree u polaganoj,
munoj struji odlazile, hladno otplivale, kao tanka magla koja je napolju
obavijala nepomina stabla. Predjutro je bila kao pritisnuta snagom neke
nevidljive ruke, opet zapala u teki san, iz koga se probudila sa umom u
uima, odmah joj bolno doe u pamet njegov povratak prole noi.
Zlovoljno je otiao gore u praznu sobu, bez rijei, bez ijednoga pogleda;
onda je ula, kako se ljuti.to kripei klju okrenuo u bravi. Strese se pri
sjeanjtu na to. Da je tako mogao doi kui dok je ona ekala na njega,
punim srcem, pripravna da ga primi svom duom, uini joj se kao
najstranija rana od sviju.
Njena je namjera bila vrsta. Ona ga je ljubila kako ga je jjako ljubila,
to je jasno znala samo ona i sada ga je htjela, kao uvijek, da obrani, da
obrani od samoga sebe. Kako je vrsto upoznala tu upornu prevrtljivost
njegove prirode, onu jogunastu slabost, koju je samo ona mogla nadvladati.
Jadni Frank, miljae, kako je to tako esto prije toga mislila, i jedna joj
suza pomuti pogled. On je sam sebi najgori neprijatelj. Da, u prolim je
danima stotinu puta pozvala svoju ljubav, svoju energiju, svoju snagu, da
ga spase od one lakomislene upornosti, koja je istodobno bila i propast sa-
moga njegova karaktera. I nikada to nije bilo pravednije, nego u posljednja
dva tjedna. U samom toku tih dana njena se odluka nijednom nije
pokolebala.
Kakva ga je nesrea mogla snai, da ona nije postupila tako odluno i
energino? Nije bilo vano, to se njena sumnja u poetku plela s nejasnom
nesigurnou, ali zar ona nije
10*
14Timala svoj instinkt, svojlu odanost, priroenu razboritost, koje su je
vodile. A njena ljubav prema njemu ta je zapravo bila kamen kunje
njezina prosuivanja, snaga, koja joj je davala toplinu, vodila pravim
putem do u najunutarnjiju jezgru zbrke. I prije svega, zar nije eljela
njegovo dobro, njihovo zajedniko dobro, i njihovu zajedniku sreu u ne-
dirnutoj istoi doma? Ona nije imala nikakve elje da vlada, nikada ne e
priznati, da je njien idealizam bio nastran. Ipak ga je morala voditi. Budui
da ga je ljubila sa svima njegovim nedostacima, budui da je u njemu
upoznala upotpunjenje sebe, nije smjela dopustiti, da njena srea bude uni-
tena. Bila bi ludost, da nita ne poduzima i da mirno gleda, kako joj se
srea raspada.
Nehotinim uzdahom opet je odobravala mudrost svoga postupka. Jednom
zauvijek sredila j;e tu stvar. Frank je bio ozlojeen kako je dobro
poznavala to gotovo nestano izbacivanje usne naprijed, taj nagli prijelaz u
ljutinu ili isto tako brzo u uzbuenje, lakovjernost, skepticizam, ili
egzaltaciju
ali on ne e biti dugo ozlojeen; i ona je bila spremna spremna
ukoliko je i on bio spreman, da eka na trenutak, kad e joj doi. tovie,
oekujui, sada je to izmirenje zamiljala . ne kao prvu priliku, u kojoj bi
nala zadovoljtinu
tako, da e se on pribliiti, potvrditi razumnost njezina dranja ve i
samim pokajnitvom svog pribliavanja. To je bio sladak trenutak, koji je
eljela.
Pogleda na sat na kaminu i opet uzdahne, onda odgurne jorgan i ustane.
Obue se oklijevajlui, sporo i razmiljajui, potom izae iz sobe i, poslije
kratkoga oklijevanja, zakuca na vratima svoga mua.
Frank, ree blago. Hoe li da u deset sati sa mnom izae?
Odgovora nije bilo.
Iako je ekala i punu minutu bojaljivo prislukivala, jer je dobro znala, da
je on bio iza ovih vrata, ne ponovi svoje pitanje. Za im je najmanjje teila,
bila je nova svaa; bila je pripravna da mu popusti, da njegovo
raspoloenje doe do punog izraaja. Bilo je dovoljno, da bude tu, kad se
njegovo raspoloenje promijeni. Onda oh, onda e ona dobiti
zadovoljtinu.
148
I tako uzdignute glave sie dolje, gdje je s neobinim osjeajem
usamljenosti dorukovala. On joj jutros ne e initi drutvo: to je ve bilo
sigurno; zato zapovjedi Netti, da mu spremi doruak, onda ga sama odnese
gore i ostavi ga pred vratima. Izala je sama.
Dan je bio sumoran, voda je kapala s drvea, magla je jo uvijek bila na
zemljii, suprotna je obala nalikovala na nejasnu mrlju, koja se nasumce
vukla kroz maglice. Lie pod njenim nogama nije vie utalo sporo, nego
je sadai imalo beivotni izgled kao omekale ploice ugaene zemlje, iz
koje je postalo i koja e ga opet primiti kao svoju stvar. Vlana je hladnoa
pritiskivala izbijiajui iz mrtvoga zraka, to je bio osjeaj raspadanja,
osjeaj, da je neto dolo kraju. Od vremena do vremena izbijalo je sunce i
blijedo je svijetlo svjetlucalo preko staklene vode zaliva, iznad koje su se
kroz slanu maglovitu prugu uli tromi odazivi nevidljivih brodova kako
odjekuju i prolaze tjerani prema kopnu zvunim zvonjenjem zvona,
koje dopirae od Ardmore Buoy, zvonei, zvonei jednolino i neutjeno.
I protiv njene volje, ova je hladna vlaga djelovala porazno na nju.
Stresajui se, ubrzala je korak prema crkvi. Tamo joj se inilo, jer danas
nije bila ba naroito pobona, da sve odreda ide sporijle, niti se mogla
sjetiti, da je ikada ula duu i dosadniju propovijed. S napetim licem, s
pogledom upravljenim u mali molitvenik Klju za nebo
neprekidno je mislila na Franka, eznutljivo! elei da se moe vratiti
njemu. Napokon je svrilo; napusti crkvu s osjeajem da je obavila
dunost, i brzo, u suzdrljivoij revnosti, poe kui..
Poto je u predsoblju skinula eir i kaput, njen je prvi impuls bio, da
usprkos prividnoj vedrosti, ode u njegovu sobu. Ali tu elju s naporom
zadra i mjesto toga ode u kuhinju, gdje je odmah ugledala njegov
posluavnik. Stala je: on je dakle dorukovao, dosta obilno; i s
namjetenim mirom zapita Nettu:
Je li gospodin Moore ve siao?
Ne diui pogled s izlivnika, nad kojim je gulila krumpire, Netta odgovori
usput:
Otiao je. Rekao je, ini mi se, da ide gospodinu Lennoxu.
149Oh, da, odgovori Lucy polako. Sjeam se. Nastojala je da sauva
miran izgled i ponovi: Da, da, sjeam se.
Ona se naravno nije sjeala; ali je bilo u redu, da potvrdi krivo objanjenje
njegova dranja. Nije otiao Lennoxu, nego, u to je bila uvjerena, na jednu
od onih samostalnih etnja, koje su uvijek oznaivale vrhunac njegova
ljutitog raspoloenjia. Lagano razvue usne: opet je izmirenje bilo od-
goeno. Jo e se on vratiti s te etnje. I vratit e se k njoj.
Ode u sobu, koja gleda na ulicu, sjede do prozora i uze knjigu. Ali je
vidjela, da joj je nemogue itati: od vremena do vremena, sama je sebe
uhvatila, da je odsutna duhom; ukoenim je pogledom neprestano gledala
kroz prozor. Jednom u napolju korake, skupi se naglo i pripravi se sa
srcem koje joj je lupalo, da ga doeka. Ali to nije bio on. I izgled njezina
vlastitog lica, koje je vidjela odraeno preko kamin-ske ploe, odjednom
joj je prouzrokovao neobian osjeaj nelagodnosti. Da li je otiao k
Lennoxu? Ili je hodao negdje tamo napolju okolo po toj sivoj magli?
Bio je jedan sat, a on se jo nijle vratio. Ona poe osjeati neugodnost, s
kojom se pomijea i neobian bijes zaista, bilo je od njega previe, da se
ovako ponaa; u pola dva doe i Netta, htjela je ruati i iskoristiti svoje
slobodno nedjeljno popodne; glumei mir, ree joj mirnim tonom:
Vrlo dobro! Ja u sada jesti. Gospodin Moore se valjda negdjle zadrao.
Ipak moda ga je stvarno neto zadralo? Izgledalo je nevjerojatno, ali
ne tako nemogue, da je konano ipak iao Lennoxu kui i sada bio
prisiljen da jede nedjeljno peenje. Slabi sjaj zaigra u njezinu mutnom
pogledu, kad je stresavi se odmjerila mogunost, da je otiao Lennoxu, da
sam pokrene pitanje svoga ortakluka. To bi zaista bio velianstven gest
pokajanja! Zar je to bilo mogue? Njezin pogled opet potamni. Zar se to
moglo zamisliti? Razdirana mislima, slabo je ruala, inila je to samo tako,
kao da je jela, da bi upitne poglede djevojine umirila i savladala neki
neobini nemir svoje vlastite due.
Stavite neto toplo u tednjak, Netta za svaki sluaj, ree, kad se
konano digla od stola. To je bio jedini znak, da je sve, to jte inila kao da
je sve uredu, moda ipak mogla t>iti samo gluma.
150
Bila je opet u dnevnoj sobi, nije sjedila kraj vatre, nego kraj prozora
ekala je. Uzalud se sada htjela itanjem zavaravati, ona je naprosto ekala.
I, dok je ekala, nemir njene due posta dublji.
Kako e se vratiti? Bit e mokar, promoen sitnom kiom. Ipak e se
poslije svoga tihog ulaska kloniti, da joj] se priblii. Dugo e se vremena
zadrati u predsoblju, da objesi eir i kaput, micat e se tamo i amo bez
vidnog razloga. Onda e odjednom ui u sobu. Pravit e se, kao da na nju
ne gleda, zbunjeni izraz njegova izgleda pojaat e se tako da e se dovui
do vatre, utonut e u svojiu stolicu. Onda e nastati tiina. Konano e ona
naglo ustati, puna enje za izmirenjem, past e pred njim na koljena i
ogrlit e ga. Ah! Taj trenutak! Ona se strese od svojih vlastitih misli,
zaustavi dah. On se jlo nije vratio.
Dva i po; Netta je otila; sama je u kui; on se jo nije vratio. Bilo je
bilo je glupo. Protiv volje ipak nije mogla da postigne nagli uas brige.
Ipak j e sigurno otiao k Lennoxu? To je sigurno bilo jedino mogue
rjeenje mora da je otiao Lennoxu; nije ipak mogao beskonano lutati
kroz vlanu maglu. To nije bilo vjerojatno.
Naglo se die, pogled joj je bio duboko uznemiren, ruka udnom
karakteristinom gestom pritisnuta na obraz. Zatim joj pogled postade vrst
u tipinoj odluci, i ona poe k vratima. Htjela je sama; ii i uvjeriti se; to je
bilo jedino, to je jo mogla uraditi; moda e ga usput sresti.
Napolju je padala laka kia, fina neopipljiva rosulja, doduhana od sivoga
zaliva, kao oblaci koji su se dizali nad povrinom mutnoga ogledala. I opet
se strese, kad se penjala uz breuljak Lenno>xovoj kui. Opazi, da se
urila urila ne znajui zato. Putem je pokuala potisnuti svoju
smijenu brigu, sama se sa sobom objasniti, izmisliti neki razlog za ovaj
neobini posjet, koji je uskoro namjeravala uiniti.
Ali to ni jte morala uiniti: u gornjem dijelu grada, a na uglu ulice Gardsen,
srela je Lennoxa, koji se, kako je odmah opazila, vraao sa svoje obine
nedjeljne etnje. Odmah stade uplaena, hrabrost je napusti, jer je sada
znala, da Frank nije tamo.
151No, no, ree Lennox, koji stade i uze je pod svoj kiobran, s koga je
kapaloi. Vi se suvie urite s obzirom na to, da je nedjielja.
Da, mucae ona nesretno. Da, urim se.!
Ali vi idete pogreno, ako ih hoete oboje sresti, nastavi on, smijeei joj
se.
Bila je zadihana od penjanja, vitki joj je stas bio blizu njega, kosa i obraz
blistali su joj od-kie, ona ponovi brzo, a da jo nije dotoro razumjela:
Sresti njih dvoje?
Proao sam pored njih obalom lakim pokretom glave pokae prijeko.
Pored vaeg mua i Ane. Ili su niz ulicu.
Najdublje pogoena njegovim rijeima, problijedi, oi joj se, okrenute
njemu, rairie u brzoj muci straha. Bilo joj je, kao da joj se pod nogama
stvorio bezdan. Nastojala je govoriti i nije mogla.
Sada e ve biti kod kue, nastavi on, ne primjeujui njen oaj. Uite i
popijte alicu aja prije nego to se vratite.
inilo, joji se, da joj je jezik prikovan, drven; guila se. Ana dakle nije
otputovala! Ona je ekala, ekala je nevjerojatno lukavo, i Frank se s njom
sastao. I to, oh, to e iskr-snuti iz tog sastanka?
Uite na asak, ponovi Lennox.
Ona se borila za rijei.
Ne, promuca napokon, moram moram se vratiti.
alica aja e vam isprati maglu iz grla.
Ne, ne, ree ona promuklo. Ne mogu ne moigu ekati. I prije nego
to je mogao odgovoriti, ona se okrenu,. slijepa od uzbuenja, i udalji se
naglim nesigurnim koracima.
Ipak je bila u pravu. Suze bijesa i alosti kapale su joj iz oiju i mijeale joj
se na obrazima s kapima kie. Ona je to znala; ali je sada sigurnost postala
nepobitna. I oni su obnovili svoj prijani odnos; upravo su svu njenu brigu
potajno izbjegavali. Ona je sve inila, da do toga ne doe, ali ih nije mogla
nekom nevjerojatnom poslunou rastaviti. Bila je to muna misao, tjerala
je u ludilo.
Snano se ugrize za usne, u depovima kaputa stee ake i pesnice. Njena
mala figura, koja se sada urila preko mokre
152
puste ulice tako debelo poploene raskvaenim otpalim liem, postade
izvor skrivene snage od mone mrnje. Kad se opo-r ravila od prve
omamljive snage udara, pomisao na prevaru natjera je u bijes. Ne da je
Frank nije volio. Ona je znala, da je on voli; znala je takoer, da ona njega
voli. On je bio prisiljen na sve ovo, protiv svoje volje.
Zato se to dogodilo? Zadihana od brzine, borila se s tim, 'da odgovori na
to pitanje, da pronae krivicu. Oh, zato se to dogodilo? Toliko se trudila;
nepodnoljivo je, da nita nije uspjelo. Oajno pokuavae da se smiri.
Uope nije pretrpjela neuspjeh. Nita se nije dogodilo, to se ne bi moglo
popraviti. Njeno je uvjeravanje postalo neopozivo. Ali neposredno za tom
sigurnou slijedila je jedna- druga. Ona e bez oklijevanja situaciju dobiti
opet u ruke, onemoguit e tu prijetnju, koja hoe da joj razbije dom,
Franka e dovesti natrag k pameti i samoj sebi. Ona niti je bila slaba niti
luda. Iako ju je sve uvrijedilo, njezina je ljubav bila vea nego nepravda.
Prene-magajua srameljivost uglaenosti bila joj je strana; ona je
poznavala svoju mo nad Frankom; i tu je mo htjela sigurno upotrebiti!
Otii e kui, ekat e na njegov povratak; i ona e ga spasiti, spasiti od
njlega samog.
Napokon se prisilila da uspori, korake, osjeala je, da je i pored sve svoje
miuke morala ostati mirna, bilo joj je jasno, da na otvorenoj ulici ne smije
padati u oi.. Sada se pribliavala kui i vidjela figuru Davea Bowieakako
dolazi s druge strane. vrstom odlunou uze mirni izgled; ona bar ne e
staviti na vidjelo svoj jad, ne e svoje ponienje pustiti pogledu javnosti.
Sreli su se pred kapijom, mirnim licem kimnu glavom, odluila je da ue.
Ali on stade.
Zar vi niste s njima otputovali prijeko? upita ljubazno.
Ona se okrenula i zabuljila u njegovo crveno lice uokvireno sjajnim
mornarskim eirom vrsto vezanim pod bradom. Mali kristali vode stajali
su kao biser na utome rubu uljene tkanine.
Sto mislite rei? pitae ona neobino polako.
ao mi je. I suvie je runo, ovo vrijeme, ispriavao se on mlako. Ali ja
sam odvezao Eagle danas po podne u Linton. Da sam znao, da ga va
mu treba, lako sam se mogao prije vratiti.
, .,
153Njen pogled osta ukoen, jo uvijek zbunjen, ali se polako punio
neobinom boli. Osjeaj muke proe kroz nju, da ona ovdje uope nije
nikakav stvarni ovjek, da sve to preivljava u snu.
ta time hoete rei, Dave? upita tihim, stisnutim glasom.
Zar vi niste znali? pitae on nespretno. Upravo sam se sada vratio. A
oni nisu htjeli ekati; tako su se urili otac mi je priao. Angus je morao
uzeti amac na vesla, da ih preveze prijeko.
Kamo prijeko? Sada je njen glas bio grozniav, ali joj se pogled nije
micao s njegova lica.
Prijeko na potanski brod, mucae on. Omu damu, koja je bila u
gostima kod vas. I vaega mua.
Na potanski brod, povie ona odjednom, u neobuzdanoj uzbuenosti.
Ona brzo uuti pogoena stranom bojazni, omamljena nenadanim,
nezanimljivim vrhuncem svoga straha. Divlje jecanje strahovite muke
trzalo se u njoj, kao nesnosni odjek jako zategnute i onda naglo putene
strune. Frank je pobjegao s Anom. To je bilo objanjenje svega,
ispunjenje njenih najgorih slutnji. On ju je napustio i vratio se Ani.
Ne pazei na Daveovu prisutnost, tiho kriknu, kad joj je napokon, na
kapiji, pred kojom ga je tako esto ekala u ljubavi, postalo jasno,
razornom snagom, da je otiao. Njeno lice, uokvireno mokrom kosom,
izgledae smeurano, a usne blijede, kao da je najednom iz nje nestalo
krvi.
Trenutak stajae nepomino, proeta ubitanom beznad-nou gubitka,
nesnosnim osjeajem ponienja. Onda snanim pokretom digne ruku
prema elu. Zar je bio lud? Mora da je lud, zaslijepljen, ili da su to oboje
zajedno, kad je uinio tu nevjerojatnu, tu konanu ludost. Nju da napusti,
da razori svoj dom, a sebe da vee za tako odvratnu kreaturu.
Ana! Usne joj; se napee oko stisnutih zuba. Kako je mogao oekivati, da
bude sretan s onom enom? I kao u navali oluje zapiti u njoj sjeanje na
Anu i njenu lijenost, njenu prostotu, njenu neopisivu bestidnost.
Nije mogla dopustiti, da Prank takvo to uradi. Takav slabi, tako podloan
utjecaju, bijae jednostavno protiv svoje voljle uvuen ai tu stvar da,
uvuen usprkos njezinu trudu, da ga obrani.
154
Kao u naletu hrabrosti zaplamtjee joj oi, boja se opet povrati u njeno lice
i ona pocrveni u estini osjeaja.
Poraena! Ona nije bila poraena! Zar je ona bila ena, koja bi kraj toga
stajala apatino i mogla propasti u bespomonim suzama, dok je ona
kreatura pobjegla s Frankom? Kroz njen strogi stas zadrhta zakljuak pun
ivota. Rekla je, da e ga spasiti.
Okrene se, uhvati Davea za ruku, i ree strastveno:
Morate me prevesti prijeko sada odmah!
to se dogodilo? mucae on. Ja ne razumijem.
Ona mu ne odgovori, nego poe, jo uvijek ga drei za ruku, trati preko
puta do pristanita amaca. Kapija se zatvorila sa estokom lupom.
Koliko ima otkako su otili? pitae ona tvrdim glasom, urei se.
Ne znam, mrmljae on, veoma zbunjen njenim dranjem; moda jedno
etvrt sata; moda i manje. Nisu se nadali, da u se tako rano vratiti. Ali to
to je s vama?
etvrt sata, ponovi ona napeto, istodobno sama sebi. Bit emo
pravodobno prijeko.
Sada su bili u njegovu dvoritu i urili se prema kamenom pristanitu, koje
je stralo napolju u nejasnoj bijeloj magli i izgledalo kao da se gubi. Onda
Dave najednom poe oklijevati i naglo se usprotivi.
Ne vozim napolje, ree on neodluno. Prekasno je. I sada se sputa
magla.
Na njoj se nije moglo primijetiti, da li je ula, ona nastavi svoj put, stupi na
usko brvno i pouri svoje korake po mokrom kamenom ploniku. I,
poluprisiljen, Dave konano doe za njom.
Kaem da se ne moemo prevesti, ponovi on glasnije. Ne svia mi se
vrijeme. Magla postaje gua. Ne vidi se ni do sto jardi.
Kod odvezivanja Eaglea1 ona se okrene i pogleda ga plamenim
pogledom u lice.
Vozit ete, Dave, ree s negodovanjem u glasu. Ili idem sama.
Nemam pare, odgovori on ljutito, dok je promatrao isparivanje, koje se
nejasno vuklo nad staklenim morem.
155Ona ga pogleda divlje.
Upravo ste uplovili, povika. I odmah ete isploviti.
Ne svia mi se to, mrmljae on, njegov pogled izbjee njen, koji je j|o
uvijek ukoen goirio. Tako su tu stajali kratko vrijeme, gledali su se, dok je
more polako umilo kraj njihovih nogu. Trenutak napetosti: taj trenutak,
uzvien, stisnut, izgledalo je da sadri za Franka i nju sudbinu, budunost.
Onda najednom Dave spusti glavu; pristupi uetu koje je bilo omotano oko
niskog kolca. Prolo je! Ona je postigla ono to je htjela! Bez ijedne rijei
okrenu se i pope se preko niske eljezne ograde Eaglea.
Ipak vam kaem, poe on oklijevajui gunati, ali ipak, tjeran
neobinom snagom, koja ga je i protiv njegove volje podjarmila, nagne se
preko ograde, odvee ue i stupi na palubu laice kraj nje.
Ne elim ii, gunae opet, dok je s jednom rukom na kormilu stavljao
stroj u pogon. ujete li.
Ona mu ne odgovori, kad su se s neobino priguenim umom otisnuli od
mola, gubei za trenutak obalu iz vida, i kad su isplovili u mekou, poput
vune kovravoga mora. Klizili su naprijed, naprijed, sve dalje.
Hajde bre, Dave! aputae ona odjednom sasvim tiho. Koliko god
brzo moete!
Izjedana od nepodnoljive uzbuenosti, stajala je ukoeno kraj njega,
gledala naprijed, a u izbrisanom bljedilu njezina lica oi su joj nalikovale
otvorenim ranama. Ako ne uspije? Ipak je znala, da to nije bilo mogue.
Bila je uvjerena, da e postii svoj cilj. Frank jo nije mogao biti prijeko;
nije mogao biti daleko pred njima, upravo brzina njene odluke znait e
njegovo spasenje. Kad bi samo mogla vidjjeti kroz te labave nabore magle,
koji su oko nje nisko padali kao vunena odjea. Ali je bila gusta magla, a
ovdje napolju, na tom mirnom moru izgledala je jo gua: blijeda,
bestjelesna, neopipljiva, a ipak stvarna, miriui na loi dah, nosei je
svojom bljutavom gustoom. vrsto skupi oko vrata ovratnik kaputa, nae
se naprijed, ukoena njenim pritiskom i priti^ skom svojim zaduenih
prsiju. Onda, odjednom, na pola puta, postade magla gua, poklopi kao
mrtvaki pokrov i zastre
156
sve osim njih dvoje. U tren,oka oni postadoe dva oblika usamljenih sjena
u pustinji magle.
Dave odmah umanji brzinu brodia.
to sam vam rekao, povie on. Morat emo se vratiti. Glas mu je
zvuao najednom prigueno i kao iz velike udaljenosti.
Ona se nije micala.
Naprijed, istrajala je, pogled joj bjee ukoeno upravljen naprijed.
Moemo na neto naletjeti svaki as.
Naprijed, povie ona glasnije. Sada se ne moemo vratiti.
On napravi beznadni pokret rukom, vukao je snano konop trube za signale
u magli i tanki otri pisak zapara po toj tamnoj talasastoj bjelini.
Bez rijei odvukla se naprijed. Sfeutrena na pramcu, go-rei od divlje
nestrpljivosti, nije osjeala ni vlagu ni hladnou, nalikovala je na pramanu
figuru koja vue, izgledala je, da je ona sama uzrok kretanja, snaga koja
tjera brodi. Samo je njezina volja bila ta, koja je tjerala naprijed. Zapui
magle valjali su se pored nje kao kovitlaci dima u jednoj ogromnoj i pustoj
spilji. Nita nije mogla vidjeti, nita osim toga neprobojnog bjelila, koje je
zasljepljivalo njezine oi, koje ju je napola zaguilo, koje joj se gusto
zavuklo u kose i klizilo po koi kao suza niz obraze.
Naputenost se pritiskivala oko nje, gruba kao zrak od mraza u zimi,
ljepljiva od vlanoga daha mora. Tiho opominjui zazvui nisko neveselo
trubljenje plutae od Ardmorea, koja je zavijala u velikoj daljini, monotono
i naputeno. Ona se zgrozi i stisnu zube. Bilo joj je, kao1 da ju je nevidljiva
utvara obuhvatila i stavila joj svoje hladne prste na elo. Drhtala je,
osamljena, nita nije mogla vidjeti. Ali to nije bilo nita; ona je ila
naprijed. Naprijed, da spase Franka.
to je to bilo? ree Dave najednom. Zar niste uli udarce vesala? I on
poe snano zavijati trubom.
Sluala je napeto, ali nije ula suanj; nita osim odjeka roga za signale u
magli, uborenja nevidljive vode, tihoga zavijanjia plutae od Ardmorea,
koja je jednolino, alosno jednolino i naputeno zavijala svoju
nadgrobnu pjesmu.
157Jeste li uli? upita on opet.
Ona nije nita ula.
Onda se odjednom zau, naprijed i odozdo, diui se kroz maglu, glasna
vika, izgledalo je, da njih hoe privui k sebi.
Ahoj uzvikne Dave, zgrabivi kormilo.
Sjedei ukoeno u pramcu brodia, ula je, kako se taj uzvik ponavlja,
glasnije, blie, i s iznenadnim pozivom kao da se radi o ivotu. On ju je
proimao, taj urni zov. Onda u istoj brzoj sekundi osjeti lom, koji je
prodro kroz nju tako, da ju je otupio: ne estoki trijesak, nego blagi sudar,
kao da je magla ili neki predmet kao jastuk ublaio estinu sudara, udar,
koji je parao i mirio, i koji joj je istjerao krv iz uzbuenog srca.
Odmah zatim die se odozdo neko vriskanje, mjeavina vike, utanja i
meljave, a onda je sve otilo prema krmi i utihlo. Zavlada siva tiina i
pokrivena samoa.
Svemogui boe! uzviknu Dave u strahu, sudarili smo se. Trgne
unazad ruke stroja i sada su vozili unazad snano trgnuti, dok je brod
drhtao duinom kobilice, trzan dvjema silama. I njeno je tijelo drhtalo,
razderano uasom misli. Ipak, stajiala je opinjena, kao nekom obmanom,
nepomina, dok se vonja usporavala, dok nisu stali. Navukla se gusta
magla, tamnija u sjeni noi koja se pribliavala.
Ahoj! divlje se derao Dave drei zaobljene ruke.
Ahoj!! doe odgovor, nerazumljiv, ali blizak, kao izgubljen zov iz
neizmjerne pustinje.
Boe moj! opet povie on oajno. To je Angus i amac!
Ona se drui baci prema njemu, dok je on nagnut preko ruba nastaivio da
poziva kroz tamu.
Frank! povie ona oajniki. Frank!
Magla je izgledala kao zid, u koji je njen glas udarao u prazno, da bi se, s
porugom, povratio: ta joj se jeka rugala, gonei je kroz hodnik straha.
Onda se najednom zau odgovor, sasvim blizu. Bacite ue!
Dave odmah poe odmotavati ue, koje baeno, prigueno pljusne i pade
mlitavo ali se zatim jako napne.
158
Uhvatili su ga, jecae ona. Uhvatili su ga; i, zapevt iz sve snage,
pomoe mu dofc je on pedalj po pedalj vukao-mokri konopac.
Iz magle, kao da se dogodilo udo, iskrsnue mokri prsti, koji obuhvatie
rub palube, zatim se pojavi jedna tamna glava svijetlei kao u morskoga
psa. Bio je to Angus, u naruju je drao Anu.
Izvucite je, hroptao je; tu je jo jedan.1
Kada je Dave izvukao Anu na palubu, Angus opet prihvati konopac,
skliznu u vodu i nestade.
Zubi joj se uslijed tako oigledno razoarane nade zarie u usnu.
Frank! vikala je strastveno. Frank!
Obuhvati ogradu, i ne pogleda Anu, koja je kraj stroja nemona pala;
napeto, u samrtnoj neizvjesnosti, ekala je, okrenuta tom tamnom zastoru.
Sekunde prolaahu polako kao sati. Oblivena hladnim znojem straha,
estoko se molila za njegov spas. Srce joj je drhtalo kao snani plamen.
Onda se najednom s njezinih usana ote uzvik neizrecivog veselja.
Ovdje! hroptala je. Ovdje! Jako se nagne preko krme, vukla je
konopac svim snagama, prislonivi se uz njega oajniki. Zaguljiv joj se
uzvik izvi s usana dok je pomagala Angusu da se popne na palubu i da
podigne tijelo njezina mua preko ograde.
Frank! jecala je, obuhvativi ga rukama, mislila sam mislila sam, da
je s tobom svreno!
Nije odgovorio, ve se sruio i leae mlitavo na palubi. Onda mu se oi
najednom sasvim iznenada otvorie, okrenute u tamnom i bolnom
prepoznavanju.
Brod ree, napreui se. Ovdje ste me udarili. I lagano, nekako
bojaljivo, pusti da mu ruka slabo padne na prsa, koja su bila neobino
upala i deformirana.
Ona zadri dah.
Frank, zvala ga je, padajui kraj njega na koljena, nije ti nita.
Kljun aputae Angus, drui od studeni, voda se slivala s njegove
mokre odjee. Kljun ga je pogodio u prsa i odnio kobilicu. On se strese.
Straan udarac.
Frank, jecala je, spopadnuta novim grozniavim strahom. Ti nisi
nisi valjda povrijeen, dragi.Ja , poe on sporim glasom, tepajui,
ja se ne osjeam dobro. Neto neto mi toplo dolazi u Usta, ree sa
jo veim naporom. Ona se strese. U njegovu je glasu zvualo
neartikulirano guenje koje u njoj izazva uas. U trenutku se nagne nad
njim, ali je on ve kalj ao: straan krkljav kaalj. Ono, to je iskaljao
guei i napreui se, izli joj se preko prsiju kao topla, iva struja. Kao da
nije moglo da zaustavi tu neiscrpnu, nezasitnu bujicu nevidljive krvi, koja
se izlila iz njega i gusto otjecala njenim grudima. Strava od svega toga
ukoi je. Oajna poe da se kree, da mu pomogne. Ali se on u svome
uasu grevito uhvati za nju, ne putajui je da ode.
Frank! Frank! stenjae, trzajui se. Daj daj da ti pomognem. Bila je
izvan sebe od straha, vezana na njega u toj bijieloj tami, pokretana trzajima
njegovih greva, grevito potresena vrhuncem jedne ubitane slasti.
Najednom osjeti, da je sama blizu nesvjestice. Onda sasvim nenadano
popusti ukoena snaga njegova stiska, mlitave mu ruke spu-znu s nje, i s
posljednjim uzdahom, zasopljenim uzdahom, njegovo istroeno' tijelo pade
na palubu.
Drui podie mu glavu, podie je na svoja koljena.
O, boe! mucae Angus u strahu, cvokoui zubima. Zlo je i opet
aputae, Pogodio ga je kljun lae. Upravo upravo usred prsiju.
Upalio je svjetiljku i nesigurno je rukom drao blizu: slabi uti plamen
bacao je blijedu svjetlost na njeno lice uokvireno razbaruenom kosom i na
njene mrljave haljine koje su mokre vis jele oko nje.
Svjetlost je padala i na Moorea, koji je leao nepomino i bez ivota: na
njegovo blijedo lice na prazno lice, kao da mu je neka sila isisala iz
tijela ivotnu snagu liavajui ga ivota.
Potres od toga izraza ha njegovu licu, koje se tako brzo promijenilo1,
uzdrma je; Ijepljliva se odjea, sad ve hladna, pritisnula uz njeno tijelo;
koljena su joj se tresla tresla bez snage kad je unula kraj njega.
Pogledaj me, Frank, povie. Ja te ljubim. I ona ga je vrsto drala na
svome krilu kao dijete, dok se brodi blago ljulj'ao na nevidljivoj vodi, a
ono je zvono u daljini jo uvijek zvonilo, pratei u mir duu koja se
oprata.
Nije se micao, leao je nepomino, s upalim licem, gotovo Icao avet.
Njegova ruka, koju je drala u svojoj bila je hladna i gipka, bila je kao bez
mesa, mlitava i netjelesna, ledila ju je. U agoniji je sekundu oklijevala.
Onda kroz nju prostruji oajnika snaga. To je bilo nemogue. Ona ga je
ljubila. Ona je bila ovdje, da ga spase. Oajno pogleda, sretne Daveove oi.
Ovaj je ostavio Anu samu koja je u polunesvjestici leala naslonjena na
kuicu stroja i sada se sagne i sa stranim strahom u oima ree:
Zlo je. Izgleda uasno!
Donesite vode! ree ona, izmuenim glasom, i slobodnu ruku stisne tako
vrsto, da joj zglobovi pod crvenkastim prugama, kojima su bili umrljani,
bijelo asvjetlucae. Donesite brzo!
Vodom je, koju je donio, prala Frankovo lice, druim mu je prstima
njeno ovlaila usne i elo.
On najednom, nevjerojatno, otvori oi, pogled mu se ispuni posljednjim
plamenom prepoznavanja.
Lucy, hroptae, s krajnjim naprezanjem da se grevito uhvati za nju,
nemoj me ostaviti.
Brzi, potisnuti uzdah izvi se s njenih stisnutih usana i osta u zraku.
Ne, Frank, jecala je, ne u te ostaviti. Uvijek emo ostati zajedno.
Ali zato zahrope, i zauti. Onda aputae, slabo tepae rijei: Nita
nije bilo s Anom samo sam pratio Anu pratio na brod.
Srce joj je bilo mirno. Prvo nijie nita razumjela. Onda sasvim iznenada,
kao odsjev munje, potrese je neto ukoeni kolac strave koji se trzajui
spustio na njena prsa.
edan sam, aputae, onda umorno zahrope u travestiji svoje nekadanje
ironije, ali ali ne mogu gutati.
Ona nije mogla govoriti od boli. Svemir se, sa svim svojim zvijeima,
prestao okretati. Najednom, osjeti prazninu, traila je smrt. to oh, to
je uinila!
Tamno je, hroptae on slabo. Je li ovdje; ili ili prijeko?
160
11 Tri ljubavi
161O, boe! jecae ona odjednom glasno, i cijelo njeno dranje moljae
sa njenom enjom, suze su joj! tekle iz tamnih oiju. Spasi ga za mene!
Frank, ljubljeni, vrati se vrati mi se! Ja ja u te izlijeiti. Ja te
ljubim!
Ali njegova donja vilica pade mlitavo dolje; teke vjee spustie se,
pokrie ugaene oi. Glava mu se povi na stranu, usne se razdvojie, cerei
se, ostavljajui konanu prazninu, koja joj se rugala.
KNJIGA DRUGA
ah! ree stric Edward, paljivo briui nos.
Mat!
Petar nabra elo. Poznavao je poteze svih figura: kako je ugodno bilo, ipak,
konja moi vui tamo-amo! Ali se, ipak, sve nekako jednako svrilo
ovako bez i najmanje opomene.
Smijeno, ree. Mislio sam .
Skriveni osmijeh leao je na licu sveenika; njegovi dugi bijeli prsti
milovahu au portskog vina, koja se sjala kraj posude s orasima na
politiranom stolu od mahagonija kao> topli rubin. Crveni barunasti zastori
u sobi, vrsto navueni da zadre vlani vjetar koji je puhao sa zaiiva,
stvarahu tamu koja se pojaavala i uinili su, da obadvojici igraa ugodna
plinska rasvjeta bude ugodnija. Stric Edward die svoju au s portom,
srkne lako nabranim usnama, kad ga najednom glasno udaranje kie i
vjetra, koji su drmali prozorima, natjera da pogleda, i, tren poslije,
zadovoljno primijeti:
Danas je mnogo ugodnije sjediti ovdje, zar ne, moj dragi gospodine?
Petar sklizne u stolicu, tako da mu je glava mirovala na naslonu.
esto poslije magle dolazi kia, ree proroki; te je rijei uo od staroga
Bowiea i sada ih ponovi s izrazom autorova uvjerenja,
A to dolazi poslije uzimanja kraljice? upita stric Ed-ward lukavo.
Obojica su se nasmijlali, i usred njihova smijeha zau se lupa na vratima
neoekivana lupa, jer su se nadali, da e biti sami cijele veeri.
11*
163Uite! ree Edward; i gospoica O'Regan ue u sobu.
Veleasni, poe oteui, mucae, i opet poe: Veleasni .
Onda se najednom digoe njezine sputene vjee u divljem trzaju prema
nebu, tako da su joj se vidjele bjeloonice u divljanju utuene bojazni:
izgledala je zbog nekog nejasnog razloga zbunjena, a lice, upravljeno gore,
bilo je slino licu svetoga muenika ija je slika visjela na zidu iza nje.
To to se dogodi, ree blijedih usana, izvlaei iza lea naranasti
omot i pruajui ga drhtavom rukom.
On mehaniki otvori brzojav, uvue usne, a koa mu posta bijela poput
slonove kosti. Onda najednom istisne neki neobini grleni glas.
Dobri moj! ree nerazumljivim, zaplaenim glasom. Dobri moj!
Onda mu se u lice opet povrati sva krv i uini ga puni-jim, zatim ustane
uzrujan, pri emu se orahove ljuske, koje su leale na njegovim koljenima,
rasue.
Moram ii u crkvu, mucae, pri emu nije pogledao Petra, ve mali kip
majke boje kraj vrata. Da, ja ja moram ii u crkvu. Moram ii u
crkvu.
Uze svoj beret s kamina i koraknu naprijed, njegove velike cipele na kope
gazile su orahove ljuske na kaminskom podloku. Izaao je iz sobe drei
otvoren brzojav u ruci, a gospoica O'Regan poe za njim, izgledala je kao
uzbuena sjena. Kada je pola kroz vrata, stavila je prste u malu posudu sa
svetom vodom i prekriila se bojaljivom pobonom predanou.
Kod te nagle promjene u ugodnoj toploj prostoriji lice djeaka se naoblai,
on se uspravi u svojoj stolici, njegovo malo tijelo posta ukoeno i
izraavae zabrinutost.
Valovi vjetra, koji su udarali o prozore, bili su mu kao udarci mora o
stijene, koje ga je hladno obuhvaalo kad je u svojoj mati prekoraio
devet milja vode u gibanju, koja ga je dijelila od njegova doma s onu
stranu zaliva. S udaljenom ali sigurnom intuicijom svojih godina, imao je,
ma kako to izgledalo nevjerojatno, sjenku razumijevanja, i pred njim se
nejasno die visoka pojava njegova oca. Ta je pojava bila smijeno
obuena u dugu bijelu nonu koulju groteskno, neugodno.
164
Kako je to bilo dosadno, da je to ugodno vee bilo tako prekinuto, to vie,
to mu je stric Edward obeao tri perinija ako dobije jednu partiju. U
stvari, leala je ta sjajna obeana nagrada kraj ahovske table. Ljutito
uze jedan orah, spremi se da ga razbije, i opet ga stavi natrag. Onda uze
novi od tri pennija. Ionako bi ga dobio zaista on bi ga dobio; da, sada
je bio potpuno i sasvim uvjeren, da bi ga dobio; i tako, s rastresenim
izrazom, pusti novi da mu klizne u dep. Onda se brzo die i poe
spremati ahovske figure.
Kada je kutiju i ahovsku tablu stavio na njihovo mjesto u ladicu pisaeg
stola, opet je razmiljao za trenutak, pognute glave. Onda je izaao iz sobe.
Budui da je traio drutvo, siao je niz stube i koraao kroz hladni hodnik
prostrt linoleumom. Gospoica O'Regan i Eilleen bile su u kuhinji:
gospoica O'Regan je plakala i ila tamo-amo, drei svoju dugu i teku
krunicu u rukama, Ei-' leen je stajala kod vrata i zabrinuto gledala
domaicu. Kada je stupio unutra, gospoica O'Regan stade u sredini
zdravo-marije i aputae poluglasno Eileeni:
On to jo ne zna; onda nastavi moliti: Moli za nas' grenike sada i u
asu smrti nae, amen. I ponovo gotekoe suze iz njenih pocrvenjelih
oiju.
On je znao, da gospoica O'Regen nije plakala zbog vijesti, koju je donio
brzojav, nego jednostavno zbog toga, to je njegov stric bio uzrujan. Ipak,
naprosto da neto kae, on ree:
Zato plaete, gospoice O'Regen?
Boli me glava, odgovori domaica kroz jecanje, pritiskujui ruku na
elo.
To je Mio vjerojatno objanjenje: glavobolje gospoice O'Regan redahu se
uestalo uz njena ushienja. Ipak, prostorija je ostavljala neugodan utisak;
vatra se ugasila, a na njegovu je prstu mjehur, koji se napravio prije
nekoliko dana kada je prio kestenje, opet poeo bolno kucati,
I mene boli prst, primijeti on u dokolici, promatrajui svoj prst saalno'.
Ali je te veeri izazvao malo panje.
Eileen, koja je ponekad znala gledati njegova uska bedra i smijui se
govorila: Zar ovaj djeak nema prave noge za kotsku suknjicu? ili
aliti-se na raun njegove kotske torbe
165 tko bi znao, zato je ta torba bila izvor tajnog veselja za Eileen?
sada, pogledavi na sat, naprosto ree:
Skoro je devet, gospodine Petre. Sada u vam dati au mlijeka i biskvit.
Onda u vas spremiti u krevet.
Gospoica O'Regan prestala je moliti za vrijeme dok je on alosno pio
svoje mlijeko i griskao pecivo; paljivo se usekne nekoliko puta u malu
ipkastu optoenu maramicu. Ona i Eileen promatrahu ga, ali su se pravile,
da to ne ine, i kroz te poglede osjetio je, da je prst nesree upravljen na nj|
ega. Ali je taj prst bio odvie nestvaran, a da bi mogao na njega uiniti
utisak. Kada je svoj obrok, usprkos naporu da ga produi, zavrio, Eileen
pogleda domaicu traei dozvolu, i ree:
Sada u ga odvesti gore, gospoice, ili ne?
Gospoica O'Regen nagne polako i bez toga ve nagnutu glavu, i on po toj
suglasnosti prepozna neobino znaenje veeri. Kada ju je Eileen na
poetku njegova boravka zamolila da ga svue, gospoica O'Regan je taj
runi prijedlog otrim i peckavim izrazom odbila, to je mladoj djevojci
natjeralo u obraze crvenilo srama.
Eileen, primijetila bi starija djevica, ako se u sveenikoj kui, za ime
boje, ne moete nauiti ednosti, gdje ete se nauiti?
Veeras je oigledno, bilo drugaije, i Eileen ga zamota vl tople jorgane.
Najprije je morao, naravno, gledati u svjetionik preko kod Lintona, koji je
svoj ravni snop svjetlosti bacao nad mokrim crnilom zaliva okreui se.
Bila su tri snopa, koji su se okretali, izmeu njih dua tama; zatim opet tri
lijepa snopa to je bio boanstveni izgled.
Zatim brza veernja molitva slava ocu, i sinu i duhu svetome, amen;
Mio je smijeno ustanoviti, kako je ovjek s tim mogao biti brzo gotov i
skok u krevet. Eileen se blago smijeila ona praznina meu prednjim
zubima davala joj je tako draestan, ugodan izgled i ona ga poljubi s
nekom skrivenom brigom, tako da mu jte jedna njena kovra pala na oko.
Onda osta sam.
Majuni plamiak plina tinjao je iza ruiasto obrubljene kugle prozor
je gore bio malo otvoren i nepoznate su se sjenke nagnule po zidu,
prema kome je bio okrenut. Iako mu je bilo skoro devet godina, ipak su te
nakazne slike, koje
166
su se tiho gonile po zidu, jo uvijek imale mo, da njegovu sobu pretvore u
neobinu prostoriju straha. Od vremena do vremena oblio ga je znoj pri
pomisli, da su te sjenke bacale duge, pipljlive ruke, i onda je trajalo
minutama dok je mogao zube dosta vrsto stisnuti da bi se okrenuo i
pogledao u prazninu, koja je ovdje bila stalno, ali je jednom mogla i ne biti
tu.
Ali veeras ne bijahu trepetave pojave oblici njegove brze fantazije. Druga
pojiava groteskna, bijelo obuena doplovila je opet na osjetljivu
opnu njegova vida. Uplai ga nekako, ali ne izaizva ni bola ni straha. Osim
toga, osjeti sasvim u sebi ugodnost. Pipajui pospano, sjeti se odmah. Ko-
mad od tri pennija! Da, to je bilo to. Onda zaspi.
Slijedee je jutro poelo toplim sunanlim svijetlom, koje je putalo ute
krugove da igrajju po vodi zaliva, i jasno plavim nebom, koje kao da je
drhtavo iekivalo dan. A ipak, drao ga je jo uvijek isti neugodni osjeaj
neobinosti, nalik na miris starei u kui. Pri doruku nije vidio strica;
glava gospoice O'Regian, koja je bila barometar njezinih osjeaja, to je
on znao, bijae stalno melankolino sagnuta; ak i Eileen, koj& mu je
utei donijela poridge i kuhano jaje, izgledala je kao drugo i
kompliciranije bie nego blaga i povjerljiva osoba koja ga je sino zagrlila
toplim zagrljajem.
Sve u svemu, poe osjeati, kako se na njega lagano sputa potitenost kao
vrsta letargije. Poslije doruka on izae i, poto je prouio stvar, kupi
slatkie dropse od kruaka: ovaj! je novi slatki otkrio prije kratkoga
vremena u nekoj trgovini, u kojoj mu ga je vlasnica, upljanka strica
Edwarda, sasvim sigurno dobro odmjerila; ali mu nije uspjelo da razbije
neraspoloenje. asak je stajao ovdje i promatrao odrede vojske, koji su
preko pristaninoga mosta na keju ulazili u jedan dugaki uti brod; onda
se okrene i bez interesa razgleda nekoliko izloga; potom je sluao nekog
ovjeka kako pjeva Lijepu Flossie; najzad se neutjean vrati u upni
dvor.
U predsoblju je sreo gospoicu O'Regan, koja ga je ekala.
Petre! ree, im je stupio kroz vrata. Traila sam te svuda. Gdje si bio,
dijtete?
Oh, napolju, odgovori on ravnoduno.
167Znam, ali ona zastade.
Dunost joj je, koju je morala izvriti, zadavala muke i istodobno laskala.
Veleasni joj je rekao jutros:
Kaite to djeaku vi, gospoice O'Regan. Lake e to primiti od vas. I
kod tih su se rijei njene sputene vjee trzale u dubokom, ali pokornom
priznanju. Ona je, zapravo, osjeala, da joj ovakav zadatak priznaje visoku
vrijednost,. da je uzdie na povjerljivi poloaj, koji je stajao vie o obine
domaice. Ipak je malo ustuknula pred dunou, da svojim bljedolikim
usnama izrekne vijest slinu gromu.
Petre, poe napokon, poi sa mnom gore. Uze njegovu toplu ruku
meu svoje hladne prste i dok ga je vodila preko azminsterskoga figurama
iaranoga saga podsjetie ga ti prsti na tanke noge abe, koju je jednom
dodirnuo u vrtu hladne ali ipak ive i to kod njega izazva veoma ne-
ugodan osjeaj.
Uli su u dnevnu sobu, koja bijae prazna; sjeli na pli-ani otoman kraj
prozora; pogledae se. Na jedan neugodan trenutak tiina je samosvijesno
visjela izmeu njih; tada za-drhtae usne domaice, oi joj se dva puta
prevrnu u svojim dupljama i proire se u pomalo znatieljnom oekivanju.
Petre, moj djeae, aputae, ti e morati biti hrabar.. Stavi mu ruku
oko ramena, jo uvijek gledajui ga sa strane.. Da, veliki hrabri djeak,
nastavi. Imam alosne vijesti za. tebe, Petre.
On osjeae, da ga je promatrala, i njezin ga pogled zbuni;; poe airko
eljeti, da mu to brzo kae.
Zna, Petre, poe opet s tihim mrcanjem, tvoj tvoj je otac bolestan
jako bolestan.
Njegova je neugodnost rasla, ali je ipak vidio, da gospoica O'Regan ini
za njega sve to najbolje moe, i klimnu joj glavom trzajem kao da on nju
eli ohrabriti.
Ali, Petre, aptae gospoica O'Regan napokon, tvoj otac tvoj otac
nije uope vie bolestan. On je sada u nebu kod blaenih anela on je
mrtav, Petre.
On se pripravio i odmah grunuo u suze. Od trenutka,, otkada se ona
pojavila s brzojavom, on je u neobinom predosjeaju to slutio; da, on je to
znao, usprkos kako je izgledalo uspjelom zatajivanju; ali je sada njen
nastup, momentalni izraz njegova znanja rijei, to oekivanje njegove tuge,
sve to djelovalo skupa tako, da je morao plakati. Jecao je glasno; onda ga
ona privue k sebi i, pomijea svoje suze s njegovim, mekoljei se u svom
bolu. Tako su tijesno zagrljeni plakali zajedno.
On prestade plakati, da bi obrisao nos, i okrene glavu gotovo i ne miui
tijelo, pogleda bolno kroz prozor. Tamo se dolje nastavljala buka ulice;
tanka traka vojske vie su izgledali kao mravi nego kao ljudi jo
uvijek se uli vala u trup parobroda; uz staklo prozora penjala se osa, zujei
glasno, i pade dolje; jedna ga riblja kost iz steznika gospoice O'Regan
ubode u stranu i zada mu bol.
Ona ga najzad nevoljko pusti.
Kad s veleasnim otputuje, mora priati mami, da sam se lijepo brinula
za tebe, ree briui suzu s vrha nosa. Time e se veleasni ponositi, i to
e ga razveseliti.
Da, gospoice O'Regan, ree on pripravno. Naravno da u to uiniti.
Jedva je mislio na to, to je rekao, jer kod pomisli na majku i da e je opet
vidjeti, obuze ga neizmjerna radost. Najednom mu doe misao:
Hoemo li na brodu ruati, gospoice O'Regan? zapita srameljivo.
Povratak sa stricem Edwardom znaio je uzbudljivi put morem na
parobrodu Lucy Lamoind. Ona ga osupnuto pogleda i ve htjede neto
odgovoriti, kada se naglo otvorie vrata i Edward stupi u sobu. Ona se
odmah die, prekrsti ruke preko grudi, i sae glavu.
Da, veleasni, mrmljae kao odgovor na tiho pitanje, mirno je primio,
zapravo sasvim mirno. Uinila sam najbolje to sam mogla.
inilo se, skromno h'oe naglasiti neki uspjeh toploga takta njene
enstvenosti.
Oboje se okrenue, pogledae Petra, a ovaj pod tim sjedinjenim pogledima
pocrveni, pogleda u pod, kao da je bio svijestan, da nije dosta plakao. Onda
gospoica O'Regen mahnu kao neka prlikazai i on izae s njom iz sobe.
Ipak toga dana jo nije otputovao kui; nije ni slijedeega. Bilo je
nevjerojatno, nije mogao razumjeti, ali je stvarno
168
169prolo etrnaest dana prije nego to je u kui nastao sveopi pokret, po
kojem je zakljuio, da je to dan njegova odlaska. Poto mu je gospoica
O'Regan oprala lice i ruke, a kosu ravno ietkala, pouri se on dolje do na
kraj vrta, da bi bacio zadnji pogled na abu, koja je stanovala u vlazi
peine. Iako je sve pregledao i zaprlj'ao ruke time, to je morao razgrtati
lie brljana koji je rastao preko stijene, nije je mogao nai. Lako pljune
na ruke i obrie ih o stranju stranu svoje kotske suknjice, tako da se
gospoica O'Regan ne ljuti na njega; orada ode da pregleda svoj mom
ograni, koji je tako ravno i tako duboko kako je samo ilo bio urezao u lipu
kod stranjeg ulaza. Pogled na ta ukasta slova, pomisao na njihovu
trajnost spomenik njegovu imenu ize^va u njemu poveano
zadovoljstvo, ak i osmijeh. Protiv volje otre se od ovoga, da se vrati
kui.
Iza lakoga ruka, slijedio je teki rastanak, koji mu je oteo dah; prije neglo
to je zapravo mogao i pomisliti kaskajui tamo, naao se sa stricem na
palubi parobroda.
Vonja mu je prola u neobinoj nelagodnosti, pola u uzrujavanju, pola u
strahu u elucu je osjeao pritisak, koji je postajao sve jai to se brod
vie pribliavao Ardfil-lanu. Prvo je etao palubom, ali uskoro, vrlo
uskoro, povrati se stricu Edwardu i ruci strica Edwarda. Iskrcali su se
utei.
Obalnim je etalitem iao gegajui se, osjeao je, da ga neto gui; uskoro
je stigao na kraj etalita, na uglu je proao pored dugog glatkog eljeznog
oluka onoga, u koji je jednom pustio nekoliko bjelica; onda stajae pred
njim u zbilji tafeo nevjerojatno poznata bijela kamena kua.
Dok je gledao, kako stric mirno povlai zvono, spopae ga strana elja, da
pobjegne, da pobjegne bilo kamo, kakio Idi samo mogao da izbjegne tu
nepoznatu grozu. Onda se otvorie vrata, i on ugleda lice svoje majke, lice,
koje je izgledalo neobino malo i mlado, s velikim udno sjajnim oima.
Najednom se iz njegovih nogu izgubi elja za bijegom, umjesto toga one
poee drhtati. Iz eluca mu se tvrda gruda pope u grlo i rastopi u jecaj.
Suze prave sree i prave alosti izvirahu iz njegovih oiju. Gotovo
nesvijesno podie ruke, i odmah ga prome poluzaboravljena slast majina
poljupca.
170
,11
U njenoj stranoj bezutjenosti, napokon joj je sin bio kod nje, njen sin,
sada privinut uz nju. Osjeala je, kako suze ljubavi i vjenosti tjeraju iz
njezinih oiju suze bola.
Ali ti ne smije plakati, Petre, govorila mu je, pokuavajui da se
nasmijei, inae i ja moram plakati.
Ali su ga njen osmijeh i neobina crnina njene odjee muili, tako da je
opet jecao i mucao:
Prestat u, majko; prestat u. Oh, da, prestat u. Ona ga vrsto uhvati za
ruku i obrati se Edwardu.
Ui, Edwardei ree tihim glasom Lijepo je od tebe, to si ga doveo. I
Joe je ovdje.
Vrata se za njima zatvorie, prooe kroz predsoblje, uoe u dnevnu sobu.
Ui, Ned, ree Joe odmah, alosnim priguenim glasom, govorio je iz
naslonjaa u kojem je sjedio. Upravo sam o tome mislio, kada e se s
Petrom vratiti. Vrijeme je, da se odri porodino vijee. Lijepo, lijepo! Ti
si sad, Petre, pristao veliki mladi. Nemoj plakati, Petre mladiu.
Ugledaj se na tu hrabru malu enu, tvoju majku, i ne plai ni suzu vie.
Petar posluno pogleda u svoju majku, zatim gutae gu-ei se i klimnu.
Da, strie Joe.
Dobar djeak, dobar djeak, odgovori drugi odobravajui, i njegovi
kratki tupi prsti igrahu se peatima na tekom zlatnom lancu, koji mu je
svjetlucao na trbuhu. Njegovo oko, u bome je taikoer svjetlucala
zabrinuta dobronamjernost, pogleda redom sve troje, i konano se zaustavi
na Edwardu, koji je sada s melankolinim dostojanstvom sjeo.
Lucy je obavila ruku oko svoga sina, kojeg je odjednom vrsto privukla na
svoja koljena; mala je prostorija izgledala prepuna, bojaljiva ju je tiina
teko pritiskivala. Kroz prozor je suneva zraka koso prodirala u sjenku
sobe kao uti ma. Izgledalo je, da nitko ne zna to da kae.
Dobro, primijeti konano Joe, dok je opet polako gledao na krug, ve
sam prije rekao i opet u rei. To je prava nezgoda. On uzdahnu. Ali tu
nema pomoi. On je otiao, jadni momak, i pokoj1 mu dui. Baci pogled
na Edwarda. Moemo li oekivati, da ovjek u sveenikome kaputu
neito kae?
171Edward se micae zbunjeno. Da li da izmoli molitvu? Ne, mislio je, jer
je prisutna samo porodica; osim toga je kod pogreba dao blagoslov.
Dobro, ponovi Joe, to ima na to rei?
Da li si se da li si se ve raspitala? obrati se Edward oklijevajui
pitanjem na Luciju. Na primjer, radi rauna za pogreb?
On je, usprkos Joeovoj ugodnoj otvorenosti, u prisutnosti starijega brata
siao na manje velianstven ton. A sada Joe zapovjedniki die dlakavu
ruku.
Ne! ree dramatino. Nisam htio da ponemo s tim stvarima. To je
moja stvar, ako dopustite. Pogleda ih u velikodunoj agresivnosti. Bog
neka bude milostiv mojoj dui! povie ljutrto. Za koga me vi drite? Zar
vam nisam rekao, da u platiti za sve? Zar sam ja valjda neki podli krtac?
Zar ja to ne bih mogao uiniti za moga siromanog mrtvog brata!
Njegove se grube nozdrve rairie; okrugla mu je trbu-ina drhtala kao u
gru; jedna mu je suza visjela na vjei. Bio je pravo ganue, i nastavi dalje
izraajno:
Da, priredio sam mu lijep pogreb, zar ne? Lijep! Rijei su mu padale s
usana promiljeno, sporo, kao da ih je htio s uivanjem iskuati. Bogami,
to sam uinio! Imao je najbolji bronzom okovani lijes, koji se moe kupiti
za novac! I neizmjerno mnogo cvijea. I sve je bilo lijepo i kako se pristoji.
I sve u sam platiti do zadnjega no'Via! Novac za mene ne igra ulogu.
Kada je tako naglo umro. Neka mi bog dui bude milostiv! Kad ne bih
mogao svoga vlastitoga brata pristojno pokopati, kakav bih onda bio
ovjek.
Gornjom stranom ake prijee preko oiju, gledae prema Lucy traei
odobravanje.
Blijeda i vrlo utljiva, izmrcvarena mukama za posljednja dva tjedna, sae
glavu, dok joj je pogled pratio anu na sagu. Zar Joe nikada ne e prestati
sa svojim pretjeranim sjeanjem na pogreb? Nastojao je, da Frarik bude
sahranjen 'u porodinu grobnicu u Levenfordu to je iziskivalo dugi put
kolima; punim je glasom rekao, da e sve platiti. A ona je, utuena, bila
nemona da zaustavi to vulgarno pokazivanje njegove alosti.
Svoga je sina sada jo vre privila na koljena, opet je zadrhtala pri
sjeanju na taj dan. Bio je vlaan dan. udnovato, kako esto posljednji
strani dio pogreba izaziva najstranije i najsumornije nebo. Ali je bilo
tako. Onaj je dan bio veoma vlaan, kia je padala bez prestanka i
pljuskom, rugajui se Joeovim odredbama; padala je na profesionalne
narikae, tune i ukoene iza raskonih pogrebnih kola, crnih, a ipak
blistavih od stakla, na brdo boleljivo bijeloga cvijea, na sav taj sjaj
i.ispraznost preotmjenog pogreba. To je zaista bilo posljednje, to je ona
eljela.
Ali je Joe bio u svome elementu: cilindar mu je stajao spretno nagnut na
glavi, samo rijetko kada vadio je palce iz rukava prsluka, alost se iskrila u
uzbuenom mu pogledu.
Kia. Kia. Kia.
Nemilosrdno je padala na umjetno sastavljenu povorku za vrijeme duge
vonje u Levenford puta, koji je zapoeo na domafcu grada laganom
sveanou, da bi postao ivlji na kraju Garsdenske ulice i preao u hitan
kas gonjen bievima. Kola lupahu i trcahu po barama na pustome drumu.
Sumorno je mislila na udove mrtvaca, koji su u bijelom i sku-pocjenoim
lijesu bili ovako drmani i bacani u sluajne, poloaje. Zato je tamo leao?
Zadrhtala je od te otre misli.
Pri jednom zaokretu ulice vidjela je na mrtvakim kolima nekog plaenog
narikaa, kako sjedei vae i sie zapaljenu lulu, u njoj se neto uzbunilo
od jadne besmislenosti svega toga. Bilo je dobro, to se bila oduprla
Petrovu dolasku: dodue to je bila Joeva elja, da djeak bude prisutan kod
groba; ali je sada vidjela, da ta parodija alosti ne bi pristajala njezinu sinu.
Kia je na grobu pretvorila zemlju u ljjepljivo blato, a cvijee vijenaca
zdrobila u mlitavu bijedu. Edward je u svojoj crnoj toli izgledao blijed i
inilo se, da se boji vlage; Joeovo grcanje grcao je u zadnji as
ohladilo je njenu vlastitu bol; ukoeno je tu stajala, dok su lijes na crnim
konopcima sputali u golu otvorenu raku.
Poslije su otili u Joeov stan preko puta gostionice to bijae pristali
zavretak alosnoga dana. Sama kua ju je odbijala prljava, neuredna, s
razbacanim i ispremjetanim odijelima i ivotnim namirnicama, Joeov bi,
koji se inio kao da kroz zrak divlje pucketa, Pollyn krzneni kaput na or-
maru za posue kraj sirovih svinjskih kotleta sve je miri-
; 173salo
osobenim, udnim, sloenim mirisom, kojli je tvrdokorno zadravao miris
svih onih bogatih gozbi, koje su ikada bile prireene izmeu tih prljavih
zidova.
Prostorija je bila puna dima; razgovor joj je odzvanjao u uima:
Tako je to je bila godina, u kojoj se Branagan vratio.
Dapae trebalo je da bude novaca to je govorio Joe Siui svoju
cigaru.
Bilo je odgoeno, koliko ja znam.
Nije bilo!
Sjedili su ugodno sakupljeni u gomilu, ti Joeovi prijatelji, od kojih ni
jednoga nije poznavala.
Po strani, u radoznaloj suzdrijivosti, stajali su drugi: njen brat Richard,
Lennox, boji ju je promatrao neobino suutnim pogledom.
Ona ih je vidjela, ona je sve to vidjela kroz tupi zastor svoje tuge, kroz
nesretnu bol svoje due.
Ipak je prolo! Za trenutak die glavu, trudei se da istjera ono sjeanje iz
svoga pamenja, potaknuta, da za volju svoga sina pogleda u oi
budunosti.
Joe je jo uvijek govorio.
Kaem vam, objanjavao je nairoko, na ovaj povjerljiv nain, koji se u
posljednje vrijeme jo vie izrazio, ve u na to paziti, da Lucy i djeak iz
svega toga izau kako treba. to bismo mi bili, kad ne bismo mogli s
naima drati?
Da, mrmljae Edward nepouzdano, ako ti tako misli, Joe.
Znao je, da njegov brat ivi udobno i dobro; sam, naravno, nije tako stajao;
zahvaljujui svome zvanju, nije imao sredstava, raspolagao je samo svojim
malim godinjim prihodom.
Naravno da mislim! A to ti misli, zato bih inae otvorio usta? odvrati
Joe, pri emu je rairio oi kao da napada. U to moe vjerovati kao u
evanelje.
Nastade tiina. Onda Edward poe opet, no ve povrijeen time, to je Joe
zauzeo dranje kao samo svoj privilegij, koje bi ba pripadalo njemu prema
njegovu dostojanstvu; i ree, prilino oholo:
174 ...
Koji su zapravo tvoji planovi, Lucy?
Da, ubaci Joe, nagnuvi se u svom naslonjau, to misli poeti?
Koliko je Frank ostavio za sobom.
Edward zadri dah. Zar Joe nije imao nikakav osjeaj uglaenositi, nikakav
respekt pred prednou sveenike halje, da je mogao tako grubo
postavljati pitanje.
Lucy bolno pocrveni, strese se pod njegovim rijeima. Ipak je znala, da je
to sasluanje morala hrabro izdrati; Joe uope nije htio na ovaj nain da
vrijea.
Ne znam, ree tihim glasom. Treba platiti razne stvari. Preuzela je da
odteti Bowieove za izgubljeni amac. Ali kada bude sve u redu, moglo bi
moglo bi ostati vie od stotinu funti.
Kod njenih rijei Joe mlitavo opusti kutove usana; onda dugo zazvida i
zavali se unazad u svoj naslonja, gledajui nepomino u strop. Edward je
gledao donekle prestraeno.
Frank je upravo poeo da napreduje, ree ona onim tihim, izmuenim
glasom.
Malo je mucala, gledajui as jednog, as drugog, obrazi su joj jo uvijek
gorjeli arkocrvenom bojom.
Zar nije bio osiguran? izbaci Joe.
Zanijee glavom: kao da se Frank ikad brinuo za takvo to, kao to je
oaiguranjie!
Da, to nije puno, ree Edward polako, mirnim, odmjerenim glasom.
Ne, to nije puno.
Pih! uzviknu Joe prezirno, zvonei sitniem u depu hlaa. To nije
nita, uope nita. Manje nego nita. Ne znam, to je, za ime boje, Frank
mislio, ali ostaviti enu i dijete sa stotinu funti, isto je ubojstvo. Ja bih mu
bio pomogao da malo zaradi, samo da me je pitao, ali je on bio od one
vrste kojla te ne e pravo ni pogledati, koja ne e moliti ni samoga papu.
Kaem ti, da je Frank dobro napredovao, ree Lucy s punim grlom.
Znam, znam. Ne kaem ni rijei protiv svoga siromanog mrtvog brata.
On pogleda prema njoj. Ali to stvar nikako ne mijenja ruikako,
nikako.
Najednom nuu doe misao, i on ree estoko: Hoe li ti tvoj gospodin
brat pomoi?
175Ducijine oi, jo uvijek vlane, potamne od njegova tona.
Ne namjeravam da ga molim za pomo niti ikoga, kad ve govorimo o
tome, ree ona polako. Slika hladnog, odbojnog Rihardova izgleda kod
ukopa najednom se uzdie pred njom. Jo i sada mogla je uti njegove
suzdrljive rijei saaljenja.
Ja sam zabrinut, zna zabrinut zbog itave te stvari. Eva Eva je bila
tako duboko uzbuena.
Iako joj je Richard govoirio ljubazno, ipak su mu pitanja o njenom
poloaju bila oprezna. Dao joj je jasno do znanja, da je svakako potrebno,
da u budunosti njene interese uva Frankova porodica. Sto se samoga
njega tie, naglasio je, da ima obaveza, koje teko pritiskuju njegova
ramena. Za nju to dranje nije znailo nikakvo iznenaenje.
Raspolaem odreenom nezavisnou, Richarde, tako mu je na to
odgovorila, i mislim, da u je sauvati. Ne u da budem obavezna ni-
prema kome.
Potpuno odobravajui takav stav, on je bez rijei glavom potvrdio i tako
dao svoju suglasnost za ovu izijavu ponosa Murrayevih. I sada ona pogleda
Joea i mimo dodade:
Moj brat ima svoju porodicu i svoje vlastite obaveze. Ima dosita briga i
bez mene.
Edward se nemirno micae. Razmislio je i sada osjetio, da je dolo vrijeme
za mali razgovor.
Sigurno ima izlaz, ree. Ne trebamo se bojati. Bog je nadasve dobar.
Sasvim je sigurno, da e se za tebe neto nai, Lucy.
Znao je, da bi bilo neukusno spomenuti novi brak, ali je zapravo to bila
njegova skrivena misao, i on ju je umiljato na to navodio.
Reci nam, to misli raditi, lukavo ree Joe. Cijelo ju je vrijeme potajno
promatrao okom, koje je zasjenio rukom!
Mogu raditi, odgovori ona.
Raditi? Ton mu je bio pun nevjerice.
Zato ne? pitae ona u stavu obrane. Ne mogu ovdje sjediti i drati ruke
u krilu.
Oba brata pogledae se jednako iznenaeni. Tada j|o nije bilo vrijeme, kad
su ene slobodno istupale da rade, osim na sasvim podinjenim mjestima.
Ona nije imala nikakvih kva-
176
lifikacija. Pomonica u duanu? Neto kao rad u kui? Neshvatljivo, tako
ocijeni Edward; i dvoumei upita:
Ima li u vidu neto naroito?
Da, imam, odgovori ona, nastojei da joj drhtavi glas mirno zvui.
Imam mogunosti da nastavim voditi dalje Frankov posao. Traila sam to
od gospodina Lennoxa. I on mi je obeao, da e mi pruiti tu mogunost.
To je bilo tono. Oigledna hitna potreba da savlada svoj jad, da gleda
budunost, da osigura svoga sina, uputila ju je, da se obrati Lennoxu. I on
je, napokon, pristao, da pokua s njom.
On to nikada ne e uiniti, ubaci Joe ne vjerujui. Ne, doavola,
nikako.
Ali bi ve bilo mogue, ree Edward, razvukavi usta, pritiskujui
vrhove prstiju jedan o drugi. I nije ni nedolian posao. Sasvim pristojno
da.
Joe ne ree nita, i asak je vladala tiina.
Ti to nikada ne e postii, ree Joe opet. Izgledalo je, kao da je zbog
nekoga razloga uvnijeen zbog njene namjere.
Ali ona ne odgovori, i on je utio.
Ali to je s Petrom? ree najednom Edward. Ti e biti itav dan
odsutna, a nekada e se i kasno vraati.
Kod tih rijei Joe posta slobodniji; lupi po naslonu svoga naslonjaa.
Da, djeaka e morati dati u kolu, ree, i ja u ti kod toga pomoi.
Poslat emo ga u oollege Brae u Laugh-townu. Tamo je bio moj djeak
tamo je dobro; tamo su panjolci i svi mogui ljudi. Poznajem brata Johna
Jacoba lino posljednje godine dolje na sportskom igralitu; moe
jednom rukom dii nogometnu loptu, moe John Jacob; gora od ovjeka, J.
J.! Velik kao kua! Naravno da u ti s Petrom pomoi.
Tupo je gledala Joea; imala je nejasnu nadu, da e se on interesirati za
djeakovu budunost; ona nije bila zadovoljna sa kolom, koju je Petar
posjeivao; pa ipak treba li ona da izgubi svoga sina?
Sasvim dobra kola, potvrdi Edward zrelo promiljeno. Naravno,
nemaju posvete, ta Braa no, ipak su sasvim podnoljivo dobri.
12 Tri ljubavi
X77
CAh! To je dobar zavod, kaem ti, dobaci Joe kratko. Moga su
Barneya dobro odgojili, zaista jesu.. A plaa to prepustite meni.
Edward podie visoko jednu obrvu, ali ne uini nikakvu daljiu primjedbu.
Zapravo je osjeao, da je konana zakljuak donesen, da je prekoraena
ugodna zapreka pred budunou. Mrzio je tekoe; iako je bio pravedan,
iako njegova savjest nikada nije pogrijeila u pravilnom radu, ipak je mrzio
svaki poloaj, koji bi mogao ugroziti smetnjom mir njegove due. Strpljivo
pogleda Luciju, kao da je htio podvui istinitost svoje tvrdnje, da e
svemogui znati pravi put u budunosti. Ona je jo uviijek drala obavi
jene ruke ako svoga sdna kome je govorila njenou svoga dodira, i
utnjom odgovori na taj pogled.
Lijepo, ree Joe konano, neto smo svrili. Petar e ii u Laughtown, a
ja u platiti cijelu alu. Opet ju lukavo pogleda. A ti ti e jo vidjeti,
kako ti se agentiranje svia. Brzo e ga se zasititi. Napravi znaajan
prekid. A sada ve moram zakiljiti na sat, ree, pri emu izvadi svoj
veliki zlatni sat i namignu okruglim oima. Neka ga vrag nosi, moram se
spremiti na put ili u zakasniti na vlak. Ustade, uze njenu ruku u svoju,
luipne je izdano po ramenu. Nije nita govorio, da e opet doi, ali je
njegov nain povjerljivo dao do znanja, da e doi, i, poslije ljubaznog ra-
stanka, kinine glavom, izae iz kue na vrhovima prstiju, alosnog lica.
Ni Edward po odlasku bratovu mije dugo ostao. U razgovoru je bio manje
siguran nego inae, suvie je podcrtavao svoj nain, izgledalo je, kao da
njegove blage rijeci, poslije Joeova prostodunog hvastanja, nekako prazno
odjekuju po prostoriji i samome mu je to izgledalo smijeno. Poto se
digao, oprezno je pogledao prema djetetu.
A Ana, pitae suzdrljivo, jesi li to ula o njoj, otkako je otila?
Ona strese glavom, najednom spusti oi. Ne, odgovora drhtavim glasom,
ne bih ne bih htjela vie nikada nita o njoj uti.
Nije odgovorio, nego se oprosti na suzdran i dostojanstven nain,' obea,
da e uskoro opet doi da se raspita za njeno stanje i sreu. Vrata se za
njim zatvorie tiho, njeno.
178
Konano su bili sami, Lucy i njen sin, i upravo je u njima leala snaga
zbog njihove ljubavi i stranoga poloaja u bome su bili.
Njeno ga pogleda. Njegov povratak, zatim momenat, kad ga je vidjela,
kako nespretno i bojaljivo stoji na pragu vrata, donio joj je gotovo
boansku utjehu. Strana Frankova tragedija rastrgala ju je kao iznenadan
nestanak jednoga uda. Utuena, predala se estokom bolu, koji joj je
potamnio pogled za sve osim za njezin gubitak, i neopisivu konanost toga
gubitka. Ali imala je, poslije svega, jo jedan cilj u ivotu. Imala je svoga
sina; nadahnue za novu nadu. Njegovo je lice bilo ono lice, boje je vidjela
kroz gusti ovoj magle svoje tuge, i ona mu se sada obrati strastveno.
Predodba o budunosti, budunosti, koja im je bila zajednika, svanu joj i
bila je to nova epoha, koja je sada zapoela, u kojoj e jo tjenje svoga
sina privezati uza se.
Odjednom je spopadne slabost, nije znala, bako e podnijeti rastanak od
njega, ako ga bude poslala u kolu. Htjela je da ga ima stalno kraj sebe.
Dok mu je davala aj od vremena do vremena pogledavahu se
nepovjerljivo preko stola osjeti ona to strastveno. Nisu mnogo govorili,
iako je oma povremeno malo govorila, pokuavajui da mu razbije osjeaj
neugodnosti. O stranoj, zabranjenoj temi nije bilo ni spomena; nikako, niti
jiednom rijeju, niti jednim pogledom.
Meutim, od vremena do vremena, izgledalo je kao da se njeno tijelo zbog
novog bola lako zgrozilo', pogled jlo uviijek svijetao, postajao je izmuen,
a lice joj zauzimae udnovat izraz kao da slua.
Poslije aja zazvoni zvono na vratima najednom lupkanje, koje jie u
njenim napetim ivahna izazivalo podrhtavanje. Bez razloga uplaena, ode
do vrata. Ali je to bila samo gospoica Hoking, koja je tu stajala i,
nevjerojatno, svojim nuikama u rukavicama drala i gotovo obuhvatila
bocu neega ukuhanoga.
Oprostite, ree gospoica Hocking, prilino smijeno.. Znam, da ste
uzbueni, ali mislila sam, da e vas moda ovo razveseliti. Tako ste loe
izgledali. Dobro e vam inliti.
Trenutak je vladala tiina, dok je Lucy dvoumei gledala, u glatko i suvie
razumno lice gospoice Hocking; taj je dar
12*
179nalikovao daru djeteta koje nudi igraku; bio je to laki i nepromiljeni
postupak, u kome nije nita dnugo lealo nego ljubazna nasmijeena
bezazlenost.
To je lijepo od vas, ree, uzimajui posudu protiv volje.
S veseljem sam to priredila, odgovori gospoica Ho-oking ispriavajui
se. To je mjeavina i boja! Njen se osmijeh izgubi kada se nije
smijala, izgledalo joj je lice potpuno bez izraaja onda dodade: Vi me
sada morate esto posjeivati.
U njezinu tonu mije leao nikakav dublji osjeaj, samo dobronamjerna
ljubaznost. Da.
Danas sam alosna, ree druga opet, sanjarski; neto od vae tuge
dolo je gore k menii kao tamni cvijet. !Lucy ne odgovori, nego se
malo povue s praga. Ne smijem .vas zadravati, ree druga brzo. Ali
sve, to mogu uiniti, uinit u. Da, uinit u, jer ja razumijem. Onda se
uz tiho utanje sukanja okrene i polako ode.
Lucy zatvori vrata. Ona se dodue ve bila nauila na udne izraze milote
gospoice Hocking, ali je danas njezin osjeaj bio ispunjen samo eljom za
njenou i bolom. Pribliavanje noi rashladi je, opet joj dade ono ledeno
osjeanje boia.
Ue u dnevnu sobu i sjede kraj Petra, koji je tu leao na sagu poduprt
laktovima i igrao se vojnika, i promatrae, kako smijeak tu i taino stresa
njegovo napeto lice.
Poslije su se zajedno igrali i otili su ranio spavati, legli su zajedno u mali
krevet neupoitrebljavane sobe, gdje su tiho razgovarali, i rekli jedno
drugome sve ono, to se moe samo u tami rei. Ona najednom osjeti
povjerenje, toplinu, prijateljstvo; njegov dah dahne preko njezinih obraza;
pod sjajnim obeanjima, koja joj je dao koliko e joj krzna i automobila
kupiti, sito e sve postii za njenu ljubav pred njima se otvori
budunost.
Najednom se rijei poee raskidati, disanje zazvui pospano i dublje. Ona
sjede, polako se nagnu nad njega i u mutnoj svjetlosti promatrae njegovo
lice koje je spavalo.
180
Dok je tako gledala, ula je nejasne zvukove muzike, koji su prodirali
izvana, iz velike daljine, i narasli u tihu melodiju alosti i polako pali u
tiinu noi. Zatim legne, gutajui s mukom, skupi svoje, tijelo uz svoga
sina, onda zatvori oi, uskoro potom disae lake, i, umorna od dugog niza
besanih noi, utonu u san.
III
Slijedeeg jutra vrsto stisne zube i hrabro upravi pogled u budunost.
Usprkos njenom uvjeravanju pred Joeom i Edwardom, bila je1 injenica,
da je samo s mukom nagovorila Lennoxa, da joj dozvoli da nastavi rad
svoga mua.
Mogu vas samo iskuarti, rekao je ne ohrabrujiui. Ako ne odgovarate,
ne mogu vas zadrati.
Osjeao se nesigurnim, odugovlaio je, svojim je dranjem pokazao, da se
koleba, ali je pola-napola pokuavao da samoga sebe uvjeri, da bi mu taj
korak bio mudar. Iako je na jedan odreen nain cijenio Moorea, iako je
Lucy volio, na dnu njegova pristanka nije leala iskljuivo suut ili naklo-
nost. Vidio je, da je ona bila mlada, da je lijepo izgledala; da e, osim toga,
valjda kod njegovih muterija naii na ljubazan prijem zbog nedavnog
senzacionalnog gubitka koji je pretrpjela; ali se nije obavezao ni na to>;
njena e se plaa sastojati uglavnom od provizije; sam, pak, posao bio je
jednostavan, zahtiijevao je samo poznavanje razliitih cijena i vrsta, a to je
mogla lako pOBitii. Da, bio je oprezan veoma oprezan: ukazivao je na
to, da jedan takav korak znai novost,' kojoj nije bilo sline, novost, koja
jedva da e imati uspjeha, ali je konano rekao, da joj se mora dati' prilika.
To je rizik, kogi uzimam na sebe, dobro promislivi; riziko je to, rekao
je konano. A kraj toga sam tako dugo ef, otkad toranj Tron stoji. Ali dat
u vam priliku.
Jasno je vidjela, da e se za uspjeh morati boriti, a da bi osigurala taj
uspjeh, najprije je morala zbrinuti Petra.
Kako e se moi od njega rastati, nije znala ali joj je bilo jasno, da je to
neizbjeivo. Njezin je posao zahtijevao, da bude van kue cijeli dan; esto,
na dalekim putovanjima, do kasno u noi; ve se odluila, da u interesu
tednje otkae NeM, na taj nain konano ne e biti nikoga, tko bi na njega
181pazio i pripremao mu jelo. Osim toga, nikada ne e-biti mirna dok bude
van kue, stalno e se bojati, da bi djeaka mogla snai neka nepredviena
nesrea. Dalje, sadanja njegova kola nije bila jo najbolja, a pohaala su
je uglavnom djeca siromanih slojeva; imala je s njim velike astoljubive
planove; on je stvarno imao ve deveit godina; konano, tu je bila Joeova
velikoduna, plemenita ponuda, da ga poalje u priznati odlini internat.
Nije se moglo nli zamisliti, da bi ona sa svojim eljama stajala na putu
najvanijim djeakovim interesima i da bi mogla odbiti tu osobito povoljnu
priliku. Da, gledala je u oi alosnoj, nepobitnoj injenici; privre^ meno se
morala rastati od Petra. Bila je to rtva, velika rtva, alti ju je morala
prinijeti.
Da se ne bi u ovoj odluci pokolebala, brzo sjedne i napie pismo
nadstojniku u Laughtownu!
Uskoro od ovoga doe odgovor: pristojno lino napisano pismo, u kome
joj zahvaljivae na pitanjima i obavjetavae je, da novii kvartal poinje za
deset dana, istaknuvi pri tome vrlo nisku kolarinu i uputivi je na zeleno i
zlatno ilustrirani prospekt, u kome Hrjlahu u praviome smislu rijei nazna-
ene sve prednosti ove kole. Uze i ozbiljno proita malu vrijednu knjigu,
koja poinjae rijeima: Sinovima katolikih dentlmena siguran, odlian,
zdrav, praktian i uspjean odgoj daje koled u draesnom i ugodnom
gradiu Laughtownu, koji je pjesnik Brown tako tono Biserom istonoga
Low-landa nazvao, vrsto zidan, na svome vlastitom divnom poljskom
dobru i zemlji, draesno ovijavan zdravim i uz to pojaanim vjetrovima s
istone obale, raspolae a zavravae: Hrana je osobito ukusna,
hranjiva i izdana. Njeni i zaostali djeaci naroito se njeguju. Nikakvih
posebnih izdataka. Braa se iskljuivo bave djeacima i .dobrovoljno
uestvuju u njihovim sportskim igrama. kolarina se u svim sluajevima i
bez izuzetka plaa unaprijed.
Bio je to dotjeran i umjeran lanak. I ostavio je na nju utisak nesumnjiv
utisak. Ona uzdisae i opet se okrene fotografijama: kolska muzika
kapela; kolski orkestar (gotovo ista fotografija); kolski zbor; kolska
kazalina druina u kostimima klasinoga komada Neron ili kranska,
rob; razliite grupne slike svaki djeak u koledu ovjekovjeio je svoje
lice u knjii, i Lucy ih je sve pogledala.
282
Oitala je i tople izjave pretampane iz lista Laughtown Courier:
Otmjeni skup... pod predsjednitvom lorda bi-stkupa od Nof ara... meu
laicima bili su prisutni... itala je duge liste cijena, koje su se mogle
dobiti. Onda opet stavi knjigu na koljena i pogleda u Petra.
udnovato, bio je zagrijan eljom, da je ostavi. To se nije moglo zamisliti,
ali ni porei. Taj plahi, lako osjetljivi, djetinjasti dgeak, koji je prije manje
od jednog tjedna jecao u njezinu naruju, ivo je elio da napusti to
naruje. On je itao obinu lanu literaturu o kolskom ivotu; iitao je i
ovaj prospekt; i sada je vidio sebe, kako dirigira orkestrom, kako u
muzikoj kapeli udara u veliki bubanj, kako oduevljava -silnu publiku
svojim utjelovljenjem kranskog roba; on u tome trenutku nita vie nije
elio od ivota, nego da vidi svoju fotografiju, kako ponosno gleda iz te
zelenoute knjige. Koliko god je bila olakavajua, stajala je injenica, da
on ni na koji nain nije oklijevao, da je ipak raalosti. Nerazumljivo, gajila
je elju, da se on suglasi, ali je i htjela da s ljubavlju protesitira: Ne u da
idem. Ne mogu da te ostavim. Ali on nije tako protestirao. Mjesto toga,
ova ga je ideja vidno veselila.
Kupovanje njegove opreme koja je morala odgovarati propisnoj listi
postade ekspedicija isto toliko radosna za njega, koliko tuna za Luciju.
Ili su naravno, do Gowa. Gospodin Gow linio strano potresen, jer je
uo o Frankovoj smrti bijae ljubazan, gotovo oinski, i velikoduan do
rabata od tri ilinga. Da, bio je to tuan posao za Iiuciju, da priprema svoga
sina za njegov put u ivot. Ali Petar bjee oduevljen svojim novim i mu-
kim stvarima.
Doao je kui veselo raspoloen, probao je svoju novu pidamu, i
istodobno kruti eir, koji je bio, po savjetu gospodina Gowa, izabran neto
vei, da se vodi rauna o prirodnom rastu glave, koji je s nekom semitskom
lukavou vrsto stajao na njegovim uima. Sa sasvim osobitim zado-
voljstvom pozirao je pred ogledalom i traio, u besramnoj oholosti, da se
dovede gospoica Hocking, da ga vidi. Ona je i dola, i oduevljeno je
pregledala opremu, naroito je hvalila boju novih naramenica, koje je on
stavio preko starih i bezvrijednih. O samoj se koli nije izjanjavala; njen
otac
183

je, na koga jeizdaleka aludirala, kako se inilo, posjeivao iskljuivo

englesku javnu kolu; ona je sama bila u Leipzigu; ali su joj se ove
naramenice sviale, i ona se smijala bez ustruavanja, kad je on u pidami
unaokolo skakao i kad se bod svakog uzbuujueg skoka njegovo malo
tijelo pokazivalo bez srama. Kod svakog skoka prsnu Pinkie u novi smijeh.
Taj udni interes vidio se u njenim plavim oima, koje su blistale od sree.
Ali na njen smijeh Lucy odgovori samo uitnj oin.
Da kola treba tako brzo poeti to bijae neoekivana bol, i inilo joj se,
kao da su dani naprosto letjeli. Oni su hitali, zaisita, kao u struji, koja je
bila tako brza, da kada je doao posljednji neizbjeni dah pred nju, ona nije
bila s tim nacistu. Ipak je doao.
Poifli su u jednopregu do kolodvora; novi sjajni crni koveg, s njegovim
inicijalima u bijeloj boji neiskazanom rafiniranou moderne
civilizacije leao je njeno smjeten nad njima; gospoica Hocking,
bajia je dola da se oprosti dade koijau sve mogue savjete, i mahae im
na pozdrav ruiastom trakom s ulaznih vrata. Za Lucijai je ova prilika bila
ne samo bolna, nego i sveana; i visoka sveanost toga dana gotovo svlada
i pregori njenu alost. Za nju je taj odlazak bio od osobite vanosti. Ona je
u tome vidjela prvi korak u ivoitu toga mladog i arobnog bia, otvaranje
puta, na koji e stupiti uzvienim korakom. U vlaku je bila mlirna, gledala
je as na okolinu, koja je promicala, as na uzbuenu pojavu svoga sina.
Njezina se odluka uvrsti. Imala je ponosa i neizmjernu ljubav, to ju je
oboje gonilo na odluku. Bila je kao neka enja: kratak bol enje savladan
njezinom hrabrou.
Prolo je prolo: nije smjela da se izgubi u razmiljanju o tome, to nije
mogla u tome je leala samo bijeda i propast. Odluila je, da uspije; to
se tie Petra, njegov e uspjeh biti njen; to e zajedniki stvoriti, i ona e
doivjeti, i to e biti neuiporedivo.
Putovanje je bilo dugo, zahtijevalo je prelaenje s prilinim ekanjem, ali
su stigli u Laughtown rano popodne. Kad je vlak ulazio, briino je vlanom
maramicom obrisala prainu s Petrova lica, a onda sioe na ivahan
peron, osjetivi vjetar. Mislila je, da e moda netko biti na kolodvoru

da je doeka, ali u vrevi svijeta bio je sajmeni dan i kolodvor pun

seljaka i njihove robe nije mogla primijetiti ni jedno lice, koje je ekalo
na nju i njezina sina, koji je sa svojini novim krutim eirom kraj sjajnog
kovega tako upadljivo stajao.
Nosa, na koga se obratila, dao joj je prilino neljubazno obavjetenje o
koli i gdje se nalazi; u prolazu su je gurali seoski derani; krave neprestano
mukahu i dizahu repove; ovce blejahu sjetno; a svemu se tome iz pokraj
nih pregrada pri-ruie svinje svojim neskladnim roktanjem. Bilo joj je ja-
sno, da je taj dolazak u Biser istonoga Lowlanda jedva bio slika, koju je
mogla zamisliti njena fantazija, i dok je tako tu stajala drei Petra za ruku,
obrve joj se postepeno zbunjeno skupie. Konano su nali jednopreg i
vozili su se uz neprekidnu lupu gvoizdenih obrua na to'kovima po
okruglim kamenjem poploenoj ulici. Klop klop, udarahu teke
potkovice kljuseta u kasu, nekako je izgledalo, kao da je oio grad trom.
Imao je svakodnevni i seljaki jednostavni izgled: duani s alatom za
zemljoradnju, burad s krumpirom izloena na uljci, na sajmitu grupe
seljaka, boji su tu naprosto apatino stajali ili su se obuveni u svoje teke
izme uputili u najbliu gostionicu; da, bio je to grad, kojli razoarava,
oplahnut ali ne osloboen od prljave sive rijeke, koja se besciljno
provlaila ispod niskih lukova uskih mostova.
Kad napokon, nenadano, stadoe pred kolu, bar ovdje nije za Luciju bi]o
nikakvoga razoaranja. Zgrada koleda od bijeloga pjeenjaka izgledala je
ista i masivna. Lovorom obrubljeni ulaz bijae uredno i briljivo ureen.
Kao zavod odavae solidnost, koja je odmah umirila njenu zabrinutu duu.
Na njezino zvonjenje otvori vrata podvornik sa zelenom flanelastom
pregaom; kad pogleda goste, na njegovu se tamnom obrijanom licu pojavi
osmijeh.
Hoete li se molim, potruditi ovamo, milostiva gospoo? ree, dok ih je
vodio kroz isti hodnik u neku malu mirnu sobu. Lucy i njen sin ukoeno
sjedoe na rubove dviju stolica ravnih naslona, gledali su se kao iz velike
daljine, gotovo su osjeali, kao da mi je, u ovom neobinome poloaju, u
kome su, zabranjeno govoriti, zatim poee gledati po sobi. Jedna
aspidistra u porculanskoj vazi stajala je na sredini
184
185smeeg vunenog stotojaka; jedan mramorni hram od sata glasno je
otkucavao sekunde; a redovi tamno uvezanih knjiga na zidu pobuivahu
utisak uenosti.
Poslije nekoliko trenutaka ue u sobu jedan stari ovjek.
Ja sam brat William, ree, pruajui drhtavu ruku, zatim objasni s
mirnim zadovoljstvom: nadstojnik koleda.
Nosio je malu crnu kapicu, redovniko odijelo, koje se ve sjalo od dugoga
noenja, a na prsima bijae popraeno burmutom; koso nadolje padao mu
je kratki kaputi. Bio je pognut, u hodu se malo sapletao, a njegovo
crvenim ilicama izbrazdano lice bilo je mlitavo od starosti: obrve su mu
vi-sjele, vrat mu bjee naboran, ak su mu i obrazi' visjeli u jednako
mlitavim krpama preko brade kao u staroga buldoga.
Ali, usprkos svim tim jasnim znakovima starosti, izgledao je kao pametan i
dobroudan stari ovjek, koji je kraj sve svoje otrournnosti postao malo
nastran, moda, a pokazivao neku blagu lukavost, koja je izgledala utoliko
finija, to se mogla otvorenije opaziti.
Da, ja sam brat William, ponovi, s tihim osmijehom odobravanja; a kad
je Lucy vidjela taj osmijeh, zaboravi starost brata Williama i samo je znala,
da joj se svia.
Ti bi se sigurno rado malo proetao i pogledao ostale djeake? ree
Petru, poto su za trenutak izmijenili nekoliko rijei. Zazvoni malim
stalnim zvoncem, i gotovo u isti as ue unutra jedan mali brait: taman,
ivahan, stroge vanjtine.
Brate Aloisvus, nastavi nadstojnik, provedite okolo ovoga mladog
ovjeka. Nemoj se bojati, ree krenuvi se Petru, tvoja mati jo ne e
otiii.
AM se Petar nije bojao; uzbuenje ga jo uvijek tjerae kao bura. Gotovo
kasom izae iz sobe, vrsto drei brata Alovsiusa za ruku.
Krasan djeak, primijeti nadstojnik odmjerenim vanim razmatranjem,
obraajui se polako Lucijii; neobino osjeajan djeak.
To je govorio svakoj majci. Oevdma je govorio: Pravi mali mukarac.
Oh, on je bio veoma ugodan stari ovjek To je i Lucy mislila, i ne slutei o
desecima tisua razgovora, koje je brat William imao na rovau. Primlila je
reenu hvalu, malo pocrvenjevi od zadovoljstva.
Da M izvolite malo kolaa i vina, poslije puta? Da, to mislite o tome!
mrmljao je dalje, i prie, vaui vilicama, kredencu, gdje je stajala boca
kraj narezanog kolaa. O'dmah se vrati i ponudli Iiucy aom vina i
komadom kolaa. Patom joj sjedne nasuprot, ne posludvi se, i nastavi
blago: Bit e kod nas veoma sretan, kad se bude navikao.
Lucy potvrdi glavom, onda die crni veo, svue j ednu usko priljubljenu
glace-rukavicu i pretvarala se kao da griska kolae iz svoga tanjura.
Neposredno predstojei rastanak od sina drao ju je u uzbuenju. Bilo joj
je teko govoriti.
Vrlo je mlad, znate, objasni suho, zauzeta kolaem, i zabrinuta sam za
njegovo zdravlje.
Imamo ih jo puno mlaih ovdje, umiri je on zamiljeno. Da i izdaleka;
ali oni ipak dolaze k nama. Ja sam im kao majka. Ja!
Nasta kratka tiina; onda ree Liucy povjerljivo, oklijevajui kod svojih
rijei:
Nadam se, da ete na njega dobro paziti. Imam jo samo njega, znate.
On pristupi malo bffie i zatitnioki pomiluje njezinu ruku, mrmljajui
potvrdno. Onda baci pogled na njenu crnu odjeu, i ree u tonu, kojii je
navodio na povjerenje:
Kako vidim, nedavno ste imali bolan gubitak?
Da, odvrati ona.
I teko vas je potresao, oznai njeno: Vidim to.
Nagla topla suza navre joj na oko, kad je opet potvrdila glavom.
Jadnice, jadnice, mrmljae umirujui.
Prouzroilo mu je neobino udno zadovoljstvo, povrno i beskrvno, da
gleda to toplo, ivotno, snano, mlado stvorenje osjetljivo i otvoreno za
njegovu suut. Volio je taj blagi, ulni podraaj rijetko uivanje; esto
je u nedostatku druge mogunosti na ovaj nain potakao mlade djeake do
suza povjerenja.
Je li dugo bolovao, mrmljae.
Topla suza pade s njene trepavice i pljusnu u au s vinom. Ta mlirna,
neobina prostorija, samostanska tiina, sunce, koje je bacalo zrake s
prahom na stare knjige, taj stari fratar, koji joj je pruio dobroudnu suut,
i, iznad svega,
187rastanak od sina sve je to najednom ganu. Bijae to samo unutarnja,
s iznimkom one jedne suze, ali njoj se inila osramoena alost.
Drao je njenu rubu u svojoj ruoi punoj ila, mrmljao je rijei saueea.
Nije bio ovlaten da nekoga ispovijeda, ali ovo ovaj osjeajni utisak,
snaan, a opet mekan pro-krao se njeno u njega, kao miris staroga vina
ili zvuk stare romantine melodije.
Kada se opet smirila, puna prezira prema svojoj slabosti, i ponovno
zavladala glasom toliko da moe govoriti, priao joj je o koli, o tome, da
se nadaju uskoro podignuti novu zgradu, o tome, da je on ovdje ve
etrdeset godina. Paljivo je sluala. Uope jogi nije dolo u pamet, da
pogleda spavae sobe na uobiajen nain, a niti se nije ponudio, da je tamo
vodi, nije se pojavila nikakva nadzornica kue, da govori s njom brat
Adolf us, bolniar, vrio je dunost domaice doima; on je djeacima
priivao dugmad na hlaama, kad su to traili. U ovoj zgradi nije smjelo
biti ena.
Novac za prvi kvartal, ree ona, rado bih sada odmah platila; i uze iz
svoje novarke jiedanaest funti, propisani iznos. Joe jo nije bio kod nje,
ali je ona voljela da se rijei te obaveze, znala je, da e joj on to kasnije
vratiti.
Brat William otkloni pokretom ruke i razgovor o tome i sam novac ali
ipak ta ruka, to je otklanjala, nekako primi njene zlatnike, trenutak kasnije
imala je u novaniku propisnu potvrdu. Die se.
Djeaka! pozva i opet pozvoni. Onda se okrene i pun takta gledae kroz
prozor. Ona je stajala potpuno mirno, u sredini sobe, drala torbicu vrsto
objema rukama, gledala je u vrata. Ova se otvorie, Petar stupi unutra, jo
uvijek radostan od uzbudljivih doivljaja. Vjerojatno se sreo s ostalim
djeacima, koje je ostavio vrlo nerado, i kojima se elio to prije vratiti.
Zbog same sebe suzdri se od toga, da ga zagrli, nego ga samo lako poljubi
kroz koprenu.
Ti e se dobro osjeati? pitae ga ukoeno.
O, da, naravno, umiri je on brzo. Sigurno, majko.
Ona se oprosti od brata Williama, koji, obrnuvi se u pravi trenutak, stavi
ruku na Petrovo rame, prije no to se ona okrenula i pognute glave izala iz
sobe.
188
Putovanje kui dovelo joj je u sjeanje pravo jato slika: njegova djetinjeg
lica, koje se s najrazliitijiim izrazima micalo i odlazilo u pozadinu
nejasnog i sve tamnijeg pejzaa. Rastanak je protekao bez gorkih suza i
protesta i brzo, tako da je ona ostala s osjeajem praznine, gotovo
nezadovoljenja, kao da vrhunac tek treba doi.
Kada se vratila, kua je bila hladna i prazna. alosna injenica Nettina
odlaska bila je svrena stvar sa aljenjem ali bez prigovora, Netta je to
primila kao neizbjeivo i sada nije bilo naloenoga kamina, nikakvoga
jela, koje bi je doekalo. Ali nije bila gladna, niti je imala energije da to
spremi. Priredila je alicu aja i popila je. Opet aj, mislila je s
neugodom. Posljednjih je dana pila i suvie aja. Ipak kroz nju prostruji
neto udobnosti s toplim piem, i, poto se smirila, jer je znala da je
njezinu sinu dobro, obrati misao vanom pitanju svoga budueg posla. Sa
ovim treba da pone u ponedjeljak ujutro. Ponekad bi je i sama misao, da
ona, potpuno sama, bez iskustva ili talenta, hoe da pokua da prodre u taj
svijet poslovanja pogodila svom nevijerojatnou; ponekada joj se
nesklapnost te misli aimila smijenom. Upravo je ona bila ta, koja je to
htjela pokuati! To je bio poklik, koji joj je stalno zvonio u mislima, ali
veeras, iako se osjeala rastrojenom, prome je strahovita enja, koja
prostruji kroz nju u jednoj .odluci: da uspije. U pustoj kui legla je u
krevet, puna nade i ne bez izvjesne hrabre radosti.
IV
Znate li to je va posao? ree joj Andrews, gledajui je nepovjerljivo.
Sasvim sigurno, odgovori ona koliko god je mogla uvjerljivije.
On je pogleda sumnjiavo. Bijae to omalen ovjek, srednjih godina, s
kitnjastim i melankolino oputenim brkovima, lijevo mu je oko lako
kiljilo i pojaavalo njegovo patetino dranje.
Znate li imena muterija?
Da.
A cijene?
Napamet.
Sve ete upamtiti, to sam. vam kazao,
Ona potvrdi, pokuavajui da svoju hrabrost izrazi milju: Ako to kratko
nasaeno bie moe da radi svoj posao, onda sam sigurno i ja sposobna da
radim svoj. Ali nije bila tako samopouzdana, kako je izgledala.
Bijae to onaj sudbonosni ponedjeljak ujutro, i ona je stajala u poslovnici
obuena u jedn'ostavnii sivi kostim pro-tivei se skinula je crno kao
sentimentalno i neprilino i ekala Lennoxa. Ovdje je bila rano,
veoma rano; on je doao kasno; i u meuvremenu joj je Andrews pokazao
osnovne linije njenih dunosti.
Njegove pobude bile su iskljuivo sebine. Nije ga rukovodio nikakav
obzir prema Duciji, niti su to bile altruistike elje, da ona uspije; ali je
mnogo mislio na sebe i imao jaku potrebu da zadri svoj poloaj.
Svojevremeno je i on upoznao te razliite sluajeve putovanja, i Lennox
je nagovijestio, da e on u sluaju Lucijina neuspjeha morati preuzeti
Mooreov krug. Za Adrewsa je to bila neugodna pomisao, jer su mu, po
njegovtu vlastitom izrazu, putovanja ve izlazila na nos.
S mnogih je razloga voldo svoje dosadanje mjesto, ne samo zato, jer je
stanovao u Gallowgateu, u blizini poslovnice, i prije svega rado iao
redovno kui jesti. Ali je imao samo malo nade, da e ona uspjeti. Kakva je
bila korist od neke ene van kuhinje. I bilo je oigledno, da njegovo mi-
ljenje dijeli i mladi Frame kancelarijski momak koji je, kraj sveg
jutarnjeg posla predaje pote prologa dana, tu i tamo i nju gotovo svisoka
pogledavao.
Izgledala je rijetka i nepristala osoba, kada je tako stajala u onoj
poslovnici. Bilo je energije u njezinu oblaenju i sjaja u njenoj1 kosi; Ilice
joj je izgledalo mirno, ali to bijae neto prisiljen mir, a u vrsto stisnutim
prstima osjeala je brzo udaranje pulsa. Toliko je sada zavisilo ad nje
zaista samo od nje, jer joj nitko drugi nije mogao pomoi. To bijae udna
misao d ispunjavae jie naroitim osjeajem, ne slabou, ve snagom;
osjeala je, da je u njoj osloboena jedna sila i da je kip jela kroz njene
ile.
U svakom, sluaju, ree Andrews, okreui se, vie ne mogu uiniti.
190
Ona ne odgovori, nego okrene pogled od njega i pone gledati po
poslovnici. Ovaj ju je ured u nekom smislu razoarao. Ona je uvijek
Frankov ured predstavljala kao potpuno otmjenu, asnu, potovanja
dostojnu, zgradu; ali je ovoj po njenome nalaenju nedostajala naalost
svaka distinkcija. Bile su dvije prostorije: kancelarija i jedna unutarnja, na
koj'oji je stajalo Privatno, ali uglavnom puna sanduka, iz kojih se slama
nasumce rasula; prostorije su bile stare, neiste. Buljiila je u privrene
prozore, raspucale karnie, sivozelene zidove, na ovaj prazni pisai stol,
koji je sigurno bio Frankov i kraj koga najednom, s bolom, zamisli njegovu
mravu naprijed nagnutu pojavu. Sam prilaz u pisarnicu uplaio ju je: ulaz
iz Saddleriggsa s tablom Lennox i Gal-ton na jednoj] zaobljenoj
mjedenoj ploi bez politure, utoj, dijelom zelenkastoj i od patine
gotovo neitljivoj taj je ulaz bio sumoran, taman, i vodio je k okruglim
kamenim stepenicama, uz koje se popela drei se ograde od jednostav-
noga konopca. A sama vrata, na kojima je jedna ploa od furnira bila
raspuknuta, dopunjavala su sve ostalo ostavljala su sliku fclecave
Starosti, koja se gotovo raspadala. Bilo je jasno, da je Lennox malo drao
do izgleda svojih poslovnih prostorija.
Uplaena skupi svoje snage, kada opazi buljenje kancelarijskog momka:
Frame, znala mu je ime, Dougal Frame mladi rastom ispod prosjeka,
star oko etrnaest godina, s prljavom kosom i ovratnikom, sumnjivo
tamnim vratom i uima, koje izgledahu kao naknadno smiljene i dodane.
Iza jednoga uha stajalo je dralo, iza drugoga otrgnuti kraj cigarete, a u
pogledu mu je lealo neprijateljstvo, koje je parodiralo i kroz debljinu
njegovih velikih elinih naoala. Ona je bar nejasno nasluivala to
neprijateljstvo, i u tenji, da nadvlada svoju nervozu, oibrati se mladiu.
Zar se ovdje nikada ne isti? upita blago.
Razmiljajui buljio je u nju dugo vremena, onda odgovori tajanstveno:
Povremeno. I lakonski uze opet svoj posao.
Trebali biste ee istiti, istrajae ona. Tako je prano.
Ja nisam namjeten, da istim, odgovor! hladno, ne pogledavi je.
191asak je vladala tiina. Onda u tu tiinu prodre um koraka na stubama.
To je gospodin Lennox, ree mladi, jo uvijek odbojno, ali manje
grubo, kao da mu je moda ve sada bilo ao sve teine hladnoe.
Srce joiji se skupi i brzo se okrene, kada se vrata naglo otvore i Lennox
ue. Njegovo lice, napeto gotovo do izraza neobine strogosti to nije
bio izraz, s kojim je uvijek dolazio k njoj u kuiu postade jo kiselije,
kad ju je opazio; gurne eir sa ela i odmah ree: Vi ste dakle tu!
t
To osorno dranje zadade joj ubod zato je tako go-vonio, kada je ve
sve prije utanaeno i tek prije tjedan dana potvreno njegovom vlastitom
rdrjeju? Ipak se ona prisili na osmijeh onaj osmijeh ene, koji je suvie
naglaen, suvie bojaljiv, a da bi se sviao.
Gospodin Andrews mi je sve pokazao, odgovori ona pokazujui radost.
Pripravna sam odmah poeti.
Ja sam glup, ree ljutito. Vi nikada ne ete uspjeti. Nemojte to
kazati, gospodine Lennox, odgovori ona brzo, jo uvijek s onim usiljenim
izrazom veselosti.
Pazite, za tjedan dana je gotovo, ako ne postignete rezultate!
Kaikva je on sentimentalna budala ipak bio, kad je mogao primiti takvu
enu, pravo uzevi, uope jednu enu? Sjetio se, da joj je jednom kod nje
sa alicom aja u ruci nepripravno brzo rekao: Ako elite to mjesto, samo
mi recite! sada je vidio, da je zaista bila ovdje, u njegovoj poslovnici,
spremna da nastupi na to mjesto taj ogromni preokret okolnosti bijae
mu tm u oku. U ovome hladnom jutru ponedjeljka pitae se, zato je tako
besmisleno dao pristanak. I tako joj objasni:
Ako mi izgubite i jednu jedinu muteriju, nemojte vie dolaziti ovamo!
Sasvim sigurno ne u, odgovori ona odmah odluno. Hm! ree on
nestrpljivo, i obrati se Andrewsu. Gdje ona poinje.
Liinton, ree Andrews, ja sam je uveo kako sam god bolje mogao.
192

iroko rairenih nogu okrenut i ljutit, gledae Lennox kroz prozor. Onda se
najednom obrati Luciji, koja ga je bojaljivo promatrala.
No, zato stojite ovdje? viknu mrzovoljno. Za to se ne dobiva plaa!
Idite i ponite!
ekala sam na vas, odgovori ona, jo uzbuenija njegovom surovou.
Mislila sam
Nemojte misliti. Radite!
Cerio se kiselo ovome svome aforizmu i izvadivi olovku iz depa na
prsluku stavi je ispod eira, odakle je prijetei gledala kao cijev topa.
Ona ga pogleda gnjevno, ali ne ree ni rijei. Da savlada bijes koji je
rastao, uzme s pisaeg stola svoju novu knjigu i papire i onda, uarenih
obraza izae iz sobe.
To je poniavalo, da poniavalo, morati trpjeti takvu "uvredu. Gotovo je
bila odluila da se vrati i da mu to njegovo jadno mjesto baci u nacerenu
gubicu. Na polovini stuba u lupkanje koraka i, kada se brzo okrene, osjeti
pun udarac Dougala u letu.
Zaboravili ste olovku, ree nespretno, pribiruoi se.
Ona uze olovku, utke gledajui u mladia. On je pogleda samosvij esno.
Zailjio sam je, izjavi, poorvenjevi do uiju. Onda uini, prije nego to
je ita mogla rei, palcem pokret unazad i ree: Nemojte'to s Lennoxom
uzeti k srcu. On je uvijek ponedjeljkom ujutro loe raspoloen. Vi ete ve
uspjeti! Naglo se okrene i, grabei po tri stube, nestade.
Trenutak je stajala, onda joj usne tiho zadrhtae; izraz joj se razvedri, lako
se smijeila kad je stupila na ulicu.
Bilo je lijepo svjee jutro, jo svjeije zbog prekrasna ranoga mraza; lahor,
koji se dizao kroz Saddleriggs, potiskivao ju je naprijed prema kolodvoru.
Kroz brzi prijelaz iz zaguljive poslovnice u svjetlost dana odjednom je
obuhvati osjeaj mjeavine hrabrosti i odlunosti. Oko nje je tekla nagla
struja grada, neprestani impuls nemirnih lica: povorka konja, koji su vukli
svoja kola; ljuljajui se ropotarila su areno obojena tramvajska kola;
kratki tropot jednog jednoprega; u svemu je bio element ivotne snage,
koju je ona i ne znajui udisala. I, noena tom strujom, do nje dopre, tiho
odjekujui kroz zrak, to ivahno uporno brujanje grada kroz
13 Tri ljubavi
193paranje roga nekog remorkera na brzoj rijeci, pisak lokomotive, vika
pokiuarca s njegovim kolicima.
Prela je ulicu i zaokrenula u Young Street; ovdje su bili plonici jo
punijd, ulica jo uvijek zakrena prometom. Ila je dalje i dola na
kolodvor u Ojueen Street, prola tamnije svijetlo staklom pokrivene gornje
hale, spustila se dolje kroz s-umporast dim, koji je pritiskivao mokre
lukove svoda na peronu donjega sprata.
Ue u vlak za Linton, i opet je, dok je vlak topotao, uhvati brzi impuls
odluke, da uspije u svom pothvatu. Opet miljae:
Moram zaboraviti prolost. Imam Petra i budunost.
Doavi na svoje odredite, duboko uzdahne i energino okrene lice gradu.
To je bio trgovaki grad. Zrakom je brujala lupa hiljada ekia:
beskonano odjekivahu rat -a tat tat udarci zakivaa i zvucii
kovaa u polaganju tranica; na jednom prema nebu ocrtanom zbrkanom,
kosturu nedovrenoga broda visio je roj ljudi slian mravima; gigantske
dizalice pruahu svoje ogromne ruke, s kojih su visjeli lanci od karika
debelih kao bedro ovjeka. S one strane ulice od ulaza iu brodsko gradilite
hroptae neka nespretna lokomotiva, ostavljajui za sobom istrgani oblak
dima. Zemlja uzdrhta pri njenom prolazu. Sve je to bilo grubo i ivotno
snano, sirovo kao i izrovana glina tamo, gdje se upravo gradio red kua.
Ipak je to uzbudi. Udaranjie ekia o eljezo; zujanje pare; kripa ekrka;
zveckanje dizalice; sve je to ona osjeala, i svu mo toga. Opet je zrak
odisao jednim poetkom, takoer je to bio poetak i za nju, u ivotu: ne
prosto torbarenje tim prokletim margarinom .ve neto vie od toga,
ivotno snani, intenzivni trenutak.
Na ugki Hligh Streeta i jedne uske ulice, koja je vodila prema
brodogradilitu, doe do svoga prvoga cilja jedna pekara, s malim od
muha zaprljanim izlogom, kroz koji su se vidjeli redovi hljebova i dva
okrugla stakla za kolae. Jedno steklo bijae prazno; na drugome su bili
masni kolai; rijetki cvijet na okresanom drvetu; preko prozora je stajao
natpis: Dani. Harbottle and Nephew. To ime i taj trenutak ne e ona
nikada zaboraviti. Ime Harbottle stajalo je iznad svih imena i steklo je za
nju vie nego! znaenje, kad opazi kroz plavo zeleno staklo nekog ovjeka
naslonjenoga iza tezge. Stajao je zamiljeno na jednoj nozi, dok je izmom
druge
194
grebao branjavi list na nozi. Njegove gole ruke, ulijepljene isuvie
tijestom, uprle su se u tezgu, te se on tako u pregai povio unazad i
ispruio tanki vrat. Bio je gotovo kao roda zamiljen. Bijae li to neak ili
lino Dan? Nije bilo vano. Ona opazi u njemu neposrednu rtvu i odluno
stupi u radnju.
Dobro jutro, gospodine Harbottle, ree. Dolazim od Lenn'oxa.
Nastup joj je bio vrst, pravilan, nepopustljiv.
Imate li danas za mene kakvu narudbu? pitae drskim elom.
Sjenko skromnoga Andrewsa! Gdje, oh, gdje je ostao tvoj; savjet, da treba
uletjeti u radnju i zapoeti tvrdokorno razgovor o vremenu?
Narudbu? ponovi on. Bio je zatvoren u svojoj podzemnoj pekari jutros
od etiri sata, i sada je drijemao u radnji, dok je njegova kerka gore
dorukovala, buljio je u nju zaprepaten, kao da nije mogao vjerovati
svojim uima i oima.
Ona otvori svoj notes.
Odsada u ja dolaziti k vama, objasni glumei samopouzdanje.
Preuzela sam mjesto svoga mua, znate.
On je jo uvijek buljio u nju. Onda se napokon preko-njegovih branjavih
crta rairi svjetlost shvaanja.
Razumijem! Razumijem! izjavi. Onaj mladi! Dakle1 tako je to, i vi ste
sada na njegovu mjestu. Dobro^ dobrot udni dani, u kojima ivimo, da
moram gledati enu, kako-dolazi u moju radnju i trai narudbe!
Ona uzme olovku, i pogleda ga.
Ja ve neto trebam, pazite, ree on oprezno; ne poznajem nikakve
predrasude. Mogao bih neto trebati od Len-noxa.
Njezina olovka brzo zadre po papiru.
No, no-, moete mi poslati bure s obinim.
Ona to hitro zabiljei znala je od Andrewsa, to je bilo njegovo
obino; zavlada tiina.
Neto margarina? predloii ona. Mogli biste ga poslati u etrnaest sa
tri.
To bijae majstorski potez, kako je poslije mislila, pokazivae svoje
duboko poznavanje tajni poslovanja.
13*
195Dobro, kad ve o tome govorimo, odgovori on polako, poaljite mi
pola bureta toga i tako.
Prsti su joj lako drhtali, kad je sraunala konaan iznos. Istom kada je bila
gotova, smjekala se i veselo mu zahvaljivala.
On je ukoeno, gotovo glupo, gledao za njom, dok je izlazila kroz vrata.
No! miljae. Da li je itko tako to doivio?
Napolju zastade. Da, ona je tu narudbu traila i dobila ju je. Usprkos
vanjskom miru, srce joj je uzbueno kucalo. Bio je to poetak i uspjeh!
Znala je, da je to mogla raditi. Trijumf nad tim malim, neznatnim pekarom
isprni joj ivot potresnim uzbuenjem. Osjeala se podignutom, ali se
umiri. Idui dalje k slijedeem poslu, silila se da bude mirna.
Neumorno napravi svog krug kroz grad. No nije uvijek odmah nala sklono
uho, kdje bi u praznoj radnji bilo pristupano njenom pitanju. Morala je
ekati; stajati na nogama, dok je pekar nekada nestrpljivo, nekako
radoznalo iskrsavao dz podzemlja. U veim je radnjama morala stupiti
nasuprot mladim neodgojenim damama. Njena propitkivanja nisu uvijek
bila uspjena. Doivjela je i odbijanja; ali je poetak bio povoljan
gotovo u dobrom znaku. Znala je pobuditi povjerenje, gdje je to bilo
potrebno, i polako je nagomilala listu narudbi. U odreenom smislu bilo
je to neizbjeno; ona nije bila glupa, a Lennox je bio dobra firma, firma od
imena. Stvar se sama od sebe prodavala, kako se to Frank jednom izrazio.
Poslije posljednjega razgovora stupi na svjetlost i iz pojasa od laka izvadi
sat. Boe, miljae, tri sata! Tako je snano bila zadubljena u posao,
da je zaboravila jesti kao manje vano. Ali je sada, uzbuena svojom
pobjedom, osjeala glad, gotovo lakomost. Pogleda unaokolo, primijeti
jednu gostionicu preko puta ulaza u brodogradilite i ue u nju. Bijae to
skroman lokal, u ovo doba prazan; ali se po mokrim kolutima i mrvicama
na stolovima moglo zakljuiti, da je prije kratkog vremena bio posjeen;
sjedne, narui sendvi sa unkom i au mlijeka. Kako je to prijalo!
Olakana, ispije posljednji ostatak mlijeka s uivanjem.

U tiinu prostorije prodre nagla tutnjava onih udaraca ekia rat a tat
tat i cing cing cing u taktu, neizmjerno umnoena. Nekoliko je
muha drijemalo na sivom stropu; bile su zamrzle, nesmetane galamosm. Ni
Lucy nije nitko smetao. Ona se isnala, tu je sjedila gotovo s uivanjem,
kao da je to bio uzbudljiv simbol njezina novoga ivota.
Kasnije se, kada je ila po Saddleriggsu i ivo se penjala stubama do
poslovnice, njeno raspoloenje promijenilo postalo je mirno', gotovo
hladno.
Svi zautjee, kad je gotovo teatralnom tonou ula. Nije govorila ne,
nju su jutros ponizili. utke, a ispunjena ocjenom svoje vlastite vrijednosti,
traila je ispriku.
No, ree Lennox, gledajui je neobinim pogledom kako je ilo?
Prui mu utke svoju knjigu, i on je isto tako utke uzme. Bio je to
dramatian trenutak, a Andrews i Frame bijahu zanesena publika, kad je
Lennox brzo preletio narudbe. Napokon spusti knjigu.
Nije loe, mrmljao je, a glas mu postade drugaiji. Trljao je ruke,
bradom ciljao prema nijoj, lukavim osmijehom pokaza ukaste zube. Za
poetak nije loe.
Za poetak, ne tako! Znala je, da je jo i kako uspjela,, i znala je, da je i on
to znao.
On opet uze knjigu u ruke. Je li prva kvaliteta, koja se
trai u radnjama? upita.
Prva je, mjera po osamnaest ilinga, odgovori ona, savrenim strunim
izrazom.
On se opet nasmijei, dozvolivi joj tako ue priblienje njegovu autoritetu.
Naravno, on je to uvijek znao! Vrlo vjeta enica: njegovo poznavanje
ljudi bilo je uvijek izvrsno. Naravno! Naravno!
Da. Vi ste dobro radili, mrmljao je, onda ee okrene i, tiho zviduui,
ode u unutarnju prostoriju.
Ona pogleda druge, Dougal joj se s izrazitom gestom pozivanja smijeio.
Ovdje ete ispisati svoje fakture, objasni joj, pokazujui na svoj stol.
On je definitivno primi kao lana tvrtke.
1'97
mmmmmm^^^mamJBV
- Kui je 'dola poslije est sati. Promatrala je svoja vlastita vrata s izrazom
nesvijesnog ponosa na svoje djelo. Bila je, u pravom smislu, duboko
olakana svojim uspjehom, jer je najednom uvidjela ogranienost njoj
pristupanoga polja, u iznenadnom se strahu upita, to bi radila, da nije bila
tako sretna, da nije nala to tako dobro mjesto. Dok je ulazila, primijeti
pismo, koje je lealo na podu predsoblja i ekalo na nju. Od Petra, tako je
mislila nagonski, i na njenim usnama nagonski izbi osmijeh kad se sagnula
da digne pismo.
Bijae od Petra, ali ne pismo. Bila je to jednostavna dopisnica zguvana,
zgnjeena, s magareim uina na uglovima, svi znaci pokazivahu, da je
brzo pisana i potajno predana poti dopisnica, koja je, nevjerojatnom
kratkoom pisala: Odvedi me odmah odavde. Bez potpisa, bez natpisa,
jednostavno jedna mrlja, koja je mogla biti suza, i te etiri grozne rijei:
Odvedi me odmah odavde!
Ukoeno, ponovila ih je glasno. Stajala je ukoena, skamenjena; onda ode
u dnevnu sobu, gdje se skljoka u stolicu. to to znai? Tuce razliitih
objanjenja prolazilo joj je kroz glavu. Nejasnom zabrinutou vidje svoga
sina u nekom stranom i oajnom poloaju. Da li je bio samo nesretan u
svojoj novoj okolini, ili s njim postupaju loe, surovo? Da li ga tuku?
Zaista, ta zguvana karta, koju je drala mlitavom rukom, bila je granata,
koja je neoekivanom i razornom snagom pala na nju.
A ipak ona umirlijiva dobrota u potovanju dostojnom glasu brata
Williama; one tamne sauesne oi brata Aloy-siusa; skromno potovanje
spram onog zelenog i zlatnog prospekta kada je razborito razmislila,
nije mogla sumnjati u te asne dokaze.
Usprkos svemu, provela je no u tuzi, muena upravo zato, to nije znala
opiravdanoist svojih bojazni. Bila je ogorena zbog neoekivanog,
iznenadnog razvoja dogaaja, koji je nastupio ba u asu, kad je s
trijumfom vjerovala, da je sredila budunost, ukljuujui i plaanje
kolarine za prvi kvartal; ali je to bila stvar, koja je zahtijevala njenu bud-
nost. Instinkt joj zapravo naredi, da se slijedeeg dana pouri
198
u Laughtown; ipak nije htjela sama sebi dopustiti, da to uini.
Nemogunost, da svoj posao napusti u sadanjem razvoju, i oigledna
slabost, koju bi takav korak pokazivao bijahu razlozi, koji su je
kolebali; i nije joj bilo lako da odugovlai. Ipak, poslije noi prekidanog i
nemirnog sna, die se i napie kratko pisino svome sinu, u kome mu javi,
da e ga posjetili u subotu uvee, jer je to bio njen poluslobodni dan.
Cijelog se tjedna borila protiv svog neugodnog osjeaja; meutim onoj
tvrdokornoj sklonosti, da izbjegne da ga vidi, suprotstavila je svoju odluku;
ali se u subotu urila, im je mogla napustiti poslovnicu, na centralni
kolodvor i ula u vlak za Laughtown u jedan i petnaest.
Kakvo je to bilo putovanje ita dosadna zemlja i jo dosadniji grad!
inilo joj se vrhuncem ludorije tamo putovati. Osim toga, morali u se
uzeti u obzir i trokovi, iako ih je smanjila, jer se odrekla kola, bijae to
prilina ivota mjerena njenom sedminom zaradom. Bilo joj je jasno, da e
u tom pogledu u budunosti morati biti opreznija. A to e joj tamo rei?
to e joj brait William rei, kad se u kratkom vremenu od jedne sedmice
opet pojavi, traei da opet vidi svoga sina.
Ali nije srela brata Williama, koji je, moda, time postigao vrhunac svoje
mudrosti. Iako ju je uveo isti podvorniik u istu prostoriju, brat se William
nije pojavio, niti su joj ponueni oni gostoljubivi darovi vina i kolaa.
Umjesto toga, poslije nekoliko trenutaka, doe Petar s licem tako blijedim i
tunim kao boleljivi mjesec; im ju je ugledao, brinu u suze. Bijahu to
gorke suze, prekidane stalnim opetovanim cvilenjem, kojim ju je
preklinjao, da ga izvede iz kole.
Pogleda ga jasnim oima, udei se, da ne podlijee njegovoj boli.
to se dogodilo? pitala je brzo.
eznem za kuom, eznem za kuom, ponavljae on opet i opet
ponovno.
To je zapravo, ini se, bio uzrok njegovu stanju, jer je ve drugi dan poslije
njezina odlaska njegovo sigurno i veselo raspoloenje bilo slomljeno i on
je sve vie i vie bio utuen, opustoen, jer ga je ostavila. Od toga je
vremena uporno plakao.
199Pritiskom njene ruke bio je prinuen, da je pogleda.
Da li s tobom pristojno postupaju? upita ga otro.
Da. O, da, jecao je. Orni sa mnom postupaju jako dobro. Ljubazni su,
veoma ljubazni. Brat me Alovsius poljubi svako vee. O, da, sasvim dobro,
sasvim dobro.
On opet poe ono gotovo histerino ponavljanje rijei.
U njoj je tutnjala jaka borba. Jasno je vidjela nevanost njegova uzbuenja,
nitavni razlog, zbog koga je na tako-smijean nain dola ovamo. To je
bilo previe: stvarno bijae previe od njega. Ipak je bila duboko dirnuta
njegovom, zavisnou od nje.,
Najednom je strastveno zaeljela da uzmogne odbaciti, strogost, koju je
glumila, da na svome licu osjeti povjerljivu toplinu njegova lica, punog
suza, da na svoje grudi privije to tijelo, koje se treslo od jecanja; ali to nije
htjela uiniti-Mjesto toga prisili se i ustane.
Hajde, ree ljubazno, pruajui ruku u rukavici.
Odmah je prihvati, iako se branio od najednom nastale-iluzije, da e ona
smjesta otputovati, a koja se brzo razbila,, kad ona prijateljski dodade:
Idemo se malo proetati.
Posluno ju je pratio kroz hodnik, u kojem, iako je iz: raznih razreda
dopiralo mrmljanje glasova, nikoga nije prela. Htjede pitati, da li se
dozvoljava djeaku da s njom ide, ali budui da nije bilo nikoga, sama
otvori veu; izaoe i pooe stazom prilino brzim korakom. Neosjetno, u
brzim pokretima udova, popusti njegova tuga.
Htjela je njegovoj boli dati vremena, da se istroi i kad su preli put, koji je
vodio oko grada, kradomice ga pogleda.: Da, prestao je plakati.
Veliki djeak kao ti!, ree konano, gledajui ravna ispred sebe. Ti si
me iznenadio! Namjerno se vrati na tu. temu.
Bio sam sam, majko, objasni on. Poeo sam plakati,, i nisam znao
zato, i nisam vie mogao prestati. Onda su mi djeaci rekli, da eznem za
kuom. Ti e me odvesti, sigurno,, zar ne?
Oevidno nije vidio za nju ni najmanju tekou, da ga odvede i sebi
natovari na vrat tu nepriliku, od koje se oslobodila tek prije kratkoga
vremena.
200

Sviaju li ti se ostali djeaci? zapita zatim.

Da oni su vrlo dragi ree on. Jedan od njih ima napadaje. On padne i
pjeni se. Onda, panjolci imaju udan miris, i neki nose ute cipele sa
iljastim vrhovima. Igraju nogomet.
Igra li i ti?
Ja sam se pekulao. Nisam htio, ali me zvao brat John Jacob.
Brat John Jacob! uzviknu ona; Joeov prijatelj i u mozgu joj iskrenu
fraza: Braa se stalno bave djeacima i dobrovoljno uestvuju u njihovim
sportskim i drugim igrama. ak su i pokuali da ga tom djetinjom igrom
odvrate od njegove tuge.
Ona ga otro pogleda.
Ali ostali djeaci? istraja ona. Zar jo nisi naao ni jednog zgodnog
prijatelja?
Da. Ree on u tmurnom razmiljanju. Tu je jedan veliki mladi, zove
se Ramford. On je zgodan. On zna oponaati. On sve zna. On hoe, da
postanem njegov ljubimac.
Njegov ljubimac? zapita ona. to. to znali?
Nita, zapravo, objasni on. Naprosto se kae, da si neiji ljubimac, i to
je sve. Veliki mladii imaju svoje ljubimce. Takav je obiaj. Ljubimac
svome velikom mladiiu daje pri aju neto od svoga kolaa.
Zna li brat Wdlliam za to?
Naravno on zna za sve.
Ona ga utke pogleda.
I zamisli jo!, uvjeravae on dalje; moramo ii u crkvu svakoga jutra.
Zar to nije preglupo? A zadatak, koji smo dobili! Tu stvarno mora uiti.
Njezino se elo postepeno izravna. Unekoliko je razabrala, kako je to za
njega morala biti nova situacija.
Lijepo! ree ona, duboko diui. O tome emo se sasvim lijepo i
iskreno razgovarati.
Upravo tako, majko, doda on tuno; onda me mora povesti.
Ona odluno pogleda. eljela je da sjedne i o stvari poteno razgovara. Na
lijevoj strani opazi njegovanu ogradu gradskoga groblja, tu bijahu i
pristojne klupe, zato skrene s puta i uvede ga kroz eljezna vrata s
reetkama. Ironija
201

situacije mije im bila jasna, kada su se, poto su sjeli pod jednu tisu, koja je
zasgenjivala neki veliki spomenik, zapleli
u vlastite misli.
Stvar je ovakva, Petre, poe, ti zna Ali joj je bilo teko da mu
objasni; njen mu je poloaj bio suvie nepoznat; a ve ju je bio pozdravio
kao osloboditelj icu. Kako je mogao znati, da e slijedeeg tjedna nestati
simptomi enje za domom? Da, bilo je teko, vrlo* teko, da tome
osjeajnom i nepovjerljivome biu, koje je bdio njeno, nametne svoju
volju. Ali se silila da to uini; prvo- mu je govorila primamljivo, zatim
odluno. Suze su mu opet tekle, a jecanje mu je tako dobro pristajalo na
ovome groblju, u ovom sivom zraku. Spomenici su disali suutnom,
melankolijom; tisovina se blago njihala nad njima svojom krunom, u
tamnom odobravanju. I samo njeno oko bijae vlano, no ipak kroz nju,
usprkos toj slabosti, prostruji tih osjeaj nestrpljivosti. Bdio je i suvie
smijeno praviti toliko vike; prouzrokovati strahovitu smetnju ni radi ega,
iz neznanja njezine bezgranine ljubavi prema njemu a osim toga
izgubio je svoju maramicu.
Ne koristi nita, dragi, ree konano, pruajui mu svoju maramicu.
Ti se u tome mora snai.
On je obrisao oi i dugo vremena gledao pred sebe. Dobro kad ti
kae, onda u morati. Tako treba, ree ona pobjedniki. Ti si hrabar
djeak. On se jo vie smiri; izgledalo je, da na neto misli. Neki od
djeaka imaju pakete s jelom konzerve i slino, primijeti on
konano; a ja nemam nita.
Bi li ih ti htio? upita ona brzo, veselo isikoriujui promjenu teme.
On ovdje spusti donju usnu, ali potvrdno klimnu glavom. Onda, hajde!
ree ona veselo. Idemo dolje u duane. On se die i poe s njom. Opet je
izvojevala jednu pobjedu, jo kako smiljenu, izborila ju jie, a da ga pri
tome nije razmazila!
Sili su u grad, i veselost vlana od suza prome ga kad mu je kupila lonac
ukiseljenog povra, bocu umaka od rajica djeaci su to pri aju
mazali na hljeb, tako joj je protumaio kutiju raje patete, kutiju
biskvita i funtu kuglica od anisa. Opet je postao zadovoljan.
202
Ili su du rijeke, drei Se za ruke, zatim su pili aj u nekom lokalu, gdje
ga je pustila, da se najede kolaa do mile volje. Od vremena do vremena
zaustavljao se u svojoj prodr-ljivosti i gledao nesigurno u nju.
Ali, Petre! ubaci ona opominjui. Pazi!
Kad su se na vratima koleda, u. koji nije opet ula radi takta, oprostili,
vrsto mu je ponovila tu osobitu opomenu.
Uporno e raditi i uspjet e, pritisnu ga najzad, onda e postati
znamenit ovjek i neizmjerno bogat!
On potvrdi glavom, ostade stajati na vratima mala, neopisivo ganutljiva
prilika obavezno joj maui dok se udaljivala.
Prolo je. Ila je na kolodvor smuena, iznemogla, ali je pobijedila; da,
pobijedila je.
VI
Ve je radila tri mjeseca, plod toga rada bio je ugodan osjeaj, da je
uhvatila vrstu podlogu. Naravno, ponekog je tjedna njena provizija bila
neznatna, ali je drugih tjedana opet zaradila ak i do tri funte; osim toga,
uspijevalo joj je stalnom tednjom i lukavou, da utedi mali dio trokova
odobrenih od firme. Iako je uvijek uzimala u raun izvjesnu mjeru sree,
ipak je bilo trenutaka, kada ju je vlastiti uspjeh zbunjivao; i Petar je u koli
dobro napredovao, ona poetna tuga bijae ve davno zaboravljena,
njegova redovna tjedna pisma pisana ljubiastom tintom, bijahu primjeri
stilskih zadataka i umjetniki sastavli. Bio je napredovao do* sredine
svoga razreda to je ona, zapravo, i oekivala ali se zapravo govorilo,
da e ga uzeti u muziku kolu. Kako se njeno srce veselilo nad tim
prostodunim izvjetajima.
Tjelesno se osjeala snanom, proeta energijom i zdravljem, koje bijae
jo pojaano tako estom promjenom njenih dana. Za razmiljanje imala je
samo malo vremena, ali priznavala je, bol za muevljevom smru
postepeno je poputala, iako nije mogla da izbjegne povremenim
osjeajima tuge, koji se javljahu kao momentana enja za njegovom
blizinom u samoi kue. U traginom trenutku njegove smrti osjeala je,
da joj je ivot dokonan, uniten gubitkom mua; a sada je upravo poeo
poprimati oblije jedne uspomene, idealizi-
203ranja mane mu bijahu zaboravljene, prednosti preobra-ene i
ona je vidjela njegovu sliku samo jo mutno, upravo kroz taj blijesak, koji
ga je okruivao. U nepokolebljivoj odluci, odbila je da razmilja o nainu
njegove smrti. Najprije ju je to dovelo do poluludila, to nejasno saznanje,
kako je ona strano djelovala na njegov tragini kraj. Ali nije htjela misliti
na to. Ni na Anu. Anu je izbrisala iz svojih misli,' potpuno, neopozivo.
Ipak je ponekad sjedei potpuno mirno, pokuala da zamisli Frankovo
povjerljivo lice zatvarala bi oi i tako nastojala da vidi kao da je on tu
pred njom ali, otkri u tunome saznanju, to je premaivalo njene snage.
Vidjela je njegovo lice, ali ne kao pravo i stvarno lice; bilo je daleko,
bljetavo, neopipljivo. Samo se jednp pojedinost izdizala ivom jasnoom:
njegove ruke, mlitave i votane, kako smeurane lee u lijesu preko grudi.
esto je vidjela te ruke, koje joj gotovo postadoe simbol uspomene na
njega. Sve u svemu nije bila nesretna, a njena sigurnost bijae zapanjujua.
Jo vie, gospoica je Hooking, na svoj! nain postajala sve paljivija, i
esto se Lucy penjala k njoj na breuljak i sjedila uvee, sluala njeno
sviranje, svirala je nekada i sama na zvunom njemakom klaviru, iji
duboki tonovi toliko nadmaivahu zveckanje njenog vlastitog seoskog
instrumenta.
Samo je jedna misao trijeznila njeno radosno samopouzdano raspoloenje.
Jo nije doekala obeani Joeov posjet, i ta joj je injenica prouzrokovala
neku neodreenu napetost, Raun za pogreb bio je sasvim naravno, tako
je mislila dostavljen njoj, i glasio je na visoku svotu, od etrdeset funti,
uz to doe i zahtjev cvjeara, taj ne bijae velik, ali je Joe inzistirao na
tome, da ga plati. Od smisla za rad, sasvim nezavisno od estitosti ona
je uvijek plaala u gotovu -> ljutili su je svi razliiti rauni, koji su joj
lebdjeli nad glavom. Povrh svega dolo je, s novim kvartalom, koji se
pribliavao divovskim koracima, pitanje Petrove kolarine. Naravno da je
bilo sve u redu! Iako je nala, da je ostavio dosta vremena, nije joj
nedostajalo povjerenja prema Joeu. Kada bi sumnjala u njega, opet bi,
sigurno, povjerenje bilo povraeno jednoga dana njegovom iznenadnom
pojavom pojavom koja bi, moda, bila nita manje nego bogati i
velikoduni dar.
204
Jedne veeri, u tajanstveni sat sumraka, bijahu joj prispjela teretnim kolima
tri drvena sanduka, razliite veliine. Donosiocu je odmah objasnila, da
ona nita ne zna za to, ali je ovaj pokretom glave naznaio, da to dolazi iz
Levenforda; da je te sanduke dovezao po nareenju Joea Moorea Veli-
koga Joea iz gostionice Shamrock i nogometnoga drutva Grelu. No,
svakli poznaje Velikoga Joea on je sam esto dovozio s kolodvora robu,
kojlu je gospodin Moore naruivao u velikim trgovinama u Glasgowu.
Kad je ovjek otiao, zapanjenim je pogledom promatrala grube sanduke,
koji su smetali simetrinoim redu njezina predsoblja. Onda uze arai, koji
se pod njenim estokim, ali nespretnim udarcima savio, i napokon je
uspjela otvoriti sanduke. Slama i papir bijahu rasuti po istom linoleumu;
onda je vidjela sadraj. U prvome je bila belfast-unka, velika i smea kao
sapi konj-a; u drugome tuce tamnih boca s etiketom Royal Ruby Port
Wine; u treem do vrha punom bijahu banane ne samo sveanj, ve
puno drvo kanarskdh banana, utih i aromatinih, nabubrelih od zrelosti.
to, za miloga boga, da pone s tim bananama? Neke su na vrhovima ve
poele trunuti.
Pogled na ovo rijetko jelo i pie umiri njezin zbunjeni pogled i glupavo se
borila da uhvati daha; onda joj polako potamni dobra namjera
dareljivosti, i zapita se, koja je bila-skrivena svrha toga dara.
Na svaki nain banane joj bijahu na teret. Smjesta poalje nekoliko zdravih
plodova Petru; alli kako su dani prolazili, ostajahu uzaludni njeni gotovo
oajni pokuaji, da pre-(dusretne naglo trulenje. Bijae to kao luda utrka:
to je bre jela, to se voe bre kvarilo; to je vie banana jela, to je vie
izdanaka izbijalo iz srednjega neupotrebljivog drka. Lucijino se tedljivo
srce osjealo povrijeeno, ali borba bijae beznadna. Konano je spopadne
vrlo dosadna nelagodnost, a vrhunac je bio dostignut tada, kada je
gospoica Hockdng blago ali odluno odbila trei sveanj neiscrpne zalihe
voa.
I unka postade izvor stvarnoga ogorenja. Poela ju je esto jesti: za
doruak; nekada uz aj; ali to stalno ponavljanje jednoga jela ubilo je u
njoj lj|ubav, koju je imala prema njemu. Nije je vie mogla podnijeti, kao
pomorac, koji se
205na bradu punome skorbuta, mora hraniti slanom svinjetU nom. Miris
peene unke nije vie nestajao iz kue; drao se na zastorima kao porok;
progonio ju je; bila je prinuena da nou ustaje i da radi slanoga ukusa,
koji je stalno imala u ustima, pije vodu. Ta je unka u kredenou njene
kuhinje nalikovala gotovo na skelet.
to se ticalo portskoga vina, ostalo je u drugome redu netaknuto,
beskorisno, bojaljivo neugodno!
Priznala je, da joj taj dar nije priredio osobito veselje. Ipak, nije bilo
sumnje o velikodunosti i dobroti Joeovoj.
Tako je ekala puna nade, i pri kraju studenoga primi jednu dopisnicu
njegovo neizbjeno sredstvo sporazumijevanja kojom joji javljae, da e
doi, da e slijedeega dana biti kod nje na aju. Razveseljena, izgradi
svoje planove. Imala je predodbu o tome, kako je realan bio Joeov apetit i
kakav bi mogao biti njegov pojam o obroku, koji je nazivao aj. Osim
toga, imala je vanih razloga, da uloi sav trud, da mu se svidi. I tako se
urila kui, u veseloj urbi sredila sve pripreme, rairila svoj najbolje
ukoeno ukro-bljeni stolnjak, postavila elegantno i kuhala ukusan obrok
od novih i pikantnih jela, koja je sama napravila.
Konano je sve bilo gotovo. Raspirila je vatru u dnevnoj sobi i sjela da
eka. ar je bio sjajan, bijel i jak, a svijetlo plamena toplo se sjalo na
njenom licu. Napolju je bilo tamno, a vjetar se dizao ispod drvea.
Najednom u njeno sanjarenje prodre dugo i povjerljivo zvonjenje zvona.
Odmah se digne, ode u predsoblje i otvori
vrata.
Lijepo! Lijepo! povika Joe s praga. Tu smo, u naravnoj veliini!
. Nosio je debelu konatu kabanicu; eir mu bijae prilino duboko na
zatiljku; cijelo njegovo bie pokazivae bez prestanka dobroudnu
veselost.
Ve sam bio u brizi, da li si pravodobno primila moju kartu. Sasvim sam
iznenada odluio da doputujem. Napalo me, zna!
Strese joj ruku, njeni prsti nestadoe u njegovoj velikoj aci. Onda, malo s
naporom, skide kabanicu; s lupom i praskom objesi eir o klin; trljae
ruke; potom pristupi otvorenim vratima dnevne sobe.
206
Ui, Lucy! ree, gotovo kao da je on bio domain. Ui!
Ona ga je slijedila.
Aha! ree odmah. Aha, kod tebe u kui lijepo mirie. Tu bi i mrtvacu
potekla voda na usta, pogotovu ovako hladne veeri, kao to je danas.
Onda sjede pred kamin i naceri joj se.
Da, odgovori ona, usne su joj se trzale, tvoj aj. Upravo sam kuhala.
Pa to ne kae! povika, dok mu se oi rairie i poe ocjenjujui
njukati naduvendh nozdrva. Sigurno, da sam znao, da me takvo to eka,
odavno bih ve doao.
Onda se najednom izravnae nabori na njegovu licu, koje postade vano i
ozbiljno. Zadrma kratko oianom glavom, i ree sveano: Ne, ne, moja
draga. Htio sam ti samo ostaviti vremena, da se malo smiri i prijee
preko svega. Naravno da mii je i samome bilo prilino teko da pregorim
gubitak svog milog brata.
Zadrma glavom., trzae ivo nozdrvama, zatim gornjim dijelom ake
prijee preko vrha nosa. To je bio karakteristian pokret, kojim je esto
zavravao reenicu, kao da je njime ugasio osjeaj u svome biu i
oslobodio se veselja ili alosti, koju bi na kratko^ vrijeme probudile
njegove vlastite rijei.
Opet se smijeio. Ti si se s tim ve pomirila, zar ne, Lucy?
Da, mislim da jesam.
To je pravo. Ah! Ali ja znam, kako je teko. Zar nisam ve bio u toj koi?
Zar ne znam, to znai izgubiti svoga druga? Ah! kad mi je Katie otila,
bio sam av uniten. Aha, mi smo samo ljudi, zar ne? Je li aj gotov, kako
si rekla?
Da, odgovori ona, ostavit u ti, da bira. Ne poznajem tvoj ukus sasvim
tono, ali imam slaninu s jajima, ili bi ti moda bili miliji peeni kotleti?
biraj, to ti se svia. Sve ve stoji spremljeno u tednjaku.
Slanina s jajima ili kotleti, ponovi on razmiljajui, dok je izdu'io
debeli vrat i pogladio ga praskavim utavim tropotom; onda okrene
okruglu glavu prema stolu. Slanina s jajima i kotleti. To lijepo zvui, i,
Jieka me vrag nosi! to
207

i dobro mirie! Mljaskao je usnama, da se ulo kao pucke-tanje bia, i

polako doda: Kako bi bilo udrobijeno, kad se ve ne moemo
sporazumjeti ti i ja?
Ali, naravno, suglasi se ona. I u nastojanju, da ga zadovolji, pouri da
mu donese jelo, divei se njegovu velikodunom izboru.
Donijela je tada odjednom slaninu, kotlete i jaja, koja
su jo cvrala na posluavniku; on je stajao okrenut leima
prema kaminu, zadigao je kaput, grijao je diskretno mjesto.
Hajde za stol! ree, stavljajiui jelo. Sjedi, dok je
vrue.
Tako ti svih svetih, Lucy! odgovori, pristut*ivi odmah stolu. To rado
gledam. Slamana ima sjaj, da bi i pogreb ogladnio, neka me avo nosi!
Naravno da u sjesti. Pusti me samo da ponem. Izgrepst u zdjelu. '
Spusti se na stolicu, uze dosta, pri emu je zdjelu nagnuo prema svome
tanjuru, namaza maslac na preni kruh i poe jesti. Poslije nekoliko
zalogaja micao se nemirno, zasukao rukave, eao se pod pazuhom, a onda
pogleda.
Zna, ree, ja sam ti pravi momak tako sam prokleto nauen da
jedem bez kaputa, jer se drugaije ne osjeam dobro. Da li e to smetati,
ako se udobno smjestim, kao kod kue?
Ne oh, ne, odgovori ona, trudei se da u svome tonu sakrije sjenku
odugovlaenja. Meni ne soneta. Ali ju je neobina molba gotovo
uplaila. On zahvalno klimnu; die se; svue kaput; ponovno sjede u
koulji; iznova se nenaruenim apetitom posveti jelima. Lucy ga je utke
gledala s drugoga kraja stola. U njoj je izazvalo fantastini osjeaj to', da
u svome domu, poslije tjedana samoe, vidi toga masnog ovjeka, kako
jede za njenim stolom; jo nikada nije promatrala takvu revnost, takvu
predanost, takvo oito veselje nad svakim alo- gajem! Kada je divovski
komad mesa vukao s viljukom, ili mrlje jajeta olizao s otrice noa, ili
vafcao naporom svih miia svoga lica, inio je sve to s tako jasnim
uivanjem, da je proces jela 'zaokruio dostojanstveno! vanou. Dok
je jeo, inilo se, da dobar ukus jela prodire u njegov organizam, svijetli mu
s lica u bogatom i sitom sjaju. Pri tome nije mnogo govorio, nego je
izmeu zalogaja drao no i vilicu okomito, na stol, gledao ravno preda se,
vaui cijeli ukus jela.
208
Ipak, konano, bio je gotov. Pustio je bezbrino, sa zve-kom, svoj pribor za
jelo na tanjur, progutao ostatak etvrte alice aja, obrisao debelim
komadom mekog kruha zadnje kapi umaka sa zdjele, blago ga gurnuo u
usta, oblizao prste, zavalio se unazad, uzdahnuo i jednostavno rekao: To
je najbolja okrepa, to sam je ikada imao, Lucy. Ti bi mogla moju sestru
Polly cijelu skuhati. Trebali bismo te prijeko u naoj gostionici.
Njegov siti pogled kupao ju je svjetlou poziva, ali ona mrmljae odluno:
O svemu smo tome ve govorili, Joe.
Sigurno, sigurno. Ti ne e izgubiti samostalnost, do-dade on ljubazno,
dok je noktom palca bockao zube; nato izvue palac iz usta, pucne glasno
jezikom, ustade i ode do naslonjaa uz kamin. Ti o tome moe jo malo
promisliti, mislim.
Pokazao je iroke nazore svjetskoga ovjeka, koji joj je u tom pogledu i
protiv svog uvjerenja ostavio na volju, jer e konano ipak uvidjeti, da je
on bio u pravu.
Dok je utonuo u naslonja, izvadi lulu i dobroudno promijeni temu: Da,
malo puenja i aica dovest e me u pravo raspoloenje.
Ona napravi dugo lice. Usprkos brinim pripremama ipak je neto
zaboravila.
Mislim, da ni kapi viskija nema u kui, ree zbunjeno. Onda joj se
pogled razbistri. Ali, gdje mi je glava? Zaboravljam tvoj port.
Ali je, kada je htjela prii ormaru, on zaustavi pogledom. Ne, odbi, to
nije za mene. To je pie za dame. Pretjerano zatrese glavom. Jaka stvar
je jedino, to odgovara mome elucu.
Onda zauti; osjetila je po njegovu dranju, da je napravila jedan propust u
gostoprimstvu. Onda konano ree, malo zbunjena: Imam jo malo
brendija u kui jednom sam ga upila za Franka. Hoe li?
Svakako, hou, potvrdi, opisujui lulom poletni luk.
Ode do domae apoteke u svojoj spavaoj sobi, odmah se irrati s visokom
zelenom bocom, na kojoj je bila plava etiketa koja bijae napola puna
alkohola. Kad ju je prihvatio od nje, suosjeajno razvue gornju usnu.
[4 Tri ljubavi
209Siromani momak! To je dakle njegov brendii, ree alosno. I tri
zvijezde, dovraga! Taj je najbolji. Uuti, lupi se po nosu. Pa, nema
smisla, da se pokvari. Frank ga ne e vie piti, siromani momak. Ima li
au za vodu? Koliko god hoe veliku.
Kada je napravio brendi s vodom, pokae na stolicu kraj sebe i progovori
iz onog usnog kuta, u kojem nije drao lulu: No, moja draga, kako
ivi?s
Dobro, na svaki sam nain poela, odgovori ona odmah, sjedajui.
Poela, svakako! odgovori on, pri emu ju je podsmjeljivo mjerio. A
dokle e trajati taj poetak? Dokle ja hou, nadam se.
On se poe grohotom smijati, lupajui se po nozi. Ti e biti moja smrt,
Lucv. Ideja, da tako malo stvorenje kao ti, radi takav posao! To je, da se i
kokoi smiju.
Nije znala, kako bi primila tu dobroudnu porugu, da bi skrila gnjev, koji
se morao pokazati na njezinu licu; osjeala je to, nagnula se nad koaru za
runi rad i uzela sivd al, koji je plela za Petra. Dok je vukla vunu izmeu
glatkih prstiju i poela polako plesti, ree: Tebi se to ini smijeno.
A! Treba sebi izbiti iz glave taj posao odvrati on oprezno. Zar ne moe
brigu o sebi prepustiti Velikome Joeu?
Dok je govorio, izaoe joj pred oi neplaeni rauni, koji su leali u
skrivenoj pregradi njezina pisaeg stola, i eznutljivo je eljela, da njegova
rasipnika uvjeravanja o dareljivosti poprime opipljivi oblik.
Petar izvrsno napreduje, usudi se, dajui razgovoru znaajan preokret.
Dobro! ree on. Dobro za mladoga momka. Bila je uvjerena, da e on
bez sumnje preuzeti na sebe obavezu, ali on, poto je natoio drugu au
brendija, uperi ukoeni pogled na njeno vuneno klupko, polako primijeti,
bez ikakve veze: Hoe li i meni jednom isplesti jedan par? Njegova joj
je neozbiljnost mrsila raune, ali se prisili da se nasmijei preko bljetavih
igala.
Naravno. Isplest u ti pola tuceta pari. Zbilja? To je sjajno. Bio je
razveseljen.
210
Nisam veliki prijatelj pjeaenja, boe sauvaj, i ne po-derem ih
hodanjem, ali mi znoj nogu izjede itave rupe.
Ona pocrveni zbog njegova runa i prostog tona; njegov nain toliko
suprotan suzdrljivosti prouzrokovao je u njoj neobian osjeaj
prisiljavanja. Ipak je pokuala, da njegovu nezgrapnost opravda njegovim
iskrenim potenjem.
To pleteni al za Petra, ree.
Ali se brendi ugodno probijao kroz njegov organizam; njezinim rijeima
nije poklonio panju.
Ja sam ovjek, koji je neto postigao, zna, Lucy, ree s masnim
smijehom. Jednostavan sam ovjek, ali sam se za sebe doibro pobrinuo.
Ne, ne u porei, da sam zaradio novaca, i da sam stekao mjesto. Kada
idem ulicom, svaki kae evo ide Veliki Joe Moore. Veliki Joe,
doavola!, tako me nazivaju!
Isprsi se, trbuinu pusti da pljusne izmeu bedara; bio je gotov s brendijem.
Ne misli li, da je soba pretopla? ree ona zbunjena, odmiui svoju
stolicu od vatre.
Ali ja ti ipak kaem, da sam osamljen ovjek, nastavi on; da, osamljen,
sasvim osamljen ovjek, i ne stidim se rei, da je to teko za ovako velikog
klipana kao to sam ja.
Gornja mu se usna isceri u grimasu samosaaljenja.. Drmao je okruglom
glavom Jia debelu vratu, nemirno je u nagonu da se izrazi kopkao
tekim izmama preko ograde kamina.
Naravno, ti si krasna enica, Lucy, nastavi, dok je prikriveno buljio u
nju. Moj je siromani brat imao oi u glavi, kada te je pronaao. Htio1
sam da i jai budem tako sretan kao Frank, ali se moja Katie, pokoj joj
vjeni, pretvorila u vreu kostiju, prije no to je prela Gospodu. No,
Franka vie nema, nema ni moje Katie, ai mi smo tu. Ti i ja, nas oboje.
Ona mu dobaci napeti pogled. Vidje ga, kako u koulji sjedi ovdje u
naslonjau njezina mua, kako sjedi kraj nje tako prisno, te najednom u
njoj izaziva neobinu smuenost, koja je bila kao neki uas koji ju je
glodao du lea i u korijenu kose. Njegova prisutnost izazivala je u njoj
neobinu: potitenost i doticala ju je kao mokar prst, koji joj ide koso preko
ela. Pod njegovim pogledom ispusti dvije oice; ne-
14*
2.1 Lspretno je pipkala unaokolo, da ih opet uhvati. Shvati, da je dovedena
u smijeam poloaj s ovjekom, koji joj je po udaji brat. Mora da je
primijetio njenu zbunjenost, jer nastavi grubom samodopadljivou, dok
mu se gornja usna lagano razvukla u osmijeh.
Nisam kolovan ovjek, znam to. Ja sam jednostavni Joe Moore,
gostioniar. Moda imam nespretan jezik u glavi, ali u meni nema lai, i ja
te iskreno volim, Lucy; tako mi bog pomogao. Ve kad sam te prvi put
vidio, osjetio sam slabost prema tebi, a i sada drim oko na tebi.
No, poe ona urno, ja sam ti sigurno zahvalna.
Ah! Za to ima vremena poslije, ree on iroko. Zar sada ne osjea
potrebu, da ima mukarca u kui? Mogao sam ti ee dolaziti u posjetu.
Jo nije shvatila, kamo cilja ta primjedba; osjeti snanu nelagodnost pod
njegovim namigivanjem, ali je pravo znaenje toga bilo tako nevjerojatno,
da bi ga mogla odmah shvatiti. Sauva svoju utnju, to je on, prema svom
raspoloenju, povoljno tumaio. Iako je imao namjeru da bude oprezan,
sada je bio sit,i napit, lebdio je u tupoj poudi. Znao je, koliko je zavisila
od njega; pogled na njezin pristali stas, tako neposredno blizu njega i toplo
osvijetljen vatrom iz kamina i njegovim oima, koje se s nje ne skidahu,
gonio ga je naprijed. Ona je bre disala; grudi joj se dizahu i sputahu
blagom upornou. Usta mu bijahu potpuno suha, kad se nagnuo naprijed i
stavio1 joj ruku na koljeno.
Mi smo samo ljudi, zar ne, Lucy? ree stisnuto. Ti i ja, mi oboje, mogli
bismo biti dobri jedno- prema drugom.
Pokret njegove ruke ispuni je, vie nego njegove rijei, trenutnim uasom.
Koa joj! se skupi; osjeti slino skupljanje u grlu. Pletivo pade na pod.
to to znai? povika. Podupre ruku prema njegovoj, ali je dotle on
zgrabi u zglavku. Ona se tre, usne su joj bile blijede isto kao i lice. Disala
je, kao da e se uguiti.
Zato bjei? mamio ju je on, ustavi teturajui.
Dosta! izbaci ona divlje.
Oi su mu buljile u nju ispod upavih obrva, kao oi tople, ive ivotinje.
Bila je, kad joj je priao, nejasno svi-jesna, da su sami u kui, i, kao u
stranom snu, shvati to on trai od nje.
212
Nu uzrujavaj se, procijedi, pokuavajui da crtama lica dade umiljati
osmijeh; ali taj je osmijeh ostao^ ukoen kao grimasa dok joj je
prilazio.
Brinut u se za tebe, moja draga.
Ona odskoi unazad, gurnuvi pritom stol, ruka joj, opru-ena u
spaavanju, oibori njegovu praznu au. U hladnom je bijesu uze, gledajui
ga utke.
to ti nije pravo? zapita on opet.
Sada je bio blizu nje. Primijetila je trzanje na njegovu obrazu, vidjela
kapljice znoja na elu. Nage joj postadoe slabe, soba joj se poe okretati u
krugu. Nije se bojala ali joj je bilo muno od bijesa i zabrinutosti.
to to znalci? povie ponovnoi, kroz stisnute zube. On stade. Ah!
Primi to mirno, mrmljae. Ja sam te uvijek rado gledao. Nas bismo se
dvoje mogli sjajno slagati i nitko iv ne bi to znao1 i oklijevae.
Ona ga ledeno pogleda; onda je najednom proze nadeo-vjeanski bijes.
Nije joj bilo dovoljno, to je oklijevao. Svom snagom razbi au O'
njegova iscerena usta. Divlja i vesela groza uzbuenja od ovoga udarca
izvedenog njezinom rukom visoko se die.
Omamljen i otrijeznivi se on nespretno die ruku k rasjeenim ustima.
Zveketavi odzvuk razbijenoga stakla ispuni prostorijiu. I njena ruka pone
krvariti; nije osjeala bol. Onda opet njeno tijelo oivi, strese se, okrene se
brzo, odluno izae iz sobe i u slijedeem trenutku otvori ulazna vrata.
Stajala je na pragu osvijetljenoga predsoblja, drhtei na hladnom zraku, oi
su joj sijevale, ispunjene gorkim arom bijesa. ekala je izvjesno vrijeme,
koje joj se inilo beskonano dugo, dok je plinski plamen tinjao iznad
njene nepokrivene glave; onda je ula njegov spori korak u predsoblju,
ula je, kako je uzeo kaput i eir; i kako je, jo uvijek sporim pokretima,
izaao. Pogledao ju je. Maramica je, koju je drao pred ustima, gotovo
potpuno sakrila njegove crte, ali mu je iz malih oiju izvirala neskladna
skruenost.
Zar si to morala uimiti? mrmljao je prigueno, kroz nabore maramice.
Mogla si rei, to je trebalo rei, da to ne uradi.
Ona sada Vie nije osjeala nemir, nego najednom osjeti mrnju prema
njegovu tupu glupom licu.
Jesi li gotov? upita ga gorkom hladnoom.
213Nisam htio nita loe uiniti, mrmljao je. Gotovo je plakao.
Ostala je nijema, gledala ga je. Onda ree s ledenom jasnoom: tobom
sam zavrila.
Za trenutak je pogleda; onda mu se oi napunie suzama; bez rijei se
okrene i otikoraa tromo niz vrtnu stazu.
Kad je otiao, ona ue u predsoblje, zalupi vratima, za-krauna ih, i nasloni
se u trenutnoj slabosti na njih. Osjeala se neizmjerno umorna. Nije je
ispunjavalo olakanje, nego vie strahovito gaenje; osjeala se tjelesno
bolesnom. Iznenaenje, strah, uvreda, koja je leala u svemu tome,
ispunie je munim, uzbudljivim bijesom. Nije bila sposobna ni za suze. U
sobi ispunjenoj dimom tupo gurnu prozore i pusti da se noni zrak obavi
je oko njene nepomine osobe. Velike su joj tamne oi) gledale u mrak
noi; onda se okrene, i te oi jo tmurnije i tamnije, jer su usisale
vanjski mrak pogledae na stol, na kome su jo uvijek stajali alosni
ostaci svega onoga, to je bila pripremila za njega. Sam pogled ju je
zastidiio. Kako se revno trudila, da mu ugodu Usne joj se trzahu, kad se
sjeti, kako je postupio prema njoj. Franko v brat! Frank je imao potpuno
pravo! Izgledalo joj je, kao da je odjednom iz ivota nestalo sve plemenito.
Uasnu se; dugo je vremena ukoeno gledala u vatru, koja se u kaminu
gasila, onda se strese, zatvori prozor i ode u krevet. Ali nije mogla zaspati.
Kad je napokon zaspala, iznenada se naglo probudi, uplai se. Najednom
joj postane jasno, kakve e sve odlune posljedice po njen ivot imati ovaj
nepopravljivi prekid s Joeom.
VII
Slijedeega je dana platila sve mjesene raune one raune, koje je Joe
uzeo na sebe kao svoju obavezu; zapravo, koje je stvarno on napravio tako
visokima. Zbog toga se za te raune nije osjeala odgovornom, jer bi ih
inae ve davno "bila uredila, ali je sada prezirala svoj prvobitni pristanak,
te primi te obaveze ponovo na sebe i rijei ih s potpuno gorkom
briljivou. Posljedica toga bila je ta, da je sada imala gotovine manje od
etrdeset funti* ali nije bila raspo-
214
loena da pravi pitanje od toga, je li ta svota bila mala ili velika.
Razmatranja o prljavom novcu nisu bila nita u usporedbi s njezinim
povrijeenim ponosom.
U izvjesnom smislu, bijae upravo ta isplata rauna ono, to je njezinu
uvrijeenom osjeanju donijelo olakanje; osjeala se osveena; ali, ipak,
ostala je jo strana ogorenost. Ponekad je stala usred posla, pogoena
sjeanjem ria onu scenu. esto se nou u krevetu prevrtala, tresla se od
grozniave uspomene. Poslije jedne takve noi odlui da obavijesti
Edwarda o Joeovu dranju. Stisnutih usana i u burnom negodovanju, sjede
i brzo napie pismo s najgorom optubom. Ali ga ipak podere polako
i komadie baci u vatru. Ne tako se duboko ne e poniziti. utnju je
smatrala najotrijim orujem!
Ali, usprkos svojoj vanjskoj hrabrosti, doivi i trenutke, kad je osjeala
duboku bol srca. ivot je tekao dalje tokom slijedeeg tjedna, i kad je u
subotu putovala kui vlakom u dvanaest i trideset, osjeala se umornom i
utuenom. Kada je u Ardfillanu stupila na peron, ugleda gospoicu
Hocking, koja je tu stajala kao kip u svome kostimu izraenom od krojaa,
nimalo neuznemirenu kolodvorskom vrevom. Iznenadni, neoekivani
pogled na nekoga, tko nju eka, oivi Lu-cijino lice i; naglo ga razvedri, i
ona upita s oitim veseljem: Vi valjda niste doli po mene?
Gospoica Hocking ozbiljno potvrdi glavom, i odgovori isto tako
impresivnim tonom: Doite!; onda dodade jo ta-janstvenijim izrazom:
Sa mnom.
Lucy se nasmije to je bilo prvi put, to se nasmijala nakon dugo
vremena.
Hoete li me zavesti? pitala je, dajui time do znanja, da zna, da je
namjera gospoice Hocking da je silom odvede.
Moda! odgovori druga ozbiljno. Ova je oigledno mogla i od veselja
biti ozbiljna; kod nje je smijeh dolazio neoekivano1 i esto onda, kad su
okolnosti zahtijevale krajnju ozbiljnost.
Sto se dogodilo? ljubazno istraja Lucy.
Kako je ugodno, razmiljae, biti tako doekan od te dobro obuene i
ljubazne ene!
Allen's! odgovori druga lakonskom ravnodunou.
215Ile su gospoica je Hocking svijesnim dostojanstvom bila vodi
Allen's, to je bio restoran; ali ne obian restoran. AUen's je bio otmjen, ak
znamenit. Taj se lokal veoma razlikovao od skromne ajane, u kojoj je
Lucy esto ruala u Ardfillanu, Allen's je predstavljao vrhunac ondanje
elegancije i kuharske vjetine. Allen's je imao' palme, zavodljive sagove,
konobarice s kapicama, otmjenu publiku i cijene, koje ni u kojem sluaju
ne bijahu niske. Vrijeme orkestara jo nije dolo, inae bi Allen's bez
sumnje stavio u svoju slubu i Mendelssohna!
Gospoica Hocking poznavala je takve lokale, a Lucy je bila, gotovo sama
od sebe od velianstvene mase koja je tamo jedrila, povuena do jednog
draesnog stola zu dvoje, kraj prozora i pod liem u obliku zvijezde jedne
udesne palme.
Sjedoe; gospoica Hocking skide rukavice i gledae naokolo kao kraljica.
Odmah se pojavi jedna konobarica kako je Lucijino- paljivo oko bilo
ugodno dirnuta lepranjem tih vrpci i, kao da je uope nije ni
primijetila, Pinkie objasni, da im se moe donijeti to i ono. Njen je mali
prst, elegantno savijen, kormilario draesnim smjerom kroz tajanstvene
latitude francuskoga jelovnika. Da, bilo je lijepo, tako je mislila Lucy, biti
ovako posluen, nadasve lijepo za nejaku enu, s kojom se u posljednje
vrijeme sudbina tako jezovito igrala. Zapravo osjeti, sasvim nenadano,
najdublje saaljenje nad samom sobom. Zadnje vrijeme nije se tome tako
esto podavala; ali, mogla je jo popustiti. Pri ispravnom postupku bila je
meka, draesna; pri neispravnom tvrda i nepopustljiva kao zatvorena
ostriga.
Sada je, poslije nekoliko lica neke krem-juhe, koja je podsjeala na pilie
ali je sasvim sigurno bila vie ambro-zijska, podigla oi i promumljala:
Ovo je veoma ugodno. Osmjehivala se pohvalno jutros je
dorukovala u velikoj urbi. Ali ne razumijem, zato.
Mala sveanost za nas obadvije, odgovori druga tako brzo, da se jasno
vidjelo njezino zadovoljstvo. Ja tako esto izlazim. Dick uva Fairvja, a ja
idem.
Lucy razmrvi svoj komadi kruha. Dick udnovata kratica bijae
gospoa Dickens, kuna pomonica gospoice Hocking; Fairy, naravno,
debeli foxterrier!
216
No na svaki je nain vrlo ljubazno od vas, to ste me pozvali, ree
polako.
Glupost! Krasna glupost moja draga!
Poslije juhe donesoe parge. Meki zeleni izdanci mijeali su svoj miris s
mirisom isprenog maslaca, rastopie se na jeziku, izazivajui u sjeanju
sonost proljea.
Dvopek nije dosta prepeen, konobarice! ree gospoica Hocking
naduveno. Savija se.
Lucy se uzruja. Siuni komad maslaca kotrljao joj se niz bradu. Osjeala
se izvrsno; sada se upita, da li e iznenadna svaa pomutiti sklad trenutka.
Frank se svojedobno, i u neznatnijim lokalima nego to je ovaj, svaao s
konobari-cama. Ali je ova konobarica bila usluna, do krajnosti usluna.
Odmah u donijeti svjeega, gospoo. I u slijedeem je trenutku uz
ispriavanje bio' donesen svjei preni kruh.
ovjek mora drati ljude za guu, ree gospoica Hocking kratkim
osmijehom, kad je djevojka otila. Oni vole, kad ih psuju. ,Ukroena
goropad!' zar to nije smijeno?
To se ja ne bih usudila, miljae Lucy, ali odgovori: parga je ukusna.
Jela jiu je vrlo pristojno prstima, otmjeno.
Malo je tanka, odvrati druga, s dobronamjernim pokroviteljstvom. Kod
kue su bile mnogo deblje. Oh, da, uvjeravam vas! Bundeve su bile
ogromne! To nije bilo hvalisanje ve samo umjesna primjedba.
Brzo im promijenie tanjure i posluie ih posljednja novost upravo
eterinim kolaima.
Uzmite vie, silila jju je gospoica Hocking sanjarski; vi volite slatko.
Slatko kao med. Ja sam pela.
Da, Lucy je priznala svoju slabost prema slatkiima, a ovo ovdje to
je nadilo sva oekivanja. Bilo je sanjarsko, kao iznenadna promjena
raspoloenja gospoice Hocking, i brzo je nestajalo, kao pjena svjeeg
hladnog mlijeka, zaslaena finim dahom umskih jagoda, na nevjerojatan
nain zaarana u vrsti oblik. Divno! Ili, kako bi Edward rekao:
Poslastica! Posljednja lica izazove tihi uzdah zanosa koji se ne
ponavlja.
Veliki boe! ree gospoica Hocking glumei iznenaenje, dok je
gledala u svoj lijepo ukraeni sat. Zakasnit
217emo, ako se ne pourimo. Oh, draga! oh draga! kae bijeli zec,
opet kasnim!1
Zakasniti! ponovi Lucy, a oi joj se malo rairie, dok je ostavljala
praznu alicu od kave; ali njezina prijateljica plati i ostavi, vrlo
velikoduno, cijeli iling napojnice.
Na ulici poee padati fine kapi iz naoblaenog neba. Kakva teta! ree
Lucy. Mogle smo malo proetati.
Ii kui poslije ovakvog banketa izgledalo joj je nedolino; ali sjena
smijeka preleti preko elastinih crta gospoice Hocking.
Upravo pravi dan za koncert, objasni s izrazom, kao da je imala utjecaja
na vrijeme i svemir, a danas je klavir-ski solo^koncert u Victoria Hallu.
Lehmann! Posljednja joj je rije drhtala!
Lucy ne ree nita. Razumjela je sve, ali skoro iscrpila pretjerane rijei
zahvale. Znala je za taj koncert, koji je u pravom smislu predstavljao
vrhunac sezone koncerta u pretplati u Victoria Hallu popodnevni
Lehmannov koncert. itala je plakate, imala je instinktivnu eljiu, da ide
na taj koncert. Samo je osjeaj njezina poloaja i gubitka potisnuo tu elju
iz njene svijesti; sada je gospoica Hocking sve uredila, i time, to je vodi,
sve jie i sankcionirala! I onda je zaista, zahvaljujui tvrdim utim
ulaznicama u desnoj rukavici gospoice Hocking, dola na najbolje sjedite
u dvorani u prvom redu. Oko nje se dizalo prigueno brujanje razgovora
lijepo odgojene i dobro obavijetene publike, utanje, koje je ugodno
zvuilo u uima ene, koja je ruala kod Allen'sa i ije su prirodne
sklonosti dostojne profinjenoga drutva.
Ovo je njegov posljednji nastup, kau! objasni gospoica Hocking
veoma glasno, radujui se jo vie. Lehmann je ve poeo davati
oprotajne koncerte, one, koje je onda senzacionalno nastavio kroz daljih
trideset godina.
Zaista, aputae Lucy, veoma impresionirana. Onda se prikljui
uljudnom pljesku u trenutku kada je pijanist stupio na podij i ukoeno se
poklonio preko kratke bijele ruke, koja je drala donju dugmad njegova
kneevskoga fraka. Bio je krupan, vrsto graen ovjek, s ravnim,
blijedim licem,
citat iz Alice u Zemlji udesa.
218
tWw> '-
tamno uokvirenim rijetkima kovrama kose; pokreti mu bijahu sjecka vi,
gotovo kao u staccatu. Repove fraka die jednim pokretom i vojnikom
preciznou sjedne na klavirsku stolicu. Onda polako pogleda unaokolo, uz
tie mumljanje odobravanja, zabaci najednom glavu unazad; nae
nadahnue pogledom u osvijetljeni luster i poe svirati.
Bio je to Chopin, i dok su njegovi snani prsti s nevjerojatnom njenou
izvodili polonezu u A^duru, Lucy zadra dah. Zrak je drhtao u zanosu
nevidljivih struna. Sjedila je u zanosu za vrijeme prvog dijela programa.
Tour de force,1 ree gospoica Hocking mirno, za vrijeme odmora, dok
se digla i ogledala; zaista tour de force.
Lucy uzdahnu, strese se, povrati se u stvarnost; laka je groza prome; oi
su joj: se jo arile.
Bilo je divno, ree. Ja to ne razumijem tako kao vi, ali je bilo bilo
je arobno.
Tehnika tehnika, mumljae druga, gledajui kroz lornjet umjetnika,
koji se na podiju klanjao. Vjeba est sati dnevno. Udarac udarac!
Lako je lupkala vrhovima prstiju prikljuujui svoje priznanje priznanju
onih slualaca, koji su, gledajui prema gore u neizmjernost, napeti od usi-
ljlenog dranja strogog razumijevanja umjetnosti, drei glave kao u
bezdan dubokoumnog doivljavanja, aplaudirali energino.
Bravo! Bravissimo! klicae nekoliko smjelijih ushienih.
Lehmann je sluaocima pokazao svoje; i sada mu ovi, s osobitim obzirom,
vraahu priznanje, u kome su pokazali ukus, duh, razumijevanje za njegov
genij. Ardfillan je bio kulturan grad. Kosmopolitski, gotovo, u svojoj
ljubavi za umjetnost.
Ali Lucijlini osjeaji bijehu nagonski, nenamjeteni, iskreni. Kad je poeo
drugi dio programa, zatvori oi, odbaci sve daleko od sebe osim nabujalih
valova tonova, koji su je okruivali. Bila je slobodna, osamljena. Bila je u
spilji, obloj spilji, koja melodioznom postojanou pjevae kao ogromna
morska koljka, koja je jo uvijek brujala u odzvuku vjetra, koji je tutnjao i
gubio se, i arkih valova. Kroz taj odzvuk zvuao je neki ivlji ton,
pokuavajui da izvana prodre u
1 Tour de force (fr.) izvedba puna snage i vjetine.
219

spilju, od vremena do vremena dui, da bi se jo glasnije povratio i tjerao*

brom snagom. I onda vidje jasnije; stajala je na hridi pod mutnim
svijetlom okruena zelenoprozirnonr vodom. Njena pojava bijae vjena,
bezvremena; u njoj se skupljae neto, to je eznulo da izbije snano van;
pribliavae se poaru tonova. Postade glasnija, glasnija, onda napokon
prodre kroz uski prolaz i doe do nje kao udar valova. Dola je do nje u
tri jasno razliita vala. Vidjela je, kako se prvi otkotrljao i isprao hrid
vlanim jezicima; drugi, glasniji, iri, razfoi se u uskipjeloj pjeni preko
njenih nogu; trei i posljednji priblii se naglo, promaji preko Spilje uz
pjenuave udarce mora, i kad se konano stia, hrid bjee prazna bez
nje. Zelena bujica posta mirna, pod njenim obalnim sjajem munjevito brzo
trzae ukanje fosforescent-nih riba. Onda se i to polako ugasi, ugasi u
potpunoj tiini.
Naglo otvora oi, gotovo uplaeno. Koncert je bio zavren.
ini mi se, da ste spavali, ree gospoica Hocking s kratkim hihotom.
Mislim, da sam vas ula, kako hrete.
Oh, ne! negodovae Lucy, vlana oka. Bila sam oduevljena, zaista
oduevljena. Bilo je kao ne znam kao neto, to sam htjela shvatiti,
ali nisam mogla.
On je toliko lijep i pristao ovjek, odvrati druga, kada su napustili
dvoranu. Ali ne bih mogla opet je hihotala i skupila usne ne bih.
mogla zamisliti, kako bih ga poljubila.
Ili su utei uz ulicu. Bilo je suho. Ponekoje rane zvijezde ve se
pokazivahu kao svijetle tokice u udaljenim i rastrganim dubinama neba.
Ne znam, kako da vam zahvalim, ree Lucy napokon, prilino
nespretno1. Ovo popodne znailo mi je tako mnogo.
Boe blagi, pa to nije nita! odgovori gospoica Hocking i uze Lucijinu
ruku i lako je stisne. Nadam se, da emo se sada sastajati vrlo esto.
Zaista, napravi dramatini predah danas sam vas naroito doekala,
jer, znate da, htjela sam govoriti s vama.
Da?
Znate, opet uze rije gospoica Hocking, mi smo zapravo dva oraha,
koji kloparaju u razliitim ljuskama.
Zbunjena tom slikovitom, ali prilino neduhovitom metaforom, Lucy
pogleda iznenaeno svoju sugovornicu.
220
Oh, vi jedna ... ! nemojte tako gledati! odvrati Pinkie odmah. Izgledate,
kao da ste mislili o neukusno alosnim stvarima dijete zalutalo u umi
Doreova slika. Poet u odmah plakati!
Lucy se nasmijei i ree: Upravo sam mislila, to ste time mislili.
Mislim to, moja draga zaista, ve sam dugo mislila na to. Obadvije
smo osamljene. Samo nekoliko letava i malo buke izmeu nas, a to ne bi
smjelo biti. Osjeam, da mi se jako sviate. Zato ne doete k meni?
Dijelite moj stan sa mnom!
Lucy brzo obori pogled; zavlada tiina.
Oh, ja ne znam, odgovori polako. Ne bih mogla tek tako napustiti svoj
dom.
Ali, moja draga, odvrati gospoica' Hocking sa zatit-nikim izrazom,
vi ga i ne trebate, vi ste vani cijeloga dana; va mali Gortak je u koli.
Doi e o praznicima k nama. Da, priredit emo mu lijepe dane. Osim
toga, oprostite, ali sigurno i s krajnjim obzirom dodade, bit e
smanjenje trokova .
Lijepo je veoma lijepo od vas, to mi to nudite, ali zaista ne bih
mogla na to ni pomisliti.
Glupost! Tako bih voljela, da budete kod mene.
Kada se neka elja uvrstila u glavi gospoice Hocking, ila je ona ivo
prema izvrenju, olujnom revnou djeteta, koje lovi leptira.
Hajdete, doite, recite, da hoete! Da, recite, da hoete!
Pa, ja ja u razmisliti, ree Lucy, izbjegavajui odgovor.
Nije bio njen nain, da izbjegava odgovore, ali je voljela gospoicu
Hocking, i upravo sada nije mogla podnijeti misao, da je uvrijedi
neposrednim, odbijanjem.
Osim toga, sanjarila je dalje gospoica Hocking, i Fairy vas trai.
Ona to ne iznese kao ozbiljan razlog.
Uvjeravam vas, on prilazi samo ljudima, koji su zaista pristojni, on je
tako zlatan!
Lucy se opet smijeila oduevljenju druge. No, zaista, u posljednje je
vrijeme, pod utiskom najnovijeg doivljaja, razmiljala o svojoj
osamljenosti: razmiljala je o tami, kada
221joj je kua nou izgledala nesnosno prazna; a odgovornost je, koju je
nosila na ramenima, osjeala kao teko breme.
Nejasno se poela igrati tom milju. Razlog tednje bio je silan ali, ne,
nije eljela napustiti svoj dom, koji je bio tako siguran, u kome je bilo
njeno pokustvo, koje joj je bilo kao hrid, o koju se grevito hvatala. A
ipak, s druge je strane stajao vaniji razlog enja za drutvom. Voljela
je gospoicu Hocking, vidjela je, da je ona dama, ve je osjetila mnogo od
njene izvanredne ljubaznosti. Dodue, priznavala je njenu ekscentrinost
onaj neobini, sanjarski, pretjerani nain, romantino koketiranje,
mjeavinu dostojanstva i razi-granosti, onaj nain, koji je istodobno bio
otvoren i nepro-diran, koji je pruao i sakrivao. Sve je to bilo vrlo udno-
vato! to je iza toga stajalo, nije znala. To je sve tako ne-razdruivo
pripadalo biu gospoice Hocking, da ona od toga nije pravila pitanje. Da,
Lucy je tu ekscentrinost priznavala; priznavala otvoreno; ali, nije osjeala,
da je ona odbija.
Proveli smo vrijeme veoma ugodno, ree gospoica Hocking. Bliio se
trenutak rastanka, penjale su se jedna kraj druge uz breuljak! Kakva teta
rastati se. Samo nekoliko letava i malo buke!
Dobro, ofoeajem vam, da u o tome razmisliti, ree konano Lucy,
smijeei se. Jo jednom vam hvala na vaoj1 dobroti.
Prijateljski se rastadoe i uputie se svaka svojoj ljusci.
Ducv je razmiljala o prijedlogu, ali nije odmah dola do zakljuka.
Razmiljala je o stvari svom svojom uroenom opreznou, mjerila ju je
zrelo i sa svih strana, mjerila je, to je govorilo za ponuenu promjenu, a
to protiv nje. Onda se, deset dana poslije prve ponude od tada esto
ponavljane, desio dogaaj, koji je tako utjecao na njezino raspoloenje i
snano je prisilio na odluku.
Bio je to posjet tetke Polly. Da, Polly je dola jedne veeri znojei se,
gotovo bez daha od penjanja po stubama, dobro obuena: krzneni kaput,
pernati eir s tekim crnim koraljima, poluzakopanim tijesnim cipelama;
ipak i usprkos svemu bila je neuredna kao ribarica, i nervozna, pored bez-
granine brbljave srdanosti. Lucy je doeka hladno. Polly nije nita
uradila; ona nije bila Joe; ali ona je svejedno dola iz neprijateljskoga
tabora i bila je tako oigledno dola po
222

Joeovoj zapovijedi da vidi, kako stvari stoje, da joj je pokuaj

diplomatske finoe groteskno hramao jednako kao i odjea.
ef bi rado elio znati, to ti radi, ree Polly, poslije dugo pripremanog
brbljanja, esto je u boljim trenucima svog. sporog duha nazivala Joea
efom.
Oh, ree Lucy nepomirljivo.
Jesi li skoro vidjela Neddvja? Neddy je bio veleasni Edward Moore.
Ne! ree Lucy jo nepomirljivije.
Polly gledae olakano. Koliko je sumnjala, to Lucy nije saznala, ali je
gajila sumnju, i bilo je lako prepoznati je kao glasnika, koji treba da
prokri pomirenje, ponovnu uspostavu Joeova poljuljanog glasa.
Kako je Joeu pristajalo to, to je nju poslao; bilo mu je nemogue da ostane
dosljedan ak ni u tome. Ne! Moraa je malo promisliti, bez sumnje, i
umiriti savjest, te je poslao> Polly kao mirotvorca. Lucy razvue usne. Kao
da bi joj bilo mogue, da poslije onoga to se dogodilo podnosi
makar samo njegov pogled!
Zato ne da, da te ef malo pomogne? pitae Polly. Dobar je on
momak. Vidi, to je uinio za mene.
Drmala je perjem eira i vano gladila krzneni kaput..
Stajao je dvadeset funti, ni pennija manje, i sve je to-kupio i platio moj
brat.
Da? ree Lucy.
Ah! Treba se samo s mukarcem slagati i od njega se moe sve imati. Ne
vrijedi nita da ga gladi uz dlaku. On rado daje novac, kad je raspoloen.
Ti si sigurno malo suvie ukoena, Lucy.
To je ono, to mi se moe predbaciti, odgovori Lucy sa estokom
ironijom.
Polly je buljila u nju sumnjiavo. Dobro, imam za tebe poziv, da doe k
nama prijeko u gostionicu, lini poziv samog Joea, i ako nisi previe
uzviena i ohola, prihvatit e. ga. Ustvari, vjerujem, da se Joe hoe za tebe
maiti i u dep,. i ti bi bila guska, kad ne bi dola.
Lucijine se usne otvorie.
223;Radije sam guska, izbaci prezirno s otvorenih usana. Polly-je opet
zurila u nju, sakupljajui kaput, koji je visio u. mlitavim naborima, jednako
kao to su se i mase masti njegove gospodarice irile u irinu.
Sigurno si guska, ree polako, ustajui. Ti si tako savrena, da ne
moe vidjeti ni gdje ti je korist. Kada bi se malo brinula za sebe, mogla bi
doi prijeko k nama i kod nas stanovati.
alim, ree Lucy, trenutno se odlui. Imam druge planove. Pozvana
sam od jedne dame dame kaem da kod nje stanujem.
Ima, ima li? Pollvno pakosno iznenaenje ublailo je odgovor.
Moe svome bratu rei, da ne trebam njegove velikodune potpore. Ne!
Lucy se nasmije kratko, prezirno. Konano mi ne e biti potrebno, da
stanujem kod vas nad gostionicom!
Ironija se izgubila s Pollvna lica, ali jie ono od ovog smijeha postalo jo
crvenije.
udno je, da si se uope udala u nau porodicu, ree i zabaci unazad
raskutranu glavu. ini mi se, da misli, da smo smee pod tvojim
nogama!
Udala sam se za Franka Moorea, odgovori Lucy otro. On je bio
dentlmen.
Oh! On nije bio tako mnogo drukiji nego Joe! odvrati Polly prigueno.
I sam je trao za djevojkama, dok je bio mlai. Mogla bih ti ispriati
nekoliko zgodnih pria, ako ih hoe posluati.
Lucijine se fine nosnice nadue; oi joj, bijesnu ledenim sjajem.
Idi iz moje kue! ree hladno i jasno. Raspaljena bijesom, bila je malo
teatralna; ali nije bila svijesna toga. Htjela je, da ta zlobna, prosta ena ode
iz njene kue; i zato je bez razmiljjanja istjera. I Polly je ila, mrmljajui
iznad svoje dvostruke brade, prisiljena onim neim tvrdim i ukoenim u
Hiucijinim -oima.
Zato joj se inilo, da je sudbina tako udesila, da prihvati ponudu gospoice
Hocking. Ali nije bila sudbina, kojoj se za taj udes moralo zahvaljivati;
sudbina niim nije utjecala na
224
takvu odluku; bila je to ona sama, i to, to je bilo u njenoj dui, koja je
upravljala njenom sudbinom. Rekla je Polly, da e se preseliti; i to je zaista
htjela; poslije, razmiljajui, nije osjetila elju da to povue. Sutradan
poslije Pollyna posjeta saopi gospoici Hocking, da je odluila prihvatiti
njen prijedlog, i gospoica je Hocking bila ushiena. I to tako ushiena!
Val optimizma, na kojem je stalno jahala, naraste vie nego ikad. Sanjarila
je o blaenstvu, koje e od ove promjene procvasti za obje, silila je Lucy,
da upozna i najmanju muicu u stvarima komfora i kuhinje, pustila Fairyja,
da sjedi na stranjem debelom mesu i da time pokazuje svoje odobravanje.
Sve je bilo iznad svega veselo i radosno!
U poetku se Lucy bavila milju, da zadri svoju kuu i da je iznajmljuje s
pokustvom; to bi bilo dobrodolo poveanje njezina dohotka; ali je agent,
koji je upravljao vilom, uzeo u obzir interese vlasnika i bio neumoljiv.
Mrzovoljan i neumoljiv! Takvo se to jo nikad nije dogodilo, to se ne
moe nikako dopustiti, u tako odabranom kraju, kakav je Armore Road. On
je objanjavao, da bi bilo lako raskinuti njezin ugovor o zakupu i prije
vremena i nai novoga zakupca za praznu kuu.
Nala se pred potrebom, da proda svoje pokustvo. Uskla-ditenje nije
dolazilo u obzir zbog visokih trokova, a u stan gospoice Hocking nije
moglo stati pokustvo za dva stana. Lucy se opet kolebala. Bio je to
odluan korak, i ona je vrlo dobro znala njegovu neopozivost. Ipak,
zahtjevi najblie budunosti bili su hitniji od onih kasnijih, a Petar e biti u
koli jo pet godina. Konano, sve je odmjerila; odluila se; ne e ni korak
natrag!
Pokustvo je odneseno u prodavaonicu i prodano bez drabe,
posrednitvom jednoga meetara. Tim je rastankom bila duboko pogoena.
Gorku joj je bol prouzrokovalo to, to se rastajala od tih prisnih stvari, koje
su vremenom i upotrebom postale upravo dio nje. Kad ih je zajedno s
Frankom kupovala tako veselo sjeti se sangvininih oekivanja toga
dana, duboke i argumentirane debate s gospodinom Gowom o prednostima
hrastovine i mahagonija, njezine vlastite ozbiljnosti, nasmijeenih pogleda,
koje je sa strane dobacivala Franku da, kada je te stvari kroz minule
godine uvala toplim ponosom posjedovanja, zar joj je ikad dolo u pamet,
da e se
15 Tri ljubavi
225od njih tako rastati? I za to je dobila malo bijednu sumu od jedva
neto vie od trideset funti!
Neke je stvari ostavila: svoj ormar za odijelo, sliku, koja je nekada
pripadala njezinoj majci, naslonja za ljuljanje iz spavae sobe, na ijoji
okruglini, jo uvijek nejasno, bijahu tragovi zarivenih Petrovih zuba, koji
se jednom grevito drao njezine suknje, dok je zagrizao u drvo.
Onda, jedne veeri poetkom veljae, vraajui se s posla, posljednji je put
ila kui obalnim etalitem. Nikakva razloga nije bilo za to kuu su
toga dana bili ispraznili ali ono neobino uvstvo, koje je nekada
svladavala, bijae impuls njezina hodoaa.
Stupi u prazno predsoblje. Kua, u svojoj potpunoj golotinji, davae prazni
i nenamjeteni izgled, nije pruala vie niega ivotnoga, ak joj se inilo,
da su je napunile neke sjenovite slike, da je umila prolim ivotom,
izvjeenim tapetama, koje su bile tkane od najomiljenijih dijelova njezina
ivota, izgledala je ispunjena neobinim, ali ipak ispraznim dostoj
anstvom.
Suze joj dooe u oi. Ovdje ju je volio Frank; ovdje je roen Petar; ovdje
je, naglo, u zaslijepljenom ludilu, izletjela u onu maglu da razbije, da uniti
svoju ljubav i Franka.
I najednom zaplae i jecala je dugo. Kako se sve to dogodilo? Okrene se i
ode u vrt: iz zaleene zemlje, koja je izgledala zatvorena zimom kao
peatom, izvirivae samo nekoliko stabljika, nesonih draka, i golo mlado
drvo jabuke bez lia, nepomino, a jedno suho i blesavo drveno strailo za
ptice drae obje ruke rairene. ljunak staze, kiom opran, od mraza
sjajan, blistao je bijelim osjevom taj je ljunak skupljala s Frankom i
njime je posipala stazu.
Najzad se konano naglim pokretom otrgne od toga, zakljua kuu, uputi
se niz etalite obalom. Oi joj bijahu crvene i mutne od plaa.
Klju predade u poslovnici agenta, onda lutae savladana neobinim
umorom; penjala se na breuljak i uza stube, prema iznajmljenom stanu
gospoice Hocking u Victoria Grescent, i zaustavi se pred vratima
gospoice Hocking. Tada, polako, ue.
226
VIII
Stan gospoice Hocking bijae umjetniki namjeten. Nekakve kite rua ili
vrpce potonice ukraavahu zidove, tovie, ovi su bili tapetirani. Njezino
zelenilo prekrasno se slagalo s bakrorezima Burne- Jonesa i Rossettijevim
enama, koje s visoko uzdignutom bradom i ulno punanim usnama
blijedo gledahu iz grubih hrastovih okvira. Sve u svemu, pokustvo je
bilo pristojno pokustvo, bez sumnje, porodino nasljedstvo i
pokazivalo je obiljeje prave antike. Krevet gospoice Hocking, zaista,
bijae irok i s baldahinom, koji je stajao s historijskim dostojanstvom. Ali
je bilo i novijih komada stoli za sitne stvari, stalak za note, male
sitnarije za igru - sve je to pokazivalo razumijevanje za modernu
dekorativnu umjetnost.
U salonu je stajao klavir, na kome nije bilo nikakvih fotografija. Bio je
pokriven otrcanom maramom od satena. Bilo je tamo i cello, naslonjeno
kraj stalka za note kao sladokusac kraj bifea, a svojim je romantinim
zaputenim izgledom pristajalo uz onu maramu. Ipak nita nije lealo
neuredno u zraku, nije bilo niega boemskog! Holman Hunt takoer na
zidovima strogo je to zabranjivao, iz njega je izbijala gotovo pobona
ozbiljnost.
Bilo je i knjiga mnogo batinjenih knjiga, a one ne-batinjene i
nerazrezane leahu na stolu, pokazujui sklonost njihove posjednice za
diletantizam onih dana.
Uza sve to, stajao je bezobrazno u uglu slikarski stalak, a lonac sa svim i
svaim bio je na ognjitu. Nije se mogla vidjeti malograanska aspidistra,
ali je puzavac, ije se njene vi tie pruahu iz bambusova stalka, ukusno'
davao dojam zelenila,, kako je to bilo u modi. Zeleno, zaista, bijae ton
cijeloga stana, ukljuujui zastore za svjetiljke, a gospoica Hocking
kada nije nosila svoj kod krojaa raeni kostim rado je nosila tu boju:
duge zelene haljine s dugim rukavima, izraene od svjetlucave svile, koja
je utala zavodljivo i velianstveno.
Kua je sigurno imala svoje dostojanstvo, privlano dostojanstvo, koje je
dijelila sa svojom gazdaricom, dostojanstvo, koje je na Luciju utjecalo, ali
joj nekako, na naroit nain,.
15*
227nije bilo razumljivo. Kua joj se sviala, sviala joj se i nova drugarica
to drugaije nije bilo mogue. Ipak nije mogla gospoicu Hocking
nikamo smjestiti; ona je, priznavajui da je lutalica prognanik je bila
rije, koju je ona u ali upotrebila ostajala ipak iz neobjanjenih razloga
u Ardfil-lanu. Imala je samo malo prijatelja mali promjenljivi krug,
moda i nikakve rodbine osim jednog brata, o kojem je rijetko govorila,
a koji je jo uvijek ivio u njenom rodnom gradu na jugu Engleske. Da,
ovdje je bilo neega, to Lucy nije mogla razumjeti, neega skrivenog to
je za nju ostalo zagonetno.
To bijahu njene misli, kad je jedne nedjelje, nekoliko sedmica poslije
preseljenja, sjedila u salonu kraj prozora. Upravo su zavrile ruak, odlino
hladno jelo, koje je. gospoa Dickens - Lucy se ustezala da joj priije
nadimak bila priredila u predveerje, i sada je bila raspoloena da mirno
razmatra. Gledala je kroz prozor, promatrala je lijepi zid lisnatih kroanja
kako se ljulja, on je gotovo diskretno sakrivao otmjenu sliku privatnih
vrtova; vidjela je dalje bolje, kako se ispred jedne od vila odvezla koija;
kroz tiinu po-podneva prodirae do nje tihi treperavi zvuk klavira; sunce
je svijetlilo i bacalo njezinu sjenu u sobu. Usprkos kolebljivom stanju
njezinih osjeaja vidjela je ljupkost, sreeni mir te okoline, koja je u njoj
probudila jedan jedva primjetljivi ulni odsjek, koji je lebdio izmeu sree
i aljenja. Najednom gospoica Hocking stupi u sobu.
Vrijeme je naoj etnji za pospjeenje- probave! ree apodiktiki. Idi, i
svijet ide za tobom. Sjedi, i sjedi sam.
Lucy, koja je jutros bila u crkvi i koja je namjeravala da se odmori, podie
pogled:
Rado bih se odmorila, ree blago. Ja se skitam cijelog tjedna, znate.
Vrijeme je za nau etnju! istraja druga, u svom obinom, vrlo dobrom
raspoloenju. Divan dan! Fairy jednostavno ve puca, zahtijevajui da ga
izvedem! Vjetar na ledini. Vrijeme Walta Whitmana . Moje psetance ne
smije da izostavi svoju etnju, ne smijete ni vi.
Fairy, utonuo u sumornost probavljanja, htio je da se zavue ispod
kanapea; sada negodujui otvori jedno oko.
228
Znate, poe Lucy nije uope imala elje da uvrijedi svoju drugaricu,
ija je pretjerana dobroudnost mogla da opravda i samu njenu
tvrdokornost nemam nikakve volje da mnogo hodam.
Pst pst! Niste ve umorni od ivota! ubaci gospoica Hocking, alei
se kao uvijek. Uope ne znate, kako danas lijepo izgledate! Ne smijete
umrijeti prije nego to poderete svoju novu haljinu. Suvie vam dobro
pristaje. Uzrujala je sve enske anele!
Lucy se smijeila. U redu ako toliko polaete na to, onda idem;
ustade da donese eir i rukavice. Izvrsno! ree gospoica Hocking.
Hajde, Fairy! Nemoj biti pospano pseto.
Pucne jezikom, primamljivo ga draei, i povie: Zeeve, zeeve, zeeve!
Hajde da lovi zeeve! Na ovaj se poziv ivotinja izvue potrbuke,
pokuavajui da grevitim trzajima nae svoje noge, te konano odgovori
slabanim rezanjem.
Ooe, gospoica je Hocking govorila, Fairy je klonulo lutao iza nje.
etnja je trebala biti kratka tako su se sporazumjele ali je Pinkie
snano marirala; vrlo brzo prestigoe obine nedjeljne izletnike, naoe se
u umi na brijegu iznad rta Rhu.
:
Mogle bismo zapravo sii na Rhu! Vratiti se obalnim putem! ree
gospoica Hocking veselo. Volim dugu skitnju, a dan je aroban.
Zar to nije malo daleko?
Lucijine nove cipele bijahu tijesne, desna ju je na peti stalno stezala.
Oh, ne ne! Idemo! Tamo je prekrasno; i ona nastavi marirati dalje, pri
emu udari putem, koji je vodio u susjednu umu.
Opirui se, Lucy ju je slijedila; ona uope nije voljela da bude tako vodana;
ali je uma zaista bila lijepa, sjenovita i tiha. Kronje lipa i bukava bijahu
jedre od svjeine, izgledalo je, da lebde u zraku kao zelena pjena; kesteni,
gotovo pretrpani pupovima svojih bijelih cvjetova, stajahu u slatkoj
mlitavosti; divlji su se cvjetovi bujno irili, istkavi na ledini plavi i uti
uzorak.
229Odmorit emo se, znate, ree gospoica Hocking hra-brei je. Ila je
jo uvijjek naprijed, kao vodi ekspedicije. Naravno da emo se odmoriti!
U blizini je jedno draesno mjestance!
Ila je dalje i govorila preko ramena, brbljala je o vremenu, drveu,
cvijeu. Davala je kratke poetske izjave; na zov ptica odgovarala je
radosna lica zvidanjem; uloila je oajan trud, da Fairvja natjera u lov na
nevidljive zeeve, pokazivala je vrtoglavu, opojnu ljubav za ivotom.
Onda stade, na pola puta kroz umu, kraj neke rascvjetane divlje trenje!
Tu smo! ree. Ovdje emo se odmoriti. Leite! Leite udobno!
Pobjedniki se baci na travu i razbludno isprui svoje duge udove. Lucy
sjede kraj nje; skide eir, nasloni se na stablo i opusti ruke na hladnu hrpu
otpaloga lia kraj sebe, da ise odmaraju.
Ugrijana sam, ree predbacujui. Vi idete kao regimenta.
Nekoliko bijelih cvjetova lagana dolepra dolje s grana kroz mreu
sunanih zraka, pade na njenu kosu. Napola zatvori oi, dodavi: Pospana
sam.
Onda spavajte, predloi Pinkie; upravo je dovrila za Fairvja vijenac od
krasuljaka. Radovala bih se, da spavate. Da mi je ovdje cello, uspavala
bih vas. Drijemali biste kraj mene!
Ali Lucy nije spavala; tavie, radoznalo ju je promatrala ispod
poluzatvorenih kapaka. Priinio joj se naroitim osjeaj prisnosti, da bude
sama ovdje usred ume s tom neobinom i lijepom enom, koja joj se jo
uvijek inila jedva poznatom. Ta je misao u nju prodirala sve vie i vie,
dok ju je promatrala ovdje, ispruenu na travi, u nekoj odreenoj
podatnosti, masivnu, a opet plemenito uoblienu. Gotovo joj neprilina
bijae ta misao, to ju je due drala u glavi. Moje noge? ree gospoica
Hocking, pogledavi je najednom. Vi im se divite!
Lucy pocrveni i okrene pogled otro na stranu. U odreenom je smislu
zaista mislila ...
230

One su prilino dobre, mislim, nastavi druga, dok je s priznanjem

gledala listove. Grka linija, znate! Oh, da! Treba da me vidite nagu, ili
samo u gaicama. Sasvim dra-, esno!
Lucy namjerno gledae u stranu, povue rub suknje oko glenjeva. Mrzila
je takav govor. ednost joj' bijae isto tako neograniena kao i ponos. Nije
pripadala onoj vrsti ena, koje pri svlaenju studiraju vlastito tijelo i
njegove najtajnije ari, a kamoli bi to uradila s drugom enom. Ali je go-
spoica Hocking pokazivala tvrdoglavu zagrijanost, gotovo pohlepno
veselje za tu temu.
Naa je dunost prema naem tijelu da ga odravamo lijepim. Ne
smijemo se stidjeti sami sebe. Zar ne mislite, da je dobro biti takav?
enska nagost je boje djelo. Recite mi, nastavi neoekivano, jeste li
bili sretni u braku?
Da kratko odgovori Lucy. Nije odobravala takav razgovor, niti je mogla
u potpunosti razumjeti njegovu svrhu.
Jeste li osjeali veliku sreu? istrajae gospoica Hocking. Zar mi to ne
ete ispriati? Tema, ili situacija, stvo-rie kod nje naroito1 uzbuenje.
Ali je Lucy utjela, hladno utjela.
Zaista, imam razloga, nastavi druga, iroko otvorenih, naivnih oiju.
Bila bih sretna, kad biste mi se povjerili.
Radije ne, ree odluno Lucy, najednom ledeno.
Brak slatko podavanje, nastavi gospoica Hocking rapsodino,
-vjeajui o nabrani Fairvjev vrat dovreni vjen-i od cvijea. Naravno,
ne moe svatko nije li tako, Fairy dragi? Ali ja da ja gospoica
Hocking prekine, poe se smijati samosvijesnom udnom neprirodnou,
tako da je Lucy morala stisnuti zube. Nikada je nije vidjela tako smije-
nom, kao u ovom trenutku; to istrajno zadravanje na po-drujiu granica
seksusa, naljuti je. Najednom se sjeti onoga trenutka, kad je gospoica
Hocking oarana, nagnuta naprijed, zaneseno, gledala u polunagog Petra,
koji se igrao u pidami; da, to je bila ista uzbuena radoznalost, koja je
vrebala u tim sanjalakim oima. Osjeti, da je to vidno> odbija.
Idemo, ree nemirno; naglo se die da poe.
Gospoica Hocking, leei zavaljena unazad s rukama pod glavom,
gledae eznutljivo.
231Tako ugodno brbljamo - tako prisno povjerljivo! Ja bih rado
dalje govorila i samo dalje. Kao Tennvsonov potok!
Umjesto odgovora, Lucy poe silaziti niz put. Slaba sjenka
nerazumijevanja, nejasna, nevesela slutnja poela ju je uznemirivati.
Poslije nekog vremena gospoica Hocking povrati se opet svojem
preanjem dranju. Bila je vesela, puna radosnog prianja.
Ali se Lucy nije mogla razveseliti; nijemo i duboko zamiljena ila je dalje,
dok nisu izale iz ume i uputile se obalnim putem k Ardfillanu.
Rekla sam, da ne u dugo etati, ree, prilino ogoreno. Ve smo
prole milje.
Zaista, inilo se, da putu ne e biti kraja; na njezinoj se peti, sigurno, ve
nainio ulj; Fairy, koji je nosio vjen-i od cvijea kosjo na lijevome uhu,
gledae izmueno dok je dahtao za njima, zastajkujui povremeno da iz
ulinih rupa vrlo sumnjiva izgleda polie vodu. I sama gospoica Hocking
poe da pokazuje znake poputanja pod vjetrom i suncem, ali se nije dala
zbuniti. Uze rebro okolade iz depa, i ponudivi komad Luciji koja to
odbije, poe zadovoljno mljaskati. Stalno je nosim sa sobom, ree
radosno. Jednu tablu! Tablu jednu! I zagrize! Tamna mrlja zamaza joj
obraz. Lucy ne ree nita. Sad je epala.
Oko est stigle su u Ardfillan, upravo kad su zvona poela zvoniti; noge joj
bijahu ranjave, bila je umorna i gladna. Kada su se poele uspinjati ulicom
Garsden, Lucija svlada zlovolju i ona se obrati svojoj suputnici: Okupat
emo se, im stignemo, ree; i ve umirem od elje za alicom aja.
To bijahu prve rijei, koje je izgovorila tokom posljednje milje. Ali se na
oznojenim crtama gospoice Hocking polako pokaza osmijeh.
Idite samo naprijed i kupajte se, odgovori ljubazno, i popijte aj.
Kako? upita Lucy zaueno. Vi ne ete doi?
Ne, moja draga. Laki je brbljavi ton posljednjeg sata nestao; bila je
potitena, bojaljiva. Ja idem ovamo unutra i pokaza onamo, gdje je,
na sredini puta, stajala katedrala otvorenih vrata, kroz koja je ulazio red
vjernika na veernjicu.
232
1

Lucy se zagleda u nju, zbunjena cipele joj bijahu prljave, eir koso
nasaen, prameni kose ulijepljeni na zaprljani obraz, i konano gotovo
nevjerojatan izraz, koji se kao ukovao na njenome licu.
Sigurno se sada ne ete potruditi! govorila joj je. Jutros ste bili tamo. Ja
danas sasvim sigurno ne idem vie na blagoslov. Mora da ste ve
polumrtvi od umora. Hajdete sa mnom kui na aj.
Gospoica Hocking zatrese glavom. Ne! ree protivei se pristojno.
Ne, ne!
Ali vi izgledate tako neuredno!
Moram ii. Da, moram, mrmljae. On propovijeda veeras. Nedostajat
u mu, ako ne budem sjedila na svome mjestu.
On! zaudi se Lucy. Valjda ne mislite
Da, veleasni gospodin Adam Malcolrn, kako bih zapravo trebala
rei. Ona pocrveni, s odbojnom koketerijom. Slomilo bi mu se srce
kad ne bih dola.
Slomilo srce? ponovi Lucy, potpuno zapanjena. Zato?
Nije poznavala veleasnog Malcolma Adama, ali je ula za njega, uivao je
glas mirnog, staloenog ovjeka, grubog i utljivog. Buljila je u gospoicu
Hocking. Bila je uvjerena, potpuno uvjerena, da se gospoica Hocking
hvali.
Vi vi ne govorite ozbiljno? ree.
Potpuno ozbiljno! odvrati gospoica Hocking, grotesknim nainom. Vi
imate pravo1 da znate istinu gospodin Adam i ja, mi smo sporazumni,
potpuno sporazumni. Moemo se vjenati svakog dana.
Lucy otvori usta. Nije vjerovala svojim uima. Bila je potpuno zapanjena
ovom vijeu.
Je li to ozbiljno. Da li vas je zaprosio? pitae daui.
Gospoica Hocking stade. Bile su upravo pred crkvom; i ona ree strano
se pretvarajui: Oh, ne! Nije govorio, ni rijei. Plaljiv je za to. To lei u
nainu, kako me gleda, upravo u tom pogledu. Oh, kako me samo gleda!
Ona uz-, dahnu. I odatle znam to! On me oboava. Ja to znam; da, znam. I
ja sve spremam za njega. Onda se nasmijei i preko stuba ode u crkvu.
233Lucy stajae potpuno mimo." Bila je oamuena. Stajala je nepomino
tako dugo, dok ona druga, velianstvena pojava nije nestala pod gotskim
lukovima; onda se polako okrene i ode kui.
Konano je bila jasna, posve jasna, tajna one djevojake razigranosti iza te
site, uzbuene veliine dranja. Da, bila je otkrivena neopozivo
otkrivena. inilo joj se to popodne kao postepeno napredovanje prema
prekretnici tog stranog smijenog rjeenja. Kod udne naravi gospoice
Hocking moglo je to biti da, bilo je sve mogue! Dakle, to je bilo to!
Bila je duboko nesretna, smuena svojim oprenim mislima. Ali nije bilo
ni sjenke sumnje; to je vidjela jasno, i sada, pitala se, zato joj nije prije
svanulo! Vezala j<e svoju sudbinu za neuravnoteenu enu, enu, koja je
pala u groteskno i umiljeno ludilo! Da, bjee nevjerojatno. Kada bi joj se
prialo o toj tajnoj, a ipak snanoj strasti za jednim sveenikom, ne bi
vjerovala. Apsurdno, tako bi rekla, neuvjerljivo, ta neizbjeiva,
predodreena i vajkadanja prostota. A u stvari, ovo joj je stavljeno pred
oi, baeno pred njezine oi.
U stan ue ozbiljna lica. Odmah otvori pipu u kupaonici, oslobodi se
izguvanih i pranih haljina i sklizne u ugodnu vruu vodu. Lee unazad,
crvenog lica od pare, jo uvijek nabrana ela. Mislima prijee jo jednom
cijelu stvar scenu u umi, scenu pred crkvom. Bilo joj je jasno, potpuno
jasno. Nije sebe krivila. Kad se uhvatila svog ponosa, kad je upravo dola
do toga, da bude u stanju prozreti tu tajnu, zbunjenost poe postepeno da je
ostavlja. Kada je izala iz kupaonice, pripremila se na neki iznenadni
dramatini dogaaj, koji e bezuvjetno dotjerati situaciju do vrhunca, i
mirno je u kunoj haljini ekala povratak svoje drugarice.
Ali se nita dramatino ne dogodi. Gospoica se Hocking mirno vratila
moda malo- sanjarski, ali opet naivno radosna. Dapae, poela je
prireivati salatu za Luciju. Bjee to neobino ukusna salata, hladna,
svjea, prireena na francuski nain gospoica je Hocking imala
majstorsku ruku 2a takva jela i sada je brbljala i previe, s ljubaznim
oduevljenjem.
Lucy je salatu jela utke. 234

IX
Pripremila se za iznenadan prijelom, na neodgodivo rjeenje pitanje
zajednikog stanovanja. Ali prijelom nije doao. ivjela je i dalje s
gospoicom Hocking i dalje je radila. Kada je vrijeme prolo a kako je
brzo letjelo! tjedni se pretvorie u mjesece, a ovi u godine bila joj je
u punom opsegu jasna Pinkina zabluda. I pored svih tih skrivenih panji
oboavanja, pored svih darova, kojih prijem primalac nikada nije potvrdio,
Ada'm, naravno, o toj tajanstvenoj i sanjarskoj sklonosti, iji je predmet
bio, nije imao ni pojma; a ipak je Pinkie lukavo zakljuila upravo po tom
neznanju, da je to tajno priznanje. Sluajni pogled, koji ju je pogodio u
crkvi, nehotian pokret glavom kada je prolazio kraj njenih prozora, ton
njegova glasa kada joj je uputio ravnodunu i nesmiljenu primjedbu o
vremenu sve joj je to poticalo zanosnu grozu strasti, pojaavalo varku i
od toga uinilo divnu i sigurnu vezu. Slala mu je anonimne darove
rukavice, kravate, alove, ak i garnituru najfinijeg vunenog donjeg rublja.
Cijelu je godinu radila na jednoj velikoj sveanoj adresi, koju je sama
crtala i sastavila izvrsno obojeni svitak, koji velia njegove vrline. U
odreene 5e dane ustajala rano jutrom i strpljivo sjedila kraj prozora za
volju zadovoljstva, da ga vidi kada proe.
U svakom pogledu bila je normalna malo frivolna, vesela, moda malo
namjetena, ali jo prilino normalna; bila je jo dovoljno normalna, da
dade suvie jasno dokaze svoje nastranosti.
Jezgra stvari je u tome, to je Pinkie grevito nastojala da nae oduka za
svoje zbijene osjeaje. Nita nije znailo, to je taj naeni izlaz bio glup.
Nagon je bio zadovoljen.
I Lucy se pomiri sa stanjem stvari, kao s neim neizbjezivim i
nepromjenljivim. Ii e, osjeala je, tako nedefinirano, u beskraj. Kada je u
razgovoru nabaena ta tema, ona bi je obeshrabrila u ukoenoj i
nepopustljivoj utnji.
Ipak joj; gospoica Hocking postade izvor uznemirenja, esto i
razdraenosti. Od onog prvog izleta na kraju tjedna, kada je nametnutom
dobrotom svoje drugarice bila uznemirena, Lucy je opet esto trpjela o te
ljubaznosti niza panji, koje su, svakako, dolazile od srca, ali bile tako
pre-
235I
tjerane, da su teko padale! Te etnje za dobru probavu, to prisilno
zajedniko bivstvovanje udvoje, to prekipjelo brbljanje, taj kratki smijeh u
treperenju glasa, izjave: Oh, morate, morata, moja draga! i Ali ja to
hou, srdace! sve je to, svojim ponavljanjem i upljinom, bila muka.
esto, kada je dola kui kasno uvee umorna od dugog dnevnog rada i
eljna mira i utjehe u besposlenoj veeri, nala bi gospoicu Hocking
uzbuenu, veselu, u onom raspoloenju zanosne pretjeranosti. Onda su se
svadile, Lucy bi se grubo povukla u krevet, a Pinkie u salon, gdje je, da se
utjei, svirala sjsetno u zanosu. To je bila gluma Pinkie je um jela drati
cello meu nogama tako njeno, kao da je obujmila stas veleasnog
Malcolma Adama.
Ponekad je Luciji dola misao: Zato ovdje ivim? Zar je to uope ivot
kod ene i to mi ona prua? Ali odagna tu misao; nije bilo tako. esto je
morala gospoicu Hocking iji su pojmovi o novcu bili vrlo neodreeni
uvati od rasipnitva. A ona nije bila parazit. Redovno je plaala svoj
dio trokova stana. Naravno, to je za nju bio neusporedivo sretan sluaj.
ivjela je tedljivo, ali ipak u pristojnosti, ak i luks^su. I bila je u stanju
da odgaja sina! Da, taj je argument kod nje bio najtei; za svaku sumnju
imala je izgovor, da ona to ini za svog sina.
Ipak je bilo trenutaka, kada se ve gotovo odluila da taj stan konano
napusti, da pozivi malo skromnije. Ponekad je ve tvrdo odluila, da naini
taj korak, ali je u posljednjem trenutku priznanje neke bitne obaveze prema
gospoici Hocking stalno djelovalo kao zapreka. Gospoica je Hocking,
konano, bila prema njoj dobra na svoj nain; njene namjere, nikada zle,
potjecale su iz njezine dobroudne naravi, a promaile su cilji samo zbog
njene ludosti. Nadalje je ona bila dobra i prema Petru, a to je za Luciju bio
posljednji i konani argument. Ona je, na primjer, predloila, da se praznici
provedu u Fort Willianu, radosni meuin za sve troje ne osvrui se na
skromni Lucijin doprinos i platila je to. Lucy je esto o tome mislila
vidjela je kratku eljeznicu, koja se po svome jednome kolosijeku kao
igraka penjala kroz plave i purpurne zapadne bregove; najednom se izdie
srebrna vizija jezera, koje je lealo ispod njih, okrueno kvrgastim boro-
vima, tiho i duboko, mirno i u starosti 'izvan vremena; neiz-
236

mjerno rasprostranjenih vrijesaka, slani miris mora, treseta i paprati; neki

zaplaeni jelen, koji je sagnutih rogova bjeao pred lokomotivom;
usamljene stanice, inae izgubljene u zimskim snjenim nanosima, sada
radosne i iarane bojama dragoljuba i plamenih zrakova fuksija. Val enje
za domom obuze je, kad je na to mislila to je bila njena domovina, i ona
ju je voljela. Iako je za vrijeme toga izleta gospoica Hocking u vrtoglavoj
pretjeranosti nadmaila samu sebe s lepravom kotskom suknjom,
alom na ramenima, pernatim eirom, i jednim cairngormom1 velikim kao
tit, iako je kod svakoga tresetita zauzela slikovite poze i ruke poduprla o
bokove, po obiaju Flore Macdonald, za koju je tvrdila, da joj je slina
iako se ponaala glupavo, ipak je bila Petru dobra. Prije izleta je iz ormara
ropotarnice izvadila udicu, koja je nekada pripadala njenom ocu ne
bambus, nego pravo zeleno drvo koje se savija i jedne u svinjsku kou
uvezane korice za muice s nebrojenim pernatim kukama, od kojih su neke
bile neupotrebljive i savijene, ali iji je najvei dio sauvao svog radosni
sjaj. Petar je ribario u Speanu, vratio se jedno popodne blijed od
uzrujanosti, u ruci, koja je jo drhtala, drao je pastrvu, teku najmanje
dvije funte! Sjeanje na onaj u ekstazi skoro trijumfalni izraz lica njenog
djeaka, bio je esto uteg, koji je pretegao protiv odluke, da napusti stan i
da ovu drugu prepusti samu sebi.
Petar da, priznavala je, on je bio sredite njezina ivota.
Cijelo to vrijeme priinjavale su joj njegove ocjene u koli najvee veselje,
i bilo je nevjerojatno, kako je brzo uspio; nevjerojatna je bila i promjena,
koja se odigrala u njenom djeaku. Jo uvijek se s tim nabujalim ponosom
ivo sjeala prvog dijeljenja nagrada, kad ga je vidjela prvi put, kako je
skromno ali ipak otmjeno nastupio sama je sebi govorila, da je imao
divno dranje da iz ruke njegove milosti biskupa nofarskoga, na kojoj
je blistao prsten, primi srebrni sat i lanac kao nagradu za znanje
vjeronauka, te gomilu knjiga nagrade za geografiju, ortografiju i
raunanje napamet.
1 cairngorm uti ili tamnosmei kremen, slian topazu koji se
esto nalazi na Mt. Cairngorm u kotskoj.
237Djeak ima sreu, ula je da mrmlja zavidna majka nekog uenika,
dok je Petar u zaparnoj dvorani kroz labirint nogu krio sebi put na njenu
stranu.
Sreu, kako da ne!, miljae Lucy ljutito, hvatajui pod ruku svoga sina i
vrsto ga drei. Lice joj! je bilo isto tako, kao i njegovo, crveno od
uzbuenja; ponekad srdito pogleda u pravcu eira punog perja, pod kojim
se rodila primjedba. Ne, to nije bila sree. Sigurno, svaki je djeak u koli
primio dar govorilo se, da brat William, ima vrlo povoljan ugovor s
nekim izdavaem u Londonu. Bili se nije danas rodio, izjavio je jednom
Ramford. Tono je bilo i to, da se ime svakog djeaka pojavilo u elegantno
tampanom cjeniku prospekta, makar da je pod tom rubrikom stajalo:
etvrta nagrada u sviranju na klaviru, ili peta za dobro vladanje. Ali
to je to znailo! I, to je stajalo iza zajedljive Ramfordove primjedbe,
sigurno nije srea bila ta, koja je za Petra ubrala ovaj prvi plod uenosti; i
sigurno nije bila dobra fortuna ta koja mu je dala prvenstvo, 'da ba on
deklamira Sprovod sir Johna Moorea odmjerenim pokretima pred
istim tim dobro obuenim skupom. O tome je pisao Laughtown Courier:
Draesni djeak pokazivae neopore-civi mimiki talent i ponjeo je
vatreno odobravanje, na kome se smeteno zahvalio. I Lucy je sauvala
isjeak, koji je poutio tokom godina, kao drag srcu.
Svirao je u kolskoj kapeli. Bila je to uvertira od We-bera. astoljublje, da
bude za velikim bubnjem, nije mu dodue bilo ispunjeno, jer je tamo sjedio
neki debeli panjolac s naoarima; dali su mu piccolo, a taj mu je po
njezinom miljenju i mnogo bolje pristajao. Njezine su oi poudno upijale
ljupku okretnost njegovih prstiju, koji su pomicali zaklopce jedan za
drugim, i inilo joj se kao da je cjelokupno sviranje cijele kapele prodiralo
iz njegovih obraza, nadutih od puhanja.
Poslije toga je brat William dobronamjerno stavio ruku na Petrovu glavu i
obraajui se nekom drugom roditelju, rekao: Ponosni smo na ovog
djeaka. Brat Alovsius je, iz pozadine, upravio na nju svoje tamne oi u
boji crnoga gloga i mrmljao: Veselje je poduavati vaega djeaka,
gospoo Moore, taj je naglasak uinio rijei jo prisnijim, trijumf jo vie
njenim.
238
Glavu je drala visoko, noni je zrak, koji je strujao oko njenih obraza, bio
hladan, srce joj je klicalo od ushienja, kad se poslije sveanosti vratila u
Langov hotel: braa su ga neprestano preporuavala Potovanja
vrijedna ena, ta udova Lang! Da, imala je etiri sina u koledu.
Lucy je te noi malo spavala, i kad j]e slijedeeg jutra povela Petra na
praznike, pogledala ga je s ponosom u vagonu, i pustila, da joj misli
sanjarski blude po njegovim buduim trijumfima, trijumfima, koji trebaju
biti i njeni.
Da, to je bio poetak, poetak kojem je odgovarao daljnji razvoj dogaaja.
On e postati pametan i spretan. Njeno poetno ushienje preobrazilo se u
stremljenje prema krajnjem cilju. to se ticalo njegovih uspjeha, postala je
zatvorena, pa ipak je bila njena mati, nije bila luda. Uvidjela je, da je
koled izvrsna ustanova, najbolja, svakako, koju je mogla imati; i zato je
godinji izdatak od okruglo etrdeset funti leao unutar granice, koju je
povukla u svojoj tamnoj lisnici. Takoer je uvidjela, da su stega i uredan
ivot pozitivno utjecali na Petra, koji se skladno razvio snagom i uzrastom.
Strah za njegovo zdravlje drala mu je plua za ne ba jaka
vrebala je kao avet na dnu njenih misli, iako se nekala da to prizna, i
prouzrokovao joj je neopisivo zadovoljstvo, kad ga je vidjela, da po svim
znacima raste normalno, zdrav. Lagane promjene nainie ga postepeno od
naivnog djeteta sa pekulama u depu, veim djeakom, koji je jo bio
neopisivo ljubak, ali koji je ipak bio ve visoko izrasli mladi, koji je
poderao svoja odijela, nosio cipele broj pet, i glasno s energinim izrazom
pjevao o praznicima tradicionalnu pjesmu:
Svrili smo latinski i francuski glupi, nema vie sjedenja na tvrdoj, staroj
klupi..
Zatim, poslije te faze, postade vitak mladi, koji svome promijenjenom
glasu nije mogao upravo vjerovati, ali je ipak jednom zgodom primijetio,
da bi bilo dobro, da nosi duge hlae 1 te promjene prooe preko nje
laganom preciznou neizb jezivoga.
239Uvidjela je, da se sve to mora dogoditi, i, jer se sve to dogaalo
postepeno i uzimalo dobar pravac, nije se osjeala uznemirenom. Njezina
sklonost prema njemu rasla je u mjeavini ljubavi i odanosti. On je ve
visoko narastao, suzdr-ljiv u svome vladanju, uredan u navikama, i
povremeno pokazivae sklonost, da se temeljito proui u ogledalu. Bila je
svijesna toga, da je u njemu bilo neega, ime se nekako odvajao od
prosjeka ne samo njegova neosporna otmjenost i ljupkost, ne samo
pomanjkanje samohvalne nespretnosti, nego neto', to se nije moglo
odrediti, obiljeavalo ga je kao njezina sina i oznaavalo ga izmeu
milijuna ostalih sinova, koji su pripadali milijunima ostalih majki. Poela
je u njemu gledati sve veu slinost s njegovim ocem u zaobljenim
linijama usana, osmijeha, jakim sjajno bijelim i besprijekornim zubima
poela je otkrivati odreene navike i kretnje, zbog kojih se znala trgnuti,
jer bi joj naglo neto sjevnulo u sjeanju. Potajno ga je drala za lijepog
mladog deka, duhovito je dijelila njegov ivot, stekla je unutarnje
zadovoljstvo, kako od njegova oduevljenja, tako i od njegovih uspjeha.
Znala je, da se i na njoj moraju pokazivati neke promjene, ali o tome nije
esto razmiljala. Prela je ono vrijeme, koje u ivotu svakoga ovjeka
projuri glatko i bez dogaaja, a da on sam nije svijestan promjena u samom
sebi. Stas joj je postao malo vri, tijelo manje pokretno, osmijeh
osjenan sve veim uzdravanjem. Ali je samo rijetko mislila o tim
promjenama. ak ni u najdubljoj misli nije uzimala u obzir mogunost
romantinih doivljaja. Joe joj je, u tome pravcu, na samom poetku zadao
teak udarac, apsurdna strast gospoice Hocking odbijala ju je, a prije
svega ostaloga imala je svoga sina i, iako to nije ni znala, tako su joj
okolnosti njezina ivota donijele neobinu promjenu, upravivi njezinu
ljubav potpuno prema Petru. Njene su muterije bile za nju, kakvo god da
su dranje zauzele, samo figure zapraene branom, koje su istom brzinom
uskrsavale i nestajale i nisu imale nikakvoga znaenja za njen ivot.
Lennoxu se sviala; to je znala. Ali on je imao svoj posao, koji ga je za sve
ostalo napravio bezosjeajnim, a sve drugo smatrao bi mahnitou. Jednom
ju je, naravno, u poslovnici, glupom srameljivou obuhvatio rukom.
Tada je sasvim mirno zahtijevala od njega, da se makne. On se odmah
tome pokorio, zbunjen, znajui da je
kriv, neizmjerno zbunjeniji od nje. Uope, u sebi je energino uguila svaki
poriv k sanjarenju, od koga se koa jei, koje bi moglo da je oalosti i,
kako je osjeala, da proizvede bole-lj'ivo samosaaljenje. I dogodilo se
samo rdjetko, da je imala vremena da ruke stavi u krilo i da se preda
trenucima razmiljanja.
Imala je svoj posao. Nauila se na brzi doruak i na to, da ujutro uri na
vlak; ekala je na peronima na vjetru i kii i sunanim zracima; od svog
nedjeljnog poklonstvenog putovanja napravila je krug kroz kotar i stajala
strpljivo satima u vlanim radnjama i suterenskim pekarama. Svijesno je
podravala optimizam i u poslu je upotrebljavala radosno pozdravljanje.
Kad je prva navala narudbi izazvana saaljenjem popustila, dola je u
miran ravnomjeran rad. Prihodi joj postadoe manji, ali redovitiji, i tim je
bila zadovoljna. esto je znala stati i o tome razmiljati, kako je bilo
apsurdno, da ona, upravo ona vri taji posao, provodi ivot u njemu
prodajui neki nedostojan, potreban artikl. Nedostojan ili ne, taj je
margarin prodro, i Lenno ga je forsirao da, ak i na tetu trgovine
maslacem. Bilo je gotovo smijeno, ali je ipak nastavila prodavati taj
nadomjestak. Nije bila nesretna, i, zapravo, nije imala nikakav izbor. Kod
njenog sadanjeg naina ivota, taj joj je dohodak omoguio da ugodno ivi,
da se poneto, ak na molbu svoga sina pri posjetima koli,
elegantno obue, da uiva skromna veselja ivota, i, prije svega, da plaa
odgoj svoga sina. Naravno da nije imala novaca u banci. Kapital joj se
sastojao od snage i ljubavi prema Petru.
Ali je bila svijesna, da ima razloga, kako se to Edward izraavao, da bude
zahvalna bojoj milosti; ipak joj je ponekad bilo nerazumljivo, da njezini
roaci pokazuju tako malo interesa za njeno stanje. To ju je moda malo
ogorilo, Edward je bez sumnje bio najtoniji; pisao joj je u odreenim
vremenskim razmacima, prigodice ju je posjetio, o praznicima bi uzeo
Petra k sebi, sa zanosnim je rijeima govorio o mladievoj uenosti i bio
je, prema svojim skuenim sredstvima, povremeno velikoduan. Joea nije
ni spomenuo, ali je imala neugodno uvjerenje, da je on naslutio razlog
stalne utnje onog drugog i da je ' radi skromnosti
16 Tri ljubavi
241sigurno izbjegavao, da na to skrene govor. Da, njeno se dranje
prema Edwardu promijenilo na jedan neobjanjiv nain; po njezinim
vlastitim rijeima, ona nije vie toliko drala do Edwarda kao prije. to
se ticalo Richarda, njezina brata, sauvala je svoju uobiajenu utnju.
Vjerovao je, mislila je, da joj dobro ide i iz toga izvue ponovni zaklju-
ak o razumu i karakteru Murravevih. Za Boi je jednom primila brisalo
za pera, koje je saila Vera, a drugi put jfe dobila ajnu lutku od
ruiastoga satena, i to je bilo Evino djelo; uz to su doli najsrdaniji
pozdravi cijele porodice, kao potovanje i priznanje.
Ipak su te ljubazne panje djelovale tako, da se povukla jo vie sama u
sebe. Poela je malo gubiti oci osjeaja dru-evnosti. Od svoje
velikodunosti nije nita izgubila; kada se Netta udala za Davea Bowiea
vaan dogaaj, dokaz trijumfa prave ljubavi i brzog toka godina
darovala je svojoj nekadanjoj djevojci lijep dar, mnogo platna, koji dar
nikako nije stajao u razmjeru s njenim prihodima. Ipak se njeni vidici
neprimjetno suzie. Na primjer, slabo je bila obavijetena o poslovima
nacije. Ponovno osvajanje Sudana, formiranje Australskoga
Commonwealtha, ostavilo ju je netaknutu. Nikada nije saznala, da je
Marconi izumio beini telegraf, niti da je Langlev uspio da svojom
mainom leti. Ime Kriiger nije za nju bila nikakva pogrda, koja odbija i
uzbuuje strah. Primala je do znanja smrt kraljice Victorije bez ikakve
boli.
Ipak, usprkos svim nedostacima i interesu za stvari u svijetu, bila je sretna:
imala je svoje vlastite stvari, svoj cilj, i bila je zadovoljna.
X
Treeg rujna 1904. stupi u poslovnicu izvrsne volje, ode ravno do svog
pisaeg stola, da unese podatke u svoju knjigu. Nije se dogodilo nita
neobino, to bi utjecalo; na njeno raspoloenje, osim, moda, da je miris
jeseni leao u zraku. Oduvijek je voljela to godinje doba, a danas su svjei
vjetrovi s Darroeha, koji su puhali s mora, donijeli miris palog lia
krasnu aromu zemlje tako, da se zaustavila najednom i udahnula je
duboko, punim pluima.
242

Doviknu Andrewsu neku povrnu primjedbu, uze knjigu za fakture i poe

prepisivati svoje narudbe. Kolika je to ve dugo trajalo? O tome nije
razmiljala, i nije esto, kao nekada, stala, da bi se lupila po ustima i
nesigurno razmislila o nekoj stvari, zbog straha da ne pogrijei. Ne,
odavala je izgled sigurne trgovake tonosti u svom izrazu, a njena olovka
za prepisivanje klizila je bez zastoja po papiru.
to se noas dogodilo? dobaci Andrewsu, ne diui glave.
On nije odgovorio na njen pozdrav. I opet nije odgovorio.
Da li su to probavne tekoe? istraja ova prijateljski, dok je jo uvijek
pisala istom brzinom. U posljednje je vrijeme ovaj vatreni pristalica
kuharske vjetine svoje ene poeo da pati od ozbiljnih bolova eluca, i
stalnim uzimanjem pilula platio svojim jetrima zakanjelu naknadu.
Jo uvijek je utio, mrzovoljno je sjedio na svom stolcu, gladio mlitavom
rukom objeene brkove, a onda upravi na nju pogled kirjavog i mutnog
oka. Ona se nasmijala i buno okrenula stranu bloka.
Svaka slika sama pria! citirala je. Zar je ona bila ona ista, koja je u toj
poslovnici jednom drhtala i rekla: Uinit u sve, to najbolje mogu, da
upamtim to ste mi rekli, gospoine Andrews?
Smijete se, odgovori polako. Dobro, smijte se samo. Dobro biste
uinili, da to izbijete iz sebe, kad smo ve kod toga.
Njegov prodorni pesimizam ponovo je nasmije.
Gdje je Dougal? zapita.
Dougal je, tokom godina, popravio svoje grubo i malo primamljivo lice.
Sada je 'bio zgodan momak i veoma se sprijateljio s Lucijom.
Andrews je polako pokrenuo elavu glavu u pravcu unutarnje prostorije.
Kod efa. Tmurno je utio. Ja sam ve bio unutra a kad on izae,
onda ete ui vi.
Ovoga puta onai pogleda, i drei olovku na obrazu, omjeri ga paljivo.
Da, izgledalo je, da njegova utuenost ima. dublji razlog nego obino.
to se dogodilo? upita.
Ve ete uti, odgovori on odmjereno; i onda se ne ete smijati, zakleo
bih se.
Recite mi, istraje ona radoznalo. On je doista izgledao neobino uzrujan.
Recite mi, to se dogodilo.
Sve! objasni neobinom estinom.
Upravo se u tome trenutku otvorie vrata, Dougal izae iz poslovnice,
Lennox ga je slijedio u stopu.
Ve ste se vratili? ree Lennox, opazivi Luciju. Doite naas, hoete
li?
Ona se polako die; Dougalov izraz lica i taj poziv, tono kako je Andrews
predvidio, udnovato su je uznemirili; ali je znala, da sebi nema to
predbaciti; nita nije pogrijeila, u poislu je imala uspjeha; nije se imala
ega bojati.
Sjednite, gospoo Moore, ponudi je, i ona je pogodila, kako po tom
pozivu, tako i po tom kako ju je oslovio tako je, zaista, nikada nifle
oslovljavao da e stvari uzeti neobian tok.
Upravo sam govorio s ostalima, ree igrajui se nervozno olovkom.
Da? ubaci ona, oekujui.
Osjeti u njegovu dranju nemir, savladano uzbuenje, koje kao da je arilo'
pod neobinom skruenou. Nastade tiina.
Teko mi je, to to, moram uiniti, ree najednom, igrajui se ravnalom,
ali usprkos tome, to se mora dogoditi.
Odluno baci ravnalo. Moram vam otkazati.
Ona potpuno problijedi, tako joj neoekivano dooe te rijei. Trenutak je
buljila u nj; zatim promuca: Ali moj posao ide u redu, potpuno u redu! Vi
znate to isto tako dobro kao i ja!
Znam, znam, ree on oito sa aljenjem. Iskreno mi je ao.
Dakle to mucae ona, utueno.
Prodao sam da, prodao sam, s robom i svim inventarom, Van
Hagelmannu!
Uvali se u stolicu. Usprkos skruenosti, nadvlada uzbuenje; visoki mu
glas posta otvoreno trijumfalan.
Vi, znate, da sam ljudima bio trn u oku makar koliko da je velik njihov
koncern da, dugo sam ih vremena
244
i prilino jako ubadao. Pokuavali su da me podjarme, ali im nije uspjelo.
Njima za inat prodavao sam holandski margarin prodavao sam ga pod
njihovim nosom i sad mi je toga dosta. Ne e konkurenciju; hoe da
imaju monopol, svakako. Znam; oh, da, znam to. Ve dugo gledam kako to
dolazi. Zato sam tako forsirao margarin, a rtvovao ostalo. To sam upravo
predviao. I sad se dogodilo, pogodba je zakljuena. Ja sam vani, a oni su
unutra.
Kod njegovih rijei oblije je duboko crvenilo. Dakle to je bio cilj, za koji je
radio.
Ali nas e ovdje zadrati? ree ona bojaljivo.
On lagano strese glavom. To je upravo ono alosno, odvrati, najednom
potpuno promijenjena dranja. Preuzet e Dougala, mislim. On je mlad i
sigurno e ga moqi upotrebitL Ali Andrewsa i vas ja Znaajno
stade, onda dodade: Zaista mi je neobino ao.
Iako je pokuavao da svojim crtama dade izraz suuti, ipak nije osjeao
veliku alost. Bio je ushien, da je to svrilo, veselio se srei, to je svoje
malo poduzee mogao prodavati velikoj, znaajnoj tvrtki, koja je kupila
vie zbog taktikih razloga, nego zbog monopola.
Ona je to jasnoi vidjela, i najednom je pritisnu nesnosni osjeaj nanesene
joj nepravde.
Zar da budem izbaena poslije tolikih godina! Je li to nagrada za moj
teki rad!
Za to ste primali plau, mrmljae on blago.
To nije poteno! Nije pravedno! izbaci ona nepromiljeno. Morali ste
nam saopiti, to nas eka!
Ni sam nisam sigurno znao. Oklijevae, i dodade jo. blae, nema
smisla, da se zbog toga ljutite.
Moda ga je upravo sjeanje na ono davno prolo popodne, kad ju je u
trenutku slabosti obujmio rukom, sada suzdravalo od otre opomene.
Moda je ak i sada osjeaa neto od onog neodlunog prema njoj.
Ve sam due vremena namjeravao da se povuem.,, nastavi. Vi ete
sigurno nai drugi posao. Vjeta enica, kao vi.
Na njezinu je jeziku leao brzi1 odgovor, ali stisnu usne. Grubo se die,
gledala ga je u lice oima punim bijesa.
245

Kad odlazim? zapita, s vrata.

Za mjesec dana, odgovori gotovo pomirljivo.
Ona ode u vanjsku prostoriju. U njoj je buktio gnjev. Poniena, sjeti se
dana, kad je prvi put ula u ovu prokletu poslovnicu; da, to ju je
ponizivalo; i bila je gorko ojaena tim iznenadnim prisilnim odlaskom; i
kako je u meuvremenu radila, kako teko radila, po svakome vremenu, da
tome prokletom Lennoxu osigura masnu penziju u starosti.
Zar vam nisam rekao? primijeti Andrews. Znao sam, da e vas
izbaciti.
Ostavite me na miru! ree ona ljutito.
Dougal je utio. Nije bio izbaen i radi toga je bio zbunjen, kao ovjek koji
je izdao svoje zavjerenike.
Stisnutih usana uze ona svoju knjigu, zavri posao, i u pet sati napusti
poslovnicu.
Izala je iz uskoga hodnika, skoro prela polovinu mokrog puta i tada
primijeti, da pada kia. Kosa joj) je bila vlana od kie, kad je mehaniki
otvorila kiobran. ute mrlje izloga klizile su kraj nje; neki djeak,
prodava novina, vikao je promuklo na uglu ulice ime pobjednika po-
sljednjih utrka; tamne su pojave ile prema kolodvoru, isto kao i ona.
Ue u vlak. Tamo se u kutu jedan ovjek sagnu k svom suputniku i, drei
sputene novine, govorio mu o depresiji u trgovini.
Ljude iz brodogradilita bacaju van kao muhe, zakljui vano.
Mirno pogleda toga ovjeka. Da, to je na dlaku tono bio njen poloaj, tako
je procijenila. Nju su izbacili. Te godine, bez znaajnih dogaaja, sluajno
su se zavrile gotovo groteskno. Smijena fraza, biti izbaen za nju
bijae neoekivana, nenadana katastrofa. Ne, u svom se samopouzdanju
nije nikada na to oibazirala, nikada se nije tome nadala. U ponovnom
napadaju bijesa, usne joj se opet stisnue, dok je ovdji; tako sjedila i
potpunije sagledala znaenje otputanja.
U Ardfillanu je padala kia, u dugim tekim mlazovima, I kuda je stupila u
stan, prilijepio joj se rub mokre suknje <> glenjeve.
Brrr! povie gospoica Hocking, kad je uletjela u predsoblje, Mokri ste
kao haringa, moje dijete!
246

Da, mokra sam, odgovori na silu. Nisam sa sobom imala kaputa.

Onda brzo uite i presvucite se, za izlazak, izbrblja druga. Imala je na
sebi neizbjenu zelenu svilenu haljinu, oi su joj jasno svijetlile.
Lucy strese s glave kapi kie.
Ne idem, ree odluno. Umorna sam. Bile su pozvane na veeru; ali
sada se nije mogla odazvati tom pozivu.
Ali morate ah, naravno da morate! protestirala je Pinkie pretjerano.
Razonodit emo vas. Svirat emo. Malo pjevanje prije veere. To e vas
umiriti. Hajde, hajde.
Kaem vam, da ne idem! odgovori Lucy grubo. Nemam volje.
Vi se upravo morate malo razveseliti, moja draga. Pomoi u vam kod
oblaenja.
Ostavite me! odvrati Lucy, odgurnu ruku, koja ju je htjela zagrliti, i
izbaci: Izgubila sam mjesto!
Vae mjesto? doe nepovjerljiv gotovo zagriljiv odgovor.
Da, svoje mjesto posao slubu. Izbaena sam, ako znate to to
znai.
Tako to! ree gospoica Hocking ljubazno, i onda do-dade iskreno
utjenim osmijehom: Nai ete drugo mjesto. Ve sutra. Sigurno! Doite!
Da, hajde, hajde.
Lucy ne odgovori, nego se osorno provue kraj; nje u svoju spavau sobu,
gdje poe svlaiti mokre haljine. Bijae to jo dodatak njezinoj boli, koja je
kod dolaska kui naila na ovako aav prijem.
aave li ene! mislila je u svom gorkom raspoloenju. A kakva sam ja
luda bila, to sam se s njom upustila!
Suila je noge bijesnom energijom, obue suhe arape i kune cipele; poe
po sivu barunastu haljinu do ormara. Kucanje je zaustavi, pa se umiri.
Onda izvana zau Pinkin glas, vragoljasto pjevuckanje:
Sad ete doi, moja draga? Ja sam ve gotova.
Lucy se s naporom svlada.
Idite samo sami, ree. Ne mogu ii.
Morate! Morate! povie Pinkie uzrujano i drmae kvaku kao razoarano
zloesto dijete, ali je Lucy, opameena iskustvom o njenoj izdrljivosti bila
zakljuala vrata. Ali ju

247je tiina, koja je zavladala, pritiskivala; a onda je trijesak vanjskih vrata

dao Luciji olakanje, uklonio potajnu napetost, koja je leala u zraku.
Zavri oblaenje; ode u kuhinju, spremi aj i pren kruh.
Zamiljeno sjede, stavi preda se posljednje Petrovo pismo, i ponovo ga
polako proita. Uredno pisani reci tjeili su je, ali su joj i pokazali poloaj,
neusporedivo jasnije, nego to bi to mogli mnogi asovi razmiljanja. Bio
je u drugom tromjeseju zavrne godine, i kad se na kraju godine vratio,
postavit e se, kao neposredan problem, briga za njegovu budunost. Vizija
posljednjeg dijeljenja nagrada opet se podie* pred njenim oima. Brat
William jo grbaviji nego prije, malo drhtei, ali jo uvijek, kako se sam
izrazio1, sasvim dobro nije vie drao ruku na glavi, ve na
ramenima nosioca nagrade rekao joj je: Taj mladi ima pred sobom
ivotni put. Iako je njen poloaj bio i prije teak, sada je izgledao mnogo
tei! Ipak, ma da budunost i nije jasna, vidjela je pred sobom ocrtane
astoljuhive planove koje je s njim kovala.
Poslije svega nastojanja, da mu prui pristojno kolovanje, misao, da ga
pusti da uzme neko malo i neznatno mjesto, bila je ne samo apsurdna, nego
je znaila, da je sav trud bio uzaludan, jasno priznanje neuspjeha.
Kancelist? Pisar? egrt u nekom zanatu? Sve je bilo jednako nezamislivo!
Ne, njezino povrijeeno i ogoreno raspoloenje sluilo je samo, da je
ojjaa u odluci. Imala je svoj cilj to je put k tome cilju leao u tami,
nije je zbunjivalo jo ga nije mogla jasno sagledati, ali je vjerovala u
sebe. Morala je bezuvjetno nai drugo narnjetenje; primit e svaki posao,
svaki. Ogoreno sloi pismo, i pusti misli da tumaraju u budunost.
Otila je rano na poinak, ali nije nala sna. Opet i opet vraala joj se poput
rane slika otputanja. Neprekidno je pila vodu iz vra, koji je stajao kraj
postelje, ali kad je legla, da nae sna, njeno se preaktivno razmiljanje
ponovno grevito uhvati za misao: to jioj se nije smjelo dogoditi da je
otpusti taj nevaljali mali ovjek, za kojeg je toliko i tako teko radila!
Jo nije spavala, kad je dola gospoica Hocking. Leei u tami, ula ju je
kako otvara vrata od stana, pipajui i nesigurno, a potom naglo zatvara,
ula ju je kako ide kroz
248
1
hodnik ali nije to bio njezin uobiajeni kooperni korak, nego neko
neobino geganje, koje je probudilo njenu panju. Prislukivae, za
trenutak je zaboravila vlastiti jad, sve dok se to ukanje nije odvuklo u
pravcu spavae sobe gospoice Hocking i nestalo.
Ovo joj se uini vrlo neobino, zato se podlakti i gledae prema vratima, na
kojima je uski rasvijetljeni prozor pokazivao, da plinsko svijetlo u
predsoblju nije utrnuto. Da, sve je to bilo izvanredno neobino. Oekivala
je ona] neizbje-ivi, ivi, buni, pretjerani povratak, usto kroz cijeli stan
brujanje pjesmice, moda pokuaj da doe k njoj i da joj uznastoji opisati,
s estim ekstatinim uzvicima, divni ar te veeri. Zatim je, jo uvijek
podlakena, ula drugi um, koji prodirae kroz tamu stranom jasnoom;
to nije bio ni smijeh ni pla, nego neko sjedinjenje obojega um
histerinog gra plaa. Odmah skoi, navue pustene papue i zagrnu
kunu haljinu. Otvori vrata, pomoli glavu u osvijetljeno predsoblje i upita:
Sto se dogodilo?
Odgovora nije bilo, samo onaj strani um pretjeravane boli postade jo
jai.
Lucy nabra elo, vrsto< se zamota kunom haljinom i poe hodnikom.
Zakuca na vrata gospoice Hocking, ekae na odgovor, koji ne doe, onda
odluno pritisnu kvaku i ue u sobu.
Zastala je, zauena i zapanjena. U naslonjau je leala gospoica
Hocking, kao da se u nj' bacila usred svlaenja, lice i pojava bijahu joj
udnovato osvijetljeni plinskom svjetlou, koja prodirae kroz zeleno
obojenu kuglu. Leala je tu u krajnjem neredu, haljina i donja suknja
bijahu baene-na pod, ipke zguvane, ramena gola, gusta joj je uta kosa
duboko visjela preko lea bilo je to divno bie, koje je lealo polunago,
u naroitoj razbludnoji podatnosti. Jedna je-dojka sa svijetloruiastom
bradavicom ispala gola preko korseta, a iznad dugih crnih arapa svijetlila
se bijela koa poput satena. Tako je leala, jecala, glasno zavijajui, u naj-
dubljoj bijedi.
to se dogodilo? povie Lucy, s izvjesnom otrinom u tonu.
Za nju je bio pogled na enu, koja je leala u ovakvom poloaju podavanja,
suvie egzotian, nedelikatan, da bi u
|^^^^^^^^^^|^Hik^^^^^^^^g*^^&i^
249-njoj mogao probuditi suosjeanje; takoer je nije- ganulo ni glasno
jecanje. To joj nije izgledalo dirljivo, nego besmisleno. Jo jae pridigne
kunu haljinu oko svoje njeno zaobljene pojave.
Pitam vas, to se dogodilo! zapita jo glasnije.
On me je izdao izdao izdao! izbaci gospoica Hocking. ula sam
to u drutvu. I iz njenih velikih oiju potekoe nove suze.
to time mislite? zapita otro Lucy. Bila je ljuta zbog ovakvog njenog
dranja. Prepoznala je istu grotesknu mahnitost, ali ovaj puta je to bilo
drugaije, i osjeala se ponukanom da opet upita: Recite mi to time
mislite!
Izdao, izdao, izdao! On me j;e izdao. Zaruio se s drugom danas su
oglasili, urlikae. Izdao me je poslije svih godina, poslije svega to sam
uinila za njega, poslije ljubavi prema njemu, poslije pogleda, kojima me
je gledao. Spo-pade je novi gr, smueno je udarala petama o sag.
Bilo je neshvatljivo! Bilo je ludo nemogue! Ali je bilo tako. Ta nesretna
ena bievala se ovdje luakom boli za gubitkom neeg, to nikada nije ni
bilo njeno.
Smirite se! ree Lucy, promijenjenim glasom, i dozvolite, da vas
smjestim u postelju.
Kako mogu biti mirna? kretae ova. Ja sam ga voljela; da, voljela sam
ga, i on je volio mene. Ja to znam, U to sam sigurna. Jedno smo drugom
vjerovali. ekala sam na njiega. Da da!
Ogromna zgrada njezine obmane, ona monstruozna utvara, sruila se pod
neoekivanim udarcem. Glavni stup njezina ivota poeo se ljuljati, i
izgledalo je, da je i sama izgubila ravnoteu.
Opet je stenjala, a oko joj je divlje sijevalo.
Ljubila sam ga! Ljubila sam ga! vikala je opet. Pred bogom smo bili
mu i ena.
Lucy bijae uznemirena. Prestanite plakati, umiljavae se, tapui je po
ramenu, istovremeno pokuavajui da pokrije tu silnu golotinju.
Vi mi vjerujete, zar ne? jecae gospoica Hocking, uhvativi je grevito
za ispruenu ruku i prevukavi je preko suzama opustoenog obraza.
Dobra Lucy, dobra Lucy!
250
Da da, ree Lucy brzo. Doite sada, moramo u postelju.
Stvarno joj uspije da je dovede dotle, da se digne, poe joj s izrazima
umirivanja otkapati grudnjak i svlaiti je.
Kod tod dodira Pinkie prestade jecati; stajala je pasivno, pogled na njene
ipkane duge gae pokazivae traginu neurednost; stas joj bijae zanosan,
ali jioj je lice, ukoeno i bez suza, bilo prazno nije pokazivalo nikakav
drugi izraz osim groteskne zbunjenosti.
to e biti od mene? ree najednom. Sada!
Pst, ree Lucy odluno.
Napokon joj uspije otvoriti steznik, koji je stisnuo bijelu kou i stvorio
crvenkaste nabore, zatim joj prebaci preko ramena spavaicu i pomogne,
da se popne u ogromni nad-svoeni krevet.
Biste li htjeli alicu aja? upita. Gajila je duboku vjeru u djelovanje toga
pia, koje umiruje.
Gospoica Hocking kininu glavom na isti odsutni nain. Lucy izae i
spremi aj, donese punu alicu veliku alicu za doruak, iz koje je
gospoica Hocking obino pila.
Evo! ree bez okolianja. Pijte.
Pinkie posluno isprui ruku, tu veliku, lijepo maniki-ranu ruku, i uze
alicu; ali im ju je primila, ravnoduno je spusti da sklizne iz prstiju i
padne na pod. alica se nijie razbila, ali se aj odmah prolio i poplavio sag
mlakom, koja se isparavala.
Vidite, to ste uinili! povie Lucy.
Kod ove besmislice razbukta se njen bijes. Dok se sag-nula da digne alicu
i tanjur, ree: Sad vie ne trebate aja.
Oprostite, ree gospoica Hocking utueno. Mislila sam na neto
drugo. Na moju ljubav za Malcolma. Zar to nije uzvieno?
Lucy se die i bijesno se zabulji u ovo bie vrijedno aljenja, koje je sada
lealo u krevetu. Nije za nju imala suuti, ve samo osjeaj bockavog
bijesa. Bila je ogorena, te je gajila elju, da joj, kako se izrazila utuvi1
malo pameti u glavu. Strastveno je prezirala, to je tu ludost trpjela tako
dugo. A imala je svojih vlastitih briga; u dnu svojih misli izmjerila je
plitkost tog idiotskog bola, tu, do najvee mjere
251
glupu uzbuenost, prema ozbiljnoj brizi svog vlastitog poloaja, u koji je
danas bila tako iznenada stavljena.
Ipak je bila uzbuena i upita: Da li biste htjeli malo svog broma?
Htjela bih malo broma, odjeknu ova, kao dijete; i kada joj Lucy dade
dozu, uze je bez opiranja, bespomono, i pokri rukom Lucijinu ruku, dok
joj je ova odluno drala licu na usnama.
Nije vie bila uznemirena svojim bolom; postala je odsutna duhom.
Lucy ju je jo uvijek mrko gledala.
Laku no, odgovori blago gospoica Hocking.
Lucy utrnu plin, mirno napusti sobu. Bila je najprije duboko smuena, ali
se uskoro smiri. Dok je ila du hodnika, njena i skladna pojava, opet joj
doe u pamet stereotipna fraza: Kad jednom pada kia, onda lije. Mislila
je na sebe, i opet joj se povrati ista misao. ivot joj1 je godinama iao
svojim tokom. Trpjela je gospoicu Hocking; s pravom se osjeala
sigurnom; a sada, u toku jednog jedinog dana, dvije katastrofe!
Ipak nije bila previe duboko uznemirena zbog stanja svoje sustanarke.
Ujutro e se ve osjeati bolje, mislila je prilino hladno, lijeei u
krevet.
XI
Ali ise ujutro Pinkie nije osjeala bolje. Kad je Lucy, poslije doruka, ve
obuena i spremna za odlazak, ula u njenu spavau sobu gospoica
Hocking nije ustajala prije devet da joj kae zbogom, nala ju je u
krevetu.
Je li vam dobro? zapita.
Dobro mi je, odjeknu gospoica Hocking sumorno. Znate, ja ja sam
razmiljala.
Ove dvije ene predstavljahu rijetku suprotnost; jedna je stajala uspravno,
jasno, sigurno, lupkajui vrsto uvijenim kiobranom o sjajno oiene
cipele; druga je indolentna leala u neglieu, rasputena kosa irila se
neuredno preko ipkastog jastuka, njene velike, lijepe oi zamuene tragi-
nom tupou.
252
Da, nastavi istim ukoenim izrazom razlonosti, mislim, da je razlog
tome, to ne sviram orgulje u crkvi znate. Kad bih to znala, on bi doao
po mene, zastae. Danas moram uiti.
Lucy zlovoljno nabra elo ispod nategnute koprene. Kako je to bilo
razlitio od uobiajenoga pretjeranog pozdrava na rastanku: Zbogom,
zbogom, moja draga Lucy. Vratite se brzo!
Zar niste dobro spavali? zapita.
Spavala sam, ree gospoica Hocking, i danas moram uiti orgulje. Sad
u odmah otii u crkvu. Uzdahnu. Sve sve u za njega uiniti. Za
Malcolma! Mog mua pred bojim licem.
Prestanite, ve jednom, ree Lucy grubo, kao da bi samo svojom voljom
mogla toj ludoj glavi uliti malo pameti. Znate, da mi se ne sviaju takvi
razgovori.
Znam, da vam se ne sviaju, Lucy, muklo ponovi ona. Ali vi me ne
razumijete. Ja to moram uraditi. Moram misliti na njega. Ne mogu
drugaije.
Lucy se ugrize za usne, pogleda na sat. Morala je ii na vlak; morala je ii
svojim vlastitim poslom; nije bila sklona da izgubi cijeli dan brinui se za
ovo glupo bie; i zato se kratko okrenu.
Idem, ree zatim i izae iz sobe, u kojoj je ostala gospoica Hocking,
leei jo uvijek s istim izrazom sanjarske letargije i buljei preda se.
Ipak je u predsoblju oklijevala; htjela je objasniti stvar istaici u nekoliko
rijei, ali ova jo nije dola njena je netonost odgovarala lakoj prirodi
gospoice Hockingj i tako je, jo uvjek uznemirena, morala otii.
Tokom dana energino je odgurnula na stranu misao o toj stvari. Imala je
pred oima hitnost svojih vlastitih problema: imala je na raspoloenjju
samo mjesec dana da nae zaposlenje; morala je uzeti u obzir svog sina;
morala je prvenstveno misliti na njegovu budunost. Da, tog je prvog dana
poela traila je od svojih muterija olako i nekom izvjesnom
izvjetaenom aljivou, da joj predloe neko prazno mjestoi, koje bi
odgovaralo njezinim sposobnostima. Veina joj je izrazila aljenje, to je
morala napustiti svoj posao veliki boe, to ne moe biti! Da,
mislim, da je upravo
253sramota, da je jedna ena vaih sposobnosti . Ali je ona u tim
izjavama ula s prilinom gorinom isto povrno sauee, koje je bila
izazvala Frankova smrt. Zar su ljudi, svi, mislili to, to su govorili? Ne svi,
nisu svi govorili ozbiljno. Neki su predloili, isto tako u ali, kao i ona,
apstraktnu primamljivu mogunost braka; neki su bili ak aljivi i manje
apstraktni; ali svi su obeali, da e brino imati na umu njenu stvar; da, ne
e zaboraviti ako uju to prigodno. Mislit e na nju, razumije se samo po
sebi. To je ipak bilo neto-. Poela je okretati kota.
Dola je kui s osjeajem dobro izvrenog posla. Imala je stalno pred
oima svoj cilj, tako se, tek kada je zakrenula na Victoria Creseent, opet
sjetila Pinkie.
Sad je ve sigurno preboljela, miljae optimistiki. Ludo bie!
Ali Pinkie, oigledno, nije preboljela, a osim toga, ugledala je neto
nesvakidanje, istaicu, kako je eka u predsoblju u eiru i kaputu; htjela
je otii tek poslije Lucijina povratka.
Morala sam ostati, gospoo, poe odmah ena, tihim glasom. Suvie je
udna. Mislila sam, prekovremeni rad ili ne, pametnije je, da ekam dok se
ne vratite.
U emu je stvar? zapita Lucy brzo.
Nekako je drugaija, gospoo. Vi znate, kako se ponaa, obino, kako
skoro sve vrijeme pjeva i smije se i svira na svojim velikim guslama, i
kako me pita hoete li ovo, Dick? ili moda biste trebali ono, Dick?
ali danas da . Ona prekide.
Razumijem, ree Lucy kratko.
Dade eni iling i pusti je da ode. Onda se sabra i s namjetenim izrazom
radosti stupi u dnevnu sobu.
Napustila sam orgulje, ree gospoica Hocking obukla je poneto
neuredno svoj sivi kostim i sjedila je uspravno na tvrdoj stolici u sredini
sobe. One mi ni najmanje ne koriste.
Kako to mislite? ree Lucy protiv volje.
Uzela sam orguljaa zgodnog ovjeka oh, da, on me dobro poznaje
gore na orgulje, da mi pokae, ali nita ne koristi uvidjela sam
odmah taj koimad drveta. Ostane
meu koljenima kako bih ja to mogla svirati, razumijete, time
rukovati, kad imam suknju? Napravi lijenu stanku, kao da razmilja na
uzvien i razuman nain. Ali imam tuniku, koju sam nosila na
gimnastici. Tu bih mogla obui pod suknju, znate. I svui suknju, kad idem
u crkvu. Naravno mislim
Oh, ne, Pinkie! ree Lucy. Napustila ju je njena strogost; osjetila je
najednom nemir, tako velik nemir, da je svoje rijei izgovorila s molbom:
Molim vas, nemojte tako govoriti;.
Ne, ne vjerujem, odgovori gospoica Hocking istim nainom
razmiljanja. Mislim, da u uiti hebrejski. Da, nabavit u knjigu i sutra
u uiti hebrejski. Onda emo zajedno razgovarati, on i ja, ruku o ruku. On
e me radi toga ljubiti; i upravi svoje velike zauene oi na Lucy.
Nemojte tako govoriti, Pinkie! povika Lucy opet.. Znate, to je tako
glupo! Uzrujat ete sebe a i mene.
Sutra u odmah kupiti Stari zavjet na hebrejskom,, nastavi druga
konzekvenitno. Ruku o ruku Malcolm i ja itat emo hebrejski
zajedno!
Bilo je smijeno, ali i duboko potresno. Lucy vie nije osjeala bijies; bila
je ganuta, i iznad svega zbunjena; za trenutak nije znala, to da pone. Bila
je zbunjena, a ipak .
Provela je vee u tome, da je izvue iz stranog udnog poloaja. Kajala se
i svojim je dranjem pokazivala pratanje.
Slijedeeg jutra, bila je subota, ekala je i tako udesila,. da je gospoa
Dickens koja je neoekivano dola ranije, vie zbog znatielje, nego
zbog plemenitosti ostala doruka, na koji se ona ve mogla vratiti.
Naredila je da gospoica Hocking ostane u postelji. Tada ode na posao.
Opet, ali ipak veim trudom, skrene misli iskljuivo na. vlastiti poloaj.
To moram uiniti, ree odluno. Svri svoj posao u velikoj urbi
osjeala se tek malo utuena, kad je svoje posjete svrila brzo i vrati se
u Glasgow oko jedanaest sati. Onda, po unaprijed odreenom planu, ode u
novu poslovnicu Hagelmanna u Ulici Alston i zatrai, da govori s
direktorom. Da, traila je! Ali Hagelmann nije bio Lennox, ukaza se
luksusno poploan ulaz, koji nije bio tako lako pristupaan, kao one male
aave stranje stepenice u
255-Sadlerigssu. Put joj zakri odjeljenje informacija. Traili su, da dade
svoje ime, zatim da kae svrhu posjeta; i nije govorila s direktorom.
Ljubazno, ali odluno, obavijestie je, da ne moe raunati na razgovor, a
ni da nema nikakvih izgleda za slubu kod ovog poduzea.
Izae uzdignute glave na ulicu. Ti ljudi nisu znali, to su propustili, to
nisu preuzeli nju, iskusnu poslovnu enu, putnika sa stalnim muterijama, i
jio k tome nisu htjeli ni da razgovaraju, nisu izrazili ni najmanje
saaljenja! Ali oni e to poaliti! Da, vidjela je, da e to oni poaliti. Bilo
koje poduzee konkurencije imat e prednost da s njom stupi u vezu. Pod
utiskom svoga bijesa, a budui da jo nije bilo jedanaest i etvrt
pretpostavljala je, da e trebrti predvidjeti cio sat za ovaj razgovor i tako je
briljivo sastavila najuvjerljivije argumente! zakljui, da stvar tjera
dalje, odmah.
Poznavala je tri druga poduzea, na koja se mogla obratiti s nekim
izgledom na uspjeh, poduzea su se bavila poslovima uvoza. Najvee od
svih bilo je sasvim blizu tonije u Ulici Carswell, i ona se, odluno,
bez oklijevanja, uputi tamo. Ovdje, bar, nije bilo teko ui: skoro se
smijala, kakav je kontrast predstavljao ovaj doek. Trebala je, tako je
odmjerila, najprije doi ovamo. Ali kada je iznijela svoj sluaj, pazila je, da
ta izjava bude jasna, situacija je postala potpuno drugaija. Posao je, tako
je tvrdio direktor, loe iao, slabije nego ikada, tome je kriva inozemna
konkurencija. Osim toga, on raspolae sa gotovo previe velikim bro^ jem
agenata, i u tako tekim vremenima bilo bi nepravedno liiti ovjeka
njegova kruha, da bi se namjestila ena. Konana joj je predloio, da
pokua kod Margotsonovih. Moda e je tamo moi upotrebiti.
Pokuala je kod Margotsonovih, to je ionako bila druga tvrtka, na koju je
mislila. Onda pokua i kod tree. Konano, odvue se u svoju poslovnicu,
glavu je drala uzdignutu, obrazi su joj jo bili crveni, osjeala je nekakav
unutranji nemir, neobinu klonulost. Jedva vidljiva nit sumnje proe kroz
njeno samopouzdanje.
Zar nije imala veliku sreu, kad je tako lako dola do svog biveg mjesta?
Sada je uvidjela, da su joj prilike koje onda nije mogla ocijeniti,
omoguile, moda, da prilino lako
256
dobije onaj posao. Ali napregnu se i pribere. Bilo je smijeno ona je
ipak ena, koja je potvrdila svoju vrijednost. Kasnije, na kolodvoru, kupi
dvoje novine, Novosti i Graanin; onda se uvali u svoj kupe i paljivo
itae oglasne stupce, pri emu je naliv-perom zabiljeila svako slobodno
mjesto, koje bi na razuman nain mogla traiti. Razumno! Da, proiri taj
pojam, koliko god je mogla, ali takvih je mjesta, biloi, jao, nevjerojatno
ma,kx Uvidjela je i postala svi-jesna toga, da nije za kancelarijsM posao.
Nije znala pisati na stroju; nije znala istenografiju. Zato, tako se pitala go-
tovo estoko, nije nikada tjerala samu sebe, da ui? Zaista se nije mogla
smatrati u pravom smislu mladofm: Trai se mlada dama. Ne, to1 ona
nije bila. Uvidjela je, da bi, kad bi imlala sree, magla za sedam i po
ilinga tjedno posluivati za tezgom u trgovini, ili zia kneevski iznos od
dvadeset funti na godinu nekoj neuglednoj porodici kuhati jelo obje joj
se mogunosti uinie podjednako neprihvatljive.
A onda tu je bila gospoica Hocking. Sad vie nije mogla da tu misao
potpuno izdri. Priznade, da je osjeala intenzivan strah; ali je imala pred
sobom itav kraj sedmice. Sigurno je mogla neto* poduzeti, nekako se
potruditi i istrgnuti je iz tog uasa, koji ju je spopao!
Sila je u Ardfillanu, poela se uspinjati na breuljak polako', jer se
osjeala umornom. Neoekivano je postalo toplo. Blagi dan, ispunjen
eznutljivom tromou kasnog ljeta, ispunjen blagim ukanjem palog
lia, koje je ovako blago negodovalo melankolinim umom, nekako
udaljenim, koji je nestajao kao izblijedjelo sjeanje.
U sredini ulice Garsden ponudi joj djeak tjedne mjesne novine, i (dijelom
jer ju je podsjeao na Petra apsurdna misao, ali njenoi raspoloenje je
bilo* takvo a" dijelom, jer ju je misao o zaposlenju stalno progonila,
kupi ih; i gledae besposleno u stupce Oglasnika dok je ila dalje.
Najednom stade nehotice stade pogled joj je zapeo" na kratkotm
stupcu, koji je najavljivao slubene zaruke veleasnog Mal-colma Adama.
Ipak je bilo tono, taj obini, sasvim obini, dogaaj svakidanjega
ivota pokidao je blistave iluzije gospoice Hoeking. Ona sloi novine i
ue u stan.
Onda? odmah upita gospou Dickens.
17 Tri ljubavi
257Utuvila je sebi u glavu, da ustane, objasni gospoa Dickens tonom
ispriavanja, usprkos svemu, to> ste rekli. Ali je sve vrijeme samo
sjedila u salonu sa svojim knjigama.
Vidjet u, ree Lucy. Njen nain djelovae umirujue na ovu drugu, koja
je oito pokazivala, da eli o stvari porazgovarati u detalje.
Kad se skinula, Lucy ue u salon. Kad je ula, gospoica je Hoaking
nestrpljivo pogleda. Sjedila je kraj pisaeg stola, prekrivenog knjigama; na
podu naokolo bijahu rasute ostale knjige.
Zar ne vidite, da sam zaposlena? ree nestrpljivo; imala je zamiljen
izraz, zaarena od revnosti, pri govoru je nestrpljivo tresla kosom.
Ljucv pogleda knjige na sreu nisu bile hebrejske, kako se bojala, nego-
djela iz botanike, uzeta iz onih tako rijetko diranih gornjih polica.
Zato mi smetate? ree Pinkie opet. Zar ne vidite, da pokuavam
postati siama sebi jasna?
Mislim, da ste obeali, da ete ostati u postelji, ree Lucy blago', stupivi
nekoliko koraka blie.
Nemojte mli se pribliavati! odmah povie Pinkie. Prava dama stalno
dri odreeni razmak. A ja jo ne znam, to sam zapravo-. Moda postoji
neki razlog za sve, to se ovdje zbiva. Upravo- to ispitujem.
Lucy oklijevae, pogled joj bijae ukoeno uperen u to glatko i grozniavoj
duhom odsutno, lice pred njom.
Zar ne ete ruati? upita polako.
Ne, ne u, odvrati druga, neuobiajenom vanou. Moram misliti na
vanije stvari. Ako pravodobno do sutranjeg posjeta crkvi ne pronaem
rjeenje, bit u primorana na kompromis. Gotovo! Morat u nositi kotsku
suknju. Da, odluila sam. To e se, bar, postaviti izmeu njih dvoje.
Razumijem, ree Lucy.
Okrene se, lagano napusti sobu, zatvorivi vrsto vrata za sobom. Napokon
joj sa sigurnou postade istina jasna. Sada je znala, da ima posla s
potpunom ludom. Bila je duboko zbunjena. Sto da pone? Dok je sjedila za
rukom, ne osjeajui ukus jela, razmiljala je, to da poduzme. Bijae
bolno, isto tako nevjerojatno kao i bolno, da je Pinkie, koja
258
je godinama voljela tu ludu zabludu kao dijete igraku, sada, kad su je od
nje otrgnuli, izgubila sve, to je bilo razumno u njezinu ivotu.
Makar kako paradoksalno izgledalo, ova ju je samoobmana odravala
napola normalnom; ali, sada, poto se ta obmana pokolebala, podupirala ju
je drugim luakim iluzijama, koje su joj potpuno oduzele normalno
miljenje. Sada je u stvari lutala kroz labirint seksualnosti kao silna ivoti-
nja, koja je zalutala.
Kad je zavrila, Lucy odgurnu stolicu i odmah ustade od stola. to je due
razmiljala o toj stvari, ta ju je misao-sve vie ogoravala. Gledala je kroz
prozor. Njeno se miljenje opet pokoleba, mislila je, gotovo strastveno:
Ona mora oh! ona mora to preboljeti. To je samo jedna faza, prolazno-
kolebanje. Ve e je s vremenom ptroi. Tako se sama smirila svojom,
eljom. Osim toga, traenje tue pomoi izgledalo* joj je, da granii s
izdajom drugarice. I najednom zakljui,, da jo prieka. Da, ona e ekati
bar danas; htjela je da to-popodne ostavi Pinkie samu; [samoa i mir rijeit
e zagonetku: i vratiti je do prvobitne jednostavnosti.
Poto' je spremila stol, uze novine i naliv-pero, sabra se,. da se javi na
oglase, koje je pri povratku u vlaku obiljeila.. Uvijek je bila spora u
sastavljanju, ali danas joj je trebaloi jo vie vremena; pri tome je brino
vagala rijei i izabirala one fraze, koje su najbolje pristajale i mogle
objasniti njene' sposobnosti za svako namjetenje. Za svako pismo bio joj
je-potreban usredotoen napor, ali je od vremena do vremena popustila
njena koncentracija, pa je, uzdignute glave i drei, pero u zraku,
oslukivala umove u salonu. Jednom je ula,, kako se vrata zatvorie; ali
se inae nita nije moglo razabrati.
Kad je zavrila pisma, zapeati ih, stavi marke na njih, ispravi sagnuta lea
i zagleda se u pisma. Uredno naslagana,, predstavljahu impozantnu malu
hrpu, u kojoj je nala malos utjehe: do utorka najkasnije, tako je rekla,
morala je primiti odgovore.
Predat ete tu potu, kad odete, gospoo Dickens ree joj, kad je ova
ula u sobu.
Da, gospoo, ree gospoa Dickens; ona je cijelo popodne ulazila i
izlazila iz salona, vrtjela se oko stola, sa strane pogledavala u nagnutu
Lucijinu pojavu; sada uhvati
17*
259priliku i upita bez okolianja: Ako se previe ne usuujem, to ete
poeti s gospoicom Hocking?
Lucy je pogleda. Jo emo malo ekati, odgovori s namjetenim izrazom
pouzdanja. Mislim, da e taj taj mali napad proi.
Zar ne mislite, da bi trebalo obavijestiti njezine? istra-jae diruga. Ima
brata negdje kod spremanja sam vidjela njegova pisma, ponekad su
leala na pisaem stolu due vremena . Smatrala je, da to mora
ispriati. Nisam mogla, a da ih ne primijetim.
Lucijin izraz postade neto hladniji; oevidno je Dick prekoraila svoje
pravo, a sada je prekoraila i granice svog mjesta.
To morate meni prepustiti, ree s izrazom, koji bi tre-l>ao zavriti
razgovor. Uinit u orno, to smatram najboljim.
Ali zar ne mislite inzistirala je gospoa Dickens. Znajui, da je kriva,
prestae i nastavi nelagodno: Bojala Trih se da budem sama s njom cijelu
no takvom, kakva je sada. Bilo' bi mi strano. Istinu govorei, ne bih to
uradila ni po koju cijenu.
Ne bojim se, gospoo Dickens, ree Lucy ivahno. Budite samo bez
brige.
Uze pisma i ree jasno i odreeno: Moete ih predati na putu kui.
Da, gospoo, mrmljae Dick i, obrisavi dugu crvenu ruku o pregau,
to nije bilo toliko potrebno, nego bijae vie gest pristojnosti, s
potovanjem uze pisma. Laku no, gospoo, zastade; Za aj je
spremljeno na posluavniku.
Laku no
Gospoa Dickens ode, za nekoliko se trenutaka vanjska vrata zalupie za
njom. Na tu se lupu Lucy die. Razveselila e i gotovo smijala zbog lakoe
moralne pobjede nad tom enom. U sebi se nikada nije oduevljavala
gospoom Dickens.
Sada, ivo ode u kuhinju, da nalije aj. inilo joj se, kao da zaista nije
dovoljno energino nastojala, da gospoicu Hocking povrati iz tog
sadanjeg nesretnoga stanja, sama je ;sebi predbacivala radi ravnodunosti.
Probudit u je, ree .sama sebi nije to prvi put da, pa makar je
morala i prodrmatL
260
Tako raspoloena nosila je posluavnik s ajem u salon. Napokon, Pinkie
je bila dobra prema njoj.
Vrijeme je za aj, primijeti ve s praga, i sad ete piti, milom ili silom.
Ali ja hou. Tko kae, da ja ne u aja? ree odlmah gospoica Hooking.
Miris aja leluja se na lahoru! ostavi knjige, smjesti se na fotelj, pri
emu je svoj kiobran, to ga je donijela iz predsoblja, otvarala i zatvarala
nagonskom razigranou.
Hajdete, ree Lucy, spusti poisluavnik i poe toiti; dokle je god mogla,
nije se obazirala na kiobran, ali je napokon, kad joj je pruila alicu,
morala rei: Stavite ga za asak tamo, hoete li?
Rado u to> uiniti, odvrati druga bez ustezanja. Zato sam i knjige
ostavila. Jo ne mogu nai. No ovdje je bolje. Donosi mi olakanje!
.....
Nastavi dalje s otvaranjem i zatvaranjem, ali napokon opazi alicu, koju je
Lucy jo uvijek uporno drala; odjednom baci napeti kiobran od sebe i
isto tako impulzivno najednom uze alicu i proguta vreli aj.
Fino! ree, nakon jednoga trenutka. Ali. ja hou dobiti ljubav, to je
upravo ono to trebam.
Hoete li sada kola? ree Lucy vrsto. ,
Kola! Nisam sasvim naisto s kolaem. Moda je pre-sladak. Spada u tu
vrstu.
Zaista je vrlo dobar, nastavi Lucy odluno. Danas su ga svjeeg
donijele od Allen'sa. Allen'sa! Najednom se sjeti prvoga ruka s
gospoicom Hocking, koji je bio tako daleko, tako razliit od ove
karikature obroka. Oko joj postade vlano, ree spontanom njenou:
Hajde, sada, samo jedan komad. Prui joj tanjur. Komad kolaa
odjednom postade-simbol aifeo ga primi, to je pobjeda; odbije li ga,
poraz. Hajde! umiljavae se, kao1 djetetu. Uzmite komad, meni. za
ljubav, Pinkie. Vi znate, koliko vas vojlim.
Ali gospoica Hocking odbi tanjur.
Dakle ja djelujem na ene isto tako privlano, kao i na mukarce? ree,
prekrstivi snane noge. To mi se ini jezgrom pitanja!
Grubo> i ogoreno ostavi Lucy tanjur.
261i
l/SDajte mi vau spavaicu, u njoj u spavati, primijeti druga
velianstveno. Onda 6u sigurno znati.
Posljednji put traim, ree Lucy, da se okanite takvih razgovora.
Ali gospoica Hocking sretne praznim buljenjem njen pogled, koji je
preklinjao.
Znam, da je dubiozno, ali ako bog stvori udo, sasvim u se srediti. Ima
jedno pitanje,, koje moram rijeiti. Recite mi istinu. Kada bih stajala po
uglovima, koliko bi mi platili?
Lucy izusti jedan kratki oajni zvuk, gotovo jecaj. Ovo je bilo potpuno
beznadno. Netko joj je morao pomoi.
Ne smijte se! povie gospoica Hocking, najednom promijenjenim
glasom. Ne smijte se, kaem vam! Ton joj je bio ljutit; najednom se
nagnu naprijed, lupi Luciju lako po obrazu.
Trenutak su obje ene buljile jedna u drugu; tada se gospoica Hocking
kretavo, podrugljivo nasmije.
Vi mala ludo! izjavi prezirno. Zar ne znate, da sam u svemu i svaemu
iznad vas.
Boja na Lucijinu licu posta tamnija; die se bez rijei i, uzevi ajni
posluavnik, napusti sobu. Ono, to je vrilo u njoj je bio prije bijes, nego
osjeaj ponienja. Ukoeno je stajala u kuhinji, nije vidjela nita; da se ta
ena to glupavo bie za koje je uinila sve, to je mogla usudila nju
tui! To bijae posljednja kap. Sad je, zaista, morala neto poduzeti. Jo je
trenutak stajala, sve dublje crvenei, razmiljae; onda se odlui, ode u
spavau sobu i naglo uze eir i kaput.
Gdje ste? vikae gospoica Hooking iz druge sobe. to radite?
Lucy ne odgovori.
Doite ovamo! graktala je druga dalje. Bila je oito uzbuena, nemirna,
bjesnila je po sobi, tamo i amo. elim, da se odmah stvorite ovdje.
Umjesto odgovora, Lucy stisnu usne; brzo stupi u predsoblje, stie do
ulaznih vrata.
Trebam vas! Trebam vas! uo se opet uzbueni glas, a slijedeeg se
trenutka pojavi gospoica Hocking na drugom kraju predsoblja, njen
snani stas ispuni vrata blagovaonice. Kako se usuujete da ne doete,
kad vas zovem.
262
Idem van, ree Lucy kratko. Odmah u se vratiti. I, prije nego to je
druga mogla i odgovoriti, izvue klju iz brave, otvori vrata, i napusti
kuu. Zabravi vrata za sobom nervozno i estoko; stajae asak,
razmiljajui; onda poe svojim putem,.
Vani je bilo gotovo> tamno, jaki vjetar oblikovao je od kroanja drvea,
koje su se ljuljale preko puta, fantastine figure. Ona sagnu glavu prema
vjetru, urila se du ulice, ne brinui se za uzdisanje drvea, jer je upornost
vjetra samo jaala njihovu energiju.
Za pet minuta bila je pred vratima kue dra Hudsona: on je bio najblia
lijenik u Crescentu. Dok se urila kratkom, poljunanom stazom,
odjednom joj doe muna misao, to e uraditi gospoica Hocking za to
vrijeme, dok bude sama: bijae to kao naprasni predosjeaj nesree.
Najednom je postala nestrpljiva; ljutila ju je misao, to se dosada nekala;
od djevojke, koja joj je na njezino zvonjenje otvorila vrata, zatrai hitan
razgovor s lijenikom. Bio je kod kue, ali u ordinaciji, koju, na njen
odluan zahtjev odmah napusti i doe u ekaonicu.
Poznavala je Hudsona jednom ga je zvala Petru bio je mtrav,
sredovjean ovjek, suzdrljiva dranja, vrlo uglaen. I njegova pojava bila
je uglaena: mala eljeznosiva brada bijae namazana pomadom, njene su
mu noge bile u lakiranim cipelama, prilino duga kosa bijae zaeljana u
sjajnom valu, rublje rmu je blistalo u besprijekornoj bjelini. Kad je doao i
priao joj, imao je suzdrljiv izraz njenosti. Nije mnogo govorila; vrsto
ga pogleda i ree: Gospoica Hocking dama, kod koje stanujem
htjela bih da odmah doete i da je pregledate. ini mi se udna.
udna! ponovi on, gledajui je naroito. Poznajem je zar nije uvijek
bila udna? To biste vi trebali znati. Zar ne ivite zajedno s njom ve
nekoliko godina?
Njeni vjetrom ibani obrazi brzo pocrvenjee; vidjela je u tom njegovu
pogledu pitanje, neobinu sumnju, koja se, zahvaljujui njezinu
zajednikom ivotu s gospoicom Hocking, uperila protiv nje, i koja je
indirektno i nezaslueno pala na posljednje godine njena ivota.
Do sada su bile to samo male nastranosti, objasni, prihvaajui njegov
izazov. Ali sada ovo je drugaije.
263Kako drugaije?
Prikaza mu sluaj, navodei najvanije pojedinosti posljednjih dana. Dok
je govorila, njegov je pogled tumarao- po sobi. Nije potpuno shvaala
njegovo ponaanje, ali je jasno vidjela, da joj je neprijateljsko.
Kod takvih ljudi ne moe se nikada znati, na emu snio, ree on
konano, i po vaem razlaganju to izgleda, kao da je iz tih takozvanih
nastranosti nastalo neto, to' tako sumnjivo izgleda kao . On znaajno
uuti.
to? upita ona, napeto ga promatrajui.
Ludilo, odgovori on hladno, kao da joj je tom rijeju htio neto
predbaciti: akutno ludilo.
Iako1 je. bila nacistu sa stanjem stvari, uplai se od tih .rijei i od hladnoe
njegova dranja. Godinama je ivjela zajedno sa enom, koja je bila na
rubu ludila. I izgledalo joj je, kao da taj ovjek i u nju sumnja, nije znala
zato.-
Vi ete doi? upita ona, bojaljivo.
Doi u, odgovori on kratko. ekajte ovdje, dok budem gotov onda
emo zajedno prijeko.
Oh, ne, ne! ree ona, sklapajui ruke. Bojim se. za nju. Ne smijem je
ostaviti samu.
. Savjetujem vam, da ekate, odgovori on suzdrljivo. Nikada se
ne moe znati.
Ali ona.je ve vidjela pred sobom neku nesreu, koja se dogodila u
njezinoj odsutnosti . neku nesreu, za koju e poslije kriviti samu sebe.
Strese glavom i koraknu bojaljivo i zbunjeno prema vratima.
Ja sada idem, ree naglo. Doite, im budete mogli.
Njegov se izraz nije promijenio. Kako elite, ravnoduno primijeti.
Gotovo trei, izae iz kue u hladnu vjetrovitu tamu, istim korakom,
nastavi put brzo uz breuljak. Ako je prije sumnjala, sad je sumnja
razgovorom s Hudsonom potpuno uklonjena. Kao da joj je tek u snu dolo
na pamet, da eka sada, kad je razabrala ozbiljnost poloaja! Opet se sjeti
svega dobrog, koje joj je ta ena pruila, i zahvati je oluja osjeaja, koja
odjednom izbrisa ljuto sjeanje na udarac, i probudi njeno ivo
suosjeanje.
Trala je uz stepenice, i bez daha od tranja otkljua vrata, stupi u
kuu. Odmah stade, jo uvijek daui. Predsoblje je bilo potpuno tamno.
Nije mogla nita vidjeti; ali je kroz tamu dolazio um, kao da se neto
trgalo, i prodirao je hladnom grozom u njeno uho.
Gdje ste? zapita; krv joj je bubnjala u uima.
Odgovora nije bilo, ali se zato> iz salona odazva onaj um,. kojim kao da
se neto "polako razderalo. Uasnuta, Lucy utri u prostoriju. Tamo ugleda
gospoicu Hocking, i naglo stade. Pinkie je bila tu, stajala je kraj stola u
sjeni, oblici. snane pojave izgledahu jo vei pod blijedom svjetlou.
Sagla je> snana ramena i spustila glavu, ruke je micala neprestance s
laganom osvetoljubivom pakou, derala je novine, koje je-Lucy ostavila
na stolu, u siune komade.
Pinkie! zadihano' e Lucy. to vi ovdje radite?
Druga je ena pogleda.
Gdje ste bili? upita, a njen je glas ne vie miran zvuao grubo, pun
zlovoljne pakosti.
Izala sam samo na trenutak, ree Lucy; dah joj je jo: uvijek bio brz.
To ste mi rekli i prije, izbaci gospoica Hocking, njezina se donja usna
iskrivi u pakosno podrugljivo cerenje; ali ja znam, gdje ste bili. Vi sve
vi sve vi sve radite iza mojih lea. Napravi jednu znaajnu stanku, i,
pokazujui komade papira meu svojim prstima ree povienim glasom::
Jesu li to vae novine?
Da, mucae Lucy, moje su : ali nemojte tako nastaviti. Plaite me.
Pustite pustite, da zapalim plinsko svijetlo.
Odjednom osjeti uas zbog divljeg pogleda, kojim ju je ova druga
probadala; u sve dubljoj tami stajala je ta neizmjerna bezoblina masa,
neopisivo prijetei.
Nita nisam uradila zaista nita, Pinkie, mucae.
Jeste! vikae gospoica Hocking, luaki, optuujui.. Vi ste dopustili,
da se sve to dogodi. Vidjela sam taj oglas, o njemu u vaim novinama.
Vidjela sam, dok ste bili napolju. itala sam, kaem vam; itala sam
lino. Da, ona je itala, taj fatalni oglas; i u divljem svretku njene
razboritosti, koja. je izala iz kolosijeka, svu je krivicu bacila na Lucy. Vi
ste protiv mene, vikae opet, povienim, ljutitim glasom; vL ste sve to
zapoeli. Sve! Vi me mrzite, i ja vas mrzim.
264
265Ne odbacujui svoj zlobni, ukoeni pogled vrebanja, poe polako ii
oko stola. Doe do Lucy.
Ne, Finkie! Nemojte tako gledati! povika Lucy, pobje-gavi prema zidu.
Hou! Hou! vikala je gospoica Hocking; napokon je dobila oduka za
svu svoju prognanu i suzdranu strast, nala je predmet, nad kojim je
mogla izbjesniti svu smuenu snagu svoje neizmjerne ivotne energije.
Luaki pone trgati haljine, i bacati ih iza sebe divljim pokretima ruku!
Njeno lice, nejasno blijedo u tami, zasjenjeno neurednom gustom kosom,
proeto bjesnilom ludila, prualo je neopisivi izgled, koji je zastraivao.
Za ime boga, Pinkie! mucae Lucy. Nita risam uradila! Nita!
Ali se druga nije na to obazirala. Rastre i posljednji komad rublja sa sebe,
i njeno vrlo bijelo tijelo lebdjelo je prijetei kao avet nad Lucy.
Sad je bila ve sasvim blizu, bila je potpuno naga, bestidno, i kao u
vrtoglavici obujmi svoje vrste grudi.
Vi ste to uinili, kretala je. Vi ste razorili moj ivot.
Pustite me, povika Lucy, pokuavajui da sa strane pobjegne vratima.
Sad vas imam, vikae bijesno druga, sada mi ne ete pobjei.
Onda odjednom skoi naprijed.
Lucy kriknu, ali, jo dok je trajao njezin krik, iz tame je zgrabie dvije
snane ruke i najednom obuhvatie njen vrat. Te su ruke imale palce kao
od elika, koji se ukopae u meko meso njezina vrata i zatvorie se kao
klijeta oko grla. Branila se; "branila oajniki, pokuavala je da se otrgne.
Opet je vikala ili samo pokuala da vie. To nije znala. Te dvije ruke
istiskivahu joj ivot iz tijela. Oajniki se odbijala od toga nagog tijela,
koje ju je pritiskivalo tako blizu i tako radosno prihvaalo njenu obranu.
Udari je nogom; zakrene glavu i vrsto abi otre zube u te vrake ruke,
koje su je davile. Ali ruke drahu jo vre. Meko, toplo tijelo bacae se
jo bjenje preko njezina. Pokua pokua opet pokua da vie bar
tiho da krikne. Bila je u agoniji. Glava joj se nagnu, pade bez snage
nazad; zjenice
266
su prijetile da e pui; tama je bila nestala, zamijenila ju je crvena i
rasplinuta magla, kroz koju su otprhavala brza svijetla. Zbunjena, uasnuta,
mislila je na Petra. Umirala je to e on poeti bez nje? Plavo obojena
usta su joj zjapila; pokua da slabo ape; onda odjednom prodre deranje
lupanje u njene ui; mlitavo pade unazad; die se vrlo gusta magla,
koja je obavi.
Nieg nije bila svijesna u toj tami, ipak je kroz nju pro-diralo nejasno
prijetee svijetlo, vikanje; nasluivahu se pojave, koje su urile; zatim
tiina.
Kad je opet dola k sebi, leala je na otomanu. Jaki miris amonijaka,
probadao joj je nos; soba je bila osvijetljena i puna ljudi, koji su ili amo
tamo; Hudson je bio tu, on se nagnuo nad nju, i smijeno, neki ovjek u
uniformi policajac. Iz pokrajnje sobe ili milju daleko, moda doe
do nje, visoko stalno klicanje, slino bijesnom oajnikom vikanju ranjene
ivotinje. Bijae to Pinkin glas.
Sad je bolje, ula je, kako Hudson kae. Zar vas nisam opomenuo, da
ne dolazite sami ovamo?
Zato ju je policajac gledao tako brino? to je on uope ovdje radio? Ona
pokua da mu se nasmijei, da mu kimne glavom, ali onda joj opet u prsa
prodre onaj no samrtnog straha. I tako, ponovo, pade u nesvijest.
XII
Tek je poslije tri dana bila u stanju da se izvue iz kreveta. Hudson joj je
odredio tjedan dana; ali je ona stalno radila po svome; i tako je, etvrti dan
popodne, poslala kui gospou Dickems, koja ju je njegovala, i vrsto
odluila da ustane. Ali kad joj se noga dodirnula poda stresla se od ne-
snosnog oka, i samo s naporom zaustavi krik bola. Pri najmanjem pokretu
boljeli su je vrat i kima, osjeae upravo mueniku bol. Morala je
oprezno hodati, glavu drati nepomino, ak je i bore morala drati
bezizraajno i ukoeno, da bi izbjegla bol koja ju je trzala. Bol ipak nije
poputala.
Podupirui se o pokustvo, prijee sobu, pogleda u ogledalo. Bila je
blijeda, a na blijedoj koi njezina vrata irile su se dvije purpurnocrvene
modrice, kao krila velikog
267
/.leptira. Radoznalo je trenutak gledala, zgrozila se, onda se lagano
okrenu. Na isti ukoeni nain donijela je svoju kunu haljinu, polako se
dovue u predsoblje. Osjeala se neobino slaba, ali ju je tjerala nestrpljiva
elja,, da pobjegne od kreveta koji ju je inio klonulom.
Instinktivno' ovoga puta najednom sjeti se svoje boli izbjegavae
dnevnu sobu; i, odlazila je u kuhinju; oprezno sjedila je kraj prozora. Pred
njom se pruila ista svijetla panorama mora i neba, koju je gledala tako
esto iz svog vlastitog doma. Puna tri dana od onih prvih sati polusvijesti,
ukoeno je buljila u tapete nasuprot krevetu mrlje nepromijenjenog
zelenila i sad je otsjeala, u svojoj tjelesnoj slabosti, da ju je od tog
krasnog otvorenog pogleda uhvatila raabluidna sjeta. Sve je bilo mirno.
Oko nje je bio stan, bez i najmanjega uma; ali i bez gospoice Hocking.
Nju su odveli u ludnicu. Kako je bilo udno misliti na to odveli su je
zatvorenim jednopregom u Blandfordsku ludnicu, na periferiji Glasgowa.
esto je vidjela tu ustanovu iz vlaka otmjena zgrada od sivoga kamena,
s tornjevima kao zamak, na breuljku u sredini krasnog imanja. Ipak ni-
kada ni u isnu nije mislila, da e Pinkie gledala je u prolost, promatrala
cijelu nesretnu stvar bez strasti, kao ena, koja se bezlinim interesom
gleda u sliku. Sve je to tako brzo ilo: strano kretanje vezane gospoice
Hocking, koje je nejasno ula kroz san, onda buenje; kasnije pitanja Hud-
sonova; njegov brzojav bratu gospoice Hocking velikom, tamnom,
etverouglastom ovjeku, energina i zabrinuta lica nad visokim
ovratnikom. Nekako je taj ovratnik ostao urezan u njenu sjeanju pri
njegovu dolasku imala je groznicu bio je ukoen, bijeli ovratnik, bez
iljatih uglova, kao u sveenika. Iako ga je ovaj ovratnik karakterizirao, on
ipak nije bio sveenik. Bio je poznati advokat, ovjek budunosti, kako
je rekao Hudson nad kojom je ljubomorno bdio.
Uvijek smo se toga bojali, opet je ula njegov jasni engleski glas.
Bojali smo se toga. Bojao se, da e to utjecati na njegovu praksu. To se
ne smije saznati, ponovio je, ne jednoin, nego bar dvadeset puta,
objanjavao je sa zabrinutom upornou. Bilo bi fatalno za moje
zvanje. Mudra promiljenost, u izvjesnom smislu, tako je ona mislila;
nitko ne e vjerovati jedinom advokatu, ija je sestra luda.
268
I tako je njegovoj sestri izdana svjedodba kako bi se njezino stanje
nazvalo? Akutno ludilo! Da, to je bio izraz; a stanje je bolesnice, po
Hudsonovim. rijeima, bez sumnje, beznadno. Dakle je vie od pet godina
stanovala s ludom enom, ije je neizljeivo ludilo sada lijeniki
potvreno! Ta je pomisao potrese; smatrala je te obine godine svog ivota
tako udnima, tako jedinstvenima, udnovato, vie nije mislila na
gospoicu Hocking, nije se ljutila zbog onog stranog i neizazvanog
napada; sjeala se samo dobra, koje joj je ta luda inila. Da, ona je bila
dobra, mislila je, vlanog oka.
I sad je morala za mjesec dana seliti iz stana. Za to vrijeme pokustvo
mora biti odneseno pohranjeno' ili prodano to nije znala; sve je
uradio brat advokat. On je ipak bio dobar; ali je pokazao isti udnovati
izraz u pogledu kao i Hudson. Znala je, da sama ne e moi snositi
trokove stana.
Odjednom, misli joj se okrenue k njezinom vlastitom poloaju; oko joj, ne
vie vlano, izgubi sanjarski izraz i otvrdnu pred stvarnou. Poloaj joj je
bio stvarno ozbiljan. Imala je samo malo stvari ormar za odijela, stolac
za ljuljanje, jednu sliku. Imala je nekoliko dobrih haljina kako je sada
alila, to se radi Pinkie dala zavesti na taj besmisleni izdatak i dvadeset
funti u gotovu. Konano, imala je sina: svog dragog sina, ije se lice, u
onom trenutku samrtnike borbe, koji je smatrala posljednjim, uzdiglo pred
njom. Njega nije smatrala teretom, nego najveim svojim imutkom. Imala
je takoer ali tu povrnu misao izbi odmah iz glave svoje roake. Ne,
poslije svih ovih godina, ne e pokuati gorko ponienje, niti e im prii.
Uloga pokornoga molitelja nije joj pristajala. Promijenila se, izgubila je
svoju nekadanju blagost. A ipak, na kraju ovoga mjeseca, ako se ne bude
micala, ne e vie imati ni posla, ni doma.
Kretala se nemirno, skutrena od boli. Ogorena svojom slabou, namjerno
nagnu glavu, da izazove onaj bol, koji je divlje osjetila, dok se gubio u
osjeanju gluhoe. Da, takav je uope bio njen stav prema ivotu.
Ipak, ljutila se zbog ove prisilne besposlice, alila je gubitak tih
posljednjih dana, uvidjela je, da do ponedjeljka e e moi nita poduzeti.
Sadanja nezaposlenost nije je
269

uznemirila; to e joj platiti, i to je dovoljno; u sebi je skoro raistila s

Lennoxom. Ali se opet morala brzo srediti to je imperativ.
Kod toga se die. Bila su etiri sata, ali nije htjela aja znala je, da je
zaista bolesna, im je osjeala zlovolju prema aju nego nali u posudu
mlijeka i zgrije ga na plinskom tednjaku. Polako popi mlijeko, tada se
vrati u krevet. Leala je i pravila planove za budunost mislila je i
mislila, dok konano tama ne obavi veliku kuu, i ne uljulja i nju u san.
Tek je u ponedjeljak mogla izai, osjeala je vrtoglavicu, dok se gegajui
ulicom vukla do ureda. U poslovnici je utjela, a to se ticalo njene
nezgode tako su tu stvar tamo nazivali nije protuslovila. Nije se
mnogo obazirala ni na izjave saaljenja; kada je Dougal primijetio: Ne
izgledate dobro, gospoo Moore, samo je kimnula; a on je bio njen
mezimac. Iako joj je glava bubnjala, ila je kao i obino na svoju turu.
Naravno, da je nisu privlaile dunosti njenoga sadanjega mjesta, nego ju
je gonila elja, da nae drugo namjetenje. Radila je ozbiljno, kako je
kazala, i poela je, zaista, s ljutom stvarnou.
Ni sada jo nije bila nacistu s teinom zadatka, bar nije priznavala teinu.
Na njenom je podruju vladao' period stagnacije, trgovina je potonula u
blago depresije, koja je trajala jo dugo vremena poslije Burskoga rata.
Svuda je vladala politika opreznog pesimizma. Veina brodogradilita
radila je polovinu radnog vremena, najvea eliana u Wintonu ugasila je
dvije visoke pei, mnogobrojni su radnici ostali bez. posla, ili se radilo
samo u jednoj smjeni. To su bili dogaaji na velikoj pozornici; ali su
neizbjeno djelovali i na pokrajna gledalita. Skromni trgovci napravili su
dua lica i davali krai kredit. Pri posljednjim turama za Lennoxa,
primijetila je poputanje u narudbama; sveope neizvjesno oekivanje
loih vremena; u radnikim naseljima ugljenokopa sjedili su rudari
besposleni, naslonjeni na zidove svojih stanova, bojaljivo su je mjerili dok
je prolazila; u gradovima na ayen apatino su se skupljale grupe
nezaposlenih pred gostionicama; udarci ekia bilo tamonje industrije
nisu vie zvuali ivahno, nego su tuckali tihim i veinom neredovitim
270
zvukom;. Nagonski je osjeala te predznake nesree. Oni, koji su joj
irokogrudno obeali, da e joj saopiti, ako to uju o neemu,
pozivahu se, ako se usudila da ih na to podsjeti, na loa vremena za
traenje posla.
Osim. toga, nije onda bilo tako daleko doba, da ene budu kao ravnopravne
putene u posao; ona nije imala sposobnosti za tu jo uvijek neravnu borbu.
Na pisma koja je s toliko pouzdanja odaslala, nije dobila ni jedan jedini
odgovor. Bilo je trenutaka, u stvari, kada je to, da joj nisu odgovarali na
njena traenja smatrala glupom zabludom. Zar ti ljudi nisu razumjeli, to
su propustili? Da nju, Luciju Moore, tako svjeu, tako vrsnu, tako voljnu
da radi, na tako okrutan nain mimoilaze. To nije mogla shvatiti.
Ipak, znala je svoju vrijednost i izdra. Dobit e ono neto sjajno, nekako,
usprkos svemu, usprkos svima. Svakog je dana kupovala dvoje novine
meu njima one fatalne! i svakog je jutra poinjala s novom nadom,
prouavala je oglase jedan za drugim, oznaavala je perom svaki i najmanji
izgled.
Pisala je svoje ponude zajedljivo tvrdoglavim nainom, prisilila se na
optimistiki ton. Kupila je bolji pisai papir; potroila mnogo ilinga na
potanske marke; poela se nuditi ak i za nemogue:' za mjesto vodilje
nekog doma siroadi sekretara u Londonu pa i upravnika praonice.
Kotnano, u oaju, dade i sama oglas, kojim je ponudila svoje usluge za
svako mjesto uz skromnu plau.
Nita se nije dogodilo, osim to su dani prolazili. Nije se jo sasvim
oporavila od ivanog udara; Hudson je nesigurno govorio o odmoru, ali
ona odmah odbaci tu misao kao nemoguu; ipak je njena ivotna energija u
priuvi poela poputati. Sama je sebe uhvatila, kako u nekim trenucima
sumnjiavim pogledom bulji u prazno. Od vremena do vremena budila se
nou, pitala se, to e biti od nje. A Petar. On jo nita nije znao o
promjenama u njezinu ivotu, nastavio je dosljedno sa svojim iskrenim
optimistikim pismima, u jednom je traio bolje nalijv-pero, u drugom je
aludirao na izglede svoje karijere. Svako je pismo za nju bilo uzvieno
ohrafo-renje, blaeni poticaj, koji ju je tjerao naprijed k uspjehu. Ona
mora, i njemu za volju e uspjeti. A ipak nije mogla.
271S osjeanjem gorkog obeshrabrenja dola je u subotu u poslovnicu u
Saddleiiggs posljednji put. Klonuto pristupi svom pisaem stolu, i poe
unositi raune, svoj zauvijek posljednji posao u toj sivoj i aavoj daari.
Da, zahvati pogledom, gotovo ispunjena bolom, tu sivou i bude joj ao
rastati se od te ae. Ona ju je tako dobro poznavala. Frank je tu radio;
ovdje je ona zaraivala za ivot; tu je prostoriju ispunila neim iz svog
vlastitog ivota.
Napokon pogleda i spazi, da je Lennox promatra. On se nakalja, odmah
odvrati oi. Ali je slijedeeg trenutka stajao kraj njenog pisaeg stola. Bili
su sami u poslovnici.
Da li ste ve zaposleni? upita je, jednako zbunjen; ona je vidjela na
njegovu licu onaj neobian interes, koji je posljednjih dana bio sve jasniji.
Trenutak je vladala tiina, zatim ga pogleda ravno u lice, pouzdano.
Da, lagala je, potaknuta suosjeanjem u njegovim oima. Juer sam ga
sklopila vrlo povoljno.
Lice mu se malo razvedri. Istina, ipak! To je lijepo, zaista, veseli me.
Oi mu postadoe svjetlije i zau se njegov samosvijesni kratki smijeh.
Ve sam se poeo brinuti zbog vas. Niste posljednjih nekoliko dana
nimalo dobro izgledali. Sasvim neobina misao, ali me je to zabrinjavalo.
Osjeam se sasvim dobro, odgovori ona mirno. Potpuno snana i
zdrava.
Znam, ree on naglo. Vi ste vrsni kao dobar poni. To sam uvijek znao.
Ali to je to bilo, da ste u posljednje vrijeme izgledali tako oajno. Ni po
koju cjienu ne bih mogao vjerovati, da sam kriv za to.
Prekide, gladio je svoju njegovanu bradu, glupog izraza, kao da je jedva
znao, zato je govorio. Koliko god je bio udan, uvijek je za nju nesvijesno
gajio rijetko potovanje, koje je, od istrasti prema poslu potamnjelo,
prognano od njegove prirodne mudrosti, u toku tih godina sasvim usko sti-
snuto: ali je uvijek bilo tu, nepoznato. I sada, poto se vlastitom voljom
rijeio poslova, bio je malo zbunjen, jo nije stao nogom u taj novi i
neshvatljivi svijet. Ali sada, kad je njenu njenu malu pojavu obuhvatio
pogledom, sjetio se odjednom onoga tihog papodneva, kad je njeno stavio
ruku oko nje. Kako je njeno tijelo bilo vrsto zbito, vnsto, a ipak meko!
Najednom se crvenilo razli po njegovim blijedim njegovanim obrazima.
Bio je neenja svojom voljom naravno, to je znao ali je imao tek
pedeset i sedam, i po svojim rijeima, osjeao se io kao vrabac.
Bio sam tako zaposlen sklapanjem ugovora, da vie nisam mislio ni na to
drugo, ree napokon, prilino nevoljko i neobino plaljivo.
Sigurno, odgovori ona, glumei radost. Nije razumjela njegovo dranje.
Kako je prvi udarac od otputanja proao, bijes joj se smanjio. ak je
poela nalaziti razumijevanje i za njegovo stanovite.
Veselim se, ali ipak, istraja on diui bradu. Veselim se zaista, da ste
nali mjesto. Pogleda je sa strane, i nastavi: Kakav je posao?
Poduavanje, odgovori ona nasumce malo nesmotreno1. Odlino
mjesto.
Razumijem, odgovori on donekle nejasno. Razumijem, ree ponovo;
upilji se u nju trenutak oklijevajui, onda prie prozoru, vrtei olovku
meu prstima, i u mozgu prebacivae neobino udnu pomisao.
Gledala je u njegova etverouglasta lea, kao i uvijek u domaoj tkanini.
Zato mu je slagala? To joj nije bilo slino. Ni sama nije znala, ali je znala,
da je u oitoj, tekoj nevolji i da po svaku cijenu mora izbjei posljednji
izraz njegove suuti: da joj ne kae: Jako mi je ao zaista, tako ao, da
ste bez posla! Njeno izmueno srce ne bi toga moglo podnijeti. Sve bi
mogla podnijeti, samo ne da pokae svoju bijedu.
Ipak primijeti, dok je sjedila duboko sagnuta nad svojom knjigom, da se
okrenuo od prozora i kao da je htio opet neto rei. Ali se tog trenutka
vanjska vrata otvorie s lupom,, i Andrews s Dougalom ue u poslovnicu.
Lennox odmah stade, stavi ruke u depove, poe tiho zvidukati, znajui,
da je kriv. Nagonski osjeti, da pogledi Dougala i Andrewsa lee na njoj.
Oni su bili sigurni namjetenici; Dougala preuzima Hagel-mann; Andrews
je raunao: na ugodnu egzistenciju u maloj prodavaonici novina i papira u
Gorbalsu, koju je dobio s neto enina novca. Da, s njima je bilo u redu,
ali s njom s njom nije bilo u redu: bila je bez posla, lagala je, hvalisala

Jse, bila budala! Da, neka tako bude; to je se nije ticalo. Htjela je drati
glavu visoko i prisiliti se na osmijeh.
Zavri posao u knjizi, zaklopi je, spusti olovku, pogleda na sat. Dok je to
radila, izbijao je jedan laganim, sudbonosnim udarcem.
Dobro, povie radosno bar je tako izgledalo to znai kraj tvrtke
Lennox. Njenu primjedbu pozdravie s dunim potovanjem. To je bila
ceremonija. Stisnue jedno drugom ruke. Lennox im dade omote s plaom.
Nadam se, da emo se opet vidjeti gospoo Moore, ree Dougal,
neobino ozbiljno. Sada je ve bio za glavu vii od nje, dobro obuen,
uredan, nalikovao je na trgovca ui su mu strale tako napadno. Bilo je
nevjerojatno, to su godine napravile od njega. A to su napravile od nje?
Opet emo se sresti, Dougal, odgovori ivo. To je sigurno.
Nadam se, zaista, ree on ozbiljno.
Ne zaboravite me posjetiti, povie Andrews, ija se melankolija izgubila
za trenutak. Svratite pri prolazu; i spojivi osjeaj s trgovinom, nastavi,
drimo razne novine.
Veseli me uti, da ste neto nali, ree Lennox, povjerljivim tihim
glasom, jo uvijek prilino zbunjen, jo uvijek oklijevajui, zadravi njenu
ruku malo due, nego to bi zapravo bilo potrebno. Jednom u doi k
vama na alicu aja. aj; zar je bilo mogue, da e on opet ikada kod nje
piti aj?
Uzme eir i kaput, baci pogled unaokolo, na vratima kimnu svojim
odmjerenim kratkim pozdravom,, nasmijei se svima.
Zbogom, ree ivo, i mnogo sree.
Jo uvijek nasmijeena, okrene se i sie niza stube. Ali se, vani, taj osmijeh
izgubi. Usne su joj drhtale, dok je ila na kolodvor i ulazila u vlak. U
praznom kupeju pade glava i opustie se ruke, izbi bujica suza.

XIII
Iako su te suze bile neobine, sigurno nisu bile dokaz njezina sloma.
Naravno da se osjeala bolje poslije te provale; u brzom preokretu, gotovo
do smijeha, bilo joj je jasno, I da ni gubitak posla niti prisilno iseljenje iz
stana nisu bili [.potop. Njena je nada bila neslomljiva.
Nai e drugo mjesto. I ona e ga nai, a da ne bude obavezna drugom.
Samo sebi! Naravno, morala je nai kona-ite; nekakvu sobu jeftinu
sobu; i odmah se odlui, da je ne e iznajmiti u Ardfillanu. Iako je u gradu
bila malo poznata, nekako se od toga uplai, od te nagle promjene njezina
materijalnog poloaja, da to pokae javnom oku, da pokae na vidjelo ove
promjene u svom ivotu! Htjela je sasvim otii odavde; htjela je poeti
iznova; i bilo je za nju od bitne vanosti, da bude u centru dogaaja,
spremna da prihvati i najmanju priliku; osim toga, znala je, da e u gradu
lake nai jeftiniji krov nad glavom, a to je eljela.
I tako, slijedei je korak odredila ve unaprijed. Novom ivahnou, opet
budna, razmiljae; ipak nikada ne, ni jednom prilikom nije joj dola
misao, da moli svoju rodbinu za pomo. To je bilo posljednje sredstvo,
nezamislivo. Nije htjela sagnuti lea ni pred kim. Joe se, naravno, sam
potpuno iskljuio, Edwardov prijanji greviti interes naprosto ju je draio;
a to se ticalo Richarda, njezina vlastitog brata, prije e umrijeti (to su bile
njene vlastite rijei) nego to e od njega zatraiti i jedan penny.
Njena je gotovina bila smijeno neznatna nekoliko funti.' Ipak, opet je
njen duh bio bogat, njena odluka vrsta, snaga neiscrpna. Otpoe
intenzivnu kampanju. Vie nije kupovala novine, ali itaonica javne
knjinice postade joj utoite. Opet je prouavala stupce s oglasima gotovo
bolnom napetou. U ponedjeljak je pisala dvadeset ponuda. U utorak je
otila u Glasgow i opet je savjesno govorila sa svakom firmom, koja je,
iako daleko, bila svojim poslovanjem u vezi s njenim prijanjim radom. U
srijedu otkri jedan oglas, kojim je jedna od manjih predionica u Raislevu
traila trgovakog putnika i zahtijevala lini razgovor. Odmah otputuje.
Grad je leao izvan zone, za koju je vrijedila njena sezonska karta, i tako se
vozila, da utedi trokove, radnikim vlakom. Sjedila je, gadei se nad
gomilom radnika u
275
U- grubim bluzama, koji su neprestano puili i pljuvali. Ali je mjesto
bilo zauzeto jedan sat prije njezina dolaska. Zar nije imala nikakve sree?,
mislila je ojaeno. Zar u njenome ivotu ne e nastupiti preokret? Vrati se
kui hladna i ogorena.
etvrtak je provela u pisanju pisama. Bilo je dolo nekoliko ljudi, da
pripreme pokustvo gospoice Hocking za transport, koji je odreen
slijedeeg ponedjeljka. Izvadila je nekoliko svojih haljina i zapakovala ih.
I protiv svoje volje osjeala je, da je poloaj oajan, jo etiri dana truda,
ali nije nita postigla. Nita.
Nemirno se ustumara po stanu, sjedne, udari po klaviru, onda se opet
digne. Bila je u neobinom uzbuenju, sigurno, tako je mislila, zbog
predstojeeg odlaska. Uze knjigu, ali je oslukujui ekala kucanje
pismonoe, nije mogla nai mira za itanje. Zar joj se vie nikada ne e
nita dogoditi? Kad je ula, s voljom koja je poputala, kako je pismonoa
preao njena vrata, apatino spusti knjigu i odmah ode u krevet.
U petak ree okoliei: Ako se danas nita ne dogodi, sutra moram
potraiti sobu. Ni u petak se nije nita dogodilo.
Zato se slijedeeg dana odveze u grad, da trai to neophodno skrovite.
Bijae to nevoljan korak, koji je odgaala do zadnjeg asa svaka
provizorna mjera prouzrokovala joj je osjeaj nedostatka ali sada vie
nije mogla dalje. Gledala je u oi gorkoj potrebi, uze rani vlak za Glas-
gow, i kada je stigla, izae, s neobino trijeznim i spremnim izrazom lica,
na kolodvor u ulici Queen i udari prema ulici Unity.
Najednom se netko s njom sudari. Okrene se, otro die glavu i pogled joj
se zaustavi na nasmijanom licu mladog Framea. Ovaj je susret neobino
podsjeti na onaj trenutak, kad ju je on prvog dana kod Lennoxa s uroenom
brzinom stigao i gotovo sruio na stubama.
Ali je sada ovaj susret bio tako neoekivan, da je nehotice izbacila: To ste
vi.
Rekli smo, da emo se susretati, ree on, s jo irim osmijehom. Ali je
dolo prije nego to sam mislio.
Da, odgovori ona, prilino hladno. Ali nisam oekivala, da ete me
sruiti.
276

Oprostite, odvrati brzo, osmijeha nestade. I suvie sam se urio.

Zauti, zbunjen njenim neobinim suzdrljivim dranjem, dok je oko njih
sa svih strana plonika klizila struja ljudi.
Bio sam u posjetu kod tetke, ree, objanjavajui sve vie zbunjen. Ona
je blagajnica kod Henersona i Shawa uprava kua, znate.
Ledeno mu se nasmijei, pitae se, kako bi ga se mogla rijeiti, svakako je
dranjem pokazala, da upravo sada nije raspoloena za njegovo naivno*
brbljanje.
Ona je sada u nezgodi, nastavi on, iako je pocrvenio zbog njene utnje.
Jedan je od njenih inkasatora otiao bez otkaza, i ona ne zna, gdje da
odmah nae nekog pouzdanog. Htjela je, da ja primim to mjesto. Ali ni
govora. U ponedjeljak nastupam kod Hagelmanna.
Ona di|e odjednom glavu i zagleda se u njega; sada nije imala ledeni
osmijeh, nego revnost, koja se odmah rasplam-tila kao svjetlost u njenim
tamnoplavim oima.
Mjeisto, ree sasvim drugim tonom. Hoete rei, da vam je vaa tetka
ponudila mjesto?
Samo dvadeset i pet ilinga na tjedan. Cijeli dan na putu i sakupljati
stanarine. Ne, hvala, odgovori on prezirno. I mnogo posla! I ne mislim
na to.
Znate pitae ona polako. Znate li, da li tamo ve ima nekoga?
On zatrese glavom. Morat e dati oglas.
Dougal, ree ona odjednom, ne zaustavljajui naglost, vjerujete li da
bih miogla dobiti to mjesto?
On je pogleda, otvori usta, buljio je u nju.
Ali vi ste ve u slubi, mucae. To ste nam rekli u poslovnici. Osim
toga, taj vam posao ne e odgovarati.
Odgovarati! hroptala je; sada nije bilo vremena za objanjavanje. Naglo
ree:
Gledajte, Dougal, moram dobiti neki posao. Ostavimo, zato.
Jednostavno, moram se namjestiti. Ako mislite, da bi me primili na to
mjesto, objeruke u ga uzeti da, objeruke u ga uzeti, samo ako ima
izgleda.
Jo uvijek zauen, on polako odgovori:
Izgleda imate sigurno. Ona je tamo blagajnica ve dugo godina moja
tetka. U stvari vodi posao. Ona e vam dati mjesto, mislim, da je to sasvim
sigurno.
277

Ona nije bila svi jesna dublje ironije poloaja taj nekada kancelarijski
momak, koga je promatrala tako nepovjerljivim oima, sada je bio
pripravan da joj pomogne, da nae mjesto pogleda ga s ozarenim
izrazom. Moda je on bio njen spasitelj. Da, napokon je tu bio izgled
onaj izgled za posao, koga je tjednima traila, mogunost, koja je jednim
udarcem izmijenila cijelu sliku njezina ivota.
Priajte mi poblie, povie ivo. Sad u odmah otii tamo.
Promislite, stvar nije vrijedna, odgovori on naglo. Samo dvadeset i pet
ilinga na tjedan. Ne vjerujem, da e vam to odgovarati. A posao upravo
nije ugodan.
On zastade, oigledno pod utiskom njenog ara. Ali moda moda ete
to ipak primiti bar privremeno.
Ako dobijem to mjesto, ve e mi odgovarati, ushieno se smijala, malo
bez daha od uzbuenja. U sebi je mislila, da je s njim as prije grubo
postupala. U povjerljivom tonu dodade: Sada, brzo, recite mi kamo da
idem.
Dobro, ree on konano, s osmijehom naklonosti, poslovnica je na
kraju ulice Davi. Henderson i Shaw, uprava kua. Ne moete pogrijeiti.
Pitajte za gospoicu Tinto i recite moje ime. Naalost ne mogu ii s vama.
Ne ete imati nikakvih tekoa. Samo mislim, da vam se ta vrsta posla ne
e mnogo svidjeti.
Ostavimo vrstu na stranu, odgovori ona, pogledavi ga toplo. Naprosto,
potreban mi je posao.
Razumijem, ree on nevoljno. Ali je bilo jasno, da nita nije razumio. Na
licu mu je jo leao upitni osmijeh, kad mu je uzela ruku i naglo je stresla,
zahvalna.
Zbogom, ree toplo, i hiljadu puta hvala. Sve je u redu,' branio se
zbunjeno. Nikakva hvala. Srest emo se opet slijedeih dana.
Ona ga pozdravi posljednjim brzim pogledom, okrene se, i poe
plonikom. Napokon je doao sretni dogaaj; tu je sreu morala iskoristiti
po svaku cijenu. Sjeti se prilike u Raislevu, kad je mjesto bilo zauzeto
neposredno prije njena dolaska, zaokrene u ulicu Davi, gotovo poe trati
od nestrpljenja. Nije stala, da eka tramvaj bio je prespor za njeno
sadanje raspoloenje i za nekoliko je minuta pro-
278 '
1
la cijelu ulicu. Onda se najednom ispravi, pogleda ivahnim oima u
natpis pred sobom: Henderson i Shaw uprava kua.
Bila je to, kako je odmah vidjela, otmjena poslovnica, s izlazom na ulicu,
icanim mreama pred staklima, vratima od mahagonija, metalnim
dijelovima od sjajne mjedi, itav je dojam bio sasvim drugaiji od one
stranje sobe u Saddle-riggsu. Ali ona se nije uplaila. Odluno die bradu,
stupi naprijed, pritisnu kvaku i ue kroz vrata.
Nala se u irokoj i prilino visokoj prostoriji, pred dugakom sjajnom
tezgom s ogradom od mjedi. Iza ove je sjedila ovisoka, krupna ena.
Ostalo pokustvo: dva stola, nekoliko stolica, ogromni zeleni uzidani sef,
nalazio se takoer iza tezge, ali pisai stol i ena bijahu vrijedni panje,
izdvajali su se, privlaili su pogled na osobit nain.
Due je vrijeme stajala Lucy na podu od mozaika utei i buljei preko
tezge s mjedenom ogradom inilo se, da tu ima mjedi na pretek u
enu, koja joj uope ne pokaza, da ju je vidjela, nego je peroto briljivo
pisala unose u ogromnu trgovaku knjigu.
Da probudi njenu panju, nakalja se, ali to kaljanje nije djelovalo. Pero je
tiho greblo; ena je prestala pisati, Pregledala je iljak pera, oslobodi ga s
izrazom gaenja jedne dlaice; onda polako nastavi pisati.
Oprostite, najednom ree Lucy.
ena se polako okrene, ukaza se iroko sjajno crveno lice, na kojem su se
isticale zlatom obrubljene naoari. Bila je u crnom, u prilino strogoj
crnini, imala je visoko zatvoreni ovratnik, i nije nosila nikakav nakit osim
finog zlatnog lanca. I sada je utei skliznula sa stolice i pribliila se tezgi.
Iz blizine bjee jo krupnija, njene visoke grudi ulivahu grozu.
Gledala je Lucy preko te mase grudi, i zapita je neoekivano blagim
glasom: Molim?
Uplaena ovim utjecajnim dranjem, Lucy odjednom osjeti neobian
osjeaj vlastite beznaajnosti, ali ipak zapita uz onaj svoj energini pokret
bradom: Gospoica Tinto?
Ova potvrdi glavom i lako lupkae dralom po tezgi.
Ime mi je Moore, ree Lucy brzo. Dola sam radi mjesta^ koje je kod
vas slobodno. I prije nego to je gospoica Tinto mogla neto
odgovoriti, izloi brzo i tono posljednje dogaaje i cilj svoga dolaska.
Bijae to dug izvjetaj, i kada je zavrila, osjeti, kako je u uzbuenju elje
opet drhtala.
Vrlo dobro, ree gospoica Tinto napokon, mjerei je potanko kroz
zlatom obrubljene naoari; onda dodade neoekivanim povjerenjem: On
je zgodan mladi, moj neak.
Svakako, potvrdi Lucy toplo.
Bio je lo poslije smrti roditelja, ree gospoica Tinto, slijedei svoje
misli; ali moram rei, da se dobro probio.
Lucy se arko suglasi s tam tonom pohvalom napretka mladog Framea.
Ali je velika teta, ree gospoica Tinto paljivo; meni naime treba
mukarac.
Ne da je gospoica Tinto doslovno mislila ono, to je rekla tom frazom.
Ona je sa svojih pedeset i pet znala sve, to je trebalo znati o mukarcima,
njihovoj neiskrenosti. Gospoica Tinto je bila poslovna ena, pionir svoga
doba, mirna, sposobna, dostojanstvena, i djevojka, koja je svojom
sposobnou bila u stanju da svakog mukarca dovede u kripac. Meutim
se pokazala usprkos svom suhoparnom nainu ljubazna kad je osjetila,
da netko ljubaznost zasluuje. I .dodae, poto je ponovo razgledala
Lucijinu napetu pojavu: Mi svoje najamnine utjeravamo sa svih moguih
mjesta.
To mi nita ne smeta, ree Lucy brzo. Ve sam est godina radila
muki posao.
Moda e prekoraiti vae snage, ree gospoica Tinto zamiljeno. Vi
niste jedna od najjaih.
Ali sam vrsna, odgovori Lucy. Pustite da pokuam i ve ete vidjeti.
Nevjerojatno polako rairi se osmijeh preko blistavih bora gospoice Tinto.
Niste li malo umiljeni, ree sa aljivom zagrijanou. Gladila je kosu
dralom mije boje, onda prijee preko obraza, koji se povratie u
normalnu pasivnost.
Morate bezuvjetno donijeti prvoklasne preporuke, dodade poslije jednog
trenutka. Nai inkasatori imaju posla s novcem, znate.
Mogu vam dati preporuke, prekine Lucy arko. I odmah bez straha
navede Lennoxa, Edwarda i Richarda.
Efekt je bio iznenadan.
Va brat! dahtae gospoica Tinto, bezuvjetno osvojena. Buljila je u
Luciju sa sasvim promijenjenim izrazom
280
lica. Vi ste dakle sestra gospodina Murraya. Zastade. On je neobino
ugledan ovjek. Znam. Sama ivim u Ralstonu.
Zavlada impresivna utnja. Onda se gospoica Tinto polako pokrene i die
zaklopac tezge.
Izvolite sjesti, ree; u njenom je dranju bilo srdanosti. Govorit u s
gospodinom Rattravem o vama.
Lako pocrvenjevi, Lucy poslua, sjede na jednu od manjih stolica, dok se
gospoica Tinto popela preko niskih i uskih stepenica u meukat do
staklenih vrata, na koja pokuca i ue. Za Luciju je to bio kritian trenutak,
u kome se ljuljao jeziac na vazi njene sudbine. Ovdje e sigurno uspjeti.
Sigurno je s pravom mogla raunati na to, da joj je gospoica Tinto sklona.
Zar nije u oku ove ene opazila blijesak suutnog razumijevanja. Tako je
ovdje sjedila, gledala praznim pogledom, odsutna duhom, u onaj ogromni
sef, male je ruke prekrstila preko koljena, kosa joj sada blijetei pod
svjetlou padae njeno nakovrana preko bijelog vrata, izraz joj je bio
isto tako ivahan kao i napet.
Ne radi se o nekoj velikoj stvari, ali, oh, kako ivotno vanoj za nju! Neka
je i plaa, za koju se ovdje nudila, bila jadna, bit e dovoljno bar za
sadanje njene namjere. Neka samo uspije i onda vie ne e misliti na onu
odvratnu osamljenu sobu. Razvezla je svoje planove, vidjela je iznajmljeni
mali skromni dom. Svoj mali imutak moe i uz neznatni troak preseliti u
grad. Bar e za Petra imati krov nad glavom, kad se vrati. I u Glasgowu.
Imala je u vidu onaj dublji razlog, onaj najmoniji polet svog nastojanja,
kad je dola na misao da se ovdje nastani. estoko je eljela, da sauva
svoju nezavisnost, da dobije svoje mjesto. Ona e ga dobiti; ona ga mora
dobiti; bilo je to ivotno pitanje, neophodno potrebno za njeno dobro i za
Petrovo dobro.
Najednom, uzdrhtala srca, ugleda gospoicu Tinto, kako silazi, die se i
pogleda enu u lice, koje nije nita odavalo od one gigantske odluke, koju
je imala prenijeti.
E, pa, ree gospoica Tinto polako, govorila sam s gospodinom
Rattrayem.
Da? ree Lucy, tihim glasom, i miljae u sebi, ako ovo ovdje loe
ispadne, to e za ime boje biti od mene? Nikada u svome napornom
traenju nije bila tako blizu praga uspjeha.
281On je ef tvrtke, nastavi gospoica Tinto; izgledalo je, da joj se ne
uri, da otkrije bojaljivo oekivani ishod svoga razgovora; i objasni:
Henderson i Shaw je samo ime. U stvari tvrtka pripada gospodinu
Rattravu.
Da? opet aputae Lucy. I opet je osjetila drhtanje udova.
Naravno, voenje poslova on preputa meni, ree gospoica Tinto, malo
velianstveno. Ja sam tu ve trideset godina. On ima u mene najvee
povjerenje.
Da? Jo jednom izusti Lucy tu rije. Zar nikada ne e saznati?
Vladala je kratka tiina.
I tako sam odluila prihvatiti vau ponudu, ree gospoica Tinto
konano, smijeei se dobronamjerno preko svojih naoara. Ako odgovori
budu zadovoljavali, moete nastupati slijedeeg tjedna.
Neto je prolo kroz Luciju. Gonilo ju je na pla, na smijeh, na glasno
jecanje. Primili su je. Opet je mogla poeti; opet je budunost bila pred
njom leala, da bude obraena njenim sposobnim rukama. Brzo kao
munja nestade, kao prognana avet, sjeanje na nesreu posljednjeg
mjeseca. Gledala je u bujnu pojavu gospoice Tinto, osjeala je divlji,
histerini, gotovo nesavladivi impuls, da se spusti na te majinske grudi.
Ali se uzdrala.
Hvala vam, drhtao je njen tihi glas. Drago mi je, drago.
Onda vie nije mogla nita rei.
XIV
Mjesec dana kasnije dorukovala je u svom novom stanu jela je komad
kruha s maslacem i ajem pri svijetlu plina, koji je pitao izlazei iz
lampe. Jo nije bilo osam sati, magla je leala nad gradom kao krov,
smetala je sumornom svijetlu jutra da se probije i tmurno je pritiskivala
prozor sobe u kojoj je sjedila.
Ovo nije bila privlaiva prostorija, to je dobro znala, ali je ipak bila u
nekom pogledu sasvim upotrebljiva. Pred njom, pod prozorom, bijae
oteeni izlivnik s pipcem za vodu,
282
koji je dodue uvijek kapao, ali je bio ipak najblia voda, desno je stajao
tednjak, koji je na svojoj uglaanoj povrini imao mali nad kaminom reso,
spojen preko cijevi s plinskom svjetiljkom; lijevo, privren uza zid, bio
je razlupani sanduk za drva, napola sanduk, napola klupa, spreman da u
sebe primi gorivo, a i da slui za sjedenje. To bijae jednostavni ureaj
sobe, a pokustvo je mali etverouglasti stol, za kojim je sjedila, dvije
pletene stolice, njena stara sobna ljuljaka, i mali eljezni krevet, koji je
stajao iza nje u alkovenu bilo isto takvo. Kroz otvorena vrata ove kuhi-
nje-spavae sobe, mogao se vidjeti ostali dio stana predsoblje tamno
kao bunar koje je vodilo u drugu praznu spavau sobu, u kojoj bijae ormar
za odijela i drugi eljezni krevet i mala kao kocka kupaonica, u kojoj je
bila kada s drvenim okvirom premazana ispucanim i mjehuriastim
ukastim emajlom. Zidovi tih prostorija, isto kao i ovi u kuhinji, bijahu
tapetirani smeim sjajnim tapetima neodgo-netljiva uzorka; u svijetlu
magle izgledahu gotovo melankolino.
Dakle, to je bio njen novi stan onaj mirni dom, kome se toliko
veselila. Ipak je uinila najbolje to je mogla. Traila je dva dana
traila je u svim kutovima i krajevima, kako je to rekla gospoica Tinto
i, usprkos strunoj pomoi Hendersona i Shawa, samo je nala ovaj
stan od sobe i kuhinje, s takozvanom kupaonicom, na gornjem katu
veliku kue, koja se cijela sastojala od samih takvih stanova za
iznajmljivanje, koji su odgovarali njenom shvaanju pristojnog izgleda i
novarci. I tako je to skrovite bilo blizu toga, da je razoara u oba pravca!
Zakupnina je iznosila sedam ilinga na tjedan, to je bilo upravo toliko,
koliko je jo smjela dopustiti, a kua zapravo, cijeli blok kua, koji se
protegao uzdu ulice, nazvane zvunim i neprikladnim imenom Cvjetnom
ulicom Flowers Street disae sivom i otrcanom, sirotinjom.
Zgrada, sa svojim zaguljivim ulazima i tamnim, loe osvijetljenim
kamenim stepenicama, nije ba bila najamna kasarna. A sama ulica ne
bijae ba tako jadna, ali je bila ve dosta sumnjivo nisko pala. Neto
moda zaostali trag slavne prolosti spaavao je zgradu i ulicu, i
sauvao ih od potpune prostote. Ovamo je dakle, u Flowers Street br. 53,
dospjela, ovdje se po nudi za sada smjestila.
283Odmah je nastojala da prostorijama dade pristojniji izgled i da ih uredi
neto udobnije. Naalost, bila je prisiljena da opet uvede krajnju tednju,
jer je iz svoje neznatne rezerve morala platiti Petrovu kolarinu za
posljednje tromjeseje, radi toga nije mogla naruiti nita drugo nego samo
najpotrebnije: ta dva kreveta, par polovnih stolica, i najjeftinije kuhinjske
potreptine. Kako se sada gorko ka-jala, to se rastala od svog staroga
dobrog namjetaja tako lako i za tako jadnu sumu. Ali je to bila svrena
injenica, neopozivo svrena.
No, taj novi stan nije bio sasvim ono, to je zamiljala; jo ne bijae dom,
iako e ga uskoro takvim napraviti osim, ako ga sreom ne zamijeni
boljim, ukoliko bi se njen poloaj poboljao, a sudbina joj bila sklonija.
Zavrila je doruak i, poto baci pogled na jeftinu poni-kljenu budilicu i
nju je bila sada kupila na kaminu, die se. Zatvori plin, izae u
predsoblje. Ovdje, u tami kao u bunaru, uze eir i kaput s klina, kojeg nije
mogla vidjeti, brzo se obue;, uze klju, koji je ve pripravan stajao u
depu, otvori vrata i ode.
Magla, koja je kao avet pokrila ulicu, zavi njenu pojavu, kad je u urbi
izala iz vrata. U tom su kraju moda uslijed blizine rijeke magle
bile gue i ilavije, ali se sada taj oblak magle upravo dizao, probijen
zracima crvene suneve svjetlosti, koja je jasnije otkrivala izgled stambene
etvrti, koja se pruala od Kelvinbanka do dokova, i izgledala je kao
uhvaena u oajnom bijegu pred susjednim prodornim lukim brlogom.
I sad je ona, dok se urila, nesvijesno osjeala prostotu koja lebdi u zraku.
Ulice bijahu uske, poploane okruglim kamenom, upravo na tajanstveni
nain rasipno nastrte izderanim prljavim papirima, uvijek pokrivene
naraninim korama, odbaenim kutijama konzervi, i razbacanim i vjenim
tragovima teretnih konja, koji su vukli prema dokovima. Duani nisu bili
otmjeni. Njihovi izlozi, kao i plonici pred njima, po kojima su djeca
izvukla kredom crte, izgledali su neisto. Tada se, na uglu, Flowers Street
zavravala lukom, i tu se nalazila velika dvorana, na ijoj je tabli pisalo,
bogatim zlatnim slovima: Garnerove drutvene dvorane. Plesovi
284
^^K^Ag
srijedom i subotom. Gospoda 1 iling. Dame 6 pennvja. A ispod toga
manjim slovima: Rukavice poeljne. Plesne cipele obvezatne.
Ta dvorana, sa svojom kriavom tablom, bila je za Lu-ciju pojam, kraja.
Bik> je to prosto; obino; vrijealo je dobar ukus uope, a naroito njen
smisao za otmjenost. Kad je ula u crveni tramvaj, koji ju je vozio do
mjesta njezina posla, nije mogla, a da ne razmilja o okrutnom preokretu
svoga ivota, koji ju je tako neoekivano bacio u taj pusti kraj.
A njezin posao? Kako joj je bilo ao zbog razmjerne sinekure posljednjeg
zaposlenja i udobnih putovanja vlakom i svoje kue, koja joj u sjeanju
sada izgledae kneevska.
Henderson i Shaw zastupali su bijedne stanove (slums). Njihov pojam
ukratko je oznaavao svu teinu njezina sadanjeg zanimanja. Uvidjela je,
da je mladi Frame imao pravo, kad je nagovijestio, da mjesto ne vrijedi
mnogo; iskreno prizna, da se zgraala nad svojim poslom. Ipak, snala se
isto onako, kato se snala i sa Flowers Street br. 53 i ree sama sebi s
oiglednom ironijom u osmijehu: Uinila si korak unazad, moja eno!
ali u sebi bez ironije, s vrstom odlukom, da ne e dugo potrajati, dok se
opet podigne.
Na uglu ulice Davi sie s tramvaja i radosna koraika poe prema
poslovnici. Sretna, to je izbjegla oporom zraku, brzo ue.
Velika i visoka prostorija nije ju vie impresionirala; sasvim povjerljivo i
bez straha stupi za tezge, odgovori gospoici Tinto ljubaznim pokretom i
ode do svoga malog pisaeg stola. Za stolom preko' puta sjedio je neki
ovjek sa eirom i u kaputu; kad je ula, nije pogledao, nego je pro-
graktao samo jednu rije: Jutro.
Dobro jutro, odgovori Lucy, s lakim osmijehom. Dan-dijeva stalna
spremnost da napada na sve nije jo prestajala da je razveseljuje. On je bio
drugi inkasator Adam Dandie vrst, zdepast, nizak ovjek, dugih
ruku i prkosna, opora pogleda. Njegovo je ponaanje bilo otresito i vrsto.
ak i njegovo odijelo troni, na same plavkaste smrznute ui natueni
polucilindar, sjajna kina .kabanica, preuska za njegov vrsti stas
pokazivae njegovu iskolnost, koja nije bila spremna ni na kakve
kompromise. Lice mu je bilo du-bokocrvenosmee boje, izatkano finom
mreom crvenkastih
285ilica, u kojima su oi, ispod sivkastih grmia obrva izgledale malene i
radoznale. vrst stasom, kratka daha, a jo kraih raspoloenja: bio je, kad
je bio razdraen, oran za borbu i tvrdoglav, izbacujui rijei takvom
snagom, da su pogaale kao udar potkovane mazge. Takav je bio Adam
Dandie u svemu, osim jedne bitne crte njegovih nogu. Nije se mogla
pobiti strana injenica, da su Danijeve noge bile krive, neusporedivo
krive: njegovi su donji ekstremiteti oblikovali, kada je uspravno stajao,
potpuno slovo o, a horizontalni presjek toga o bijae dug. To je
objanjavalo njegov bijes prema svemu, a to se svodilo na buhe, maglu,
ene, nedovoljno viskija i zakanjavanje tramvaja. Toliko se moglo rei za
Dandija: njegov "bijes nije bio zloban, on mu se sam veselio.
Neka avo nosi te olovke, ree sada, pri tome pogleda olovku, koju je
upravo zailjio i opet slomio. Danas ih vie ne umiju poteno napraviti.
Danas uope nitko nita ne zna.
Ja u vam zailjiti, ree Lucy pripravno.
Hm, gunae on. Mislite li, da vi moete bolje nego ja, vi? Mislite.
Moda ete se porezati i tuiti me za nadoknadu tete.
To je jo uvijek bolje nego za razvrgnute zaruke., Dandie, ree
gospoica Tinto sa svog visokog pisaeg stola. Ona nije mnogo govorila,
ali kad je to inila, rijei su joj pogaale.
Sposobna je i za to, ree Dandie, iljei olovku. Poznajem ja ene.
Okruglih nogu ili ne, on je time tono oznaio intimno poznavanje njenog
spola, koje ga je usprkos podrugljivosti ostavilo bezazlenim, i sada, da
uvjeri, nastavi: Zaista poznajem!
Gospoica Tinto pogledom drugarskoga razumijevanja die vjee prema
Luciji: usprkos svom viem poloaju, konano je primila Luciju bez
obzira na svoju pojavu, koja izaziva strahopotovanje, i bez obzira na svoje
lice s lakom bradom imala je gospoica Tinto velikoduno srce i uspo-
stavila sve povjerljivije prijateljstvo.
Za neke je mukarce, ree ljutito, gledajui pred sebe i vjeanje
predobro.
Razgovor se ne nastavi, jer u tom trenutku ue u poslovnicu Rattrav, ili,
bolje reeno, proe kroz nju u svoju
286

sobu. Bijae to neupadljiv ovjek, velik, uglast, rijetko ga se moglo vidjeti;

svima se u prolazu javi i nestane.
E, pa, ree Lucy, diui se, bila magla ili ne, moram poeti. Danas
imam White Street. Dosta loe!
Samo se nemojte izgubiti, ree Dandie, pokazujui sjetnu brigu.
Lucy, smijeei se, zatrese glavom. Onda uze knjigu i kovei, te oznake
svog poloaja crnu u kou povezanu knjigu i lijepo izglaani koni
kovei i izae iz poslovnice.
Za as je nestalo sunca, a magla se opet u utim zaokruenim spiralama
pojavila prema dolje. Grubo ju je bolo u grlu i drailo na kaalj. Kaput joj
nije, kako je vidjela, bio dovoljan za ovo vrijeme. Oko nje se kretao,
okretao kao magla, ivot grada; ali ona nije vie osjeala onu grozu punu
veselja, koja ju je jednom uzbuivala. Nauila je na tu sliku, a i bila je
starija (da, razmiljala je, postaje starija); nije se veselila svom poslu, i nije
voljela maglu: opet je kaljala zbog maglene pare, kad je ula u White
Street. Ne, nije voljela maglu; ali, jo manje je, mnogo manje voljela White
Street.
Bila je to uska ulica uski kanjon izmeu dva reda visokih kua za
iznajmljivanje, tamna i neugledna, u njoj nije bilo dovoljno sunca ni u
najsunanijim ljetnim danima, bila je to samo uska lokva, bezdan, kanal
zaguen maglom.
Bilo je pola jedanaest, kad je ula u prva vrata i poela svoj posao. Ulaz je
bio pun ljepljive tame, prema kojoj ona napolju bijae kao snijeg prema
ai, i odisao je onim neopisivim, neistim dahom dahom smea i blata,
koji je ve poznavala, i koji je tako mrzila.
Kad je dola do prvih vrata, pokuca otro na tanki furnir; to je uradila irim
krajem olovke lukavost njezina zvanja, steena gorkim iskustvom prvog
tjedna kad je prejakim kucanjem oderala kou s prstiju.
Poslije kucanja, ekala je. U poetku je bila sklona da lakomisleno postupa
s odreenim joj vremenom za svaku iznajmljenu kuu za poneku je
kuu za ubiranje tjedne stanarine bio potreban cio dan ali sada vie
nije smatrala to vrijeme predugakim. tovie, sad je znala, da je odreeno
vrijeme prekratko. Tako se, na primjer, s ovih vrata ulazilo u etiri odjela
samo jedne zgrade i samo jednog
287tata a u svakome je bilo osam jednosobnih stanova, dakle u svemu
trideset i dva domainstva, povezana tim uskim vratima s vanjskim
svijetom! Dvadeset takvih kapija u bloku kua davahu nevjerojatni, ali
stvarni zbroj od est stotina i etrdeset stanova u jednom jedinom bloku.
est stotina i etrdeset stanova natrpanih jadnim ljudima, koji tu gmiu
bijahu smetite na jutru prljavtine. A u kratkoj White Street bile su tri
takve najamne kasarne. Na tom skuenom prostoru ivjelo je, s potrebama
civilizacije dvadesetoga stoljea, svega etiri hiljade ljudskih bia. Bili su
to stanovi s ploicom, jer je svaki na vratima imao ploicu, po kojoj je
noni inspektor gradske opine imao pravo ui i uvjeriti se, da tu moda ne
vlada prenatrpanost.
Dobronamjerna vlast koja se brinula za zdravlje. Ipak je, usprkos toj brizi,
bilo sluajeva, da dvanaest osoba i tri generacije slono i udobno
spavaju u takvoj prostoriji deset stopa irokoj, a petnaest dugoj. Bar se ta
sloga i udobnost mogla pretpostaviti; jer vlasniku do uiju nisu dole
nikakve albe.
Odmah je Lucy ponovno pokucala. Vrata se otvorie palac iroko i jedan
glas upita: Tko je?
Henderson i Shaw, ree Lucy ivo; pri svojim posjetima uzela je sebi to
dvostruko ime: Hendersona kao napadaa, Shawa kao saaljivoga. Osim
toga, tako je izgledalo odlunije, nego samo traenje stanarine.
Oh! ree drhtavi glas, ne pitajui vie, ali rezignirano. Nastade tajac, koji
je vie govorio nego onaj usklik; onda se vrata polako otvore i u mutno
osvijetljenom otvoru pokaza se jedna ena. Crnokosa i raupana, lica
tamnoblijedog od prljavtine, pogleda Lucy okom poput iskre. Drugo oko
vie nikada nije moglo biti kao iskra, jer ga nije ni bilo, na njegovu je
mjestu stajala ona duplja kao izraz prazne i gotovo neugodne
podmuklosti.
Ali ena nije uope bila neugodna. Uite, ree tonom, koji se kroz
uobiajeno prihvaanje neizbjeivog pretvorio u blagost.
Lucy ue. Prostorija je bila gola sve se pokustvo sastojalo samo od dva
drvena sanduka i jedne slamnjae, koja je leala na podu kraj zida. Na
jednom od sanduka sjedio je radnik, kraj njega na drugom bio mu je
doruak kobasica, kruh i aj.
288
.......|:^ ft
Buno je jeo, srkao je aj iz tanjura, nije se obazirao na Lucijin ulazak,
nastavio je svoj obilni doruak. Ni malo joj dijete, koje je bilo na
slamnjai, ne pokloni ni malo panje, lealo je isprueno na leima i
buljilo preda se oima bez sjaja, predano nekakvoj sjetnoj viziji limba, iz
kojeg je nedavno dolo na svijetlo, ugodno je sisalo gumenu sisaljku, dok
mu je potok sline lijeno klizio preko majunoga lica. Ali dva rahitina
djeteta, koja su s krivim nogama uala na podu, pogledala su je, prestala
se igrati razbijenim bokalom i radoznalo se zapiljila u posjetiteljicu. Kraj
bokala, slian traku od boga zaboravljene munje, ispruio se ut pas, kuja,
koja se zvala Nellie. Zaista, Lucy je nauila, da se u slum-etvrti devet
kuja od njih deset zove Nellie.
U meuvremenu ena se pourila kaminu, pipala je po njegovoj pranoj
povrini, traila predmet, koji je tamo leao. Onda se, lako trzaj ui
glavom, takne prstima one upljine. I sada, ah!, to nije vie bila duplja,
nego krasno stakleno oko, koje je sjajem nadmaivalo pravo.
Oprostit ete mi, ree; nisam vas oekivala tako rano.
Poto je tako sauvala pristojnost, izvadi najmanju knjigu i, poslije
mnogog traenja u suknjama, nae iznos od dva i po ilinga.
Tu vam je, ree, pruajui novac i knjigu; kad je Lucy uzela novac i
zapisala svoj unos, ova nastavi gotovo asto-ljubivo: Jo je uvijek esto,
vidite.
Da, ree Lucy. Vi niste u zaostatku. Ona pogleda unaokolo po ovom
neopisivom stanu, i, nastavi potaknuta, moda, gospodinom Shawom i
svojim vlastitim poloajem: Morate se boriti, vi, mislim vidim nemate
mnogo
Da, odgovori ena, dok je kimala prema nevaljanki, koja je bila vrsto
povita. Da. On on me nikada ne pusti da kupim pokustvo. Ve emo
mi jednom doi u zaostatak s najamninom prije ili kasnije, znate
onda dolazi vlasnik kue i uzima sve to imamo. Kakvog to ima smisla,
rei e mi. Kad nam se nita ne moe uzeti, jednostavno emo se iseliti i
gotovo.
Ali va mu bi sigurno volio malo vie udobnosti? pitae Lucy.
Tono, odgovori ena ljubazno. Volio je udobnost, moj mu, ali ve je
dvije godine, kako je otiao. Pet godina
19 Tri ljubavi
289je dobio ukupno. Ovaj gospodin opet klimnu samo ivi sa
mnom.
Tako, ree Lucy, i pogled joj kliznu od blijede djece na estomjeseno
dojene, ije je podrijetlo, naalost, tako surovo stavljeno u pitanje. Ali
dojene od toga nije pravilo nikakvo pitanje, niti djeca, a najmanje
gospodin.
Zapjevaj neto gospoi, Alfie, ree on odjednom, okreui se starijem
djetetu na podu. Obrisa usta i pogleda Lucy. Sjajno pjeva, deran.
Lucy je gledala Alfi ja. Zurila se; morala je ii za svojim poslom; ali opet
gospodin Shaw prevlada.
Poni, podbode ga. Ako bude pjevao, dat u ti penny.
Alfie imao je po prilici pet godina smjekao se ne pocrvenjevi,
razvue usne, ree: Pjevat u vam Maggie Murphy to najvie
volim.
Onda poe, prerano sazrelim glasom, kratku baladu:
U nedjelju nou divota je
Veselje, zaista,
Tu su momci i djevojke, ;
Zajedno su oni tu. Tako ima i muzike,
Igre i pia tu, Doite samo unutra Maggie Murphyju Dobro doli.
Bila je to neobina udna scena u goloj prostoriji: tanki glas rahitinog,
beznadno unakaenog djeteta dizao se kroz maglu; gospodin se radosno
cerio; stakleno je oko sjalo u nekom materinskom ponosu; na slamnjai
slinavo dojene; pas, koji se sada bavio sam sobom, i povrh svega ui, koje
su, sasvim bezbrino i ugodno, nesmetano tamo i amo naokolo plazile.
To je sve, cvrao je Alfie, kad je zavrio. Dobro, zar ne? I, poto
isprui dlan, primi novac.
Neto se diglo visoko u Lucijinu grlu. Nije bila prikladna za taj posao, u
stvari ne: to bijae previe zlo, ta neopisiva, neumoljiva bijeda. S mukom
se sabra i poe prema vratima. Tamo se izvri izmjena utivosti, onda Lucy
ree: Slijedeeg tjedna u isto vrijeme. Kimnu i napusti sobu.
.
Morala je nastaviti put. To se nije dalo izmijeniti: to je bio njen kruh.
Odluno zakuca na susjedna vrata, koja se otvorie zaudnom snagom i
otkrie prostoriju potpuno razliitu od one, koju je upravo napustila. Bijae
ugodna, ugodna kao i vatra, koja je titrala u kaminu, vesela kao i plamen,
koji je igrao na porculanskim psima na utom, ormaru. I, usprkos svojoj
sirotinji, bijae ugodna ugodna kao i punaka mala ena. koja je stajala
u vratima i podboila se tetoviranim rukama.
Imala je istroeno, crvenkasto lice, i vragoljaste, jogu-naste oi, koje su
izgledale kao zrnca od crnog jantara; na kosi joj je stajao crn eir, oko
vrata bijae joj privren komad krzna izjeen od moljaca. Lucy nije
nikada ni prije ni kasnije drugaije vidjela tu estitu osobu bez eira i otr-:
canog ukrasa oko vrata. Tako se ova nosila u kui i van kue; ostavljala je
utisak, gotovo, kao da je tako i spavala; razlog je tome bio taj, to je u
White Streetu tako noeni eir -j ne poput kapuljae oko glave omotani
al i tako drano krzno bio probni kamen socijalnog poloaja. Taj
krzneni ovratnik, uostalom on se pribliavao posljednjoj rijei tadanje
mode nije skidan ni kad je njegova vlasnica ila na posao kao
sudoperka.
Opet stanarina, zar ne, gospoice? ree gospoa Col-lins. Da, tek to
ste platili, rok vam je opet tu.
Svakoga utorka, ree Lucy, gledajui gospou Collins i njezina sina
tromog djeaka, koji je pod jorganima leao u krevetu alkovena, i iza lea
svoje majke bacao umiljate poglede.
Ah! to je najei dan u sedmici, gunae gospoa Collins. Slijedila je
pravac Lucijina pogleda, okrenula glavu, i zovnula: Ben je sada u nonoj
smjeni. Zato je legao. a^ mislite, donese samo petnaest ilinga. A jede za
dvojicu. .....
Ljutito ode da donese knjigu zakupa, koja je, usprkos: njezinu protestu,
bila zajedno s novcem spremljena na stolu. Lucy zabiljei u knjigu, uze
novac.
Ne ete zaboraviti posao, koji ste mi obeali? zapita ena, poto je uzela
svoju knjigu i pogledala je. Preuzi-. mam stube i,takve stvari'veoma
jeftino. .' ; :
19*

Mislit u na vas, odgovori Lucy. Moda u vas trebati, kad moj sin
doe kui.
Napusti stan, a onda zakuca na slijedei. Tap, tap, tap, lupae olovkom o
vrata.
Tako je kucala na svim vratima te smrdljive i tmurne zgrade, biljeila u
prljave knjige, skupljala mastan novac, mamila i zahtijevala, sluala isprike
i tube, koveg joj postade tei, a glava jer jo uvijek nije navikla na taj
posao laka. Svaki posjet traio je, u prosjeku, tri minute vremena: vie
od sat i po proboravila je u stanovima s ulazom iz prvih vrata, i ve je bilo
popodne, kad je opet dola u usku ulicu. Ali njen posao jo nije bio gotov.
Tek je poeo: bez odugovlaenja ue na slijedea vrata i odmah zakuca na
prvom stanu, poeka, izgovori svoju formulu: Henderson i Shaw! I tako
je ilo dalje. Kakav posao za nju, tako je mislila poneto gorko za nju,
enu, koja je jednom imala svoju vlastitu malu vilu, svoju djevojku, imala
svoj vrt s jabukom, mauhicama i petunijama! Uzdahnu, pomaknu teki
koveg pun novaca, i opet uporno zabubnja u jedna od vrata. Od
Hendersona i Shawa! To bijae kao lozinka, koja joj je doputala ulaz u
mranu i tmurnu tvravu. Skoro nevjerojatna prljavtina, gadan smrad,
strano nagomilavanje sve ljudske bijede, samo rijetko kada prekinuto
radosnim licem, postadoe s vremenom za nju prava mora.
Prola su tri sata, kad je obila cijelu kasarnu. Mogla je, naravno, prekinuti,
da rua, ali bila je nekako voljna da posao zavri bez prekida. I gospoica
Tinto se sloila, da je to pametnije, i odobrila je to dobronamjernim
dostojanstvom. Kad je, konano, napustila White Street i ostavila iza sebe
onu odvratnu atmosferu, osjetila je neopisivu glad. Na uglu se pope u
tramvaj koji je polako vozio, s upaljenim svijetlima, kao da je isplivao iz
magle. S kovegom na koljenima, sjedei na glatkom drvenom sjeditu,
odmjerila je mogunosti svoje kuhinje. Apetit joj je bio zdrav, a radila je
teko punih pet sati. Razna jela zavodljivo prolaahu kroz njenu matu;
napokon se odlui. U Kelvinbanku sie s tramvaja i ue u malu mesnicu, u
kojoj je ve ponekad neto kupila, zatrai telei kotlet. Mesar zvao se
Tutt bijae mastan i srdaan: izgledalo je, uz to, da je priznaje za
stalnu muteriju. Moda je osjeao, kako je njen pogled mirovao na
njemu, dok je mesarskim noem zavitlao i odrezao meso.
292
Svakako, kotlet je bio svje, vrlo dobro odmjeren, a njegovo dranje
ugodno i pristojno.
Kod sitniara u susjedstvu kupila je za dva pennvja krumpira krumpiri
su joj upravo ponestali; kod pekara kupi jedan kruh.
Bilo je nespretno nositi pakete i koveg, a kruh je bio nespretno zavijen u
novinski papir, koji se otvarao i leprao, dok je hodala. Ipak, imala je
ruak, a vidjeti tako natovarenu enu nije bilo nita naroito u Flowers
Streetu.
U njezinom stanu, koji je u kontrastu prema onim bijednim stanovima
samo dobio, vladala je u ovo doba mirna i tiha samoa. Baci pogled
unaokolo. Bio je, sve u svemu, ne suvie lo za izvjesno vrijeme.
Prvo je ula u kadu, gdje je stala potpuno obuena i istresla odijelo i sve
svoje stvari. Te buhe bile su prava napast ali se nisu mogle izbjei u
White Streetu, tri i sada skoie uznemirene iz kade u zrak. Ipak, uspije joj
da se od one sporije i dosadnije gamadi oslobodi.
Izae iz kade, otvori pipu za vodu i opra lice i ruke. Onda skine eir i
kaput, otvori plinski reso i poe pripremati kotlet. Bilo je dosadno raditi
sve te pripreme, ali nije bilo drugog izlaza. Privremeno je morala izbiti iz
glave luk-sus toplog i tenog dobro spremljenog obroka, koji bi je ekao na
povratku. Ipak, dok je tako ekala, miris peenog mesa uzbudi joj jo vie
tek, i kad je bilo konano gotovo ispeeno, kako je ona voljela sjede
i poe jesti s punim apetitom gladne ene. Kako je to prijalo! U podsvijesti
je sebi odobravala, to je izabrala gospodina Tutta.
Toplo je jelo ispuni novom ugodnou. Iznenadila se, kako ju je taj
jednostavni obrok osvjeio i ojaao. Neprimjetno se njeno raspoloenje
promijeni. Poto je glavni dio dnevnog posla leao iza nje, osjeala je
zadovoljstvo, to ga je svrila. Nagonski uputi misli svom sinu, to je kod
nje uvijek izazivalo smireno duevno raspoloenje.
Kad je bila gotova, sjedila je jo asak, razmiljajui. Bilo je ugodno, tako
je mislila, da ne mora opet izai u maglu, ali, poslije pogleda na sat, die se
prilino nevoljko. Ovoga je puta ostavila sue da stoji; vratit e se u est.
Izala je; opet je drala u ruci neizbjeivi koveg. Mrzila ga je, ali mu nije
mogla izbjei.
U pola pet stupi u poslovnicu.
293Kakva magla! ree gospoica Tinto. Cio smo dan morali
neprekidno imati upaljene svjetiljke.
Ovdje unutra nije tako loe, odvrati Lucy blago, ali je vani uistinu
strano. Sretna sam to sam gotova.
Gospoica Tinto klimnu glavom, gotovo se ispriavajui, prui ruku da
primi koveg, te ree:
Veselim se, to se snalazite u poslu. U prvo vrijeme je teko.
Lucy je trenutak utjela: - vidjela je odjednom viziju one u prljavtinu i
bijedu zavijene najamne kasarne, onda, u naglom nastupu gorine, upita:
Kome pripada taj blok kua taj to sam ga danas imala?
Taj blok kua? ponovi gospoica Tinto malo zauena. Pripada jednom
ovjeku Tullvju. On ima poznatu radnju U Alson Streetu. Uostalom, on
ivi u Ralstonu nedaleko mene. Da, ime mu je Tully. Zastade. Zato
pitate?
Samo mi je palo na pamet, odgovori Lucy. Sjeala se radnje
draguljarske iza ijih je izloga lealo srebrno posue nagomilano i kao
toranj visoko, ali iza ugla, iznad uskoga pokrajnjeg ulaza, visjele su tri
bakrene kugle nesretni znak zalagaonice! Ako mi taj gospodin Tully
ikada doe na put, ree polako, ogoreno, onda u mu rei svoje
miljenje!
XV
Polako je koraala do kraja perona, ekala je naizgled mirna pokrivajui
time estinu svoje ljutitosti. Topli lipanjski dan sa zalaskom sunca, koje je
arilo kroz paru grada i pro-diralo na Glavni kolodvor Svjetlou jantara,
pozlaivae stare poznate stvari, pravei od njih svijetlu i daleku fata-
morganu. Pred njom je, kroz okovani luk zaobljenog krova, blijetao
segment slobodnog neba u tajanstvenoj krasoti. To je nalikovalo bajci,
rijetka nevjerojatna svjetlost, koja ju je zasljepljivala, mamila svojim
svjetlucavim lebdenjem.
ekala je Petra. Gospoica je Tinto, onom osornou, kojom je prikrila
svoja iznenadna velikoduna djela, jednostavno naredila, da u pola pet
napusti poslovnicu, i tako omoguila da se pouri do stana, malo uredi, i da
bude ovdje pravodobno da eka na vlak, koji je u tri poao iz Laugh-towna.
Naravno, dola je prerano, dotrala, gotovo se bez
1204
daha gurnula do ploe, na kojoj je stajalo, da ekspres kasni pet minuta; ali
sada, kad se okrenula da nastavi odmjerenim, nestrpljivim hodom, zazuji
zviduk, i kroz kasni ar sunca pojavi se duga crta vlaka obavljena
umornom lupom, i uspori s posljednjim zaglunim pitanjem. Stala je,
uspravila se, oi su joj traile, ivahne od uzbuenja. Ona ga opazi, kako je
iskoio iz svog vagona, pomijean sa svijetom, iao je prema njoj: to vie
nije bio mali djeak, koji ju je uzeo za ruku i kasao kraj nje upravo na
ovom peronu, nego, nekim udom vremena i sudbine, stasit, izrastao
mladi, koji je samosvi-jesno iao i koji je prerastao njeno vodstvo. Ona se
nije micala, stajala je i promatrala ga, dok joj je osmijeh drhtao oko usana,
ekala je, da je primijeti. Onda, naravno, taj se osmijeh odjednom rairi
preko njenog blijedog lica, i odmah ga preobrazi.
Zdravo, majko! povika on odmah. Oprosti, to kasnimo. Ljupkost,
kojom je skinuo eir pred njom, svojom, majkom, zanijela ju je. Osjeti
slabost, najednom, kad ga poljubi.
Opet si se vratio, Petre.
I zauvijek, ree on veselo. Ona ga pogleda, ozbiljno i zaljubljeno, dok
joj se on smijao starom naivnom iskrenou svog djetinjstva,
Sto je s mojom prtljagom? upita, konano.
Da tvoja prtljaga, ponovi ona, pokrenuvi se. On spontano uze njenu
ruku, dok su ili prema kolima za prtljagu; osjeala je onu jezu tjelesne
sree, koja ju je proela slatkim umorom: veselje, to ga opet ima uzavri, i
to zauvijek, kako je rekao to se nije dalo zamisliti!
Ovdje je! ree on.
Vjerni stari koveg, koji se vie nije sjajio koa mu je popucala,
monogrami poutjeli, ali jo uvijek ponosno itljivi leao je na peronu
pred njima. Kako je izgledao malen! Jednom, kad je bio uspravljen, bio je
neznatno manji od njega. Pokazujui na nosaa, on ree: Da ga odnese do
kola?
Ona je odugovlaila; stajalo ju je truda, ipak ree: Mislim da, mislim,
da ga moramo otpremiti kolima.
On visoko podie obrve. Ali mi ga moemo isto tako ponijeti sa sobom,
majko.
Vozit emo se tramvajem, odgovori ona, razlonim izrazom. To je za
nas zapravo udobnije.
295Poniznim klimanjem pristupila je nosau i sporazumjela se s njim o
dostavi prtljage; onda zatvori novarku zapovjednikim kljocanjem,
okrene se i ree ivo: To je gotovo!
Kada su ili prema izlazu, nastavi na isti nain. Naalost nisam mogla
doi na sveanost. Nadam se, da se nisi ljutio?
Ne. Oh, ne.
Veseli me, to si tako dobro zavrio.
Na to bismo se trebali priviknuti, odgovori on, gotovo za sebe.
Onda nastupi utnja, dok su preko obronka sili u ulicu Young i stali kod
tramvajske stanice, utnja, koja je jo uporno trajala iako su uli u crvena
kola i spustili se na uska drvena sjedita na krovu. Tek, kad je kondukter
probuio obje karte, i kad je platila penny, on polako primijeti: U tvojim
mi pismima nisi mnogo pisala o o promjenama, majko. Priala si mi o
gospoici Hocking i o novom poslu, ali to to sve zapravo znai?
Ne, mnogo, zaista, ree ona s bezbrinim izrazom; znala je, da mu se
mora rei, ali ga je po svaku cijenu htjela potedjeti od munih pojedinosti.
Mi vie nemamo toliko za ivot, dragi, ali emo stvoriti stvorit emo u
potpunosti.
To ne e utjecati na moj na
Oh, ne, prekide ga ona samopouzdano. To emo osigurati po svaku
cijenu. Ti moda ne e vie nai prilike tako tako lijepim to je
bila praktina rije kao u Ardfillanu, ali se izvjesno vrijeme moramo u
tome snai. Bit emo zajedno, i uskoro emo prebroditi najtee.
Razumijem, ree on. Pogled mu zasja, gledao je iz tramvaja koji je vozio
na zapad.
Kad su se pribliili uglu Kelvinbank Streeta, ona ustane. Tu smo, ree
ivo, i, pokazujui s krova tramvaja, koji se ljuljao, kao netko, koji neto
neopozivo znaajno pokazuje, dodade: To je doista blizu, svakako.
Pogledae prema zgradi, koju je pokazala, dugoj ispruenoj sivoj zgradi, s
tornjem u sredini, na vrhu breuljka, iznad parka Kelvingrove. Na visokom
breuljku pod gotovo vodoravnim sunanim zrakama, pokazivao se hladan,
tmuran kamen, obrisi tornja bijahu bogati, njeni i fini kao niti pauine
kasnog ljeta. U ovom je asu to bio lijep izgled, a
296
za Luciju je znaio vie: strastven poticaj, nada, nadahnue, koje se
izraavalo u njezinim oima i sjajnom licu.
Zar te ne uzbuuje? ree ona odjednom, sjajnih oiju.
To je dakle to mjesto, ree on polako; ali mu je izraz lica bio drugaiji:
dublje zamiljen i udaljen, kao u nekom unutarnjem raunu, koji je pitao,
bio stvaran, htio da posjeduje. Kad tu budem gotov, vrlo brzo u biti
spreman da poem svojim putem.
Ona mu se opet brzo nasmijei i, okrenuvi se, pone ii niz stube. Izali su
iz kola.
I sada, u neobinom nastupu unutarnje slabosti, uvodila ga je u Flowers
Street. Jo nikada, tako je mislila u neoekivanom oaju, ulica nije bila
tako prepuna ili nije tako-strano izgledala, i nekako se najednom osjeala
krivom za sve to. alila je, to je Petar ovo upoznao po lijepom vremenu
kad je jo najbolje izgledalo - jer je toplo vee izmamilo stanare
napolje, kao kunie iz ograde. Djeca se igrahu i skakahu po plonicima,
nekoliko je maliana ska-kalo okolo tako ivahno, da im se vidjelo tijelo i
jadno prljavo rublje; svi su se smijali i kretali i dozivali se, dizali bez stida
veselu dreku. ene stajahu na uskim vratima, mlatarahu rukama i
blebetahu, radoznalo promatrahu prolaznike i dovikivahu svojoj djeci da se
uvaju. Na otvorenim su prozorima mukarci u kouljama sisali lule i itali
novine, povremeno su zadovoljno dizali bokal piva napunjen do vrha ili
pljuvali sa zadovoljstvom na spretno im postavljenu ulicu. Uz to je, na
uglu, plesna dvorana radila punom parom. Kroz vrata, iroko otvorena
zbog vruine, prodirae lupa nogu i lupetanje klavira, kao i pljeskanje
majstora ceremonija s povremenim veselim ili prije zlovoljnim
govorom: Izmijenite djevojke i krug! Osim toga, napolju ispred dvorane
stajala je znalaki neka banda mladia sputenih ramena i do oiju
nabijenih kapa, i ve nain, kako su pustili da im cigarete vise iz usta,
pokazivae, to su. Gledali su Luciju i njezina sina, dok su prolazili, onda
im se ismijavahu svim porugama svog bogatog iskustva.
To je strano, majko, ree Petar, glasom, koji se odjednom stisnuo.
Nisam imao ni pojma! Zaista, nisam imao ni pojma, da je tako loe.
Nije uvijek tako tako ivo, odgovori ona tihim glasom.
297ivo! Nije stvar u ivosti. Cijela okolina je strana. Strana!
Ona ne odgovori, gledala je ravno preda se, dok nisu dospjeli pred ulaz
broj 53. utke su se penjali uza stube; onda ona izvadi klju i otvori vrata
stana.
Tu smo! ree, s veseljem, koje je odavalo strah u brzom joj pogledu.
Ba nije osobito, ali je na dom to je glavno. Zastade, zatvori vrata i
ue za njom. Ovdje je tvoja soba, objasni, a tamo pokaza kuhinju
tamo je neka vrsta dnevne sobe, gdje ja spavam.
Trebalo mu je neto vremena da shvati pun smisao tog smjetaja; onda mu
se pogled pun oaja upravi na nju.
Dakle, ovdje da ivimo? upita, ne vjerujui.
Ona potvrdi glavom. Nekako se bila nauila na ovo; zato nije bila spremna,
da e on tu promjenu primiti tako teko. A uinila je najbolje, to je mogla,
da mu bude podnoljivo, objesila je nove zastore na prozore, oribala
votano platno da se sja. ak je krajem prolog tjedna ponovo obojila
strop.
Ali pokustvo! Sve je tako golo, ree on gotovo neujno. Krevet i
ormar u mojoj sobi a ba nita u drugoj! Ovdje odjekuje kao u praznoj
kui!
Njezino lice postade nemirno i postepeno se oboji.
Mi ne emo uvijek ovdje ostati, izjavi, a tokom vremena nabavit u jo
pokustva.
Strano je, majko zaista. Zamisliti, da moramo stanovati ovdje u
ovoj jadnom sklonitu u ovoj prokletoj rupi!
Neto bolje ne mogu sebi priutiti, odgovori ona s otrim naglaskom.
Zasada se moramo s ovim snai. Nije tako, kao da od budunosti ne bih
mogla nita oekivati. U izgledu imamo tako mnogo, da se, kako to
najbolje moemo, moramo pomiriti s ovim, dok ne budemo mogli otii.
On sjedne i pogleda je. Dobro, ree polako, kad mora "biti onda
emo se i u tome snai.
Njeno se elo odjednom razvedri. Tako je pravo! ree. Znala sam, da
e biti pametan; a bolje e se osjeati, kad popije aj.
On okrene glavu prema prostrtom stolu, onda joj se nesigurno nasmijei.
Pogled na one ljude, dolje, dovoljan je, da pokvari apetit.
298
Ali mu apetit nije bio pokvaren, i kasnije, dok su sjedili za stolom, jeo je s
tekom; no ipak je od vremena do vremena pogledao u nju i unaokolo
sumnjiavim pogledom.
Ipak, zna kuhati, majko, potvrdi konano; to se mora priznati.
ekaj, da vidi, to u ti spremiti jednom, kad pone studirati, odgovori
ona toplo. U njoj se probudi snani obrambeni instinkt, te poe misliti na
sva ona hranjiva i ukusna jela, koja mu je htjela prirediti. Onda e se
veseliti, to si kod kue.
On se uvali u stolicu. Da, to je sve lijepo, ree polako, ali sad emo tu
stvar temeljito raspraviti. Ti izgleda samopouzdana, ali zna li, kako
e to ostvariti?
Stvorit u, potvrdi ona odmah, upravo onim samopouzdanjem, koje joj
je predbacio; onda prekide, najednom ga upita promijenjenim glasom: Ali
ti valjda ne misli, da to ne e svladati
On odmahnu prije nego to je zavrila. U to ne sumnjam ni najmanje!
Proi u igrajui se. Sve sam to proraunao do posljednjega pennvja.
Zastade, onda nastavi dalje kratkom i metodinom sigurnou: Dobio sam
sveuilini kalendar od brata Williama. U prosjeku, studije stoje trideset
funti godinje; knjige i drugi izdaci recimo ukupno pet funti. Tome
nasuprot stoji Carnegieva zadubina, i naravno stipendija daju dvadeset,
a to mogu dobiti ovako lijevom rukom. Da, tu su opet dvadeset i pet funti
za svaku 6d pet godina. Isprui ruku objanjavajui. Prihod ezdeset
funti, izdaci, recimo, etrdeset najvie. Kezultat: ostaje dvadeset funti za
pristojno odijevanje i kao novac za manje potrebe.
Sjajno, Petre, dahtala je, jednostavno sjajno.
Bila je oduevljena njegovim sigurnim poznavanjem i tvrdnjama:
oduevljena i tom meusobnom intimnou, koja ih vee uz zajedniki cilj.
Da, to je u redu, odgovori on, s kratkim smijehom. Ali je tu jo i druga
strana pitanja.
Njezine se oi skupie. Rekla sam, da u to stvoriti, ponovi.
Nita ne koristi samo to rei, majko, odvrati on uznemireno. To je
glupo. To me podsjea na krticu, koja ruje u mraku. .
' . ... .;
299Ali konano ipak doe na svjetlost, odgovori ona polako; sada je
osjetila tonost njegove primjedbe, i to joj ohladi ar.
Da, ali kako? O tome se radi. Moramo ivjeti pet godina, razumije, i to je
kod toga tvoj zadatak. Obuhvati kratkim znaajnim pogledom nedostatke
prostorije i oskudni stol. Onda zastade. Sad mi iskreno reci, koliko
zarauje.
Ona je odugovlaila, pogled joj je jo uvijek bio uznemiren.
Reci mi, istrajae on. Koliko ti ostaje, kad plati stanarinu za ovu sjajnu
palau?*
Ona die oi i pogleda ga. Osamnaest ilinga na tjedan, odgovori hrabro.
Lice mu se razvue; buljio je u nju glupo.
Osamnaest ilinga na tjedan! mucae. Manje od pedeset funti na godinu
za ivot oboje a za tvoje haljine! Kratko se, sardonski nasmije. A za
tvoju lou u operi to je potpuno ludilo, majko.
Kaem ti, da to mogu uiniti, izjavi ona vrsto.
On polako zakima glavom. To je potpuno ludilo, ponovi. Upravo
nemogue i ja znam, to kaem. Znam, koliko je dva i dva. Tu se ne
smije glavom kroza zid. To ti nisi dovoljno promislila, majko kao i
uvijek, mislim. Sjeti se samo, kako si prodala svoje pokutvo, na primjer.
Da mi je onda bilo esnaest, i da nisam bio onakav, malian, nikada to ne
bih dopustio. Onda ta mala afera s gospoicom Hoi-cking sigurno si
mogla predvidjeti . Znaajno prekide, zatim dodade: Ali to se ne
postie time, to je ovjek tvrdoglav.
Osjeaj ljutnje pope joj se kao grumen u grlo. Osjeti gorku nepravdu
njegovih primjedbi, njegova gotovo sudakog dranja, i to nakon svega,
to je uinila, da bi ga mogla drati u koledu, nakon to je spremila sve,
da bude najbolje. Da, i borila se s uspjehom, da sauva njihovu
nezavisnost! Da, i nitko drugi osim njega joj ne bi smio tako govoriti, a da
odmah ne osjeti bijes njezina otrog odgovora! Ali ona ga je ljubila, i zato
ree jednostavno: To mora prepustiti meni.
Kakvog smisla ima, da ja sve planiram, a ti to onda pokvari svojom
tvrdoglavou? ree on ljutito. A kakvog
300
smisla ima imati roake, kojima je dobro, kad ih ne moli, da nam
pomognu?
Ja u svoje uiniti, odgovori ona odluno, i to bez pomoi.
On je pogleda odjednom oajno, uzbuen saznanjem njene nesavitljivosti.
Zar ne uvia, da se sada sve oko mene vrti? Ja sam onaj, koji e nas
izvui iz ove proklete rupe, ree nesretno. To bi i svece bacilo iz
koncepta. I onda, zaista, izae iz koncepta, odjednom podlegnu
smijenom napadu tuge.
Ah, Petre dragi! povie ona odmah, omekana njegovim neoekivanim
suzama. Usprkos njegovoj visini, sjajnom izgledu, on je jo uvijek njen
mali djeak, dijete, koje je dotralo do njenih skuta, da moli suut. Slast te
misli, poslije dugog rastanka, najednom joj pobudi elju, da mu popusti.
Razmislit emo o tome, umiri ga, prihvativi mu ruku. Moda u
skoknuti prijeko Richardu ili Edwardu, da ujem, to oni kau.
To e morati uiniti, ree on, prestajui mrcati. Ja ti kaem, to je
jedini izlaz.
Da, da odgovori ona. Prepusti to samo meni, dragi.
Njegovo jadno lice, bol, koja je tako udnovato podsjeala na Frankovu
slabost; to dranje, tako povjerljivo i zavisno; taj slatki odnos, koji je
eljela da vjeno traje, dirne je i probudi moan impuls zatiivanja.
Tjeila ga je, osjeala je, da joj je blizak; i u njoj se estoko digne
nepobjedivi nagon ljubavi.
Smijeno, da mi se tako neto moe dogoditi! ree on konano, malo
posramljeno okrenuvi lice i uini slabi pokuaj, da se ali, dodajui: To
se vie ne e desiti.
Ustajui, ona mu stisnu ruku. Umoran si, moj sine, ree mirno. Sada u
ti spremiti krevet.
Ode u polupraznu sobu parodiju spavae sobe -i on odmah poe za
njom, pristupi prozoru, stade, gledajui mrzovoljno u tamu koja je rasla.
Gledaj, majko, ree, nakon jednog trenutka, odavde se moe lijepo
vidjeti.
Ona mu pristupi i stavi ruku oko ramena, dok je pogledom slijedila njegov.
Tamo na breuljku, sada nejasna i xasplinuta, ipak osvijetljena
posljednjom blijedom svjetlou
301dana koji se gubio, stajala je ona zgrada, gorua toka nji^ hovih
ambicija i nade. Sada u mraku, za njih impozantna, ak velianstvena,
izgledala je kao da vlada nad prostorom i otrcanom okolinom koja ih je
okruivala. Nekoliko je svjetiljaka blistalo poput svijetlih tokica iz
profesorskih kua za stanovanje kraj sjenovitog drvea; onda, dok su
gledali tamo, odjeknu s tornja dubok zvuk tekog zvona. Malo i ne
prvorazredno sveuilite tamnog provincijskog grada tamo na breuljku;
dva obina bia koja ga gledahu iz bijedne sobe. To nije bilo nita
obina stvar koja nije mogla imati nikakvog znaenja, a ipak,
udnovato, tu je bilo neega. Bio> je to uzvien trenutak. U Lucijinu je
srcu rastao onaj bol kod udisanja; njene oi, koje su gledale jo dalje
zaustavie se na jednoj slaboj zvijezdi, koja je neznatno treperila, postajui
svjetlija od neba, koje je tamnjelo.
Dok ju je boljela glava, odmjerila je stvar osjeala je pravednost onog
predbacivanja, da je glupa. Razmislila je o poloaju svestrano za vrijeme
dok je obilazila svoje podruje; bavila se milju, da pita gospoicu Tinto za
savjet, ali je odustala od toga, jer je gospoica Tinto ivjela u Ralstonu i
poznavala je njezina brata Richarda, ili je bar znala za nj. Konano je
znala, da se, ako se uope odlui na taj znaajni korak, mora obratiti na
Richarda. Edward nije imao materijalnih sredstava da podupre svoju
neodreenu dobru volju, i on joj se inio kao neto neobino nepouzdano i
nestvarno. Ali, uzevi s bilo koje strane, to bijae straan ispit. Da moli
sama za sebe, smatrala je nezamislivim; ali moliti za Petra znailo je
ponienje, koje e moda moi izdrati.
I tako se jedne subote popodne u lipnju protiv svoje volje, nae na putu,
koji je vodio od kolodvora u Ralstonu prema Richardovoj kui. Sada je ve
stajala pred zelenim eljeznim vratima, otvorila ih i ula u vrt. Dok je ila
njegovanom stazom, vidjela je, da se od njezina posljednjeg posjeta izgled
vrta bitno izmijenio: ledina je pretvorena u tenisko igralite, du staze
zasaen je red mladih lipa, da daje hlad, ak je i mali staklenik bio svjee
obojen. Kada je vidjela ove znakove Richardova prosperiteta, osjeti
srdanost i odluno zazvoni.
Otvori joj djevojka i uvede je u salon, tu je sjela kraj otvorenoga prozora i
ekala. ekala je pet minuta, pogledom je kruila preko raskonog
barunastog pokutva, klavira od
302
ebanovine, visoke vaze za cvijee sa spireom, i niza fotografija na kaminu.
Jedna njena i Petrova fotografija stajala je i presuvie vidno u sredini reda,
odmah je posumnjala, da ju je Eva tu postavila upravo za ovu priliku. Nije
voljela Evu injenica, koju je otvoreno priznavala i Eva bi mogla biti
odgovorna 23a tu pristojnu neiskrenost. Ve je poela vjerovati, da su je
zaboravili, kad Eva ue u prostoriju, s ispruenom rukom i apologetino
tapkajui malim nogama.
Oprosti mi, to sam te pustila ekati, Lucy, aptae sada. Odmarala sam
se poslije ruka uvijek se tako malo odmaram, zna. Zaista, mislim, da
mi to tako dobro ini, a naalost prekide. Imala je obiaj, da ostavi
reenicu nedovrenu koja joj je postala teka, i da razgovor svrsishodno
skrene na drugu stvar Evin je razgovor ostavljao nepostojani trag, A
djeca su otila igrati golf, nastavi. Bit e mi ao, ako zakasne da te
vide.
I meni je ao, ree Lucy. Ve ih dugo nisam vidjela. Da li su, mislila
je, namjerno poslana, da se ne bi srela sa siromanom roakom?
Ve je vjenost, otkako se nismo vidjeli. Nije lijepo od tebe, to te tako
dugo nema, ree Eva, predbacujui. Odmah u pozvati, da se donese
aj.
Zazvoni njenim pokretom malih, dobro manikiranih ruku. aj je posluen
na posluavniku: u srebrnom posudu, Wedgwood-alicom, i s punim
pladnjem kolaa; Evino je posue zaista bilo odlino. S neobinim bolom
gledala je Lucy u viziji svoje vlastite kamene alice i glineni ajnik pro-
izvode kaledonskoga bazara; i njezine se usne vrsto stisnue.
Sada se Petar vratio k tebi? zapita Eva, nudei joj kola.
Da, vratio se.
Tako drag mali djeak, sjeam se. Vidi, tu imamo njegovu fotografiju.
Ljubazno pokaza namjetenim savijenim malim prstom na kamin.
Nedavno sam se i ja fotografirala kod Annana.
Tako?
Richard je htio, zna, objasni Eva koketno.
Tako? odvrati Lucy. Brbljanje ove druge probudi u njoj neobinu
suzdrljivost, odgovarala je grubim, lakonskim odjekom. Ali Eva nije bila
suzdrljiva i nikada nije bila nelju-
303bazna. Blebetala je veselo dalje, vrtjela se neprestano, drala se daleko
od ruba leda, jer bi mogao biti opasan.
Poslije kratkoga vremena otvorie se vrata i Richard ue. Moda je to bilo
djelovanje kontrasta, to je Lucy najednom osjetila toplinu ugledavi
"Richartia; znala je, da njegova sklonost prema njoj nikada nije bila
preestoka, njihove su naravi u osnovi bile razliite, i posljednjih su se
godina jo vie udaljile, ali je on bio njen brat, a rodbinstvo je, bar za nju,
jo uvijek znailo pojam neobjanjive povezanosti.
Opet kasno za aj, cvrkutae Eva. Okrene se k Luciji njeno se
ispriavajui. On je radio u svojoj radnoj sobi ti procesi oh, draga
moja kakva je teka borba danas sastaviti kraj s krajem.
Dobro izgleda, ree Richard, uzimajui alicu aja i mijeajui je malo
po malo.
Ona izgleda sjajno, brbljae Eva veselo.
U posljednje mi vrijeme nije bilo osobito, ree Richard, srui preko
ovratnika s visokim krajevima gutljaj aja. Lijenik tvrdi, da je arthritis,
ali sumnjam. Dok je pio, usisao je obraze: Da, jako sumnjam.
Previe radi, mili, ree Eva. Odavala je dranjem bez srama svu dirljivu
brigu izvorne supruge, i obraajui se Luciji, primijeti, u povjerljivom
apatu: Zna, natjee se za prazno mjesto pravni zastupnik dravne
blagajne, zna i nitko ga ne e prije zasluiti.
To je lijepo, svakako, osmjeli se Lucy. Vidjela je, da je Richard postao
jo formalniji, jo utiviji neko ikada, ustvari, sjedio je na stolici tako
vano, kao da mu je ve na ramenima visio kaput javnog tuioca.
Ne smije vjerovati sve, to Eva kae o meni, ree s dostojanstvenim
obzirom.
Ali ti to zasluuje, mili. Tu ast.
Dobro, dobro! To emo vidjeti. Moda ne U ni primiti. Odriem se te
asti. Ne donosi dovoljno novaca u ovim tekim vremenima.
Slijedila je kratka utnja, a onda se Eva, namjestivi izraz krajnjeg obzira,
die i ree sa sladunjavim osmijehom:
Sada vas ostavljam same. Sigurno imate mnogo toga razgovarati.
Napusti sobu gotovo uvjebanom brzinom.
304
Dakle, Lucy, u posljednje te vrijeme nismo preesto viali, ree Richard
neposredno, kad mu je ena izala. Kako stoje stvari kod tebe?
Luey je bilo olakano, bojala se, da e sama morati naeti ovu temu, i sada
ree zahvalno: Zbog toga sam dola k tebi.
On s odobravanjem nabra tamne obrve. Bilo mi je ao, kad sam uo, da si
izgubila mjesto kod Lennoxa. U drugu ruku dobro si uinila, to si uzela
ovo ovo drugo mjesto. Sposobna si veoma sposobna! On zastade a
onda primijeti ocjenjujui: Ali zato se nisi opet udala? To bi sve po-
jednostavilo.
Ne znam, odgovori ona zbunjeno. Pst pst! Ti si jo uvijek vrlo lijepa
ena. Nikada nisam imala prilike.
To je zakon prirode, odgovori on, ovlaivi usne. Eva i ja smo veoma
sretni. Da uvjeravam te.
Sasvim sam sretna s Petrom, odvrati ona, samo moram, nastojati, da
uspije u ivotu.
Sasvim prirodno potvrdi on, poslije stanke. Njegovo neoekivano
odobravanje dade joj hrabrosti, odluno se sabere, i ree ali ne bez
drhtanja Nismo se dugo vidjeli, Richarde. Moda je to moja krivica.
Ali sada, kad je Petar zavrio kolu, potrebni su mi tvoji savjeti i tvoja
pomo. Hoe li pomoi meni i djeaku? Hou, ree on odmah. Ti e
pomoi meni i Petru?
Da uinit u to mogu, odgovori on dostojanstveno. Ona je opet
slobodno disala. Hvala ti, Richarde, ree, iskreno ganuta. To je lijepo
od tebe. Ti ne zna, koliko me je samoprijegOira stajalo doi ovamo.
Nisam stvorena, da molim, ali treba mi malo pomoi, ako hou da ga
dovedem na sveuilite.
Sveuilite! izbaen iz svoga uobiajenoga dostojanstvenog mira,
estoko se die sa stolice. Dobri boe, eno, to to govori?
Da ono, to mislim, mucae ona. Htjela bih da postane lijenik.
Dovesti ga na sveuilite i jo na medicinu . Izgubio je svoju
uobiajenu staloenost, pogleda je uplaenim oima: Ti mora da si luda.
20 Tri ljubavi
305On je pametan, Richarde, ree ona oajno. Ori moe dobiti
stipendiju. I uvijek sam eljela, da se posveti slobodnoj profesiji. elim, da
studira medicinu.
Ti to ne misli ozbiljno, odgovori on polako, teke su mu obrve jo
uvijek bile uzdignute.
Sasvim ozbiljno! istraja ona brzo. Moram mu dati
prilike.
Njezine su mu rijei dale vremena da se pribere, elo mu
se ispravi, opet je vladao sobom.
Moja draga Lucy, ree, strogo uporno, da li zbilja ti razumije to
govori. Sreom, ja znam. Nikada ti ne bi bilo mogue, da tvome djeaku,
ak uz pomo koju ti mogu dati omogui, da zavri tako skup studij. Ja
nisam bogat ovjek. Ja se moram brinuti za svoju porodicu. Skupi oi i
nae se naprijed, za to vrijeme ona ga je promatrala ukoena lica. Charles
je, kako zna, na praksi kod Kidstona. To stoji novaca. Mogu ti rei. Uz to
treba misliti i na kolarinu za njega. Osim toga, moram misliti na Verinu
umjetnost. Ona je sjajan talenat. Ona sad posjeuje teajeve njena
majka ak eli, da ide u Pariz, ako joj to mogu pruiti. Vidi, da ba
nemam novaca, Lucy. Nemoj da te zavede na stan ili nain ivota. To
moramo odrati, htjeli ne htjeli. To trai moj poloaj. Isprui ruku,
odbijajui. Nisam ohol. esto bih elio da ivini
skromnije..
Rekao1 si, da e mi pomoi, izbaci ona, u trenutku kada
je zavrio.
Da! Da! potvrdi on. Onoliko koliko mogu. Ja imam utjecaja. Mogao
bih namjestiti tvoga sina negdje kao slubenika.
Slubenika! odvrati ona grubo.
A zato ne, ako smijem pitati? odgovori on hladno. Dala si mu dobro
kolsko obrazovanje. Krajnje je vrijeme, da taj mladi ovjek neto uini i
za tebe. Osim toga, on e, ako ima sposobnosti, vrlo brzo prerasti uredsku
stolicu. Sam neka izbori svoj put navie.
Moe zadrati svoju uredsku stolicu, odgovori ona gorko. Takvu
pomo ne trebam. Moj djeak moe raditi neto bolje.
Promatrao ju je kratko vrijeme, zatim ree dostojanstveno-. Nisi se
promijenila. ,
306
Nisam se toliko promijenila, da svoga jedinoga sina gurnem u ured,
odgovori ona zlovoljno, dok tvoja djeca imaju najbolje od najboljega.
Neka za njega neto uine Mooreovi, odvrati on suho. Taj gostioniar
ima hrpu novaca.
Njegove pomoi ne trebam, ree ona tvrdim tonom; ni njegova novca. I
jo neto rei u ti istinu ne trebam ni tvoje.
Ne?
Ne! Tu mu rije dobaci kao pucanj. On je hladno pogleda, vrtio je
lancem za sat, onda primijeti, oigledno bez naroitog znaenja:
Od poetka sam te opominjao, da se ne udaje u tu porodicu. Rekao sam,
da e se pokajati.
Njoj su oi blistale, nozdrve drhtale.
Da li sam se onda ita brinula za tvoju opomenu? odgovori ona
zlovoljno. Isto tako malo kao i sada. I nita se ne kajem.
Dobro, ni u kom sluaju ne- moe rei, da ti opet ne bih dao svoj savjet,
odvrati on ravnoduno. To je ludost, ta ideja sa sveuilitem. Ti nisi imala
sree, i mora se pruiti prema pokrivau.
To emo vidjeti. Poela je navlaiti, rukavice.
Budi razumna!, istrajae on, pomirljivim tonom. Zato mora uvijek
plivati protiv struje? Doi e u duboku vodu i utopit e se. Ja u ti
pomoi u granicama razbora. Mladiu u nai poten posao. Njegova e
plaa tebi biti velika pomo. Prestani ve jednom teiti za nedostiivim.
Budi zadovoljna tim to ima.
Ona zakopa posljednje dugme na rukavici i die se nagla, lice joj je bik>
blijedo i ukoeno.
On se zbunjeno digne te ree:
Ne budi smijena, Lucy. Njeno je uzbuenje izgledalo u stvari
smijenim, snaga njenoga osjeaja nikako nije bila u razmjeru sa
situacijom. Sluaj razbor. Ostavi nemogue.
Zbogom, Richarde, ree, ruka joj je drhtala od uzbuenja.
On je pogleda za trenutak, zatim hladno slee ramenima. Naravno, ako i
dalje bude melodramatina, ree, onda je cijela stvar beznadna.
307U tom se trenutku vrata odjednom otvorie, i Eva leprajui ue u ovu
napetost sa svojim oaravajuim osmijehom. Ti valjda ne misli zbilja
otii, Lucy? zaubori. Nisi
bila dugo ovdje.
Predugo, bojim se, odvrati Lucy ukoeno, ali je ta ironija zvuala
patetino.
Kakva teta, to ne moe ostati na veeri. A htjela sam ti dati neto
cvijea iz vrta, negodovala je Eva blago, dok je ila prema vratima.
Cvijee, mislila je Lucy, ona je molila kruha, a nude joj cvijee. Jednoga
e dana ona dati Evi cvijee! Dovoljno se svladala, da se oprosti, ali dok
je prolazila urednom vrtnom stazom, gorjeli su joj obrazi od bijesa, gorina
ponienja skoro ju je uguila. Da, ona se ponizila, a zato? Richard, koji je
svoga sina dao da postane advokat, a ker mogao slati u Pariz, ponudio je
njezinu sinu mjesto pisara, uporedio je njezinu ljubav prema Petru sa
smijenom pozom. Upravo u ovom trenutku raspreda dogaaj, kritizira je
zajedno s Evom. Usne su joj drhtale i skupile se, ila je, iako nije nita
vidjela. Eva je, naravno, moda bila u pozadini cijele te stvari; Evino
mrsko, ulagivo dranje imalo je svoj utjecaj podmukli, pokvareni
utjecaj na Richarda. Predstavila je sebi, kao da uje, kako je Eva
zavrila stvar veselim smijehom; strese se razdraljivo zbog stida.
Na putu kui njen ponos urodi odlunim zakljukom. Ula je u kuu u ulici
Flowers drui zbog odluke. Sin ju je ekao, ne hvalisavo, u lakomislenoj
razonodi na igralitu golfa tako je mislila nego u kuhinji, predan
ozbiljnom itanju: i, nastojei da govori normalno, koliko joj je to samo
doputalo njeno uzbuenje, ree:
Misli li, da moe dobiti jednu od stipendija, o kojima
si govorio?
On pogleda, lice mu je bilo neto uplaeno zbog njene neobine estine.
Da, majko, ree. Ali zar ujak Richard
ne e .
Budi miran, nastavi divlje, onda se s trudom sabere. Pogleda ga njeno.
Hou, da se sutra upie, ree mirno, promijenjenim glasom. Ti e
dobiti stipendiju, moj sine a ostalo je moja briga.
Melodramatino, zaista. Ona e pokazati Richardu s njegovo dvoje
prosjene djece, a prije svega pokazat e Evi. Da,
308
kada se Eva bude drugi puta smijala, ona e biti u mogunosti da joj
odgovori mirnim i prezirnim smijehom. Pogled joj je prodirao u daljinu,
ocrtavao je viziju budunosti, i stisnu zube u gnjevnoj naglosti svoje
namjere.
XVII
Klju joj nije pravio buku, kad ga je oprezno gurnula u bravu i okrenula;
dolazak joj je bio tako beuman, kako je samo bilo? mogue. U malom
predsoblju, tamno osvijetljenom samo okruglim prozoriem nad vratima,
ostavi konu torbu: to ne bijae znameniti inkaso-koveg, nego torbica za
pakete, koju je prije kupila u kaledonskom bazaru; onda skide kaput i eir,
objesi ih o klinanicu, okrene se, i polako ode u zadnju sobu.
On je studirao: laktovima se podboio o stol, glavu podupro objema
rukama, kosu nesvijesno raskutrao prstima; tako se nagnuo nad razbacanu
hrpu knjiga i papira, koji su ga toliko privukli, da nije ni digao pogled da
joj tako dade do znanja, da je primijetio njen dolazak. Ona nije dala ni
glasa od sebe, nego pone tiho spremati aj: stavi kotli na vatru, polako
upali plinski reso i od vremena do vremena za-krui pogledom preko
njegove nagnute pojave. Ve gotovo tri tjedna besprekidno traje ovo
intenzivno uenje, i pogled na njega nagnutog i udubljenog u studije, dirne
je neopisivo. Kada je konano bila gotova, stade i ree blago:
Mogu li sada spremiti stol, Petre?
Zdravo, majko, odgovori on, pogledavi tako, kao da je tek sada
primijetio, da je tu. Zavali se u stolicu. Opet mi smeta.
Mogu ti dati jo pet minuta, ako hoe, mrmljae ona.
O, sve je u redu, odgovori on ljubaczno. Imam za sobom prilino teko
popodne.
inilo joj se, da je blijed, dok je, briljivo se trudei da, nita ne pokvari,
poela njegove knjige stavljati na oien sanduk za drva koji je iz
pristojnosti nazvala bifeom. On se za asak zavali unazad i s osmijehom na
licu promatrae njen revni rad, onda se die i, s rukama u depovima,
pone hodati unaokolo po stanu. Kad je prebacila stolnjak preko stola i
brzo ga rasprostrla, ula je, kako je, dok je prolazio
tamo i amo susjednom sobom, mrmljao neke dijelove uenja, koji su
daleko premaivali ono, to je ona znala.
Gotovo, ree ona ivo kad je prestao um. aj je gotov. Nije, tako je
smatrala, trebalo gong u ovome stanu.
Draesna okolina, zaista, potvrdi kad je uao; otkako je prebolio prvu
alost, poeo se rugati etvrti, u kojoj su bili. Upravo sam promatrao,
kako nekoliko maliana vani igraju nogomet s kutijom od konzerve, du
parka. Sjede i uzme preni kruh. Za moj ukus ne bi mogli dosta rano
otii
odavde.
Dobro, ree ona, dok mu je pruala hrskavo ispreni
riblji file, dobro, to emo jednoga dana i uiniti.
Prepusti to samo meni, ree on sigurno. Zamiljeno je mijeao svoj aj,
onda uze no i viljuku. Opet riba, primijeti, ne neljubazno.
Mislila sam, da e to voljeti, ubaci ona brzo. Sasvim je svjea. Sila
sam na trnicu taj me put umara tamo se sve moe dobiti tako
jeftino. I laka je hrana, kada se studira. Kau, da je to hrana za mozak.
Dovraga s hranom, za mozak, ree on obzirno i u njegovu je glasu
ula Frankovu ljubaznu porugu. Ali je dobro, nastavi, gurnuvi u usta
velik komad. Ugodan okus. Bio je skoro gotov, kad je pogledao i
najednom upitao: Gdje je tvoje? Ti nisi nita jela.
Zna, da ne volim ribu, nasmije se. Osim toga, maloas sam pila kavu s
kolaem na putu u ured, gospoica Tinto i ja svratile smo kod
Chisholmsa. I to mi je pokvarilo
tek za aj.
On je pogleda sa sumnjom, turajui u usta zadnji komad ribe; sumnjao je,
da je njena veselost namjetena.
Dobro, ree, kad tako radi. Tako kvari eludac. To predbacivanje,
koje je u djetinjstvu tako esto pogaalo njega, sada joj se vraalo; ona se
smijeila, promatrala ga je, kako uzima Evening News i otvara ruiaste
listove sportske strane. Najprije je itao utke, zatim pipajui uze alicu,
popije dugi gutljaj aja, i ree kritiki: Zapad treba ove godine da ima
dobru sezonu. Imaju prilino dobru momad.
Da? odgovori ona, pokazujui radoznalost.
Sjajnu, odvrati on; sjetit e se mojih rijei.
310
Ona ne bi bila u stanju da razlikuje nogometae od dizaa utega: njena je
znatielja bila rezultat ivosti, koja je obojila njegovo blijedo lice; uzbudi
je to, to je on govorio tako otvoreno, i tako bez straha, pokazavi svoj
ukus, svoj interes, pred njom. Dok je itao, pila je aj, promatrala ga s
osmijehom na licu, ubacivala je pristale primjedbe, kada on odjednom ree
kao iz puke:
No, takvo neto, majko.
Da, ona, njegova majka, bila je bar zadovoljna.
Napokon on pusti novine da padnu na pod, zijevnu, i protegne se.
Na ovaj nain ne u biti prvi. Iako sam uio cijeloga dana.
Ona je sebi postavila pravilo, da ga nikada ne sili na rad, ali se sada usudila
primijetiti s puno humora:
Po tvome izgledu lijepo si napredovao. Zadovoljan si sam sobom.
Samo ekaj, kako e to zadovoljstvo izgledati, kad budu objavljeni
rezultati, odgovori on mudro. Bit u na elu liste ili nigdje!
Da, ti si uvijek dobro uio, ree ona sanjarski, cijelo vrijeme, od tvoje
prve kolske godine.
Pa, da li bi htjela, da sada prestanem?
Sve dok ne dobije stipendiju, nagovarae ga, sasvim je svejedno, da li
si na prvome ili posljednjem mjestu.
On ju je zamiljeno gledao kad se digla i poela raspre-mati stol.
Veeras u ti pomoi brisati, ree napokon, kad je poela prati sue.
Ona, otklanjajui, isprui mokru, zaparenu ruku.
Sjedi, gdje si, mladiu.
Ali on se die, da obrie mokro sue, koje je ona stavljala na jeftini lakirani
posluavnik. Bio je to naroit osjeaj, imati ga kraj sebe, gotovo ju je
doticao sada, kada je stajao kraj nje, bio je vii gotovo za pola glave i
pomagao joj je u tom prljavom poslu na kuhinjskom izlivniku. Mislila je
na to, kako e ga jednog dana doekati s besprijekorno pokrivenim stolom
u blagovaonici, jednoga dana, moda, kad se vrati sa sjajne operacije
da, tada e mu veselo rei: Sjea li se, kad smo zajedno prali sue u ulici
Flowers?
311To e biti gotovo smijena uspomena! Za sada je, svakako, primila
njegovu pomo kao znak njihova drugarstva.
Hvala, ree kad su bili gotovi; ome sudoper. Sada idi i proetaj se
prije no to legne. - :
Zar zbilja misli? pitae on neodluno: to je bio oipet Frankov glas, koji
joj je govorio1 ne sasvim siguran, zavisan od njezina miljenja.
Naravno, odgovori ona vrsto. Dobro e ti initi. On uze kapu i
ode s onim lakim, gotovo zategnutim osmijehom, kojim joj se
ponekad osmjehnuo, a koji ju. je grijao toplim priznanjem njegove
privrenosti.
Dok ga nije bilo, spremila je posue, uredila sobu, vratila mu knjige na stol
sredila ih briljivo onda se brzo presvue u svoju sivu kunu haljinu.
Cijelo je vrijeme oslukivala, ne bi li ula njegove korake, otar zviduk,
kojim je najee najavljivao svoj dolazak.
Kada je ula njegov pitavi znak, dotri do vrata, otvori ih, i ostavi
otvorena, a ona je opet sjedila, mirno plela, kada je doao to su
pokazivala vrata, koja su nekako sama od sebe skoila; naravno, da ona
nije bila ni tako njena niti tako luda, da bi mu ih sama otvorila.
etao' je parkom, gledao tenis, asak je sjeo na jednu ledinu za kuglanje,
konano je bio u Groveovoj kavani (An~ tonio Demario, vlasnik) da usput
pojede sladoled: Samo da ohladim ribu, zna majko. Iako1 je malo
nabrala elo, to je bio u kavani, ipak nije izgovorila ukor, koji joj je ve
bio
na jeziku.
Opet se latio svojih knjiga. Ona je sjedila za drugim krajem stola, plela mu
arape, drala se kao da ita roman, koji je bio pred njom, dok se uistinu
zapanjeno pitala, kako je jednom mogla podnijeti, da svoga djeaka poalje
u kolu, samo zato, jer je to bilo za njegovo dobro, jer drugaije nikako
nije ilo; ipak, sada je znala, da, zahvaljujui nekoj promjeni u njemu ili u
samoj sebi, nikada vie ne e biti u stanju da se opet rastane od njega.
Potajno ga je promatrala, napeto je slijedila njegov napor, podupirala ga je
ne-svijesnom snagom svoje volje.
S kamina je sat otkucavao na njih mirnu kiu sekundi; juha, koja je bila
odreena za veeru, vrila je tiho na tednjaku; iz donjega stana prodirahu
prigueni umovi jedan korak nekoliko rijei povremeno; napolju,
oko zgrade,
312

dizalo se tiho veernje brujanje grada i meko zamiralo na prozorima sobe

kao tonovi priguenih i dalekih orgulja. Ova je soba skrivala portvovnost,
povezanu s velikom revnou i neobinom prisnou prisnou u
njihovoj ljubavi, kakvu ona ve mnogo mjeseci nije osjeala.
Dani su prolazili ispit se pribliavao, bre nego da je tekao kao pijesak
pjeanoga sata i izgledalo joj je, da on radi preteko. Stajahu mu
otvoreno tako mnoge stipendije u istome iznosu, da je smatrala njegovo
nastojanje, da zavri, kao prvi, nepotrebnim i tetnim po zdravlje. Dok god
je bio meu prvih dvadeset kandidata, dobit e stipendiju, ali njega nita
drugo* ne e zadovoljiti, nego da se ispuni njegova tvrdnja i da postigne
prvo mjesto u javnom natjecanju. Vrue je eljela, da on uspije, i usrdnom
se pobonou molila za njegovo nastojanje. Kad je zavrila svoj obilazak
kroz stanove, imala je obiaj, da se uulja u crkvu, koja je bila u njezinu
okruju bijae to siromana crkva, ali je njoj dobro dola i tamo je
nekoliko ozbiljnih trenutaka molila za njegov uspjeh. esto su gorjele
njene svijee pred sadrenim kipom svetoga Antuna, i isto tako. esto
lupkahu njeni bakreni novii u crnoj limenoj kutiji izmeu njegovih nogu,
obuvenih u sandale. Prilog udovice, tako je ponekad mislila, s osmijehom
koji joj je trzao usne, i sveti Antun zatitnik mladosti nije mogao
odbiti njezinu molbu za njezina sina.
Dolo je vrijeme, i ona se osjeti stvarno uzbuena od brige, koja je rasla;
kad ga je ujutro na dan ispita, poljubila njen najrjei izvor panje i
gledala za njim, kako mirno ide u susret velikoj pustolovini, visjela joj je
suza na vjea-raa, i pourila se u prednju sobu, da gleda za njim niz ulicu.
Ponos i njenost rasli su u njoj, kad se okrenuo i mahao joj radosno i
pouzdano. Njegovo ju je pouzdanje ganulo. Obino je, uvrena
iskustvom, njena snaga bila bezgranina, ali se danas osjeala iscrpljenom,
mlitavom, od oekivanja.
Ona je obavljala svoj posao, govorila razborito, davala odgovarajue
odgovore kad su je pitali, ali nije bila potpuno svijesna i, kasnije, nije se
mogla sjetiti, kako je to sve ostvarila. U podne se nije vratila kui Petar
je trebao ruati ha sveuilitu nego svrati sama kod gospoice Chisholm
u ajanu, gdje je sjela, duhom odsutna, i jela patetu za dva pennvja
izvrsnu patetu, veoma sonu a da joj nije osjeala ukusa. Zapravo je
sjedila u dvorani za ispite i proma-
313trala, kako leti pero njezina sina; viljuka, zaista, mogla je biti pero, a
izdani sok patete tinta, kad bi bilo onako, kako je ona osjeala.
Beskonani se dan priblii veeri, napustila je poslovnicu tono u pet sati i
popela se u crveni tramvaj, da se odveze kui.
Dok je urila uza stube, disanje joj se ubrza; znala je, da je prerano za
njegov povratak, ali je predosjeala vijesti, koje e on donijeti. Nije bila
raspoloena za sluajan razgovor, ali kad je otvorila vrata svoga stana i
htjela ui, otvorie se vrata susjednog stana i jedna mlada ena, drei
nekoliko paketa, nagovori je smijeei se.
Ove su stvari stigle dok niste bili ovdje, ree, pruajui pakete Lucy.
Imala je svijetlu kosu, na gornjoj usni lake zlaane maljice, okruglo lice,
nasmijano, crveno, tijelo joj je bilo sklono punoi, i istodobno je izgledala
nevino i lukavo; dodade gotovo nepovjerljivo: Uzela sam to za vas, da
utedim djeaku dolaenje jo jednom.
To je ljubazno od vas, ree Lucy, uzimajui pakete i okreui se da ode.
Ja sam gospoa Finch, pone druga, jo oklijevajui na pragu. Da
Bessie Finch mi je ime.
Tako, odvrati Lucy, odbojno. Ona je bez naroitoga oduevljenja opazila
dolazak novih stanara u susjedni stan; osim toga, brigu susjeda ve je
jednom iskusila; nije bila voljna da to ponovi; ipak ju je neto
nenamjeteno na licu ove ene zadralo, da ne zatvori vrata.
Vi ste ovdje novi, kako ujem, poe Bessie opet. Kao i mi. Bilo je
jasno, da joj, da upotrebi svoj izraz, to je Lucy upoznala kasnije, od
brbljanja jezik ve viri iz usta.
Da, prizna Lucy, zlovoljno, ovdje smo novi.
Veoma se veselim, to sam se s vama upoznala, odvrati Bessie iskreno.
Znate, ljudi na ovim stubama nisu ba jako drutveni. Bar se tako meni
ini. A sama sam razgovorljiva. Prijeko u Whiteinchu gdje moja majka
ima voarnicu bilo je uvijek mnogo drutva tamo smo ugledna
porodica, znate, jer imamo duan. Ve je tako dugo na istome mjestu, da
nas svi poznaju! Ali ovdje je drugaije. I gospodin Finch moj suprug
ovdje Bessie pocrveni da, gospodin Finch i ja nismo dugo u braku.
Gospodin Finch je zaposlen cijeloga dana, i kada uvee doe kui, bude
katkada tako
314
umoran, da mu nije mnogo stalo do pripovijedanja. esto mi je dosadno.
I ja sam cijeloga dana zaposlena, odgovori Lucy obeshrabrujui.
To je sigurno va djeak, kojeg uvijek vidim, zar ne? istrajae Bessie.
Tako je pristojan mladi. Nedavno me je pozdravio na stubama oh,
pravi dentlmen, vjerujte mi. Gospodin Frinch i ja ve smo razgovarali o
tome, kamo ete ga dati.
Kod tih rijei, koje su nale najslabije mjesto u oklopu njezina ponosa,
Lucijina se ruka, koja je ve bila u pokretu da energino zatvori vrata,
zaustavi.
Moj djeak pohaa sveuilite, primijeti hladno. Studira medicinu.
Bessie Finch je bila vidljivo zbunjena; obrve joj se digoe nad
jednostavnim smeim oima; utjela je trenutak, onda se kratko i zbunjeno
nasmijei.
Gospodin Finch radi kod Lusha i kompanije, ree firma viskija, znate
tamo ima sjajno mjesto i uz to jo izvrsnu plau.
Lucy se usiljeno nasmijei. Nju nije zanimao taj vjeni gospodin Finch,
kojega je ve esto vidjela izdaleka, mali, debeli ovjek, za kojim je na
stubama ostajao neobian miris alkohola; i nije bila sklona popustiti
nagonu prijaznosti koji je jednom tako jako utjecao na nju, kad je bila sama
i mlada ena.
Hvala vam, to ste primili moje pakete, ree zakljuujui i zatvarajui
vrata.
Sa zadovoljstvom, uvjeravae Bessie, nanovo se smijui. Da, veselilo*
me je. Ali je iza osmijeha ipak lealo malo uzbuenja, kao da neka
unutarnja nervoza jo uvijek tei da se rastereti govorom. Ali joj Lucy ne
dade priliku da nastavi; kimne joj u znak pozdrava i zatvori vrata.
Ode u zadnju sobu i odloi pakete, nevanu meuigru bitke odmah je
zaboravila.
ekala je, a miii lica joj se objesie od bojaljivoga iekivanja. Njezin
se ponos protivio, da prizna taj strah, ali u trenutku, kada je ula njegovo
kucanje nije zvidukao, to je odmah protumaila kao nepovoljan znak
strese se odjednom, uplaena glasnim ubrzanim lupanjem srca. Pola je
da mu otvori, ukoeno.
315
AIzgledao je blijed i umoran; mrlja tinte mu je stajala na lijevom obrazu;
nita nije rekao kad je uao. Poli su u kuhinju.
Imam neto toplo za tebe, ree jasnim glasom. Ve je gotovo, ako
hoe.
On se baci na krevet u alkovenu naravno, da u toj prostoriji nije bilo
otomana i zagleda se u strop.
Dobro! ree napokon.
Ta jedina rije, i nain, na koji ju je izgovorio, prome je toplim
udivljenjem. Iza maske mira buktalo joj je srce, kad je donijela ukusni
gula, koji mu je pripremila.
Dakle, ti izgleda da nisi vrlo znatieljna, ree on poslije jednoga
trenutka, dok je s namjetenim mirom ukoeno gledao u istu karniu.
Zato ne pita, kako sam proao?
Ona zastade, drala je ukoeno u zraku vrelu, u servijetu umotanu zdjelu.
Dakle, dobro si proao? zapita, mirno diui obrve. To bijae naroita
lukavo odigrana ravnodunost; osjeala je, kako su joj kod tih rijei drhtala
koljena.
Proao sam slavno i pobijedio, odgovori on brzo. Jo je prerano o>
tome govoriti, naravno. Ali pismeni zadaci su proli lako djetinjski
lako. Kroz matematiku sam samo plivao, a engleski sipao kao iz rukava.
Oduevljenje mu je raslo uporedo s rijeima. udo, kako je dobro ilo, a
kada sam iziao i razgovarao s nekolicinom mladia, rekli su mi, da su
pokvarili pismene zadatke.
Ona se nije micala, samo su joj oi svijetlile prema njemu; osjeti neko
prolazno sauee prema majkama onih mladia, koji su pokvarili
pismene zadatke; onda joj se u uznemireno grlo digoe olakanje i ponos.
Za trenutak nije mogla govoriti, stajala je sasvim tiho, lutajui pogledom
promatrala je njegovu punu pojavu, koja je leala. Njena njenost obuhvati
njegovu pojavu s izrazom dirljive tragike. Vidjela je koate zglobove
ruku, kako izlaze iz prekratkih rukava, vidjela je gotovo sjajne laktove
njegova kaputa, njegovo blijedo lice, i najjasniji dokaz njegova truda,
koji je izazvao vrhunac njezina duevnog uzbuenja tintu na prstima i
obrazu.
Ali sada, kad je postigao namjeravam utisak, zaubori divljim potokom
rijei nagli izvjetaj o toku dana; opisa gledajui unazad, opirno, to je
uradio, i nain, na koji je to uradio. Sluala je njegov brzi govor, a sama je
sebi rekla,
316
kako je bila mudra njezina rtva, kad ga je dala u kolu u Loughtownu;
pitae se, kako bi ga mogla nagraditi, to se tako dugo i tako marljivo
posvetio uenju. Da, tako je mislila, on je sjajno radio; tako, kako je brat
Alovsius govorio: Valjanu konju ne treba mamuza. Mamuzu, za djeaka
kao to je Petar. Za vrijeme, dok mu je nosila jelo i nudila ga, da poteno
zagrabi, nije je naputala misao o nagradi. Htjela mu je prirediti neko
veselje, zaslueni dar za tu pobjedu, koju je, to je sigurno znala, izvojevao.
XVIII '
Slijedeih dana, kako je malaksao poticaj tog velikog dogaaja, Petar
zapade u apatiju. Valjalo je ekati cijeli mjesec, dok budu objavljeni
rezultati, a sada nije imao to raditi. Raspoloenje mu se mijenjalo;
ljenario je po stanu, pravio zlovoljne primjedbe o vruini ljeta i praini
ulice. alio je, to nema prijatelja, ak i to nema bicikla, kojim bi se
mogao odvesti u hladovi tu okolinu. Naravno da je bilo nemogue, da se
pridrui mladei susjedstva, a ona nije bila privremeno, kako je rekla
u stanju da mu kupi bicikl. Jednom ga je, kad se vraala uvee,
primijetila, kako izlazi iz Demariove kavane, kamo je iao s punim
pravom, da ugasi e sa ledenim piem. Ona se pone brinuti; bojala se
onih sputenih ramena, koja je povremeno kod njega primjeivala.
Bojaljivo' je osjeala, da bi mu to moglo koditi zdravlju, to nema
promjene zraka.
Onda odjednom, kao< grom iz vedra neba, doe neko pi-smo'. Ono ju je
potpuno izbacilo iz kolosijeka, nju, koja je stalno proricala svoju sreu, i
uvjeravala, da joj ona dolazi jedino njenim trudom. Bilo je od Edwarda
izraz, iako to ona nije znala, neiste sveenike savjesti u kojem ju je
obavjetavao, da se nadao, da e moi Petra pozvati k sebi na nekoliko
dana praznika, ali mu je to sada naalost nemogue. Radi jetara preporuen
mu je put na Madeiru, a kao opipljivi znak aljenja prikljuuje dar od pet
funti. To je bilo slino Edwardu, koji je mrzio, da ga mole za novac, i volio
ga je davati sam i na osobit nain. Ali cijelih pet funti. Bila je ganuta;
kakvo uivanje osjeati meu prstima taj utavi papir, koliko dugo nije
imala ona, koja je morala raditi
s masnim bakrenim i izlizanim srebrnim novcem, odjednom u rukama
toliko bogatstvo. Odmah je osjetila elju, da novanicu sauva, ali.da
razumno kupi neki zaista potrebni komad pokustva. Petar je u svojoj sobi
trebao imati sag; na njenom je krevetu, koji je kupila iz druge ruke, puklo
jedno trono pero. Ali strastveno odbije te misli. Najednom je op-sjedne
neka lakomislenost neka ludost. Iako je to poputanje u sebi osjetila kao
slabost, bezumnu slabost, ipak su okolnosti, koje su je izazvale, bile
naroite. Petrov period studija, njegov umorni izgled, gradski zrak, koji
iscrpljuje, a koji ih je oboje oslabio, duboko uvjerenje, da njima po pravu
pripada oporavak, injenica da ona kao slubenica kod Hendersona i
Shawa i ako joj ta ast pripada samo sasvim kratko vrijeme moe
imati deset dana odmora u srpnju: svi su je ti obziri pokolebali. Dok je
tromo hodala vrelim i prljavim trotoarima svoga rajona, ugleda viziju
plavog mora, kako plee pred njom; ugleda Petra i sebe na obali toga mora;
ukratko njenim rijeima: neto ju je nadjaalo. Medeiru nije mogla sebi
priutiti, ali je odmor ipak mogla ostvariti. Oni su ga zasluili, Petar i ona, i
oni e otputovati na oporavak, makar ta novanica od pet funti otila do
zadnjega pennvja.
Kada je svome sinu saopila ovu odluku, njegov pogled postade sjajan, a
ramena mu se ispravie; prestane odmah proklinjati vrijeme, koje je sad
postalo idealno za boravak na obali. Do kraja tjedna govorili su
mornarskim izrazima, pravili kruni put po kolodvorima da bi prouili
razliite krasno obojene plakate, i, poslije nekoliko s uitkom izvedenih
potraga po eljeznikim prospektima u pogledu izdataka jednog takvog
izleta odluie, po savjetu gospoice Tinto, da posjete Doune. Gospoica
Tinto je tamo poznavala jednu damu, koja je izdavala sobe
gospoicu Tweedy u iji glas i urednost nije nimalo sumnjala i za koju
je jamila samo sebi svojstvenim neobinim snanim stiskanjem usana.
Brzo- napisae gospoici Tweedy i u pravo vrijeme dobie odgovor, u
kome je gospoica Tweedy objasnila, da nema nita protiv toga, da primi
gospou Moore i sina za neznatnu sumu od trideset i pet ilinga na tjedan
ne raunajui kupanje, rasvjetu u spavaoj sobi, ienje cipela, aj i
upotrebu kuhinje. I tako se odluie. Teka vuina grada, koja je s plonika
prodirala kroz potplate cipela i pojaavala odvratne mirise slumova u
kojima je ona provodila svoje dane, postadoe nita u oduevljenju toga
oekivanja. Spremili su se metoino. Uvee pred odlazak spakova ona sve
stvari u Petrov koveg i odgovarajui na njegovo ruganje on upo-
trebljavae rijei medeni mjesec dade neoekivan, veseo i duhovit
odgovor. Ona je, nadalje, pronicljivou generala odredila, da mu
gospoe Collins, koji je opet bio bez posla u dokovima i veselio se da
nekako zaradi pola ilinga, donese koveg na kolodvor, dok e njih dvoje
stii za njim tramvajem: sretan poetak, koji je znaio utedu od ravno dva
ilinga.
Ujutro jutro velikoga dana bilo je lijepo. Gospoa Finch, koja se
neoekivano pojavila na stubama, obea crve-nei se i potpuno
dobrovoljno, da e paziti na stan. Ljubazno od nje, miljae Lucy,
trenutano dobroduna. Ili su niz ulicu. Na uglu su uli u tramvaj tako
obine boje ali u tako neobinom duevnom uzbuenju. Ona
jednostavno nije mogla priznati, da je to bilo isto ono vozilo, koje ju je
inae drndajui vozilo u White Street. Ne; danas su tmurne strane kola
svijetlile ivim purpurnim, sjajem; ak su i dugmeta konduktera magino
blistala.
Na kolodvoru je ekao Collins zbog kovega, oslobodivi je od priguenog
straha, koji je imala zbog njegove trezvenosti, i uskoro su sjedili u vlaku.
Otputovali su. Dan je bio topao i sunan; eljezniki nasipi sjali su se
ivahnom zlatnoutom bojom maslaka; para se vijorila i dizala bijela na
plavom jasnom nebu. Kad se Lucy uvalila u svoje sjedite i naslonila lice
na grubi topli jastuk, osjeti olakanje, nevjerojatnu lakou, sretno
osloboenje zbog toga brzog udaljivanja od grada. Bilo joj je, kao da je
slatko zelenilo, polja zaboravila, i opet ga prepoznala u novom
oduevljenju. Gotovo je bilo nevjerojatno, kako su njene oi, ugledavi par
obinih maslaaka u travi nasipa, mogle zaigrati takvim nenadanim
zanosom. Ali je to bilo* tako. Nakon zaparne prljavtine grada ovaj je put
nalikovao na naglu opojnost, na novo spoznanje ljepote ivota, buenje
gotovo bolne enje za ivotnom ra'do-sti. Bila je tiha, mirna, kad su stigli
u Doune.
Kua gospoice Tweey, koju su s naporom jedva nali, leala je daleko
od buke zavodljivih igralita golfa i hotela u tihom kraju grada; a
gospoica Tweedy bila je trijezna mala
319
ena, sa sitnom glavom, dugim bijelim mlitavim vratom, velikim sjetnim
oima, i nekim tunim tonom u slabom glasu. Ona ih oboje pozdravi
ljubazno.
Nali ste kuu, vidim, ree potiteno.
Da oh, da, odgovori Lucy ljubazno.
Svatko me poznaje, ree gospoica Tweedy s tunim zanosom. U
gradu sam vrlo ugledna ena. Nadam se, da ne ete stavljati velike
prigovore jelu . Mjerila ih je sjajnim oima. Kuham samo jednostavnu
hranu. Najjednostavnije od najjednostavnijega. Ali sve prvoklasno.
Da! U to sam uvjerena, ubaci Lucy.
Ali cijene ivenih namirnica, ree opet druga, iznenada podigavi oi.
To je sramota. Sve stoji danas hrpu novaca. Maslac je poskupio za dva
pennyja, eer za penny, brano za pola pennyja. Kako da tu ive poteni
ljudi, to mi je zagonetka. Pod njenim se izazivakim pogledom Lucy poe
neugodno osjeati.
Ako vi elite da plaam neku malenkost vie nego to je utanaeno,
gospoice Tweedy, ree, naravno' da sam spremna izai vam u susret.
Gospoica Tweedy isprui odbijajui ruku.
Ni pennyja, gospoo Moore, ni kad biste preda me pali na koljena, ree
patetino. Moji su uvjeti razumni, i neka tako1 razumni ostanu. Ima
stanodavki mogu vam neke i navesti iz ove ulice koje bi skoile na
va prijedlog. Ali ja? Ne, gospoo Moore! Te ene neka samo jedre
unaokolo u svome nojevom perju, ako im to pravi veselje ja hou da
sauvam svoj glas bez mrlje, pa makar voda dola do gue stade, da
uzme daha ali ako budete pri rastanku smatrali, da ste dobro pogodili,
onda se ne moe nita prigovoriti, ako rtvujete pola ilinga za gubavce.
Godinama ve pomaem rad za spas gubavaca tih sirotih nesretnih
bia. Mala stanodavka opet udahnu, onda upravi eznutljiv pogled na
Petra i primijeti polako: Va sin? Kako je dobila ne-izbjeiv odgovor,
podie zamreni pramen kose s obraza i gurne ga briljivo za lijevo uho.
Ne u tvrditi da nije ugodno imati lijenika u porodici. Nemam nita
protiv lijenika. Oh, ne! Oni ine najbolje to mogu, u to sam uvjerena.
Nekada uspije, a nekada ne. Spusti glas, dodade drhtavim apatom: za
enu moga neaka nisu mogli nita uiniti.
teta, ree Lucy. Ona je bolesna?
320
Bila, gospoo Moore. Bila, odgovori gospoica Tweedy, sveanim i
upljim glasom. Zimus smo je pokopali, a ja sam je svojim rukama
poloila na odar. Bila je njezina je donja usna drhtala kad patetino
podie pogled bila je najljepi mrtvac, kojega sam ikada opremila,
gospoo Moore. Pravi aneo. Dala sam joj ljiljan u njenu malu ruku.
Svatko je rekao, da nije moglo biti ljepe. Imam pravi dar za to, vidite.
Dolazilo mi je da zaplaem, kad su je pokapali bila je takva slika
draesti. Svijetlo, gotovo kao oivljavanje, prome kod govora ugaene
crte gospoice Tweedy. Nastavi: Jednom u vam pokazati medaljon, koji
mi je dao njen mu za uspomenu. Bio je veoma zahvalan i veoma je
poten mlad ovjek. Iako ima namjeru da uzme na Blago-vijest jednu
drugu.
Nastupi stanka. Onda se gospoica Tweedy s uzdahom obrati praktinim
stvarima. Objasnila je vrijeme obroka i odlazak na misu, prorokovala
promjenu vremena, opominjala, da se neoprezno ne kupaju i da kasno' ne
lijeu, i onda tiho nestala iz sobe.
Po njenom odlasku zavlada mrtva tiina.
Ovdje je barem lijepo isto, ree Lucy, gledajui unaokolo zadovoljno.
Barem? upita Petar.
Da ona mi se ini malo udna, zar ne?
Ljiljan, citirao je on s naglaskom.
Oni se pogledae, onda im se potkrade jedan osmijeh, koji se sve vie i vie
irio i konano prerastao u glasan smijeh. Ta ih veselost potpuno savlada;
smijali su se i smijali.
Ljiljan promuca on tiho, dok se gegao prema kaminu. Lucy obrisa
suze iz oiju.
Prestani, zadahta ona konano, ut e te; ali su joj se usne jo uvijek
trzale, kad je uzimala kotli za aj.
Ali im je, naravno, gospoica Tweedy porasla u oima, kad su je blie
upoznali: u njezinoj je sjeti bilo neto, to ju je oslobaalo utuenosti; a
njena vjetina u kuhanju i peenju bijae nenadmaiva. Utipci gospoice
Tweedy po-stadoe odmah poslovini u istom stepenu kao i ljiljan; ona
se povjerila Lucy, da se upotrebi njen izraz, rastrgala se za njih
obadvoje, olakala svoja zgrena prsa pripovijedanjem jedne porodine
prie pune vanih stvari i traginih pojedinosti; porodine prie, koja se
nije odlikovala toliko
znaajnim djelima svojih junaka, koliko stranom snagom tvrdokornih i
podmuklih bolesti, koje su ih spopale i konano odvele u bolji svijet.
Ni vrijeme se nije ravnalo po onom prvom tmurnom proroanstvu, nego je
donijelo niz lijepih dana, koji su prolazili blago i sanjarski. Lucy je malo
radila; besposlica je bila njen glavni oporavak. Najvie je voljela sjediti na
toploj hridi i gledati more ne na plavi ocean, kojim ju je njena mata
zavaravala, ve u sivu boju mora, njegovu bljetavu daljinu, na more, koje
se je u neprekidnome nemiru, beskrajnoj istrajnosti, valjalo; valovi lizahu
obalni ljunak do njenih nogu dugi jezici valova pretvarahu se u kapi.
Pokretna snaga ove vode u gibanju bila je istrajna, jednaka ivotnoj snazi;
to je za nju bilo nadahnue, nadahnue, koje nije jasno raspoznavala, ali
koje je nesvijesno usisavala kroz svoje tijelo, koje je mirovalo, tako kako je
ovdje sjedila, dokona i nenapeta. Daska za skakanje uzdizala se od hridi
nad dubokom zelenom uvalom; Petar se ovdje kupao svakoga jutra. Kad je
skakao, pogled na njegovo tijelo, koje se uvilo kroz zrak prouzrokovao joj
je neobino slikovito veselje. Njegova podrugljiva rije doe joj u sjeanje
i izazove joj smijeak. Medeni mjesec sa svojim, sinom kako
besmislena misao! A
Kada se obukao, popeo se do> nje s jo vlanom kosom, maramom, za
kupanje mukaraki omotanom oko vrata, i poto je zatraio njeno
miljenje o vrijednosti svojih podviga, etali su podosta, do luke, da bi se
on ugrijao. Bili su stalno zajedno. Povremeno je izgledalo, kao da on tei
da proiri krug svoje zabave i tada je upravljao zavidne poglede na igraa
golfa, koji je nosio preko ramena torbu sa tapovima; katkada je pokazivao
laku zlovolju nad skuenou njihova kapitala, ali ona mu je davala toliko
deparca, koliko god je mogla; i, ustvari, veinom je bio prema njoj dobar.
On pone da postaje dobronamjeran i uviavan a kada se jednom za
vrijeme etnje jedno- muko oko upravilo na nju s odobravanjem primijeti:
Ti si ena, koja jo dolbro izgleda, zna, majko; i kimne ohrabrujui.
Izmisli i podmetne joj jednu vrlo njenu simpatiju za prvaka artistike
trupe i draio ju je tvrdnjom, da ona gine pod tom tajnom i neuzvraenom
naklonou.

Uvee su se, poslije aja, etali ruku pod ruku du travom pokrivenog
obalnog etalita, ili su konano onim artistima. Za etiri pennvja bilo im
je doputeno1 ui u rezerviran prostor i udobno sjesti u stolice, ali je taj
luksus, kako su zakljuili, bio' uteda; napolju stajati znailo je biti pro-
gonjen od male crvene samotne vree za sakupljanje, a Lucy, u svome
sadanjem raspoloenju, nije imala srca da uskrati prilog. Predstava je, osim
toga, bila izvrsna trupa Vala Pinkertona uivala je glas, koji nije
zaostajao ni za jednom drugom du morske obale, a Val sam, danju nepo-
znata veliina, ali nou junak, razlikovao se od svih svojih ljudi po irokoj
crvenoj vrpci, koja je dijagonalno sjekla bijeli prednji dio koulje za frak,
gotovo s kontinentalnom otmjenou da, Val Pinkerton je izgledao
aristokratski gotovo oholo i imao je bariton, koji je oduevljavao.
Luciji i Petru izgledalo je tada, da je on dostigao vrhunac svoga stvaranja,
kada je, jednom rukom romantino ispruenom, a drugom rjeito na
vrpcom ukraenom srcu, pjevao:
Daisy, Daisy, pokloni mi svoju ruku,
Ako me ne uslii, izgubit u pamet.
Ne e to biti otmjena udaja;
Jer ne moemo uzeti koiju;
Ali ako se ljubi
Vozi se lijepo
I na dvosjednom biciklu.
Mi emo sebi ve moi dopustiti koiju, majko, primijeti Petar lukavom
ljubaznou. Nemoj se o tome nita brinuti.
Opet je to bila revnosna utjeha za budunost, koja ju je uvijek
oduevljavala. I stalno> je imao na umu nju, kada. su mu misli leprale u
budunost. esto1 su artista molili, da ponovi Daisy, i kad je divni Val
lino objavio da e ponoviti staru najmiliju pjesmu, imali su osjeaj da
to on pjeva iskljuivo za njih. Na putu kui, ili su usko priljubljeni kroz
toplu tamu, pjevuili su drugu melodiju, a u refrenu im se potkrade jedna
duboka bas-nota um mora, koje se u skrivenoj uvali dizalo i sputalo.
Dok su ili, slani svjei i vlani zrak puhae im u obraze; svijetla udaljene
luke bacala su zailjene ute crte preko crne vode; lakom rosom pokrivena
ledina pod njihovim nogama bila je plastina. Pred hotelom
21*
323Marime iji visoki osvijetljeni prozori nagovjetavahu njegov
nestidljivi sjaj Lucy bi ee stisnula sinovljevu ruku i onda bi stali, da
iz sigurne tame i udaljenosti promatraju prelaenje konobara, oble linije
ramena ena, koje se nazirahu iz veernjih haljina, pred njima se otkri
cijela slika te osigurane i profinjene egzistencije. Ispunjeni revnou skri-
venog promatraa, svako je od njih kod ove scene osjealo osobitu elju,
on uaren, ona pasivna; ipak je to za svakoga od njih znailo jedan
doivljaj, koji se penjao u grlu i pojaavao, dok nije postao prava stvarnost.
Ona je sebe vidjela kako na kraju duge borbe, koja joj je jo predstojala,
ivi u atmosferi lake besposlice; a on, otvorivi usta, crtao je svoju
budunost upravo u takvoj eleganciji i bogatstvu.
Kada su poli, ispunjeni svojim mislima, nisu mnogo govorili; ali je ona
bila svijesna ue veze meu njima, zajednikoga cilja, koji ih je povezivao.
Za itavo ovo sretno vrijeme, ispunjeno draesnom pri-snou, gotovo je
prestala da ga smatra sinom. Drugarstvo s njim ispunjavalo je cijeli njen
dan; visjela je o njegovim rijeima, ekala njegov osmijeh, unaprijed je
bila spremna, to je god bolje mogla, da mu ispuni svaku elju. Jela, za
koja su molili stanodavku da im priredi, bila su ona, koja je on elio ili
molio. Veselila se, to moe udovoljiti njegovim. hirovima, no ipak je to
inila veinom pod maskom osornosti. Nikada nije dopustila, da njeno
dranje bude slabo zbog njene njenosti. Nije ga mazila. To bi oigledno
bila luda misao. Njezino davanje nije bilo1 poputanje, nego znak sklono-
sti, a traila je, da joj se istoim sklonou i uzvrati.
Takav je odnos zavladao meu njima za vrijeme boravka u Douneu, pa
kada je, konano, taj odmor, kao i svi odmori, doao kraju, izgledalo je, da
je taj odnos meu njima vrsto i trajno ustaljen. Lucy se vrati u ulicu
Flowers s osjeajem sigurnosti, spremna za borbu i budunost.
U Douneu su samo malo govorili o rezultatu ispita, izbjegavali su tu temu
tiho podrazumijevajui sigurnost. Njen vlastiti osjeaj teio je neizbjeno
za tim, da podupre njegovu vjeru: to on nije sve u prolosti postigao? Ipak
je njeno uzbuenje bilo opet poneto grozniavo, kako se pribliavao dan
objavljivanja rezultata. I kada je zaista osvanulo jutro toga dana, ruke joj
kod oblaenja potpuno otkazae.
324
Bila je subota i on ree, da namjerava ii na sveuilite u jedanaest sati jer
e dotle rezultat sigurno biti objavljen na oglasnoj ploi; bit e u stanju da
joj vijest saopi, bilo dobru ili lou, kad se vrati u podne.
Oh, mora biti dobra, ree ona naglo, ve je bila oibu-ena da izae na
ulicu, ali je nesvijesno odugovlaila na vratima.
I ja mislim, dodade on. Svladavanje osjeaja napravi ih suzdrljivima. I
tako savlaujui se ona ree:
Sada moram ii ili u zakasniti; i otre se.
Dok je ila niz ulicu, koja je jo uvijek zadrala svjeinu jutarnjeg zraka,
osjeala se nestrpljivom. Iako je ve pun mjesec, ekala sa stoikom
ravnodunou, sada je bila u nervoznome nemiru, i inilo joj se, da se ono
malo sati do ruka produuje beskonano. Na uglu je jedan starac drao
malu papirnicu i ba je bio zaposlen stavljanjem oglasa za jutarnje novine
pred svoje prozore, i, kada je prola, doe joj uslijed idejne asocijacije
upravo jedna misao. Zaustavi se naglo, povrati se, ue u radnju, i kupi
Glasgow Herald.
Idui do tramvajske stanice drala je sloene novine u ruci, kajui se
gotovo za svoj impuls, sjetivi se, da dogaaji u jutarnjem listu uope jo
nisu mogli biti objavljeni.
Ali ipak, za vrijeme dok je sjedila u crvenome tramvaju, njene su ruke
drhtei otvarale velike stranice. Oi su joj lutale nemirno preko
svakodnevnih vijesti: potresa u Japanu, nagle plime u Borneu, ubojstava u
Leedsu; traile su bojaljivo saopenje vee vanosti. Ali uskoro opazi, da
taj vani dogaaj nije bio spomenut. Kada bi Petrovo ime bilo u novinama,
odmah bi se uzdiglo iz smuene razbacanosti mrtvih rijei i beskorisnih
slova. Pusti da joj novine napola sklizriu io koljena, kada najednom
primijeti naslov: Sveuiline vijesti i popis imena. Oi joj gutahu
kratak popis samo dvadeset i pet imena i sve imena bez znaenja,
imena grozno prazna, koja nisu nita znaila.
To nije bio pravi popis. Uplaeni joj pogled kliznu gore k naslovu lanka.
Onda joj odmah padne na pamet opravdanje traei drugi izlaz. Bio je to
taj popis; ali mora da se potkrala neka greka. tamparska greka. Ime
njezina sina bilo je izostavljeno iz toga krtog popisa. Ona je gutala suho i
itala sve ponovno. Dvadeset i pet sretnih kandidata od gotovo dvije
stotine, koji su se natjecali za raspisane stipen-
325dije. Tu bijae naznaena svaka njihova pojedinost: kola; dodijeljena
stipendija; ak i njihova glupa, ohola, nauvena krsna imena. Njene se
obrve ogoreno namrtie.
Napokon je bilo oito: nije stajala pred njegovim, ve pred svojim
neuspjehom. Dugi uzdah, koji joj se oteo iz ukoena tijela, izgledao je kao
izdisaj posljednje nade. Pusti, da joj novine padnu kraj nogu. Sjedila je
buljei preda se ispunjena gorkim oajem. estina razoaranja
prouzrokovala joj je tjelesnu nelagodnost. Izgubljena, izae iz kola. Nije
htjela ii kroz te prometne ulice, ve je samo eljela da nemona sjedne i
dia plae.
U poslovnici nije nita govorila, no ipak jo uvijek dok je radila svoj
posao, nije mogla shvatiti cijeli razvoj; u sebi je jo uvijek gajila nadu.
Njegovo je napredovanje u koli zadovoljavalo; solidno je radio; na dan
ispita pokazao je, da je sam zadovoljan svojim radom; a ona je, sa svoje
strane, molila; da, ona je molila. Cijela joj stvar izazva neoekivano
zaprepatenje.
Upravo se u takvoj duevnoj smutnji urila kui odmah poslije jedan.
Subotom je bila slobodna pola dana i tada je obiavala doi kui ranije
nego obino. Kratak pogled na njegovo lice bio joj je dovoljan, da potvrdi
njezinu najgoru bojazan, razmrska njenu posljednju nadu. Sjedio je uvaljen
u stolicu, uvukao glavu meu ramena, ruke duboko gurnuo u depove
hlaa: imao je isto dranje apatine alosti kao kada je pokazivao napadaje
djejeg prkosa ili kad je bio bolestan u Ardfillanu. Odavno je znala, da je
takvo* klonulo dranje najdublji stepen na barometru njegovih osjeaja. I
sada je vidjela, da je dostigao najteu tugu.
Ostavi to, sine, ree ona odmah, zaboravivi trenutno svoj vlastiti jad,
kad ga je vidjela takvoga. Ti si uinio najbolje to- si mogao.
To je prevara, ree on alosno, drei blijedo lice okrenuto od nje. Sve
je to la.
Kako ti to misli? mucala je, jer je osjeala, da je njegovim
nagovjetenjem potvrena njena vlastita nejasna sumnja.
Izgleda, da oni uope ne itaju pismene zadatke kako treba, ree on
zlovoljno. Bace ih na strop i gledaju, koji e tamo ostati najdue. Taj
dobiva prvu nagradu. Prekinuo
326
je, a onda opet nastavio, kaem ti, da sam izradio odline pismene
zadatke sjajne, bez izuzetka.
Moda su i drugi bili dobri, mrmljala je isprekidano. Moda .
udnovato, mislila je na one, koji su priznali, da su loe rijeili ispitne
zadatke.
To^ je sve pristranost, kaem ti samo, se gleda, tko dolazi iz koje
kole, govorio je gotovo uporno. Ponaali su se prema meni kao prema
psu.
Ali
Tako je pravo, povie on krivi mene. Radi tako i dalje i budi protiv
mene. Nakon to sam se skoro ubio.
Usne su joj drhtale; blago i milujui stavi mu ruku preko ramena. Ali on je
strese i ree glasom, koji je zvuio kao natopljen suzama:
Ostavi me na miru, majko. Zar me ne moe ostaviti na miru? Ti isto tako
dobro zna kao i ja, da sam zasluio stipendiju. I to nije poteno, kaem ti.
Ona nita ne ree, a ruka joj beznadno pade niz tijelo; mislila je samo na
njega i na gorinu njegova razoaranja. Njegova mrnja je moda bila
nepravedna, ali joj je izgledala sasvim prirodna. Dugo je vremena stajala
utei; onda teka srca poe ii kroz sobu, kao da je htjela napraviti red.
Napokon je imala namjeru neto primijetiti, kad se odjednom die
poklopac sanduia za potu i opet se zatvori. ula je kako je jedno pismo
palo na pod u predsoblju. Nesigurno je gledala njegov ukoeni profil, i iz
njegove apatije zakljua, da je to morala biti potvrda one nesretne vijesti:
slubeno saopenje o< njegovu neuspjehu.
Idi samo, ree zlovoljno, ne diui glavu, idi napolje i donesi ga. Ali mi
ga nemoj pokazati. Ve sam sit cijele te stvari.
Imao je isti predosjeaj kao i ona; ipak ona ode polako u predsoblje i die
pismo. Kada se vratila, dobaci mu jo jedan suosjeajni pogled, i sa
sjetnom slutnjom otvori omot.
Trenutak je stajala potpuno mirno, onda joj ruka pritisne grudi i kratki,
neartikulirani krik vine se iz njenih usana. Umorno joj lice postade
ivahno; oi joj se, jo uvijek ne vjerujui, jo uvijek uprte u pismo,
rairie i ispunie iskrama sjaja.
Petre! aputala je. Oh, Petre!
327to je? I zbog njezina tona skoi i istre joj pismo iz ruke.
Zar ne vidi? ree umorno. Vie nije mogla govoriti; zaplakala je; ulo
se kratko, histerino jecanje i ona pade na stolicu. Njegovo lice je bilo
zamiljeno, na njemu se odraavalo protuslovlje duevnih uzbuenja,
iznenaenja, zapa-njenosti i napokon neizmjerne ekstaze.
Reekie trust! ree on vatreno, nikada o tome nisam uo.
Ali ja jesam, uzviknu ona. Gospoica Tinto' mi je priala o tome. Dala
sam, da se upie naprosto oh, naprosto za svaki sluaj. Oh, zar to nije
sjajno?
On opet pogleda pismo, U ovome jev stajalo s malo rijei, da je izabran za
stipendiju Reekie trusta stipendija je dvadeset i pet funti godinje, kroz
pet godina zadubine pokojne Kezia Reekie za potpomaganje sinova
udovica u naroito siromanim prilikama. Sa gotovo surovom kratkoom
stajalo je dalje, da je on dodue dvadeset i sedmi na listi otvorenoga
natjecanja, ali je prvi, koji upravo ispunjava uvjete za tu stipendiju. Neka
stupi u vezu s pisarom kod Fullertona i kompanije pod datom
adresom, to je mogue prije.
O tome nisam nita znao. Jesi li me ti upisala?
O tome sam ula u poslovnici, dodae ona revnosno. To uope nisam
drala potrebnim, ali jedno popodne prolazei kraj Fullertona, i sama ne
znam zato popela sam se gore i dala sam im sve potankosti o o meni
i to< to zaraujem.
On ju je gledao ukoeno.
Dobro, na svaki sam nain neto dobio, odgovori on polako, gledajui u
nju.
Sada moemo to ipak ostvariti, ree ona radujui se. Lice joj je
pocrvenjelo; rijei su joj strujale s usana. Vie nisam znala, to da
ponem. Bila sam na kraju svoje mudrosti. Mislila sam, sve je svreno.
Oh! Nije li to krasno!
Njezina ga radost zarazi; ali mu se ipak za trenutak pogled naoblai.
Zaista je vie nego drskost staviti me na dvadeset i sedmo mjesto.
Poasti vodstvo ispitne komisije konano po-rugljivom psovkom.
328
Ipak je krasno, ustraja ona. Sada imamo sve, to hoemo i zapamti
ti si pred stotinu drugih, koji su teili za istim.
Ta mu strana stvari, koju jo nije odmjerio, izazva najednom osjeaj sree.
Ima pravo, uzviknu. Raspoloenje mu je raslo; baci se unazad na
stolicu, upravi oi prema stropu i ree: Pokazao sam, svima za inat.
Vie nego to, nije se moglo rei. Bilo je ve sve izgubljeno i sada je opet
dobiveno. Ono razdoblje straha, koje su preivjeli, ostavilo je svojim
sjajnim svretkom ushieni osjeaj olakanja. Topla se nada za budunost
uvue u nju, oi su joj blistale i drhtale od sree.
XIX
ivot, koji je sada izgledao krasan, klizio je za oboje veselo. Imali su
povjerljive sate razgovora, u kojima su askali O' njegovoj budunosti na
sveuilitu. On izgovarae rijei Unija samosvijesnim izrazom ovjeka,
koji e uskoro imati pravo da postane lanom tog istaknutog .drutva; osim
toga, naroito uvee, poduzimao je duga daleka lutanja, pri emu je nain,
kako je mahao tapom i kako je glavu drao visoko, oznaivao
samosvijest, da je linost, ili da e uskoro biti; mladi na pragu
tajanstvenih nauka.
Kad se jedne veeri s takve etnje vratio kasnije nego obino, bio je
iznenaen, kad je vidio majku da sjedi u stolici za ljuljanje s otvorenim
pismom u ruci. Bila je to itava poplava pisama: tri u mjesec dana -
dakle tri vie nego obino! Usne mu se skupie u pitanje, ali prije nego to
je neto rekao, Lucy ree:
Nikada ne e pogoditi, od koga je, Petre, zastade, gizdavo, prekrsti
noge u pustenim papuama, dok se lagano ljuljala. Gospodin Lennox!
Ali on nije bio impresioniran. Sjeanje na Lennoxa bilo mu je blijedo, i
njegovo pismo ba nije imalo nikakva utjecaja na njegov sadanji ivot.
To me ostavlja prilino hladnim, odvrati, a tiho ironino trzanje usne
pristajalo je njegovu buduem zvanju.Ali, to nije pravo, Petre, odgovori
ona, pogledavi ga brzo1. Pusti, da pismo padne i lupi se zamiljeno po
koljenu, onda ga opet pogleda malo svijesna njegove krivice. Sada i on
hoe, da nas posjeti u sulbatu.
to to ne kae. Onda zazvida; nastavi zamiljenim ruganjem: Neka
salmo doe, imat emo veselo- drutvo u palai.
Ona pogleda polako unaokolo po palai to je bila njegova ironina
oznaka njihova doma i ree:
Kako mogu nekoga pozvati ovamo? Suvie je loe osobito, kad nas je
uvijek posjeivao u Ardfillanu.
Sjeanje na ponosnu eleganciju njene vile, kojoj je iluziju vrijeme
pozlatilo, poe joj trzati elo; onda se njezino lice odjednom sasvim
razvedri.
Mogla bih tako iidesiti, da se sastanemo na aju kod gospoice
Chisholms, ree ona odluno. Da, to u i uiniti.
On prasne u glasan smijeh, obraajui joj se kao u trzajima.
Ti i stari Lennox, majko, dahtae on, kako se skitate. To je lijepo
lijepo oh, lijepo!
On se ispravi, savije ruku i, afektirajui preko mjere, podrugljivo ih
prikaza, kako zajedno etaju jednom otmjenom ulicom.
Ona ga promatrae, napola ljuta, napola nasmijana.
Tako se rugati! srdila se, i zastade. Ipak u se sastati s njim. On nije zao
ovjek ma to sam prije mogla misliti o njemu.
Ona je zapravo gajila nejasnu, nerazumljivu elju, da opet vidi Lennoxa,
nakon to je svome sinu konano osigurala karijeru; a ta misao da s njim
bude na aju njen prijedlog, s kojim e on, to je znala, odmah biti
suglasan sviala joj se. Nakon to> je trenutak kratko razmiljala, uze
pero i odgovori.
Tokom slijedeeg dana nije na ovo sasvim zaboravila. To je lealo ugodno
u pozadini njenih misli, budilo; jedan dugo zaputeni i uspavani nagon;
ustvari je povremeno bila iznenaena svojim, vlastitim iekivanjem, ali je
to objanjavala sjeanjem na stare obaveze prema Lennoxu i svojim
sadanjim rijetkim razonodama. .
U petak uvee promatrala je svoju garderobu bio je to prilino lagano i
alosno provedeni pregled. Svoju sivu
330
nije upotrebljavala, i ve je bila sita te haljine; osim toga, kad ju je tono
pogledala, pokazivao se na rubu i rukavima neki slabi sumnjivi sjaj.
Staromodno, mislila je, drei je kritiki pred sobom. Ali, znala se
pomoi. Imala je ovratnik od ipke prave Cluny, dugo vremena uvani
vrijedni Frankov dar i donese ga, poslije malo traenja, iz dubine svoje
jedine ladice. Opran, izglaan, priiven neposredno na ogrlicu haljine, dje-
lovao je kao ugodna promjena i osvjeio ozbiljnu haljinu, tako da je
pristajala za ovu priliku i godinje doba.
Kada je u subotu popodne stajala pred ogledalom obuena, s radou
primijeti ovratnik, instinktivno je osjetila da joj pristaje. Da; tako udeena
stara, siva, nije bila, konano, ni loa.
Petar, koji je njene pripreme promatrao pogledima, u kojima je bilo ironije
i u jo veoj mjeri znatielje, uredio je tako-, da je otiao na nogometnu
utakmicu. Kako je u tim pogledima uhvatila sjenku neizgovorenih pitanja,
to mu je rekla zibogom prilino svijesna svoje krivice, i obeala, da e se
vratiti na vrijeme, da mu spremi veeru.
Tramvaj za pola pennvja stajao joj je opet na raspolaganju, da je preveze;
ovoga puta uta kola i brza to ju je uplailo-, da bi mogla prerano doi
na George Square: koji je oznaila kao mjesto sastanka. Zakljuila je, da e
on ovom prilikom, nasuprot onome historijskome prvome danu u Sad-
dleriggsu, doi ranije a da e ona zakasniti.
Dan je bio ugodan, sunce toplo, nebo kao san plavo, ulice mirne i svjee
polivene protiv praine. I bila je ugodno raspoloena. Na usnama je imala
onaj veseli, tihi osjeajni osmijeh, koji je uvijek pokazivao njezin mir;
zapravo, to je bila vanjska pojava sve one blagodati, koja je bila u njoj.
I nije dola ranije. Lennox je ve stajao tamo, gledao, nestrpljivo, i
izgledalo je, kako se ona i nadala, kao da je eka ve izvjesno vrijeme.
On je opazi, dok je bila udaljena jo dobar dio puta i, skidajui naglo eir,
poe se smijeiti onim krivim osmijehom, koji se ukoi u tenji da se
odri ravnim, i za vrijeme dok mu je prilazila, postade unekoliko usiljen.
Jeste li vi prerano- ili sam ja zakasnila? zapita ona radosno, nije bilo
niega namjetenoga u pogledu, koji mu je dobacila.
Ja sam poranio, mislim da, da, poranio sam, ree s glupim izrazom; a
Tron Clock, otkucavajui etvrt sata, odmah ga utjera u la.
Ona se nasmije; osjeala se potpuno ugodno, to se njihov odnos tako u
osnovi preokrenuo.
Dobro, ree ona konano, kako se osjeate kao ovjek, koji ima
slobodnog vremena.
S prepredenim izrazom gladio je bradu. Ne ba suvie dobro, znate, ree.
I ne ba osobito sjajno.
Zavlada kratka utnja, trenutak su stajali zbunjeni na ploniku; tada on,
izbacivi prsa, ree: eljeli ste, da pijemo aj? Rekli ste u pismu
Vrlo rado, odgovori ona toplo. Ve umirem od elje za ajem.
U redu u redu.
Njena je sigurnost u njemu prouzrokovala osjeaj unutarnjeg zadovoljstva;
sasvim na svoj stari nain on stisnu njezinu ruku i zajedno pou prema
najblioj radnji Chis-holmsove u Alston Stfeetu. Malo ju je iznenadio taj
jasni dokaz ponovnoga oivljavanja njegove naklonosti, ali nije nita
pokazala, a kad su uli u salon za aj, ona zastade, pogleda ga ljubazno, i
zapita:
Gdje emo sjesti?
Iako je lokal bio prilino pun, nije dugo oklijevao. To je bilo vrijeme
razgranatoga poslovanja i slave gospoice Chis-holms, kada je ova u svoje
ajne salone okupljala bolje i odabranije goste aj kod gospoice
Chisholms, bio je ustvari poznati otmjeni obiaj onih dana. Ali Lennox
nije imao nastup slabosti; opazivi prazan stol kraj prozora, pokaza ga
energinim pokretom brade.
Otili su tamo i sjeli; ali tek to su sjeli, kada doe jedna konobarica
urei.
Ovaj je stol zauzet, ree.
Lennox je pogleda. On mi to nije rekao, odgovori mirno. A osim toga
ni jedan drugi nije slobodan.
Ali vam kaem, da je zauzet, odgovori konobarica odluno; izgledala je
izmuena i loe raspoloena zbog vruine.
Ali se Lennox znaajno mai za dep, i prui ruku prema njoj jo
znaajnije.
Dobro, gospodine, ree konobarica promijenjenim tonom, vidjet u
da, vidjet u, to se moe uiniti. Oklijevae, nasmijei se i ode.
Lennox upravi pogled na Lucy s naivnim zadovoljstvom.
To je smisao novca, ree prouavajui njeno lice. Poinjem mijenjati
svoje nazore, vidite. Prije sam uvijek mislio1, da je novac samo zato, da se
spremi ali on moe, kad se upotrebi, omoguiti zadovoljstvo.
Lucy ne odgovori; ali je povlaivala njegovoj primjedbi: bilo bi ugodno,
kad bi i manji tokovi ivota bili tako podmazani. Caj je donijet i utke
natoen.
Niste ljuti, poe on konano, to sam vam pisao?
Ni govora, odgovori ona s otvorenim osmijehom. Zastade. Ja sam ve
sve to pregorjela, budui da sam se zaposlila. Ali moda sam zaista bila
malo nerazborita, kad ste me izbacili na ulicu.
Namjerno je upotrebila tu frazu, kao ruganje i provociranje. Ali se on pred
tim uplai.
Ne, ree ozbiljno. Nemam elju da razgovaram o vaem izbacivanju.
Ba naprotiv. Vidite vidite, to-, to sam se povukao od posla, nanijelo
mi je teak udarac. Nisam mogao vjerovati, da je to mogue ali za mene je
to bilo upravo tako, kao kad nekome umre ena. Da, prvo sam se osjeao
prilino izgubljen. Zastade, pipae rastreseno za olovkom, koje nije bilo,
onda odjednom nastavi: Ali postepeno sam opet malo doao k sebi.
Polako sam uvidio, da u ivotu ima viih stvari, nego sklapati poslove.
U galami i agoru lokala, ona ga pogleda utei, rastreseno se igrajui
licom za aj, stvarno osjeajui, da ovdje ispod te kore ponosa, lei
neobina tragedija: osamljeni, ne-privlaivi mali ovjek, koji je svoj ivot
izgradio na jednoj zamisli i to kakvoj zamisli! sasvim drugaijoj od one,
na kojoj je ona izgradila svoj i sada otkrio, kako se ona smrvila pod
njegovim nogama. Neuspjeh ah, da neuspjeh! No, njezina se ideja
naravno nije mogla tako razbiti.
I zato sam vam htio neto rei, istraja, s neobinim tonom u glasu.
Neto vano.
ekala je. Njegovo lice, usprkos svoj njegovoj, uroenoj lukavosti, ne
pokazivae nimalo oprezan izgled.
Na sadanjem vaem mjestu nije vam ba previe dobro? ree napokon,
promatrajui je napeto.
332
333Sasvim dobro, odgovori ona mirno.
Ali vi ne moete dalje tako raditi, tvrdio je. To je samo neto
provizorno. To apsolutno nije za vas.
ovjek ve doe do toga, da radi svaki posao, kad samo 'pokua. Osim
toga, to inim za svoga djeaka.
Napustite to, ree on polako, znaajno.
Napustit u, kad Petar apsolvira. To e biti uskoro. Smjekala se
pouzdano. Jedino ako imate da predloite to bolje?
Napustite to, ponovi on, jo lake, jo znaajnije.
Ona se prestade igrati liicom za aj, die glavu, i pogleda ga odjednom
napeto. Bila je uplaena, ne toliko njegovim rijeima, koliko njegovim
licem, koje je samosvijesno, ali glupavo, skrivalo neto, to izazva njenu
znatielju. Otro udahnu.
Vie nisam mlad, ree. Ali, s druge strane nisam star ovjek. Da, zdrav
sam. Hitar kao vrabac! Imam ivotne energije. Trebam nekoga, tko e mi
pomoi da uivam u blagostanju. Osim toga osamljen sam prokleto
oisamljen sada, otkako sam napustio posao.
Zastade, vidio' je, da je shvatila njegovu misao.
Ona se borila, da doe do daha, panja joj postade napeta. Izgledalo je
nevjerojatno, ali je bilo tako. Lennox, koji je godinama bio^ upravo
Lennox u pozadini njenoga ivota! Ovdje u ovom prepunjenom
salonu za aj u prostoriji, koja je najmanje pristajala za romantine
izjave ponudio joj je udaju. Najednom je imala glupu elju, da se
smije, elju, koju je mogla suzdrati samo zahvaljujui pogledu toga
samoljubivoga, ali ipak neobino! dirljivoga lica.
Sve ovo1 vrijeme rado sam vas gledao, ula je, da joj govori, izgledalo
je, da ga je stajalo truda, da to izgovori. Napetost godinama sputavanog
osjeaja drhtae, gotovo apsurdno, kroz te rijei; ipak je u njima lealo
neto- tragino neto, to je bilo zatvoreno, dok nije bilo prekasno.
Ali to je nemogue, izjavi ona polako; vi to znate tim je rijeima
udarila na najvaniju zapreku, razliku u njihovim vjeroispovijestima.
Ja sam slobodouman ovjek, odvrati velikoduno. To za mene u ovo
vrijeme nije nikakva zapreka.
Ona ga pogleda ozbiljno, miljae na one dane u Ardfil-lanu, kad je sjedio
za njenim stolom, osjeti se neobino ir-
334
nuta njegovom izjavom. Ali je od onoga vremena, kad mu se smijeila iz
vrta svoje vile, ostavila za sobom dugi put. Polako strese glavom.
Nema smisla. Ja imam svoga djeaka, vidite, ree sa sputenim
pogledom. Ne, to ne moe biti.
On planu, smijeka nestade. to! ree ne vjerujui. Vi ne ete vi
odbijate .
Ja naprosto ne bih mogla, odgovori ona.
Ne mislite ozbiljno? mucae on, tanka mu se kora samoljublja razbi. Ja
sam valjan ovjek vi ne znate, to sve imam. Mogao bih vam ispuniti
svaku elju.
Oklijevala je samo trenutak. Znala je, da je on bogat ovjek; da je poten
ovjek; da je za nju znaio udobnost i sigurnost. Da joj je to rekao onoga
posljednjega dana u poslovnici, kad je bila u dubokom oajanju, bez
sumnje bi to bila prihvatila. Ali je sada bilo prekasno. Sada ah, sada su
stvari stajale sasvim drugaije: sin joj je uinio prvi korak na stazi uspjeha,
sada je bila uz njega vezana neraskidno, lice joj je bilo upravljeno* prema
vjetru, ne molei, nego* zahtijevajui, nije legla bespomono na zemlju, da
pusti vijavici ivota da bjesni preko nje, nego se borila borila se za svoj
konani trijumf.
Razmislite o tome, ree on najednom, gotovo molei.
To ne bi imalo nikakva smisla, ponovi ona aaaljivo, i dok je govorila,
najednom nastade napetost izmeu njih.
Opet je ula glasove i smijeh, lupkanje porculana i zve-anje ajnih alica.
On nije dalje istrajao; bio je toliko zbunjen. Ali, pokuao je da svoju
nesreu sakrije onim; starim poznatim kratkim smijehom, te ree: Mislim,
da inite veliku pogreku. Ali sam vas, ipak, smio pitati.
Naravno, odgovori ona, ozbiljno, oblaei rukavice. ao mi je to je
sve.
Ako mi dopustite kazati jo posljednju rije, ree on neto' otrije, a
blijedo; mu je lice bilo jo uvijek crveno: Na vaem mjestu, ja se ne bih
previe rtvovao za toga djeaka, znate.
Ona mu se ljubazno nasmijei; ali je njegovu primjedbu uzela kao izraz
objanjive uvrede, smatrala je, da je mora ignorirati. Ona je bila ona, a
Petar je bio Petar; te jedinstvene i neosporne istine uzdigle su njen sluaj
iznad svih iskustvenih injenica cijeloga svijeta.
335A ako sa svojim prijateljima ne ostanete u vezi ili ne odrite va
krug interesa, nastavi on s razvuenim licem, suvie ete se zaletjeti u tu
stvar. To sam naalost sam doivio na sebi.
Ali nas dvoje emo biti uvijek dobri prijatelji, potvrdi ona sigurno.
On je udnovato pogleda, ne odgovori; onda gurnu unazad svoju stolicu i
nespretno se digne. Izali su iz salona za aj utei.
Napolju, u blizini trga, on prekide dugu tinu.
Sad idem na vlak, ree konano. Ovdje inae nemam nikakva posla.
Misao, da on odlazi, izazva u njoj udnu utuenost; sada je imala nastranu
elju, da on ne ide. Ali kako ga je i pod kojim izgovorom mogla zadrati?
Hou li vas skoro opet vidjeti? ree, zastade, gledajui ga u lice, stajala
je kod ulaza u kolodvor Queen Street.
Svakako svakako, odgovori on; ali ona uope nije mogla razumjeti
neobino prodorni pogled, koji je pratio njegove rijei.
Nagonski isprui ruku. Njegova je bila topla, vene mu se uzdizahu, kao da
su se mogle stisnuti.
Zbogom, dakle.
Zbogom.
Ona je ostala i gledala za njegovom pojavom, koja se uda-Ijivala, isto
onako, kako je, godinama prije, gledala sa svojih vrtnih vrata dok bi
nestajao; i sada je opet osjeala onu neopisivu enju. Savlada ludi impuls,
'da potri za njim; okrene se i polako poe svojim putem.
Prilino alosno, odmjeri: Opet u ga skoro vidjeti Veoma skoro. On
nije lo, Previe je dobar prijatelj, da bih ga htjela sasvim izgubiti. Da,
eljela je da ga opet vidi, i kod te misli odjednom se sjeti one primjedbe,
koju je uinio na rastanku. Najednom, izgledalo joj je, da je i on razumio
njeno znaenje, i osjeti ono sakriveno predbacivanje u sebi. Namrti se, ali
se misao nije dala izbrisati; za cijelo vrijeme puta do kue mislila je na to,
da je izgubila prijateljstvo. I pogled, koji joj je dobacio! Zar je zaista
mislio, da e ona, zato to ga nije htjela uzeti, prestati misliti na njega, pre-
stati smatrati ga prijateljem? I sve druge. Zar je bila njena
336
Bpt
krivica, da je Joe potpuno iezao iz njenoga ivota, da je Richard s njom
postupao tako> poniavajue, da je Edward samo sporadino pokazivao
interes za njene prilike? Ona otro udahne. Hiljadu puta ne! Onda
najednom pomisli na gospoicu Hocking, s kojom je stvarno provela pet
godina svoga ivota. est je mjeseci prolo od kako su nesretnu enu
stavili u ludnicu, a ona je nije ni jedan jedini put posjetila ili se za nju
raspitala. Ovdje je znala, da je stvarno kriva. Ue u stan s osjeajem
neugodne svijesti da je kriva, Nije bila samoljubiva odbaci tu misao
ali joj brazda izmeu obrva postade jo dublja i nije htjela nestati.
Kada je Petar doao kui, ekalo ga je njegovo jelo spremljeno, ali je jo
uvijek bila duhom odsutna i nije bila sklona, da trpi malo buniji nain
njegove ale.
Da li ti je stari Lennox udvarao? upita ravnoduno, pogodivi upravo
ironino postavljenim pitanjem istinu.
uti! zapovjedi mu ona. I preda mnom nemoj vie tako govoriti o
jednom potenom ovjeku!
On visoko podie obrve; ali zauti. Mogao je shvatiti, kad ona govori
ozbiljno.
Bila je cijele noi nemirna, nije dobro spavala. Neto ju je, nije znala to,
muilo. I njezin je nemir i dalje trajao. Odlui i to joj se inilo kao
osloboenje savjesti da posjeti gospoicu Hocking u Blanfordu. Bilo je
malo, to je mogla uiniti, ipak je nejasno osjeala, da se na neki nain
mora opravdati pred svojom neistom savjeu.
Dakle slijedee subote uvjerila se, da je to dan posjeta ode u
ludnicu.
Opet je dan bio lijep opet jedan ljupki dan ovoga iznad svega ljupkog,
dragog ljeta i dok je ila putem, kroz lijepi predio, bila je svijesna
osjeaja iznenaenja. Niega neobinoga nije bilo ovdje izgledalo je
kao park dobro ureenoga imanja. Tri teniska igralita leala su joj s desne
strane, a s lijeve vonjak s voem, koje je sazrijevalo. Prola je pokraj
dvojice vrtlara, koji su polako i metodino meli prerano opalo lie. U
daljini je primijetila malu grupu ljudi, koji su unaokolo ili oigledno
sasvim normalno i potpuno mirno. Gore dolje, gdje se kolni put odjednom
dijelio, opet naie na jednoga vrtlara, koji je metlom meo i, poto nije
sigurno znala u kome pravcu ima ii, zastade.
22 Tri ljubavi
337Moete li mi pokazati put u zapadnu zgradu? upita ljubazno.
On podie glavu i zabulji se u nju. Ali ne odgovori. Umjesto toga zatvori
oi i isplazi jezik, groznom djetinjom grimasom gaenja; onda opet sasvim
mirno otvori oi, uvue jezik, sagne glavu i nastavi jednomjerno bezbrino
metenje lia. Ona pocrveni i brzo se okrene. Ona nije dobro vidjela:
udnovate su se stvari dogaale iza prividnoga mira tog tihog parka.
Bez napora nae zapadnu kuu, i ovdje bijjae mirno hladno i lijepo,
kao na bilo kojem imanju. Ovdje joj nisu pravili nikakve potekoe, kad je
pitala, da li moe razgovarati s gospoicom Hocking. Slijedila ju je
bolniarka jedna malena starija ena, koja je za pojasom imala klju na
lancu i nosila urednu kapu. Slijedila ju je kroz hodnik, i kroz mnoga vrata
na putu, koja su se sva bez izuzetka tek morala otvarati prije nego to se
moglo proi. Klju postade tako na neki nain amajlija, kao znak zgrade i
kada se sa umom okrenuo u posljednjim vratima, bolniarka stade i ree
kratko: Tu je.
Lucy stupi unutra. Bijae to neobina prostorija, i nju odmah prome
naroita groza od straha. Bijae to tako neobino. Zidovi i pod bijahu sivi
od jedne sumorne sive boje kita bijahu meki kao kit, kada bi ih
ovjek dotakao; bijahu obloeni jastucima. Nikakav obian prozor nije pu-
tao svijetlo sunca unutra, nego- mali etvorouglasti otvor, reetka, visoko
gore napravljen u zidu, koji je samo bezvoljno doputao ulaz za nekoliko
kosih zraka svijetla. Takoer ovdje nije bilo ni pokustva. Ne, nita se u toj
prostoriji nije nalazilo, osim pojave jedne ene, koja je uala u kutu.
Tamo je uala i nije se osvrtala na otvaranje vrata, ostala je tiha, povuena
u sebe, zadubljena u beskonani zadatak. Derala je papir, a prsti su joj pri
tome bili u neprekidnom pokretu. Novine su leale na njenim koljenima, i
ona ih je kidala u siune komadie u tako neopisivo male komade, da
je svaki bio manji od glave male prihadae. Oko nje leao je produkt
njezina rada, fini prah bijeloga papira, na nekim mjestima nagomilan kao
snjena poljana, i od vremena do vremena ta je ena njenim pokretom
skoro milovala tu prainu. Najednom pogleda. To bijae gospoica
Hocking! Trzaj jurnu preko Lucijina lica; stupi naprijed.
338
Pinkie! Zar me ne poznajete? ree.
Ali Pinkie ne dade nikakva odgovora; ni najblaa sjenka prepoznavanja ne
leae u njenim praznim dubokim plavim oima, koje vie nisu bile
sanjarske, nego beznadne i bez sjaja.
Pinkie! Vi me opet prepoznajete? Lucy bijae dirnuta, zaplaena,
neizmjerno nesretna.
Nema nikakva smisla da joj se govori, ree bolniarka struno. Kad je
takva, ne dobijemo esto tjednima ni jedne rijei iz nje.
Ali ona e ipak , mucae Lucy.
Nemojte joj prilaziti, molim vas, ree druga, sasvim ljubazno. U stanju
je da vas napadne.
Lucy stajae sasvim mirno, promatrae ovu enu, koja je bila njena
prijateljica, a sada je uala u kutu ove strane prostorije kao neobina,
uplaena ivotinja. Kao vidna razlika doe joj brza vizija onog prvog ruka
kod Allen'sa, te Pinkie sa svom svojom ljubaznou i djetinjom
ivahnou. A sada ovo ovo stvorenje! I ti prsti koji su u beskonanost
derali, derali, u jednom luakom koncentriranom bijesu unitavali
svjedoanstvo onih tampanih listova. Rad bez smisla!
S nehotinom grozom Lucy se okrene. Nije ovo mogla due podnijeti.
Dajem joj novine, da bi bila mirna, ree njegovateljica, dok je uskoro u
povratku otvarala redom vrata. To je jedino, to
Da, da ree Lucy naglo. Nejasno je vidjela luaki povod iza tog
besmislenog pothvata.
Ja poznajem sve male spletke i lukavosti bolesnika, primijeti druga
samopouzdano1. Ve sam ovdje trideset godina.
Lucy je pogleda sa strane to masno, prozaino lice, prilino vano
zaobljene usne, gegavi, naduti hod i klju, simbol njezina kraljevstva!
Trideset godina na ovome mjestu trideset godina otvaranja vrata! Kakva
slika ivota!
Oprosti se od njegovateljice, koja joj se ljubazno nasmijei sve je to bilo
ukljueno u dnevni posao, i sie kolnim putem.
Bila je duboko uzbuena ovim posjetom gospoice Hocking. Nehotice
stisnu pesnice. Najednom, joj se uini nevje-
22*
339rojatno, parodija boje pravednosti, da moe biti doputena takva
strana nejednakost. Sva ljudska bia unutar ovih zidova bijahu liena
razuma, pala duboko ispod ivotinja. A zbog ega? Ona zgrena pojava u
eliji, kojoj je put kroz ludost utrt, utrt to ju je progonilo; i poslije
godina ta e pojava biti jo tamo, bez duha, beskorisna, zatvorena u svoje
vlastito nitavilo.
Proe kroz lijepo ukraenu kapiju, i udalji se od ludnice, zbunjena i
utuena.
Danima je Lucy drao taj teki, tmurni osjeaj, ali se postepeno izgubio.
Ona je imala pred sobom svoj cilj. Otvaranje sveuilita bilo je na pragu, i
pomisao na skori nastup njezina sina potpuno ju je okupila. Imala je svoje
vlastite hrabre ambicije. Nije joj predstojalo deranje papira! Njen je cilj bio
vaan, i dakako., to je znala, daleko od besmislica.
XX
Primala je dvadeset i pet ilinga na tjedan. Od toga je sedam ilinga ilo za
stanarinu zapravo joj bijahu d Hendersona i Shawa odbijeni od plae
prije nego to ju je primila. Plin za kuhanje i rasvjetu, ugljen po 8 pennvja
vrea, istaica za pranje stuba 6 pennvja meutim je ponekad, loijih
sedmica, Lucy bila ta, a ne gospoa Collins, koja je to obavljala sve je
to, u prosjeku, progutalo jo 3 ilinga sedmino. Ustvari je imala samo 15
ilinga sedmino, da bi dva ovjeka snabdjela neophodnim potrebama za
ivot i ak nekim od manjih raskoi.
Petnaest ilinga tjedno to nije bilo mnogo. Nije skrivala injenicu, da je
to bila borba za nju, uistinu teka borba ali ta borba ne e trajati
vjeno. U tome je bila njena utjeha. Ona nije bila muenica i veselila se
injenici, da je vrijeme njezinog odricanja ogranieno; zapravo je iz dana u
dan postajalo krae.
Unijela ga je, usprkos njegovoj usporedbi s krticom, odlino raspodijeliti.
Poznavala je trgovine, u kojima se moglo kupiti najjeftinije bila je u
stanju ii dvije milje, da kupi neto povoljno. I znala je postupati s
trgovcima: ljubazno, ali vrsto; ona ne bijae, po njenim vlastitim rijeima,
onaj,
340
koga bi mogli prevariti. Zar je bilo mogue, da bi se dala prevariti, kad je
karijera njezina sina gotovo zavisila od tih pojedinih pennvja, koji su
morali proi kroz njene uporne prste? Kod svih tih kupovanja imala je
njuh kako u pogledu kvalitete, tako i u pogledu mjere, i traila je
najbolje. Uivala je tako potovanje kod gospodina Tutta - utivog
mesara s koziavim vratom i hrskavim nosom da je svoju neznatnu
koliinu odreska obino etvrt funte - dobivala debelo rezano,
upravo nevjerojatna povlastica, protivna svim pravilima Ortodoksnoga
mesarstva. Ipak, bilo je tako. Iako je srce gospodina Tutta na tome krvarilo,
ipak je on za nju redovno, pod njenim bojaljivim ali prisiljavajuim po-
gledom unakazio simetriju najljepih bedara. Najzad je konano i zauvijek
dozvolila one naivne ljubaznosti svoje susjede Bessie Finch, i na taj nain
mogla u trgovini njene majke dobro kupati: voe, na primjer, koje je bilo
dobro u subotu, ali vie ne e biti dobro u ponedjeljak. Tri milje, mar do
Whiteincha i natrag: ali je ona po hladu veeri ila na taj put; Petar je
veoma volio voe. Ustvari da odgovori toj sklonosti, morala je do krajnosti
stisnuti svoju novarku. Bila je na primjer poneko je subote, te
blagoslovljene sveanosti dana isplate, pr imami j ena lakomislenou
uroene hrabrosti te primamljivim lupkanjem srebra u svojoj novarci, pa
joj, povremeno i pod kraj slijedee sedmice, upravo vie nije ostajao u
novarci ni jedan jedini komad novca. I pronala je male utede. Za
vrijeme cijele sedmice na primjer pregorjela bi tramvaj, i ila u poslovnicu
pjeke, i na kraju sedmice upo-trebila svoju malu utedu, za to da njemu
pokloni neku skromnu poslasticu: kola od Coopera ili kutiju one okolade
sa umbirom, koju je tako rado jeo. Ali ne da ga je hranila takvim
poslasticama. Upravo je bila genijalna za jednostavnu kuhinju. Nita nije
znala o kalorijama, a ipak, imala je instinkt za ona jela, koja pruaju
najvie hrabrosti. Od samoga poetka bila je naisto s tim, da Petar, kao
student, mladi, koji raste i njenoga je zdravlja, mora biti poteno hranjen.
Znala je vrijednost na rotilju peenoga komada mesa. Ali, naalost, znala
je i to, kakav ima ukus. Petnaest ilinga omoguivahu engleski odrezak za
jedno, ali ne, jao, za dvoje. U ovim trenucima, kada je prireivala veeru
za njega, moglo se dogoditi, da postane slaba i skoro podlegne. Kada bi se
iz svoga rajona urila, da mu pripremi jelo, dok
341bi se naginjala nad mali plinski tednjak, spopadao bi je njezin zdravi
apetit i gotovo nadvladao. Onda bi postala svije-sna divljih i primitivnih
nagona, koji bi se probudili u njoj; ukusni mirisi, koji bi se dizali od
peenoga mesa, prodirali bi joj primamljivo u nosnice, prouzrokujui u
njoj naglu tjeskobu, i voda bi joj se skupila u ustima. Ve sama boja prena
mesa, ve sam puni sok peenja, izazivahu trzanje njezinih usana kao
trzanje gubica gladna psa. Ali je pobijedila. Ne e pustiti da podlegne. Kad
je kradom pratila njegove vesele pokrete noem i viljukom, s uivanjem je
promatrala, kako je njegov apetit izvrstan; no to nije umanjilo njenu brigu
za njegovo zdravlje. Da, posredno je i ona tako osjetila dra toga komada
mesa.
Ali pitanje ishrane nije bila jedina tekoa; neoekivani problemi iskrsavali
su bez prestanka iz najneobinijih i najgorih podruja. Na primjer, pitanje
njezinih cipela. S haljinama je bilo jednostavno, unaprijed je znala, da sa
svojom sadanjom garderobom mora izai. Rublje i arape mogli su se
prema potrebama popravljati i krpati. Nitko sada od nje nije traio, da nosi
fino platno. Ali je s obuom bilo drugaije. Njen je posao iziskivao mnogo
hodanja a ona je ila vie nego to je bilo potrebno, jer je htjela
utedjeti na tramvajskoj vonji -i tako je mnogo lutala trotoarima, koji su
bili tvrdi i neprijateljski prema potplatima. To je imalo posljedicu, da je
svoje cipele upravo jadno iznosila, i premda je uvijek bila ponosna na
svoju briljivo obuvenu nogu jer je ta noga bila mala postepeno je
dola do- zakljuka, kada je vie dana uzastopce dolazila kui s mokrim,
rashlaenim nogama, da je to bio lani ponos. Poslije toga nosila je cipele s
najdebljim potplatima, koje je uope mogla dobiti; bile su teke, i malo
glomazne. Naruila ih je kod jednog malog po-stolara-krpe nedaleko White
Streeta i natjerala ih neogranienom upotrebom eljeznih potkova da traju
tako dugo, dok i gornja koa nije pukla.
Kod Petra je to bilo drugaije. On je bio osjetljiv to se ticalo obue, i
mnogo je drao do svoga oblaenja. Nadalje, on je morao, pa makar samo
da ne bude napadan, biti dobro obuen, kada je posjeivao predavanja; i
bio je u stanju, da s malim ostatkom svoje stipendije, poto je bila plaena
kolarina, prema prilikama to postigne. I upravo je razumio na zauujui
nain u svojim stvarima da sve rasporedi.
342
Uvijek je do posljednjeg pennvja tono znao, gdje i kako stoji. Historija s
djejom kutijom za tednju ponovi se: vodio je mali dnevnik, te uskoro
otkrio, kakva se uteda mudro postigne, ako kupi knjige antikvarno kod
Stenhousea; bio je toan, uredan i nikada rasipan. I ve u samome poetku
obeshrabri njena nastojanja, da mu pomogne kod obrauna. Radilo se,
kako je naglasio, o njegovu vlastitom novcu; i tono je znao, ta s tim ima
da pone.
S njegovim je odijelima bilo ovako: i tu je Lucy pridonijela svoj dio, tako
da je poslije ponovljenoga i briljivoga istraivanja gospoica Tinto je
tu bila konani savjeto-davac otkrila krojaa Warda, koji je obeao, da
e tkaninu i cijenu uskladiti prema Petrovu vitkom stasu i jo njenijoj
novarci. Prvi posjet Wardu ostao joj je u sjeanju gotovo je podsjeao
na onu kupovinu opreme za kolu jer je, i tu, Lucy vodila svog sina u
krojaku radionicu. Drao se ukoeno kao lutka za probe pred dugim
ogledalom, pokazivao je svoje iznoene naramenice i trpio je lako pocrve-
njevi, kao svijestan krivice, ponienje pred tapom za uzimanje mjere. Ali
Ward nije bio1 neznalica, ni obian krojlai, opasan vrpcom za mjerenje i
jastuiem punim igala; on je bio pristao, mlad ovjek, koji je tek prije
kratkog vremena otvorio radionicu, malen rastom, ali velik taktom i
razumijevanjem; u svome vlastitome odijelu, koje je sam izradio pokazivao
se kao model stasite i prave elegancije. On se Luciji obraao izrazom
madame; ak ju je i pitao naravno bezuspjeno ne e li imati ast,
da za nju izradi kostim; a sauvao je, s proraunom za budunost, toplu i
razumnu ljubaznost prema Petru.
Odijelo je bilo iz tokastog sivog homespuna, koji je Lucy izabrala poslije
veoma briljivog opipavanja, vie radi njegove topline i izdrljivosti za
noenje, nego radi nekog iznenaujueg djelovanja boja. Petrov je ukus
bila privukla jedna laka i modernija tkanina; ali se Ward, sa ivom
simpatijom za sina, potpuno prikljuio majci; za jednoga gospodina, tako
je rekao, nije preporuljivo, da postane poznat po odijelu; sivo e moda
malo mirno djelovati, ali e se dobro nosati, izgledat e besprijekorno
distingue: to je, nastavi on, kroj koji odluuje od koga sve zavisi, a on
(pogleda znalaki Petra) lino jami, da je u toj tajnoj, varljivoj, ali bitnoj
umjetnosti, majstor.
343Naravno da je odijelo znailo trijumf kaput se skladno zaoblio preko
razborito vatiranih ramena, naprijed je dobro stajao, reveri bijahu mali i na
ugao, hlae dvije usporedne linije krajnje tonosti pravi trijumf
elegancije i krojakoga genija. Osim toga, dok je probao i dok je odijelo
bilo zavreno, Petar se sprijateljio s krojaem: poslije svake probe oni su
prekinuli sjednicu to bijae Wardov izraz kao domaina i uz alicu
kave govorili o budunosti, koja im se obadvojici, iako u razliitim
sferama, otvarala tako svijetla. Bilo mu je ugodno, sjedei kraj prozora, da,
dok su tramvaji vozili gore i dolje ulicom i dok je sav ivahni promet grada
prolazio u nekoj zaaranoj struji kraj njih, uiva u krasnom izgledu, koji
mu se otvara.
Kod tih kava on je unaprijed probao okus ivota: bio je siguran za svoju
karijeru na sveuilitu; i prije svega, to je nalikovalo na misao vodilju
povuenu kroz cijelo djelo, bio je svijestan, da e mu konani uspjeh biti
osiguran. Bilo je divno.
S ovim prvim odijelom pravljenim kod krojaa briljivo je postupao,
presvukao bi se svaki put, kad se vratio s predavanja i obukao bi stare
stvari iz mladosti, kaput bi paljivo prebacio preko naslona stolice, svake
bi noi zduno spavao na hlaama, koje su leale ravno potisnute ispod
madraca. I bio je, neizbjenom pravenou vremena i okolnosti, na-
graen. Kad je dola slijedea isplata stipendije i kada je bila turobno
isplaena kolarina, koja ovoga semestra nije, bila visoka, izgledalo je
sasvim naravno, da se ostatak upotrebi za popunjavanje njegove garderobe.
Jo jedno- odijelo ono karirano i elegantni proljetni kaput dooe u
kartonskim kutijama i svilenom papiru u Flowers Street br. 53. Petar je
postao dobro obueni mladi ovjek, zadivljavao je svoju majku, Bessie
Finch, gospou Collins, i kakav pozitivni dokaz njegove vrijednosti
izazivao povremeno podrugljivo zvidanje ulinih djeaka pred
Demariovom Venecijanskom kavanom. Gospoa Collins ak ostavi svoj
pribor za ienje, da bi poluzasjenjenim okom gledala sjaj, koji nestaje niz
stepenice, te primijetivi jednom Luciju, ree joj:
Izgleda kao knez. Olabavila je krzneni ovratnik, koji ju je skoro zaguio.
Zloin je misliti, da e i on jednom puiti i ii s djevojkama kao i ostali.
'
344
Lucy prihvati pravilni kompliment, ne obazirajui se na smijeno mnijenje
i utei samodopadljivo. Nije se brinula, poznavala je svoga sina: njegovu
postojanost, istou srca, vjernost prema njoj. Drugi sinovi moda bi se
mogli kolebati i pasti, ali Petar dobro, on je bio njen, i ta neopoziva i-
njenica sama bila je dovoljna.
Jo nije bio postao predsjednik Unije, ali je njegov napredak, isto tako
kao i njegovo vladanje, bio dobar, i ona je to opazila sa silnim interesom;
to ustvari postade izvor, iz koga je stalno i sve vie crpla utjehu, postade
duboki i tajni izvor svega njenog veselja. Za vrijeme dugih veeri, koje su
zajedno proveli, razveselio bi je u naroitim prilikama svojim punim i
dalekosenim povjerenjem. Tako bi ga pratila, kao oarana, u njegovim
zoolokim pustolovinama s mrtvim morskim makama i nezgrapnim
amebama, pridruila mu se u dubokoumnim kemijskim istraivanjima sa
srebrnim nitratima i kloridima, sluala zapanjeno o botanikim udima
kambija, i u fizici o do sada nikada nesluenom principu gravitacije.
Njene svijetle oi, upravljene u njegove usne, koje su se micale,
prekoraile bi granice optike, koju je obzirno tumaio, i ona bi ustvari pred
sobom vidjela njegov napredak kroz ta prekrasna podruja. Vidjela bi ga za
mikroskopom, sa staklima i bojama pri ruci, s kirurkim noem vrsto
upravljenim na mrtvi lumbricus (zar je zaista jednom to isto nazvao crvom
i upotrebljavao povremeno kao mamac na udici?); osjeala hi brzo dizanje
temperature plavih plamenova Bunsenovih plamenika; aromatini miris
benzina pomijeanog s kanadskim balzamom penjao se nadraujui u njen
nos; ula bi glas profesora, micanje njegovih drugova studenata, te spore
korake, koji su napolju odjekivali kroz trijemove. Ona je svoj ivot
iivljavala u njegovom, ne samo uvee, kad je govorio o velikim
dogaajima dana, nego i tokom itavog dana; kad se njen duh, katkada,
kad bi izala iz nekog stana prokletih, ili moda upravo vidjela ljepotu
suneve zrake, koja je prodirala kroz prljavtinu stranjih dvorita, s
napetou koja ju je odjednom svladala, dovinuo do pomisli na nj, koji je
radio u onoj klasinoj graevini na breuljku. I sam zvuk zvona sa
sveuilita, kad bi odjeknuo nad gradom i tiho prodro do njenih uiju,
doveo bi ga k njoj, vezao bi je s njim u ljubavi i jedinstvu cilja.

Uvee, na njegovu molbu, naroito pred ispite, ispitivala bi njegov zadatak,

borila se s izgovorom latinskih rijei ili s formulama kemijskih jednadbi.
Njegovo strpljivo veselje nad njenim naporom, da slijedi njegovo
nabrajanje tako dubokih stvari kao to je nomenklatura shizomiceta,
natjeralo bi je na suosjeajni smijeh; a kada bi imala posla s invertebra-
tima, stvarale su njene jezine greke novu terminologiju, koja ih je oboje
dovodila do izliva veselosti. Uskoro, naravno, prijee na studije, kraj kojih
ona prijanja istraivanja izgledahu djejom igrom. Ovdje ga, naravno nije
mogla slijediti i ponuena rnu pomo ne bijae ni od kakve koristi. On
odmahivae glavom tajanstveno, ak opominjui, tako je imala osjeaj, da
je prodrla u carstvo, koje bijau tabu; ipak bi joj, u trenucima
razgovorljivosti, ispriao koju groznu pojedinost iz anatomske dvorane, na
to bi se sva najeila, ili ju je uplaio anegdotom o grimasama majmuna
bez mozga. Povre-raeno, s njegovim silaskom u pakao dvorane za
seciranje, otklonio bi hranu, i pokazivao zlovolju prema robi gospodina
Tutta, naroito kada je dola na stol ne sasvim, peena. Ali je ta faza brzo
prolazila, i on je bio u stanju da bez uznemirenja, s mukarakim
smijehom, spomene ukoene rtve svoga blistavog noa. Ona je dodue
primila tu studentsku robust-nost, ali se nikada nije mogla sasvim snai u
njegovu dranju prema onim nesretnicima, koji su na takav nain zavrili
svoj ivot na mramornoj ploi. Za nju je ovakav tragini zavretak bio
najbjednija stvar u nesretnome ivotu; i jednom je imala stranu moru
ispunjenu grozotama mrtvanice. Umrijeti zgaen i nepoznat; biti ispruen
na tim stranim nosilima; ona se zgrozi.
Ali ona spozna, da on nikada ne bi mogao izvriti takav posao, a da ne
uzme vanjski izgled ravnodunosti. Osim toga njegov uspjeh u
povremenim strunim ispitima opravdavae sredstva za veliki a slavni cilj.
Da, on je napredovao. Srce joj naraste kod te pomisli. Epizoda kod
natjecanja za stipendije probudila je bila kod nje prolaznu brigu, ali je to
bilo zaboravljeno, zakopano u podzemlju nedostojnih misli. On je sjajno
radio, i polagao ispite savjesno, ne s blistavim uspjehom povrnih
odlikovanja ili sa skupocjenim ugledom nagrada, ve s udobnom so-
lidnou, u sigurnom znaku postojanog uravnoteenog duha, to je za nju
vie znailo nego svi dvojbeni vatrometi genija.
346
Izgledalo joj je kao jue, kada ga je gledala kroz prozor, i promatrala kako
ukoenim koracima iz obzira prema odijelu odlazi na prvo
predavanje na sveuilitu; a sada je ve poloio i drugi struni ispit, bio je
krcat temeljnim znanjem anatomije i fiziologije.
To je ,pons asinorum' koji sam preao, tvrdio je s uzdahom zadovoljstva.
Sada ide lako.
Ona je dosta znala jezik uenih ljudi, da bi razumjela njegovu primjedbu.
Taj most nije bio sagraen za tebe, Petre, odgovori ona mirno.
Oito ne, prihvati on zamiljeno; tada se nasmije.
Ima dva ili tri stara kolege koji jo pokuavaju da ga prijeu, majko. Ve
su u godinama. Malo smijeno zar ne? Jedan je oenjen ima dvoje
djece.
Ona strese glavom i ree skoro apodiktino, ne dolazi svatko s mozgom
na svijet .
Kada je napokon vidjela njegovo ime crno na bijelom u popisu onih, koji
su poloili drugi struni ispit, prome je, u uizdrhtalom divljenju, osjeaj,
koji je potvrivao njezine vlastite sposobnosti u prosuivanju, jedno slatko
opravdanje puta, kojim je ila. To e ve svima pokazati, mislila je
pobjedonosno, stavljajui u tu kategoriju sve one, koji su posumnjali u
razboritost njezina postupka. Bila je ponosna, a njen je opravdani ponos
oito dijelio i Edward. Veleasni je gospodin vidio rezultate u Heraldu,
bio je razveseljen tim novim sjajem na imenu Moore, moda i osjeajem,
da bi to moglo biti od koristi za njegov vlastiti uspon u crkvi i popularnost
u biskupiji, te je, sjedei pred tom vijeu i svojom jutarnjom okoladom,
zapitao svoju domaicu: Hoe li biskup to itati, to vi mislite? A
gospoica O'Regan odgovori tono: On sigurno' zna, da je to va sinovac,
veleasni, i tako potvrdi uvjerenje, koje je on i traio. Sada je Edward
pisao pismo studentu osobno, pozivajui ga, da naredne praznike provede
kod njega, ovoga puta ne na Madeiri, nego naprosto u Svetome Andrewu,
gdje je sveenik, jo uvijek po lijenikom savjetu, namjeravao da protrese
svoja jetra tapom za golf.
: Lucy se veselila tom priznanju. Ne gledajui na materijalnu dobit od
ovoga nekako ju je Petrovo zdravlje i pi-
347tanje njegova odmora veoma muilo ovo joj je dalo nemalo lino
priznanje, jer je Edward na taj nain posredno priznao svoju suglasnost.
Nije alila, to nju nije pozvao, da doe s njim; to se ne bi moglo nikako
provesti: nije imala haljina, dva mukarca htjela su da budu zajedno, ona
bi im smetala; i premda nije vidjela Edwarda odavno, uzela je sadanje
razilaenje njihovih ivota kao injenicu. Ali je imala veseli osjeaj
priznanja ispraajui Petra kad je polazio na put stricu u Sveti Andrew.
Boravak e i ivot u dobrom hotelu koristiti njegovu ponaanju, rastjerat e
jo zadnju zaostalu plaljivost njegova djeatva; osim toga znala je, da e
u Edwardovu besprijekornu drutvu, iznad svdh sumnji biti siguran, i to je
bez njena znanja oduzelo rastanku svaku nelagodnost. Ona sama nije od
onoga puta kod gospoice Tweedy bila vie na oporavku, ali ovo je, tvrdila
je, samo malo znailo za jednu enu, koja je stvarno bila tako jaka kao
konj. Duhom je uivala u njegovoj promjeni zraka.
arena potanska dopisnica s hotelom koji je izgledao kao palaa
njegova je soba za spavanje bila oznaena zvjezdicom doe u
najmljeni stan u ulici Flowers o podne jednoga dana u kolovozu. Smijala
se preuvelianom grbu, koji je visio u sredini impozantne fasade kao pauk,
koji se penje. Izgledao je to veoma privlaan hotel. Nije bila nesklona
prema hotelima; kada bi bila pristojno obuena i imala novaca u novarci,
tada bi joj, svakako, trijem jednoga hotela na obali ovoga zaparnoga
poslijepodneva pruio na potanskoj je dopisnici otkrila ak palme i
pletene stolice zavodljivu hladovinu. Tamo bi nosila plavu antung-
svilu, i imala bi, tako je mislila, iroki ljetni eir naravno, suncobran.
Bilo bi ugodno izvui se iz ove otrcane haljine kraj sve njene
prihvatljive trajnosti, ona nije bila dovoljno moderna za Grand Hotel. Da,
dala bi prednost plavome. Zatvori oi, vidjela je sebe, kako sjedi pod
palmom kraj Petra, koji joj je naruio sladoled. Sladoled je bio ruiast sa
slatkim vafMma, koje je jela tako rado; a konobar koji ju je dvorio, bijae
nadasve usluan. Uvijek je imala strah pred konobarima i u samim
ranim danima vjerenitva s Frankom, kad ju je ovaj, prodrman iz svoje
tromosti, jednom izveo ali sada, poduprta Petrovom besprijekornom i
punom ljubavi, prisutnou, osjeala je skoro prezir prema konobaru. Ona
mu nije mogla vidjeti lice, ve samo elu na pognutoj glavi,: ali
348
je bila uvjerena, da je on smatra draesnom i damom. Dala mu je est
pennvja; tada otvori oi, a pogled joj pade na ostatke teleeg glenja, koji
ju je beznadno ukoeno gledao ve tri dana. Nije imala volje da kuha, kad
Petar nije bio ovdje; pretpostavljala je tovie, da e se odmarati esto je
to za nju bila prava hajka uriti se iz svoga podruja kui i spremati jelo u
ono ogranieno slobodno vrijeme, ali je sada promatrala bez srdbe to jelo,
koje ju je tek malo uzbuivalo. Pogled joj je bio upravljen u nedaleku
budunost; vizija joj preobrazi izrezuckanu kost u jednog kopuna u aspiku,
sa moda, pargama. Bilo je jo uvijek ivota u njoj i (s dubokim
zadovoljstvom) osjeala je, da se njeno vrijeme tednje i trpljenja brzo blii
kraju.
Veselo raspoloena stavi potansku dopisnicu na kamin kao vidljiv
predmet nadahnua , opere alicu od aja i tanjur te spremi sobu. Bila je
to ista soba, isto tako gola, bez pokustva. Ali kako je to moglo biti
drugaije? Kako je mogla opremiti stan kad ju je kojiput tek jedan jedini
iling dijelio od potpune neimatine? Ipak iling je ovdje, a to se ostaloga
tie, moglo se i ekati. Jo uvijek je bila raspoloena, kada je uzela koveg
i ponovo pourila na posao. Opet je ila u slum; opet je energino kucala
na ona neizbjeiva vrata; opet s onim neizbjeivim objanjenjem
Henderson i Shaw; dalje i dalje, tamnim stubitima, sa zaprljanim
novcem u ruci, s tim upravo glupim kovegom, potresena prljavim sli-
kama, ogaena odvratnim mirisima, gamadi, prljavtinom, drei usto
glavu visoko, vrsta uz svoju ideju.
On se vratio sa odmora na moru tamno opaljen i skoro mornarski veseo.
Bomba bijae rije, koju je upotrebljavao, da izrazi stepen svoga
naroitog zadovoljstva; i njegovi pogledi prema stricu Edwardu temeljito
su se kao i njegova vlastita konstitucija promijenili na oporom moru;
stric Edward je klasificiran kao ne loa stara kua. Kako ju je poslije
zbunio svojom priom o sjaju toga dopusta, a ona ga iznenadila
rastresenim pitanjem, da li ga je u hotelu posluivao jedan elavi konobar.
On je pitajui pogleda, onda se nasmijao. Konobarice, majko, samo
konobarice! Ni jedan konobar u cijelome lokalu.
Dobro onda e jednom biti, odvrati ona sanjarski, i sladoled od
jiagoda.
Njegov se smijeh pretvori u grmljavinu.
349Ti si zgodna, Lucy, dahtae on; u posljednje se vrijeme nauio da je
zove krsnim imenom. Iako je osjeala njenost u tome, nije mogla ba
potpuno trpjeti.
Majko, ispravi otro.
Ali usprkos svemu, nastavi on s oima vlanim od suza, to s
konobarom . I znaajno se pipne po elu.
Ona zauti, malo ljuta zbog njegove neobine slobode. Ali ta je sloboda
dolazila iz neobine privrenosti; u to je bila sigurna; njezina se ljutina
rastopi pod njegovim smijehom.
Te je jeseni poeo sa slubom u bolnici, Poeo se stvarno brijati ne
povremeno, ve stalno, sa samrtnikom ozbiljnou. Stric Edward, upuen
u sve potrebe toalete on je ak upotrebljavao kremu za lice poslije
pranja dao mu je jednu od svojih britava, izvrsnu britvu, koja dodue
mije bila iz Toleda, ali je ipak skidala prelatovu bradu za vrijeme njegova
slavnog boravka u Spaniji.
Pomisao na to, da se ve brije, udnovato je dirnu. Svako bi jutro, prije
nego to je ustao, grijala za nj neto vode u kotlu. Njezina je odanost rasla.
Ona bi ga tom prilikom pogledala zamiljeno- i sretno: opet ima mukarca
u kui.
Jesen se osjeala u zraku. Odmor za nju nije dolazio u obzir, ali ju je ta
promjena godinjeg doba upravo tako osvjeila, kao promjena scene
onaj hladni dah, koji' je toliko voljela, lie koje je u parku tiho padalo na
zemlju, ivahnost, koja je ispunjavala otri zrak. Iz svega toga ona izvue
snagu hrabrost, koja je uvijek njezinu nastojanju davala iv polet.
XXI
Zna, majko, ree, iako je pretpostavljao, da to ona znade; rekao1 je
oigledno ravnoduno, a iz dugoga iskustva bio je nacistu, da ona to nije
znala, sutra je ples.
Oh! odgovori ona bez naroitog interesa; orida, poslije jednog trenutka,
dodade: Da li da ti sada spremim stol?
Ako hoe.
Jo nema est, primijeti ona, diui se sa stolice, ali u, ipak, upaliti
plinsko svijetlo. Prerana tama kasne jesenje veeri skoro je utopila mirnu
prostoriju u sumrak.
350
Ovaj ples nastavi on.
Plin se upali uz otri pucanj; obino je palila veoma oprezno, a bez sumnje
je to bio iznenadni um, od koga se lako stresla.
Kakav ples? zapita otro.
Ovaj ples nastavi on.
Iao bih jako rado, zna.
Zaueno ga pogleda; jedan je trenutak mislila da on misli na jedan od
onih plesova u Groveovoj plesnoj dvorani jednu od onih bunih i runih
priredaba oglaenih kao otmjeni plesovi rukavice poeljne, plesne
cipele obavezne. Kakav bi drugi ples dolazio u obzir prema njenim
materijalnim mogunostima? Ali, prije nego je mogla progovoriti, on ree:
Daje ga u Unionu Beta-klub. Bit e odlian bife. Ova posljednja rije,
koja je obeavala rafinirana uivanja, gurne njegovu primjedbu u carstvo
fantazije. Bife, svakako! A upravo su jadno veerali on kajganu, ona
jadni krajiak sira. Toga se dana nije dobro osjeala imala je naporan
dan a uz to je bio petak, kad ju je stanje njezine novarke uvijek
uznemirivalo i grlo, koje od katara u Ardfillanu nikada nije bilo osobito
zdravo, boljelo ju je sumnjivo; sada je, omotavi arapu oko vrata i
ugrijavi konano noge u pustenim papuama, bila spremna da se odmori.
A on joj govori o plesu!
ekaj, dok nam bude ilo bolje i onda govori o plesanju, ree ona
grublje nego to je namjeravala. Gdje e zaboga dobiti frak i novac za
ulaznice? Sigurno je dosta skupo, a tek jedan takav bife! Ona mu te rijei
dobaci lju-tito.
Samo se nemojte uzrujavati, madame Lucy, ree on miroljubivo. Dobio
sam ulaznicu od jednog odbornika besplatno, zna tu se moe u
mene pouzdati. Imaju premalo mukaraca to je!
Promatrala ga je, dok je on gledao nokte.
Ali frak? ree konano u blaem tonu.
I to se moda moe urediti. Oh, da, moda moda.
Valjda ga ne e posuditi, ree ona brzo, pogoena jednom
poniavajuom uspomenom na razne agencije za odijevanje koje su
leale na otrcanoj periferiji njezina rajona. To ti ne u dopustiti.
351Veliki boe, ne, povie on ljutito. Tako se neto ne radi. Onda
opet postane siguran i ljubazan kao i prije. Ja ne u da nosim takve prnje s
kuka za odijela. Ne! Ja znam bolji put.
Koji to? upita ona otresito; draio ju je svojim runim odugovlaenjem,
a uz to u takvoj jednoj glupoj stvari, stvari, koja ju je ljutila.
Dobro, bio sam prije neki dan kod Warda, odgovori brzo. Ti zna, da
smo najbolji prijatelji. Razgovarali smo o pitanju jednoga veernjeg
odijela.
Veernje odijelo, naravno, mislila je. Zato ne frak?
Rekao sam mu, da to jo nekoliko godina ne u sebi moi dopustiti. Htio
mi je dati kredit, ali to mi se nije svialo. Napravi znaajnu stanku, dok
mu je sada pogled postao naivan, da bi izmamio njen pristanak; ali, kako
ona nije govorila, on nastavi: Dobro, zna, Ward je sasvim dobar momak.
On ima na uvanju jedno veernje odijelo neke osobe, koja je otputovala u
Kinu i ostavila ga radi popravka. Ja ja sam ga probao pristaje mi
kao saliveno. Lupkao se po zubima glumei ravnodunost. I skrojeno je
divno.
Frak ovjeka u Kini! To je bila la, direktna, isto fantastino.
Gospodin Ward ga ne e mod tebi posuditi, ree ona polako.
Oh, ali on hoe, odvrati on odmah. On mi je to vrsto obeao. Mogu ga
imati sutra ujutro, nitko nee nita saznati.
Ali zna li plesati? nastavi ona, s nesvijesnom sumnjom.
Oh, znam se okrenuti, cerio se. Ona je bila zauena. Vidjela je, da je
stvar promislio; zapravo je sve ve bilo u redu; bila je iznenaena
njegovom snalazijivou. Ona nije eljela, da on ide; bila je svakako jako
protivna tome; ali je on ekao ekao na njenu rije.
Kad ve ima frak i kartu, onda moe ii, ree konano opirui se,
glasom, koji kao da je dolazio, zvonei, iz velike daljine.
Jako ljubazno, Lucy, odgovori on pravei se zadovoljnim. To bi bilo
ureeno. Sada emo dovesti u red stol i raditi dalje.
Spremie stol, ali za vrijeme veeri, njene su oi od vremena do vremena
gledale na nj neobino dugo. Nenadano na-
352
injanje ove teme nalikovalo je na zamku, koja se odjednom zatvorila pred
njezinim nosom; i ona se osjeala isto uplaenom, makar je znala, da je to
smijeno, i znala je, dodue, poslovicu: Od samog rada bez razonode
postaje Jack tupim dekom; bila je sigurna u Petrovo nepromijenjeno
potenje; njena poetna prehlada, govorila je samoj sebi, bila je kriva, to
se tako osjeala ali ju je ipak misao na ples na razonodu toliko razliitu
od onoga ljetovanja sa stricem Edwar-dom ispunjavala jedva
razumljivom neugodnou, koja je trajala cijelo vee i povremeno se
vraala tokom slijedeega dana.
Uz to joj je slijedee veeri grlo bilo jo vie upaljeno, ali o tome nije nita
rekla Petru. On je veerao brzo i, kako je izgledalo, nije primijetio nita,
onda je, pogledavi je sa strane s osmijehom, uao u ulinu sobu s kutijom
od kartona, koju je tog popodneva donio kui. Ona mu bez rijei spremi
toplu vodu u kupaonici; inilo joj se, kad je oslukivala njegove pokrete, da
je trebao dugo vremena za brijanje obino je to obavljao vrlo brzo.
Mislila je i na sve one stvari potrebne za veernje odijelo gdje li je
njih nabavio? USini joj se odjednom u najveoj mjeri neumjesnim, da se
on sada tako nacifra u tom jadnom stanu; ar nije imao osjeaja za to, to
se pristoji, a to ne? Prijanja joj se zlovolja i srdba povratie, jo jae.
Ali kad je konano ula njegov korak pred vratima, okrene se od vodovoda
puna oekivanja. On mirno ue; iao je sigurno U posuenim lakiranim
cipelama.
Dobro, primijeti mirno1, kako izgledam?
Zapanjena mogla je tu samo stajati, s ruku joj je kapala voda od pranja,
usta joj bijahu otvorena, hvatala je zrak, kao riba. To nije njen sin! to
otmjeno i krasno stvorenje, ije je lice preko bespnijekornog visokog
ovratnika i bijele koulje prozirno ruiasto sjalo, ija lea pod ravnim
plohama finog crnog tofa pokazivahu gipku i njenu eleganciju. On je
nadmaio sve! Val Pinkerton bijae, usprkos svojoj dreavoj crvenoj
ukrasnoj vrpci, nitica uporeen s ovim. Bila je ganuta, tako duboko
ganuta, da su joj suze navrle u oi!
i Oh Petre! mrmljala je, zaista zaista izgleda sjajno.
: . >
23 Tri ljubavi
353
4,Pogled na sina, koji je tu stajao, pred jadnom pozadinom kuhinje, u ovoj
posuenoj odjei kao mladi Apolon, taka je duboko dirnu, da ju je gotovo
boljelo. U ovom je trenutku imala za njega osjeaj, koji prije nije
poznavala napadnu njenost divljenje, pomijeano s ljubavlju.
Frank nikada nije imao frak! Frank! Ne, Frank nije nikada tako ni izgledao.
Nikada nije ljubila Franka tako, kao to je ljubila svoga sina ovoga
trenutka.
Ne mogu se snai, aputala je opet; bijae to jedan od onih rijetkih
sluajeva, kad je nehotice dala maha svojim osjeajima pred njim. Jedva
te prepoznajem. Ti si ti si .
Odjea pravi ovjeka, zna, ree. Kod ovoga izraza njenih oiju imao je
pristojnosti, da se osjea nelagodno. Ali mora priznati, da je veoma
pristala. Ti ne e valjda ekati na mene, nastavi, dok je pred zidnim
ogledalom, velikim etiri kvadratna palca, naravnavao kravatu fraka.
Oh, da, da, sigurno, ree brzo. Drugaije se ne moe zamisliti.
Pusti vjebe radi da mu malo ispadnu manete, te ree:
Ve je vrijeme. Najednom pogleda i vidje njeno napeto lice. No,
mislim, da bi i ti rado ila, Lucy, alio se. I dok sam tamo, sigurno ne bi
ni ti sjedila.
Ona ne odgovori, ali se strese; onda joj lice postade tvrdo. Za trenutak
zavlada tiina.
Ne e doi kasno, ree ukoeno.
Ne boj se! Sutra je rad kao i obino! Ietkaj me malo, majko, hoe li?
Oetka ga, i kad je, konano, krasota njegova fraka bila sakrivena
kaputom, a sjaj koulje- zasjenjen tamnocrvenim svilenim alom, koji je
nala u svojoj ladici, mahnu joj na pozdrav i zadovoljno strci niz stepenice.
Ona se vrati, da hladna i rastresena dovri pranje suda; jedva je bila
svijesna vlastitih pokreta; kua joj se odjednom inila tiha i grozna, gotovo
liena svoga sjaja.
Veeras je bio njezin red da pere stube, ali ju je prehlada sada tako
uhvatila, da je zamolila istaicu da doe, iako je to kao i uvijek, smatrala
svojom slabou. Ali to je bila srea, mislila je, i usne joj se trzahu
ironino. Bila je lijepa slika, da ona pere stube i da se od abra ukloni,
kako bi pustila svoga sina da proe ponosito.
354

Usprkos viziji, koja ju je upravo obuzela, poe na sasvim neobian i

neobjanjiv nain padati duhom, tako da je bila sasvim daleko o'd toga da
bi se veselila dolasku gospoe Col-lins i njenom filozofskom raspoloenju
u veini veeri, koje se moglo opisati njenom frazom: Sve mi je to
komino.
Ali veeras, kada je dola, Martha je bila, da se opet upotrebi njena fraza,
isprebijan pas, i, dovevi bez mnogo rijei stvari u red, poela napolju
raditi, pljeskati krpom uz alosne stihove svoje najmilije pjesme: i to je ilo
tako malo u falset, mljaskajui rijeima ugodno uronjenima jedna u
drugu:
Kad bih bila opet djevojka,
AV djevojka nikad ne u biti
Dok jabuka ne poraste
Na drvu narane
Kad bi samo moje dijete bilo na svijetu,
I kad bi se koprcalo i vikalo;
A ja bih bila mrtva,
I zakopana,
I zelena trava iznad mene.
Kroz tanka vrata prodirae ta tuna pjesmica do Lucije s istrajnou koja je
razdraivala. Da, veeras je jedva bila raspoloena za baladu, ali kada je
Martha bila gotova, dade joj uobiajenih est pennvja i upita:
to vam je veeras, Martha? Je li va mu opet bez posla?
Martha Collins popravi eir neizbjezivi znak njezina shvaanja
dostojanstva i odmah ree, a da nije ni trep-nula:
To je radi moga najmlaega sina, gospoo. Pravi je avo, kad ima svoje
muice. I sada ga moram eniti, jer e se inae zlo dogoditi.
Da li se to- dogodilo? ispitivae Lucy.
Oh, znam, da to nije nita neobino; neto, radi ega ne treba razbijati
glavu. Da, volja je boja, mislim, ali kad se radi o najmlaem, to eni teko
pada. Pogled joj se uari. Uhvatila ga neka zmija i oglasila ocem svoga
kopileta.
Shvaam, ree Lucy polako. Onaj mladi jo je pamtila njegovo
naivno cerenje, slino Petrovu! I sada joj to, ta neobina slinost izazove
nelagodnosti.
355I
A on mi ipak redovno svaki tjedan donosi kui jedanaest ilinga,
jadikovae gospoa Collins. Neka joj to ne donese sreu toj
prokletnici.
Lucy je stajala na vratima, dok je uvrijeena majka, dozivajui prokletstvo
neba na tu vjeticu, koja je zavela njezina Benjamina, silazila polako niz
stepenice.
Ali je taj dogaaj djelovao na nju depresivno kao malo koji. Ue, hodala je
besciljno, unaokolo po stanu, digne skinute stvari svoga sina, uredi mu
brijai pribor u kupaonici, vrati se u zadnju sobu i sjedne. Gledala je na sat
tri puta u pola sata; onda se, nemirna, die i stavi juhu na vatru: moda e
je on htjeti, kada se vrati; a tanjur juhe e i njezinu grlu initi dobro.
Opet sjedne; nije imala dovoljno energije da plete; sat joj pokazivae, da je
njegovo uobiajeno vrijeme za spavanje ve prolo, i osjeala se neobino,
to ga nije vidjela da sjedi pred njom. Pitala se, da li -se on zabavlja.
Buljila je pred sebe, drala ruke besposleno u krilu, a izraz joj lica pokazi-
vae gotovo hladnu strogost.
Onda je odjednom bila iznenaena lakim kucanjem na vrata. Trenutak je
mislila, da je to njen sin, i odmah se die sa stolice. Ali to nije bio on; bila
je to, udnovato, susjeda gospoa Finch; nervozno je stajala na pragu.
Vidjela sam po svijetlu, da jo niste u krevetu, poe Bessie, s
osmijehom, koji je bio tek sjena njezina uobiajenog smijeha. I mislila
sam da bih mogla ui i ostati malo kod vas.
Ostati kod mene, ponovi Lucy. S dobrim je razlogom branila svakome
ulaz u svoj stan; a ova elja, ovako kasno, bila je neto veoma neobino.
Da, mucae Bessie. Tako me je spopao strah. Ovo je ovo je jedna od
noi, kada gospodin Finch dolazi kasno. Nekada ne doe ni do dvanaest.
Puno joj je lice izgledalo blijedo na svijetlu stuba.
Uite, ree Lucy, nakon trenutka oklijevanja. Osjeala se obaveznom
prema Bessie i Bessinoj majci, i njezin joj osjeaj pravednosti zabrani, da
je odbije. Ali joj je ton bio hladan. Ule su u kuhinju, gdje je Bessie,
usprkos drhtanju, brzo bacila znatieljan pogled na ureenje prostorije;
sjele su jedna prema drugoj.

Zbilja je vrlo ljubazno od vas, dahtala je goa, kratkim gutljajem, da

me primate.
Ostavite.
Ne znam, to me je spopalo! Znate cijeli sam dan bila sama sjediti
satima zastade gotovo razdraeno; ali Lucy, iako je promatrala njeno
uzbuenje, nije postavila ni jeno> znatieljno pitanje; nastupi neugodna
utnja.
Petar je na plesu, ree konano, trudei se da olabavi napetost tiine.
Na plesu] odjeknu gospoa Finch; oi joj zasvijetlie blijedim sjajem.
Rado sam plesala tako sam voljela laku muziku.
Da? ree Lucy utivo.
O, da svakako, odgovori Bessie, kojoj se oko odjednom ovlai, dok su
joj zlatne dlaice na gornjoj usni poele drhtati. Na jednom sam plesu
upoznala gospodina Fincha. Imala sam bijelu haljinu i u kosi utu vrpcu, i
lijep uti pojas. On je rekao, da sam njezino meko, okruglo lice raz-
vue se u groteskne nabore, i sada se suze otvoreno izlie. Polegne glavu
na stranu na stol i jecae neprestano; izmeu toga je ubacivala daui,
rastrgano jaikovanje. Oprostite oprostite, zavijala je, da sam ula i
da tako plaem. Ali ne mogu drugaije. Ne mogu drugaije, kaem vam.
To je zbog Johna moga Johnnija. Tako ga volim . Prekinula je,
napola uguena jecanjem, a Lucy je u nagloj, uplaenoj viziji vidjela toga
Johnnija, bezazlenog malog ovjeka iz susjednog stana, masnog, elavog i
srednjih godina. Johnnie nije bio nikakav Romeo, ali usprkos tome enik,
ideal, izvor i poetak Bessine sree.
to se dogodilo? povika Lucy.
Pie pie, zavijae Bessie. Mjesecima sam to zadravala za sebe, a
sada me gotovo gui. Cijelo vrijeme mora piti, piti, piti, kaem. vam.
Nisam o tome imala pojma, kad sam pola za nj mislila sam, da rado
popije koju au i da je to sve. Oh! to je moja smrt moja smrt; da, a ja
sam tako poteno odgojena. Nema jedne veeri da ne doe pijan kui. A
moja majka ona me opominjala ali oh, volim ga, tako ga volim. To je
nevolja. .
Strana se sumnja die u Lucy.
Na kraju na kraju tue li vas?
33?Ne, to ne, uzdisae druga ena. Samo kada bi to radio! ak bih i
htjela, da me izlema. Da, da me golu izlema, opet uzdisae histerino. Ja
njega trebam, kaem vam a on ne e nita drugo nego da pije. Padne u
krevet i hre kao svinja to je sve, to sada imam od njega hrkanje!
smijala se divlje. Ujutro jede unku s jajima i zaklinje se, da ne e vie
piti. Onda doe uvee kui isto tako kao i do sada. Sasvim, mrtav pijan! I
ona nastavi da se ljulja tamo i amo histerino, estoko lupajui glavu o
tvrdi stol, kao da je u bolu od svakoga takvog udarca osjetila uivanje.
Lucy nije znala to da radi. Ona nije mogla pokazati svoje osjeaje; nije
mogla da jednostavno pokae simpatije; ali je bila potresena. Sjedila je
ukoena, buljila saaljivo u ovu prignutu pojavu, mudro utjela ekajui da
provala doe do kraja. Konano Bessie die glavu, obrisa oi nadlanicom
kao zaplakano dijete!
Ponaala sam se glupo, ree useknuvi se. Vrlo glupo.
Zar ne?
Ne, ne, ree Lucy umirujui, i ja ja alim.
Na svaki nain dobro mi je inilo, odgovori druga, i ja sam vam zaista
veoma zahvalna. Zastala je, a onda nastavi blagim prkosom: Vi sada sve
znate o meni. Ali se za to ne brinem. Ja sam zdrava, i ne mogu drugaije.
Dok je govorila, nae glavu prislukujui, a tada ree mlitavo: ini mi se,
da sada dolazi. Radije u izai.
Obadvije su utei izale na vrata, i primijetile, kako se John Finch polako
penje. Dolazio je brino tonim koracima, s opreznom rukom vrsto na
balustradi: bio je miran tako miran i sam bi njegov dah zapalio
zrak. Jak je miris bijeloga luka iao pred njim, i tako je doao, ljubazno,
dostojanstveno; njegovi pogledi, koji su mjerili svijet, priznavanu bratstvo
ljudi, proklamirali su ga dapae.
Ah! ree mirno, kad se popeo; promatrao ih je duboko misaono, ali bez
iznenaenja. Gospa Moore i moja Bessie. Dobro! Njegova jutarnja
utljivost je nestala; sada je govorio brino, lako mucajui, govorom
notorne pijanice. Zatvori jedno oko i nastavi konvencionalno: Lijepa no
napolju.
Hajde ui, John, ree Bessie beznadno.
Mora govorim gospa Moore, ree John ljubazno.
Oh, hajde, John.
358
Mora govorim. Bessie mora govorim.
Ona ga uzme za ruku i pokua uvesti u stan; ali se on upre o tuste kratke
noge i najednom ree:
Gospa Moore, poznajem vaega urjaka Joea. Moja dobra muterija u
Levenfordu. Fini veliki Joe .
Ali je Lucy, s posljednjim saaljivim pogledom na Bes-sino izmueno lice,
gotovo ve zatvorila vrata; stajala je tu trenutak ukoeno, prislukujui;
onda je napokon ula, kako su uli, pijan se govor napokon rasplinuo u
utnju.
Vratila se u kuhinju. Kakvo vee! Bila je smuena njegovom neobinou i
nesvakidanjou. Skretanje od redovne navike, iznenaujui pogled na
njezina sina, koji se u okretu ruke pretvorio u ovjeka mode, njegovo
izbivanje na plesu, onda kao da sve to ne bi bilo dosta najednom
neoekivano iskrsnu tragedija ovih dvoje prosta, nedostojna, odbojna,
ali se iz svega toga u njeno bie uzdizae dvostruki strah, koji poe polako
uzimati vrsti oblik. I taj je strah pone muiti. to ako njegov usud bude
isti kao i onaj nesretnog sina gospoe Collins? Ili ak ruevine nesretnoga
Fincha? Osim toga govorio je i o nekom bifeu. Fantazija joj je prikazala
sliku polukrune toionice, koja je blistala od svjetlosti, po kojoj su se vrzli
bogati mladii u veernjim odijelima i njega primamili, da obavi je vinovo
lie oko slje-poica. Bila je luda, to ga je pustila da ide. Lice joj postade
nevjerojatno tvrdo. Gunala je na svoju vlastitu slabost, koja mu je
dopustila da ide; drhtala je u sebi utuena nekim bolnim predosjeajem
nesree.
Tako je sjedila ekajui. I onda, iz neobinosti i nevjerojatne muke ove
noi, zau se na stubama korak lak, siguran i brz. Nije se micala; ali
joj se pogled rasvijetli. To je bio> njen sin! I on se pojavi odmah, rumen,
veseo, bezbrian i malo vlaan oko* ovratnika.
to jo budna, stara djevojko? ree kada je uao u sobu. Ti treba da
ve nekoliko sati spava!
Spavati! Gotovo se smijala! Olakanje, svakako, kada ga je vidjela, diglo
ju je odjednom u sva nebesa. Opet je bio tu: normalan, bez oholosti,
besprijekoran, ni traga od alkohola u njegovu dahu, obraza neokaljanih
kodljivim milovanjem kakve djevojure. Nikada vie ne e sumnjati u
njega. Nikada!
Jesi li se dobro zabavljao? upita ona ljubazno.
359Oh, sasvim prihvatljivo, odgovori, poto je o tome toboe
razmiljao. Bile su tamo prilino osrednje ene; i on slee ramenima s
omalovaavajuim izrazom.
Njeno je srce klicalo.
Sigurno si plesao s nekom zgodnom, pitae ona, muei sama sebe da
nae sigurnoist.
Ni s jednom! Nasmija se kratko. Takva jedna dama rekla mi je, da joj
cijelo vrijeme gazim po nogama. Ona je dobro slutila, vee nije bilo za
njega bljetavi uspjeh: povremeno su ga upozorili na to, da samo okretanje
u dvorani nije plesanje. On naglo zijevnu.
Pogled na to zijevanje, tako prirodno, tako samo od sebe, tako beskonano
umirujue, opet je potpuno uspostavio njeno povjerenje prema njemu.
Dade mu alicu tople juhe i gledala je, kako ju je ispio. Onda, u pola dva,
ode sretna u krevet, smijui se svojoj vlastitoj besmislici. Odmah je
zaspala.
XXII
Prokleto je dosadno, da tako puste nekoga da doe, ree Petar, poto su
napustili poslovnicu Fullerton i kompanija. Zaista bi se moglo vjerovati,
da nam daju milostinju.
Bio je tamo da podigne etvrtgodinji iznos svoje stipendije, a Lucy ga je,
da ispuni uvjet ovjekoljubive, ali nepovjerljive dobrotvorke, morala
pratiti.
Nikada se ne zna, odgovori ona blago; mislila je na neuveni ali ipak
mogui sluaj nekoga studenta, koji bi odmah sa svojom stipendijom
otrao u najbliu toionicu, zatim dodade: Netko moe i prevariti.
Svakome se ne moe vjerovati. Nije dodala kao tebi, ali je pri tome
mislila. Nain, kako je itavo vrijeme upotrebljavao novac, bio je
besprijekoran; nije ni jedan jedini penny profukao, sve je izdao za ono to
je bilo potrebno i na samoga sebe.
Mora da je to bila stara luda guska, mrmljao je tiho, i njegov je ton
Kezie Reekie i njen trust konano i trajno prognao iz kruga dostojnih.
to si rekao? ree Lucy. Ponekad je mislila, da postaje pomalo gluha.
Blagoslovio sam Kezie, izjavi on dvosmisleno, udovicu trgovca
mirodijama.
360
Ili su prema tramvaju po jasnom sunanom svijetlu proljetnoga
popodneva. Molila je dozvolu, da moe ranije svriti s poslom, i sada joj
to, to je mogla sa svojim sinom biti ovdje u ovo vrijeme, izazva jedan
neobino blaeni osjeaj.. Rijetko' se desilo, da je imala prilike zajedno s
njim izai; naravno da je on subotnje slobodno popodne iskoristio za
utakmicu, nedjeljom je ona nauila da ide na ranu misu, a prijepodne je
upotrebila da mu priredi topli ruak, dok je on izlazio oko jedanaest sati.
Zbog svojih glupih utvara od one plesne noi jo uvijek je osjeala
grinju savjesti; kada se sjetila toga moda se je jo revnosnije za njega
vezala. Sada se mogla smjekati na one sumnje, ali je poslije samoga
dogaaja ipak bila jo neko vrijeme nervozna, i tako rastresena. Kad je
jednom vidjela frak, kako bezazleno mirno visi u ormaru, razdraeno je
rekla:
Kada e ovo otii iz kue? On nije tvoj, zar ne?
On se smjekao, primijetio je:
Ne treba se uriti, majko. On te ne e ugristi. Dok ga Ward ne bude
traio.
Sama njegova blagost djelovala je na nju kao predba-civanje. Sada je, kad
su zakrenuli u jednu ivlju ulicu, i samo sjeanje na tu smijenu sumnju
lealo daleko od nje. Bila je zadovoljna, uivala je: sunce, njegovo drutvo,
i njeno osloboenje od sirotinjske etvrti grada, gdje joj je, uslijed zaraze
arlaha, posao u posljednje vrijeme bio naroito teak. Dok je ila kroz taj
najotajeniji dio grada, povremeno je veselo bacila pogled u izloge.
Neobino, kada je bila sama, izbjegavala je tu ulicu s mnogim trgovinama i
guranjem modernih ena; ili se bar urila, da je brzo proe; zbog kontrasta
prema plonicima, kojima je obino ila, a i radi svog skromnog odijela,
imala je osjeaj manje vrijednosti i nezadovoljstva. Sada, nasuprot, kada je
Petar bio kraj nje, njegova elegantna pratnja ju je veselila, sauvala je
ugodno dranje i sa zadovoljstvom je upijala poglede, koje su prolaznici
bacali na njega.
Primijetila je, da je jabot u modi, i da je blijedoruiasto to joj je
oduvijek dobro pristajalo bila vladajua boja. Iako u posljednjih pet
godina nije kupila ni jednu haljinu, bilo je uivanje otkriti, da joj interes za
modu jo uvijek nije izblijedio; mislila je, kako zaista voli haljine -
uvijek
361je rado bila dobro obuena a kada Petar bude apsolvirao, uvjeravala
se, to e sebi moi priutiti. Pogled na izloge podie joj dobru volju.
Zaista je lijep dan, ree, diui pogled s izloga na Petra. Mirie li
proljee u zraku?
Ovdje ima mnogo mirisa, svakako, odgovori on prilino stisnuto. Za
itavo vrijeme ove ekspedicije bio je utljiv, i sada je oholim izrazom
gledao na mnotvo oko njih i na nju. Lavenda mi je nekad bio najmiliji,
odvrati ona. Jednoga e mi dana morati pokloniti cijelu golemu bocu.
Jedva to je izgovorila te rijei, kad joj odjednom otvoreno lice dobi
zakopani izgled; usne joj poblijedie i pusti pogled ravno pred sebe kao u
beskonanost. Vidjela je, kako iz Ravsove radnje najluksuzni]eg
krojakog salona u ulici izlazi pojava jedne elegantno obuene ene. To
je bila njena snaha, Eva Richardova ena.
To nije bilo prvi put, da je vidjela Evu, koja je bila neumoran posjetilac
duana u tom podruju i uope u gradu; ona je esto vidjela Evu, ali Eva
nikada nije vidjela nju. Moda je Lucy znala, kako joj je neugodna odjea i
zanimanje, moda se sjeala posljednjeg susreta u Ralstonu, pa je to sve
ilo na ruku meusobnom izbjegavanju pogleda; ali je imala gorko
uvjerenje, da Eva, iz pobude neiskrenoga snobizma, izbjegava susret.
S tim je mislima poela usporavati korake, kad joj se Eva odjednom obrati
svojim rafiniranim i afektacijama bogatim glasom. Stresla se; opet povrati
pogled stvarnosti.
To si ti, Lucy, zaista, ree Eva svojim starim ubore-njem. Tebe sresti
ovdje!
Da, odgovori Lucy sa svijesnom ironijom, to je rijetkost. Krv joj se
povratila u lice, i osjeala je, bijesna, da je pocrvenjela. Nije se. bojala Eve,
niti straha, da pokae, da ne trpi svoju snahu. Ali se Eva smjekala: bila je
hladna, utiva i sigurna u dranju. Lako stisnutih usana mjerila je Lucy
elegantni kostim raen po mjeri, i eir ruiaste boje, jabot od ipaka
to je zaista bila moda dugi kiobran, koji se koketno njihao na
savijenoj ruci; nije nedostajao' ni jedan komad u skupoj opremi.
Dolazim esto u grad, ali sam tako kratkovidna, da sada jedva koga
prepoznajem na ulici, nastavi Eva i u toj nenarnjetenoj izjavi vidje
Lucy potvrdu svoje sumnje.
362.
Mene moj posao' vodi u jedan drugi dio grada, primijeti naglaavajui i s
oitom kratkoom.
Eva ispusti suutni glas to joj je lako padalo s usana
onda njezin osmijeh klizne na Petra, pa ocjenjujui obuhvati njegovu
stasitu pojavu.
Pa zar je to zaista tvoj djeak?, ree. Tako to ve itav ovjek!
Ah, jo ne sasvim, ree Lucy zakljuujui; ali je mislila: ,zato si stala
jer si se htjela obavijestiti o mome sinu'; onda dodade: urimo se da
stignemo na tramvaj.
Ali Eva ne pokaza, da bi ila; umjesto toga primijeti Petru:
Jedva bih te prepoznala a ti si moj neak. Zar to nije smijeno? Zato
te itavo> vrijeme nismo vidjeli?
Ne znam, ujna Eva, odgovori Petar; njegove je rastre-senosti nestalo,
kao da je otpuhnuta njezinim mondenskim prijaznim dranjem; smijeio
se, prilino preko mjere. Mi zaista ne izlazimo mnogo.
Blagom je rezignacijom pokazao, kao* da ivi samoom pustinjaka.
Kako runo od tvoje majke da te tako dri vrpcama svoje pregae,
psovala je ujna Eva, okrenuvi se Luciji i predbacujui prijetila joj prstom
u glatkoj rukavici. Naravno, mi elimo da te vidimo kod nas u ,Le Nidu.'
Petar radi, ree Lucy otro, isto i ja.
Eva se malo nasmije da doprinese razgovoru kao ptica
bacila je glavu unazad, otrim uglastim nosom veselo je kljucala u
zrak.
Mi nemamo mnogo vremena da idemo okolo, dobaci Lucy. Znala je, da
je bila uvredljiva, ali neto poput nekog neprijateljskog gibanja, koje se
dizalo ispod glatke i otmjene elegancije ove druge, prisili je da doda: Mi
moramo teko raditi.
Ali, majko, ree Petar opet. Izgledao je njenom ne-pristojnou iskreno
osramoen, pogledao je svoju ujnu kao da se ispriava.
Ja bih htjela samo, da od vremena do vremena dolazi k nama subotom,
ree Eva znaajno. Smijeno je, da se jedva poznajemo meu sobom.
363Smijeno! Da, mislila je Lucy Ijutito, ali zbog toga ja nisam kriva.
Doi su veoma rado, ree Petar uporno. Tamo vani u Ralstonu je
krasno.
Povremeno igramo tenis, ree Eva. Potpuno bez ceremonija.
Bez ceremonija! Tko je ikada uo o ceremonijalnom igranju tenisa,
miljae Lucy gorko.
Tenis! odjeknu on. Draesno!
Ti igra, zar ne? laskae ona.
Pa odugovlaio je ve bih nekako znao. esto sam to elio.
Zacijelo ga je njegova mladenaka fantazija esto obukla u flanelasto
odijelo bez mrlja, besprijekornoga kroja i jo mu uz to dala reket u
pripravnu ruku. jil
Dobro, ja inzistiram, da ti doe, ukae Eva. I dovedi svoju majku
naravno. Ja u ti sigurno pisati.
Naalost Petar nema reketa, ree Lucy utuenim glasom. On ne e
moi doi. Bila je odluila, o tome je bila nacistu, da se stavi u suprotnu
poziciju. Voljela je Petra, ali ga je svi jesno odvajala od svijeta; znala je
vrlo dobro, da mu eli, da moe igrati tenis do mile volje; no ipak se diglo
neto u njezinu grlu, to ju je muilo i prisililo, da se protivi prihvaanju
ovoga poziva. Nije voljela Evu; osjeala je Ijubomor, jer ta druga ena
nema ni sjene prava na Petra; niti Eichard, niti Richardova ena, nisu se
dobro ponijeli prema njoj ili njenome sinu. Evin mondeni izraz superiorno-
sti draio ju je; sama Evina prisutnost otrovala je zdrav zrak, potamnila joj
sjaj dana.
Ne! ponovila je. On ne e moi doi!
Dobro ree Eva, smjekajui se, poslije jednoga trenutka, moram se
pouriti; ali njen izraz kao da je govorio Petru: Suvie sam dama, da
dalje govorim o tome, ali emo vidjeti, da li taj pristali mladi ipak ne e
doi u ,Le Nid'. Lucy i njen sin popee se utke u tramvaj. Usta su joj bila
stisnuta, glava ukoeno uspravljena. A on on je bio ljut: njegova
umiljenost doe opet do izraaja s jo veim i naduvenijim
dostojanstvom. Ipak, on je bio prvi, koji je poslije due utnje progovorio.
Smijem li pitati, zato si bila tako nepristojna prema njoj? a u tomu je
leao prisiljeni promiljeni mir.
364
Oh, ne znam, Petre, ree ona uzdiui, dok je gledala u njega svijesna
krivice. Bilo je prilino glupo od mene. Ja je ne trpim. Ne smatram je
iskrenom. To je tono prikazalo punom otvorenou njezino miljenje o
Evinu karakteru.
Dobro, ja nalazim, da je draesna, odgovori on brzo; i bilo je lijepo od
nje, to me je pozvala.
Kako moe tamo ii? odgovori ona otro. Ti zna, da ti predstoji
konani ispit. Ti niti ima vremena niti odijela za takve stvari. Hoe li
ubudue i svoje flanelske stvari poslati sebi iz Kine? Razvue usne
sardonski, ali se odmah pokaja zbog te aluzije na pozajmljeni frak, im ju
je izgovorila.
Ujna Eva ostavlja ugodan i ljubazan utisak, dobaci on oholo.
Ljubazan! ponovi ona, ne bez gorine. to je on znao 0 Evi da li joj
mlijeko ili ocat kola pod mekom koom natopljenom cold-kremom.
On primijeti njenu utnju i, mjerei je paljivo, ree naduveno:
Nadam se, da na nju nisi ljubomorna, jer je sluajno dobro obuena, i jer
joj ide bolje nego tebi? Njegovo je predbacivanje pogodilo tako blizu
cilja, da je od ovoga bilo odvojeno samo tankom koicom, tako da je
pocrvenjeia od ljutine sve do vrata.
Nemoj mi tako govoriti, ree ona.
Ne? zapita on podrugljivo.
I ne zaboravi, da sam ja tvoja majka, svlada se ona estoko. Richard i
njegovi nisu nita uinili za nas.
Oh, dobro zbog njenog je tona postao manji; ali kad se pribrao, ipak
nastavi prkosno: Moglo bi se upravo vjerovati, da su ljudi obavezani da
tre za nama i da nas hrane. Danas se ne smije biti nerazborit. Svatko ima
svoje vlastite poslove i brige. I ako ovjek hoe imati prijatelja, mora ih
potraiti, a ne sakrivati se u pobone ulice. Dok je pravio ove primjedbe,
ona je vrsto stisnula usne, da bi uguila zgraanje, i gledala je ukoeno
preda se. Vidjela je, kako bi beskorisno bilo nastaviti tu svau. Poto su
tako prisno ivjeli zajedno, bile su meusobne svae neizbjene, to je
znala, ali su joj one uvijek ostavljale upravo osjeaj fizike smetenosti i
klonulosti, pa je uloila svaki napor, da ih izbjegne.
365Kad su sili s tramvaja, on je bio jo uvijek jednako zlovoljan; nije
mogao govoriti, a kada su doli u stan, bijahu njihovi odnosi jo uvijek
napeti. Ona ode da spremi aj, dok je on poeo pariti lice vruim parama.
U posljednje je vrijeme bio, od laikoga izraza sujedac i sada je,
sjedei pred ogledalom, pokajniki i pod bolovima vadio te crne toke iz
uparene koe.
Nepristrano promatrano, to nije izgledalo^ tako loe, i ona je priznavala, da
razumije njegovo stanovite. On je bio mlad; stajao je na pragu ivota; do
toga vremena, dok mu ne bude mogla dopustiti pristalu okolinu, njegova je
prirodna elja za razonodom a isto tako i njena bila stiana,
filozofski mir, kojim se ogradila da moe ekati, bio je nedostian za
njegovu oluji slinu mladost; konano je osjetila suut za njegovu hirovitu
nestrpljivost.
Iz toga toka misli izraste u njoj misao, da je njegovo vrijeme za odmor i
razbibrigu preskueno; gajila je istrajhu elju, da nae razonodu, koja bi za
oboje dobro dola. Tu je stvar bez uspjeha razmatrala vie dana, osjeala
je, da, ako ga hoe drati blizu sebe, mora imati vie razumijevanja prema
njegovim potrebama za razonodu; tada joj, neoekivano, doe u pomo
jedan sretan sluaj. Gospoica joj Tinto ponudi dvije karte za Empire.
Neshvatljivo je bilo, da su gospodske i pritom puritanske grudi gospoice
Tinto mogle skrivati sklonost, da posjeuju ta mjesta razonode. Ali to je u
stvari zaista bio sluaj: grudi gospoice Tinto bijahu djevianske, ali ne
bijahu uvele; isto tako i grudi njene starije i jo dostojanstvenije sestre.
Gospoica Tinto i njena sestra esto su sebi doputale jedno vee u
Empireu, pa su za vanije priredbe koje dolaze tono i briljivo
ve dugo unaprijed naruile ulaznice za najbolja mjesta. I sada je sestra
gospoice Tinto bila bolesna; sestre su vis jele jedna o drugoj potjecale
su iz jedne, kako je Lucy esto sa alosnim sjeanjem, na svoj vlastiti tako
drugaiji udes ula, veoma slone porodice; uope, nije moglo o tome
biti ni govora, da bi se gospoica Tinto samoljubivo i sama mogla usuditi u
pozlaene portale Em-pirea, dok joj je sestra leala u krevetu muena
bolovima' u kostima. Ulaznice bijahu Luciji milostivo ponuene i date bez
mrmljanja, ona je primila zahvalno, naravno s pristojnim izrazima aljenja.
366
Zapravo je bila veoma vesela. Ulaznice su stvarno stajale po tri ilinga
komad suma, koju ona sebi nikako nije mogla dopustiti i upravo su
bile za mjesta, koja je eljela. Kada je ono vee ila kui, korak joj je bio
io i svje, i im je Petar doao, klikne prilino uzbueno:
Pogodi, to imajm? Dvije ulaznice za Empire za sutra.
On visoko podie obrve, i, poslije izraajne stanke, izjavi:
Nadam se, da ne treba vate, majko! onda, videi njen izraz, da ga ne
razumije, doade struno: Besplatne ulaznice ulaznice ni za ta lo
program.
Oh, ne, Petre, bunila se ona. Gospoica Tinto nikada ne e takvo to
uiniti!
to je onda?
No zapravo jedva znam. Pod njegovim pogledima oduevljenje joj
neto splasnu.
Daj da vidim ree gladei bradu; izgledalo je, da razmilja, kao
netko, tko je u takvim stvarima bio iskusniji od nje. Daj da vidim da
to je mislim Marie Lloyd koja ima glavnu toku.
Marie Lloyd! ree ona i opet se uspravi. Oh, ona je sjajna, zar ne? Tako
bih je rado vidjela. Ljubimica Londona! Znala sam, da gospoica Tinto
moe samo . Pod njegovim podrugljivim pogledom ona odustane od
smijeka, da sretni nastup Marie Lloyd razmatra puna zahvalnosti kao
opravdanje potenja gospoice Tinto i kao potvrdu svoga vlastitog dobrog
ukusa.
Ona je ve dugo u svome zvanju, primijeti on. Ipak, moglo bi biti
sasvim prihvatljivo.
Naravno da e biti, primijeti ona toplo. Krasno emo se zabaviti.
Zaista, slijedee je veeri osjeala, da se mora pozabaviti. Smijeila se pri
pomisli na Marie. Da, razmotrila je onu reklamu pred Empireom, i
raunala je s tim, da e se, zahvaljujui gospoici Lloyd, jednom moi
smijati od srca upravo to, to joj je bilo potrebno. Kako je ono ila njena
pjesma, koju su svi pjevali ispod glasa? Ruevina sam, koju je Cromwell
malo unitio. Da, to je bilo: neopisivo duhovito! Poela je to pjevuiti.
Petar nije bio kod kue: poto je posjeivao veernja predavanja na jednoj
klinici, dogovorio se s njom, da se nau kod Charing Crossa; i tako, poto
se i posljednji put uvjerila
367da su karte kod nje kakva alost da ih zaboravi! zakljuala je
stan i otila.
Napolju je zrak bio hladan i titrao je, u samome centru tog dosadnoga
sivog grada ve se osjealo proljee; jedan je teglei konj prolazio sa
sjajnom vrpcom koketno upletenom u grivu; nekoliko je vrabaca lepralo
po praini, izgledalo je, da trae veernje kupanje. Osjeala 'se ivahnom,
sjeajui se na one dane, tako lijepe i, kako se inilo, tako blize, kada je,
ruku pod ruku s Petrom, etala obalom u Douneu, pri-mamljena Valom
Pinkertonom i njegovim zvijezdama.
Na Charing Cross je dola prerano. Vukla se po Paltock-uglu gore dolje,
uivala je u veernjem zraku i svome vlastitom iekivanju uitka ove
veeri. Ljudi su ekali to bijae omiljena toka za sastanke; bila je to
ugodno arena i ivahna slika. Ona se odjednom uplai, kad ju je netko
lupio po laktu ponosnim i ljubaznim posjednikim pokretom.
, Idemo dalje, molim, ree jedan glas tik uz njeno uho. Strese se i brzo
okrene. To je bio Petar, nasmijan, skinuo je eir i opet ga stavio lukavo
nakrivljeno, kako je to i pristajalo veeri znalakih uivanja.
Kako si me prestraio, ree ona polako; ali su joj oi zasvijetlile kada ga
je primijetila.
To oivi jetra, odgovori on, u ozbiljnom oponaanju strica Edwarda,
onda je, uzevi joj ruku, poe pratiti du ve tamne ulice.
Ona sakri svoj osmijeh, jedan tajanstveni osmijeh, izazvan ne toliko
njegovim smijenim rijeima, koliko vie brzim ostvarenjem neke
nenadane sree.
Imamo li karte, madame? upita on s pretjeranim, ruganjem kad su stigli
do pozlaenoga portala Empirea. Ili smo ih zaboravili na sanduku za
ugalj u palai?
Dok je jo govorio, karte su ve bile u njenoj ruci, i ona mu ih prui
pokretom glave, koji je potvrivao njenu linu tonost.
Pro jedrili su kraj jednoga vratara koji je izgledao kao admiral i uli u
kazalite ba tono u trenutku, kada je orkestar, koji se pokazao iz svojih
tajnih katakombi, trijumfalno zasvirao Blakesov veliki mar. Obrazi su
joj malo pocrve-njeli pri ovakvom ulazu; ali je njegovo dranje bilo
velianstveno: pokloni penny za program s dostojanstvenim izrazom,
368
s lakoom nae mjesta, promotri publiku bezbrino prije no to je nemarno
sjeo kraj nje.
Tu ima mnogo poleta, zar ne? ree ona na koncu uvertire. Imamo
krasna mjesta. Pogledala je okolo, osjetila je, da ga ne sramoti; skinula je
eir i kratki kaput i bila je svijesna svoje svjee nakovrane i lijepo
poeljane kose. Takoer je bila svijesna draesne sigurnosti, da e se
zabavljati. Prolo je ve zapravo pet godina, kako nije bila u kazalitu.
Athleto i Angelo, mrmljala je itajui program, atletiari. Dok je jo
govorila, otvori se zastor i na pozornici se pokaza draesna umska
priroda, a pred pozadinom slinom drveu, isprepletenom kao kraci polipa,
stajali su Athleto i Angelo klanjajui se. Bili su zdepasti masivnih nogu i
bezizraajni, imaH su duge jako navotene brkove i bjelkaste trikoe, koji
su bili sigurno privreni sjajnim kopama.
Dojenad u umi, ree joj on tiho na uho. Ona se nasmije; ali u ovoj
njegovoj okrutnoj poruzi nije vidjela iskre duhovitosti.
Mali izgleda kao gospodin Andrews aptala je predana sjeanjima;
sigurno zbog brkova. utei su gledali, kako Athleto i Angelo s
iskolaenim onim jabuicama diu nevjerojatne i sve tee terete.
Sasvim dobro, uvjeravae ona kritiki, kad je pod slabim pljeskom
odobravanja pojaanim tuem orkestra zastor pao.
To je tek prva toka, odgovori on obzirno. Nita naroito.
Ali se, dok je jo govorio, otvori zastor za drugu toku, Lucy brzo okrene
program prema svijetlu pozornice.
P. Elmer Harrison, obavijesti Petra, obojeni pjeva. Onda radoznalo
pogleda.
Elmer je bio obojen: bio je crn. Ali kakva god mu je bila koa, glas mu je
bio bogat i zvuan. Imao je lijep osmijeh: zanosan/ osmijeh crvenih usana,
u kojem su se obline usana i bjelokost zubi oaravajui isprepli tali izmeu
ogromnih mu uiju. Pjevao je ariju toreadora iz opere Carmen i Kad doe
oseka.
Oseku je izveo majstorski, tu se pomalo spustio do nepoznatih dubina
kromatske skale, posljednji su mu zvui bili tako muklo i bezdano duboki,
da je s galerije dolo do glasnih povika. Na to on neposredno prijee
iz dubina na vrh visine i odgovori sa Home, Sweet Home; i bilo je
arko: uope se nije moglo posumnjati, da P. Elmer Harrison ne gaji za
svoju pradomovinu trajnu naklonost.
Ona je priznala, da je Elmer bio dobar podnoljivo to je bio Petrov
izraz ali ono, to je imalo doi, bilo je vie nego podnoljivo1. Bio je to
sjajan program, kako se moglo naslutiti iz otroumnosti gospoice Tinto,
i Lucy je osjeala puno uivanje u toku njegova odvijanja, kao da je vino
strujalo kroz nju.
Poslije gospodina Harrisona doli su Cascarellasi s trostrukim trapezom. I
kad su se okretali u nevjerojatnim visinama izazivajui vrtoglavicu,
pojavie se Otto i Olga, da pjesmom umire uzbuene ivce; pjevali su:
S"da ga moram nazvati ocem i Jesi li kod kue naao takvu djevojku
kao Mary? s draesnom i potpunom harmonijom. Onda doe Pri-mavesi
spretni ongler, kako je o njemu stajalo u Eve-ning Newsu, ne
maloga znanja; Ebenezer Edward, u istom crvenilu, lovac, koji govori
trbuhom; Elle Tortamada, udo bez kostiju, ena zmija sa gotovo
dosadnom spretnou.
Ali je, naravno, ono oekivanje bez daha ove veeri bilo koncentrirano na
Marie, koja doe na red da bi podraila pohlepu tek kasno poslije
odmora. I Marie je bila neusporediva. Stvarno nije bilo nikakvoga pridjeva,
koji bi imao dovoljan superlativ za Marie: Marie je bila u trikou i u divnoj
formi. Prvo je pjevala, sa svojstvenom joj podraujuom lukavosti. Tako
se bojim ii kui po tami. I, oh, kako je svaki mukarac meu sluaocima
eznuo, da je oslobodi toga straha. Onda je pjevala pjesmu o francuskoj
dami, koja je na tajanstveni nain bila zahvaena onim tvrdokornim zlom
debljinom embonpoint. Um bon pom, pjevae Marie, i
svakoga puta, kad je to pjevala, a to je bilo esto, mirkae jednim okom,
drmae bokovima, i dodavae jedan struni, Oh je oh je Um bon
pom pom pom oh je oh je.
Bilo je to razorno. Marie se kretala du pozornice. Gi-zdala se, podupirala
se. Iskusnim rukama pravila je pokrete vi obliku valova oko listova, oko
grudi, oko drugih jo intimnijih dijelova nego to su grudi, koji trebahu
nagovijestiti debljinu. A onda stalno s udarcem bubnja dolazio je
370
onaj ubojiti, otro razdirui, vjeiti krik. Um bon pom i njegov
odjek, sa zvukom cimbala, oh je oh je.
Kua je ludovala. Napolju, u gradu, tramvaji su tumarali umorno, straari
stajahu zlovoljni na uglovima ulica, muevi su tukli svoje ene, djeca
da, djeca su se raala. Ali ovdje ah, ovdje, Marie je bila sredite
svemira; ljubav svakoga mukarca meu gledaocima pripadala je njoj! isto
tako Lucijina sklonost.
Suze su tekle preko Lucijinih obraza; u ekstazi uhvati Petrovu ruku.
Oh, Petre, dahtae, ona ona je udesna.
Mlitav od smijeha, on je aputao izmoreno: Oh je oh je.
Ja sam ja sam mucala je. Ja sam Ali nije mogla izrei.
Um bon bom, pjevala je Marie posljednji i stoti puta. I cijela je
kua urlala slavni refren: Oh je oh je.
Ali to' jo nije bio vrhunac. Poslije, poto je svoju publiku uinila potpuno
nemonom, Marie je nastavila, metaforom reeno, da sluaocima udara
peat svog genija! Opet je navalila na publiku kao netko, tko je opijen
bijesom izaao iz kolosijeka i konano je pjevala: Ruevina sam, koju je
Cromwell malo unitio. Ruevina Marie, njena Marie, ruevina; a
Cromwell, takvo to, Oliver Cromwell oh, to je bilo previe!
Bilo je to vie nego to je moglo podnijeti meso i krv. Snani su mukarci
jecali od smijeha. Petar je tucaio, a Lucy Lucy se uvalila unazad u
stolicu i plakala suzama bespomonog veselja.
Svladana, tako, gledala je Marijinu posljednju toku kroz velianstvenu
ekstatinu maglu. Oboje su bili tako izvan sebe, da su jedva vidjeli
posljednju toku film pod naslovom Sestra malog na brodu. Jedva su
mogli stajati uspravno dok su sluali God Save the King. Oh, r,ijetko,
krasno, i jedinstveno uivanje! Koliko ju je to veselilo. ivot s Petrom uz
nju bio je konano ipak sjajan.
Izaoe iz zapanjenoga kazalita na hladnu ulicu, gdje se skoro zmija ljudi
poredala za drugu predstavu.
24*
371
iZamisli, da mora jo jednom, sve vidjeti, ree ona ve otrijenjena,
saaljivim sjeanjem na Athleta i Angela. Ali, oh, Petre, bilo je izvrsno!
Oni su za to plaeni! Novac. To je ono, to okree kotae.
On stade, da od jednog djeaka, koji je izvikivao, kupi novine, onda na
uglu pred jednim utim tramvajem podie ruku visoko zapovijedajui.
Tramvaj poslua s negodujuim kripanjem.
Na krov? upita, gledajui preko ramena unazad u nju kada su uli.
Ona potvrdi glavo)m. Na putu kui itao' je paljivo novine. Sjedila je
sasvim uz njega, povremeno ga je pogledala ispod eira, mislila je, kako
se draesno ponio prema njoj; ak do tog zadnjeg pitanja, koje mjesto voli
u tramvaju. Kako se lijepo zabavljala! Bila je sretna, tako sretna, kao kad je
bila najsretnija s Frankom. Ispuni je osjeaj neobinoga blaenstva; napola
zatvori oi, osjeala je njegovo rame na svome, eljela je, da tramvaj vozi
dalje i dalje kao sada. Uvijek uvijek uvijek!
Onda on najednom ree:
uj tu je novost za tebe. Ona otvori oi i pogleda ga. Sluaj to
stric je Edward imenovan kanonikom. Uzbuenim joj je glasom proitao
kratku vijest, da je veleasni Edward Moore zbog svoga poloaja i duge
slube u dijecezi imenovan kanonikom. To je sjajno za staroga djeaka,
zar ne? zakljui on.
Sjajno, priznade ona; nije bila zanesena vijeu, u sadanjem ju je
raspoloenju osjetila kao sporedno ugodnu.
Moram mu pisati i estitati, ree on zamiljeno poslije jednoga trenutka.
To1 je pravo, ree ona.
On je pogleda znatieljno, i kasnije, kada su ili kroz Flowers Street,
najednom primijeti:
Zato' nisi uvijek takva, majko?
Kako' to misli? upita ona brzo.
Oh, ti ve zna, to mislim. Bio je sasvim ozbiljan. Prirodna ne tako
osjetljiva i ukoena.
Ona ne odgovori.
Kad su uli u stan, na podu je u predsoblju lealo jedno
pismo.
372
Od strica Edwarda, ree on. Ali sada on vie nije velika novost. Ali
pismo, koje je imalo na omotu velik zlatan monogram, nije bilo od novog
kanonika. Bilo je od Eve, pozvala ga je, da u subotu kod njih igra tenis, a u
postskriptumu je govorila: Dovedi svoju majku, ako hoe da doe. On je
pogleda, kao da hoe rei: Sada zna, to mislim. to ima na to kazati?
Ali, iako' je odjednom osjetila neugodnost, nije nita rekla. Odmjerila je:
On zna, da ja ne elim, da on ide. I on ne e ii. Odluila je, da taj tok
misli ne izrazi rijeima. Zato je utke gledala, kako je bacio Evino pismo u
vatru i sjeo da napie arku estitku stricu Edwardu.
XXIII
Ali on je ipak iao na tu partiju tenisa, i ona ga nije pratila. Nije bilo scene.
Sve se odigralo potpuno jednostavno. Cijelog je tjedna ta tema bila za njih
tabu. Ona je estoko mislila: Znam, da ne e ii. Ali se odluio, da ode.
U subotu ujutro obukao je s naroitom briljivou najlake to je imao-:
estoko se ljutio1, to nema flanelskih stvari, ali ovom prilikom nije bilo
utoita u Kini, a to se ticalo i nedostatka reketa, odluio je, da se osigura
na taj nain, to e rei, da je iaio zglob na ruci; i napisao je Lucy
ceduljicu, u kojoj je objasnio svoju odsutnost. To bjee straan okret
situacije taj sistem ceduljica uvela je ona sama. Kad su njegova
predavanja padala ba u vrijeme ruka, pa je time bila prisiljena otii prije
njegova povratka, obiavala je ostaviti mu olovkom napisanu obavijest
na primjer: Ruak u tednjaku: doi u uskoro. Pozdrav; a kako gorko
sada treba da ta giljotina padne na njenu vlastitu glavu!
Na ceduljici je napisao, skrivajui svoj prkos pod glupu aljivost: Provest
u popodne kod male Eve. Ujak Tom.
Onda je, sasvim gotov, stajao trenutak pred ogledalom ormara za odijela i
promatrao' se; preko crta mu se postepeno irio osmijeh zadovoljstva. Sam
se sebi poklonio u ogle'dalu i izvede pokrete rukovanja, die drugu ruku i,
usprkos ozlijeenom zglobu, snano, zamahnu reketom; onda se nasmijao
svojoj vlastitoj mati, popravio kravatu, bacio posljednji pogled na sebe, i
otiao. '
373Bio je krasan ljetni dan jedan od onih, kada je zrak svjetlucao u
sjaju suneve svjetlosti i on idui niz ulicu hrabro protegne ramenima.
Dao je sebi donekle velianstven izgled, kad je proao pored Alice
Maitland, koja je upravo ila na svoj sat muzike, odgovorio je, kad ga je
zastraeno i crvenei se pozdravila, naravno, ta Alica to je znao i
glava mu je prevrsto stajala na ramenima, da bi mogao uiniti ma i
najmanju glupost u tome pravcu; ali je ipak bilo ugodno, upijati arki
danak njenih oiju. Moda ju je tihi smijeak, s kojim joj je odgovorio,
uinio sretnom za cio ostatak dana. Tko zna?
Na kolodvoru je bio isto tako raspoloen, i nagnan jednom neobjanjivom
rasipnikom eljom, uzeo je povratnu kartu prvog razreda do Ralstona.
Bilo je to nepotrebno, taj skupi ispad za ovjeka, koji je morao raunati sa
svakom parom kao on; ali kad se bacio u prazni kupej i stavio noge u
elegantnim cipelama na otmjene jastuke, priznao je, da je taj doivljaj bio
vrijedan vanrednog izdatka od sedam pen-nyja.
Putovanje je prolo brzo: jo nije bilo tri sata, kad je vlak stigao u Ralston.
Naravno, da je znao vrlo dobro, kakvu je to nevoljnu pogreku
pretpostavljalo za tonost, jer iako je iao veoma lagano, bilo je jo uvijek
rano, prerano, kad je doao pred Le Nid. Kod vrtnih je vrata neodluno
stao.
Pred njim je leala jedna povrina, preko koje je bila zategnuta mrea,
oznaena krivudavim crtama kao tenisko igralite, s redom stolica sa
strane. Ali je bilo prazno, isto kao i stolice. Odjednom mu sigurnost
postade manja. Nije znao igrati tenis; ipak nije trebao doi, brzo se okrene i
urno ode uz ulicu, glavu je sagnuo, da ga ne bi vidjeli s prozora.
Postepeno mu koraci postadoe sporiji, tumarao je unaokolo jedno etvrt
sata, dosaujui se.
Ali, usprkos neraspoloenju, divio se lijepim vilama toga najljepega
predgraa. Naroito mu se svidjela jedna The Towers' stajalo je ime
preko iroke bijele kapije, a kua je u plemenitom nastojanju traila da
opravda taj naslov rasipnikom punoom baroknih tornjia ukraenih
drvom i tu-katurom, koji su se mogli vidjeti kroz grmove rododendrona
1 The Towers-kule.
374
na zavijenom prilaznom putu. Impozantno mjesto za stanovanje, tako je
mislio, i nekako mu to ime ostade u pameti. Napokon mu se povrati
sigurnost, poto je pogledao na sat i posljednji put, uputio se kui ujne Eve.
Doao je kasno, i red stolica bio je gotovo sav zauzet od gomile ljudi, koji
su mu bili okrenuti leima, brbljajui i smijui se sa svim znacima
povjerljivosti. Uz to je jo pred kapijom ujne Eve stajao automobil, velik
crveni automobil, s lijepim uzdignutim sjeditima od crvenog safijana i
lijepim malim hladnjakom od bronce s plavim lavom na vrhu. Jedan
Argvll, to je vidio odmah, s uzbuenim unutarnjim drhtanjem; stvarno je
jedan Argvll stajao pred ujninom kapijom; i kada je otvorio kapiju, opet se
zbunio, jer nije znao, da li da pristupi ili da ide dalje k vratima kue.
To mu se uini najsigurniji put, i poto se popeo tri stube, povue lako za
zvonce, nervoznom je ozbiljnou rekao svoje ime djevojci, koja mu je
otvorila vrata.
Odveden je u salon, gdje je ve sve bilo spremljeno za popodnevni aj, s
morem sendvia, kolaa, pikantnim salatama i bljetavim srebrnim
posuem. Sjedio je veoma ukoeno na rubu stolice i ekao, upravio je
pogled na raskone pripreme i prislukivao razgovor, koji je kao brbljanje
uo kroz poluotvoreni prozor. Stvarno je to bila njegova prva pustolovina u
drutvu i bio je nervozan. Njegova prijanja oekivanja, da e na
sveuilitu predstavljati naroito dobru figuru, jedva su se ispunila: na
onom je plesu, na primjer, graciozno, za vrijeme najveeg dijela veeri
podupirao stup na vratima. A sada se gotovo uplaio, kad je ujna Eva ula
tapkajui a Charlie ju je slijedio neto, lake. Oboje su ga pozdravili lju-
baznom dobrodolicom.
A tvoj reket? ree ujna Eva djetinjasto poslije kratkoga brbljanja. Nosila
je bijeli pike i naranastu vrpcu, koju je ciganski zaplela kroz tamnu kosu.
Ti valjda ne misli, da ne e igrati.
Pocrvenio je i mucao. Moj zglob na ruci iaen, zna. Ujna Eva baci
pogled na zglob ruke, pomae glavu u stranu i koketno zaprijeti prstom:
Ti mora igrati, ree zadirkujui. Mi raunamo na tebe. Tri s
Charlijem gore. On e ti pozajmiti neto od svojih stvari.
375Stvarno, zbilja iaenje sasvim ukoeno, zna, protestirao je,
pocrvenjevi jo jae.
Ali ih ujna Eva, zapovjednikim ukanjem, potjera gore, o tom iaenju
nije htjela nita uti. I prije nego to je mogao pronai uvjerljivije
simptome, ve je bio u Charlijevoj spavaoj sobi, jednoj mladenaki
neurednoj prostoriji s knjigama i slikama u boji, gledao je kako njegov
brati iz dobro napunjene donje ladice ormara izvlai jednu flanelastu .gar-
nituru.
To e ti pristajati, ree Charlie, uspravljajui se. Bio je po prilici visok
kao i Petar, a i istih godina, tatman, ozbiljan, malo umiljen kao i otac mu,
ali ljubazan; sada je mjerio Petra, zaista zadovoljan, smijeio se svojim
irokim vrlo ugodnim smijekom. Hoe li cigaretu, dok se presvlai,
upita, otvarajui dozu. Negdje sam spremio jedan reket, koji moe
uzeti.
Vrlo ljubazno od tebe, mrmljae Petar, otkopavajui hlae. Osjeao
sam se tako izvan forane, da uope nisam ni mislio da ponesem svoje
stvari.
Charlie se nasloni na kamin i izbaci dug oblak dima, nemarno puei.
Loe je ovo nae tenisko igralite, primijeti usput. Lopte stalno padaju
u grmlje. Osim toga, to je glupa igra. Ja igram samoi zato, da bih ostao
vitak.
Ja nisam igrao ve dosta dugo, ree Petar na isti nain cigareta
koja mu je davala samopouzdanje, visila mu je iz kuta usana. To je vie
igra za djevojke, mislim. Povue koulju preko glave, otkrivi u
drugarskoj bezonosti velik dio svoje gole koe.
Danas su ovdje dvije zgodne djevojike Kitty i Rosie.
Da? '..'..
Mene interesuje gospoica Darting naime Kittv.
Oh! odgovori Petar. Htio je da kae neto pristalo, neto upravo mudro,
ali mu toga trenutka nije nita drugo dolo na um. Izbaci dim kroz nos
blazirano, utke oblaei tek posuene- cipele. Kad je bio gotov, sili su
dolje do igralita. Dok su se pribliavali grupi, koja je sjedila na stolicama,
opet se osjeao zbunjen i bilo mu je neugodno. Elegantni ljudi, mislio je,
nervozno pripremajui osmijeh. Posuene flanelske stvari stvarale su mu
osjeaj, da je clown; Charlijev reket mu je u ruci izgledao kao banjo; ali
je s uspjehom svrio
376
navalu predstavljanja s mnogim stisima ruku, izjavama drago mi je, i sa
gotovo neprekidnim smijanjem. Zaista, bili su tO' ugodni ljudi, svi ti
prijatelji ujne Eve, i sasvim miadi ona je rado gledala mlade ljude oko
sebe. Tu je bila gospoa Mac Bride Ivy prisna prijateljica Evina
plava, pristala, s mnogo pokreta, blistava, jo" prilino mlada udovica
jednoga dentlemena, koji je sa steznicima stekao svoj imutak. I Kittv
Darting, vesela, ivahna mala brineta s vragolastim pogledom uperenim na
Charlija i s ocem, koji je svoj imutak steen mesarskim obrtom
umnogostruio nedavnim poslom sa smrzavanjem mesa i sebe uinio
uglednim u drutvu. I Vera je bila tu, smalokrvna, s naoarima, nagnuta
naprijed, lijepo obuena, ali ne jako zanimljiva, kraj nje je bio mladi
poput bureta, zvao se Jim, s crvenim licem, na-deran; nekako udoban, i
njegova sestra Rosie!
Sada je sjedio na stolici kraj Rosie, ukoeno je gledao na razderanu icu
svog banja (ili je to zapravo bio reket?, ali je ipak u svojoj suvie vidljivoj
rastresenosti pogledao koso na susjedu. Unaokolo je tekao razgovor
prekinut njegovim dolaskom: brbljanje o modi tko e slijedee veeri
prirediti whist, da li se odlazi u novu izlobenu zgradu u Maiden-hall
Streetu, i, izgleda bar tako, da li nije sramota, da gospoa Moody (izmeu
svih) bude zamoljena, da otvori dobrotvorni bazar u etvrtak. Napokon on
pogleda svoju susjedu neposredno. Bila je visoka, smeih oiju, i nekako
daleka, koa joj je bila meka, boje mlijeka i lako poprskana sunanim
pjegama, kosa joj je imala bronani sjaj, naglaen zelenom vrpcom, koja ju
je drala. Njezina prividna oholost gotovo ga uplai, no ipak izbaci: Igrate
li mnogo tenis, mislim?
Smijeila se, to je odma'h preokrenulo nepokretnost njezinih crta u
privlanu mekou.
Da, ree povjerljivo1. A on ju je drao oholom! A vi?
Postade sigurniji, nita ne rekavi povue obrve visoko.
Moja je najmilija igra kriket, odgovori zamiljeno. Zar jednom nije
dobio sa sedamnaest toaka protiv brata Johna Jakoba? Nastavi, uvjeren i
sam "u svoju nezgodu mnogim ponavljanjem, a osim toga, ozlijedio sam
zglob na ruci.
Prvo- na nju ostavi dubok utisak, drugo- probudi samilost.
Sigurno ivite u gradu, primijeti stidljivo: dostojanstvo joj je bilo samo
maska preko blagosti; za takvo- jedno
3*77boansko stvorenje imala je, to je sada vidio, u najveoj mjeri
privlanu stidljivost. Nisam vas nikada vidjela ovdje kod nas.
Da, dodade on oteui, s pogledom na ujnu Evu, koja je, daleko da bi se
moglo uti, prekinula svoje brbljanje na kraju reda, da bi ga ohrabrila
ivim klimanjem.
Prvobitno s)mo ivjeli na selu, dodade on. Ali smo sada iznajmili stan
u gradu, dok sam ja na sveuilitu.
Vi dakle studirate na sveuilitu? Njezine su oi gledale u njegove s
toplom radoznalou.
On klimnu; dodade lakonski: Medicinu!
Ona sklopi ruke. Oh, kako sjajno! Otac je najprije htio, da Jim to studira.
To je tako otmjeno zvanje. Ali je on htio da ue u posao. Mislim, da je biti
lijenik divno!
Nastupi stanka, za to je vrijeme gledao prilino zbunjeno. Stanujete li
ovdje? upita napokon.
Da. Naa kua nije daleko odavde. The Towers. Strano ime ali je
otac talio htio.
The Towers! Nauli ui, i zabulji se u Rosie s novim interesom neobino
potenciranim potovanjem. Ona je bila divno bie, sa svojim toplim
pogledom, jako bijelim vratom, mekim rukama, sa svojom draesnom
haljinom, od teke i neobino skupe svile opasanom svijetlozelenim
konim pojasom.
Kako ste doli ovamo? upita on odjednom, polualjivo. Usput vas
nisam vidio.
Ona ga pogleda iznenaenim osmijehom. Doli smo u automobilu. Jim je
sasvim lud za njim.
The Towers! I taj zbunjujui veliki Argvll! Zaista, to je bilo uzbudljivije
nego to je mogao i sanjati. To je bilo drutvo, za kojim je eznuo; kome
je, svakako*, s punim pravom pripadao.
Slijedea igra, povie veselo ujna Eva. Rosie i Petar protiv Ive i Jima.
: On ustade posluno, zabrinutosti je gotovo sasvim nestalo.
Morate mi pomoi, mrmljao je znaajno Rosie, dok su prelazili teniskim
igraliteim. Ve je tome dugo od moje posljednje igre.
Ona mu se umjesto odgovora gotovo povjerljivo nasmijei.
378
Nesreu, igra nije bila suvie burna. Bila je blaga, laka, i slina stolnome
tenisu, koji je igrao jednom ili dva puta u Guild-dvorani u Port Doranu.
Jimov je stil bio suvie brz estoki udarci u mreu; okruglasta se
udovica, suvie ukoena uslijed stezanja steznika posljednje mode, mogla
cerekati koliko je god htjela, ali se kretala u ogranienom krugu: pune su
joj grudi uhvatile loptu kada je pokuavala da tri. Rosie je bila pouzdana,
pomogla mu je svojim savjetima. Zahvaljujui tim savjetijma, nije uinio
nikakvu glupost, nego je, tjme se oslobodivi, uzeo reket visoko za drku i
drao loptu to due u zraku; ispunio je svoje zadatke, kako je izgledalo, ne
sa sramotom. Pobijedili su, Rosie i on, i napustili igralite praeni prilinim
pljeskom.
Dobar set, ukae ujna Eva. Sada idemo dalje! Ti e uzeti Kitty,
Charles, a ja Veru; i vodila ju je na prazno tenisko igralite sa ivahno
zabaenom glavom.
Igrali ste sjajno mrmljala je Rosie, srui limunadu, koju joj je on
galantno donio s maloga bifea. I jo s vaim zglobom.
On povue dugaak gutljaj iz svoje ae, pogled mu se zadravao na
igraima. To< je bio ivot. Stvarno je to bio! Ispruivi noge obuvene u
bijelo zaista, izgledao je upadljivo dobro u flanelskom. odijelu
gladei brino zaeljanu kosu, onda baci pogled na Rosie.
Upravo sam imao vrlo dobrog suigraa, znate, primijeti hrabro.
Ona se smijeila, promatrala je igru utke. Odigrano je par setova ujna
Eva je bila oduevljena, razvila je neogranienu drutvenu energiju u
sastavljanju uvijek novih promjena meu svojim gostima.
Ivy ovoga e puta uzeti Petra, a Kitty, ti
Tako je ilo dalje. On je promatrao svoju ujnu i naao je, da je draesna,
vidio je u njoj olienje ljubaznosti, i rascvjetao se pod tom ljubaznou.
Njegovo je pouzdanje raslo; on se zabavljao. Jo jednom je igrao s Rosie, i
sreli su se kao stari prijatelji. Opet su pobijedili. Onda su, pod pastirskim
tapom ujne Eve, veselo otili na aj. To je bilo veselo, upravo impresivno
svojom neformalnou, to je, upravo, bio njegov prvi aj u salonu,
otkako ga je stric Edward jo kao djeaka vodio u ceremonijalne salone
gospoice Mac Tara. Da se nije sjeao svojih svjeih trijumfa na teniskome
igra-
379listu kao potpore, moda bi problijedio kod tog brzog naizmjeninog
pruanja alica i pred ravnoteom koja se od njega traila. Ali mu je sada
bilo nemogue, da se osjea omaiova-enim. Nasloni se malo unazad u
stolici kraj Rosie, s osvajakim izrazom, promiljeno, naavi u njoj
draesnog partnera mirnog i gotovo stidljivog.
Uzmite kolaa, elite li?
Hou abernethvsa.
Jo aja, elite li?
Dajte mi svoju alicu, molim.
Da, bilo je neobino lako njoj govoriti, i ona ga je ohrabrivala, poklonivi
mu svu svoju panju. Nije bila kao gospoica Darting, iji su pogledi
slobodno kruili prostorijom, ili Vera, koja je bila ravnoduna prema
svemu i svaemu osim prema utipcima s maslacem. Bio je zadovoljan
sam sa sobom, s Rosie da, zapravo sa svakim. Kada je dolo vrijeme za
puenje, Charles ga je ponudio iz svoje doze.
Hoe li jednu, stari?
Stari, zaista! Bijae to divno priznanje jednakosti, konani peat udaren na
njegov poloaj u drutvu. Ispuni ga jedna mala navala topline. Ovi su ljudi
bili ljubazni, dobroduni, draesni. Ipak je od njegove majke bilo suvie
glupo, to nije htjela nita imati s njima! Sluajno se okrene Rosi:
Nadam se, da' emo se opet sresti, usudi se. Danas ovjek zaista nailazi
na tako malo ugodnih ljudi.
Smijeila se nenamjeteno i gledala na svoju meku iroku aku.
To je istina, priznade zamiljeno.
Nastupi stanka. Kad je pogledao na njene sputene trepavice, koje kao da
su joj osjenjivale okruglaste obraze, najednom je zaelio, da kae neto
laskavo, osobiti kompliment. Muio je mozak, pokuao je da izmisli kakvu
ne suvie smjelu primjedbu, i napokon mu pogled padne na kopu na
njenoj haljini, koju je nosila; dekoltiranu po posljednjoj modi.
Kako vam ta kopa dobro pristaje, mrmljao je zbunjeno. .. .
. . >,,
Ona je uze-u prste ne mislei. .......
Ne nalazim niega naroitoga u takvim stvarima, primijeti ona, ali je
kamen dobar.
On uzdahnu duboko, potpuno smuen. Mislio je, da je taj ukras od kristala,
a u stvari je to bio pravi brilijant ^ jedan
38b
tako veliki plameni kamen, da su mu oi od tog novog otkria poele
svijetliti simpatijom.
Morate jednom u gradu poi sa (mnom na aj, uo je sam sebe kako
govori, ne sanjarskom drskou.
Pogledi im se susretoe.
Kako rado, smijeila se.
Ali ujna Eva ustade, ree da svatko, tko je gotov, mora da ide na
upravo prekrasno sunano svijetlo.
Izgleda mi, da se ti zabavlja, apnu Petru u prolazu. On joj se naceri,
drei joj galantno otvorena vrata.
I opet tenis, opet smijeh, opet brbljanje. Izmeu dva seta pomagao je Rosie
da trai izgubljenu loptu u grmlju. Njihove su sagnute glave dole tako
blizu jedna drugoj, ispod jednog grma borova, da je mogao vidjeti sitne
kapljice znoja na njenoj gornjoj usni. Pogled, koji je oduevljavao!
Oko est sati doao je ujak Richard izvukavi se napolje, da bi na svoj
nain s nosom visoko u zraku, ali s odreenom aljivou, koja je
ublaivala njegovu strogost vidio to se dogaa.
Izgledalo je, da je obradovan, kad je vidio Petra, poslije nekoliko trenutaka
sjedne kraj njega neto po strani.
ao mi je, to tvoja majka nije mogla doi, ree oprezno, prekrstivi
noge. Kako joj je?
Izvrsno, hvala.
Richard zaklima glavom.
Veseli me. Jako me veseli. Zastade, pogled je drao upravljen u vrh
cipele. Ponekad imam osjeaj, da je tvoja' majka nepravedna prema nama.
Mi za nju nismo odgovorni, naravno. Ali mi vam hoemo dobro, unato
svemu.
Naravno, odgovori Petar naglo. To i mislim. Tada nastupi prekid.
Moda se ivot loe poigrao s Lucijom, nastavi Richard. To je
razumljivo. Ali protiv nje ne gojim nikakvu zlu volju. Htio bih, da si s tim
naisto, moj mladiu. I ti e ovdje biti uvijek dobro doao. Tvoja ujna Eva
. Pogled mu je njeno kruio k udaljenoj pojavi njegove supruge. Da,
tvoja ujna Eva vrlo rado gleda mlade ljude oko sebe. Doi ovamo, kada
god samo hoe.
Petar je bio pun zahvalnosti, duboko zahvalan.
I ja se veoma veselim tvoctne napretku, nastavi ujak Richard. Bilo je
vrijeme, kada sam gajio sumnju, to pri-
381znaj em. Ali sada, kada te vidim, nisam iznenaen. Samo se dri, moj
mladiu, i proi e s razvijenim zastavama.
Hvala, ujae, mucae Petar. Nije ni mislio o tome, za to se zahvaljivao;
no ipak se osjeao zahvalnim.
Onda, izrui moje pozdrave svojoj majci, ree Richard, dok je vukao
zlatni sat i opet poprimio svoju obinu osornost. Sada moram ii.
Zato mu je, miljae Petar kada je ujak otiao, sjeanje na majku
odjednom prouzrokovalo neugodan osjeaj; ispunjavalo ga je osjeajem
otrcanosti? Bijae to kao da se osjea vezanim, da ga je neto spreavalo,
neto, to nije mogao predstaviti; i elio je da tu vezu prekine, da tu
zapreku ukloni. Ali, u jednom trenutku ipak nestade toga osjeaja; poeo
se opet zabavljati.
Napokon sunano svijetlo skliznu s ledine i die se laki vjetri, koji strese
slabokrvnu Veru. Tada nastane opi odlazak kuama, i on, koji nije htio da
pokvari taj krasni dan time, to bi svojim domainima dugo bio na teretu,
odmah ode gore da se presvue, Prvo se hladno- tuirao u velikoj
emajliranoj kadi ta je sasvim drugaije izgledala nego puknuto oblo
korito kod kue onda se obue neobino briljivo, zaelja kosu
Charlijevim briljantinom dok se nije sjajila, i sie dolje.
Rosie i Jim upravo su htjeli otii nekako je imao utisak, da je ona
odugovlaila s opratanjem dok on ne sie i sada se Rosie okrene njemu
i upita ga svojim mekim glasom:
Moemo li vas odvesti na kolodvor?
Vozimo se svi, ree Kitty veselo svojim naglim nainom.
On se oprosti od Eve i Richarda prekomjernom i rjeitom zahvalnou:
kako im se mogao dovoljno nazahvaljivati, pitao se; onda je slijedio ostale
u velikim crvenim kolima. Nevjerojatno da on, koji je jo prije nekoliko
kratkih sati stidljivo stajao upravo pred ovom kapijom, sada klizi odavde
automobilom kao lan veseloga drutva.
Zbog guve je na zadnjem sjeditu bio jako stisnut uz Rosie, tako da je sa
svakim pokretom kola osjeao klizavi pokret svile na toj glatkoj koi. Da li
je ona pocrvenjela? On to nije znao; ali je znao, da je bio sretan,
raspoloen.
382
Vukli su se peronolm, gdje je Ralston je bio glavna stanica vlak ve
ekao. Kako je sada blagoslivao svoju kartu prvoga razreda! S kneevskim
izrazom ravnodunosti stupi u svoj kupej i nagne se kroz prozor maloj
grupi, koja. je stajala pred njim. Bilo je jo vie mondenske brbljavosti, jo
vie smijeha. Jim, koji je odjednom pokazao da je aljiv, izvadi punu ruku
novia i napade automat. Sada su svi jeli okolade pred njegovim
prozorom, onda je lokomotiva zazvidala, vagoni se postepeno pokrenue,
i on je otputovao.
Utivo je digao eir i drao ga u ruci, pogled je nepomino upravio na
grupu, koja je postajala sve manja. Da li je umiljao ili je Rosie zaista
odvratila stisak njegove ruke? Ona mu je sada inahnula kratko posljednji
put, kad je kod zaokreta nestao njezinu pogledu.
Razdragan podie prozor i baci se na jastuke. Htio je vikati, pjevati. Bilo je
krasno; velianstveno; sjajno! Kako se krasno zabavljao! Bio je lijep
mladi, i kako se sjajno izvukao iz svega ovoga s osobitim uspjehom! I
kako divni ljudi! Rosie, naroito, s kulama i velikim Argvllom u pozadini,
s onim brilijantom, koji se tako bezbrino blistao na njenim okruglastim
prsima. Najednom se nasmije. ivot se pred njim otvara kao udom. Onda
zatvori oi, i zavali se unazad, dok mu je jo uvijek tihi smijeh poigravao
oko usana.
XXIV
Ona se vratila s posla kasno: kad je, u etvrt do dva, ula u stan, njega tu
jednostavno nije bilo. S napetim izrazom mai se za glupavom ceduljom:
Provest u popodne kod male Eve. Ujak Tom. Nita o tome, da e se
skoro vratiti, nikakva misao za nju; nikakva rije njenosti. Dok je itala,
lice joj jako pocrveni, onda skide eir i divlje ga baci na kredenc. Guila
se. Ipak je otiao tamo, njoj za inat. Sjedne, pustila je misli iz ove
prostorije u daljinu. Ali se u jednom trenutku naglo uspravi. Zato je tako
mislila; tako ljubomorno; tako estoko; zato je sama sebe gurala u to
ogoreno raspoloenje? to joj je dolo? Prije nekoliko godina ona bi se s
uivanjem naslaivala pred mogunou jedne takve zabave pred nju
izae vizija onoga izleta, to ga je nainila s Petrom u Port Do-ran; ali se
od onoga vremena s njom dogodila ne-
383obina, podmukla promjena. Ona nije, naravno, imala pristale haljine;
nije trpjela Evu; gajila je pravednu ljutnju na Ri-charda; osim toga bila je
izmorena tekim poslom preko tjedna; aji je bio neki drugi razlog pored
svega toga, da je odbila onaj poziv. Da li su niz tih godina rada i borbi i
straha i svijest o tome, kako ivi sada, razorili u njoj prohtjev za
drutvenom razonodom? Ne, to nije bio razlog. Eva e, svakako, znati, da
je sin bio neposluan prema njoj. I sada joj se pojavi sjeanje na nedavni
susret i rani je. Da, pobjeda je bila Evina. Eva je progledala cijelu stvar.
Mora da je to bio, znala je to, sjajan pikantan trijumf za to malo ukavo
neiskreno stvorenje, koje joj je priredilo ovu lukavost. Poe gajiti protiv
Eve skoro avolsko ogorenje. Htjela je da. bude sa svojim sinom
ostavljena na miru. To je bilo. Neka dignu ruke s Petra. On je bio njen.
Ona ga je htjela sasvim za sebe; i kada nije bio kod nje osjeala se
oajnom. Da, to je priznala.
Automatski se die i postavi kotli da bi spremila ne-izbjeivo sredstvo
utjehe alicu aja. Svladala se i skupi sve svoje snage. Nije postojala
sveopa zavjera, da joj oduzmu sina. A on joj je bio odan. Ublai se
sjeanjem na ono krasno vee u Empiru.
Pila je aj, uzela je neku knjigu i pokuala itati. Dolje je Alice Maitland
poela za klavirom svirati one beskonane skale, koje su joj stalno bile
tako dosadne. Ali ovog puta uope nije ula zapinjanje nota, niti je vidjela
tampane rijei pred sobom.
ekala je i ojaavala se u odluci, da ga ne drai svojim bijesom. Ipak,
vidjela je, kad se vratio iz Ralstona, s naroitim-osjeajem razoaranja u
srcu, da je bio veselo raspoloen; prisilnim ga, ali ipak nita manje
ljubaznim glasom, upita:
Jesi li se zabavljao?
Oito olakan takvim doekom, uborei je prikazao svoje utiske iz Le
Nida.
Svi te pozdravljaju, zakljui on znaajno, bez daha od bure oduevljenja.
U redu! Stalo ju je strano napora, da odri svoju odluku i da ostane
mirna. Njihovi pozdravi, zaista! Da li su ga ti pozdravi doveli na
sveuilite?
.384
Ne mogu nita loe rei o njima, nastavi on dalje neoprezno.
Ne?
Danas se mora plivati sa strujom ne protiv nje.
Kako sada izgleda Vera? upita ona neposredno.
Oh, jedva sam govorio s njom. Zastade, onda se nasmijei oaravajui.
Ali je tamo bila cijela gomila veselih zgodnih ljudi. Jedno je drutvo
dolo ak s Argyll-automo~ bilom. Vrlo lijepim. Mora da je stajao brdo
novaca. I ja ne u dotle mirovati, dok i ja ne budem imao takva kola i
toliko novaca, da ih mogu drati. Smijao se. Danas se moe sve nainiti,
kad se ima dosta novaca. Onda mu smijeak odumre i s gaenjem se
zagleda po prostoriji. Strano1 je to, poto je ovjek bio u jednoj tako
pristojnoj kui, vratiti se u ovakvu rupu. Treba samo da vidi njihovu
kupaonicu! Kako bismo mi mogli ovamo ikada ikoga pozvati?
Dobro, odgovori ona gotovo umorna, ne e vie dugo trajati.
Hvala bogu!
Njegov je ton za nju bio upravo nesnoljiv; ona je stajala tik: pred stranom
provalom: ali preko njenoga jezika nije prela ni rije. utke je promatrala
dok" je izlazio iz sobe da se presvue. Onda'se vrati, baci knjige na stol i
pone raditi.
To je svakako prolo, miljae ona poslije nekoliko trenutaka, estitajui
sama sebi to se svladala. Bio je u tom nesretnom drutvu. Ali sada ne e
vie misliti na to.
Oito nije ni mislio; jer vie nikada nije. o tome govorio. Ipak se ona u sebi
osjeala veoma nelagodno. Da li je to bilo njezino umiljanje ona
nastranost, za koju je okrivljavao ili je on izgledao stvarno na neki
nain promijenjen? Osjeala se neugodno; nije bila sigurna. Da li je onim
loim izletom u nj bio posijan neki tajanstveni nemir? Bilo je to glupo,
smijena misao, ali se nikako nije mogla osloboditi od toga. Cesto je uvee
dizala pogled s pletiva i primijetila kako je sa svojim knjigama sanjarski
neobino buljio u daljinu; promatrae, kako je postao jo briljiviji pri
oblaenju; tuio se gore nego prije zbog nestaice novaca; iz bolnice je
donio neku vodu za lice. Kada je jednom iznenada dola kui, jer je neto
zaboravila, zatekla ga je, kako za stolom divlje pie. Svi ti neshvatljivi
znaci nisu vodili nikamo. Vidjela je, da se bezrazlono pravi smijenom.
Zar se, osim toga, nije vrsto
25 Tri ljubavi
385odluila, da nikada vie ne dopusti, da se sumnja uvue u slast njene
ljubavi? Nije se htjela glupo baciti u nesreu jednim tako zaslijepljenim
korakom. Bila je dovoljna strana zabuna s Frankom. Ne, ne, ona nije
sumnjala u Petra.
I kad je jedno popodne kasno u svibnju, poslije svoga dnevnoga posla, ula
u poslovnicu, pozdravi je smijeh, koji je zaustavi. Nitko je nije opazio;
tako je estoko bilo veselo, a Adam Dandie, koji je ubirao stanarinu lokala
u centru, bijae arite i izvor te razonode. Stajala je na pragu vrata, morala
se nehotice smijati. Dandie, glumac po prirodi, koji je rado prikazivao
karikature, u kojima je kao lakrdija svoja tjelesna svojstva iskoristio do'
krajnjih granica, sada je bio zabavljen takvom jednom pozom, kojom je
nezadrivo zabavljao, gospoicu Tinto i, naravno, sam sebe. Glavu je
okrenuo uzdignuto umiljavajui se, ruku njeno savio, malo krive noge
zaljubljeno svinuo kao Kupidov luk, i tako je upravo pratio' nevidljivoga
druga oito enu kroz lokal. Tako sam ga zaista vidio istina,
kao to tu stojim, ree, irokim gestom pantomime. Bilo je veoma aljivo;
smijeh ga je tresao. Niz Maidenhall Street! Dopusti mi, draga, rekao je.
Smijem li ti dati ruku.
Gospoica je Tinto' upravo htjela da popusti u svojoj ukoenosti, kad
odjednom die pogled i spazi Luciju. Odmah joj osmijeh i dvostruka brada
padne mlitavo dolje, lice joj se preli zbunjenim crvenilom; neposredno se
okrene i obrati panju svojim trgovakim knjigama.
to se dogodilo? upita Lucy, zatvarajui vrata i stupajui u lokal. Kod te
je pantomime, koju joj je prije duega vremena njoj u ast prikazao
Petar, imala neugodan predosjeaj.
Gospoica Tinto pusti jedan neartikulirani glas, koji nije nita govorio; ali
nenadmaivi Dandie, ija je drskost preivjela i to otkrie, stupi hrabro
nasuprot situaciji.
Recite mi, istrajae Lucy.
Nije potrebno, ree Dandie.
Lucy je buljila u njega, ud joj se ispunila neveselom sumnjom.
Zar je bilo neto, to se tie mene? upita ona strogo.
Ni govora! ponovi on. Samo mala ala!
Ticalo se mene, istrajae ona otro. Naprijedistim. Njegov izraz
posta'de kiseo.
386
Kaem vam, da nije nita, ree. Sluajno sam popodne vidio vaeg
djeaka ispod ruke s jednom krasojkom. To je sve! I on se spusti kraj
svoga pisaeg stola, baci knjigu s oaloenim izrazom i pone glasno
zbrajati.
Osjeti, kako je jako pocrvenjela; na usnama joj je drhtalo da odbaci
njegovu tvrdnju. Ali je odugovlaila. A ako a ako.ima pravo? On je
poznavao Petra, koji je jednom prilikom doao po nju u poslovnicu; i imao
je dobar vid; da, sramotne, pijunske oi.
O tome ne bih razbijala glavu, ree gospoica Tinto odjednom,
istodobno okrenuta svojoj trgovakoj knjizi. Svaki mladi ovjek naini
jednom glupost.
Lucy ne odgovori. Njezin sin i glupost! Ujede se za usne osjetivi, da je
ova druga ena promatra. Ode do svog stola, baci na njega koveg, i
bijesno otvori knjigu. U pet sati napusti lokal bez rijei pozdrava. Gotovo
je trala, a ipak joj se inilo1, da ne moe dovoljno brzo stii kui. On je
ve bio tu, ekao je, kad je stigla u Flowers Street.
Naprijed, Lucy, ree on ljubezno. Umirem za ajem.
Ona duboko udahne i pogleda ga u lice.
Gdje si bio popodne? izdere se na njega.
Zato to se dogodilo? Izraz mu se zbog njezina tona promijenio.
Gdje si bio? ponovi ona ee.
U dispanzeru u ambulanti -gdje sam uvijek.
Kamo si poslije iao? Ove su rijei bile pune bijesa.
On je udnovato pogleda.
Oh, sluaj majko. to ti zapravo eli znati?
Odgovori mi!
S kim misli, da govori? ree on najednom zagrijano. Moglo bi se
misliti, da sam kolarac, tako se ponaa prema meni.
Odgovori mi! ponovi ona glasno.
Oh, prestani, neba ti!
Odgovori mi! viknu ona, po trei- put.
Ne budi luda! nastavi on; ali je izgledalo, da je se malo boji. Buljili su
jedno u drugo napeto i bez rijei; njene su usne bile blijede; mogla je
osjetiti, kako joj srce dre kao ptica u mrei.
Vidjeli su te popodne u Maidenhall Streetu s jednom djevojkom ispod
ruke. Posljednje su rijei bile izgovo-
25*
387rene zadahtano, zvuale su smijeno, pretjerano to je bio vrhunac
njene optube.
Njegovo se lice otegne.
to, ako i jest, ree on uporno. To te se nita ne tie.
On nije poricao! Osjeaj joj u grudima postade nesnoljiv.
Ne tie! odgovori ona bijesno. to ti misli, za ime boje? Ti mora da
radi svoj posao a ne da razbacuje vrijeme na takve gluposti. I pored
toga, jedva da ima jedan penny u depu!
Dobro, ija je to krivica?
Samo ti to misli, izbi ona. Biti tako vien usred bijela dana. Ti ti
moe da izgubi svoju stipendiju, ako se to sazna. To' ponizuje! To je
sramotno!
Kakve to gluposti govori? ree on zagrijano. Ne napadaj odmah' tako.
to je loe u tome, to sam uinio?
Loe!
Da loe?
Usne su joj drhtale, dok je buljila u njega.
Jesi li ti lud? povie estoko. Zar zaboravlja na poloaj ovdje
zatvoreni kao to jesmo u ovoj kasarni? Ti se ide skitati s nekom,
tupoglavom kreaturom iz Maienhall Streeta strah joj je preuveliao
znaenje njegova saue-stvovanja u lagodnome ivotu a ja saim radila
kao rob, da bih te podigla. Zar ti nita drugo nema, nego da se ponaa
tako jadno glupavo?
Mene podii? odvrati on oholo, primivi tu opasku. Mislio sam, da
imam stipendiju.
Zar ja upravo, drhtala je ona, ne otkidam zalogaj od usta, da bih ga dala
tebi?
Ne budi uvijek tako neukusna ree on s hladnim omalovaavanjem.
to? Njegovo je dranje ubode i uini, da izgubi vladanje nad sobom.
Daleko zamahnu rukom i dade mu stranu uku. um jakog udarca
zvuao je kroz prostoriju kao eksplozija.
On zatetura unazad, jer je to dolo suvie neoekivano i prihvati se vrsto
za stolnjak, tako da je posue za aj palo na pod, gdje su se neki komadi
razbili s glasnom, lupom. Lice mu je, smijeno i plaljivo, bilo blijedo; na
obrazu mu se polako poeo pokazivati crvenkasti otisak njezinih prstiju.
388 , '
:.
Tako, dakle, tako? mucae on. Dobro sada znamo, kako stojimo.
Neprestano se popravi iz svog glupoga poloaja i ode, s osobitim velikim
dostojanstvom, u prednju sobu zalupivi vrata snano za sobom.
Pratila ga je pogledom, u kome su se sada sjale suze; bolno je disala, kao
da je trala. Onda odjednom zauje um u predsoblju; u uzbuenju je pri
povratku ostavila vanjska vrata otvorena,' i sada gospoa Finch upade u
stan.
Mislila sam mislila sam, da sam neto ula, povie Bessie, a njene
krupne okrugle oi izgledahu kao da su otkrile svoju vlastitu nesreu, kao
da su gledale jedan slini alosni dogaaj. Jeste li pali?
Da udarila sam se, ree Lucy, gledajui drugu enu kao u transu; tako
da je tek tada izgledalo, da govori neistinu, o stol.
Jeste li bolesni? mucae Bessie. Mogu li vam pomoi?
Sad mi je sasvim dobro. Te je rijei izgovorila s naporom, dok joj se
ukoena ruka podupirala o stol. Gospoa se Finch sae i pokupi pale stvari
za aj jedna alica i tanjur bijahu razbijeni; onda die svoje pocrvenjelo
lice i bojaljivo predloi: Mogla bih vam donijeti aicu rakije.
Ne! Lucy pokretom otkloni pomo. Samo me ostavite, elim da budem
sama.
Ali istraja.se Bessie; onda se neim u^ dranju ove druge osjeti
prisiljenom. Napusti sobu zapanjena izraza na svome okruglom crvenom
licu, zatvori vanjska vrata od stana za sobom gotovo1 svijesna krivice.
Kada je gospoa Finch otila, Lucy se skljoka na stolicu. Osjeala se
smijeno slabom, a ruka, koja joj je leala na koljenu, lako je drhtala.
Sjedila je tako pet minuta, onda se die i popi au hladne vode. Polako joj
se povrati boja u lice. Onda uze da spremi aj, ponovno prostre stol, baci
razbijeno sue u sanduk, i najzad dobije opet potpuno vanjski mir, koji joj
je gotovo priinjao bol. Potom ode na njegova vrata i zakuca energino.
Petre, ree tihim, svladanim glasom, tvoj aj!
Nije saekala njegov odgovor, nego se odmah vrati u kuhinju, u koju
poslije trenutka najvee napetosti, doe i on. Uao, je polako, ruke su mu
bile u depovima, usta su mu bila ljutito razvuena, usprkos njegovim
godinama i uzrastu izraz mu pokazivae gotovo oajnu tugu. Sjeo je za
stol, poeo je
389utke jesti. Njena ruka, kad mu prui alicu aja, bijae odluna i
vrsta.
Prenoga kruha, upita jasno, pruajui mu posluavnik.
Nastade duga tiina.
Hvala, majko, ree, zatim je s mukom vakao vrui preni kruh
natopljen maslacem, s mukom, kao da je od drveta.
Prome je dubok i moan duevni pokret, istodobno i neizmjerno olakanje
ispod prividnoga mira huao je divlji potok osjeaja. Pogledi su joj
saaljivo padali na njegovu sagnutu glavu. Bila je izgubila vladanje nad
sobom. Nije namjeravala da ga ponizi; ova joj je pobjeda bila gotovo
bolna. Ali je to uinila za njegovo dobro. Svakako za njegovo dobro, a
moda i za njezino. Da konano za njihovo zajedniko dobro.
XXV
Osjeala je, da su njihovi dobri odnosi opet uspostavljeni, i kako je zapravo
ila za tim, opravda svoje dranje, povea trud, da mu pokae, to ima na
sebi. On je sada radio za posljednji struni ispit, a i ona se na svoj nain
spremala za zadnju strastvenu napetost. Bilo je teko. Za vrijeme toga ljeta
njen se ekonomski poloaj pogorao. U posljednje su vrijeme cijene nekih
ivenih namirnica porasle; a njeni se prihodi nisu poveali. Porast nije bio
straan; samo, kako je gospoica Tweedy jednom primijetila, pola pennvja
tu i pola pennvja tamo, ipak za Lucy bijahu i te zadnje polovice pennvja
tvrave ivotne borbe, koje su morale biti s napoirom osvojene i sauvane
bolnom budnou. Sada je ve bilo vrijeme da pobolja svoj poloaj. S tom
je optimistikom milju svojedobno stupila u poslovnicu Henderson i
Shaw; ali je sada ve dugo vremena poznavala svoje vlastite granice. Nije
bila mudra naprotiv, rije glupa bila je vie nego jedamput
upotrebljena za nju ali je bila nacistu, da nikada svoj sadanji
poniavajui posao ne e zamijeniti nekim boljim. To je mjesto moralo
posluiti svojoj svrsi; onda e ga odbaciti. I, iako nije imala sjajne
nadarenosti, bila je ipak zagriljivo tvrdoglava, prokuanom
nepopustljivom tvrdoglavou: njen je duh oito jaao kako su se tekoe
poveavale i Ijutito je rastao u njoj.
390
Kada bi je ovjek vidio, kako dolazi niz Flowers Street uvee jedne
sparne ljetne veeri, kad je zrak izmeu umornih kua tromo visio
izgledala je kao duh, koji je namjeravao pobjei iz zatvora svoga iskidanog
mesa. Dolazila je polako putem, odjea joj se-sada do krajnosti iznoena
lijepila od vruine, eir joj je sada troan i zelenkastoga oboda
stajao ravno na elu, pojava joj je bila uspravna, ali joj je jedno rame malo
padalo, pod teretom torbe, u kojoj su bile svakodnevne namirnice. Usne su
joj bile blijede, oi sanjarske i krupne, lice bezbojno, s otro ocrtanom
mravo-u, koja je pustila, da kosti lica uglasto i gotovo oporo stoje
napolju. Oko nje je leala ona neobina atmosfera osamlje-nosti.
Svojoj okolini nije poklanjala panju, hladnokrvno je izbjegavala djecu,
koja su se igrala, nije se brinula za ene, koje su buljile u nju prekinuvi
tiho brbljanje, da bi je pratile pogledima. Te su ene ve imale odreeno
ime za nju; ali ona o tome nije znala nita, potpuno ravnoduna prema
miljenju, koje bi one mogle imati o njezinu dranju.
Iako nije bila svijesna nikakvoga muenitva, upravo je nalikovala
prognanoj prognanoj od same sebe, koja je ila u susret cilju ljubavi i
portvovnosti. Dodue, bila je opsjednuta tim ciljem, ali ne bez osjeaja
prema bolima, koje joj je prouzrokovao. I trpjela je; znala je, usprkos svom
vanjskom izgledu nepobijeenosti, da se vrlo brzo pribliuje kraju
sposobnosti, da trpi. esto se, usred noi budila u svojoj vlanoj sobi
potpuno oznojena od stranoga pritiska more. Petar, na primjer, nije
poloio ispit; ili ga je ostavilo zdravlje; ili je, u neiskazanim mukama i s
rukom zabodenom u nita, izgubila novarku. Najdublja alost traginosti.
Ali je ipak bila progonjena od toga straha straha jednoga sloma kroz
neku novanu nesreu. Nita nije inilo, to je njezin budet bio sastavljen
samo od pennvja, njen je pospani mozak s mukom raunao, raunao bolno
opet i opet ponovno, tragao je za boljim nainom, kako da razdijeli tu
jadnu plau. Nekada se probudila potpuno iscrpljena, kao da joj je led od
novaca bez milosti razbio tijelo.
Smisao njezina ivota bio je: svega se odrei za volju konane i krajnje
naknade. Nikakva rtva za to nije bila prevelika, za vrhunac, kome je teila
s punim naporom. Oblaenje, oporavak, sve je to zaboravila pokuala je
da se
391ogranii u jelu. Hrana joj postade utvrena i jednolina kao i njena
vlastita volja. Bijae to dijeta; ne pilii i parge, koje je tako rado jela, ali je
bilo dovoljno, da se od toga moe ivjeti potvrdu za to vidjela je u
White Streetu a to je trenutno bilo sve, to je traila. Nije trpjela ni
naroite tekoe uslijed suvie branene hrane, ako se ne uzmu u obzir
prolazni napadi vrtoglavice. Ali je ovakva ishrana poela, a da ona to nije
ni slutila, utjecati na njezine zube. Nekad su njezini zubi bili vrsti i
jednaki, bijeli tako je Fraink esto rekao kao svjee mlijeko. U
Flowers Streetu im je i dalje posvetila veliku brigu, time, to ih je i uvee i
ujutro istila prakom za zube; ali etkice za zube naroito one jeftine
tako brzo gube dlake, da ih je s vremenom prestala kupovati i umjesto
njih upotrebljavala je presavijeni komad platna. Onda je u interesu tednje
napustila i to Petar je uvijek sam kupovao pastu za zube pa ak i
praak za zube, i upotrebljavala sol krupnu sol, koju je poznavala kao
izvrsno sredstvo za ienje.
I sada je bila posljedica ovoga ograniavanja to, da su joj zubi naglo
propadali. U posljednje je vrijeme stvarno patila od munih napada bolova
zubi, od dva uplja kutnjaka zapravo njihovih ostataka na obje strane
donje eljusti. Nije znala, to da pone. Energino je nastojala, da Petra
spominjanjem toga ne uznemiruje; on je bio duboko u pripremama za ispit,
imao je svoje vlastite brige.
No neposredna ju je bol dovodila do bjesnila, to vie, to je bila
zaokupljena posljednjim stupnjem njegovih studija i to je htjela biti tim
zaokupljena. Ta ju je bol ljutila, u vrijeme, kada je eljela da se cijelom
duom baci u taj posljednji napor. Pokuala je, da za njega uini sve
mogue. Danju je trala za svojim poslom, potom se urila kui, da se
brine za njegovu udobnost; obroci su mu se postavljali na stol kao
arolijom; iz straha da mu ne smeta, satima je sjedila potpuno nepomino,
u svojoj omiljenoj sobnoj ljuljaci; pletivo je nosila u drugu sobu, da ga ne
bi zveket igala odvraao; rijetkom se hrabrou usudila dolje do gospoe
Maitland, da je potakne da privremeno ogranii vjebe svoje keri. Mislila
je na sve, i nita nije previdjela; tako se, usprkos svim tekoama, digla u
visine, koje su sigurno bile uzviene.
Ali ti bolovi zuba, da, smijena smetnja prema uzvienome to je mogla
protiv toga? Upravo u to vrijeme kad je
392

eljela da se osjea najbolje, da preuzme na' sebe posljednji napor za

vrijeme njegova ispita, upravo je tada ukoie svojim muenjem.
Kada se dan prije ispita urila u svom tjednom krugu kroz White Street, i
upravo kada je trenutak progovorila s gospoom Collins, usred jedne
reenice napadoe je strani bolovi. Odmah se uhvati za obraz, lice joj se
razvue. Bolovi u licu, kako? upita Martha suutno. Upravo je s
ljubavlju uvala potomka svoga zabludjeloga sina. Dijete je privremeno
povjerila njenoj brizi ona lopua, koja je upravo sada bila zatvorena u
Rotten Rowu, a koja je opet bila trudna.
Da, bolovi zubi, ree Lucy kada je otrina napada otupjela.
to se ne ohrabrite i ne date da se izvadi? odgovori gospoa Collins,
lupkajui umirujue goli stranji dio dojeneta i pomiui mu tamo i amo
pred ljutitim oima porculanskoga psa. Moj je Benny prole godine dao
na zubnoj klinici da mu se jedan izvadi, i uope nije nita osjetio. Najprije
je potroio skupe novce za viski da umrtvi bol, a onda je otiao gore i
izvadili su mu ga besplatno.
Zbilja? odgovori Lucy polako, spopadnuta jednom misli. Zubna klinika
tu je bilo besplatno!
Zapravo, to nije bila bol, nego cijena vaenja, ega se bojala. Ipak, nekako
se njezin ponos uplai pred tim, da se ponizi da uzme u obzir javnu
ustanovu besplatno; "ona -. Lucy Moore da uini takvo neto. To se
nije moglo zamisliti.
Ali se bolovi ne umanjie, i kada je, poslije pet sati istoga dana, ila Young
Streetom, stade pred ulinom radnjom jednog amerikog zubara
jeftinim poduzeem, koje je u prolazu ve esto opazila. Kolebala se, onda
odmah ue unutra. Namjeravala je, da samo pita, jer je taj zubar samo
po imenu, jer nije imao nikakve kvalifikacije bio eljan zarade. Bio je to
visok, pleat ovjek, u odijelu od plavoga sera i sa stalnim osmijehom
pred bljetavim zlatnim zubima; stavio ju je u crvenu plianu stolicu prije
nego to je mogla negodovati.
Ne bi bila loa misao povaditi sve zube i napraviti umjetno zubalo,
predloi on veselo, igrajui se klijetima.
393Ne ne. Hou da se samo oslobodim bolova, odgovori ona.
Onda uzmimo etiri van, za poetak; i die trcaljku za injekcije.
Uope nita ne ete osjetiti, s kokainom. Tako je jednostavno kao bik
to.
Ona stavi svoju ruku na njegovu.
A cijena? protestirala je. To bih htjela znati prije svega.
Pet ilinga sve skupa.
Ja to ne mogu poe.
Recimo, etiri ilinga.
Ona strese glavom, i htjede ustati sa stolice.
Recimo tri i pol, ree on, drei je vrsto. Ali to je krajnje jedva mi
pokriva trokove injekcije.
Tri ilinga i est pennvja! To je jo uvijek bila nemogua svota.
Razmiljala je jedan trenutak, a onda, pogledavi ga, ree tiho:
A to stoji bez iega?
On je buljio u nju, sada je tek konano razumio, da je to puka sirotinja.
Oh, to, odgovori. To u uraditi za dva ilinga.
Sasvim dobro, ree napokon.
Nasloni se u stolici unazad, uhvati vrsto naslone, zatvori oi, i otvori usta.
Bjee to smiljena tortura, izgledalo je, da joj kroz vilice prodiru plameni
jezici, da se sputaju sve do mozga. Nikada nije slutila, da bi neto moglo
biti tako mukotrpno kripanje klijeta po zadnjem zubu prodirae joj
kroz najunutar-njiju sr. Ali nije pustila glasa.
Napokon je bilo gotovo. Ispravi se, vodom, koju joj je pruio, ispere krv iz
usta, onda ustane blijeda u licu, otvori svoju tronu novarku, dade mu dva
ilinga. Bjee to neznatna cijena za spas njezina ponosa.
Na putu kui osjeala se mlitavom, savladana nepoznatom slabou ivaca.
Gospode boe, majko, ree Petar, pogledavi je kada je ula, to ti se za
volju neba dogodilo?
Nita, odgovori ona. Moda je vruina. Ali tebi kako je bilo tebi? I
kao i obino pone mu spremati aj.
Slijedeeg je dana poeo ispit: posljednji.
394
Njena su se usta polako oporavljala, ali se, osloboena tvrdokornih bolova,
osjeala svjeom enom. Tokom slijedeih dana nije pokazivala znake
zabrinutosti. Bila je mirna, jaala je njegovo samopouzdanje svojim
neizreenim povjerenjem. Cijelog ga je tjedna gledala kako dolazi i odlazi:
podupirala ga je snagom svoje due, susretala nepokolebljivim mirom.
Osjeala se slabom i mlitavom, kao zbog lakoumnog traenja snaga, sklona
napadima neobinoga uzbuenja.
Kad je doao dan, u koji su trebali biti objavljeni rezultati ispita, izbi to
dugo zatajivano uzbuenje, i gotovo je izdade. Uspjeh joj je znaio sve. U
nekom je odreenom fa-talizmu osjeala, da, ako on propadne, ne bi vie
mogla biti sposobna da ponovo preuzme na sebe taj nadljudski posao. U
tome je, znala je, dostigla krajnje granice svojih snaga.
Dalji je tjedan prolazio polako, ali ta misao nije nestala: ona joj je bila jo u
pameti, kada je ujutro velikoga dana ila u poslovnicu.
XXVI
Vi ste snop ivaca, moja eno, ree gospoica Tinto s nadmonim
dostojanstvom, koje nije bilo bez predbaciva-nja. Kao da bi to i najmanje
koristilo, da se i uzrujavate.
ini mi se, da vam je tako pri dui ubaci Adam Dandie iz udaljenoga
ugla lokala, i kao da je estoko drhtao tresao je svoje ravne udove
u uzbuenju nesvjestice.
Ne ba tako, ree Lucy s usiljenim osmijehom.
Ah! ree Dandie, prestavi da se trese i povrativi se svojoj uobiajenoj
zagriljivosti. Kakvoga smisla ima bojati se? On e ve proi sasvim
dobro. Danas se sve propusti. To je lako kao i igra.
Lako! Nadljudski je to teko, odvrati ona otro, a onda zastade. Ali e
Petar to ve postii.
Zato se onda brinete? ree Dandie mudro. Imao je zaudnu sposobnost,
da pri svakom objanjavanju izokrene rijei sugovornika i da uvijek ima
pravo.
Oh, ja se ne brinem, ree Lucy, bacajui glavu unazad.
To je dobro, ree Dandie sa zajedljivim cerenjem.
395
'i!Gospoica Tintoi sjmijala se gotovo dahui:
Ve ete saznati u pravo vrijeme, ree, zakljuujui s mu'drim izrazom,
i svijet se ne e prestati okretati oko .
Odjednom je zazvonio telefon. Ona prekide, die slualicu i sluae. Onda
se, s neobinim izrazom, okrene Lucy.
Izvolite, ree. Vas trae.
Oboje se pogledae dok je ila prema stolu.
To je bio Petrov glas, koji je tako isto zvuao kroz icu, kao da je on
stajao tu do nje.
Jesi li ti, majko?
Da.
Dobro on zastade. Mislio sam, da te nazovem, zna.
to je? napadae ona. Nije nije valjda .
Oh ne. Nita loe.
to je dakle? Odjednom, je spopade slabost. Jo se nikada nije dogodilo,
da ju je nazvao, i sada je njegovo odugovlaenje pobudilo u njoj uvjerenje,
da prijeti neka nesrea.
Dobro dola mi je misao, da e te zanimati .
Da, prekide ona brzo.
Njegov je smijeh zadirkujui zvuao kroz icu.
Nemojte se uzrujavati, madame Lucy.
Nije nita rekla; samo je drhtala, bila je bolesna od oekivanja.
Ipak, nastavi njegov glas aljivo, zanimat e te, da govori s doktorom
Mooreom.
Sekundu nije nita razumjela; onda promuca:
Petre je li istina!
Da, to je injenica, uvjeravae je lako. Upravo sam bio gore i pogledao
popis. To je stvarnost.
Nije mogla progovoriti; oi su joj odjednom bile zaslijepljene od suza;
svladavajui val ekstaze, prijee preko nje.
Ti si ipak cijelo vrijeme znala, da u poloiti, zar ne?
Da, da, mucala je; jezik joj izgledae ukoen; uzbuenje je prijetilo, da
e je uguiti.
Nastupi utnja; izgledalo je, da je ekao, da mu estita; ali je ona bila jo
suvie uzbuena, da bi mogla govoriti. Onda se opet javi njegov glas.
U podne ne u doi kui zajedno sam s nekolicinom ostalih mala
sveanost.
Naravno, odvrati ona brzo.
U redu, majko
396
Petre ! Napokon nae izraz za svoju sreu. Ali je on otiao. Buljila je
u telefon, zaslijepljena unutarnjim svijetlom; onda polako objesi slualicu.
Obuze je visoko, plemenito blaenstvo; lice joj je svijetlilo neobinim
sjajem. Borila se, ali je borba prola. Rvala se, ali je rvanje zavreno. I
dobila je; da, pobjeda je bila njena. Bila je obranjena! Oboje sjedinjeni
dobili su u tom stranom nejednakom sudaru. Ni iz ega je i ni s im
podigla svoga sina u jedno otmjeno i uzvieno zvanje. Mogao je postati
pisar, trgovaki pomonik, zanatlija, obian radnik u brodogradilitu. Ali
ne ona je odluila drugaije; sama je stajala s tom odlukom; i s kakvom
je energijom tu konanu odluku izvela. Najednom joj je izgledalo, da e joj
srce odletjeti. Osjeala je elju, da u ekstazi svoje sree glasno vie.
Pogleda naokolo po poslovnici ushiena. Pobjeda! Pobjeda! Izvojevala ju
je!
Poloio je! povie, s razumljivim .uzbuenjem. Moj je djeak
poloio!
Oboje je pogledae jedan trenutak, utke.
Zar vam nisam rekao? ree Dandie. Zar nisam rekao, da je lako?
Lijepo ree gospoica Tinto s odobravajuim klimanjem. Lijepo! Je li
dobio odlikovanje ili slino?
Ne znam to je sporedno, odgovori Lucy uzbueno. Nedostatak
oduevljenja iznenadi je. To novo udo svemira nije u njima pobudilo niti
zapanjenost, a ni divljenje. Pristojno su mrmljali mlake rijei estitanja.
Veselili su se; ali nisu bili zaneseni.
Sada stev ponosna majka, ree Dandie, ne bez sjene poruge.
Sada ste bez briga, svakako, ree gospoica Tinto jedro, a to je
blagoslov.
Sada e postati prevelika za svoje cipele, ree Dandie mudro, obraajui
se stropu. Napustit e nas i povui e se na svoje seosko dobro.
To mislim, odvrati Lucy razdragano. Ve mi je pri-lino1 dosta toga
posla. I nasmijei im se.
Napustila je poslovnicu s istim toplim uarenim osjeajem sree. Na
ulicama je ivot grada izgledao odjednom pre-obraen: boje tramvaja kao
da bijahu izrezane iz duginih boja; ljudi, koji su urili kraj nje na posao,
pokazivahu ra-
397dosnu veselost; izlozi su privlaili; sunce je zrailo svijetlim sjajem;
ak i zrak bijae izvanredan i blistae kao pjenuavo vino.
'.
Dok je tokom dana obavljala svoj posao, koji joj, udnovato, nije bio teak,
mislila je na svoj trijumf trijumf njezina sina postao je njezin i ta je
misao nepomino stajala pred njom. U razmacima je sama sebi govorila
kratke uzvike uenja i divljenja. Lice joj bijae napokon osloboeno svoje
uobiajene ukoenosti, ivo kao u mlade djevojke usne su joj, ne vie
oputene, imale isti zadovoljni polet kao u mladosti. Noga joj je dobila
opet svoju elastinost, lea gipkost.
Deset rijei telefonom, i deset je godina kao udom palo s njezinih ramena.
Ona je promatrala tu stvar ne tako, kako se mogla promatrati. -Jedna ena
bez znaenja, jedna ena zaposlena niskim i gotovo prljavim poslom, jedna
ena, koja je sve svoje dane provela u radu pod nesnosnim slikama i
mirisima sirotinjske etvrti ta je ena tedjela i krtarila i gladovala, da
bi njen priprosti sin svrio provincijsku srednju kolu i, konano, u drutvu
stotine drugih isto tako nedoraslih i neiskusnih drugova, koji su neispravno
i s krivim naglaskom latinski izgovarali Hipokratovu zakletvu, bio
jednostavno puten u iroki svijet. Nikakvo udo, to je Dan-die samo s
naporom zadrao zijevanje, to je ton gospoice Tinto zvuao samo
umjereno toplo. Ali za Lucy to nije.bilo tako. Ne! Milijun puta ne! Za nju
je to bila homerska borba; cijena golema; i sada pobjeda tako teko
izvojevana neiskazano oduevljenje!
Kad se te veeri vratila u Flowers Street i popela se preko oteenog i
orunjenog stubita, vidjela je uavi u stan, da se vratio prije nje. Stala je,
oi joj se ovlaile od nenadanih suza. Ispustila je sve, to je nosila.
Petre, povie, irei ruke. Petre.
XXVII
Konano je doao taj veliki dan trijumfa.
Oblaila se za ceremoniju promocije, obrazi su joj lako pocrvenjeli, pokreti
joj, od uzbuenja, bijahu malo nesigurni. Petar, svean kao mladoenja,
ve je otiao bio je prisiljen posuditi talar i sada ona, jednim okom
okrenutim prema satu, poe brzo oblaiti svoju novu haljinu. Kada
je
398
vukla haljinu preko glave, njena se urba odjednom utia jednom tihom
brigom. Tu je haljinu sama pravila, od jednoga komada smeega voala
prigodne kupnje iz duana za ostatke u ulici nedaleko Tuttove mesnice,
i skrojila ju je po kroju iz Weldonova kunog krojaa, i to bez ivaeg
stroja tokom veeri prole sedmice brzo i dobro, kako je god to mogla.
Sada je bila prilino skeptina prema svome djelu, i kad se ogledala u
ogledalu, postade, ne prvi put, prilino kritina to se ticalo same haljine.
Nije bila iznoena niti masna kao relikvija, i bijae odjea. Ali to bijahu,
tono uzevi, sve njene prednosti! To nije bila haljina, koju je eljela
neto meko i prozirno, to ipak ne bi tako jasno pokazivalo oblike njezine
odebljale pojave ali je ipak bila, nerado je priznala, najbolje to je
mogla nabaviti.
Ali kakvu je ulogu igrala jedna haljina! Vana je bila promocija, kao i to,
da vidi, kako mu se njezinu sinu pred cijelim svijetom dodjeljuje
doktorski eir.
. Godinama se veselila toj slici, i sada je, evo, trijumf ira-jui dola. To je
bio njezin trijumf, isto kao i njegov, i gledajui ona e ga s njim potajno
podijeliti, u skrovitim dubinama svoga srca.
Poslije posljednjega pogleda u ogledalo, pouri se da donese cipele.
Uze ih s police nad tednjakom i pogleda; onda joj se lice odjednom
otegne, otegne bolno.
Zbog njih je gajila sumnju, jaku sumnju. One bijahu veoma stare; veoma
iznoene; kada su bile vlane, ona ih je upravo na toj polici suila i suila
tokom noi, da bi ujutro bile donekle upotrebljive. I sada je to zadnje
prebrzo suenje zapeatilo i njihovu i njenu sudbinu. Kakva strana ne-
ugodnost! Potplat desne cipele bijae potpuno popucao. Ne bijae to jedna
pukotina nego vie rupa, izrezuckanih i uglastih u istroenome potplatu,
kroz koje je mogla turiti mali prst. Unaokolo se gubila izderana koa
ako je to, uope, bila koa i troila se, a njene se oi od bijede rai-
rie.
Htjela je kupiti par novih cipela, ali jednostavno nije imala novaca.
Vaenje zuba, eir, ostatak sume za haljinu sve to razbacivanje
posljednjih dana unitilo ju je; i sada jo i vrijeme bilo je samo etvrt do
jedanaest, do asa poetka sveanosti i ovaj dan bio je petak, a sutra
je
399tek bio dan isplate sve joj je to konano onemoguilo, da kupi nove
cipele. Najednom joj doe divlja misao, da posudi par cipela od Bessie
Finch, ali, iako bi Bessie bila veoma voljna da joj pomogne, Bessine bi
ogromne cipele na njezinim malim nogama nalikovale amcima. I tako nije
bilo izbora; nekako e se morati pomoi.
Polako ode do sanduka pribjeita za sve i svata r i izvue komad
krutog smeeg papira. Previne ga mnogostruko, i onda stavi kao
dopunu potplatu u poderanu cipelu. Izvana je ak utrljala malo crne
masti za obuu, da to moda uini nevidljivim, a i da papir izjednai s
koom. Onda obuje cipele. Ta joj je cipela bila tijesna, mnogo tjenja nego
druga, ali joj je barem pruala osjeaj, varavi osjeaj vrstine. Zato bi se
brinula za cipele? Nita vie nego- za haljinu. Glavno, da je to bio- taj dan
taj slavni dan!
Kada je napolju stupila na stubite, nala je vrata Fin-chevih otvorena, i iza
njih u .predsoblju gospou Finch, koja je ekala.
Mislila sam, da e vas to veseliti, ree osjeajna Bessie. Nabavila sam
to kod majke naroito jer znam kamo idete; i upravo romantinim
izrazom prui Luciji jednu crvenu ruu uvezanu u kiticu s ukrasnim
travicama. Evo i jedne igle, navaljivae, i prije nego to je Lucy mogla
prigovoriti, privrsti joj ruu na grudi loe saivene haljine.
Draesno, potvrdi, poto je divei se zabacila glavu unazad. Sada se
neto vidi.
Hvala vam, ree Lucy zbunjeno. Sumnjala je u djelovanje toga ukrasa,
ali se snala. Svojedobno je gojila sumnju zbog Bessine ljubaznosti. Zar se
nije onaj blagi pogled, kad je pao na Petra, potajno rasvijetlio u
neudovoljenom aru? Ali sada, svakako, ta je briga bila bespredmetna. Oni
e se tako brzo iseliti odavde! Iznenaujuom sreom Petar je ve naao
posla u jednoj bolnici jedno neznatno mjesto na est mjeseci u
Royal Easteru. U meuvremenu e ona izraditi svoje planove. Onda e
otii odavde.
Tada, poslije nekoliko daljih rijei, sie niz trone stube i uputi se,
uzdignute glave, s ruom na grudima, s napuknutim cipelama na nogama,
prema sveuilitu.
udnovato, da nikada prije toga nije bila u toj zgradi; ova je u tih pet
godina natkrilila njen opstanak, a da onanije dola ni u njezinu blizinu.
Danas se pokazala - kao i ona
400
sveana: jednoprezi i automobili dolazili su pred ulaz, mnotvo svijeta bilo
je na terasama, zastava je nehajno leprala na svojoj visokoj, bijeloj motci.
Odjednom osjeti, da e zakasniti, i ubrza korake na po-ljunanom putu.
Bijae to prenagla estina. Gruba povrina puta razdere joj bez milosti
papirni potplat; kamenje slino zubima razgrize u komade tanak uloak.
Nije prela ni sto koraka, a ve je gazila arapom, a ni daljih sto, kada se i
arapa razderala, i osjeala je hladni ljunak na goloj nozi. Bijae to vie
nego neugodno. Ali ona ne e stati. Uzbuena, arkocrvena lica, uspne se
uz breuljak. Sat je odmjereno udarao jedanaest puta, kad je stupila u mir
kolonada.
Ila je za posljednjim zaostalim ovjekom preko krunih stuba, i ula, jo
uvijek crvena u licu, u sveanu dvoranu imala je sreu, da visoko gore,
na prepunoj galeriji, nae sjedite uza zid. Tu duboko odahne, osjeala se
sigurnom i neopaeniom.
Gledala je unaokolo, ali nije mogla vidjeti Petra. U dvorani su bili stisnuti
elegantni ljudi. Sjedila je, nehotice sa-krivi razderanu cipelu, oholo
uspravna.
Odjednom zatutnjae orgulje glasnim, zanosnim zvukom, koji se,
nadglaujui um razgovora, proirio i ispunio dvoranu poletnom
ekstazom. Bilo joj je, kao da e se uzdii s lebdeim zvukovima. Ovi
postadoe simbolom njezine pobjede, bure, u kojoj je njen duh odjednom
razvio krila.
Muzika prestade, i ona se, s grozom, opet povrati na zemlju i u dvoranu.
Kao u snu promatrae ulazak profesora, koji su ili dvojica po dvojica iza
ezlonoe du reda stupova; izgledali su staloeno i ukoeno u svojim
talarima i s neobinim kapama. Njihovi su platevi blistali u ivim bojama
arkocrveno i plavo i uto kad su se spustili u tamu naslonjaa.
Rektor, ovjek kratka vrata sa iljatom bradom i prodirnim pogledom, stupi
na govornicu. Izgovorio je latinsku molitvu; onda koral.
Potom je poela sveanost promocije.
Ona se, u svom sjeditu, koje bijae sasvim otraga na galeriji, ustro nagne
naprijed i vidje, kako one pojave u ta^-larima, jedna za drugom, stupaju
pred govornicu, kako ponizna dranja prigibaju koljena, nato je rektor
dodirnuo svakog pojedinca i sveano mu predao njegov pergament.;
Impresivan prizor!
Odjednom se njezino tijelo ispravi ukoi se od oekivanja. Napokon
bijae prozvano Petrovo ime. Sada je duboko crvenilo pokrilo njezine
obraze, kad je vidjela, kako njezin sin dolazi s mjesta ispod galerije i ide
prema govornici, uspravljen, a talar lagano zaostaje za njim. Bio je blijed,
vidjela je, ali sabran; i izveo je savrenim dranjem traeni ritual; klekao
je, nagnuo se, ustao sve je to on tako lijepo radio! Srce joj je drhtalo u
grudima nije bilo prosto udaranje, nego lepranje, kao lepranje krila.
Pozdravio ga je sasvim lijep pljesak kad se digao; glavni aplauz negdje do-
lje u dvorani, dolazio je tako, da ju je gotovo uplaio. Ona je previe
ponosna, previe svijesna trenutka, previe njim svladana. Htjela mu je
kasnije rei, to je osjeala. Bijae to suvie duboko uvstvo, suvie tajno,
da bi se javno pokazalo.
Dobro, bilo je zavreno! Sad mu je udaren posljednji peat. Za nju se
sveanost zavrila u vrtoglavici zvuka i pokreta. Opet su zatutnjale orgulje
sada je bila himna zahvalnosti onda se s ostalima die i pone kriti
put iz dvorane.
To je bilo teko. Svuda su stajali ljudi govorei i smijui se; nisu urili;
stvorili su male grupe, skupine, koje joj za-tvorie put. Ponetko ju je
znatieljno pogledao, inilo joj se mjerio ju je od glave do pete, i onda
brzo okrenuo pogled. Nije se htjela progurati kroz te ljude, a ipak je eljela
izai. Obeala je, da e priekati Petra napolju u kolonadama.
Napokon je dostigla kolonade, koje vie nisu bile tiher nego ispunjene
jednim dijelom one tako dobro obuene mase. Vidjela je, da je bila na
krivome mjestu, da ovamo nikada nije pristajala, da njena karikatura od
haljine tako loe djeluje, kao da je omotala komad vree. to je se to
ticalo? Uskoro e sve to pripadati prolosti: onda e za nju biti saten, ne
vrea! Sada je ona ekala svoga sina. Htjeli su da zajedno odu.
ekala je stojei okrenuta leima prema jednom od lukova, posmatrala je
ivu pozornicu ravnoduna lica. Onda se, odjednom, gomila razrijedi, i ona
ga opazi. Odmah su joj se oi poele smijeiti; ali odjednom se zgrozi i
uspravi se. Ruke joj se zgrie u pesnice, obrve joj se skupie u nagloj
tamnoj zapanjenosti, postavi lagano nepomine i zamiljeno ukoene.
Njen sin bio je tu, gologlav, u talaru, koji
Je otvoren lelujao oko njega; brbljao je, smijao se, bio je sredite jedne
grupe. Kako je iznenaenim oima promatrala tu grupu, tako su joj se usta
stisnula od gnjevnog prezira. Polako prijee rukom preko oiju, smueno.
Da, bilo je nevjerojatno; ni u snu ne bi tako to drala moguim ali je
bilo tako. Svi su bili tu sva rodbina, svi oni, koji su se zakleli na njenu
propast Richard, s Verom i Charlsoim i neizbjenom Evom; Edward
takoer; i konano, Joe sa svojom sestrom Polly. Joe je bio prvi, koji ju je
vidio; on je pozva glupim pokretom apetine. Pogledi sviju upravie se na
nju. Nepomino je stajala tu jedan dugi trenutak; onda polako, kao u snu,
prie grupi.
Dopusti, da ti estitam, Lucy, ree Richard neposredno, na nain, koji joj
se uini neiskrenim i odvratno namjetenim. Izvanredno lijep uspjeh
tvoga djeaka vrijedan priznanja.
Ona ukoeno i mehaniki uze njegovu ruku, jo uvijek smuena od
udaraca, to ih sve vidi.
I vrlo prikladna prilika za ponovni sastanak jedne porodice, ree
Edward, blagom utivou. On pokaza na Joea i Polly. Kad mi je Petar
pisao, mislio sam, da bismo se svi mogli ovdje sastati. Mi smo svi ponosni
na njega.
Sigurno silno smo se veselili da doemo, izbaci Joe u ekscesu ugodne
razgovorljivosti. I sve vas pozivam u Grosvenor na objed.
Morali smo doi da ti pljeskamo, primijeti Eva ljubazno, utinuvi
Petrovu ruku. To bi jednostavno bilo previe neljubazno, 'da nismo
doli. Smijala se prema Luciji pod elegantnim eirom s mlitavo palim
obodom, i mahnuvi rukom nekolici mladih ljudi koji su stajali za njom
to za Luciju bijahu samo mrlje boja, nastavi slatko: Doveli smo nekoliko
Petrovih prijatelja s tenisa, da bi pljeskanje bilo jae.
Onda je mrmljala, predstavljajui, nekoliko imena, koja Lucy, jo uvijek
gledajui grupu kruto i ukoeno, nije ula. I nije ni eljela uti. U njoj je
gorio bijes, koji se lagano dizao, mrnja, koja je ponovno natjerala crvenilo
u njene blijede obraze. Kakva prava imaju ti ljudi, pod smijenim
izgovorom prijateljstva, da dou ovamo i da se priblie njezinu sinu? to
su oni imali s njim ili, zapravo, s njom? S kakvim su razlogom sebi
dopustili, da sada uestvuju u
402
26*
403ovoj fazi njene nesumnjivo izvojevane pobjede? Ona je bila ta, koja je
zastavu nosila u boj, i sada su doli ovamo ovi drugi, da bespravno dijele
njezin trijumf. Nisu je poznavali; prezirali su je; pustili su je, da se bori
sama. Sjeanje na njezino rvanje naglo joj se prikaza sa svom gorinom,
stravom i satrtom nudom. Stisnu zube, da zadri suze koje su navirale.
Porodini sastanak, svakako. Dobri boe! To je bilo nepodnoljivo!
ini mi se, da je ve prilino kasno za va porodini sastanak, ula je
sama sebe kako kae Edwardu, ledenim glasom.
Nikada nije prekasno da se stavi zakrpa, ree Eva s kratkim hihotom, a
od te glupe primjedbe popusti napetost i nastade sveopi smijeh.'
Hajde, majko, aptae joj Petar bojaljivo u uho, nemoj biti udna
upravo danas. Svi nam oni hoe dobro.
Ona mu dobaci uareni pogled bijesa.
A to je, sada, s jelom? upade brzo Joe miroljubivom aljivou. Ve
sam napola izgladnio. Kod Grosvenora emo prirediti velianstveni banket.
Me Killop je moj dobar prijatelj; dat" e nam posebnu sobu. A to se tie
pia, priutit emo sebi ampanjac cijele bujice.
Okrene se glupo prema Luciji i dodade: Sada smo opet svi prijatelji, zar
ne? A siromaan je onaj, koji se nikada ne moe veseliti.
Uz sveope smijanje i odobravanje mrmljajui krenue prema dvoritu
taj pokret povue i Luci ju s grupom. Pogled joj je bio tvrd; neto joj je u
prsima prijetilo, da e pui.
Bili smo oduevljeni, kad smo uli o vaem unapreenju, ree Eva s
koketnim pohvalnim pogledom prema kne-evskome purpuru kolatora
kanonika. Ako bi jednom u dijecezi ustrebali novog nadbiskupa ...
Znaajno prekide.
On ljubazno otkloni pokretom alabastreno bijele ruke.
Kod Grosvenora, naravno.
Petre, tko je bio onaj mladi, to je posrnuo preko talara?
Naroito volim Veuve Cliquot kada je dovoljno suh.
Srea, doi u Eastern!
Sada su svi govorili u jedan mah; ona nije mogla doi do rijei. : . ...
.:..'.:. ,... . ...,.' .
^Hl
Smjestit emo se u automobilu, ree jedan glas iza nje. Bit e zgodna
guva, ali Petar moe sjesti na tvoja koljena, Rosie.
Groza prome Luciju; rado bi se okrenula, ali nije mogla.
' Ila je kraj Polly da, kraj Polly, koja bijae deblja nego
ikada, daui pod svojim prostim, prozirnim, skupocjenim
haljinama. I Polly je, pogledavi je zabrinuto, upita: to
ima na nozi? epa, kao da ima proirene vene.
Ona ne odgovori na te proste rijei; htjela je doi do Petra, da ga odvede,
da s njim bude sama udvoje nesmetano. Ali je progurae dalje, kroz
luk vrata, k prilaznom putu, gdje je u redu automobila i jednoprega stajala
velika crvena maina, iji se bronzom uokvireni hladnjak sjao na suncu.
Sada, svi na palubu! ree isti glas. Ve emo napuniti stara kola.
Mladi ovjek, koji je govorio, sada, s ohrabrujuim osmijehom, otvori
vrata s obje strane automobila i skoi na mjesto vozaa. Naprijed, Rosie
ti moe podnijeti jedan sudar ti e biti prva sardina.
Zar ne ete ui, gospoo Moore? zapita netko tik uz Lucy. Ona se naglo
okrene. Visoka, prilino puna djevojka, iste kose i oiju kao i onaj drugi,
smijeila joj se ljubazno, neto nervozno. Ali Lucy nije odvratila smijeak.
Bila je hladna, oaloena, bijesna; cijela joj se stvar inila kao sra>-motna
zavjera protiv nje. ,;
Ne mogu ui, odgovori kratko, rastrzana svojim osjeajima.
Die se opi uzvik protesta.
Ali ti mora poi, majko, silio ju je Petar viteki; skinuo je svoj talar, i
sada se zabrinuto nagnuo k njoj. Ali joj se u njezinu jadu upravo njegova
zabrinutost uini kao lice-mjerstvo.
Ti zna, da ne mogu poi, odgovori, dobacujui mu hladan pogled, koji
joj je raskomadao vlastito srce.
Hajde, poi, Lucy, umijea se Edward ohrabrujui. :
Ne, ne mogu, odgovori ona bolno.
Ali zato ne? pitae Joe, turivi palac, u rupu rukava prsluka kako je
mrzila tu pozu! A godinama nismo sjedili zajedno!
404
405Svi su je pogledali. Moram ii na posao, lagala je, gledajui ih
ukoeno.
Nastupi neugodna utnja; Eva kratko zahihota ali je zvualo nervozno
i ue u automobil. Petrovo lice postade tamnocrveno, dok ga je Rosie
pogledala ne razumijevajui.'
Tko hoe ii, neka ue! ree Richard odjednom, hladno. Ne moemo
ovdje stajati cio dan, a Lucy zna sama, to je veseli. Nagnuo je glavu i jo
neto aputao Evi.
Kod tih rijei svi uoe u veliki automobil svi osim Lucije. Motor je
brektao pod crvenom kapom; dim je izbijao iz odvodnika; osjeala je, kako
pogled njezina sina miruje na njoj smueno, magnetino ukoen. Prije nego
je automobil krenuo, ona se pokrene, prisili svoje bore na izraz vanjske
utivosti, brzo se oprosti, okrene, i ode niz ulicu.
ula je, kako je maina s bukom otila, ali se nije okrenula da pogleda;
kada je, zbog nastale tiine, razabrala, da su morali nestati, nije se
povratila. Ila je krivim putem u Flowers Street, obilaznim putem, koji je
bio dui najmanje za jednu milju, i vodio kroz labirint otrcanih ulica
Particka. Da se jednostavno povratila, mogla je to izbjei. Ali ne; to ona ne
e uiniti. Uzdignute glave, koraala je dalje ila je svojim vlastitim
putem!
Ali, kad je dola do stana, na njoj je leao bolan umor, i odmah se baci, ne
skinuvi eir i rukavice, na svoj krevet u kuhinji. Tako je leala,
nepomino, buljei u raspucani i poutjeli strop.
Izgovor, da je morala na posao, bijae, naravno, la. Imala je itav dan
slobodan, velikoduni dar gospoice Tinto; bila je slobodna, dok se nije
naravno, i iz nude morala u pet sati pojaviti u poslovnici, da podigne
plau. Zato je dakle bila ovdje, tupa, nesretna, udei nekom nepoznatom
cilju, kad je mogla s Petrom ruati i uz ono drutvo piti ampanjac?
Nemirno se micala, muena ljubomornom boli. To je bilo tako nepravedno,
tako nemogue sve to! Petar je bio njezin jae vezan nego samim
roenjem. Od onoga dana, po povratku iz Port Dorana, kad se kao
osmogodinji djeai bacio u njen naruaj, ona ga je sebi privila lancem
skovanim njezinim vlastitim rukama.
406
Zatvori oi; njeni miris rue na njezinu srcu lagano, joj se pope u nozdrve
bijae izabran kao jad, kao bol nedo-stignute enje.
Digne se u jedan sat, napravi jak aj, i popi gorku i jaku mjeavinu.
Osjeala se bolje, mirnije. Zamiljeno skide poderanu cipelu i rastrganu
arapu, primijetila je, da joj je noga bila ozlijeena i da je oito krvarila.
To nije bilo nita samo sitnica; nije ni osjeala; ali opere ranu, zakrpa
arapu, osposobi cipelu po prijanjem receptu opet za upotrebu i
obuje je. Sama je uvidjela, da se neumjesno uzbudila. To drutvo, taj
nenadani sastanak te neeljene rodbine, bijae samo sluaj, dogaaj, koji je
morao skoro proi, i koji se vie nikada ne e ponoviti.
Mir joj je rastao. U tome je raspoloenju hodala po stanu, gore i dolje,
napravila red, stavila ruu u vodu u alici za aj, i konano, u etiri, izala i
odvezla se tramvajem u poslovnicu. Tamo je bila utljiva i mirna. Sve je,
tako je objasnila pod ispitujuim pogledom gospoice Tinto, ilo sjajno.
Ali je, kad je primila plau, iskoristila prvu priliku da napusti poslovnicu.
Kao razlog za to navede nudu, da je neodgodivo morala neto kupiti, a to
objanjenje bar nije bilo izlika. ak napravi krug po svojim najmilijim
trgovinama i kupi neobino veliku koliinu stvari. Danas se nije upustila u
uobiajeno otro cjenkanje, nego je kupovala sasvim drugaije, gotovo
lakomisleno. Raspoloenje joj, postavi sve meke, prijee gotovo u neku
vrstu vrtoglavice. Bilo je oito, da je jutros u iznenaenju izgubila samo
vladanje udarac, neoekivanje svega toga, doveo ju je brzo do ljutine.
Ta moja naprasitost! miljae otegnuta lica. Onda se, stekavi potpuno
svoju duevnu ravnoteu, nasmijei prvi puta od jutros. I stvarno, bilo je
suvie uzbudljivo izdati novac tako ne mislei. ak je kupila i kiticu
cvijea kod stare ene na uglu James Square. Cvijee! Divlja rasipnost,
prouzrokovana tim novim raspoloenjem i, moda, sjeanjem na ruu
Bessie Finch. Zar je moglo biti neto bezum-nije?
Iskoi iz tramvaja na Kelvinbanku i, natovarena paketima, izae brzo kroz
ulicu to je bilo sasvim drugaije nego inae njezin zamiljeni hod. On se
jo nije vratio, injenica, koja ju je samo razveselila, i sada svom moguom
brzinom skide eir, obuje pustene papue i pone pripremati veeru.
Da, neka ne bude jadna veera, nego prava veera. On je, oito, ruao kao
Grosvenora. I neka sada ocijeni razliku izmeu prednosti skupocjene
kuhinje, i ove njezine. Ova e veera isto tako biti lijepa sveanost,
opravdanje i naknada.
Dopustila je rijetki luksus koko, i kad je ta ptica, koja je mnogo
obeavala, bila punjena i cvrala na vatri bijae mala, i bit e brzo
peena poe pripremati dodatke ovom sveanom jelu. Jelovnik joj
bijae astoljubiv: juha od rajica, peeno pile s krumpirima u ljusci
nitko nije znao, to je esto tvrdila, tako ukusno prirediti krumpire kao ona
vicarska torta svjea iz slastiarnice Colville, i, konano, kava, gusta,
crna, mirisna. To bijae jelovnik. Zar bi gospoica O'Regan mogla
napraviti neto bolje?
Zasukanih rukava i zadubljena lica, bijae skoro u mladenakoj hitrosti.
Dok se jelo kuhalo, postavi stol, izabra one najmanje oteene komade
posua, pokrije zakrpu u sredini stolnjaka plavom vazom s kiticom cvijea.
Onda je, konano, bila spremna da ga doeka. Sjedne, ugodno zamorena, u
ugodnom oekivanju, s okom ukoenim na satu, na kome je bila samo
jedna minuta do sedam. On e skoro doi: bio je toan, i jutros joj je, na
njeno pitanje ve je onda imala nejasno^ u vidu tu sveanost
naznaio sedam sati kao vrijeme svoga povratka.
Tako je sjedila, ekala i prislukivala, da zauje njegov korak na stubama.
Ali nita nije ula: nikakav korak, nikakav zviduk pozdrava. U sedam i po
ustade, ode u ulinu sobu i zagleda se kroz prozor du ulice; ali njega nije
bilo.
Vrati se u kuhinju i pogleda na sat. etvrt do osam! Uplaila se, ali joj
pogled, krueei po stolu, skoro izgubi taj trenutni nemir. Sve je bilo u
potpunom redu; veera je ekala na tednjaku. Revno popravi snopie
cvijea i sjedne.
Ali nije mogla mirno sjediti. Ustade, ushoda se po prostoriji tamo i amo,
odugovlaila je, opet otila do prozora, promatrala s bojaljivim
oekivanjem praznu ulicu, a onda se opet polako vratila.
Opet sjedne, ponovno pogleda na sat, ekala je u sve veoj bojazni i strahu.
Postepeno njezino veselo iekivanje postade tupo; na-bor joj se povue
posred ela; hitrosti nestade s lica. to mu se dogodilo? Prolo je osam sati.
Prome je osjeaj neugodnosti. Traila je, da se umiri, ali nije mogla. Opet
je bila na nogama, kretala se bez predaha, pogledavala na sat, stajala kraj
prozora i gledala napeto napolje, motala se oko vrata; da, ak ih je otvarala,
kao da bi htjela presresti na stubama brzi zvuk njegovih koraka: ekala je,
ekala, ekala, da uje bat njegovih koraka.
Bilo je devet sati, a on se jo nije vratio. Silila se, da sjedne. Devet i po, a
on jo nije doao. Veera bijae po|-kvarena ptica potpuno prepeena,
krumpiri kao koa, kava
kaljua s prljavim talogom na dnu lonca.
Ohlaenoj praznom sivoom tame koja je prodirala, ugasi joj se potpuno
veselje zbog tog dana, die se, spremi stol, izlije kavu, nalije juhu u
zemljani lonac, stavi pile u ormar za sue izbrisa svaki trag svoga
bogatog banketa. Usta joj se razvukoe neiskazano alosno; ali joj oko,
krupno i vlano, kako je samo moglo biti, ne proli ni suze.
Kad je napokon doao kui upravo je udaralo deset
ona je sjedila i plela; elo joj je bilo glatko, lice nedokuivo.
Nisam se mogao osloboditi od tih ljudi, ree im je uao; bio je bez
daha, ali nasmijan, sjajno dobre volje. Sigurno si mislila, da uope ne u
doi? Jesi li bila u brizi?
Ona ni za trenutak ne prekide pletenje, ali ga vrsto pogleda. Ne znala
sam, da e doi, odgovori; onda polako dodade, a svaka je rije zvuala
naglaeno i napeto: A zato da budem u brizi? Pred nama je itava
budunost!
XXVIII
Pet mjeseci kasnije, kad se njegovo zaposlenje u bolnici bliilo kraju,
vrsto je odluila, to e dalje raditi njih dvoje. Na njegovu povremenu
primjedbu, da bilo dobro, kad bi mu netko htio financirati praksu, imala je
samo trpeljdvi smijeak. Istom mu je bilo dvadeset i dvije; i odakle, za ime
boje, da doe novac? Ne; samo je jedan put bio prohodan i veseo, iako je
moda sa sobom nosio tvrdi rad. Ali je rad bio neophodan mladome
ovjeku, koji treba da na-
408
409preuje, a to se ticalo truda, sigurno su i ona i on bili na to naueni?
On treba da uzme mjesto vanjskog asistenta u Engleskoj negdje u
pokrajini i tamo e mu ona voditi kuanstvo. Engleska joj je odgovarala
iz dvaju razloga: plae su tanno bile vee nego na sjeveru, i ona je prije
svega eljela da prekine svaku vezu sa svojom sadanjom okolinom.
Predugo se u Glasgowu namuila, da bi ga mogla voljeti, i, osim toga, u
nekim je predgraima bila tako poznata linost, -da je uvijek postojala
mogunost, da bi ljaga njezina prijanjeg zanimanja mogla pasti na
zanimanje njezina sina i da bi mogla unititi njegovu poetnu praksu. Ona
e dakle ii u Englesku. Pred sobom je vidjela malu urednu kuu u nekom
udobnom trgovitu naravno da za poetak nije moglo biti nita
velianstvenog, ali isto i poteno, da, i s mjedenom ploicom na vratima. I
kako e ona istiti tu mjed! Zapravo je imala u glavi sjajnu misao. itala je
Lancet redovno je itala taj asopis u Mitchellovoj biblioteci i
prije tjedan dana naila na jedan oglas, i dok ga je itala, odjednom joj
zasjae oi. Drutvo za lijeniku pomo u North Staf-fordu trai dva
asistenta, dva vrsna mlada ovjeka apsolventi Glasgowa imali su ak
prednost i, za rad preko cijeloga dana, svaki e primati plau od tri
stotine i pedeset funti godinje, i imati besplatan stan, s ogrevom i
svijetlom! Sigurna zarada; i sve to, a da se ne mora uloiti ni pennjr
kapitala. Bila je oduevljena. I odmah dva slobodna mjesta. Sigurno je, da
Petar moe dobiti jedno.
Odmah ga je nazvala u Royal Eastern, ispunjena svojim planovima. I on
je vidio oglas; ali, udnovato, sumnjao je. Ugovorna ga praksa nije
primamljivala; Britansko udruenje lijenika nerado je to gledalo; to je
naporna sluba, jo jedan posao, i posao, koji svakako, jednom udari peat
na ovjeka i spusti nivo zvanju. Sve u svemu, izjasnio se, prilino razlono,
protiv natjecanja za to mjesto.
Ali je ona bila sasvim drugoga miljenja; juer mu je telefonirala, a sada e
u subotu popodne tu stvar temeljito razmotriti, kad je on posjeti. Obiavao
je dolaziti u to vrijeme, ali su mu posjeti, od nedavno, s obzirom na slubu
to je nazvao gnjavaom postali malo neredoviti. Ne-r davno je,
takoer, neko neugodno uvstvo podrhtavalo i ta-
410
lasalo se u njoj, ali nije mogla otkriti, iz kojega razloga. inilo joj se, da
je jedva znala, kako je stajala s njim; on je postao zatvoren; htjela je
shvatiti njegovo ponaanje, ali nije mogla.
U tih ga je pet mjeseci vidjela manje nego to je priznavala. U svojoj
samoi, jer ga je tako rijetko viala, crpla je utjehu i iz injenice, da je
Royal Eastern tako blizu nje; i esto je uveer sentimentalno nalazila
pribjeita u toj blizini, sjedila je u tami uline sobe i gledala, kako se iza
sveuilita na breuljku preko puta are svijetla bolnice.
Kako je tako ovdje sjedila, poduprta laktom o naslon za ruke na stolici, s
obrazom priljubljenim u upljinu dlana, imala je jo uvijek ono neobino
uvstvo nezadovoljstva; i ono mrgoenje zabune na elu u posljednje
vrijeme gotovo stalno jo je uvijek uporno stajalo iznad njezinih obrva.
Lice joj je ojaalo, kao da se u posljednje vrijeme bolje hranila. I nosila je
pristalu haljinu od sera ona, koju je sama pravila, bijae ve davno
darovana zahvalnoj gospoi Collins ali je izgledalo, da se jo uvijek ne
osjea udobno. Pogledi joj bijahu nemirni. Moda je trebala odmora! I
zaista je tako udesila, da svoj etrnaestodnevni odmor iskoristi poetkom
slijedeega mjeseca. Poslije toga e jamano napustiti svoj posao, i, na
mudri savjet gospoice Tinto, pristala je, da od H. i S. izvue jo odmor,
prije nego to napusti mjesto. Sama od sebe, jedva da bi se za to potrudila
tako je njezina misao bila kruto upravljena na budunost njezinu i
sinovu.
Odjednom, dok je ovdje ovako sjedila, zazvoni. Polako se digne, jer je
znala, da to nije bio Petar, koji se jo uvijek javljao na svoj osobiti nain, i,
dok je ila u predsoblje, zatvori vrata uline sobe, koja bijahu otvorena. U
posljednje joj je vrijeme praznina njezina stana jasnije dola u svijest, i
inilo joj se, da je pametno, da ovu izvana lako vidljivu praznu prostoriju
zatvori pred tuim pogledom. Onda ode do ulaza.
Na pragu bijae jedan stariji ovjek, crvena lica, crte mu bijahu ukoene u
upitni osmijeh, koji mu otkrivae zlatni zub, a sjajna koa kvrgastoga nosa
bijae svuena u finu mreu nabora i bora. Bio je niska rasta, nosio je kaput
od glatke crne ohe s barunastom ogrlicom, nizak ovratnik, preko koga su
visjeli nabori crvenkastoga vrata, i iroku kra-
411vatu s blistavom iglom od granata. Prsti mu, gotovo pokriveni s tri
prstena, koji su se smjestili duboko u meso, dr-ahu uspravno po sredini
teki malacca-tap sa srebrnom: glavom, a na glavi mu je stajala, usko
preko uiju, kapa od astrahanskoga krzna gotovo u obliku turbana
neobina kapa, koja je odmah maloga ovjeka nainila originalnom,
osobom.
Gospoa Moore? upita stranac, jo uvijek s onim osmijehom,
identificirajui je mudrim pogledima iz naborima okruenih sjajnih oiju.
Da! odgovori ona prilino osorno, ne suvie ugodno-dirnuta njegovim
neobinim dranjem.
On klimnu glavom pun priznanja za svoju vlastitu mudrost, i ree, poslije
kratke stanke: Mislio sam, da mogu govoriti s vama.
Ona je buljila u njega, onda ree:
to hoete? Ja vas ne poznajem.
On se odjednom strese od unutarnjega veselja, kao da mu je misao, da se
ne poznaju, priredila neizmjerno veselje:: onda primijeti:
Uskoro emo se upoznati sigurno sigurno!
Sto hoete? ree ona opet.
On zamiri napola oima, lukavo.
Htio bih s vama razgovarati radi vaega sina.
Ona se zaustavi u pokretu, da mu zatvori vrata upravo-pred nosom.
Tako je pravo! Nemojte, ree i opet se nabra njegov sjajni nos to je
upravo bio njegov osmijeh - biti tako ukoeni prema meni. Ui u i
govorit u s vama nekoliko rijei.
Ona otezae, onda se, gotovo protiv volje, pomakne u stranu. Ime njezina
sina otvorilo mu je ulaz kao talisman.
O emu se radi? zapita smjesta gledajui mu u lice, a' srce joj je lupalo.
To bijae prekid njezina raspoloenja u mirnom raspoloenju. Moda je
to bio zajmodavac, nekakav zao ovjek, u ije je pande Petar pao?
On sjedne, rairi koljena, podupre obje ruke o drak tapa.
Stajalo me je truda, da vas naem primijeti ljubazno, nagnuvi se
naprijed. On je tako zatvoren, va mladi bar to se tie nekih stvari.
Drugi put opet govori toliko, a
mu se ne bi maslac rastopio u ustima. Ali je ipak sjajan mlad momak. On
joj se nasmijei. Ima poleta, koliko samo hoe!
Ona je bila do krajnosti zbunjena.
to hoete? istrajae ona tvrdim i neugodnim glasom.
No, no, gospoo, ublai on. Nemojte biti tako oholi vi i ja, oboje,
postat emo dobri prijatelji. Hihotao je izrazom, koji je mnogo kazivao,
udari se lako drkom tapa prema zlatnome zubu, onda odjednom ree: Ja
sam Tully. Promatrae djelovanje te rijei, a onda dodade: Vi poznajete
to ime Tully draguljar u Alston Streetu. To sam ja.
Zapanjeno je buljila u njega. Pogled joj klizne preko njega, pade na
njegovu iglu za kravatu, prstenje, tap; promatrala je ak i smijenu kapu,
koja je leala na stolu kraj njega. Dakle to je Tully; taj nakinureni
groteskni mali ovjek nakien neotkupljenim zalozima. Meutim,
usprkos svemu uenju, to je on u njezinu stanu, otvori usta i ree:
Da, znam tko ste vi; vi niste draguljar. Vi posuujete novac uz zalog vi
ste vlasnik stanova bijede.
On prsnu u glasni smijeh i lupae tapom po podu. Dobro, dobro, dobro,
vikae uope nepogoen. Tako je pravo. Volim iskrenost kao moj John
Jameson. Zastade, obrisa oi rupiem ute boje poput kanarinca. Da
kazali su mi, da ste divlji, i, boga mi, to je istina.
Tko vam je to rekao? ree ona bijesno.
On joj ljubazno namignu.
Vai prijatelji u Ralstonu, moja draga. Ali ja drim jezik za zubima. Ja
naime stanujem tamo, znate. Imam finu Tsuu, i nekoliko jutara zemlje s
divnim vrtovima - vi ete doi i morate to pogledati i sve sam to
smogao posuivanjem na zaloge i iznajmljivanjem. Ha! Ha! Ha! Opet se
tresao nad tom malom alom.
Ona se s trudom svlada. Sjedne za stol nasuprot njemu.
Hoete li biti ljubazni, da mi kaete, to elite? zapita tvrdim tonom.
Moda je moj mladi pao u vae proklete lihvarske pande. Koliko vam
duguje?
Na ove njene rijei, a osobito na njihov ton, njegov se izraz odmah
promijeni; mirkao je na nju, a onda ree:
Dobri boe, ne, eno. Ja nisam lihvar. Zastade. Va mladi tri za
mojom kerkom Rosie to je sve. Zavali se

412
413uvrijeena izraza nazad u stolicu, kao da je ekao njenu ispriku. Ali se
ona nije ispriala; bila je kao udarena pa glavi; usne joj se razvukoe, dok
je u njega buljila bez rijei. On je bio prvi, koji prekine utnju.
Da, on juri za mojom djevojkom. I ima za im, boga mL Slika i prilika
svoje pokojne majke, koja je meu anelima. Ona je moja ljubimica, moja
ki. Baci pogled na njeno blijedo, napeto lice, i nastavi obzirno: Istina,
nemam nita protiv vaega mladia. On dodue nema novaca ali to nita
ne smeta. Ja ga imam. Mnogo, mnogo. Moja e Rosie dobiti lijep miraz. A
on ima lijepo mjesto. Da, on se uzdigao i napreduje u lijepom zvanju.
Veoma ga volim, usprkos svemu njegovu laganju. Ona se strese; ali on to
ne primijeti i nastavi: Mnogo za njega govori, da je to postigao, i on ima
glavu upravo na pravome mjestu; on zna, da su dva i dva etiri. To govori
u njegov prilog. Ona je jo uvijek sjedila omamljena satrta; ali joj se
kroz maglu misli otpora die-jedno mutno sjeanje. Rosie! Tenis! Evini
prijatelji u Ral-stonu. I ona krupna, crvenokosa djevojka kod promocije,
koja ju je kraj automobila malo nervozno gledala: Zar neete ui prvi,
gospoo Moore? I onda opet nasmijani glas brata, Petar e sjesti na tvoja
koljena, Rosie.
Prorma je strana borba. Rosie Tully ki toga prokletog lihvara i
vlasnika kua bijede; za koga je ona teglila i teglila, otimala onoj pukoj
sirotinji skupu stanarinu, da bi on plaao svoju vilu i vrtove, da novac
stavlja u dep i da o svoju gnjusnu ker moe vjeati skupocjene haljine!
Ona se zgrozi, onda joj zubi zakrgutae.
Da li ima jo neto, to preporuuje moga sina? ree tonom svladane
gorine.
Da, da, da, ree on iroko. On ima pravu vjeru. To je druga stvar, koja
za njega govori. Ne u za moju Rosie mijeani brak. Kada ide pred oltar,
neka taj bude pravi.
Njegova je gruba samodopadljivost razbjesni; u njoj se die bijes, koji je
rastao iz strane slomljenosti zbog ovoga otkria.
I sada, kad ste zadovoljili svoju radoznalost, ree-otrim, jasnim glasom,
dolazim ja na red.
Eh, kako?
Da li moj sin zna, da ste ovdje?
414
Ne, to sigurno ne zna. To je bila Tullvjeva misao naime moja vlastita.
Ovom alom razdere i posljednju nit njezina strpljenja.
I tako je sve ureeno? rugae se ona.
Dobri boe, ne, gospoo. Jo ima mnogo stvari, koje treba srediti.
Svakako! Njezin sarkazam bijae avolski.
On je pogleda. Znam, to vi kod toga osjeate. Ali vi ne ete imati
nikakva gubitka. Na to u ve paziti. Mjerio-je vano skromni namjetaj
sobe. Poslat u vam nekoliko stvari za va stan i nekoliko sagova i slino.
Budite razumni, sada! Poslat u vam i .
utite! povika ona bijesno. Zar mislite, da trebam vau prokletu milost
ja ili moj sin?
On zinu. Milost? Oh, vi me jo pravo ne poznajete, izbaci, i jo ne
poznajete ni moju Rosie!
I nikada je ne u ni upoznati, odgovori ona gorko.
to to? Bio je pogoen u najosjetljivije mjesto; crveno mu lice dobi
sivu boju bijele repe. Zaboga, gospoo, odvrati zagrijan, tko dobije
moju Rosie, bit e sretan^ ovjek.
Ona je buljila u njega ne shvaajui.
Moj sin ne, odgovori tihim, zgusnutim glasom. Onda se digne i zagleda
se u nj nepomino.
Dobri boe, vi ste zbilja ludi! drhtae on; prijanja mu je sigurnost
nestala. To je za njega prilika, kakvu ima samo jednom u ivotu. I pri
tome, to sam pripravan initi za njega. Isprui ruku, preklinjui.
Hoemo li sklopiti posao, gospoo. Volim svoju ker i hou da bude
sretna. To me je dovelo ovamo. Sada, hoete li mi izai u susret na po-
puta?
Ne! ree ona estoko.
Zato ne? upita on.
Odbijam vie ne treba da znate. Zar e se uputati-u svau s ovim
prokletim lihvarom?
On je zapanjeno buljio u nju; napokon se digne.
Vi niste normalni. Ne, ne, vi niste normalni. Ali to su mi rekli da, rekli
su mi.
Ponovo klevete iza njezinih lea!
Ako sam takva, izusti ona, ne treba imati posla sa mnom.
41&On je pogleda opet, napuhne svoje crvene obraze. Boga mi, vi ste
udni, ree konano. Obeajem vam, da vie nita ne u imati s vama;
onda polako stavi svoju smijenu kapu, zatrese glavom, i ode.
Odmah zatim popusti njezino ukoeno dranje; sjela je bez snage. U oima
joj se opet pokaza onaj prijanji pogled izraz samilosne utuenosti,
korji joj je ovaj udarac prouzrokovao.- Da; udarac je bio straan, sudbina
tako surovo nepravedna! Upravo ki toga Tullvja, prije svih ostalih! Eva,
ona je ta, koja je to prijateljstvo pomagala kod te joj se misli stegoe
usne Eva, sa svojim partijama tenisa, drutvenih pretenzija, i sa svojim
nevjernim hinjenim prijateljstvom. To je uistinu bila nova rana sol
utrljana u ranu, koja se ve upaljena gnojila.
I Petar zato joj nije nita rekao? Sada joj usne drih-tahu. Bol ljubomora
prome je bol, koja se produbljivala. Ali brzo doe odgovor: bio je
mlad, zaveden, zaslijepljen, podatan. Sve je drugo bilo nemogue. Ne;
njegove namjere nisu mogle biti ozbiljne opet ljubomorno odbaci tu
misao od sebe. Ali je morala odmah raditi morala je s njim govoriti jo
to popodne. To mora uiniti! Nije bio njezin obiaj da utke sjedi, dok
njezin sin ne bude primamljen u glupu smuenost, koja bi mogla uniititi
njegovu sjajnu budunost. S napetim izrazom pogleda na sat. Tri i etvrt!
To je bilo ve kasnije nego njegovo uobiajeno vrijeme; moda je i danas
bio prezaposlen, te ne moe doi. Ali ako ne doe, bijae odluila otii do
njega. Ode u ulinu sobu i upravi pogled prijeko prema bolnici.
XXIX
Svijesnim se naporom volje prisili, da eka jo pola sata, za koje je vrijeme
stajala kraj prozora nepomino, ukoena pogleda pod stisnutim obrvama.
Onda isturivi bradu, odluno krene. Stavi eir, uzme rukavice, i ne
odugovlaei izae iz stana.
Dan je bio vjetrovit; ali je njen osjeaj bio jo burniji nego ovaj vjetar.
Tada, dok je brzo ila niz ulicu, zakljui, da prije svega sauva mir. To je,
znala je, jedini mogui nain. Mir u toj neoekivanoj krizi! Ovoga puta ne
smije biti divljeg i oajnog zatravanja, nego mir.
416;
Kada je prola prani park i pribliila se bolnici, uperi joj se pogled
ukoeno na izduene sive zidove. Da bez dozvole ili poznavanja mjesta
stupi u tu tajanstvenu zgradu, bijae ve samo po sebi neobian doivljaj.
Ali ona e to uiniti! Ne moe zatezati. Energino je prela preko velikog
poploenog dvorita, izmeu isturenih terasa bolnikih odjela, gdje su
bolesnici u arkocrvenim bluzama leali po suncu.
Kod glavnoga se ulaza obrati na vratara, koji je bio u vratarnici.
Doktoru Mooreu, izbaci kratko.
Vratar odloi novine i pogleda; bijae to star ovjek, i sada je promatrae
preko naoara s pesimizmom bogatoga iskustva.
Doktor Moore je, mislim izaao, ree; dvoumei je tresao elavu glavu.
Mislim da nije, odvrati ona, i kratko ree, tko je.
Naravno, ree konano stari ovjek, ako je vano i vi hoete da
pokuate to je na prvom katu desno. Pokretom ruke oznai joj bez
optimizma stube, kojima treba da se popne.
Ila je, kako ju je uputio, kamenim stubama i kroz bijelo poploani hodnik;
otri miris kloroforma i karbola doe joj neobian; kroz jedna poluotvorena
staklena vrata mogla je baciti povran pogled na red kreveta.
Na kraju hodnika stade, pred njom bijahu troja vrata, onda odjednom u
glasan smijeh, srednja se vrata otvorie, i jedna sestra iskrsnu neposredno
pred nju. Sestra bijae niska, ena srednjih godina s naboranom kapom;
manete kao i iroki ukrobljen pojas sjali su se kao snijeg. Osmijeh, koji
je jo leao na njezinu licu, nestade kad je ugledala Lucy.
Molim? upita kratko.
elim govoriti s doktorom Mooreom, ree Lucy jed-lako osorno.
Radi bolesnika?
Ne!
Primljeni u bolnicu?
Ne!
One gledahu jedna drugu. Sestra zastade, prepoznavi duh, koji je dorastao
njezinu.
27 Tri ljubavi
417Naalost ne moete govoriti s njim, odgovori, pokazujui vanu
nestrpljivost. Doktor nije u slubi, i sada se s njim ne moe govoriti.
On e me primiti on je moj sin.
Va sin?
Sestrino lice prvo pokazivae uenje, a onda prijee u suzdrljivu
ljubaznost. Dobro, ree napokon, u tom sluaju izvolite. Ja sam sestra
Cooper sestra na ovome katu. Zastade. Upravo je malo drutvo na
aju ili, zapravo, ja ga dajem za njega. Izraz joj postade jo blai, i
slubeni izgled potpuno nestade. Samo da sve izgleda pristojno vi
razumijete.
Lucy ne ree nita. Nije imala pojma, to je kruto ukro-bljena sestra
mislila; i nije bila raspoloena, da ispituje znaenje te aluzije. Ali kad ju je
slijedila u lijenikov stan, odmah je razumjela smisao tih rijei. Njeno lice,
koje se smekalo za susret sa sinom, odjednom poblijedi i otvrdne u gorkoj
ukoenosti. Mali stol s bijelim stolnjakom bijae postavljen za aj. Petar je
bio tu, drao je alicu u ruci; da,, bio je tu, sjedio je na otomanu; a kraj
njega, sjedei na istome otomanu, takoer sa alicom u ruci, bijae Rosie
Tully.
Potpuno besprijekorna i svakdanja situacija ugodan mla ovjek,
sasvim zadovoljan svemirom, sluio je ajem mladu enu, koja je izgledala
isto tako zadovoljna, i to pred majinskim oima sestre sa svojeg odjela.
Ali za Luciju to nije bilo neto obino. Bilo je strano, oajno, neopisivo
potresno. Novi udar, neugodan, jer je doao tako neoekivano. Bila je
utuena prisnou ovih dvoje na otomanu. Kao da joj je uka zazvonila u
uima, osjeti odjednom bol sa strane. Oi joj se, van sebe, ne mogahu:
odvojiti od lijepe mladenake pojave crvenokose djevojke,, koja je sjedila
tako blizu njezina sina. Bila je lijepa, i ona je to sad vidjela opet je
osjetila onu bol ljubomora, koja ju je muila! svijetla koa, sa sjenkom
sunanih pjega, smeih oiju, imala je lijepe bijele ruke i meka malo ispup-
ena usta. Kako je samo mogao onaj uasni Tully imati ovako draesnu
ker! Kako su ova krv i ovo mlijeko mogli izai ispod sjene onih triju
mjedenih kugli znaka zalaga-onice. Usne joj poblijedie i razvukoe se
u stranu; ruke,, koje su se naradile za tog sina, zatvorie joj se vrsto.
418
Vaa vam je majka dola u posjet, "doktore, ree sestra s galantnom
srdanou, pod kojom je njen otri pogled blistao promatrajui. Petrova
alica uzdrhta. Pogleda unaokolo, i odmah mu se izraz promijeni, postade
zbunjen i uplaen.
Oh, da, odvrati glupo. Vladala je napeta utnja strana stanka a
gospoica Tully polako pocrveni, zbunjeno.
Izvolite stolicu, gospoo Moore, prekide sestra s najveom srdanou.
Obeala sam, da u uzeti aja. Uzmite i vi jednu alicu.
Lucy ukoeno sjedne, lea joj bijahu ravna kao puana cijev, pogled joj se
ne odvoji od djevojke na otomanu. To vie, ah! ne bijae eter zadovoljstva,
u kojem se svemir okretao oko ovoga otomana.
Jedan komad? Klijeta za eer bijahu lagano, upitno uzdignuta. Tako.
Lucy ne ree nita. I vrhnja, da, slatkoga. Sestra je osjeala napetost u
hladnoj atmosferi, kao vojniki konj skoru borbu, pripremila se da vidi taj
novi i neoekivani preokret u drutvu s jo veim zadovoljstvom. Nadam
se, da je po vaem ukusu, ree revnosnom brilji-vou, pruajui alicu.
Opet nastupi stanka: Rosie je jo uvijek bila crvena kao rua; sestra Cooper
u najboljem raspoloenju i revnosna; Petar se oajniki borio, da se snae.
To to je neoekivana ast, majko, mucae napokon. Slabi i neuspjeli
pokuaj, da se naali!
Da. Toliko sam bila iznenaena, da ste me mogli sruiti malim prstom,
ubaci sestra Cooper. I nikada vas ne bih drala za doktorovu majku.
Nikada! Zastade, ostavivi smisao ovih rijei nejasan, onda se nasmijei i
opet okrene pogled prema Luciji. Ali niste mogli doi ni u kakvoj zgod-
nijoj prilici, zar ne?
Oigledno ne, ree Lucy s mukom; osjeae, kako joj ruka, u kojoj dri
alicu, drhti: ne od uzbuenja, nego od bijesa. Mir, dodue, mislila je. Mir.
Jednom, u slinoj krizi, u koliko ju je posljedica onda bacila njena naglost.
Sestra Cooper se smijala s priznanjem: nije bila zlobna ali to je bila
situacija! Kakvu e krasnu priu moi veeras priati u zajednikoj sobi!
Vi ivite na selu, zar ne? poe ona, Ardfillan, mislim, da je rekao va
sin.
ivim, u neposrednoj blizini, ree Lucy kratko.
27*
419i Tako! odgovori sestra Cpoper, iznenaeno. Uvijek sam
sluala, da ste na selu..- .,:..-.
U neposrednoj blizini, kaem. Te rijei bijahu izgovorene prijetei
kratko.
Jo komad kolaa, majko, izbaci Petar u stranoj zabuni.
Ali, ona nije jo dotakla ni prvi. ree sestra ivahno.
Opet nastupi tiina. I ta je tiina i dalje trajala, sve dok se Rosie, napokon,
skupivi svu hrabrost, ne obrati Luciji.
Ne nalazite li, da je danas divan dan? ree s malo originalnosti, ali s
mnogo dobre volje; crvenilo joj je nestalo, a u dirljivo mekom licu samo su
usne zadrale svoju boju. Petar brzo pogleda na majku; isto uini i sestra
Cooper, koja, naulivi ui, oekivae odgovor na ovaj blagi poziv na pri-
jateljstvo. Ali Lucy, prouavajui are saga ukoenim licem, ne odgovori.
Znala je, to mora misliti o tome mekom biu na otomanu. estina
ogorenja, koja je u njoj bjesnila, odjednom se izli preko nje kao mrnja.
Ljubomor je neobian, neprirodan ljubomor gorio kao vatra u
njezinim grudima.
Ugodno je, ree sestra s kratkim ivahnim uzdahom, vani. Smijeila
se ljubazno, i dodade: Jo alicu aja, gospoice Tully?
Ne, zaista ne mogu. U tom je trenutku, stvarno, izgledala, kao da bi je
jo jedan gutalj mogao zaguiti.
Vi doktore? zvualo je malo zajedljivo.
Ne ne, tavi prste izmeu okovratnika i vrata. Ne vie, hvala.
Izgledao je ljutito i neugodno; nesposobnost da postane gospodar situacije
izazva u njemu osjeaj ponienja, koji se izrodio u nagli bijes protiv
matere. Zato ga nije mogla pustiti na miru? Zato je ovdje sjedila s licem
kao led ne govorei nita, tvrdoglavo ustrajna u pravljenju neugodnosti?
Smrknuto pogleda prema sestri Cooper, koja je sada sebi nalila drugu
alicu aja.
Naalost jako volim aj, objasni vano. Samo je njena prisutnost drala
smetenu situaciju na golom nivou prisiljene utivosti, i ona svi jesna
toga postade revnosna vie nego ikada. Da, nalazim, da mi ini dobro.
Ja sam na odgovornom poloaju, znate. Dvije dvorane, sa po petnaest kre-
veta u svakoj. Imam da nadgledam jednu njegovateljicu i tri pripravnice
i, naravno ovdje se smijeila s ukro-
420
bijenom obijeu moram uvijek paziti na mlae doktore, koje ovdje
imam.
Lucy je nijemo pogleda s gnjevnom hladnoom.
Da, zaista. Razrogaili biste oi, kad biste vidjeli sve, to sam ja ve
vidjela za ovo vrijeme. to su sve u stacnju da uine. Penju se kroz prozore
unutra i van nou namazu jedan drugoga metilen-plavilom, piju
brendi iz kune apoteke. Ali takve stvari ne radi doktor Moore oh, ne!
On je najmirniji, koga sam imala od dugoga vremena. Naravno, drim, da
jedan ozbilj>an odgoj veoma uvrsti mladoga ovjeka. Mislite li i vi
tako? I baci na Luciju jedan vragolasti upitni pogled.
Ali Lucy nije sluala. Njezina panja, ukoeno upravljena na taj otoman,
bila je otklonjena umnim pokretom. Odjednom se strese. Rosie, koja
oigledno nije vie mogla podnositi tu situaciju ili to buljenje ustade.
Idem, ree tiho Petru. :
I on je neto aptao i, ustavi, ode do vrata.
Rosie se okrene. Hvala vam na gostoprimstvu, ree sestri Cooper. Onda
se obrati Luciji, bez srdbe, zapravo suzdravajui zabunu, i ree stidljivo.
Zbogom, gospoo Moore.
Zbogom, ree Lucy naglo i odluno tvro. S tim prvim i posljednjim
rijeima izbrisa Rosie Tully iz svoga ivota. Dok je govorila, gledajui
kako Rosie odlazi s poprita svoga poraza, osjeti, da je obuzima osjeaj
trijumfa. Da, bila je mirna: nije prenaglila, hladna, odluno vrsta. Rosie je
koliko god bila lijepa, bila samo pljeva pred divljom burom njezine volje.
Kako ju je lako otjerala! Ali, naravno, imala je odlunosti, iskustva,
hrabrosti da, i pravo na svojoj strani. Iznenada se obrati na sestru
Cooper.
Rado bih neto govorila sa sinom, ree iskreno. Nemate nita protiv?
Sestra je buljila u nju visoko dignutih obrva, kao da je hoe optuiti za
nepristojno dranje.
I ovako sam ve htjela otii, odgovori ljutito. Imam posla, znate.
Die se; za njom se vrata zatvorie s prezirnom lupom.
Lucy se okrene sinu. Napokon su bili sami. Trenutak ga
je utke gledala, onda joj izraz lica polako omeka rta-
421pokon opet pokazivae neiskazanu njenost svoje ljubavi prema
njemu.
Htjela sam, da taj svijet ode, ree polako. On ju je ljutito gledao, a onda
napravi nestrpljivi pokret glavom i odgovori otro:
I lijepu si pometnju ovdje priredila. Neuveno tako se ponaati. Jo
prije veeri bit e raireno po cijeloj bolnici. Budi sigurna, da e ta glupa
sestra Cooper priati svuda.
AH ja sam morala doi, Petre. Zar to ne moe razumjeti?
Ne, ja to ne razumijem.
Njegov ju je ton iznenadio; ali ona e mu ve dokazati; da je imala pravo.
ekala sam na tebe sat, objasni prisiljeno ravnodunim tonom. Nisam
znala, da li e doi kui. Morala sam govoriti s tobom.
On se kratko i ljutito nasmije.
Ako bi ovjek tebe sluao, pomislio bi, da sam dijete na uzdci tvoje
pregae. Zar jo uvijek ne mogu paziti sam na sebe? Zato mora trati za
mnom, da upadne u svaku priliku da me dovede u najgluplji poloaj
pred pred svakim?
Ona ga pogleda, vidjela je ono izdajniko tamno crvenilo, kako se die na
njegovu obrazu.
Dola sam samo radi toga, to ne u, da uini glupost, odgovori ona
vrsto.
to sam uinio? izbaci on. Reci mi. Da li pijem, kartam, jesam li
lopov? Punio se snanim bijesom. Sto kae sestra Cooper o meni? Da
sam najmirniji pomoni lijenik, koga je odavno imala ovdje. A ti ipak
govori kao da ja .
Mislim na tvoju budunost, prekide ga, obraajui mu se glasno.
Dobro, ako je tako, zar ne e da budem sretan? odvrati on neposredno;
i, nakon jedne trijumfalne stanke, nastavi. Prirodno je, da sam se
zainteresirao za za gospoicu Tully. Ne poriem to i ne stidim se toga.
Ona je sjajna djevojka.
Njeno se lice odmah promijeni dobi sivu boju. Njegove su je rijei
raskomadale; vrsto stisnu naslon svoje stolice i nagnu se naprijed.
422
Ne govori tako, ree osorno. Ja treba da mirno sjedim i gledam, kako se
ti uputa s jednim obinim sitnim nitkovom?
On je pogleda s prkosnim bijesom.
Nitkovom, ponovi. Dopusti da ti kaeni, da je gospoica Tully veoma
bogata djevojka.
Zar nije mogao misliti ni na to drugo, nego na novac -i to jo na tako
prljav novac?
I nemoj poeti da vrijea, nastavi on. Bila si ve dosta surova, dok je
Rosie bila ovdje. Zar ne moe biti pristojna?
to! ree ona grozniavim glasom. Tko ju je ve jednom opomenuo, da
bude pristojna prema drugoj eni? Nije zautjela da bi razmislila! Ti je
dakle tako naziva? Rosie?
A zato ne? odgovori, gurajui po podu otira. To je ime, koje joj
pristaje.
Opet samrtna muka ljubomora. Dok je sjedila, drhtali su joj udovi; usprkos
nastojanju, da se savlada, izbaci:
to je ona uinila za tebe, da to zaslui?
On je pogleda: preokret raspoloenja poslije ponienja ohrabri ga, da je
pogleda.
Nije uinila nita, povie. I ne u da ona neto radi. Ja nju ljubim i
ona ljubi mene to je sve.
Ljubiti! izgovori ona estoko. to ona zna o ljubavi to meko
stvorenje s licem od mlijeka? Da li bi ona radila za tebe s prstima do
kostiju ranjavam? Da li bi se borila za tebe i vukla za tebe i gladovala za
tebe?
Ja i ne u, da ona takvo to radi, ree on pocrvenjevi. Ima jo drugih
stvari u ivotu.
Koliko je ve dugo poznaje? nastavi ona, u onom neugodnom
nategnutom tonu. Nekoliko mjeseci i zato, to ima lice lutke i jer je
smatra lijepom, ti zaboravlja mene. Promuklo hroptae njezin dah, kao
da je bila blizu toga da se ugui. Sramota je, da se tako ponaa. Zar
nema zahvalnosti, nikakav osjeaj pristojnosti?
to ti zapravo oekuje od mene? odvrati on ljutito. Zar moda misli,
da se nikada ne u eniti, nikada napredovati u ivotu? Misli li, da me
uvijek moe drati uz suknju?
Zar ti, jo nema ni dvadeset i tri, povika ona, u srdbi, moe rei
tako to. Kako se usuuje? Kad ovjek
423pomisli, da tako jednostavno govori o braku :. kod prvog pogleda
na neko glupo nasmijano lice!
Ne govori tako dalje, odgovori on mrzovoljno. Ne trpim to.
Govorit u dalje, dahtae ona i prinese ruku vratu. I to u jednom
zauvijek dovesti u red. Ti si sve to imatm; i vidjeti te, da se tako
ponaa u tim godinama dovodi me do ludila! S bolnim se naporom
opet svlada; hladni: znoj pokri njenu kou. Lice joj je bilo strogo, kad je
jasno i razgovijetno rekla: to ti zapravo misli s tom Rosie Tully? To je
ime nabacila ljutitom odlunou.
Njezine su ga rijei uplaile; njegov se mir pone gubiti; buljio je u nju
neugodno i mrmljao:
to ti hoe, te se uzrujava upravo ni za to die toliku galamu ni
za to? To je glupo.
Ne e od mene praviti ludu, istrajae ona grubo. Jo ne.
Ne, ne, ree on nemirno. Kako bih to mogao uiniti? Nemoj se praviti
smijenom. Meu nama je sve u redu.
Onda odgovori na pitanje, ree ona Ijutito. to kani poeti s tom
tom lutkom, koju ti je Eva bacila o vrat?
Ne tako, majko, prekide je on zbunjen. Ne pravi toliku viku.
Njegov oholi izraz bijae nestao: opet je pogleda, neto mrmljajui.
Ali ona ne dopusti, da je on odvrati od njezina cilja. Odluila je, da temu
jednom zauvijek zavri, da uhvati tu ludost, da je razmrska, razori, prije
nego to bi procvjetala i mogla unititi nju.
Posljednji put pitam, hoe li mi rei, nastavi Ijutito, hoe li je se
odrei?
On bijae natjeran u kripac; da, potpuno u kripac. Ona je bila tako
nerazborita, nepristupana kompromisu; bio bi to beznadni pokuaj, da joj
govori o Rosinoj ljubavi prema njemu ili o velikodunom interesu, to ga
je gospodin Tully pokazivao prema njemu, a koji je iao tako daleko, da je
bio pripravan da financira praksu svoga buduega zeta -ili uope o svitn
tim krasnim planovima njegove budunosti. Kako bi se to moglo njoj
objasniti? Mogao je tako jasno razabrati, kako bi se drala, kad bi joj otkrio
svoje planove;
424
bila je tako udna, da bi mogla nainiti scenu, tekoe, bilo kakav
skandal.
Odjednom on die pogled, koji je prkosno buljio u sag,. i pogleda je s
onim starim naivnim izrazom svoga dje-atva.
Neto ima u tome, to ti kae, majko, ree polako. Moda sam zaista
premlad, da mislim na takve stvari. Mo~* da za godinu ili dvije .
Prekide, dok joj se jo uvijek plaljivo smijeio.
Nasta stanka. Dugo ga je vremena gledala s potajnom napetou.
Ti e odbaciti cijelu tu besmislicu? upita ga polako. Ti e se nje
odrei nikoga ne e pustiti izmeu nas?
Pravio se kao da odugovlai, onda ree potpuno neposredno i otvoreno:
U redu, majko. Neka bude, kako ti eli.
Opet zavlada tiina, dok je njen pogled ponovo teio da prodre u dubine
njegovih tamnih smeih oiju. Onda ona uzdahnu; stisnute joj se usne
otpustie. To je bio Petar, njen sin, njeno vlastito meso i krv. On joj nije
mogao slagati. Ona je pobijedila.
Dao si mi svoju rije, Petre, ree mirno. I, poslije svega, to je tvoja
dunost i moje pravo.
Da, majko, ree on.
Ona mu stavi ruku na miicu.
Mora mi jo neto obeati, prije nego to napustim ovu: sobu, ree
polako. Pravo je, a i lako, da to uini.
On joj se nasmijei oteui nesigurno; ona je s pogledom jo uvijek
ukoeno upravljenim na njega, duboko uzimala daha.
Hou da se natjee za mjesto u North Stafforshireu. Jednom moramo
poeti, i to prije, to bolje.
Opet nastupi stanka, elektricitetom napunjena utnja gotovo bez daha.
Onda on sae pogled.
Naravno da u to uiniti! ree konano, bubnjajui po-naslonu stolice.
Ti zna, da se moe pouzdati u mene.
Za te dvije stvari dao si mi svoju rije; ree ona tiho.. Njegov je pogled
lutao bez odmora, izbjegavao je napetost, njena pogleda.
U redu, ree brzo. Obeao sam.
425iIzgledao joj je kao djeak, koji je, radi neke pogreke, pozvan do
njenih koljena. I sada mu je, svakako*, odjednom bilo oproteno.
Ukoenost njezina lica popusti, uzbuenje prodre kroz tu masku od leda;
jedna joj suza polako dzvirae iz oka i sputae se niz blijedi obraz.
Znala sam, da e ispravno postupiti prema meni, Petre, ree dirljivim
tonom, pogoena nenadanom boli, jer je posumnjala u njega. Znala sam,
sine moj.
Jo prije nego to je pola, bijae napisana njegova molba za mjesto u
Staffordshireu. Kod ove je molbe imala predosjeaj osjeala je
neobinu sigurnost, da e uspjeti. Svojom ju je rukom predala na potu, pri
povratku u Flowers Street.
XXX
Otputovala je na odmor s osjeajem teko izvojevane pobjede. U
odreenome smislu uope nije eljela putovati: bila je suvie zauzeta time,
to je gledala unaprijed, duh joj je previe teio tome, da uredi svoj budui
ivot. Ali je sve bilo ureeno, kako u poslovnici, tako i kod gospoice
Tweedy; osim toga, osjeala je, kako je poslije uspjeha obuhvaa
nadahnue, te se, gotovo s fatalistikim mirolm, baci u prilike, koje su je
odvele nazad u Doune.
I ako iz Stafforda nije dolazio odgovor, imala je ipak onaj odreeni osjeaj
optimistiki moda, ali razumljiv u njenom sadanjem raspoloenju; pa,
kada on to mjesto i ne bi dobio, bilo je i drugih da, on e sasvim sigurno
dobiti mjesto asistenta, kada bude koncem travnja zavrio rad u bolnici. I
tako se zadovoljna odvezla s kolodvora Sv. Enoch. I Petar je doao da je
isprati. Bio je, zapravo, on taj, koji ju je poticao, da putuje; i dok je sada
vlak jurio preko istih eljeznikih nasipa, preko kojih je putovala prije pet
godina, opet je vidjela posljednji izraz na njegovu licu: zbunjen, gotovo
kao da se ispriava. Umiri je sjeanje na taj izraz. On se tako oito vratio k
njoj. Bio je dobar mladi, njen Petar, pristupaan razboru; a ona mu je
objasnila glupost njegova dranja. I istina, sa dvadeset i tri ve misliti na
takvu vezu. Da, on joj se vratio. Tu nije bilo sumnje. Ne. Jednom je sum-
njala u Franka. Ah; da je onda samo povjerovala njegovim
426
rijeima. Pa neka je samo radi one pouke, ona nikada ne e posumnjati u
rije i vjernost svoga sina.
Doune se, to je primijetila kada je stigla, mnogo promijenio redovi
novih vila stajahu oko kolodvora ali se gospoica Tweedy nije
promijenila. Gotovo ju je ispunilo prijateljskim osjeajem, kad je opet
vidjela, poslije toliko godina, mravu, naprijed lako pognutu pojavu. A
gospoica Tweedy bijae isto tako, na svoj neobini nain, vesela, to vidi
Luciju.
Znate, ree, stavljajui zdjelu sa znamenitim utipcima i podupirui
bijelu koatu ruku o otri kut kuka, ne mogu sebi pomoi, ali moram
priznati, da je ugodno opet vas vidjeti. Ne dogaa se esto, da mi je do
nekog gosta toliko stalo kao do vas. Ali je tako. I nisam vas nikada
zaboravila. esto sam mislila na vas i pitala se da, pitala sam. se, da li
vam se nije dogodila neka nesrea. Lucy, sjedei u naslonjau, obujmivi
koljena rukama, pogleda gospoicu Tweedy i nasmije se.
Ne izgledam kao da mi se neto naroito desilo.
Gospoica Tweedy polako strese glavom i tiho stavi licu na tanjur.
Postali ste sasvim druga ena, ree suutno. Ah, da, alosno ste se
promijenili. Morali ste se boriti, moja eno, "to sam odmah pomislila, im
sam vam danas otvorila vrata i to teko boriti, ako se jako ne varam. I
gospoica Tweedy razvue kuteve usta prema dolje i opet strese glavom,
kao da je se bar za vrijeme te stanke nije moglo prevariti.
Sada je, svakako, sve prolo, odgovori Lucy.
Da, postali ste stariji, ree gospoica Tweedy svojim mlitavim
glasom, i ui u licu mnogo ui.
Ni vi sami niste osobito debeli, gospoice Tweedy, ree X,ucy blago.
Ja, uzdahnu gospoica Tweedy kratko. Ja sam upravo postala sjenka.
Ne jedem ni toliko, da bi vrabac od toga mogao ivjeti. Ne mogu. Od
roenja sam bila njena. Kao va mladi, nastavi. On nije ostavljao
utisak snana mlada ovjeka, koliko se njega sjeam. Bio je neto izbirljiv
u jelu, zar ne?
Sada mu je sasvim dobro. Pogledajte ga sami. Upravo sam postavila
njegovu fotografiju u spavau sobu.
427Pogledala sam, ree gospoica Tweedy s dostojanstvenim
sveznanjem. Malo je gizdelin, to se vidi. Vi ste uinili mnogo za tog
mladog ovjeka. Nadam se, da ne ete eti nezahvalnost. Uutje
koraknu vratima. Sada u vam donijeti aj. Dobro e vam doi poslije
puta. Umaraju ti vlakovi! Da, upravo tako.
Tiho nestane, u par trenutaka se povrati s kotliem za aj, stavi ga na stol,
klimnu znaajno na'Luciju, primijetivi: Najbolji aj! Onda se njena
krhka pojava izgubi iz sobe. ; Te veeri Lucy ode rano u krevet i spavala je
vrsto. Slijedee se jutro probudi osvjeena, i odmah poslije doruka izae.
Preko noi je padala snana kia, ali je sada puhao s mora svjei vjetar,
koji je pourivao njene korake metui du glavne ulice grada. Stade kraj
pote i poalje kartu Petru nikakvu obojenu bezvrijednost, nego mirni
izgled: obale, s neupadljivim tekstom. Ima li novosti iz S.? pitae ta
mu je karta mogla biti stavljena na stol za doruak, a da mu ne priredi
nikakve neugodnosti. Tada, kada je s ovim zavrila, prisili svoje misli da
iziu iz kruga svoga razmatranja, te poalje drugu kartu ovoga puta
blagu duhovitost gospoici Tinto, Time je u potpunosti zavrila sa
svojom korespondencijom.
Okrene se, ode niz ulicu, veselo se borei s vjetrom, koji u njoj, usprkos
tvrenju gospoice Tweedy, izazva osjeaj snage i gotovo mladosti. Pred
jednom prodavaonicom, voa pogled joj primamljivae ivahno crvenilo
jabuka u koari. Stajala je jabuke je oduvijek neobino voljela; prolo je
ve dugo vremena, kako ih nije jela. Naglim impulsom ue u prodavaonicu
i kupi par zrelih komada.
Na obali, gdje bijae svjee i vjetrovito, stade, da bi izbjegla jakom vjetru,
za jedan mali drveni paviljon, koji je napravljen u meuvremenu od
njezina posljednjeg posjeta, preko puta stijene, na kojoj je onda uvijek
sjedila. Ovdje je mogla biti sama, zatiena od vjetra; pogleda na nemirnu
vodu, koja je od vremena do vremena uzbacivala visoke oblake pjene, koji
blistavi padahu dolje gotovo do njenih nogu. Zamiljeno je jela jabuku,
veselila se ovome uivanju. Odmah zatim pojede drugu, stavi kore^u
papirnatu vreicu, stisnu je u kuglu, i onda opet pogleda na more.
A sada to da radi? Bila je, oevidno', potpuno na odmoru to je u
odreenom smislu u sebi sadravalo i ra-
428
zonodu. Trebala bi nai mogunost da prebrodi neugodne vremenske
prilike, ali ona nije imala takve mogunosti. Prilazi razonodi, koji njoj
stajahu na raspoloenju, bijahu ogranieni. Trenutak je mislila na etnje, ali
je onda nala, da je, po naravi svoga posla, umorna ba od hodanja. Osim
toga, nije naroito eljela, da sama seta po tom jakom vjetru. Mogla je
kupiti asopise ili novine. Ali je imala samo malo volje za itanje i nije
osjeala nikakvu znatielju za ono, to se dogaa u svijetu. to je se ticalo,
da li dravni papiri rastu ili padaju za poen, ili da li su u Peruu izabrali
novoga predsjednika? Priznala je, da je njena ravnodunost bila udna, ali
je ipak nije mogla savladati. Takva je upravo postala. Godine borbe
modelirale su je takvom.
Raspoloenje joj se preokrene. Odjednom vidje sebe kao osamljenu enu,
srednjih godina, koja tu sjedi u toj vjetrovitoj daari na pustoj plai, enu
s malo prijatelja, enu, koju su i oni, koji je poznavahu, krivo gledali. enu
s blijedim licem, stasom koji deblja, i rukama koje su postale grulbe od
kunoga posla, koji je obavljala. Neizbjeno joj misli kli-znue unazad na
onaj odmor, koji je ovdje provela s Petrom prije pet godina, i arko su
letjele u sretne uspomene, kad je buljila na hrapavu sivu vodu kupalita. U
misli ga je vidjela, kako je pod sunanom svjetlou skoio s daske u vodu.
Nasmijeila se kod te uspomene kako je arko elio njezinu pohvalu:
kako ju je, kada je mokar izronio, uvijek pitao za miljenje o formi svoga
skoka. Lice joj je svijetlilo 11 zamiljenom blijesku dok je slijedila unazad
njihov ivot onih veselih dana, kada je svojim mislima pustila uzde, pre-
dajui se bez zapreke sanjarenju.
Napokon doe k sebi jednim trzajem, koji je bio gotovo drhtanje.
Osjeala je hladnou. Uzdahne, ustane, pokrene ukoene udove, i vrati se u
stan. Uveer je jo uvijek slijedila tragove svojih uspomena, i ode preko u
zabavite. Ovdje je, gotovo sa smijenim strahom, primijetila, da otmjeni
Val Pinkerton vie ne gospodari niskim drvenim podijem. Da; on je
otiao njegovu elegantnu, u frak obuenu trupu, zamijenila je mlaa i
drskija eta, s besramnim ponaanjem pierota, koja je sa svojim drvenim
kutijama za priloge tropotala s nemilosrdnom urbom.
Trenutak je buljila u te ljude s licem isto tako drvenim kao i njihove
kutije. Jedna je djevojka, u kratkoj suknji,
429s kapom poput luake naherenom pod izazovnim kutom, drmala
resama i vragolasto dignutim kaiprstom, dok je obijesno pjevala: Molly
O'Morgan! Molly O'Morgan ta mala ta djevojka Irkinja Talijanka.
Prosta besmislica. Brzi i bezvrijedni tok modernoga doba! Uspomena na
Vala Pin-kertona, pjevaa, visokog, s crnom vrpcom, s rukom na srcu,
zanesenoga njenou svoga vlastitoga osjeaja, die se pred Lucijom u
dostojanstvenoj oprenosti; vidjela je samu sebe, kako sjedi s Petrom u
rezerviranim sjeditima, kako su okrenuli lice gore, draesno ushieni
pjevanjem. to ono-bijae? Daisy, Daisy, pokloni mi ruku.
Okrete se neposredno. Smijeno se ponaala, bila je dirljiva, sentimentalna,
budala. Nitko o njoj nije vodio rauna. Djeca skakahu po travi unaokolo,
dok su im roditelji udobno stajali i sluali ili se u parovima etali gore i
dolje. Nalazila se u tome mnotvu, ali nekako nije bila dio toga. Vjetar se
stiao poetkom veeri, ali kada je silazila, postade muzika tia i pomijea
se s vjetrom i neizmjernim mrmljanjem valova u jedan konani apat.
Okrete se nazad u sve veu tamu. Proe pored proelja Grand hotela i
jedva pogleda: jo nikada nije bila u toj sjajnoj zgradi, i ni sada to nije
eljela; sve to je traila, bijae ona uredna kuica i mjedena ploica s
imenom negdje, gdje bilo, samo s imenom njezina sina.
Kada se vratila, gospoica Tweedy stajae u prolazu, imala je mistinu
sposobnost stanodavke, da trenutno osvane, da tajanstveno kao iz poda
uskrsne u takvim prilikama; i,, gledajui Luciju, ree:
Veeras ste blijedi, gospoo Moore.
Umorna sam, mislim odgovori Lucy.
To ini zrak, ee gospoica Tweedy mudro; taj vas iscrpe prvi dan.
Da mora da je zrak. I zahladnjelo je. Da, jeste.
Pogledale su se u prolazu; zalepra izraz, kojim se Lu-ciji priznavala
potpuna staleka jednakost.
Termofor je u vaem krevetu, svakako, ree proroanski. On je dakle
pripravan za vas, ako ste vi pripravni za njega.
Tako Lucy ode u krevet. 430
Naredni su dani prolazili tiho. Da, potaknuto tako dugim odmorom, dobro
joj se raspoloenje ipak povrati; pro-me je neobini osjeaj ugodnosti.
Malo je itala i etala, ali je najradije sjedila u paviljonu pod stijenom.
Vrijeme je i dalje bilo oporo; ali joj je jaki, slani zrak ulivao, a da to nije ni
znala, neto od svoje svjeine i snage.
Od Petra nije dobila ni rijei, ali drugo to nije ni oekivala; on je i u svoje
najbolje doba bio lijen da pie, ali kad je proao jedan tjedan, otpoe brojiti
dane, koji je jo dijele od povratka. Revnost joj se probudi; neprestano je u
pameti valjala planove o budunosti; s osjeajem sree uvi-dje, da sada,
svakako, tek predstoji prava nagrada za njezin trud.
Predzadnjega dana boravka ovdje, izae poslije doruka iz stana i u
osjeanju istrajnoga ushienja naprosto se izloi bjesnilu upornog vjetra.
S ponovno produljenom revnou osjeala je, da je do^ bro biti iv,
osjeala je stranu dra ivota, koji joj se opet otvorio poslije grevitih
muka u proteklih pet godina. Uivala je u etnji kroz ugodni grad, sa svjee
oienim pragovima vrata i s mokrim prozorima, s bunom trgovinom
ujutro, veselila se slanju svoje svaktjdnevne potanske karte, na kojoj je
ovoga puta, u sluaju da bi on naao vremena i mogao izai pred nju,
oznaila i sat svoga povratka slijedeega dana.
Uope nije ila na svoje omiljelo mjesto ispod stijena, nego je, okrenuvi
uz vjetar, radosno koraala du obale. Raspoloenje joj je trailo pokret. A
uzrok ovome raspoloenju, njezinoj radosti, njezinu zanosu bijae jasan,
potpuno jasan. Tonije poricala. Vraala se svome sinu.
Ila je tako daleko, da je zakasnila na ruak, i urei, s obrazima iibanim
od vjetra, brzo se uspela stubama, koje vode kui gospoice Tweedy. U
predsoblju odahne, objesi kaput, ostavi kiobran na mjesto, i kada se
okrenula, iskrsnu gospoica Tweedy iz druge sobe. Domaica se smijeila
preko posluavnika.
Izgledate bolje, ree ocjenjujui, mnogo bolje. Onda poslije kratke
stanke, dodade: Pismo za vas je na kaminu lijepo debelo pismo, kako
se vidi.
Lucijine oi zasvijetlie sada je postojala samo jedna osoba, koja joj je
pisala i ona odgovori na osmijeh gospo-
431rthv Tweedy. Pismo od Petra: dobre vijesti o njegovu mjestu: to
bijofie uzbudljiva misao.
Lijepo! ree, a tu bi rije mogao izgovoriti i sam IVtiir. To je ono, koje
oekujem. I brzo ode u svoju sobu.
Pismo je bilo, kako je gospoica Tweedy naglasila, na kuminu. I bilo je od
Petra. Ona bi, kako je esto tvrdila, Hvngje prepoznala njegov uredni
rukopis; i dok je pismo mjerila na ruci, muei samu sebe u oekivanju, u
sjeanje Joj dooe ona pisma, koja joj je obiavao pisati iz kole. Bijahu
ono sjajna pisma, umjetnika, ljubiastom tintom pi-Muna, a dokazivahu
joj njegovu naklonost, njegovu nepokolebivu vjernost.
I ovdje bijae jedno pismo, koje je takoer svjedoilo o loj istoj vjernosti.
Radovala se: sada je priznala, da joj je za ova dva tjedna njegova utnja
izazvala onu tihu neugodnost.
Oi su joj blistale; u licu joj je bila napetost, gotovo uzviena njenost,
kada je otvorila omot i izvukla ispisani iirnk. Smijeei se pone itati.
Onda se odjednom ugasi svijetlo s njezina lica, koje se l<no pod udarcem
ukoi u jednom neobinom krivljenju. Krvi icstade iz njezine koe, tako da
ova nije izgledala bijela, u*go siva s bolno sivom sjenom. Jedna joj je
rije iz toga >inma iskoila pred oi, ne jedna rije, ve jedan lanac rijei,
ic rije, nego misao. Dola je kao munja, ta razorna spo-naja u stranom
pustoenju groma, iskra bra, svjetlija, ictfo bilo koja munja.
Ne ote joj se nikakav krik bila je skamenjena do utnje ali joj se ruka,
koja je drala papir, zgrila i zatim oela drhtati kao pri udaru kapi.
Rosino ime stajae u pismu, ponavljano i opet ponav-mio izmeu smjernih
i pronicavih rijei, koje su plesale rod njezinim luakim oima. Rosino
ime.
Otputovao je s Rosie. Uzeo je dio neke prakse, koju je i>8Jn otac kupio za
njega u Londonu. On ju je izdao, nju svoju majku!
Spopade je strana studen, jednaka boli raspadanja, i 3ka se tama oaja
spusti preko nje kao smrt. Nepomino je tjiilu, onda se odjednom zgrozi.
Tijelo joj se inilo mrtvo;
I
ali njen duh nije bio mrtav; ivio je, kuhao se u muci misli u vrenju
grozniavoga miljenja, u kome je bilo sve otkriveno. Ona je bila otila
jednostavno im se uklonila s puta. Bili su se urotili iza njenih lea; gurnuta
je u stranu, poniena, omalovaena. Ali ponienje nije bilo nita. Omalo-
vaenje nije bilo nita. On je otiao njen sin oenjen! Poslije njenih
godina patnje, prokletoga samoprijegora, poslije svega to je trpjela i
izdrala, ostavio ju je. Iskoristio ju je, prevario i bacio u stranu. Popela se
preko zapreke gotovo nesavladivih tekoa, da bi ga pustila u naruje
druge ene. To bijae muenje nepodnosivo muenje.
Omamljena duevnim mukama, umorno se skljoka na stolicu.
Pismo odlepra iz njezine ruke.
28 Tri ljubaviKNJIGA TREA
Devet mjeseci kasnije sjedila je Lucy u kuhinji svoga stana u Flowers
Streetu. Prostorija je bila samo malo izmijenjena, siva i bez pokustva kao
i prije, moda su zastori postali prljavi, aavim je prozorima jo vie
trebalo ienja, a vlana mrlja na stropu bila je pokrivena jo guom i
tamnijom plijesni. Zar je ikada mogla sanjati da e ivjeti u ovakvoj
prostoriji? Nikada! Ali to je njoj do toga to su znaile takve nitavosti
kao to su praina i nered? To joj sada uope nije smetalo. U posljednje se
vrijeme nije brinula za stan, bila je zadubljena u vee stvari, stvari dubljega
znaaja. Onaj strani dan u Douneu: onda je mislila, da joj je ivot zavren
uniten, razmrskan, razoren. Kako je bila glupa, slijepa, nevjerojatno
glupa! Sada se mogla smijati na one ponosne boli svoga sumornog i tako
jako za-lutalog osjeaja. Bila je ena, koja saginje pogled k zemlji i na
jednoj obali neizmjerne prevare skuplja areni ljunak, koji je zasljepljuje
beskrajnom obmanom, da pod hladnim morem gorine trai obalu sree
to je bila. Nije otkrila areni ljunak, nego pepeo, samo pepeo, koji je
estoko sipala na svoju glavu; trag je toga pepela bio u njezinim ustima, sa
svim onim mekim i odvratnim ukusom neispunjenja.
Ipak, moda su ta uzaludna lutanja bila u odreenom smislu dio
boanskoga promisla sredstvo, koje ju je do toga dovelo: miran je
osmijeh igrao preko njezina zadubljenog lica dok je odmjerivala svoju
sadanju sreu. Ona je nije zasluila, ali ju je ipak na udnovat nain
postigla ona je bila njezina makar to izgledalo i nevjerojatno
njezina svojina.
Kratko je vrijeme sjedila zamiljena kraj stola: upravo je zavrila ruak, jer
se bila, otkako nije morala u jedan sat uriti kui, vratila na obiaj da kasno
rua, u etiri. Onda
434
rastreseno uzme, kako je izgledalo, bez sjeanja na ono strano pismo, od
koga je u Douneu pala na pod, pismo, koje je lealo kraj tanjura, i preleti
ga sasvim hladno. A ipak, i ovo je pismo bilo od njezina sina, datirano dan
prije i s natampanom adresom: Maida Vale, London.
Moja draga majko, glasilo je zaista sam se veselio tvome pismu i
tome, da je kod tebe sve u redu. Mi se olboje osjeamo vrlo dobro i sretni
smo. Praksa ide veoma dobro. Veselit e se, da uje, da imam jednog
novog pacijenta, i to pravu damu zamisli to! Moda si ve ula za nju:
lady Macarthv. Plaa nam pola gvineje moe li to zamisliti! Dakle
vidi, da tvoj sin ne napreduje tako loe. Jo e ga jednoga dana vidjeti u
Harlev. Streetu. Da, to namjeravam i to u skoro vrijeme. Vjeruj mi, ako
jednoga dana ne postanem slavan, to ne e biti zato, to nisam uinio to
mogu. U meuvremenu moramo imati strpljivosti (to neka ne bude igra
rijei, moja draga). Jo uvijek eznem, da bude ovdje kod nas, ali je to u
sadanjem trenutku teko. Naravno uasna mi je svaka misao, da ti jo radi,
ali svaki penny, koji zasluim, ulaem u praksu, i priznat e, da je za nas
od bitne vanosti, da uvrstimo svoj poloaj. Rosin je tata bio tako dobar
prolog je tjedna opet doao u posjet neka je blagosloven, ne moe
se rastati od nas. On je zaista neobino dobar, ali ne moemo traiti, da on
uzme sve na sebe. Ipak, nije vie daleko dan, kada e i ti biti ovdje i mi
svi zajedno. To za mene ne moe ii dosta brzo a onda u biti u stanju da
se za tebe zaista lijepo brinem i da te uinim nezavisnom za cio ivot. To
bi ti voljela, znam.
Rosie alje njene pozdrave, a isto tako i ja.
Tvoj vjerni sin
Petar.
To je pismo proitala sasvim mirno. Bilo je tipino za pisma, koja joj je
sada slao lijep primjer onih epistola, koje su prosjeno stizale jedamput
nedjeljno, i na koje je ona odgovarala trijezno, istom tonou. Da, bilo je
puno ljubavi, odano pismo, puno arkih obeanja. Ta obeanja! Bez
sumnje, da je mislio na to a zar bi ona to uinila? Zar je bila
nepravedna? To nije znala: ipak je nejasno osjeala, da e joj on i u daljih
deset godina moda dati jo uvijek isti
28*
435zavjet. I bilo je udno, to te misli u njoj ne probudie nikakav gorki
osjeaj. udna, svakako, bijae ta nova podnoljivost ona nikada nije
bila podnoljiva ena.
Onda joj misli poure unazad. Prije devet mjeseci - da li bi i onda mogla
te uredno ispisane rijei promatrati isto tako mirno i bez strasti? Da li sada
moe prepoznati svoje prole boli kao ohole trzaje jedne prevarene due,
makar su joj donijele teku uspomenu: povratak iz Dounea nikada to
nije mogla zaboraviti.*nikada! Nije mogla to zaboraviti, tadanju gorinu
i pusto u svojoj dui. Taj povratak u stan, tako prazan, tako potpuno
naputen i sada je jo promc groza kad se sjeti na to i onda je
nalikovala na Judu enu. Dolje, Maitlandovi su imali goste buno
drutvo uz lupu i svirku na klaviru, uz zborno pjevanje i divlji udar plesa.
Poznavala je ta vesela drutva ve odavno, ali tada, kada je nervozno ila
tamo i amo, ta joj je galama parala uho i uzbuivala je. A ne manje i ta
potpuna samoa stana. Sama, naputena, tako ravnoduno poslije tih
godina najtee rtve, zatvorena meu gole zidove, te se kao u kavezu kod
svakoga estokog okreta u hodanju podsjeala na borbu, na odbaenu rtvu
to nije mogla snositi. Oajna, >brzo je otila, s namjerom da ugui
vrevu svoje due, u hunu vrevu ulice. Subotom uvee u Young Streetu
da li je to bio ivot ili ludilo? Svijetla bijahu otra, trotoari brujahu glasnim
zvucima i bojama; ene s maramama ruku pod ruku vikahu, smijahu se;
gomila se valjala dalje brbljajui i eljna razonode; uliarke stajahu na
uglovima, pripravne na skok, ekahu, nuahu se mukarcima; blijeda
djeca, unakaena i propala, prosjaila su, igrala se, rvala; tramvaji su se
vukli, gostionice bijahu irom otvorene, s mnogo smijeha, vike, pjesme, sa
svaom pijanih: sve se to kod nje pomijealo kao smueni san, nalik
nonoj zakovitlanoj utvari, kojoj je vrsto sredite bila ona sama.
Stajala vrsto ili ne, to je bilo isto; ona nije pripadala armiji bezbrinih; ona
je bila izgubljena, ena s izgubljenom vjerom. Gorko se kajala za sve u
ivotu. Kajala se ak i za svoju krepost. Zato nije otrgla krajiak sree od
ivota? Imala je tijelo bolje i ivlje tijelo nego ove jeftine uliarke, koje
su svoje dvojbene drai iznosile na vidjelo; ona je imala osjeaja. AH je
ona to ubila, sve zatvorila. Zato se sama zatvorila u uske granice ponosa,
zato je krtarila, te-
436
djela, odrekla se gotovo svega i sve to ni-za to? To je bilo njeno
vlastito djelo. Nainom svoga ivota rugala se sama sebi. estoko je eljela
da nestane, u neku stranu kovitlaca, ili vjeit zaborav. Kakvu je naknadu
imala za te duge godine rtve? Oi joj se napunie vrelim suzama kod
sjeanja na sve to to je uinila. I sada je bila naputena kao odgurnuta
ljubavnica; nekorisna, u ivotnim uvjetima nepromijenjene bijede: nikada
ne bi mogla sebe vidjeti u sinovljevoj kui, u ovisnom poloaju, zapravo
primati milostinju njegove privrenosti. Ne! Zvijezda, na koju je prikovala
svoj ideal vjernosti, ugasila se; idol, to ga je podigla, bjee razbijen pod
njezinim nogama. Sve je bilo rtvovano; i rtvovano uludo i slijepo.
Tako je tada ila kroz lude ulice i vratila se u stan tek kasno u no, u mir,
koji ju je uplaio. Ipak, usprkos tome miru, nije mogla spavati; prevrtala se
cijele noi. Slijedeega je dana u nedjelju umorna leala u krevetu,
buljila ni u to, i ne pomislivi na crkvu, sluala, kako prolaze teke
sekunde.
U ponedjeljak se dovukla u poslovnicu. Tamo je morala ii; to je bio njezin
kruh; nije htjela biti zavisna ni od koga
tako stupi u lokal tupo i ravnoduno, ali u strahu pred neizbjenom
scenom: skrivenim pogledima, suuti, koju nije eljela, i onoga pod tom
suuti: Rekla sam vam; Bili ste opominjani i niste na to pazili. To je
bio kao udar maem u njezino tijelo, muka, koja ree njen ponos nju,
koja se tako hrabro hvalila, to e uiniti, kada njezin sin zavri.
Onda, poto se odlunim licem suprotstavila toj gorkoj injenici, na put u
sirotinjsku etvrt. Natrag u onaj krug gnjusnog i poniavajueg posla, sada
bez ikakvog cilja, koji bi je osokolio. Dalje, u tu besmislenu muku, biti rob
ivota. Opet je poelo sve iznova.
Uz to razglednice, kojima ju je mladi par bombardirao s branoga
putovanja po Bretanji. Kako je voljela Bretanju, s njenim osobitostima
kako je govorila Rosie as njenom sjajnom kuhinjom kako je govorio
njezin sin. Ve su napo-minjali o drugom putovanju tamo. Te su karte
dolazile svaki dan, ponude mira, znaci odanosti arene boje, ene s ka-
pama i u drvenim cipelama, jedriliari u sjaju zalaza sunca.
Nije li to lijepa slika, majko? lijepa slika; ali za nju teko
opominjanje na gubitak: njih su dvoje putovali, bili su
437u inozemstvu, uivali ivot, a ona je bila ovdje, ostavljena kao komad
otpatka, da, kao krpa papira i ljuske narani, koje pokrivaju plonik
Flowers Streeta. Na nju se spusti utue-nost, na elo joj je pao oblak, koji
je stalno postajao tamniji i inio se teim.
Bez sumnje bi se trebala pomiriti s dogaajem i priznati injenicu
uobiajenim nainom: slatkim uzbuenjem opro-tenja, dirljivim pismom
sretnome paru, skromnom aluzijom na neznatnu tjednu potporu, tunim
uspomenama pomijeanim sa sentimentalnom vizijom budunosti, kada e
za par godina, sijeda, sjedei u kutu, milovati dojene na svojim koljenima.
Ali to joj nije bilo dato. Kod te misli prome je hladno bockanje
odvratnosti. Ljutito je osjeala, da je prevarena, pokradena u svome pravu;
i nikakvo sredstvo za ubla-enje, nikakvo slabo veselje na jadnu i
nepouzdanu staraku mirovinu nije moglo ugasiti nanijetu joj nepravdu i
gorinu poraza. ivot joj se inio bezvrijedan i prazan prazan, bez
ikakve nade.
Dani su se vukli dalje, i kako je tjedan prolazio, tako se jo vie povukla u
sebe. Subota je dola, onda opet nedjelja, s upomenom na dunost toga
dana. Ravnoduno, umorno, dignuta samo obiajem, ila je put crkve, ali
ne, naravno, u crkvu svetoga Patricka. Tamo su je poznavali, i budui da se
instinktivno uplaila pred bujicom pitanja, kojih se sada besmisleno bojala
u svojoj bolesnoj osjetljivosti, sada je ila u neku dalju crkvu, upnu crkvu
svete Marije, malu graevinu na tihome ujestu, koje je lealo neobino po
strani od buke poslovnih ulica. Nejasno se mogla sjetiti, da je ula o toj
crkvi: o crkvi ili o njezinu sveeniku jedno od to dvoje bilo je, nije vie
tono znala, bilo joj je svejedno. Tamo je ila, da je ne prepoznaju. Ali su
njezini razlozi bili od neznatne vanosti, nain, kako je tamo ila, nije bio
nita usporeen s nainom, kako se vratila. Ila je tamo to je samo bilo
vano. Sagnuta pod svojim nepodnosivim bremenom, muena duevnom
mukom, dirnuta onom nesigurnom i nesnosnom enjom snaga, koja se
inila ve gotovo istroenom stupila je u crkvu.
I tamo se dogodilo udo; jer je bilo zaista udo. Bar ona u to nije mogla
sumnjati. I sada, kad je sjedila kraj svoga neurednoga stola, oelii se
njezino lice pri sjeanju na to.
438
Da, ruka, koja je vodila njen ivot, privela ju je tome cilju. Ona je to znala.
Konano je bila uvjerena u to.
Ostala je nekoliko trenutaka sjedei, dok joj je tihi osmijeh preao preko
blijedoga lica, onda se die, stavi sinovljevo pismo meu ostala u
prasnu hrpu na kaminu i, uzevi Stvari, mirno ode iz kue.
Dola je u poslovnicu u pola pet, prila svome stolu, sjela, i poela brojiti
sadraj kovega. Onda prekontrolira knjigu. Konano se obrati gospoici
Tinto.
Da li je gospodin Rattrav u svojoj sobi? upita mirno.
Gospoica Tinto prekide pisanje i zamiljeno gledae uzdu nosa svoju
trgovaku knjigu. To je bilo neobino pitanje obino se putovi Lucijini i
gospodina Rattrava nisu susretali.
Da, gore je, odgovori napokon, ne okreui glavu. ula sam ga prije
nego to ste vi doli.
Hvala vam, odgovori Lucy. Ustade i izae iz sobe.
Ali se sada gospoica Tinto okrene; promatrae zatvorena vrata oima koje
iskoie od iznenaenja.
Lucy se vrati za pet minuta, polako, i gospoica Tinto odmah poe.
Je li bio tamo? upita paljivo; ali je to bilo posredno pitanje za blie,
podrobnije objanjavanje.
Da. Lucy zastade, onda dodae ne promijenivi svoj ravnoduni ton:
Upravo sam otkazala.
Gospoica Tinto dahtae; potpuno se okrene i gledae je s velianstvenom
ra'doznalou.
Dakle putujete dolje u London? ree. To je lijepo! Napokon idete
svome mladiu.
Lucy je pogleda za trenutak.
Ne, ne to, ree konano. Ali naputam ovo mjesto za mjesec dana.
Prie stolu, sredi knjige, opet ode do vrata. Sada odlazim, dodade.
Potpuno sam gotova.
Ali to ete poeti? upita gospoica Tinto, i sama strana "radoznalost,
koja pojmljivo razdirae ove pristojne grudi, izazva ovo sasvim nepristojno
pitanje.
Imam druge poslove, ree Lucy nesigurno. Onda klimnu, ree laku no i
napusti poslovnicu.
Druge planove! Opet je gospoica Tinto buljila ispred sebe; duevno je jo
uvijek buljila, kada Dandie koji je zakasnio zbog neurednosti tramvaja
ue u lokal.
439Bio je loe volje, osorno nabaci eir o klin, ree ogaen:
Najgori tramvaji u Evropi; uvijek se pokvare kao za inat jba kada se
ovjek uri. Onda velika navala, navala, navala, kada ovjek hoe prijei u
slijedei. ene su gore od mukaraca one to nazivaju kupovanjem.
Obina skitnja. I uz to nisam ni dobro spavao. Prava muka. Pokraj mene su
svirali klavir cijele noi. Tump, tump, tump. Odjednom sasvim prestane,
onda odjednom pone: Kupit u praskalice i stavit u ih pod prozor. Gdje
je tu vlast?
Ali gospoica Tinto ne poklanjae nikakvu panju njegovoj tiradi; novost,
koja je kuhala u njoj, nije mogla zadrati.
Ona ide, primijeti, pokretom glave, koji je mnogo kazivao, prema
praznome stolu. Veeras je otkazala.
Dandie otro die glavu i poslije jedne stanke se okrene.
to kaete! Radoznalo savije svoje krive noge oko stolice svaka je
nalikovala na upitnik. Onda, zlovolja mu jo uvijek nije sasvim nestala,
dodade: Ide li svome udu od sina?
Ne! Mnogo je nagovjetanja lealo u tome slogu.
to onda to poslije?
Bog zna, odgovori gospoica Tinto polako. Nije esto pozivala boga, ali
sada je izgledalo, da predosjea strane stvari; i nastavi isto tako tmurno: I
bog zna, to e biti s njom. Ona je sama sebi najvei neprijatelj, jadno
stvorenje. Iskreno je alim.
Vi je alite? Ona ne ali samu sebe. Posljednjih dana ide po zraku.
Po zraku?
Znate gore u oblacima.
Nekada gleda tako udnovato to je sve iza toga?
Zavlada utnja. Dandie se grebao po glavi krajem drala i primijeti bez
strasti, pri emu je svaku rije izgovorio polako, s nadmonim izrazom
poznavaoca:
Znate, sada ima posla s religijom, razumijete li?
Gospojica Tinto kratko nagnu glavu.
Dobro ree oprezno."
Sada ima posla s religijom, istraja Dandie. Ve sam vidio takve stvari.
Bijae jedna ena na mitingu pod vedrim nebom, koji sam jednom posjetio.
Iao sam, jer sam se htio zabavljati, ale radi! No! Trebali ste vidjeti, kako
ju je uhva-
440
tilo. Znao sam i jednoga mukarca Gilmour se zvao da, slae se
Gilmour. Svojedobno je bio teka pijanica. Ali kada se bio obratio na
mitingu Vojske spasa u Gorbalsu znate, iao bi okolo i razbio bi svaku
bocu viskija koju bi vidio. esto bi doao u gostionicu i tapom lupao po
toionici. Napokon su ga radi toga zatvorili i, doa-vola, bilo je
krajnje vrijeme. Zastade. Ali kod ene je to najgore. I kaem vam, to je,
to ona ima. Simptomi se mogu prepoznati na milju. Da, da, katolik ili
nekatolik. Svatko to moe dobiti podjednako. Bar tako to izgleda,
svakako.
Doivjela je takvo razoaranje, mrmljae gospoica Tinto.
To je, upravo, zar ne razumijete? nastavi neumoljivo Dandie. Bila je
zrela za to. To je bilo upravo neizbjeivo.
Neizb jezivo?
Kad se jednoj eni kao to je ona zada dovoljno jak udarac, onda joj raste
vjera. To je tako svuda. Oh, imao sam s njom ovih dana veliku svau oko
tih stvari. Ali mi je gotovo odgrizla nos.
Ali to kani poeti, za boga miloga.
Ona zna sigurno, ako vi ne znate, odvrati Dandie misaono. Vjerujte mi,
ako je ena, koja zna to hoe. Opet se okrene svome stolu, cerei se.
Tako dugo* dok ne pone razbijati boce viskija. Ali se gospoica Tinto
nije smijala. Na-brala je elo i polako ne razumijevajui tresla glavom,
kao. da bi to mogla biti loa stvar loa stvar za nekoga.
II
Lucy je ila prema tramvajskoj stanici prilino brzo, kao ena s odreenim
ciljem, ona, koja se jo prije nekoliko mjeseci vukla i tako klonula
mislima, da nema niega, zato bi mogla ivjeti. To je svakako bilo udo. I
kao takvo promatrae obilje blagoslova izlitog na nju, veliinu promjene,
koja je, kako je znala, poplavila njezin ivot.
Neka samo gospoica Tinto mrti elo i neka se udi; neka se Dandie ceri
podrugljivo kako samo hoe. To je se nije ticalo. Neka slatko uvstvo
pobonosti, koje ju je sada proimalo, za njih bude samo predmet poruge,
njoj je to p@t-puno ravnoduno. Bila je sretna, sretnija nego ikada i kako
bi drugi mogli razumjeti tu sreu tu veliku radost due,
-' 441kojoj se i ona sama jedva prestala uditi? Ipak je ta radost bila njena
vlastita, uareni, njeni plamen, pred kojim je sve Ostalo izblijedjelo u
neto neznatno; buktei plamen, koji je stalno traila, i za koji bi uvijek
ustanovila, da je varav napokon je bio njena svojina. To je bio razlog
njezine nove vesele strpljivosti i izraza mirnog, sigurnog cilja.
Na Kelvinbanku sie s tramvaja i pone ii poznatim putem kroz Flowers
Street. U tim pljesnivim ulicama, koje su joj jednom ulile duboku
odvratnost, ne pokazivae njezino lice nikakva gaenja. Kad je dola u
stan, spremi aja i uza nj pojede neku malenkost. Onda se digne bez
odugovlaenja, opra lice i ruke, uredi kosu, i opet izae.
Na stubitu joj pogled asak pade na vrata susjednoga Stana, koja su time,
to je tablica bila nedavno skinuta, pokazivala, da su se Finchovi iselili.
Da, kratka idila nala je svoj neizbjeivi svretak: Bessie se u suzama
vratila majci, a John je sa svojom bocom naao neko ljubazno sklonite.
Zar je moglo biti jasnijeg dokaza za ludost zemaljske ispraznosti?
Kada je sila niz stepenice, s Lucijinih se usana ote po-luzatajeni uzdah.
alila je Bessie. Jednom je ona bila takva u zabludi, smetena, nastojei
da iscijedi jednu jedinu kaplju sree iz neega, u emu bijae samo
praznina.
Napolju, dok je klizila kroz sve jau tamu, namjerno je izbjegavala
dobro osvijetljene glavne ulice pojavi joj se jedna nuzgredna uspomena
na one dane, kad je eljela da ugrabi oholo veselje svijeta, kad su je
zanimale svjetlosti i gomile i izlozi, kad je ak potpala i pod nitavne
oholosti oblaenje. Zar je zaista jednom postojalo krzno, u kome se
okretala pred ogledalom, i onda pitala Nettu kako izgleda? Zar je zaista
postojalo vrijeme, kad je sjela i najela se kolaa s kremom? Kolaa s
kremom, svakako! Te su joj se. uspomene inile netjelesne i zamraene
davno, davno prole. Da, u ovoj udnoj srei, koja se izlila na nju, te su
nitavnosti nestale u daljini, i pri svemu je tome osjeala samo nesigurno
kajanje, to .se jednom njima tako ludo predala.
Sada je ve skoro bila na Garnet Squaru i lakoom roenom iz poznavanja
okoline, ila je du jedne kratke, kri-vudave i loe osvijetljene ulice i izbila
.neposredno pred crkvu svete Marije. To naglo iskrsavanje iz uskih i
krivudavih uliica doivjela je svaki put kao simboliku: nalikovalo je
442
na ono veliko udotvorno osloboenje, koje joj je podijeljeno prilikom
prvog posjeta ovoj crkvi. I opet je, kad je stupila kroz uska gotska vrata,
mislila na ono uzvieno duevno doivljavanje, na koje je onda dola.
Kako bi to mogla zaboraviti u velikoj bujici, slinoj osloboenome divljem
potoku, koja je prohujala kao iskra, kao zrak munje milosti, isto unutarnje
arenje jednoga zasljepljujueg svijetla; i dogodilo se, cio je tok njezina
ivota odvraen, i sama je trenut-nost njezina osloboenja olakavala. Nije
bilo nita manje nego udo! Mislila je, kako je cijeloga ivota lovila utvare,
dok joj je ovo ovo veliko, jedina stvarnost izbjeglo.
Dogodilo se prije devet mjeseci, one nedjelje oh, bla-:gosloveni,
blagosloveni dan! upravo u toj tamnoj i prljavoj crkvi. Na koljenima
je, poluskrivena iza stubova, pokuala moliti mehaniki, gotovo ne
mislei, suvie satrta svojom tugom, da bi joj mogla dati vanjski oblik, koji
je inae obiljeavao njezinu pobonost. Moda uope nikada nije bila
pobona, bila je voena samo obiajem i time, to je u tome gledala svoju
dunost. I onoga je dana sigurno bila suvie utuena, da nae snagu volje
za molitvu. Onda je bila tako istroena, i bivstvovanje joj je bilo slino
napetoj struni, koja je u neizdrivoj napetosti uskoro morala pui.
Tada je odjednom digla glavu. Tada je, svakako, ona struna pukla, i pod
drhuim odzvukom toga prijeloma upravo je pogledala u njegovo lice.
Njegovo lice! Stresla se. Nastranu i prema dolje bijae okrenuto to lice, i
pod tekim vjeama u mirnom, ali ipak mukotrpnome spoznanju gledahu
oi na nju. Probode je udan bolan ubod maem, i ona se skljoka u sjenku
stuba. Ali pogled nije mogla odvratiti. Pogled joj je bio neopozivo
privuen onim mirnim bolom ispunjenim oima, koje su tugovale zbog nje,
koje su izgledale namrgoene od bolnoga predbacivanja. Onda poe
osjeati, kako drhti, jer joj je lice vrsto dralo sve, to god je mogla
osjeati. alost je bila pritisnuta na svaku crtu: elo razde-rano i krvari,
obrazi upali i bez krvi, kroz poluotvorene usne vidio se edni jezik. Strana
borba osamljene i muenike smrti bila je izraena na tim istrzanim
crtama. Ali to lice nije bilo mrtvo. Bijae ivo, dizalo ju je gore onom
neobinom prisilnom moi, mijealo je saaljenje s boli, snagu sa slabou,
strogost sa suuti. Odjednom se poboja, da se ne onesvijesti, i oajniki je
eljela da se sabere, da spusti pogled.
443Bijae samo jedno raspelo na stupu iznad nje: lice Isusovo,, kada je
visio na kriu: nita, to ona nije poznavala, nita, to nije prije vidjela, ve
hiljadu puta. Moglo je biti veliko i slino ivome ali nije bilo nita drugo,
nego drvo, gips i boja Oh, ona je to lice Krista, koji trpi, esto vidjela, ali
nikada, nikada tako kao onda.
To joj je bilo tako blizu, stvarno i ivo, dahom na izmuenim usnama, i
znojem preko muenikih obrva; i ove su oi izgledale da ekaju nju, da
razumiju njezinu bijedu, da joj pruaju milost i mir i ljubav. Cijeloga
njezina ivota oekivao ju je Isus, strpljivo i pun boli; i tek sada je to
vidjela. On je ekao na ovaj trenutak. Okolina joj se rasplinu kao u magli, a
ova pojava dobi svijetli i prozrani vijenac. IsusT Isus! Njegovo je lice
svijetlilo na nju. Njezin spasitelj, koga je ona napustila i zanemarila, nudi
joj svoju ljubav! Prazan,, utuen, naputen, takav, kakav je god bio ona
je bila njegova. On ju je razumio; on ju je zvao: njegovo oko, to plamti od
saaljenja, njegov bok, koji radi nje krvari, njegovo jadno tijelo bievano je
zbog nje, njegove ruke rairene na toj preci kria iroko otvorene,
da prime nju. I on je patio, i to sveznajue oko, koje trpi, vidjelo je sve, to
je podnijela. On je bio taj, koji je proklamirao bezvrijednost svih stvari
osim ljubavi boga. Zar nije on odredio tok njene sudbine tako, da ona
konano doe njemu?
Odjednom prodre u njezino uho jedan zvuni glas: Prvo-traite
kraljevstvo boje. Lice joj poblijedi; bila je svladana; prome je njenost.
Oh, pogled toga promijenjenoga lica! bijae suvie puno zraka
svjetlosti, da bi ga mogla podnijeti. Srce joj silno lupae u neobinoj
pobonosti, koja je upravo izlazila iz njezina jada; i koja je rasla i rasla,
dok njeno jadno tijelo vie nije moglo izdrati to bujanje unutarnjega ara;
u njoj se neto otvori; duh joj odjednom razapne drhtanje i on poleti gore k
pojavi Krista njezina spasitelja. Prodirao je gore, gore, gore u njegov
raireni naruaj, oh,. nenadano nevjerojatno veselje! U svojoj je ekstazi
osjeala, kako je njen otkupitelj blago sklopio ruke oko nje. Glava joj
padne naprijed, iz oiju joj je naglo navrla strana provala suza. Leala je
na njegovim grudima, jecajui od veselja. Isus sin boga ivota slava
oeva sjajni vijenac vjenoga svijetla elja bregova vjenih on je
bio njen i ona je napokon bila njegova. Zato mu se nije obratila prije?
444
Hodoastila je po pustinjama oholosti, namuila se u beskorisnom trudu.
Ali je sada dola njemu; sada se njena dua digla k slatkom sjedinjenju sa
svojim stvoriteljem. To je bio cilj, za koji je stvorena. Kraj toga sjedinjenja
ivot nije bio nita smrt nije bila nita! Oko nje se glasovi anela ras-
topie u jednu nebesku harmoniju blaenstva.
Isuse! Isuse! mrmljala je u ekstazi. Napokon sam dola k tebi. Ti si
moj, i ja sam tvoja zauvijek i zauvijek.
Dugo je vremena ostala na koljenima, zanesena oduevljenjem svoga
uivanja. Od slube boje nije vidjela nita; nita nije ula od propovijedi.
Nije primijetila nikoga, ostala je i sama neprimijeena. Nije ni osjetila, kad
je siromano opinstvo izalo iz crkve; ostala je sama.
Onda se polako pomae. Lice joj je sada, kao i ono lice u viziji, bilo
preobraeno. Zar je mogla misliti, da e ona, koja je tako nesretna stupila u
crkvu, napustiti je ovako, utjeena i smirena. Brzo, pobono, sagne se i
poljubi noge lika pribijenog na kri.
Tako uzdignuta, osjeala je, da ju je progonio i vrebao na nju strah, ta srea
nije mogla biti trajna. Izgledalo joj je kao blago preskupocjeno za nju. Ali
je taj strah bio bezrazloan. Nikada se jo nije obratila nijednoj misli, koja
je nije progonila s uarenom iskrenou. I trajala je; bila je stvarno njena; i
dnevno je rasla, postala je najunutarnjija sutina njezina ivota. Bilo je
mnogo toga, za to se morala kajati: za svu svoju zemaljsku hladnou i
nemarnost.
Bilo je krasno, kako je bogato i brzo procvala njezina pobonost, a s tim
cvjetanjem umnoilo se i ono duboko korijenje blaenstva. Vratila se u
crkvu svete Marije; i opet se neopozivo obraala. Ne bijae nikakva
naroita prednost na toj maloj i urednoj kapeli, ali ovdje se dogodila, da je,
kroz uzvienu dobrotu svoga spasitelja, nala milost. Ovamo je dolazila da
moli, da svoj rad, svoj ivot, samu sebe prinese bogu, da prisustvuje
svetome bogosluenju, da svakodnevno primi priest: oni dragocjeno
uvani trenuci, kada joj je Isus dao svoje tijelo, ujedinio sebe s njom, sada
su joj preplavili duu nevjerojatnom ekstazom uivanja. Nikada prije nije
prepoznala pravo znaenje oltarskog svetootajstva. Prije, kada je u doba
Uskrsa izvravala svoje dunosti, bjee joj osjeaj, da primi hostiju i da na
jeziku rastopi tanki listi,
445svean, ali ne bjee uzbudljiv niti ju je u emu uvrivao. To je
uzimala kao dio svoje vjere; tako su je uili; ali sada kakva i kolika
razlika! To sjedinjenje s Isusom bijae-stvarno i ovoga je. asa razbuktalo
njezin ar, pojaalo strast njezina eznua njena joj je vizija donijela
slatki oporavak onoga trenutka, kada ju je on prigrlio u svoje ljubljeno
naruje.
Ali to bi ona mogla uiniti, da pokae tu svoju ljubav i zahvalnost? Vea
iskrenost njezine pobonosti traila je, da vie ini, blago ju je tjerala dalje
na sve vee rtve. eznula je za uim i povezanijim sjedinjenjem. Sve za
Isusa to je u stvari bilo prekretnica njezina ivota, i trglo ju je naprijed
kao neizbjeivi val poplave.
Onda je odjednom dolo objavljenje, jedne veeri, kada je pobono
razmiljajui sjedila u svojoj mirnoj sobi; moda su tako dole i blage
vijesti Mariji. Bilo je tako jednostavno, tako neizbjeivo; moda samo
umiljanje; onima, koji to nisu mogli razumjeti, gotovo smijeno; ali je to
za nju bilo nadahnue natprirodne sile. Predati se potpuno bogu! Bijae to
onaj nagon trajne podinjenosti koji je pokretae. I to bi je u njezinu
ivotu spreavalo, da se odrekne svijeta? Ne, niega nije bilo, to bi je
moglo zadrati; inilo se, kao da cio njezin ivot ono postepeno
opadanje svake svjetovne vjere pokazuje pripremu za taj uzvieni cilj.
Odmah pade na koljena i zahvali se Isusu za tu misao. Onda se to polako
uvrstilo u njoj. Svoga je ispovjednika molila za savjet i dobila ga. Onda
sasvim mirno prihvati svoju odluku.
Prije devet mjeseci ula je u crkvu kao nesretna i razoarana ena. Sve ju je
prevarilo. Ali je to lealo za njomr sada je imala neto, to nikada nije
moglo prevariti. I to bijae razlog njezine nagle odluke, da napusti mjesto
kod Hendersona i Shawa; i djelimino bjee i to razlog, da je sada, ove
veeri, bila ovdje u crkvi.
Poslije odsluenoga blagoslova ostala je ovdje, na koljenima, promatrajui
sveenika, kako naputa oltar i ulazi u sakristiju. On je bio taj, koji joj je
pomogao; i sada je htjela govoriti s njime.
To bijae otac John Talbot, koji je u ono doba vodio upu svete Marije u
Garnet Squareu. Stog, vjeran, ovjek neokaljane iskrenosti, sami njegovi
neprijatelji nisu mogli posumnjati u odanost njegove vjere. Ta ga je duboka
pobanost
446
s njegovih imanja poticae iz poznate posjednike porodice odvela
crkvi; i isto ga je uvjerenje jo uvijek vodilo. Fanatik, koji je sam radio u
svojoj siromanoj upi, tvrdokorno postio, nije jeo meso, pio je samo vodu,
stalno nosio mueniku koulju, ibao se u pono pred oltarom potajno
je vjebao svako muenje tijela. Bio je obiljean kao luda, kao. svetac, kao
bogomoljac, ali nikada ve je samo njegovo, bivstvovanje to
iskljuivalo nikada kao pozer.
Bio je visok, mrav i uspravan, njegova je ispaena pojava djelovala
nemilosrdnim i gotovo ogorenim utjecajem. Bio je taman, s mravim,
blijedim licem, finim orlovskim nosom, njenih nosnica, usne su mu bile
uske kao nit, a oi velike, stroge, duboko upale. To lice nije nikada
otpustilo svoju napetost, isto kao ni njegovo bie, nego je ostajalo ozbiljno,
otro, udubljeno, zapravo gotovo strano. Sada, presvukao se u sakristiji
u prostoriji tmurnoj, kroz koju je lako provijavao aromatini miris tamjana
i toploga voska,, u kojoj je bio potpuni mir do pokreta dvojice oltarskih
djeaka, koji su u kutu skidali svoje ministrantske haljine i sloi odijelo
za bogosluenje na odreeno mjesto. Tada, odjednom, zakuca na
unutarnjim vratima vratima, koja su vodila u crkvu.
Iziite, ree Talbot dvojici djeaka, ne okreui glave. Glas mu je bio
hladan i neljubazno ozbiljan, i oni su ga odmah posluali, izali su kroz
stranji ulaz, koji je vodio neposredno u dvorite. On jo brino poravna
odijelo za bogosluenje, stavi beretu, ode do vrata i sam ih otvori.
Oekivao sam vas, ree odmah. I, pustivi Luciju u sakristiju, odmjeri je
ozbiljno, zastavi. Dakle ste se odluili?
Da, oe.
Sve ste ocijenili, to sam vam govorio?
Ocijenila sam sve.
Da se morate potpuno predati
Ona to potvrdi sa vrstim dostojanstvom, i za kratko su. vrijeme oboje
stajali utke, oi u oi. Njegovo je lice bilo tmurno i jo uvijek strogo, ali
sada, kao ve i prije, ona je crpla neobino smirenje iz te vrstoe.
To je jedino, na to sam upravila svoj duh, mrmljala je trenutak kasnije,
odluila sam se. Za mene nita drugo.
44.?vie nema vrijednosti. Ne bih se mogla odvratiti od te misli, i i vi
mi to savjetujete. U vaim sam rukama.
U bojim ste rukama, ispravi je strogo. Nastupi opet stanka; on je ne
ponudi da sjedne, taj je razgovor vodio kao uporno pokajanje za oboje.
Poznajem vas gotovo devet mjeseci, ree napokon, i znam poneto o
vaem ivotu. Vi niste mladi. Moete pruiti jo samo ostatak. Ali, ako ste
spremni da trpite, da se potpuno predate
Hou oh, hou! prekide ga ona.
Onda sam spreman, da vam pomognem. Smatram, da ste zaista pozvani.
To jedino utjee na mene. Poziv vam je prekasno doao ali ipak, doao
je. Stade, izgledao je kao da je daleko i sasvim odvojen od sadanjosti, ali
ga je ona posmatrala uarena pogleda. Razmialjo sam o toj stvari,
rezimira. Red slubenica bojih, dobro ga poznajem. On najbolje pristaje
vama. Ve sam dvije moliteljice poslao tamo, i drale su se, da nisu bolje
mogle.
Govorili ste o karmeliankama, mislim, prekide ona ivo.
Tamo je prestrogo. Vi niste vae toliko mladi, da izdrite tu disciplinu,
primijeti on bez strasti. Osim toga, morate misliti na svoj poloaj, svoje
godine. to moete pruiti, da biste red naveli da vas primi? Ne, pod
prilikama kako stoje, ne e vas primiti.
Ona pocrveni, ali je jo uvijek drala pogled upravljen na njegovo lice.
U redu, o kome sam govorio nije disciplina suvie stroga, ali ipak
dovoljna. Jedina je teta to matina kua lei u inozemstvu u
Sentiensu, kraj Bruxellesa. Morat -ete tamo provesti najmanje tri godine
moda ostatak svoga ivota. Ali e vas poslije zavjeta poslati ovamo
natrag u neku kuu u zemlji.
To nita ne mijenja na stvari, ubaci ona revnosno. elim da odem da
odem od svega toga.
Ne radi se o tome, to vi elite. Kada primite veo, morate zaboraviti, to
vi elite. On opet zastane. Ve sam pisao majci generalici; preostaju jo
neke formalnosti, koje vi sami morate ispuniti.
Da sve.
Neke dokumente o roenju, o potvrdi, lijenika svjedodba i potvrda o
smrti vaega mua. Konano, trebat e
448
vam dvije preporuke. Naravno, ja u dati jednu, a drugu pogleda je
brzo predlaem, da priloi kanonik Moore.
Odmah u mu pisati, ree ona; zatim, poslije trenutka, dodade, kada
mogu oekivati
Majka generalica e vam pisati. Ako vas prime moda za mjesec dana;
odluka je u njezinim rukama.
Za mjesec dana! To bijae njena nada. Na tu misao pro-struja kroz nju
neobina pobonost, koja je rasla i nalikovala na pijanstvo.
Vi ste bili dobri prema meni, oe, mrmljala je. Htjela bih vam
zahvaliti.
Nita to ne znai. Ton mu je sadravao gotovo otklanjanje, saaljivi
prezir svega ljudskoga osjeaja. Onda je zautio, i ta znaajna utnja zavri
kratki razgovor.
Idite u miru, ree, kada je pola prema vratima.
Ona je bila sretna. Taj je korak uinila od slobodne volje. Tih nekoliko
trenutaka razgovora, tako suzdrljivoga i neosjeajnoga, pratit e je u
eljenu luku. Stupi u crkvu. Kako je dan izmicao, tako se laa, koja je
odzvanjala ravnomjerno, punila tminom koju je prekidalo samo titravo
crveno tinjanje vjenoga svijetla. Za trenutak klekne, ispunjena uz-
budljivim osjeajem zahvalnosti. Samo da bude primljena! Molila je, da
bude bogu usluna kao njegova slubenica; onda bi sva njena hladnoa,
sva prijanja ravnodunost, mogli nai oprotenje. Ali e ona biti
primljena. Ve je osjeala, da joj je ivot upravljen za tim jednim ciljem.
Obuze je mir, samoa i tama. Zanesena unutarnjom vizijom, upravi arke
poglede u tamu iza onog titravog svijetla; tijelo joj je, preklinjui, teilo
strastvenoj predaji za onom crnom prazninom oltara.
Sve sve za Isusa! kod nje nije moglo biti polovinosti. Da, morala
je sve prinijeti. Kako su bili slijepi oni, koji su zbacili slatko blaenstvo
boje ljubavi! To je bilo sve u ivotu. To je bilo svijetlo, na koje su ti
neobini spojevi nagona njena dua leprajui kao leptirii, u slijepoj
noi i nepodnosivoj enji bili privueni.
Neobina, neobina misao, da je ona, Lucy Moore, zaista bila spremna da
ide u samostan. Samo je ona mogla razumjeti pravo znaenje toga koraka.
Sve sve za Isusa! Njemu se ona podala sa svim strastvenim arom
zarunice!
29 Tri ljubavi
449III
Tako je, kako joj je njezin duhovni savjetnik predloio, pisala Edwaru, i
slijedee je subote bila zauena nainom njegova odgovora. Jer njegov
odgovor ne bijae pismo, ve, zaista, posjet, osobni posjet kanonikov.
Doao sam, Lucy, ree poslije nagloga pozdravljanja, bez oklijevanja i
prilino bez daha. Zaposlen sam. Veoma sam zaposlen. U etiri imam
sastanak dijeceze, ali sam jednostavno morao doi. Posljednjih se godina
jedva primjetno promijenio plahost mu sada bijae pokrivena dostojan-
stvom, blagost eznula za sveanim dranjem. to znai to, to mi pie u
pismu? nastavi, diui obrve s ljubaznim predbacivanjem i vadei
pismeni dokaz iz depa. To sigurno ne misli ozbiljno?
Potpuno ozbiljno uvjeravala ga je, mirno ga gledajui kako sjeda u
sobnu ljuljaku, sada jedinu sigurnu stolicu u njezinu stanu. Bila je
iznenaena njegovim posjetom, ali nije bila u neprilici. Davno su proli
dani, kada joj je siromatvo njezina doma tjeralo stid u obraz. Ne, sada je
plivala u tome siromatvu siromatvu propovijedanom od Krista.
Ali to ne moe biti ozbiljno, moja draga Lucy, prigovarae kanonik,
hladei lice pismom suvie se brzo popeo uza stube, i posljednje je
vrijeme trpio donekle od nateklih jetara ili bar nisi sasvim nacistu
oprosti mi to namjerava. Da li zna, to to znai kakvu muku to
donosi sa sobom?
Nikakvu veu muku, no to sam nauena. Pravilnik mi je objanjen.
-Osim toga, tu muku prinosim bogu. Bila je smirena smirena i
pribrana.
Svakako vrlo pohvalno. Pogleda je obzirno. Ali govorei sasvim
iskreno, Lucy, ti u svojim godinama ne smije ni u snu misliti na to.
Godine! Zar je moda mislio kod toga izraza s mnogo znaenja na neke
nastrane pobude? A njoj je bilo samo etrdeset i dvije. Nabra elo, htjede
neto rei; ali on nastavi naglo.
Sada bih ti htio rei nekoliko rijei. U posljednje si vrijeme doivjela
veoma teke asove, moja draga. Ali put, kojim si pola, ini ti ast.
Petrova enidba, gotovo bijeg da, to je bilo iznenaenje i za mene. Tako
mlad! Ali konana
450
I
- to je zakon prirode. Kako kae sveti Pavao: Bolje je oeniti se, nego
trpjeti na svaki bi ga nain jednom morala izgubiti. Prije ild poslije
to to znai? I nije ni tako-suvie rano. U paniji, dakle mislio je topla
pogleda na minule dane u paniji se uzimaju veoma mladi. Brzo sa-
zrijevaju, naroito ene. ak sam vidio, da se uzima i sa etrnaest. Osim
toga, Petar je dobio tako sjajnu partiju. Krasna djevojka, katolikinja da,
draesna djevojka draesna pusti, da mu taj pridjev zadovoljno
klizne s jezika i jo bogata kakvi izgledi za mladia s tom lijepom
praksom u Londonu. Pie mi, da sjajno napreduje ak da lijei i
plemstvo, sposoban mladi. Za nekoliko mjeseci po prilici bit e u stanju,
da se brine za tebe. Ti si mnogo za njega uinila da, svakako da jesi
ali e ti to biti vraeno, ako bude imala strpljenja. Nasloni se unazad i
isprui meku bijelu ruku. Pax vobiscum! Njegov je izraz govorio sasvim
jasno: na to! na to se ti ima potuiti!
Mislim, da pitanje o tome, to je prolo, nema s tim nikakve veze ree
ona sa zaudnom blagou. Moram samo gledati u budunost.
Da, da, moja draga. Ali te moda navodi na to, da prenagli, razumljiva
alost, srdba. Mislim na to vjenanje, ta.ko rei iza tvojih lea. Ali bog
zna, da s tim nemam nita.
Ona polako strese glavom, ulaui svoje neopozive argumente.
Ti me ne poznaje ni sada jo, Edwarde! Ta misao znai sada za mene
sve. U naem sam Gospodu nala sreu, neizmjernu sreu.
Ironina injenica: prelat se uplai od njezinih rijei kao uplaen konj;
onda je du svoga finoga nosa pogleda dvojbeno.
Da, da, ponovi, ovoga puta dobroudni]e. Zastade. Dobro, priznajem,
da hoe ii no da li si tu rtvu odmjerila? Zategnu usne. Ne moe se
svijet tako lako napustiti, kako ti misli.
Ona lakim trzajem usana miljae na ovo svijet: brlog, ovaj stan, njezin
suri robovski ivot.
Ja to mogu, odgovori, krae, nego to je namjeravala. I ja u ga se
odrei.
I onda samostanska ivot, istrajae on prodorno. Za taj se ivot mora
biti postepeno uoblien, dok je ovjek jo
l.
29*
451mlad. Ti e nai, u svojim godinama da, nai e u tome
ponienja. , , ,
Zar ga ovdje nisam dosta nala? odvrati ona, bez gorine. Zar nisam
ustanovila, da ovaj ivot nita ne sadri, osim ljubavi prema bogu?
Moe bogu sluiti i napolju, u svijetu, nagovarae je on, lako
pocrvenjevi. Mi sveenici radimo to.
Za mene je sve ili nita, odgovori ona odmah, vrsto. Na mene je doao
poziv.
On pucne jezikom, mislei na one dane, kad je bila tako elegantno
obuena, svjea i zavodljiva, i kad je dola k njemu sa svojim sinom. Kako
bi je samo mogao odvratiti od te da, te gluposti?
to te je napalo? upita je napokon, mjerei je otro; onda se odjednom
njegova duga gornja usna tre u ugodan osmijeh; i sjeajui se toga, da je
uvijek rado sluala njegove male duhovitosti, dodade: Nadam se, da nisi
imala viziju, nadam se slinu kao stara dama, koja je bila nedavno kod
mene. Gospoica Mac Tara ti e je se jo sjeati. Za-stade, ovlai
usne nainom najboljega odgoja. Ona je imuna, jedan od mojih najboljih
upljana, i tako pobona, kako se samo moe poeljeti. Kanonie, ree
mi u velikom uzbuenju, vidjela sam nebesku visinu. Vidjela sam boga
oca i boga sina. Poslije veere sino vidjela sam ih tako jasno, kao sada
vau veleasnost. Oh, rekoh dobro je poznajem, zna, i ona voli
uveer svoju aicu vina. Poslije veere, dakle? A koliko ste popili
porta? Samo dvije aice, kanonie. Nikada ne pijem vie. Recite mi, da
li je to bilo udo? Dvije aice, odgovorih. Idite kui, moja draga dobra
duo. Veeras popijte tri aice, i bez sumnje ete vidjeti cijelo sveto
trojstvo.
Blagonaklono se smijao svojoj vlastitoj ali koju je tako izvrsno izveo;
ali njeno lice ne pokazivae nikakav osmijeh ostavi tako ukoeno, da se
njegova radost postepeno zasu pijeskom. Nastupi kratka stanka, za koje ju
je gledao sa strane, zbunjen neuspjehom svoje dobre namjere.
Budi razumna sada, Lucy, ree napokon u pomirljivu tonu. Nikada se
nisam mijeao u tvoje stvari; ali sada ja sam sveenik i sve to poznajem
iz neposredne blizine ja te odluno odvraam od toga.
452
Ona ga pogleda, kako je tu sjedio, dobro ugojen, okruglastih ruku i obraza,
i uglaen dobrim ivotom i s osjeajem vlastite vanosti, onda odmah
njezine misli odletjee Talbo-tovoj pojavi; mravoj, izgladnjeloj,
iscrpljenoj od unutarnjega ara. elo joj se nabra. Vjerovahu li oba ova
ovjeka u istu vjeru? Znala je, na svaki nain, za kojim primjerom eli da
se povede.
Otac Talbot mi je rekao, da sam pozvana, odgovori hladno. On me je
savjetovao, da idem.
Njegovo lice obli duboko crvenilo.
Talbot! izree. On je zaslijepljen buntovnik; i i biskup je bacio
oko na njega. Ti ne smije previe polagati na njegove rijei. Mi imamo
dunosti prema ivotu i prema sebi samima. Zastade, opet brzo povrati
sveeniku blagost i nastavi ozbiljno i uporno: Ne! Ne die se na ugled
ovdje, kad jurimo okolo u starim odijelima i iamo glave; mi moramo ii s
vremenom. Pazi, ba sam juer kod jednoga probudio zanimanje za vjeru
pri partiji golfa Govorio je sa zadovoljstvom i ne bez odreenog
autoriteta bio je dobro poznat kao igra.
Ona ga pogleda neposredno, oima, koje su izgledale kao da e ga
probuiti.
Upravo ti, prije svih ostalih ti zaista ne e pokuati da me odvrati od
toga, da se posvetim slubi bojoj!
Crvenilo mu se, koje jo nije nestalo, odmah produbi; nemirno se vrpoljio;
njezina otvorenost ne bijae zapravo suvie ukusna.
Ja hou samo da te sauvam od jedne gluposti. Ti si prilino tvrdoglava
ne u kazati smuena, i ponekad uzme uzde jako meu zube. Svaki e
ti razuman ovjek rei isto to i ja. Sama gospoica O'Regan misli
Reenicu prekide znaajnim pokretom ramena.
Tako, dakle je govorio o njoj s gospoicom O'Regen s tom blijedom
uvaricom njegove flanelske udobnosti! Opet u njoj usplamti onaj osjeaj
gorke povrede.
Takva sam, kakva sam, ree brzo, i takvom me je stvorio bog. Ali
nikada ne bih o tebi govorila iza tvojih lea. I, jo vie, poslije tvojih rijei
moglo se misliti, da idem avolu, a ne u samostan.
Uvrijeen, tre se unazad, uzdie ruke gotovo apo-v stolska pojava.
453Lucy Lucy, protestirae, taj tvoj jezik!
Ona se svlada, spusti ruke u krilo.
Oprosti, Edwarde, ree vrsto, ali s jasnom oznakom njezine nove
poniznosti naginjanjem glave. Ali idem. Nita, to moe rei, ne e to
izmijeniti. Idem, da se rtvujem za Isusa!
Slijedila je dua utnja poslije tih posljednjih rijei, koje su, kako je
izgledalo, dolazile iz dna njezine due.
Dobro, dobro, ree on s pokretom, koji je izraavao bolnu rezignaciju
da li je ova bila istinita ili ne, to se nije moglo vidjeti radi po svojoj
volji. Ali onda nemoj rei da te nisam opominjao. Pogleda okolo po sobi s
izrazom ovjeka, koji je izvrio svoju dunost. Vladala je tiina, onda ona
die pogled.
Mogu li ti ponuditi alicu aja? upita, sasvim blago. Ne e mi praviti
nikakve potekoe.
Ne, ne, odbijae on, diui se. Poslije sastanka sam na objedu kod
nadbiskupa. Prije toga ne u nita uzimati.
Svoju dunost je ispunio, izgledalo je, da hoe urno da ode.
U malom se predsoblju rukovae vrsto, i on u pritisku svojih punanih
prstiju dade sveani izraz.
Zbogom, Lucy, i bog neka te blagoslovi. Moda e ti, poslije svega, biti
udijeljena milost, da uspije. Jer smo u bojim rukatma mi i svi ljudi.
Dok je stajala na pragu, ispunio je gotovo cijela vrata, ali, usprkos njegovoj
krupnoj masi tijela, korak mu bjee, kada je odmjereno silazio stubama,
mek i pun.
Ona brzo zatvori vrata za njim i povrati se u sobu. E!d-ward ju je
opominjao da se sasvim ne posveti bogu! Zar bi se mogla zamisliti
smjenija situacija? Ali ona nije bila raspoloena za smijeh. Naprotiv, usne
joj se stisnue; pogled joj posta mek i svijetlio je nekadanjim sjajem; nita
je nije moglo odvratiti od radosti i slave njezina predavanja. Bilo je jasno
jasno, da on to uope nije razumio. Ona e se usprkos njemu posvetiti
Isusu. Pogled joj se polako upravi u daljinu, i u njen vidokrug iskrsnu
vizija Kristove pojave, krvave, sa pet dubokih rana, rairenih ruku prema
njoj.
454
IV
Znala je, neizbjeno, sa svim uvjerenjem onoga unutarnjega svijetla, da e
ii, ali je, kada je konano doao odgovor da je primljena, odjednom
osjetila navalu sretnoga blaenstva. asna joj je majka generalica, finim
uglaenim rukopisom, i zauujuim odlinim engleskim jezikom, sa-
opivala, da je dobila snaan utisak od Lucijina pisma i preporuke
dobroga oca Talbota. Zbog toga je, usprkos gospoinim godinama,
pripravna da je primi u red uz ve navedene uvjete kao poetnicu. Neka je
hvala bogu! Okom je vjere Lucy vidjela, da se pred njom otvaraju vrata;
otvaraju k zadovoljstvu i srei molitve.
Veselo se i odmah pone pripremati za odlazak iz jedne sredine, od koje je
godinama bila neizmjerno tlaena. Osjeti neobinu slobodu, osjeti
olakanje i energiju, uarenu energiju, koja je dolazila iz unutarnje vatre.
Misao, da je morala napustiti zemlju, nije za nju znaila nikakvu tekou.
Tome se veselila. Odreci se svega to ima i slijedi me, zapovijedao je
Gospod. A ega je ona zapravo imala da se odrekne?'
Pobrinula se za odnoenje svojih stvari, koje je stareti-nar njezine etvrti
drugi ne bi te starudije ni primio kupio za etrdeset i pet ilinga.
etrdeset i pet ilinga to je bilo bar neto, to pokriva tek jedan dio
njezinih izdataka. Radi ostatka morala se obratiti svome sinu radilo se o
jednoj neznatnoj sumi, za koju je bilo nemogue, da bi je mogao odbiti.
Ipak joj je bilo slino, da mu nije pisala. Htjela mu je u Londonu sve lino
objasniti. Imala je svoj vlastiti nain rada. Da, odluila se da otputuje bez
mnogo buke. Prema kome treba da ima obzira? Prema Richardu i Evi,
Joeu, Polly, ak Edwaru? Taj dogaaj ne e uzvitlati mirnu povrinu tih
egzistencija. Tako je bio skuen njezin ivot dogaajima, za koje je sama
bila kriva, da se ve sada osjeala izoliranom, udnovato izdvojenom. S
ocem je Talbo-tom govorila vie puta, to su bili formalni razgovori, ija je
suzdrljivost izgleda potpirivala vatru njezine revnosti. Prolaznu joj je
alost priinjavalo to, da se oprosti s gospoicom Tinto, ali se od ostalih
poznatih oprostila ravnoduno i veselo, ne otkrivajui svoju namjeru.
Ona naputa svoj
455posao; ide na jug, na odmor, u neku svrhu, koja joj je upravo dola u
pamet. Nije eljela teatralni rastanak. I kako je rado ila!
I tako je, ujutro prvoga oujka, sjedila u vlaku za London, blijeda,
jednostavno obuena, ena srednjih godina vrsta pogleda i s lakim
naborima na elu, imala je iznad sebe u mrei za prtljag smjeten zgnjeeni
nekadanji koveg svoga sina zar je ona mogla predvidjeti njegovu
sadanju upotrebu? u kome je bilo zapakovano samo nekoliko stvari. U
desnoj je rukavici imala voznu kartu, u novarci neto manje od tri funte, a
u srcu, strastveno uvano kao blago, skupocjeni posjed ljubavi prema
bogu.
Moda joj se put zbog njezina ara inio iznad svakoga oekivanja dug.
Putovala je samo malo u stvari nikada, i premda se Frank po svome
obiaju sasvim neodreeno igrao milju o putovanju po Kontinentu, nikada
nije ila iz kotske. Hrane nije imala sa sobom; novine joj nisu trebale; nije
alila za razgovorom. Sjedila je sasvim tiho u kutu svoga kupeja, utjela,
udubljena u razmiljanje, ispunjena zanosnim oduevljenjem.
U Creweu je popila alicu aja i pojela komad kolaa, stojei i na brzinu u
bifeu.
U Eustonu, kamo je napokon stigla u est, stupi u guvu na peronu i odmah
pozove nosaa, koji opet, pozove jedno-preg. Usred gurnjave bijae
potpuno mirna, i imala je svoj plan jasno u glavi. Nije htjela ii svome
sinu. Ne. Niti je gojila bijesnu srdbu, a nije vie osjeala ni ljubomore
prema Rosie, ali im se nije htjela nametnuti. Otila je u mali hotel u Gower
Street, toplo preporuen od gospoice Tinto, koja ga je, pri jednom
nezaboravnom izletu sa svojom sestrom, nala potenim i solidnim.
Ovdje nije bilo, iako nije najavila dolazak, nikakvih tekoa. Mirno je i
sabrano, neuznemi-rivana galamom ulica ili udnovatim doivljajima to
ulazi u strani hotel, naruila svoju sobu, kao da je u takvim stvarima veoma
iskusna. Onda odmah sie dolje, da telefonira svome sinu. Njegovo je ime
stajalo u knjizi, i njegov broj, ona je to lako nala, i bez odugovlaenja
nazove. Bio je sam na aparatu i odazvao se veselim, uslunim, izriito
slubenim glasom* punim oekivanjS; ali kraa se ona javila i rekla

odakle govori, postade taj glas upravo na groteskan nain-slab. Poslije

duge, udne utnje, doe odgovor, prilino pro-mukao:
to to ti radi ovdje, tako ti cijeloga svijeta!
Doi k meni, odgovori ona; onda u ti rei. Nastupi muna stanka;
naprosto je mogla vidjeti, kako je svladan s uenjem.
Ali bilo bi bolje, da doe ovamo, majko, i onda opet stanka. Zato nisi
nita rekla o svome putu? Da ti mora doi ovamo.
Usne su joj se tiho smijeile u koljku.
ekam te dakle tokom veeri, ree ona. Onda objesi slualicu i izae i
govornice.
Pola sata Aasnije doao je, uzrujan, zbunjen, skrivajui jedan osjeaj
naglaavanjem drugoga. I sada su sjedili u njenoj sobi licem u lice jedno
prema drugome on se bacio na krevet, ona naslonjena na slamnoj
stolici, jedinoj u prostoriji oboje ganuti sjeanjem na sve ono, to se
dogodilo od njihova posljednjeg sastanka.
To ti ne misli ozbiljno, majko, ree on po trei put,, jo uvijek bez daha
i ne shvaajui. Zaista, to je za mene najtei potres od Prekide i poe
trgati tanki crveni jorgan. Ne mogu razumjeti, zato'me nisi mogla
obavijestiti.
A jesi li ti mene obavijestio? upita ona s lakim alosnim osmijehom.
On duboko pocrveni, jo uvijek sagnute glave, prsti su mu nastavili igru s
jorganom.
Rosie bi eljela, da doe k nama, objasni on zbunjeno. Ona to zaista
eli. To je bilo posljednje, to mi je rekla prije nego to sam doao
ovamo. On zastade, odjednom oaloen. To je takva zbrka, da si
odjednom ovako banula. I ta tvoja-misao u tvojim godinama tako to
jo nikada nisam uo. to e, za boga miloga, ljudi rei?
Ona ga mirno pogleda, neto saaljivo. Bilo je to prirodno, to se brinuo o
nitavilu svijeta. Usprkos njezinoj: pripravnosti, duboko ju je uzbudilo to,
to ga opet vidi. Sva se prisnost njihova zajednikoga ivota opet die i
izae pred nju. Tako se malo promijenio: njegovo dranje, njegov osmijeh,
ostali su isti, pokazivae staru plaljivu, nehotinu draesnost. Jo ga je
uvijek voljela; ali sada, naravno, njezin stav, nje'zina ljubav, bijahu
drugaiji. Sve je vidjela u pra-
456
45T-vom svijetlu sada su male stvari ivota bile prognane kao nevane
prema jedinom vanom i vjeitom cilju spasenja. Njezine su mu se oi
smijeile. Da li se zaista jednom muila u grozniavom trudu, da bi kroz
njegov uspjeh postigla "svjetovno zadovoljstvo? udna ludost! Nikakvo
udo, da je bila kanjena. U ovome je trenutku vidjela bistro i jasno pra-
vednost kazne, koju je izdrala, i, u uzvienoj spoznaji, pokorila joj se kao
instrumentu svoga puta k milosti.
Ne u nita da znam o tome, da se ti tamo iva zakopa, negodovae on
opet. To mi slabo slui na ast.
Znam, to osjea, moj sine, ree ona polako, i dok je govorila, njezina
kratka pojava dostie velianstvenu veliinu, ali ipak idem.
Doi k nama i smatraj to kao svreno. Kaem ti, da Rosie hoe, da doe
k nama.
Kakvog bi to imalo smisla? odgovori ona s neobinim, nesvijesnim
neprijateljstvom. Rosie me vie nikada ne e vidjeti. Odlazim neodgodivo
sutra ili prekosutra.
On die pogled, napola molei, napola alostan.
Ti mi ne pripisuje krivicu? To je bilo samo prirodno.
Ne krivim te ni za to. Ti ne razumije, kako sam sretna.
Htio sam toliko uiniti za tebe, ree on plaljivo. Ti zna, to sam ti
pisao. Bilo je samo pitanje vremena. Sve sam htio uiniti za tebe.
Naravno da ima odreenih stvari, koje mi trebaju odvrati ona, mirno,
drei situaciju. Trokovi su neznatni.
Oi mu se odjednom ovlaie, instinkt posjedovanja bijae mu svladan od
misli na njezin odlazak, opet je negodovao i uvjeravae je u svoju
spremnost, da joj pomogne. U navali osjeaja njegova prirodna krtost
bijae savladana; pitae za pojedinosti, izvue novarku, dirljivo joj prui
nekoliko novanica.
Nabavi sve, to treba, ree njeno. To je najmanje, to mogu uiniti za
tebe. Imao je svu mekou Mooreovih u trenucima krize, i dao je svoj dar
odreenom irokogrud-nou; zapravo, iz toga je crpio osjeaj, da je svoju
dunost -obavio revnosno. Prije devet mjeseci ona bi taj dar prezirno
odbila, ali sada je uzela novac bez prigovora ili premiljanja. On nije bio
odreen za nju, nego za boga. I, jo vie pogoen tim mirom nego bilo
kakvim izrazom osjeaja, svladan trenutnom njenou, obasipao ju je
daljim uvjeravanjem, obe-
458
anjima, izrazima aljenja. Ali je njezino samosvladavanje bilo veliko.
Imao je neobian osjeaj, da je ona od njega udaljena vjenostima. Kada je
ustao da ode, ree, nesretno:
Doi u k tebi sutra. Ona mu se opet nasmijei i poljubi ga.
Kada je otiao, sjedila je trenutak zamiljeno, onda ustane, spremi novac,
koji joj je dao, i sie niz stube. Tamo ue u udobnu, crvenosmee
tapetiranu blagovaonicu, gdje je po-sluie jednostavnim, ali izvrsnim
jelom. Jela je s uivanjem, ali, sjedei u kutu, nije poklanjala nikakve
panje ostalim gostima u dvorani. Pogled joj, koji se, kako je izgledalo,
kolovao za poniznost i pobonost, ostade ukoen, upravljen na sivobijeli
stolnjak. im je zavrila, odmah se die.
Jo nije bilo osam sati, i ona, tjerana unutarnjom snagom, uze eir i kaput,
raspita se u uredu, izae iz hotela. Ulice su kucale ivotom: nalikovale su
na velike ile, kroz koje prolazi stalna iva struja. Uzdu su vozili dvoprezi
i taksiji. Ljudi su odlazili na veeru ili u kazalite. Jedna se privatna
kola provezoe. Vidjela je svjetlucanje bijelih prsa koulje, svijetljenje
jednog golog ramena. esto je u prolim vremenima puna veselog
iekivanja gledala, kako dolazi njezin prvi posjet Londonu najprije se o
njem dogovarala s Frankom i onda, dugo vremena po tome, s Petrom: u taj
su program uzeli i malu gozbu, u Trocaeru odluili su se na kicoenje
moda ak i malo vina; dobar komad u kazalitu da se odobre ili
nasmiju; onda veera negdje u Sohou radi prave boemske okoline da,
ona je to sve planirala.
Ali je sada sve to prolo bijae pepeo u njezinim ustima, neeljen,
neopaen. Kada bi joj netko ponudio taj nekada davno tako eljeni
program, hladno bi okrenula glavu. To nije bilo nita nita u usporedbi s
ovim, to sada ima. Dok je ila dalje, osjeti enju slatku enju, koju je
samo ona mogla razumjeti. Tokom cijeloga dana morala se liiti utjehe
posjeta crkvi, a u srcu joj je bila elja, koja je kliktala za tim, da bude
zadovoljena. Opet se morala propitati, ali je poslije malo traenja nae i
ue u crkvu, u koju su je bili uputili. Tu je klekla i prekrstila se s uzdahom
sree.
Bilo je kasno kad se vratila u hotel; umorna od puta, spavala je vrsto
sretnim snom bez snova. Slijedee jutro
459ustade rano. Imala je nabaviti svoju opremu, i poslije doruka, uzme
list majke nadstojnice i novac, koji joj je dao Petar, te izae.
Bilo je teko; pokuala je u etiri trgovine bez uspjeha: dizali su obrve na
grubi materijal i obini kroj stvari, koje je traila. Ali sada uzdignute obrve
nisu za nju vie nita znaile, i napokon, poslije dugoga traenja
traenja, koje je za nju u njezinu revnom raspoloenju postalo pravo ve-
selje doe u jednu tihu radnju u Edgware Road, u kojoj su imali to joj
je trebalo: skromna crna haljina od sera, koja joj je dopirala od vrata do
glenjeva, grubo rublje iz materijala garantirano trajnog, vunene arape,
pamune kre-vetske plahte i par grubih gunjeva. Ukupan izdatak bio je
prilino malen cijene su bile u skladu sa skromnou duana a mogla
se pouzdati u to, da je kupila samo vrijedne stvari, ako ne sebe radi, a ono
radi volje Isusove. Kasnije su tokom dana kupljene stvari poslane u hotel,
gdje ih je brino stavila u svoj koveg.
Uveer je opet posjeti sin, i jedan su sat sjedili zajedno u njenoj maloj
spavaoj sobi. Bio je' to udnovat razgovor, obiljeen istom takvom
njegovom udnom usiljenou. Ona je opet osjeala ono bujanje svoje
sklonosti prema njemu: ta ljubav nikada nije mogla proi; ali je ona sada
prije bila u sjeanju nego u preivljavanju, kao osjeaj, koji je postojao,
koji je jo prepoznala, ali prepoznala iz daljine, kao udaljen od stremljenja
njezine due. Ali je ipak bila alosna radi njegova oaja. On je sada imao
vremena da razmilja o poloaju, i bio je duboko pogoen neopozivou
rastanka. Njegova sebinost ne bijae obrana protiv te navale naslijeenoga
osjeaja, niti je bila dovoljno velika, da bi se oduprla oevidnoj prijetnji
njezina odlaska. Da se to odigralo daleko od njega da je ona otila
neposredno iz Glasgowa sve bi bilo drugaije. Posjedovao je jednu
sretnu, uz neznatni egoizam tako estu osobinu, da moe da iskljui stvari,
koje su bile van njegove neposredne pristupane sfere. Njegova enidba,
na primjer, provedena dok nje nije bilo, pokazivala je to osobito jasno.
Onda je mogao da munu misao na majku i njezin oaj jednostavno
protjera. Ali sada ta nesretna situacija, dovedena mu neposredno pred
oi njezinom stvarnom prisutnou u toj maloj spavaoj sobi to je
probudilo ivu bol, iako moda prolaznu.
460
Pitao ju je opet i opet, da li joj je dao dovoljno novaca; ponudio joj, sasvim
iskreno, jo. Bar je to bio jasan primjer njegove iskrenosti! Ali ona se
skoro smijeila: to bi joj novac mogao koristiti sada? On e na sebe
preuzeti njezinu malu obavezu prema redu i to je dovoljna naknada za
sve, to je ona uinila za njega. udnovato, taj trud, jednom za nju tako
oajan, postade, u sjeanju, dalek i ak siuan. Dok ga je trpjela, izgledao
je nezaboravan, pekao je kao poroajna muka; ali sada se ta muka smanjila
na jednu udnovatu beznaajnost.
Bio je vrlo osjeajan, suze su mu napunile oi, kada ju je pitao, zato ga
ostavlja. Opet je i opet poeo s tim: cijelo je vrijeme imao planove za
njezinu budunost; to je namjeravao izvriti, i to je predvidio; a prije svega,
ona ima, kako to tono zna, uvijek dom u njegovu domu; sama je Rosie
rekla
Da, iako ga je tjeila, bio je duboko zbunjen. Nita nije koristilo, to je
ukazivala na vidne znakove svoje sree, njegova je klonulost postajala jo
vea. Godine su prohujale preko njih, ali su, njoj se tako inilo, opet bili u
onim danima njegova djetinjstva u Ardfillanu. I stvarno, kada se oprostio,
gotovo je plakao to je bila tako oito djeaka alost, da joj je izmamila
blagi saaljivi osmijeh. Kada je napokon otiao, ostala je sjedei, udubljena
u misli na ono vrijeme, pogled joj bijae uravnoteen, onaj jedva primjetni
osmijeh sjeanja leao joj je jo uvijek oko lako otvorenih usta. Nekako je
imala osjeaj, da bi se rado ovako rastala od njega, r to je bio rastanak.
Obeao joj je, da e je slijedee jutro odvesti na Victo-ria-kolodvor. Ali se
njen predosjeaj ostvari: kada je dolo jutro, telefonom je obavijetena, da
je zadran sluajem jednoga pacijenta i da e doi ravno na kolodvor. Ali
nije doao: to nije bila njegova krivica; nije mogao ostaviti pacijenta. I ona
je u odreenom smislu bila zadovoljna time. Stalno je gojila elju, da njen
odlazak protee mirno i nenapadno. Nikakvo prijetvorno odricanje
nikakav melodra-matini rastanak, nikakvo veliko hinjenje osjeaja sada
na pragu samostana. Ve je sama misao na to ispuni prezirom. Njen je
osjeaj leao u njoj ljubav prema bogu; rtvovati se bogu: to je bio
poticaj, snaga, koja ju je strastvenom estinom tjerala na ovaj korak. I
sada je pala i posljednja
461ograda, prebroena je posljednja svjetovna zapreka, zviduci, sve bre i
bre lokomotive u vonji nalikovali su zvucima truba, koji su objavljivali
slavu boju.
Sa svoga sjedita u kupeju gledala je kroz prozor, dok je vedra priroda
Kenta ljepa nego ikakva slika promicala pred njenim zanesenim i
svijetlim oima. Usta su joj nijemo kao daak oblikovala: Slava bogu.
Kotai su odgovarali i ponovno odgovarali taj neizgovoreni hosana. Slava
bogu; slava bogu; slava bogu! To je u njoj glasno brujalo kao
orgulje, i u ekstazi bez rijei odlazilo s nje na svi-jetloplavu kupolu neba.
Da; bog je zaista bio milostiv prema njoj, ve u tim manjim stvarima, koje
je tako malo cijenila. I protiv volje, bojala se plovidbe, ali kad je dola do
Dovera i njegovih vap-nenakih stijena, nala je more tiho i mirno kao
jezero bez vjetra. Sve joj je ilo na ruku. Bog je sjedio na svome prijestolju
u krasoti svoga hrama i smijeio se na nju dobroudnom svemoi.
Jednolino njihanje lae, koja je mirno plovila, stupi na mjesto grmljavine
kotaa, ali je to za nju bio isti ritam. Iao je naprijed naprijed u susret
posljednjem cilju njezina bivstvovanja.
To bijae smisao njezina puta blaenstvo, burno, uareno, meko:
lupanje u njezinim grudima nalik na lupanje krila o vjetar. U Calaisu je
brzo prola carinu prtljaga joj se po oznaci imala pregledati tek u
Bruxellesu i bez scene ili tekoe nesporazumijevanja sasvim
nesmetano ue u brzi. Sve joj je to bilo tako lako, kao voeno onom
boanskom rukom. Vlak poe; opet kotai poee svoje trijumfalno pjeva-
nje. Uzbuenje se u njoj die brzo, ne zbog novoga pejsaa? ravne sive
zemlje s bijelim drumovima i redovima jablana,, koji su prolazili kraj nje
kao san: nego zbog izgleda na skori kraj njezina puta. To bijae gotovo
nastojanje, iva edna revnost. Mislila je, kako je prije devet mjeseci
smatrala svoj ivot zavrenim. Gotovo se smijala na to smijala glasno.
Nita u tome njezinu ivotu a taj je kraj nje projurio kao sada pejsa
nije nalikovalo ovome. Kako bi moglo i biti? Njezini osjeaji za mua i za
sina kako bi mogli biti jednaki sadanjoj ljubavi prema Isusu? I to, elja
da pokloni sebe Isusu, bijae uistinu razlog, da je sjedila u tome vlaku, koji
je lupao blie i blie njemu.
162
U Tournaiu joj voznu kartu, sada jo samo ostatak, ponovo probuie.
Kasnije je jela sendvie, koje je ponijela iz hotela. Jedna Engleskinja, koja
je sjedila njoj nasuprot, poe povrni razgovor. Lucy odgovori, ak se i
smijeila na njezine primjedbe; bila je, dodue, ljubazna, ali na odstojanju.
Kako bi i moglo biti 'drugaije? Proli su Lille, Baisieux i Blan-dain. Da li
se osjeala umorna? Lea su je malo boljela; moda su joj oi bile vrele i
upaljene; ali duh joj je bio veseo, jedva da je osjeala umor. Bila je cijelo
vrijeme pod silnim utiskom, da se pribliava, i kada su, napokon, ravni
sunani zraci parali tamno nebo i klizili preko smuenog kaosa krovova i
tornjeva, vlak je usporio i uao u stanicu. Bila je u Bruxellesu.
Odmah sie na peron, na kome za trenutak zastade, svojom je
nepokretnou dijelila struju mase, koja se valjala. Onda se njezin izraz
odjednom ozari; primijetila je dvije redovnice, kako stoje blizu ograde, i
one su je, oito, kako god to izgledalo neshvatljivo, primijetile. Ona poe;
takoer pooe i one dvije; nehotice je izmeu njih brzinom strijele
skliznuo pogled upoznavanja; one su ile naprijed jedna za drugom. Oh,
sree oh, uzbudljivog sastanka, predodreenog Jj d roenja.
Dolazite iz Engleske? ree manja od sestara, smijeila se i klimala
glavom. Govorila je zadivljujue dobro engleski i to je, .kao i ovaj, tako
jednostavni susret, primjer dobrote i ohrabrenja providnosti.
Vrlo skoro, ree druga redovnica, takoer engleski, ali pogreno i s
naporom, pokretom je glave oznaila smisao svojih rijei naime da je
vlak stigao tono.
To je lijepo od vas, to ste dole po mene, mrmljala je Lucy. Iako je
imala nejasnih briga zbog dolaska i samoe u tom stranom gradu, sada ih je
oplakivala svojom zahvalnou.
Nije to nita, ree prva; tako nam je bilo nareeno. Ona prekide, onda,
pokazujui na svoju pratilju, predstavljajui, dodade. asna majka Marija
Emanuela, odgojiteljica poetnica; a ja ja sam sestra Josephine,
nadzornica postu-latkinja.
Lucy im odvrati toplim osmijehom.
Vi govorite engleski tako dobro.
463Nije to nita, ree sestra Josephine opet. Imamo u Engleskoj
nekoliko kua. Majka generalica govori takoer vrlo dobro.
Ali ne smijemo stajati, prekide majka Marija Emanuela mirno.
Ne, ne, ne smijemo stajati, odmah prihvati sestra Josephine. Tamo je
prtljaga. Okrene se, prilino svijesna krivice, i ode naprijed put
carinarnice. Tu je, dok je koveg donesen, Lucy imala vremena da odmjeri
obje redovnice.
Nosile su dugi tamni kaput za izlaz, koji je prekrivao redovniko odijelo,
zastirui cijelu pojavu, i svaka je imala bijelu kapu na glavi i povez preko
ela pod crnom koprenom reda. Time je njihova slinost zavravala.
Sestra je Josephine bila srednjega rasta, tamnije i mutnije koe lica s
proirenim porama, tupa nosa, malih zelenih oiju, ivih, obrva, kao da
govore, i vesela, brza, djetinjasta dranja. Nejasno je podsjeala na nekoga,
ali tko je to bio, to se Lucy trenutno nije mogla sjetiti.
asna majka Marija Emanuela, uiteljica poetnica, bijae krupna,
ozbiljna, plavih oiju, uskih, vrlo suhih usana, otrih zubi, onjaka, koji su
stajali vidno naprijed kad se u rijetkim prilikama smijeila, i imala je tako
ujednaeno i bezlino dranje, da je izgledala gotovo egzaltirana. Sestra je
Josephine, kako je izgledalo, pokazivala prema njoj otvorenu i uslunu
poslunost, ne toliko radi neke razlike u rangu, koliko iz onoga potovanja
nesretnoga duga, koji slabiji karakter plaa jaemu.
Upravo je sada Josephine makla rukama i govorila veoma brzo na
francuskom jeziku carinarniku, koji je paljivo sluao, klanjao se i opet
klanjao s velikim uvaenjem, i konano ukoeno s istim izrazom
potovanja skinuo svoju visoku kapu. Potoni je plavom kredom napravio
zamrene are na otvorenom kovegu, onda je odjednom viknuo: Nosa!
U trenutku se stvori nosa u plavoj bluzi i stavi koveg na rame.
To je veoma ugodno, ree Josephine, okreui se da ide s izrazom
velikog zadovoljstva. Govorila je torzo, brbljavo, ali s potovanjem prema
svojoj drugarici, i kada su sve tri ile du perona, ona primijeti Luciji:
To je otac nae sestre Claire. On stoji visoko vrlo visoko kod carine.
Pokaza jednu pristojnu visinu. Nae se-
464
stre, koje dolaze u Sentiens, ne plaaju carinu. To je ipak velika
povlastica.
Izaoe iz kolodvora na otvoreni veliki trg i odmah uoe u jenopreg, koji
je ekao. Nosa je otputen s malim bijelim srebrnim noviem i ukoenim
klimanjem Marije Emanuele; vrata se zalupie; jenopreg poe kaldrmom.
Lucy, koja se kod tog ljuljanja morala sabrati, drae pogled oboren; osje-
ala je, kako je obje redovnice sa suprotnog sjedita promatraju s naivnom
znatieljom.
Umorni ste? ree sestra Josephine odjednom. Ona je bila govorljivija.
Ne, ne, odgovori Lucy, pogledavi brzo. Takvo priznanje slabosti ne e
ona tako brzo ili tako lako dati. Prijelaz preko mora bio je veoma miran.
Nehotice se, kako je primijetila, prilagodila njihovu nainu govora.
Valovi ne umiruju, ree sestra Josephine ljubazno.
No onda je prolo, primijeti Marija Emanuela neposredno. Nastade
kratka utnja, onda ona poe tiho govoriti francuski.
Lucy dobi toplu naklonost ljubaznosti prema objema enama, s kojima e,
kako je osjeala, sada biti zajedno, ali nije htjela prekidati njihov razgovor;
i tako okrene pogled i gledae kroz uski prozor tamnoga zatvorenoga
jednoprega. Vidjela je ivu ulicu, punu otvorenih koija i malih tramvaja,
koji izgledahu da se vrzu naokolo razuzdanom brzinom. Bili su tu i redovi
kavana: itala im je imena Cafe du Pays, Cafe Belgique, Cafe du
Postillon: tuceti kavana s ljudima i enama, koji su sjedili napolju za
malim okruglim stolovima. Svijet ne bijae ivahan, nego miran, tup i
zadovoljan. Pia stajahu pred njima na stolovima sa staklenim ploama, ali
je izgledalo, da ih nitko ne pije. Samo su tako sjedili i gledali, i crpli zrak.
Napokon jenopreg skrenu iz glavne ulice i uspne se uz jedan breuljak,
pokraj nejasnih obrisa kipova, jedne fontane, preko nekoga trga, du jedne
velike zgrade je li to bila palaa? onda stie u mirniju etvrt, u kojoj
bijahu duge tamne kue sa eljeznim ogradama i aluzijama kao u utnji, a
mjestimino po koja trgovina. Kakva li su udna imena: Epicerie
Boulanger Robes Charcu-tier bila na natpisima iznad
vrata. Zaista je bila u udnoj zemlji.
30 Tri ljubavi
465Onda dalje, preko uskoga kanala u .predgrae, gdje su kue bile
odvojene jedna od druge: male kamene kue sa ivim ornamentalnim
fasadama: proli su pored ograda, dalje, gdje vie nije bilo kua. Odjednom
su izbili na rub neke ume, koja se nejasno vidljiva pruala daleko u sve
jau tamu, i koja izgledae velika i mrana kao prauma.
Foret du Sentiens, ree sestra Josephine. Odmah smo tu, i
izvukavi ruku iz rukava pokaza na vrh blage uzvisine nalijevo. Lucy
napeto gledae kroz uski prozor. Prema tamnoj neprozirnosti neba koje se
mrailo vidje nejasno tamnije obrise jedne graevine, koja je leala na vrhu
breuljka i izgledala kao slijepi mi, koji ui rairenih krila. Srce joj
uzdrhti i pone brzo lupati. Vie nije bila na putu; stigla je na cilj svoga
puta. Kada je jednopreg sa umom vozio po ljunanom putu, osjeala je,
da je kroz nju proetru-jalo drhtanje jednako groznici nade i veselja.
Napokon napokon je bila tu!
Samostan Sentiens, matina kua reda, koja joj izdaleka izgledae kao
slijepi mi, koji ui, u stvari je imala pristali] i oblik kria. Glava kria,
koja je gledala na oblinju Rue de Camboix, iza visoke eljezne ograde,
kroz koju su se pe-njale vinjage, sastojale se od predsoblja, soba za
razgovor, i gore nekoliko spavaih soba odreenih za prigodne goste
sve su te prostorije bile ugodne i otvorene i penjaicama obraslom fasadom
okrenute prema tihoj ulici. Sa svake strane po sredini ove graevine
pruahu se iza visokih zidova dva krila: u lijevome bijae refektorij, radna
prostorija i elije sestara, koje su poloile zavjet; kraj toga je leala uska
zasebna graevina, Postulat, kojemu je ve ime kazivalo, da je ureen za
postulatkinje; tu je bio naizgled naknadno odreen i dugi tavan za
novodole sestre; u desnome, pravoj kopiji lijevoga, bile su elije,
refektorij, i radna soba novih. Konano, straga, pod pravim kutom na ta
dva krila i predstavljajui usko stablo kria prostirala se crkva, koja je
uskim vitkim tornjem visoko nadvisila najvie grane nedaleke crvene
bukve.
Ta etiri glavna dijela zgrade dijelilo je, zajedniko i u odreenom smislu
sredino postavljeno, kamenim ploama poploeno dvorite, kojemu je u
sredini statua svetoga Josipa neposredno, mirno i nepomino gledala u
prozore samostanske kuhinje pred sobom. I, pruajui se dolje i unazad,
oko crkve ali i jo dalje od nje, vrt velik, divan vrt, ije je drvee bilo
ureeno u aleje i avenije. Uglavnom su to bile voke, ljive, trenje i
breskve, ali je bilo i drugih lipa i tisa, lovora i kalina, a rue penjaice
plele su se i ovijale oko sjenica, koje ukraavaju bljetavo bijele kamene
staze.
Dugi kameni zid opasivae sve to, i kao da to ne bjee dosta, priroda je
nainila jednu daljnju prepreku umu Sentiens, koja je u stvari sasvim
gusto dopirala do zida, titei ga kao tamna i neprodorna zapreka. Tako je
cijela zajednica bila opasana kao citadela kao tvrava s jednim jedinim,
i to prilino kompliciranim prilazom. Da bi ovjek mogao pristupiti toj
citadeli, morao je zvoniti na zvonce, ekati, stati, da bi ga vidjeli kroz
prozori s reetkom, prije nego to bi ga pustila spora sestra iskuenica,
koja je uvala ulaz; potom je trebalo ui u predsoblje, tada se, pomou oso-
bitoga kljua, koji je otvarao vrata, moglo proi kroz red soba za razgovor.
Onda je tek ovjek stajao na pragu samostana.
I sada je u jednoj od tih prednjih soba za razgovor sjedila Lucy ekala
je. Bila je sama sestra Josephine, i majka Marija Emanuela otile su da
potrae nadstojnicu, da bi joj javile njezin dolazak i dok je ekala,
pogledi su joj kruili po maloj sobi. Bila je prazna jedan stol pokriven
votanim platnom nekoliko tvrdih stolica poredanih naroitom
tonou, jedna uta kaljava pe sa savijenim dimnjakom, jedna jedina
slika: Isus ide preko vode; to bijae sav ureaj. Ali praznina te prostorije
nije bila nita prema njenoj vidnoj i upravo stranoj istoi: drveni se pod
sjajio kao ogledalo'; stara se pe svjetlucala u tamnom sjaju, a njezin je
dimnjak blistao kao novi cilindar; stol, stolice ak kvake na vratima, sve je
bilo oieno zapanjivom brigom. Bijae jedno vrijeme, kad se Lucy
ponosila besprijekornom istoom svoje kue, ali nikada ne, nikada
ona ne bijae tako zaslijepljena i bez mrlje kao ova.
Jo uvijek se udila, kada se otvorie vrata, i jedna starija ena
velianstveno ue u sobu; pratile su je Josephine i Marija Emanuela. Bila
je visoka, jaka, i izgledala je jo krupnija u irokoj odjei reda. Lice joj
bijae bijelo i puno.
30*
467glava nagnuta naprijed, oi smee, kratkovidne, smanjene debelim
elinim naoalama na veliinu zrnca krunice, i ima-ahu prodoran napet
pogled, a donji joj zubi, izbaeni naprijed i vrlo uti, davahu naroiti
kritini izgled, kao da je stalno korila cio svijet. Ali, bila je pojava dostojna
potovanja; i sada je prila Luciji, pruajui joj obje ruke.
Dobro dola! ree s naroitom ozbiljnou punom potovan j a.
Lucy ustade; nagonski je znala, da stoji pred asnom majkom generalicom,
i kao arina toka triju pogleda koji je promatrahu prui ruke.
Zavlada stanka.
Vi niste mladi, nastavi asna majka generalica, koja je sada stajala tako
blizu do Lucije, da joj je svaka rije bila zavijena u gotovo jedva
primjetljivi miris usta, ali su putovi boji s jednom duom vrijedni
divljenja. Radnik, koji dolazi u vinograd u jedanaesti sat. Razumijete li? To
je blagoslov boji, da ste doli. Uuti, zatim upita brzo mijenjajui temu:
Jeste li umorni?
Ne, majko. Znala je nagonski, da je to bio nain odgovora.
Treba li vam osvjeenja?
Ne, majko.
Generalica stupi unazad, zadovoljno, pustivi bradu da joj padne na grudi.
Doli ste u dobar as. Kasnije veeras ne bismo vas mogli primiti. Morali
biste spavati ovdje nad sobom za razgovore. Ali sada smo spremne.
Primit emo vas jo prije molitve. Nemate mnogo vremena da se priberete
ali, zgodno je.
Kada se okrenula, pogled joj padne na obje sestre, koje su odmah pune
potovanja oborile oi.
Sada je sestra Josephine vaa pretpostavljena, objasni ljubazno, za
nekoliko tjedana, moda onda, u vaem novicijatu, morat ete sluati
asnu majku Mariju Emanuelu.
Lako klimnu, i oduti vratima vrstinom apsolutne autokracije; kada je
naputala sobu, ree konano, ne okreui glavu:
Sestra mi je Josephine govorila; veselim se, da vam je prtljaga prola bez
plaanja carine. To je za vas dobar znak.
468
Vrata se zatvorie za njom. Trenutak nitko nije govorio
kao da je uzbuenoj atmosferi trebalo dati vremena da se smiri poslije
odlaska te uzviene linosti onda sestra Josephine ree ljubazno, kao da
se obraa djetetu:
Doite pripremit emo vas; i uzevi Luciju za ruku, otvori vrata i
odvede je u drugu malu sobu za razgovor. Sestra ih je Marija Emanuela
pratila utei; bio je strogi propis, da zareena sestra nije smjela s osobom
koja nije poloila zavjet ostati sama - uvijek su morale biti dvije: i opet
su tu stajale i ekale, dok je nakon trenutka ula jedna stara sestra
iskuenica, koja je u prekrtenim rukama nosila nekoliko crnih uredno
sloenih grubih koprena.
Dok je Lucy uspravno sjedila, a boja joj lica postajae crvena, raspravljalo
se oko- izbora i pristajanja koprene^ Ona bijae od jeftinog krutog
materijala neto slino, kako to u crkvi nose seljanke u Italiji ali da
se ona pravilno uredi na njezinoj kosi, bijae zadatak, koji je iziskivao
mnogo strunosti. Morala je uvijek nositi tu koprenu u crkvi, tako su joj
rekli, i dobila je malu kutiju od ljepenke, gdje ju je, za sve ostalo vrijeme,
morala spremiti uredno sloenu.
Odjednom se zaulo glasno zvonjenje zvona, i tako izbor bude izvren.
Sestra iskuenica uze vraene koprene, i odmah nestade.
Ustanite! ree sestra Josephine. Lucy se die. Odjednom osjeti zabunu.
Sto moram raditi? upita nervozno.
Nita ba, odgovori druga obzirno. Tako jednostavno za postulatkinje
tako sasvim drugaije nego kod obuenih. Vi ete kleati na klecalu, a
mi emo pjevati Magnificat
vrlo lijepo. Da, to je lako za vas.
Ona die prst ohrabrujui, onda opet uzme Lucijinu ruku, i poe, opet
praena Marijom Emanuelom sada je ova upotrebila svoj klju i tako
napuste sobu. Ile su preko istog hodnika i onda stadoe pred jednim
dvostrukim vratima.
To je crkva, ree sestra Josephine znaajno, dok je ukoeni prst stavila
na usne, koje su se jo uvijek lako smijeile. Onda spusti prst i " one
stupie u zadnji dio> crkve. Lucy lagano die pogled, koji je, od umora i
neobine uzru-janosti, bio sputen u ovom trenutku. Onda njezine oi pre-'
stadoe postepeno biti zbunjene, ve se napunie svijetlom
469njenou. Njezin put, neobinost toga mjesta, formalnosti u sobi za
razgovor sve je to trenutno zaboravila. Ljepota crkve bijae neobina.
Unutra je bila duga i visoka, zidovi su bili obloeni smeim tamnim
drvetom, konkavni strop obojadisan i blistav kao visoko zasvoeno
nebo nije se gotovo ni vidio. Osvijetljena samo svijeama na oltaru i jo
jednom svijeom sa svake strane klupe za molitvu pred ogradom oltara,
crkva izgledae ispunjena dubokim i tajanstvenim mirom.
Mali oltar bijae od bijeloga mramora. Leao je u polukrugu, koji je inilo
pet prozora od obojenog stakla; sada je bio bez ivota i u tami, i,
nadvien velikim kriem, izgledae da stoji daleko vie nego to je stajao
uzdignut nad razinom poda sa pet niskih mramornih stuba. Svijee
su plamtjele i slale meki vijenac zraka na bronana vrata sve-tohranita, i
na masu blijedoga cvijea, koje je s obje njegove strane podlono spustilo
glave. Na zidovima su se nejasno vidjele postaje krinog puta, i isto tako
nejasno crne pojave redovnica, koje su kleale u onoj utnji, koja se nigdje
ne osjea tako predano kao u samostanskoj crkvi, u utnji, koja je Lucijino
srce dizala divnim osjeajem mira i radosti. Na jedan znak stupi naprijed,
klekne na klecalo, nastojei da se sabere i da izgovori molitvu. Ali nije
mogla. Cijela joj misao bjee ispunjena estokim osjeajem, da je napokon
bila ovdje, meu tom zajednicom pobonih ena ona, koja je cio svoj
ivot ivjela u svijetu, i ivjela tako nedostojno. Sada je sebe prinijela na
rtvu, prinijela je ostatak tog bezvrijednog postojanja svome stvoritelju.
Kakav je mir leao* na toj odabranoj kui bojoj, samilost i milost i veselje
za nju! Gorue joj suze potekoe u oi.
Dok je tako kleala, odjednom zabruji tihi ton orgulja, bujao je lagano u
velianstvenu rapsodiju zvuka. Glasnije i glasnije! Zbor glasova poe
pjevati: Veni Creator Spiritus. Sluae omamljena, srce joj nabuja. Onda
doe Magnificat. Magnificat anima mea Dominus: Et exsultavdt
spiritus meus in Deo salutari meo. Pjevalo se za nju da joj se usprkos
njenoj nedostoj-nosti ukae dobrodolica. Neto je prijetilo da je ugui
dua joj je hvalila Gospoda, duh joj je lebdio u bogu, njezinu spasitelju
razdirua joj estina uzbuenosti u grudima bijae nesnosna; suze su joj
tiho tekle niz obraze. Zato je bila 470
tako slijepa? U ivotu bijae jedno jedino: ljubav prema bogu. Lupi se
pobono u grudi: Bog neka mi bude milostiv, meni grenici. Slatka Isuse,
dozvoli mi, da te volim sve vie i vie.
Sada pjevahu tedeum.
Te Deum laudamus: te Dominum confitemur. I u njezinu se srcu sada
die kao odgovor himna zahvalnosti. Bog ju je primio. Misao joj,
upravljena u budunost, bijae ispunjena estinom odluke. Oduevljenje je
ponese sve vie i vie. Kako e joj ovdje biti lako, da zaboravi svijet i
njegovo nastavilo, da se preda, potpuno preda Isusu. Isus je bio ovdje, i tu
ga je mogla ljubiti uvijek.
Pjevanje se zavrilo i nastade utnja utnja u razmiljanju. Onda poslije
jednoga trenutka osjeti, da joj je ruka dodirnuta. Pogleda i die se. Opet
sagnute glave, napusti crkvu i ue u samostan.
Sada se, zahvaljujui tome to je primljena, i onoj jednostavnoj ceremoniji,
nalazila u unutranjosti klauzure. To je bio prvi korak. Ovdje je stajala
nepomino, dok joj je ista sestra iskuenica skinula koprenu i privrstila
crnu kapu, koju je odsada morala nositi.
Vi veeras ne ete ekati na molitve, ree sestra Jo-sephdne
zapovjedniki; oito ste premoreni.
Ila je naprijed k jednim firnisom namazanim vratima, nad kojima je bila
naslikana rije Postulat, i kako ih je otvorila irom, tako su se vidjele
iste drvene stube.
Ile su uz te stube utei, onda skrenue u uski hodnik isprekidan nizom
vrata. Oko nje vladae mir i onaj neobini miris samostana: vlaan, topao'
miris, jedinstven, neopisiv. Koraci su im odzvanjali tiho po praznim
daskama. Onda sestra Josephine otvori predzadnja vrata. Okolo bijae
tamno, ali, pipajui za ibicama, nae ih u maloj tamnoj rupi i upali svijeu
ije svijetlo otkri siunu, golu sobu, koja je imala samo strunjau, jedan
mali ormar za umivanje i na zidu ve-Mko raspelo.
To je elija, ree. Kao postulatkinji dodijeljena vam je jedna svijea
jedna za tjedan dana. Ali samo dok ne postanete novakinja. Biti u
krevetu u devet s ugaenom svijeom to je red. A red se mora
potovati.
471Posljednja reenica pade s njezinih usana kao sveana, esto
ponavljana pjesma pohvalnica; pogleda Luiju popustljivo.
Kako sam ve objasnila, veeras ste premoreni. Ali sutra ete poeti
uiti. Sjena jednoga osmijeha ljuljala se na njenim ravnim crtama. Ila je
k vratima. Slava bogu, ree. To je bilo njeno laku no. I Lucy odgovori,
kako su je bili nauili: Navijeke.
Vrata se zatvorie lagano. Bila je sama. Sama u svojoj eliji. Tako se brzo
ispunila njena elja, da je jedva mogla shvatiti, da je sve to bila stvarnost.
Glava joj udarae bolno od umora i estine duevnog doivljavanja, koje je
bjesnilo u njoj. Da, osjeala se potpuno' malaksalom; i, iz obiaja,
zakratko, proleti joj u smijenoj isekundi misao na utjehu, koju bi joj
pruila alica aja; ta bi je sigurno povratila. Ali ta misao trajae samo
trenutak. Kakva besmislica! Tiho se smijeila, ode malome prozoru, i
otvori ga. Odmah jurnu slatki noni zrak osvjeujui na njezino vrelo lice.
Sladak bijae taj zrak s dahom zemlje i ume, svje s hladnom vlagom
rose. Stajala je tu trenutak i gledala u potpunu tamu, dok se za njom
plamen svijee trzao i bacao gigantske sjene po zidu. Onda odjednom, iz
tame, iz one pogledu sakrivene ume, dopre isti i odabrani zvuk: pjesma
puna ljepote, tako neoekivana, tako- uzviena i strastvena, da se inilo, da
ne dolazi sa zemlje. Sluala je oarana, dok su zvui strujali i dizali se i
padali u veselom oaravanju, oaravanju ispunjenom neim, to bjee
divlje i slobodno.
Divan, oh, kako divan bijae taj iznenadni zanosni cvrkut! Bila je to
pjesma slavuja. I ona prodre k njoj kao konana spoznaja njezina
blaenstva.
S punim se srcem okrene od prozora, brzo se svue, i ode u krevet. Da,
ovdje je bilo utoite i prebogati mir! Prije nego to je ugasila svijeu,
posljednji predmet, na kome joj poivae pogled, bijae raspelo na
suprotnome zidu.
472
VI
U etiri i po ujutro glasno odzvanjae samostanske-zvono. Lucy se probudi
uplaena. Bilo je jo tamno; teka tamna no; i njezina glava bijae teka,
ispunjena nemirnim nestvarnostima sna i zvonkim odzvukom zvona. Gdje
je bila? Misao joj je pipala. To nije mogla razumjeti. Onda kroz maglu
njezine smetenosti odjeknu kucanje na vratima, i zatim odmah zau ive
rijei: Slava bogu! Slava bogu! Ona odmah odgovori: Navijeke!
Prislukivala je, ula je, kako su koraci odmicali hodnikom, zatim kucanje
i opet pozdrav: Slava bogu! i opet odgovor: Navijeke!
Na to je mislila? Bezodvlano ustati, bez predomiljanja ma i za trenutak,
to je bio. prvi in samoodricanja, koji je dan donio. To je morala znati.
Ovdje je bila na poetku svoga posfculatstva, i zar da se opire prvoj
naredbi reda! Naglo skoi sa strunjae i upali svijeu. Umiti se i obui
novu haljinu i kapu bijae posao od par trenutaka. Ogledala nije bilo u
prostoriji, i to^ je, moda, bilo sasvim dobro, jer je u toj dugoj crnoj haljini
i kapi pruala neobino groteskan izgled. Onda je jo morala namjestiti
krevet, proliti prljavu vodu, dovesti eliju u potpun red. To je revnosno
izvela.
U pet i etvrt zvono je ponovo zvonilo ona je znala, da je to ovoga puta
Angelus i odmah potom zauje otvaranje vrata i tapkanje nogu
hodnikom. Izae iz elije i nagonski poe za posljednjom crnom pojavom,
koja je-upravo nestala na kraju tamnog hodnika, sie niz stepenice i stupi u
tmurnu crkvu, gdje je zajednica ve bila sakupljena. Nejasna je
polusvjetlost ispunjavala crkvu, u kojoj su tiho kle-ee pojave izgledale
kao kolo sjena, ali ona nae svoje mjesto, u prednjoj klupi meu ostalim
postulatkinjama. Tamo je dola i odmah klekla.
Nagonski se drala uspravno i grila je lice i ruke. utnja pobonosti, koja
je slijedila iza jutarnje molitve, nalikovala je tiini grobnice. Nitko se nije
micao; tiina je bila potpuna. Onda, u tmurni sumrak, lagano prodirahu
prve crte jutarnjeg sivila tanke crte boja, koje s obojenih prozora padahu
niz apsidu. Tiina bude tada prekinuta umom dana koji nastupae:
cvrkutom mnotva ptica s drvea koje okruivae crkvu. ' .
473Dok je tako kleala, izazvae joj odjednom osobite boje dana porast
osjeaja: gotovo vrtoglavicu, neobino uzdignuta glava izgledae joj laka,
srce joj je u visokom iekivanju udaralo bre. U molitvi je arko molila za
milost, da bude takva, kao ove pobone due oko nje.
U est i po zvono opet zazvoni, i poe misa koju je itao mali, zgrbljen
sveenik, veoma star ovjek, s rukama koje su drhtale, i lagana koraka, s
tankim piskavim glasom, koji je kretao u viim tonovima. Misa je zato
trajala dugo, a potom su slijedile molitve zahvalnosti; onda se, u osam,
zajednica utei die, i poe iz crkve na doruak.
Drei se sebi jednakih, Lucy se vrati u Postulat, i, zajedniki s ostalim
postulatkinjama, kojih je bilo pet, slijedila je sestru Josephine u refektorij.
To bijae prostorija, s dugim drvenim stolom, kojemu sa strana stajahu
klupe gola i ozbiljna prostorija; ali na stolu ve bjee postavljen doruak
sedam tono ureenih alica s tamnom tekuinom, i kraj svake alice,
isto tako tono postavljena porcija kruha. Znaajna stanka; onda, poto
izmolie molitvu, sestra Josephine sjedne na elo stola a s obje strane
sjedoe postu-latkinje na svoja mjesta.
Lucy sjedne na slobodno mjesto i, kao i ostale, poe jesti utei. Bila je
iscrpena dugim i nenaviklim postom, ipak je izgledalo, da ima udnovato
malo apetita. Tamna tekuina u alici nije bila kava, nego neki
nadomjestak kave, bez truna eera, i bjee jetke gorine. Niti krika kruha
ne bijae to, to je ona pod tim razumijevala; suha, gruba i sivo-uta, bijae
teka, ali bez okusa. No, ona je poznavala rtve, koje se trae od nje, i bila
je gorljivo pripravna da ih podnese. Odluno pristupi obroku, ponaae se
isto kao i druge, drala je pogled oboren, sauvala nepomuenu utnju.
U osam i etvrt bude zavren doruak, i sve se odmah digoe.
Vi ete ekati, aputae sestra Josephine Luciji, dok su druge jedna za
drugom naputale prostoriju; kada su sve otile, dodaje glasnije: Sada je
vrijeme da nauite dunosti.
Lucy pogleda ljubazno.
Svoju sam prostoriju uredila, mrmljala je drugoj. Sestra se Josephine
namrti.
Ne, ne ne tako, ree alosnim glasom. Ne ,moju' nikada,,moj
a'. To nije vaa elija. Vi je imate samo do-
474
brotom reda i milou bojom. Nita nije vae. Sve je nae. Morate
rei ,naa' elija.
Lucy pocrveni.
To nisam znala, sestro, objasni tihim glasom.
Ne odgovarajte! ree Josephine brzo. Osim ako imate to pitati, utnja
je pravilo. A pravilo se mora potovati. Za-utje ljubazno, ali vano.
Osim toga, morate se obraati vaoj pretpostavljenoj sa svim
potovanjem. Vaa pretpostavljena stoji nad vama pred bogom. Ona mora
za vas biti isto to i bog. Razumijte uvijek, da morate postii poniznost. To
je prvo.
Lucy se ujede za usne i sae pogled. Znala je, da je potpuno nevina
primjedba joj je bila tako jednostavna, tako zaista bezazlena!
Ali sestra Josephine nastavi, tonom, koji dodue ne sadravae srdbu,
nego bijae proet samo djetinjastom istraj-nou.
Znati, kako se moli, nije jo sve, a religiozni ivot ne znai satima kleati
pred svetohranitem, objasni. Moraju se uiti lekcije poniznosti. Mislite
na to, to je rekao na najsvetiji Gospod: Morate postati kao mala djeca!
Da, upamtite.
Lucy sluae posluno, odjednom zavlada njome impuls, koji se dizae, da
izjavi: Nisalm mislila loe! Posluno istraja u nijemoj utnji; i kada
sestra Josephine, poslije posljednjeg ispitujueg pogleda, izvue klju i
izae iz refektorija, slijedila ju je sagnute glave. Ile su do kraja hodnika, i
poto su prole kroz dvoja vrata, koja je otvorila sestra Josephine,
zaustavile su se pred nekoliko ormara.
Pazite sada, Lucy, ree uiteljica obzirno. Vi ste slubenica
Gospodova, i morate s veseljem obavljati najnie poslove. Zato ete, prvo,
poeti s tim, to ete oetkati i oistiti, ,petit pays'.
etkati i astiti? Usprkos svoje revnosti, Lucy se strese. Sigurno nije dobro
razumjela? Ona nije dola ovamo da igra ulogu sluavke: ovdje ima sestara
iskuenica, seljanki iz okoline, koje bi rado obavile tu vrstu posla. Ako ne
moe moliti, it e, vest e, krpati odjeu, koja se upotrebljava kod slube
boje: ali to, sigurno :!
475Uzmite etku, kutiju i pijesak, ree uiteljica, mirno otkljuavajui
vrata ormara, i doite brzo. Ve smo zakasnile.
Luaijin se izraz natmuri zbunjeno, etku, kutiju i pijesak! Da, i sae se i
uze to; sada je to imala u rukama i slijedila je sestru Josephine k
nepoznatome podruju petit pays.
Odjednom opet pocrveni duboko i bolno kad je sestra stajala pred
izvjesnim mjestom, i ovo jasno oznaila kao podruje njezina rada. Petit
pays. To bjee eufemistika oznaka za zahode Postulata!
Vidite, ree uiteljica ljubazno, sada ete istiti i istiti. Ovlaite
pijesak -r- tako; i pospite tako: onda briljivo trljajte. Poslije toga ne
smije ostati nikakva praina ni pijesak ... To-nije ugodno. Nita ne
zaboraviti ili ostaviti.
Tupo je buljila Lucy na polje svoga rada; jo uvijek tamnocrvena lica,
pogledom, koji je traio dozvolu da govori.
Da? ree uiteljica.
Moram li ja to raditi?, ree Lucy tihim glasom.
Nareeno vam je, odgovori druga obzirno. To je volja boja. Onda se
nasmijei svojim naivnim i rijetko praznim osmijehom, okrene se, i s
rukama gurnutim u rukave ode niz hodnike.
Volja boja! Lucy stajae sasvim tiho; onda polako pade na koljena i
pone istiti nunike: ovlaila je pijesak tako; i posipala tako; i
trljala je sporim i brinim pokretima. Zar u ivotu jo nije dosta obavljala
nedostojnog i niskog posla? A ovo za nju iji se duh izdigao, i plamtio
u ljubavi bojoj ne bijae samo nisko: to bijae neizrecivo ponienje.
Trenutak je radila s naroito ukoenim izrazom lica; onda joj se,
odjednom, s usana otkide dugaak uzdah. Nije bila u pravu! Da, naravno
da nije bila u pravu! Morala je raditi, kako joj je bilo zapovjeeno, pokorit
e se bez prigovora redu. Sada jo nije vidjela, ali e kasnije ve razumjeti.
Bila je umorna, kroz sve to neobino rastresena. Ali je imala hrabrosti i
odlunosti. Slava Isusu! Slava njegovu presvetom sru!; onda tiho pone
litanije.
utei nastavi posao, i s bolovima u leima radila je do podne. Onda
zazvoni zvono, koje je sada zagospodarilo nje-
476
zinim ivotom. Ukoeno se die iz kleanja u trenutak kada se pojavila
sestra Josephine.
Jeste li gotovi? upita sestra ljubazno; bio je to velik ustupak, da je uope
neto rekla.
Da, odgovori Lucy s najdubljom pokornou.
Josephine je gledala unaokolo, i pri tome njene male zelene oi izgubie
svoju ljubaznost i nabrae se zlovoljno.
Nije dobro uraeno, ree rastrgano; nisam zadovoljna.
Lucy otvori usne da odgovori; ali ih opet odmah stisne.
Vidite ovo ovdje, nastavi sestra, dok se duboko sag-nula i pokazivala na
nekoliko vrsto prilijepljenih zrna vlanoga pijeska, koja su se sakrila u
jednoj pukotini drvenog ruba. Nije u redu i to poslije svega onoga, to
sam rekla! Izgrebla je pijesak noktom i uspravila se, drei ga visoko kao
neto odvratno1. Onda, kada ga je konano bacila u najbliu rupu, ree
snano: Dobri bog vas za to ne e ljubiti. Kada ve ja nisam tu da pazim,
njegovo vas oko stalno motri. Dosta to ete ve jednom razumjeti. I
ona se okrene.
Jedno nenamjerno zaostalo zrno pijeska u pukotini. Za to biti ukoren. Zar
je sanjala?
Lucy je tupo slijedila sestru Josephinu u refektorij, i stajala je, ekajui
pred mjestom odreenim za nju. Ve su i ostale postulatkinje bile tu
vratile su se sa svojih zadataka kakvi god su ti bili; ali nisu joj rekle ni
rijei, niti su je pogledale; i tako i ona obori pogled zemlji.
Poslije molitve sjele su; onda jedna sestra iskuenica donese dugu
emajliranu zdjelu, u kojoj je bilo sedam prijesnih usoljenih haringa.
Sestra Josephine uze najveu djelo portvovnosti, jer su bile tako
neukusne onda ostade svakoj postulatkinji po jedna, koju dobije na
grubi kameni tanjur, s komadom kruha, i to isto tako velikim i ukusnim,
kakav su dobile kod doruka. Lucy pogleda haringu, koja je mlitavo leala
u svojoj lokvi soli, meka i fosforescentna, tako prijesna i uljena, da joj se
odmah zgadilo. Bila je gladna, ali joj se eludac grio kod toga pogleda. To
nije bila vrsta hrane, na koju je ona navikla; ali iako je bila pripravna na
teak i jednostavan ivot, ovo nije bilo ono, to je oekivala. Kradomice
primijeti, da su ostale ve poele jesti, i onda polako, s unutarnjom
grozom, uze no i viljuku. Riba je mirisala pokvareno,
477odvratno jedva je mogla drati zalogaj u ustima. Ve ju je sam
pogled na smekano meso, koje se, kada ga je probola, pokrilo svojim
mlijenim eksudatom, gonio na povraanje. Ipak se prisili da proguta. Ako
su ostale mogle jesti, moe i ona.
Sestra Josephine odjednom uhvati njezin pogled, i, do-zvolivi sebi da
povrijedi tiinu, primijeti ohrabrujui:
Dobra je; da. Kada stara sestra Adrienne ima bolove ui, uvijek trai
soljenu haringu.
Ne um, nego prije groza odobravanja prostruja redom ostale postulatkinje,
koje, usprkos izrazu pokajanja, ipak promatrahu i najmanji znak svoje
uiteljice. I sada se svaka sa svojom susjedom natjecae, ili se to tako
Luciji inilo, da izvojuje priznanje Josephinino, dok napokon na svakome
tanjuru ostade samo hrptenjaa ribe, tako oglodana i oiena, da se sjala.
Potom je zdjela jo jednom zaokruila oko stola, i na nju stavie kosti;
onda svaka kruhom, ija se dvostruka upotreba sada pokazala, otrlja tanjur,
dok se nije sjao.
Poslije jedne stanke, budu ti tako oieni tanjuri prueni na elo stola, i
svaka je dobila prilinu porciju pudinga od kruha, koji je utei nosila ista
sestra iskuenica. Ali, usprkos ienju kruhom, na tanjuru je ostao otar
miris jesti ovaj puding znailo je opet osjetiti jetkost haringe.
Kcda je puding pojeden a bilo je zabranjeno traiti jo budu tanjuri
isto tako oieni kao i prije, i pojedena i zadnja mrva kruha. Onda doe
stanka; sestra Josephine pogleda unaokolo i ustade. Opet je izmoljena
molitva; time je ruak bio zavren.
Onda su pod vodstvom uiteljiinim ile u crkvu, jedna iza druge; tamo je
bio naglas itan odlomak Nasljedovanja; zatim izaoe iz crkve u vrt
ne u dalji i otvoreni vrt, nego u mali, odijeljen ogradom i rezerviran
iskljuivo za njih. Jo je dublja tiina visjela u zraku, kada Josephine die
prst, i time rastre koprenu tiine: est je glasova govorilo istodobno
upravo se ispucae poslije suzdrijivosti dugih asova. Deo gratias bio je
krik i zvuao je kao glasno hura bio je odmor!
Lucy se strese kod tog svrajeg brbljanja, ali joj se Josephine osmjehivala
umirujui.
Samo naprijed, ree poslije jednog trenutka, dozvoljeno je. Sada treba
da se sprijateljite. Okrene se prema
478
ostalih pet, skupljenih u malu grupu, koje prekinue brbljanje, da bi
pogledale Luciju ukoeno naivno.
Marguerite Emilie Therese, ree uiteljica, pri emu je ove tri
jasno imenovala i oznaila pokretima ruku. To su bile mlade ene, sve
srednje visine, i Luciji su se inile neobino sline tamne kose, tamnijih
oiju, i ljubazna blijeda lica sada oivljena osmijehom dobrodolice. Se-
strine su, iz dobre bruxelleske porodice, primijeti, zaba-civi usne. A
ovo su pokaza na druge dvije Gabrielle i Wilhelmine.
Gabrielle visoka, zamiljena sae glavu, i mrmljae rijei pozdrava,
ali Wilhelmine krupna, zdepasta ena, lica seljanke stajae pleata,
otvorenih usta, buljila je tupo.
Wilhelmine slabo uje, ali ima dobar miraz, ree Josephine veselo;
Flamanka je iz Steinacha. Dola je nedavno s dobra svoga oca
mnogo, mnogo krava, i mlijeka. Klim-nu prema snanom tijelu ove:
Mnogo mlijeka da, i vidi se.
Reclame! ree Therese, zadirkujui ulovila je se-strin pokret; une
borane affiche pour la ferme. I kod tih rijei sve odjednom izbie u
uborei smijeh.
Flamanka zatrepe vjeama duboko uraslih oiju, isprui tupu bradu i
naceri se.
Ja ujem! derala se, dubokim glasom. Ali pazite! Jo nisam zaklana.
To bijae veliki divertissement, i izazva novu buru veselosti, u kojoj je
ak i Josephine sudjelovala. Onda se grupa smijeei se i brbljajui okupi
oko Lucije savlada je brzim nerazumljivim brbljanjem. Ali, poslije
jednoga trenutka je oslobodi, jer je sestra Josephine poela govoriti, i
izgledalo je, po njenim brzim i okretnim pokretima, da daje ivi prikaz
jednoga doivljaja. Mora da je bio prilino uzbudljiv doivljaj. Od
vremena do vremena pogledi su se okretali Luciji, glave klimale, mrmljahu
se kratke reenice odobravanja. Rije douane bijae ponavljana, i opet
ponavljana; onda joj odjednom posta jasno, da je Josephine govorila o
svome trijumfu nad carinskim vlastima. Dogaaj, da je onaj jadni stueni
koveg proao douane neotvoren, drao je cio samostan u uzbuenju i
grozniavome veselju.
479To je zaista gentil, ree Emilie, zbilja gentil od oca sestre Claire.
Poslije te prie nastupi prekid, ali kratkotrajan; irelevantna, Wilhelmine se
naglo duboko nasmija, i tresla je glavom kao obijesna krava.
Moram trati, ree razigrana. Oh! kako moram trati! Zalepra novim
smijehom, i poe trati put sjenice, pri emu je bacala stopala u visinu, a
ruke njihala s jedne strane na drugu.
Uhvatite je! povie Josephine veselo. Uhvatite je za sajam!
Opet izbi smijeh, malen kao od cerekanja; onda se, upravo djetinjastom
naivnom veselou, Therese, Emilie, Mar-guerite, praene neto mlitavom
Gabriellom, pokrenue da uhvate zdepastu Flamanku. Jo uvijek s
osmijehom, promatrae uiteljica ivahne skokove; a onda se obrati na
Luciju. Biti veseo, dobro je za srce, objasni vedro. Biti kao mala djeca
takve moramo postati. Ovdje prekide, primijetivi Lucijino nijemo i
zaueno lice. Ovdje ne smijete biti preozbiljni, ni preutljivi, karala je, i
pokazavi nabor na Lucijinu elu, dodade: To mora nestati. Dobra
redovnica stalno je zadovoljna. Za vrijeme odmora mora se smijati! ,
Mislite ovdje smo mala djeca Isusova.
Teko je smijati se na zapovijed, ree Lucy sumnjiavo, a oi su joj jo
uvijek bile skupljene neobinim zapanjenjem; bila je dola ovamo moliti, a
ne smijati se osobito, dodade veoma plaho, osobito smijati se
niemu.
Ne, ne! povika Josephine. Vi ne smijete popustiti. Vi se morate
nadvladati. Onda odjednom stisne ruke i preokrene oi u karikaturu
pretjerane pobonosti. To nije dosta za dobru redovnicu!
Lucy pocrveni, i onda nastupi utnja, prekidana povremeno samo kratkim
smijehom s druge strane sjenice.
Sestra ju je promatrala znatieljno; onda ree ljubazno: S vremenom ete
biti kao ove. Bit e vam lake kada vam konano bude slobodno govoriti. I
pogledajte sada u vam dati neto skupocjeno. Smijeila se i sveano
izvukla ruku iz depa svoga habita. Ovo je klju raja. Uistinu, bijae to
klju o kratkom konom remenu, na kome je bila utisnuta rije Postulat.
Imaju ga sve postulatkinje, objasni Josephine, jer su sva vrata
zakljuana. Sada, kad
480
idete po svojim dunostima, maete sami otvarati vrata. On se nosi uvijek
u lijevome depu. Razumijete li?
Da, sestro; i Lucy uze klju.
Zar je zaista razumjela? Gdje je ve vidjela takav klju? Osjeala se
glupom, neobino smuenom. Siliti se na smijeh, nositi uvijek klju u
lijevome depu, sluiti bogu, gdje se zrnce pijeska izgreblo iz pukotine
poda jednoga zahoda zar je to oekivala? Kada se tako potpuno predala
bogu, zar s tim ne bi trebala biti zaboravljena siunost ivota i izgubljena
pred velianstvenou ove uzviene strasti? Brzo se sabere, savlada to
nezadovoljstvo i potpuno neodgovorne misli. Htjela je uiti. Kasnije e
razumjeti.
Zvonjenje zvona znailo je kraj odmora, i ve kod prvoga zvuka odmah
uutje vesela vika. Opet postadoe ozbiljne i u dugome se redu vratie u
Postulat duhovnoj lektiri.
Popodne je prolo u laganoj progresivnoj harmoniji: zvono je zvonilo
metodiki, slualo se bez pogovora. Sjesti i ustati; ui u crkvu i napustiti je;
kleknuti za molitvu, i onda se opet dii; razmiljati i onda ne razmiljati za
vrijeme dugih, tihih asova bijahu izvrene te mirne radnje kao ritual. I ona
je bila punim poletom pripravna da slijedi taj ritual. Od svoga obraanja
uvijek je voljela duge sate samoe, u kojima je mogla probuditi ono
tajanstveno uvstvo svoga odnosa prema bogu. Ali e joj sada ivot
zajednice postati njezin vlastiti. Za ljubav volje boje uinit e to.
Kod blagoslova svjetlucahu svijetla svijea s oltara prema njoj bijeli
plameni jezici i izmeu toga svjetlu-canja, zaokruenoga zlatnom
posudom za svetu hostiju, bijae izvor sve sree za nju njezine utjehe
jedne vdzije tako blistave, da bi se mogla podnijeti. Ovuda je osjeala,
kako joj je bilo lake. Isus je bio tu radi nje Krist je razapet radi nje.
Oborene se glave ponizila. Upravo, tko je bila ona, da se i za trenutak
usudila kritizirati pravilo? Umirena, napusti crkvu.
Gutala je svoju veeru, kau od nezaslaena griza, kao da je veselo ispunila
pokoru. Nikakva rtva nije bila prevelika.
Moram vas upozoriti, aputae joj Josephine, kada su poslije veernje
molitve ile uza stube, poslije crkve va veo nije bio sloen u svojoj
kutijici.
31 Tri ljubavi
481Ali e sutra biti sloen nikakva rtva nije bila prevelika. .
U osam i po bila je u svojoj eliji sama. Ote joj se dugi uzdah, uzdah
dubokoga olakanja. Tako je s uspjehom ostavila taj dan za sobom,
pretrpjela i njegovu neobinost i njegove muke, to joj je prouzrokovalo
raspoloenje neodoljivoga zadovoljstva. Sve je to za nju bilo tako novo i
tako teko, i dan bijae beskonaan. Da, sada je upoznala tekoe; ali ih je
htjela nadvladati. Nikada u ivotu nije priznala poraz. Ne e ni sada. Mogla
je izdrati. Trenutak je buljila kroz prozor u duboku tamu: kia je padala
polako, i meka je vlaga dodirivala njezine obraze, i u tome se trenutku
osjeala uzdignuta, tako svjea i slobodna, kao da je napolju. Onda se
umorno svue i lee u krevet. Iz bljedoe njezina lica gledahu joj velike i
tamne oi. Ugasi svijeu i lee.
Te veeri nije pjevao slavuj, ali je, u pravilnom dizanju i padanju, kroz
tanki zid pokrajnje elije prodiralo lagano hroptavo Wilhelminino hrkanje.
VII
I kada je sveti Benedikt, itae tiho Emilie, molio u svojoj eliji,
prikaza mu se sotona u stranom obliju i ree mu rugajui se, da sada ide
da mu potrai djecu na njihovu poslu. Sveti se ovjek uplai i odmah
poalje jednoga anela, da opomene brau, da se uvaju. Ali jo aneo nije
ni stigao, kada se po moi zla zidovi, koje su oni gradili, odjednom sruie,
zatrpavi pod sobom jednoga novaka. Redovnici bijahu jako oaloeni, ne
samo radi gubitka svoga truda, nego i radi gubitka brata. Jedan od njih brzo
otra Benediktu, ovaj mirno naredi, da djeaka donesu njemu u eliju. Ali
mladi bijae tako razmrskan i samljeven, da ga nisu mogli drugaije
nositi, nego su komade stavili u vreu. Tako su ga donijeli svecu, ovaj
poloi komade na prostira, na koji se obiavao bacati pri molitvi. Onda ih
Benedikt sve otpusti i zatvori vrata, preklinjae boga, da ne pusti svoga
neprijatelja da trijumfira. Odjednom odjeknu straan udar groma; komadi
se sakupie, i mrtvac skoi iv, i
Jednolinim glasom itae Emilie dalje u zajednikoj sobi novicijata, gdje
je pod oima Marije Emanuele bilo oko
stola skupljeno svih dvadeset novakinja na duhovnu lektiru. Meu tim
novakinjama na zadnjoj od klupa bez naslona bila je Lucy. Da; njezino je
doba postulatstva prolo, haljina joj je zamijenjena habitom i bijelim
velom, sada joj je noga koraala u klauzuri novicijata sve je to bilo
postignuto i izvreno njezinim redovnim preoblaenjem. Velika promjena!
promjena, koju je toplo pozdravila kod ove sveanosti.
U Postulatu je bila niti riba niti meso: bila je to misao, koja ju je
stalno drala za vrijeme ono malo mjeseci. To nije ivot redovnice,
neprestano je govorila, za vrijeme dok se silila da slijedi one obiaje, koji
su joj se inili, da stoje u tako velikoj oprenosti s njenom pobonou.
Naprosto je to bio preobraaj; priprema za ivot, za kojim je tako odluno
eznula; to je u potpunosti priznavala. Ipak nije bilo sumnje to je bilo
razdoblje tekoa, ispunjeno ponovljenim opomenama radi njene
netonosti. Dan, kada je zaboravila, da najskrovitije kutove svoje lopatice
za smee oisti malim komadom drveta, koje je lealo pripravno samo u tu
svrhu; straan trenutak, kada je stupila u crkvu bez koprene; onaj dogaaj,
kada je nepanjom ula u vrtu na put odreen iskljuivo za redovnice, i
kada je odatle bila potjerana uzbuenim nareenjem: Idite! Idite!
Zabranjeno je! to je bilo samo nekoliko greaka njezina neiskustva.
Ali je sada Postulat leao za njom sada je imala hafoit, koprenu,
disciplinu, knjigu svetoga pravila sada je bila napredovala dalje na putu
k svome posljednjem zvanju!
Aneli su, nastavi Emilijin glas, pratili Benedikta na njegovu putu; i
aneli su mu izali u susret: aneli uvari siromanih potitenih stanovnika.
S bezgraninim veseljem preklinjahu svetoga ovjeka, da potjera duhove
tame Iako je Lucy s nepotpunim poznavanjem francuskog jezika
mogla da sasvim dobro prati potpuno jasno izgovorene rijei, poe se njena
panja, a da to nije ni znala, nesvijesno kolebati ne zato, to je udo.
dobrog svetog Benedikta stavila pod upitnik! Ona je vjerovala! To bijae
udo, isto slino udu s hljebovima i ribama, koraanju preko vode,
dizanju keri Jairove. Ipak je, protiv volje, mislila na culpu. Kao i u
Postulatu, bilo je, i ovdje propisa, propisa, koje je morala pokorno
sluati i koje je morala uiti, da bi ih razumjela. Culpa! Uvijek je poslije
lektire dolazila culpa, a danas, petak je, ne e biti obina culpa, nego
chapitre desculpes.
ispovijed javna i na koljenima svih poinjenih prijestupa posljednjeg
tjedna.
Culpa! Naravno, da je to bilo potrebno: to bijae jedan dio pravila, koje
je ona sada priznavala kao rije boju: ali ipak nije mogla, makar kako to
neobino balo da na tu neposredno predstojeu ceremoniju misli bez
unutarnjeg nemira. Jutros je bila u crkvi odvraena istom milju, odvraena
od svoje molitve sjeanjem na jednu stvar, koja je tako oito bila
postavljena za njeno dobro. To nije bilo razborito: a u culpi nije leala
nikakva tvrdoa, koja bi opravdala to neobino stanovite. Bijae lako;
jednostavno apsurdno jednostavno: prosto priznanje lakih povreda pravila.
Ipak je nekako jednostavnost ovoga, otvorena svuda, bila ono, to ju je
tako zbunjivalo. Nikakav strah pred obredom, nego skrueni osjeaj djeteta
pred svojim uiteljem, neto, to se protivilo svoj uzvienoj veliini njezine
vjere. Neposredno se strese: zato je tako mislila opet? Nabra elo. Nije
smjela pustiti, da se takvim mislima odvrati.
Benediktovo je lice zrailo u nebeskome svijetlu, a seljaci, koji su to
vidjeli, okupie se oko njega i prislukivahu sa strahopotovanjem njegovu

Ovdje zazvoni zvono, i Emilie pri njegovu prvom zapovjednikom zvuku

zanijemi usred reenice, kao munjom pogoena. To je upravo zadivljavalo:
naravno pokoravanje pravilu: i Marija Emanuela, pozorna kao uvijek, die
se sa svoje stolice s ravnim naslonom uz lako odobravanje nagibom glave.
Posluna Emilie stajala je ve visoko u njezinoj milosti.
Istodobno s uiteljicom ustale su odmah i ostale, i sada su utei kleale
pred kipom presvetog srca, koji je stajao na lakiranom podnoju kraj stola
za itanje. Glasno se ponovi Veni Creator Spiritus
Veni Creator Spiritus,
Mentes tuorum visita:
Imple superna gratia
Quae tu creasti pectora.
Poslije Amena nastupi kratka stanka radi unutarnjega sabiranja, tada se
uiteljica die i, praena od ostalih, koje stadoe u red jedna za drugom
poredane vrlo slino po rangu starjeinstva, ue u pokrajnu prostoriju. Ova
ve bijae spremljena: u njoj bijae jedan velik naslonja upadljivo
484
u sredini, a unaokolo iroki polukrug manjih stolica postavljenih kao
sateliti oko planete.
Marija Emanuela uputi se ravno svome prijestolju i spusti se na nj
velianstveno dok su novakinje stojei pred svojim sjeditima
ekale znak, da sjednu. Prolo je nekoliko trenutaka dok je ona bacila
pogled na njihova lica, onda njezino bezizraajno oko dade svoj pristanak.
ulo se tiho ukanje, potom opet zavlada mir; opet je panja svih bila
upravljena na pojavu u sredini i opet je Lucy osjeala ' onu istrajnu
duevnu neugodnost, to joj je bilo tako ao. Pogleda Mariju Emanuelu
ova je ravnoduno prelistavala notes, u kome je bio popis svih otkrivenih
greaka tokom prolog tjedna i osjeti naglu elju, da odvrati svoj
pogled.
Ona je voljela Mariju Emanuelu ona ju je morala voljeti i cijeniti
takve su se stvari podrazumijevale same po sebi u ovoj kui bojoj. A ipak,
otkako je bila nova u novicijatu, u stvari se osjeala muena nekom
neodreenom uznemirenou. Sigurna je, da je bio nemogu taj predosje-
aj. Ovdje su sve u naruju Isusovu bile sestre; sve po nudi povezane
svojom zajednikom ljubavlju pod tim zajednikim krovom, i iz sve je
due svoje ona tu ljubav eljela dati i primiti.
Zato je, onda, imala taj neobini predosjeaj, da Marija Emanuela i ona
nisu bile vezane naklonou? U Postulatu, Josephine se smjekala kod
svoga predbacivanja, ali ova druga, tako razlina, tako iznad svega, ta se
nije smjekala. Ne; njezine bezbojne oi, koje su sve promatrale, bijahu
hladne, njezino bie svakom ljudskom osjeaju daleko i strano, njen cio
stav ukoen i pun ledene ravnodunosti. Ve nain, kako je voljela da vodi
taj nevani sud, odisae velikom strogou. Ona nije mogla biti nemarna u
ispunjavanju dunosti i dostojanstva. Kada je trebalo ubiti zmiju, onda e
je ona ubiti, i jo raskomadano tijelo gaziti duboko- u prainu.
Sada, karakteristinim pokretom svojih lijepih ruku Lucy je ve dobro
poznavala taj pokret namjesti kapu i ukoi pogled na prvoj novakinji.
To je bio trenutak poetka culpe. U zraku kao da visi duboka utnja
oekivanja: revnost onih, koje su voljele ovaj obiaj; povlaenje ostalih,
kojima je bio neugodan: napeto iekivanje te meuigre, koja je prekidala
jednolinost ivota.
Ponite, ree Marija Emanuela kratko.
485"Prva novakinja pade odmah na koljena, tako da se uslijed odskoka ove
teke pojave pod odazvao praznim zvukom. Veselo i sabrano, odblebeta
kao napamet nauenu zadau:
U svetoj poslunosti priznajem sve greke, koje sam poinila protiv
pravila, osobito duboko udahnu to nisam posjedovala duh
siromatva, jer sam kod ivanja slomila iglu.
Uiteljica zaklopi oi, i izgledalo je, da razmilja.
Izmolit ete tri oenaa, ree ravnoduno. I ubudue pazite bolje na
svoje igle. Te igle, one stoje zajednicu lijepih novaca.
Prva novakinja sae posluno glavu i poe sa svojom pokorom, dok je
slijedea, jedna mlada Talijanka zvala se Assunta pala na koljena
pred uiteljicom i poela brzo, nervozno;
U svetoj poslunosti priznajem, sve greke, koje sam poinila protiv
pravila, osobito osobito, mucala je, osobito, to nisam posjedovala
pobone ednosti i ila prebrzo du hodnika.
Nastupi stanka neugodna stanka; Marija Emanuela otvori polako svoje
bezbojne ali prodirue oi.
Inae nemate nita vie da kaete?
Ne, bonne mere, odgovori Assunta, bolno pocrvenjevi. Ne sjeam se
niega drugoga.
Pokuajte, molim, sjetite se, doe hladan odgovor.
Ja ja se ne mogu sjetiti, ma bonne mere, mucaie druga; brzo nestade
njezina crvenila, i sada lice ne bijae vie tamno, nego odjednom postade
blijedo i plaljivo. Marija Emanuela die svoj pogled bez strasti prema
stropu, tako da je utnja odjednom bila nuna.
Kad sam juer pregledala va ormar, ree ledeno, nala sam vam dvije
maramice ispod runika. Znate vrlo dobro, da je to protivno propisu. Stalno
uite, da vei predmeti moraju leati dolje. Maramice moraju leati preko
runika ne runik preko maramica. Prekide, onda nastavi reui: zato
ete izmoliti tri ave les bras en croix u refektoriju za vrijeme
ruka.
Lucy je osjeala zlovolju, kao i kako se neto u njoj protivilo: greka bijae
tako siuna, a skruenost grenice tako jadna. Ve je prije primijetila ovu
sestru Assuntu malu, neznatnu enu, pobonu i njenu, koja je bila
sklona tome,
486
da se kod najmanje rijei grdnje uvue u sebe. Sigurno je bilo nepravedno,
jedna obina i siuna tiranija, kazniti tako jadno slabo bie. Opet je
prome vreli val onoga osjeaja, kojega se tako jako bojala. Polagati toliku
vanost na mjesto dviju maramica, a iz poloaja jednoga runika praviti
toliko ozbiljno pitanje zar nije bilo groteskno? Zar je to ikada smatrala
moguim? Usne joj se stisnue, a prsti trzahu nervozno. Osjeala je
vruinu u srcu i drhtala je, probudi joj se stid. Da, kod prijanjih culpi,
ve je osjeala taj niski i po~ niujui stari. Zato, zato, zato je to<
moralo biti ? naporom se savlada. Ne smije tako' misliti; mora svladati
svoj suvie burni duh; to bijae grijeh, suprotstaviti svoje miljenje auto-
ritetu, koji je bio postavljen nad njom voljom bojom. Spusti pogled.
Culpa lagano odmicae dalje prema njoj.
Jedna je zapustila svoje dunosti. Tri ave.
Jedna je govorila s redovnicom. Samo dvije ave sigurno bjee
ljubimica.
Onda je dola jedna, koja je povrijedila dunost utnje. Tri oenaa i jedno
vjerovanje.
Jedna dalje priznala je, da je ostavila jelo na tanjuru; tri glorije kleei za
ljuske, koje su ostale na kosti haringe.
A druga je bila suvie suzdrljiva kod odmora. To je bila naroito njena
greka; jo uvijek se nije mogla prikljuiti cvrkutavom smijehu i pitanju,
koje pokazivae istou srca.
Ali oh, ona nije smjela tako misliti; to je bilo gorko i nepravilno i protivilo
se svetome pravilu! Sae pogled, kad je slijedea novakinja pala na
koljena. Sada je to bila Mar-guerite, koja je prolila vodu po podu u
hodniku. Dobila je dugaku pokoru. U proloj je godini izdavano dvadeset
franaka, da se namazu ti podovi. A voda je izjedala mazanje, doslovno ga
je derala.
Culpa se nastavljala. Svaka pojedina imala je neto da prizna bio je
straan grijeh poniznosti tvrditi potpunu nevinost: kakva drskost! Osim
toga, pravilo je odreivalo, da svaka mora prijaviti drugu, zato je bilo
daleko pametnije prijaviti sam sebe. Ipak su svi ti priznati grijesi, umnogo-
strueni i uveliani, teili kao pero na vazi. Sve je to bilo toliko besmisleno
tako nerazumno; djeja igra suda, a ni za to. to! Zar je. opet to
mislila? elo joj se bolno nabra;
487ugrize se za usne i mumljae brzo kratku molitvu. Nije bilo udo, da se
bojala culpe, kad su tu uveli takvu surovu nepravednost. Morala je
morala je svladati taj greni prkos svoga duha; strpljivo se predati volji
bojoj.
Skoro e doi na red. Njezina susjeda, Wilhelmine, nemirno se vrpoljila;
njeno se puno, tupo lice trzalo bojaljivo s otvorenim ustima i ukoenim
fascinirajuim pogledima na Mariju Emanuelu, izgledalo je, da je imala
velik strah, kao mirna krava, kojoj prijeti teka nesrea. Kada je pala na
koljena, jedva je mogla izgovoriti rijei:
U svetoj pokornosti priznajem sve greke, koje sam poinila protiv
pravila, osobito osobito . Mucala je i slomi se; onda joj se digoe
pune grudi, gutala je vie puta, i mucala: Ne mogu sebi pomoi jutros
sam razbila svoj lonac.
Vladae ukoena tiina.
Zato me niste obavijestili? pitae Marija Emanuela. iroko otvorenih
usta, Wilhelmine mirkae zbunjeno, s uzbuenjem krave; glava joj pade
na stranu, glupo.
Vi znate, da se svi razbijeni predmeti moraju donijeti dolje i staviti na stol
po strani u refektoriju, nastavi uiteljica otrijim glasom.
Ali Wilhelmine nije mogla vie izdrati; pone sliniti, plakati histerino, i
izmeu jecaja glasno i dugo hvatati zrak.
Trenutak ju je Marija Emanuela promatrala bezizraajno; onda ree
hladno:
Ustanite. Uzmite stolicu i sjedite u kut sobe leima prema meni da vas
ne moram gledati.
Daui, Wilhelmine se die i odvue stolicu u najdalji kut sobe, gdje je
sjela kao kanjeno dijete, kako joj je reeno. Dugo vremena njene tualjke
kao mukanje goveda razdirahu zrak, ali Marija Emanuela nije htjela
nastaviti prije, nego to je zavladala tiina.
I sada bjee red na Luciji. Osjeala se naputena poslije motrenja groteskne
zbunjenosti Flamanke, nije mogla nai pouku u otkriu, da je taj izvor
svetosti razlupao njezin noni lonac. Ona klekne. to je htjela rei pred
tom skupinom? Jedna joj misao> doe u pamet da, bila je na odmoru
suz-drljiva i s prilinom rjeitou priznade tu krivicu, potom je ekala
na svoju pokoru. Ali je ne dobi.
Zar nemate nita vie?
488
Ona se kao pod iznenadnim ubodom strese i pogleda, te vidje, da ju je
Marija Emanuela promatrala izrazom suca. Sigurno to nije bila ona da,
ipak je bila ona kojoj se obratila? Nije odgovorila.
Zar ovog tjedna nije vaa dunost, da pazite na umivaonike? nastavi
druga.
Lucijine se obrve Gkupie, i polako odgovori:
Da, ma bonne mere. To bijae njena dunost i ispunjavala ju je
neugodno tono; umivaonici su bili isti bez mrlje.
Ali uiteljica nastavi:
Danas sam nala dva mala komada sapuna otkinuta od velikog komada,
kako slobodno lee u zdjelici za sapun. To je protivno pravilu. U vaoj
knjizi propisa nai ete, da u takvom sluaju veliki komad sapuna ima biti
odstranjen, dok odlomijeni komadi imaju biti zamotani u komad mu-slina,
sve dok ne budu potpuno iskoriteni. Vi ste to propustili.
Lucy pogleda. Zar je zaista lealo skriveno neprijateljstvo iza tih bezbojnih
oiju? Nemogue. Nevoljko svlada tu misao; i tako se prisili, da kae:
Da, ma bonne mere.
Vi znate da se tjedne dunosti moraju ispunjavati besprijekorno?
Strana misao: komadi sapuna stavljen nasuprot njezinu vjenom
spasenju; ali se svlada.
Da ma bonne mere; i ona se sae da primi svoju pokoru i otru grdnju.
Kada je izmolila svoje oenae, die se s koljena. Bila je posljednja.
Culpa je prola; ona duboko uzdahne: da, to je bilo prolo do
slijedeeg tjedna.
VIII
Breskve samostanskog vrta cvjetahu i rasue svoj cvijet po travi kao pjenu.
Ve su se otvorili pupovi kozje krvi; ve su glicinije ovile svoje vijuge
kroz kolibice. Bukva iza crkve stajae u dubljem sjaju, visei s liem
milovanim svjetlou i njenim vjetriem ranoga ljeta.
Ali slatka mlitavost toga godinjega doba bijae daleko od Lucije
daleko kao san. K njoj ne prodirae ni blagi
489zrak, dok je sjedila u raidnoj sobi novicijata, upletena u svoge misli i
ila. S promjenom godinjeg doba inilo se, da se i 'ona promijenila, koliko
jako, to nije znala, jer ni ovdje nije bilo, kao ni u Postulatu, ogledala, a
promatranje tijela bijae zabranjeno propisom. Njezin se stas, uvijen u
habit, nije mogao poznati, ipak je bila slabija, mnogo slabija, i ramena joj
postae vie uglasta. Lice joj je izgledalo, da je postalo manje, mala
povrina zaokruena bijelom kapom; oi, nasuprot tome, izgledahu,
osjenane tamnije, ruke uske i u pokretima neobino nervozne.
Znala je, naravno, da je omravjela, ali je tu injenicu priznala bez aljenja.
Moda ju je dijeta, iako je bila primjerna i ugodna, napravila vitkijom.
Hrana je bila takva, na kakvu ona nije bila navikla, strana njezinu nepcu, i
mogla ju je samo s naporom volje gutati, i moda nepotpuno probaviti. Ali
ona nije znala, da se o tome radilo; ne, za to se nije ni brinula. Kao uljevi,
koji su se stvorili na njezinim koljenima, tako se i njeno stanje postepeno
razvijalo, a ona mu ne pridavae nikakvo znaenje. Nije mu htjela posvetiti
nikakvu panju. Nije htjela misliti na svoje zdravlje, niti priznati posljedice
slabosti. Jednom ili dva puta doe joj u pamet ona nabaena Edwardova
primjedba, ali je odmah mislila na drugo. Ona e izdrati, usprkos onom
dostojanstvenom proroanstvu. Ovu udnu novu nervozu, iznenadno lu-
panje srca, kada bi je netko neoekivano nagovorio, najpo-slije vrtoglavice,
koje su joj davale neobini osjeaj eterske lakoe sve je to odluno
prezirala.
Ne. Imala je da misli na drugo. Kad su je pitali, kako se osjea, odgovorila
je, da joj je dobro, vrlo dobro, bio je neki nesvijesni ponos u vrstoi tog
odgovora. Ipak nije to bio samo ponos, koji ju je pokretao: to je bila
njezina volja, i jedan duh usmjeren prema neem vitalnijem, nego to' su
siuni obziri ishrane i zdravlja duh ispravljen unutarnjim mudrovanjem,
koje ju je ve tjednima bilo spopadalo.
Ta borba u njoj od nje se nije mogla osloboditi nije se mogla rijeiti
tog vjenog sukoba. Molila je za mir, borila se i borila opet. Ipak, sada je
stalno osjeala, kako je obuzima naroita zabrinutost. Naputen bijae
njezin san o svetim enama, koje idu kao madona, s njenim grudima i
licem, istim rukama i dostojno blagim usnama. Zato je to liila njena
predodba o redovnikom ivotu? Ta bile su ene;
to je Joe rekao jednom prije dugo, dugo vremena? Svi smo mi samo
ljudi, zar ne? Da, sve su ovdje bile ljudi. Ali kako je to bila potisnuta
ovjenost; kako udnovata, udaljena od ivota, veoma daleko od onoga,
to je oekivala. I upravo udnovatost toga prouzrokovae joj ponekad
naglu bolnu zapanjenost. Zato je bila ovdje, u neobinom odijelu, meu
strankiinjama, iji je jezik i djeju naivnost oponaala? za ljubav boju.
Bog ju je doveo ovamo, i htjela je ovdije ostati. To je bio odgovor
odgovor, s kojim je pokuala da divlje razmrska svoju jadnu nesigurnost.
Ali svome strahu nije mogla izbjei. Bijae to Marija Emanuela, njena
asna majka, koja je kao izvor toga straha stajala pred njom.
Posljednje je vrijeme bila neobino nervozna, osjeala je, kao da je izmeu
uiteljice i nje stvoreno otro neprijateljstvo: skoro skoro mrnja. Strese
se. To nije moglo biti. To je bilo nemogue u toj kui, iji su itelj/i do
posljednjega morali biti proeti ljubavlju bojom. Ipak, kako je mogla
drugaije protumaiti to trajno proganjanje? Proganjanje?
to je zapravo bila prava rije.
Dok joj je igla ila gore i dolje, pusti, u neumornome razmiljanju, da joj
pred oima prou posljednji tjedni, i ponovno se uhvati za gorke
uspomene, ibae se vlastitim mislima i jo jednom bolnim
preivljavanjem svojih ponienja
koja su sva bila tako siuna, da su je ranila i boljela samom svojom
glupou. I ovog tjedna. Obian pregled njezina ormara dvije maramice
nisu bile uredno sloene. Pregled njezine elije: neznatni nabor na
pokrivau, jedna jedina kap vode na podu pred umivaonikom. Qa mange
le vernis!
reeno joj je tonom besprimjerne ogorenosti!
I radi takvih propusta morala je stajati ovdje kao jadno dijete, stajati
osramoena rijeima Marije Emanuele. Kod toga joj se imena skupie
usne, i igla joj je letjela tamo-amo. Kada im je prve veeri, na kolodvoru,
prila smijeei se, nagonski je osjetila hladnou uitelj iinu; ali je sada ta
hladnoa izgledala pojaana i gorkom antipatijom. A ona kako je mogla
estoko vratiti taj osjeaj! Ali nije smjela; mprala ga je sakriti; uguiti ga;
zatui. Ipak je to bilo nepravedno, to gonjenje. Zato bi veselje i divljenje
molitve bilo razarano udarcima maem stalnoga karanja? elo joj se
namrti kod te misli.
491Da 14 je to bila njena utvara? Ali, ne, to nije moglo biti. Imala je
neprekidno predosjeaj nesree, osjeaja, da je nekako bila od ostalih
izluena, odvojena. Bila je uvjerena, da ju je Marija Emanuela mrzila.
ak sada, dok je sjedei ila, sagnute glave, izgledalo joj je, da osjea
bezbojne oi hladno uperene na sebe. Nehotice pogleda na kraj prostorije, i
odmah je prome osjeaj neugodnosti, jer ju je uiteljica promatrala mirno,
izgledalo je, da bez strasti ita njezine misli.
Brzo spusti pogled na ivanje, ogorena svojom zabrinutou. ega se
imala bojati? Nije se bojala nikoga osim boga. Nikada u dijelome ivotu
nije joj nedostajalo hrabrosti, da glavu dri uspravno. Uvijek je znala drati
se ispravno.
Oko nje su sjedile ostale novakinje, oko dvadeset njih na niskim klupama
uz duge stolove, koji ispunjavahu prostoriju, i uteii su ile, ne slutei
nita o komeanju u njezinoj dui. Odjednom se osjeala tromom, ruke joj
bijahu nemone i umorne; omravjele; ali uporno nastavi s radom,
rubljenjem pokrivaa za oltar. Skoro je bila gotova, i onda napokon stavi
posao u krilo i prestane s radom. Vladala je ttiina, onda:
Je li komad gotov? Prodre kroz tiinu odaje pitanje Marije Emanuele.
Gotov je, ma bonne mere, odgovori Lucy, ne pogledavi u one oi. Zato
joj nije pogledala u oi? Zar je to napokon bila poniznost?
Uiteljica se die, i, doavi, pogleda rad podrobno.
Hm! Hm! Otro pucne jezikom, onda die pokriva. Bijae li to samo
umiljanje, ili ga je zaista drala prezirno? Onda dooe rijei: Kako ste
ga uprljali! a za Luciju je to naglaavanje glagola bilo upravo avolsko.
Groza je prome, napast odgovora ludovae divlje u njezinim grudima.
Njoj to predbaciti! Pokriva je dobila prljav. Uiteljica je to znala, i znala
je, takoer, da su njezine ruke bile potpuno iste.
Zar ne razumijete? istraja Marija Emanuela. Vi ste to uprljali.
Usne joj ve formirahu odgovor: Da, ma bonne mere; ali se odjednom
neto prekide u njoj; sva njezina estoka srdba prodirae joj na usne. to
se je ticalo, to je pravilo propisivalo poniavajue trpljenje svih
nepravdi, poslunu
492
pokoru za greke, koje nikada nisu bile poinjene! Ona izazovno pogleda.
Zar ne razumijete? ponovi ona polako i jasno. Komad je bio prljav,
kada sam ga primila!
Kakva strahovita povreda pravila! Neko se naroito hroptanje dzvi kod
ostalih novakinja pri tome odgovoru i pri strahoti toga odgovora. Ali
Marija Emanuela ostade sasvim mirna. Jedva primjetljiv, neobjanjiv izraz
leae na njezinim blijedim usnama. Izgledalo je, da uope nije polagala
vanost na primjedbu, ali, sloivi pokriva znalaki, ree bez strasti:
Dosta je. Prije ruka ete za pokoru ljubiti noge, a za vrijeme jela kleati
les bras en croix.
Onda se vrati na svoje mjesto. Lucy se drala ukoeno uspravno; usko joj
lice bijae pokriveno munim bljedilom; napad vrtoglavice, koji ju je tako
esto hvatao, lebdio je oko njezine glave kao magla.
Zato se morala pokoriti ovoj ovoj tiraniji? bijae pitanje, koje je
gorjelo u njezinu mozgu. To je bilo tako bezrazlono, tako nepravedno.
Bog nije htio imati svoj svijet takav: tako siuan, tako djetinjast! Zar je
morala sagnuti svoje elo u prainu i puzi ti? Zar se morala odrei svega,
to je bilo njeno unutarnje bie, izderati duh iz tijela, sve napustiti, da
postigne ono savrenstvo, kojim su joj bile napunjene ui? Ipak je u
ljudskoj dui moralo biti snage ne ove izblijedjele, beskrvne bljutavosti,
koja se ovdje traila od nje.
Sada je zvonilo zvono za ruak, koje je kao no rezalo njezino uzdrhtalo
razmiljanje zvono, koje je sada tako vidno vladalo nad njom. Ona
ustade s ostalima, lica slina maski, i prikljui im se, koraale su u redu
pojedinano iza uiteljice kao djeca, kao guske, u refektorij. Da, sada
bijae u jednoj struji, tjerana polako, ali uvijek u toj struji, uvijek
promatrana.
Bijae izmoljena molitva prije jela; onda sjedoe na jednu stranu dugakog,
uskog stola, leima prema zidu. Ali Lucy nije sjela. Ona je stajala s oima
upravljenim na Mariju Emanuelu, lice joj bijae mirno, sakrila je ono
unutarnje uzbuenje gnjevnom napetou svojih oslabljenih ivaca. Nikada
ne e, makar je to stajalo krajnjega napora volje, pokazati, kakvu je patnju
za nju znaila ta pokora.
493Ali sada uiteljica dade mali znak, i ona polako doe pred nju, da uini
tu nesnosnu pokoru pred Marijom Ema-nuelom ili pred bogom?
Sigurno je izgubila svoj humor, jer bi se inae smijala. Da, sigurno bi se
morala smijati, kad bi vidjela samu sebe na koljenima, kako ljubi cipele tih
dvadeset ena: kleknuti, sagnuti lice zemlji, ustati, korak dalje, opet
kleknuti, opet spustiti usne poljubiti te cipele. esto se kao djevojica
igrala djejih igara, pjevala djeju pjesmicu: Klekni, poljubi pod moja
lijepa gospo!
Dobro-, biti kao malo dijete kako je Josephine jednom rekla: Mala
igraka Isusova! A zato da ne? Ali kakve, su to bile cipele. Velike i
male; glatke i raspucane; neke s naboranim gornjim dijelom i plavom
gumom sa strane; neke zakrpane i saivene rukama sestre coroniere;
neke kvr-gaste uslijed smijene izboine kurjeg oka; neke kisela zadaha i
smrada znojnih nogu; ali sve pnitisnute skupa zbog nevinosti,
sve okruene gustim crnim rubom suknje, sve pripravne za njezin
poljubac. Kad bi je sada mogao Vidjeti Frank on, koji je ljubio- te usne
u ljubavi ili Petar, ili ak Edward, koji je moda sada iao preko
igralita za golf, ili s uivanjem jeo komad teleeg brisa i govorio Po-
slastica! to bi oni mislili o njoj? Oni bi se moda smijali to je
izgledalo tako smijeno, kako je na koljenima pravila krug, ona, ena u
srednjim godinama, puzala je po podu, gurala glavu pod stol, udarala se u
glavu, ljubila noge tih stranih ena! Moda se i Isus smijao, upravo zbog
toga muenja, na koje je bila ovdje osuena. On je bio- umro za nju, i
zato se, po rijeima Marije Emanuele, ona morala poniziti za njega.
Napokon je bilo prolo. Teturajui die se, ode u sredinu i klekne, leima
prema stolu. Rairila je ruke les bras en croix kako joj je bilo
nareeno, drala se ukoeno s natrag nagnutom glavom. Sva se morala, u
tome poloaju duha i tijela, predati tihim molitvama. Ali zar je mogla
moliti? Straga je ula tiho utanje poetka obroka pruanje tanjura,
lako lupkanje viljuaka po porculanu, mirno struganje stolice Marije
Emanuele, utanje hatoita sestara iiskuenica. I sve je vrijeme kleala,
rairenih ruku, daui pri pomisli na ovu grotesknu tiraniju, koja je
ogoravala i trovala njezinu duu. A za nju se pretpostavljalo,
da moli!
Osjeala se slabo, i taj joj umarajui poloaj postade nesnosan. Ali nije
htjela popustiti. Ona e toj Mariji Ema-nueii ve pokazati, ona e im svima
pokazati, kako je mogla podnositi boli. Zar ih nije podnosila u svijetu?
Zato je i dola ovamo. Ali gdje je bio- ogrta mira, u koji se nadala uvi ti
svoiju ispaenu duu? Zar je to bilo ovdje: s les bras en croix, s
pogledima Marije Emanuele budno upravljenima u njezina lea?
Poela je osjeati, da su joj ruke olovni utezi; onda se taj osjeaj postepeno
potkrade uz ruke, koje su bile vuene prema dolje i bolno- se trzale na
grudima. Bol postade nesnosna; htjede spustiti ruke. Osjeae, kako joj uz
iscrpljenost poe lupati srce tekim ritmom. Morala je spustiti te beivotne
olovne teke ruke. Ali ih nije htjela spustiti. Nikakva odanost, nego estoki
ju je ponos drao nepomino. Napokon se zavrio ruak; ula je tiho
pomicanje klupa unazad, blagu buku opega ustajanja, molitve poslije jela;
onda polako povlaenje k vratima. Dosta je.
Uiteljica je stajala kraj nje, bez strasti joj javi, da se sada moe dii i
ruati. Jo jedan jedini trenutak bijae Lucy u ovome poloaju; onda joj
ruke padoe dolje; ustade u najdubljoj utnji. Kad se Marija Emanuela
izgubila iz prostorije, ode do svoga mjesta i sjede. Olakanje bijae divno;
ali se osjeala bolesnom, prsti su joj zamrli pa je drveno pipkala noem i
viljukom. Sestra joj iskuenica, mala pogrbljena ena sa smuenim
crvenosmeim licem, donese jelo uz brzi pogled suuti. Luciju spopadne
bezgranina elja, da govori s tom jednostavnom seljankom, u kojoj je
otkrila jo neke preostale tragove ovjenosti. Jedna rije naklonosti. Ali,
ne. To nije smjela; pravilo je zahtijevalo utnju toga asa.
I tako je jela utei, plaljivo, ovoga trenutka ne napeta samoom. Danas
su imali meso neobina sveanost za zajednicu, ali ne, naalost, za nju
komad mesa, i to bijae konjsko meso, prepeeno samo malo na
povrini, i tako da je jo uvijek zadralo svoju purpurnoblijedu boju.
Rezala ga je na veoma sitne komade, lako drhtavim prstima i napola
odsutna pogleda, silila se da ga jede. Opet jednom taj trud, ta vjeita borba,
ovo vuenje za sobom jednog sve dueg
495lanca. Poto je nisu promatrali, izraz joj bijae rastresen, oi joj se
skupie u lakoj zabuni, malo joj lice postade iskrivljeno, ali ipak nekako
puno prezira.
Kad je bila gotova, pogleda kroz prozor, i vidje, da pada kia topli
pljusak, koji e oprati lie, i jak tako jak, da je novakinje na svaki
nain potjerao iz vrta. Ustade, prisili se da ode u zajedniku prostoriju,
gdje se odravao* odmor kod tog loeg vremena.
Opet nastupi ona nutarnja borba, kada je stupila u bunu prostoriju.
Nitko joj nije posveivao panju pri dolasku bilo je protiv pravila, da se,
pa makar i kasno, pozdravi poslije ispunjene pokore; ali je znala, to je
imala initi. Morala je brbljati i smijati se s ostalima, nije smjela na svoje
ponienje sauvati nikakvu uspomenu, morala je izvana i vidno dati do
znanja, da ne gaji srdbu. Kad je sjela kraj prozora, gdje je mala grupa
brbljala i cerila se meu njima bijahu Therese, Wilhelmine i Marguerite
osjeala je, kako ui-teljiini pogledi paljivo miruju na njoj. Ali danas,
odvratila je glavu, nije se brinula za to.
Vani je padala kia, lupkajui ustrajno, ali to nije smetalo nekim sestrama
iskuenicama, da dolje u vrtu rade, za-dignutih habita, s plavim stranjim
dijelovima u zraku, rairenih nogu u drvenim cipelama. Nije ih se ticala ni
kia niti pravilo.
Odjednom je strese zvuk nekoga glasa na njezinu uhu.
To e zabaviti prste bijae to ljubazan glas jedne novakinje kraj nje,
koja joj je na krilo stavila papirnatu kutiju sa zamrenim koncima. Svaka je
pojedina za vrijeme odmora, kad je padala kia, imala malo zanimanje
preokretanje starih kuverata, da bi se mogle opet upotrebiti, motanje i
ponovno ureivanje ostataka tkanina iz radne sobe, vezanje konopa, iz
kojih su se pravili bievi razliito zanimanje, preporueno pravilom. I
sada, sumorno odgovarajui na smijeak svoje susjede, poe Lucy
namotavati siune niti, kojima bijae napunjena ta kutija. Nit uredno
razmrsiti, uzlove joj razvezati, ispraviti je, smotati u pravilne male loptice;
to bijae njen sadanji zadatak.
Oko nje je tekao razgovor dalje; rijei su letjele tamo i amo kao lopte od
perja.
496
Moramo sastaviti par stihova za estitku.
Ah da, godinjicu bonne mere.
Vi ete napisati nekoliko stihova, Therese.
Ali naravno za bonne mere to se po sebi razumije.
Zautjee. Da li je to bila njezina ogorena mata, ili su zaista sve te
primjedbe bile revnosno odreene za uho Marije Emanuele i iskrsavale
samo s jednom eljom svidjeti se?
Oh, vidite, ma bonne mere, kako lijepa boja! ree jedna, izvadivi
majim pokretom iz svoje kutije komad satena i drei ga visoko.
Marija Emanuela klimnu glavom ozbiljno, i pogleda ali naravno ne
suvie paljivo.
Odjednom Marguerite pokaza pod s izrazom kao da je uinila veselo
otkrie.
Oh, sestra je Gabrielle opet, ma bone mere, izgubila podvezicu! Bijae
to komad ohe, koji su u samostanu upotrebljavali kao podvezicu.
Zavlada opi smijeh, dok je Gabrielle pocrvenjela i smijeei se digla malu
podvezicu.
Jasno je, da to nije vae, ree Therese Wilhelmini, koja je sjedila kraj
nje.
Iz monih grudi prodirae dubok i jasan Wilhelminin smijeh. Nasta kratka
stanka, dok je ona nastavila sa svojim zadatkom rezala je novinski papir
u etverokute, neugodno jednake, za ljubav boju i za konani cilj u petit
pays. U njezinu je neposrednom susjedstvu taj rad, ve cijelo vrijeme,
budio javno i naivno veselje, i sada je Therese, vraajui se na temu i
okrenuvi se ostalima, zadirkujui rekla:
Ne smijete je smetati. Morate je pustiti, da dalje radi sa 'delicatesse.
udesno je spretna, zar ne?
Da, to je nadarenost.
ulo- se lako cerekanje.
Ve ete vidjeti, odgovori Wilhelmine, s kratkim glasnim smijehom:
odavno se, ve odavno oporavila od jada kod priznavanja grijeha. Kasnije
vidjet ete. Uze jedan od papirnatih etverokuta u masnu apu.
Nemojte to tako drati, primijeti Therese naivno. Tako je suvie jasno.
Izbi ivi smijeh, kod kojega je i Marija Emanuela, stojei budno iznad
stvari, lako razvukla ukoene usne. Bijae to prirodni humor, jednostavan,
jasan, pristupaan; kao u male djece; smijati se i biti veseo. Ali se Lucy
nije smijala. Njoj se to uini odvratno, i sva joj se srdba, koja kuhae u
njoj, uzdie odjednom visoko. Zar je to bilo mjerilo ljudske due, koja je
eznula za svojim spasiteljem?
Odgurnuta, slomljena, i zbunjena, jo se vrsto drala svoje vlastite vjere.
Htjela je ii naprijed, istrajati, pobijediti. Odluno stisnu ztibe.
Tako je sjedila ukoeno, blijeda uska lica, izmuena tijela, neizmjerno
tragina figura: motala je pipajui nespretnim prstima kratke niti kao
simbol razmrenja njezine kratke ivotne niti.
IX
Zar su je promatrali? Nije znala. Ali je stalno imala neobian prodirni
osjeaj, da idu za tajnama njezine due. Pritisnuta svakodnevnou
zajednikog ivota, strastveno je eznula za samoom. Ali nikada nije bila
sama, s iznimkom onih asova mraka u svojoj eliji, gdje je leala i kruto
buljila u bezoblinu tamu, elei da se skrivena pojava raspetoga na zidu
preko puta okrui svjetlou pred njezinim pogledom. Samo je njezina
fantazija za vrijeme besanih noi osvijetlila tu figuru, osim kada nije
mjesec svojom letiminom zrakom probio kroz uske reetke i pokazao
Krista od gipsa stvarnog i blijedog.
Spavala je malo, nemirnim, esto prekidanim snom. Nije bilo vie kao u
Postulatu strunjae, i sada je imala postelju redovnica vreu, rahlo
ispunjenu slamom. Marija Emanuela je jednoga dana rekla, bezlino i
dostojanstveno kao uvijek:
Prola su dva mjeseca od vaega oblaenja. Od veeras treba da leite u
slami, kao na dragi Gospod u jaslama.
Bilo je pravo i jeftino. to je bilo dosta dobro za Spasitelja, bilo je
predobro za nju. To ne bijae rtva. Ali, ako joj je duh hrabro primio rtvu
na sebe, tijelo joj se protivilo da nae sna na toj slamnjai. Osim toga, prije
kratkoga vremena dodijeljena joj je druga elija to je odgovaralo pra-
498
vilu: predugo zadravanje u jednoj eliji utiskivae zabranjen ig
posjedovanja a ona nije navikla na promjenu. eznula je za onim snom,
koji joj jo uvijek nije dolazio.
Za vrijeme tih sati tame i ubitane tiine, koju ne prekidae ni tiktakanje
sata, nervozno je ekala na prve pruge svjetlosti, i tada se njezin mozak
zakaio za pojedine niti misli i iz toga ispreo strah od uhoenja. Ne samo
stalni nadzor sveznajuega oka Marije Emanuele, tako joj se inilo, nego i
utljivije i tajnovitije promatranje, koje se prualo izvan novicijata. Kratki
razgovori iza zatvorenih vrata; Jo-sephine, Marija Emanuela, i asna majka
generalica u ozbiljnom razgovoru; iznenadni i ispitujui pogled, koji je
dobacila nadstojnica pri izlazu iz crkve. Zar je to bilo njezino prosto
umiljanje? Moralo je tako biti; a ipak je bila tu ona injenica, preko koje
se nije moglo prijei: onaj neobini razgovor!
To je bilo jednoga dana za vrijeme odmora, tada ju je pogledala asna
majka generalica i rekla joj:
Zajednica primjeuje, da mravite. Jeste li bolesni?
Ona se odmah obrani od optube, da je bolesna.
Potrebno je biti zdrav, ako netko hoe slijediti ope pravilo. Tu ne smije
biti nikakve iznimke. Preslabo zdravlje i preoholo srce ne mogu dati dobre
redovnice.
Zar je njeno srce bilo oholo? Njeno srce, srce ene, koja je na koljenima
vrila nedostojnu i bezrazlonu pokoru? Ostala je nijema.
ujem, da ste u molitvi zaista nadareni milou, tako e vam sigurno na
dobri bog pokloniti milost, da moete nastaviti ivot.
Nastaviti ivot! To bijahu rijei, koje je Lucy uzela sa sobom, koje su joj
neugodno i uvijek odjekivale, koje su joj iznenada dolazile s uarenom
intenzivnou u pamet, naroito nou. One sadravahu s nesigurnou koja
mui, prijetnju, da e doi do neuspjeha: ona, koja nije nikada jo zatajila,
ona nije mogla zatajiti ni sada u ovome zadnjem najvanijem pothvatu.
Iako je ovo sada bilo njena kunja, nikada ona nije samostan promatrala
drugaije, nego od prvoga dana kao svoj dom kao stalno i
posljednje utoite.
I neobjanjivo bijae to, da je, iako je nala tako neobian ivot, tako strog
i nerazuman, svim arom strasti svoje
prirode gojila estoku elju, da ga nastavi. Kao u svjetlosti munje, sjeti se,
s kakvom je velianstvenom sigurnou stupila u taj samostan; zar je bila
stvorenje slabe volje, da je tako mogla izgubiti snagu i vjeru? Bog ju je u
svojoj neizmjernoj ljubavi doveo ovamo; to bijae stijena, za koju se
uhvatila.
Usprkos njezinoj unutarnjoj sumnji i borbi i stranom danku, koji je morala
dati ovim borbama, bijae krajnje odluna, da izdri do gorkog svretka.
To bijae paradoks; ali je to bila ona.
I sada je doao taj strah od neuspjeha, kao sjenka, koja je zbrisala sve
ostale sjenke, protiv koga se morala naoruati; i to moda bijae razlog,
zato se u njoj ustalilo uvjerenje, da je promatraju sa svih strana. Ona
bijae ta, koja je samu sebe neprekidno uhodila.
Taj istrajni strah od prijeteeg i nepoznatog nalikovao je tihom, dugo
odzvanjajuem tonu udarenom po strunama njezinih prenapetih ivaca. Taj
je zvuk brujao u njezinim uima i mijeao se sa zvunom utnjom. Ona je i
ne znajui bila u silnome strahu, njeno usko lice prislukivae, iskljuivo, u
atmosferi napetog iekivanja. Fina mrea nabora ukapala se u kutove
njezinih tamnih oiju, a napadi nesavladivog trzaja esto joj iskrivljavahu
mlitavi obraz. Od vremena do vremena pri hodu, imala je udan osjeaj, da
ide po zranim jastucima to bijae lako i gotovo veselo napredovanje,
koje se uvijek svravalo napadajem vrtoglavice. Ipak je nastavila,
modelirajui se svladavanjem volje u nareenu joj formu, podravana u
svim nezgodama arkim ciljem svoje ljubavi.
To je inila za Isusa. Isusa, svoga ljubljenoga Gospoda, koji je iban za
nju, trnjem okrunjen, razapet i umro muenikom smru. Kada je on za nju
tako trpio, zato bi se ona ustruavala, da za njega ovako trpi? Sve za
Isusa! Sve za njegovu ljubav to je bio vjeiti cilj njezine due. Za
vrijeme dugih sati tame, dok je bila zatvorena u svojoj eliji, bjee
zaokupljena tom ljubavlju. To je nalikovalo plamenom jeziku, koji je
buktio u njoj. esto je u neugodnoj tami vidjela presveto srce Isusovo kao
ivo pred sobom, okrueno tinjajuim, ljubeim, strastvenim plamenima
ono ju je ljubilo, ekajui njezino oboavanje. Oigledno je ta vizija
traila od nje, da skoi sa svoje slamnjae i padne na koljena,
da se preda i tijelom i duom Isusu. Samo ju je pravilo suzdravalo, da
ezne rairenih oiju i eka na to, da joj prvo jutarnje zvono dozvoli da se
digne i da stupi pred njega. Slava bogu. Navijeke.
Onda se, u tami, naglo die, nervozno obue izmueno tijelo, i pouri u
crkvu, gdje se, pred stvarnou boga, pokorno baci na tle u oboavanju.
Tamo, u tami svoda, opet je vidjela uske plamene jezike oko tabernakula,
tako da su stalni platneni svijea izgledali blijedi. Tako je, znala je, sveti
duh siao na apostole, tako se digao ar s lomae mnogog muenika u
takvim se plamenovima, gdje joj svaki kao simbol dodirivae ar due,
uzdizae u ekstazu ljubavi.
Naravno da je, u noi, za kratka spavanja, bila esto uplaena stranim
snom: divljim uzbuenjem plameni se dizahu na njezinu zapovijed
samostan je gorio kao rtva bogu. I onda se probudila, u ledenom znoju
strave. To, naravno, bijae samo mora fantazija bez razloga i odnosa
prema njenoj ljubavi za Krista.
Slava bogu.
Navijeke.
Kako je esto dala taj poboni odgovor? Tek nekoliko kratkih mjeseci
ali za nju znaajnih mjeseci koji bijahu ogromna vremenska razdoblja.
Breskve bijahu zrele u arenom vrtu, visjele su s grana krupne i slatke,
pucajui od vlastitog soka, strujei na toplom suncu blagim vonjem. Bijae
ugodno diviti se za trenutak, za vrijeme odmora, tome plodu boje dobrote,
gledati sestre iskuenice, kada ga beru, grubim ali paljivim rukama, i
spremaju u velike plosnate koare za sajam. Ali naravno, da nije bilo
doputeno nita drugo osim divljenja. Ve im se priala ona pria, i opet
priala ponavljana godinama, s kratkim zgraajuim gestama o onoj
novakinji ne redovnici to se nije moglo ni zamisliti! ne u ovom
redu to bi bio apsurd! ali novakinji nekog drugog reda moda
karmelianki; da, zbilja bijae karmelianka koja je pala kao rtva
dvoglavoj nemani neposlunosti i lakomosti. Ona je u vrtu svoga
samostana udjela za nektarom, u neblaenoj je zaslijepljenosti odbacila od
sebe svoju krepost i htjela je potajno ubrati plod i pojesti ga. Kratki
uzvik zaprepatenosti Therese! Ali se s dobrim bogom ne smije igrati.
Ne! U tom nektaru bijae kotica. I
501ona je novakinja, u velikoj brani svoje potajne prodrlji-vosti,
progutala koticu, i ova joj je zastala u grlu, tako da se uguila.
Opet kratki izljev oaja i gaenja!
Ma bonne (mere
Moi, je ne
Ali kako god su ti plodovi bili lijepi, Lucy nije imala elju za njima.
Moda je jednom bila drugaija davno; onda bi je misao na breskvu
ugodno primamljivala; sada joj bijae ravnoduna. Ipak, voljela je vrt, u
koji je uvijek, za odmor, ulazila s osjeajem neobinoga olakanja. Tu joj
bijae darovano i veselje neobinoga i neoekivanog drugarstva, koje je
uinilo, da taj vrt pod tekim slatkim vokama jo veselije oekuje.
Sestra Adrienne ju je prva nagovorila stara sestra, koja je habit reda
nosila ve gotovo ezdeset godina od svojih osamdeset, koje tako
miroljubivo leahu iza nje. Adrienne bijae skupljena, smeurana pojava s
naboranim licem i bez zuba, oi joj bijahu (povremeno kapahu crveno
obrubljene kao u goluba) ipak nekako jasne i ljubazne kao i njezin osmijeh.
Krunica na koju je molila, visjela joj je iz rukava, a u satima sunanoga
svijetla etala je kroz vrt. I jednoga je dana posrnula, i kada joj je Lucy
priskoila, odjednom je poela govoriti. Samo su joj godine bijae
najstariji lan zajednice davale pravo, da nagovori jednu novakinju.
Moja je ezdesetgodinjica u samostanu na blagdan dvanaest svetih
muenika rekla je neoekivano. Zar to nije vrijedno panje?
Njezina blaga jednostavnost izmami bolni osmijeh na Lucvjinu
ravnodunom licu.
I ako budete dobri, nastavi Adrienne, dobit ete za ruak kave i mali
gateau glace. Lucy je ve ula o tim posebnim komadiima kolaa:
danima to bijae radostan predmet razgovora novakinja za vrijeme odmora.
Moram vam estitati, ree ona zbunjeno.
Adrienne se opet nasmijei ne odgovorivi, i onda, sag-nuvi glavu na prsa,
ode stazom. Ali se slijedeega dana vrati i opet je govorila s Lucijom.
Juer sam vas primijetila, ree. Zar mi niste vi estitali proslavu, koja
pada na dan dvanaest svetih muenika? Uzmite, dakle, ovu sliicu za va
molitvenik.
Pruila joj malu zlatom obrubljenu sliku sa slikom djeteta Isusa, i kada je
Lucy pogledala, oi joj postadoe polako vlane.
To je tako dobrostivo, mucae, neobino dirnuta tim malim znakom
ljudske dobrote.
To je dijete Isus, ree druga, jo uvijek klimajui starom glavom. Tako
sladak tako njean. Kako je blaena djevica, koja je majka jednoga
takvoga djeteta. Da li vas veseli?
*
Da, veseli me, ree Lucy tihim glasom.
Ovo dijete drati u naruju, nastavi Adrienne. Ja zaista zavidim dobroj
majci.
Lucy se nije mogla svladati. Odjednom provala osjeaja trzae kroz njeno
srce; izbaci kratki, tihi uzdah. Uini joj se, da je raskinuta jedna koprena, i
odjednom je vidjela sebe, kako doji svoje dijete na obali kod Ardfillana.
Svladana razdiruim osjeajem, neopisivom bolju, koja je bjesnjela u
njezinoj dui, svladana duevnim zadovoljstvom od one enje, koja joj
bijae bit ivota, stajala je ovdje i ne znajui obujmi sliku. Onda se bez
rijei, ukoeno udalji. Stara je redovnica promatrae blagim,
predbacujuim pogledom, onda se polako okrenu:
Je vais la suivre, mumljae. Je vais la suivre.
Uslijedilo je neobino i postepeno prijateljstvo odnos, koji nije potpuno
odgovarao pravilu; ipak je za nju u tome momentu njezina ivota
Adriennino prijateljstvo ako se to moglo nazvati prijateljstvom
znailo gotovo milost, gotovo trenutnu pomo pred nesreom koja se
oigledno pribliavala. Izgledalo je, da se, gotovo, prikovala uz. staricu; i
tu je pokuala da dobije malo od onoga mira, za kojim je sada toliko
oajno eznula.
ezdeset godina duhovnica! Istraiti dubine stariina srca sigurno je
znailo zauvijek rijeiti vjeitu zagonetku, koja je nju drala opsjenjenom.
I silila je Adrienne, da to otkrije.
Da, punih je ezdeset godina na dan dvanaest svetih muenika, kako
nosim habit.
I veoma ste sretni veoma zadovoljni? silila je Lucy.
Srea je grijati svoje stare kosti na suncu, odgovori Adrienne
zadovoljno; i osim toga, sada dolazi moja godinjica koja pada na dan
dvanaest muenika! Vi razumijete!
Ali
503Ah, ula sam s velikom revnou, mrmljae starica predana
uspomenama. Jasno pamtim. I kako je moja sirota majka gorko plakala
kod moga oblaenja ona uope nije bila sporazumna. Ali kasnije taj
ar ne znam. Zastade, jedna joj se muha nesmetano vukla preko
blagog, pospanog lica.
Znate, poe opet, u ovom se ivotu ovjek sili, da neto ini stalno
neto ini. Jednom sam itala o nekom velikom svecu zaboravila sam
gdje; sada sam tako zaboravna koji ni jedan jedini put u svome
redovnikom ivotu nije imao milosti prave pobonosti, i ako je cijelo
vrijeme molio za nju. Ali usprkos tome on je nastavio sve dalje i dalje, silio
se za volju boju, da ini to nije htio initi. Rekao je vjerujem. Onda je
morao vjerovati. To je vjera. To je razumljivo. Opet je zastala dremljivo.
Smatram, da sama nisam svetica, ali tako je i sa mnom.
Lucy je pogleda revno.
Ali nagrada, sestro, mrmljala je, kada umrete.
Ja jo ne u umrijeti, odgovori Adrienne s neobinom snagom, tako da
se muha uplaila od ovih neugodnih misli i odletjela s njezina nosa.
Mislim, da je ivot vrlo ugodan ako grijem, na suncu svoje stare kosti.
To mi je sada dovoljno. I onda ima uspomena tako slatkih.
Osmijeh joj se poljepa od tih uspomena, dok joj je duh
duh veoma starog ovjeka s lakoom odletio u daleko djetinjstvo.
U mome domu u Liegu bijae ugodno. Tamo je u kutu dvorita stajalo
skromno drvo, kraj koga sam se uvijek igrala. Jednom su me poveli na
veliki godinji sajam tada dooe cigani i njihova djeca bila su
poduavana. Imala sam plavu haljinu, i mnogo kovra u kosi. Mon petit
chou frise
 tako me je uvijek zvao otac. Govorila je tiho jo kratko vrijeme; onda
Lucy, u zabuni, koja je rasla, upita:
Ali sigurno sigurno elite biti kod naega Gospoda? Poslije duge
utnje stade redovnica polako objanjavati: Veoma je udnovato. Da,
veoma udnovato: jednom u Italiji gdje sam mnogo godina sluila
naem redu dogodio se jedan dogaaj. Tamo je ivio neki nadbiskup u
penziji
veoma star ovjek, veoma poboan. Odjednom se razboli. Sto se
dogodilo? On ne veli: Star sam. Ja vjerujem.
504
Pustite me da umrem za volju velike sree, da budem kod Gospoda. Ne,
ne! Traio je lijenika i specijaliste. Odlueno je, da ga operiraju. Da, on
pristaje, da bi ozdravio. Oporavio se. I veselio se tako se veselio; i ljudi
su molili mnoge molitve zahvalnosti. To je udnovato, zar ne?
Zvonjenje zvona oglaavalo je svretak odmora, i Lucy je ila udnovato
izbaena iz ravnotee k crkvi da izmoli za sebe mjesto u nebu, za kojim
Adrienne uope nije eznula.
Tako kod stare redovnice nije nala rjeenje, koje je sada tako neumorno
traila, ali joj je ipak njezino drutvo donijelo olakavajui mir. Ona joj se
prikljuila u neobinoj, bezgraninoj odanosti. O odmoru je mogla izbjei
prirodni pogled uiteljiin i ono vjeito :Oh, ma bonne mere; gledajte,
ma bonne mere, to je prvi kestenov cvijet; kako je poni brzo narastao?;
i to bijae neizrecivo olakanje.
Kad bi je neko predbacivanje Marije Emanuele dovelo u uzdrhtali bijes,
kada bi je onaj neugodni osjeaj pritisnuo kao mrtvaki pokrov, onda se
silila da misli na ono staro, stoiko lice! To bijae jedinstvena utjeha. Da
nije ni slutila, sama spoznaja, da o odmoru moe razgovarati s Adriennom,
pomogla joj je iznad svega, jaala je njezinu strpljivost. Stara Adrienne
postade tako neopaeno protutea Mariji Emanueli. Kada ne bi bilo divne
utjehe tog olakanja, osjeala je, da bi se morala izgubiti u kaljui mrnje.
Nesklonost je Marije Emanuele izgledala da raste, kao i ono tiho
neprijateljstvo meu njima. Ona se jo silila razmiljajui, da li da trpi i
slua. Htjela je da ide dalje. Silit e se, da ide dalje.
Onda je doao dan sveanosti dvanaest svetih muenika. Zbog naroite
prilike radi sutranje sveanosti razgovarala je s Adriennom neto due
nego inae. Starica joj je poklonila jo jednu sliku, i kada je zvono zvonilo,
jo je oko Luci-jinih usana leao osmijeh dok je ila kroz vrt, drei sliku
otvoreno u ruci. Onda odjednom osjeti, da je na njoj prikovan pogled
Marije Emanuele. Odmah se izgubi osmijeh s njezina lica i brzo gurnu
sliku u dep. Ne bjee izgovorena ni jedna rije. Ipak se ona zgrozi, sae
glavu, kao da ju je odjednom, pogodio udar vjetra. Nije bilo niega, tako je
rekla sama sebi niega! Ipak, sjeanje na taj pogled ostade u njezinu
pamenju neugodno cijelog popodneva. Opet je, ne gledajui tamo,
osjeala, kako te oi miruju na njoj hladno razmiljajui i ispitujui, i opet
se zgrozi. Sva se njezina nesklonost prema
505drugoj povrati muenikom postojanou, i vie nije mogla biti
opovrgnuta. To, dakle, bijae istina! Svim snagama svoje oslabljene
prirode mrzila je i prezirala Mariju Emanuelu. Ali to nije mogla, to nije
smjela dopustiti. Ona ju je morala voljeti i biti joj podlona. Pruiti drugi
obraz, to sada bijae propis, po kome je morala udesiti ivot. U divljoj
zbunjenosti duha i due stupi u crkvu na veernju molitvu. Morala je taj
osjeaj suprotstavljanja suzbiti. Morala se morala pokoriti.
S bolnom napetou upravi pogled neposredno na blistavo svetohranite,
molila je utei, s drhtavom pobonou. Ah, kako je molila! Molila je za
milost, da izdri molila je za znak, moda znak milosti i mira.
Dola je iz crkve zanesena, vlanih oiju, jo uvijek svijetlih od odsjeva
pobonosti. Sada je bila ojaana veom snagom, da bi mogla prkositi noi
bez sna.
Posljednja je od svih novakinja napustila crkvu i nije odrnah pola uz
stube; namjeravala je proi kroz hodnik do pobonih vrata, jer joj je bila
dunost svake veeri da ih zatvori: jednostavan zadatak, jedan od mnogih
poslova, koji pripadae novakinjama. Ali, prije nego to je mogla krenuti
dalje, na rubu stuba iz sjene stupi neka pojava i neposredno je zadra. To
bijae Marija Emanuela.
Trenutak, molim vas, ree uiteljica tihim glasom.
Lucy se uplai. Pravilo je propisivalo opu utnju poslije veernje molitve,
koje je rijetko, a i onda samo oprezno, kod naroito vanih dogaaja,
smjelo biti povrijeeno. uenje joj se pomijea sa zabrinutou, kada je
pogledala drugu u tamnome hodniku. Tama toga hodnika bijae nijema, i
izgledalo je, kao da u njoj odjekuje tiina.
Propustila sam, da vas pouim, nastavi Marija Emanuela svojim
hladnim, preciznim tonom, o neemu, to morate znati prije sutranjega
dana. Zauti, uspravna, tamna i neugodna pojava, gotovo neovjena u
tome svijetlu. Onda ree hladno: Tie se sestre Adrienne.
Lucy osjeti, kako joj se srce skupi. Zar je to bio znak, koji je izmolila?
Postade joj hladnije i udovi kao da joj odjednom omlitavie.
Promatrala sam, nastavi druga, hladno kao sudac, da ste o odmoru s
njom mnogo zajedno. To nije ispravno takva povjerljivost. Sestra
Adrienne ima tu povlasticu s obzirom na svoju starost, ali vi je nemate.
Razumijete li?
Da li je razumjela? Bljeilo njezina izmuena lica, koje Je blistalo kroz
tamu hodnika, odgovorilo je na pitanje uta-njem. Bilo je, dakle, kako je
oekivala. Naglim je predosjea-njem naslutila, da opet stoji pred
ponienjem, nepravdom i grdnjom. Opet i opet zar to ne e nikada
prestati? Odjednom joj ponovo poe trzanje obraza, ali istraja nepomino i
ne odgovori.
Da bi neka ena postala dobra redovnica, nastavi druga, neophodno je
predati sve.
U tom glasu ne bijae nikakve srdbe, samo hladni autoritet. Ali Lucy ni
ovoga puta ne odgovori.
Razumijete li? pitae uiteljica konano svojim mirnim i odmjerenim
tonom. Tada, oekujui, zastade.
Lucy se strese. To bijae onaj trenutak: ne znak, za koji je molila, neto
drugo, bolje! I sada, kao da je to oekivala, sama je s ovom enom, koja ju
je tako ponizivala; prihvati to naglo. Njeno srce, koje se bilo skupilo, kao
da se odjednom rairilo. Tanke joj usnice drhtahu, blijede joj se usnice sti-
snue u jednu ukoenu liniju, kada upita s otrim prezirom:
Smijem li govoriti?
Uiteljica lako sae poluokrenutu glavu.
Vi znate, da me je sestra Adrienne prva nagovorila?
To je svejedno.
I kada me opet nagovori, to moram raditi?
Ono, to vam je nareeno. Ne odgovarajte.
Pogledae se, i u Lucijinim oima poe blistati svijetlo nagle borbenosti.
Ona je bila ena s duom, ne puzavac ili beskimeni slabi, koji se obraao
gmiui prainoim i po dunosti liui pljuvaku, i rekao: Oh, pardon, ma
bonne mere radi jedne nepoznate pogreke, koja nije nikada postojala.
Odjednom proe kao vatra kroz njezine ile gorki osjeaj odvratnosti. Ona
je stajala isto tako visoko kao ova blijeda i neplodna kreatura. Da, stajala je
vie. Usprkos svome smeu-ranom i uvelom tijelu, bila je jaa iznad
ove druge. Ona je poznavala slast ljubavi i boli poroda. Nije bila beskrvna
stara usidjelica, koja je potiskujui nagon stvarala oduka u toj
bezrazlonoj ludosti. Bila je ena, i nije se bojala. Zabaci glavu unazad kao
bijesni konj, usko joj se i mravo lice promijeni, kada se okrete nasuprot
Mariji Emanueli s prijeteim izrazom.
Priznajte, ree otvorenim glasom, da mi ve tri mjeseca ivot inite
paklom?
Paklom? Taj zvuk bijae nehotian, popraen brzim skrivanjem pogleda.
Neizrecivim paklom. I to sve ni radi ega.
Rijei dolaahu kao da vriju i s furioznom brzinom. Sebi ste stavili u
zadatak, da mene grdite i ponizujete, i to ni za to.
Mariji Emanueli trzahu se vjee jedva vidljivo. Postala je neobino blijeda.
Tako je to, odgovori polako, ali za vae dobro za vae najbolje.
Za moje najbolje! povie Lucy. Uini nagli pokret otklanjanja, i kada je
digla ruku, povue se Marija Emanuela nehotino na stubama.
To nije pravo, ree povieno, glas joj je postao neobino tanak. Ne
ponaate se dolino.
Strano veselje prome Lucijina prsa. Vidjela je ovaj nemir, i to osjeae sa
jedva snoljivim divljenjem.
Vi vidite, to sam, ree strastveno: ja sam se pokorila. I cijelo sam
vrijeme jaa od vas.
Lice Marije Emanuele izgledae u sjeni predsoblja plavo sivo.
Govoriti tako, jest protiv volje boje, ree suzdranim glasom. Sutra
ete morati izdrati pokoru.
Pokoru! Obuze je divlje ogorenje i nadvlada je odjednom s hladnom
odvratnou. Jo nije sutra, ree prezirno. Buljila je u ovu drugu, sada u
sjeni naslonjenu na tamni zid. Iz nje je pobjegla krepost, i na njenom je
mjestu ostao jedino prezir.
Kasno je, ree uiteljica odugovlaei; vrijeme je, da se povuem.
Trenutak se obje ene gledahu utke, onda Marija Emanuela polako sae
oi, okrete se i poe silaziti niza stube.
Stisnutih aka i s usnama, koje se trzahu, gledae Lucy za njom. Ne
mogu, mislila je, ne mogu to podnositi. Onda se okrene s izrazom
naglog oaja k vratima. Ali ih ne zakljua. Umjesto toga, otvori ih i
daui se zagleda u slatku, tajanstvenu ljepotu noi. Pred njom bijae vrt,
preliven tracima
mjeseeve svjetlosti. Iza nje, okruen ogradom, bjee kokoi-njac elija
siunosti i jad. Srce joj je glasno lupalo, dok je stajala na pragu, okreui
vrelo lice njenom zovu noi, zabaene glave, tijela uspravljena u tami,
drui i uspravna, slina zategnutosti napetog luka. Onda se odjednom taj
luk odape. Strese se. Vrata zalupie za njom. Drui, pojuri u slobodu
zraka.
X
Vrt je proguta kao hladno, duboko more. U trenutku, kada je pojurila iz
vrata, bijae zadubljena, odvojena od stvarnosti, opkoljena stranim
tamnim valovima, koji su nijemo klizili oko nje. Nagonski je pobjegla, i
sada je bjeala dalje tjerana nekom snagom, jurila je pognuta onamo, samo
da pobjegne.
Na travi vlanoj od magle, osjenanoj tihim sjenkama drvea, njene noge
ne odjekivahu. Njezina je sagnuta pojava lebdjela kroz sablasno svijetlo,
slino nestvarnoj putujuoj sjeni, koja nije slijedila nikakvu stazu, niti je
ostavljala kakav trag.
Ali kamo je ila? Trala je trala je s naglim zasoplje-nim dahom, trala
je nikamo. Zatvorena onom neprelaznom pregradom, koja okruivae
imanje, kamo je mogla pobjei?
U njezinu potresu i zabuni ve sam pokret u bijeg izazva joj strah, koji je
rastao. Okruena zidom, umom i noi, kao u miolovci pod ravnodunim
svodom neba, nalikovala je na ribicu, koja je siuna i uplaena
traila svoj put kroz neizmjerne, neistraene oceane i hladni bezdan
dubine, u koji ne prodire ni svijetlo niti razum.
U bijegu se smjesta zaustavi, daui, u divljem oaju. Kamo je ila? to je
ovdje traila? Ona, Lucy Moore, sama u toj ogromnoj, neshvatljivoj
ogradi, sama iskljuena, u ovo doba, usred tue zemlje. Dirnu svoje uvele
grudi i zabaci glavu. Mjesec je nalikovao na blijedu hostiju u tamnom
sveto-hranitu neizmjernosti, blistao je na nju ne donosei joj utjehe.
Zvijezde ne bijahu nita drugo, nego zlatni prah rasut bez reda. A inae, to
tmurno nebo pruae samo tamu, tamu u kojoj se utapala i bila nita.
Tupo die ruku na elo, pokua misliti, savladana mirisom zreloga voa,
koji je lebdio u mirnom zraku kao ispari-
509vanje vina, koje postaje zamorno. Oko nje vrt dobi .oblije: drvee je
stajalo mirno kao kipovi, blijedo cvijee kao nepomino koraljno drvee.
Kakva su se dra i mir sjedinjavali na udobnom miroljubivom mjestu i
leali ovdje raireni pred njom. Da dola je ovamo za volju mira
skupi obrve kod sjeanja na to. Lice joj se iskrivi, i cijela tek sad otkrivena
ljepota vrta rastopi se kod te pomisli i bijae izgubljena za nju.
Nesnosne uspomene udarahu je gorinom, koja je rasla, i opet joj se obrve
skupie, trzajui se pod divljim bolom. Dola je ovamo za volju ljubavi
boje da mu se potpuno preda. Ne toliko bogu, koliko mnogo vie Isusu
Isusu Spasitelju, razapetom radi ljubavi prema njoj. Isus bijae bog
sin i otac zajedno sa svetim duhom, svi su jedno. Jedna tajna sigurna u
svojoj neshvatljivosti, tako vrsta i sigurna, da o njoj sada nije ni
razmiljala, nego je samo slijepo pipala u svojoj ljubavi prema Kristu. To
ju je vuklo ovamo, tjeralo u slatke boli rtve i u bezgraninu predanost. Ali
to je bio kraj? Ruke joj se zgrie jedna u drugu, a oi se naglo upra-vie
prema slabom bezoblinom obrisu samostana, koji je leao nezgrapno i
straei u tami. Tamo, u toj ogradi, nastanjenoj od blijedih kreatura, koje se
kretahu kao maine na zvuk zvona tamo se trudila i uila da odbaci
divljinu, da izvue plemenitost iz svoje due, da unutarnji ivot svoje
ljubavi raspe u nita. Zgrena nitavnou, izmuena disciplinom, puzala je
po praini i ljubila cipele, dok je svom duom teila onoj svojoj uzvienoj
ljubavi. Bog ju je stvorio enom, s duom, koja bijae njegova dua.
Poniziti tu duu, znailo je poniziti boga. Ona e se boriti, i boriti do kraja;
trpjet e; umrijet e; ali glavu ne e vie sagnuti. Takva je bila oduvijek, i
takva hoe da ostane.
estoki joj se prezir zdrui s gorkim bijesom. Zar to uope bijahu ene
tamo u tim uskim elijama, ili bespolna bia, koja se kretahu slino
sjenama neplodne usidjelice, koje se nisu trebale boriti za svoju
nevinost? Divlje se vrati na uspomenu na svoj ivot. Kako je god njezino
tijelo' sada bilo iscrpljeno', ono je ispunilo svoj zadatak; njezino je krilo
nosilo plod, nabrekle su joj grudi punile usne dojeneta, to god je bila,
bila je ena, koja je ljubila i radila i estoko se borila cijeloga svoga ivota.
510
Odjednom je ispuni preobraaj osjeanja, i, okrenuvi se, gledae napeto
oko sebe. Morala je neto poduzeti. Nije smjela stajati u neredu i dopustiti,
da je luda bujica izvanjskih priliva odnese dalje. Nikada to nije inila. I
Isus je bio na njezinoj strani, znajui o njenoj ljubavi, i sada je gledao na
nju, dok je tu tako stajala i irila ruke u susret njemu. Laki joj smijeak
zagrije ukoeno lice.
Isuse, zaaputa odjednom nehotice, pomozi mi! Brzo sae glavu i
stajae kruto, kao da prislukuje. Onda ree glasno, neposredno, remetei
mir noi kao meteor, koji se vinuo visoko gore preko tamnog neba:
Isuse! Isuse! Pomozi mi sada! Ovamo sam dola zbog tvoje ljubavi.
Opet iekivae, prislukivae, zbunjeno blijeteim okom i divljom
napetou. Ali bezdunog tekog neba odgovora ne bi.
Pomaknu se nemirno i razgiba hladne udove, dok joj se onaj prijanji strah
vraao nejasno i kao da joj elo dodirivae: vlanim prstom. Poe se
polako i kruto udaljivati od drvea. Onda, odjednom, nestade mjeseca iza
oblaka, i cio vrt odmah utonu u tamu. Ubrza korake potaknuta mrakom,
koji sve unitava, koji ju je tako beskonano sada zaokruio. Tijelo joj,
trulo od pretrpljenih nevolja, bijae nagnuto naprijed. Noge joj pipahu
dalje. Ruke su joj visjele mlitavo sa strane. U slje-poicama joj udarae
bilo. Omamljena, pitae se, zato joj Isus nije pomogao. Prije jednog
trenutka molila je za njegovu pomo. Samo za jedan znak! I bila je gurnuta
u tamu. To je bio odgovor. Zar i njemu samome ne bijae jednom tako u
jednom vrtu po imenu Getseman: zar nije i on kao i ona vikao u pomo?
Ali ni njega nije to mimoilo. Nije ni nju. Odjednom je spopade straan
duevni strah slian uasnom udaru vjetra, pod kojim njezin duh potonu i
ljuljae se kao brod u orkanu. Zar je bol Kristova nalikovala njenoj
vlastitoj boli sve ni zbog ega?
Zato je bila ovdje? Ova tama uini, da joj je izgledalo, da slijepo tumara
ne kroz vrt, ve kroz vasionu. Njezina ljubav prema muu, prema sinu,
prema Isusu to bijae ista ljubav ponovljena besmisleno ponovljena.
Drhtae. Njezina njenost prema djetetu Spasitelju bijae naprosto
njenost, kojom je bila ispunjena, kada joj je njezino dojene lealo u
naruju. Smijeak djeteta Isusa bijae smijeak njezina vlastitog sina,
njezina ljubav za jednoga bijae ljubav za obojicu. I Frank! Opet je vidjela
one blijede, votane ruke naborane smru, i nejaisnu, tajanstvenu sliku
njegova lica. I njegovo tijelo bijae Kristovo tijelo, mlitavo, klonulo,
skinuto s kria od svetih ena i postavljeno u grobnicu. To bijae ista
beivotna, iskrivljena ljudska pojava.
Tihi, neartikularni krik izbi s njenih usana. Takoer joj i sve misli bijahu
neartikularne, vile su se izmeu nesigurnosti i sumnje. Ali u sreditu toga
neizrecivog kaosa zbunjenosti vezahu se tri ljubavi luaki u jednu jedinu i
tajanstveno se rastopie u trojstvo, koje bijae jedno. Koje je iz nje
izviralo! Njezino ensko tijelo bijae izvor sve ljubavi, izalo iz zemlje, iz
koje je sve dolazilo, moralo se u zemlju vratiti i opet postati pepeo.
vrsto stie ruke preko oiju i zajeca glasno. Drhtala je i urila dalje, kao
divlja gonjena nevidljivom hajkom. Zar je bila dola na ovo mjesto, da
izgubi svoju vjeru? To je bilo nemogue! estoko se borila protiv te misli.
Isus je umro, da izbavi nju. On je u njoj probudio ar svoje ljubavi: ljubavi
za njegovo plameno srce. Oni plameni, koji lizahu svetohra-nite makar
su bili vizija jedne egzaltirane misli injenica, da je tamo bio Isus
dijete Isus, kako je rekla stara Adrienne tako slatka misao: tijelom i
duom u supstanci sakramenta. Ona hostija bijae boanstvo ne kruh,
nego bog. Zar bi mogla oboavati kruh, sebe izjednaiti s pogan-kom,
baciti se u prah pred komadom kruha? To je bio Isus, njen slatki Isus, koga
je uzela primila na svoje grudi, koje ga ljube, kada je kleala pred
oltarom, a hostija joj se rastopila na jeziku. Zar hoe opovri svoga milog
Gospodina, koga je tako strastveno ljubila? On bijae prisutan snagom
uda. uda njezine boanske ljubavi. Ali to je bilo udo? To bijae rije;
raanje slova abecede. Zar je bilo drugih abeceda i drugih slova, drugih
vjera, drugih uda, drugih bogova, i u daljinama prostranstva,
neizmjernosti svemira drugih svjetova, koji vitlahu kroz prostor, gdje su
bia kleala pred simbolima svoje vjere, ne znajui nita o imenu
Kristovu?
to ju je, za ime boje, spopalo? Zar postaje luda? Uzdi-sala je, i kao
bijesna pade na koljena. Isuse! Isuse! povie. Tvoje plemenito elo
izboeno trnjem; tvoje ljupko lice,
s koga cure znoj i krv. Ljubim te! Ljubim te! Pomozi mojoj nevjeri.
Strastveno se lupi po grudima i die glavu. Nita se ne pokaza na
nijemome nebu, to bi joj kazalo, da se njezin glas uo ili da se u neizmj
ernosti izgubio zauvijek. Zar je i ona bila izgubljena? Otrovana
beznadnou, naputena. Mlitavo se skljoka, oko joj blistae svjetlou
divljine.
Njezina vjera bijae besmisao idiotsko brbljanje. Nije moglo biti boga!
Krist je bio ovjek. Nikada nije bilo udesa i nikada ih nije moglo ni biti.
Pria o pobonom Benediktu s njegovom svetom torbom bijae samo glupa
legenda.
Ona graevina tamo, s kljuem u svakim vratima, koji se morao okrenuti,
bijae naprosto ludnica. Klju! Sada se sjeala! Klju u Brandfordu. I onaj
prazni pogled, koji obiljeavae bezumno lice gospoice Hocking.
I zato je sve bilo uzalud deranje papira tragino beskorisni poloaj!
Zgrozi se. Istovremeno joj se inilo, da iz velike daljine uje zvonjenje
zvona, neobino, uporno lupetanje ne vijest mira, nego uzbune. Je li to
bilo zvono, ili naprosto bubnjanje u njenim uima? Zar je to dolazilo iz one
ludnice, u kojoj joj je, zvonom i kljuem, ivot proao tako beskorisno,
kontroliran zvonjenjem jednoga i okretanjem drugoga? Zvonjenje se uje
dalje dalje dalje bubnjalo je kroz no. Onda se u tami pokazae
slabe svijetle tokice, koje su se nesigurno micale, lutajui i varajui kao
daleka varava svijetla. Fascinirana buljila je tamo, onda odjednom skoi na
noge. Svijetla su sa svih strana dolazila prema njoj vitlajui kao zvuk
zvonjenja onog drugog udaljenog zvona. Bila je prestravljena. Ona je
napustila boga opovrgavala ga je! Zar je sada bila progonjena od
vragova, koji nalijetahu da je mue? Suho joj se grlo suzi pod mlitavom
vikom.
Okrene se, pokua trati, ali nekako nije mogla. Pokua, zatim pokua opet,
s neiskazanom mukom, da pomakne svoju bezosjeajnu i ukoenu pojavu.
Ali bijae okamenjeno nepomina. Uini posljednji greviti napor; rvala
se, borila, odbijala od sebe vraja svijetla; onda se njezino ukoeno tijelo
smiri i pade bez snage na zemlju u jo dublju tamu nesvjestice.
Tu su je nali oni, koji su je traili sa svjetiljkama, i takvu su je odnijeli
natrag u samostan.
XI
Kada se probudila, osjeae toplo svijetlo jutarnje suneve zrake, koja
leae na njezinu licu, strujei preko krevet-skoga pokrivaa; to bijae tako
neoekivan i nestvaran doivljaj, da je odmah zatvorila oi. Ali ih poslije
jednoga trenutka otvori. Jedan visoki ovjek u stajaem odijelu stajae kraj
kreveta. Duga mu brada bijae rezana etverouglasto; cviker balansirae na
dugom mu i ozbiljnom nosu. Ali on sam ne bijae ozbiljan: jednu je ruku
gurnuo u prsluk, smijeio se.
Dobro ste spavali ree ohrabrujui. Da, svakako se osjeate bolje.
Njezino se ukoeno lice nije smijeilo, nije ni odgovorila, ali joj nateene
vjee opet padoe. Iako se osjeala pospanom, nije spavala. Nejasno je
ula glasove; uglaeni i formalni razgovor; to bijae dostojanstveni
odlazak lijenika. Da, pretpostavljala je, da je to lijenik. Osim cure,
nijedan drugi mukarac nije mogao biti puten u samostan. Jo jednom
naglo otvori oi i pogleda unaokolo. Pogled joj odmah pade na staru sestru
infirmiere, koja je klimala i ljubazno se smijeila preko visoke mjedene
reetke, koja je inila podnoje kreveta. Ali ona nije bila u bolesnikoj
dvorani, niti u svojoj eliji. Krevet, u kome je leala, odmah iskljuivae tu
mogunost; to bijae un grand lit, tako velik i mek poslije one slamnjae,
da joj se inilo, da uope ne lei na neemu, ve da lebdi umotana
oblakom. A soba? Soba bijae suvie ugodna, smjetaj prebogat!
Bruxelleski sag na parketnom podu, uti ipkani zastori na prozoru, na
ormaru pravo malo ogledalo koje se okree, i, na kaminu, cvijee
crveno cvijee od papira, napola mak, napola rua, gusto stisnuto u utu
vazu; da, te se sobe nije mogla sjetiti.
A gdje je bio njen habit? Mirno upravi oi na stolicu kraj kreveta. Ova je
bila prazna, potpuno prazna. Dakle, uzeli su joj habit, i donijeli je u tu
neobino bogatu prostoriju, suprotstavili su njezinoj stranoj neposlunosti
protiv pravila samo osmijeh i dobrotu i toga debeloga, ljubaznog seoskog
lijenika guste etverouglaste brade. Da, sada je znala gdje je bila. Bila je
udaljena iz samostana; bila je u jednoj od spavaih soba iznad soba za
razgovor.
Opet zatvori oi. Ali nije mogla misliti. Zapravo, nije ni imala potrebu da
misli. Tijelo ju je boljelo, kao da je batinano tekim palicama; glava joj
bijae zbunjena; vjee debele i pospane. Sada su drali na njezinim usnama
alicu s nekom tekuinom. Pila je. Jedna je muha zujala na prozorskom
oknu. Opet je zaspala.
Bilo je kasno popodne, kad se probudila, i sada sunce ocrtavae meki,
svijetli kvadrat na uzorku saga kraj vrata. Bila je sama u sobi moda ju
je probudilo tiho zatvaranje vrata, kad je stara infirmiere izlazila i,
leei nisko na leima, proboravi dugo vremena mirno, ne mislei ni na
to. Nejasno se sjeala svoga stranog doivljaja u vrtu, ali bez osjeaja za
vrijeme, bez otrine, kao neega stranog, ali ras-plinutog, slinog oluji,
koja je poharala i skoro razorila, ali je sada prohujala. Ne, nije htjela
misliti.
Osjeala se slaba, veoma slaba. Neobino. Za nju bijae napor, da digne
ruku s pokrivaa; jo vei napor, da digne glavu s jastuka.
Onda odjednom primijeti, da nije bila sama u spavaoj sobi, i oi joj se
rairie u zauenom pitanju. Jedna ju je radoznala stara ena gledala, ena
tako uskog i mravog i naboranog lica, da je to djelovalo gotovo smijeno,
sa sivobije-lom kosom, kratko rezanom kao u djeaka, i krupnim tamnim
oima, koje su buljile iz dubokih upljina. I ruke joj bijahu koate, isto
kao i lice, bez mesa, nevjerojatno mrave. Lucija mahinalno die ruku,
istodobno taj pokret ponovi i druga. Ona bi bolno dirnuta gotovo u
strahu. To je bila ona sama, njezina slika, koju je vidjela u ogledalu, koje je
sestra infirmiere pogrekom stavila tu.
Omamljena, lee nazad, buljei sa svoje slike u strop, Takav je dakle mali
sivi takor od ene postao od nje to bijae stvarnost! A njoj jo ne bijae
ni etrdeset i pet. I tek je juer bila kao mlado i bezbrino stvorenje, sretno
u veselju ivota, ekala u onom krasnom munom svijetlu na svojim
vratima, Franka. A sada? Nikakve suze ne dooe u te krupne, tamne oi,
koje se uperie tako neposredno u strop; ali one postadoe mrtve i gledahu
u neizmjernu daljinu; a blijede usne lica razvukoe se nadolje u
neizmjernoj alosti. Tako obian, a i tako udnovat bijae njen ivot. Nita
naroito; samo pusto. Da, to bijae prava rije pusto. Rad za neto, to
nikada nije dolo; pruanje ruke za neizmjernou!
Polako sae pogled. Vrata se otvaraju lagano, i sada uoe asna majka
generalica, stara infirmiere, i konano,
nevjerojatno, uiteljica novakinja. Nevjerojatno, takoer, bijae, da su se
sve smijeile; uoe u sobu pod potpuno pravilnim vijencem osmijeha.
Tako, tako, budni ste, ree asna majka generalica, pri-bliujui se rubu
kreveta. Izgledate svjee. Njena uska, borbena brada pobjee unazad,
dok je gotovo smijeno, okrenula glavu i upitala infirmiere: Monsieur
le docteur je zadovoljan?
Da asna majko generalice, odgovori stara ena revnosno. Potpuno.
Ve sam objasnila
asna majka generalica die ruku.
On ne e doi vie? To je bilo vie objanjenje, nego pitanje.
Ne, asna majko generalice. Veli, da ima pdVjerenja u mene. Primijetio
je
Starija joj okrene svoja iroka lea.
Vidite, primijeti ona Luciji s ljubazno zamiljenim usnama, da nije
nita ozbiljno. Mala slabost. Malo glavobolje. Nita mahnu rukom
nita osobito.
Ve izgleda mirnije, ubaci Marija Emanuela s praznim smijehom.
Ovdje je tako ugodno.
Moj je lijek za srce vrijedan panje primijeti mala infirmiere.
Monsieur le docteur kae, da je sredstvo veoma sadrajno. Visoka
hvala iz njegovih usta, uvjeravam vas, moja asna majko generalice.
Vi morate dobiti sve to trebate, objasni asna majka blago. Bujon i
vino, i jaja s mlijekom. Onda ne smijemo zaboraviti tako sadrajni lijek za
srce sestre Marthe.
Nasmijala se na tu malu alu.
Bilo bi ugodno' neto voa, mrmljae Marija Emanuela s kraljevskim
izrazom. Tako osvjeujue tako hladno, mislim.
Lucijine se oi skupie. to je lealo iza svega toga? Zar je to mogla biti
ista ena, koju ju je posljednjih est mjeseci progonila poniavanjem a
koja joj je sada nudila voe?
Jasno, potvrivae najstarija. Voe bi bilo preporuljivo. Naini
stanku, onda ustade. Neka se izvri. A sada ne smijemo dalje umarati
vau pacijentkinju, sestro. Ile su k vratima. Nikakav spomen onoga
optuujueg prijestupa; nikakvo spominjanje kazne; nikakvo neposredno
pitanje; nita osim uviavne dobrote!
516
Povukoe se, smijeei se, u potpunom prijateljstvu i redu. Ona za vrijeme
cijelog posjeta nije otvorila usta.
Mlitava lee unazad, zapanjena. Zato, poslije onakve strogosti, to
maenje? to su namjeravale s njom? I onda, to e biti s njom?
Sestra se Marthe tiho povue u svojim neujnim cipelama, potom
trijumfirajui donese plavi delf-tanjur napunjen voem. Tu je bilo ljiva
i bresaka, nektarinki i krasnih dudova sa skoro purpurnim maskom. Stavi
tanjur na stolicu kraj kreveta i primijeti:
Tu je pri ruci, kada vam zatreba.
Lucy je polakim pogledima svojih umornih oiju pratila njezine pokrete,
onda tiho zapita:
Koliko sam dugo ovdje? Glas joj je u vlastitim uima zvuao lomljivo i
grubo. Martha sae glavu pokazujui na napunjeni plavi tanjur.
Samo jedan dan, odgovori veselo'. To nije mnogo.
Vladala je stanka; onda kroz tiinu sobe odjeknu opet Lucijin glas:
to e se dogoditi sa mnom?
Ali se infirmiere drala tako, kao> da nije ula. Neujno su joj noge ile
po podu do ormara i jo uvijek sagnute glave, iz jedne dugovrate boce
odmjeri neku tamnosmeu tekuinu u jednu stisnutu licu.
Evo, ree, opet se okrenuvi. Vrijeme je za va lijek.
Ukusa kao sirup, taj lijek bijae gorko topao; i poslije njega dobila je alicu
juhe. Onda zavlada tiina, prekidana samo nepravilnim udarcima vinjaga o
prozorsko staklo. Pasivni mir, u kome je ona bila nepomina. Tijelo joj se
nije micalo, ruke bez mesa leahu joj ravno preko pokrivaa; pogled joj
bijae opet uperen u neizmjernu daljinu izvan ovoga svijeta. Tip tip
tip, razabra dosadnu lupu po oknu. Onda tiina. Negdje se izdaleka, slino
tihom mrmljanju, ulo pjevanje, napolju se micae brljanovo blistavo
lie; polako je mrlja suneva svijetla otila dalje i navie, izgubivi svoj
sjaj penjui se uz sivi zid, i konano izblijedi u dubini nestalnog, sumraka.
Prije no to je i posljednje tanko svijetlo nestalo, lijek ju je bacio u san.
To je bio san bez snova; blaeni zaborav, kome se predala bez protivljenja.
Tako dugo ve nije poznavala pravi mir, i sada je leala nepomino,
ispruena, tiho diui, nije se probudila, dok je sestra Marthe ne dirnu u
rame. Ne vjerujui, gledala je svijetlo jutra; no, nedavno tako duga i puna
strave, prola je neosjetno.
Tako ste dobri prema meni, ree infirmieri, dok joj oko usana preleti
lako drhtanje.
Uskoro e vam biti dobro, odvrati druga, nervozno klimajui glavom.
Moj lijek za srce. Vi razumijete. To je specijalitet.
Sumorni osmijeh zadrhta na Lucijinim usnama. Stvarno se osjeala bolje.
Glava joj bijae teka, ali joj se u tijelu poee buditi i vraati valovi
ivotne snage kao strujanje soka u nasuenome drvetu. Ali kako je bila
slaba! Kad je pila okoladu tako izdanu i jaku drhtava joj je ruka
mogla samo s naporom drati alicu. A iznutra je jo uvijek bila kao
omamljena, paralizirana teretom sumnje.
Cijelo je jutro leala nepomino, onda se u podne otvo-rie vrata, da bi
propustila iste posjetioce kao i dan prije.
Opet su joj govorile komplimente o poboljanju njezina stanja, onda
pokretom ruke najstarija otpusti staru infir-miere.
Izgledate veoma oporavljeni, ree, pristupivi blizu ruba kreveta.
Zautje, a onda nastavi laganim, ljubaznim tonom, uz brzo klimanje
glavom: Uskoro ete biti sposobni za put.
Lucijin se pogled ne die s lica sugovornice. To je bilo ono, to je
oekivala, bilo je neizbjeno. Ipak se njezin pasivni i oslabljeni duh
protivio kod tih rijei. Htjeli su je se rijeiti: prijateljski, bez neugodnosti.
To bijae, u stvari, ili joj se tako inilo, razlog te panje, toga suvie
ljubaznoga osmijeha.
Idem, dakle? ree lagano.
To je mnogo bolje za vae zdravlje ree druga ivo. Onda se okrete k
Mariji Emanueli. Jasno, da mi taj korak neobino alimo. Tre
ramenima u opravdanju. Ali tako oslabljena to biste vi?
Tako je, ree Marija Emanuela. to biste vi?
Za vrijeme kratke utnje u Lucijine grudi opet nadirae onaj polaki val
gorine. Mirnim, ukoenim licem izjavi jasno:
Bila sam zdrava kad sam stupila u zajednicu. ak sam imala i lijeniku
svjedodbu.
Moda vae godine? sugerirae Marija Emanuela neiz-' mjernim taktom.
To je bilo protiv vas.
518
Vi ste bili protiv mene, odvrati Lucy tihim glasom, vi i sve ovdje.
Stupila sam sa eljom, da se uzdignem do boga, i uvijek ste me gurali dolje
odvlaili u neto nisko i otrcano. Vi ste mi sve oduzeli!
Vi jo uvijek ne razumijete, mucae druga. Pravilo je potpuna
podlonost. Samo da biste to mogli postii, bila sam stroga. Sami ste se
otuili. Tako razliiti. asna majka generalica zna
Prekide i prui ruke u opravdanju.
Sada vie nije vano, ree najstarija mirno, gledajui Luci ju. To je
teka patnja za zajednicu, da se vi ne slaete, meutim stvar je svrena. I
sada morate biti mirni i misliti na povratak.
Lucy stisnu blijede usne. Jo uvijek nikakve isprike, nikakvih
predbacivanja; od poetka se pretpostavljalo, da ona nije u pravu; uope
nije bila za diskusiju. Htjeli su je se rijeiti to joj je bilo jasno'. Lijepo,
sada vie nije imala elje da ostane!
Ne trebate se bojati, ree ona neobino dirljivim dostojanstvom.
Odmah u pisati svome sinu.
Ve sam pisala, odgovori asna majka generalica mirno, Va je dobri
sin danas primio to pismo.
Uinili su ak i to pisali su njezinu sinu o promjenama, za koje nije
znala, o promjenama, koje e tek kasnije upoznati. Ista nepravda, koja ju je
upravo tako jako naljutila, koja je izazvala njezinu staru srdbu da nabuja!
Sa svijesnom namjerom svlada drhtavi trzaj svojega obraza.
Pismo nije dovoljno, ree mirno. Morate telegrafirati. Telegrafirajte, da
dolazim sutra.
Ne! Ne! To je nemogue, usprotivie se obje zajedniki. To je prerano.
Moda za tjedan dana.
Ne elim ovdje ostati, ponovi, vrsto, zapovijedajui; i usprkos svoj
svojoj slabosti oajno je eznula za vanjskim mirom i sutinom. Ne e se
pustiti. Ipak ree u naglom uzbuenju:
Ako ne telegrafirate, da dolazim sutra naveer, ii u na vlastitu ruku.
Buljile su u nju u ugodnoj utnji; pogledae se, onda opet pogledae nju.
Vi morate ostati mirni, ree napokon jedna od njih ublaujui. Znate,
da vas ne moemo primiti natrag. Ali je ovo nemogue.
Mogue je, istraja Lucy stisnutih usana. Sutra ujutru putujem.
Zavlada duga zbunjena utnja.
Dobro, kada to elite, ree napokon najstarija, s trzajem negodovanja.
Ali, zaista, to nije razborito.
Ona ne odgovori; nije se ni pomakla. Ali zaklopi oi, kao da je morala iz
svoga pogleda izbrisati te omraene pojave. Dugo je vremena, poto su
obje otile, leala jo tiho, mrave je ruke pune ila ostavila da lee na
pokrivau, obraz je malo okrenula prozoru, leala je bijela i zgrena. Ali
usprkos njezinu miru bilo je u njoj strastvenoga srama. Jedna je Fran-kova
fraza, dugo zaboravljena, sinula u njezinu sjeanju. Da, usprkos svemu
njezinu igranom dostojanstvu, na lijepi su je nain izjurili. Bila je
izjurena na lijep nain! Usta joj se trzahu. Ona im se nije sviala. Stupila je
u tu kuu prepuna ara ljubavi boje, s jednom jedinom strastvenom
eljom: biti zarunica Isusova. A sada, njezina ljubav bijae odbijena,
njezin ar odbaen, dua ispranjena, otputena zarunica Isusova, vratila
se natrag kamo? Iscrpljena, otkrivena i prazna, kakva je bila, pokradena
u posljednjem, bila je jo uvijek svijesna neobine enje svoje due.
Napolju je sunevo svijetlo igralo izmeu drvea, na cvijeu su zujale
pele; neto je iza svega toga mahalo nejasno iz maglovite daljine. Moda
je jo ipak bilo neega za nju? Nije se micala, obraz joj je jo uvijek bio
istisnut sa strane u jastuk, srce joj se neujno prepuni, plakala je.

XII
Slijedee je jutro, jutro, koje je odredila za svoj odlazak, bilo svjee i
svijetlo. ivi vjetri udarae mreom vinjaga o prozorsko okno, a dalje je
mogla vidjeti, kako se drvee ljulja pod vjetrom, koji je lie crvene bukve
povijao nagore prema nepokretnome nebu, drei ga da lebdi i izgleda kao
uplaene lastavice. I bijae hladnije. Preko noi se ljeto preobrazilo u jesen.
Probudila se rano i dugo je ostala u mislima. U osam se sati die polako
ak paljivo. Posrtala je i ljuljala se na mahove. Ali je morala paziti, da
pred Marthinim radoznalim pogledima ne otkrije stranu klonulost, koja ju
je uhvatila. To bijae neopisivo, ta klonulost: borba, da glavu dri uspravno
na mlitavu vratu, napor, da kod oblaenja zaustavi drhtanje ruku.
Uzela je crnu haljinu, koju je nosila u Postulatu; ona je sada bila
preiroka za njezino mravo tijelo i visila je oko nje s oputenim naborima
kao suknja na strailu za ptice. Nikada ta haljina ne djelovae pristalo, ali
sada, kada joj ju je stara infirmiere obukla i suzila privrujui je
iglama, izgledae kako smijeno, tako i alosno.
Kada se obuvi cipele uspravila opet s vrtoglavicom u glavi, odjednom
ugleda sebe u ogledalu. Kakva slika, miljae umorno! Uita suknja,
smijeno objeen prsluk, eir, koji je koso leao na oianoj glavi. I to
bijae ona ona nekad tako elegantna, izbirljiva. Frank ju je ak nazivao
lijepom!
Osjeate li se sada dobro poslije ustajanja? pitae stara Martha zabrinuto.
Okrene se. Potpuno, odgovori tihim glasom.
Onda siimo, ree druga.
Uputie se dolje u razgovornicu, gdje su je ve ekale Marija Emanuela i
Josephine. Obadvije, zajedno poslane da je doekaju jednom, sada joj
oigledno bijahu odreene za pratilje pri odlasku.
asna majka generalica nije bila prisutna, jer je toga asa bila zauzeta
svojim molitvama.
I njezin koveg bijae u razgovornici otvoren, a kraj njega njena sirotinja
sve to je donijela sa sobom briljivo sloeno. I morala je ostati, dok
je bio nainjen inventar pred njezinim oima. Nita ne bijae zadrano, to
je bilo otro naglaeno. Sve, to je sa sobom donijela, bijae tu, i sada joj je
vraeno. Sav joj novac bijae obraunan, do posljednjega soua; to je bilo
vie nego dosta za put. Vozna joj karta bijae ve kupljena, jednopreg
naruen, sve obavljeno. Bilo je pravedno! A ona je jo upotrebila rije
oteto!
Napokon bude koveg spakovan i, poto je brava, konano, popustila i
pukla, vezan konopom. Tako je bio siguran, ali kada je, sa svom njenom
imovinom, koja se nalazila u njemu, stajao u urednoj sobi za razgovor na
svojoj uoj strani, izgledao je kao i ona sama: iscrpen i razbijen udarcima i
putovanjima.
ekala je, njih su tri stara se infirmiere utke izvukla napolje
sjedei oko okrugloga stola pokrivenog votanim platnom gledale jedna
drugu. Nije se moglo primijetiti nikakvo uzbuenje, napetost, ili neto
neobino. Nita nije moglo odvratiti neumoljive pokrete maine, koja ju je
primila, progutala, i sada ispljuvala. Oni su ili dalje i dalje i dalje.
asna majka generalica ali, to je sprijeena, ree Marija Emanuela po
drugi put. Zapravo, ona nije sporazumna s tim, da vi putujete tako brzo,
ali vas ne moe zadravati.
Zvono je zvonilo, ali je zvualo tiho, kao iz velike daljine.
Brzojav je otposlan jutros, primijeti Marija Emanuela.
Sutanje tvrdoga lia napolju izazva odjednom nepravilne kratke umove.
Ovaj je paket, ree Josephine, pokazujui na uredno zapakovani paketi
pred sobom, vrlo dobar ruak za vas. Smijeila se: Sendvii i pate
da, takoer kobasica. Sve prireeno naroito za vas.
Natrpali su je tim svjetovnim ugodnostima, malim panjama i osmijesima,
a pri tome joj je ovdje sve ukradeno.
Odjednom die glavu.
Ako je doputeno, rado bih se oprostila od sestre Adrienne.
Obje se duhovnice pogledae ne odobravajui; Marija Emanuela je utjela,
ali napokon Josephine se nasmijei svojim bezizraajnim osmijehom:
To je ipak nemogue, naalost, ree. Rano ujutro na dan njezine
sveanosti dobra je sestra naena u nesvijesti. Kap u mozak i u
meuvremenu je umrla. Smjekala se veoma veselo. Da, gore je na nebu
veliko veselje. Tamo pozdravljaju dobrodolicom novu sveticu.
Tako je dakle stara Adrienne provela svoju godinjicu bez svoje male
tasse kave i svoga gateau glace. Duboka alost svlada Luciju, koja
odjednom osjeti gubitak. Adrienne je jedina u tome mjestu nestvarnosti
izgledala stvarna i ljudska. I njezina smrt bijae ovdje pozdravljena
djetinjim, naivnim smijekom: smijekom na to, da su se pred ovom
starom enom otvorila ona zlatna vrata, iako ona nije eljela da napusti
sunanu zraku ove zemlje. To je bilo tako fantastino.

Onda se ulo' kripanje vozila po putu.

Koija eka, ree Marija Emanuela, ustajui. Poslat u koijaa unutra
po prtljagu.
Pratile su je napolje: tamo je stajao isti zatvoreni jednopreg, isti stari
koija u istom izblijedjelom plavkastom kaputu, zakopanom do vrata, on
dotakne svoj lakirani eir, nestane u ulazu idui po njen koveg, povrati se
s kovegom i konano ga digne na bok. A u zraku je lebdio onaj dah je-
seni, koji je uvijek tako voljela.
Marija Emanuela okrene mjedenu bravu i otvori vrata.
Pratit emo vas na kolodvor.
Lucijini su pogledi pratili njene pokrete.
Ne, ree mirno, radije idem sama.
Ona ju je druga ena promatrala otro. Onda proe kratka, ukoena stanka.
Ali naa zapovijed, ubaci Josephine, ije se sitne oi skupie od sunane
svjetlosti i zbunjenosti.
Za mene vie nema zapovijedi, odgovori Lucy. Sada sam sama.
Ue u jednopreg, povue vrata za sobom. Kroz malo stakleno okno vidjela
je oba lica, kako nerazumljivim, neto obeshrabrenim, pogledima gledaju
za njom. Tada koija osinu svoga konja, i ta lica nestadoe s njezinih
oiju.
Bilo je zavreno, tako mirno, bez strasti, kao da se jednostavno vratila s
nekog posjeta, kao da to nije bio kraj najoajnijeg iskustva njezina ivota.
Jednopreg se kotrljae dalje. Ona prvo nije gledala ni desno ni lijevo, nego
pogled neposredno upravi u pod vozila, koje skakutae. Onda polako die
glavu i ravnoduno pogleda na uurbanu ulicu. Ovdje bijae mnogo ena,
ena i djevojaka, koje su iz pletionice ipaka u Sentiensu urile kui na
doruak, smijui se, brbljajui, gestikulirajui, klepeui drvenim cipelama
po ploniku surovom energijom. Kako izgledahu sretno i bezbrino. Zrak
bijae ispunjen njihovim snanim, veselim glasovima. Jednom je i ona tako
zapoela ivot, s istom energijom, s istim ciljem.
Stigla je na periferiju Bruxellesa; vraala se istim putem, kojim je i
dola. Ovdje vladae vei mir, i put bijae prazan samo je neki mladi
prao prozor jedne charcu-terie, neki concierge sa zelenom pregaom
istio je mjedene dijelove svoje kapije, neki mali plavi gendarme stajae
na uglu, sve je to bilo tako ravnoduno i naravno.
Onda uoe u Bruxelles. Opet tramvaji, promet, trgovine otvorene, kavane
takoer otvorene, s nekoliko pijanaca, koji su ovako nevjerojatno rano ve
sjedili za svojim pivom. Kako je nemirno bilo njezino oko! Ogledalo za
sve. Da, naprosto bijae ogledalo. Primala je samo povrinom svoga duha
utiske ovi brzi odbljesci bijahu samo svjetlost i sjene, koji prh-nue
preko povrine ribnjaka. Ispod slika, koje plivahu, leae pusta tama,
Doao je trg: prostran, pun bizarnih kipova; golubi su se kooperili na
njihovim podnojima; pred jednolinim fijakerima konji bijahu mlitavo
opustili vratove.
Onda kolodvor vlak sa sumporastim mirisom i uzornim sjeditima.
Sada je upravo poeo njezin povratak; putovanje kroz ovu zemlju. Uredna
etverouglasta polja, na njima pognuti seljaci, kao konop ravni kanali, uski
redovi jablanova, koji se pod vjetrom savijahu kao perje. Ve je jednom
proputovala kroz tu zemlju, ispunjena krajnjim uzbuenjem, srce joj je bilo
lupalo ravnomjerno s kotaima. I kamo ju je to bilo dovelo! U ludu scenu u
jednom zidovima opkoljenom vrtu, pri kojoj je gotovo izgubila razum!
Strese se i otkloni tu misao. I sada se vraa! Kako je ipak bio glupav taj
povratak.
Odjednom je savlada osjeaj zabaenosti i beskorisnosti. Sto je bio itav
njezin ivot to osim slijepe elje za besmislenim? Dalje i dalje, enja,
bez uzroka, za neim, to nije bilo nikada postignuto. I kako se bila teko
borila, svim snagama, trudila se objema rukama da uoblii sudbinu, za taj
uzvieni dogaaj. Sve, to je inila, bijae odluno, vrsto. Ona nije bila
pero u vjetru; nita nije bilo sluajno; sve je dolazilo iznutra, iz nje; I kraj
svega toga ova otrcana, smijena kreatura to povlaenje pod porazom
bijae konani svretak njezine sudbine.
Zar je to bio svretak? I zar je ona poraena? Nehotice die glavu u ono
osobito dranje pri oslukivanju oslukivae grmljavinu kotaa i
zvukova, koja se dizae neprestano i udarae isto tako kao i prije. Isti
kotai, isti ritam da, i ona ista ena! I zato joj ona lupa nije zvuala
drugaije. Dalje i dalje govorila joj je sama. Dalje i dalje -dalje i
dalje tjerae je naprijed naprijed, naprijed.
524
Uspravi se, otvori prozor i pusti, da joj svjei zrak udara neposredno na
lice. Tako je bilo bolje. Vjetar joj, koji lupae prema njezinu elu, izgladi
nabore, dade njezinu mlitavom tijelu poletnu snagu. Ovaj vjetar, koji je
jablane, to se ljuljahu, savijao i prelijevao srebrni sjaj preko tunih vrba,
bijae bolji bolji nego pusti zrak, koji ju je jo prije kratkog vremena
zatvarao. Sada e neto uiniti!
Ne, ona nije bila pobijeena. Kod te misli neto se die u njoj. Prolost je
prola i morat e biti zaboravljena. Njena bijae budunost;- uvijek je
budunost bila njezina. Kako je njezina glava bila smuena, a kako ju je taj
problem zbunjivao. Stvarno je bila glupa da, glupa i nespretna. Sada
nije mogla misliti, ali e ve kasnije rasplesti cijelu zagonetku.
Ispuni je snaga. Nagonski je znala, da je neto stizalo za njom. To bijae
uvjerenje, sretni predosjeaj. I zaboravi svoju bolnu glavu, iscrpljeno tijelo,
jadno odijelo, nesretni poloaj. Zaboravi to sve, i ispuni je neobino
zadovoljstvo.
Tournai Blandain Baisieux Lille redom projuri pored njih.
Onda bijae u Calaisu, pusti da proe radoznala carinska kontrola i stupi na
parobrod, koji stajae uz kej. I sada njezin pogled, uperen neposredno
izvan luke, primijeti nemirni pokret sivoga mora i igru kao dim surih
oblaka. Vidjela je, da e Kanal biti valovit. Neobino, ta joj misao, koja bi
joj nekada izazvala najvei strah, sada ne ulijevae nikakvu zabrinutost.
ivci joj bijahu jai nego onih dana, kada je gubila hrabrost pred
uzburkanim morem. Sada je znala, da e je zahvatiti morska bolest. To
bijae neizbjeivo, i s tim se pomirila.
Kada se brod otisnuo, nije otila u salon, nego je ostala uz ogradu traei
potporu protiv nagloga gibanja palube. Bijae to ba straan prijelaz.
Brod se valjao i gubio u tekome moru, bacan od neizmjernih vodenih
masa, koje se lomljahu o njegov pramac i trup. Taj je prijevoz nalikovao na
njezin ivot ona i brod bijahu jedno. Ljuljati se pod svakim udarcem,
opet se dizati, pod vodstvom one unutarnje sile, koja ih je oboje tjerala,
naprijed protiv divljih valova. Dalje i dalje! Vjetar je zujao kroz kosu
slian mnotvu zvidavih strijela; ove su joj bole blijede obraze; jedan val,
prelijevajui se, poplavi palubu, koja se ljuljae, i blago se razbi do njenih
nogu. Spopade je nagli osjeaj muke: nikakav tjelesni na-draaj za
povraanjem, nego unutarnja slabost koja ubija.
525vrsto, prikovana uz ogradu, drala se ukoeno uspravno, dok su se
tamo dolje vodene mase valjale i bjenjele. eir joj bijae nakrivljen, duga
joj je iroka haljina leprala kao jedro, lice joj bijae plavo od zime, zube je
vrsto stisnula.
Jedna stjuardesa proe urei, bila je obuena u kinu kabanicu, no
odjednom stane. Pogled joj se kratko zadra na Luci j i.
Siite siite dolje, ree, i onda dodade: Madame.
Madame titula za to udno iscrpljeno stvorenje okrene vjetrom
ibanu glavu.
Ovdje mi je bolje, mislim, odgovori zbunjeno.
Ali vi izgledate loe. Da li biste moda brendija?
Stjuardesa ne doeka odgovor, nego odmah donese gore aicu brendija.
Jo uvijek stisnuta uz ogradu, Lucy je pila brendi. Zahvali se stjuardesi,
plati drui, pipajui strani novac.
Rakija ju je grijala, arila je u njezinu ohlaenom tijelu kao topla sr. Da,
bAlo> je veoma hladno. Reski vjetar prodira-e kroz njezinu nedovoljnu
odjeu, muei njezinu pojavu, koja je drhtala. Zubi joj cvokotahu;
izmuene crte, iz kojih je nestalo i ono malo krvi, bijahu joj iskrivljene u
ledenoj ukoenosti. Otri joj ubod prodre u bok.
Ali na sreu savlada muku. Nije poputala, nego se vrsto drala za
ogradu, putajui, da vjetar, koji grize svojim napadima, ohladi muninu,
dok konano nije prola.
Kao brod, probijae se i ona hrabro. Rekli su joj, da nije sposobna da izdri
put; a izdrala ga je. Bila je u Engleskoj kod kue; i poslije muke
prijevoza preko Kanala mirna povrina doverske luke uistinu je znaila
mir. Zahvaljujui uzbudljivoj borbi, u njoj se probudi tihi preokret do
izraaja dooe njena sangvinika narav i neiscrpna hrabrost. Posjedovala
je svoju duhovnu snagu!
Do lukog vlaka nije bilo daleko, ali joj noge izgledahu, kao da joj nekako
ne pripadaju. Osjeala je neobinu bol u oima i u bolku.
Nita za carinu? Nita nita osim njezine duhovne snage! Gdje je bio
peron? Morala je ii za gomilom. Nikada ne e doi do toga vlaka. Ipak je,
nekako, postigla i to. Sada je zaista sjedila u kupeju, no u svojoj je
smetenosti ula dakako u kupej za puae; par mukaraca, koji su se
smijali, galamili. Nije bilo vano: ne e traiti nikakvo drugo mjesto
sada. Nije bilo vrijedno truda. vrsto je stajala na cilju svoga dugog puta.
Ali, bilo je toplo, veoma toplo. Ruke i elo arili su joj i udarali, dok su joj
noge bile jo uvijek ledene. U licu je osjeala crvenilo. Skrivajui, pritisnu
obraz na hladni prozor. Vlak je jurio kroz puno vee. Bilo je neobino, da
je vjetar prestao, tako da su pruge magle u dolini lagano nestajale kao pod
koprenom. I takva se magla tiho uvue i u njenu duu, ue unutra, zatim
opet izae, u malim kovitlavim vrtlozima. Ova vonja cijeloga dana to
bijae ono, to ju je zamaralo. Bila je samo malo umorna. Netko ju je
pogledao, upitao ju je, da li eli otvoren prozor. Potvrdila je glavom. Tako
je bilo bolje hladan vjetar od kretanja vlaka, miri-ui slatko u dahu
jeseni; miris suhog lia, dah drvea, lju-tine ranog mraza. to su tu znaile
njene noge, ili onaj ubod na boku; otro ju je tipanje samo ispravljalo. I
tako je oduvijek voljela fini miris toga godinjeg doba. Dalje i dalje; tjerati
naprijed; sada ne vie privezana za brod, nego za vlak. Glava joj udarae u
taktu. Ali, morala je uskoro biti na cilju, i Petar e je doekati na
kolodvoru. Njezina svojina on bar bijae neto, to joj je ostalo, neto
opipljivo, stvarno, kraj svih nestvarnosti posljednjeg vremena. Kroz maglu
je mislila na brzojav, koji mu je poslala: njen brzojav, iji joj je sadraj bio
potpuno preputen na volju. Sastavila ga je sasvim kratko sve je ve iz
pisma saznao: Dolazim sedam trideset Victoria mati. Sumorni osmijeh
preleti oko njezinih usana, dok je mislila na slanje toga brzojava: to ne
bijae toliko hir, koliko izazov; zastava se razvila pred licem sudbine. On
e to razumjeti i znati, da ona nije pobijeena. Da, njen je sin znao, da ona
nikada ne e dopustiti poraz bila je stuena i unitena, odrpani ostatak
same sebe, ali nije bila pobijeena. I ona se njemu vratila. Sjeanje na
njenost naglo prodirae u nju. Onaj tako poznati, peckajui osmijeh na
njezinu licu.
Ti nisi enica, koja loe izgleda, majko. Ruku pod ruku na obali kod
Doune jedne veeri upravo kao to je ova. Zajedno na predstavi,' sjedei
jedno pored drugoga usko u polutami, i Val Pinkerton, koji je pjevao za
nju:
Daisy, Daisy ..-.

Opet se lako nasmijei. Moda je bila tvrda, nepopustljiva. Tvrdoglavo je

glavom, jurila protiv onog strogo ne-izbjeivog zida. Ali je sada htjela
primiti ono, to se nije moglo promijeniti, primiti Rosie, primiti sve
sada.
Kao za odgovor, lokomotiva je zvidala i s lupetavim koenjem vlak
polako ue u Victoria-kolodvor. Bila je kod kue ili gotovo kod kue-
napokon!
Sjedila je, dok se kupej ispraznio, a potom poe. Onda je, na peronu,
stajala ekajui. Oi joj imaahu i gotovo grozniav sjaj; osjeala je, kako
joj je srce bolno udaralo. Da li je to bilo njezino srce, ili ona bol, to bode
na boku? Bol, koja tri tako ju je nazvao Petar, kada joj je jednom kao
mali djeak doao, crven od igre loptom. I njezino je lice sada pocrvenjelo,
dok je ila polako niz peron.
Gomila se postepeno izgubi, i mogla je bolje vidjeti, ali, iako je naprezala
oi, nije mogla opaziti njegovu pojavu. Je li vlak prerano doao? Moda je
on bio zauzet. Nije se bojala, da ne e doi. Mogla je ekati svega
nekoliko trenutaka dok on ne doe. Ii e gore-dolje to joj je bilo
lake. I tako je, polako, nesigurno, poela ii gore i dolje kao mali sivi
takor od ene neuredno obuene u svoju smijenu odjeu. Ila je gore i
dolje kolodvorskim peronom ekajui.

XIII
Ila je gore i dolje peronom itav sat. Moda bi se mogla sama uputiti kui
svoga sina; ali ju je u tome spreavala neka vrsta nesvjestice. Bijae
zbunjena, odjednom joj nestade i posljednji ostatak snage. Bez engleskog
novca u depu, nesvijesna o toku vremena, istrgnuta iz tromosti, koja ju je
pustila, da se ovdje njie kao njihalo, naprosto uvjerenjem, da e on doi,
ekala je.
Ali on nije mogao doi. On je otputovao. U asu, kada je ona ekala, pismo
asne majke generalice putovalo je za njim u Bretanju, kamo je otiao na
odjmor sa Rosie da, uvijek su govorili, da e se tamo vratiti! da bi
uivali dra svoga prvog posjeta. A brzojav, onaj brzojav, koji je sama
sastavila tako jasno, tako pozitivno, da ga je morao dovesti na
kolodvor? Njega je otvorio njegov suradnik, koji nije
udno, ree s ruba kreveta slubujui lijenik. I nikakva reakcija.
Kada smo je kupali, ree sestra, to je bilo uasno takva mravost.
Treba obavijestiti rodbinu.
Nema niega. Nikakvoga znaka na rublju. Nikakve torbice ni pisma,
samo neto belgijskog novca u depu haljine. I kakva haljina!
On pogleda prema krevetu.
Obavijestit u policiju, dakle.
Da.
I paravani! Kada je odlazio, pogleda je znaajno. Api-kalna
pneumonija kod ovakve konstitucije.
I tako budu postavljeni paravani oko kreveta broj sedam. To su bili bijeli
zastori, koji pred njezinim zamraenim pogledom povremeno igrahu i
leprahu: bijeli zastori poput onih, koje je imala na prozorima svoga doma
u Ardfillanu. I ruke rasklopie zastore; lica navirivahu Petrovo lice. To
bijae njegovo lice, nasmijano i crveno, kako se vratio iz kole. I ona bijae
nekada tamo, na rtu Ardmore. Oni izleti na ribnjak i obalu. I jo dalje
unazad: sjedila je na obali i dojila svoga sina kao dojene. Sunce je sjalo;
slani miris morske trave puhae u njene nozdrve; i, gledajui je s krila,
Petrovo djetinje lice joj se nasmije a potoi mu mlijeka iscuri iz kuta
usta.
I onda opet doe mutna svijest, ula je tiho mrmljanje kraj kreveta i osjetila
je, da joj je netko dao da pije. Kako je bila edna! Izduene usne gorjele su
joj, jezik joj bijae suh i nateen u grozniavoj ei. Pokua obrisati usne,
ali joj je izgledalo, da su joj ruke nevjerojatno nateene i da su postale
teke kao olovne. I pri svemu tome disanje joj bijae tako neujednaeno,
tako teko bijae ulovljeno u mreu, u umu razbacanoga drvea, kroz
koju se trudila da izae teko diui i rvui se za disanje. Dahtala je,
dahtala ...
Onda odjednom opet pade unazad. Opet lica gledahu kroz rasklopljene
zastore. Frankovo lice: mirno i s onim udnovato podrugljivim osmijehom;
Anino, ironino podrugljivo, odgovara je; Nettino, crveno i otvoreno; lice
Davea Bowiea, ljubazno i nasmijano; lice njezina djetinjstva, sva ona
nekadanja lica, daleka, sada se pojavie, u jednom kolu, koje se okretae
oko nje, izazivajui joj vrtoglavicu. Onda
opet doe vrijeme bolne svijesti. Gdje je bila? Tako slaba, tako ispunjena
vatrom i mukom punom straha! Da li je leala
na samrti? Ne! To nije moglo biti. Ona jo nije bila gotova. Tek
etrdeset i pet. Nije pobijeena. Jo je glavu drala visoko. Dalje i dalje.
Kotai su bjesnjeli kao ludi naprijed
dalje i dalje!
Opet nazad u delirij sna. Sada nema nikakvih lica, no mjesto njih je
svjetlost blistava svjetlost, koja je zaokruivae tako otra za njezine
slabe oi. arilo je i arilo kao Kristova aureola. Ne, to ne bijae to
Kristova aureola nikada ne bijae tako .otra. To je bila svjetlost sunca
blistava svjetlost na blistavome moru, i svijetli se traci sunca u tome
dizahu, leprajui kao leptiri. Vratila se natrag, natrag na poetak; gledala
je sa svoga prozora, ekajui, diui ruku, da zatiti oi od onoga svijetla.
To svijetlo prome cijelo njeno bie, konanom, bljetavom snagom.
Onda se naglo sve ugasi.
Posljednja, vjena tama prijee preko nje, odjednom.
To bijae dan poslije njezina prijema u bolnicu. Tada je umrla. Bez otpora
bez suprotstavljanja to bijae potpuno neizb jezivo.
Donijeli su je u mrtvanicu. Tamo su je polegli na onu debelu kamenu
plou, koja je jednom bila mora slike straha u njezinoj viziji.
No bijae njena, mirna u onom kasnom jesenjem miru kakav je i ona
voljela. I u nijemu se mrtvanicu uvaljala siva magla s rijeke i ispreplela
tajanstvene oblike oko njene pojave, koja je unitena leala ovdje na
kamenoj ploi, gola, oteta od svega.
Nepokretno u ukoenoj maski smrti, lice joj bijae bezizraajno. Oi
zatvorene, usta blijeda i lako otvorena, ruke prekrtene preko grudi,
prozirne u konanoj nesvjestici. I pare je, diui se gue s vode i zemlje,
umotavahu u svoju mrtvaku ponjavu.