Professional Documents
Culture Documents
Platon - Parmenid PDF
Platon - Parmenid PDF
Platon - Parmenid PDF
PARMENID
SA STAROGRKOG PREVELA
Dr KSENIJA ATANASIJEVI
PREDGOVOR
Dr VELJKO KORA
o
KULTURA 1959 BEOGRA
PLATONOVO IZLAGANJE ANTlCKE DIJALEKTICKE
VETINE U DIJALOGU PARMENID
Parmenid zauzima izuzetno mesto meu Platonovim
dijalozima. Koliko je, s jedne strane, znaajan kao
autoritativno Platonovo svedoanstvo Parmenidovoj
filozofiji, toliko je, s druge strane, dragocen kao delo u kome
je Platon najkarakteristinije izloio antiku dijalektiku
vetinu. Upravo ovo drugo najvie je i doprinelo da ovaj
dijalog postane predmet velikog broja rasprava, poevi od
antike epohe, pa do naeg vremena. I bez obzira da li ga
neko smatra najslavnijim remek-delom Platonove
dijalektike", kao Hegel, naprimer,1 ili pak da neko drugi u
njemu vidi samo izraz Platonovog nastojanja da miljenja
svojih prethodnika, Parmenida i Zenona, prikae kao
sofistiku majstoriju pomou koje se sve moe dokazati i sve
osporiti u isti mah,2 ovaj dijalog neprekidno izaziva elje za
novim tumaenjem, jer se radi, ne samo pravom smislu
Platonovih i Parmenidovih ideja, ve pravoni domaaju
antikog naina miljenja uopte. U pohvalama je najdalje
otiao Hegel, svakako zbog toga to je u Platonovom delu i u
Platonovoj filozofiji uopte naao pravi uzor jedinstva
idealizma i diialektike kome je uvek teio. pod znaajnim
uticajima Hegelova miljenja napisan je vei broj rasprava
Platonu i dijalektici kod Platona.
Meu tumaima Platonove filozofije dosta se
raspravljalo kad je napisan ovaj dijalog. Sam njegov sadraj
ukazivao je na zrele godine Platonovog stvaralatva, kad je
Platon ve mogao da uporeuje svoje sopstvene filozofske
misli sa mislima svojih prethodnika i kad vie nije morao da
se uzdrava da iz tih poreenja izvodi i samokritike
zakljuke, naroito u pogledu uenja idejama. U Parmenidu
su stvarno suoene Platonove misli sa Parmenidovim. Platon
je visoko cenio svog prethodnika i jednog od svojih uitelja,
pa kad je odluio da svoje ldeje uporeuje sa njegovim,
ibid. 16
8 loc. cit.
biu. Pre Parmenida i Elejaca uopte razum se potpuno
oslanjao na ulno svedoanstvo sveoptem kretanju i
kretanje se uzimalo kao neto to se samo po sebi razume, a
filozofska misao traila je samo izvor i utok svega kretanja.
Dok su Jonjani sasvim ostali u granicama iskustva, traei
izvor i utok kretanja, bilo u nekom posebnom elementu
(voda, vatra, vazduh), ili u nekoj neodreenoj, beskrajnoj
supstanciji, za Parmenida je bilo daleko najvanije da se
ispitaju i utvrde uslovi i mogunosti samog miljenja
stvarnosti i da se u mnotvu protivreenih pojmova svetu
otkriju oni koji u sebi nose najvie istinitosti ak i ako nisu
sasvim dostupni ulima. U tome je Parmenid video ak i
jedini pravi smisao filozofije. Otisnuvi se u podruje
apstrakcije, koja tek to se oslobodila neposrednih ulnih
saznanja, on je uzeo u razmatranje tri mogue hipoteze
stvarnosti, ili bolje reeno, postojanju ili nepostojanju
onoga to jest. Te tri hipoteze nisu se nametale samo
Parmenidu, ve celoj staroj filozofiji, ukljuujui i indisku
filozofiju. Jedna je hipoteza bila da bie postoji, a da nebia
nema, i da se njemu nista ne moe znati. Druga je
hipoteza bila suprotna ovoj: bia nema, a sve je nebie.
Trea je hipoteza bila da i bie i nebie pbstoje i da se
meusobno uslovljavaju. Svaka od ovih hipoteza izazvala je
odreenu orijentaciju u filozofiji i nala pristalice koji su je
branili. Parmenid i Elejci bili su ubeeni da samo prva
hipoteza moe imati osnove 1 da je samo ona istinita, a
odluno su odbacili svaku zamisao mogunosti postojanja
nebia, tvrdei da pojam nebia protivurei osnovnim
postulatima istinitog mi-
Ali, da bi se to dokazalo i da bi se opravdala osnovna
ideja Parmenidova, bila je neophodna velika vetina u
dokazivanju. Bilo je neophodno nai logiki izraz za gledita
koja svako kretanje i menu smatraju obinim prividom i po
kojima bie mora da je jedno, veito i nepromenljivo. Tako
su Parmenid i Zenon morali da razviju vetinu dokazivanja
koja je bila uperena protiv istinitosti kretanja, a ta njihova
vetina, dijalektika, zasnivala se na gleditu da je miljenje
potpuno suprotno ulima i da se prava istina moe otkriti
samo pojmovima, bez oslanjanja na iskustvo.
Kad je Platon odluio da prikae Parmenidovu filozofiju
i iznese najozbiljnije tekoe svog sopstvenog uenja
idejama, on je svakako imao na umu, pre svega, sutinu
Parmenidovih i Zenonovih dokaza postojanju jednog,
veitog i nepromenljivog bia. Poto je ubedljivo upozorio
Sokrata da bi negiranjem uenja postojanju ideja za svaku
realnost bila potpuno unitena dijalektika sposobnost", on
Sokratu postavlja pitanje: ,,A ta e uiniti s filozofijom?"
Smatrao je da su sofisti toliko ugrozili filozofiju da pravi
filozof mora ustati u njenu odbranu. Ali to je ustvari samo
prelaz u dalje i dublje izlaganje. I Platon puta Parmenida
da kae misao koja mu najdublje lei na srcu:
Zacelo je lepa i boanstvena, znaj, revnost koja te
potstie na ova ispitivanja. Ali se napregni, i dok si jo mlad,
vebaj se u onoj vetini koja se smatra za nekorisnu i koju
svetina naziva brbljanjem, jer ako tako ne radi, izmai e ti
istina. koji je, Parmenide, ree, taj nain vebanja?
Onaj isti, Sokrate, odgovorio je Parmenid, koji si sad uo od
Zenona. Meutim, ja sam se radovao t'o si ovome rekao da
se s njime ne slae da ispitivanje zaluta samo meu vidljive
predmete i oko njih, nego da ono treba da se okrene i
predmetima koji se poglavito shvataju razumom i koji se s
pravom niogu nazvati idejama."9
Ceo ostatak dijaloga doista je i posveen vebanju" u
dijalektikoj vetini koju Parmenid ovde preporuuje i
pokazuje se da je Platon hteo da izloi kako se u neiscrpnoj
skali protivrenih pojmova koje ljudsko miljenje
neprekidno stvara svemu prava istina moe oikriti samo
ako se metodikim, dihotomikim ralanjivanjem i spa-
. jzvedu svi mogui zakljuci da bi se najzad
usvo^najverodostojniji zakljuci, definicije i dokazi. Istina J1
ustvari trai metodikim izvoenjem suprotnih stavova se
meusobno iskljuuju, i Platon ak izriito istie Ha l'e
,,nemogue pronai istinu i razumeti je, ako se ne . pjjaju u
pojedinostima svi putevi u svakom smislu".'2 Koliko se
recimo moe postaviti hipoteza da postoji slin0st moe se isto
tako pretpostaviti da slinost ne postoji, Da treba sistematski
utvrditi ta sleduje iz svake pretpostavke ,,za same njene
predmete i za druge predmete, bilo u odnosu na njih same,
bilo u njihovim uzajamnim odnosima"10.
S isto logikog gledita operacija je jednostavna: poto
se postave premise, iz svake od njih izvode se protivreni
zakljuci tako da najzad ostaje utisak apsolutne relativnosti
9 ibid. 17-18
10 ibid. 18
svih zakljuaka koja svakoga zbunjuje.11 Platon je smatrao
da se tom operacijom veba pravo filozofsko miljenje i
sposobnost dokazivanja. U tom smislu postavio je on i plan
svojih razmatranja u Parmenidu:
,,Isti dokaz vai i za neslino i za kretanje i mirovanje, i
za postajanje i nestajanje, ak i za samo bie i nebie.
Jednom rei, za svaki predmet koji prema pretpostavci
postoji ili ne postoji, ili prima makakvu afekciju, treba
ispitati kakve posledice iz te pretpostavke proizlaze i za sam
taj predmet i za druge predmete, i to, prvo za jedan koji ti
izabere, zatim za vie njih, najzad za sve po istoj metodi.
Ti e, ist'o tako, i za druge predmete ispitati ta proizlazi za
njih same, kao i za predmet koji e uvek stavljati prema
svom izboru, i to kako u hipotezi u kojoj e pretpostaviti da
predmet postoji, tako i u onoj u kojoj e pretpostaviti da
predmet ne postoji. Tako ce se vebati ako hoe da
savreno izveban tano upozna istinu."12
godina. a Zenonu daje blizu 40. Platona opisuje kao sasvim mlada
oveka. Nema nikakvih dokaza da su se Parmenid, Zenon i Sokrat mogli
stvarno susresti i raspravljati u Atini.
Meutim, zakljuak se ne usvaja kao definitivan i
taan. Parmenid, prema utvrenom programu, predlae
Aristotelu da se ponovo vrate na istu hipotezu, tojest, na
stav da bie postoji da bi videli hoe li izgledati neto
drukije" kad se on ponovo ispita i razmotri. kao to je
prethodno bilo pretpostavljeno da jedno nije ni celo, ni
podeljeno, i tako dalje, sad se uzima sve obratno: i da je
jedno celo, i da ima delove, da ima granica, da uestvuje u
nekoj figuri, da je u isti mah samo u sebi, i u prostoru, da je
i u kretanju i u mirovanju, da je i identino i razlino, da je i
slino i neslino, i jednako i nejednako, i starije i mlae, da
postoji i da ne postoji, te da se prema tome njemu moe
imati ,,i saznanje i miljenje, i opaanje, jer i mi sad sve te
aktivnosti uzimamo u obzir u odnosu na njih."14
Posle ova dva niza zakljuaka iz hipoteze da jedno,
veito i nepromenljivo bie postoji, razmatra se hipoteza da
jedno i postoji i ne postoji, pa se dihotominim postupkom,
kao i ranije, dalje ispituje da li su druge stvari delovi jedne
organske celine, ili nisu delovi Jednog, ako Jedno apsolutno
postoji. Posle tananih spekulacija koje razotkrrvaju
meusobne prelaze suprotnih pojmova, u estoj, sedmoj.
osmoj i devetoj hipotezi najzad se postavlja kao problem __
nepostojanje bia, pa se istim metodikim postupkom 1 ie ^va
suprotna niza zakljuaka, da bi se ceo dijalog zavrio
definitivnim zakljukom iz tih hipoteza:
Neka to bude reeno, i jo ovo: bilo da Jedno postoji,
ili da ne postoji, ono i druge stvari, kako izgleda u
niihovom odnosu prema sebi, i u njihovom uzajamnom
odnosu, na sve naine jesu sve, i nisu nita, i izgledaju sve. i
rie izgledaju nita. To je apsolutna istina".15
Ve sam ovaj zakljuak morao je izazvati
najprotivurenija miljenja pravom smislu pobuda koje su
Platona navele da pie ovaj dijalog i pravom smislu
Platonovih izlaganja u njemu. Ve je Prokle u svojim
Komentarima ukazivao na dve osnovne vrste tumaenja
(logiko i metafiziko) koja se i danas javljaju i imaju svoje
sledbenike. Sasvim prirodno, drugi i vei deo dijaloga uvek
je izazivao najvei broj komentara i sporova pogotovo zbog
toga to se u celom Srednjem veku, sve do poetka moderne
epohe, ovom delu i Platonovoj filozofiji uopte, vie znalo
i raspravljalo ,.iz druge ruke" tojest po raznim komentarima
14 Parmenid, 45
" ibid., str. 61
koji su nastali uglavnom pod neposrednim ili posrednim
uticajima Plotinove mistike, nego po izvornom tekstu.
Izvorni tekst nije bio poznat, ili nije uziman u obzir.
Uglavnom. u Plotinovom tumaenju ideja jednog, veitog i
nepromenljivog bia protumaena je mistiki, plotinovski, a
metoda s kojom se Platon sluio u Parmenidu prikazivala se
uglavnom kao humoristika parodija elejske dijalektike i to
kroz usta samog njenog tvorca Parmenida. Nije se uzimala
u obzir ak ni injenica da je Platon toliko cenio Parmenida
i njegovu filozofiju da se teko moe pretpostaviti da bi on
pribegao takvoj kritici svog prethodnika i uitelja. Ali tome
se nije mnogo mislilo. Srednjevekovna tumaenja ovog
dijaloga odrala su se ak i kasnije, kad je ponovo postao
dostupan originalni tekst Platonov. Istiui tu injenicu, F.
M. Konford navodi kao primer Marsilia Fiina (Marsilio
Ficino) ko.ii je smatrao da je Platon " 0V01^ dijalogu
obelodanio najskrivenije misterije itave teologije. S druge
strane, Konford ukazuje da je Lajbnic, Koji je bez
predrasuda i potpuno slobodno itao i upoznao Cjatona, dao
savet itaocima Platonovih dela da najdublje Jatonove
filozofske misli trae upravo u Parmenidu kao 1 u Teetetu16.
Svakako najpozitivniju ocenu ovog dijaloga dao Hegel.
On ne samo to ga je nazvao najslavnijim remekdelom
Platonove dijalektike, ve je voleo da istie da se u njemu
moe nai polovina njegove (Hegelove) logike. Po Hegelovim
shvatanjima dijalektika koju je Platon izloio u ovom
dijalogu bori se uglavnom protiv dveju stvarir protiv opte
dijalektike" u obinom smislu, koja se jo naziva i lanom
dijalektikom, i protiv Parmenidovog elejskog uenja biu,
tojest, protiv Parmenidovog osnovnog filozofskog stava da
bie apsolutno postoji i da nebia nema i da se ne moe
zamisliti, iz koga su sofisti esto izvodili zakljuak da onda
(ako se nebie uopte ne moe ni zamisliti) nisu uopte
mogue ni lane pretstave, tojest da nema uopte neistine.
Hegel, meutim, nije zaboravio da istakne i slabe
strane Platonove koje je video naroito u tome to Platon
.,nije dovoljno jasno obradio razliku izmeu lane dijalektike
i istog dijalektikog saznanja", iako se Platonova dijalektika
sutinski razlikuje od lane dijalektike i suprotstavlja se
lanoj dijalektici koju su najvie zastupali sofisti17. Platonu
je Hegel naroito prebacivao da nije naglasio razliku izmeu
U Parmenidu", dijalogu
izuzetnog znaaja, Platon je dao
vrhunski domet svoje
jedinstvene i nedomaive
dijalektike vetine, izatkane od
krajnje apstraktnih tananosti,
koje, mestimino, neosetno
zalaze u oblast fikcija. Da
bismo, na naem jeziku, to
vernije i to jasnije izrazili
izvanredno suptilne prelive i,
katkad, jedva uhvatljiva gibanja
Platonovih dedukcija, dodavali
smo kad nam se to inilo
korisno za itaoca u
etvrtastim zagradama blia
tumaenja pri prevoenju.
. A.
PARMENID
ILI DIJALOG IDEJAMA
Lica u dijalogu:
Kefal, Adeimant, Antifon, Glaukon, Pitidor, Sokrat, Zenon,
Parmenid, Aristotel
" Atinjani su imali obiaj da aju unuku deino ime. ^t Prim. prev.
30 Melita je atinski kvart. Prim. prev.
31 Najvei i najstariji praznici, posveeni boginji Atini, praznovani u
Atini svake etvrte godine, tree godine olim- pijade. Prim. prev.
32 Kvart Ionara u Atini. Ovome kvartu je u unutranjo- sti zidova
133
koje ne misle.
Samo ni to, rekao je Sokrat, nema nikakvog smisla. Ali,
Parmenide, evo ta bi meni izgledalo najbolje objanjenje: te
ideje kojima govorimo jesu praslike [paradigme] u venosti
prirode; a druge stvari [predmeti] su im sline i njihove su
kopije [reprodukcije], Uestvovanje drugih stvari u idejama
sastoji se u tome to su one njihove kopije. Ako onda
jedan predmet, produi Parmenid, lii na neku ideju, je li
mogue da ta ideja ne bude slina svojoj slici, u onoj meri u
kojoj je ova kopija ideje? Ili postoji li kakva vetina pomou
koje slino moe ne biti slino slinom? Ne postoji. I zar
nije veoma nuno da i slino i njemu slino uestvuju u
jedinstvu, i to u istom? Nuno je. Ali zar ideja kao
takva ne bi bila ono ime su sline stvari sline time to u
njoj uestvuju? Da, potpuno. Nemogue je, dakle, da
jedan predmet bude slian nekoj ideji, ili da ideja bude
slina nekom predmetu. Inae bi se uvek pored ove ideje
pojavljivala druga ideja; a ako je ona druga opet slina
nekom predmetu [pojavljivala bi se] jo jedna, i nikad ne bi
prestalo t'o pojavljivanje nove ideje, ako ideja treba da
bude slina predmetu koji u njoj uestvuje. To to govori
potpuno je istinito. Dakle drugi predmeti ne uzimaju
uea u idejama slinou, nego treba traiti neki drugi
nain uestvovanja. Tako izglea. Vidi li, dakle, sad,
Sokrate, rekao je Parmenid, kako nastaje velika tekoa, kad
neko pretpostavi kao ideje apsolutne realnosti kao takve.
Velika tekoa!
Tekoe koje sadri dosad, moe se rei, ti nisi ni
u sebi uenje dodirnuo ogromnu tekou
transcendenciji to se pojavljuje, im za
ieja. Ako su svaku realnost koju definie
transcendentne, hoe da postavi jednu
ideje bi bile pojedinanu i od nje odvojenu
nedostupne ideju koja joj odgovara.
ljudskom saznanju. Kako to? odgovori on.
Znaj, dakle,
dobro, rekao je on, da
Izmeu mnogih drugih tekoa, rekao je Parmemd,
najvea je sledea. Mogao bi nam, naime, neko rei, da,
ako su ideje onalcve kakve smo rekli da moraju biti
onda one ak ne mogu biti ni saznate. da uveri u
njegovu zabludu tvorca takvoga tvrenja, mogao bi
samo ovek vrlo iskusan u pobijanju i obdaren, koji
ima volje da ide za onim to hoe da vodi dokazivanje
kroz mnoga raspravljanja koja poinju izdaleka.
Drukije se ne bi mogao ubediti onaj, ko hoe C da
prisili ideje da ostanu nepristupane Ijudskom
saznanju. Zato to, Parmenide? upita Sokrat.
Zato to, Sokrate. mislim da i ti, a i svaki ko
pretpostavlja da od svake realnosti [od svakog
preameta mislij postoji jedna bitnost, apsolutna i kao
takva, pre svega potvrujete da nijedna od tih
bitnosti ne postoji u nama. Kako bi ona to mogla, i
bila jo apsolutna i kao takva? odgovori Sokrat.
Dobro govori, rekao je ovaj. Dakle sve ideje koje su
ono to su samo u uzajamnom odnosu, imaju svoju
bitnost samo u tom D odnosu, a ne u odnosu na
predmete koji im, meu nama, odgovaraju, bilo kao
reprodukcije [kopije], ili za ta se oni ve smatraju. Kad
mi u idejama ueestvujemo, bivamo nazivani imenima
koja odgovaraju idejama. predmeti koji meu nama
imaju isto ime kao ideie, stoje u uzajamnom odnosu sa
predmetima koji su kao oni, a ne sa idejama; oni se
odreuju s obzirom na predmete kao to su oni, a ne s
obzirom na ideje koje imaju isto ime kao predmeti.
Sta hoe da kae? upita Sokrat. Evo ovo, odgovori
Parmenid. Ako je jedan od nas gospodar ili rob nekog
drugog, on zacelo nije rob gospodara kao takvog,
bitnosti goE spodara; niti je ako je gospodar
gospodar roba kao takvog, bitnosti roba, nego,
kao ovek. 011 ima i jedan i drugi odnos sa ovekom.
gospodarstvo kao takvo jeste ono to je u odnosu na
ropstvo kao takvo; a, isto tako, ropstvo kao takvo jeste
ropstvo u odnosu na gospodarstvo kao takvo. Ali
realnosti u nama nemaju moi nad ovim realnostima
odozgo, kao to ni ove nemaju vie moi nad nama.
Izmeu samih sebe, velim, sa bitnostima kao to su
one same, imaju odnose ove bitnosti [realnosti] odozgo,
a nai predmeti ima134 ju, slino tome, samo izmeu
sebe svoje odnose. Razume li ta hou da kaem?
Potpuno razumem, odgovori Sokrat.
VII. Dakle, produi on, i saznanje kao takvo,
bitnost saznanje, jeste saznanje bitnosti istine,
kao takve i transcendentne. Potpuno. Prema
tome. svako saznanje kao takvo bie saznanje svake
realnosti kao takve. Zar ne? Da. to se tie
saznanja kod nas,13 zar se ono nee odnositi na istinu
kod nas, i. prema tome, zar ne bi svako pojedinano
saznanje
B kod nas bilo samo saznanje jednog odreenog predmeta
kod nas? Nunim nainom. Ali ideje kao takve,
kao to ti priznaje, nisu ni u nama, niti se one mogu
nai meu nama. Ne, zacelo. Da li vrste kao
takve, kakva je svaka u svojoj sutini, mogu biti
saznate od jedne ideje kao takve, ideje saznanja?
Da. Ali mi nju nemamo. Zaista ne. Dakle.
bar mi ne saznajemo nijednu od ideja, poto ne
uestvujemo u saznanju kao takvom. Izgleda da ne.
Dakle mi ne moemo saznati lepo kao takvo u
njegovoj bitnosti, i dobro, i sve to zamiljamo da su
ideje
C kao takve. Tako izgleda, naalost.
ono postoji.
Da.
Hajde,
dakle, vidi jo
ovo.
ta? Mi
kaemo da
Jedno
izgledalo mnogo? Tako je. sad, ako Jedno kao
takvo, za koje kaemo da uestvuje u biu,
pretpostavimo da je shvaeno kao takvo samim
miljenjem, bez onoga u emu, kako mi kaemo,
uestvuje, da li e nam to Jedno kao takvo
izgledati samo kao jedno ili kao mnogo? Mislim kao
jedno. Da vidimo. Drugo je, nunim nainom,
njegovo bie, a drugo je ono samo, potb Jedno nije
bie, nego kao Jedno uestvuje u biu. Nunim
nainom. Ako je bie neto drugo, a Jedno rfeto
drugo, onda nije njegovo jedinstvo ono to ini Jedno
razliitim od bia, niti je pomou bia bie razliito od
Jednoga, nego su oni razliiti jedno od drugog pomou
razliitog i drugog. Svakako. Tako razliito nije
identino ni sa Jednim, ni sa biem? Kako bi ono
takvo C bilo? Ali ja pretpostavljam da smo mi istakli
kao to ti hoe ili bie i razliito, ili bie i Jedno,
ili Jedno i razliito. Zar nismo, u svakom sluaju.
izabrali ono to s pravom moemo nazvati parom.
Sta hoe da kae? Ovo: moe li se rei bie"?
Moe. odmah zatim jedno"? I t'o. Zar nije na
taj nain izraeno svako od njih? Da. Ali kad
kaem bie" i jedno", zar nije tada izraen par?
Potpuno. Ali kad kaem bie" i razliito", ili
razliito" i jedno", da li ja, isto tako, na sve naine i
u svakom sluaju, kaem par? Da. to se s
pravom naziva par, moe li to da bude par, ali da ne
bude dva? Nikako. Ali tamo gde je dva, ima li
naina da svaki od njihovih delova ne bude jedan?
Nikakvog. Poto se, dakle, svaki od ovih izraza
nalazi u grupi od po dva zajedno, svaki za sebe
mora, isto tako, da bude jedan. Oevidno. Ali ako
je svaki od njih jedan, i mi tada nekom od ranijih
parova dodamo jedan, zar tada sve zajedno postaje tri?
Da. I zar nije tri neparno, a dva parno? Kako
bi bilo drukije? I im ima dva, zar nije nuno da
ima i dvaput', a im ima tri triput, poto je dva
dvaput jedan, a tri triput jedan. Nuno je. Ali ako
se, u isto vreme, stave dva i dvaput, zar nije tada
isto tako, nunim nainom, dvaput dva? tri i triput,
zar nee isto tako, nunim nainom, dati triput t'ri?
Kako ne bi dali? ako su dati tri i dvaput, i dva i
triput, zar nee, nunim nainom, biti dvaput tri i
triput dva? Potpuno, Dakle bie isto tako produkt
po dva parna broja i produkt po dva neparna broja, i
produkt parnog i neparnog, i produkt neparnog i
parnog. Tako je. Ako je tako, moe li da zamisli
neki broj kome je mogue da ne postoji nunim
nainom? Nikakav, zacelo. Dakle, im postoji
jedno, postojae i broj, nunim nainom. Nunim
nainom. ako postoji broj, onda e postojati i
mnogo i beskrajna mnoina bia. rii zar broj ne postaje
beskrajan po mnoini, i zar ne uestvuje u biu?
Izvesno. Ako, dakle, svaki broj uestvuje u biu,
hoe li, isto tako, svaki deo broja uestvovati u njemu?
Da.
Jednaka beskrajnost XIV. Dakle, bie je razdeJednog i
bia. ljeno u celoj realnosti koja je
mnogostruka, i nije otsutno ni iz
ega to postoji ni iz najmanjeg, ni iz najveeg? Ili je
nerazumno ovo pitati? Jer na koji bi nain bie bilo otsutno
iz neeg to postoji? Ni na koji nain. Ono je, dakle,
rasuto u najmanjem i najveem, i u svakoj moguoj vrsti
onoga to postoji, i njegovo delenje prevazilazi sve. Postoji
nebrojeno delova bia. Doista je tako. Dakle, njegovi
delovi su ono to je najmnogobrojnije. Razume se, ono to
je najmnogobrojnije. ima li meu njima neki koji bi,
dodue, bio deo bia, ali ipak ne bi bio nikakav deo?
kako bi tako neto bilo mogue? Nego, mislim, otkad
postoji, i za sve vreme to postoji, svaki deo je, nunim
nainom, uvek jedan; nemcgue mu je da bude nijedan.
Tako je. nunim nainom. Dakle, svakom pojedinom delu
bia pridolazi Jedno; ono ne naputa ni najmanji, ni najvei,
niti makoji drugi deo. Tako je. moe li se, dakle, Ono,
koje je jedno, nalaziti celo prisutno na mnogo mesta u isto
vreme? Razmisli tome. Razmiljam, i vidim da je to
nemogue. Kad se ne nalazi celo, ono se nalazi podeljeno,
jer ni na koji drugi nain ne bi moglo da u isto vreme bude u
svim delovima bia, sem kao podeljeno. Da. Ali ono to
je deljivo umnoava se, nunim nainom, onoliko puta
koliko ima delova. Nunim nainom. A]i mi nismo
maloas tano govorili, kad smo rekli da su
*
156
Jedno se menja
u trenutnom.
XXI. I po treeiput izvrimo ispitivanje. Ako Jedno postoji
onako kako su dokazala naa izvoenja, zar ono poto je
jedno i mnogo, a, isto tako, ni jedno ni mnogo, i poto
uestvuje u vremenu ne mora, nunim nainom, ukoliko
je jedno, da uzima uea u biu, a ukoliko nije jedno, da ne
uzima uea u biu. Nunim nainom. I hoe li mu
biti mogue da, dok uestvuje, ne uestvuje; ili, dok ne
uestvuje, da uestvuje. To nije mogue. Dakle, drugo
je vreme u kome ono uestvuje u biu, a drugo u kome ne
uestvuje. Jer samo na taj nain moe ono uestvovati i ne
uestvovati u istoj bitnosti. Tano. Dakle, zar ne
postoji jedno vreme kad ono uestvuje u biu, i jedno vreme
kad ga ono ostavlja? Ili kako bi mu bilo mogue da as ima
jednu istu stvar, a da je as nema, ako je nikad nije i uzelo i
ostavilo? To ne bi moglo biti ni na koji nain. Uzeti
uea u biu, zar ti to ne zove postati? To zovem tako.
napustiti bie, zar ti to ne zove nestati? Naravno.
Jedno, dakle, kako izgleda, uzimajui i naputajui bie.
postaje i nestaje. Nunim nainom. Dakle, poto je
Jedno i mnogo, i poto postaje i nestaje, zar njegovo
postajanje kao Jednog nije njegovo nestajanje kao mnogog, a
njegovo postajanje kao mnogog, zar nije njegovo nestajanje
kao Jednog? Potpuno. Ali postati jedno i mnogo, zar to
za njega nije, nunim nainom, rastavljati se i spajati se?
Potpuno. postati neslino i slino, zar to nije izjednaiti
se i ne izjednaiti se? Da. kad postaje vee, i manje. i
jednako, zar ne mora da raste, i da opada, i da se
izjednauje? Sigurno.
kome se ne moe nita misliti i nita rei (Upor. Nav. delo, str. 111,
nap. 1). Prim. prev.
im jedino ostaje, jer bez toga nema niega u odnosu na
ta su one druge. Tano.
Privid svih odredaba. Dakle druge stvari su
mnoinom [u grupama od po
vie njih] druge u odnosu jedne prema drugima. Njima
bi bilo nemogue da budu to jedna po jedna, poto
nema Jednog. Ali kod njih, kako izgleda, svaka
D masa jeste beskrajna po mnoini. ako se uzme ono to
izgleda da je najmanji komad, on se odmah, kao u snu,
od jednoga, kakav se inilo da je, pojavljuje kao mnogo,
i od krajnje malog krajnje veliki u odnosu na
mogunost njegovog delenja u male komade.
To je potpuno tano. Kao takve, mase, dakle, jesu
druge stvari uzajamno druge, ako su one druge onda
kad nema Jednog. Sigurno. Tako, dakle,
postojae mnoge mase, od kojih e se svaka pojavljivati
kao jedno, ali, u stvari, to nee biti, poto nee
biti Jednog. Zacelo. I izgledae isto tako da drugim
stvarima pripada broj, poto se svaka masa pojavljuje
kao jedno, a poto ih ima mnogo. Potpunu.
I bie pojava, a ne istina da su neke stvari parne,
a ostale neparne, poto nee biti Jednog. Sigurno.
I, kaemo, izgledae da se u njima nalazi krajnje
malo; a ovo se pojavljuje kao mnoina i veliko u svo-
165 joj mnoini, u odnosu na svaku od mnogih stvari ko;je
su male. Tako je. Svaka masa e se zamiljati
jednakom ovim mnogima i malima, jer ona nee moi
prividno da pree iz vee u manju, ako prethodno
prividno ne ue izmeu njih, a to e biti utvara
jednakosti [ ].44 Verovatno. Isto
tako, dakle, u odnosu na drugu masu, izgledate da ona
ima granicu, ali u odnosu prema samoj sebi da ona
nema ni poetak, ni granicu, ni sredinu. Kako to?
Zato svakiput kad neko u misli fiksira neto od ta tri
izraza, uvek se pre poetka pojavljuje
drugi poetak, a posle kraja jo jedan drugi preostali
kraj, a u sredini jo jedna tanija i manja sredina od one
sredine, poto se u njima ne moe fiksirati pojedinano
jedinstvo, jer ne postoji Jedno. Potpuno tano.
Potrebno je, mislim, da, nunim nainom, bude razbijeno i
rastavljeno u komade sve to neko fiksira u misli; ono to e
se fiksirati bie uvek samo masa bez jednoga. Potpuno.
venom postajanju svih stvari, Parmenid tvrdio da samo bie postoji, i da je ono veno, nestvoreno, nepromenljivo, nepokretno i kontinuirano. Upor. nau studiju Eleaanin Parmenid, tvorac uenja biu, Beograd 1927.
10 Povodom ovoga mesta, Auguste Dies, u Nav. delu