1

2
IVAN RAOS / PROSJACI & SINOVI

3
4
 MATICA HRVATSKA

GLAVNI UREDNIK
VLATKO PAVLETI

SUVREMENI HRVATSKI PISCI

UREDNIK
BRANIMIR DONAT

TISAK GRAFIKI ZAVOD HRVATSKE, ZAGREB

5
6
 IVAN RAOS

PROSJACI & SINOVI

7
8
I. DIO

9
10
S RAMENA SVOJEGA KRUH E SVOJ JESTI

Svake prve tople proljetne nedjelje kad bi primijetio ono

nesvjesno vrpoljenje pastve, nalik komeanju pela pri
otvaranju prvih cvjetova, don Pavao bi namjerice i
proraunano bez obzira koji se ulomak iz Evanelja po
misnom redu itao uvlaio u propovijed priu o Gavanu i
Lazaru. I to se ponavljalo svakoga proljea otkad je doao u
ovu upu, a doao je poodavno, im se zaredio; tomu e o
Maloj Gospi ove 1878. godine biti ravno pedeset i pet
godina.
Premda mu je tijelo bilo sasueno i slabano, ipak se
drao uspravno kao i svi ljudi niska rasta. U glasu i oima
sauvao je svjei i zvonki sjaj, onaj udesni sjaj to ga
naprice i brani znaju tako esto donijeti do starosti, do
sama ruba ivota. Taj sjaj oiju kao da je obasjavao cijelu
unutranjost male i mrane upne crkve, koja je imala
seanj debele zidove, a umjesto prozora pukarnice, taj
zvonki glas kao da je izvirao iz svih kutova, iz svakog
pedlja memljivih zidova, odbijao se od kamena poda i
lagano, poput sitne, sitne kie rominjao sa stropa ukraena
dvama polugolim anelima rosite, nebesa,
Pravednoga!.

11
 ivljae, brao i sestre, ivljae neko, daklem, ovjek
bogat, naprasan i tako silovit, da je i tustu ovnovinu lojem
zainjao. A do njega, daklem, do stopala njegovih ivljae i
jedan drugi ovjek, prosjak jedan, po imenu Lazar. A taj
Lazar, daklem, bijae gladan k loza u kupini i sedam krava
misirskih. Da kukavelj, daklem, bude jo i gora, bijae
jadnik skovrljen i vitiast, te si ga ve tako smotana mogao
na prst nataknuti; usto osut krastama, bubuljicama,
irevima, svakovrsnom gadalinom i rastokom, koju, daklem,
ni psi nisu lizati mogli. I leae, daklem, tako Lazar pred
dverima bogataa Gavana i moljae da mu se dobace bar
mrvice koje padahu s preobilna stola. Ali ni to mu ne
dadoe, ava' im u pretile guzice pregrt papra sabio!
I variak, akobogda!... Pa nek tre... zagrija se
nekoliko najvatrenijih.
Miiir, marvo jedna, propovijed je svta! zarea
Kika, ostariji ovjek, otar ovjek, okosjek.
I sabit e im nastavi don Pavao kako e se
domalo i vidjeti. Jerbo, daklem, kad umrije Gavan, a
zapravo i ne umrije kao ovjek: ispovjeen, prieen, s
Bogom nareen, uljem svetim pomazan, svetom
popudbinom provien, ve cre k ivina i propade,
daklem, u zemlju koja se pod njim prosjela i u bezdano se
jezero prometnula. I tako Bog s mjeinom u vodu, a s
duom u vatru. Zacvrae na gradelama grijanim paklinom,
zacvrae, zacvrljie, daklem, i zapucketae pretile guzice
Gavanove, a kako i ne bi kod tolika loja proderana!
Neka cvrlje, pas im mater! dobaci neki mladac s
lijeve strane oltara. Don Pavao ga oinu pogledom, nakalja
se pa nastavi:
I tek sada, u mukama paklenim, sjeti se Gavan Boga i
uzdie pogled svoj nebesima koja, daklem, u tu svrhu bijahu

12
otvorena. Kad tamo, ima to vidjeti! Abrahama! Daklem,
Abraham sjedi na oblaku od same svjetlosti i u naruju
dri... Koga, daklem, dri?
Lazara! Da koga e!... uzviknue mnogi.
Jest, daklem, Lazara, Lazaria, u naruju k dijete
prisisno, dojno. A Lazaru godi, pa sve poskakiva, upka
bradu ocu Abrahamu... vidi se, daklem, uiva rajsko
uivanje sviju svetih. I smjeka se milo, k budalasta ki na
ludu mater. Koa mu, daklem, mlada, glatka bijela i sjajna,
bez i najmanje bubuljice i ibuljice. I zavapi Gavan to od
ognja to od zavisti paklene, zavapi k to prokleta dua
zavapiti moe: Oe Abrahame, o oe Abrahame... Daklem,
oe Abrahame, uj me i smiluj se, pogiboh! Reci der
Lazaru, Lazariu, reci der mu da umoi prst svoj, prsti
malahni u bku vode i da mi na papar od jezika samo jednu
kap krone i kapljucne! A Abraham ree: Jok! I Jok!
mu ostade sve do dana dananjega i vijeka vjenoga.
I pravo je... Ja bih jo ee... promrmljae mnogi.
I bilo bi dostojno i pravedno jest! potvrdi i
Andrija crkovnjak ne da ih nadopuni, ve da pokae kako je
on u svetom znanjstvu iznad njih.
Miiir, marvo jedna! prosikta Kika dignuvi se
iznad crkovnjaka.
Don Pavao se priini kao da nita nije uo, malo se
nakalja, pa nastavi povienim glasom:
Predragi lazari moji, vidite, daklem, kako je Bog u
velikoj premudrosti svojoj odavna na vas mislio i ovu priu
za vas ishitrio i iskitio. Za vas, velju, jer ako bi netko,
daklem, bio tako tvrda srca da vam ne udijeli aku vune i
kaiku ulja ni poradi sirotinje vae, ni poradi Boga, nebesa
mi, udijelit e poradi sebe sama... Antuka, jezik ti se
skovrljio, slua li ti mene?!

13
 Ovo je prosjaka propovijed. Naa e nadniarska
biti tree nedjelje! odgovori Antuka i samodopadno isturi
bradu.
Don Pavao iskrenu oi k nebu i zavapi: Oprosti im, jer
ne znaju to ine pa nastavi Nikomu se, daklem, ne da
cijelu vjenost pei stranjicu za uperak vune i kap ulja.
Stoga e vam dati. Dat e vam kad ih podsjetite cvrljenja na
gradelama ne samo biblijskog Gavana, ve i ovog naeg,
kojega Bog ni dva pedlja od nas sa svim dvorima
njegovim surva u Crljeno jezero. A na imotski Lazar, iako
ne sjedi u krilu Abrahamovu, ve u krilu Jakovljevu,
svejedno prst ne umae za svog imotskog Gavana, a,
bogme, neete ni vi za njih! I jo u vam neto rei. Kad
ono otac Abraham, gonjen glau, stie u zemlju misirsku i
nagovori enu svoju Saru, koja bijae lijepa u licu, da
postane ljubeznica Faraonova, znate li, daklem, to joj ree?
Ree joj: Bit e tebi dobro, a i meni uza te! To u,
daklem, rei i ja vama: Idite, daklem, idite, gladni lazari
moji, idite na put Boji po svoj zemlji kranskoj i turskoj,
ponesite prazne torbe i vratite se s punima! Vratite se,
daklem, s torbama kruha, s vreama vune i mjeiima ulja,
pa e biti dobro vama, a i meni uz vas. Amen, daklem!
Ni u jednoj propovijedi nisu toliko sudjelovali, ni za
jedne toliko uzdisali i suzili i s toliko se prijateljske suuti
pogledavali. ovjek sa strane udom bi se udio zato
tako dobro obuene i snane ljude da ne mogu biti Lazari, a
opet ne tako dobro obuene i ugojene da bi mogli biti
Gavani zato te ljude lazarima naziva i zato i njih same
tako duboko potresa pria o bogatstvu i ubotvu, i zato im
taj sasueni udnovati starac pop kao neku prosjaku
poruku predaje kad se odmah razaznaje da prosjaci nisu niti
mogu biti.

14
 A jo bi se vie zaudio, da je te veeri svrnuo u kuu
Ike palatrina, reenog Kikaa, i vidio Kikaevu nevjestu
Maruku kako nove novcate hlae od modre ohe opiva
svakovrsnim prljavim, izlizanim i poderanim zakrpama.
Tome se zaudio i mali Mate, reeni Potrka
etrnaestogodinji Kikaev unuk i Marukin sin koji je
ba u taj as dognao ovce iz Orljae, uletio u veliku kuu i
bacio pogled na majino lo. Odmah se dosjetio o ijim se
hlaama radi i pomamno nasrnuo na majku.
to to ini, jad te ne ubio, to uini! i istrgnu joj
hlae iz ruku.
Maruka pogleda sina, i njeno i podrugljivo, znajui
unaprijed to e se dogoditi, te mu onako, kao usput,
dobaci:
Djed Kika ree: Iskrpi mu to gaetina! Malia se
namah ohladi, pogleda majku s nevjericom, a onda isne do
tavana i dobaci joj hlae:
To je onda druga stvar... sasvim druga stvar. Priivaj,
priivaj i tri zakrpe sve jednu po drugoj!
Maruki ipak nije bila po volji Kikaeva odluka, pa stane
iz daleka, bojaljivo, kao da se opravdava, a ustvari da
maliu odvrne od nevolje u koju ga djed prerano uvlai:
Ja sam mu govorila, da si jo nejaak, da voli ovce...
da toliki put nije za tvoje tabane, ni torba za ramena... i da
e se majci ni iv ni mrtav vratiti, i da bi bolje bilo malkac
priekati...
Mu', maja, djed zna to radi. Zna on da moji tabani
mogu bez natuka pola svijeta obigrati. Ne zovu me uzalud
Potrka. Uh, to e svi popucati od nenavidnosti, svi, svi, sva
djeca iz sva dvadeset i etiri sela, sva, sva... i sretan,

15
presretan potri prema vratima da cijelom komiluku objavi
svoju odraslost, svoj odlazak u prosjake, u ljude.
Ali prije nego istra oko mu zape za brdo uprtnjaa i
jasenovih tapova, svih oblika i svih debljina, nemarno
naslaganih ispod srga. Srg. Taj srg ta debela i dugaka
jasenova motka vodoravno poloena u visini dohvata ruke,
krajevima oslonjena na dva teljiga zakovana u tavansku
gredu taj srg bio je izvor nepresunih radosti. Biljci i
sukanci, vree i mutapi, torbe i zobnice, hlae i kamparani,
zobuni i mdrine, kabanice i jeerme protkane crvenom
preom, i toliko toga... i sve to visi na srgu i svojim
blistavim sjajem i jo blistavijim mirisom slanine i dunja
ispunja cijelu sobu, sav taj golemi prostor dugaak
sedamnaest, a irok pet arina. Bila je to najvea i
najbogatija kua u svim junim i zapadnim selima Krajine,
bila je to tako bogata kua da je i u kasno proljee imala
ime puru zainiti: hoe salom, hoe maslom, hoe
uljem, hoe slaninom. Kua je bila bogata zato to se
kako kaza djed od pamtivijeka pripila uza sveti broj
devet. Od pamtivijeka je u njoj bilo devet avlenih batina,
devet noeva i devet puaka hajdukih. A kad hajduke to
posijekoe, to postrijeljae, to pobacae s litice u Modro
jezero, devet puaka zamijeni devet jasenovih tapova,
devet arenih torba, devet prugastih vrea za ito i vunu, te
devet kozjih mjeia za ulje. A devet prosjakih apa
moe hraniti kao i devet hajdukih puaka. Ali i onda i ovda
u kui uvijek bijae po devet umnih ljudi koji su znali bilo
pukom, bilo tapom namaknuti i s namaknutim upraviti.
Eto, sada i on, mali etrnaestak Potrka, spada meu tu
veliku devetoricu. Od dvadeset i estoro eljadi, od toga
osamnaest sasvim odraslih, djed je izabrao ba njega da
bude onaj deveti, onaj mudri koji umije namaknuti i s

16
namaknutim upraviti. Boe, koliko sree, koliko puste
sree...
Onda u toj gomili torba primijeti jednu omanju, isto
novu, i odmah spozna da je to njegova blagoslovljena torba
koja mu otvara put u veliki svijet, u veliki ivot. I srce mu
se stegnu. estoko, bolno, slatkobolno, zadivljujue. Pomisli
da e umrijeti od tolike nenadane poasti. I grlo mu se
stisnu, a neki okus i slan i gorak i slatkast ispuni mu usta i
utrobu, a onda same od sebe provalie suze i jecaji, tako
silovito da ih nitko ne bi mogao zaustaviti. Umjesto da
ustri i svoj djeci iz komiluka objavi udesnu vijest, Potrka
rairi ruke i prsimice se baci na gomilu tapova i torba,
stade ih grliti, grepsti i gristi... sve dok ga san ne obvlada.
Zavrivi krpanje Maruka ne prenese usnulog Potrku na
slamaricu, ve ga pomilova okom i smijekom, trpkim
smijekom kakav ve imaju majke na ovom tvrdom
kamenju, i pokri ga sukancem. Zatim sie dolje, u kuhinju,
koja se tresimice prislonila uz veliku kuu.
Ve svi bijahu poveerali dobra divljaka i koromaa, i
kruha dobra, pa se sad razdivanili oko ognjita i bukare.
Maruka ue upravo kad je njen mu Joka predlagao ocu da
odgode put za dva tri dana dok ne okopaju ono malo
krumpira i kukuruza.
Na sve Jokaeve razumne razloge, Kika kojemu
usprkos sedamdeset i dvije godine nije ispao nijedan zub iz
desni, nijedna vlas iz bujne kike na tjemenu samo
odreza:
U prve! to hoe rei: kree se kad zapjevaju
prvi pijevci, i tome nema prigovora.
A kad se Joka bodren mrmljanjem, razumije se, onih
koji su ostajali kod kue i prema tome morali sami okopati
krumpir i kukuruz kad se, velju, Joka stade ponovo

17
suprotstavljati, Kika samo podie glavu i pogledom
otrijim od britve presijee Jokaev piskutljivi glas i sve to
buntovno gunanje u grlo mu sabi. A onda upita:
Gdje je moj mali Potrka, gdje suza djedova?
Spava, ako ispod glasa e Maruka, kao da djeak
spava meu njima pa se boji da ga probudi.
Probudi ga!
Ma, ako...
Velju, probudi ga! inilo se da to ne izrie Kika,
ve strane ubojito skupljene obrve.
I pred tim skupljenim, ubojitim obrvama nastade grobna
utnja koja potraja sve dotle dok Maruka ne dovede
bunovna Potrku, koji jo i na nogama spavae.
Prii der djedu obrve se razmakoe, razvedri se
staro elo, a usukani vrci brkova zaigrae Prii der
djedu, junae!
Ovo junae namah razdrami djeaka. Samo trznu
glavom unatrag, i svje kao da je itavu no spavao isprsi se
i prie Kikau.
Vidim ree Kika da si se rasanio. Ma opet
hou da budem siguran.
Budi siguran, k zec sam ti.
Onda dobro otvori sve ui koje ima i reci djedu
Kikau, tko je osim nas dobrostoje i na glasu daleko?
ini mi se, kiljo iz Zagvozda.
Dobro ti se ini, junae! Tvom se ai ne ini ne
moe a da ne ubode Jokaa.
Ja nita ne rekoh stade se braniti Joka.
To ti je isto. Ima ljudi kojima govorili ili ne
govorili pamet ne smeta. Onda se opet obrati unuku.

18
 A to bi ti, junae, uradio da si jutros na misi sreo kilju,
k to sam ga ja sreo, pa da ti kaza, k to meni kaza, da e
svoje ape tek u etvrtak na Ljubuki nahuckati?
Ja bih, djede, krenuo veeras odreza Potrka i
vidjevi kako smijeak zaigra oko djedova brka, usrknu
zraka vie nego mu u grudi mogae stati.
A zato bi krenuo veeras?
Zato to e kiljo zasigurno krenuti sutra, pa neka on
paljikuje za nama, a ne mi za njim.
Kika jednim pogledom obuhvati sve ukuane pa zarea:
Budale i arcibudale, jedino je dijete mudri meu
vama! Onda mu glas omeka kao vosak A to ti
misli, suzo djedova, hoe li kiljo na Ljubuki udariti?
Svi te danas varakaju, diko moja. kiljo veli da e na
Ljubuki zato kako bi ti pomislio da e na Mostar. A on e
zasigurno na Ljubuki. Ma ako on misli da se ti ovoj
smicalici domilja, moe biti da ne ode na Ljubuki, ve
uprav na Mostar. A to e zasigurno i uiniti, jer kiljo
dobro zna da te edna ne moe preko vode.
Pa kud bi ti, junae?
Na Mostar. I jo veeraske. U zoru smo ve u Gorici.
Pa obrsti Goricu. Devetoro nas je, jabuko moja, pa kad se
onako ratrkamo, svaki od nas do podne moe ispred devet
kua po devet krunica samljeti. A devet puta devet, ne
ostade nita. Pa dok kiljo u Goricu, mi u Sovie. Pa obrsti
Sovie. Dok kiljo u Sovie, mi u Grude i Broanac. Pa
obrsti Grude i Broanac. Pa fratre u irokom Brijegu. Pa
brsti sve do itluka i Mustaj-age itlukoga. A kiljo za
nama. I kud god doe, sve obreno: ne moe se isti dan
dva prosjaka nahraniti, a kamoli nadarivati. Iz itluka preko

19
apljine, pa zavij uz Neretvu prema Ljubukome i Vitini, i
eto ti nas opet kod kue, vesela nam majka.
Otkud zna udi se Kika sva ta pusta sela i
gradove i Mustaj-agu itlukoga?
Sluao sam, djede, to divane ljudi.
Mudar si, mali.
Od mudra djeda i unuad mudra.
A Kikau zaigrae i brkovi i ui, zadovoljno se protegne,
pa podie bukaru s komina i namigne unuku:
U zdravlje djedova i unuka, a drugo nek se...
Otpi dva tri gutljaja, pa bukaru prui Potrki:
mrkni, junae! Znam da, toboe, nisi vjet piti iz
bukare, pa ako u njoj njuku i malo due zadri, ne smeta.
Potrka ne bi ba veliki ljubitelj vina. Istina, ponekad bi s
obanima jo toplo, tek izmuzeno mlijeko pomijeao s
vinom i slatko popio. Ali to je bilo neto sasvim drugo, to je
bila bkla, sveta i kreposna, pomalo pijano kiselkasta.
Neka je po starini povika Potrka kao to i odrasli
viu, i kako dolikuje prui bukaru drugome djedu, Kikaevu
bratu Divcu, koji e kao dijevac i umrijeti. Potrki je Divac
bio osobito drag, zapravo ne sam on, nego ono sve oko
njega, ona mlaarija, napose oenjena, koja bi Divca na
dugim zimskim sijelima zadirkivala priama o enama i o
onome to se sve s njima radi, a to on ne moe da radi. I
pjevuili bi svakovrsno slaane pjesmice:
Divac, Divac, Divac,
utueni pivac,
svakom ensku krivac:
nema epa za slavinu,
ni za gumno brv, stoinu,
ni ojicu za ralicu,

20
 niti konac za iglicu,
niti unak za krosnicu,
ni dralo za metlicu,
ni teljig za jaram,
ni raanj za bajram!
Tko to nema klin?
Divac palatrin!
To bi potcikivali, a kad bi se zamorili od potcikivanja,
zapjevali bi gange:
Dobar momak, valja suha zlata,
samo nema nonoga alata!
ili:
Mila mati, nemoj meni dati
s naim Divcem ni u svili spati!
Divac bi se samo neduno smjekao i zapjevuio svojim
tankim djetinjim glasiem: A to e ti pogrdno ensko u
postelji kad i samu sebi smrdi!
O, znao je i djed Divac odgovoriti kako valja. Uze od
Potrke bukaru, pa nazdravi Jokau.
Nije se moglo rei da Potrka ne voli au kako Bog
zapovijeda, ali se moglo rei da ga ne voli mnogo vie nego
Bog zapovijeda. Joka je bio dugaak i nekako tromo
mlatarast. Ruetine i nourine vazda su mu nekud istravale
i mlatarale kako ni u koga ne mlataraju. Osim toga imao je
uvuenu bradu i sjekutie isturene tako, da ih nikako nije
mogao sastaviti niti njima to tanko ili ilavo pregristi.
Kako avao tatine ogranienima nikad ne da mira, nije ga
dao ni Jokau, koji se svaki as, gdje treba i gdje ne treba,
kaio s Kikaem. Gdje e on, kukavac i mrtva oploina, na
djedovu pamet! Kukavelj jedna, samo bi djeda ozlojedio, a
kod ukuana prezir izazvao.

21
 Tako i sada dok su svi ukuani dodavali bukaru
nazdravljeniku uz ljudski Na zdravlje!, Joka morae
zabrljati. Dodajui bukaru mlaem bratu Anti, reenom
Copcu zbog toga to imaae ukoenu nogu u koljenu,
iskrevelji se: Zdrav da si mi, brate, koji si po srcu i onom
ocu gore i ovom ovdje! Ukuani protrnue i stadoe sa
strahom oekivati to e Kika. A Kika se priini kao da
nije nita uo i u misli promrmlja s gaenjem: Kakav
iscjedak od kakve ljudine!
Copac primi bukaru mirno, on je sve primao mirno
podvrgavajui se volji Bojoj, bez koje ne pada nijedna vlas
i ne budalae nijedan jezik. O, Copac bijae utljiv i
bogobojazan vele, toliko bogobojazan, da bi pobono i
mislei to govori izgovarao i one puste meckave prosjake
molitve, koje nitko i nije smatrao molitvama, nego vie
nekim oruem, motikom i maklinom, da se izbije kora
kruha svagdanjega.
No uza svu svoju pobonost i potivanje Bojih zakona,
prema Stipici Goriu bijae jednako nepravedan kao i svi
ostali, u kui, u selu, u Krajini. I Copac ne nazdravi Stipici
Goricu, kao najstarijoj mukoj glavi, ve sestri svojoj,
Stipiinoj eni Livoguzoj, prozvanoj tako zato to joj lijeva
guzica od desne bijae podosta vea i pristalija. Makar je
Livoguza imala etrdeset i etiri godine, a tetak Stipica
etrdeset razmiljae Potrka ipak je bio red da se
mukoj glavi najprije nazdravi, jer je muko uvijek nad
enskim, a i Bog ga prvog stvori. Ali, eto, ni poboni Copac
nije mogao otrpjeti Stipicu zato to se prienio i eni pod
rep zavukao, pa ga nitko osim tetke Livoguze nije
zvao po imenu. Zvahu ga Podlivoguz, i on se na to bez
ljutnje odzivae. Zato bi se i ljutio! Sam je odabrao i znao
to odabire. Osim toga podrepi su po prirodi svojoj mahom
dobriine, nesnalaljivi i nesposobni da se u kotac uhvate i

22
s kruhom, kamoli s ovjekom; to je soj bespomone djece,
vjenih hranjenika. I ba ta njihova od prirode hladna krv
pomae im da se odre, da sauvaju tjelesnu i duevnu
ravnoteu, da sve ono to je upereno protiv njih gledaju a
ne vide, sluaju a ne uju, da od poruge njima namijenjene
uzmu samo zvuk, i to kao um, obini, svakidanji, a rijei
prepuste vjetru. I to onda znai Podlivoguz? Nadimak kao i
svaki drugi, kao Kika, kao Copac, kao Potrka. Ako mu se
ne opire, ubrzo mu izbrie znaenje, pa se povlai kao i
svaki drugi nadimak, kao i svako drugo ime. Ostaje
smijeno samo djeci, jo tonije svakom novom valu djece,
i to samo na velikoj predstavi. Pusti ih, neka se
ispredstavljaju, izbjesne, izmore! Izmore se brzo i
preputaju mjesto mlaima. A mlai kao i prethodnici: ne
izmiljaju nita novo. Zbiju se na vrhu brijega ponad
Kikaeve kue, udaraju u razbijene kotle i lonce, oponaaju
prdee kroz volunjske rogove i kroz one od spiralno
savijene jasenove kore, napol pjevaju, napol potcikuju
uvijek istu pjesmicu koju mu seoski lakrdija unjaga za pir
ishitri:
To je ovik pravi
to se lipo savi
ispod prkna ene,
da nam ne uvene.

Rep, rep, rep!

ivijo podrep!

Podrep bijo, podrep osta,

ispod repa podguz posta.

Guz, guz,guz!

23
 ivijo Podguz!

Dobru momku da ne bude posta,

i jedna je guza sasvim dosta.
Livoguza jednu ima
kano druge tri.
Stipica se pod njom klima.
Sad kliknimo svi:

Triput: guz! Guz, guz, guz!

Nek nam ivi Podlivoguz!
Potrki se ta pjesmica osobito sviala, i on bi se najradije
prikuio djeci i s njima potcikivao kad ne bi bilo sramotno
vlastitoga tetka javno sramotiti. Stoga bi, im bi djeca
poela potcikivati, odletio u pojatu, bacio se u slamu i u
slami potcikivao ove udesne stihove.
Podlivoguz, uvijek skroman i umjeren, otpi samo dva
gutljaja iz bukare, pa nazdravi Potrkinoj sestri Mariji
Poprdi, usidjelici koja ve bijae zala u dvadeset i estu
godinu. Poprda nazdravi sedamnaestogodinjoj Zlatki
Vrtirepki, Copevoj keri, koja, bogme, otpi dobrih etiri,
pet gutljaja, jer joj nita to uveseljavae tijelo ne bijae
tue.
Vrtirepka predade bukaru Kikau, to hoe rei da se
sveti broj devet zatvorio, da su svi poslenici primili kao
neku otajstvenu okrepu za sutranje poslovanje.
Sada Kika nazdravi Jokaevoj eni Maruki, da se
zagrije i ona i svi ostali, manjevrijedni, koji ostaju kod
kue.
Dok je bukara ponovo kruila, malo pomalo razvezae
se jezici i kuhinju ispuni onaj bezbrini, veseli, svakidanji

24
amor, u kojem se nita ne odvija osim starenja. Zaahureni
u taj mrtvi amor djed i unuk stajahu jedan naprama
drugom i gledajui se netremice u oi, jedan drugome
bezobrazno otvorenim, gotovo raskalaenim pogledima
iskazivahu naklonost i udivljenje.
Kika isprui svoje vrste, koate ruke, i eljezne prste
stade ukapati u ramena, plea i miice unuka, pa opet u
ramena koja pritiskae svom snagom. Djeak stajae poput
kamena ulka, i nijednim pokretom ne odade da ga boli, a
boljelo ga je.
Na kraju djed ga prestade gnjesti, lupi ga njeno
pljeskom po pleima, pa zadovoljan njim i sobom zavali se
u repa i ree:
Junaina si. Ramena su ti k u bika. To je ono to
nama treba. Ramena! I neka ti se nikada ne skovrlje i ne
ponate. Ramena su naa hrana.
Kako hrana?
Hrana ree Kika, lica ozbiljna i smrknuta, a on je
poesto nosio onu smrknutu ozbiljnost, koju drugi ljudi
spontano ili namjerno navlae kad odluuju o ivotu i smrti.
Ne razumijem te, djede ueprtlji se Potrka ne
toliko od elje da sazna to djed misli, koliko zbog toga to
nije znao kako bi svoje lice djedovu prilagodio.
Razumjet e ree Kika nakon dulje stanke, a
onda irokim pogledom odjednom obuhvati sve ukuane
Posluajte i vi, nee vam nakoditi.
amor utihnu kao odsjeen, a Kika otpoe onom
posebnom visinom i bojom glasa, kojom propovijedaju
visoki crkveni dostojanstvenici kad dou na selo, da se i tim
uzvise nad siromane seoske upnike:

25
 Sluajte me pomnjivo, jerbo u vam velike stvari
otkriti. Kad ono Gospodin Bog milostiva ga budi hvala i
slava kad ono Gospodin Bog stvarae ovaj vraji svijet i
ovo govno od insana, ne stvori samo jednoga ovjeka, kako
popovi nauavaju, ve stvori petoricu, jerbo je pet prstiju na
ruci, pet utila u tijelu, pet rana Isukrstovih i pet zapovijedi
Svete matere crkve. A kad ih stvori, skupi ih oko sebe,
osine ih pogledom k koprivom i ree: Nisam vas sainio
da plandujete i aikujete, ve da teglite, marvo jedna, ako
ete ivjeti. A teglit ete svaki na svoj nain! Tada dozva
prvoga i ree mu: Ti e uljevima dlanova svojih
namicati kruh svagdanji. Drugome kaza: Ti e se
hraniti natucima tabana svojih. Treemu poloi ruku na
glavu: A ti tjemenom glave svoje lude! etvrtome opet
ree: A tebi u dati jezik okretan i nezaustavljiv, kojim e
kruh zaraivati i mljeti, i nita ti drugo nee biti potrebno
da nabije omparu! Onda se obrati svima, blagoslovi ih i
ree: Eto tako, a sad kud koji, mili moji! Tada istupi onaj
peti, stade pred Boga i ree: Lijepo, bogami, svima dade
poneto, a meni rog, kao da sam nekakvo kopile! Vidjevi
petoga, Bog se i sm milostiva ga budi hvala i slava
Bog se, velju, i sm zbuni i zaudi, te promrmlja vie za se:
to u ovome dati kad sam ve sve drugima razdao! I
Bog stade razmiljati, i razmiljae dugo, nu nita pametna
ne mogae smisliti. Tada uskoi onaj peti i ree: Ne budi ti
pod uvredu, ja sam neto smislio. A to? upita Bog. Peti
odgovori i ree: Ostala su jo ramena. Daj ih meni. Bog
se zaudi i u udu podvikne: to e ti ramena, svih ti
Isukrsta?! Peti opet odgovori i ree: Samo mi daj, ja u
ve s njima upraviti. Bog mu dade, a potom svu petoricu
otpusti, i oni se rasue po svoj zemlji; i oni, i sinovi njihovi,
i sinovi sinova njihovih kruh svoj zaraivahu kako im
zapovijedi Gospodin. I kako bijae onda, tako je i sada, i

26
vazda, i u sve vijeke vjekova, Amen. I vidjeste orae i
kopae, kovae i opanare, radnike svakovrsne i svakojake
kako uljevima dlanova svojih mijese kruh svoj uljeviti. I
vidjeste Cigane i udije, pandure, rondare, vojnike i obane
kako natucima tabana svojih pribavljaju svoj kruh
natueni. I vidjeste enske oko Splita i u primorju i po
drugim krajevima kud ste prohodili kako na tjemenu nose
koare i krtole, matela i vuije, i stvari svakovrsne i
svakojake, za ivljene potrebite. I vidjeste popove i fratre,
suce i odvjetnike, uitelje i zastupnike narodne kako
jezikom vrte bre od vrtioke i ne zna je li to kruh
zarauju ili ga ve vau.
Kika jedan asak zastane i pomisli da bi i on mogao
biti sasvim pristao pop ili odvjetnik, jer se i njemu jezik
tako slatko i glatko prevre i obre, a rijei teku kao lojem
obloene. No brzo se prisjeti da se Boje ne mijenja, pa
ponizno nastavi:
Od petoga smo mi, mi koje ramena hrane. Od iskona.
Jerbo gdje je na kruh? U torbi. U prosjakoj torbi. A gdje
je torba? O ramenu. Visi. I vuije vode, i bremena drva vise
o ramenu naih ena. I sveto drvo badnjaka nosimo na
ramenu. I iljee kad slomi nogu. Igramo se i nadmeemo:
kamena s ramena. I kad mrtvaca nosimo, na ramenima ga
nosimo. I kad djecu pravimo, noge na ramena diemo. I kad
kolo igramo, ruke su nam na ramenima. I Gospodin na
Isukrst nije na Bog nek mi oprosti velju, nije na dok
eka i propovijeda, ve dok nosi kri svoj preteki na
ramenu svojem slabanom.
Bolan aa opet se istri Joka s onom svojom
podvijenom bradicom i sjekutiima koji se nikada nee
sastaviti bolan aa, ti ba k da su nai oduvijek
prosjaci bili.

27
 Kika ga oinu pogledom i promrmlja:
Kakav iscjedak od kakve ljudine a onda podviknu
A tko ti kaza, macimudane, da su nai oduvijek prosjaci
bili?! Ja samo velju da nas je od iskona rame hranilo, a to je
tako, jer Bog tako odredi. Ili e ti, smrdeino, protiv Boga
k to si protiv oca?! Prije nego ukundjedi nai postae
prosjaci, ne bjehu li hajduci? Bijahu, i te kakve hajduine
bijahu! Ili moe biti hoe rei, da hajducima puka o nekoj
stvari visi?
A prije hajduka? Joka se ne da ni uvrijediti, ni
smesti.
Tko zna to je prije bilo! A ti se, jado, u Boje ne
pleti.
Zatim ustade i ree: U prve!, i svi ustae za njim i
polijegae na slamarice svoje ili u slamu na lisi, ve prema
tome gdje je tko spavao.
Potrka se svu no prevrtao i okretao muen nekim
udnovatim snovima koji mu nikada prije u san nisu
dolazili. Bivao je as malen, kakav i jest, as odrastao i
obrkovio; as se vrtio oko kue, as pretravao itavu
Hercegovinu, as bi se naao u nekim udesnim selima i
gradovima u kojima nita nije bilo osim cesta i kuerina, ni
lista kostele, ni vlati trave, ni mirisna cvijeta, makar onog
od metvice i krabutine. I govor neki stran, kao turski, kao
popovski, kao carskih vojnika koji su nedavno ovuda
prolazili, a opet nije bio ni turski, ni popovski, ni carskih
vojnika. Bit e da je ameriki. I onda bi u snu sanjao da i on
odlazi u Ameriku za Ikom keruinim, Antiem
Marjanievim, Lukom Matanovim, za kuljom i
Kukljaem... Potrka je jurio za njima, za selima i
gradovima, trao i trao, valjda zato to je Potrka, i u trku
se preoblaio u neka kiena odijela, i uvijek na ramenima

28
neki drugi teret nosio. Zapravo to i nije bio teret, nego kao
okienost neka, same samohrane boje... boje bez teine.
Bilo je i nekih vrpca, arenih, i marama zelenih i crvenih, i
cica, i beza, i dimita, i pea platna koje se neprestance
odmataju i nikada se do kraja odmotati ne mogu. I sve je to
bilo i crveno, i bijelo, i plavo, zeleno i ruiasto, areno. Pa
onda neki kovezi koji vise o ramenu, puni prepuni svega
blaga bojega, a sve se to prelijeva i bljeti kao tepsija
nasuta mrelicama... Ali svugdje i uvijek: rame i tap,
debeli, kvrgavi, prosjaki tap s napol savijenom ruicom.
Probudie ga prvi pijevci. Trebalo je krenuti u susret
Vlaiima... devet umnih ljudi u susret zvijezdama koje
blijede, devet umnih ljudi s istim ciljem, ali svaki sa svojim
snom i svojom malom nasladom u pritajenoj krvi.

29
 I PADOE KAO SKAKAVCI

Idui hrptom brda jedan za drugim oprezna hajduka

krv jo je tekla u njima devet se umnih ljudi ocrtavalo na
jutarnjem sivilu neba kao dio na kratko izasijecane glistine.
Najednom poput glistine stadoe uvirati u zemlju i zaas
nestae s obzorja.
Ustvari, sioe u doi to se nalazio oko trista arina
pod najviim vrhom, Vilinjakom, koji i ne bijae pravi vrh
iljak ili ulak, glavica kupusara ili lukovica ve
prostrana, i koliko je mogla biti travnata, zaravan na kojoj
se vile sastaju, kolo igraju, bijesne konje vijaju i svakojaka i
svakovrsna udesa izvode. Bijae to mjesto zaarano i
neprilino po ovjeka, pustopaina nekakva, obrubljena
prstenkom crnograbovih i jasenovih grmiaka.
Potrka se s noge na nogu primae djedu Kikau, povue
ga udvorno za koate prste i upita:
Nije li ovo Prpin doi?
Jata, mudrosti moja i suzo djedova, jata nego Prpin,
jata nego moga sedmodjeda a tvog devendjeda Prpe,
junaka, ih, i potenjaka, uh!
A kako se ono zbi, djede Kikau?

30
 uo si, lupeino jedna, uo si to bar devet puta.
Potrka se poea za uhom i stade mijesiti skupljenim
usnama:
Jesam, dobro moje, djede moj, jesam i devedeset i
devet, ma i stoti mi je drago uti.
Kika stade usukivati brk da sakrije smijeak dragosti,
volio je on berekina i od krvi i onako.
Daklem, rekao bi na pop, daklem, kad ono vile Prpu
umakoe i na Vilinjak odvedoe...
Mora da je bio udo lijep i moan, jer vile
bubuljiave ne odvode uzdahne Potrka i otuno vrcima
prstiju pomiluje svoje bubuljiavo lice.
Najljepi u Krajini, najljepi to se zamisliti moe, a
moan... jer ga drukije vile ne bi onako nemilo grabile i
raznosile kod toliko ilih momaka. A, borami, i jesu ga
grabile, raznosile i rastezale im na Vilinjak pade u noi
mladoga mjeseca kad se vile ponajvema uzblane i kad im
se sva mahnita krv u podanak sabije. Sve skoie na nj. to
starije to ee skau, uspaljenice nijedne. Te vuci jedna,
vuci druga, i moj ti se Prpa u toj pomami izgubi i onemoa
k to ovjek uvijek onemoa doim se ensko na nj
pomami. Gdje nee kad ih je stotina! Vidi Prpa, vrag
odnese alu, i ako ovako potraje do zore, iscijedit e ga tako
da e ostati samo prazna mjeina, u kojoj e koja koica
ovamo-onamo. E neete, majku mu zaree se Prpa u
sebi e neete! Vi jeste vile, ma i ja sam Prpa, a u Prpe i
za mladog mjeseca vea glava manjom gospodari! Sve
misli to e i kako e, sve promatra neku malu, majunu
vilu, nedoraslu Koviljanu, koja se negdje postrance skutrila
i sve na nj iz tihana i srameljivo gvirka; netom je pogleda,
ona oi k zemlji. Pripit u se uza nju, pa tomudrago ree
Prpa u sebi i zaas majstoriju smisli, te podviknu vilama:

31
Nemojte me natren grabiti i raznositi, ve da malo sm za
se poskoim ne bih li se stare snage domogao, pa e svakoj
biti na lakte i na arine! Prevarie se vile i guja ih ujede.
Netom ruke od njega, a on ti, hop-cup, Koviljanu oko pasa,
pa se zaleti i skoi ravnih trista arina i dva palca k tomu,
to i izmjeriti moe. Od tog silnog skoka prosjede se
kamenje pod njima, zemlja se sruni u sredinu i poravna, a
okolni se grabii, jasenii i hrastii svie i od vilinskih
pogleda sakrie cijeli doi. I tako Prpa, pitajboga, koliko
dana uza svoju Koviljanu proboravi, i, pitajvraga, koliko joj
novih vilica ugradi, jer vile se ne kano ene, ve kano
make blizne.
A kako li se ono izvue? Potrki draga pria, draa
od pogae.
Nijedno ti voe, sine, ne moe tako oslaati da se
njim prije ili poslije ne zajazi. Tako ti je i sa enama i s
vilama. Samo kad te se ene zasite, alju te k vragu ili pak
utke s tobom deveraju, jer kud e i to e, dok ti vile
poteno zahvale i s tobom pobratimstvo skuju. Ti popije
malo njihove krvi, one malo tvoje, pa te jo i mlijekom
zadoje da se velike snage domogne. K tomu te svim i
svaim bogato nadare, i dok god ivi u svakoj ti prigodi i
nevolji u pomo priskau. Ili moda misli da bi Prpa od
svoje poklao i poubijao tisuu trista i sedam stotina to
velike to male Turadi, i ono neto poganih krana, da mu
nije pomagala Koviljana i male vile to ih s njom izrodi!
Hajde, borati, sjedni!
Jesu li one, moe bit, umjesto njega i Turke sjekle?
upita Potrka.
Ni Bog ni vile ne maste krvlju ruke. Oni samo pamet
smute, a drugo je na posao. Ili u pie kanu kapi od sna,
kapi od zaborava, kapi od glavinjanja, ili se dumaninu na

32
dva tri skoka ukau, pa se pred njim do gola svlae i gole
kolo vode. A Turci k Turci: gole se ljepote nagledati ne
mogu. I tako: oni gledaj i u prazno sabljom mlataraj, a ti
sijeci dok se ne umori.
Da je i meni tako! pomisli Potrka i triput se oblizne. I
dok je obilazio doi, tu ljubavnu postelju devendjeda Prpe
veliku kao ovee gumno opasano roenim komadima
kamena, ba tako kao da ga je netko obzidavao deset mu
se puta ukazala Koviljana pokrivena samo trepavicama.
Potrka ju je gledao i gutao oima, nu im bi ona podigla
trepavice, on bi svoje namah spustio. Oboje bijahu mladi i
srameljivi, pa im se mora oprostiti. Ipak joj Potrka, makar
u misli, govorae: Priekaj, mala, dok porastem, dok mi
budu trepavice same od sebe uzgorice stajale, bit e na
tisue udaraca i na stotine tisua Turaka... Tada ga neto
kljucnu po mozgu i kao da ree: Stani, bolan, kud si
navalio! Ako posijee Turke, od koga e prositi?! I
Potrka spozna da su zauvijek nestale vile i konji umrene
grive, puke male i puke velike, kremenjae i kapsulae,
junaki megdani i bojna slava... ostade samo prosjaka
torba o ramenu, obijanje pragova turskih i kranskih,
zazivanje Boga i Allaha za aku vune, za bukaricu ita, za
kaiku masla i kriku kruha, jednako slasna bio turski ili
kranski.
Tako prva zora prvog prosjakog dana pade na Potrkinu
duu, teka i duga kao smrznuti prosinaki put. I tko zna
koliko bi utonuo u to alosno i bezizlazno da ga u stvarnost
ne privede otar djedov glas, kojemu se nita nije moglo
suprotstaviti:
Ovamote svi! I u okol mi se poredajte.

33
 Svi posjedae po zidiu uz rub ledine, a sm Kika
kako i dolikuje sjede na najvei kamen nalik stolcu
repau.
Izlazi, Jokau! zagrmi.
Joka, za udo, bez rijei ustade s kamena suelice,
otrombolji se i poe preko doia, nekako udno,
isprebijano, antavo, uznjihano, dok su mu se objeene ruke
beivotno klatile. Kad doe pred Kikaa, izdrelji oi, dva tri
puta zakoluta njima, a onda ih ibne u nebo. Zatim isturi i
razvrati sjekutie, koji se ionako sastaviti ne mogahu, te
zavapi glasom stranim, samrtnikim: Gospodaruuu... pola
mi djece pomri od gladi gospodaruuu... a i druga e
polovica ako ne spasi! A Bog gleda i mene i tebe,
gospodaruuu... gleda i zlo smilja vie po te nego po me.
Dok ti bude razmiljao to e i koliko e mi dati, ja u,
evo, dotle pokuati da ga umilostivim. Izmoliti u dio
ruaaarja... alosni, jer radosni, gospodaruuu... ne mogu
moliti. Ujmoca i Sina i Duha svetoga. Amen. U prvom
otajstvu alosnom razmiljat emo... i vie sjede nego
klee.
Kika zadovoljno kimnu glavom:
Dobro je. Dobro si obuen, dobro se izvija i dobro
alostivo rie. Samo kad doe na ono: ... jer, gospodaru,
radosni ne mogu moliti, malo spusti glas, nekako ga slomi,
i nek ti se koja suza outi u grlu kad je ve nije na obrazu.
A kad kae Ujmoca... opet zavii, potom sve ostalo
utiaj i smelji kroz zube, jer e se drukije brzo zamoriti i
glas e ti promuknuti, a s promuklim glasom ne moe ni
krave goniti... Livoguza!
Joka se povue na svoje mjesto, a Livoguza poe
prema Kikau, teko vukui za sobom onu svoju stranu
stranjicu, i srui se ocu pred noge poput vreetine: Kono

34
moja, susjedice, ne gledaj me oinjeg ti vida! Ne gledaj me
jadnu i nevoljnu, ne gledaj me tunu i alosnu! Ne gledaj
to mu-razbojnik od mene uini, kono moja, kruno moja...
Kuk mi satr, a divlje se meso prihvati, pa sad vidi kud
izraste! te jo vie ispri onu golemu, pregolemu
guzietinu, a suze joj potokom niz obraze Nu nije mi
do mene, kono moja, kruno moja... ve, kako je lupe koje
dijete gradio, tako se svako raalo s ovakvom guzietinom i
divljim mesom. Neka i to, da je kruha! A imali smo ga!
Kakve loze, kakvo polje, kakvi voli... rogovi dva senja
dugaki, obian im teljig na vrat ne moe, a jaram k
vjenanica... I sve to razbojnik zapi! I ono bi kuice zapio,
da Bogu ne dojadi, pa ga gromom iz vedra neba, kono
moja, kruno moja...
Iz vedra neba?! zaudi se, toboe, Kika igrajui
ulogu Hercegovke.
Iz vedra, kono moja, kruno moja, iz sunca sama!
Taman die aku da oine malu Mariju, a dan vedar k
njezino oko, kad guja iz sunca sinu, nebo propara i u
modane mu uleti. I kako pade...
Dobro je presijee je Kika samo mi se nemoj
tolikim suzama oblijevati, jerbo e cijeli dan vodu lokati i
piati, pa kako e onda na njivi Gospodnjoj poslovati...
Brate Dive!
Divac doskakue poput vrapia i stade enskasto
cijukati:
Bog neka ti muda uva, svijetli bee, gospodaru... meni
ih ljudi otkinue. Hajduci me utukoe, ukopie, mila
majko, grdna rano... Onaj prokleti Sukrvica, za grob mu se
ne znalo, k to se i ne zna! A i vama, pogan pogana,
nazada se mnogih jada. Zatekoh ga taman kad jedno tursko
mome, a i sam sam mome bio, htjede tuc-tuc, pa utui.

35
Meni srce u grlo... gdje e momka, gdje jabuku, gdje biia
tuc-tuc, pa skoih i povikah: Ne tuc-tuc, protiv Boga je,
pustahijo! A on, pogan nijedna, u brk mi se nasmija: Nek
onda i tebi Bog pomogne! I pas jedan obojicu nas tuc-tuc,
utue svijetli bee, gospodaru...
Kika ga obdari dugim bratskim i povlaujuim
smijekom:
Znam da zna i nije bilo potrebe da te ispitujem, ve
mi te drago sluati... Copac! O ne! Ostani gdje jesi,
prepoboni sine moj, ti e i umrijeti a da osim molitve
nee nijedne rijei izustiti...
I zaista je bilo tako. Copac bi samo vukao svoje
ukoeno koljeno, pao pred kuu kransku ili tursku, pa bilo
u njoj muko ili ensko, dijete ili maka, kleknuo bi pred
vrata, prekrstio se: Evo izmolit u dio ruarja... i dok ga
ne bi izmolio, ne bi ustao bilo koga u kui ili ne bilo. A
kad bi molitvu dovrio progovorio bi samo pet svjetovnih
rijei: Bog e vam stostruko vratiti! dali mu ili ne dali.
Stipica! podviknu ve unaprijed naroguen Kika.
A Stipica, Podlivoguz, poleti struui nogama kao da ga
tresu sve groznice i padavice, zabaci donju kosiricu na
lijevu stranu, a desnu ruku iskrivi, kao da ju je triput
slomio, i prste ukljakavi:
O ljudi, o brao svjetovna i oci duhovni...
Kika gnjevno potrese glavom i prodera se na zeta:
Ost na se! Budalo i arcibudalo! Keri Livoguza, kad
e ovu podrtinu ovjekom uiniti!
Godinama skupljani jad poradi bezona prezira i
poniavanja, razbukti se u podrepu poput suhe slame i
provali paklenom silinom, od koje se svi najeie:

36
 A kad e tebe, muitelju na i avle pakleni, kad e
tebe i ivinom... i ivinom milostivom! Jesi li ti ovdje bog
ili cesar, ili kukavelj k to sam i sm?! Ti, stara okrpino i
opuzdrino, komu bi ovu guzaru utrapio da ne bi mene!
Umjesto da mene i sve ostale k kap vode na dlanu nosi, ti
nam u usta galebinu baca! I svi s uenjem i divljenjem
promatrahu kako ponekad i podrep umije u ovjeka izrasti.
Kika zaudo ne uzvrati vikom, ve naprotiv snizi glas
do apta, a usput izvue zakrivljenu britvu za brijanje ovje
i kozje koe:
Taj kravlji rep od jeziine uvuci u to prokleto
podrepsko prkno ili u ti ga sam uvui! Koja ti je dosad
ruka bila kljakava?
Lijeva k i sada! obrecnu se Podlivoguz i pogleda
ruku. A kad vidje da je desnu umjesto lijeve iskrivio, namah
se pogrui i poput prebijena psa vrati se i sjede na zidi.
Kao to bijae naglo izrastao u ovjeka, tako se sada jo
naglije u crva skovrlji, a to skovrljenje bijae tako muno,
da se nitko i ne osmijehnu, ve svi oborie oi stidei se za
njega.
Potom Kika pozove unuku Mariju Poprdu,
dvadesetestogodinju djevicu i muenicu, koja na brzinu
savaka svoju priu o jadnoj djevojci to joj silu uinie psi
turski ili kranski ve prema tome pred ijim se vratima
nalazila. A kad bi joj rekli: Potena djevojka poslije toga u
jezero skae!, odgovarala bi: Bih ja jadna i u najdublje,
da nije due izgubiti. Jurve mi tijelo u pakao srondae, jo
zar i duu da srondam... Smilujte se! I ljudi bi se
smilovali: ene to su i same bile nevoljne i davale na put
Boji da se i njihovim kerima slino ne dogodi, a mukarci
to su se u potaji nadali da bi i oni mogli, negdje pod
meom i bez sile.

37
 Vrtirepko! pozva Kika i posljednju od druine.
Vrtirepka stade prilaziti polagano, uvijajui se, vrtei
stranjicama i treskajui sisama:
Dobre ene, sirota sam udavaa...
... kurvetina! zagrmi Kika Stani, sotono
prokleta, vrae jedan! Ti zar misli da tako izgledaju sirote
udavae? K splitske kurvetine iz kaina! I kakvu si to
mdru obukla? Sirote ne nose nove mdre, ve one
iskrpljene, ali iste i uredne. Ded! Kika uzvi obrve, a
Ivka Livoguza i Marija Poprda, dok bi okom, stvorie se
kod Vrtirepke, proparae joj suknju na nekoliko mjesta,
potom je stadoe uurbano krpati. Dok su ivale, Kikaev
sin, Copac Poboni, ispod oka promatrae kerkicu svoju
Zlatku Vrtirepku i usrdno se Bogu moljae da mu dijete ne
skrene na put na koji je one proklete uzvrene guziice
zanose.
Na kraju Kika ustade i ree:
Upamtite jednom zauvijek da nismo ni kerua, ni
Antinica, ni pitajboga kakva kukavelj i komudrago, to se
povlai po naem selu i nae jadne ogrizine griska! Mi
nismo prosjaci od nevolje, nego prosjaci od zanata! Za
nevolju i ja znam opanke nainiti. Ali kakvi bi to bili
opanci? Dobri. Dobri za onoga koji dobra nikad nije vidio!
Ma kad bi Stipanica takve opanke nainio, nitko mu vie ne
bi doao da mu druge naini. Moe li u vae uplje glave
stati bar to, da je ovaj na posao zanat, kao to hajduija
bijae zanat naih djedova?! I kao to su hajduci imali
harambau, i vi ga morate imati. Vi ste vojska. Istinabog,
vojska u dronjcima, ali ne i dronjci! A sad, ala... bre
zemljom i ugljenom po obrazu i po rukama, jer istoa je
ures sitih. A tko e situ koru kruha dobaciti! Samo ti,
Vrtirepko, kao udavaa, mora biti ista. Na te i nee

38
gledati kao na prosjakinju ve kao na siroticu, kao na sebi
ravnu. Ala! Skokni do kamenice i dobro se umij, i vrat i ui,
jer ako ti koja za uho zaviri...
Sedamnaestogodinja Vrtirepka bijae i po sebi lijepa, a
kad se umi jo vie zasja meu ovim zamrenim jadom,
prekrivenim prljavim dronjcima kroz koje je poesto
izvirivala gola, hrapava i kruta koa. Vrtirepka se uputi
djedu s oitim naporom zadravajui mlado, ivotinjsko
tijelo da, preednjelo, ne zavriti. I pone skromno,
oborenih oiju: Sirotica sam uboga, bez oca i majke...
To ne valja! presijee je otac Copac, premda s
jedne strane bijae obradovan njenom ednou, to hoe
rei da je Bog primio njegovu molitvu i na neki joj nain
vrckave guziice umirio.
A to to ne valja, sine? istiha e Kika, ali s onim
prokletim iz tiha s kojim se surov kapetan porunikom
pameu zabavlja.
Copac to ne primijeti, ve poe razborito razlagati:
Sirotica... to je dobro, jer svi smo Boji sirotani. Ali
ono bez oca i majke pokraj mene iva i moje Mile! Jer s
Gospodinom se nije igrati. Milostiva ga bila hvala i slava,
moe on to i zaozbiljno uzeti.
A tako! Boji se, sine, za svoje prkno, a?
Samo velju: nije se dobro nosati s Bogom.
Ma nije ni sa mnom, sine odree Kika I dok
sam ja iv, u ovoj je druini dobro samo ono za to ja
kaem da je dobro. Hajde, mala, gubi se i moli... Stani! Ipak
izostavi poganog au i mater, nek ih vrag nosi. A sad, uz
pomo Boju, udarimo!
Na me si zaboravio alosno e Potrka prihvativi
vrsto djedovu ruku.

39
 Nisam, junae moj.
A to u ja raditi?
Vodat e slijepoga djeda! Evo ti ista krpica, pa
svako malo oisti djedu krmelje, bilo ih ili ne bilo; neka
ljudi vide tvoje dobrostivo srce, pa e se i njihovo lake
umilostiviti.
A mogu li, djede stade se Potrka mekoljiti
mogu li, moe biti, udariti onu o Gavanu i Lazaru kad nitko
ne udari? Znao bih je, daklem, k i don Pavao!
Don Pavao je blagostivo e Kika dobar misnik
i dobro se razumije u svoj posao, ma u na ba nikako.
Lijepo bi mi bilo kad bi svi prosjaci na svakim vratima
bulaznili o Gavanu i Lazaru!
Pa to onda don Pavlu govorite, da tu priu posvud
raznosite?
Gdje e uvrijediti dobra ovjeka, gdje ga oalostiti!
Sokole moj, po nekakvoj prii i milosrdnu srcu ljudskom,
moe odmah ovdje lei i krepati.
to nam je onda initi?
Poeati modane i sve depove napuniti
smicalicama, i uvijek novim i novim... Kali se, sinko, i
zanat mi kuj!
Kad se ispee ponad doia, nebo bijae ve rumeno.
Pod njima se prostrlo Imotsko polje, tu i tamo dobrano
poplavljeno, a iza njega u slabu vidjelu podrhtavahu
sivi bregovi hercegovaki.
Kika zadovoljno pogledom obuhvati sve do obzorja i s
neprikrivenom nasladom ree:
Eto Turske carevine, eto nae zemlje misirske! A evo
i nas skakavaca njezinih. Padajte po njoj, skakavii moji,

40
brstite je i obrstite, do kosti je ogloite... ako se bude dala
oglodati!
A kad padoe pod Goricu, Kika ih ponovo zaustavi:
Ti e, Cope, sine prepoboni, ti e s krunicom u
ruci udariti odmah na prve kue.
Hou, mom Bogu hvala, hou ja s mojom krunicom...
Ti sine Jokau, onako otromboljeno proeveljaj kroz
cijelo selo, nu ne udaraj do posljednjih kua.
Ako ovako ludo proeveljam pobunie se
nesastavljivi sjekutii ljudi e pomisliti da sam poludio.
A ti k i ne zna kud bi s pustom pameu! Gusta ti je
k u maka brkovi, e da je i to... Livoguza i Divac opkolit
e juni, a Poprda i Podlivoguz sjeverni komiluk. A ti,
Zlatko-Vrtirepko... Vidi li one kue pri brdu? E, one!
Tamo su ti veinom enske, a ensko je udavai meka
srca... U kuu mi Kordia ne kreite. Meni je s njom
megdan dijeliti. A sad: poletite, skakavci moji, poletite i
pustoite...
I poletjee kao skakavci i stadoe po nedavno popaljenoj
Gorici brstiti kue turske i kranske, po ratnom planu ve
unaprijed svakom podijeljene. Gladne i neizbirljive
prosjake torbe gutale su sve to je u njih padalo. Pa ipak se
u njima dijelilo i razdjeljivalo, luilo i razluivalo, jer u
torbi bijae jo nekoliko zobnica i platnenih vreica, da se
sitni ne pomijea, te se u jednu sipalo bar i proso, u drugu
kukuruz, u treu penicu i ozimicu, pa jeam i napolicu,
maslo u kotlu, a sve krupnije od kruha i krumpira do
vune, suha mesa i stara ruha tutnulo bi se bilo gdje. Pred
mrak bi se svi okupili i sve istovrsno u jednu vreu
pretresali.

41
 Dok je sedmoro palatrina molitveni hara po Gorici
skupljalo, dotle je, na samom ulazu u selo, pod velikim
kronjatim hrastom sjedio Kika i zabavljao se avrljajui s
unukom.
Eto, to ti je Hercegovina, zemlja turska, a opet zemlja
naka; turski begluci i spahiluci, a opet na paaluk.
Razumije li, sokole, to djed trabunja?
Razumijem, diko moja, kako ne bih razumio! Ti
hoe rei, da begovi samo na svojim itlucima anju i
klasje pabire... a mi i od njih i od raje, od svih begova i
sve raje hara ubiremo...
Premudar si, sokole, pa se bojim i strah me je ljuto
da mi zlo ne zavri.
Potrki zaigra srce od dragosti, ali ne oda se, ve
razgovor svrnu:
Nego, diko moja, htjedoh te upitati, bi li ti, moe biti,
znao koliko e otprilike biti prosjaka u Krajini?
Vojska, sokole, vojska! Ovako od oka raunam da ih
nema manje od sedam stotina.
Pa zato se onda, kod toliko prosjaka, pribojava
samo kilje iz Zagvozda?
Tko ti kaza da se pribojavam? i obrve mu za dva
prsta poskoie.
Tko o emu ti o njemu ree Potrka.
Ne pribojavam ga se, ve od njega ivim uzdahnu
Kika.
Ti od njega...?
Ja od njega i on od mene. Pamet brusimo i njom se
uzajamno proimljemo. Jedini on iskri, jedini on ima
najveu druinu, jedini on i na surutku tri da se prvi
mlijeka mai... i na kraju jedini je on u svemu dorastao da

42
se sa mnom nosa. Jer to e mi ona kukavelj s Biorina, iz
Ciste, s Lovrea, Opanaka, Mrnjavaca i Studenaca, koja mi
ak ni putove ne kria, ve mlatara po Duvnu, Livnu i
Glamou kud mi samo ponekad, a i to vie od znatielje
nego od potrebe. A ne mrse mi konce ni ovi iz Lokviia,
Dobrinaa, Grabovca, Zagvozda, Raana i Krstatica, jerbo
im je svima Jokaeva mudrost u glavi, te nikad ne kreu
dok ono jadna kukuruza ne okopaju, pa kad krenu: meni i
kilji maslo, a njima mlaenica. I dok oni u Hercegovinu,
mi smo ve primorje i kolje opeljuili. E, kiljo, kiljo iz
Zagvozda...
A tako... toboe se iuava Potrka Jo mi
zerkicu reci: zato ove teke jasenove tapine moramo
nosati i mi kojima su, ako emo pravo, vie na muku nego
na pomo?
Biskupima su jo na veu muku, nu to e kad je Bog
tako odredio!
Protiv Boje ni Potrka ne moe, te onako, oprt leima o
kamen, stade s uitkom promatrati pusto polje, koje se
protezalo sve do njegovih brda, prekriveno mladim
zelenilom, po kojem su tamo na zapadu i ovdje, nedaleko
od njih, polegla ovea plitka jezera, blata, nastala od
naplavima otopljena snijega i gustih proljetnih kia, od
nabujalih voda to su kao po dogovoru sa svih strana hitale
dubokoj sutjesci bujiarske Suvaje i valjale se uz huku i
grmljavinu sve do samih vrata bujinjaka, sabijajui stravu i
u samo kamenje. No spoznavi da uspavano polje ne mogu
ni probuditi, a kamoli ustraiti, mirno bi se po njemu razlile.
Ej, koliko je na tom mirnom polju vranih konja igralo,
koliko li sablji vitlalo, kolika se krv prolijevala...
Je li i ovdje devendjed Prpa dosta jada posijao?

43
 A gdje nije!? Kud okom svaku je stopu zemlje
turskom krvlju natopio. Samo se ovdje, u Gorici, najljuega
jada dokopao. Bijae tu kula Kasim-age elebia...
Je 1' to ona to se onako pogano crni kao da je
ognjem izgorjela?
Mu' mali obrecnu se Kika ne uvri vraga
gdje ne treba. Sve gledaj, i k da nita nisi vidio. I kad
stotine puaka zaprai, k da nijedne nisi uo.
Zato, djede, kad vidim i ujem!
Tie, sinko, i kamen ui ima uapta se Kika
djed e ti sve po istini kazati, a ti zaboravi i prije nego ti
kaem. Vidi li ovaj gare pred nama? To su turske kule to
ih prije dvije godine spri Mian harambaa i don Ivan
Musi, hajduina. Tad pobie toliko Turadije da na Ikiino
gumno ne bi stalo.
Neka, valaj!
Mu', sinko, mu'! Miana na Vinjanima zaskoie
rondari, a don Ivan umae, pa sa svojim hajducima jo i
dandanas eenim olovom balijama pod rebrima srce trai. I
jad ti je po svoj Hercegovini, po svoj turskoj zemlji. Nu mi
prosjaci, sine, nit to vidimo, nit to znamo, nit to ujemo.
Nit komu to govorimo niti nas tko o emu pita; a da te i
upita, mui! Ako emo ljudski, nije ni poteno gledati jad
onoga od koga koru kruha ite. Nae je da torbe napunimo,
sve je drugo u Bojoj ruci. Jesi li me razumio? A sad
zaboravi sve to ti rekoh.
Zar mi neto ree, djede?! Potrka se sasvim
iskreno zaudi, a Kikau brk zaigra.
Gdje ono stadoh, suzo djedova?
Bijae tu kula Kasim-age elebia...

44
 Aha! O devendjedu Prpi. Vidi, o njemu se moe
govoriti. To su junaci iz davnih zemana, pa ni balijama ne
smetaju, pogotovu ako i o kakvom njihovom deliji
zapjeva... A u kuli Razija djevojka, ki agina, prali-kobila.
Oi pasi, napast ih ne moe.
Ih, radosti moja! klikne Potrka.
Mu', pogrdo kroz smijeh se obrecnu Kika, pa
nastavi. K ljepotica, kano kuka jedna, bedevija! Dva
oka k dva crna ognja, povelika k jaja u junca. A Prpa bi
za ensko iz vode u vatru. Netom dou za Raziju, zakle se
da nee okusiti ni kruha ni vode dok se s njom u pletenicu
ne splete. I kakve je ve plve krvi bio, baci se na ogina i
zaas pade pod Kasim-aginu kulu. Pa zavitla crnim
buzdovanom, a kapija na sve etri strane. Dok se pope kuli
u odaje to sabljom to topuzinom a to pukom malom
ponje dvadeset i sedmero turadije. I tko zna kakva bi
jo uda i pokore uinio, da iz odaje ne izleti Razija i
povika: Stander, junaino! emu na krv kad znam da na
me doe... pa kad doe i udari! Odavno me za srce ujede!
Da je malo munuo glavom odmah bi razabrao gdje mu
stupicu sprema; ni kurve se, brate, tako bezono ne nude.
Nu kad mala glava zavurseti nad velikom, i Bog ruke die.
Moj ti Prpa u odaju i odmah se hitnu na Raziju k pas na
mrsnu kost. Ona, kuka jedna, uvi se i ree: Neemo
valjda sevdisati s pripaajem! Nu im Prpa pripaaj skide i
odloi, ona triput ukne, a Kasim-aga sa est sinova, sa est
jablana i vukova u odaju uleti, te Prpu, dok se jo ni
razaznanio nije, povali, sputa i okova.
Zar se ne mogae sablje dokopati? alosno e
Potrka.
Mogae. Nu jadna ti korist od nje. Ne bijae mo u
sablji ve u pripaaju.

45
 to e ti pripaaj ako u njemu nema noa i handara,
puke male i drugih stvari boju potrebitih!
U mom i tvom, sine! Ali Prpin pripaaj bijae jedan
od onih to se svakih stotinu godina pripasuju. I stoga se na
cijelom svijetu svakih stotinu godina samo jedna junaina
raa. Bijae to, sine, vilinski pripaaj, koji je u ono vrijeme
od svih vila samo Koviljana imala i dala ga Prpi utkavi u
njoj polovicu svoje kose. A dok te i u obinom pripaaju,
kamoli u ovomu, vilinska kosa opasuje, nikakva te zla kob
skobiti ne moe.
To Prpa nije znao?
Kako ne bi znao! Ali rekoh ti: kad donje zagospodari
gornjim, i Bog ruke die.
Pa to pripaaj, na brzinu, opet ne pripasa?
Zaludu. im ga jednom otpae, gotovo je. Vila
odmah izvue svoje vlasi, a krpa postane to je i bila... Tako
Prpu svezae i kolac mu namakoe.
Nisu ga valjda i nabili? izazovno e Potrka, jer
ve bijae sto puta uo kako je devendjed Prpa duboko
ostario, kako je jedne noi s devenbabom Anelijom na
gumno legao, kako se devenbaba Anelija iinjala da
spava, a samo je mirkala i sve gledala, gledala kako ga vile
umivaju i arobnom pomau mau, kako se pred njenim
oima iz smeurana starca u pahuljiasta mlaarca promee,
gledala je i to kako je s vilama na vilinskog konja uzjahao i
prema Vilinjaku odjezdio. Poslije ga nitko nikada vie nije
ni uo ni vidio. To je bila jedina sveta i iva istina, a sve je
drugo: luk ti vadim kapulu ti sadim.
Nisu odgovori Kika Koviljana im ga iz ruku
otela, pa s njim u oblake, iz oblaka na Glavicu povrh kue. I
svakog vilenjaka, koji vilinski pripaaj izgubi, vila tri puta
od smrtne pogibelji izbavlja, a etvrti bogu ili vragu!

46
 To hoe rei da poslije toga devendjed Prpa nije
onako plahovit junak bio?
Nije nikakav, sine. Bijae stara, slinava kukavelj.
Samo to ne smijemo nikom drugom rei.
Onda ti meni ree Potrka alosno i gotovo
uvrijeeno onda ti meni drugi put pripovijedaj o
njegovim junatvima, a ne o sramoti.
Neka, sine, neka, ma dobro je i ovo drugo znati. A
sada prui ruku slijepom djedu i odvedi ga do one velike
kue, Kordieve, od krana najbogatije stoga to nisu raja
ve trgovci, s Turcima dobri, a imaju i zemlje, malo u
Turskoj, malo i u nakoj.
Hou, djede, a ti zatvori oi, pa e bolje eveljati.
Ne ui au kako se prave djeca obrecne se,
toboe, srdito Kika i prui mu ruku.
Potrka je ne prihvati, ve muen neim to mu iznenada
na um pade, opet sjede na kamen i povue Kikaa.
Ne ljuti se, diko moja, nu meni ne ide u glavu kako
to da ti zna tolike kue, starjeine kua, pa i ukuane, a oni
tebe nit znaju nit prepoznaju?
Kika se, koliko je mogao, udobno zavali na kamen,
otkine otru vlat trave i stade je grickati.
Sve to, sine, zanatu pripada. Mi smo prosjaci, oko
moje, a ne pae i banovi da bi nas se pamtilo! Svi vojnici
znaju u glavu svoga generala, a general moe biti zapamti
dva tri diiglavca.
A kako mi onda znamo i keruu, i Antinicu, i
Kusturau antavu, i slijepog Kileu, Marketinu i amiju to
nae pragove obijaju?
Valja ti jo mnogo uiti dok za valjana prosjaka ne
izui. Svi, koje si spomenuo, prosjaci su od nevolje,

47
kukavelj koja ni na poklade pod cerenjem nema objeenu ni
puzdru, kamoli visme ili peu slanine. Taj jad to od naih
tapa ivotari, jedva se iz svog sela u susjedno mie; pa
kako ih ne bi znao i prepoznao kad ti svakog mjeseca
dvaput prag ostruu. A gdje su, sine, nai pragovi! Drava!
Pola Bosne i Hercegovine, primorje i otoci, na stotine sela,
na tisue pragova... sve da hoe u godinu se dvaput na
istom ne moe uuriti. Pa tko bi te upamtio!
Zato si se onda onako grdno okomio na
Podlivoguza, to je desnu umjesto lijeve iskljakavio?
Da ti pravo kaem, nije to poradi posla, ve ga ne
mogu ni na nos, ni na oko... A sad ne skreimo. Kad smo
ve tu dobro bi bilo da i jo neto naui. Svakog kranina
od kojeg prosimo mora nazivati gospodarom, a Turina
svijetlim begom, makar ni aga ne bio. I kad si im takav
oltari podigao, gdje e oni okom zemlji, dronjak pamtiti i s
dronjkom divan voditi! Gdjekad se i to dogodi, ma mogao
bi na prste... Nemaju oni vele rijei za nas. Gdjekad e te
upitati: Odakle si? Ti im reci: Od Imacke, gospodaru,
svijetli bee! To e biti sav tvoj razgovor s njima. I to je
dobro. Jer nije sluzi s gospodarom divan voditi. Bijae
budala koji su se i u takav posao uputali. Eno ti Luke
Kurtovia iz Zagvozda, eno ti Matuke Biria iz Mutlaka,
mogao bih ti i jo kojeg pribrojiti. Udarili oni po primorju i
Hercegovini u razgovore, pa u drugovanja i prijateljstva,
sjedali s domainom za sinije i stolove s njim iz iste zdjele
jedi, iz iste bukare pij... A kad kui: drob pun, torba prazna
jer gdje e prijatelju u prosjaku torbu dar metnuti! I
pogledaj ti danas kue tih diiglavaca i naduvanaca.
Krovom pokrite, a na uzglavlje im kaplje. I jo neto sloi u
svoju bistru glavicu: ne doputaj nikomu da u tebi prepozna
prosjaka od zanata. Jer ovi su ovdje svata uli o nama,
kako imamo kue i stoku, odjeu i obuu kakve ni oni sami

48
nemaju, pa jedva ekaju da nas nogom u guzicu. Kad te
jedan dune, dunut e te svaki od Glamoa do Mostara, jer
da vuje noge ima, opet zao glas o sebi ne moe ni
dostii, kamoli prestii! Stoga se uvijek iinjaj prosjakom
od nevolje; nikad nikog od svoje druine ne prepoznavaj, i
roenog oca kao da prvi put vidi. A sad, na put Boji!
Kika se zaas promijeni u licu, u hodu, u dranju, u
svemu. Obrazi mu se oduie, a ugasle oi poee suziti, pa
ak i krmelje izbacivati, hod mu se maji usitni, a opanci
stadoe strugati po kamenju, zapinjati, kriviti se kliziti i
posrtati. Doavi pred Kordia kuu, podie glavu visoko,
kao to slijepci i ine, te visokim glasom upita unuka:
Kai djedu, sine, iji li su ovo dvori? Jali turski, jal'
kranski?
Ne znam ti ja otrese se Potrka Kuerina k
kuerina.
Kranska kua, starino, kranska izie na vrata
dubok muki glas, a odmah za njim okrupna sredovjena
ljudina, sudei po svemu, ba starjeina Marko Kordi.
Vidi se odmah povika Kika naglaavajui svaku
rije asna kua, astan gospodar, asna eljad
ukuanska... Bogu i slijepoj sirotinji sklona.
Slijep si ti kao i ja nasmije se ljudina.
A Kika, zagledan negdje u nebo i kroz nebo, dobaci:
Dabogda i ti ne vidio kao to ja vidim!
U to Potrka primijeti neku oveu rupu u dvoritu, pa
prije nego to je ljudina mogla odgonetnuti djedovu i suvie
jasnu dvosmislicu, povede Kikaa i navede ga na jamu.
Iznenaeni Kika, uz psovku, upade u glib do koljena, a
Potrka prasne u obijesni i zluradi smijeh, te stade draiti
djeda poskakujui i pljeui rukama:

49
 Eto ti, neka ti, stari jare repati! U lokvi e krepati!
Nee mene tui, ni za ui vui! Drli-lili, tulu-lulu, drli-lili,
tulu-lulu... Potrki je drae krasti, neg pred tua vrata pasti.
Stari jarce, psuj i laj, deri tui zalogaj! Potrka e jesti svoj,
tulu-lulu, djede moj... i veselo poskakujui otra niz selo.
Proklet bio, proklet bio, prokleti berekine! Proklet!
Proklet! Proklet! Kika uzdie obje ruke iznad glave, ali
da prokletstvo ba zasigurno ne padne, ne rairi palce.
Opako Potrkino srce uzbudi i zgranu sve Kordia
ukuane, te svi na dvor istrae i strae se oko slijepa
starca s punim pregrtima kranskoga milosra, s punim
ustima pogrda na Potrku i s punim srcem divljenja vlastitoj
dobroti. Zaas Kikaa izvukoe, pregledae nije li nogu
uganuo, oprae ga i osuie uz vatru. On im se od srca
prepusti, bespomoan kao dijete, neprestano kukajui: Ne
grdite ga, dobri ljudi, ne psujte ga. Neka je zao i opak, ma
opet mi je od srca otpao. Samo da Bog, milostiva ga budi
hvala i slava, moju ludu kletvu k srcu ne uzme, inije u se
proklinjati i na ovom i na onom svijetu! Na to svi na nj
skoie, kako ne valja biti meka srca, nego guji glavu u
zametku, muhi krila, bijesnu drijepcu kopita do krvi i
stotine drugih kazna pravednih. A starac neprestano
ponavljae: Od srca mi je otpao! To jo vie gane i
potrese razmekoena srca ena, a potom i ljudi, te stadoe
jedni drugima kroz suze govoriti: Dobar li je! Divan li je!
Svetac li je! Sveti Franjo s kukuljicom! Sveti Martin s
kabanicom... Dok bi dlanom o dlan Kikaeva se torba
napuni i prepuni itom i vunom, maslom i sirom, i svim
blagom bojim, a o nju se prislonie i dvije pleke suhe
bravetine te dobar pedalj vismena.
Kako e to nositi, tugo moja? upita jedno
ostarjelo i milosrdno ensko eljade.

50
 Bog koji sve ovo providi, domislit e se i kako u
nositi pobono e Kika.
Pokrast e te. Danas vjere ni u roena brata opet
e ono milosrdno eljade.
Nu stoga je u Boga ima ustraja Kika i on e se
dosjetiti kako e sauvati slijepa.
Tada se uplete starjeina Marko Kordi i ree:
Zna li to, stari? Ovako na brzinu sraunah, da u
tom to ti dadosmo ima dobrih sedam kruna. Da te i ne
okradu, kako e to nositi kad jedva sebe nosa! Stoga to
ostavi ovdje, a tebi evo pare, pa ih lijepo zaij u kamparan, i
nikom nita.
Vidi li, dobri ovjee, kako se Bog brzo domislio!
klikne Kika i ve htjede nadovezati da ono to mu
dadoe vrijedi i devet kruna, ali se u posljednji as postidi.
Negdje oko podne, kao sluajno, naie Livoguza koju
je Potrka ve obavijestio u kojem grmu lei zec te se
ponudi da e jadnog slijepca odvesti kui, makar e s njim
dangubiti i svoj posao zanemariti, ve nek i njoj koju
mrvicu otvorena srca...
Podvee padoe u Sovie, i svih devetoro zanoie u
istoj pojati, a to ne bijae ni sumnjivo ni zazorno, jer su
prosjaci oduvijek ma otkud dolazili i meusobno sasvim
nepoznati bili radije u drutvu zanoivali nego sami jo i
u snu amili... jer i prosjaci su razgovorljiva Boja
stvorenja.
Kao dobar i poslovan gospodar Kika bi svake veeri
savjesno pregledavao to je koji toga dana isprosio, te ovog
pohvali, tog pokudi, onog svjetuj. Veeras se okomi na
Vrtirepku, koja bijae isprosila jedva aku vune i bukaricu
ita, jer veli vie joj ne dadoe...

51
 Ne dadoe, a?! grmnu Kika U mene i u Boga
nema: ne dadoe! Moraju dati! Nego... ti e meni,
Vrtirepko, silo neista, k i Ruta: od jutra do sutra pabiriti
po njivi Bojeg milosra ili e te stotinu lijepih vragova
odnijeti! Gledao sam te, pogrdo, da bi pogrdo uspaljena,
kako s momcima uz oko i niz oko, i kako tim prokletim
guziicama vrcka, da bi i svetom Anti elo oznojila! Ako
si se uspalila, silo neista, izdrpaj se i progonjaj kod kue, a
ovdje mi se u lokvi hladi i pabiri po njivi Gospodnjoj!
Pregrizao jezik, dabogda! prosikta Vrtirepka
bijesno, ali tako tiho da ni samu sebe nije mogla uti.
Poto je zapovjedio da se sve isproeno sredi i pretrese u
dvije vree obje se napunie do vrha Kika sjede do
radosti starosti svoje, do Potrke, obgrli ga oko ramena i
uzdahnu:
Evo sedamdeset i dvije godine uhvatih, ali onakvu
prokletu smiljotinu ne smislih!
Meni se, djede, u onaj as uinilo da e ljudi vie dati
pred zlim inom, nego pred nevoljom i molitvom.
Dobro ti se uinilo, sine. A nisi li se malkac pobojao
da e te djed krivo razumjeti?
Gdje bi me krivo razumio, diko moja, kad se i ovo
malo pameti to je u meni iz tebe stoilo! Znao je laskati
lupe mali, prepredeni. Samo sam se malice pobojao
kad si me, toboe, proklinjao da ti se, kao sluajno, palci ne
raire, i tako se kletva ne primi. Ali ja se i opet pouzdah u
tvoju pamet.
Aj, aj, obojicu vas pamet poplavila k maslokaa...
aj, aj... pa se uzmjaukali k make veljai... mijau, mijau...
podrugnu se Joka, pakost mu zasja na sjekutiima, koji
bi tako od srca zakripjeli i zakrgutali kad bi se mogli
sastaviti. Nu Bog zna to ini, pa ki rogove ne daje.

52
 Nitko se i ne osvrnu na Jokaev izazov, jer su znali: ako
im samo znatieljan pogled izmami, da njegovu siktanju
nee biti konca ni kraja. Jokaa to jednoduno preutno
poniavanje jo vie razdrai, te se stade iskaljivati u svakoj
rijei rasteui je od jednog do tri arina:
Obrstit e... mijau, mijau... Premudri ako moj i moj
sin premudri. Obrstit e kravlju! potom zae oponaati
njihov nekoveernji razgovor: Mijau... pa kud bi ti,
junae? Mijau... prema Mostaru. Pa obrsti Goricu. Dok
kiljo u Goricu, mi u Sovie. Pa obrsti Sovie. Dok kiljo u
Sovie, mi u Grude i Broanac. Pa obrsti Grude i
Broanac... Mijau... Obrstit e kravlju!
Dok je Joka s avolskom nasladom kroz razmaknute
sjekutie prskao pogrde i kiicu pljuvake, dotle se Kika
nadigao na lakte, skupio obrve, ukriao trepavice, te ga
mirei netremice promatrao. A kad se Joka zamori, Kika
prousti hladno s malom primjesom vjeno nazonog
uenja:
Prvi, pa iscjedak! E, Jokau, antalau, ae svoga
budalau! Kokoi ti ono malo kokoje pameti ispie. Jado
jadni, ti bi bio najsretniji kad na ovom Bojem putu ne
bismo skupili ni toliko da se prehranimo.
Tako e i biti slatko se naceri Joka, i tu slatkost
svi vidjee, jer mu u polumraku, gdje su se nasluivala usta,
ugledae bjelkasti kolobar sline.
Tako bi moglo i biti ispravi ga Kika da si
drao jezik za zubima. Jer nitko od nas nikoga od kiljine
druine nije vidio. Tako bismo za kiljom danima
paljikovali, mislei da ispred nas vrlja kakav prosjai. to
se izdade, puzdro magarea!? Sad lezi i razmiljaj o svojoj
kokojoj pameti i o tom kako tvoj zmijski jezik osim tvojih

53
nijedna druga usta ne moe oblizati, ni tvoj dah nikoga
zapahnuti, mijau... i mrnjauuu...
Potom Kika prijee okom redomice po svima dok se ne
zaustavi na keri Livoguzoj i Potrkinoj najstarijoj sestri
dvadesetestogodinjoj usidjelici Mariji Poprdi:
A ti, Poprdo i Livoguza, ujutro ete se uprtiti i
odnijeti kui ovo to naprosismo. Danas petnaest dana
srondat ete se s troje magaradi u Vitinu, i to preko
Krstatica i Slivna, put je krai. Ne bojte se, kilji emo
zamrsiti konce. Potrka, sine, to bi ti uinio?
Koliko je god Potrki bila draga djedova laska, toliko ga i
diralo poniavanje oca, kojega, istina, nije volio, ali aa je
aa drag i mio ma kakve pameti bio i ne smije se
nada nj ba bezrazlono istravati. Stoga stade razmiljati
kako bi se izvukao:
Kai ti, djede, diko moja... ti si harambaa!
Neka, neka... ma drae mi je od tebe uti ohrabri
ga Kika.
E, onda emo po vojniki! Ustaj, vojsko prosjaka!
Torbu na rame, tap u ruke i put poda se!
Jesi li poludio!... Bez sna i bez poinka... Ba
mahnito... pobunie se i ostali.
Miiir, marvo jedna! zagrmi Kika.
Vojska je vojska nastavi Potrka i nema tu: jesi
li poludio!
Zato odmah?! iskesi se Podlivoguz.
Zato to sada kiljina uhodina spava i o nama brigu
ne vodi, jer misli da i mi spavamo. Kad se ujutro probudi,
bit e mu kasno.
Tako je, pametno djedovo. A kud misli da udarimo?
upita Kika od dragosti upkajui brk.

54
 Sovie emo preskoiti, jer ih je kiljo ve obrstio i
u Grudama zanoio. Preskoit emo i Grude, jer e ih kiljo
ve na uranku obrstiti. Broanac emo mu dati dobre ruke,
pa i fratre na irokom Brijegu, jer su fratri i od nas nemiliji
prosjaci... pa emo, duo si ga moja mila i draga, ravno na
itluk udariti!
Ako se kiljo i tomu domisli to e onda? sad za
promjenu upita Livoguza.
Ne moe se domisliti dok mu uhodina ne javi. A kad
mu uhodina javi, bit e kasno, jerbo ni tada nee znati: gdje
li smo, to li smo, kud li smo... Pa e mu cijeli dan proi u
iuavanju. Je li tako, djede Kikau? Kika mu ne
odgovori, ve ustane i pomalo se ukoi:
Torbe na rame, tapove u ruke i put pod noge!
Naprijed, marvo prosjaka! Naprijed!
to? Zar zbilja neemo ni oka sklopiti?! bljesnue
Jokaevi sjekutii.
Naprijed!
Ne moete ovako k marva i s prebijenom nogom
potui se i Livoguza gledajui umorna brata, Copca
pobonoga.
Naprijed! grmnu Kika.
Joka ve ponovo htjede neto runa zaustiti kad li ga
Copac povue za ruku i proapta:
Mui, brate, ne ljuti ga! Pametno radi. A ti moli
Boga, k to ga i ja molim, pa e ti no u tren proi. I nema
nita ljepe ve nou pomalo putovati i moliti oenae pod
nebom punim zvijezda i tihog, tihanog pjevuenja anela
koje moe uti samo dok se u noi moli.
Ne smijevi na Kikaa, Podlivoguz se obrecnu na
Copca:

55
 Lijepi te ava' mahnita odnio, da je Bogu toliko do
molitve, onda bi uinio da nita drugo i ne radimo!
I tako pooe svi osim Poprde i Livoguze, koje e
poto se dobro ispavaju ono sirotinje kui odnijeti
pooe, kao i uvijek, jedno za drugim, oprezni kao hajduci,
ne govorei nita i nemajui potrebe da bilo to kau, jer im
se itav dan jezik okretae as na molitvu, as na pronju i
zaklinjanje, as na kletvu i prijetnju Bogom i Allahom.
Ne bijahu uinili ni stotinjak koraka kad Kika osloni
desnicu Potrki na rame i aptom upita:
to li to uza te uka, sine? Potrka nemajui kud ni
kamo prizna:
Pet paica, duhana, djede.
Otkud li ti duhan?!
Pronaoh ga u pojati gdje smo zanoili. Vidim ja,
lijep duhan, teta ga je, a puno ga je. I mislim ja na don
Pavla, ti zna da on voli lijep duhan, a upelio mi...
... da ukrade? jo e uvijek makasto Kika.
Nije ba da ukradem, ve onako da donesem.
A tako! aptom povlauje Kika i aptom
nastavlja A nije li te sramota krasti ovjeku koji nas je
svih dobrostivo ukonaio?
Nee on ni opaziti, toliko ga ostade!
I nee, jer e sine, iz ovih stopa ukradeno vratiti i
metnuti tamo gdje si naao! Ja u te priekati, a ujutro u ti
dati dvije krune, pa don Pavlu kupi ljepeg duhana. Svaki
koji kupi, bit e ljepi od najljepeg ukradenog. I da mi to
nikad vie nisi uinio!
Postien Potrka potra prema pojati, na svakom se
koraku za kose hvatae i upae ih to od ponienja, to od

56
bijesa na sebe, kako li je mogao takvu nesmotrenost uiniti i
djedu se zamjeriti!
Nemir ga ne naputae ni poto je ukradeno vratio, te je
pogruen i ljutit na sebe itavu no koraao uz djeda
neprestano stiui zube.
Ni stotinu pria o neprispodobivim djelima devendjeda
Prpe to ih ovaj poinjae u svakoj proloini, u svakom
umarku i na svakoj goleti kojom su prolazili, tako da ne
bijae ni kamenia na kojemu se turska krv nije zgruala
ne vrati radost Potrki, koji tako grdno, premda iz dobra
srca, sagrijei.

57
 U NAMA SJAJU SVI DJEDOVI NAI

Nadomak kule Mustaj-age itlukoga Potrki sine

spasonosna misao koja e ih jednom zauvijek osloboditi
najljue nevolje to im neprestance pred stope ili u stope
uskae.
Dobro bi bilo, djede, da aga douka kako je kiljo u
prosjaka preobuena uhodina popa Musia, pa da o njem
vie brigu ne vodimo?
Kika ustuknu kao od iznenadna udarca i zagleda se u
unue, u udovite:
Ti bi zar k Garci imia, koljeno da mi se zamete
k to e se i njima zamesti?!
Ih! imi je, bolan, uistinu bio hajduina, a kiljo je
kukavelj a ne hajduka uhodina! I tu ti nema izdaje, ve
samo, hoemo rei, nekakva malena potvora.
Poradi koje ode glava!
K da mu puno i valja!
Na to ga Kika zgrabi za ramena, okrenu ga k sebi i
probode oima britkijim od noa, a koati staraki prsti
stadoe nemilice drobiti nejake Potrkine kosti:
Ovim u ti rukama glavu u guzicu...

58
 Uza svu bol Potrka se uspi nasmijeiti, nevinace:
Djede moj, zlato moje, k da za alu ne zna! Kika
odahnu, stisak popusti, a Potrka s olakanjem pomisli: Da
ne bi moje prijetvorne pameti, ode glava!
Lopuino nasmijei se Kika ni ala nije dobra
ako je neljudska. A sad, uz pomo Boju, na agu!
Stigavi pred kulu Mustaj-age itlukoga, odluie i opet
primijeniti Potrkino iznaae, koje im u Gorici toliko dobra
donese, te Kika podie glavu visoko, kao to slijepci ine, i
visokim glasom upita:
Kai slijepom djedu, sine, iji li je ovo ardak! Jal'
turski, jal' kaurski?
Ne znam ti ga ja! ardak k ardak, zidina k zidina
ree nehajno Potrka pomnjivo se ogledavajui za
kakvom rupom u dvoritu na koju bi naveo slijepa djeda da
posrne. Ali svud okolo kaldrma dobra, ravna kano gumno
novo, utoptano u kojeg e ga vraga uvaliti!
Avlija pusta, groblje u pono, tek pred kulom turski
momuljak, sredan i uredan, na zid se naslonio, fesi
nakrivio, pa e nekako svisoka, otrito gospodar je:
Nije to, kaurine, zidina k zidina, ve kula kakve
nee nai da svu kaursku zemlju uzdu i poprijeko.
Allah, ilallah zavapi Kika to je kula Mustaj-
bega silnog!
Age, stare, Mustaj-age, babe moga!
Bega, sinko, bega, to po srcu i junatvu ne begluk
ve paaluk i vezirluk zaslui!
Uto u avliju i sm Mustaj-aga s jo dva Turina; a i
dvije bule to na demirli-pender virnue sioe u
avliju, jer pred prosjakom kao i pred ajvanom ne bijae
potrebe da se ensko skriva. Zaas se sjatie svi ukuani:

59
site Turke dosada ubija, pa naiao prosjak ili kuso pae
promjena je.
Slijepi prosjak vidje da je turadiji milo to ree kako
im i ne bi bilo milo! te se uputi prema njima. No im
zakorai, Potrka mu podape nogu i jo ga gurnu u lea da
posigurnije padne.
Eto ti, neka ti, stari jare repati, u lokvi e krepati...
upravo se moglo vidjeti kako mu zubi u nasladu
zagrizaju. Jo dva tri puta veselo poskoi pljeui rukama,
pa magla.
Ali dogodi se to ni djed ni unuk ne predvidjee: ono
mlado tursko mome porumeni od gnjeva pravedne
mladosti i sigurnosti gospodara, zabaci fes i otisnu se za
Potrkom.
Proklet bio! Proklet bio! stenjae Kika dok mu
Turci pomau da ustane i sjedne na prag.
to ti doe ono pae? upita ga Mustaj-aga.
Sinov mi je sin, nevolja moja, svijetli bee
gospodaru! Koliko mi se dua alosti poradi zla srca
njegova, toliko se i raduje to uje, ako se ne varam, dini
glas unuka svijetloga bega Salih-bega Baagia?
Ne vara te, starino ree Mustaj-aga, vidljivo
razdragan.
Neka ti Allah mirisnim ljubicama i jasminom pute
pospe, a slijepi ti prosjak ne trai nita ve da mu gusle
doda, pa da srce iskali pjevajui o uzoritom gospodaru
Salih-begu, junaku srca milostiva, to me toliko puta
vezirski nadari. Eh, rahmetli Salih-beg! Mogao je muhi u
letu odbiti jal' lijevo, jal' desno krilo, po elji i po volji.
To se svidje Turcima, te zaas Kikau gusle a sebi
dueke. Kad Turci dueke po kaldrmi i na podvinute noge

60
posjedae, a Kika htjede zagusliti, u avliju upade ono
mlado uznosito Ture vukui Potrku za izvinutu ruku, i
bacivi ga pred Mustaj-agu ponosito podviknu:
Ja ga dovedoh, a ti sudi, babo!
Nemoj, svijetli bee gospodaru, nemoj nevoljnika,
krv je moje krvi povika Kika, te odmah zagusli i
zapjeva, ne bi li tako agu ohladio i nevoljnog unuka od jada
izbavio:
Viknu vila s Motokit planine:
Na noge se, serdaru Ivane,
pa pokupi svoje Vrgorane.
Eto na te bega itlukoga,
ba delije bega Baagia,
a s njime je dvanaest momaka,
sve momaka poizbor junaka.
Ti pokupi triest Vrgorana
ako misli sili odoliti,
jerbo s manje ne ima megdana!
Na to Ivan vili odgovara:
Ne budali, posestrimo stara!
Nji' je dvanest, nek je i nas dvanest,
pa to komu Bog i sria dade!
Ma je Ivo lukavstvo smislijo:
iz busije vatru otvorijo,
svi' dvanaest delija pobijo.
Osta samac bee Salih-bee.
Pa podviknu samac Salih-bee:
O Ivane, sinja kukavice,
to se krije k mi po kamenju?
Izii mi na megdan junaki
sa svom svojom jadnom miadijom!
Privari se Ivane serdare,

61
 privari se, ujide ga guja,
s druinom se baci u sedlace,
po Ljubukom razigra se polju.
A da vidi jada nevoljnoga:
trinaest ih pade na jednoga.
A da vidi bega Salih-bega,
on potegnu dvi kubure male,
obe male bez kremena pale,
pa od trinest jedanest naini.
Sve u trku kubure nabija,
sve u trku druge ispaljiva:
svako zrno nalazi elenku.
A kada ga iva sustigoe,
konjica je na nji' okrenijo,
pa je britku ordu povadijo:
sie, koli mlade Vrgorane
kano noca kratke zimske dane.
Osta samo serdare Ivane.
Pa povika serdare Ivane:
Aman, aman, bee gospodare,
budi jednom srca milostiva,
pa me iva pusti dvoru momu!
Odgovara bee Salih-bee:
Deliji je da koli delije,
ne da gnjei ui, imavice,
bii, jado, sinja kukavice!
Pa odjai biloj kuli svojoj do
itluka mista ubavoga.
Bie bee srca milostiva.
Mustaj-agi suze na oi od junatva, od uznositosti i
dobrostiva srca djedovskoga. A kako junaku suza ne prilii,
Mustaj-aga stisnu zube i proguta je, pa podviknu:

62
 Dvanaest drenovaa po goloj guzici... nek je na
djedovu uspomenu!
O puno je, bee gospodaru zacvili Kika Budi i
ti srca milostiva.
Milost je milost, a pravda je pravda ree aga i kao
da za glavu izraste i nije dobro kad njom srce ovlada.
Da bar jauk ne ujem, svijetli bee gospodaru, jo u
ti dvanaest pjesama ispjevati.
Potrka zahvalno pogleda djeda, pa premda spasenja
nema, ipak je nekako pri dui lake kad zna da bi ti ga
netko pruio kad bi mogao. Pogledi im se u letu
pomilovae, a Kika bespomono kimnu glavom i ree:
Otrpi, sinko, kali se. U naem je zanatu svakog jada.
Mladi agin sin ve bijae pripremio itku drenovau i
poeo vui nesretnog Potrku kad se aga uplete:
Sine Meho, ostaj kraj babe. To to bi ti uinio, u
srdbi bi uinio, a pravda srdbe ne poznaje. Potom se
obrati momku to je mirno do njega sjedio Alija, odvedi
ga u ljivik za kuom, i kako rekoh, ma ne preestoko.
Vrtirepka, koja je pred kapijom stajala i sve to gledala i
sluala, bre-bolje otri za kulu, da ih u vrtu zaskoi.
Doavi u bau za kulom, Alija zafijuka drenovaom
kroza zrak, kao da je iskuava, a potom e sasvim poslovno:
Mome, skidaj akire!
Udari preko njih, dina ti stade moljakati Potrka.
Beg ree: po goloj! A za me begova k sultanova!
Je za te, ma meni je sramota... Ne nastoj, majci ivio!
Beg ree: Ne estoko! Ma ako ti ih ja skinem, bit
e i ee!

63
 Sramota je, sunce sjajno, da golu prosjaku gleda
svijetli beg i gospodar...
Jo mi se i ruga, tene kaursko! razljuti se Alija.
U taj as preko oniska zidia skoi u bau Vrtirepka,
smjekajui se zavodniki i vrckajui malim, uigranim
stranjicama:
Ne ruga ti se, ve ne zna. Sudei po obliju i ljepoti,
i jelenju stasu, nitko ne bi pomislio da si agin sluga, ve
pravi beg i gospodar!
Ma to to ti mljacka? I tko si? upita pomalo mrk
Alija.
Vrtirepka se uzmijea i dojkama i kukovima i svim im
je mogla mijeati i mijesiti:
Vila Ravijojla! Ima oi: gledaj, pa se nagledaj!
Bojim se da mi ne iskape od hurijina ognja!
uzvrati Alija striui uima i sjekui oima.
A ti zamiri, k u sunce, i ne vitlaj obrvama!
Vrtirepko moja... zavapi Potrka, ali u zao as, jer
to osvijesti Aliju koji podviknu:
Jo nisi skinuo! i zafijuknu drenovaom.
Kad je Bog tako odredio... k i biskupu tap...
to to meljucka?
Nita... ja onako... svom se Allahu molim...
proapta Potrka i stade polagano sputati hlae.
Tada se umijea Vrtirepka, prie dva tri koraka Aliji,
izazovno mu namigne i triput vrkom jezika obliza
nabubrjele usne:
Hajde, lijepo mome, da se pogodimo.
Za to da se pogodimo?! zaudi se Alija.
Za ibe.

64
 Kako za ibe?!
Evo ovako: koliko ih njemu manje dade, toliko puta
moe pomilovati... i ne dorekavi zagali se, a male
isprene gole i bijele guziice zasjae na suncu, te Aliji to
njihov sjaj a to njegova pogana krv mrak na oi bacie.
Krii, mali, to te grlo nosi prosikta Alija, i ve
mu ruka uz bijelo i golo puziti zae.
Potrki nije trebalo dvaput rei, te se stade neprisebno
derati, ali i sasvim prisebno brojiti koliko e puta Alijina
ruka uz i niz Vrtirepkinu bojao se da se Ture prerano ne
zasladi. No bojazni ne bijae mjesta, jer ljepotu milovati a
pamet ne izgubiti ne moe ni kranin, pa gdje bi Turin.
Samo to Turinu milovanje nije dosta, te nasrnu kako
valja. Vrtirepka mu se izmae, a onda se izvrnu i utonu u
gusto busenje rabarbare, pa i sama u vatri kroz vatru ree:
Miluj kud hoe... i ja u tebe... pa e ti biti isto...
samo ga ne mei, jer grehota je siroti kopile ugraditi. Ako
e silu... ti Potrka stoj na strai, pa im ciknem, trk po
agu...
Potrka stajae kao ukopan, onakav kakav se zatee
sputenih hlaa, sagnut, rukama oprt o koljena i gledae
to udno milovanje po mjestima po kojima se on nikada
pomilovao ne bi. A ono dvoje, kao pomahnitalo, sve se bre
miluje, sve zadahtanije hropcu, sve bjelije oima prevru.
Najednom se Vrtirepka sva strese, a Turin zgri, pa se
smirie jedno kraj drugoga. Potrka zna da nisu radili to
aa i mater rade, ve meusobno to obani sami sa
sobom, tek to se obani ne gre i ne tresu, niti ovako
miruju kao ivi mrtvaci, ve odmah ljudski razgovaraju kao
da nita nije ni bilo. Moda su i zamantali pomisli Potrka,
te drenovaom Turina badnu, na to ovaj skoi i prosikta:
Nek te ejtan nosi! To i Vrtirepku dozove k sebi, te i ona

65
noge kao opruge, otrese i poravna mdru, pograbi Potrku za
rukav, skoi s njim preko plota i jo mu u skoku kranski
zaprijeti: Ako ikom zucne, variak u ti eravice u prkno
sasuti!
Vratite se podviknu Alija ... bar ti djevojko.
Sama si me zvala... Prokleti kauri, nee ni kad hoe!
Kad uvee na noitu djed upita je li arilo, Potrka
pogleda Vrtirepku pa djeda i ree: arilo, arilo... taman
tako kano da netko Vrtirepku po guzici miluje.
Na to svi osim Vrtirepke udarie u smijeh, a djed Kika
zastrie obrvama, ponosan na junaku krv koja ni pred im
ne preda, a potom ispripovjedi kako ga aga dukatom obdari
za pjesme koje mu je tu pred nosom izmislio.
Hoe li, moe biti rei, da si te pjesme sam sklonio i
iskitio? podrugnu se Joka.
Nisam, ve sam doao k tebi da mi ih skloni i
iskiti!
Potrka se prikui djedu i snano mu stisnu ruku:
Djed moe sve to hoe! Je li tako, djede, sunce
moje?
Koliko je u ljudskoj moi skromno e Kika, koji
nikad a osobito pod stare dane na lasku ne bijae neranjiv.
A je li taj Salih-aga ba takav junak bio? upita s
hinjenom nevjericom Potrka.
Stari Salih?! Kukavelj, sinko, da je treba traiti. Ruku
bih dao u vatru da ni na jedan megdan iziao nije, kao ni
unuk mu Mustaj-aga.
Jokaevi sjekutii, koji se ne mogahu sastaviti, oblie se
slinom i nenadano se za oca zabrinue:
Ako to zna ti, zna i Mustaj-aga. Nije li mogao
pomisliti da mu se podruguje, pa te i za glavu skratiti?

66
 Netom bi Joka progovorio, ma to govorio, Kikaevo bi
se lice u grumen gaenja skrutnulo.
Prvi pa iscjedak naviralo je samo od sebe im bi
na prvijenca i pomislio, te se odmah stade surovo beljiti i
kreveljiti mogao bi i pomisliti... pa za glavu, pa za
glavu... prvi pa iscjedak...
Zatim se uozbilji i obrati Potrki:
Kai djedu, suzo djedova, kad bi ti netko rekao da je
tvoj budalasti ako najumniji od svih ljudi pod kapom
nebeskom, bi li tog ovna bojeg za glavu skratio?
Ne bih, djede, zlato moje, kako bih! Jo bi mi to bilo
drae nego prascu mekinje podviknu Potrka s potajnom
nadom da e to jo netko nekada i rei.
Eto vidite Kika se malo uspravi to je uvijek bio
znak da e rije oduiti svima bi nam bilo drago da i o
ovoj kukvii netko neto dobra kae. A sad kukvie i jejine,
pogledajte jedan na drugoga kano bena na urlin-pticu,
pogledajte sebe i oko sebe, pogledajte tugu do nevolje. Ne
kaem samo nas, u ovim krpetinama i dronjcima, na tuim
vratima, nas koje osim nas samih i onih gorih od nas nitko
ljudima i ne smatra, premda smo poesto mudriji od
najmudrijih... nego pogledajte Mustaj-agu silnog, i don
Pavla, i poglavara u Imotskom. Pa to vidite, osmrdine? Sve
sam jad i kukavelj. Bilo da vue prosjaku torbu ili se iz nje
hrani, bilo da carske fiorine za prute ari ili dukatima
prosjaka dariva. Ma kakva divota niz grlo prola, u smrad
se promee. Smee smo svi zajedno, i u ovo nae doba osim
smea i krtene due jedva to i ima. Eto, i danas smo uli
pukaranje popa Musia i njegovih hajduka. Gdje su to
hajduci! Gdje junaci! Gdje zmajevi! Zapukaraj iz busije, pa
noktom u ledinu! Opuzdrine nijedne! Ove sadanje zmije i
nisu zmije, ni vukovi vukovi, ni snjegovi snjegovi! Nita

67
sadanje nije ono jueranje! U ovo se nae smrdljivo doba
ne dogaa ni ono to se dogaa, i svi bismo pocrkali od
sramote da se ne ogledavamo u ogledalu slavnih djedova
naih. I ako to vrijedi u ovoj vrei govana pod ovom
smrdljivom koom, to je razvodnjena njihova krv, krv
predaka i junaka to su na junake megdane izlazili, s
vilama se bratimili i zmajevima glave odsijecali. Je li,
sroljani moji, je li kadikad nou outite kako vam se sva
koa usvrbila? Ni od buha ni od uiju, ve onako sama od
sebe? To djedovska krv vapi da uini neto to je neko
danomice inila, neto to bi se upamtilo i u pjesmu sloilo,
krv junaka pod gubom i smetljikom!
A moe biti inu Joka da su i ti nai pokojni
bili kukavelj k i Salih-aga, da su uvali svoje guzice k i
mi nae. Pusto ti je nai antalaa da i o njima pjesmu iskiti
za pol bukare vina!
Kika se, zaudo, ne raesti, ve gledaju nekud ustranu
u pol glasa ree:
Moe biti. Ali mi ih samo sa gusala znamo, i oni su
ono to rep konjski o njima govori... A sad na spavanje,
sutra nam je Ljubuki peruati!
Potrki bijae na vrh jezika nekakva zaskoica kojom
htjede djeda zaskoiti, no kako mu se i samu uini da nije
osobito ni pronicljiva ni zaskoljiva, pomisli da je pametnije
u glupoj utnji usnuti nego se glupou pametnjakom
iskazati. Poea se za uhom i u polumraku potrai mekaniju
hrpicu slame, jer u mekotu i san bolje upada. I dok je tako u
nedoumici birao, neija ga ruka stegnu oko zglavka i
povue nadolje.
Lezi uza me, bit e ti toplije.

68
 Jo se nije pravo ni snaao, a ve se nae u slami,
pripijen u Vrtirepkino tijelo, koje se nadimalo i dahtalo kao
edan pas.
Ma kud Bog i nama prosjacima povrh svih vragova
jo i ovog ostavi!
Kojeg? Da mi nisi oboljela, sunce moje? zabrinu
se Portka.
Grdno, brajo mili, gre nego i zamisliti moe.
Uhvati me prokleta proljetnica.
to ti je to, seko moja?
Vrtirepka stade zadahtano i isprekidano aputati: K
to u vama, kako kaza djed Kika, vrite svi vai
ukundjedi, tako i u nama sve nae ukunbabe vrite i jauu.
uo si, sunce moje, kakva je bila deven-baba Anelija,
kako ju je svakog pramaljea proljetnica hvatala i uspaljenu
krv pod mahnitu kou sabijala, izgori. I jao si ga svakoj ako
tu krv bre-bolje ne prekali!
A kako se to krv kali? Nikad nisam uo... sad i
Potrka stade aputati.
K s Alijom, sunce moje. Milovanjem. Ono jo vie
uzvari krv, a kad ona dobro provre, onda neto pukne, kao
ir, kao micina, i tako se prekali.
Kakvo je to smijeno kaljenje bez vatre i vode!
Budalasto.
Nikad ne u da krv nije voda?! zaskoi ga
Vrtirepka.
Kako Potrka na ovo ne umjede odgovoriti, uuti. A uuti
i Vrtirepka, nape ui i stade paljivo oslukivati. Kad se
uvjerila da su svi umorni prosjaci pozaspali, ane Potrki:
Zavuci ruku i miluj me... umrijet u ti.

69
 Neu, sramota je. I rodica si mi, i... i Potrka
prebaci ruku za lea, kao da se boji da mu je Vrtirepka ne
zgrabi i ne odvue tamo kamo ni za ivu glavu doi ne
smije.
Sramota bi bila kad bi ti svoju rodicu badnuo
uvjerljivo e Vrtirepka ali tebi tek poe etrnaesta, i tvoj
se crvuljak ne moe ni opruiti a kamoli zlo uiniti. Nego
ovako, vidjet e... nita se nee dogoditi ni tebi ni meni.. a
ako me ne prekali, mogla bi me proljetnica i prekinuti...
nee valjda... ako ti nezgodno bude, samo reci... ako ne
bude, mui i zavuci ruku gdje i meni treba...
Dok Potrka razmiljae bi li to bio grijeh smrtni ili djelo
milosra, outi kako ga i sama neka udno uznemirena i
znatieljna krv u taj sramotno-milosrdni ponor gura, kako
ga topli Vrtirepkin dah kakljuca po vratu i za uhom i neku
udnu vatru raspiriva, kako se njeni siuni prsti u hlae
vjeto zavlae i jo vjetije prebiru tamo dolje izazivajui
neke nepoznate i vraki ugodne mravce i trnce nalik.. nitko
iv ne zna nalik emu.
Je li ti milo, milo moje, sunce moje ogrijano...
crviu moj rascrvani... crvulje moj crvuljavi... ape
Vrtirepka, i mnoge druge besmislice ape.
On samo uti i obuzet eljom, to sama od sebe odnekud
nadolazi, lupeki zavlai ruku meu njena topla stegna, koja
se sama od sebe rastvaraju kao edna zemlja, kao cvijet
suncokret, kakoli-toli. A onda neto pue, ba kao to
Vrtirepka i kaza, samo ne pue kao ir i micina, ve nekako
drukije, kao sae, kao mjei meda, kakoli-toli. I Potrka
spozna da to nije djelo milosra, ve djelo sramote, grijeha
smrtnoga i srdbe Boje, te se u samrtnom strahu i kajanju
odvalja u slamu, daleko od nevoljnice i nevaljanice,
nadajui se da e tako i od grijeha pobjei. Ali pobjei se ne

70
moe, jer je pakao i ruka Boja, i prsti dugaki ve ga
udarie... ono tuge nabreklo i boli, umrijet e. Nikada vie
ni taknuti ni pogledati to pogano stvorenje, tu silu neistu,
to uz vraju pomo uvodi u napast i Turke i krane, i
nevoljnog strievia svojega. O, sve je ovo udno i ludo,
vraje; i Vrtirepka, i sav taj na put Boji po otajstvenoj
zemlji hercegovakoj, po toj golemoj njivi Gospodnjoj, koju
nisu ni orali ni kopali, a sad po njoj obilno pabire, a
ponegdje i anju. Ali jadne ti etve kad se na svakom
koraku mora iinjati da ne vidi to gleda, da ne uje to
slua, i svakoga baliju kojemu bi najradije vratom
zakrenuo svijetlim begom nazivati. Putovati, putovati,
putovati.. i nikad kraja tom Bojem putu po toj opinjenoj
zemlji. Stoga je i sve to nailo, i krv, i grijeh, i prokletstvo...
jer nita ovdje nije kao kod kue, gdje ti je sve na dohvatu
ruke: krave i ovce, Bog i ljudi, gdje svakom u brk moe
skresati to hoe i sasvim pouzdano znati gdje te kakva
nevolja ili radost eka: gdje vuk, gdje golub, gdje strailo,
gdje milosnica vila. Ovdje nita ne zna ni o ivini ni o
ljudima, ni o Bogu; tko e zasigurno utvrditi gdje to prestaje
Bog i poinje Allah, da se o pustim iznakaenim strailima
turskim i kranskim i ne govori. I tko e pouzdano
potvrditi da ova pojata nije stjecite vragova i ejtana, da
ova slama nije prepuna onih kao prst malih straila, to
osim vodene glave i dviju otrih nerastovih kljova jedva to
i imaju? Otkud kljovari kad mu o njima nitko nikada ni
rije nije proustio? Ali to treba da netko i prousti kad on
sasvim pouzdano zna da u ovoj kljovastoj zemlji moraju ba
takva straila postojati, ba takvi kljovasti kljovari s dva
zuba vea od sveg tijela, i samo ekaju da ga san obrve, pa
da se tim stranim kljovama ukopaju u njegovo mlado
greno meso. Na sve to djed bi samo promrmljao: Nita,
kali se, sinko! I Vrtirepka se kali, i sve se kali. K vragu i

71
kaljenje! U njegovu se kamenju ne bi dogodilo nita od
svega to se dogodilo, pa ni ovo s Vrtirepkom, ovo
sramotno, protuboje, greno. Kali se, sinko! Nema tu
kaljenja! To su samo neke proklete ari i ini u toj
prokletoj, zaaranoj i opinjenoj zemlji. Bacie ih i na nj i
na Vrtirepku. On ju je paljivo promatrao a da ne bi vidio
kako to nije djevojka, ve opinjena ptica: glavom ovamo i
onamo, a oi makar na sve strane skakutale arke,
zamagljene i sotonski lude, opet se istom mjestu vraaju i
ne vide nita do krvave magle u koju je zle sile bacie.
Spasi me, Boe! proapta Potrka i prvi put u svom
mladom ivotu osjeti se nepovratno krivim i nepovratno
izgubljenim. I zna da je uzaludan svaki pokuaj bijega,
svako otimanje, svaka lukavost, ba kao u stravinom snu
kad se progonitelji uz lave u velikim skokovima primiu, a
on ni plaziti ne moe, pa ipak napinje sve miie iako zna
da ih, malaksale i oduzete, nikad napeti nee. A to znaju i
ove pogane nakaze kljovarske, te ve igave kljove od
prodrljive i nasmijane sline iz slame izvlae. Vidi ih on,
vidi kako jedne za drugima izviruju, kako se bjelasaju na
utim zrakama mjeseine to kroz pukotine krova tu i tamo
probija. I najednom sa svih strana stade slama pucketati i
utjeti: to ete prokletih kljovara u bestidnoj sigurnosti
izranjaju, izranjaju na tim kljovama, ba kao kad bob nie i
za sobom vue svoju isisanu trulu sjemenku. Spasi me,
Boe! jer samo Bog moe spasiti. A moda i djed Kika,
koji je jedini otvrdnuo u tom ludom turskom svijetu.
Skupivi posljednju snagu zavalja se po slami i sudari se s
djedom tako estoko, da se ovaj kao zec prenuo i nalaktio:
to ti je? Nita jedva istisnu Potrka kljovari, i
tako... Kika prebaci preko unuka tvrdu i teku ruku,
gotovo ga prilijepi o svoja svela koata prsa i promrmlja:
Nita, kali se, sinko. A sad spavaj, suzo djedova.

72
 Ali uza svu sigurnost, koju mu je pruala djedova tvrda
ruka i jo tvra i pomalo hladna prsa, Potrka ne mogae sve
do jutra usnuti.
Bolestan si ree ujutro Kika im ga pogleda
Sjedni negdje u praniok i grij se dok boljetica ne umine.
Nije o glavu raditi, u Boga je vie dana nego u biljcu dlaka.
Ni meni nije dobro prostenja Divac, udahne
duboko i zamijesi ramenima, a stari zglobovi zakripjee
kao egrtaljke na Veliki petak.
Kika oinu brata onim svojim mladenakim i
svepronicljivim okom, iz kojega se odmah moglo sve
proitati, a onda nakon odue utnje klimnu glavom i ree:
Ionako ima haraa za pet est dana. Priuvaj maloga.
I tako, dok je okljatrena prosjaka eta po Ljubukom
hara Boji skupljala, dotle su se Potrka i Divac zavijeni
u grube suknene kamparane, s praznom torbom pod
stranjicom i starom ruevnom zidinom za leima grijali
svojom malom toplinom i mladim proljetnim suncem.
im se malkac ugrijao Potrki se snaga vrati kao
malaksalu listu kad porosi. Noanji strahovi utonue s
mrakom u nedragu uspomenu. Opet je bio svoj, premda
malo oprljen: prokleti su se kljovari javljali netom bi oko
sklopio. Na mladu se rane brzo sue, a kraste jo bre
opadaju. Ali i mlad se ee gdje ga svrbi:
Reci mi, diko moja, kako bi se ovjek otresao tog
vrajeg straha?
Divac ga u udu pogleda pa proapta onim svojim
utavim enskim glasiem:
A kakav bi to bez straha ivot bio, vrag ti u prkno
vreu vrua luga nasuo! Sve to ivi, ivi u strahu, uuuu...
od Boga i vraga, od vuka i hajduka, od uroka i vukodlaka...

73
 I od kljovara? upita Potrka u nadi da e ga Divac
razumjeti. Ali starac ga preu i nastavi:
... i cvokoe zubima. A to nam je, brajo, kruh
svagdanji, te ti njega a on tebe griz-griz dok se ne
sagrizete. Samo budale ne poznaju straha, ve dum-bum
glavom o zid k muica o plamen. Nego, djed ti htjede
drugu rei. Oko me zaboli gledajui kako te onaj antala
stranputicom voda.
Ne govori tako o djedu Kikau narogui se Potrka.
Divac otkinu granicu tek zazelenjene tilovine i stade je
griskati s ona dva tri preostala zuba:
Sluaj, mali, vrag te od sise odbio, sluaj i mui kad
stariji i prdi! Kad neto kaem, onda kaem, a ti, krk, i duu
u se! I kad ti kaem da onaj antala baljezga, onda
baljezga! Kad govori i ja mu priznajem da govori, a kad
baljezga onda baljezga. Kae, da ti je devendjed Prpa bio
junaina kakva Krajina nije rodila. Bio je. to jest, jest. I da
je sjekao Turke na buljuke, kvrc-krc, fiu-fij! Sjekao je. to
jest, jest. S vilama se bratio, i one mu sveer na ruku ile i
pri ruci bile. Jesu. to jest, jest. Ma, sroljo jedan nije vilu ni
za sisu uhvatio, a kamoli s njom trc-Marica, i toliko joj
vilica ugradio! to nije nije, pa bog i maslokaa!
A otkud ti zna da nije kad si tim vrajim roenim
oima Prpin doi vidio u koji je s Koviljanom uskoio!
Brus, miko! Skoio je na kravu a ne na Koviljanu!
Ne skae se od ale na vilu! Hop-cup i trc-Marica! A kad
se jednom skoi, onda je zanavijek gotovo, moj brcko,
mrcko, trcko!
to gotovo?
Sve gotovo! Kvrc! K da si ga britvom odrezao.
Bolan ne bio, i sam zna da vile nemaju mukoga poroda i

74
da s vilenjacima nove vile grade. Vilenjaci su nai momci,
viloviti, siloviti, previti. A vile jo previtije, pa ap'
mome i s njim na suanj, u travu ili u postelju, pa ki-vole,
ki-krava, ki-vole, ki-krava... udari, nabij i muzi, muzi
dok mu i posljednju ne izmuzu. A onda s njim zzzzz... u jad
i nevolju iz koje je i doao. Ma opet nije nita izgubio, jer
vie valja no s vilom nego ivot s babom Anukom ili s
tetkom Livoguzom. Jer, sokole moj, sokoliu, vila ti je vila:
gdje pipne tvrdo, gdje pomiluje glatko, gdje
zagrize sono, gdje okom ari, gdje jezikom sladi,
eto ti je, vrae! Vilenjaci se tog slada toliko nauivaju, da
itav ivot ne mogu sebi doi, i nema te vraje enske ni
tog poganog vrckanja stranjica koje bi ih ma i naas
opinilo. A tvoj devendjed Prpa nakon kace meda, hop-cup,
pa od prve na babu Aneliju, na vreu govana!
A tko ti kaza da se vilenjaci ne smiju eniti ni od srca
poroda imati?
Divac ispljunu savakanu granicu tilovine i strignu
uima:
Jedno mome komu mogu vjerovati kano samu sebi.
A sad pouj. Bilo, velju, jedno mome. Mome li je,
drijebe li je, to li li je? Plahovito, silovito, burovito,
vjetrovito, pa kud okom tuda skokom, to ti trkom, on e
srkom. Nema zida niti jame da ih nee preskoiti, niti
momka da ga nee ramenjakom nadbaciti. Mome li je,
drijebe li je, to li li je... I jednoga dana, hu-hu, 'rano moja,
strah za se, prike poda se, put preda se, pa vrc u planinu;
ne u ova naa jadna brda, u kojima vila k na grabu oraha,
ve u pravu vilinsku jazbinu, u Zavelim-planinu. I tako s
noge na nogu, gaz-gaz, gaz-gaz, dok ne nagazi na jedno
dijete, ciju-miju, to se zaigralo nad jamom, nad jametinom.
Vidi mome: nevolja je, i sve misli kako e djetetu lib-lib,

75
da ga ne ustrai, da od zla gore ne naini. A dijete sve neki
korjeni iz jametine up-up i sve se vie nada nju
nadvlai. I ba kad mome htjede: ap za noicu, korijen
se istre, dijete za korjenom, a mome za oboma. Ispoetka
dobro: s kamena na kamen, s klina na klin, a onda naleti
glatko i vlano, a moje ti mome fiuuu... dok mu se ne
smrai pred oima. Kad doe k sebi, nad njim hrastova
kronja k nebo, na svakoj granici fi-fi, fu-fu, po jedna
ptiica arenica i zlatorepka vraju pjesmu izvodi milinje
boje a ono mu djetece up-up malje po prsima,
kakljucavo. Kad podie oi, nad njim ljepota djevojka,
auuu... kakvu oko nije vidjelo ni nos onjuio, u anteriji od
same svile i kadife, protkane zlatom eenim. Vidi mome:
vila je. Vidi: podmetnula edo da ga iskua. Sve vidi, ma
odati se ne smije. Pa sve misli: to bi, kako bi, dok mu se
ne uini da je najprilinije po staroviku, te upita: Tko si?
to si? I kako si? Ona okom k zvrkom, pa odgovori: A,
eto, dobro sam. Ako hoe, sestrica sam od ove za kojom u
jamu skoi. Zovi me Zlatkom i doi sa mnom da te se
nadarivam. Uze ga za ruku, pa cap-cap u neku peinu.
Naoko peina k peina, zjalo k zjalo, obraslo grabovinom
i kupinom, i sve nekom opasnom tminom zja. A kad u
tminu, jadna ti majka, zasja k sto slijepih sunaca, zaubori
k sto umilnih izvoria. To sa svoda nizovi bisera i dragog
kamenja zvec-zvec, k puno polje srebrnih praporaca na
konjima razigranim, ubojitim. Pusta svila pada odasvuda, na
stolu akonija da ih u tri mjeseca prebrojio ne bi, niti bi ih
svi prosjaci u Krajini mljacnuli od nedjelje do nedjelje.
Postelja poiroka k kua, a strunjaa nabijena perjem sa
samih podvoljaka vrabaca poletaraca, nad uzglavljem alem-
kamen k tikva misiraa. Gleda mome curu pa postelju, pa
opet curu, obliznu se i ree: Ja bih tebi togod djeteca
ugradio! A ona prihvati: Najedi se, pa emo onda.

76
Mome opet pogleda postelju, draa postelja od tri stola
akonija; a djevojci opet milo to je tako, pa e: Kad ba
nema hitnijeg posla... I da ti ne duim: gdje pipne
tvrdo, gdje pomiluje glatko, gdje zagrize sono,
gdje okom ari, gdje jezikom sladi, eto ti je vrae!
Momku se uini kao no i dan, a bijae tek propupalo kad
je od kue odlazio i posljednje lie opalo kad se vrati. I tri
puta bijae propupalo, i triput lie opalo dok prvu rije
preko zubi prebaci. Samo tumara i glavinja, i bum-bup o
drvlje i kamenje; bijae lud sebi i drugima, ali nije se moglo
drukije. Budan ili u snu, vila sveudilj bijae pred njim, na
dohvatu ruke, i ma koliko za njom tr' i zaskoi, uvijek bi
mu za dohvat ruke izmicala. A on je znao da ono to mu
izmie i nije vila, ve njena prilika utisnuta u njegovo oko i
njegovu oaloenu duu. Trideset je puta hit-hit u Zavelim-
planinu, i uuu... k ranjen vuk zavijao, traio onu jametinu
bez dna, onaj hrast k nebo, i ne mogae ih nai. A kad na
izmaku tree godine ponovo zae u Zavelim-planinu, usnu
na ledini na proplanku i io se probudi, nad njim hrast k
nebo, na svakoj granici fi-fi, fu-fu, po jedna rajska
ptiica arenica i zlatorepka vraju pjesmu izvodi milinje
boje a neko mu drugo djetece prstiima malje na
prsima up-up i pu-pu malim ustacima: Probudio se
aica! Tada se u onoj istoj anteriji, zlatom protkanoj,
spusti do njega na ledinu njegova vila Zlatka, a stade
dragati i milovati i ap-ap: Vrijeme je da se pobratimo i
da te ivotnom snagom zadahnem. Potom izvadi sisu
kakvu sisu! a mome se prihvati k dojene, pa sis-sis
do kapi, i namah outi kako se po svem ivotu neka
udesna snaga razlijeva. Tada vila ree: Iupaj der onaj
hrasti! Mome prie hrastu k nebo, prodrma ga, al' ga ne
iupa. Tada vila ree: Posisaj i drugu! On opet sis-sis, pa
i drugu do kapi. I onda ti, sroljo moj, izvali hrast k klimav

77
zub, a taj se hrast jo i dan danas moe vidjeti. Tada e
Zlatka: Ostaj zbogom i ne razmei se bez velike nevolje,
jer kad zlo naie dobro je svu snagu imati. I nestade. A
mome otada k ukopljen parip trus-trus po tom emernom
vrajem svijetu nosajui u mrtvo oko i u mrtvu duu
utisnutu priliku svoje vile ljubeznice i posestrime... pa tko
e onda na ta enska govna i pomisliti!
S Divevom priom konano nestade noanjeg grijeha i
straha i opet oivi onaj stari, veseli i zajedljivi Potrka:
Sve ti je to, moj djede, luk i voda, u-mu pa prolij
dok mi to mome ne imentuje i bod-bod prstom u srce!
Na to Divac, netremice gledajui Potrku modrim i
usprkos starosti ubojitim okom, zabode kaiprst u visini
srca.
Potrki se sledi smijeh na usnama i najednom mu se sve
objasni:
Budale mene! Kako se prije nisam domislio zato te
uistinu Divcem nazivaju! Nije se htio eniti! He, a zato se
nije htio oeniti?!
No njegova uroena nepovjerljivost ubrzo ohladi prvo
zanosno oduevljenje:
Ako si zaista onaj za kojega se izdaje, iupaj tamo
onaj hrasti to ni stoti dio neba ne pokriva!
Ali Divac sasvim spokojno ree:
Ne dade mi vila snagu da se pred usranim juniem
razmeem.
I Potrka se postidi, vele postidi.

78
 GDJEKAD JE PAMETI I U BULE I U AE

Dok su jedna drugoj neto aputale bestidno hihoui,

Potrka se gol golcat sklupao na sofi i dozlaboga ustraen
cvokotao zubima, pa ne znajui kud e ni to e, usrdno se
utjecae Bogu, jedinom prijatelju u nevolji: Izbavi me,
Isuse moj, sve uzdanje moje! A usput je proklinjao sebe i
nezajaznu gramzljivost prosjaku. Triput su se vraali i
triput iz Ljubukoga pune vree u Vitinu donosili, i ono
troje magaradi to e ih sutra dognati Poprda i Livoguza
nee moi isproeno odjednom kui ni odnijeti. A djed
Kika upeo, pa upeo: jo, jo i jo, jer se na njivi
Gospodnjoj ne smije besposliiti, ve kao Ruta Moapka od
zore do veeri...
Onda djed Kika, kao da mu je sam vrag doapnuo, ree
Potrki:
Vrijeme je da i ti iz gnijezda prhne i vlastitim kljunom
kakvu muicu opne. Idi, puti su ti Boji otvoreni. Kali se,
sinko!
I posla ga u ovu zaaranu kuu u kojoj ne bijae nikoga
osim dviju ni mladih ni starih bula, a koliko je iz njihova
razgovora mogao razabrati do podneva nee nikoga ni
biti... pa sad se kali, nevoljo moja!

79
 Ih, kad su mu ono tursko odijelce davali, to ga ne api,
pa petama vjetra! Ali gdje e pusta pamet ve u hvalu i
razmetanje, kako on nije nikakav sroljo-goljo, i kako su
zakrpe samo varakanje i lug u oi ludim Turcima, a pod
zakrpama se novo novcato ruho skriva. Onda bule zr
digoe, jedna drugoj namignue, zakljuae vrata od avlije,
zgrabie ga za ruke, pa s njim u u ovu memljivu odaju, i do
gola! Sada paraju zakrpe s njegova novog ruha, cerekaju se
i doaptavaju, i tko e znati kakvu psinu smiljaju. A on ne
smije ni vrisnuti, ni ciknuti, ni zinuti, jer koga e dozvati
osim Turaka! A kad ga Turci ovakva gola s bulama
zateknu: ili kolac, ili ue ili glavu na kretinu! Prokleta da si
lakoma lakomosti Kikaeva i kaljenje prekaljeno!
Osim tiha proklinjanja i prokletog cvokotanja zubi u
njemu nema nita. Sve je odrvenjelo, tek ga ui are i rastu,
rastu sve do stropa i hvataju svaki um koji izvana dolazi, i
na svaki novi um predaju, a noevi kroz cijelo skvreno
tijelo.
One dvije prokletnice samo oparavaju zakrpe, nikad
kraja tom paranju. Onda opet ne paraju, ve jedna drugoj
neto u-u, pa obje u isti as na nj bace brz i zelen
zmijski pogled, saviju se u kriima i hihou, Boe, i sve se
rukama grabe za trbuh, da im od smijeha ne popuca.
Kad su napokon s paranjem bile gotove i on se ponadao
da e se domoi svoga ruha i u skoku preko Vitine, one
opet jedna drugoj namignue onim prokletim zelenim
zmijskim okom, zgrabie ga za ruke i odvukoe u nekakvu
drugu odaju, te s njim u korito puno mlake vode. Stadoe ga
veselo sapunati i prati, natezati za ono skovrljena jada i
hihotati k svi vrazi zajedno.
Najednom se pred njim u svoj golotinji ukaza strana i
jedinomogua istina: on nije uao u tursku kuu, ve pravo

80
u vjetiji osinjak, i sada ga vjetice-radilice peru da ga
mogu ista skuhati i njegovim tunim mesom nahraniti svu
tu vjetiju gamad to se skriva negdje po rupama i
tavanima proklete kue. Krajnji je as da se otme, da u
pomo zazove, makar i Turina. Ali vie ne bi ni kapi snage
u njegovom tijelu, ni daka zraka u grlu, i posljednje to je
spoznao bijae da je omamljen i otrovan tim slatkasto-
trpkim parama. Svijet se zaljulja i pretvori u same
samohrane boje, koje se u irokim rijekama veselo
prelijevahu, kao da se ovdje iv ovjek i ne kuha.
Dolazi k sebi odnekud promukle rijei koje kao da
su otupjele i izobliile se u munom probijanju kroz gustu i
otru pjeanu maglu, a malo zatim kroz tu sveunitavajuu
maglu razabra neka rasplinuta i zabrinuta lica kako se nada
nj nadvijaju.
Kaem ti, od gladi je. im malo popije doi e k sebi
ree jedna i prinese Potrkinim usnama kotli pun
varenike.
Ako me hrane pomisli Potrka ne misle me
odmah ubiti, a dotle u nekako... i pohlepno ispi mlijeko
do kapi.
Bule olakano odahnue.
to ti bi? upita jedna gledajui ga ne vie
zmijskim nego nekako prijateljski veselim oima.
Potrka se nadie i vidjevi da je obuen u svoje novo
ruho, i sam olakano odahne, i kao da se izgubljeno veselje
vratilo s izgubljenom odjeom, gotovo veselo upita:
Zato mi to uiniste, bule moje?
Zato! ree ona brinija i postavi preda nj ogledalo
Ogledaj se, i nee se prepoznati. Ba kao kakav begov
sin.

81
 Potrki se napokon sva nebesa razgalie: nije nevolja, ve
ludo ensko, te ree to je mogao umilnije:
A tko e, dobre moje bule, tko e begovu sinu koru
kruha turnuti?!
To je naa briga rekoe obje u jedan glas, obje
nekoj izrezbarenoj krinjici potekoe, u rukama obiju neto
zazvecka zlato li je, srebro li je, bakar li je i presu se
u njegove depove.
Sad emo do Razije.
I tako do podne s njim pola Vitine obigrae, a njemu je
svugdje poneto u dep zvecnulo.
Na kraju ga te udne bule od milja za kose povukoe i
rekoe:
Nikad ne ii od ljudi. ene su djeci milostivije. I
svaka u tebi gleda svoga sina, a nijedna ga ne voli vidjeti u
zakrpama.
Potrka sav radostan stade traiti svoje i predoavati kako
e se svi zgranuti kad ga vide ovakva: umivena, okupana,
poeljana, u ruhu novom, svetanom, i kako e se djed
Kika na nj izderati, a on e se samo smjekati, dugo i
mudro, da na kraju slavodobitno zazvecka punim
depovima: Kalim se, djede! A djed e, lukavac stari,
odmah u igru uskoiti i initi se ba kao da ga je on na to
uputio. No Potrka mu nee dati ni da zausti, ve odmah
laktom pod rebra: I svetano je ruho gdjekad od koristi!
Ali lukavi e djed i to prihvatiti, pa e onako, kako ve zna,
smireno i mudro: Pametno zbori, pametno moje. ovjeku
nije zakoraknuti ni u crkvu a da od koristi ne bude.
Meutim, kad je na nekom naputenom gumnu, gotovo
izvan mjesta, naao svoje, nitko ga i ne primijeti, jer svi
bijahu zaokupljeni neim oito nevaljalim. Vrtirepka se

82
uurila do istrule stoine, i sva se u se uvukla, dok se
nada nju nadvio djed kao orao grabeljivac, kao gladan
jastreb, i samo kroz izobane zube cijedi:
Misli li zar da kruh ramenima zarauje ako noge na
ramena die?!
Kaem ti, silu mi uini... hajduk popa Musia... pod
trnovaom... i zvao se Ivan... silu mi uini... zamuckiva
ustraena Vrtirepka i sve ruke pred licem izvre da se od
udarca zatiti.
Silu ti, veli, uini? A ti si samo pod njim vrckala tim
vrckavim guziicama, avle uspaljeni! I to e sada, silo
neista?! Mule i kopile u asnu kuu Kikaevu?!
Nevoljni otac Vrtirepkin, Copac Poboni, skrutio se uz
rub gumna, odmah do Potrkinih nogu, svom se snagom
akama u prsa busa, iskree oi k nebu i vapi aptom
oajnika: Strano si me i pravedno kaznio, moj
prepravedni Boe. Jerbo se pobojah za svoje pogano prkno,
oee me biem ljuim od otrovnice...
Svi ostali stajahu kao uzeti ne skidajui oi s Vrtirepke i
Kikaa, koji glas ve bijae do neba podigao:
Ali u asnoj kui Kikaevoj nit je bilo niti e biti
stoca za mule i kopile! Vritica je izvor-voda, i na dva ti je
koraka!
Osjetivi da je doao njegov as, Joka skoi i nadmeno
se postavi izmeu oca i sklupane Vrtirepke:
E, nije, boge mi i boga! E nije ni na sto godina hoda,
pao i vezire...
Prvi pa iscjedak procijedi gadljivo Kika, kao to
bi uvijek cijedio netom bi njegov prvenac proustio.
Joka se na to i ne osvrnu, ve kad je ai poeo
sasipati, tri e mu arara nasuti:

83
 Skai ti, pao i vezire, jer to nije hajduko ve tvoje
zlodjelo! Ne hajduina, ve Kikaina ovom djetetu ugradi
mule i kopile! Ti ga ugradi... ta mi sijeva tim vrapjim
strailima! Ti ga ugradi, pao i vezire!
Na ovu se potvoru stadoe svi odreda ustraeno krstiti,
zazivajui Boga, Gospu i sve svece, imenite i bezimene. No
Joka to i ne primijeti, ve nastavi prskajui otrovnu slinu,
kao iz trcaljke:
Da tko ve ti, pao i vezire, i care Sulejmane, aman
Sulejman! Pusta mi te pamet zaosjenila, pa s dva krnjatka
pravo na Boga!
Kika samo krgutnu zubima koji svi bijahu na broju i
svi kao od elika:
Umukni, svinjo pijana i... mahnita!
Neu umuknuti!... Poprdo! Poprdo, keri grebena,
dii se, ava' ti lijenu guzicu o stanac kamen prilijepio!
to hoe od mene?! smrknu se Marija Poprda i
nevoljko prie ocu.
Hajde, kai ovdje ai i svima, kako ono prosi po
Hercegovini! to me gleda?! Prosi, blentuljo!
Poprda odmah uljeze u svoju ulogu, nakrivi glavu,
opusti lice i ruke prekrii na istrenu trbuhu:
Kono moja, susjedice, psi mi silu uinie, pa sad ja i
plod tue sile tue prage obijamo, tue grijehe bolujemo...
Joka iskrivi usta i glas oponaajui Kikaevo
oponaanje Hercegovke:
Potena bi cura poslije sile u jezero skoila!
I ja bih, kono moja, kruno moja... i ja bih u tri crna i
studena, da nije due izgubiti i sirotno edo...
A tko te naui da tako prosi? upita Joka.

84
 Djed Kika, tko bi drugi!
Hahaha... stade se Joka usiljeno smijati, a onda se
isto tako usiljeno prekinu i uilji oi na oca Kikaa uje
li, pao i vezire, uje li, stara opuzdrino, tko Vrtirepki silu
uini?!
To je drugo! i samim tim Kika se gotovo otuno
povue u obranu.
to drugo?! pobjedniki e Joka Boga si
izazivao, pa ga i izazva! Vraga si mrio, pa ga i domri!
Silu silio, pa je i dosilio! A sad skai, pao i vezire, care
Sulejmane, aman, Sulejman...
Potrki se uini da i samo kamenje sa svih strana vie:
A sad skai, pao i vezire!, te mu dvostrukom radou
srce zaigra: zbog Vrtirepkina spasenja, a i zbog junakoga
iskoka njegova oca, s kojim su se svi poradi nepameti
izrugivali, a sad, eto, ta ista nepamet pameu tri koplja nad
djedovu iskoi, te bi i slijepac mogao napipati Jokaa kao
dub, a Kikaa kao grabov panji.
Kali se, sinko! ape Potrka djedove rijei, pa im
zajedljivo odaptava: A ti mi se, djede, diko moja, jo ne
prekali, a ve ti obje noge u grobu!
Kao da se dio oeve snage i u nj pretoio, odluno prie
Vrtirepki i pokroviteljski joj poloi ruku na ramena, koja se
trgoe, pa opet skupie kao krilaca pokisla vrapia.
Odjednom svi osjetie da je najbolje tako: pustiti djecu
djeci, te se povukoe utke, kao sa sprovoda.
A kad i posljednji nestade, Potrka njeno zagrli
sestrinu:
Tko li te izdade?
Djevojka s mukom ustade, objesi se rukama o trulu
jabuku stoine i proapta kao da samoj sebi ape:

85
 Stric Podlivoguz... svi mu Turci guzietinu oerupali!
Bit e vidio kad sam prekjuer u Ljubukom aputala s
jednim preobuenim hajdukom popa Musia. Zvao se Ivan,
kukavica moja. Tada sam s tim Ivanom zgodan momak,
zgodni ga vrazi majci iz srca iupali tada sam se s njim,
na svoju nevolju, dogovorila, da u na putu prema Vitini
malice zaostati, zna, kod one osamljene kruke trnovae.
Tako je i bilo. Ja kroz tilovinu, a on ve tamo. Mislim ja:
bit e onako k s Alijom, ili onako da mi oprosti k
s tobom... sve u dogovoru i potenju ljudskom. Hajduk je
hajduk, gori od Turina, navikao na no i badanje... i sad
dri tvrdo!
A onda? upita Potrka.
to: onda?! Kaem ti: tko e sili odoljeti! E da je bila
sila! Mogla bih vikati i noktom oko iskopati. Ali kad se
ovjek zaigra, pa sve u potenju boducka okolo, pa u tom
igravu boduckanju i ne zna da te je bodnuo dok te ne
ubode. Onda se opankom opro o kamen i pritisnu... jadna ti
majka... hajduina.
Je li te puno boljelo, milinje moje? raali se
Potrka.
Lako za bol. Ovaj uspaljeni vrag, to ga Bog i u nas
sirote usadi, i ne uti bol dok igru igra.. a poslije skai u
Vriticu.
Nee ti meni ni u kakvu Vriticu! Ako bude potrebe
i guva vratu doe, u Tursku emo uskoiti; rei e da sam
ti mu... i tu sramote nema.
Vrtirepka mu privue glavu na grudi i poljubi ga u kose:
Potrka moj, duo moja i sve uzdanje moje... I dok
sam jo bila onakva, ranjena i svakakva, naleti Podlivoguz.
Bit e da je ve odavna neto sumnjao i na oku me drao, ili
bog e ga znati. A, eto, najednom iskrsnu iz tilovine,

86
iskrsnu i stade. Hajduk odmah spozna da je to jedan od
mojih, pa noktom u ledinu i uma ti mati! Ja na noge da
uteem, a krmak Podlivoguz stade brk usukivati, slina mu
na usta i niz usta, ba k Radi Drobonji kad ga padavica
obori. Lezi veli kuko, na meni je red! A ja, sve u
onoj muci, trk... svi me psi ni za oputu uhvatili ne bi! Ja
pred njim, on za mnom. Tri ja, tri, on, tri ja, tri on... Ma
ja u svom jadu bra. Kad vidje da mu umakoh, povika za
mnom: Kurvetino i arcikurvetino, sve u ti Kikau rei! I
ree.
Pa to i ti djedu o krmku ne kaza?! raesti se
Potrka.
Tko e uzvjerovati da bi roeni tetak... I to bi
koristilo, da i uzvjeruju! Nee me on uzeti. Ali kunem ti se:
nai u onog hajduka, pa: ili pred oltar ili... no meu rebra!
E, ta ti valja! klikne Potrka i olakano pomisli da
nee biti ni Vritice, ni ua, ni sramote, ni bijega u Tursku...
E ta ti valja! A sad glavu gore! Malo emo alabazati po
brdima, jer brda su ti k i cerot, svaki jad izvlae.
Tek se pred mrak vratie i prikuie svojima, koji su
utke sjedili ispred neke kranske pojate i preko volje
vakali kukurunjak s enjakom i gnjidicom slanine. Nitko
ih i ne pogleda osim Podlivoguza, u kojega oi k u kurve:
gledaju i ne trepu. O, da ga je pljunuti! Potrka nikada
nita nije tako eljno poelio, i tko zna bi li i pljunuo, da ga
iz tog slatkog sna o junatvu ne prenu glas djeda Kikaa,
koji se bijae osamio na zidiu ispod mlada oraia:
Potrko, suzo djedova, doi der ovamo! kako je
slatkast i sladunjav taj prijetvorni glas.
Potrka stisnu zube, prie oborene glave i smrknuta ela
viui svim biem da dobrovoljno ne prilazi.
Evo sam ti doao!

87
 Digni der glavu!
Evo sam ti je digao! i s mukom ispravi vrat.
Pogledaj me u oi!
Evo te gledam! ali pogled mu prodirae kroz
Kikaa i zamuen se gubljae u zamuenu kamenjaru.
Ti se na me k ljuti?
Na djeda se ne smije ljutiti.
I misli da je od zla srca u vodu nagonim?
Zar nisi?!
I u onom iscjetku od ae sad gleda Tomi Mijovila,
a ne vidi busiju iz koje se junaci! E... suzo djedova, ja bih
na njegovu mjestu Kikau oi iskopao! i Kikaeve oi
ubilaki sijevnue.
Pa iskopaj! ledeno e Potrka, i u srcu osjeti da bi
se uvelike nasladio.
Ne mogu odvrati smireno Kika ne mogu, zato
to nisam ni na njegovu, ni na tvom mjestu, ve na svom. Ja
sam starjeina, a u starjeini ne kuca srce, ve zakon. Gdje
je zakon milosti nema. A zakon kae: svaka se uspaljenica
mora u vodi ohladiti. Ako nee, gurni je, jer ti si glava, a u
glavi srcu mjesto nije...
Nije ni pameti! dometnu zajedljivo Potrka.
Moe biti, nu... to svijet dri. Kali se, sinko, da te
vrijeme nespremna ne zaskoi.
Ja se neu tako kaliti!
Kalit e se...
Neu!
Kalit e se, ili te nee biti... A sad moli Boga, da joj
trbuh ne nabubri, jer ako joj nabubri skoit e... mule ne
smije okaljati asnu i estitu Kikaevu kuu... zakon je

88
zakon, i ma kako nerazuman i okrutan bio, od njega nita
bolje nema... Stoga e skoit, makar mi triput srce puklo!
U slabanom svjetlu kasnoga sumraka Potrka razabra
kako se tamno djedovo oko orosi. to mu bi da naglo zgrabi
tvrdu, koatu, pocrnjelu i smeuranu djedovu ruku i sa
suzom je poljubi!

89
AKO NAM ODUZME MATU IM E NAS
ZAODJENUTI

Netom bi na popovu oboru procvao divlji kesten,

kojemu po obliju i ljepoti na tom bojem svijetu ne bijae
ravna, don Pavao bi odrao i drugu propovijed, koju je
takoer od pamtivijeka ponavljao:
Daklem, brao, doe vrijeme da u selu ostanu samo
djeca i enskadija, pukar Zele Matkov i jo dvojica trojica
kojima nije od nevolje, i va stari pop na koncu. Jedni ve
odoe na put Boji, a sad odlazite i vi, da na tuim njivama
svojim znojem i uljevima kruh svagdanji zasluite. Stoga
se i opet prisjetimo prie iz svetoga Evanelja. Izie,
daklem, vinogradar prije zore rane, najmi teake da mu
okopaju vinograd i pogodi se s njima dinar po nadnici. Oko
tree ure uputi se, daklem, na trg i vidjevi besposliare
ree: Prehladit e vam se guzice na kamenu. Hajdete u moj
vinograd pa ih ogrijte, a ja u vam dati to je, daklem,
pravo. I tako opet izie oko este, devete i jedanaeste ure i
ree: to se smucate tuda i ui trijebite gdje ih ima i nema!
Iziite u moj vinograd. A uvee, kad poveerae i u
eglendu udarie, vinogradar poe dijeliti plau od
posljednjih, daklem, prema prvima. I onima to dooe oko

90
jedanaeste ure dade dinar. Oni pak koji dooe prvi
obradovae se u lakomu srcu svojemu i pomislie da e bar
trostruko dobiti. Nu, kad samo dinar primie, stadoe
mrmljati na gospodara. A on se nakostrijei, uhvati prvog
bundiju za uho i dobro ga, daklem, nategne: Nisi li se sa
mnom po dinar pogodio, marvo jedna uljiva?! Uzmi ga i
putuj! Ili zar misli da ja sa svojim ne mogu initi to me
volja, daklem, i gloginje mlatiti?! Don Pavao se malo
usiljeno nakalja pa nastavi: Daklem, brao, to je sveti
vinogradar iz svetoga Evanelja. Ali vi ne idete k njemu,
ve prokletim primorcima i koljarima koji su od svetosti,
daklem, k i Brstilaina guda od carske krune. Oni bi i
prvima pola dinara turnuli kad se sjekire ne bi sjetili. Stoga,
brao, ne spominjite grdnim gospodarima svojim priu iz
Evanelja. Ja je samo tako natuknuh da vidite kako bijahu
dobri i estiti biblijski gospodari, a kako su sadanji,
daklem, lupei, gulikoe i svakakva pogan. Za tu pogan
imam bolju priu, priu Martina Zakrpe, a ta bi vam mogla
i valjati. Reeni, daklem, Martin Zakrpa okopavae
vinograd nekoga barba Mike, gavana velikog, iz Supetra,
daklem, vrajeg Petra. Tog Martina poslae u vinograd
tutnuvi mu u torbu podlanicu pogae i tikvicu bevande
jada i za dojene. Doavi, daklem, u vinograd Martin
ponajprije smulja pogau, potom okopa pet est loza i sjede
pod meu da k ovjek marendu prieka, ekaj on, ekaj,
ono podne a marende k vraga na misi. Nu, kad je ve sjeo
da eka, bar e ruak doekati. ekaj on, ekaj, a ono more
u zatiljak sunce poljubilo, daklem, ni ruka ni marende. Kad
pred zdravomariju eto ti reenog barba Mike. Gleda on
uskop, pa Martina, pa opet uskop, pa se uzvika talijanski,
sve mu pjena na usta. A Martin talijanski, daklem, k i ovca
naki, ma po vici razumije da se krtac ljuti to mu nita ne
uradi. Onda Martina Bog prosvijetli, te i on oei talijanski:

91
Poko vin, poko pan, poko Martin uskopan! Kad sutradan,
daklem, i ribe i vina, i mesa i manistre, a Martin oini
pola vinograda. Podvee eto ti barba Mike, pa sve kima
glavom i talijanski se iuava. Martin odmah vidi da ga
hvali, pa mu rastumai: Tropo vin, tropo pan, tropo Martin
uskopan! Tako i vi, ovice moje, ne dajte vukovima da
vam naivo kou deru. I jo u vam, daklem, neto rei.
Kad ova druga vaa braa dou u primorje ili na kolje da
za ulje ili za banovce trnu ono malo vune i suhe bravetine
to je na putu Bojem po Hercegovini skupie, hvalite im
robu. A kad poslije toga stanu obilaziti pragove, tapovima i
molitvom kucati na krta vrata tih vrajih koljara, ne recite
gospodarima da su prosjaci od zanata, ve sirotinja koja,
daklem, u nebo vapi, i da im svake godine po troje djeice
glad u rajne anele promee. A da to bude jo kranskije,
maite se i vi u dep, pa im obilatu jaspru suknite, da one
proklete gavane na bogougodno djelo ponukate, jer kad
sluge daju, gospodari ne mogu stisnuti oi i za njima,
daklem, zaostati. Ne bojte se za svoje talire, prosjaci e vam
ih ili u mraku ili kod kue poteno vratiti kao to su vam i
dosad vraali. Ako pak vidite da vas gospodari zakidaju i
tako poinjaju grijeh koji, daklem, vapi osvetu pred licem
Bojim uzdranje plae teake i najamnike spasite
due njihove bilo kao Martin Zakrpa, bilo da im potajice
togod mrknete i tako trude svoje namirite. Va grijeh,
daklem, na moju duu. Amen.
Nikada nitko nije s toliko svete nestrpljivosti iekivao
konac mise kao mladi kapelan, koji je prije desetak dana
stigao tamo negdje iz Omia, da ostarjelu don Pavlu pri ruci
bude. im ostadoe sami iza oltara, k razuzdana hajduina
navali na starca, da nauk vraji a ne Boji propovijeda, da
pastvu svoju na neposlunosti, lai, lupetine, utaje,

92
otimaine, opaine, svakovrsna i svakojaka bezakonja i
razbojstva nagoni...
Don Pavao se najprije iznenadi, pa iskreno zaudi. A
kad doe k sebi ree blago ali odrjeito:
Mladi moj don Petre, istoga nam je dana imendan,
ma tebi je dopodne, a meni popodne. Daklem, upamti to i
po tom se ravnaj i ne obzirui se na mladu revnost izleti
iz crkve na onim sitnim noicama koje su tolike godine
odbijane kamenjem kao oprugom i same oprugom postale,
ovrsnule i ozrnatile, te poigravahu ba kao zrnca prosa kad
na uzvren rvanj padnu pa poskoe. Bijae upravo
smijeno gledati kako mladi okrupni kapelan dae i
potrkiva da sa starcem korak odri, a jo smjenije to je
pri svemu tome mlatarao rukama i brzao jezikom kao
zaobadana krava klepkom. A kad don Pavlu sve to dojadi,
naglo zastade i prodera se ispod glasa:
Pusti me s mirom! Zar ne vidi, daklem, da me eka
putnik pred upnim dvorima!
upni dvori! Kakvi dvori! Otuna kuerinica, etiri
arina iroka, devet dugaka i est visoka, sklepana od
grubo obijena kamena, povezana akom krea na variak
crvenice. Dolje: niska konoba s dvije rupe za golube i s
hrastovim vratima na kojima bi i najljua sjekira ubrzo
ozubatila. Gore: u brdo produena soba, u koju se s nasuta
obora ulazilo. I na njoj bijahu vrata od tesane hrastovine s
tri kao palac debela eljezna zasuna iznutra. Uz to je imala i
dva prozoria-pukarnice i jedan poiroki, kroz koji bi se
don Pavao provukao za nevolju, a kapelan ni za ivu glavu.
Prozor bijae mudro probijen na somiu, pet arina iznad
zemlje, da pustahijama ba naporui ne bude. U sobi dvije
rasklimane postelje, dugaki crvotoni stol na kom su s
jedne strane bile naslagane matine i obredne knjige, a s

93
druge se blagovalo dvije klupe i polica s kojekakvim
drangulijama upotpunjavahu unutranju rasko upnih
dvora.
A pred tim pustim upnim dvorima etka dobro obuen
Turin, gospodski. Kad doe don Pavao Turin mu se do
zemlje pokloni i Boga mu nazva.
Ako me starako oko ne vara don Pavao uzvrati
naklon preda mnom je najmlai brat estitoga Rizvan-
bega glamokoga. Kakva je, daklem, nevolja?
Pomai, oe, begov Rasim poutio k votanica. Sve
smo hode obili, sve papaze i fratre do Visokog, i svih pet
daira iskuali. On ti i ti, neven u pramaljee. Beg te
bratski pozdravlja i do crne ti se zemlje klanja, ter te moli i
zaklinje da mu togod zapisa dadne, k to ga i Fati na
sreu dade.
Vidjevi da se na rije zapis mladom kapelanu kose
uavlie, don Pavao se uzboja nevaljalih upadica, zgrabi
Turina za ruku, pa s njim u dvor i s tri zasuna vrata zasuni.
to su divanili i to don Pavao u zapis zapisa nikad se nee
saznati. Na kraju mu Turin turnu u aku dva dukata i
pozdravi se. A kad ve bijahu na vratima don Pavao se
poea po elu, kao da je, toboe, neto zaboravio:
E! I upeli begu, da mome zapis sa srca ne skida i da
mu, daklem, godinu dana ne dadu ni omirisati jaje ili togod
mrsna mesa, ve nek mu u kljuni ubacuju kolikomudrago
zeleni na zejtinu i drugog laka jia... A ti se, daklem,
prikui, k nama, ima dobre bravetine i ratike.
Hvala ti k da i jesam ree Turin ma obeah
se Zeli Matkovu, zna i sam da smo u prijateljstvu i da
odvavijek za bega puke iskiva i okiva.
im Turin s obora a s njim i znatieljni ljudi, skoi
kapelan:

94
 Ne samo da pastvu svoju na opaine navodi, ve i
zapise suprotiva Boje sastavlja! Zna li...
Znam odreza don Pavao znam da je vrijeme
objedu i da bih htio s mirom blagovati, a poslije i oko
malice ubiti. Ako mi, daklem, to ushtjedne uskratiti, ja u
se lijepo zakraunati, a ti kako zna.
Tek u duboko poslijepodne kad se don Pavao dobro
ispavao i mrknuo suzu kave, to je od Turaka poprimio,
uze don Petra pod ruku da malo proetaju po oboru, po tom
jedinom jezercu boje trave u ovom vrajem kamenju.
Sad emo, moj don Petre, hladne krvi. Daklem,
ovako: sve to je, od Boga je, pa tako i zapisi. Kad tomu ne
bi bilo tako, onda Bog nijedan moj zapis usliao ne bi.
Meutim, On se na mnoge umilostivio, o em e ti
posvjedoiti i krani i Turci, daklem, odavde do Fojnice.
Eno sam ti Ivana Dajuina od kukurijekavca iscijelio. Eno
sam ti iz Ane Katiuine crnu sotonu izgnao. Eno sam ti
Martina Bilia od mre izbavio. Eno sam ti Mustafu elia
iz Gornjeg Vakufa od nagaza oslobodio. Eno sam ti, uo si i
sam, s Rizvan-begove keri Fate ine i uroke skinuo, a bilo
ih je, daklem, da bi ovaj obor mogao posalidati. A k tomu
sam mu i dreavce oko kue umirio. Eno sam ti... do sutra
bih mogao nabrajati.
Da nisi i kakva vukodlaka glogovim tapom bocnuo?
podrugnu se don Petar s oitom namjerom da igne
starca.
Tri, a ne jednoga! I o tom ti moe posvjedoiti
dvadesetak estitih osoba koje su sve to roenim oima
gledale, daklem, i vidjele. Prva ti je mjeina bila pokojnog
imuna Prodana iz Zagvozda, druga ti je pokojnog tipana
Gudelja iz Poljica, a trea, ponajea, one puste pijanice,
daklem, Antie Milasa iz Zmijevaca. E, ta nam dosta jada

95
zadade. Valjala se, daklem, gdje je trebalo i gdje nije
trebalo: niz brda i planine, niz kue i pojate, niz rovanje i
brloge, niz balege i brabonjke, ba kao da je i na onom
svijetu naslijedila ovozemne navike svog pogrdnog
gospodara.
I don Pavao nasitno razveza kako su on i dva fratra
puste zore zorili dok tu pijanu mjeinu na koncu ne
zaskoie i glogovim kolcem, uz Boju pomo, o zemlju ne
prikovae.
Ne spominji Boga, ti koji si zagazio u praznovjerje
dublje no to je i samoj bogosloviji poznato. Ne samo da
tuje Stvoritelja kako ne valja modo non debito
nainom krivim i ispraznim cultus falsus et cultus
superfluus ve povrh toga...
Stani, daklem, sinko! Nisam vian latinskim
doskoicama. Ja sam ti se prije ezdesetak godina
iljeetom zametnuo, pa pred biskupa. On me posla da
nauim glagoljati i svete knjige titi, pa kaza: Idi, sinko, i
luju Evanelja osvjetljuj narodu put Gospodnji!
Gospodnji, don Pavle, Gospodnji, a ti vraji
osvjetljuje! Umjesto Bogom ti si ovu dolinu suza napuio
zapisima i vukodlacima...
Nisam ja, brate. Bog je napui da ovjeka iskua, da
ga zastrai, a i da mu pomogne k to je i meni pomogao u
slici i prilici neke dobre vile... Sluaj, daklem, i ne prekidaj
me. Ne bajam ti, ve svetu i ivu istinu kazujem. Vidi li
onaj prozori tamo na somiu? Na tu bi rupicu zasigurno
ula moja smrt da ne bi Boga i vile. Bijah mlad upnik, a
tada, daklem, bijae pustahija i hajduka k na kravljoj
krpelja. I jedne noi san me obrva, ma ba estoko. Kad u
neka: Don Pavle! Don Pavle! Probudi se, jerbo se inije
nikad probuditi nee! Ja k zec. A preda mnom, daklem,

96
u onoj pustoj mjeseini to kroz prozor navirae, djevojka,
ljepota, s licem od mlijeka, s kosom od svile. Ustaj veli
i kubure se prihvati! Ne kaza vie nita, ve kroz
prozori. I ja, daklem, na prozori. I to viu? Tri turske
pustahije, eno tamo na groblju, ba za ona dva prva kria
konje privezali, pa se stadoe dvorima libiti. Ja korak na se i
ekaj. Nisam, daklem, ni Oena kad zauh: ljestve uz
prozor prislanjaju. im Ture na prozor, ja krst na se, oganj
na kuburu, a moje ti se Ture prekobicnu i tras o ledinu. Ni
danas ne znam jesam li ga na mrtvo ili nisam, jerbo ga ona
dvojica pokupie i odoe otkud su i doli. A da ne bi vile...
A tko ti kaza da to uistinu bijae vila, a ne aneo
Gospodnji? ponada se kapelan.
E, moj don Petre, koji bi vrag anelu dao takve kose
i takve sise! A i s vjeticama sam se petljao, ali, daklem,
manje.
im se poelo govoriti o vilama i vjeticama u mladom
se kapelanu bogoslovski ar malo splasnu; bijae, naime,
oito da se starac priicama zabavlja, a usput i njega na
tanak led navlai, ne bi li ga izazvao i podegao, jer nema
toga bogoslova koji bi te luckaste bajke za gotovo uzeo.
Stoga mu se uini da je pametnije prihvatiti nametnutu igru:
Znai vrazi su te i s vjeticama nosali? Jesu li bar
brkate?
Ti se podruguje, a ja zaozbilj. Uili su te, da su
vjetice izmiljotina, a? E, da nam je onoliko variaka ita
koliko ih je Crkva ognjem sagala!
Ne, ovo mladi bogoslov ni u ali nije mogao za alu
uzeti, te se opet oblije svetom nesnoljivou:
Nedolino je tako govoriti kad dobro zna da to
bijae ljudska zabluda u boanskom tijelu Crkve!

97
 Sad i don Pavao isprui vrati k kokoti:
A tko ti, daklem, kaza da ovo sadanje nije ljudska
zabluda, a ono jueranje boanska istina?! Nu, i to e,
daklem, na red doi. A sad najprije pouj to se meni
dogodilo, a to se i tebi moe dogoditi ako grijeh veliki
poini, k to sam ga i ja poinio. Daklem, jednoga jutra
doe k meni Antinica Bilina jo je iva pa je upitaj! i
ree: Pomai, pope, vjetica mi kravu muze preko
komotara! Kako to? velju ja. Doi i vidi! veli ona. Ja
k njoj, ona divicu mlijeka u kotlu, pa je navjesi. Nu, im se
mlijeko poe grijati, poe se u tanku mlaziu uz komotre
uspinjati, pa preko kotlanica i cerenja i tko zna kuda u
vjetiinu kotlu. Ja rekoh Antinici: Pouzdaj se u me, i Bog
e ti pomoi! I tada, daklem, poinih grijeh veliki: prve
nedjelje za podizanja, umjesto da gledam kako Bog silazi u
presvetu esticu, ja se okrenuh i vidjeh kako sve ene diu
ruke nad glavu, samo jedna ni do uha. To je, daklem, ta! Jo
je iva i neu ti je imentovati grijeh otkrij, grenika
pokrij nu ja sam ti i Antinica Bilina dovoljni svjedoci.
Sutradan dooh, daklem, reenoj Antinici i velju: Hajde
uzmi divicu i poi u staju. Kad krava pone piati uhvati
jo piaku u divicu, a potom iz svake sise izmuzi po pet
munjeva mlijeka u ast pet rana Isukrstovih. Potom izmoli
dio ruarja, pa svu onu gadalinu, daklem, prespi u kotlu i
navjesi nad vatru. Mislim, dok ona to obavi i ja u do
vjetiine kue. Kad ja tamo, vjetica se uzvrckala oko
ognjita, a nad ognjem prazna kotla visi i eka. U neke
vidim: komotre se ovlaile, a niza nje mlazi ravno u
kotlu. A kako je, daklem, kotla bila ugrijana, prve se kapi
odmah u paru pretvorie i straan smrad cijelu kuu
usmradi. Vjetica stade skakati, vriskati, zavijati i povraati.
Onda prekri lice rukama, pa naglavce iz kue. Ja joj
podapeh nogu i rekoh: Kud si nasrnula, daklem, k fratar u

98
pojatu! Onoj kuji, Antinici Bilinoj, pogiboh od gadaline!
Na to ja rekoh: Ne odlazi, jerbo e cijelo selo saznati tko
si i kakva si. Prepusti to meni, ali mi i obeaj da vie
iskrnjemu zla initi nee. A ona ree: Kako mogu zlo ne
initi kad sam za to stvorena! Ja rekoh: Turaka je i
odvie, okreni se, daklem, k njima! Ona se pljesnu po
guzici i obradovana ree: Toga se nisam ni sjetila! I otada
nikakva zla po selu ne injae. Kako se, daklem, nosila s
Turcima, to oni znaju, a ja nit sam je pitao, nit me je za srce
ujedalo.
I ti vjeruje u takve budalatine?!
U ime Oca i Sina... stade se kriati don Pavao a u
to u, daklem, vjerovati ako ne u ono to roenim oima
vidim!
Na to vjerni kapelan uznese oi i kaiprst k nebu i
odslovka:
Ako te oko tvoje sablazni, iskopaj ga!
Lako je tue kopati otrese se don Pavao A ti
dobro upamti to u ti sada rei. Ako opstane ovdje,
daklem, meu ovim ljudima, kao Krist razapetim, kao sveti
Sebastijan strelicama izbodenim, kao sveti Lovre na
gradelama peenim s jedne strane, jer nema samaritanske
ruke da ih na drugu obrne, ako, velju, daklem, opstane
meu ovom eljadi, kojoj od svih zemaljskih naslada i za
ovozemnog ivota samo nebeske preostadoe, ubrzo e i
sam spoznati da mjeseina nije tako neduna i da se
kamenje samo od sebe ne nadimlje, ubrzo e se i ti
saivjeti s onim boljim, ljepim i istijim otajstvenim
svijetom, jer od ovoga, daklem, nita nee imati.
Ali...
Ne prekidaj me, daklem! I razmatraj: to si dalji od
svjetla, blii si sljepoi; to si dalji od studenca, blii si ei

99
i to si dalji od poela, blii si, daklem, avlu paklenomu. I
tako od koljena na koljeno ovjek se sve to vie udaljuje od
Boga, od izvora, od onog divnog, cjelovitog, jedinstvenog,
skrovitog i otajstvenog Bojega svijeta, u kojemu ivljae
otac Abraham, Mojsije, daklem, i Ezekijel. Upita li se,
daklem, s kim to danas Bog razgovara i komu se oituje?
Gdje li je Sinaj i vrutak u peini, gdje li ljestve Jakovljeve,
gdje proroci silni, koji su sa silama nebeskim kao ja s
tobom? Gdje li vidovnjaci to gledahu dogaaje stotinama
godina unaprijed, a mi ne vidimo, daklem, ni ove pred
ivim oima? Nema ih. Ni u Rimu, ni u tvom Omiu!
Nema ih nigdje, jer...
Ima! Ima ih, daklem, ovdje gdje ih jo jedino i moe
biti. Na ovom gladnom i sveudilj krvavom kamenju. Ovdje
gdje smo svi osloboeni zemaljskih naslada i gdje se
stoljeima nitko iv do grla najeo nije, ni ovjek ni ivina.
Zna li ti emu prilii ovaj Boji puk? Valu, velikom valu
nevoljnog ljudskog mesa, golemom valu koji stotinama
godina as turski vjetri o mletake grebene, as mletaki o
turske planine razbijaju. On ustraen bjei, pobjei ne moe,
daklem, pada i pasti ne moe. I tako vjekovima izmeu zla i
gorega, izmeu Nabukodonozora i Faraona... proganjani i
hajkani, mlaeni i mrcvareni, na kolac nabijani, na galije
okivani i na kri pribijani, eeni svim ognjevima, bodeni
svim noevima, straeni, daklem, svim strahovima... i opet
naoe rupicu kroz koju umakoe i odrae se. Jedini! Popni
se na planinu i pogledaj. Jedini! Nigdje ni Turia ni
Mleia, ni Nabukodonozora, ni Faraona. Siti se raspukoe
kao usmrena mjeina. Kako to da se ba Gladni odrae?
Boja volja!
Tako je! Umjeli su sauvati Boju volju, daklem, ono
udesno jedinstvo svega vidljivog i nevidljivog Bojeg

100
svijeta, pa i sebe sauvae. A siti i, toboe, pametni
pregrizoe pupkovinu koja ih je povezivala s tim
otajstvenim svijetom i pogiboe kao to pogiba luda biljka,
koja vidjevi kako se na proljetnom suncu razlistava,
cijuknu i kliknu: Dosta je da me sunce grije i rosa
osiplje!, pa iupa korijenje i uputi se u iroki, veseli
svijet. Ali ova moja eljad zna da se korijenjem ne moe
koraati, ve se ukopati to dublje u zemlju od koje nam,
daklem, svi sokovi. Lie sahne i na suncu i na rosi, a iz
starog panja mladica izbija. Ja i moja eljad, daklem, i
suvie dobro znamo da nismo ono to vidi, aka dronjava
jada, nego sve ovo ispod nas, iznad nas i oko nas: kosti
pradjedova i smijeh neroenih unuka, zemlja i kamen sa
svim cvijeem i draem, nebo sa svim suncima i zvijezdama
i beskrajni prostori nebeski napueni milijardama otkrivenih
i skrovitih duhova; mi smo, daklem, itavi u tom
otajstvenom Bojem svijetu, i taj svijet itav u nama.
Odakle nam inae ona udesna snaga koja nas odra protiv
svih zlih sila zemaljskih i nebeskih?! Jest, mladi moj
poluimenjae, mi jo uvijek ivimo ivotom Mojsija i
proroka, pa premda vie i nismo njemutom govoru vini,
vini smo drhtanju konjske koe i boli u oku steone krave. I
tako se jo uvijek onim otajnim, daklem, moda malo i
otvrdlim ulima sporazumijevamo sa svim stvarima, biima
i duhovima u tom otajstvenom i jedinstvenom Bojem
svijetu. Pogledaj ovo kamenje. im padne mjeseina, vidjet
e kako se tihano nadimlje i die. U svakom kamenu po
jedan duh, u svakoj jeli vila, na svakom groblju strailo, na
svakom putu nagaz, u svakoj jami jauk, na svakom izvoru
arolija. I tamo sve do zvijezda i sazvijea, do neba i
nebesa, daklem, beskrajni svijet duhova ogrnut golemim
platem Boje ljubavi. Ako nam to oduzme, im e nas
zaodjeti?

101
 Bogom! slavodobitno uskliknu mladi kapelan.
Budi razuman, don Petre, ta jo smo jedino mi s njim
srasli i urasli u taj njegov, daklem, divni, jedinstveni i
cjeloviti vidljivi i nevidljivi svijet.
Strpljenje mladog kapelana bijae iscrpljeno:
Don Pavle, dosta je besmislica koje se lako u
bogohulu mogu prometnuti. To to govori nije praznovjerje
ve krivovjerje. I ako jo jednom pone tako razglabati,
ako jo jednom kakav zapis naini ili pastvu svoju na put
sotone pokua odvesti, biskupu u takav izvjetaj iskititi,
da e te istoga asa izopiti!
Don Pavao duboko i bolno uzdahnu:
O nevoljo moja, daklem, ja se ponadao da si bar
neto razumio! Prijeti mi biskupom, a ja se s Bogom
sjedinjujem! Budi strpljiv i jo me malo pouj. Pogledaj,
daklem, ovaj divlji kesten, ovo rascvjetalo drvo nebesko. A
sad pogledaj kostelu, pa hrast, pa klen, pa jasen i tako sve
nanie, nanie, do struka mahovine to ga oko jedva i
primijetiti moe. Pogledaj, daklem, dobro i reci to
zakljui?
Sve je to divotno djelo Promisli Boje.
Daklem, jest i to. Nu ja sam mislio na onaj divotni
red to ga sloi Gospodin: od struka mahovine do kestena
nanizat e tisue vrsta biljaka od kojih, daklem, jedna
drugu jedva za dlaku nadvisuje. Tako ti je i sa svim ostalim:
od zrnca praine do pole, od izvoria do rijeke, od humka
do planine, od buhe, daklem, do slona... stotine vrsta i
oblika, i jedno drugo samo za dlaku nadvisuje. A sad mi
reci: zato bi Bog ovaj prolazni, nitavni i vraji svijet tako
pomnjivo satkao i tolikim ga neizbrojivim darovima
naikao, a onaj, daklem, pravi, istinski i vjeni onako
tunim i pustonim ostavio?! Nekoliko vojska anela,

102
nekoliko eta avola, i gotovo! A, moj don Petre, kad je u
ovoj dolini suza toliko prekrasnih udesa, toliko mnotvo
svakovrsnih vrsta, koliko ih, daklem, u onom beskrajnom i
vjenom mora biti!
Kad bi ih bilo, On bi nam to i objavio!
A tko si ti, nevoljo moja i ui zemaljska, tko si ti,
daklem, da ti objavi! A i ovo to ti objavljuje ne prihvaa,
niti oima gleda, niti uima slua. Progledaj i prouj, pa
e ti se, daklem, mnoga skrovita otkriti, kao to se i meni
otkrie. A otkrilo mi se, osim onih to od pamtivijeka s
narodom ive, jo sedam vrsta duhovnih bia. Prvo, ne vee
od zrna prosa, stoga ga i prozvah Proskom, otkrilo mi se, ne
bez razloga, licem na svetoga Ferdinanda priznavaoca...
U taj as uz strminu konj li je, avet li je, vjetar li je
dograbi na popov obor i pred samim se ustraenim
popovima na mjestu ukopa stranjim nogama dok je prednje
digao kao na prosjaku molitvu. To Vijor, to konj prosjaki,
konj vilinski. To ga svakog dana Potrka eagijom, a svake
mu noi vile vjetim bijelim prstiima grivu raspliu i
spliu. Naoko za svakog osim za Potrku bijae to
otuno, olinjalo, prljavo, osamareno seosko kljuse. udan li
je ovaj vraji svijet!
Hvaljen Isus, sveti ljudi podviknu, s uznojenih
sapi skliznu i ne ekajui otpozdrava prui don Pavlu torbu
Kako obeah.
Don Pavao uze torbu, te iz nje stade vaditi paicu po
paicu duhana i slagati ga po kamenoj ogradi atrnje
gledajui s posebnim uitkom velike ute listove proarane
nabreklim i kao ljudskim ilama. A kad se nagleda ree:
U mojih sedamdeset i osam godina nitko me ovako
ne obdari.
Dobra godina kao iz puke odbi Potrka hvalu.

103
 Dobro srce, moj momiu, sklono Bogu i njegovu
sirotnom sluzi. Pogledaj, don Petre, i mrtav bi uskrsnuo.
Ne puim ree ravnoduno mladi kapelan, ue
ramenima i nevoljko baci pogled na nanizane paice
duhana, koji je poput zlata treperio u kristalnom brdskom
zraku i rumenilu predveernjeg sunca.
Nego, don Pavle ree Potrka mekoljei se htio
bih te neto zaozbiljno upitati.
Na tebi je da pita, na meni da kaem ako znam.
Pod ispovjednu ree Potrka jer obrekoh djedu
Divcu da u radije jezik pregristi.
U Potrke pamenje mlado, pa od rijei do rijei
ispripovjedi sve to mu je Divac pripovijedao pod zidiem u
pranioku na mladom suncu hercegovakom.
To je, daklem, sinko, strano praznovjerje ree
smrknuto don Pavao, a mladi se kapelan obradova i stade u
srcu zahvaljivati Bogu to je staraku pamet naoposum
okrenuo. Ali radost mladog sveenika, kao i svaka ljudska
radost, bijae kratka vijeka, jer don Pavao nastavi
Praznovjerje, daklem, grdno i neuveno, a toliko u ove
vraje i tvrde tikve branske uvreno. Upamti dobro: niti je
Prpa, niti Divac, niti ijedan iv ovjek s vilom prespavao
niti prespavati mogao, budui da su vile duhovna bia, kao i
aneli i svi ostali isti duhovi, a ne kojekakve smuculje i
kurvetine. I kao to nijedno duhovno bie ne pozna, daklem,
ni bluda ni raanja, tako ga ni vile ne poznaju: koliko ih je
Gospodin stvorio u poelu, toliko ih je i sada, i vazda, i u
sve vijeke vjekova. Amen.
Ma Divac se kune nebom i zemljom da je on vilu
Zlatku ne jednom, nego est mjeseci uzastopce prevrtao i da
stoga vie nijednu enu ne moe pogledati.

104
 Lae! Prva i prva mu je la da se vila zove Zlatka.
Poei malo modane i sjeti se komu nadijevamo ime
Zlatka?
Eto uzdahnu Potrka i emernoj Zlatki
Vrtirepki.
Pustimo sad Vrtirepku! obrecnu se srdito don
Pavao Komu inije?
Pa kravi... odgovori poraeno Portka.
I vila e uzeti kravlje ime! A drugo i drugo, Divca je
Bog jo u materinoj utrobi ukopio. Ako mi, daklem, ne
vjeruje, ti se sakrij kad on gdjekad gae odrijei, pa e
vidjeti kakva mu nevolja u njima visi.
Don Pavle! iskreno zaprepaten gotovo zajauka
kapelan.
Smiri se, moj dopodnevni imenjae. Ako ovdje
poivi, ut e i gorih.
Bojei se da voda ne svrne s njegova mlina i tako ne
ostane i bez vrapca u ruci, Potrka iskoristi asak predaha i
uskoi:
Onda, don Pavle, ako je Divac ukopljenik,
devendjed Prpa zasigurno nije. Zato onda on ne bi i s
vilom, a naoit je bio! Osim toga njegova se zvala
Koviljana, a to nipoto nije kravlje ime!
Napokon i starac izgubi tako brino uvani mir, te plane
i gnjevno se izdera na Potrku:
Glavo od kupusa sotonskoga! Zar ti, daklem, glasno
ne rekoh da se vile ni s kim ne smucaju, ve junacima i
pobonoj eljadi u jadu i muci u pomo priskau?! A taj mi
se va Prpa na sjedine popeo! Upamti: njemu se nijedna vila
niti ijedno duhovno bie nikada ni prikazalo nije, kamoli da
bi s njim leglo! Po istini, nije ni on sam za duhovima hitao,

105
ve, obnevidio od krvi, kao zaobadan junac u krv nanovo
srtao. A to ete, daklem, jo danas obojica uti. A ti, Potrka,
porui djedu Kikau da na Boga zube ne kesi
propovijedajui vraju doskoicu kako Bog nije stvorio
Adama i Evu, nego pet protuha, a usput nije znao kako bi
onog petog prehranio. Bog nije Kika da ne zna to ini. A
to kako je dolo do kruha s ramena sad ete uti, vi
bogohulnici! Hajdete sa mnom!
Kamo? upita mladi kapelan.
Don Pavao ga omjeri preko oka i podrugljiv mu
smijeak zaigra oko pomlaenih usana:
Nije daleko. uvam ja njene noge omikih
gospodiia i urno poe prema upnom dvoru.
Kad sva trojica uoe u onu jedinu i jadnu sobu u
upnim dvorima, don Pavao zakrauna teka hrastova vrata,
jer nikad se ne zna. Potom stade prebirati pranjave matine
knjige dok ne nae to je traio: dvije poutjele biljenice,
od kojih jedna bijae mnogo ua i od mieva pomalo
naeta. Premda jo sunce ne bijae ni dodirnulo obzorje,
don Pavao upali dvije votanice, jer se u ovoj mranoj i
memljivoj tamnici, u kojoj je sve zaudaralo po mijem
izmetu i gnijezdima, ni u sunano podne slovo nije moglo
razaznati.
Netom posjedae za stol, don Pavao otvori onu uu, od
mieva nagrizenu biljenicu, i stade polagano i razgovjetno
itati:

106
SVJEDOANSTVO AETA-NEDOUETA O
UDNOVATOJ HISTORIJI ODBJEGLA
GALIJOTA JURASA GARIA, REENOG
PRPA, KOJI POLOVICU IVOTA PROIVI U
VLASTITIM A DRUGU U TUIM MUKAMA

Caput I

U KOJEMU SE BESJEDI O KOMADIU ZEMLJE HRVATSKE NALIK

KURVI IZ MAASTRICHTA

Ovo napisah da posvjedoim a moje je svjedoanstvo

istinito o sudbinskoj povezanosti ljudi i komadia zemlje
Hrvatske, koji do juer bijae u vlasnosti carevine Turske a
od juer u vlasnosti Prevedre republike, komadia zemlje
puste, besputne i bezvodne, bogu i vragu za leima,
komadia zemlje nalik kurvi iz Maastrichta.
A ta kurva iz Maastrichta i sam nagazih na nju u
svom prokletom lutalatvu a ta kurva iz Maastrichta
bijae takoer pusta, besputna i bezvodna, bijae svaija i
nikada svoja, te nikome u spomenu ne bi ostala, da se jedne
pijane veeri dva pripita plemia poradi nje ne zakavie.

107
Premda bi u druge dane obojica od nje pogled okrenuli, te
je pijane veeri obojica svojom damom nazvae. Preesto
tatina izaziva srdbu, a srdba maeve. Kako maevi u
obojice bijahu podjednako britki i tjelesa podjednako
ubodljiva, to obojica u isti as parnue, u isti ih dan i na
istom groblju pokopae. Umjesto da zla kob urazumi ljude,
ona ih uzbjesni i obezumi. Svi momci, naduvanci,
paprenjaci, naprice i najeice, naprasnici i prkoljivci,
ljutice i sijevalice, lakomaai i brzobodci, vratolomci
svakojaki i svakovrsni, nagrnue ne samo iz grada, ve iz
itave Flandrije, Francije i njemakih zemalja, nagrnue da
se bodu o kurvu, pustu, besputnu i bezvodnu, kao o kakvu
kraljevnu iz pria. Tu pogibe pedeset i sedam to plemia
to graana, i tko zna koliko bi ih jo poginulo, da se
sasvim sluajno ne nae neka razumna osoba pa potajice, u
noi sveanosti vjetrova, kurvi no u lea zabi.
Ali zabij ti no u lea ovom kurvanjskom kamenju,
stvorenu samo za siktanje zmija i zavijanje vukova!
Pametar ljudski ne upamti ni ime ni kob one prve
dvojice, u ijoj se ludoj oholosti ovaj emer odrazi kao
zemlja obeana, ali upamti itavo islo naroda koji su
pristizali sa svih strana svijeta, da se obnevidjeli od
silovitosti i tatine isprazno ubijaju za ovu otunu kurvu
iz Maastrichta. I svi bijahu jednaki u sljepilu strasti:
Rimljani i Bizantinci, Avari i Mongoli, Turci i Mleani, i
stotine drugih imenih i bezimenih. I svatko, ma otkud
dolazio, ne naputa ovu prokletinju dok ga ne prikolje, a i
kad ga prikolje ne naputa je, ve zdrobljene kosti
pomijea s kamenjem, te se ponovo s njim sraa i postaje
jedno, tako vrsto jedno, da iv stvor ne moe razluiti
njega od kamena ni kamen od njega.

108
 I mnogi se tako srodie s kamenjem, izginue i nestae.
Samo se jedno tvrdoglavo pleme koje Mleani
Schiavima, a ono samo sebe Hrvatima naziva vie od
tisuu godina tvrdoglavo odra. Ukopalo se u kamen, i ma
koliko ga sjekao, ono iz kamena nanovo nie. U muci, u
jadu, u emeru i jauku... nie i napuiva ovu prokletu
Krajinu imotsku.
Caput II

U KOJEMU SE BESJEDI O DVJEMA VRSTAMA SJEMENA I DRUGIM

NEVOLJAMA

Ne kanim besjediti o onom dijelu Imotske Krajine oko

poljca, na kojemu prije Maloga rata bijahu begluci begova
turskih, a po ratu imanja gospode mletake, ve o ovoj
golemoj kamenoj pustoi na jugu i zapadu tog nevoljnog
poljca, o ovom nedosezljivom depu svijeta to je samo po
imenu pripadao turskoj carevini jer u njemu Turci ne
prebivahu, ve povremeno slahu obijesnike i haralije da
pokupe danak blaga i danak krvi, da se izobijeste u arenju i
palenju, silovanju i nabijanju na kolac. Kanim besjediti o
kraju nad kojim se nikada ne razgali nebo, ve stravini
vjetrovi tmaste oblake tuge i nevolje neprestano sabijaju u
teki olovni grumen to itavu Krajinu pritisnu, te uza
stravu postade jedina stvarnost. Strah... Ovdje ni prisisno
dijete nije moglo usnuti bez straha u oima, u krvi, u
itavom mlaahnom mesu. Strah od Turaka, strah od
Mleana, strah od pustahija i hajduka, od kuge, glada i rata,
od munje, grda i groma, od Boga, ovjeka i Vuka.
Zainjahu se u strahu, raahu se u strahu, ivljahu u
strahu... a umirahu bez straha, jer smrt esto stizae kao
izbavljenje za ovo prvo sjeme ljudsko, koje je u ludosti i
priprostosti due svoje vjerovalo da se moe preivjeti od

109
uljeva ruku. Ali ono malo penice, jema, prosa i bara,
ratike i divljega zelja, krta mesa i krta mlijeka ni njih
same ne mogae odrati, a kamoli gospodare njihove i ono
drugo sjeme neljudsko koje u nie navesti, sve kad bi bilo
mira i Bojega blagoslova.
Ali mira ne bijae. Ovdje ne bijae kao na sjeveru, gdje
se granica izmeu Turaka i krana stotinama milja
pomicala, a iza granice uvijek se naao kakav takav jezik s
gospodarima i nastavilo se ivjeti u miru, makar i u nekom
okrutnom miru.
Ovdje se granica nije pomicala, ve je obilatih dvjesta
godina drhtala od neprestano prolijevane krvi, od suza i
jauka, od gladi, kuge, srdobolje, od prokletstva mrnje i
srdbe Boje. Dvije stotine godina svakovrsna uasa na
granici-drhtulji, kobnoj po Turina i dvakrat kobnijoj po
kranina. Jer Turcima je prijetila pogibelj samo od krana,
dok kranskoj raji krani bijahu esto pogubniji od
Turaka.
Ti pogubni krani bijahu iz onog drugog sjemena, koje
je jasno vidjelo da je lake ivjeti od krvi nego od uljeva, a
za svoju neasnu rabotu iznalazilo je stotine junakih
smicalica:
Orah, kopah, tanke gusle moje,
orah, kopah, ne dadoe Turci;
ovce uvah, poklae ih vuci,
bukvu sijekoh, zaboljee ruke:
jamih puku, odoh u hajduke.
I tako se to drugo sjeme odmetnu u hajduke da sijee
Turke. I sjekli su ih po krmama i putovima, iikali u
zasjedama, palili im kule i ardake i plijenili karavane to se
sputahu na skelu splitsku i makarsku. Ali i Turci ubrzo
njihovu vjetinu uvjetie, te ih i same stadoe sasijecati po

110
mehanama i drumovima i doikati u busijama, dok bi svoje
i svoju imovinu zatvarali u vrste kule okopoljske. I tako iz
dana u dan bijae sve tee doi do Turina, koji je nosio
etiri oka otvorena i etiri kokota napeta na kuburama.
Kako se nije ni lasno ni lako moglo ivjeti od Turina,
poelo se ivjeti od kranina. Dok se radilo samo o
imutku, ni po muke: iva glava dugovanje plaa. Ali kad se
poelo, kuku i pomagaj...
Naime, za rata Kandijskoga i Velikog, Prevedroj bijae
golema potreba od galijota. A galijota nigdje. Stoga se
poveza s hajducima, te za svaku ivu glavu plaae i po
dvadeset dukata. Kako se Turin ale uhvatiti ne da, to se
hajduci bacie na goloruke podanike turske i mlade obane
ratrkane po slobodnim brdima. U pola stoljea etovanja
pohvatae preko petnaest stotina ljudi, najveim dijelom
krana. I tako svaki peti iole odrastao mukarac bi prodan
u roblje Mleanima.
Uzalud su fratri i popovi jadikovali, molili, kumili,
zaklinjali, i hajduke, i providure, i samoga svijetloga duda
da prestanu s tom bogumrskom trgovinom, uzalud...
Prevedroj bijae velika potreba od galijota, a krani su se
jo bolje nego Turci umjeli na vesla naimati.
I da ne bi toga, nikad Juras Gari, nazvan Prpa, ne bi
uinio to uini, niti bih ja zapisao to zapisah.
Caput III

U KOJEMU SE BESJEDI O POHARI KUE JURASOVE, NJEGOVOJ

TRPNJI I IZBAVLJENJU

A s Jurasom Gariem, reenim Prpom, zbi se ovako.

Djedovi Jurasovi pripadahu onom sjemenu to je vjerovalo
u uljeve ruku svojih, sijalo ito po pasikama i barovitima,
uvalo ovce i koze po vrletima, i ivjelo tako skromno i
111
skrovito, neprimijeeno. I tko zna dokle bi se ivjelo tako,
da jedne Male Gospe ne nahrupi Marko Knez kojemu
tada ne bi ni trideset i dvije godine, a ve hajduki
harambaa bijae velju, naleti taj Marko Knez sa svojom
druinom i u letu sve ote, poubija i popali. Babu Jurasovu
Anuu elanuu, djeda mu Kuzmana i majku Mandaru s
dvoje djece blizne i prisisne ive u oganj pobaca, a Jurasova
oca Mijovila oravca, sama Jurasa, brata mu Treskala i
strica Glavinjala u uad sape i prodade Mleanima za
ezdeset i dva dukata.
Jurasu tada bijae esnaest godina. Dvadeset i dvije
godine robovae po galijama, lukama, kamenolomima i
arsenalima Prevedre kranske republike slaui danomice
bieve na ponienja. Stric Glavinjalo, naviknut na beskrajna
tumaranja, netom bi zatvoren na galiju, klonu kao ptica u
krletci ni puna tri mjeseca poto ga okovae. Galiju s
bratom Treskalom potopie turski gusari druge godine
zatoenja i tako ga, mlada, muka oslobodie. Otac Mijovijo
oravac izdra punih dvanaest godina, a onda i on pade
preko vesla oaj njegov bijae tako velik, da su mu u
samrtnome gru ruke za okove prionule, te su mu prste
morali odrezati i mrtva ga sakaenjem oskvrnuti.
Samo je Juras izdrao. Srce mu bijae mlado i
neprestano zadajano najmonijim i najsvetijim napitkom:
osvetom. Poslije dvadeset i dvije godine, jedne lude noi,
pune sjevatanje i grmljavine, ubi straara i pobjee preko
Istrije i Hrvatske ak u tursku Bosnu. A to uini zato da
ponovo ne pane u ake Mleanima ili dodvoricama
njihovim. Tu u Bosni, u Prologu, namjeri se na dobra
ovjeka i jo boljeg kranina, koji ga odjenu u bosansko
ruho i svjetova mu da se izdaje za turskoga odbjeglicu, da
se imenuje Prpom od Glamoa, jer e tako, nepoznat, svoj
sveti zavjet sigurnije ispuniti, dok bi mu poznatu brzo

112
doskoili jal Mleii jal Knezovi hajduci. I jo mu dobar
ovjek iz Prologa svjetova da u plemenu Knezovu pokolje
sve iz ega tee krv, da se ne smiri dok se i posljednja
kaplja zla sjemena ne iscijedi, i da nita ivo ne ostavlja, ni
kuku ni maku. I jo mu dobar ovjek iz Prologa svjetova
da prije svakog svetog ina opere ruke u turskoj krvi, i to u
krvi dvojice nevjernika, a tek onda da zakolje jednoga od
Knezovih. Tako e ovaj zavjet i Bogu omiliti, i Bog e
njegovu osvetu blagosloviti i podrati. Neka ubija naporedo
dva Turina pa jednog od zla sjemena Knezova. Ako tako
uspije pobiti sve do maeta i kueta, spoznat e da je Bog
zasigurno na njegovoj strani, da mu je in posveen, te da
e ist i svijetao biti po rukama anela uznesen u
kraljevstvo nebesko.
Prpi se ovaj savjet uini dobrim, i on se zavjetova da e
uiniti tako.
I jo mu ree dobar ovjek iz Prologa, da ne sre odmah
u Krajinu, nego da je zaobie, jerbo je rat ve planuo, a
fratri pobjegli s narodom pod okrilje duda mletakoga.
Osim toga fratri e mu najbolje rei kud se sada kree koja
hajduka druina, jer u svakom ratu protiv Turina i sami
fratri hajdukuju. Budui da su se fratri sklonili u Dobr,
najbolje bi bilo da se uputi tamo.
I on se uputi. Ali kako se ovjek esto i odvie uzda u
Boga i precjenjuje vlastite snage, to se esto nae u nebranu
grou. Umjesto da se najede i odmori u kakvom selu uz
Cetinu, Prpa odlui da se, onako gladan i umoran od duga i
brza hoda, prebaci preko rijeke i preko brda i da se u
predveerje Svijenice nae za fratarskim stolom. A te
nesretne godine 1715. bijae Svijenica neupameno
studena i bura bijesna kao da je sami vrazi naganjaju.
Taman kad se prebacio preko povora brda i, tako rei,

113
osjetio topli miris fratarske vatre uz more, klonu kao da mu
je netko podsjekao koljena. Jedva doplazi do nekakva
procjepa i prevrnu se na lea. Usnu tako, svladan umorom i
glau, i ne ujui fijukanje bure koja je poinjala polagano
po njemu prostirati mrtvaki pokriva satkan od njenih
bijelih pahuljica.
Caput IV

U KOJEMU SE BESJEDI O DVA JADA A NE ZNA SE KOJI JE GORI

Na samu Novu godinu iliti na dan Obrezanja

Gospodinova nesretne 1715. po zamrznutu Blatu stie na
fratarski otoi iz Imotskoga uhoda i priopi fratrima da se
Turci spremaju udariti na otok, samostan sagati i sve ivo
poubijati. Ne asei asa fratri pokupie to im bijae
najnunije: svete knjige, ruho i posue, desetak puaka,
dvije bavice baruta i neto olova, natovarie dvanaest
konja i pripasae sablje, pa uz pomo Boju i zubato oruje
krenue prema zemljama Prevedre republike, a za njima sva
stoka i sav narod, sve to je moglo hodati, pusti ili plaziti.
Krajina ostade gotovo prazna.
Tako bijae na poetku svakoga rata. Jer Turci
krajinici, koji u miru bijahu donekle snoljivi, na poetku
svakoga rata postajahu krvoloni, raunajui da e
okrutnou stjerati strah u kosti svojim kranskim
podanicima i tako im izbiti svaku misao na pobunu.
Meutim, ovo naoko proraunano i razumno nasilje
gospodara ubrzo bi se nerazumnim pokazalo, a sudei
trijezno nije bilo niti je moglo biti ijednoga razumna naina
kojim bi bar u poetcima ratovanja raju mogli
obuzdati. Dvjesta godina robovanja, dvjesta godina kolca i
konopca, etverenja na konjskim repovima... a samo ih
nekoliko sati hoda dijeli od velikog i svetog kranskog

114
svijeta, koji ni o to glavu ne tare, ve neprestano misli o
njihovu jadu i o tom kako ih mora po cijenu vlastite krvi iz
pakla izbaviti. I na poetku svakoga rata bijahu sigurni da
istie rok kunje, kojom ih Gospodin i odvie dugo
iskuava, i da nastaje as posvudanjeg kraljevstva Bojega
na zemlji. I kao svi prije njih, i kao svi poslije njih stanovito
su vjerovali da ratuju posljednji rat.
Noeni tom nepokolebljivom snagom vjere, podsticani
do bezumlja smionim junatvom svojih popova i fratara
koji su jednako vjeto prebirali krunicu i sabljom turske
glave odsijecali ustajali bi, mahnitali, ubijali i bivali
ubijani, da potisnuti nadmoi zajedno s popovima i
fratrima pobjegnu preko sivog Biokova u primorje, pod
okrilje tog velikog i svetog kranskog svijeta.
No ubrzo bi uvidjeli da taj veliki i sveti kranski svijet
nije onaj iz njihova sna. Taj veliki i sveti kranski svijet
gledao je u njima krdo divljih prebjega koje treba upregnuti
u korisnu spregu, te ih bacae na galije, u kamenolome, u
ume i arsenale, ili ih loe oboruane slae na
Turke, da po njima otet plijen i turska imanja meu se
podijeli. Ono malo hrane, to bi im dobacivali, dobacivali bi
utke kao psima, i gore nego psima, jer i psu se zatepa:
N, uko, n! Tada bi se ovi tuni prebjezi sjetili brae
svoje, koju taj isti kranski svijet za dukate kupovae i za
galije zakivae. A njih zakova i bez banovca, pa sada i oni i
oevi njihovi i braa njihova zovu smrt, a smrt ih nee.
S druge strane i Turci krajinici ubrzo bi spoznali sve
zle posljedice svoje naglosti: polja ukorovljena, stoka
poklana, zalihe potroene, sve se moralo uvoziti iz
unutranjosti carevine. Tada se dogaalo da bi Turci jo u
toku rata, stali moliti prebjege da se vrate. A oni bi se

115
vraali, jer su radije jeli svoju prosenu kau u nevjernika,
nego tuu pogau kao psu dobaenu.
Ta opa narodna nevolja bijae samo zbir pojedinanih
nevolja, koje ni najvjetiji zbraja ne bi mogao zbrojiti.
Spomenut u samo jade djevojke Anelije Pezo, a zato ih
spominjem, vidjet e se unaprijed. Iste veeri kad fratri
napustie zaleeni otoi, turske pustahije na dva sata
hoda pokuae reenoj Aneliji silu uiniti. No otac njen
i braa njena skoie na Turke i borahu se s njima dok ne
izginue. Kad fratri stigoe na razbojite naoe etiri Peze i
est Turaka rumene u rumenu snijegu. Preostala etiri
zulumara fratri zaas na sabljama raznijee. I kad sve bi
gotovo, iz tora, izmeu ovaca iznie reena djevojka
Anelija, s golim sisetinama do pupka zagaljena, s
mahnitim pogledom i pomamnim pjesmama na nateklim
usnama, te se onakva, ugana i zblanjena, baci na mladog
fra imuna i stade ga grliti, ljubiti i ujedati. Jedva je
otrgoe. Neki rekoe da je poludjela, a inilo se tako.
Meutim, stari fra Mijo Kutlar koji je jo kao momi u
Kandijskom ratu etovao uz bok fra Petra Kumbata,
zatornika Turaka, a u Velikom sedam Turskih glava
odsjekao i etiri posred ela prosvrdlao ree da ona nije
po Bogu, ve po vragu sumanuta i da je vrag sasvim obuzeo
duu njezinu. A kako fra Mijo nadaleko bijae poznat kao
vrstan protjeriva dosad je uz pomo Boju trideset i
sedam to velikih to malih vragova iz tijela ovjeanskoga
izagnao to se svi njegovu mnijenju podvrgoe i povjerie
mu djevojku da i iz nje vraga izagna. Ali ovo bijae neki
tvrdokorni vrag, koji kao da se svim amprima i aporcima
o samu digericu zakvaio. Da izagna vraga fra Mijo se
nikada nije muio vie od pet dana, a ovoga on i
petnaestorica hrabre brae ve mjesec dana protjeruju i
protjerati ne mogu.

116
 Caput V

U KOJEMU SE BESJEDI KAKO BI MLADOM FRA BONI BOLJE BILO

DA JE GOVNO IZJEO NEGO JURASA OD SMRZNUA SPASIO

I dogodi se da je mladom fratru to se vraao iz

dalekih kranskih zemalja konji posrnuo i samim tim
razbio razulareni ples bure koja je ve slavila slavlje nad
ukoenim Jurasovim tijelom. I dogodi se da u tom posrtaju
mladi fratar ispade sa samara i pade licem na noge, koje e
kasnije satrti sve u emu tee krv njegova roditelja.
No kako mladi fratar nije znao kakva se guja skriva pod
snijegom, pritee smrznutome i stade ga odmrzavati onako
kako je vidio da se ini po zemljama dumanluka, aliti
ereije Ivana Kalvina i Martina Lutorana, po Helveciji i
Germaniji. No im se dotakao smrznutoga, ovaj ibne poput
opruge, a dvije se goleme ake poput klijeta ovise oko
fratrovih zapea.
Ko s' t'? izbaci kao jednu rije, glasom hrapavim i
napuklim, a valjda drukiji glas i nije mogao izii iz ovih
badnjastih grudiju, iz ekinjama obrasle glavurde iz koje su
sjala dva golema oka kao dva straha i dvije prijetnje.
Ja sam siromani mali brat kojemu Bog ukaza milost
da te spasi od nenadane smrti. Po tome to si na sam dodir
moje ruke skoio spoznajem: na ovoj krvavoj turskoj
granici sve to die, hajkano je. Ali...
Spaenome se oito nije svidjela fratrova pjesnika
brbljavost, te ga presijee saevi itavu reenicu u jednu
rije, nemilosrdno brstei sve samoglasnike koji su se dali
pobrstiti:
Ka' t' ime?

117
 Fra Bone Knez. Jo kao djeak otiao sam u Italiju
gdje sam izuio svetu bogosloviju, mudroslovlje i mnoge
druge nauke. Obiao sam mnoge zemlje i gradove...
t' s' do' amo? Ko t' zva'? upita spaeni smrknuto.
Domovina! Porobljena domovina da je spasim. Bog
je htio da i tebe spasim.
Bolj' d' s' govn' izjo!... t' m' gleda?! Velju, bolj' d' s'
govn' izjo, jer t' s' mal' Martin Potpalin!
Kad me zna onda si i ti iz Vrdola. Tko si, dakle?
Ja s' Prpa 'z Glamo'.
Ne bi ti znao moje ime da si iz Glamoa. Reci, dakle,
tko si?
Prpa iz Glamoa zakrgue zubima, oine fratra
pogledom, a onda se naglo baci na koljena:
Ispov'd m', pa ' ut'! Ja s' Juras Gari.
Fra Boni nije trebala Jurasova ispovijed da se prisjeti
zloina oca svojega Marka Kneza, nazvana Potpalom, da se
prisjeti otimanja, palea i ubijanja, da se prisjeti krvarine
koju utroie da njega uine sveenikom pravednoga Boga!
Sada jo uasnije nego ikada iskrsnu pred fra Bonom pitanje
koje ga je itavu mladost muilo: Moe li biti sveenik
Pravednoga ovjek ljudskom krvlju othranjen? I moe li
takav ovjek uiniti ijedno dobro da se u zlo ne prometne?
I ovo dobro koje je upravo uinio, u strano e se zlo
prometnuti: ovjek, kojega je oteo smrti, zavjetovao se da
e pobiti sve njegovo, do kueta i maeta. A fra Bone to ne
moe sprijeiti, jer mu je jezik okovan ispovijednom
tajnom. Ne moe ga ni izdati ni prokazati, ne moe ga ni
ubiti, a da ne oskvrne tu svetu tajnu. Ne moe se ak ni
Bogu moliti da ga Turci sasijeku, jer i to bi bilo oskvrnue.
On mora strpljivo i bez suza gledati kako jedan za drugim

118
nestaju svi od plemena Knezova. Boe moj, neka ubije oca
mojega i brau moju, jer su im ruke krvlju omaene! Ali
zar e dopustiti da i nedunu djeicu pokolje? Dopustit e,
kao to si i Herodu dopustio da pokolje djecu betlehemsku,
dopustit e jer se pravednost tvoja drugim mjerilima
mjeri...
Ja s' ispov'd, a ti dri' ak' 'o!
Sinko moj tiho e fra Bone s usiljenom blagou
ja te mogu odrijeiti od poinjenih grijeha, ali od zlih
djela na koja se tek sprema...
Ti dri' od eg' mo'! I mu'!
Ne boj se, sinko moj, ni samome sebi ne smijem
povjeriti ispovjednu tajnu. Ja znam to mi je initi, a dobro
bi bilo da i ti razmisli...
No Prpa ga otro presijee:
Sva'k' in' t' mora! I pratar, i ov'k, i 'vina!
Caput VI

U KOJEMU SE BESJEDI KAKO PRPA VRAGA U SLAMI IZGONI

Upravo na zornicu, licem na svetoga Blaa Grliara, fra

Bone i Prpa padoe na Dobr. Brat ih laik odmah odvede u
kapelicu, u kojoj se petnaest hrabrih fratara, na elu s fra
Mijom Kutlarom, po pedeset i drugi put suoavalo s
avlom. Sa zubljama, krievima, lojanicama i votanicama,
sa kropilima i kadionicima bijahu opkolili djevojku, koja
meu njima stajae s razdrljenim haljinama na prsima, s
varnicama u oima i svom krvlju u licu, stajae i pjevae
neki udni napjev i neke udne rijei, koje kao da su same
od sebe i same za sebe nastajale:
Svake noi o ponoi
moj e dragi k meni doi;

119
 grlit e me, grit e me,
svu e snagu slit u mene.
Od svih vas je jai on:
sotona je jaha moj!
A onda se njen tugaljiv napjev prometnu u bijesno
potcikivanje:
Na ovoj, na onoj,
na toj noi dugakoj,
na toj zimi studenoj
prit e me dragi moj!
Od svih vas je jai on:
sotona je jaha moj!
I alosni fratri jo jednom alosno digoe ruke, ponovno
zatvorie Aneliju u talu i spremie dobar ruak da dolino
poaste novoga brata. Ali mladi fratar bijae odavno
zaboravio tugu suhe ovetine, te je jedva gutae zainjajui
je dozivanjem dalekih mirisa rumenih pilia i paia
rasijanih po mnogobrojnim peenjarnicama velikog i svetog
kranskog svijeta, dok fratri domorodci ovaj bravlji i
kupusni jad jo i gozbom nazivaju!
A sada ree debeli fra Lovre kad smo se sastali
za gozbenim stolom, moda bi nam na ueni brat mogao
rei najprikladniji nain da iz ove nevoljnice sotonu
izagnamo.
Fra Bone se uvoti oito se trudei da razborom ohladi
uspaljenu revnost koja ga bijae svega proela:
Brao moja, ako sve molitve i zaklinjanja, rijei
velike i strane, zazivanje svih Bojih imena, koja jesu:
Sabaot, adaj, Efereheje, Homousion, Emanuel, Paraklitus,
Tetragramaton, El, Elohim, Heloa, Hagios, Atanatos,
Iskirios i sva ostala njegova imena ne izgnae satana iz
nevoljnice i nevaljanice, onda je potrebito uiniti ono to se

120
po prosvijeenim kranskim zemljama ini: neka se
ognjem spali!
Fratri se trgoe, a starom fra Miji obrve navrh ela
skoie i ostadoe tamo:
to ree, ueni na brate! Neka se spali! Na podruju
Prevedre niti je tko spalio niti smije spaliti ni heretika, ni
vjeticu, ni opsjednutu. A kad bi i bilo doputeno, ja bih se
u ime Boga prvi suprotstavio. Jerbo koliko je meni neuku,
vie obaninu i hajduku nego bogoslovu, poznato ponekad
se i zmija zavue u ovjeka, pa hoemo li spaliti ovjeka da
bismo i zmiju spalili?! Ako je sotona ula u djevojku,
hoemo li razruiti hram Boji, ne da bismo ubili sotonu,
ve je oslobodili i pripomogli da i drugi hram Boji
opogani? Ne upita li se, ueni brate, otkud tolika mnoija
opsjednutih u tim vaim prosvijeenim zemljama? Ja u ti
rei: im spalite jednu nevoljnicu, oslobaate avla, koji
odmah u drugu uskae i jo poziva nove ete avaoske, i
tako samo avaosku etvu ustostruavate. Eto, to vi inite
u zemljama vaeg kranskoga poganluka!
Ali Potpalin sin bijae za ovu vjeru i gluh i slijep, te
stade zanosno rasipati svoje bogato bogoslovsko znanje,
koje se u posprdnim zjenama ovih fratara-hajduka
odraavalo kao nijemo pitanje: Nije li to sin Potpalin? A
kad je u svojoj govorljivosti otiao tako daleko da je fra
Miju, gledajui ga pravo u oi, nazvao krivovjercem i
otpadnikom, etrnaest gnjevnih fratara skoie kao jedan.
Videi da je vrag odnio alu Prpa, koji se fratrima od
poetka svidio i gutanjem samoglasnika do suza ih
nasmijavao, ustade i zabrza:
Mor' bit', svet'oci, mor' bit' d' u d'vojci nij' av' ve
ejtan!

121
 Na to fratri prsnue u smijeh, a debeli fra Lovre udari
Prpu aetinom po ramenu:
ejtan i vrag to ti je isto, moj Prpa, samo Turci vraga
ejtanom imenuju.
A jok! Pust' men' pa ' vi't!
I ne ekajui odobrenje od fratra zgrabi sa stola drvenu
zdjelu u kojoj bijae jo podosta suhe bravetine, otra u
pojatu k Aneliji, koja se bijae skutrila u jaslama, tutne joj
zdjelu meu koljena i ree to mogae meke silei se da ne
guta samoglasnike:
Jid', duo! Iz prazne guz'ce ne bii ni govn' a di b'
ejtan!
Anelija se osmijehne i bez rijei se pomamno baci na
bravetinu. Dok su njeni bijeli i otri zubi vuji kidali
komade mesa, Prpa je promatrae sa ivotinjskom radou.
Gledajui vrsta bedra i bokove, to bi ponekad zaigrali
ispod haljine od gruba sukna, i omane grudi, to bi
ponekad tresnule i izvirile iz raskopane prsnice i naoigled
bubrile, jedna jedina misao u obliku ruiasta kolobara
pojavila bi se pred Prpinim oima: Dobre li bedevije!
Izagnam li vraga iz nje, plahovitu e mi drebad drijebiti!
I poput marvinskog trgovca stade joj znalaki opipavati
glenjeve, listove i butine. I dok to injae osjeae kako
negdje iz najmranijih dubina gogolja krv i pod same mu se
nokte sabija. Njena se koljena naas rastvorie, pa sklopie
da poput klijeta stisnu njegovu ruku to bijae meu njih
kliznula. Prpa slobodnom rukom strgne djevojci zdjelu i
zavitla je meu stoku, a onda surovim trzajem prebaci
djevojinu nogu preko jasala, razdera joj haljine i prui se
po njoj daui i sopui, drui i apui joj u vrat, u uho,
u usta:

122
 Ne boj s'! Moram t' jednog vraga zab't da drugog
izb'jem!
Fratri podigani znatieljom primakoe se tali da vide
kako to bosanski prebjeg ejtana izgoni, ali ne mogae
vidjeti nita, jer vrata bijahu zabravljena, a kroz ono malo
upljih vrina opet se ne mogae nita vidjeti, jer unutra
bijae tama duboka, iz koje je dopiralo samo sumanuto
vritanje djevojke: Tako, tako, vrae moj... Gri, pri,
nadiri, razdiri, navuci, razvui, slupi, zalupi, kamen o
kamen otupi... i Prpino muklo groktanje: Mu', mala,
mu', jo je s' nis' okusjo!.
A onda nastade tiina, i to najvie zbuni fratre koji
bijahu navikli da vrag uz straan smrad, vatru i urlike
naputa opsjednutoga, i tako gori i urlie sve dok ne tresne
o planinu.
Jo se vie zaudie asni oci kad se vrata otvorie, a na
njima se ukaza Anelija tiha, oborenih oiju i lica bijela kao
u svetice. I takva, tiha, smirena i sveta, prie fra Miji, klee,
poljubi mu ruku, pasac i kri na krunici i ree zvonkim
aneoskim glasom:
Ja bih se ispovjedila, oe.
A fratri zinue svim im se zinuti moglo i stadoe se
diviti Gospodinu za kojega se nikada ne zna kad e uzeti
mudra i sveta ovjeka a kad nekog tepavca i dotepenca iz
Bosne, s kraja svijeta, da Njegovu Svevinju volju izvri. I
hvaljae Gospodina itav dan onaj, i mnogo dana uzastopce.
A i sam fra Bone ne gledae u Prpi vie zlokobnog ljudskog
osvetnika, ve orue koje Bog izabra da kazni oca njegova
to okrvavi ruke pred Gospodinom. I bi mu lake uvati
svetu ispovjednu tajnu.

123
 Caput VII

U KOJEMU SE BESJEDI KAKO SVATKO, UZ POMO BOJU, INI

ONO TO MORA

Kako vrijeme otupljuje sve to je ljudsko, i radost i bol,

tako u ova dva mjeseca otupi i ono strahopotovanje to
bijae obuzelo fratre pred Prpom kao protjerivaem avola.
To se strahopotovanje gotovo izgubi poslije Prpine enidbe
s Anelijom opsjednutom, koja i nakon udaje ostade pomalo
zvrkasta i luckasta. Prpa opet postade neuki prebjeg, dobar
sluga to ih i svojim graktanjem uveseljava.
I fra Bone u njemu vie ne gledae orue u ruci Boga-
osvetnika, te ga opet spopadoe muke poradi uvanja
ispovjedne tajne. I te muke postajahu sve ljue i ee, a
kad je osjetio da ih vie nee moi izdrati, okolino upita
fra Miju to bi on uinio kad bi mu neki razbojnik pod
ispovjednu povjerio, da e poklati toliko i toliko ljudi i
nevine djece. Poto mu hajduina u fratru bez razmiljanja
odgovori: Ispovjednu bih tajnu sauvao, a pustahiji u
pupak kuburu spraio, fra Bone skoi: Zar tako ne bi
Boga oskvrnuo?! Potom stade vikati: Heretici! Heretici!
Sve bi vas trebalo na lomai sagati! Va bog nije moj
Bog! i pobjee meu kamenje, gdje ostade u molitvi
itav dan i itavu no, sve do zore. A u zoru mu se uini da
uje slatki glas Boji, koji izvirae iz kamenja, iz bunja, iz
njega sama: Dao si mi ljubav, i ja u ti je uzvratiti: evo
gle, od sada e spokojno gledati kako pada glava oca
tvojega i brae tvoje, jer e znati da tako hou. A sada poi
kamo si nasmjerio i slui puku mojemu.
Fra Bone vie dolebdi nego sie na Dobr, osamari
konja i ree fratrima da ide za tursku granicu.

124
 Uzalud su ga fratri odgovarali i govorili mu da u tom
asu prijei tursku granicu ne znai nositi glavu u torbi, ve
je na panj poloiti, da... On je na sve spokojno odgovarao
jednim te istim:
Moram. Moram vratiti Boga i sakramente kranima
koji tamo ostae, moram donijeti Boga nevjernicima koji ga
izgubie ili ne spoznae. Moram!
Ali fratri opet navaljivahu, a kad to navaljivanje prevri
mjeru uplete se i Prpa:
Pust' ov'ka k'd mora! Jerbo svak', uz pom' Boju
in' t' mora! I pratar, i ov'k, i 'vina!
I opet se u Prpinoj mati pojavi toliko puta doarani
prizor koji bi ga uvijek ispunjao nekom slatkom, gotovo
ulnom slau: tamo na Glavici, ponad njegove kue, sjedi
on Marko Knez, reeni Potpala sjedi i eka njega,
Prpu. Preko plea sveana kabanica, pod njom jeerma
srmom proeena i posuta srebrnim tokama, za pripaajem
noi i kubure, ispod njih modre hlae od najbolje ohe, a
sasvim na dnu opanci, novi, od suha. Kapu na kamen
odloio, a elo uzdignuo previto, kao da kae: Usred
njega! Junaan. Prpa se nikako nije mogao odvojiti od
ovoga sna, nikako zamisliti da bi i drukije mogao ubiti
zatornika svoje kue. Tu, na Glavici, u sveanoj odori.
Sjedi. I eka. U elo! Usred ela!
Onda se trgne kao iza sna i kao iza sna dobaci urno
fratrima:
Moram i ja! eka m' ov'k... moj ov'k... na Glav'ci...
Na brzinu skupi enu i njenu imovinu, koju fratri bijahu
pohranili, pojae bedeviju koju mu fratri bijahu poklonili i
poe s fra Bonom preko burovna Biokova.

125
 Za njima koracae Anelija vrckajui stranjicom i
pjevuei neke udne pjesmice, koje su joj same od sebe na
usta navirale i, jednom ispjevane, zauvijek nestajale. A
bijahu to zvrkaste i luckaste pjesmice, kao i ona sama,
pjesmice u kojima se pjevalo o smrdljivim pupavcima i
draesnim grlicama, o zlatnim gundevaljima i
govnovaljima, a svaka je zavravala beskrajnim djetinjim
udivljenjem Stvoritelju:
Sve, to udno sloi, Boe,
usrid ove ljute koe:
svakom dade svoju rupu,
da s' na dubu i na stupu,
na jasenu, na kamenu,
na oboru i u toru,
na smetitu i ognjitu,
i u sinu i u slami,
na mutapu i dolami,
i po suncu i po tami
preko ove ljute koe
dozlaboga prit moe.
Uutkaj je da ne sablanjuje ree fra Bone jedva
svladavajui gnjev pravedni.
Ali Prpa, usmjeren jednom cilju, vjerovae da je sve
neemu sudbinski usmjereno, te ree ledeno, kako je samo
on znao:
Pust' je! Svak' in' t' mora. I pratar, i ov'k, i 'vina.
I lud' 'nsko.

126
 Caput VIII

U KOJEMU SE BESJEDI KAKO JE PRPA, UZ POMO BOJU, UBIO

TURSKO MOME

I tako jaui Anelija sveudilj repeljae za njima i u

njedra aptae svoje luckaste i zvrkaste pjesmice
prijeoe planinski prijevoj, kamenu dolinu prosjeenu
suhom dubokom sutjeskom, te se preko oniska brdaca
prebacie u proloinu, koju bez valjana razloga ne prozvae
Ljut. Na itavom tom putu, osim graniarske strae na
prevlaci, ne sretoe ni Turina ni kranina, kao da se sve
ivo klonilo tog prokletog okrajka podvuena pod sjevernu
stranu prijetee planine.
Kad bijahu negdje posred Ljuti, Prpa naglo zaustavi
konja, skrene s uske kamenite staze obrubljene trnjem i
otrom grabovinom i skloni se za polu. Na njegov mig
fratar uini isto, a malo zatim pridrui im se i Anelija, koja
onim svojim suludasto blagim oicama neprestano zvjerkae
po kamenju neujno pjevuei svoje slaane besmislice.
Jo uvijek daleki, ali sve jasniji zvukovi neke druge
tugaljive pjesmice dopirahu do njih:
Ima l' jada k kad akam pada,
kad mahale fenjere popale,
a def bije u sitne jacije
i tanani apu edrvani...
To tursko mome, rumeno, punokrvno... na punokrvnu
alatu... to tursko mome s toliko arke krvi da bi itavu
dolinu ozariti moglo... to tursko mome, to vrisak djedova u
njemu, to ivot kipti, to enja do neba, to mlado,
golobrado, nadojeno...
Misusovo! (U ime Isusovo) zazove Prpa,
bogobojazno se prekrsti i prebaci kuburu preko pole.
127
 Puka pue, pjesma zamue, a mlado Ture kako pade
tako i ostade: na leima, bezbrino zabaenih ruku, kao da
se odmara u busenju vrijesa i dupaca. Bijae mome lijepo,
i jo se ivim injae s rumenim cvijetom na elu i dragim
smijekom na ruiastim usnama. Hladno oujsko sunce
veselo se odbijae od rumena cvijeta i blistava oruja. Samo
je alat alovito njitao za utihnulom pjesmom gospodara-
prijatelja.
to uini! zavapi mladi fratar, a uasnute mu oi
prekrie itavo lice.
t' Bog zapov'di. Ja njim zav't uini' odgovori
smireno Prpa, te fratru nastavi razlagati, da Bog ovo nije
htio, mogao mu je barut ovlaiti, puku zanijeti, uiniti da
kremen ne zaiskri i stotinu drugih vragolija. Ali Bog nije
maji kaalj, te se dri zavjeta koji s njim uini. On e mu
podastrijeti i drugoga Turina kako bi mogao smaknuti
prvoga od roda Knezova, pa e mu podastrijeti i treega
Turina i jo mnogo, mnogo Turaka, nebrojeno...
Premda ga fra Bone nije sluao i premda su njegove
misli tekle sasvim drugim koritom, ipak se slie u isto tiho
jezero potpune predanosti u Boje ruke: Neka se vri
Tvoja sveta volja!
Prpa prie momku kao to se jabuci prilazi, i kao to se
obiru jabuke, tako i on pobra noeve i kubure, pola kese
zlatnika i srebrnjaka promrsivi Nek se u kui nae!, a
svilenu maramu dobaci Aneliji. Ona je prihvati, a potom
klee do momka i umjesto njegove njeno mu ovi svoju
maramu oko vrata i jo njenije proapta: Neka mu bude.
Lijep je.
Misusovo! uzdahne Prpa, podvue ruke pod
momka, nae se, odie ga i odnese do prve dublje krape. I

128
dok procjep zatrpavae kamenjem, mrmljae molitve za
upokoj due nevjernike, ako za nju pokoja ima.
Mol' i t', pratre!
Ali fratar ne mogae ni moliti.
Anelija s tihom tugom promatrae kako kamenje sve
vie i vie prekriva mladia, a onda se u njoj rodi opet neka
nova luckasta i zvrkasta pjesmica, i ona je stade pjevuiti:
Proe mome ispod Blokova,
na njemu je maramica nova.
Mome piva kano bulbul-'tica.
Kad zamue, osta maramica,
da ga grije pod 'ladnim kamenjem,
crne smrti bijelim znamenjem...
Mu' okosi se Prpa Poja' konja, d' od njeg bar
net' ima!
I tako sve troje neko vrijeme jahahu u utnji, a onda im
se putovi razdvojie: fratar ode prema istoku, u upu
vrdolsku, a oni prema sjeveru u siva, pustona brda, svaki
nosei svoju zlu kob.
Caput IX

U KOJEMU SE BESJEDI KAKO SE PRPA SRETE S MARKOM

KNEZOM I NJEGOVOM DRUINOM

Prvo to je Prpa htio vidjeti bijae roditeljsko zgarite,

na koje, toboe, sluajno u glavinjanju bijae naiao. Kad
tamo osim navaljenih stjenetina ne nae nita, ak i pepeo
duge kie raznesoe. Samo siva kamena Glavica bijae ista
kao i nekada, siva i kamena. Prpa se skanjivae da uzdigne
pogled bojei se da ga tamo ve ne eka uzronik svega zla,
Marko Knez, reeni Potpala. Tamo na Glavici, na ulku, u
sveanoj odori, sjedi i eka visoko uzdignuta ela: usred

129
njega! Usred njega! A on ne moe: usred njega, jer jo
Boji rauni nisu ureeni ta ubio je samo jedno tursko
mome, to zapravo i nije vie od pola Turina. Na sreu,
na Glavici ne bi Potpale, ne bi nikoga. Prpa sjede na ulak i
dugo promatrae opustjelu dolinu, u kojoj se ni jedan
dimnjak nije dimio sve bijae iselilo, a oni koji ne iselie
povukoe se u brdske komiluke ili se nastanie u stajama
pod samim hrptom brda. Gotovo itav dan prosjedi na
Glavici, te se tek u kasno popodne vrati Pezinim kuama,
koje bijahu udaljene dobra dva sata hoda.
Bijae tek zakoraio u komiluk kad netko povika
Hajduci!. U taj as iza susjednog breuljka pojavi se
tridesetak do zubi naoruanih konjanika, koji uletjee u
komiluk viui i alaui kao pravi kranski Turci. Zaas
poskakae s konja, povadie kubure i stadoe pucati u
razgaljeno modro nebo, te rumeni od rumene dolame, od
rumene krvi i rumena vina zapjevae svoju rumenu pjesmu:
ari, jari, turske kule pali,
rui dvore, pustoi obore,
a od blaga to se vu' ne more,
neka gori od mraka do zore,
da peemo ovna devetaka:
malo za se, malo za jataka.
Vadi kame, vadi puke male,
are tono usrid ela pale.
Krvlju turskom omasti dolame,
strvinama napuni sve jame,
deri bule dok se ne ogule,
staro sici a mlado zatuci.
Da nam ive Knezovi 'ajduci!
Viu i potcikuju, skau i alau, iz bisaga vade komadine
peene ovnovine pa je u zrak bacaju, a gladni je ljudi

130
hvataju i prodiru prije nego je uhvate. Toi se rakija iz
mjeina, kao da je Boi i svatovi, a onda pomamni hajduci
grabe djevojke i pomamno kolo vode. Kako i ne bi
pomamni bili kad su prole noi pali na Livanjsko polje,
sagali kulu Husein-bega Dizdarevia, poubijali sve to se
krstom prekrstiti nije znalo i odnijeli sve to se odnijeti
dalo.
Dok hajduci u kolu ijujuu i gonjaju djevojke, koje se
odavno ne bijahu progonjale, harambaa Marko Knez,
reeni Potpala, zavalio se u kamen izlokan poput stolice,
zavalio se svean u sveanoj odori ba onakav kakva ga
Prpa zamilja i s uitkom, koji ne pokazuje, slua guslara
Matuku to upravo o njem novu pjesmu sklanja:
Besidi mu Dizdarevi-bee:
Kuko, kurvo, Marko arambaa,
gub' se, jado, sa demir-kapije,
danas mi se ne da mastit ruke!
Odgovara Marko arambaa:
Pobratime, Dizdarevi-bee,
ree pravo, odnijo te avo,
da ti ruke omastiti nee:
ja sam za to svoje pripravijo.
Uvik sam ti, dronjo, besidijo:
ne mei me na nie od sebe,
nek ti ejtan mrtvu majku grebe.
Potenje sam uvik ti nosijo
i astin te k to sam astijo:
ti si junak, ja sam arcijunak,
ti si kurva, a ja arcikurva!...
I jes' promrsi Prpa koji, naslonjen na suprotni
zidi, netremice smrknuto promatrae sveanog Potpalu i

131
njegov zadovoljni smijeak od koga mu brk podrhtavae
I jes'! Al' ne' z'dugo!
Caput X

U KOJEMU SE BESJEDI KAKO FRA BONE BI OSUEN NA KOLAC

Misao koja se bijae bila zaela u tuini i nagnala fra

Bonu da se vrati u domovinu, sada bi dozrela da se
oivotvori. Naoruan milou Bojom i plamenim jezicima
Duha svetoga, esti dan po dolasku u upu vrdolsku, fra
Bone stade pred Ali-agu, dizdara vrdolskog, siguran da e
arom svoje vjere i Ali-agu i sve Turke u Krajini privesti
istinskome Bogu. Duh Boji bijae se nastanio u njemu, i
dok propovijedae i ispovijedae Gospoda, injae se da
lebdi arke ga rijei uznesoe i zapalie, i on gorae u
sebi za Gospodina. A Turci videi zanos njegov divljahu
mu se i s udivljenjem jedan drugom doaptavae: Gle,
mahnita li insana!
Ni sam Ali-aga ne skidae oiju s fratra, ve ponesen
njegovim arom sjeae se svoga, one puste pomamne
mladosti to je bijesno bijesne konje du granica nagonila,
po Krajini i Cetini i Mletakoj do Ravnih Kotara glave
odsijecala, bacala se kamena s ramena, lov lovila i zoru
zorila s bulama i kaurkama, i na svakom od tih pustih brda
bar jednoga tusta ovna... i dua mu se raali, i u sijedu
bradu stade pjevuiti:
Janjci masni, a jarii slasni,
somun sladak od eg ga ispek:
od 'enice, jal od ozimice,
od jeima, jal od napolice,
jal od bara, jal od prosa rana.
A sad erbet od pelina gori,
urmaice pritiu liice:

132
 skovrlji se aga Ali-aga!
I jo dugo sluae fratra, a kad se umori, presijee ga i
ree:
Lijepo divani, plahovito mome, i lijepo te je sluati.
Ali utaman besjedi, jer ni sablje ni dina promijeniti ne
mogu. Nego, reci mi po istini: zato ti doe kad svi tvoji
fratri k mievi pobjegoe?
Da zapalim lu evanelja i da vas privedem jedinom
istinskom Bogu.
Od tog enjkovanja hasne nije. Nego erzuj, mome,
dok si za djerzovanje i kloni se kijameta dok se ukloniti
moe. Ne rekoe li ti papazi tvoji da se u orav posao
uputa? Ti e protiv dravnoga dina? Ne vidi li, bolan ne
bio, da se krst ve trista godina na buljuke suneti, a tko je
jednom osuneen, ne moe natrag, jer odrezano ne izrasta.
Uini da izraste, i ja u se prvi krstom prekrstiti. To tvoji
papazi znaju, pa nikada nisu ni pokuavali da nam svoj
denet za na podmetnu, ve su nastojali da Pejgambera,
koga ludo Bogom proglasie, zadre meu rajom i fukarom,
a mi smo im to vie manje milostivo doputali dok su
sultanovim fermanima fazilet nosili. Stoga velju: ako ti se
utaman divani, a ti divani, nee nikom dokundisati. Ali ako
si se u Mleie pouzdao i doao da mi hajdukuje, u busije
uskae i raju na oruje die, reci, pa u te k estita
insana sabljom dokusuriti; ako utaji, cijelu e heftu na
kolcu skapavati. A ne bih htio da ti hatar uinim, jer si mi
drag insan i u volji nekako. Budi halis, pa e i tebi biti
dobro i raji tvojoj, a ne kao tvoji fratri i papazi to svojim
haarilukom neuku raju iz jednog u drugi haer bacaju.
Naui svoje da se svoga dina dre, i nikome vlas s glave
pasti nee. A va din ui da je svaka vlast od Boga. Ako je
od Boga, onda je potujte, jer ete samo tako Bogu ugoditi.

133
A Bog u ovoj zemlji nama vlast dade i ne dade je brzopleto,
jer je ve dvije stotine godina ne die od nas. Ali vi fratri i
papazi astite Boga dok vam perom uz omparu, ili jo
bolje: kad nemate ni kud ni kamo. Onda potujete i Boga, i
sultana, i pau i bega, orete nau zemlju, uvate nau stoku;
ako hoete u askere, slobodno vam je. A mi opet uvamo
carevinu, va i svoj mir. I tako ivimo skladno i dobro, i
sudimo kako je pravo. Koliko puta imotski kadija u hasnu
raje i fukare presudi! Ako netko od vaih pravu vjeru
prigrli, moe od obana za pau da izae...
Onaj koji se svoga Boga odree... plane svetim
arom fra Bone.
E pa sluaj, mome! Ako se svoga Boga odree,
znai da mu taj Bog manje valja i od agaluka, a kamoli od
paaluka, jer ja ti velju: kad bi svaki poturica agaluk
dobivao, ni jednoga krsta vie bilo ne bi! A ako vam je va
Bog drai, eto vam ga, i ne jadikujte. A ja ti mogu rei da
su ti tvoji krani jad i kukavica: sretni su kad ih Turin
smijekom obdari, s njima se u kolo uhvati ili im kerku
prevali. U Imotskom i Prolocu, pa i u Vrdolu svaki je
deseti naa uhodina, a trgovci govore turski k i hrvatski i
gore pljuju po raji i fukari od nas samih... Na nama je da
vladamo, na vama da sluate. I dok je tako eto mira i vama i
nama...
U taj as uleti u odaju neko sapeto, zgreno, skvreno i
skovrljeno stvorenjce, vie nalik jeu nego eljadetu, baci se
pred agu i stade mu ljubiti skute i rukave, vriskati, piskati i
jaukati dok su se oko sasuena vrata treskala tri erdana od
zubi tenadi, jaria, vuia i lisiia, od mia puha i mia
poljskoga, od lasice, vjeverice, nerasta petaka, sveg ostalog
zvjerinja i nekrtene djece.

134
 Ubij ga, ago, ubij! Na kolac, dobri ago, na kolac...
krijetalo je stvorenjce, koje ne bijae nitko drugi nego
Maraa-Obaraa, prozvana tako to obarae svaku bolest i
svakog dumanina na koga bi uroke bacila. Ta vidarica,
vjetica i gatara bijae podjednako aena od Turina i od
kaurina.
S kim na kolac? upita aga kad se bijes mahnite
ene bijae malo utiao.
S njim! Sa ejtanovim ovjekom! i ona upre svoje
crne aporke u fra Bonu.
Ovdje treba pripomenuti da se ve prvoga dana dolaska
fra Bone bijae svim gnjevom bacio na Marau-Obarau, da
ju je proglasio slubenicom i sulonicom avaoskom,
prokleo i izopio iz crkve i zaprijetio prokletstvom svakome
koji bude od nje vrabinske i urokljive ine traio ili je
samo pod svoj krov primio. Ali ni Maraa-Obaraa fratru
nije duna ostala, ve mu se istodobno pred itavim selom
zaklela da e ga na kolac ispeti; on e je s kolca moliti i
zaklinjati da prebaci preko njega koprenu crne smrti, a ona
je nee baciti, ve e ga svaki dan tri puta zasipati prainom
ivota da to due crkava.
Da ga na vit kolac nabijem smireno e razboriti
Ali-aga veliki je gadar morao uiniti. to uini, kai!
Maraa-Obaraa stade u desetercu naricati:
Gdje li ti je Omer, mome mlado? Upitaj ga za
Omera svoga! Tko mu prikla pjesmu u grocu, u grocu i u
bijelu vratu? Tko ga hitnu...
Fra Bone uasnut ustuknu korak unatrag, jer se odmah
bjee domislio o kojem se Omeru radi i tko e njegovu smrt
svojom platiti. Ali taj uas trajae samo trenutak, a onda mu
se lice ozari: Bog uini kako je najbolje umio. Sauvat u
ispovjednu tajnu i osloboditi se paklenih muka koje bih

135
podnosio gledajui kako tee krv nevina od ruku Jurasa
Garia, reenoga Prpe iz Glamoa. Neka si blagoslovljen,
Gospodine, u mudrosti svojoj, neka si hvaljen u jutra i
veeri...
Caput XI

U KOJEMU SE BESJEDI KAKO PRPA FRA BONU IZBAVI I DVA

TURINA POGUBI

U tri dana dok rahmetli Omera ne prekopae Ali-

aga trideset godina ostari. Nit to jede nit to pije, ve kroz
demir-pender unaprijed fratrove muke u avliji gleda da
emer mrviak zasladi. Oduvijek bijae tako: tui jad
melem naemu. Sjedi tako aga kao kamen u kamen
zagledan i tek ponekad za se proapue: Je 1' ve stigo
Fehim-ustabaa?
A taj Fehim, delat mostarski, bijae zaista majstor
svoga esnafa, i dobar glas ga bio da mu ljudi po pet dana na
kocu umiru a umrijeti ne mogu. Ali-aga bijae odmah
poslao po nj i po imotskoga kadiju, premda je i sam mogao
fratru kolac darovati. Ali kako se pod stare dane pravdi
priklonio, uini mu se prikladnijim da kadija istu pravdu
podari.
Glas o fratrovoj nevolji ubrzo se prostro po svim
brdima, a to nije slutilo na dobro. Jer ako Fehim-ustabaa
uskoro ne doe i posao ne obavi, moglo bi se dogoditi da se
raja podigne, da uskoe hajduci, da Mleii kakav ei
odred poalju, i eto, vrae, kijameta! Stoga je i Ali-aga, u
prividnoj uzetosti, burovan bio i s toliko burovna
nestrpljenja Fehima iekivao, te je od srca odahnuo kad se
ovaj u predveerje treega dana pojavio.

136
 I dok su jo u divanu bili, u odaju ue agin seiz i dojavi
mu da neki sumanut aur napol smrknut, napol nasmijan
hoe agi na silu, jer, veli, radi se o ivotu ili smrti.
Uvedi ga ree aga slutei da aur po dobru ne
dolazi.
A kad ga uvedoe, aga ga odmjeri od glave do pete i
upita tko je i po to dolazi.
Do' po pratra odreza doljak i ti ' mi g' dat!
Ja s' t' ubjo Om'ra.
Rekavi to izvadi iz pripaaja Omerovu kesu i maramu,
a kubure su mu, ree, askeri pred kulom uzeli:
Nek' t' ji donesu, pa ' poznat!
I jo nadoveza, neka ide do avola grebena turska
pravda, koja na rije Marae-Obarae prava zdrava na kolac
nabija.
Ali-aga, koji kako rekoh pod stare dane bijae
pravdu obljubio, progovori smireno:
Ponekad je ljudska pravednost orava, no stoga
Allahova ima etvere oi. I tebe, neznani delijo, Allah posla
da ovu ljudsku krivdu ispravi i fratra izbavi iz nevolje. Ali
Allah i kolac pripravi. I budi siguran da ga ne pripravi
utaman.
Ov' put utaman, Al'-ago! obrecnu se Prpa, a
potom stade agi razlagati kako je mahnito i pomisliti da bi
njega, Prpu, na kolac nabio kad on ima svoj zavjet sa
svojim Bogom, a dok se taj zavjet ispuni, mogu i godine
proi. Stoga nek se lude misli okani i Bogu vrijeme ne
oduzima, ve nek mu fratra preda, pa mirna Bosna. Ako agi
ovaj zavjet s Bogom nije dovoljan razlog, ima Prpa i drugi:
jutros mu je oteo i posljednjeg sina, petnaestogodinjega

137
Mehu, i odveo u planinu. Ne vrati li se s fratrom do zore,
ima tamo ve netko tko e Mehu pod grocem pokakljati.
Svak' in' t' mora, a ti kak' 'o dovri Prpa.
A to je skren aga i mogao htjeti!
Da ne bude prevare, dogovorie se: Prpa e dovesti
Mehu a Turci fratra do dolca u Ljuti, gotovo do same
granice. im u dolac puste fratra, i on e Mehu pustiti.
Pogine li fratar, i Meho e poginuti. A kad obojica pregaze
dolac i zau u kamenje, neka svatko radi to hoe i to
moe: ima Turaka, ali i krana ima!
A kad fra Bone u kojemu je ponovo ivot ivnuo
prijee dolac i s onu stranu ne nae nikoga osim Prpe i
Anelije opsjednute, zadivi se Prpi to bijae u toliku
pogibelj srnuo, te upita:
Zato poradi mene bezumno izloi glavu svoju i
glavu ene svoje?
Zat' ti uzvrati Prpa svoj' izlo' i ne kaz' Al'-agi
k m' ub' Om'ra! Nij' b'la ispov'dna!
Kako svatko ini to mora uporno ponavljae Prpa
tako i oni uzajamno uinie i dugove poravnae. Zatim ree
kako se nada da je fra Bone svoju budalatinu o obraenju
Turaka uvidio i orava se posla kloniti odredio. U tu mu je
svrhu i konja nabavio, pa na put Boji u Dobr, u sigurnost,
jer ova zemlja nije za onoga iji se zubi u stanac kamen
ukopati ne mogu. A Prpine su i desni u kamenu, pa se opet
ne usuuje naseliti u selu ili kakvoj brdskoj staji, ve je
pokupio ono sirotinje, puaka i debane, pa bje pod sam
povor planine. Tu je sitno blago sklonio u skrovitu vrtau, a
sam se sa enom zavukao u dobro prikrivenu pilju s dva
izlaza, gdje ih ni sam avo ne moe zaskoiti. Tako se to
radi, jer ovaj ivot nije: ovo hou, ovo neu, nego... A kako
ne umjede dovriti, otrese se na enu neka pohita u planinu,

138
a sam se baci na konja i nestade u kamenju u kojemu i
Turci nestadoe.
Ostavi sama s fra Bonom, Anelija ga dugo i trepetavo
zagledae i na kraju upita:
Je li istina, oe, da vi fratri umirete a da ne okusite
ensko?
Fra Bone niti ustuknu, nit se zgrozi u njenu glasu i
oku bijae toliko djetinje nevinosti i istoe ve smireno
odgovori:
Istina je.
A kad bi koji od vas nastavi Anelija sveudilj
trepui oima okusio ensko pa se ispovjedio, bi li mu
Bog oprostio?
Bi odgovori fra Bone i obori pogled.
Dobr nije daleko, lako e se ispovjediti, oe
umiljato e Anelija lijeui izmeu dva kamena kao sita
maka i maji zae jelek raskapati.
Tek sada fra Bone shvati igru koja ne bijae djetinjasta.
Obliven stidom i gnjevom stade se sumanuto krstiti i vikati:
Odstupi, sotono! Odstupite, paklene napasti..., baci se na
konja i odgrabi prema moru.
A ja sam mu samo htjela pomoi iskreno se
raalosti Anelija, ustade, otrese haljine i zakopa prsluk.
Negdje u daljini, prema istoku, planue dvije puke.
Anelija prepozna njihov glas: Obje male ljutim ognjem
pale... I sigurna da se Prpi ne moe zlo dogoditi, uzjaha na
gola konja i potjera ga prema planini. A onda je neka silna i
nesluena toplina itavu proze: To ludo... ta topla konjska
koa... to ludo, to ludo, o, Boe...

139
 Caput XII

U KOJEMU SE BESJEDI KAKO PRPA RAZLONO UBI PRVOGA OD

RODA KNEZOVA

Poto je dareljivo smaknuo tri umjesto dva Turina,

kako Bogu bijae obrekao, krenu da utamani i jednoga od
roda Potpalina. Krenu tako od sela do sela, od komiluka do
komiluka raspitujui se za glavinjanje hajdukih druina,
jer preupadno bijae samo za Knezovu pitati.
Da je netko drugi Prpinim tabanima gazio ili da Prpa
nije u dui nosio to nosae, srce bi mi pucalo od radosti.
Jerbo pod koji god je slamnati krov zaao, uz koji god
komin sjeo, s gusala se dizala pjesma njemu u slavu:
Kur-beg sjai, Al'-aga uzjai,
glave skida, rujnu krv ispija,
emer-roblje na kolac nabija,
dicu kida u stotine krpa
dok ne doe od Glamoa Prpa...
I tako stih za stihom, stotine stihova, stotine pjesama, od
kojih bi za svaku vrijedilo triput poginuti. A junaci su i
poradi jednog stiha ginuli, jer ivot koji na guslama nee
titrati, i ne vrijedi ivjeti.
Ali Prpa bijae tvrd i na ljubav, i na mrnju, i na
pjesmu, tvrd na sve to ne bijae na plitici njegova zavjeta s
Bogom. Opsjednut potragom za prvim od roda Potpalina, on
je te pjesme sluao, ali ni jedne nije uo.
Samo tragae i tragae dok ga trag ne nanese na
Studence, na hajduko veselje u slavu jo jednog uspjela
okraja pod Zavelim-planinom, gdje poklae tursku
karavanu i oplijenie trideset i dva emera blaga.

140
 S toga pijanog veselja Prpa bijae neopazice odvukao
starijega Potpalina sina Stipanicu, kojega nazivahu Zele,
pod izlikom da ga ima neto ivotno upitati.
Odvukavi ga u kamenje podalje od kua a bijae
budalasta mjeseina zapita ga to bi on uradio da mu
netko kuu zapali, sve njegove mile i drage poubija, to bi
uradio tom ovjeku i rodu njegovu?
I to ti je to ivotno to me htjede upitati! prasne
u smijeh Zele, i kad se prestao smijati jo uvijek su se
smijale njegove zelene oi i zelena mjeseina u njima.
Jes' potvrdi Prpa gnjevno, gnjevan poradi tog
budalastog smijeha i budalaste mjeseine u njemu.
Ne zamjeri uozbilji se Zele, jer nije gnjevna
gnjeviti Ali sve mi se ini da ti nisi ni iz Bosne, ve pitaj
boga iz kojeg jada svijeta... jer i u Bosni svako dijete zna
to mu je initi.
t'? otrito e Prpa.
A Zele stade slagati rije po rije kao da teke kamene
pragove slae:
Pobiti sve do kueta i maeta.
I ti b' tako? skupi Prpa obrve.
Jakako! Inije bi mi se kosti u grobu prevrtale. Tada
se Prpa uspravi i zabaci ramena:
Ja s' Juras Gari na mjeseini se injae da
uspravan neprestano raste.
Vie od iznenaenja nego od strave Zeli oi prekrie
lice, a pun se mjesec ogleda u njima. I kad bi sasvim kasno
Zelina ruka pade na drku noa i ostade ondje.
A Prpa drugu kuburu opali u kamenje, koje sablasno
drhtae na sablasnoj mjeseini. Potom stade vikati i
zapomagati:

141
 Turci... Turci... Ubie Turci...
Caput XIII

U KOJEMU SE BESJEDI KAKO MUSTAJ-PAA ELIC POROBI

CETINU

Odmah u poetku Maloga rata poturi Mustaj-paa

eli, Mostarac, sa ezdeset tisua vojnika udari na Cetinu.
Silna vojska pritisnu dudevu dravu, koja, kao ptica pred
zmijom, obamre sputenih krila. Ni lelek se ne u k ni
lelek kamena kamenom pritisnuta. Zaas nesta etovanja i
dobrosusjedskih megdana, u kojima se i Turci i krani
imenom dozivahu bijae velika utjeha: znati od ije e
ruke poginuti. A to se vjekovima znalo, svatko je poznavao
svakoga: svi kranski junaci sve turske delije i sve turske
delije sve kranske junake, ljute guje s obadvije strane: i
Vejie, i Lekie, i Lelasa i Sovianina, Radia, Tomia,
Kneza, Markotia, Hercega, oria, Bekavca, Petkovia,
urkovia, Bitunjca i Bilia, popa Ivana Gria, fra Petra
Kumbata, fra Matu Juranovia, fra tipana Ugriia, fra
Nikolu Bria, fra Pavla Vukovia, kao i one druge: Muju
Tokmanovia, Zuku Mesiovia, Mehmeda Zidonju, Muju
Overuia, Asu Dizdarevia, Ibru Agievia, Mehmed-agu i
Tursulovia, Ahmeda olaka, Musu Zekijia pa sve do
araj Bai Ale. I ba poradi tog poznavanja, dozivanja i
izazova uza svu krv prolivenu bijae neto lijepo i
drago, junako i delijsko, ljudsko... i kad se ginulo, nikom
ne bijae poginuti ao.
Ali kad pritisnu vojska od ezdeset tisua vojnika, od
kojih ni jednoga ne poznaje, a Mustaj-pau samo po
uvenju kad nema koga, imenita, na megdan pozvati,
kome, imenitu, majku opsovati... to e? Kud e? II u

142
tvru, il u brdo, il se prui po ledini i putaj da te bezimena
bezimeni konjskim kopitima sataru.
Tako otprilike miljae i Prpa dok okolnim brdima
oblijetae i s vrhova gledae kako tursko more Sinjsko polje
prekriva i sam Sinj zapljuskuje. I gledae kako neki,
bezumno hrabri, u to more uranjaju da vie nikad ne izrone,
kako se Turci preko Otoka prelie i itav zbijeg pod no
okrenue puna tri dana Cetina bijae svijetlorumena i
rakovi siti od same djeje krvi. I gledae kako jedna vojska
na Vrliku udari i na lana je obeanja zadobi, a potom ene
i djecu u roblje, a sve ostalo: to na no, to na sablju. Ali
Prpa ne gledae ni da se zgrozi, ni da zagazi njegovo
srce bijae na sve tvrdo ve vrebae nee li se tko od
toga mora odvojiti i u brdo zai. Nu Turci bijahu srateni,
kao spletena kupina i krabutina, i spokojno pokrivahu
itavo polje. A kad bi se odvajali, odvajali bi se u vojskama,
koje poharae svu Cetinu do Klisa i Drnia. Sve izgori u
jauku i plamenu.
I tako nevoljni Prpa kod tolikog obilja Turaka ne
mogae do Turina. I ba kad bijae odluio da se okani
orava oblijetanja i krene za granicu, Bog mu posla ususret
dva mlada Tureta. Jahali su bezbrino, a na sapima iza
svakoga od njih jahala je po jedna mlada kaurknja,
privezana o jahaa trostrukim paom.
Misusovo! zazove pobono Prpa, izviri iz zaklona,
a prvi momak, pogoen usred ela, prevrnu se s vriskom
djevojke.
Misusovo! zazove ponovo Prpa, kremen kresnu,
ali barut ne prihvati.
Drugi Turin obode konja, koji odmah uskoi u galop.
Videi da e mu umaknuti, Prpa se u skoku nae na

143
kamenu, a u drugom na konjiku. Ni zmija ne bi bre
palucnula jezikom nego on handarom.
I dok je tim istim handarom sjekao kajase i oslobaao
djevojke, u odbljesku krvi sretan gledae Potpalinu druinu,
gledae ih kao prave i ive i premiljae koga e: Potpalina
sina Antiu, ili unuke Iviu ili Petra, reenoga Mlatimudana,
ili brata ivala ili kakvu ker ili nevjestu, ili kojeg prisisnog
vuia prokletog...
U Boje ruke predade Prpa odluku Providnosti i uputi
se prema avini, oko koje se sada vrtjela Potpalina
druina.
I tu u nekoj pojati, nevien ni od koga, namjeri se na
Potpalina brata ivala, koji se upravo klupao s lijepom
Husrefbegovicom, to je prolog utorka iz poharane kule
Husref-bega Uzunovia odvedoe.
Kao i Zeli, tako i Sivalu oi prekrie lice i on umrije
tako, prekriven oima.
Caput XIV

U KOJEMU SE BESJEDI KAKO PRPA POGUBI TREEGA OD RODA

KNEZOVA

Tko e istraivati pute Gospodnje i pronicati njegovu

svetu volju koja alje anela da te ponajprije od smrti
izbavi, a potom u nju sunovrati? A to se dogodi Antii,
osim fra Bone, jo jedinom preostalom Potpalinu sinu.
Taj Antia imaae na Tijarici ljubeznicu, Anuu
Poleuu, udovicu krmara, uspaljenicu i raspusnicu koju
zajazivahu i Turci i krani i zajaziti je ne mogahu. I kao
to ovjeku svako zlo, ponajee izdaja, dolazi od ene,
tako doe i Antii. Poleua ga izdade za deset dukata, i
Turci ga zaskoie na logu dok je jo po prokletinji mirisao.

144
I ba kad su ga uz ciku i viku zaskakali, naie Prpa, te iz
sigurna zaklona kurumom obori dva Turina, a treega
koji mu se nekako pri ruci naao prikla. Antia iskoristi
mete i zabunu, iskoi kroz prozor, pa u no. Kako Turaka
bijae podosta i odvie, to i Prpa zakljui da je najbolje
noktom u ledinu, i za bjeguncem. Dozva ga i sustie, pa
nastavie zajedno bjeati. A kad se bjehu brda dobrano
uhvatili, zaustavie se da odahnu.
Tada mu Antia zahvali i ree svoje ime, a Prpa pomisli:
Bolje da si govno izio! I jo pomisli Prpa: emu ga je
maloas spaavao da ga sada kao u prignjei. I doe mu
naao, te se stade skanjivati i pomiljati na to da mu osudu
odgodi i prione uz nekog drugog od roda Potpalina. A onda
zae razmiljati ovako: da Bog nije htio njegovu smrt od
moje ruke, prepustio bi ga Turcima, kad ve njihov bijae.
Ali Bog ga preko mene ote Turcima, i ja znam zato ga
ote...
Pa ipak ga neto u dui zazebe, prvi put zazebe, i prvi
put u to skamenjeno srce odnekud kane kaplja milosra: ubi
ga kriom, ne rekavi mu zato ga ubija i ne gledajui ga u
oi.
Caput XV

U KOJEMU SE BESJEDI KAKO PRPA MOLJAE GOSPU A GOSPA

ISUSA DA POTAMANI TURKE

Kleei pred vratima Gospine kapelice na vrhu brda,

Prpa se svu no usrdno moljae:
Molim ti se, Gospe moja, smiluj se svom Prpi, pogibe.
Smiluj se jadnom Prpi koji nikada nije imao ni poinka, a
poinuti bi htio. Daj mu da to prije ispuni zavjet svoj sveti
i krv pravednu iskupi krvlju poganom, pa da se koji dan
uspokoji i spokojan bude. Evo ima ve pun mjesec dana da

145
do nevjernika doi ne mogu. Poalji mi Turina, poalji mi
Turke, ali ne u buljucima, ve onako po dvojicu, po
trojicu... Samo ih ti poalji, a drugo je moja briga; samo ih
ti odvoji od buljuka, a ja u znati gdje u ih iekati. Samo
ih ti malo rasturi, oinjeg ti vida, jer ne mogu sam na
vojsku kidisati. Onako po dvojicu, po trojicu... oinjeg ti
vida'... i rasplaka se junak, i plakae sve do zore.
Kako s Prpom plakae i jaukae itav puk kranski, a
Gospino srce od srca milostivo, to se i ona rasplaka i
krvavim se znojem oznoji. Potom se baci na koljena i stade
mlijekom materinim zaklinjati sina jedinoroenoga, da se
smiluje nevoljnom puku svome. A Isus e otrito: Neu!
Dodija mi zlo njihovo i opaina svakovrsna i svakojaka.
Nek ih Turci to sasijeku, to u sunje odvedu, jerbo su gori
od Turina! A Gospa, milostiva i dobrostiva, ne moe
sluati gdje narod jaue, pa se opet krvavim znojem oznoji i
stade sina jo umilnije moliti: Nemoj tako, mili sine, due
ne grijei. Oni su poradi tebe dvjesta godina krvcu
prolijevali... A Isus ree: Ali grijesi su njihovi tu krv
dvjesta puta posuili! Tada se Gospa i po trei put krvavim
znojem oznoji, razdrije haljine svoje i zavapi: Smiluj se!
Ako nee poradi njih, smiluj se poradi mene, jer ja sam
poradi tebe toliko jada i emera podnijela, muka tvoja bijae
i moja muka, krv tvoja bijae i moja krv. Ili i ja zar tu krv
grijesima osuih?! A Isus videi da vie nema kud ni
kamo, umilostivi se i ree: Dobro. Nek ih avo nosi!
I odnese ih, kako dvojica fratara zapisae:
Na Turina pade srdobolja,
zla godina i svaka nevolja.
Po trista ih na dan umirae,
po toliko iz vojske biae...

146
 Kad na Turke udarie zla nebeska, da vidi zemaljskih!
Sve se podie k na bezuba vuka. Sva vojska mletaka
izleti iz tvrava; svi alfieri i koloneli, svi serdari i rondari,
svi hajduci i sva raja to je oruje nositi mogla; popovi i
fratri umjesto oenaa tanad prebiru, umjesto kriem i
kropilom sabljom blagosivlju. A ponajljui meu svima
bijae miroljubivi i ueni fra Bone. Sam se meu Turke
baca i jednim mahom po dvije glave odsijeca. Je li to u
njemu bila zapitala krv roditeljska, hajduka, ili su mu
tajne muke dodijale, pa se bacae u najljue kreevo u
nakani da pogine, nikada neemo doznati. Ali ako bijae
ono drugo, Bogu se je vele zamjerio, jer kad Turci uoi
Gospojine polje napustie, on izie iv i zdrav, bez i
najmanje rane i ogrebotine.
Dok Cetinom harae Bog i ovjek, dotle Prpa smireno i
razborito svoj posao obavljae. Kako ne bijae Bogu
obrekao da e ubijati samo delije, ubijae srdoboljae, jerbo
mu do njih bijae lake doi i tako u neku ruku posao
unaprijediti. ekao bi se rubom polja, skrivao se po bunju
i umarcima, vrebao i vrebao dok Gospa ne bi poslala kakva
askera da spusti akire... a kad bi ih jednom spustio, nikad
ih vie ne bi uspio podii.
Kako sada Turaka bijae u izobilju, bilo bi nerazumno
gubiti vrijeme tragajui za Potpalinim unucima, koji s
djedom tko zna gdje etovahu. Bijae mnogo zgodnije i
nekako prikladnije zaletjeti se u Kreevo i Katune, gdje se
bijahu sklonili svi ostali Potpalini, oruju nedorasli ili mu
nenavikli.
Za ove pohare Turaka Prpa ubi dvije Potpaline nevjeste,
Maruku i imicu, ker mu Anticu kuljavu, Sivalovu enu
Lucu i sina joj Kljaju, prozvana tako to u hajduiji bijae
okljakavio. Poubija ih uredno kako bijae Bogu obrekao:

147
izmeu svakoga poloi najmanje po dva Turina. Zatim ubi
ker pokojne Potpaline sestre Spie, Matiju eravu i brata joj
Matiu, nazvana Tamjan zato to fratarski sluga bijae i
kadionikom mlatarae. Na tog je Tamjana sluajno nabasao
dok se u crkvi Gospi molio i na milostima joj zahvaljivao...
pa joj usput i na toj zahvali.
Caput XVI

U KOJEMU SE BESJEDI KAKO SE PRPI RODI SIN MIJOVIJO

Poto Turci opustoie Cetinu a Gospa Turke, umorna

granica odahnu da previje rane, a umoran Prpa pomisli da je
i njemu odahnuti, te se uputi u planinu u kojoj je sve ove
puste mjesece Anelija, preputena samoj sebi, deverala
kako je najbolje znala i umjela.
Kao to pas outi gospodara, jegulja vodu, tako i
Anelija outi mukoga svoga. I kad se ovaj pojavio, ona
ve bijae raskopana, na leima, u sijenu ispred pilje, s
titravim smijekom u njedrima i na usnama, ednim,
preednim, jer joj Bog dosudi to ne dosudi nijednoj u
itavoj Krajini osim spomenute Anue Poleue da joj
edna krv uvijek bude edna, pa i u sedmom mjesecu
trudnoe.
A kad se navri deveti mjesec, nemajui kud ni kamo,
Prpa je sam obabi, pregrize i podveza pupkovinu i primi na
ruke djetia, mukia, zdrava, od etiri oke. Cijelo ga jutro
nosae na rukama i mrmljae: Rek' ja, dobre 1' bedev'je,
pla'ov'tu ' mi dribad dribit!
Trebalo bi ga krstiti ree Anelija trebalo bi ga
krstiti da nam u tminu ne ode. A kako nema fratra, krsti ga
ti, Bogu je svejedno.
A Prpa ree:

148
 Moj' s' ruk' krvave! Krst' ga ti!
Hajde, neka i ensko Boga slavi pomiri se
Anelija Samo reci kako emo ga imenovati?
Mijov'jo ree Prpa, ali ne usudi se spomenuti da je
to u djedovo ime, u ime onog bezimenog djeda iz Glamoa,
jer bi se Anelija mogla domisliti da on i nije iz Glamoa,
ve sin nevoljnog Mijovila oravca.
Potom Prpa sie u primorje i s novcima pobijenih
Turaka nakupuje ulja i brana, u planini zakla nekoliko
brava, nasui bravetine i nasijee bukava, te tako u toplu i
sitosti u planini zimu prezimie.
Caput XVII

U KOJEMU SE BESJEDI KAKO PRPA POBI DVA POTPALINA UNUKA

Silan pomor to pade na Potpalinu kuu, Potpala

pripisivae Turcima a Krajina Bogu. Samo su dvojica znala
otkud munje paraju: Prpa koji u dui neprestance
zahvaljivae dobrom ovjeku iz Prologa to ga bjee
svjetovao da svoje ime tuim pokrije, te fra Bone pred
kojim Bog savi turske sablje i ne dade mu da pogine, nego
da pati. A i napatio se jadnik, ne samo unutranjih muka,
ve i vanjskih kojima sama sebe kanjavae u ludoj nadi da
e umilostiviti Boga. To posti, to se biuje, to kostrijet ne
skida sa sebe, to na studenu salidu svoj san provodi. Ali
niti Boga umilostivi, nit ga Bog uze, nit na nj posla kakvu
boleinu od koje bi okopnio.
S prvim lastavicama i Prpa sie u Krajinu. Ali i opet
nastade nestaica Turaka: iz Mletake se bijahu povukli, a u
Imotskoj se u tvrde kule zatvarahu. Prpi ne osta drugo ve
da kriom u Bosnu uplazi i po busijama iika. Nije lako
samu junaku hajdukovati: valja piti i blagovati, poinuti

149
valja na logu je ale priklati junaka. Pa kad ti i posrei
da osamljen Turin na puku naie, nikad ne zna hoe li ih
iz tog avlijeg kamenja jo deset iskoiti. A dvojicu treba
ubiti prije nego se otisne za Potpalinom druinom koja
pitajboga kuda krui. Pa kad je nae, iupaj iz nje zub
koji treba iupati, a da to nikom u oi ne padne.
Kako ve davno bijae obrekao da e ponajprije
upokojiti dva Potpalina unuka oruju dorasla i s djedom
ga u druini nosila to ve i kasna jesen pade kad posao
dovri. Tako ubi Iviu i Petra, reenoga Mlatimudana, koji
pogiboe a da pravo i ne shvatie zato pogibaju.
I tako u Potpalinoj druini od njegove krvi ne bijae
nikoga do njega sama. Siguran da mu Turci po krvi harae,
Potpala umjesto da klone, razjari se vele i obree Bogu da
e poklati sve Turke odavde do Stambula. I stade harati kao
mahnit i mahnitim junatvom zadivljavati narod i gospodu
mletaku sve do zauzea Imotskoga.
Prpa, po Bojoj volji, opet uzae na planinu da prezimi
sa enom svojom Anelijom opsjednutom, da se u miru
nazahvaljuje Bogu na svim milostima kojima ga do tada
bijae obdario, molei ga da ga i novim do kraja obdari.
Anelija sveudilj pjevuckae svoje luckaste i zvrkaste
pjesmice, i ljuljae jedno edo u beici a drugo u plodnoj
utrobi gledajui s tugom na kopnjenje snijega s kojim e i
njen Prpa okopniti.
Caput XVIII

U KOJEMU SE BESJEDI KAKO FRATRI UVIDJEE DA KRANI

ZAMIJENIE TURKE

Dodijala Prevedroj dokolica kad je rat nema

plandovanja te providur Mocenigo naloi generalu Emu i
serzent-majoru Rizzu da otponu bitku za Imotski. Da bi

150
sprijeio pomo imotskim Turcima, zapovjedi Vrgoranima
da zagrade pute Ljubuacima, Semitecolu posla prema
Neretvi, a Nonkovia prema Trebinju i Stonu. Tada podie
svu vojsku i seoske ronde, a raju redomice upregnu da
vie na sebi nego na konjima i mazgama hranu, streljivo,
pa i same topove prenosi stazama i bogazama neprovoznim
i neprohodnim. Na samu milostivu i veleglasovitu Gospu od
Anela udarie na imotsku tvravu i u krvi je zauzee, a
Turke to pobie to zarobie i pokrstie. Na krunite
tvrave koja bijae podignuta nad samim jezerom
uvrenim u okomito stijenje duboko na stotine arina
zabodoe zastavu sv. Marka, sigurni da je dok je svijeta i
vijeka nitko skinuti nee. Begluke i agaluke turske
porazdijelie gospodi mletakoj, ponekom serdaru i
harambai, preostali dio polja napuie crnogorskim
izbjeglicama, a raji...
A raji suha smokva! prosikta hajduina u starom
fra Miji Kutlaru, i on se, oronuo, u gnjevu pomladi.
asni brate blago se suprostavi fra Bone zar
nije dosta to kransko oruje pobjedu izvojeva? Moramo
biti zahvalni Bogu...
Mi smo mu zahvalni i kad nas s deset egipatskih zala
udara, ali onda znamo da nas udara Bog, a ne Mleii. I ne
udaraju nas, jer evo nam i novac dadoe da usred grada
samostan podignemo; raju udaraju, raju koja je sve ovo
svojom krvlju zadobila i njom svaki kamen omastila. I to
joj ostavie? Mrnju. Mrnju kojom je do juer mrzila
Turina, a od danas kranina.
Ali razum nas upuuje... pone propovijedati fra
Bone.
Raji nije potreban razum, ni tvoja joj uenost nije
potrebita. Potrebito joj je samo ono to ima: isto, junako

151
srce i malo kruha. Prokleti Mleani umjesto da izmeu sebe
i raje kruh postave, postavie nedogledno jezero mrnje.
Fra Bone pomisli na se i na Prpu, te proapta vie kao
molitvu:
Gospodin govori: ljubi i neprijatelja svojega!
Dok je daleko uskoi debeli fra Lovre a ovaj je
vraki blizu. Bit e tu jada, ueni na brate, golema jada.
Jo za raju kako tako, tavorit e kako je i dosad tavorila: iz
zemlje e ieprkati zrno ita i janje s lista jasenovine. Ali
kud e s hajducima? Do juer su im plaali dvadeset
dukata po glavi jal po turskoj jali po kaurskoj, a danas im
ne daju ni u Turskoj turskog trgovca oplijeniti. Od ega e
ivjeti, ivoga ti Boga? Ni zrna prosa iz dlana zemlje, ni
gusjenice s jasenova lista!
Ne ini li ti se, asni brate smireno e fra Bone
da se, zalaui se za hajduke, i za zlodjelo zalae?
Ne zalaem se ja ni za to, ve te pitam k ovjek
ovjeka: reci mi od ega e ivjeti? ivoga ti Boga, od ega
e ivjeti onaj koga je do juer puka hranila?
Svi odgovori bijahu dah u vjetru: onaj koji od puke
ivljae, od puke e ivjeti sve dok mu je ne otmu.
A hajducima je stadoe otimati i Turci i Mleani. I ne
samo puku, ve i glavu, i ne zna se koji okrutnije. Pa ipak
se ini da okrutnost mletaka neljudskija bijae. Jer Turci
to injahu, injahu iz mrnje, a Mleii iz obijesti i
avaoske naslade. Jer kad bi uhvatili hajduka, ispeli bi ga na
krunite tvrave koja, kako rekoh, bijae na okomitoj
litici nad jezerom pokazali bi mu ispupenja na stijeni i
rekli: Skoi, i ivot emo ti pokloniti! A kad bi koji
nevoljnik skoio, u ludoj nadi da e se spasiti, gospoda
asnici mletaki neasno bi grohotali, i taj grohot ne bi
prestajao ni onda kad bi se tijelo ljudsko slika i prilika

152
Boja i hram Duha svetoga rasprio i krvlju, komadiima
ivoga mesa i kostiju omastilo kamenje. Od te bi se grozote
i sama zemlja potresala dok bi opako srce ljudsko
svejednako grohotalo.
I ba poradi toga grohota i te avaoske naslade fra Bone
ubrzo spozna da kranska pobjeda uza sve slavlje,
muare, kola i gusle ne bijae izbavljenje ve novi jad i
nevolja, te zavapi Bogu: Dvjesta godina narod ovaj poradi
tebe krv prolijevae, zato ga u srdbi svojoj jo uvijek
udara?! A Bog mu u duu progovori i ree: Zar i otac
tvoj poradi mene krv prolijevae? A narod je ovaj
prenapuen oima tvojim.
Pade mrak i nastade tmina, i nijedna se zraka ne probi, a
neka ljepiva gorina potee ilama, i od tog pustog Bojeg
naroda fra Boni osta samo emerna tuga njegova i Bog, koji
se u milosti svojoj ni jednom ne dade umilostiviti.
Caput XIX

U KOJEMU SE BESJEDI KAKO PRPA OBUE POTPALU U SVEANU

ODORU

U to vrijeme rodi se Prpi i drugi sin, kojemu u eninu

poast a to bijae i jedina poast koja se ikada vlastitoj
eni u ovom kraju iskazala nadjenu ime Anelko,
nadajui se potajno da e mu s majinim imenom ubrizgati i
poneto od majine krvi nesagorive.
Po zauzeu Imotskoga Prpa pokupi enu i djecu, ono
konja i sitnoga blaga to se namnoilo u planini, te sie u
naselja u koja se ve bijahu vratili svi oni to ne pogiboe a
vratiti se naumie. Kako ne htjede na eninstvo gdje bi
ovjeku da podrep i podguz bude! stade se raspitivati za
kakvu naputenu kuu ili gradinu. A raspitivae se obazrivo
i okolino, premda je sasvim pouzdano znao to e i gdje

153
e. Napuivahu ga na mnoga zgarita koja opustjee, dok ga
ne naputie na gradinu Mijovila Garia. E, to mu se, toboe,
svidjelo poradi osame, lijepa pogleda i drugih drangulija, te
ostade ondje. im kuu popravi i hranu pripravi, opet
noktom u ledinu i kao dim s vjetrom.
Negdje na rubu Bukoga blata namjera ga namjeri na
dvojicu turskih trgovaca, koji se namah prostrijee po putu i
nikad ne saznadoe da se prostrijee. Kod njih nae dva
emera blaga, a to bijae dovoljno da, uz pomo Boju,
djecu do oruja pridigne. Potom se vrnu u Krajinu da
prebere jo jedno zrno treeg otajstva alosnog.
Premda se u poetku bijae zarekao da e Potpalu satrti
na kraju, sada se poe kolebati iz bojazni da bi Potpala
gledajui kako pedepsa Boja pada na krv njegovu
mogao od jada poludjeti a gdje e luaka! ili bi ga
Bog mogao uzeti i vragu predati, pa to e onda! Da
preduhitri i jedno i drugo, najbolje je odmah.
Stoga se uputi u Imotski, gdje Potpala, poradi junatva,
plemstvo i slubu kod Mleia zadobi. Prpa ravno k njemu,
pa lai i mai kako se po svim selima s gusala, izuzev
Knezova, niije ime i ne uje, kako svaka dua eli da ga
vidi, da mu se svidi i pokloni.
A kako ovjeka i bez laske nije teko na roenu ledinu
dovabiti, Potpala odlui da odmah ujutro krene na put.
Ne' valjd' taki prekori ga Prpa.
Kakav? zaudi se Potpala.
Go! odreza Prpa i stade mu obrazlagati kako je
ovjek, to obukao da obukao, pred narodom i gol i tu sve
dotle dok se ne ogrne hajdukom kabanicom. Narod pozna
samo onoga s gusala, a svaki je drugi nekakav buljubaa i
juzbaa svejedno jal turski jal mletaki jabandija.

154
 Bijae sunano podne kad ih put nanese na Glavicu
ponad Garia zgarita. itavo vrijeme Prpa premiljae pod
kakvom e ga izlikom tu zaustaviti i na ulak posjesti kad
sam Potpala predloi da sjednu, da predahnu. Na to Prpa
zastade, toboe, da odrijei gae. Skriven iza kamenja
promatrae kako se Potpala polagano uspinje i kako raste
dok se uspinje. A onda ga gledae kako se uspe, kako rairi
noge, zabaci ramena i ogleda se po dolini. Bijae velik i
svean, ba onakav kakvim ga je neprestance u mati
predoavao. Kad se Potpala okom napasao doline, sjede na
ulak, i sjeae ba onako: preko plea sveana kabanica,
pod njom jeerma srmom proeena i posuta srebrnim
tokama, za pripaajem noi i kubure, ispod njih modre hlae
od najbolje ohe, a sasvim na dnu opanci, novi, od suha.
Kapu na kamen odloio, a elo uzdigao previto kao da
kae: Usred njega! Junaan. Ba onakav. I Prpa outi
kako neka silna naslada odasvud u nj navire, neka udesna
naslada nalik onoj kad se prui uz Aneliju, samo mnogo
jaa, mnogo lua, blistava da bi mogao oslijepiti. I pijan od
nje jedva se dokopa vrha i sjedne malo nie od Potpale,
zapravo u visini njegovih stopala, da mu ova sveanost
gledana odozdo jo sveanija bude.
Vidim ree Potpala da se Garia kua dimi. Da
mi je znati tko li se u tom imijem gnijezdu ugnijezdio?
Ja!
A koliko dade za tu gradinetinu? upita Potpala.
Nit'. Dad'e m' je.
E, moj Bonjo, veli dadoe ti je, a i ne zna tko ti je
zapravo dade. Ja ti je dadoh.
Znam ree tvrdo Prpa i osjeti kako se odjednom
sva ona pijana naslada rasplinu i kako ponovo postaje ono

155
to je od poetka bio: hladno oruje Boje osvete. Ja s'
Juras Gari!
Ti... ustukne Potpala ti si, dakle, a ne Bog ni
Turci, ti si moju krv...
O, kako bi ga Prpa sada muio pripovijedajui mu
natenane kako je svakog pojedinog ubio i ubijao i kako e
svakoga ubiti i ubijati dok ne zatre prokleto sjeme Marka
Kneza, Potpale, dok ga ne zatre do kueta i maeta. Ali
poboja se da bi Potpala mogao skoiti, pomahnitati, poeti
psovati i proklinjati ili se oruja maiti, i tako nerazumno
unititi ovaj trenutak arobne sveanosti za kojim je toliko
udio i s toliko ga strpljivosti pripremao. I kad je taj
trenutak naiao, treba ga poto poto sauvati: sjedi i eka
zabaene glave i uzdignuta ela: usred njega!
I kad ga pogodi, Potpala nit pade nit se zaljulja, ve
ostade onakav... svean, na ulku, na Glavici, kao da i dalje
sjedi i eka.
Caput XX

U KOJEMU SE BESJEDI KAKO BOG UVA NEVINU DJECU

Od Knezova roda bijahu ostale jo tri ene i

jedanaestero djece, to oruju nedorasle, to posmrtne i
prisisne. Pomisao na tu djecu sve ee Prpino srce obvijae
zebnjom koja bi ga iz najtvreg sna probuditi znala. Ali
zavjet je zavjet, a zavjet uinjen s Bogom vie nije njegova
nego Boja stvar; pa ako je Boje srce otvrdlo zar njegovo
da omeka?!
I Prpa se vesela srca uputi prema Ljubukome, u lov na
Turke. Negdje blizu Vitine posrei mu, zatee na
plandovanju dva turska momka i na plandovanju ih ostavi.

156
 Vrativi se kui nae dva sina blizanca, koja se upravo
bijahu rodila. Kako su u taj as zvonila i slavila zvona u
ast Velike Gospe izbaviteljice nae blizancima
nadjenu imena Zvonia i Slavia. Tek kasnije, u razgovoru s
Anelijom, u tim nenoenim imenima prepozna neko veliko
znamenje i u prdekterima ve vidje junake kakve ne rodi
Krajina.
Zatim poe poslovati na Bojoj njivi premiljajui koji
e prvi klas otrgnuti. I misao mu pade na Markicu,
Potpalina unuka, Antiina sina. Taj Markica imaae zlu krv
i grdno uivae u straenju i zlostavljanju golubova u jami
Dvovrati, prozvanoj tako to imaae dva zjala, jedno iznad
drugoga. Bijae to jama bezdanka, poiroka, obzidana
izlokanim kamenjem, u ijim je lokvama uvijek bilo vode. I
ba poradi tog obilja vode u jamu se sklanjalo na tisue
golubova. Markica bi s jo ponekim krvoednim djeacima
ekao da golubovi polegnu, a onda priao jami i stao u nju
bacati kamenice ili glavnje gorue i uivao u na smrt
prestraenoj ciki golubova, koji bi bezumno udarali o
stijenje jametine, ranjavali se i krvarili ili bi izlijetali u no i
parali se na trnju i otroj grabovini, ili pak, obezglavljeni,
sjekli mrak sa smru za vratom i nisu se usuivali okrenuti.
Prpa je znao za ovu Markiinu zlu krv, te se svakog
predveerja prikradao, zavlaio se u procjep obrastao
kupinom strpljivo oekujui trenutak u kojem e se Markica
sam samcat Dvovrati dolibiti.
Taj trenutak naie tek sedme veeri, obani se bijahu
dolje na dolcu raspjevali i razigrali, a to im se vie dopadalo
od muenja golubova. Samo Markica, jer imaae zla ednu
krv... I tu ga Prpa zaskoi, prebi mu vrat i sunovrati ga u
bezdanku.

157
 im se prebacio preko hrpta brda i pod njim pukla
njegova kotlina, dopre mu do uiju daleki emerni lelek,
koji kao da je izvirao iz svih ovih brda, kao da cijela kotlina
tiho i emerno jaue. to se vie kui primicao, to lelek
postajae sve jai, sve tei, dok se na kraju i rijei ne poee
razabirati:
Jo mi niste pravo ni zenuli,
a ve ste se s majkom rastanuli.
Pucaju mi dojke na prsima:
'ko e piti mliko materino...
To Anelija, to njegova luckasta i zvrkasta Anelija
naricanjem srce para. Eno je pred kuom. I nije na
koljenima, niti prostrta po zemlji. Ve onako poskakiva i
rukama pridrava grudi i utrobu.
Dva djetia, dva blizanca sa znamenjem u znamenitim
imenima, dva jastreba, dva sokola, leahu na vrei obasjani
mjesecem koji je upravo iza Glavice izlazio... dva
znamenja, dva imena znamenita...
Ne pla' otrese se Prpa Bog dad', Bog uz'!
A sutradan stie glas da su hajduci u Vitini dva turska
momka na plandovanju zaskoili: jednoga ubie, a drugoga
teko ranie, ali mu je dobar vidar rane ve izviao.
Prpa se skameni. itav su mu dan u uima brujile rijei
dobrog ovjeka iz Prologa: Ako uspije tako naporedo
ubijajui dva Turina pa jednoga od zla sjemena Knezova,
spoznat e da je Bog zasigurno na tvojoj strani i da je svet
tvoj zavjet s njim uinjen. A on je taj zavjet prekrio, jer
ubi samo jednoga Turina. Stoga se Bog tako pourio da ga
oine uzevi mu dva sina, dva imenita. Ili se moda i Boje
srce raalilo nad ono desetero djece nejake i prisisne, te
Prpi dade znak da je zavjet ispunjen i osveta dovrena? Bit
e zasigurno tako. Ni Markicu nije smio pogubiti, jer ono

158
ganue nad djeicom koje bijae u srcu outio, ne bijae
njegovo ganue ve otajni apat Gospodnji, samo ga on ne
umjede razumjeti, ve zloin poini.
Caput XXI

U KOJEMU SE BESJEDI KAKO PRPA PROVEDE OSTATAK IVOTA

SVOJEGA

U ovih pet godina dok je trajao zavjet s Bogom, Prpa se

nijednom ne ispovjedi, jer ne imaae to ispovijedati. A,
eto, sada kad se njegova dua, navikla na istou pred
Bogom, grijehom okaljala, on je mora jo prije sna oprati, te
se i ne pokopavi sinove blizance uputi u Imotski, u
tree pijevce probudi fra Bonu i klee preda nj:
Ispov'd' m', oe!
I ispovjedi grijeh svoj teki i strani, to ubi djetia
Markicu, i grijeh jo tei i strasniji, to ga u jametinu baci i
sveti mu kranski sprovod uskrati. Drugih grijeha nema,
jer sve ono to uini, uini po Bojoj volji. Da je prije toga
zlo pred Gospodinom inio, Gospodin bi naao stotine puta
i naina da mu znamenje poalje: kao to je spasio ono
vitinsko Ture, mogao je tolike spasiti; kao to mu uze
sinove blizance, mogao je uzeti Mijovila i Anelka i enu
Aneliju opsjednutu. No Gospodin htjede kazniti one koji
zlo uinie, i kazni ih; htjede sauvati nevinu djeicu, i
sauva je. A za Markicu neka mu fra Bone pokoru i ne daje,
on e je sam sebi odrediti. Jer, evo gle, na golo e tijelo
kostrijet navui, i nee je za ivota skinuti, i neka ga u njoj i
u studen grob poloe.
Fra Bone pomisli kako su udesni putovi Gospodnji, jer
i on one udne noi smrznua bijae Bogu obrekao da e
ispod habita kostrijet nositi sve dok Gospodin ne digne
srdbu svoju od doma oca njegova.

159
 I dogodi se da on kostrijet svue, a Prpa obue, i nosae
je kako je rekao, dvadeset i osam godina, sve do smrti
svoje. Gospodin ga bijae obdario sa pet keri i est sinova,
koji im do oruja dorastoe, u hajduke se odmetnue, da
hajduijom prehrane sebe, ene svoje i djecu svoju
ubijajui, na slavu Boju, Turke do Trebinja i Nevesinja, do
Mostara i Konjica, do Glamoa i Kupresa, i za Prpina
ivota nijedan ivot ne izgubi.
A kad osjeti da mu konac dolazi, Prpa posla u Imotski
po fra Bonu da ga s Bogom naredi. I umrije tako na fra
Boninim rukama. Potom fra Bone uzjaha konja, odgrabi u
Imotski i stade nagovarati fratre da ujutro svi pojau pod
Glavicu i sprovode Prpu.
Nije biskup nasmije se neki mladi fratar da mu
tolika svita treba. Ima svoga popa, i to mu je dosta, kao to
je i svima dosta.
Svatko ini ono to mora tiho e fra Bone i ono
to mu Gospodin ape.
Ne znam to je Gospodin fratrima apnuo, ali na
sprovodu ih bijae dvanaest i pop trinaesti. To svjedoim ja,
a moje je svjedoanstvo istinito, kao to je istinita i ova
alosna historija, koju mi osam dana prije smrti sam Prpa
na svoja usta kaza. Ja je odmah zabiljeih, jer ne znam
kamo e me nemir moj odnijeti i to e zaborav moj
prekriti.
Sutra u otputovati. Sutra u otputovati. Svakim danom
govorim sebi: sutra u otputovati. I svakim danom moje
noge postaju sve tee i olovnije, i sve vie prijanjaju za ovo
prokleto kamenje. I opet mislim na kurvu iz Maastrichta i
arko se molim Bogu da odlijepi tabane moje od ovog
kurvanjskog kamenja, ali oni kao da za nj sve vie
prijanjaju.

160
 Preslaba je molitva moja, i nemir moj premlak. Sve mi
se ini da se neu moi otrgnuti ni tom kurvanjskom
kamenju, ni Prpinoj esnaestogodinjoj Anici, luckastoj i
zvrkastoj, kakva joj je i majka bila. I bit u podrep. Pa to?
Nisam iz ovoga kraja, niti sam obdaren njihovom
besmislenom osjetljivou, te njihove rugalice mogu
drakati samo moju znatielju. Osim toga ovdje me poneko
dijete i voli, jer znam veliku tajnu koju nitko od njihovih
stotina predaka znao nije, znam tajnu slova. Moda tu tajnu
povjerim jednom ili najvie dvojici od njih jer ako bih je
povjerio svima, vie ne bi bila tajna ni ja njen kljuar. A i
to e im slova, to uenost mogu samo srce otrovati!
*
Doitavi do kraja don Pavao sklopi i odloi biljenicu,
ukria prste i ree:
To su, daklem, zapisi malo zakanjela oevidca koji
vidje razbojite ali boj ne vidje, mrtvozorca koji stie na
smrt ali ne i na umiranje, svjedoka to o tuem
svjedoanstvu posvjedoi.
Posvjedoi o svinjarijama upade mladi kapelan
ali ni u tim se svinjarijama ne nae nijedno mjesto koje bi,
makar i lano posvjedoilo o vilama i vjeticama,
vukodlacima i zapisima i svim onim praznovjericama koje ti
ispovijeda i propovijeda.
Don Pavao uzdie na nj ivahne i sigurne starake oi:
U tomu i jest manjkavost zapisa. Jer to ovjeku
prudi sva uenost o ovom oku dostupnom Bojem svijetu
ako, daklem, nosi samo otupjela ula lutoranska?! Da vas ne
umaram, proitat u vam svjedoanstvo sloeno od pabiraka
popabirenih iz mnogobrojnih knjiga i zapisa starovikih i
potkrijepljeno iskustvom sjedina. Moda ti onda, moj don

161
Petre, Bog pamet prosvijetli i uputi te, daklem, na put prave
i jedine istine.
I ne pruajui mladom kapelanu mogunost da
odgovori, otvori drugu biljenicu:

162
 SVJEDOANSTVO POPA PAVLA IKEA O
PRETCIMA I POTOMCIMA JURASA GARIA,
REENOG PRPA, E DA BI SE ISPRAVILO I
DOPUNILO SVJEDOANSTVO AETA-
NEDOUETA

Glava I

U KOJOJ SE BESJEDI O PROIMANJU PUKA NAEGA I

OTAJSTVENOG BOJEG SVIJETA

Da bi se, daklem, spoznalo, ispravilo i nadopunilo to

ae-Nedoue brzopleto zapisa, moradoh se i sm ma da
peru nisam vian pera latiti.
Ve u samu poelu ae-Nedoue zabiljei neto preko
ega e povran italac letom preletjeti, a paljiviji se
zaustaviti i zauditi ali objanjenja nee nai: I svi bijahu
jednaki u sljepilu strasti: Rimljani i Bizantinci, Avari i
Mongoli, Turci i Mleani, i stotine drugih imenih i
bezimenih. I svatko, ma otkud dolazio, ne naputa ovu
prokletinju dok ga ne prikolje, a i kad ga prikolje ne
naputa je, ve zdrobljene kosti pomijea s kamenjem, te se

163
ponovo s njim sraa i postaje jedno, tako vrsto jedno da
iv stvor ne moe razluiti njega od kamena ni kamen od
njega. Iz toga, daklem, proizlazi da bi u samu kamenju bila
neka kako se to kae magnetska sila koja bi svaki
potplat o se prikivala. A to, daklem, istina nije niti moe
biti. Jer potplati su dolazili i odlazili, rimski i bizantski,
avarski i tatarski, turski i mletaki, pa i potplati tog
lutoranskog dotepenca dooe i odoe. Odoe. Odoe, jer ih
nita nije vezalo o ovo kamenje, nita do zemaljskih
probitaka, nita do pljake i otimaine, baenja i paenja,
peenih ovnova i prevrnutih nevoljnica ili nevaljanica.
Ostajali bi dotle dok bi zemaljski probitci probitani bili;
nu, im bi ih stali plaati i s odvie glava, nestajali bi kao i
razbojnici koji dooe po are, a naioe na muare. I nikad
nikomu ako igdje drugdje mogae glavu skrasiti ne
pade na um da se u ovaj osinjak vrati ili da ga se bar s
tugom sjeti.
Samo je puk hrvatski u toj prokletinji stoljeima ginuo i
svaki kamen krvlju omastio, bio stoljeima pljakan i
mrcvaren, ubijan i zatiran, od osvajaa bacan ovamo i
onamo, treskan o mletake hridine i turske planine, na kolac
nabijan, na galije prikivan, na trgovima prodavan... Nu,
kamo ga god kovitlali i zakovitlali, ma na kakve muke
udarali, korijenili i iskorjenjivali, ne mogahu ga iskorijeniti,
jerbo je uvijek i svuda sa sobom nosio svoju golemu suzu i
kamen ivota u toj suzi utopljen. I ma gdje umirao, inilo
mu se da nigdje ne umire, ve se samo pretapa u tu svoju
suzu, u kamen u njoj utopljen, a s tim kamenom u golemo
more kamenja koje i ne bijae kamenje, ve ono sveivo to
je u njem i pod njim, a to je sav otajstveni Boji svijet,
vidljivi i nevidljivi, ivi i mrtvi, roeni i neroeni: sve sjene
preminulih djedova, sav pla neroenih unuka, svi znani i
neznani dobri i opaki duhovi, svi dreavci i vukodlaci, sve

164
vjetice i vile pomonice, sav taj beskrajni udesni svijet to
se ukazuje u svakom bunu i svakoj stijeni kad se razlije
ludo omamljivo i opojno svjetlo udbe sa sredine zimskog
smrznuta neba ili sa sanjiva obzorja tople ljetne noi, dok
obanske vatre tajnovito svjetlucaju po povoru brda i
njedrima planine, a gluho doba kroz buru svrdla jezovito
zavijanje gladna vuka ili zagrobno i u ujednaenim
razmacima ponavljano zlokobno ukanje uka, od kojeg se
die kosa na glavi i zamire dua u prsima. Ovdje se,
daklem, odrao i jedino mogao odrati ovaj obiljeeni narod
koji nikada nije presjekao pupkovinu sa svim razgoljenim i
skrovitim Bojim svijetom, sa svim njegovim nasladama i
strahovima, stapajui se sa svim ivim i neivim u jedno,
jedinstveno, nedjeljivo i vjeno.
Netko e brzoplet rei: mogao se odseliti i na plodniju
zemlju i pri tom sauvati ako mu je ba do toga to
ludovito i matovito otajstvo jedinstva svijeta. Nije mogao.
Jerbo u poelu svi narodi bijahu upravo tako povezani sa
svim razgoljenim i skrovitim, ali malo ih je sauvalo to im
Bog u iskonu tako milostivo i obilato podari, ve darove
Boje upravo rasipniki razbacae, te ostadoe sramotno
goli i nepovratno podrezani, jerbo kad tijelo jednom osali,
uljulja se u sitost i sigurnost, onda mu otupi i ovih pet
jadnih vidljivih utila, pa gdje nee ona skrovita i istanana,
kojima lastavica iz Afrike nepogreivo pronalazi lanjsko
gnijezdo pod strehom mojih dvora, maka ljekovitu travu u
mom vrtu, a kvoka na mom oboru nasluuje jastreba dok
jo iza brda krui. Podrei korijenje nevenu, i on e uvenuti.
Ali nije samo korijenje i skrovita ula to ovaj narod
vee s ovom naoko otunom krpicom kamenja. Ima neto
drugo, neumitnije i sudbinskije, neto nepromjenjivo i
neotuivo, a to je prokletstvo Boje, koje emo iz istih
stopa spoznati.

165
 Glava II

U KOJOJ SE BESJEDI KAKO GOSPODIN BOG SABAOT SVAKIH

TISUU GODINA PO JEDAN NAROD PROKLINJE

Kad ve naumih ispraviti neke krivine o pretcima Jurasa

Garia, reenog Prpa, krivine koje ae-Nedoue bilo iz
neznanja, bilo iz nemarnosti uini, nee biti zgorega da
zapiem i neto po emu bi se vidjelo, spoznalo i izraunalo
vrijeme i as dana sudnjega, dana stranoga, dana velikoga,
kad se budu potresala nebesa i zemlja, kad se bude dolazilo
suditi svijet ognjem. A doi e se, daklem, suditi i presuditi,
razloiti i rasturiti tisuu godina poslije onoga dana u koji
e Gospodin Bog Sabaot, u prevelikoj srdbi svojoj, prokleti
i posljednji narod to gamie ovom dolinom suza, gamie a
da ni sam ne zna zato gamie, jer zaboravi na Gospodina.
Daklem, prvi narod kojeg prokle bijae onaj to ga do
toga dana u dnu srca svoga nosijae, sve njegove
nepodoptine kroz prste gledae, opatrnu i oparnu svakoga
koji narodu ovomu uz nos hotijae. Nu narod osili, i sila mu
nad Sion obrve uzdie. A kad se potrese Golgota, to hoe
rei Kosturnica, Gospodin pozva oca Abrahama, Jakova
Israela, Davida kralja i sina mu Salomona, i sabravi ih
ree: Vidjeste i sami to uini narod moj i narod va!
Popljuva, pogrdi, izbieva, trnovom krunom okruni i na kri
pribi Jedinoroenoga sina mojega koji je po mojoj volji.
Stoga u prokleti narod svoj i narod va od sada do vijeka.
Kako ga ne mogu zbrisati s lica zemlje, jerbo uinih zavjet s
tobom, Abrahame: Umnoit u sjeme tvoje da se nee
moi prebrojiti od mnoine, to u ga prokleti ba u
razmnaanju njegovu. Evo, rasut u ga po svem svijetu: bit
e svugdje i nee biti nigdje; bit e okruen korovima ljudi i
nijednim prijateljem; bit e u svim zemljama i ni u jednoj

166
nee biti, jer svoje imati nee. Nee imati ni proroka svojih,
ni kraljeva ni pomazanika svojih. Tui kraljevi bit e mu
gospodari i krvnici. ivjet e do vijeka i do vijeka e
zlostavljan biti. I hram u tvoj razoriti, Salomone, ali u mu
zidine sauvati da ih narod moe suzama oblijevati sjeajui
se zemlje koja mu bijae darovana, i u sljepilu svomu
nikada nee ni spoznati zato mu se odue. I neka bude
tako!
I bi tako. Trideset i sedme godine po raspeu naega
Gospodina Isukrsta, Tito poubija jedanaest tisua udija, a
ono to preosta odvede u ropstvo i rasturi po vascijelom
svijetu. I tako do dana dananjega i vijeka vjenoga udije
su osueni da ive, trpe i umiru tlaeni, proganjani,
zlostavljani i usmrivani maem i toljagom po svim tuim
zemljama i krajevima vapijui za grudom otaca, za grudom
koju nikada nee uzmoi dovapiti, dozivajui milosre
Boje, koje nee uzmoi dozvati i tek e na Sudnjem danu
saznati zato ne uzmogoe.
Tisuu godina poslije ovoga prokletstva stie i drugo i
srui se na narod ovaj na hrvatski. A zbi se, daklem,
ovako. Gospodin na Isukrst prenu oda sna kralja Zvonimira
i govorei mu ree: Zvonimire kralju, sine moj! Ustani,
pripai ma, podigni junaki narod svoj i otmi grob moj iz
ruku nevjernikih. Kad kralj to priopi narodu, narod
ustade i ree: Hoe li zar da svi izginemo za grob iz
kojega je Gospodin na odavna iziao i na nebo uzaao?! Da
su bar kosti u njemu, pa da svete moi tu i tamo za ito ili
za bojnu opremu trnemo... Hoe li zar da napustimo
zemlju koju smo s toliko krvi stekli i namakli, pa da drugi s
noge na nogu i hou-neu uljezu u nju, u ognjite nae, u
loite nae, uza ene nae dok nas ne bude? Ti si kralj.
Jesi. I ako misli da nam glave ne stoje dobro, skidaj ih
ovdje, na ovoj zemlji, neka zagnoje nju na kojoj su izrasle!

167
A kako kralj ustraja na zapovijedi Bojoj, narod ree: Kad
si ba upeo da se gine, neka se gine! Budu je narodu
zgodnije i Bogu ugodnije da izgine jedan nego svi, pogini!
I pogibe ondje od ruku naroda koji kralja i Boga prisvaja
samo dotle dok su mu od koristi.
Tada se stisnu nebo i zemlja, udari sjevatanja i
grmljavina, a glas strani sve to prekri i govorei ree: Evo
od sada e umjesto rose prokletstvo padati na glave vae, na
glave sinova i unuka vaih. Pretpostaviste mi zemlju, neka
vam je! ivjet ete u njoj, mnoiti se na njoj, ali gospodari
njeni nikada vie neete biti. I nikada je tuin nee osvojiti,
a ipak e vladati njom i vama, i djecom vaom, i stokom
vaom, i lonicu dijeliti sa enama vaim. Kako e to
vladati a zemlje nee zadobiti? Sami ete ga dovoditi, sami
obilaziti sve etiri strane svijeta i sa prosjakim suzama
gospodare namicati. Bit e dana kad ete odjednom i po
nekoliko gospodara dovlaiti i glavama brae svoje njihov
put utirati. Bit e dana kad e dva grada na dobaaj
kamena udaljeni svaki svoga tueg kralja priznavati. I ti
tuinci bit e krunjene glave vae, krvnici vai, sulonici
ena vaih i oevi djece vae. A vi ete im veselo mahati
repom za svaku mrvicu dobaenu s preobilna stola, koji ste
im uljevima svojim prepunili. Evo gle, i srca e vaa
sveudilj vapiti za slobodom, ali vrat e va sam od sebe u
jaram ropski hitati. I sveudilj ete sa sebe zbacati gospodare
koji su po volji vaoj na va vrat uzjaili, da novima vrat
umjesto sedla podmetnete. I dok e me svi narodi svojim
jezikom zazivati i na svom jeziku moju molitvu moliti,
dotle ete vi vapiti: Pater noster, Padre nostro, Vaterunser,
Mi Atyank, a ponekad i Oe na. Htjeli ste zemlju? Eto vam
je! Prokletstvo vae bit e u njoj, u brdima njezinim, u
dolinama njezinim, u morima njezinim, u rijekama i
jezerima njezinim! I neka bude tako!

168
 I bi tako. udije se ratrkae po svem svijetu, i tako u
tuim zemljama robuju tuim gospodarima, a svoju zemlju
nikad ne zadobie. Hrvati opet nikad svoju zemlju ne
izgubie, ali u nju neprestance tue gospodare dovaahu i
sluahu im. Kraljevi njihovi bijahu i tlaitelji njihovi, te im
poesto nijekahu ne samo zemlju, ve i ime i jezik i
narodnost samu. Nu, oni svejedno za te svoje krvnike
umirahu s nerazumnim poklikom ivjela Hrvatska!
gdje je to, a gdje milozvuno Arriba Espana! kad
panjolac umire!
I bi tako u poelu, sada i vazda i u sve vijeke vjekova.
Amen.
Ali nije na meni da povjesnicu svog prokletog naroda
piem, ve da ukaem na to kako ljudski razum tu
nerazumnu prolost ne moe shvatiti ni prihvatiti, dokuiti
ni protumaiti ako mu nije poznato strahotno prokletstvo,
koje je mogla izmisliti samo nedokuiva mudrost
svesrditelja Boga, mudrost i volja, postojana u zlu i dobru, u
prokletstvu i blagoslovu.
Glava III

U KOJOJ SE BESJEDI O KRALJEVU TOBOLARU I PRETCIMA

JURASA GARIA, REENOG PRPA

Stoga, daklem, moram upozoriti lakovjerne na

lakoumnost aeta-Nedoueta, koji brzopleto posvjedoi da
Juras Gari proistie iz plemena teakoga i obanskoga, pa
se u hajduke odvrgnu. To se, daklem, s voljom Bojom
sloiti ne moe, jerbo bi odreeno kako e se
unaprijedak vidjeti da se svi pretci i potomci Prpini od
sveg puka i naroda razlikovati moraju po tomu to e s
ramena svojega kruh svoj jesti. I tako listajui knjige i
zapise starovike ustanovih stanovito, da Garii ne bijahu ni

169
obani ni teaci, ve kao i sva prosjaka plemena u
Krajini od davnina kruh svoj jeahu s ramena svojega,
jerbo kao i sva prosjaka plemena u Krajini proedie
od ovjeka, imenom Godislava ili Godeava, koji u dan
prokletstva kraljev tobolar bijae.
Kad ono, daklem, Gospodin prokletstvo izli na narod i
kad ga srdba minu a bijae no blia danu nego sebi
svrnu pogled na zemlju i vidje reenog Godislava ili
Godeava, kako klei na grobu kralja Zvonimira, sa srcem
punim Boga i suza. I raali se Svedobrostivi to cijeli narod
prokle, ali prokletstvo vie dii ne mogae. Stoga uspava
Godislava, u san mu sie, u snu mu se ukaza i ree:
Godislave, Godeave, govori ti Gospodin! Prokleh narod
tvoj i prokletstvo ne mogu dignuti. Dijelit e sudbinu
njegovu, i nikada nee ni ti, ni potomci tvoji biti gospodari
zemlje svoje. Ali, evo, inim zavjet s tobom: premda nikada
ni ti ni potomci tvoji neete biti gospodari, neete ni sluge
biti, niti ete sluiti tuim gospodarima, niti im davati ita
od onoga to steknete i namaknete. Naprotiv, i ti i potomci
tvoji uzimat ete od gospodara i kraljeva ma gdje se s njima
sreli i susreli. Hodat ete svojom zemljom i mnogim tuim
zemljama, i uvijek i svugdje bit e kako obrekoh. A da se
ovo ispuni, i ti, i potomci tvoji razlikovat ete se od sviju
puka i naroda po tome to ete kruh svoj ramenom svojim
zaraivati, kao to si ga i sam u vjernoj slubi kraljevoj
zaraivao. I jo ree Gospodin: Uzmi tobolac svoj i kreni
prema istoku i naseli se u zemlji pustoj, besplodnoj i
bezvodnoj, u kojoj nee omekotiti i doi u napast da ne
iskupi zavjet svoj sa mnom uinjen. I, evo, izotrit u oko
tvoje da vidi konjanika iza brda i uho tvoje da uje psikanje
zmije dok jo spava, i nepce tvoje da razluuje travu
ljekovitu od trave otrovne, i jezik u tvoj utanati da mu se
i pele pokoravaju. Evo, i tvoje u kamenje kao nijedno

170
drugo napuiti mnoinom svakovrsnih otajnih sila
nebeskih, zlih i dobrih, da te iz dobra u bolje potisnu ili da
te opaka veom opainom pritisnu.
I duh Gospodnji nestade, a reeni Godislav, daklem,
krenu i nastani se u zemlji pustoj, besplodnoj i bezvodnoj,
nastani se u kamenju koje kao nijedno drugo bijae
napueno mnoinom svakovrsnih otajnih sila nebeskih, zlih
i dobrih, nastani se u Krajini. I Gospodin ga obdari s
dvanaest sinova i dvanaest keri. Od sinova proedie svi
oni u puku to s ramena svojega kruh svoj jedu, od keri to
kojoj Bog dade, jer je ensko samo zemlja a ovjek sjeme.
Tada, daklem, Krajina bijae veleumna i veleopasna, ali
reeni Godislav i sinovi njegovi razumijevahu sva otajstva
oko sebe i prijateljevahu sa stotina dobrih duhova posijanih
po umama i kamenju. I sjekoe hrastie, bukvie, klenie
i grabie i ina svakovrsna i svakojaka stabla, te ih na
ramenima nosahu popovima i samostanima, knezovima i
gospodi primorskoj, a vree uglja jer i ugljenari bijahu
davahu kovaima za klepanje sjekira i inog ratila ili pak
za gotovu paru prodavahu. Ono pak to dobie, u cijelosti
za sebe zadrae, kako obree Gospodin. Tako i unuci i
praunuci reenog Godislava vree uglja i trupce drvlja
nosahu na ramenima sve do Jakira koji zbaci mutvi sa sebe
i zamijeni ga pukom, te se godine 1495. druge po
dolasku Turaka u hajduke odvre. Po njemu se jo i dan
dananji jedna pustolina Jakiruom naziva. Jakir i potomci
njegovi takoer ne plaahu nikome nikakve dabine, ve i
od samih vladalaca za turske a i za poneke kranske glave
dukate dobivahu. Jakir, daklem, po prvenstvu bijae
najizravniji potomak reenog Godislava, tobolara kraljeva.
Od Jakira proedi Ilija, kojega poradi mrkomasti puti
njegove prozvae Gare. Od tog, daklem, Gare nastadoe

171
Garii, koji hajdukovahu sve do Martina Srbi-guzice to za
rata Kandijskoga Turcima mnogo jada zadade. Na koncu
kraja stadoe Turci preozbiljne stupice postavljati dok ti se
mog Srbiguzice ne dokopae, pa s njim na kolac. Kau, da
je est dana na kolcu umirao, a umrijeti nije mogao neki
vele da nije htio ve se onakav nabijen i rasuen Turcima
u brk smijao i iz rasuenih usta na njih suhom slinom
pljuvao.
Sin mu Kuzman bijae sam po sebi kukavica, a tom
kukaviluku i strana oeva smrt dometnu svoju. On odbaci
i puku i handar i nadak, pa s oevim dukatima
upljakanim od Turaka a i od pokojeg kranina
nakupuje zemlje i ovaca, prometnu se u teaka i obanina,
te plaae Turcima hara i danak. Tako prekri volju Boju
i zavjet koji Bog uini s reenim Godislavom i potomstvom
njegovim. To Boga vele rasrdi, ipak kroz prste progleda. A
kad se ni Kuzmanova djeca Glavinjalo i Mijovijo
oravac, otac Jurasa Garia, reenog Prpa ne vratie,
daklem, zavjetu uinjenu s Bogom, Gospodin vie ne
mogae suzdrati srdbe svoje, ve posla Marka Kneza,
reenog Potpalu, da zatre pogano sjeme koje zavjet Boji
pogazi. I tako nije istinito svjedoanstvo aeta-Nedoueta,
da Marko Knez na pravdi Boga pobi, porobi i zarobi
Mijovila oravca i njegove, ve je istinito ovo to rekoh:
Marko Knez bijae bi u Bojoj ruci, bi koji osinu
bezakonike to sveti zavjet pogazie i puku motikom
zamijenie. Nu, im se Juras Gari kako vidjesmo na
pravi put bijae vratio i poeo tamaniti Turke i hajduke,
makar ovi bijahu samo orue Boje osvete, milost se Boja
preli preko njega i potomstva njegova, koje otada sve do
dana dananjega jede kruh svoj s ramenja svojih, i nikome
nita ne daje od onoga to pri bavi, ni kralju ni glavaru, ve

172
poneto kakvom prosjaku od nevolje i meni, siromanom
pastiru dua njihovih, a i to, daklem, po Svevinjoj volji.
Glava IV

U KOJOJ SE BESJEDI KAKO SE PROKLETSTVO ILI BLAGOSLOV

BOJI POSTOJANO NASTAVLJA

O Jurasu Gariu, Prpi, vie neemo govoriti, jerbo sve

ostalo to ae-Nedoue zapisa prilino je pouzdano i s
istinom sloivo. I kako znamo, poto Prpa obue kostrijet i
u pokoru udari, Gospodin ga obdari s ukupno est sinova i
pet keri, i za njegova ivota ne smae mu nijedno.
Ali muke i nevolje nadooe netom Prpa oi zaklopi.
Nu, za ivota Prpina svih est sinova njegovih drahu se
Boga, pa kako do puke dorastahu, tako je i o rame vjeahu.
I vojevahu s mirom, premda sada ivot hajduki bijae
mnogo pogibeljniji od preanjeg, budui ga zaskakahu i
Turci i Mleii. Zato Mleii kad bijahu krani i kad do
tada hajduke na hajduiju naganjahu i po dvadeset im
dukata plaahu za glavu tursku ili podaniku? Zato Mleii
kad se zna da bez raje i hajduka posigurno nikada Krajinu
od Turina iskamili ne bi? To e, daklem, upitati onaj koji
prokletstvo Boje na umu nema. A onaj koji ga ima, znat e
da je u Boga sve postojano i da drukije ne moe biti:
netom narod jednog tuinca snimi s vrata, drugoga mora na
nj posaditi; a im ovaj zajai, ve gledaju kako e s njim
pod kopita i s treim oijukaju.
Samo oni koji bi uzjaili, miljahu da nikada nee
sjahati, pa se uljuljani u tu sigurnost na ivinu nisu ni
osvrtali, niti pomiljali da bi se, trvena, ipak mogla jednom
zblaniti i kopitnuti, te su je ibali kad je trebalo i kad nije
trebalo i u jasle za mija gnijezda bacali. Nu, kako sami
nisu u zlu bili ni zla mirisali nije bilo ni potrebe da se sa

173
ivinom drukije postupa. Jerbo dok konjanik s drugim
konjikom u miru divani i rzanje mu na zub ide, pa konja po
njuci obrzdava. Ali kad se sablje isuu, konjski vrat naglo
postaje ba kao stvoren za tapanje, a uho za tisue rijei
medenih, te: O konjiu, dobro moje, iznesi me, izbavi me,
i u elo kopitni ga... A poslije Maloga rata nevolje ne
bijae: Turci i Mleii skladno marvu podijelie, u iste diple
zapuhae i u prijateljski divan udarie. Bijahu gospodari. A
gospodari radije meu se na gladno avrljaju, nego i s
najvjernijim slugom tusta ovna erupaju. Gospodari su
gospodari, pijani od samih slatkih rijei gospodarskih
njemuti jezik slugu poinju razumijevati tek kad padaju ili
misle da e pasti. Stoga, velju, Mleii i Turci ubrzo
zajedniku latinicu i arapicu nauie, glagoljicu zaboravie
i u tren oka spoznae da ih zemaljski probitci vie
prikljuuju nego nebeski razluuju. I dogodi se da su
Mleii ee nego Turci stali tamaniti hajduke, pa i one
koji su po Turskoj etovali, a u Mletaku prebijegali u ludoj
nadi da e u kranskoj zemlji utoite nai.
Hajduci, daklem, postadoe ravni sinu ovjeanskomu:
ne imaahu ni kamena na koji bi glavu mogli nasloniti.
Hajkani od Turaka, hajkani od Mleana i pripuza njihovih,
hajkani od gladi i boleina svakovrsnih, hajkani od svega
iva i neiva ipak volju Boju ne pogazie, ve i dalje kruh
svoj jeahu s ramena svojega zaraujui ga pukom i
bodeom. Netko e rei: a to im je drugo i preostalo kad
Mleii turske agaluke svojim podguzima razdijelie, na
puk namet udarie, zabranie saditi lozu i uzgajati duhan; i
da ne bi Francuza krumpir ni do dana dananjega procvjetao
ne bi! Mogli su stoku uzgajati, mogli su u Hrvatsku
prebjei, mogli su... A opet nisu nita mogli, jer oni su
kako ree ae-Nedoue u ovaj kamen do koljena
ukopani, prokleti ropstvom i blagoslovljeni slobodom.

174
 Putovi su Gospodnji nedokuivi i neistraivi, ma ni
ljudski nisu mnogo manje zamreni. Dugo sam ivio, dugo
gledao, dugo sluao, okruen vie gadalinom nego sjajem
ljudske due, jer preda mnom se svaka i najognojenija
unutranja gade bez stida otvara. Mnogo sam puka
ispovjedio, i hajduka mnogo, jer hajduci jo ni danas nisu
ba sasvim uveli jo uvijek poneko alabaza s pukom na
ramenu i glavom u torbi. Ovo, daklem, hou rei: nikad
neu zaboraviti dan kad sam prvog hajduka ispovjedio, dan
u koji se moja zanosna mladenaka dua ponajprije ganula,
a potom zgrozila. Taj hajduk bijae nekakva golema
oploina, te me je i kleei nadvisivao. Na prsa si mu
mogao rvanj poloiti i ne bi ih prekrio, na njima rvanj
izrazbijati i ne bi ih okrznuo. I taj se kremen od ovjeka
skovrljio preda mnom poput slabunjava i osjetljiva djeteta.
Rasplakao se i razjecao, i sve se akama o prsa busa da
itava crkva odjekuje, roni suze k iz kamenice samo zato
to je neku udovicu nabusito s puta gurnuo i to nekom
slijepcu milostinju nije udijelio. Meni se dua razblai i
rastopi, te ga htjedoh upitati: jesi li ti arhaneo Boji koji
me iskuava ili mi put svetosti pokazuje? Ali ne upitah ga,
ve mi se iz obiaja omae: Jesi li koga ubio? A on,
nekako stidljivo prikloni glavu k ramenu i na moj uas
odgovori: Stid me je, oe, priznati, da ne bi pomislio kako
se hvalim i razmeem, a na svetoj smo ispovijedi... eto,
jesam poneto... Tako, tridesetak to Turaka, to rondara i
kojekakve smrdljive ivine. A kad mu rekoh da su to
grijesi, teki grijesi, samo to me ne usrka svojim golemim
iskreno zauenim ourdama: to ti je, oe? I o kakvim to
grijesima divani? Turci su nam, bolan, din-dumani, a
rondari krvni! Hou li, moe biti, dumanina perjem po
guzici?! Ja rekoh: Mirni turski trgovci nisu zulumari, a
rondari su vlast, a svaka je vlast od Boga! Meni je, oe,

175
od avla. A avao je neprijatelj Boga i ovjeka, pa glavu
mu k zmiji! Na to u ja: Gospodin ree: Ljubi
neprijatelja svojega kao samoga sebe! On upita: Ima li
Bog neprijatelja? Ima. Lucifera i svitu njegovu! A on
uskoi: Pa to uini s njim? Strovali ih u pakao! Na to
se on isprsi i nadme: Tako u i ja, oe! U pakao! U pakao
sa svim Turiima i Mleiima, sa svim rondarima i
serdarima... Ne umjedoh mu se suprotstaviti, ali svejedno
mu odrijeenje ne dadoh. A on e: Nita zato, oe, odoh ja
k fratrima; oni su due s nama i bolje znaju to je ovdje
grijeh a to nije. Poslije sam mnogo hajduka ispovjedio i
odrijeio, jer, eto, nek mi se Bog smiluje ubrzo nauih
to je ovdje grijeh a to zavjet uinjen s Bogom.
Vratimo se, daklem, gdje smo stali. Iako su se Mleii
slizali s Turcima i za volju dobre trgovine tamanili hajduke
ak i one koji su po Turskoj etovali a u Mletaku
prebijegali da na asak odahnu potamaniti ih ne mogahu.
I uahu se vele, jer ne znadijahu za njihov zavjet s Bogom.
Po svoj Krajini bijae hajduka znanih i neznanih, glasovitih
i bezimenih, razvikanih i pritajenih, samohranih i u povelike
druine zdruenih. Bijae tu Ivan Bui to poradi crvene
kose bi prozvan Roa, pa Marko Caljkui, reeni Mutvica,
jerbo mutvicom tri Turina prikla, pa Antia kori, reeni
Beg, pa Veki, Ninevi, Veli... do sutra bih mogao
nabrajati i sve momci s dobrom druinom, mladom,
neenjenom, od kojih nijednom ne bijae stalo poginuti.
Nu, neka drugi o njima govore. Ja sam htio samo
zabiljeiti rije dvije o potomcima Jurasa Garia, reenog
Prpa. enskinje neu ni spominjati osim Anice, koja se
kako je reeno bijae udala za ae-Nedoue. ivljae s
njim u skladu i ljubavi pune dvije godine, a onda umrije pri
porodu zajedno s djetetom svojim neroenim. Netom je
pokopae, ae-Nedoue put pod noge: njegovo korijenje

176
ne bijae u kamen uraslo, ve se cestom povlailo kao
prokleti gamiavi pruavac neki. Baba Anelija ivljae jo
dvadeset i jednu godinu, da se ispuni triput sedam dvadeset
i jedan. Bijae svu muku djecu pokopala i sva popucala k
hrastova kora, ali sve do smrti pjevuila je svoje pjesmice,
koje vie ne bijahu putene ve nekako nabono-krivovjerne,
ali sveer luckaste i zvrkaste:
Cin, cin, cili-cin,
u raju je rumarin,
u njem sidi Gospodin,
nae Gospe slatki sin.
U ruci mu bilac krin,
a u krinu utac klin.
to tu radi utac klin
ne zna ni sam Gospodin,
nego jedan bumbar fin
i jo mali Cilicin.
A sada, daklem, skoknimo na muke erede, e da bi se
vidjelo kako Gospodin u Svevinjoj mudrosti svojoj za
svakoga ovjeka sukobljive, suprotstavijive i proturjeive
stvari sloi i slui na udivljenje. Jerbo koji bi ovjek mogao
iznai nain da uvijek ima gospodara i da tomu gospodaru
nikada ne slui, niti mu ita daje, ve jo od njega i
oduzima?! Koji bi stvor mogao istodobno biti proklet i
blagoslovljen, suanj i slobodan, da se u blagoslovu hrani
pukom a u prokletstvu od nje pogiba? A Gospodin sve to
tako uredi i sloi.
Jo za ivota Prpina svih est sinova njegovih slono i
sretno hajdukovahu. Najstariji bje harambaa Mijovijo,
kojemu na dan oeve smrti bijae bilo ravno trideset godina,
a najmlai imun, koji taman bijae navrio esnaestu.
Braa bi se esto i duboko zalijetala u tursku zemlju, robila

177
i palila, a da im se nikad nita nije dogodilo, pa ni onda kad
je bila sva prilika da im se zlo dogodi. Nu, milost Boja i
zatitnice vile neprestance bdijahu nad dobrom njihovim.
Spomenut u samo jednu zgodu.
Bijae to, daklem, na 1752. Te se godine bijahu toliko
osilili i obezobrazili, da su turske karavane iikali odmah
do Arana gdje bijae mletaka carinarnica ma s onu
stranu mee, na turskoj zemlji. Turci se zaozbiljno
razgnjevie i stadoe optuivati Mleie da to nije bez
njihove. E da bi se oprali i ponovo umilili Turcima Mleii
uhvate prava zdrava ovjeka, nekog Andriju Sekeleza,
objesie ga ondje pred samom osamicom u Aranu. A da se
jo vie umile Turcima, njihovim askerima pridruie
nekoliko svojih rondara i dadoe se u potjeru za Garia
hajducima, koji Turcima ponajljue za zub zapee. to srea
a to izdaja nekog obanina pomogoe im da nau hajduko
zaklonite u Vir-planini. Bijae to neka vrtaica sneruke i
od svih oiju zaklonjena, tako da se mogla zapaziti tek kad
se dolo na sam rub kamena krunita. No mrana i
oblana, vjetar pao, na kiu se spremalo kad se Turci i
Mleii preko krunita nagnue. Pogledae dolje i imae to
vidjeti: oko eravice, koja se ve stala pokrivati pepelom,
poleglo estoro brae, poleglo i pospalo kao zaklano. Kako
je neusporedivo vea naslada pljuvati po ivu neprijatelju
nego ga u snu priklati pa eto mu tut a da i ne zna tko
ga prikla, to se askeri i rondari dolibie do pospalih,
pokupie im oruje, pa po etvorica sjedoe uz jednoga s
isukanim noevima za svaku sluajnost. Potom
probudie usnule, koji vidjevi u to su upali, ostadoe k
janjci. to poradi hladnoe, to poradi veeg uivanja u
gledanju jada zaskoenih, Turci i rondari razgorjee vatru.
Hajduci samo skupljaju obrve, stiu zube i premiljaju: je
li bolje trgnuti se pa da te na mjestu prikolju, ili ekati da te

178
osude, pa si na istom. Nu nitko se bez harambae na svoju
ne usudi. Mijovijo pak uti i uti, sve nekud u daljinu gleda
i pogrde slua ba kao da mu pjesmu pjevaju. Onda otvori
usta bijahu votana ba kao da mu ih netko drugi
otvara i ree: Udrui se krst s nekrstom, i to bez srdbe
Boje nee proi. Sad razumijem znamenje to mi noas
triput uzastopce u san doe. Na to se jedan od rondara
iskrevelji i ree: Nije li to znamenje malo sliilo omaenu
konopcu? Mijovijo i ne trepnu, ve e opet na ona votana
usta koja se nisu micala, ve samo onako zjala: Bio je
sveti kri. U poetku malen, jedva ga razabire, a potom sve
sjajniji i vei dok ne prekri mjesec i polumjesec, dok ne
zastre itavo nebo. Potom uzdie glavu i zagleda se prema
istoku: Eno ga opet! Tada svi krani i svi Turci podigoe
glave i stadoe traiti znamenje. Mijovijo skoi, prebaci
mutap preko vatre i dovikne: Noktom u ledinu! U mraku,
koji si mogao rezati, u se samo kako pet opruga odskoi,
kako zapucketae grabove granice i stade se runiti
kamenje. Kad vatra probi kroz mutap, vidje samo
izbezumljena i sama na se pomamna lica askera i rondara.
Kad se, daklem, braa dokopae sigurnosti i stadoe
Mijovilu na lukavstvu estitati, on se zablenu: to vam je?
Kakvo lukavstvo?! Ja se ovaj as rasanih, a to je prije toga
bilo niti znam niti mogu znati. Kad mu oni sve po redu
ispripovijedae, on samo promrmlja: Bit e posestrima
vila. Tada se i braa prisjetie, da Mijovijo i ne bijae
Mijovijo, da mu se usta nisu ni micala ve samo zjala, a
glas koji iz njih izvirae nipoto ne bijae njegov, opor i
hrapav, ve nekako utanjen, vie enski.
Od tada su vile brai esto na pomoi bile, ma ni vile
nisu svemogue.

179
 Glava V

U KOJOJ SE BESJEDI KAKO UDARIE NEVOLJE OD BOGA I

OVJEKA

Nedostojno je i nepravedno istraivati putove Boje, pa

bili to putovi milosti ili putovi srdbe. Treba ih samo
primati, kao kiu, kao suu. Rekosmo, krani oslobodie
Krajinu i na nju sruie vie nevolja nego nekad Turci. Kao
da se i Bog priklonio kranskim tlaiteljima, te i on oei i
oini gore nego po Misiru. Jerbo Misir ponajprije obdari sa
sedam debelih krava sedam rodnih godina a potom sa
sedam mravih. Ovdje svaka deseta bijae boepomozi.
Glad pritisnu puk, koji stade mljeti ljulj i upati ljaljke i od
njih mantati, od sirka i dubove kore kruh mijesiti, opancima
i oputom gorko zelje i svakovrsnu travu zainjati. Jugo s
Levanta donese boleine trule i svakojake, a kuga iz Bosne
dojezdi na buri. Puk zajauka, ali jauci se odbie od kamenja,
i nitko ih ne u osim onoga komu se vratie. Kosa smrti
stade redomice krst i nekrst, hodu i fratra. I tko se nije pod
vrh brda sklonio ili duboko u Tursku i Hrvatsku prebjegao,
silazio bi na groblje, plou dizao i lijegao utjeen da e
bar tako biti kranski pokopan. Samo se poneko prisisno
dijete odralo. Majke, kojima dojke bijahu sasuene kao
prazan mjei nad ognjitem, u jutra bi na djejim
ustacima zatjecale kapljice mlijeka i u praznovjerju mislile
da to vile od svoga daju. Nisu znale da vile svoga nemaju
niti mogu imati, da su ustvari kriom po Bosni ovce muzle i
dojenadi kriom ovje, a ne svoje mlijeko donosile. Bijae
godina Vukojarca.
Sinovi su, daklem, Prpini i u tim tunim vremenima
sveudilj puku nosali, kruili i estarili oko Duvna, Livna i
Glamoa, otimali hranu Turcima i nosili je enama i djeci,

180
kao i udovicama i siroadi u svom selu. I dugo su tako
vrljali umiui i gladi i kugi i puci. A onda se odjednom
zgrmi. Negdje na rubu Bukoga blata uga se neto u
utrobici uzmlaega Nikolice i svega ga sprlji. Braa ga
umjesto u grob u dubok krijep gurnue eljeznom kukom
kako su vidjeli da rade sereani u Imotskom i tako se
sami ne okuie. Jo ne bijahu pravo na brata ni kamenje
navalili kad naleti buljuk askera i otvori vatru, koja na
mjestu spri Juricu, dok ostala etvorica kud koji. Trojica
malo kasnije naioe na Roinu druinu, pa se od
progonjenih u progonitelje prometnue i jo u dan isti
estito brata osvetie.
Meutim, harambau Mijovila, koji se jo na poetku
bijae odvojio, zla kob skobi: upade u stupicu to je Mleii
harambai Stanku Soivici podmetnue. Tako tjerajui lisicu
vuka istjerae, i u splitski ga prun odvukoe. Vuk se u
prunu u lisicu prometnu i nevinacem se iinjae,
duimaglom i stiajburom, kukaviki drhtae od svakog
pogleda straara, tako da su tamniari stotine podrugljivih
ala i smijurina upuivali ne njemu, ve onima koji su ih do
juer njim straili. A on iza toga janjeeg maji vrebae i
paljivo mjerkae svakoga dok mu oko ne zape za nekog
Trtelju, koji mu se najprostodunijim uini. I kad ovaj jedne
veeri bijae na strai, Mijovijo se stade previjati od
zubobolje i ree reenom Trtelji: Pogiboh do zore. Ve za
ljubav Boju, donesi mi malo rakije ne bi li bol uminula.
Imam uivena dva dukata, jedan je tvoj. A reeni Trtelja
ree: A kad Trtelja donese rakiju, onda e Mijovijo
napojiti Trtelju. A kad se Trtelja naljoska, onda e Mijovijo
Trtelju po iverici, i uma ti mati. A kad profuz nae Trtelju
pijana, onda se zna to e biti s Trteljom. Mijovijo ne kaza
nita ve pomisli: inilo se da ni mater za sisu ne zna
uhvatiti! Uto reeni Trtelja nastavi i ree: Prpi bi se kosti

181
u grobu prevrnule kad bi vidio to bi Mijovijo od Trtelje
uinio. Jerbo Prpa je bio ovjek i na oko i na duu, bio je...
ima li neto to je veliko, najvee... eto, to je bio Prpa.
Jednom je Trtelji, dok je Trtelja dreni bio, pet dukata
podario. Zato? Za babino brano! I to mu Trtelja, da ima
pet ivota, zaboraviti ne moe. A savjet mu je valjao pet
puta po pet dukata. Velju, ree on: Trt'lja moj, dr'niu
moj, uv'k in' t' mora, j'rbo sv'k in' t' mora: i pratar, i
ov'k i 'vina! I tako Trtelja ini to mora; uva Mijovila.
Mijovijo nemono opusti ruke: Kao da ti nisam nita ni
rekao! Na to Trtelja ree: Ne moe to tako. Mijovijo ini
to mora. I Trtelja ini to mora. A Trtelja se mora oduiti
Prpi. Kako Prpe nema, mora se oduiti Mijovilu. Nu Trtelja
mora i uvati Mijovila. Stoga e se Trtelja okrenuti, a
Mijovijo e Trtelju oblicom po iverici; s Trtelje svui, na
se obui, i iroko mu polje. A kad profuz doe, nee nai
Trtelju pijana, ve na dunosti ranjena. Udari, to eka!
I tako Mijovijo umae iz splitske tamnice. Poradi toga
prozvae ga palatrinom, i svi dananji palatrini od njega
proedie. Stoga nije tono da se Prpii po Prpi prezivaju,
jerbo od Prpe ne postade nijedan Prpi, ve neki ostadoe
Garii, drugi palatrini, trei Tunjkii, prozvani tako po
treem sinu Prpinu Tomi, koga nazivahu Tunjko, jerbo vie
kroz nos rijei izgovarae a etvrti itumi, po najmlaem
imunu, kojega bogzna zato itumom prozvae; moe biti
da je bio ljutit, naprica i opak, to po zvuku same rijei
razabirem.

182
 Glava VI

U KOJOJ SE BESJEDI KAKO NA VJERI B0JOJ POGIBE ANTINA,

REENI AKIJA

Zbi se, daklem, ovako. Gonjeni od Turina i Mleia

hajduci stalna loga ne imaahu, ve as ovdje as ondje, a
kod kue ponajmanje. Dogodi se da se ba kod kue
uzstariji brat Antina, reeni akija, estoko razboli. Neka
pogana ognjica na nj pade, pa ga stade tresti i bacakati, k
kad vrag svetom vodom kropljen s krtenom duom kolo
zaigra. Kasnije se govorkalo da ga je neka Matija Dalerua
opinila to se ne htjede oeniti njenom keri Katuom
cotavom. Nu, kako to opinjenje nije stanovito potvreno,
to kao da za nj nismo ni uli. Razboli se, a i to je mnogo i
odvie. Kako zbog seoskih ronda ne mogae u kui
bolovati, to ga braa odnesoe u brdo i sklonie u peinu, pa
za svojim poslom. A ena njegova Maraa donaae mu
kruha, mlijeka i tomudrago. I sve bijae dobro: nit je tko za
nj znao, nit se propitkivao. Kad jedne zdravomarije, kano
bez due, uleti u Caria kuu, punu samih enskinja, neki
Jakia Brnjac iz Potpoletnice i zavapi: Za ime Boje,
kapulajte me, ljudi! Rondari mi u pete uskau. A
Mijovilova ena Anuka ree: Ovo je hajduka kua, i
ovdje e te najprije traiti. A reeni Jakia Brnjac opet
zavapi: Kud u, jadan i nevoljan, ako ne na ruke
pobratimu svomu Mijovilu! Uto se niz Glavicu zau
orljava kao od stotinu zaobadanih goveda. A u Marae dua
k skorup, pa ree: To su rondari. Bje' za mnom! No
bijae mrkla, oputine uske, a kamenje i grabovina jo ih
vie suzie i od zla pogleda zaklonie. I odvede ga bez
pogibelji u brdo, u peinu u kojoj se njen mu skrivae.
im pri svjetlu votanice Jakia razabra akiju, koji se
malo u ognjici prenuo, namah se mai ovje britve i prikla
183
ga ondje. Ali prije nego priklan bi, akija uspi razabrati
Marau i prokrkljati: Zato me izdade?! A Marai to
leden mosur u srce i Bog nek joj se dui smiluje uini
jedino to mogae uiniti: utopi se u rovanju.
Tri preostala brata, prije nego na sud Boji izioe,
poteno dugove izravnae: zaklae Jakiu Brnjca i etvoricu
brae njegove i tako upokojie nemirnu duu brata svojega
akije i milu duicu, u dobroti lakovjerne nevjestice svoje.
A puk okrenu glavu od kue Jakiine i od kua sviju
Brnjaca: nit se tko enio kerima njihovim, nit se koja
udavala za sinove njihove, te se tako ubrzo zatro rod
zmijski, izdajniki. Nu prije no to se do kraja zatre jo e
jednom zlim progovoriti, kako e se unaprijedak vidjeti.
Glava VII

U KOJOJ SE BESJEDI KAKVA VESELA KOB SKOBI NAJMLAEGA I

NAJSTARIJEGA PRPINA SINA

Videi, daklem, harambaa Mijovijo palatrin da

Mleii i Turci poradi ovozemnih probitaka u isti kutli
puu i u istu sviralu sviraju, poravna ih na muici puke.
Tomu pridonese i okrutnost Mleia koji bi svakog hajduka
makar na mletakoj zemlji od svetoga Franje svetiji bio
na muke udarali, a pridonese i to to Mijovilovu glavu
velikom cijenom ucijenie, premda na mletakoj zemlji jo
ne ubi ni jednog ni Mleia ni Turia. Pa kad je tako i
kad se mora mrijeti pomisli neka se veselo mre. A
veselo se moe umrijeti samo ako kaparu unaprijed primi i
svoju glavu s deset drugih zadui. Pa kad doe pred
kljuara Petra i on te upita: Mijovile, kakav je tvoj ivot
bio?, moe mu mirne due odgovoriti: Od koristi, sveti
Petre... od koristi, kao drugih trideset.

184
 I tako s preostala dva brata stade u busije uskakati,
iikati Turke i Mleie, trgovce i sereane. U malo zemana
opljakae i pobie trinaest turskih trgovaca, hadi Osmana
Dizdarevia, Safet-agu elebia, pet rondara, est sereana,
serzenta Alfijerija i tenenta Bassana. I Mijovijo i braa
njegova govarahu svakom ivu u Krajini: Poruite
kolonelu Kambiju i providuru Corneru da sad moemo
veselo umrijeti.
I umrijee tako. Zaskoie ih, daklem, rondari lii-
prkna mletaka zaskoie ih na logu u kui Jurevia na
Studencima. Toma, reeni Tunjko, ne bi pri estoku piu, pa
na vrijeme u glas vile posestrime te uspije pobjei
zaklonjen navama od debele bukovine. Najstarijeg
Mijovila i najmlaeg imuna, jo bunovne i nerasanjene,
uadi sputae, u imotsku tvravu odvedoe i zaas na smrt
osudie.
Vezanu vuku i nedonoad iz repa dlake upa. Sva ta
kukavelj vojnika kojoj su se do juer gae punile na
sam spomen Mijovilova imena stade ga danas, svezana i
isprebijana, prebijati, dlake mu iz brka upati, smijati se,
podrugivati i pljuvati po njemu. Na dan izvrenja osude
doe i kolonel Kambij i providur Rocco Corner, da se
naslade jaucima omrznutih hajduka. I ba providur Corner
dade mig da osuene privedu krunitu tvrave.
Osamdesetak arina ispod okomite litice i tvravnih zidova
na litici bjelasae se isturena stijena, kao neka odskonica
za jezero koje se modrilo na dvjesta arina ispod nje.
Providur se dugo naslaivae gledajui stijenu, pa sve od
naslade usne oblizava, usukiva brk i smijeak ispod njega.
Onda pogleda Mijovila i imuna, te, toboe, prijateljski
ree: Laka ste skoka, junaine. Skoiderte na onu
stjenicu, pa kud znate! I Corner, i kolonel, i svi sereani
odreda ponadae se u opakom srcu da e braa uistinu

185
skoiti i pruiti im ivinsku nasladu, koju su tako dugo i,
kako bih rekao, ustreptalo prieljkivali. Jerbo ve vie
godina nijedan hajduk skoio nije, nijedno se ovjeansko
tijelo nije razmrskalo, niti se rumena krv prolila po kamenu,
koji je od krvi poto bi je kie isprale postajao sve
bjeliji i sjajniji. Sigurnost providurova zahvati i ostale, te su
svi za gotovo drali da e ovi diiglavci hajduki, ludo se
pouzdavajui u noge lagane, zaista skoiti i veliku im
nasladu pruiti. Nu, Mijovijo ree: Kad bi ti, smrdo, na
mom mjestu bio, zaista bi skoio. I nita ti se, moj
providuriu, dogodilo ne bi, jerbo se leinarima nita
dogoditi ne moe ma odakle se spustili i ma kakvu mrlinu
progucali. I udari u smijeh i on i brat imun za njim, a
providur krgui zubima i prevri oima. Tada mali imun
povika: Gledajte, ljudi, kako vam providuri pozeleni. To
je od abe krastae koju ivu proguta, a strvinaru je ivo
otrov k i vuku leina! Providur se ne umjede svladati, ve
udri pesnicama as jednog as drugog, a njima gospodska
pesnica milovanje. I Mijovijo ree: Ne udaraj, jado, dlan
e nauljati, a opet nee zaboraviti kako si ono u
Crljenom klancu gae napunio mislei od obana da smo
mi, a dvanaest ti je sereana diliencu pratilo! I Mijovijo s
dva prsta zaepi nos. A to je najgore, Corner je dobro znao
da to bijae istina, pa mu se i samu priini da uje smrad od
nekad punih gaa, te i on dva prsta nosu prinese. Onda se
trgnu i prosikta: Strijeljajte ih! Mijovijo pogleda brata i
dobaci mu: Samo veselo, brajo, samo veselo! I neka te ne
smeta to smrdo i sad smrdi. Zaepi nos i smij se! I
obojica nos zaepie, u smijeh udarie, i smijahu se,
smijahu zaista od srca veselo, i njihov smijeh bijae tako
ist i zvonak, da se pucnjava nije ni ula. I kad im se tjelesa
prostrijee po kamenju, taj je zvonki smijeh jo uvijek
zvonio odbijajui se od golema grotla okomitih litica to

186
opasuju jezero. Kau, da svake prestupne godine licem na
svetoga Filipa i Jakova u dan njihove smrti poput
srebra ist smijeh dugo i jednoliko krui ljevkom jezera,
kao da uspavane stijene na junaka djela budi.
Glava VIII

U KOJOJ SE BESJEDI KAKO POGIBE TOMA, REENI TUNJKO

POSLJEDNJI OD SINOVA PRPINIH

Ostavi, daklem, sam, Toma reeni Tunjko poali

i cijelog ivota aljae to poslua posestrimu vilu i zatien
navama umae rondarima. Morao je ostati s braom s
kojom je vojevao, morao je veselo poginuti. Sada ostade,
eto tako, kao osuena grana, a biti eto tako, isto je to i ne
biti. Prikuiti se Roinoj, Soiviinoj, Stipanovoj ili bilo
kojoj druini, isto je k da se pae piliima prikui. S
braom se tako lijepo vojevalo, smijalo i pjevalo, krv je krv,
a sve drugo luk i voda. Gdje su oni naleti i zaleti, oni
okraji i skraji, kreeva i plandovanja, puste pjesme uz
peene janjce i tuste ovnove, puste... I to vie uranjae u
divote prolosti, sadanjost se sve vie smrkavae
smraujui i samu elju za ivotom. Potucae se tako tamo i
ovamo, od nemila do nedraga, a ponekad i kui svraae ne
skrivajui se, te je pravo udo to ga odmah ne zaskoie.
Njegovo hajdukovanje vie ne bjee ono. Sve nekako
mlitavo i oputeno, bezvoljno, i kad ubijae i sam se uae
kako mu to za rukom polazi, a esto zapravo i nije znao da
ubija, ve onako, k zamiljen mesar i ne mislei kolje li
janje ili kozle. Ubijene ne bi ak ni opljakao. Svijet mu je
pred oima blijedio i vidljivo se smanjivao, a i sam se
smanjivao s tim izvinutim svijetom. Kopnio je. Kopnio od
tuge i samoe to ga sve jae i munije pritiskivahu.

187
 ovjek bi i tako mogao protumaiti: ubi ga emer za
braom. Nu, to bi bilo djetinjasto tumaenje, lieno one
udesne osnove kroz koju se provlai sva potka svijeta. Ima
li ita mahnitije od ovjeka koji tumara kao obezglavljen
pijetao, tumara a da ne zna kud tumara, ubija a da ne zna
koga ubija, i to u kraju gdje je krvna osveta vrhovni zakon?
Ovdje bi ga tek smrt brae morala zadojiti mlijekom ivota
i uliti mu snagu koju ne bi mogao potroiti sve dok ne bi
doao glave kolonelu i Corneru, rondarima i sereanima, ili
pak svoju izgubio.
Bijae, daklem, neto drugo. A to drugo bijae jedino
istinito, jerbo je nevaljanica u smrtnom asu pred mnogim
uima posvjedoila. Naime, Marija Bendinica ena
spomenutoga Jakie Brnjca, onog to bolesna akiju prikla
da bi osvetila mua i brau njegovu, koje poslije osveta
stie, stade po stazama i bogazama kud su prolazili Prpini
sinovi bacati ine od ludila u nadi da e netko od njih na
njih nagaziti. Bile su to crvene krpice i uzice, komadi ua
od kukuruzovine, krnjave drvene kaike, sueni prasei
mjehuri, puzdre i raznovrsne kojetarije. Svi nagazi bijahu
na ludilo nakanjeni. Ali nitko ne nagazi. Moda ni Toma ne
bi nagazio, da se u onoj trci nije pod navama opotio i
maio se za istom crvenom krpicom to mu se na putu
nae, da njom znoj obrie. I kako pot obrisa, onako ga jad
za srce ujede, a svijet se polagano stade prevrtati dok se
sasvim ne prevrnu.
I tumarao je, kako rekosmo, ne znajui kud tumara,
ubijao ne znajui koga ubija, i kopnio, kopnio, kopnio... A
onda jedne zdravomarije doe kui, veera licu zelja,
izljubi svoju djecu i djecu brae svoje to mukarci nikad
ne injahu i ree da ide malo povrljati po Bosni. Ali,
kako e se vidjeti, u Bosnu ne ode.

188
 Budui da je bila rana jesen slama, kapucina i
jasenov grm spremljeni, a marva se jo po brdu napasala
ne bijae potrebe da se na tavan pojate ulazi. I da nisu djeca
igrajui se ula, tko zna koliko bi jo potrajalo dok bi ga
otkrili. Leao je na slami s pripaajem pod glavom. Od
gladi bijae sasvim okopnio, bijae laki od ruka koji je
nekada mogao pojesti, bijae tako lagan, lagacan da ga je
ostarjela majka Anelija uzela u krilo kao nekad i kao
nekad pjevuila mu luckastu uspavanku:
Spavaj, spavaj, malo moje,
ispod sise majke svoje:
sisa e te od'raniti,
majka e te obraniti,
s dva e pera zlatne koke
odgnat ari i uroke,
a s veprove dvije kuke
odagnat e svake muke.
Aneli e s naeg praga
otirati crnog vraga,
glogov kolac sa dva kraka
probuit e vukodlaka,
a vile e na panjiu plesti
grivu tvom vraniu.
Vik e imat sablju britku,
vik e piti vodu pitku,
vik e imat barut suv,
vik e jisti u kvas kruv,
vik e sii dumanina,
vik e biti junaina.
Spavaj, spavaj, malo moje,
bit e dugo ie tvoje...
Jadna li sam i kukavna!

189
 Glava IX

U KOJOJ SE BESJEDI KAKO UNUCI PRPINI MUDROU BABE

ANELIJE NOVIM BOJIM PUTEM KRENUE

Za izginulim Prpinim sinovima ostade, daklem, tuta i

tma i sijaset ruiastih kljunia i apica bez aporaka: to
mukinja to enskinja dvadeset i osam ukupno na broju
od toga tek troje sedamnaestu uhvatilo. Tko e bezdana
drijelca napuniti kad muke ruke nije i kad puke nema!
Ono malo blaga to barut donese, moe barut i odnijeti. A
da i ne odnese, dukati jaja ne nesu niti se iz njih legu; a sve
to se ne lee i ne klija brzo kraju doe. Velju, djeica
bijahu jo nejaka da bi se oevom pukom zametnula, a
usto pospana i nevjeta hoda da na djedovskim putovima
posrnula ne bi.
Stoga, e da bi sauvao zavjet uinjen s kraljevim
tobolarem, Bogu ne osta ino ve da sam neto izmisli i
progovori kroz luckastu pamet babe Anelije. Daklem, baba
Anelija za prvog proljetnog mlaaka sazva pred kuu na
stopicu sve svoje nevjeste, upre prstom u mjeseev srpi i
ree: Gledajte, neve, nevjestice, kako je tanahan k vlas i
kako e ubrzo k sir nabubriti. Djeca vaa a unuad moja
ista su kao on dananji, i neka budu kao on sutranji: neka
bubre, neka nabubre, a ne da potamnu prije nego i prvu
etvrt dosegnu, kao to oevi njihovi potamnjee. Puke im
ne dajte, puke im ne dajte, jer ni on puke nema! Tada
Anuka, udova Mijovilova, upita: to emo im dati kad
osim puaka nita i nemamo?! Jetrva njena, Kata, udova
imunova, odgovori umjesto babe Anelije: Imamo aru
dukata. Nabavimo im ovce i koze, pa neka ih uvaju. Na
to baba Anelija zapjevui: Pola za vukove, pola za
ubojice otaca svojih. Janja, udova Tomina, izmisli neto

190
novo, pa ree: Nabavimo im maklin i motiku, neka kre
kamenje, neka siju bar i proso, penicu i ozimicu, lozu i
krumpir i bilje svakovrsno. Anelija i opet zapjevui kroz
uvele krezube usne: Pola za ptice, pola za ubojice otaca
svojih. Tada se nevjeste naroguie i prosiktae: to nas
mui! Kai ti, o najmudrija! A baba Anelija umjesto da
to kae, zapjevui svojim istanjenim i oturpijanim
glasiem:
0 neviste, nevistice,
podignite k nebu lice.
Ko to nebom krui,
nikad se ne tui,
niti ore niti kopa
a deblja se k tri popa?
On na svaka kuca vrata,
od svakoga neto mata:
ovde mlika iz kablia,
onde masla iz tapia,
ovde ke iz kotlia,
onde sira iz miia,
ovde komad kruva suva,
onde krpu stara ruva,
divenice, kobasice
i zalogaj peenice,
ku ulja, ku vune
i za gusle konjske strune,
oputine kozje tanke,
oglavine za opanke
I poneku vinu dinju
za preednu sirotinju...
Anuka, udova Mijovilova, redomice pogleda jetrve i
ree: Pravo govori! I povika najstarijega sina Jurasa,
kasnije nazvana Potucalo, te mu ree: Poi u brdo i

191
nasijeci devet tapa jasenovih! Potom se obrati jetrvi
Anici, udovi djevera svojega Nikolice, to od kuge pokoen
bi: Ti si tkanju najvinija. Devet torba uprtnjaa otkaj!
I tako nastadoe prvi prosjaci od zanata, za razliku od
onih koje nevolja potjera i kojih od iskona svud po svijetu
ima.
Glava X

U KOJOJ SE BESJEDI KAKO SE PROKLETSTVO BOJE POSTOJANO

NASTAVLJA MA KAKVO DOBA NAILAZILO

Premda ne mogu pouzdano ustanoviti bijae li ikoji

Hrvat nazoan tajnom dogovoru u Ljubnu mjeseca
travnja 1797. da dovede nove gospodare u Dalmaciju,
mogu sasvim stanovito potvrditi da Hrvati punih pet
mjeseci bijahu najjadovitiji narod pod nebom, jerbo im
punih pet mjeseci nitko na vrat ne uzjaha. I stadoe se
svijati i zavijati, cesaru Franji molbe jaukati, da im vojsku
alje, jer ovako ne znaju ni to e ni kud e s nevoljnim
sobom. A kad cesar vojsku u Krajinu posla i zajai, odmah
se stadoe kopitati, te mnogi meu inim i moj stric u
turskoj Bosni utoite potraie.
Bijae mi ravno est godina kad na 1806. Austrijanci
sjaie a Francuzi uzjaie. Istini za volju, potonji su u puku
malo privrenika imali, ali imali su ih. I da nisu fratre
progonili, crkve i samostane u tale pretvarali, svete stvari
poganili i svakovrsne svetogrdnosti inili, imali bi ih jo i
vie. Ovako narod gore nego Turina zamrzi bezbonog
Francuza uza sve to to mu ovaj stade zemlju gospodara
dijeliti, kole otvarati, ceste probijati, krumpirovo sjeme i
druga ovozemna darivati dobra. Nu, to ovjeku prudi da
itav svijet zadobije a dui svojoj nahudi! Narod se podie
na Francuza, te nastadoe ustanci i bune, bitke i bojevi,

192
krvoprolia vele velika po svoj Dalmaciji, a ponaosob po
poljikoj, neretljanskoj i imotskoj krajini. Bijae na stotine i
tisue junaka bez premca, od fratra Dorotia do Zubana i
imotskog hajduka Martina Pavlovia aapca, kojega
naimenovae gospodarom sve zemlje od Cetine do Neretve.
I narod opet po prokletstvu Bojem udarae na jedne
da odmah potom druge gospodare dovede. I tako krv
prolijevae za Austriju i ne znajui da se ova u Schnbrunu
niice prostrla pred kljakava koljena malog korzikog
hajduka. I tako ono to u boju glavu ne izgubi, izgubi je na
strelitu ili u tamnici, ili se pak po Turskoj i Hrvatskoj
razbjea prekriveno oima od straha i pupka o kimu
prilijepljena od gladi.
Bijae mi trinaest godina kad Francuze protjerae i
dovedoe Austrijance da ponovo uzjae pa kako tada
zajaie tako do dana dananjega jae. I nita se ne
promijeni. Kao i Mleii stadoe urovati s Turcima i tap
lomiti na nevoljnom puku hrvatskome. Ono malo hajduka u
Krajini i ono malo to iz Turske preskae traei okrilje i
utoite, Austrijanci to pred puku, to pod klju, pa dobro
njima i Turcima dobro.
I da Gospodin u svemudrosti svojoj ovo kamenje raji ne
udijeli, na svakom bi drugom mjestu pocrkali k od
crkavice. Nu, Gospodin udijeli kamenje i izotri oko da vidi
konjanika iza brda i uho da uje psikanje zmije dok jo
spava, i nepce da razlui travu ljekovitu od trave otrovne, a
kamenje kao nijedno drugo napui mnoinom sila
nebeskih, dobrih i zlih. Pa to koristi da im kruh oduzme
kad su im eljud i dubova kora jednako slasni! A tebi je i
piletina tea od gline, jastuk tvri od kamena, jer nita
nema to se prstom opipati ne da, a to pipne, ee. A oni
imaju sav Boji svijet s kojim se u jedno stopie. I kako su
dio tog sveobuhvatnog i sveivog, ne moe ih ni sasjei ni

193
dotui ako itav Boji svijet ne dotue. I tako ive od
cvijeta metvice i mirisa zemlje poslije kie, od iznenadna
susreta sa zlatokosom vilom i grdnim Zubanom, od vjene
strave i vjene nade, te se gladni podrigivaju, alosni smiju,
beteni kolo igraju, zlostavljani pjevaju; i nitko im nita ne
moe dok su zaahureni u svom udesnom svijetu,
neosvojivom i neoskvrnjivom.
Glava XI

U KOJOJ SE BESTEDI KAKO SE LIJEPO IVJELO I UMIRALO U

STIDU LJUDSKOM I STRAHU B0JEM

Dok je kamenje vrvjelo Turcima i hajducima, dolina

suza bijae kraljevstvo posvemanje strave, smrt vrebae iza
svakog busa; s njom se izuvalo i obuvalo, lijegalo i ustajalo,
smrt bijae u svakom zalogaju i u svakom disaju smrt, te
usprkos molitava svetom Anti da nas izbavi oa nenadane
smrti, smrt svejednako iznenada zaskakae. Ljudima se
inilo da ivot i nije drugo ve vjena igra sa smru i da
izvan te divne i strane igre na tom bojem svijetu nikakve
druge radosti i nema. Po svim putovima i oputinama,
ogradama i barovitima, dragama i pasikama, svuda same
samohrane smrtonosne zamke: teke plovke jedva
prislonjene na preosjetljiv splet praljaka, zubata gvoa
napeta tankom daicom, bezdanke prekrivene nedunim
sunjem, a nagazi, uroci, ini, svakovrsna otajna zla i
preobijesna straila bijahu posijani gue od prosa. U zoru
bi se i psu i djetetu oi irile u lopare strave, da u sumrak
srce zadre udesno slatkom nasladom to se i ovaj dan
preturilo i svim smrtonosnim stupicama umaklo, i ne
sluajno ve istananom umijenou, protuinima i
protuarima, pouzdanjem u Boga, anela straanina i
pomonicu vilu. I tako, dok se ivjelo, ivjelo se u

194
neprestanom divnom uznesenju, u udesno zanosnom snu
na javi, u slatkostranoj napregnutosti i raspinjanju izmeu
sila nebeskih i sila zemaljskih, izmeu sinova svjetla i
sinova tmine, izmeu dobra i zla, i svaki dan ivota bijae
jedan ivot vie.
A kad nestadoe Turci i prorijedie se hajduci, brzoplet
bi mislio da e i taj potresni doivljaj ivota, satkana od
vjeno ustreptalih uzbuenja, nestati. Nu, ne bje tako. I
Turci i hajduci ivjeli su i nadalje, u dugim zimskim
noima, ivjeli na guslama, u komeanju sjena oko
trepetave vatre u zadimljenim potleuicama, ivjeli po
bunju i kamenju u sablasno gustoj mjeseini, strasniji i
junaniji nego za ivota. Uza sjene davnanjih junaka
skupljala bi se i sva otajstvena besmrtna bia, skupljala se i
provjeravala jesu li gusle pravo upamtile ba sve ono to se
neko tako slavno i uz njihovo uee u ljutim kreevima
dogaalo. A od same pomisli da su ta skrovita bia u tako
silnom broju u komiluku okupljena ljudima bi se dizala
kosa na glavi, ledeni mravci i trnci puzli uz kimu, i bijahu
sasvim rijetki oni koji bi se sami usudili kroz pomrinu iz
kue u kuu pretrati.
I tako su i hajduci i prosjaci podjednako uzbudljivo
ivjeli, nu prvi su nenadano umirali u pijanoj vatri kreeva i
ne znajui da umiru, a drugi i nisu umirali ve se tiho i
smireno iz smrtna ivota u besmrtan preseljavali.
Spomenut u samo kako umirae starjeinsko koljeno
koje proedi od Jurasa Garia, Prpe, i najstarijeg mu sina,
Mijovila palatrina, onoga to veselo pogibe. Mijovijo
palatrin, daklem, rodi Jurasa kojega nazvae Potucalo
poradi toga to ne ivljae kao svi ostali prosjaci, ak i ne
zimovae kod kue, ve se neprestance po Turskoj potucae,
te ga u tuoj zemlji i as smrtni zatee. Naoe ga, daklem,

195
smrznuta u jednoj pojati na Kuprekom polju, gdje su zime
ljute, najljue, te iv ovjek jedva opstati moe. I ne bi,
daklem, zaudno to ga naoe smrznuta, ve bi zaudno
to ga naoe sa smrznutim smijekom. Kau, ljudi su se od
ujice i od Bugojna danima na Kupres uspinjali da vide taj
ivozamrznuti smijeak, koji oito govorae da je smrt samo
sastavni dio ivota. I taj smijeak ne bijae toliko zaudan
po poruci ni po samu sebi, koliko po tome to bijae tako
mlad na tako staru ovjeku.
Potucalov pak sin Markia umrije u pramaljee. Eto tu,
pod meom, u Matkovim vinogradima. Ja taman odmisio
kad dotra mala Bendina i ree: Pope, jedan bi te ovjek
htio vidjeti. Eno ga dolje pod meom. Najprije pomislih:
Stupica je! jer tada bijae jo podosta pustahija koji se ne
skanjivahu ni na misnika ruku dii, a onda opet pomislih:
to ako si ovjeku uistinu potreban! I pooh. Bijae
mlado jutro, rosa pala, tilovina procvjetala, trava zamirisala,
puevi ietali. Kad pod meu, ono Markia. U bus sjeo, na
zid se naslonio; navrtak gleda, a navrtak soi. im me,
daklem, po koraku outi i prepozna, podie oi na me i
ree: Zvao sam te, pope, jer mi je otii, pa se htjedoh s
Bogom narediti i ove svoje grjeetine istresti. Nu, kad se
osvrnem na svu ovu divotu boju, nemam srca da je svojim
smrdljivim grijesima opoganim. Pogledaj, kako je sve
umiveno i okupano, kako die i mirie, kako soi... i
navrtak, i metvica, i mljeika, i ljubica pod kamenom, i uta
tilovina po svem brdu. Iz toga smo soka i mi prosoili. Pa
ako ove svoje smrdljive grijehe na nj ne istresem i ne
okaljam ga, nego tijano parnem, ini mi se da u se moi
kriom ponovo u nj zavui, kriom se u njem rastopiti i
razliti se dubinama zemaljskim iz kojih sam i ponikao, a
Bog e razumjeti i bez ispovijedi oprostiti. Jo je malo

196
gledao krupnu i gustu kaplju na navrtku, a onda sklopi
oteale kapke, ba kao da ga san obrva.
Markiina sina imuna naredio sam prije trideset
godina. Bijae, daklem, ljeto. imun plv na poslu, pa u
skoku od kue do kue, promumljaj Oena, ono biloto to
mu dadu i ne pogledaj, ve suk u torbu, pa na druga vrata.
Tako ti on do ruenih doba Broanac obigraj, pa na Posuje
udari. Nu, ni pas preko svoje ne moe; nadomak Posuju
koljena zadrhtae i noge ga izdadoe, te se prui ispod klena
ukraj puta. Njegovi ga svjetovali da se u sunce premjesti, ali
tko e umor rijeju podignuti. I tako on na travi, a trava
mokra. Kad ustati, ni makac. I mog ti imuna kui donesoe
i na slamaricu uz vatru polegoe. Sedam je dana ognjem
gorio i svata buncao, a osmi doe k sebi, jer Bog htjede da
se pri svijesti s njim naredi. Poslae po me. Ja ga
ispovjedih, priestih i svetom popudbinom pomazah. Kad
sve bi gotovo on se nadie i ree: Pope, as je smrtni. S
Bogom sam se ljudski i kranski naredio, nu ima jo netko.
Evo ti ovdje kesica srebrenjaka: pola za mise, a pola za med
od kadulje. Svakih desetak dana kupi tari meda od
kadulje i odnesi ga u onu peinu pod kukom. Meni to
zaudno, pa upitah: Zato? On uzdahnu pa ree: Imam
posestrimu vilu koja mi stotine dobrih uini. A kae da joj
med od kadulje ivotu godi i glas proiava. Za snage sam
joj ga poesto donosio. A sad kad nesta snage i kad mi je
seliti, red je da uinim to mogu i koliko mogu. Ne bih htio,
sad kad se za koji tren s njom na onom svijetu naem, da
me onako ispotiha icne: E, pobratime, pobratime, samo
na kaiki! I preminu. A ja sam, dok je novac trajao, svakog
petka med u peinu nosio i svakog drugog prazan kutli
nalazio. A kad ponesta imunova novca, kupih od svoga. Ja
u petak po tari, ono pun kakav sam i donio. I drugi put

197
pun, i trei tako. Pomislih da ju je stid od mene uzimati kad
me niim nije zaduila, te joj prestadoh nositi.
Tako se, eto, ivjelo i umiralo u stidu ljudskom i strahu
Bojem, i smrt bijae samo jedno divotno i svijetlo
preseljenje u onaj udesni svijet koji su za ovozemnog
ivota tek mjestimino dodirivali, ali s njim uvijek, svijesno
ili nesvijesno, duboko ivotno povezani.
Spomenuti imun rodi Iku, reenog Kikaa; Kika rodi
Jokaa, a Joka rodi Matu djetia, reenog Potrku. Svi su
ovi jo ivi i zdravi, a kako e umrijeti neka drugi zapisuju.
Glava XII

U KOJOJ SE BESJEDI KAKO BOG, E DA BI ZAVJET ISPUNIO, UMIJE

SMESTI I TURINA I KRANINA

Sva je zgoda da e Gospodin uskoro i konano Turke

grdno kazniti, jer im i ono malo pameti oduze. U posljednje
doba po svoj Bosni i Hercegovini stadoe takav zulum initi
kakav ni u najljuoj silenosti inili nisu. A kadije, koji su
neko mrvicu makar i turske pravde i raji dobaciti znali,
danas tue i sude samo da osude. Raji i opet ne preosta
nita do Boga, britka noa i puke arke, te se toga i
prihvati, pa tursku pravdu stade hajdukim arinom mjeriti i
poravnavati.
Kamen se ponovo zarumeni i nitko iv ne moe
razlikovati krv kaursku od krvi turske. Meu inim
hajducima bijae najimenitiji Andrija imi, koji s Jovom
Kadijeviem, Ivanom Lonarom, Antom i Marijanom
Joviem iz Vinjana, Ivanom Metroviem sa Studenaca i
ostalom kienom druinom Turcima silne jade zadavae,
iikae ih i ubijae, a srebro i zlato: pola raji, a pola
druini. imi ubi bega Lakiia i Dervi-bega Kopia, a
aga, trgovaca i ostale Turadije ni broja se ne zna. I tko

198
raspisa ucjenu na njegovu glavu? Turska carevina i paa
mostarski? Daklem, Austrija! Pade li u boju il ga u stupici
zaskoie? Daklem, na logu. I ne izdade ga Turkinja
djevojka niti kakva raspusna krmarica, ve Ante Garac,
dobar ovjek, Hrvat i katolik, koji mu tvrdu vjeru zadade da
ga izdati nee. A to se zbi licem na sv. Arkadija, na 12.
sijenja 1871. I dok ga kao sputanu ivinu austrijski jad iz
kue izdajnike vodae, imi dobaci Garcima: Moje noge
nad vaim glavama bile! I bit e akobogda, jer imi je u
srcu svaijem i mnoga e se kletva njegovoj prikljuiti.
etiri godine poslije toga svijetli cesar Franjo Josip I.
proeta Krajinom, tu i tamo komu togod lanu a togod
uknu, a to ludu raju s onu stranu granice ojunai, te listom
prionu za oruje nadajui se svijetloj pomoi cesarovoj. I
tako sijevnu luda munja u Gabeli, u Nikiu i Nevesinju,
gromovi protutnjie zemljom Hercegovom. Popovi i fratri,
vojevode i glavari, puk to se cijelom rukom ili s tri prsta
krsti... sve se die da turski zulum hajdukim uzvrati. Kad
se gine, nek se u opancima gine; kad te kolju, za ivota se
osveti da potomstvu dug ne ostavlja kad mu nita bolje
ostaviti ne moe.
Jo i danas bukti zemlja Hercegova, jo i danas luda raja
za cesara krumpir iz eravice vadi i u cesara se ufa, a cesar
se s Turcima paani. Jerbo, daklem, kad se inilo da e
polumjesec zai, a sveto drvo kria nebo prekriti na sam
dan sv. Ivana od Boga, na 8. oujka 1876. voe ustanike,
pop don Ivan Musi i vojevoda Mio Ljubibrati, tursku
zemlju hametom poharae, padoe na Goricu i u njoj sve
turske kule popalie ne Turci, ve apostolski cesar
zaustavi Boga u zemlji Hercegovoj. A dogodi se ovako.
Poslije spaljivanja Gorice don Ivan udari na Drinovce, a
Ljubibrati na Posuje. I bilo bi velikoga vraga, da austrijski
a ne turski vojnici ne uhvatie vojevodu Miuna sa est

199
drugova i enskinjom nekom dobre due, Johanom Markus,
koja je iz daleke Nizozemske pohitala da nevoljnom puku
melem na rane previje. A s njom bijae i talijanski knez
Faella i Cesari, dobri ljudi, srca pravdoljubiva. Nu, svijetli
cesar sa svima njima, sa svim hajducima i ustanicima u
lance i tamnice, a goloruke prebjege to u Krajini za rusu
glavu utoite potrauju, jo i danas odmah goloruke
Turinu na milost i nemilost izruuje, dok se Turci
Hercegovci po samome gradu Imotskome, do zubi oruani,
etkaju i bae i kupuju ovohou-ovo-neu, ba kao u svojoj
kui.
Videi da im se apostolski cesar milostivo smjeka,
Turci jo vie osilie, te stadoe sirotinju raju na svakovrsne
muke udarati, dok se napokon joguni i sileni licem na
dan sv. Celestina pape, na 19. svibnja 1876. i na
cesarsku zemlju ne prebacie palei, arei i harajui ee
nego kod kue. A svijetli cesar prede k sit maak, ba kao
da sibirski vuci kineske ovce deru.
Ustanici i dan dananji krue i estare zemljom
Hercegovom, voeni od don Ivana Musia i Alekse Jakia,
koji e Bog im zdravlja podario sva je zgoda, Turinu
i do glave doi.
E pa kad je tako, kad Turin nemilice kranske glave
kupi rei e netko zato onda uknuti ili razbojniki
pop Pavao ike pastvu svoju u vuje ralje alje?!
A ja u rei: Ne alje!
U tomu i jest domiljatost svemudrosti Boje. Mora se
priznati da se Bog milostiva ga budi slava nikad u
tako gadnom kripcu nije naao. On svoje ne moe porei
dok smrtnik svoju ne poree. A smrtnik se zametnuo
torbom, pa pravo u kreovo meu Turke i meu hajduke. I
Bogu ne preosta drugo ve da u svojoj svedomiljatosti

200
pamet smuti i Turcima i prosjacima. I tako moji lazari u
Turinu ne vide zatornika ve izvor ovozemnog ivota, a
Turin opet u njima ne vidi din-dumanina ve bogodanu
sirotinju, kojoj se sila uiniti ne moe, jerbo Allah svaku
njihovu kletvu za gotov gro uzima, i protiv te kletve ne
pomau ni zapisi hode zvornikoga koji je na veliku glasu.
Stoga nikad ni jednom od mojih lazara, makar i u pravo
kreevo zapao, ne pade ni vlas s glave ni vokac na glavu.
Star sam i nije mi zamjeriti ako li gdje zabrazdih ili
togod nedolina rekoh, ili pak brzopleto zakljuih. Ima jo
mnotvo ivih i razumnih ljudi koji zapisuju ono to vide ili
to u starinskim zapisima iznalaze, pa neka svatko prihvati
istinu koja mu se zgodnijom priini, kako je ve obiaj
meu ljudima kad razmiljaju o prolosti, koju ionako svaki
svojim arinom mjeri i po svom stasu kroji.
Pisano licem na sv. Josipa, na 19. oujka 1878.
Pop Pavao ike, upnik

201
VINO JE NEDUNO, A KRV OVACA U NEBO
VAPI

Dok je don Pavao itao a Potrka se svojski upinjao da

od svega bar neto shvati i popamti, komadi starake
mudrosti u ivot ponese, dotle je mladi kapelan sve bre
slinu gutao i sve nestrpljivije ekao kad e se taj bezboni
zapis doitati, pa da ga smrvi rojem blistavih strijela Bojih,
koje su mu odnekud s nebesa u mozak dolijetale i tamo se
kao u tobolac slagale da ponovo polete, izreetaju, u prah i
pepeo samelju tu vraju mjeavinu svega i svaega, to
bezbono nauavanje kakvo jo nijedan krivovjernik
nauavao nije, taj nauk avaoski zakukuljen u lano ljudsko
milosre izdignuto nad Boje zakone. I ve htjede zaustiti
kad se stari upnik trgnu i rije mu rairenim prstima na vrh
jezika zaara.
Pst! proita aptom don Pavao i suspregnuta daha
stade paljivo oslukivati.
Kroz pukarnice i prozori na somiu dopirae
neumorno jednoliko glasanje popaca i zrikavaca, kao i onaj
jedinstveni skladno prigueni, otajni i milozvuni umor
tople proljetne noi, sazdan od milijuna malih umova, koji
kao da izviru odasvud, iz itava kamenjara, a nijedan
202
izvori ne moe odrediti. Don Pavlovo uvjebano i
preosjetljivo uho odmah primijeti da je neto poremetilo to,
tako dobro poznato, tihano i jednoliko. Sada i Potrka i
mladi kapelan jasno razabrae ljudske korake na travnatom
dvoritu.
Netko dolazi ree mladi kapelan i revno skoi da
otkrauna vrata.
Don Pavao ga hitro uhvati za ruku i ponovo prikova za
klupu:
Dolaze mnogi.
Ja ujem samo jedne korake.
A ja sedmore, kao goleme apetine to se uljaju
tako, da ni vlati trave ne daju da zauti proapta don
Pavao i zagleda se u izobanu gredu pod poploanim
krovom, gdje ivi njegov duh-prijatelj, siuan kao zrno
prosa Nije li, daklem, tako, Prosko?
Bjee li crv u crvotonoj gredi ili uznemirena
promjenom vremena neka daska zakripi, no jasno se u
tanahni glasi koji negdje ispod krova zacijuka neto slino
ljudskome: Je. Mladog kapelana i Potrku srsi prooe,
dok se don Pavao sasvim ozbiljno i s neskrivenim
potovanjem nakloni gredi i, trudei se da bude to
ponizniji, ljupko ree:
Hvala ti, Prosko.
U tom se asu zau snano kucanje na hrastovim
vratima i odmah zatim glas piskutljiv i nekako na ensko
izvrnut, glas zagvokog potara, koji se od ovih zatucanih
seljaka nastojao razlikovati po svemu pa i po tome to je
govorio talijanski, ali ta njegova talijantina bijae zaista
njegova, osobita i otmjena, pjevuava:

203
 injor parokijere, ovde potijere. Knjiga, letera
donosijere. La rakija toijere u pikolo bikijere za povero
potijere. Apri, otvori, pod petom mi gori.
Don Pavlu oice mladenaki zaigrae, namigne don
Petru i Potrki veselo se kesei, maji se doulja do vrata,
zabaci ruke na stranjicu i prinese usta oveoj rupi na
kljuanici:
Oh, bona sera, signor postiere, ho per lei un bel
bicchiere. Voltate kante, signor brigante: olovo, piombo,
do' e im dobro, un bel bullo per tuo culo e una bella
balla...1
Glas se pred vratima naglo promijeni i kao iz badnja
zaurla:
Bogu mu popovskoga, prepozna me! Razvaljujte
konobu, pa emo odozdo!
He, heee, brutti farabutti, nel sotto bit e vam otto,
sopra o su, dr'te ga tu! smijao se don Pavao, kojega je
sve ovo oito zabavljalo.
Snaan udarac sjekire fijuknu kroz no i mrviak se zabi
u vrsta hrastova vrata konobe. Od tog udarca potrese se
cijeli pod i cijeli stari rasklimani upni dvor.
Ta to su zaista razbojnici procvokota mladi
kapelan, te se stade sumanuto krstiti i Bogu moliti usrdnije
nego se ikada molio, a roj blistavih Bojih strijela,
pripravnih da od don Pavla naprave reeto, zastre tamna
oblaina strave.
Ta zaista, ta zaista, razbojnici... dooe ti zapjevati
podoknicu, moj mladi brate... nek, daklem, zna u to si

1
O, dobro vee, gospodine listonoo, imam za vas lijepu au.
Okrenite stranjice, gospodine lupeu: olovo e im dobro doi, jedna
lijepa marka na tvoje prkno i lijepo tane...

204
zagavljao, zaista, ta zaista... dobaci mu kroz smijeh don
Pavao, pa jo uvijek veselo se kesei prie postelji, bez
urbe odmae jastuk, uze dvije kubure ispod njega, usu
praha u ljebicu, napne kokote kremenjake i primae se
prozoru na somiu.
teta uzdahnu iskreno to nad vratima konobe
nema otvora, da ih malo po stranjici ignem.
Kad ve ne moe u stranjicu, moe u zrak, te obje
cijevi isturi kroz prozor i opali. Udarci sjekire naas
prestadoe, a onda se opet zau siguran, zapovjedniki glas
iz badnja, u kojem Potrka prepozna glas razbojnika Matana
Caljkuia:
to ste se u gae, dronjavci, kad do vas ni dim ne
moe! Dok seljani stignu triput emo posao obaviti.
1 O, dobro vee' gospodine listonoo, imam za vas
lijepu au. Okrenite stranjice, gospodine lupeu: olovo e
im dobro doi, jedna lijepa marka na tvoje prkno i lijepo
tane...
Sjekira ponovo poe udarati dok vrata ne popustie. I
ba kad popustie iz dvaju susjednih komiluka puke
zapucae, kao odgovor da su popa razumjeli i kao poruka da
se jo samo malice odri dok pomo ne stigne.
Sedmorica razbojnika, uz psovke i bogohulne kletve, u
konobu nahrupie. Odijeljen od njih samo nesigurnim
podom, mladi kapelan ve vidje u njemu rupetinu i kako iz
te rupetine iskau kosmate glave razbojnika s razjapljenim
ustima, iskeenim prorijeenim zubima, kako striu uima,
sijevaju oima i uzdiu sjekiru, te se vie i ne moljae za
spasenje tijela, ve samo za laku i kransku smrt. U
trenutku se sjeti svih grijeha i greia, a kako mu ruke
bijahu odrvenjene, stade se u mislima raskajniki akama u
prsa busati nastojei da se savreno pokaje, jer bez

205
savrenog pokajanja spasenja nema. No nikako ne mogae
dokuiti kakvo je to njegovo pokajanje, nikako razluiti onu
koliko ju je puta razumom jasno predoio onu
predivnu i preistu tugu ljubavi, tugu samo zbog toga to je
grijehom uvrijedio svedobrog ljubljenog Boga od kajanja iz
straha da svoju jadnu duu izbavi od onog stranog mjesta,
gdje nita nema osim plaa i krguta zubi, te pomisli na
ispovijed, na jedino pouzdano spasenje, i don Pavao mu se
kakav je takav je ponovo ukaza kao zamjenik Boji, i
to on odrijei na zemlji, bit e odrijeeno i na nebesima.
Don Pavle! Don Pavle glas mu bijae blii jauku
nego zovu s Bogom me naredi i svetim uljem pomai
grene udove moje, da ist uziem pred lice Svevinjega.
Kud si navalio k fratar u pojatu! uzvrati don
Pavao nabijajui kremenjae Strpi se, bolan, malo dok
ovo ne proe.
Ne bih te ni zvao kad bih znao da e ovo proi
pomisli mladi kapelan i u don Pavlovu odbijanju, u tom
uskraivanju najnunijeg svetog sakramenta, koji nikada
jedan sveenik uskratiti ne smije, vidje avaosku osvetu.
Ledena ga zebnja podie, uas i oaj ispunie ga do dna: uz
tijelo e i duu izgubiti. Ali ne! Ne da on due, ne da! Bog
vidi njegovu elju i istu nakanu, a to to mu se sakrament
pokore uskrauje, ne uskrauje ga sveenik nego vrag u
sveeniku nastanjen. O, Bog e njegovo pokajanje, makar i
ne bilo savreno, savrenim primiti. Boe, koji sve vidi i
sve zna, zna i to da sam se ispovjediti htio, a to je isto kao
da sam se i ispovjedio... Ali i opet ne bijae siguran da je
ba isto.
Majku mu pokvarenu lupeku, ovdje nema nita osim
baava u se razgovijetan glas jednog od razbojnika.

206
 Gdje li je jaspre sakrio! ispljunu drugi kao
psovku.
Gdje je da je, do njih emo, majku mu popovsku
preko kupine u se ve poznati harambain glas.
Razbijte strop!
Ali nije ala debelu hrastovinu nad glavom sjei, te
jedan spoitnu harambai da bi bilo bolje i sigurnije gornja
vrata razvaliti.
Pa da ti k zecu u prsa, budalau obrecnu se
harambaa.
Ovako e u glavu, pametau zacereka se ovaj.
Harambaa ne odgovori, jer je kao i don Pavao veoma
dobro znao da rupa na stropu jednu puku odozgo ini
pogibeljnijom od sedam puaka odozdo.
U kripu epa na bavi umijea se neki novi glas:
Brao! Prije boja napojmo se, brao!
Otepite sve bave zacijuka opet neki novi glasi,
pomalo ukopljeniki odvrnite sve slavine! Kad se ari,
nek se ari...
Kad zau da iz sve tri bave mlaz iklja i o tvrdu zemlju
kao kolac udara, don Pavlu se smrznu smijeh na usnama i
povika:
Bitange! Protuhe i bitange, to vam je nevino vino
skrivilo, nevino vino...
Odgovori mu glasan, odvratan smijeh iz iroko
razjapljenih drijela obrubljenih izobanim zubima. Sva ta
usmrena krezuba drijela stopie se u jedno, golemo i
avaosko, i don Pavao vidje kako debeli rumeni mlazevi u
taj smrdljivi ponor ikljaju i nestaju zauvijek.
Ruke mu se opustie, napol nabijena kremenjaa skliznu
niz koljena i muklo udari o pod od debele tesane hrastovine,

207
o pod koji se vrsto priavlan jo uvijek opirao
slabanim udarcima sjekire, slabanim jer ne bijae mjesta
zamahu. I kad seljani uz pucnjavu stigoe i razbojnike
rasturie, naoe ga oputena kako na izmaku snage
jedvaujno u mrmoru plae: Neduno vino, neduna krv
Isukrstova...
Dok su se oboruani seljani, predvoeni pukarom
Zelom Matkovim, u neredu gurkali po stijenjenoj sobi i u
jedan glas pitali tko je bio i to se dogodilo, don Pavao se
bez rijei kroz svu tu gungulu probi do vrata. Njegova
siuna prilika ieznu u noi, za njom ostade samo mrtvi
sjaj nekad tako ivahnih oiju.
Toliko neduna vina, toliko neduna vina... ve i
nesvjesno ponavljae silazei prema razvaljenim vratima,
koja mu se priinjahu kao vinja opustoena jugom i grdna
rana.
Kako konoba bijae mala, pod dobar pedalj ispod praga
i vrsto nabijen nepropusnom glinom, onako se proliveno
vino zadralo kao u bunaru, a ve smirena povrina ljeskala
se u slabanom svjetlu to je prodiralo iz sobe kroz uske
pukotine na sastavcima dasaka.
Don Pavao zagazi u to mirno mirisno jezero, i im
zagazi, ozari se, tugu usrka zemlja i stara se radost vrati. O,
dobro je, dobro je jednom i tako: gavljati po vinu kao po
rovanju, gavljati, gavljati... Zanesen tim novim i dotad
nepoznatim uvstvom raskone rasipnosti i ne u kad seljani
napustie sobu, ne u ni sve glasnije i uzastopnije dozivanje
don Petra koji se od straha ve bijae povratio i na ispovijed
zaboravio. On je samo etkao i gackao po tom udnom
bojem jezeru, koje se u ovoj tmini beskrajnim inilo,
bucao nogama mirisnu tekuinu, prskao i rasipao, tako
obilno, tako ludo, tako bearski, dok mu se na kraju ne

208
priini da je on sm i samo za svoj ef sve te bave otvorio
i svu tu rumeniku isprolijevao.
Tek kad mladi kapelan i sam sie u konobu, zagazi u
jezero vina i svojom snanom rukom prodrma slabana
staraka ramena, don Pavao doe k sebi i sjeti se zato je
zapravo doao.
Odmah u ja ree ozbiljno, kao da se ni trenutak
od strogo odreene nakane odvojio nije, te se onako siuan
zavue izmeu dvije bave, sagne se i stade rukom pipati
pod vinom, a onda naavi to je traio veselo kliknu
Ipak im je Bog pamet smutio!
Zatim izie na dvor, do koljena natopljen vinom, i uputi
se u sobu veselo maui tekim, izmeu dviju baava
skrivenim, dvolitrom, punim puncatim fiorina, kruna,
patakuna i banovaca, koje je ve desetu godinu skupljao kao
milodare za gradnju zarunika zvonika uz malu mladenku
crkvu.
Tamo negdje na brdskoj kosi, premda no bijae bez
mjeseine, Potrkine su maje oi u hladnom sjaju zvijezda,
kao u pol dana, razabirale svaki kamen, a lake noge svaku
krapu preskakale.
Polako, mali, mogao bi ravno na puku
opominjae ga s podnoja brda brini glas pukara Zele
Markova, koji bi sve to je radio, radio polagano, oprezno i
sa svih strana osigurano.
Ali tko e mladu krv urazumjeti i repicu to se tko
sam, ja sam previto uzdigla, natrag pod guzicu
skovrljiti! Da ne bi njega, Potrke, ti bi premudri seljani jo i
sad trkarali po popovoj sobi k pijana kuja za vlastitim
repom. Nu netom je zaprailo i hajduci vjetru pete okrenuli,
Potrka nije vlastiti rep grickao, kao njegovi premudri
seljani, niti zubima cvokotao kao onaj prehrabri pop iz

209
Omia, ve je otkraunao vrata i u svjetlosti, to je iz njih
kao iz puke izletjela i na zelen kamparan pala, prepoznao
Matana aljkuia i po stasu, i po irokoj etvrtastoj
glavetini crvenim pekirom omotanoj, i tako se posigurno
uvjerio da mu se u glasu nije prevario. I dok su se svi
muvali po popovoj sobi, on je otrao do divljega kestena,
napeo oi i ui i jasno uo brze, gotovo tree korake kroz
grabovinu u Grabarju, a malo zatim po kamenju na Gradini.
Tada je doviknuo: Ljudi, veselo za mnom! i odmah se
htio staviti potjeri na elo, kao pravi voa, odrastao i
neustraiv. Ali oni su se mudro dogovarali i natenane
raspravljali, ba kao da vrijeme nema drugog posla ve da
njihovo nadmudrivanje slua. I kad su napokon krenuli,
krenue kao da im se ne ide. I to se sad smucaju kad je k
na dlanu jasno da Caljkuii bjee podvinuta repa i uvuena
vrata, da bjee bre od vjetra i da nee stati dok ih pukama
ne zaustave! O, da mu je bar togod stare are pirlitane, sm
bi na kraj s tom prokletom nadrihajdukom miadijom!
Gore s Grede, s Matkova ljetnog tora zau se nekako
ustraeno, oajniko i krkljavo blejanje ovce, blejanje Potrki
tako dobro poznato iz doba velikog predboinog klanja.
Slutei da bi grdna zla moglo biti, stade usrdno zazivati sve
vile i dobre duhove, pa i onog majunog don Pavlova
Proska, da razbojnicima pamet smute i krv s oiju maknu.
Ali ini se, da su noas vile negdje drugdje bile ili tvrdo
pozaspale, jer kad se Potrka do tora douljao slutei zlo
junaka se krv sama od sebe u se i u opreznost uvukla u
slabanom svjetlu noi ukaza se prizor jezovit, stravian, i
Potrku ledena zebnja o studen kamen prikova. U jasenovim
plotom ograenu toru, prislonjene jedna na drugu kao u
aputavu milovanju, lealo je nepomino pedesetak ovaca
prerezana grkljana. Krv se jo uvijek tihano i beumno
cijedila i kapala, puila se i mirisala, a nad tim mirisom

210
krvi, ukopan papcima u umrena i slijepljena runa stajae
kao kakav sablasni ulak crn, nedoklan ovan predvodnik
i jaukae posmrtnu naricaljku nad zaklanim stadom i nad
zaklanim sobom. Njegova se visoko uzdignuta glava
ocrtavala u Kumovoj slami, ba tamo gdje bljedokrvna
maglica bijae najgua, tako da je Potrka mogao jasno
vidjeti razjapljena usta i vrat razjapljen. I injae se da ni na
nebu ni na zemlji nema nita do tih dvojnih usta, koja su
krkljala prokletstvo i vapila pravdu, onu jedinovaljanu
pravdu potpunog poravnanja.
Bre, bre, vrag vam materi lug u prkno sasuo
obezumljeno dovikivae Potrka tim prokletim balavim
puevima koji su milili za hajducima kao za mrtvakim
nosilima. Da su odmah potrali kad ih je on po zvao, zlo se
ne bi dogodilo. Ali oni su se, predvoeni premudrim
pukarom, itavu vjenost savjetovali, dogovarali,
raspredali, i stoput Potrku priupitali nije li se moda
prevario, nisu li hajduci ipak kroz Proloinu udarili kad im
je to bilo i zgodnije i prirunije. I kad su napokon poli za
njim, pooe s noge na nogu, kao na derneku.
Tabani vam o prkno prirasli, a prkno o stopicu!
vie jaukae nego proklinjae.
Kad napokon stigoe, naoe Potrku kako klei i u
nemonom jadu akama o kamen udara:
Prokleti bili! Prokleti bili... Poto bijes ne mogoste
iskaliti na don Pavlu, iskaliste ga na vinu i jadnim, jadnim
ovcama. Prokleti bili... i svi vam vrazi po due dolazili...
Gdje mi je brat Antuka? povika pukar, te poput
strijele proleti pokraj tora i ieznu u okrugloj bunji,
sazdanoj i zasvoenoj u suhozidu. Za njim ostade tamni
oblak jeze, koja se svima odjednom zavue pod kou.

211
 Zaklan, zaklan uz vatru kao ovca... zaklan s
krunicom Bojom u ruci, s krunicom Bojom u ruci... i
svi vidjee kako pukar naoigled raste i kako se njegove
zgrene pesti do neba uzdiu.
... s krunicom Bojom u ruci...
To da je stari Antuka zaklan dok se Bogu molio tako
silno razjari dotad mlitave ljude, da na poklik nekoga
Sigurno su se u svoju pojatu zabili svi jurnue kao da se
zemlja za njima prosijeda. I Potrka, koji je dotad poput
razigrana drebeta trkarao pred njima, sad ve u prvom
letu zaostade i sve vie zaostajae. Sustie ih sklonjene
za kamenje i u okrug poredane oko Matanove pojate tek
kad je pucnjava jenjala i slamnati se krov rasplamtio poput
ivanjskog krijesa.
I ba kad netko podviknu: Svi su pobijeni! iz plamena
iskoi najmlai Matanov brat djeai od petnaestak
godina, ni dvije od Potrke stariji i ostade uspravan na
ledini pred pojatom s rukama visoko uzdignutim. Golobradi
obraii, koji su posigurno uti i zeleni bili to se iz
bezumno rairenih oiju lako razabrati moglo u
rumenom odsjaju vatre injahu se dozrelim jabukama.
Izlazi, ako jo koga ima! podviknu Stipe
Brstilain.
Ali vie nitko ne izie: to kurumi ne probie, oganj
spri.
Tada Potrka na uas vidje kako pukar, koji je i banovac
u letu bez ciljanja pogaao, polagano, paljivo i
proraunano kuburu oku prinosi.
Ne! kriknu Potrka, ali glas mu ni do jezika ne
dopre, ve se u grlu smrznu.

212
 Na elu, to se tek nebu otvorilo, rumen se cvijet
zarumeni.
I tako je, uz pomo Boju, i to gotovo odahnu
pukar zatiui kuburu za pripaaj, kao umoran vra vle u
slamu poslije vraja.
Potrka pokri oi rukama i stade trati natrag kui,
nasumce, preputajui tabanima da nau oputinu povratka
kao to je i konjska kopita nalaze. Ali ma koliko oi stiskao
i dlanovima ih pritiskao do dna boli, one su svejednako
gledale od straha izbezumljeno golobrado mome, od straha
uspravljeno i sleeno u arkom odsjaju vatre, s rukama u
nadu uzdignutim i s rumenim cvijetom nasred ela. Stoji
tako uspravan, kao mladi jasen, kao nedoklan ovan s
glavom u zvijezdama, stoji uspravan i nikako da padne,
nikako da padne... o, Boe, nikako da padne! A dva krupna
oka, ko dva crna jezera, ne gledaju pukara Zelu, ve njega
optuuju, njega, pogrdnog lovakog psa, koji im ni za stopu
s traga ne sie.
I kad tako slijep od munine i od one proklete
hladnokrvnosti ubojice iz zaklona, ubojice zatiena
stijenom i zakonom, i kad tako slijep na crnograb naleti,
umjesto da nova bol staru potisne, jo je vie pojaa, te kao
sumanut stade iz svega glasa jaukati i mahnito udarati
glavom o metalnosivu crnograbovu koru to je upravo
ivnula u prvom praskozorju pobjednika dana. Dugo, dugo
udarae elom o tvrdo stablo, udarae i udarae dok ga krv
svega ne obli i koljena ne izdadoe, a onda se sloi na
kvrgave crnograbove ile i glavom uroni u bus zvonike,
koja je tu tko zna kako izrasla, jer je nigdje u blizini ne
bijae.
Negdje oko podne, a da ni sam nije znao kako, dobaulja
do kue i ni od koga opaen ue u kuhinju i skutri se ispod

213
rvnja. Kao iz magle polagano izroni ognjite i dvije
uurene prilike uza nj. Podlivoguz niz dugaki drenov
raanj gura tri etiri preostala nedopeena i usvrala pua,
primie ih eravi dok opankom cijelu hrpu ispranjenih
puevih kuica u vatru smee. I sve to radi s nekom
mirnom, gotovo sveanom sporou, putajui site oi da
mrtvo puzu ognjitem ostavljajui im na volju da gledaju ili
da ne gledaju nedune ivinice, ive na raanj nabijane, ive
na laganoj vatri peene i gotovo ive prodirane. Uasni li
smo, Boe!
Tetka Livoguza sjedi na stoiu suelice, i sve se na
onoj pogolemoj lijevoj guzietini vrti, kao na kakvu
nevienu klupku vune, sve se bre i dublje za vlane usne
ugriza, sve prekomjernije iba mua onim svojim otrovno-
zelenim i vjeno gnjevnim oima, dok na kraju ne izgubi
strpljenje, zajapuri se i uzvrti na stolcu, te ga zovnu kratko i
otro:
Stipica!
On na nju uzdie spokojan pogled sita ovjeka i odazove
se naglaavajui svaki slog:
to je, Ivka?
Ma ta: to je?
E, to je?
Bolan, sam pojede pun raanj spua!
Poje-doh, pa to on-da?!
A meni ava' jednoga!
Po-jeo ja, po-jela ti, ista stvar! Mu smo i e-na, pred
Bogom je-dno!
Umjesto da to razvedri Potrku jo ga vie dotue, te mu
se u jednom asu priini da mu je teki rvanj na prsa
skliznuo i o zemlju ga prikovao. O Boe, kako se sve to

214
zove, sve to to se srui na tvog malog Potrku otkad ga
meu ljude gurnue? Kako se to zove, kako se to zove... Je
li to ivot?
Htjede jo neto Boga upitati, ali glad, bol, krv
izgubljena i no zaklana sklopie mu oi, pod kojima se
ukaza golobrado mome s rumenim cvijetom usred ela.
Onda se to mome prometnu u crna ovna predvodnika, koji
s prerezanim grlom i s visoko uzdignutom glavom oajniki
krkljae nad nedoglednim poljem zaklanih ovaca. I opet
mome s krvavim cvijetom na elu, i opet ovan s dvojnim
ustima krvavim, i ivi puevi na raanj naticani, i ivi
puevi u ivoj vatri peeni...
O Boe, je li to ivot? Na kronama krvavim tkan,
krvavim zubima zdan, na krvavom jastuku krvavi sanja
san... o, Boe...

215
I S TIM SE VRAJIM PRIMORCIMA NAKRAJ
IZIE

U onoj pomutnji i meteu koji nastade po pokolju

nedunih ovaca, Kikaevi dobrih osam dana zakasnie da
siu u primorje, u Baku Vodu, te da uproeno po
Hercegovini primorcima za zdravu paru ili za dobro ulje
prvi trnu, a zatim na put Boji togod i izmataju.
Nije da se roba ba nikako nije mogla prodati, ali kako su
se prosjaci iz zapadnih i podbiokovskih sela odjednom
srondali i jedni drugima cijenu obarali, tako su se pogani
primorci dobar mjesec potrebnim opskrbili, a viak nastojali
u bescijenje dobiti. I nita nije moglo pomoi da poten
ovjek do svoga doe. Ni proklinjanje da bi tko srcu uzeo,
jer sad nisi prosjak ve trgovac trgovina je trgovina a
za trgovevu kletvu i zakletvu ni noktom o zub. Uzaludne
su bile i sve Kikaeve doskoice i smicalice: E, ovo je
vuna od ovaca pae mostarskoga, koji ovce iz Misira
nabavi... e, ovo je katradina od ovna svevidara, to samo
bajnu gajtan-travu pase i elverum-vodu pije, pa mu meso od
cukra slae, od kadulje zdravije, i svaku drobobolju k
rukom... e, ovo je vosak iz ulita travnikih fratara,
posveen vosak od kojeg se valjaju votanice grliarke, da

216
nas Bog, po zagovoru svetoga Blaa grliara, oslobodi
svake bolesti grla... e, ovo je kozle ispod sise i penica sa
vrh lise, ozimica sa novine, s krevine, a krumpir za pir sa
Zavelim-planine, vilinske jazbine... e, ovo je...
Primorke bi samo sluale, u aku se smjekale i nudile
cijenu bescijenja. Jedna se toliko obezobrazila da se Kikau
i u brk nasmijala:
Ja sam, bolan, zakjuer sedam oka vune za krunu
kupila.
Kika se najprije trgnu kao na bogohulu, a onda
polagano uzdie glavu i zabrinuto upita:
Veli, za krunu? Brat to bratu ni za pet ne bi dao.
Brat bratu ne bi, ma on meni dade smijucnu se
ena.
A to mu ti uz krunu pridometnu za uzdarje?
namignu joj Kika.
A to bi mu pridometnula!
to ena ima, a nama je od potrebe nakesi se
Kika.
Pii, pogrdo stara! ljutnu se ena, ma ne suvie
estoko.
Ne ljuti se, enska glavo i silo neista! Tko ne zna za
alu, ne zna ni za molitvu. Nego... onda si ti to zasigurno
kupila od ovjeka to jednim okom gleda u Bra a drugim u
Biokovo?
Otkud zna!? Kika alostivo obori glavu i
promrmlja, toboe, za se, ali opet tako da ga i ona moe
uti:
Nevoljnica!

217
 A to podee ensku znatielju, te ga stade moliti i
zaklinjati da joj kae to je time htio rei.
Sve kad bih imao srce od meda, ovdje ne mogu
odgovori sumorno Kika jer bi i mene veliko zlo
sustiglo.
Kai, dobri djede, kai svojoj Milki, gdje to moe?
stade se umiljavati dok joj se oice agre, pa agre.
Valja pola dana izgubiti, enska glavo, a ja sam
ovjek star i siromaan, vremenom oskudan, i nije mi
dangubiti.
Platit e tebi tvoja Milka, platit e ti poteno to
zaite... upela, pa upela.
Kad je ba tako i kad druge nije... Potrka, sine, doi
sa mnom. A onda objasni eni zato i unuka vodi:
Neduna su usta i Bogu slaa. Poimo u crkvu, nadam se da
je otvorena.
Kad u crkvu i svetom se vodom prekrstie, Kika eni i
unuku pobono apnu:
Kleknite ondje i u sebi izmolite tri puta po tri dijela
svetog ruarja, sva otajstva radosna, alosna i slavna. A ja
u to znam. Potom se uzeta po crkvi i u trzajima uzlamata
rukama:
I, avle, i! Ako te je igdje u hramu Bojem, i u
pakao: I, i! Uj ora', i...
Kad izmolie, Kika uze enu za ruku runjava joj se
koa ve u gargae prometnula i kao da po jajima gazi
privede je velikom oltaru:
Sad se ovdje pred licem predobrostivoga svesrditelja
Boga i pred licem, toboe, nedostojnog sluge njegova Ike
palatrina, reenoga Kikaa, zakuni i zakletvom potvrdi,
utvrdi, utisni, upeati i obeaj da nikomu nee rei ni rijei

218
i da e mi na sve upite svesrdno, sredno, bogoljubno i po
dui odgovoriti, jerbo su ti ovo pitanja velika i veledostojna.
A kad se ena zakle, Kika tajanstveno prinese usta
njenom uhu i aptom je upita ne zaboravivi da je rezne
okom sa strane:
U koju si svrhovitost i raunljivu potrebu reenu
vunu kupila i namijeniti hotjela?
Udajem ker, pa za tramac, hoemo rei za
strunjau bojaljivo odapta ena.
Jesi li ve reenu vunu iz vree initi izvaditi dostoji
se?
Nisam jo.
To dolino bijae injeno i jest. A jesi li, moebitno,
stranjicu svoju na reenu vunu spustila ili spustiti hotjela,
ti ili tko drugi, u namjeravanoj nakani da na nju sjedne i
posjedne?
Nitko nije sjeo. Odmah sam je odnijela na tavan i uza
zid uspravila.
I to dobro, dostojno i dolino bijae injeno i jest. A
je li tko tabanom svojim, pa bio u opancima, postolima ili
bos, je li, daklem, injae se dostojati reenu vreu dodirom
dodirnuo u namjeravanoj nakani da na nju stane i
popostane?
Nije imao kada uzvrati ena kratko uznemirena
njegovim dugim i sve od nekih otajnih rijei sloenim
pitanjima.
I to najbolje i najdolinije uinjeno bijae i jest, jerbo
duh Gospodnji lebdi nad vodama i nad ognjem vjere tvoje
ognjevite.
Vjerujem ja u svog Boga, tvrdo i stanovito, k stanac
kamen.

219
 Stoga je sva zgoda i potporna prilika da vee nevolje
nee biti. A sad ti mogu po istini rei, jadnice moja
okolina, enska glavo i silo neista: vunu si kupila od onog
nevoljnika, u kom su se dva grdna vraga udomila, to si i
sama mogla razabrati po tome, to jedan gleda u Bra a
drugi u Biokovo. To ti je kiljo iz Zagvozda, vraji jatak i
domodavac. Nikad vie nemoj od njeg nita uzimati, pa ti i
badava davao! Jer sve to taj opsjednuti u ruku primi,
opsjednuto je i jest! I da je netko, kakvom sluajnou, na
tu vunu legao ili nogom stao, upao bi u veliku nevolju i
izdahnuo u najstranijim mukama, a mogao bi i pamet
izgubiti. A tko e od lude matere ker uzeti!
to mi je initi, jadnoj kukavici... zajauka ena
kojoj se od svetoga i stranoga ina itava koa najeurila
kao goloruku u najljuoj zimi.
Kika joj prie, palcem joj ureza znak kria na elu, na
ustima i na prsima, zatim poklekne pred oltarom i ree
utjeljivo:
U Bojoj si ruci, ne boj se. Idi kui, uzmi tu
vreetinu vune i ognjem je saei. I dok je bude saigala
izmoli sva tri dijela ruarja radosno, alosno i slavno i
ne misli ni na to drugo izim na ono to moli. Ako, ma i
dok bi okom trepnuo, na to drugo pomisli, nee ispasti
dobro. Isto tako mora saei svu vunu, do posljednje
dlaice. Jer ako samo jedna jedina dlaica ne izgori i netko
sluajno na nju stane i popostane, isto ti je kao da je na
punu vreu legao.
ena ga bojaljivo upita je li on ikad takav jad spaljivao.
Kad Kika odgovori da mu je to nu posao kod imotskih
fratara i da su ga ba ti asni oci odredili da kilju uhodi i
narod od nevolje izbavlja, ena ga stade moliti i kumiti da
taj sveti posli umjesto nje obavi, a ona je dobra stanja i

220
imanja, pa e ga bogato nadariti. Kika se dugo skanjivae
dok na kraju ne popusti. Pa dobro, on e tu opinjenu vreu
odnijeti i spaliti u jami Kukljai, gdje ni uha vjetra nije,
tako da nijedna pogana dlaka ne moe ni odmiliti ni
odrepeljati i o kranski se taban zalijepiti. No on misli da
Bogu ne bi bilo pravo kad bi za tu svetu kransku dunost
ita uzeo, ve ako ona ba po dui sudi da mu togod za
trud duguje, neka, eto, od njega kupi vunu za kerinu
opremu, ako joj je ba od volje moe kupiti i jo koju drugu
stvaricu kui potrebnu, a on se nee ni cjenkati ni
pogaati, ve e sve prepustiti njoj i dui njezinoj, pa nek
plati to misli da je pravedno. Ganuta tolikom kranskom
dobrotom i povjerenjem u njeno potenje, ena skupi svu
svoju rodbinu, pokupova svu Kikaevu robu i plati je vie
nego to se i sam nadao. Potom Kika poe u njenu kuu,
zametnu se opinjenom kiljinom vreom vune, stjera na
obalu svoj prosjaki opor i veselo doviknu:
im brod doe, ukrcajte se... imam jo neki posli
obaviti.
I ve htjede krenuti kad mu oko zape za nekakvu arenu
bluzu, koja je meu crnom ili tamnomodrom prosjakom
nonjom upadala u oi kao krvavi kukurijek u zelenoj
penici, te se prodera:
Vrtirepko silo neista, crna voda na te zja, a ti
kurvanjsku bluzu oblai?!
to sam mogla kad mi je dade jedna dobra gospoa!
Dade ti, a? A vidi li koliko ti more Bog dade! Skai
u nj, kurvetino! razgnjevi se Kika.
Skai ti, pao i vezire, i care Sulejmane, aman
Sulejman! propitae Jokaevi sjekutii.
Kika se na iscjedak i ne osvrnu, ve e Vrtirepki, ali
nekako smireno i zamiljeno:

221
 Moda je i bolje tako, prilinije i dolinije... utopiti
se u kurvanjskoj bluzi s kurvanjskim cvjetiima... kurva
mora i umrijeti kao kurva! naglo se okrenu i poe prema
crkvi.
I ue u crkvu, skruen kao carinik, klee sa strane
glavnog rtvenika i stade se raskajniki busati u prsa crnim
i tvrdim aetinama:
Oprosti ti meni, svedobrostivi milosrdni Boe moj,
oprosti nevoljnom Kikau, to sveti hram tvoj opogani! Ne
uinih od zle due i opaka srca, ve od ljute nevolje, u koju
me sunovrati prokleti kiljo iz Zagvozda, sluga avaoski i
sljedbenik svih sila neistih. Nisam mogao ono isprosjaena
jada u bescijenje dati. A morao bih da ne postupih kako
postupih. Razumije li ti mene, Boe moj? Dato, ve
razumije! Ti e me jo bolje razumjeti, Isuse moj raspeti,
jerbo si i sam bio ovjek, te zna kakav je to jad biti ovjek.
Pa kad razumije, lijepo oprosti svom Kikau, a on e ti
zapaliti svijeu... zapalivi svijeu ponovo klee
Istina, ovu ti nisam kupio, ma ti e razumjeti, da ovo i nije
naa crkva, ve onih prokletih primorskih gavana to i
gradele uljem zainjaju, te ne bi bilo ni dostojno ni
pravedno jest, da im imotski lazari jo i svijee kupuju.
Kupit e tebi tvoj Kika svijeu deblju od noge; nu nek ti u
naoj crkvi gori! Znam, znam da si posvudanji i svugdje
jedan te isti; ma ovdje si opet malo vie njihov, a gore malo
vie na!
Sredivi tako raune s Bogom, vrati se u luku i u
posljednji as skoi na brod, na kojem ve bijahu svi
njegovi prosjaci. Potrka onu prokletu vreu vune bijae
prislonio na brodsku ogradu, pa je sad malo izdaleka
promatrae s dostojnim strahopotivanjem.

222
 Kad emo, diko moja, ovu prokletinju spaliti?
Potrka aptom upita Kikaa I gdje li ti je ta jama
Kukljaa?
Ni opepeliti!... Ja se pouzdah da ti zna... to emo sad?
smjeka se Kika; drago mu to Potrka ba sve ne zna, a
malo mu i krivo to oitu budalatinu nije prokljuvio, pa ga
pokroviteljski ogrli:
Sokole moj i suzo djedova, ve je vrijeme da
zaboravi Vrtirepku i hajduke i prihvati se ivota, jer bi ti
se pamet mogla zauzlati, pa je ni vrag vie ne razuzla!
Ali kako e se ivota prihvatiti u tuem svijetu, koji
mora varakati da preivi, u svijetu koji ne moe
razumjeti niti se s njim sporazumjeti, jer ne govori ni naki
ni turski, ni boji, ni vraji. Rijei kao da i jesu nake, ali
sve nekako na o i na u vuku i na kraju zacijuknu kao
bosa noga po pepelu. I kad ih ti nesretni koljari izgovaraju
ustima skupljenim u kokoju... Boe oprosti glas u
nebo izvijaju kao za pjevane mise. A opet i nije tako, jer i
za pjevane mise ako ui uilji rije e od rijei
razabrati i razaznati, dok se ovdje sve u jednu slijeva,
dugaku k ivanjdan u zla gospodara. Kopai kau da se i
te vraje Braane moe razumjeti ako uho dobro nategne...
on svoje obim rukama do suza navlai, za vraga!
Najpotenije ga upuivae Nikoletina Kusi: Ma to oni
meni divanili, gragorili, pupurikali i kvocali, ma to pitali,
ja njima, onako po bosansku razvuem: J, brajo, j!... J,
sele, j!
K tomu i Zaboravi Vrtirepku!! Kako se moe
zaboraviti, dok jo nad njom visi neodreeno i neodredivo...
Jer ako ne bude imala svoga vremena... zakon je zakon, i
utljive crne vode... I opet e pasti no pokolja i munine,
strave i gaenja, no ovna s u nebo razjapljenim vratom,

223
no momia u rumenom sjaju vatre s rumenim cvijetom
posred ela... O, Boe, sve je potonulo u izgubljenost i
ludost... i Vrtirepka se gizda bluzom, a moda e ve sutra
morati u vodu... Ne, on nema snage da ita uini, da
podigne kapak oteao od trepavica...
U Povljima ne bi mogao ni s broda, da se o djeda ne
objesi:
Ne mogu ti vie, diko moja, ne mogu... Zimica me
podilazi, a zemljica noge vue. Ne mogu ti pragove obijati,
ve onako: s tobom, pa u rupu...
Nije potrebe, suzo djedova. Ovdje ti nisam slijep, ve
drukiji.
Kako drukiji? upita Potrka bacivi kameni u
more. Oduvijek je volio bacati piljke u vodu i promatrati s
uenjem i divljenjem kako pusti kolobari jedan iz drugoga
niu, sve vei i sve mesnatiji, kako preko cijelog bunara
zanjihani odlaze, od zida se odbijaju i ponovo vraaju...
Boe, od jednog malog, majunog, ovolicnog piljia!
Trebalo bi neprestance bacati piljie, da se na sve
zaboravi...
I Kika se zagleda u te udne krugove koji su se
ravnomjerno, kao disanje iste savjesti, irili ustajalom
povrinom.
Vidi li, sinko, ovdje se i valovi vie ire i due
putuju nego u naim lokvama i rovanjima. Pa kad su valovi
drukiji, gdje ljudi nee biti! A nama je sve u ljudima.
Stoga najprije mora saznati kakvi su i koliki su. Nauli ui
i to uje? uje kako ovdje i mukarci svaki as jauu:
O, boj meni!, to hoe rei Ajme! A gdje e koga
nainca ili Turina uti da ajmee! U brdima su, sokole,
orlovi ili im je bar drago uti da to jesu. A ovi prokleti
koljari, otkad je Boga i svijeta, nikad akom za no, nikad

224
palcem na kokot, nikad prsima o prsa, ve bezdane
guzietine nabijaju i nabijaju dok ne postanu tee od njih
samih.
I nisu ba tako debeli primijeti Potrka.
Jesu u dui. Pa gdje e onda tu nabiguku kukavelj
junakom pjesmom kititi i okititi! Bilo bi isto k da se
Turinu tui kako te nevjesta svakog jutra jasenovaom
budi! On bi te, sinko, nogom dunuo, jer kakav si ti to ajvan
kad te ensko, odvojeno od junaka arom k govee
plotom, iibati moe!
Ba tako uzdie ramenca Potrka gdje e ensko
na ovjeka!
Ovdje hoe, sokole! Kad vidi same dronjavce oko sebe,
u njoj se vrag probudi, pa kuka zavurseti i radi to je volja.
Pogotovu nevjeste. U svakoj je stotinu avola, pa bjesne od
zore do mraka. A na komu e bijes iskaliti ako ne na
svekrima, na onim jadnim barbama, jorima i
paronima. I kad je tako, to je razboritu prosjaku initi?
On e, djede, po tim nevjestama kuku i motiku
uesti se Potrka i odmah se ugrize za usnu, jer je na
djedovu licu razabrao da je i opet promaio, te se do
nemona plaa stade u sebi izjedati i oajavati, siguran da
ga je hitra pamet ostavila i da se vie nikada vratiti nee.
Kao da ita unukovu misao, Kika e utjeno:
Ne gnjevi se na se, ve ui, sine, nitko se znan nije
rodio. A ono to naui ne mei na veliko zvono, jer im
drugi sazna, tebi vie nije od koristi. I to izmisli, dri
tvrdo, tako i djed radi. I eto, znajui kakvi su i kakve su, ja
ve dvadeset godina na dobru korist istu priu predem, kako
me nevjestice vole i potuju, kako se meu se nadmeu koja
e mi bolje ugoditi. Pa velju ovako: E, dobri ljudi i ene
moje, jedna mi triput na dan tura kore kruha, kakvih nigdje

225
ni na oko ni na zub, kore slasnije i sasunije od pruta
trogodinjaka, pa umiljato kakoe: ako, duo, zubi
nema; ovo e ti desni nazubiti. Druga opet gae: ako
moj, milinje moje, buhe te izjedoe; ovo e ih malo
rastjerati, pa jasenovaom kud stigne. Trea opet
pupurie: ako, radosti moja, noge te izdadoe; treba da
te tue nose. Unajmila sam etu vragova, pa nek mi te od
kue to dalje odnesu!
Mudar li si, diko moja oduevljeno e Potrka, a
onda oduevljenje splasnu Ne izaziva li tako te bijesne
koljarke koje e pomisliti da im namjerice njihov grijeh
pod tui spominje?
Izazivao bih, lane moje, da nije prie o trunu i brvnu.
Ni avlu tui grijeh nije tako mio k greniku, a nad tuim
zloinom vie e se zgranuti opako eljade nego nebo
svetaca. Poto sasluaju moje jade, ove se koljarske svetice
to bi svim nevjestama arci-uiteljice mogle biti na
tuu opainu ee okome nego Isus na trgovce u hramu, pa
umjesto mene s avaoskom nasladom moje nevjeste
proklinju. Potom, k mesar janje, preda mnom srce
rastvaraju, neka vidim kako im je meko i toplo, dobrostivo i
milostivo, pa svaki as svekre zapitkivaju ime bi im
najbolje mogle ugoditi i sve oko njih k anelii. A u sebi
pogrde misle: pogani nas svekri po selu gadno raznijee, pa
e sada ovaj aknuti prosjak sve to urediti i po dui kazati
to je uo i vidio, i nitko vie nee vjerovati starim
pakosnicima, zavidnim na tuoj mladosti i tuoj postelji. Da
me posigurno uvjere kako bez tih prokletih staraca ne mogu
ni koru kruha udijeliti, po triput ih pitaju im e me
nadariti. A otuni svekri, bar preda mnom aeni, naduju
se kao pravi paroni pa vele: O, boj meni... Dojte
bidnemu Kikou... dojte mu to i to, to i to... podojte mu a
vije moete.

226
 A zna li kiljo za tu lukavost? upita Potrka
kojemu se kiljo od poetka u duu uvrtio kao jedina
istinska opasnost.
Ne zna ti ni aa. Ne rekoh li ti, sine, da dobar
majstor alata nikom ne daje! Hajdemo, suzo djedova! Samo
ne znam je li bolje da sa mnom ue ili da me ispred kue
prieka.
Doavi pred barba Stipinu palau u Kikaevoj vjeno
nemirnoj pameti sinu neto drugo, i on to drugo htjede
iskuati:
Ipak ui. Nu, odmah sad izvadi oenae i uhvati ih
negdje po sredini. Netom u dvor, trk u prvi kuti, klekni na
oba koljena i samo zrnca prebiri: od volje ti moliti ili ne
moliti, ali zrnca prebiri. I ma to te upitali, jezik pregrizi, ali
ne odgovaraj. Peci zanat, sokole, i kali se...
Kad u dvor, nije to njihov obor samo s nie strane
podzidan ni turska avlija, ve pogolemo dvorite sa svih
strana ograeno s tri arina visokim zidom kao tvrava i
poploano kao crkva. Neka starija ena cvijee zalijeva, a
malo mlaa bob isti. Starac jedan, stariji od svijeta, sjedi
za kamenim stolom, vrti crni tap sa srebrenom jabukom i
ovje mlijeko pijucka.
Netom uoe, stari uzdie obrve, sitne mu oice
zaigrae i smijeh se rasu oko vlanih usana, nekako veseo i
podrugljiv:
O, boj meni... evo non Kiko ki nigdar ne gre svojin
nogami, nego ga tuje noge nose. Kako to? Pitoj mu neviste
gdi je, pa e ti re: Eno ga vrozi odnose! Eno ga vrozi
donose! Hehe, he!
Jo i gore, moj dobri barba Stipe, jo i gore...
triput uzdahne Kika sjedajui na kamenu klupu, malo
podalje od parona.

227
 A a je sad, moj Kiko!?
Pogledajte ono emerna djeaia, da vam se dua
rasplae. Tri godine mora po svijetu nijem hodati, tri godine
oenae prebirati i dok hoda i dok jede. To mu je toliko u
krv ulo, da mu i dok spava zrnca sama od sebe izmeu
umornih prstia promiu.
Potom uz uzdahe i iskretanje oiju u nebo Kika nasitno
razveze zlu kob to skobi ovo neduno dijete, ovog jaganjca
Bojeg koji svojih grijeha nema, ve tue iskupljuje. Kad je
zimus u selo naiao neki putujui fratar, koji nije htio rei
ni kako se zove, ni odakle dolazi ni kamo odlazi a po
tom je lako prepoznati da se kakav svetac ili sam Isukrst u
sirotna ujaka prometnuo kad je, dakle, taj sveti ovjek
naiao i vidio opaine Kikaevih triju nevjesta, ree da im
due od muka paklenih moe izbaviti samo pokora
nedunog djeteca Bojeg. Da spasi duu svoje opake
matere i jo gorih strina drlja-vrlja, jedna glava sto
jezika, toliko e im i avola po duu doi to suzno dijete
na svoja nejaka plea tako straan teret uze.
Kika popostane, jo jednom duboko uzdahnu i dovri:
Tako on, siromah, po uputama svetoga fratra, pokoru
ini, a ja ga pratim pri tom ispod oka pogleda ene i
znajui to se u njima dogaa smijeak u sebi zadra I
jo vam neto po dui moram rei. Ni mali ni ja ne smijemo
ni jedan Oena izmoliti ni za vas, ni za ovce vae, ni za
vinograde vae. Sve to izmolimo nareeno je za spas dua
opakih nevjestica mojih. Stoga, dobri moj barba Stipe i
estite ene, ako ete nam udijeliti koru kruha, udijelite; ako
neete, ist vam obraz; Bog vam u zlo ne upisa, jer za vas
nita ne uinismo.
A stari se barba Stipe s pakosnom nasladom prisjeti svih
grijeha nevjestica svojih na njemu poinjenih, te kad mu

228
naas vratie ulogu parona, on e je paronski i odigrati.
Malo se nakalja, pa tucnu po ploi tapiem od ebanovine
sa srebrenom jabukom umjesto ruice:
Luce! Doj molemu patakn... i mon Kikou...
patakn!
Ti si paron! Luce se pokloni kao pred pravim
paronom i ode u kuu po patakune.
I jesn! veselo e starac i ivahnim oicama
namignu na Kikaa To su neviste, moj Kikou...
neviste...
Jesu, moj paron Stipe, jesu! Komu Bog konja, tom i
sedlo! A meni nevjeste skrojie samar, ma ba po mjeri... po
magareoj, moj barba Stipe...
A bi li von tribalo akod stare robe? upita Kikaa
druga nevjesta.
Nu, ta pita, moja dobra parona! ena se slatkasto
nasmijei na barba Stipu:
Da' u bidnemu Kikou i oni tvoj paletn.
Doj, bidnemu Kikou, doj... a onda se naglo trgnu
spoznavi nevjestinu podvalu, uzmaha se tapiem i uzvika
Moj paletn, moj paletn... dola bi mu ga, vrozi te za
marendu izili... dola bi mu moj... Doj mu, doj mu svoga
Mikota!
Ni to ne razvedri Potrku, ve ga jo vie pritisnu, jo mu
crnije misli u uzdahe umetnu: Boe, kako je djed velik,
kako najvei prosjak koji je ikada torbu nosio, kako dok
bi dlanom o dlan svako udo smisli, sa svakom se
nevoljom i sa svakom pameu ponese... da je njemu tako! A
dobro je poeo, veselo i uzgorito, sve je bilo blizu kao
poslije kie, sve njegovo, a pamet zubata i zaskoljiva dok
mu iznenada mrke oblaine podne u pono ne prometnue.

229
 Sve je poelo s bulbul-pticom. S bulbul-pticom
arobnicom! Boe, kakva je bila ta udesna bulbul-ptica!
Nije bilo boje da joj se po perju nije prelijevala, ni slaana
zvuka da joj iz ruiasta kljunia nije izvirao, a mirisala je,
mirisala mirisima sviju trava, lahorima sviju proljea, svim
zapasima ustajala ljeta i opuzima opuzlih jeseni. Bulbul-
ptica... I kad bi bio alostan da alosniji nije mogao biti,
samo bi proaptao arobnu rije bulbul-ptica, i ve bi se
pod sklopljenim kapcima rasplesale sve boje, izbrljanili svi
napjevi i popijevke, a nosnice bi se irile i nadajale kao na
smrt gladnu uz peeno kozle to se za druge na ranju
okree. Bulbul-ptica... I kad mu poslije godina slatka
sanjarenja rekoe da je ta arobna bulbul-ptica obian
slavuj, kao da mu pola ivota oduzee. I sve poe nizbrdo.
Od vitinskih bula do ovna razjapljena vrata, djeaka s
rumenim cvijetom posred ela, djeaka koji nikako da
padne, do ubojikog mira one ivine od tetka Podlivoguza
koji s puevima isto k i s jadnom Vrtirepkom. Nevolja je
rogata, i olujetina se zmija nad Kikaevu kuu zlokobno
nadvila. A toliko je irka, nerodnica, to iz noi u no pa
nita, toliko ena rodilja to svake pete godine zainju.
Vrtirepka jednom, pa uhvati. Ovaj mu se as povjerila: ve
peti dan prolazi, a njeno vrijeme ne dolazi, nee ni doi. I
moda bi bilo bolje da je u Vriticu, jer to e ti ivot
gubavca koji raa novi gubavi ivot iz koljena u koljeno, i
nema oprotenja, nema zaborava. O, sve je nestalo s
varljivom bulbul-pticom, a i ti se popisani slavuji pomalo u
vrapce promeu. Ali ne! ovjek se ne smije prepustiti vodi
da ga nosi, ni crvima da ga iva glou, ve zasukati rukave
i pamet uz rukave, spasiti sebe i Vrtirepku, postati ono to
je ve prve prosjake veeri bio: uzdanica i pamet djedova.
Cijele noi nee oka sklopiti, ve smiljati i smiljati dok ne
smisli neto im e djedovo pouzdanje ponovo zadobiti.

230
 Prolazei uz povljanske vinograde zaustavi se kod
kopaa iz svog sela i uspje nagovoriti Matuku Kikina da mu
uveer pred gospodarom udijeli fiorin, a on e mu ga
poteno vratiti. Cijelu se veer smucao ispred kue
Matukina gospodara, sluao razgovore, poalice i smijeh iza
zida, oznojene prste izlomio i stotinu puta pragu priao, ali
na nj nije zakoraio stidio se to don Pavlovu pamet sebi
pripisa i njom se kao svojom htjede okititi.
Prolazili su dani i pragovi sela brakih, devet se
prosjakih tapa tupilo na kamenim putovima, izlizavalo na
tvrdim vratnicama, tamnjelo od sunca i neistih ruku,
demejane se punile kaikama ulja, torbe ulomcima kruha,
slanim srdelama, sirom i suhim smokvama, depovi
banicama a Potrka nemirom. Istina, to njegovo nijemo
prebiranje krunice i Kikaeva pria o jaganjcu Bojem koji
tue grijehe uzima ponjee triput vie dobra nego svih
preostalih sedam tapa prosjakih. Ali to e ti sve blago
svijeta kad je to tua dua, tua smicalica!
I dok je nijem hodao i zrnca na krunici prebirao uzalud
je pamet tro i cijedio, nokte u tjeme ukapao ne bi li togod
ieprkao, uzalud se svake veeri nadao da e mu u san
kakva zgodna smicalica doi. Ali smicalice su k i peene
ptice: s neba ne padaju.
Tek kad su cijeli Bra obigrali i skotrljali se u Milnu, da
se odande brodom na Hvar prebace, jednog podneva i
sasvim sluajno...
A co ti je to, o boj meni, moj lipi covik, da zub sa
zubom ne mozes sastviti? kroz odkrinuta dvorina
vrata u Potrka glas neke ene, te virnu u dvorite.
Videi rubom oka da ga je ena primijetila, on kao
opinjena ptica gledae oca nastojei da lice to
zaprepatenijim uini. Onda, toboe, ustuknu htjede se

231
vratiti, ali toboe, guran u kria nekom avolskom silinom,
sav uzdrhtao prie Jokau, izvue iz depa aku banovaca i
strusi ih u oevu kapu. Kako je leima bio okrenut eni,
namigne ocu da ode, a sam ostade skamenjen.
Mli, hodi sim u iza sebe enin glas, uznemiren i
sumnjiav, ali ne poe nit se okrenu.
eni to bjee zaudno, te ona prie k njemu i stade ga
ispitivati tko je i to je i kako to da on, i sam prosjak,
akom dijeli jednom medvjedu koji bi za trojicu mogao
kopati i s volom orati i tako kruh na poten nain zaraditi?
Dobra eno, jesi li mu zube vidjela? upita aptom
Potrka i zacvokota zubima.
Jesn odgovori ena i sama nekako uznemirena
jesn ga, bome, i pitala co mu je to.
Nisi dobro uradila. Jesi li jo igdje ikoga vidjela da
prednje zube ne moe sastaviti?
Bome, nisn.
I nee! Jer se svakih ezdeset i devet godina raa po
jedan takav, komu vrazi daju veliku mo nad ljudima. I ako
mu tko to odbije, bacit e na nj uroke od bolesti ili od
nerodnosti, od zle udaje ili od nerasta. A ja sam jo mali, pa
ako na me baci uroke od nerasta, ovolini u sveer ostati i
koja e me cura pogledati!
O, boj meni... teko ensku vraga namriti, te se
stade s Potrkom savjetovati to da uini i kako da svoju
nesmotrenost ispravi, jer tom urokljivcu nita ne dade, ali
ne iz zla srca, nego, eto, on odleti.
Potrka joj ree, kad mu je on i sam sirotni prosjak
bez oca i bez majke u sitniu vie od krune dao, ona ga
svakako mora prepiati, a kako i koliko neka odredi prema
svojim mogunostima. Potrka e joj, za ljubav Boju,

232
uslugu uiniti, odnijeti jaspre urokljivcu i uvjeriti ga kako je
to njemu ve unaprijed namijenila, ali, eto, on pobjee. Kad
ga ena upita hoe li pet kruna biti dosta, Potrka se poea
za uhom:
Mora biti! Nu, nije zgorega koji banovac povie, jer
se onda vrag nae u procjepu izmeu onoga to predvia da
si odredila i onoga to si dala, pa ni sm ne zna kud bi ni
to bi.
Pameton si, mli pohvali ga koljarka, pa i njemu
vrati krunu, to je onom urokljivcu pomalo i poradi nje
dade.
O Boe... Opet je pamet potekla, opet je ivot ivnuo
kao promrzao vrapi u njedrima djevojke. A kad pamet
potee, ne tee jednom vododerinom! Bulbul-ptica...
edan hvale k magare lijepe rijei, ustra se po selu da
pronae djeda i veselu mu vijest donese. Ali djeda nigdje,
kao da je u zemlju.
ini mi se da ga vrazi odnesoe tamo niz uvalu
napokon ga obavijesti tetka Livoguza, ali u to ba ne bijae
sigurna.
Potrka ipak poe, te ve izdaleka ugleda i prepozna
Kikaa i Vrtirepku, kako sjede na ovioj siki uza samu
obalu, pripijeni jedno o drugo kao dub i brljan, momak i
djevojka.
Bit e vraga i pol pomisli Potrka prepredenjak
stari ne miluje ensko bez zadnje primisli... Ej, Kikau, lie
i lukave, to li smjera, u to se zadijeva?!
Bosonogu i pokrivenu umorom mora i maistrala, ne bi
mu se teko neprimjetno douljati iza njihovih lea i
uuriti se u pukotini meu slanim stijenjem.

233
 Milo moje, slatko moje, najslae, drago najdrae
mljackae Kika slatkasto, najslatkije ... nikad nikoga
nisam tako arko ljubio, nek ti dua kae, i ako eli krvi
ispod vrata, evo, pa i ovo vraje srce iupaj, u dnu e
njega sebe nai, nai e moju Zlatku Vrtirepku, djedovu
mezimicu.
Znam, djede moj, i ja tebe volim, moe biti vie nego
i Potrka...
Pa kad se tako volimo, nemoj onda, slaana, djedu
lug u oi i no u lea, i bezono lagati da si imala svoje
vrijeme kad djed zna da ga nisi imala, jer djed broji dane i
sate...
Dobro! Nisam imala, djede... napokon se slomi
Vrtirepka.
Eto vidi. Nu osim mene i tebe nitko ne zna da ti ne
doe vrijeme, ni zato ne doe... ma kad za dva tri mjeseca
to nevolje uskisne i nabubri, svi e znati... i to e onda?!
Nita! Skoit u... kad sam tako nevoljna da me se od
prve prihvati!
Bit e kasno, slaana moja, medena, bit e kasno kad
sramota pukne na sve etiri strane i zauvijek se oblati asna
kua Kikaeva! A tebi je isto: danas ili sutra... Stoga
posluaj djeda, pa ovdje, ba je zgoda i prigoda... A ja u
svima: I Bogu su milije djevice nego kurvetine, pa je uze
sebi da ga razveseli... I prenijet u te kui, poloiti na
pragove u grob novi, to ga djed podie svijetu na diku, a
sebi i potomstvu svojemu na vjekovjenu slavu... I rue u
ti posaditi, toliko pustih rua, da e svakog anela bar
jednom zakititi... Sad lijepo poljubi djeda, zapitaj u Boga
oprotenje, to za svaku sluajnost, jer smo ti i on i ja ve
davno oprostili, pa lijepo skoi!

234
 Strah me je, djede... i Potrka vidje kako joj se
plea uzdrmae.
Onda nemoj, milo moje, onda nemoj skakati, ve
samo onako malkac poklizni, k kameni, k ptice iz
gnijezda, k ribica, ribiice moja... samo sklizni, a djed e ti
izljubiti i lice i kose, i elo i oi, ako ti je s voljom i ruku e
ti poljubiti, k pravoj djevici i muenici, svetici Bojoj,
kreposnici, sjaju nebeskom i sestrici aneoskoj... Jer ako
emo pravo i poteno, to ovakva ljepota i trai u ovoj
dolini suza i opakom svijetu kad te tamo ekaju putovi
posuti ruama, zrak zaguen mirisima i zagluen pjesmom
milijuna rajskih bulbul-ptica... Pa kad preobraena uzie na
oblaku svjetlosti, obuena u haljine svjetlosti, ovjenana
kolobarom svjetlosti, sjatit e se oko tebe svi vraji sveci i
svi korovi aneoski... govorae Kika glasom tako
tenim i slaanim kakav ne mogae smoi ni najpretvornija
ena.
I ba kad je pomislio da ju je skrio i u arobnoj
kolijevci rijei uljuljao u slatki san o vjenom... Sad e
skliznuti... kao ptice iz gnijezda... kao ribica... kao bijeli
oblutak..., ona uzdahnu:
E kad bi me to ekalo... Ma za me je pakao otvoren,
samoubojstvo povoljno vapije osvetu pred licem Bojim.
Nije to samoubojstvo povoljno, milo moje, medeno,
nije to! Ti si jo mlada i nerazumna, k neki pipun Boji, pa
gdje e Bog sa svojim nedozrelim pipunom u pakao! Gdje ti
je pamet, i gdje njegova milostivost... Osim toga zar nije i
sam govorio: Bolje ti je mlinski kamen oko vrata, nego
sablazniti... A ti bi sablaznila cijelu Krajinu, cijelu dravu,
vascijeli boji svijet... i sve nas osramotila... Ovako e biti
djevica i muenica, koja je muenitvo odabrala da vjerne
ne sablazni i roditelje ne sramoti...

235
 To napokon slomi Vrtirepku, te proapta:
Dobro, djede, skoit u...
Potrka se ve htjede uplesti i sprijeiti tu uasnu
ludoriju, kad Vrtirepka nastavi:
... samo neu ovdje... u tuem svijetu... da nam se ovi
prokleti koljari ne naslauju. Skoit u u na bunar; gdje
sam zenula nek i uvenem!
To je i pravo umilostivi se Kika videi da druge
nije Ma, za rije te drim! Netom doemo kui, obuci
najljepe haljine, da mi i u smrti bude najljepa, pa pravo u
bunar; nu ne u ovaj iz kog ljudi piju, da ga ne zagadi, ve
u onaj na brdu, u onaj marvinski...
Hou, ne brini... kako ti kae... I sjeti me se
gdjekad!
Svaki dan, slatko moje, najslae, svaki dan... i svaki
u ti dan za milu duu svijeu zapaliti...
E nee, jare stari, dok je mene iva! promrsi
Potrka uuren u zaklonu; i tek kad se dobrano udaljie
polagano poe za njima. E nee! I u mene je mrvicu
tvoje pameti, pa emo se malice ponijeti!

236
 TI KOJI SI DAVAO IVOT MRTVIMA,
DOPUSTI DA GA IVIMA DADEM

Pred ulazom u plitku peinu, zapravo poluspilju, obraslu

icima, kupinama, mirisnim vijencima krabutine i
grabovim grmljem, uurila se Vrtirepka kao aka u
praskozorje ostavljena jada.
Potrka moj cvili iz tiha krei oznojene prste ne bi
li iz njih kakvu prikladniju rije iupala Potrka moj, sve
ufanje moje, uvaj se, bolji si, vojske prolaze.
Ne boj se, radosti moja, prosjak je svima pravedan k
i ivina utjei je Potrka i u skoku se baci na posluna
Vijora Do mraka smo ovdje. Dotle se prekrij sudarom i
brnjicom da te zlo oko ne oee. Ja u Vijoru uzde
popustiti, a ti ih cvokotu pritegni.
Gdje je nevolja smrtna straha nije, sunce moje
ogrijano odgovori Vrtirepka to je spokojnije mogla i
opusti ruke niz brnjicu koja joj je i opanke prekrivala.
Boe, kako je poutjela i uvela, i kako e ivnuti ako
sve po dobru poe uzdahnu u sebi Potrka, oinu Vijora i
zaas nestane u grmlju i kamenjaru.

237
 Put dug, vrijeme nadoveza, samo ih pjesma moe
skratiti. I dok je premiljao koje bi se latio: o junacim'
gdje li su junaci! o enidbam' gdje su vjenanice!
o alama gdje li poalice! sami od sebe navrijee
odnekud stihovi, nadojeni mirisom okaena groba:
Dan od gnjeva, vajnemilom,
Svit e sudit ognjasilom,
Veli David sasibilom.
Ti strani i u nerazumljivosti (jer to mu je to
vajnemilom, ognjasilom, sasibilom?!) jo straniji
stihovi odrazie se u njemu kao izgubljena Bulbul-ptica,
samo ne s onim udesnim bojama i slaanim zvucima, ve
sa svim uasima zgusnute strave smrknutih Bojih obrva i
nesmiljene osvete njegove, neumoljive trenje neba i
zemlje, ognjem opustoena svijeta, kukljave pakline i
sumpora to sa dna pakla do zvijezda suklja i nikad sukljati
ne prestaje, strave krguta zubi i uzaludna vapaja
prokletnika na vjene muke osuenih. Ledena zebnja, to se
negdje na tabanima i vrcima palaca raa, u hladnim se
zapusima uz cijelu kou uspinje, stie i suzuje ionako
stisnuto i sueno ustreptalo tjelece, a udruene vojske
mravaca, trnaca i maraca jeure i najskrovitiji dijelak koe,
uspravljaju i najskvreniju dlaicu, da ponovo u gogolju
progogolje i grgolju progrgolje tamo negdje na tabanima, na
samim vrcima palaca, i u tom se neprestanom i
nepogreivom krunom uspinjanju promeu u neku jezovito
slatku nasladu, u onu nasladu koja je kako kae don
Pavao oblijevala Neronove ive baklje dok su gorjele
za Gospodina. Ne, Potrki strah nije nepoznanica. Poznaje ga
otkad i sama sebe: noi napuene velikim i malim
strailima, kotrljanjem vukodlakih mjeina, plaem
neroene djece i nepokopanih vojnika, zapasima arulja i
poskoka iz gospine kose, kupine, paprati i zimolezine, ptije

238
pae, strah od zaobadanih goveda, zavijanja gladnih vukova,
suludasta pogleda i zgusnute pjene na labrnjama
pobjenjelih pasa, strah od tisua nepokorenih malih
strahova to razuzdano skakuu i protrkuju Krajinom. Ali
svi ti strahovi bijahu strahovi od poznatoga, ili bar po
uvenju poznatoga. Mogao si se obraniti, zazvati ime
Isusovo, pokropiti se svetom vodom, mogao si umai
skokom pod majinu modrinu ili pod djedov kamparan, pod
bilo iji kamparan. Ovome se ne moe umai, jer ne dolazi
ni od koga, ve od sama sebe, sveizvirueg, sveobuhvatnog
i vjenog, od uasne spoznaje smrti. Stoga mu se treba
prepustiti, sroditi se s njim i zavarati ga pretvarajui se da
dragovoljno nestaje u njemu, u njegovoj jezovitoj strasti, u
jaukanju njegove uasne pjesme uasu:
Dan od gnjeva, vajnemilom,
Svit e sudit ognjasilom,
Veli David sasibilom...
I tek poto je ujahao u upnikovo dvorite prestade
jaukati, a s jaucima odjednom nestade i te svudizvirue i
sveobuhvatne strave smrti, koja nas ini se zaskae
samo kad smo sami i u tuem, pustonom i nepoznatom.
Meu svojima smo opet svoji. I Potrka opet Potrka. Vjeto
skliznu s konja, uputi se prema tali i muki doviknu don
Pavlu:
Osedlat u ti putalja, nevolja je.
Don Pavao, koji je s don Petrom na bucalu atrnje
ivahno raspredao o upadu austrijske vojske u Bosnu i
Hercegovinu, i ne u Potrku, ve nastavi gnjevno dokazivati
kako je general Stjepan Jovanovi jad i kukavelj, a ne
podmaral i vojskovoa.

239
 Junak, daklem, trai najtvru kost da zub iskua, a
ovaj uljivi barun dumaninu u oi lug baca, da se k mi
pokraj slijepe make kroz loj probije.
Boe moj uzdie mladi kapelan na rubu strpljenja
nije svrha rata ubijati ve zemlju zadobiti.
Hajde, bolan, sjedni i ne budalai, ve rasuuj!
Daklem, ovako. K to svetu misu valja sluati cjelovito i
bogoljubno, tako treba i junaki megdan dijeliti: cjelovito i
poteno! Hoe li ti zar nebo zadobiti varakajui Boga:
kleati pred oltarom i mljackati ustima, a misliti na pilie
ispod crijepnje i peenicu ispod erenja? E, nee! A nee
se, daklem, ni perjanicom zakititi ako Turinu kae da e
uz Neretvu, i on te tamo na junakom megdanu eka, a ti
preko Vrgorca u Ljubuki koji ve pedeset godina ni jednog
delije ne ispisa, ve k to kurva noge, on, daklem, ruke
podie pred prvim koji naie, jad privlastiki!
Oprosti mi, don Pavle ozari se mladi kapelan
zar nisu i nai stari, kad su Imotski osvajali, svu no oko
vatara i topova od raeljke kruili i tako prevarili Turke da
velika vojska nailazi?
To su, daklem, druge stvari, sokole moj! I ne kljocaj
mi makazama naprazno, ve iaj! Gdje e jedan na stotinu!
I na tvravu k tomu! Morali su, daklem, Turcima nekako do
znanja dati da ih je podjednako.
I pokoji vie naceri se kapelan. A to se
Jovanovia tie, to je jedan suvremen vojskovoa, i njegovo
e ime povijest u zlato uklesati. Tobonjim utvrivanjem
ua Neretve sve je turske snage oko rijeke sabio, tako da je
zapadna Hercegovina bez obrane ostala, a u istonoj
ustanici popa Musia dobrano odtereeni. I sad e austrijske
vojske sa zapada preko itluka, a s istoka preko Stolca i

240
Nevesinja na Mostar udariti i zadobiti ga bez velika
prolijevanja krvi.
Kakav mi je to rat otrese se ljutito don Pavao u
kom se krv ne prolijeva! Ali kad je, daklem, ve tako, onda,
moj Jovanoviu, ne pripasuj sablju ve za pojas zatakni
kudjelju i vreteno! A ti, utokljune, dobro u pamet utuvi:
nema junatva bez gusala! A Jovanovi moe stotinu
Hercegovina zadobiti, stotinu konja promijeniti, na strune
im nikad zajaiti nee!
U taj as Potrka izvede na dvorite osedlana don
Pavlova putalja. Stari upnik tek sad primijeti djeaka i
zaueno uzdie glavu:
Ej, ti nogoglave! Kud si s mojim konjem nasmjerio?
U erin emo odgovori bezbrino Potrka, ba kao
da kae na pojilo.
to emo u erinu, lijepi ti ga avao odnio!?
Rekoh ti: nevolja je. I to prije uzjai, prije e
sjaiti.
Don Pavao se s tugom sjeti pustih davnih jahanja i
alosno odmahne glavom:
To je dan jahanja, sinko, i biskupija druga. Ako je za
spasenje due, moe, daklem, i tamonji fratar.
Ne moe gotovo zarea Potrka sijekui ga ispod
oka Doi ovamo, apnut u ti.
A kad don Pavao prie, djeak mu se unese u uho:
Kod itluka krvi do koljena...
Zar?! ivnu don Pavao i oi mu se mladenaki
zakrijesie.
I u toj muljagi krvi naosmo onog Vrtirepkina
pustahiju. Sad uzjai, vjenat e ih.

241
 Sinko moj, najprije se, daklem, moraju zapisati i
napovjediti...
Ne mogu odreza Potrka smrtno je ranjen!
Kad je sluaj, daklem, takav, izuzetan, onda se obrati
tamonjem fratru, ili... ili povedi don Petra, pa e ih on
vjenati.
Nee gotovo povika Potrka, a onda urotniki
proapta Nee. Kad doe i sam e vidjeti.
I don Pavao je vidio netom se u peinu zavukao:
Djeco moja, pa ovaj je ovjek ve odavna mrtav,
daklem, i zaudara.
Jadna se Vrtirepka htjede zakleti nebom i zemljom da je
jo ovaj as s njom razgovarao i enidbu joj obeavao, kad
Potrka dobaci don Pavlu:
Sad i sam vidi da nee ni ovdanji fratar, ni ona
uzgorica omika!
Neu ni ja, djeco moja. Ne da neu, nego ne mogu!
Kako, daklem, mrtva sa ivim vjenati?!
A kako pustiti iva da svijetom mrtav hoda! i
Potrka prezrivo objesi usne.
Vrtirepki se odjednom srce stisnu i u grlo poskoi, a pod
irokim eljeznim obruem stade rska rebara. Sve bijae
uzalud! S koliko se lude nade objesila o savjet Potrkin, s
njim zajedno kriom pojahala Vijora i u zoru 30. srpnja
krenula za 18. pjeakom divizijom sigurna da e nai onog
prokletog hajduka to je pod trnovaom osramoti, pa: Il'me
uzmi, ili umri! No ta sigurnost bijae pokolebana ve u
samom Ljubukome, gdje je doula da su hajduci popa
Musia daleko, predaleko, tamo negdje na istok od Neretve,
oko Stoca i Nevesinja, do kojih ne dopiru ni najsmioniji
prosjaci tua zemlja razgovora nema. Potrka na to samo

242
ue ramenima: Gdje je ljudi, tu je i razgovora. Ni Stolac
nije na kraju svijeta. I opet krenue za vojskom. Sutradan
padoe pod itluk, u kojem se proljetos zlo i rodilo, ono s
Alijom, pod ljivom, u travi. Ovdje je poelo ree
Potrka ovdje e i zavriti ako i itluk ne bude kurva! A
itluk ne bje kurva, ne podie ni noge ni ruke, ve kao to
je prosjake opsipao itom i soivom, tako i austrijsku
vojsku stade olovnim zrnjem opsipati. No tko e sili
odoljeti, tko zadrati sunce da ne padne! A sa suncem i
itluk pade. Tada Potrka ree: Na kraju smo puta. Poi sa
mnom! I povede nju i konja jasenovu grmu s kojeg oka ne
skidae otkad poodavno neka prilika do njeg ne zatetura i
ne pade. To je na ovo ree Potrka pomozi mi
natovariti! I natovarie tog mrtvaca, kradom zaobioe
mjesto, koje vojska ve bijae prekrila, i sklonie se u ovoj
poluspilji kod erina. Tada e Potrka: Sve je po Bojoj
volji, samo asak dok skoknem po don Pavla. to e ti
don Pavao pokraj mrtva ovjeka! A da je i iv, nije to moj
Ivan, tuga moja... Sad kakav je, takav je, tvoj je! Glavno
je da se uda, da te don Pavao u knjige unese, pa e pred
ljudima biti ista, a pred Bogom se peri kako zna! I kad
dovedem don Pavla ne reci da ti je ovaj ovjek nepoznat,
nego da je ba on tvoj Ivan, Ivan Kurtovi iz sela Koviljana,
od oca Mate i majke Rue Grmolez... popamti to. A kad te
vjena, ti e s njim kui, ja u Mostar i poslije neke donijet
u glas da je umro. Glavu gore i ne dri! Jadno ti glavu
gore... Eto ti sad! Luda djeja pameti! Ne, ne... mrtav iva
ne uzima... mrtav meu ivima ak i ne hoda... njegovo je
pod ploom... s crvima, glistama i krticama... tamo je sve
njegovo... puti i staze, prtine i oputine, stolci i postelje,
prela i komuanja, djeverue i nevjestice... Trebalo je
umrijeti, odmah je trebalo umrijeti... tamo na Vritici, na
izvor-vodi, na studenoj...

243
 Iz daljine, iz daleke, kao mukli odjek nekog davnog
ivota dopire namrgoen Potrkin glas:
Ja mislio da ti svaku nau nevolju razumije i suzu
utire. A ti... Pogledaj je! U njoj je krvi koliko i u tvojim
votanicama na oltaru. Pogledaj tu aku jada... pogledaj ako
ima srca!
Ne udaraj mi, daklem, na srce, vrae jedan napasni i
pakleni! otrese se don Pavao.
A na to u drugo! kliknu Potrka uivajui to ga
u ivac pogodi.
Ne udaraj mi na srce kad zna da je meko, ne udaraj
bar dok ne promislim i sa svojim se Bogom ne dogovorim.
Dogovori se, ma brzo i poteno promrsi vie za se
Potrka.
Don Pavao se povue u grabovo grmlje, onda se naglo
okrene i priprijeti im prstom:
Ne slijedite me! I ne virkajte, ne zirkajte, ve krunicu
molite!
Netom se don Pavao udalji, Potrka sretno potresen
stisnu grevito Vrtirepkinu ruku:
Jesam li ti rekao...
Misli li da e mi se jadnoj smilovati? upita
Vrtirepka dok joj se suze nade kotrljaju niz obraze.
Mui, grliice, prepelice... Potrka zna gdje treba
udariti: u srce, zoro moga dana, usred prokletog srca!
O srce moje...
Naavi krpicu ledine okruene stijenjem, grmljem i
draom, stari se upnik spusti na oba koljena, zatvori oi,
izmoli tri Oenaa, tri Zdravomarije i kratku usrdnu
molitvicu, pa tek onda prijee na glavnu stvar:

244
 Svemogui, Svedobri i Svesrdni Boe, doao sam,
daklem... to kaza? Ti, daklem, zna zato sam doao? E pa
dobro! Poten ti, poten ja, pa ti, eto, priznajem da i sam
znam da zna. Pa kad obojica znamo, uini, daklem, to je
uiniti potrebito. Ti e meni na to: Ne mogu sve da hou.
Ne mogu suprotiva zakona svojega, a zakon je da se
sakramenat enidbe mrtvome udijeliti ne moe! Ja u tebi
na to i upitat u te: Nije li zakon da ovjek roen od ene
mora umrijeti i tek na Sudnjem danu uskrsnuti? Ti e
meni na to: Zaista, zaista, i to je zakon! Ja u tebi na to i
upitat u te: Nisi li taj zakon i sm prekrio i krio
uskrsnuvi Lazara, sina udovice iz Naima i ker Jairovu?
Ti e meni na to: Jesam. Uinio sam tako, jerbo mi bijae
ao Marte i Marije, udovice iz Naima i Jaira koji djetinji
vjerovae u mene. Ja u tebi na to i upitat u te: A nije li
ti ao ovdje nazone Vrtirepke emerne? Ne slii li tek
ojanjenom janjetu, jo vlanu od utrobe matere svoje, a
ostavljenu psiki zmija i raljama vujim? Ti e meni na to:
Kako je sijala, neka tako i anje! Potinila me je nasladi,
neka se u njoj i udui, neka bude vjeno izloena srdbi
mojoj i preziru ljudskom, neka stiu nos kad bude mimo
njih prolazila, jerbo je okuena! Ja u tebi na to i upitat u
te: Jurve je ona tebi zgrijeila i zlo pred tobom uinila, nu
zato ono edo u njoj, zato da ono, jo vlano od utrobe
matere svoje, okueno bude i zato da i pred njim nos
stiu? Ti e meni na to: Oci jedoe kiselo groe, a
sinovima utrnue zubi! Ja u tebi na to: Utrnue i oima.
Eno ti ga tamo u peini, usmrena i s turskom kuglom u
srcu. Nije li, daklem, on svoj grijeh ipak nekom cijenom
platio? Zato onda da mu i sin kamate plaa kad je glavnica
vraena?! Ti e meni na to: Nije glavnica vraena, niti
moe biti vraena, jerbo je mijenica pod trnovaom grijeha
vea od Biokova. I tek kad se kao dvije planine potomaka

245
naslae, bit e vraena. Ja u tebi na to: Ufao sam se da
tvoj kamatnjak nije lihvarski, dapae u prostodunoj dui
svojoj vjerovah da tvoje srce samo dobro stostrukim
dobrom vraa. Ti e meni na to: Don Pavle, don Pavle,
ne igraj se sa mnom tako i ne lovi me za srce, avle repati!
Ja u tebi na to: Na to u te loviti ako ne na srce kad si ti
sama Ljubav?! A ljubav je iznad svih zakona osim iznad
zakona Ljubavi! Ti e meni na to: Zato mi, moj don
Pavle, moj zlomisliu, ne oituje i tu poganu misao koja
ovaj as u tebi govori: Pogledaj jadnicu ovu, i Lucifer bi
se na nju smilio, pa kad bi trebalo i u crkvu bi je tvoju
doveo? Ja u tebi na to: A to u ti baljezgati kad i sm
ita sve ono to se u mom smrdljivom srcu dogaa! Pa kad
sve zna, i kad si zakon krio da mrtvima ivot dade,
dopusti i meni da ga prekrim dajui ivot ivima! Evo
ovako emo, da ostane ist ti, ist ja, i zakon ist. Ova je
smrdljiva protuha, to Vrtirepki silu uini i kopile joj pod
trnovaom ugradi, ova je, daklem, protuha sad duom i
pameu pred licem tvojim a ne pred mojim. Stoga ga ti
umjesto mene upitaj: hoe li, daklem, ovdje nazonu
Vrtirepku emernu uzeti za vijernu druicu i suprunicu
svoju po zapovijedi Svete Matere Crkve? Ako hoe, dobro;
ako nee, ti s njim u pakao tri je zasluio a ovoj se
jadnici i opet smiluj, jerbo jad toliki nije zavrijedila, vjeruj
mi, ja je znam u dui je dua. Ti odlui, a ja u vrat
prignuti. Evo, daklem, zatvorit u oi svoje, a kad ih
otvorim, ako moji obrazi budu istoku okrenuti, znait e da
si se u srcu sa mnom sloio.
I gle uda! Zalazee sunce udarae ga u potiljak.

246
 MOJ IVANE, GOLUBANE...

Vijest o Vrtirepkinoj udaji pronese se selom i okoliem,

k uskrnja zvonjava. Mukarci su se naklono smjekali i
kimali glavom: Gadna hajduica kad je i hajduka u planini
motala!, dok su se ene oko nje jatile, milovale, slizavale i
o svemu pomalo izdaleka raspitkivale: to je i kakav je, ima
li na zub togod i zapinje li meu zubima. Vrtirepka bi
istiha i oborenih oiju, kako mladoj i dolikuje,
promuckivala o dvoru i stajama, o etrdeset goveda, trista
koza i pet stotina ovaca, o mjeinama sira i hambarima ita,
o potoiu na livadi i izvor-vodi ponad kue. Presretna
majka Mila za njom bi samo ponavljala: Dvori, duo
materina... petsto ovaca, sunce materino... Selo se nije
udilo ni kozama ni ovcama, ni hambarima ita, ni peama
slanine to grede svijaju ima toga po Bosni i
Hercegovini! ve izvor-vodi ponad kue. To je kao
Vrljika i Cetina, kao Misir i Obeana zemlja! Jer iz ovog
prokletog kamenjarskog reeta ni kap vode da probije, osim
suza iz oka. Bunari, rovanji i brlozi te dublje ili plie
jame, uvrene u oskudne aice gline te vraje rupe u
koje zajedno s kinicom splivaju brabonjci i galebine,
pialina i smee svakovrsno, bijahu jedini izvor vode i za

247
stoku i za ljude. atrnju nadsvoeni bunar u koji je s
kue splivalo imaae samo poneki pop i fratar. A kad bi
za velike sue ove zvijezdama i izmetu otvorene rupe
presuile, speenim se ustima zjalo na suho nebo ili na
ispucalim tabanima puzlo do Vrljike i Cetine s vuijama,
mjeinama i zapaljenom utrobom. Izvor-voda! I dok je
Vrtirepka bajala o arama dukata i srgovima prepunim svile
i kadife a Mila neprestance ponavljala: ... svile i kadife,
srce materino... majke su se u sebi zavjetovale Gospi
sinjskoj ili onoj od Veprica ili samom svetom Ivanu
Krstitelju kod Jajca, da e to na tabanima, to na golim
koljenima k njima doi i veliku svijeu zapaliti ako nekako
urede da se i njihova ki udomi u kui na izvor-vodi. ene
pak nesklone Kikaevoj kui i Vrtirepki meusobno bi
namigivale, tuckale se laktima, smijuckale i doaptavale:
Hajde, bona, sjedi, bolja si! Kod tolikih Turaka ba bi
hajduka izvor-voda dopala! I ba bi takav ai doveo kuku,
koja od prve nasred puta i bez Hvaljen Isus... ve
bijahu nanjuile, da su se i prije posveene postelje noge
dizale. Ali kako se meusobnim doaptavanjem srce iskaliti
ne moe, stadoe to i mnoge druge pogrde Vrtirepki u oi
dobacivati. Na to bi se Vrtirepka sa sigurnou predobro
udate ene do pasa zagalila, istrila im pod nos svoje
male, oble i izazovne stranjice, zavrijela njima kako samo
ona umije: Kad vae spiulje ovakve budu imale, imat e i
izvor-vodu!
Ali nevolja je to sa stranjicama: kad se jednom uzvrte
ni bog ih vie smiriti ne moe. Vrtirepka je sve ee samu
sebe zatjecala kako vrcka i mijesi tim prokletim vrajim
obrazima i gledala kako se sa zapretane erave lug poinje
osipati. I kad se jednom, naslonjena na krosne, obazrjela i
vidjela ih ustreptale i razigrane, otrese se na njih kao na
raskvocanu koko: I, lijepi vas vrag odnio, dosta ste mi

248
jada nazadale! Hitro izleti iz kue, zgrabi si vode i strusi
ga na glavu.
Hladi se, kerce obodri je majka Mila korinica,
koja je sjedila pod solarom i Copcu bjeve plela i ja sam
se uz onog nevoljnog nabonjaka poee morala hladiti.
Kika, koji bi joj nekad zbog ovakve besramne rijei
dralo od motike o kria prebio, sad sjedei pod orahom,
smrknut i mualjiv, samo zerkice uzdie trepavice i
uzdahnu:
Na mom se suncu ve i mraz uhvatio!
Stoput sam ti rekla, djede gotovo se izdera
Vrtirepka da je poao za mojim Ivanom.
Poao i ne doao, put savio i zaglavio... Ovo je
sedamnaesti dan, dan sedamnaesti...
Joka dolazei na obor u dio razgovora, i kakav je ve
brzoplet bio, uskoi kao breculja u oko:
A to tu cmolji i ronza! Ja sam mu aa a ne ti! I
kad ja guzicu ne eem, to tebe svrbi!
Ako je ita moglo Kikaa iz vode u vatru bijahu to
sjekutii koji se ne mogahu sastaviti. I kao to bolesno
pae na gospodarev zov jedva uhom strigne, a na izdreene
i bezobrazne maje oi i mrtvo skae, tako i on skoi:
Ti si pas a ne aa! Prvog sam te iscijedio, prvom u
ti i vratom zakrenuti isne kao kakav mladac, a prsti mu
se u pande prometnue.
to ti je, bolan, sad si pri zdravoj bio podrugnu se
Joka i podboi se to je izazovnije mogao.
Ja sam te ucijedio, ja u te i iscijediti!
Ne primii mi se, antalau stari, zaboravit u tko si i
to si!

249
 Zaboravit e i da si! inilo se da ne izgovara
ovjek ve Sudbina.
S jedne strane godinama gomilano gaenje, a s druge
godinama gomilano poniavanje sjedinie se bez osobita
povoda u golemi krijes mrnje, koju samo krv utaiti
moe. Kika zgrabi prvi kolac koji mu se naporui nae, a
Joka odskoi i mai se sjekire, to se sluajno uz vrata
konobe prislonila. I da u tom asu ne skoi Vrtirepka i
majka joj Mila korinica, te da se ukuani ne strkae i bez
razmiljanja ne bacie meu razjarene kokote, krv bi
zasigurno pala.
Poto prva oluja minu a ve se bijae slegao cijeli
komiluk Kika se spusti na stolac repa, zagleda se u
kljunove opanaka i s mukom svladavajui zadahtalost,
drhtanje ruku i mahnito udaranje srca, ree sveano
povienim glasom:
Neka skupi svoje krpe i zakrpe, dronjke i obojke,
kuku svoju i tenad svoju i nek izdire iz asnog doma, u
kojem se na oca nikada ni trepavica uzdigla nije!
I ba sad kad postade muko! dobaci Ikia, koji se
u opoj strci i sm dotapao do Kikaeva obora.
Kika naglo uzdie glavu i zagleda se u starca, to
devedesetu ve odavno bijae preturio:
Je 1' to ti meni, kume Ikia?
Ja tebi, kume Kikau! Tebi, ime moje i kume moje
uzgorito! Dugo sam gledao, dugo sluao i dugo muao, pa
doe vrijeme i da progovorim. Bio sam vrsnik s pokojnim ti
aom imunom, bio mu brat. Obojica smo pokojnog ti
djeda Markiu k boga potovali, jerbo je i on nas potovao
i molio nas da uzmemo od njega komadi znanja to mu ga
godine ostavie, da shvatimo i prihvatimo bar to da kroz
vascijeli svijet isti Boji sokovi teku: kroz mljeiku i

250
navrtak loze, kroz dvornjak i muhar, kroz carevak i drvo
smrdeljevo, kroz ile rovke i lasice, vuka i hajduka. Onda
su mi se ti sokovi budalastim inili, jer sam jo pomalo i u
nevrijeme hajdukovao i pokoji turski soi prolio, toliko da
po njem preivi i vuie pridigne. A ti i svoj vlastiti sok
odbacuje i ba onda kad je postao najvie tvoj!
Eno ti ga i popij ga u zdravlju nasmija se Kika,
ma ne od srca.
Velju, tada sam jo pomalo hajdukovao, dok su tvoji
ve odavna unosniji put utirali.
I spavali u krovinjari dometnu zajedljivo Kika
kao to jo i dandanas i ti i cijelo selo spava... s ovcama,
kozama i govedima.
Doi emo i na to. Velju, tada se jo ni prosjaki
zanat ne bijae izuio kako valja, ve ono od nevolje, pa
dosta. Nije se do grla punilo, ma ni od gladi umiralo.
Tavorilo se, kao to i danas tavorimo svi osim tebe. Jest, to
veli, spavalo se, i jo se spava u krovinjarama, zbijeni s
marvom oko ognjita; ma oganj grije marvu a marva nas, pa
je svima dobro, u toplu i suhu. A ti podie ove puste dvore,
ne bilo ih! Podie, uzgoritosti moja, pa to?! A to su oni
prema kpi nebeskoj koja nas sve pokriva i koja je pravi
dom na? Ili moda misli da su ti prostraniji nego
golubovima jama Dvovrata? Moda su ti hambari puniji od
ovih u mravinjaku? Ili kace meda od ulita u dubu? Moda
si toplije obuen od ovna u toru ili arenije nakinuren od
paun-ptice na oboru Marka Ivandia? im se to razmee,
nevoljo moja, im osim silenou?!
Odreni me se, kume, i poi kui, bolji si pokua
Kika s visine dobrostojeeg gospodara, kojemu ni u misli
uz nos Jer pametnije ti je svata jesti nego svata
govoriti.

251
 Moe li ti bez silenosti? Ne moe! Ali nikakvom
me silom ni silenou otjerati nee, sve da tvojim zubima
kruh jedem. Eto, kume moj, digni tap na me i o se e ga
slomiti; zaepi mi usta akom i prsti e ti se u jezik
prometnuti. Stoga stisni zube, nisam dugaak. Otkad
pokojni imun parnu i ti starjeinstvo preuze, dvori ti
poee bubriti, a eljad u se ulaziti: trbusi su vam pokladni,
a due od kljenove nedjelje; stranjice vam postadoe
preglasne, a usta onijemie. Nikad se ne upita: vole li, nego:
boje li se? Boje se, kume moje i ime moje, boje te se!
Pogledaj brata Divca! Pogledaj sina Copca! Pogledaj zeta
Podlivoguza, i sve redom pogledaj! Kud ti okom, oni
skokom. Ukrotio si ih i uvjebao kao mladu tenad. I koji ti
bolje zna papke oblizati, taj ti se dublje u srce usvrdlao, k
onaj laskavi posranac Potrka. Jedini to bi ponekad na
silnika zube iskesio bijae ti prvoroenac Joka. Ali Joka
bijae jad jadoviti, jerbo ne mogae pamet k ni zube
sastaviti; a kako e ujesti ako zube ne sastavi! I tek se
danas domislio: valja ruku uzdii da te ugrize! Umjesto da
ti srce zaigra to se nalo muko i u tvom porodu, ti ga
odbaci i prokle... Eto, rekoh ti to mi bijae na dui, a sad
odoh u svoj kuerak.
I odtapa ne osvrui se. Ded mu sad odgovori kad ti je
stranjicu okrenuo; isto je kao da stranjici govori! Stoga
mu Kika nita i ne doviknu, ve svojim, kao iglica otrim
oicama, opeta ukuane i upita:
Mislite li i vi tako?
A kad mu svi redomice i sa zgraanjem zanijekae,
Kika opusti ruke i promumlja u razdrljenu koulju:
Imao si pravo, kume. Sve je to ukroena i uvjebana
paad: mau ti repom i onda kad bi htio da iskese zube
kraljevski ustade sa stolca repaa, pa se preko solara pope

252
na boj i zakljua u sobici, koju je jo u poetku za se i za
enu od zajednike sobetine odvojio i prigradio. Oprui se
na slamaricu da u miru i natenane o svemu porazmisli.
I to je due razmiljao sve mu se vie inilo da je stari
ishlapjeli kum, uza svu slatkorjeivost, barila vjetra na
oenae nizao. Jest da mu je pokojni djed Markia vascijeli
Boji svijet volio i sa svakom travkom umio rije izmijeniti,
a otac mu, pokojni imun, nekog vraga s vilama petljao, ali
kakva ti korist od toga kad ti kuerak prokapljava a hambar
zjapi, pa gladnoj djeci umjesto kruha u kljun slatke rijei
bacaj! Kao da i sad uje pokojnog oca koji je kao poalicu
stranu priu stotinama puta pripovijedao: Doe i kljenova
nedilja, a u kui ni zrna sirka ni eljud eljuda, ni u kui, ni
u Krajini. Kad u neke vitar nanese glas i u se da u Abdul-
age jajakoga prosa ima. Ja i pokojni aa pokupismo ono
dukata, ta ji' godinama za ljutu nevolju i opasnost smrtnu
edismo, pa s tri tovarna konja ravno u Jajce. Kad mi agi:
Ima li prosa, svitli Abdul-ago? Ima, jabandije. More
nan dat'? Kako ne mogu! Po to? Dva dukata tovar.
Kad mi k prosu, ugano. Pokojni e aa: Snizi malo,
svitli ago, uje se! uje se, uje, i dobro se uje! Da se
nije ulo, ne bi vi od Imocke po nj doodili! Ljudi su se
smijali, dok je Kikaa podilazila jeza sjeajui se tih
kljenovih nedilja svake su godine dolazile, a jo i
danas velikoj veini dolaze tog uasnog umiranja od
gladi, i svaki se put zaricao: im prihvati uzde, zbogom
kljenove nedilje, u navama e i bez uda sv. Ilije
uvijek biti brana i u kamenici ulja. I bi tako. Njegova je
eljad vazda u toplu i suhu, obuvena i obuena, i dok
kljenove nedilje krue i estare po svim komilucima i
selima, u njega tusti pokladi piruju. A svega toga ne bi bilo
da nije umio ular zaulariti i trn iz malena naotriti, da ih k
tenad neka i k tenad, samo da su siti da ih k

253
tenad nije nauio svakoj prepredenosti i lukavtini, pa sad
kano hrci hambare nabijaju, veselo zimu zimuju i ne love
pue da pramaljee preplivaju. Silnik, a? Silnik koji ih
kljuka k to gospoda boinu gusku kljukaju! Boje ga se,
a? I Boga se bojimo, pa zar ga ne volimo?! ovjeanski je
da se ivot proivi u strahu Bojem i stidu ljudskom! Samo
sotona ne pozna straha. Isukrsta mi, pozna ga i sotona, jer
kad ga krtenom vodom pokropi ni milju ga sustigao ne
bi! Strah... Strah je sve ovo podigao, a kad nestane straha i
Kikaa, sve e lijepi vrag odnijeti. Komu e uzde dati?!
Divcu? Jokau? Podlivoguzu? Copcu? Sve e ovo lijepi
vrag odnijeti...
U tim razmiljanjima proe no i dan, pa opet no i
osvanu dan drugi. Ispred zasunjenih vrata ulo se samo
maje uljanje i ensko aputanje, ali nitko se ne usudi ni da
zvekne a kamoli da vrata izvali. Moda bi se prije i usudili,
ali poslije Ikiine propovijedi konano spoznae tko su i to
su. Osim toga i neka se paklena elja raala: Kad ba hoe
da umre, neka umre! Zatim bi se nad tom eljom zgrozili,
ali samo zato to Bog hoe da se zgroze u srcu zgraanja
nije bilo.
Kika to od gladi, to od ei, to od muna
razmiljanja bivae sve slabiji i prozirniji. Leae tako na
leima dok su mu misli plutale kao mrlje i tapii boja
pod kapcima kad na trenutak pogledamo sunce i
netremice promatrae gustu paukovu mreu u kutu pod
okreenim stropom i pauka koji je satima uuren i
pritajen vrebao.
I tko zna dokle bi ostao tako kao bezubi vuk u
gvoima i ubogi avao u procjepu izmeu tamjana i
krtene vode da u osvit treega dana ne doe Potrka i ne

254
izvali vrata. Vidjevi ga onakva, upalih obraza i ugaslih
oiju, Potrka zacvili:
to to s tobom uinie, djede moj, diko moja... Tko
mi te tako ljuto za srce ujede?
Nikad bre rosa sparenu vrije vodenjae ne osvjei,
nikad se opruga bre ne oprui. Kad sioe na obor, na koji
se uz ukuane i pola komiluka sleglo, doeka ih tiina i
brade na prsa naslonjene, kao da dolaze orunici i robai, ili
sm poglavar iz Imotskoga. Ne primjeujui nikoga Kika
sjede na svoj stolac repa, na svoj kraljevski tron, obrvama
pokaza Potrki stolac do podnoja i promrmlja:
Sjedni i pripovijedaj kud su te vjetri vijali.
A Potrka razveza na dugo i iroko, kako ne mogae
odoljeti ni srcu ni zetu Ivanu, da za carskom vojskom ne
krene. Tako udari na Mostar i vidje kako Mostar pade, a
turska sila glavu meu koljena. Onda general Jovanovi
posla Ivana vojevodi don Ivanu Musiu, da mu sa svojim
hajducima pri ruci i napomo bude. Tako se on i zet mu
Ivan licem na Veliku Gospu zatekoe na Popovu polju, u
okolu Musievu. Kad u da dolaze don Ivan ipnu na
vranca ne zna tko je ljepi i naoitiji: vranac ili
vojevoda; planina jedan, planina drugi, a oba srebrom i
zlatom posuta! Sedlo srmom proeemo, srebrom okovano,
na sedlu jabuka od zlata; vrancu oko vrata pozlaeni
praporci, na eocu paunova perjanica, stremen od zlata, a
uzde to od srebra to od turske koe. Vojevodina odora sva
eenom srmom progana i tokama od pola oke posuta, o
boku sablja demekinja, na balaku tri pregrti dragoga
kamenja. Kad okom sijevne i obrvama strigne kalpak est
puta poskae. im ugleda Ivana, samo se sagnu i podignu
ga kao perce sebi u sedlace, poljubi ga u oba obraza i
upita: Neroeni k roeni sine, od Neretve kakav aber

255
nosi? Jal' je sokol, jali su gavrani, jal' je dobro, jal' mu se
nadati?
Kad selo zau da vojevoda u junakoj pjesmi
Vrtirepkina mua sinom naziva, i u posljednjoj se
nenavidnoj dui sklonost rodi, svima se oi orosie, pa i
samoj Vrtirepki, jer napast bijae toliko privlana da je ni
istina nije mogla potisnuti.
Vidjevi da ga sluaju otvorenih usta Potrka se raspjeva
o svim udesima u vojvodinu okolu, naika ga pustim
drangulijama i turskim i kranskim svim to mu iz
pjesama na pamet pade. Cijelu no od Velike Gospe na sv.
Roka jelo se i pilo; jedan je delija, primjerice, ovna
devetaka za veeru slistio, a jaria za poveerak. Kad... na
svetog Roka stie glas da su Turci carsku vojsku u Stolac
sprtili i da e od nje Kurban-bajram uiniti ako joj se u
pomo ne priskoi. Tada se vojevoda uspravi i ree: Ivane
moj, sve ufanje moje, ako se Stolca ne dokopa propade
narod na hrvatski, katoliki. Na tursku se obuci, strae
izvarakaj kako zna i umije i porui naima da se dre dok
ne stignu moji sokolovi. Sutra sam ti kod Donjih Poplata i
Banika, a prekosutra u vraji obru golim zubima k
turpijom. Skoi Ivan, a ja uz Ivana. Kad vojevoda vidje to
sam naumio, poljubi me u oba obraza, pa veli: Potrka
dijete, alost je velika to se osnova ovog rata kraju
primie, dobra bi joj potka bio. A tko zna hoe li ikad vie
novi rat nadoi, da se junainom iskae, junainom boljom
i od mene! Zdrav da si mi! A meni srce u grlo, nu, gdje
nee!
I tako on s Ivanom, obuen na tursku, od strae do
strae sve do pod Stolac.
Kad pod Stolac, turska straa iz busa siknu: Susin
silamet ilamet vrag e ga znati to li a Ivan od vraga

256
smrsi: Kijamet. Turin za puku, ja zeta za ruku: Bjei,
jado, pogibosmo! Brzi mi k misao, ma olovo i od misli
bre. Sustie, brate, i pogodi Ivana u zlo mjesto, meu
lopatice. Potrka moj, ja k Bogu, a ti kud zna! Neemo
tako! velju ja, pa uprti i nosaj. Nosaj, nosaj... Vie no
nego brze noge uini da pogibelji umakosmo i sklonismo se
u neku peinu punu sunja. Ja s njim u suanj i mui. Kad
odahnusmo, on me uze za ruku i glasom zdravim k u
djeteta ree: Potrka moj, ura moj pramaljetni, pramaljetno
sunce moje, porui vojevodi da noe naljuti i na turskim
kostima kri za svog pobratima izdube. A nevjesticu moju,
emernu Vrtirepku moju, poljubi u oba obraza i u rosno
elo, neka zna da mi je bila draga kao konju trava, kano lug
slavuju i insanu dua...
Svi se okrenue Vrtirepki, u kojoj kapi krvi ne bijae,
kao da se zaista dogodilo ono to Potrka tako uvjerljivo i
tako bezono nie.
Ivane zete, k roeni brate rekoh ja ne budalai i
ne mri vraga gdje ne treba. Stisni zube i pregori, ovdje te
ni Zeliin pas nee otkriti, a ja u skoknuti djedu Divcu,
koji se s vilama k sa sestrama nosa, pa e ti on od njih
dobar melem nabaviti i ljute rane izvidati. Na to se on
meni nagne i ane: Potrka moj, kasno je da sad vila pred
peinu sjai! Nebo se otva... ree i ne doree, dahnu pa
izdahnu, a peina zasja k sunce, i kroz sjaj iz usta mu se
izvi golubica bijelija od svjetlosti...
Straan krik prekine Potrku, ustrepta kosti i najeuri
kou sviju koji ga ue. I dok se skamenjene oi okrenue
prema tome kriku, Vrtirepka ve bijae razdrla odjeu,
bacila se na zemlju, te golim dojkama i elom udarae o
tvrdo dvorite posuto kamenjem i sasuenom travom.

257
Nikada nitko ne u da iz veih dubina vapaj izvire; inilo se
da se upa iz samih bubrega i utrobe i da samu utrobu upa:
Moj Ivane, golubane,
moje janje, moje lane,
prav' me nisi zagrlijo,
nit mi lice izljubijo,
nit mi kose umrsijo,
nit mi pleke pogladijo,
nit mi puca otpucao,
nit mi nidra raskopao,
nit mi bedra zagalijo,
a ve si me ostavijo,
siroticu, kukavicu,
nevisticu-udovicu.
Di ste vode davite me,
di ste vatre eite me,
di ste zmije grizite me,
di ste Turci sicite me,
di ste vuci derite me
kad mi nema vojna moga,
mog Ivana, moga boga...
I dok je naricaljka sama od sebe iz nje tekla, zvonila i
breala, ona sama od boli sumanuta sve jae udarae
glavom o zemlju rasijecajui elo i lice. I tko zna to sve ne
bi od sebe uinila, da tetka Livoguza, majka joj Mila
korinica i neke ene videi je svu oblivenu krvlju ne
priskoie i ne otrgoe je od oajnike namjere njezine. I
najednom, poput bujice, njen emer zahvati sva enska srca,
te da ne zaostanu za Vrtirepkom sve odreda stadoe naricati
za svojim davnanjim mrtvacima, i sve bijahu k od sedam
alosti: O vi koji prolazite, pogledajte i recite ima li vee
boli od boli moje!

258
 Mukarci, tvrdi na enske suze kao i na milovanja,
ravnoduno se razioe, a Kika zgrabi unuka za ruku i
odvede ga u zaklonicu ispod odrine pod meom.
A sad kai djedu po istini kud te je lijepi avao
nosao!
Ih, don Pavao ti se oitovao! Pa dobro... Kad ono, diko
moja, Vrtirepku s mrtvacem vjenasmo pade mi na pamet
da sprdeljam, eto, to se danaske sprdeljalo, pa velju: ostat
u dva tri dana da ne bude sumnjivo, a potom alosni
mutuluk donijeti. I tako ja za vojskom k pae za
gospodarom. Glada nije. Onaj ti dobaci zalogaj ciboka,
onaj kaiku graha; rukom ije, rukom pije dok se togod
eale i vlevlae ne dokopa. Jesu od mrtvaca, pa to!?
Kao da tvojom kaikom nije i pokojni ti pradjed jeo! O,
djede moj, udo moje... puste vojske, pustih topova i
puaka, sabalja i konja vranih, razigranih! Na narod vie i
alae, vrat isukuje i zastavama mae, kolo igra, strune
strue, baca se kamena s ramena, junake skokove
doskakuje i preskakuje, a Turci nosine objesili, usta
ispupili, skovrljili se pred damijama i ardacima, pa sve
nekud u neto bulje, u Allaha, u Sudbinu, u to li... ba kao
da ih se sve to uope ne tie, kao da se ba nita izmijenilo
nije.
Izmijenilo se, sinko, izmijenilo. Samo djed ne zna je
li nas to Bog miluje ili oie.
Mene pomilova, milo moje ponosno e Potrka i
prosu na bus trave aku bakrenjaka i srebrenjaka, a potom
iz depova i torbe stade vaditi i do djedovih nogu nizati
mutvice i brtvuline, noe od navrtanja i tilete, lule i
kamie, ogledalca i privjeske, puca i sponje, iglice, pletae i
igle od kakanja, marame i podvezice, ukosnice i
pribadae... svega blaga Bojega.

259
 Otkud ti to?! smrknuto e Kika, siguran da mu je
unuk kakav turski epenak razvalio i tuu muku prigrabio.
Iz Mostara, djede, odakle bi bilo!
Ne pitam to, ve kako?
Poteno. Evo kako je bilo. Kad sam ve na putu,
mislim ja, ne valja dana gubiti, ve togod isprositi.
Isprositi? Je, ovo... Ne moe, djede, ni opepelit ni od
Turina ni od kaurina. Vele: Rat je ili nita ne vele. to
e? Kud e? Onda mi Bog pamet prosvijetli, pa rekoh:
Gledaj, Potrka, na to vojska pare ari! A kad gleda nije
teko vidjeti. Imao pri sebi neto jaspri, a usput se namjerio
na nekog Turina, Aliju Mutlagia, razborita ovjeka koji je
mislio kakono i ja: bolje prodati mnogo pa i jeftinije, nego
malo pa i skuplje.
Tako ti i ja: u njega kupuj, pa vojsci preprodavaj...
A tako! plane Kika Zar su ti vrane mozak
ispile, pa Bogu guzicu okrenu i ode u udije?! Je li to s
ramena kruh jesti?
Je, djede... Ja sam sve to u torbu kupovao, iz torbe
prodavao, novac u torbu kljukao, a torba je sveudilj visjela
o ramenu, sveudilj, djede, sveer.
O, pametno moje...
Nijedna udovica nije toliko haljina razdrla, toliko kosa
poupala, toliko alopojka iznabrajala koliko Vrtirepka u
osmini junake smrti svoga vojna. Oduvijek je bilo udovica,
iji su muevi tko zna koju zemlju zagnojili, ali one su
sasvim umjereno naricale i to nad grobnom ploom svoga
roda. Vrtirepka je, meutim, naricala na nedirnutoj zemlji
groblja, u ledini i kamenju krvavim prstima vojnu grob
opetavala. A to bijae tako potresno, da se svaka ena u
dui zavjetovala: ako joj mu u tuini pogine da e i ona na

260
ledini krvavim noktima grob opetati i bosiljak zasaditi.
Gotovo sve ene iz komiluka, a mnoge i iz sela, od jutra
do mraka bijahu na groblju nastojei Vrtirepku u boli
utjeiti. Nu kako se ona nije dala utjeiti, ve na utjenu
rije sve emernijim vriskom uzvraala, dogodi se da njen
emer na ene prijee i iz njih emerno progovori. I sad su
sve naricale i zavijale, kao nad otvorenim grobom, a njihov
se lelek odbijao od brda i unosio opaki nemir i u ljude i u
ivinu. Uzalud su ih muevi svjetovali i tukli, uzalud je i
sam don Pavao, i lijepom i runom, pokuavao rastjerati to
jato oemerenih avki. Uzalud. Tek kad osmi dan Vrtirepki
jad opade, a deseti uminu, smirie se i one. A kad Potrka u
etiri oka Vrtirepki predbaci zbog tolikog besmislena
prenemaganja i lakrdijanja, ona se kao oda sna prenu, u
udu ga pogleda i ree:
Sve suze ovog svijeta samo su kap za onakva
junaka... Potrka moj, tako mi ga ivo uslika, te mi se ini da
sam se za nj i udala a ne za onog jadnog mrtvaca u peini.
Po Maloj Gospi dou se da je u Hercegovini pukaranje
utihnulo, te prosjaci iz cijele Krajine bre-bolje tap u ruku,
torbu o rame, pa u jesensku ispau. A koljari, koji su
otoanima u nadnice hodili, nabrusie noeve pa u trgainu.
Sela u treptaju opustjee. Samo u Kikaevoj kui svi bijahu
na broju. I premda je svaki o tom svoje mislio, nitko se ne
usudi proustiti. Jedini koji to mogae bijae Joka, ali
poslije onog kreeva s ocem, on se u staju zavukao i
zarekao se da njegov jezik nikad vie nee tog bijesnika
dodirnuti, ve e se Bogu za to bru i bolniju oevu smrt
moliti. No nije se moglo vjeno stajati prekrienih ruku i
jedan drugog laktom i okom uzaludno gurkati, te se jedne
veeri Podlivoguz sedam, osam puta zakalja da se ojunai,
pa zae:

261
 Eto, svi odoe...
Kika uzdie obrve i pogleda ga nekako vodnjikavo, kao
da se pita: to to prdi ova podguzina?
Odoe ponavlja Podlivoguz odoe, valaj, svi,
svi do jednoga...
I vratit e se ree Kika i ponovo zaklopi oi,
spokojno kao sit maak, kojega su na as iz drijemea
trgnuli.
Ma togod e i donijeti.
I ne otvarajui oi Kika e pomalo usiljeno i preko
volje:
Kika nikad nije iao po togod dok je u kui imao
neto. A sad su puni i hambari i kamenice, i bave i
demejane. Nek bude i sedam mravih krava, preivjet e se!
O, pametni moji... Kad vrijes ne medi, pele iz ulita ne
izlaze. A ne medi. Ne mede Turci: ile im podrezae. Ne
mede krani: rosom ih ne pokropie. Turin misli: izgubit
u i ovo to mi ostade. A kranin: umnoit u ono to mi
se zatee. Ne pregrt napolice ili sumjesnice, ve ni klip
kukuruza, ni klas jema, ni kitu sirka nee donijeti. Za nas
je izgubljena zemlja Hercegova. Istina, Bog se domislio i
Mleaninu i Turinu, pa e se i Austrijancu domisliti. Nu,
nama se neprestance domilja...

262
 UJE SE DA ZA VOJSKOM HARA KUPI

Do Rozarice vratie se i najuporniji, vratie se bez klipa

kukuruza, bez klasa jema, bez kite sirkove. Kika sabra
ukuane i ree: I doe prva od sedam mravih krava. Stoga
vi zatvorite srce, a ja u hambare i konobe, jer bi i
faraonove itnice preplitke bile.
Potom poe od sela do sela, od zaseoka do zaseoka
raspitivajui se nije li moda tko gdje susreo kilju iz
Zagvozda. A kad mu Matia Strini kaza da ga u itluku
vidje, Kikaeve se usne najprije skupie, pa razvukoe u
smijeak koji usukivanjem brka uznastoja sakriti. Pozdravi
se s Matiom i svrati u Petrievu krmu na bukaru vina, na
jo jednu, pa jo na jednu. I tako se, ba lijepo nacvrckan,
uputi kui pjevajui, to od mladosti nije uradio.
Upade u dvor, gasan i glasan, ne ree ni Hvaljen Isus,
ve trgnu Potrku za ruku i povue ga za sobom, kao da se
radi o neem ivotnom, neodlonom i neodgodivom, kad
vremena ni za rije nije. I tek poto dobrano odmakoe od
kue, ree:
Valja nam, sine, u Zagvozd... prijatelju kilji.

263
 Bijae malo zadruga na ija vrata ne zakuca oskudica i
klenova nedjelja. Prosjaci od zanata ne uzdigoe se vele
iznad onih od nevolje. Nije se radilo samo o broju
prosjakih tapa i torba, ve o cijelom nizu smicalica i
dosjetaka, koje su ovaj tankoutni zanat veoma osjetljivim
umijeem inile. Iza obilja tapa moralo je biti i obilje hitre,
domiljate pameti, snalaljive u svakoj zgodi i prigodi, a
toga najvie bijae u kui palatrinovoj i Prodanovoj, i to
od onda otkad Kika i kiljo starjeinstvo preuzee. Eto,
proe punih etrdeset godina da pokojni imun predade
Kikau kljueve od hambara i od konobe osim starjeine
nitko nije ni smio ni mogao odrezati kriku kruha ili zalogaj
mesa i tih etrdeset godina protee u neprestanom,
gotovo bolesnom suparnitvu sa kiljom. A suparnitvo nije
bilo samo u tome tko e vjetije dobre due rasplakati i vie
zobi u jasle nanijeti, ve i u tom tko e bolje drugoga
onemoguiti da nanese. I tako proe punih etrdeset godina
neprestanog malog ratovanja s promjenjivom sreom. Cijela
je Krajina pratila, pamtila i raznosila na stotine njihovih
podmetica, stoput ih prepriavala i stoput se iznova smijala.
Jednom, dok je jo bio mlad, vidjevi da e kiljini
koji bijahu daleko ispred njega Grude opeljuiti, potra
okolnim putem i podmiti neko obane da poleti ususret
kilji viui: Rei, bjei, kuga mori... I moj ti kiljo
naguz, pa preko polja prema Tihaljini.
Drugi put su Kikau, pred Vitinom, dva usplahirena
kranska momia put presjekla i cvokuui zubima
priopila, da su balije pomahnitale, pa odreda svako krteno
muko k ovna kope i sunite. Sad ti i moj Kika naguz, pa
preko polja prema Gorici.
Jednom zgodom Kika ostavi kraj puta kotlu prosa i
sakri se iza stijene. kiljo primijeti kotlu, paljivo se ogleda

264
na sve strane, pa ne vidjevi nikog u blizini uzdahnu: Bog
se uvijek dobru sirotinje domilja, zgrabi kotlu i zavue
ruku da zrnje kroz prste propusti, kad se prsti o ljudski
izmet zalijepie. U slast, kume! doviknu Kika iz
zaklonice, pa petama vatru.
kiljo mu ubrzo lijepim na lijepo uzvrati nagovorivi
neko obijesno Ture da mu istu stvar u up podmetne i
prelije medom. Razlika je bila u tom, to su Kikaevi sve do
neke taj med i lizali.
Kika je obilato iskoritavao kiljinu razrokost i posvud
glas raznosio, kako su se u njemu dva vraga udomila, pa
svaki na svoju stranu gleda. kiljo je opet razlajavao kako
se Kika koji i jastreba na vrh planine vidi iinja
slijepim samo zato da u miru moe razgledati gdje to stoji,
kako bi umio do tog doi kad no padne i pomrina se
uhvati.
Hehe... o moj kiljo, kiljo iz Zagvozda... smjeka
se Kika sjeajui se svih meusobnih podvala, podvala od
kojih se ivjelo i smijalo, zatim se uozbilji, pa e Potrki
Jesam li ti pripovijedao kako mi se kiljo htjede dvaput
uzastopce osvetiti za ono u Bakoj vodi?
Nisi, diko moja.
Nu, vidi!... Kad ti ono s Vrtirepkom kradom u
Hercegovinu, ja od muke digoh vojsku prosjaku, da na
Buko blato udarimo. I poosmo. Hajde mi tako, hajde, oni
prvi, ja i arov za njima. No duboka k uma zelna. Kad
odjedared, svi vrisnue i svi na koljena. Mislim ja: il je vrag
ili zmaj, treega nema.
Vrag! odlui se brzopleto Potrka.
Moe biti dopusti Kika a moe i ne biti, i ako
mi kiljo ne oda, nikad neu pouzdano doznati to u
krmau nakljuka.

265
 U krmau?!
U krmau i devet praia, to ih preko ceste
prevaae. Izvana krmaa, izvana praii, ali... to unutra
kiljo nakljuka?! Je li avle, je 1' vjetice? Je l' kilae? Kud
e, to e... sve od straha premrlo, niice poleglo. Trnci i
uza me, gdje nee! to u, glava sam kue, moram. Kaji
stegni, strah pritegni, zube stisni, pa zakorai. Kad krmai,
kosa se die, ma i ruka se krsti. Zazvah Boga, udarih
zakletvu: Ako ste avli pakleni, u ljudsku hranu useljeni,
nek vas potare Otac Sin i Duh Sveti! Ako ste dreavci
ili due od pragatorja, oitujte govorenjem ljudskim koliko
vam je za upokoj misa potrebito! Nu, ako ste mi prave
svinje i krmci pogani, papkom o kr i da vas moje oko ne
vidi, inije e na raanj dok trepne! Jo i ne dorekoh, a
one s ceste u tminu i no tamnu.
To hoe rei da su bile prave svinje zakljui
Potrka.
Nikad se ne zna. Vrag je lukava ivina, ne slua ti on
moje zapovijedi, ve izvrne pa se provodi kako je njemu
zgodnije.
Hehe... nasmije se Potrka ne vjeruje zar da
kiljo moe krmae avlima kljukati?!
Nikad se ne zna to sve moe onaj koji avlu duu
zapisa i na koje e mjesto vrag skoiti kad ga s jednog
izagna! A sad uj i drugo. U zoru se zatekosmo u nekom
klancu. Mi u klanac, a puetina preko klanca. Stoj!
zagrmi delija iza poletine. to e, stadosmo, a ja rekoh:
Ako si hajduk, od nas ti ni mrsa ni posta! Zar ne vidi da
smo prosjaci?! Vidim ree on pa stoga i velju: Stoj
i imentuj se! A kad se imentovah, zamahnu onom
puetinom i ree, nek se vratimo otkud i doosmo, jer da
kugu raznosimo, da smo ve deset sela potrovali i

266
totigaznam. Vidim ja, kiljino maslo, te stadoh razborito
razlagati: da smo okueni, vrag bi nas odavna odnio, ve
nek on selo uva od ovjeka, to jednim okom gleda u
Buko blato, a drugim u Zavelim-planinu, jerbo nas upravo
taj ovjek kugom potvori da sam moe nesmetano svrab
raznositi, a od svraba se ne umire ve pati. Nu, gdje e na
puku pameu! Ukopa se k magare, i tu ti razlonost ne
pomae. Na kraju mi dojadi, pa zaprijetih: Ako smo kuni,
a jesmo, umrijeti nam je tako i tako. Tom puetinom
moe samo jednoga skinuti, a ostali e se srondati u selo i
svu vam vodu okuiti. Ve, brajo, da se pogodimo: mi emo
ostati ovdje, a ti skok u selo i porui seljanima da nam
donesu tri vree jema, dvije kukuruza u zrnu, tri bukare
masla i uprtnjau katradine toliko smo u ovom selu
redovito skupljali pa emo svojim putom ili u kakvo
dumansko selo, po vaoj elji i volji! A on poskoi: E, ta
ti valja! Dat emo vam dvostruko, samo skoknite u Prisoje,
otkud nas jad bije!
I dadoe?! Potrki se zaiskrie oi.
Dvostruko, sine, samo da Prisojce unitimo... E,
kiljo, kiljo iz Zagvozda, gdje e se tvoja pamet s
Kikaevom nosati! Pameti moja dronjava... pa u ratni zeman
s onim seoskim budalainama na sedam mravih misirskih
krava udari!... Lako to meni podvaljuje, ma kud sebi
podvali, aava nevoljo moja... hehe... kud sebi...
I tako su cijeli ivot, kud god prolazili, jedan drugome
klipove podmetali. Ali drugo je kad jedan drugome iz busije
ili na junakom megdanu, a drugo je kad sam sebi
buzdovanom elenku odbije! A kiljo je odbi! I cijelim
putem do Zagvozda, oblijevan nekuanom slatkoom, Kika
je poput stare Mlade Grgine, Matije Puzdrine, elanue
ili Kusturae sam sa sobom glasno slaani razgovor

267
vodio: E, pa dobro ti jutro, kume kiljo! Bog da dobro,
kume Kikau! Neto mi se Biokovo obistrilo, kume
kiljo? K da je na dlanu, kume Kikau! A Trtla nad
itlukom, kume kiljo? Kakva je ona? K kap rose,
kume Kikau po oku je zakotrljaj! Kad je bistrine,
kume kiljo, srce omeka, a ljudi akom i kapom, bukarom
i variakom! I ararom, kume Kikau! uje se, kume
kiljo, da si duinu magaraca unajmio, da ti sam kukuruz
prenesu? Duina te crnih vragova od Livna do Kupresa
vitlala!... A onda nezadovoljan tim, otresao bi se rukom na
rijei kao na uspaljene muhe, te zapoinao iznova. Stotinu
je razgovora promijenio dok mu se napokon jedan ne uini
pravim: E, pa dobro ti jutro dolo, kume kiljo! I tebe
nalo, kume Kikau! Nadam se da ti neu biti vele na
smetnju. U prijatelja vazda klju od vrata. Kakvo
dobro? Ono pusta masla, to ga iz itluka dovue, uje se
sve do kue. Pa ti ne da oka sklopiti? Nije to, ve u
meni elja a u kui ni grudice, pa rekoh: kad ga je u kuma
kilje toliko, hajdemo, mali, bit e i za nas kaika
maslokae! Bit e i za stotinu gladnih vragova u tebi!
A ja, budala, mislio: ostaj kod kue, jer kud vojska prolazi
trava ne nie, kad tamo, ti za vojskom tolik hara skupi!
E, ta ti valja, djede: ti za vojskom tolik hara
skupi! poskoi Potrka koji je sve dotle utio i djedov
glasni razgovor kao misao potovao.
To u mu i rei osmijehnu se Kika i obliznu
rasuena usta to u mu i rei, sine, da pukne k
precvran cvrak.
Kad u Zagvozd crna ti zora ne bila ve na pol ure
hoda, kano dim iz mokre slame, lelek iz Prodanove kue.
obani rekoe da je za kiljom. Kika se ugrize za donju
usnu i stade bijesno psovati:

268
 Kuko jedna i arcikuko! Opet si me nadigrao, pa
trkimice u smrt, samo da se ne osladim... Potrka sine, u
ovih etrdeset godina svakog smo vraga jedan drugom
podmetali, ali ovako bezono nikada! E pa kad se domiljao
to u mu rei, mogao mi je po nekom poruiti, i ja bih se
ustrpio. Ali ne ovako! Ne ovako... Oprui se, pa... Zbogom!
Ba ga briga s kim u se odsele nosati, ba ga briga... A
znao je, kuak jedan, da ne mogu ni s kim kad mi je jedino
on dorastao. Hou li se zar nosati s kljakonjom itumom?
Ili s onim blebetalom Basiem? Ili s naprdom Kriva
Krivica? Ili moda s oravim Puzdrom elanom, u koga
besjede k u sotone molitve? Ili moda s hitrom pameu
use Grgina, koji se pred bulom u Vitini slijepim iinjao, i
kad ona dobre due zavapi: Priekaj dok mi se
Mujaga vrati, pa e ti se, jadnice, smilovati i glavu odsjei
da ti muke skrati, on kao mahnit stade skakati: Nemoj,
bulo moja, vidim ti ja... eto ti i pod vratom, meu stotinama
crljenih mrelica jednu utu vidim! S kim u se nosati?! E,
kiljo, kiljo, nije ti ovo prijateljska, ve dumanska
smicalica! Ti e meni pred nosom ovako! Parnuti, i
gotovo! I to u ja bez tebe! Pogrdo stara, pogrdno si se
ponio, ma svejedno u te odnijeti.
I nosio ga je od kue do groblja, nosio na prvom kraju
nosila, posrtao pod teretom, ali nikome nije doputao da ga
zamijeni... jer tko je pozvaniji od njega da njemu jedinog
dorasla na posljednjem putu nosi! I da je bilo mrvicu snage
vie, i u grob bi siao da prijateljevo ukoeno, na hajduki
obueno i posljednjim perinom ukraeno tijelo na ruke
primi i poloi na smrvljene kosti otaca i djedova.
Vraajui se kui, kasno u noi, Kika prebaci tvrdu i
otealu ruku preko Potrkina ramena:

269
 Umoran sam ti, sinko. Kad zlo pone ne zna se
zaustaviti... a kad sve prekrije, onda ti se ono manje zlo
dobrim ini, ba kao to se i ova oputina makar bila sva
posuta piljcima i akarcima usporeena s kamenjarom
kao pladanj ravnom priinja. Ma ja se vie na to ne mogu
priviknuti!
Kali se. djede!
to to kaza?!
Velju, to i ti meni neprestano govori: kali se!
Kika se sumorno nasmijei djejoj djetinjastoj pameti:
Moje se davno iskalilo, sokole!
Pa to onda jo juer odnese u viganj svoga djeda
sjekiru? to je jo sveer klepa i kali?
Kika ne ree nita, ali smijeak mu odlepra s usana,
ruka sama od sebe vre stegnu mlada jo ne okoena
ramena.

270
JESEN STIE, DUNJO MOJA, JESEN KASNA...

Jesen stie, jesen kasna, a s jeseni iz svih krajeva, iz

svih zemalja pristiu kui svi prosjaci i svi koljari. Posla
nema, noi duge, a nad ognjitem o komotrama na
kotlanicama vriju lonci nabijeni ratikom i krumpirom, a
bogme i s piljom suha mesa klenova je nedjelja daleko.
Kud e, to e sit i odmoran? Uz vatru, uz najstariju
ljudsku grijateljicu i prijateljicu. A kako je Kikaeva kuina
najprostranija i ognjite najrazgorenije priklod nikad bez
bilja ili naramka oblica s obje strane lunika kamena
stopica, duga kao zid od imatorja, a stolaca i za Tomia
hajduke, to poslije veere i dijela rozarja, pola komiluka u
Kikaevoj kuini sijeli. Uz domae svratio bi ponetko i iz
drugih zaselaka i sela, napose guslari i aljivine, s kojima
se Kikaeva bukara nikad posvadila nije. Onda gusle vrcnu
s klina, a sa struna iskau junaci, vei i ivlji nego za ivota
bijahu, pa bijesne konje igraju i junake megdane dijele; iz
usta govordija rijetkozubaa iskau vile i vjetice, divovi i
vukodlaci, i straila svakojaka, dok aljivine istresaju
depove pustih poalica i nikad ih istresti.
Veeras se ne skidaju gusle s klina, niti vile iskau kroz
razmaknute zube, veeras se s Braa vratio Pava Stipanov,

271
po svem svijetu uven: dok jedan dep izvrne trei pijevci
zapjevaju.
Kopao ja u Povljima vrt popu, don imunu. Pee
zvizdan k zaaren svrdao, pa ti sm od sebe kroz tjeme
upada, paljevinu uje. A don imun imao pijevca,
pijevinu zapravo, ma rogunu i vele bezobraznu. Dok ja
kopam i teg znojem kropim, dotle on malo pa malo i hop
na koko. im je pokopuni s nje skae, krilom strue, vrat
isukuje, glavu pri, pa me onako, k s Biokova, uzgorito
nadgledava. Bezobrazno, k bezobrazno! I svaki put tako.
Dojadilo meni, gdje nee, uvrede su teke. E nee, majin
sine, mislim ja, ali ne govorim nita. Sutradan nabavim
saketi ljute paprike, zaskoim ga u potaji, kljun mu
razvratim, pa sve mu do grla saspem. O, brao moja! O,
mili moji! uda i pokore! Ustrao se, uzskakao, uzletao,
uzevrljao, glavom o kamen, o panj i ledinu, glas isputa, a
s glasom vatra izbija... Uzhodao se don imun, uscopala se
i sestra mu Marta Copica: O boj meni, Pave moj, a je
ovo, po Isukarsta?! Velim ja: Pipita nije, nu mogla bi biti
kokoja grozdara nije meni boleinu teko izmisliti
ma pod no se moe dok se ne razmae. Copica zakla
pijevca, i neka mu! Zakla i ispee kako valja. Goluz ja, don
imun jo goluzniji: u obojice oi k lopari, dijeliti se ne
da. Onda e don imun: Pavle moj, vidim kako stvari
stoje, najbolje e biti da poemo nagladno spavati, pa tko
ljepi san usnije s blagoslovom mu i pijevac! Kad ujutro,
pop nutka mene a ja popa, dok on prvi ne zae: Prisnilo mi
se, duo moja, da sam se s Bogom naredio i lijepo,
kranski preminuo, pa na odru poivam: esno obuen u
misno ruho, sa zlatnim platem preko ramena i s
biskupskom mitrom na glavi. Kad u neke zauh rajsku
milopojku, pa uzdigoh oi. Imam to i vidjeti: blaena
Djevica sa svim golubicama nebeskim, sa svim korovima i

272
svitom aneoskom k meni silazi. I ree: Eto, moj don
imune, jedva te doekah, pusto mi je gore bez tebe!
Potom me uze na ruke, kao djetece, pa me sa svim
golubicama i korovima aneoskim u raj uznese. Eto, tako
ja, a sad ti svoje ispripovjedi! A ja velju: Don imune
moj, udo se veliko dogodilo. Ja sam ti vlas na vlas isti san
sanjao. Pa kad sam vidio kako te u nebo odnesoe i rajska
se vrata za tobom zatvorie, rekoh: teta da pijevac
propadne! Probudih se i pojedoh ga.
O, ava' ti sreu odnio... i ljudi udri u smijeh, a
kad se ismijae u nukanje: Jo koju, Pavle... Deder, bolji
si... Ded onu kako si meso dijelio, a unjagu uvijek kost
dopala... Daj onu kako si se bolesnim iinjao, pa gospodara
zajaio i za vrat mu se popiao... Daj onu o cekinima... onu
o proeku i kvasini... znali su ih o njemu vie nego on o
sebi.
A nisam vam pripovijedao kako je moj paron Miko
iz Puia u Povljima kozu kupovao?
Nisi, nisi... Ded, bolji si...
Naravno da nisam kad se to dogodilo u ovo otkad se
nismo vidjeli. Doulo se, velju, da su Bakovoani u Povija
krcat brod koza na prodaju dognali. jora Mandina spopala
parona Miku da joj kupi kozu. Kako mu se nije dalo u
Povija, stade se braniti, da on ne zna to je muko a to
ensko. Vrag te izija, onda poj spat sa jor Danom a ne sa
mnon! Potom mu parona Mandina rastumai da ensko
ima dvije sise a muko jednu, a i ta jedna nije sisa. Ja se
zametnuo motikom, kao da u u polje kopati, pa podbrusi
pete i u Povija. Znao sam da jor Toni ima jarca, pa s njim
u-mu potajice, a znao sam da e i paron Miko u jor
Martinovu krmu svratiti. Tako je i bilo. I dok je on u
krmi kvarti vina srkao, ja pred krmom odvei kozu i

273
privezuj jarca. Izie on iz krme, kozu i ne pogleda, ve
odvei uzicu pa kui. Boj meni, boj meni.. san ti rekla dvi
sise! Moj ti paron Miko za uzicu pa natrag i sve misli, al'
se ne domisli to ga snae. Ja uredio da ga opet u krmu
zazovu. Kad on u krmu, ja odvei jarca a privei kozu.
Opet on ne gleda, ve za uzicu pa na rivu da jarca proda a
kozu kupi. Nije uinio ni tri koraka kad e jedna ena:
Krasne li koze! Prodajete li je, jor, ili ste je kupili? A on
bijesan na se i na cijeli svijet prodera se: Bogu ti aina i
materina... Tako prokune i drugoj i treoj misli jadan da
mu se cijela Povija rugaju a kad mu i etvrta neto o
kozi nabaci, okrenu se i razgorai oi. Onda iskrenu pogled
u nebo i prst podie: Ako si sotona paklena, zaklinjem te
Bogom ivim i svetom krvlju njegovom i u sveto ti ime
njegovo kazujem: sii u oganj pakleni, gdje ti je i mjesto!
Ako si pak koza, onda s mirom Bojim poi mojoj
Mandini!
...onda s mirom Bojim poi mojoj Mandini!
ponavljaju oduevljeno, pa opet nukaju: Daj, bolji si...
Ded jo koju... Deder...
Trst vam va, bi do zore! Ma nek i Antali koja ura
ostane, gusle mu se od elje oznojie.
Antali nije dvaput rei... ve mu se glasurina o Biokovo
razbija:
Klike vila s vrsnice planine,
pa Mijata u Vranu doziva:
Kuko, kurvo, Mijat pobratime,
zato 're kad ti vrime nije?
Eto na te sile i ordije...
I tako svake noi do ponoi poalice i doskoice,
junake pjesme i strane prie, smijeh i jeza uz lea od
ognjita okrenuta. Potrki nita milije od tih jesenskih i

274
zimskih veeri, u kojima se sve znanje, iskustvo i mata
djedova od usta na usta prenose, u kojima se ivot tkaje na
stotinu razboja, a u aavu se kuinu jate prave i ive
posestrime vile, vjetice nesmiljenice, dreavci i vukodlaci,
junaci oklopnici, turske pae i hrvatski banovi, bosanske
kadune i brake parone... pa se ovjek udom udi da sve to
moe stati a da jedno drugo ne tare i ne satare. A kad se
gusala i usta nasiti, gleda momke to se u snazi nadmeu i
udne oklade sklapaju. Nekidan se Drobia Mustapi
okladio da e dva anjka pure i dva kablia mlaenice
smlaviti dok dio rozarja izmole. I smlavi, lupe, pa jo i
Kikau namigne: Sad bih malo i mrsa, makar dva prsta
slanine! Djed odreza i tri prsta, a k tomu pridometnu i
pedalj rdloga od peenice. K u jamu! Stipe keruin opet
popi divu vina i ne predui, a Markan Sekelez, poto se bio
nakrkao boba i lonjaka, okladi se s momcima o prut, da
e dok Antala odgusli pjesmu o Malom Marijanu i Ali-
begu kuprekome sto puta opaliti, a opalio je sto i
sedamnaest. Svakog uda i pokore... E, kad bi uvijek bile
jeseni i zime: puni lonci, pune bukare, pune ui rijei i grla
smijeha. O ponoi, tko na slamaricu, tko na vreu ili na
mutap uz vatru kako tko ima i moe pa veselo spavaj
i puste snove snivaj. A momci i djevojke na stopicu ispred
kue, na zidi ili pod meu, pa se gonjaj i drpaj, i api do
zore!
O veeri nae!
E da te taj prokleti drijem ne hvata, da ti se oi same od
sebe ne sklapaju, Potrka bi cijelu bogovetnu no skakao po
kamenju oko kue, po kamenju to tihano ivi i pritajeno
die, to se vraki cakli dok ga sa smrznuta neba kupa
smrznuta mjeseina, gua od mlijeka i ua od rascvjetala
nevena.

275
 I, lijepi vas vrag odnio!
Potrka zastade na stepenitu sunanika i pogleda prema
onoj strani otkud dolazi priguen apat. Tamo kraj pojate k
na danjem svjetlu bjelasaju se Vrtirepkine gole uzvrckane
guziice.
Uspalile se, pa ih hladi. Neka! pomisli Potrka, jo
jednom pogleda Vrtirepku koja je sveer stajala
iskrenute glave preko ramena, ljutito promatrala i jo se
ljue obrecivala na svog avla paklenog: I, lijepi vas vrag
odnio! pa snom obrvan poe na poinak.

276
DO AMERIKANAC TRAI I NALAZI SVOJU
UAJF

Dva dana prije Svih Svetih pue glas da se vratio Jozina

Bekavac, koji se otisnuo preko debela mora, meu prvima
iz Krajine, prije dvadesetak godina, u vrijeme kad su svi
mukarci, osim najtvrdoglavijih, perine ve poodsijecali.
Kau, da se vie ne zove Jozina, ve Do, da je svaki prst
okovao podebelim prstenom a prstenjak s tri, da ima sve
zube od suhoga zlata, a lanac s resicama od pravih
zlatnih grumenia tucka ga od pazuha pa sve do ispod
pupka. Vratio se, ma ne zauvijek, ve na neko vrijeme, dok
togod cure ne zamjeri. Kau, da e na Sve Svete pasti na
Arano: dernek je, nova crkva tek uinjena bit e
djevojaka k ramenjaka i akaraca.
Ih! uskliknu Potrka kao da mu za to treba na
Arano! Gdje je njega, tu je i derneka!
Tako je, bogme, pametno djedovo potvrdi Kika
Jerbo, evo, ja pamtim kad su dolazili Turci i Francuzi,
hajduci i pustahije svakojake, kuga i kolera, ali ovolike
pomutnje ne upamtih u narodu. Sve k muhe bez glave,
udaraj gdje udari!

277
 Smak svijeta uzdahnu Copac prepoboni Bog
nam budi milostiv, samo to nasred puta ne legnu!
K tvoja Vrtirepka! ujede ga Livoguza, koja se
jedina nije ustruavala u muki razgovor uplesti.
Ne vadim je zakljui Copac, sudac pravedni.
Livoguza, da malo ugriz ublai, stade presti:
Nije duu grijeiti i djevojke potvarati. Ne bi one, da
nije majki i tetaka. Sve su krinje isprevrtale, sve srgove
ispreturale ne bi li nale kakvu krpicu, kakvu prsnicu sitno
vezenu, kakav prsteni ili lani, makar i od bakra.
Ali vrag ne dade mira Mili korinici, pa je podee:
I ti bi, zaovice, da ti je Dunji bar petnaest!
O Dunji ne tari glavu, ve mu svoju Vrtirepku pod
djevicu podmetni... ima, fala Bogu, praseih uiju, pa joj
umetni gdje treba! lako li je zlo zlim vratiti.
Kako te nije strah od Boga: jezik brusiti na sirotici
udovici!
Umirite se, avli enski i sile neiste! otrese se
Kika.
Osim meu nevjestama u Kikaevoj kui ne bi ni nemira
ni pomutnje, ne bi stoga to ne bijae udavaa. Livoguzina
djeca nedorasla, Jokaeva Marija Poprda dvadeset i estu
uhvatila, pa se usidjela, Slava se Pelintrava po ljepoti uvrgla
na oca, Copeva Tomica jedva trinaestu uhvatila umjesto
sisa dvije bobice kaline a s Vrtirepkom znamo to je i
kako je.
Meutim, u kuama udavaa tresli su se i zidovi. Puna
dva dana samo se svlailo i oblailo, nadoivalo i
nadovezivalo, kupovalo i pozajmljivalo. Na Sve Svete
majke su budile keri ve u prve pijevce nije Arano:
iskoraci, pa sjedni kinurile ih kao za svadbu, pletenice

278
im splitale i uljile, da nijedna vlas ne stri, a sestre, tetke i
strine po buzavcima, bjevama, po cijeloj odjei i u
posljednji su as tu i tamo priivale kakav urei, kakvu
mrelicu, kakvu krpicu veliine dukata, uvezle kakvu
zvjezdicu od crvene i zelene vune oku najljepe.
Kako je Potrka meu onim mostarskim drangulijama,
donio Vrtirepki i dva mirisna sapunia, to sve djevojke iz
sela jo za noi Vrtirepki nagrnue: Smiluj se, seko,
pomogla te Mala i Velika, i dajder mi zerkicu sapunia, da
i ja na misi malkac zamiriem! A Vrtirepka je davala, kad
za nju nije gdje e udovica na ogled! Djevojke bi
sapuni u vodu zamoile, povukle ga lagano po vratu i
licu, a malo i po njedrima, ali ne bi ga spirale nek se
bolje uje!
Od pustih djevojaka to tanjie sapuni, Vrtirepki se
najvie dopadoe dvije male zagvoke zvrke, koje su joj
prile oborenih glava i trepavica, drale se za ruke i
podbadale se laktima neprestance nukajui aptom jedna
drugu: Hajde ti, hajde ti... Hajde ti, hajde ti... da na koncu
jednoglasno zapjevue: Mi smo dole... ...po sapuni!
dovri Vrtirepka. A one, osokoljene razgovorom, udarie
iznova: Hajde ti, hajde ti... Hajde ti, hajde ti... i opet
zavrie jednoglasno: Mi smo dole po mirluni sapuni,
ako nam ga dade. Vrtirepki se u trenutku smilie i
omilie, te pomisli kako bi ona da je na mjestu tog
vrajeg Doa Amerikanca obje povela sa sobom, jednu
kao enu, drugu kao inou kau, da to u Americi nije
sramota, jer malo tko mari za tue poslove. I u tom asu
najnesebinije njenosti, one se proklete guziice eljno
uzigrae, ma ba eljno.

279
 I, lijepi vas vrag odnio! obrecnu se Vrtirepka, a
djevojice, mislei da se to na njih odnosi, naglavce kroz
vrata.
Uzalud ih Vrtirepka dozivae i vikae da to ne govori
njima, ve ovom crnom vragu to se i u njoj zbabnoj joguni.
Djevojice ve otrae kao zrnca prosa; sad ih trai i hvataj
po kamenjaru! Vrtirepku spopade bijes na samu sebe, ludi
bijes nesporazuma, te ga stade iskaljivati na prokletim
uzigranim stranjicama, i iskaljivae ga dok je dlanovi do
suza ne zaboljee. Nema goreg jada od nehotino nanesene
uvrede, i Vrtirepka je znala da e joj se cijelog ivota u
pamet vraati ove dvije male, stidljive zagvoke zvrke.
*
Ni Gospa sinjska ne okupi toliko kienih cura, koliko ih
ovih Svih Svetih dovue na Arano Do Amerikanac. Punu
crkvu i groblje oko crkve. Nitko ne slua ni misu ni
propovijed, ve se svi posebice majke i tetke na prste
ispinju, da se zlatnog enika nagledaju. Ali kako e ga
vidjeti u mranoj crkvi, poklopljena ljudima, a k tomu
bijae i niska rasta. Ipak su ga vidjele kad je ulazio u crkvu,
te mu keri pred noge gurkale, na njima neto popravljale,
uzdisale, aptale, dobacivale i izmiljale stotine besmislica,
ne bi li mu bar na asak panju privukle, ne bi li mu se oko
bar usputno o djevojku oealo dobro su znale, da
gdjekad samo jedan pogled zauvijek probode to vraje
muko srce.
Meutim, Do je prolazio gordo i uzgorito, kao kakav
ameriki kralj, koji osim sebe i Boga nit kog vidi, nit to
uje, niti eli uti. I to svima stavlja do znanja. I tako ovaj
jad koji naas iz brloga okom proviri u jo dublji
brlog gurnu, te im se sva ta svetana odjea, sva ta
nauljenost, napirlitanost zaas prometnu u prosjake i

280
nadniarske dronjke, a san o gavanskom stolu zamijeni
anak rijetke kukuruzne kae.
Nu i nada je avao, jednak Vrtirepkinu avlu, ma koliko
ga u glib uranjao, on ponovo izroni i ponovo svoje lude
snove prede. Tako se dogodi, da se poslije mise nitko ne
razie, ve se svi sabie ispred crkve ostavljajui prolaz
Dou, kao biskupu u vrijeme krizme. Ne treba posebno
isticati, da su se djevojke sabile odmah s obje strane
puteljka, kao krizmanici, majke i tetke iza njih, dok su se
mukarci obzirno povukli u pozadinu.
Kad e izii, kad e ve izii... ?
Ali Do je strpljivo ekao da svi iziu, da i sam pop
izie, pa tek onda izie i on, okruen braom i strieviima
ba po mjeri skienom kitom ankoliza. No im izie na
crkvena vrata, popostane, pogleda gomilu ponuena mesa,
kao to neko sitni ovar gleda svoje sad ve pogolemo
stado. asak ostade tako, krut i zamiljen, a onda razvue
usta do uiju, da mu zlatni zubi zablijete na podnevnom
suncu koje se tu upravo zbog njega i nalo, te s
blagonaklonou zemlje-gospodara domahnu cijelom
djevojakom puku:
Haudijudu, maj gerls?!... Pa, kako ste mi? Dobro!
Gud! O' rajt! pita i odgovara, kako to ve prilii
njegovu sjaju i poloaju.
No kako je bio niska rasta, mogae vidjeti samo one u
prvim redovima. Tko zna dokle bi se muio, istezao i
propinjao na prste, da ne bi pronicljive i udvorne brae i
roaka, koji su ve unaprijed doskoili i ovoj nevolji.
Dii nogu, brajo mili... apnu mu brat Ivan, a kad
ga Do pogleda s nerazumijevanjem, sam mu podie nogu
na podmetnut stolac i rukavom kamparana obrisa prainu s
lakiranih postola, koje zasjae poput ogledala. To se Dou

281
neobino dopade, potapa brata k psa kad donese lovinu i
pope se na stolac. Tek sad zapravo vidje koliko je to
mnotvo ponuenih djevojaka, sve ljepih od ljepih, sve
krnijih od krnijih... pa budi pametan koju e!
Helou, gerls, helou... Haudijudu?... Gud!... Dobro!
neprestano se smijeio i domahivao visoko uzdignutim
rukama, da svi vide pusto prstenje, koje se na ovom
blagoslovljenom suncu ljeska i oko zasljepljuje.
Divotno li je visok svisoka gledati pusti narod, to se
sklupao pod tobom i poradi tebe! No koja ti korist kad ne
moe ni naprijed ni natrag, kad ne moe etkati, ve
prikovan o stolac kao kakav oivjeli spomenik, samo mahati
i smjekati se. Nije druge, ve mahnuti rukom: Gud baj,
maj gerls!, skoiti sa stolca i urno proi kroz dvored, kao
pravi biznismen poslije dobro obavljena biznisa. I ba
kad htjede skoiti dopre mu do uha sladunjavi glasi brata
Ivana:
Samo ti zakorai, brajo mili, samo zakorai...
Do svrnu pogled poda se i vidje kako se negdje dolje,
oko njegovih nogu, komeaju braa i roaci, kako ispred
njega redaju stolie, kao neki arobni pokretni most. Do
zakorai, pa jo jednom, i ve onaj stolac iza njega vjete
ruke naprijed prenesoe. Opet se vrati staro pouzdanje, te se
preporoeni Do uzetka, i naprijed i natrag, siguran da e
nabiguzi postolje na vrijeme podmetnuti, smjeka se, mae,
tek to s vraka prstiju poljupce ne dobacuje: Helou, maj
gerls... helou maj bojs... end maj old bojs...
Sretnu te majka rodila... kako te samo gleda, keri!
Nije me ni trecnuo, majo...
Ma kako nije! Vidi li da ti je i zobuni prisvedio od
vatre iz oiju mu!... Sre te k edan maak vareniku...

282
 To moju Maricu sre!
Tvoju Maricu?! Prekrsti se, bona! Ma to e srkat',
nevoljo moja, kad ni sise ni guzice...
Gotovo isti razgovor vodio se na svakom koraku, u
aptu popraenu priguenim krgutom zubi i ledenim,
prezirnim smijekom. Do se paunio i paunio, etkao i
domahivao, dok mu malo podalje ne zape za oko
nego zgodno djevoje, koje htjede izbliza pogledati, pa
zabrza. Ma kako su hitro i vjeto braa i roaci podmetali
stolce, ipak tom brzanju ne mogoe odoljeti, te se na Do
prostre po zemlji, ba do Jokaevih nogu.
No im pade, odskoi poput opruge, te se kao pravi
Amerikan i svjetski ovjek, koji i nezgodu prima kao
vrijedan dio ivota stade veselo smijati i jo veselije
lupkati Jokaa po miicama:
O, jes' to ti, maj dir Dek, maj old frend?! Ho-
hoho... Jes' vidio, a?! Hohoho... Tko visoko leti, nisko pada.
Ne moe ti, kume, pasti da tisuu puta padne!
polaska mu Joka.
Hohoho... e, ova ti valja, kume Dek, ova ti valja...
Gdje li je kum Kika? Ne vidim ga na derneku.
Uhvati ga kostobolja, pa...
O nou, nou...
Nije novu uhvatio, ve staru za rep vue.
O, maj Dek... Ne kaem novu, ve nou!
Tako mi Amerikani govorimo kad nam je puno ao
domahnu rukom sviti Hajdmo u salun, old bojs,
hajdmo na peeno...
Kad Do ode, ljudima ne preosta ino, ve da se raziu
po derneku, a majkama tiha nada da mu je oko zapelo ba o
njihovu ker. I dok je narod pio iz bukare, peenu janjetinu

283
trgao golom rukom i golim zubom, dotle se za Doa i
njegovu svitu peenje u krmi po stolu redalo a vino iz
bocuna toilo... ma opet su svi rukama erupali, osim Doa
za kojeg se nae i no i vilica. No to se ne svidje Doovu
bratu Ivanu, koji se uz velika brata i sam, preko noi, u
velika prometnuo:
Ovdje za ljude nema ba nita, ni stolnjaka, ni... E,
jadnog li jada, a u nake u Americi...
Stp! Stp, broder Don, stp... Tko je ovdje
Amerikan: ja ili ti?
Ti ili ja, ista stvar! Braa smo!
E, vidi, u Americi nema brae, nema broders,
osim kompani! Moja hous, tvoja hous... ali naa
kompani! A za kompani trebaju dolari, broder Don,
brat Ivan!
Tko e meni dati dolare?! pobuni se Ivan.
Onda se ne pleti u kompani! potom se zagleda
negdje u daljinu E, ljudi moji, gdje ste vi, a gdje mi
Amerikani... Gdje je nae znanjstvo, naa teknik... teknik,
old bojs, a ne maji kaalj...
Pustimo Ameriku, kume Do uskoi Joka ve
mi kai, zamjeri li togod cure?
O Dek, maj Dek... ti kao na marvinskom pazaru...
Da to, kume, ve na pazaru! etkaj i birkaj! A bilo
je cura, lijepih i bijelih k Blaena Djevica!
Mi Amerikani ne gledamo samo na bjuti, na
krasotnost. Valja gerlu i u kui pogledati, pri zdjeli i pri
lejbi, hoemo rei, pri poslu svisoka e Do, a cijelo
mu drutvance potvrdi izdanim mrmorom kroz prepunjena
usta.

284
 Amerika, Amerika, maj frends, Amerika...
Teknik!... Uzmimo, na priliku evo ovu krmu. Krma?!...
Rune li rijei, avo ti je odnio! Ma ba runa rije, ba
runa stvar! U nas ti, brajo, te gadljivosti nema! U nas ti je
salun! Salun, old bojs, salun! I to da vam kaem... raj na
zemlji! Doem ti tako u salun i sjednem za tejblu...
nije to sinija ili ovo crvotoine od stolia, ve tejbla, old
bojs, tejbla! A ispred mene vindou. Nije to ovo jada
prezrivo ispri donju usnu prema prozoriu ve
vindou od sama stakla, k odavde do crkve i natrag!
O... bojeg li uda... otpjevae ankolizi.
I to da vam kaem... Sjedim tako i gledam kroz
vindou. I to vidim, brate jadni?! Ispred saluna trideset
tisua hena, kokoi.
Trideset tisua... ma nemoj... ljudi, trideset tisua...
ude se redomice.
Trideset tisua i barem tri vie! opnem ti ja prstom
i velju: Helou, boj! A boj k meni, pa do zemlje:
Helou, mister Do? A ja prstom kroz vindou: Hou
onu pipitastu... onu tamo i onako! I to da vam kaem... ne
proe koliko bi popuio lulu, kad preda me hena: pol
kuhana, pol peena, nerasjeena!
Ne ra-sje-e-na... odslovkae u zboru.
Eto ti ih, vrae! klikne Joka.
Nije to eto ti ih, vrae, ve teknik, teknik, maj
frend Dek!
Kad si ve spomenuo koko prisjeti se Joka
mogao bi, kume Do, sutra navee svratiti u nas na koko,
pa onako po naki, ispod crijepnje... a valjalo bi malo i
kuma Kikaa obii.

285
 Valjalo bi povrdi Do, ali ne doe ni sutra ni
preksutra. Obavijestie ga da u Kikaevoj kui nema traiti
ono po to je doao, pa je s etom svojih pripuza i nabiguza
obilazio sela i komiluke, mjerkao udavae pri zdjeli i
lejbi, ali nijednu ne zamjeri... Istini za volju, oko tog
birkanja nije se vele ni trudio, ve ponesen sobom, svojim
sjajem, svojom rijeju, potpuno se predao sebi, uivanju u
sebi, uivanju zbog uivanja drugih u njemu, onoj arobnoj
nasladi, koja proima svaku kost i svaku ilicu kad postane
netko i neto oko ega se sve vrti ili ti se ini da se vrti.
Rastapao se u sebi kao eer u vodi i neprestance brbljao i
brbljao o goulden Kaliforniji, o zemlji udesnoj i
preobeanoj, posutoj samim zlatnim grumeiima pa
etaj i kupi! o utim rijekama to hue zlatom pa peri
i ispiri! o bitkama kopaa s razbojnicima, o pljakaima i
otimaima, o ratu Sjevera i Juga u kojemu je i on
sudjelovao, as na jednoj as na drugoj strani ve prema
tome gdje se u prii veim junatvom moglo zakititi o
Indijancima crvene koe k oderan pas, o svim udesima
nebeskim, koja bi se na koncu konca ipak na jedno svela, na
krv i zlato, blad end gould... a nad svim tim, poput nekog
starovjekog boga, kraljevala je teknik.
I tako tek poslije petnaestak dana navrati jedne veeri u
Kikaevu kuu sramota je ne pohoditi kuma, makar u
njeg i nema udavae.
Dok su kokoi nadojene maslom i stisnute slasnim
brdskim kraljskim krumpirom veselo cvrale u tepsiji
pod crijepnjom, dotle se Do razgragorio o goulden
Kaliforniji, zemlji preobeanoj, o rijekama kojima tee
samo blad end gould... i tko zna dokle bi gragorio da ga
ne prekinu baba Anuka:
Ti se, moj Jozo...

286
 On je Do, babo Anuko, Do! skoi uvrijeeno i
gotovo gnjevno brat mu Ivan.
Ti kako hoe, ma za me je bio i ostao Jozo!
otrese se Anuka.
O, jes, jes! Za te sam vazda Jozo, maj dir
Endel, i samo za te uini Do milost kumi Anuki.
Velju, moj Jozo nastavi baba Anuka ti se
raspripovijeda sve o nekim prdosijama, a ne upita to je s
nama i naom sirotinjom.
Umukni, silo neista, dok ljudi divane obrecnu se
Kika na enu.
Skjuz mi, Endel, skjuz mi... rije me odvue... E,
pa kako ste mi? Haudijudu? iskesi se zlatno zubalo,
ba kao da e svakom u oko skoiti.
Kako Bog hoe odgovori umjesto ene Kika,
rubom oka opatrne enu, pa e izazovno: Silo neista,
ima li ovoj to nadodati? Kako ste? Kako Bog hoe! I
tu vie razgovora nema! A sad ti, kume Jozo, raspali o
zemlji i dravi, drago mi te uti!
Pa ipak Do ne raspali. Upadica ga smete i oamuti, te
mu se uini neskladnim i neprikladnim da iz ove otune
stvarnosti na kalifornijske oblaie poskoi, te se ukopa
gdje se nae, iako preko volje.
Spikni der mi, kume Kikau, kako ide tvoj
biznis? Koliko sada ima apa?
Devet, kume Jozo, kao i vazda.
Devet?! O maj frend... Nain, devet apa! To ti
je... to ti je prava kompani! Kad mi Amerikrni imamo
takvu kompani, odmah povrh vrata pribijamo plou:
Kika end kompani, pa inimo veliki pablisiti, jer gdje

287
je kompani tu je i biznis, a nema biznisa bez
pablisiti! Treba malo tajma, pa u te u sve uputiti.
No tajm i upute odue mirisava kokoina u tepsiji,
koju Vrtirepka vjeto poloi na siniju:
... i u slast vam!
O, tenkju, ledi, tenkju veri ma... Poslui se.
Vrtirepka se nasmijei i povue se na lunik, jer ne dao
Bog, da ensko prizalogaji s ljudima!
Navali, kume Jozo ponudi ga Kika i strpljivo
ekae da se Do prvi mai; gost je, a gostu je sve prvo
osim bukare. Samo je Kika smio prvi iz bukare piti i
nazdraviti komu je htio. Sada ustade, zagleda se u Doa,
podie bukaru u visinu ramena i izgovori sveanu zdravicu:
Zdrav mi opet, ne bio proklet! Rukom ruio, srcem
kuio, bavu do novog muio! S mladim spavao, sa starim
veeravao, s oravim blago raskrtavao! Vazda pio, nikad
se opio! Suh ti barut u rogu bio, tane ti oko pratilo, tue po
brdu mlatilo! to meni elio, to ti se vratilo!
Doove debele obraze preli lako rumenilo, jer ne umjede
na dolinu dolinom uzvratiti. No ubrzo se snae i primi
zdravicu kao biskup dobrodolicu:
Gud, gud... end skjuz mi to i sam ne znam tako.
Mi Amerikani nemamo tajma, pa samo katnemo: Ez
meni dolars, ez drops! To hoe rei: koliko kapi, toliko
dolara.
Ima i ta stolac, i repa, bogme oduevljeno e
Tomia Lasuin pljesnuvi po glavi kuso i sprljeno pae,
koje je vazda za sobom vodao, a koje je upravo svetakom
strpljivou svako zlostavljanje podnosilo.
A to zlostavljenje dade povoda Dou da odri cijelo
predavanje o zatiti ivotinja, kako Amerikan ne tue

288
doga, jer mu je dog najbolji frend. To stade
potkrepljivati nebrojenim primjerima, u kojima su psi ljude
iz smrtne opasnosti izbavljali ili im opet vratne ile, kao
preu iz bjeve, kidali i upali ponekad samo zato to bi ih
poprijeko pogledali.
Selo je mislilo: Luda li svijeta! ali glasno ni bijele ni
crne, kakav je ve obiaj u narodu oduvijek straenom od
zlih gospodara.
Dok je Do jeo, pio i pripovijedao, oko mu je samo od
sebe i ne gledajui gledalo i ne traei nalazilo ensku
priliku, u crno zavijenu, kojoj je tuga davala svetaku
toplinu, a crna marama i rumeni odsjaj vatre vilinsku
ljepotu. Kako je dvorila uglavnom sagnuta, a k tomu
obuena u iroku odjeu od gruba sukna, trbuh joj se nije ni
zamjeivao, no stoga su plea i sitne guziice neprestano
poigravale i treperile, kao mlada trava i edna elja.
Poto se dobro ponajeo i ponapio, Do bijelom svilenom
maramicom obrisa uhranjena usta i obrati se Kikau:
Maj frend i kume, ti zna zato sam toliki put
uinio i debelo more preplovio. Nisam se uelio nae lijepe
pure, lijepi ti je av' odnio. Ve doe vrijeme da i ja svoj
nest savijem pa stoga i dooh u old kontri. Veri gud i
Ol rajt! Bio sam, dakle, na derneku u Aranu, bio, dakle,
po kuama od Sviba do Zagvozda, ali nigdje ne outih da
moj hart ustreperi i ustrepta. A vidi hir, jes! O jes,
maj frend i kume, o jes! I to je ol rajt! Pa ako si ti
kail i gerla kaila ja bih tvoju grendotarku uzeo za maj
uajf i, na zgranue sviju, uzdie obrve na Vrtirepku.
Dragi moj kume i prijatelju uzvrati Kika
nuen k i aen, i meni je ast velika i nesvakidanja. Nu,
od toga brana nema pogae. Prvo i prvo, u mojoj kui nije
dotarice...

289
 Do oajniki uzdie ruke k nebu i stade njima lamatati:
O, nou, nou, maj frend! Ne dotaricu! Dotarka po
ameriku znai ki, a grandotarka unuka!
I meni zaudno, kod tolikog lanca miraz traiti. Nu,
to zna, u svijetu ima svakakvih uda povue se Kika.
Nego...
Goulden Amerika za to udo ne zna! ponosno
e Do.
Bogu budi hvala da je tako. Nego, kume i prijatelju
nastavi Kika ima neto gore i grdnije. Ona ti je
udovica sirotica, a k tomu pod srcem i posmre nosi.
Do ustuknu, gotovo uvrijeen, a onda se sjeti da nije u
goulden Kaliforniji, gdje enu k kap rose na dlanu nose,
nego u zaostalom kraju, gdje pred mukarcem bule lice a
kranke jezik skrivaju, muevima noge peru i opanke veu.
Ako je ona uidou, i ja sam rosa u podne pa kad
tako udovitvo godinama poravna, nastavi to se pak,
kako se kae, posmreta tie... mi smo Amerikani
tolarant, a... uzdam se, da u i sm pokoje ugraditi, pa
neka ajlda djeci!
I tako licem na svetu Katu, na kotau rastegnutu,
Vrtirepka jo jednom promijeni prezime, a na Mladence
rodi posmre koje i proziva Mladenom.
Da se netko drugi oenio Vrtirepkom, bilo bi udaranja u
sie i vae, kotle i bronzine, bilo bi bukanja i prenja kroz
volunjske rogove i one od jasenove kore, bilo bi pjesmica
podrugua i pogrda svakojakih. Ali Do nije od nevolje
spao na udovicu, mogao je birati koju hoe stoga svi
duu u se: nije mudro uz obraz onome koji dukatima zvecka
kao piljcima, jer ako od njeg i nema koristi, nema ni tete.

290
 Mladenci ostadoe u starom kraju sve do sredine
veljae. No kako nije doao samo po svoju sreu, ve kao
Amerikanac iroka dua i po sreu svojih prijatelja i
zemljaka, Do se vele ne grijae uza enu, ve neprestance
oblijetae kue i mjerkae djevojke. Jednoga dana iznajmi
dvoja kola i konje jedna u Samca, jedna u Grgurine
nakrca u njih dvadesetak djevojaka pa ravno u Split na
slikanje. Uz to pusti glas po selima, da roditelji i sami
odvedu keri na slikanje i njemu slike alju, a on e ih
razdavati naim old bojsima, kojih je podosta ne samo od
Imotskog, Sinja i Drnia, ve i s otoka i koji bi se po slici
oenili iz old kantrija po onoj: enu i vola iz svoga dola!
Usput nagovarae momke, da se to prije izbave iz ove
poverti i otisnu u goulden Ameriku. Nije ih morao
dugo nagovarati, ni zlatnim lancem zveckati, kad je svaki
ivotinjskom nepogreivou znao, da ga ne moe zadeseti
sudbina gora od ove pred kojom bjei. Ni dva momka ne bi
u Krajini ostala, da im je tko imao preko debeloga mora put
platiti. Ali... kamo, sirotinjo?! Da se do gola rasproda ni
dobar tovar soli ne moe nabaviti! A gdje je sol, a gdje
karta! Tek dvadesetak najimunijih, poto su sve are
preokrenuli, sve slamarice istresli, sve depove isprevrtali,
dobar dio marve ostavili na imotskom i zadvarskom pazaru,
pa i od prijatelja togod uzajmili, izljubie se s braom i
roacima i obeae im, zaklinjui se na mladost i
neprolazno prijateljstvo, da e ih im se kojeg dolora
doepaju izbaviti iz ove poverti i prevesti u goulden
Ameriku.
I Kikaevoj se ari dno ugleda, jer sa zetom Doom
pooe i dva Kikaeva unuka, koji upravo cesarsku vojsku
dosluie: Copev Luka i Jokaev Ante, reeni Krile. Ali ni
oni ne bi otili da ne bi Potrke, jer Kika u poetku nije htio
ni uti o njihovu odlasku videi u tom rasulo ne samo s

291
mukom steenih fiorina, nego i prokletstvo dine kue
palatrinove hodanjem uz nos Bogu.
Tada se Potrka neem domisli i snano prihvati djedovu
ruku:
Posluaj me na as, diko moja, bolji si... To to kae
moe i ne mora Bogu uz nos ii.
Kako ne mora! obrecnu se Kika, koji je poslije
sukoba sa sinom Jokaem i kiljine smrti izgubio polovicu
estine i tri etvrtine volje za ivotom. Tome je svoju
dometnula i ova Amerikaneva pitoma nadmenost i
razmetljivost na koju se ne moe razgnjeviti bez velike
tete po se i koristi po nj... a drukije mu ne umije
doskoiti.
Ne mora, djede moj, diko moja! Evo kako. uo si, k
i ja, kako se zlato pronalazi i ispire. E! A sad: ako objesi
torbu o rame i u nju nabaca grumenie, ne jede li i opet
kruh svoj s ramena svojega?!
O, pametno djedovo...
Pri odlasku sva brda i sve doline lelek ispuni, ba kao da
pokapaju poslije kuge i Turaka. A i jest pokop neki, obilni:
to ima od njih da su ivi kad ih nikad okom nee vidjeti,
ni uhom uti, ni prstima opipati!
Vrtirepka se bacila na Potrku kao snop alosti i tako ga
grevito obgrlila da je nisu mogli odvojiti, a suze... k
izvor-voda.
Potrka moj, jedini moj... nikad te neu zaboraviti i
samo je on razumio da kae nikad ti neu zaboraviti, i
bilo mu je radosno i jadovito, jer, eto, kad se ovjek neem
izuzetnom domisli a nema s kim o tome gdjekad
porazgovoriti, isto je kao da se i nije domislio.

292
 Zbogom, Vrtirepko moja, ruice moja arenice, boji
pijeviu moj, jarebice, prepelice, piliice, pulastrice... i sve
to najljepe ima!

293
 U SMRTI SU BISTRE OI

Snijeg okopnio, jasen propupao, voke procvjetale,

ptiice zapjevale. Granulo proljee.
S popova obora stade uka Ane Antunove, uka da se
bolje uje:
Uuuu... Maruka! Uuuu... Maruka! Kae pop da mu
Potrku poalje.
Potrka k zrno, zaas, i don Pavla na logu zatee.
Postelju dogurao do prozoria na somiu u njoj se nadigao,
leima se na jastuk naslonio i gleda nekud, jal' u brdo jal'
kroz brdo, jal' u planinu jal' kroz planinu, dok mu mlado
oujsko sunce uvele obraze miluje.
Na drugoj postelji mladi kapelan, oiju oborenih, prste
gnjei. Kad Potrka ue nijedan se ne pomae nit ga pogleda,
tek don Pavao apnu:
Sjedni podno nogu i budi miran. Zvao sam te,
daklem, da ti neto kaem, ali jo don Petru nisam dovrio.
Potom nadigne glavu i zagleda se u vrt pod kuom:
Nije li ono ispod klena bus procvjetalih ljubica? Kad
Potrka pogleda i potvrdi, uveli se starac blago osmijehnu:

294
 Vazda sam volio ljubice... Uzdignu tako onu svoju
umiljatu glaviicu, pa ti ortaki namiguju: Mui, bolji si,
zimu smo nekako preturili. E... Gdje smo ono, daklem,
stali, moj don Petre?
Na vremenu i nama u njemu ree mladi kapelan
premeui asoslov iz ruke u ruku.
Daklem, na vremenu i na tomu kako je najvea blagodat
po ovjeka to mu je bistro jedino njegovo vrijeme i sm on
u njemu, dok sve drugo gleda kroz opnu mjehura vodenjaka
i nita ne moe jasno predoiti. Tako, daklem, sve dobro
nalazi u svjetlu sadanjosti, dok je u svim drugim
vremenima no i tmina, glupost i opaina. Djedovi su nam
ivjeli i umirali u policama oskudice, prljavtine, neznanja,
nepameti i praznovjerja; unuci pak, vjetrogonje i rasipnici,
zelene pameti, naem se iskustvu i naim iznaaima
podruguju, te zavravaju na pliaku lakrdije i otune
tjelesne radosti. I tako svako pokoljenje misli, da onaj
veliki, istinski i blistavi duh samo ono nosi. Pri tomu
zaboravlja da iz istih bunara i rovanja i ono vodu pije. Ne,
ne! Ne osuujem tu nastranu sebeljubivost ovjeansku,
koja je ljudski rod i odrala, ve ti samo na nju ukazujem,
eda bi kad ti je ve poznata malo bolje kroz mjehur
vodenjak pogledao iza sebe i ispred sebe, da se bar za zrno
goruiino obogati.
Mogu ti samo zahvaliti promrsi don Petar, toliko
da neto promrsi.
Nema, daklem, na emu. I tako, moj don Petre, ti u
meni gleda ishlapljela starca, a ja u tebi nedozrela mladca
koji nikad nee proniknuti u moj udesni svijet. Ipak u srcu
potajice elim da ga duhovnim ticalima bar mrvicu
dotakne. A to e se i dogoditi, ako ne prije ono barem kad
i ti jednom ovako pod ovaj prozori stane. To je zakon...

295
kao to je zakon da nam ivot prolazi, kao to prolazi i
vuku u potrazi za hranom, tek to hrana ljudska nije samo
kruh, ve i rije. Nu, tko zna, moda je i vuk rijei potrebit!
I ne govorim to, daklem, napamet. Neko davno imao sam
psa. Lisko se zvao. Bio je to, daklem, osobit pas. im bi
nekog spazio, odmah bi se uzlajao, misli, razderat e. A
nee! I na mene bi se svaki put uzlajao im bih na obor
stupio. Zato? Odmah e, daklem, uti. Jedne Gospe
Rozarice skupilo se ovdje desetak popova i fratara, kakav je
ve obiaj kad je u selu dernek. Kako bi koji pristizao, tako
bi se i Lisko na nj propinjao i lajao. Nu, poznavajui mu
ud, svaki bi mu priao, pomilovao ga po glavi i koju mu,
daklem, umiljatu doapnuo. Lisko bi se odmah umirio, sjeo
na stranje noge, malo stidljivo, malo igravo glavu u vrat
uvlaio, i Bog neka mi oprosti smjekao se k
zadovoljno eljade. A bio, daklem, jedan fratar, neki fra
Ambrozije, koji iva psa ni make vidjeti ne mogae. I kad
su se svi fratri izredali i Liska pomilovali, on se ponovo
propne i stade na fra Ambrozija lajati. Uzalud sam ga
smirivao i milovao, on je, daklem, neprestance bjesnio i
cvilio ne skidajui oi s fra Ambrozija. A tu se naao i
jedan veoma uen fratar, pokojni fra Bernardin Podrug,
izvanredan zaklinja tetoina i protjeriva vragova, o kom
se govorilo da nema tog Bojeg stvorenja iji jezik ne bi
razumio. Prie, daklem, don Ambroziju, uze ga za rukav i
za pasac, pa ree: Pristupi mu i pomiluj ga! A fra
Ambrozije skoi: Eno ti kretina, eno ti sjekira, i evo ti
ruka, pa ga odsjeenom miluj do mile volje, ali ivom ga
neu ni dotaknuti! Na to e fra Bernardin: Kad bi znao
to ti govori predomislio bi se. A govori ti: ovjee, fratre,
vrae, tko si da si na mom si oboru. Ja ti otvaram i kuu i
srce, red je da mi ruku prui! Evo i ja njemu i kuu i
srce prodera se fra Ambrozije a ruku mi ostavi na

296
miru! Lisko je cvilio i zavijao cijelo popodne i dobar dio
noi. Kako, daklem, nitko ne mogae oka sklopiti, ja
ustadoh da ga smirim ili negdje u komiluk sklonem, kad
ispred mene neka prilika mugnu i Lisku prie. Ja u zaklon
i promatram koliko mi no doputa. Vidim, habit je. Vidim,
okrupna prilika...
Bit e bio fra Ambrozije prekinu ga Potrka.
Jest. I im se sagnu, neto mu apnu i pomilova ga,
lave, daklem, k rukom odnesen.
O da je meni takav pas eznutljivo uzdahne
Potrka. Don Pavao ga preu pa nastavi:
Eto, moj don Petre, to sam ti, daklem, hotio rei: sve
to ivi potrebito je ljubavi. I nisu, daklem, vane milijarde
vrsta duhova, o kojima sam ti netom govorio a ti to
praznovjericom smatra, nije, daklem, vaan ni moj Prosko,
draesni i umiljati dui to me i sad iza grede motri i sa
mnom se oima sporazumijeva, vana je, daklem, samo
ljubav, kojom kao poslenik Boji mora zaodjeti svako
Boje stvorenje, a ponajprije ono na sliku i priliku Njegovu
stvoreno i ono tebi najblie, daklem, pastvu svoju i narod
svoj prokleti. Prokletstvo njegovo ne moe uljem izbrisati,
ali rane tog prokletstva melemom ljubavi, daklem, ublaiti
moe.
Potom ispod jastuka izvue previjen list papira:
Ovo mi je pismo onomad poslao fra Rajmund Rude.
Proitat u ti ga da vidi kolika je, daklem, vrijednost
njegova, pa da ga sauva sebi, nasljednicima svojim i
pastvi svojoj bar za utjehu:
Predragi moj don Pavle! Premili brate moj!
ini se da naem hrvatskom narodu sviu neto bolji
dani otkad Narodna stranka pobjedu izvojti i otkad don

297
Miho za zastupnika bi izabran. Nu pri tomu se moramo
sjetiti kakvim su se sredstvima sluili i kakvim e se
ubudue sluiti nai protivnici, da narod zaslijepe i zavedu.
A najpogubnije je to to se iinjaju i to e se iinjati
prijateljima narodnim govorei kako e nas Be ponijemiti
a Peta pomaariti ako se pridruimo ostaloj hrvatskoj brai
koja danas stenje u maarskom ropstvu. Pritom smeu s
uma da bi maaroni ostali u manjini kad bi se Dalmacija
Hrvatskoj prikljuila i da bismo lake maarsku silu mogli
nadvladati. Pogledajmo, dakle, tko se to toliko brine da se
hrvatski narod ne ponijemi i ne pomaari. Evo tih
narodouvara naih: inovnici, stari talijanski autonomai,
srpski doseljenici i neke prodane hrvatske due, a svi na
elu s cesarskim namjesnikom Jovanoviem! Dakle, beke
sluge, koji hrvatski ni natucati ne umiju, guzice oderae da
Hrvatima materinski jezik sauvaju! Stoput im hvala na toj
kranskoj i ovjeanskoj brizi!
Svi mi predobro znamo od djedova naih, to su Talijani
u Imotskoj i drugim hrvatskim krajinama i gradovima radili.
I sol, i ribu, i vino, i drvo, i sve to si uljevima iz zemlje i
mora iupao morao si prodavati samo njima i uz cijenu
koju su oni odreivali. Hajducima bi i po dvadeset dukata
plaali za glavu svakog mlaeg roba to bi ga iz Hrvatske,
kao junia dognali. Ako bi se u svatovima hrvatski barjak
razvio: mladoenji vjeala, a svatovima galija! A kad krvlju
svojom ovu stopu zemlje od Turaka izbavismo, oni
begovske itluke podijelie oevima dananjih autonomaa,
povlasticama i kojekakvim doseljenicima, kojima i dan
dananji kmetuju nai nevoljni teaci. Ali... ... dadoe nam
kulturu! Kakvu kulturu, jadan brate?! Ni jedne kole ne
podigoe! A crkve i samostane narod je sam zidao
otkidajui od usta i iz grla upajui. Sve to su sagradili
bijahu zidine i kule, da sauvaju nae meso od Turaka, kako

298
bi ga sami i u miru mogli do posljednje kapi isisati. A palili
su i razarali Nin i Zadar, Biograd i ibenik i tolike hrvatske
gradove s crkvama i samostanima. To ti je njihova kultura!
Jedan mali, ali slobodni hrvatski Dubrovnik podigao je
velebnih zgrada, naslikao slika i napisao knjiga vie nego
vascijela pregolema Mletaka Dalmacija! Nee mi rei, da
su se umni Hrvati samo u Dubrovniku raali! Raali su se
svugdje. Samo to su nai talenti po svem svijetu rasijavali i
drugima kulturu gradili, ili su pak galije vozili i s galijama
na morskom dnu trunuli, i osim nas, vie neukih nego
uenih fratara i popova, narod nikakve druge lui ne
imaae, niti mu doputahu da je ima.
Eto tako su nam kulturu gradili! Gradili su Mletke! Kao
ipku su ih izvezli. Naim kruhom i naom rukom! A taj
na kruh i te nae ruke sazdale su i uresile sve hrvatske
prijestolnice: i Mletke, i Be, i Budimpetu, i Carigrad! I
Rim! I Rim smo uresivali naom krvlju i Petrovim
noviem, a on nam je slao samo Boji blagoslov u svetu
vjeru ne kreem ali ne i ljudsku potporu!
I tako su nai slavni gospodari naim lojem salo sabijali
i naom krvlju vascijelu kou premazivali vremena su
imali na pretek, pa sve da su htjeli nisu mogli ni Ahilovu
petu nepodmazanom ostaviti.
Premili brate moj! Stoljeima smo krvarili za tursko i za
kranska carstva: s jedne strane bijahu oevi, s druge
njihova zarana u roblje odvedena i poturena djeca. Ima li
naroda koji se tako stoljeima klao za dobrobit svojih zlih
gospodara?! A dananji nai gospodari i sugospodarice ele
da sada i vazda i u sve vijeke vjekova stvaraju od sinova
naih talijanske, austrijske, maarske i vrag bi ga znao ije
janjiare.

299
 Stoga ti se molim, predragi moj brate, kako se samo
Boga moe moliti, otvaraj oi ovom naem nevoljnom
puku, eda bi ve jednom prestao za druge krv prolijevati i
drugima prijestolnice graditi!
Don Petar prihvati prueno pismo, paljivo ga savi i u
asoslov zadjenu, a don Pavao uzdahnu spustivi mrtvo
ruke s obiju strana malog i sasuena tijela, koje se ispod
sukanca jedva naziralo:
Eto, moj don Petre, to je sve to ti htjedoh rei. Da, i
jo neto. Narod je ovaj proklet, i zakoni su gospodara
njegovih oduvijek suprotiva njemu upravljeni Ti mu,
daklem, ukazuj kako e ih, bez po se velike tete, kriti
bogougodno e djelo uiniti. Meutim, zakon Boji nek je
iznad svega! Nu opet, ma kako strog i nepromjenjiv taj
zakon bio, ako u srcu svojemu, daklem, outi suut za
ovjeka, odstupi malo od zakona, jer je ponekad i Bog, u
svom prevelikom milosru, odstupiti znao. Ja sam ti
ispripovjedio svoj razgovor s Bogom, a sad si se i sam
uvjerio kako je Providnost Vrtirepkin korak na dobro
uputila.
Mladi mu kapelan tiho, ali vrsta pogrda uzvrati:
Nastojat u... Nastojat u pronai most izmeu tebe i
Boga, pa ako ga naem, posluat u te.
Don Pavao sklopi vjee, s razumijevanjem kimne mu
glavom, pa se obrati Potrki:
Potrka, momiu moj...
Evo me!
Zvao sam te, daklem, em to si mi drag, em to si
bistar, em to nas neka zajednika dobra djela povezuju i na
koncu to douh da ti je srce pregorko za braom koja
odoe. I moje je srce alosno, prealosno to odoe i za nas

300
umrijee. Uvijek je tako. Naa nas smrt ne boli, s njom se
kao i s Bogom brzo mirimo, nu stoga nas smrt dragih do
groba alosti. Pisano je: to prudi ovjeku da cijeli svijet
zadobije, a dui svojoj nahudi! A ja ti kaem: to ovjeku
prudi da sve zlato pokupi ako svoju zemlju i svoje drage
napusti! Vidio si, daklem, zeta Doa Amerikanca? Misli li
da je sretan? Njegov je smijeh laan, njegovo je veselje
usiljeno, razmee se zlatom samo zato da prikrije peal za
domovinom. Proklet narod, daklem, prokleta zemlja, ali
svaka tua dvaput je prokletija. Nu uza sve to nai momci
odlaze i odlazit e sve vie i vie, jedan e drugog vabiti,
jedan drugom ip-kartu slati, i tako e, daklem, na
nevoljni narod rasturati po svem svijetu, te ga poradi sitnog
zemaljskog probitka jo nevoljnijim uiniti. I to je najgore,
sinovi e nai drugim narodima djecu raati. Pa premda to
bjeanje nee puk iskorijeniti prokletstvo je, daklem,
Boje ujedno i vrsto obeanje, da zemlje nikada neemo
izgubiti nu okljatrit e nas i smanjiti, a gospodare
ojaati i umnoiti. Potrka moj, ti si ve u esnaestu krenuo,
daklem, vie nisi dijete, ve momak i odrastao. Zvao sam te
da mi se zakune: ma kud, daklem, odlazio, da e se
vraati aavom djedovskom ognjitu, djecu u kamen
usaivati i komije odvraati, da preko debeloga mora ne
plove.
Kunem ti se! apnu Potrka i odmah uvidje da suze
nee moi zadrati, a uvidje i to da je ba on djedu
svjetovao, da unuad u ivu smrt gurne poslavi ih s Doom
preko debele crne vode.
Bog te obdari, nastavi don Pavao obdari te s
deset talenata, a vidim, daklem, da ni jednog ne zakopa.
Gdje su ti moje ruke za motiku! pokua se naaliti
Potrka.

301
 Ja sam te usto nauio itati i pisati...
... i raunati! istaknu Potrka i ne bez razloga.
Daklem, i raunati, to ti nee biti na odmet ako
pametno upotrijebi.
U mene je i djedove pameti!
Kikaeva je pamet, daklem, tvrda i kruta, a tvoja
mora biti rastezljiva, u svaku zgodu i prigodu kako bi se
reklo uskoljiva.
O, i Kika zna uskoiti i zaskoiti!
Ne prekidaj ga, ti zvrndalo! ukori ga don Petar.
Ako bude potrebe znat u ga i sam obuzdati
uzvrati don Pavao kapelanu, a zatim e Potrki Sinko
moj, dolazi, daklem, sedam mravih krava misirskih, a
sasuena vimena i ljudska srca sasuie.
Oko mu opet otpluta kroz prozor i spusti se na onaj
busen ljubica:
Don Petre, brate, toliko sam volio ljubice, ako ti nije
teko...
Kad bi bile i na vrh Biokova... skoi mladi
kapelan i ustro izie iz mranih upnih dvora.
Kad ostadoe sami don Pavao s dva prsta mrviak
nategnu donju usnu, pa e Potrki:
to ti ono htjedoh rei? A ha! Zet ti Do, daklem,
odvue jedne, ovi e druge, a drugi tree... a zrnje e
neprestano klasati sve dok ne opusti selo, Krajina i cijela
zemlja. I tako e narod kojeg ne uspjee unititi ni
Saraceni ni Tatari, ni Turci, ni Mleani, ni Nijemci, ni
Maari, niti ijedan vrag pakleni tako e taj narod unititi
sam sebe. Jerbo, daklem, dok se krv prolijevala, on se u
krvi obnavljao, u krvi preporaao, iz krvi rastao, te ile i
korijenje sve dublje pod kamen podvlaio. A sad, u miru,

302
svojevoljno ile i korijenje iz kamena upa, jer omekoti.
Ako ih, daklem, iupa umrijet e! Stoga mu ne daj da ile
upa, ne daj mu da umre, da neslavno u miru pogine...
Kako mu ne dati? upita izgubljeno Potrka.
Bog te obdari s deset talenata, smisli, daklem! Od
prosjakog se tapa ne moe vie ivjeti, od puke hajduke
jo manje... ako neto ne smisli, morat e preko debele
crne vode, morat e umrijeti. Smisli, daklem, neto od ega
e ivjeti a da kamen ne napusti ili da mu se bar, k
lastavica gnijezdu vraa.
Uto se vrati mladi kapelan i prui starom upniku
struak procvjetalih ljubica. Don Pavao ih poloi na blijedi
smeurani dlan i zagleda se u njih, kao da su cijeli svijet u
se upile, a i bijahu ga upile... i svu svoju neiivjelu njenost
pokloni njima.
Ba ti hvala, moj don Petre, ma ba ti hvala! Ne
moe ni zamisliti koliko me obradova apnu mladom
kapelanu ne diui oka s dlana, s malih nasmijeenih
ljubiastih oica ... s njima si mi donio cijeli Boji svijet
i sve njegove sokove.
Svejednako gledajui struak ljubica, poslije kratka
predaha, nastavi zvonkim glasom:
Tako, daklem... Mislim da sam sve sredio i da u miru
mogu biti otputen. Dugo sam ivio u zdravlju i veselju,
premda osim ljetos kad ono prvi put vjenah Vrtirepku s
mrtvacem nisam, daklem, nikad prekoraio meaa svoje
biskupije. I nije mi ao, kao to mi nije ao ni mnogih stvari
koje sam u ivotu propustio. Tako, primjerice, nikad nisam
pojeo ni goluba ni jarebicu, a kamoli ljuku, za koju,
daklem, kau da je slasnija od ambrozije. Nije mi ao.
Nikad se nisam opio, nikad u kolo uhvatio, nikad zaigrao ni
na bue ni na karte. I nije mi, daklem, ao. Nikad nisam, ne

303
poznao, ve ni pomilovao enu. Ni to mi, daklem, nije ao.
Samo jedno prealiti ne mogu. Djeco moja, malo sam se
smijao, malo alio, a tko zna hoe li na onom preozbiljnom
svijetu ale i biti! Stoga se smijte, djeco moja! Smijte se,
daklem, i smijite, smijite se... i stade se veselo smijati,
zaista veselo i od srca.
Don Petar i Potrka pridruie se tomu smijehu, ispoetka
usiljeno i muno, a onda zaraeni don Pavlovom
iskrenou i sami se poee smijati sve iskrenije i
spontanije, gotovo razuzdano... I smijahu se tako dugo,
dugo, sve dok Potrka ne baci pogled na don Pavlov dlan, na
struak ljubica, koje su ba kao ivo eljade svojim
majunim, od suza zamuenim oicama, nijemo promatrale,
daklem, zauvijek smirene tanke i fine usne zauvijek usnula
starog upnika.

304
 NI PROKLETSTVA NISU VIE...

Da se komu, sokolova vida, prvog proljetnog

ponedjeljka bilo uspeti na planinu, imao bi to vidjeti. Vidio
bi kako preko Orljae i Sidaa, Vilinjaka i Kamenjaka,
Drenja i Briina, Orlovae i Krukovnika, Petrinovae i
Strabenice, preko svih pustih brda to se s ovog visa
vide kao truli trud i splasnute mjeine razbacane po
kamenoj visoravni, koja od mnotva vrtaa, plie ili dublje
uvrenih, imaae koziave obraze po konjskom putu i
oputinama uza svako brdo neto kao urepak neki migolji i
gamie. Kad bi malo bolje oko izotrio, razabrao bi da su ti
urepci sklepani od nekoliko ljudskih prilika, koje jedna za
drugom gaze i plaze, u muku, koraka priguena,
stonokoga. I videi ih tako rasute po svem kraju, ovjek bi
s planine pomislio na urotnike koji su se namjerno usitnili i
rasturili, da se u tono odreeno vrijeme i na tono
odreenom cilju ponovo nau. Ali ovi nikad nee na istu
kulu udariti, ve e svaki svoj glistinski put do svoga cilja
produiti, ba kao to repovi gusjenica svaki svom trsu
kupusa putuju, na nj udaraju i naputaju ga tek kad
preostanu samo niti pauine, ba kao to putuju povorke
mravi sveprodera, crnih sobom i crnih za sobom.

305
 Gamiu tako, zakukuljeni i zamumuljeni, kao makare o
pokladima, jednako namreni i prljavi, tek to im kravlje
klepke na kolcu ne klepeu. Gamiu ponaeni, s kvrgavim
jasenovim tapom u rukama, s potprianim opancima i
upljim obojcima na nogama, s krpetinama i iskajienim
dronjcima na tijelu, koje se izmeu tih repova sad ovdje,
sad ondje zasivi i zabjelasa; samo im je sramota dobro
pokrivena i trostrukim zakrpama utvrena, a torbe i zobnice
nove novcate, kao da su ovaj as na samim krosnama
sastavljene i porubljene.
Jedan takav odui urepak upravo se uzverao na povor
Vilinjaka i stao da odahne. Osmoro se umornih ljudi malo
rasturilo i posjedalo po vazda uslunu kamenju. Samo jedan
mladac ostade na nogama, nametljivo uzdie ruke k nebu, a
onda ih spusti i trnu od sebe:
Stoga idite, lazari moji, idite, daklem, na put Boji
po svoj zemlji kranskoj i turskoj, ponesite prazne torbe i
vratite se s punima...
Vrag te rogom u prkno... stade se Livoguza u
pregrt smijati isti si k i on, pljunut! I glas ti je njegov.
I oima zasukuje, i rukama obade razgoni, i noge tare k
da ti se pia...
A svi mislili ree Divac da onaj zatvorenjak
omiki nikad nee za nas av-av, a kad tamo on od jezika do
zuba don Pavlovu proljetnu propovijed...
U dlaku isto! ovjek Boji, na ovjek nadoveza
Copac poboni.
Kika sumorno zavrti glavom:
Isto a nije isto. Ruke Ezavove, a glas Jakovljev.
Rijei kremen, a srce prinjavac. Krv je, rane nije. Ode
ufanje nae kud i oria guda. Valjani svijet s valjanim

306
starim ljudima preminu, i do Sudnjeg dana nee uskrsnuti.
Ala! Na noge se, gnijezdiprkna nijedna!
Kika ljutito dune, skoi na noge i uputi se prema
sjeveru.
Djede, zazove ga Potrka zaboravio si na Prpin
doi, da nam prnje i znanje malo protreska.
Nisam zaboravio, sine, ve od znanja vie vajde nije.
Jedino je kiljo znao to valja uiniti: pod plou, i nema
sramote. Opet vam velju, moe biti da cesar za sebe Bosnu
zadobi, nu za nas je posigurno izgubi. Otkad se narod s
Turcima prestade grliti oajnikim zagrljajem, prestade i
ivjeti. Rekoh vam, Turin misli: izgubit u to mi ostade, a
kranin: umnoit u to mi se zatee. Nitko vie ne pozna
ni Boga ni prosjaka. Ovdje nama zadugo mrsa nema.
Na to Copac poboni uskoi sa svim arom:
Bog se i nama domislio! I neka je! Dostojno i
pravedno jest, samo da ee ne oine. Kad mi u pamet
doe koliko smo izmuzli od same puke sirotinje, od koje
smo deset puta bogatiji...
Mui, nevoljo moja bogolizna, ava' ti jezik u
menele sabio rebnu ga laktom otroiglim ena mu Mila
korinica, koja je na put Boji umjesto prokletog Jokaa
uskoila da nismo od sirotinje uzimali, danas bismo i od
najvee ne deset, nego deset puta deset stotina puta jadniji
bili!
I ta ima mjesta! nakesie se zlobno svi Kikaevi
prosjaci, a sam se Kika na to i ne osvrnu, ve nastavi:
Stoga nemojte moliti, od molitve vie prieenja
nema, ve odmah u kletvu! Prokletstvo je vazda rodnije od
blagoslova, a strah pouzdaniji jatak od milosra.

307
 Zemljo, otvori se! zavapi Copac i prekri lice
rukama.
Kika prezrivo omjeri sina:
I ba e se na tvoje kreveljenje otvoriti, antalau!
Potom se obrati ostalima:
Kunite i proklinjite sve do devetog koljena.
Proklinjite svim to vam na jezik padne, proklinjite u
ojkanju i slovkanju, u vici i apatu, u govoru i pjevuckanju,
proklinjite kletvom tupom k malj i onom u pjesmicu
sloenom, pjesmice su najopasnije. Naprijed, proklinjai
moji! Naprijed!
Cijeli su sutranji dan kleli i proklinjali oko Bukog
blata sve do Karlova Hana: Kako ti meni, tako Bog tebi...
to meni uskratio, doktoru stostrukim vratio... Kosti ti jedna
drugu turale, za mjesto se gurale, mjesta ne nalazile... K
Gavan vapio, k rosa hlapio, golim po trnju gloginje
mlatio... Popa dozivao, uk ti se odzivao; molitva ti kugi
obanica bila... Penicom ti nicalo, ljuljem ti klasalo; tele ti
kravu iskalo, na vuka nabasalo; edo ti k suha oskorua
stasalo... Vino ustima prinosio, rasol pio; od svakog osim
od jea obraz krio... S kratkom licom iz plitke zdjele
kusao, buseve razbusao, ivanjdane u zla gospodara krio,
smrdeljuu prio, s njom se sraao i s njom k crkveni mi
bogatu djecu raao... ito sijao, kukolj eo; krumpir sadio,
ljaljak vadio; sirkovom se mekinjom k braenicom sladio...
Uima gledao, oima sluao, jezikom za pogau galebinu
kuao; prstima govorio, koljenima hodio, slijepac te preko
jame vodio... S miem maku lovio, ovcom vuka tovio, gdje
zdrav bio tu i obolio... Solju e gasio, krastama se krasio, s
avlom duu spasio! i hoe akobogda!
" Uzaman! Utaman! Ili se ljudi osilie pa odrvenjee, ili
pak pronikoe da kletve nisu od nevolje, ve od poslovnosti

308
 ega se bojati! Nitko ne iskami ni crna pod noktom, tek
Copac i Livoguza skupie neto tuge i nevolje. Copac zato
to ga nijedna sila ne mogae na proklinjanje nagnati, pa bi
po obiaju ukoeno koljeno do dovratnika dovlaio i
ne bi se micao dok ne bi izmolio dio rozarja, pa dali ili ne
dali nek je na slavu Boju! Livoguza se pak u majke
neke udavae do grla nakrkala pure s vrljcima, a k tomu
izmatala dvije bukare prosa i grudu loja, sve zahvaljujui
kletvi to joj odnekud, pitajboga kakav vrag na jezik
nanese: E, keri ti tri ute dlake na njoj proklasale! Kako
takvu kletvu nikada nitko ne u, majka se udavae vele
uzboja nepoznato je strano i kad ti je sklono te bi
spremna Livoguzoj dati i mnogo vie no to je iskala samo
da joj keri pred udaju te tri proklete ute dlake na njoj ne
proklasaju.
Navikli da ve prvoga dana torbe napune i prepune,
uvee se potiteni i mrzovoljni zabie u plast sijena
noite im vie ni u pojati ne dadoe. Mrzilo ih da jedni
drugima i dobru no poele, ve se svaki zakukulji u
svoju opu nevolju i pokua oko ubiti. Potrka se i opet pripi
uz djeda Kikaa i doapnu mu:
Kako bi bilo, diko moja, da ti opet, kao ono u Gorici,
nogu podapnem?
Nikako! Ve... kad sutra padnemo u Duvno,
promuvaj se malo okolo i propitaj koja je kranska kua
najbogatija i kakva je nevolja bije.
A ako ne bude nevolje?
Mui, mali, bit e je! Gdje je kue tu je i nevolje.
Junae moj, kad god bih na neku novu stranu krenuo, rekao
bih samom sebi: Nauli ui, Kikau, i pouj o emu narod
zbori, to ga mori, za im li mu dua plae i jaue... I

309
nikad se nisam prevario. Skorup veselja s kotle jada i
najpliom licom moe pokupiti.
Kad ujutro dooe nadomak Duvnu, Kika prie
esnaestogodinjoj Copevoj keri Tomici, skide joj s vrata
ogrlicu nanizanu od morskih puia i gurne Potrku meu
lopatice:
Hajde, i kad dozna nai e me pod onim dubom.
Moram ovoj marvi pokazati: kad Kika hoe da i moe! Nu,
komu e pokazati kad nema kilje... E, kiljo, kiljo iz
Zagvozda, kud mi onako bezobrazno pod plou, a mene
ostavi da se sam grebem po ovom grebenom svijetu...
Oko podne Potrka se vrati i povede Kikaa kui nekoga
imuna Kavia, marvinskog trgovca, koji je prije carskoj a
sad cesarskoj vojsci stoku namicao, te ni sam nije znao
koliko pusta blaga ima.
im uoe u avliju Kika bez rijei prie nekom
kvrgavu panju, stade ga okretati i prevrtati sve dotle dok mu
se najrunijim i najnezgodnijim ne uini. Potom se nad njim
uzlamata rukama izvodei neke udne are, znakove tajne i
otajne, vrabinske. Na kraju s pola stranjice sjede na jednu
zaobljenu kvrgu, izvadi Tomiinu nisku i zae izmeu palca
i kaiprsta lagano puia po puia proputati, ba kao da
zrnca krunice prebire, a uz to glasno, razgovijetno i pomalo
pjevuckavo neku udnu pjesmicu slovkati:

Ai i dan kian,1 ai i an bian,

i kuri tan lian, emije curi lan.
Cicijan, bibijan, lilijan, ukrijan,
roge van!

Arbanake poslovice:
1
Tko dijeli, plae.

310
 Tja ben dr,1
dini ga, vodo, tu!

Vere me lule, dimni me trule,2

sesijat krule, drmnime sbule.
Cicijan, bibijan, lilijan, ukrijan,
roge van!
Teja ben dr,
dani ga, vatro, tu!

Si as ditta, citet pita,3 kenzul kita,.

ma makita, ilibu ita, sulamita.
Cicijan, bibijan, lilijan, ukrijan,
roge van!
Tja ben dr
duni ga, ejtan, tu!
im je Kika poeo pjevuckati na kuna vrata izleti
golema ljudina s praljkom meu zubima, oito poslije dobra
mesnata obroka, i ljutito se otrese na bezobraznu prosjainu:
Gubi se, gubo stara! Ovdje za te ni vode u reetu!
Kika ga i ne u, ve pogleda u vrata na koja izie ena
s troje jo nedorasle djece. U vratima ostade momi od
kakvih sedamnaestak godina, oslonjen na take, jer mu
desna noga bijae u koljenu prebijena i skvrena tako, da
mu peta stranjicu dodirivae.
Ljudina se primae Kikau na dva tri koraka, pa videi
da puie a ne krunicu prebire, znatieljno upita:

1
Crvotoina izjede drvo.
2
Proljee s cvijeem a zima s krpama.
3
Kakav dan, takva pita. Sve ostalo su smislene ili besmislene
Kikaeve nadovezice

311
 Kakve to vraje oenae mecka?
Umjesto odgovora Kika sastavi obrve s kosom,
zakovrlji oima i kroz stisnute zube glas povisi:
Cicijan, bibijan, lilijan, ukrijan, roge van! Videi da
od starca budalaa odgovora nee dobiti, pogleda Potrku,
zazove ga prstom, pa e umiljato, prijateljski:
Kai, dijete, stricu to to stari andrlja-mandrlja?
Nisi li ti imun Kavi? upita Potrka umjesto
odgovora.
Jesam, sokoliu.
Ej, imune, imune, ne upita li ga maloas: Kakve
to vraje oenae mecka? On ba te vraje oenae
mecka!
Vraje oenae?! pukne imun obrazima i stade se
svijati od namjerno priduena smijeha.
imunovoj eni ne bi do smijeha, te im se priblii ne
skidajui s Potrke pomalo ispitljiv a pomalo zabrinut
pogled.
Ej, imune, imune tugaljivo e Potrka puca
od smijeha, inuti imune, a morao bi se u suzama topiti.
Hahaha... Reci ti njemu, hahaha... Reci ti njemu, da
mu u mene ni od Bojih ni od vrajih oenaa ara nema.
Pa on i ne trai ara ni iara ravnoduno e
Potrka.
to onda ukopljene gude kopi!
Vidjet e, imune, inuti imune, kad se oriti stane.
Kika potrese glavom, kao u elo udaren ovan, sijevnu
oima na imuna, a preko njega tresimice opatrnu i djecu,
koja su se ve bila malo oslobodila i na dvodite iskoraila.
No oprljeni zlim pogledom, kao jedan natrake potekoe,

312
skrie ruke za stranjicu i dlanovima se o zid prilijepie
Moj spas!
imunova ena prie Potrki i blago mu poloi ruke na
rame:
uj me, dijete... kaider strini svojoj kakvo to zlo
poinismo, te na nas takve ine i ari baciti hoe?
Umjesto Potrke odzove se Kika glasom stranim i
sveprijeteim:
to poiniste pita, o luda eno! Nije li ukundjed
tvoga mua Turcima odavao loge i loita Tomievih
hajduka, i u Vran-planini i na Blidinjem jezeru? Nije li se
brat pradjeda tvoga mua poturio da prokletu guzicu nabije
i prasvekru ti pomogne da se domogne zemlje i stoke Jure
Biluine, na kolac nabijenog? Nisu li djed i otac tvoga
mua, i sm mu tvoj, s Turcima trgovali, busije im odavali,
raju ogaljali i za njenu sirotinju, k vojnici za Kristovu
odjeu, kocke bacali? Nije li... Ej, luda eno, godinu bih
dana mogao nabrajati! Pa umjesto da se za grijehe pokajete,
da se u prsa busate dok ih ne razbusate, vi i nas Bogu
najmilije, poradi kojih i sunce nebesko grije vi i nas s
kunog praga bez kore kruha, bez suze vode na trnovite
staze i bogaze bacate.
I opet u te baciti, nebesa mi i gornjih i donjih, pa i
onih srednjih! razjari se gazda imun i grabov kolac
dohvati.
Ne, imune zakuka ena ne, imune, ne,
jedini... Ni nekrst na prosjaka ruku nikad ne podie.
A ja u je podii i spustiti, ni Bog me nee zaustaviti!
Ali zaustavi ga Kika glasom hladnijim od mosura:
Zamahni i o se e ga prebiti! Nu prije nego
zamahne pogledaj sina svoga Stipicu. Nije li 'no on u

313
vratima? i Kika se zapilji u bogalja koji se ljuljao na
svojim otunim takama, pogleda jo otunijeg.
Je, tuga moja umjesto imuna odgovori ena i
vjeto se postavi izmeu Kikaa i mua.
E, vidi li polagano e Kika prije osam godina
molitvom sam zakucao na ova vrata, nu i tada me je tvoj
mu kolcem ispratio, a sini me tvoj Stipica, ugledom na
oca, zasuo kamenicama i jednom me kriljkom za uho
shvatio. Od tada na to uho ne ujem, ali od tada i tvoj
Stipica ne hoda, ve skvrenu nogu nosa.
Ne baljezgaj otrese se imun njemu je stijena,
a ne tvoja kletva, nogu zgnjeila.
Tvoja ena ne misli tako. Srce materino zna da
kamen nije sam od sebe poletio, ve da ga je netko
zavaljao. A taj netko zove se Dainon, moj prvi prijatelj
meu vragovima. O tom e se zaas osvjedoiti kad navale
vatra i voda! Kika uznese ruke k nebu, izdrelji oi i glas
podie dokle ga najvie mogae podii Dini ga, vodo!
Dani ga, vatro! Duni ga...
Ne! Za jedinoga Boga, milostivoga... zavapi sva
ustreptala ena, a ustraena djeca briznue u glasan pla i
jo se vie dlanovima o kuni zid prilijepie.
Taj njihov uas donekle prijee i na imuna, koji odbaci
kolac, pa se pomirljivo obrati Kikau:
Vrag odnio i krv! Da si me k ovjek upitao, nije ni
moje od kamena, turnuo bih ti togod.
Je 1' ono to i proli put? Ili ono to maloas ree: ni
vode u reetu?!
imun ne uspi ni zaustiti, a ve se njegova oajem
izbezumljena ena baci na koljena do nogu nemilosrdna
starca, razmrsi kose, razdera jelek i uvele sise isturi:

314
 Pogledaj ih, pa se sjeti onih koje si sam sisao! Njima
te zaklinjem, ne da potedi mene ni mua mojega, ve one
koji ih iscijedie, nevini su! Potedi ih, zaklinjem te... i
stade ga zaklinjati i preklinjati svim to joj na pamet pade.
Sluao ju je nepomian i okamenjen, ne zato to bi ga
enskim oajem ganula, nego zato da tom ledenom
beutnou sve ostale uvjeri u svoju mo kojom sigurno
ravna sudbinom. A kad se eni negdje u grlu i posljednja
rije zaglavi, i Kika, toboe, omeka:
Dobra eno, ni moje srce nije od mazije da bi ognju
emera tvoga odoljelo, nu, poslije podne nije vakat na misu.
Sve da hou, zlo se vie zaustaviti ne da... Jerbo da se samo
operem pred vragom, to sam ga utaman zvao, moram mu
do zore prikazati troja muda janjea, dvoja jarea i jedna
telea, i to zdravo na zdravo, ivo na ivo u Vrajoj peini
na Vran-planini.
Hajde u tor, dobri ovjee, hajde u tor to eka...
radosno e ena.
Jesi li poludjela skoi imun nee on samo
muda, ve uz muda i meso i bekinu!
Podaj mu, sve mu podaj, moj imune! Vidjela sam
mnogo urokljivih oiju, ali sve zajedno njegove ne
sastavie. Daj mu, imune, daj mu sve to zaite...
Daj mu, bbo, daj mu... zacvilie i djeca kad
vidjee majku u suzama.
Da pomutnja bude vea, hromom Stipici pokliznu taka,
i on prsimice pade u prainu i ostade leati. To napokon
slomi i gnjevnog imuna, koji pozivno mahnu glavom
Kikau:
Hajdemo u tor!
Kika samo odmahnu, kao na djeju glupariju:

315
 Ne ide to ale, prijatelju. Izagnaj marvu, pa gotovo!
To je samo kusur da potkusurim avla. A i meni valja
nadnicu upisati. Za ono to mi nikad ne dade ni kore kruha,
za ono to u zaustaviti bijes vragova, koji u ovom sluaju
Bogu slue, za trud to ovako star i nemoan moram do
zore u Vran-planinu rtvenu marvu dognati, velju, za sve to,
da brat bratu daje nisu dvori dukat po mudima.
Dukat po mudima? est dukata, est ti bogova
nakrivljenih skoi imun i ponovo se kolca lati.
Tada se ena, koja ne bijae ni ustala, na zemlji okrene i
obgrli muevljeve noge rukama kao klijetima:
U miraz sam ti dvadeset i etiri donijela...
Kika tek sada oprui nogu, koja odavna bijae utrnula,
te e smireno kao trgovci na pazaru as prije nego pijunu u
ake i dlanom o dlan udare:
Vidim da emo se nai, pa dok vi marvu izvedete i
ostalo uredite, ja u vraje oenae naopake izvrstiti i malo
vragu put zamagliti ako se ve k nama uputio i zaputio
izvadi iz depa nisku puia i stade je natrake prebirati:
Kenzuli, menzuli, tene deri, bez rasteri, gurambeli,
cincinmeli na imeli, krst na jeli, vrae seli!
Babiutra cincinputa starikurta, a jasutra
rog unutra!
Eto mi,
vrae, i!
Podvee, dok se prvo rtveno janje dopicalo meu
kamenjem uza sam ponor bistre uice i dok su gladne
prosjake oi rsku koicu ve devet puta kroz vlane zube
protkivali, Potrka je po deveti put od rijei do rijei djedovu
majstoriju prenosio, nek se bolje upamti. A kad deveti put
dovri upita Kikaa:

316
 Sad nam kai pravo, diko naa, kojim si ono vrajim
jezikom vraje oenae brstio?
To ti je, sine, po arbanaku odgovori Kika, a
zadovoljan mu smijeak zaigra u brku ma i ja sam koju
svoju dometnuo, da uhu slae bude.
Aha ivnu stari Divac Bit e vrtio one
andrljajke to nas, drtesine, uio onaj Arbanas.
Koji Arbanas? upita ih dvoje troje u isti mah.
Koji Arbanas?! ljutito se izbelji Divac A i
znate mi Arbanas, k nijem rijei!
Tako se to, bolan strie, pita ugnu se Livoguza.
Tako se ne pita, nego kvoca, kvoc-kvoc, prkno moje
debelo pa naduveno!... Kako li se ono zvae? Kol? Kol
Guraku, kako li... i s uzdanjem pogleda brata Kikaa.
I ja zaboravio razoara ga ovaj.
Sad svejedno nastavi Divac Pir-pir, vjetar
zapirio pa ga dopirio; onda opet, pir-pir, pa ga otpirio. Tako
je to sa svakim kad se od svoje kruke odlomi, krc-krc, pa
kvrc! A jadni se Arbanas odlomio zato to nije mogao ubiti
nekog iz desetog plemena, koje mu je pitajboga kojeg
bezimenog iz roda negdje za polom bum-bum, pras-tras!
Nije mogao, eto, nije mogao krv, pa se onakav, sitan i
goljav u lulu si ga mogao nabiti od sramote u svijet
djenuo i tko zna iju njivu zagnojio.
I neka mu presudi nemilosrdno Potrka kad nije
umio krv krvlju sprati, k moj dini sedmodjed Prpa: sve do
kueta i maeta! Kano preklani Ilija Mlatila dok se
vismenom kljukao...
K pukar Zele sedmoricu Caljkuia pomoe mu
strina korinica i ne slutei da mu je tim krastu oupala i
staru ranu otvorila. Pred njim opet iskrsnu ono golobrado

317
mome s rukama u nebo uzdignutim, s rumenim cvijetom
posred ela, i onaj ovan Boji, pravedni... Namah ga
spopade munina, zabaci glavu meu stijene i samu ljutinu
povrati.
Nije to isto usprotivi se Divac Caljkuii su bili
i od vlasti ucijenjeni ivi ili mrtvi, i svatko je mogao
bum-bum, pa je pukar samo usput brata osvetio. I neka mu
je na ast! Prpa je opet potamanio samo one koji su mu
najblie pobili. A da koga e! To je i ljudski i nebeski!
Tko se maa laa od maa e i poginuti, veli
Gospodin. Krv proljevena, kakva bila da bila, vapi osvetu
pred licem Njegovim odslovka Copac poboni, koji ni
preko ovoga ne smjede utke prijei.
Hajde s milim vragom, boji buzdovane prezirno
e Divac, pa nastavi A tamo mora ubijati i one iz
sedamdeset i sedmoga sela, koji su ti prije sedamdeset i
sedam godina nekog iz sedamdeset i sedmog koljena za
busom kvrcnuli. Eto, recimo, sretne se s nekim na putu.
ovjek mio i priupen, ba po tvom arinu. Svidi ti se naoko
i onako, pa s njim sjedne, jede i pije, udara u alu i
makaru k s bratom roenim. Dobro vino otvara i srce i
duu, pa tako jedui i pijui vi se i uavrljate. avrlj-avrlj,
u-u-u, u-u-u... i odjedared sazna da je rodom iz onog
sedamdeset i sedmog sela. Puku u pupak, i bum! No pod
rebra, i krc! Eto, to ti ga je tamo, ni ljudski, ni nebeski.
Uto Podlivoguz skinu raanj sa erave i uzmaha se
peenim janjetom kao barjakom:
Evo vrue, nadujte gue! Drijeite kajase, peeno
preda se! Opeke meni, butove mi eni! Navali, narode,
gladni, prosjaki... poloi janje na ovelik plosnat kamen,
vjeto izvue raanj i odbaci ga u bunje pod polom.

318
 Glava glavi, plee harambai, a fukara moe i rebara
odnekud iz mraka zacvrkuta mala Tomica, a onda spusti
glas i, pomirena sa sudbinom, veselo promrmlja: Meni
su i rebra dobra.
Podlivoguz prstima skorenim, natuenim i na ugljevlje
neosjetnim, u jednom trzaju iupa bijele bubrege:
Ponajprije, svakom ono to nema! Divcu muda, je l'
poteno? i prasnu u smijeh da tui smijeh to prije
izazove.
Ali i njemu se samu smijeh na usnama sledi, a svima se
koa najei od glasurine to odnekud iz mraka zagrmi k
stotinu proljetnih grmljavina:
Ukraj s mudima! I da mi nitko nit lane nit uzda'ne! A
ti se, jare stari, okreni i pogledaj pa e vidjeti da si mi na
muici!
Rumeni odsjaj ara zatrepta i pokliznu niz puanu
cijev, to se pomolila kroz uski procjep izmeu dvije pole i
svoje slijepe oi s Kikaevim sastavila.
Je li nastavi podrugljivo glas iz tmine je li to
taj olinjali avao, to mu zubi poispadoe, pa desnama nita
tvre od mojih muda? Hehe, prisjedoe ti, a?! Da je bilo
pameti, moda i ne bi. Nu gdje e pamet kad je guzica od
glave ira! Da udariste preko polja prema Vran-planini,
mogli ste se i osladiti. Ne bi mi ni palo na pamet da vam u
stope uskaem. A vi niz polje, u dolje, na uicu, na rjeicu,
na ponori, na teferi... Hahaha... na teferi, na prosjaki...
Hajde! Na sunce s dukatima i skupi ono ivine to mi jo
ostade! A to peenje bacite u ponor! Nije za me, ma ni za
vas nije! Bre!
Odmah, brate! I hvala ti to nam ivot oprosti, stoput
hvala odahnu Kika, potom se obrati Livoguzoj
strignuvi oima na raanj u bunju pod samom polom, te

319
ga imun nije mogao vidjeti Skupider mu, kerce, kad je
tako!
Livoguza u tren zgrabi raanj i svom snagom udari po
puci, koja odskoi kao poluga na gredi ili preoptereen
kantar.
Za kamenja! podviknu Kika, lati se prvog
akarca i zavitla ga preko pole.
Prokleti bili ali to vie ne bijae ni sjevatanja ni
grmljavina, ve nemoan jauk pod brzim nogama,
zakriljenim mrklom noi.
Kad se odjek koraka izgubi, Kika e svojima:
Dok on do prvog sela i ljude skupi, nee proi ni tri
sata. Stoga pleke i butove u torbe, a ostalo na brzinu
raerupajte, putem emo jesti. Ako je njima no prijatelj,
nije ni nama dumanin. A u zoru...
Gdje smo mi do zore! klikne Potrka.
Pod Zavelim-planinom, Gospe mi Male i Velike, pod
Zavelim-planinom, pod zelenom... i soli nam na rep!
nakesi se Podlivoguz gutajui dvaput vei komad mesa
nego mu u usta mogae stati.
Bit emo na Vilinjaku ree Kika Kad sunce
grane ja moram biti tamo!

320
 OSTADOE SAMO DUBOVI SAMCI I NE
ZADUGO

K kap rose, k djetinja suza, k Mara Kasumua dok je

djevojkom bila... od srca se nasladi Kika, sjede izmeu
dvije podlokane ile, poloi ruke na njih kao na ruke
prijestolja, leima se osloni na tri senja debeo dub, to od
pametara stoji ovdje na vrhu Vilinjaka I sve k na
dlanu... sagni se pa edan sri!
Jutro zaista bijae ono rijetko proljetno jutro kad jugo
uzmie pred burom, a bura ga jo ne stie, kad se kobaltno-
modro nebo ispinje visoko iznad zvijezda, a na njemu se
ocrtava samo crna sjena jata voraka ili pluta kakva
osamljena grabljivica, kao pomini ukras neki. Na zemlji ni
daka pare, ni koviljka magle sve do bosanskih planina to
se na siva brda naslanjaju kao uzvod loza na mrtvi kameni
podzid. Dolje prema istoku poleglo Imotsko polje, pola
ogledalom vode preliveno, pola zelenim njivama
blagoslovljeno, bisernom ogrlicom rijeke zakieno, a sa svih
strana obrubljeno mrkim klisurama, to se ponegdje u
zaravan slamaju, a ponegdje zubato u nebo stre i bezdane
ponore zatvaraju. Nad poljem se sablasni ljevak Crvenog
jezera k cvijet luda kukurijeka rumeni, dok se sm grad

321
bijeli, i to ga due gleda sve ti se blie primie: svaku
kuu vidi, svaki zeleni prozor razaznaje, a prepoznao bi i
gvardijana, fra Rajmunda Rudea, da u samostanski vrt
ieta.
Kikaevo se gladno oko pomie polako, polagano, da
svaku mrvicu pokupi i da zna da ju je pokupilo, a ne u
jednom srku, u lakomu zalogaju. Kad se dobro napaslo,
naglo se okrenu i obuhvati cijelu zapadnu stranu, svu ovu
golemu sivu stepeniastu visoravan omeenu modrim
Mosorom i jo modrijim Biokovom, a potom poe polagano
meraklijski skakutati sa zupca na zubac planinske pile, da u
blagim lukovima sie do podnoja, a onda hitro opestari
rodnu dolinu, hitro iz ljute bojazni da mu je tko bri ne
otme.
Gledaj, suzo djedova, gledaj i nagledaj se ponuka
Kika Potrku kojeg jedinog uza se zadra dok su svi ostali,
stotinjak koraka nie, pod krukom trnovaom drugo
imunovo janje ve na uranku pekli.
Nigdje toga kud okom i krokom uvijek spreman
Potrka uskoi u djedovo oduevljenje.
I ja tako mislim. Bog je svemogu, ma opet ne toliko
da bi i od ovog neto ljepe stvorio. Pogledaj pusta brda, u
kaftanu od zelene jasenovine, izvezenu cvjetnim
grozdovima ute tilovine! Milinje boje... Pa pogledaj
dubove u Orljai, to nad bunarima kano kvoka nad
piliima... Ej, koliko sam puta pod njih marvu dognao i iz
bunara s marvom vodu pio!
I ja, diko moja Potrki se oi zaiskrie, kao i uvijek
kad mu se misao ili djelo s djedovim poklopi.
Pa kamenica u Grabarju! U dno jame usvrdlana!
Voda usred ljeta k usred zime: zube trni a srce proima...

322
 A ona na Biloj vlaci! A ona u Graovoj pasici, a ona...
zanese se Potrka i uini mu se: n, sad e se prsimice na
plou pruiti i glavu u studenu vodu zagnjuriti.
Ded sad svrni pogled na selo i na kue. Kakvo selo,
kakve kue! Sve sami jadni kuerci, krovinjare nakrivljene i
ponaene, somii kuljavi, krovovi ulegnuti... I crkvica,
sirotica, kao da se trepavicama empresa pokriva. ega li se
stidi sirotinja moja?
Ne znam, radosti odgovori Potrka premda je
dobro znao na to djed cilja, jer ma odakle polazio, uvijek
e istom doi.
Pogledaj malo bolje i odmah e se domisliti koje se
to kue stidi!
A to kliknu Potrka kojem se, toboe, tek sad
razbistrilo kud djed smjera, pa zacvrkuta Tvoje, diko
moja, tvoje se kue stidi. Triput bi se u njoj mogla okrenuti.
I etiri, moj sokole, i etiri ponosno e Kika ne
skidajui oka s Kikaevih dvora. To i nije kua ve
palaa!
Palaetina, dobro moje, palaetina! Pola doline
prekriva.
Nee bit ba pola, ma lijep komadi. Sve su to ove
natuene ruke slijepile i sklepale, ovi kvrgavi prsti, sve to...
A zerkice je pomoglo i ovo ovdje! Kika se kucne
kaiprstom po elu i zadovoljno se nasmijei.
Dato, nego ovo ovdje, diko moja, dato naceri se
suuesniki Potrka, a u sebi pomisli: Lijepo li je voditi
stare razgovore i iinjati se da ih prvi put smilja!
Kika dugo ne mogae rastaviti oka od kue, od palae,
koja kao da je svu golemu ljepotu bistroga jutra potisnula ili
kao da je sva ta ljepota njoj za ures stvorena. Napokon mu

323
se oko otre, pa se pope iznad kue, na Glavicu, kao lijena
noga na stepenicu:
Osamio sam se s tobom da ti veliku misu otpjevam, a
sad ne znam ni kako bih u crkvu. Vidi li Glavicu svog
devendjeda Prpe?
Sedmodjeda, sedmodjeda! To mi dokaza pokojni don
Pavao.
Sluaj ti to ti djed kae, a u don Pavlove kosti ne
krei! Devendjeda! to ono htjedoh rei?... Kad ovjek
sedamdeset i tri godine dane i iskustva kano paice duhana
slae, ne moe se sve to u jednoj luli ispuiti, ni u dvije
besjede sabiti, i jo da od pomoi budu. Ma opet e tkalja
rei neukoj keri: Osnovu kroz zupce brda provuci, potku
na unak namotaj, pa je provuci izmeu raepljene pree,
potom nogom pritisni i brdom zbij! i kova neuku sinu:
Mijehom ugljen raspiri, turni kosor nek se zaari, pa s
njim izmeu ekia i nakovnja i klepaj! A to u ja tebi,
neuku u tkanju i klepanju ivota? Na kakvim e ga
krosnama tkati, u kojoj ga kamenici kaliti? to u ja tebi
rei?
Pa i to to ree nije malo po obiaju polaska
Potrka.
Nije as da se laemo. ovjeku gode laske i kad zna
da su laske. I kad su bezone, gode mu. Nu kad doe as,
onda su mu na muku. I sve ono u to si vjerovao da je
pametno, u budalasto se promee. Neto te nevieno
zaskoi. Ba kano ovo jutro. Koliko je ovakvih jutara bilo i
prolo, a da nam se nijedno nije ni o trepavicu oealo!
Koliko li pametnih pametni ljudi uz ognjite prodivanie, a
nama ni do uha! Prooe mimo. I sve prolazi mimo... Mi se
tu i tamo nekakve otune mrvice uhvatimo, k iak bjeve
i sotona due, dok sve drugo tee mimo... I smueni tako

324
jedemo kupus pun dlaka, a dlaku opaamo tek kad nam za
zub zapne... Eto, ima dobre dvije godine kako se nas
dvojica k ici prilijepismo, pa osim sebe nit koga vidimo
nit ujemo, nit elimo uti nit da nas uju. Eno ti ih dolje: i
djeca i unuci, i zet, i brat, i nevjesta! Dok moje janje peku i
preuranjeno slinu gutaju, tko zna o emu baljezgaju! Ni
sluajno im se oko k nama ne uzvi. I onda se ovjek pita:
tko su mu i to e mu? Sve to se meu nama dogaa,
dogaa se letimino, sluajno ili po nudi, k kad zadahtan
pas asak predahne u kravljoj sjeni. Ne pripadaju nam, niti
mi njima pripadamo. Ustvari, nitko nikome ne pripada. Svi
smo mi dubovi samci, u se i u kamen ukopani... Moda sam
ti to htio rei. Uobrui okom svu nau dolinu i brda oko nje,
pa mi izbroj sve stare dubove.
Tko e to, diko moja... zapjeva tuno Potrka kao
da narie.
Kamo li sree da je tako! Nu... ima ih svega
sedamdeset i est. Znam svakoga i u glavu i u oko. Kad sam
bio tvojih godina bilo ih je preko dvjesta, a vukovi su
silazili u torove i na obore, i ne samo za meave. Medvjedi
izumrijee za pokojnog mi pradjeda; sad pomalo izumiru i
vukovi i ovi stari osamljeni dubovi, a meni se ini da s
njima i mi izumiremo, uza sve to to nas je iz dana u dan
sve vie. Ili ba zato! Mnoimo se, udvostruavamo i
utrostruavamo, nu djedovsku duu i pamet kao i oranice
dijelimo i usitnjavamo. Jerbo ako Gospodin ne poveava
zemlju to je dade praroditeljima naim, nego je ostavi
jednakom za njih i za potomstvo njihovo, zato bi onda
pamet uveavao?! Idite i mnoite se! A zemlje i pameti
jednako! Pa tako: jedno mnoi, dvoje dijeli dok sve troje ne
ode k vragu!

325
 Bilo bi najbolje domisli se Potrka da svatko po
jedno dijete ima, pa ne bi morao ni meae u oranice ni
klinove u pamet! Tada bi i mene zapala sva tvoja mudrost, a
ne samo devetnaesti dio.
Dade tebi djed i od tuega dijela... Nu, nije to ono to
bih ti morao rei. A to je to to bih morao rei? Moda to,
da svaka ivina oko svoga brloga krui i estari, pa makar i
nakraj slasti svijeta odeveljala, uvijek se rodnoj jazbini bar
eljom vraa? Ne! Ni to nije ono ivotno!
Kikaeve se obrve skupie i oblai na njegovu elu
zamuti bistrinu ovog udesno sjajnog proljetnog jutra.
Dugo sam se pripremao na ovaj as i ne mislei to
u ti rei, jerbo sam bio siguran da e Ono samo od sebe
progogoljati, a sad ni da se smlai. Zato ivimo?
Da Boga spoznamo, da ga ljubimo, da mu sluimo i
tako da se spasimo zbrza Potrka.
Jest to, po katekizmu. Jest to, po Boju. Nu, zato po
ljudsku ivimo?
Puno me pita, diko moja pogrui se Potrka
iskreno oaloen to djedu u muci ne moe pomoi.
Nitko to ne zna. Ja mislio da to svatko jednom
spozna, da se to svakom u ovom asu otkrije. A nije! E pa
kad je tako, sine moj, kad ti nita ne mogu ostaviti, ostavi
bar ti meni. Eto, na moju uspomenu usadi jedan orah, ma
onaj od Bajine vrste... k jabuke su. esto sam pomiljao da
ga i sam posadim, ali ovjeka uvijek neto smete.
Hou, diko moja! I bajam u ti usaditi, i slatka i
gorka!
Nemoj bajam! Gizdavo mi cvjeta. Orah! On je na, i
resi se samo siromanim resama, ba kao i nae prosjake
torbe. A sad dozovi one svedere. Vrijeme je.

326
 im se okupie Kika ih opeta oima pa ree:
Posjedajte, nabiguzi moji, jednu u vam priicu
ispriati. Kad sam bio djearac, kao Potrka danas, vrag mi
ne dade mira, te pod jesen uhvatih mladu lastavicu, pa s
njom u gajbu. Hranio sam je muicama, crvima i pitaj vraga
im. Bila se pripitomila, sjedala mi na ruku i na rame, letala
po kui i po oboru, pa se opet u gajbu vraala. Veselo. I sve
do proljea veselo. Kad okopnilo i otoplilo rekoh: Evo ti
vascijeli boji svijet! i otvorim krletku. Nu ona ni makac,
ve se amprima preke uhvatila, pa sva uzdrhtala i
ustreptala stade oice na sve strane bacakati, ciati i
cijukati, k da stotine smrti gleda. A i gledala je jadnica.
Sutradan se lastavice vratie. Ne razioe se po komiluku,
niti sjedoe u gnijezda pod strehom, ve u jatu uletjee u
konobu i u gajbi je raerupae.
Smrdjela im po ovjeku ubaci Podlivoguz Ptica
e iz gnijezda izbaciti svako jaje koje ljudska ruka dotakne.
Smrdi joj po ovjeku. Kad sam ja...
Kika ga oinu pogledom k biem, a kad ovaj pregrize
rije, smireno nastavi:
Dok sam jednom obilazio loze na Graovoj pasici
dopre do mene pukaranje iz Proloine. Bit e pukar Zele i
drugi lovci, pomislim. Tako je i bilo. Malo potom uz huku,
uz stranu huku doleti nad Bili dolac jato droplji tada su
jo i droplje dolazile. Gledam, bijesne su i krvi im po
krilima. Nije dobro. Onda jedna droplja sleti nasred doca,
ne sleti ve se oprui poput zamantale koludrice, opusti
rairena krila, a vrat prikloni zemlji k osuenik panju. Uza
stranu kriku i viku cijelo se jato, kao jedna, na nju srui. A
kad se jato podie ostade samo krvavo perje, razbacano oko
krpice krvave strvine, krpice ne vee od zeje koice.

327
 Bit e to bila droplja-straar, pa na strai zaspala, a
lovci... opet uskoi sveznani Podlivoguz.
Tko grijei pravedno je i da ispata. Svi smo greni
pred Gospodinom i Copac poboni zabijeli oima na
visoko nebo.
I oni koji nisu greni nastavi Kika znaju kad
im as dolazi. Koliko puta vidjesmo koko kako mahnita od
strave dok kokoar krui jo iza devetog brda! I gudina dok
je kolja jo iza letve zadjenut! Hou rei, svako Boje
stvorenje zna kad mu dolazi as samrtni. I meni doe, pa
odluih da upravo ovdje umrem.
Nitko se tomu ne zaudi, ba kao da ree: Odluih,
da ovdje ruam jer svi jo u porodu bijahu sroeni sa
smru. I to bi ivot vie odmicao, to bi se s njom vie
sraali, da je na koncu doekaju kao odahnue i
osloboenje od prazne zdjele, duga hoda i smrznute noi, da
je doekaju kao dobru vilu, izbaviteljicu, koja e ih kroz
vrata svjetla uvesti na zelene poljane ivota vjenoga, gdje
sa svih strana ubori izvor-voda... Stoga Kikaevu odluku
primie bez uzbuenja, jednostavno kako bijae i bila
izreena. Tek Copac poboni protrlja ukoeno koljeno:
Bilo bi dolinije da si odluio u kui umrijeti, jer se
pop ne bi morao pentrati uz brdo da te s Bogom naredi
potom strigne okom na ker Tomicu Skoknider po don
Petra!
Buzdovane ledeno e Kika nikada ti nije palo
na pamet da moje raune s ljudima sreuje, pa ih ne sreuj
ni s Bogom! A ti, mala, uzmi banjicu i skokni dolje na
Markotinu kamenicu. Studene bih se vode napio.
Tomica posluno uze banj, izli ustajalu vodu i
odskakue niz golu kamenu kosu. Copac se narogui, dva
tri puta otvori uprazno usta, a onda ipak pomisli da je Bog i

328
nad aom, i ve htjede zaustiti kad li ga sestra Livoguza
munu laktom pod rebra i apne mu ljutito:
Pusti ga, nevoljo, da s mirom umre!
Kako se svi bijahu uzvrpoljili, Kika se polagano
zagleda u jednog po jednog, dok ih svih pogledom ne smiri,
kao zmija pticu i ljutit pas usplahirene ovce. Potom segnu
rukom u dep i izvadi kljui od krinje u kojoj su se
uvale tri enske nonje srmom proeene, dvije hajduke
odore krupnim tokama posute, tri kubure srebrom okovane,
tilet s ruicom od srnee noge i jo kojekakve stvari,
rijetke i dragocjene, i neto novca to ostade za Copevim
Lukom i Jokaevim Krilom poto se otisnue preko debela
mora pa to mogae bolje glas usveani:
Ovaj kljui starjeinstva i gospodarstva naega iz
nedostojnih ruku svojih na ruke najdostojnijega meu vama
poloiti udostojim se i hou. Potrka, sokole na, rastvori
dlanove svoje i klju ovaj primiti udostoji se, za dobrobit
plemena naega, da sve to je pod njim uzmnoiti
uzmogne. I neka te mojom obnemoglom rukom blagoslovi
svemogui Bog Otac Sin i Duh Sveti. Amen.
Ali, djede... zagrcnu se Potrka i ne umjede nita
vie rei.
Kika mu poloi kljui na dlanove, na kojima suze
otopie prljavtinu, pa nastavi:
Od danas si ovom smeu starjeina i gospodar! U
babe su ti Anuke kljuevi od ambara i konobe, i neka
vazda budu u nje dok svijetom obija. A kad si kod kue,
oduzmi joj, ti si glava! I kad bude dijelio meso, kruh i
vino, dijeli pravedno, po radu i glau, po moi i pomoi, a
najvie po nemoi, tebi to ostane. A sad, nabiguzi i
svederi, srondajte se janjetu i derite, svi vas vrazi derali!

329
 Ovom neuvenom odlukom ta, starjeinstvo je od
iskona od najstarijega najstarijemu prelazilo svi bijahu
tako zaprepateni, da ne mogae ni pljuvaku progutati,
kamoli rije izustiti. I vie nego eljom i glau gurani
Kikaevim glasom, kao zidom zgusnuta vjetra, odeveljae
nizbrdo i stadoe vakati janjetinu, vakati bez volje, bez
elje, bez slasti, k to ovjek u ognjici neslano kuhano
kokoje bijelo meso vae i razvlai.
Kika dohvati banj, to ga u meuvremenu Tomica
bijae donijela, od srca se napi pa mljacnu vlanim usnama:
Ba studena! Velika je stvar studene se vode napiti.
Stani! Moda je to ono... Potrka sine. moda je to ono
ivotno: studene se vode napiti. Svakom se ovjeku u ovom
asu istina ukazuje, pa zato se i meni ukazala ne bi!
Studene se vode napiti... Priider mi, sine!
Kad ovaj prie, poljubi ga u elo i u oba obraza:
Na asu smrtnom nije sramota poljubiti onoga koga
voli. Umalo ne zaboravih. Drder ovih est dukata, trebat
e ti. A sad mi ostaj s Bogom, pametno djedovo... i
razmiljaj. Moda se domisli... studene se vode napiti...
Razmiljaj...
Hou, diko moja, razmiljat u. I orah u ti posaditi, i
kostelu... i ona je resata... Sve u ja, diko moja, sva radosti
moja... i opet suze urkom procurie i stadoe se mijeati
s vodom iz prevrnuta banja.
Kika se najednom nadigne i sav ustreptao povika:
Stani! Stani! Ja budala mislio, da ti iz svoje lude
pameti ono ivotno moram iscijediti. A ivotno mi lei tu,
tu na prsima!
Potom skinu s vrata dvojne kapulare: na jednoj krpici
bijae ucrtana Gospa Rozarica, a na drugoj pred Bogom

330
najmoniji a ljudima najskloniji svetac, koji je govorio
ribama.
Popipaj, sinko! Neto mi je debelo i ukavo ispod
svetih krpica. to bi to moglo biti?
Ne znam, radosti moja, ako nisu moi od pomoi,
onda je zapis kakav staroviki.
Ba to, pametno djedovo, ba to! Zapis! To ti je ono
ivotno! Ispod svetog ti je Ante zapis na lasijoj koici
ispisan, a ispisa ga pokojni fra Gabrijel Grbac iz Visokog.
On ti nosi sve vrste blagoslova, mnoi krave, mnoi ovce,
mnoi ito, mnoi vino, svako djelo rukom uinjeno, a
ponaosob uva od smrti naprasne i nenadane. Iza Rozarice
ti je zapis, to ga na koici mia puha ispisa Hadi-Abdul
Dizdarevi, hoda glamoki. Posveen je Allahu, Isi i
Merjemi, a uva od svih ari i uroka, od nagaza i namaza,
osjenua, opsjednua, sumanua, od hladna i vrua, od
estara i kvadara, kriva puta, smrtna hlada, a razgoni i
vijori sve vragove i bjesove, sve vjetice, arobnice, sve
dreavce, vukodlake, zle godine i sve ptice od mrline.
Govorei to prebaci Potrki kapulare preko glave i
utisnu mu ih duboko pod koulju:
Nikad se od njih ne odvajaj i uvijek ih tako nosi: sv.
Antu straga, jer blagoslovu je uvijek i mjesta i vremena, a
Gospu sprijeda, da je u tren oka moe palcem i kaiprstom
opnuti i znamen kria uiniti ako te kakve urokljive oi ili
kakvo drukije zlo iznenada zaskoi. Eto, s tobom sam
gotov, milo moje, a sad mi valja malo i s Bogom.
Namignu Potrki i pogledom i smijekom, potom se
ukruti i hajduki ozbiljno uznese oi k nebu:
Evo i mene, Gospodine Boe moj, evo i mene k tebi.
A ti milostivo primi duu moju, koja se cijeloga ivota ufala
u tebe, gazila kud ni krst ni nekrst gaziti ne moe, pa joj

331
stoga ne budi hud sudac, ve otac dobrostivi. Anele moj
straanine, dodajder mi majunu ruicu svoju, izvedi mene
starca iz ove doline suza i uvedi u pravi dom moj, u komu
nitko ne trai kruha vrh pogae.
I tada klonu izmeu dvije podlokane ile. I sam se
injae ilom, i sam bijae ila; a ile, on i deblo bijahu
dub, bijahu ovjek, samac-dub i samac-ovjek, bijahu
kamen, od kamena, iz kamena, na kamenu vrhu kamena
brda.

332
 I POLOIE GA NA PRAGOVE U GROB
NOVI

Dok su muki ukuani u dvoritu pred konobom za

preminulim starjeinom rakijom tugu izazivali, da je
rakijom mogu ubiti, i rakijom zahvaljivali suutnim
susjedima to ih tune u tunoj tuzi dooe tjeiti: Sve je
crna zemlja, Svi emo pod ledinu, Bog ga sebi uze, jer
se i sm togod estita uelio, Dobri putuju a zli
hajdukuju i drugim mudrim i umjesnim prigodnim
izrekama, dotle je gore u velikoj sobi, na stolu od tesane
hrastovine enski svijet bez suza i uzbuenja pokojnika
umivao i u ukopno oblaio, oblaio polagano i paljivo, da
pred lice Boje stupi sredan i uredan, jer i Bogu je milije
vidjeti crva zemaljskoga u istoj koulji, novu kamparanu i
hlaama na sponje sa avovima obrubljenim usukanom
vrpcom od crvene pree, nego u prosjakim dronjcima to
smrde po vlastitoj gubi i tuim stajama.
Kad ga obukoe i brk mu malo opljunie pa usukae,
Livoguza se okrenu majci, babi Anuki, koja se bijae
uurila u kutu i od muke pokatkad suzu rakije mrknula,
pogleda uprta negdje u neto ili nigdje ni u to, dok joj se

333
krupne, osamljene suze u dugim razmacima s oka
odronjavahu.
Majko, prii i ruke mu prekrii. Mu ti je.
Baba se Anuka i ne pomae, tek joj suze ubrzae hod
niz uvele obraze, da natope sasuene i ispucale ruke koje
vie ni rosa nebeska ne mogae natopiti.
Dobro, onda u ja promrsi Livoguza, pa kao da se
pred sobom i pred Bogom opravdava, nadoveza Ki sam
mu.
im Livoguza oeve ruke na prsima prekrii, svih osam
ena i djevojaka kao jedna udarie u pla i kuknjavu, i
svaka zae svoju emernu nabrajaljku bugariti. Takav je
adet od davnina: kad ruke dovre svoje, tek onda srce na
red dolazi. Ali ne bi im sueno da mnogo suza proliju i
alostivih osmeraca kroz krnjatke protisnu, jer im Potrkin
gospodarski glas jedno i drugo u strah sabi:
Svlaite ga!
A kad ga enske zabezeknuto pogledae, ne znajui to
to govori ni zato govori, odreza jo jednom:
Svlaite ga!
Maruka ve htjede lanuti: Zato to, sine? kad se u
posljednji as prisjeti da joj vie nije sin ve gospodar, pa
poganu rije ugrizom na samoj usnici zaustavi i nemonim
slijeganjem ramena dade znak drugim enama da ga
posluaju.
Kad ene svukoe Kikaa, opet se pojavi Potrka, koji
bijae skoknuo u prigraenu djedovu sobicu, pojavi se
vrsta koraka i tvrda lica, skupljenih obrva i mrka pogleda,
a rijei otre. Od juer se sasvim preobrazio i stao u svemu
oponaati djeda. Sudei po strahu koji ene nisu mogle
skriti, ini se kao da mu je i to od ruke polazilo, kao to mu

334
je polo, da golobrado lice esnaestogodinjeg derana
muevnou obiljei.
Nee mi te k prosjaka pred Boga otperjaiti, nee
dok je mene iva! Na, drite, derigovna enska! i
dobaci im onu ljepu od dvije sveane hajduke odore, to
se uvahu u krinji, kao obiteljsko blago. E, to! To je odora
za ovjeka, za pravoga, za Kikaa! Od turske ohe saivena,
eenom srmom proeena i srebrenim tokama, velikim k
Bajini orasi, posuta! Toliko blago pa da u zemlji sagnjije!
uzdahnue ene oima, no ipak se utke posla prihvatie.
Sm Potrka crveni pekir od pet arina oko djedove glave
savi, sm mu pripaaj pripasa i u nj umetnu kuburu,
iskienu i napirlitanu, no s drkom od srnee noge,
izvezenu duhankesu, lulu s isavijanim i paljevinom
proaranim kamiem, grudu truda, kremen i ognjilo, te na
koncu pedalj pogae i podlanicu slanine, jer se razborit
ovjek ni za oena od kue ne udaljuje a da sve te stvari
ne budi nevolje u pripaaju ne nosi.
Babi Anuki tek sada do svijesti dopre da se neto
neobino dogaa, s mukom se nadie i polagano prie k
stolu. Vidjevi mua u svoj toj raskoi, u tom ivu sjaju, i
sam joj se uini iv i velik, vei i ivlji nego ikad za ivota
bijae. Tu je odoru nosio samo na njihovu vjenanju, dvaput
u Sinj, na Veliku Gospu, i pet est puta kad bi biskup
dolazio djeci pljuske dijeliti. Neka, neka ga u njoj pokopaju,
neka u njoj gizdav i kien pred kljuara Petra stupi.
Kano paa! proapta do posljednje ilice proeta
ponosom.
I bio je paa... tvrdo e Potrka i od enskih okrenu
glavu da suzu zadri ... i paa, i vezir, i care Sulejmane,
aman Sulejman!

335
 Ba kad se ene spremie da napokon u miru udare u
dolino naricanje, s dvora se zau bijesan glas Potrkina oca
Jokaa, koji se upravo vratio s pazara na Zadvarju i tek sada
douo da mu je otac umro i klju starjeinstva preko njega
prebacio.
Za mnom, ljudi riknu na koncu k ranjen medvjed
za mnom, da vidimo: kom opanci kom obojci, komu
kljui a komu krauni!
Kamene stepenice i solar muklo jeknue od mnotva
ustralih koraka, vrata se velike sobe s treskom otvorie, a u
sveanom polumraku bljesnue pedalj isturena dva modra
oka, uzvrena kao dva usporedna zvrka.
U kraj, spiulje! prodera se na ene razmiui ih
ruetinama kao lopatama, a onda domahnu hrpi ponapite
mukadije, koja opet ne bijae toliko pijana da ne bi pred
smru dva koraka ustuknula, jer nikad se ne zna kad e se i
poradi ega koji bijesnik povukodlaiti i stotinu im nevolja
o vrat objesiti, a Kika je imao oi, Boe prosti...
vukodlaje.
Svi ovamo, pa ete vidjeti da stari lisac nije umro,
ve se samo mrtvim iinja da vidi kako ga to alimo.
Odstupi od djeda! bijae to smijena i alosna
zapovijed mladog porunika starom naredniku, prekaljenu u
stotinama kreeva i krama.
Je l' ti to meni, smee usrano! otpljunu Joka i
ruetinom pljotimice iznenada zviznu sina tako, da se
triput oko sebe okrenuo i tko zna dokle bi se okretao da mu
usluni zid glavu ne pridra.
Ne obzirui se vie na sina prie mrtvom ocu, opeta
okom svu tu hajduku gizdavost, pa e s bijesnom
umiljatou:

336
 Lijepo smo te obukli, a? Ba lijepo. Na hajduku, na
harambaku. Neka smo! I jesi bio hajduina! Sad si sasvim
siguran da u pakao nee: ovakvu odoru ni Bog ale vragu
ne preputa... Nego, aa... Nego, ako, bogareti, kakva ti je
ono vraja smicalica? A? Prvoroenca svoga, zjenicu oka,
razbatiniti? Ne igraj se ovako, jerbo ova marva pogana
misli da ti to zaozbilj! A da sad sluajno otegne, moe biti
da bi tako i bilo. Stoga stoci reci, da to nije tako... Ne
iinjaj se vie. Bolan, svi vidimo da ti se brk smije, i svi
znamo da nisi umro: s takvom se ludou na onaj svijet ne
odlazi. Nadigni se malo i kai ljudima da meni klju ostavi.
Ako ti nije do govora, ti samo kimni glavom, ljudi e ve
razumjeti. Ti samo kimni, oko moje, samo kimni, mrvu,
mrvicu, zeru, zerkicu...
I ne obzirui se hoe li ga tko vidjeti podvue ruku pod
oevu glavu i njom nekoliko puta potvrdno kimne.
Eto, ljudi, gledajte i vidite! Kima! Triput je kimnuo,
koliko sam ja nabrojio, A evo i etvrti, da ne bude zabune...
Evo i peti, u poast pet rana Isusovih. Tako je i poteno,
aa! Komu e ve sinu prvoroencu, zjenici oka, prstu
ake... kese se sjekutii koji se nikad ne sastavie Eto,
sad vidjeste! A opet... da zamjerke ne bude, da i
najnevjerniji Toma prst metne, ded, aa, dajder jo jedan
znak, jo jedno znamenje!
Evo ovako emo: ako meni klju ostavi, ne mora nita
uiniti, pokopat emo te u tom u emu si; ako ga ostavi
mom macimudanu, ti se lijepo svuci, pa emo te...
Baba Anuka, kojoj grenje nad sinom sasvim potisnu
tugu za muem, ispravi se kao to se odavna ispravila nije:
Prokle te, sine, i na asu smrtnom s tebe prokletstvo
ne skide. Odlazi, da te i ja ne prokunem... i pusti nas da ga
u miru pokopamo.

337
 Pokopaj ga, stara, ma iva e ga pokopati. Ljudi su
sve vidjeli, sve! i izie kao iz sudnice nakon dobivene
parnice.
Prvi pa iscjedak proapta Potrka i protrnu, jer to
ne bijae njegov ve djedov glas na njegovim usnama.
im je zvono zabrecalo, Kikaa po obiaju
poloie na ljestve i ponesoe prema tri kilometra udaljenoj
crkvi. Bijae divan sunan dan i sve bijae okupano i
blistavo, a Kika najblistaviji. Sav u srebru i zlatu ne injae
se kao mrtvac na mrtvakim ljestvama, ve kao neki svetac-
biskup na pozlaenoj nosiljci. Gledajui ga svi se sloie s
onim to Joka u budalatini izbaci: ovu ljepotu ni Bog ale
vragu ne preputa. Sprovod sve vie nalikovae procesiji, a
u duama mukaraca sve ee odzvanjae udna jeka: Za
ovako neto mogao bih stotinu puta umrijeti! Kako je
povorka kroz koji komiluk prolazila, tako se i poveavala,
jer je sve ivo to ne ode u pronju ili na kolje u
nadnicu hitalo da postane sudionikom ovog nevienog
sjaja, koji e poloiti u drugi sjaj, u grob novi, nevieni.
Taj grob novi, nevieni, Potrki je od poetka bio neto
najudesnije i najvelebnije to ljudske ruke mogoe sazdati.
Jer to e ti kua, palaetina, jednaka kao i sve kue, samo
malo ira i dua. Ali grob! To bijae izum, najvee djedove
pameti. to su prema ovom grobu svi grobovi otkad je
svijeta i vijeka! to su oni gradski, da se o seoskom jadu i
ne govori, o ovim jazavevim jazbinama, rasutim po svim
brdima i dolinama. Eno ti gomiletina na Gracu, na Granica
gradini, na Glavan-gomili, eno ti ih posvuda! Mislilo se u
poetku da se u tim gomilama skriva zlato. Brus! Kad su
krei crkovni vinograd tri pretresli, umjesto ara otkopae
grobove, zapravo grobie, lakat iroke, arin dugake i
pedalj duboke. Tada su mislili da su to grobii pasji ili

338
djeji dok im don Pavao ne ree da su to zaista grobovi
ljudi koji su ivjeli mnogo zemana prije poroenja
Gospodina naega. A to se i po kourinama vidi. Kako su
tada ljudi imali ratilo samo od kamena, nisu ni mogli dublje
kopati, pa bi mrtvaca eto tako isprelamali, koljena mu pod
bradu sabili, na bok ga poloili i zasuli kamenjem. Prije
dolaska Turaka kopali su grobove jednako plitke, ma na
ljudsku dugake. Onda bi na njih navalili one goleme
steke, da zvijer mrlinu ne raznese. Nai su stari jo i prije
sedmodjeda Prpe izmislili ove sadanje grobove i nisu ih
rastrkavali po svem selu, po svem brdu, ve lijepo ljudski i
kranski sve sabili u imatorje oko crkve. Ti su grobovi
odugaki i poiroki, a duboki za ovjeju visinu. I nisu za
jednoga, kao oni pod gomilama i stecima, ve siplji kosti
na kosti, koliko hoe, siplji mila do draga da se ni u smrti
ne rastavljaju, ve da se zajedno griju, divan vode i tako
krate as do trube aneoske.
Eno i popa! doviknu Markia, to je ispred
sprovoda crni kri nosio.
E, Kikau, Kikau zajedljivo e Matan Bilin, koji
je najee mrtvace u grob polagao, a i djeda e poloiti
komu Bog u ivotu, tomu i u smrti! Nikada pop ni pred
koga ne izie dalje od Ostrice, a preda te, bogaremi, do
ukina ulka, svi te avli ulili i ukali, i kikom ti kotlove
prali...
ukaj ti, goljo, ukaj! osmijehnu se u sebi Potrka pa
nastavi razmiljati. A djedu Kikau bijae na muku da mu
taj i takav goljo od Matana Bilina ugavljanim opancima
kosti gavlja, pa smisli grob novi, nevieni: stani pa gledaj!
Iskopa jametinu dvostruko dublju od preanjih, svu je u
mokro obzida i emeri, a po sredini visine ugradi etiri
praga, kao gradele neke. I sad e ga lijepo poloiti na te

339
pragove, pa kad se meso raspadne, kosti e same od sebe u
donji dio propasti, a pragovi opet isti k novi. I otvor ne
prekri iscijepanim ploetinama iz brda, ve ploom
isklesanom od debela kamena, i na njoj ljepotu ispisa:
Spomeni se, Boe, sluge svoga Ike palatrina, reenoga
Kikaa, koji ovo podie na vini spomen sebi i umrlin
svojin. I lipo mi ga upokoji puno mi je noge lomijo.
Iz tog slatkog snatrenja o grobovima Potrka spuzne u jo
slae oivljavanje uspomena, koje je s djedom nizao i tkao
po irokom bojem svijetu s kim e ih odsad nizati i tkati
da se na koncu zaustavi na nemiloj slici oca-lupea, oca-
hajduka, oca-oskvrnitelja, na onim sjekutiima to se ne
daju sastaviti, na sjekutiima peena zeca kad se sprena
koica povue a oni stre iz tamnomodrih desni, stre...
Boe, je li to otac, sotona, to li... I ti istureni zeji zubi
izranjaju iz svega to okom dotakne: iz crnoga postolja, iz
svijenjaka, iz plamiaka votanica, iz kadionika i oblaka
tamjana, iz kropionice i kropila, iz crnog don Petrova
plata, iz djedove dolame, iz okaena i pokropljena groba
novog, iz svega, odasvud...
A kad djeda uz brecnjavu zvona tresimice spustie na
ruke Matana Bilina, u grob novi, ti prokleti sjekutii, to se
nikad ne mogahu sastaviti, sada tako resko do Potrkina uha
kljocnue: Dobro ga vrag odnio, i je bio pas! Istodobno
se otri i kruti prsti ukopae u njegovu miicu, a podmuklo
se rezanje uoblii: Daj kljueve, marvo pogana!
Poput zaskoene ivotinje Potrka se otrgnu, odskoi i u
trku se probi kroz gomilu, koja je mrmljala molitve
namjenjujui ih vie za upokoj svojih mrtvih nego za
Kikaev, te nikako nije mogla dokuiti to se to dogaa i
kakva je to mahnitost gdje joj mjesta nije. Mrko i osudljivo
okrenue se za Potrkom.

340
 A on je trao i trao kroz zelene ograde i opustjele
komiluke, trao i trao dok mu ne ponesta daha, dok ga
koljena ne izdadoe, a onda klonu na visokoj mei ponad
kue Jakie Spiina.
Bogu ti lupekoga i arcilupekoga! Znao sam ja, ako
odem na sprovod Kikau, da e ti doi na sprovod momu
salu. Nu, prisjest e ti, ivino jedna, prisjest e ti, svetog mi
Prisjedala!
To gnjevan glas mee ori. To etiri noge eveljaju i
dvoji opanci obor kopaju. Tu se dva kamparana struu i
dvoja drijela dau, to ake, to bubotci, koa puca i rebra
rskaju... Tko li je drugi, da mu je vidjeti! I Potrka oprezno
izviri preko mee ba u asu kad je Jakia kao junac glavu
podvio i iz zaleta je tako zabio u prsa Tomici utinu koji
je jo uvijek besmisleno i suludasto mlatarao ukradenim
salom kao buzdovanom da se nevoljnik skljokao nauznak
i ostao opruen na leima, posjeene due. Poput jastreba
Jakia se baci na nj, spentra mu ruke pod kria, pa mu
onakav oteak i okrupan zajai na prsa k na samar, i u
tom se pobjednikom jahanju u treptaju preobrazi: mogao si
sasvim lijepo pratiti kako se gnjev otapa s njega kao snijeg
s bora, a glas mu postade k kuhana tikva sladunjav:
Tako, tako, rodijae, na lea se pada, junaino, na
lea, na leica, na leaca, na plea, na pleica, na
pleaca... Nije tako? Nije dobro? A na to mi se to moje
prasee okace tui? ulja?! Nije vrag, da takva junainu
ledina ulja! O... nee dugo, nee kad ti tvoj Jakia kae.
Zaas e on to, zaas, dok pljune, rode moj, dok okom
trepne... sve se maji obliziva, polagano izvlai iza pasa
britvu od bekine i na palcu joj otrinu otrice kua.

341
 Ne! Za jedinoga Boga! Ne, Jakia, sunce ogrijano...
vapi izbezumljeni Tomica i zabjeljuje oima, ba kao
ovan dok ga utucaju.
Ne vii, oko moje krmeljavo, ne deri se... nee tebe
tvoj Jakia, nee on tebe tupom i kao da bezbrino sjedi
na kamenu, zasuka se u pasu i doviknu prema kui Jure
mali, donesider aki brus!
Dok nevoljni Tomica, ukoen od strave i uasa,
nemonim aptom moli i preklinje, dotle Jakia sasvim
mirno britvu brusi i tepa mu k majka kad djetetu iz duboka
trn vadi:
Nece tebe tvoj Jakisa, nece on tebe tupom, da te
boji... on ce tebe ostjom, da mi se vesejis. Gjedaj samo,
bjitvu bjusi, bjitvu bjusi, bjus, bjus, bjus... Bit ce ti, zjatane
moj, k voda, vodica, k kopjiva, kopjivica, nece tebe tvoj
Jakisa, Jakisica...
A kad bi zadovoljan otrinom britve, lijevom ruetinom
pritisnu Tomiin nos i obraze, a desnom mu u nekoliko
vjetih poteza, ba k kostrijet s bekine, kiku s tjemena
skide.
Vidi, djago moje, da nita ne boji, nita, nita... Ne
boji moju bebu, bebicu, moju pupu, pupicu, moju jutku,
jutkicu... Sad ce tebi tvoj Jakisa i pjesmicu zapjevati, maju
pjesmu uspavanku...
Svejednako drei ljevicom pritisnute obraze desnom
stade lagano sjeckati kou na obrijanoj lubanji kao da
paicu duhana kria i tom veselom sjeckanju u ritmu
konjskoga kasa, prilagodi i treskanje guzova na Tomiinim
prsima praeno pjevuckanjem u istom ritmu:
Tuckan, sickan glavetinu
k to bi ti saletinu.
K to bi ti salo moje
342
 sad ja sickan time tvoje,
nek se pozna lupeina:
arena mu glavetina.
Tuckaj, sickaj, jedan, dva,
nek se vidi, nek se zna,
lupeka je glava ta:
obrijana, ostrugana,
isickana, iskriana,
pasjon krvlju popiana.
Tuckaj, sickaj, jedan, dva...
O djede, moj djede, to ovo nastade odmah poslije
tebe! zavapi u sebi uasnut Potrka i u bijesnom oaju
zgrabi prvi akarac s mee i zavitla ga na Jakiu, ve pijana
od krvava plesa. Vidje kako se kamen sljubi sa
sljepooicom, kako se zbijena tjelesina zaljulja, pa ispade iz
tog udnog sedla i prui se bez ivota do drugog beivotna
tijela.
Ubio sam ovjeka, ubio sam ovjeka... svaku mu
ilicu ovi ledena zebnja, ali ne zbog toga to ubi ovjeka,
to divljoj maki glavu satr, ve to zbog toga svoju
mladost upropasti. Poelo je, i povratka vie nema. Valja se
to prije doepati kubure, suha praha i teka olova, pa trk u
brda sedmodjeda Prpe i Simi Andrijice, u brda vuka i
hajduka... grizi, ujedaj i ubijaj dok te i sama u brlog ne
sabiju ili ti pukar Zele, k ovnu predvodniku, k malom
aljkuiu, usred ela rumen cvijet ne usadi... Nu kud e
bez druine i s kuburom samom! Da se bar pukarove
ostrague dokopati... Nu, najprije se odavde, s ovog
prokletog mjesta valja izvui.
I stade etveronoke preko mee pusti, i puzao je tako
sve do pirina zidia, a onda se uspravi i nastavi hodati,
silei se da bude to bezbriniji... i u toj usiljenoj

343
bezbrinosti polagano ispari zloin koji je netom poinio i
javi se istinska sigurnost. emu u hajduiju i tamo na
pravdi Boga zaglaviti? emu? Zato? Ubio si ovjeka!
Kakva ovjeka?! To je bila divlja maka! I ako ima pravde
Bog je uinio da ga nitko ne vidje; ili, ako ga tko i vidje,
pamet e mu smutiti, pa e zaboraviti da ga je vidio. Ne, ne!
Nikud on nee bjeati! Sjest e tamo na stolac repa, gdje
mu je i djed sjedio, na prijestolje starjeinsko, i pokazati
svima, pa i tom smeu od ae, kako se kunog starjeinu
potuje i asti!

344
 KAD NAPUKNE UGAO I SLJEME PUCA

Ubio je ovjeka, a ve dobra pola sata sjedi u dvoritu,

na stolcu repau, mirno i spokojno kao da se s priesti
vratio! Moda taj mir dolazi iz stolca repaa iz koga mu
sva snaga k Samsonu iz kose i dok na njemu sjedi nita
mu se ne moe dogoditi sve kad bi ubio ovjeka, a ne
Jakiu, ludu divlju maku. Stoga i sjedi tako, nekako
oputen i omamljen, k umorno govee za sparna dana kad
zapravo i ne zna ivi li ili preiva; sjedi i slua vjetar to u
dugim njihajima donosi i odnosi graju sa Spiina obora.
Aha, nali su Jakiu. Dobro ga nali! Neka! Nali su mrlinu
divlje make! Tek kad pomisli da su i kamen nali, a sad
trae ruku koja ga je bacila, sva mu se koa odjednom
najei, sva mu se dlaka odjednom uspravi. Nije to nita! U
srcu nema straha!
Pa ipak bi bilo dobro da netko naie, da ga obavijesti
jesu li ve poslali po orunike, po te smrdljive pse tragae.
Vrag e naii! Muki se zabavie oko poginulih, a ene e
jo dobru uru nabrajati na djedovu grobu.
Meutim, mnogo ranije nego to je oekivao zau na
putu iza kue tupo udaranje tapa i razabra mukli odjek
Divevih nesigurnih koraka.

345
 Kakva je ono strka u Spiinu komiluku? izbaci
Potrka u jednoj rijei i rukom pritisnu srce da ga njegovo
mahnito udaranje ne oda.
Ugledavi ga na repau, na prijestolju, Divac sjede na
stoli suelice, pa ga stade mjerkati od glave do pete i
smijuckati se; na koncu se usiljeno nakalja i pijunu preda
se:
Zasjede ti na carski, a? Sjed-sjed, pa sjedi.
Pitao sam kakva je ono gungula u Spiinu
komiluku! obrecnu se Potrka kao to bi se i pokojni
obrecnuo.
Oprosti, gogogospodaru... stade se Divac
bezobrazno treskati i zamuckivati ono... ono...
gogogospodaru... ono pukar Zele Jakiu zvec-zvec u
sindire, pa kuc-kuc po belenucima...
Jakiu? Boe, kakva olakanja! 0, Boe... Kakva je to
naslada ne ubiti ovjeka. Boe, ni divlju maku ne ubiti,
kakva srea, kakva srea...
Preputen toj nenadanoj srei i ne slua opseno
Divevo pripovijedanje, kako je Tomica utin, sav u krvi i
k telac oderane glave, pred ljude istrao i svu im grozotu
ispripovjedio, a onda im na ruke pao, bez svijesti i u
ognjici. Pukar Zele, koji se o vlast prilijepio kao krpelj o
kravlju te i sam samozvano u neku ruku vlast prigrabio
prokleti privlastica! odmah zapovjedi da se povadi
oruje, pa ljude po vojniku rasporedi, tako da Jakiinu
kuu sa svih strana opkolie. Nu od toga ne bi potrebe, jer
je Jakia sasvim mirno ispred kue sjedio i maloj Marici od
praljka bebu djelao k i svaki pravednik to svoje brani
te se vie iznenadi nego ustrai kad ljudi na nj skoie i
uem ga sapee. I k to Isus ree: Ako li zlo uinih...,
tako e i on pukaru: Jesi li pri sebi, Zele, da umjesto

346
lupea mene u negve i lisiine!? Na to e pukar: Da si ti
njega, Jakia, iz puke pa na mrtvo, ili ga u zaletu akijom
progovnio, ili mu grkljan odjednom prekiljao sjekirom
po vodi! Nu, ti si, moj Jakia, malog Juru zvao da ti brus
donese, pa si, moj Jakia, ponajprije britvu nabrusio, pa ga
britvom k bekinu sastrugao, a potom si mu, moj Jakia
cupkajui guzicom na prsima britvom po lubanji k
tapinom po sau, i uz to si mu, vrae uspjevani, pjesmicu
nasladljivku pjevuckao a to ti je, moj Jakia, pred
zakonom okolnost oteavajua; ni Bog te ne spasi od sedam
godinica Istrije! Tada Jakia uzdie oi k nebu k jaganjac
pravedni i zavapi: O ljudi, ljudi, vidite li to od milosrdnog
Samaritanca uiniste! Zar otra od tupe manje ne boli!? Ao,
pravdo, ve te nije kad cesarski sud taki je!
Veina ljudi, a i ja meu njima nastavi Divac s
njim u sebi zavapismo: Ao, pravdo, ve te nije... Nu
kakva korist! Hu-hu... Pukar je vlast i kad je vlast pokraj
njega koliko orunicima jaja tuc-tuc i bukara kuc-kuc
a kamoli kad nije! Jadnog ti Jakiu predade dvojici sinova,
da ga okovana i pod orujem gon-gon u Imotski, gospodi
orunicima na vlastite ruke, e da gospoda, poradi lude
seljake pameti, ne bi trla guzice do ove nae vukojebine.
Prvi put Potrka stade na stranu pukara Zele i gotovo
radosno promrmlja:
Bit e tu vraga i pol!
A ovdje i tri im ti aa cap-cap, pa sko!
Ma nemoj! Ti najbolje zna to i kako djed odredi.
Znam, znam zahihoe Divac piskutljivo,
ukopljeniki odredi da se ti penj-penj, pa nada me!
A tako! Potrka se zaista iskreno iznenadi; zar je i
ovaj ukopljenik boji starjeinstvo mislio preuzeti!

347
 Nego, posluaj ti djeda Divca, noktom u ledinu, pa:
uma ti mati, brda se lati dok se oganj ne opepeli i krv ne
vrati!
Razgovarat emo.
Nee ni beknuti, janje moje. esnaestogodinji
Potrka nadie ramena i vrat isuka; da se mogao u ogledalu
pogledati, vidio bi junainu koji je tri turska rata ratovao:
Kad starjeina kae: razgovarat emo, onda emo i
razgovarati!
Velianstveno, kao to ni djed nije umio, sie s repaa,
pope se na solar i nestade u kui. Kad se malo zatim pojavi,
nae Divca kako se blaeno protee u stocu starjeinskom.
Sii, djede, i ne mri vraga bijae to vie
prijateljski savjet nego zapovijed.
Da me ne bi kvrc-mrc s onoga to mi Bog i moje
godine dadoe! propiti Divac kroz pocrnjele i izobane
zube.
Kad krv padne na oi kasno je i starcu pamet
skupljati ree Potrka, spokojno podigne kuburu, koju
dotad za stranjicom skrivae, i uperi je u Divca.
A tako ti misli divaniti, cum-tum, pa bum... e, to je
onda sasvim druga stvar polagano se nadie, sie s
repaa i uputi se preko obora.
Ne budi lukav! Nee ti od mene! Lijepo sjedi gdje si
i dosad sjedio. Ili nek ti pomogne posestrima vila, s kojom
si se kucao i junakim mlijekom zadajao, pa mi ovaj hrasti
iz ruke iupaj i podrugljivo mahnu kuburom.
Ne petljaj vile u ljudske ludosti, nerazumno dijete
uozbilji se Divac.
Siguran da e ga posluati, Potrka se zavali u repa,
prebaci kuburu preko krila i spokojno sklopi oi, ne zato to

348
bi mu to godilo, ve da djed iz rajskih visina s uitkom
gleda kako mu unuk muevno vlada i da se na onom svijetu
ne kaje to mu vlast predade.
Kako se mukarci i odvie zadrae u Spiinu
komiluku, dogodi se da dooe kui istodobno sa enama.
Ugledavi Potrku u repau, Jokau krv podli oi, te se
bijesan zaleti na sina i ne primjeujui ustraena Diveva
namigivanja.
Ovim u ti rukama grlo iupati... i prsti mu se u
kuke prometnue.
Prvi pa iscjedak promrsi podrugljivo Potrka i
lijeno cijev kubure s oevim prsima sastavi, pa podviknu
zar si svoj stolac zaboravio?!
No nikakva vika ni odrjeitost ne bi pomogla, da ne bi
Divca i Podlivoguza: ili bi kubura planula ili bi Potrka iz
repaa, a moda i iz ove doline suza vrcnuo. Ovako se, kao
po dogovoru, Divac baci meu noge Jokau, a Podlivoguz
mu iskrenu ruku.
Posjednite ga ondje zapovjedi Potrka koji ne
bijae svjestan da je za dlaku kosi smrti izbjegao a svi
ostali, mukinje i enskinje od Kikaeva roda i poroda,
posjedajte uokolo, tko na stolac, tko na stopicu.
Sine moj, sine... zajei Maruka i potee Potrki, a
ne mogae se razabrati je li da ga zatiti ili da ga prekori.
Sjedni na stopicu, eno!
uvi da ne kaza ni majko ni majo, ve eno, ba
k Isus u danom asu, k car i gospodar, Maruka opusti
ruke i mirno sjede na stopicu, a sve ene za njom.
Kad svi posjedae Potrka ih opeta pogledom pa
progovori:

349
 Od kada je ove kue od onda je u njoj i gospodara!
Kad u njoj gospodara ne bude, ni nje vie nee biti! To svi
znamo. Sada se pita, znamo li svi tko je gospodar?
Ja! riknu Joka Ja! Ljudi su vidjeli, i Bog, i
zakon staroviki!
Umukni dok govori onaj koji na ovom mjestu sjedi!
Pitam vas komu djed Kika na asu smrtnom klju ostavi?
Odgovori, djede Dive, bijae tamo!
Tebi. Nu ako emo... poea se Divac iza uha.
Odgovorio si i uti... Ti si, strie Ante, po starosti
drugi. Komu djed klju ostavi?
Ne mogu protiv Boga uzdahne Copac, ba kao da
mu je krivo to ne moe tebi, sinove!
Tetko Livoguza...
A kad svih sedmero, do najmlae Tomice Copeve,
odgovorie: Tebi!, Potrka jo jednom sastavi oko sa
svakim okom pa ree:
uli ste to djed odredi!
ut e ti sve djedove i bogove, ako ne prije ono
netom te sanak obvlada!
Nu do sna e govoriti samo onda kad ti kaem da
govori!
Pae lajavo, ti e ai uz nos i uz dlaku!
Urazumi se, ovjee! Zar poglavaru u Imotskom aa
zapovijeda ili moda biskup ain prsten ljubi?! Ako to ne
razumije, ovo posigurno vidi i gotovo neopazice
pokrenu kuburu.
Nemir proe svim ukuanima, koji se poee
meusobno doaptavati, iskoristivi krivljavinu dvogodinje
Livoguzine Oskorue, niz ije se nogavice cijedilo.

350
 Nosi tu malu obrecnu se Potrka na Livoguzu, pa
ih opet sve opeta pogledom, i agor zaas zemlja upi
uli ste, velju, to djed odredi. Tko se podvrgava njegovoj
zapovijedi, neka prie k meni i neka me prizna!
Dugo se nitko ne pomae, a onda ustade Potrkina sestra
Slava - Pelintrava:
Evo mene, brajo, tebi...
Na guzicu, spiuljo! grmnu Joka, a jadna se
Pelintrava spusti gdje je i bila.
I Maruka pokua ustati, no videi krv u muevljevim
oima, rtvova sina.
Tada ustade baba Anuka strvena od alosti i duga
puta do groblja s naporom skupi snagu da to sigurnije
zakorai, pa uzdignute glave prie unuku:
Ti si moj starjeina i gospodar, kako pokojni odredi
uze Potrkinu ruku i poljubi je, premda ne bijae obiaj
da se ikomu, osim popu, ruka ljubi. Ali baba Anuka htjede
ovim potresti nerazumno potomstvo svoje i nagnati ga da
potuje volju pokojnika, koji je sve ovo stvorio i odrao,
koji je znao vladati i upravljati na dobro sviju i na dobro
sviju odabrati dostojna nasljednika.
Ali ni od toga ne bi koristi, jer osim nje vie nitko
Potrki ne pristupi.
Urazumite se, djeco moja, urazumite se! Kad sam
ovamo dola, nisam dola u kuu ve u talu! A sad dignite
glave i dobro pogledajte to je njegova pamet stvorila!
A mi smo svoju u guzicu sabili! planu Joka.
I guzice na maranom grijali! prosikta sva zloa iz
Livoguze, koju svi odreda podrae: Sve on! Svetoga ti
Roka, sve on... A mi govno!... Bi ovo bez nas!... Bi
kravlju... Mi po kii i po krupi nosaj i trogljaj k marva... I

351
jesmo marva... Da nije nas, brabonjke bi skupljao... I od
galebine kuu slagao... I uknuti bi ukilo s devet tapa
dvore sagradio... Bi i dvoje... Ja bih i sa sedam!... Ja i s
tri...
I tako u jednom trenutku kratka pamet i pogana usta
rasturie sve ono to je ovjek vascijeli ivot pomnjivo
slagao.
A ja budala prekori se u misli Potrka a ja budala,
htjedoh se za tu marvu k i djed razapeti! Oni su! Sve su to
oni! Stoka jedna, samo deru i u govna promeu to ovjek
stvori! Oni su dvore podigli! Oni su izmislili i grob novi,
nevieni! A svi e tamo lei k u svoje, da im se guzice na
istim i suhim pragovima raspadnu! Najednom se bijes
pretvori u slast, slau i opojniju od starjeinstva, od svega:
gledati kako propadaju, kako svi propadaju, kako avao sve
nosi, i kako se u tom propadanju svaki u prsa busa i s dna
kaljue djedu i njemu oi uzdie, oprotenje ie, a
oprotenja niotkud, gledati i uivati... uivajui rasti, rasti
ludo, vrtoglavo, nee se usuditi ni poda se pogledati da ga
ne smanta visina, i stvorit e vie nego je i djed stvorio, jer
nee morati hraniti dvadeset i devetoro nabiguza, nee im ni
mrvice dobaciti! Neka crknu! Neka im jezik pobijeli od
gladi i ei! Ne, nee im dati! I ne od tvrda srca, kao
Gavan, nego... nego od... od... od kazne Boje! I kao da je
ve ostvario taj divni san, nasmijei se svisoka i mahne im
rukom, kao otealom od sama zlatna prstenja:
Zbogom vam, dobri moji! Sami odluiste sa sobom,
sa ivotom svojim i sa ivotom djece svoje! Mislite da se na
brdo uspinjete, a vi na dno jame silazite; mislite da na sunce
letite, a vi samo k muhe o prozorsko okno ludom glavom
bubate dok je ne razbubate. Upamtite: Josip e se popeti do
prijestolja Faraonova, ali, svetoga mi Josipa, ovaj nee biti

352
lud kao onaj, da prepozna brau svoju! to je ovdje moga
sve vam ostavljam, osim djedove kubure i starjeinskog
stolca na koji me posjede!
Ostavit e ti i kuburu, i stolac, i ludu glavu, tene
lajavo i prije nego se itko snae Joka skoi pod solar i
zgrabi sjekiru.
Krv bi i opet zasigurno pala, da kao iz zemlje ne iznie
baba Anuka i baci se na sina uzdignutih ruku, tako da mu
se njeni prsti gotovo u oi ukopae. Joka se naas smete, a
to iskoristi Podlivoguz, koji mu bez borbe izvue sjekiru iz
zbunjene ruke.
Drhtava i ustreptala, zarumenjena i zajapurena, gnjevna i
uasnuta na oigled sviju stade se mladiti i rasti i ne kao
bie od krvi i mesa, ve kao neka strana nezemaljska sila
osvetnika:
Proklet bio sine prvoroeni, proklet od sada do
vijeka! Proklet poradi oskvrnua oca svojega! Proklet
poradi namjeravanog ubojstva sina svojega! Proklet poradi
lude gramzljivosti svoje! Proklet poradi bezumne
astohlepnosti svoje! Proklet poradi nepametne pameti
svoje! Proklet poradi zmijskog srca svojega! Prokleto ti bilo
mlijeko materino...
Joka je najprije pogleda zbunjeno, kao starog olinjala
psa koji se odjednom mladenaki uzlajao, a onda prezrivo
objesi usne:
Ne prdi, stara, ve preivaj u zapeku! i podie
ruku na udarac.
Udari je, i usred u te srca sotonskoga! zaurlika
Potrka kroz suze bijesa, te se poslije i sam udio kako mu
kaiprst sam od sebe ne povue obara.

353
 Jokau ne bijae teko razabrati da e mu sin uiniti to
nekim udom nije ve uinio, pljune ustranu i povue se, ali
kao gizdav kokot, koji i pored rasjeene kreste pred
kokoima pobjednikim krilom strae.
... kud hodio trava ne nicala! Gdje legao, trnje
izrastalo! Kad se umivao pregrtima paklinu zahitao! Kad
disao sumpor udisao! Kad piao crna krv ti tekla! Na koju
se stranu okrenuo, pakleno te zjalo zasjenilo! Iz svakog te
busa pijan avo zapahnjivao! Iz svakog ti oka ljuti poskok
duu ispijao!...
Tko zna dokle bi proklinjala izbezumljena starica, koja
preputena bujici gorine tu gorinu u slast pretvarae, da je
Potrka blago ne uhvati za miicu:
Ne trudi se, jadnice moja, i ne eprkaj kletve iz
pameti. Da sve urokljivke odavde do Travnika na nj ari
bacaju, manje e mu zla uiniti od njega sama! Ti se samo
smiri...
Kad ne mogu, dobro moje, kad ne mogu srce
zaustaviti... no to bijahu posljednje krupne kapi za
olujom, nad kojom se razgaljivalo okupano i nasmijano
modro nebo.
Poimo, babo moja! to prije to bolje...
Odmah emo, sinko, u Crkavice, na babinstvo. Ima
baba dobru brau i svoj enski dio na koji nije kri metnula.
Osloni se na Potrkinu ruku i pooe... kao dva prosjaka
iz prosjake kue, zaboravljena prije nego s oka. Potrka se
okrenu u potajnoj nadi da e ipak koga srce zaboljeti. Nu
svi bijahu zaokupljeni sobom i onim to e se dogoditi, te
im ula otupjee za ono to se dogaa. Samo ga majka
Maruka isprati alostivim pogledom, a on joj s oba oka
namigne da je razumije i da na nju kivno srce ne nosi, a
zatim se brzo okrene da sakrije suzu: Ona, jadnica, misli

354
da je to samo danas za danas i da u se sutra vratiti. Nikada,
majko, nikada, ve da me odnekud mrtva donesete!
Siavi s obora na seoski put baba se Anuka zaustavi:
Stani malo, milo moje, da preko zidia jo zerkicu
zirnem na puste dvore Kikaeve... Pusti dvori, bijeli dvori...
jo prije mraka bit ete crniji od crne noi...
Kad se svae zapodjenu ubrzo se cijeli komiluk sjati, i
staro i mlado, bez Hvaljen Isus!, bez Dobar dan!, bez
ikakva pozdrava. Muki uljezu na obor, k ukovi posjedaju
po ulcima i zidiima, muke se oblizuju i strpljivo gledaju
kako vrazi kolo igraju.
Svi u kuu, i nek se svaki svoga posla prihvati!
prodera se Joka s odbaena rvnja i mahnu rukom k na
ustraene niije pse.
Osim Maruke i djece nitko se i ne pomae, a i oni
sjedoe kad Divac zamiri lijevim okom:
Kako to misli, sinove?
Onako kako si uo! otrese se Joka.
Ti to k pravi starjeina?! sad opet zatrepe s oba
oka, kao da ga Jokaevo sunce zaslijepi.
to ti je, bolan strie?! Ti najbolje zna da je
starjeinstvo vazda od najstarijega najstarijemu prelazilo!
pomirljivo e Joka.
Hoe rei da je tvojih etrdeset i devet godina starije
od mojih ezdeset i est?
Hoho... razveseli se Joka Nije vrag da bi se i
ti starjeinstva prihvatio?!
A zato ne bih kad mi i po Boju i po ljudsku
pripada? Zato ne bih?

355
 Strie moj, nevoljo moja, ba me za jezik vue!
Zato, strie, to starjeina mora imati... muda!
E, sinove, sinove, sto ti se imia u pamet pi-pi,
a trista ih u prosjake hod-vod, to me onda strinom ne
zove! Ti kao da smetnu s uma da smo ja i Kika braa, i da
je sve ovo to vidi: pola moje, a pola vas sviju!
tooo?!... Ma nemoj!... Boge ti i boga... skoie
svi u jedan mah.
Pustite ga umiri ih Joka nek se gonja po sudu
u Imotskom. A dotle od volje ti, strie: ili se kupi za mojom
prokletom ispiinom ili me priznaj starjeinom kao i svi
ostali.
A tko te to prizna? isceri se Podlivoguz.
Ti, podrepino, mui dok te kruhom hranim!
Podlivoguz najprije pogleda svoje aetine, pa Jokaeve, i
kad ustanovi to je ve dvadeset godina znao da su
mu dvaput krupnije, samo ih stisnu da jo malo bolje
nabreknu i rije s neto smijeha zaini:
ini mi se, urjae, ljepoto moja, doe zgoda da ti
malo te mije zube poravnam, odavna sam se zakleo da u
ih jednom poravnati. Evo, izmolit u Oena, pa ako dotle
ne potvrdi da je ovdje moga koliko i tvoga i da bih ja od
tebe bolji starjeina bio, zna to e se dogoditi.
A ti, brate Antia, misli li i ti tako? upita Joka
svog pobonog brata.
Bog moj vidi uzdahnu Copac Bog moj vidi i
Bog moj zna da ne mogu priznati gospodarom onoga kojega
roditelji proklee, jerbo toga i Gospodin prokle, budu da se
ogrijei o svetu zapovijed njegovu, hoemo je rei: Potuj
oca i mater ako hoe biti sretan i dugovjean u ovoj dolini
suza.

356
 Ti, gubo cotava... zarea Joka, ali kao bezub pas,
koji zna da se samo lanim reanjem moe obraniti.
Vidjevi kud se kola zavaljae Maruka pokua
podmetnuti kamen:
Kad mukarci pamet izgubie, skupimo je bar mi,
sestre moje!
Ali ba to bijae kljui da se i enski jezik otkljua.
Prva se ustoboi Copeva ena, Mila korinica: On e
moga Antu gubom nazivati, guba jedna od gube! Za njom
uzdrhta Livoguza: On e mom Stipici govoriti da se
njegovim kruhom zalae! derigovno usrano! Je 1' ti to,
tetko, mom ai tako?! skoi usidjelica Marija Poprda
Jokaeva. Da komu e, seko, kad ga je i djed iscjetkom
nazivao! uzvrati joj uz neduan smijeak mala Tomica
Copeva. Ubrzo se govor prometnu u graju... svi vikahu,
psovahu, proklinjahu, a ne bi nikoga koji bi drugoga uo ili
htio uti.
Dotle se i posljednji komije uglavnom ene, starci i
mlaarija, jer oni jai odoe u neslavnu pronju ili u
kopainu po primorju okupie i sjatie pred kuom
Kikaevom, ali malo podalje, da sve mogu vidjeti. Sjede
tako okolo, po ulcima i zidiima, ne upliu se, ne mijeaju,
ve s tihim uivanjem promatraju veliku obiteljsku zabavu.
Dok se oganj sam razbuktava, stoj s mirom; jenja li, ima
podosta suharaka pa ga podei. No nestrpljiva mlaarija ne
voli polagano plaminjanje, ve ivanjske kresove od kupine i
suhe lozine, to u trenutku uz huku milijuna varnica u nebo
liznu. Kako nemaju obraza da prvi ulje na vatru, sve aptom
i pogledom podstiu Matana Bilina, kojemu ni po godinama
ni po bezobraznosti zamjerke nema. A Matanu ne treba vele
ni podstreka ni nagovora, te potciknu utanjenim glasom:
Ovako ti njima, Livoguza! pri tom savi ake u trubu i

357
zaprdi. Livoguza to shvati kao bodrenje, kao: Bog i pravda
na mojoj strani, te i ono malo krvi to se jo negdje u utrobi
zadralo, potjera u glavu, iz koje poletjee rijei u roju
vrcavih varnica. A onda prebaci modru preko lea, isturi
golu golemu stranjietinu i stade se po njoj pljeskati: Evo
ti starjeinstvo, evo ti ga, brate! Gledaj koliko ti je! Ovo e
dobiti ovo... I svi ete dobiti ovo, litavci politani! Htjeli
biste tuih truda, tue muke... E neete, boge mi i boga, svi
e moji trudi i trudi moga mua kroz ovu proi, kroz ovu...
i ne prestaje se pljeskati po goloj stranjici. A kad se u
jednoj krv uspali, nee se ni drugoj na bunaru hladiti; i kad
se jedna zagali, onda po starom i svetom obiaju sve
prebace suknje preko glave i svaka se po svojoj pljee. A
kako gae bijahu nepoznanica, to mlaariji oi k lopari:
Gledaj, gledaj... Kakva runja!... Kakva aa!... Livoguzina
je najbusatija... Mui, bolan, Poprdina je k muhar klasata...
koriniina je vie k dvornjak...
Hajdemo, dobro moje, ne mogu od pogrde... Jo i
prije mraka utrnu se slavna kua Kikaeva uzdahnu baba
Anuka, kao da o kraljevskoj kui govori.
A i bijae kraljevska.
Pooe i ne osvrnue se sve do Crkaviinih kua.
Kad ue to im se dogodilo, braa babu Anuku
primie ne toliko od srca koliko zato to je primiti
moradoe, t ona se svoga dijela nije nikada odrekla ni, k
druge, brai kria uinila. No kad ue da nita ne trai
osim stare naputene kuine ionako su je imiima
prepustili laknu pri dui i njima i enama njihovim.
Stoga ene i stadoe iskaljivati svoje dobrostivo srce, te im
dadoe dva poderana sukanca i dva biljca, a dvije stare
slamarice, sastavljene od vrea soli, napunie svjeom
kapucinom i odmah u kuinu odnesoe, da se ne bi

358
predomislili pa im u kuu zasjeli. Veeras e s njima i
veerati, a za sutra dat e im zemljanu kotlu i bronzin od
lijevanog eljeza; drva, komin i komotre imaju za neto
se i sami moraju pobrinuti, a to neto bijae sve.
Dok je baba Anuka s braom i nevjestama tugu dijelila,
dotle je Potrka paljivo razgledavao naputenu kuinu.
Zidovi bijahu u suhozidu, ma od velika kamenja i jo dobri.
Tu i tamo je trebalo zabiti koju kalju, i to Potrka odmah
obavi. Trebalo je izmijeniti pet est merteka to e
preksutra u mui usjei; trebat e i stotinjak ruica ozimice
da krov prekrije to e od Marka Katia pozajmiti.
Kad je sve razvidio Potrka zvecnu s onih est dukata, to
mu ih djed pred smrt u aku turnu, pa poe niz komiluk
raspitujui se u koga ima kakva dobra koza, mljekara. I
nae je u imuna Crkavice. Ne mogu ispod pet kruna
ree imun. A kad mu Potrka prui dukat od dvadeset
kruna i on ne imaae uzvratiti, Potrka odmahnu rukom:
Lako emo! Dat e mi jo tri oke slanine, dva ovja
ljuka, ovaj stari ambari da imam u to sasuti ove dvije
vree brana, a dat e mi i ove nave da baba ima u emu
kruh mijesiti, banj da s bunara moe vodu nositi za
vuiju mi je lomna a uz to e mi pomoi dva tri dana
dok merteke ne donesem i kuu ne prekrijem. imun e na
to: Ti bi za dukat ovjeka do gola! E pa onda, Zbogom,
i kao da nismo ni progovorili! Ih, bolan, ti odmah tako, a
jo se nismo ni poeli pogaati! Moj imune, nemam ja
vremena za pogaanje, stoga ti i rekoh posljednju! E, kad
je tako razumjede ga imun znam da si u ljutoj
nevolji, jest dabe, nu, eto, na put je Boji! Potrka ga
probode ispod oka: Ba ti hvala na srcu dobrostivu! Stoga
sutra ne izvodi konja na pau; trebat e mi da skoknem do
estanovca i u Bepa Katunaria za babu togod potrebica
pokupujem.

359
 Ne proe ni tjedan dana, a stara Crkaviina kuina
postade kao nova, tako da i braa pomislie: E, bogamu,
dobar nam dio oevine odvali! U kui sve sredno k u
najboljoj: stolii uz komin, malo dalje dvije slamarice, za
njima ambar, na zidu polica s posuem i sinija o klin
objeena, a pozadi dio kuine novim jasenovim plotom
ograen za kozu: kad ve smrdi, da bar ljudima u nos paru
ne isputa.
Osmi dan ree Potrka:
Eto, babo moja, nabavih ti svega do Boia...
Nije trebalo, sunce babino, ima baba brau.
Ma bolje je togod i svoga imati ree Potrka, koji
je ve prve veeri vidio tko su i to su braa, zatim se mai
rukom u dep Priuvaj mi ova dva dukata to od
djedovih preostae; nije prosjaku da blago od kue ve u
kuu.
A to ga podsjeti na neku vraju pjesmicu to je odnekud
s vrajeg kolja vraji Pava Stipanov donese:
ic, mic, Micika, bi li 'tila doktura?
Joj mamo, mamice, doktura pak ne!
Doktur ima bile gvante,
umum cure kroz mudante,
joj mamo, mamice, doktura pak ne!

ic, mic, Micika, bi li 'tila ribara?

Joj mamo, mamice, ribara pak ne!
Ribar ima mokre gae,
u gaama umum skae,
joj mamo, mamice, ribara pak ne!

ic, mic, Micika, bi li 'tila prosjaka?

360
 Joj mamo, mamice, prosjaka pak da!
Prosjak 'odi, prosjak prosi,
prosjak kui sve donosi,
joj mamo, mamice, prosjaka pak da!
E ba je budalasta ta tvoja Micika nasmija se se
baba Anuka, koja je pjesmicu ipak i ula i razumjela.
To hoe rei da bi se i ti radije udala za doktora nego
za pokojnoga djeda? badnu je Potrka.
Ne umijem ti rei, duo moja, kad me osim
pokojnoga nitko i nije zaprosio. Nego... usput navrni u
Imotski, pa upitaj suca ili odvjetnika kako bismo do svoga
doli?
Do ega?! iznenadi se Potrka.
Do dijela! Do kue, do vrta i oranice! Namakao je
pokojni. Imam ja na to pravo uivanja, a i ti ima togod.
Jok! odluno e Potrka Jok i stotinu puta jok!
Ni koliko je crna pod noktom! Kad sutra vide Potrkine
dvore, onda e po cijeloj Krajini lajati: Lako je iz tuih
jaja pilie lei! On i ona stara kuka, svi ih avli na ranju
vrtjeli, kou nam do mesa oderae; pa stoga i
propadosmo... Hou da propadnu sa svim blagom
Kikaevim, s mojim i tvojim dijelom, sa svim... a ja u
poletjeti maui samo golim rukama i golom pameu!
I s jednim tapom?! sumnjiavo e baba Anuka.
Ne namiu tapi, ve pamet!
Znam, duo babina, ma gdje je tapa tu je i pameti.
Nu, opet, kako ti kae. Starjeina si i gospodar.
Lijepo je to uti! I lijepo je biti gospodar i starjeina, pa
makar samo babi Anuki. Lijepo je biti.

361
OD DANAS JE SMIJEAK MOJA SMICALICA

To je tvoje, pope veselo e Potrka stavljajui na

stol punu aku srebrena novca ravno na ravno pedeset i
sedam kruna!
Kako moje?! ustuknu don Petar.
Kad kaem tvoje, onda je tvoje! Uzmi, mui, ne
ispituj!
Uzmi, mui, ne ispituj... E, moj gospodaru bez slugu,
starjeino bez ukuana, harambao bez druine! Ali o tom
potom. A sada, roge van! Otkuda ti toliki novac koji ja ne
mogu dobiti ni u pola godine?!
A ja u dva mjeseca ponosno e Potrka Otkud i
kako neka ostane izmeu mene i Sveznajuega!
E, nee valaj! Za to si morao puku ponijeti... i
don Petar stade polagano zasukivati rukav.
Vidjevi da je vrag odnio alu i da e ga ovaj osobenjak
omiki na mrtvo premlatiti, Potrka se predade:
Nemoj, bolan! Ja onako, od vraga i eljan ljuta
razgovora, pomalo odugovlaim, a ti bi odmah... Nije da se
bojim tvojih aetina, jer tko zna udariti zna i otrpjeti, nego,
eto, kad si ba upeo... A bilo je ovako. Kazivao sam ti kako

362
me preklani, u Vitini, bule uhvatile, okupale i s nova odijela
zakrpe oparale, pa sa mnom udarile u gospodsku pronju,
koja mi bijae od velike koristi. Mislim ja: bit e i sada kad
na put Boji polee ova nemila oskudica. Nu bule vie nisu
kadune, a ni ja djearac, pa kad u avliju, one u ciku i viku...
umalo me Turci ne umlatie. Bje u brdo, u kamenje.
Otpui, odui, pa im k sebi hajd' od kue do kue. O jade!
O nevoljo! Nitko i ne slua to govori, ve svi motre novu
odjeu, pa te mjere mrko napoprijeko, i svaki se ljutnu:
Doe li ti vele u prosidbu ili u pronju! Nigdje kore
kruha a kamoli togod mrsna. Usta se spekla, prkno sraslo, i
da se etvrti dan ne namjerih na Jureine prosjake, umjesto
Potrke nali bi sasuenu oskoruu. Muka je to iz Jureine
torbe jesti, makar ga i zableuio da sam k sluajno
nabasao, pa eto tako, poradi drutva premda sam Kikaev
unuk, ali zableui ti Kikaa koji iz rajskih visina gleda tvoju
sramotu i nad njom gorke suze roni. Zemljo, otvori se! Kad
se dobro nadrokah sve, toboe, hou-neu rekoh u
sebi: Potrko, zlo moje, Potrko, dronjo moj, lezi tamo pod
brijest, pa sit i odmoran tu dronjavu pamet prikupi i neto
smisli, za jedinoga Boga! Situ i odmornu misao lako
nadolazi, te ja u prvu kransku kuu: Hvaljen Isus!
Vazda budi! Pa kako ste svi odreda? Kako Bog hoe.
A kakvo tebe, mome, dobro nosi? Nije dobro. Kakva
te onda nevolja gonja? Gadna, ma moja je, i moja nije.
Kako to? Evo ovako. Na pop dua s medom; a moj
aa vrag sa zmijskim otrovom. Okomi se na sveenika
Bojeg, i da vam ne duim o strahote! bupnu ga
akom o prsa, a prsa posveena! Hercegovci poboniji od
Matije amijine, samo se skoenue, a ja produih: Mi na
au, da oprotenje pita, da se u biskupa ispovjedi i tako.
Ali tko e vraga stjerati da u svetu vodu prst zamoi! On
veli da su popova prsa govno k i svaka druga, i da tu

363
grijeha nema. Onda moja nevoljnica majka ravno
gvardijanu, fra Rajmundu Rudeu o kom se na sve strane
samo sveto uje pa kazuj po istini to je i kako je. Kad
gvardijan doznade da smo od zanata prosjakoga, upita to
na sveti pop od zemaljskih stvari najvie voli. Ona jadnica
ree dobar duhan, a tako i jest.
Ti zna da ja uope ne puim spontano izleti don
Petru.
K da si i dua s medom i k da te je moj aknuti
ako akom! Tako to ja, bolan, njima poradi strahote i lijepe
rijei... Onda e gvardijan, fra Rajmund Rude: Draga
moja Maruka, nema druge ve uzmi svoje najmlae i
nevino, obuci ga k za misu, ne daj mu ni banovca, ve ga i
bez braenice poalji na put Boji, pa nek se za se
prehranjuje a za popa duhan prosi. Pa kad isprosi toliko
koliko pop u godinu ispui, muu e ti se grijeh oprostiti.
Tako ja s tim od kue do kue. Svugdje me lijepo primaju, i
ne kao prosjaka ve kao Bojeg poslenika, daju mi najbolje
zalogaje, najmekaniju postelju i najue paice duhana. Ja
duhan prodaj, krune u dep... i tako, uz pomo Boju,
skupih pedeset i sedam kruna. Ba lijepo rekoh sebi u
sebi ni djed Kika ne bi skupio toliko. Ba lijepo, Potrka
moj, ivote moj predragi! A onda me neki crv za utrobu
ujede, i to blie kui sve to ee grize. Nije to tvoje
veli nije! Za popa si iskamio, popu i nosi! I, eto ti ga
tu! Jesi li sada zadovoljan?
Don Petar ga pogleda ispod oka, i ne bi teko razabrati
da to ne bi pogled milovanja.
Jesam li zadovoljan? Osobito! Za me isprosio, meni i
donio! I u svojoj usijanoj glavici zamilja kako u te jo i
pohvaliti, kao to bi te i pokojni don Pavao pohvalio. Vidi,
a on bi ti rekao isto to i ja i onako k to pukar Zele ree

364
Jakii Spiinu: Da si ti, moj Potrka, na moje ime prosio, da
si ljudima, primjerice, govorio kako bolujem od neke gadne
boljke koju lijei samo dobar duhan ini se da vi bez lai
i smicalica ni na smrt gladni ne bi koru kruha zaiskali, i kad
ste slijepi prosite na gluhou da si bilo to izmislio,
rekao bih ti: sjekirom po vodi! Ali ti si se, moj Potrka,
poigrao Bogom i njegovom svetom voljom, upetljao u
bogohulne poslove i sama gvardijana, oca fra Rajmunda
Rudea, i na kraju, ti si, moj Potrka, svetu vjeru oskvrnuo,
obeastio i ukaljao uei neuki puk hercegovaki stranom
krivovjerju, da smrtnik moe iskupiti grijeh drugog
smrtnika, a to ti je okolnost oteavajua.
Nisam imao zle nakane zamuca iznenaen i
pomalo oamuen Potrka.
Dobrim je nakanama pakao poploan odgovori
prigodnicom mladi sveenik, a onda se sav zaari Kakvu
vi to s Bogom vraju igru igrate?! Kako to naopake Boga
u srcu nosite! Gledam vas, ispovijedam i prieujem, i dok
ste u crkvi ili u selu u dubini vae due neprestano nalazim
djetinji odanu i, tako rei, hajduki raspjevanu vjeru, neko
kao smola zgusnuto strahopotovanje i strah pred Bogom u
svu kotanu modinu usvrdlan, kakav nigdje ne vidjeh. No
netom se zametnete tim prokletim torbama, u dva gogolja
prometnete Boga u ortaka, u suuesnika u svim vaim
smicalicama, podvalama, prevarama, lupetinama i
svakovrsnim opainama. Bog postaje oprosti mi,
Svedobri ciganski medvjed koji neprestano plee da ta
vaa prokleta nezasitna zjala zaepi.
Greni smo i neuki, pope skrueno e Potrka, ali
tako kao da tim sve na obostrano zadovoljstvo sreuje: to je
tako i ne da se mijenjati.

365
 Ludi! zagrmi don Petar Ludi! A tvoj djed
najlui meu svima. On e se s milou Bojom na piljke
igrati i klipa natezati! On e Boga u svoje prljave podvale
uplitati i s njim ruku pod ruku k sa seoskim glavarom! On
e se iinjati prijateljem i gospodarom vragova, a tko s
vragom tikve sadi... i inima i arima maslo i loj mtati od
prostodunih! I na koncu, on e bez svete popudbine na
posljednji put krenuti, i to na brdu, na kamenju kao kakav
pataren prokleti! Cijeli su ivot njim avli vitlali, a sad ih i
tebi u batinu ostavi! A ti, kukave, za njim k slijepo mae
za paetom! Kad se jednom zakon prekri bezakonje se ne
da zaustaviti. I da ne bi anela uvara, koji ti prst na samom
obarau kubure ukoi, sa esnaest bi godina ocoubojicom
postao. Zato? Zato to je jedan stari luak prekrio zakon
nasljedstva, zakon Boji, i nerazumnoj drtesini vlast ostavio.
I ti e u svojoj ludoj pameti, da te otac kakav je takav
je, etvrta je zapovijed poradi njega napisana i ti e,
govno usrano, da te otac gospodarom prizna i da ti se braa
i sestre, strievi i strine, tetci i tetke, ujaci i ujne do crne
zemljice klanjaju!
Kad je mogla baba mogu i oni. A i Josipu su se
klanjali! odbi Potrka uz nadmen smijeak mladosti koja
mora do konca ustrajati.
Tako?! Ponadah se da ti digoh mrenu s oiju, a tebi
kao da je i naao to roditeljsku krv ne proli.
Je li ti to na me kamenom evaneoskim?
Samo ti krmelje iz oka vadim.
Potrka osjeti da mu ruke dru. Ako se prepusti tom
drhtanju, nee moi bijesa svladati. Stoga ukopa prste u
kapu i stiskae ih dok ga ljuto ne zaboljee. To ga umiri, pa
se stade popu umiljavati najslatkastijim rijeima, skruen i
pogruen moljakati oprotenje k komadi kruha ivotna,

366
moljakati lano i prijetvorno kako ve u pronji bijae
navikao. A kad se sve smirilo i zaboravilo na estinu,
poea se za uhom, pa e onako, izdaleka:
Nego, pope... htjedoh te upitati... ne znam zapravo...
Eto, je li istina to govore ljudi, da se za biskupa ne ui, ve
da papa od popa, tako rei, biskupa ini?
Kad mu don Petar potvrdi, nastavi pitanjem:
Kako papa zna koga e izabrati kad ne moe svakoga
u glavu znati?
Kau mu drugi biskupi i sveenici, koji je meu
njima najbolji, najpoboniji, najueniji, najdostojniji, naj...
A ne koji je najstariji?
A tamo ti smjera! E, moj sinko...
E, moj pope! Njemu kau, a djed te u glavu znade! E,
moj pope... kad papa ini po onom to mu kau, onda je to
zakon Boji; a kad Kika po onom to sm vidi, onda je to
bezakonje, onda vrag cijelog ivota vitla i Kikaem i
Potrkom! A komu bi ti klju ostavio? Bezmudom Divcu?
Iscjetku mi od ae? Copcu, bojem buzdovanu? Ili pak
usmrenom Podlivoguzu?! Komu?... Eno im ga sada svima!
I klju, i vlast, dvori i obori, njive i oranice, marva i ograde,
i svi tapovi Kikaevi! Eno im, pope! Pa nek sa svim tim na
dno jame Dvovrate! I hoe! Hoe, svetoga mi Potrke... ovaj,
Mate, imenjaka moga, evangelista! Nek se valjaju, nek se
koturaju...
ini mi se da si se i ti dobrano zakoturao, i to niz
strminu naslade tuem zlu, niz opasnu strminu koja vodi
ravno u pakao.
Neka, pope! Slatka je, slaana, slaa od meda.
Naslaujem se, dato, i cijelo se selo naslauje, i sva
Krajina. Ma iz kojeg sam god zaselka, po Hercegovini,

367
prosjake sretao, svi su znali za propast Kikaeve kue i svi
su se naslaivali k nespretan avao kad jednom na kakvu
pijanu duu zajai. I k o prut su se otimali tko e bolje
ispripovjediti kako su Kikaevi potomci sjekirama kotle
dijelili, pa ulomke i olupine na kantaru poteno
razmjerivali, svakom podjednako duica iz bukara
ierupali, svaku bavu na tri podjednaka dijela tresimice
pilili, a i kuu bi prepilili, da su imali tako golemu pilu, pa
je pregradie... i sve tako k pred Salomonom ona ena ije
dijete nije bilo. Bezmudog Divca iz kue protjerae, a on
parnicu zametnu, pa dok parnica parne i on e parnuti, a
ako i ne parne, zapast e ga govno, jer e dotle sve
Kikaevo blago kroz guzice proletjeti!
Kako ti to preda mnom! ustremi se mladi
sveenik, komu su svi iskazivali dolino potovanje, svi
osim bezobrazne i usijane glave, kojoj slijepa Kikaeva
ljubav i nerazumna don Pavlova popustljivost navrnue
rogove, i to s parocima. Ali on e mu te rogove potkresati,
makar ih sjekirom odbio!
Kako Potrka ne umjede proitati njegove misli jo vie
obezobrazi:
Eto tako! Nisi gluh! A sad zbogom, pope! Ove ti pare
smetaju. Meni ne! i posegnu rukama za srebrenjacima.
E, nee! kao klijeta vrste don Petrove ruke
ovise se oko Potrkinih zglavaka, i on od boli oprui prste
E, nee! Jednom i ti mora spoznati da postoje i runjavije
nozdrve. A sad me dobro i uj i pouj: na svijetu ima
mnogo vie zidova nego ih ovom ludom glavom moe
probiti!
Potrka se otrgne, ubojiki ga pogleda, stisne zube da
pregrize kletvu i bez pozdrava izleti iz upnoga dvora.

368
 Svi su protiv mene zajeca nemonim jadom
svi, pa i taj prokleti dopuz omiki!
I ne sjetivi se nieg boljeg im bi mu vratio milo za
drago, zapjeva to ga grlo nosi:
Omi-grade, na krajini smrade,
a Makarska luka trgovaka!
Ali i to pjevanje ispresijecae jecaji nemona jada, koji
je rastao bre i busatije od metvice i razlijevao se gui od
maslinova ulja. Uz jad se gomilala gorina i slagala se dolje
negdje u liici, gorka i gorua, svu mu utrobu izrova i
spri. Sve se urotilo protiv njega, sve nenavisti i mrnje, svi
hukovi i bjesovi, sve bure i puanije, krupe i povodnji, ljute
ege i zimice studene, sve zle sile zemaljske i nebeske, svi
avli krteni i nekrteni, koji se odjednom probudie u tom
posuvraenom svijetu. Ogoren na sve i ustraen od svega,
nemajui pri sebi valjanijeg oruja, na obje ruke isprui
rogove i stade njima badati na sve etiri strane:
Evo vam! Evo vam svima! Svima! I ai i materi! I
stricu i strini! Tetku i tetki! Komiluku i selu! I primorju i
Hercegovini, i caru u Stambulu i cesaru u Beu... I tebi, don
Pavle, to mi dade savjeta k pljeve, a ne apnu kakav je
gad taj vraji novi pop, taj prokleti lupe omiki!
Krvav pod okom, krvav pod koom, krvav u dui i
noen krvlju k vihorom sleti na don Pavlov grob i udari u
luaku viku:
Odgovori! Odgovori kakvo sam to bogohulje
raznosio po Hercegovini! Kakvo?... Po mom sam samo
malo vatre zapalio da otopim vraja srca koja se za sirotinju
iznenada smrznue. Ako ih netko ne otopi, svi izgibosmo!
Je li tako? Reci da nije, ti koji si Vrti repku emernu s
mrtvacem vjenao da pogane jeziine zauzla, reci da nije,
pa u ti na grob pljunuti!... A tako!... U pravu sam? Da to

369
sam nego u pravu! Nu, to zna ti, znam ja, i Bog to zna, ali
ne zna onaj gad omiki! Morao si ga nauiti ili me bar
upozoriti da njegova uplja tikva ne moe zadrati ni kap
mudrosti. Morao si! A nisi. Ve si me s ovim vragom to
odmah do tebe lei... i tebi roge, Kikau!... ve ste mi
obojica prinu u oi, tako da sam ve na prvom iskoraku
nogu slomio. Lukavci nijedni... S nama nestaje stari dobri
svijet... Ganutljivo! K mlada kad odlazi od matere. A ba
ste mi za taj stari vraji svijet, koji s vama umire, davali
savjete, ba kao da ih dajete sami sebi u mojim godinama,
ba kao da u va ivot jo jednom proivjeti, odnosno da
ete ga vi proivjeti u meni, u vae doba i s vaim ljudima,
to mi dadoste za moj ivot, za moje ljude, za moje doba?
Govno! Govno, eto to! Iz roene me kue s kljuem
starjeinstva k niije pae! Roena majka nit pita za me,
nit me obilazi! Kud god proem svud seoski momci
zveckaju avlima, ipkama, otpiraima, oezima, priklodima
i svakim vragom: N, Potrka, n! N kljue, n kljuie!
N, mali, n! Ovaj me omiki dopuz okrsti sotonom, a
krune uze! Eto, to mi dadoste! To mi ostaviste. Ba lijepu
smicalicu, ba lijepu...
Kad posljednju rije ispljuva a novu ne mogae nai,
izdui k probuen mjehur. I najednom se osjeti iscrljen i
sm gaenje to na mrtvacima jad iskali nadoi e
kasnije neizrecivo iscrpljen i nepovratno sm, kao samac
dub to na vrhu brda uzalud propinje svoje stare, debele,
dobrano obrene i pomalo sagnjijale grane, te sablasne
batrljke bogalja, lane svijee bez plamena to se naherene
glave uzdiu Bogu a kilje na ljudsko milosre, kilje maji
bezobrazno. Bogalji, Boe moj, bogalji...
Otkud sad bogalji, te iskreveljene sotone paklene, to
kao sluz i sluzava gadalina neprestano plaze od sajma do
derneka, od protenja do zavjetita i znaju sve crkvene

370
godove bolje od ijednog popa i biskupa, pa i od samog
pape, ti nepogreivi jarci oderani! Poi na sv. Jakova u
Cistu, na Duhove na Lovre, na sv. Luku u Podbablje, na
sv. Mihovila u Proloac i Raane, na sv. Iliju na Studence,
a na sv. Anu u Poljica, pa poi na sv. Ivana Svitnjaka u
upu i Dobranje, na Sve Svete u Arano, na Gospu od
Karmela u Runovi, na Gospu od Anela u Omi, a na
Veliku u Sinjsko i Imotsko polje, pa onda poi na sv. Petra
kranskoga u Livno, a na onog hrianskoga u Duvno, pa
hodaj ako ti se dade sve tamo do svetog Ivana
Krstitelja kod Jajca... svugdje e vidjeti jedne te iste majke,
koje kao da neprestano raaju djecu s batrljcima, djecu s
rasjeenim zejim usnama, djecu s trbuhom veim od njih
samih, djecu s polomljenim kosiricama, uvelim i spletenim
udovima... svugdje e vidjeti jedne te iste glave bez oiju i
uiju, bez nosova i usana, pa glave ko tikve vodenjae, i one
ko tikve misirae, i one to iza ije gledaju, i one s kano
kutlaa velikom i ustreptalom rupom na tjemenu, pa te za
ruku hvataju i silom ti ruku u tu rupu guraju... pa e
svugdje i posvuda vidjeti jedne te iste usahle i odebljale
trupove, bez imalo noge, bez imalo ruke, jednostavno
trupove, baene na crkvene stepenice, pod brijest, pod hrast,
pod alosnu vrbu, alosna im majka, ili jednostavno
ostavljene na putu, u praini, ili na kakvoj uveloj i
prisveenoj dasci s kotaima ispiljenim od hrastove oblice
tko li nosa i prenosa te trupove, tko li s njima na stranu
ili na poinak, tko li ih elja i umiva, tko li ih brije i brk
im usukuje, jer svi imaju pomnjivo usukane brkove kao
gizdelini kakvi, a ti su brkovi, na izbrijanu licu, straniji od
svega... I svi ti kljasti metilji nita drugo ne rade ve
nepogreivo plaze od derneka do sajma, od vreve do
veselja, uvijek jedni te isti, sa svojim nakaznim tjelesima, sa
svojim otvorenim ranama koje bezono izlau i jo

371
bezonije opijevaju uvijek jednom te istom pjesmicom,
istim ljigavim jaukom i mole istom bezobraznom
nametljivou istu prijeteu molitvu. Od sajma do derneka...
I tako cijeli ivot provedu na derneku, u vjenom veselju,
dreci, buci i vrevi, u mirisu vina, rakije i peenih janjaca, i
to je najgore, ne smetaju nikome; naprotiv, kad njih ne bi
bilo, to bi pijano puko veselje vie nalikovalo sprovodu
nego obinoj nedjeljnoj misi. Jer oni su postali bitni dio
svakoga derneka, istovrijedni kao i gomile sita i reeta,
stapova i mv, kao svatarske tezge, janjci na ranju ili
mjeine vina, upravo mjeine vina, njima su najsliniji.
Makni te mjeine, ode k vragu cijeli dernek! A oni to znaju,
gadovi jedni! Oni to veoma dobro znaju, te vie isprose...
to?! Zar su i oni... Gospode, nikad mu ne pade na pamet
da s njima u istom kolu igra, da i oni njegovu svetom
prosjakom redu pripadaju. Ne, Boe, ne! Nisu oni prosjaci
od zanata! Njih nevolja gonja! Hehe, nevolja... a etkaju k
urica i peenje mau... Vjeno i nepogreivo, toniji od
stoljetnoga kalendara, a svoje kletvene molitve vuku od
pamtivijeka i prenose ih od koljena na koljeno, potajno kao
lanke progonjene vjere, kao rijei arobnjake... Ipak ih
nevolja gonja! A koga ne gonja nevolja?! I doktora u
Imotskom, da na svaka govnasta prsa uho prisloni. Onda su
oni... Boe, onda su oni i od nevolje i od zanata; neka
dvostruka kljuka, dvokuka, to se jednom kljukom
prikvaila za one od nevolje a drugom za nas od zanata, i
tako premostila jaz koji je dosad nepremostivo zjapio
izmeu njega i Bendinice Agine, izmeu Kikaeve kue i
onog jada seoskog to na njihova vrata Bogom kuca. U isto
su krdo skreni, nigdje ni kukice ni karikice, kojom bi se o
drugi soj prikvaio... kao tri umrena busa kraine nasred
pusta rovanja, ko tri kupine na kamenoj lazi, a nigdje

372
grmika jasenova da mu se bar jednom vrijei nou i
potajice priulja...
Boe, neu s njima! Neu s njima, don Pavle, neu s
njima, djede Kikau! to mi prije ne ukazaste da smo s
njima prstenovani, da su nam o vratu teljizi istoga jarma! Ili
ni sami niste znali, tko vam se za pojas prihvatio? to mi
onda koriste svi vai savjeti kad zapravo niste vidjeli ni svoj
svijet, a kamoli ovaj koji ne tamani samo dubove i vukove i
u komu vie ne pale vae olinjale smicalice! Neu u
prosjake! Neu s bogaljima! Neu... to kaete? U kopae?
Neu ni u kopae! Ne bojte se, neu prekriti sveti
plemenski zavjet, ve u i dalje s ramena svojega kruh svoj
jesti, ali ne ovaj, ne prosjaki, ne s bogaljima! A kakav?...
Snai u se... Sm?... Moda ba zato to sam sm, sm kao
medvjed, sm kao dub samac, o kojem si mi, diko moja,
toliko kazivao. A ti mi, don Pavle, jo mudrije kaza. Sjea
li se? Djeco moja, malo sam se smijao, malo alio, a tko
zna hoe li na onom preozbiljnom svijetu ale i biti! Eto
to! To je ono ivotno, djede Kikau, to je ono to e mi
pomoi da se spasim, to je ono ivotno i na ovom
neozbiljnom, a moda i preozbiljnom svijetu. Od danas je
smijeak moja smicalica!
I kao u nekom preobraaju, cijelo mu se mlado tijelo
potrese i ledeni ga znoj probi. I odmah se pokua predati
tom ivotnom smijeku, irokom, prostodunom,
sveshvaajuem i sveopratajuem. Ali to ne bijae
smijeak ve iznueni odsjaj smijeka u komadi voska
utisnut. Ve e ti meni omekati! zaprijeti mu Potrka i
toj se prijetnji od srca nasmije, ba onako kako je zamiljao:
iroko, prostoduno, dobroudno...

373
 Kako ga nije izmislio za zabavu, odmah ga htjede na
korist primijeniti, te se uputi u Spiin komiluk, onim
avlima paklenim to ga najljue zadirkuju.
Jo i ne ue u komiluk, a ono ga sa svih strana obavi
vlana naslada:
N, Potrka, n! N kljue, n kljuie! N, mali, n!
Navikli da im na to togod uljivo opsuje i ubrza
korak, nemalo se zbunie, kad on zastade, nalakti se na
Jakiin zidi i dobroduno se nasmijei:
Aj, aj, momci... Ne valja to, ne valja! N, mali, n!
Vazda isto k i kukavica: kuku! Aj, aj, jade moj, treba neto
bolje smisliti. Posluajte ovo, na priliku:
Potrka, zlotrka,
anjak pure iz trka,
pa ga capi protrka.
Al on ima kljua dva,
gae kljua s obadva,
ma prekasno, to se zna!
Drugi put ovako:
Nije ljudi, mala stvar,
Potrka je gospodar,
on imade kljua par:
ni za dvore ni obore,
ni ambare ni konobe,
ve za ono jadne robe
to mu guzu grije
da je bura ne probije!
Ili opet malo treskavice:
Oj Potrko, kres, kres, kres,
s kljuevima tres, tres, tres
il u bunar il u jamu,

374
 ili u gnjoj il u slamu,
il o drvo U o kamen!
Rekosmo ti. Amen.
Tako, tako, momci moji! Uvijek neto novo, da se
ovjek obveseli ree i odeta kao kakav mudar stari
ostavivi ih zbunjene i posramljene.
Potom svrati u Galinovie da isto ponovi. Naalost,
tamo ga nitko i ne pogleda, jer se cijeli komiluk sjatio da
vidi kako se glad sitou razmee, jad s nevoljom ue
natee, dok se lokva i rovanj bistrom vodom hvale. Otkad
prosjacima po zlu poe, ogrlatie nadniarske ene, koje
samim tim to ostadoe na istom nad prosjake iskoie, pa
se bae i paune stoput gore nego su se dosad prosjake
paunile. Nau kakvo suho rebarce ili kriku slanine s
ulomiem jemena i kukuruzna kruha, pa cijelo bogovetno
jutro etkaju po komiluku i taj zalogaji natenane
grickaju, mrviak po mrviak, sve preko volje, dotuilo im:
prederale se, toboe, a grehota baciti. Ili nabiju izmeu
zubi mrvicu pruta, pa cijeli dan akaju i nikako da
iakaju. Zaredale tako od kominice do kominice i
svakoj svoju muku kazivaju: Vranj mi se ene nikad ne
govore vrag, grijeh je vranj mi se duom zametnuo ako
valja jesti odve mesa! Pola ga dana gloe, a drugu
polovicu zube aka. Uz to, meso oteko, pa ti na tumak
padne... Druga se opet drukije jada: Ne bi ti moj Ante
to sini ne bi ti on pure, man da mu je varjaom u
grlo zbija! Lupeini oslaala jaja, pa svaki as: Maja,
ispeci dva tri! I nee na maslu ve na salu! Vranj mali, tko
li e tolika jaja naslagati! Trea opet, toboe, bjesni: Moj
Pere to mu grlo mu s guzicom sraslo, svaki as:
Mare, okrenider malo peenice na gradelama! Ma otkud
tolike peenice, ne bi da je od sto gudina! Ja na nj nek se

375
lati pruta. Teak mu je, kae... I tako svugdje, po svim
selima i komilucima: jednom Bog pogleda i nadniarke!
U Galinovu se komiluku Anuka Stipanova uhvatila
onih jadnih pet est kokoi, u kojima zajedno ni oka mesa,
pa im, kau, cijelo jutro mrvi aicu pure Bog nek nas
rasipnosti sauva, ma na sreu puru je od usta otkinula i
dobaciva svakog oenaa po mrvicu: pi, pi, male, pi, pi...
njava vam pipitu na jezik nabacio, derite i naderite se;
niste prosjake! Hajde, bona dobaci joj prosjakinja
Rua Poparina, koja upravo pristie s bremenom drva na
leima otkad ja u brdo mrvi im taj zalogaji pure, ni za
djeju micinu ugrijati! A to si ti, Rue moja Anuka se,
toboe, iznenadi, pa e s bezobraznom ljubeznou Doi,
nevoljo moja crna, opni i ti zericu s njima, znam ja to je
glad. Znam da zna, dragosti moja ni Rua duna ne
ostaje znam da zna to je glad, ma sitost ni za
spasenje! Tako je, duo mirisna, oli sam ti se ikad
zaloila tuim ogrizima da bih znala! Onda Rui priskoi
Cukra Galinov gori vrag od Matana Bilina i neto joj
sunu. Rua se zaas rasprti, prebaci preko glave jeermu i
mdru, pa golu stranjicu istri: Anuka moja, razvedrino
moja, zagali se i ti, pa nek ljudi sude u koje su gladnije! Ili
su ti moda uvele, sirotice moja tiikava?! Nisam ja
kravetina da ljudima smrad pod nos turam! Turnula bi ti i
ofrancanu kad bi ti od moje bila deblja... i do noi tako.
U aljkuiima ono mukadije, to ne ode ni u pronju
ni u nadnicu, zavidno govori o tome kako je Andrija
Markov prodao pukaru njivu da sina Slavka otpremi u
Amerike, pa o nekom Bekavcu koji je Antiu utinu poslao
ip-kartu...
Ne, ljudi! Ne, brao! Ne preko debelih crnih voda, ne
preko debela mora! gotovo zajauka Potrka, zaboravivi

376
na smijeak i na samac dub, a sjetivi se zakletve kojom se
zakle don Pavlu na njegovu samrtnom asu.
Ve crknite u Crkavicama! dobaci netko i skri se
drugu iza lea.
Ne, ljudi! Ne, brao... Strpite se jo malo, Potrka e
ve neto bolje smisliti, za sve, za sve...
K to si i za se smislio! U Crkavice, crkavico!
opet se netko sakri iza lea.
E, mali imaga, glavu krije, ma glasa ne moe
skriti opet se vrati dobroduni smijeak Kad smislim,
doi, bit e i tebi od koristi... ma i meni od tebe!
U Crkavice, crkavice!
Ja ti rekoh, a ti kako hoe. Eto... Zbogom vam, ljudi
i uputi se u Crkavice.
Ma kud u Crkavice prazne torbe, izvrnutih depova, da
mu se jo i nadniarske ene podruguju! Natrag u
Hercegovinu!
Ima pravo onaj dopuz omiki. Ne valja se s Bogom
igrati i njegovu srdbu izazivati uzimljui isprazno sveto
ime njegovo. A kako ne zna kad je isprazno a kad nije,
najbolje ga i ne uzimati. I nee! Proei malo pamet, i iskra
e sinuti!
Hvaljen Isus! Vazda budi Pa kako ste svi
odreda? Kako Bog hoe. A kakvo tebe dobro nosi? Ne
znam je li dobro, ma smijeno je. Kako smijeno,
pobogu? Evo ovako. Kae meni na pop: Potrko, sinko
tako mene zovu, Potrka ti za se u pronju ide, ma ne
bi bilo zgorega da i za svog pastira noge protegne. Ne za
me, ve za presvijetloga biskupa. Spopala ga otraga neka
gadna boljetica, u koju se ti ne razumije, k neki irevi a
nisu irevi, vie nabrekline, pa ne moe ni sjesti ni lei, ni

377
zaspati ni zadrijemati, a crkveni je poglavar. Rekoe mu
ueni ljudi da je jedini lijek: iza svakog oenaa priviti novi
list duhana, ma onog hercegovakog, najboljeg na svijetu, i
to od donje sredine. I biskup me zamoli da mu nabavim, a
on e platiti. Ja rekoh: Presvijetli, kakav bi to pogan narod
bio koji svom poglavaru ni paicu duhana!... Eto, ljudi, pa
sudite sami je li smijena stvar, da se duhan privija na
biskupovo prkno i jo k tomu da prosjak, obuen k
gospodii, za biskupa prosa. Ljudi, smijena stvar... A
ljudima ne bijae smijeno, te ga smrknuti prekorjee: O
tom e nam bolje rei kad za svoje bude iskao!... i birahu
najljepe paice.
Paica do paice oka, oka do oke sto etrdeset i tri krune
do jesenskog oranja, a toliko ne prikupi ni osam prosjakih
druina, jer se otvrdlim srcima pridrui i suna godina.
Dobro. U, dobro! U, dato nego dobro, bogareti!
Srebrenjaci zveckaju po depovima. Divna smicalica! Ba u
tomu i jest vrag to je odvie divna i odvie upamtljiva, pa s
njom vie nigdje gdje si bio, a posvud si bio; a ne moe ni
s drugom jer si uz upamtijivu i sm upamtljiv! Nije to vie
po prosjaku, pa si k zrak i tua ivina, nit te tko gleda nit
te tko pamti. Sad si poslenik Boji, i svatko e te od prve
prepoznati!
Nije dobro. A opet i jest. Zima duga, pamet hitra, ve e
neto smuljati i ishitriti!

378
 BOG I CESAR SVOJIH NE ZAPUTA

Do Svih Svetih i posljednji se vratie kuama. Nadniari

sa svojom mravom zaradom, ipak zaradom, ve e nekako
kraj s krajem, dok je prosjacima bilo poodavno jasno da e
im ispred vrata i prije Poklada prozelenjeti kljenova
nedilja, ako ne padne i godina devedeset i deveta. No svi
su kao po dogovoru sa zebnjom i ledenom strepnjom
oekivali prijanjih vremena toliko obeavajuu zimu,
u kojoj se jedino ivjelo, ona pusta sijela i prela, gonjanja u
komuanju kukuruza, zamuene oi pri peenju rakije, topli
zapah rasporenih utroba svinja i ovaca u doba velikoga
klanja, drakavi miris katradine i ratike dok oko
rasplamsala ognjita krui smrekova bukara praena
nazdravicama i doskoicama, priicama-straicama, svirkom
dipala i svirala, gajda i pitaca, a s gusala sva uda boja:
vile i junaci, konji vilenjaci, tusti, razigrani, krvi do koljena,
skokova do neba i stotinu arolija to te po modanima
ekaju i tuom smionou tvoj kukaviluk uljuljavaju u
slatki i opojni san na javi. Ove se zime nee ivjeti, nee
sanjati... To su svi slutili, dapae i znali osim prosjaka od
nevolje, koji su ivjeli k ptice nebeske i ljiljani u polju
stavljajui sve u Boje ruke i jedni s drugima potajice

379
izmjenjivali tjeskobne i zloslutne poglede. Samo da ne bude
devedeset i deveta, i da prerano ne ugrize. Ali ono, k u
prkos, ve o svetoj Kati (sveta Kata bili' gnjata) ne
napade do gnjata, ve do pasa i do ramena, pa kako pade
tako i ostade.
A onda zlo udari. Premda bijae sveta nedjelja, jo k
tomu i oii, Kati pirinoj vrag ne dade mira, te svrati u
Prisoje da u zavjetrini oko snijega ieprka togod suharaka
za potpaljivanje vatre. I taman da e rukom za panji pod
polom kad jadna ti majka sva se pola strese od
paklene smijurine. Kata se skoenu, gdje ne bi, ruke joj
padoe, klonu cijeli ivot, a ono malo due to ostade
protrnu kao u plaljiva ovjeka kad iznenada u pomrini
mrtvake kosti planu. Godina je devedeset i deveta. Poto
prvi zapuh uasa proe, prikupi ono jadne snage to se
sakrila negdje po zakutcima, uzdie pogled na Kuk, na ta
sablasna vraja poivala, via od zvonika, i na samu iljku
ugleda njega, Vukojarca. Ispeo se ondje ba onakav kakav i
jest: vuja glava s kozjom bradicom, s volovskim oima i
rogovima, jaree tijelo s medvjeim runom, a noge kako i
dolikuje: jedna jarja, jedna vuja, jedna medvjea, a na
stranjoj desnoj konjsko kopito to razbija prije nego takne.
U svakoj dlaci po jedan avao stoji i gleda kako narod mre.
Vukojarac visoko uzdigao glavu, smjeka se onim
razjapljenim vujim valama i pitomim se iinja, ba kao
da ga nita ne zanima do ove snjene bjeline i sjaja
smrznuta neba. Igrao bi se. I tako, na sreu, u Katu i ne
pogleda, te ona to je noge nose, vie mrtva nego iva u
komiluk. U glavi nijedne crne. Svi odmah razabrae da je
nadola godina devedeset i deveta, godina u kojoj svakog
stoljea Lucifer slobodno anje na prostranoj njivi
Gospodnjoj, godina o kojoj se nikad ne zna kad e u
stoljeu pasti. No ipak bijae potajne nade da se Kati

380
prividjelo ene esto vide to ni Bog ne vidi, pogotovu
ako su, hoemo rei, bezmue, a Kata je bila i tu su nadu
uporno podravali, premda se nitko ni od najstarijih nije
sjeao da je ovog stoljea ve bila godina devedeset i
deveta, i premda je do materica jo pet ena iz razliitih
zaselaka i na razliitim mjestima Vukojarca vidjelo; ali kad
ga na tusti dan vidje i Anti komrlj, a na sam badnjak i
nadasve poboni Copac Kikaev, i najustrajnije napusti
nada. Kad na Boi makule i trombuni ne zapucae, ve
mlako oduie i zakaljae k sipljiv pas, ne bi druge ve
sve predati u Boje ruke pa to bude da bude nek on
brigu brine kad svijet vragu predade! Nu uza sve to
predanje tjeskoba je razbijala srce o rebra, a koa se
neprestance jeurila od neotopivih mosura to su visjeli
negdje u grudima, zveckali kao praporci i srebreni uskrnji
zvonii.
Odmah po Novoj godini snova udari puanija, po
prostranoj se goletnoj visoravni vraja bura ushukala, kao
da se ono preostalih vragova to se ne mogae smjestiti u
Vukojarcu u njoj udomie, da s vjeticama zaigraju
bludno kolo i ugrade im na tucete nakaznih patuljaka,
jednookih repaa, mrkova, svinoga, rogozuba i ostalih
vjetijih kopilana. Bura kakve nitko ne pamti, govorljiva i
odrediva. Sad pljuska pljusne, sad bi klakne, sad medvjed
zamumlja, sad Vukojarev smijeh brdo potrese; s divovskih
mutapa as stresne studenu maglicu, as stog snijega, a ljuto
se inje pod kou zabija, ne moe ni nosom promoliti. Na
ravnu opuhuje, u zaklonici gradi, smetovi kao kue visoki.
Kuka jedna bijesna i bjesomuna uspaljenica studena!
Smije se i plae, hihoe i jaue, zvidi i cekee, cijue k iz
gnijezda izbaen gola, krijeti k nezasitnica meu pijanim
kirijaima, a onda se uzape k nespokojni mrtvaci u
Kumovoj slami, da odjednom zatutnji k sva zvona, svi

381
topovi i svi slapovi... u njoj su svi zvuci koje je ljudsko uho
ulo, zvui nezaustavljivi, neotklonjivi, neotuivi, neunitivi
i nepriguivi, svi prokleti zvuci svijeta sabijeni u jedan zvuk
ubojiti. I sve je izgubljeno na izgubljenoj cesti, puti
zatrpani, oputine zasute, krape i jame neduno bijele: svud
stupice za nevjete noge, a sve noge nevjete. I zeje i
ptije. Gdje su oni kunini skokoviti skokovi apica se o
apicu tare; gdje gizdavi otisci drozda kraljevski se
aporci u batrljke skvrili...
... godina je devedeset i deveta.
Ljudi se zbili u kue, u jednodijelne potleuice, vatru na
ognjitu i nou podravaju prsa izgori, lea led ledeni
gnjate prekrile modre are, buganci prste obakovili, a
proklete se ui uzjogunile i one u kosi i one u dlaci
siu i grizu, svi ih avli grizli i sisali krpetine palac
debele, tko e se kroz njih poeati! O jada! O nevolje! Da
je bar gruda pure a ne ove rijetke kukuruzne kae! Da je i
klin-orba, pa je zainiti akom loja, a ni vrljka nema!
Kad bi guda u bronzin ratike bar mrvicu nogu zamoila, a
ova se krikica kruha, k uho prozirna, u hljeb prometnula!
Da je i suza vrue varenike, pa se iznutra malice zgrijati!...
Ma ovcama se i kravama vimena omosurila i opuzdrila;
doba munje proe, a da i ne proe to bi iz jadnica
izmuzao kad im daje samo sasueno jasenovo lie, i to na
broj! Da prezimi morat e ih klati: ako zakolje im e
preljetiti?! Prokleta bila godina devedeset i deveta, i
Vukojarac, i onaj tko ga doeka, a najprokletija gavanska
Bosna i Hercegovina, i cesar to ih izopai i vlast ovakvu
skroji! Kad je zemljarina, daj! Kad je travarina, daj! Kad je
kuluk, daj! Kad je u vojsku, evo! A kad glad pritisne,
snaite se sami, umirite sami i pokopajte se sami! K za
Turina, k za Mleanina. Svi iz usta, u usta nitko! I nikad
ne zna tko ti je vei dumanin onaj to vlada ili onaj

382
koji ovog ubija da tobom zavlada ali posigurno zna da
su ti obojica dumani. I svaka vlast, ma otkud dolazila,
dumanska je. I tavori tako, tavori za brdima, za planinom,
za bojim leima, bez igdje ikoga, bez igdje iega osim
lane nade i istinskog jada... tavori od prosjakoga tapa i
uljeva poklonjenih koljarskim vinogradima, tavori da
pretavori, ali nee ni to! Kad bi bar imao svoga proroka,
svoga Josipa Pravednoga, koji bi prije godine devedeset i
devete usnuo bar jednu debelu kravu... a bilo ih je. Moglo
se otcijepiti od pogana drijela, moglo se sauvati poneki
variak ita, pokoji ovji ljuk, uzgojiti jo koju ovcu, pa bi
bilo i mrvicu loja, makar ugana, ono loja. Ali tko e
pravednima Pravednoga dati!
Ako su ranije i imali nekakvu predodbu o veliini
svijeta pruao se mnogo dalje od dohvata njihovih tapa,
od Splita i Jajca, pa ak i od cesarskog Bea i zavravao
tamo negdje u magli i tmini iza debelih crnih voda sada
je potpuno izgubie, kao da je Vukojarac i taj nasluivani
svijet proderao i na ivotu ostavio samo Krajinu, za
posljednji slatki zalogaj. Jedva jedvice da iziu iz kue i
svrate u susjedovu potleuicu, ne poradi razgovora i zabave
gladnoj dui razgovora nema ve u ludoj nadi da e
im odnekud miris suhe bravetine pokakljati nozdrve, pa...
eto, tako nekako, kao da si se i sam omrsio, jer i mirisi
ponekad znaju biti mrsni i zasitni. Poklade su. Prolih je
godina i u prosjaka od nevolje mirisalo, a danas moda u
popa, u pukara Zele, u Kikaevih ukoliko nisu ve sve
sabili u guzicu u Matana Puzdrina, u elanuinih... i u
koga jo?!... Da bar vrag odnese ovaj snijeg napade vii
nego ikad, pa nit se topi niti kopni sili bi u primorje
odmah se proiri skuena slika svijeta sili bi svi do
jednoga, polijegali ispred vrata tih prokletih gavana, pa ako
ih ne bi htjeli nahraniti, morali bi ih barem pokopati.

383
 Dok je selo tonulo u beznae, koje ve bijae poprimilo
obilatu primjesu slatkoe, one uasne slatkoe to plavi
muenike kad naslute tihe korake izbaviteljice smrti, dotle
su u smrznutoj crkvi pomodrjele usne mladog upnika
pokuavale arkom molitvom otopiti zmrznuto Boje
milosre:
... nikoga osim tebe i mene. I ako ih tvoja dobrostiva
ruka ne takne, pomrijet e. Svi e pomrijeti, premilostivi
Boe moj, i ostat e samo gadna usta bure da ti sveto ime
slave. Prekjuer i Brstilau naoe smrznutu; a nije umrla
od studeni. Bila je laganija od perca, pa su se ipak
ukopnicima koljena svijala, jer i sami postadoe laganiji od
dima. A prije Brstilae umri stari Markota, stari Ilija, stara
Maraa, stari Jurea, dva stara brata Piplice, stari Jure
Skenderov, stara Roka, stari Ikia, stara olinica, Babua i
Bendinica, Nosua, agljua, Kujundua, Zagoka i
Grabovka... i nevoljni stari Divac svoju tubu na tvoj sud
prenese... Devetnaest iz moje upe. A koliko iz drugih upa,
iz drugih sela, samo ti zna. I sve starci. Zar nije udno da
umiru samo starci? Ovi nevoljni praznovjerci vjeruju da ih
prodire Vukojarac. Ti zna bolje i od mene da Vukojarca
nema, da sinovi glau umorie oeve eda bi se sami odrali.
Jedna usta manje! Ovdje je zakon: jedna manje! Sutra e
biti jo jedna, i jo jedna... od sutra e ubijati djecu!
Razumije li, djecu?! Djecu koju si stvorio na sliku i priliku
svoju! Ali to vie nije slika i prilika tvoja, to vie nisu
djeca, to su samo oi, nijeme oi rasplinute od uasa,
goleme oi gladi to prekrivaju cijela majuna, nakazna,
zeleno-uta, smeurana staraka lica, koja kao da se nikad u
ivotu nisu osmijehnula. Moe li gledati ta staraka lica
te jo neotvorene a ve poutjele pupove?! Moe li gledati
kako bez grinje savjesti, bez zraka pokajanja poklasmo
one to nam ivot dadoe i kako emo od sutra klati one

384
kojima ga sami dadosmo?! Ne moe. Znam da ne moe i
da e im pomoi. Ne traim mnu s neba, ali zaustavi ovu
buru i digni ovo prokletstvo snijega, da se moe krenuti, i ja
u krenuti...
I kao nekim udom o podne utihnu bura a podveer
duhnu jugo, zavaljae se tmaste oblaine i nastade povodanj
kakav se ni o Markovu ne pamti.
Jo prije zore mladi se sveenik baci na konja i kroz
kiu, koja je sada polagano rominjala, odjai da ostvari to
bijae naumio. No ve se na prvom koraku spotae.
Ne budali, pope nasmija mu se u lice pukar Zele
i stade podrobno razlagati kako nije cijeli ivot slagao
banovce u krune, krune u fiorine a fiorine u dukate, da ih
sad odjednom u jamu saspe.
Nee ih sasuti, ve spasiti duu. Svi e pomrijeti,
Zele!
Pukar se osmijehnu s visoka, kako i prilii prvom
ovjeku u selu, prijatelju vlasti, u neku ruku i vlasti samoj,
pa prema tomu Bogu i znanju najbliem:
A to ti tim tare glavu i tui rvanj vrti! Jesi
misnik, ma opet i nisi misnik... Ili e ti mene uiti kako se
puka kuje... gdje, na priliku, doe tetik a gdje kokot... a u
Boje se uplie. On je tu marvu stvorio i on najbolje zna
to e i kako e s njom... A ti ga kao ui?! On oei
gromom, a ti mu podmjesti gromobran! On osini biem, a
ti...
Ne propovijedaj, Zele, jer to je napokon moj posao,
ve kad ne da novac, daj bar kola i malog Ivana.
Dat u kad me saslua. Velju, jesi misnik, ma opet i
nisi. Ispovijeda Boga, a zakon mu pod noge! Ne ree li on:
U znoju lica svojega jesti e kruh svoj? A to ti ini?

385
Ono to ti znojni dadoe ti razdade prosjakim nabiguzima,
vragu se ijedan ikad oznojio... Nije li to protiv Boga? Protiv
Boga je!... Stani, kad sam poeo i dovrit u. Onda,
dragoviu moj, jesi misnik, ma i nisi... jednima redovinu
uzima, a drugima je kria. Je li to pravedno?!
A je li pravedno da mi ti daje istu redovinu kao i
posljednji prosjak, i to onaj od nevolje?
I meni jednako za puku daje imotski poglavar i
Toma Kikin. I misli da bi me Toma Kikin vie potovao
kad bih mu u pola dao? Ovo! Rekao bi da sam budala, k
to i za te kae. Zna li ti tko je pravi misnik i koga najvie
aste? Don Luku iz Zagvozda i fra Filipa s Lovrea! Oni,
bogme ni za sevap ni napovjediti, ni vjenati, ni mrtve
pokopati dok se ne namiri sve to im pripada! To i jesu
pravi misnici: s marvom kako valja, a ne mile-lale, na
junake zalogaje... A sad uzmi konje i kola, i malog Ivana,
to u ja ve naplatiti zavri gospodarski Zele, pa se
paunski ogleda po vignju, po ono nekoliko jadnih ljudi to
mu se osmijehnue krtim udvornim osmijehom.
Meu njima bijae i Potrka, koji se od prekjuer zatekao
kod ujaka, kod njega i spavao, pa jutros na uranku svrnuo u
pukarov viganj, da mu pukar neke kukice iskuje.
Jesu li ti ove dobre? upita ga Zele.
Potrka mu preko ramena potvrdno kimnu, zatitniki uze
pod ruku razoarana popa, izvede ga iz vignja i aptom
upita koliko novaca ima.
Svojih osamdeset i tvojih pedeset i sedam. Ne ljuti
se, vratit u ti.
Potrka se najprije snebi taj novac bijae odavna
prekriio, a po dui njegov nije bio kad ga je za popa
isprosio a onda se pribere, primi stvar kakva jest i jo je
u misli na iroko razradi.

386
 E pa dobro ree a sad uzmi jo etrdeset i tri
krune, neka je mojih sto na ravno.
To toliko ganu mladog sveenika da stade glasno moliti
Potrku da mu, za ljubav Boju, oprosti one puste uvrede u
naglosti izreene, a potom mu stade dobrotu kovati u
zvijezde.
Ne tri pod rudo apnu mu Potrka samo je Bog
dobar, a Potrka zna to ini. Moj e kukuruz podijeliti
onima koje ti ja nabrojim i apnut e im, onako izdaleka,
da sam im ga ja poklonio.
I pravo je da se kae. A sad upreimo kola.
Jo je prokinjavalo kad troje zaprege i pet est
slobodnih konja veselo krenue prema estanovcu, do
trgovca Bepa Katunaria.
Kad u Bepa ni sjemena za lastvicu. Razjagmie Katuni i
eevica, ljuta Ljut i Potpoletnica, razjagmie, raznesoe to
za novce to za zlato, to na obveznice, to na vjeresiju.
Daj onda jema.
Ali ni jema ni penice, ni napolice ni sumjesnice, ni
prosa ni bara, ni igdje iega. I tko zna kad e biti. Zima
bijae duga i zubata, glad pritisnu i onog koji novca ima, pa
da ovaj as stotinu kola iz Splita krene, u kasu bi ih
istovarili.
A ima li ga u Splitu, jor Bepo? upita don Petar.
Tko zna gdje ga ima! Godina je devedeset i deveta
posvuda, puti zatrpani a more nesklono brodovima. Ako su
togod i dovezli, dovezli su iz Rijeke ili iz Italije; iz Bosne
nisu, planine su, i turskih kola od Svih Svetih nije bilo.
Nego, ako im se nije teko zamuiti do Kupresa snijeg je
valjda i ondje popustio, pa su za ciglih osam dana i tamo i
amo nai e posigurno i jema i krumpira.

387
 Za ciglih osam dana! A koliko e ih za tih ciglih osam
dana pocrkati od gladi!
uje se da je u Makarsku dolo kukuruza i ozimice
ree neki seljak sa strane.
Potrko, mome moje, ded na konja uzdrhtalo e
don Petar kola e polako za tobom. Ako bude, kupi i
ekaj; ako ne bude, grabom natrag, pa uzdajmo se u Boga i
jeam kupreki.
Na sreu u Makarskoj bi kukuruza, ma trgovci nabili
cijenu pasmina prasea i tvorovi smrdljivi na
sprovod, njihov pir!
Kad se podno Potrka s punim kolima vratio na
estanovac i upitao za don Petra, rekoe mu da je odjaio u
Split. Vele, zauka mu uak u glavi, pa ravno biskupu i
namjesniku; a ako bude od potrebe, i banu u Zagreb i
cesaru u Be, pa nek daju ili neka kolju!
Kad u biskupa, ono tamo ve nekoliko okolnih upnika,
koji don Petra obavijestie da su s njima doli kotarski
poglavar i opinski naelnik s oba prisjednika, pa sad
vlastima izlau smrtno stanje naroda.
I crkvene i svjetovne vlasti irom srca otvorie, iz due
uzdahnue i rekoe: Bog i cesar svojih ne zaputa!
Tako im rekoe, tako im svaki ree, i svaki srce i duu
otvori, ali kesu nijedan. Bog e i cesar!
Ovo! odmjeri Potrka od ake do lakta i proguna u
sebi i za se Ako ovom ludom vodenjaom ne munem,
sve e lijepi vrag odnijeti! Muni, Potrko, suzo djedova i
diko moja, muni... Bog e i cesar! Lijepi ti ih avao... ah,
Boe, oprosti!

388
II.DIO

389
IZ PRIBILJEAKA DON PETRA FRANESKA
OMIANINA

(Donosim samo nekoliko izvadaka iz preopirnih don

Petrovih pribiljeaka, tek toliko da oima oevidca mrviak
osvijetlimo ono vrijeme, usput i da se osvjedoimo kako su
poneki seoski upnici perom ubijali dokolicu. Gdjekad su to
bile pjesnike crtice, gdjekad vjerska i udoredna
razmatranja, a ponekad suha rije i gola injenica
krasopisom ispisana. Od te se dokoliarske rabote malo to
sauvalo: ili bi rukopis pod stare dane unitili sami tvorci
prolo vrijeme, prolo breme ili njihovi nasljednici
uturumi njau i budalau ili bi ga jednostavno izglodali
mievi i vlaga rastoila. Nestrpljivi italac moe ovo
poglavlje preskoiti bez velike tete po samu pripovijest, a
strpljivi e moda i u njemu otkriti poneku radost i pokoju
suzu.)
Donapokon okopnilo. Sunce zasjalo, izbrazdani se kr
prekrio golemim mutapima utog tilova cvijeta i zelenog
lia jasenova, doletjele iope i lastavice, uzvrvjeli
mravinjaci, uzujali se streni i bumbari, iz ulita izmiljele
pelice pa radino od ljubice do nezaboravka, od jaglaca
do majine duice, od trenje do vinje sasuene labrnje
390
goveda i sitne stoke ovlaile se rosnim muharom,
troskotom, dvornjakom, slavkom i kozlacem, ivi pui
cvre na ranjiima i nedopeeni nestaju u istanjenim
elutcima, dok iz mog lonca mirii gorko zelje: utinica i
grzdulja, tinjasti bljut, tusti tut i kiselkasti tir to svoje
teke mesnate ploice ne moe od zemlje proljee je.
I sve je kao svakog proljea, a opet nije. Doimlje se kao
posuvraen kamparan i hlae na promaju a bez sponja. to
vie obilazim zaseoke, to me taj nelagodni osjeaj
posuvraenosti svijeta sve vie prozirnije i ini mi se sve
poznatijim, mnogokrat doivljenim i proivvljenim dok me
na kraju ne podsjeti na sjemenite, na ono sjemenite u
prvim danima poslije praznika, poslije povratka iz mog
bunog Omia. I tamo i amo: ljudi okljatreni, probreni. U
sjemenitu bi se svijet naglo sveo na mnotvo djeaka i
aicu odraslih: nigdje momka ni djevojke, nigdje ene ni
djeteta svijet podrezan, nedoreen. I ovdje je takav,
podrezan i nedoreen. Nigdje starca! U cijeloj upi
nijednoga starca! Pomorie ih glau iz straha pred glau, u
godini Vukojarca. I sad se ti preostali pedesetogodinjaci
usplahireno osvru a da i ne znaju za im se osvru. Ili
moda znaju? Znaju! I te kako znaju! Osvru se da vide
stoji li netko izmeu njih i smrti. Ne stoji. Prije je stajalo
cijelo islo pomorenih staraca, sve do imuna Skendera,
koji preminu u sto i treoj godini i koji punih deset godina
zazivae Boga da ga uzme, a Bog ne htjede. Istina! Starci
postaju sve umorniji od ivota i sve se ivlje sraaju sa
smru. Ali srodi se ti u kojemu ivot kipti! A u svima koji
ostadoe ivot kipti, pa se stoga i uasnuti osvru ne bi li
nali koga, koji bi bar po odreenju bio pred njima... Nigdje
nikoga. Oni su prvi do smrti, i u mojoj upi, i u cijeloj
Krajini, jerbo u cijeloj Krajini pomorie starce, i tako sami
sebe osudie da gledaju ono to nikada ne bi vidjeli, da se

391
danonono suoavaju s onim to su dotad za pameu
nosili...

Prilikom crkvenog goda u nekom selu, svi se okolini
upnici tamo skupe, da onamonjem upniku budu na
pomoi i na ruku. Tako se ovog ljeta na svetu Anu
okupismo u Poljicima. Bijae nas jedanaest, to popova to
fratara, i imotski upnik fra Rajmund Rude, koji nam
priopi, da je Njegovo cesarsko i apostolsko velianstvo iz
osobne blagajne poslalo trista fiorina za gladne u Krajini.
Na to svi kliknue premilostivom vladaru i po starom
hrvatskom obiaju ispie zdravicu.
Kako je mene sve upornije i sve opipljivi je proimao
duh pokojnoga don Pavla i budu mi neki crni kamen
pritisnuo liicu, ae ne digoh, ve povikah:
Nek i te sramote! Nek sveenici Boji bogohulniku
nazdravljaju!
Njima ae u usta k pruti o kljuke, oi im se po licu
razlie, a mene ba to njihovo zaprepatenje osokoli i
uzjoguni:
Dato ve bogohulniku! Jer tko osim Gospodina
naega Isukrsta moe s trideset dukata prehraniti i trideset
ljudi, kamoli dvadeset i sedam tisua, koliko je gladnih u
Krajini!?
Na to se fra Rajmund uozbilji i podignu obrve:
Pravo ree, brate, ba pravo! A mi... ba budalasto...
Eto, i nama prosvjetiteljima narodnim moe gnjilom
jabukom oi zamazati!
A sad vam ih don Petar opra, pa premilostivoj vlasti
jezik plazite umjesto da s njom i s gospodom u slozi
proivite podrugnu se debeli don Luka, jedini pop u

392
Krajini koji je s onom aicom talijanskog i talijanakog
inovnitva u isti rog puhao.
Kako sam ga i poradi drugih nepodoptina na zubu
nosio, to uskoih u ve otvorena fra Rajmundova usta:
Tako je, moj don Luka! Tko te kruhom hrani, toga
ocem zovi. I sve emo na koljena pred talijanskom
gospodom, i pred tobom, budu si s njima ko opanak i
obojak, rep i stranjica, budu da si i sam Talijan, moj don
Luka Karapanda, jer Karapande oito, ve po samu
imenu, od Romula i Rema lozu vuku! Po suzdranom ali
pakosnom smijehu razabrah da se i u srcima svih ostalih
sveenika grena naslaga otopi, to vie to to rekoh ja, ba
ja koji se zovem don Piero Franceschi.
Don Luka planu i zarudi, ali ne odgovori, ve kao i
svaki privlastica kad se nae opkoljen prkoljivcima
duu u se, sramotu poda se.
ini mi se da ga fra Rajmundu ipak bjee ao, pa e
nekako blago, oinski:
Ne uzmi svaku k srcu, moj don Luka. Nu ova je stvar
i suvie ozbiljina, da bi se oko nje ale poskakivalo. Stoga
me zanima kako ti to zamilja da se koljeno prigne i u
slozi poivi? I tko da koljeno prigne? Dvadeset i sedam
tisua domorodaca ispred dvadeset i sedam dotepenih
talijanskih inovnika i stotinjak domaih izroda, koji ni
rijei talijanski ne umiju a Talijanima se nazivaju?! A ti
izrodi meu njih te ne mijeam, Bog nek mi sudi ti
isti izrodi, te tune privlastice do juer bijahu Turci, danas
su Talijani, a sutra e Nijemci, Maari, i Kinezi ako
ustreba... jer pogana krv privlastika tee iz koljena u
koljeno do smaka svijeta. Pitam se, moj don Luka: otkud to
da dotepenci Depolo, Colombani, Miroevi, doktor Mazzi i
jo neki gotovo cijelo polje to zadobie, to pokupovae,

393
tako da i okopoljce na prosjaki tap stjerae? Lijenik bi
morao biti to i fratar, gol i bos, i s narodom plaan. A
doktor Mazzi umjesto da za koricu kruha lijei, s bolesnika
kou guli i ne isputa je iz ruku dok i posljednju krpicu ne
odere. Onda stani i pani, lezi i crkni! I jo te pitam, brate
Luka: ima li besmislenijeg uasa, ovaj, uasnijeg besmisla
od talijanskog jezika u upravi Dalmacije? Preko pola
milijuna Hrvata, a Talijana i njihovih pripuza ni petnaest
tisua! Ne vapije li to osvetu pred licem Bojim, to, da
aica vjetropira ovim narodom vlada i ovom narodu sudi, a
da njegovu obranu i ne razumije, da mu sudi k njemaku u
njegovoj roenoj zemlji, na njegovoj vjekovima uvanoj i
sauvanoj ukundjedovini kano u Turske zemane, pa jo i
gore? A ti, da u slozi poivimo! Livada je moja
djedovina...
Dok je govorio neprimjetno je iz orukvice habita
izvukao ispresavijan i od prevelike upotrebe dobrano
izhaban list papira:
Evo to nam o toj slozi nedavno u varou govorae
na narodni zastupnik, na don Miho Pavlinovi, starina i
uzdanica naa: Hrvatsko ime mrsko je i krvavo onome,
koji nee hrvatskog jezika ni hrvatskog prava. Na Hrvatsku
mrze oni, kojima se hoe gospodstva na hrvatskoj zemlji,
nad hrvatskim narodom. Da, sloge imati neemo pod
hrvatskim imenom s onima, koji bi htjeli da zaboravimo
hrvatsku prolost; da se odreemo hrvatske budunosti. Da,
sloge nee biti s onima, to od hrvatske drave otkinue udo
po udo, te za se priredie pokrajine, upanije, kotare,
gradove, slobode za svakoga, izim za samoga Hrvata. to bi
nam dala sloga s takvima? Da ostanemo na vijeke u nevolji
do koje nas dotjerae: bez cjelokupnosti, bez samostalnosti,
bez drave, bez narodnosti, bez jezika, bez hrvatskih
sloboda; jedni u Latine, drugi u Nijemce, jedni u Maare,
394
jedni u Turke... Vidi u kojoj smo nevolji ljutoj; nemamo
hljeba, nemamo puta, nemamo trga, nemamo prometa,
nemamo uionica, ni sudova da razumimo... Naa su polja
vodom potopljena; nai su kri potocima oderani. Nemamo
ume za ogrjev, nemamo prediva za odijelo; turske gore
sijeemo, tue obojke kupujemo. Naim morem tui
brodovi plove; nae miice tuim gospodarima izmet iste;
Turke i cincare dvorimo, da koru hljeba zasluimo. Na
stotine odlazimo glavom po svijetu, da u prekomorskoj
raboti, kao Faraonovi argatari, staru i nejaku zimnicu u ove
grozovite kre dovuemo, ako prije na tuem ognjitu ne
zaglavimo, ako starcu babi i sirotoj djeci pust glas ne
doe... U toj viegodinjoj smetnji tko to da razmrsi?
Svijestan puk. Ko da puk usvijesti? ivo hrvatstvo. Da, ivo
hrvatstvo. Zatonici narodnosti i slobode, branitelji narodnih
prava... I puk e razumjeti da on nije roen prosjak, da on
nije nahod; jer je Hrvat, od hrvatske slavne i samostalne
drave... Za hrvatskom zastavom ustat e jednodunije
puk... Ti e, zastavo, uvijati grdne narodne rane; ti sama
sljubiti razdore; ti ujediniti, to zlotvori iscijepae; ti
zacijeliti, to vjekovi rastoie, ti usvijestiti, to tuinac
obesvjesti, to raskolnici obeastie...
I to e potom biti? upitah, ma nekako tuno,
alostivo.
Zasjat e sunce narodu momu. I bit e svak na
svomu, Hrvat na hrvatskomu! I Hrvat vie nee tue
stranjice osaljivati ni drugima prijestolnice graditi, ve e
ono to stekne i namakne na se troiti, sebi podizati crkve i
kole, ceste i eljeznice, tvornice i brodove, a svojoj e
nadarenoj djeci omoguiti da bezimeni ne sklanjaju
pjesmice po sijelima i svatovima, ve da imeniti sjaju s vrha
Siona Boje i sveope ovjeanske uljudbe i da svoje
talente ugrauju u sveti hram hrvatske, a ne talijanske,

395
njemake i pitajvraga ije kulture, da budu pjesnici i kipari,
uitelji i uenjaci, odvjetnici i lijenici narodni, da budu...
Dok je sav nezemaljski zaaren, govorio i govorio, i
govorei ve u duhu gledao ostvareno to ivo i divotno
hrvatstvo, meni u uima odzvanjae jasnije nego ikad
prokletstvo Boje iz don Pavlovih zapisa: Pretpostavite mi
zemlju, neka vam je! ivjet ete u njoj, mnoiti se u njoj,
ali gospodari njeni nikada vie neete biti... I tuinci e biti
krunjene glave vae, krvnici vai, sulonici ena vaih i
oevi djece vae... Evo gle, i srca e vaa sveudilj vapiti za
slobodom, ali vrat e va sam od sebe u jaram ropski hitati.
I sveudilj ete sa sebe zbacati gospodare koji su po volji
vaoj na va vrat uzjaili, da novima vrat umjesto sedla
podmetnete. Htjeli ste zemlju? Eto vam je! Prokletstvo vae
bit e u njoj, u brdima njezinim, u dolinama njezinim, u
morima njezinim, u rijekama i jezerima njezinim! I neka
bude tako!
Htjedoh im rei to i tota drugo, ali videi ih obasjane
arom nade kao gladnu djecu privienjem hljepia kruha,
ne mogoh... jer tko moe biti tako zao da samrtniku to
sanja o svijetloj dgi budunosti, dovikne: Sutra e
umrijeti?!

Ima tamo negdje uz Jadran-more planina visoka,
grozovita, i nitko ne zna to je za planinom, za visokom, za
grozovitom, tek uje da gogoljaju jauci, jauci za Jauk-
planinom. Ali nitko nikada ne poeli vidjeti tko to groban
jaue za Jauk-planinom, za visokom, za grozovitom, jer svi
koji sluahu bijahu slijepi, slijepi sobom i slijepi od sebe...

Svijet se suava i suava, kao u krvavu snu, u
snomorici. Gdje li se djenue one puste zemlje i gradovi,

396
posuti draguljima katedrala, udesnim palaama i mirisnim
vrtovima to u mladog kapelana svoje bujne sokove
pretakahu kao jedra njedra majke hraniteljice? Kud se
djenue puste raspjevane uljudbe i kulture, to me iz stotina
knjiga zapljuskivahu, i ivljahu u meni kao dio mene i
primahu me kao dio sebe?! Kud li se djenue?! Utonue u
maglu i s maglom isparie.
Ostade samo gorko zelje i tuga za nekom neodreenom i
neodredivom Hrvatskom, u kojoj se nikad nee razdaniti.
Do mene dopiru jo samo biskupske poslanice, gorke i
besmislene svae Hrvata-pravaa, Hrvata-narodnjaka i
Hrvata-talijanaa iz varoa Imotskog, svae uljive i
podmetljive, kao svae ena-uspaljenica koje bi jedna drugu
u kapi vode... Razabirem jo samo sebe i ovu svoju
alostivu pastvu na rastoenu i ispranu kru, ove svoje
obane i teake, nadniare i prosjake, koji se opet poee
vraati s punim torbama ita i mjeiima ulja.
Je li se to duh don Pavlov u meni nastavio, te ne elim
ni prekoraiti mea svoje biskupije, ba kao to ni on nije
elio niti ga je prekoraio izim ono kad Vrtirepku s
mrtvacem vjena?
Ostati ovdje za planinom, za visokom, za grozovitom, za
Jauk-planinom, gogoljati u gogolju jauka i jecaja, ukopati se
u kamen, u gomilu, u steak djedovski, obijeliti kosti
poniene, da vie nitko ne uzmogne razabrati to je kost a
to kamen.
Nije li sve to ipak prerano naletjelo, nije li to umiranje
na poetku ivota...

Nedostaje mi onaj sebeglavac pogrdni, to ga Gospodin
obdari sa svih deset talenata kud li e ih rasuti! Eto proe
puna godina, a ni dopisnice. Kao da ga jo uvijek gledam:

397
sad na ulku, sad na kuku. Stoji i pilji. Nit se komu javlja,
nit odzdravlja. Stoji i pilji. Suludasto. Samo su mu ui
uiljene. Jo suanj ni do njega, a on ve na drugom kuku.
Prhne ko kamenjarka. Pa opet stoji i pilji. Ma ba suludasto.
I tako cijelo bogovetno ljeto, cijelu bogovetnu jesen po
godini Vukojarca.
A onda negdje s proljea doe k meni. Sve se smjeka.
Gledam ja: nije to suludast smijeak, ma nije ni pravi, ve
kao odnekud izrezan pa prikrpljen, ba neznalaki
prikrpljen. Veli on meni: Smislio sam, pope! Ja upitah:
A to? On preu, pa okrenu: Priapnu li ti Antalagi i
Jokalagi, Galei antinu i Keku, Tutkalu i Srbiguzici, a
posebice imagi Malom, da ih moje krune od smrti
izbavie? A kad potvrdih, on nastavi: Priapni im jo koji
put, bolji si! A kud si to naumio? ne izdrah da ga ne
priupitam. On ree: ut e se! Zatim se ponudi da e
vojnom referentu odnijeti popis dogodinjih novaka
upnici su, naime, duni svakog proljea povaditi iz
matinih knjiga za levu dozrele momie. Ja mu zahvalih, a
on se k obrecnu na me: Moje ime izostavi, kano da ga
nikad i ne bi! Kad se tomu usprotivih i rekoh da se Boga i
cesara mora sluiti, on se iskrevelji: Jel' onog cesara to
cijeloj Krajini udijeli maltene k ti i ja naem selu?! Kriaj
me iz njegove ete! Ne mogu, ne mogu... oprijeh se i to
estoko. On samo prezrivo objesi donju usnu: Don Pavao
bi mogao! Ovoj je marvi don Pavao ostao kao olienje
ovjeka pripravna da uini svaku nepodoptinu za dobro
njihova prokletog prkna. A opet mislim: mome pravo
govori, to mu ne bih uinio! I uinih. A onda jo jednom
priupitah: A kud si to nasmjerio? On opet ree: ut e
se! Ali ne u se sve do dana dananjega. Zaglavi li negdje?
Baba mu Anuka o Ilijnoj preminu, otac mu Joka i stric

398
Copac poteui amerikanske dolare zaboravie da se u
znoju lica svojega i s ramena svoga kruh svoj jede...

Kao da netko apnu: Stan' der, bolan! Ja stadoh i
pogledah prema merteku, jer mi se uini da otud glas doe.
U tom asu u se silna kripa, i jedna od poprenih greda
o koju bijah objesio tri etiri pleke i peu slanine tras...
ni dva koraka ispred mene. Da ne stadoh, pogiboh. Gledam
gredu: izobana nije, pukla nije, ve pravo kao da ju je netko
iz zida iupao. Nisam sklon da naravno vrhunaravnim
tumaim i oito skrovitim objanjavam, ma ovdje se moj
inae bistri razum dobrano zamuti. Ne zbog onog apta u
ovoj se bunoj tiini samoe vazda neto privida i priuka,
prirodno je ve zbog grede, koja oito privienje nije.
Gledam je, pipam je: otcijepila se nije, pukla nije, sama se
iz zida nije mogla iupati, ve da su je mievi nategli.
Mievi nisu, ni stotina ih ne bi abruni pomaklo, a kamoli
gredurinu.
to je, dakle?
Jedino sila neista, avaoska. A apat? Bit e od usta
mog anela straanina. Ma ovjeku je aneo straanin
uvijek uz rame, uz uho, pa zato bi se pod mertek zavlaio?
A apat doe ba otuda gdje se po don Pavlovu
govorenju nalazi lg onog siunog duia Proska. I ne
imadoh drugog razumna tumaenja, osim da su gredu
iupali oni obijesni duhovi o kojima je don Pavao
takoer govorio a Prosko im u posljednji as zlu namjeru
osujetio. Istina, to ovako brzopleto zakljuujem, no
stanovito odluih da se tim malo ozbiljnije pozabavim.

I ove godine udari na Krajinu sua i nerodica: to sunce
ne saga, otue krupa. Iz moje upe jo trojica momaka,

399
krnih kano gora, dobie ip-kartu i odoe preko debele
vode. Iz drugih upa ode ih jo i vie. Opustjet e ova
zemlja, ma opet i nee, jerbo je Gospodin u prokletstvu
svomu kao i u blagoslovu jednako postojan.
To dade povoda fra Rajmundu da se i opet javno na
vlast okomi, da je optui kako narod hotimice s djedovskog
ognjita u roblje alje, umjesto da mu javne radove otvori,
ceste i kole gradi, jerbo narod bez svoje inteligencije trup
je bez glave, konica bez matice, crkva bez sveenika i
nebo bez Boga. Ali njima je zgodnije da nepismenu raju
odgone u galijote i janjiare ili ovako, preko debela mora...
a ono malo i sluajno obrazovanih naih ljudi odvlae u
Italiju i njemake zemlje, da svojim blistavim umom
njihovu kulturu grade... od Klovia i Medulia do Kunia i
Bokovia...
Boe moj, uvijek li se na isto navraa, kao sveti Ivan na
Ljubite se meu sobom! i slijepi Katon Ceterum censeo
Carthaginem esse delendam. Ali od ovoga ni poljuljati,
kamoli razoriti.

Kad obave dnevne dunosti izmole asoslov, podijele
sakramente kakvu ivu ili umiruem gotovo svi upnici
cio bogovetni ostatak dana provode u posjetima i avrljanju
s okolinim upnicima, ili pak konja razigraju, pa uzbrdo i
nizbrdo, ili se sa seoskim momcima nadmeu kriljke i
kamena s ramena, ili se jednostavno po komilucima etkaju
i u seoske se razmirice spliu. Ovo ne iznosim ni da
ogovaram ni da kudim, ve da se vidi koliko besposlen pop
dragocjenog vremena ututanj pohari zujei zadovoljno k
muha na smetitu i u tom mu nerazumnom zujanju sva
duhovna ticala otupe, ba kano kad se prsti prekriju

400
uljevima, a uljevi se u kopita prometnu pa osjeti svilu
meu njima!
Jagodice prstiju treba uzdrati i njegovati. Ali uzalud ti i
njegovanje ako s njima vjeno neto ne dodiruje, ne pipa i
ne istrauje. I kao to slijepac vrcima prstiju moe i uh
vjetra napipati, tako i ovjek, dugo godina izotravanim
ticalima duhovnim, moe i ona najfinija eterina bia outiti
i putujui njihovim obrisom i sam im lik i oblik odrediti.
Poslije onog sluaja s gredom bijah se zavjetovao, da
sve svoje slobodno vrijeme posvetim izotravanju tih
duhovnih ticala. Zatvorio bih se meu etiri memljiva zida
upnog dvora, sjeo na hrastovu klupu, metnuo ruke u krilo i
zatvorio oi, te bih tako nepomian i ukipljen ostajao
satima. Ispoetka se nije nita dogaalo, osim to bi
uobiajene mrlje boja plutale ispod sputenih vjea,
umorili ve poznati umovi tiine i spopadala me
vrtoglavica.
Malo pomalo meu tim mnotvom bezoblinih
plutajuih mrlja, ponekad bi se javila jedna odreena oblika
i odreene boje. Nu kad bih je pokuao zadrati, hitro bi se
oku izmakla i sunovratila preko ruba ponora tmine. Gdjekad
bi se oglasio i poneki zvuk izdvojen iz onog opeg
nerazluivog snoplja umora, ali im bih uiljio uho, u tren
bi se izgubio, a s njime bi nestao i onaj cijeli umor, tako da
bi naas zavladao stravini gluhi mir kojega u prirodi i
nema, ona sablasna tiina to podsjea na zjalo paklenog
jezera i na as smrtni. Zatim bi opet veselo zaplovile boje i
razigrali ze zvukovi.
Iz dana u dan ona bi se izdvojena mrlja sve vie
uobliavala, sve due zadravala, a zvuk postajao sve
jasniji, tako da bih ponekad razabrao i pokoji oblikovan
glas, a meu prvima m i n, dok negdje pod konac

401
tree godine napornog razmatranja ona mrlja ne poprimi
ljudsko oblije, ma sitno, siuno, a opet u svakoj crti tako
otro udo jedno! I onda se to siuno djetinje lice
razvue u veseo i neuvredljiv smijeh: Hihi... pope!
Premda sam znao da jednom do slina mora doi, ipak
me srsi prooe, te se iz te obamrle ukoenosti trgoh ba
kao sneno pae kad mu na rep stane. I kao to bunovno
pae opet nepogreivo zna kud e pogledati, tako i ja
pogledah ba onu gredu, koja po don Pavlovim rijeima
bijae Proskovo utoite. Pogledah i imah to vidjeti! Iza
grede proviruje ono isto siuno i vragoljasto nasmijano
lice: Hihi... pope!
I tako poslije pune tri godine munog i strpljivog
trapljenja uspostavih prvi dodir s malim, jogunastim don
Pavlovim duiem....

Godine pete poslije Potrkina nestanka s proljea stie
pismo, a u pismu pie: Dragi pope, hvala budi Bogu, ja
sam zdravo i napokon dobro, to i tebi elim od Boga i od
srca svoga. Ded, molim te, poalji mi Antalagu i Jokalagu,
Galeu antina i Keka, Tutkala i Srbiguzicu, Dodijala i
Kekeza, a najpae imagu Maloga. Mogu ti rei, da e se
uskoro uti kako naoh njive i vinograde Gospodnje po
kojima emo pabiriti i paljikovati kao da anjemo i
trgamo. Zasad ti aljem sto i etrdeset kruna: podaj
svakome od imentovandh po deset kruna za popudbinu do
Sarajeva, gdje u ih priekati a preostalih pedeset tebi da
ree mise za mile duice djeda Kikaa i babe Anuke.
udi se to znam da je umrla. Ne udi se, jerbo svjetski
ovjek sve na tanjuru ima i ne eprka po anjku k vi dolje,
pa vam rose ni kosu ni otkosu ovo poslednje ne

402
razumijem niti u do Sudnjeg dana umjeti razumjeti. Ali,
poslah mu to je traio.

Danas, licem na Duhove, netom poslije velike mise
izioh iz crkve, probi mi ui neki piskutljivi glasi, koji
zvidae ba kao da na pitaljku zvidi: Protiv svake
boljkice i bolje, protiv svake tuge i nevolje, zubobolje,
trbobolje, srdobolje, kostobolje, protiv kuge i kolere,
posliine i tiike, protiv vrana i gavrana, skakavaca,
gundevalja protiv svega to ne valja... Gledam ja: stotine
se enskih ruku kao jedna njemu prua. Vidim ja: krune mu
daju, a on njima neke siune zamotuljie, plosnate, u
modru papiriu, kao cerotie neke. Pitam ja: tko je to i to
prodaje, a meni e stara imundua zlobno, ma ba zlobno:
Dobar ovjek pomae sirotinju, a ne ko ti! i zlonamjerno
mi stranjicu okrenu. Na to mi priskoi crkovinar Marjani
i objasni, da to neki nabonjak s Tijarice prodaje moi od
pomoi, komadie habita svetoga Ante. A ja iknuh, i
skoih k munja i k munja udarih nabonjaka, izdevetah
ga onako na prepad, ma ba akama izdevetah. I Bog zna
to bi se zbilo, da se lupe nekako ne iskobelja i ne umae u
brdo podvita repa, ba kao pae koje nitko drukije ne
pomilova nego ja njega. ene se najprije usplahirie, a onda
uestie i zagrajae, te na me drvljem i kamenjem, da im
milost Boju i pomo ljudsku kratim, da ih u jamu turam i
nikom ne dam da ih vadi; umjesto da im kao don Pavao
pomaem, ja jo po pomoniku Bojem k po avlu
paklenomu... Kad rekoh da ono nije pomonik Boji ve
vraji i lopua, i da ove krpetine to im po krunu prodaje
nisu od habita sveca iz Padove, ve od turskog otluka,
Matija-Opaklija ciknu k guja ljutica: Lae, pope, lae,
jerbo propast nau ite! Ite, jer da je ne ite zapis bi mi
ispisao, i moje rajno ne bi umrlo! i k ranjena lavica unese

403
mi se noktima u oi. A za njom se sve unesoe, pa udri i
udaraj: e pomorih im djecu, e pokrepah im ivinu, e krupom
im otukoh polja i vinograde, e bolestima ih sapeh i
rastoili... Bukti u njima k u suhoj kupini. I u tom uasu
poludjele vriske Matija-Opaklija, luda u oima, protenja
samo ono ludo um! i kano to se poskok hitro na nogu
baca, tako i ona svoje crne ampre na moj obraz baci i
povue. K da me stotinu munja zapara. A krv sveenika
umjesto da obuzda ludost, jo je vie oslobodi. I da me
Marjani s jo nekolicinom razboritih stvarno na rukama
ne iznese, lude bi me ene rastrgale.
Ne uzmi im za zlo, pope smiruju me crkovinari
nije ni njima lako. Otkad pokojni don Pavao preminu,
umnoie se smrti i bolesti, emeri svakojaki. Zar sam ja
za to kriv?! Nisi kriv, ma ljudi misle da bi ih sve to
minulo kad bi zapis u njedra turnuli. Nek turnu
kapulare! Oni me pogledae saalno: kapulari nemaju
tolike moi. Pii nam zapise, pope!
to mi je initi, milostivi Boe moj, to mi je initi
meu ovim kranskim poganima? Eto, molim, misim,
odjeu bolesniku blagosivam, gamad svakovrsnu po
poljima zaklinjem, procesije vodim, ne mrsim i postim,
svakako se trapim i svakovrsnu pokoru inim... Ali oni
zapise hoe! Hoe praznovjerje! E pa kad hoe, dat u im!
Ali u njima nee biti rijei arobnjakih i smumljakih. Bit
e samo rije tvoja, molitva i psalam tvoj...

I ove godine este po svom odlasku Potrka posla
stotinu i etrdeset kruna, a ja mu poslah novu devetoricu:
Miju Mrkuia reenog Izduak, jer se pogrda nakljuka
kruha i enjaka pa poda se dui, potom Marka Skoimia,
Ivana Silazia, Peru Ikiina zvana ambo, te reene:

404
Mlatila, ekaju, Kozmuza, imatala i Puljala, nazvana tako
to bi svagda i svugdje gdje trebalo i ne trebalo ui i gnjide
puljao.
Ona prva devetorica bijahu o Boiu svrnuli kui, a
kau da ne bi ni svraali, da ih Potrka ne nagna, budui se
kako veli zarekao don Pavlu, da e ljude, ma kud ih
vodio, svake godine djedovskom ognjitu vraati. Iz njihova
pripovijedanja razabrah, da hodaju ravnicama Srijema i
Slavonije i po selima svakovrsnu robu raznose: cic i bez,
dimit i cajg, somot i pipitu, uticu, telamadonu i
totigaznam. Potrka im robu nabavlja u Sarajevu kod nekog
udije aloma, a oni tu robu velju preprodaju po
selima raznosei je u ruksacima, eda bi se ispunilo: kruh e
svoj jesti s ramena svojega. A prst se Boji vidi jo i u
ovome: premda, velju, robu u ruksacima nosaju, tamonji ih
paori ne zovu ruksarima, ve torbarima, eda prosjaka
torba naprtnjaa ne ostane zaboravljena.
A ljudi iz okolinih sela na zapadu Krajine, uvi i
vidjevi da je ovima dobro, i sami se i na svoju ruku
otisnue za njima.

Danas mi ree moj dui Prosko: Hihi... to ste glupi vi
ljudi! Ne znate se zabavljati, ba se ne znate zabavljati...
(Otad pa sve do godine 1892. u dnevniku nema ni rijei
o upi i upljanima, o Krajini i krajinicima ili o bilo emu
iz ovog naeg opipljivog smrdljivog svijeta. Preko dvjesta
stranica dobrim dijelom nagrizenih od mieva
posveeno je Prosku i njegovim siunim duhovima,
njihovim vragolijama i huncutarijama. Vrijedno je
spomenuti samo to, da je don Petar u potpunosti preuzeo
don Pavlovu sliku duhovnoga svijeta, sazdana od

405
neizmjernoga mnotva duhova, od kojih vrsta vrstu samo za
dlaku nadvisuje.)

Gdjekad bih se svojim malim prijateljima potuio na zlu
kob svoga naroda. Nu oni kao da nisu imali smisla za
ljudsku patnju. Samo bi se obijesno cerekali: Hihi... vi
ljudi nemate ba nikakva smisla za zabavu!
U posljednje doba stadoe se pronositi glasovi, da e
koncem ovog stoljea, hoemo rei godine tisuu i
devetstote, nastupiti smak svijeta. Ljude ubrzo zahvati
strava, koja s vremenom nije jenjavala, ve rasla. Meni ta
strava bijae i neprilina i nerazumna. Smak svijeta, pa
to?! Veselimo se, brao, radujmo se! S nama e vrag
odnijeti sve puke i sve narode, sve banove i kraljeve, care i
cesare, sve one koji nas gnjetoe i satirae a tih u ovih
tisuu godina ne bje malen broj. I moje je sveeniko srce s
neiskazanom, upravo avaoskom nasladom po paklenim
krugovima smjetalo i razmjetalo sve ugnjetae svoga
naroda, sa svim njihovim silnicima svjetovnim i duhovnim,
i sa svim svecima njihovim, jest i sa svecima, jer su ti
njihovi sveci uli ili morali uti jauke iza Jauk-planine i dii
svoj glas za milost, za pravdu, za Boga. A ne digoe ga. U
pakao i sa svecima njihovim!... Oh, oprosti mi, Boe,
oprosti, ali ne mogu drukije sa srcem do dna ispunjenim
gorinom. Satari svijet ovaj, da moj narod muka oslobodi!
Oprosti! I sam znam da ga nee strti, ve polagano
svakih tisuu godina jo po jedan novi narod proklinjati i
tek kad posljednji prokune...
Koliko li e to tisua godina umirati narod moj i tvoj
narod, koji za te i za svetu vjeru tvoju poloi stotine tisua
ivota, stotine tisua muenika, pa mu opet ne dadoe ni
jednoga sveca, ni jednoga blaenika! Ili si ti moda odredio

406
da sveci, kao i pape, niu samo meu onima koji nasilja
ine, a ne meu onima nad kojim ih ine? Oprosti, oh
oprosti smuenoj dui mojoj i pameti krvlju zamuenoj!

Dvanaeste godine poslije Vukojarca svijet opet postade
donekle cjelovit i doreen: pojavie se starci. Istina, jo
mladi starci, ezdesetpetogodinjaci, a ipak starci. Bijahu to
starci samo u tijelu, u duama vie ne bi starakog spokoja
otaca i djedova njihovih. Zloin koji nad ocima uinie
ponovo oivi u njima, i ne u kajanju, ve u uasu da i njih
ne umore sinovi k to oni umorie oeve svoje u
grozovitoj godini Vukojarca. Ustreptali od strave i trepeta
prilie ranjenoj ivotinji koja uvijek pronae skriven kutak
da se smota, ali ne i nain da ranu zaboravi.

O sile! O uzgoritosti! O opute pokoene! O mjeine
podsaljene! O nepopravljive ludosti ljudske! U usporedbi i s
posljednjim od njih Kika bijae olienje skromnosti.
Odebljalo, zarudjelo, nadulo se, nalickalo, namirisalo.
Pljunulo na pekir i kamparan, pljunulo na sponjarice i
opanke, pa kapu sa zaslonom na uho naherilo, somotnu
jaketu koom potkrpilo, obuklo pumperice, nazulo
gojzerice, a kukavelj od Keka i izmice da se u njima
moe ogledati.
Sukance i biljce nazivaju jorganima, anjak
erpom, kutlau eflom a prevrtu lepinjom, pa
udarie u lepo i belo da sve poaavi. A kad im to ne
bez gnjeva spoitnem, ne vrijeajui se, ve me
pokroviteljski smiruju: Razumi, pope... sad smo ti svecki
ljudi. U Sremu se tako govori! Potom me suuesniki
bockaju laktom i namiguju: Pusti raju u brlogu... bar ti k

407
svecki ovjek razumi tamugajeto telegencija i mnoge
druge stvari!
I za ovo boino vrijeme dok su kod kue, vucaraju se
po okolnim selima, uglavnom po krmetinama, te junaki
zagrljeni pjevaju neke pogrdne pjesmice odozgo dovuene i
jo pogrdnije dvostihe gange, koje sami izmiljaju... ne
jedu ve deru, ne piju ve lou, treskaju ae i bocune,
lome epove i tapune, nek cure vide: tko hari, taj i tabai,
ovaj, ima!

Taman poeh zavrno misne evanelje: U poetku
bijae Rije i Rije bijae u Boga... kad se prolomi huka i
tutnjava, tako silna da je plitica na kaleu poskoila. Pravo
se ustraih. Nu remeta me smiri rekavi da to poljiki zidari
minama uravnavaju Prpinu Glavicu. Kad upitah zato,
odgovori mi: Zato to se s Potrkom pogodie, da e mu za
trinaest tisua fiorina dvore podignuti. Na to se osupnuh
gore nego od tutnjave: Trinaest tisua! Pa to je palac da se
i po Splitu namui traei ga! Na to se remeta saalno
osmijehne kako to ja toboe ne razumijem i objasni:
Nije to zbog koristi i potrebe, ve zbog ae Jokaa.
Boe moj, ima li te budalatine pred kojom e prkos
ustuknuti?!

(Odavde don Petar ponovo uranja u jalova razmatranja i
traenje odgonetke dviju kvadratura kruga: shvaanje
ustrojstva carstva duhova i jadikovanje nad rjeenjem kao
Bog vjenog hrvatskog pitanja.)

408
 SVAKE NEDJELJE CVJETNICA A RADNI
DANI K JESENSKO LIE

Sad je na meni rednost, kume Matane! Molit u

fijeno: balu cica, balu dimita, balu telamadone...
Niskorasti ljudi na mnogo naina izraavaju svoju
veliinu. Keko ju je naglaavao posebno fijenim,
rijeima, probranim. Primjerice nikad ne bi rekao: Mara je
rodila ili Mara se obabila, ve: Kuma se Mara sretno
isprtila. Naglaavao ju je jo fijenijim naglaskom, i
najfijenijom odjeom: karirano gizdelinsko odijelo,
zapravo djeje odjelce, izmice s visokom petom, izmice u
kojima si se mogao i u pono ogledati. Potomstva nemam,
nije mi k kerovu kost glodati odjedared, ve k estitu
gospodaru ljudski ivot proivjeti, ist i opran!
Dok je taj i takav i mnogo opirniji Keko nabrajao sve
to mu treba, Potrka je sa svojim vjeno slatkastim
smijekom, gledao preko njega u ovjeka to se upravo
pojavio u vratima.
Gotovo, brao, gotovo zapljeska rukama za
jutroske gotovo! Tko se jo ne podmiri, podmirit e se
popodne kad i oni iz Inije.

409
 Kako ti to odjerared? I zato ti to odjedared, kako da
kaem... uotri se Keko, ma opet uljudnim glasom
svjetskoga ovjeka I zato ti, uzmimo, ba na meni i
nekako olako, bez crne i bijele, odjedared?!
Ne ljuti se, kume Keko slatkasto e Potrka ja
vas, eto k kvoka pilie, i vezirsku vam gozbu za trideseti
roendan... Valja i mene razumjeti. Viu, eto odjedared,
Malog imagu u vratima, a zna po kakvu ga posliu kui
poslah, pa mi srce odjedared ustreperi, da ne kaem jo i
gore odjedared... ali to podrugljivo i bezobrazno
odjedared tako fino u fini smjei zavi, da ga nitko, a
ponajmanje Keko bezobraznim ne outi. I s tim istim
irokim smijekom izgura ovjeuljka i sve ostale iz sobice,
nabijene svakovrsnom konanom i pamunom robom,
prijateljski prebaci ruku preko imagina ramena i uvede ga
u bogato opremljenu spavau sobu.
A gdje ti je Totica, vatra-udovica? upita imaga
znatieljno se osvrui po praznoj kui.
Potrki milo to mu za sulonicu pita, milo i ono vatra-
udovica, te se kao sit maak zadovoljno oblizuje, a usput
se, toboe, od imagina miljenja ograuje:
Mui, imaga Mali, duo vodnjikava! Kakva vatra!
Ni pepeo! Eno ti je na pjevanoj misi, a bila je s nama i na
ranoj. Kad bi mogla u oena bi se prometnula.
A obno? namigne mu suuesniki imaga Mali.
I obno ti je takva, dua moja prilenika! Hehe...
imaga Mali, dok sva tri dijela ruarja ne prebere, ta ti ni
bogu noge ne rastavlja!
A poslije? ustraja s bezobraznim smijekom
imaga Mali.

410
 A poslije joj vrazi ne bi noge sastavili... nakesi se
Potrka, leimice se hitnu na postelju, podmetnu pod glavu
tri jastuka od samih pahuljica, pokaza imagi stolicu do
prozora Sad mi sjedni, radosti moja jedva doekana, pa
onako polagano, natenane...
Ne umijem ti ja ko Keko, araj i pirlitaj. U mene ti je to
je: odrei, pa gotovo! Stvar ti je kod kue naopaka. aa ti
jo uvijek vadi dukate iz Fatine jame, mater ti se skovrljila
ko draa koviljaa i da joj nije udatih keri odavna bi crkla
od glada. Brat ti Andrijica cara slui, Marija Poprda
neprestance nagovara najmlau ti sestru Ljubicu da na svoju
ruku u pronju krenu, nu osim nagovora i razgovora ni
kaike prge. Eto, unaprijed ti rekoh, u mene ti pirlitanja
nema.
Nema, brajo, nema smjeka se Potrka gledajui u
strop ma opet svaka tvoja meni bombon u usta. Nego,
milo moje odreipagotovo, udari der onu o Fatinoj jami!
Stoput sam ti udario! brani se imaga.
I sto prvi milo mi je uti. Ded udari! Ma ne odmah o
Fatinoj jami, ve zahvati malo izdaljega.
O svim Kikaevima?
Ded o svima, a Jokaa mi prikraji, k to bi rekli
vabe u Iniji: Cukar kom cu lec! Natoi mul ljivovice,
za jezik ti nema boljeg maziva.
imaga Mali natoi i zagrcnu se:
Ljuta li je, svi joj avli na krtenju bili! Ma moram ti
s aom poeti i zavriti, jerbo se drukije ne moe.
A ti kako moe promekolji se Potrka u postelji,
da se to udobnije mjesti.
Godina Vukojarca doe, i da ne bi tebe, moj
Matane... Potrku su ve dugo nazivali krsnim imenom,

411
jer ne moe svakakav nadimak krpiti odraslu i k toma
bogatu ovjeku, pogotovo ako ti se na nj osloniti.
Preskoimo tu prokletu godinu sumorno se brani
Matan-Potrka i davdanju mi dobrotu zavij u duu ko
krianiju u list duhana.
Onda emo ovako... okretan je imaga Kad ti
ono od kue ispari...
E, e, od onda, od onda... razblai se Potrka i stade
se zadovoljno milovati po bradi i podbratku.
Kad ti ono ode, ljudi ap! za tape, sunce slijepo i
garavo, bolje ita nego nita. Zgrabie svi, pa i Joka zgrabi
Mariju Poprdu, Slavu Pelintravu i nejaka Andrijicu. U tu
stopu potijer: Stan, Jokau, grom te ne ubio! Mutuluk mi
vadi, donosim ti sto dolera amerikanskih! A Joka ti
prije nego i uze dolere zavitla u kupinu sve tape i sve
torbe. Onda isnu i podvrisnu: Juhu... I Jokau dade Bog
vime bez krave!
I da ti ne duim, kupi u Bepa Katunaria soli, ita i
loja za godinu, a s onim to ostade u krmu: Dok sam da
sam, nek sam Hasan! I druge godine doe sto dolera
amerikanskih, a tree stotinu i pedeset, samo ovi ne dooe
od brata ti Krile, ve od minerske kompani, u ijoj
mini Krile zaglavi. Ne prosuzi Joka ve veli: Nema
Krile milog, ima grebene kompani! Plaat e ona meni za
mog nejaka! Don Petar mu iskiti pismo, a kompani,
brate, odmah otpisa i veli, da je ono bila jednokratna
ispomo, i bog te veselio! Sad se Joka rasplaka za sinom,
rascvili se k ljuta godina, kose upa, iz krme ne izlazi:
vinom emer gasi. Kad pohari ono dolera, stade smicati
to Kika namae, dok este godine i posljednij doi ne
ode na inkanat. Suza za oko, bukara za zub, iz krme ne

412
izlazi, a u krmara veresije nema. Kud e, to e, o jade, o
stomorice!
Hehe... prekinu ga Matan Ostavi der to za
poslije, dunje ti! Sad malo na strica Copca uzjai.
imagi Malom nije teko gusle promijeniti, pa nastavi
kao da je o Copcu cijelo vrijeme i govorio:
Copcu dvostruk potijer dolazi, sunce slijepo, i
dvostruke dolere donosi: ja od Vrtirepke, ja od Luke.
Kakva pronja, brate! Osilio, opernatio, svetaku odoru
radnim danom nosa, dvaput se u tjednu brije, a u crkvi se
istee i propinje na onim kljakavim nogama, ne bi li preko
sviju pogledao, ne bi li ga svi vidjeli. More mu do koljena,
planina do pupka! I to dalje, sve to gore. Ba one godine
kad Krile zaglavi a pust glas jo ne doe licem na
Braenevo, dok smo svi ispred presvetog sakramenta
koljena uljali i povor lomili, moj ti Copac ustade, ispe se
na one kljakave noge i povika iz svega glasa: Isukrste moj
u zlatu i svetoj braenici, iskoi na as iz presjajnog obrua
i reci puku svomu: Ovo je Copac moj ljubljeni, kom ste se
svi rugali zbog pobonosti prevelike, i stoga ga nadarih
dolerima amerikanskim! Razgnjevi li se Bog poradi toga
ili poradi ega drugoga ne umijem ti rei, ma od tada vie
ne doe nijedan doler amerikanski. S one bogohule
zamrzi ga i selo i don Petar. Ma opet don Petar srca
oprostiva, raali se nad kljastom budalom i nejakom mu
djeicom, te Vrtirepki iskiti knjigu alovitu, ma ba
alovitu, da bi se i vuk pola ovce odrekao. Knjigu kiti,
odgovora nema. I tek druge godine o Maloj Gospi otpisa
Vrtirepka:
Darling pope, duo moja! Tvoja mila letar srcu
primila i u srcu se rasplakala. Ma u nas Amerikana hart
je hart, a rizn je rizn, to e rei: to pameti prilii.

413
Pita me za Luku i to ai ne alje dolere? Sunce moje,
Luka ti je radijo s pokojnim Krilon Jokaevin u istoj
majni, sve dok se Krili ne dogodi oni eksident. Unda
Luka ree: Darling, duo, sele moja, ne doo' ti ja u
goulden Ameriku da u majni kosti ostavim, ve da
gouldon deset mazga natovarin, i dok to ne obavin ne
trai me, dim san ti i para! Vidim ja, spopala ga gould-
fivar, groznica od zlata, i kud u ti ga, jadna, trait; nije ti
Amerika Jercegovina do Sudnjega dana tri, nee je
optrati! Stoga, darling pope, duo mirisna, porui ai da
mu od Luke zadugo gejna nije. A nije ni od mene, jerbo
ve peto dite mi kaemo ajld pod srcon nosan,
zapravo esto ako raunamo ono ta san ga Dou u dotu
donila. Pope darling, duo pravedna, i sam zna da Do vie
nije mladikovina, pa ako se i njemu kakav eksident
dogodi, ko e pogledati na uidou sa estero orfana,
siroadi! Stoga ti sve ta imamo na benk meemo, da u
nevolji nevolju za rep povuemo. A ti, pope darling, duo
ugodna i milostiva, porui ai nek uzdri stanje Kdkaevo i
nek malo po Jercegovini pulja, ka' ta smo s didon Kikaon
puljali i na ton puljanju pusto Kikaevo stanje stekli i
namakli...
Ispuljalo se, moja Vrtirepko, ispuljalo... s lanom
e suuti Potrka, ba kao da Vrtirepku gleda i njoj govori.
Potom se slatkasto obliznu i namignu imagi Uh, srce
mi raskrabi... A to bi s tetkom Podlivoguzom, trn ga...
to bi bilo! Od krvi ti je Kikaeve, pa e ga
prokletstvo oprljiti! A na uvredu osjetljiv ko govnovalj na
galebinu! Hehe... Moj Matane, kog mlada u badnju prezira
pokriva mutapom poruga, a on smireno pod eninim
prknom prede, nee ga ni stara uspaliti i na budalatinu
nagnati! Lani u vraju Antuka Bendin naeo prut, a ono
crvi akom i lopatom. Svima nam utroba u grlo, a

414
Podlivoguz samo zaagri okom: Valja i crve razumjet. I
njima je prut sladak. Ljudi, brao, to u slatku nie gorko
nije! Pa razjapi one puste valetine i na prut i na crve.
Ogadi der ivot takvu ovjeku, svi mu vrazi dlake iz prkna
upali, a balegari mu u njih breculje zavijali! Da mu k
vama Kikaevim ne bi pala krv na oi! Taj ti eninstvo nit
smie nit zaputa, ve ujarmi Livoguzu, pa ori i anji, sadi i
vadi. Pod jesen torbu na rame, tap u ruku, pa sam u
Hercegovinu i primorje: malo moli, malo obrlati, i s punom
vreom kui. Zimi pod sukancem potpaoi Livoguzu, pa
krei i krei dok ih etvero ne iskresa: Dunju i Vinju,
Trnovau i Oskoruu. I samo se u tom porodu prst Boji
vidi: ne daje podrepu sina, ve gole spiulje, da na
podrepstvo nove podrepe nasadi. Eto, nije mu loe, nije...
Neka, neka! Ne nosim ja zlu krv na njega. A sad,
gucni malo, pa razvezi o Jokau, ma onako, po turski,
natenane...
imagu Malog nije dvaput moliti, odlomi jo jednu
ljivovicu i pljesnu se po koljenu da jezik bolje razvee:
E tu smo, pa neka smo! Kad se pae na eer
naomei moe s njim to mu milo i nemilo. Dubit e ti i na
repu, i na uhu, i na trepavici. Ne kaem da ti je aa pae,
ma vino je eer. Isparie doleri, isparie doii, ma
krma ispariti ne moe, Selo se malice isporavilo, nije
vie: lezi pa umri. Nekima djeca u Americi, neke ti povue,
a i prosjaki se puti proistili. Ima ih podosta kojima mimo
soli, ita i loja ostane koji banovac i za au vina. A kad ti
banovac zauka u depu, vrat se sam od sebe sue da
komiju bar za dlaku nadvisi. I tako ti svi rasti, rasti k
trava u snu... a gdje e vie izrasti ve pred sinom prvog
gose u Krajini. A, eto Kikaev ti se sinak k pae oko

415
koljena mota, milo okom prevre i repom o salid tucka. O
radosti! I tko mu ne bi platio bukaru vina! Bi bavu!
Dato, gospeti! Ako im uzmanjka, Matan e poslati
samo da mi ga u glibu suzdre! Hehe... Jokau, Jokau,
budalasti Jokau... Ded, imaga Mali, ded srce medeno,
duu mi zaeeri!
A imaga Mali stade sladiti i eeriti:
Muko slavna, to sve od njega ne radie! Nema ti u
nas plesa ni cirkusa, ni kurava s kojima bi se ovjek proveo,
a svakom provoda treba. Muko slavna, alosna, to sve od
njega ne inie! Nasred krme baci nabijenu vreu sunja:
N kokice uspaljenice, n! Skoi der i pokopuni! A Joka
bi skakao i kopunio. A sad zastrui krilom i kukurijei!
Sad se propni na stol, k na magaricu i alovito njai!
Kopitni se k bedevija u vraju i zari! A sad se burljaj
k krmak u rovanju i roki!... On bi kukurijekao, njakao,
rzao, roktao, a nijedno nije znao, i ba zato to nije znao,
svi bi pucali od smijeha, samo bi Bog kriom zaplakao...
Ima Bog nad im i pametnijim plakati otrese se
Potrka a ti Boga ne uplii dok o pogrdi govori!
aa ti je predbaci mu imaga, no videi no u
Matanovu oku, u as uvi Nije bilo te vraje domisli kojoj
se ne bi domislili. A najgori meu njima onaj smutljivac,
imenjak ti Matan Bilin. Sjea li se kad se ono zet ti, Do
Amerikanac, raspripovijedao o pjevaicama po salunima?
Toga se i Bilin sjetio, pa e jedne nedjelje iz ista mira:
Nije druge Jokau, od danas e nam biti pjevaica! A
Joka razvali pijane zube: Dato u! A vi ete me tipat za
guzicu! i odmah se stade vrtjeti i poskakivati u onim
hlaetinama na promaju, to umjesto depova imaju samo
proreze, da ovjek kroz njih moe slobodno ruku zavui i
meu nogama proeati ono malo nesree, to je uvijek neki

416
vrag napada, jal znoj, jal svrab, jal u, jal buha, jal krpelj,
jal gamad svaka. Ne moe to ovako vrti glavom Matan
Bilin, a zna kako on zna snudeno vrtjeti ne moe u tim
akiretinama! Ve nogavice lijepo podrei, a otluk
pomalo izrezuj, dok suknjicu ne naini, suknjicu repaticu
kakvu prava pjevaica nosa! Za svaku e nogavicu dobiti
po bukaru vina, a za svaku podlanicu proparanoga au. Je
li poteno? Ti samo skakui, rezuckaj i pjevuckaj, ja u ti
pjesmice sklanjati! aa ti skakui, pjevuckaj i rezuckaj
dok ne bi cijeli otluk iskajiio, dok hlae ne bi u repatu
suknjicu pretvorio. A ti bi repi vijorili i mlatarili oko gole
guzice i gole sramote, muko slavna, alosna... Jadna ti
mater Maruka repe po noi sastavljaj, a Joka ih po danu
opet paraj, pa skakui i pjevuckaj Biline pjesmice. A
pjesmice... boe-sauvaj! Prolo je bogme i tri mjeseca dok
pop zato ne dou; prije i ne mogae douti, jer godinama iz
kue ne izlazi, ve se u onaj memljivi budak zakukuljio,
zamumuljio, vele, pokoru ini. Nu kad dou, odmah skoi,
pa ko munja oei po Matanu Bilinu, po Jokau, po cijelom
selu. Veli: Sodoma i Gomora! Veli: Ognjem i
sumporom! Veli: Mlinski kamen! Onda se smiri, pa e
ljudski: Nije meni to Joka budalae, ve to mi
skaradnim pjesmicama sablanjava malene! A maleni avli
znaju vie od nas starih. I to se pop vie ljuti, Joka
budalastije plee, a Matan Bilin pogrdnije pjesmice sklanja.
Kad jedne nedjelje Joka zavri novu pjesmicu, na uenje
sviju, don Petar ree: Kad drukije ne moe, onda bar to
pjevaj. Neduno je! A zna li kakva je to neduna
pjesmica bila? Evo kakva, radosti moja pogrdna:
Imao sam etri konja,
etri dripca iz kamena,
etri sedla imirova i
kobilu bedeviju.

417
 Ustreme se etri konja,
etri dripca iz kremena
na kobilu bedeviju.
Ja potciknu' etri konja:
Bi', nevoljo, od tog vonja!
Pa se mai' za kandiju
i za sablju nakrivliju,
i sasiko' etri konja,
etri dripca iz kremena,
etri sedla imirova,
pa mlad sko' na bedeviju!
Pijmo, brao, iju, iju...
Hehehe... stade se Matan svijati i za trbuh hvatati
... zacenit u se, avle jedan pakleni... pupak e mi se od
smijeha odrijeiti...
Taj razuzdani, nezaustavljivi smijeh prekinu mali Keko,
koji uleti nekako sav usplahiren:
Kume Matane, ljudi kau da im pia moe odjedared
uzmanjkati. A nije dobro da ba na tvoj asni i astohlepni
roendan, i to trideseti, molit u fijeno, odjedared pia
zemaljskoga uzmanjka.
Matan na nj izdrelji nasmijane oi, kao da pita: Otkud
sad ovo ovjeulje?!, a onda se uozbilji:
Gospeti, skoite do krme i donesite koliko vam
treba. Neka ika Mikleu upie na moj raun. I, molit u
fijeno, pustite me dok s ovjekom divanim odjedared!
Kad Keko ode, imaga Mali zatrepta oicama na
Matana, ba ko to mi gubicom trepee na slaninu:
Da ti odreem onu o Fatinoj jami?

418
 Ne rei, brate, ne rei moleivo e Matan ve
razvezi i raspredi, jerbo mi ni kruka batvaa od toga nije
sonija.
imaga trgnu jo jednu ljivovicu, obrisa usta rukavom,
ma onako s uivanjem, na iroko, i strignu obrvama kao da
njima poetnu rije hvata.
Brat ti Andrijica taman navrio petnaestu. Osvrnu se
mome, siroe, osvrnu se i pogleda, svud jad na se, a tri u
se! Kud e? to e? Iz kamena nee zrno, man puano. Od
pronje nejaku samcu vajde nije. Zametnu se motiicom,
pa s nadniarima u koljarske vinograde. Pod jesen se vrnu
kui s ono siromane zaradice; kakva je takva je, dijete na
nju ponosno, postade ovjek. I ba tog istog dana naletjee
Cigani kotlorkrpe i kalaisari. Meu njima gatara Fata, vrag
joj zmijski ivot oko repa namata'! Kako doe, tako se srui
na pijana Jokaa, aku mu na silu razmota, pa udri itaj iz
dlana, udri uitaj dok sve ne iita, od devendjeda Prpe
naovamo. Na koncu oei po Kikau i po tebi. Sve zna, jade
moj, kuka pasja!
Teko li joj znati! osmjehne se Matan.
imaga mu namignu pa nastavi:
Veli kuka, a da joj se ni trepavica o trepavicu ne
oee, veli: O, o! U, u,... Br, br, mre... stari ti bee
ukvaren, mnogo ukvaren, da ga u grob pogani... Br, br,
lele to to bee? Pre neg parnu, uuu... mnogo ukvaren, sve
svoje i tvoje unuku zavesti... I sin ti Potrka ukvaren, jo vie
od dede, uuu... mnogo ukvaren, da gu u majku secka...
'tede sve tvoje da uzme i tebe da pod komandu, da gu u
majku secka... Mnogo ukvaren, i mnogo paru vole! I sve
e za paru da da, a poslednju na kurvu da spiska, mre,
gadan bekrija...

419
 Aha! osladi se Potrka E, Fato, Fato, mnogo si
ukvarena... Hehe... Matan e i posljednju paru od kurvu da
izvue... Sveti moj Ante, koliko li robe prodadoh kurvama, i
to skuplje nego ikomu!
imaga mu od srca u smijehu pomoe, pa nastavi:
Izdreljio oi Joka, izdreljilo cijelo selo, gdje nee
kad ti zmija onim vrajim crnim okom sa sedmerostruke
tajne katance obija. Jo nitko ne zna da je to Matana Bilina
maslo. Onda na kraju Fata zaguguta: Triput sedam
dvadeset i jedan! Da pamti, lepi gospodin, da mi gu lepo
pamti! Triput sedam dvadeset i jedan up dukati od caru
Trojanu! Ona e mu odati gdje se ti upovi nalaze, ako je
estito nadari. I da ti ne duim, to estito iznese svu
Andrijiinu zaradu, koju mu Joka na oi ote. Zadovoljna
Fata, ma ne da znati da je zadovoljna, ve ree: Kad nije
vie i to je lepo, lepi gospodin... Sad e Fata da ti gu kae, a
ti e da gu dobro pamti... Kandilo e da pali, lepi
gospodin, i sve liturgije da poje kad nae to gu trai, i
e posle da Fatu ljubi gdje gu samo majka ljubi... Ti ima
kuu i iza kuu jamu, velika jama, mnogo velika... Triput
sedam dvadeset i jedan seanj od tvoju kuu e kamen da
vadi, da gu vadi sedam arini! Na sedam arini e da
nae zmijska koulja. Na druge sedam arini e da nae
kost ot zmiju. I kost i koulja ot zmiju e u raku da dene,
e da ukopa i da gu na grob kosi krst prebije, jer to kost i
koulja ot svetu zmiju... Zatim, lepi gospodin, e da kamen
vadi jo sedam arini i e da nae tri ivu zmiju riovku.
Ne da gu ubija, lepi gospodin, neg da u emane udara.
Zmije voledu emane, mnogo voledu emane, ko ti rakija,
lepi gospodin. U emane da udara i svirkom da ih pija i
opija, i kad budu do dasku... e opet da udara u emane,
a tvoj e ovaj dobri sin... lepo dete, lepi gospodin, mnogo

420
lepo da gu cune i pojede... ispod pijanu zmiju e da krade
triput sedam dvadeset i jedan up dukati ot caru Trojanu!
U emane da udara! A udari li kako? smijucka
se Potrka.
O, udari! Dan i no, no i dan! Nema ti vie ni krme
ni pjevaice. Puljkaj kamen po kamen, koji ne moe
ispuljkati, maljem izrabijaj. I da ti ne duim, u ove tri
godine ispuljka dobrih petnaest arina.
A nae li zmijske kosti i kouljicu?
Ih! Ko da je Matan Bilin poginuo da ne bi naao!
I nitko mu ne oda, da je Matan u Fatu Duha svetog
ulio?
Ma kako ne oda! Cijelo mu selo stoput ree! I ba ga
to osokoli, jer bi inije moebiti i pameti doao. 0vako veli:
Zavidljivci! Sad svata izmiljaju ne bi li me zaludili!
Pop opet kae: Ostavite ga u ludosti njegovoj. Bolje je da
jamu i zubom kopa, nego da mi sablanjava malene!... A
sad, milo moje, o dvorima...
Ne jo, brajo, ne jo, duo brzokazna! zavapi
Matan kao da svi prosjaci iz njeg zavapie ded jo koju
odozdo, zna da mi je jezik ovdje a uho dolje.
imaga Mali nekako se nevoljko promekolji, dosta mu
pripovijedanja, a opet obveze su prema Potrki prevelike.
to u ti kazati ipak poe kad i sam zna kako
je kad se ljudi razmile po svijetu, a nas je, Bogu budi hvala,
i ovdje, i u Americi, u prosjaiji i nadniariji, mladost u
vojsci... kod kue starost i enskadija, a enskadiji se ono
nevolje ueglo... vonja dalje od ugana sala... nije to ono
malo dok se ovjek iz pronje vrati, pa te ohladi u slami.
Mjeseci su to, pa i godina... Uspali se, brate, uspali se da je

421
sveta... Oduit se mora: jal u bijesu, jal u lijesu. Zna kako
je kad se i Gavranua osmjelila kljunom na pukara.
Na Zelu? Ma nemoj! poskoi Matan i osjeti kako
mu srce od radosti rebra razbija E neka, neka... Ima
pravde, ima Boga!
Vraga pravde, moj Matane! Dobro jede i pije, nita
ne radi, slijepim se iinja. Nekidan se nevjesta Gavranua,
jedna glava sto jezika, prodera na nj da dabe kruh jede, da
bi mogao bar kravu na pau. Zele samo zabaci glavu, pa e
k iz badnja: Ne vidim ti je, nevjesto, da je k planina! A
Matan Bilin, sotona paklena, samo pucnu prstima: N! I
hitnu banovac u zrak. Jo ga pravo i ne hitnu, ono puka
kue, a banovac k vragu. Zasikta Gavranua k arulja o
jematvi: A u banovac vidi balin udjeti! Ne vidim ti ja,
nevoljo enska, ne vidim, ve onako od oka!
Hehehe... nasmija se Matan, a onda stisnu zube...
vrag ti ga krvava odnio! i opet se javi ona luda no
priklana ovna i rumen cvijet na elu nedozrela momia.
Nekidan starog Antiu Kuljaeva... nastavi imaga
Mali Zna Antiu, lijepi ti ga ava' odnio... lud li je, to
li li je... Jedini se u Krajini s popovima i fratrima bode i
svoju vjeru vjeruje. Nekidan ga, velju, silimice u crkvu
spratie i uz oltar privezae. Pop prebaci tolu preko ramena
pa ga upita: Antia, edo Boje, vjeruje li u Boga Oca
Svemoguega? On ree: Vjerujem! A u Isusa Sina
Njegova Jedinoroenoga? A on ree: Jk vaalaj dok je
stari iv!
Jk valaj dok je stari iv! ponovi Matan s
odobravanjem i prijetnjom, i kao bludnica u perje i on zaas
uroni u slatki san o Kikaevu vremenu u kojemu se nita ne
dogaae ni sluajno, ni postrance. Jedan je gospodar na
nebu i jedan na zemlji. E Jokau, Jokau, do smrti e

422
proklinjati as u kojemu tvoja luda pamet pametnu htjede
doskoiti! Dvanaest godina, punih dvanaest godina
potucanja od nemila do nedraga... Vraga se potuca! To
samo ukleto tijelo krui, dok mu je duh vazda dolje, u
kamen ukopan, duh pun mrnje i paklene naslade, avaoski
duh, to se unaprijed raduje neminovnoj propasti Kikaeve
kue koja ga sramotno odbaci. Stoga i ne prekri zakletvu
kojom se don Pavlu zakle: ma kud hodio svake e se godine
kui vraati ta on je uvijek kod kue, ukopan u Prpinu
Glavicu zauvijek i zavazda!
imaga Mali, duo izgubljena, razumije li, imaga
Mali, kako to ovud glavinjam a dolje sam ukopan, ovdje
spavam a tamo snivam, ovdje diem za onim uzdiem?
Jede meso, jede ono tebe; vino pije, ono te ispija; prevre
Toticu, ono prstom u spuvu! Ovdje ti nema ni dana ni
noi, ve vazda ono gluho doba izmeu psa i vuka. Tui u
tuemu! Cigani, brate, Cigani to umjesto kalaisarskoga
saka torbarski ruksak nosamo. I uzalud ti uzdranje, uzalud
ti fiorini i dukati! Evo, s ove postelje mogu ti danaske kupiti
kojeg hoe grebenog paora od Golubinaca do Hrtkovaca,
pa opet i onaj posljednji goljo gleda na me s najvie
planine! A i pravo je tako. Jerbo on je goso na svojoj njivi,
a mi mlatarala i putobijci, prosjaci k to smo i bili...
pumperice ne prekrie dronjke! Da se i u samo zlato
okujemo, opet ispod njega: koa prosjaka!
Da mu je Potrka i sto puta uinio koliko je uinio,
imaga se Mali s ovom bogohulom ne moe sloiti:
Mui, Matane, mui arhanela ti Mijovila i svega oko
njega, mui, izbavitelju na, vraga ne mri, due ne grijei!
Jest da je: gavljaj blato do koljena, koljenima paorske
pragove obijaj i po kii i po krupi, i po snijegu i po ledu,
spavaj po sjenicima i plastovima... Jest, da je koa

423
prosjaka, ma opet je potkoena: kruha, luka i slanine
koliko ti dua hoe; gdjekad se u paora i kaikom mai, a
nedjeljom se, bogme, i odoji na ranju zarumeni! A dolje
i kad je najbolje: prst katradine u kotlu ratike, oka
bakalara, u urlinu bunaru krumpira, naprstak vrljaka u
anjku pure... a inije, jade roeni, zub o erenj, jad o
emer i suzu na oko! Mui, izbavitelju na, ti k da
zaboravi iz kakve nas osoke izvue! Vjeruj mi dui, svu
bismo godinu ovuda galebinu lizali i brabonjcima se
zalagali, samo za ono oko Boia kod kue... brajo roeni,
obue se k doktur i samo se etka od Ciste do
Lovrea, od Arana do Studenaca, pa po varou
Imotskomu! A narod ukipljen stoji i gleda, cure se u aku
smijuckaju, stidljivo, brate, stidljivo i edno, svima oi k
elje a elje k lopari... Sve jedno na drugo mirka i laktom
se gurka: Otkud ovolika gospoda dokturi!? Mui, bolan,
nama srce u grlo, gizda kiku die k da je brenuje. A ti sve
odozgo k s planine, k s devetog neba gleda negdje dolje
u paklenoj dubini ono skovrljene sirotinje i tek poslije duga,
duga propitkivanja udostoji se brata prepoznati!
A je li se i on skovrljio? prekinu ga Potrka.
Tko to?
Joka, da tko drugi!
Ti jedno te isto k i kukavica: ku-ku! Nije, vrag ti ga
odnio. Uspravniji je nego ikad. I to blii dukatima, sve se
vie isporavlja.
Hehe... Toj u Fati tri spomenika podignuti... Veli,
oni dolje gledaju u vas k aba u konja? A gledaju li u
mene, ovako na daljinu? A? A u dvore?... Stani, neba ti! Je
li ljepe rei: Matanovi dvori ih dvori Matanovi?
Ne snalazim ti se ja u tomu. Priupitaj guslare, oni ti
ve o dvorima i pjesmice sklanjaju. O, moj Matane, jesu

424
dvori, kuerina neviena. Na dva boja, majko moja, dugaki
ko imatorje. epure li se, epure, paune li se, paune... k
iv insan. Cigla se crveni, prva u Krajini, a kapci k trava
zelena... A gledaju odozgo, s Prpine Glavice, gledaju, velju,
k jogunjasto june i gizdavo djevoje.
A gleda li on u njih?
Tko?
Ma aa mi Joka, da tko! ljutnu se Potrka.
Gleda, gleda, ma bolje bi bilo da ne gleda. Samo
pijucka u stranu i ronza: Ih, to mi se ona moja previta
grebiina tim govnom pri! Kad se ar doepam, ovakve
u za kokoinjac sagraditi! Nije da govori, ve i misli tako;
moj Matane.
Ubrzo e promijeniti miljenje i opet veseo
smjeak zaigra na asak zamuenim obrazima imaga
Mali, da je bezdanka, ne bi je nasuli ni oni koji su je
nasipali. A kad su je do vrha nasuli, duboka nije.
Jo arin dva, pa e i maklin o stanac! A ispod stanca,
imaga Mali, ispod ivca kamena nema ar ni za ludu
Jokaevu pamet!
Nu, bogareti... iskreno se zaudi imaga.
E, bogareti! Treba malo munuti glavom, imaga
Mali, Des mozges... E, Jokau, Jokau, kad kljun o ivac,
i ti e mi izduiti, smrdljiva vukodlaka mjeino!
imaga Mali kao uostalom i nitko iz sela ni iz
okolia nije mogao ni razumjeti a kamoli odobriti zlu krv
koju Potrka tolike godine na oca nosi. Dobro, kad mrena na
oi. I majku se zakolje. Ili kad je strava, kao u godini
Vukojarca. Ali ovako!
Potuj oca i majku ako hoe biti estit i dugovjean
na zemlji! bojaljivo proapta imaga.

425
 Kad ti to tako dobro zna Zapovijedi podrugnu se
Potrka onda posigurno znade i to, da je u nebu vea
radost poradi jedne naene ovce, nego poradi devedeset i
devet u toru! E pa kad to zna, imaga Mali, poganine
veliki, onda bi morao znati da te ne mogu nai ako se ne
izgubi, da se ne moe pokajati ako ne sagrijei! A od
grijeha i pokajanja slaeg slada nema! Razumi, imaga
Mali, da se i Bog greniku veseli! Razumi, da je greben
ivot pravednika! zadovoljan sam sa sobom zatvori oi i
razvue usne u nekakav mekan i trepetav smijeak.
imaga ne ree nita, ve privuen bukom iz bate
odmae malo zavjesu na prozoru i stade promatrati
vrpoljenje ve dobrano ponapitih torbara. Povue ga elja
da se umijea meu njih. Vidjevi da Matan spava, uputi se
vratima na vrcima prstiju. I taman kad prihvati kvaku,
oinu ga Potrkin glas:
Ne tri od ljivovice dudari, nevoljo moja... jer ljiva
je ljiva, uvijek i svugdje jednako imenita: ljiva u Pazovi,
ljiva u Imotskomu, to valja ime ne mijenja. A dudari i
murvari moe i tisuu imena nadjeti, ono svudje ista
pialina! Isto ti je, imaga Mali, duo zauzlana, isto ti je
rekao ti: Prid kuom ti bila murva, u kui ti ena kurva!
ili Pred kuom ti beo dud, u kui ti ale lud, ako potonje
nije i gore od prvoga. A moj je lui i od najluega, imaga
Mali, duo posuvraena, i ne grijeim ti ja suprotiva njega,
ve on sagrijei suprotiva oca svojega Kikaa, jerbo me
starjeinom po Bojoj i Kikaevoj ne ushtjede priznati! E pa
sad kad ga Bog kanjava, moje je da na Boju stranu
stanem i s mojim se Bogom Jokaevu zlu naslaujem.
Razumije li ti to, razumije li Boju, imaga Mali, duo
zmijana sljepia? Vraga razumije!

426
 Valjda zbog zmijana sljepia, zbog ega li, imaga
prsnu u smijeh. No videi da oblai prekri Potrkino elo,
podreza smijeh i nekako ga plaljivo i nevjeto zabauri
aicom ljivovice.
Potrka se promekolji na postelji, pa upita kao kroza
san:
Sjea li se, imaga Mali, kad si me ono prije
trinaestak godina bockao: U Crkavice, crkavice!?
Ih! To mi ni na drugom svijetu nee zaboraviti!
Nije da neu, ve mi se drago prisjetiti. I to ti onda
rekoh?
Ko da ne zna! nevoljko e imaga.
Znam, znam, ma opet mi je drago iz tvojih usta uti.
Eto, ree da e nekog vraga smisliti, pa e i meni
biti od koristi.
Pa bi li?
Ti ba k neki: Kako ti esno stoji moja koulja! A
ree, da e i tebi od nas. Pa bi li? ljutnu se imaga.
Dato nego bi! Hehe... Ne sainih puste dvore samo
od svoga! imaga Mali, koliko 'no vas je pod mojim
krilom?
Ovdje devet, u Iniji devet... k da i sam ne zna!
Znam, znam, ma drago mi je i iz tuih usta uti... A
koliko ono tapa bijae u pokojnoga djeda Kikaa?
A kad vidje da mu imaga nee odgovoriti, odgovori
sam Devet! E, e, samo devet! I to ukuanskih! A u mene
je osamnaest, i to starjeinskih! E, djede Kikau, djede
Kikau, ustani pa vidi... Pola je sela poda mnom a onda
se naglo rastui A to mi to valja, diko moja, kad nigdje
kilje iz Zagvozda!

427
 Otkud ti kiljo pade na pamet? upita imaga.
Nikad mi s nje i ne silazi! imaga Mali, nerazume
veliki, to e biku plea i rogovi vilai kad su oko njega
samo ukaste krave!... Pustimo to, duo moja, jad me crni
istoi... i to ga ee iz kuta u kut pameti bacam, to se bre
nasred modana vraa, pa kljuc-kljuc, kljuc-kljuc... Sam ga
od sebe skrivam, a znam da ga neu skriti dok se nekom ne
ispovjedim. I evo ga tebi, a ti ni crnoj zemlji!
Nu! odmahnu imaga kao da se to samo po sebi
razumije.
Sjea li se kad sam ono dobre pola godine mlatarao
od ulka do kuka? to je onda selo govorilo?
Ma pusti to! Selo k selo... odbija imaga.
Ne nosim ja zlu krv, imaga Mali. Govorilo je da
sam s pameti skrenuo, a?
Je, ma kad si nas u svijet povukao, ljudi su se
dosjetili da si onda smiljao dok nisi svima na dobro
smislio!
Vraga sam smiljao i smislio! Eto, to je ono to
turam iz kuta u kut pameti! Nita nisam ni smiljao ni
smislio, ve glavinjao kao prava budaletina. A kad, kivan na
se, uvidjeh da do Sudnjega dana neu nita smisliti, turnuh
u dep preostalih ezdeset i pet kruna, zametnuh se torbom,
pa u Mostar: k vojsci, k Aliji ili Mustafi, kako li se zvae.
I onda te oni uputie...
Vraga me uputie! Mislio ja da u ogledalca i mirisne
sapunie vojsci prodavati, kao i onda kad Austrija Bosnu
zauze. Bje', brate alosni! Mustafa vie ne bi onaj Mustafa,
ni vojska ona vojska! A ja, budala, najprije nakupovah u
Mustafe pune torbe svakovrsnih drangulija, i to po puno
vioj cijeni od nekadanje, pa tek onda pooh k vojsci. Kad

428
tamo, vojska se srepila s Mustafom, i sa svim Mustafiima,
te u njih uz popust kupuje... Znaj, svoju ti sramotu pod
ispovjednu kazujem...
Samo kazuj, rode, samo odui, trista mi je katanaca
na ustima!
... jer aka ae i badanj mlijeka zamuti. Sve to
stvorih, propade ako se sazna da se Potrki samo jednom
pauina oko prkna splela. A sad posluaj. Tuina ti je
samcu ko mosur brku: ne moe ga otrgnuti ako i dlake ne
iupa. Ja ni ovjek ni dijete. Pamet se nekud izgubila,
isparilo ono djeje samopouzdanje po kojemu si se sa
svakim ivim k sa sebi ravnim nosio. Tko ti je umio rei,
da odrastao meu odraslima nije drugo nego dijete meu
djecom! Svakom ravan, pred svakim slobodan! Bje', jadan
brate! A tad ljudi oko mene k adaje, k strahovi. Duu u
se, glad na glad nii, drob o rebra lijepi, ali ne nainji
glavnicu za guzicu! One prdosije ne moe prodati, ve pod
isto ili da na njima izgubi. Gubiti nisam nauan! Ponos ti
opet ne da da zakuca na vrata: iako je nevolja, nisi prosjak
od nevolje ve od zanata, a vie ni prosjak nisi. Stoga pij
vodu iz Neretve, jedi vodu iz Neretve, spavaj pod mostom
od Neretve. Onda pomislih: ako nee vojska, hoe narod, te
stadoh izvikivati robu po ariji. A narod pomisli: Roba
ukradena, bit e ara! Nu kad vidje da su u mene cijene
iste k i pod epencima, moj ti narod namah okrenu lea,
kao to ih okree svakom od kog mu nije koristi... Ne zna
ti kako je to kad ovjek izgubi sebe, a izgubi se im
ogladni a zna da se nema od ega najesti.
Ih, k da mi i samu stoput ne bi tako!
E ne bi, imaga Mali, ne bi! Ako si i ogladnio, kod
kue si ogladnio i uvijek znao: nema u mene, ima u
ovjeka! Pa da i u ovjeka nema, ono bar zna gdje e

429
parnuti i u koji e te grob turnuti. A tko zna gdje bi mene,
da me k lupea ne zatvorie! to ti je ljudska sudbina:
tamnica ti glavu spaava! Muim ja i ekam dok mi ne
dadoe ono malo nevoljne hrane uznike, pa tek onda rekoh
da te prdosije nisam ukrao, ve poteno kupio. Oni trkom k
Mustafi. I da im on pravo i po dui ne ree, u kazamatu ti
kosti ostavih. Kad me pustie, ja opet uz Mostar, niz
Mostar, vii i nudi... U pet dana ogledalce i dva mirisna
sapunia! Ne bih ni to, da se djevojci udavai ne zaprijetih
kletvom usidjelatva. I tako na kletvi zaradih glavu kruha!
A gdje e pet dana od glave kruha! U glavnicu ni za ivu
glavu! to ti je prkos: crkni od gladi kod punih depova
novca! I najedared svijet mi se zavrti k na vrtuljku, koljena
se podsijekoe, a na oi tmina. Onda outih neku slatkastu
mlakou u ustima, i sve sanjam da mater za sisu povlaim.
Bit e ti se netko smilovao, pa te varenikom napojio
domisli se imaga.
Mesarua. Dobra ena, dobra kranka, a sva vilasta
i suha, kost i koa, ko da je kosturova a ne mesarova ena.
Doe i mesar, ljudina s tri podvoljka usvrbljena od znoja i
tustoe, tako da ih je morao neprestance ekati. Navali on
na me: kazuj! I ja mu sve po istini kazah. Veli on meni:
Rei u ti kako e se obogatiti ako ti pamet nije
uvredljiva! Nije da nije uvredljiva, mislim ja, ma kad se o
blagu radi niija pamet nije uvredljiva. On ree: Daj mi
dva banovca! A kad mu ih dadoh, nastavi: Mogao sam ti
i darovati, ali neu, jer nije dobro s darom otpoeti
stjecanje! Evo ovako: za ova dva banovca dat u ti janjei
drob. Isperi ga na Radobolji, pa mi ga vrati. Za taj u ti isti
drob dati dva neista... ti opet na Radobolju, pa e za dva
dobiti etiri, za etiri osam, za osam esnaest, za esnaest
trideset i dva... i evo ti blaga dok okom trepne! Meni se

430
sedmo nebo otvori, ma odmah se smrai: Kako e to
drobove prati a kruh s ramena jesti?!
Ih, muke li! Dok pere drob, crijeva na rame; dok
pere crijeva drob na rame! ponosno e imaga.
Tako sam i inio. Bi dobro s jednim, i s dva bi dobro.
Ma s etiri nevolja. Poskliznu mi noga na pralu, ja na
guzicu, drob na potkresanu ljivinu granu, pa kako se natae
onako i pue, a mene sva ona pusta gadalina poprska i
obli... Mui, ne smij se, umrijet u od sramote!
Ne vidim ti ja tu sramote prestade se smijati
imaga ljude su i ljui jadi gonjali.
Matan ga oinu rubom oka, kao da se pita, je li to
prostodunost ili lickanje, a onda e pouno:
imaga Mali, ne ree li maloas kako svi misle da
sam neto umno smislio? E, pa reci im sada, da je to umno
drobovi to se po meni cijede... mogao bih i carske dvore
imati, uvijek bi me vidjeli govnom oblivena!
Moda i ne bi suprotstavi se ne ba uvjereno
imaga.
Bi, rode, bi, jer slaa ti je aa tueg pelina nego
dvije svoga meda! Ma kad se poeh otvarati, otvorit u ti
bubrege i utrobu. I tako ti ja na Radobolji umjesto drobova
peri sebe, a drobove bacih, nek ih kokoi kljuckaju i voda
nosi. A kad se oprah, porazmislih... kud e suza ve na oko,
kud e gladan ve bosonogu. im fratrima duu razgalih,
odmah kupie nekoliko sapunia za brijanje, a i to bi
drugo, i lijepo me svjetovae, da u varou kupujem a na
selu prodajem, da pri kupnji traim to vei varo a pri
prodaji to veu zabit. Najbolje bi bilo uz Neretvu pa do
Sarajeva, jer Sarajevo je grad trgovaki. Kad, jadna ti
majka... nije ovo Duvno ni Bekija, gdje krani i Turci jedni
na druge navikoe i primaju prosjake kao boje poslenike.

431
Ovdje Turci gledaju na te k na kaursko kopile, kao da si
im ba ti glavom carevinu oborio. Ne bi kupili ni melema
svevidara da im i iz stotinu smrtonosnih rana krv iklja!
A krani?
Krani! to e s njima! Srce milostivo, a u kesi ni
duhanske praine da buhu otjera. Pa opet bi se tu i tamo
togod trnulo, togod u kljun metnulo. Onda nagarie kie i
mrazevi, a uvijek te zaskoe ili na putu ili u turskom selu;
gdje e glavu skloniti man pod bukvu, pod propust na cesti
ili pod mokre dlanove. Mui, jade, ne govori! Nova se
odjea iskajiila, kroz miicu moe svijeu vidjeti, preostali
se sapunii otopili i slijepili, ogledalca umrljavila, mutvice,
makazice i ukosnice ra naela i proarala... o ro rava, o
jado dronjavi, o ivote pasji, naopaki, o pameti ludih
djevica, kud s glavom u gvoa kod obiju nogu!
K da nam je i kod kue bilo bolje tjei ga
imaga Sjeti se samo kad ono naleti Vukojarac!
Opet ti nita ne razumije. Ali nije mi ni vano, glavno
je da duu iskalim. Boi me stie u Bradini, crn Boi pod
bijelim snijegom. Ruke se rascvjetale od ozeblina, tabani se
u trijeske cijepaju, crijeva se vlasaju, a odnekud zasjae
Kikaevi badnjaci, soparnik zamirisa... Aneo me straanin
vue k tim toplim badnjacima i drakavim miriiima, ali
kakva korist kad sotona naprijed gura! Naprijed! Nek tutnje
svi gromovi, nek ibaju sve kie i gradovi, nek opliu
snjegovi i ledovi, svi vjetri i puanije, svi vuci i svi Turci...
naprijed! Naprijed, ili lezi i crkni odmah tu pod toilom,
pod Ivan-planinom!
A je, opasan je Ivan, i gadan, lijepi ti ga ava' odnio!
taj imaga ba nita ne razumije.

432
 Potrku ljuti to nita ne razumije i ve htjede prestati s
priom, a onda mu se uini da je tako jo i bolje: on e
svejedno duu oduiti.
U Bradini svrnuh u prvu kuu koja mi o kljun opanka
zape. U kui neka starica, zvae se Drndarua, i Bog nek mi
oprosti, imaae nos kao jedro, kao da ga je tri godine u
mengelama pljotila, te bijae tako tanak da se od sama
disanja svijao sad na jednu sad na drugu stranu. Ugrija me
uz vatru, pothrani me jemenom kaom, a onda baci grah i
iz graha proita, da e mi neko drago ensko eljade za
sedam mjeseci Bogu na istinu.
Nu vidi vraga! poskoi imuga Pa i jest tako!
Baba ti Anuka umri druge godine o Ilijnoj.
I jo mi iz graha proita da e mi netko od roda
noktima oskvrnuti utrobu majice zemlje... a sama mene
dugi i trnoviti puti ekaju. Ali ako ustrajem jo trideset
mjeseci, nebo e se razgaliti, puti proprtiti i prometnuti se u
bijele ceste, koje e me vodati kroz mnoge zemlje i
gradove, obuvena i odjevena, uhranjena i rumena, te da u
se na kraju estito oeniti; ma neu imati velika poroda,
jedno ili najvie dvoje. No sve se to moe k dim razii, k
snjegovi otopiti, k pljeva razvijati, k vrapii razletjeti i
k u pijana hode molitva rasuti ako joj za dobar glas krunu
ne ostavim. I ostavih.
A to e od vraje babe! dobrostivo e imuga
Mali.
I da ne bi te gatare nastavi Matan odnese me
vjetar otkud i donese, pa k vragu sve! A ovako, kad god bi
mi se od muke liica skovrljila i slezena potpaoila dozvao
bih u pamet onaj spljoteni nos koji se od sama disanja
klatio ja tamo ja amo, pa iako ne bi hincanja, ne bi ni
jecanja, to sve nisam prodeverao u tih trideset mjeseci! U

433
Sarajevu mi neki blagi vjetri propuha pamet i kao da mi
ree: Klon' se, nevoljo, kra i kamena; dr' se, rode, trave i
vode! To mi se uini pametnim, te s robom, koju sam
kupovao kod sarajevskih trgovia, udarih dolinom Bosne
sve do Doboja, pa uz Spreu sve do Tuzle, uz Lavu sve do
Travnika; svuda voda i livada, ne moe u jamu da hoe.
Ne moe propasti, ma ne moe se ni uspeti, svud je
livada. U Ostrunici me dobro ostrugoe samo zato to
nekoj curi, bez ikakve zle primisli, ogrlicu o vrat objesih,
bit e da sam joj pri tom mrviak sisu oenuo; u Busovai
me pripiti momci do ulja svetoga izdevetae i u bus hitnue;
u Gromiljaku zamalo me ne zgromie to upadoh u tursku
avliju i bez svoje krivnje zatekoh dvije bule bez zra; u
Nemili, uh, u Nemili... Bogo mili i brate roeni, gdje me
nije bilo, gdje me nije mlatilo i udaralo, velju, sve to petog
sakramenta!
Nu, a da koga e ve poteno eljade!
Boe moj, budalasta li ovjeka! pomisli Matan i ne
izdra da mu to ne ree:
I tako se, budalasti rode moj, napatih svega i
svaega: kruhom se hranih, vodom se pojih, ponoeno
nosih, zime se nazimih i sunca naznojih. Nu, k vragu i
muke kad ih za lea hitne!
Dato, gospe ti! im se pruta dokopa, prkno se ne
sjea da je kroza nj i prga prolazila pouno e imaga i
strusi jo jednu ljivovicu.
Kad proe trideset zaaranih mjeseci nastavi
Matan proljee na me, ja na Sarajevo. I dok bi dlanom o
dlan, dan se u no pretvori, nebo sa zemljom sastavi. Proli
li se, proli. Dok sa sokaka u prvi duani, mokar do koe.
A to bijae Moin duani.
Da iji e ve udijin!

434
 Dadi li dadi, a po ovakvu dadu ni idov se kupcu
ne nada. I tako poesmo razgovor da as prikratimo. Rije
po rije i lukavi udija sve ispipa. A kad ispipa, nekako i
prijekorno i zabrinuto zavrti elavom glavom: Ne pila
mutra, momak-efendija, ne pila mutra, trgovina ne znala, a
pistra glava momak-efendija... No, topro svi no trepala;
ogledalce topro trepala muko za kika i za pritva, trepala
ensko za lice i pletenice; mirisni safuni topro przo se
troila; erdan... erdan ne piti topro. Ne nosila svaka
erdan, a i kat ga nosila ot kujundija kupila... Ti ne
protavati to svaka nosila? Svaka nosila marama! Moa
imala puno, puno marama. Ti pistra glava, momak-efendija,
ti kot Moa kupovala, i samo kot Moa, ne kot Aron i
Joua, kot Mehmet i Aptul, kot Ivan i Jovan. Ti dosat
kupovala gde stigla, to ne biti topro. Kot puno trgovci na
malo kupiti ne piti topro, ne piti popust... Ti pistra glava,
momak-efendija, ti sve kupovala kot Moa, a Moa ti dati
velika popust...
Ma gdje ti je pamet, ve u Zudije! zaini imaga i
obliznu se kao da je i sam udija.
E ljudi, e Turci, nikad toga uda!
Kakva uda! Taki ti je svaki udija!
Ne ui au kako se prave djeca obrecnu se Matan
Ne udim se ja udijama, imaga Mali, Gospe ti Velike!
Ve... onaj njegov duani, nema se gdje ni okrenuti, a
nabijen stotinama stvari i stvarica, da bi mogao pola
Sarajeva okititi. A sve te stvarice kao da ive, kao da te
ljudskim okom gledaju; sve te novarke i torbice, gajtani i
marame, ogledalca i naramenice, lonii i boice, sve to kao
da nadie glavicu, ui uli i s povladljivim smijekom slua
i oslukuje Moino kvocanje i pupurikanje, udo jedno,
samo to mu ne zapljeu! Vidim ja, sve se te stvarice

435
urotile da me namame i obrlate. Onaj ukavi umor rijei
krezuba trgovia raste ko zid vode na Crvenom moru kao
da u se zazidava cijelu moju desnu polovicu. A onda se s
druge strane ispe novi zid umora, umora dada koji kao
da je tvrdo odluio umoriti do smaka svijeta. I tako umori
Moa, umori dad, rominja Moa, rominja dad, pljuti
Moa, pljuti dad, smjekaju se vraje stvari, a ja padam
k to se u snu pada kad zna da u snu pada i da ti se nita
zla nee dogoditi, pa uiva u tom padu, ugodno do boga!
Ne volim ti ja ni u snu padati! odbi tu radost
imaga Kad pomislim: i sa solara na zemlju, pune su mi
gae.
Niim se ti u ivotu nee oslaati, imaga Mali! I
uzalud premudrost Boja do rue sadi drvo smrdeljevo,
smrdelj se svejednako ne sladi njenim ve svojim mirisom.
Ne ljuti se, bolan Matane, ne esti se. Ti onako, ja
ovako; svaki po svomu, i mir ljudima dobre volje. Ja ti
znam samo jedno: jeftino kupi, skupo prodaj, da djeici to
vie u kljun kljukne. I ne treba mi vie kad ti za nas pamet
tare. Ma opet, ni odvie trti nije dobro. Prevrne se k
amac kad ga suvie zaljulja.
To kano meni se prevrnula?! ljutito e Potrka.
Ne kaem da ti se prevrnula, da si lud, ve, eto,
nekako drukiji. I svaki je od nas nekako drukiji. Eto ti
maloga Keka! Samo se licka, flicka i picani. Galea bi
antin u luli duhana au popuio, Srbiguzica bi ogloao i
bijele gnjate svete Kate, ona dvojica blizanaca Antalaga i
Jokalaga...
imagino naklapanje ubrzo prekri umor davnanjeg
sarajevskog dada, umor ukava Moina glasa: ... pistra
glava, momak-efendija, pistra glava ne pila uplja tikva to
ni samu sebe u vodi ne zna napojiti... Ti pistra glava,

436
momak-efendija, i radila za ensko, samo za ensko, jer tko
za ensko radila nikad ne propala... Ti pjevala enska
ljepota, ti gizdala enska gizda, ti hvalila, ti laskala, ti
namigivala, ti nasmijavala, ti alila ensko, ti alila i
smijala, da pukla ot smijeh...
Da pukla ot smijeh, da pukla ot smijeh... neprestano
odzvanjae u Potrkinim uima u onom malom zaaranom
duaniu ispunjenu umorom dada i nasmijanim
urotnikim stvaricama, dok na kraju i dad i sve te
urotnike stvarice ne stadoe oponaati Modn glas, te je u
dvopjevu i svepjevu sa svih strana rominjalo, ukalo,
zveckalo, brealo i jealo: Da pukla ot smijeh, da pukla ot
smijeh... I kroz taj pakao zvukova, nekud iz daljine, iz
daleke, s don Pavlova i Kikaeva groba probi se siuni glas
onog nedozrela a tako samopouzdana sebe: Od danas je
smijeak moja smicalica! Ali otkad se otcijepi od kamenja,
nijednom se ne osmijehnu, i moda ba odatle i sve njegove
nevolje. Sam Bog posla ovog idovia da ga zavjeta sjeti:
O Boe, hvala ti, Boe... da pukla ot smijeh... O Moa,
Moa, sipala marama, sipala sva marama k kukuruz u
rvanj, sipala, Moa sipala...
Zaleprae marame, zavijorie k zastave, k barjaci i
prekrie cijelu Bosnu; ma kud okom ibnuo, o maramu e
ga oeati, ma kud uho okrenuo zatitrat e od vesela
Potrkina smijeha... O zavjete, o Moo, o misli i domisli...
Izvaljen tako na mekoj postelji Totice udovice strignu
obrvama i zaiskri zjenicama, te glasno zapjevucka tisuu
puta otpjevuckanu vlastitu popijevku:
Stade uka bakrenjaka,
stade ita srebrenjaka,
stade zvecka zlatinjaka...

437
 ... da pukla ot smijeh, imaga Mali, da pukla ot
smijeh...
to ti je, bolan?! iskreno se zabrinu imaga.
E, to mi je, to mi je! To mi je! I da ne bi toga,
imaga Mali, ti bi jo uvijek prosjaku torbu nosio i njom
se ponosio, i ti i ovih mojih osamnaest pilia i stotine
sadanjih i buduih s Lovrea, Ciste, Studenaca, Arana, iz
cijele Krajine... Da pukla ot smijeh... Hajdemo na gozbu,
valja dostojno proslaviti trideseti roendan proroka, koji iz
ove emerne pustinje svoj narod izvede i uz pusti smijeh
pograbi imagu za ramena, te vie iskoie nego izioe u
prostranu bau Totice udovice.
Kad u bau, ono jadna ti majka pui se lonina,
zapravo kotao do podvrh pun graha, svinjskih noica i
glavica, dok se dva obilna odojka vrte na ranju i cvrlje nad
ugljevljem. Ve im rskava koica porumenila, zglobii
popucali, bijele koice zasjale k sunce rosno. Pristigli
momci i ljudi iz Inije svih osamnaest Matanovih
ruksaka pa uz smijeh i galamu neki prazne boce dudare,
drugi zasukali rukave pa hitro preda se prste bacaju: ije,
ete, kvatro, kvatro je!... da se cijela Pazova trese, trei uz
pusta bogetanja i gospetanja po ledini bue valjaju. Kakav
dernek, kirvaj, bai!
Mali Keko sjedi na paljivo razastrtu pak-papiru, podvio
noge po tursku i istom krpicom neprestano iste izmice
svjetla i u njima se ogleda. Galea antin sie lulu nabijenu
najljuim vrkom duhana, a sie je tako da se u kamiu uje
itanje rastopljena zivka, ba kao da pljuvaku na slamicu
sie. No to Juri Munitiu, ne bez razloga zvanom
Srbiguzica, ni najmanje ne smeta da re nozdrvama
drakanim mirisima kuhanja i peenja, da prodrljivim
okom bestidno skakue s kotla na raanj i s ranja na kotao,

438
da Adamovom jabuicom gore-dolje kao edan vol na
kamenici.
Kume Jure, ti se od sama gledanja nasiti dobaci
mu Matan onako slaano, kako samo on umije, i to slaano
ovi smijekom kano zaeerene jabuke lisnatim tijestom.
Pusti krmka obrecnu se Keko koji se vie gadio
prodrljivih usta, nego... bolje ne usporediti.
A to ti zna, jado mirluni prezirno e Srbiguzica
to ti zna o radosti blagoslova Bojega! Je li, nevoljo
gizdava? Je li Gospodin na Isukrst uoi svoje gorke i
pregorke muke izmice lickao ili je s apostolima k ovjek
u slast veerao?
Tako je! Tako je! u se s vie strana samo ti
njemu...
Kraljevstvo je Boje vjena gozba dobaci preko
lule Galea antin Srbiguziinu omiljenu tvrdnju i namignu
ostalima.
Vjena i vjekovjena obliznu se Srbiguzica a raj
ledina beskrajna puna stolia, astalia. I svaki blaenik ima
svoj stoli, astali, dugaak tako k odavle do Amerike. A
na stoliu, astaliu, slastica do akonijice, vonji do
miriia. I svaki blaenik, glade roeni, svaki blaenik
samo etka uz stoli, niz stoli i oko stolia, pa: ovo hou,
ovo neu va vse viki vikov... i tako vazda etka, vazda
jede a da se nikad ne najede. O muko moja od
nezaboravka!
Kad misli na te akonije nebeske ree mladi
Dodijalo podstiui vatru pod kotlom onda ti ovo nae
jie doe ko galebina.
Mui mali, vrag ti zube polomio, sve je od Boga, i
ono njegovo i ovo nae a onda baci pogled na brau

439
blizance koji su odojke vrtjeli, te proita Antalago i
Jokalago, sotone paklene, avli vam duu na ranju,
odgrnite eru s donjeg kraja, zar ne vidite da e prisvediti!
A ti Dodijalo, podstakni pod kotliem nek se noice dobro
svare, da se ono ilasto u ustima samo odsebice rastegne i
rastopi, da sitne noice rsnu im pod zub...
Vidi vraga toboe se ljutnu Dodijalo ti bi
noice usebice a fukara nek se s glavom natee!
Mui, sinko, svih ti Bojih isposnika, o glavi mi ne
govori, due mi ne truj! Kad samo pomislim na uhace i
ono oko njega: rdlo je a meso nije, mrsno je a slanina nije...
To bi ti i glavu?! zarea Tutkalo.
Samo uhace, Tutkalo moj, jade moj roeni! A to e
ti i uhace ako ga malo soia ne oblije i u nj ne uskoi koje
zrnce graha, ba kao oj u pjesmicu!
Vidim, brao, muke su to nesvakidanje ree
Potrka alostivo i namignu ostalima, premda i nije trebalo
namigivati Stoga kaem, budimo ljudi i krani, pa
njemu ui i noice a nama ono s ranja.
Srbiguzica se trgnu, zajauknu, pa zacvili:
Peto: ne ubij! Kume Matane, brate roeni, ne ubij!
Kakav raanj, sirotinje ti nebeske, a meni pod okom i pod
jezikom ve pucketa ona zlaana koica... pa rskava rebarca
oko povora, pa vrati, pod prstima mi se raspada, pa mrvicu
mozgia s dva zrna krupne soli, pa repica skovrljena, duo
rajna, nebeska, skovrljena, pa napukla...
Ne vidim druge, kume Jure, ve sve preda te a nama
to ostane! Donesite, gotovo je!
E usta ti se posvetila, rodijae, kranine, duice
zlatna ko ubor vode! kliknu razdragano Srbiguzica dok
su ostali, toboe, nezadovoljno mrmljali, a u sebi unaprijed

440
uivali i aptom se meu se kladili: odakle e otrgnuti prvi
zalogaji, koliko e smljaviti i na emu e prestati.
Srbiguzica se pobono prekrii i smrsi prigodnu
molitvu: Blagoslovi, Gospodine, nas i ove tvoje dare koje
emo blagovati...
Krme jedno s gnuanjem e Keko moli za
onoga koji e derati, a ne za nas!
Poteno zbori, kume Keko, ma opet: kad sam za vas
molio, za vas u i pojesti!
Odjednom svi prekinue igre i zabave, poslie i
razgovore te u muku posjedae oko Srbiguzice, koji neko
vrijeme stajae drven kao pred nekim otajstvenim inom
kojemu se ishod nikad ne zna, potom stade jesti zjenicama i
nozdrvama, cijelom koom i cijelom utrobom, da na koncu
i zubom zagrize u repicu, skovrljenu i napuklu, duo rajna,
mirisna...
U repicu je zagrizao! podviknu Dodijalo koji se
bijae kladio da e najprije u repicu zagristi.
Kad se jednom zakotura sve se bre kree, sve bre
poee nestajati i noice i uhaca, i vratii i lopatice...
Ma gdje mu staje! agre se oi mladom Kozmuzu.
Tutkalo ga opatrnu pogledom, pa nakubi usne u
kokoju:
O! Oploina je to, mome-jadikove, oploina!
Je oploina, ma i pupak mu se o bubreg prilijepio!
Sad se odlijepio! Pa siplji, brate, k u kacu i bigunac!
Kladimo se da nee ni pet zalogaja poslije onoga to mu
dobacim apne Galea antin, trcnu pljuvaku pokraj
kamia, pa e glasno Lako ti se Matanu odricati odojka i
praseih glava kad mu Totica tri patkice cvriji. A patkice
mlade, k pri sisi, nadjevene prutiem i vismeniem,

441
prekrivene prutiem i vismeniem, pa cvrlji patkica, cvrlji
pruti, cvrlji vismence, cvrlje, cvrljulje, milopojko rajna,
zoro rujanska, a Totica udovica, prokletnica, uspaljenica,
nanizala salatica svakovrsnih: loike i vodopije, trpke i
endivije, matovilca, krstovnika i glavatice; za slast slastice,
za krv cikle i rotkvice, za svirku graha i soivice, a za
muku snagu hrena i celera...
Srbiguzici koji Galeu u poetku bijae samo okom
opatrnuo i nastavio jesti kao da ga se nita ne tie malo
pomalo sve se sporije otvarahu vilice, sve se slabije stiskahu
zubi; usta se stadoe puniti slinom, ali ne vie od onoga to
je jeo, ve od onoga to mu je prokleti Galea doaravao. A
kad stade nabrajati salatice koje je Srbiguzica iznad svega
volio, ne izdra ve zavapi:
Ubij me, nu ne mui me vie, svih ti rana Isukrstovih
i krune trnove!
A onda ti mu je pripravila: pitu od jabuka, sonicu,
pa pitu od sira, slasnicu, a u njima klinia i oraaka, suvica
i groica...
Jesi pas i kuak i kukin sin! Srbiguzica podie
lopaticu od odojka u namjeri da je Galei o nos prelomi.
Potrka, koji mu cijelo vrijeme bijae za leima da se
nevien moe slae smjekati, uhvati ga za ruku, pa e
blago:
Samo ti blaguj i uivaj, rode moj! Zar ne vidi da ti
ele slast zagoriti. Ne peku ti se za mene ni patke ni pite,
ve pet-est goljavih ljukica...
ljukica?! zagrcnu se Srbiguzica ljukica,
benica, privienje rajsko...
A to ti je ljukica! Ni za zub!

442
 O, o! otegnu Tutkalo kroz nakubljena usta Ni
za zub! O, o! Pa to i nije za zub, ve za ono! Hehe! Zna
Totica od ega kukuruz raste, a njoj klip malen da je odavde
do Rume!
Hehe... nacerie se svi, a Mijo Mrkui, nazvan
Izduak podmuklo nadoveza Samo ne znam, kad se
nakiuri s onih trinaestak suknjica, a u svakoj po trinaestak
arina dobre mjere, pa ti se ini ko zvono nabijeno
pamukom... velju, samo ne znam kako to Matan razgrne, da
tukom o zvono, hehehe...
Hehehe... oponaa ga Matan hehehe, duo moja
usmena, uzmem ti kakav izduak, pa ga u ono robetine do
izduka, i kad ujem hehehe... da je izduilo...
Dok su se svi smijali i zabavljali drakavim sliicama o
Matanu i Totici i domiljali se kako to oni ono, dotle je
jedini Kozmuz gotovo s pijanim udivljenjem promatrao
kako se razina graha u kotlu ustrajno snizuje, kako odojci
prema bubrezima nestaju a Srbiguziin spljoteni trbuh sve
vie bubri, kad li e puknuti...
Najednom Srbiguzica skoi i drei objema rukama
golemu trbuinu pretri preko bae i presamiti se preko
opruene ljivine grane. Svi se k jedan trgoe i pogledae
za njim, ali ne vidjee nita, tek to da mu se stranjica stisla
i jednostavno se uvukla u ono dugo i usko tijelo, kima mu
se savila i na sredini ispupila, ba kao maki kad neto
otrovno drokne.
to mu bi?! skoie svi kao jedan.
Krme krme istresa gadljivo e mali Keko
dero se prederao!
Nije se prederao sa sigurnou e mladi Kozmuz
nije se prederao, ve od zdlake.

443
 Od zdlake? upita netko.
Od zdlake potvrdi Kozmuz.
Ne kae se od zdlake, ve od dlake poui ga
Galea antin.
Dlaka i zdlaka jedan vranj kad ovjek od nje riga.
Ba sam vidio kad mu se zdlaka, ovaj, dlaka smotala oko
faola k vitica loze oko brka taklje. I ba mu htjedoh rei,
kad on s njom u usta... bit e da mu se o zub splela, a nema
nita gadljivije nego kad ti se zdlaka o zub splete, pa ni
tamo, ni amo...
I tako se svake nedjelje okupe ovdje ili u Indji, naderu
se i nalou, naigraju, izasmiju, izujedaju, rije ujedno,
nazabave. Podveer se svaki odljulja u svoj kvartir, a u
ponedjeljak ruksak na rame, pa kroz glib i prainu
nedogledne srijemske i slavonske ravnice:
Evo cica, evo beza
za divojke sitna veza,
i utice za tuhice,
za sve redom maramice,
za strunjae inlet pravi,
za akire dimit plavi!
U Mate je robe svake:
za divere i za snahe,
za mladenke i za babe!
Svakoj mladoj stojim dabe!

444
 E, KILJO, KILJO IZ ZAGVOZDA...

Kad se negdje potkraj ljeta rasu brino uvano

osamnaestoruksano Potrkino carstvo, ree ambo, uz
Srbiguzicu jedan od nekadanjih na zdjeli najvrednijih
podanika: Samo budala misli da mu je carovati u selu kad
nije ni u kui! Potrka opet ree: Nikad nita iz gliba ne
vadi osim vlastitih nogu!
A on je sve ove vraje glibote iz gliba vadio i izvadio
umjesto da im na tjeme stane i jo ih dublje gurne vie bi
ga astili. Ma kud ga nemirne noge i znatieljna dua u
Srijem odvukoe! Nije to Bosna, brate roeni, ve zemlja
crnica do pakla duboka, zemlja misirska. Nije to kukavni
Bosanac to s tovarom jema ili karom sijena i japije preko
stotinu planina do sinjega mora po tovar soli i bavicu
rakije! Ovdje paoru noge u klompe urasle, ruke o plug
prionule crne ruke a bijela pogaa. Ljudi, bolan, radini,
inokosni. Velike novce imaju, a s novcima i potrebice
velike, gospodske nije to maramica, arenica, ve plahte
i navlake, stolnjaci i jastunice; nisu to arini ve bale
platna i robe svakovrsne! Varo daleko, a u selu osim crkve
i krme nikakve trgovine! Pusti sjekiru da u med padne i ne

445
vadi je vanka do Sudnjega danka. Zbogom, maramice
arenice! Zbogom, moja Moa, odoh alomu!
Nije ovjee, u aloma duani, ve kua trgovaka!
Golema, pregolema, u njoj svega blaga bojega, svega to
paoru treba: i za krstitke, i za pir, i za sprovod! Kruha za
svu Krajinu! Iskupi zavjet kojim se don Pavlu zavjetova!
Zovi ljude, zovi skakavie svoje, da brste i obrste zemlju
misirsku!
Lijepi skakavii, ba lijepi, lijepi ti ih vrag odnio! Sito
Vlae gore nego pae misli Potrka gledajui sva ta
zajapurena lica, sva ta bijesom i srdbom sasuena usta,
koja ba ludo na nj svaku pogrdu siplju: e on im je
godinama preprodavao robu po dvostrukoj cijeni, e on je s
njihovih natuaka skorup brao ba ludo e on je
njihovom crnom krvlju bijele dvore sagradio, e on je... A ne
sjete se da im je put plaao, na veresiju davao, u posao ih
upuivao, oprao ih i obukao, od marve jedne ljude uinio.
Ubij Vlaja, pusti vuka misli Potrka, i jo misli Koza
pae odoji da joj kosti grize! Gamad jedna usrana!
Kao danas mu je pred oima: im ue u onu alomovu
kuerinu, prodavai se srojie oko njega k muhe oko
govna. Usluno doboga, tek to mu ruke ne ljube. Ali on ne
ue da ga sluge dvore. "Gazdu hou! Kad oni opet: "A to
e ti gazda? on odreza: To u njemu rei! I ree mu:
Tamo po srijemskim selima duana nema, a ja ljudi...
idov mudar, sto mu ih ne treba, odmah uskae u usta:
Jezik dukata ne li! Tovari roba! Cijena veletrgovaka!
Uman ovjek: s malo rijei veliku paru kuje.
Matan nakupova robetine za punih osamstotina kruna.
Trideset mu fali. Nije da fali, ima on, ve udiju kua: ao
mi robu vraati kad je o srce prionula. Trideset kruna do
preksutra? alom samo odmahnu rukom. A Matan ih

446
preksutra donese. I sve ove puste godine vazda je veresiju
uzimao, vazda je mrvicu povisivao i vazda pet minuta prije
podne dug vraao nikad se ne zna kad e ti potenje
ustrebati.
I sve sam to za ovu marvu inio! Vidi sada dua
neharnih... Vidi onog grebenog Keka! ovuljak li je,
gusjenica li je... Zmija prokleta! Sve se fijeno svija i
uvija, a do dna srca grize odjedared!
Ne govorite svata cvrkue Keko ovjeku doe
da i au zakolje odjedared. Pa to onda nije ljudski dvore
graditi, a mater pustiti da premine od glada...
Nu, vidi kuka bjesni u sebi Potrka i kukina
sina. Ma tko je o tom govorio, tko mater spomenuo! I ono p
r e m i n u umjesto c r k n e! Ba fijeno fijeni te ava'
odnio... Tako ti je kad guju u njedrima... odjedared!
Kako to nastavi Keko kako to odjedared na
potenje udariste! A svi znamo da je poten odjedared i da
vazda na potenje radi odjedared!
Ako poteno radi, to nam ne oda gdje robu nabavlja!
uspali se Galea antin Mi znamo samo za njegov
duan u Totice raspusnice! Nu, gdje je onaj pravi, gdje se u
pol njegove cijene moe dobiti? Neka nam dade adresu!
Tako je! povikae u jedan glas Adresu!
Adresu!
Matan ne ree nita, ve iz nabijene lisnice izvadi
alomovu posjetnicu i baci je meu njih gadljivo, kao da
hijenama baca strvinu, a i oni se na nju kao hijene bacie.
Hehehe... sad je proitajte! nakesi se imaga Mali,
ma ba zajedljivo.
Bolje ti je jezikom po kravljoj, nego svata odjedared
oinu ga Keko oima. Molit u fijeno, ima na tom

447
udnom svijetu i pismenih ljudi, koji e nam tu blagodarnu
ljubav zablagodariti.
Punih devet dana Matan se nit nasmija nit osmijehnu. Po
selima robu ne raznosi, iz kue ne izlazi, silom jede, preko
volje pije... a prokleta se Totica uspaljenica samo na njeg
baca, ono nezasitno tijelo neprestance poda nj podmee, k
veselo tene zubima se po svem njemu igra i zubima ugriza
sad za miicu, sad za vrat, sad za rame uspaljenica
prokleta! Dvovrata jama bezdana! Pusti me, enska glavo,
ne grizi, ne nasri! Ojica se ne zabija u ralicu dok ti vuci
vole deru! A ona slubenica paklena, svi joj vrazi
radost raznosili gole mu sise preko obraza prebacuje:
Ni promrzle se golubice ne puta da se smrznu! Vrag
enski svoj grebeni posao znade, i dahom i gugutom, i
prsima i prstima, i prednjicom i stranjicom, i svom
vrajom koom. Krv je krv jad je moe umlaiti, ma ne
moe zamrznuti. I tako: kuka vrela, on mlaan opet
nekako svatko na svoje doe.
Deseti dan, a bijae nedjelja, ba usred te njihove
vrelomlane igre prolomi se u bai silna graja i smijurina,
a na vrata deset ruku udari.
Tko je?! prenu se Potrka.
Svoji smo! odgovori namah deset glasova. Potrka
na brzinu navue hlae i izie na dvor. Bijae ih svih
osamnaest prokletih neharnih skakavaca. Malom se Keku
lati lice k i izmice, iskorai ispred sviju i prui Matanu
snop rauna:
Molit u fijeno, pogledaj po to nam udija a po
to ti daje odjedared!
Potrka uze raune kao da ih od sluge uzima, pa preleti
okom ostalu gospodu neharnike:
Svi ste bili u Sarajevu?

448
 Mi nismo! skoi imaga Mali, uze za ruku
vrnjaka Marka Skoimia i mlaahnog Kozmuza, privede
ih Potrki a oni stadoe uza nj, ispreni i uzdignute glave,
kao to vjerni mornari staju uz kapetana nasuprot pobunjene
posade.
On im samo kimnu glavom, a onda se svojim umiljato
isklesanim smijekom obrati Keku:
Pa izrauna li, kumiu Keko, koliko na toj robici bi
zaradice? namjerno upotrijebi umanjenice, jer je dobro
znao, da nita ljue od njih ne moe pogoditi ovu
umanjenicu od ovjeka.
Ali Keko i to otrpi, to vie razvue usta do uha i
podrugljivo se pokloni:
Molit u "fijeno", kume Mate, cakum-pakum, pedeset
i sedam kruna!
A koliko te put doe? upita Potrka na uenje
sviju, ni smeten ni zateen Kekovom zaradicom.
Nita, brate, nita! Svakog po osamnaest kruna.
Raunamo samo tebe, s drugima je lako pomnoiti. A
koliko dade za jie, pie i konaie?
Nita, brate, svega dvanaest kruna. Nee ti mene
odjedared edna preko vode! Molit u fijeno, i moja je
glavica raunu vjeta: ostade mi cakum-pakum dvadeset i
sedam kruna preiste dobiti.
Nije dobro tvoja glavica izraunala, odjedared,
kumiu Keko!
Kako nije, molit u fijeno! Zbroji dvanaest i
osamnaest, pa odbij od pedeset i sedam, odjedared,
gospodiiu moj i kume Mate, Matane!
A ti, seljaniu moj i kume Keko, Kekane, izrauna li
ti devet dana dangubice do Sarajeva i curik? Pribroji li

449
troku proputenu zaradicu? Uzmimo najmanje pet kruna na
dani. A koliko je to pet puta devet? To ti je isto koliko i
devet puta pet: etrdeset i pet! A sad ono to propusti
pribroj onom to potroi, pa mi izraunaj kolika ti je onda
zaradica, kume Keko, Kekane?!
O, gospeti, izgubi cakum-pakum osamnaest kruna
odjedared uskliknu imaga Mali i stade se bezobrazno
smijati upirui prstom u petnaestoricu buntovnika
Gledaj, gledaj ih, majko mila, k... k... k pilii popiani...
A tako su i izgledali sve dok se Galea antin ne poea
po proelavu tjemenu:
I smijeh kraju doe! Stanite, ljudi, pobogu! Svi se
raamo budalasti, ma umire i pokoji pametan. Tako je svaki
od nas izgubio po osamnaest kruna! A zato? Zato to je
iao svaki za se, umjesto jedan za sve!
Hehehe... imaga se i dalje bezobrazno i bezono
smije a to je drugo Matan inio?!
Jesi li budaletina, imaga Mali, ma ba budaletina
prezirno e Galea Vrati se prosjakoj torbi, jer se bez
rauna ruksak ne nosa! Ako jedan ode, trokovi su za sve
sedamdeset i pet kruna. Ma neka su s utovarom i
pretovarom ne moe sam toliku robu nosati neka su
dvjesta! A zarada je osamnaest puta pedeset i sedam kruna.
Tisuu dvadeset i est kruna napamet! Odbij dvjesta, pa eto
toliko naeg svaka dva mjeseca Matanu ostade!
Sad e nama ostajati! zagraja ih vie.
Pa emo i mi dvore sagraditi! zacijuka Puljalo.
Bog vam dao i troje! Ma sve mi se ini da ete
natanje srati ree gotovo oinski Potrka, ogrli trojicu
vjernih i ugura ih u kuu.

450
 Oni koji ostadoe na dvoru, usprkos zatvorenih vrata,
jo su dugo vidjeli Potrkina malo povinuta lea i uli
oinski prijekoran glas.
Uavi u kuu uzdie prst u nebo, pa e propovjedniki:
Jao si ga onima koji na pomazanika Gospodnjega ili
pak na dobrotvora svojega srce uzdignu! Vjerujte mi, harni
moji: neharnika je sudbina otpisana i zapeaena, a sjaj
Kekovih izmica od ovog je asa poeo tamnjeti. Vjerujte
mi...
I da ih u toj vjeri podri, natoi im pune vinske ae
ljivovice prepeenice, pa podvikne prema kuhinji:
Julika, silo neista totska, tri nam masne guske
ispeci... to kota kota sve e ti Matan u postelji platiti!
I veselo namignu svojima Udri brigu na veselje! Ako
ete i vi u neharnike, slobodno vam bilo! Kleti vas neu, jer
vas dobre volje otputam.
Ma to govori skoie sva trojica kao jedan ali
vrijedan Ako treba, i krvi ispod vrata...
Potrka samo kimnu glavom i nasmijei se:
Nismo mi za krv, ve za paru odreeni! Ti,
Skoimiu i Kozmuzu... vae je stanje jo na djeda upisano?
Odlino! Sutra emo zorom u Sarajevo da stvar po svom
kroju skrojim... Odjedared, odjedared, kume Keko, Kekane,
mrav li si, crv li si, to li si... odjedared!
Uinivi se ljutit mnogo vie nego to je kanio, bez
najave i kucanja uleti u alomovu sobu, te iz svih puaka
otvori vatru na iznenaena idova, vatru to ga na pravdi
Boga izdade i onim odmetnikim gadovima robu proda.
alom se u poetku bijae ne samo iznenadio, ve i
ustraio: nikad se ne zna kad e i odakle e ti divljaci no
isukati. No to je Potrka due bjesnio, njemu se sve vie

451
krvi u obraze vraalo i sve vie lukava smijeka po tankim
usnama nizalo: Tko misli ubosti, bode odmah ili nikada,
pa odlui da ga ne prekida dok sam ne posusta.
Ali alom ne vidje kako ga preko gnjevnih rijei miluju
Potrkine nasmijane oi: E, moja aloma, mutra pila, ma
premutra ne pila... Ti mislila Matan oganj na usta, a ne
znala da taj oganj nije ot srca, ve ot pamet... I kad mu se
uini da bi tim jalovim bijesom mogao pretjerati, naglo ga
presijee, spusti se na stolicu suelice alomu, pa e nakon
tono odmjerene stanke, smireno poslovan poslovnu:
A sad, gospodaru alome, bi li to od tebe inat ili to
drugo?
alom ne odgovori ve u veliku au natoi rakije i
lagano je dogura preda nj unosei mu se u oi onim svojim
vjeno ivahnim i pronicljivim oima. Ali i Potrka zna da o
toj bitci oiju sve ovisi, te mu ubod uzvrati. I gledaju se
tako, i bodu se tako preko netaknute rakije, pogledom se
jedan drugom do bubrega zavlai. alom zna da je njemu
prvom oi oboriti, pa ih i obori, zavali se u naslonja, te
stade dugim i tankim, brino njegovanim prstima onaj
lukavi smijeak po bradi tanjiti.
Ne za inat odmahnu odluno glavom ne za
inat, Matan-efendija! Ne za inat ve za trgovina... i stade
mu na dugo i iroko obrazlagati kako se ono to je uinio
nije moglo drukije ni uiniti. Da ih je odbio ili im cijenu
podigao, okrenuli bi se i sve to im treba nabavili kot Aron
i Joua, kot Mehmet i Aptul, kot Ivan i Jovan, kako mu
onog dadevnog dana govorae i Moa ot maramica.
Ot mene utekla, tebi se ne vratila, Matan-efendija
zavri alom Kat propasti, bolje propasti jedan nego dva,
Matan-efendija!

452
 Potrka se, toboe, urazumi i odobrovolji, razli smijeak
po cijeloj sobi, pa nazdravi alomu pomirnicu. Ba u tom
asu otvorie se nebesa, i on u njima ugleda ono za im je
sve ove puste godine eznuo i venuo, te obradovan kliknu u
sebi: alome, alome, moja aloma, dosad si bio samo
krmar i pekar: ti meni kruh i vino, ja tebi jaspru, i
zaboravimo se... od danas ti si sve moje, moj ueni kiljo
iz Zagvozda!, a onda e glasno:
Oprosti ti meni, gospodaru alome, to me mlada krv
zanese i zaslijepi, pa ne vidjeh ono to je mudru od prve k
na dlanu. Jest tako je, bolje da vrag nosi mene nego
obojicu! Ma opet mislim, nije poteno da neharnici bez
kazne prou... Vidim... u skladitu ima dosta odleana
platna, memljiva...
A ne, ne! skoi alom U aloma potena
trgovina! To alom trapiti onaj koji jednom dola i otila, a
ne stalna muterija. Tvoji stalna muterija, svaka dva, tri
mjesec! Poteno alom, poteno!
ava' ti se u potenje popiao pomisli Potrka Ma
svejedno e ta grebena roba stii ondje kud sam odredio, pa
i s trista dukata morao skladitara podmazati!, a onda e
glasno:
Svaka ast, gospodaru alome! Dobro te razumijem,
jer me i sama potenje za srce ujeda. Nego... poe, pa
nekako odvie primjetljivo zamue.
alom to odmah primijeti pa ga stade nukati:
Nego...?! uljalo, a? Hehe... alom vidi, uljalo
Matan-efendija! Hajde, na stol s tim!
Bolje i ne govoriti suvie bolno uzdahnu Potrka i
zakoluta oima Zavij se u svoj emer i k pas rane lii
kad melema nema.

453
 Budala! Budala! Budala! zakrijeti odjednom
papagaj, koji je dotle dremuckao u gajbi za alomovim
leima. Matan na nj uzvi pogled kriva djeteta:
Ima pravo, brate! Budala sam. Ako ti je po volji
izvikuj do sutra.
Tada alom navali, da mu kae to ga mui i kakav mu
melem treba. Matan ga puta da navaljuje i navaljuje, a kad
outi da e sustati, namah mu ranjenu duu razgali:
Kad me ovi neharnici napustie, u nerazboritu gnjevu
veliku ludost uinih. Pisah kui po dvadeset novih i za put
im paru poslah. Sad ljudi doli, kud u s njima?!
Hahaha... nasmija se veselo alom Kud e s
njima?! Lukav lija, Matan-efendija, lukav lija...
Ja ozbiljno, gospodaru alome! Meni treba mnogo
robe, a para...
Zbog toga glava ne eala! alom dati veresija, k i
vazda!
Bog s tobom, gospodaru alome! Lako je na veresiju
pet est stotina kruna, ma meni danaske treba pet est
tisua!
Sad se i alom poea po glavi:
Velika jaspra, velika jaspra... Ma ti vazda poteno
vratila, ura na ura... poteno vratila... pet, est tisua...
velika jaspra.
Dok se alom glasno raspinje izmeu tolika novca i
vjere u Potrkino potenje, dotle se ovaj u sebi neprestance
tue po elu: E, luda pameti, gdje si sve ove godine bila,
ludo srce za kim si uzdisalo a u oi te bolo! E kiljo, kiljo
iz Zagvozda, lijepo li si se zavalio u alomovu stolicu...
Znoji se, znoji moja aloma, moja kilja iz Zagvozda, pilji
u stol k robija u reetku: ni njemu gole ene, ni tebi

454
anela savjetnika. Misli i smiljaj, ma svaku ti itam, a
misli ovako: Ako nasrne nema nita ot potenje, Matan
prevaru smislila... Ako ne nasrne, more bit ot potenje, a
more i ot lukavost... E, moj kiljo iz Zagvozda, Matan
nee ni jedno ni drugo, ve ovako... polagano ustane,
nevoljko se nasmijei i mlitavo prui ruku alomu:
K da nismo ni progovorili, gospodaru alome. U
mene si aen odsad k i dosad.
Stani, stani ti, Matan-efendija, i razumjeti svoja
alom! Pet tisua velika para, ma i potenje ot Matan-
efendija velika potenje.
I rizinost je velika, gospodaru alome! Uzmimo, na
priliku, pokradu, opljakaju, ubiju, pa ode Matan i potenje.
I ja ovoj sirotinji moram na veresiju. Uzmimo, da ne znaju
trgovati, da se propiju, proenskare, da vjerom krenu... Ne
vjerujem ti ja ni u arhanelovo potenje!
Lukav smijeak zatitra oko alomovih usana:
Bravo, Matan-efendija, uzmi i za est tisua... ma ne
na potenje, Matan-efendija, ne na potenje ve na palaa.
Na palaa?! zinu Potrka.
Hehehe... Ti mislila alom budala, davala na bombon
u ustima, na rua u oko... ot svaka svoja muterija alom se
raspitala i za kua i za zemlja i za livada... a Matan-efendija
imala palaa ot trinaest tisua...
Hehe... sad se i Potrka stade smijati e jesi
vraji, gospodaru alome, vas si vraji...
Budala! Budala! opet zakrijeti papiga iza
alomovih lea.
Potrka uzvi oko na papigu i okom je pohvali: Sve li
zna, vraja ptico! a onda se upilji u aloma: Dvore, a?!

455
 Kad uze robu, potpisa mijenicu Kozmuz je i
Skoimi supotpisae alomu junaki stegnu ruku, ali ne
odoli srcu da jo jednom ne dobaci:
E pa zbogom, gospodaru alome, u veliku se
rizinost upusti i gegajui se napusti sobu.
Budala! Budala! zakrijeti za njim papiga, i dugo
poslije toga krijetanje je visjelo na stropu du cijeloga
hodnika, kao vjealice krupna groa i nezaboravljena
prijetnja.
Budala! Budala! smijucka se u sebi Potrka Vidjet
e se tko je budala, pametna moja ptico govoruo!... E,
kiljo, kiljo iz Zagvozda...

456
 OENI SE MATAN-EFENDIJA

Gledajui toliku robu nabijenu u sobi Totice udovice,

robu koju Potrka dobi na veresiju, imaga Mali uzdahnu
kao pred pasikom koju valja iskriti: Nee je rasturiti ni
za dvije godine!
Ne tari glavu, radosti srca moga nasmije se Potrka
sve u bez soli pojesti to ne ode do svete Kate,
zatitnice udavaa. Bolan, rodna je ova godina, prerodna.
Eno ti ih esnaest u Golubincima, devet u Putincima,
jedanaest u Peincima, etrnaest u Hrtkovcima... i
nabroji sva sela od Zemuna do ida i Iloka Urodie
udavae bolje od kupina.
Kad napomenue da udavae opremu nabavljaju i u
varokih trgovaca, a ni ona petnaestorica odmetnika nee
sjesti i zjati i barila vjetra nizati, Matan ih umiri:
to se tie moje neharne paadi i kukinih sinova...
na brzinu obletite sva sela i doapnite ljudima da njihovu
robu ne kupuju dok je ne povonjaju. I to e biti dosta. to
se pak varokih trgovaca tie, raznesite po selima glas da
ove godine s deset od sto Matan asti sve udavae, da mu to
doe kao porez na njegovo neenstvo.

457
 I zaredae po selima, a roba iz ruku kao u edna konja
voda iz korita.
U meuvremenu, licem na Martinovo, petnaest gnjevnih
ljudi, predvoeni siunim Kekom, bjesomuno udarie na
vrata Totice udovice. A kad im ona otvori i spoitnu da se
tako ne lupa ni na vratima krme, Keko se u ime sviju savi
do koljena:
Neka nam oprosti gospoa od meka kucanja, ali
uzrujani jesmo odjedared, traei uzronika zla naega,
onog tvog grebenog valera, krmka, da ne kaemo svinju
debelu odjedared!
Prvo i prvo pouno e Julika nikad se jednoj
gospoi ne kae da ima valera, pa ih i sto imala; drugo i
drugo: svakoj je gospoi njen valer najljepi, pa ga ne
smije nazvati svinjom debelom; tree i tree, moj vam
maor u krmi ika Mikleua pomae svetom Martinu
krstiti vino.
Nahrupie u krmu kao jedan, jedan vepar a sto kljova,
svaka kljova Potrki u vrat, Kekove najdublje:
to ti nama odjedared, maore i krme debeli! to
nam robu skudi k curu ofrancanu! to svojoj cijenu obori
k eljudu kad krmadi nema! Ovo ti ga vie nije na rije,
ve na no!
A ti ga potegni nasmijei se Potrka s oitim
potcjenjivanjem, a onda e dobroduno Sjedni kume
Keko, meso moje srdito, sjedni i napij se s kumom,
Martinje je. to se posla tie, ist ko sunce. Nije te kum
uio da surutku pod mlijeko i otresine pod penicu! Samo
se jednom ili nijednom moe podmetnuti. ista roba, ista
para, i ruke iste! Ti me razumije? Morao sam ime spasiti.
A kako ga spasiti, ako ne razglasim da me odbjegoste, da na
svoju ruku, to se kae, buavu robu podvaljujete? to se

458
pak moga tie, mogu astiti koga hou i kad hou, mogu i u
vatru i u vodu... E, moj kume, kumiu, s memljivim se
potenjem nije kumiti. Ne moe se smrdljivo pod mirisno,
rog pod svijeu, pogotovo kad si ga pod rog nabavio!
Ma to pod rog! skoi Galea antin Pod novo!
Pod novo smo platili!
Pa si mene naao... nasmija se Matan vama e
netko pljesnivo pod mirisavo!
Nije nama ogradi se Galea ve onom
prokletom Izduku i Tutkalu, vrag im nos odnio! Ne
moemo svi u Sarajevo, trokovi su...
Ma to mi ne kaete! Trokovi... podrugnu se
Potrka.
Roba je bila tako zamotana brani se Izduak da
je ni pas ne bi pronjuio. Tek kad je rastvorismo i
povonjasmo... Onda Keko trk u Sarajevo i buni se. Za
avla! Onaj krmak magazar mrko rei a u sebi od smijeha
puca... Kakono, Keko?
Keko skupi obrve kostobolno se iskrivi u pasu i
iskrevelji usta:
Mogla biti tako, mogla i onako. Mogla se usmrdjeti
ovamo, a mogla i onamo. Mogla kupiti ot alom, a mogla i
ot Gaon! Vino piti iza beara, cura pipati prije oltara, roba
vonjati prije pazara!
Gospemi, tako je! A odoste li alomu? upita
Potrka.
Vrag ga odjedared odnese u Be po novu robu. A da
je i bio...
Ista stvar! ivahno uskoi Potrka, a u sebi pomisli:
Dobro da nije bio, jer kakav je gad sigurno bi im robu
natrag primio.

459
 Matane, bolji si, trkni ti, vie si mu poznat
prosjaki e Dodijalo.
Od srca, ljudi. Ne nosim na vas zlu krv, Bog moj vidi
i Martin sveti, iji dan ishodniji danas slavimo... Ali to ja
tu mogu! U mene jedna pamet, u vas petnaest... pa kad
petnaest pameti oine po alomu...
E, jesi pogan pogana predbaci mu zajedljivo
Galea malo ti je to se naoj muci naslauje, ve bi nas
jo i u vei troak!
Ma tko o troku uvrijedi se Potrka, a onda pucne
prstima ika Mikleu! ika Mikleu, toi vino vrag ti ga
odnio, sve bave istoi, Matan plaa... Vrag ti troak i onog
koji zlu krv na vas nosi... Osim mene! dodade brzo u
misli za svaki sluaj. Pijte, pijte, brao, zapio bih za vas i
gae i koulju! pa zapjeva: Vino pije Dojin Petar,
varadinski ban...
A petnaestero neharne brae stade piti, i to vie piju,
pamet im se vie bistri, dok se sasvim ne razbistri, dok
svaki na kraju ne uvidi kako zbog Kekove napritosti pravu
ovjeku nepravdu uinie, estitu i korisnu stranjicu
okrenue, pogrdno, ma ba pogrdno.
Pa to ako je na njima mrvicu i zaradio tko ne bi!
kad su i oni uza nj janjce etvorili... bogami, bez njega ni
pure... i sva je zgoda da e se ruksak sam od sebe opet u
prosjaku torbu prometnuti. Rasplakani od vina i kajanja
stadoe Matana moliti i kumiti da ih opet pod svoje uzme i
pod krilom ogrije. Matan samo polako i tuno odmahnu
glavom:
Ne mogu, brao, ne mogu, ljudi. Ne zato to me za
srce ujedoste, pa stoga i za sutra strepim. Ne vjerujem ti ja
u onu: Kog su zmije klale i guterice se boji! Izmislie je
oni koje nijedna ne ujede. To su mi i ueni ljudi kazivali.

460
Vele, od prvog ugriza i sam postaje otrovan, i to te vie
zmija ugrize sve otrovniji. Nita ti ne mogu, jer si i sam
zmija. Velju, nije zbog toga ni od toga. Ve mi se neto
drugo po glavetini mota. Dodija mi ovo, i glib, i Totica... Ja
bih s proljea nove prtine prtio, rizine. A dua mi ne da da
i vas u rizinost povuem k lud ovan... i dok im je tako
sa suzom besjedio, dotle je blaeno sluao unutranji umilni
glasi od kojeg su mu sve ilice treperile: Slaano li vas je
na koljenima gledati i pred torom ostaviti, izgubljene ovice
moje. Nije ovo nebo, ve Matan, a Matanu je radost vea:
jedna pred torom, nego milijun u toru.
Sveta Kata bijae daleko kad i posljednji lakat robe
rasprodae. Dok je u slavu toga Totica svatovski objed u
kuhinji spremala, dotle je Potrka s vjernom trojkom u sobi
rakijicu polagano i s uitkom utke ispijao. Onda kao da se
neeg vana sjetio, naglo se nagnu prema imagi:
imaga Mali, srca ti prekaljenog, ti posljednji bi kod
kue i ne ree svom Matanu ima li dolje togod zgodne cure
udavae?
Ako te Totica uje! strignu uima Kozmuz.
Ne traim ja curu poradi sebe, ve poradi aloma!
Lijepi ti ga vrag odnio zagrgolja iz dna grla
Marko Skoimi nisi valjda udiji podvodadija?!
Ne traim, bolan, curu za udiju ve za se
umorno e Matan.
Pa to onda ree za aloma?!
Ne rekoh za aloma, ve poradi aloma! A poradi ti
je sasvim druga stvar, moj Skoimiu! Poradi mene i moje
eljice sve bi se te upljae dvocijevne mogle do Sudnjega
dana usidjeti!

461
 Zato onda curu trai? iskesi se Kozmuz. Da
joj pod rep gleda!
Gospemi gadljivo e Potrka gua u ose brada
nego u tebe pamet... imaga Mali, jo mi ne odgovori?
A to u ti odgovarati nevoljko e imaga kad
i sam zna da nas Bog u svemu pokrati, samo u upljaama
izdui. A kako se od srca ne eni, uzmi prvu koja naie.
Potrka malo ustuknu, kao na uvredu, a onda se razvedri
i veselo se pljesnu po koljenu:
Tako u i uiniti, imaga Mali, svega mi, tako u i
uiniti kad ti je svakako iz vree zmija jegulju vaditi!
Desetak dana iza toga, bijae druga subota studenoga,
vratie se iz svijeta i zagazie u tvrdi kamenjar. Bijae juno
jutro, juno i toplo, kakvo je u to doba poesto znalo biti u
djetinjstvu, koje se sada poslije dvanaest godina tuine
vraalo u svem svom sjaju i izviralo iza svakog kamena,
iza svakog sasuena busa. Sve zamirisa po uvelu liu, po
toploj, vlanoj zemlji, zamirisa opojno i nekako tuno
zavodljivo. Najranije bi se uurio u kakvoj krapi, utonuo
u slatki umorni polusan i kroz ukrtene trepavice gledao
malo podalje djeda Kikaa i njegovu prosjaku vojsku,
okupljenu oko prie i vatre... Dvanaest godina... Boe moj,
dugo li je dvanaest godina... a opet im je outio kamen pod
tabanom, uini mu se kao da nikad i nikud nije ni odlazio...
Ej, sokovi, sokovi... sokovi ukundjeda Markie... isti
Boji sokovi i u travi i u tebi i u svakom stvoru...
promrmlja u razdrljena prsa. A kad ga imaga Mali upita o
emu to ronza, Potrka ga samo ibnu okom, pa e potiho:
imaga Mali, da te u rosi i suzi okupam, tvoja bi
aava duica ostala to je i bila: aavica!
Pusti ti njegovu aavicu, ve se ogledaj za svojom
golubicom! upade Skoimi.

462
 Potrka ne ree nita, ve ustro iskorai. No ne uini ni
dvadeset koraka kad se opet naglo zaustavi i podigne glavu:
Mir! ini mi se da mi slavi biglie... usrid zime
kad mu nije vrime.
Vrag joj srce odnio, koja li se to prva podmjestila!
ree Skoimi i sa zlobnom nasladom pomisli na suludastu
orkanovu usidjelicu, pa se iskesi Ako bude
Manduka...?
E, kad bi ti umjesto Boga dijelio! nasmija se
Potrka, ma ipak se u sebi mrvicu strese.
Sada se iza kuka jasno razabra mlaahan djevojaki
glasi:
U mog dragog oi jastrebove,
na nogama gamane mu nove.
Potrka baci pogled na nove sive gamae, strignu
obrvama, pa potra prema kuku otpijevajui:
Ljubim njemu skutove i mane
i gamae di mu noge stae.
Kao jari skoi sa stijene na krpicu ledine na kojoj je
neko malo crnomanjasto djevoje, od kakvih esnaestak
godina, taman poinjalo presti novu kudjelju vune.
Uplaena njegovim skokom djevojica ustuknu, vreteno joj
ispade iz ruke i nasadi se u ledinu.
Zabi se protisnu zaueno kao plaljivo dijete koje
se uvijek za neto osjea krivim i uvijek se iza naivnog
uenja skriva.
Zabi se, duo moja, nek se zabi... a kad se vreteno
zabija, zna se i bez Ciganke, da e se i neto drugo zabiti...
e ija li si, curo, ljubice mirisna?
Markote Grgina zatrepe mala oicama pa ih
obori.

463
 Pa to je Nua uskliknu Skoimi koji pristie s
ostalom dvojicom E, Matane, Matane, vrag ti sreu
odnio: od prve, pa rumen-jabuku!
Potrka se i ne osvrnu na Skoimia, ve otkri granicu
vrijeska i stade je polagano grickati ne skidajui oka s
djevojice:
Pozna li ti mene, vrae mali?
Djevoje uzdie ramence, pa na nj mazno prisloni
glavicu ne skidajui oka s tog veselog starijeg ovjeka:
Bit e da si ti Potrka Jokaev.
Ispotrkalo se, cure, djevoje, ispotrkalo se...
nasmijei se Potrka, a onda se uotri Kako moe zvati
potrkom ovakvu mominu?!
A, eto, mogu osmjeli se djevoje, koje strah od
nepoznatog bijae minuo im se poznata trojka pojavila.
Ako moe, neka moe, ma ne moe triput za
redom rei: Hou!
Mogu valaj i to! Hou! Hou! Hou! Potrka se
okrene svojoj trojci:
uli ste! Vie ti, curo, povratka nema! Sad si mi se
triput zaklela za tri napovijedi! Hajdemo k don Petru! i
zgrabi je za ruku.
Djevoje se namujsi, pa se naglim trzajem ote:
Nisam ti ja znala za tu zagonetku a onda stidljivo
zatrepta oima U nake valja najprije u ae pitati.
To e djeveri! mahnu Matan glavom prema svojoj
trojki, uze djevojku za ruku i s njom gotovo otra do
upnoga dvora. Don Petar se uvelike i iskreno obradova
Potrkinu povratku i obasu ga stotinama pitanja.

464
 Pope moj, ima u Boga dana k i u Jokaevoj pameti
dukata, lako emo. Ded nas upii i odmah sutra napovjedi,
jer tree ti je nedjelje sveta Kata, a po njoj Doae
Gospodinovo kad se ne eni nit piruje, a meni pripelo jedno
i drugo.
I ostavivi popa u rijei, zgrabi Nuu pod ruku, pa
trkomice na Prpinu Glavicu. Boe, umri od ljepote! Cigla
crvena, kapci zeleni, zidovi od kamena klesanca, oko dobro
nami da do kraja zidine sagleda!
Ba lijepa kua uzdahne Nua, kao i svaki put kad
bi ispod nje ovce progonila.
Kakva kua, silo neista! Dvori, avle pakleni, dvori
Matanovi! a kad vidje da je oalosti potapa je po
ramenu Ne uzmi k srcu. Nisi ti kriva to ensku na
pameti nema zamjerke. Sad pritegni oputu, u Imotski nam
je.
Ujmisusovo! prekrii se Nua Kud u Imotski, a
jo ni au nismo vidjeli.
Od danas sam ti, enska glavo i silo neista, od danas
ti je Matan aa i mater, car i sultan! Mui, uti, jezik ne
prevri, usta ne otvaraj, ve gazi kamen... a ljut li je, sladak
li je...
I vie ni rijei sve do Imotskoga, do pisarne odvjetnika
Jerkovia. A u pisarni ni Hvaljen Isus!, ni Dobar dan!,
ve obilnu kesu pred iznenaena odvjetnika.
Takva i takva stvar. To je za trud i mazivo, da mi se
danas sve uredi, i na sudu i na zemljinom, i da mi po mom
ugovor naini.
Odvjetnik oale niz nos, a oi preko oala:
Nita te, brate, ne razumijem. Matan upre prstom u
kesu na stolu:

465
 Ovo bi i budalastijem pamet provjetrilo. Samo ti
uzmi pero i drljaj: Ovdje nazoni i reeni Matan ovdje
nazonoj i reenoj Nui prodaje Matanove dvore... Stani,
bogareti! Je li dolinije rei Matanove dvore ili dvore
Matanove?
Meni je ljepe ovo drugo upade Nua stidljivo
lomei prste meu prstima k u pjesmi: Bijele se dvori
Ivanovi, bijele se kano balutovi...
Kad se bijele, nek se bijele, pa upii tako: bijele
dvore Matanove... reenoj Nui za deset kruna...
Za deset kruna? Nije li to malo oskupo! podrugnu
se odvjetnik, istrese kesu i jednim pogledom obuhvati
srebrenjake.
Ne sri ih, brate, trideset ti je kruna na ravno. Dobra
plaa za dobru radnju. Stoga ne trati vrijeme, ve kako smo
rekli: reeni Matan reenoj Nui prodaje reene dvore
Matanove za deset kruna austrijskih. Amen.
Odvjetnik se naglo zabaci na stolicu i zagleda se u nj
znatieljno:
Sve mi se ini da si ti onaj reeni Potrka o kom se po
svim reenim selima reeno i rjeito govori?
Dobro ti se ini nasmija se Potrka.
I jo mi se ini da e ovom smicalicom nekom
gadno na ulj stati?
To ti se jo i bolje ini... pistra glava, pistra glava,
momak-efendija! A sad ne asi asa, ve sreuj i ureuj.
Kad sredie i uredie i kad mu Nua pred svjedocima
dade deset kruna, koje joj ve prije bijae kriom u pregau
tutnuo, Potrka turi u dep oba ugovora, a izvadak iz
zemljinih knjiga dade novom vlasniku:

466
 Metni bijele dvore u bijela njedra, i uvaj ih k oi u
glavi. A sad put pod noge, pa kui, silo neista i avle
pakleni! to eka?!
Kad ostadoe sami, Nua stade smeteno prebirati resice
na zobnici, pa im pribra snage i bojaljivost malo potisnu,
progovori:
ovjek mi nisi, ma k da i jesi, i ne pitam te to
radi... Ma reci mi zato me pred tolikim svijetom naziva
silom neistom i avlom paklenim?
Zato, silo neista, to to i jesi po roenju svome, po
ustrojstvu svome, po tijelu i dui enskoj, paklenoj! I ne
mui me vie, ve krst na se, put poda se, pa preko brda
kui! Ja u s potanskom diliencom do Kamenjaka... Ili bi
se moda i ti vozikala?!
Bog s tobom! Nisam ti ja sudac iz Imotskog da se u
koiji vozikam pokraj zdravih nogu! to ti je to meni!... Ni
tri ure i ve sam ti kod kue!
Mogla si i s manje rijei mrzovoljno e Potrka, pa
se bez pozdrava okrenu i poe prema potanskoj koiji.
Upregnuti konji ve nemirno topu kopitima.
Ne poe koijom samo zato da pokae vjerenici tko je
gazda u kui, ve i da se prije nje vrati i bez onog trla
baba lan stvar oko prosidbe s Markotom sredi. Vraga!
Nua ve na solaru, rumena i zajapurena, okruena
raznjeenim drugaricama i zavidnim enama, laskavicama i
savjetnicima. im opazie vjerenika, sve kao jedna uletjee
u kuu i zatvorie vrata.
Nita od toga! pomisli Potrka, te odgurnu vrata bez
kucanja kao da i nije prosidba ve dan svakidanji:
Markota moj, nemam ti ja vremena za naklapalice i
prepoznanice, svjetskom ovjeku nije dangubiti. Moju

467
ovcu znamo obojica, pa mi je ovih petnaestak dana
priuvaj. Ja u dotle u Split da joj jasle i prigratke nabavim.
Markoti krivo to se stari obiaj zamee, ma pred
svjetskim ovjekom valja u poneem glavu prignuti, te e
kao da i nije oekivao tu aavu seljaku prosidbu:
Ma kud u Split, Bog ti tabane urazumio! Coli e ti
asomice postelju istesati, a drugo e ovca sa
krinjama...
krinje nit donosi, nit spominji! Ne udaje ker za
seljainu, ve za ovjeka! Nisu dvori Matanovi za tesane
postelje i ukave slamarice, za stolce i sinije, anjke i
bukare, ve za koete i oete, ute i tramce, veltrine i
koltrine, tavuline i bierine, tavaje i tavajole, tee i terine,
pjate i poade... bje, bogareti!
I sve to nabroji s vjernom trojkom i trojim kolima iz
Splita doveze. Kad stvari po dvorima porazmjestie i ispie
bocu benediktinca Nije liker samo za pokojnog
Bajamonta! , Potrka svoje vjerne velikoduno otpusti:
Poite i odmorite se, a ja u malo pogledati kako to jedno
spram drugoga stoji.
Ali ne bijae mu duga razgledanja, jer tek to se baci na
postelju da vidi ljulja li se kako, u vratima se ukaza neka
prilika, prikaza zapravo.
to hoe, eno skovrljena? A ena jedvaujno
zacvili:
Vie ni roenu mater ne pozna!
U onom polumraku i u tom sasuenu tijelu Potrka
Maruku zaista ne bijae prepoznao, ali to joj ne oda, ve
glas povisi i uzvisi:
Tko starjeinu ne pozna, ni starjeina njega nee
prepoznati!

468
 Kako sam te mogla prepoznati kad mi je, tunoj i
nevoljnoj, Bog uz mua mjesto namjestio, zauvijek i
zavazda!
Onda i ostani tamo, zauvijek i zavazda!
nesmiljeno odreza Potrka.
I ostat u, ne boj se, duo materina pomireno e
Maraka ma ne po svojoj ve po Bojoj volji. I ne svrnuh
poradi sebe, moje je davno odbrojeno, ve poradi njega,
nevoljnika, nema ga jadnijeg na svijetu ni u Krajini...
Ne moe vie suze suzdrati, prinese licu poderanu
pregau i u nju suze lije, glasa ne isputa, samo suze lije. A
te suze... I Potrkino srce puno suza, do grla dopiru, ali on ih
opet natrag u srce potiskuje. Kakve su to vraje suze, je li
ovjek ili kezme prokleto!
Sluaj, majko, nit lijevaj suze, nit srce posuvraaj
preda mnom, ve pred njim! Sve to vidi, sve blago i
bogatstvo Matanovo, bit e njegovo, samo neka doe k
meni, nek mi se pred ljudima pokloni i starjeinom me
prizna!
I sam zna da to nee.
Nee, a?! A hoe po krmetinama za au vina
kukurijekati i njakati, roktati i rzati, i gol poskakivati k
najgora pijana kurva.
Drago je to, sine! Drugo je pred dragima... drugo su
oni a drugo ti. Budi milostiv s nama, sva milosti materina...
U Potrki prokuklja i bijes i prezir, ali on ih potisnu kao i
suze maloprije, pa glas nekako usiljeno na nujno preokrenu:
Ne mogu, majko, ne mogu biti bolji od Boga. Drijei
li on bez pokajanja?
Ne drijei, sinko!
Kako u onda ja!

469
 Razumijem te ree dotueno skrena Maruka, te
se povue tiho, tihano kao sjena, a i bijae sjena.
Netom ode, Potrka kao da nita nije ni bilo, a bilo je i
jo je usred njega dograbi dalekozor i uperi ga dolje, na
rasjedene Kikaeve dvore: E, djede Kikau, ustani i
pogledaj s moga na svoje i sa svoga na moje... Ili nemoj!
Mui i lezi gdje jesi da jesi, bolji si. Eto ti i sina... prvi pa
iscjedak... Kuko, kurvo, Kikaev Jokau, jesi aa ma jesi i
pas i kuak grebeni... to to ini, skovrljeni kovrljko, to to
ini, to li to uini... zja ti pamet ko Fatina jama, a gomila
zasu dvore Kikaeve... Nee na koljena pred sinom, nee
Kikaevu samrtnu ispuniti, nee, a... A hoe da ti gladne
kopilane hranim dok ti pred onom marvom k gologuza
stara kurva... i vue kamen vei od sebe. Vuci, greba ga ti i
on tebe... Hehe... a kad ne bude imao to izvlaiti, kad ti
maklin o stanac udari, kad i tvoju ludu pamet sunce ogrije,
pa spozna da nema ni zmija ni upova blaga cara Trojana,
hoe li onda kleknuti? E, kleknut e, to ti kaem ja!...
I tako bi pola dana oca gledao i na njem duu iskaljivao,
a drugu polovicu tratio po selu red je da se i svijetu javi,
jer se nikad ne zna kad e ti tko ustrebati. U krmu zalazi
da ljude poasti, a ne da se kao ostali torbari razmee
razbijanjem boca i bocuna, odvranjem epa i tapuna, pa
nek vino po konobi iklja... Njegovo se iz bez toga vidi! Sa
svaijeg obora, sa svaijih vrata... bijele se dvori Matanovi!
Ponekad ne bi mogao srcu odoljeti, pa bi se otisnuo za
davnanjim vatrama obanskim: od ulka do kuka, od drage
do pasike, i prebiri uspomene... Ovdje smo pekli ukradene
klipove, ovdje ovce muzli, sir sirili i biklu pili, ovdje pole iz
prpe vadili... odavde sam s Vrtirepkom na Vijoru, gdje li si
Vrtirepko moja, ljubice mirisna mladosti moje... ovuda sam
s djedom Kikaem po stazama i bogazama... Sve je isto a

470
opet drukije, otvrdlo i opustjelo, kao da su presahli oni
pusti boji sokovi... i Vilinjak, i Prpin doi... samac dub i
dubovi samci, dubovi, dubovi, sve sasueniji i sve ih je
manje i manje eljuda na njima... tuno, alosno, doboga
alosno... Ustani, djede Kikau, i ti, djede Dive, stari,
dragi, dobri, razboriti, ustanite, da jo jednom srcem kroz
radost, okom kroz suzu, da jo jednom... o Boe, vrag sve
odnese... samo opalo lie jednako trulo vonja...
Dok on tako srcem po kamenju, dotle mu do dna
due ranjen tast Markota bijesnim koracima potleuicu
mjeri:
Nee krinja, diiglavac grebeni! Misli lupe ako je s
ljudi kou zgulio i dvore...
Ne vii, zet ti je! presijee ga ena, ustravljena da
tko ne uje, da sramota ne pukne.
Neka je i boji! Nee krinja! Hoe, Danice mi
jutarnjice i veernjice i udbe mjeseeve, hoe! Nije mi
dijete ni kue ni mae, ve iz dobre kue prosjake, iz
dobre kue sa est tapa, pa da mi golo ode! Ne jedne!
Troje! Troje krinje zakiene na tri konja okiena! Nek se
kite koe, neka rese treskaju, nek praporci zveckaju! Nek se
znade kad Markota ker udaje!
Na prvom konju krinje od tesane hrastovine,
izrezuckane i paljenom arom iarane, a u njima sve to
mladoj treba: bluze i koulje, zobuni i prsnice, sudari i
lanete, mdre i jeerme na Tihaljini stupane, i pled kupovni.
Na drugom konju sivi biljci i bijeli sukanci, a na treem
mutapi i vree, torbe i zobnice, puste bjeve za kumove i
djevere, za starog svata i brza aua. Kad pooe Markota
predade pratiocima tri burae rakije: Pojte mi i staro i
mlado, nek mi selo dobro krinje vidi! A selo pije, gleda i
vidi: Ni Petrieva dotarica ne pronese takve!

471
 U vatru s tim krpetinama! U oganj gorui! krgue u
sebi ljutit Potrka, ljutit na se, na diiglavca Markotu, ljutit
na prokleto selo koje ba hotimice, njemu za inat, krinje
gleda i razgleda i ne moe od rijei medenih, a njegove
dvore i ono blistavo pokustvo, gospodsko, kao da vrazi
pronesoe.
Kad unesoe krinje skupi svu razlivenu u i sli je u
nakubljene usne:
Zbacajte to smrdeine u konobu, ionako e je vrazi
razvijati!
Zatim zgrabi gusle pa strugnu gudalom kao kolcem, a
onda se malo smiri, nasmijei se, ruku umeka i gusle
zatreperie, pa zapjeva, tono rije, tanko glasovito, da ga
svo to marvinsko selo moe uti:
to se bili Prpina Glavica:
jal su snizi, jal su labudovi,
jal divojke nidra otkrivaju,
bila nidra, pod bilon prsnicon?
Nit su snizi, nit su labudovi,
nit divojke nidra otkrivaju,
bila nidra pod bilon prsnicon,
ve pribili dvori Matanovi...
Kako naglo poe onako i zavri: Svi vam Turci mater
grebavili dok je avli k svetu Katu na kotau rastezali,
neete samo te grebene krinje upamtiti! I ponavljae to u
stotinu inaica sve dok ne stra do imagine kue:
imaga Mali, oprui te lisije noice, pa od kue do
kue, da mi kupi kitu i svatove! Sto ih hou na broju i
konju!
imaga odbaci kosor ba je kupinu istio pa malo
naheri glavu:

472
 Lako za broj i za svate, ma gdje e konje!
iroka je Krajina! skrati Potrka, i ve krenu
Skoimievu komiluku:
Skoimiu, sve te make ispreskakale, troje obojke u
opanke! Za svate mi zairu nanosi: sto kokoi, sto pilia,
ezdeset pruta, trideset janjia, trideset kozlia i deset
telaca, ma gojnih i ugojenih; ako nema u selu, ima u varou
imotskom. Trebam deset kuharica i sedamdeset braenica.
Ne zjaj na me okom, mra ti ga ispila, ve sluaj i pamti!
Pa s tim moe tri sela nahraniti!
I etiri! Svu mi djecu skupi, do jednoga! Neka vatru
loe, neka janjce vrte i pilie peku! U Matanovim
svatovima nee udarati o kotle i vae, nee klapati to im
peenja ne daje! Dri pare i nemoj da ti se koja o prste
priljepi, oi sam ti u dlanovima ostavio!
Kozmuza zatee pod grobinim zidom, vatricu naloio,
uz vatru se grije i krunicu prebire.
Bolje ti je togod cure drpati, Kozmuzu preisti. Ala!
Na noge se, do jutra mi stvori deset konja i dvadeset
mjeina, pa emo u Lokvu; na Matanovu piru pit e se
rogozniko vino, Kapinovo! Usput mi u pukara Zele kola
unajmi, ja u u Split po cvijee i torte.
Do subote ujutro trojica vjernih sve uredie, pola marve
i pola pia u mladinoj kui ostavie.
Diiglavac se bunio, a? upita Potrka s pomalo
prezirnim smijekom.
O, bunio! Zna Markotu! iskesi se Skoimi
est tapa u kui, a sa zetovim svatove doika...
A to selo?
Zija.

473
 E, neka zija!... A sad ovako: dovedite sve vae
enske da mi kuu dre i mladu doekaju. Vas trojica bit
ete mi djeverovi.
Skoimi pognu glavu i stade nelagodno kapu u ruci
vrtjeti.
Nije mi stalo... ma stari je obiaj da se na piru s
rodom miri.
To bih i ja, dobro moje, ma ne mogu biti bolji od
Boga... to zja u me? Tvoje je da vjeruje Bogu i Matanu,
pa e biti sretan i dugovjean na zemlji. A sada ovako: za
barjaktara sam odredio Stipu Maraina, momak zgodan
naoko i onako, vitak k jela a binedija! Za starog svata
pukara Zelu...
Anta je stariji i vraji na jeziku upade Kozmuz.
Ma na pukara imam merak. Kao da ve pustu djecu
sluam: Stante, svati, nevjesta e srati starom svatu u
veliku kapu! Dobro mi ih nahuckajte, nahranite i vinom
napojite da tu pogrdnicu neprestance izvikuju... Za kumove
sam odredio Jakiu Spiina i Tomicu utina.
Bog s tobom! zgranu se imaga Mali Ti
zaboravi da je Jakia Tomici tjeme isjeckao i sedam
godinica u Istriji odleao!
Nita ja ne zaboravih trpko se nasmija, pa nastavi
rasporeivati tko e to biti u svatovima, tko djever, tko
au, tko jengija, tko cvjearica, tko pjevaica...
Pod veer se svati okupie, jedu, piju, dunosti primaju.
A ujutro, jadna majko, majko jadna, Prpina se Glavica od
konja ne vidi: vojska li je turska jal kranska! Konji bijeli i
crveni, i kulai i ilai, i dorati i putalji, vrani konji
zakieni! Na elu im kita od vune crvene i arene a po ormi
rese i kuglice u sto boja, oko vrata praporci zveckaju, koa

474
im se lati k Kekove izmice, a nemirna kopita poigravaju,
rekao bi, sad e se u junaku bitku zaletjeti.
Cijelo jutro bojni konji jeam zoblju dok bojovnici prut
sijeku i rakijom ga zalijevaju.
U sedla! poviknu stari svat kao kakav vojskovoa.
I da se svatovi bacie kako on zapovjedi, o divote! Ali...
ono mlaarije kako tako, ostali, uuvaj Boe! To se s
konjima natei i krvi, uzjahuj i sjahuj, penji se i padaj. Dok
se posljednji jo ne bijahu ni uputili, prvi s barjaktarom na
elu ve odavno niz Glavicu i na usku puteljku konje
razigrae.
Vijori se barjak, kuu bi mogao prekriti a na vrh
barjaka nogama o samo koplje privezan iv pjevac nemono
lepra i jadikuje: to li me ovo snae... I ne sluti, tuga
moja, da e njegova krv jo veeras pasti kao i izazov krvi
djevice.
Boe, uda, uda golemoga! Posljednji svatovi jo u
podnoju Prpine Glavice a stari svat ve estoko udara na
mladina vrata: Otvarajte, due kranske, ovcu izgubismo,
a uli jesmo i kau nam ljudi, da se u va tor zaprdecala!
Kroz zatvorena vrata odgovara Markota: U nas su samo
nae i na broju. Ma kad estit ovjek drukije divani... A
kakva je vaa ovca? Runo k no, obrazi k zora, oi k
ugljen, vime k buraa... Bit e to ova! podviknu
Markota, mrviak otkrinu vrata i proturi oravu i grbavu
babu Bendinicu. Vidim, srce ti je dobro, ma oko ti ne
valja ree Zele i stade ponovo opisivati sve drai svoje
izgubljene ovce. I tako se izreda desetak to baba to
djevojaka, dok se na kraju, ne pojavi Nua u kienim
haljinama, s bijelim tilom i vijencem od bijelih votanih
bobica na glavi. E, to je ona prava! usklikne zadovoljno
stari svat, pa se obrati kumovima: Drite je do pod ovna!

475
Kumovi priskoie, svaki je vrsto uze ruku pod ruku, pa je
ponovo uvedoe u kuu.
Tijesna kua za tolike svatove, pa uoe samo imeniti, a
ostali se rasue po dvoritu, tko na stoli, tko na kamen,
tko na zidi.
Prije nego imeniti uoe u kuu stari svat podviknu:
Sluaj ovamo, svatovski narode! Sad e cvjearica svakom
svatu priiti cvijet kupovni! Moralno je da svaki plati
jednu krunu, jerbo toliko cvijet zapada. Za doruka i uine
pjevat e nam pjevaice. Pjevaicama nije moralno
plaati, ve dobre ruke, tko banovac, tko dva... Ni
kuharicama nije moralno plaati, ma vrag vas izjeo, kad
ste ve drobinu nabili, nee vam ruka usahnuti ako mrviak
i dublje u dep posegne...
Osim pet est iznemoglih i bolesnih i ono prisisadi u
povojima, ne bi u selu ni jednoga koji ne doe k crkvi da
vidi svatove kakve ne skupi ni Sibinjanin Janko, a kamoli
Senjanine Ive.
Potrka sjai s konja, te na oi sviju skide iza sedla
ruksak prepun robe, uprti ga na lea, pa gluh na apat,
gurkanja, zgraanja i savjetovanja, probi se kroz gomilu sve
do oltara.
Kad ga don Petar ugleda, jednostavno mu se noge
podrezae, a ledeni znoj sam od sebe obli mu elo.
Doe li ti na pazar, marvo jedna, ili na sveti
sakrament enidbe? upita gnjevno.
Dooh skruen na vjenanje! skrueno e Potrka i
skrueno klee do vjerenice.
I ti misli da u te takva vjenati?!
Neka Bog uz blagoslov tjelesa naih i kruh na
blagoslovi, jer to e ti enidba i postelja ako vrag ruksak

476
odnese! Osim toga, gdje to u tvojim knjigama pie da me s
ruksakom ne moe vjenati?
Ne ui ti mene gdje to pie! ljutnu se don Petar.
to bih te uio! Ako e vjenati, vjenaj; ako nee,
muke ti je meni u lutorane ili u hriane!
Prokleto sjeme Evino, sve to hoete dobivate na to:
u lutorane ili u hriane!
Don Pavao bi razumio...
I na don Pavla... uzdahnu don Petar i predade se
Hajde sklopi ruke i obori oi pogrdo nijedna!
I tako se Potrka oenio s ruksakom na leima, da svom
Bogu zahvali na milostivim darovima prolim, sadanjim i
buduim.
U mlade se do tri sata popodne jelo, pilo i pukaralo; jeli
su i pili i svi oni koji sa strane dooe, a doe cijelo selo i
jo tkogod izokola.
U tri sata, oni koji se uz mladence u trci htjedoe
nadmetati a bilo ih je dvadesetak, sve momaka mladih
neenjenih konje osedlae pa na cestu izjahae. Vidi
Potrka dadoe Nui konja najboljega, putast u tri noge,
kraljevski to don Luka veli: Puto in tre, cavallo di re!
Matan postrance ibne okom Nuu, zakrgue zubima i
proapta u sebi:
Gdje e upljaa nad junaka! iv ne bio ako ti na re
ne stao! I stade joj na re i na rep! Ne usuujem se rei
kako to troputastu na rep stade, jer bi italac osjetljiv na
trun u tuem oku gdje nee na avao u kopitu mogao i
odve runo o Potrki misliti i zauvijek ga otpisati.
Bilo kako bilo, trka se zavri Potrkinom pobjedom, a
zavri se i bez velikih nezgoda, ako izuzmemo Puljkala koji

477
prebi ramenjau i malog Ivana amijina kojem naciknu
kljunjaa i rebra se malice ugruvae.
Nuina braa, svatovski prvenci, bijahu ve odavno
zetovim dvorima pristigli i od ukuana koji, eto, ne
bijahu zetovi bogate darove dobili: po troje bjeve i
buzavce i po tri pruta u zobnicama, dok su svatovi tek
uzjahivali pred Markotinom kuom, a Nua od ae i
matere oprotenje pitala i minulo djevojatvo ljutim suzama
zaljevala, kao da za mrtvacem narie. I tko zna dokle bi
naricala da je kumovi silom ne otrgoe i silom na konja ne
bacie.
Prvi krenu barjaktar s jo ivim muenikom na koplju,
za njim stari svat s tri tovarna konja peenih jagnjaca i
kozlia, pa tek onda ostali svatovi. Ni grabom, ni kasom,
ve laganim hodom, od komiluka do komiluka, od kue
do kue. A pred svakom kuom ljudi iznose bukliju:
bukarom vina mladencima i svatovima nazdravljaju, a za
uzvrat od staroga svata zalogaj peenja dobivaju. Ali Zele
ne dijeli zalogaje, kao u drugim grebenim svatovima, ve
im cijele ereke dobacuje.
Potrka jae za njim, sve to gleda i srcem uiva, a jo
vie uiva u djeci, koja sita i napita neprestance oko
pukara trkaraju i izvikuju ve spomenutu pogrdnicu.
Sad se nami, mladenko! potciknu kum Jakia kad
stigoe pred mladoenjine dvore i prui joj jabuku sa svih
strana nabijenu banovcima.
Nua i ne sjaha, ve zavitla jabuku i na divljenje sviju
k od ale prebaci dva boja visoke dvore Matanove. Bit e
radosti! Ali nisu ovo svatovi od jedne jabuke! Dvadeset ih
je nabijeno banovcima dvadeset svadba i dvadeset
Boia za djecu iza kue. Prve poletjee preko krova kano
ptice lastavice, ali i vjeta Nuina ruka na kraju se istrza, te

478
pet est jabuka o krov udari i s krova se pred dvore skotrlja.
Bit e i alosti!
Nije to Markotina potleuica, ve bijeli dvori Matanovi
svi svatovi pod krov, svi sjede, a da se jedan o drugoga i
ne oee. Udri brigu na veselje, udri alu na poalicu, a
pjesmu na gusle i onako. Jedi i pij, pukaraj iz svih puaka i
muara, nek se brda ore sve do noi o ponoi.
O ponoi i pijevac na red doe. Pukar Zele izvadi
kuburu srebrom okovanu, pustom arom proaranu,
najudesniju puku koju je ikad nainio, i prui je Potrki:
Ako od prve, tvoja je!
Nisam ti ja od puke, ve od ruksaka uzdahnu
Potrka.
Mjeseina je! sokoli ga pukar, a u sebi strepi:
budala bi mogla i pogoditi.
Nije druge, prihvati puku i izae nadvor, a svi svatovi
za njim. Pusta se mjeseina razlila, u iglicu konac vidi
udjeti, pusto kamenje istiha sjaje i istiha die. No bez uha
vjetra, bez lepeta imievih krila. Zastava se tuno objesila,
a izmuen pijevac od sebe znake ne daje. Kad barjaktar
barjak potrese, pijevac samo malo i alosno zalepra, pa se
opet smiri.
Matan podie kuburu i niz cijev se zagleda u to
muenikog jada, a onda se pijevac pretvori u glavu onog
priklanog ovna predvodnika, pa u malog aljkuia s
rumenim cvijetom posred ela, i na kraju u od bezobrazna
smijeha razjapljena pukarova usta. I ta razjapljena usta kao
da sama od sebe zrno usrkae. u se lepet krila i kapanje
prvih kapi po oputenoj zastavi, a onda sve prekri urnebes
pijana veselja.

479
 Tvoja je! viknu pukar, ma ne od srca A sad
kad proli jednu krv mojom pukom, drugu prolij svojom!
Uz opi hihot i kakljucavo bodrenje kumovi i djeverovi
strpae mladence u sobu i bacie ih na postelju, na to novo
krvavo borilite.
Kad ostadoe sami, Nua stidljivo zatrepta oicama,
prie petrolejki i stijenj povrati.
to to ini, silo neista?! obrecnu se Potrka. Nua
brzo podigne stijenj i s osjeajem krivnje skupi ruke u krilo,
a onda stidljivo promuca:
Tko e se pri svijei svlaiti!
Tko ti kae da se svlai!
A kako emo onda? upita hitro i jo hitrije obori
oi.
Potrka ne odgovori ve lijeno ustade, prie prozoru,
zadjenu palce pod prsluk i zagleda se u pustu mjeseinu, u
Kikaeve dvore to se dolje lelujaju kao u magli i ljeskaju
kao na vodi. Zatvorena sva vrata i svi kapci na prozorima,
nigdje traka svjetla, nigdje odsjaja vatre... Prvi pa
iscjedak... O Jokau, antalau! to vie prozore zatvara i
oi sklapa, to bolje vidi; to vie ui zaipa, to bolje
uje; to vie usta vlai bre ti se sue i bre izgaraju od
elje, od nenavisti... O Jokau, antalau, svetog Roka
budalau, to se ili k pu u vatri! Doi i pokloni mi se,
sve e tvoje biti... Doi i pokloni mi se, vrae budalasti!... O
djede Kikau, kakvo tele naini, sprava ti se sasuila, k to
i je... Bar ti ustani i pogledaj svatove svog Potrke, a ne
Doa Amerikanca, lijepi ti ga vrag odnio s njegovom
goulden Amerikom... Amerika je svugdje za pametna
ovjeka...

480
 Iz tog zadovoljnog samorazgovora trgnu ga tihano
Nuino dozivanje:
Matane... Matane...
to je, avle pakleni?! obrecnu se na nju i ne
okreui se.
Stidim se, Matane...
Pa stidi se, bogareti, ali ti Matan smeta!
Ne okrei se, bolji si! Ako se okrene, umrijet u ti.
to?! Samo mi to uini, sveca ti ludoga, zadavit u
te! Ako crkne, silo neista, na bubanj e dvori to mi ih u
miraz donese!
Nisam, bolan, dvore, ve krinje...
krinje mi ne pominji, zubima u ih samljeti!
Dvore... Upamti, silo neista, da si mi dvore u miraz
donijela, i uvaj mi ono karte u njedrima, uvaj je bolje od
njedara!
Hou kad ti kae bojaljivo e Nua Samo se
asak nemoj okreati, bolji si.
Ih, da ne bih togod vidio to nisam vidio
podrugnu se Potrka, pa izvue jednu od desetak olovaka,
koje su vjeno stajale u gornjem depiu jakete i u njega i u
svih nepismenih torbara, kao ukras neki, opljunu vrak
olovke pa stade u biljenicu biljeiti: Sto pilia, etrdeset
kruna, sto kokoi sedamdeset kruna...
Neprestano strepei da joj se mu sluajno ne okrene,
Nua u tren oka izu bjeve, svue suknju, hitro se zavue u
postelju i navue pokrivae do brade svisnula bi od
sramote da je mu vidi u samoj prsnici i podsuknji iako se
ispod njih nije mogao nazrijeti ni komadi gole koe.
Matane... ej, Matane... a kad se on okrenu zatrepta
oicama Sad moe...

481
 Ma to mogu, silo neista?
Moe se svui... Ja u zatvoriti oi... Moe, ovaj...
Ma to mogu ovaj...
Ovaj... moe... ovaj... eto, moe doi po svoje...
cijelo ti je.
Sluaj ovamo, silo neista! Matan e doi po svoje
kad njemu bude od volje! A ti, ako si se uspalila,
uspaljenice nijedna, sii na bunar pa izlij dva tri sia vode
na to pogrde!
Tako ti meni... prvi dan i u se kako krupne suze
stadoe umno o jastuk udarati.
Bolje prvi nego posljednji mudro e Potrka a
sad me pusti da raune sredim i nastavi raunati
trideset janjia, jaganjia, sto i trideset kruna, trideset
kozlia... doi i pokloni mi se, budalau prokleti... to no
bi? A, ha! Trideset kozlia...
I tako uz treperenje petrolejke i buku svatova koja za tri
dana nee prestati, malo s Jokaem, malo sa svatovima
raune sreuje. Na kraju povue crtu:
Dvadeset i est stotina i devetnaest kruna. Trokova.
E, sad stani, pa odbij to u kuu doe... Dakle, ovako: sto
cvjetova uvotenih sto i dvadeset kruna. Pii stotinu i
dvadeset! Jedan kum petnaest, drugi jedanaest kruna... Pii
dvadeset i est!... Svi svatovi mladoj na pladanj osamdeset i
sedam kruna, osamdeset ih i sedam krtih avala na
osamdeset i sedam raanja nabijalo... Po tele dadoe Zele,
Antina i unje, ast im svaka! Pii... a kad sve ispisa,
zbroji i odbi, ve trei pijevci zakukurijekae Potroih
ravno devetnaest stotina devedeset i devet kruna... pare su
to, djede Kikau, pare su to, moj kiljo iz Zagvozda! Kakva
goulden Amerika! Ostade obilatih pet tisua...

482
 I tako s jedne strane zadovoljan, s druge mrzovoljan,
zadjenu olovku u depi, ustade i protegnu se, a onda baci
pogled na Nuu koja je usnula na jastuku mokru od suza, na
samim suzama, pa se stui:
Plai, plai, jabuko moja, a to bi drugo i radila u
ovoj dolini suza! Ja se odoh napiti! I sie dolje meu ve
iznemogle svatove Ba estita prva brana no.

483
 A NA POKLADE ZBIE SE VELIKE STVARI

Ljudi su ti k i krave: zamoi noge u salamuru, pa e ti

vazdan tabane lizati razdragano e Potrka dovravajui
boinji objed Slua li ti mene, Nuo, silo neista?
Sluam prenu se Nua koja nad obilnim stolom
bijae mrvicu zadrijemala.
E kad slua, onda i odsluaj! Sve to se zbiva, zbiva
se po redu i starom obiaju. I Bog nam po redu i obiaju i
ove godine Boi snijegom obijeli a onda supito zapjeva
Okropit e mene iopom, i oistit u se; oprati e
mene, i vrhu snijega obijelit u se.
O silen li si! O bijesan li si! promrmlja Nua u
njedra.
to to re, vita bedevijo? ali kao da mu i ne bi
vano to to re, nastavi Kad je u Boga tako, ne moe ni
u kopigude drukije! Da si bila na ponoki, vidjela bi kako
se vie tiskaju oko Matana na koru nego oko popa na
oltaru! to ti je zrno soli na dlanu! to ti je zalogaji, a sa
svakim zalogajiem sila nanie, pa nanie... Vidjela si
jutroske, a? Doe li ti u estitare djeurlija, kao drugima, jal
vascijelo selo k Frani Josipu! I glavari i rondari, i poljari i

484
putari... znaju nabiguzi da nije u Matana samo suha smokva
i naprnjak dropulje, ve pruti trogotci i sirevi kupovni,
kolaii splitski, proek rogozniki, Kapinov, i sveti liker
benediktinski, benediktinski, boge mi i boia dananjega!
Ne betimaj!
Ma tko betima, gospe ti budalaste! Ja samo svoga
Boga hvalim i na milosti mu zahvaljujem... Jesi li vidjela
jesenaske, a? Svi oi i glave poda se k da uroci s kugama
prolaze, a meusobno se bockaju laktima: Lako ti je tuim
po gloginjama i tuu muku sa sinije... E operuio, e oiao,
e obrijao, e sastrugao, e tri koe sa svakog oderao i zgulio...
Ma kad se oni moji neharnici onomad vratie ni s
polovicom para s kojima su se vraali prolih godina dok ih
je Matan pljakao, svi u druge diple zadiplie. Sad
Matana u zvijezde kuj, pod noge mu mjeseinu razastiri da
tabane ne naulja... A Matan skroman...
Vrag ti skromnost odnio! pomisli Nua ali ne ree
nita.
... skroman, velju, repicu ne die, zlu krv ne nosa,
ve ovom variak ita, onom krtol krumpira, ovom oku
mesa, onom burau vina, ovog naderi u kui, onog napoj u
krmi... sad mi svi iz dlana proso oplju. I onih petnaest
neharnika! oplju! Vidjela si ih jutroske, pokunjene i
smetene, samo to mi s krtoliem ne dooe:
Doli smo vam kalendati,
ako ete togod dati:
joli smokvu, joli grozdi.
Na dobro vam doa' Boi!
A onda se prodera:
Slua li ti mene?!

485
 Ali ena im se uda i mrvicu u braku popostane, brzo
doe k sebi i oslobodi se straha od kojeg je u poetku na
svaku otriju predala; usput ubrzo naui i razlikovati kad se
njen paa srdi od bijesa, kad od obijesti. Ovo oito bijes ne
bi. Stoga mirno ustade i stade s uurbanou prezaposlene
domaice pobirati sue:
Dok ovo sua operem, ti lijepo sluaj za me i za se!
Kad je tako, silo neista, a ti... ne umjede nastaviti
pa svrnu Gdje mi bi pamet i des mozges da s kokoi
uene razgovore vodim! Svjetski ovjek, pa s obanicom!
Des mozges, ma ba des mozges, gospemi...
Ogrnu kaput s krznenim ovratnikom, preko uiju nabi
ubaru jedinu u Krajini, dar Totice udovice pa onako
rakijat i vinat odglavinja k don Petru.
Don Petar iskoristi dan djetia pomiritelja, da i Potrku s
njegovima izmiri. Na popovu propovijed, koju dovri s:
Mir ljudima dobre volje, Potrka odgovori jednom
jedinom reenicom, popraenom irokim, dobrodunim
smijekom: Neka doe s dobrom voljom i nek mi se
pokloni!
Uvidjevi da od tog brana nee biti pogae, don Petar
ga stade nagovarati, da ponovo prigrli petnaestoricu
neharnika, da povede u svijet i drugu sirotinju, da je pod
krilo metne. On se i opet iroko nasmijei: Ne mogu, pope,
biti svaija kvoka i cijeli vijek za svaiju ludost pamet
kriti i obraz izlagati! uo si kako me s ono pljesnive robe
osramotie!
Kako bi svako daljnje nastojanje urodilo jo gorim
plodom, don Petar svrnu razgovor na vjeru i hrvatstvo, te
mu stade toplo preporuivati da nikad ne smetne s uma tko
je i to je, i neka se tamo u tuem kraju samo sa svojim

486
Hrvatima drui i u njima podrava vjeru u slobodu, koju im,
istina, Bog nikad nee dati, ali...
Kad im ne da Bog, kako e Matan! Ma ba
budalasto!
Ne treba da im dade, ve da ih u nadi podri!
Zna li to, pope? upita Matan preko gutljaja
rakije Podri ti narod u parama, i eto ti mu slobode,
gospodstva, zemlje i Hrvatske do mile volje!
Ne ivi ovjek samo od kruha...
Nego i od mesa, gospemi!
Don Petar se smrai i stade ga dugo i sumnjiavo
gledati, pa e sputenim glasom:
Ne prepoznajem te vie, ne prepoznajem svog vedrog
i potenog Potrku. Je si li ti uope Hrvat i katolik?
Da to sam, kad nisam drugo! Neka te za to glava ne
boli. Jer, evo, izmijeaj u brdu ovce kako hoe, a kad ih
dogna s pae ja u samo prulunuti: Pru-lu, ovca! Pru-
lu, ovca... i svaka e u svoj tor! naglo posegnu rukom
u dep, pa punu aku kovanih novia rasu po stolu Ja
tebi razluih ovce, sad ti meni novce, i reci mi koji dooe
od Hrvata, koji od Nijemca, koji od Turina! Ovo! Ti veli:
dr' se tamo sa svojima! A ja ti velju: od tuina paru grabi!
Ili ti je moda drae da zgulim Hrvata a pustim Maara?!
Vidim, to je! predade se don Petar.
E, to je! Dato, nego to je! Des mozges i svjetski
ovjek... Stoga podijelimo posao: ti moli, a ja u paru
zgrtati. Oboje je potrebno: jedno je za spasenje due, a
drugo za spasenje ovog, da prosti, grebenog tijela. U
zdravlje!
Don Petar ne prihvati, ve kao da utonu tijelom u pleten
naslonja a okom kroz bezbrojne ljuske carstva duhova,

487
koje sve bre potiskivae ovozemaljsko. Potrka to drukije
shvati, pa e zajedljivo preko objeene donje usne:
E ba ti hvala na tom to misli!
Nita zla ne mislim opravdava se umoran don
Petar.
Misli, moj pope, misli: Vidi ove razmetljive
budaline i gube uzgorite! Ovamo svjetski ovjek i des
mozges, a onamo glib do koljena, kia do bubrega, konak
u plastu, kapula za marendu, orbali grah za uinu i
mermerli enjak za veeru! Misli, pope, tako, a tako i
jest! Kie su najgore, devet koa probijaju, ni na desetoj ne
staju! Pa kad te na onoj vujoj ravnici ijun oplete, a selo
od tebe k spasenje od proklete due, daj glavu skloni: jal
pod klas ita, jal pod klip kukuruza!... Kakav des mozges
i svjetski ovjek! Kukavelj pokuarska to kisne i kad
zvjezdan pee! To samo tebi i Bogu, pod ispovjednu...
Mui, pope, ne zna ti to su kie... Ali Matan vie nee
kia, ni ravnica, ni usranih orova i sokaka paorskih, ve
ulice iste, poploene, izlizane i okupane, da s njih orbu
sre... Kad to postigne, onda si des mozges! Za des
mozges nisu taljige ve eljeznica, bolan pope, i, kau,
kola to sama sebe gone, i, kau, svijea to sama od sebe
suni, sunce ti jarko, a ne mirkava lu, lijepi je vrazi
zaluili! Sobe, bolan, naloene i obojene, koulje svilene,
odijelo somotno jal tofano, a ne ovo od cajga jal grebena
sukna seljakog, to te grebe im na oko... i gospoe, bolan,
rasute kose, okupane i namirisane, u pic-postolima, u taban
bi ih poljubio, a ti meni klompastu Toticu u klompama,
klompasti je...
Grijehom se u nebo ne uzdie, ve u dno pakla pada
zabrinuto e duobrinik.

488
 to to veli? Hoe rei da sve ovo nije za me
stvoreno? A ja ti velju: na svijetu nita nije tako dobro da
ne bi bilo za ovjeka; a to je za ovjeka, to je i za Matana,
dana mi dananjega, Bojega!
Cijele zime sve do Poklada, taj s don Petrom naeti
razgovor, sam je sa sobom nastavljao, raspredao i razlagao
stotinama se krivih stvari domiljao, dok mu je prava
izmicala kao daljina oka. Tako sve do Poklada.
A na Poklade zbie se velike stvari. Od obilna mrsa i jo
obilnijeg vina prethodnu no provede nemirno i u postelji i
u snu, poglavito u snu, u suludastu bacakanju. Sve neke
lisnate zmije, sve neke pernate ene, grdna zjala zjaju,
grdne se vale na sir razvaljuju, a to i ne bi sir, ve pun
mjesec mjeseinu prolijeva li, prolijeva... golemi puevi
kolo igraju, bezobrazno mu se u zube kese, po golom mu
tijelu plaze i svega ga obljepljuju prst debelom ljepivom
sivkastobijelom slinom, nanu im slinavu... k neki ponori ne
u zemlju ve u nebo iskrenuti, a on u vrh njih uzlijee,
zapravo ne uzlijee ve oputen pada, pada... do na vrh
zvonika i tamo se uli, ivi ulak-gromobran. Nije ala biti
gromobran, strah je i u veem junaku, ali gdje si tu si,
pomoi nema. Bljeskaju munje, tutnji grmljavina, iaju
gromovi u obliku mlijenih kukuruznih klipova, udaraju u
dlanove, klize niz ruke, niz tijelo, niza zvonik i slau se
dolje u hrpe i stogove, uskoro e cijeli toranj zatrpati kao
Jokaevo kamenje dvore Kikaeve... Eno ti ga opet kako
pliva u zraku ne lebdi i ne leti, ve upravo pliva pliva
niz ulice, niz trgove, niz drvorede, kroz varoi i gradove,
oko njeg se sve neto ljeska, sve neto vijori u samim
bojama, u samim arama, u okienosti nekoj, ludoj nekoj
okienosti...

489
 Tad se naglo prenu, skoi, sjede na rub postelje i
osluhnu: odnekud jo uvijek dolazi njegovo bolno jecanje iz
sna... pred zatvorenim oima jo uvijek vijore boje i are,
okienost neka odnekud poznata, negdje ve viena... Nije
li to ona ista okienost iz prvog sna u noi kad mu djed
Kika bijae turnuo u ruku prosjaki tap i odveo ga meu
ljude?! Nije li to neko znamenje dvostruko? Ali kakvo?
Cijelo se jutro domiljao i odgonetao, uz kavu i rakiju, a
odgonetae i cijelim putem do krme. Kad pred krmu, ono
krmarov Marjani staju isti i gnoj na ubrite u takama
prevozi. Najednom s taki otpadoe ruke, kota i platice,
gnoj nekud ieznu, a take se oblanjae, sastrugae, zasjae
kao ormar kupovni. Tada u prazne take uskoi stotinu
pregrada i svaka se ispuni svojom sitnarijom: eljevima i
ukosnicama, krupnom dugmadi i ovolicnim pucetima,
sponjama i kopama, iglicama i kalemovima konca,
ogledalcima i mirisnim sapuniima... okolo vijore objeeni
muki i enski pojasi, naramenice i maramice, ogrlice i
krunice... Treba samo prikucati irok remen, provui kroza
nj glavu, i evo ti kruha s ramena... Nije li tako i poeo onda
nekad i tamo negdje u Mostaru? Vrag ti Mostar i
rastopljene, slijepljene sapunie u prljavoj prosjakoj torbi!
Ovo je sredan i uredan vascijeli Moin duani! I ne u
kui, ve na trbuhu, momak-efendija! I ne eka kupce da
dou k njemu, ve on za njima, uz ulicu niz ulicu, poteno i
otvoreno, do svake sitnice svakom oku vidljivo i svakoj ruci
pristupano, momak-efendija, korpa galanterska!
Ej, krmaru, prut sijeci, peenice peci, vino toi da
se grlo smoi! Danas Matan asti sve od reda... i ne
osvrui se na upadice i dometnice dvojice trojice
besposliara, zae iza krme i krenu uz brdo, da potanko i u
miru o snu i snovienju porazmisli.

490
 Glas o aenju brzo se raznese po selu, a jo se bre
sjatie junaci na junake zalogaje. Ono malo kruha i
peenica to je krmar od svoga imao jer tko ti u krmi
jede, osim po netko zalogaji peenoga ubrzo se
potroi, pa krmar razasla djecu po selu da nekoliko
hljebova kruha uzajme i pokupuju peenica ako ih jo tko
ima i ako ih je voljan prodati.
Oko deset sati pristie i onaj lakrdija Matan Bilin. Lulu
ulijevo zabacio, kami smijekom obgrlio, pa sve nekud
ustranu gleda vrag pakleni opet neku podvalu sprema.
Svi dobro znaju: ako ne nasru, prije e gae istresti, pa
mukom mue. I on mui. Lulu mrlji i cmre da zivak
protjera, i mui. Kad mu se uini da se dosta namuao i
znatielju raspirio, zavrti glavom:
E, ljudi, ljudi... viu, ba se zgodno astite.
Jedi i pij, Matan plaa! veselo e krmar.
Ma nemoj! A ja mislio Joka!
Njima spomenuti Jokaevo blago isto je kao i od
smijeha bolesnu prst pokazati.
Ozbiljno, ljudi! Muka je dovrena, znoj isplaen,
Fatina jama do stanca kamena ispuljkana... Na svoje sam
oi vidio. I to da vam kaem... Nu, evo naeg novopeenog
Gavana, pa nek on besjedi, zlato i mutavom jezik drijei...
Svi se kao jedan okrenue i pogledae niz cestu.
Kostur li je, sablast li je... zavrti glavom ambo i
bezobrazno se upilji u pridolazeeg Jokaa.
Joka nit se komu javi, nit kog pozdravi, ve se probi
kroz gomilu, pa e krmaru ukavim, zagrobnim glasom:
Daj mi se napiti! i svi koji sluahu ue kako
zvecnue sjekutii koji se nikad ne mogahu sastaviti.
Krmar dohvati s gradela dva tri komadia propeene

491
peenice i okrajak kruha, sve to baci na drven tanjur i gurnu
pred Jokaa:
Zamezi malo, slae e klizati pa mu prikui i
bukaru vina.
Joka prihvati bukaru i ne pusti je sa zuba dok u njoj
bijae i kapi, a onda je preko stola doturi krmaru:
Natoi! i svi koji gledahu vidjee kako komad
peenice skliznu niz grlo a da ga zubi i ne dotakoe.
I on koji neko kao od ale mogae ispiti cijelu divu,
sada iscrpljen dugom trijeznou i Fatinom jamom, od
bukare se zaljulja i vie pade nego sjede na stolac to mu ga
netko obazriv podmetnuo. Ali, on kao da ne bijae svjestan
svoje slabosti, uznese oi na krmara i prostenja:
Natoi! Ne boj se, platit u!
Ih nakesi se Matan Bilin K da ne zna da je
dabe, da ti sin cijelo selo asti!
U tren oka Jokaev se zamueni pogled proisti, zjene
mu zasjae i dobar pedalj ispred lica iskoie:
Ta je i u ali za no!
Nek je i za dva! Ako mi ne vjeruje, upitaj ljude.
Opi muk bijae Jokau govorljiviji od svake rijei.
Lagano se podignu sa stolca, zatim se odmah srui na
oba koljena i grevito obgrli noge Matana Bilina:
Plati... plati mi ovo, pa u ti sedam godina sluiti!
Plati ovjeku kad te tako milokrvno odjedared
zacvrkuta Keko koji ue u krmu i odmah se prihvati
latenja izmica.
Kao da sam rekao: neu brani se Bilin.
Znam ja tvoje i neu i hou Zaleti se estoko
Srbiguzica i, toboe, ga srdito odgurnu Kakav si gad i

492
guba, ti bi od ovjeka da ti sedam godina slui!... Ne boj se,
Jokaino moja! Znam kako ti je! Prije tri smrti nego zalogaj
od one svoje gube, ma ni ova ti tua nije bolja... Ja u
platiti, a ti svom Srbiguzici nee sedam godina sluiti ve
malkac otplesati, pa gotovo! Je li poteno?
Kako ne bi bilo, svanue moje... obradova se
Joka.
Onda raspali onu: Imao sam etri konja, etri
dripca nekopljena...
... iz kremena, iz kremena ispravi ga Joka
Znam ja, znam. Hehe...
He! odreza netko.
Razmaknite se, ljudi, da to svjetski bude odjedared i
milopojno... raskvoca se Keko, pa onakav siuan stade
gurati ljudine dok se nasred zadimljene i prepune krme ne
stvori komadi slobodna prostora.
I da mi noge visoko die! strignu obrvama
Tutkalo.
Joka uini dva tri mlitava poskoka i pone nekako
hrapavo i alosno pjevuiti. Tutkalo ga zgrabi za koulju i
nemilosrdno se obrecnu:
Jesi li gluh, to li! Rekoh ti, da mi noge visoko die!
Da ti se iz podanka vide! Nismo ti mi purajlije okopoljske,
pa smuljaj i sburljaj! Meni su na dlanu plesaice noge
dizale i pjevaice u uhu cvrkutale...
Stani ustremi se na Tutkala Srbiguzica Plaa li
ti ili ja a onda njeno potapa Jokaa Plei ti, duo
iskrnja, kako zna i moe.
Joka ga zahvalno pogleda, skupi sve snage da svoju
zahvalnost i inom potvrdi, da to bolje otplee, da to
ljepe otpjeva... Ali noge bijahu oteale pa se jedva

493
podizahu, a glas promukao, ukav, zagroban... Vie ne bi
ni traga od nekadanjeg Jokaa, od one razmetljive i
previte budaletine; bijae samo staro, islueno strailo za
ptice. I svi outjee da ine neto runo, pogano, ma ba
pogano. Pa ipak svaki ekae da netko drugi tu neljudsku
igru prekine. I dok su tako jedan na drugoga ekali,
Jokaeva su koljena sve vie drhtala, pjesma sve vie
krkljala, kao da ne izlazi iz usta, ve iz rasjeena grla.
Neprimijeen ni od koga ue Potrka i stisnu se do vrata.
Napokon e i on to udo vidjeti. Ali... dok je tamo u
Srijemu uivao i naslaivao se u pripovijedanju o oevu
ponienju, sada suoen sa sagom satkanim od samih uasa
sagom dostojnim predvorja pakla najprije se skameni,
a onda u njemu sva krv uzavri, gornja usna zatreperi, ake
se stisnue i ruke same od sebe poletjee da surovoj i tuim
jadom nezajaljivoj gomili kimu prebiju. I prebile bi, da ga
najednom ne ozari spoznaja, da to iivljavanje u
poniavanju ovjeka ne ivi u ovim ljudima samo kao
njihovo ivinsko nagnue, ve dobrim dijelom i kao elja da
ugode njemu, Potrki, i njegovoj petnaestogodinjoj mrnji
na oca. Jedino to je u ovom asu mogao uiniti bijae:
prii, ocu, uzeti ga pod ruku, odvesti ga kui i svu
besmislenu prolost zaboraviti. Ali poesto sotona u
ovjeku sve dobre nakane razbija i na njegova usta izgovara
sasvim druge rijei od onih koje je htio izgovoriti. Tako se i
sada dogodi, na najvee zaprepatenje Potrkino, da umjesto
namjeravanog: Vratimo se kui sotona izbljuva: Vrati
se, oe razmetni! Da zlo bude jo i gore, Potrka se upravo
toj avaoskoj rijei od srca nasladi i tu paklenu nasladu jo
vie razgradi:
Pokloni mi se pred ljudima, pa u te paom uiniti!

494
 Tada od pijanstva zamuene Jokaeve oi bljesnue
nevidljivim sjajem, sjajem najproienije mrnje, koja se
taloila i bistrila punih petnaest godina. Suhe mu se usne u
pljucanj skupie:
P na te, sotono paklena! pljucne mu ravno meu
oi, a slabost i pijanstvo, koje na as mrnja potisnu,
ponovo ga obrvae; zatetura, zaevelja i srui se na hrpu
odbaenih starih vreetina, nagomilanih do prve bave.
Potrka lagano obrisa pljuvaku i ljudima se nasmijei
izvjetaenim smijekom; ali taj ga, godinama uvjebavani
smijeak, ovaj put iznevjeri.
Pokrijte ga imgod, studeno je smeteno se okrenu
i poe k vratima.
U tom asu poe se zbivati i ona trea velika stvar:
ispred krme se zaustavi koija udo nevieno, jer ovom
cestom, Bogu i vragu za leima, nikad nijedna koija ne
proe, ve samo lagana domaa i teka bosanska kola
natovarena sijenom i japijom.
Iz koije izie alom s jo jednim visokim, svjee
izbrijanim i namirisanim gospodinom odvjetnikom, kako
e se kasnije doznati. Obojica bijahu u skupocjene bunde
uvijena, dok im se na glavama gizdala ubara od
samurovine.
Misao na aloma, na svog kilju iz Zagvozda, misao na
slavni megdan koji mu je sada dijeliti, najednom potisnu
svu malopreanju muninu, i on se ponovo osjeti onim to
jest, Potrkom, nadasve Potrkom. Izgubljeni se smijeak opet
vrati, a s njim sigurnost i neprispodobiva vjera u se.
Gledajui iz prikrajka aloma, sjeti se onih pet est pisama
koja su ove zime uporno iz Sarajeva stizala, a on ih jo
upornije neotvorena u vatru bacao... U vatru bacao, djede
Kikau, u oganj gorui! Zna li ti to je to u vatru

495
neotvorena... Zna li ti to je to sarajevska koija usred ove
muljavine... Nije to: tr, mali, tr, nije to tvoj kiljo iz
Zagvozda! Nu, bogareti, pa ja se poeh i s tobom nosati, s
tobom pokojnim nadmetati...
Naglo se okrenu i opeta oima sve u krmi, prstom
prizva imagu Malog i apnu mu povjerljivo:
Skokni po Nuu, nek mi njedra donese i topuzinu u
njedrima.
Kakvu topuzinu?! blenu imaga.
Topuzinu, imaga Mali, topuzinu da junaki megdan
podijelimo! Tr', pogani nijedna, tri, tri...
Kad imaga otra, on nastavi u sebi slagati po zvunosti
srodne rijei i odmah ih na svoj nain pjevuiti: Tri, tri...
trak tri, cvrak cvri, zvrak zvri, udija se gri, a
Matan ga... ej rode, rode, radost me izbode... a onda veseo
i na svoj nain nasmijan poe ususret alomu koji se
upravo pojavio na vratima krme:
O gospodaru alome, kakva ast i poast, slast i
poslast... i raskrili ruke da ga zagrli.
alom smrknuto ustukne, podie tap od ebanovine sa
iljkom od srebra i jabukom od jantara, pa srebren iljak
upre u Matanova prsa:
Ti moja pisma ne odgovorila!
Ih! Ti ba k da sam ti djevojka! Tko e, gospodaru,
po ovoj iavici pisma pisati i na njih odgovarati! Prsti se
smrzli i okoenuli, ne moe ih ni u kokicu skupiti, kamoli
olovku drati... Maknite se, ljudi! Mjesta gospodaru! to
buljite kao buljine i jejine, vrag vas... ovjek putnik, gladan
i edan, i gospodar k tome... krmaru, peci peenice, svi te
vrazi pekli... Uh, nemoj! Vrag ti i moju pamet, gospodaru
alome! Eto, zaboravih da si ti udija i da je prase svinja...

496
krmaru, ne peci mu peenice... melje li, melje, a sve
slatkasto, sve lickasto.
Uzalud ga alom u nekoliko navrata pokua prekinuti,
Potrka bi se samo srdano nasmijeio, srdano ga potapao
po ramenu i brzo mu koju apnuo: Lako emo... vrag ti
pisma... kasnije o posliima... i nastavljao glasno
razmiljati im bi se moglo poastiti ovako ugledna gosta i
pravog prijatelja, koji se dao na tako dalek i zimovan put
samo zato da se prijatelju obraduje... I kad je iznabrajao sva
jela koja je znao i o svakom ustanovio: ili da ga nema u
ovom grebenom zaviaju ba tako kaza grebenom
zaviaju ili da je po zakonu Mojsijevu prokleto, napokon
mu, toboe, sine:
Skrei prut od jalovice: pred Mojsijem isto, pred
alomom dobro! a onda sav razdragan gotovo na silu
odvede aloma do jelova stola i silom ga posjede na jelovu
klupu Gospodaru alome, zovni der koijaa i onog
slugu, i oni su ljudi!
To nije sluga, to moja advokat!
Sluga, gospodaru alome, sluga ustraja Potrka
sve to je oko tebe slui tebi, a da komu e!... Nu, vidi mi
te, zvijezdo moja Danice, jutarnjice i veernjice... o
gospodaru alome, srce mi dolaskom slomi...
I meni se ini! nasmija se u sebi alom, koji u
poetku bijae tvrdo odluio da za stol ne sjedne. Ali s
jedne strane Potrkina nasrtljiva ljubeznost, a s druge stoput
prokuano iskustvo, da se sa sitim i gasnim lake na kraj
izlazi, uinie svoje. I dok su tako listili prut od jalovice i
to sami, jer se ljudi pred krmu povukoe da gospodi ne
smetaju alom u nekoliko navrata i opet uzalud pokua
zapodjeti pravi razgovor. Potrka bi uvijek naao smicalicu
da vodu u pijesak svrne.

497
 E sad kad smo ovo pogrde podmirili ree
draesno tuckajui aloma po ispupenu trbuiu kai ti
svom pobri to te ulja?
Mijenica protisnu alom.
A ha, to sam i mislio! veselo e Potrka, a onda se
smrknu, zabrinu, pa snudi i na kraju nemono odmahnu
glavom gadan ulj, gospodaru alome, ma ba gadan...
Sve mi se ini da za nj nema melema.
alom skupi ramenca, spusti ruice u krilo, zatrepta
trepavicama, pa razvue tihano:
Nema melem... i glas, i lice, i sve mu bijae kao u
razoaranog djeteta, tek to su mu oice podrugljivo
skakutale.
Nema melem... ponavlja Potrka sumorno vrtei
glavom.
Nema melem, pa nema melem...
Nema, pa nema...
Nema jaspra?
Nema jaspra...
Nema, pa nema...
Nema, pa nema... O djede Kikau, lijepe li igre,
skladna li nosanja... Gdje je ovo, a gdje tvoj kiljo iz
Zagvozda... kliknu u sebi Potrka, koji e cijelo vrijeme
voditi dvostruki razgovor, jedan sa alomom, drugi s
pokojnim djedom, i oba podjednako slaana. Zatim segnu
rukom u dep, izvadi aku sitna novca i rasu ga po stolu.
alom, koji je ovu djeju igru nametnuo oito sebi za
zabavu, poskoi i pljesnu ruicama:
Ima jaspra! te bridom dlana veselo omete onih
desetak kruna i smete ih pred odvjetnika.

498
 Ima jaspra... i Potrka razvue usta od uha do uha.
O djede Kikau, vrag mu se budalastom duom zametnuo!
Igra li se, igra, da ga iz igre oine...
alom, ba kao da slua ovaj unutranji zagrobni
razgovor, poskoi na noge i stade pljeskati:
Ima melem! Ima jaspra! Ima dvori... Potrka se odmah
povede za njim:
Ima melem! Ima jaspra... a onda se snudi,
sneveseli Nema dvori...
Nema dvori?! i alom se naas uozbilji.
Nema melem, nema jaspra, nema dvori... poteno ti
rekoh, da se u veliku rizinost upusti.
alom ga trenutak gleda zabrinuto, a onda se ponovo
razvedri kao dijete koje je proniklo u varku odraslih:
Ima dvori!
Potrka se vie ne moe igrati, smijeh ga gui, obuhvati
rukama koljeno, zabaci lea unazad i stade se od srca
smijati:
Kad ima, gospodaru alome, a ti ih uprti i nosi!
alom i to shvati kao nastavak igre, pa se i sam stade od
srca smijati i toboe ozbiljno objanjavati kako njemu nije
sile dvore ni prtiti ni nositi, jer on ima neki mali, arobni
bubnji, na koji moe stati i stotinu takvih dvora. Na ovu
gospodarovu dosjetku prasnue u grohot i koija i
odvjetnik.
Vjerujem da ima arobni bubnji, ma i ti vjeruj da i
mi ovdje imamo arobni vjetri, koji sve ono to na bubanj
doe s bubnja otpuhne i nasadi tamo gdje je i kvocalo
naceri se Potrka, pa stade dozivati i one ispred krme; kad
svi uoe upita ih koji e se to od njih isprsiti za trinaest
tisua.

499
 Za est! Za est! revno ga ispravi alom.
Tada Keko stade odjedared svjetski i slikovito
objanjavati: kad bi cijelo selo za gnjate odjedared uhvatio,
naglavce ga okrenuo i do smaka svijeta odjedared tresao ne
bi est stotina istresao odjedared. No ni to ne smete aloma,
koji ve glasno stade nizati mogunost do mogunosti: ima
ljudi u drugim selima, ima ih u varou, a mogla bi i drava
uz pol cijene kupiti kuerinu za kolu ili crkva za upne
dvore...
Sve bi se to moglo, gospodaru alome, i sam bih u
pol cijene kupio kad bi dvora bilo! uzdahnu Potrka i
namignu Nui koja upravo pristie sa imagom Malim.
Bila dvori, bila, alom vidjela! Hehe... alom sve
pitala i raspitala: Gdje bila dvori ot Matan? A ljudi
kazala: Tamo bila dvori ot Matan!
Gospodaru, gospodaru... svakom li vjeruje osim
starom prijatelju prijekorno e Potrka, pa se duboko
pokloni Nui Nuo, gospoo, budi draga kako si esna,
pa pokai sarajevskoj gospodi to to pod bluzom skriva!
A ne, ne! skoi alom Ne padala alom na
enska prsa!
Ne padala ti ni na kozje vime ava' te tako lijepa
odnio! promrmlja Matan Bilin.
Nua segnu rukom u njedra, izvue papire i predade ih
muu, a ovaj ih doturi odvjetniku, koji na njih baci samo
letimian pogled, pa pucnu debelim usnicama:
Sporna je kua neosporno uknjiena na Anu Vei
Markotinu.
alom otvori usta ali glasa ne ispusti, tek mu ruka sama
od sebe k srcu potee. Kad prvi udarac proe jedvaujno
protisnu:

500
 Gonila jamac...
Boe moj, luda li ovjeka uzdahnu Potrka vie za
se, pa e glasno moe s tim jamcima mazgi pod rep, da
ti malo mirisa saberu onda pogleda odvjetnika kao
mudar mudra, pa e kao mudar mudru: dosta je ime, da
im imutak prosudi! Jedan ti se zove Skoimi, a drugi
Kozmuz!
Nita vam oni ne posjeduju odjedared posvjedoi
Keko, ozbiljan kao na sudu.
Ni komadi neba da im gdjekad od svoga ne
pozajmim nadoveza Matan Bilin i prasnu u bezoan
smijeh, a s njim i cijelo selo, oduvijek nasladijivo nevolji
bogatih.
alom polagano doe k sebi, mrkim okom opeta sve te
smijeno ugizdane torbare, pokrpljene nadniare i dronjave
prosjake, sva ta prostaka, prljava i nakeena lica, ta
ravaljena usta, gadna i gadljiva, s izobanim zubima, do
kojih nikad ni jedan zubar doprijeti nee. I sad da ga ti zubi
bez zubara, ti gnjili, crni, izhrdani, rbavi zubi iz mira
izbace... E nee! Nijedan se bijes s jednim nee ne
potisnu, te gnjevan na njih a jo vie na se to se kao
kakav utokljunac dao navui na tanak led i upasti u tako
jadnu i prozirnu seljaku klopku stade prijetiti zatvorom,
oduzimanjem pokuarske dozvole, bojkotom sviju trgovaca,
da na kraju alosno splasne podviknuvi na svog
dostojanstveno utljivog odvjetnika:
Ukesala ot bbo ot Matan!
Uh, pameu drau zaudio, kud se prije tome ne
domisli! Dato, nego ot moja bbo, ot kospodar ot blago ot
car Trojan... nakesi se Potrka Samo ruho babe moga
valja vie nego deset tvojih usranih mijenica.

501
 Tako je odjedared, snishodljivi gospodaru alome,
sam se udostoji pogledati i provjerodostojiti udostoji se...
Keko uvijek ima pravu rije za pravu zgodu, pa s Jokaa
paljivo odie one poderane vrectine.
Matan Bilin zabi prst u uho i zapjeva, zapravo zavija:
Nisu dronjci, dronjci jadikovci,
ve
Sinu Janko kano sunce arko!
Poteno sam ti govorio, gospodaru alome: U
veliku se rizinost uputa! ree Potrka nemarno
akajui meso izmeu zubi.
Na to alom ustade uilji lice i podrugljivo ga prope sve
do Potrkinih oiju:
Znala ti ona pria: Ila lonac na voda dok se ne
razbila?
A znala ti ona druga: Komu sueno biti greben, gae
mu sama padala?!
Padala, moja Matan, padala! alom ustuknu dva
tri koraka, a onda doviknu torbarima Matan nagovorila
moja magazar i moja haznadar za ona smrdljiva roba!
to!... Matane... Ljudi, istina je... Gubo od gube...
Grebiino grebena lupeka... skoie svi kao jedan, a
alom protrlja dlanove i povue se iza stola s jetkim i
pakosnim smijekom.
Kao to nitko ne mogae tako brzo iz suze u smijeh,
tako se nitko ne mogae tako brzo i tako uvjerljivo zauditi
kao Potrka:
Ujmoca i Sina... stade se kriati O ljudi, o
Turci, jo iv stvor ne vidje da udija moe jednom
mraznom rijeju kranina s kraninom omraziti! Ma Bog

502
vam pamet prosvijetlio, upitajte se: od koga robu nabaviste,
komu novce ostaviste, tko vam ree kakono, kume Keko...
Mogla biti tako, mogla i onako... otpoe
cvrkutavo Keko, no Potrka ga prekinu lica alovita, do boga
alovita:
A poradi vas ja i juer odvjetniku Jerkoviu. I
Jerkovi mi ree: Poalji mi te svoje budaletine, pa emo
tuiti tog i tog aloma zbog prljave trgovine i prikrate ispod
polovice!
Ma to ti kuak lajala! prasnu alom ali njegov ga
odvjetnik smiri, jer je osjetio da neki nevaljao vjetri
poinje piriti.
Potrka se ne osvrnu ni na jednog ni na drugog, ve
nastavi svojima:
A vi umjesto udiju hoete raspeti svoga Matana,
otkupitelja svoga! E, zahvalnosti pasja... i poe prema
vratima oka i lica na smrt uvrijeena i do smrti alosna;
onda se na vratima naglo okrenu Je li?! Matan vam
pljesnivu robu prodade, da bi alomu kesu napunio! A tko
mu je isprazni, budale jedne! Opet prekorai prag i opet
se vrati Zbogom, moja aloma, i ne ljutila se na svoja
Matan, ni ti nisi drukije svoje dvore sagradila... I mnogo
mi pozdravi svoja mutra papagaj...
im zamae s oka i uputi se stazicom prema Prpinoj
Glavici nastavi onaj drugi, jo slai razgovor: O djede
Kikau... tvoj kiljo... moj kiljo... srce e mi rebra
izrazbijati...
I tek kad se poeo uspinjati uz Prpinu Glavicu primijeti
da to od poetka sam sa sobom glasan razgovor vodi. Ako
ga tko slua?! Od stida protrnu i na mjestu se ukoi. Potom
se paljivo i bojaljivo ogleda oko sebe i olakano odahne.
Nigdje ive due. Tek negdje daleko iza sebe opazi Nuu,

503
kako se kroz drae probija i hod namjerno usporava da ne
vidi muevo jogunjasto i djetinjasto hincanje.
Duevna ena, paljiva i obazriva... raznjei se
Potrka, a onda se obrecnu na se Ne mekaj srce, jer e ti
ga vrag enski k grudicu voska meu prstima... O djede
Kikau, vazda stoj kraj mene, pa uivaj to sve tvoj Potrka
radi i kako radi...

504
 PRTI NOVE PRTI I TABAJ OPUTINE NOVE

Nuo, uspaljenice, dvanaest mi votanica uspali,

dvanaest svjetlosti apostolskih da se nagledam, da se
nauivam! od dragosti e Potrka dovravajui kienje
posljednje korpe galantarske.
Bolan Matane, ni na oltaru se ne pali... ali joj
njegov britki pogled svaku daljnju izbi s vrka zuba, te
stade uurbano paliti votanice oko etiriju na komu
poredanih korpa. Ako joj rije i izbi, misao se nastavi: ...
dvanaest nego est svijea, a on, poganin pomiluj ga po
velikom milosru svomu od tih vrajih korpetina oltar
ini.
Potrka privue naslonja kupovni na mjesto odakle se
pruao najljepi pogled na svu to okienost, pa udari akom
po naslonu:
ujem, Nuo, silo neista, kako ti uz ono to
pregrize, vrag i togod drugo ape. Na priliku, da za ovo
moje prijestolje guzicu zalijepi kad mene ne bude. A ja ti
velju: ako je zalijepi, nikad je nee odlijepiti! Ovo ti je,
Evo, jabuka iz raja Matanova!
Neu, moj Matane!

505
 Ma to nee! I kako u znati da nee osim da ti
laljivoj vjerujem?! Stoga u s prijestoljem na tavan i preko
njega nit pauine, gdje i kako ja znadem. Pa kad doem o
Boiu, ne naem li tu nit i cijelu lijepo isprepletenu
paukovu mreu, nema u nas oskudice u paucima: ne ekaj
me u bijelu dvoru, vee na dnu duboka studenca. A sad me
pusti da se svoje radnje nauivam.
I zagleda se u etiri korpe, u etiri skoena koveia i
njihovih stotinjak pretinaca. U najniem redu puceta enska
i muka svake fele i svake vrste, od limenih do ronatih i
bisernastih, od onih boje suze do onih boje potonice i
mauhice pa spojnice sjajne kao srebro i ute poput
zlata, pa kope i kopice, prstenii, naprnjaci i ukosnice...
U drugom nizu igle i iglice svakodune, kalemovi konca
crna i bijela, svakidanjeg, pa puljice konca svilenoga, to
se sjaji sobom i stotinama boja, da djevojke mogu sitan
vezak vesti. U treem eljevi svakojaki: krupnozubi za
pletenice, srednjezubi za uvojie i sitnozubi za puljkanje
uiju i gnjida, pa oni ovalnosvijeni da kiku pridre, a
izraeni od roga, od eljeza, od drva za svaku elju i
imovno stanje. U etvrtom nizu i dalje uzgor svakog
uda i bojeg i vrajeg: mutvica, temperina brtvulina,
akija, tileta, noia za nokte i onih za navrtanje, britava
brijakih i onih marvinskih, sapuna i kistova, bruseva za
noeve i belegija za ustre, ila i ognjila, karica i turpijica,
pera i olovaka, narukvica i privjesaka od kriia i
medaljica do zvjezdica i etverolisne djeteline za svaku
sreu nebesku i zemaljsku... i mrelica, danun duo moja,
mrelica... Pa naoala za vid i za sunce, ogledala ravnih i
onih uleknutih u kojima svaka dlaka kolac, pa ogledalca
dvostrukih i onih otraga oslikanih svetim slikama ili
polugolim pogrdama... kako tko voli, kako tko eli, svakog
blaga za kranina i poganina, muslimana i lutorana. A

506
sprijeda i sa strana ovih udesnih duana vijore marame i
lanete, rupci i sudari vuneni, prteni i svileni alovi i
kravate, opasai sa sjajnim prejicama, kajii za navlaenje
britava, trake i vrpce u sto boja, pa bludne enske
podvezice, a do njih svete krunice od zrnaca staklenih i
sedefnih, od rogaevih i bagremovih koica i bobica...
slasti za svako oko, mamca za svaku elju!
Nije to smuljaj i zbuljaj, u-mu pa prolij! I ne
alim to to drangulija u Splitu kupih i po malo otrijoj
cijeni i to dvadesetak dana na slaganje izgubih kad ispade:
otmi se ako moe!
Skoi iz naslonjaa, prebaci irok koni remen preko
lijevoga ramena: Ne boj se, djede Kikau, i ovako u s
ramena svoga kruh svoj jesti!, a korpa sjede na trbuh kao
da je s njim roena. Potrka rairi noge, poda dno korpe
podmetnu debeli jasenov tap, pa se ljupko nasmijei Nui:
Stojder, gospoo draga! Nee zar slijepa kraj ovog
blaga? Noica nek ti mrvicu stane i oko na radost pane! A
Matan ti se kune i veli, nai e svega to ti srce eli:
pomadice za lijepo lice, za ruse kose ukosnice, za ruice
narukvice, za noice podvezice, za uhaca naunice, za vrat
bijeli erdan cijeli... uje li ti mene, silo neista?!
Pusti me, oinjeg ti vida, zar ne vidi da te u svijet
spremam!
A tako! E kad je tako uzlobi se Matan svetoga
mi Trojstva i Jedinstva, odmah e vidjeti da si i ti u
svijetu! Tri silo neista, i tri krune donosi ili: otmi se ako
moe!
A kad ustraena Nua otri, Potrka se zadovoljno
nasmijei i zavrti glavom:
Hehe, od prve ti upali moj sveti Otmiseakomoe!

507
 Poto je od vlastite ene iznudio taj prvi sveti
otmiseakomoe i za tri joj krune podmetnuo nekakve
eljeve, sapunie i ukosnice, stade je oinski karati poradi
rasipnosti: lako je tue budnato, ma uznoji te tri krune, pa
ih onda raspi ovako na bezube eljeve... Ovo! Kupit e
vreu ita i u strahu Bojem cijeli mjesec poivjeti... Budui
da si taka i takva, s muevim rasipna i razmetna, to ti on
u ime Boje milostive pravde niti moe niti smije
ostaviti vie od pedeset kruna. Ako je pameti s tim se dade
sito i obueno sve do Boia; ako je ludosti, bacaj odmah u
dim i vjetar, pa pod meu, lezi i crkni. Kad bi joj ove
alomove stotine i tisue ostavio, brzo bi se u rasipnoj ruci
i na zlu putu istopile: malo ai i materi, malo brai i
sestrama, posigurno, togod kriom i Jokau, im bi svoju
ludu glavu na kretinu pod sjekiru, a mua pod klju
dvadeset i koju godinicu. Stoga e dio alomovih para uzeti
sa sobom, a s ostalim u kotlu, zaspi zemljom i u zemlju
zakopaj k hrak, i to na mjestu samo tebi poznatu.
Ako ti se togod dogodi? lanu Nua i odmah se
ugrize za jezik.
A to bi ti! Jo se nisi uza me ni zagrijala, a ve bi me
ohladila! E nee, silo neista!
Zatim je prisili da mu pomogne iznijeti pred kuu
krinje i sve to mu u miraz donese: Razdaj, razbacaj,
zapali samo mi ovo vie u dvore ne unosi! U Matanovoj je
kui sve Matanovo! Nua ree da e cri od sramote ako
to selo ispred kue vidi. Potrka opet ree, ako je do
crkavanja, bolje je da crkne hranjenik nego hranitelj...
zapravo nitko i ne mora crknuti: no je duga, pa ako se ba
nee prtiti i ai Markoti dronjke vraati, neka ih zbaca u
Fatinu jamu na udo selu, Jokau i caru Trojanu.

508
 Potom svoju robu odvoji od njezine i zakljua je u
ormar kupovni, eda dua razmetna ne bi to od njegova
komu dala, jal prodala.
Ve i prvi pijevci zapjevali, a on je jo uvijek poneto
premetao, sreivao, eni u ludu glavu pamet utuvljivao,
gdjekad blagim smijekom, gdjekad porugom, a gdjekad
otrom rijei i svagdanjom nasunom psovkom.
Kad se ve iscrpio u paunjenju mukoglavou i
starjeinstvom primaknu se Nui nekako njeno-ratniki,
njeno-ratniki je zagrli i obori u naslonja kupovni.
Nua ciknu kao da je na zmiju sjela i odskoi s
naslonjaa tako silovito da umalo i Potrku na pod ne zbaci.
Ne cii, ne boj se! Ne sjede od svoje ve od moje
umiri je Potrka smijekom i milovanjem. Samo ti legi, legi-
legi kvoko raskvocana, legi-legi u prijestolje ko u
gnjezdace... i na lea mi se izvrni, kuko, vuice, duo
uspaljena! Hou da u prijestolju prijestolonasljednika
ugradim!
Ujmisusovo ti! zaprepasti se Nua, ali videi
neugasiv sjaj u muevim oima, obori trepavice, a glas joj
zatreperi Bog moj vidi da nije po mojoj.., a ti, Matane
duo, svijee pogasi, umrijet u ti od stida...
Nije nijedna, pa nee ni ti! Neka gore sva svjetla
kad se Boja vri... svih dvanaest svijea, dvanaest svetih
apostola. Dii noge, eno pobona!
Netom obavi sveti posao, otrese se ko pijevac s kokoi i
zadovoljno protrlja dlanove:
Ih, to e se mali veseliti kad mu ako kae da ga je
u prijestolju ugradio!
Nee valjda... zgrozi se Nua, pa zanijemi.

509
 eno moja, muko moja i nerazumnice neuka, to ti
zna to mu ga je bijeli svijet i kako svjetski ovjek sina
podie!
U tree pijevce pristie vjerna trojka: imaga Mali,
Skoimi i Kozmuz. Odmah svaki zgrabi svoju okienu
korpu, objesi je o rame, pa svi sletjee do ceste gdje su ih
ekala kola da ih odvezu u Makarsku, odakle e
parobrodom na Rijeku a dalje vlakom do Zagreba, do te
nove i jo neiskuane njive Gospodnje.
Smjestivi korpe u skrovit kuti broda, trojica vjernih
stadoe polagano etkati palubom i meraklijski uivati u
udesnom parobrodu i svim udesima na njemu.
Dugaak je makar pedeset arina zadivljeno e
Kozmuz.
Pedeset? Nije li, moe biti, i pedeset i tri vano e
i znalaki mladi Kozmuz koji se osobito ponosio mjerenjem
duina i teina odoka.
Ma tko ga zamisli... ma tko ga naini...
I stadoe se nadmetati u divljenju: tko mu dimnjak savi,
tko mu skova kormilo, tko sidro, tko usuka konope kano
aka debele, tko tu vraju mainu skroji, tko vijak isturpija,
a tko ogradu po visini taku i jednaku onako esno
zakrivi i zaobli i svu je zakovicama zakova...
Potrki dade u boga to budalasto divljenje, pa im prie s
gorkastoslaanim smijekom:
Novci! Sve to, rode, novci uinie, zakrivie i
poravnae! Moji i vai novci sve te puste zakovice
zakovae, a sad vi iz zakovica ponovo novce iskreite!
Kako?! Nu gledaj, rode, ovako! Da se do Amerike vozimo,
Matan bi se dabe vozio.

510
 Ih, ko da nisi ko i ti kartu platio! podrugnu se
Skoimi.
Tako se, moj Skoimiu, nit razmilja nit domilja!
Ve ovako: kartu nisi platio, ve predujmio onom koji e je
platiti. I ne gleda se u dimnjak, ve u kapetanovu lulu.
Vrag ti lulu! to na njoj ima vidjeti! nasmija se
mladi Koznuz.
Ono to vidim: mal te nije progorjela namignu mu
Potrka, okrene se i poe na drugi kraj palube.
Ba ludo odgovori, ma ba ludo zavrti glavom
Kozmuz.
Malo zatim ugledae ga na kapetanskom mostu kako s
korpom na trbuhu ivahno i prijateljski razgovara s
kapetanom: hoe-nee-mora sa mnom da se lola i
prebire po korpi! Poslije duga prebiranja kapetan izvue
nekoliko lula, pa ih ogledava i meusobno usporeuje dok
na kraju ne zataknu jednu u vanjski dep, a iz unutranjeg
izvadi lisnicu.
Bogaremi, i ne bi tako lud odgovor bonu
Skoimi Kozmuza.
Pa to onda! Nije sva radost u grebenom banovcu!
imaga Mali, gledajmo mi udesa...
Dok su Kozmuz i imaga Mali gledali udesa i
teneom znatieljom istraivali svaki predmet na
parobrodu nemilo se prepirui koji bi to mogli biti otoci
mimo koje prolaze i koji gradovi u koje pristaju: jal Zadar,
jal ibenik, jali gnijezdo Senjanin Ivana, a Skoimi im
svaki put sve ljue odgovarao: Split, budaletine! Svaki ti je
grad Split, svaki otok Bra svaka rijeka Cetina!, dotle je
Potrka s korpom na trbuhu etkao palubom, s ljupkim
smijekom i smijenim doskoicama mamio starovozioce i

511
pridolice, pa ovom elji, tom noi, onom ogledalce s
razgolienom pogrdom.
Bogaremi, on e do Rijeke i tri vozarine zaraditi
ree Skoimi pomalo udivljeno a i zavidno pomalo.
Zaradi i ti, Zaradiu! otrese se mrko imaga Mali,
koji od vjernih bijae najvjerniji.
U Rijeku stigoe sutradan o podne. imaga Mali i
Kozmuz prikovali oi za palae i brodove, ui za onu ludu
luku buku, pa ni makac. Tko zna kolike bi dane ostali tako
prikovani i ukipljeni, da ih Potrka ne povue za rukav i ne
odvue u za njihov dep prikladnu krmu. Kad pokuae tri
tanjura pata-faol i pomrknue po kvarat vina, s
okienim korpama na trbuhu u etveroredu krenue prema
kolodvoru da se raspitaju o kretanju vlaka.
Gledaju li nas, moj Matane, gledaju... namignu mu
Skoimi i trepavicom i obrvom.
Potrka mu odmignu jo i uhom i usnom:
Gdje ne bi! Ljudsko ti je oko znatieljno i na prase u
krmai, pa gdje nee na ovo udo nevieno... a onda ,
kao da se neeg vana prisjetio, stade Aptak, rode,
pozor!... Ne meu se novaci u najljue kreevo! Ovo vam
je, sokolii, egzercir-plac. Egzercirajte, novaci moji! Moe
biti da togod i nauite! Grad je velik, luki, pun ljudi
putnika, mornara, ena svakojakih, i onakvih. Valja samo
stati uza zid i prstom ih vabnuti. Primaknut e se. A kad se
primaknu, otmiseakomoe! Stoga, rode, po planu
komande: dvojica u luku, dvojica na kolodvor!
Umjesto da iste veeri produe, ostadoe u gradu punih
etrdeset dana.
Koliko i Gospodin u pustinji pobono ustanovi
Potrka Neka je i nae proienje njemu u slavu! A i

512
jesmo se proistili, egzercir zavrili, novom se poslu svikli i
obikli, dobro na sitno prodavali, a na krupno kupovali
jeftinije nego u Splitu. Pred gospodom ste se oslobodili
kako vam rekoh: ovjek s ovjekom neusiljeno ko i dijete s
djetetom... Velju, kad je sve tako i ovako, ne bi bilo zgorega
da jedan ili dvojica ostanu ovdje i grad, tono rije,
zaposjednu.
Mislili smo i na to umjesto sviju odgovori
Skoimi Istina, mjesto je rodno i plodno, mornarsko i
kurvanjsko da tako kaem, ma Zagreb je Zagreb, grad
glavni, banski...
Ako bude poslovno jalov, nije pakao da se iz njeg ne
moe u bolje vratiti dopuni ga imaga Mali.
Dok je parna lokomotiva stenjala kroz brda kao grena
dua kad tri vraga uz Vilinjak nosi, dotle mladi Kozmuz ne
mogae rastaviti oka od puste ume, kojoj kao da nema
kraja.
O radosti! O divote! Hoe bukvu, hoe jelu, hoe
omoriku... jal za gredu, jal za vjenanicu, jal za mertek, jal
sa sljemenjau, hoe jaram, hoe teljig, jal dralo od
motike... Ljudi, uda li, to li je ovo?!
To ti je, duo graevna, Gorski Kotar za razliku od
Ravnih kotara prevre oima Potrka Ovi su ti ko ena
runjavica, a oni ko operuana bula, pa opet po onim
obrijanim junak do junaka, hajduk do hajduka, a ove ti libar
Kai i ne spominje. Iz toga ti velika pouka: ne trai vazda
vuka u umi, ni u u runji, ima ih i na livadi i na bezdlaku
insanu.
I zametnu se razgovor, ni o vuku, ni o gori, ve o
bezdlakim bulama i kako to one: briju li ili upaju; a to golo
mora da je gadljivo i uvelo, pa ga opet Turci vole, to je jo

513
jedan dokaz da su protiv Boga i njegove svete volje, koja
ba runju odredi ovjeku za last i slast, pa zaojkae:
Neu bule, dupe joj se gule,
nego iste ike katolike!
Tko zna dokle bi potrajao ovaj bogohulni razgovor, da
ga ne razbi mladi Kozmuz, koji ni po cijenu ivota ne
mogae prihvatiti da oenjeni ljudi-krani takve pogane i
besramne razgovore vode:
P, pogrde... Kad ve ne mislite na Boga i na Mali
katekizam, spomenite se bar muka paklenih, gdje vam se ne
treba misliti ni o manjai ni o kvartiru: skupio se, jal
protegnuo i tamo e ti, kao i ovdje, ostati samo dvije
krune...
Ma to to ti mulja? ustremi se na nj vie od ale
nego od zbilje Skoimi.
A, eto, muljam... a vi se prebrojite... pa ete vidjeti
koliko vam ostade od puste rijeke zarade! Ba vas brige, je
li?! Umjesto da munete kako emo u Zagrebu jeftinije, vi o
bulinoj priklapai. Eee... velik je Bog i ne plaa svake
subote, a kad vam plati...
Ma sluaj ti, bae prisisni... skoi Potrka Ako
ga tebi Bog skovrlji, meni ga uspravi, i neu ga tebi za
volju o komotre privezati! To bi htio, a?!... to se tie
manjae i kvartira, ast ti svaka. Valja proi to jeftinije.
Proite. Meni zajednikoga kvartira ne treba. Nisam ga
imao ni u Srijemu, ve u svoje Julike uspaljenice i sile
neiste... Ej, Julikice, hitra mijealice! Mui, Kozmuzu,
vrag ti zle i urokljive misli u Fatinu jamu! Sluaj, jare
ukopljeno, meni vazda togod priruna enska treba!
Kao da nama ne treba! uvrijedi se Skoimi.

514
 uje li, Kozmuze, jare ukopljeno i Josipe Pravedni,
uje li da ljudima i priklapaa treba! A to treba ljudima od
Boga je. Gdje nije grijeha, nije ni kajanja, ni Boje suze za
izgubljenom ovcom i sinom razmetnim. Za razmetnim!... A
ne za tobom, Abele i Josipe Pravedni, pih, iz one nae
vukojebine! Onda se obrati ostaloj dvojici A vi,
brao? Recite mi poteno, je li vam potreba od kurve ili od
ene? Ako je od ene, svaki sebi; ako je od kurve, moete
sva trojica u isti kvartir, pa neka Kozmuz preisti za sve
moli dok vas dvojica po redu i na preskokce. Meni, na
priliku, nije potreba od kurve, ve od estite ene,
bedevije...
O, Julika je bila bedevija, alosti moja... zanosno
e imaga Mali.
Nai e Matan i drugu Juliku, makar pola godine
izgubio. I vama bi bilo bolje da zgrampate togod udovice...
Da je na pasju, zeevi bi po oboru etuckali
alosno e Skoimi.
Ne kaem, roo, da etuckaju, ma nae se. Ako ba
bude oskudica udovica a vi se prihvatite kakve udate. I to
eljezniarke. Jer ako je mu radnik u gradu, nikad se ne
zna kad e iznenada kui banuti. Ako je eljezniar, ne
moe, na priliku, s Rijeke ko ptica, pa dok on bui karte, ti
mu... umjesto Potrke obijesni smijeh dovri reenicu.
Pa ipak trojica vjernih ne posluae Potrku. Lako ti je
njemu kad je tvrda srca! Ne samo to svojoj Juliki
uspaljenici nije nikad nita darovao, ni iglicu, ni maramicu,
ve joj je svu torbarsku robu prodavao bar za banovac
skuplje nego drugima. A njima bi i iz usta izmatao vrag
enski... Ne, brate roeni! S kurvom je raun ii i jeftiniji!
Plati po to pogodi, poten ti, potena ona!

515
 Osim toga: jedna je soba jeftinija nego tri. I tako se sva
trojica smjestie u oveu, pomalo memljivu sobu gospe
Rezike, dobrano i kano tusto rastresite
pedesetogodinjakinje, o kojoj je ba tada nastala ona
skladna i nekad toliko pjevana slavopojka:
Tam vu Vlakoj vulici
Jeu na!
Bila baba brkata
Jeu na!
Imala je dugi nos
Jeu na!
Da je mogla meat sos
Jeu na!
Potrka, meutim, odsjede u maloj prizemnoj gostionici u
Petrinjskoj ulici, u gostionici koja je obilovala mirisom
pregorena luka i zaprka, otrim vonjem mokrae
proizvedene od piva i kisela vina, dok su po utim plahtama
plazile tamnocrvene i smee stjenice, te due mirisne,
avaoske. Valja se to prije osloboditi sveg tog nekrsta i
smiriti se u kakvoj toploj sobi, uz kakvu toplu Juliku
udovicu. A toga se uvijek nae preko Save. Narod
napredan, ene milosrdne i milostive, na ljute elje sladak
melem, to im narod kroz prste, a ne ko u nas: skai u
bunar, Vrtirepko, sunace djedovo... Nu, to e ti sva rajska
slast enska ako najprije posao temeljito ne utemelji! Stoga
ve prve veeri s trojicom vjernih prokriaj cijeli grad i
ispipaj sve toke prometne; a kad je sve toke ispipao i sve
im prednosti i slabosti uoio, okupi svoje i oinski podijeli
grad:
Kolodvor tebi, Skoimiu, jerbo je u tebi seljakoga
ponajvie pa e se sa seljacima najbolje znati bosti i
bockati. Kozmuzu, edo prisisno i maleno, tebi Mali plac,

516
pa majke piljarice ganjavaj do srca i do guzice. Desnico
moja, imaga Mali, ti e po Jelai-placu etkati, a ja u uz
Ilicu, niz Ilicu s gospodom gospodski... I da ne zaboravim,
ovdje vam je govor drukiji. Kaj vam znai to, a
drugom se sami domislite.
I jo im ree:
to se kupovine tie, da mi se ne dogodi kano s
Kekom, odjedared, svaki e za se veletrgovce traiti i
naveliko kupovati a u sebi pomisli: Samo kupujte,
kupujte dok vam ja jeftinije ne ponudim; a ponudit u,
djede Kikau, im naletim na svoga kilju iz Zagvozda, na
svoju zagrebaku alomu!
Sutradan, u sjaju sunca koje se bijae upravo probilo
kroz iscijeene i napukle metalno-modre june oblake, na
zagrebakim ulicama zasjae etiri korpe galantarske. Ako
zanemarimo kratki rijeki egzercir, toga jutra Zagreb ugrabi
prvenstvo svim evropskim gradovima, koji e tek kasnije
biti poaeni ovom jedinstvenom vrstom kitnjaste trgovine.
No kako se sve velike stvari, rekao bih, dokradaju i niu
neprimjetno kao trava, tako i ovaj dogaaj ne bi ni jednim
retkom oznaen u ondanjem ne ba veleokretnom
novinstvu. Zanimljivo je da ovaj nemar novinstva Potrka i
njegovi vjerni i ne primijetie, valjda zbog toga to cijeli
dan bijahu naprosto opsjedani od znatieljna graanstva.
Naalost, bijae mnogo vie znatieljnih nego kupaca; takva
je ljudska narav, oprezna i skanjivaka, prema novom i
naprednom vazda uskogrudna i sumnjiava. Pa opet, iako
nije curilo, ono je kapljucalo.
Prvo vrijeme Potrka nije ni prodavao, ve bio pola dana
obilazio trgovce i veletrgovce ogledavajui robu, cijenu i
valjanost, a drugu polovicu trkarao od kue do kue u
potrazi za sobom i njoj pripadajuom Julikom udovicom.

517
Bijae na desetke udovica, ali ili bijahu rune i stare, pa se
njemu nisu sviale, ili pak iodvie zgodne i mlaahne pa bi
onaj nepogreivi nagon kojim bi na dan hoda kupca
osjetio odmah zazvonio na uzbunu i objavio da to tijesto
nije za njegove nave. Tek sedamnaestoga dana nae tikva
epinu. Netom se na vratima ukazala znao je da je to ona
prava, kraljica njegovih elja: pea od ene, nabijena i
rumena, okata i bokata, sisata i guzata, vita bedevija
nasmijane jamice na desnom obrazu, sa sedamdeset i sedam
ludih elja na dnu maje zjenice. Bit e da mu je
vrnjakinja, moda mrvicu i starija na zdravlje joj kad se
tako veselo nosi. Jednom rukom uspuzla uz dovratnik,
drugom se podboila, a bokovi se sami od sebe uvijaju,
muko alosna, mijese li mijese, vape li svim grijesima,
vape. ute joj kose sjaju ko napast uta, a sitne se zlaane
dlaice razigrale nad izazovnim smijekom. On strignu
obrvama, strignu i ona, pahnu on, pahnu i ona, a oi im se
kukama zakvaie ko vagoni eljezniki.
Tu e biti velika loma! kliknu radosno u sebi Potrka i
proe pokraj nje namjerno se oeavi bokom o bok, pa
promrsi:
ibnu li me munja, ibnu i pogleda je bezobrazno,
ma ba bezobrazno, to se njoj oito dopade, jer mu uzvrati
iako podrugljivim, ono i obeavajuim pogledom, ili mu se
bar tako priini.
Onda, gdje je ta soba, gospo Juliko?
Kak mi znate ime? upita ona ali ne ba zaueno.
Mui, gospo, silo neista, viu mi ga srsi od pete do
tjemena govori joj drsko kao seljanici i sve se u sebi
hrabri: Dr' se, rode! Sve bez straha i da si mi svugdje kod
kue! A i jesi... ljudski ti je jad posvud isti...

518
 Je, gospon, da se razmemo: trebate vi sobu ili
flundru?
Vidi Potrka: uvrijeena, ma ne preduboko, te se stade
opravdavati svojim divljatvom i otvorenim vujim srcem,
koje ne moe odoljeti da ne potape bedeviju po sapima, da
se bar okom o vatru ne oee. Vidi Potrka: kuki godi
ovakav razgovor, smijeak joj se provlai kao oblai kroz
ove zlaane dlaice, a zjenice mile iz oiju. Sad se i ona
provue preda nj, sad se i ona kao nehotice bokom o njegov
bok oea, pa ga s dva prstia za mali prst uhvati i povue
za sobom u mrani hodnik njiui na sitnim koraiima one
bogodano raskone guzove. Pri dnu hodnika otvori neka
stara izobana vrata koja nemilo zakripjee, pa se opet
jednom uzdignutom rukom osloni na dovratnik a drugom se
podboi, izazovno, vraki izazovno.
Prosim, gospon...
Matan, gospoo, Matan!
Prosim, gospon Matek, krevet vam je poleg vrata.
Kako?! zablenu se Potrka u malu sobicu koja
bijae sasvim ispunjena s tri jelove svijetlosmee postelje i s
tri uska, preuska ormaria.
Gospa mu Julika lijepo protumai, da je njegova
postelja do vrata samo zato to u ove dvije do prozora
spavaju dvojica eljezniara, prijatelja njenog pokojnog
mua, koji je i sam bio astan i estit eljezniar sve dok ga
iberica nije zamijenila za tranice.
to moe nevoljan ovjek ne bez rauna uzdahnu
s njom i Potrka kad preko njega pree svaki vrag koji
naie... Da vidimo drugo i pritisnu kvaku na suprotnim
vratima.
Joj, gospon Matek, to je kuhinja...

519
 A gdje je druga soba?
Ne, ona nema druge sobe. Ovu jedinu mora izdavati dok
sama spi u kuhinji. Kaj more sirota vdovica! Mirovina kak
za ftieka. Svaka joj postelja nosi po etiri krune, pa si tak
nekak spomogne da se nekak spreivi... Ne, ona gosponima
eljezniarima ne kuha... Je, njemu bi pak mogla, e joj se
zdopal... Cijena?... Pa tak, cela kota bu kotala petnaest
kruna, se je denes skupo... On e joj dati dvadeset i pet ako
otkae onoj gospodi eljezniarima. Je, i to bi se pak moglo.
Odmah? e je volen gosponima eljezniarima vratiti osam
krun za ovaj neiznucani mesec, ona ih bu smestila kod
susede gospe Rozike, koja ima tak lepu sobicu...
Sutradan bijae sve ureeno. I tako se Potrka smjesti u
samom srcu grada, do parne uspinjae, koju prije osam
godina podie promuurni gospon Klein tko e ako ne
udija da bi gornjogradskoj gospodi penjanje pritedio.
Dugo u no, u utom svjetlu petrolejke gospa Julika s
djetinjom radou razgledava galantarsku korpu i svako
malo pa malo pljeska ruicama i oduevljeno klie: Kak
Kristbaum!, to Potrka, istina, ne razumije, ali razumije
ono drugo, ono tvrdo, zbijeno, ruiasto to neprestano
drhturi i treperi ispod duge i lagane kune haljine i ledenim
mu marcima cijelo tijelo ple. Dobre li bedevije,
devendjede Prpa, o dobre li bedevije...
A kad kriom primaknu ruku da je pomiluje po sapima,
ona se trgnu, pa se lagano uspravi i poprijeti mu prstiem:
Joj gospon Matek... Kaj pak sad bute teli?
Juliko, gospoo i gospo, ja samo tako, od vraga. Ma
kad me po dui pitate, po dui u vam i odgovoriti, htio bih
da vi elite od mene to i ja od vas: lk ti vadim, kapulu ti
sadim.

520
 Fuj, prostak otrese se Julika, ma vie sa smijekom
nego s ljutnjom. A to jo vie osokoli Potrku, te joj dugo u
no stade razlagati i obrazlagati kako se greno i uzaludno
suprotstavljati istini poznatoj, a istina je poznata: svakom
ralu ojica, svakoj motiki dralo, svakoj tikvi epina, svakoj
bravi klju. Kako je ona ena svjetska i razumna, nee
svoju bravu ostaviti bez kljua kad joj klju pri ruci...
Julika se vie smijala i cerekala njegovu ozbiljnu nainu
govora, nego onome to govori, pa i sama zaigra njegovu
igru i sasvim ga ozbiljno upita: kaj e klu ne bu pasal? On
opet ree, nikad se ne moe znati pae li ili ne pae dok ga
ne utakne i malice ne okrene... i neka ga vie ne mui
kad bistro i plemenito uje da u njemu tri srca udaraju i
tri crpke u ono nevolje krv sabijaju... neka mi se ne skriva
iza cerekanja, jer je oi izdaju iz svakog joj po
sedamdeset i sedam putenih vragova rumen jezik plazi... to
se ima zbiti i zabiti nek se zbije i zabije odmah, da te sutra
ne kara zbog danas, as je ivotni kratak i osjetljiv: ud za
neko proputenom aom danas ti cijelu bavu zagori...
Ona je sluala to, i mnogo drugo to se zabiljeiti ne smije,
as se smijuljila, as cerekala, a onda bi joj skrovita misao
navukla ozbiljnost na lice, ukoila oi, razigrala potmulu
vratnu kucavicu, dok bi joj se zmijsko tijelo u tiini i
nesvjesno svijalo i uvijalo, uivalo ba kao da se dogaa
ono to se mora dogoditi a nee da se dogodi. Lud bio to je
razgovor zainao i misliti joj dao, umjesto kao pijevac:
skoi i pokopuni, pa nek se onda misli!
Nekoliko je puta pokua uhvatiti i zagrliti, no ona bi mu
uvijek, uz umilan smijeh, iskliznula iz ruku kao jegulja i
prelazila dlanovima preko zaarena lica, da toboe kosu
popravi. Napokon ga izmui ova nikud ne vodea igra, die
ruke od svega i prepusti se posnoj sudbini. Podstanarski
slubeno zaeli gospi Juliki laku no i stade svlaiti jaketu

521
iinjajui se vie srdit i uvrijeen nego je bio. Prie svojoj
postelji, stade polagano otkapati koulju i skidati
naramenice. Ona mu se s lea tihano priulja njiui se u
bokovima koje on, istina, nije vidio, ali ona je prokleto
sigurno znala da to njihanje uje ovi mu prste oko vrata,
utinu ga za obraz, a onda se naglo zavrti i nakubljenim
usnama cmokne gdje bijae utinula:
Kaj se jo srdi, Matek?
Obradovan njenom njenou naglo se okrenu i posegnu
rukama za njom. Ali ona bijae ve ne odskoila ve
odlebdjela do vrata:
Laku no, Matek...
Malo zatim u kako kljocnu klju na kuhinjskim
vratima.
Zabravi se kuka, ko pred hajdukom! To ti je kad istog
asa ne skoi ve joj daje misliti! E, nee!
Vraga nee! Iz noi u no, petnaest noi uzastopce.
Svake bi veeri ulazila u njegovu sobu i vazda s valjanom
izlikom treba postelju raspremiti, prozor pritvoriti, bokal
vode unijeti, runik promijeniti i svake veeri s njim
kakljivi razgovor zapoinjala dok ga ne bi dovela do
svlaenja jakete i skidanja naramenica, a onda ga za obraz
utinula, utinuto cmoknula, pa uz Laku no, Matek ne
odskoila ve odlebdjela.
Nekoliko mu puta i mrak pade na oi, pa bi je svojim
golemim aetinama obuhvatio oko struka i obalio na
postelju Ali tada bi se njeni nokti, kao medvjei aporci
zarili u njegov vrat ili obraz, a ono bi zmijsko tijelo u
trenutku iznenaenja samo iskliznulo ispod njega kao da
ga pod njim nikada nije ni bilo. Tada bi se zaricao da je
vie nikada nee ni taknuti, ni rije prozboriti, te bi utke i
smrknut pokusao to bi preda nj iznijela, ne poastivi je ni

522
rijeju ni pogledom; no kad bi kriom rubom oka na tren
uhvatio njeno lice, vidio bi na njemu prokleto bezonu
bludnu elju, kuka jedna uspaljena!
Tako i ove, esnaeste veeri, ue za njim nosei
upaljenu petrolejku, koju je poslije jutronjeg ienja,
toboe zaboravila unijeti:
Zakaj se srdite, gospon Matek? Raje mi nekaj
lepoga pripovedajte.
Kud e ljepe prie, gospoo i gospo, od one, da te,
kakono vi kaete, spreluknam? naceri se Potrka i poe
prema vrajem zmijskom tijelu, koje je ispod duge, lagane i
mrvicu prozirne kune haljine izazovno drhtalo i upravo
vapilo da ga povali, jal kakono vi kaete sprelukna!
I opet lude rijei, ludi nagovori, ludi srsi kroz cijeli
ivot, ludo uvrijeeno svlaenje jakete i naramenica i ludi
nokti po svoj koi, najlue Laku no, Matek!
Ali ovaj put gospa Julika ne poe k vratima ve k
petrolejci na malom klimavom stoliu i povrati stijenj do
granice gaenja. Siuni plameni stidljivo zadrhta, pa se
ugasi. Potrka u kako svilenkasta haljina spuznu niz golo
tijelo. Naglo se okrenu i u mraku mu se prividi da nekakve
iskrice sinue i zapucketae. Malo zatim zautjee
pokrivai i zakripi ona postelja do vrata.
Je li to s vragom ili bez vraga? upita se glasno.
Gospa Julika, mislei da nju pita, odgovori pomalo ljutito,
pomalo uvrijeeno, da tu nema nikakva vraga, ve da sama
uzima ono to bi joj on da je kavaler i da ceni damu kak
se ika morao odavna ponuditi.
Dok se on valjuka na tri postelje, zar da ona, gospa i
udovica eljezniarska, spava u vlanoj i smrdljivoj
kuhinji?! I ako je dola spati u sobu nije u postelju, i nek si

523
nikaj ne zamila ona mu je ve kazala i pokazala, da se
bumo rekli zna braniti kak treba kad ustreba.
Potrka nita ne odgovori, ve nekoliko puta prijee
palcem i kaiprstom preko usnica, beumno se svue, na
vrcima prstiju prie Julikinoj postelji, naglo sjede do
njena uzglavlja, stisnu joj obraze dlanovima kao lopatama,
pa joj se upi u usta. Njene se usne najprije podatno
uznemirie, dok joj zubi ne napipae njegovu gornju usnu.
Ciknu Mijat ko u gori vue. Ugriz naglo popusti, on jo
naglije ustade i htjede krenuti svojoj postelji kad ga zaustavi
enkino ubrzano i kiselkasto dahtanje i ono prokleto tijelo
to se pod plahtama s tako laganim i zamamnim umorom
protezalo i krvlju raspinjalo. Opet sjede do uzglavlja,
zarekavi se da se nee primaknuti zubu vuice, polagano
zavue ruku pod pokriva i stade istiha milovati golo, vrue
i glatko bezdlako tijelo, koje se pod njegovim aputavim
prstima podatno jeurilo. Najednom ga njene ruke obgrlie i
snano privukoe; a kad se on upi u kucavi i mirisavi vrat
to dalje od zuba vuice i svoje udno tijelo privi i
oprui po njenom jo udnijem ili mu se bar tako
priinjae osjeti kako mu se prokleti nokti, proklete
medvjediine pande u lopatice ukopae i nemilosrdno po
cijelim pleima povukoe duboke ognjene brazde.
To ga toliko iznenadi i razbjesni, da i on jo
nemilosrdnije zgrabi te njene ivinske ruke i svinu joj ih
pod lea.
Kuko, vuice, veeras u te zadaviti jal silu uiniti!
Joj, vini, Matek! To si tak elim! propiti Julika,
ba propiti kroz stisnute zube, kroz ednu slinu od udnje
ukiseljenu.
O lude li ene, krmae li uspaljene, divote li neviene!
Mijesi li, mijesi; vozi li, vozi... o mte ko najbolja metilja,

524
pa vie insan ne zna to je stap a to meava... podmee ti
se ko sto majih kurava, a eprlja ko sto vujih djevica, svu
ti modinu isisa, pijavica prokleta! I Julika Totica, udovica
i uspaljenica bijae bedevija, n bedevija... ali gdje ti je ono
od ovoga! A da se tebe, Nuo duo, sirotice moja, i ne
spomenem. Da sto godina ui, ne bi ni do Slava va
Vinjem. Pa i nije ovo za te, za seljanicu kamenjarku...
Mui, Matane, dunje ti, ne sjeaj se vode studene, ve,
Potrko, potrbuke potri, potrbuke prtine prti i nove mi
krevine kri u umi tamnoj i dubokoj. Kri, duo eljna,
nee nikad ni dublje ni slae! Zaori, duo teaka, zaori
brazde duboke jesensko je oranje, do tvrda mekoti ralo je
klenovo, ojica bradvom ba po mjeri otesana, ige joj ne
treba!

525
 I RAZMILITE SE PO SVIM DRAVAMA

Sveta Kate bijeli gnjate, oputu pritegni, kui potegni. I

ne da se uz ognjite ogrije i na svoju siroticu uspenje
vrag ti komin i onog koji se na njem ogrija i na vlastitoj sili
neistoj osladi kad ti u svijetu pe svedi u svakom sobiku,
a mirisna kuka mirie u svakoj postelji... prebire misli
Potrka uz dosadno klaparanje vlaka, a onda e glasno kao
da mu i vjerna trojka misao prati:
I svakoj, bolan, drukiji bombon iz usta sladi i drugi
sapuni s ono pogrde vonja. A u nas, boge mu, sve po
staji, po osoini. Kad ustima u usta ko u anjak pure... pura
je, ma zaina nema, pa i ono zrnce soli obljutavi.
O emu ti to? ne snalazi se imaga Mali.
Razoaran to mu ivotnu misao ne slijede, Potrka
zabaci glavu na pregradu odjeljka i promrsi:
Velju, ma kud hodio kui ti je doi i na svojoj se
vatri ogrijati pa se priini da ga drijem obrva.
Dok je tako usiljeno dremuckao na tom dugom putu,
vjerna je trojka est puta novac prebrojila i po esti put
zadovoljno ustanovila, da im galantarska korpa donese
dvostruko vie od kukavna ruksaka. Pa kad dou kui, prvo

526
e im biti: lisnicom po stolu seoske krme: Sad se
prebroji, kukavelji torbarska!
I lupnue tako. Torbari bi jamano junaki izazov i
prihvatili neki ve rukom posegoe u unutranji dep
prsluka da ne bi siunoga Keka, koji je unaprijed zamku
predvidio, vrag mu odnio siune ulatene izmice
gizdelinske:
Javite mi se dogodine kad i ja na banci zajam
podignem!
Kakav zajam? skoi Skoimi Na to nam ga
banka dade? Na oianu strininu!
Zaludu, ovjek e povjerovati u svaku besmislicu koja
drugog za stepenicu snizuje. I tako, umjesto slavlja
pobjednika stie ih sramota varalice. Usto mali Keko
podmiti djecu akom banica, pa ve sutradan sva smrznuta
brda stadoe odzvanjati novom rugalicom, kojom se mnogo
vie osladie nenavidna srca torbarskih ena nego sami
torbari:
etri momka korpe nose
i od banke novce prose.
Varali bi svakog stog
da ji' ne oznai Bog.
Pogledajte desno, livo,
svako im je rame krivo:
jedno doli, drugo gor,
jedno jela, drugo bor!
U gaama, pile moje,
iskrivljeni muci stoje:
jedan gori, drugi dol,
jedan kopun, drugi vol!
Trojica vjernih upadoe u dvore Matanove, kao tri
razbuktjele buktinje, tri gorua gnjeva:

527
 Zar ne uje ovo svih ti rana Isukrstovih! Jur nas
potvorie, sad nas jo i iskrivie...
Kad krivi i jesmo mirno e Potrka preko zalogaja,
a onda proguta pa dreknu to je! to me oima natreso i
na prijesno?! Pogledajte se u ogledalu, pa ete i sami vidjeti
kud vam se die desno a kud spusti ono o kom korpa visi!
Ma tko o ramenu krinu zubima Skoimi kad
od prvog dana znamo na emu smo!
Nego o emu? iinja se Potrka.
O jajima, o mucima, svi mu Turci mater grebavali!
Jedan kopun, drugi vol! Ja troje djece ugradio, a on ni
maki maia...
Pa to se ljuti kad ti slue? i pritom s gorinom
pomisli na svoja, jer evo proe godina a Nuin pupak jo
uvijek za bubrege prilijepljen.
Nu, kad mi slue?! U kamen bih jametinu uvrtio! Ma
da nas ona ukopljena pogrda na jezik iznosi...
Iznesimo i mi njega! Vi djeurliji pregrt banica, a ja
u pjesmicu trkomice:
Pedalj mua, lakat brade.
Svak e rei: Mali Rade!
A ja vama reko':
Nije, nego Keko!
Po ljestvama dok se penje
na enicu, teko stenje.
ena jei: Aj, joj, joj...
kad e vie, Keko moj?!
Ubode je pujim rogom.
ena njisnu, ljestve Zbogom!
Ljudi viu izdaleka:
Valja skinut' Keka!

528
 Ljudi viu izdaleka:
Valja skinut' Keka!
Vjerna se trojka oduevi, a onda ga stade moljakati da
jo jednu kiticu ishitri, jer nigdje ne spomenu proklete
torbare, a ba su im oni na zubu.
Vrane vam u kapi vode modane ispirale, tko e
torbarsku potcikivati kad su djeca u veini torbarska!
Potrkina njiskalica ubrzo potisnu Kekovu klickalicu na
nemoan bijes gizdava patuljka a na slast selu, posebice
opaku ensku uagrena oka. Premda nijedna nikakvu
primjedbu ne stavlja, ono svakoj iz maji svedene zjenice i
smijeha skrivana u aku, sve ita i doe ti naao gledajui
to sve u poganoj mati ne rade od nevoljnog Keka: to ga u
pelene umataju, povojem povijaju, pa o enine sise-burae
vjeaju, to ga razgoljuju i po ljestvama na enin trbuh
uspinju, to ga tiplju i kaklju, ono mu pueva roia, ono
nevoljna crvuljka vlae i navlae...
Kad don Petar dou za ovaj poganluk okomi se s oltara
na selo, zaprijeti se paklom, a djeci jo i tim da e im
nepovratno oduzeti anela straanina. Dobro je ponekad
biti i okrutan! laskae sebi dobri upnik gledajui taj divlji
narataj kako nakon njegove prijetnje pokunjen i oborena
oka prolazi ispod upnog dvora s mrkim i otritim Hvaljen
Isus! Da su ti isti raskajanci prst u uho netom bi se brda
dograbili, prostoduni upnik nikad ne doznade, kao to
nikad ne doznade da se njegova pastva po svoj Krajini
razmee njegovom svetou, svojatajui i za se dio te
svetosti: s kim si onakav si, nema sveta meu prokletima.
Otkako se u svijet otisnue i don Petrovo se imovno
stanje vidno popravi. Koja korist kad ovozemne elje i
potrebice presahnue ta odavna se bijae srodio sa
svojim velikim duhovnim carstvom u kojemu je radost

529
vakanja nepoznanica. Koulje, hlae, jakete i druge
stvarice koje bi mu danas poklonili, poesto bi ve
sutradan vidjeli na gologuzoj sirotinji. Pa ipak ga ne
prestadoe darivati, valja se gdjekad i due sjetiti. On bi iz
zahvalnosti poslije svake nedjeljne mise ostajao s njima u
oduem razgovoru, ivahno se propitkivao o dalekim
krajevima, toboe, kao da ga to iznad svega zanima, kao da
im malice i zavidi na golemim prostorima samo njima
podastrtim. Oni se opet ne bi mogli nahvaliti bogatstva i
veliine svijeta, usput dajui svima na znanje da su i sami
sudionici tog bogatstva i veliine, te bi bajali i bajali... cijeli
bi se svijet svodio na arobni grad zatoen u staklenoj kugli,
a po tom gradu neprestance pri bijeli topli snijeg.
A na Zagreb?
Ne spominji, pope smrknu se Skoimi u zoru
kreni, pod mrak mu ni do pupka! A ku, a pala, a
crkava...
A drvea, moj pope... uzdahnu Kozmuz preisti
I ne rasuta i rastepena, ve poredana kano vojnik do
vojnika, k uvojak do uvojka... i nije to grab i klen, ve p l
a n t a n a, drvo slubeno!
A Khuen-Hdervry, ban hrvatski, to se bezono
srpskim banom naziva? ne moe a da staru ranu ne
pozlijedi Je li teak koliko se uje?
A tko narodu nije teak! uzvrati Potrka I ban i
Bog, Boe, oprosti! Samo to ban tare, a Bog
iskuava... Je gad, je opak, ma opet moj ovjek: to
smisli, i uini! Dvore gradi i podie grad blistav i sjajan, da
ga je i suncu milo obasjati... k i bijele dvore Matanove.
Jedne ga nedjelje pozva don Petar u kuu, pa mu
stade omekavati srce mekom rijeju i etvrtom zapovijeu.

530
 Protiv etvrte ne zgrijeih ja, ve, Joka! Nije on otac
meni, nego ja njemu, jer ja sam djedov odabranik i
pomazanik. A tko digne ruku na pomazanika, puljkat e
Fatinu jamu, lizat e tk i tapun na praznoj bavi, smrdjet
e u svom smradu, smrzavati se smrznut do smrznuta
komina, s psom se o kost otimati, jed e na porod trcati, a
porod mu pljucnjem uzvraati.
A tako je i bilo, to s porodom. Netom keri poudade,
Joka namah prekinu i s njima i sa zetovima gdje e
njegove spiulje i tui spianci njega svjetovati i odvrati od
blaga cara Trojana! A kad mu sin Andrijica ne htjede i
ponovo dati krvavo steenu nadniarsku zaradicu, i njega
istjera iz kue. I tako s njim osta doe samo dvije strpljive
muenice: ki mu Marija Poprda, usidjelica, i ena Maruka
kojoj Bog dodijeli vjeno mjesto uz pogrdu... pa sad u troje
jad jaduju i glad gladuju. Sevap je bar materi togod kriom
iz depa u pregau...
Ni pijan, pope! Bila je na raskru, obje ceste vidjela
i onom drugom krenula. Sad je svakim korakom sve vea
razdaljina, i nema preaca izmeu naih cesta, a ni povratka
raskru. A kad bi ga i bilo... okreni stranjicu Bogu, pa e
mi te on potraiti! Slomi se, jablane! Ogrni se kostrijeti i
pospi se pepelom! Klekni pred Gospodina Boga svojega!
Ako te njene suze mue, evo ti rupi pa ih utri!
Nosio sam i kruha i ruha, ali nee od mene.
Veli, nee od tebe? A ja neu da se to i meni dogodi
izlanu se Potrka, a onda ponovo otvrdnu Neka crknu!
Nisam ja odbacio njih, ve oni mene! Pa da mi jo i u lice
pljunu kano to mi pljunu i brat Andrijica kad mu ono
velike pare ponudih? Ne ree li: Ne trebaju meni Judini
srebrnjaci? Kakav sam to Juda, pope, kakav sam to Juda,
svih ti cjelova Judinih?!

531
 Ne nosi Andrijica zlu krv na te, ve htjede sam
sobom upraviti. I, bogme, upravi. Pokuari po Slavoniji i
meu prvima zarauje. I nikad se ne udui osim na poetku
u image.
U image?! A, moj pope, jesi pop, ma... Tko imagi
tutnu trista kruna, trista ti tajna ispovjednih?!... Pustimo to.
Ja tebi po drugom poslu. Ono moje sile neiste, irka i
jalovica...
Tek ste drugu godinu u blagoslovu, a Sara je u
dubokoj starosti milou Bojom razveselila Abrahama.
Sara je Sara, ma gdje e se Bog spetljati s mojom
silom neistom! A to hasni da se i upetlja pod starost! Ve
ti menikarce togod zapisa, togod svetih moi od pomoi.
Kad don Petar uza sve jadne i tune zapis ispisa,
Potrka ga priveza na zlatni lani i objesi ga Nui oko vrata:
Nosaj to, silo neista, moli se od zore do mraka i
zavjete ini...
Ve sam se jadna, zavjetovala zatrepta oicama
Nua osjeajui se krivom zbog neplodnosti, ona se vazda i
zbog svega krivom osjeala da u pola puta bosa a pola
na golim koljenima Gospi sinjskoj...
Gospi?! Ma to Gospa s tim ima, luda enska glavo!
Eno ti svetog Ante na Zadvarju, eno ti svetog Vincenca u
Podgori, eno ti svetog Ivana Krstitelja u Jajcu, eno ti... s
njima se gonjaj, silo neista, to su njihovi a ne Gospini
poslovi...
Licem na Kandaloru, hoemo rei na Svijenicu, opusti
selo. Ve u prve pijevce, bez pozdrava i bez pukaranja,
ispari dobra polovica torbara. Na Potrkino Kud li se
prosjedoe? druga polovica odgovori sa zagonetnim
smijekom: Vidjet e se! Sluti Potrka da se sprema neka

532
podvala, samo ne zna kakva. Pa kad u misao domami
sjeanje, najednom se stadoe otkrivati mnoge sumnjive
stvari. Kad bi se god tijekom posljednjeg mjeseca kojoj kui
uputio, uvijek bi se netko silom nakaljao, bez potrebe
zvidnuo ili zapjevao, a kad bi u kuu uljezao vazda bi
zaticao domaina kako neto mutapom pokriva. I kad bi
iznenada upao meu grupicu torbara, razgovor bi presahnuo
kao odrezan. Neharnici bi poesto otrkivali u susjedna
sela, a i oni bi iz okolnih sela sve vie na sijela dolazili. No
nit bi cure drpali, nit uz komin gusle sluali, ve s
domainom u kut, pod somi ili bilo gdje, pa u-u, u-u...
uukaj do ponoi, ko najgore seoske protresue. Nema
sumnje, svu su zimu potajice kovali nekog vraga. Ali kojeg?
To mu se objasni netom poetkom oujka s vjernom
trojkom iz vlaka sie i zakorai na Glavni kolodvor
zagrebaki. O jada, o gada, o pogrde, o kurvanjskih oiju i
cereka kurvanjskog! Ne jedan, ve trojica s korpama pred
njih ietae i jo im bezono robu ponudie. Kad u grad, jo
i gore, itav prekriven lupekim torbarima koji se potajice
preruie u galantare. Potrki krv na oi, u na usta:
Gubi mi se, gubo i marvo kurvanjska, gubi mi se s
moje steevine dok ti povor ne prebijem! Kolodvor je
Skoimiev, Mali plac Kozmuzov, Jelaiev imagin, a Ilica
moja krvarina!
Moe biti da si se na nju i uknjiio?! icnu ga
Keko, kojemu su jedva i oice ponad korpe izvirivale.
to e sada, moj Matane, to e sada, rano ljuta, to
e s nama biti?! cijuknu Skoimi kano takor
miolovkom pritisnut.
Potrka mu ne odgovori ve smuen ode Kod rlenog
lajbeka da jed u rakiji utopi. Tamo zatee starog znanca i
prijatelja Jureka Cveka, biveg inovnika, koji se srpskom

533
banu kako on veli zbog hrvatstva, ili kako drugi kau
zbog mita, vrag e ga znati bijae teko zamjerio, pa ga
ovaj izgnao iz slube, te sada vodi knjige gosponu Steineru,
u koga je Potrka svu galantarsku sitnariju kupovao i ve u
opakoj dui smjerao da ga smota oko prsta kao i svoju
alomu. Rakijicu po rakijicu, rije po rije, dok na kraju
pred prijateljem Cvekom srce do kraja ne otvori, duu ne
razgali i svu preostalu u ne razli po mokru stolu.
A prijatelj Cvek, umjesto da proplae s njim i nad njim,
udri u smijeh koji je avolski neugodno pitio izmeu
izbijenih zubi.
Se bu dobro, Matek, se bu dobro... proiti kroz
smalaksali smijeh iz izduene mjeine, te stade Potrki
objanjavati kako e ovi bedaki si do jednega pocrkati od
gladi, jer ih ima vie nego kupaca...
to koristi uzdahnu Potrka kad u i ja s njima
crknuti!
E, pa u tomu i je stvar to nee! Nije li polag njega,
Cveka, i polag gospice Julikice nekaj i vapski navil? I s
tim kaj je navil, kaj ne mre vusred Bea, kaj ne mre i z
Francekom Joekom... U carskom se Beu pedeset Zagreba
moe okrenuti, da jedan drugog ne takne ni skutom ni
rukavom. Vusred Beeka firmica Kohn & Shne u kojoj
se opet pedeset Steinerovih moe okrenuti i od koje i
gospon Steiner najveim dijelom kramu nabavla. Cvek bu
Potrki na memorandumeku taj memorandumek
triput ponovi lepu preporukicu iscifral. Prijateljski, kaj
ne... i samo za dvadeset puljivih kruna, kaj ne...
Varum nain niks! prozbori Potrka njemakim
ko roenim.
Kad se kasno uvee nae sa svojima, onako vinat i
rakijat, zapjeva da se cijela kua potrese:

534
 U Beu se bijele gradovi... Srce ti kalaisano u
Beu se bijele gradovi, to ne moe care Sulejmane, to e
moi Potrka Matane... Na Be, brao! Na koljenima ga hou
vidjeti! I Be, i cara, i Kohna! Ej, Kohne, Kohne, rudlavi
Kohne, u te sam se zaljubio, kano pae u koicu...
Kohne, Kohne, sva moja radosti, moja prava aloma, pravi
moj kiljo iz Zagvozda...
Cvekova se preporuka na Steinerovu memorandumeku
pokaza vie nego djelotvornom. Ve i nii namjetenici
bijahu voljni spustiti cijenu mnogo nie nego mu je u
Zagrebu Steiner sputao. Ali njemu se nije sa gadijom, ve
s glavom! Te ravno Kohnu, nakupuj se puste robe... i barem
krunu veresije, piljivu krunu, koja e u alamove tisue
prerasti.
I dogodi se po prvi put, da se od prve ne pomami za
kakvom udovicom, da ne poe za kukinim mirisom, ve
pogrdi na njuku nagubac i brnjicu, a sm lezi gdje bilo,
poslu prioni i gradu se uvjeti, sve e ostalo samo od sebe i
na tanjuru. Straha nije: svi su ljudi isti, a ti svugdje i sveer
ko u svojoj kui.
Bez stanka i odaha! Po esnaest sati korpu nosaj! Rame
trne, koljena klecaju, oi se sklapaju, ali... on jo uvijek
stoji. Posao svre, novac se obre i dvaput bre nego u
Zagrebu, grad je to, bolan, velik i svjetski na samom
Prateru mogu dvadesetorica unosno poslovati.
Jedne veeri okupi svoje u zajednikoj sobi i podviknu:
Pare na stol! A kad ovi povadie, odvoji svakom
po sto kruna Sve ostalo potom kui.
Zato to? skoi Skoimi.
Za uspomenu na nae stare koji Turcima preotee
Imotski.

535
 Ujmisusovo ti...
A preotee ga topom od raeljke i vatrom oko koje je
njih pedesetak cijelu no kruilo i estarilo, da Turci vide
kakva silna vojska nadolazi urotniki se okrenu
Skoimiu Ovdje sam ti bratu Jozini knjigu iskitio:
netom nai novce prime on e ih od njih tajom pokupiti i
kriom iz Splita natrag poslati.
Puku vidim, ma cilja ne vidim slegnu ramenima
Skoimi.
Vidjet e kad se streljivo pet est puta okrene!
Ni etiri se ne obrnu kad stie pismo iz Zagreba, a
napisa ga Cvek po Tutkalovu kazivanju. A u pismu pisa:
Rodijae na, izbavitelju, majko a ne strino naa!
Zgrijeismo Bogu i tebi, i veliko ti zlo uinismo. Ma,
rodijae, nevolja je taka: ruje i rije ni ljaljka izrovati, zuji
i zija kadulja ne medi, a u kljun ti ni ovlaena koica od
vinje. Otvori uho svoje, uj na vapaj i molitvu nau uslii.
Jesi, brate, od kremena, ma srce ti je od pamuka. Ne odbij
pokornika to se u prsa busa i pred tobom niice: mi tebi
sluge, ti nama gospodar. I neka svi lijepi avli Kekovu
ljuljavu pamet raznose i ono krljavo tjelece eree, jer
ovo je ve drugi put to nam duu smuti i u jamu
strmoglavi. Pravo nam budi kad ovna predvodnika
napustismo i krenusmo za ugavim iljeetom, kad dub s
panjiem i orla s crnom vranom zamijenismo... Zableji,
ovne! Klikni, orle! I evo ti dvadeset pokislih orlia,
sokolia, tvrda kljuna i jo tvre vjere...
Vrag vam je odnio promrsi Potrka, pa e
Skoimiu Vidi li sada, miu, Skoimiu, kako Turci
skau pred topom od raeljke i obanima oko vatre!

536
 Outili prenu slaninu... i Skoimiu postade
jasno, a onda se smrknu Nee valjda tim izdajicama i
opet kruh u ruke?!
Ako im ga ne da u ruke, kako e im ga iz usta?! Pi-
pi, pi-pi, pilii moji, a ne orlii, sokolii, nabrusite kljunie,
u carskom se Beu samo dukatie oplje...
Zadovoljno se smijuckajui izvue iz depia jednu od
desetak olovaka, opljune joj vrak, pa stade polagano pisati
vitiajui svako slovo, uvjeren da ga tako ukraava i
svjetskim ini:
Da sam negdje drugdje, neharni sine Tutkalo, mogao bi
i u jerihonske trube trubiti moje te uho ne bi ulo. Srea
tvoja i vaa to sam u carskom Beu, pa mi je i srce carski
milostivo. Evo bo otvaram dveri cesarske milosti svoje!
Prvo, doite! Nu morat ete se na tri kria zakleti da ete
punih pet godina samo od mene robu kupovati, a ja u se
opet zakleti da u vam je davati po cijeni po kojoj vam je
danas u Zagrebu daje gospon Steiner. I ne smiljajte kako
ete se pred Bogom na jedan a preda mnom na drugi nain
zakleti, jer ete zakletvu potvrditi i jednim papiriem to se
svjetski zove mjenica bjanko! Drugo, Keka mi ne
dovodite, jerbo u mu aku mravi priguza u kilave monje
sasuti. Tree, oni koji nisu carsku vojsku sluili i
njemakom uho svikli, neka potrae prijatelja mi i
gospodina Cveka, on e ih za male pare nauiti. Ne dolazite
mi bez trista rijei svakidanjih i svih, velju, svih brojeva
koje milostivi Bog za nas trgovce izmisli. Ja molitvu
odmolih. Na vama je: Amen.
Poetkom srpnja, na udivljenje Beana, iskrca se na
Junom kolodvoru dvadeset i sedam galantara. Potrka ih
lijepo doeka i ukonai. Sutradan im napuni korpe robom
to za gotovu paru, to na veresiju a preksutra

537
prostupa s njima pod korpama kao pod bojnom opremom
kroz cijeli Be i izvede ih na Kahlenberg:
Skupio sam vas ovdje, kano to je nas djed Kika
skupljao u Prpinu doiu, da nam umijenje na kantar
objesi... i namah mu misli djedu odletjee: O djede
Kikau, duo pokojna, nije ti ovo Prpin doi, niti ono dolje
zemlja Hercegovina... ve Be carski sa stotinu gradova... A
u njemu Frane Josip i tvoj Potrka do njega. I to da ti
kaem... dobar Frane meni, dobar ja Frani; kako i ne bismo
kad je mjesta za obojicu... S ovog ti je brda, djede Kikau, s
ovog ti je vilinskoga brda dini junak Sobjecki Ivane udario
na turske katane... Odavde e i tvoj Potrka udariti... i
odmah nastavi galantarima ... pa u i ja vae objesiti!
Pridoli galantari stajahu u vojnikom jednoredu.
Uslijed teine korpe lijevo im se rame objesilo, kria uvila a
trbuh ispupio. Na trbuhu korpa okiena milina pogledati
a teka je jasenova tapina odozdo pridrava.
Potrka prie k elu, jedno oko zatvori a drugo niz
jednored pusti, pa kad vidje da vijuga, zarea:
Bogu vam kljakavog, je li to eta bojovnika ili urepci
bogaljski?! Je li to korpe nosite ili, nahereni, tralje vuete?
Ko da strinu Livoguzu gledam. Ispravite to jada! U razulju s
korpama! U ravnjau! Jesu li to asni trgovci, marvo jedna,
isti i oprani, kano strugom-hodavcem povueni, to ekaju
kano da e svaki as pred Franu Josipa izii!? Izlazi,
Tutkalo, da te vidimo! Budi to jesi, a ja ti stojim kupac
prolaznik... I vapski mi tandri!
Tutkalo istupi iz reda, tapom podboi korpu, prenese
teinu na desnu nogu i kao da se na nevidljiv zid nasloni, pa
zakrijeti:
Jeftine robe, jeftine robe... navali, narode...

538
 Nisam ja narod prodera se Potrka ve jedan,
bogu ti aina i materina!
Jeftine robe, gospodaru, uzmite, gospodaru...
Ogledala, noeva, britava, sapuna... onda zape pa se
izgubi Srce mu vrazi pekli, kakono se njemaki kae
narukvica?
Bravo! podrugnu se Potrka. Ma bravo! Kad
pred vabom zapne vapski, udari mu hrvatski: vabo,
rode, zjakni mi kakono se vaki kae... a onda se
prodera Kad ne zna, budaletino, ne zastajkuj i ne zjakaj,
ve zgrabi stvar pa mu je pod nos: Nur draj Krunen!
Nu, Isukrsta ti, ko da je sve po tri krune!
Nebesa! zavapi Potrka, pa odmahnu rukom
Gubi se k vragu! i prstom zazva Pzdru.
Jeftine robe, jeftine robe... uzvika se Pzdro, a da
mu vika to boljom ispadne, potegnu usta na jednu stranu,
te umalo uho ne zahvati Evo lula svake vrste, evo...
Potrka se zaustavi, znatieljno pogleda korpu, pogleda
Pzdru, pa mu prie polako i otmjeno:
Po to lula, prijatelju?
Ova krunu, ova dvije, ova sedam...
Zakuni se!
Ma to: zakuni se?! izdrelji se Puzdro.
Zakuni se da si je vie platio! ustraja Potrka.
Bog s tobom ustraeno e Puzdro kako u se
krivo zakleti i duu svoju tumbe u muke vjene i
vjekovjene!
A kako si se ono pred sucem iz Imotskoga zakleo da
je oranica Lukiina a ne Bekaveva?

539
 Nisam se zakleo da je oranica Lukiina, ve da na
Lukiinoj zemlji stojim. A Bog moj vidi da sam i stajao, jer
sam opanke pravom Lukiinom zemljom nabio i opanke na
bose noge nazuo. To ti je bila prava i sveta zakletva!
Tako se i sad pravo i sveto zakuni!
Tako ti meni kai obradova se Pzdro i podie
lulu visoko iznad glave Sad ti se, rode, mogu kleti do
sudnjeg dana da vie mene stoji!
Ima ti pravih zakletva ko na nebu zvijezda uplete
se Dodijalo Recimo, u jednoj ruci dri lulu, a drugom
se tucka po koljenu, pa se kuni koliko hoe: Dabogda,
ovdje oslijepio, ovdje... Na koljenu, gospeti! Ili ovako:
Dabogda mi ovim vratom zavrnuli... a ono s dva prsta
puce zavre... Glavno je da se pred Bogom pravo kune, a
tko je kriv budaletini to ne vidi kud ti ruke etkaju!
Ljudi, kad emo togod u kljun?! zajauknu
odnekud Srbiguzica.
Mui, nevoljo, oglodao bi i gnjate svete Kate
obrecnu se Potrka, pa nastavi smotru nasred Kahlenberga,
nasred starog razbojita.
Kasno popodne ispe se na ovei kamen pred zavjetnom
crkvom:
Sad se zbijte oko mene, pilii moji! Zbijte se i
pogledom mi ruku pratite! Ja pod njom vidim Be i na jugu
zemlju austrijsku. Na istoku vam je zemlja Ugarska, na
sjeveru eka a na zapadu njemaka carevina. Nije za nas
jedna, ve mnoge zemlje obeane, misirske i palestinske...
Skaite skakavci moji, letite i razmilite se po svim
zemljama i carstvima, brstite ih i nikad ih neete obrstiti;
zemlje su to bogate, medom nadojene, a ne grebena Bosna i
Hercegovina... Milite, skakavci moji...

540
 Milite i razmilite se plaljivo e Srbiguzica a ja
odoh domu svomu.
to je sad?! nakostrijei se Potrka strahujui da
bura ito ne razvije prije nego ga i na hrpu skupi.
Nita, moj Matane! Nita tebi, duo iskrnja! kuka
Srbiguzica Nita ti meni ne govori, sve mi po srcu kaza
imaga Mali. Svaki dan kruha i slanine, kruha i luka, kruha
i krumpira, vrag im one slijepe oi pokopao i crve u njih
udomio! Nije to hrana za sliku i priliku Boju, a kae:
medi...
Medi, brate, i ima to ti srce eli.
A to to ima, Matane moj, duo iskrnjega moga?
Imentuj mi togod da mi slina glad utre! Imentuj mi kozlia
i jaganjia na ranju, ili togod rskava odojia! imaga
Mali kae, da u tri carstva ranja nema, a grebem ti ja cara i
carevinu u kojoj se na raanj ne nabija!
Vrag ti raanj kod toliko slasnih stvari! Beki
odrezak, na priliku...
I to jo? Ne zna? Znam da ne zna. I da sazove
cijelu Njemaku, ne bi mi imentovala onako neto, velju, da
zagrcnem, svetoga ti Grce! Imentuj mi barem cicvaru!
Danum, duo moja... kad se kukuruz mladim maslom
nadoji, a sirom i jajima prelije, pa skorup vrh svega toga...
ava ti cicvaru gadljivo e Galea antin Ako
mi nije draa popara, jal prga...
Ali Srbiguzica uje samo svoju jadikovku:
I u naoj sirotinji prutia ko djetinje due, pa
peenice iz salamure to samo malkac dim outi, pa ti na
gradelama cvrlji i cvili ko svi mirisni avli, danum, duo
mirisna... pa katradine u ratici, pa ovnovine tuste,
raskuhane... Kad u Grabovac, makaroni maslom nadojeni,

541
mladim sirom pokriveni, grudastim, grudice srebrena... Kad
u Slavoniju sarmica do sarmice, a visme triput mesom
proeeno, pa papriica punjena, samo joj se rebarce iz
masti i skorupa izdie ko sveto znamenje, a svinjske se
noice razvlae u kiselu kupusu ko med kaduljin, ko benina
utrobica, pa sekeli-gula, muko slavna, a iz njega rdlo i
mrsno podjednako vrajim okom namiguje...
Kad u Bosnu ica ga Galea alve i baklave,
urmaica i kadaifa, evapa i evapia, ulbastije i bureka...
a ono kud nogu prui u kalju i bosanski lonac ugazi.
O, usta ti se posvetila, danum, duo vidovita.,.
klie Srbiguzica Pa kad do sedmog neba vidi, zirni der
mi i u deveto, na teanjsku dagaricu! Dagarice, dagarice,
vraja zajaznice... U dagare, u torbice obanske, u zdjelice
zemljane, nasjeckaj, danum, duo moja, nasjeckaj mi luka i
enjaka, pa ko lanke od palca dobra mesa bravljeg i
teleeg, pa rajice tvrde tek dozrele, pa papra i papriice,
slatke i ljute, pa mirodija i mirisia, krumpiria na lik prsta
rezanih, pa onog vraga i ovog ejtana... Sa zdjelicom na
tronoac, na vatricu, na laganu. A ti uz tronoac sjedi i
kavendii, a izmeu srka kave i dima duhana podstakni
vatriicu ovdje jednim ondje drugim praljiem, pa nek to
vricka i pirjucka, gogoljii i puka, o puka! I ne ini ti to:
pu-pu-pu... ve lagano iz tihana: pu... pu... pu... ko
da mu se hoe, ko da mu se nee: pu... ovdje, pu... tamo. I
tako ti cijelo bogovetno jutro gogolja, vricka i vrijucka,
pucka i pucketa... to koristi ui zaipati kad i okom ono
pu... uje! Sklopi oko, o nozdrvu e ko brzojav
udariti... u jednom se skoku nae na nogama Vi kud
znate, ja u Bosnu! Matane moj, oituj mi pute kud si
maramice raznosio!

542
 Oitovat u ti, danum, duo moja, i nabaviti
maramice za cijelu godinu po dvostruko nioj cijeni nego
kot moja Moa u Sarajevo.
Kruna ti se na nebesima vila, ma ja ti puno kruna
nemam.
U Boga i Matana vazda veresije irokogrudno e
Potrka, pa okom obreda galantare Nije vrag da mu svaki
nee na put Boji bar desetak kruna! Ako ne za duu, onda
bar za ono: pu... ovdje, pu... tamo!
Kad Potrka svu svoju pastvu sredi i rasporedi neke u
Graz, neke u Linz, neke i u Salzburg tek se tada ogleda
za svojim potrebicama, za vruim prenoitem. I nae ga u
Blattgasse, nedaleko Burga a blizu Pratera iz postelje
gledae Svetog Stjepana i udesno kolo, a u postelji Juliku
uspaljenicu... Nije Julika, ve Berta, udovica topnikoga
veljbabe vrag ga pijana odnese za egzercira na mokroj
travanjskoj travi. Vraja nabijenica svog veljbabu ni u
postelji ne moe zaboraviti, i ne zbog njegove topnike
vjetine, ve zbog male mirovine.
Potrka joj sve reei odobrava, ali dalje ne razumije. On
ne razumije, a ona pobona i udoredna ne moe s
iskrenom eljom istrati, ne moe mu otvoreno za uslunost
tijela plau traiti, a ne moe mu ni to mlado i povozito
tijelo za podstanarinu pride dodati. Jedne veeri stisnu zube
i pokri se stidom:
Popodne dolazio neki gospodin i nudio dvostruko...
Potrka ne ree nita, ve se povue u svoju sobicu, iz
koje malo zatim izie s korpom na trbuhu i koveiem u
ruci.
Kamo e?! skoi iznedaena i prestravljena
Berta, zaboravljajui da se i postidi to ju je jednim
pogledom prozreo.

543
 Moja stvar. Evo ti sobica, pa je iznajmi i stostruko...
tom popodnevnom gospodinu!
O, moj Boe... objesi mu se veselo i razbludno
oko vrata Samo sam se alila, srce moje...
Sa mnom ti ale nema! Jednom zauvijek! I mii te
ruke, da ovo vraga sa sebe skinem!
Odloi korpu i kovei, obavi je oko struka i prikova o
se, pa je stade nemilice drakati dahom po uhu i vratu, a
prstima po boku i pozadi. Kad joj se disanje ubrza, slina
ukiseli, koa najeuri i zjenice rairie, smota je poda se kao
gladan jastreb iznenadni plijen:
Pruaj ruku, udovice topnika, pruaj tu vraju
razbludnu ruku i imotske se kubure dohvati, pa slobodno
reci je li joj ijedan njemaki top ravan!
A ona i prije nego opipa prostenja:
Nije, srce moje!
Upamti, veljbabice, da bi tako prostenjala i svaka
topnika generalica!
uti, srce moje... uti i pucaj, cilj ti je ve istaknut!
Veljbabice moja, uspaljenice, od prve u ga
oboriti.
Gdjekad se naboj i u cijevi zaglavi smijucka se
kuka i sve od slasti mali prst sisa.
U cijevi gdjekad, u tunelu nikad ne da on kuki
posljednju, i vatrenu kou baci na ognjenu.
Netom tijelo odui, dua poputa, tako popusti i Potrkina
a da ga Berta niim i ne ponuka.
Zna li to, veljbabice moja? teta je ono sobice
kad ja i onako spavam u tvojoj sobi i u tvojoj postelji.

544
Iznajmi je, vrae nabijeni. Ali upamti: neu jarca u kui, ne
podnosim miris previne!
Dobro, srce moje... Uzet u kakvu djevojku sloi
se Berta, a onda joj se ui uiljie Ali ako mi i na nju
uperi imotsku kuburu, zaklat u te!
Ne peri se kubura na abu, ve na srnu i koutu, lane
moje polaska joj Potrka.
Ona se prikupi poda se kao zvjerica i gledae ga oima
zvjerice, a i on nju gledae tako, te iv stvor ne mogae
dokuiti tko je plijen a tko grabeljivac, i to ovako dok
bijahu siti, kamoli e kad uskoro ogladne i nanovo se
pograbe!

545
KAO HAJDUKA, NOSITE ME KAO HAJDUKA

Za vazda znatieljan i neobinosti edan svijet galantari

bijahu i sladak i upamtljiv napitak. Tko jednom vidi to udo
iskrivljenih ramena, uleknutih kria kako etka s onim
udesno okienim duanom na trbuhu na laktu prostora
stotine stvarica i stotine boja upamti ga jednom
zauvijek, kao carski vatromet i cirkuskog dugonju na
hoduljama s patuljastim klaunom u naruju. Za vesele
Beane kao i za zauene pokrajince Be ne bijae ni
Sveti Stjepan, ni Burg, ve Prater, a galantari sastavni dio
tog veselog Pratera.
Tko ne bi poelio bar jedan izloak s te stalne izlobe
najveeg svjetskog pukog zabavita! Poeli i gradonaelnik
Mariazella, te povede Galeu u svoj gradi i o svom troku,
i jo se obveza da e mu nadoknaditi svu dangubu ako je
bude. Meutim, u ovom proteninom gradiu Galea nae
dobru raunicu te se zadra sve do zime.
Takvih gradia pa carskim zemljama bijae nebrojno. I
da su Krajinici hrpimice nove putove prihvatili, bilo bi za
svu Krajinu u izobilju bijela kruha, tusta mesa i koja bukara
dobra vina. Ali, kao to vuci pokoljenjima krue istim
vijencem planina s njukom u djedovskim apama, tako su i

546
Krajinici kruili za mirisom opanaka hajdukih i
prosjakih, te bijae neprispodobiva smionost i to to mnogi
odskoie s vjekovnog kamenja i zagazie u glib savski i
dunavski; pa kud e jo i dalje, jo dalje od mornara i
vojnika, s tuim se svijetom njemutim jezikom
sporazumijevati i tuem se Bogu k iz pakla prognan avao
usrdno moliti! A u Ameriku?! Drugo je Amerika: pregori
se i skoi jednom zauvijek, pa je l' jama sunovratna ili
dvori zmijskog kralja, sazdani od zlata i optoeni dragim
kamenjem!
Ovo je drugo, i tko zna bi li dovde dospio i sam Potrka,
da mu goljavi Keko onako muki ne preote Zagreb. A opet
da ga ne preote oteto prokleto nikad ni ove dvadeset i
sedmorice u carskom Beu, ve bi jo i sad i do smaka
svijeta gavljali po blatnim orovima slavonskim svijajui se
pod balama alomove robe. Ali kad se jednom korpa o
pupak prilijepi, nema povratka naprtnjai: sva bi se brda
tresla od smijeha kao od potresa.
Kozlii moji, sad ste mi jaganjii naslauju mu se
oi dok ih utke na njihovoj zbunjenosti napasa O
planino, o Golijo, gdje li ti se sa mnom ruhom nadmetati!
Da vas je triput toliko i da se svi prometnete u trn, bio bi mi
tup i za oko, kamoli za taban! Kohne, Kohne, jedina boljko
moja, vele ti se lijevi dlan usvrbio, vele li ga grdno eka!
Stan' poekaj dok te odjedared i desni ne zasvrbi, pa
pripazi, duo pohlepna, da ne slomi zlatno zubalo kad
bude smijeh pregrizao...
A pregrize ga petog ljeta moda bi i ranije da Potrki
toliko ne omili prokleto Bertino tijelo, to je, po njegovoj
gruboj procjeni govorilo sedamdeset i sedam jezika, to
aneoskih, to avaoskih pregrize ga ba kao i alom. I

547
sve bijae kao u aloma, sve osim kretave papige, koju si,
ako si ba htio, i bez velika truda mogao zamisliti.
Zlo je, gospodaru Kohne... Pozvah trideset novih
momaka i novac im za put poslah. Ljudi doli, kud u s
njima! Vjetar nitko ne kupuje. Trgovcu robe treba, a bez
petsto kruna po glavi...
Velika para, velika para... petnaest tisua, velika
para... ma i Matanovo potenje veliko...
I tako mu na potenju odnese petnaest tisua... Ustani,
djede Kikau, ustani pa gledaj i nagledaj se, nadivi se suzi
svojoj... Ni na kraj mu uma, da to Kika moda i ne bi
odobrio. Zato ne bi? Nije to, brate, ni kraa ni prevara, ve
potena junaka igra: ponesi se, zapjeni se, pa tko s kim
prvi o ledinu, alka, rode, pa tko bolje u sridu!
to e ti sve blago svijeta kad potajice otrovnica sike i
svaki as za srce gizne:
Veljbabice moja, to sve ne inim i kud sve sjeme
ne prosipljem samo da u teg ne padne! A to opet ne inim
s ono svoje sile neiste, i na kap uvam ko ulje mirisno, pa
ni struk kupusa.
to e ti djeca! Samo su ti na brigu, srce moje...
tjei ga veljbabica, podmeui mu bludno tijelo kao pehar
zaboravka.
A to mu jo veu muku pod liicu:
Lako ti se ensku pomiriti kad osim ono vraje rupe
nita i nema. A komu u ja pusto blago ostaviti? Da tua
krv dupe nabija! Dub bez grana, otac bez sinova! Boe moj,
grdno li me prokle! Sve mi dade, pa i ovu kuku
veljbabicu...
Netom ree kuku, ona se hitnu na drugu stranu, pa u
suze. Sad se u spuvu promei, pa utiri! Muke ti je bludnu

548
ensku suzu utrti! Ali utr svoju! I da ovjek stanovito ne
vjeruje u svemudrost Boju, mislio bi da je neki aavac
ovaj svijet stvarao. Jer komu pametnu moe pasti na um, da
u to pusto i besplodno kamenje usadi najplodnije ene!
Plodile su kao kupine, jo se ne istanji, ve nabubri.
Bijae djece kao pua za kina proljea i zlatnih gundevalja
na crnoj murvi. I ivjela su kao gundevalji, i ne oni zlatni,
ve crni, govnovalji, i goludrava se s njima otimala o
murvu i kupinu i s njima prerano nestajala u glau,
golotinji, bosotinji i boleini svakojakoj. Tako mnogi od
ovih kriavaca uvenue netom zenue. Ali za tom uvelom
prisiadi ne bi tuge ve radosti: sad i njihovi greni
roditelji imaju svog zagovornika, svog nedunog anelia,
to e pred prijestoljem Bojim tititi i zagovarati i njih i
njihovu ivinu. I to svoje prisie koje Bog uzimae kao
neku vrstu danka u krvi, kao neke nebeske janjiare
nikad ne bi spominjali po imenu ve po njegovom novom
nebeskom poloaju: Rajni, Rajna, Rajno... bijae u tom
neto i milo i tuno, posveujue i nadajue.
U staroviko doba djeca su se raala u svako doba
godine, obani su imali prilike da ih sade svakog dana,
hajduci im bi se s vesele pljake kui zaletjeli, a prosjaci
netom bi torbe nabili, ili bi pak ene sa sobom u pronju
poveli, pa priepi u busu i kupusu, ponekad i u begovoj
pojati, gdje bi se dvostruko naeli i oeli ki, oini, da
togod i begovske sree na ugradbu pane. Jedino su
nadniarske ene raale u jesen ili pod zimu, jer su im
muevi cijelo sunano vrijeme teaili po primorskim i
koljarskim vinogradima. Istina, ponekad bi se poneki
mlaarac i usred ljeta zaletio to ti je dan hoda ovamo,
dan onamo da ovjek smiri ono mokra avla u mokrim
gaama!

549
 Nu otkad Potrka probi nove prtine, uravna nove ceste,
povue za sobom prosjake i mnoge nadniare, te ih
prometnu u torbare i galantare, djeca se stadoe buljukimice
raati u jesen kad i svi plodovi dozrijevaju. A kako i ne bi
kad su im oevi u najboljem sluaju samo izmeu oia i
poklada majke badali.
I on je svoju silu neistu badao, odozgo i odozdo, iz
skoka i s boka za vraga! Neplodnica, jalovica, irka
prokleta u nju ili u posoljenu zemlju.
to sve nisu inili, emu se sve nisu utjecali! Don
Petrove zapise nosili, pili znamenite trave od poroda, Bogu
se molili, inili zavjete svim imenitim svecima po svoj
Bosni i Dalmaciji i gdje se god za njih ulo. Moe biti da
je nevolja ba u svecima spomenu jednom don Petru
Ono se moje sile neiste htjede utei Gospi sinjskoj, a ja je
odvrnuh mislei muko e bolje. Ma kad sve te svece ovako
u pamet sazovem i proreetam, svaki mi je muenik ili
ispovjednik, nauitelj ili propovjednik, sve sam zgoljni
ukopljenik do ukopljenika, dijevac do dijevca... kako e
tebi djecu ugraditi kad je ni sebi ne ugradi! Ve mi, pope,
ukazuj na estita sveca, to se mnogostrukim oinstvom
posvetio! Ali ni don Petar se ne mogae sjetiti nijednoga,
osim otaca starozavjetnih, a ti i ne bijahu sveci ve udije.
Kad Potrka spomenu da bi se moe biti u Turaka naao
takav svetac, jer njima Bog po etiri ene dosudi, don Petar
u kom se don Pavlov duh bijae estoko uilio ne
ree ni da, ni ne, pa Potrka trkomice prozorskom hodi o
kome se govorilo da je moan u svakoj zgodi i prigodi.
Hoda mu ispisa dva zapisa i jo mu dade prosuenu puzdru
od vepra trogodca, u tom poslu najmonijega; kad se eni
primakne neka puzdru privee ispod pripaaja, ne bi li se
togod i veprove snage u suno ensko slilo. Kad sam ve
tu pomisli Potrka nije zgorega da skoim i do

550
Bradine, do babe Drndarue, jednom mi je estoko pri ruci
bila. Zatee babu ivu i zdravu i sve joj po dui kaza.
Skuha baba kavu, on srknu pa iskrenu fildani. ita baba
iz taloga, ita iz graha, pa mu i u dlan zaviri: Koliko ti god
godina bude kravica neplodna, toliko e ti kasnije teladi
oteliti! Josipa mi Pravednoga uesti se Potrka ovo
je sedma godina i bit e mi ih sedmoro dosta! Na to
Drndarua ponovo u fildani zagleda, a tri joj se boanske
dlake pod spljotenim nosom nakostrijeie: Ne ide to
samo od sebe. Grdnih si se zima nazimio, smrznutu ti suzu
vidim. Otopi je, druge ti nema! Imam ti ovdje dvije opeice
iz avolje pei u Ivan-planini, opeice prepeenice, vatru
dugo dre. Dobro ih ugrij, pa na njih sjedi da ti se to
smrznute nevolje otkrabi! Nije u mene mraza, babo
Drndaruo, stotinu e ti kuaka posvjedoiti! Ona
uvrijeeno savi usne oko desni: Drndarua ree svoju, a
tebi na volju! Nevoljnu izbora nema. Dade babi dvije
krune za gatanje i pet za one dvije avolske opeke i uputi se
kui. Cijele bi dane sjedio na tim vruim opekama kao
kvoka na jajima i cijele noi s privezanom veprovom
puzdrom skakao po eni. Utaman!
Za koga to on noge lomi, pamet tanji i usukuje! Za koga
puste novce grabi i vatru loi kad e se tua krv na njoj
grijati! Okreni se, veljbabice moja, da bar u tebi jad
utopim!
Jo bijae mokar od nje, od vlana joj trbuha i poroenih
grudi vazda bi je bijesnu rosa probijala kad zazvoni
na vratima, a njega neto icnu i kao da otajno apnu: evo ti
mutuluka i blagovijesti!
On na vrata, ono pismo preporueno, ispisano don
Petrovom rukom, ma od don Petra nije:

551
 Sreo moja preko sedam gora i planina, nisam ti se
prije pouzdala javiti ni po knjizi ni po bijeloj ptici:
obveseli se a ono se urekne, ugrija se a ono po zlu poe,
ozepst e mi i punte se dokopati: ja udovica, ono mrtvo a ne
posmre. Bogu hvala, sad kad sve poe po dobru i utrobica
se otvori kako valja, blagu ti vijest navjeujem: evo ti
rodih i porodih djetia veselica iz kamena mu cvala rua,
bosiljak i maurana mukia zdrava, ni da kihne,
pustahiju to Dumbusov kantar izravna ravno na pet oka,
ni vlas gore, ni dlaku dolje...
Potrka pismo i ne doita, ve se uskaka, uznjisa,
uzlepra:
Orle, iri krila!
I rairi ih ponad Bea bijeloga, te bre od orla i jastreba
doleti u gnijezdo na Prpinoj Glavici, gdje ga u gajbi pred
kuom doekae dvije grlice dobrojutarke Dobr' utro!
Dobr' utro, a iz zipke vrisak k od glasurine
dvogodinjeg djeteta. Oevici pripovijedaju da od sree
bijae sasvim pobenavio, u prilog ega govori i injenica da
je Nuu pred cijelim zaseokom poljubio ravno u usta, to u
ovom kraju ne upamti nitko iv, da se o mrtvima i ne
govori.
Da tih dana nije bio pri sebi, svjedoe i jo dvije
injenice, to preoe i posljednju granicu bezumlja.
Umjesto da prvoroencu, kako i dolikuje, nadjene djedovo
ime pogotovu to po smrti brata Krile u Americi on
postade izravna loza, najmlai brat Andrijica, takoer u
nemile s aom, dade prvencu ime Ikan u ast pradjeda
Kikaa: a poslije ga Bog unesrei s etiri spiulje zaredom
zapovjedi don Petru s nekim suludastim smijekom:
Neka se zove Matan Drugi! Kad mu don Petar ree da
ovo Drugi ne moe upisati, jer to nije ime ve broj koji se

552
samo na vladare odnosi, Potrka se narogui: Kralj je
svaki onaj koji osim Boga iznad sebe nikoga ne vidi! A ja
ne vidim, pope, niti vidim, niti priznajem ikoga iznad sebe,
pa ni Franju Josipa! Zar mu vojsku sluim? Zar mu danak
plaam? Ja sam ti, pope, kralj! Kralj galantarski! Ti upii
kako hoe, ali moj e prvenac za mene i za sve oko mene
biti ono to rekoh: Matan Drugi!
Da bezumlje potvrdi, odmah iza krstitaka odleti u oevu
zadimljenu kuinu i naavi oca Jokaa, kako se muen
kostoboljom previja na slamarici grijui se uz ognjite,
prie mu i zagrli ga kao oca, a ne kao ovjeka od kojega ga
dijeli dvadeset i tri godine mrnje.
aa, aa, evo ti se vraa... sin razmetni! Veseli se,
jado moj, sko' poskoi da se u zagrljaj stegnemo... i u
svojoj ludosti miljae da samo o njemu ovisi stezanje i
onih drugih ruku. I zaboravi sreom opijena budala da
dvadeset i tri godine mrnje u dobru i mrnje u zlu nije isto.
Nije isto letjeti penjui se u vis, i letjeti a neprestance sve
dublje padati u bezdanku. Joka je padao, i sve dublje to
mu se sin vie uspinjao. Ali kao da je u tom sunovratnom
padu sve vie nalazio sebe, siguran da e se jednog dana
nekim udom na trenutak odbiti od dna svoje jame i u tom
skoku dohvatiti leteeg sina za nogavicu i s njim se ponovo
sunovratiti.
Tolika bijae gorina u njemu. Gorak na Potrku ve se
upoetku ogori i na svu djecu, te ni onda kad skapavae od
gladi ne htjede ni od koga koliko je crna pod noktom, ni od
udatih keri, ni od sina Andrijice, ni od njegove ene Gare,
a pogotovo ne od Potrkine Nue. Otkad mu prije nekoliko
godina preminu ena Maruka, srvana emerom i upalom
plua, ivio je s najstarijom keri, usidjelicom Marijom
Poprdom, u tronoj pradjedovskoj kuini ne ploari, ve

553
krovinjari koja mu bijae jedina preostala. Istini za volju
moram rei, da u Mariji Poprdi nije tekla luda i uznosita
aina krv, te bi u danima glada znala kriom otii
nevjestama Nui i Gari po zalogaj kruha, po kutlau
pure ili krumpiri krumpira. I sve to nou, sve to kriom od
ae i od sela, jer nedajboe, da tko Jokau doui... zemljo,
otvori se!
I sada se taj njegov prokleti iscjedak, uzronik svih
njegovih zala i ponienja, koji ga i as prije pred Bogom i
pred cijelim selom najbezonije ponizi nazvavi
prvoroenca svojim a ne djedovim imenom... sada se taj
prokleti razmetljivac, to se po svem svijetu prevarom
steenim novcem razmee, vraa da ga jo jednom bezono
ponizi, vuk u janjeem runu, sin razmetni u Luciferovoj
kabanici! E nee! Jednom u te za nogavicu...
O da mu je snage i sjekire, ubrzo bi mu podrezao taj
samosvojni smijeh i spljotio trbuinu to mu one proklete
grudi nadimlje i do brade nadie! Ovako ga samo mrtvo
gleda i s vremena na vrijeme lagano odie usnu sa
sjekutia koji se nikad ne sastavie a u tom odizanju
bijae mnogo od one muke prijetnje strpljiva psa kojemu
ve dojadi stalno gackanje po repu.
Odlazi i pusti me da s mirom umrem!
Nee ti umrijeti, starino moja, ve ivjeti i uivati,
pao i vezire, kad ti se koljeno okoljeni i loza olozi... i
opet budalasto zavri noem u netom zadanoj rani.
Odlazi! zarea Joka.
Odjet u te ko kneza i viteza, najboljeg ti konja
nabaviti, sedlo od imira, praporce od zlata, a uzde i
stremene od ista srebra uskokoda se bezuman Potrka,
pa jo bezumnije nadmeno izvadi iz prsluka omanu lisnicu
i izvue iz nje prst debeo smotak novanica, koje podie

554
visoko iznad oeva leaja, a onda ih obijesno ispusti.
Novanice zaleprae i rasue se po biljcu i slamarici.
Joka se s mukom pridigne na lakat, pa ispod smrknutih
obrva presijee sina okom kao sabljom:
Pokupi to i gubi se! Ili ue za kotlanice pa oko vrata!
Potrka problijedi kao da ga netko gredom u eludac, a
onda se prikupi i usiljeno se osmijehnu, siguran da se Joka
ali, jer ima li iva stvora po svem svijetu i svoj carevini,
koji bi budalastu ponosu toliku gomilu novaca potinio!
Pokupi to smee ili u ga spaliti!
Spali! Koliko ti, toliko u i ja! razmetljivo e
Potrka i ponovo otvori lisnicu.
Jokau se oi zaiskrie. Za nogavicu, o za nogavicu... S
divljim veseljem dohvati prvu novanicu i baci je u vatru.
Istodobno Matan izvue drugu iz lisnice i pripali je na vatri
prve.
Videi da je vrag odnio alu, neki od seljaka priskoie i
sputae ruke Jokau koji se ve bijae za drugom maio.
Pustite mi au! Ne pali vae! Potrki po tri otra
noa iz svakog oka bljesnue.
ovjek pravo govori zakrijeta Keko koga u taj
as tko zna otkud vrag donese Dok crkva gori, vrazi
bijesno kolo vode!
E, ti mi ga nee voditi zarea Matan, pograbi ga
s dva prsta za ovratnik jakete, iznese ga iz krovinjare i
obdari nogom za popudbinu! Potom ue i mahnu glavom
na Jokaa:
Pali, aa!
Otac i sin, jedan s bolesnike slamarice, drugi s tronoga
stolia, stadoe u oganj bacati jednu po jednu od pustih
novanica rasutih po izobanu biljcu i zbijenih u novarku...

555
Kad Jokaevi zgreni i od kostobolje okvrgavljeni prsti
zgrabie nekoliko novanica i zamahnue da ih bace u
vatru, Matan naglo zgrabi oevu ruku:
Polako stari, poteno emo. Rekosmo: koliko ti,
toliko ja! Stoga mi ne bacaj akomice, ve jednu po jednu,
ostat e ti vremena i za ubotvo...
Poteno potvrdi Joka i stade ponovo bacati u
oganj jednu po jednu novanicu.
S plamenom svake nove novanice javljae se novi
avaoski sjaj u njegovu krmeljivu oku. I sa svakom
spaljenom novanicom, kao da je kostobolja poputala,
vraala se izgubljena snaga i negdanje slavno prosjako
bogatstvo Kikaevo, ona luda zlatna groznica, to ga
neprestano tresla dok je traio blago na dnu Fatine jame,
san u kojem je upravo na ovakav nain rasipao otkopano
blago cara Trojana... O ta luda groznica, o taj ludi san o
blagu cara Trojana, o te lude slike to u slapu padahu sa
svakim izvaenim kamenom iz Fatine jame: on u
kneevskom ruhu i pozlaenoj koiji, a Ikia i Gado,
Piplica i utum i cijelo selo samo ustranu skae: kad on u
krmu, oni ustranu, kad on u crkvu oni ustranu, na koljena i
obri glavu, a don Petar ga sama i posebice prieuje...
Onda nesta sna i nade u povratak bogatstva, vlasti, pameti i
dostojanstva, ostade samo budalasti Joka prvi pa
iscjedak i utonu u dva desetljea bijede, glada, pijanstva i
svakovrsna ponienja od onih suludastih plesova do ienja
tuih svinjaca, proenja po prosjakim kuama i
nadniarenja ast svaka primorju i koljima i kuama
paronskim u ovih grebenih guzoliza i guzobraza
torbarskih i galantarskih koje njegov prokleti sin izvede iz
pustinje kao Mojsije udije, a on im isti pojate i gnoj
raznosi po oranicama i vinogradima... za hljeb kukuruzna

556
kruha, za torbu smeurana i proklijala krumpira... Ima
Boga, ima pravde vjene i vjekovjene! Eto, za sav taj jad,
za svu tu rastoenost od siromatva, kostobolje i svakovrsna
poniavanja, napokon dobi zadovoljtinu nad
zadovoljtinama: na svom kominu baca u vatru i oganj
toliko avaoskog blaga, da bi mogao kupiti i najvee seosko
stanje... u oganj, u vatru pred oima zablenuta sela! A
njegov budalasti sin htijae tim grebenim novcem kupiti
njega... kupiti ono neto, to bi drugi prodao za lulu duhana,
a on ni za sva blaga svijeta... Eh, ono neto po kom je
jedinom eljade ovjek! Njegov je budalasti sin napokon
uhvaen za nogavicu...
Kad posljednju novanicu proguta oganj, Joka podie
krmeljive oi i pogledom polagano obreda svakog
suseljanina a podosta ih se bijae natiskalo pa kad na
svakom nijemom licu razabra da je onaj cijeloivotni prezir
zauvijek istisnulo potovanje, zadovoljno zaklopi oi i jo
se zadovoljnije nasmijei. I u tom mraku, u toj tiini koja se
pruala u nedohvat, osjeti kako raste i kraljuje nad svom
tom grebenom kotlinom ponienja, u koju vie ni poplatom.
I ne otvarajui oi jasno razabire kako se tamo negdje
polagano udaljuju sinovljeva pogrbljena i osramoena lea,
kako sileni Potrkin korak prepoznatljiv meu tisuama
koraka odzvanja u tmini i gubi se do njena beskraja,
uvijek jasno odzvonjivog beskraja.
Potovanje koje tog dana stee, nikad vie ne izgubi.
Iako uslijed sveope slabosti, iscrpljenosti i kostobolje,
bijae slab radnik, ene i oevi torbara i galantara esto bi
ga pozivali u nadnicu, davali mu lake poslove sijanje
rasada i ita, sadnju kupusa i krumpira, navrtanje i
obrezivanje loza, gonjenje konja u vridbu, a nikad vilanje i
grabljanje, krevinu i teku kopainu dok bi mu nadnicu

557
plaali kao najboljem radniku, ba po Gospodinovoj prii o
vinogradaru.
Punu godinu pozivi Joka u situ i toplu. Marija Poprda
vie nije morala kriom odlaziti nevjestama.
Druge godine s proljea zametnu se motikom i doe don
Petru:
Ove u ti godine ja vrt uskopati, krumpir i kupus
posaditi i uzvod urediti. Ne odbij me, pope!
Meni je svejedno komu u nadnicu platiti
odgovori don Petar, koji nipoto nije htio da mu seljaci ono
malo vrta obrauju besplatno.
est je dana Joka vrt obraivao dobar bi ga radnik u
dan obradio, nu don Petar mu odbroji novac za est nadnica.
Joka pogleda novac pa don Petra:
Je li ovo dosta za sprovod i za dunu misu, za
pjevanu? A kad don Petar ree da je i za tri, Joka
odgurnu novac prema njemu Onda dr' tamo! Moj ti je
sprovod unaprijed plaen.
Nitko unaprijed sprovod ne plaa... usprotivi se
don Petar.
Ja svoj plaam! odreza Joka Ako se ovjek
sm brine za smradno tijelo, to se jo vie mora sm za
svoju grenu duu pobrinuti! I o tom ti zbora nema!
Potom je dva dana kopao u imuna Galeina:
Za ove e me dvije nadnice u grob poloiti!
A kad se imun stade braniti, da nitko ne uzima plau
za silazak u grob, ve da je ljudska dunost i djelo milosra,
reeno pokopati mrtve, Joka se obrecnu:
Ja svoj ukop plaam. I o tom ti zbora nema! Potom
odradi tri nadnice Maunu Eravomu:

558
 To ti je za zvonarinu, Maune!
I jedna je dosta odgovori remeta.
Znam. Dosta je za brecanje. Ali ja neu brecanje,
neu: mrnjau-mrc, mrnjau-mrc... Ve hou da mi
neprestance u oba kraja udari: inga-drn, inga-drn, da sva
brda odzvanjaju, kao u pokladnom slavlju...
Ne mogu ti zvoniti ve brecati, takav je red i obiaj
staroviki: mrtvaca se alovito ispraa.
Za mnom nema tko aliti, pa ne treba ni brecanja!
Neu brecanja, neu o jedan kraj, neu mrnjau-mrc, mrnjau-
mrc... ve veselo s ovog raskalaena svijeta, pa neka mi i
zvona veselo skakuu: inga-drn, inga-drn...
Potom deset nadnica odradi Mrkaevima, koji jo ne
bijahu ni pradjedovinu podijelili, ve svi stanovahu pod
istim krovom i kljuem starjeinskim pa od etrdesetak
Mrkaa pet est mukaraca vazda u kui, to je Jokau i
odgovaralo.
Ovih deset nadnica neka vam je za noenje kapsila!
Bolan Jokau, mrtvaca se uvijek dabe nosi
pouno e stari Ilija Mrkaev, koji se jedva vukao, ali
kljueve od mesa i kljueve od vina jo nikom ne htjede
predati.
Mene se nee dabe nositi. I o tom ti zbora nema! A
neete me nositi ni onako kako se mrtvaca nosi: polagano i
na poivala. Jaki ste momci a ja nisam teak, pa me nosite
urno i poskakujui, kao da vam svi Turci u stope uskau!
Nosite me kao hajduka... bez predaha i odaha, bez
sustajalita i poivala... Nosite me kao harambau, kao
devendjeda Prpu, jer na ovom grebenom svijetu nita i ne
valja osim pustahija... I ne nosite me hu-hu, hu-hu, ve
trkomice i piskavo: kiju-kiju, kiju-kiju, kiju-kiju... kao da

559
zvidi stotinu kijaa ubojitih. Ako treba jo i deset nadnica,
samo kaite, ali nosite me kano hajduka!
Uoi Ivanj dana, dok su obanski kresovi sukali u nebo
po svim brdima i komilucima, dok je mlaarija u trku kroz
plamen proskakivala da ih sveti Ivan dobro oeni i uda, a
usput da ih sauva i od natuaka na tabanima, dotle je Joka
sjedio na onoj gomili kamenja iza kue i netremice piljio u
mrano zjalo proklete Fatine jame iz koje je sve to pusto
kamenje neko izvadio. U neke malkac nakrivi glavu i
podviknu prema kuhinji:
Marijo, Marijo... Doi ai!
A kad Marija Poprda pristie, Joka se izravna koliko
mogae, pa e glasom koji smatrae sveanim:
Klekni pred au, podigni ruku ponad glave i tri prsta
rairi!
Evo digla sam i rairila.
Sad mi se zakuni, da e sve ono kamenje ponovo
svaliti u Fatinu jamu.
Zato, aa?
Zato, kerce, to ja ne mogu, smrtni mi se as
pribliava, a neu da leziguzi mojom mukom dou do blaga
cara Trojana.
Sam si vidio da dolje nema nikakva blaga, ve stanac
kamen.
Tako sam vidio dok su mi oi bile slijepe. Ali kad se
jutroske stade dijeliti no od dana, progledah i vidjeh tajnu
dvostruku pukotinu. U poetku miljah da je ispunja ivac-
kamen, ali sada znam da nije, ve umetnuti klin-kamen,
kojim jamu s blagom zaepie. Najprije pomislih da
dozovem dva jaka momka s polugama da klin-kamen
izvale, pa da ti ostavim sve blago cara Trojana. Ali u asu

560
smrtnom oko ljudsko drukije gleda i vidi da bi sa
zemaljskim blagom samo dui svojoj nahudila. Siromatvo
te posvetilo i ja te svetu neu prljati. Stoga ne ezni za tim
blagom, ve mi se zakuni, da e ga zatrpati. Ako nee,
neu ti s mirom umrijeti. Na kra u ti pasti i mjesecima na
slamarici leati, a ti e me uleana dvoriti i istiti. A kad
lipsam u vukodlaka u se prometnuti i svake noi ovu
prokletu gomilu oriti.
Kad se Marija Poprda zakle, opet e Joka:
Doim Fatinu jamu zatrpa, posljednji kameni u
nju baci i vrak joj poravna objavi cijelom selu ono to ti
rekoh o klin-kamenu, neka znaju da je Joka znao tajnu, ali
nije htio due uprljati. Pa ako se nae netko lakom, neka
znojem do blaga doe, a kad doe nek mi se mrtvu ne smije
ve mi na samrtnoj postelji pozavidi kako sam umio ist
izai pred Gospodina.
Zatim poveera ratike i krumpira zainjenih poprenom
i pomalo uganom slaninom, pa spokojno lee na slamaricu
do ognjita.
Ba mi godi ova vriska i buka mladosti oko ivanjskih
kresova. Godi mi i tvoja blizina, kerce... Zovu te Poprda, a
ti si najbolja od sviju u ovoj prokletoj kui i u ovoj
prokletoj Krajini. Nije obiaj da roditelj dijete hvali i da mu
zahvaljuje, a eto, ja ti zahvaljujem na svemu to si za au
uinila... Sad otii u selo, da se i ti ivanjske noi nauiva...
Ostavi mi vrata otvorena, da malo gledam vatre u planini i
mjeseinu na pragu, samo malo, a onda u askomice i s
mirom umrijeti.
Kako god ti eli, ako moj ree Marija Poprda i
suzu, to joj zatreperi u grlu, okrajkom pregae s oka
obrisa.

561
 Hajde, milo akino, hajde... htjede joj jo mnogu
rei, ali preko suhih usana prelazilo je samo jedno, i sve
tie, sve tihanije hajde... hajde...
Ujutro ga naoe hladna i ukoena. Cijeli je bogovetni
dan veliko zvono veselo udaralo o oba kraja: inga-drn,
inga-drn... kao da i ne zvoni mrtvacu, ve krupu rastjerava,
a sutradan ranim jutrom Mrkaevi momci hitro podigoe
Jokau na mrtvaka nosila i urno ih ponesoe, bez predaha
i odaha, bez stajalita i poivala, poskakujui u zasukanim
bjevama i laganim opancima od suha, ba kao da
progonjeni hajduci u trku mrtva hajduka nose: kiju-kiju,
kiju-kiju...
Ljudi zapazie a i sam provjerih zapisa don Petar
da se mrtvu Jokau sastavie sjekutii koji se nikad ne
mogahu sastaviti, to bijae oit znak da ga Bog odabra za
primjer i opomenu.
I ba dok ga sputahu u grob, zau se drndnjava mnogih
kola da pravo kaem, bijae ih osam na broju
pretovarenih silnom i svakovrsnom robom. Netom se s
grobljem izravnae, stadoe da odadu poast mrtvomu. A
Matan, reeni Potrka, udari dlanom o grobinu ogradu, pa
se preko nje cijelim tijelom prebaci a da je niim osim
dlanom i ne dotaknu. Ljudi se razmakoe, a on prie jo
otvorenu grobu i zajauka: aa aa, kud oi zaklopi a ovo
udo ne vidje! I svi koji stajahu uokolo vidjee suze sina
pokajnika, samo ja nek mi se Bog smiluje vidjeh suze
nemona bijesa, zauvijek izgubljenu priliku slavlja avaoske
oholosti. Moda to i ne bijae moja misao, ve misao mojih
siunih duia odkad se nastanie u meni i sa mnom se
srodie vie ne mogu luiti svoje od njihova koji mi na
svoj jezik Matanov jauk prevedoe: aa, aa to ne
prieka dva tri dana da vidi duan silniji nego u Bepa

562
Katunaria, bar bi lijepo od jada crkao, u mrnji skapao i
duu avlu predao, a moju obveselio! Ne kaem, moda su
se i moji duii upakostili, jer je velik i potresan grob
otvoren, a opet, je li toliko velik, da ga bahata i nerazumna
uzgoritost ljudska ba nikada ne moe i ne umije nadvisiti?

563
 I PTIJEGA MLIJEKA...

Ba tako bijae napisano na jelovoj ploi, koju donese iz

Splita i priestari ponad vrata dvora Matanovih, ba tako:
I PTIJEGA MLIJEKA... trgovina mjeovite robe. VI.
Nua, ena Matanova. Bijae naumio nadodati sila
neista, ali ga pismoslikar odgovori rekavi mu da je to
ozbiljna i slubena stvar, a po slubenim stvarima nije
kojeta brljati, ponajmanje istinu.
Puna je tri dana robu u police slagao, a etvrtog se
iznutra zasunuo i cijelog dana nit je izlazio, nit jeo, nit pio,
nit se komu odazivao. Samo je po duanu etkao,
zastajkivao, posjedao, zagledao se u robu i police i
neprestance se u nove i nove likove uivljavao. Sad je bio
kupac, sad trgovac, sad aa Joka, sad djed Kika: O
Potrko, suzo djedova, to to uini, im li sve to blago
stvori!? Pameu, djede Kikau, da im! Od pametna
djeda i unuku pameti! Golemo je to blago, suzo djedova,
uprositi se nije moglo! A tko veli da se uprosilo, vrag ti
prosjake! Nove sam ti pute proprtio! A nae li se na tim
prtinama i kakav kiljo iz Zagvozda? Bog s tobom,
djede! Da nije kilje kao da bi svega ovoga bilo! Samo ti se
ja ne nosam s jednim, malo mi je! Dvore ti podie moja

564
alom, pute podmiri moja Steiner, a Kohn duan otvori...
od njega ti potegoh petnaest tisua kruna! A, ha, lupe...
najednom se Kika prometnu u Kohna petnaest tisua,
moja petnaest tisua... u tamnica e lopov, ja duan
zaplijenila i moja para vratila... Pisala na led, draga moja
Kohn, pisala na led... Nita ti Matan ne vratila, Matan ti bila
prosjak i nita ne bila ot Matan... sve bila ot Nua, ot sila
neista... ot Matan pila samo usrana gaa i ti ih odnijela ako
htjela...
Valjalo bi tri knjige napisati da se vjerno prenesu samo
ti slaani samorazgovori.
Sutradan, taman se dan s nou sporazumno dijelio,
zgrabi Nuu za ruku i uvue je u trgovinu:
Evo ti carstvo, silo neista, vee carstvo nego u Bepa
Katunaria na estanovcu, pa vladaj i upravljaj!
Kako u ti nepismena trgovinu voditi! zakuka
Nua.
A koliko ih je pismenih meu torbarima i
galantarima, sve ti se strijele nebeske u pisalo zabile!
Muko je drugo brani se Nua.
A kad je zlo popamtiti ni sam se vrag ne moe s
vama nositi! U tri u te dana pismenosti nauiti, jerbo ti
osim brojeva nikakva druga pismenost i ne treba.
Zgrabi olovku, pa na komadu papira ispisa velike brojke
od jedan do devet:
Ovo ti je jedan, ovo su ti dva... gledaj, silo neista,
ovo ti je tri, ovo ti je... Gledaj, sve sam ti ih sredno i po
redu sloio i posloio. Na tebi je samo da mjesta broji.
Broji! Vidi na estom ti je mjestu est, na sedmom sedam...
Iza devet zar ne dolazi deset? A kako se gradi deset?
Napie jedan, pa mu priestari niticu, a to ti doe kano ja

565
jedan, a ti nita, kako i dolikuje. Ako ti priestarim jo i
veljbabicu, Bertu, onda su ti to dvije nitice, to opet ini
brojku sto! Jesi li me razumjela, silo neista?!
Stani, bolan, dunje ti, polagano. Ako iza jedan
ispiem nita, onda...
... onda ti je to deset. Ako iza dva napie nita, onda
ti je to dvadeset. Ako iza dva napie jedan, onda ti je to...
Tri! presretno kliknu Nua kojoj napokon pue
pred oima.
Dva i jedan... strpljivo e i uiteljski Potrka, no
Nua ga veselo preduhitri:
Tri! Matane moj, dva i jedan su tri!
Drugo je dva i jedan, a drugo dva pred jedan, drugo
ti je ako sam ja kraj tebe, a drugo ako sam na tebi.
Onda obeshrabreno zavrti glavom Nije vajde,
moram ti ispisati sve brojke od jedan do sto, pa broji! Na
kojem e ti mjestu biti trideset i pet?
Na trideset i petom gotovo uvrijeeno odgovori
Nua.
Bogu hvala, da ti je neastivi pamet prosvijetlio! Sad
u ti do svake vrste robe na polici cijenu priestariti. Na tebi
je samo da pogleda broj na polici i da ga potrai na ovom
velikom papiru.
A to e mi to, moj Matane?!
Kako e prodavati, silo neista, kad cijene ne zna?!
Pitaj me!
Potrka izdrelji oi na nju, ba kao da pred njim iskrsnu
prilika pokojnoga djeda:
Ma to, pitaj me?!
Pitaj, koliko to kota!

566
 Koliko zapada ovaj sapun?
est banica.
Petrolejka?
Krunu i tri banice.
I na njegovo golemo uenje ne bi ni najmanje sitnice
kojoj u dlaku cijenu nije znala.
Pa to zamuca, to zaeca, silo neista, kako e
nepismena trgovinu voditi!
Nisam, jadna, mislila na cijenu ve na ono drugo. A
to drugo naie netom Potrka ode, i ne vie u Be.
Tko e Kohnu na oi! ve u Prag i to zaobilazno,
preko Budimpete. Na rastanku ree: Sva je prilika da o
Boiu neu kui navraati. Ljeto je ve na izmaku, ne
isplati se. A i emu dolaziti kad sam ti po volji Bojoj i
babe Drndarue i drugo edo ugradio, a dok je ono u tebi ni
po vrajoj mu ne mogu jo jedno prigraditi. Rodi u
blagoslovu, pa emo onda. Goji mi Matana Drugoga, uvaj
kuu i vodi trgovinu, a vodit e je kod tolike upamtljivosti.
Kad dio robe rasproda, uzmi Ilijaeva kola pa u Splitu
namakni novu. Na kraju joj upeli Jedno mi duboko
urezi u srce, u moane i u guzicu: ast svakomu, veresije
nikomu, ni roenoj majci!
Muko moja, ba u tomu i jest nevolja! Lako ti je
poslovicu u pamet, ma ded je u srce! Kad ti doe majka
roena i probere malo masti, malo ulja, malo sapuna i
petrulja i togod drugih prdosija, pa se u njedra mai, izvadi
rupi i na njem uzli odvee da koji krvavi banovi iz
njega povadi, ded stisni srce pa gukni: Istresi to sirotinje,
majko! Je, u boga!

567
 A, eto, ba majka i ba onako vie na krpici nego na
rupiu uzao razvezuje, one siune banovce triput kroz
prste provlai kao da se s porodom rastaje:
Uzmi, kerkice, nismo mi sirotinja ve dobrostojei
prosjaci od zanata. Usto je u nas, Bogu hvala, i neto malo
stanja, trideset ovaca, sedam koza, vol i kravica... ak i
jednog psa za sevap drimo!
Majko, Majke ti alosne, srce mi ne upaj i, svetoga
ti Lovre na gradelama, kou mi ne prlji. Da cijeli duan
uzme pod ruku, ne bi se naplatila ni za mlijeko iz jedne
sise!
Potom dou Potrkine sestre, Ljuba i Matija i Slava-
Pelintrava:
Nevjestice naa... i one krpice drijee, pa iz vora
kao iz lokvice banice puljkaju.
Zaovice moje, ne izazivajte Boga, ni, to je jo gore
od Njega, pogane seoske jezike... Kako u uzeti od vas, od
tekuice krvi Matana svoga... kuka Nua, pa se rukom
iza sebe maa Nego, zaovice moje, ponesite djeici
aicu bombona, nek im je od ujne.. Nije to: zavei u krpicu
kockicu eera, pa kroz krpicu sii, ve pravi bomboni
areni, nek se djeica jednom u ivotu oslade... moj je
Matan na sve mislio.
Onda naie Kata djevera Andrijice, pa veli:
Jetrvice moja, ast ti svaka na dobru i milostivu srcu,
ma meni moj Andrijica upelio, pripelio i na duu metnuo,
da od djevera Potrke ni zrna soli na dar ne uzimam.
Jetrvice moja uzvraa Nua ako su braa
budalasta, nek je u nas pameti. Valja razumjeti i muhu na
izmetu, pa razumi i mene i Andrijicu. Ti mu, seko, reci da

568
si mi novce dala, a meni ih nemoj ni nuditi, jetrvice moja,
sunce moje razumljivo...
Onda naie Maraa korina, sirotinja u nebo vapijua.
Ne trai ni meda ni ptijega mlijeka, ve dva zrna soli i kap
ulja. Gdje e je pustiti da se zalae soparnom prgom i
neslanom purom! Nebo, otvori se, zemljo, prosjedni se!
Pa ti dou Bekua, Skenderua, Gaua, drokua i
druge ene nadniarske:
Nuo moja, duice milosrdna, ne mogu djeci, i sama
jedno ima, u blagoslovu ti bilo, a drugo ti pod srcem kuca,
ne mogu djeci ono nezainjena jada... Sve e ti moj
podmiriti, do banovca i krajcara, doim se iz primorja
vrati...
Ne mogu, ene moje, Matan mi je upelio i na duu
metnuo...
Hajde, bona, kao da on mora sve znati i doznati,
ovjek je a ne babetina!
Ded jednoj uini a drugu odbij! enama nadniarskim
pridruie se i one obanske: ... dok ne prodam iljee na
Zadvarju... dok mi se tele ne ugoji... dok ne smaknem
vola... Neke su poteno vraale dugove, a druge ih
odgaale do nove nadnice, do novog iljeeta i jalovice. I
sirotinji ulja treba, a novca ni za sol.
Istini za volju, bijae i onih koje su gotovinom plaale
vjerujui onoj: dugovi zli drugovi. Meutim, jedine koje
su vazda plaale bijahu ene torbarske i galantarske, i ne
zato to su strepile pred dugovima, ve to oholost bijae
jaa od pohlepe. O, sve bi selo avkalo i od avkava lajanja
tutnjilo kad bi saznalo da se koja uduila. Ode sila na
dugove! Plaale su. Kad ne bi imale novaca, ne bi u duan
ni zavirile.

569
 Radije su gladovale i soparnu ratiku mlavile, nego se
dugovima sramotile...
Ubrzo se javi i jo jedna vrsta potroaa-neplataca. Prva
dobaulja baba Smuljuka, o kojoj se ukalo da se potajice i
pod bavu zavlai.
Takvo ti je sjeme Evino, kerce moja, ba takvo.... u
nevolji se i hromu avlu za taku hvata, a u bijesu i anelu
nogom u guzicu. Kad je trebalo ne b bolje od babe
Smuljuke! Do Sudnjeg ti dana neu zaboraviti samo mi
utrobicu otvori, sunce moje, babo Smuljuko! A baba
Smuljuka u brdo i planinu, na tabanima i koljenima, pa
skupljaj kozlac i mljeiku, dupac i ivicu, smilje i kovilje,
glogove bobice, vilinske kosice i stotine otajnih trava
pomonica, kuhaj soie ko sve vjetice, i moli molitvice ko
svi avli pakleni... A kad se utrobica otvori, pa doe jedan
djeai, a i drugi, eto, na putu: Bog providio, Matan
ugradio, a ti, babo Smuljuko, smuljni mi se s oiju i s
pameti!
Nisam, pomonice moja, nisam ni smetnula ni
smuljnula, ve... ti ne pita, a ja, jadna, i ne znam to ti
treba...
Ne zna? E, ne zna! Moe biti da i ne zna. Ded
pogledaj pa e znati: mdra zakrpljena, pregaa ko da su
po njoj bijesni drepci kobile naganjali, a u udaru na glavi
sve baje od svijeta gnijezda savile...
I tako dolaahu jedna po jedna dok ih se ne napuni sveti
broj devet. I svaka joj je utrobicu otvorila: jedna molitvom,
druga postom, trea zavjetom, etvrta travama i korijenjem,
peta u utipku podmetnutim vrapjim mudima i svim
drugim arima i arolijama... Boe, oslobodi!
Kamo krenuo i kako god okrenuo, muktaa i veresijaa
kao pljeve na gumnu... A s takvim kupcima ni svi udije,

570
svi Grci, svi Potrke ovoga svijeta ne mogu trgovinu voditi.
to su dani obilnije kiili, to se sjajni duan I ptijega
mlijeka... sve vie suio i police bivale sve krezubije.
Kad se podzimu naredne godine Potrka vrati iz eke,
samo se uhvati za kose i riknu kao ranjen medvjed:
Kohne, moja Kohne... doi i vidi to sila neista
uini od tvojih petnaest tisua!
Matane moj, srce iz njedara, nisam li ti, jadna,
besjedila, da ovo nije za me niti ja za ovo!
Mui, da ne promelju mlinovi Boji, dosta e ti biti i
Matanovih! Kad se ari nek se ari! Ti duan, ja u dvore!
I bijesan tako, vie odleti nego otra popovoj kui i
zviznu akom po stolu da je don Petar s cijelim slabakim
tijelom odskoio:
Hvataj, pope, divit i hartiju i bijelo pero od labuda,
pa mi araj knjigu arovitu ba na ruke caru prisvitlomu...
Smiri se, bolan, Matane, i ponajprije kai to te mui.
Nita mene ne mui, ve pii knjigu Franji Josipu ili
komu ti drago, a iskiti je ovako: Ja Nua, sila neista... i
sve tako, to joj po umnosti pripada i pristaje... osim jedne
sobe i kuhinje sve ostale cijele, vascijele i sveukupne dvore
Matanove poklanjam zemlji i dravi s tim da mi ih u kolu
prometnu... a ti, svijetli care, ili kojimugagod svijetli gade,
alji uitelja da nam djeci pamet otvori i u nju ubaci ako ne
slova ono barem svete brojeve trgovake. Amen.
Pop iskiti, car proita i posla uitelja, a Potrka odnese
drvenu plou u Split, pa je sutradan ponovo donese i na
staro mjesto pribi. A na ploi je pisalo: I ptijega mlijeka...
Puka kola Matanova.
Da mi djecu ptijim mlijekom poji poprijeti u ali
uitelju, pa zarea na u se skupljenu Nuu A ti, silo

571
neista, kose upaj dok ti se ne vratim. Ode Matan u zemlju
eku, prosvijeenu, brate, i punu mirisa kukanskoga...
Ali kad se zametnu korpom i prekorai preko praga,
najednom mu koljena cimnue i naao mu doe, pogotovu
kad za sobom zau jecaj priguen i u suzu zavijen. Okrenu
se, zagrli Nuu, u kose joj suzu obrisa, pa je junaki cjelunu
u oba obraza:
Utr suze, silo neista, samo ti se alim. Evo ti me
opet o Boiu, slamaricu dobro protresi, zbit emo je do
kamena...
On se osmjehnu, ona obrisa suzu.

572
 UZORITA KONSTANCIJA BESSEROVA

Hradany se povisoko ispeli, galantari jo povie, te sa

zvonika svetoga Vita pasu oi po kulama i tornjevima
prakim, a imaga Mali svaki as dahne pa uzdahne:
Lijepe li ume od ulaka! Boe moj, da ju je u
Krajinu presaditi, svu bi je prekrilo.
Vrane ti mozak ispile kori ga Kozmuz kud bi
onda pui plazili, gdje slavii pjesme uili!
Vrag ti pue i slavie i cvrke uzcvrane! Ma n
gledaj Vltavu, gledaj kuku jednu, kako grad grli i opasuje,
kako mu se umiljava, kako ga miluje, kuka razvratna!
Gledaj Matane...
Ma to u gledati, Gospe ti blaene srdnu se
Potrka Nije nae za gledanje ve za prevrtanje, pa
prevri jal krune, jal babe! Uh, dr' der onu irokulju na
trgu, je li je, okruglica li je... dlanovi mu se sami od
sebe okrenue k zemlji, ba kao da je okruglica pod njima
... zavaljukaj, pa ubodi!
Vazda li su ti pogrde i u oku i na jeziku!
Jesu i na em drugom, imaga Mali, jade veliki! Ti o
ensku ni koliko hoda o misi! Bukaru niz grlo a da ti

573
jabuica i ne zaigra. Bolan, struni ljudi kap vina na jezik,
pa ga po svem nepcu razmazuj, pola dana ustima mljackaj i
uivaj! A tebi kad pripne, velju, bukaru niz grlo, odsponji
hlae pa u kakvu kurvetinu... ava' slasti!
Ti ba kao da se potene nismo ni okusili uvridi se
Skoimi a mi i kurvu u neku ruku opotenjujemo. Ba
kad o imagi... eno ti prekjuer, na moje oi, kod Karlova
mosta zaustavi jednu smuculju, pa se triput obliznu i upita:
Po to si, enska glavo? A kad ona spomenu tri krune,
obliznu se jo jednom, jabuica mu ba meraklijski zaigra:
Dat u ti svih pet... samo mi se malo brani, duo
nebranjena! I branila se, je li, imaga Mali?
Branila se, ne branila, kurva ostaje kurva, a potena
potena nemilosrdno zakljui Potrka.
Ti opet svoju ko i kukavica ku-ku! nemono
iskrenu oi imaga Mali Kao da nikad nismo ni jednu
potenu... samo su ti potene dvaput skuplje, a kad umoi
razlika ti je taman tolika kao izmeu vrue pure s hladnom
varenikom ili hladne pure s vruom varenikom: u svakoj ti
kaika jednako stoji. Ovo ti je nae pogrde kalup svakom
opanku.
Tako je govorila uskoi Skoimi i ona
okopoljka kad se udade u Revane: Boe moj... eto, ja iz
Zmijavaca, on iz Revana, i opet jedno u drugo ko da nam
je kua do kue, pa od roenja mjeru uzimali, pae li,
pae...
Kad smijeh utihnu, imaga Mali svoju nastavi:
Kaem vam, ljudi, plati pa si miran: ti ist, ona
potena, nitko te nee vui za skute ni svoju koulju na tebi
pipati. Tri krune, tri krune. A estite kuke prijetvorne,
misle ako su se uza te opruile, da su ti nebesa poklonile, pa
jaz-nezajaz zja od jutra do sutra: te krmice i kavanice,

574
gaice i arapice, bluzice i haljinice, narukvice i prstenii...
Mui, jade, od estite skuplje kurve nema!
Gospe mi, tako je od srca e Skoimi kad se
sjetim one svoje Frau Anne iz Bea... Muko slavna, volio
bih cijeli ivot dijevcem ostati nego jo jednom sve to proi.
Nikad dosta nezajaznici. Bacio te njoj u postelju ili turanj za
masline, ista stvar. Pa kad te isturnja do kraja, da te bar
pusti s mirom! Ovo! Tek se tada kuka razigra, vija se i
svija, kaklje te po uhu i trbuhu, a bali gdje stigne, cmae i
mljae: Volim te Voli me!... muke ive, Isusove.
Ja sam opet imao jednu prihvati imaga Mali
koja bi u Boga avla izmatala. Danas roendan, sutra
imendan, preksutra majin dan, zaksutra ocu dan mrtvi,
ishodnji...
Tko vam je kriv da kukama dajete vie od onoga to
vam Bog dade da im dadete nasmija se svisoka Potrka.
A ti ne daje?! zakilji zlobno imaga Mali.
Ne kaem da ne bih dao, ali kadgod kakav dari
ponesem, Bog preda me, pa mi pamet smete. Evo, danas je,
napriliku, Konstanciji Besserovoj, uspaljenici mojoj, sveti i
asni roendan. Ba zamjerih zlatnu narukvicu od pedeset
kruna. Pan Prohaska dat e mi je za trideset i pet, kad u
njega ionako svu robu uz velik popust kupujemo... Poite sa
mnom i vidite kud e je avli razvijati!
Poto kupi narukvicu, obgrli pogledom trojicu vjernih:
Dan je rabotni, nije ga Bogu krasti. Do podne emo
poslovati dolikarce oko Tynske crkve, pa ete se osvjedoiti
da ovjek snuje a Bog odreuje objesi korpu o rame, a
zlatnu narukvicu stade premetati iz ruke u ruku, da se sjaja
nagleda i zveka naslua.

575
 Nisu ni uru vrljali, ni pregrt sitnica rasprodali, kad evo
ti neke gojazne ene. Kako zlato vidje, tako zaarana
zastade. im do daha, mua za rukav, a mu bogat
Moravac, sad je li vojni ili civilni, teko je prosuditi, ma
marvinski je trgovac Potrki narukvicu iz ruke.
Je li od zlata? pita ena i ve je na ruku mee.
Od suhog zlata, ba kao i vi, lijepa gospoo
udvorno e Potrka, a u sebi pomisli: Zagrize li, Evo,
jabuku, zagrize!
Ni bakar pozlaen struno e marvinski trgovac,
od nabrekla novanika i pamet mu nabrekla.
udim se, gospodine ponizno e Potrka da tako
bogat i uman ovjek, sirotinju pred svijetom kudi i
narukvicu od ista zlata...
Bakar! intai se Moravac, pa intai.
Kad ste ba upeli, gospodine, da mi obraz ocrnite,
moram ga oprati ili va ocrniti. Ovo bez oklade nee proi.
Vi deset kruna a ja dvadeset, pa emo k zlataru kojega sami
izaberete. Je li poteno, narode?
Narodu je sve poteno samo da se neto dogaa.
Moravcu uzmaka nema, te pooe zlataru, pa jo k
jednomu. Kad i trei potvrdi, Moravac teka srca rukom u
dep, pa gnjevno lea okrenu. Kud e, majin sine? Zar ne
vidi da ti je zlato eni za dlan prionulo?! Ne otimlji se,
lojonjo, ni vrag se ne ote eninu cupkanju! to prije rukom
u dep, to e prije mir u srce.
Sad vidjeste ljudi kasnije e Potrka svojima
kako me Bog uva od uspaljenica, im im togod ponesem,
odmah ti poalje kakva Moravca da mi iz ruke ujagmi.
Jadna moja Kosta i opet e svoj sveti i asni roendan bez
dara prokuburiti.

576
 Kosta, zapravo Konstancija Besserov, trostruki doktor
znanosti, bijae onakva kakvom je kasnije opisae njen
najvatreniji poklonik, besmrtni Jii Fiedler, i njena najbolja
prijateljica i suborkinja za ravnopravnost eke ene Irena
Wenigov u zajednikoj raspravi: ... tijelo joj bijae
svetilite Prijapovo i Triphalosovo, pogled ma
Aleksandrov, krv vrui koktel udnja Messaline, Agripine i
Elizabete Bthory to se kupae u krvi trista zaklanih
djevica. Pore na njenoj pohlepnoj puti nalikovahu liu
mesoderke, jao si ga kukcu do kojega dopre i najsiunija
estica putenog njena zova, opojna i kiselkasta. Kao to
pravi pilac ne pije ve jede vino, tako je i ona jela ljubav,
jela svom ludom koom i sluzokoom, pluima i elutcem,
arenicom i bjeloonicom. Meu njenim neizbrojivim i
svim ljubavnim vjetinama uvjetenim ljubeznicima bijae i
tamo neki divlji Hrvat satirskog tjemena i meuboja i
sasvim primitivne seksualne kulture. Svi smo se udili da
Kosta ba tog divljeg Hrvata uzdie iznad svih majstora-
ljubavnika, pa i ponad onih francuskog i talijanskog tipa.
Zato? Sama nam dade odgovor u jednom od svojih
najsjajnijih proglasa: Uz mekoputna razvratnika ena
postaje samo roba, sredstvo razvrata i mukareve
samovolje. Osloboena se ena mora uzdii iznad
omekopuena mujaka i zagospodariti nad iskonskom
divljinom nasrtljiva jelena... A Potrka vazda nasrtae ba
kao jelen, nerast i pastuh u jednom biu, pa tako nasrnu i na
njen asni roendan netom mu nasmijana otvori vrata,
nasrnu ne tedei snage, ne stidei se krika ni urlika, koji su
iskonskom divljinom prodirali iz njegova tamna grla, kao da
prodiru tamo negdje iz prapoela putenosti zaete tko zna u
kakvu praivu. A ova uena ena, izvanredna uma i
profinjena duha, ova uzorita borkinja za enska prava i za
netom zapisanu seksualnu prevlast nad mujakom, prepusti

577
se kao plaha kouta i koko oborenih krila, presretna to
moe nositi teinu mujaka i povesti se za njegovim ludim
zanosom stvaratelja. Razotkri bedra, otputa noge i skide
nagupce stotinama zvijeri, neka bjesne i urliu ispod gipke i
nezajaljive koe. Pjesnik bi rekao: brod bez kormila nek je
crvenom vihoru krvi pa hoe li se nasukati na pjeani
sprud ili smrskati o otru hrid, sasvim je svejedno, dok traje
prepusti ga ludom uitku njegovu.
Tek kad brini susjedi, mislei da se nadomak
njihova uha krvavi zloin zbiva ustravljeno zalupae na
vrata, utihnue vriskovi ljubavnika, istini za volju, utihnuli
bi i bez brinih susjeda, jer ve i posljednja kapljica slasti
bijae na slamicu posrkana, i posljednje krilace snage
nemono klonu na jastuk.
Leei tako nauznak, ruku pod glavom, injahu se kao
dvije ispijene pa naputene elje. Samo bi Potrkine oi
ponekad lagano preskoile s nonog ormaria na stoli, sa
stolia na veliki trokrilni ormar i kroz njegova zatvorena
vrata skakutale s police na policu. Razliiti skupocjeni
predmeti na asak bi se pojavili kao prikaze i kao prikaze
nestajali.
U to si se zagledao? pita Konstancija nekim
neprirodno dubokim, rekao bi zagrobnim glasom.
Uspaljenice moja, radosnice, eto, gledam puste
kristalne zdjele i vaze, bruena ogledala, svilene haljine i
rublje svileno baci pogled na njen vrat i ruke ogrlice i
narukvice i prstenje briljantno kojim sam te toliko puta
naresio.
Ti si moj najljepi briljant uzdahnu Besserov, pa
ueno nadoda Kohinur!
Ali... uspaljenice moja, radosnice, netom mi pred
oima iskrsne kakva kupovna radost, onako odmah i

578
iezne, ba kao kad se grena dua grenu eljadetu
ukazuje. Boe moj, kolikih ti se darova nakupovah, a ti
nijednoga ne vidje! A kako bi i vidjela, duo razbludna, kad
sam ti proklet! Doim ti neto kupim, ve avao alje svog
perjanika da mi uz dvostruku cijenu iz ruke ujagmi. Kakvu
sam ti danaske narukvicu nabavio, za tvoj sveti i asni
roendan, a onda vrag nanese onog Moravca s babuskarom,
svi je Turci guzatu grebavali... Nema pod nebom stvari koja
mi na dlan padne, da odmah s njega i ne otpirne, da se
odmah u grebeni novac ne prometne. Tako ti od mene slaba
korist u darovima.
Od tvog mi vrnjaka ljepeg dara nema zaguguta
Konstancija, uvue glavu u vrat, zaigra, zatrepta onim
vjeno okupanim i vjeno ednim modrim oima.
Kad je tako predade se Potrka 'ajmo jo
jednom uz pomo bo... vraju, vraju, jer ovo je avaoski
posao!
Bijae slatka valjukanja u irokoj postelji uzorite
Konstancije Besserove, bijae izletia i plandovanja po
Petfinu, Viehradu, Proeku i Biloj Hori, bukanja po
potoiima, buanja po djevianskim livadama Letne i
sladostrasna nosanja s panom Prohaskom, koji se, uza sav
suen pogled vazda nepovjerljiva mia, ipak korai po
korai pribliavae mirisu peene slanine u miolovci. O
moj kiljo iz Zagvozda...
Velim, bijae javne radosti, ma i skrovita jada. Pod
teinom korpe ramena im se sve vie krivila, od duga
hodanja i stajanja noge sve vie natjecale, tabani se slijegali
i sijevalo u kriima. Bijae mnogo vie posnih nego mrsnih
dana, posnih i u poslu i u tanjuru, i sve vie pisama od
kue, pisama u kojima se molilo samo otajstva alosna...
dok se u njihovim pismima kui molilo samo radosna i

579
slavna. Potrka ih je tome jo u poetku nauio: Na svakom
je putu i rua i trnja, palmina granja pod poplatima i teka
kria na ramenu. Trnje i kri, to su, brate, samo tvoje stvari,
pa ih skrivaj i od sama sebe, a ruama i palminim granjem i
u snu mai, nek svijet vidi, nek ti marva pozavidi!
Zveckaj krajcarima kao patakunima, nek zja i zija od
uda kukavelj prosjaka, obanska i nadniarska gledajui
kako svjetski ovjek svjetski na prstima hoda! Gledaj,
majin sine, cigansko kopile! vali uti jed zavisti! Tebi je
udo jedno i ovo to brkamo kad kui doemo, kad u
Mikovoj krmi ili po okolinim dernecima streskamo koju
aicu ili bavicu vina, kad od dvije oke peenoga gricnemo
zalogaji, a ostalo psima i vaoj gladnoj djeurliji! Jadna ti
troka u ovim stajama i pojatama! Da vidi u svijetu, brate
roeni... nisu to krmetine, ve hoteli i barovi, lokali noni
u mramoru i ogledalu, stropovi zlatni, stolci carevi dueci, a
svjetlo kako ti godi: jal uto, jal crveno, jal modro, jal kako
ti dui milo... Ti za stolom, a pred stolom deset sviraa
milozvunih vrag ti gusle o guzicu prebio! oko tebe
deset gologuzih pjevaica i plesaica jedne ti pjevaju,
druge ti se uvijaju, a onda skok poskoi: dvije na koljena,
dvije na ramena, jedna jal na kiku, jal na golo tjeme... a ti,
roo, tip1ji i za sisu i za guzicu, o radosti avaoska... I tu
se, brate, moe svjetski shariti, je li vol vol! Je li stanje
stanje! Vama je udo to Matan Nuu i ne ukori zbog
duana. Vraga e je ukoriti, kad je po tri takva za jednu
no...
Dobro su znali da je mnogo uvjerljivije hvaliti drugoga
nego sebe, te bi vazda o treem govorili: Sjea li se
imaga, svetoga ti image, kad ono Galea antin slumpa
ezdeset i devet kruna, tri vola petaka, neba mi nebeskog,
zbog one kuke Kunigunde..., a Galea opet: Sjea li se,
Skoimiu, kad ono Matan... uze dvadeset i etiri sviraa i

580
trideset i est plesaica... dvije tisue kruna, oinjeg ti
vida... I tko e onda saznati da nijedan od njih nije u bar ni
zavirio osim Potrke, kojega triput odvue uena bearua
Konstancija Besserova, pa: Bear pije, bearua plaa.
Bearuo, ostat e bez gaa! da su se hranili
knedlikama u stanodavke, a samo bi se nedjeljom i
blagdanom pokusurali i odojka zavrtjeli negdje na rubu
grada, i to za lijepa vremena, a za kia i vijavica naruili bi
obilan objed U kaliha (Kod kalea) u krmi koju e
kasnije vejk ovjekovjeiti.
U ljetu tree godine, taman kad Potrka bijae zadobio
potpuno vjerovniko povjerenje pana Prohaske i kad se u
eku bijae prebacilo jo tridesetak galantara, sav usopljen
uleti U kaliha preisti Kozmuz nosei u ruci pismo kojim
je valjda od Prane brane mahao:
Matane moj, itaj, itaj svih ti velikih sakramenata,
veliko se zlo sprema! Ciani i Lovreani udarie na
njemaku dravu! Prepiat e nas!
Potrka mu istre pismo iz ruku, preleti ga okom, pa se
stade od srca smijati:
Gnjide ciske i lovreke! Na kakvu njemaku dravu,
Kozmuze preisti?! Vidi li da odoe u Bavarsku? Nuder, u
Bavarsku! To ti je u Bosnu, preisti! U Mnchen, a? Nuder
u Mnchen! U Kupres, preisti! Nuder u Kupres! Kud
udara, Kozmuze preisti, kud udara care Sulejmane: na Be
bijeli jal na Kupres crni?... Hajde, Gospe ti blaene, ako e
na carstvo, onda u srce, brate, u srce kopljem ubojitim!
Puke imate, a streljivo e Matan u pana Prohaske... Na
Berlin! Na Berlin, brao!
Na Berlin! potresoe se zidovi krme U kaliha
mnogo prije vejkova Na Beograd! Sigurni u sebe kao
Napoleonova laka konjica, ve vidjee prijestolnicu i

581
carstvo pod nogama, a pobjednika ganga zaori u krmi, pa
odskakuta od kupole do kupole, od tornja do tornja, dok ne
obie sve zlatne krovove zlatnoga grada:
Moj Vilime, odoe ti novci
doim stignu iz Krajine momci!
Poto dvostih odojkae desetak puta, pomalo im se i
ogadi, pa zamukoe.
Preisti Kozmuz prvi probi tiinu:
Tko li bi to drugo mogao iskititi?
Ne bi li bila dobra ova? poskoi Skoimi sav
zaaren iznenadnim nadahnuem, pa zaganga:
Bi', Vilime, iz Brlina grada,
ie na te Matanova garda!
ava' ti grlo odnio, bre li propjeva... zadivie se
mnogi.
Rastanak s uzoritom Konstancijom Besserovom bijae
vie nego ganutljiv. Nakon cijele noi krenja i duboka
oranja, iznuren je Potrka poljubi u elo, pa se pobono
prekrsti:
Neka nam Bog grijehe oprosti, uspaljenice moja,
radosnice, jedino je nju nazivao radosnicom a ja se,
za pokoru, punih etnaest dana neu neistu ensku ni
primaknuti taman da se gole poredaju odavde do Berlina.
A Konstancija Besserova, taj neprispodobivi borac za
enska prava, obrisa suzu, pa e glasom velikim Ivane
Orleanske:
A ja ti se kunem, da u jo danas, kao uspomenu na
te, bar trojicu prakih gospodiia tako iscijediti da pet dana
nee ruke od kri odvojiti.
Bijae to ljubav neponovljiva.

582
 KOD KUE SE DRUGE GUSLE UJU

Dok imaga Mali, vie ponosan nego istinski ustravljen,

jauui klie: Velika li grada! iroka li carstva! Tko li e
ga pregaziti! Tko li e se u kotac s neznanim delijom..., a
Potrka ga razumno hrabri: Nema ti ni delija, ni neznanih!
Sve ti je to jad svakidanji, potrkuci i golai, brate... pa ti
velju, sve mi ljude gledaj k dijete djecu na opinskoj
livadi, majku im nabijem i sestru priepim k i svoju
irokoguzu Gretu... o Greto, rajska slasti, to mi ruke nisu
dvaput due da te mogu opasati i u seanj sabiti, pa nabiti,
drhtuljo moja od najbolje vapske hladetine... muko slavna,
imaga Mali, zar se nikad ne upita: u kakva li sve
udovina mesa dobri Bog ono uplje pogrde ne uvija?,
dotle dolje u Krajini pristupaju Nui one iste nadniarke
to sa slatkastim smijekom i sirotinjskom suzom slavni
duan raznesoe, kao ljuti mravi priguzi, do zrna prosa
pristupaju s himbenom suuti i Judinim poljupcem, da joj
stavljajui melem na rane, tek zametnutu krastu surovo
odvale:
Ne uzmi k srcu, seko, to to Matan trgovce pljaka.
Nisu ni oni s Bojom ve s vrajom molitvom blago stekli,
pa je pravo da i njih tkogod operua. I nije samo Matan,

583
seko, ima tu i drugih erupavaca, i Ciana, i Lovreana, i
Studenana... uzmi na veresiju, pa im soli na rep kad je sve
stanje i imanje jal na eni, jal na ai, jal na brai, kano i
Matanovo na tebi. Pa kad dou suci i robai, mogu im s
kravlje vunu obrijati! Samo ti, seko, u miru i blagoslovu
oteto vai i Gospi sinjskoj zavjet uini, da ti se Matanu to
zla ne dogodi, jer se uka, seko, da e ga prokleti udije,
kad se ve ne mogu naplatiti, strpati u tamnicu, u Istriju na
pet godina, rano ljuta. Ma i to e se prodeverati kad su
bjeve nabijene i nasigurno sklonjene... Jedna otii, druga
doi:
Ne uzimlji k srcu, seko, ne grizi se iznutra. Jednako
ti muko i pae: svakoj kuki nosom pod rep! K da i moj
ne bi kad bi se primorkinje kucale! Ma one tvrde k i nae:
nee tuu ojicu u svoju ralicu. Ako ti ue, u bunar, seko! Pa
da se koja i smiluje, to bi ono moje nevolje?! Lako tvomu
kad cijeli dan s ono korpe k paun etucka, pa o emu e
misliti ve o tom, da u kakvoj rupi ohladi ono uspaljene
pogrde! A to e mom kukavcu, to cijeli bogovetni dan po
tuem vinogradu motikom mlati, to e mu pasti na misao
osim sna!... Vjeruj mi dui, gdjekad poelim da i on kakvu
pogrdu badne. Ne kaem, da me ne bi strignulo, ma njemu
je sevap... i ja bih ti uas preboljela ba kao kad te obad
bocne ili breculja pred kiu. S kukom pio s kukom se i
popiao: kad ga stresne, opet e ga tebi donijeti, a da kud e
s njim! Zlo ti je kad ti se s kukom spetlja k s roenom, pa
joj i mule ugradi: po muu tvoje, po majci kukino... pa kud
e?
Ma to, kud u?! smrknu se Nua.
O lude li mene druga ruke kri ja mislila, tugo
moja, kako ti je sve znano i poznano kad svi cvrci odavde
do Biorina cvre da Matan ima u ekoj kerkicu, u

584
Njemakoj sinia. Ne uzmi, seko, k srcu, Matanovi k i
tvoji, nek je djece k djeci, grehota je i tene na putu
ostaviti... ma opet: po ocu tvoji, po majci kukini!
I tako iz dana u dan: jedna sjai, druga uzjai, pa veselo
kui apui u razgaljena njedra: O rekla sam joj! O, neka
sam joj! A i je se bila uzgorila, nos do neba, guzovi do
ramena... Uh, to nije i zericu vie, to ne podreza pletenice
i ne nabi kapelin, pa sad kad joj ga vjetar odnese da mogu
gledati kako ia-glava kroz lanetu probija! Gdje si, pusta
silo, pusti dvori i duani... pusti ostadoe!, ba kao da te
dvore Potrka ne pokloni njima, da bi se njihova djeca
opismenila, ba kao da Nua ne sabi duan u njihove
nezajazne i lupeke guzice! No one svog lopovluka ne vide,
ve zatakavaju crva savjesti uvjeravajui se da im jo umi
u uima glas nebeski, koji je onda, toboe, nesuprotstavljivo
grmio: Grabi, Rue! Grabi, Mare! Grabi, Stane! Sve
grabite iz tog prokletog duana, grabite na dug i nikad ne
vraajte, jer evo u satrti Matana i Nuu to se drznue
iznad sviju vas uzdii i uzvisiti! A kad ih ve tarem, bilo bi
ludo da uludo propadne ovo odjee i obue, ita i brana,
ulja i petrulja... Okoristi se mrviak i ti, sirotinjice moja,
bez koje ni sunce crno ne bi grijalo... A Nua bi, u
njihovoj mati, kao da i sama tu nesmiljenu zapovijed slua,
odgovarala: Jo uvijek imam sama k vi sve zajedno,
kukavelji prosjaka! One bi ba na to ekale, da joj mogu s
pjenastom nasladom uzvratiti: Svrati veeras, gladnice
naa, svrati na kaiku jemene kae, prosjakinjo
Markotina! i inilo im se da e ona zaista svratiti.
I tako joj iz dana u dan medenim smijekom usauj crva
pod kou dok joj ne usadie dva tusa i opaka, to joj danju i
nou srce izjedaju. Gdje e tuu mulad pod svoju?! Ma
opet mueva su, a muku se drugim arinom potenje mjeri:
sada je vazda ist ma gdje ga zabio, samo su rupe

585
kurvanjske! Neka! Neka i muladi! Moda joj one kurve
majke nee djecu ni poslati, ali... ali ona druga rana ljuta:
ako joj Matana bace u tamnicu, u menlu od kamena, u vodu
do koljena, pa na noge elik-bukagije, a na ruke teke
lisiine... crni dani, paklom premazani!
Kad o Boiu evo ti Potrke iva, zdrava i slobodna! O,
srce, rebra isprebijaj! Tri mu je dana na ramenu proplakala,
a tek etvrtog duu otvorila.
Utr suze, silo neista, i ne strepi, tu ti strepnje nema!
Ma svejedno strepim, oko moje! Kad mi te iskopaju,
tko e me, sljepicu, vodati!
Ne dri mi, pahuljice svilena Potrka je i prema
njoj ponekad umio biti svjetski njean ne mui se, jade
rasplakani, nitko s tvojim Matanom nee u tamnicu. Nit sam
orobio, nit okrao, ve od svog kilje na dug uzeo, kao i od
tebe one tvoje lupeice to ti duan razvijae, i pljevu i ito.
Pa hoe li s njima u tamnicu?! Moe im u prkno puhati!
Onda si i ti od tih udija, k na veresiju?
Nu, da kako, srebro moje!
Onda ta stvar i nije od tamnice umiri se Nua. Ali
jednog avla sputaj, drugi se ve uskoprca:
Nije mi pod smrtnu ranu, ma selo govori da si s onim
pogrdama...
Nisu to pogrde, silo neista obrecnu se ljutito
Potrka ve velike gospoe s koje ih god strane opali!
Muko si i ne kaem, i kad ve jesi moe biti da mi
je i drae da si s gospoom nego sa smrdljivom seljankom...
nego kud emo s tolikom djecom kad se i meni utrobica
otvori, a srce mi govori da sam ti i opet zbabna... i lako ti je
meni s mojom seljakom djecom, a kako u jadna s

586
gospodskom, kako u ih oblaiti i hraniti, kako s njima
govoriti i Bogu se moliti...
Ma s kim to, silo neista?
Vidim, jadna, ti me i ne slua! Pa s tvojom djecom,
to ih tamo po gospoama ugradi.
E lude li enske glave, to li sve ne smurlja i ne
zburlja! Kad bi gospoe djecu raale, ne bi bile gospoe,
silo neista!
A tko onda te gospoe ugradi?
Gospodin, a ne smrdljivi seljak! A kad izrode jedno
ili najvie dvoje djece, lijepo pokopaju mua, izvade sve iz
sebe i kcaj se, kuko! Dok djecu raa i pelene pere nijedna
se vraja uspaljenica ne uspali! Ako se koja i priplodi, ona
ti to brzo ieprka k to opaka koko vlastito jaje probije,
pa iznova i na suho!
To hoe rei da ti tamo... i nema poroda?
I kad bih htio, kuka nee.
Nek sad laju seoske lajavice, njoj je srce spokojno.
Vraga spokojno!
Netom Potrka ode, evo ti snova jada i nevolja. Otkad
ono duan rastepe, Potrka bi joj na zrno soli godinju
potronju izraunao i na banovac novac odbrojio. Ostali
torbari i galantari bijahu mekanijeg srca, a htjeli su izvojtiti
i neku prednost pred Potrkom, te bi enama vika ostavljali,
pa i preko godine jo poneku krunu poslali. Kako torbarue
i galantarue prema ostalima jo uvijek bijahu u velikoj
manjini, to su im se uzdignute repice nadaleko razabirale, a
one, svjesne toga, neprestance bi njima mahale, u kui
kriom puru derale, a riom i tjesteninom u polici drakale
vodene oi sirotinje. Radnim bi danom, kao i sve druge,
nosale mdre od domaeg sukna a na glavi rupce pletene od

587
grube domae vune, no stoga bi se nedjeljom u novom i
kupovnom u crkvi i oko crkve gizdale, i kao to utvrdi
don Petar sasvim na Boga i molitvu zaboravljale. Sve to
gizdanje i ne bi poradi sela muke ti se pred sirotinjom
koiti i priti ve poradi Nue, kojoj da padne i na
najuboniji prosjaki tap, ne bi mogle oprostiti to je
jednom bila neto to one ni u snu nee biti: vlasnica
duana, gospoa. I kad su iscrple sve zalihe bockanja,
nenadano se novi rudnik otvori! Sasvim sluajno Maruka
Prgina poe neto poslom u Imotski, pa usput kupi i neke
sitnice za uitelja. Nui vrag ne dade mira, te joj u torbu
zaviri. Maruka najprije htjede planuti: to ti, smrduo, u
svako govno nos tura! a onda joj sotona apnu neto
drugo, pa se sva rastopi od ljubeznosti:
Eto, i za se sam kupila neto sirotinjice, po
sirotinjsku: aku soli, kap ulja, mrvicu sapuna, glavu cukra,
pa malo rie i manistre, djeca mi se purom zajazila, pa nek
se malo i oslade. Nije u mene svaki dan mesa i manistre ko
u tebe.
Ne rugaj se, bona potiho e Nua kad i sama
zna da mi jedva i za puru ostavi.
To ovako pred svijetom, a onako... Zna seka da bi s
onim iz bjeve mogla dva duana kupiti, a ja eto,
sirotinjski... malo robice za djeicu, pa i koji bonboni da
im mrvicu oslaaju gorka usta... drugo ti je uati kockicu
eera kroz krpicu, a drugo gol bombon u gola usta!
Kad uvee, uz pune ake smijeha, ispripovijedi
pajdaicama kako je gospou trgovkinju slatkasto izbockala,
die se irka Zla, a u irki stotinu vragova:
ene moje, ovako emo...

588
 Otada gotovo ne bi dana da bar jedna ne proe kraj
dvora na Prpinoj Glavici makar je put tuda i ne vodio
i da pred Nuom ne rasprti torbu obilja:
A, eto, neto sirotinjice... pa nie i nie da na
koncu neduno upita A kad e ti u varo? Lako tebi,
dunje ti, nee sa sirotinjskom torbicom, ve bar s dva
konja, i jo im togod u antreenj!
Kakve konje, majko alosna, kad joj je i zrno soli u oku
vagati!
Nu pogledaj, bolja si, i vidi der jesam li dobru robu
izabrala? Jesam je skupo platila? Ti se u to razumije, nisi
zaludu duan imala.
Jadna bi Nua gledala i razgledala, o jednom i o drugom
sud davala, a najradije bi zaplakala i nogom zviznula o tu
torbetinu, neka se sve razaspe! Ali, eto, bila je takva, plaha i
strpljiva, trpjela je i utjela, u ozeblu se srcu nadala, da e
novci brzo ispariti i da joj se te proklete i sve punije i
prepunije torbetine nee vrzmati pred oima. U djetinjoj
prostodunosti nije ni primjeivala, da je taj cic, bez, dimit i
muulinu ve negdje vidjela, da je boca ulja istom
kureljinom zaepljena, da su vreice sa eerom,
tjesteninom, riom, bombonima i drugim bogatakim
radostima ve dobrano zguvane, uprljane i izvlasane... rije
ujedno nikada joj ne pade na pamet, da ove pakosnice svaki
dan jedno te isto i zajedniki kupljeno samo iz torbe u torbu
premeu i tek poneki predmeti novim zamijene, da ne
odlaze ni u Imotski ni na estanovac, ve zorom u brdo, a o
podnevu kroz proloinu i grabovinu na njena vrata:
Pogledaj, seko, ti si duan imala i trgovinu vodila! Kad bi
otile s nasladom u zmijskom srcu, Nua bi dugo gledala za
njima i u sebi prekarala i njih i sebe: Jesam duan imala i
trgovinu vodila... Ali, nisam ni krajcare rasula ni u prkno

589
sabila, ve razdala vama i vaoj gladnoj djeci, gladna,
lakoma sirotinjo! Moje ste okrali i opljakali, pa mislite da
ete se ispovijeu spasiti. Nema spasenja dok tue ne
vratite, u bolesti ga pojele! Ali, neka! Duevna sam ja, i nek
vam je s blagoslovom, samo me ostavite u miru! Da ne bi
mog Matana, ne biste ni sirkova kruha imale. Pa opet moj
Matan ima vie nego svi vai zajedno. A to meni ne daje,
ima i pravo, jer kakva sam i opet bi vam sve razdala. Neka
vas! Iskalite vraje srce... samo da mi se, jadnoj, komu
potuiti! Nikom do Boga, ni roenoj majci! A znala je
dabe i zobnice i torbe, pa i vree, sad me gleda ko ludu
ker. Neka! Jednom e sunce i na moja vrata! Glavno da su
mi djeca iva i zdrava... I neka mog Matana! Ja sam
zadovoljna onim to mi daje, nismo ni gladni ni edni ni
goli ni bosi, sve koliko je potrebno, a to je preko potrebe
grijeh je i pred Bogom i pred svijetom. Zna moj Matan
upraviti... i neka ima one svoje pogrde, isto on voli svoju
Nuu...
Potrka ju je i volio, istina, na onaj divlji, iskonski nain
djeda Kikaa, mujaka-gospodara. Ona opet bijae
zadovoljna tom naopakom voljbom, sigurna da joj se u
njegovoj sjeni ne moe nikakvo zlo dogoditi. Kad je bio
kod kue svijao se oko nje snano poput brljana, a kad ga
nije bilo ili je njegovu djecu povijala ili je pod srcem nosila;
on je znao da ih povija i nosi, pa kako je ne bi volio!
Tihano je trajala u sjeni velikog mua, kako i prilii
potenoj eni, starinskoga kova.
Onda bi opet dola zima, u kojoj se jedinoj istinski
ivjelo. S jesenjim oranjem, osim krenja, zamrzli bi svi
poljski radovi. Trebalo je samo nahraniti stoku i ukuane.
Za stoku je bilo slame i jasenova grma, za ljude kako u
koga, u nekog gole pure, repe, rotkve, ratike i krumpira, a
u nekog, napose u galantara, suha mesa i kisela kupusa,

590
zgrijana vina u drvenoj bukari do rasplamsala ognjita, da
ugrijano bolje grije ljude to uz vatru sluaju nadmetanje
guslara i junaka s gusala dok mlaarija izvodi stotine
vragolija i smijurija na prhkom snijegu i smrznutoj
mjeseini. Nedjeljom su opet svi torbari i galantari u
Mikovoj krmi, te se po vazdan budalasto utrkuju: tko e
vie uzalud potroiti.
U tim zimskim danima sve je tako ivo i ludo pijano od
vina, pijano od sebe. Neka gleda sirotinja prosjaka i
nadniarska, kako ive odabranici, bolan, ljudi svjetski
obueni ko dokturi, s po desetak olovaka u gornjem
depiu od jakete. I to smeta da im desno rame visi! Nije
to vie primorje ni Hercegovina, maslo, vuna, ulje i kakav
banovac zauzlan u prljavoj krpici, ve parusine sloene u
konoj lisnici, nije to zgoljni prosjak, ve samostalan
ovjek, nezavisan trgovac, a pred njim cijeli svijet do svog
krajnjeg kraja, golemi svijet stvoren samo zato da iz njega u
Krajinu teku fiorini i patakuni galantarski, dolari
amerikanski, iseljeniki, franci francuski i belgijanski iz
mina triput dubljih od najdublje jame. O podiglo se,
podiglo, pa opet je mnogo vie obana, nadniara, prosjaka
od zanata i od nevolje, nego ovih to zdrav novac poteu.
Netko e sumnjiav upitati: Kad Potrka tako sjajne putove
otvori, to svi za njim ne poletjee? Za svaki posao treba
poetni krajcar, a u kui ni prosena kruha! Zaloi
djedovinu! Oi mi iskopaj, ali ne krei u djedovinu! Raspi
steevinu! Steevine ni za podlanicu! U to doba don Petar
zapisa:
Svijet se sve vie posuvraa, sve se vie odvre od
Boga, sve vie, u nerazumnosti svojoj, lijepotu djela
Njegova unitava. Gledam, na priliku, cvijet. Bog ga stvori
da cvjeta, da se mnoi i da se svijetu smijei. Kako se sam
ne moe mnoiti unajmljuje pelu da mu raznosi pelud i

591
polen, kakoli se ve kae, te joj poteno trud nadoknauje i
medom nadnicu plaa. I tako sve u strahu Bojem on se
pelom mnoi, a pela od njeg ivi. I dobro je dok je
razuma, dok je pela i kukaca. Nu, nadoe koza. I to ini?
Obrsti i cvijet i list, i tako potamani sve budue cvjetove
koji bi iz ovoga ponikli. to e, valja i kozu razumjeti, da
ne unitava cvijet, unitila bi sebe, i to mu doe kao krv u
samoobrani. Napokon eno ti ovjeka! I to ini? Otrgne
cvijet, pogleda ga, pomirii, neko ga vrijeme brlja po ruci,
pa ga na put baci. I tako ubija cvijet i sve cvjetove koji bi iz
njega mogli proistei, a da sam nikakve koristi nema. Kau,
osladi se bojom i mirisom, to je pakleno izvrnue i
oskvrnue, jer je iva i sveta bilinoslovna istina: od trenutka
kad otrgne cvijet, mirisa je sve manje a boje su sve
bljee... Nisam jednom gledao kako dijete zadivljeno
promatra ruu i ape djetetu do sebe: Vidi kako me
gleda! I nije to izmiljaj ni slika, nego nepobitna injenica:
dijete zna da je cvijet vedra dua i mirisno oko svijeta... i da
to oko gleda, gleda sa stotinama iskriavih zjenica i udesno
obojenih arenica. Poznato je da biljke, po ustrojstvu svome
oinjeg vida nemaju. Pa ije li su ono u tucima,
pranicima i laticama ije li su ono zjenice i arenice?
Razuman je odgovor samo jedan: to su oi mojih siunih
duia, koji prebivaju u svakom cvijetu, po stotine ih u
svakom cvijetu! Doim cvijet otrgne i presijee otajne
sokove iskona, moji duii stanu bjeati, a sa svakim
duiem odlaze po jedne arenice, po jedan mirii
duhovni, pa stoga boje blijede i mirisi nestaju, a ono to od
cvijeta ostaje postaje glib kao i sve to je zemaljsko i
avaosko. Glib je djelo avaosko, iz kojega Bog umijesi
tijelo ovjeje i u nj udahnu svoju boansku duu, svoj
oganj ivotni. Bog je oganj (grm gorui Boga oca,
zasljepljujua svjetlost uskrsnua Boga sina i plameni jezici

592
Boga Duha svetoga!) i oganj se moe samo Bogu prepisati.
Stoga je krivovjerno i bogumrsko govorenje da je Pakao
sazdan od ognja! Pakao je glib smrdljivi; gehena je smrad
skupljen od svih usmrdljenih rana svijeta, skupljen, pa
zbijen i ustupan. To dobro znaju moji siuni duii, koji se
nadnijee nad vrata paklena i zagledae se u mranu dubinu
usmrena gliba. Oh, kolike li mi udesne tajne otkrie moji
mali duhovni vragoljani s kojima proivjeh duge godine u
slaanim zagrobnim otajstvima!
Umjesto da sve vie uranja u svoje prapoelo i priklanja
duhovno uho otajstvenim zvucima to sve snanije bree iz
njegove vjene domovine, ovjek to uho sve vie prislanja o
zemlju iz koje nita do brboljenja i burbotanja uzavrela a
studena gliba, u koji polagano ali postojano sve dublje tone
i propada.
Premda su obani, prosjaci i nadniari u golemoj veini,
ipak su i meu njima malobrojni oni koji pristupaju misi na
starinski bogoljubni i bogobojazni nain raskajana carinika.
Sablazan je velika i alostan primjer nije bez uinka. A
primjer torbara i galantara vie je nego alostan. Ne kaem
da se odvrnue od Boga uz njihovu obilnu pomo
popravih crkvu, u mokro ogradih groblje, podigoh nove
upne dvore, a i za svoje umrle po desetak misa plaaju i
da na svetanu misu ne dolaze, nu bolje bi bilo da ne
dolaze, jer ih na to ne nagoni vrua elja due, ve strah od
pakla, obiaj i oholost previta. Nije dovoljno sluati misu
cjelovito, ve i bogoljubno. Tko ih u duu ne zna, mislio bi
da i oni tako rade, jer ak i utljivije od drugih propovijed
sluaju, glasnije misne pjesme pjevaju, vidljivije koljena
sagibaju, skruenije poniu oima i ee se akama u prsa
bubaju. Nu kakva korist kad je sve bez soka, te od svega
nita ne ostaje izmeu njih i Boga. Oni samo upriliuju
veliku glumu, e da bi ovi moji poboni siromasi vidjeli

593
kako to oni s Bogom izbliega razgovaraju, prisno kao sa
starim prijateljem svjetski ljudi sa svjetskim bogom.
Dok, na priliku, moji ubogari u iskrpljenim, poderanim i od
luga posivjelim hlaama na promaju, kleknu bilo gdje i na
oba koljena, dotle oni najprije laktima poture i od sebe
odbiju te ubogare da im ganjc-nova odijela ne uprljaju,
potom otmjenom kretnjom po dva i po tri svilena rupia
paljivo razastru po podu, zabace nogavice ustranu, a onda
jednim, samo jednim koljenom kleknu na te mekane i iste
rupie. To urodi time, da i ovi moji sirotani koji se kao
i galantari prstima useknjuju i rukavom nos briu pod
iskrpljene i zamazane hlae rupie podmeu; istina, to i
nisu rupii ve neporubljene krpetine istriene od
iskajiene koulje ili odbaene enine mdre. I sve jedan
pogledava drugoga: koji e zdraviju krpu pod koljeno
domjestiti, koji e esnije kleknuti, esnije ruke sklopiti i
oi iskrenuti, koji razgovjetnije molitvu izmoliti, te mislei
na nain zaboravljaju na bit i posvetilite molitveno. I tako
se o luda li besmisla! upravo molitvom od Boga
odaleuju. Kud nas to vodi i kamo e nas dovesti? Moji mi
duii neprestano apu: Evo bo se zemlja zapari, uzdie
se maglica srdbe Njegove i zbi se u tmast i crn oblak, koji
e se rastvoriti i pustiti straan povodanj to nee prestati
dok svaku grudicu zemlje, svaki komadi kamena ne
raskvasi do itka blata. A poludjeli ovjek, umjesto da se
ispne na vrhunce ponad voda, silazit e na polja i u blatu
kopati rovove spasenja, i krtijim rovovima bit e proarane
sve ravnice i doline, i ti e rovovi biti razbojite njegovo, a
ujedno i njegovo svezemaljsko grobite. I podavit e se
tuta i tma naroda, jer e Gospodin poslati kie olovne uz
grmljavinu i tutnjavu zaglunu. A oni koji se ne budu
zatekli ni u blatu ni u rovovima blatnim, ve se nau
uureni na kakvu oguljenu drvetu bit e drugim poastima

594
udareni, i ivi e zavidjeti mrtvima. A taj dan nije daleko...
I ne bi daleko.

595
 I POLOIE GA MEU ETIRI EMPRESA
DO PREDASTNIKA NJEGOVIH

I ba licem na lice na moj pedeseti roendan

toboe e ljutito Potrka, a u sebi se ipak osjeti polaskanim, i
ve u glasove koji e i dvadesetak godina kasnije po
krmama i dernecima mnogu priu otpoeti: Ba smo
slavili Matanov pedeseti doendan kad grunu...
Sedamnaest supitih galantara okupljenih u berlinskoj
krmi Kod paroia oko mrsna odojka i kiselkasta vina,
pijano nazdravie Matanu roendan, a cesaru poetak
velikog pobjedonosnog rata.
Na Tursku! Na Tursku! razgalami se ratoborno
sasvim pijani antalo.
Skoimi mu zaepi dlanom usta, oima brzo obleti
krmu, nema li kakva zbira, pa e poluglasno:
Vrag ti jezik pregrizao, na kakvu Tursku, na
prijateljicu carsku! Na Srbiju!
Na Srbiju! kliknu antalo, a onda se pijano
uozbilji Zato na Srbiju?
Zato to jarine ubie Ferdinanda odgovori
Skoimi, a imaga Mali alovito zapjeva:

596
 Kad ubie njega i Sofiju,
krune im se na nebesim viju...
Na to Potrka ustade i estoko lupi akom o stol:
Ljudi, brao, budalai roeni i stvoreni! Nije vrijeme
ni pjesmi, ni klicanju, ni ovdje ostajanju! Ve neka svaki,
po potrebi i mogunosti, nakupuje to vie brana i soli, ulja
i sapuna, pa ako sm i pogine, da mu bar djeica ostanu...
Jo pukaranje i ne zae a tebi pune gae prekinu
ga s cerekom neki Ante Garan s Mrnjavaca, ljudina,
oploina, okrupna i nabusita Nisi ti, brate, kako nam se
hvalie roda hajdukoga, ve kukavikog i prosjakoga!
Ljudi, brao, narode ognjeni, nije junaku pod eninu
brnjicu...
... ve da ordu pae, bojna konja jae nadopuni
ga preisti Kozmuz.
U guzicu i s ordom i s konjem i s korpom
galantarskom otrese se Garan ivio rat! Budali tat,
pametnu brat! Doe vrijeme prave trgovine:
ito u dak, masnoe u kante,
are zlata u Garana Ante!
Meutim, osim Garana bijahu jo samo trojica pametnih,
dok se ostalima priini da je mudrije golaima, unaprijed
togod za kljun osigurati, pa se priklonie Potrki... Slino
pomislie i svi ostali, u Beu, Pounu, Pragu, Stuttgartu,
Hamburgu i drugim gradovima dviju carevina, na broj
stotinu osamdeset i sedam torbara i galantara koliko ih tada
ukupno iz Krajine bijae.
Tako se dogodi da od pamtivijeka ne bi u zapadnim
selima Krajine toliko ruha i kruha koliko poetkom ovog
kao i svakog alosnog rata.
Neka i tri godine potraje, nee se od gladi pocrkati!

597
 Nee u kuama galantarskim! Ali to e biti s onim
obanskim i teakim, s prosjakim i nadniarskim kad car
pozove obane i teake, prosjake i nadniare, svu mladu
snagu da pred puku stane i od puke pane?
A pozva ih ubrzo, i pokupi sve konje i sva velika zvona
u Krajini. Nije za ljude carski su; nije za konje ljudski
su. Ma kud Bogu Boja zvona otimlje? Ote i njihovo veliko
zvono, koje je don Pavao, jo kao mlad misnik, u Mlecima
salio od novaca hajdukih i prosjakih, od suza sirotinjskih
Bogu prikazanih. Bijae to tako veliko zvono, da bi se i
najdeblja ena mogla pod njim rairiti, a zvonilo je nekako
promuklo, duboko, hajduki, da bi ga i aneli s uivanjem
sluali. Bijae na njemu lik svetog Roka s paetom koji u
slatkoj labrnjici dri sveti hljepi kruha, a s druge strane
Gospa Rozarica, majka i zatitnica sirotinjska. I sada glas
Boji i svete slike u topove lijevaj i dobru se nadaj! Jadan ti
dobra! Ni Turci ne bi tako, ni Turci! Tako se rat ne dobiva!
Tako se Boji rat ne dobiva ponavljae i don
Petar, koji bijae ve dobrano proelavio i sasvim osijedio,
sasuio se i naborao premda je tek ezdeset i neku uhvatio.
Dobro je da je i takav, da je i iv koliko je svoje jadno
tijelo muio i trapio, i ne da Bogu patnjom ugodi, ve, eto
tako, od nebrige i nehaja za sve zemaljske radosti, pa ak i
za potrebe. Otkako bijae uspostavio prve dodire s don
Pavlovim duiem Proskom i s ostalim silama duhovnim,
bijae kao i onaj poboni redovnik to je rajsku ptiicu
sluao trista godina, a inilo mu se da je slua izmeu ruka
i veere. Opipljivi svijet bijae grdna uvreda njegovu duhu.
Znao bi i po tri dana proboraviti zakljuan u upnom dvoru,
bez kruha i vode suzdrana daha i ukoena oka sve
dok se iza greda, ispod dasaka ili pak na pragu prozora-
pukarnica ne bi ukazali eljkovani nebeski duii, s kojima

598
bi poveo i vodio beskonane slaane razgovore o ustrojstvu
zagrobnog ivota. Ali ti siuni duii nijedan ne bijae
vei od zrna kukuruza cinkvantina znali su govoriti samo
o sebi i vrstama slinim svojoj, dok su oni mrvu vei da
se o divovskim duhovima i ne govori i njima samima bili
nepoznanice, te su tek umom dokuivali i duhovnim okom
raspoznavali njihov blijedi obris, kao da ga gledaju kroz
maglu ili razlivena po nemirnoj povrini vode. Ako ovi don
Petrovi dodiri s duhovnim silama i biima nekoga posebice
zanimaju, neka proita njegove spomenute rukopisne
Pribiljeke koje se pomno uvaju u novom upnom
dvoru. Ovdje to spominjem samo kao uzrok njegove
prerane tjelesne iscrpljenosti. A spominjem jo i zato da se
vidi kako plahovita mladost ba uvijek ne oblikuje i ne
odreuje budui ljudski znaaj: jer, evo, ovdje se bjelodano
vidi kako se mladi i vatreni bogoslov malo pomalo odaleio
od Pisma i Zakona bogoslovskih i sve dublje uranjao u
svijet bogoslovskom nauku suprotan. Tko bi i pomislio, da
e onaj mladi i borbeni kapelan ma i korak nasljedovati don
Pavla koji neprestano prilagoivae zakone Boje
potrebama ljudskim a kamoli da e ga u mnogoemu i
nadrasti. Sjetimo se samo njegova prvotnog gnjeva na
praznovjerice i sastavljanje zapisa, da te iste zapise malo
kasnije pritisnut voljom i jadima naroda i sam pone
sastavljati. Istina, u tim prvim zapisima bijae: samo rije
tvoja, molitva tvoja i psalam tvoj! Ali malo pomalo stade u
njih unositi rijei sve tee i strasnije, rijei prokletstva iz
obrednika starih zaklinjaa i protjerivaa vragova, da se
malo pomalo sroza do biljeenja nesuvislih slogova svojih
duia savjetnika. I shvati, smrtnie, putove Gospodnje: ovi
posljednji zapisi bijahu jednako djelotvorni kao i prvi, pa
ak i djelotvorniji!

599
 Kad otpoe ovaj nesretni rat, kad sila ljudska zvono
Boje skinu i stade odvlaiti sina od majke i vojna od ljube,
don Petar ne mogae stii ispisati toliko zapisa, koliko je od
njih potrebe bilo... jer dolaahu mu ne samo iz Krajine,
nego iz Bosne, Hercegovine, iz primorja i s otoka da ih
sauva od olova i elika. Ti zapisi mogu posluiti
povjesnicima kao porazan dokaz o srozavanju tadanjeg
ovjeka koji je sve inio da izbjegne slavnoj i junakoj
smrti.
Daj nam, pope, moi od pomoi!
A don Petar je davao i davao neumorno piui dan i no.
Na njegovu sreu, budui su mrtvaci zapise zaivali u svete
kapulare s kojima su ih pokopali. No da je kakav revni
kapral bio mrvicu znatieljan, pa koji kapular otvorio,
jadnom don Petru vie ne bi mogla pomoi sva kabalistika
njegovih siunih duia, to se lako moe razabrati iz
jednog, nasumce izvuena zapisa:
Ja, Petar Franceschi, misnik i grinik veliki, po
kriposnoj milosti Svemoguega Boga svestvoritelja,
svedritelja, svespasitelja i svesrditelja, sainih zapis ovi za
ouvanje due i tila imuna Brstila pokojnoga Mate, koji po
ludosti ljudskoj i carskoj na poginue pozvan bi.
U ime Presvetoga Trojstva sainjena od Boga-
stvoritelja, Boga-otkupitelja i Boga-prosvjetitelja u ime
blaene Marije, vazda Divice, svetih apostola Petra i Pavla,
svih svetih svetaca, anela, arkanela i ostalih sila
duhovnih, posebno pak u ime svojih malih prijatelja,
poimence: Proska, Roska i Grzduljka, urka, Burka i
Miurka, Grozdana, Osmana, krabana i svih ostalih
proklinjem, osuujem, biujem, prosipljem, rasipljem i u
nitar obraam

600
 onoga pustopanika koji u godini Vukojarca dade
trideset dukata gladnima u Krajini, a sada iz Krajine uzima
trideset stotina momaka da za nj ivot poloe.
Na kraju molim i preklinjem Trojedinoga Boga, blaenu
Mariju vazda Divicu, svete apostola Petra i Pavla, sve svece
i ugodnike Boje, sva anele, arkanele i svoje duhovne
prijatelje Proska, Roska, i Grzduljka, urka, Burka i
Miurka, Grozdana, Osmana, krabana i sve ostale
da se udostoje skloniti, sauvati i uzdrati
nosioca ovoga zapisa imuna Brstila pokojnog Mate, eda
nitko ne prolije njegovu krv, niti on krv ikoga drugog!
Satari, Boe, rat ovi i onog pustopanika koji ga otpoe!
Ali zapisi, to ranije imaahu tako silnu mo nad
bolestima, zlim oima, arima, inima i nagazima, sada
ozbiljno zakazae... i svaki dan snova pust glas dolazi: ovaj
kosti ostavi ondje, onaj ovdje, a car pustopanik sveer
novo i novo meso trai i orunicima ga lova po kamenju i
zelen-gori. Ne pomau zapisi. Mora da su se sve paklene
sile sjatile i sabile u oblak izmeu neba i zemlje, u tmast
oblak koji ni milost Boja odozgo, ni vapaj ljudski odozdo
ne mogu ni do polovice prosvrdlati, da se bar u avaoskoj
tmini alosno sastanu.
Poginue tako blizanci Antalaga i Jokalaga, jedan na
Piavi, drugi u Galiciji; pogibe tako Pero Ikiin reeni
ambo, pa Mlatilo i ekaja, Puljalo, imatalo, Glavinjalo i
preisti Kozmuz ne okusivi ene do etrdeset i druge
godine u kojoj u glib utonu i glib ga prekri. I tako od svih
torbara i galantara, to ih Potrka izvede iz suanjstva
misirskog, malo tko preostade: jedne potopi glib, druge
pijesak pustinjski, trei padoe u suanjstvo talijansko,
francusko i rusko...

601
 Opusti zaklano selo i zaklana Krajina, ene se zavie u
crni emer, a siroad u glad, golotinju i bosotinju. Pomoi
niotkud: ruke hraniteljice trnu pod sagnjijalim liem
dalekih mranih uma, a od ono malo neredovita provijanta
nit ivi nit umri. Kopati nema tko komu, prositi nema to
od koga ve na uranku novog stoljea naie godina
devedeseta, godina Vukojarca. I ambari galantarski, u
poetku rata prepunjeni, polagano presahnue: neto se
pojede, a neto se prve godine dok se mislilo da nikad
nee presahnuti rodbini i sirotinji razdade. Sad i
galantarske kue peku kruh od sirka ili od mekinja
pomijeanih s dubovom korom, i kao ozebao sunca svi
ekaju da snijeg okopni i da se proljetne travke probiju: tut
i tir, utinica i grzdulja, rana repa i rotkva, opojni gomolji
ljaljka i sveti puevi ne samo u proljee ve u svako doba
godine, pa nek smrde previtim jajacima!
U cijelom selu bijae samo nekoliko vrata na koja jo
ljuta glad zvekirom ne udari. Meu njima Potrkina i brata
mu Andrijice, kojemu torbarenje dodija, pa za uteevinu
nabavi velika kola i konje, te se dade u trgovinu s Bosnom:
vozi u prokletinju smokve i rakiju, a iz nje sijeno, krumpir i
japiju. Kad rat poe povjerie mu da za selo iz Makarske
dovozi provijant. Kako na tom grenom svijetu nema svetog
ulja da se naulje ruke, ne naulji ih ni Andrijica, pa se uvijek
poneto smona o suho zalijepilo. Jedino ga muila strepnja
za sinom Ikanom, koji glavinjae po carskim bojitima ne
znajui gdje e glavu iz torbe izgubiti. Ali i ta briga proe
kad mu se etvrte ratne godine javi iz talijanskoga ropstva.
U Potrke ne bi ni te strepnje, jer kad rat poe najstariji
mu sin Matan Drugi jedva trinaestu navrio, i Potrki tek
sada ne bi ao to ga nije onda u naslonjau ugradio
dosad bi ga avao odnio, a za koga!? Ostala djeca jedno
drugom do uha, sve do djeteca Jelice to se zae kad prve

602
lumbarde na Srbiju grunue. I tako ne bi ni brige, ni bolesti,
ni oskudice da ga mui. Ali kako nema iva stvora bez ive
muke, to Potrku, u sveopem emeru stade muiti glupa
dosada: nema ovjeka s kojim bi se porazgovorio,
izasmijao, na bue zaigrao i pokavio. Svud nemoni starci
i nedorasli momii a zelenokadrovci zalijeu se iz planine
samo nou ko jejine i buljine, none uhodine. Sa enama se
ionako ne radi nita do onoga, a ove bi nae ene radije u
bunar... pa ako i ne bi, zar e u postelju sa akom
skovrljena jada kad i svoju situ i napitu, rumenu i nabitu
vae kao nedokuhanu goveu potrbunicu. Ponekad bi,
kao svjetski ovjek odetao drugom svjetskom ovjeku, don
Petru, ali ovaj vie i ne bijae od ovog svijeta. Istina, misio
je i propovijedao, sakramente dijelio i asoslov molio, sve
poteno i kako valja, ali im bi poeo s njim razgovarati,
najednom bi zastao, ukoio se i ukoenim se okom upiljio u
te, nekako proegljivo kao usijanim araem i Boe,
oprosti suludasto. Potom bi prasnuo u avaoski smijeh:
Car ratuje... Ljudi, na car ratuje... ponavljao bi vriskavo
i sve te ljue proigao, ba kao da si ti taj sileni car to na
nj goloruka udari.
Neki od Potrkinih vrnjaka, koje zbog godina rat
potedi, odluie da vrijeme ne provode kod kue u
dangubici, pa korpu na drob i u bijeli svijet. No ubrzo se
vratie, ne zato to ne bi kupca, ve to ne bi robe
golemo drijelo rata gutalo je ne samo ljudsku odjeu i
hranu ve sve to mu na usrk doe. Neki se i ne vratie, ve
se pridruie Garanu s Mrnjavaca, pa sada s njim po
slavonskim selima stoku kupuju i meso u Zagreb
krijumare. Kau, pare ne slau u novanike ve u torbe.
Nije to kruh svoj s ramena svojega osudljivo e,
ma mrviak i zavidno Potrka.

603
 Ako, akane, meso preko ramena, a torbu o rame, k
i ti one janjee drobove u Mostaru... iskre se sjajne oi
Potrkina esnaestogodinjeg prvoroenca, Matana Drugoga.
A starom trkaralu drage te sjajne oi, nove oi
Potrkine, oi i krv njegova i Kikaeva, Prpina i kraljeva
tobolara. Radostan tako zbog podrijetla, radostan zbog
potomstva okupljao bi oko sebe s brinom njenou
kvoke sve svoje pilie: Matana i Antiu, Anicu i Mariju, a
prisisnu bi Jelicu uzeo u krilo i cupkao je, cupkao... Cijela
bi jutra gubio u slaanom pripovjedanju svojih stvarnih i
izmiljenih dogodovtina, a djeca bi ga sluala s
udivljenjem i oboavanjem, otvorena i oka i uha. Nua je u
poetku naganjala djecu na redovite poslove oko stoke, oko
vrta i ograda, ali nikad ne uspi da ih i nagna, jer bi se
Matan smrknuto otresao: Ako ti je do posla, posluj, a
djecu pusti da se u miru oca nauiju, silo paklena i triput
neista! I to bi Nua upornije djecu naganjala, to ih je on
odlunije i sve ee oko sebe okupljao. A kad ih ona
prestade naganjati, prestade ih i on okupljati, te se opet dade
u tumaranja bez veselja, u susrete bez slasti.
Kad preminu premilostivi car, mislilo se da e s njim i
rat preminuti. Ali ne bi tako. Rat se jo vie razmaha, mrtvi
se vojnici umnoie, glad pritisnu svu carevinu, i samu
carsku vojsku, o emu svjedoi dopisnica Ivana Puzina, koji
je lukavo, ma ba lukavo sastavio, da mi znamo, a da se
biri ne domisle: Zupa ritka, ealica plitka; mes malo u
oko bi stalo. Takvo ti je stanje u vojsci, kuhaju se na orbi
opasai i cokule. A novi car i dalje ratuje, lijepi mu vrag
runu pamet odnio! Ma gdje e ratovati kad te i antala
Bajin kroz sve selo pita:
Care Karlo i carice Zita,
to ratuje kada nema ita?

604
 Ali lucprdasti car ne odgovara ni antalau Bajinu, ni
selu, ni Krajini. A onda pust glas doe: vojska se razvojti,
rat razrati, car rascari i carstvo rascarstvi, pa svatko sebi i
po svomu.
Netko pronese glas da se mora vascijeli dan slaviti. A
kad se zvonar Jure Marjanov pope na zvonik i stade
jezikom i tukom po jednom preostalom zvonu udarati,
don Petar se tre, poput mladia otri k crkvi, po
rasklimanim se ljestvama uzvere do Jure, odgurnu ga od
zvona, pa sav zadahtan prihvati lanac i stade jarosno
brecati. Poto outi da ga snage ostavljaju, turnu Juri lanac
u ruke i povika da nadglasa brecnjavu:
Ne slavi ve brecaj! Brecaj za upokoj cara i carevine,
i naroda hrvatskog! Brecaj jutarnjicu i veernjicu, i podne
brecaj! Brecaj... i u nedjelju e brecati prvi, drugi i trei
zvon... Brecaj dok se zvono Boje ne raspukne...
Remeta brecae podneva i zdravomarije, i pozive na
nedjeljnu misu.
Poto na nedjeljnoj misi otpjeva evanelje i poljubi
evanelistar, don Petar mimo obiaja sveano uzdie ruku i
blagoslovi pastvu:
Brao i sestre,
Ja vas blagoslivam, nu slaba vam vajda od toga, jerbo
sve da imam vlast nad polovicom Boje milosti i da svu tu
polovicu meu vas razlijem, opet mi na suhu ostadoste. Evo
bo dolaze dani crni i strani u obliku glistine i zmijskoga
elja, plameni se maevi kriaju, vuja drijela ognjem
zjaju, zemlja tutnji, nebo grmi, i na to god otvorite uho,
otvorit ete ga na tutnjavu i grmljavinu. Drugi po redu
prokleti narod opet promijeni gospodara, od zla gorega. I
promijeni ga dragovoljno udan ne palme ve ostana
muenikog, jer je ostan mueniki najvea slast ovom

605
prokletom narodu. I kad bi mu Bog u svojoj milosti to
muenitvo uskratio, uvenuo bi u noi i na proljetnoj rosi,
pa gdje nee u suno srpanjsko podne!
Brao i sestre, u sebi je alostan prokleti narod ovaj, i
moje je srce na smrt alosno jer evo bo postadoh svjedokom
jo jedne smrti ivog hrvatstva, u koje sam se cijeli ivot
uzdao. Uzdanje se prometnu u uzde, nadanje u nedanje, ve
otimanje slobode, imutka i due vae: otimat e vam jezik
matera vaih i Boga otaca vaih... jerbo nema okrutnije
vlasti od vlasti onih nad kojima se dugo i okrutno vladalo;
drugo nisu mogli ni nauiti, kao to ni uenik ne moe
nauiti grki od uitelja, koji ne poznaje slatku Homerovu
rije. Ostan, danak u blagu i danak u krvi! Netko e rei:
Kao da i dosad ne bje tako! Kao da stoljeima ne davasmo
dukate i ovnove, sinove Turinu za janjiare, Nijemcu za
konjike i oklopnike! Imenuj mi pedalj te proklete Evrope,
koji ne omasti hrvatska krv za tuina proljevena! Evo i u
ovom ratu: od Moskovije do Francije i Italije... Jest
odgovorit u ja ali bar smo imeniti pod imenitim
imenom ginuli, a sad emo bezimeni ginuti za tuinskog
kralja obanina. Zar ne ujete to njegovi perjanici govore o
muslimanima? Ili e se posrbiti ili e ih no progutati! To
e sutra govoriti o Hrvatima. I bit e kako mi objavie
moji duii, navlastito Prosko, Rosko i Grzduljko veliki
pomor u narodu. Najprije e udariti nametima i porezima:
zemljarine, kuarine, stoarine, vrtlarine, itarine, vinarine i
travarine, grmovine, sunjarine, putardne, mostarine,
vratarine, oknarine i na sam e zrak porez udariti. Na
svakoga koji se suprotstavi nahuckat e pandure svoje,
andare, koji e vas kao zeeve lovati. Potom e vam
nametati sve vee namete i dabine, korake vae uhoditi,
nagubac sve vie stezati, grbove narodne i svete zastave
paliti, a vi se neete usuditi da ime svoga naroda izgovorite

606
ni u vlastitom srcu. Odricat ete se svega, imena i naroda,
vjere i jezika, dine povjesnice i jo divnije sveukupne
batine, koju djedovi vai umom i duhom stekoe i vama
namrijee. Ako se ne odreknete svega, ako sasvim ne
zatajite sebe, pustit e na vas svoje pandure, kao bijesne pse
s lanca, a oni e vas lovati po kuama i pojatama, po
brdima i umama, po sajmovima i dernecima. Ubijat e vas
i u hramu Bojemu, i u procesiji, samo ako koraknete za
crkvenom zastavom s narodnom trobojnicom. I prolit e se
krv velika, u dan za godinu, u godinu za stoljee, jer e
bezumno vladati oni nad kojima se dugo i bezumno vladalo.
Mnoga e krv pasti dok i sam bezumni kralj ne padne. Vi je
gledajte i neka vam se Bog smiluje. Ja odoh.
I ode. Odblagova posljednji obrok: janjeu juhu, dva
kuhana rebarca i tri prena krumpiria, ispi au vina i
mrknu naprstak kave. Zamoli staru sluavku Martu da pod
divlji kesten postavi stolicu od savijena drva sa sjedalom
spletenim od riine slame bijae je donio iz Omia kao
neku vrstu otmjena miraza. Sam pak izie iz upnog dvora
ne bacivi pogleda ni na jednu gredu za kojima obitavahu
njegovi siuni duhovni prijatelji, proeta nekoliko puta po
travnatu oboru, a onda spokojno sjede na svoju otmjenu
stolicu ispod najkronjatijeg divljeg kestena koji ikad
poraste u Krajini. Premda bijae kasna jesen, vrijeme bje
meko, juno i nekako njeno sunano, ono udno vrijeme u
kojem zmije, guterice i ostali hladnokrvni gmazovi
blagonaklono doputaju suncu da ih pomiluje. A don Petar
ne sjede na sunce ve pod zlatnu kronju kestena, koja se
zlatila od sebe i od nagnuta sunca. Nasloni se zatiljkom na
deblo i zagleda se u etiri vita empresa izrasla na etiri
ugla misnikoga groba, u kojemu bijae pokopan don Pavao
i dvojica njegovih predastnika. etiri empresa za etiri
misnika. Tko e razaznati koji je iji, tko e razluiti moje

607
kosti od kostiju one trojice, prah na prah, zemlja u zemlju
pomisli sasvim spokojno ne skidajui oka s empresa, a ne
skinu ga ni onda kad nestade i posljednje iskre iz njega.

608
 KORPU O RAME A SVE DRUGO ZA RAME

Vraajui se s don Petrova sprovoda osamnaestogodinji

Matan Drugi upita Potrku, hoemo rei oca svojega Matana
Prvoga:
Je li istinito, aa, ono to don Petar kaza? Hoe li
nas po sajmovima i dernecima kao zeeve?
Sinko moj, u svata se uzdati. Ako je Bog tako
odredio, moe moliti ko svi avli jal proklinjati ko David
Kusi, ista ti stvar. Stoga korpu o rame, a sve drugo za
rame. Sveta se propovijed dri svake nedjelje; na nama je
da je pamtimo do druge, a onda i s njom preko ramena.
Naredne nedjelje ostarjeli i jo uvijek pretili don Luka
Karapanda, koga Bog umijesi od privlastikog gliba da
posvjedoi za svaku vlast, odra Tebeboga-propovijed:
Otvorite oi svoje na suze radosnice i usta svoja na
pjesmu slavljenicu, jer vam, evo, blagu vijest navjeujem:
tmina minu, sunce sinu, magla presta, ropstvo nesta, a
slavuji zabiglisae. I potopi Farauna u more Crljeno, a posla
nam kralja koji je po njegovoj volji a od nae krvi...
Je od tvoje i od moje kuje trulje! zarea oronuli
Matan Bilin, kojemu jezik kao da ne mogae oronuli.

609
 ... posla nam Davida malenoga da prakom u eoce
cakne Golijata, posla nam potenjaka i koljenovia od
koljena prejasnoga voda Karaora, posla nam bojovnika,
to bi i samom avlu na megdan iziao...
Iz busije! Iz busije! Gle junaka busijaa! I dva kralja
iz busije! opet e Matan Bilin mislei na Aleksandra
Obrenovia, kojega Petar Prvi atentatom smae i ote mu
prijestolje, te na nadvojvodu Ferdinanda koga ucmeka uz
nedunu Miljacku.
Potrka se sjeti djeda Kikaa, pa Matana Bilina proe
laktom:
Mui, marvo, propovijed je svta.
Onako ti je lijepi vrag odnio! uzvrati Bilin.
No ni to ne zbuni don Luku Karapandu; kad provrije
pjesniki ar, nek udaraju sve kie i povodnji, sve krupe i
snjegovi, on e vreti i gogoljati.
... posla nam zemaljskoga kormilara da nam narodnu
lau provede kroz sve bure i oluje, kuge i kolere, talase i
valove zapjenjena i vrebajueg mora i da je vodi do
Sudnjega dana, posla nam strpljiva ranarnika da zavada
nae grdne rane...
Ponese li i togod cerota za moju kostobolju?
propentra utea Kusturain, da Matana Bilina ba svaka ne
dopadne.
... posla nam anela straanina da nas brani, anela
hranitelja da nas hrani, anela tjeitelja na nam sirotinjsku
suzu utre... Brao i sestre, evo mi od silne radosti srce puca
i rebra razbija, pamet mi se muti...
ava' ti je odnio, ko da ti je ikad bistra bila! sad
ve pljucnu preda se Matan Bilin.

610
 ... a jezik zaplie. Ne mogu vam vie govoriti, suze me
dave, sape ponestaje, jo jedino mogu kliknuti Gospodu to
nam posla svijetlu krunu srpsku i pravoslavnu na izmirenje i
slogu svega puka kranskoga. I evo ja, katoliki sveenik,
punim srcem pjevam psalam pravoslavnom kralju i Bogu
to nam ga posla. Brao i sestre, i vi punim srcem
zapjevajte za mnom Tebe Boga hvalimo...
Ali umjesto Tebe Boga... suludasti grbavac Iki sa
Studenaca, koji po protenitima i sajmovima prodavae
zemljane lule, krunice i svete sliice, zaojka ispred crkve
visokim ukopljenikim glasom:
Oj, Ikiu, nesta trgovine
otkad vlada nevoljni Srbine...
Iki u pjesmu, crkva u smijeh, a don Luka bijesno
krinu zubima, pa jo bjesnije umjesto suznog Te Deum...
zapjeva Veruju va jedinago Boga...
Poslije mise Potrka metnu ruku na rame prvoroencu
Matanu Drugomu:
Ovu svetu propovijed odmah zaboravi, a Ikievu
pamti. Nema, sokole, od sirotinje cara ni kad ti slui a
kamoli kad zapovijeda. Uzdaj se u Boga i u au, pa s
korpom u eku i Njemaku.
Kako u kad mi je mladu vojsku sluiti!
aa ti ni bolju nije sluio.
Lako je ai kad ga don Petar od prve prekrii, a don
Luka bi i roenog brata...
Koji magarac o don Luki, tolomakoj posrbici
presijee ga Potrka Pusti sluge nek se valjkaju sa
slugama, a ti gospodarove vrlje odvrlji. Ravno u Imotski
srpskom vojnom referentu! Srpski ti je, bolan, vlast od

611
Turina divan izuila, ovaj jezik najbolje razumije
pritom mu turnu u ruku odeblji smotak stotinjarki.
Jo se no od dana i ne zae dijeliti kad Matan Drugi
noge u opanke pa preko brda. Kako mu se juer novci o
prste zalijepie onako mu s dlana ne silaze; s njima spava, s
njima hoda i sve jedno misli: Za ovo bi i vrag vojsku
sluio, kamoli te ne bi iz nje izbavio!
Takva i takva stvar, gospodine vojni referente, to
otjera momke iz Dervente... Ne tjeraj me, slabaak sam ti i
nezdrava uma, sramota je da kralja ovakvi slue...
Referent ispod oka omjeri ovu peu od momka, pa
prasnu u smijeh udarajui leima o naslon stolice:
Hehehe... Slabaak, je 1'?! Bre, bre, na lepo mestace
u da te smestim! U kraljevu gardu. Takvu planinu jo ne
videh!
Ni ja sloi se Matan, pa zakilji A to je s ovim
drugim?
Kojim, bre, drugim?!
Pa s tim... Lud sam ti, brajo, pa me luda kui ini!
Ne moe, ne moe! Ubeleen si u vojni spisak, a to
je, br, ubeleeno...
... da se i izbrisati dovri Matan i izvue iz depa
nekoliko novanica i promelja ih izmeu dlanova.
Ne moe, br, tintom si ubeleen!
Svaka tinta ima i brisalo poslovino e Matan, pa
izvue iz depa jo nekoliko novanica, rairi ih u lepezu i
stade se njima hladiti.
Referentovo orlovo oko prebroji novanice bre nego bi
ih obino i vidjelo, a jezik mu sam od sebe obliznu suhu
usnu.

612
 Ne moe, bratac, ne moe da se brie dravna tinta!
Matan proiri lepezu dvjema stotinjarkama i izazovno
pogleda referenta!
Za dravnu tintu dravno i brisalo!
Referent jo jednom obliza suhe usne, pa otuno
odmahnu glavom:
Ime ti se, bratac, oteglo ko pantljiara, ne moem da
ga zbriem ni polovinu.
Matan polagano izvue jo jendu stotinjarku.
Ako koje slovo a ostane, nee iz azbuke.
Ali ne sme u vojsku da ostane. U vojsku ima svako
slovo da se brie, a tebi dvanaest ostalo... tu ti je, br, i
oino ime... gle, dvanaest!
to koristi snudi se Matan kad je brisala jo
samo za tri.
Nema vie?
Ni za sluaj smrtni!
Kad je, br, tako, daj ta ima, a ja u do daljnjega od
svoga da nadomestim.
Vrativi se kui Matan Drugi baci na siniju snop
stotinjarski:
Ni polovicu mu ne dadoh! podviknu ponosito.
Potrka ponosniji na sina od sina sama, usuka brk i smijeh,
gurnu prema njemu rasute novanice:
Dvaput si ih zaradio! Ako sam ja avao, ti e sto-
avlom postati! O djede Kikau... Hvataj korpu pa s akom
u Njemaku!
Jo proljee i ne ree: Tu sam!, a oni ve po
Njemakoj k po svojoj kui, po Stettinu i Rostocku,
Hamburgu i Bremenu, po Dortmundu, Essenu, Dsseldorfu,

613
Klnu, Frankfurtu, Stuttgartu i Mnchenu, po svim lukim i
tvornikim gradovima za zdravu mornarsku i radniku paru
tri sitnu robu, koju su poradi ureenosti tolikim manama
od tvorniara ili veletrgovaca dobivali budzato. No
netom bi ta oteena roba dola u njihove ruke, kao da bi se
preporodila i ozdravila, bar sudei po mnotvu hvala kojima
bi je obasipali i jo veom mnotvu zakletva kojima su se
na njenu valjanost zaklinjali. Ali ne bijahu, krivokletnici:
odvie se bojahu Boga, a jo i vie muka paklenih. I u toj
nesavrenoj ljubavi prema Bogu bijahu savreni. Njihova je
zakletva pred Vjenim sucem vazda bila istinita, a to
lakomi ovjek tu zakletvu krivo tumai, grijeh ne pada na
njihovu glavu. Od Potrkina uenja ako vie mene ne stoji
(predmet nad glavom) i dabogda ovdje oslijepio (tuckanja
po koljenu), pa do otac mi jutro ne doekao (a ve
odavna istrunu) i jedinica mi se Milava krumpirom
zadavila (tko ti je kriv to misli da je Milava ki a ne
krava koju lani prodade Ilijau Tunjkinu a namaknu dvije
jalovice: Zekulju i Bjesnulju) bijae vie dvoglavih zakletva
nego sitnica u njihovoj korpi.
U tri godine obijanja i uenja razliitim smicalicama,
Matan Drugi obie cijelu Njemaku, duh mu se izotri a
tijelo izoblii, kao i stotinama galantara koji su krstarili po
svim srednjoevropskim lukim i tvornikim gradovima
vukui po deset i petnaest sati teku korpu na trbuhu: lijevo
se rame opustilo, desno izdignulo, trbuh istrio, a kria
uleknula. Jednom ukalupljeno u novi poloaj, tijelo bi taj
poloaj zadralo i kad bi korpa sila s trbuha, tako da
galantari bijahu prepoznatljivi po dranju kao i mornari po
raskrebeljenu hodu... jo dugo godina po naputanju broda.
I kao to mornar svoj raskreeni korak ne smatra
nedostatkom ve odlikom, tako je i galantar, a posebice
mladi Matan Drugi, u svom izopaenu tijelu gledao poseban

614
odsjaj ljepote, ivu sliku gizdave uzoritosti, te bi poesto
stajao pred ogledalom jo se vie uvijajui u kriima, jo
vie zabacujui unazad i trup i glavu: Ba si mi estan,
kume!
A kad bi se do sita nauio vlastite ljepote, blaeno bi se
opruio po postelji, zaklopio oi i doaravao u mati
golemu vojsku galantarsku poredanu na dugakom
Imotskom polju. Ba na Imotskom polju! O, ostvarit e on
ono u emu Potrka nije uspio: dii e na noge sve preostale
prosjake, obane i nadniare, oboruat e ih orujem
trgovakim i od tih krnih momaka stvoriti odabranu vojsku
hajduku, zapravo trgovaku. Poredat e ih na tom
Imotskom polju, sve po trajini kao prave vojnike,
poredati u red bojni, ubojiti, pa e stati nakraj reda i
odjednom vidjeti kako se po trajini nie stotine uvijenih
kria, isprenih trbuha, iskrivljenih i zabaenih ramena... Pa
kad se doboga nauije sve te ljepote, popet e se na ulak i
izdati zapovijed otru, zapravo vojnu:
Vojsko galantarska... na Evropu: mr-mr! O divote
jedne! O kruna, o maraka, o forinti, o franaka... I na istu
srijedu Boi!
A vojska se galantarska mnoila, tako da se ve tree
godine ne samo namiri broj u ratu poginulih, ve se prema
predratnom i utrostrui. Kako i ne bi kad u novoj dravi za
Hrvata manje kruha nego u staroj. Kud e, to e? Ili
crkni za pragom, ili kreni preko praga! Kreni, znade kud
e kad ti stari galantari prti proprtie! Kreni? im e
gologuz krenuti, im li korpu napuniti?! Uzajmi, udui,
zaloi komad zemlje... Zar djedovinu?! Tko te pita...
vremena su nova, moderna, stare sramote nit poznaju, nit
priznaju! iaj u svijet, tri e djedovine stei!

615
 I oni inue. Po svijetu nasitno tri i varakaj (zrno do
zrna pogaa venig do veniga palaa), a o Boiu u
zaviaju nakrupno lai i mai (Po Njemakoj, to su brige
nae a kod kue svilene gamae!).
Kad se etvrte jeseni Potrka i Matan Drugi Vratie kui,
da po obiaju prezime, u kuu ih ne pustie. Kako bi ih i
pustili kad od pustih dvora Matanovih ustupljenih, kako
je reeno, koli i uitelju ostade samo pogolema
sobetina-kuhinja s prvim tednjakom u selu neka se
pamti! a u toj sobetini baba Jela Kikina! A gdje je baba
Jela Kikina, muku pristupa nema.
Da trudni i umorni ne bi silazili u komiluk ili na buri
cvokotali, uitelj ih pozva u toplo i na rakiju. Dobar neki
uitelj, i ba od srca uiva dok mu oni na tanano vezu kako
su digli ovog vabu i onog eha, kako su mu podvalili
ealj od bakelita pod ealj od bivoljeg roga: I nije to za
dvije marke, popiam ti se u njih, ve za uivanciju,
pogotovu, brajo, ako mi se struan pravi!
Dok oni tako u toplu pijuckaju i askaju, oko dvora
uzbjenjelu i zahuktanu buru sve vie probija vrisak djece iz
susjednih zaseoka tko im prije kaza da dooe! Prozebli i
modri poskakuju po oboru na vjetrometni dok im vjetruina
glasove u grlo sabija, snjena pravica prekriva suhe
ispucale usne. Svaki se as nagruvavaju pod zastrtim
prozorom ili pred zabravljenim vratima isteui vrat i ui:
tko e prvi uloviti cijuk u Nuinim jaucima. Zaokupljeni
oekivanjem tog prvog cijuka i ne opazie da se
desetogodinji iavi stovrag, unuk Marka Skoimia,
kriomice uzverao uza stepenite sunanika i skutrio u
zavjetrini vrata uiteljeva stana. Kad drhtavci zaue toliko
oekivani cijuk novoroeneta i hrpimice potrae prema
solaru, mali Skoimiev iavac ve tresnu vratima

616
uiteljeve kuhinje i uzvika se inei se zadahtanim iako to
nije bio:
Mutuluk, mutuluk...
to je bilo? upita sav usplahiren Potrka.
Rodilo se, rodilo... zamuckiva malian da dobije
na vremenu.
Znam da se rodilo, ali to se rodilo, smuljko
muljavi?!
Rodilo se i..
Sin! Sin! povika nekoliko derana s praga i sa
sunanika.
A to bi drugo bezobrazno e mali lukavac Za
ensko se mutuluk ne donosi!
Lisac si, mome, i za rep dui od djeda... nasmija
se Potrka prozrijevi balavca, ma ipak mu za dobru vijest
tutnu aku sitnia, a potom svu djecu podjednako obdari
A vas bi, blesave ovice boje, valjalo iibati. I ovo vam
nije za to to ste se budalasto dali prevariti, ve nadnica za
cvokotanje na zimi i buri.
Kad se djeca razioe, uitelj nekoliko puta odmahnu
glavom. Vidi se, ovjek se skanjiva izmeu: bi li ne bi li.
Sve pogledava Potrku, sve mu rije na vrku jezika igra, ali
kad je pokua pronijeti izmeu zubi, oni kao da su ba na
nju u zasjedi ekali: kljocnu i pregrizu.
Otru Potrkinu oku ni prvi put to ne promaknu, pa stade
hrabriti uitelja:
Ispljuni to ti je u poganu srcu! Otprilike znam to
e ispljunuti.
Eto, ba kad me vue... Nisam pop ve slobodouman
i napredan uitelj, pa ti opet moram popovati.

617
 Popuj, duo umna i svjetska!
ezdeset ti je manje dvije, vucara se s kojekakvim
kodkogasamtogasam, moda si se i kakve boleine
dokopao, a ovamo djecu gradi... i kakva e to biti djeca
pod starost iscijeena! Tvoji su spermatozoidi, hou rei,
sjeme ti je prozeblo i upljesnivilo se, ako nije i kakvom
boleinom otrovano!
Zna to uitelju? Dr' se svoga i djecu ui, a popovsko
popu prepusti. Neu due grijeiti, nu moe biti da su i oca
Abrahama avli kojekud nosali, pa u kojim godinama dobi
Izaka, mome bistro i vidovito! E pa nek se iri vjera
Isusova, nek plodi Krajina bar onim im jedino moe
ploditi! potom se obrati sinu Matanu Drugom, stisnu mu
i junaki potrese ruku estitam ti, sine, dobio si brata! I
nek mu je ime Ivia! Ivanima je vazda sklona i srea i
pamet, pa ako jedna izda, druga nee.
Dok uitelj mrmljae Stari pr, stari pr... i na smrtnoj
e postelji rukom za neiju, makar za eninu, dotle
Matana Drugog stadoe druge misli moriti: Neka pri,
bogamu, al nek meni djecu ne gradi i mir ne odnosi! Em se
pokasno oeni, em se pokasno materi utroba otvori, em
jadnica iz dobrote i neumijenja trgovinu rasu, ma kud iz
prkosa dade za kolu dvore u kojima se moglo i spavati i
pirovati! Sad se tua djeca po njima bae, neenja se uo
preko triju soba razastro, dok njih osmoro u jednoj, pa prdi
i smrdi kao u pradjedovsko doba, jo je i pregradi plotom i
nabij stokom, pa svi uuture, i krst i nekrst, kao u prosjaka
od nevolje i grebenih nadniara! Gdje su pusti dvori
Kikaevi? Gdje dvostruki dvori Matanovi? Jedna sobetina u
tuoj kui, i manja od mnogih jednodjelnica, krovinjara i
ploara! Svi galantari kue sagradie, crijepom ih pokrie, a
stare prometnue u pojate, samo on, prvi meu njima, i njih

618
osmoro vie jedno na drugome nego jedno uz drugo... I na
kraju taj prokleti usranac Ivia, iscjedak grebeni! Vidjet e
jada i pokore, nee oka sklopiti: taj e prokleti usranac
cijele bogovetne noi cviliti i kmeziti iz bukove zipke, koja
ih je svih odzibala. I nitko nee smjeti ni trepavicom
trepnuti, jer budalasti roditelji zaboravljaju na svu djecu
netom se pojavi iscjedak i cijelom se duom posveuju tom
bespomonom i bezobraznom gadu, koji njihovu slabost ve
u utrobi sluti, pa kad doe na svijet radi stotine svinjarija,
siguran da e se materino srce postaviti izmeu njega i
najnedunijeg reanja. I ode san, ode mdr, propade
ovjek... Kad ostade nasamu s aom Potrkom, junaki se
podboi, rijei mu kao i oi sijevnue:
Ne moe, aa, ovako, ne moe, svih mi naopakih
bogova!
A to to ne moe?
Ne moe se s usrancem ivjeti! Poginuti ili sagraditi
nove dvore!
Pa sagradi, sine, ionako ne zna kud bi s pustim
parusinama podrugnu se lupe stari, koji je dobro znao
da se onim to mu sin ima ne moe ni estit temelj usaditi.
Matan Drugi ne odgovori, ve sutradan zorom trknu u
Poljica i dovede metra Stipu Gudelja:
Izmjeri der aine dvore, pa pod njima zapai moje, i
nek su mi suprot bure! Tri arina dui, arin iri, lakat vii,
nek narod vidi, da se i sin moe nad oca uspeti. Evo ti deset
tisua kapare, a ostalo po troku i radu kako se pogodimo.
Lako emo odmahnu Stipe ima ti u ae i za
troje dvore.
Matan Drugi outi, ne otkrivaj ovjeku svoje jade, da se
ne popimani. Kad mu se uvee aa podrugnu divei se

619
prozirno, kolike je to veliajne dvore zapasao, Matan
Drugi samo krinu zubima:
Misli, aa, da nema pameti izvan Potrkine. A ja ti
kaem, ima je, aa! Ti probi prtine i otucka pute, a ja u ih
u ceste proiriti i prinom poravnati. Zbogom, aa, u prve
mi je pijevce krenuti.
Kud sad, nevoljo moja, jo snijeg i ne poe priti!
Kud e kad zapadne, kad smetovi k kue, kad udare
puanije? Smrznut e se, mae moje toboe se zabrinu
stari, a u dui mu milo, podsjeti ga na vlastitu prkoljivu
mladost, na sve kie i snjegove, bure i puanije,
hercegovake i bosanske, na koave i smetove srijemske i
slavonske, a bijae mnogo mlai od njega.
Ne boj se, ako, zovnut u te da me smrznuta
odmrzne! uzvrati Matan milo za drago.
Ponesi mutap, da me ne mora zvati podrugnu se
Potrka, jer od mutapa nema goreg ogrnjaa.
Je li to onaj satkan od tvojih kruna austrijskih?!
uzvrati Matan, i podrugljivo i bijesno, saevi u jednu
reenicu sva ona godinama suzdravana predbacivanja zbog
oeva nerazumna poslovanja od propasti duana, otuenja
dvorova do budalasta zaivanja zdrava novca u bolesne
bjeve. A bjeve zaista bijahu bolesne, te se s rasulom
Austrije i same rasue: rasu ih nova grebena drava
besramnim mijenjanjem kruna u dinare, i tako jednim
pljakakim potezom opljaka i ogoli ne samo Potrku, nego
i cijeli hrvatski narod i sve ostale carske podanike. Jedino
dobro to uini Potrka bijae davnanja kupnja katnice u
Zagrebu. A onda opet: paru u arapu i strpljivo ekaj da te
nova drava kakvom novom smicalicom nanovo do koe
ogoli.

620
 E mene nee, kurvo nezasitna zarea Matan Drugi i
uzdie glavu, kao da e jednim pogledom cijelu dravu
obuhvatiti Nit sam te zvao, niti odabrao, ja tvoj a ti moj
prvi neprijatelj! Svih mi Isukrsta i svetoga Petra naopake
razapeta, od danas ti se sa mnom grdno nosati! I poten u
ti, kurvo, biti, i poteno rei kud u udariti! Po monopolu,
po bubrezima, nevoljo moja... i to po monopolu, po
bubrezima ponavljae sve do Mnchena, kao uspavanku u
uspavljivo kloparanje kotaa brzoga vlaka... kroz drijeme,
kroz san i susanicu...
Iz Mnchena se vrati vlakom, ma zaobilazno, preko
Leobena i Graza, da ga u pograninom Ehrenhausenu
napusti. Sie s vlaka, zametnu se ruksakom punim upaljaa
i kremenia, veselo pogleda snjenu pusto za sobom i jo
vie prijeteu pred sobom, razigrane i umovite bregove
Slovenskih Gorica prekrivene bijelim pokrivaem smrti, pa
podviknu sebi kao da cijeloj eti podvikuje:
Tamo nam je! Naprijed mr!
Onda se nasmijei onim ljupkim i pomalo lukavim
smijekom oca Potrke, u mati preobrazi dravu u pretilu
pijanu bludnicu, to se na tustim nogama ljulja pred vratima
javne kue, pa procekee kroz vlane zube:
Tu li si mi, avle pakleni? Pa neka si mi! Dosta ti ih
lee na pupak, lei u i ja, da ti se osvetim. Jesi gadura, jesi
mjeina pljesniva i vrea govana... tko li te takvom stvori,
jadi ga ne ubili! Bog nije, ve vrag pakleni... i kako te god
krojio i prekrajao, vazda si kurva kurvanjska meni i mom
narodu. Samo, Matan vidi da si kurva ma otkud dolazila, pa
kakva ti njemu takav on tebi, s kurvom se kurvanjski
nosati... Nu vidi, kako si mi se raskreila s tom gnjilom
utrobicom, takljom ti je vadim! Umjesto kurvanjskim
pascem opasa se puetinama, pa misli da ti nitko ni u

621
pupak ni u upak. E, kuko, kurvo, vuci i hajduci izmeu
puaka kano imi izmeu grana. A ja sam ti i vuk i
hajduk, i imi i jegulja! Je l', droljo? Je l' ti to zna o
jegulji? Ne zna? E, onda je metni na suho izmeu dvije
razdaleke vode, pa e znati! A o imiima? Je l'? to zna
o imiima?...
I tako cijelu no razgovarae s dravom, koja mu se u
obrisima snjenih planina neprestance ukazivala u liku
pretile olinjale drolje opasane pascem puetina. O droljo
droljava i dronjo dronjava, premlak si ti zalogaj za mene...
U tim slatkim junakim samorazgovorima prebrodi no i
granicu. Jo samo zaobii Maribor, pa su ti za leima sve
puke i bajunete, svi carinici, andari, financi, biri i
svakovrsna dravna gadija. Potom sjedni u vlak, odahni
kao ovjek i prodremuckaj do Zagreba! Nu, nije dobro sjesti
odmah u Teznom moe koji vrag nabasati pa te i odnijeti
noge su mlaahne, nek jo mrviak nose, do Hoa. Hoe
su sigurnije, dato nego sigurnije, umijea se meu aicu
radnika i seljaka, pa ako kakav gad i zabasa, zar e te
prepoznati?
I tako poe prema Hoama. Na putu ga sustie neki
seljak sa saonicama i ponudi mu da ga poveze dio puta.
Matan odbi i zahvali, pa tu hvalu u sebi obrazloi: Moda
ovjek misli poteno, a moda i lupeki. Mislio kako mislio,
jedno je posigurno: ako se ovako umoran zavalim u tople
saonice, san e me obrvati. A kad te san obrve, i
najpoteniji e u ruksak zaviriti. Bude li ovjek poten, eto
ti ga na kriu izmeu potenja i lupetine, a zato bi ba ti
sveca raspinjao?! Bude li lupe, s ruksakom e pod gunj a s
usnulim tobom pod put, pa zamrznut ekaj dok okopni, da
te nau i sahrane u tuem zaviaju. Za svoje i njegovo
dobro ne smije u saonice, ve hodaj makar sa ibicom

622
meu kapcima. Ne smije stati, ne smije sjesti ni
zadrijemati. Sklope li ti se oi, i sam si se zavazda sklopio.
Trusaj pomalo, trusaj i odagnaj ovu bijelu kurvetinu koja te
mami svim kurvanjskim mamcima. Osluhni je, gotov si.
Trusaj, mome, dok ti treska ruksak na leima svoj si... Jo
malo, do Hoa, do vlaka, do sigurnosti... Ej, da je zapjevati!
Vragu i pjesma! uje te zbir, uje te finanac pa sve
prijateljski: to to, kume, u ruksaku nosi? Ne smije
zapjevati, ne smije trepavice ukriati... Teke li si pute
izabrao! Jesu teki, o aa Potrka, teki jesu ali e ih Matan
u iroku i ravnu cestu prometnuti. Ej, da je zapjevati...

623
 TO TI JE OVJEK BEZ SVOJE DEKTIVE

Nove putove bijae lako nai, a s malo vuje

snalaljivosti bez velike pogibelji i robu preko granice
prenijeti. Ali hajde sm tolike kremenie nasitno raskrmi!
Istina, zaradica je velika, esterostruka, ali sporost jo i
vea. Usto pogibelj na svakom koraku. Granica je jasna.
Crta! Na crti karaule k piljii. A ti: izmeu piljia, probit
e se da su igline uice. A ovdje karaula u svakoj krmi, u
svakoj ulici, u svakog kupca jatagan i eana.
Ba jedan takav goljavi kupac vie krmeljiv nego
elav, a bez ijedne vlasi na tjemenu zaskoi ga s
detektivom u prizemlju oeve zagrebake katnice, gdje
Marko Mi bijae otvorio nekakvu dalmatinsku krmetinu u
kojoj se krmilo sve osim dobra vina i dobre hrane.
To je on! podviknu goljavko i slavodobitno upre
u Matana slomljen kaiprst kao slomljeno koplje Od
njega sam, gospodine detektive, kupio i upalja i
kremenie.
U ime zakona... poe detektiv, ostalo promrsi
kroza zube ba kao Iko keruin Zdravo Marijo... smrti
nae. Amen, zgrabi Matana za ruku i odvue ga u mali
odjeljak pozadi krme.

624
 Da mi nisi to jesi krgutnu Matan zubima
prebio bih ti povor ko divljoj maki.
Detektiv, koji bijae glavu nii od njega, uzdie nos i
ibnu ga okom:
Preti to, ukelo, zvaninom licu?!
Kakva prijetnja, jado jadni, kao da i sm ne vidi da
te mogu od duka i u zubima odavde do Berlina! Ali kud
bih, roo, bez tebe kad si mi kruac nasuni, moj kiljo iz
Zagvozda, moja aloma. Premei, bratac, koliko te volja,
ispipaj me ko djevojku, pa ako ti je povoljito i prstom u
guzicu!
to se premetaina vie bliila kraju, detektiv je sve
uzrujanije prevrtao svaku od stotina stvarica nanizanih u
korpi galantarskoj i sve gnjevnije pogledavao onoga
goljavca, koji je naoigled blijedio kao prljava krpetina u
lukiji.
Nita, a?! ica ga Matan Nita, moj uzdahu.
Tako je i moj djed Joka prevrnuo na tisue tovara kamenja
da doe do blaga cara Trojana. On je ionako bio budala, a
budali nije teko i za Cigankom. Ma kud se ti, tako uman
ovo, povede za goljavkom! Pogledaj ga tugu od
nevolje pogledaj me peu od ovjeka pa odoka
rasudi komu e se, rodijae, prikloniti carstvu,... A ti se
prikloni krmeljivcu elavom, i prav ti budi, kak se ovde
veli, moja uzorita Dektiva i to Dektiva izgovori velikim
slovom ne slutei da je izgovorio vlastito ime, to e ga
nositi stotine i stotine buduih bira i njukala, bez kojih,
ini se, nijedan narod ne moe opstati.
Grubo, ma ba grubo valja na nekom neupjeh iskaliti
umjesto Matana odvede Dektiva onog goljavca, koji e
zbog zavoenja zvaninog lica u bludnju ve u prvoj
vei svoga boga vidjeti, a Matana samo reznu okom:

625
 A ti, dukelo, jo e od majke sisu da trai!
Usta ti se posvetila, moja Dektiva, moj kiljo iz
Zagvozda, moja aloma uzorita...
to? to to, bre recka?
Nita, roeni! Tako mi katolici molimo Boga uoi
junakog megdana. Hajde uzdravlju, i vrati mi se.
I vratit u se, mre, a ti e lep bostan da obere.
Mi katolici kaemo da je i bostan u Bojoj ruci.
Gledajui za poraenim detektivom Matan Drugi sjetno
aptae sebi u mislima:
Tako ti je to, rodijae, kad ti ostavie u batinu poganu
krv, koja se s koljena na koljeno mora s nekim nosati, i sve
ee, jade otrovani. Zasui, pobro, rukave dobro, nije ti
ovo kiljo iz Zagvozda ni aloma iz Sarajeva, ve moja
Dektiva sa svom policijom ovog policijskog svijeta; nije to
klipa i kljuke, i kamena s ramena, ve ti je s vojskom bitku
biti i rat voditi. Rat voditi a puke nema! Des mozges ti i
puka i sablja. Izotri ga, rode, kad ve ia cestu kroz
klance jadikovce. Danas vie sree neg pameti, jer da te
zaskoi uru ranije, k vragu tava i jaja. Srea ti je zrno boba
u bronzinu orbe. Stoga pamet u glavu, a kremenie u
aku, da ih moe u bus, u kanal, ili, brajo, u dno korpe,
ugradi togod otajna pretinca. Pa kad ugradi to si
razumio? Skrio si od Dektive? Jesi! Ma to si drugo
razumio? Proturit e dnevno dva tri upaljaa i stotinjak
kremenia, zaradica lijepa, esterostruka! Jest, brajo,
esterostruka, ma tri ti mjeseca treba da to ruksaia
rakrmi. Sve ti je to: vodu grij, vodu hladi. Posao ti je,
brajo, ruksai u dan rastriti, pa nek je zaradica i
dvostruka! Ne bakaj se nasitno, vidi kakva si ljudina, ve
kutlaom iz kotla kad ti Bog dade da moe i s gogolja
kusati. Ustroji, brajo, tako, da velikom lijeva a male nek

626
raznose. Neto novca ima, skokni za granicu povuci tri,
etiri ruksaia, pa kad pristignu galantari zaas e raznijeti
od cvijeta do cvijeta k marne pelice. Dravu u dravi
kroji, a sabora nema. Sazovi, brajo, sabor galantarski!
Ali na prvom galantarskom saboru, koji bi odran
potkraj veljae u krmi Marka Mia i na kojem bi okupljeno
pedesetak galantara, zametnu se tiha kavga i doe do tihog
raskola.
Matan Drugi odra vatreni govor i ne ba bez politike
primjese, te meu ostalim izree i ovo:
Otkad propade Austrija, u nas, tuni zbore, ko za
mrcem nariu: Nesta Vrane, nesta' rane! Nesta Zita, nesta
ita! Nesta Karla, nesta para... Netko e rei: S njima i
bez njih sirotinji vrag isti! A ja vam velju, nije, brao, ve
stoput gori! A kako i ne bi kad siti gospodari sjaie a
gladni uzjaie! Baci, brajo, na me pregrt nasisanih
imavica iliti stjenica, a ja u na te samo jednu sasuenu!
Pravi kralj svilenim platom i konja prekriva, a kralju-
obaninu i tvoj mutap dobar. Gdje su vam bogati i slavni
prosjaci-krajinici? Imenujte mi jednoga uz Kitu Brajina! U
koga e prositi, kad kud okom sve na prosjakom tapu.
Gdje e ovce uvati kad je travarina skuplja od janjeta! U
koga e teaki kad primorce i koljare natjerae da i sami
zemlju napuste i preko debela mora koru kruha poiu?!
Odlaze li samo primorci i koljari? Ti se, aa, zakle don
Pavlu, da e nae zaustaviti? Pa zaustavi li? avla
zaustavi! Odlaze ti ne samo nadniari i obani, ve i sinovi
hajduki pokuarci, torbari i galantari to se novom
poslu ne svikoe sve sami sramenjaci, odlaze da iz
belgijskih i francuskih rudnika, poput krtica, iz utrobe
zemlje izvuku koru kruha, koju na svojoj roenoj njivi ne
smiju ni popabiriti. Prosjaka im drava klasje zgrablja,

627
oganj pokropi, a njih i ognjite rasturi na sve etiri strane, i
od sunca i od vjetra. Ne vapi li to osvetu pred licem
Bojim? Ja ti kaem, vapi! Vapi, aa, i ubij svakoga koji
hoe da ti svetu djedovsku vatru pogasi! Ubij i kurvanjsku
dravu dok te ne ubije! A ja znam kako emo je ubiti. Ne
pukom i topom, ve udri kuku po trbuhu, mater joj
kurvanjsku i arcikurvanjsku! Udri po bubrezima i
monopolu! Ima nas krivoramenjaka na stotine, a bit e i na
tisue. Ne glavinjajmo po ekoj i Njemakoj, rasturimo se
ovdje kao mravi, vuci i hajduci po svim banovinama, po
svim gradovima... Znam izvor ive vode, koji nikad ne
presuuje ni kremeniima, ni upaljaima, ni
cigaretpapiriima... Udri kuku po monopolu, po trbuhu, i
zaas e natanje srati, a vama zarada etverostruka!
potom im podrobno objasni svoj veliki krijumarski podvig,
svoju i njihovu ulogu u njemu, upozori ih na zamke
carinike i finanake i kako e im doskoiti, kako e u
nedune svatarske korpe ugraditi tajne pretince, kako e...
Galantari ga pozdravie burnim pljeskom i vinatom
vikom. I da na tom saboru ne bi oca Potrke, sveukupno bi
galantarstvo krenulo novim revolucionarnim putem i, tko
zna, moda bi karaorevsko carstvo avao odnio jo i prije
sramotnog ubojstva hrvatskih zastupnika u beogradskoj
skuptini.
Ali Potrka, koji se sve do tog stranog dana osjeae
izbaviteljem i Mojsijem, ne mogae otrpjeti da se njegovo
djelo i njegovo poslanje samo tako obezvrijedi i uniti, da
ga jo iva prekrije ivi zaborav i da uzrok tom zaboravu
bude ba njegova vlastita krv, njegov prvoroenac, kojeg je
s toliko elje duge godine iekivao. I ne sjeti se da i sam
ocu Jokau bijae istu poparu skuhao, ve miljae na hram
koji je godinama strpljivo podizao, a sad mu ga vlastiti sin

628
rui. Mogao se sa sinom i zakrviti, ali ne, on e ga svojom,
jo uvijek svjeom, ezdesetogodinjom pameu nadigrati.
udim vam se, ljudi poe onim svojim slatkastim
i malice nasmijeenim glasom Onamo estiti i razboriti,
a ovamo kano slijepe ovce za slijepim ovnom odbijena
roga. Svi znamo da je drava kuka i to o tom oenae
moliti! Ma svi ne znamo da je ta kuka bijesna i opaka, i da
je Bog udijeli svakom narodu za okajanje grijeha njegova.
to je narod greniji, to mu daje bjesniju, a na je narod
proklet, pa to hoete? Dade nam dravu kakvu zasluismo.
Ne moe se, sine, suprotiva Boje ni s vodom ni s vatrom,
ni s burom ni s juinom. A neba mi, ne moe ni protiv
drave! Ti e joj, tele jo neoblizano, ti e joj nahuditi
kremeniima, upaljaima, kartama i kartinama! Ti e... Pa
da i hoe? Pa da i jesi! A kad ti ona i kruh monopolom
proglasi, im e je onda?! Ti e mi se s Bogom i
kurvanjskom dravom nosati! Hajde, bolan, sjedni!... Mi
smo, brao, dosad mirno poslovali, svijeta se naobigrali i
nagledali, bez ikakve se pogibelji po dravama, bolan,
svjetskim i evropskim lijepe robe naprodavali, lijepe svotice
domogli, tune se sirotinje nasitili, a idovskih gavana
nakrupno navarakali... Dobro jeli, dobro pili, dobre kuke
prejaili, toplo se oblaili, u suhu spavali, u mokro kue
zidali, djecu podigli i njom upravili. Eto imagin izuio za
pisara, Kekezov za popa, Srbiguziin unuk uiteljsku plau
potee... I sve u miru i Bojem blagoslovu. Putnice i
dozvole k sunce arko za sve pismene i nepismene.
andaru ih pod nos, a on ti salutira k ministru! Kud e
kruha vrh pogae! A ovo moje pile utokljuno i zelemba
poslije proljetne rosulje, hoe rat, i ne Mali, Morejski, ve
svih mi Isukrsta Veliki, Beki! Pa kad vam uzmu
putnice i dozvole, kamen sij, kamen anji, a o Pokladama
zube na klin k i vas ostali jad u Krajini.

629
 Neba mi, tako je! podra ga imaga, a za njim svi
postariji nu jo uvijek snani ljudi, koji s Potrkom bijahu
svu Evropu izobijali i po svim se javnim kuama i
krmetinama izubijali.
Pozor! vojniki zagrmi zadovoljan Potrka
korpe o lijevo rame! Mr, mr! Na Prag! Na Berlin! Na
Mnchen! Na moj kurvanjski Hamburg, koji me s toliko
veselih iglica ubode da me i sad bockaju pod svom koom!
otrim vojnikim korakom prvi napusti krmu, a za njim
posluno krenue svi njegovi islueni vojnici.
Od pedesetorice s galantarskog sabora trideset i
estorica krenue za njim. Kakva korist da su i svi krenuli
kad ostade uzdanica njegova, prvoroenac njegov, Matan
Drugi, zvuna imena, a njemu se prikloni i
sedamnaestogodinji brat mu Antia! Divne li pobjede! On
na jednu, a sinovi na drugu stranu! A zato na drugu?
Zato? Zato to se nije htio odrei svoga i prihvatiti
njihovo? O ne! Zato to nije htio segnuti rukom u bjevu i
krvavu steevinu sasuti u gomilu kamenja, u sinovljeve
nove dvore! to e mu beskorisni dvori u onoj vukojebini! I
on ih je sagradio, pa? Zar nisu i prije nego ih ustupi za
kolu, svikolici spavali u jednoj sobi, pa to im je bilo? Zar
i ostali galantari ne podigoe kuerine, pa opet u jednu ili u
dvije sobe, dok se u svem ostalom legu mievi? Nije obijao
drvlje i kamenje i krv piao da saspe paru u Fatinu jamu. A
opet, sin mu je u pravu: u bjevi kano i u jami. E, nee ni
u bjevi ni u jami! On e svima pokazati kako se para
razborito ulae.
Prije nego poe u Njemaku kupi etverokatnicu usred
Zagreba i odmah poalje Antinu utina da dojavi Matanu
Drugomu, zvuna imena i ukave pameti, koliko e ako
mjeseno stanarine ubirati, a on nek aki odgovori: je li to

630
manje ili vie od one koju e donositi novi dvori pod
Prpinom Glavicom.
I dok je, tako utjeen, s vjernom vojskom u toplu vlaku
spokojno prelazio granicu, dotle je Matan Drugi u podrumu
Mieve krme najveu bavu po svom prekrajao i svojoj
maloj eti dijelio upaljae, kremenie i savjete:
Ovo vraje robe drite daleko od sebe i od svog
kvartira. Bolje je i deset puta na vru krumpir puhnuti, nego
se jednom oprljati. Ono malo to moete u dan proturiti
nosite u aci, u depu ili gdje drugdje naporui, a kad
prodajete nek ste mi uvijek blizu grmlja, zahoda ili kakva
kanalskog otvora, raspite i saspite pa nek ih kupe po grmlju
i vade iz izmeta, vai nisu! Usto sam naao pouzdana
metra koji e vam u korpe tajne pretince ugraditi. No ni u
njih se ne pouzdavajte odvie, vrag ne spava, ve napnite
sve ui, i one od uha, i one od nosa...
Nu, gospeti, od svih pet utila, pa smo odmah gotovi
odreza unje.
Nije ovo ala, ljudi, ljuti nam je bojak biti sa svom
policijom, sa svom mojom Dektivom!
Gdje je boja tu je i padanja. Prvi pade Mali Jurica
Garanov, Antiin vrnjak, jedva sedamnaestu navrio.
Nasreu, kod njega nalo svega nekoliko kremenia pa mu
udarilo novanu kaznu, i ne veliku, a mogao je i bez nje da
je guak otvorio i odgovorio otkud mu kremenii. Gdje e
izdati, svih ti Juda Ikariota, gdje e izdati pa da ti se
sjeme umete i zamete kao to se ve u drugom koljenu
zamelo Garcima to izdadoe hajduka imia.
to ne gleda, pasje tene, komu robu nudi!
obrecnu se Matan.

631
 Gledam ja, gledam opravdava se Jurica ma
nikom na elu ne pie da je dektiva, a da i pie isto mi je
Slava ocu... kad sam ti nepismen!
I zec je nepismen ljutnu se Matan pa sa svakog
pasjeg ela ita ko iz Svetog pisma. Ako ne naui jednim
pogledom odacovati ovjeka, skupi prnje, prirui ih
oputom i evo ti prosjake torbe. Uvij mi moju Dektivu u
tamjan i molitvu, meni e zaudarati po sumporu.
Lako tebi kad ima pasji nos brani se Jurica.
Nemam ja nos ni pasji, ni lisiji, ve ivim kako je
pisano. A pisano je: Tko ima oi neka vidi, tko ima ui
neka uje Preobuci mi fratra u pau, pa u ti ga i
zatvorenih oiju prepoznati: negdje e mu rije po zvoncu. I
ui mi zaepi: negdje e mu para po tamjanu i votenici...
Prerui mi asnika u fratra, pa e mu Franjin pasac zveckati
kano sablja po kaldrmi. Drvo po godu, marvu po rogu, a
ovjeka po svemu i svaemu, po zboru i tvoru, po obui i
odjei, po hodu i stoju, po znoju i po pari i po avlijemu
oku. A tebi treba sve ljude izuiti i popamtiti. Izui samo
jednoga, samo moju Dektivu. Moja ti je Dektiva na svemu
svijetu taka i jednaka, a prepoznatljiva ko roena dua. Isti
uiljen nos duhovni, iste klempaste psee ui, iste zvjerkave
oi, a hod, brate, i maji i psei, uhodarski i gospodarski.
Koljena malo svijena, na skok spremna, stopalo mu i taban i
apa, ruetine za motiku stvorene a ulja nijednoga.
Prepoznat u ti svakog i po malom prstu. Dosta sam ih se
nagledao po ekoj i Njemakoj i mogu vam rei: svi iz
istog kalupa ispali, kano da ih je ista majka sve odjedared
obliznula, i mlade i stare i one u mirovini, svi tki i jednaki
i ucijelo i na ereke. Pa gdje nee prepoznati svoju
Dektivu, svog vidljivog anela straanina. Onog nevidljivog

632
moe i ne prepoznati, ali ovoga prepoznaj, rodijae, ili te
ava' odnese!
Sve je to tako, ali kako u ga razaznati? opet e
Jurica.
Nesreo nesretna, o emu ti cijelo vrijeme i dokle u
vjetar burom kopiti? A moe li raspoznati seoskog
ilkana, razbijaa i nikoristi?
Lako ti je to uzvrati Jurica On se tako ri i pri
da ga selo mora vidjeti usred sela i onda kad je nasred
polja.
Nu, vidi! Ova grebena drava ba od takvih seoskih
pra ustroji moju Dektivu, pa do smrti, navri lozu na
kupinu, ili kako sm ree: on nasred polja a ti ga do sebe
vidi!
A jesi ava! Svi te avli u orbi posrkali zadivi se
Stipina Bakri.
Matan preu hvalu, pa nastavi Jurici Garanovu:
I ne viem na te to se u srcu ljutim. Odavna Matan
znade da je i najtvre kuhano jaje jednom bilo mekano.
Stoga se, potrkue, kuhaj i kali ako misli za mnom trati.
I ne govorim ti poradi sebe i svoje pasje sigurnosti, ve
poradi tebe. Ako te ponovo ulovi, slobodno reci da si od
mene robu donio, uinit e mi uslugu, zato to se moja
prokleta krv mora vazda s jaim nosati, a kud e jae od
sve policije! Pradjede Kikau, nije ovo kiljo iz Zagvozda!
Uinit e mi uslugu, potrkue!
Ne proe ni mjesec dana kad li mu je i uini. Tri brza
kucnja o pod gostionice upozorie Matana, koji upravo
bijae s bratom Antiom i prijateljem unjom preko granice
novu robu prenio i u podrumsko je skrovite sklanjao. A
skrovite bijae majstorski ugraeno u gornji dio bave.

633
Pipkaj i kuckaj, ipku razvlai i burljaj vino na sve strane,
od volje ti, ma skrovite nee otkriti dok dge ne raspe. A
kad tebi ustreba, uzmi dvije u stare nemarno baene kukice
i sa stranjeg dna tajni pretinac izvuci, pa ga opet utisni,
dno kao to je i bilo: ni najpaljivije oko nee otkriti nita
osim starih natrulih dasaka i starim kitom zakitanih
pukotina i avova.
Kad se podrumska vrata otvorie, pretinac ve bijae
zatvoren, a Matan, Antia i unje u skoku sjedoe na
unaprijed pripremljene stoliice, opljunue prste i stadoe
bacati karte na uspravijenu drvenu kasetu od sapuna.
U ime zakona, ruke u vis! oni u podrumu ne
mogae se zakleti to vie kripi: stare sasuene drvene
stepenice ili Dektivin glas.
Umjesto da podigne ruke, Matan podie bukaru, koja
mu je vazda naporui bila, pa nazdravi svojoj Dektivi:
Zdrav mi opet, ne bio proklet, kunu zlaticu gonio,
lasicu izgonio, na kuku smokve sadio, pod empresom se
hladio, k Tobija vidio, k Josip Putifarkom i ti se svakom
osladio.
ut, mre prodera se Dektiva netom se dokopa
tvrda pod nogama majku ti nabijem. Da mi tako stoji.
Ni prstom da mrdne ni suzom da trepne! Na trepavici e
da mi dubi, kukin sine!
Da mi je znati na koju si jutros ustao, moja Dektiva?
zabrinu se Matan.
Dektiva mu prie s naduvenim smijekom i cijevlju od
samokresa opisa mu oko nosa dva, tri kruga, pa se obrecnu
na trojicu podreenih:
Do koe da mi ih pretresete i kou da im izvrnete!
a sm se k edan na bunar baci na rasute Piatnikove karte.

634
 Mre, nita da ne naem izim ovega, majku ti
nabijem, ima mesec dana da mi prine ulja!
Matan ga omjeri nekako prijateljski saalno:
Boe moj, um tako svijetao, a rije tako zarala.
Kakve prine, brzopleto moje?! Pogledaj der asa dinara, asa
ili keca, na volju ti, ter mi reci, ter mi samo kai to ga ono
u oko poljubi: jali templo, jali timbar ljuti, jali peat, jali
muhur turski?
Meu novim novcatim kartama ne bi teko pronai
kukavnog asa dinara, kojeg kao da je sedam mravih krava
po sedam godina vakalo. Treba imati golemu sreu da se
na tom svijetu nae togod prljavijeg jada. Ali na jadu peat
dravni!
Nije to, mre, kec od ovih karata, nije pravi!
pokua ga zbuniti Dektiva.
Meni i dravi dobar i ovaj uzvrati Matan, lagano
mu oduze karte i dobaci ih unji Mijeaj, na tebi je red!
Nadam se da marijaem neemo omesti gospodu u
dravnom poslu.
I nastavie kartati dok je Dektiva uzrujano i sve
uzrujanije pretraivao stopu po stopu podruma, kuckao
ekiem o pod i o zidove, zavlaio se pod bave, eprkao
po nabacanoj starudiji, tke pomicao, kroz tapune drveno
mjerilo zavlaio i kroz vino po podanku baava strugao...
Ne strui toliko, svi ti avli eludac strugali, vino e
mi uzburljati, ukvasit e se! srdi se Marko Mi, koji
bijae siao za njima, ta njegovu kuu premeu.
Ne brini, burazeru, drava e sve da plati.
Platit e vraga, koji e je... ali u skoku rije
pregrize.

635
 Dektiva se smrknu u obrvama, pa se ustremi kao ljuta
doga:
Je li ti to, bre, na dravu?! Je li ti to, dukelo
krmarska, kralja u materinu?
Jesam ja i u tri materine! podviknu Matan.
Dektiva se poput igre okrenu i nemajui pitolja u ruci
upre u nj kaiprstom:
Hapsim te, u ime zakona!
Matan visoko podie jednu od igraih karata i
mangupski se naceri:
Ovoga kralja, moja Dektiva, ovog grebenog kralja od
kupa zbog kojega izgubih partiju! A ti mislio na Njegovo
Velianstvo... Nu, bogati, to si pokvaren... Ti bi htio da
ljudi psuju Velianstvo, pa ih na to i nagoni... i nagoni!
Jest, nagoni. To emo svi i na pravom mjestu posvjedoiti!
Dukele! prosikta Dektiva, mahnu svojima i ode.
E ljudi, e Turci razblai se Matan to vam je
pogrdno ensko, to oka peenja i bukara vina, to sve slasti
ovoga svijeta prema pjesmici slomljenih koraka moje
Dektive! Sluajte je, nu sluajte je, vrag vam karte odnio!
Ej, ivote, sladak li si kad u tebi bja ima, ljuta bja, oj
Dektiva moja!

636
 EJ, KAD ZAMEDI KADULJA PA VRIJESAK

Ej, kad zamedi kadulja pa vrijesak... ne zna se ve

po koji put uzdahnu Potrka ne skidajui oka s izazovnih
Gretinih oblina, koje su kroz od znoja vlanu haljinu
mirisale primamljivije od sve ovozemne kadulje i vrijeska,
ivice i dupaca, i svih trava ljekovitih, medenih.
To ti, pobro, vie ne prilii. Godinama i sjedinama
pristoji se ast, a ti se za svakom ko i pas... spoitnu mu
imaga Mali nemarno vrtei po prljavu stolu gotovo prazan
vr piva u jednoj od mnotva zloglasnih i zadimljenih
hamburgkih lukih krmica I ne uzmi, to, velju, pod
uvredu, nije dumanski...
to to mljacka, imaga Mali, sunce veliko! Sve ove
grebene godine, jal medilo jal pelinilo ja tebi no, ti meni
krnje, ti meni kremen, ja tebi trud i ognjilo. Gdje bih ti uzeo
pod uvredu kad te prvog za sobom povukoh i nikad se ne
naljutih kad me Potrkom zazva? Svakom bi drugom zube u
dupe. Ba ludo, kao da Potrka i Matan nije pljunuto jedno.
Dok bijah momi bijae mi drago, kad osilih danas bi
mi opet bilo milo da me Potrkom zovu. Eto, to ti je ovjek,
njegova previtost, njegovo nita... luda leptirica oko
ivanjske vatre.

637
 Ja drumom, ti umom imaga Mali staraki
nemono podie ruke, kao da se vie ni od neba pomoi ne
nada.
Uto punana konobarica to bijae tu da gostima u
svemu udovolji tko zna po koji put metnu pred njih dva
zemljana vra pjenuava piva i zaini ih izazovnim
smijekom svog dvostrukog zanimanja.
Potrkine oi uskoie meu razgoljene dojke, a kad
konobarica ode mijesei istrenim stranjicama, priljepie
se o njih kao pu o gladak kamen.
Uh! huknu Potrka, obrisa suho elo kao da leden
znoj brie, pa uzdahnu Ej, kad zamedi kadulja pa
vrijesak... Ne vrljam ti umom, imaga Mali, ve ti ne
razumije mnoge stvari, kako bih ti rekao, na razmei, pa
kako e razumjeti kad zamedi kadulja pa vrijesak...
Naui me, neba ti uzvrati imaga, ne zna
posluno li ili podrugljivo.
Kae, godine? Kae, sjedine... kao da godine ne
utim u kostima, kao da me sjedine u oi ne bodu! Sve ja to
znam i stoga ne govori meni, ve ovom mom aknutom
vrnjaku, diiglavcu prokletom!
Ti si mu gospodar! uiteljski e imaga.
Gospodar?! To ti misli, imaga Mali, osebice velika,
jer po sebi sav svijet kroji. Lako ti je tvomu gospodarom
biti kad zapravo i ne zna ima li ga u gaama. Nu uutkaj
ovo moga pasjeg jada, to neprestance gae ko edan
gavran sa vrh drae: Daj, avle pakleni, daj... Laje prije
nego i onjui, prije nego i ugleda dvocjevku zvizne te po
bedru k tuak od zvona.
Ne kaem... izvlai se imaga ne kaem da
nema razlike, ma opet... nisam ni ja ukopljeni aneo, niti

638
mi je javna kua nepoznata, pogotovo dok bijasmo mlai.
Mladu nije zamjeriti, a ti si nam zamjerao i neprestano nas
icao i podbadao: Radije bih ga odsjekao nego se kurvom
omrsio! A sad po stare dane...
Od obijesti vrag materi u dupe lug siplje, a od
nevolje i muhe dere.
Ne sramoti sebe i sjedine, ve ako ba drukije ne
moe, nai opet togod udovice-uspaljenice...
Kakve udovice-uspaljenice gorko e Potrka
Kakve, imaga Mali, srca ti alosnoga?! Tko je cijeli ivot
drebice jahao, ne moe ni okom na ragu! Ovo se moje
pogrde, lijepi ti ga ava' izbirljiva odnio, na mlado
naomeilo i meu mladim probire, pa gdje e na ragu! Na
dan ti je hoda njui, i prije nego se prekrii uvue se u
puevu kuicu iz koje ga svi vrazi ne bi izvukli. Fuj
kae po kenji mi zaudara!
Ti o njemu, Boe prosti, k o krtenom eljadetu!
zgrozi se imaga Mali.
Potrka ga preu, pa nastavi:
A kad opazi, napriliku, ovu nau Gretu, do Stuttgarta
bi bez taka i odaha. Pa da se ta vraja Greta i godinu dana
ne opere, njemu mirii, mirii ko kaun i rua zajedno. Voli
ti on, brate, palac mlade kurve nego stotinu arina
najpotenije babe. Kau, da svi djedovi ive u nama, a u
meni, eto, samo pogana krv deven-babe Anelije... Vatra i
oganj! A oganj ne lie uz mokru slamu. Mokra ti je slama
moja Nua. I da nije poradi djece, Bog mi je svjedok, da je
nikad ne bih ni badnuo jal u nju, jal u crnu zemlju, ista
slast i njoj i tebi.
Sve su ti nae takve utjeno e imaga Mali A
kako i ne bi bile kad ih bije svaka kukavica: glad i trud,
marva i djeca, polje i kua...

639
 Sve to i mnogo gore bilo je i devenbabu Aneliju...
Imala je takvu krv zakljui umno imaga Mali.
Boja milosti, pa o tom ti cijelo vrijeme i govorim!
Krv, rode, krv... a kroz moju grabi stotinu bijesnih drebaca
i rie osamdest jelena... Zauzdaj ih kad te povuku za onim
vrckavim guzicama... pa je li stanje, je 1' imanje... ustade
i poe kao da ga zaista vue stotinu drebaca i rie
osamdeset jelena.
Ej, kad zamedi kadulja pa vrijesak...
imaga pogleda za njim na usko drveno stepenite s
kojeg ona pogrda Greta nepretance preko Potrke i njemu
namiguje, sasvim lagano otkapajui od znoja mokru bluzu,
da, toboe, vrijeme u sobi ne gubi; u stvari, guba jedna
kurvanjska, pokuava da i njega svojim buraama raspali i
razjari.
E kad zamedi kadulja pa vrijesak... sad uzdahnu i
imaga, a ono malo kasnih i pomalo pospanih gostiju mogli
bi se zakleti da su uli kako etiri drepca iz njeg zarzae.
Poslije dobre ure Potrka sie niza stepenice, sie
polagano zakopavajui puce na jaketi, uvjeren da e svi na
pravo puce pomisliti. Stari jarac, umjesto da se prekrije
kolobarima i sramotom, evo ti ga uspravna, osvjeena,
pomlaena: preporoen krmak stari i ponosan na svoj
grijeh, k kurva na potenje.
Ej, kad zamedi kadulja pa vrijesak...
Opet kod tjeiteljice? pecnu ga unje, koji bijae u
meuvremenu pristigao I u grobu e s njima avla
mijesiti.
Ba avla, prijatelju unje, ba avla! A ovo ti je
ava' nad svim vragovima. Jer kad zamedi kadulja pa
vrijesak, lakome se pele bre roje, gore piju i krae ive.

640
A meni vazda medi kadulja i vrijesak, bagrem i tilovina, pa
opet svaka aa slaa, svaka kurva medenija, a ivot sve
dui.
Iz ista mira bijesno zviznu akom o stol, povue preko
njega rukom kao metlom; zemljani se vrevi razletjee po
svoj krmi.
Bog budi s tobom osupnu se imaga Mali to
ti je odjednom?
Ono mi je to u poganom srcu nosi, a u poganim
ustima krije! Rairi ta vraja usta i cerekaj se, razvei
jeziinu i ispljuni: Umiljao si da si prorok, da si Mojsije,
da nas izvede iz zemlje misirske kroz more crveno i
pustinju sinajsku, da si arkaneo Mijovijo, a samo si
razvratnik stari to na kurve sasu i posljednju paru! Gdje su
dvori? Gdje duani? Gdje li pusti novci? I djeca ti lea
okrenue, pa to se tu busa i pri pred nama?! Tako mi
recite, gube od gube! A ja u vama rei: Duan se rasu po
dobroti moje svete Nue, da ne pocrkate od gladi. Dvori se
rasue po mojoj svetoj dobroti, da vam sinovi ne budu
volovi kao i vi, ve ljudi svjetski, pismeni. Sagradiste dolje
kuerine, pa opet traljate u jednoj ili dvije neobukane
sobetine dok sve ostalo zjapi prazno. A ja imam dvije kue
usred Zagreba, mogu kneevski ivjeti od same stanarine. A
to se kurava tie, vi ste i s dvadeset godina k njima odlazili
dok sam ja boga svoga uivao s gospoama bekim,
prakim i njemakim, s veljbabicama i kaplaruama. Sad
zbrojite i prebrojite to od mladosti kurvama dadoste, pa e
ovo to pod starost dajem biti napojnica prema onom to vi
razdadoste. I to sad?! Ja ivio i uivao svjetski i gospodski,
a vi: badni da se istrese, da te to avla u gaama ne mui.
Vie se osladih u jednoj noi...

641
 Ma tko ti to govori! prekinu ga oneraspoloen
imaga Mali.
ujem ja i ono to mislite. Da nisam uo ne bih io
sumrak doivio, ve bi me vrag odnio jo na uranku. ujem
ti ja zuku muhe u mlinici. Kaete, sin mi ceste uravnava?
Lako ti je uravnati kad je Potrka kroz kupinu i grabovinu
pute protrsio! A da ne bi tih putova, danas ni oputine ne bi
bilo, niti ikoga da je probije. I unuci bi vam s prosjakim
torbama ljapali po Hercegovini i primorju, ili bi vapili
pregrt zraka po rudnicima belgijskim, ili bi zauvijek nestali
preko debele vode... Izbijte iz pogana srca, sotone paklene,
izbijte da su moja djeca suprotiva mene! Moda bi i bila,
kao i ja protiv ae Jokaa, da u njima tee samo moja
prkoljiva hajduka hrv. Ali tee i materina, sveta krv
milosra to utire suze sirotinjske. I neka moj sin, moj
Matan Drugi, dvore gradi, i neka su vei od mojih, ali vei
su i od ijednih vaih! Vole mene moja djeca, vole, kako me
ne bi voljela... jedva suzdravajui suze sjede za stol i
obori glavu na prekriene ruke.
imaga Mali pogleda ga suutno i promrmlja sebi u
sebi:
Vazda je tako, poslije svake Grete spopadne ga bijes i
suza! Ej, kad zamedi kadulja pa vrijesak...

642
TO VOLEM POKORAN NAROD, TO UMEM
NJIM LEPO DA VLADAM

Potrka se nije varao. Djeca su ga zaista voljela i bila mu

odana premda udarie drugim putem, opasnijim ali i
unosnijim. Netom Stipe Gudelj druge godine pod jesen
dovri nove dvore, Matan ga isplati, do posljednjeg dinara, i
to zdravom jasprom krijumarskom. Potom ponizno stade
pred oca:
Ti zna, aa, da iz roene kue ne mogu ni s
prokletstvom ni s blagoslovom. Pred Bogom je grehota,
pred ljudima sramota a pred selom smijurina, da ovakva
kuerina prazna zjapi. Kad si ve svoje dvore za kolu
poklonio, pokloni i ono sobetine-kuhinje, pa svi u novo,
okreeno i namjeteno, i novo je tvoje a ne moje!
Kako to ree pred mnotvom ljudi i ena, kojima mila
rije suzu na oko, ono malo kivnje i prkosna ponosa, to se
bijae ugnijezdilo u Potrkinu srcu, otopi se kao liica
eera u ai vode. Pred svima zagrli sina i poljubi ga
naoigled sviju.
Matan Drugi bijae dvore uredio i rasporedio ba esno i
ukusno, kako se ve radi po kuama zagrebakim i

643
njemakim: kuhinja jedno, konoba drugo, blagovalite tree,
a svakom eljadetu njegova soba i njegova postelja. Istina,
zahoda ne bi a i to e ti: iroka je dolina, visoka je planina,
pa kud sve ivo, tud i ovjek. Glavno je da su dvori od
eera, naoko i onako.
Ali to zna gedo to je okolada kartu vae
okoladu baca! Prva je baci Anica, najstarija sestra, koja
netom esnaestu navri:
Ne mogu ti sama spavati. Omrknem li, neu
osvanuti; crknut u ti od straha.
Kad e ona cri od straha, gdje nee mnogo mlae
Marija i Ruica! Ne samo da nee svaka u svoju sobu, ve
ni u postelju. Sve tri u jednu kao i dosad, toplije je i
sigurnije: njihova se tri anela straanina mogu sasvim
lijepo za ruke uhvatiti i sve tri opestariti, a preko kruga
aneoskog nikakva neista sila ne moe ni nosom ni dahom.
Majka Nua podra keri u svetom strahu, pa stvar
zahvati i s praktine strane:
Ne mogu curice same u sobici. Ako mi se suzice
moje po noi otkriju, tko e im sukanac navui! Prozepst
e, puntat e ih, pa umjesto tri postelje eto ti tri groba
aneoska. Mali Ivia i tako mora do mene, pa nek smo svi
na okupu. Ova soba do kuhinje ionako niemu ne slui. U
nju emo. Pa kad tipne zima, natiskaj tednjak, svi u toplu
i u suhu, uteda je u sukancima, a suharaka i panjia
koliko ti srce eli.
I tako dovukoe u blagovaonicu dvije postelje od
perone i pol, jednu za tri sestre, drugu za Potrku, Nuu i
spiuljka Iviu. Kako ni Antia ne htjede sam spavati, to
Matan Drugi morade s njim podijeliti sobu, a jedva uspi da
ne podijeli i postelju. Sve ostalo od pustih dvora pustim
ostade.

644
 Jesam li ih za mieve gradio! kripe zubi, igraju
kosirice Nikad kolture u 'vu vukojebinu!
Ne upaj, sine, zdrava zuba tjei ga Potrka u
nas ti je tako. Sviklo za Turaka i hajduka, svi u jednu rupu
da se lake brani, sviklo pa obiklo, i tu pomoi nije. I drugi
podigoe kuerine, pa opet svi u jednu sobetinu, u jednu
posteljetinu, kao govee uz govee, da se bolje ogrije, da
strah zataka, da no mine, da jedno drugo poee kad se
buhe i ui uzgojune. U galantarskoj crijepnici i u
nadniarskoj plonici, prostor ti je jednak, tek to i stoku ne
zbijaju do sebe. To je tako. Ako se mrtav moe na dva
senja opruiti ni ivu ti vie ne treba. Vidio si, bolan, po
svijetu puste mramorne grobnice, pa i itave kapelice nad
njima. Kao da je to mrtvacu od koristi. Nije, brate. To ti je
samo spomen silenosti ivih. Mi jo ne osilismo toliko da
podiemo nadgrobne spomenike, pa diemo ove nadivne.
Koliki spomenik, toliki i ovjek. Zar i sam ne uti ove
dvore kao dio sebe: zar ti se ne ini da se i sam nadimlje i
iri dok ih sobom sve ne ispuni?
avao stari ba ga u srce pogodi.
Takav ti je ovjek nastavi Potrka za malo
silenosti, za malo lane hvale i slave stoput e avlu duu
prodati. Osim pokojnog Srbiguzice, ne naoh iva eljadeta
koje bi pristalo da ga carskim akonijama kljuka, a selu
objavi, da se jadan jedva domogne i soparne pure. Svi e
drugi cijeli ivot o njoj ivjeti, samo rastrubi da peenjem i
pse hrane, ovjek e sve uiniti da ga smatraju boljim i
skupljim nego to je. Vidio si ove nae galantare: koliko se
po svijetu muke namue, zime nazimuju, svaku paricu
uvaju kao oko u glavi, nikad potena obroka, ve melju
kruh i slaninu, a kod kue... ekaju da im sudac iz
Imotskoga zavee cipelu.

645
 A tako je bilo. Svaki dan nedjelja u Mikovoj i ostalim
krmama to se umnoie po svoj Krajini. Janjci se vrte,
vino se lijeva i prolijeva, svatko naruuje dvostruko vie
nego mu treba, pa nagrizene ostatke dobacuje jal djeci, jal
psima, tko prvi zgrabi i ugrabi. Uz galantere i oevi sileni,
po komadie peenja, toboe, kriom gurkaju iz mrsnih
ruku u posne ruke tihih i uvelih staraca, koji se, toboe,
nekaju skakuui ugaslim okom s pupka na koljeno,
srameljivi kao djevojke, i apu poda se kako nisu gladni,
kako su sad kod kue mesa i manistre dovle... i tek kad se
otac galantara, stari prijatelj, srdne i aptom ljutito
podvikne: ava' ga odnio, nee se udaviti! Uzmi zalogaj
slana, da se moemo ljudski napiti!, daju se razlogu,
uzimaju i sve nekako preko volje vau oponaajui sita.
vau i vau, a onda usred zalogaja, usred gutljaja
stanu pa uzdahnu:
E, i moj je imun mogao tako a ne drugom u nadnicu
za pet kila kukuruza! to e, moj Luka, svatko za
svojom pameu! tjee ih oevi galantara, a jedni i drugi
vide da ih ne tjee ve pljuskaju. Pa opet su jedni drugima
potrebni kao no danu i nokat mesu. Ni jednima ni drugima
nije ni do vina ni do ranja, mogu oni i neslana krumpira,
ali neka narod vidi kako se bogat asti i prijatelja asti, s
druge strane neka vidi kako te bogat bogato asti, a uz
bogata i sm si bogat, a ne kao ostala fukara to iz prikrajka
zirka da ukrade bar miris peenja. Ej, gdje smo mi a gdje
vi!
U istom niklo, u istom raslo, pa jedno zakrljalo a
drugo se razgranalo; kako e vidjeti da si se razgranao, ako
ti sprljen grmiak pod kronjom ne raste! miljahu
samozadovoljno oevi galantara gledajui u uvelim starcima
grmike pod sobom, a onda bi se poeli skromno hvalisati

646
kako su samo s malo pameti od Boga dane, upravili i sobom
i porodom svojim. Eto, da on ne izmisli korpu... Zar je ne
izventa Potrka? bojaljivo e neki od uvelih staria koji
ne umjedoe upraviti sinovima, ve ih ostavie na krtoj
zemlji i tuoj nadnici, ili ih uputie u rudnike francuske i
belgijske, ili pak preko debele vode oekujui franke i
dolare, ali franci teki, dolari jo tei pa ih pota ne moe
prenositi. Potrka?! Ne spominji mi protuhu i vucibatinu,
prdonju i macimudana, to umije samo udije varati i
pljakati i sve na kurve rasipati! Kau, ne moe se s njim
od sramote ni u krmu ni na ulicu: pogrda re, ma pravo re
k uspaljen drijebac. I on e mi korpu izmisliti! Ma
kakvi Potrka prezrivo e otac drugog galantara, neko i
sam galantar Nije mi do toga, ali svi znaju da sam je ja
izmislio! Ti?! uplie se trei sjea li se kad
usijekoh onaj kljeni pod Njivetinom, a ti me upita, to e
mi? Ne rekoh li ti da u korpu uiniti? Ti?! Ja! Ti?
Ja! Ti, ja tija tija... bijae ih vie nego prsta, ali nijedan
se ne usudi da to i pred Potrkom ponovi.
Svaki zimski dan bijae nedjelja, ali otkad Matan Drugi
oeve pute u ceste proiri, dani se prometnue u Boie.
Sudarie se dvije sile, galantarska i krijumarska, pa udri u
nadmetanje: tko e vie proliti i razbacati, tko e vie
spiskati i streskati. I gle uda! Ma koliko troili, lisnica
vazda podjednako debela: ako kopne novanice ne kopni
novinski papir! I svaki je mislio da se samo on toj umnoj
podvali domislio, pa bi svaki as, trebalo i ne trebalo
vadio debelu lisnicu, ovla je u ruci zadravao ili njom u
unu razgovoru kao rukom mahao toboe, zanio se pa
zaboravio da je u prsluk tutne. Na poetku zime dok
zaista bijahu pune lisnice se, tako rei, nisu ni vidjele, no
to se vie bliilo proljee i dan odlaska, galantari se, tako
rei, nisu vidjeli od razigranih lisnica.

647
 To nadmetanje nije ba uvijek bilo nevino, ve bi
ponekad i do tekih dolazilo i ne zbog krupne rijei i
smrtne uvrede ve onako, budzato, zbog sluajna
gurkanja, zbog kapljice proljevena vina, pogotovu ako su
djevojke iz prikrajka bitku promatrale. Bilo je bogetanja i
aketanja, kriljakama i akaracima razbijenih glava, a
ponekad se no iz bjeve znao i sam od sebe isukati. Tako
lani Jokina Mijin badnu Ivana Buljubauina, koji tri dana
odlea u splitskoj bolnici, ove godine onaj naprasti Zelica,
okrznu dvojicu po rebrima, a njemu urina propara ruku od
lakta do ramena.
Dok su se galantari i krijumari tako nosali i bili reei
jedni na druge poput nahuckanih pasa, dotle su njihovi
utemeljitelji stajali postrance, jedan drugom kriom
namigivali i svaki as pogledavali dvojne dvore na Prpinoj
Glavici, kao da kau: Nama nije do sile i prenja, nae se
vidi!
Zbog uestalih tunjava zagvoki andari naoe valjanu
izliku da i ne izlaze iz Mikove krme. Reda mora da bude,
a bez njih ga nema niti moe biti. Lijenu volu ostan, a
pijanoj ljudskoj marvi kundak. Za uvanje reda i gledanje
kroz prste na Mikove zavijutke i utaje troarina, zar
pokraj tolikog rasipnitva galanterskog ne zasluuju
kukin zalogaj i psei log na slamarici kraj komina? E,
bogme, zasluuju! Istina, andar Spasoje ne moe bez dva
kila tusta bubrenjaka; nek mu je s blagoslovom kad bi ga
bilo. Ali blagoslova nema. U nj ili u jamu. Da vola izjede,
trkaljica opet trkaljica, dijete bi ga meu zubima odnijelo.
Podnarednik Steva opet blagoslovljen. Prima ga se ko
ugavca guba. Mrsno na oko, eludac na usta, pa opet
ljudina da bi od njega ale iskrojio dvojicu osrednjih.
Pregrize ti komadi rdla i plona od lopatice ili od vratia,
krikicu kruha ispod crijepnje, dva tri luia i aku soli, to

648
toliko da se moe ljudski napiti. Kakvi ljudski, brate! Ko
spuva, rekli bismo mi, ko suner, burazeru, rekli bi oni.
Kad se naljoska, oi mu se zakrvave, golemo se tijelo
uzljulja pa se uzvalja uza solar podtapajui se pukom. I tu
sa solara u junakom raspoloenju svakog dana isti junaki
govor dri:
Sluaj amo! Podnarednik Steva ima neto da vam kae.
vazda je govorio o sebi u treem licu istiui i in i ime
Podnarednik Steva ima da vam kae, da vas vole, da
vole s vama da jede i pije i brigu na gajde da udrara. A
zato vas vole? Zato to ste vi narodski ljudi, on narodski
ovek, pa e i poslednje okanje krvi da da za narod, za
kralja i otadbinu, majku mu nabijem! I zato vas jo vole?
Ajde, ajde, burazeru, zato vas jo vole? Zato ta vole narod
pokoran i svaku e da mu razume, ama svaku... Hoe,
mre, da jede? Jedi! Hoe, br, da pije? Pij! Hoe da
zapeva? Pevaj, mre, do zore, pevaj, majku mu nabijem,
pevaj kralju i otadbini... I nemoj da mi se zadeva u
politiku! Odma' si narod nepokoran, a podnarednik Steva
nita tako ne vole ko nepokoran narod. I ta da peva
Radiu? Pored sultana e agi u emane da udara?! E,
nee more, majku ti nabijem. e u aps da krene i da
ostane dok ne zabiglie kralju i otadbini... Ju, br, ta
volem pokoran narod! A ta vole podnarednik Steva, to vole
kralj i otadbina! Jedan kralj, jedna otadbina, pa ima da
bude jedan narod i jedna drava jasno ko deje dupe! A
ko e da upravlja dravom? Ko ume, majku mu nabijem! A
Srbi umeju. Eto zato su, Jozina, andarmi i financi Srbi.
Zato ta umeju da vladaju, zato ta imaju dravu od cara
Lazara, pre vas i pre ikoga i to su uvek verni kralju i
otadbini. U dravi ko i u porodici, braa imaju poso da
dele, da opte i dejstvuju spram sopstvenoj sposobnosti. Vi
ete da radite i kulturu da gradite, mi emo da vladamo, a

649
svi da uvamo dravno jedinstvo Njegove vladavine, pa da
vidi, majku mu nabijem, kako se lepo ivi! I vi ete da
razumete andarma, i andarm e da razumede vas. I s
vama e da jede i pije, u emane da udara, a ne da puca.
Jeste... pucalo se. Na rudare u Bosni, na komite u Srbiji, na
ene u litiji... Gde nee da puca, kuu da uva! Mre,
ima da puca i na besna kerova, gde nee na besna oveka!
Ko puca na dravu, puca i na podnarednika Stevu. A
podnarednik Steva ima da ga ukoka u samoodbrani, ima da
provodi Zakon o zatiti sebe i drave... lep zakon, majku
mu, zdravo lep i lepo kae: ako tampa ili ako hucka svet
na dravu i s belosvetskim se protuvama drui, rastura
protudravnu tampu, ako prikuplja oruje da ga digne na
dravnu vlast a zato za drugo da ga i prikuplja?
Skakavce da koka?! ako sve gore navedeno lepo
izdejstvuje ima smru ili dvadesetogodinjom robijom da
te se kazni. Pa kad te jednom podnarednik Steva na jednom
od ovih dela na delu uvati i u ime zakona kae: stoj, a ti
nee da stane, ima da puca u tebe ko u besnu kuju, u
samoodbrani... Sem toga, kad ujete: andarmi ubili ovega i
onega na derneku, na protenju i tako... ima unapred da
znate zato su ga ubili i da verujete andarmu, pa vam
andarm majka. Budite verni i pokorni kralju i otadbini, i
podnaredniku Stevi, pa e Steva s vama da jede i pije, i sve
da razume. Ju, br, ta volem pokoran narod i ta umem
njim lepo da vladam, majku mu nabijem...
Bravo, pop-Steva! zapljeska Matan Drugi ba
nam zdravo lepu liturgiju oita!
Kakav pop-Steva? zablenu se podnarednik u Matana i
stade u pijanoj pameti premiljati: ne odnosi li se to na
Zakon o zatiti drave, na izdaju kralja i otadbine. U
svakom sluaju ima da dejstvuje: stoj! Nee da stane, ima
da puca ko u besnu kuju, u samo odbrani. Na kraju mu sinu

650
da bi taj posao mogao obaviti i obian andar, pa upre
bukarom u Spasoja:
Ima da ga apsi uvrede Njegova Velianstva radi!
Pa nije on vreao... zamuca Spasoje, ali ga Steva
presijee:
Jesam li ja podnarednik Steva?
Jesi!
E pa lepo! Je 1' me nazva pop-Stevom?
Jeste!
A s kakvom namerom? S namerom da me namerno
uvredi! A ko namerno vrea kraljeva podnarednika, vrea i
kralja, majku mu nabijem!
Komu majku da nabije? uskoi Matan Zar
kralju?!
Ponesen vatrom govornikog ara podnarednik ga Steva
i ne u, ve zavri svojim blistavim zavretkom:
Jasno? Jasno ko deje dupe!
Dakle, ipak kralju! zabrinu se Matan.
Kakvom kralju? nakostrijei se podnarednik Steva,
kojemu tek sada neto sumnjiva zazvoni u uhu.
Kad si Stevo, ne pravi se Too namreka se Matan
Svi smo, bolan, zdravo lepo uli kad ree da kralju
majku nabije. Je li tako, ljudi? A kad ljudi svi dojednog
potvrdie, Matan odmahnu rukom Ali neemo te za to
prijaviti, moda ti je to i uzreica, ve za drugo. to, bolan,
vrijea popu, i to svog rkakog? A tko vrijea popu,
vrijea otadbinu i kralja...
Kako, kako?! Otadbinu i kralja? oamuti se Stevo
Valjda: kralja i otadbinu?

651
 Velim, otadbinu i kralja koji i ne moe postati
kraljem dok ga ne okruni popa, sveteno lice. Takav je
Zakon!
Netom Matan spomenu Zakon, kao rukom odnesen
nestade tmurni oblak sa Stevina ela, lice mu se ozari, oko
sinu, noge same od sebe poletjee, ruke se same od sebe
rairie i stegoe Matana u junaki zagrljaj. Pijani ga
podnarednik svega prekri poljupcima:

To sam, burazeru, to sam teo da ujem! To! Zakon!

Zakon, majku mu nabijem! u te jo jedared u oba obraza
da cunem... Zakon! Ti meni Zakon, ja tebi majka i pomajka.
Ja tebi majka i pomajka, ti meni sine i pastore, majku
nam obojici nabijem! e u andarme, u smesta da piem
kapetanu Miloradu S. Jefimoviu, pa e i ti da vlada! E
vidite, ljudi, kad je ovek na svom mestu, kad vole kralja i
otadbinu i kad ume da vlada... ne pita se je li Srbin, Hrvat i
Slovenac, jedan pletu venac! Ju, br, ta volem Zakon, ta
volem pokoran narod i ta umem njim lepo da vladam! A i
ti e da ume, burazeru... Dozvoli, da te podnarednik Steva
jo jedared cune...
Ljubi, brate, ako e i u prkno nasmijei se
prijateljski Matan, ali za svaki sluaj ipak mu podmetnu
obraz.

652
 IZUM PATENT

Izum je jedno, a patent drugo objanjava Matan

Drugi unji i bratu Antii u polupraznoj krmi Marka Mia
usred bijelog Zagreb-grada Uzmimo eagiju. ovjek, na
priliku, izumi eagiju...
to je treba izumiti kad je izumljena prije boga i
svijeta! uskoi unje!
Matan ga samo ibne okom i ugadljivi lice:
Vidim, unje moj, da ti pamet ne smeta! a onda
mirno nastavi Velju, ovjek izumi eagiju, koja uz to
moe biti i grebene i gargae, pa i jo koje radilo. Recimo
da si ba ti, unje, taj izumitelj. Ti izumi, ja vidim, pa
sklepam togod tvorniice meni jaspra tebi ipak. Eto, to
vam je izum: izumi, pa ga grebi! Ma kad ti tu eagiju
odnese u patentni ured, i on ti udari templo pui ti u
guzicu! Mogu podii stotinu tvornica, a ti samo doetka pa
veli: Rui to smee, ili mi plaaj dinar po eagiji! I,
brajo si ga moj, sve e sruiti ako ti ne dam dinar za
pamet!

653
 Bogami, poteno muki e unje i ve vidje dva
nabujala potoka: jednim teku eagije a drugim dinari koji
se slijevaju u variake s njegovim imenom.
Vidi nastavi Matan aa Potrka izumi i ruksak
i korpu, Srijem i Slavoniju, eku i Njemaku, pa tko mu
to dade za izum, za pamet? ipak! Nije patent, brajo!
Istina, on se naplatio na drugi nain, ma to je njegova stvar.
Ima izuma koje moe bez straha patentirati, i onih koje ne
moe a da sam sebi grob ne iskopa. Gdje bih ja, na
priliku, bio da moja Dektiva zna za uplje dno od bave i
tajne pretince u korpama?
Nu, gospeti! u isti e glas i unje i Antia.
aa je Potrka mogao svoj izum patentirati, a ja
nisam. Pa ipak smo obojica na svoj nain naplatili porez na
pamet. Poznavali smo, bolan, ljude i kratkovjeku ljudsku
zahvalnost. Netom se poslu sviknu i dobra doepaju, namah
ti zaborave tko ih poslu naui i od koga im dobro. Okrenu ti
lea k gizdava kuka poslije parenja. Stoga kuj dok je
vrue i pij dok je mlako. Odvrgoe se aini od ae, a sad i
moji od mene.
Misle da e im rue cvasti gorko e unje i ve
im vidje ruke ieprljane od drae i trnja.
Nek im cvatu! Nit sam jalan niti kivan. Ja sam svoje
poteno naplatio. Eto, kod kue podigoh dvore da ih se ni
Be ne bi stidio, a lisnica nabijena kao da u nju nisam ni
krenuo. to oni podigoe? Neto praznih kueraka, a ti, moj
unje, ni to!
Nu, gospeti! Ti uzdrava samo sebe, a ja au i
mater, enu i troje djece, i etvrto na putu!
Velika mi uzdravanja! Jedno krme i deset tovara
kukuruza na godinu! Ni ja ne bih imao vie od tebe da
nisam naplaivao porez na pamet, na izum koji nisam

654
mogao patentirati! Vidi, nas smo trojica preko granice
podjednako glavu u torbi nosili i robu u ruksaku prenosili,
ma u Njemakoj sam sam robu nabavljao! Po mraku! Vama
kai dvije, a onim naim buzdovanima naveliko prodaj po
tri! A to smo dijelili, moj unje? Samo onu treu krunu na
nas trojicu...
Pa ti si i roenog brata... zgranu se unje.
An, an! Nikog ja nisam prevario, ve onu drugu
krunu poteno uzimao kao porez na izum, na pamet! A da
ne bi moje pameti i moga izuma, pitam te, nevoljo zgoljna,
gdje bi danas bio? Gdje bi bio i ti, i brat mi, i desetci onih
gologuza to se sada siti i izueni odmetnue?! Vie im
Matan ne treba. Sami e oni! Izuili za kalfu, pa izuili!
Sami e kupovati i prodavati, sami granice prelaziti, nije
ala, poiroke zemljopisne karte nabavili... vuku i Matanu
nikakve karte ne treba, i soli nam na rep!
Bogemi, nikad nas ne ulovie ponosno e Antia.
Gdje e mi orla uloviti! uzveseli se unje.
A Luketina nastavi Matan karte zemljopisne,
vojnike! On e po njima!
Pa est mjeseci! nasladi se Antia.
A mi est godina .srknu Matan pjenu iz krigle
est godina preko granice kao preko kunog praga.
Proetkaj! est su godina bili sa mnom i nikom ni vlas s
glave osim to bi ponekad moja Dektiva zaskoila kakva
zelenka s dva tri upaljaia i desetak kremenia; plati
kaznu, i vesela ti majka. A u ovih est mjeseci, otkako se
odvrgoe, eno ti ih sedmoricu na granici! I to su zaradili?
Tri do est mjeseci, pa pamet o memlu ei! Jesi mi
prijatelj, unje, jesi mi brat, Antia, ali ako ete i unapredak
sa mnom, onda vam je ona druga marka i unapredak porez
na izum. Neu da se hvalim, niti da vas obeanjima

655
zableuujem, ali mogu mirne due rei, da e u mene biti
tajnih izuma ne samo za svu grebenu Krajinu, ve i za svu
Evropu. Ovo to rekoh vama, rei u i onoj dvanaestorici
apostola koji mi vjerni ostadoe, ne od ljubavi ve od straha
da ih, plaljive, na granici ne zaskoe.
unje se najednom nagnu nada stol mogao si pratiti
kako mu se kima izduuje kao zmija i kako plazi prema
Matanu, a Matan prema njemu dok mu se uho ne sljubi sa
unjinim ustima:
Onaj jeinac svaku slua apnu unje Jesi li ga
opazio?
Od prve odapnu Matan i da to dokae stade ga
opisivati ne osvrui se Igliast nos, pjegavo lice, koa
roava i zeleno-uta kao nesazreo duhan, izobani zubi puni
jeda od kojeg dopodne cijeli svijet, a popodne i zmije
ugibaju. Ali, unje moj, on ti se nas ne tie. To ti je
politiki. A meni se, roo, nije nosati s politikim ve samo
s mojom Dektivom, kriminalnom.
Kao da je osjetio da se o njemu ape, Igliasti nos sakri
lice novinama. I ba kad se Matan Drugi htjede okladiti sa
unjom o dvoguz vina da te novine imaju rupicu, nahrupi
mu u krmu otac sa svojim vjernim pajdaima imagom
Malim i Markom Skoimiem. Sva trojica bijahu
zajapurena, s korpama na trbuhu, i s uasom na licu uasnu
vijest donesoe: usred Beograda, usred Narodne skuptine
ubie Stipicu Radia, metra i nauitelja... i jo dvojicu
zastupnika narodnih slavna imena, prokleti bili... Kasnije se
ispostavilo da su Radia samo ranili.
Ubili pa ubili! Ne bi da nisu zaradili! Ako e dravu
po prstima, drava e tebe po glavi, i kvit posli bezono
e Matan Drugi i kriom namignu pridolicama.

656
 Ma to govori, ra te ne ubila! zarea ispod glasa
imaga Mali, ma zarea, to bi se reklo reda radi.
To je, brao, stvar politika, i nas se potenih
trgovaca ba nimalo ne tie. Njihov izum, njihov patent.
Igliasti nos spusti novine na stol, kimne suuesniki
Matanu Drugom, uzme kriglu piva pokretom koji se njemu
tako draesnim injae, ispi do kraja pa pogledom
gospodara opeta pridolice:
ovek vam lepo kae: dravu po prstu, ona tebe po
glavi. A vai poslanici obezobrazili, mnogo obezobrazili.
Hoe da vladaju, a ne umeju da vladaju. Misle da im je ovo
kojekakov beki i petanski parlamenat, pa baljezgaj ta ti
pade na pamet i ostale kojetarije. Jok, mre! Beogradski je
parlamenat pobedniki parlamenat, fini parlamenat
francuskoga tipa, i nema tu, br, da aka meku, besna e
da grizne, kuku-lele, pregrize tele! zadovoljan
objanjenjem a i tim to meu njima ostavlja Matana
Drugog, kojeg smatrae jednim od svojih, hitro ode onamo
gdje e danas vjerojatno biti potrebniji.
Ne proe ni pola sata a Mieva se krma to poslovno
i razonodno sastajalite svih zagrebakih krijumara i
galantara dupkom ispuni uzbuenim, ojaenim i
gnjevnim ljudima. Neki udarie u kuknjavu: Kad kolju
voe, i narod e zaklati!, drugi povikae: Branimo se,
ljudi! i stadoe iz korpe vaditi peroreze, navrtnjake, tilete,
britve od ljudi i one od bekina, mahati njima ponad glava i
vikati: Zakoljimo koljae dok nas ne pokolju! Zakoljimo
Puniu Raia! Nee mu ni vlas s glave, nije bez
kraljeve... Zakoljimo kralja! Trei opet predlagahu da se
pobuni i digne cijeli narod, da se dozovu galantari iz
Njemake, radnici iz Belgije, Francuske, iz svih rudnika i
topionica, da se pozovu u pomo Rusi, papa, Talijani i

657
Nijemci, poglavito Nijemci, koji ih u glavu poznaju i s
kojima tako lijepo posluju... I Kineze podviknu netko
i Kineze zovimo! ... Bijae tu prijedloga svakojakih i
svakovrsnih, ma nahom budalastih i djetinjastih, kakvi se
ve raaju u glavama miroljubiva ovjeka i naroda
ponienjima i zlostavljanjima stjerana u oaj, pa kad doe
stani-pani, ivot gubi svaku vrijednost osim jedne: u svoju
u smrt i tebe povui.
Jedino krmar Marko ne miljae na smrt, ve na krmu,
te bi svaki as istravao na vrata zvjerkajui plahim
oicama uz ulicu, niz ulicu, i svaki put olakano odahnuo
kad na njoj ne bi zasjala uniforma.
Daj ljudima piti! Potrkin glas nadjaa buku, koja
na spomen pia sama od sebe nekako jenja.
Matane moj kri ruke oajni krmar zaklinjem
te Bogom ivim i njegovom pregorkom mukom: izvedi ih,
upropastit e me! a onda zajauknu iz Muke Isusove
Kad toliku ine tetu u zelenu jo drvetu, to e istom tad
initi kada bude suho biti...
Daj ljudima piti! ponovi zapovjedniki Potrka, pa
nadoveza tie ... karmine su hrvatske. A i vama u, brao,
rije, dvije namah se graja stia Krv u se i strah na se!
Ne moe se akijom na topove, ni topom na Boga i
prokletstvo njegovo! Evo gle, i srca e vaa sveudilj vapiti
za slobodom, ali vrat e va sm od sebe u jaram ropski
hitati govori Gospodin. I svi vidimo da hita. Evo ne proe
ni deset godina otkad Be zamijeniste s Beogradom, a ve
hoete da Beograd razorite i da se pod okrilje bilo kojem
vragu uteknete. Netko spomenu i Kineze, lijepi ti ih avo
razroke odnio! Stoga vam kaem, ljudi, dok se ne razabere
to e ovdje biti i to e se zbiti, drmo se svog posla: krst

658
na se, korpe preda se, pa po ekoj i Njemakoj, izdaljeg se
bolje vidi!
Tako je! podrae ga najprije njegovi pobonici
imaga Mali i Marko Skoimi, a onda i svi njegovi ostali
redom.
Galantari-krijumari pogledae najprije svoga vou, pa
kad vidjee da i Matan Drugi zapljeska, ni njima drugo ne
preostade. Ovog puta svesvadljivo vino injae se
svepomirljivim.
Matan Drugi ne zapljeska ai zbog umna i
jedinospasavajueg prijedloga, ve zato to mu se starac
bijae saalio, teko saalio. Smanjio se i stanjio, u se uao,
nepostriene mu sjedine pale po zatiljku, odvojile se u
rijetke kovrljice i slijepljene u repie, brk mu se skorio i
sasuio poput slame, crne mu ibuljice osule nos,
podonjake i navoranu kou na sljepooicama, debele
nabubrjele modre ile ispreplele ute ruke, mrtvake. Boe
moj pomisli evo to ti je ivot i slinost ljudska! Na
to doe ljudina kojim si mogao planinu razbijati, na to
doe car galantarski i do juer stari jarac previti! Zar u i
sam tako? I tako brzo, duo alosna, tako brzo raanje sa
smru spojiti kao glavnjom krug vatreni?! I gle uda!
Netom starcu zapljeskae, one mu sitne i ve pomalo
vodnjikave oi mladim bijesom zaigrae, koa mu se nape i
zarumeni, pa se ak i oni znojem slijepljeni repii
razvlasae: u tili as starina se prometnu u ljudinu, u onog
negdanjeg Potrku, kojemu more do koljena, planina do
pupka. Zapljei mu, rode, da jo koji trenutak pozivi u
mladosti i radosti. Ma to odsad uinio, i najlue, podrat e
ga... jer tko zna kad ponovo klone, hoe li se ikad vie
pridii!

659
 A Potrka kao da je proitao sinovljevu misao, jo vie
ponaraste i ukruti se za ponovo zadobivenim kormilom i
outi kako kroz sve ile ponovo struji ona slatka, opojna i
niim nezamjenjiva naslada starjeinstva, struji kao to je
neko strujila u djeaku Potrki i nezaboravnom djedu
Kikau.
Sine Matane i Antia sine, nek se Boja vri! Smrt
ivot izaziva. Jedni Hrvati padaju, druge valja graditi, enite
se i mnoite se, kako ree Gospodin.
Prvi se podmjesti Antia:
I tako sam mislio Maruu Tugorovu uzeti o svetoj
Kati, ali kad ti kae, nek je i u pono!
A ti, suzo moja, prvene moj? to ti veli?
Svi ispitijivo zirnue na Matana: to li e rei taj koji
nikad ni na jednu oko ne baci niti koliko im je poznato
ikad prekorai praga javne kue, kao kakav dijevac
Boji? U brk e mu se nasmijati? Ali na zgranue sviju
Matan savi iju i obori oi kao akon pred biskupom:
Tvoja elja, meni zapovijed!
Svi vidjee kako se Potrka uhvati za srce, ni on to nije
oekivao.
U svemu sam te nasljedovao nastavi Matan Drugi
pa u i u tomu: koja prva ispod Kaiputa, moja je.
Osupnuti galantari gledaju as oca, as sina, pa roenim
oima ne mogu vjerovati. Tolike godine mislili: pas i
maka. Mislili: suparnici. Mislili: no i krv, a ovamo: nokat
i meso. Da su njihova djeca bar upola takva!
Ovako emo nastavi Matan Drugi uivajui u
zabuni svojih i ainih podanika, kao i onih neharnih
odmetnika, diiglavaca i diireponja to se ovdje zbog
hrvatske smrti brzo sabrae i jo bre na nju zaboravie

660
zbog nekakve aave enidbe tamo nekog grebenog
galantara.
Ti e, aa, sjesti uz vozaa, a ja, Antia i unje
otpozadi!
Uz kakva vozaa? u udu e Potrka.
Boe moj, uz taksi-vozaa, da uz koga!
S taksijem iz Zagreba u Imotski? graknue
desetorica odjednom.
I to je za ljude ravnoduno e Matan A to je
za ljude, to je i za Matana.
ovjek se jednom eni podra ga imaga Mali.
Bogemi, ovo e se jednom i malo odue pamtiti dometnu
unje, onako ispod daske.
Pamtit e se smjeka se Matan u sebi promatrajui
zauena, izduena i nijema galantarska lica dato nego
pamtiti... Sve to Matan ini, ini da se pamti, a i pamti se,
budalasti junii moji! Kad biste skupili sve pare to ih
rasuste po krmama i dernecima na proljeveno vino i
streskane ae mogli biste imati taksi i za se, i za korpu, i za
tap, i za kapu, za svako posebice. Ne pamte se razbijanja,
budalasti junii moji, mnogo ih je. Valja znati to se
pamti... des mozges, rekao bi vabo, des mozges!
Poslije podne trknu na potu, pa potaru Jakovu Gabri
iskiti brzojav: Jakove moj, sve uzdanje moje, iz ovog
brzojava trkom maloj Nui krmarovoj. Neka preksutra
popodne uva ovce odmah podno Kaiputa. Nek ih uva
sve dok ne doem, makar do ponoi. Neka sobom nijednu
drugu ne vodi, a ako koja obanica naie nek joj ni za ivu
glavu ne da stati izmeu sebe i Kaiputa. Ti za svaku
sigurnost potu zatvori i uz Nuu mi budi, da izvri kako
rekoh. Od mene ti jedna mjesena ne gine.

661
 Prekosutra oko podne, jo taksi pravo i ne skrenu s
glavne ceste na odvojak to ga preklanjske godine
napravie seljani o svom trudu i galantari o svom troku
kad li Matan otvori vrata i skiknu:
Stander mi ovdje!
Ieta paunski kooperan, raskopane jakete i bearski
podboen, pa sve stricka oima na Nuu koja se bijae
uplaila auta, pa s ceste odleprala u kamenjar ko
preplaena grlica, jarebiica. Eno ti je sad na kamenu,
ukipljena stoji i eka. Kuka jedna i sila neista
smjeka se veselo Matan gdje li pade, gdje li stade ni
dva pedlja od Kaiputa! Sluti prase s kojeg e mu duba aka
eljuda kronuti. Eto ti eljuda, prasence moje, grlice,
jarebice. I svejednako se paunei sasvim joj se primae. A
ona ukipljena, pokrivena trepavicama do opanka i s
prekrienim dlanovima nad ono pogrde eka ga edno, ma
ba edno.
Lagano joj se primaknu, prihvati je za bradu pa joj
palcem i kaiprstom podie glavu.
to tu stoji ko klin-orba! Ili moe bit mene eka?
A zato me eka?
Ne znam odapnu djevoje zirnuvi trenutak na nj
oicama boje nezaboravka, pa ih opet sklopi upkajui
napamet latice s cvjetka ivanice.
Zna, silo neista i vrae pakleni, zna ti dobro da
sam ve odavna na te oko bacio, i da te ovdje variak
eljuda eka, a od dobra eljuda dobro i vime i pruti pa
je pljesnu po stranjici; zna Matan udvarati i skladno i
sono.
U taj se as ugasi motor i nastade ona udna krka tiina
u kojoj se u pol dana uje kao drugdje u gluho doba. Matan
se poboja njenih rijei, pa doviknu ai, bratu i unji:

662
 Evo hljepi sirkova kruha kog mi gorka sudba
podmetnu pod sirnicu.
Cura li je, vila li je, u Krajini ljepe nije. Gdje si bila,
gdje uvojke svila, rosnom ruom gdje si lice mila... kad
se i o nevjesti radi u Potrki potajni avao ne miruje.
U Schnbrunu, gospeti, da gdje! presijee Matan
ain zanos Hajde! Vas trojica u auto, pa Miku na
mutuluk, i nek nekog po ovce poalje. Ja u s mojom silom
neistom preko brda popu da nas upie i napovijedi.
Nije hie, sine prigovori Potrka drimo se
obiaja starovikih.
Sve po tvom izumu, ako! Koju prvu sretne, dri je.
Ti sreo svoju, ja svoju! Ti sa svojom odmah popu, i ja sa
svojom. Tvoja Nua, moja Nua. Ti sa svojom odmah na
sud u Imotski, ja... E, nee! E nee, avle pakleni! Neu u
Imotski, ako, neu na silu neistu dvore prepisati. Ne
drem ja pred svojom Dektivom kano ti pred alomom.
to je moje to je moje, ni na Boga ne prepisujem. To ti je
moj izum-patent. A ti, Nuo, silo neista, da mi krinje u
dvore ne donosi i da mi te ourde oborenim nosa sve dok
ih zavazda ne zaklopi!
Nosat u, moj Matane!
Za vjenani dar poklanjam ti taj svoj izum-patent.
to mi poklanja? upita Nua.
To, da vazda nosi oi oborene. A to ti je i dar
ivotni!
Ba ti hvala, moj Matane potiho e Nua
prekriivi ruke ispod pupka.
Nema na emu odbi hvalu Matan stari je i sveti
obiaj da enik mladoj togod estita pokloni.

663
 SVETE TAJNE MATANOVE

S jedne strane da se, tono rije, vrsto najede i napije, s

druge da blagovremeno sprijei sva mogua protivudravna
dejstva, podnarednik, sada ve narednik Steva: puku o
rame, injel preko ramena, novopeenog kaplara Spasoja do
ramena, te ve zorom uoi dvostrukog vjenanja pade pred
nove dvore na Prpinoj Glavici. Sve lijepo i prijateljski
ispozdravlja liska zna tvrdo da vlada i meko da se vlada
pa povue Matana nastranu:
Burazeru, ovde ujdurme i kojeta da mi ne pravi,
narednika Stevu na zlo da ne tera! A vi to umete, majku
vam nabijem. Jes' video na ta nas malopre naterae!
Na to, bolan Stevo? iuava se Matan Drugi.
Na to, burazeru, da vas ko besne dukele po skuptini
seckamo! Sramota, br, sramota... Hrvata radi velika e
sramota na va narod da padne, da padne pred velim svetom
i Francuskom.
Zbog Hrvata?!
Jeste! Hrvata radi burazeru, radi onih vaih dukela
ta usred skuptine miran poslaniki svet mnogo izazivaju,
mnogo vreaju. Video si, mre, kako e i ovde zabiti seljak

664
na uvredu kamu da potegne, pa gde nee narodni poslanik
kad mu ceo narod u obraz gleda! Pa gde e obraz da mu
padne! Gde e da dozvoli besan ker da besni posred
skuptine, za brk da ga vue, u oi da pljuje? Da urnie na
javnom mestu vlasti ispred oi celoga sveta i Francuske?
Ko vrea narodnog poslanika, vrea narod i rui dravu. A
narodni poslanik ima da brani dravu, majku mu nabijem,
ima da puca u dukelu na licu javnoga mesta, da puca u
samoodbrani! Jasno ko deje dupe!
Zna li ti, jadan Stevo to ree? zabrinuto e
Matan Zna li ti da je kralj dolazio u Zagreb i da je
ranjenoga Radia ljubio u lice kano brata? A ti kraljeva
brata naziva dukelom! Moram te prijaviti, crni Stevo! A
kad te prijavim, bit e kuku-lele, da e te uti ceo svet i
Francuska.
Gde e prijatelja da prijavi! poboja se narednik
Steva, poboja se pa omeka.
Neu ako zaepi ui dok se na piru bude pucalo.
E, to ne moe! Ne moe! Zakon o bezbednosti
drave, burazeru... A narednik je Steva stub Zakona i
Drave. Ne moe stub da rui!
Onda u brzojavi komu znam, a ti se tamo pred
njim prpaj kako zna.
Natezae se dobra pola sata dok narednik Steva ne nae
salomonsko rjeenje:
Dobro, burazeru, neka se puca. Samo, bre, da se puca
tijano ko zuj zunzare, da ne uje ona dukela porunik u
Imotskom.
Jo ne doree, a mladost se ratrka po stajama i brdu, pa
iz slame, iz krapa i peina izvlai kremenjae i kapsulae,
nabijae i ostrugue:

665
 Pucaj, pali, moj livorvel mali,
dok te nisu odnili endari!
Sutradan po Matanovu i Antiinu bijelom vjenanju
stie crna vijest da je i Stipica Radi, metar i nauitelj,
podlegao ljutoj rani.
O toj e crnoj vijesti ve nekoliko trenutaka kasnije
guslar Mijo pjesmu iskititi:
Svi junaci nikom ponikoe
i junaku suzu zadrae,
zadrae ali srce plae.
Ma junaku nije do plakanja,
ve osvete sveta vojevanja.
Kad se trnci uz plea popee
i kroz kose nebu izgubile,
junaci se mahom povratile.
Prvi usta Potrka vitee,
pa junakom stade besiditi:
Sici, Aco, glave po Rvackoj
dok i tvojoj glavi reda doe,
a doi e ko to zora rana
rumenilom tminu razagnava.
Ne tugujmo, brao i junaci:
ovik gine a narod ostaje,
mrtav junak nove snage daje
ko uvelo lie rodnoj ili.
Mrtvim slava, a ivot ivima!
muenici to nam poruuju.
Stoga, brao, pijmo i pirujmo
sve u tuzi, kako dolikuje...
A to kako dolikuje sastojalo se u tomu da se bukara
naizmjence dizala sad u slavu hrvatskih muenika, sad za
dug ivot hrvatskih mladenaca. Jednolino ponavljanje

666
ubrzo prerasta u dosadu, te kao iz spuve cijedi iz ovjeka i
radost i tugu. Nit se komu jede niti pije. Redomice zapadoe
u ono bezvoljno mrtvilo to se javlja trenutak prije rasua
prezasiena drutvanca. Da podstakne opepeljenu vatru, ini
mi se ba unje podie bukaru i nazdravi treemu, nazdravi
Hrvatskoj. Kad se led probije, krene i on i rijeka. Ubrzo se
vrati svatovsko raspoloenje i zaredae zdravice svim ivim
i mrtvim, od devendjeda Prpe do djeda Kikaa, od don
Pavla i don Petra do Kikaeva kilje iz Zagvozda, Potrkina
alome i Matanova Dektive.
Druge veeri pirovanja upade meu svatove starac
antalo, koji duhom pobonosti bijae natkrilio i sama
pokojnog Copca pobonog, upade s krunicom napravljenom
od golema bobova zrnja, na koje bijae osobito ponosan.
Pirujete, bezumnici, a tri mrtvaca u kui! povika
glasom gnjevna Bojeg ovrhovoditelja.
Kakva tri mrtvaca?! protrnu Potrka, protrnue i
ostali svatovi, nikad se ne zna otkud e te jad zaskoiti,
pucnjava je velika oko kue, a ljudi vinati, pa moe i
nehotice i hotice.
Nu ubrzo se ispostavi da su tri mrtvaca braa Radii i
doktor uro Basariek, pa ljudi nekako olakano odahnue,
jer svaki u mati bijae ve vidio nekog svoga s olovom u
elu.
Bolan antalo, ne strai ovako ljude, zna da e svaki
na svog pomisliti...
Zar Radii nisu tvoji?! ustoboi se antalo
Njihova zar mrtva tjelesa nisu meu vama?!
Jesu, bolan antalo, jesu u srcu, ma nisu u kui.
Ako su u srcu, onda su i u kui neumoljivo e
antalo onda im je i lijes, evo, ovdje, na ovom stolu.

667
Stoga emo za upokoj njihovih svetih, djevianskih i
muenikih duica, osam dana krunicu moliti, kako je
molimo za svakog svog dragog pokojnika i ne ekajui
pristanka, spusti se na staru krinju, glasno se prekrsti i
prihvati se krunice:
U prvom otajstvu slavnom razmiljat emo..
I svi, koliko ih bijae, ostavie jelo i pie, te se pobono
pridruie molitvi. A kad starac antalo dovri krunicu,
koju po Gospinoj zapovijedi sroi sveti otac patrijarh, sveti
Dominik stade, po obiaju, nizati Oena do Oenaa: u
ast svetog Nikole Putnika, da nam sve nae putnike po
svijetu prati i zdrave kui vrati... u ast svetog Roka
kugomorca, da nas od bolesti kune izbavi... u ast svetog
Blaa grliara da nas ouva od svake bolesti grla... u ast
svetog Ante Padovanskog da nas izbavi od smrti naprasne i
nenadne... u ast svetog Jure zmajobodca, da hajducima
naim pripomogne turskog zmaja probosti (to bijae ostalo
od turskih vremena)... Potom zaredae Oenai za sve nae
drage umrle ukupno, po skupinama i pojedinano da
se zavri Oenaem, kojim se u ovom gladnom kamenjaru
oduvijek svaka dua molitva zavravala: Evo, izmoli' emo
Oina, Zdravamariju i Slavocu u ast nae Gospe Rozarice,
e da bi se usrdnim zagovorom svojim kod milog sinka
svoga udostojala isprositi i iz'oditi zdravlja nami i stoci
naoj.
Tri se dana pirovalo i osam za upokoj svetih duica
molilo. A kad proe pir i osmina, korpe na se, put poda se.
aa moj, brate moj i prijatelju unje zabrinu se
Matan Drugi neto mi se nebo namujsilo, sva je zgoda,
bit e grada teka. Ni kalpak te ne bi spasio, pa gdje e
mutap! Stoga, brao, noktom u ledinu, pa iz ove grebene
drave to te noge nose!

668
 A kud e, roo?! poeka se unje po zatiljku
Ba kad lijepo poesmo, da vrag odnese i izum i patent!
Nee valjda i Njemaku kremeniem i vajercagom!
Nema te grebene drave koju se ne moe neim po
neem! Nama i nije drave ruiti, ve od njenih podanika
koju paricu dignuti. A to moe od sviju osim od Grka i
Talijana, lijepi ti ih avao lisiave odnio! Naoi e ti i oko
ukrasti, a ti e tek sutradan saznati da su ti ga ukrali, to
tebi moe Grk i Talijan, to ti moe Nijemcu. Nijemac ti je
ovjek od reda i potenja nee te prevariti, pa budaletina i
ne pomilja da bi ti mogao njega. Nai e Matan i za nj
izum-patent i ne jedan!
Poslije duga razmiljanja i stari Potrka odobri sinov
prijedlog:
Kad nasmjeriste, hajdete. I u potenju koliko se
moe! I ja bih s vama da mi starost ne sie u noge a
kostobolja u ljuke i gnjate. Ja u malo po staraku, sa
imagom i Skoimiem, vrljuckati s korpom po Zagrebu.
Tko e to starcima, a bit e i gnjidu ara: nas malo, kupaca
podjednako.
I ta ti je dobra odobri mu Matan I tamo ima
stan u svojoj kui. Povedi sa sobom i ono moje sile neiste,
nek te pazi, nek te dvori, i ivi ko bubreg u loju.
Ima mene tko dvoriti samouvjereno e Potrka i s
dragou se sjeti svog prvog koraka u Zagrebu, svoje lude
Julike uspaljenice.
Izdvaralo se! dobaci s pakosnom nasladom
Potrkina Nua, kao da tom jednom jedinom osvetljivom
rijeju dobiva zadovoljtinu za sve njegove prevare, za sve
proklete enturae s kojima se izleavao po tom
pokvarenom svijetu, u kojem nita i nema osim enskih

669
pogrdusina, uspaljenica nezasitnih... svi ih dravni bikovi ne
bi zajazili.
Mui, silo neista zarea Potrka velike si mi
kole izuila, pa to ti je skubicirati aku vatre u starom
panju! I duan si mi ba esno skubicirala! zna on dobro
da je na sam spomen duana hvata mala snaga.
Tri dana potom Matan se Drugi nae u Zagrebu. Odmah
okupi sve svoje galantare-krijumare u krmi Marka Mia,
isprazni skrovite u bavi do posljednjeg kremenia i robu
porazdijeli ljudima:
Platit ete kad rasturite. A rasturite to bre, pa i uz
manje. U Njemaku nam je.
to e u Njemakoj vercati kad iz nje vercanu
robu donosi?! podrugnu se mali Jurica Garanov.
E, moj Jurica uzdahnu Matan teko meni s
tobom, a i tebi s pameu! Zna li onu o anelu to je
liicom puljkao more i pretakao ga u rupicu? to ini?
upita ga neki ter neki metar i nauitelj crkovni. Aneo mu
odgovori i ree: Puljkam more i kaem ti: prije u ga
svega u ovu rupicu ispuljkati, nego e ti proniknuti u tajnu
Presvetog Trojstva o kojoj glavu tare! Tako i ja tebi, moj
Jurica! Uzmi kaiicu pa puljkaj i pretai; vea ti korist
nego da te usrane modane ee o svete tajne Matanove!

670
 PSIKIKI TO, MILI MOJI, PSIKIKI

Poto rastri sve zalihe, vlastima skrovite, robe i izvadi

osam voznih karata do Mnchena sedmorica se
popimanie pod izlikom da se neto novca zbrdilo, pa to
e pod konac ljeta u tui svijet kad im je pod zimu nazad, a
ta tri mjeseca bila i ne bila i kad zaklapara eljezo o
eljezo, tek tada Matan Drugi stade ozbiljno razmiljati o
njemakim poslovima. Gdje li e? to li e? U njega izuma
ko na maki dlaka! A sad... da mu bar jedan na usranu
pamet padne. Samo upaljai i kremenii! to e s njima?
Kad ih proreeta na njemako reeto, nigdje zrna ita
sve sama otresina.
Do granice lako i buka vlaka ima ui, pa duu u se i
jezik za zube ali netom preoe granicu nasrnue kao ose
na kap vode za velike sue, pa ujedaj ljue od muha pred
kiu: Kazuj to emo! Kazuj... A to e im kazati? to i
Gluvonima Galinova andarima kad je upita za puke: av-
vrc-av!
Kazuj, Allaha ti, ne mui nas! navali Kopun.
Na spomen Allaha Matanu se raspukoe modani, i evo
ti gnjezdace, a u gnjezdacu zlaano pijevevo jaje.
Priskoi kovegu, u kojemu se uz ono neto rublja nalazilo i

671
tuce fesova to ih aa Potrka posla nekoj svojoj
Dokogasamtogasam, a on ga i ne upita zato ih zapravo
alje.
Nije izum akaj meku, ve sijevni pa zagrmi!
Dohvati fesove i dobaci svakom po jedan.
tomigaje to? izdrelji oi Kopun.
Fes!
Viu da je fes, al ne viu Turina.
Allaha mi, vidjet e ga i od njeg se poplaiti u
ogledalu smjeka se samopouzdano Matan: iz zlatnog se
pijetlova jajeta ve izlegla priica Nije ti vabo na
dronjo koji ronza i dok mater sisa: to ga razvodni,
majko! Daj naem vuku vola u pola cijene, opet e te
potvoriti da si ga zakinuo. vaba ga zacijeni trostruko, pa e
misliti da je vol od neke osobite vrste ili da su ti nepoznate
trne cijene, a nikad da si ga htio opeljuiti. Istina, vola ti
nee kupiti, ali o tebi e poteno misliti.
Koja ti korist od potenja! pobuni se mali Jurica
Garanov.
Velika, ako nabasa na pravoga, koji volu po
parocima godove broji. Samo, roo, ni s takvim ne moe
onako seljaki: tufbuf, i ini me, dragi, da ujem i, ve
fino zamotano i zlaanom vrpicom zavezano... psikiki,
brajo!
to ti je to psikiki?
Psikiki, mali moj, psikiki... to ti je ovako. Dok
sam ti prolih godina s aom po Njemakoj korpu nosao
nisam ti se jednom zaletio u Belgiju da vidim ono nae tuge
i nevolje po minama i visokim peima u Ligeu i
Seraingu: nadnicom se opanci kupuju a trgovinom dvori
grade. To zna i Kata Marjania Bekavca, to za muem

672
ode u Belgiju. Znate Katu, stjenica i imavica, suh krpelj,
ne puta dok se ne nadoji dok ne nabubri. Preklani se uhvati
i mene, pa dri', dr' dok mi ne utrapi neki turski ilim.
Vraga turski, jad tvorniki! Veli da su takvi ilimi utipak
za Njemaku, med i alva, brajo, jednopolac ko tropalac.
Mislim ja: ne upaj krpelja, glava e mu ostati pa to si
razumio! K vragu i dvjesta maraka, moe s njima i u vatru,
nije prvi put da ti u kui gore. Ma opet ovjeku ao, i
koricu kruha podigni sa zemlje, opui, poljubi i pojedi. Te
ja ilim na rame pa preko granice do prve krme u
Aachenu: dat u ga za dobar ruak, pa nek vrag nosi. Kako
sam tada po Njemakoj nosao fes, to od vraga, to od
potajne nade da u kojoj vabici lake zapeti za oko, nije
ala: crven fesi, mamo, crven fesi, joj mamice... U to u
krmu neki goljo, ni prst vii od pokojnog Keka; do njega
ena, ni leptiria arenija, ma pozamana leptiria, prstenje
joj tee od ruku. acam ja, onako psikiki: seoski gavani,
gradska im pamet nepoznata. Sjedoe za stol do mene, a u
meni se sam od sebe psikiki vrag probudi. Zaas mi se
ruka stade treskati, zaas suze niz obraze. Prstima suzu
pokrivam, a izmeu prstiju zirkam. Vidim, ena se
uzmuvala, zove konobara pa ga alje k meni: Mogu li vam
pomoi, gospodine? Ja kroz suze, ma glasno da i prstenli-
frau uje: Od Allaha ast i hvala, efendi-gospodaru, meni
vie pomoi nema. Imam sinia, zjenicu oka, sudbo kleta,
samo mu beki doktor moe na koniu ivot odrati. Tri
tisue maraka. Tko e sirotinji tri tisue! Sklopi mu oice, s
njim u gasulhanu, zovi gasala da gasul obredi, pa u turbe
to ti ga neko bogati i slavni djedovi podigoe. Onda e mi
jedan na profesor, uen ovjek: Ima tri molitvena ilima
to ti ostadoe od ukundjeda Raid-pae prizrenskoga! Ja
rekoh: to su ti ilimi, hadiluka ti! On ree, da veliku
vrijednost imaju, te me uputi na nekog grofa von Brauna u

673
Klnu, koji kupuje stare slavne stvari. Kupi mi dva i za
svaki dade po tisuu i sto maraka. Kupio bi i trei, da ne
skoi ena; nijedna vam ena za tuu suzu rupia nema
znam, lupe, da e to ovu moju prstenli-frau psikiki u
srce, pa nastavih I sad me taj grof alje u Pariz nekom
svom prijatelju. Otiao bih, emeran, i nakraj svijeta, da
jutros ne stie pismo od ene: ako nam sini za deset dana
ne bude u Beu, ni Allah mu ne pomoe. Dok ja u Pariz,
efendi-gospodaru, pa kui u Macedoniju, pa u Be...
Prstenli-frau koja je svaku rije suzno guckala, debele su
ene suzi mnogo sklonije, podie oi s mene na ilim do
mene, pa s muem: u-u-, u-u... I to da vam duim:
danas vam prstenli-frau klanja na molitvenom ilimu Raid-
pae prizrenskoga! Sa vabom se drukije ne moe ve
psikiki, psikiki, mili moji...
Vidi Matan i po utnji i po oima, da ih se izmiljena
pria dojmila, da je ba onako psikiki i kod njih upalila.
I to sada? Nije druge, valja za prvu zgodu negdje nabaviti
te proklete sagove.
I nabavi ih im se s bratom Antiom i prijateljem
unjom smjesti u oveoj sobi udovice Helge Strauss, koja
mu je neko s aom Potrkom, valjda da utedi ogrjev,
postelju dijelila.
Dajui svakom po sag ceketae veselo: Da vas vidim,
lisiii moji, da vas vidim kako ete vi to psikiki... da
vas vidim, da vam pozavidim...
A imade to vidjeti i na emu pozavidjeti kad treega
dana nae svu sedmoricu Kod zelenog vra. Svi se sabili
oko jednog stola, fesi nakrivili, pa udaraj po vinu i pivu
kao pravi pravovjerni sveci Prorokovi.
to radite, svih vam Allaha i Muhameda
predvodnika?!

674
 ekamo! odgovori Kopun u ime sviju.
Ma to ekate?!
Da unie prstenli-frau, pa da udarimo jednu
psikiki.
Korpu o rame, ilime preko ramena i za mnom mr!
krgutnu Matan zubima i vojnikim korakom poe
prema svomu stanu.
Otkljuavi vrata ugura Kopuna unutra:
Ulazi Kopune! Kad si kopun ionako, e damu da
mi izigrava, ili ima da te nema! rekao bi narednik Steva.
A vi ostali, poredajte mi se po stubitu i etvore oi
otvorite, da vidite kako se to psikiki radi.
Zatvori vrata i dohvati sag koji mu prvi doe pod ruku,
pa zazvoni. Kad Kopun otvori vrata, Matan se slomi u
kvadru:
Ljubim rukice, milostiva gospoo. Ja sam od
macedonske firme Matan & jaranen, o r i j e n t a l n e,
milostiva gospoa! pa se prodera na Kopuna, kojemu se
obrazi napuhnue od suzdravana smijeha Podrepino
Isusova magareta, ne guckaj mi smijeh, ve zini: Hvala!
Ne treba mi nita.
Kad Kopun kako-tako zinu, Matan nastavi:
Ja nita i ne nudim, milostiva gospoo, tek traim
sitnu prijateljsku uslugu. Naa ugledna macedonska firma
Matan & jaranen obavijetena je o vaoj ukusnosti i...
tra-la-la, da na koncu zavri pa vas najljubeznije molimo
da na sag nekoliko dana ostane prostrt u vaem
previsokom stanu, kako bi ga mogle zapaziti vae
presvijetle goe koje... tra-la-la.
Zatim se povue u stan poput jegulje i u svojoj sobi
razastre sag. Potom se obrati svojima:

675
 Tako se to radi, mili moji! Prostri joj stotinu
ljubeznih rijei, pa e i sag prostrijeti. A kad svrne za
desetak dana, ono se milostiva gospoa na sag navikla ko
Matia na lulu, pa je ni za zalogaja ne upa iz usta. To vam
se zove psikiki, mili moji...
A oni su to psikiki izvodili tako, da su milostive
gospoe redovito zvale u pomo susjede, a jednom i
policiju da napasnike izbaci.
Nije za vas psikiki jadno e Matan
Prihvatite se korpa kao i oevi vam, dok ne smislim neto
budalasto kad se na vama pametni navrtci i pod vlanom
kuinom sue.
Preostale sagove, u sve jadne i tune, sm rasproda, pa
se zaleti do Hamburga, jer bijae nauo da je tamo
galanterijska roba raznovrsnija a loija, pa zbog toga i
mnogo jeftinija ba skrojena po srcu galantarskom.
Lutajui tako po Hamburgu namjera ga namjeri na
blistave izloge gospodina Schwarza. Pusto prstenje,
narukvice, ogrlice, kutijice za puder i cigarete, sve od suha
zlata amerikanskog! A cijena... kao da je i nema. Izvanredna
roba galantarska, moe je svakoj budali pod zlatnu
proturiti. Moe jedanput ili dvaput, do tri puta Bog
pomae, a etvrti ni avao! A zato bi je pod zlatnu i iao
kad se i na takvoj moe poteno zaraditi! Nakupova je pun
ruksak. Taman htjede napustiti trgovinu kad li mu pristupi
sam glavom gospodin Schwarz dobar se kupac ale ne
isputa: Ako vas zanima i pravo zlato... uinit emo
cijenu.
Grebi trgovca kojeg svaka roba ne zanima! O, dobra
roba! Istina, tvornika, ali samo struno oko prepoznaje da
nije rukom raena. Cijena triput nia od zlatarske!

676
 Ljudi moji veselo e Matan svojima donesoh
vam neto galantarskih inuva, ali i robe zlatne, da se ni
biskupskog prstena ne stidi!
Odakle ti zlato? upita Jurica Garanov.
Mui, ne govori! Vrua roba, vrua od ugljena.
Donosi je s Istoka kapetan pravog engleskog broda. Kriom,
brao, samo kriom, ispod ruke i ispod ita, jer e
istonjaki vezovi i are u oko svakom tukcu, pa gdje nee
mojoj Dektivi kad je ve krijumarsku cestu sagradio, ne
moe se na aine prtine vraati, te lai i mai i njima i sebi
da duu bar obmanom zadovolji.
Pucketanje varnica u oima suboraca uvjeri ga, da je i
njihovoj izmuenoj dui laknulo nisu to grebeni sagovi,
ve pravo krijumarenje te e prijateljski:
Mili moji, ni ovo vam nee bez mraka i bez
psikikoga! Pola dana korpu nosajte i prodajite one
prdosije, a drugu polovicu korpu odloite, orijentalno zlato
u depove tajne, upicanite mi se u novo i isto ba kao da
ete na bojnom polju poginuti, pa zvrc na vrata. Kako mi
niste slatkorjeivi, ni njemakom dosta vini, udarite samo
dvije, tri rijei: Milostiva gospoo, naa uvaena
orijentalna firma Matan & jaranen ljupko vas moli, da
ovu narukvicu nosite desetak dana, eda bi je vae presvijetle
prijateljice vidjele! Tutni joj narukvicu i vrati se za deset
dana...
A ona e: Kakvu narukvicu! Nikakve potvrde, pa
kud e onda? nakeri se Kopun.
Nisu to nae okokradice i dvostrukokletci, ve
potene ene njemake. Velju, vrati se za desetak dana, a
njoj zlato za kosti priraslo.
Ubrzo se pokaza da je Matan u pravu. Istina, bijae
sluajeva da zlato ne priraste ni za kost ni za kou tomu

677
uglavnom bijae kriva oskudica u novcu ali ne bi
nijednog jedinog sluaja da bi neka povjereno utajila. Sve u
svemu psikiki je posao tekao dobro i donosio primjernu
zaradicu u sasvim stvarnom novcu, gotovo dvostruko veu
od galantarske korpe, koju su nosali vie zbog navike i
pokria nego iz nasune potrebe. Samo je Matan znao da tu
nije potrebno nikakvo pokrie, te mu stoga dua bijae
smuena i do raspea alosna.
Jedne noi oivi i ta alosna dua kad outi kako
posvemanju i pomalo svetu tiinu sitnih sati razbi
nemilosrdna zvonjava u stanu estite udovice Helge Strauss.
Jo prije nego tri mrke sjene s desnicom u depu i s
baterijom u ljevici nahrupie u njihovu sobu, Matan
Drugi skoi iz postelje i zaklikta kao to bi odvaan ovjek
kliknuo dragu mrtvacu, koji usred alopojke sasvim mirno
ustaje s odra i pomalo zaueno, pomalo prijekorno pita
to vam je, ljudi? Gdjeno prestadosmo piti?
O sunce moje... moja Dektiva... evo mi te napokon!
Matanovo iskreno oduevljenje ne ostavi ba nikakva
dojma na Dektivu, koji turo zatrai putnice, odobrenje
boravka i trgovake dozvole. Kad sve papire nae u
najboljem zdravlju, izvadi iz depa i svoj papiri:
Imamo nalog za premetainu!
Premei, sunce moje ogrijano, premei moja Dektiva,
crkoh ekajui na to...
Poslovinom njemakom cjepidlaarskom savjesnou
stadoe sustavno premetati stvaricu po stvaricu stavljajui
ponovno svaku na svoje mjesto. Prevrnue tako korpe i
kovege, ormare i none ormarie, kao lijenici iskucae
ekiiem sve zidove. Nita. Nu kad odigoe strunjau na
Matanovoj postelji, Dektiva samo bljesnu oicama pa ih
pobjedniki upitno zaustavi na Matanu. Matan se smeteno

678
osmijehnu, kao dijete ulovljeno u krai bombona: Ja
mislio da su to moje pekule! Smeteno zatrepta oima na
Antiu i unju, kao da e mu od njih doi pomo i spasenje:
To mi je od pokojne majke, Turkinje! Je li tako,
brao? upita hrvatski, pa prie svojoj Dektivi, povjerljivo
ga odvue u kut i prui mu nekakav papiri popraen
pokornikim aptom.
Dektiva as gleda papir, as pogledava zlatne narukvice,
pod strunjaom, na kraju vrati papir Matanu promrmljavi
neto kao: Oprostite, zabunili smo se..., dade glavom
znak ostaloj dvojici, pa ode.
ava' ti radost odnio, im li si ga opet zableuio?!
sa zavidnim e udivljenjem unje.
Mui, unje, sveca ti Muhameda i Alije, pot me
krvav obli! Da vi ne kimnuste, ni ovo me ne bi spasilo
pritom izvue list papira sav iaran nekom udnom arom
To vam je zapis hode zvornikoga to ga sroi pradjedu
Kikau za ozdravljenje kobile Cvitke, a ja svojoj Dektivi
rekoh: Ovo ti je sveta potvrda da je zlato miraz majke mi
Turkinje, a ne nekakva krijumarena roba.
I on ti uzvjerava? sumnjiavo e unje.
Vraga ne bi! Jesi li vidio kako paljivo ita, kao da
mu je turski roeni. Psikiki to, mili moji. Prije e vam
moja Dektiva crknuti nego priznati da neto ne zna
objasni mu Matan.
I kao da vie nemaju jedan drugome to rei, ponovo se
spremie na poinak. Matan ugasi svijeu, tmina kvrcnu
unju po mozgu i ovaj poskoi na postelji:
Majku mu nabijem, da mi je znati tko te izdade, tko
ti ovo zlo za vrat... Ovako bi mu, ko piletu... Um!

679
 Matan ponovo upali svijeu, primae se unji i
podmetnu mu vlastiti vrat:
Zavrni, moj unje, taj sam!
Umjesto da mu zavrne vratom i unje i Antia stadoe
se preneraeno krstiti:
Ujmoca i Sina...
Krstili se, ne krstili, ista vam se kaa pui... Kaem
vam, ljudi, ne mogu bez svoje Dektive, pa propni i raspni!
Ne znate vi to su muke ive, niti znate niti moete znati
kad nikad ne bijaste pas lisiar.
Ti kao bi?! podsmijehnu mu se brat Antia. Matan
preskoi preko alca pa nastavi:
Zamislite, brao, psa lisiara, ma zamislite ga onako
mlada, sjajne dlake, ruiasta jezika, hitra i skokovita, sad
e preko Biokova... a ono o kratak lanac privezan, i jo ga
opor lisica opetava, keve i podrugljivo zube kesi...
Nisi ti, bolan, pas nego lisica uskoi unje A,
svetoga mi unje, jo ne viu lisice koja bi poeljela da se
pas s lanca otrgne!
E, moj unje suutno e Matan moe stotinu
godina poivjeti, ma nijedne Boje nee razumjeti! ava'
te, mahnita odnio, zar je ovjek smrdljiva lisica a ne slika i
prilika Stvoriteljeva?! Pa e ti Bogu i ivini istim arinom
rep mjeriti? Nije li i na Gospodin Isuskrst pustio s lanca
bijesne pse i vukove, sve zvijeri i svu gamad pustio i
dopustio im da ga lovaju i ulove, izbiuju, trnovom krunom
okrune i na kri razapnu? Zar za njim nije itala i iala
sva policija svijeta i njegova Dektiva, kao i za mnom
moja?! Zar je nije mogao smesti i zaustaviti? Mogao je. A
on ju je s lanca pustio. Zato? Zato to je Bog i ovjek
jedno, a smrdljiva ivina drugo: ona ti se sklanja i od lovca

680
i od grabeljivca, a mi i usnulu medvjedu dlaice ispod nosa
upkamo! Zato? Pitaj vraga, ali tako je! Kao to je tako da
mi Imoani ne obijamo ovu grebenu kuglu zemaljsku zbog
kruha i trbuha... ima tu, brao, i dubljega pakla... I kao to
Bog izaziva avla da mu moe potom glavu pritisnuti, tako
i ja, slika i prilika Boja moram drakati svoju Dektivu... e
da bih kasnije mogao u sva zvona slaviti.
Pa opet... nasuprot tom javnom slavlju, negdje duboko u
njemu napuhivali su se i izduivali sve vei mjehuri sve
gue kae stida i sramote. Puf-pljaf! Na sreu, nitko ne u
to: puf-pljaf, kao to nitko osim njega sama ni ne nasluti, da
ovdje ne bi ni lisica ni lisiara, ni lovca ni lovine, da svojoj
Dektivi nije pokazao nikakav neumjestan hodin zapis, ve
sasvim umjestan raun gospodina Schwarza, da je sav taj,
toboe, krijumarski posao pred zakonom ist kao suza, ili
kako bi rekao narednik Steva jasan k deje dupe!
Ne moe se ovako, ne moe se ovako lano i
naopako... aptao je budan i stenjao u snu.
I tko zna dokle bi se izjedao, da ve ujutro ne stie
pismo od oca Potrke:
Dragi sine,
Bogu hvala, mi smo... od Boga i od srca svoga... Eto,
glavinjam s korpom po Zagrebu vie da na starost
zaboravim, nego... Pouj, milo moje, to ti htjedoh rei: nije
starost toliko tvrdoglava koliko je po tom razvikana, niti se
mlaima opire iz prkosa i jala na mladost i mladu pamet,
ve, eto, zakukuljila se i zamumuljila u se i u svoje, pa
kako se ovdje veli Gradi kotec kak ti otec! Nisam ja,
sine, ni protiv tebe, ni protiv tvoje pameti, protiv napretka
kojim kroi i ivota ovjeanskoga... Napredan si, sine, a
napredak... Moe biti da upoelu nisam ba svaku razumio,
ma kad sad u miru sve zbrojim i odbijem, ne mogu da ti

681
raun ne potpiem. I nije zbog para, vrag ti pare, ma opet:
koliko ih ima toliko u oima drugih valja... ve zbog
kilje iz Zagvozda. Ja mislio da sam sa svojom alomom i
inim buzdovanima triput djeda prepiao, i da me nitko nee
prepiati, a ti nas obojicu ne triput ve sedamdeset i sedam
puta... ast ti svaka! Mi se bodi s ono kukavelji, prosjake i
udijske, a ti sa svojom Dektivom, sa svom policijom
svijeta! E, to je nosanje, sine, to je napredak! Nego, kad
smo ve tu i o tom, pade mi na um da se i sm prije
nego se preselim iz ove emerne doline suza da se, velju,
i sm malice s policijom pobodem... Stoga, sine, kad
nasmjeri kui, ponesider i aki dva tri ruksaia od onih
stvari, ako e ti poteno platiti...
Matan doita pismo, triput ga poljubi, triput poskoi pa
se zapraaka kao riba vraena u vodu.
I Antia se ganu nad oevim pismom, te odlui da i sm
obraduje au ruksakom upaljaa i kremenia, i to na dar a
ne na prodaju. Dogodi se, da se vojnik ili ga drob
zabolio, ili dosada izjedala, ili mu se naprosto etkalo
udalji od kauraule i nae na njihovoj stazi. unje ga prvi
spazi, pa dade petama vjetra, ni zrno ga uhvatilo ne bi.
Iznenaen Antia postupi spontano kao iskusan kapetan
kojemu brod ranie: odbaci teret i nagna u mrak s
preplaenom nonom zvjerkom. Matan dohvati bratov
odbaeni ruksak i po borovim iglicama tihano se skotrlja u
nekakav procjep kojega priroda sazda bez ikakva smisla
osim da njemu bude pri ruci. Buka koraka i skrena granja
koju proizvodie dvojica bjegunaca sasvim prigui ionako
lagaan um kotrljanja, tako da straar bijae uvjeren da
treega nije ni bilo. Dvaput zapuca u tamnu i neodredivu
umu, odnekud se javie i drugi straari, pa i oni pripucae.
Ali koje to zrno zrak probi a da se rupa za njim odmah ne
zatvori!

682
 Kad sutradan Matan s oba ruksaka u Zagreb, Antia se
uvelike obradova i odmah isprui ruku za svojom
imovinom.
ic! icnu Matan i lagano ga opukne po prstima.
Pa to je moj ruksak, brate roeni...
Ne sjeam se da si ikakav ruksak ovdje donio. A ovaj
sam ja, braco, na granici zaplijenio! pa sva tri prodade
ocu Potrki po ve uobiajenoj cijeni: marku na dobit, marku
na pamet. Izum-patent-rizik! I psikiki, mili moji,
psikiki...
Zadovoljan to je brata namagario a ljutit to i unje u
tom bespravno uiva, cijelim je putem do Splita tro
modane kako da i unji napakosti.
unje prijatelju, ko brate roeni, hajd' u tri pruta i
barilo vina, da e me moja splitska Dektiva do kue
besplatno dovesti, i to u autiu luksuznomu!
Kad se okladie, povue ustranu brata Antiu pa e
poslije ukanja glasno:
Vi pomalo autobusom i ekajte me... moda doem
veeras, a moda i sutra...
Netom se autobus zaprdelja, Matan se, zamiljeno i
pomalo preplaeno uzvrzma po obali zirkajui paljivo u
svako lice dok na kraju ne prepozna svoju nepoznatu
Dektivu. Kako je ne bi prepoznao kad je pljunuta svakoj!
Sad se jo vie uzvrpolji i stade jo napadnije zvjerkati oko
sebe. Napokon se odlui, zaustavi jednog pa drugog
prolaznika s kojim apui izmjeni nekolike tajnovitih
rijei. Poto tako obreda nekolicinu, prie i svojoj Dektivi,
koji ga je izdaleka pratio okom i suzdranim korakom.
Kremenja, mome? upita ga Matan aptom.

683
 Po to komad? odmah e Dektiva oponaajui
poslovna ovjeka.
Nema ti u mene, brajo, na komade razoarano e
Matan i ve mu lea okrenu.
Dektiva ga vrsto zgrabi za rame maka je maka i
kad se s maiima igra. A onda bojei se da ne postane
Matanu sumnjiv, prometnu stisak u prijateljsko tapanje:
Ne bjeim ja ni od veeg posla. A koliko toga ima?
Koliko hoe? Hoe oku, hoe torbu, hoe mau
kremenja...
Dektiva bi ga najradije zagrlio i poljubio kad se tim ne
bi odao. Ovako se samo eka iza uha:
Pa... ako cijena ne bude preotra...
Ne brini, brajo, bit e za te ko za brata roenoga!
A gdje ti je roba?
Na sigurnom, brajo, mozak ne ei.
Mogu li je vidjeti?
Zar izgledam tako kao da prodajem maka u vrei?!
uvrijedi se Matan Je li ja tebe pitam za pare?!
Hajde, hajde, burazeru, neemo oko toga
pomirljivo e Dektiva Ve ako e me odvesti do robe,
vodi...
Sutra! prekinu ga Matan.
Zato sutra?
Zato to do sutra nema autobusa za Imotski.
A tamo je to? Hehe... Tko e dati promuurne
Imoane... ve htjede udariti u bubnje i talambase, a
onda se kao neeg sjeti Zna to? Ako nema autobusa
ima taksi!

684
 Znam, brajo, da ima, samo ti ne zna da ja nemam
para.
Imam ja, pa k vragu tava i jaja! Nego, zna kako je,
kod pogaanja e i ti malo spustiti... Hajdemo! Samo da
skoknem kui po pare...
Naoe taksi, pa kroz kamenjar, zagrljeni ko dva ratna
druga. Usput obredae sve krme nauljene uza cestu.
Matan veselo jede i pije, a Dektiva plaa i u sebi krgue
zubima dok se izvana smijucka i Matana nuka ne smije u
njemu ni trunka sumnjiavosti probuditi: lovina je i odvie
velika da bi mu kroz nesmotrene prste promakla.
Negdje o zdravomariji obasjae reflektori nove dvore
Matanove. Matan izmijeni s bratom znaajan pogled, pa e
glasno:
Iznesi der, brajo, onu maetinu, kupac mi izgori od
nestrpljenja!
Netom Antia iznese mau sumrak ve bijae dan
zamutio kao para hladno okno Dektiva ustuknu korak
natrag i mai se revolvera:
U ime zakona, ruke u vis i elom o zid!
Ne moe se akom na olovo. A kako je u taj as i unje
izvirio iz kue, i on im se pridrui.
Stoje tako dlanovima i elom priljubljeni o zid, sluaju
iza sebe vrljanje majih koraka, potom udarac noge o
vreu, pregrien jauk koji se stopi sa zveketom rasuta
kamenja. A onda iknu bijes i sve materine od ovoga
svijeta, a poneka i s drugoga. Neto triput fijuknu kroza
zrak, a Matan, Antia i unje osjetie kako ih redomice
ignu munja iza uha pa udari o rame; nije trebalo biti
osobito uman da prepozna drku revolvera.
Sve u vas pobiti, majku vam spianu i usranu..

685
 Bit e ti premalo naboja da sve svjedoke pobije
zna Matan ako se i ne osvre, da je auto primamilo cijelo
selo.
Majku ti banditsku... Matan po sjeni osjeti kako se
Dektivina ruka jo jednom podie s tekim revolverom i ve
se htjede malo uzeti da izbjegne izravnu udarcu kad se
preko svega preli glasurina:
Stan, poekaj, od Doboja Mujo, i mi konja za trku
imamo. To dre Bilurica kvocin, ljudeskara i od srca
kavgadija, to ima skrivena oruja da bi etu mogao
naoruati. Samo da mu krv na oi ne padne... moli se u
sebi Matan. Ali, jao... pade! Rezak se prasak odbi od glatka
zida, a Matan u zvonak zveket Dektivina revolvera o
poploano dvorite. Naglo se okrenu i odahnu: blijed poput
krpe, ali ne ranjen, stajae njegova Dektiva uzdignutih ruku.
Ubijmo ga! Zatucimo ga... ali to ne vie Bilurica,
nego onaj goljavi Bakalari, kojemu se ubrzo pridrui jo
desetak krvoednih glasova, gomila se pokrenu i stade se
maji pribliavati suavajui krug.
Samo asak veselo e Matan Nije meni to
emo zbog ovog govna, koje nije ni politiko, u tamu i
tamnicu, ve sam se sa unjom okladio o tri pruta i barilo
vina, pa tko e to slistiti ako nas sliste!
Bijae to snaan razlog, i gomila se zaustavi. Matan
iskoristi trenutak, brzo se sagne, dohvati odbaeni revolver i
turnu ga svojoj Dektivi u dep apnuvi:
Ako ti je mila glava, ne vadi ga, ve duu u se i
nokat u ledinu!
Kao da se s povratkom oruja vratila i sigurnost,
Dektiva se ispravi i nadme, pa istiha podmuklo zarea:
Platit e mi za ove kremenie!

686
 Moja Dektiva osmijehnu se Matan suuesniki
naklono ja drumom, ti umom! Tko i spomenu
kremenie? Ja o kremenju moja Dektiva, o kremenju! I
evo ti ga puna maa! Tovari i nosi dabe! Ako nabavi
togod dobro kaljena ognjila i suha truda, da ne kaem
gube, moe tri ivota vatru iskresivati. Onda u onoj
nenaravnoj tiini kao da unaprijed u svu strahotnu buku
zaas odgoene oluje, hitro ugura u auto vozaa i svoju
ojaenu Dektivu Magla, dok ne pukne nebo! a kad
auto poskoi i probi se kroz zaskoenu gomilu, Matan
odahnu i alostivo promrsi u runjava prsa ... jer ako
pukne, pue i ti, moja luckasta Dektiva! A kud bih ja bez
tebe i psikiki i onako?! Svoji smo, zar ne? Poslovni ljudi
a ne marva politika!

687
 VALJA SVAKOG RAZUMJETI

Poslije Dektivina sramotna odlaska nit dooe andari

niti sudski pozivi bojalo se prevareno pae da novom
sramotom staru ne oblie no stoga doe tetka Vrtirepka,
doe bez pisma i bez javke.
Stade taksi do Kikaevih dvora u kojima stanovahu
samo Vrtirepkina braa, Markica, i Tomia, s potomstvom
ocu Copcu pobonom i majci Mili korinici ve se
odavna kosti pomijeae i slijepie s kostima Kikaevim, a
Podlivoguz, vian selenju, kad mu ena preminu obilaae
zetove mukih potomaka nije imao i ostavi kosti kod
najmlaeg zeta, na Dobranjama.
Vrtirepka izie iz auta drhtavih koljena i trepavica.
utei da se ono teko prikupljenih snaga ponovo rastura,
osloni se o hladnjak auta, pa stade promatrati dvore to joj
tolikim dragim mladost zainie i to je, eto, nagnae da
zauvijek napusti goulden Kaliforniju te da s njima,
dotrajalim, i sama dotraje. Djeca su je odgovarala,
odgovarala je i ve poenjena unuad, kojima stari kraj
ne bi drugo do tamo neka turska Indija nit ih elja vue,
nit im srce plae. A njoj prepue. I to je pusta kua u
Kaliforniji, okruena cvjetnim vrtom, naikana svim

688
moguim spravama i pomagalima prema ovim golim
dvorima Kikaevim, razjedenim od kisela mirisa ovaca, od
reska vonja brabonjaka i galebine, to plantae naranaa
prema ovoj drai i kupini! O djeco, moja, ovdje se ivi a
tamo se tek nada u ivot! Gdje ti je korijenje tu si i ti, i
nikad nee prosoiti ako se ponovo na svoj korijen ne
navrne. Ona se, eto, navrnula, i sad joj se ini da svih tih
pustih amerikih godina zapravo i ne bi, da je nakon kratka
i muna sna nastavila ivjeti ondje i onakva kad bijae
usnula ta sva joj se krv pod koom uzsvrbjela kao i u
negdanje Vrtirepke. U sjeanju joj oivjee braa i sestre
onakvim kakvim ih je i ostavila: sitna djeurlija, musava i
spiana, u prljavim kosama od utice. Hoe li ih poznati?
Hoe li je prepoznati?
Iz Kikaevih dvora izie staro i mlado, nova a opet ista
ona spiana i musava djeurlija u kama od utice.
Poredali se pred kunim vratima i zirkaju vie na auto i
vozaa nego na nju, zirkaju, znatieljno i ispitljivo, ali nit
govore niti zbore, ekaju da stranac prvi Boga nazove i
poee se gdje ga svrbi. Vrtirepka paljivo i napregnuto
promatra starca po starca. Nijednoga ne moe prepoznati.
Boe mili, koji li je od njih moj Potrka?!
Dolazak auta zaas okupi cijeli komiluk. Ljudi pitaju
Copeve i okom i aptom: Koji su ovi? Vrag e znati?
Upitaj! Ako ti se jezik zaplie, ja u! Netko i upita, ali
Vrtrepka sveudilj stajae nijema, ekae da je prepoznaju.
Onda gore s brijega, s Prpine glavice, od nekakvih tamo
palaa koje se ne bi stidjele ni da su u goulden
Kaliforniji sie ljudina sijeda i proelava tjemena, a ona
outi kako joj srce o rebra bolno udari.
Potrka moj!
Vrtirepko moja!

689
 Izgovorie u jedan glas, izgrlie se i izljubie, i sa
suzama ustanovie da se prepoznae samo po oima koje
jedine zadrae onaj pusti i neko nepresuni sjaj mladosti.
Ljubei je u smeurane obraze i steui joj kotunjave ruke
Potrkin pogled skliznu niz spljotene, uvele grudi i okrznu
objeene beivotne stranjice: Bogo mili... to uini od
moje Vrtirepke!
uvi da je to Vrtirepka i vidjevi goleme kone
kovege mjedom okovane, Copevo se potomstvo brzo
dosjeti da je to njihova a ne Potrkina sestra i tetka, te je iz
Potrkina naruja iupae jednostavno kao mlijeni zub,
stadoe je sliniti i baliti uz uur stotina mljackavih rijei
koje joj se razlijevahu uhom isto onako ljigavo i sluzavo
kao zabaljeni blagoslovi prosjaka od nevolje. Pa ipak joj
bijae milo od svojih je.
Jo se ne bijae sa svima pravo ni ispozdravljala oni
koji naioe prvi prilijepie se o svilene haljine amerikanske
kao o svete moi, pa ih ive glave ne putaju kad se nad
svom tom koristoljubivom zaslinjenom njenou razli
poput grmljavine duboki Potrkin glas:
Koliko dolara donese?
Vrtirepka se sledi, bezumnom rukom proe kroz sijedu
kosu, osmijehnu se i smeteno i ustraeno, a onda se sjeti
onih divotnih dana uzajamna povjerenja, te bi sigurna da je
ni sada nee izdati.
Deset tisua.
O,ooo... otegnu Potrka Triput vie no to je
dovoljno da se pasja tenad o te na smrt pokolje.
O da vidi jada i nevolje kad svi u jedan glas osue na
Potrku drvlje i kamenje, kad se braa stadoe kleti svim
ivim i mrtvim da bi je ko suzu na dlanu nosili da se i gola

690
vratila, kad nevjeste udarie prsa razgaljati i mlijekom
proklinjati Potrku do u deveto koljeno...
On se samo ali, on se samo ali... smiruje ih
smetena Vrtirepka.
Ne alim se, zoro moga dana, ne alim se. Ve...
dajder mi sav novac na ruke!
A kad mu ona i opet puna pouzdanja mjesearski
posluno doda lakiranu torbicu, desetci se ruku Copeva
potomstva uzdigoe poput sjekira, a neki se i prave sjekire
maie.
Ti ono, Markica, imade sedmoro djece Potrkin je
mir jai i od sjekire Ki ti Anica ima tri sina i etiri
keri, Pilip dva sina i...
Ne znam to hoe, rodijae prekinu ga Markica
ali ako mi odvjetke broji, onda imam sedmoro djece i
dvadeset i devetoro unuadi, da zna s kim ti se nosati. Brat
mi Tomia...
Poslije viestruka zbrajanja i prebrojavanja napokon
stanovito ustanovie da ivih Copevih potomaka ima
ukupno, na broj i zbroj ravno stotinu i dvadeset.
Potrka skupi obrve, pusti da galantarski mozak uini
svoje, pa objavi:
Na svakoga mu doe po osamdeset i devet dolara
amerikanskih. Prilazite jedan po jedan! A oni kojih nema,
neka mi glavom dou na Prpinu Glavicu!
Daj djeje kunim starjeinama pobuni se
Markica, kojemu se pridruie sva braa i sestre.
Ja sam ovdje djelitelj, i hou da mi svaki svojom
glavom doe po krvarinu neumoljivo e Potrka, baci oko
na Vrtirepku koja nijemo promatrae kako se tope dolari
kao da i nisu njezini, i slua Potrkin zajedljivi glas koji kao

691
da dopire iz daljine, iz daleke, iz dubine, iz grobne.
Hajde da vas vidim! Tko li e je sada golu pod krov uzeti!
Kad od sto glasa glasa uti ne bi, prie Vrtirepki i
njeno joj ovi ruku oko skupljenih i uvelih ramena:
Hajdemo, Vrtirepko, hajdemo, zoro moga dana. Ima
Potrka jo sobu i kuhinju u starim dvorima. Tamo e mi
stanovati sama k gospoa, a jesti e s nama.
E nee! skoi Matan Drugi, a od toga glasa ledeni
marci ne samo uz Vrtirepkina i Potrkina, ve uz lea
cijeloga sela.
Ma to nee, krvi ti Isusove! sav zelen protisnu
Potrka gledajui s uasom kako izmeu njega i sina tako
iznenada pue jaz sve do pakla, jaz za koji je bio siguran da
nikada nee puknuti.
U opoj tiini, u kojoj bi se i zuj muhe uo nije, ovo,
ljudi, mala stvar Matan uzvrati ocu potiho, gotovo
nemarno:
Nee u stare dvore Potrkine!
Ma to nee... zelena pjena obigra Potrkine zube,
a on sam bojovno iskorai pred sina.
Ne budalai, bolan aa umorno e Matan, pa
prihvati Vrtirepku za uvelu miicu Stari bi blento s
tobom ko s koludricom u smrdljivu eliju! Ti e, tetko, u
nove dvore Matanove, kano kneginjica. Cijeli ti je kat na
volju... a za te u sklepati i zahod amerikanski.
Poslije sve te lude strke i zbrke, nalik runu snu,
Vrtirepki prvi put zaigra nepatvoren smijeak oko usana, a
Potrkinu u potisnu neto kao suza.
Dok su se na razoaranje sela, koje se potajice i krvi
nadalo, zagrljeni uspinjali uz Prpinu glavicu, razdragan

692
Matan jedva da i dahom prekidae slaano i besmisleno
brbljanje:
Tako ti je to, ako, akane... valja svakoga
razumjeti. I krpelja! Da se ne pripije o kravlju, reci po dui,
to bi ono bilo od njega! I obada na ljuku! 1 muhu na
skorupu! Nije nevolja gonjala samo Kikaa po primorju i
Hercegovini, niti gonja sve nas po bojem svijetu. Napuni
Biokovo ovcama i kozama, vuk e ti opet sutra na vrsnicu,
preksutra na Vran-planinu. Valja i vuka razumjeti, i ono to
ga ganja. A to ga to ganja? Neto! A to je to neto,
ako?! Glad nije a moda je i jae od gladi... Eto, i ti ima
kuu u Zagrebu i depove pune novaca, ima i sinove da te
mogu kano bana uzdrati, pa opet... korpu o rame, vucaraj
se po svijetu, varakaj nasitno, bodi se sa alomom i
Gaonom, a sad se kani i s mojom Dektivom pobosti! I tebe
valja razumjeti. Valja razumjeti i staroga Potpraila s
Arana, po godinama je u centimetar s tobom, a die svaku
buu na dvadeset koraka. Jednom je u Zagrebu die i na
trideset, k tomu pri izbijanju jo i posrnu. Ne mogoh
odoljeti da mu ne zapljeem. A on ti odbi hvalu ko pijanac
vodu: Eto pade tute na buu, morala je negdje pasti! U toj
skromnosti bi vie gizdavosti nego da i sm sebi zapljeska.
Kaem, ima svakakvih stvorenja... Eno ti Tome Mate
Grgina! On ti se, tetko, jo momiem zaljubio u kamen
ee nego pae u koicu. upa ti polugom kamen iz
kamena ko zdrav zub iz kosirice, pa klei komade velike
kano stolove. Klei ekiem i zubaom, nek se sjaju, sjajniji
od mramora. I to uini od tog pustog kamenja? Svinjk!
Svinjac? Jest svinjac ili svinjak, kako hoe. Eno ti mu ga i
sad ponad kue a da u njem nikad krmei papak ne zastruga
gdje e prosjak krmka isprosjaiti! Drag momak
zabavan, ne moe ga pustiti da istrune. Skupismo neto
novaca i ljetos ga povedosmo u Njemaku. Jedne nedjelje

693
svratismo u Ulm. Kad ugleda ulmsku katedralu, kad je
ugleda, muko crna i slavna, ravno na nju i ne d se od nje
ko ni muha od stakla, ve zuji li, zuji: O, svih ti avala
Isukrstovih, o je je nainilo, o je je sloilo i sastavilo...
Hajdemo gore! Kad mi gore, meni pune gae, ni sa sred
zvonika ne mogu ti kroz otvor pogledati. A moj ti Toma
ruke na guzicu, pa kroz otvor kao preko kunog praga, i eto
ga na istaci, na vijencu, drmusa se na njem da mu vrstou
provjeri, saginje se, podviruje i sve vriti od udivljenja: O,
svih ti avala Isukrstovih, o je isklesalo o je uinilo, o je
sastavilo i sljubilo... Hajdemo gore! I stade se poput
vjeverice uzvirati uz toranj s vanjske strane. Dolje nastade
strka i uzbuna, doletjee vatrogasci s ljestvama, ali gdje e
uz grahovu vrije na nebo! Ode Toma... valjat e mu bar tri
mise za duu platiti. Ne znam koliko sam stajao tako
skamenjen, k od zmije zaarana ptica, stajao i ostao
oekujui s uasom krik i sunovrat, kad evo ti Tome, ueta,
brate, ueta k na sijelo, pa sve dlan o dlan otresa: ... a je
ga ugladilo, a je ga sastavilo, a je ga izrezalo i zarezalo, a je
sljubilo, ni vlas meu sastave... Jesi li mogao poginuti!
prekorih ga. On samo kljocnu zubima i zacvokota
vilicama: Mui, svih ti avala Isukrstovih! Gdje e kamen
na me, gdje na brata! Metni mi ga gdje ti ptica, on vazda
moj a njegov! Kad je tako rekoh ne moe niti
njega izdati! I eno vam ostade u Ulmu, klee nadgrobne
spomenike. Stoga i kaem, valja svako stvorenje razumjeti,
pa gdje nee tetku iz Amerike, gdje joj nee pola dvora
dati! Cijele, tetko... i jo u ti sklepati zahod amerikanski!

694
 PO UZVIENOJ KRALJEVOJ VOLJI DOK
VRAG NE ODNESE I TEBE I NJEGA

Poetkom veljae narednik Steva okupi narod pred

Mikovu krmu i obznani mu uzvienu volju kralja
ujedinitelja:
... i zdravo lepo kaza kralj: Narednie Stevo, majku
mu nabijem, mrdanja nema! Ko mrdne, majku mu nabijem,
ima rep u zube da mu sabije! Ko zucne da je Hrvat, ima
smesta da ga apsi, narednie Stevo! Ko ti bilo gde u nos
dune i pod nosom hrvatskom zastavicom mane, bilo gde,
narednice Stevo, na svadbi, na derneku, u litiji, ili trobojku
na kapu da priije ili njom akire da podvee, ima da ga
apsi, u apsanu sprovede, u apsani bubrege da mu odbije,
i crne i bele, narednie Stevo! I popu da mi apsi ako je na
svetiteljskom barjaku ime hrvatsko ubeleeno. Sem toga...
ako se pevaju svetiteljske pesme protivudravne: Rajska
devo, kraljice Hrvata... i sline zadevice, ima da mi popu u
apsu zadevi, muda da mu recne, i popi, i pojcu, i pevaljki.
Ko se apenju opre, ima k dukelu da ga strelja na mestu
lica, i o tom sreskom izvetaj da sastavi i podnese u roku
od tri dana. Sem toga... na sumnjiavu derneku smesta da
naredi: U rasaps! Ako se narod smesta ne raspe i ne

695
rasturi, ima u nj da puca k u besnu kukinu kopilad!
Tako kralj kaza naredniku Stevi, a narednik Steva e vama
da kae: Paorski kerovi, ima da volete kralja i otadbinu!
e da vole ili e narednik Steva da puca! Sem toga, takvo
je nareenje. Sem toga, narednik je Steva mogao da ti
nareenje i ne saopti, da ga prenebregne i da naslepo puca.
Ali kako, br, da puca a oveku da ne kae?! E, stoga ti,
burazeru, narednik Steva lepo kae ta e da ini, a ti ga,
mre, ne teraj i da uini! Nije da vas nipodatavam, ali paor
je paor, a andarm andarm. Vi ete da radite, mi emo da
vladamo, a svi emo lepo da jedemo i pijemo, i da
zapevamo kralju i otadbini. Jedan kralj, jedna drava, i to
ima, majku mu nabijem, da ne bidne i jedan narod, srpski,
jugoslovenski, kako k vole, hrvatski ne more da bidne! A i
ta e vam, br, ime, glavno je da dupe nabije...
Te se veeri u novim dvorima Matanovim skupilo pustih
ljudi kao u svatovima. Svatovi jesu, ma svatovstva nema, ni
gange, ni gusala, ni smijeh se djeji ne uje. Kud e, to
e, sedam ti alosti Gospe alosne, sve e nas pobiti k
zeeve na polju bez jazbine. Kau, imotski je zatvor prepun,
a splitski ko ipak. Bolja memla od olova netko se
gorko tjei Bar je glava na ramenu! Grebi glavu kad
joj bubrege odbije! pljucnu ustranu Skoimi. Trei ree
ovo, etvrti ono, svatko poneto, crno i alosno, dok se
Potrka i don Petrove ne sjeti: Nema okrutnije vlasti od
vlasti onih nad kojima se dugo i surovo vladalo! Zaredae
prie o sili ovdje, o krvi ondje. Svatko uo, nitko vidio. Kad
svaki odjada svoju jadikovku i odbugari bugariju, a ene
ve udarile u priguene naricaljke, Matan Drugi skoi sa
stolca pa se gotovo prodera:
to ste se uzmrcali, svi vam vrazi na guzicu suze
ronili! Cmoljite ko Cigani i zavlaite prst pod omu za koju
jo nisu ni posijali konoplju. Naprstak pameti u glavu! A ja

696
vam kaem, svaka sila za vremena, pa i ova! Duu u se,
korpu na se, put poda se, pa u eku i Njemaku dok se ne
razgali!
Ja u u Belgiju! javi se iz prikrajka Miura
Vlasteluin, koji netom doe iz vojske, a njemu se pridrui
jo nekoliko vrnjaka.
Kud koji, mili moji mahnu Matan kao da ve lete
ovdje za nas vie ni kruha ni opstanka.
Zar emo zbilja na sve strane kano divlje zvijeri,
nebeske i zemaljske?! uzdahnu stari Puzalo.
Kau upadne Antina da e svima koji budu
hodili po selima i vikali: ivio kralj! davati po dvije
vree kukuruza... moe biti da bi se i tako moglo preivjeti!
Pas ti mater pasju, ivi ti tako, kopilane i pae
kurvanjsko zajapuri se unuk Matana Bilina.
Ne kaem ja, nego eto...
Ne proe ni deset dana, a zapadni se dio Krajine
isprazni kao raskren mravinjak. Nekoliko jo uvijek
upornih prosjakih obitelji, sastavljenih uglavnom od
vremenije eljadi, zametnue se torbama pa na put Boji
prosjaci su sveti i Turinu i andaru. Torbari uprtie
ruksake cica i beza, dimita i telamadone, pa krenue na put
pokuarski po srijemskim i slavonskim selima i salaima.
Potrkini i Matanovi galantari preskoie granicu i zaas se
razmilie po svoj Srednjoj Evropi. Neki ostadoe u zemlji,
pa se rasue po gradovima i varoima: nas okrto, kupaca
obilato, bit e ara, samo se u politiku ne petljaj i zataji
sebe ko Petar Isukrsta. Ponajvei dio mladih ljudi onih
koji ne imaahu dovoljno novaca ili strahovahu da s tom
vrajom korpom ne bi umjeli kako valja pouzdae se u
svoje snane miice, pa se otputie u rudnike i topionice
njemake, belgijske i francuske.

697
 Matan Drugi, brat mu Antia i prijatelj unje i opet se
smjestie u prostranoj podstanarskoj sobi udovice Helge
Strauss u Mnchenu. Ali to vie ne bijae ona svijetla i
vesela soba, ve kao da se u nju kriom uselio mrak i pala
teka, zaguljiva vlaga, vlaga raspadanja, plijesni i
ustajalosti. I taj mrak i ustajali zapah grobnice kao da se i o
njih prilijepio. Niti posao od ruke, niti zalogaj sa slinom,
ve suho vai i na hladno pui. Omrznue na sve i jedan na
drugoga. Ode ak dotle da se Matan grstio i od same
pomisli na svoju Dektivu. Zlo se pie, dobra biti nee
zapjevui Antia Kua kleta, valja trkom iz nje. Bjei
sablji kad te puka nee, kupuj konja kad te mazga zbaci...
Sloie novi do novia, preselie u Stuttgart i kupie suh
dvosobni stani.
Ma ni tu pravog veselja ne bi. A onda, licem na Veliki
petak, nestade Antia, nestade kao da u zemlju propade.
Valjalo bi javiti policiji. Ne tri pod rudo bez nevolje, ne
mri vraga gdje ne treba. Moda se srepio s kakvom
kukom, moda hoe kakav posli na vlastitu ruku, moda...
Kad na uskrnji utorak, eto ti ga.
Ubij me prostenja kao djeai ulovljen na tuoj
vinji ubij me jer sam zakletvu prekrio. Nisam mogao
vie izdrati. Na samu pomisao da ne smijem kui dok sila
ne mine, a dotle mogu proi i godine... bjee mi kao da se
crknuta maka u meni raspada. Ubij me, brate, ali ne mogoh
bez nje!
Bez crknute make? pogleda ga Matan kao to se
suludasto gleda.
Eno ti je pred vratima, a ti to hoe!
Pred vratima naoe Antiinu enu Maruu, uplaenu i
skutrenu kao grumen odbaena stida.

698
 Ulazi unutra, silo neista, i kuu redi nimalo e
ljubezno Matan, pa se na isti nain obrati bratu A ti,
mekoputnie, kaputa ne svlai, jer iz iste stope ibamo za
Nizozemsku! Tamo ti je bolje i jeftinije robe nego u
Hamburgu, a ima i drugih razloga.
Pusti me asak, da nevoljnici togod u kljun
donesem. Njemaki ni beknuti, poginut e mi od glada!
Ma kud od glada, tele zaljubljeno podrugnu se
Matan, izvue aku maraka i metnu je na stol ispred
ustravljene Marue Ovo ti govori k i apostoli... svim
jezicima, silo neista!
Potom na brzinu iskiti svojoj Dektivi pisamce, u kojemu
javlja da e Matan & Kameraden, sve bez putnice, iz
Rotterdama prenijeti neodreenu koliinu dragulja i
zlatnine. Prijei e granicu trinaestoga u mjesecu i to
izmeu Brachta i Kaldenkirchena. Zato ba kod Hladne
crkve? Zato, moja Dektiva, da ti od nje i od mene uz
kimu marci i mrzlaci... i jo se potpisao: Anonimus.
Kad se najavljene noi kroz poplavno podruje Maasa ili
Meuse (po naku Muze) s kupovinom sretno probie, Matan
uputi Antiu i unju s robom prema Krefeldu i Dsseldorfu,
a sam se uzeta uz granicu u potrazi za svojom Dektivom.
Kad ga napokon pronae, osmijehnu se zadovoljno: I
Gospodin ree: Ja sam onaj kojega traite! Uspostavivi
tako veze sa svojom Dektivom, opet se u nj vrati onaj veliki
i veseli ivot progonjene zvjerke, ali ne plaljiva zeca, ve
bezobrazne lisice to se naomeila ba na loveve kokoi,
pa e gladna pokraj stotinu zejih logova, da lovcu kroz
samu koko provue. Opet je svoj na svomu, na ratitu
policijskomu. Nije njemu na istom stolcu sjediti ni isti zrak
udisati, ve kao da otpade od Ciganke: od grada do grada,
od zemlje do zemlje, preko svih granica pazei da svojoj

699
Dektivi ostavi jasan trag i svje miris svog opanka. O
radosti! Bilo bi je jo i vie da ga malo pomalo i poesto ne
zae probadati sve gora misao na kuu: kad e lijepi vrag
odnijeti kralja i otadbinu, da se zavjeta oslobodi i domu
vrati, da se s mirom oprui uza svoju Nuu dok joj vrazi
meso ne omeckaju. Netom bi douo da je koji krajinik
granicu preskoio, ne bi mu se teko za njim zamuiti
makar do Belgije, do Francuske, da uje to mu pismo
donijeti ne moe. ut e jad i kukavicu, sve gore od
gorega, u Krajini najemernije: to se po svijetu ne razmili,
sve ti je tuno cvili suanj Vladimire u tamnici cara
bugarskoga jadikuje stari Popivalo sa Sviba, pa
nadovezuje ako je Austrija bila tamnica, ovo je klanica;
udo Boje da narod ne poludi, da ne zakolje i sebe i
muitelja A i ono to se razmili, zakopa se u belgijske i
francuske rudnike, u jame dublje od najdublje tamnice:
sunca ne vidi, zraka ne sre, u o zub tare i pamet
posuvraa: on e u ustae, on e u komuniste, on e u
svakog vraga da sotonu s vrata skine!
U razum, ljudi! Nisu to dva zrna krupe, ve tua k
orasi! Uzalud zvonjava dok ne doe vjetar od sunca da nebo
razgali! Nije to slinava moja Dektiva, pa se malo poigraj
make i mia, ve vojna sila i ordija, arkanela ti Mijovila
bojovnika! Ne pletite se, glave ete pogubiti.
Ali, gluhu itaj i slijepu zubljom put osvjetljavaj! E pa
kad ne uju i ne vide, svatko sebi kom opanci, kom
obojci.
Proe godina, proe druga, i trea se meu kutnjake
zavue, ali oluja ne prolazi, ni uha vjetra od sunca, ve se
sve modriji oblaci nadvijaju, posebice nad Liku i Krajinu. I
nisu samo jauci iz tamnice i batine batinake ve i
andarske puke praskaju po dernecima i procesijama i na

700
samom euharistijskom kongresu u Omiu. Ba ko to
zaprijeti narednik Steva: ima da puca u gomilu ko u
besnu kukinu kopilad. Gomila velika, ne moe
promaiti. Pa opet, to je gomila vea, vea je i mogunost
da ivu glavu iznese. Bjei u grad!
Ded ti, aa napisa Potrki, koji bi se, otkad
Vrtirepka doe, samo na mjesec dva godinje zalijetao u
Split ili u Zagreb, da malo pronosa korpu iz unutranje
potrebe ded ti, ako, pod ruku svoju i moju silu neistu,
tetku Vrtirepku i bracu Iviu, sestre se ionako poudae, pa
mi se sklonite u Zagreb, u zavjetrinu, da te kostobolna
vraja krka bura ne propue i ne otpue...
Knjigu sam ti arovitu primio i svaku razumio
otpisa Potrka i odavna bih ti u pranioku koljena grijao
da ne bi Vrtirepke. Ni ut! veli ona Dooh u stari
kraj jednom zavazda i zavazda otpisah Ameriku! Nije
Zagreb Amerika velim ja ve kua pokraj kue! Ona
e na to: Ali nije moja kua! Moja je samo ova, samo ovo
kamenje, samo ovaj gaj, ovaj lug i ova dubrava, samo ovi
jutarnji slavuji, podnevni cvrci i noni popci, samo ovaj
vrijesak i mjeseina. Potrka moj, razumi me: sve je
Amerika to nije ovo; svugdje ti se manta a ovdje bistri,
svugdje pijano tetura a ovdje ivi... a ja sam poela ivjeti
gdje sam neko stala. Za tebe su odavna istrunule kosti don
Pavlove i Kikaeve, pukara Zele i djeda Divca... a ja im jo
glas ujem, jo ih za tople ruke hvatam... Jest mi tijelo
staro, jesu ile modre, jesu dojke svele, ali... u sebi sam jo
uvijek Vrtirepka, ona ista Vrtirepka iz ljivika i ispod
trnovae... I ponaala se tako, kao da nije ono to jest ve
ono to je eljela da bude. Drubovala je uglavnom s
mlaarijom. S njima sijelila i kukuruz komuala, smijala se
i pjevala oi joj bijahu are i glas zvonkiji nego i u
jedne mladice. Srkala je ivot ko i Stipina unjagin vino: iz

701
dive, iz bigunca. Onda, prolog petka... pade joj napamet
da obere onaj vjeni bus kovilja, to po Bojoj ili vrajoj
raste navrh Jastrebova kuka. Zna i sm kakav je taj vraji
kuk, zvonik li je, kula li je. E nee! obrecnuh se na nju
jedva sam se i djeakom na nj uzvirao! Ona me kao
poslua. Ja na to i zaboravih zabavljen oko savijanja
murvovih dga. Najednom me onako iznebuha zla misao
ap! za srce. Ajme meni, majko moja i anele moj
straanine! Tri na kuk! Sape nema, zla ti slutnja jo i vie
koljena podrezuje. Kad pod kuk, ono ona, suza moja i zora
moga dana... u busu vrijeska, kano grlica slomljena vrata.
Lei tako na leima, u mirisu rascvjetala vrijeska oko nje
zuje pele sa strukom onog prokletog kovilja u stisnutoj
aici, oiju modrih i sjajnih, zauenih oiju iznenaene
djevojice... Pokopasmo je u novi grob Kikaev. Danas sam
se dogovorio s Ivanom image Maloga, da mi ono ljetine
pobere, a prekosutra emo, akobogda, kud smo naumili, kud
nas i ti pismeno svjetova. Bogu hvala i tamo kuu imamo,
neemo u tuoj zepsti...
Matan bi Drugi radije vidio Zagreb nego Boga. Ali
zavjet je zavjet, i povratka nema dok se ne ispuni, dok lijepi
avao ne odnese kralja i otadbinu, tueg kralja i tuu
otadbinu!
Jedne veeri po veeri, poe brat Antia onako izdaleka,
sve kole naokolo, dok ne svede na pravo:
Kako bi bilo, kad ve kui ne moemo, da ovo
maraka ovdje u togod pametno uloimo? Pare moe
pohariti i izgubiti, moe i lupe, a kuu ako ti i srui,
temelji e ostati. Je zemlja njemaka, ma kua je nainska.
Matan zakilji na nj podrugljivo, pa tko zna ve po koji
put napuni au arkim rajnskim vinom:

702
 Uzdravlje! A ja se cijelu bogovetnu veer pitam:
otkud odjednom takva carska veera, da ni Srbiguzici
poveerka ne bi trebalo? A ono togod kuice, a? I nije po
tvojoj, ve po eninoj pameti?
Marua se pokri trepavicama i obori glavu, postien
Antia vrat zasuka i stade trljati neusvrbljen nos, kao da e
mu od svrbea izgorjeti:
Valja koji put i budalasto ensko posluati
promuca na kraju.
A ti sluaj i kupuj, mene druge mre more. Ako ti to
novca uzmanjka, stojim ti, i ti e meni stati u Zagrebu.
Matan samo u svojoj zemlji kuu gradi... osim ovo stania
od nevolje.
Od duge li tuine, od tjeskobna li oekivanja, od jauka li
za zemljom i zaviajem, od ega li... od tih pustih godina
Matan Drugi posivi do neprepoznatljivosti. Kao da se onaj
nekadanji arki ar pepelom osu, pa sad tinja i tinja, sve
sivlji, sve turobniji. Pod pepelom, eto, sivi i ivotari.
Posivio posao i zarade, posivjelo psikiki i bjeanje pred
Dektivom. Zapravo to i ne bi bjeanje, ve plaenje
motikom nasjeene glistine. Sve je manje granica, sve je
manje robe, i sve se vie njegovih galantara od njega odvre
kao neko od ae, i na svoju ruku potrebno nabavlja, kao
neko Keko u aloma...
I to potraja mjesecima. To tmurno, dotueno, bezvoljno.
Kad, jedne veeri, sav usplahiren i izbezumljen doleti
unje, pa iz neba u rebra:
Ajme meni, majko moja, ajme meni, ajme nama...
Hitler preuze vlast i dade andarima da nas sa svih sedam
sakramenata sakramentaju! Kud u, jade, na koju li stranu?!
U materinu! zarea Matan vie gadljivo nego
srdito.

703
 Bog nam pamet kua predano e Antia Moja
ga nee razoarati. I tko je pametan za mnom! U Belgiju, U
Francusku, u Amerike...
U Belgiju, u Francusku, u Amerike... izbelji se
Matan, to bijae oit znak da se trgnuo iz viemjesene
bolesne bezvoljnosti U materinu! Antikrist, kae? A ja
vam kaem: Slavite ga, avoli nijedni, slavite ga jer
napokon doe vrijeme da se i umala u guzicu badne! Heil
Hitler! Trideset u mu misa za zdravlje platiti to e i moju
oglistinjavljenu Dektivu u guzicu badnuti. A kad je badne,
da vidi kako toj ljigavoj glistini, naoigled, stotinu vujih
nogu izrasta! I podbrusi pete, Matane, bit e trke oko Krke,
a, boge mi, i oko Rajne! Onda se smrknu pa nadoveza
turobno Samo da mi je kui skoknuti. Ali ne moe,
zakletva je zakletva, dok vrag ne odnese onog prokletog
ofrancanog krvnika!
A odnese ga naredne jeseni u francuskom gradu
Marseillessu. Dok su svi pretresali sve one krupne i sitne
pojedinosti spletene oko ubojstva kralja ubojice, iji i otac
kraljevstvo ubojstvom zadobi, dotle je Matan samo etkao i
pjevuio U francuskom gradu Marseillessu... izgovarajui
Marseille kako pie i dajui posebno turoban i pomalo
nosni prizvuk onom dvostrukom el i nadodanom
dvostrukom es. U francuskom gradu Marse-il-le-ssu...
doimalo se i tuno i eznutljivo, kao poetni i jedini
sauvani stih neke davnanje i sasvim zaboravljene balade,
koja pjeva tko zna o emu tajnovitu i neuvenu...
to se vie primicao granici, to je balada bivala sve
manje turobna i sve se vie prometala u veselu romancu. A
kako i ne bi kad pune etiri godine vezan zakletvom
nije smio outjeti krv zemlje pod kamenom ni toplinu
vlastite ene u postelji! Ej, Nuo, silo neista, mora da ti je

704
silna pauina po njoj pala. Dii mi je, duo vjenana i avle
pakleni, avolskog e rata biti! I gdje e ti, skvrenice moja,
gdje e ti stati sve ovo to se etiri godine u juncu skupljalo
i nakupilo...
O veselja! O radosti! kliktae s druge strane unje
o slobode hrvatske! Vidjet ete kad udare izbori i volja
narodna...
Luk i voda! to e ti devedeset i dva posto glasova u
Krajini naspram osam posto bajuneta! to e ti zastavice-
krpice kad puka i novac ostadoe u istoj aci! to e ti
volja narodna kad se volja ucmekana kralja povukodlaila
pa divlja neodgovornije nego to je za ivota divljala!
Povampireni andari osveuju krv kralja-ubojice, osveuju
je na cijelom hrvatskom narodu.
Praen crnim vjeticama na leima crnih gavrana crni
vjetar zaurla nad svom Krajinom. Dani onijemie, a gluho
doba progovori svim jaucima. Strah, strah i strah... I ne zna
se u komu je vei: u onima pokraj kojih i ne pogledavi ih
prooe, ili u onima kojima batinama i kundacima sve kosti
prebrojie ili im vreicama pijeska odbie utrobu i
bubrege... Mi umemo da vladamo! Jeste, ba lepo
umete... U Krstaticama ustrijelie dvije ene u procesiji,
samo zato to su molile lizui iza svetiteljskog barjaka s
utkanom narodnom trobojnicom. U Glavini iz zasjede u
mrkloj noi ustrijelie omladince Breia i Adiju, a kad im
se pet tisua krajinika slijee na sprovod, pedeset andara
postavi strojnice po ulicama Imotskoga, na Vinjanima...
Ajmo Hitleru! Ajmo Staljinu! Ajmo crnom vragu,
kad ve nosi nas da i njih odnese! usplaminja Biluina
Jurkin i bijele mu se oi zakrvavie.
Tamo emo gdje smo i bili mirno e Matan,
pokupi svoje i sjede na vlak. Netremice zagledan u korpu na

705
drvenoj polici treeg razreda i opet je sve do granice
pjevuio neku novu u nedopjevanosti dopjevanu baladu:
Ova zemlja, Mate,
ova zemlja, moj Matane,
ova zemlja razgovora nema.. .

706
 MOJ FHRER I MOJA DEKTIVA

Netom vlak probi austrijsko-njemaku granicu, Matan

lijeno ustade, na silu zijevnu, na silu se protegnu i usiljeno
stade skidati korpu s prtljanika.
Silazimo, momci!
Jel' to dubi na glavi?! podrugnu se Antia Do
Stuttgarta bi se mogla kuja triput pokucati i triput oteniti.
Kaem li ja da ne bi! mirno e Matan Nu vrag
je u tomu to ne silazimo u Stuttgartu ve u Rosenheimu.
Da nisi kupio ono kuerine, mogli bismo ovaj sirotinjski
posli obaviti i tamo. Ovako nam je ovdje. A moe biti da
je i bolje: seosko se zvono najdalje uje veselo namignu,
pa otro strignu okom na bratovu enu Maruu, koju je
Antia kao jalovicu uvijek za sobom vukao Ti e,
nevjesto, do Stuttgarta. Evo ti vozna karta. uvaj nam stan i
oekuj nas potkraj mjeseca.
Ma to emo u ovom grebenom varou u koji nikad
ne zakorai potena galantarska noga! prosvjedova
Kopun.
Vidjet e se, ut e se... do Berlina e se uti nae
malo aneosko zvono iz Rosenheima! zagonetno e

707
Matan, pa stade polagano mjerkati Antiu i unju, Kopuna,
Stipinu Bakria i Juricu Garanova Ba ste mi kako valja,
i naoko i onako. I to je potrebno imate svi osim malog
Jurice Garanova. Dr' natakni ovo! izvue iz depa zlatni
vjenani prsten i dobaci ga zableuenom Jurici.
to e mi vitica, neba ti! Nee me valjda silom
oeniti?!
Dri i mui!
Sioe u Rosenheimu i pet est dana lunjaju po varoicu
s kitnjastom korpom na trbuhu, s likom kapom na glavi.
Sedme veeri zavapi Stipina Bakri:
Izvedi nas odavde, o Mojsije, potopismo se u Moru
crljenom! Ni elji kupilo, a papire stoput prevrnulo!
Danas vie dektive u komiluku nego prije u Mnchenu.
Vie se ne moe ni popiati bez Hitlerove dektive!
Nije to, rodijae ljutito se obrecnu Matan nije
to Hitlerova ve moja Dektiva! Nek mi se mnoi, nek mi
cvjeta i to obilnije plod donosi!
Ne moe ga ni podii koliki je bezobrazno e
Stipina.
Umjesto da se razbijesni, Matan savi ruke oko koljena
pa prasnu u neobuzdan smijeh.
Nije ovo za smijanje, ve za plakanje dobaci
Kopun.
Kako se ne bih smijao, plaa ti Judina, kako se ne bih
smijao kad vas gledam ovako, k pokislu pilad, a znam ja, a
znate i vi da se bez moje pameti nikad ne biste osuili i
nikad, o orave kokoi, ne biste apnuli ni zrno ita kad,
evo, po cijeloj hrpi gazite, a zrna ne vidite!
Ma gdje ti je hrpa, vrajoj materi dlake iz guzice
upkao! razljuti se Stipina.

708
 Sutra e je i slijepac vidjeti smijucka se Matan
sutra kad mnchenske glaveine dou zbor zborovati.
Doim dou i pogledaju arovitu gomilu, to e im prvo
zapeti za oko? areno perje slijepih kokoiju! A to e
uiniti slijepe kokoi? Nita! Sve e to umjesto njih njihov
pijevac koji se, bolan, razumije u psikiko i razne druge
stvari...
Slegli se kukasti barjaci, uzleprali se kukasti orlovi,
kukasti narod kukasti trg prekrio, pa iz kukastih srca kukasti
Heil... izvikuje. Tri kukaste mnchenske glaveine dre
kukaste govore, sve kole naokolo pa na mala vrata:
kukastom je Voi ljuta sila od njihova zlata.
Naprijed mr! apnu Matan svojima, podie
ispruenu desnicu a glasurina mu cijeli trg potrese Heil
Hitler!
Heil! prolomi se iz tisua grla.
est galantara s okienim korpama na trbuhu, kao est
bubnjara iz davnanjih ratova, otrim vojnikim korakom
zastupae preko slobodna prostora prema sveanoj
govornici, zastupae na zbunjenost naroda, na uznemirenost
glaveina i dektive koja ih je okruivala i zaskoena
zbunjenim se oima pitala: to da se radi? I u tom to
da se radi? galantari prioe glaveinama i vojniki
caknue petama. Matan iskorai do same govornice i
uzmahne rukom:
Heil Hitler!
Heil Hitler! uzvrati mlako glava glaveina, pa ga
sumnjiavo mjernu to hoe, strance?
Jesmo stranci ponosno e Matan a vi domai,
ma opet nisam siguran tko je zahvalniji i privreniji
Fhreru. Vama dade rad, red i sigurnost. I pravo je, njegovi

709
ste! Ali nas, koji u svojoj zemlji ni sirkova kruha nemamo,
nas mesom nahrani!
Glaveine, zbunjeni ovakvim nainom miljenja, ne
umjedoe odgovoriti, te mu mudrom utnjom odobrie i
neodobrie, a on nastavi:
Dobar otac on nama, harna djeca mi njemu. On nama
dar, mi njemu uzdarje. Nisu u nas okovani koveii, pa
odvoji kakvu sitnicu, kakvu ogrlicu ili narukvicu, nee se ni
vidjeti... Ako nemamo zlata, imamo srca, pa to svoje srce sa
svim svojim blagom poklanjamo zvom Fhreru skidajui
viticu Matan se estoko utinu za prst da lake istisne suzu.
Je li ono lupe proplaka? Je, svih mi Isukrsta
apnu unje Proplaimo i mi!
Prolomi se pusti pljesak, pusta vika, pusti Heil...,
puste suze oblie narod njemaki. Zakljocae fotoaparati,
zazujae filmske kamere, uzvrckae se asna pera
novinarska, a glaveine ispruie svoje fine, odnjegovane
ruke i galantare vlastoruno izvedoe na sveano zakienu
govornicu pokazujui ih cijelom puku njemakom kao
najsvjetliji primjer i uzor. Gradonaelnik ih pozva na
veeru, na koju se po Matanovoj uputi bacie poput
gladnih vukova, nek se jo bolje vidi da nisu od obilja ve
od zuba otrgnuli. Matan bi ponekad preko punih usta svojoj
Dektivi koju je ubrzo otkrio meu onom politikom to
je kusala za drugim ili treim stolom uputio podrugljiv
pogled, kao da kae: to e, takav je ivot, moja Dektiva!
Ja uz glaveine, a ti postrance... nije to tuf-buf, ve des
mozges, moja Dektiva, des mozges...
Sutradan u mnchenskim i mnogim drugim novinama
osvanue njihove slike popraene najslavnijim rijeima,
koje je moglo ispisati suzdrano tronuto njemako srce.

710
 Nakupujte to vie novina i napunite depove
izrescima, pa ih doturite naima. Neka malo sliku zamau i
umaste, pa svaki moe rei kako je on na slici. Kad vabo
vidi korpu, nee te za obraz ni upitati. Tako e se jo
tkogod okoristiti, grehota je da se pamet uludo raspe.
Uskoro se pokaza da ta vjenanoprstenska darovnica
donese mnogo vie ploda nego se oekivalo. Na stranu to
je vlast postala manje sumnjiava, manje im smetnje pravila
i rjee korpe i papire pretresala. Narod ih je prihvatio, kao
to prihvaa sve to se razbubnja, te stade hrpimice
kupovati to mu je trebalo i to mu nije trebalo.
Samo je Matanova Dektiva po odreenosti svojoj
sumnjiavim okom gledala na to nenadano oduevljenje
stranaca, te ih s uitkom i za najmanji prekraj lovila. Nu
teko psu koji lovcu iva zeca hvata, a lovac ga svaki put u
slobodu vraa! Uvijek bi se naao kakav mudrija koji bi
umno zakljuio da ti smrdljivi stranci donose vie politike
koristi nego novane tete.
Matan uivae u nijemom bijesu svoje Dektive i toliko
obezobrazi, da je objeruke prihvatio u poetku odbaenu
misao o prodaji lanog pod pravo zlato. Naprijed mr! I
nee ga skupovati u Hamburgu ve u Amsterdamu, i ne
toliko zbog razlike u cijeni lijepi ti je vrag odnio
koliko zbog one slaane groznice treskavice koja ga ispunja
neopisivom nasladom cijelo vrijeme dok se preko granice
vere izmeu uznemirene trske i svoje negdje pritajene
Dektive. A kad se provere, udri, brajo, psikiki:
Milostiva gospoo... od orijentalne firme Matan &
Jaranen...
A kad milostiva gospoa otkrije da je rog za svijeu...
Vidi se, brajo, da mulja kroz ivot kao maak kroz
vreu i da ti je psikiko ko nepismenu slovo, pa mu ga

711
ucrtao veim od Biokova! Od svih tih estitih njemakih
ena polovica e umrijeti, da i ne posumnja u prevaru. A
dok druga polovica otkrije mogu proi mjeseci i godine. Od
te polovice polovica nee ni muu sramotu priznati.
Polovica od te polovice nee te ni Bogu prijaviti. Strah je
velik u narodu i nikad se ne zna: kad ue u policiju, hoe
li iz nje i izai. I tako e ti, milinje moje, tek
ukunpoloviina polovica podnijeti prijavu, a dotle... muko
slavna, gdje si ti dotle!
I ba na tom dotle ujede ga guja. Prije osam dana sve
se odvi sa slaanim smijekom: ... od orijentalne firme
Matan & Jaranen... va profinjeni ukus... dine prijateljice...
takva njena ruica kao da je roena s naom
narukvicom... Trljaj ruke, kupi pare, narukvica je ve i s
kou srasla, zlato se okostilo a kost ozlatila. Jo dvije
slatke rijei, jo dva slaana smijeka i rukoljub slaanoj
gospoi, da te preporui drugoj ljepotici najprofinjenijega
ukusa i najnjenije ruice...
Ali ne otvori mu vrata draesna gospoa ve njegova
Dektiva uagrenih oiju lisiara:
I ovo si smee htio podmetnuti pod zlato, i to nikom
ni vie ni manje nego milostivoj gospoi SS-pukovnika von
Sturma! smjeka se zveckajui prokletom narukvicom.
To je on! virnu iza Dektive sada vie ne draesna
gospoa, ve krmaa debela, a sitne joj krmee oi, ne iz
glave ve iz vrata, jer se glava s bradom i podvoljcima u
vrat slila sjeckaju Matana tako, kao da bi za nj sabirni
logor bio milost posveujua a mesarski no ono pravo.
Kud e? to e? Ne moe rei: nemam veze! Kako
nema sveze!? Nisi valjda zazvonio na vratima SS-
pukovnice da je upita vodi li kroz njezin stan put za

712
Frankfurt! Ma to rekao, kuki e vjerovati. Pomozi, Boe i
sveti moj Mate, rodijae po imenu i po prevelikoj pameti!
I dok ga tako leden znoj oblijeva, dotle njegova Dektiva,
oslonjena na dovratnik, stoji na jednoj nozi, a prstima druge
udara takt pogrebnog mara po hrastovu parketu, zvecka
narukvicom i s vremena na vrijeme bezono ponavlja:
Nooo? Krvniko se pseto uurilo u hladu i ponekad
preko volje avkne na lisicu u gvoima.
Nooo...?
Kolike se slike izredae u Matanovoj dui dok napokon
ne obori bradu na prsa i ne isprui ruke za lisiine, koje mu
Dektiva polagano i s naglaenim uitkom namaknu. Kad
zamakoe zlom oku SS-pukovnikovice i sioe u
polumranu veu, Matan i opet isprui ruke:
Skinider mi to, brajo! ulja me.
Ma nemoj!
Da mi nisi to jesi, pustio bih te da me odvede na
komesarijat, pa da vidi bruke. Ali ne smijem Fhrerovu
stvar upropastiti, a ti kako hoe, moja Dektiva.
Kakvu Fhrerovu stvar? skupi obrve njegova
Dektiva, nikad se ne zna otkud zlo moe zaskoiti.
Nije druge, moram ti rei. Kad ono u Rosenheimu
poklonih svom Fhreru sve svoje zlato, odvedoe me u
Mnchen, i tamo mi jedna visoka linost ree: Sad je
zgoda i prilika, moj Matane, da neto i vie uini za svog
Fhrera. Dok za spas Njemake rodoljubi poklanjaju i
uspomene od ukunbabe, dotle neke ter neke enturae
visokih asnika i inovnika krijumareno zlato kupuju. Na
tebi je... Tako ree visoka linost, a ja dosad raskrinkah
pedesetak krmaa debelih. Razmisli, moja Dektiva! Ako
stvar pukne, onemoguit e i mene i Fhrera, a tebi to

713
Bog i srea... Eto, vidi, poten ja tebi, poten ti meni. I
lovajmo se po naem dvoritu: po granici preko koje ti
tovare robe prenosim...
Odrenimo se, brajo, politike govorio je u
Dsselforfu drugoj a opet istoj svojoj Dektivi Prilii nam
ko krvniku redovnika kukuljica. Politika ti je kuka
prevrtljiva: danas lovi ti mene, sutra ja tebe... dok ti je u
naem poslu stalnost nebeska: ja vazda pred tobom, ti vazda
za mnom kao Vlai za Vlaiima, kano kola za rudom
Velikoga Medvjeda... va vse viki vikov. Za nas ni drugog
izlaza, ni druge radosti...
... ni u jelu, ni u piu, ni u postelji nastavljae u
srcu Berlina svojoj treoj a opet istoj Dektivi Moe li
derati ko Srbiguzica? Moe li lokati ko Matan Bilin?
Moe li s kuke na kuku ko aa mi Potrka? E, ne moe!
Mi jedemo i pijemo da se odrimo, a ono to gdjekad
badnemo vlastitu ili koju drugu pogrdu, to ti je, brajo, k da
tuim sadaem tuu zemlju bada i tuemu kupus sadi!
Nae je drugo, moja Dektiva, i mi smo tim drugim tako
uzajamno proeti, da bismo se rasuli u prah i pepeo kad bi
ga nestalo, kao to bi se i moj nevoljni narod rasuo, ispario i
u drugi narod pretvorio da ga budalasti gospodari ne ibaju
svim munjama i tako ga odravaju i jaaju sjedinjena
zajednikom mukom i jaukom...
Nije poteno govori uz aicu svojoj pograninoj a
vazda istoj Dektivi nije ni poteno, ni dostojno, ni
pravedno da ti ima sve sprave i otprave, i aute i brzojave, a
ja samo trnje i tabane! Stoga ti i opet u etiri oka, estit
stojim: i neu ti vie kroz trsku i movaru, kostobolja me
estoko naela, ve zranice pod guzicu, pa se, pobro,
treskaj i uivaj! I neu ti vie prenositi one puste prdosije i
drangulije, ve togod malo a valjano...

714
 Kako ree, tako i uini. Namaknu auti pa s bratom
Antiom svaki as u Nizozemsku, iz Nizozemske... a na
granici svaki put: do gola i njih i auto!
Bogo mili, da mi je znati iuava se Matan da
mi je znati, moja Dektiva, to toliko po mojoj goloj tjelesini
prka i kakve li sve jade istrauje?
Neto malo a valjano o emu si mi govorio u krmi
Kod kozoroga.
A ti vjeruje pijanoj budali!
Dvadeset i osam puta u pola godine ne ide se u
Amsterdam da se goudom osladi!
Iao bi i ti kad bi tamo vijorila njemaka zastava, a
ovdje te strijeljalo ako bi je razvio! E, moja Dektiva... i
Hrvat za Hrvatsku nosi njemako srce!
Ali komu nije smijena tua ljubav i tue rodoljublje, i
tko nee posprdno dobaciti: U to si se zagledao, nevoljo
moja slijepa?! I to ikom znai neka tamo obanica Nua i
tamo neka obanska Hrvatska kad na svijetu nema nita
ljepe od Grete i slae od monoga Reicha!
Po dvadeset i osmi put ugurae ih u niski pogranini
ured, koji je zaudarao po vlazi, jetkoj masti, ukiseljenu
pivu, loem duhanu i carini. Oni prioe ve poznatom
stolu, izvjebanim pokretima hitro ispraznie depove i sve
sitnice uredno poslagae ispred dremljiva carinika, koji od
sebe dade znak, ugadljivi lice, tek onda kad mu Matan
gurnu ravno pod nos rupi sav slijepljen slinom i nadojen
rastopljenom duhanskom prainom.
Potom ih ugurae u malu dobro poznatu sobicu, u kojoj
se izmeu njega i njegove Dektive i sad odvi toliko puta
ponovljeni razgovor: Svlaite se! Do gola? Do gola!
Ni roena mi se ena toliko ne nagleda golih guzova! Ma

715
to li slatka nae na njima?! A kad bi ih vodili u drugu
zamraenu sobicu u kojoj se nalazio Rntgen, Matan bi
bacao njean pogled na svoju Dektivu: Hvala ti ko avlu
na tamjanu! Ni majka se roena ne bi toliko brinula o mom
zdravlju. I sve dabe, dok ti u imotskog doktora nema
rengela ispod teake nadnice.
Kako u poelu tako i sada: zdravi na rengelu, zdravi u
autu, koji mehaniari bijahu rastavili do posljednjeg vijia.
Pokupie svoje po stolu rasute stvari, Matan uputi svima
gromki: Heil Hitler! a svojoj Dektivi suutan pogled i tihi
apat: Mogao bih ti rei, da po Fhrerovoj volji tuu
zemlju obilazim. Ma to, brajo, ne bi bila potena igra!
Uavi u auto s jagodica skupljenih prstiju odpuhnu
posljednji poljubac svojoj Dektivi, pa e zadovoljno Antii
koji ve bijae za upravljaem:
Polagano, braco, rastanci su teki. Pusti me da se
svoje ljubavi jo zericu nagledam.
Izvadi iz depa ogledalce i stade u njemu raznjeeno
promatrati svoju razoaranu Dektivu, koja stajae na cesti
kao Lotova ena poslije znatielje. Najednom kip od soli
oivi, a ruka se od soli lupi po slanu elu, kroz koje se
zrnce soli napokon probi do mozga.
Halt! Halt! Halt... uzvika se njegova Dektiva
grlom i rukama i itavim sobom.
ini, braco, iz prve u etvrtu! dobaci Matan
Antii, izvadi iz depa onaj slinom slijepljen rupi i
zagrize.
U slast! dobaci Antia i jedva jedvice potisnu
eludac koji mu se bijae do grla podigao.
E moj braco, valja i govno pregristi, kamoli ne slinav
koni mirno e Matan, iupa noktom komadi konia

716
koji mu bijae zaao meu zube, pogleda u ogledalce, pa
kad ugleda svoju Dektivu kako na motorkotau bjesomuno
juri za njima, munu Antiu pod rebra:
Gas do daske dok se ne doepamo onog traka, one
movarice...
Iz slinava rupia ispade mu na dlan briljanti veliine
osrednje maraske. Matan ga alostivo pogleda:
Gdje e s bratom u movaru, gdje e s roenim... A
moram te, duo presjajna, dui mi prirasla prinese
opruen dlan do otvorena prozora, a onda ga voknu tako,
da se u zviduk kao sastavljen od zviduka puana zrna i
vrtuljasta kamena.
Malo zatim na bunom Indianu proia mimo njih
njegova Dektiva, pa pone usporavati.
Uspori i ti, braco dobaci Matan Antii pa kad
on stane, a ti do njega.
Kad stadoe Matan srdanim smijekom poasti svoju
Dektivu:
Gdje to gori?
Ne gori nigdje draga mku igra ve me
hunjavica osvojila, a rupia nemam.
Vrag ti rupi istovremeno i Matan i Antia
povadie iste maramice.
Takav i sm imam odahnu Dektiva i stade
kaiprstom vabiti Onaj slinavi... bolje mi odgovara.
Kakva podudarnost! I meni! kliknu Matan i jedva
se obuzda da ne prasne u divlji i bezobrazni smijeh.
A Dektiva... nikad maka bre ne isprui apu, ali i
nikad glumcu bre smijeak ne napusti usne.

717
 to e, moja Dektiva, ivot je pun sitnih razoaranja
i bijelih mieva.
Naredne nedjelje pogodi i Matana sitno razoaranje dok
je s ostalom galantarskom braom vrtio odojka i valjuckao
bue po oveem dvoritu prigradske krme. Kao bez due
uleti unje i povue ga za rukav ba kad se zasukao da
izbije bulin i tako dobije etiri punta.
Pusti me da igram! otrese se ljutito, te umalo
samim pogledom ne smodi unju.
Pusti me da igram! Majn Got, majn njemaki
Got... zajauknu unje, a onda mu apnu Noktom u
ledinu i pete k vjetru, da te sve vile uhvatile ne bi...
to je? upitae bore s Matanova ela, odbaci bue,
pa se sa unjom povue ustranu.
Majn Got, majn njemaki Got, ma ta: to je! Zlo je!
Ulovilo draguljara Zimmermanna, a on im poslije
trodnevnog prijateljskog uvjeravanja skrueno priznade
da je od tebe robu nabavljao.
Otkud zna?
Od svoje Dektive!
Od svoje Dektive!?
Da od koga, brajo! Oprosti, to ti o tom nikad ne
zucnuh: ne bi nevolje a stida na pretek... Nikad ti ja nisam
bio junaina, pa vitlaj kijaom i avlinom batinom... a ni
moja Dektiva. Ona ti je vie od ovih sitnih ljudskih
potrebica: ja njoj dvadeset maraka ovdje, trideset ondje, ona
meni u-u tu, u-u tamo, sve ljudski po ljudski. Tako mi
ree i o tebi, pa mi, evo, i tjeralicu donese. Kakva lijepa
tjeralica, moj Matane, kako sastavljena, goro moja, ni
roena te majka ne bi bolje opisala.
Ne klepei, ve govori to je s tobom i s Antiom!

718
 to bi bilo, milo moje? Oli smo ti ikad vidjeli
Zimmermanna! Mene si ostavio da se bakem s narukvicom
i gospoama, a draguljaru si sam briljantie odnosio...
Ma znaju da je i Antia sa mnom granicu prelazio!
Kako ne bi znali! Nu Antia se brani da te je morao
voziti kad sam ne zna i da te je vozio po dravnom poslu,
jer da si mu govorio kunui se mlijekom materinim: Vozi,
brajo, u zemlju nisku i zelenu! Fhrer me alje ko Ivana
Krstitelja da pripravim putove njegove! Kad mu rekoe
kakve si putove pripravljao, kae moja Dektiva, da je
Antia bjesnio ko sve tri oujske bure i svi vrazi zajedno, da
ga petorica nisu mogla svladati: Dajte ga meni, dajte mi
ga, mlijeko u mu materino na nos istjerati... kljocao je
stisnutim zubima i usukivao akama kano da ti vrat zaista
lomi i mlijeko ti materino na nos cijedi.
A oni mu povjeravae?
I ti bi mu povjerovao da si ga vidio. Osim toga
kriminalnoj je bolje vjerovati nego u politike priupitati,
jerbo ni Nijemac ne zna koji e mu zubac prste odsjei.
Zamrena ti je, brajo, maina Hitlerova.
Vele si me zaduio tronuto e Matan pruajui mu
ruku pa u ti se odmah dobrim savjetom oduiti: sve
svoje pare vazda sobom nosi, jer nikad ti nije znano ni kad
ti je ni kud ti je podbrusiti pete pri tom se zadovoljno
potapa po nabubrjelu prsluku.
A kud e sada? upita unje.
Zecu je vazda uzbrdo. Jesi li uo, rode, za
Schaffhausen? Tamo ti se kuju satovi bolji i od eana
pukara Zele. Vajda mi, rode, onoj naoj divljini donijeti
togod moderne spravice, da i po oblanu mogu odrediti je
li doba ruku jal uini.

719
 EVO ME OPET K TEBI

Pjesnik bi rekao: Evo me opet k tebi, ma jedina,

premilena domovina!, a Matan ree: Evo me opet k tebi,
moja premila domaa Dektiva! i s punom uprtnjaom taze-
svjeih vicarskih satova prijee vujom stazom kamenu
granicu.
Stigavi u Zagreb ne poe ni ocu ni majci ni enici-
miljenici koji se prije tri godine preselie ovamo, i u
svoju, istina, ne roenu, a ono poteno kupljenu kuicu
ve sie u podrum Mieve krme i odloi dragocjenosti u
svoj davnanji tajni pretinac u bavi. Potom se pope u
krmu, zaokupi se domaim krvavicama s kiselim kupusom
i obilno ih zalijevae dobrom domaom kapljicom, te i ne
primijeti svoju Dektivu dok ga ovaj ne nagovori:
Prijaina i ne nudi!
O moja Dektiva! Moja domaa Dektiva! skoi
Matan, zaumjee zagrljaji, zapucketae poljupci Sjedni,
jedi i pij koliko ti dua eli, jer sam te se uelio... Aaaa bje'
bogareti! Jesi, brate, jesi... svugdje, gledaj te, majku mu, isti
si mi tk i jednak, k slika, k pljunut i u Njemakoj i u
Austriji i u Nizozemskoj i u vicarskoj, ma opet, braco,
ovdje si mi drukiji... miris ti je to slanine i enjaka, miris

720
domai... kao da sam uskrsnuo. Vrag ti vabe, ogade se
ovjeku, nema ti s njima junakih megdana, ve ih oko
prsta k ludog Martina imudina, pa sanjkaj i tociljaj! O
da vidi uda i pokore... i zaredae prie vie izmiljene
nego istinite, prie o stotinama podmetalica, kojima je
vraje vabe oko prsta kao ludog Martina imudina. I tako
priicu za priicom, aicu za aicom, opie se od jednog i
od drugog, pa negdje oko ponoi, zagrljeni kao stari,
teturavi plastovi, zaeveljae prema izlazu. Na samim
vratima njegova ga Dektiva jo jednom snano zagrli,
zviznu mu poljubac o elo, pa mu vjetim rukama poe
njeno niz prsa:
Dopusti, mili, da te pretresem!
Tako je i Juda poljubio Isukrsta! spoitnu mu
Matan.
Kakva podudarnost, mili! naceri se Dektiva.
Danas je toliko tih nemilih podudarnosti da im se nije
ni uditi uzdahnu Matan i stade skidati jaketu Hoe
li do gaa ili i ono ispod njih?
Neu nita, mili... samo da ti depove opipam. No
Matan nikako ne mogae prealiti to ga ne svue do gola,
da mu pokae to mu nasmjeri pokazati... a bilo bi vraki
zgodno: sagni se, pa po nosu. I alio je sve do kunog
praga, na komu se poslije duge ponone zvonjave pojavi
dremljiva Nua u gusto nabranoj podsuknji i ipkom
obrubljenoj prsnici, koja je mnogo vie nalikovala tvrdoj
teakoj koulji nego grudnjaku.
Ti li si mi, Moj Matane, golubane... ti li si mi...
A tko bi drugi mogao biti, silo neista! zarea
gotovo uvrijeeno, kao da dolazi svake noi a ne svake
etvrte godine.

721
 Mui, golube, probudit e au i mater, mui, jadna
li sam...
Podraen eninim razgoljenim vratom i ramenima,
kiselkastim znojem ispod uspavanih pazuha, a jo uvijek
pod dojmom one proklete misli o golotinji pred policijom,
unese enu u sobu, baci je na postelju, pa kao opsjednut
stade njeno seljako rublje od vrste utice trgati lagano
kao da svilu trga:
Okrenut u te golu, kuko, vuice, golu...
Nemoj, duo asna, umrijet u ti od stida!
Umri poslije, a sad mi vrckaj k u plastu kopriva! U
susjednoj sobi stara Nua prodrma Potrku:
Ne ini li ti se, uho moje, da se na Matan vratio?
i ne ekajui odgovor ustade s postelje da pohita sinu.
Ali ne dadoe vrste Potrkine ruke:
Lezi ovamo, silo neista, zar e im svijeu drati?!
Pogrdo stara, tko o emu, ti... ali ne doree, ve se
tihano zavue u postelju i pritaji se kao da odmah zaspa.
Potrka se izvali nauznak, savi ruke pod glavu, zaklopi
oi da i sam to prije usne. Vraga e usnuti! Umjesto
blagog naruja sna podvue se poda nj kripa sinovljeve
postelje, podvue se poput kakva nestana vala, pa ga
odbaci na hrbat nekog drugog vala, neke druge kripe, ovaj
put kripe Julikine postelje. A kad se jednom nae na
hrptu svoga vala, zna se, da e s hrpta na hrbat do nakraj
oceana, skraj naukraj ovog grebenog bludnog svijeta!
Gdje si, Juliko, puko ostraguo! K suh si barut
pucala, a k vlaan vonjala... Pa ti, druga Juliko, Juliko od
majeg eprljanja, gdje su nokti da me do kosti proegu...
Anelijo, guzajlijo, vita bedevijo, ko vuica si zavijala, ko
kobila njitila, ko kuka mirisala... O Ilonko, moje zvono

722
zvonko, Maarice moja bezdlaka, pa opet: kudgod dlanom,
na uaren se trn ubodi... Ruko, kruko, runjava ko muko,
moj Ezave, moje janje, da mi se jo jednom na tvom runu
ogrijati!... Konstancijo Besserov, slubenice avolova,
moja Kosto, moja lasto... O da mi je mojoj Kosti, pa se
bosti sve do kosti, Bog da prosti... Gdje ste Helge? Gdje ste
Grete? Gdje li Anne, gdje proklete... to ti uinih, Boe, da
mi ovako napakosti? to mi po starosti bar pregrt mladosti
ne dade?! I usnu tako, ali ga uspomene ni u snu ne
ostavie.
Zanesen hvalisanjem Matan Drugi tek oko podne
primijeti, da se uzalud hvalie, da ga otac Potrka slua ba
kao more baru koja se razmee vodom, tek oko podne
sazvuie se sve oeve tu i tamo ubacivane reenice koje su
do tada mimo njega prolazile a da mu ni uho ne oeae:
Jesi li vidio tu i onu... i kako se dri? Matan bi mu
odgovarao slijeganjem ramena ili uzdizanjem obrva, to
toliko da mu pitanje ne ponavlja, pa vatreno nastavljao
priu o uglavnom izmiljenim megdanima. Tek oko podne
uvidi kako je bacao rijei u vjetar, kako su kroz cijelo
vrijeme tog junakog blebetanja piljile u nj oeve
vodnjikave oi i gledale ga i podrugljivo i prezrivo: to mi
tu mulja i baljezga, kao da sam se juer rodio! Pa i da si
istinit kano Evanelje, to onda? Samo pare mlati, hrak
prokleti, samo pare, a nijednom ne spomenu da kupi i
najsitniju radost! Vie ti valja, razmetni sine, vie ti valja
zagristi sisu i tipnut za guzicu nego sve pare u ovoj dolini
suza! Prisjest e ti, jarino zabaljena! nasladi se u sebi
Matan. Pa kad mu malo zatim pohotnik stari istiha
podmetnu: Je li jo iva vlasnica krme Kod dobrog
rogonje podno Taunusa? Hilda se zvae, Matan poskoi:

723
 Hilda?! Vrag ti je razvratnu odnio! Jo i danas zavodi
momie i samo momie, i odbija ti sve to po mlijeku ne
mirii.
Ma nemoj! ivnu Potrka Bit e joj sada pedeset
i esta ili i sedma, a veli jo uvijek vatra iva!
Ne bi joj dao ni trideset i pet! Tamo su ti ene k i
zmije: vrag e im starost odrediti. Eto, ti se, aa, na
priliku, skovrlji i oronu, a tvoje vrnjakinje jo uvijek iz
noi u no struu parket po berlinskim i hamburkim
barovima.
Mislio je da e ga tim do kosti ubosti, stoga se grdno
razoara kad Potrka jo vie uzdie rep i rairi krila:
Znao je ako kruke probirati... Nego, kad ve
spomenu Hamburg, reci mi, dunje ti, zae li ikad Kod
vesele Emme?
Kad je ve ugrizao uprazno Matanu se uini i
nevitekim i poniavajuim da ponovo grize otac mu je,
a i njega starost eka pa zasvira u drugu sviralu:
Emma? Draga gospoa Emma. Kakva je morala biti
u mladosti kad je jo i danas krasotica! Satima mi je znala
pripovijedati o tebi, o vama... mora da je to bila velika
ljubav?
Poznavali smo se odbi Potrka sa smijekom koji
mu ne ode dalje od usana Jesi li, moe biti, zalazio i
Kod probuena jedra?
Kako da nije! Tu se spominjalo nekog Dalmatinca koji
je pred vie godina vodio veliku ljubav s nekom
plesaicom...
S pjevaicom! zaleti se Potrka, no brzo se snae i
povue Nije to bila ba ljubav, nego vie kao veliko
prijateljstvo. A je li te put nanese u Nordhausen?

724
 I sve tako do ponoi, i sutra, i prekosutra. Bi i do Boia
da Matanu ne dojadi trlababalan.
Donio sam, ako, neto maraka, pa ne bih htio da mi
mievi izoblju i marke i bjeve ne nadoda kao to tvoje
izobae Vremena su mi mutna i mekana, valja jaspru u
togod tvrda uloiti.
Najbolje ti je u togod kuice. Moe se za nevolju i
od stanarine kruac griskati.
I ja tako mislim sloi se Matan, i odmah se dadoe
na posao.
Proe dobar mjesec u traenju i prebiranju dok na kraju
ne kupie i na Matana ne uknjiie po jednu trokatnicu i
etverokatnicu. I tek kad sve bi sreeno i ureeno jo
koja parica i pretee Potrka se junaki predade:
Ja mislio togod kuice, a ti palaetine! Prepia me,
sine! Ma nokat je i moje zasluge, ne nadjenuh ti uzalud ime
Matan Drugi!
Jednog neobino vedrog prosinakog jutra, poslije
obilna doruka, Matan Drugi veselo ustane od stola i jo
veselije pljesnu enu po stranjici:
Nuo, duo i silo neista, spremi se da ti sokol
pokae Zagreb!
Ujmoca i Sina... stade se krstiti Nua Ovo je
etvrta godina da iz njega i ne izlazim! Znam ti svaku kuu,
ko roenu.
A ja ti kaem: ne zna! Ne zna, niti smije znati dok
ti mu ne pokae!
Kako ti kae, moj Matane, golubane pokori se
Nua.
Paunei se uze je pod ruku, ali nit jo to pokaza, niti
rije prozbori sve dok se ne popee na toranj katedrale.

725
 A sad gledaj Zagreb, silo neista! Vidi li onaj
breulji pod starim dubovima? Vidi. E pa kad ga vidi,
razabire li i onaj crveni krovi izmeu dva najvea duba?
Razabire. E pa kad razabire, onda mi reci iji li je ono
krovi?
Od nae trokatnice promuca Nua.
Od nae?! zagrcnu se Matan, a oi mu iskoie
dva pedlja ispred obraza.
Od tvoje, ma od tvoje, moj Matane ispravi se hitro
Nua, pa zakuka Jadna li sam, meni to izleti ko
Grebenalu psovka u oenau!
Tako te volim uti, lakomice i silo neista primiri
se Matan A sad pogledaj onu zelenu kupolu, pa onu
manju iza nje, ter mi reci ter mi samo kai to li vidi
izmeu nje i kruke od zvonika?
Tvoju etverokatnicu, moj Matane!
Matan se slaano osmijehnu i zadovoljno prijee
dlanovima po najednom udvostruenim grudima:
Moja, eno, moja! potom nesta i smijeka i
milovanja, pa e strogo poslovno Eto, eno... sad kad
sam ti se Zagreba nakazivao i napokazivao, tri na trnicu
po togod odojia, a ja u za svojim poslom.
Sredivi tako sve svoje poslove novac vrsto uloio,
za vicarske urice dobra kupca pronaao, eni se Zagreba
napokazivao stade se ogledavati i za opim.
Na Jelai-placu umalo se ne sudari s Baukom Puhom,
starim maekovcem, kojemu andari jedan bubreg odbie i
tri rebra naee i koji nije nikad izlazio iz zemlje, ve
uglavnom po Zagrebu korpu nosao i svaku desetercem
izricao. Stoga mu i Matan prie s desetercem:

726
 Moj Baue, iz gorice, vue, svi mi vrazi oi
zamaglie pa ne viu kud sam ni gdje li sam: je li ovo
zemlja Nizozemska, jal Luksemburg, jadna li mu majka?
Zato, brajo, zemlja niskozemska, jal luksum-bus,
kako li ve kaza?
Nizozemski viju se barjaci!
Nije ovo barjak niskozemski, ve hrvatski barjak
brdoviti: crveni, plavi, u sredini bijeli, Hrvatska se od Srbije
dijeli pa zapjeva to ga grlo nosi:
Pade srpska sila i ordeja,
strana vlada na magarcu perja,
usrae se sileni andari:
Vlatko Maek poparu im svari,
kralju Petru ljuti pozdrav daje:
Vraaj, more, sve hrvatske kraje,
da sastavim svoju djedovinu,
Hrvatsku mi eer-banovinu:
od Zagorja i od Meimurja,
od Prigorja i od Moslavine,
Posavine i sve Podravine,
Slavonije, zemlje uzorite,
Srijema ravna do bogata ida,
tvrd Korduna i ljute Banije,
od Kotora Gorskog i Ravnoga,
medu njima Like i Krbave,
plemenite hrvatske drave,
Dalmacije do sinjega mora,
polovice zemlje Hercegove,
ponos-Bosne do Travnika grada...
Onda se naglo prekinu, pa prijekim okom ibnu Matana:
Nu, rodijae, to ti mene zajebava!

727
 Bog s tobom... etiri me godine nije bilo, pa kako u
znati kakva se sve uda dogodie!
A tako umiri se Bauk, pa veselo nadoveza
Onda, brajo, vie me ne pitaj, kup' novine, iz novina itaj. U
njima e nai, pobratime, sva hrvatska i ljeta i zime, o
emu ti Bauk besjedio dok si spiom u kolijevci bio... U
novinam...
A, moj Baue, ne jaue narod po novinama ve po
krmama lijeno zijevnu Matan i bez pozdrava okrenu
lea zabezeknutu Bauku.
A po krmama svega i svaega, ponajvie vatre
Baukove: okieni grbiima i trobojicama, okieni vinom i
rakijom, iz dna due upaju ilirske davorije, pa udri moli i
kumi Jelaia bana da ustane iz groba u oima im ita:
n, sad e ustati da sve to sredi i uredi diu glas i ae
do neba kliui ivio! svim ivim i mrtvim junacima, od
Zrinskih i Frankopana do Radia i Maeka, a ponajvie
nazdravljaju, kao kakvoj gizdavoj izbiraici, Banovini
hrvatskoj. Jadna vam vaa banovina u tuoj kraljevini!
uljivo e neki povratnik s Lipara, a njemu se pridrui i
lijep broj onih koji su dotle toj istoj banovini klicali. Bez
socijalne pravde nema ni nacionalne. ivjela slobodna
sovjetska Hrvatska! kliknu Ante Juriin o kom se
govorkalo da mami dobrovoljce za panjolsku. I njemu se
mnogi pridruie, tek to mu Biluina zajedljivo dobaci:
Dr' je tvrdo! Rusi e ti je svakako donijeti, samo su u
nedoumici, gospodine drue: hoe li je u zemljanoj, jal u
drvenoj zdjeli! Bojim se da ete svi sve to na nos i na
usta kad domalo zajauknete: Avaj nae, za malo bijae...
nasladi se neki bijesni ljotievac. Hrvat po roenju, da tko
e...

728
 I tako od krme do krme: u ovoj kolo, u toj vika, u
onoj bitka, a posvud pjesma, grbovi i trobojke. Sve
pobudalilo smije se gorko aa Potrka u Mievoj krmi
svima nebo pamet oduzelo... Kad je tako, veselite se,
budalai, veselite se krpicama i ploicama, kolima i
pjesmicama.. sve vam gospodar daje i sve e vam dati osim
puke i pare!
Da ne bude od zla gore, Matan izvue pijana i gnjevna
Potrku, i povede ga kui vie ga nosei nego pridravajui.
Nisam ti pijan, sine, nisam ti pijan, niti govorim ja,
ve mi pokojni don Petar na usta progovara: Propast je
tvoja u tebi, o Jeruzolime... Vidi to radi taj prokleti narod,
gledaj kud se razdrobi i rasturi... tri Hrvata, pet stranaka!
Barjaii i krpice... a puka i para... Nu daj im puku i paru,
pa e vidjeti kud e ih lijepi avao odnijeti! To ne moe
biti, jer je prokletstvo Boje postojano: nikad nee zemlju
izgubiti, ali nikad joj ni gospodarom! U slobodi narod na to
zaboravlja, zaboravlja tko je i to je, pa se osiplje i
pretapa... stoga e ve sutra crni oblak nad Hrvatsku, pa
udri svim munjama i gromovima... udri, da narod zna tko je
i to je, da se na svojoj zemlji u jauku zbije, jer se samo u
jauku i moe odrati.
Znam, ako, sve to je don Petar govorio.
Nije dosta znati, ve va vse viki pred okom imati!
Tako ti je to, sine... Uzmimo da naie kakav milokrvan
gospodar, i da ovom narodu dade pola slobode, on bi se
poluslobodan rasuo kao ito iz bave kad obrui popucaju, i
zaas se odrekao i imena i jezika, zemlje i sebe, pretopio bi
se u narod gospodara i tako osujetio prokletstvo Boje... Ali
gdje e smrtnik i jedno Slovo vjeno dlanom prekriti! Stoga
ree Gospodin gospodarima naim: Budui da znam kakve
ptiice imam, udarajte ih! Udarajte ih vatrom i vodom,

729
itkom pruu i avlinom-batinom, opliite ih biem i
kijaom, zlostavljajte ih svim nainima dostojnim
svedomiljate sotonine pameti, jerbo jedino u opoj i
zajednikoj muci mogu ovaj narod sloiti i za nove muke
sauvati! I tako ti je, sine, tako ti je k bog: na stratitu
smo svi jedno, a na piru jedan drugom noktom u oko!
K sveto evanelje povlauje Matan bojei se da
ga pijana jo vie ne razdrai, pa e se ndati u viku, a onda
k vragu mir i san Bit e to bude, glavno da si mi ti u
zdravlju, ti i mater.
Ne spominji mater, ne ujedaj me za srce zaboravi
Potrka na narod, don Petra i prokletstva, pa zagrize u novo
kao da s njega nije nikad zuba skinuo Ne zovi mi pred
oi sve opaine, crne i opake... a jesam krvnik, a jesam
razbojnik, a jesam... A ona, sirotica, k kruh koji se jede, k
vino kojim se prieuje, k dua to duom mirie... I to,
nevolja moja, imade od ivota? Jad i kukavicu, i zlo moje!
Nisi ti, bolan, ni zao koliko se ini. Ono malo
vrajih udovica...
Ma tko o kukama, tko o uspaljenicama! Kajem se
to ih nisam jo toliko. Kao da su nju kuke muile! Zna
ona, sirotica, da je bik bik, a krava krava, jedan pijevac na
sto kokoi... Nije to nju muilo, ve moja opaka osvetljiva
ud. Kad se samo sjetim duana... Kolike sam joj godine
krv na slamicu sisao i u slami, i pred ljudima, koliko je
puta kukom rasipnom nazvao... a ona, dua aneoska,
mirisna, sirotinji krvi ispod vrata, utjeiteljica sirotinjska!
Uh! Ne sjeaj me, vrae jedan, ne sjeaj me grijeha
neoprostiva! Zna li ti da je cijelog ivota i ne nazvah
drukije, ve Silom neistom, kao da joj je to krteno ime!
E nee vie, avle pakleni! E, nee vie pasji sine!... A ti,
prvene moj, uzdanice moja, a ti se zakuni ai, da e mi

730
jezik odsjei netom prvi put preko njega pree: Silo
neista! Evo ti akija i sijeci ga, majku mu!... Eh, sijeci
ga?! Dobro, sijeci ga! Ali daj ti smisli zamjenicu za silo
neista!... Janje moje? Ma kako e, gospeti, bezuboj
ovci rei: janje moje!... Duo moja? Kakva ti je ono moja
dua kad ta dua-skovrljenica nikad iz one vukojebine, izim
ovo u Zagreb, nosa ne proturi, a ja obioh sve zemlje i
gradove, nadisah se svih zrakova evropskih i barskih,
nasvlaih se toliko dua uspaljenih i razbludnih... kakva
moja dua za njeno usko nebo!
A ti je zovi: Starice moja! nabaci Matan kojega
aine pijane suze poee ve dobrano uzrujavati.
Potrka zastane, a onda kao da mu se deveto nebo
otvori nesigurno tijelo gotovo zabi u sinovljevo, obgrli
ga za svoje godine i odvie snanim rukama, i ne obzirui
se na podrugljive poglede kasne none brae, obasu ga
pregrtima vlanih pijanih cjelova:
Sunce moje, i tu me prepia... E neka!... Starice
moja!... Ba milo, k iz srca, k iz due... Starice moja,
dato, nego starice moja... I zna li to, sine, znade li to?
Grebem ti Zagreb i Evropu! Vrtirepko, zoro moga dana,
odoh ja za tobom i k tebi... i ja i moja starica, da ponovo
navrnemo ile na roene, na Kikaeve i Prpine... A tebi,
prvene moj, Matane Drugi, tebi ostavljam svog Iviu, svog
uenjaka iz petoga gimnazije. Pripazider na nj i velika mi iz
njeg ovjeka istei: jal popa, jal suca, jal bilo to, samo da
veliko bude...
Ne boj se, ako, samo se ti kalemi na staro, meni je
na novo. Ivia je moja briga: njemu je sueno uza me ba
kao i meni uz svoju vjekovjenu Dektivu.

731
 KAD ONO HITLER ZAMETNU BOJ

Istoga dana kad ono Hitler zametnu boj s Poljskom,

Potrka i njegova starica napustie Zagreb i ponovo uljezoe
u nove dvore Matanove, u dvore koji ih zapahnue zapahom
duge vlane ustajalosti.
Napokon kod kue, starice moja! Napokon poe
pravi ivot...
Gdje tko nikne, tu i obikne.
Nije ti ba mudra, starice moja, ali neka ti je!
ensku mudrost i ne prilii pomireno e Nua
Ma opet mi je teko... Jesmo u svomu, a sami kano uk i
sovuljaga! Matan i Ivia u Zagrebu, Antia u Njemakoj,
sam Bog zna hoemo li ga ikad vie vidjeti.
Mui, starice moja, ma gdje bili s nama su. Muku je
da svijet obija, no stoga nam se keri na blizu poudale,
obilazit e nas.
to e ti spiulje, sunce moje: da si ovca i o Boiu
bi s tebe runo strgli! Ne zna ti to je ensko, sila neista i
gramzljiva. Jedne zime spavala ja s Marijom u postelji, a
ona i u snu cijeli sukanac grabi sebi, i ba je brige za mater.
Vidi, sunce moje, a ti si me i u snu pokrivao...

732
 Ma pusti to neugodno Potrki.
E, pusti!? Pamtim ja i zlo i dobro. Stoga i kaem,
pusti spiulje, i kad sinova nema, bar o njima misli.
Ivia moj, mlaak materin, da mi bar za popa izui,
sjetio bi nas se kojom svetom misom...
E, ba budalasto govori! Sjetio bi te se kojom
misom, a ne pita tko bi mu tu misu platio? Nitko! Komu bi
je mogao prodati? Nikomu! Ne mise se dvije mise na dan.
Neka tebi jednu pokloni, ode ututanj sveta nadnica. Od ega
e onda ivjeti? Zaludu bi tolu nosio preko ramena kad ga
rame ne bi moglo hraniti... jer bi mu tvoja dua sve
unaprijed izjela! Bogu hvala u Potrke je novca k u vraju
pljeve. Ostavit emo naem popu za tisuu misa, vei
grenici nismo a onda mu se uini da moda i jesu, pa
potiho nadoveza mislim tisuu po svakoj glavi... moe
biti za me koju i vie zbog onih uspaljenih pogrda...
netom bi o uspaljenicama poeo besjediti, znalo se da e
zaveslati i dugo veslati po slatkim vodama davnanjih
uspomena.
Kad ono Hitler zametnu boj s Poljskom, najplaijivijim
se galantarima stadoe tresti gae, te pohitae kui iz eke
i Njemake, a kad ga zametnu s Francuskom, vratie se i
oni najhrabriji, te gotovo nitko i ne ostade u zaraenim
zemljama.
Sve se avli pakleni u kolo uhvatili. Valja glavu u
rupu, ulje u kamenicu, krumpir u trap, ito u ambar
govorahu oni od mudrih djevica.
Za dobre pare vazda je dobre hrane, a to se glave
tie nijedan je parajlija ne izgubi... osim budale govorahu
opet oni od ludih djevica i nastavie baniti po
krmetinama, ba kao da ne pucaju topovi, ve da dravna
kovnica za njih sitni kuje.

733
 O ratnom ishodu bijae miljenja takvih i onakvih. Oni
iz Njemake ni trenutka ne posumnjae u Hitlerovu
pobjedu, a oni iz drugih drava u njegov posvemanji poraz.
Engleska, ljudi moji, ne znate vi kakva je vraka sila
Engleska... znalaki bi vrtio glavom kroko Krnjagin,
koji je Englesku s belgijske obale tri ako ne i etiri puta
vidio Kad se Englez uani, svi ga avli ne bi ianili!
Hajde, gospeti, ne pijuckaj mi zube u opanke
uzbjesni se imaga Mali Englez? Englez?! Glade gladni,
imentuj mi jednog nainca koga Englez nahrani, i evo ti,
roo, cijela Evropa! A da nije Njemake, usro usrani, cre
pola Krajine! A Englez... samo grabi, grabi, pola svijeta
opljaka, pa i samom Crncu-ljudoderu zalogaj iz usta
upa! I onda e mi Englesku?! E nee, svetoga mi Roka i
njegova paeta bogoljubnog! Uani se, a? Bravo!
Vidjesmo i to nedavno. Netom vabo nagari s tenkovima,
oni k takori pljus u more i plivaj do Engleske! Teknika
je to, sroljo moj, teknika... u vabe vie tenkova nego u
Slavoniji dubova, mitraljeza vie nego grana, a debane
nego lia... teknika vojna, brajo!
Pljuc ti ja na tu tekniku ne da se kroko
Zna li ti, pimple pimplavi, da je Englez isukao elinu nit
tanju od vlasi?!
Jel' to onu pljucnu podaleko preko kamia imaga
Mali to je posla vabi, a vabo mu je od dna do vrha
prosvrdla?!... Hehe... Hajde sjedni, gospeti! Jo ako Staljin
doleti u pomo, a hoe, jerbo su Hitler i Staljin ljudi
napredni, od socijalizma i drugih naprednih stvari... samom
e piakom potopiti Englesku. I Ameriku, to ti je navrh
jezika, i Ameriku... to ti zna, cmoljo, tomugaje to sila i
ordija, usto Blitzkrieg, Brderlein!

734
 I tako, dok se svijet lomio u krvi i plamenu, dotle su oni
uz bue, bukare vina i peene janjce sve po miloj volji
krojili, kao to nogometni navijai kroje ishod utakmice i ne
pomiljajui da bi i sami mogli zaigrati.
Samo se Bili Zekotin, koji se netom vratio iz Italije, i
toga sjeti:
ava' e odnijeti Evropu, i Englesku, i Ameriku... ma
i Jugoslaviju. Novi red dolazi. Pa kad nai s Lipara...
Koji nai? Vraji a ne nai! ustremi se Marai
koji je potajno navijao za crvene i umalo to iz Belgije ne
zagazi u izgubljeni panjolski rat.
Ti, Maraiu, mui icnu ga Podbadalo za te se
nita nije promijenilo. Otkad se Hrvati i Srbi sporazumjee,
maknue nam narednika Stevu a dovedoe tipana, pa sad
obojica preko muice gledaju dok te ne ugledaju. Kad treba
istrijebiti crvene nitko sloniji od Hrvata i Srba!
Ne baljezgaj otrese se na nj Bili Zekotin, pa e
prijateljski Maraiu Ne boj se, rodijae, u isti rog
puemo! Sloio se Hitler i Staljin, sloit emo se i mi,
ustae i komunisti, pa da vidi kud e lijepi vrag odnijeti
Jugoslaviju... Osnovat emo svoju naprednu dravu, i
socijalnu pravdu, bolan, svoju slobodnu Hrvatsku!
A tko e onda, sinko sumorno e Potrka tko e
onda tom Hrvatskom gospodariti?
Ma to, tko e gospodariti?! Srca ti Isusova, ma tko
e gospodariti osim Hrvata!
Um, um... Nikad Hrvat!
Nego Srbin?!
Ne znam, sinko, ali ako ne naete boljega, nai ete
jo gorega! Tako je Bog odredio.

735
 E, Potrko, Potrko nasmijei se Bili prijeteim
smijekom Prvi e mi visjeti kad doe nae!
Bog e se smilovati pa nee doi.
Nu Bog se ne smilova. S prvim lastama dooe i ustae,
i te godine, tog mjeseca travnja ni najstariji ne pamte
pade suhi snijeg na ljubice i afrane.
Netom Potrka sazna od potara to je i kako je, smjesta
sinovima odasla brzojave: Doe mi vrijeme. Priite da vas
blagoslovim.
Kad se za nekoliko dana oko njegova prijestolja, oko
stolca repaa pokojnoga djeda Kikaa taj repa poslije
Jokaeve smrti prenese iz stare kuine u nove dvore
skupie svi sinovi i keri, Potrka s naporom ustade
mrmljajui u razdrljena njedra: Valja djeda nasljedovati u
svemu, pa i u tomu! i uputi se prastarom dubu samcu, to
kraljevae nad ispravnim kamenjem negdje po sredini
Prpine Glavice.
Popostade na rubu dvorita, pogleda dub, odmjeri
razdaljinu, pa se usili da to vre i sigurnije zakorai. Ta
vrstina ne popusti sve dok se ne dotaknu duba, dok poda nj
ne sjede i leima se o deblo ne osloni. Umoran pogled uini
jo umornijim as je samrtni i valja mu dostojno
pristupiti okom obreda sve sinove i keri, koji ga u
polukrugu okruie:
Svi ste tu, a opet niste svi. Gdje su moji neroeni
unuci, gdje djedove suze eljnice? Neka vam to bude
nausvijest to znai kasno se eniti, kasno djecu raati. Da
sam se mlaahan oenio, ne bih u roenoj djeci unuke
gledao... a unuka ni za lijek: prvenac mi neplodan, Antiino
jedno u povojiu, drugo u ki, a keri mi ionako drugom
imenu moju krv daju... Nigdje suze djeda Kikaa, nigdje
Potrke. E da mi je jedan Kikaev Potrka!... Nu kad ga nema,

736
ded ti, sine Ivia, uenjae moj, ded ti budi meni to ja
neko bijah Kikau, pa sokolovim okom preleti ovu nau
dolinicu i prebroji stare dubove u njoj.
Ne treba ti ih brojiti, ako! Ostade ih samo devet, a
na desetog se oslanja.
Deset, veli s nevjericom e Potrka deset... Kad
djed Kika Bogu duu bijae ih sedamdeset i est; kad bijae
tvojih godina preko dvjesta ih je nabrojio. Izumiru dubovi,
izumiru dobri stari ljudi, a s njima i narod izumire, to se
vie mnoimo, sve nas je manje i manje...
Zar nema svoje rijei, ve i as smrtni mora djedovom
mudrou zainiti? Zbuni se i postidi pred samim sobom, i
tako zbunjen stade tjerati s lica muhu koje tamo nije ni bilo.
Nek bude i mahnita, reci svoju! I on e je rei:
Okupih vas, djeco moja, vie zbog starinskog obiaja
nego iz potrebe da vam ivotnu mudrost otkrijem. I to bi
vam mudrost ivotna?! Dok se sjeti da se njom okoristi,
nestade i nje i tebe. ivot je varka. Misli da ga nikad nee
potroiti, kad tamo: udahni, dahni i izdahni! Dok se u njem
snae, ve ga nema. Evo, sad mi se ini da sam i Kika i
Potrka, pa da sm sebe za ruku vodam. A kad sam bio
Potrka mislio sam: uh, kad li u ponarasti, kad li u biti k
djed Kika, tomu putu kraja nema... A kad sve te puste
putove zbroji kud me vrazi nisu nosali opet ti se ini
da to ne bi ni put, ni cesta, ve kratka stazica od krstionice
do groba, ni da odahne izmeu aneoskog i mrtvakog
zvona. Pa ipak, osvrne li se, vidjet e kako se i na toj
kratkoj stazi i u tom kratkom odahu umorne noge dugo,
dugo vuku i greno tijelo neprestance na grijeh navode.
Mnogo sam grijeio, djeco moja, mnogo, premnogo, ma
opet ne duom. Dua mi vazda ostade ista dok je ovo
prasee tijelo gavljalo po glibu, brljalo se i brloilo gdje je

737
stiglo. Kaem, ne bijahu grijesi due, jer niti Boga hotice
opsovah, niti iskrnjemu velika zla nanesoh... ono to sam se
s uspaljendcama posvudarce tuckao, grijeh je od tijela, po
momu ni to, jer nikomu zla ne uinismo, ve sebi kap meda
u au pelina, kap smijeha u dolinu suza. Nije to grijeh ma
bio i dulji nego odavde do Hamburga. Nikom zla od toga.
Drugo je kad je ovjek pijan, pa i djeji zalogaj propije. Ili
deronja, pa ogloe i kosti Isusova magareta na putu u
Egipat. Ili ubojica, ili lakomica, ili gizdavac kakav, pa s
djeteta svui i na se obuci... Recite, djeco moja, slobodno
recite je li vas ako u iemu prikratio? Je li s vas svukao na
se obukao? Je li vam iz ruke oteo bombon da ga metne
uspaljenici u usta? Nije ako... ve je jo i od uspaljenice za
vas uzimao. Nisam zgrijeio vama, nego tebi, starice moja,
smrtno i teko...
Nisi, sunce moje, nisi... ganu se Nua i pod suze
podmetnu pregau, as je njenosti i smrti.
Jesam, starice moja, jesam. I ne opravdavaj me, ve
psuj, bit e mi lake. Kad se samo sjetim Julike i Grete, pa
Koste Besserove...
Nemoj, sunce moje, nemoj mi u asu smrtnom
pogrde u pamet dovoditi! zakuka Nua.
Koji bi ih vrag dovodio da same ne dolaze! I ne
kajem se, starice moja, to sam se s kukama koprcao, ve
zato to sam u svijetu s vragom a u kui s Bogom... to i
tebi, starice moja, u ovoj dolini suza ne zasladih au pelina
medom koji mi kuke otkrie.
Mui, sramoto moja, ne sramoti me ispred djece.
Nijedna ispovijed nije sramotna, kamoli samrtna!
Pusti da se do kraja za grijehe pokajem. Niemu te ne
nauih, i tako e mi umrijeti a da ne okusi radost koju sam
bacao na lopate i arare. Ma opet, starice moja, kod kue

738
sam bio tvoj i Boji, i ni na jednu drugu nisam ni oko
bacio...
Bacio bi ti, nevoljo moja, kad bi bilo od koristi. Ma u
nas oteene skau u bunar k Mlada Biljkanova s Lovrea,
k Stana Graorova sa Studenaca, k...
Ti ba upela da s mirom ne umrem, silo neista
izleti Potrki, ali odmah se pokaja i estoko se bubnu akom
o prsa Oprosti ti meni, sveta starice moja...
Oprosti ti meni, to te umirueg na grijeh navedoh.
Razabravi na licima djece da mu takvo umiranje nee
posluiti na ast ni na svijetlu uspomenu, prevrnu na drugo:
To samo onako u ali, da vas uvjerim kako mi nije
ao umrijeti. A sad u koju i ozbiljnu. Djeco moja, protiv
Boga ne moe ni s vragom. A ustae s njim poee i s njim
e ih lijepi vrag odnijeti. Ma gdje e, crve zemaljski i
tmino paklena, ma gdje e suprotiva Boga, suprotiva
vjekovjenog prokletstva njegova: Pretpostaviste mi
zemlju, neka vam je! ivjet ete u njoj, mnoiti se na njoj,
ali gospodari njeni nikada neete biti. I nikad je tuin nee
osvojiti, a ipak e vladati njom i vama... Sami ete ga
dovoditi... I tuinci e biti krunjene glave vae... I ba se
na toj krunjenoj glavi slomie i svetogre strano pred
Bogom uinie. Toboe izabrae Talijana za kralja, pa e
Boga oko prsta: Evo, Boe, hrvatske krune na tuoj glavi i
budi nam zadovoljan! a u sebi misle: Grebi krunu kad je
u nas puka i para, vlast svakolika! kano da je Bog Puzdro
antalov, pa mu krumpirovo lie pod duhan! A ja vam
kaem, poradi ustakih grijeha past e srdba Boja na sav
narod hrvatski, i potonje e biti gore od prvoga. I uzalud
ete golim koljenima listi po trnju i kamenju, uzalud vapiti:
Od kuge, glada i rata, od munje, grda i groma... od srdbe
Tvoje... kad e se to i mnogo gore stutiti na spreno tjeme

739
vae. Pomorit e, rainiti i u prah rasuti mnoge i mnotva,
posijat e vas po svim grobljima i svim zemljama, brat e
ubijati brata, otac sina, sin oca, kraljevat e krv i izdaja...
ivi e zavidjeti mrtvima. Od svih naroda svijeta najvie e
vae krvi potei, najvie vaih glava pasti, a jedini ete vi
biti proglaeni narodom krvavim i krvnikim... Ja rekoh, a
vi uste! Sad mi zaklopite oi i poloite me do djeda Kikaa
i Vrtirepke.
Oni stajahu pobono, u utnji, oborenih glava, kako i
dolikuje stajati pred licem smrti. Stajahu tako i kroz
ukriene trepavice zirkahu na oevo lice, moda im posrei
da vide kako iz grenog tijela na poluotvorena usta izlijee
grena i umorna duica u liku bijele golubice.
I stajahu tako, stajahu...
A kad se ni do zalaza sunca ne pojavi bijela golubica,
prvi se pokrenu Matan Drugi:
Bit e najbolje da te u kuu prenesemo, ovdje e te
samo mravi napastovati.
Neka, neka... Mogu i sm, djeco moja. Vidim da mi
nije sueno odgovori Potrka trsei se da govori mirno
kao o nekom nevanom promaaju, a u sebi osjeti kako ga
zapljusnue slapovi stida zbog iznevjerene a tako pomno
pripremljene biblijske smrti.
I to sada? Od ivota se oprosti a smrt ga ne prihvati.
Prokleta smrt! Osramoti se gore nego da mu mlada ispred
oltara pobjee. I gdje je on to sada? S onu stranu mee
ivota i s ovu stranu mee smrti. I dokle e tako na niijoj
zemlji, u niijem vremenu? A tijelo mu se kao jaa, miii
kao vrsnu, svi se avoli koprcaju u nogama, ini mu se da
bi mogao trkomice do Berlina i jo se preko Grete...
odstupite, neiste napasti, od due oiene, od tijela
prebaena s onu stranu ivotnog meaa! Ili moda ne?

740
Moda ovjek mora biti na niijoj zemlji dok mu se
posljednja elja ne ispuni, dok se na neki nain ne pozdravi
s onim to je u toj dolini suza najvie volio. Usto mu pade
na pamet i uiteljev prijekor, koji je moda bio i
proroanstvo.
imice mala... zazva dvadesetogodinju curicu-
siroticu to je lani uzee da im ostarjelima bude pri ruci, a
da i sama uz njih malkac estitije preivi.
to ti treba, djede Matane? upita imica ulazei u
sobu.
imice mala, milosre veliko, samo mi ti moe
grenoj dui pomoi po proroanstvu uiteljevu.
Ako je za duu, djede... samo reci kako!
Veliko je prokletstvo na meni, milosre moje... Ne
mogu ti se s duom rastaviti dok mi se dlan na mladoj ne
ovlai. Ded irni noge, duo samaritanska, da je na dlanu
vagnem i mrvicu na njem podrim.
Na to e ona prostoduno:
Vagni, djede, i podri, samo mi je nemoj otetiti,
grehota je. Moe Bog dati da mi u ivotu bude valjala.
Nu kad ni to ne pomoe, Potrka izgubi i posljednju nadu
da e neto drugo pomoi, te poharan lee nauznak, odbi
jie i pie, i rije svaku.
Zalea se. Nu kad ni trei dan nita ne okusi, Nua
kao da je prozrela njegove tajne samoubilake nakane
sjede do uzglavlja i stade mu milovati ono neto vlasi po
golu tjemenu:
Samoubojstvo povoljno... to ti je, sunce moje, grijeh
veliki i suprotiva Duha Svetoga. I nije to e dui svojoj
nahuditi i u krgut je zubi srondati, ve e i nas osramotiti:
nit zvona, nit molitve, nit sprovoda, nit groblja... ve k

741
pae u jamu, pod gomilu! Ne pita se to e na to djed
Kika?
Potrka ne odgovori niti progovori punih deset dana, ali
otada uzimae i jelo i pie: nisu ala muke paklene, a
bogme ni gomila u grabovini bez kria i znamenja. Nua bi
nou leala uza nj, milovala ga i tetoila, aptala mu rijei
pokajnike i one tepave, i svako bi jutro ustajala jo vie
umorna, razoarana i uvrijeena njegovom upornom
utnjom.
Jedanaestog dana ve se bijae uvelike razdanilo i sunce
poskoilo dobra tri senja od obzorja, a Nua jo uvijek lei
do njega, lei i ne ustaje. Rueno doba, Nua ne ustaje,
obani ovce dotjerali, Nua ne ustaje. Zazvoni i podne. to
li joj je? Slukinjica donese zdjelu juhe, Nua odbi cimnuvi
s dva kotunjava pomodrjela prsta. Eh, da mu je upitati!
Kako upitati kad je govor stvar ivotna, a on mea ivota
prekoraio uza sve to mu jezik nepce sastruga od ljute
elje. U sumrak elja jezik svlada:
Da i ti nisi oboljela, starice moja?
Nisam, sunce moje, ve kano i ti: legla pa zalegla.
Moje je drugo. A ti ustani i brljaj togod.
Nita mi se vie ne brlja dok te takva gledam, sunce
moje. Bogu duu, Bog je nee. Pa, kukavna, u sebi mislim:
ako i sama zalegnem, i u smrti ima zerka ljudske lakomosti,
lake e se zamuiti po dvoje nego po jedno.
Potrka joj tek trei dan odgovori:
Nee!
to nee? upita Nua koja se ne mogae snai.
Nee se smrt ni na dvoje polakomiti! Bit e da sam
negdje pogrijeio. Ali gdje i u emu? ivota se zasitio,

742
klonulost u tijelu outio, s djecom se valjano pozdravio, pa i
maloj imici...
to, maloj imici...?
Nita, silo... starice moja. Kaem, sve sredio i uredio,
pa opet tavori i taveljaj na tom aavom putu izmeu ivota
i smrti...
Najednom se Nua kao neeg sjeti, ugrize se desnama za
donju usnu:
A jesi li ba sve sredio i uredio? S ljudima jesi. Ma
jesi li s Bogom? Sunce moje, kako e i umrijeti bez svete
popudbine, bez ispovijedi i priesti, bez ulja svetog i
otajstva umiruih? Kako e umrijeti dok se s Bogom ne
naredi! Suzo moja, zovimo popa.
Ni Kika ga nije zvao, ve se po svoju s Bogom
naredio!
Tko zna kakvu je on tajnu znao. Ti je ne zna, greno
moje.
Bogemi, ako je ne znam ja, ne zna je ni onaj tvoj
mladi prdekter!
to smeta da je mlad, svete su knjige stare!
U looj ruci i najbolja puka puhaljka! E da je don
Petar, ili don Pavao...
Meni je svaki misnik dobar tihano e Nua, pa
milo uzdie na mua jo uvijek ivahne oi Ja u se
narediti, a ti... veliku e mi ljubav uiniti.
Veliku e mi ljubav uiniti ponavlja u misli
Potrka veliku ljubav... Ej, starice moja... Ti zalea iz
obijesti, iz obijesti popa zove, iz obijesti na sud bez utoka!
Ej, starice moja... da kroza te ne vidim!
I razgovarae tako sam sa sobom sve dok se ne oglasie
srebrni zvonii, dok ne ue mladi prdekter nosei

743
svetotajstvo u pozlaenu ciboriju i sveto ulje u okruglastoj
srebrenoj posudici nalik na starinsku putnu tintarnicu. Kad
sveenik prie Nui, Potrka se hitro nadie na lakte i
gnjevno se prodera:
Zar ti, prdekteru, ne zna tko je glava u kui!
Ne vii na misnika Bojeg, sunce moje! Sa sunca je
doao pa ne vidi tko je s ove strane postelje.
To udobrovolji Potrku. Prvi se ispovjedi i priesti. A
kad mu pop uljem svetim pomaza srce, pamet i udove,
dobrostivo mu kimnu:
Ne uzmi k srcu... i lijepo mi naredi moju silu...
staricu moju.
Poto ostadoe sami, njeno kao nikad niiju prihvati
uvelu Nuinu ruku:
Nadam se da e ovo pomoi. A ti, starice moja, ti
ustani da me lijepo pokopa. I nemoj mi na grobu naricati
ni nabrajati, ve se onako u sumrak gdjekad kriom dolibi i
koju mi apni... moe biti da i mrtvaci uju.
Sunce moje osmijehnu se Nua sjetno i sretno
to bih ja na tom svijetu bez tebe, sunce moje...
Ujutro ih naoe okrenute jedno prema drugom.
Njegova ukoena ruka poivae na njenom boku, a njena na
njegovu vratu.

744
 POGOVOR ILITI USAETO DALJNJA
SUDBINA MATANA DRUGOG

Kao to se ovjek prebijene noge i na crna vraga oslanja

da bi mogao hodati, tako se i Matan Drugi, kad naleti Drugi
rat, osloni na Nuu Drugu da bi mogao preivjeti.
Nuo, duo, travo moja poroena i livado pokoena,
svjetuj i pomai! Hrvati na Boga udarie, dravu osnovae
pa rominja li, rominja, plaminja li plaminja, duo arka,
preista i prebistra! Gdje si, aa Potrko! Gdje si da si,
dobro si mi govorio: Protiv Boga ne moe ni s vragom!
A i jesu s vragom s najcrnijim. Jer po boju nitko ne moe
zjati to ustae zjaju: Tko nije s nama protiv nas je! A
zna li, ako, duo pokojna, zna li tko je s njima?
Antina, Jozara, Smrikica, Matuka... stade
nabrajati Nua.
Ne poimence presijee je Matan ve onako
uuture, openito? Mrtvaci! Eto tko je s njima! Mrtvaci!
Jerbo oni mrtvacima kau: S nama su! Ako su mrtvaci s
nama, onda su ili mrtvaci vukodlaci ili mi mrtvaci, treega
ti nema. I sad mene mali Jakica unuk, ako, tvog pajdaa
Galee antina i sad, velju, mene mali Jakica, ustaka

745
dektiva zazva u ustae. Kako u odbiti? Umjesto pokojnog
ake odgovori ti, Nuo, i zakloni me utoite moje,
gnjezdace moje zaklonito!
Reci ti Jakici... uzvrpolji se i jednom u ivotu
polaskana Nua reci mu, eto to, da nisi ni mrtvac ni
vukodlak a onda vidjevi na Matanovu gadljivo
skupljenu licu da nije bogzna kako pogodila, zatrepta
oicama i uvue glavu u se.
Silo neista i pameti kokoja razvagani se Matan
ja mislio da ti je ratno stanje um mrvicu prosvijetlilo! A
ono... Da Jakici rekoh to mi sad savjetova, ve bih bio
mrtvac i vukodlak! Ma ja se svojom pameu s njim
ponesoh, pa velju: Jakica moj, sunce moje ogrijano, na
krilima u ustae, na krilima, rode, da ih imam! Ali, jao,
izvanka rumen-jabuka, iznutra metiljav krumpir i gnjila
tikva, za vojsku otpisan... raspadam ti se, rode! I to sad?
Povrijeena Nua, da bi u muevim oima porasla i
pamet osvjetlala, hitro zabrza:
Bogu budi hvala, imamo dva pedlja hiljadarka, tri
are dukata, etiri trokatnice ovdje u Zagrebu, lako emo
preivjeti rat, da se iz postelje i ne dignemo!
A tako! skoi Matan Ti bi mene u postelju, u
sanduk mrtvaki! Dok svi anju, ne bi mi dala ni pabiriti!
Da bar po starinsku kae: Rat nekom tat, nekom brat!
Prihvati se, muu, togod verca, togod soli, masti i
slanine, kao to se i svi nai vrazi prihvatie... Ni to! Ve u
postelju! U sanduk mrtvaki, a ja meem pijavice, da mi
pusta krv odui! Uh... Ne vidi ni ono to i mali Jakica vidi.
Veli on: Kad nee u ustae, onda e sa mnom u spregu!
Ja poskoih: Dato, Jakice, dato, rode, nego s tobom! A
on mi vragoljasto poprijeti prstom: Samo nee dugo, jer
sam i sm s tobom hodio i sve vae krijumarske smicalice

746
izuio! Jesi, rode velju ja ma kad se lija u kuku
prometne, vie lija nije. A ti si se prometnuo. Eto, koliko te
god gledam, vazda si mi isti k i svaka moja Dektiva. I
eka i njemaka, nizozemska i belgijska. Iste oi, ista usta,
isti frntast nosi bez mirisa, pljunut, brate. Dok je Boga i
svijeta, moja ti je Dektiva vazda tka i jednaka: po stasu i
uzrastu, po licu i obliju, po pameti i po pasjoj udi. Nema
ti, brate, vie nijedne lisije dlake. Svu si je na pasju
prekrojio. Na tebi je da lovi, na meni da bjeim. Niti
moe ti bez mene, niti ja bez tebe, bez svog kilje iz
Zagvozda, bez aloma... Nego, brajo, da se nagodimo!
Vremena su ratna, i ovjek ovjeku vie nego ikad potrebit.
Ti zna da ovdje u Zagrebu, imam etiri trokatnice i jo
etiri u zlatu i zlatnicima, pa: po pola emo, i pusti me u
miru! On poskoi k opruga, zaiti k guja i metnu ruku
na me: Liavam te slobode zbog pokuaja mita! Ja se
nasmijah, ma onako posigurno: Sjedni, brate, ni lud ti nee
vjerovati! Ma srcu mi je drago to tako poskoi, to
zapsika! Sada znam da vie nijedne lisije nema, sad znam
da si moja prava Dektiva, da me gonja iz uivancije. Vrag
ti pare! Ne moe vie od dvostruka obroka pojesti, niti se
vie od preko dvostruke postelje opruiti. Za sve zlato
svijeta nee kupiti ovu vraju uivanciju! Ti lovi, ja bjei!
Ja bjei, ti lovi! O radosti! I nije ovo ko sa kiljom iz
Zagvozda tko e vie u prosjaku torbu ve ti je ovo
igra ivotna. Ratno stanje i sud ratni, pa ako me ulovi, nije:
pue nokat, ve ode glava... to ulog vei, uivancija slaa.
Stoga mi je ludo veselo s tobom zaigrati, ma ba ludo
veselo...
Ti si... pa ti si, Boe, oprosti... ne dovri
izbezumljena Nua, ve ga nijemim ustraenim oima svega
prekri.

747
 Nikakve koristi od tebe razoarano e Matan
Ne zna ti za uivanciju, silo neista, pa ni za onu za koju
bi morala znati! I gdje ti je ta: na pogrdi se uspui, na
pogrdi izdui, a gdje ova: dri, brajo, u tijelu i dui,
uivancija ivotna! Poginuti, pa poginuti! Kad toliki silom u
rat nagnani ginu za tui ef, moe ti, brajo, za svoj! Ovo!
Ovo u poginuti! Smrt je dostupna svakoj budali, a ti,
pametni, preivi! Igraj se s vatrom i ne opeci se, pregazi
preko vode i ne smoi se, privei svoju Dektivu za uzicu
kao gospodsko pae, njuku mu u stope turaj, a mirisa mu
ne odaj! Kako mu ga moe ne odati kad je uvijek uza te?
Ma tko govori o tebi? Odaj mu svoj, odaj mu miris svoje
smrdljive tjelesine, ma od due ga odvrni. Od poslia!
Poslii su dua ovjekova. I to je ovjek sitniji i prljaviji,
to mu je i dua sitnija i prljavija! Kloni se grebene soli i
ugane masti, velika se i ista posla prihvati.
A taj veliki i isti posao naie u liku njemakog
intendantskog pukovnika, sklona tekom piu i lakim
enama, naie u krmi krmarice Julike, najveselije
zagrebake radodajke. Tu nae pijana i iscijeena
pukovnika i zaskoi ga u trenutku besparice. Rije po rije
saznade da na Zapadnom kolodvoru ve dugo lei vagon
prikovica za cokule. Otpii ga, brate apnu Matan, koji
se u meuvremenu s pukovnikom bijae pobratio na zavist i
uenje svoje Dektive Ja sam kupac. Wehrmachtu trista,
a tebi dvjesta tisua! I pusti vagon neka oran lei! Domalo
pukovnik opet oboli od besparice. Lako emo, Brderlein
tjei ga Matan imam vika vagon prikovica. Meni ne
slui, a Wehrmachtu kruh nasuni. Meni milijun, tvojih je
dvjesta tisua. I pusti vagon neka oran lei! Kad domalo:
Brderlein, otpii onaj vagoni... Wehrmachtu trista, tebi
dvjesta... I tako je taj vagoni prikovica mjesecima
prelazio iz ruke u ruku orno leei na Zapadnom kolodvoru.

748
 ist posao!
I s Talijanima bijae ist posao. Samo to se nije radilo
o prikovicama, ve o kavi, i to taj vagon nije oran leao na
Zapadnom kolodvoru, ve se u tren oka rasuo i milijune
alica oblijepio smeim talogom, proaranim udesnim
arama iz kojih su vjete oi itale sudbinu ratnika, udavaa
i svih ostalih bogalja, itale jasnije nego pop Evanelje.
Premda je njegova Dektiva neumorno za njim capkala,
ni u snu nije mogla pomisliti da on s obrstima i
kalunelima sklapa poslie, ve je bila sve uvjerenija da je
Matan neki visoki osovinski bir... nije ala tikati se s
viim vojnim asnicima! No po predodreenosti svojoj i
dalje je njuila za Matanom, ali bezvoljno kao prepeliar,
kojemu lisiji trag podmetnue.
Jednog dana i beskorisna Matanova Dektiva dobi
koristan zadatak. Pretpostavljeni joj povjerie da zemljake,
krajinike, te migoljave jegulje, upregne u dravni posao.
Kau: eli Koak to ministar od novca i udo od
djeteta, komu je uspjelo to nikom na bijelom svijetu: voditi
dravno novarstvo bez ikakva prihoda i bezvrijednu kunu
odrati uz bok vrijedne marke Koak eli, da sastavi
pukovniju krijumara koji e kune pretakati u marke, a
marke u njemako i maarsko zlato i ine plemenite kovine.
Dvadeset od sto tebi! zavri Dektiva, siguran da
e Matan objeruke prihvatiti.
Ali na njegovo uenje Matan otuno odmahnu glavom:
Razoara me, moja Dektiva, grdno me i pasji
razoara... Ja mislio: ti iz uivancije... A ti, rode, umjesto da
me lova, ti bi mi jo i pri ruci bio!
Lovat e te Nijemci i Maari!

749
 Malo je to, brate, malo i premalo za Matanov kalibar.
Vidjevi da se Dektiva smrknu i da ga zae gledati kao
dravnog neprijatelja, povue se malice Ja se, eto, alim
a ti zaozbilj... Na krilima bih, rode, u dravne vercere, na
krilima da ih imam! Ali, jao izvanka rumen-jabuka, iznutra
metiljav krumpir i gnjila tikva, za vojsku otpisan...
raspadam ti se, rode!
Dektiva ode umiren, a Matan dreknu na Nuu:
Silo neista i vrae pakleni, trkom po brata mi Antiu
i pobru unju, a oni e po ostale!
Kad se okupie Matan im stvar razloi, ministrovu
zamisao pohvali i predbaci sebi, to i sm na to nije
nadoao.
I taj ti je ministar neka stvar gadljivo e brat
Antia kad misli da bi za dvadeset od sto...
Kilenc, bai! uzvika ih se nekolicina.
A tko bi dvadeset kad moe svih sto od sto! ubaci
Matan Stoga vas i sazvah.
Onda netko podviknu:
Na Maarsku! Na Maarsku, majku joj!
unje poskoi i stade medvjei poskakivati uvjeravajui
nazone da arda plee. Piro, izma, viel o boban...
Nuo, silo neista, izmice mi ulati, da sjaju kano
sunce garavo! Dosta je hrvatskog zlata rijekom u Maarsku
teklo, nek se bar mrvica potoiem vrati.
*
Poslije rata nahrupi opasna crvena opasnost i sve
otplavi kao mahnita proljetna bujica: tvorniare i trgovce,
kuevlasnike i kulake, krmare i trafikante. Otplavi
Matanove trokatnice i gradilita, otplavi sve vidljivo
mukotrpno stjecano cijelog potenog krijumarskog ivota.

750
I Dektivu mu otplavi, ali drugog mu za vrat okai. I ne ma
koga ve Slavka Ivandu, susjeda i mjetana, na krijumare
preko mjere naroguena crvena opasnost zna svoj
posao. Ma zna ga i Matan, i sve se u sebi smijucka dok se
sa Slavkom kuca u krmi Kod Obnove, iinja se da ga
paljivo slua, a u sebi se smijucka: Jade moj, tako mi
slatkasto govorucka, a tako gorkasto kruac grizucka!
Nije ti ovo govori Dektiva nije ti ovo, drue
Matane, burujsko: staro i trulo, ve narodno: zdravo i
novo! Lako ti je budalu edna preko vode, ma od danas ti se
sa mnom nosati!
Svako nae danas sazdano je od svih naih juer,
govorio je pokojni uitelj Mirko ree Matan a ja ti
kaem: svaka moja Dektiva sagraena je od svih mojih
Dektiva, od eke i njemake, nizozemske i belgijske. Eto,
rode, sve te gledam, a ono... iste oi, ista usta, isti frntast
nosi bez mirisa, pljunut si, brate, po stasu i uzrastu, po licu
i obliju, po pameti i udi, neu rei, pasjoj. I sve mi doe
da te upitam: Zar ti, moja Dektiva, ne bi dosta tranja za
mnom po svoj Evropi, po svem starom i trulom, te sad i
opet tri po novom i zdravom, po socijalistikom? Kad si
upeo tri! A ja ti kaem, i opet zaludu tri. Jezik e
isplaziti i zemlju lizati, ma ulovit me nee! I ne zato to ne
bi umio, ve zato to mi verc iz ruku izbiste i silu na me
udariste...
A, ha! strignu Slavko obrvama.
Nije to A, ha! usprotivi se Matan nije to A,
ha! politiki, ve onako, vie ljudski, gospodarski. Udri
silu na ovjeka prisili ga da ne radi, da mu se raditi ne
isplati. Nije para za arapu, ve s njom na sunce, da je
narod vidi. Evo, cijeli ivot polomih da podignem ono malo

751
kueraka, a vi: gramp, to je narodno! Ne podie to, brate,
narod ve Matan, a narod razjagmi.
A, ha! Jo uvijek plae to ti nacionaliziralo one
puste trokatnice!
Ma kakvi nacionaliziralo! Otelo, moja Dektiva, otelo,
pa me jo i prisililo da za se i za Nuu togod kuerka
podignem. Za se i za Nuu, jer djeice nemamo... U poetku
me zbog enine jalovosti tuga opasivala, ma kad vidjeh
kolikima Bog porod podari, a potom ga nemilosrdno oduze,
utjeih se i rekoh sebi u sebi: Meni ga ne dade, pa mi ga
ne moe ni oduzeti! Kvit smo, Boe! I dobro je to smo
kvit, jer kad vi dooste i razjagmiste mi ono sirotinje rekoh
sebi u sebi: Ne tuguj, bolan Matane, svoga nema da mu
ostavi. Vrag bi to i ionako odnio, pa nek ti je svejedno
koji, crni ili crveni! Ve se pobrini za se i za Nuu
golubicu! I tako me prisililo da podignem neto kuerka sa
sedam osam sobiaka.
Sa sedam, osam... zgrcnu se Dektiva ... i to
danas kad dvosobni stan po tri obitelji dijele!
to e, moja Dektiva, svatko po svom, po svojoj
eljici i potrebici. I nije to da e ti dati gradilite na Jelai
placu, ve te bacie u Tukanac, u umetinu na brijegu, pa
crkni dok se uzvere! A ja ovako oteak, okrupan, etrdeset
i treu preturio, sape nema, noge ne sluaju... I tako me
prisililo da i togod autia nabavim.
Bogami, lijepa prisila! A sad ti meni kai: im to
kuerka sagradi? im to autia nabavi?
Jaspram, bolan, da im! zaudi se Matan.
Zlatom skrivenim od naroda! zviznu Dektiva, kao
da akom o stol udari.

752
 Ih! Kad bi i zlatom, zaradio ga Matan, a ne narod!
Ma ja sam vam pod silu sve zlato predao, svih sedam
dukata! Zar se ne sjea? Ne otimljem ja narodu, ve narod
meni. Ali ima i drugih naroda osim moga roenoga. Ti
najbolje zna, da sam proarao Evropu uzdu i poprijeko,
mnoge prijatelje stekao i mnogima u nevolji priskoio. Sad
se ljudi i mene spomenu, pa vraaju dugove, i one od tijela,
i one od due...
O, kako ga je zabavljala ta nova igra, to hvalisavo
uzdisanje o prisili i neimatini, to bezono nijekanje sebe i
svog umijea, to jaukanje zbog povlaenja u prosjaku
mirovinu, taj otuni ivot pokrivan tobonjim milodarima
davnanjih prijatelja... sve te lai u koje Slavko nije
vjerovao, niti je Matan elio da povjeruje. Pa kad neko
vrijeme ne bi vidio svoju Dektivu na svom tragu, sm bi se
poigrao nepoznatog dounika i napisao pisamce sastavljeno
od slova izrezanih iz novina: tu i tu u taj i u taj sat ona e
debela svinja preuzeti takvu i takvu robu. I uvijek bi palilo.
Netom bi Matan preuzeo zaveanj od unje ili koga
drugoga, iskakao bi iz zasjede Slavko s rukom kao apom:
Imam te! Matan bi ustraeno ispustio zaveanj, digao
ruke u vis i stao mucati: Nisam kriv, moja Dektiva, nisam
znao da je i to verc crveni... Ona prokleta Nua, veli: Za
bosiljak su mi najbolji ovji brabonjci... Drugi put bi u
smotuljiu bile hrastove ike, trei borovi eeri, etvrti
vrag bi znao to.
No jednog dana dok kuerak sa sedam, osam
sobiaka jo ne bijae dovren, a Matan stanovae na
etvrtom katu u sreditu grada netko drugi napisa
pisamce policiji. Veer proljetna, tiha i bezopasna. U
duboku naslonjau kod otvorena prozora Matan sre svje
zrak i prezaslaenu kavu bezbrino oekujui poiljku
zlatnika, to mu je po unji alje iz Njemake brat Antia.

753
Znajui iz dojave da e unje doi oko desete ure, Slavko
odlui da ga pretekne i na djelu zaskoi, te s etvoricom
momaka pola sata ranije pritisnu na zvonce Matanova stana.
Netom Nua otvori vrata, sva petorica nahrupie unutra. U
trenutku se Matanove modane vijuge nabie kao elektrine
navojnice, a silina ga te modane struje odbaci ravno na
prozor. Njegov se, ovaj put neprirodno dubok glas prolomi
nad trgom i zaas prekri ulinu buku: Upomo! Upomo,
ljudi, upomo! Razbojnici u stanu! Zovite miliciju! I tek
kad ga Slavko zgrabi za ruku, Matan doe k sebi: O to si
ti, moja Dektiva. to ne kaza, ja mislio... Dolje se gomila
zbila, u prozor gleda, miliciju zove... i naravno, unje ne
doe.
Ali doe deset mjeseci kasnije. I ne bez svoje volje.
Naime, unje bijae prihvatio novo ili barem dio toga
novoga: svaki radnik ima pravo na godinji odmor. Kako se
smatrao radnikom, on bi taj odmor svake ili svake druge
godine dobrano iskoristio. Ako se za to ne bi pobrinuli
drugi, pobrinuo bi se sam. Ovaj put se drugi pobrinue:
zaskoie ga na granici bez putnice i izvedoe na sud. A
unji nita drae od sudske rasprave, od pustih nadmetanja i
govorancija. I sad se drao kao ovjek zatvoren u krletku, te
glavom ja tamo ja amo, gledajui u udu kako ga nadlijeu
pitanja kao pobenavljene ptice.
Slavni sude, vrat u slomiti letajui glavom ja tamo,
ja amo... Svega me smetoste i duu mi zaglaviste. Nita vas
ne razumijem, kao da budalast budalastu govori. Pita me,
slavni sude, pita me, na priliku, gdje mi je putnica? A ja
tebe pitam: to e putnica potenu ovjeku? Za me je, slavni
sude, obraz najsvetija putnica i propusnica.
A koliko si puta s tom najsvetijom putnicom i
propusnicom preao granicu? upita sudac.

754
 E, to ti ne bih umio rei, ma bit e jedno dvjesta
trista puta, koliko je bilo potrebito siromanu ovjeku.
Jest, jest, prelazio je u Austriju i Italiju, a odatle u
Njemaku, pa u Nizozemsku i Francusku... i sve bez
putnice, i sve preko Drine.
Kako preko Drine zablenu se sudac kad tamo
nema nikakve Drine!?
Ne znam ja, slavni sude, ima li je ili nema, ma preko
nje sam prelazio. Znam po tomu, to ja i Bukarica, kad prvi
put nasmjerismo u Francusku, doosmo do neke vode, te ja
Bukaricu za rukav: Suzo moja, obadva ti svijeta, koja je
ovo voda? On e onako otresito, obrecito, znate ve kakav
je Bukarica: Drina gospeti! Ne pitaj ve gazi! Slavni
sude, ako tebi to ime nije povoljito, a ti ga uzmi za
nadimak. U nas su ti nadimci bolji od imena. Meni je na
priliku krsno Stipan, a svi me zovu unje. Ima Stipana k...
sramota mi rei, a unje je jedan!
Kad su vas uhvatili graniari bili ste dvojica. Jedan je
pobjegao.
Koga se gonja taj i bjei, i zamjerke mu nema. Kad
bi i tebe gonjalo, i ti noktom u ledinu, slavni sude!
zakljui unje.
Kako se zvao onaj drugi?
To njega pitaj! Svatko e ti svoje ime najbolje rei!
Nit sam mu ga dao, niti mu ga znam, niti elim znati! On
miran, ja mirniji.
Kako to, da ne znate ime ovjeka s kojim ste
krijumarili?!
Slavni sude, ne krijumarim ti ja imena, ve togod
robice da djeicu prehranim.

755
 Kad sudac spomenu zlatnike, i da ih je od Antie iz
Njemake Matanu prenosio, unje podie tri prsta i zabrza:
Na sva tri oslijepio ako sam tog ovjeka ikad vidio!
Matan iskrivi vrat, namrgodi se i zavrti glavom
stavljajui unji do znanja da je pretjerao. Sudac ga
opomenu, da ne daje znakove. Na to se Matan dobroduno
nasmijei:
Nisu to znakovi, ve me stee nova koulja. Ona
moja sila neista kupila dva broja uu. A unje ne kae da
me nikad nije vidio, u istom smo selu roeni, iz iste zdjele
puru kusali, ve veli da me nije nikad vidio pri vercerskom
poslu. Je li tako, unje!
Iz due mi ita, rodijae! obradova se unje.
U istrazi ste teko teretili Matana... nastavi sudac.
U istrazi, e, u istrazi! I roenu mater! veselo e
unje Slavni sude, skokni i ti na policiju, pa e
pritisnuti palac da si ubio Abela i razapeo Gospodina
Isukrsta!
I stadoe se vrtjeti u krugu. A Matanu dosadi ta vrteka,
pa se uplete:
Drue sue, oprosti to se mijeam u tue poslove,
ma vie se udim vama nego njemu. Takav uman ovjek pa
se tutek cijelo jutro natee s tugom zemaljskom, sa
stvorenjcem zaprene kulture! To zaprena kultura
bijae pokupio u kavani, a kako u ono doba sam bijae
jedan od rijetkih koji je imao auto, to mu se taj diobeni
kastinski izraz osobito svidio, te bi ga upotrebljavao gdje je
trebalo i gdje nije Raspali toj zaprenoj kulturi tri
mjeseca, po obiaju, pa mirna Bosna!
I to bijae unjin godinji odmor. Radost za nj i za sve
uznike u njegovoj eliji. Kako i ne bi kad bi mu Matan

756
svakog dana slao cijelo peeno janje ili odojka. unje bi
odgrizao samo uhace, zalogaj od vratia ili pleke, a ostalo
gladnim oima uznikim. Neka jednom i unje caruje!
I ba je to u Dektive izazvalo nezadovoljstvo i
mrzovolju: zatoiti onoga koji eli da bude zatoen! Ali
zatoi Matana! Stoga ga saeka na ulici i krgutnu kroz
stisnute zube:
I opet si izmigoljio! Ali... kad tad doi e mi pod
zub. A onda ija: kvrc!
Ma to ti toliko upe na me? namrgodi se toboe
Matan to se iv izjede da me upropasti, a ja te uinih
ovjekom!
Ti mene?! zgranu se Slavko i porumeni od bijesa.
Da tko, moja Dektiva, da tko? Sjea li se kad te ono
jo prije rata mater dovede pred moje dvore i zaiska desetak
tisua, da ti robu nabavim, da te u posao uputim i po
Njemakoj provodam? A ja njoj...
A ti njoj: Mare, ne dam ni pare, da na golim
koljenima lie odavde do Gospe sinjske! Tako si joj
rekao, lopuo!
E ba tako! nakesi se veselo Matan E ba tako!
Pa tko te onda uini ovjekom?! Da sam te tada poveo sa
sobom, nit bi otio u tvornicu na Dugi Rat, nit kasnije u
partizane, nit bi ikad postao Dektiva, ve bi i tebe druga
Dektiva lovila, a kakve si vatrene pameti, od prve bi te i
ulovila!
O bogareti!
E, sad bogareti! O ute Mali, doktore... veselo
domahne tridesetogodinjaku koji je upravo mimo njih
prolazio a da ih nije ni opazio. Ba dobro doe, ute

757
Mali, doktore? Reci ovom paetu tko tebe doktorom
napravi?
Valjda ti! podrugnu se ute Mali.
O neharnosti ljudska! zavapi Matan Sjeti se
kad ono po ratu doe k meni k ubogo pae: Matane,
rode, duo dobrostiva, dooh za doktora uiti a novaca
nemam. Ve dajder i meni togod robice, da je preko ruice
prevrnem! Pa dadoh li ti?
Nikad neu zaboraviti tvoj nadmeni siti smijeak:
Okani se vraga, sinko! Da togod valja ne bi te slalo u
kole!
Eto vidi blaeno se nasmijei Matan eto vidi
tko te uini ovjekom i doktorom! Da sam te u vercerske
poslie uveo i pamet ti novcem smutio, nikad od tebe
doktora! E, e, neharnost, brate, neharnost! Ali harnosti ja i
ne traim ni od tebe ni od moje Dektive, ve nek se zna. A
sad hajdemo neto popiti! ne ekajui pristanka, zgrabi
ih golemim ruetinama, ugura ih u krmu koju kao da im
netko pod korak podmetnu, pa s vrata doviknu Konobar!
Narei pola kila pruta i otepi dvije boce dingaa, homi ti
stranjicu zaepio... da neharne prijatelje poastim!
asti li ti to milodarima ili utim kanarincima brata
Antie? lukavo e, toboe, Dektiva.
Matan navue obrazinu na pla vazda spremna
razmaena djeteta:
Nema ti u mene, moja Dektiva, ni utih kanarinaca,
ni zelena kupusova lia. Gledaj brate, sve ti zdravim i
tunim dinarom podmirujem Izvadi novanik nabijen
hiljadarkama Gledaj, duo sumnjiava, pa itaj k iz
knjige: domaa para ista k i Matanova dua. Zato me
goni, zato li progoni? Ma kad upe, goni! Goni i dai,
jezik e do zemlje isplaziti... Hajde, u zdravlje! Znam da ti

758
je drago sa mnom piti. Misli: supit e se Matan lako
izlanuti. A ne zna, da ti je Matanovo srce cijelo vrijeme
otvoreno k otvorena brikula. E, jesi lovno pae i dua
sumnjiava...
Tako bi poesto pio i drobio bilo sa svojom Dektivom,
bilo s prijateljima ili sa znancima, a onda se supit kui
vraao, krpeljio se o enu ili o mlaeg brata Iviu, vjenog
studenta i pijesnika dok naposljetku ne bi zahrkao na
kauu, u naslonjau, bilo gdje. Tako i sad doe, ba oran da
se nekom u kou upije. A kako u kuerku ne bi nikog,
prikrpelji se o sama sebe, o svoju uveanu fotografiju iz
onog doba dok je jo nosao korpu na trbuhu:
Jes' to ti, roo, svih ti Isukrsta! O Matane, Matane,
nakinureni Matane... im se to epiri i pauni, vrag ti
budalasto srce za marendu na gradelama! Dii se korpom
ae Potrke? Ima i im, kukavice moja! Pa to po njoj
stee i namee osim reume? I da ti je ne iscijepah, gdje bi
bio? Skovrljio bi se kano pu i bogec bistriki zaprene
kulture. Vrag ti korpu! Des mozges i gajbe, gajbe za ute,
ute kanarince! Osvrni se oko sebe, jado, i gledaj to moj
Des mozges stvori i uini! Nije to kuerak, ve vila sa
sedam, osam, zapravo s deset sobetina. A u njoj svakog
blaga bojega! E kaua, e naslonjaa, e radija, e televizora,
e maina, za rublje i za sue... A to e da ti nabrajam, kad
i sam vidi! Oko vile vrt pun rua, a u vrtu nije tala ve
garaa, u garai nije zaprena kultura, ve ergela moderna
od sto i deset konja, Mercedes ganjc-novi, ispod ekia! Sve
je to Matanovo, roae, sve to ti oko... ne doree ve se
zagrcnu, jer se i on i slika bijahu zagledali u stroj za
ivanje, a uini mu se da se slika nasmija posprdno i
bezobrazno, bezono.

759
 I ba tad ue Nua vukui cijelu trnicu u rukama
usput reeno, nikad joj namirnice ne doveze autom, nit joj
ikad, pa ni bolesnoj slukinju priuti: u neradnu se enu po
sedamdeset i sedam bijesnih avola useljuje. Netom je
ugleda, zaigra kosiricama i strignu obrvama:
Gdje je mojih pedeset tisua?
Kakvih pedeset tisua?! zableknu se Nua i u udu
se prekrsti.
Ne krsti se, avle pakleni, ve zijaj gdje su! Kad
sino dooh malkac veseo, od tuge veseo, da od ega... to
me gleda!... imao sam pedeset tisua. Kud sam s njima?
Prava ena mora znati kud supit mu novac baca.
U smee! otrese se ljutito Nua, u kojoj bi se
ropska krv ponekad samoj sebi iznevjerila. Stoga se nemalo
zaudi kad umjesto oekivana gnjeva ugleda blaen
smijeak na Matanovom licu.
Tako je, pametno moje!? I to bih ja bez tebe! Vazda
prave pameti u prave ene! U kante za smee? Naravno!
Kao da sada gledam...
Ajme meni, majko moja skri ruke Nua ba su
jutros smee odvezli!
Od-vez-li? odslovka Matan i prostrijeli je oima
Odvezli, a ja rekoh prava ena! Rasipnica si ti, eto-to!
Dolazi ovamo!
Matane moj, ubij me...
avla u te ubiti! Dolazi ovamo i odgovaraj! ija li
je ovo vila, park oko vile i bazeni u parku?
Tvoja, moj Matane!
A ije li je ovo pokustvo od ebanovine i mahagonija
i od drva trenjeva?
Tvoje, moj Matane!

760
 A ije li je... nemilice stade nabrajati predmet po
predmet, dok nevoljna Nua samo kima glavom i sumorno
kao Moli za nas u litanijama neprestano ponavlja:
Tvoje, moj Matane!
A ija li je ovo ivaa maina?
Moja, ne bilo je. To je jedino to sam ti u dotu
donijela.
E kad je jedino, nek nije ni toga! Uprti je, silo
neista, i nosi u staretinarnicu, da mi nadoknadi onih
pedeset tisua, to zjaka na me?! Nosi!
A kad posluna Nua iznese mainu, Matan se
zadovoljno nasmijei i namignu svojoj slici na zidu:
Sad se podrugni, rodijae! Ima li sad ita to okom
vidi a da nije Matanovo!
Zatim se naklopi na telefon i narui da mu hitno dostave
ganjc-novi stroj za ivanje nek njegovom iglom krpe
proiva. Potom poe u sobu brata Ivie, uze sa stola snop
papira i stade itati: USTAJALE PUPKOVINE. Roman
Ivie palatrina. Poglavlje prvo. Patnjava patnja patnji kroz
zubak zatka zapaha ognjenih zmija-zelembaa sklupanih
oko biserna pupka opustoenih djevojaka i beskrvnih tjelesa
saganih u ognjenoj plazmi krematorija zloina stoljea, u
zamrznutu ljudskom leleku, do sleenih nogu kapetana
slea i sadista, koji i mrtav kroz zlatnoute proteze urlie:
Na noe! Na kopita! Na vav-vav! Na viv-viv! lajui kano
pas, vivkajui kano vivak, rumen kano kukurijek
kurvanjski...
Hehe... kukurijek kurvanjski! Napokon jedna
razumna rije, a i ta je nedolina! E, moj brajo, moj
pijesnie, u to vrijeme buca i razbuca umjesto da za
odvjetnika izui i da braji na pomoi bude ako mu pomo
ustreba! Onda mu misao za granicu odluta E, brate

761
Antia, daleko si i blago ti se to si daleko, da svakim
danom ne gleda na to pare harimo! Uh, gospeti male i
velike, moram ti hitno javiti da gajbe s kanarincima ne
alje dok je unje u gajbi... unje moj, jadni moj unje...
Ma opet, dobro tebi... car caruje nad svojim, a ti nad svojim
uznicima... Samo zalogaji od uhaca, od rskava... Ne boj
se, odoji se pee u pekara, danas k i svaki dan... Caruj,
unje, kad ti Bog dade da moe carevati...
I tako bi u mislima razgovarao sa svim i svakim i u tom
uivao vie nego da sa ivim razgovara. Ti bi
samorazgovori bili najivlji u danima besposlice, dok bi
unje amio na godinjem odmoru. Ne samo to se sam nije
ni u kakav posli uputao, ve bi cijelu mreu umrtvio,
opsjednut praznovjericom da je bolje poslove obavljati i u
petak trinaestoga u mjesecu nego dok ti desna ruka ami u
tamnici cara bugarskoga. Iz kue bi rijetko izlazio, u kui
se s njim nije moglo ivjeti, neprestano bi se krpeljio ili o
Nuu ili o brata Iviu:
ute Mali doktor i arcidoktor, gospemi! A ti deset
godina kravama travu otimlje, pa da i kap mlijeka za uhar!
to e tebi mlijeko! to e tebi znanjstvo! Pijesmice su za
te nauk pravi, pravni i kranski! Pijesnik pijesmice
pijeva... a ti ga, ludi Matane, kljukaj i opaj ko boinu
gusku! E, neee! Neka te pijesmice kljukaju i opaju,
moj pijesnie-gotovane!
Pijesnik bi neko vrijeme strpljivo sluao, a onda bi
prezrivim pogledom omjerio starijeg brata, tu naduvenu
zgriparu, paunski ietao iz kue i ne bi se do u prve
pijevce vraao.
Dugo po njegovu odlasku, Matan bi mu i dalje drao
propovijed, tuio se svim nenazonim prijateljima i
znancima i na kraju klonuo. Neko bi se vrijeme mrijestio po

762
kauima i naslonjaima, a kad bi se oni oplodili iglicama i
stali ga bockati u debelo meso, nervozno bi ustajao, etao se
i vrpoljio po pustim rastvorenim sobetinama. Onda bi ga
silan glad obuzeo, te bi svaki as odlazio u smonicu i
grickao sad pruti, sad unkicu, sad sir, sad kakav suhi
kolai. Kad bi mu i to dodijalo hrana obljutavila a pie
omrznulo spopala bi ga neka tjelesno bolna dosada, te se
nije mogao ni prstom ubosti da ga do kosti ne zaboli. Zastao
bi nasred sobe, poeao se po tjemenu, kao da lijeni mozak
proeava, potom bi se ozario, dohvatio novine i kare, sjeo
za stol i stao svojoj Dektivi od novinskih slova ljubavno
pisamce lijepiti. Tako uini i danas:
Slavna milicijo,
ast mi je osvetiti se onoj svinji debeloj, vama dobro
poznatoj i prepoznatoj u liku i naliku Matanovu. Stoga vam
rodoljubno javljujem i dojavljujem, da jo nije uspio ute,
ute kanarince (hoemo rei dukate inozemne) promijeniti
za kupusno lie (hoemo rei za dolare amerikanske), koje
opet vajnim i tajnim putovima, po vedru i po kii alje
Antii, jerbo su tamo kanarinci puno finiji i jeftiniji a kupus
puno skuplji. Stoga vam rodoljubno javljujem i dojavljujem
da ih ima jo baramko petnaestak kila u njegovoj grebenoj
vili. Ne znam gdje su po logu i pologu, ma uzdam se da
ete ih nai i pronai.
Otrovni dumanin svinje debele.
Kad bi otposlao pismo, blaeno bi se zavalio u
naslonja, pa ustreptala srca stao iikati svoju Dektivu,
koja bi svaki put neminovno dolazila i uzalud cijelu kuu
tumbe okreala.
E, to je bila uivancija!
Kakva uivancija rei e netko kad zna da u
kui dukata nema!

763
 U tomu i jest avo, to ih ima, to su se svakom od tih
vajnih premetaa bar po deset puta o oi oeali, a ponekad
im se i o ruku prilijepili. Petnaest kila dukata smireno je
poivalo u litrenki tinte na Iviinu stolu. Uivancija je to,
brate, uivancija, napose za to to bi Dektiva na raun tinte
vazda poneku zajedljivu dobacio. Uivancija, brate,
uivancija.
im se podjesen unje vrati s godinjeg odmora,
poslovi krenue, tono rije s nesmanjenom estinom.
Antii se odmah knjiga pie, a Antia drugu otpisuje:
Bogu budi hvala, zdrav sam, mili brate, pa evo naoj
siromanoj krajikoj opini i peti auti poklanjam. Ovaj sam
namijenio Domu zdravlja, jerbo su kola bolnika, a
bolesnika, Bogu hvala, dosta. Pisao sam doktoru i
opinarima da dou po auto u Zagreb, zapravo u Pezinu
garau, pa ako je togod u kvaru neka Pezo popravi. aljem
ti potom sve u potenju trista maraka njemakih, pa
togod zavrti na ranju za nae dine opinare...
I svi bi bili zadovoljni i opinari, i bolesnici, i vojska
Matanova, da onaj prokleti opinski lijenik, onaj silom
aljivdija, ne srete Dektivu i ne pozva ga na sveano
preuzimanje auta. A kad Dektiva odbi, da mu nije do
Matanova peenja, lijenik podviknu:
Vrag ti peenje! Doi i vidi kako na ovjek na
zaviaj misli! Ni Zagreb nema tako krasne gajbice!
im spomenu gajbicu kao da je avla pokropio
krtenom vodom: ni puano zrno ne dostie Dektivu.
to mu bi?! upita se lijenik, pa slegnu ramenima.
Malo zatim zvrcnu telefon u Matanovu stanu:
Hallo! Hallo! Ovdje Krivi. Provalilo u garau i sve
pohvatalo... Ja umakoh i ovo ti se...

764
 Matan bijesno tresne slualicom i strignu obrvama na
unju, koji bijae navratio da s njim poe na sveanost:
Noktom u ledinu i ne osvri se do Mnchena!
A ti? upita unje kojemu nije trebalo nita
objanjavati.
Meni se boriti!
Onda, zbogom svima! doviknu unje i za svaku
sluajnost iskoi kroz prozor.
U meuvremenu, ne gledan ni od koga, Ivia baci kroz
prozor staklenku tinte, koja nestade u grmu rua. Potom
udari dlanom o dlan i izazovno se nakesi:
Kako me se ova stvar ne tie, odoh, brate, malice u
kavanu!
Svi te avli u njoj silovali zarea Matan, a onda
podviknu Nuo, silo neista, slualicu zgrabi i vii:
Hallo! Hitna pomo!
to e ti hitna pomo?! zabrinu se Nua.
Ne pitaj to e, ve vii: Hallo! Mu mi umire! I
na im naslov daj, pa Rebro nazovi, utu Maloga, da i on
doe i ako mu je s ruke, da jo kojeg lijenika povede.
Bolje da ih je vie.
Kad lijenici dooe, naoe Matana opruena u
naslonjau, ruku prekrienih na prsima i pogleda o strop
prikovana, dok mu se preko usana neka udna molitva
valja:
Patnjava patnja patnji kroz zubak zatka zapaha
ognjenih zmija-zelembaa... Na noe! Na kopita! Na vav-
vav! Na viv-viv, Na iv-iv!... Magla maglovita, i strani
strah svijeta. A onda se najednom razbistri, razgali, i sasvim
tono zna gdje spada ovjek, gdje zvijer, pisano je: broj je
jednak, i sasvim tono zna da vrsto stoji na vrstoj

765
podlozi, jer zna da ti je na vrstu stajati... Na viv-viv! Na
vav-vav!
Oit sluaj! ree prvi lijenik, a svi za njim
kimnue.
I taman kad bolniari bolesnika poloie na nosila,
nahrupi Slavko s otvorenim lisicama, koje u trenutku
kljocnue na Matanovim nepomino prekrienim rukama:
Rekao sam ti, da u te jednom zaruiti a, kad te
zaruim...
Matan, se ne udostoji ni da ga pogleda, ve zaneseno
nastavi meljati svoju pjesniku molitvu. No stoga Nua
vrisnu, vrisnue i lijenici, nastade silna guva i gungula,
ljuta bitka oko dva ugleda: samovoljne policijske vlasti i
samodopadne zdravstvene slube. I dok su se tako upali,
jedni o zloinca, drugi o bolesnika u istoj osobi, dotle je ta
ista osoba tupo buljila u strop i spokojno mljela: Na viv-
viv! Na iv-iv! I tako fikajui fi-fi i fukajui fu-fu
savi se jedan besmisleni kvarcni kvarc u kvarc-lampi slomi
se oit i prijevoj trbuni, dupe jedno, a da ti ne otkri ljigavu
mudrost pupkovine svijeta savijene oko estitosti uzajamna
proimanja kozoderaca, pseih ivodera... Na vav-vav! Na
viv-viv! Na iv-iv...
Tko zna dokle bi Matan vakao i dokle bi trajao taj
nemili rat vlasti i ponosa, da ute Mali prijateljski ne
potapa Slavka po ramenu:
Pusti, bolan, ne pleti se. Tvoj je prije ili poslije. Ako
psihijatri...
Ne spominji mi prokletnike! im nekoga apim, oni
se poput vampira bacaju na nj i krvavim kljovama urliu:
On je na! On je na! Dokle u ja loviti kriminalce za te
aave psihijatre!

766
 Na to ga ute Mali odvue ustranu:
Ovdje ti je i odvie lijenika, osobno uvrijeenih i
ozlojeenih tvojim postupkom. Ako se dokae da je Matan
zaista poludio, svi e se zakleti da su ga mogli spasiti, da im
ga ti nisi oteo! Utopit e te! I nitko te nee izvaditi!
Slavko gnjevno stisnu vilice, skinu Matanu lisice i
ljutito mahnu bolniarima da ga nose.
Kad ga bolniari ponesoe, Matan podie glas:
... i cvrci osloboeni zaprene kulture, opleteni
bodljikavom icom zora i praskozorja bremenito kliknue:
Budale pune tamnice, a mudraci ludnice...
Stoj! grmnu Slavko Sad ste uli!
Lijenik Hitne pomoi poasti ga prezirnim smijekom:
Prijatelju, ne mijeaj se u ono to ne razumije. Ovo
je samo potvrda o gotovo beznadnom stanju bolesnika. I
razmiljate o tom, kako su nai zatucani djedovi nosili svoje
krieve, a mi dananji, umjesto krieva nosamo svoje
utvare, a utvare su ovog bolesnika stranije od svih naih
utvara i tee od svih djedovskih krieva. Kompleksi su to,
drue policaje!
Slavko ne ree nita, ve se ugrize za gornju usnicu,
okrenu se i hitrim koracima ue u Iviinu sobu.
Nuo, gdje je ona litrenka tinte to je na stolu bila?
Nua baci pogled na stol i ustraeno ciknu:
Moji dukati... no odmah se ugrize za jezik i
neduno pogleda Slavka... dukati mog Ivie, mog
pjesnika, njemu tinta valja vie od dukata... Vjeruje li mi,
Slavko moj?
Slavko ne ree nita, samo je oinu bijesnim pogledom,
okrenu se i mahnu svojima. Zaas cijelu kuu okrenue
naglavce, ali ne naoe nita osim bijesa poraza.

767
 Ivia se vrati tek podvee i zatee Nuu svu u suzama:
Ivia moj, Ivia, tko e nas sad hraniti i od zla braniti
kad nam hranitelja i branitelja odvedoe?
Najednom kao da se tom njenom, kovravom pjesniku
ramena proirie i prsa nadue, kao da izraste i prometnu se
u svog velikog brata:
Mui, silo neista i glas mu je bratov i nain
bratov Brod plovi dalje samo pod boljim kapetanom!
O kapetane moj! klikne Nua im si me nazvao
silom neistom odmah sam znala da si dukatie na mjesto
sklonio i da e nove namai.
Punu godinu ostade Matan u ludnici, a da mu stanje ne
krenu nabolje. Elektrookovi, tuevi, pilule, injekcije, muke
tjelesne i duhovne u mnogoemu ga jo i otetie. I kad
umni savjet umnih strunjaka ustanovi: Izgubljen sluaj!,
dogodi se udo. Matan ue u upraviteljev ured i prvi put
progovori rije koju Ivia ne bijae napisao:
Doktore moj, htio bih vam od srca zahvaliti... Evo
sam ti preporoen, zdrav k jastreb, bistar k izvor-voda...
Puna dva dana oblijetae ga sa svih strana i na kraju
zakljuie, da je bolesnik potpuno izlijeen, ali koji mu
nain pomoe, koji lijek, ostat e vjena tajna.
Boe moj, smijenih li ljudi ree Matan Nui i
Ivii sjedajui u Mercedes, koji Ivia bijae dovezao Dok
ive udit e se to to Matana izlijei.
Ludu suda nema uzdahnu Nua.
Ali upeo tuilac, upela tvoja Dektiva, pa tek
prekjuer digoe ruke... ree Ivia.
A gdje je moja Dektiva, sunce moje?! osovi se
Matan.

768
 Eno ti ga tamo u Fii Ivia mahnu glavom
prema grmlju.
Hehe... To, kao u zasjedi! Ded, Ivia, roeni, ded
udari s Merdom prema Sloveniji! Hehe... oznojit u je,
majku joj, oznojit u svoju Dektivu... Prati li nas? Dato,
ve prati... Sad do daske, mili, pa iza okui skreni na
putelji. Propusti ga... Sad opet za njim... Preteci ga,
rode...Vidi li nas? Vidi... Sad na prvom raskru skreni
desno, pa iaj uz brdsku cestu prema granici...
Kud e, Matane moj... zajauka Nua.
Mui, silo neista! Vozi, Ivia, vozi prema granici.
Vie mu ni bog ne izbi iz glave, da zlo smjeramo... Eno ti
ga dolje na treoj okui... Jadni Fio, siplje li, siplje... Vozi
do hotela, pa skreni na lijevo do umareve kue... Tako...
Sad zaustavi i otvori prtljanik... Tako. Sad emo mi u
kuicu, a ti, Nuo, netom ugleda Fiu, svirni!
Netom Nua svirnu, Matan i Ivia izletjee iz umareve
kue nosei izmeu sebe neku vreicu, ali tako sagnuti i
napeti kao da ne znam kakav teret nose. Bacie vreicu u
prtljanik i uskoie u Mercedes, koji poskoi i gotovo
preskoi Fiu, to se zaustavio uz cestu pred hotelom.
Ne osvrui se na Dektivin poziv da stanu, ni na
revolver za kojim bijae posegao, stadoe se vrtoglavo
sputati niz zmijoliku cestu.
A, ha!... Evo ga za nama. Nu, bogareti... Vidi ti
Fie... Lako ti mu je nizbrdo i niz okui... Nizbrdo se svako
govno valja... onda se od srca nasmija Boe moj, sad
je pun zrak mog imena i mog Merde. Sve mi kraj uha
beini psi promiu: Vav-vav! Drte ga, dr'... O
uivancije!... Vidjet ete koliko e nas policijskih autia
saekati na glavnoj cesti!

769
 I zaista, netom sioe na glavnu cestu, dvoja policijska
kola sprijeda a dvoja straga pute zakrila.
Matan lagano zaustavi Mercedes, proturi glavu kroz
prozori i ljubezno se nasmijei:
to je, drugovi? Kakva nesrea?
Svi ruke u vis i izlazite!
Zato, pobogu?! ustraeno e Matan, a Nua pade
u nesvijest.
Uto pristie i Dektiva i odmah se baci na prtljanik, na
vreicu, na plijen krvavi.
Sad te imam, Matane, i ludnica ti vie nee pomoi!
Meni je pomogla kad je trebalo nasmijei se
Matan ma ne znam hoe li tebi.
Dektiva brzo odrijei uzicu s vreice i htjede
pobjedonosno kliknuti no u posljednji as rije mu zape,
zahliknu se, zagrca, promuca:
to je... to je ooovo?
Pitomi kesteni, moja Dektiva, a to bi bilo... uelio
se, brajo. U ludnici ne daju pire od kestena, ve od
krumpira... a ovdje su ti kesteni k lovranski maruni... Ili je,
moe biti, iziao zakon...
Goni! zarei Dektiva.
Kud se djenu ona pusta silenost policijska! Spustie
noseve kao da e se za njih ugristi, i cestu otvorie. Matan
krenu prema Zagrebu i zaustavi Mercedes kod prvog
motela. Kad i peta patrolna kola nestadoe s vidika, Matan
zadovoljno srknu posljednji gutljaj kave i strignu
nasmijanim okom na brata Iviu:
Ivia, duo, puti su propreni, moemo u miru
poslovati. Obrni Merdu prema granici! Hehe... moja

770
Dektiva, moja policija... Jesu, brate, ulickani i ugizdani, za
upravljaem sjede, benzin miriu, ma opet po zaprenoj
kulturi smrde ponjui zrak oko sebe, pa se obrecnu na
Nuu ko i ti, silo neista!
Matan se stade uputati u sve opasnije poslove, u sve
smjelije izazove, kao pokera kojemu srea nikako da
okrene lea.
Nemoj, Matane, nastradat e! Nemoj, Matane
golubane... svjetuje Ivia, plae Nua, a njega to jo vie
mami, u jo ga veu pogibelj gura.
Lako ti se bilo nosati sa kiljom i alomom, ali nosaj
se ti sa svom policijom svijeta! Uivancija je to, glave
vrijedi!
U tihe dane kad bi posao zamro, a u grad mu se nije
silazilo, ubijao bi dosadu uvijek na isti nain: mrijestio bi se
po naslonjaima i leajima, etkao po kui, grickao,
pijuckao i krpeljio se na Nuu:
iji li je, silo neista, ovo kuerak sa sedam, osam,
zapravo s deset sobiaka?
Tvoj, moj Matane!
A ije li je sve ovo to okom vidi?
Tvoje, moj Matane!
iji li kruh jede?
Tvoj, moj Matane!
Na ijoj li postelji spava?
Na tvojoj, moj Matane!
A dok spava, iji li san sniva?
Tvoj, moj Matane!
A kad se probudi na ijoj li maini iva?
Na tvojoj, moj Matane!

771
 Ima li ita tvoje, srebro moje?
Nema nita, moj Matane!
U beskraj. Na kraju bi zavravao udoredno-odgojnim
govorom:
Tako estita ena razgovara s muem, razgovara o
svetim kunim i svakidanjim stvarima, a ne o frizerima,
ava' ti ih odnio, ili jo gore, moe biti, o pjevaima ili
raketama na mjesec... Prava ena i u snu zna da je svoja na
tuem, svoja na muevu, jerbo mu je sol zemlji i sok
eni... to na sok odmah zirka oima, puteni te ava'
putenu odnio... Ma nisi nikad ni bila, nevoljo moja... Ti
zna to je putenost kad ne znam ni ja u kojemu kao da i ne
tee uspaljena krv Potrkina mljeo bi po cijele dane.
Ili bi se uhvatio Ivie:
Moj pijesnie ovo to ti pijeva ne kaem da
nije korisno. Korisno je pametnu da se budalastim uini, da
zavri u ludnici umjesto u tamnici, korisno je za nevolju.
Ali, brajo, tebi nije nevolja, tuim guzicu nabija, a tamnice
ni u snu. O nevolji treba pisati, onako openito. A nevolje u
nama i oko nas na vree i arare. I u meni, i u unji, i u
mojoj Dektivi. Uzmimo, na priliku, prometne nesree...
te stade nabrajati sve prometne nesree o kojima je uo i o
kojima je itao, pa ubojstva i samoubojstva, pljake i bolesti
O tom pii, nevoljo moja! Ili ne. Pii... pii o lakrdijama,
da, o tom pii. Vidi, brajo, ja o tom esto razmiljam, o
tom kako se ovjek sve vie promee u lakrdijaa. Tako ti
je, brajo, mi lakrdijamo od obijesti, a nai pokojnici od
nevolje, od nevolje su se nosali i sa kiljom i sa alomom.
A koji mene avo tjera da se s Dektivom nosam, da trunem
u ai i magli, u smogu, kako se struno veli, dok je u
Krajini sunca i zraka, da se samim njima nasiti...

772
 Tada bi ga spopala neodoljiva enja za zaviajem, pa bi
u bilo koje doba dana ili noi ne govorei nikom ni rijei
sjeo u Mercedes i ko sumanut odjurio u Krajinu. Popeo
bi se na Prpinu Glavicu i sjetno promatrao sveto mjesto
gdje Prpa ubi Marka Kneza, gdje ako Potrka iliti Matan
Prvi sazda dvore i darova ih za kolu, gdje i on malo nie
podie svoje dvore, pa mu ih otee i u zadrugu prometnue.
Potom bi okom obgrlio cijelu dolinu neko kamenu, a sada
otkad cement zamijeni kre i elektrika ognjita, pa nit se
pale klaine nit se loe komini svu obraslu neprohodnom
jasenovinom, hrastovinom, grabovinom i tilovinom, pustom
mladikovinom nad kojom hue debele aluminijske ice
dalekovoda ili one tanje seoskih vodova... i sjeta bi se
prometala u tugu... Kue nove, kamene, okupane, s crvenim
crijepom prekrivene, sazdane od samih njemakih maraka...
nigdje krovinjare, nigdje potleuice, nigdje ognjita.
Gospode, nigdje nita od sveg onog svetog starinskog
siromatva! Nigdje mjeseine, hladne i sablasne, pod kojom
je svaki kamen oivljavao, disao, i nadimao se. Suludaste
arulje gore u svakom komiluku! Nigdje lui, nigdje
muka. I prije ne bi muka, prije dok se odlazilo u
hajduiju, u pronju, u nadniarenje; u galantariju i
krijumarenje, i prije su se stari vraali samo zimi, kao to
se i sad vraaju iz Njemake ovi novi, ovi Gastarbeiteri
galantari uvenue, a nas vercere moe na prste
izbrojiti. Ali prije su se ene meu se nadmetale grudom
pure, vrljkom i prstom slanine, a sada njihovoj silenosti i
Krajina pretijesna. Gladno se prejelo i uzbjesnilo to od
pogane krvi koju samo zimi muevi gase, to od onog
nezasitna vraga, koji u situ triput gladniji nego u gladnu.
Svaka hoe biti prva, i ne u selu i Krajini, ve u Splitu i
Zagrebu, u dravi, s dravnim se inovnicima nadmee.
Hoe postelju mekanu, kredence ostakljene, elektrine

773
tednjake, hladnjake, maine svakovrsne, haljine gospodske,
petice visoke i autie polovne... Sirotinjo, gdje si? Gdje si,
dobra moja sirotinjo, to si za glad znala i gladna s gladnim
gladan zalogaj dijelila! A sada nikog, da te bar pozdravom
ponudi! Sve se zavuklo u se, u svoju situ sreicu, u svoj
siuni siti imutak! Ne vidi nita osim sebe, osim svoga
otunog blaga koje jadni muevi skupljaju znojem i krvlju
gradei beskrajne autoceste njemake.
Jesi li vidjela moj novi televizor?! Gospe ti blaene, u
ovom svetom hajdukom kamenjaru moj novi televizor,
kao da je deset starih pobacala!
I tuga prerasta u gorinu, bogat jaue za siromatvom,
sit za glau. Vrati mi ono vilinsko doba pradjeda Kikaa i
ae Potrke, vrati mi godinu Vukojarca! vapi Matan, vapi
za povratkom jada u Krajinu. Ali negdje rubom svijesti iz
sveg tog jada izuzima sebe, svoj kuerak sa sedam, osam,
zapravo s deset sobiaka, svoj Mercedes, svoju udobnost...
Jer on je drugo. On ivi u Zagrebu, u veliku gradu. Grad je
grad, benzinska a ne zaprena kultura. Zaprenoj je mjesto
ovdje, da se ovjek provjetri od benzina, ma i da se osladi
vonjem galebine i zavijanjem bure kroz uplje zidove oko
ognjita, ledenim mosurima s krova krovinjare, anjkom
soparne pure, svim hladnim i gladnim arolijama gola i
smrznuta djetinjstva. I to naoko protuslovno i neljudsko,
bijae ipak duboko ljudsko i ivotno. S jedne strane
neodricanje udobnosti, a s druge elja za nastavkom jada u
Krajini ne bijae ni bezona sebinost, ni naslada tuoj
nevolji, nego bedasti vapaj starosti za djetinjstvom,
budalasta misao, da e se s povratkom davnanjeg
siromatva vratiti i davnanja mladost sa svim divotnim
udesima, koja djetinja svijest upija kao raspucala zemlja
blagoslovljenu ljetnu kiu.

774
 Vraao bi se u Zagreb pokunjen, prevaren i opljakan, a
onda bi se iznova sa starom strau hvatao u kotac sa
svojom Dektivom, sa svojim jedinim istinskim ivotnim
napitkom, opojnim.
I nije alio ni truda ni vremena da svojoj Dektivi
namjesti igru. Kad bi mu netko spoitnuo to vrijeme ni u
to trati, a usput se i opasnosti izlae, samo bi se
dobroduno nasmijeio i labavo odmahnuo tustom peu:
ovjek je dijete dok ne umre; a dijete je igra. Eto,
bolan, i ti igra tresete i brikulu, drugi brid i preferans,
trei poker i makao, etvrti marija, remi, kanastu, kote,
tarok, belot i vrag zna kakvih sve kartakih igara ima... ovaj
ah, onaj bue, sedmi se kladi bud-zato i budnato! A ja,
eto, malo murke sa svojom Dektivom. Ja bez njega nitko i
nita, on bez mene jo i gore. Pa kad nas je sudbina spregla
i upregla, udari murke! On za jelu, ja za dub. On meni
plovku napni, ja njemu gvoa razapni. Ja oko plovke, on u
gvoa... O, kakva mu sada spremam!
A i spremi mu. Zamoli brata Antiu da mu po kakvom
njemakom turistu poalje novanik ganjc-novi i ganjc od
glanjc koe i u njemu tisuu maraka. Kad mu turist
donese, Matan ga zamoli, da mu novanik gurne u vanjski
dep od jakete. Potom zasjede u krmu, pa grickaj pruti,
pijuckaj dinga i ekaj svoju Dektivu. A kad Dektiva
napokon doe i sjede do njega, Matan uroni u alosnu
utnju, koju tek nakon pustih nagovora jedva probi:
Teko mi je, moja Dektiva, teko... spopadne me
golema tuga kad pomislim to starjeine o tebi misle: eto,
godinama lovi, lovine ni za lijek, a pas to stariji nos mu
zaepljeniji. Napredovanje ti otpisae. Meni leden obru
oko srca, a pred oima vazda slika onog vrajeg financa iz
Zmijavaca.

775
 Koji je to? znatieljno e Dektiva.
Ne zna ga, brate. To ti je bilo davno, jo za Frane
Josipa, kad nai nisu u financima i endarima bili bijele
vrane. I to ti mome iz Zmijavaca jo pravo odoru i ne
zagrija, ve navali na au: Izvodi konja, stari, i tovari
tovar duhana, pa preko Ivanbegovine! U Ivan-begovini, on
iz busije pred au, lijepo ti ga sveza, pa s njim i s duhanom
u Imotski. Ne treba ni spominjati kakav napredak u slubi
postie! Eto, ta me slika proganja, i ne mogu vie... Vrijeme
je da i ti uznapreduje. Vei me! i opruzi ruke.
A zato, Isukrsta ti!?
Segni rukom u dep, pa e vidjeti!
Kad Slavko segnu u dep i izvue novanik s tisuu
maraka, oi mu se zacaklie, kao crnoj maki na mjeseini:
Hehe... Napokon si, lijo dolijala! pakosno se
naceri i s uitkom kljocnu lisicama.
A jesi pas i pogan, pasja i pogana razoara se
Matan Umjesto hrane ljudske rijei, ti kao da me po
svojoj ulovi...
Sad ti pjevaj do suda i po sudu... smije se Dektiva
pakosno.
Neu ti ja na sud ni doi.
I ne doe. Netom mu privedoe suca istraitelja, Matan
rairi ruke kao na velikoj misi:
Gdje si vie, sunce moje ogrijano, izbavitelju i
spasitelju Matanov! Dektiva me na pravdi Boga u lance
okova i u tamnicu baci. I vezanu mi podmetnu novanik i
prokletu valutu njemaku... Ne migoljim budalasto,
izbavitelju moj, ve ti istinu govorim. Ne vjeruj meni, ve
zubom u injenicu! Moj novanik kao da su ga goveda
savakala a onaj to mi ga podmetnu: ganjc novi, i ganjc od

776
glanjc koe! Pozovi, rode, vakmajstora od prsta, pa ako
na koi, ili na parama ili bilo gdje nae sliku moga prsta, e
onda... ne tri mjeseca, ne godinu, ve glavu, izbavitelju,
glavu roenu!
O bijae to velika igra, velika smijurija... od koje se
mjesecima ivjelo.
Ali na kraju: svaka igra umori, svaki se smijeh zalijepi
za usta kao odljev dosade, godine sve nezamjetljivije
prolaze, sve tee ivot nose, beskrajna ponavljanja, da su i
najslaa, ogore... a onaj praiskonski zov to slonove
nagoni na groblje slonova i ini da se make vraaju iz
panjolske i Rusije, a starci iz Amerike i Australije da
utonu u mrak ondje gdje prvo svjetlo ugledae onaj
neodoljivi, zamamni, rominjavi i napasni zov djetinjstva
zazva i ostarjela Matana.
Nuo, duo i silo neista, grebem ti grad, njegovu
au i maglu i njegovu benzinsku kulturu! Idemo kui!
Nove sam ti dvore sagradio, pod Prpinom Glavicom, u
dolini, u zavjetrini. Nisi ni znala da ih gradim? Ko da mora
znati, silo neista! Stare otee, nove gradi i namjetaj. A
jesam ih i namjestio, k da si ih ispred grada izvadio: to
talijanskim ploicama poploani, to hrastovim parketom
popoeni, to drvom a to mramorom iznutra obloeni.
Ponad dvora pogolema atrnja, da kinicom napaja kuhinju
i kupaonicu, tu i bazeni na oboru. Oko kue brijest,
hrast, klen i kostela... hladovina za pola sela. Vidi pa umri,
silo neista!
Mili moji, jo jedan posli, pa u mirovinu! I unje e
dolje... e da se pod stare dane mogu s nekim o ivotu
narazgovarati. A ti nam, Ivia, ovo kuerka priuvaj,
ponekad ga i provjetri. im udari zima, evo ti i nas gore, da
se malice u gradu zgrijemo. Savjeta ti mojih ne treba.

777
Postade jai i umniji od mene. A tko bi ti rekao...
Pijesnik... I da zna u sebi sam te neprestance nazivao
kao i pradjed Kika djeda Jokaa: Iscjedak! Samo je tebi
iscjedak bolje pristajao, jer te aa zaista posljednjeg
iscijedi. Nu, vidi sada! Nu, bogati... Pravo zavri, s estitom
se oeni, etvero djece ugradi, lijep kuerak podie i
odvjetniku pisarnu otvori, svi poslii od ruke, i oni pravni i
oni krivni. Para ko kalje, na lopate, brajo, na vree... ma
opet... brata Antiu ne isputaj, ve se jo i s novim ljudima
povei, ne moe ovjek bez ovjeka. A ja u, brajo, dolje,
da se bar pod starost ista zraka, rumen-zore i ptijeg
cvrkuta nauivam. ezdeset i trea je za vratom. Umori se
ovjek. Jo samo ovaj posli, pa dlanom o dlan... Jes' vidio,
to ga onaj umjetnik naini, to ga naini... Pljunut brate!
Kotalo me, kotalo, ma da je dvostruko ne alim!... Hajde,
Ivia, duo moja, spremaj se, lijes je odavna na putu.
Kakav lijes? trgnu se prestravljena Nua i na
brzinu se prekrii.
Lijes unjina sina, to pogibe na radu u Njemakoj!
objasni joj Ivia.
Ma kad poginu? Ne viu unji suzu u oku!
Umukni, silo neista! Nije unje baba da e suzu na
svaku sitnicu. ut'! Eno zazvoni na vratima! Hajdemo, brate
Ivia, sigurno je unje. Ja i on u Merdu a ti u kombi. U
pono nam je biti, to partizani kau, na koti. Zna da je
vabo ko urica.
Tono po sekundnoj kazaljci stigoe Nijemci s otmjenim
mrtvakim kolima ukopnog poduzea, pomogae im
prebaciti lijes u kombi, pozdravie na vojniku, kako im je
ve u krvi, i odoe svojim putem.

778
 Sad, bre s ovim mrtvacem u Merdu, a s naim u
lijes uurba se Matan, pa milo pogleda unju E,
pobro, pobro, ba si zlatna sina nainio!
Posrei ovjeku odbi skromno unje.
Zaas lijes otvorie i leinu od osamdeset kila ve se
domiljate zlatnika u Mercedes prebacie.
Ivia moj, sunce moje, sad e ti u Merdu, pa
polako... Budi paljiv s mrtvacem, ne ini cestovne
prekraje... vazda sporije nego ploe piu... da mi mrtvaca
zdrava i iva kui doveze. A kad ga nasigurno skloni,
zvrcni telefonom mojoj Dektivi. Ja emo i unje popostati
dva, tri sata, po lagacno... u propast!
Zora ve bijae zarudila kad jo sanjivu ranu cestu
proparae pomahnitala modra svjetla.
unje moj, u pravi as! nasmija se zadovoljno
Matan i skrenu na odmorite prije nego mu svemona
prometna i znak dade.
Samo da se u zlo ne izrodi! uzdahnu unje. Matan
mu veselo namignu, otvori vrata, te zajedno i jednako lijeno
izioe iz kombija. Matan malo podie hlae na trbuhu i
protrese ih, protegnu se s dosadom i zijevnu jae nego ikad
u ivotu, pa protare sanene oi i zapilji se u desetak
milicionara, koji mu se stadoe urno primicati.
to vam je ljudi, pobogu! Kakva turska sila na
uranku? Ako mene traite, u mene vam prekraja nema.
Milicionari, predvoeni Dektivom, bez rijei navalie na
vrata kombija, navalie pa ih odvalie.
Otvarajte lijes! grmnu Dektiva i slavodobitno uzvi
oi na Matana.
Ajme meni, majko moja zajauknu odnekud unje
zar ete i mrtvaca skrnaviti!

779
 Ne ini to, moja Dektiva, ne ini! svjetova ga
Matan Stoput e se pokajati, stoput poeljeti: Bolje bi
bilo da sam neku stvar pregrizao!
I poali. Jer kako Dektiva poklopac otvori, onako se
skameni: iz lijesa je, mrtvaki izdreljenim oima, dreljila, u
nj njegova vlastita leina.
Dva mjeseca po tom, poetkom ljeta skupi Matan sve
svoje tedne knjiice, svoje dinare, svoje zelene listove
kupusa i ute, ute kanarince, uze Nuu pod ruku i preseli
se u Najnovije dvore Matanove, podignute na kamenju do
kostiju djeda Prpe, Kikaa i Jokaa, do kostiju ae Matana
Prvog, reenoga Potrka, do baba Ane, Anuke i Maruke i
matere Nue Prve.
Kad su u dvorima sve uredili, sredili i rasporedili, i po
ruku trunice oko ubili, Matan e nekako sanjivo i njeno,
tronuto kao nikad u ivotu:
Nuo, duo, mjeseino moja i gnjezdace zaklonito...
Dugo li sam te u ivotu gnjeo i gnjeio... ma opet da nisam,
tko zna u to bi se izrodila, jer u ensku je sedamdeset i
sedam vragova, vazda budnih i na svaku opainu spremnih.
Ma opet... odvie se tvojom dobrotom zaduih, vrijeme je
da ti se i oduim, da s vjeno vrijednim i neprolaznim
prolazno zainim. Hajdemo na groblje, hrizantemo moja,
mrtvako moje cvijee, da vidi to su neispisane i trule
ploe ukundjedova, to neko udesni Kikaev grob novi, a
to na vjeni poinak!
Nisi valjda i grobnicu?... Nui dah zastade.
Jesam, cvijee moje mrtvako, jesam ba kako ree:
ne grob, ve grobnicu!
O, Boe, o tom sam vazda sanjala...

780
 ita Matan tvoje snove i itat e ih dok ti se kosti ne
raspadnu, ita Matan.
Jo prije nego uoe na groblje Nua opazi kako se
visoko iznad ograde die zasvoeno zdanje, sloeno od
najbjelijeg bijelog kamena... kao kapelica neka... Boe
prosti, kao svetohranite.
Matane moj, sva suzo moja... objesi mu se o ruku
i zajeca.
Ne plai, silo neista, ne plai dok je izbliza ne vidi,
a onda do mile volje... dobro je da i za ivota koja suza na
nju kane... jer poslije, tko zna, djece nemamo, a drugi svoju
suzu za svoga uva...
Na to Nui suze jo jae i jo krupnije, kao krupne kapi
pred oluju. Na bijeli kamen padaju i kao da se u kamen
zavazda upijaju. Kad ponestade suza i ostade samo tuga, sva
ona budua tuga, u koju se slie sve budue tuge neroenih
potomaka, bespomono i njeno nasloni glavu na Matanovo
rame i proapta:
Proitaj mi, golube moj, to na grobnici ispisa.
to najbolje znadoh i umjedoh: Ovi vini greb i
vikovini spomen sebi i svom virnom muu podie
ucviljena Nua. Poivali u miru Bojemu!
Ba lijepo, ma ba lijepo... Nego zato ree da
podiem ja kad ti podie! Sve je tvoje, moj Matane, pa i to!
A, bogami, nije! A ne, ne... Ne rekoh li ti, da sam
dosta prema tebi grijeio i zla ti uinio, pa i kajanju doe
vrijeme! Pusti me da grijeh svoj okajem i zlo svoje
ispatam! A jesam grijeio, a jesam zlo inio, epirio se i
paunio: Sve to okom vidi, sve je moje! Pa sam te, kod
svih tvojih jada, jo i nevoljnu nagnao da ivau mainu
proda, samo da svoga nita nema. Pas, Nuo, duo i

781
cvijee moje mrtvako, pas sam ti a ne ovjek! I onda toga
psa za guak! A gdje e ga za guak tim slabanim
ruicama! Ne moe ti, mogu ja, mu sam ti. Skoim i
aporcima u grlo: Stani, duo garava, gramzljiva i
nezajazna, sebesvojni prahu zemaljski! Prije nego ti se sudi,
sam si presudi! to dade onoj kukavici osim jia i pia, k
to bi i kenji dao? to joj dade da je njezino, da se ena ima
im podiiti?!
A to e meni, moj Matane! Tvoje i moje ista stvar!
E nije, silo neista! Sluaj duh pravedni iz mene! A
duh veli: Radila je, trudila se i muila kao i ti... Ja skoih:
I gore od mene! Ali to sada? Zagradi bujicu kad je voda
protekla! Podijeli radost kad je ivot ohromio, pa se vue ko
prebijena maka! Evo ve smo etrdesetu u braku! Koliko
nam jo preostaje?! Da joj sve dadem, dao sam joj nita!
Onda mi duh moj pravedni pamet prosvijetli pa ree: Kad
je tako, a ti, sinko, zadri to jada zemaljskog to si i dosad
drao, i dolare i dukate, i dvore i obore, a njoj vjeni i
vjekovjeni dom sagradi! I podijelite se tako: tebi sve ovo
zemaljsko, tuno i prolazno, a golubici kua vjena,
vjekovjena i neprolazna! I eto ti, golubice, eto ti tvoje,
vjeno i vjekovjeno! Pa kad doe vrijeme i as kucne, ti
e prva, golubice.. nije red da prije tebe ue u tvoje netko
drugi, pa i mu ti bio... Ti lijepo prva i doekaj me
gospodski, ko svoja na svomu!
A Nua ree:
Hou, moj Matane!
Sad lijepo s noge na nogu pa kui. I togod pileta
pod crijepnju! Nek bude na maslu! Masla sam se uelio. Ja
u jo malice popostati na groblju, proglavinjati po selu i
ogradama, dugo ti se nisam trave namirisao!

782
 Kad Nua zamae, Matan stade bacati oi as na svoju
grobnicu, as na Kikaev grob novi, as na pradjedovske
grobove prekrivene ispucanim ploama i obrasle vie
korovom nego travom, as opet na popovski grob usaen
izmeu etiri empresa, koji ve i zvonik nadrastoe. A kad
se oiju nabacao, kaljucne i progovori:
Evo me do vas, mili moji, do vas i uz vas. Gdje si bio?
to si radio? Nigdje! Nita! Vie leao nego stajao i hodao,
vie jeo i pio nego si mogao pojesti i popiti, vozikao se u
Merdi a ne u zaprenoj kulturi, i vascijeli se ivot nosao sa
svojom Dektivom kao s draganom. Bogami, lijepo!
kaete vi. A ja vam kaem: An, an, roeni moji! Meda na
badnje i bigunce, a jezik umrtvljen. Lie, zajaziva se,
melja med po nepcu i oko zubi, puna ti ga usta, ali... slasti
nema, gorina ti dere iz utrobe. Da vam je ustati i pogledati
oko sebe: ljudi u toplu i suhu, dobro obueni i obuveni, siti
i napiti, gojni i pretili, skau, lakrdijaju, smiju se, njemake
marke razbacuju, ali... veselja nema.
Vidim, neete me razumijeti. Vi ste, roeni, eljad
zaprene kulture, i vama je u Travnik ili u Jajce, kao na kraj
svijeta. Popiam ti i Travnik i Jajce, danaske ovjek u kui
rua, u Americi veera.
To jo manje razumijete. Nisu ljudi ptice. Jesu, gospe
mi, i gore. Ma tim u vam samo pamet smutiti. Stoga emo
polako. Najprije u s tobom na muicu, s tobom, don Pavle,
to mi ainu a i moju duu smuti onim grebenim
prokletstvima. Je li ono Bog prokle narod idovski i
hrvatski? Je li se ono zaree, da idovima nikad nee dati
zemlju, ve ih rasuti po svemu svijetu, a Hrvatima je nikad
oteti, ali i nikad ih uiniti gospodarima njezinim? to kae
sada kad idovi imaju svoju zemlju, a Hrvati se bore da

783
dravnost izbore i sva je zgoda da e je izboriti? Kae:
Ne igrajte se s Bogom, ve pustite sve po njegovoj!
A zar se i sm nisi poigrao kad mi na samrtnoj postelji
zakle oca Potrku da ne da ljudima preko debele vode? Ako
si stanovito vjerovao da je Bog Hrvatima za vjekovjeni
Vazda zemlju ostavio, zato si strahovao da je ne napuste?
A naputaju je, duo sveta, naputaju buljukimice.
Danaske izvan tora i obora ivi vie od treine Hrvata koji
se jo Hrvatima osjeaju. Kad tomu zbroji i pribroji ono
pusto potomstvo iseljeniko to se ve u prvom koljenu
utapa i nestaje u tuem stadu kao to se utapa i nestaje
kaplja maslinova u kamenici sojina ulja onda ti nas, duo
sveta, dvije treine u tuem toru ivi, s tuim kostima kosti
mijea, a drugi e ih pomijeati s naim kamenjem, s kojim
se, toboe, srodismo, u koje, toboe, duboko korijenje
pustismo!
Ustani, don Pavle, ustanite, mili moji, i pogledajte oko
sebe, pogledajte Krajinu! Pa: vidi uda i nagledaj ga se!
Nigdje krovinjare ni ploare, nigdje ognjita ni erenja; sve
kue nove, kamene, na gradsku uinjene, crijepom
pokrivene i nadojene vrajom strujom o kojoj vi i ne
sanjaste. Ali... to e vam sve kue i palae kad u njima
ovjeka nema! A ovjeka nema. Ostadoe samo uzjogunjene
ene i razmaena kopilad... Gdje su ljudi! Gdje sinovi i
unuci vai, uzdanice vae? Kao da im je vrag pod prkno
aku konjskih muica, pa se ustrkae i protrkae preko
plitkih i debelih voda. Sve to doraste puci i motici ratrka
se kao avli od krtene vode. I eno ti ih sada po svoj
grebenoj kugli zemaljskoj. Tui kruh jedu, tuemu djecu
raaju i s tuim kostima kosti mijeaju, jer u svome ni
kruha ni groba!

784
 to kaete? Ne odlazi valjda i pleme obansko? Odlazi,
moj don Pavle, i s njim ti je najgore. Vraje pleme ne moe
bez ukopita, kao ni biljka; a netom je ukopa oprui ile i
grebem ti zemlju iz koje me iskopae!
Nadniari? Ma, dato! Osiplju se. Nije to vie: zaleti se
pa preskoi na kolje, uskopaj tui vinograd, a pod zimu
kui. Danas ti se kopa i plijevi po Njemakoj, Americi,
Australiji a to nisu koljii ve kontinenti lijepi ti ih avo
odnio. Ne znate vi to su to kontinenti, i benzinska kultura.
Dok okom trepne eno te tijelom tamo, gdje vi ne mogoste
ni okom, ni duom. Takav im je odskok. Ali kad se o
priskoku radi, onda vam sva ta benzinska skakala i
preskakala zaboravljaju na benzinsku kulturu i sjeaju se
samo zaprene. A ded ti s taljigama prekoturaj ocean!
Povratka nema.
A mi, pita, pradjede Kikau? Jo se drimo. Jo se dri
pleme hajduko, prosjako i galantarsko. Sad ti se u
krijumarske poslenike prometnusmo. Pa iako vie ne
jedemo kruh svoj s ramena svojega, ono u srcu mislimo da
jedemo, a ovjek je ondje gdje je i srce njegovo. Je li tako,
don Pavle? A zapravo ga i jedemo s ramena, jer: glava je na
ramenu i des mozges u glavi, a bez toga ni vrag se ne bi
mogao nosati, tono rije, s modernim policijskim
aparatom. Mi smo ti jedini postojani kano klisurine. To ti
je zbog toga, to se uvijek vrtimo oko granice i
preskakujemo ti je, preskakujemo, a kad se umorimo od
pusta preskakivanja, dovuci se k vama, uuri se pod plou
i tari kosti o kosti iz kojih proedi.
Odlaze li okopoljci? Odlaze, roeni, odlaze svi oni
otuni gavani od kojih ste vi prosili i od uproenog dobro
ivjeli. A zato? Pun variak razloga. Prvi vam je polje, s
kojim uvijek isto. Jo za vaeg ivota turski se begluci i

785
agaluci prometnue u harambaluke i dotepenluke. Danas
vam je nova vlast, dravna, pa veli: meni sve a vama to
ostane. I tako uze begluke i itluke. Istina, i seljaku ostavi
togod zemljice, i to dobre zemljice, ma ree: Napredni
moj seljae, ti lozu sadi i navri, okapaj i razgri, polijevaj i
sumporaj, pa kad groe utrga, ti meni pedesetak kila, a ja
tebi koulju! A onda vam, roeni, ta vina prodaje Matanu
za etiri koulje. S duhanom jo i gore. Za pare koje dobije
po kilu duhana od seljaka dvadeset novih kila kupuje. Nije
to vie: desetina gospodaru, ve dvadesetina tebi! Kud e
onda ovjek ve u Njemaku kad na svojoj zemlji i od svog
truda vajde nije!
Narod bjei i izumire. Ni djecu ne raa kao to je neko
raao. Djeca vie nisu milost, ve prokletstvo Boje. I tako
e vam se, mili moji, ostvariti ono drugo proroanstvo,
pjesnikovo. Ovaj e narod sam sebe ubiti, a drugi e zasjesti
na njegova brda i polja, uz rijeke i mora. Pa kad jednom
neki tui sini moje i vae kosti iskopa i upita akana:
iji li su ovo ljuci?, ako e mu odgovoriti: To su, sine
kosti, nekog davnanjeg magareta koje nije htjelo ivjeti!
Nije meni do naroda, ve do sebe, do muka onih buduih
jadnika dok se u drugoga ne pretope. Kau, svejedno je
Gut Morgen ili Dobro jutro. A ja vam kaem, nije, jer
onaj koji veli: Gut Morgen misli na Siegfrieda. Ne mogu
ja s Dobro jutro misliti na Siegfrieda, ve na Prpu i
Zrinskoga, na ovo nae junake i slavne sirotinje!
to kaete? Glad udari i godina Vukojarca? Nije, roeni,
nije. Laem. Laem da se ne bi moglo na svojoj zemlji
ivjeti i djecu raati. Moglo bi se kad bismo mi dananji
htjeli ivjeti kao vi jueranji, to kaete? Vi ste dobro
ivjeli, pogotovo ti, pradjede Kikau? Vazda je bilo kruha i
pure na siniji i slanine na erenju? Vrag ti puru i slaninu!
Ve se dvadeset godina ni u jednoj kui pura ne svari, a od

786
slanine sapun prave. Vi ste jednom ili nijednom na godinu
skuhali mesa i manistre, i to vam je bila sveanost koja se
pamti. A znate li to mi juer ree Rua antalina, znate
kakva je roda i poroda, proedila od prosjaka od nevolje?
Veli ona meni: Matane moj, ne znam vie ta u i kako u.
Skuvala juer dici manistre i ba lipa mesa teletine, a oni na
me: Ko e te splaine u usta! Kupi ti nami ikolade,
mrmelade, safalade, naranade...
Ne shvaate vi to? Vraga ete shvatiti. Vi ste imali dva
svijeta: dolinu suza i slavlje nebesko, pa ste svaku suzu
vjenom radou zainjali. I sve to ste radili, radili ste iz
srca, potresene due. Vi ste se u molitvi sjedinjivali s
Bogom i s anelima, sa svecima i svim svojim mrtvacima.
A mi molimo to iz straha, to iz obiaja. Mlako. I sve to
inimo inimo mlako. Niti se s kim nosamo, niti se elimo
nosati osim s ludou naom. Prejeli smo se, roeni, pa od
bijesa ne znamo to hoemo. I to si sitiji, sve si gladniji,
mjeina ti sve vea i sve vie prodire, ne samo jia i pia
ve svega ega se dohvati. I u posljednjeg golje svaki as
nova potrebica, nova eljica, ba kano u ovjeka koji vragu
duu prodade, pa ga neprestance mui sad ovim, sad onim,
mui ubogog avla dok ga ne nagna da mu sve ostavi i za
privagu duu vrati. Ne znate vi to je to Teknika, to je to
Napredak, to je to Letrika i svi avli to se oko nje
spletoe! Vama je zaprega bila san nedohvatni. Da vam je
ustati o Boiu, kad nai dou iz Njemake, ustati pa
pogledati: po petnaestak kola bez konja. to su to kola bez
konja? To vam je vraja arolija, koja sama od sebe ia
cestom, da je okom ne moe pratiti. A to je najmanje udo
dananje. Kad bi netko bilo kojemu od ovih vaih unuka
dripaca ponudio carske dvore iz vaeg doba u zamjenu za
njegove arolije, za ta vraja kola bez konja, za gramofone,
telefone, magnetofone, radija, tranzistore, televizore

787
zijate od pustih udnih rijei, i ja koji put zinem taj bi ga
dripac odbio, da ne bi ni okom trepnuo. Velite: To je onda
raj na zemlji! Vrag na zemlji! Vrag koji duu zaosjeni i
rairi se po svem tijelu. Rak, roeni, to sve prodire: I to
ga vie kljuka, sve je gladniji. Vama i prike dobre, nas i
kroz izme zebe. Vi bijaste gospodari tap i torb, ral i
motik, konj i kol, a mi smo i ja, roeni moji, i ja
jadne sluge to kukavno sluimo ovoj naoj razmaenoj i
grebenoj tjelesini! Grebem ti ja: Dobro nam je! Grebem ti
Napredak i Tekniku i Letriku, sve ti grebem za list kadulje!
Grebem ti sve to ti duu ne moe potresti! Ali... dua
grebe, a razmaeno tijelo vapi. Pa nikud iz te zavrzlame.
Zaboravismo se smijati...
Kau: to ovjeku prudi da cijeli svijet zadobije a dui
svojoj nahudi! A mi nahudismo, premda mislimo da se
uzdigosmo. I to se naoko vie diemo, ustvari dublje
padamo. Eto, popesmo se i na Mjesec. Bajke! Nisu bajke,
nisu, duom se zaklinjem. Uistinu se popesmo na Mjesec,
na to nono vidjelo Boje. Popesmo? Ne, roeni ve
propadosmo. Nije Mjesec nad nama, ve pod nama. Pod
nama, roeni, jer svi oni koji se na nj, toboe, popee,
zaklee se da su Zemlju ponad glava gledali. A kako e se
s neega uspinjati, a poslije to neto iznad sebe vidjeti ako
si se zaista uspinjao a ne padao?! to vie u nebo, to dublje
u jamu. I od tog pustog gledanja u nebesku jamu, ne vidimo
ni ovo svakidanjeg jada oko sebe, kamoli da se u se
zagledamo.
Istina, ja ponekad pogledam i oko sebe i u sebe, a
ponekad malice i unatrag pamet zabacim. I to vidim?
Vidim vas, utljivi mrtvaci moji, vas to mi iz sjeanja,
pria i pjesama lagano izranjate. Drugi ste vi bili, drugi i
kako rekoh, sve to ste radili, radili ste potresena srca i
potresene due. Bijaste vukovi, gladni ma ponositi. I vuji

788
ozbiljni... ozbiljni kad ste jeli i pili, ozbiljni kad ste ratovali
i umirali, ozbiljni i kad ste se smijali... Bogu vam vaega,
bijaste ljudi. Vi ste blagovali a mi deremo, vi ste se
smijali, a mi regeemo! Lakrdijamo k roene budale! A
tako i umiremo, jer nema velike smrti bez velika ivota.
Sjetite se kako ste vi umirali! Na priliku, ti Marko Knee,
hajdue, palikuo i love na ljudske glave! Kako si ti umro?
Junaki, brate, viteki, kapu dolje! U crvenoj kabanici, u
smrmali jeermi, kapu odloio, previto uzdigao elo kao
da veli: Usred njega! I bilo ti je, brate: usred srijede! A
veliajno umri i onaj koji te usredsredi: dvanaest mu
fratara na sprovodu i pop trinaesti. A ti, pradjede Kikau,
pod hrastom, pod otvorenim nebom, kao kakav prorok i
pomazanik Gospodnji. Pa ipak to ne bijae ni Potpalina ni
Prpina smrt, bijae kao malkac naeta i oteena. Sin ti
Joka umri sm i skovrljen, k niije pae za plotom. A
unuk ti Potrka, koji se u svemu za tobom povodio, htjede se
i u smrti povesti... Ne ljuti se, aa, ali tako je. Preko brda
se moglo vidjeti da oponaa djeda Kikaa... usiljeno,
ako, akane, i da ne bi svete majke Nue, ba bi
sramotno umro, lakrdijaki.
Pa i ti, don Petre, to nasljedova don Pavla, kako umri?
U tijelu skovrljen, u dui zatvoren, razoaran i utnjom
okovan. Nije to don Pavlova smrt! Ne ljutite se, kosti moje
rasute, ne ljutite se, ali svaka nova smrt bijae mrviak
okrnjenija, da ne kaem siromanija od stare. Pa ipak, svi
bijaste momci i junaci, da vam se tono rije pokloni
do crne zemlje i jo dublje. Nama se nee imati tko klanjati,
jer mi smo, nita, roeni, a nai unuci arcinita!
Vjetropiri i lakrdijai, punoglavci, upljoglavci i
bezglavci. Due nemamo, a srce se skameni. Ne treperimo,
roeni, ne dremo, ne uzdiemo, ne plaemo, nit se
uzbuujemo... osim televizije i gange nikakve radosti

789
nemamo. Gdje su kola i derneci, gdje svatovi i poklade,
gdje stotine obiaja naih? Gdje su diple i svirale, gdje
sijela i prela, gdje su gusle i grla tanka, glasovita, gdje
junaci i pjesme sa gusala?
Nigdje nita. Ojkavica i televizija. Koji je vrag to
televizija? Teko vam je to i zamisliti. To vam je kao neki
nevjet guslar koga kao na nekom rupiu stotinu Krajina
odjednom gleda, a on za sve jednu te istu aavu pjesmu
gusli. A u vas je u komiluku, u svakoj treoj kui drugi
pravi i ivi guslar drugu pjesmu guslio, a ti: ovu hou, ovu
neu... Ma to? Vi opet k djeca: Zar se vie ne gusli?
Kako ne gusli?! Kako moe kua bez gusala?! Kako moe
dogoaj bez pjesme?! Moe, roeni, moe! Kad ovjek
duu avlu preda, sve se moe. Vi ste o svakom
dogaajiu nizali pjesmu odavle do Duvna i Livna. Koliko
ih ispjevaste samo o devendjedu Prpi, da se o drugim
hajducima, junacima i ne govori! Momak badne momka na
derneku, a sutradan Mijo guslar cijelu veer uz gusle jaue.
Nije to vie kako u koli uismo:
Ta sva povijest moga roda
s guslinih se lica uje
ve
Svu tu povijest u dva slova
nama ganga poruuje!
Danas jedva i dva slova gange! I sve u ta dva grebena
slova! Cijeli rat... Ne znate vi to je ovaj rat dananji. Kad
ste uli... sto tisua vojnika, pomisliste: vrag odnese svijet!
Danas vam to nije ni estita hajduka druina. I kad bi se u
vrajem ratu sasjeklo dvadesetak tisua ljudi, smak svijeta!
U dananjem se ratu sasijee tri tisue Krajina, do kueta i
maeta. Pa to se o tom krvoproliu ispjeva? Dva budalasta
stiha:

790
 Ako, dragi, pogine u ratu,
dio mi je k i tvomu bratu!
To vam je sva pjesma o ratu, o smaknuu tri tisue
Krajina i o ljubljenom vojnu svomu. To vam je dananja
ivotna druica, sila neista! Nek ti gavran oko pije, ne boj
se, ono tvoje sirotinje nee propasti, kuka e ti je s bratom
podijeliti.
Uzmimo poslije rata. Kao u godini Vukojarca: narod od
glada ne moe ni zinuti, ni ljaljka ni grzdulje, ni kruha od
sirka i dubove kore. I da ne bi amerike pomoi... Pa to o
toj pomoi ovaj budalasti svijet?
Draa mi je moje male... (Sramota me pred vama!)
Nego cila pomo amerika.
Onda doe novi poredak, nova vlast, pa veli: Sve
prosjake torbe u Krajini iskreni na jedno gumno, a ja u
dijeliti! Svu zemlju veli uuture, a tebi samo vrtli
oko kue kau okunica! Krivo ljudima, gdje nee,
oevinu i djedovinu na pedalj svesti, a sili neistoj i to
smijeno, raskreila noge na pragu i ojka:
Riilo mi imovinsko stanje:
s praga piam na tue imanje!
Zatim vam odnese Batama tvornice, alomima trgovine,
iz vjetih u budije ruke: u obanske, muko moja. A sila
neista prst u uho:
Svakog dana gumam mrmelade
to je dragi iz zadruge krade.
Onda vam nova vlast vrag zna zato udri u parole,
u uskrsna zvona socijalizma: Smrt vercerima i kozama!
Poklae koze, poklae dojilje sirotinjske, Kai bi o tomu
libar ispjevao, a mi dva stiha treskavice:
Sve za neku opu stvar

791
 ode koza i ular!
Onda vam doe kontrahaa. Turski hara, izmeu zubi
ogrizine vadi. Veli: Drue, ima toliko i toliko oranice,
toliko ovaca i krava. E, nama e dati toliko i toliko ita,
vune i mesa po toj i po toj cijeni! Zlo, roeni moji, tvoje
pod svoje sebi prodaje. Dvadeset kila mesa po kravi. A u
tebe jedna. Moe li joj na ivo od prkna otkiljati? E, ne
moe! Cijelu zakolji, zakolji hraniteljicu! Pa kakve
bugarije o tom vrajem poslu izbugarie?
Hajde, drue, u tvrda zasviraj
pa mi ovo bruca kontrahiraj!
Onda nam doe obnova. Pola zemlje srueno i
popaljeno, da ti srce od same suze pukne. Dii kue na
zgaritima, gradi razorene ceste i mostove, Kako, roeni,
kako? Pjesma e vas neupuene uputiti:
Lezi, mala, na postelju novu,
radit emo dvostruku obnovu!
Onda vam doe elektrifikacija. Ne znate vi to je to. To
vam je lu avaoska. Upri u puce, i nekakve ti krukaste
staklenke zasvijetle, zasjaju kano sva sunca arka!
Mala moja, daj mi malo... (Sramota me pred vama!)
svitlit e nam sve nebeske zvizde.
Onda vam doe Informbiro. to mu ga je to? Evo
ovako: mi u dobre s Rusima, a Rusi age. Ma kad rekoe:
Vei konja gdje ti aga kae! nama to uz nos, znate kakvi
smo, pa otpjevamo: Ne moe se, moj Filipe, ni u duduk, ni
u diple! Stani, kukin sine! Nu, u nake vazda onih kojima
je i zrak na vratu preteak, a aga im ba po mjeri lagan...
Kud e s njima? Bogami, na Goli otok, u tamnicu cara
bugarskoga, pa nek misle! A znate li o emu taj jad
suanjski misli?

792
 Kad se vratim sa Golog otoka,
golim u te i sprijeda i s boka!
Onda doe rat u Koreji, to vam je tamo daleko, jo, jo,
jo dalje od Turske. Rigaju topovi, tutnje lagumi, zemlja
nebo potresa, a ove se nae budale grle i kese, ojkaju i
gangaju:
Ko Mokartur zemlju u Kureji!
protrest u te, mala, u posteji!
Oda se nova vlast u jo noviju prometnu: ljudi isti,
pamet druga, pa vele: Nema vie zajednikog anjka, ve
koliko tko radi, tolika mu zdjela i kaika! Pravo emo i
poteno, po uinku, drue! A nai to uz pukaranje
pozdravie:
Skidaj, mala, gaice i minku,
od danas se radi po uinku!
Malo kasnije jo i nadovezae:
Od kada se po uinku radi,
sama mee i sama ga vadi.
Ma opet sve ne poe kako valja. Svaki novi dan pamet
nanovo bistri. Baci to ne valja, nadountaj to valja.
Prekrpi, premijesi, preokreni, preoblikuj, obnovi i sve to
nazovi privrednom reformom, novo opet k i staro:
Lezi, mala, u slamu di bilo,
da ti lola reformira tilo!
Mrtve moje kosti, najglavnije zaboravih. Zaboravih rei
da poratna vlast ni ptici iz zemlje. Ali tko e ptici i verceru
nebo zatvoriti!
iri, mili, krilo ko u 'tice
Na mom tilu nema ti granice.
Ljudi su vam kano ovce u zabranu: digni branik, i eto ih
vragu! Pa kad granicu otvorie, svekoliko to puci i motici

793
doraste, razbjea se po svijetu i Njemakoj. Potkoi se
kapulom i slaninom, pa drugom ceste gradi, drugom kanale
kopaj i bjesnicama pare alji... a sile neiste sve ramenima
trecaju, sve guzovima vrckaju, nos u nebo, grlo u planinu:
Mila majko, ne bojim se gladi,
otkad mile u tucgardu radi.
Muko moja, jada li je kad se glad najede! Onda mu se
tek jednjak proiri. Daj kue i palae, daj svilu i visoke
petice, potpriane opanke neka avli deru... daj leda usred
ljeta i sprave to taj led prave, daj radija i televizora, daj
Isukrstati, daj sve to na svijetu ima! A sve to na svijetu
ima moe se kupiti zdravom valutom, hoemo rei zdravom
jasprom. A za jaspru:
Moe, dragi, ako e na putu,
samo vadi nimaku valutu!
Eto, tako vam je otkad odoste, to vam je tono ree
pjesnik, ta sva povijest roda moga! A moj rod ganga i
ojkovica, bura u badnju zahui, pa odui! to hoete?...
Zar se u svoje vrijeme niste i vi tako tuili i u djedovima
boga gledali?! Pa vam je i ova moja tualjka u redu! E, kad
vam je u redu, dr' te je tvrdo i ostanite gdje jeste, a ja
odoh...
Ljutito se okrenu i poe prema izlazu s groblja. I taman
na izlazu oko mu se oea o neku priliku, to je sjedila u
hladu empresa i utucala vrijeme upkajui cvjetie
maslaka i slaui ih u vijenie.
Svih mi Isukrsta, ako to nije moja Dektiva! kliknu
Matan s jo uvijek gorkim ustima od malopreanjega
govora mrtvacima Moda se i ne vara ako misli da je
moja nova grobnica gajba za kanarince. Otvori je, duo
rajna, pa... moda kanarince, a, gospemi, moda i opet sebe
u njoj ugleda!

794
 Po meni moe cijelo groblje dukatima nasuti
sumorno e Dektiva, lijeno ustane, prie Matanu i rukova
se.
Je 1' to orah sa kestena, jali sunce sa zapada?!
Nije, brate, ve me otpisae. U mirovinu...
U mirovinu?! Pa je li kolika, rode? red je da se
uznatielji.
Da se preivjeti. Sto i pedeset tisua starih dinara.
Sto dolara amerikanskih, etiri stotine maraka
njemakih iliti pet utih kanarinaca rauna Matan da se
bolje snae, a onda pucnu ustima Slabo, brate, slabo!
Crna neharnost dravna! Samo za onu pustu trku oko mene,
dvostruko si zasluio. A gdje su druge trke tvoje, druge
muke, muko sveta...
to e! U dravnoj ti je slubi tako pomireno e
Dektiva.
Ma to: tako! razjari se Matan jarom pravednim
Brani psa koji te grize, brani dravu vjekovjenog
dumanina svoga! U to si se uzdao, jado jadni, kad si mi
govorio da drava izumire, a ono e ti i praunuad
nadivjeti, lijepi ti je av' odnio! Da ti dade bar treinu
moje mirovine, pa...
Ma tko tebi dade mirovinu?! nakostrijei se
Dektiva.
Ma to: tko mi dade?! Bolan, gazda za kog sam i
radio!
Lijepi te avo odnio, za koga si radio osim za sebe!?
Eee... vidi, vidi kako ti se pamet bistri! Istina, moj
posao bijae malo pogibeljniji od tvoga, ma opet... tamo sto
i pedeset tisua, a ovdje milijun.
Milijun?! zagrcnu se Dektiva.

795
 Milijuni, brate. Ni vie ni manje, ve kako dostojno
i pravedno jest. Ma to ti, brajo, nije dravna, ve ljudska
pravda. Onako, usput, grebem ti svaku pravdu koju ovjek
ne kroji sam sebi! Razumije li ti mene?
Nu, kako te ne bih razumio! Bog je najprije sebi bradu...
i svatko je sebi najblii potiho e Slavko, koji se, otkad
ga umirovie, bijae nekako izgubio, uskromnio i utihnuo,
jer... kad vlasti vlast iz ruku, kao da hromu take ispod
pazuha.
Nije to ba tako, moja Dektiva i Matan osjeti kako
raste i u svojim i u Slavkovim oima ne govorim ti o
sebinosti ve o pravdi, o ljudskoj i dravnoj pravdi i
pravednosti. Uzmimo, da si me ulovio, kao to nisi, i da si
mi ono sirotinje pokupio, kao to nisi... bi li moja, recimo,
glavnica ula u tvoj ili u iji drugo dep?
Bog s tobom ljutnu se Dektiva To bi bila
zapljena dravna!
Tako je, moja Dektiva! Zapljena dravna. A bi li za
tu zapljenu tebi drava veu mirovinu, tono rije, obrezala?
Ma kako bi kad...
Pusti, bratac, to kad... E, sada sasvim lijepo vidi.
Dravna pravda, vraja pravda! Sad, gledaj ovo! Gledaj
moju pravdu! Da si me ulovio i ono sirotinje prijagmio, zar
bih i onda obrezao sebi milijuni mjeseno? Ne bih! Ne
bih ni deset tisua, moja Dektiva! Eto, to ti je ona
ovjeanska pravda neumitna, ono to ti maloas iskazah:
ovjek moe biti pravedan jedino prema samomu sebi!
Pogrdo, dao si se uloviti, e, sad ispataj, pogrdo! Nisi se dao
uloviti, eee... sad lijepo sjedi i troi milijunie. Vitlaj ih,
brajo, i razvitlavaj, razvitlati ih ne moe. To ti je
ovjeanska pravda, Matanova pravda.

796
 Ovdje e nam svima biti jednaka... uzdahnu
Slavko i prenese tugaljiv pogled preko mnotva malih u
zemlju ukopanih kamenih krinjica.
A to je, moja Dektiva, to je... Gledam ovu svoju
grobnicu pa joj onako uznosito u sebi dovikujem: Roena,
jesi crkva, jesi katedrala prema ainu koritu! Kad tamo,
kosti e nam jednako istrunuti. I kad se u to zamislim, sav ti
se najeim, a onda se uzkakljem, pa mi doe i da se
smijem i da plaem... Gdje nee, srca ti Isusova! Gledam
ovo svoje grebeno tijelo, ovu mekoputnu kou, ovo
prodrljivo meso, ovu uspaljenu krv u ilama, pa mislim...
... sve je crna zemlja dovri Slavko.
Ma ne: crna zemlja sutra, ve crna zemlja i danas i
juer! Velju, evo, i sad kad se zagledam u svoje ruke, jal u
noge, u ovo tobonje meso, mesa ne vidim. Sam prah i
pepeo. I jeza me podie. Ukipim se, odrvenim i jedva se
usuujem i najtie disati. Bojim se, brajo: dahnem li, vlastiti
e me dah otpuhnuti. Prah i pepeo. Od roenja. Od zaea. I
onda te pitam: zato smo se ganjali i proganjali, zato je to
vraje meso tolike godine glavinjalo, pute obijalo, o drvo i
o kamen mlataralo, grilo se i prilo, glavu do neba dizalo
kad od poetka bijae prah i pepeo, koji e vjetar razvijati,
pa opet novim i tuim prahom prekriti? I u to ivot
erdasmo? Ja bjei, ti goni, ja bjei, ti goni... I u tom
bjeanju i gonjenju ni stanka ni odaha, da bar togod djetia
napravimo. I sad samo pod plou, na kojoj ni vraja rua
nee procvasti. Ako nema Boga...
Boga nema! uskoi Slavko mladenakom
tvrdokornou bezbonika.
E, onda grebi i ovjeka, moj Slavko! odsijee
Matan, naglo zaustavi korak i u udu se zagleda u sudruga
Moj Slavko! Ne rekoh li: moj Slavko? Eh, prvi te put

797
zazvah po imenu, i nije to bez vraje. Sve mi se ini, da nas
vie i nema: ni Matana ni njegove Dektive.
Mirovina, moj Matane, mirovina... Doe vrijeme da u
miru poivimo.
Hehe... da u miru poivimo! ovjek ti je zvjerka
svakojaka, to stariji, to lui; to blii grobu sve se glasnije
zaklinje: od sutra poinjem ivjeti! Hehe... pa ivimo, moj
Slavko, ivimo! Ionako smo najmlai u selu. Pa dok
mlaarija truli po njemakim cestama i kanalima, mi emo
u njene ludorije udariti. Ja, ti i unje! Para kao pljeve i
kalje, pa vij i razbacuj... jal na vino, jal na peenje, jal... a
na to tree jal, reci mi na to tree, svih ti Isukrsta, na
to tree izim na prvo i drugo, na ovo smrdljivih crijeva u
nama!
Koji emo put sjesti i u Merdu, avo ti ga odnio pa
ini do Brela, ibni do Splita, zaori do Dubrovnika...
I to onda, moj Slavko, to onda?! Gdje je moja
Dektiva, gdje moj kiljo iz Zagvozda i moja aloma iz
Sarajeva?!... Vie nismo to smo bili. Ostarjesmo,
propadosmo, nestadosmo... njeno kao preko alosna
djeteta prebaci ruku preko Slavkova ramena, a Slavko opet
preko njegova.
I zagrljeni tako, kao dva prozebla brljana i dva uboga
druga, usiljeno ivahnim, pa ipak dobrano starakim hodom
napustie groblje i zaputie se prema zadrunoj krmi u
starim Matanovim dvorima. A kad malo odmakoe od
vjenog poivalita, zaojkae, zagangae, zagrcae:
Oj, starosti, ti si svemu kriva:
nesta Matan, nesta i Dektiva.
Zagreb, 1968-1971.

798
 BILJEKA O PISCU

IVAN RAOS rodio se 1. sijenja 1921. god. u Medovu

Dolcu kod Imotskoga. Puku kolu zavrio u Grabovcu
(udaljenu 6 km), est razreda klasine gimnazije u
Biskupskom sjemenitu u Splitu, maturirao na Klasinoj
gimnaziji u Splitu. God. 1940. upisuje se na Pravni fakultet
u Zagrebu, ali naputa studij. Od tada stalno ivi u Zagrebu.
Jo kao ak bijae primoran da jede kruh vlastitim zubima.
Stoga se tada, a i kasnije bavi svim i svaim: od
pouavatelja, nosaa, sudopera, pipniara, konobara,
honorarnog uitelja i statistikog inovnika do novinara i
slobodnog knjievnika. Bio je grafiko-likovni urednik
mnogih hrvatskih asopisa (Arhitektura, ovjek i prostor,
Teatar, Kulturni radnik, revija Kerempuh itd.), kao i
posebnih izdanja Urbanistikog instituta Hrvatske,
Turistikog saveza i dr. Neko je vrijeme vodio i
komercijalni odjel Nakladnog zavoda Matice hrvatske. Ve
godinama ivi kao slobodni knjievnik.
Jo u gimnaziji poeo je pisati pjesme i igrokaze za
ake. Od god. 1940. poinje objavljivati u asopisima. Od
tada se javlja gotovo u svim hrvatskim knjievnim i drugim
asopisima, povremenim izdanjima, na radiju i dnevnom

799
tisku. Pie pripovijetke, romane, drame, komedije, groteske,
pjesme, pjesme u prozi, humoreske, lanke, polemike,
kozerije, radio i TV-drame i komedije. Pojedine su mu
drame izvoene su u nekim inozemnim kazalitima, te na
radiju (ehoslovaka, Maarska, Rumunjska). Po ovom
romanu (PROSJACI & SINOVI) upravo se snima dosad
najzamanija dramska serija (13 nastavaka) televizije
Zagreb.
Osim knjievnih djela objavio je: dva kriminalistika
romana, petnaestak monografija i turistikih vodia o
Hrvatskoj, napose o Zagrebu i hrvatskoj obali; u suradnji s
F. Hadiem uredio je knjievni prirunik: Suvremeni
pisci Hrvatske. Pojedina djela prevoena su mu na vie
evropskih jezika.

POSEBNO OBJAVLJENA KNJIEVNA DJELA:

UTJEHA NOI (pjesme u zajednici s + P. Metroviem,

V. N., Zagreb 1942)
GROLD TAQUART (pjesan u prozi, V. N., Zagreb 1943)
PJESAN NIKODEMOVA (pjesan u prozi, V. N., Zagreb
1943)
DVIJE KRISTALNE AE (drama, V. N., Zagreb 1953)
BANALNA TEMA (drama, V. N., Zagreb 1954)
BANGO BANGO (lakrdija, V. N., Zagreb 1954)
I PLOVI BIJELI OBLAK (drama, V. N., Zagreb 1954)
TRI RATNE PRIE (drame u jednom inu: Treba sauvati
zelene krijesnice, Kolica ne mogu hramati, Bol bi se
dala podnijeti, V. N., Zagreb 1955)

800
TRI EGZOTINE PRIE (drame u jednom inu:
Uznemire se mornari, Tojo ljubiasti obru, Dvije
tisue prvi, V. N., Zagreb 1956)
TRI LJUBAVI (drame u jednom inu: Rue hodaju,
Dolje nema zvijezda, M. At. Regul, V. N., Zagreb
1956)
KAKO JE NEW YORK DOEKAO KRISTA (alosna
igra, V. N., Zagreb 1956)
VOLIO SAM KIE I KONJANIKE (dvije pripovijesti,
DKH, Zagreb 1956)
GAUDAMADA (neobine prie, IBI, Zagreb 1956)
KNJIGA O TAQUARTIMA (pjesni o trojici razapetih,
LYKOS, Zagreb 1956)
AUTODAFE MOGA OCA (herojska tragedija, V. N.,
Zagreb 1957. preraeno izdanje Biblioteke HNK, Zagreb
1967)
VJETAR JE ZASTAO (drama, V. N., Zagreb 1957)
VJENO NASMIJANO NEBO (kronika moga djetinjstva,
roman, ZORA, Zagreb 1957)
ENE I MUEVI (deset scenskih monologa, RUKOVET,
Subotica 1958)
TRI GROTESKE (groteske u jednom inu: Pod
Guillotinom, Pua-Pua, Ima i veih hulja, g. Fares, V.
N., Zagreb 1959)
POD SLIJEPOM PJEGOM (drama, KULTURNI RADNIK,
Zagreb 1959)
ALOSNI GOSPIN VRT (kronika moga djeatva, roman,
ZORA, Zagreb 1962)
IZABRAT E GORE (pripovijetke, NAPRIJED, Zagreb
1964)

801
PARTIJA PREFERANSA (neobine prie, NZ MATICE
HRVATSKE, Zagreb 1965)
BIJELI BRIJEG (prikazanje, SCENA, Zagreb 1965)
VELIKA IGRA (ili Veeras Cyrano de Bergerac, drama
u tri ina TELEGRAM, Zagreb 1965)
VJENO ALOSNI SMIJEH (trilogija: Vjeno nasmijano
nebo, alosni Gospin vrt, Smijeh izgubljenih
djevojaka, NZ MATICE HRVATSKE, Zagreb 1965)
NA POETKU KRAJ (tri mala romana, ZNANJE, Zagreb
1969)
NAVIK ON IVI KI ZGINE POTENO (ljetopis tjeskobe
u pet slika; po narudbi Hrvatskog narodnog kazalita u
Zagrebu objavljeno: asopis KOLO, br. 4 Zagreb
1971)
PROSJACI & SINOVI (roman NZ Matice hrvatske, Zagreb
1971)

802
 KAZALO

I. DIO

S RAMENA SVOJEGA KRUH E SVOJ JESTI ........... 11

I PADOE KAO SKAKAVCI ........................................... 30
U NAMA SJAJU SVI DJEDOVI NAI ............................ 58
GDJEKAD JE PAMETI I U BULE I U AE ................. 79
AKO NAM ODUZME MATU IM E NAS
ZAODJENUTI .................................................................... 90
SVJEDOANSTVO AETA-NEDOUETA O
UDNO-VATOJ HISTORIJI ODBJEGLA GALI-
JOTA JURASA GARIA, REENOG PRPA, KOJI
POLOVICU IVOTA PROIVI U VLASTITIM A
DRUGU U TUIM MUKAMA ....................................... 107
SVJEDOANSTVO POPA PAVLA IKEA O
PRETCIMA I POTOMCIMA JURASA GARIA,
REENOG PRPA, E DA BI SE ISPRAVILO I
DOPUNILO SVJEDOANSTVO AETA-
NEDOUETA .................................................................. 163
VINO JE NEDUNO, A KRV OVACA U NEBO
VAPI ................................................................................. 202
I S TIM SE VRAJIM PRIMORCIMA NAKRAJ
IZIE ................................................................................ 216
TI KOJI SI DAVAO IVOT MRTVIMA, DOPUSTI
DA GA IVIMA DADEM ............................................... 237
MOJ IVANE, GOLUBANE... .......................................... 247
UJE SE DA ZA VOJSKOM HARA KUPI .............. 263
JESEN STIE, DUNJO MOJA, JESEN KASNA... ......... 271

803
DO AMERIKANAC TRAI I NALAZI SVOJU
UAJF ............................................................................. 277
U SMRTI SU BISTRE OI .............................................. 294
NI PROKLETSTVA NISU VIE... .................................. 305
OSTADOE SAMO DUBOVI SAMCI I NE
ZADUGO .......................................................................... 321
I POLOIE GA NA PRAGOVE U GROB NOVI ......... 333
KAD NAPUKNE UGAO I SLJEME PUCA.................... 345
OD DANAS JE SMIJEAK MOJA SMICALICA .......... 362
BOG I CESAR SVOJIH NE ZAPUTA .......................... 379

II. DIO

IZ PRIBILJEAKA DON PETRA FRANESKA

OMIANINA .................................................................... 390
SVAKE NEDJELJE CVJETNICA A RADNI DANI
K JESENSKO LIE .................................................... 409
E, KILJO, KILJO IZ ZAGVOZDA.............................. 445
OENI SE MATAN-EFENDIJA...................................... 457
A NA POKLADE ZBIE SE VELIKE STVARI ............ 484
PRTI NOVE PRTI I TABAJ OPUTINE NOVE .............. 505
I RAZMILITE SE PO SVIM DRAVAMA .................... 526
KAO HAJDUKA, NOSITE ME KAO HAJDUKA ......... 546
I PTIJEGA MLIJEKA... ............................................. 564
UZORITA KONSTANCIJA BESSEROVA ..................... 573
KOD KUE SE DRUGE GUSLE UJU......................... 583
I POLOIE GA MEU ETIRI EMPRESA DO
PREDASTNIKA NJEGOVIH ........................................ 596
KORPU O RAME A SVE DRUGO ZA RAME .............. 609
804
TO TI JE OVJEK BEZ SVOJE DEKTIVE ................. 624
EJ, KAD ZAMEDI KADULJA PA VRIJESAK .............. 637
TO VOLEM POKORAN NAROD, TO UMEM
NJIM LEPO DA VLADAM ............................................. 643
IZUM PATENT ........................................................... 653
SVETE TAJNE MATANOVE ......................................... 664
PSIKIKI TO, MILI MOJI, PSIKIKI ........................... 671
VALJA SVAKOG RAZUMJETI ..................................... 688
PO UZVIENOJ KRALJEVOJ VOLJI DOK VRAG
NE ODNESE I TEBE I NJEGA ....................................... 695
MOJ FHRER I MOJA DEKTIVA................................. 707
EVO ME OPET K TEBI .................................................. 720
KAD ONO HITLER ZAMETNU BOJ ............................ 732
POGOVOR ILITI USAETO DALJNJA SUD-
BINA MATANA DRUGOG ............................................ 745

BILJEKA O PISCU ........................................................ 799

805
 Ivan Raos
PROSJACI & SINOVI

Izdava Nakladni zavod Matice hrvatske

Zagreb, Matiina 2

Za izdavaa Pero Budak

Oprema Alfred Pal

Korektura Marija Katui

Tisak Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb 1971.

With love,
Scan & e-booking by

Pagellus62

Beograd 2013.

806
807