Biografija:

Alberto akometi (10. oktobar 1901. 11. januar 1966.) je bio vajcarski nadrealistiki
vajar i slikar italijanskog porekla, ije obimno, raznovrsno i osobeno delo predstavlja
izraz gotovo svih dominantnih strujanja umetnosti 20. veka. Otac mu je bio jedan od
prvih vajcarskih slikara impresionista, i uticao na njega da se crtanjem i slikanjem bavi
jos od ranog detinjstva. Sa osamnaest je napustio kolu i nedugo nakon toga objavio je
da e posvetiti svoj ivot umetnosti. Roditelji su bili zadovoljni njegovom odlukom i
poslali su ga u enevu, a tamo je gotovo odmah krenuo na predavanja vajarstva na
Akademiji Umetnosti. Takoe je pohaao crtanje na Akademiji Finih Umetnosti.
SLIKARSTVO:
Kada sam bio mlad mislio sam da e mi sve doi lako, da u uspjeti da stvorim sve ono to vidim
u prirodi I oko sebe, ali prosto je bilo nemogue stvoriti skulpuru iz realnosti koju sam
posmatrao. Na platnu sam poeo raditi kod sam kod kue, prenosei oblike I pokrete iz memorije
koje su za mene predstavljale odraz realnosti. Ali je nikada u potpunosti nisam uspio prikazati,
zato svako svoje djelo posmatram kao nedovreno, nedovoljno dobro I povrno.
AFRIKA Oko 1927. kod njega poinje da se osea i uticaj kubizma. Uticaj pikasa I derena.
Ovim skulpturama izloenim u parizu prvi put dobija ugovor sa galerijom pierre loeb.
U tom periodu on
pocinje da stvara "pljosnate" skulpture, koje oznacavaju jedan stupanj u njegovom radu:
plitki reljef harmoninih proporcija, na kojima se zahvaljujui lakim otiscima moze
raspoznati poneka glava, ovek ili ena.
Od samog poetka njegove radove odlikuju karakteristike primitivne i praistorijske
umetnosti, on stvara "nadrealistiko-primitivne toteme".
NADREALIZAM
1931,godine Giacometti se prikljucuje nadrealistikom pokretu Andre Bretona. Vremenom,
upoznajui se sa stilovima nekih svojih
savremenika, njegova djela postaju sve matovitija,
apstraktnija, i kako neki analitiari navode-"isto intelektualno. Njegova skulptura padjua
lopta doekana je sa brojnim kritikama ali isto tako je posluila kao inspiracija Daliju da zajedno
sa Bretonom napie lanak o ovom djelu. Skulptura je slobodna ,lebdi, a opet je zatoena u
kavezu. Odie erotizmom u svojoj enigmatinosti. Predosjeamo da dvije figure podstiu
seksualni in I prepoznajemo djelove muko enskih oblika prikazanih smjelo a opet pritajeno.
Skulptura hand holding the void nastala je kao oma slikarevom tada preminulom ocu, kao neka
vrsta metafiikog realizma, u duhu primitivne Egipatske svetinje.
ELIO SAM SPOJITI REALNO I APSTRAKTNO, ELIO SAM II NAPRIJED
HODAJUI UNAZAD. ELIO SAM NOVU INSPIRACIJU, PA SAM KRENUO
ISPOETKA.
Godine 1942. odlazi u enevu gde upoznaje buducu suprugu Anetu Arm, koja ostaje uz
njega do kraja zivota. Narednih nekoliko godina predstavljaju izuzetno plodan period za
njegovo stvaralastvo. Aktovi koje vaja se preterano izduuju, istanjuju, noge im se poveavaju
sa tendencijom da se stope
sa postoljem. Lica postaju pljosnata i dobijaju sve otriji profil. Koristio je najee gips i
bronzu. Ove figure istakle su svojom nesvakidanjou ne samo njega kao umetnika, ve
su postale jedan od glavnih primera nadrealizma i moderne umetnosti 20. veka.
Zastupao je stanoviste da se svaka uoblicena i zavrsena forma udaljuje od skulpture, da je
"svaki koristan predmet zavrsena forma" i da "sto vise radimo jednu skulpturu, to na njoj
treba vise da se radi".
Povrina skulptura je hrapava, skorela, njihova torza, glave, ruke, i noge su izduena, skoro
dovedena do slomljenosti. Kritiari su odmah uvideli snanu metaforiku. Ovde je, dakle,
prikazana ljudska egzistencija bez radosti i znaenja. akometi je tvrdio da nije vodio
rauna o filozofskim implikacijama svojih dela. Govorio je da su njegova post-ratna dela
samo pokuaji prikazivanja fizike realnosti kako ju je on vidio. Nita vie, nita manje.
POINTING MAN :Zagrebaka kritiarka; ( JASMINA POKLEKI )
Vanjski dogaaji, vanjske prijetnje i okolnosti u kombinaciji s njegovim osobnim unutarnjim
nemirom doveli su ovog senzibilnog i inteligentnog umjetnika do stvaranja skulptura koje su bile
ogledalo tadanjeg svijeta. Svijeta koji je preivio masakre, atomsku bombu, koji je izaao iz
koncentracijskih logora, koji je izaao iz ruevina razorenih, sablasnih gradova, koji je bio
gladan, tuan do bola, s otvorenim, ivim ranama. Zato je u svojemu zrelom stilu radio skulpture
koje su bile istovjetne svijetu koji je stvorio rat. To su skulpture s onim istim ranama i oiljcima
koje je rat nanio ljudima i gradovima. Na njima su utisnute ona ista tuga, alost i samoa koje su
bile otisnute u srcima onih koji su rat preivjeli.
Njegove skulpture mukaraca i ena iz zrelog stila, odnosno poslijeratnog razdoblja, djela su
proeta snanim osjeajem sloenosti ivota i pitanjem postoji li ita osim oaja?

ovjek koji hoda zasigurno pripada antologijskim i najsloenijim skulpturama

20. stoljea. Ona, prema brojnim kritiarima, simbolizuje samu prirodu 20.v,
vijeka obiljeenog ratnim unitavanjima i razaranjima. Ovaj Giacomettijev rad
izraava sve probleme postojanja, kompleksnost i jedinstvenost ivota,
otuenost i beskonanu usamljenost ovjeanstva. ovjeka kojeg vidimo,
vidimo kako koraa prema naprijed, s nogama u irokom rasponu. U svome
hodu izgleda vrlo energian, odluan u nastojanju da doe na svoje
odredite. Veliki je i ak golem! ko je on? Je li to portret preivjelih nakon
holokausta, zarobljenika preivjelog posle najgroznijih muenja, vojnika i
civila preivjelih nakon ranjavanja i amputacije dijelova tijela? Portret oca koji
je u vihoru rata ostao bez djece i bez ene... Ili ta skulptura, jednostavno,
predstavlja portret ovjeka koji je preivio i nadvladao Zlo 20. vijeka?

Zakljuak:
"Umetnost je samo jedan nain vienja". Ova reenica u sebi saima itavo
akometijevo delo, kako skulptorsko, tako i slikarsko. Upravo u tome se nalazi ar koja pleni
posmatraa, koja uprkos hladnoi i praznini koju on tei da prikae, ostavlja utisak
oduevljenja i navodi na razmiljanje o ivotu,smrti, smislu, i ovjeku kao kompleksnom biu.