Prethodno priopenje

UDK 130.2:94(4) * 316.7:394.3

IGRA KAO CJELOIVOTNA AKTIVNOST

Ivana Zagorac
Filozofski fakultet u Zagrebu
Primljeno 16. svibnja 2006.

Igra kao sveprisutna aktivnost ispod povrine skriva izrazitu kompleks-

nost i nedohvatnost. Definicije se uglavnom iscrpljuju u tumaenjima
svrhovitosti i uporabljivosti igre i subjekta igre za ostvarenje odreenih
ciljeva. Nesumnjiva vanost igre svoje mjesto pronalazi u mnogim raz-
miljanjima o ovjeku, no iz pokuaja definiranja izlazi kao zatvoreni
sustav koji svoju vanost gubi odrastanjem. Ovim radom nastojat emo
dotaknuti pitanja najvanijih odrednica igre s posebnim osvrtom na ten-
denciju ograniavanja igre na aktivnost primjerenu djetinjstvu. U poku-
aju prikaza konstitutivnih elemenata igre potrait emo oslonac za tvrd-
nju o igri kao fenomenu koji nas prati tijekom cijeloga ivota.
Kljune rijei: teorije igre, svrha, odrastanje, elementi igre, sloboda, pre-
tend game

Veina zanimanja za igru proistekla je iz njezina doivljavanja kao

projekcije nekih drugih pojava. Nejednoznanost i multifunkcionalnost
igre omoguila je pripadnicima raznih teorijskih smjerova da se usmjere
na pojedine segmente i funkcije igre i na osnovi toga donose zakljuke o
cjelokupnosti fenomena. Aktivnost igre svoje vano mjesto pronalazi u
prvome redu u razvojnoj psihologiji i pedagogiji. Suvremena pedagogija
aktivnost igre smatra neizostavnom u odgojnom procesu i ostvarenju e-
ljenih obrazovnih ciljeva te daje upute kako igru oblikovati i usmjeriti s
ciljem poboljanja i poveanja uspjenosti. Razvojna psihologija igri daje
vano mjesto u razvoju linosti. Igra u sferi stvaralakog, ali i nad-zbilj-
skog, neizostavan je sadraj u umjetnosti. Taj neobini fenomen pobuuje
interes i u sociologiji, svoje mjesto pronalazi u antropologiji, etnologiji,
psihoanalizi, ali i ekonomiji i mnogim granama gospodarstva.
Igru nisu zanemarili ni filozofi, naglaavajui najee njezinu funk-
ciju u ostvarenju odreenih odgojnih nakana ili povezujui pojam igre s
umjetnou i estetikom svijesti. Uoavajui kompleksnost pokuaja de-
finiranja igre, filozofska se literatura razlikuje u polaznim tokama, raz-

69
I. Zagorac: Igra kao cjeloivotna aktivnost METODIKI OGLEDI, 13 (2006) 1, 6980

radi i kontekstu tumaenja. U suvremenoj filozofiji posebno se istie

djelo Eugena Finka (2000.) koji se uputio u preinaku metafizikih pola-
zita kako bi otvorio mogunost primjerenog tematiziranja igre. S druge
strane, Wittgenstein (1998.), polazei od pretpostavke o jeziku kao hete-
rogenoj kolekciji jezinih igara, nastoji pronai zajedniku poveznicu.
Zakljuuje da nema zajednikog svojstva svim predmetima na koje se po-
jam primjenjuje te da granice ne postoje jednostavno zato to nisu po-
vuene. Najblie to moemo znati jest da postoji mrea slinosti, od-
nosno obiteljska slinost. Polemizirajui s Wittgensteinom, B. Suits
(1978.) navodi svoju definiciju da je igranje dobrovoljni pokuaj nadvla-
davanja nepotrebnih zapreka.
Usprkos nemalom interesu za navedenu temu, mora se primijetiti da
je teko danas govoriti o neemu poput filozofije igre, dok su se druge
znanosti svaka sa svojeg aspekta intenzivno njome bavile uguravajui je
pritom u vlastite sustave. Ovim radom nastojat emo dotaknuti pitanja
definicije igre te njezinih vanih odrednica s pozicije igre kao cjeloivotne
aktivnosti.

Teorije igre
Zamah industrije i znanosti prua nam iroki spektar teorija o igri.
Moemo ih podijeliti na klasine i moderne teorije (Mellou, 1994.). Kla-
sine teorije nastoje objasniti postojanje i svrhu igre, dok se moderne
usmjeravaju na ulogu igre u razvoju djeteta. Tako nalazimo da je igra ob-
lik pranjenja energije (Spencer, Schiller), uspostavljanja energije (La-
zarus), da je produkt evolucijskoga biolokog procesa sa svrhom prila-
goavanja i vjebanja (Groos), spontana postepena reprodukcija dosa-
danjeg evolucijskog razvoja (Hall), istilite ivotinjskih nagona (Carr),
realizacija imitativnog instinkta kao i neka druga, iz ovih izvedena, tu-
maenja. Moderne teorije igru promatraju u odnosu prema istraivanju
novoga (Berlyne, Ellis, Hutt) ili igri daju vano mjesto u emocionalnom
(Freud, Erikson) i kognitivnom (Piaget, Vygotsky) razvoju linosti. Od
sociokulturnih teorija najvanije su interakcijska teorija (Bateson) i teo-
rija M. Mead koja igri daje vano mjesto u procesu socijalizacije. Ne
ulazei poblie u njihovo predstavljanje, ve se na prvi pogled moe pri-
mijetiti zajednika polazna pretpostavka da igra mora sluiti neemu te se
razne teorije svaka sa svojeg aspekta zanimaju za ono zato i emu igra.
Takoer, zajednika karakteristika jest i shvaanje da je igra rezervirana
u prvome redu za mlae, nedozrele jedinke, gdje razmatranja onoga zato
i emu dolaze do raznovrsnih zakljuaka. No i to se obiljeje moe pod-

70
I. Zagorac: Igra kao cjeloivotna aktivnost METODIKI OGLEDI, 13 (2006) 1, 6980

vesti pod tvrdnju da igra slui neemu, u ovome sluaju napredovanju

jedinke od one koja ne zna do one koja zna, razumije i snalazi se u svijetu.
Putovi i vrijeme napredovanja do znajueg razliiti su, ovisno o shvaanju
procesa sazrijevanja.
Ono to se ne smije zaobii, a od ega implicitno ili eksplicitno po-
laze navedene, pogotovo starije teorije, jest injenica da se ne igraju samo
ljudska bia. Sloenost igre povezana je s razvijenou vrste i javlja se kod
nespecijaliziranih vrsta, odnosno onih koje ne nasljeuju gotove obrasce
ponaanja. Vii stupanj na ljestvici evolucije povezuje se i s duim raz-
dobljem sazrijevanja, odnosno djetinjstva te sloenijim igrama. Poveza-
nost produenog djetinjstva i sloenosti igara tumai se veom mogu-
nou isprobavanja prilagoavanja promjenjivim uvjetima preivljavanja,
tako da se igra sagledava iz perspektive procesa odrastanja. Pratei evolu-
cijsku nit na kraju koje se nalazi ovjek, moe se pretpostaviti da se i sama
igra kod ljudi i ivotinja razlikuje, barem po sloenosti, no da dijeli i
mnogo dodirnih toaka. Ve i ivotinje (npr. psi) igri prilaze kao vanoj i
slojevitoj aktivnosti koja ukljuuje pozivanje na igru, odreivanje sadra-
ja, ustanovljavanje odreenih pravila, zajednitvo, procjenjivanje snaga,
glumljenje emocija. injenice da potreba za igrom nije svojstvena samo
ovjeku te da se igraju ve i sasvim mala djeca, ine opravdanim sma-
tranje da postoji svojevrsni instinkt za igru. Bioloki nagon za razvojem i
istraivanjem svojih mogunosti dovodi do ocrtavanja igre kao nunosti.
No, postoje i pogledi na funkcionalnost igre koji znatno odudaraju od
najee spominjane funkcije prilagodbe koja nam je prirodno namet-
nuta. Huizinga zanimljivo primjeuje da se priroda sigurno mogla i druk-
ije snai za realizaciju onoga zato i emu kod igre. Mogla nam je pruiti
druge mehanizme za uenje o sebi i onome/onima oko nas, postaviti jed-
nako smislene reflekse i reakcije kojima bismo ostvarivali sve vane stvari
koje ostvarujemo i kroz igru. Priroda nam je sve to i pruila te dodala jo
jednu komponentu: zabavu, odnosno uivanje1.
Prouavanja ivotinjskog ponaanja dala su mnogo materijala za is-
traivanje i iscrtavanje granica instinktivnog i nauenog2. Analize ivotinj-
skog ponaanja izazivale su suprotstavljena miljenja o opravdanosti pro-
vedaba istraivanja u eksperimentalnim, odnosno prirodnim uvjetima,
dvojei o znanstvenosti jednog, odnosno drugog pristupa. Zanimljivo je

1 Usporedi Huizinga Homo ludens. Za Huizingu igra je slobodna, dobrovoljna aktiv-

nost, u odreenom obliku i sebina, nesvrhovita, gdje je moda i najvaniji aspekt fun.
2 Posebno istraivanja ponaanja ivotinja koja su proveli Konrad Lorenz, Niko Tin-
bergen i Karl von Frisch kojima je 1973. godine dodijeljena i Nobelova nagrada za medicinu.

71
I. Zagorac: Igra kao cjeloivotna aktivnost METODIKI OGLEDI, 13 (2006) 1, 6980

primijetiti da su usporedbe dobivenih podataka o ponaanju ivotinja s

ponaanjem ljudi izazvale manje polemike. Tako neki autori (Allen, Be-
koff, 2005.) otvoreno pozivaju filozofe da sudjeluju u promiljanjima eto-
lokog pristupa u tumaenju ponaanja, otvarajui ujedno i mogunost da
upravo etoloka koncepcija potakne revoluciju u razumijevanju razlike iz-
meu ljudi i ivotinja smjetajui slinosti i razlike na evolucijske temelje,
kao put do razumijevanja izvorita ljudskog ponaanja.
Znatno naprednijima smatramo teorije koje pristupaju igri kao fe-
nomenu koji treba obuhvatiti mnogo ire i svestranije od jednostavnoga
biolokog tumaenja. Svu kompleksnost definiranja dobro je istaknula S.
Millar (1972.) navodei da je termin igra dugo bio lingvistiki ko za
otpatke za ponaanja koja izgledaju dobrovoljna, ali se ne vidi da imaju
jasnu bioloku ili socijalnu upotrebu. Veina teorija zadovoljava se pro-
nalaenjem u svom sustavu adekvatnog opisnog odreenja igre, polazei
od razlikovanja igre od drugih aktivnosti i u prvome redu navodei to
igra nije.

Igra i odrastanje
Nesumnjiva vanost igre u djetinjstvu i procesu odrastanja dobila je
na vanosti s promjenom pogleda na razvoj ovjeka. Iako su se djeca odu-
vijek igrala, ta je aktivnost u naelu bila nezanimljiva sve do 16. stoljea.
Neki autori, poput francuskog povjesniara Philippea Ariesa, smatraju da
je i samo djetinjstvo vrijeme koje je kao zasebno priznato tek pojavom hu-
manizma. Uzroke tomu pronalazi u povijesnim injenicama da je mnogo
djece umiralo, da su djeca i odrasli ivjeli blisko i dijelili slina iskustva te
da su mnogu djecu odrasli slali od kue na kolovanje ili kao poslugu. Po-
tvrdu o nepostojanju djetinjstva prije humanizma nalazi u umjetnikim
djelima i nainu na koji su djeca prikazivana. No, mora se primijetiti da
djetinjstvo kao specifino podruje ljudskog razvoja moda u srednjem
vijeku i nije privlailo pozornost slikara ili knjievnika, no jest zakonoda-
vaca koji su ipak povlaili dobne granice. Takve granice, a time i razinu
odgovornosti, odreivala su i crkvena pravila.
Usprkos tomu, uvrijeeno je shvaanje da je djetinjstvo, u smislu u
kojem ga mi danas doivljavamo, otkriveno tek pojavom humanizma.
Time i igra, usko shvaena kao aktivnost koja pripada djetinjstvu, poinje
pronalaziti svoje mjesto. Djeca u igri i s igrakama postaju zanimljivom
inspiracijom u umjetnosti, posebice slikarstvu. Specifinosti djetinjstva
poinju se sagledavati kao posebno iskustvo, pojavljujui se kao nova
struja uz dotadanje vrednovanje koje je djeja ponaanja gledalo kao

72
I. Zagorac: Igra kao cjeloivotna aktivnost METODIKI OGLEDI, 13 (2006) 1, 6980

neto to je potrebno ispraviti ili nadvladati. Na samome kraju 17. stolje-

a Locke daje poseban zamah razmiljanjima o djetinjstvu i igri, a u
drugoj polovini 18. stoljea u Francuskoj i Njemakoj nastaje i posebno
polje djeje knjievnosti te cvate i proizvodnja igraaka. ini se da je
prvo poduzetnitvo, a tek zatim i pedagogija, prepoznalo onaj specifini
uitak koji donosi igra i odluila ga pretvoriti u svoju korist. Ellen Key,
nadahnuta Rousseauovim Emilom, ocrtala je 20. stoljee kao stoljee
djeteta, a Maria Montessori istraivala mogunosti oblikovanja svake
igre u svrhovitu i smislenu. Pojavom neoblikovanih materijala Marije
Montessori, teorija o moralnom i kognitivnom razvoju J. Piageta te ra-
dova J. Deweya otvara se iroko podruje uenja kroz igru koje rezultira
mnotvom razliitih alternativnih pristupa. Zamah industrije povezane s
djecom i igrama u novije je vrijeme u upotrebu uveo i neologizam edu-
tainment3.
Posljedice otkrivanja djetinjstva tako su krenule u dva osnovna
smjera shvaanja igre. Dok se jedan pod Rousseauovim naslijeem po-
vodi principom negativnog obrazovanja i posebno potkraj 19. i u prvoj
polovici 20. stoljea rezultira zanimljivim, iako esto utopistikim teori-
jama, drugi je smjer usmjeren na odreivanje korisnosti djeje igre i pre-
poruke njezina modeliranja. Obje orijentacije prepoznaju snagu i poten-
cijal, dok u svojim temeljima nose razliita shvaanja slobode igre. Ne
ulazei poblie u irok prostor mogueg polemiziranja s pozicije uloge
igre u ljudskom ivotu, obje se navedene orijentacije sadrajno i ciljano
iscrpljuju u sferi djetinjstva.
Promatrajui razvoj ovjeka esto se susreemo s podjelom aktiv-
nosti na one koje su prikladne samo za djecu, odnosno sve koji su jo u
razvoju, i aktivnosti za odrasle. Takav je primjer i podjela na igru i rad.
Nesumnjivo je da je igra dobra priprema za rad te da je igra odgovarajua
aktivnost za dijete, a rad za odrasle. No, ne treba zanemariti injenicu da i
djeca participiraju u radu, a da odrasli sudjeluju u igrama. Odvajanje rada
i odmora te kategoriziranje rada kao korisnog, a odmaranja kao pripreme
za sljedee razdoblje rada, dovodi do zakljuka da se radom realiziraju
vane stvari za kvalitetu ivota, a odmorom (i igrom kao aktivnou za po-
punjavanje slobodnog vremena) jednostavno gubi vrijeme. Tako i osnov-
na namjena kola postaje uenje za budui radni ivot gdje igra ima
smisla ako je usmjerena nekom svrhovitom cilju, po mogunosti upozna-
vanju odnosa i funkcioniranja u buduem radnom ivotu. Tako nas i

3 Smatra se da je neologizam edutainment skovao Bob Heyman radei dokumentarne

filmove za National Geographic.

73
I. Zagorac: Igra kao cjeloivotna aktivnost METODIKI OGLEDI, 13 (2006) 1, 6980

pedagogija i psihologija savjetuju da ne zanemarimo aktivnost igranja

kod djeteta jer joj je uloga vana za pravilan rast i razvoj. Ne moemo se
oteti dojmu da tako vana aktivnost ipak nema ansu konkurirati nekim
jo vanijim aktivnostima, poput primjerice uenja. U najboljem sluaju,
dijete se treba igrati kako bi se pravilno razvijalo i uilo o svijetu koji ga
okruuje, a jo je bolje ako se uenje i zamaskira u igru. ini se da se u
kolskom sustavu trend uenja kroz igru zapravo svodi na shvaanje da
djeca kroz igru otvaraju vrata u svoj svijet pruajui spretnom i osvijete-
nom pedagogu ulaznicu za ubacivanje vrijednosti koje e djetetu omo-
guiti da postane kvalitetan lan drutva.
Institucija kole jasno je podijelila razdoblja igre i rada. Tijekom
kolskog odmora i djelomino u sportskim aktivnostima, potuje se djete-
tova potreba za igrom. kolske sportske aktivnosti ipak su daleko od re-
kreacije i slobode igre jer podlijeu vanjskom vrednovanju koje potie
uspjeh. Tako i u sportu treba raditi. Ghiselin (1974.) zastupa miljenje da
je primarna funkcija igre zatita lanova socijalne skupine od natjecatelj-
skih i suprotstavljujuih interakcija. Navodi da djeca, ako se igraju rata,
ne uvjebavaju buduu agresiju prema lanovima drutva, ve naprotiv,
produbljuju osjeaj za miran suivot. Nain koji odgaja djecu budue na-
silnike, prema Ghiselinu je stavljanje u openito natjecateljske situacije,
poput juniorskih sportskih liga.
esto ujemo da se djeca vie i ne znaju igrati. Moda je jedan od
razloga i to to ih odgajamo s porukom da je slobodna igra aktivnost
stisnuta izmeu dvaju razdoblja rada. Jer jedanput kad zbilja budu ra-
dili, dokolicu trebaju izbjegavati. Takva konceptualizacija dovela je do
potpunog izbacivanja igre kao predmeta istraivanja u ivotu odraslih,
ak i minoriziranja ire vanosti igre u djetinjstvu. Dokolica postaje si-
nonim za besposlicu, vrijeme za slobodno djelovanje postaje vrijeme za
nerad (Poli, R., 2003.). A i u tom kratkom razdoblju koje djeca isko-
riste za igru, ona je shvaena kao uvjebavanje za aktivnosti koje e
dijete preuzeti kad vie ne bude dijete. Tako smo iz djeje igre skloni
iitavati mogue devijacije buduega odraslog, davati prognoze o in-
teresima i u skladu s tim buduoj profesiji, djejoj igri pridavati vlastitu
simboliku i zabrinuto djelovati na promjenu igre i materijala igre kad
nam se ini da e imati nama neprihvatljivih razvojnih posljedica. Igra
kod djece nesumnjivo izaziva znatnu pozornost odraslih i zaokruuje
njezinu vanost u razvoju, stavljajui odrasle u funkciju promatraa i
podcrtavajui jo jedanput da se odrasli i odgovorni ljudi jednostavno ne
igraju. Suavanje shvaanja igre na njezinu uporabljivost kao orua utje-

74
I. Zagorac: Igra kao cjeloivotna aktivnost METODIKI OGLEDI, 13 (2006) 1, 6980

calo je na jo drastinije udaljavanje igre kod odraslih od svih vanijih is-

traivanja ovjekova razvoja4.

Elementi igre i igra kod odraslih

Huizinga u svom znamenitom djelu Homo ludens navodi da je:
igra dobrovoljna radnja ili djelatnost, koja se odvija unutar nekih utvre-
nih vremenskih ili prostornih granica, prema dobrovoljno prihvaenim ali i
beziznimno obaveznim pravilima, kojoj je cilj u njoj samoj, a prati je osjeaj
napetosti i radosti te svijest da je ona neto drugo nego obini ivot
(Huizinga, 1970., str. 44).
Slino je stajalite i Cailloisa (1964.) koji navodi da je igra slobodna,
neobvezatna aktivnost koja je odvojena u prostoru i vremenu, nedeter-
minirana i neproduktivna, voena pravilima i uvjerenjima (make-believe
suspension of disbelieve). Na toj liniji razumijevanja nalazi se i Bateson
(1972.) upotrebljavajui naziv okvir igre (play frame).
Sloboda i nedeterminiranost u samim su osnovama svake igre. Prik-
lanjamo se miljenju da je igra vie od aktivnosti djece i onih koji nemaju
to drugo vanije raditi (ili nemaju potrebu raditi) te njezina vanost
nadilazi njezinu uporabljivost za ostvarenje velikog plana odrastanja, so-
cijalizacije ili evolucije. Fenomen igre ne pronalazi svoje potpuno tu-
maenje u prostoru potrebe niti se njezina vrijednost mjeri njezinom isk-
oristivou za druge ciljeve. Ona se zbiva u nekom prostoru i vremenu, is-
todobno prisutna u realnosti i odvojena od nje. Sloboda igre implicira i
njezinu stvaralaku energiju, ili, u pedagogiji i psihologiji popularnu
kreativnost. Sloboda takoer upuuje i na tekoe prilikom pokuaja
vanjske intervencije. Prepoznavanje potrebe za igrom (priznate barem za
vrijeme djetinjstva) uzrokuje pojavu sve veeg broja igraonica, kreativnih
radionica, apela za ureivanjem igralita u stambenim naseljima, kao i za
gradnjom stadiona, otvaranjem rekreativnih centara, pa i kockarnica.
Kod odraslih se fenomen igre bitno okrnjuje i predstavlja se kao zabava.
ifra zabava ne pokriva u potpunosti izraz igra, iako je njezin vaan dio.
To otprilike u prosjenoj urbanoj sredini znai da se, kad rijeimo vane
obveze, moemo ii zabavljati u tomu namijenjena mjesta. Kad si osigu-
ramo vrijeme i pronaemo odgovarajue mjesto, slobodno se moemo
igrati.

4 Zanimljivo je u tom kontekstu razmotriti i stajalita koja analiziraju meusobnu

kontaminaciju djeje kulture i kulture odraslih, moda najvie primjetnu u pretvaranju
predmeta svakodnevice u igrake. Tzv. kult djetinjstva ili sindrom Petra Pana naveo je Catta-
lucioa (2004.) na analizu i zakljuak da su oni poast naeg stoljea.

75
I. Zagorac: Igra kao cjeloivotna aktivnost METODIKI OGLEDI, 13 (2006) 1, 6980

Ono to je primjetna razlika u svijetu zabave odraslih i svijetu djeje

igre jest ovisnost o vanjskim odrednicama pravila igre. Nekako je u naravi
same aktivnosti igre da se zaogrne u svoj zaseban svijet obavijen tajan-
stvenou. Djeca pokazuju i odreenu tendenciju da se igraju podalje od
odraslih, da stvore svoj teritorij (kako stvaran tako i imaginaran) i svoja
pravila. U svemu ostalome djeca ive prema zakonitostima i odlukama
odraslih. Vana sastavnica igre jest dogovaranje naina, sadraja i pravila
igre, a ta usklaivanja esto budu glasna i puna konflikata navodei zabri-
nutog odraslog na intervenciju. ini se da ve i prisutnost odgajateljice na
igralitu djejeg vrtia oduzima djeci onu spontanost i ograniava ih da ne
tre ba tako brzo ili se ne penju ba toliko visoko. Djeca su spontana, a
odrasli su odgovorni. Spontanost igre stavlja se u okvire koji se tijekom
odrastanja sve vie suavaju, tako da se ini da se kao odrasli igramo, od-
nosno zabavljamo, samo na za to predvienim prostorima, organizirano i
smisleno.
Osjeaji radosti i zadovoljstva vana su obiljeja igre. Mnoge teorije
osjeaj zadovoljstva u igri tumae posljedicom svojevrsnog odtereenja, a
neki autori navode i kompleksnija objanjenja poput Csikszentmihalya
(igru prati specifian zanos-flow) ili Huizinge koji navodi pojam fun. Dje-
ca se igraju radi igre same, dok se odrasli zabavljaju, relaksiraju, treniraju,
vjebaju ili pronau neki drugi opravdavajui naziv. U svakom sluaju,
igra je i odreeno zadovoljstvo, iako se ne javlja uvijek smijeh kao mani-
fest dobrog osjeaja. Caillois, na primjer, navodi etiri tipa igre, ovisno je
li osnovna odrednica agn, alea, mimicry ili ilinx. Svaka od njih otkriva tje-
lesnu dimenziju igre, testiranje granica prema drugima ili prema svijetu.
U aktivnostima poput penjanja na planine granice tijela iskuavaju se u
odnosu prema snagama svijeta dovodei do osjetilne panike, odnosno
uivanja u muci kojoj je tijelo izloeno. Uivanje i bol su ispremijeani
dok je tijelo podvrgnuto silama prirode, proirujui osjetilne doivljaje te
riskirajui ozljedu ili smrt.
Mogunost ponavljanja igre uvijek postoji, no ona svaki put ponovno
kree od slobodne volje i dogovaranja pravila. Manje je vano tko i kako
sudjeluje u igri, prihvaanjem pravila ulazi u sferu igre. U igru uvijek ula-
zimo slobodno i zainteresirano. Igra u koju nas je netko natjerao ili ija
pravila ne prihvaamo, nije za nas igra5. Huizinga elemente igre pronalazi
u svim segmentima ljudskog ivota uoavajui ipak da se igraki sadraj u

5 Primjer je i dogaaj kad je perzijski ah tijekom posjeta Engleskoj ljubazno odbio

poziv za odlazak na utrku konja izjavljujui da on ve zna da je jedan konj bri od ostalih
(prema Huizinga Homo ludens).

76
I. Zagorac: Igra kao cjeloivotna aktivnost METODIKI OGLEDI, 13 (2006) 1, 6980

novije vrijeme gubi iz mnogih djelatnosti kojima priznajemo naziv igre.

To je najee sluaj s aktivnostima koje se nazivaju igrom, a u kojima
sudjeluju i odrasli. Zaista, moemo li dananji sport nazvati igrom?
Mnoge djelatnosti koje nazivamo igrom izgubile su neke svoje kon-
stitutivne elemente. S druge strane u mnogim aktivnostima prepozna-
jemo elemente igre, iako bismo ih teko nazvali tim imenom. Dio nepo-
dudaranja pojmova lei u ve dotaknutom miljenju da se igraju samo
djeca, dok odrasli imaju tendenciju da sve rade s vanim i smislenim
razlogom. Kao jedan od esto spominjanih elemenata igre kod djece jest i
simbolika koju djeca upotrebljavaju kako bi realizirala zamiljene stvari i
aktivnosti (pretend game). Ljestvica razvoja upuuje na to da takva igra
prethodi igri koja ukljuuje pravila, a koja opet, u krajnjoj konzekvenci,
slui razumijevanju budueg svijeta rada. Kako su odrasli ve sve to pro-
li, ve barataju simbolikom, a i razumiju pravila po kojima funkcionira
svijet rada (budui da su za njega sustavno pripremani) ini se kako nema
osnove za prouavanje imaginarne igre kod odraslih, odnosno da takva
igra i nije prisutna. Tomu u suprotnosti stoje zapaanja pojedinih autora
koji zastupaju stajalite da je pretend game, kao da igra, prisutna tije-
kom cijelog ivota te da vremenom samo mijenja nain prikaza simbola.
Takav tip igre mora zadovoljiti nekoliko uvjeta. Prvo, mora postojati
netko tko u igri sudjeluje i svijet koji eli stvoriti. Kako bi se to postiglo,
sudionik mora moi tu eljenu realnost sam sebi mentalno predstaviti,
imati predodbu o njoj i projicirati je u stvarnost koja ga okruuje. Za to
nije dovoljna samo predodba. O jednoj, danoj situaciji, sudionik mora
misliti kao o drugoj i drukijoj. Ako elimo biti kapetan broda, nije dovolj-
no samo glumiti da su stvari na naem radnom stolu upravljaka ploa
nae nove jahte. Realnost koja nas okruuje u kao da igri postaje real-
nost naega broda, iako nam je jasno da to nije tako. Takvo prepletanje u
potpunosti je u naoj vlasti. Okvir igre razliito se postavlja u svakoj igri,
no jednako je osjetljiv na intervenciju iz stvarnog ivota jer je ono
neto drugo, kao da u igri vanjskom promatrau vie ili manje nepo-
znato i ako on ne nasluti pravila koja vladaju, svojom intervencijom rui
okvir igre. Nedohvatnost igre proizlazi iz prepletanja ozbiljnog i neozbilj-
nog, stvarnog i zamiljenog, gdje sudionik proivljava i uivljava se u igru
kao da je realnost, istodobno znajui da je to samo privremeno preobliko-
van svijet i sastavljen novi. Koliko god to odudaralo od slike odgovornog i
ozbiljnog odraslog, primjera za takvu aktivnost odraslih ima mnogo, otpri-
like koliko i kulturnih raznolikosti. No, kao i kod igre u djejoj dobi, in-
teres je usmjeren na tumaenje simbolike te ustanovljavanje svrhe. Ne-
gdje se tumai tenjom za utjecajem na prirodu (zabaena plemena do

77
I. Zagorac: Igra kao cjeloivotna aktivnost METODIKI OGLEDI, 13 (2006) 1, 6980

kojih civilizacija kakvu mi poznajemo jo nije doprla), negdje ouvanjem

tradicije, a negdje manifestacijom odstupanja od opeprihvaenog, bilo
kao oblik buntovnitva, bilo kao, najee, odmak od normalnog na
koji se ne gleda blagonaklono (npr. transvestizam). U svakom sluaju, ko-
ritenje imaginacije u igri vezuje se uz stvaranje smisla od onoga to nam
prua iskustvo, kako iskustvo svijeta oko nas, tako i iskustvo otkrivanja
nas samih.
Prije je reeno da je igra slobodna aktivnost u koju ulazimo svojevolj-
no, stvaramo vlastita pravila i da se zbiva u ozbiljnoj sferi, no razvija se u
podruju nezbiljskoga. Takoer, vana je komponenta i osjeaj zadovolj-
stva, no ne nuno i smijeha. ini se da taj osjeaj zadovoljstva proizlazi
upravo iz slobode koja je osnovna karakteristika igre, a sama igra moe
kretati i iz ne-zabavnih pobuda. Osiromaivanje potrebe za igrom koju osje-
amo i kojoj teko odolijevamo na institucionalizaciju i instrumentaliza-
ciju ne utjee na injenicu da za igrom, i kao odrasli, poseemo. Jedno od
prouavanih podruja u kojima se odrasli pretvaraju i tako za sebe stva-
raju svoju pretend game s ciljem suoavanja s nekim iskustvom jest situa-
cija kad, nakon gubitka drage osobe, zamiljamo da s njom razgovaramo,
prisjeamo se zajednikih trenutaka i prepriavamo novije dogaaje. Tak-
va situacija umnogome odgovara ve navedenim osnovnim elementima
igre, a sigurno nas usmjerava i prema daljnjem osobnom razvoju.
Proirujui shvaanje igre kao gotovo zatvorene aktivnosti na sve
djelatnosti poput igre, doputamo da sloboda, neovisnost, ne-zbiljnost i
ne-ozbiljnost pronau mjesto i u svakodnevnim aktivnostima. Tako se
igramo i na podruju misli i na podruju djelovanja. Promatranje stvar-
nosti ne kao dane, ve kao mogue, promatrajui izvan i iznad okvira
propisanog, vodei se znatieljom i istraujui ono to trebamo i ono to
ne trebamo, postaje osnovni mehanizam naega razvoja. Moemo to na-
zvati potrebom, eljom, svjesnom namjerom, osobnim ciljem ili stjecajem
okolnosti, ostaje neupitno da se, iz nekog razloga, pritom ipak dobro
osjeamo. Uza sve vane vjetine i znanja koja razvijamo igrajui se u
djetinjstvu, ini se da bismo se ipak mogli prikloniti Sutton-Smithovoj
tvrdnji da jedino za to igra istinski priprema jest jo vie igre.

78
I. Zagorac: Igra kao cjeloivotna aktivnost METODIKI OGLEDI, 13 (2006) 1, 6980

Literatura:
Allen, Collin i Bekoff, Marc (2005.), Animal Play and the Evolution of Morality:
An ethological Approach, Topoi vol. 24, str. 125135.
Aries, Philippe (1962.), Centuries of Childhood, New York: Vintage books.
Arkin, Efim Aaronovi (1951.), Igra i rad u ivotu djeteta, Zagreb: Pedagoko
knjievni zbor.
Bateson, Gregory (1972.), Steps to an ecology of mind, New York: Ballantine.
Caillois, Roger (1961.), Man, Play and Games, New York: Free Press.
Chick, Garry (1998.), What is play for? Sexual Selection and the Evolution of Play,
Annual Meeting of The Association for the Study of Play, St. Petersburg, FL.
Csikszentmihalyi, Mihaly (1990.), Flow: The Psychology of Optimal Experience,
New York: Harper Row.
Drake, Scott (1998.), Sublime play, Annual Meeting of The Association for the
Study of Play, St. Petersburg, FL.
Duran, Mirjana (1995.), Dijete i igra, Jastrebarsko: Naklada Slap.
Edwards, Carolyn P. (2000.), Childrens play in cross-cultural perspective: A new
look at the Six Cultures study, Cross-Cultural Research, 34 (4), str. 318338.
Ehrmann, Jacques; Lewis, Cathy i Lewis, Phil (1968.), Homo Ludens Revisited,
Yale French Studies, br. 41, Game, Play, Literature, str. 3157.
Farn, Roberto (2005.), Pedagogy of Play, Topoi, vol. 24, str. 169181.
Fink, Eugen (2000.), Igra kao simbol svijeta, Zagreb: Demetra.
Ghiselin, Michael T. (1974.), The Economy of Nature and the Evolution of Sex,
Berkley: The Univesity of California Press.
Glynn, Mary Ann i Webster, Jane (1992.), The Adult Playfulness Scale an Ini-
tial Assessment, Psychological Reports, 71 (1), str. 83103.
Gnc, Artin i Perone, Anthony (2005.), Pretend Play as a Life-span Activity,
Topoi 24, str. 137147.
Huizinga, Johan (1970.), Homo ludens, O podrijetlu kulture u igri, Zagreb: Matica
hrvatska.
Josephs, Ingrid E. (1998.), Constructing Oneself in the City of the Silent, Dia-
logue, Symbols, and the Role of as if in Self Development, Human De-
velopment, 41, str. 180195.
Kerka, Sandra (1999.), Creativity in Adulthood, ERIC Digest No. 204.
Lillard, Angeline (2001.), Pretend Play as Twin Earth: A Social-Cognitive Analy-
sis, Developmental Review, vol. 21, str. 495531.
Mellou, Eleni (1994.), Play theories: A contemporary review, Early Child Deve-
lopment and Care, 102, str. 91101.
Millar, Susanna (1972.), The Psychology of Play, Harmondsworth, Middlesex: Pen-
guin Books.

79
I. Zagorac: Igra kao cjeloivotna aktivnost METODIKI OGLEDI, 13 (2006) 1, 6980

Orme, Nicholas (2001.), Childs Playit was fun in the Middle Ages too, Young-
Minds Magazine, 54.
Paglieri, Fabio (2005.), Introduction, Topoi vol. 24, str. 117123.
Piaget, Jean (1945.), Play, Dreams, and Imitation in Childhood, New York: Norton.
Poli, Milan (2001.), ovjek-odgoj-svijet, Zagreb: Radionica Poli.
Poli, Rajka (2003.), Odgoj i dokolica, Metodiki ogledi, Zagreb, god. 10, sv. 2,
str. 2537.
Suits, Bernard (1978.), The Grasshopper: Games, Life and Utopia, University of
Toronto Press.
Wittgenstein, Ludwig (1998.), Filozofijska istraivanja, Zagreb: Nakladni zavod
Globus.

GAME AS A LIFELONG ACTIVITY

Ivana Zagorac

Game as an omni-present activity hides an exceptional complexity and unat-

tainability below its surface. Its definitions are mostly exhausted in interpreting the
purpose and the use of both games and the subject of games for the fulfilment of cer-
tain goals. An unquestionable importance of games lies in countless reflections about
man, but attempts to define games make them become closed systems that lose their
importance by growing up. This paper attempts to touch on the questions of the im-
portant features of games with special emphasis on the tendency to limit games to ac-
tivities appropriate to childhood. In trying to disclose the constitutive elements of
games, a foothold is sought in the statement of games as phenomena that follow us
throughout the course of our lives.
Key words: game theory, purpose, growing up, game elements, freedom, pretend game

80