Professional Documents
Culture Documents
Albert Camus - Mit o Sizifu
Albert Camus - Mit o Sizifu
Albert Camus - Mit o Sizifu
Mit o Sizifu
Pascaiu Pia-u
iscrpi.
PINDAR, 3. pitijska
Sljedee stranice raspravljaju o jednoj apsurdnoj osjeajnosti, prisutnoj posvud u
naem vremenu, a ne o apsurdnoj filozofiji koju nae doba, pravo rekavi, i nije poznavalo.
Pitanje je, dakle, iskonske estitosti da se na poetku istakne ono to ove stranice duguju
stanovitim suvremenim duhovima. Nije mi ni najmanja namjera to kriti pa e oni tijekom
cijeloga djela biti navoeni i komentirani.
Ali nije na odmet istodobno pripomenuti da se apsurd, uziman do sada kao zakljuak,
u ovom ogledu shvaa kao polazna toka. U tom smislu moe se rei da ima neeg
privremenog u mome komentaru: ne bi se moglo unaprijed suditi o mjestu koje on zauzima.
Ovdje emo samo nai opis jednoga duhovnog zla u njegovu istu stanju. Nikakva metafizika,
nikakvo uvjerenje nisu zasad tu upleteni. To su granice i jedino opredjeljenje ove knjige.
APSURDNO
PROSUIVANJE
Apsurd i samoubojstvo
Samo je jedan doista ozbiljan filozofski problem: samoubojstvo. Suditi o tome ima li ili nema
smisla ivjeti, znai odgovarati na temeljno filozofijsko pitanje. Ostalo, ima li svijet tri
dimenzije, ima li duh devet ili dvanaest kategorija, dolazi potom. To su igrarije; prije svega
valja odgovoriti na to pitanje. A dri li se istinom, kao to hoe Nietzsche, da filozof, da bi
bio cijenjen, mora prednjaiti primjerom, shvatit emo tada znaenje toga odgovora jer e on
prethoditi konanu inu. To je, zapravo, ono bjelodano to se moe osjetiti srcem, ali to valja
produbiti da bi bilo jasno duhu.
Meutim, ako je teko odredili toan trenutak smrti, onaj osjetljivi korak kad se duh
opredijelio za smrt, daleko je lake iz sama ina izvui zakljuke na koje upuuje. Ubiti se, u
stanovitom smislu, znai priznati, kao u melodrami. Priznati da nas je ivot nadmaio ili da
ga ne shvaamo. Ne idimo ipak predaleko s tim analogijama i vratimo se obinim rijeima.
To znai samo priznati da ivjeti nema smisla. ivjeti, naravno, nikada nije lako. Obino se
ovjek nastavlja ponaati onako kako mu ivot nalae iz mnogo razloga, od kojih je glavni
navika. Umrijeti dragovoljno znai da je ovjek ak instinktivno osjetio podrugljivu prirodu
te navike, odsutnost svakog dubljeg razloga za ivot, besmislenost svagdanjeg kretanja i
beskorisnost patnje.
Kakav je, dakle, taj neuhvatljivi osjeaj to duh liava sna neophodna za ivot? Svijet
koji se moe objasniti, makar i loim razlozima, blizak nam je. Naprotiv, u jednom svemiru
iznenada lienom iluzija i jasnoe ovjek se osjea strancem. To je progonstvo bez povratka
jer je osloboeno sjeanja na izgubljenu domovinu ili nade u obeanu zemlju. Ta rastava
ovjeka od njegova ivota, glumca od njegova dekora, ba je osjeaj apsurdnosti. Budui da
su svi zdravi ljudi razmiljali o vlastitom samoubojstvu, moe se bez ikakvih daljnjih
objanjenja ustvrditi da ima jedna neposredna sveza izmeu tog osjeaja i tenje nitavilu.
1 Ne propustimo priliku naznaiti relativni znaaj ovog ogleda. Samoubojstvo se zapravo moe pripisati i
mnogo asnijim pobudama. Na primjer; politika samoubojstva, nazvana protestnim, u Kineskoj revoluciji.
Predmet ovog ogleda ba je taj odnos izmeu apsurda i samoubojstva, tono mjerilo
po kojem je samoubojstvo rjeenje apsurda. Za ovjeka koji nije varalica moe se postaviti
kao naelo da ono to on dri istinom mora upravljati njegovim inima. Vjera u apsurdnost
egzistencije mora, dakle, odreivati njegovo vladanje. Opravdana je znatielja kada se ovjek
zapita, jasno i bez lane patetike, zahtijeva li takav zakljuak da se to bre napusti jedno
neshvatljivo stanje. Govorim ovdje, dakako, o ljudima koji su spremni biti u skladu sami sa
sobom.
2 Sluao sam kako se pria o nekom Peregrinosovu suparniku, poratnom piscu koji se, dovrivi svoju prvu
knjigu, ubio da bi privukao pozornost na svoje djelo. Pozornost je zaista izazvao, no knjiga je ocijenjena
loom.
te proturjenosti u onome to bih nazvao izmicanjem jer je, istodobno, i manje i vie negoli
zabava u paskalovskom smislu. Smrtno izmicanje, koje je trea tema ovog ogleda, zapravo je
nada. Nada u neki drugi ivot koji valja zasluiti ili varka onih koji ne ive tek radi ivota
ve za jednu veliku ideju koja ga nadvisuje, uzvisuje, daje mu smisao i iznevjerava ga.
Sve, dakle, pridonosi da se pomijeaju karte. Nismo se uzalud dosad igrali rijeima i
hinili da vjerujemo kako odricati smisao ivotu vodi nuno oitovanju da nema smisla ivjeti.
Zapravo, izmeu ta dva miljenja ne postoji nikakva prisilna mjera. Neophodno je jedino ne
dopustiti da nas zavedu zbrke, raskidi i nedosljednosti na koje smo do sada upozorili.
Potrebno je sve odbaciti i prii ravno istinskom problemu. ovjek se ubija stoga to nema
smisla ivjeti, eto nesumnjive istine no ipak neplodne - jer je otrcana. Meutim, izviru li taj
napadaj na ivot i to nijekanje ivota iz toga to ivot uope nema smisla? Trai li njegova
apsurdnost bijeg iz njega s pomou nade ili samoubojstva, eto to je neophodno objasniti,
ispitati i dokazati, otklanjajui sve ostalo. Zahtijeva li apsurd smrt, tom problemu valja dati
prednost pred ostalim, neovisno o svim metodama miljenja i igrarijama ravnoduna duha.
Nijanse, proturjenosti, psihologija koju objektivni duh umije uvijek unijeti u sve
probleme, nemaju mjesta u tom istraivanju i u toj strasti. Neophodna je stoga samo pristrana,
to e rei logina misao. Ali, nije to lako. Uvijek je lako biti logian. No, gotovo je nemogue
biti logian do kraja. Ljudi koji umiru od vlastite ruke slijede tako sve do svretka krivulju
svojeg osjeaja. Razmiljanje o samoubojstvu prua mi tada priliku da postavim problem koji
me iskljuivo zanima: ima li loginosti sve do smrti? To mogu znati jedino nastavim li bez
zbrkane strasti, samo u svjetlu bjelodanog, razmiljanje ije podrijetlo ovdje naznaujem. Ba
to nazivam apsurdnim prosuivanjem. Mnogi su ga zapoeli. Jo uvijek ne znam jesu li
ustrajali.
Poput velikih djela i duboki osjeaji znae uvijek vie negoli su svjesni da iskazuju.
Postojanost jednog poriva ili jednog odbijanja u dui iznova se nalazi u navikama djelovanja
ili miljenja, nastavlja se u posljedicama koje sama dua ne poznaje. Veliki osjeaji nose u
sebi svoj svemir, blistav ili bijedan. Oni svojom strastvenou rasvjetljavaju jedan iskljuiv
svijet gdje nalaze svoje podneblje. Postoji univerzum ljubomore, astoljublja, sebinosti ili
velikodunosti. Ono to je istinito o ve specijaliziranim osjeajima, bit e jo istinitije za
emocije, u osnovi jednako neodreene, ujedno i zbrkane i sigurne, i udaljene i prisutne,
kao to su one koje u nama pobuuju ljepota ili apsurd.
Osjeaj apsurdnosti moe iznenaditi bilo kojeg ovjeka na zavijutku bilo koje ulice.
Takav kakav jest, u svojoj oajnoj golotinji, u svojoj neprozirnoj svjetlosti, on je neshvatljiv.
Meutim, i sama ta tekoa zavrjeuje da se o njoj razmilja. Lako je mogue da nam ovjek
zanavijek ostane nepoznatim i da u njemu uvijek ima neto neshvatljivo to nam izmie. No,
praktino poznajem ljude, prepoznajem ih po njihovu vladanju, po zbiru njihovih ina, po
posljedicama koje njihov prolazak izaziva u ivotu. I sve te iracionalne osjeaje koje analiza
ne bi mogla iscrpsti, jednako mogu praktino odrediti, procijeniti ih, ujediniti zbir njihovih
posljedica u kategoriji inteligencije, shvatiti i naznaiti sva njihova lica, ocrtati njihov svijet.
Sigurno je da jednog glumca neu osobno bolje poznavati premda ga stoput vidim. Zbrojim
li, ipak, sve junake koje je on igrao i kaem li da ga u stotom liku donekle bolje poznajem,
zna se da e u tome biti dio istine. Jer je taj bjelodani paradoks istodobno i pouna pria. On
sadri moralnu pouku koja nauava da se ovjek jednako odreuje i po svojim pretvaranjima,
i po svojim iskrenim zanosima. Napokon, isto je, iako za ton nie, i s osjeajima to su
nedokuivi u srcu, ali ih djelomice otkrivaju postupci koje potiu i duhovni stavovi koje
pretpostavljaju. Jasno je da tako odreujem jednu metodu. Meutim, takoer je jasno da je ta
metoda djelo analize, a ne spoznaje. Jer metode sadre metafizike, i ne hotei otkrivaju
zakljuke za koje kadto tvrde da ih jo ne poznaju. Tako se zadnje stranice jedne knjige
nalaze ve na prvima. Ta je stupica neizbjena. Ovdje odreena metoda zastupa miljenje da
je svaka istinska spoznaja nemogua. Samo se prividi mogu nabrajati a podneblje osjetiti.
Taj neshvatljivi osjeaj apsurdnosti dosegnut emo moda u raznovrsnim ali bliskim
svjetovima inteligencije, umijea ivljenja ili, ukratko, umjetnosti. Podneblje apsurdnosti jest
na poetku. Svretak je apsurdni svijet i onaj duhovni stav koji osvjetljava svijet
odgovarajuom svjetlou da bi obasjao njegovo istaknuto i nemilostivo lice koje mu zna
prepoznati.
Svi veliki pothvati i sve velike misli imaju smijean zaetak. Velika djela nastaju
esto na uglu neke ulice ili na pragu nekog restorana. Tako je i s apsurdom. Vie negoli bilo
koji drugi, apsurdni svijet crpi svoju plemenitost iz toga bijednog roenja. U nekim
situacijama, na pitanje o naravi svojih misli odgovoriti - nita moe biti neiskrenost jednog
ovjeka. Najbolje to znaju voljena bia. Ali, ako je taj odgovor iskren, ako on prikazuje ono
posebno duevno stanje kad praznina postaje rjeita, kada se lanac svagdanjih postupaka
raskida, kad srce uzalud trai kariku da ga ponovo sastavi, tada je to prvi znak apsurdnosti.
Dogaa se da se dekor urui. Ustajanje, tramvaj, etiri sata u uredu ili u tvornici, jelo,
tramvaj, etiri sata rada, jelo, san i tako ponedjeljak utorak srijeda etvrtak petak i subota u
istom ritmu, taj se put lako slijedi. No, jednoga dana bukne zato i sve poinje s tim
zamorom u znaku uenja. Poinje, to je znaajno. amor je na kraju ina makinalna
ivota, ali istodobno s njim poinje kretanje svijesti. On je budi i izaziva nastavak. Nastavak -
to je nesvjesni povratak lancu, ili - to je konano buenje. Na koncu buenja javlja se s
vremenom posljedica: samoubojstvo ili oporavak. Sam po sebi zamor ima neto muno.
Meutim, ovdje moram zakljuiti da je dobar. Jer sve poinje sa svijeu i sve je valjano
jedino s pomou nje. Ove primjedbe nisu nimalo originalne. Ali su oite: to je dostatno za
neko vrijeme, za kratko ispitivanje podrijekla apsurda. Jednostavna briga u zaetku je
svega.
Jednako i tijekom svih dana ivota bez sjaja vrijeme nas nosi. Meutim, doe uvijek
trenutak kada valja i njega nositi. Mi ivimo od budunosti: sutra, kasnije, kad bude u
prilici, shvatit e kad odraste. Divne su te nedosljednosti jer, napokon, mora se umrijeti.
Ipak doe dan kada ovjek utvrdi ili kae da mu je trideset godina. Tako istie svoju mladost.
Ali se istog trena postavlja u odnos spram vremena. U njemu zauzima svoje mjesto. Uvia da
je na odreenoj toki krivulje za koju priznaje da je valja prijei. On pripada vremenu i, po
uasu koji ga obuzima, u njemu prepoznaje svojega najljueg neprijatelja. Sutra, on eli sutra
iako bi ga cijelim svojim biem morao odbiti. Ta pobuna tijela, to je apsurd.3
Samo stupanj nie i eto neobinog: zamijetiti da je svijet teak, nazreti dokle je neki
kamen tu; nama je nepojmljivo s kakvom nas snagom priroda i neki krajolik mogu
zanijekati. U pozadini svake ljepote lei neto neljudsko, i ti breuljci, blagost neba, ti obrisi
stabala, gle, svi oni u istom trenu gube svoj varavi smisao kojim ih zaodijevamo, od danas su
dalji izgubljenu raju. Iskonsko neprijateljstvo svijeta kroz tisuljea opet nam se vraa. Za
tren vie ne shvaamo svijet jer smo, tijekom stoljea, u njemu shvatili samo likove i obrise
koje smo mu prethodno sami pridavali, a odsad nam nedostaju snage da bismo se koristili
tom obmanom. Svijet nam izmie jer iznova postaje on sam. Taj dekor, prikriven navikom,
iznova postaje ono to jest. Udaljuje se od nas. Jednako tako, ima dana kada pod prisnim
licem ene koju smo voljeli mjesecima ili godinama otkrivamo tuinku, moda emo ak
poeljeti ono to nas iznenada ini tako samima. Ali jo nije dolo vrijeme. Samo jedno: ta
teina i ta tuost svijeta, to je apsurd.
Napokon, dolazim do smrti i osjeaja koji o njoj imamo. O tome je sve ve reeno pa
se valja uvati patetike. Ne moemo se ipak dostatno nauditi da svi ljudi ive kao da nitko
ne zna. Zapravo, to je stoga to nema iskustva o smrti. U pravom smislu rijei, iskuano je
tek ono to je doivljeno i osmiljeno. Ovdje je jedva mogue govoriti o iskustvu smrti
drugih. To je nadomjestak, duhovni pogled u koji nikada nismo posve uvjereni. Ta tuna
nagodba ne moe biti uvjerljiva. Zapravo, uas se javlja s matematike strane dogaaja. Ako
3 Ali ne u pravom smislu. Nije rije o odreenju, ve o nabrajanju osjeaja koji mogu sadravati apsurd. A
svretak nabrajanja ne znai da je i apsurd ipak iscrpljen.
nas vrijeme strai, to je stoga to ono zorno pokazuje, a konani ishod dolazi tek poslije. Svi
lijepi razgovori o dui dobit e ovdje, bar za neko vrijeme, nepobitan dokaz protivnog. Iz toga
nepominog tijela gdje nijedna pljuska vie ne ostavlja traga, dua je ieznula. Pod smrtnim
osvjetljenjem te sudbine javlja se i uzaludnost. Nikakav moral, nikakvo nastojanje ne mogu
se a priori opravdati pred krvavom matematikom koja ureuje na ivot.
Prvi korak duha jest da razlikuje ono to je istinito od onog to je lano. Ipak, od
trenutka kad misao razmilja o sebi samoj, ono to najprije otkriva jest proturjeje. Nekorisno
se ovdje starati da budemo uvjerljivi. Stoljeima ve nitko nije dao jasniji i elegantniji dokaz
o toj stvari od Aristotela: Posljedica tih miljenja, esto ismijavana, jest da ona sama sebe
unitavaju. Jer, tvrdei da je sve istinito, potvrujemo istinu suprotne tvrdnje i, u skladu s tim,
netonost nae vlastite teze (jer suprotna tvrdnja ne doputa da ona moe biti istinitom). A
kaemo li da je sve lano, i ta je tvrdnja jednako netona. Izjavimo li pak da je jedina lana
tvrdnja ona koja je suprotna naoj, ili da je samo naa tvrdnja istinita, vidjet emo ipak da
smo prisiljeni prihvatiti beskonaan broj istinitih ili lanih miljenja. Jer onaj tko izlae
istinitu tvrdnju, izgovara istodobno da je ona istinita, i tako slijedom u beskraj.
Taj zaarani krug tek je prvi u slijedu, gdje se duh koji se nadnosi nad samim sobom
gubi u vrtoglavu obrtanju. Sama jednostavnost tih paradoksa ini ih neporecivima. Ma kakve
bile igre rijei i vratolomije logike, shvatiti znai prije svega ujediniti. Duboka elja samoga
duha, ak i u njegovim najviim inima, spaja se s nesvjesnim osjeajem ovjeka pred
njegovim svijetom: zahtjev je to za bliskou, udnja za jasnoom. Shvatiti svijet za ovjeka
znai svesti ga na ljudsko, oznaiti ga vlastitim peatom. Svijet make nije svijet mravojeda.
Krilatica svaka je misao ovjekolika nema drugog smisla. Duh koji nastoji pojmiti
stvarnost takoer se moe drati zadovoljnim samo ako je svede na mislene izraze. Kad bi
ovjek uvidio da i svemir moe voljeti i patiti, pomirio bi se sa sudbinom. Kad bi misao u
promjenjivim zrcalima otkrila pojave, vjene odnose koji ih mogu saeti i koji se sami mogu
saeti u samo jednom naelu, moglo bi se tada govoriti o srei duha spram koje bi mit o
blaenima bio samo smijena imitacija. Ta enja za jedinstvom, ta glad za apsolutnim
objanjava bit ljudske drame. Meutim, to to je ta enja injenica, ne znai da ona mora
smjesta biti utaena. Jer ako, prolazei ponad provalije to dijeli elju od dostignua,
potvrujemo s Parmenidom stvarnost Jednog (ma kakvo ono bilo), zapadamo u smijenu
proturjenost duha koji potvruje potpuno jedinstvo, a samom svojom tvrdnjom dokazuje
vlastitu razliku i raznolikost koju je kanio dokinuti. Taj drugi zaarani krug dostatan je da
nam ugui sve nade.
To su, dakako, jo uvijek bjelodane stvari. Ponovit u opet da one nisu zanimljive
same po sebi, ve po posljedicama koje moemo izvui iz njih. Znam jednu drugu bjelodanu
stvar koja mi veli da je ovjek smrtan. Pa ipak se mogu na prste nabrojiti duhovi koji su iz nje
izvukli krajnje zakljuke. U ovom ogledu neophodno je smatrati trajnim naputkom stalno
razilaenje izmeu onog to zamiljamo da znamo i onog to doista znamo, praktinog
pristanka i hinjenog neznanja koje ini da ivimo s idejama to bi, kad bismo doista bili
uvjereni u njih, morale poremetiti itav na ivot. Pred tom nerazluivom proturjenou
duha ba emo potpuno shvatiti jaz koji nas dijeli od naih vlastitih tvorevina. Sve dotle dok
duh uti u nepominu svijetu svojih nadanja, sve se odraava i ureuje u jedinstvu njegove
enje. Meutim, na njegov prvi poriv ovaj svijet puca i rui se: beskraj blistavih krhotina
nudi se spoznaji. Valja napustiti nadu da emo ikad iznova sastaviti blisku i spokojnu
povrinu koja bi naem srcu donijela mir. Nakon toliko stoljea istraivanja, nakon toliko
odustajanja meu misliocima, mi dobro znamo da je to istina za svu nau spoznaju.
Zanemarimo li okorjele racionaliste, moe se rei da se danas gubi nada u pravu spoznaju.
Ako bi trebalo napisati jedinu znaajnu povijest ljudske misli, valjalo bi je napraviti od
njezinih uzastopnih kajanja i njezinih nemoi.
O komu i o emu, uistinu, mogu rei: Ovo poznam! To srce u sebi mogu osjetiti,
dakle ono postoji. Taj svijet mogu dotaknuti, dakle on postoji. Tu zastaje sve moje znanje,
ostalo je konstrukcija. Jer, pokuam li dosegnuti to ja u koje se uvjeravam, pokuam li ga
odrediti i rezimirati, tada je to samo voda to mi protjee izmeu prstiju. Mogu nacrtati, jedno
po jedno, sva lica koja umije poprimiti i ona koja su mu dana, naobrazbu, podrijetlo, tu
estinu ili te utnje, tu veliinu ili tu podlost. Lica se, meutim, ne zbrajaju. To isto moje srce
bit e mi uvijek neodredivo. Izmeu izvjesnosti koju imam o svome postojanju i sadraja koji
pokuavam dati toj sigurnosti, provalija nikad nee biti zatrpana. Zanavijek u biti stranac
samome sebi. U psihologiji, kao i u logici, postoje istine, ali ne istina. Sokratovo Spoznaj
sebe sama ima jednaku vrijednost kao i budi krepostan naih ispovjednika. Oni istodobno
otkrivaju enju kao i neznanje. To su neplodne igrarije na velike teme, opravdane samo
onoliko koliko su priblino tone.
Inteligencija mi, takoer, na svoj nain kazuje da je ovaj svijet apsurdan. Slijepi
razum, njezin protivnik, uzalud tvrdi da je sve jasno, ja sam ekao dokaze i elio da on bude
u pravu. Ali, unato tolikim uobraenim stoljeima i kraj tolikih rjeitih i uvjerljivih ljudi, ja
znam da je to la. Na tom planu bar nema sree ako ne mogu znati. Taj univerzalni razum,
praktian ili moralan, taj determinizam, te kategorije koje sve objanjavaju, imaju ime
nasmijati estita ovjeka. Meutim, oni nemaju nita s duhom. Oni osporavaju njegovu
unutranju istinu, a ta je da je sputan. U tom neodgonetljivom i ogranienom svijetu
ovjekova sudbina odsad dobiva smisao. Digla se masa iracionalnog i okruuje ga sve do
smrti. U njegovoj vraenoj i sada usredotoenoj pronicljivosti, osjeaj apsurda osvjetljava se i
precizira. Rekao sam da je svijet apsurdan, no iao sam prebrzo. Ovaj svijet sam po sebi nije
razborit - to je sve to se o njemu moe rei. Ali je apsurdno sueljavanje toga iracionalnog i
one arke elje za jasnoom iji poziv odjekuje najdublje u ovjeku. Koliko o ovjeku,
apsurd toliko ovisi i o svijetu. Za trenutak je on njihova jedina sveza. On ih vrsto vee jedno
za drugo, kao to samo mrnja moe prikovati bia. To je sve to mogu jasno razaznati u
svijetu bez mjere, gdje se moja pustolovina nastavlja. Zaustavimo se tu. Drim li istinitom tu
apsurdnost koja odreuje moje odnose sa ivotom, proima li me taj osjeaj to me spopada
pred prizorima svijeta, ta pronicljivost koju mi namee istraivanje znanosti, onda moram sve
rtvovati tim sigurnostima, gledati im u lice da bih ih mogao zadrati. Napose, prema njima
moram odrediti svoje dranje i pratiti ih u svim njihovim posljedicama. Ovdje govorim o
estitosti. Ali prije elim znati moe li misao ivjeti u tim pustinjama.
Ali nikad, moda nikad kao danas, napadaj na razum nije bio tako estok. Od
znamenitog Zaratustrina poklika: To je sluajno najstarija plemenitost na svijetu. Dao sam je
svim stvarima kad sam rekao da iznad njih nije nikad postojala nikakva vjena volja, od
Kierkegaardove smrtne bolesti to je bolest koja zavrava smru, bez ieg vie nakon nje,
znaajne i mune teme apsurdne misli slijedile su jedna za drugom. Ili bar, a ta je nijansa
bitna, teme iracionalne i religiozne misli. Od Jaspersa do Heideggera, od Kierkegaarda do
estova, od fenomenologa do Schelera, na logikom i moralnom planu, itava se porodica
duhova, srodnih po svojoj enji, suprotnih po svojim metodama ili po svojim ciljevima,
strastveno trudila zakriti kraljevski put razuma i potraiti prave puteve istine. Pretpostavljam
da su te misli ovdje poznate i proivljene. Kakve god bile ili jesu njihove ambicije, svi su oni
polazili od ovoga neizrecivog svijeta gdje vladaju oprenost, proturjenost, tjeskoba ili
nemo. A zajednike su im upravo teme koje smo do sada otkrili. I za njih takoer treba rei
da su poglavito vani zakljuci koje su mogli izvui iz tih otkria. To je toliko vano da bi ih
valjalo napose ispitati. Meutim, rije je trenutno o njihovim otkriima i njihovim poetnim
iskustvima. To jest, samo o utvrivanju njihove podudarnosti. Ako bi bila odve pretenciozna
elja da se raspravlja o njihovim filozofijama, mogue je i dostatno, u svakom sluaju,
prikazati njihovu zajedniku klimu.
Jaspers gubi vjeru u svaku ontologiju jer dri da smo izgubili naivnost. On zna da
ne moemo stii ni do ega to nadmauje smrtonosnu igru prividnosti. On zna da je svretak
duha poraz. Zadrava se na duhovnim pustolovinama koje nam prua povijest i neumoljivo
otkriva pukotinu svakog sustava, iluziju koja je sve spasila, proroanstvo koje nije nita
skrilo. U ovom opustoenom svijetu gdje je dokazana nemogunost spoznaje, gdje se
nitavilo priinja jedinom stvarnou, oajem bez utoita, jedinim stavom, on pokuava
pronai Arijadninu nit to vodi boanskim tajnama.
estov, sa svoje strane, u itavom djelu udesne jednolinosti koja neprestano tei
jednakim istinama, neumorno dokazuje da se najkoncizniji sustav, najuniverzalniji
racionalizam na kraju uvijek sukobljava s iracionalnim ljudske misli. Nijedna od ironinih
bjelodanosti, od smijenih proturjenosti koje podcjenjuju razum, nije mu promaknula.
Zanima ga samo jedno, a to je iznimka, bilo da je iz povijesti srca ili duha. Kroz
dostojevskijevska iskustva osuenika na smrt, kroz snane doivljaje nieanskog duha,
Hamletove kletve, ili kroz gorku uzvienost jednog Ibsena, on pronalazi, razjanjava i velia
ljudsku pobunu protiv nepovratnog. Razumu uskrauje svoje razloge i poinje koraati neto
odlunije tek usred ove bezbojne pustinje, gdje su sve sigurnosti postale kamenjem.
Od svih moda najprivlaniji, Kierkegaard bar jednim dijelom svog ivota ini neto
bolje negoli je otkrivanje apsurda; on ga, naime, proivljava. ovjek koji pie: Najsigurnija
nijemost nije utnja, ve govor, uvjerava se za poetak da nijedna istina nije apsolutna i da
ne moe zadovoljiti egzistenciju, nemoguu po sebi. Kao Don Juan spoznaje, on umnaa
pseudonime i proturjenosti, pie Poune razgovore istodobno kad i prirunik cinina
spiritualizma - Dnevnik zavodnika. Odbacuje utjehe, moral, posve pouzdana naela. Ne kani
ublaavati bol od trna koji osjea u srcu. Dapae, on je potie i, u oajnoj radosti raspetoga na
kriu koji je zadovoljan da je raspet, slae, komad po komad, lucidnost, odricanje, lakrdiju,
jednu kategoriju demonskog. To lice, blago i podrugljivo istodobno, ti obrtaji praeni
vriskom koji dolazi iz dubine due, to je sm apsurdni duh u kotacu sa stvarnou koja ga
nadilazi. A duhovni doivljaj koji Kierkegaarda vodi njegovim milim sablaznima poinje
takoer u kaosu jednog iskustva liena dekora i vraena svojemu poetnom neskladu.
Na jednom posve razliitom planu, na planu metoda, Husserl i fenomenolozi samim
svojim neumjerenostima obnavljaju svijet u njegovoj raznovrsnosti i nijeu transcendentalnu
mo razuma. Duhovni se svijet njima neizmjerno obogauje. Ruina latica, miljokaz na putu
ili ljudska ruka jednako su znaajni kao ljubav, elja ili zakoni tee. Misliti, to nije vie
ujediniti, uiniti bliskim privid u liku nekoga uzvienog naela. Misliti, to znai nauiti se
novom vienju, biti paljiv, to znai usmjeriti svoju svijest, od svake ideje i svake
pretpostavke, poput Prousta, uiniti povlateno mjesto. Paradoksalno, sve je povlateno. Ono
to opravdava misao njezina je krajnja svijest. Premda je huserlovski postupak pozitivniji od
Kierkegaardova ili estovljeva, u poetku on ipak nijee samo klasinu metodu razuma,
iznevjerava nadu, otvara intuiciji i srcu itavo obilje pojava u ijoj raskoi ima neto
neljudsko. Ti putevi vode svim znanostima ili nijednoj. To e rei da je ovdje sredstvo
vanije od cilja. Rije je samo o jednom postupku spoznavanja, a ne o utjesi. Jo jedanput,
bar u poetku.
Kako ne osjetiti duboku srodnost tih duhova! Kako ne vidjeti da se okupljaju oko
povlatenog i tunog mjesta gdje nadi vie nema opstanka? elim da mi se objasni sve ili
nita. Razum je nemoan pred tim vriskom srca. Razbuen tim zahtjevom, duh traga, a nalazi
samo proturjenosti i bezumlja. Ono to ne razumijem, nerazumno je. Svijet je napuen
iracionalnim. A on sam, ije jedinstveno znaenje ne mogu dokuiti, tek je jedna neizmjerna
iracionalnost. Da je samo jedan jedini put mogue rei: To je jasno, sve bi bilo spaeno.
Ah, natjeui se, ti ljudi izjavljuju da nita nije jasno, da je sve kaos, da ovjek zadrava
samo svoju pronicljivost i jasnu svijest o zidovima koji ga okruuju.
Sva ta iskustva slau se i nadopunjuju. Duh koji je stigao do svojih mea mora
donijeti jedan sud i odabrati zakljuke. Tu nalaze mjesto samoubojstvo i odgovor. Ah, elim
obrnuti redoslijed istraivanja i poi od umne pustolovine da bih se vratio svagdanjem
ponaanju. Ovdje evocirana iskustva roena su u pustinji koja se ne smije napustiti. Valja bar
znati dokle su stigla. Na toj toki svoga napora ovjek se nalazi pred iracionalnim. U sebi
osjea elju za sreom i za razumom. Iz tog sueljavanja ljudskog poziva i bezumne tiine
svijeta raa se apsurd. To se ne smije smetnuti s uma. To je ono ega se valja grevito drati
jer odatle mogu nastati sve posljedice jednog ivota. Iracionalno, ljudska enja i apsurd to
izvire iz njihove sueljenosti, tri su lika drame koja nuno mora zavriti svom logikom za
koju je ivot sposoban.
Filozofijsko samoubojstvo
Osjeaj apsurda nije isto sto i pojam apsurda. Na njemu se zasniva, samo je jedna toka. Ali
se njime ne rezimira, osim u kratku trenu kad iznosi svoj sud o svijetu. Potom mora ii dalje.
iv je, to e rei da mora umrijeti ili odjeknuti dalje. Kao i teme koje smo povezali. Ali, ni tu
me vie ne zanimaju djela ni duhovi ija bi kritika zahtijevala neki drugi oblik i neko drugo
mjesto, ve otkrie onog to je zajedniko u njihovim zakljucima. Nikada moda duhovi
nisu bili tako razliiti. Ali ipak, duhovne krajolike kojima se oni kreu prepoznajemo kao
istovjetne. Pa i kroz tako razliita znanja na isti se nain razlijee krik koji je svretak njihova
puta. Osjeamo dobro da postoji podneblje zajedniko duhovima na koje smo netom
podsjetili. Kazati da je to podneblje ubojito, jedva znai igrati se rijeima. ivljenje pod ovim
zaguljivim nebom nalae da odatle izaemo ili da tu ostanemo. U prvom sluaju, valja znati
kako izai odatle, u drugom, zato tu ostati. Tako odreujem problem samoubojstva i
zanimanje koje mogu pobuditi zakljuci egzistencijalne filozofije.
elim se prije toga na trenutak udaljiti od pravog puta. Dovle smo mogli omeiti
apsurd s pomou izvanjskog. Moemo se ipak zapitati to je u tom pojmu jasno i
neposrednom analizom pokuati pronai njegovo znaenje s jedne strane, a posljedice koje iz
njega proizlaze s druge.
Na planu inteligencije mogu, dakle, kazati da apsurd nije u ovjeku (ako bi jedna
takva metafora mogla imati smisla) ni u svijetu, ve u njihovoj zajednikoj prisutnosti. On je,
za sada, jedina sveza to ih spaja. elim li ostati kod bjelodanih stvari, znam to eli ovjek,
znam to mu prua svijet, te sada mogu rei da znam i to ih spaja. Nemam potrebe istraivati
dalje, jedna jedina sigurnost dostatna je onomu koji je trai. Vano je samo odatle izvui sve
zakljuke.
Bjelodana je injenica, koja se ini posve moralnom, da je ovjek uvijek rtva svojih
istina. Kada ih je jedanput priznao, ne moe ih se osloboditi. Potrebno je malo i platiti.
ovjek koji je postao svjestan apsurda zanavijek je vezan za njega. ovjek bez nade i
svjestan toga ne pripada vie budunosti. To je jasno. Ali je jasno i to da on nastoji umaknuti
svijetu iji je tvorac. Sve to prethodi ima smisla samo s obzirom na taj paradoks. Nita ne
moe biti pounije u tome pogledu nego da sada ispitamo na koji nain su iznosili svoje
zakljuke ljudi koji su, polazei od kritike racionalizma, prepoznali apsurdno podneblje.
Ali, ostanimo kod egzistencijalnih filozofija; vidim da mi sve one bez iznimke
predlau bijeg. Na temelju osobna razmiljanja, polazei od apsurda na razvalinama razuma,
u svijetu zatvorenu i ogranienu na ljudsko, one uzdiu do neba ono to ih unitava, i nalaze
razlog nadanja u onome to ih osiromauje. Ta je prisilna nada u svih religiozne prirode.
Zavrjeuje da se na njoj zaustavimo.
Mistina misao zbliila nas je s tim postupcima. Oni su opravdani jednako kao i bilo
koji duhovni stav. Ali u ovom trenutku postupam kao da neki problem shvaam ozbiljno. Ne
prejudicirajui o opoj vrijednosti toga stava, te moi pouavanja, elim samo razmotriti
odgovara li on uvjetima koje sam sebi postavio, je li dostojan sukoba koji me zanima. Tako
se vraam estovu. Jedan komentator prenosi neke njegove rijei koje zasluuju pozornost:
Jedini istinski izlaz, kae on, upravo je tamo gdje nema izlaza po ljudskom sudu. Inae,
zato bi nam bio potreban Bog? Bogu se obraamo samo da bismo dobili nemogue. to se
tie mogueg, za to su dostatni ljudi. Ako postoji estovljevska filozofija, mogu svakako rei
da je ona time u cijelosti rezimirana. Jer kad estov, na kraju svojih strastvenih analiza,
otkriva temeljnu apsurdnost cijele egzistencije, on uope ne kae: Evo apsurda, ve: Evo
Boga: valja mu se prepustiti, ak ako i ne odgovara nijednoj naoj racionalnoj kategoriji. Da
ne bi bilo zabune, ruski filozof nagovjetava ak da je taj Bog moda pakostan, pun mrnje,
nepojmljiv i proturjean, ali ba kad je njegov lik najstraniji, on najvie potvruje svoju
mo. Njegova je veliina u njegovoj nedosljednosti. Njegov je dokaz u njegovoj neljudskosti.
Valja skoiti u njega i tim se skokom osloboditi racionalnih iluzija. Za estova je, dakle,
prihvaanje apsurda istodobno sa samim apsurdom. Utvrditi ga, znai prihvatiti ga - i cijeli je
logini napor njegove misli u tome da ga objelodani da bi u isto vrijeme iskrsnula neizmjerna
nada koju on donosi. Jo jedanput, taj stav je opravdan. Ali ja sam ovdje sebi preduzeo da
razmotrim jedan jedini problem i sve njegove posljedice. Ne moram ispitivati patetiku neke
misli ili nekoga religioznog ina. Za to imam cijeli svoj ivot. Znam da iracionalist dri
estovljevski stav razdraujuim. Ali znam i da estov ima pravo protiv racionalista i elim
samo znati ostaje li vjeran zapovijedima apsurda.
Taj skok moe nam donekle osvijetliti istinsku prirodu apsurda. Znamo da on vrijedi
samo u ravnotei, da je on, prije svega, u usporedbi, a ne u elementima te usporedbe.
Meutim, estov ba polae cijelo teite na jedan od elemenata i remeti ravnoteu. Naa
elja da razumijemo i naa enja za apsolutnim objanjive su samo toliko koliko sami
moemo razumjeti i objasniti mnoge stvari. Uzalud je bezuvjetno nijekati razum. On ima
svoje podruje u kojem je djelatan. A to je ba podruje ljudskog iskustva. Stoga bismo
eljeli sve uiniti jasnim. Ako to ne moemo, ako se tom prigodom raa apsurd, to se dogaa
ba u susretu toga djelatnog, ali ogranienog razuma i iracionalnog koje se uvijek nanovo
pojavljuje. A kad se estov die protiv jednog Hegelova stava, kao to je na primjer:
Kretanja Suneva sustava ostvaruju se u skladu s nepromjenjivim zakonima, a ti su zakoni
njegov razlog, kad rabi svu svoju strast da razbije spinozijanski racionalizam, on tono
zakljuuje o ispraznosti svakog razuma. A odatle, prirodnim i neopravdanim zaokretom
dolazi do nadmoi iracionalnog.4 Meutim, prijelaz nije jasan. Jer ovdje se mogu umijeati
pojmovi granice i plana. Prirodni zakoni mogu vrijediti do odreene granice, a im se ona
prijee - zakoni se okreu protiv sebe samih da bi stvorili apsurd. Ili se pak oni mogu
opravdati na planu opisa a da time ne budu istiniti na planu objanjenja. Sve je ovdje
rtvovano iracionalnom, a kako je zahtjev za jasnoom zanemaren, apsurd iezava s jednim
od predmeta svoje usporedbe. Apsurdni ovjek, naprotiv, ne provodi to poravnanje. On
Ne moram se pitati s kojom se dirljivom propovijedi vee taj stav. Moram se jedino
zapitati opravdavaju li ga prizor apsurda i njegov vlastiti znaaj. A znam da nije tako.
Razmotrimo li iznova sadraj apsurda, razumjet emo bolje metodu koja nadahnjuje
Kierkegaarda. On ne odrava ravnoteu izmeu iracionalnog u svijetu i buntovne enje
apsurda. On ne potuje njihov odnos koji, u pravom smislu, stvara osjeaj apsurdnosti.
Siguran da ne moe izbjei iracionalno, eli se bar spasiti od te oajne enje koja mu se
priinja jalovom i beznaajnom. Meutim, ako i jest glede toga pitanja u pravu u svome
miljenju, ne moe biti u pravu i u svojem nijekanju. Ali, ako svoj buntovni krik zamijeni
bijesnim pristankom, doveden je do toga da ignorira apsurd koji ga je do sada vodio i da
uzdie do neba jedinu pouzdanost koju od sada ima - iracionalnost. Vano je ne izlijeiti se,
ve ivjeti sa svojim bolestima, zborio je veleasni Galiani gospoi dEpinay. Kierkegaard se
eli izlijeiti. Izlijeiti se, to je njegova bijesna prisega to odjekuje u itavu njegovu
dnevniku. Sav napor njegova uma usmjeren je na to da izbjegne antinomiju ljudskog stanja.
Napor koji je to beznadniji to se na mahove zamjeuje njegova ispraznost. Na primjer, kad
5 Moe se misliti da ovdje izbjegavam bitni problem, problem vjere. Meutim, ja ne ispitujem Kierkegaardovu
ili estovljevu ili, dalje, Husserlovu filozofiju (za to bi trebalo drugo mjesto i drugi duhovni stav), ja od njih
posuujem jednu temu i ispitujem mogu li njezine konzekvencije odgovarati ve utvrenim pravilima. Rije
je samo o upornosti.
govori o njemu, kao da mu ni strah od Boga ni milosre nisu u stanju dati mir. Tako on s
pomou licemjerna izgovora tumai iracionalno i pridaje svom Bogu atribute apsurda:
nepravedan, nedosljedan i neshvatljiv. Samo njegova inteligencija kuala je u njemu zatomiti
duboki zahtjev ljudskog srca. Budui da nita nije dokazano, sve se moe dokazati.
Kierkegaard nam sam otkriva svoj put. Ne elim ovdje nita sugerirati, ali kako da u
njegovim djelima ne vidimo znake gotovo dragovoljna sakaenja due, nasuprot prihvaenom
osakaivanju apsurda? To je lajtmotiv Dnevnika. Nedostajala mi je samo ivotinja koja
takoer tvori sastavni dio ljudske sudbine... No, dajte mi onda tijelo. I dalje: Oh, to bih ja,
napose u ranoj mladosti, dao da makar est mjeseci budem ovjek... Ono to mi u biti
nedostaje, jest tijelo i tjelesni uvjeti postojanja. Na drugom se mjestu isti ovjek ipak
pridruuje golemu kriku nade koji je proao kroz tolika stoljea i hrabrio tolika srca, osim
srca apsurdna ovjeka. Ali smrt za kranina nije uope svretak svega, ona sadri beskraj
no vie nade negoli nam je doputa ivot, ak i kada je prepun zdravlja i snage. Pomirba
bogohuljenjem ipak je pomirba. Vidimo, ona moda doputa da iskamimo nadu iz njezine
suprotnosti, iz smrti. Ali, ak ako nas suosjeanje navodi da se priklonimo tome stavu, valja
ipak kazati da neumjerenost ne opravdava nita. To prelazi ljudsku mjeru, kae se, dakle
mora biti nadljudsko. Ali to je dakle suvino. Nema tu logine sigurnosti. A nema ni
iskustvene vjerojatnosti. Mogu samo kazati da to zaista nadilazi moju mjeru. Ako iz toga ne
izvlaim poricanje, bar ne elim nita zasnivati na neshvatljivom. elim znati mogu li ivjeti
s onim to znam, i samo s tim. Kae mi se jo da inteligencija mora ovdje rtvovati svoj
ponos i da se razum mora pokoriti. Meutim, ako priznajem granice razuma, time ga se ne
odriem priznajui njegovu relativnu mo. elim se samo drati svoga srednjeg puta, gdje
inteligencija moe ostati jasnom. Ako je u tome njezin ponos, ne vidim dostatnog razloga da
je odbacim. Nita nije dublje, primjerice, od Kierkegaardova nazora prema kojemu oaj nije
injenica ve stanje: samo stanje grijeha. Jer grijeh je ono to udaljava od Boga. Apsurd koji
je metafiziko stanje svjesna ovjeka, ne vodi Bogu.6 Usudim li se kazati neto
ekstravagantno, moda e se taj pojam razjasniti: apsurd, to je grijeh bez Boga.
U tom stanju apsurda valja ivjeti. Znam na emu se ono temelji, da su ovaj duh i ovaj
svijet oslonjeni jedan o drugi bez mogunosti da se zagrle. Item ivotno pravilo za to stanje,
a ono to mi se predlae zanemaruje mu osnovu, nijee jedan od elemenata bolne suprotnosti,
zapovijeda mi ostavku. Item ono to je uzrokom ivota koji priznajem kao svoj, znam da on
7 Precizirajmo jo jedanput - nije ovdje dovedena u pitanje afirmacija Boga, nego logika koja do nje vodi.
Ispitat u samo temu o intenciji koju su Husserl i fenomenolozi uveli u modu. Ona
je ve bila nagovijetena. Prvotna huserlovska metoda nijee klasini postupak razuma.
Ponovimo. Misliti nije ujednaiti, uiniti bliskim privid u liku nekoga velikog principa.
Misliti, to je iznova nauiti gledati, usmjeriti svoju svijest, uiniti od svake slike povlateno
mjesto. Drugim rijeima, fenomenologija odbija objanjavati svijet, ona eli samo biti opis
doivljenoga. Ona se ujedinjuje s apsurdnom milju u njezinu poetnom tvrenju da ne
postoji istina, ve samo istine. Od veernjeg vjetra do ruke na mojem ramenu svaka stvar ima
svoju istinu. Svijest je osvjetljava pozornou koju joj posveuje. Svijest ne tvori predmet
njezine spoznaje, ona samo fiksira, ona je in pozornosti i, preuzmimo bergsonovsku sliku,
nalik je na projektor koji se jednim snopom usredotouje na jednu sliku. Razlika je u tome to
ne postoji scenarij, ve uzastopno i nedosljedno osvjetljavanje. U tom projekcijskom aparatu
istaknute su sve slike. Svijest dri predmete svoje pozornosti u nesigurnosti, u iskustvu.
Svojim ih udom izdvaja. Od tada su oni izvan svakog suda. Ta intencija karakterizira
svijest. Meutim, ta rije ne sadri nikakvu ideju o svrsi; uzeta je u znaenju smjer: ima
samo topografsku vrijednost.
Na prvi pogled ini se, dakle, da nita ne proturjei apsurdnu duhu. Ta prividna
skromnost misli, koja se ograniava na opis onoga to odbija objanjavati, ta dragovoljna
stega iz koje proistjee paradoksalno veliko obogaivanje iskustva i obnova svijeta u svoj
njegovoj opirnosti, to su apsurdni postupci. Bar na prvi pogled. Jer naini miljenja, u tom
sluaju, kao i inae, imaju uvijek dvije strane: psiholoku i metafiziku. 8 Tako one kriju dvije
istine. Ako tema o intencionalnosti tei samo da objasni psiholoki stav kojim e stvarnost
biti iscrpljena umjesto da bude objanjena, tada je doista nita ne razdvaja od apsurdna duha.
On ima cilj izbrojiti ono to ne moe nadvisiti. Ona tvrdi samo da u odsutnosti svakog naela
jedinstva misao moe jo uvijek nai svoju radost u opisu i razumijevanju svakoga lika
iskustva. Istina o kojoj je rije tada je za svaki od tih likova psiholokog reda. Ona samo
svjedoi o interesu koji stvarnost moe pruiti. To je nain da se razbudi sanjivi svijet i da
ga u duhu oivimo. Meutim, ako poelimo proiriti i racionalno zasnovati taj pojam istine,
ako teimo da na taj nain otkrijemo bit svakog predmeta spoznaje, tada iskustvu vraamo
njegovu dubinu. Za apsurdni je duh to nerazumljivo. Ali, to krzmanje od skromnosti do
sigurnosti osjetno je u intencionalnom stavu, a to prelijevanje fenomenoloke misli objasnit
e apsurdno razmiljanje bolje od bilo ega drugog.
Za apsurdna ovjeka bilo je istine, a u isto vrijeme i neke gorine u tom isto
psiholokom miljenju da su sva lica svijeta povlatena. Ako je sve povlateno, znai da je
sve jednako vrijedno. Meutim, metafizika strana te istine vodi ga tako daleko da se on,
elementarnom reakcijom, moda osjea blie Platonu. Uimo ga, naime, da svaka slika
pretpostavlja jednako povlatenu bitnost. U tom idealnom svijetu koji ne pozna hijerarhije,
vojska oblika sastoji se samo od generala. Transcendencija je, nema sumnje, odstranjena. Ali,
nagli zaokret iznova uvodi u svijet neku vrstu raskomadane imanentnosti koja svijetu vraa
njegovu dubinu.
Uzalud emo se uditi oitom paradoksu koji misao vodi njezinoj vlastitoj negaciji
suprotnim putevima krotka razuma i ponosna razuma. Od apstraktna Husserlova do blistava
Kierkegaardova boga, razmak nije ba velik. Razum i iracionalno vode istom propovijedanju.
To znai da je put zapravo malo vaan; volja da se dospije dostatna je za sve. Apstraktni
filozof i religiozni filozof polaze od istog nereda i odravaju se u istoj tjeskobi. Meutim,
bitno je objasniti. enja je ovdje jaa od znanja. Znaajno je da je misao ovog vremena
istodobno jedna od najvie proetih filozofijom besmisla svijeta, a i u svojim zakljucima
jedna od najvie razdiranih. Ona se ne prestaje kolebati izmeu krajnje racionalizacije
stvarnoga elei ga raskomadati na razume-tipove, i njegove krajnje racionalizacije koja ga
eli divinizirati. Ta je razdvojenost, meutim, samo prividna. Potrebno je da se one izmire, i u
oba sluaja skok je dostatan za to. Uvijek se pogreno misli da je pojam razuma
jednosmjeran. Uistinu, ma koliko je krut u svojoj ambiciji, taj je pojam jednako promjenjiv
kao i drugi. Razum ima posve ljudsko lice, ali se i on umije okrenuti boanskom. Od Plotina
koji ga je prvi umio pomiriti s vjenim podnebljem, razum se nauio udaljiti od svojega
najmilijeg naela, tj. proturjenosti, da bi ukljuio u sebe najneobinije, posve magino,
naelo sudjelovanja.9 On je orue misli, a ne misao sama. Misao jednog ovjeka prije svega
je njegova enja.
Na kraju toga tekog puta apsurdni ovjek shvaa svoje prave razloge. Usporeujui
svoj temeljni zahtjev i ono to mu se predlae, iznenada osjeti da e odustati. U Husserlovu
univerzumu svijet se razbistrava pa ona glad za bliskou do koje je stalo ljudskome srcu
postaje nepotrebnom. U Kierkegaardovoj apokalipsi, elja za jasnoom mora se zatomiti ako
se eli zadovoljiti. Nije toliko grijeh znati (to se toga tie, cijeli je svijet nevin), koliko eljeti
znati. A to je ba jedini grijeh za koji apsurdni ovjek moe osjetiti da istodobno predstavlja i
njegovu krivnju i njegovu nedunost. Nudi mu se rjeenje gdje su sve prole proturjenosti
tek polemine igrarije. Meutim, on ih nije tako osjetio. Treba sauvati njihovu istinu, koja je
u tome da ne budu zadovoljene. On ne eli propovijedanja. Moje razmiljanje eli ostati
vjerno bjelodanosti koja ga je probudila. Ta bjelodanost jest apsurd. To je onaj razdor izmeu
duha koji eli i svijeta koji obmanjuje, moja enja za jedinstvom, ovaj raspreni svijet i
proturjenost koja ih spaja. Kierkegaard potiskuje moju enju, a Husserl okuplja ovaj svijet.
Nije to ono to sam oekivao. Trebalo je ivjeti i misliti s tim razdorima, znati treba li
prihvatiti ili odbaciti. Ne moe biti rije o tome da prikrijem bjelodano, da ukinem apsurd
ukidajui jedan od elemenata njegove jednadbe. Valja znati moemo li u njemu ivjeti, ili
logika nalae da od njega umremo. Ne zanima me filozofijsko samoubojstvo, ve naprosto -
samoubojstvo. elim ga oistiti od njegova emocionalnog sadraja i spoznati njegovu logiku
i njegovu estitost. Svaki drugi poloaj pretpostavlja za apsurdni duh izmotavanje i
uzmicanje duha pred onim to duh iznosi na vidjelo. Husserl veli da se pokorava elji da
9 A. - U to doba razum se morao prilagoditi ili namrijeti. On se prilagoava. S Plotinom, od loginoga postaje
estetian. Metafora zamjenjuje silogizam.
B. - Uostalom, nije to jedini Plotinov doprinos fenomenologiji. Cijeli taj stav ve je sadran u ideji tako
dragoj aleksandrijskom misliocu - da ne postoji samo ideja o ovjeku, ve i ideja o Sokratu.
umakne ukorijenjenoj navici ivljenja i miljenja u odreenim ve dobro znanim i udobnim
uvjetima egzistencije, no konaan skok ponovo nam kod njega uspostavlja vjenost i njezinu
udobnost. Skok ne znai krajnju pogibelj kako bi to htio Kierkegaard. Pogibelj je, naprotiv, u
onom suptilnom trenu koji prethodi skoku. Znati se odrati na tom vrtoglavom rubu, to je
estitost, sve je ostalo izgovor. Znam i to da nemo nikad nije nadahnula tako dirljive akorde
poput Kierkegaardovih. Ali, ako nemo ima svoje mjesto u ravnodunim krajolicima
povijesti, ne moe ga nai u razmiljanju iji zahtjev sada znamo.
Apsurdna sloboda
Sada je glavno uinjeno. Drim nekoliko bjelodanosti od kojih se ne mogu odvojiti. Vano je
samo ono to znam, ono to je sigurno, ono to ne mogu nijekati, ono to ne mogu odbaciti.
Mogu nijekati sve od onog dijela sebe koji ivi od neizvjesnih enja, osim te elje za
jedinstvom, te gladi za rjeenjem, tog zahtjeva za jasnoom i kohezijom. Mogu sve
opovrgnuti u ovom svijetu koji me okruuje, povrjeuje ili zanosi, osim tog kaosa, tog kralja-
sluaja i te boanske istovrijednosti koja se raa iz anarhije. Ne znam ima li ovaj svijet
smisao koji ga nadilazi. Meutim, znam da ne poznam taj smisao i da mi ga je, za sada,
nemogue poznati. to za mene znai smisao izvan moga ivota? Mogu razumjeti samo
ljudskim pojmovima. Razumijem samo ono to dodirujem, ono to mi se opire. A te dvije
pouzdanosti, svoju glad za apsolutnim i jedinstvom i nesvedivost ovog svijeta na jedan
racionalni i razboriti princip, znam, opet ne mogu pomiriti. Kakvu drugu istinu mogu priznati
a da ne laem, a da ne umijeam nadu koje nemam i koja ne znai nita u granicama mojega
stanja?
Kad bih bio stablo meu drugim stablima, maak meu ivotinjama, ovaj bi ivot
imao smisla ili, bolje rekavi, taj problem ne bi postojao, jer ja bih bio dio ovog svijeta. Ja
bih bio ovaj svijet kojem se sada suprotstavljam cijelom svojom svijeu i svom svojom
potrebom za bliskou. Taj tako beznaajni razum suprotstavlja me svakom stvorenju. Ne
mogu ga nijekati jednim potezom pera. Ono to mislim da je istinito, pri tom moram i ostati.
Ono to mi izgleda tako oito, pa ak i kad je protiv mene, moram podravati, A to je temelj
toga sukoba, toga loma izmeu svijeta i moga duha ako ne svijest koju o njemu imam? Ako
ga, dakle, elim odrati, onda to mogu stalnom svijeu, uvijek obnavljanom, uvijek
napregnutom. Eto to mi za sada valja upamtiti. U tom se trenu apsurd, koji je istodobno tako
jasan a tako se teko zadobiva, vraa u ovjekov ivot i pronalazi svoju domovinu. U tom
trenu duh jo moe napustiti neplodnu i sunu cestu svjesna napora. Ona se sada pomalja u
svagdanjem ivotu, nalazi svijet bezimenog Nekog, ali se ovjek od sada onamo vraa sa
svojom pobunom i svojom pronicljivou. Zaboravio se nadati. Taj pakao sadanjice, to je,
napokon, njegovo kraljevstvo. Svi problemi ponovo dobivaju svoju otrinu. Apstraktna
bjelodanost povlai se pred lirizmom oblika i boja. Duhovni sukobi utjelovljuju se i nalaze
jadno i krasno utoite u ljudskom srcu. Nijedan nije rijeen. Ali su svi preobraeni. Hoemo
li umrijeti, izmaknuti skokom, rekonstruirati zgradu ideja i oblika po svojoj mjeri? Hoemo
li, naprotiv, podrati razdiruu i udesnu okladu apsurda? U tom pogledu, uinimo zadnji
napor i izvucimo sve svoje zakljuke. Tijelo, njenost, stvaranje, akcija ljudska plemenitost
tada e iznova stei svoja mjesta u ovom besmislenom svijetu. ovjek e, napokon, u sebi
pronai vino apsurda i kruh ravnodunosti kojima hrani svoju veliinu.
Odravam li se u toj uglavljenoj poziciji koja nastoji izvui sve zakljuke (i samo
njih) to ih neki izloeni pojam povlai, nalazim se tada pred jednim drugim paradoksom. Da
bih ostao vjeran toj metodi, nije mi uope potreban pojam metafizike slobode. Znati je li
ovjek slobodan, mene ne zanima. Mogu iskusiti jedino svoju vlastitu slobodu. O njoj ne
mogu imati ope pojmove, ve nekoliko jasnih pogleda. Problem slobode po sebi nema
smisla. Jer on je na posve drugi nain svezan s problemom Boga. Znati je li neki ovjek
slobodan iziskuje i znanje o tome moe li on imati gospodara. Posebna apsurdnost toga
problema dolazi odatle to mu sam pojam koji omoguuje problem slobode istodobno
oduzima cijeli smisao. Jer pred Bogom manje postoji problem slobode negoli problem zla.
Alternativa je poznata: ili mi nismo slobodni i svemogui je Bog odgovoran za zlo, ili smo mi
slobodni i odgovorni, ali tada Bog nije svemoan. Sva cjepidlaenja raznih kola nisu nita
dodala niti oduzela otrici toga paradoksa.
Stoga se ne mogu izgubiti u egzaltaciji ili jednostavnu odreenju nekog pojma koji mi
izmie i gubi smisao od trena kad prelazi okvir mojega individualnog iskustva. Ne mogu
shvatiti to moe biti sloboda koju bi mi pruilo neko vie bie. Izgubio sam smisao za
hijerarhiju. O slobodi mogu imati samo shvaanje zatoenika ili modernog pojedinca u krilu
drave. Jedina sloboda koju poznam, to je sloboda duha i akcije! Ako apsurd i ponitava sve
moje izglede na vjenu slobodu, on mi, naprotiv, vraa i uzdie moju slobodu akcije. To
uskraivanje nade i budunosti znai uveavanje ovjekovih mogunosti.
Prije negoli susretne apsurd, obian ovjek ivi sa svojim ciljevima, s brigom o
budunosti ili o opravdanju (u pogledu koga ili ega, to nije pitanje). On procjenjuje svoje
izglede, rauna na budunost, na svoju mirovinu ili na rad svojih sinova. Jo vjeruje da se u
njegovu ivotu neto moe usmjeriti. Uistinu, on djeluje kao da je slobodan ak i kad sve
injenice same proturjee toj slobodi. Nakon apsurda sve je poljuljano. Ona ideja da jesam,
moj nain djelovanja kao da sve ima smisao (premda sam prigodimice govorio da nema
smisla), sve se to vrtoglavo opovrgava apsurdnou mogue smrti. Misliti na sutra, postaviti
sebi cilj, imati svoje naklonosti, sve to pretpostavlja vjeru u slobodu, ak ako se kadto i
uvjerimo da je ne osjeamo. Meutim, u ovom trenu dobro znam da ta via sloboda bivanja
koja jedina moe biti temelj istini, ne postoji. Smrt je tu poput jedine stvarnosti. Poslije nje,
igre su zavrene. Nisam vie slobodan da se odrim, nego sam rob, i to rob bez nade u vjenu
revoluciju, bez pribjegavanja preziru. A tko moe ostati robom bez revolucije i bez prezira?
Kakva sloboda, u punom smislu rijei, moe postojati bez pouzdanja u vjenost?
Ali apsurdni ovjek istodobno razumije da je do sada bio svezan za taj postulat
slobode od ije je iluzije zapravo i ivio. U stanovitom smislu, to ga je sputavalo. Dok je
zamiljao cilj svojega ivota, prilagoavao se zahtjevima za postizanje cilja, i postajao robom
vlastite slobode. Ne bih primjerice umio raditi drukije nego kao otac obitelji (ili inenjer, ili
voa naroda, ili nii potanski inovnik), to se spremam biti. Drim da mogu izabrati da
budem to prije negoli neto drugo. Istina je, mislim to nesvjesno. Meutim, istodobno drim
do svojega postulata o miljenjima onih koji me okruuju, o predrasudama svoje ljudske
sredine (drugi su tako sigurni da su slobodni, a to dobro raspoloenje tako je zarazno!). Drali
se mi ma koliko daleko od svake predrasude, moralne ili drutvene, djelomice smo pod
njihovim utjecajem, pa najboljima izmeu njih (postoje dobre i loe predrasude) ak
prilagoavamo svoj ivot. Tako apsurdni ovjek shvaa da uistinu nije bio slobodan. Jasnije
govorei, ovisno o tome koliko se nadam, koliko me uznemiruje istina koja mi je svojstvena i
nain kako jesam ili kako stvaram, ovisno o tome, napokon, koliko ureujem vlastiti ivot i
koliko time dokazujem da prihvaam da on ima smisla, ovisno o tome stvaram pregrade
meu koje zbijam svoj ivot. Postupam poput tolikih slubenika srca i duha koji izazivaju u
meni samo gaenje, a ne rade nita drugo (to mi je sada posve jasno) nego uzimaju ozbiljno
ovjekovu slobodu.
Apsurd mi rasvjetljuje ovo pitanje: ne postoji sutra. Eto odsada razloga moje duboke
slobode. Ovdje u napraviti dvije usporedbe. Mistici najprije nalaze slobodu u tome to se
predaju. Ponirui u svoga boga, pristajui na njegova pravila, oni, sa svoje strane, potajno
postaju slobodni. U spontano prihvaenu ropstvu oni nalaze duboku neovisnost. Ali to znai
ta sloboda? Moemo rei da se oni osjeaju slobodnima spram sebe samih i manje
slobodnima a vie osloboenim. Posve okrenut prema smrti (ovdje shvaene kao
najbjelodanija apsurdnost), i apsurdni se ovjek tako osjea osloboenim od svega onog to
nije ta strastvena pozornost koja se kristalizira u njemu. On uiva slobodu spram opih
propisa. Ovdje se vidi da ishodine teme egzistencijalne filozofije imaju svoju posvemanju
vrijednost. Povratak svijesti, bijeg iz svagdanjeg sna prvi su koraci apsurdne slobode. Ali, to
je egzistencijalno propovijedanje kojemu se teilo i, s njim, tom duhovnom skoku koji u
osnovi izmie svijesti. Na isti nain (to je moja druga usporedba), antiki robovi nisu bili
slobodni. Ali oni su poznavali onu slobodu koja se sastoji u tome da se ne osjeamo
odgovornima.10 Smrt, takoer, ima patricijske ruke koje razaraju, ali i oslobaaju.
Strmoglaviti se u tu sigurnost bez dna, osjetiti se od danas dostatno tui vlastitu ivotu
da bismo ga uveliali i proli bez kratkovidnosti zaljubljenog - tu jo jest naelo nekog
osloboenja. Ta nova neovisnost ima svoj rok kao i svaka slobodna akcija. Ona ne dobiva
mjenicu na vjenost. Ali zamjenjuje iluzije o slobodi koje su se sve zaustavljale u smrti.
Boanska raspoloivost osuenika na smrt pred kojim se u jedno praskozorje otvaraju
zatvorska vrata, ona nevjerojatna ravnodunost prema svemu, osim prema istu plamenu
ivota, smrt i apsurd ovdje su, osjea se to dobro, naela jedine razumne slobode: slobode
koju ljudsko srce moe osjetiti i proivjeti. To je drugi zakljuak. Tako apsurdni ovjek
nazire jedan plameni i ledeni svijet, proziran i ogranien, svijet gdje nita nije mogue ali je
sve dano, svijet iza kojega je propast i nitavilo. On tada moe odluiti da li da prihvati ivjeti
u takvu svijetu i da iz njega crpi svoje snage, svoje odbijanje nade i tvrdoglavi dokaz jednog
ivota bez utjehe.
Ali to znai ivot u jednom takvu svijetu? Nita drugo, za trenutak, doli
ravnodunost spram budunosti i strast da se iscrpi sve to je dano. Vjera u smisao ivota
uvijek pretpostavlja skalu vrijednosti, izbor, nae preferencije. Vjera u apsurd, prema naim
definicijama, pouava suprotno. Ali to zavrjeuje da se tu zaustavimo.
Zanima me samo znati moe li se ivjeti bez poticaja. Ne elim napustiti to podruje.
Ako mi je dano ovo lice ivota, mogu li mu se prilagoditi? A pred tom osobitom brigom,
vjera u apsurd javlja se kao zamjena kakvoe iskustava koliinom. Uvjerim li se da ovaj ivot
nema drugo lice do lica apsurda, iskusim li da sva njegova ravnotea ovisi o vjenoj
suprotnosti izmeu moje svjesne pobune i tame u kojoj se ona trza, prihvatim li da moja
sloboda ima smisla samo u odnosu spram svoje ograniene sudbine, tada moram kazati da
nije vrijedno najbolje ivjeti, ve najvie ivjeti. Ne moram se pitati je li to prosto ili
odvratno, otmjeno ili alosno. Jedanput zanavijek, ovdje su vrijednosni sudovi uklonjeni u
korist injeninih sudova. Potrebno je samo izvui zakljuke iz onog to mogu vidjeti, a ne
uputati se u neto to bi bila pretpostavka. Pretpostavim li da tako nije asno ivjeti, istinska
10 Ovdje je rije o usporedbi injenica, a ne o apologiji smjernosti. Apsurdni je ovjek suprotnost pomirenu
ovjeku.
e mi estitost tada nalagati da budem neastan.
Najvie ivjeti; u najirem smislu rijei, to ivotno pravilo ne znai nita. Valja ga
precizirati. ini mi se, prije svega, da taj koliinski pojam nije dosta temeljito ispitan. Jer on
moe pokazati veliki dio ljudskog iskustva. Moral nekog ovjeka, njegova skala vrijednosti
imaju smisla samo na temelju koliine i raznovrsnosti iskustva koje je mogao sakupiti. A
uvjeti moderna ivota nameu veini ljudi istu koliinu iskustva i, prema tome, isto duboko
iskustvo. Dakako, valja dobro promatrati i spontani udio jedinke, ono to je u njoj dano. Ali
ja ne mogu suditi o tome i, jo jedanput, ovdje je moje pravilo zadovoljiti se neposrednom
bjelodanou. Tada vidim da prava narav opeg morala poiva manje na idealnu znaenju
naela koje ga nadahnjuje negoli u normi jednog iskustva kojemu je mogue izmjeriti
veliinu. Forsirajui malo stvari, Grci su imali moral svoje dokolice kao to mi imamo moral
svojega osmosatnog dana. Ali, ve mnogo ljudi, pa i meu najtraginijim, daje naslutiti da
vee iskustvo mijenja tu skalu vrijednosti. Oni nam omoguuju da zamislimo onoga
pustolova svakidanjice koji bi jednostavnom koliinom iskustava tukao sve rekorde
(hotimice rabim taj portski izraz) i postigao tako svoj vlastiti moral. 11 Udaljimo se ipak od
romantizma i upitajmo se samo to moe znaiti taj stav za ovjeka koji se odluio prihvatiti
okladu i strogo potovati ono to dri pravilom igre.
Potui sve rekorde znai ponajprije i jedino biti licem u lice sa svijetom to je mogue
ee. Kako se to moe urediti bez proturjenosti i bez igre rijei? Jer, s jedne strane, apsurd
ui da su sva iskustva nevrijedna a, s druge strane, potie na najveu koliinu iskustava. Kako
tada ne uiniti poput tolikih ljudi o kojima sam maloprije govorio - izabrati oblik ivota koji
donosi najvie mogue od te ljudske materije, uvesti time jednu skalu vrijednosti koju, s
druge strane, nastojimo odbaciti?
Meutim, apsurd i njegov proturjeni ivot i dalje nas ue. Jer pogreno je misliti da
ta koliina iskustava ovisi o okolnostima naega ivota kad ovisi samo o nama. Ovdje valja
pojednostavniti. Dvojici ljudi koji ive isti broj godina svijet uvijek osigurava isti zbroj
iskustava. Na nama je da budemo svjesni toga. Osjeati svoj ivot, svoju pobunu, svoju
slobodu, i to to je mogue vie, to znai ivjeti, i to to je mogue vie. Tamo gdje vlada
lucidnost, skala vrijednosti postaje nekorisnom. Pojednostavimo jo malo. Recimo da je
11 Koliina ponekad stvara kakvou. Ako vjerujem u najnovije rezultate znanstvene teorije, cijela se materija
sastoji od sredita energije. Njihova vea ili manja koliina stvara njezinu vie ili manje posebnu
specifinost. Milijarda iona i jedan ion razlikuju se ne samo koliinom ve i kakvoom. Analogiju je lako
pronai i u ljudskom iskustvu.
jedina zapreka, jedini promaaj u uspjehu prerana smrt. Ovdje sugerirani svijet ivi samo
zbog suprotnosti tom stalnom izuzetku, smrti. Tako nikakva dubina, nikakva emocija,
nikakva strast i nikakva rtva u oima apsurdna ovjeka ne bi mogle (ak kad bi to i elio)
izjednaiti etrdesetogodinji svjesni ivot i ezdesetogodinju lucidnost. 12 Ludost i smrt, to
su njegove neizljeive pojave. ovjek ne izabire. Apsurd i viak ivota koji on sadri ne
ovise, dakle, o ovjekovoj volji, ve o njezinoj suprotnosti - smrti.13 Odvagnemo li dobro
rijei, u pitanju je jedino srea. Treba umjeti pristati na to. Dvadeset godina ivota i iskustava
nee se nikada vie nadomjestiti.
Izvlaim tako iz apsurda tri zakljuka: svoju pobunu, svoju slobodu i svoju strast.
Samom igrom svijesti promeem u ivotno pravilo ono to je bilo poziv na smrt - i
odbacujem samoubojstvo. Poznam, bez sumnje, mukli odjek koji se razlijee naim danima.
Ali imam rei samo jednu rije: a ta je da je on neophodan. Kad Nietzsche pie: Jasno je da
je glavno i na nebu i na zemlji pokoravati se dugo vremena i u istom pravcu: s vremenom, iz
toga proistjee neto zbog ega ivot ima smisla na ovoj zemlji, kao na primjer vrlina,
umjetnost, glazba, ples, razum, duh, neto to ga preobraava, neto suptilno, ludo ili
boansko, on objanjava tako pravilo visokog morala. Meutim, on takoer pokazuje i put
12 Isto razmiljanje o tako razliitu pojmu kao to je ideja nitavila. Ona nita ne dodaje niti oduzima stvarnosti.
U psiholokom iskustvu nitavila, u razmatranju onoga to e se dogoditi za dvije tisue godina, nae vlastito
nitavilo dobiva pravi smisao. S jednoga stajalita, nitavilo je ba stvoreno od zbira buduih ivota koji nee
biti nai.
13 Volja je ovdje samo posrednica; ona tei odrati svijest. Ona osigurava ivotnu disciplinu, a to je vrijedno
pozornosti.
14 Vana je koherentnost. Ovdje se polazi od prihvaanja svijeta. Ali, orijentalna misao pouava da se moemo
prepustiti istom loginom naporu ako izaberemo protiv svijeta. To je takoer legitimno, i ovom ogledu daje
perspektivu i granice. Meutim, kad se negacija svijeta provodi s istom strogou, dospijeva se esto (u
stanovitim vedantistikim kolama) do slinih rezultata, na primjer, glede ravnodunosti djela. U jednoj
veoma znaajnoj knjizi kakva je Izbor, Jean Grenier na taj nain utemeljuje istinsku filozofiju
ravnodunosti.
apsurdna ovjeka. Pokoravati se aru, to je ono to je istodobno i najlake i najtee. Dobro je,
meutim, da ovjek, borei se s tekoom, kadto prosuuje sebe. On jedini i moe to uiniti.
Molitva, veli Alain, to je kada se no spusti na misao. Ali, treba da duh susretne
no, odgovaraju mistici i egzistencijalisti. Dakako, ali ne onu no koja nastaje pod
sputenim kapcima i samom ovjekovom voljom - neprohodnu i mrklu no, koju duh stvara
da bi se izgubio u njoj. Mora li susresti no, neka to prije bude no oaja koji je lucidan,
polarna no, bdjenje duha, no iz koje e, moda, iknuti ona bijela i netaknuta jasnoa to
ocrtava svaki predmet u svjetlu inteligencije. Na tom stupnju istovrijednost susree strastveno
poimanje. Tada vie nije ak pitanje o prosudbi egzistencijalnog skoka. On iznova zauzima
svoj poloaj u stoljetnoj fresci ljudskih stavova. Za promatraa, ako je svjestan, taj je skok
opet apsurdan. Vjerujui da razrjeava paradoks, on ga obnavlja u cijelosti. Zbog toga je
dirljiv. Zbog toga sve iznova zauzima svoje mjesto i apsurdni se svijet iznova raa u svome
sjaju i svojoj raznovrsnosti.
Ali, loe se zaustaviti, teko se zadovoljiti samo jednim nainom promatranja, liiti se
proturjenosti, moda najsuptilnije od svih duhovnih oblika. Ono to prethodi, samo definira
jedan nain miljenja. Sada treba ivjeti.
APSURDNI
OVJEK
Ako Stavrogin vjeruje, on ne vjeruje da vjeruje.
DEMONI
Moje polje, veli Goethe, jest vrijeme. Eto doista apsurdnih rijei. to je, zapravo,
apsurdni ovjek? To je onaj koji, ne nijeui vjenost, ne radi nita za nju. Ne stoga to bi mu
enja bila tuom. Meutim, on vie od nje voli svoju hrabrost i svoje rasuivanje. Prvo ga
ui da ivi bez poziva i da se zadovoljava onim to ima, drugo ga pouava o njegovim
granicama. Uvjeren u svoju ogranienu slobodu, u svoju pobunu bez budunosti i svoju
kratkotrajnu svijest, on slijedi svoju pustolovinu u vremenu svojega ivota. Tamo je njegovo
polje, tamo je njegova akcija koju uva od svakog suda, osim vlastitog. Jedan vii ivot ne
moe mu znaiti drugi ivot. To bi bilo neasno. Ovdje ak ne govorim o onoj smijenoj
vjenosti koju nazivamo potomstvom. Gospoa Roland preputa se njegovu sudu. Toj je
nepromiljenosti oitana lekcija. Potomstvo rado navodi te rijei, no zaboravlja o njima
suditi. Gospoa Roland ostavlja potomstvo ravnodunim.
Uope se ne moe raspravljati o moralu. Vidio sam ljude kako s mnogo morala loe
rade i svakoga dana utvrujem da estitosti nisu potrebna pravila. Postoji samo jedan moral
koji apsurdni ovjek moe dopustiti, onaj koji je nerazluiv od Boga: onaj koji je propisan
iznutra. Ali, on ivi ba izvan toga Boga. Kada je rije o drugim moralnostima (tu, takoer,
podrazumijevam nemoralnost), apsurdni ovjek vidi u njima samo opravdanja, a on nema to
opravdavati. Ovdje polazim od naela njegove dunosti.
Svi se morali temelje na ideji da neki in ima posljedice koje ga opravdavaju ili
ponitavaju. Duh proet apsurdom prosuuje samo da na te posljedice treba gledati vedro. On
je spreman platiti. Drukije reeno, ako za njega moe biti odgovornih, krivaca nema. U
najboljem sluaju pristat e koristiti se negdanjim iskustvom da bi zasnovao svoja budua
djela. Vrijeme e dati vremenu da ivi, a ivot e sluiti ivotu. Na tome polju, istodobno
ogranienom i krcatom mogunostima, sve u njemu samom, osim njegove lucidnosti, ini mu
se nepredvidivim. Kakvo bi, dakle, pravilo moglo izai iz toga nerazumnog reda? Jedina
istina koja mu se moe uiniti pounom nije formalna: ona oivljava i razvija se u ljudima.
Apsurdni duh, dakle, moe na kraju svoga umovanja potraiti ne etika pravila, ve
razjanjenja i dah ljudskih ivota. Sljedeih nekoliko slika ba su takve vrste. One nastavljaju
apsurdno razmiljanje, dajui mu stav i svoju toplinu.
Moram li razvijati ideju da neki primjer nije nuno primjer koji valja slijediti (jo
manje u apsurdnu svijetu), i da te slike ipak nisu i uzori? Osim to je za to potrebna sklonost,
ovjek postaje smijenim, imajui na umu sve razlike, ako prihvati od Rousseaua da valja
hodati etveronoke, i od Nietzschea da valja grubo postupati s majkom. Valja biti
apsurdan, pie moderan pisac, no ne valja biti lakovjeran. Stavovi kojima emo se
pozabaviti mogu imati puni smisao samo uzmu li se u obzir njihove suprotnosti. Nii
potanski slubenik jednak je osvajau ako im je svijest zajednika. Sva su iskustva u tom
pogledu ista. Ima ih koja slue ili koja tete ovjeku. Slue mu ako je svjestan. U protivnom
su bezvrijedna: o ovjekovim porazima ne presuuju okolnosti, ve on sam.
Biram samo one ljude koji tee samo za vlastitim iscrpljenjem ili za koje sam svjestan
da se iscrpljuju. U tom ne idem dalje. Za sada kanim govoriti samo o svijetu gdje su misli
poput ivota liene budunosti. Sve to nuka ovjeka da radi i da se giba, koristi se nadom.
Jedina misao koja nije lana, jalova je misao. U apsurdnom svijetu vrijednost jednoga pojma
ili jednog ivota mjeri se njihovom neplodnou.
Donhuanizam
Kad bi bilo dostatno samo voljeti, sve bi bilo odve jednostavno. to se vie voli, apsurd se
sve vie uvruje. To nije pomanjkanje ljubavi to Don Juana nosi od ene do ene.
Smijeno ga je prikazivati kao vidovnjaka u potrazi za potpunom ljubavi. Ba zato to ih voli
jednakim zanosom i svaki put svim svojim biem, mora ponavljati taj dar i to produbljivanje.
Zato se svaka nada da e mu priutiti ono to mu jo nijedna nikada nije dala. Meutim, one
se uvijek iznova duboko varaju i uspijevaju samo izazvati u njemu potrebu za tim
ponavljanjem. Napokon, uzvikuje jedna od njih, napokon sam ti pruila ljubav. Hoemo
li se zauditi kada se Don Juan tome nasmije: Napokon? Ne, veli on, ve samo jo
jedanput. Zato bi trebalo voljeti rijetko da bi se jako voljelo?
Je li Don Juan tuan? Nije vjerojatno. Tu u se teko moi pozvati na kroniku. Onaj
smijeh, ona pobjednika drskost, ona ustreptalost i sklonost glumi, sve je to svijetlo i radosno.
Svako zdravo bie tei da se mnoi. Tako i Don Juan. K tome, tuni imaju dva razloga da to
budu, ili ne znaju, ili se nadaju. Don Juan zna i ne nada se. On nas podsjea na umjetnike koji
poznaju svoje granice, nikada ih ne prelaze, i u tom ogranienom prostoru gdje se smjeta
njihov duh imaju svu udesnu lakoa majstora. I genijalnost je ba u tome: inteligencija koja
pozna svoje granice. Sve do granice svoje tjelesne smrti, Don Juan ne zna za tugu. Od trena
kada zna, odzvanja njegov smijeh i sve mu se prata. Bio je tuan dok se nadao. Na usnama
te ene danas opet pronalazi gorki i okrepljujui okus jedine znanosti. Gorak? Ba i ne: to
neophodno nesavrenstvo daje osjetiti sreu! Velika je zabuna pokuati u Don Juanu vidjeti
ovjeka odgojena na Propovjedniku. Jer za njega je ispraznost jo samo nada u drugi ivot.
On to i dokazuje jer ga izigrava prkosei i samom nebu. Njemu nije svojstveno aljenje za
eljom utonulom u nasladi, ta ablona nemoi. To vie prilii Faustu koji je dostatno vjerovao
u Boga da bi prodao duu vragu. Za Don Juana stvar je jednostavnija. Molinin Burlador na
prijetnje paklom uvijek odgovara: Podaj mi samo dugi rok! Sve to dolazi poslije smrti
nevrijedno je, a kako je dug slijed dana za onoga tko zna da je iv! Faust je traio
ovozemaljska dobra: nesretnik je samo trebao ispruiti ruku. Ne znati razveseliti duu ve
znai prodati je. Don Juan, naprotiv, zahtijeva zasienje. Napusti li neku enu, ne ini to tek
stoga to je vie ne eli. Lijepa je ena uvijek poeljna. ini to stoga to udi za nekom
drugom, a to nije isto.
Ovaj ga ivot posve zadovoljava, te nita nije gore nego izgubiti ga. Taj je luak
veliki mudrac. Ali ljudi koji ive od nade teko se prilagoavaju ovom svijetu gdje dobrota
ustupa mjesto velikodunosti, njenost mukoj utnji, zajednica osamljenoj hrabrosti. I svatko
e rei: Bio je to slabi, idealist ili svetac. Valja, doista, poniziti veliinu koja vrijea.
esto se ljutimo (ili je to onaj sudioniki smijeh koji obezvrjeuje ono emu se divi)
na Don Juanove besjede i na onu istu reenicu koja mu slui za sve ene. No, za onoga tko
trai koliinu uitaka vaan je samo uspjeh. Zato komplicirali ve prokuane lozinke? Nitko,
ni mukarac ni ena, ne sluaju njih, ve samo glas to ih izgovara. One su samo pravilo,
konvencija i uljudnost. Izgovorimo ih, zatim ostaje uiniti najvanije. Don Juan se ve
priprema za to. Zato bi sebi postavljao moralni problem? On nije kao Manara od Milosza
koji se, elei postati svecem, izvrgava prokletstvu. Za nj je pakao neto to se izaziva. Na
boanski gnjev on ima samo jedan odgovor, a to je ljudska ast: Ja sam astan, odgovara on
Komturu, i ispunjavam svoje obeanje jer sam vitez. Ali bi isto tako bila velika pogreka
drati ga nemoralnim. U tom pogledu on je kao i svi ostali: ima moral svoje simpatije ili
antipatije. Don Juana moemo dobro shvatiti samo ako imamo u vidu ono to vulgarno
simbolizira: obina zavodnika i enskara. On je obian zavodnik. 15 S tom razlikom to je
svjestan i stoga apsurdan. Zavodnik koji postaje svjestan nee se zbog toga mnogo izmijeniti.
Zavoenje je njegov poziv. Mijenja se ili postaje boljim samo u romanima. No, moe se rei
da se nije nita promijenilo, a da je ujedno sve promijenjeno. Don Juan ostvaruje etiku
koliine za razliku od sveca koji tei kakvoi. Ne vjerovati u duboki smisao stvari, svojstvo je
apsurdna ovjeka. On razgleda, gomila i brie ona topla ili zadivljena lica. Vrijeme ide s
njim. Apsurdni je ovjek onaj koji se ne odjeljuje od vremena. Don Juan ne misli skupljati
zbirku ena. On iscrpljuje njihov broj, a s njima i svoje ivotne anse. Skupljati zbirku ena
znailo bi biti sposobnim ivjeti od prolosti. Ali on odbija aljenje, taj drugi oblik nade. Ne
umije gledati portrete.
15 U punom smislu i sa svojim manama. U zdravom dranju takoer ima mana.
Je li on, prema tome, egoist? Na svoj nain, svakako. Ali, i ovdje se moramo
razumjeti. Ima onih koji su stvoreni da ive i onih koji su stvoreni da vole. Bar bi Don Juan
rado tako kazao. Ali to bi bilo ii kraim putem, jer on moe birati. Jer ljubav o kojoj je ovdje
rije ureena je iluzijama vjenosti. Tome nas ue svi znalci strasti: vjena ljubav postoji
samo onda kada je onemoguena. Nema strasti bez borbe. Takva ljubav zavrava tek u
krajnjoj proturjenosti, u smrti. Valja biti Werther ili nita. I tu postoji nekoliko naina
samoubojstva, od kojih je jedan potpuno predavanje i zaborav vlastite osobe. Don Juan, kao i
svi ostali, zna da to moe biti uzbudljivo. Ali je jedan od rijetkih koji znaju da to nije vano.
On isto tako dobro zna da se oni koje velika ljubav udaljava od svakoga osobnog ivota
moda obogauju, ali da zasigurno osiromauju one koje je njihova ljubav odabrala. Majka ili
strastveno zaljubljena ena neophodno moraju biti tvrda srca jer se odvratilo od svijeta. Samo
jedan osjeaj, samo jedno bie, samo jedno lice, a sve je drugo uniteno. Druga vrsta ljubavi
pokree Don Juana, a ona oslobaa. Ona donosi sva mogua lica svijeta a njezin treptaj
potjee iz spoznaje o vlastitoj prolaznosti. Don Juan je izabrao biti nita.
Njega je vano shvatiti. Mi nazivamo ljubavlju ono to nas spaja s nekim biima samo
zbog zajednikog naina gledanja, za koje su odgovorne knjige i legende. Meutim, od
ljubavi poznajem samo onu smjesu elje, njenosti i razumijevanja koja me spaja s nekim
biem. Taj spoj nije isti i za neko drugo bie. Nemam pravo nazivati istim imenom sva ta
iskustva. To nas oslobaa da upravljamo njima na isti nain. Apsurdni ovjek umnoava i
dalje ono to ne moe ujediniti. Tako on otkriva novi nain postojanja koji ga oslobaa bar
onoliko koliko oslobaa one koji mu se priblie. Plemenita je ljubav samo ona koja zna da je
istodobno i prolazna i jedinstvena. Sve te smrti i sva ponovna roenja stvaraju cjelinu Don
Juanova ivota. Takav je njegov nain da daje i da prua ivot. Ostavljam da se prosudi moe
li se govoriti o sebinosti.
Ovdje mislim na sve one koji bezuvjetno ele da Don Juan bude kanjen. Ne samo u
drugom ivotu, ve i u ovom ovdje. Mislim na sve one prie, one legende i smijeh nad
ostarjelim Don Juanom. Meutim, Don Juan je na to ve spreman. Za svjesna ovjeka, starost
i ono to ona znai nije iznenaenje. On je ba zato svjestan to ne skriva pred samim sobom
uas od nje. U Ateni je postojao hram posveen starosti. Onamo su vodili djecu. Kad je rije
o Don Juanu, to mu se vie smiju, njegov se lik vie istie. Time odbija onu sliku to su mu
je pridavali romantiari. Ali kada je taj Don Juan izmuen i bijedan, nitko mu se ne eli
smijati. alimo ga, hoe li ga samo nebo iskupiti? No nije tako. U svijetu koji Don Juan
nazire, smijeno je takoer zastupljeno. On bi drao normalnim da bude kanjen. To je
pravilo igre. Njegova plemenitost i jest u tome to je prihvatio svako njezino pravilo. Ali on
zna da ima pravo i da ne moe biti govora o kazni. Sudbina nije kazna.
To je ba njegov zloin i stoga ljudi koji vjeruju u vjenost trae da bude kanjen. On
dosee jednu spoznaju bez iluzija koja nijee sve to oni propovijedaju. Voljeti i imati,
osvojiti i iscrpsti, to je njegov nain spoznavanja. (Ima smisla u onoj omiljenoj rijei Svetog
pisma koja spoznaju naziva inom ljubavi). On je njihov najvei neprijatelj po tome to se
na njih ne obazire. Jedan kroniar izvjeuje da su pravog Burladora ubili franjevci elei
okonati prijestupe i bezbonosti Don Juanove, kojemu je roenje osiguralo nekanjivost.
Zatim su razglasili da ga je nebo pogodilo gromom. Nitko nije imao dokaza o takvu njegovu
neobinu svretku. No, nitko nije dokazao ni suprotno. Neu se zapitkivati je li to
vjerodostojno, ali mogu kazati da je logino. Kanim zadrati samo izraz roenje i poigrati
se rijeima: ivljenje mu je osiguralo nedunost. Samo mu je smrt nametnula grijeh, sada
legendaran.
to drugo znai taj kameni vitez, taj ledeni kip pokrenut da kazni ar i hrabrost koji su
se usuditi misliti? Sve moi vjenoga Razuma, poretka, univerzalnog morala, sva tua
veliina Boga, podlonog srdbi, saimaju se u njemu. Taj divovski kamen bez due
simbolizira samo moi koje je Don Juan svagda nijekao. Ali, Komturova misija tu prestaje.
Munja i grom mogu se vratiti nestvarnu nebu odakle ih pozvae. Prava se tragedija odigrava
izvan njih. Ne, Don Juana nije usmrtila kamena ruka. Rado vjerujem u legendarni prkos,
bezumni smijeh zdrava ovjeka koji izaziva boga to ne postoji. Ali sam nadasve sklon
povjerovati da one noi kad je Don Juan ekao kod Ane, Komtur nije doao, i da je
bezbonik, poto je minula pono, morao osjetiti strahovitu gorinu onih koji su bili u pravu.
Jo radije prihvaam priu o njegovu ivotu, prema kojoj se na kraju sklonio u samostan.
Pouna strana prie ne moe se drati vjerodostojnom. Kakvo e utoite iskati od Boga? Ali
to i te kako doarava logini svretak jednoga ivota posve proetog apsurdom, surov rasplet
jedne egzistencije usmjerene nasladama bez sutranjice. Ovdje naslada svrava u askezi.
Valja razumjeti da i jedno i drugo mogu biti dva lica jednog te istog liavanja. Kakvu
straniju sliku poeljeti: ovjek kojega tijelo izdaje te stoga to nije na vrijeme umro,
dovrava komediju oekujui kraj licem u lice s bogom kojega ne tuje, sluei ga kao to je
sluio ivot, kleei pred prazninom, ruku pruenih spram nemuta neba za koje zna da je i
bez dubine. Vidim Don Juana u eliji onih panjolskih samostana izgubljenih na nekom
breuljku. Pa ako to promatra, onda to nisu sablasti prohujalih ljubavi, ve moda kroz vrelu
pukarnicu motri neku tihu ravnicu panjolske, predivne i bezdune zemlje, zemlje u kojoj
prepoznaje sebe. Da, na toj sjetnoj i blistavoj slici valja se zaustaviti. Krajnji svretak,
oekivan ali nikada eljen, taj krajnji svretak vrijedan je prezira.
Glumite
Predstava, veli Hamlet, eto stupice gdje u epati kraljevu savjest. epati, to je dobro
reeno. Jer savjest ide hitro ili izmie. Valja je epati u letu, u onom neodredivom trenu kada
baca letimian pogled na samu sebe. Obian ovjek uope ne voli zastajkivati. Ba naprotiv,
sve ga pouruje. Ali ga istodobno nita ne zanima vie od njega samoga, napose od onog to
bi mogao biti. Odatle njegova sklonost kazalitu, predstavi, gdje mu se prikazuje toliko
sudbina iju poeziju prima a da ne osjea njihov emer. Tu se bar prepoznaje nesvjesni
ovjek koji nastavlja uriti nekoj, tko zna kakvoj nadi. Apsurdni ovjek poinje tamo gdje
ovaj zavrava, gdje duh, prestajui se diviti igri, eli ui u nju. Prodrijeti u sve te ivote,
iskusiti ih u njihovoj raznorodnosti, ba znai igrati ih. Ne kaem da se glumci openito
pokoravaju tom pozivu, da su oni apsurdni ljudi, ve da je njihova sudbina apsurdna sudbina
to bi mogla zavesti i privui pronicljivo srce. To je neophodno ustvrditi da bismo ispravno
razumjeli ono to slijedi.
Glumac vlada u prolaznom. Od svih slava, zna se, njegova je najkratkotrajnija. Tako
se bar veli u razgovoru. Ali, sve su slave efemerne. Sa Sirijusova gledita, Goetheova djela
bit e za deset tisua godina praina, a njegovo ime zaboravljeno. Nekoliko e arheologa
moda traiti svjedoanstva o naem vremenu. Ta je misao uvijek bila pouna. I
razmislimo li dobro o njoj, ona svodi sve nae pobude na duboku plemenitost koju nalazimo
u ravnodunosti. Ona ponajprije usmjerava nae brige prema najsigurnijem, to e rei prema
neposrednom. Od svih slava najmanje je varljiva ona koja se ivi. Glumac je dakle izabrao
nebrojenu slavu, onu koja se moe sauvati i iskusiti. Iz injenice da sve jednoga dana mora
umrijeti, on izvlai najbolji zakljuak. Glumac uspijeva ili ne uspijeva. Piscu ostaje nada, ak
i kada je nepriznat. On pretpostavlja da e njegova djela svjedoiti o tome to je bio. Glumac
e nam ostaviti u najboljem sluaju fotografiju, a nita od onoga to je sam bio; njegovi
pokreti, njegove utnje, njegov kratki dah ili njegov ljubavni uzdah nee dospjeti do nas. Ne
biti poznat, za njega znai ne igrati, a ne igrati, to je stotinu puta umrijeti sa svim biima koja
bi bio oivio ili uskrisio.
Ni samo ljudsko tijelo nije dostatno. Maska i koturi, minka koja reducira lice i
naglaava njegove bitne elemente, kostim koji pretjerava i pojednostavnjuje, taj svijet sve
rtvuje prividu i stvoren je samo za oko. Nekim apsurdnim udom, tijelo je jo uvijek ono to
donosi spoznaju. Posve bih razumio Jaga samo kad bih ga ja igrao. Mogu ga sluati koliko
hou, ali razumijem ga tek u trenutku kad ga vidim. Od apsurdnog lika glumac ima
jednolinost, tu jedinstvenu, upornu siluetu koja je u isti mah neobina i bliska i koju vodi
kroz sve svoje junake. I po tome veliko kazalino djelo slui onom jedinstvu tona. 16 Glumac
tu sebi proturjei: isti a ipak tako razliit, toliko dua ujedinjenih u jednom tijelu. Meutim,
upravo je to apsurdna proturjenost, ta jedinka koja hoe postii sve, proivjeti sve, taj
uzaludni pokuaj, ta upornost bez svrhe. Ono to je uvijek proturjeno, ujedinjuje se ipak u
njemu. On je na mjestu gdje se tijelo i duh spajaju i veu, kada se duh, umoran od svojih
poraza, okree spram svojega najodanijeg saveznika. I neka budu blagoslovljeni oni, veli
Hamlet, iji su krv i razum tako udno izmijeani meusobno da nisu flauta na kojoj prst
16 Ovdje mislim na Moliereova Alcestea. Sve je tako jednostavno, tako bjelodano i tako surovo. Alceste protiv
Philintea, Celimene protiv Elianthe, svaki lik u apsurdnoj konzekvenciji jednog znaaja doveden do kraja, a
sam stih, lo stih, jedva skandiran, kao i jednolinost znaaja.
sudbine svira na rupicu koja mu se dopada.
Kako da Crkva ne osudi u glumcu slinu vjetinu? U toj umjetnosti ona je odbacivala
heretiko umnoavanje dua, neobuzdanost emocija, bludnu elju duha koji ne pristaje
proivjeti samo jednu sudbinu i baca se u razne neumjerenosti. Progonila je u njemu onu
sklonost prema sadanjici i onaj Prometejev trijumf koji znae poricanje svega to ona
nauava. Vjenost nije igra. Jedan duh dostatno nerazuman da joj pretpostavi glumu izgubio
je spas. Izmeu posvud i svagda nema sporazuma. Stoga to tako podcjenjivano
zanimanje moe izazvati veliki duhovni sukob. Ono to je vano, veli Nietzsche, nije
vjeni ivot. Cijela je drama, zapravo, u tom izboru.
Glumac je tada znao koja mu je kazna bila obeana. No, kakva su smisla mogle imati
tako neodreene prijetnje spram posljednje kazne koju nam je sam ivot namijenio? On je tu
kaznu unaprijed osjeao i prihvatio u cijelosti. Za glumca, kao i za apsurdna ovjeka, prerana
je smrt nepopravljiva. Nita ne moe nadomjestiti onu mnoinu likova i stoljea koje bi inae
preao. Ali u svakom sluaju valja umrijeti. Jer glumac je, nema sumnje, posvuda, ali i njega
vrijeme odvlai i usmruje.
Dostaje malo mate da se tada osjeti to znai glumeva sudbina. On stvara i nie
svoje likove u vremenu. U vremenu takoer ui njima vladati. to je vema ivio raznim
ivotima, to se lake od njih odvaja. Stie vrijeme kada valja umrijeti na pozornici i u ivotu.
Sve to je proivio nalazi se pred njim. On jasno vidi. Osjea koliko u toj pustolovini ima
munoga i nenadomjestivog. On zna i sada moe umrijeti. Postoje staraki domovi za stare
glumce.
Osvajanje
Ne, veli osvaja, ne vjerujte da sam se morao oduiti od razmiljanja da bih mogao voljeti
akciju. Mogu, naprotiv, savreno definirati ono to mislim. Jer snano u to vjerujem i vidim
pouzdanim i jasnim pogledom. Ne vjerujte onima koji kau: To znam predobro da bih
mogao izraziti. A ako to ne mogu, to je stoga to ne znaju ili stoga to su se, iz lijenosti,
zaustavili na povrini.
Ja nemam mnogo miljenja. Pod kraj ivota ovjek zamjeuje da je proveo godine
kako bi se uvjerio u samo jednu istinu. Ali, samo jedna, ako je jasna, dostatna je da upravlja
ivotom. to se mene tie, doista imam poneto rei o jedinki. O njoj valja grubo zboriti, ak,
ako je potrebno, i s odgovarajuim prezirom.
ovjek je vie ovjek po stvarima koje preuuje, nego po onima koje kae. Mnoge
u od njih ovdje preutjeti. Ali vrsto vjerujem da su svi oni koji su sudili o jedinki,
zasnivajui svoj sud, inili to s mnogo manje iskustva od nas. Inteligencija, uzbudljiva
inteligencija predosjetila je ono to je trebalo utvrditi. Ali vrijeme, njegove razvaline i
njegova krv obasipaju nas bjelodanostima. Drevnim je narodima bilo mogue, ak i onim
mlaim, sve do naeg mehanikog doba, odvagnuti vrline drutva i jedinke, istraiti koje od
njih mora sluiti drugom. Najprije je to bilo mogue zahvaljujui upornoj zabludi u ljudskom
srcu po kojoj su bia i dola na svijet da bi sluila ili da bi im se sluilo. To je bilo mogue
jo i stoga to ni drutvo ni jedinka jo nisu pokazali sve svoje vjetine.
Vidio sam snanih duhova kako se dive remek-djelima holandskih slikara, djelima
roenim u jeku krvavih flandrijskih ratova, vidio kako su ganuti besjedama leskih mistika
koji su se uzdigli iz njedara Tridesetogodinjeg rata. Vjene vrijednosti ostaju u njihovim
oima zauenim nad svjetovnim meteima. Ali je od tada vrijeme krenulo naprijed.
Dananji su slikari lieni te vedrine. ak ako u osnovi imaju srce kakvo je potrebno
stvaraocu, hou rei tvrdo srce, ono nije ni od kakve koristi, jer su svi, pa ak i sam svetac,
mobilizirani. To sam moda najdublje osjetio. U svakom obliku, pobaenom u grevima, u
svakom potezu, metafori ili molitvi koju je obezglavila otrica maa, vjenost gubi igru.
Svjestan da se ne mogu odijeliti od svoga vremena, naumio sam biti s njim dio jednoga tijela.
Toliko uvaavam jedinku samo zato to mi izgleda smijenom i ponienom. Znajui da nema
pobjede, sklon sam porazima, oni itu cijelu duu koja ostaje jednakom i u svom porazu kao i
u svojim kratkotrajnim pobjedama. Za onoga koji se osjea solidarnim sa sudbinom ovog
svijeta, sraz civilizacija ima neeg tjeskobnog. Usvojio sam tu tjeskobu kad sam htio odigrati
u njoj vlastitu ulogu. Izmeu povijesti i vjenog izabrao sam povijest jer volim izvjesnost.
Bar sam siguran u nju, a kako nijekati snagu koja me satire?
Uvijek doe vrijeme kada valja izabrati izmeu kontemplacije i akcije. To se naziva
postati ovjekom. To je razdiranje uasno. Za ponosno srce, meutim, tu ne moe biti
sredine. Postoji Bog ili vrijeme, ovaj kri ili ovaj ma. Ovaj svijet ima vii smisao koji
nadilazi njegove nemire, ili su istiniti samo ti nemiri. Valja ivjeti s vremenom i umrijeti s
njim, ili ga se osloboditi za jedan vii ivot. Meni je znano da se moe nagoditi, ivjeti u
vremenu i vjerovati u vjenost. To se zove prihvatiti. No, meni je odvratna ta rije, ja hou
sve ili nita. Odaberem li akciju, ne vjerujte da mi je kontemplacija nepoznata zemlja. Ali mi
ona ne moe dati sve i, lien vjenog, hou se svezati za vrijeme. Jer u svoj raun ne kanim
upisati ni enju ni gorinu, ve elim samo jasno vidjeti. Kaem vam to - sutra ete biti
mobilizirani. Za vas, kao i za mene, to je osloboenje. Pojedinac ne moe nita, pa ipak moe
sve. Vi razumijete zato ga u toj udesnoj raspoloivosti veliam i unitavam istodobno.
Svijet ga mrvi, a ja oslobaam. Ja mu pruam sva njegova prava.
Osvajai znaju da je akcija sama po sebi nekorisna. Samo bi jedna akcija bila korisna,
ona koja bi popravila ovjeka i zemlju. Ja neu nikada popraviti ljude. Ali je potrebno raditi
kao da. Jer put borbe vodi me u susret ljudskom tijelu. Premda ponieno, ljudsko je tijelo
moja jedina sigurnost. Mogu ivjeti samo s njim. Stvorenje je moja domovina. Eto zato sam
izabrao taj apsurdni napor bez svrhe. Eto zato sam za borbu. Ve sam kazao da je vrijeme
pogodno za to. Do sada je veliina nekog osvajaa bila zemljopisne naravi. Mjerila se
veliinom osvojenih podruja. Nije uzalud rije promijenila smisao i vie ne oznaava
zapovjednika - osvajaa. Veliina je promijenila tabor. Ona je u prosvjedu i ivi bez
budunosti. To nije opet zbog elje za porazom. Pobjeda bi bila poeljna. Ali, postoji samo
jedna pobjeda, a ona je vjena. To je ona koju nikad neu slaviti. Eto kamo teim i za to se
hvatam. Pobuna se uvijek ostvaruje protiv bogova, poevi od one Prometejeve, prvog od
modernih osvajaa. To je ovjekov zahtjev od vlastite sudbine: siromahov je zahtjev puki
izgovor. Ali taj duh mogu uhvatiti samo u njegovu povijesnom inu i tamo mu se
pridruujem. Nemojte ipak misliti da u tome nalazim zadovoljstva: sueljen s bitnom
proturjenou, ja podravam svoju ljudsku proturjenost. Stavljam svoju lucidnost u sredinu
onoga to je nijee. Veliam ovjeka pred onim to ga satire, a moja sloboda, moja pobuna i
moja strast susreu se tada u toj napetosti, toj pronicljivosti i tom neumjerenom ponavljanju.
Da, ovjek je svoj vlastiti cilj. I to svoj jedini cilj. eli li biti neto, onda je to u ovom
ivotu. Sada to bez ostatka znam. Osvajai ponekad govore o pobjedi i nadvladavanju. Ali, to
uvijek znai nadvladati sebe. Dobro znate to e to rei. U odreenim trenucima svaki se
ovjek osjetio ravnim bogu. Tako se bar kae. Ali to dolazi otud to je munjevito osjetio
udesnu veliinu ljudskoga duha. Osvajai su samo oni meu ljudima koji svoju snagu
osjeaju dostatno da bi bili sigurni da uvijek ive na tim visinama i s punom svijeu o toj
veliini. To je pitanje aritmetike, pitanje o vie ili manje. Osvajai mogu najvie. Ali, oni ne
mogu vie od sama ovjeka kad on to eli. Stoga oni nikada ne naputaju ljudsku kunju,
bacajui se najvatrenije u srce revolucija.
Ondje nalaze kljasto stvorenje, ali susreu i jedine vrijednosti koje vole i kojima se
dive: ovjeka i njegovu utnju. To je u isti mah njihovo siromatvo i njihovo bogatstvo. Za
njih postoji samo jedna rasko, rasko ljudskih odnosa. Kako ne razumjeti da u ovom
ranjivom svijetu sve to je ljudsko, i samo to, dobiva dublji smisao? Napeta lica, ugroeno
bratstvo, meusobno ljudsko prijateljstvo, tako snano i tako nevino, to su istinska bogatstva
jer su prolazna. Duh meu njima najvema osjea svoju mo i svoje granice. To e rei, svoju
djelotvornost. Neki su govorili o geniju. Ali, genij, to se olako kae; meni je draa
inteligencija. Valja rei da ona moe biti divnom. Ona obasjava ovu pustinju i njome vlada.
Ona poznaje svoja robovanja i razjanjava ih. Umrijet e istodobno s tijelom. Ali je znanje
njezina sloboda.
Dobro znamo da su sve Crkve protiv nas. Jedno tako napeto srce otima se vjenosti, a
sve Crkve, boje ili politike, tee vjenosti. Srea i hrabrost, plaa ili pravda, za njih su od
drugorazredne vanosti. One donose doktrinu i valja je prihvatiti. Ali meni ne trebaju ideje ni
vjenost. Istine koje su po mojoj mjeri ruka moe dodirnuti. Ne mogu se odijelili od njih. Eto
zato ne moete nita utemeljiti na meni; nita od osvajaa ne moe potrajati, ak ni njegove
doktrine.
Na kraju svega, unato svemu, jest smrt. To znamo. Znamo takoer da ona sve
okonava. Eto zato su grozna groblja to pokrivaju Europu i salijeu neke od nas.
Uljepavamo samo ono to volimo, a smrt nam je mrska i umara nas. Nju, takoer, valja
osvojiti. Posljednji Carrara, zatoenik u Padovi, opustjeloj od kuge, opsjednutoj od Mleana,
jurio je urlajui kroz dvorane svoje puste palae: dozivao je vraga i od njega iskao smrt. Bio
je to jedan nain da je obuzda. I jo je jedan znak hrabrosti svojstven Zapadu da je uinio
tako stranim mjesta gdje se smrt dri tovanom. U pobunjenikovu svijetu smrt velia
nepravdu. Ona je najvea zlouporaba.
Drugi su takoer bez pogaanja izabrali vjeno i opovrgnuli iluziju o ovom svijetu.
Njihova groblja smijee se meu gomilom cvijea i ptica. To odgovara osvajau i prua mu
jasnu predodbu o onome to je odbacio. On je, naprotiv, izabrao okolinu od crnog lima ili
bezimenu raku. Najbolji meu ljudima koji su za vjenost, osjeaju katkad da ih obuzima
neka strava puna potovanja i samilosti pred duhovima koji mogu ivjeti s takvom
predodbom o svojoj smrti. Ali, ti duhovi ipak izvlae odatle snagu i opravdanje. Naa je
sudbina pred nama i sami je izazivamo. Manje ponosom, a vie svijeu o svojem
beznaajnom poloaju. I mi se takoer kadto smilimo sami sebi. To je jedina samilost koja
nam se ini prihvatljivom: osjeaj koji moda ne razumijete i koji vam se ini nemuevnim.
Ipak ga imaju najsmjeliji meu nama. Ali mi muevnima nazivamo lucidne i ne elimo snagu
koja se dijeli od pronicljivosti.
STVARANJE
Filozofija i roman
Svi ti ivoti odravani u krtu zraku apsurda ne bi se mogli odrati bez neke duboke i
postojane misli koja ih svojom snagom bodri. Dapae, ovdje to moe biti samo jedan
neobian osjeaj vjernosti. Vieni su svjesni ljudi kako u jeku najbesmislenijih ratova
ispunjavaju svoju dunost, ne vjerujui da tako sami sebi proturjee. Jer bilo je vano nita ne
propustiti. Postoji, dakle, metafizika srea da podri apsurdnost svijeta. Osvajanje ili gluma,
nebrojene ljubavi, apsurdna pobuna, poasti su koje ovjek odaje svome dostojanstvu u borbi
gdje je unaprijed poraen.
Treba samo ostati vjeran pravilu borbe. Ta misao moe biti dostatna kao hrana duhu:
ona je podravala i podrava cijele civilizacije. Rat se ne nijee. Valja umrijeti ili ivjeti u
njemu. Tako je i s apsurdom: valja disati s njim; priznati njegove pouke i pronai njihovu sr.
Glede toga, apsurdna radost u pravom smislu, to je stvaranje. Umjetnost, i samo umjetnost,
veli Nietzsche, imamo umjetnost da ne bismo umrli od istine.
Ti ljudi najprije znaju, a zatim je sav njihov napor u tome da prijeu, uveaju i
obogate otok bez budunosti, na koji su se ba iskrcali. Ali najprije valja znati. Jer apsurdno
se otkrie podudara s vremenom zastoja, gdje nastaju i potvruju se budue strasti. ak i ljudi
bez Evanelja imaju svoju Maslinsku goru. Ali se niti na njihovoj ne smije uspavati. Za
apsurdna ovjeka nije vie vano razjasniti i razrijeiti, ve iskuati i opisati. Sve poinje s
pronicljivom ravnodunou.
Ono istodobno oznaava smrt jednog iskustva i njegovo umnoavanje. Ono je poput
jednolinog i strastvenog ponavljanja tema koje je svijet ve uglazbio: tijelo, neiscrpiva slika
na zabatu hramova, oblici ili boje, broj ili strah. Nije, dakle, svejedno na kraju pronai glavne
teme ovog ogleda u stvaraoe divnom i djetinjem svijetu. Pogreno bi bilo vidjeti u tome
simbol i drati da se umjetniko djelo moe, napokon, promatrali kao pribjeite apsurda.
Ono je samo apsurdna pojava i treba ga samo opisati. Ono ne nudi oduka duhovnom bolu.
Naprotiv, jedno je od obiljeja toga bola koje ga odraava u cjelokupnoj ovjekovoj misli. Ali
ono prvi put omoguuje duhu da izae iz sebe sama i stavlja ga nasuprot drugom, ne da bi se
tu izgubio, ve da bi mu tono pokazalo bezizlazni put kojim su se svi zaputili. U vremenu
apsurdna prosuivanja, stvaranje slijedi za ravnodunou i otkriem. Ono obiljeava toku
odakle polijeu apsurdne strasti, a prosuivanje se zaustavlja. Tako se opravdava njegovo
mjesto u ovom ogledu.
Istodobno se u tome moe vidjeti jedno estetsko pravilo. Istinsko umjetniko djelo
uvijek je po ljudskoj mjeri. Ono u biti kazuje manje. Postoji neki odnos izmeu ukupnog
iskustva umjetnika i djela koje to iskustvo odraava, izmeu Wilhelma Meistera i Goetheove
zrelosti. Taj je odnos lo kada djelo eli prenijeti cjelokupno iskustvo na ipkasti papir neke
objasnidbene knjievnosti. Taj je odnos dobar kada je djelo samo komad isklesan u iskustvu,
dijamantna faseta gdje se unutranji sjaj neogranieno skuplja. U prvom sluaju postoji
usiljenost i tenja prema vjenom. U drugom, djelo je plodno zbog svega onog neizreenog
iskustva ije se bogatstvo nasluuje. Za apsurdna umjetnika problem je u tome da postigne
umijee ivljenja koje nadmauje vjetinu. Napokon, veliki umjetnik u tom podneblju prije
svega je veoma iv ovjek, podrazumijevamo li ovdje da ivjeti znai isto toliko iskusiti
koliko i razmiljati. Djelo, dakle, utjelovljuje intelektualnu dramu. Apsurdno djelo zorno
pokazuje odricanje misli od njezinih drai i njezinu pomirenost sa sudbinom da bude samo
inteligencija koja pribjegava prividima i prekriva slikama ono to nema svoj razlog. Da je
svijet jasan, umjetnosti ne bi bilo.
Ovdje ne govorim o umjetnosti oblika ili boje, gdje vlada samo opis u svojoj
velianstvenoj skromnosti.17 Izraz poinje tamo gdje misao zavrava. Filozofija one mladei
praznih oiju koja puni hramove i muzeje pretoena je u pokrete. Za apsurdna ovjeka ona je
pounija od svih knjinica. Iz jednog drugog ugla, isto je i s glazbom. Ako je jedna umjetnost
liena pouke, onda je to doista glazba. Ona je odve bliska matematici da od nje ne bi
poprimila i njezinu bezrazlonost. Ta igra duha sa samim sobom prema uglavljenim i
odmjerenim zakonima odvija se u zvunom prostoru koji pripada nama, a onkraj njega titraji
se ipak susreu u neljudskom svijetu. Nema istijeg osjeta. Ti su primjeri odve laki.
Apsurdni ovjek prihvaa te harmonije i oblike kao svoje.
No, htio bih govoriti o djelu gdje je tenja za tumaenjem ostala najveom i gdje se
iluzije samo nameu, gdje je zakljuak gotovo neizbjean. elim govoriti o romanesknom
stvaranju. Zapitat u se moe li se apsurd odrati u njemu.
Misliti prije svega znai eljeti stvoriti jedan svijet (ili ograniiti svoj, to je zapravo
isto). To znai krenuti od temeljna nesklada to dijeli ovjeka od njegova iskustva da bi se,
prema njegovoj enji, nalo zajedniko gledite, svijet potkrijepljen razlozima ili rastumaen
analogijama koji bi omoguio da se rijei nepodnoljiva razjedinjenost. Filozof je stvaralac,
17 Zanimljivo je uoiti da je najintelektualnije slikarstvo, ono koje nastoji svesti stvarnost na njezine bitne
elemente, u krajnjoj liniji samo radost oima. Od svijeta je sauvalo samo boju.
makar to bio i Kant. On ima svoje likove, svoje simbole i svoju tajnu akciju. Ima svoje
rasplete. Obrnuto, napredak koji je roman ostvario nad poezijom i esejom, unato prividima
samo je vea intelektualizacija umjetnosti. Da se razumijemo, radi se nadasve o najveima.
Plodnost i veliina nekoga knjievnog roda mjere se esto prema otpacima koje nalazimo u
njemu. Zbog velikog broja loih romana ne smijemo zaboraviti veliinu najboljih. Ba oni
nose sa sobom svoje svjetove. Roman ima svoju logiku, svoja razmiljanja, svoju intuiciju i
svoje postulate. Ima takoer i svoje zahtjeve za jasnoom.18
Ali ba njihov izbor da radije piu u slikama negoli da umuju otkriva nam stanovitu
misao koja im je zajednika, uvjerena u nekorisnost svakog naela tumaenja i sigurna u
pounu poruku osjetne prividnosti. Oni dre djelo istodobno i svretkom i poetkom. Ono je
esto ishod jedne neizraene filozofije, njezino objanjenje i njezina kruna. Meutim,
potpuno je samo s onim to ta filozofija podrazumijeva. Ono, napokon, opravdava inaicu
jedne stare teme koja kae da malo misli udaljava od ivota, ali da mnogo vodi k njemu.
Nesposobna sublimirati stvarno, misao se zaustavlja na njegovu oponaanju. Roman o
kojemu je rije, orue je te spoznaje koja je istodobno i relativna i neiscrpna i tako nalik na
spoznaju ljubavi. Od ljubavi romaneskno stvaranje ima poetno divljenje i plodno preivanje.
To su bar prednosti koje mu u poetku priznajem. Ali priznavao sam ih takoer i onim
velikanima poniene misli o ijim sam samoubojstvima zatim mogao razmiljati. Ono to me
18 Neka se razmisli o tome: to objanjava najgore romane. Gotovo svi ljudi dre sebe sposobnima misliti i, u
stanovitoj mjeri, dobro ili loe, zaista i misle. Veoma malen broj, naprotiv, moe se zamisliti pjesnikom ili
tvorcem izreka. Ali od trenutka kada je misao prevladala nad stilom, gomila je osvojila roman. Nije tako
veliko zlo kad se to kae. Najbolji su dovedeni do toga da postavljaju vie zahtjeve sebi samima, a oni koji
su podlegli, i nisu zasluili preivjeti.
uistinu zanima, jest spoznati i opisati snagu koja ih privodi zajednikom putu obmane. Ista e
mi metoda dakle posluiti i ovdje. To to sam je ve primijenio, dopustit e mi da skratim
svoje razmiljanje i da ga odmah rezimiram na odreenom primjeru. elim znati moe li
ovjek, pristajui ivjeti bez poticaja, isto tako pristati raditi i stvarati bez poticaja, i koji put
vodi tim slobodama. elim osloboditi svoj svijet od tih utvara i napuiti ga samo opipljivim
istinama, iju prisutnost ne mogu nijekati. Mogu stvarati apsurdno djelo, izabrati stvaralaki
stav radije nego neki drugi. Ali apsurdni stav, da bi ostao takvim, mora ostati svjestan svoje
bezrazlonosti. Jednako je i s djelom. Ako pravila apsurda u njemu nisu potovana, ako ne
tumai raskid i pobunu, ako prinosi rtve obmanama i potie nadu, ono vie nije bezrazlono.
Ne mogu se vie odijeliti od njega. Moj ivot moe u njemu nai smisao: to je smijeno. Ono
vie nije ona vjeba ravnodunosti i strasti to troi sjaj i uzaludnost ovjekova ivota.
Porazi apsurdna zahtjeva dosad su nas najbolje nauili tome to je on. Na isti nain,
da bismo bili obavijeteni, bit e dostatno opaziti da romaneskno stvaranje moe pruiti istu
dvosmislenost kao i neke filozofije. Mogu, dakle, izabrati za svoje objanjenje djelo gdje je
na okupu sve to oznaava svijest o apsurdu, ija je polazna toka jasna a podneblje lucidno.
Pouit e nas njegove posljedice. Nije li apsurd u njemu potovan, znat emo kojim se
preacem uvlai obmana. Jedan precizni primjer, tema, stvaraoeva vjernost, bit e nam tada
dostatni. Rije je o istoj analizi koja je ve potanje izvrena.
Ispitivat u jednu omiljenu temu Dostojevskog. Mogao bih jednako dobro izuavati i
druga djela.19 Ali, ovim se djelom problem neposredno obrauje u smislu veliine i emocije,
kao i u pogledu egzistencijalnih misli o kojima je bilo govora. Taj paralelizam dobro slui
mojemu predmetu.
19 Malrauxova, na primjer. Ali bi tu valjalo raspravljali istodobno i o drutvenom problemu koji apsurdna
misao zapravo ne moe izbjei (premda mu moe predloiti vie rjeenja, i to veoma razliitih). Valja se
ipak ograniiti.
Kirilov
Svi se junaci Dostojevskog pitaju o smislu ivota. Po tome su moderni: oni se ne boje
smijenog. Moderni senzibilitet od klasinog senzibiliteta dijeli to to se ovaj hrani moralnim,
a onaj metafizikim problemima. U romanima Dostojevskog pitanje je postavljeno s takvom
estinom da obvezuje samo na krajnja rjeenja. Egzistencija je lana ili je vjena. Da se
Dostojevski zadovoljio takvim ispitivanjem, bio bi filozof. Ali on tumai posljedice koje te
duhovne igre mogu imati u ljudskom ivotu, i po tome je umjetnik. Meu tim posljedicama,
on se zaustavlja na zadnjoj, na onoj koju sam, u Dnevniku jednog pisca, naziva loginim
samoubojstvom. U izdanjima od prosinca 1876. on zapravo zamilja opravdanje logina
samoubojstva. Uvjeren da je ljudska egzistencija savrena apsurdnost za onoga tko ne
vjeruje u besmrtnost, oajnik dolazi do sljedeih zakljuaka:
... Budui da, napokon, u ovom slijedu stvari, preuzimam istodobno ulogu tuitelja i
svjedoka, optuenog i suca, i budui da drim da je ova komedija od strane prirode
savreno besmislena i da je s moje strane ak uvredljivo prihvatiti da je igram...
Razmiljanje je klasino jasno. Ako nema Boga, Kirilov je bog. Ako bog ne postoji,
Kirilov se mora ubiti. Kirilov se, dakle, mora ubiti da bi postao bog. Ta je logika apsurdna, ali
je kao takva i potrebna. Zanimljivo je meutim dati smisao tom boanstvu sputenom na
zemlju. To iziskuje tumaenje pretpostavke: Ako Bog ne postoji, ja sam Bog, koja jo
ostaje prilino nejasnom. Vano je, prije svega, zamijetiti da je ovjek koji pokazuje taj
besmisleni zahtjev ovjek ovoga svijeta. On vjeba svako jutro kako bi odrao zdravlje.
Ganut je videi atovljevu radost kad pronae enu. Na nekom papiru koji je pronaen nakon
njegove smrti, on eli nacrtati lik koji njima plazi jezik. Djetinjast je i razdraljiv, strastven,
melodian i osjetljiv. Od nadovjeka ima samo logiku i fiksnu ideju, od ovjeka cijeli
registar. Ipak sam smireno govori svome boanstvu. On nije lud, ili je onda lud Dostojevski.
Ne potie ga, dakle, megalomanska iluzija. A uzeti rijei u njihovu pravom smislu ovaj put bi
bilo smijeno.
Boanstvo o kojem je rije posve je, dakle, ovozemaljsko. Tri sam godine, veli
Kirilov, traio atribut svoga boanstva i pronaao sam ga. Atribut moga boanstva jest
neovisnost. Sada otkrivamo smisao kirilovske pretpostavke: Ako nema Boga, ja sam bog.
Postati bogom, to znai samo biti slobodan na ovoj zemlji, ne sluiti besmrtnom biu. To
nadasve znai, razumije se, snositi sve posljedice te bolne neovisnosti. Ako Bog postoji, sve
ovisi o njemu i mi nita ne moemo protiv njegove volje. Ako ga nema, sve ovisi o nama. Za
Kirilova, kao i za Nietzschea, ubiti Boga znai sam postali bogom - to znai ve na ovoj
zemlji ostvariti vjeni ivot o kojem govori Evanelje.20
No, ako je taj metafiziki zloin dostatan za ovjekovo ispunjenje, zato mu valja
pridodati i samoubojstvo? Zato se ubiti, napustiti ovaj svijet, nakon to smo zadobili
slobodu? To je proturjeno. Kirilov to dobro zna jer dodaje: Ako to osjea, ti si car i daleko
od toga da se ubije, ivjet e na vrhuncu slave. Ali ljudi to ne znaju. Oni to ne osjeaju.
Kao i u Prometejevo doba, oni u sebi gaje slijepe nade. 21 Njima je potrebno pokazati put, oni
ne mogu bez propovijedi. Kirilov se, dakle, mora ubiti zbog ljubavi prema ovjeanstvu.
Mora svojoj brai pokazati kraljevski i mukotrpni put na kojem e on biti prvi. To je
pedagoko samoubojstvo. Kirilov se dakle rtvuje. No bude li raspet, nee biti prevaren.
Ostaje ovjek-bog, uvjeren u smrt bez budunosti, proet evaneoskom sjetom. Ja sam
nesretan, veli on, jer sam primoran potvrditi svoju slobodu. Ali, kad on umre, a ljudi
napokon budu prosvijeeni, ova e zemlja biti napuena carevima i obasjana ljudskom
slavom. Kirilovljev pucanj iz pitolja bit e znak za posljednju pobunu. Ne prisiljava ga,
dakle, na smrt oaj, ve ljubav blinjega spram sebe sama. Prije negoli u krvi zavri jednu
neizrecivu pustolovinu duha, Kirilov ima rije jednako staru kao i ljudska patnja: Sve je
dobro.
20 Stavrogin: - Vi vjerujete u vjeni ivot na drugom svijetu? - Kirilov: - Ne, ve u vjeni ivot na ovom.
21 ovjek je izmislio Boga da se ne ubije. Eto saetka sveobuhvatne povijesti do ovoga trenutka.
U Dostojevskog je, dakle, tema samoubojstva svakako apsurdna. Zabiljeimo samo
prije negoli krenemo dalje da Kirilov izbija i u drugim likovima koji navode nove apsurdne
teme. Stavrogin i Ivan Karamazov ostvaruju u praktinom ivotu apsurdne istine. Oni su ba
ti koje Kirilovljeva smrt oslobaa. Oni pokuavaju biti carevima. Stavrogin vodi ironian
ivot, zna se dobro kakav. On izaziva mrnju oko sebe. A ipak, kljuna misao toga lika nalazi
se u njegovu oprotajnom pismu: Nisam mogao nita mrzili. On je car ravnodunosti. I
Ivan je to takoer kad se nee odrei kraljevskih moi duha. Onima koji, poput njegova brata,
svojim ivotom dokazuju da se valja poniziti da bi vjerovali, on bi mogao odgovoriti da je taj
poloaj nedostojan. Njegova kljuna rije Sve je doputeno nosi prizvuk primjerene tuge.
Dakako, kao i Nietzsche, najslavniji meu bogoubojicama, i on zavrava u ludilu. No to je
opasnost kojoj se valja izvrgnuti, a pred tim traginim svrecima bitan je in apsurdna duha
zapitati: to to dokazuje?
Tako romani, poput Dnevnika, postavljaju apsurdno pitanje. Oni uspostavljaju logiku
sve do smrti, zanos, stranu slobodu, carsku slavu koja je postala ljudskom. Sve je dobro,
sve je doputeno i nita nije runo: to su apsurdni sudovi. No, kakva li udna stvaranja gdje
nam se ta bia od vatre i leda priinjaju tako bliskima! Strastveni svijet ravnoduja koji bruji
u njihovim srcima ne ini nam se ni po emu nakaradnim. U njemu nalazimo svoje
svagdanje tjeskobe. I bez sumnje nitko nije umio poput Dostojevskoga dati apsurdnu svijetu
tako bliske i tako mune drai. Ipak, kakav je njegov zakljuak? Dva navoda pokazat e
posvemanji metafiziki preokret koji vodi pisca novim otkriima. Budui da je razmiljanje
loginog samoubojice izazvalo neke prosvjede kritiara, Dostojevski u sljedeim svescima
Dnevnika razvija svoj stav i zakljuuje ovako: Ako je vjera u besmrtnost tako potrebna
ljudskom biu (da ono bez nje dolazi do samoubojstva), tada je ona normalno stanje
ovjeanstva. Budui da je tako, besmrtnost ljudske due postoji bez ikakve sumnje. S druge
strane, na zadnjim stranicama svoga posljednjega romana, na kraju te divovske borbe s
Bogom, djeca pitaju Aljou: Karamazove, je li istina ono to kae vjera da emo uskrsnuti
od mrtvih i da emo iznova vidjeti jedni druge? A Aljoa odgovara: Svakako emo se
iznova vidjeti i veselo emo prepriavati sve to se zbilo.
Odgovor Dostojevskog jest ponienje, sram, kako kae Stavrogin. Apsurdno djelo
naprotiv ne daje odgovor, u tome je sva razlika. Imajmo to na umu da bismo zavrili: apsurdu
u tom djelu ne proturjei njegov kranski znaaj, ve nagovjetaj budueg ivota. Moe se
biti kranin i biti apsurdan. Postoje primjeri krana koji ne vjeruju u budui ivot. to se
tie umjetnikog djela, bilo bi mogue precizirati jedan od smjerova apsurdne analize koju
smo mogli predosjetiti na prethodnim stranicama. Ona nas vodi proglaavanju apsurdnosti
Evanelja. Ona tumai ideju plodnu posljedicama da uvjerenja ne sprjeavaju nevjerovanje.
Vidi se dobro, naprotiv, da je pisac Demona, kojemu su ti putevi dobro poznati, na kraju
poao posve drukijim putem. Neoekivani odgovor stvaraoca vlastitim likovima,
Dostojevskog Kirilovu, moe se zapravo ovako saeti: egzistencija je lana i vjena.
22 Boris Schiozer.
23 Zanimljiva i otroumna Gideova primjedba: gotovo su svi junaci Dostojevskog poligamni.
Stvaranje bez sutranjice
Zamjeujem ovdje da se nada ne moe izbjei zanavijek i da moe spopasti ak i one koji su
je se eljeli osloboditi. To me zanima u djelima o kojima je bilo rijei do sada. Mogao bih,
bar po slijedu stvaranja, nabrojiti neka uistinu apsurdna djela. 24 Ali je svemu potreban
poetak. Predmet ovoga istraivanja jest stanovita vjernost. Crkva je bila tako surova spram
heretika samo zato to je drala da nema ljueg neprijatelja od zabludjela djeteta. Ali povijest
gnostikih smionosti i ustrajnost manihejskih pravaca uinile su vie za izgradnju ortodoksne
dogme negoli sve molitve. Uz odgovarajue razlike, tako je i kod apsurda. Njegov put
prepoznajemo otkrivajui staze koje se od njega udaljavaju. Na samom kraju apsurdnog
razmiljanja, u jednom od stavova koje namee njegova logika, nije nam svejedno hoemo li
pronai nadu, ponovo uvedenu pod jednim od njegovih najpatetinijih lica. To pokazuje
tekou apsurdne askeze. No to, nadasve, pokazuje nunost neprekidno sauvane svijesti, i
ulazi u opi okvir ovog ogleda.
Ali, ako jo nije rije o nabrajanju apsurdnih djela, moemo bar donijeti zakljuak o
stvaralakom stavu, jednom od onih koji mogu upotpuniti apsurdnu egzistenciju. Samo
negativna misao moe tako dobro posluiti umjetnosti. Njezini mrani i poniavani poduhvati
jednako su potrebni za razumijevanje jednog velikog djela kao to je crno potrebno bijelom.
Raditi i stvarati ni za to, praviti kipove od gline, znati da je vlastito stvaranje bez
budunosti, vidjeti svoje djelo uniteno u jednom danu, s dubokom svijeu da, u osnovi, to
nije vanije od stvaranja za stoljea, to je mukotrpna mudrost koju doputa apsurdna misao.
Obavljati usporedno te dvije zadae, nijekati s jedne strane i veliati s druge strane, to je put
to se otvara pred apsurdnim stvaraocem. On mora svoje boje darovati praznini.
One moda i dokazuju neto. Ali te dokaze romansijeri vie daju sebi negoli ih
pruaju drugima. Bitno je da trijumfiraju u konkretnom i da je u tome njihova veliina. Taj
posve tjelesni trijumf pripravila im je misao u kojoj su apstraktne snage bile poniene. Kad
posve to budu tijelo u tom trenu uini da stvaranje zablista svim svojim apsurdnim sjajem.
Ba ironine filozofije stvaraju strastvena djela.
Od apsurdna stvaranja tako item ono to sam zahtijevao od misli: pobunu, slobodu i
raznovrsnost. Ono e tada iskazati svoju duboku beskorisnost. U tom svagdanjem naporu
gdje se inteligencija i strast mijeaju i prenose, apsurdni ovjek otkriva disciplinu koja e
initi bit njegovih snaga. Marljivost koja je tu potrebna, upornost i pronicljivost pridruuju se
tako osvajakom stavu. Stvarati, to napokon znai dati neki oblik svojoj sudbini. Sve te
likove njihovo djelo odreuje bar toliko koliko oni odreuju njega. Glumac nas je tome
nauio: nema granice izmeu izgledati i biti.
Ponovimo. Nita od svega toga nema stvarnog smisla. Na putu te slobode valja
napraviti jo jedan korak naprijed. Zadnji napor za bliske duhove stvaraoca i osvajaa jest da
se umiju osloboditi svojih poduhvata: priznati da djelo samo, bilo da je to osvajanje, ljubav ili
stvaranje, moe i ne biti; doivjeti tako posvemanju beskorisnost svakoga pojedinanog
ivota. To im ak prua vie lakoe u ostvarenju toga djela, kao da ih je to to zamjeuju
apsurdnost ivota ovlastilo da u njega poniru sa svim pretjeranostima.
Ono to preostaje jest sudbina iji je jedini izlaz koban. Sve izvan te jedinstvene
smrtne kobi, radost ili srea, jest sloboda. Ostaje svijet iji je jedini gospodar ovjek. Njega je
sputavala iluzija o drugom svijetu. Sudbina njegove misli nije vie da se odrie, ve da oivi
u slikama. Ona se odigrava - u mitovima bez sumnje - ali u mitovima bez druge dubine osim
dubine ljudskoga bola, i poput njega neiscrpnim. Ne boanska fabula koja zabavlja i
zasljepljuje, ve zemaljski lik, in i drama, gdje se saimlju mukotrpna mudrost i strast bez
sutranjice.
MIT O SIZIFU
Bogovi bijahu osudili Sizifa da bez prestanka kotrlja jednu stijenu do vrha neke planine,
odakle se ona vraala zbog svoje teine. Mislili su, donekle s pravom, da nema stranije
kazne od beskorisna i beznadna rada.
Pria se jo da je Sizif pred smrt htio nerazborito iskuati ljubav vlastite ene. Naredi
joj da njegovo tijelo baci bez pokopa nasred javnoga trga. Sizif se iznova nae u paklu. I
tamo, razgnjevljen poslunou koja je tako suprotna ljudskoj ljubavi, on od Plutona iskami
doputenje da se iznova vrati na zemlju da bi kaznio svoju enu. No kada je iznova ugledao
lice ovoga svijeta, okusio vodu i sunce, toplo kamenje i more, nije se vie elio vratiti u
paklenu tminu. Pozivi, srdbe i opomene ne pomogoe nita. Jo mnogo godina ivio je on na
krivulji zaljeva, blistava mora i osmijeha zemlje. Potrebna bijae presuda bogova. Merkur
doe da uhvati drznika za vrat i, odvajajui ga od njegovih naslada, vrati ga silom u pakao,
gdje njegova stijena ve bijae spremna.
Ba za vrijeme toga povratka, toga odmora, zanima me Sizif. Lice koje se mui u
neposrednoj blizini kamena ve je i samo kamen! Vidim toga ovjeka kako iznova silazi
tromim ali ravnomjernim korakom prema muci kojoj nee znati svretka. Taj as koji je kao
predah i koji se takoer pouzdano vraa poput njegove patnje, taj as je as svijesti. U
svakom tom trenutku, kad naputa vrh i sputa se malo-pomalo prema sklonitima bogova,
nadmoniji je od svoje sudbine. Jai je od svoje stijene.
Ako je taj mit tragian, to je stoga to je njegov junak svjestan. Gdje bi bila njegova
muka kad bi ga na svakom koraku podravala nada u uspjeh? Dananji radnik radi svakog
dana u ivotu na istim zadaama, i ta je sudbina jednako apsurdna. Ali je tragina samo u
rijetkim trenucima kad postaje svjestan. Sizif, proleter bogova, nemoan i ogoren, poznaje
cijelu irinu svoga jadnog poloaja: silazei misli na nj. Pronicljivost koja mu mora donijeti
muku, istodobno dovrava i njegovu pobjedu. Nema sudbine koja se ne natkriljuje prezirom.
Ako za ponekih dana silazak protjee u bolu, moe takoer protei i u radosti. Nije na
odmet ta rije. Zamiljam Sizifa kako se vraa svojoj stijeni, i bol je u zaetku. Kad se zemne
slike odve snano vraaju u sjeanje, kada zov sree postane odve silan, tada se u
ljudskome srcu budi tuga: to je pobjeda stijene, to je stijena sama. Odve je teko nositi
golemu nesreu. To su nae getsemanske noi. No, mone istine propadaju netom se
spoznaju. Tako se i Edip najprije pokorava sudbini ne poznavajui je. Od trena kad doznaje,
poinje njegova tragedija. Ali u istom hipu, slijep i oajan, spoznaje da je jedina sveza to ga
spaja sa svijetom - svjea ruka mlade djevojke. Odzvanja tada neka neumjerena rije:
Unato tolikim kunjama, moja poodmakla dob i veliina moje due nukaju me da
procijenim kako je sve dobro. Sofoklov Edip, kao i Kirilov Dostojevskog, prua nam tako
formulu apsurdne pobjede. Antika mudrost vee se s modernim heroizmom.
Tu je sva Sizifova tiha radost. Pripada mu njegova sudba. Njegova je stijena posve
njegova stvar. Tako apsurdni ovjek, kad razmilja o svojoj muci - uutkuje sve kumire. U
svijetu iznenada vraenu njegovoj utnji podie se tisuu sitnih zadivljenih zemnih glasova.
Nesvjesni i tajnoviti pozivi, pozivi upueni od svih lica, nuno su nalije i cijena pobjede.
Nema sunca bez sjene i valja upoznati no. Apsurdni ovjek veli da, i njegov napor bit e
neprekidan. Postoji li osobna sudba, nema nadmonije sudbe ili bar postoji samo jedna koju
on dri kobnom i dostojnom prezira. Glede ostaloga, on zna da je gospodar vlastita ivota. U
tom istananom trenu, kada se ovjek obazire na vlastiti ivot, Sizif, vraajui se svojoj
stijeni, razmilja o slijedu nevezanih poslova to postaju njegovom sudbom, sudbom koju je
stvorio ba on, ujedinio pod pogledom svojeg pamenja i naskoro potvrdio vlastitom smru.
Tako, uvjeren u posve ljudsko podrijetlo svega to pripada ovjeku, kao slijepac koji kani
vidjeti a zna da je no beskrajna, uvijek je u pokretu. A stijena se jo kotrlja.
Ostavljam Sizifa u podnoju planine! Uvijek se pronae vlastito breme. Ali, Sizif nas
pouava vioj vjernosti to nijee bogove i podie stijene. I on dri da je sve dobro. Ovaj
svijet, od sada bez gospodara, ne ini mu se ni jalovim ni nitavnim. Svako zrnce toga
kamena, svaki mineralni blijesak te planine pune noi, za njega su zaseban svijet. Sama bitka
da se dospije do vrhunca dostatna je da ispuni ljudsko srce. Sizifa treba zamisliti sretnim.
Albert Camus
Mit o Sizifu (Le mythe de Sisyphe) objavljen je 1943, neposredno nakon Stranca
(1942), pa je i shvaen kao svojevrsni filozofski komentar te pripovijetke koja je, uz Sartreov
roman Munina, postala reprezentativnim djelom knjievnog egzistencijalizma. Za razliku od
Sartrea, meutim, koji iste godine objavljuje Bitak i nitavilo, nastojei sloenim filozofskim
analizama utemeljiti i razviti vlastitu filozofiju, Camus u Mitu o Sizifu uz neprijepornu
vrijednost filozofskih uvida i analiza zadrava odreenu lakou knjievnoumjetnikog stila i
razvija tako neko izvorno jedinstvo filozofije i knjievnosti. Upravo zbog takvih osobina, kao
i sredinje zaokupljenosti temom apsurdnog stvaranja - to se zapravo odnosi na odreenu
poetiku orijentaciju - Mit o Sizifu moe se shvatiti i kao svojevrsni manifest knjievnog
egzistencijalizma.
Mit o Sizifu, naime, rasprava je o apsurdu, koji je postao - zahvaljujui prije svega
upravo Camusovim tekstovima - jednim od temeljnih pojmova egzistencijalistike filozofije,
knjievnosti i, osobito, knjievne kritike. Kao uglavnom svi kljuni filozofski pojmovi,
pojam apsurda nije do kraja jasno odreen i objanjen, nego je vie temeljni pojam kojim se
svi ostali pojmovi odreuju i objanjavaju. Camus ga shvaa prije svega kao nerjeivi nesklad
izmeu ovjeka i svijeta, tovie, kao sukob koji nastupa sa spoznajom o nemoi da se
usklade zahtjevi svijesti i razuma s izvornom nerazumnou i besmislenou zbilje. Kako
ovjek kao svjesno bie tei za spoznajom i, u konzekvencijama, za konanom istinom, a
takva se istina ne moe postii miljenjem nego jedino iluzijom nade i utjehe, vlastita je
smrtnost jedina injenica s kojom se moramo suoiti, i prema kojoj se moramo odrediti. Za
stanje bez iluzija tako samoubojstvo postaje jedino bitno pitanje: ovjek moe jedino odluiti
eli li prihvatiti ivot onakav kakav jest, ili eli naprosto odustati. Camusov je odgovor na
takvo pitanje pozitivan: ivot valja prihvatiti, a kako je on apsurdan upravo kao Sizifov
posao, toga junaka antikih mitova valja razumjeti u tome to ga ini uzvienim, pa ak i na
svoj nain sretnim u podnoenju sudbine koju je spoznao i koju izdrava, svjestan da je
nepravedna, ali i da je upravo ona njegova vlastita i da on sam sebe jedino u njoj moe
potvrditi.
Iskustvo apsurda zanima pri tome Camusa vie no filozofijsko utemeljenje nesklada
svijesti i bitka, pa premda analizira u prvom dijelu eseja, Apsurdno prosuivanje, neke
temeljne filozofske orijentacije naeg stoljea, zadrava se u biti jedino na tome da uz visoko
uvaavanje odbaci s jedne strane Kierkegaarda, koji prema njegovom miljenju duboko
shvaa apsurd, ali ga odmah i naputa zbog religiozne nade, a s druge strane Husserla, koji u
strogoj znanstvenosti fenomenoloke analize zapravo zaobilazi egzistencijalnu problematiku i
zadovoljava se nekom vrstom opisa temeljnog iskustva svijeta. Apsurd ljudske situacije -
proizlazi tako iz Camusovih analiza - valja prije svega osjetiti: on se prihvaa, objanjava i
razumijeva vie na temelju raspoloenja i htijenja no na temelju samog miljenja.
Za suvremenu znanost o knjievnosti Mit o Sizifu tako ponovno postaje djelom bez
kojeg se ne moe razumjeti razvoj knjievnosti u naem stoljeu, a ujedno i djelom koje
upuuje na pitanja i dileme u okviru kojih se kree i problematika razumijevanja onoga to se
danas zbiva u knjievnosti i oko knjievnosti.
Za itatelja koji se eli bolje upoznati s tom problematikom navodimo nekoliko djela
u kojima se mogu nai upute za daljnji studij.
Milivoj Solar