Kemal Mahmutefendi

ROMAN O NOVIU
za djecu i odrasle

"Pa ja i nisam ja, konano, ve sam ja samocono to su ljudi, to oni

hoe i ele. Zar nije taako?A ja, kad bih odluivao, iskreno vam kaem,
bio bih neto sasvim drugo, ili ako bih se odluio da budem novac,
novi, onda bih sluio samo... ali da vas ne gnjavim time ta bih ja elio,
jer je to meni nemogue, barem meni, noviu koji je stvoren da slui a ne
da odluuje ta hoe a ta nee".

Novievo mudrijanje

DIO PRVI

Tup-tup-tup udarilo me je neto pravo u tjeme. Nisam znao ta

se deava. Ali, klizio sam naprijed, sa istim, drugim noviima. Jedan po
jedan, u dugoj jednolinoj koloni. Bilo je ak i veselo, mada neizvjesno
kud to mi idemo.

Okrenuo sam se lijevo i desno, pogledao naprijed i nazad da vidim

od drugih, istih takvih novia, ta oni misle: kud idemo? a ono to sam
vidio nije ni najmanje odgovorilo na moje izgleda suvino pitanje.

Bilo kako bilo, ja i moja braa, svi ti skakutavi novii, stigli smo
konano do jednog stranog otvora padajui jedan iza drugog u jednu
bezdanu rupu, iz koje je odjekivao tako jak zvon da bi i Boije ui
zacijelo zagluile.

Vidim odjednom kako sjajim udnim i neobjanjivim sjajem koji

me je proimao u itavoj zapremini i obujmu. Sve oko mene ogledalo se
u tom mom sjaju, nasmijeeno i nekako veselo. Veselo to postoji, i ja
veseo to se to, tako radosno, ogleda u meni obinom, najobinijem
noviu. A da, vjerujte, nisam jo znao ni kako mi je ime.

Neije bijele i, ini mi se, mekane ruke prihvatie mene i moju

skakutavu brau slagale su nas u kupe, ini mi se, po stotinu, moda i
vie, a moda i manje. Ali smo, sada, stajali jedan na drugome i ekali
strpljivo ta e dalje da bude sa nama.

II

Presloili su nas, ve slijedeeg trena, u nekakve platnene kesice, a

te kesice, miriljave na nekakvu ugodnu prainu, stavili u jo vee kese,
pa ih zavezali i hitnuli tko zna gdje samo znam da je tupnulo. Oko mene
je bio mrkli mrak i tupi odjek onih mojih srodnika oko mene, a potom je
sve skupa krenulo, barem mislim da je krenulo, negdje, nekamo, Bog bi
znao kuda a i zato. Nisam znao ni tko sam, ni emu u sluiti, a o cilju
kuda me voze, o njemu ni sanjati niti nagaati nisam mogao. A ekalo me
je mnogo toga. Ali, polako: itav roman je pred nama; neemo ga, valjda,
ispriati u dvije-tri rijei!

Dugo i previe opirno bi bilo da priam kud sam sve zatim iao
tamo-amo, gore-dolje, i sve tako bespomono i preputen volji nekoga
drugog, posve nepoznatog. U stvari, nije mi bilo nimalo drugaije nego
mojim drugarima, istim noviima ija sam metalna, sjajna tijela osjeao
oko sebe i uz sebe.

ta da priam, naao sam se u jednom malom mjestu, u njegovoj

banci, u koju su navraali obini ljudi, seljaci, inovnici i domaini.
Okolo, kroz iste prozore, vidjela su se blago zatalasana polja, zelene
ume i rijeka i mnogo potoka koji su, vijugajui, tekli kroz rosne trave i
oko kao sir bijelog stijenja. Bez obzira to sam bio strpan u vreu, sa
drugim noviima, vrjednijim i manje vrijednima, ili u ladicu odakle me
je mogao dobiti svaki posjetitelj mjesne banke, sve vrijeme provedeno
ovdje, do mojih "uiju" dopirali su zvukovi mjestaceta, toliko mi ugodni
i prijatni: lajanje tenadi, kokodakanje ivine, hujanje vjetra, cika
zaigrane djece i, povremeno, sirena sa vatrogasnog tornja, kao i zvonjava
sa crkvenog zvonika.

Ali i to ne potraja dugo. Jer, zna se, novi je novi, i, prirodno, on

se ne zadrava dugo na jednom mjestu, pogotovo ako je u banci, zar ne?
Jednoga dana, jednostavno, naoh se u jednoj uljevitoj ruci, za koju prvo
pomislih da je muka, ali ne proe malo vremena pa uvidjeh da je ta ruka
pripadala jednoj krupnoj seljakinji obuenoj u arene i iroke haljine, koja
je ivjela u okolici i, kako u kasnije vidjeti, imala itav buljuk djece.

III

Djeca, i ja, novi, meu njima! Novi za koji se moe sve kupiti
eerno lizalo, sladoled, olovka, slikovnica i tko zna ta sve jo ne, toliko
drago djeci. Da li da kaem koliko sam bio sretan zato to sam se naao
meu svim tim rumenim stvorenjima koja me toliko ele i trebaju?
Uostalom, kao to su i svi oni bili prezadovoljni to sam se i ja, eto, naao
meu njima. Jest da nisam bio ba nekakve velike vrijednosti, ali to je
tu je, dobar sam i ja kad nema boljega; nas vie malih moemo biti
vrjedniji skupa nego jedna novanica.

Ali, avaj! Ja se hvalim onim to e me toliko rastuivati, a to je da

ja, ovakav kakav jesam i emu sluim, moram putovati i svakog asa
mijenjati vlasnika, pa taman se radilo o djeci koja su mi toliko draga i
mila i sa kojima bih, da nisam sluajno novac koji se kupuje, najradije
ostao zauvijek. Ali, to je, tu je mora se biti ono to jesi i za to si
namijenjen.

Koliko sam proboravio kod seljakinje i njezine zdrave djece?

Onoliko koliko sam morao ostati. A to je bilo do onog dana kad je

seljakinja, pokupivi sav novac iz svog ogromnog novanika, htjela da
kupi neto svojoj djeci, koja su znala da im njihova majka uvijek donese
ono to oni ele i u svojim najdubljim snovima.

IV

Kilogram soli, kilogram eera, makaroni, ria... za svako dijete

mirisna jabuka uvaljana u teni eer i dovienja, bolje zbogom, dragi
moji sluajni prijatelji, odoh ja, ali, vjerujte mi, nikad vas neu zaboraviti,
kao to sigurno neu zaboraviti ni sve one koji me ekaju, ma tko bili, na
mom toliko vijugavom i neobinom putu, ali nadasve zanimljivom.

Dakle, najednom se naoh na drugom mjestu; kad se osvrnuh oko

sebe, vidjeh da se nalazim u jednoj uskoj ladici u kojoj se osjetilo na
praak, ako se ne varam, protiv moljaca. Otvoreno da kaem, bilo mi je
posve neprijatno, guilo me je neto, a usto ladica bijae ili uska ili je u
njoj bila velika guva uslijed mnotva novca.

To bijae u jednoj maloj ali pretrpanoj radnji u nekoj uliici koja

bijae u centru varoi.

No, ubrzo sam se snaao; poto je drugo bilo veliko i aroliko,

odmah sam se upoznao sa mnogima, i krupnim i sitnim noviima. Bijo
ih je razliitih. Neki novii bijahu naprasiti, neki opet blagi i prijazni,
dok ih je bilo tako tunih da sam mislio kako im se niim ne moe
pomoi.

Danju smo otjecali i pritjecali. Jedni su dolazili a drugi odlazili, prvi

tko zna otkuda, a drugi tko zna kamo.

Moete samo zamisliti ta jedan obini novi moe osjeati kada ga

svakog trena jedna ruka moe uzeti i predati novom vlasniku, a tko je on,
to sami Bog moe znati. Neki meu nama, oni osjetljiviji, svaki put kada
bi se otvorila ladica, putali bi iz sebe neto kao jauk, ime bi izraavali
ono to su osjeali rastajui se sa dojakonjim prijateljima. Zato su nam
noi bile mnogo drae od dana, osim ako dan nije bio neradna nedjelja.
Tada bi se svi opustili, pribili jedni uz druge i otvorili svoje due, za koje
neki, tako pogreno, kau da su surove i hladne, ak i da ih nema. "Novac
nema due", sigurno ste i sami uli da se kae.

Elem, u toj ladici bilo je i veselo i tuno, zavisno od vremena i

zavisno s kim ste. Nikada neu zaboraviti jedan novi (ja uvijek kaem
novi, kao da su novii samo mukog roda, a u toj ladici upoznao sam i
mukih i enskih novia, pa, zna se, i djece novia) koji je bio ensko,
koji mi je, pribivi se uz mene, priao svoju posve neobinu historiju
historiju ljubavi i mrnje. Malo imam prostora sve da ispriam to mi je
pripovijedao, nekad po itave noi, mali novi-djevojka, ali u nekako
pokuati. Novi je bio kovan (kakva gruba rije!) negdje na sjeveru, u
kovnicama gdje je tama i stalno bije ledena promaha. Na svoju nesreu,
im se rodio, dospio je u jednu (bogtepita kakvu) porodicu takvih krtica
i, mirne due da kaem, takvih manijaka i tipova na svoju ruku skrojenih.
"Svi su bili zatvoreni, namorasti, beskrajno zloesti i, to je najgore
krti. krti!

Zna li ta to znai krti? Jesi li ikad imao posla, barem se susresti

sa nekim tko je bio doslovno krt? Ako nisi, onda znaj ovo: na svijetu
nema vee tame od one koju u ovjeku stvara krtost, ili obrnuto, krtosti
koja u ovjeku stvara tamu. E, moji prvi vlasnici bili su takvi krti,
krti, krti. A ja, ta u novi, k'o novi nita mi drugo nije ostalo
nego da se povinujem tom njihovom bogohulnom poroku. Jer mi novii,
novac, smo prva i najvea rtva te krtosti svakako ako se izuzme
ovjek, koji tu krtost stvara i postaje joj najveom rtvom".

"I bilo mi je ta da ti kaem hladno meu tim ljudima", znala je

tuno da kae djevojka-novi, ispovijedajui mi se u uskoj ledenoj
ladici...

VI

"...Tako sam ti se ja zadesila kod tih skroz naopakih ljudi"

ispovijedala mi se u povjerenju moja nova, sjajna prijateljica "i jedva
sam ekala da promijenim vlasnika, koji bi imao i potenije oi, i meki
glas, i topliju ruku od ovih nesretnika". A ja sam je sluao, pitajui se
gdje emo, kome emo nas dvoje, ve slijedeeg trena, ko zna, otii, kad
toliko razliitih ljudi ima na svijetu u kojemu smo stvoreni, da ne kaem
proizvedeni, runo je kazati: iskovani. I stiskao sam se, obuzet tim
mislima, uz bljetavi novi-djevojku, zareui se da je nikad, ma ta bilo
sa mnom, neu zaboraviti. I, kako vidite, nisam je zaboravio, bez obzira
ta se sve kasnije deavalo sa mnom. A deavalo se toliko toga, to ete i
vidjeti.

I jednoga dana zbogom ostaj moja prijateljice, tuna moja, i mogu

samo da ti poelim vlasnike koji e biti bolji od onih uz koje ti je bilo i
teko i muno, one koji e te poteno stei i koji e te isto tako poteno
upotrijebiti! Jer naa sudbina, nas sjajnih novia rasutih na beskrajnom
ljudskom nebu poput zvijezda, je tako neizvjesna kako se ne bi mogla
opisati ni u stotine, hiljade knjiga, a ne u jednoj.

Pa mi i jesmo da putujemo, da sve vidimo, da sve osjetimo, i dobro

koliko i zlo jer smo zato i stvoreni: da budemo zajedniki zbir svega
onoga, ili barem veine od toga, to je ovjek, njegov rad, njegove elje,
potrebe, snovi, pa bogami, zna se, i poroci!

VII

"Aha, ha kakva lijepa parica! Pazi samo kako svjetluca! Kao oi na

kipu naeg sveca zatitnika! Lijepo u s njome u kesicu, pa kesicu u
njedarca, gdje je najsigurnije! Ah, ah! Slava Bogu na nebesima, a dok
ima na nebesima, bie i na zemlji, u kesici, u njedrima!"

To to ste uli popijevala je, obuzeta sreom, kao kost, poput

jesenske grane, suha starica, drei me ispod svojih sitnih, mirkavih
oiju. Sjedila je na jednoj stijeni pored puta to vodi prema njezinoj kui,
u stvari, jednom starom mlinu. Tog dana je bila u gradiu i, ko bi znao
kako, jednostavno sam se obreo u njezinoj smeuranoj ruci to mirie...
ko bi sve znao na to mirie ruka jedne babe.

(Vi koji me paljivo sluate, morate shvatiti kako su putevi nas

novia najee tako vijugavi i tako neizvjesni, kao i tako brzi, pa mi je
nemogue da vam svaku stanicu na tim putevima ne samo opiem ve i
samo spomenem, te vas molim da primite moje izvinjenje za nagle
skokove u prianju. No, nadam se kako e vam moja pria, i pored svega
toga, na kraju ispasti i cjelovita i jasna, pa tako i interesantna.)

Tako starica, izaavi iz grada, sad sjedi na jednoj stijeni obrasloj

zelenom, vlanom i mekanom mahovinom, na putu za svoj mlin, i gleda u
mene svojim oima koje su takve da me i plae, a i nasmijavaju
istovremeno.

Malo kasnije, poto me je strpala u neku masnu krpenu kesu, vrsto

je zavezavi i tutnuvi u svoja njedra, evo stupa moja baba puteljkom
pored potoka, kao kakav general ponosna, a ja, ja sam u njezinim
njedrima i pitam se, obavijen nekom nerazluivom tamom, zdvajam ta li
e sve dalje biti sa mnom. Zaguljivo mi je, pravo da kaem, uz to
njezino nitavno tijelo, od kojega prosto ujem kripanje kostiju pri
svakom njezinom pokretu, a i udaranje njezinog starakog srca kao kakav
stari sat dopire, ako mi doputate da kaem (jer samo sam metalni
novi!) do moga uha. Ali mi je, ne znam zbog ega, i zabavno, pa i
smijeno. Donedavno u banci, u istoj lanenoj vreici, a sada u uvehlim
babinim njedrima! Ne ini li vam se kako je sudbina nas novia zbilja
udna i neobina? A moja prijateljica gdje li je ona sada: u kojem li je
novaniku, u kakvom je sad depu, ili moda i nju siroticu neko nosi u
njedrima kao evo mene ova baba? Jesu li i njezine misli smuene kao to
su moje sada? No, uzaludno se pitati, treba krenuti dalje, kud nas naa
skitalaka sudbina novia nosi, zar nije tako?

O, evo i babinog mlina, oronulog i u se uvuenog, pa izgleda kao da

bi najradije u zemlju propao od neke svoje uroene skromnosti ili straha
od svega.

VIII

A da, i to vam nisam rekao: u babinim njedrima, u onoj njezinoj

masnoj kesi, kad se malo snaoh, ugledah jo svoje sabrae, razumije se,
zbog babinog siromatva, ne ba neko mnotvo. Tu, u ljepljivom
smotuljku, dakle zatekoh: jednu novanicu tako ispresavijanu i toliko
staru i izmuenu od upotrebe, da ju je bilo alosno pogledati. Ali, koliko
god joj je isflekano tijelo bilo nemono i u posljednjoj fazi raspadanja,
toliko je ta starica od novanice, uz koju sam se naao, bila puna iskustva
i duhovitosti. Neke njezine ale, koje je izgovarala poluozbiljno, kao i
pojedine dogodovtine iz svoga ivota nikada neu zaboraviti. U babinim
njedrima ta stara, iskusna novanica, zna se, zauzimala je poasno,
kraljevsko mjesto. "Samo da me ne uva za svoj pogreb", govorila je u
svom aljivom tonu novanica-kraljica, "onda mi nema spasa u ovoj
zaguljivoj rupi od njezinih njedara. I ja sam stara i bolesna, i potreban mi
je svje zrak. Ponekad poelim da se to prije naem makar i u
grobarevom depu." Na te njezine rijei bismo se svi nasmijali, dok je
novanica, kao i uvijek, ostajala ozbiljna. (Ali, kako emo vidjeti kad
tome doe vrijeme, ni novanica, kao ni svi ostali stanovnici babine kese,
nije otila grobaru, ve nekome posve drugom, ali, polako: pria ne bi
bila interesantna kada bi se odmah ispriala.)

Oko ispresavijanog tijela stare novanice redom smo nagurani: prvo

ja, mene ve znadete, do mene je jedan udan novi, niko mu ne zna
porijeklo, pa niti vrijednost, ali tako kaiperan i ohol da se to kazati ne da.
"Ko zna odakle je ovaj dolutao, moda preko mora?", svi su u udu
gledali jogunastog neznanca, bogzna, moda ve zastarjelog i bez-
vrijednog. Bila je tu jo jedna novanica, zapravo dvije iste, jeftinije od
one stare a toliko sline da se nisu mogle razlikovati, tako da smo ih
smatrali roenim sestrama, to one moda nisu ni bile. One su se opet
stalno kikotale, mekoljile i neto jedna drugoj, u povjerenju kao iparice,
na uho aptale. Drugi su bili oito ljubomorni na tu njihovu mladenaku
samodovoljnost, pa su im stalno neto prigovarali. Ali posebna pria
bijae jedan srebrenjak. Da ste ga samo vidjeli, i vi biste se sigurno
nasmijali! Taj srebreni ovo, otkud samo zapade babi mlinarki? bio je
tako zamazan patinom, prljavtinom, ime li, da je, kako da vam kaem,
djelovao kao neki stari lopov, podvoda i sjecikesa, da se nije moglo rei
je li mu lice odavalo vie klovna ili prepredenog, u stotinu voda
prekuhanog kriminalca. A tek kad bi progovorio, tad bi nastajao opti
urnebes. Bio je to neki govor zamijean od svih jezika, i to tako
zamijean da nijedna cijela rije nije pripadala jednom jeziku, ve bi taj
vremeplovac znao u jednu rije strpati po nekoliko jezika. Po tome me je
podsjeao na one udne direktore cirkusa i luna-parkova za koje nikako
ne moete znati odakle su. To o tom srebrenjaku vam je sigurno dosta
nerazumljivo, ali ko vam je kriv pa niste novii kao ja, da doivite tako
neto!

Uglavnom, to da kaem, u babinoj kesi bilo je, mada zaguljivo i ne

ba sa najprijatnijim mirisima, vrlo interesantno. I ivo, to je suprotno
dosadi.

IX

Moj spisak prisutnih svakako bi bio nepotpun, pa i nepravedan, ako

bih ispustio i one meu nama za koje se ne bi moglo pouzdano kazati
emu zapravo slue i koliko u stvari vrijede. Tu je bila jedna igla, elina,
malo zakrivljena, koja nas je znala, okreui se, iznenada i bolno ubosti
pa smo je stalno drali na oku. Pa nekoliko zamrenih smotuljaka
raznobojnih konaca, od kojih su nas vlati znale kakljiti, budei nas iz
sna. Te jedna sjajna kopa, stara i iskrivljena, ko zna emu treba da
poslui babi. Bila su tu i dva kamenia, crna i glatka kao iz rijeke da su
izvaena. A o dvije duge i sijede babine dlake da vam ne govorim: toliko
su na sve nas neprijatno djelovale, pa smo se neprestano odmicali od njih,
ali bezuspjeno. Trunja svakakvog porijekla bilo je na sve strane, prosto
smo morali da ga stresamo sa sebe: zrnca pijeska, orunjeni komadii
svijee, isitnjene borove iglice, potpuno suhe mrvice kruha... I jedno
kotano dugme sa svoje dvije rupice kao dva zauena, nepokretna oka
i ono se smjestilo u nae areno drutvo, da uvelia sve ovo sezamsko
bogatstvo nae babe.

Umalo ne zaboravih: i komadi ogledalceta bio je meu nama. I da

bijae svjetlije u kesi, svi bismo se u njemu ogledali, no, moda je i bolje
to nismo jer, ruku na srce, bilo nas je tako runih meu nama.
X

Kod babe je bilo veselo.

Baba je imala maora, crnoga Groma, sa kojim se po itav dan

svaala, a vidjelo se, nije mogla bez njega. "Grome, munja te ubila!",
vikala je baba povazdan u mlinu, iza mlina, uz potok, na mranom
tavanu, a crni Grom kao da se smijao ludoj babi ne samo svojim brkatim
ustima, ve itavom svojom sjajnom, kao no bez mjeseca i zvijezda
crnom dlakom.

Tako po itav dan "Grome, ne!", "Grome, prokletinjo!", "mar,

Grome!" i sve tako. A nou se sve smiri; Grom sanja ko bi samo znao
koje svoje vraije snove; baba sanja, puhe, jei i svaa se sa nekim i u
snu; jedino je budan potok, neumoran u svom plahovitom toku; budni su i
mievi u starom zidu i ispod trulog poda; a mi, u babinoj kesi, koju je ona
iz svojih njedara metnula u jednu ladicu starog, kripavog kredenca, esto
bdijemo po itave bogovetne noi. Prie ispriane u toj ladici bile bi
dovoljne da se napie, recimo, nova "1001 no". I neka mi ne kau neki
tamo kako je dosadno i pusto u ovom svijetu, kad i jedna obina,
zakrivljena igla moe ispriati tako interesantne prie o sebi i drugima,
kada jedno najprostije dugme od kosti moe da vas rastui do suza i
nasmije isto tako do suza a novanice i novii da vam ispriaju takve
udne prie, da vam se usta razvale od zapanjenosti.

Spava baba (na nekom starom sanduku, koji joj slui kao leaj),
spava Grom, sad ovdje, sad ondje, nikad mu se ne zna, Mjesec plovi
nebom, potok grgolji po kamenju, izmeu usnulih trava, mievi se
razmahali na sve strane, posljednji grumen ara kilji iz pei i lii na
dragocjeni dijamant skriven u pepelu a mi, u kesi, u ladici, vezemo li
vezemo: svak svoj tako razliit, a ipak tako povezan ivot.

I tako bi to s milou Boijom trajalo ko zna koliko dugo i ko zna

koliko razliito a isto, da jednog dana, jedne noi ne doe sjena...
Tada smo mi iz kese promijenili vlasnika. Ali polako. Ko uri, vrat
slomi; ili, preskaui i brzajui, skrpi, sklepa lou priu? Jer ne kae se
daba: strpljenje je majka... majka... de, de, recite: ega je majka? pa ne
mogu vam ja sve kazati!

A sjena: ona je bila visoka i crna. Krupna. Tiha. Opasna. Kao da je

stog sijena prohodao, ili kakvo stablo. Ila je, te tamne noi, pravo od
ume, tog crnog zida od mnotva gustog drvea...

Baba ni sanjati nije mogla. A Grom? on je ionako, i u najdubljem

snu, uvijek pripravan na skok i bjekstvo. Zaudo, jedino smo mi,
stanovnici babine kese, neto osjetili, valjda jer smo novci? i, stiani,
ekali ta e se desiti. Zarobljeni, zavezani, nemoni da bjeimo, stiskali
smo se jedni uz druge iglu smo i dalje drali na oku, zna se i zato.

Zakripale su stepenice koraci nevidljivog. Jedan, dva, tri.

Zaustavio se. eka. Jedan od onih konia dohvatio mi je lice, ali,
pokakljen, ne usuujem se napraviti ni najmanji pokret. Stara novanica
pretvorila se u bezoblini smotuljak. Sestrice-novanice zagnjurile se
jedna u drugu. Gledam: srebrenjak sav pocrnio. Svak kao da hoe pobjei
u sebe. Jesmo li tada dobro znali ta e se desiti naoj babi, a i to avaj!
da smo mi tome glavni razlog?

XI

Grom je dipio, pa kroz jednu rupu u zidu izletio u no i, obnevidio

od straha, pljusnuo pravo u ledeni potok, neduno posrebren
mjeseinom. Baba je uspjela jo samo jednom punuti u snu, na onom
svome sanduku, prije nego to je dobila snaan udarac u glavu, od koga
su joj se sve zvijezde, koliko ih ima, stropotale s neba. I dok je Grom,
natopljen vodom kao crna vunena arapa, strugao uz drugu obalu samo
dalje, sve dalje! u naherenom, do maloprije usnulom mlinu nastao je
pravi urnebes. Pokustvo se ruilo, staklarija lupala i prskala i odjekivali
takvi zvukovi kao da je, evo, nastupio smak svijeta. Babin se glas nije uo
ko zna ta je bilo s njome. Mi u kesi utisnuli se jedni u druge, bezmalo
nismo ni disali. Podnice su kripale pod tekim koracima, i po tome smo
znali kuda se pakleni neznanac kretao. Eno ga, sad je u onom oku gdje
na zidu visi babino kandilo; sad je kod babinog sanduka, otvara ga, i iz
njega izbacuje stvari ali gdje je baba, zar nije vie na sanduku? i sad
je ovdje, sad ondje; koraci najednom nestaju, ini se da je izaao napolje,
ili moda stoji, mraan i straan, premilja na sred sobe, oima pretrauje
prostoriju; i huk potoka se uje kroz nastalu tiinu... Najednom, evo ga,
kree prema nama, prilazi kredencu, grubo otvara staklene kapke, staklo
cijukne, prebire po gornjim rafovima, oljice drhture pod njegovim
rukama, jedna se stropota i bolno razbi u paramparad dakle, nema
onoga to on trai zatim se ustremi na ladice, otvara jednu, drugu, treu
a, evo krajnjeg cilja sveg ovog rusvaja!

Gruba ruka prosto je epala nau kesu.

No, brzi koraci, disanje kroz no smo, u njedrima lopova i

pljakaa, bjeali ko zna kojem cilju nas je sudbina namijenila???

XII

Dok je maak Grom, sav drhtei od repa pa do brkova, sjedio u

nekom grahu, a mjeseina mu se ogledala u uasnutim oima da je
mogao govoriti, sigurno bi se upitao: "Boe dragi, ta ovo bi?" onaj
razbojnik se dugim koracima udaljavao od mlina potonulog u zloslutnu
tiinu. Naravno, u njegovom depu smo bili mi novanice i sitni novac,
sve babino bogatstvo, glavni i jedini razlog razbojnikog upada u mlin. U
depu, dubokom i mranom, neto je strano smrdjelo i sve nas guilo.

Kamo idemo? To od nas niko nije mogao znati. Sad smo u posjedu
ovog mranog rmpalije, i to bijae jedino u to smo svi skupa bili sigurni.
Mi smo sad njegovi, on je na gospodar (jadni mi!), ali, ta objanjavati,
novac si onog u ijem si depu, pa ma koliko on bio smrdljiv i odvratan,
zar ne?

Uglavnom, babe vie nema, Grom je nekamo pobjegao, mlin je tih i

pust kao grob, a naa ladica u tom grobu razvaljena i baena na pod.

"Nije ovo nita, dragi moji, prema onome to sam ja sve

doivljavala", tiho, svima na uho proaputala je jedna novanica iz
mraka. "Mijenjala sam vlasnike i u tui i u ljubavi, ako me razumijete.
Nekad sam bila i krvlju poprskana, a nekad, bogami, i suzama njenosti
zalivena. Ali, ta se moe, kad nam je namijenjena takva sudbina: biti i uz
ovjeka-zvijer i uz ovjeka-anela i sluiti predano, bez pitanja,
obadvojici!"

Uini mi se da na te rijei neko tiho plae. Ili mi se to samo uinilo.

A za to vrijeme, opasni dep, tijesno pribijen uz razbojnikovo tijelo,

je koraao, koraao, sve dalje i dalje.

Nismo ni u zadnjem svom snu mogli sanjati ta e se desiti ve

slijedeeg trena. Ali, polako, zato uriti.
XIII

Prvo smo uli neko bujanje. Liilo je na um rijeke. Sve jae i jae.
Je li pljaka stigao do neke rijeke, do potoka, kakve vode? pitasmo se,
nagaajui, stiani toliko da se moglo uti kako nam neto to bi srcem
mogli zvati kuca.

I u tom nagaanju: voda je nije voda, najednom se desilo neto to

nam je prekinulo svaku sumnju. Voda je poela da prodire u dep, i svom
silinom da ga natapa. Ubrzo je dep bio pun vode, sve vie i vie! Voda je
bila svud oko nas. Za nas koji smo bili od metala, manje-vie, ali papirne
novanice su trpjele prave paklene muke, upijajui vodu i guei se od
nje, svaki as oekujui da se ponu raspadati.

A za to vrijeme tijelo razbojnika poe se trzati, bacati, kao da ga

razvlae stotine crnih avola (koji su doli po svoje?!) Mi smo, u tom
njegovom bjesnilu, bili bacani tamo i amo, gore i dolje, udarani i lijevo i
desno, strugani, gnjeeni, stiskani uz neto tvrdo, dok je voda bila svud
oko nas, tako da smo bili ve potpuno potonuli u nju.

Tek kad zausmo krkljanje, viku i zapomaganje, bi nam konano

jasno na opaki gazda se utapa. Poao preko rijeke, no je, a matica ga
zanijela, kliznuo se, ili propao u neki vir, i svakog trenutka mu je kraj.
Kazna, sudbina, sluaj?

I u tom njegovom hrvanju sa smru, koja ga je epala u svoj

zagrljaj, svaki od nas u depu gledao je kako da spasi samoga sebe.
Spaavati drugog, nije bilo mogue.

Ja sam se, u stisci i lomatanju, prevrnuo nekoliko puta i gle uda,

ta vidim! ispadoh iz depa u vodeni mrak, gust, uman, leden, ali ne
vie zarobljen.

Polako, lagano lebdei, padao sam, tonui, dolje, prema dnu.

A iza mene ostali su svi koji su do maloprije bili sa mnom, i sa

mnom dijelili istu sudbinu. ta je bilo s njima, nikad doznati neu, niti
mogu. Razbojnik? Njemu sam elio samo jedno: neka se na nebu, ako
postoji neto takvo, nae sa babom, koju je moda ubio zbog novca. Baba
pravednica e, tada, sjediti na prijestolju kao ista dua, a razbojnik,
izubijan ovim kamenjem u rijeci, podnaduo, iskolaenih oiju i modar,
prii e skrueno babinom prijestolju i moliti za oprost i milost!
 DRUGI DIO

...Tonui lagano, propadajui sve nie i nie, obavijen vodenom

tamom, ostavljajui iza sebe sve ono to mi se desilo, konano stigoh do
dna rijeke. Ni previe dubokog, kako ocijenih, a niti ba plitkog dna, ali,
eto, ipak dovoljnog da se onaj nesretnik, kome ni lice nisam vidio, utopi i
tako okaje sve svoje grijehe, kojih, zacijelo, nije bilo malo.

Dno bijae pjeano i ljunkovito, koliko vidjeh, smjestivi se

izmeu dva obla, u mraku svjetlucava kamena na sitni, biserno-bijeli i
isti pijesak, koji se, pod vodenom strujom, neprestano mekoljio kao da
je iv.

Eto, iz depa smrdljivog i mranog, a prethodno iz ladice, koja je

mirisala na trave i pokoji babin bajati lijek, dospjeh ovdje, u ovoj noi
razbojstva i smrti, na dno rijeke. Pravi pravcati roman, zar ne, ne znam
zato mi ba to pada na pamet kako bi to mogao neko napisati, tu zanim-
ljivu storiju o meni, noviu, sitnom i beznaajnom, kao to je,
vjerovatno, beznaajno i sve na ovome svijetu u kojem malo postaje
veliko, a veliko malo, ko zna ijom li voljom?

Gdje li su sad moja sabraa, oni metalni novii i one papirne

novanice koje je baba utedjela sigurno otkidajui od svojih usta? Jesu li
i oni negdje, ovako kao ja, na dnu, ili su, ne daj Boe, ostali zarobljeni u
depu onog razbojnika, kojeg sada voda nosi ili ga je ve zakaila za
neku granu, moda i uklijetila izmeu dvije stijene? I isto mi doe da
zaplaem, gorko zaridam u svojoj samoi; ali kakva korist plakati kad e
mi suze, im se pojave, ova hladna i plahovita voda saprati kao da ih nije
ni bilo. Tako sam patio duboko u svojoj dui, suzdravajui suze, a
ustvari zamiljao kako je itava ova rijeka rijeka mojih suza. Za one
manje osjetljive, pogotovo one koji to uopte nisu, a takvih je mnogo vie
to mi koji pripadamo svijetu novca predobro znamo ovo to sam
rekao o suzama, bojim se da nee biti ni malo uvjerljivo, ali svejedno. Jer,
opet je na kraju lake onima koji plau. Zato je to tako, ne znam, nisam
toliko pametan, ali tako osjeam.

Zaspao sam obliven suzama cijele rijeke.

II

Prvo je jedna kucnula svojim glatkim nosom. Prethodno, prije nego

to se usudila prii, kruila je oko mene, nepoznatog, sjajnog i vjetakog
meu kamenjem, u sitnom pijesku, napravivi nekoliko opreznih
krugova. Sigurno se pitala: otkud ovaj ovdje, juer, prekjuer nije ga
bilo? Valjda kada je vidjela da sam bezopasan, prila je, lagano njiui
repom, i kucnula me svojim glatkim nosom. Moda je pomislila da sam,
ne daj Boe, dobar i za jelo. Ako jeste, morala se odmah predomisliti. Ali,
nije mi moglo promai, znatielja je nije naputala. Potom se pojavila
druga, za njom trea, i uskoro se sakupilo cijelo jato, moje novo riblje
drutvo. Neprestano su kruile oko mene, zagledajui me i povremeno
kuckajui svojim nosevima. Ne znam zato, ali ni jednu rije nisu izustile.
Jedna je ak bila toliko hrabra da se u svom nestrpljenju zaletjela i
okrenula me na drugu stranu. Valjda je htjela znati da li se neim
pridravam za pijesak, nekim nogama, rukama, kakvim korijenom, ili
sam moda i zalijepljen za dno. Kad vidjee da svega toga nemam, niti se
pridravam za tlo, ohrabrene, sve se sjatie oko mene, i tada tek poe
pravi dumbus.

Okretale su me, prevratale, vukle tamo i amo, i sve to im je

predstavljalo pravu zabavu. Kako im viknuti "prestanite ve jednom!",
kad me ne bi mogle razumjeti, jer, kako sam ve rekao, one nisu imale
svoj govor. Ili su imale nekakav, riblji, ali koji se govori nekim drugim
nainom od moga. Tako sam im se prepustio, u nadi da e im sva ta igra
dosaditi i da e me konano pustiti na miru u svem ovome mome jadu.
Tako je i bilo. Kako su dole, tako, kao na neiju zapovijed, i odoe tiha
kolona glatkih riba.

Ja odahnuh. Samo, koliko mi je ovdje jo boraviti? Jer ja, ipak,

nisam stvoren, skovan, za ovaj mrtvi spokoj na dnu neke rijeke, ve moja
je sudbina da budem meu ljudima, u njihovim rukama, u depovima,
novanicima, u sefovima u banci, u ladicama, u jastucima, da se oko
mene svaaju, pogaaju, dogovaraju, jedni druge varaju, lau, pomau
jedni druge isto tako, sve u svemu, da je oko mene guva, mete i galama
na to sam navikao i za to sam stvoren. A ovo sada u meni je neto
kukalo niti sam kamen, niti sam pijesak, riba nisam, a bogami, niti sam
ono to bih morao biti, novac, u ovoj vodenoj pustinji.

A i pijesak je, stalno noen vodenom strujom, poeo, malo po malo,

da me zasipa. Strah me je da e mi ovdje biti grob.
III

Jednoga dana, ne znam kojeg od one noi kad ispadoh iz

razbojnikovog depa i naoh se ovdje, na dnu rijeke, odjednom se voda
zamuti oko mene, nasta straan tropot, liilo je na smak svijeta, i tik
pored mene, mogao sam dobro vidjeti, pojavie se konjska kopita i guste
dlake iznad njih. Znai, konji su gazili preko rijeke.

Uvukoh se u sebe pred ovim zemljotresom. Ali ne potraja dugo.

Kako dooe, tako i odoe. Zavlada mir. Ponovo utonuh u sebe.

A jednom opet bilo je, ako se ne varam, ljeto; ne bih znao rei
koliko sam ve ovdje, na dnu rijeke naioe neki Cigani. Mnotvo
njihovih nogu, bosih, crnih i hitrih, gazilo je rijeku na ovome mjestu.
Neki me i dohvatie svojim skitnikim nonim prstima, ali, sreom ili
nesreom, to vi sami odredite, ne primijetie me. isto me je uzbudila
njihova ivost, i neka nesalomljiva nada kako ih eka neto tamo, na
kraju njihovog puta, unese radost u ovo moje mrtvilo. I dugo poslije
njihovog iznenadnog prelaska ovim gazom, do mene su dopirali njihovi
glasovi iz daljine, i njihov smijeh, dozivanja.

Potom sve utihnu. Meni ostade moje sueno dno, ribe, sve rjee,
sitni pijesak, koji stalno prijeti da me malo po malo zatrpa, ujednaen
um zeleno-modre vode... moja beznadena samoa.

Ali, eto, ipak ne bi sueno da ovdje ostavim svoje metalne koice.

ta se, dakle, desi pa sam bio izbavljen iz svoga nimalo slavnog poloaja?
O tome, vi koji me pratite, u iduoj glavi.

IV

Kad sunce izgrija i poe zlatne mree svojih niti sputati u rijeku sve
do samog dna, grijui ovo vjeno ledeno kamenje oko mene; kad njegove
zrake doprijee i na moje jo uvijek sjajno lice, te sve postade arobna
ljetna bajka to dira do suza pojavie se djeca.

Prvo to uh bili su njihovi veseli glasovi, koji do mene dopirahu sa

obale. Dovikivali su se, zadirkivali jedni druge, po svemu, doli su na
rijeku okupati se.
 "Ja neu jo, voda je hladna", ciao je jedan glas izmeu mnotva.

"Slobodno, ba je ugodno", drugi ga je nagovarao.

"Dri se pliaka, opasno je ii prema sredini, voda bi mogla da te

odnese", neki, po svemu stariji glas ga je opominjao.

"Doite svi u vodu", zvao je neko izmeu njih.

"Kasnije, kasnije!", ciktao je jedan tanjuni glasi.

A ja sam za to vrijeme, skupljen u pijesku, sa uivanjem sluao taj

cvjetni buket djeijih glasova, utio i, kao da sam neto slutio ekao.

Plivanje, pljutanje vode, dozivanje, pocikivanje, sve se to

rasprostirale na sve strane uz rijeku, niz rijeku, nad vodom, ak dopiralo i
do mene, pribliavalo se i udaljavalo, gubei se u gustoj umi na drugoj
obali.

...Odjednom su se preda mnom u vodi nala dva iva oka, irom

otvorena, razrogaena, gotovo riblja od dodira sa vodom. Nisam se ni
snaao, kad me zgrabi jedna rumena ruica, podie me sa dna i
istovremeno me ponese uvis.

"Vidite, vidite ta sam naao na dnu rijeke! Novi. Samo kako se

sjaji. Nekome ispao!"

I dok su se svi okupljali oko toboe sretnog nalaznika, ja sam,

otkriven suncu, leao na dlanu jo mokrom kao to sam i sam bio.

"Ne vrijedi bogzna ta", jedan e, po mene ipak uvredljivo, ali,

hoe-nee, svakako istinito.

"Koliko-toliko, opet je dobar", tjeei se, odgovori moj novi vlasnik.

"Da je takvih vie, bilo bi koristi", ree neki djeak zaklonjen od

drugih, tako da ga nisam mogao vidjeti. "Moe koja bombona za njega".

"Ni bombone nisu loe".

A ja sam mislio: koliko je samo ljepe tu na ovom dlanu, dok te

sunce grije, a oko tebe veseli glasovi djece, pa neka te i nipodatavaju i
obescjenjuju koliko hoe: koliko je to bolje nego boraviti u onoj hladnoj,
gluhoj vodi u kojoj su jedini stanovnici ribe, koje itav svoj ivot ne
progovore ni jednu jedinu rije, kamoli da neto kupuju ili prodaju
znajui emu slui novac!

Novi u depu djeaka.

To sam ja, a dep nije ni nalik onom razbojnikovom: ne smrdi, ne

zaudara niti gui, nego se osjeti na neke trave i opija bezazlenom radou
koja me svega proima, pa mi je isto i poteno ao to, eto, nisam "tei"
po vrijednosti, pa da sad moj djeak, koji me je pronaao ronei u rijeci,
kupi neto vrjednije za mene nego to su obine eerne bombone, i to,
kako rekoe, samo dva-tri komada.

U djeakovom depu mi je toplo i nekako svijetlo, mada bijah

zatvoren. Mirisalo je na sunce, na vodu, ist ljetni zrak. Sve u svemu,
veselo. Samo kad se sjetim one smrdljive peine od onog razbojnikovog
depa... Ali, to je sad prolost, kao i sve loe; i to treba to prije
zaboraviti. ta bi bilo kad bi se mi novii svega to doivljavamo
sjeali! Poludjeli bismo, pravo da vam kaem, vama koji pratite moju
povijest.

Evo, moj djeak je stigao pred svoju kuu. Okupan je i veseo. Uz to

i novi, to jest ja, mu je u depu.

"Mama, vidi ta sam naao", vie sa vrata.

"Novi, kakav novi? Gdje si ga, ne daj Boe, naao?", pita ga

majka, a ja ujem uuren u depu, ne bez ponosa, jer, ipak, o meni je
rije.

"Na dnu rijeke, u pijesku", deklamuje djeak. "Ronio sam i naao ga,
ko zna ko ga je ispustio!"

"Daj da ga vidim", zatrai majka, i djeak joj prui na dlanu mene.

"Jest sjajan! Ali ne vrijedi ba mnogo", bez oduevljenja ree majka,

na to se i ja i djeak snudismo ta je, tu je.
VI

Poslije tog razgovora, djeak me je jedno vrijeme zagledao, obrtao,

dizao prema svjetlosti, opipavao svojim mekim prstiima a ja sam mu
se posluno preputao da bi me na kraju ("ta je tu je; bolje bi bilo da
je vrjedniji, ali i ovo je dobro", govorile su njegove sjajne, okrugle oi)
ostavio u jedan otvor na zidu u kuhinji, da inim drutvo nekim iglama,
mosurima konca raznih veliina, jednoj kutijici, valjda od lijekova,
kojeemu ije mi porijeklo bijae potpuno nepoznato.

No, osjeao sam se sretnim i, to je najvanije, bezbjednim, daleko

od one ledene vode i riba u njoj koje me hladno kuckaju svojim ustima,
kao i mjeseine koja me je, nou, sablasno i zastraujue osvjetljavala sa
kristalno istog i bezdanog neba. A o sitnom pijesku koji je stalno prijetio
da me zatrpa, o njemu da i ne govorim, znate i sami koliko me je hvatao
strah od njega.

A sada neka mi se desi ono to mi se desiti mora u suenom mi

skitnikom ivotu!

Dani su prolazili. U pitomu kuu ulazili su i izlazili ljudi. Bilo je i

ivotinja, maaka, jedan pas bi povremeno njukao po sobama, dok ga ne
bi istjerali napolje. ak bi se ponekad uuljala i pokoja koko, lagano,
lagano koraajui i prevrui svojim arenim, sitnim oima, kao u snu
stojei na jednoj nozi, kao da se sprema poletjeti na svojim davno
zakrljalim krilima.

A moj djeak? On je iao u kolu, pisao zadae, itao nekakve

knjige, dolazio i odlazio, nekad veseo kao ptica, a nekad opet tuan,
snuden zbog neega. Nikad mu sigurno nije bilo jasno da ga posmatram
iz onog svog kuta u zidu, i pitam se: "Dokle u ja ovdje amiti? Moj sjaj
na laganoj praini koja pada na moje metalno tijelo tamniti? Pa ja sam,
koliko god bezvrijedan, ipak novac, novi, a za njega se moe, ipak,
neto kupiti!"

Znam da je moja briga da idem dalje, da putujem, da traim novog

vlasnika, bila nepravedna ta djeak me je spasio iz rijeke! ali, kakav
sam ja to novac ako se za mene nita ne moe kupiti? To vi koji me
sluate recite.

Ali, doe i to: jednog dana, bilo je predveer, a sunana svjetlost na

zalasku obilno se razlijevala po tihoj sobi, djeak, kao da ga neko povue
na koncu, okrenu se i pogleda prema onom otvoru gdje sam leao. Gledao
je trenutak, dva. Vidio sam da razmilja. Zatim se uputi pravo prema
meni.

Ja nemam krvi u sebi, to svi znate, ali neto toplo i uzbuujue

potee tad u meni: vrijeme je! I zbilja, mala ruka me izdvoji od svih onih
mrtvih konia, igala i nepoznatih kutijica, pa me prinese oima i
proapta: "Znam ta u s tobom". Samo to ga ne upitah; "ta?", ali moja
nijema usta ostadoe zatvorena. Zatim me strpa u svoj dep i istra
napolje.

Mada tu no nisam vie bio u toj kui jer promijenio sam vlasnika
ja sam mogao zamisliti razgovor izmeu djeaka i njegove majke.

"Uzeo si, dragi, onaj novi?"

"Da, mama, uzeo sam ga i kupio neto za njega".

"ta si majci kupio? Kola? Bombone? Suho voe na uglu?"

"Nije za jelo".

"Pa, ta je dakle?"

Na to majino pitanje djeak je zastao, i poslije krae utnje, vidno

uzbuen, odgovorio.

"Kupio sam stakleni kliker kod Jevrejina Samuela", rekao je

pogledavi majku pravo u oi.

"Samo kliker?", upitala je majka.

"Da, samo kliker. Ali, to nije obian stakleni kliker, mama",

proaptao je djeak, "on je aroban. U njemu se vidi..."

"A ta se to u njemu vidi?", malo se nasmijeila majka.

"U njemu se vidi... mali, malecki Betlehem. Zvijezde. talica. Ovce.

Ona tri mudraca sa Istoka, njihove sjajne krune. Zatim se vide osvijetljeni
prozorii na kuici Josipa i Marije. Sve se to vidi! I jo mnogo vie, pa
se ini kao da si tamo, da hoda tim stazama, uje glasove, blejanje
ovaca, lajanje pasa, bukanje vode u bunaru... a sve to samo za jedan
jedini, sitni novi izvaen iz rijeke! Zar to nije divno, mama? Reci!"

"Daj da vidim", zatrai majka.

Djeak se mai depa. Izmeu njegova dva prsta bljesnu sitna

staklena loptica. On je podie prema sijalici.

Dva para oiju zagledae se u unutranjost klikera. (Ono to su

vidjeli, preputam vam da zamislite; uostalom, kao i ja to sam, sad ve
kod novog vlasnika, Jevrejina po imenu Samuel, mogao zamiljati.)

"Divno!", uzdisala je majka, "a sve samo za jedan novi! Neka je

hvala sluaju to si ga naao!"

I oni su gledali, gledali i uivali u slici biblijskog Betlehema

osvijetljenog boanskom svjetlou zvijezda ispunjenog toplinom raanja
i radosti zbog novog ivota... Sve dok im se nije zadrijemalo, kada su
morali poi u postelju a ja im, iz Samuelove teke kase, okruen dosad
nevienim drutvom, poelio laku no i jo laki idui dan, i sve idue
dane.

VII

"ta eli, mali?", upitao je trgovac Samuel. "Kupio bih, gospodine,

onaj stakleni kliker iz izloga", rekao je djeak.

"Koji kliker? Ima ih svakojakih."

"Onaj u kojem se vidi mali Betlehem i zvijezde na nebu iznad

talice", odgovori djeak.

"A, to je onaj", smijeio se ispod svoje arene kapice trgovac

Samuel, u gradiu poznat kao lukav, oprezan i, naravno, sposoban ovjek,
izgovarajui svoje rijei sporo i tiho, tako da je njegova svaka rije padala
kao kine kaplje po umskom liu. "Otkud ti ba njega da zapazi?"

Tako je tekao razgovor izmeu djeaka i Jevrejina trgovca u

njegovoj radnji pretrpanoj svim i svaim i ispunjenoj mirisima ije se
porijeklo, osim da su bili prijatni i neobini, nikako nije moglo odrediti.

A ja sam sve sluao, i ekao smjeten, spreman za razmjenu, u

djeakovom depu.

"A novac? Da li ima novaca da plati svoju elju?", pribliio je

Jevrejin Samuel svoju, kao snijeg bijelu, bradu i iste takve brkove preko
uglancane tezge prema djeaku.

"Imam, imam. Evo ga!", djeak me je izvadio iz depa i metnuo na

banak.

"Vidi, vidi, sjajni novi", zapjevuio je Jevrejin ugledavi me.

"Da ga malo pogledam".

I digao me je svojom mekom rukom, koja je odisala na duhan,

pribliivi me do svojih sjaktavih naoala koje su mu, poput kakvog
jahaa, objahivale pogolem nos.

"Dobar je", proaptao je kao da izgovara neku tajnu molitvu.

"Saekaj, odmah u ti Betlehem i talicu u njemu i dijete u slami, sve
smjeteno u mali kliker, donijeti".

Odgegao je do izloga, sageo se djeak je pomno pratio njegove

meke cipele, malo poguvane hlae starog kroja, i njegova staraka,
pogurena lea i, evo ga, kliker je bio tu, u djeakovoj ruci, na njegovom
dlanu, jo udniji, jo ljepi nego kad ga je gledao sa ulice.

Odmah potom, djeak je istrao na ulicu, dok ja, zna se, ostadoh u
udnoj radnji, kod udnog ovjeka. Sudbino, preputam ti se, nosi me
dalje!

VIII

Evo me, dakle, dragi moji, u Jevrejinovoj kasi, da li poaenog ili

zarobljenog u njoj, to vi odluite.

Kasa je teka i masivna, olovna i tuana, sa stilskim vratima koja me

svojim oblikom najvie podsjeaju na ulaz iz pria u svetim knjigama,
ulaz u Donji svijet, tamo gdje nema ivih, barem ne ovakvih ivih koji
ive na ovome svijetu. Ja u te tamo, nevidljive ive ne vjerujem, to je i
razumljivo, jer sam novac, a novac je, zna se, vrijednost samo ovoga
svijeta. I ne kae se daba: "Niko svoje bogatstvo" (a pod tim se
prevashodno misli na novac) "nee odnijeti sa sobom na onaj svijet". S
vama ne znam kako je, mislim da li vjerujete u postojanje drugog svijeta?
To ostavljam vama. Ali, eto, siguran sam da vjerujete kako sam se sada,
na svom ivotnom putu, zadesio u tekoj i masivnoj kasi starog Jevrejina
Samuela, kamo me je donio, prethodno me naavi na dnu rijeke, jedan
bezazleni i osjeajni djeak, mijenjajui me za, barem za njega arobni
stakleni kliker u ijoj se unutranjosti vidi biblijski Betlehem, a u njemu
talica u kojoj je roen, kau, sin Boji, Isus, a iznad toga gradia u
Palestini vide se sve to u klikeru zvijezde, beskrajna nebesa, kue,
bunari, magarci, psi, ovce i kamile, kao i ona tri ovjeka koje neki zovu
"mudraci sa Istoka", a neki opet "kraljevima", obuena u bogatu sjajnu
odjeu, sa zlatnim krunama na glavi, a u krunama sija drago kamenje;
svakako su tu i darovi za novoroene.

Moj djeak je, kako ste i sami vidjeli, bio toliko ushien kupljenim
klikerom, da me je napustio zaboravivi me odmah, to mi u prvi mah ne
bi pravo. Ali, mi novii smo na sve navikli. Na kraju, takva je naa
sudbina, a od sudbine se ne moe pobjei, zar nije tako?

Prvo, to je, mislim, i red, upoznau vas sa atmosferom mjesta gdje

sam se obreo.

Kakva baba-mlinarka, kakav onaj smrdljivi razbojnik, hvala Bogu,

sad hrana ribama, i kakvi svi oni sluajni moji vlasnici kod kojih sam bio
do sada! Svi oni su nita u poreenju sa ovim bogatstvom, raznolikou i
redom to sam ih zatekao kod ovog jevrejskog trgovca. Pa ovdje je prava
Sezamova peina! Ovdje je svaki novi, pa ma koliko on bio sitan i
bezvrijedan, kao biberovo zrno, jednako cijenjen i potovan kao i velike,
gizdave i ohole, kraljevske novanice. Ovdje je sve sloeno, sortirano,
uknjieno, evidencija koja ne doputa nikakve propuste... Ovdje vas ne
gnjee, ne bale, ne bacaju, ovdje ne moete biti zatureni niti zaboravljeni,
sakloni Boe. Ovdje vas njeno gledaju, jo njenije pipkaju i uzimaju u
ruku koja zna ta ste i koliko i zbog ega vrijedite. Ovdje ste razmaeni,
potpuno svjesni svoje vrijednosti; ovdje ste ak i oholi, jednostavno puni
sebe. I konano, to je barem meni bilo vrlo znaajno, oko vas ovdje
nema kojekakvih igletina, zamrenog konca, konaca, neke bezvezne
dugmadi, puca i drikera, ne daj Boe kakvih dlaurina, komada ice,
izlapjelih lijekova, suhih mrva kruha i sveg tog smetljita koje vas vrijea
i obezvrjeuje. Ovdje je, samo novac, vrijednost, mjera, ponos.

A sada, poslije ovog uvoda, ako doputate, da preemo na inventuru;

i vrijeme se mora nekako utui u ovoj sporoj, leeoj situaciji.

Prvo u se zadrati na onome to je unutra, u kasi; a zatim u vas

upoznati sa onim ta je i ta se deava vani, jer moj pogled, ostavi li
Samuel makar malo odkrinuta vrata "drugog svijeta", ugrabi pa odluta i
tamo, u radnju.
IX

U kasi su bila tri sprata. Donji je bio rezervisan za neke papire,

sloene po redu koji je, vjerovatno, bio poznat samo vlasniku ovog
arenog panoptikuma. Bez sumnje, ti papiri nisu bili obini, i svakako su
imali neku vrijednost koja nije bila svakome dostupna, ni jasna. Ali, ipak
sam nekoliko puta uhvatio u zraku rije koju bi stari Samuel izgovorio
ponekom svom posjetiocu, a ona se ticala tih tajanstvenih papira:
vrijednosni papiri, dionice. Znai, zakljuio sam, ti papiri iz donjeg
sprata, mada nisu novac, imaju vrijednost novca, kakvu, to sebi nisam
mogao objasniti. Uglavnom, dolje, dva sprata ispod, leali su ti papiri koji
su imali neku vrijednost, a bili su u vezi sa nekim poslovima to ih moja
malenkost nije mogla shvatiti. To je, mogu vam kazati, bio i najmirniji
sprat, uredan, proet nekom ozbiljnou, koji je nas, itav svijet papirnih
novanica i cijelo brdo metalnih novia (meu nama je bilo i zlatnika i
srebrenjaka; da, da, to se udite: i zlatnika i srebrenjaka), svijet, moglo bi
se mirne due rei, skitnica i avanturista bez poreenja htio sam da
kaem kako nas je taj donji sprat plaio i posve odbijao. Ta utnja i
utirkanost, ta tu da te privlai?

Dok je gore, i pored sve nune discipline koja je i tu vladala, dakle

na dva gornja sprata, bilo... kako da vam kaem... gore je bilo svega i
svaega, samo ne dosadno i zvanino. Vrijednosni papiri, pih! Umrijeti
od dosade!

Odakle poeti? Od koga? kad je svak za sebe, a i za druge, jedna

avantura, jedan ivot, jedna historija koju je teko i uvijek nedovoljno
iskazati rijeima?

Samo, kakvih je tu bilo ljepotica! Pravih princeza, trnoruica,

tankoutnih aristokratkinja! A odmah, pored njih, kakvih rugoba! Kakvih
mudraca, kakvih glupaka! Kakvih... samo kad se sjetim... protuha i tipova
iji originali ne trpe nikakvu kopiju! Pa to vam je itav svijet, vieni i
nevieni! Nikad dovoljno nasluen!

Tu, na ta dva gornja sprata, govorili su se svi jezici, ini mi se, od

onih najzabitijih narjeja pa sve do onih proienih, kod kojih se rijei i
reenice izgovaraju gotovo bez otvaranja usta. Da, ba tako, kao da je
ovaj skupljeni svijet novca u sebi nosio cjelokupnu historiju ovjeanstva,
od peina do dvorca, od ilovae do crkvenih vitraa i fajansa istonih
kupola, od krika do kulta muzike... A sve to, gledaj, u starinskoj kasi,
sklonjenoj u oak radnje sijedog i pogurenog trgovca, Jevrejina
Samuela. Samo onaj koji nema mate, tog glavnog ovjekovog pokretaa,
moe kazati: svijet nije udo.

U toj kuli babilonskoj od kase (ako me, poslije toliko godina i

daleko vie doivljaja i susreta, sjeanje ne vara) nalo se, na oba gornja
sprata, slijedee drutvo (primoran sam skratiti zbog skuenog prostora
mojih ispovijesti; a u mislima molim starog Jevrejina neka mi oprosti,
ako moe, jer nedopustivo smanjujem njegovo, itav ivot sticano bo-
gatstvo): jedan ni veliki ni mali sveanj, zavezan gumom, novanica
njemakih maraka, svaka novanica u vrijednosti od 1.000 DM,
ispeglanih, uredno sloenih, tako da nijedna ni za sitni nokat ne iskae iz
kao omanja cigla vrstog stegnutog tosa, a vidljiva karakteristika na
ovim novanicama, uz neprikosnoveni suhi ig, je i lik nekog zaslunog
njemakog istraivaa, znanstvenika, reformatora ili umjetnika, ne znam,
jer se u to ne razumijem (da li da kaem i to, kako je iznad tih novanica
lebdio lagani miris koji bi se mogao odrediti pojmom: miris ljudskog rada
i znoja, miris ljudske brige, nada i razoaranja, ujedno: miris dodira
ljudskih ruku); zatim slijedi, sve sloeno u pregrade jedne posude od
sjajnog lima, jedan bunt amerikih dolara, "zelembaa", nevelikih, ali ne
zato manje vrijednih, a na svakoj novanici, takoe po 1.000 $, vidi se
neki njihov sjedokosi i dugokosi predsjednik i, ako se ne varam, neka
starinska kua sa stubovima (nad tom grupom vije se oblak prerijske
praine, grubog mukog govora i nekog nemogueg prostranstva, rekao
bih, i neke djetinjaste hrabrosti); bilo je tu i nekih meni posve nepoznatih
novanica, abnormalno velikih, na kojima se u punoj svojoj irini i duini
raskrilio opaki crni orao, prijetei svojim grabljivim kandama; iz njih,
kojima porijeklo i naziv nisam nikad otkrio, izbijao je miris tamnih,
podzemnih prostorija i zvuk potmuo i zloslutan; a evo i veselih
novanica, ukraenih nekim egzotinim cvjetovima jarkih boja i
iznenaujuih oblika, pa vie podsjeaju na estitke, a iz njih je izbijao
miris dalekog mora i slobodnog tijela, kao i muzika uz koju se sretno
sanja, jo sretnije budi; evo i novanica (ega sve nema kod arobnjaka
Samuela!) brazilijanskih eskudosa (koji miriu na uprenu kafu, a iz njih
udara zarazni ritam sambe), u koje uz bok stoje japanski jeni (ciliktavo
budistiko zvonce i miris i rajska svjetlost trenjevih cvjetova), te
ozbiljne i neprikosnovene poslovne engleske funte (ija vrijednost ima
podlogu u Indiji i Arabiji), koje prethode vicarskim francima (miris
apoteke, hladni sjaj gleera, i tiina cirikih banaka), pa "druga liga" po
znaaju i vrijednosti: krune, rublje, lire, drahme, zlote, forinte, dinari,
ilinzi... sve aren i raznolik svijet, kao na kakvom venecijanskom
karnevalu skrivenih lica i jo skrivenijih namjera.

Tu beskrajnu kolonu (na Jevrejinovu radost i hvalu!) koja uka,

govori svim jezicima, mekolji se, zagonetno uti i ko zna o emu
razmilja, zavriu jednom gomilom novanica, smjetenom postrani,
koje u jednim imenom nazvati ranjenici. Ne udite se da i novanice,
eto, mogu biti ranjenici. Bezmalo kao ljudi. Ustvari, to su novanice koje
su iz dramatinog opticaja, iz estoke i dugotrajne upotrebe izale sa
trajnim oiljcima: ili su posve poderane, ili im, jadnicama, nedostaje
polovica ili samo oak, ili su zamazane kojeime (moda i krvlju!), ili su
pak od dugotrajne upotrebe jednostavno toliko izrozane i istroene,
nasmrt izlizane, da su im brojke i slova, ili likovi na njima toliko
neraspoznatljivi da ih se moe uporediti sa natpisima na starim
grobovima to ih je pojelo vrijeme.

Tu grupaciju bilo je stvarno i alosno i jadno pogledati, a gotovo

nemogue zamisliti kada su te, sad skroz hendikepirane novanice bile
nove. itavo vrijeme svog boravka u Samuelovoj kasi pitao sam se: emu
mogu da slue te reliqie reliqiarum (ostaci ostataka) novanica. Jevrejin
ih sigurno ne dri uzalud, zakljuio sam svojim metalnim mozgom.

Ostaje jo da vas ukratko (da ne bih dosadio) upoznam sa nama

sitnima, i sa jo poneim, smjetenim na gornjem spratu.

Sta da vam kaem: tu je tog metalnog sitnjea (kojem sam imao tu

sreu ili nesreu da pripadam) bilo svakojakog, po vrijednosti, veliini i
po vrsti metala od kojeg su pravljeni. Vrijednost: meu nama se nalo
tako vrijednih novia, bez obzira na veliinu, koji su vie "teili" od
mnogih velikih novanica na spratu ispod nas. Veliina: ta o veliini tog
zveeeg naroda rei bilo nas je velikih kao volovsko oko, i malih,
sitnih poput kozjeg brabonjka, da se slikovito izrazim. A vrsta metala:
bakar, mesing, aluminijum, bronca, do srebra i zlata i ko zna kakvih jo,
meni nepoznatih, mjeavina. I to da vam kaem: biu iskren i priznati da
sam pripadao meu one najjeftinije, ta se tu moe. Ali mnogo ovakvih
sitnih i manje vrijednih sainjava one skupe, ba kao to je veliko more
sastavljeno do sitnih kapljica.

Uh, ne znam kako vi, ali ja se umorih nabrajajui sve ove vrste
novca u, do ludila pedantnoj i u sebe zatvorenoj, Jevrejinovoj kasi! Ima
neto udno kod nas novaca: dok nas ljudi uzimaju i grabe vrlo ozbiljno,
do odvratnosti halapljivo, mi, ja posebno, na svu tu ljudsku ozbiljnost i
halapljivost poesto gledamo sa aljive strane, pa se esto znamo
nasmijati ljudskoj slabosti za novcem, ak joj se i izrugivati, a da oni koji
nas grabe, i obraz i ivot gube zbog nas, nisu toga ni svjesni. Predmeti ne
znaju da bacaju sjenku, nisu toga svjesni.
X

Jo da vam ispriam i ovo, tako da nagradim vae strpljenje to me

pratite u mojoj udnoj ispovijesti.

Jevrejin bi ponekad svakako vrlo rijetko ostavljao, u hitnji, malo

otvorena vrata na kasi, tako da sam barem na trenutak mogao vidjeti, a i
uti neto od onog to se deavalo u duanu.

Viao sam tad neke udne ljude, koji su bili neobino obueni i
imali sline brade i kapice kao i moj gazda Samuel. Bili su kao i on
tajanstveni i tihi, govorili su nekim udnim jezikom, a pokreti im bili
posve usporeni i usredsreeni. Njihov govor se sputao do apata.
Djelovali su mi kao neka druina patuljaka koji se samo njima poznatim
znakovima dogovaraju o nekom tajnom blagu. U svojim razgovorima
glave bi pribliili jedni drugima, pa je izgledalo da se meusobno i ne
vide oima ve nekim ulom dodira ili mirisa. A im bi neko ko ne
pripada njima uao, oni bi prekidali razgovor, glave bi se udaljile, odlazili
bi brzo se opratajui i naputajui duan, tihi, poput pueva, u se
uvueni, pogureni pod nekim nevidljivim teretom.

Uivao sam u tim prizorima koji su meni, avanturisti i zakletom

skitnici, predstavljali zabavu i bijeg iz ovog zatvorenog, uskog prostora u
kojem su vladali, iskren da budem, i izvjesni mirisi. Razumijete me, jer
dovoljno je samo zamisliti kuda je sve hodala i ta je sve prola ova
bjelosvjetska bratija od novca, pa da vam bude sve jasno.

No, ipak bih ponekad uspio uhvatiti poneku rije izgovorenu u

duanu. Samo da su znali da ih pijunira jedan obini, sitni i bezvrijedni
novi, malen kao nokat, lagan poput perceta!

"Kako ide, sinjor Samuele?", bilo je gotovo na uho izgovoreno

pitanje koje je uputio mome gazdi jedan mravi, kao upitnik savijeni
ovjek.

Bilo je predveerje, kia samo to je prestala, a po svim, i najtajnijim

kutovima pretrpane prostorije rasipala se zlatna suneva svjetlost na
zalasku, te je itava radnja izgledala kao potopljena u iskriavu vodu, a
dvije bradate figure kao dva ovjekolika kamena zarasla u bujnu maho-
vinu na nekom umskom proplanku.

"Adonaj pomae, pomae Adonaj. On je na strani pravednika, moj

Jerohane!" Samuel je pribliio svoju bradu, poveliki nos i suzne oi sa
bujnim obrvama iznad njih tajanstvenom pridolici.

Istegao sam svoj vrat, toliko da me zabolio, ne bih li to bolje uo i

vidio kroz, kao prst iroko, odkrinuta vrata na kasi.

"Jest, jest, pomae, i Njemu slava i hvala za to", aputao je

"upitnik", "ali, ipak, nije samo to dovoljno. Jer, tono kae Sveta knjiga:
Kamilu dobro svei za drvo, pa je tek onda prepusti brizi Gospodara
svjetova".

Neto mi je u tom trenutku puklo u vratu, toliko sam se bio protegao

u svojoj znatielji, mada, da budem iskren, nita razumio nisam od onoga
posljednjeg to su ona dvojica izgovorili.

"Mudro si to rekao, mudro, moj Jerohane. I vjeruj: i kamila je dobro

privezana, i briga Boja je velika nad njom, kao i nad svim pravednicima
koji idu Njegovim stazama, da Mu je slava!"

Koja sad kamila? Kako svezana? Svaku rije sam razumio, ali
njihovo znaenje mije bilo tako daleko i zamagljeno.

Drugi jedan, zdepast, ruku krompirastih, liio je na grumen suhog

sira, bio mi je neto jasniji, iako ni on ne potpuno. Taj je poskakivao, brzo
i naglo izgovarajui rijei, a njegovo tijelo se pri tom trzalo kao da ga
trese struja visokog napona. Djelovao je smijeno, i izgledalo je kao da e
se svakog trena raspasti u dijelove koje vie niko nee moi sastaviti.
Takav, bio je suta suprotnost smirenom i tihom Samuelu.

"Koliko?", kao ep iz boce izletjelo je pitanje upueno mome gazdi.

"Devet hiljada, ako se oduzmu trokovi prijevoza i poreza", mirno

kao zidni sat otkucao je svaku svoju rije Samuel.

"Da nije previe?"

"Ne moe biti, tako mora biti".

"Moda bi moglo manje?", tektao je zdepasti, dok sam se ja sav

pretvorio u uho.

"Ni u kom sluaju", mirno kao molitvu nad pokojnikom izgovorio je

moj vlasnik.

I tako "moe", "ne moe", "tako je", "nije tako", "pa jest", "pa nije",
povuci-potegni, trajala je u mom napregnutom uhu i tihoj prodavnici ta
diskusija kojoj, inilo se, nema kraja niti rjeenja.

Odjednom su, napokon, jedan drugome odsjeno klimnuli glavama

samo to se ne sudarie elom o elo i onaj krompirasti izleti iz radnje
kao metak iz puke. Jesu li ta rijeili, ne znam.

Jednom opet duan se napuni, izbrojat' ih ne moe. Glava do glave,

kapica do kapice, kao da gleda polje suncokreta. uma neprohodna
brada, brkova, obrva, izukrtani nosevi, mnotvo oiju, koje me podsjeti
na jata riba u onoj ledenoj brrr rijeci. Glasovi sklupani u nerazmrsivu
punu, iz koje nita ne razabire.

Po svemu, molili su se. emu? Kome? Otkud bih znao. Izgledalo mi

je evo, sad e se uhvatiti za ruke, zapjevati u horu i zaigrati, svi skupa,
bijesno, zanosno, bez kraja, sve dok ne porue i zidove, i sve u duanu, i
ovu kasu ne prevrnu, a zidovi se ne razmaknu, te oni svi, koliko ih ima,
drei se za ruke, za arene kaftane, visoko, visoko, u nebo ne odlete, i
nikad se otuda ne vrate...
DIO TREI

Ne znam koliko sam bio kod Jevrejina u onoj udnoj peini, punoj
mirisa i zvukova koje, dok god sam iv, neu moi zaboraviti niti sebi
objasniti. Ponovo kaem: udan je, udan ovaj svijet!

U neijem sam depu. Ne znam iji je dep.

Samo to znam da je svijetao i miriljav; odie na sunce kad ono

zalazi za rumene hume u ljetna predveerja, kad se ptice gnijezde za
noni san, a sve tamnije vode ubore pjevom ljubavi i vjene tuge.

Kakav li je to dep, tvoje novo sklonite, u kojem se sad poslije

Jevrejinove kase nalazi? vjerovatno se pitate svi vi koji me pratite.

ovjek je uao u radnju. Kupio ovo i ono. Pazario, kao to se to

kae. Kilo sapuna, eera, kafe, ilete, i jo kojeta. Tiho, smireno, irei
oko sebe krug svoje tajanstvenosti, Samuel je posluio muteriju,
zapakovao mu sve kupljeno, tintanom olovkom sve izraunao, primio
novac i vratio kusur jednu papirnatu novanicu i neto sitnjea, meu
kojima sam bio i ja.

Zbogom moji sluajni drugari! nijemo sam proaptao dok sam, ve

u depu novog vlasnika, naputao duan Jevrejina Samuela. I vi ete,
neko prije a neko kasnije, rasuti se po svijetu kao lagana pljeva na vjetru!

Ali, ovo je ipak udan, posve udan dep, a njegov vlasnik, ije lice,
u urbi, nisam mogao vidjeti, bio mi je jo udniji.

Zamislite, on je pjevao, zanosno i glasno, koraajui nekim

putevima, gore, dolje, lijevo, desno, pa kroz ume, preko livada, potoka,
pored ogromnih, utljivih stijena, ispod oblaka, vedrog neba kojim je
plovilo vjeno sunce, nasmijano njegovom pjesmom. Razumijete, moj
novi gazda je pjevao, ba kao da je van sebe od neke neobjanjive radosti.
I bilo da je no, i bilo da je jutro ili podne, kia ili vjetar, on je jednako
pjevao kome ili zato, to i ja vas hou da pitam.

I ta njegova pjesma, izvirui iz njegovih usta, pokrenuta njegovom

duom i srcem, dopirala je i do njegovog, da ne kaem mog, depa koji
je, kao i on to je bio svijetao i radostan, mirisao nekom beskrajnom,
nekom nezaustavljivom radou i vedrinom.

Bio sam van sebe od uzbuenja sluajui njegovu pjesmu. Samo

kakva razlika izmeu utljive atmosfere u Jevrejinovom duanu, tom
carstvu brojki i rauna gdje se sve i zauvijek zna ta je ta i emu slui, i
ove sveanosti u kojoj pjesma, nada i radost obeavaju i pruaju ono to
mnogi u ovom arolikom svijetu ne mogu ni sanjati! Dobro je, ipak i
nadasve, biti novi, ma koliko bezvrijedan i emu sluio, pa ii od ruke
do ruke, od radosti do tuge, od svijetlih visova do ledenih dubina rijeke,
od kasa krtica do depova veseljaka kojima je itav svijet mali i pod
njihovim je stopalom.

Stotine, hiljade pjesama, smionih popijevki, zanosnih refrena nauio

sam na ovom svome novom putu. I nisam se pitao kud idem, i kome u
slijedeem pripasti. Bilo mi je svejedno. I sam sam poeo pjevati, iz svog
rajskog depa pratiti onoga gore ije sam lice, usne i oi mogao samo
zamiljati.

I gledaj uda: pokrenuto pjesmom, sve oko nas je poelo da se

kree, i zvijeri, i mravi, i uz stabla prilijepljene gljive, i kamenje iz svoje
nepominosti; zatim kue, ljudi, stoka, najsitniji predmeti, i istok i zapad,
i sjever i jug, i ono to je pod zemljom, i ono to je na njoj, i ono to je u
zraku, na nebu, sve i vieno i zamiljeno, sve je to skupa treperilo, igralo
i nezaustavljivo nastojalo da promijeni mjesto, da bude vie, bolje,
radosnije i svjetlije nego to je bilo prije ove pjesme. Ne znam kako
izgleda Bog, ali sam siguran ja, bijedni novi da je sva ova radost
barem zanosna trepavica iznad Njegovog oka!

Dosta!

Hooop!

Stoj!

Zaustavismo se.

uju se neki glasovi. Djeiji. Staraki. enski, muki.

Gdje smo?

Odjednom osjetih, na dnu svog depa, koji je naglo prestao pjevati,

ruku to je ila prema meni...
II

Iznad mene je bio crven krov. Na njemu nekoliko ptica, u suncu.

Nalazio sam se na dlanu onog ovjeka koji je domaloprije tako zanosno
pjevao, a sad je utio. Oko njega je bilo mnotvo ljudi, govorili su glasno,
gestikulirali rukama, neto prodavali, kupovali. Bilo je stoke, rogatih
volova, mirnih krava, ovaca, bradatih koza, kretavih kokoiju,
utokljunih pataka, napuhanih urki. Praina, mete, uzvici. Konji,
privezani postrani, branei se kosmatim repovima od muha napasnica, na
sve su gledali svojim bistrim oima u kojima se ogledalo nebo.

Po svemu, doao je as da pripadnem drugome.

A da! Umalo ne zaboravih da vam kaem: sa dlana vidjeh, kunuh

moga putujueg pjevaa. Kosa plava kao zrela penica, lice bijelo, suta
nevinost, a oi... ujte ovo... oi su mu bile raznobojne; jedno plavo, a
drugo boje zlata! To li je to!

Odijelo mu bijae areno, na trafte, veselo kao to je i sam bio

kako se sad rastati od ovog ovjeka kome je radost poput vrela izvirala iz
grla?!

Odjednom se naosmo okrueni nekim Ciganima. Vikali su, nudili,

na sva usta hvalili neku svoju robu "uzmi, daba je, nigdje je nee
takvu nai; pokajat e se ako propusti priliku!" sve se unosei mom
vlasniku-pjevau, dok ih je on gledao veselo i znatieljno. Nije valjda da
u njima pripasti, tako brkatima, zguvanima, to odiu na praljive
puteve, ljut duhan, vatru i nioder kojim kalajiu sudove?

"Uzmi, due ti!", vikao je jedan, polubos, polugo, a brkovi mu veliki

kao bivolji rogovi.

"Bog nek nam je svjedok da je jeftino i kvalitetno!", pomogao mu je

drugi, otkrivenog trbuha na kome je pupak podsjeao na rupu od
iupanog edenskog stabla.

Pa: "uzmi", pa: "na", pa: "vjeruj", pa: "due mi", i sve tako, brzo,
ciganski, polualjivo, poluozbiljno, ali nekako uporno kao da se, evo sad,
radi o biti ili ne biti.

A moj vlasnik, koji me ve, kako rekoh, drao na dlanu, potpuno

preputenog svakoj sluajnoj sudbini, samo se smjekao i niim nije
odavao kakvu e odluku donijeti ve slijedeeg trena. A Cigani su svojim
oima, u kojima se itala sva njihova sudbina, bacali zainteresovane
poglede na prijesto njegovog dlana na kome je uz mene bljetalo jo
nekoliko novia.

"Daj", konano je izbacio Pjeva, "samo znajte da, ako ste me

prevarili, to niste uspjeli vaom priom, ve sam odluku donio ja. A
inae ste mi simpatini, bez obzira na sve. Divim se vaoj bezbrinosti i
vaoj ljubavi prema ivotu bez obzira kakav on jeste, kakav i sam
pokuavam da budem."

"Hvala, gospodine, hvala; vidi se da se radi o ovjeku i potenju",

zabrza jedan izmeu Cigana, gotovo se sagnuvi da poljubi u ruku mog,
sad ve prolog vlasnika; u ruku, ili nas novie na dlanu?

"Hvala, hvala i na ovom i na onom...", zagraktae svi koliko god ih

je bilo, od bosonoge djece do sijedih staraca, samo ne znam zato ne
rekoe "svijetu", dok su im oi svima govorile: "Ovaj je malo onako...
enuo".

Sve bi uas: sjajni, neveliki kotao, svana crn kao no, iznutra sjajan
kao ciganska vatra pored rijeke, pree u ruke veseljaka, a mi, novii s
njegovog dlana, da vie nikad ne ujemo pjesmu ovog neobinog
dobriine pravo u njedra jedne Ciganke: potonusmo u gustu dubinu
tekog mirisa, kao u Limb.

III

Crvene bobice, u grozdovima punog ljeta lijepe koliko i otrovne

na bunju pored puta, samo se sneno zanjihae kad pored njih proe
buljuk Cigana.

Vraali su se sa seoskog vaara, sretni zbog uspjenog posla jer su,

kako oni obiavaju rei, "utopili", redom, jedan kotao (jednom
dobroudnom i posve lakovjernom ovjeku), nekoliko eljeznih maica
za daranje vatre, te nekoliko iova za prenje kafe, tuce noeva, a o
gatanju pomou kojeg su Ciganke sujevjernim seljacima i seljankama
proricale sudbinu, da i ne govorimo. Sve u svemu, bilo je dobro,
uspjeno, ne moe biti bolje, i to se sad, dok pored kitnjastog bunja idu
uz rijeku, vidi na njihovim licima, sjajnim i radosnim.

A moje poasno mjesto su Cigankina njedra. Nisam sam u tome

loncu, vrelom i pretrpanom, a uz to znojnom, da li da kaem i vonjavom.
Tu je, izmeu Cigankinih ne malih sisa, itava vojska novaca, novia,
arobnih zapisa, ptijih noica, lanih bisera, poderanih novanica, prepa-
rata za ljubavne dozive i tjelesnu pomamu, ak i jedan pacovljev rep
pomou kojeg postaje nevidljiv...

Pa ovdje je tako toplo i takva je silna sparina, da se guim! Gubim

dah od tog znojnog smrada. Nita drugo mi ne preostaje ve da sklopim
oi i u mati se vratim na sva ona mjesta gdje mi je bilo potpuno
drugaije, po svemu ljepe i ugodnije.

Evo me, ve sam kod one babe-mlinarke koja nastrada od onog

kletog razbojnika: njezin maak, crni Grom, prede u uglu, itav mlin
mirie na brano, vani cvrkuu ptice u gustim vrbama, a mlinski toak,
okreui se, rasipa biserno istu vodu koja iri svoj svjei dah svud
naokolo... Evo me ak i to mi se, sad izmeu Cigankinih znojnih sisa,
ini kao spasonosni raj evo me na dnu one rijeke, voda je prozirna
poput stakla, nebeski mirie, a i one ribe mi se priviaju tako prisnima, i
tihe su, srebrenkaste, pune obazrivog potovanja... Tu je, razumije se, i
onaj veseljak, pjeva u arenom odijelu, dobriina nad dobriinama, i
njegov dep u kome mi je bilo tako mirisno i svijetlo da mi sad, iz ovog
nezavidnog poloaja, ta svjetlost izgleda potpuno nestvarno...

Ali, tu sam gdje sam, i samo mi je prieljkivati to skoriju novu

promjenu, i drugog, barem neto istijeg vlasnika.

Jao, odjednom primjeujem, tik uz mene je, priljubljena da ne moe

pobjei jedna suha ptiija noga, zgrena, mrtva i naborana, neugodna
mirisa, odmah mi je pored nosa. Izludio bih da imalo koristi ima od toga.

A gore, izvan i iznad Cigankine arene bluze, odjekuje i iri se

pjesma, smijeh i dovikivanje razuzdanih Cigana. uo sam ih kako
pjevaju, povremeno pocikujui:

Oj, Boe, Boe,

mi smo crne koe!

Dandari nas tuku,

uniti tu bruku, joj!

I, gledaj, kolo igra na mirisnoj ledini pored rijeke; suneve sjene sve
su due i tamnije, prsti su to budue noi; a vatre, rasplamsane poput lica
mladih Ciganki, sve su ivlje i palucavije... Igram i ja, poskakujem, ni
kriv ni duan, nevini novi osuen da ide od ruke do ruke, od mirisa do
smrada, od anela do avola igram tako da mi se u glavi sve okree, u
njedrima Ciganke koja igra, a uz mene igraju svi, i ona suha ptija noga, i
drugi novii, i zguvane, lojave banknote, talismani i amajlije od ije te
namjene strah hvata... Igraju i ogromne sise, dva brijega ljuljana
podzemnim zemljotresom dodiruju se, taru i odbijaju... Sve je pokret,
njihanje, skakanje, cika, smijeh i beskrajno uzbuenje... Boe, kada e se
sve ovo smiriti?!!!

Nisam to ni izgovorio do kraja, kad li sa moje Ciganke, uz uzvike sa

strane, poe da leti odjea. Bluza, haljina, marama, arape, donji ve,
gae, sve se to u tili as nae pobacano po grmlju pored rijeke.
Probeharalo grmlje! pomislio bi neko.

Tek tada ugledah vanjski svijet svojim oima: goli Cigani trali su
po bijelom ljunku uz rijeku; gonili su Ciganke, gole kao i oni to su bili;
a mjesec na nebu je lagano i tiho izvlaio svoj sjajni, povijeni no iz
kanije tamnih uma.

Tu svu no me je, u travi pored rijeke, nemilice, na bujnim grudima

Ciganke, gnjeio jedan runjavi Ciganin, sjajnih, uagrenih oiju u kojima
se ogledao mjesec, i brkova izvijenih kao rogovi u crnog bivola.

A pjesma Cigana okupljenih oko vatara tuno je i bolno odjekivala

nonom krajinom:

Usne tvoje vrele

okus krvi imaju...

I sove su sluale, stiane, i slavuji zaboravili svoju pjesmu,

zanijemjeli u tami:

I ubit' sam, majko,

spreman zbog njih...

IV

Kad padoe prve kie, a ptice po starom nagonu sklopie svoje

nebeske kolone spremne na veliki put za malaksalim suncem, i Cigani,
isto kao i ptice, osjetie zov za pokretom; ali ne za suncem, ve u
sklonita sigurnija od njihovih ergi.

Putuju kola, kotrljaju se, a na njima se tuno ljuljaju, objeeni sa

strane, kotlovi svih veliina, raznorazni lonci, velike i male kuke svih
oblika, izblijedjele i izanale cerade, ispod kojih vire raupane glavice
sitnih Cigania; tu su i pokisli, mravi konji i pokoja mazga i magare,
svi ispalih kostiju na nategnutoj koi punoj oiljaka klimaju blatnjavim
stazama, zagledam u neto samo njima znano; a ene, skupljene pod
naherenim arnjevima, lie na krpene lopte; pored njih starci, nestvarno
stari i naborani, brkati kao iz kakve drevne prie o udnim ljudima i
udnim putovanjima, pue svoj duhan, dok plaviast dim u pramenovima
zaostaje iza kolone, sve vie se tanjei kao kakva utvara... glasovi, topot
kopita, jaukanje sasuenih glavina, pogledi u nigdinu, otkine se pokoja
psovka... a jedan mali i nevini, majuni novi potonuo u njedrima
jedne Ciganke, stian, nemoan, po ko zna koji put pita samoga sebe: kud
dalje, ta te sada eka, nitavna metalna ploica, koju ljudski stvorovi
suludo premeu po svojim rukama, po svojim mislima, a evo, i njedrima
kuda?

Kakva je sad ovo vika?

uje se nekakav pla, neto se deava, kolona kola se zaustavila. Do

mene, u njedrima, dopiru glasovi, lave pasa, rzanje zaustavljenih konja,
ljapkanje mnotva nogu po raskvaenoj zemlji, a iznad svega toga pla,
enski pla i kuknjava.

I moja Ciganka se trgnu iz pospanosti; osjetih joj drhtaj tijela, koji i

na mene pree.

"ta je bilo, ta se desilo?"

Njezin zvonki glas bubnja mi u uima. Odmah joj odgovaraju na

pitanje:
 "Neko dijete je bolesno, ima groznicu".

"Pa to smo stali?"

"Mora se hitno potraiti pomo, inae e, ne daj Boe, umrijeti".

"Treba baciti sihire1".

"Ma kakvi, mora se saliti strava2".

1 Sujevjerno lijeenje pomou bajanja i maije, ime se navodno

tjeraju zli duhovi.

2 Takoe primitivno lijeenje, "tjeranje" zlih duhova pomou

uarenog ugljevlja, istopljenog olova, magijskih rijei.

"Bacite ga u ledenu vodu!", neko nevidljiv predloi, kao da trai

najbolji nain da sve rijei smru.

"Budalo, kakvu ledenu vodu."

"Popu ili lijeniku, nema druge".

Jedni su za lijenika, drugi za popa. Lijenik lijei, pop na onaj

svijet otpravlja. Galama, mnotvo glasova se sudara i odbija. Izgleda da
niko nikoga ne uje. Moja Ciganka je iskoila iz kola i zajedno sa
mnom u njedrima tri tamo gdje se stvorila guva. Sva je zadihana, glas
joj je od uzbuenja promukao.

"Gdje je sad doktor u ovoj pustinji?"

Svi zautjee na njezino pitanje. U nastaloj tiini jedino se ulo kako

konji hrskavo pasu travu pored puta, i um nevidljivog potoka u umi
nedaleko odatle.

"Zbilja, doktor je tek u gradu. A to je daleko odavde".

"Onda nita drugo ne preostaje ve da ga odnesemo popu. Ima jedan

tu blizu".
 "Onda popu".

"Pop nekad pomogne da se ne umre...", neko zabaci prozirnu mreu

mogue utjehe meu njih.

"Samo da ne umre. Pa koliko god da kota, nek kota".

To je rekla moja Ciganka, sigurno se pouzdavajui u novce koje je

nosila u svojim njedrima.
DIO ETVRTI

upna kua i crkva uz nju, kao stisnuta pesnica i ispruen prst tako
izgledaju kada se gledaju iz daljine, odakle dolaze Cigani sa bolesnim
djetetom na rukama.

upnikov sipljivi pas samo ih je pogledao kad, sa strahopotova-

njem, ne bez izvjesnog straha, prooe pored kamenog kria u dvoritu u
ijem je podnoju tiho uborila esma.

Dijete je bilo na rukama jednog Ciganina, po svemu malianovog

oca, koji je iao odmah iza one moje Ciganke, predvodnice ove tune
kolone. Ako se uzme da sam joj ja, kao i sav njezin novac, bio u
njedrima, moglo bi se kazati kako sam eto ba ja, obavljen oporim
mirisom te ene, bio ni manje ni vie nego prethodnica za spas ovog
bolesnog djeaia. Kud li me sve moja sudbina nee dovesti!

Tamnoputa ruka, koja mirie na paprat i vatru, na kojoj su nokti

otvrdli od vode, vjetra i sunca, oprezno pokuca na vrata upnikovog
stana.

"Ko je?!", uje se iznutra zvonak glas. uvi ga, Cigani se trecnu.

"Mi smo, veleasni. Ima nas vie. Dijete je bolesno. Traimo pomo.
Bog pomae".

To izgovori ona moja Ciganka, i to tako glasno i naglo, da sam

njezin glas uo kako odzvanja u njezinoj utrobi kao u praznom buretu.

Vrata se otvorie. Na njima se pojavi ovjek u habitu, starac

rumenog lica kao u zdravog djeteta, ili kao kod kipova svetaca od
obojenog drveta ili fajansa. Zubi su mu bijeli i jaki, valjda se zato rado
smijao. Osmijeh mu je bio prosto zalijepljen za lice.

"ta je to, pobogu?", rumene usne Bojeg slubenika upitae kad je

ugledao arenu gomilu i klonulo dijete u naruju.

"Pomozite! pomozite! kako god znate! Molitvom Bogu se obratite,

da ne umre...!"

Oajni vapaj ispuni inae tihi hodnik, na to sveenik, metnuvi prst

na usta i pokazujui oima na jedno raspelo na zidu, proita: "Pssst!"
Opominjao ih je kao da su djeca.

"A... jeste li vi krteni? (Ne ree, ali se podrazumijevalo: jer vi ste

Cigani.) "Da li ste krani, mislim?"

"Jeste, gospodine, mi smo krani. Jo od naih djedova,

pradjedova..."

"A djetetu, kako je djetetu ime?"

"Franjo, Franjo mu je ime, gospodine. Mi i molimo, i nema crkve u

kojoj smo bili a da nismo, uz molitvu Bogu i svecima, i novaca dali,
koliko se ima".

Opet je bila najglasnija ona moja prsata Ciganka. Upoznavanje je

bilo uspjeno zavreno. Moglo se pristupiti onome radi ega su doli. No,
dijete je poelo jecati, oito, bilo mu je loe.

"Ja mogu izmoliti kod dragoga Boga za ozdravljenje ovog nevinog

stvorenja. I On, koji sve moe, u stanju je pomoi, jer Njegova volja je na
Zemlji i na Nebu! Ali, moda bi, uz molitvu, ipak bilo bolje, sad, u ovoj
prilici, obratiti se lijeniku".

"Lijenik je u gradu; a znate koliko je kilometara grad daleko

odavde?"

Dijete je i dalje jecalo kad se, malo kasnije poto sveenik obavi sve
pripreme, uputie, on naprijed, oni za njim, topui hodnikom, u crkvu.

Molitva za spas djeteta bi obavljena. Gorjele su svijee, vitrai

rasipali svoja arena arobna svjetla po licima svih prisutnih, a
sveenikova ujednaena molitva meko padala na pognute glave, i dijete
(koje je prestalo da se javlja, pa bi se moglo pomisliti da nije ni ivo, da
mu se majuna prsa nisu sputala i dizala) se potpuno umirilo.

Opratajui se od sveenika poljubac u ruku, rijei zahvalnosti

moja Ciganka (ko e, ako nee ona!) zaroni svoju ruku u njedra, i iz njih
izvue smotuljak u kome sam ja, priguenog daha, ekao krajnji ishod.
Kad ugleda novac, sveenik odmahnu rukom, ali ne ba potpuno
odbijajui ponueno.
 Cigani izaoe iz crkve. Tuna gomilica novaca, do maloprije u
znojnim njedrima, a sada u hladnoj tiini crkve, ostade leati na glatkom
mramoru.

Poto to i sami sigurno znate, ne treba ni da vam kaem da sam i

sam ostao u onoj gomilici, koju sveenik, im se izgubi bat ciganskih
koraka, vrhovima svojih bijelih prstiju pokupi i strpa u dep, vie
nekakav prostrani prorez u mantiji, pogasi svijee i laganim korakom
izae iz crkve.

ta je bilo sa onim djetetom?

Da li je ozdravilo, na radost svih Cigana, slobodnih kao ptice

nebeske to su?

Daj Boe da jeste! ponavljam u sebi, na ovome svom putu susreta i

naputanja, nade i zaborava, sjeanja jednog obinog, ali ne sasvim ni
obinog novia.

II

Dani idu, slau se jedni na druge, ulaze jedni u druge, stapaju se;
vrijeme prolazi kako za ljude tako i za novie a ja leim u jednoj ladici
od tvrdog i crnog drveta, koja mirie na lijekove, kolonjsku za mukarce,
tamjan, votane svijee i pusto! Ta pusto je, pravo da vam kaem, ne-
podnoljiva i, to je najgore, ne znam koliko e trajati.

Ali, sve bude i proe zapamtite tu istinu nad istinama! tako je i

moj ivot u upnikovoj ladici bio "osuen" da proe. Svjestan sam koliko
sam naivan kad vjerujem da ono to je loe, kad proe, ne pravi, moda,
mjesto za neto to e biti i gore; ali, i naivnost je neodvojiva istina od
ovog ivota koji i ja kao novi, a i vi kao ljudi, ivimo.

Koraa asna sestra seoskom stazom, i neko ko bi je gledao iz

daljine, onakvu, u njezinoj crnom habitu uspravnu i mravu, mogao bi
pomisliti: eno prohodalo crkveno zvono, ono najmanje, ono duguljasto,
mrtvako, po seoskom puteljku. Jutros joj je upnik naloio da pokupuje
neke potreptine u nedalekom gradiu. Novanik je crn, velik, ima ne-
koliko pregrada, u njemu je novac, za koji se sve kupuje na ovom svijetu,
svialo se to kome ili ne meu novcem sam i ja glavom i petom, va
novi.
 Stigli smo na pijacu, asna sestra, njezin crni habit, njezin veliki crni
novanik, i ja u njemu, neunitivi novi, razumije se, sa drugim novcem
kojim e ona kupiti sve ono to je potrebno za upnu kuu.

Valjda ste nekad bili na pijaci u malom mjestu? I ako jeste, i ako
niste, ipak ne mogu odoljeti potrebi da vam je ukratko opiem.
Razumljivo je zato ja volim ba takva mjesta: tu mi, mislim na novce,
imamo, reklo bi se, poasnu ulogu, nezaobilaznu. Nama se kupuje sve!
Tu, na pijaci, esto se deava da mi, novci, u ciglih pet-deset minuta
promijenimo desetine vlasnika, jurei kao ludi od depa do depa, od
ruke do ruke (o svakojakim mirisima da vam ne govorim!), od njedara do
njedara, od novanika do novanika, kesa, zamotuljaka... ko bi sve to
nabrojao (jednom me je jedno dijete dralo u ustima i postojala je, ne daj
Boe, opasnost da me proguta, ali je, sreom, majka priskoila u pomo i
okonala moju dramu, izvadivi me iz pljuvake, usput prilijepivi amar
na rumeni obraz).

A da me je jedan pas grizao, i dobro me naeo, to sigurno neete

vjerovati. Ali, neka... No, dobro. Budite strpljivi, kao to ste bili i do sada,
itajui ovu moju udnu ispovijest. Moda je nekome i dosadila?

ega svega nije bilo ovdje!

III

Uz gomile voa i povra, rasporeene po tezgama, na zemlji, u

vreama i korpama svih oblika i veliina, tu su se mogle vidjeti male i
velike kaice sa sirom, posude sa kajmakom, jajima, ajvarom, medom
boje ilibara, voskom, ko bi sve to potrebno ljudima mogao nabrojati: a
na sve strane, izmeu ljudi koji su koraali, razgledali i cjenkali se, mogli
ste zatei sve vrste domaih ivotinja: ivine, koza, ovaca, krava i teladi,
konja, naao se i poneki magarac koji je, mudar, otresajui povremeno
svojim dugim uima, sve mirno gledao sa strane.

Novac je u tom uzavrelom kotlu kupovanja i prodavanja inio svoje.

Prosto je letio od ruke do ruke; ne bi se estito ni smirio kod jednog, a
evo ga, ve je kod drugog vlasnika.

I tako, izlijeui i ulijeui u sve one depove i novanike, svim tim

novanicama, te veim i manjim noviima, prosto se barem po sebi
raunam nesvijestilo od tih silnih rijei, ubjeivanja i nadmudrivanja,
pogaanja s rukom na ruku, tapanja, brojanja i prebrojavanja. Bijele,
njene i iste ruke su se smjenjivale sa grubim i aavim, uljevitim i
ogromnim; a tihi glasovi se preplitali sa mumlanjem, psovkom i
kritanjem; ni pljuvaka nije izostajala ona je na ovakvim mjestima
provjereno sredstvo da se sluajno jedna novanica ne bi zalijepila za
drugu pa su moja sabraa, poslije svih tih manipulacija, bila i zamazana
i uprljana, i zagaena, pa i poniena (nemojte misliti da nisu), kako se to
iskazati ne da.

Bilo je tu i zanatskih rukotvorina: kazana, kotlova, klijeta, mlinova

za kafu, sjekira, motika, kosa, grabalja, buradi svih namjena i veliina,
brava velikih, malih i ogromnih, kljueva, teka... i da vas dalje ne
zamaram, jer kad bih jo spomenuo kape, gae, cipele, kapute, enski
donji ve sigurno ne bih zavrio prije nego to vam dosadim; a sve je
to bilo i nueno i uzimano samo, jedino preko novca i pomou njega.
I, vjerujem, da nije tih papirnih, raznobojnih i veliinom razliitih
novanica i isto tako, da nije nas malih, zveeih novia, sve bi to to se
kree i galami, nadmudruje i nadmee stalo, ukoilo se, rasprilo i
nestalo; zavladao bi mir i mrtvilo. Hajdete vi meni sad to objasnite. Ja
samom sebi ne mogu; ja uestvujem u tome, i to je sve.

Evo i moje crne habitaice; lagano se, zagledajui sve oko sebe,
kree u svoj toj gunguli ljudi, glasova i ivotinja. Proba, propituje, pipa
svojim suhim rukama oprezno, prevre kelj, salatu, krompir, kroz duge
prste proputa grah, kao da moli krunicu; riu, graak, bob, razliita
mliva. Priupita poneto, tiho, smireno, ali glas joj se uje, probije se kroz
splet glasova, dopre i do najtvreg uha.

"Ovogodinji?"

"Jest, grah je od ove godine; za pola sata je kuhan. Mesni; mesa mu

ne treba, brunda onaj iza tezge, a oi mu dvosmisleno bulje u crnu
mantiju zavjetovane djevice.

"iaka nema?"

"Toga kod mene ne smije biti". Dodao bi i "gospoo", ali se ne

usuuje djevojka li je, ili gospoa, ko bi to znao, on ponajmanje.

"A sir... je li kravlji ili oviji, ili je mijeani?"

"Ovaj vam je, oprostite, kravlji, a ovaj tu je oviji, ist kao dua; dok
ovaj ovdje je mijeani neete ga nai... jeftin i dobar".

Ona odlazi, i izgleda kao jedina tiha taka, otok tiine u ovom moru
guve i vike.

IV

Uh!

Evo asna sestra sjedi u upnom uredu, sjenovitom refektorijumu;

tek to se vratila sa pijace, umorna i znojna. Samo da predahne, povrati
duu! Kupila je svega i svaega, i nasluala se i nagledala isto tako. I
jedino to je sad smiruje, jest onaj lik Raspetoga na zidu, kome je tako, iz
onih Njegovih nebeskih visina, tako malo stalo do svih ovozemaljskih
pijaca, ljudskog metea na njima i tog glupog cjenkanja u nedogled... ak
je i svoj dugi crn habit zbog vruine neuobiajeno visoko podigla uz
svoje mrave noge.

Ali uvi upnikove korake u hodniku, munjevito brzo je spusti.

A ja, gdje sam ja? Novi do danas u potovanom posjedu ove svete
kue? Gdje sam? No, sluajte.

Poimo redom. Prvo sam kada je asna sestra kupila kelj i

paradajz iz njezinog velikog, kao molitvenik crnog novanika dospio
kod jednog ie kojem je pozamaan nos bio ispunjen itavim bunom
dlaka, a ruke mu odisale na jak duhan, krdu, i suho ovije meso.

ia me je metnuo u neku kartonsku kutiju, koja je nekada po svoj

prilici bila spremite za otrov, a u kojoj je bila svakojakih novaca, takoer
sa istim mirisima kao i njegove ruke. Na dnu te kutije leao je mrtav ili
samo umrtvljen nekakav pogolem insekt. Lijepo drutvance!

Zatim je stari kupio so i eer u mjesnoj prodavnici i evo me, sad

sam u ladici u kojoj je, uz gomilu izguvanih, bogzna otkud i od koga tu
dospjelih novanica i novia, leao samo zamislite! jedan crni,
opaki, glomazni pitolj! Moete li zamisliti kako mi je bilo, ta sam
osjeao, jer glava mi je bila naslonjena odmah uz opasni otvor cijevi.
Skupio sam se kao najbjedniji petparac, toliko me bijae strah. Ali, pitolj
je bio miran, u sebe uvuen, i po svemu dobronamjeran. Ne znam kako su
se osjeale druge novanice i novii, no meni je bilo stalo da to hitnije
zbriem odatle. I na sreu, nije trebalo dugo ekati. Iz prodavaeve ruke
odletjeh u ruke neke ene, poluseljanke, rune kao sami avo, a obuene
u takve haljine kao da ste paunovim perjem okitili seosku kravu! Na
sreu, jer mi je ena i svojim govorom i svojim izgledom izazivala
odvratnost ve polu-onesvijeten od sveg tog truckanja i lomatanja,
dooh u sitne ruice jednog djeaka koji bijae kupio kola u mjesnoj
slastiarni.

Kod djeaka malo predahnuli, jer djeca me ipak odmaraju. Ali ne

zadugo: djeak me preda Nekome vika, strah, smrad zatim ovaj
Nekome tiina, drhtanje, jeza pa evo me opet kod Nekog smijeh,
grohot, veselje, udan miris i sve sam tako, dok se sunce lagano
priklanjalo smiraju, mijenjao sad jednog sad drugog vlasnika: u dep pa
iz depa, u prsluk, zatim u pantalone, u novanik ovakav, onakav, u
ladicu, u njedra, iz mirisa u smradove svakojake; elio sam, na kraju,
samo jedno nek se konano zavri ovaj ludi dan, da se napokon spusti
no, nek se ovo moje trudno tijelo sitnog, nedunog novia napokon
smiri i zaspi, pa to bilo ma gdje, ma kod koga.

I doekah i to. Evo me pokraj hune rijeke na konju jae ovjek.

Rijeka je sve crnja od skorog mraka. ovjek je prodao kravu i konja. On
pui, zamiljen je, razmilja o obavljenom poslu, no, ao mu je i krave i
konja. U njegovom novaniku, nabijenom poput ipka, izgruhana i nasmrt
umorna je i moja malenkost; oi se sklapaju, no pada, kud idemo? pitam
se tonui u dubok san.

Probudio sam se na elu mrtvaca.

U selu je umro ovjek. Neki dalji roak ovoga u iji sam novanik
dospio na stonoj pijaci, gdje je on prodao kravu i konja. Dua ovjekova
napustila je njegovo tijelo i odletjela je neznano kud. To vam je,
napriliku, kao kad se kod nas, mislim na novac, promijeni ono to ljudi
nazivaju valutom, to jest vrstom novca, i mi, preko noi, postanemo samo
bezvrijedni papir, ili bezvrijedni metal za djeiju igru ili za smetljite
ostanemo bez due, samo sjeanje.

Ljudi se obino ne usuuju sebi priznati, kad dua napusti tijelo, da

je to kraj, da je to ono "nikad vie". Zbog toga, u tome svome strahu,
nastoje stvoriti privid, ma kakav on bio, ivota koji se nastavlja.
Otprilike, kao to ima ljudi koji, i poto proe rok nekog novca, ne bacaju
taj bezvrijedni novac nego ga uvaju uzaludno pokuavajui u njemu i
dalje vidjeti njegovu nekadanju vrijednost.

Smrti se, tako, ne smije pogledati u njezine bezdane oi. Zato se

mrtvacu zatvaraju oi, izgovaraju se molitve uz njegovo hladno tijelo,
pale se svijee, nek njihov bljetavi i topli plamen osvjetljava votano
lice, dojueranji blizak a sad otiavi ovjek ogre se arenim alovima,
negdje ga i minkaju a bogami, negdje mu se mee i novac na elo, kao
to je mene moja vijugava sudbina donijela na elo ovog mrtvaca gdje se
ba sada nalazim...

Babe mrmljaju svoju molitvu i podsjeaju na strljenove meu

gredama pod krovom. Svijee gore, palucaju, vosak cvri, a njihovi
plameni cvjetovi lelujaju osvjetljavajui tamna lica i tajne kutke sobe.
uto, kameno mrtvo elo u otkrivenom kovegu pruenog mrtvaca je
ispod mene. Udiem miris trulog lia, kunog bezdana; a spustim li malo
pogled, nazirem Njegov pepelnosivi nos, kao movarna travuljina
mlohave brkove, a tijelo prueno i dugo, dugo, kao da mu kraja nema; i
ruke besposlene, mrtve, nepotrebne kao dva drveta.

Mrtvaeva usta malo su otvorena, i, mada sam u poetku bio miran,

odjednom me uhvati strah da sa glatkog ela ne kliznem u taj otvor,
mraan i hladan poput groba.

Poeo sam i drhtati, ali to niko nije primijetio, jer je bila polutmina,
a svi zaneseni u molitvi i svojim mislima.

ak mi se, najednom, ako mi vjerujete, uini kako iz tih mrtvih usta

izae jedan uzdah. A kada pomislih kako je malo vremena trebalo da
proe i da ja iz bujnih njedara one Ciganke dospijem na elo jednog
mrtvaca, doe mi, meni sirotom noviu, naisto da poludim.

Jedna po jedna, sve babe pospae oko pola noi. Na svojim

stolicama, poredane jedna pored druge, liile su na kokoi na leglima.
Mrtvac je spavao u svom sto osamdesetom snu. Jedini budni bili smo ja i
svijee. Dokle mi je sjediti na ovome elu, koje je poelo i da me hladi,
pa i ulja? Pitao sam se u mrtvakoj tiini sobe: kada e svanuti? Ali
jedno pitanje me je odjednom prestravilo: a ta ako ostanem na elu ovog
mrtvaca i onda kada metnu poklopac i zakucaju ga?

Sreom, nije se to desilo, i nije mi, dakle, bilo sueno da zavrim u

grobu.

Kada se jutro, mekano i sivo kao maije ape, uvuklo u sobu, a babe
poele svojim kokoijim oima treptati, ue jedan ovjek, visok, crn i
utljiv. Ode u drugu prostoriju i iz nje iznese crn poklopac. U meni neto
zajeca od straha: neu u zemlju? strah me je tame! ovjek pristupi
sanduku. Babe se uzvrpoljie; zamrmoljie svoju litaniju: Ti, koji si na
Nebesima... volja neka je Tvoja... i na Nebu i na Zemlji... I ba kad
pomislih sa onim crnim poklopcem iznad glave: gotovo je? onaj ovjek,
isto ljutito, zgrabi me i strpa u svoj dep. Tonui u mrak njegovih hlaa,
do mojih uiju dopirali su udarci od zakivanja sanduka. Doe mi da
zaplaem od radosti.
DIO PETI

Prole su godine. Odleprale kao krila ludih ptica.

A ja gdje sve nisam bio! I kod koga. I na kakve naine. ta sve

nisam vidio!

I u svojoj ispovijesti, primoran sam ovako preskakati, jer kada bih

sve to sam doivio, kada bih sve to pokuao ispriati, vjerujem da bih
vama, koji me pratite, zacijelo dosadio. A ko pria, moe malo i slagati,
ali nikako ne smije biti dosadan.

Ali poto ni ja nisam neunitiv, od duge upotrebe svih mojih

vlasnika, od "prometa" meu njima i sam sam pretrpio velike promjene.
Nisam vie sjajan kao to bijah nekad, nakon svog roenja. ak mi se i
oblik unekoliko izmijenio, kao da sam dobio tamnu patinu, kao staro
sue, a u pregibima mojih slova i ugraviranih brojeva, kao i na ivicama
likova sa moje jedne i druge strane nataloilo se runo crnilo ko zna
kakvog porijekla, dok je moj oblik, u poetku okrugao i pljosnat, pretrpio
takve izmjene, te sam sada neto zakrivljen, pa i izgreban. Sve u svemu,
jadno izgledam.

Tako ponekad, kada idem iz ruke u ruku, primijetim kako me novi

vlasnik posmatra sa sumnjom i nepovjerenjem u moju upotrebljivost.
Elem, stari se, i troi, i umara, kao to je sluaj sa svime pod ovom
nebeskom kapom.

Jo i sada ujem galamu svih pijaca, trgova i sajmova na kojima sam

se obreo. U uima mi zvone glasovi ljudske gomile na svim putevima
kuda su me nosili i mijenjali, kupovali za me i prodavali dajui me jedni
drugima. Koliko lica, i kakva su sve bila! Stara, smeurana, speena,
mlada, bezazlena, ona na kojima se ogledao lopovluk, oprez, strah, i ona
na kojima se razlijevala bezbrinost, lakomislenost, pa lijepa i njena kao
latice cvjetova, u koja se gleda sa znatieljom i divljenjem, i lica od kojih
se zakree glava i skriva pogled. Pa ruke. One grabljive, koje vas epaju
poput kandi orla, one prijetee, opasne, spremne na sve, do ruku iz kojih
u vas prelazi neka milost, neka nada i njenost, od kojih vam je teko
rastati se, a kada se to desi, dugo ih pamtite, ne bez alosti, ne bez tuge,
bez obzira to ste novi, ogrezao u sve surovosti ivota.

Bilo bi nepravedno ne spomenuti se i rikanja stoke, svezane u

konopce i lance, blatnjave, prebijene, sa oiljcima po njihovoj arenoj
koi, tih Bojih stvorenja bez kojih je nezamisliva ijedna pijaca. Kako
samo zaboraviti te oi nevinih ivotinja u kojima se ogleda njihova
sudbina ivih bia, preputenih hirovima i potrebama ovjekovim? Ne
jednom sam, ne znam zato, znao pomisliti da tim oima volova, krava,
teladi, ovaca, koza i jagnjadi u svijet gleda nemoni, ranjeni Stvoritelj,
ako takvo to ikako postoji. Ali ja se razbrbljah vie nego to je
dozvoljeno jednom obinom, najobinijem noviu, za koga se tano zna
ta mu je biti i emu mu je sluiti na ovome svijetu.

Sjeam se.

Sjeam se: bila je jedna dolina, zelena i blaga; nad dolinom se

prostiralo nebo plavo kao to su oi u mladih srna. Bila je puna, prepuna
cvijea ta dolina, potoci su razdragano jurili na sve strane. Nou su se
oglaavale sove i ukovi iz gustih kroanja drvea, ije su se grane
naslanjale na krov kue u koju sam sretnim sluajem dospio. U kui su
ivjeli dobri ljudi. Sve je odisalo blagou i ljubavlju. I djeca i odrasli
govorili su tiho i razumno; bilo ih je milina sluati. ak su i ivotinje bile
spokojne i blage. Svjetlost, bilo suneva ili ona od plamena svijee na
stolu, od kandila ispred svete slike na zidu, ili od vatre u kaminu, sva
svjetlost u toj kui staloenih ljudi bijae ugodna za oi i prijatna za kou,
i ispunjavala je sve prisutne kao da potjee iz samog neba, ili joj je izvor
u samoj dui.

A ja sam to sve gledao, i uivao u tome, iz jedne korpe pletene od

prua vrbe, smjetene u maloj nii u zidu, okreenom bijelom, nevinom
bojom.

(Razumjeete me, koliko mi je u toj dolini bilo lijepo, kada vam

kaem kako sam, uvidjevi neto kasnije da moram otii i oprostiti se
zauvijek od tog rajskog kraja i tih dobrih ljudi, oajan zbog toga, pomislio
i na svoju smrt i na konaan kraj svoje skitnike sudbine. Ali o tome
kasnije, poto mi bijae sueno i da odem iz ove doline, i da jo mnogo
toga doivim prije nego to napustim ovaj svijet; ne napustim, pogreno
sam rekao, nego promijenim svoj oblik, svoje lice prestajui biti
novi.)

Tako, na tome prekrasnom mjestu sve bijae dobro i ugodno; i tek tu

bijah na najboljem putu da zaboravim sva svoja teka iskustva iz
prolosti. Dani su smjenjivali jedan drugi, svaki lijep na svoj nain, i
zanimljiv isto tako. U mojoj korpi, u kojoj se nalo jo nekih novia, i
dugmadi te raznoraznih kopi i pribadaa, raznobojnog konca, ak i dva-
tri ve sasuena cvijeta, jo miriljava, uivao sam svim svojim biem.
Svakog asa bih virkao kroz rupice izmeu prepletenih iba na korpici i,
naravno, uivao u prizorima sree u kojoj su ivjeli moji dobri domaini.
A oni ni sanjati nisu mogli kako dio njihove radosti prelazi i na mene,
bijednog, sitnog novia.

ute pele su zujale, iscrtavajui svoj arobni let u zlatnom zraku.

Ura u sretnom domu otkucavala je asove ispunjene ljudskou. Djeca su
voljela ivotinje, a ivotinje su voljele djecu, kao u ono davno rajsko
doba kojeg se sjeaju svete knjige. A ja sam, stalno pomalo sumnjajui,
budui navikao na grubosti ivota i neprekidnu borbu meu ljudima, sve
to posmatrao iz svoje vrbove korpice i uivao u vienom, no ne prestajui
se pobojavati: sve ovo je samo tren, sve ovo e odletjeti poput sna iza
kojega dolazi buenje...

I, stvarno, kako sam i slutio, buenje je dolo. Jednoga dana,

jednostavno sam se nakon svoje korpe naao na posve drugom mjestu.
Tad je u meni sve plakalo od gorine.

No, bez obzira na sve to mi se kasnije deavalo i gdje sam i kod

koga sve bio, nikada nisam mogao zaboraviti "zelenu dolinu", tako sam je
nazvao u svom sjeanju.

Zbogom, moja "zelena dolino"! Nosiu te u svom srcu do smrti!

II

Promjena je bila strana, prijelaz iz svijetla u tamu, progonstvo iz

Raja u Pakao, u kome sam se obreo.

Ako ja, jedan beulni novi, metalno bie, tako osjeam, kako li je
tek ljudima koji mora da osjeaju daleko vie nego ja?

Grad u kojem sam sada crn je i tuan. aavi zidovi, zamagljeni

prozori, zabrinuti ljudi i novac je tu na sebi nosio okrutni peat toga
mjesta: bio je taman, izguvan, preplaen, ponien, pa ni okrutnost ga nije
mimoila.

Po sto puta na dan pitao sam se, uzaludno, otkud ja ovdje? Zato?
Boe, zato me progna iz "zelene doline"? Zato se ne desi srea pa da
padoh iz one nie u zidu, i iz svoje korpe se ne otkotrljah i ne propadoh
izmeu dasaka na podu, ostajui tu zauvijek? Da su me barem djeca u igri
u zemlju zakopala ili bacila u potok? I u kravlju balegu da sam potonuo,
bilo bi mi bolje nego ovdje, u ovom gradu u kojem je sve muka, bijeda i
tuga.

Gdje je sad moja "zelena dolina"? Kud si nepovratno otila u moje

bolno sjeanje? Gdje su sada tvoje trave u njihovom laganom njihanju?
Gdje vrbe raspletenih zelenih kosa nagnutih nad potocima u kojima se
tiho mrijeste pastrmke? Kud nestadoe one zlatne kosice tvoje razigrane i
bezbrine djeice? San njihov, u njihovim istim posteljama, dok
mjeseina rasipa svoje srebreno mlijeko po krovu spokojnog doma gdje
je on sada, kada me sve boli od vienog?...

Tako sam ja, moji dragi koji me pratite, jaukao, uzaludno se pitajui,
u ovom gradu surih zidova i ljudi u ijim se mutnim oima nije mogao
nazrijeti ni posljednji trag nade. A naao sam se u njihovim rukama, u
samom sreditu njihovih potreba. Obigrao sve smrdljive krme u kojima
se bije i galami; uao u njihove kue gdje se udie i izdie mrnja i
nesrea, bijeda i zaputenost; bio na njihovim stolovima na kojima se
vae i guta patnja koja ima hiljadu imena, a zapravo ni jednog pravog
imena nema; bio u bordelima, sluio kao moneta prljavtine, u bordelima
u kojima se i smijeno arene tapete, likovi na njima, stide vienog i
sluanog na tom mjestu; u rupe sam zalazio, u kojima nema istog lica,
jasne rijei, odreene namjere koja bi vodila ka nekom, bilo kakvom
izlazu iz ovog pakla. to li e njima novac, pitao sam se, kad oni ni suhim
zlatom ne mogu iskupiti za sebe spasenje?

Zamislite, jednom sam se u tom ljudskom paklu naao u enskoj

podvezici, tanije ispod nje, stegnut tim gumenim draem dugih enskih
arapa. Izmeu tog steznika i butine jedne od onih to prodaju svoje tijelo
na izvjesnim mjestima. Slavna sudbina, dakako! Kako, pitae se neki od
vas, kad se zna da na tom uzvienom mjestu mogu da stoje samo
zataknute papirne novanice. Ali, odgovoriu ja, jer sudbina, koliko god
bila surova, zna i ima smisla i da se poigra: ovo, u ijem sam cijenjenom
depu imao ast da budem, dovaljao se i do te kue iznad ijih je vrata
mirkalo crveno svjetlo, a na prozorima bile vjeno navuene neprozirne
zavjese. Kada je dobio to je traio, ili kada je zatraeno od njega da plati
prije nego to je dobio ono to je traio, on je velikoduno zagrabio u svoj
dep, uostalom, mastan, znojav i smrdljiv, i iz njega izvadio sav novac,
veinom papirni, izmeu kojeg sam, potpuno zarobljen, bio i ja, ja, ja.
Dama koja novcem zacjenjuje svoje tijelo, a i duu, samo je munjevito
zraknula svojim iskusnim pogledom ponueni iznos, ocijenivi da je
dobila dosta, i previe, i sve skupa vjetim pokretom zatakla, podigavi
haljinu za svoju ipkanu podvezicu.

Tako sam, eto, i ja bio zalog te trgovine, neki kau jednog od

najstarijih zanata na svijetu. Nekada je za mene onaj djeak kupio od
Jevrejina stakleni kliker u kome se vidio sveti grad sa svetom talicom u
kojoj se rodio Bog, a vidi sada, ja, isti onaj kakav sam bio nekad i
oduvijek, sluim kao sredstvo namirivanja rauna u jednom bordelu. Pa ja
nisam ja, konano, ve sam ja samo ono to su ljudi, to oni hoe i ele.
Zar nije tako? A ja, kad bih odluivao, iskreno vam kaem, bio bih neto
sasvim drugo, ili ako bih se odluio da budem novac, novi, onda bih
sluio samo... ali da vas ne gnjavim time, pogotovo to je to nemogue,
barem meni, noviu, koji je stvoren da slui, a ne da odluuje ta hoe a
ta nee.

Koliko sam dugo proboravio ispod podvezice, i kako mi je sve bilo

na tom slavnom i povlaenom mjestu, time vas ne namjeravam gnjaviti.
Ali kada je dotina ljepotica izvrila inventuru svoga bogatstva, slaui i
njeno peglajui novanice u svojoj sobici ispod krova, i kada sam ja iz
razmotanih novanica iskoio na svjetlost dana i otkotrljao se na pod,
vrtei se kao pomahnitala igra, ona je samo bijesno zasiktala: "Vidi ta
mi je ona pijana radniina uvalila..." No, ipak me gurnu u svoj majuni
novanik sa patentnom kopom, zlu ne trebalo.

Evo me, sad se ve nalazim na jednom, priznaete, neobinom

mjestu: na rumenom, drhtavom dlanu jednog djeaka, koji stoji na
trotoaru, i prosi.

Otac pije, pada novembarska kia, studen se uvlai u mravo tijelo.

Promiu prolaznici, poneko se zaustavi, urno vadi sitni novac i stavlja ga
na prozebao dlan. No ne znam zato djeak sve to dobije gura u dep
olinjalog kaputia, a jedino mene ostavlja na dlanu. Jutros me je primio iz
ruku nikoga drugog ve one prostitutke, valjda je htjela iskupiti svoje
grijehe za sitnu paru! Po svemu, ja mu se po neemu dopadam, ne mogu
odrediti zato. A moda je i sluajno to ba samo mene zadrava na
svom dlanu, kao da bih onima koji prolaze upravo je bio rjeiti dokaz ta
to malian na tom tunom trotoaru oekuje od njih.

Fabrike sirene tule iz daljine. U ustima slatkast otrovni okus od

dima koji se sablasno vije nad blatnjavim ulicama i crnim krovovima. Sad
otac, opak i zao, sjedi u kui i, nestrpljivo kao i uvijek otkako djeak zna
za sebe, eka novac za rakiju. Ne donese li, tad se deava svata, galama,
optube, psovke, ne izostanu ni batine. A majka, bolesna, mrava, sjenka
od koje su ostale samo oi, uti, bjei u drugu sobu i u nikom shvatljivoj
molitvi klei pred raspelom ispod kojeg titra svijea, koja sablasno
osvjetljava ispoeno joj lice.

A meni na dlanu zaigra srce od radosti svaki puta kad pristigne novi
novi od kojeg samilosnog prolaznika. Doe mi, nijemom i metalno
utljivom, da proapem u smrznuto djeakovo uho: "Dobro je, odlino,
imaemo (toliko se uivim pa to izgovaram u mnoini), imae i za kruh,
toplu veknu, i za komadi kobasice, a ne samo za oevu rakiju...!"

Ali mi je uzaludan svaki napor da to i zaustim, pa mi ostaje samo

nemono da posmatram to nevino djeije lice iznad sebe, te oi u kojima
se svila prerana tuga od nerazumljivog zla, te obraze to ih jedino mladost
jo ozaruje, te usne dojueranje bebe... Vidi li on kako ga ja posmatram?
Samo kada bi mu to palo na pamet, vjerujem da bi mu bilo barem malo
lake, zrnce lake.

Kad no poe malo po malo prljati ionako neistu svjetlost dana,

djeak me strpa u depi i krenu kui.

Bie dovoljno za kruh. I za kobasicu e biti. Ali prvo mora kupiti

rakiju. Neka za mene, doputam mu, kupi i rakiju, samo nek mu ostane za
hranu; tad e biti miran od oca, i sitog stomaka, to je najvanije,
spokojno e spavati.

Ali, ta ja to govorim kad dobro znam da onda dok otac bude pio a
sin jeo, a majka ko zna ta traila kleei pred Raspetim, ja u biti ko zna
gdje, Bog samo zna kod koga. Zbogom, adio, moj djeae, neka ti bude
na pomoi onaj neko koji moe pomoi, u koga su kljuevi ovoga svijeta!
A ja sam uinio svoje.

III

ta je sad ovo? ta mi se to deava? Zato u ja na ovome udnome

mjestu? Na ovim grudima, na koja me pritiu ove uzdrhtale ruke jednog
luaka? Nemam odgovora, samo se preputam, sa drugim novcem,
itavim zguvanim svenjem novanica, da me taj ovjek iskolaenih
oiju, u pidami, skupljen na svom krevetu, a no je, do bola pritie na
svoja mrava, usopljena prsa i izgovara, uzdiui, neke nerazumljive
reenice (soba je pusta, namjetaj star i oguljen, zidovi ko zna kad
okreeni, prozori nikad otvaram, pranjivi, mrani): "Niko mi vas nee
uzeti... mili moji, uketavi... niko i nikad...!" (Pritisnut sam izmeu dvije
novanice koje uasno, ne znam od ega, smrde; dua mi je u nosu, i ini
mi se da u, uz buncanje ovog bezumnika, sad umrijeti od guenja.)
"Nikome vas neu dati... u znoju sam vas stekao... svi hoe, lopovi,
zlikovci, da mi vas ukradu...!" (Podie glas.) "Kad vas nisam imao, niko
me nije ni primjeivao, kao da sam mrtav, kao da sam zrak... a sada, kada
ste u mojim rukama, svi kao zvijeri njue oko mene, spremni na skok...
Ne!"

Valjanje se nastavlja, sve bjenje. To lice, tik do mene, gri se i

postaje strano, toliko me plai da mi jedino preostaje da zatvorim oi i da
ne gledam. Kosa mu je znojna, slijepljena uz lobanju, a iz njega se osjeti
sami vonj pakla, straha, potpuno ga je razum napustio. Sad je jo poeo i
da se kotrlja itavom irinom kreveta, tako da smo mi, njegov dragocjeni
sveanj novaca, sad na njemu, sad ispod njega, pritisnuti njegovim
uzdrhtalim tijelom. U jednom momentu, on se okrenu dva-tri puta i
ljosnu itavom teinom na pod. Uini mi se da je neto puklo u njemu.
Neko vrijeme zbilja je utio, teko diui, ali, ne diui se s poda, nanovo
je poeo, ini mi se jo ee: "Ne dam! Dalje od mene! Odbijte!. Joj,
otimaju!... Narode! Policija! Otimaju mi novac, moj novac... godinama
sam sticao... provaljuju, pljakaju...!" Najednom je podigao ruke sa
svenja, kao da mu ih neko silom rasklapa, i mi se rasusmo po podu; i ja
sam se konano oslobodio stiska onih smrdljivih novanica, i zakotrljao
se po podu; a luak poe bauljati, puziti za nama, skupljajui nas u strahu
da nas ne izgubi. "Ovamo, ovamo... i vi mi bjeite, kao da niste moji, kao
da niste moja krv i moj znoj... meni vi pripadate, ne ovim tu lopovima
koji su provalili u moju kuu i pljakaju me!"

Tad poe pravi pokolj nad novanicama. On ih grabi, stie, guva,

pritie na grudi, na usta, uz oi, samo to ih ne guta. Odjednom,
primijetivi mene kako se kotrljam, bjeei od njegovog dohvata, on se
baci na mene "ovamo ti, sjajni, kud si krenuo!" obori me i svojim
dlanom grubo, kao maka mia, privue me sebi. Ali nas sitnih novia,
tek sad vidim, ima vie, i svi se zvonko kotrljamo, svaki na svoju stranu,
to njega raspameuje, i on se, etveronoke, baca sad ovamo sad onamo,
to je beskrajno tuno a i smijeno.

"Ovamo svi, moja lovino! Ovamo u siguran zaklon!"

I evo, ponovo smo u njegovom smrtnom zagrljaju, zamrljani

njegovim znojem, proeti njegovim dahom, koji je takav da izgleda kao
da je posljednji. Svi smo umorni, preplaeni, ali, hvala Bogu, tog luaka
odjednom hvata san i on, grlei nas i buncajui kao uvrijeeno dijete,
tone u tamu, smiruje se. Soba njegova tiha je i pusta kao grob.

Noviu, noviu, ti si ipak, ne znam kakvom osudom osuen da

vidi i osjeti, bez obzira to ti vrijednost nije velika, i dobro i zlo ovoga
svijeta, naroito ovo drugo!

Tako sam mislio i sebi govorio, zagrljen mravim rukama svoga

bolesnog vlasnika. Ali me osjeaj straha nije naputao: kako pobjei od
njega, kad on po svemu nita i ne troi i ne kupuje? Da me hoe neko
ukrasti, zamolih sudbinu.

IV

I ukrao me.

A taj neko bijae djevojica.

Naime, krtac-ludak je, ipak, bio primoran traiti od nekoga pomo.

Bio je samac, ena mu je davno umrla, ili je pobjegla, ko bi to znao, kod
takvih se nikad nita pouzdano ne zna i on je, hoe-nee, morao
potraiti nekoga ko e mu povremeno poistiti kuu, da se ne bi uguio
od prljavtine. Djevojica koju su mu nali bila je iz siromane porodice i,
sve u svemu, odgovarala je; uz to, bila je onako preplaena, skromna, pa
valjda i potena, to je bio, naravno, jedan od glavnih uslova da je primi,
on koji nikada i nikome nita nije vjerovao.

Dva puta u mjesecu djevojica je dolazila, istila ono to je

najnunije, iznosila smee, skidala pauinu dokle je mogla dohvatiti, i
tako, uradila bi jo poneke sitnice, provrtjela se, no sve pod gazdinim
budnim okom, dobila neto i odlazila.

Kada sam je samo jednom vidio, zapanjio sam se koliko je bila

mrava i blijeda. Na njezinom ispijenom licu isticale su se samo oi. Oi
ogromne i beskrajno tune. Nalazio sam se na jednoj tamnoj vitrini,
nedaleko od jedne keramike posude u kojoj je bio smjeten sitan novac.
Zaudo je da nas je gazda, inae predostroan kao lisica, ostavio izloene
neeljenom pogledu. Djevojica je nekoliko trenutaka zadrala pogled na
nama naroito sam je ba ja privlaio, valjda zato to sam bio izdvojen
od ostalih. Zatim je polako prila vitrini, okrenula se da provjeri ne gleda
li je, ne daj Boe, gazda, i zgrabila me, na moju veliku radost i sreu,
strpavi me u depi svoje tanke haljinice. Hura, spaen sam! Samo sada
napolje, vani, na ist zrak i u slobodan prostor!

Haljinica djevojica; novi bogi!

 Dajte mi slobode, bjei od spodobe!

Tako sam pjevao kada me je djevojica u svom depiu od haljinice,

ilegalnim svojim manevrom, iznijela iz luakove kue. Naravno, ona to
nije mogla uti; njezine misli su bile zauzete planovima, bogami i
grinjom savjesti, pa i ostacima straha. Planovi su bili: ta s noviem,
odnosno sa mnom? Grinja savjesti se raala u istoj dui. A strah, on je
bio razumljiv, jer da ju je onaj i onakav uhvatio... brrr, o tome ne smije ni
da misli.

Bijah toliko veseo i razdragan, da vam to ne mogu objasniti. Samo

nek se oslobodih onog mraka u onoj kui i u onom ovjeku! Toliko sam
se osjetio slobodnim, da sam u depiu od haljinice, uz pjesmice koje sam
izmiljao, mahom luckaste, igrao se pogaanja ta e, eto moda ve
slijedeeg trena, djevojica poeljeti i odluiti da kupi za mene, ne meni.
A od toga, od te njezine odluke, svakako e zavisiti moja dalja sudbina;
pa sam i to pokuao predvidjeti: kome u slijedeem u ruke?

Djevojice gonetao sam u njezinom depiu sada e kupiti

jedno od onih arenih lizala-bombona, zataknutih na drvenim tapiima u
staklenoj posudi, na uglu gdje se sijeku one dvije ulice; uvijek si eljela
njihov slatki, pomalo kiselkast okus od citrona. Predomilja se, primje-
ujem. Ipak nee? A sada kad si prola duani sa lizalima, ne odluivi
se da me potroi i preda u vlasnitvo sitnom, elavom prodavcu brzih
pokreta, ponovo se igram pogaanja, koje me strano zabavlja. Jer, ipak
se radi o novom vlasniku, o novoj situaciji u koju u upasti, mada mi,
iskreno da kaem, kod tebe, djevojice, nije ni malo loe: kreem se,
izaziva me neizvjesnost i, to je najvanije, nije mi dosadno.

Gledaj sad onaj jarko osvijetljeni izlog, i u njemu dugmie od

raznobojnog sedefa! Ui i izaberi jedan, koji ti se najvie dopada, sasvim
u biti dovoljan da ga kupi! Premilja se? Velike tvoje oi ogledaju se u
staklu izloga, one su pune znatielje, ali i nepovjerenja. Na kraju se
odljepljuje od privlanih dugmia ne, ne vrijedi na njih troiti ovaj
jedan jedini novi, koji si stekla u tolikom strahu! A uz to, ima jo toliko
stvari koje bi voljela imati.

Konano, moja djevojica odluuje: iz jednog kioska neodoljivo je

privlai miris svjee peenih kifli. Gladna je, i glad je u njoj jaa od bilo
kakvih drangulija koje samo uljepavaju ivot, dok stomak ostavljaju
praznim. Oprezno pristupi otvoru iz kojeg se puio neodoljiv miris. Opipa
koatom ruicom u svom depu tu si, to jest ja, novi, spreman za
razmjenu. I ba kad proturi glavu kroz onaj miriljavi otvor, spremna da
zatrai jednu rumenu kiflu, neto vrisnu u njoj prodava je bio niko
drugi ve onaj luak od koga je ukrala novi, mene. Buljio je u nju
svojim udovinim oima!

"ta eli, mala?", ula je kao iz daljine njegov glas, mada se to

nimalo opasno pitanje u njezinom uhu pretvaralo u prijetnju: "A, ti si ona
kradljivica! Uhvatio sam te na kraju."

Samo je ula sebe, kao da iz nje progovori neko drugi, neko posve
nepoznat: "Neu nita, samo sam htjela vidjeti..." I otra u mrak.

A mene je duboko i grubo tako da sam osjetio bol gurnula na

samo dno svoga depia. Bjeala je prema svojoj kui, nikako ne
shvatajui ta joj se to desilo.

I, dragi moji, djevojica sirotica ne treba zaboraviti, oprostili joj vi,

zajedno sa mnom, ili ne, da je ona i krad... kakva samo teka rije za to
nevino i krhko stvorenje, uz to i siromano i tako, dragi moji, djevojica
me nije uspjela potroiti.

Ali, to ne znai da me je sauvala za sebe. Jednostavno, izgubio sam

joj se, to nije prvi, a ni posljednji sluaj, vjerovatno, u mome lutalakom
ivotu. Kada vam kaem da sam se naao u jednom obinom, prljavom i
ljigavom slivniku, odvodnom kanalu u jednoj vekuhinji, ne znam ta
ete pomisliti o nekome koji iz sasvim pristojnog poloaja u
novanicima, na vitrinama, iz bankovnih sefova, zamislite iz raja one
"zlatne doline", pa, zato ne, i sa poasnog mjesta na elu jednog mrtvaca
dospijeva, na svome putu, i u jedan smrdljivi kanal! ta god mislili da
mislili, ja sam sad tu, i ostaje mi ekati da me neko, neka sluajnost, spasi
iz nevolje u kojoj se jednostavno guim, iz kanala.

U stvari, bilo je ovako: dok je djevojica spavala, nita ne znajui,

njezina majka je uzela haljinicu, u ijem depiu sam se nalazio ja. I
bacila je na gomilu prljavog vea, spremnog za pranje. A djevojici je
samo ostalo, kada se probudila i vidjela ta se desilo, da se jede u sebi,
razumljivo zato, ne smijui kazati o svome blagu, jer bi je majka
svakako upitala kako je dola do mene, a to ni iva ni mrtva ne bi smjela
kazati. Jedino je promrsila, kada je majka upitala je bi bila u "onoj" kui,
da ne zna kada e vie otii tamo.

Tako, moji dragi i mili, noen i valjan pravom burom sapunjave

vode, uz to vrele, u jednom grozno velikom, drvenom koritu, prebacivan i
mlataran rukama pa i joj! drvenom prakljaom, tim stranim orujem
svih pralja, ja sam na kraju, sav izubijan i izgrien ljutom sapunicom, na
moju sreu ili nesreu, dospio sa prljavom vodom ovdje, u reetkasti,
zarali slivnik. Sada sam, dakle, na dnu. Ako, kojom nesreom,
propadnem jo i dublje, moja sudbina, u kalu i tami, bie zapeaena
zauvijek. Ali...

Ali... uvijek se, na kraju, ipak, pojavi neto to zovemo "ali"; ono je
naizgled sitno, nevino, jedva primjetljivo, ali neto to nam priskae u
pomo kada smo izgubili svaku nadu.

"Ali" to bijae jedan djeak, ni brat, ni roak djevojice, djeak iz

susjedstva koji je imao nimalo rijetku osobinu veine djeaka: volio je
lunjati, turati nos svugdje, njukati, naroito po zabitim mjestima, a jedno
takvo bila je i ova ve-kuhinja u koju sam tako poniavajue dospio.

Rekoh li vam, da je to bio udan djeak. Bio je posve udan. Ne

samo zato to je iao po zabitim, neobinim mjestima, kao to je, recimo,
ova ve-kuhinja, mrana podrumska prostorija u kojoj se teko disalo,
puna neugodnih mirisa. Ve i zbog jo nekih stvari, to ete tek vidjeti.

Naime, posluajte, bio je jedini od svih koje sam sreo do sada, sa

kojim sam, zamislite mogao razgovarati. Kako razgovarati, ti, novi,
mrtva stvar, sa ljudskim biem? ve vidim kako neki u udu otvaraju
usta. Lijepo odgovaram im ja i to ba u snu, ne mome, jer ja ne
spavam kao vi, ve u djeakovom snu.

VI

Kada bi djeak, umoran od igre, preplavljen svim utiscima koje je

doivio u toku dana, legao u svoj krevet, tada bi zapoinjalo neto vrlo
udnovato i neobino. Naime, tad bi, u dubokom snu, poeo razgovor, to
je najudnije, ne sa ivim biima ve sa stvarima, mrtvim predmetima.
Recimo, djeak bi poeo razgovor sa kamenjem, pa sa dijelovima sobnog
namjetaja, te sa svojim cipelama, arapama, kaiem; i da sve ne
nabrajam s ime i za njega: s kime) je sve mogao priati. I to je jo
tajnovitije, svi predmeti sa kojima bi djeak razgovarao u svome snu svi
oni su, takoe, govorili, odgovarali i pitali, kao i on.

I, da ne duljim, nakon to me je sluajno naao u onom ljigavom

slivniku, u ve-kuhinji, i nakon toga, pokupivi me dok sam bio na ivici
snaga i nade, odnio u svome kaputiu moje sjajno, izaprano i izmueno
tijelo svojoj kui, slijedeu no izmeu nas krenuo je ovakav
razgovor.

Djeak je spavao, zabaene glave na perjanom jastuku, a ja sam,

miran i siguran, leao ispod tog jastuka. Jedino su nas povremeno
prekidali: mene, drhtaj od sjeanja na opasnost, da mi se kojim sluajem
moglo omaknuti i da sam se mogao nai u opasnoj tami ispod onih
reetaka; a njega, njega je jednostavno proimao dah i duh onog neega
neobjanjivog to pohodi djeake koji nou mogu razgovarati sa mrtvim
stvarima a ta bi to moglo biti, to niko ne zna.

DJEAK napuenih usana, svijetlog ela od bljeska mjeseine koja

prodire kroz prozorsku zavjesu. U sobi je potpuna tiina, nijedan zvuk,
glas, ne izlaze iz djeakovih usta; osim onog daha i duha...

Ja znam; nisi ti novi! Tvoj izgled moe prevariti samo lakovjerne,

kao i svaki izgled... Uutio si se pod jastukom, i slua? Moda se boji
to si otkriven? Nisi otkriven jer za mene nisi nikad ni mogao biti
sakriven. Prema tome... Djeija glava je poela jo vie da sija, izgledalo
je da je neto ozaruje iznutra. Dio te svjetlosti razlijevao se i po sobi, ak
nadjaavajui odsjaj mjeseine. U svakom sluaju, prvi put u svome
ivotu prisustvujem utvrdih zapanjen neemu posve neobinom. Zato,
nije bilo druge: morao sam uestvovati!

JA, NOVI ugodno utonuo ispod toplog perjanog jastuka,

svjestan da mi se nikada do sada i da mi se nikada od sada nee desiti
ovo to mi se sad deava; neto to je na putu da objasni neobjanjivo...

Jeste, djeae, moram ti priznati da si u pravu. Mada to nerado

inim. Ali... dugujem ti mnogo. Samo kad se sjetim one reetke, slivnika i
mirisa (oprosti, smradova). Zacijelo, tako nije ni u samom paklu...

DJEAK tonui sve vie u svoj san i u mekotu jastuka.

Izvini to te prekidam! Nisam te ja spasio, nego ono neto u meni to

mi govori da ti i nisi novi, odnosno da jesi i novi ali i neto drugo,
vie, u stvari, i jesi i nisi novi... tako nekako. Sad...

Zatim se okrenuo, tako da mu je cijela jedna strana lica ostala

osvijetljena mjeseinom, pa je liio na one profile to ih negdje reu u
sjajnom metalu.

JA, NOVI uivajui u razgovoru u kome se, posve nenadano, a

prijatno, postavlja barem za mene laskavo pitanje o tome ko sam to ja
novi ili neto drugo; moda i oboje znai, neto tree. Ta igra me je,
moram biti iskren, vrlo zabavljala.

Dobro, biu iskrenja i nisam jedino, i nisam potpuno samo novi,

dobro si, mada utonuo u taj tvoj san, primijetio. Do sada mi se to nije
desilo. Svi koje sam sreo, koji su me sreli, samo su vjerovali u ono to se
za mene moe dobiti, kupiti. A ti, evo, vjeruje ba u mene! Nije vano
ta je u snu! Kupiti, ne kupiti pomou mene, tebi kao da je potpuno
svejedno. Ti, po svemu, vjeruje kako sam ja vrijedan, ovakav kakav
jesam, sam po sebi, bez kupovine, bez razmjene, bez koristi. I hvala ti na
tome!

Odjednom sam vidio, posmatrajui ga, kako se koi, stvrdnjava to

lice na moje rijei, kako to lice postaje zapanjujue neovjeno i
nadzemaljsko. To i nije vie djeak pa ta je? pitao sam se grijui se
ispod jastuka. A znadoh i ovo: kad se probudi, ponovo u za njega postati
novac, isto kao i za druge, i nema sumnje, promijeniu vlasnika. A san e
ostati san...

DJEAK ve buncajui u snu "s one strane".

Nema kraja... sve je sve... sve se pretae u nita... kristalna

mnogolikost... nitavilo bez zamjene... misli bez kraja i poetka... misli
bez trbuha, sadraja... san bez kraja... vjeno buenje... kraj koji nikad
nee upoznati poetak... novi smaknua ... novi smaknua... novi
smaknua...

Bijae mi i smijeno a i tuno da te trenjaste usne izgovaraju, bez

svoje volje, u snu u koji se tone bez ostatka, te rijei koje bi ga, nevinog
djeaka to voli njukati po zabitim mjestima, moda i ubile, a ako ne
ubile, onda raspametile na javi. Duboko se zavukoh pod topli jastuk, vie
me nije zanimalo ta govori.

Tonui u san... vidio sam grabljive ruke, na njima ivotinje-prste,

koje e me sutra zgrabiti, u bunar tamni svojih elja strovaliti...
VII

...I bilo je tako.

Djeak, potpuno nesvjestan svog noanjeg sna i razgovora sa

mnom u njemu, narednog je jutra iao ulicama, ja sam mu bio u depiu
od kaputia, a razgovor koji smo imali noas za njega je bio nepostojee,
kako se to obino kae, pansko selo.

...Rekoh, i bilo je tako. Mislim na to da sam preao u ruke novog

vlasnika. Ali, jao, djeak me nije mijenjao za neto drugo, nije kupio za
mene ono to je poelio, ve ta emo ukrali su me, njemu, djeaku sa
kojim sam mogao, kao ni s kim, razgovarati u njegovom snu.

I to je najgore, a to ete se i sami osvjedoiti, ukrao me je, mome

snovidnom sugovorniku i drugaru, drugi djeak, koji o razgovorima u snu
pojma nije imao. Lopov, kaem vam. Pljunuti.

Sudbina me je dodijelila jednoj druini djeaka. Jedan od njih bijae

onaj sa kojim se moglo razgovarati u snu. A drugi, kome sam pripao, koji
me je ukrao onome snivau, bio je obian djeak i u snu i na javi. Kada
me je opazio kod svoga drugara, odmah me je, ne znam zato, poelio
imati. I iskoristio je pogodnu priliku, kada se druina, uz zid jedne stare
kue, igrala udne igre kojoj sam zaboravio ime. A igra je tekla ovako:
djeaci bi, poredani u jednu liniju, i propisno udaljeni od zida u stranjem
dvoritu, bacali o zid novie koji bi se odbijali i padali na zemlju, gdje bi
ih, tako razbacane, po nekom meni nepoznatom pravilu, zbrajali,
oduzimali, odreivali im poloaj, i tako, na kraju, odreivali pobjednika
koji bi dobivao bodove, a zbir tih bodova odreivao je, valjda, nagradu, i
to u novcu. Igra bijae ustra, popraena galamom i svaom, nerijetko bi
izbila i tua. I ba u jednoj takvoj gunguli, jedan od djeaka, neopazice,
strpao me je u svoj dep; oigledno da sam mu se dopao izgledom,
sigurno ne vrijednou, jer bilo je novia koji su bili vrijedni kao ja, pa i
onih vrjednijih od mene. Uglavnom, zavrio sam u njegovom depu.
Poela je svaa, rasprava u kojoj je sve bilo manje jasno ta je ta, to je
due trajala. Zabaeno dvorite je zvonilo od glasova. elja mi je bila da
iskoim iz lopovskog depa i pokaem krivca, ali kako je mogue, dragi
moji, da novac otkrije onoga koji ga je ukrao? To se nije do sada desilo,
pa nee ni od sada, nikada. Ostalo mi je, duboko iz depa, da sluam
svau napolju. I ko zna dokle bi to sve trajalo da se, odjednom, nije
otvorio jedan prozor i na djeake se prolila itava bujica prljave vode, ko
zna i ega jo. Dvorite je u tren oka ostalo prazno.

Ali, sada ete vidjeti na kakvu sam sudbinu, u tom djeijem drutvu,
bio primoran pristati.

Tek to me je onaj djeak, vjerovatno oaran mojim izgledom, ili

neim drugim ega ja nisam bio svjestan, ukrao od onog svog drugara sa
kojim sam u njegovom snu mogao razgovarati, ne proe ni dan-dva, a ve
me je od njega ukrao trei djeak. I to opet ba u onoj igri u kojoj su nas,
novie, bacali uza zid.

Po svemu, bijah osuen na neku udnu, preutnu igru da me

djeaci kradu jedni drugima. A istovremeno, itavo vrijeme u toj
vrtoglavoj promjeni sad ovog sad onog vlasnika, niko kao nije otkrio ta
se to deava sa mnom, dok idem od depa do depa. Nisam mogao
objasniti sebi ni ovo: zato prijanji vlasnici, mada su otkrivali krau i
svaali se i optuivali zbog nje, nisu, kada bih se pojavio u narednoj igri,
traili svoje pravo na mene. Ili su, moda, pristajali na krau, samo neka
ostanem meu njima, sad kod jednog, sad kod drugog, nije vano? A i
zato se ta igra deava samo sa mnom, a ne i sa drugim noviima? Po
svemu, dakle, bijah osuen da to nikad ne doznam, niti uspijem sebi
objasniti.

Dani su se smjenjivali. Djeaci su se neumorno igrali sad ovih, sad

onih igara. Smijenilo se i nekoliko godinjih doba. U svakakvim kuama,
kod raznoraznih ljudi sam boravio, bezbroj depova obigrao, bacali su me
o tvrde zidove, kupili i povlaili po prljavoj zemlji, praini i blatu, ali,
zanimljivo, dok su moji drugari, drugi novii, odlazili ili dolazili, i za
njih se povremeno poneto i kupovalo, ja sam, nikad ne doznah zato,
ostajao stalno meu djeacima.

ak me se jednom, poujte i ovo! ponovo dokopao i onaj djeak-

sniva. Pa smo opet imali priliku do sita se razgovarati u njegovoj sobi
ispunjenoj blijedom mjeseinom. I ponovo sam uo njegovo neobjanjivo
buncanje u snu, da bi ujutro sve bilo po starom.

On mi je tada zora je rudjela na istoku a ptice su se poele javljati

iz kroanja prorekao smrt.

Otkrio mi je a da toga nije bio ni svjestan zato su me uvali.

Jesu li oni toga bili svjesni? Ne znam, nije mi bilo dato da znam.

ta mi je djeak otkrio: kakav kraj me je ekao? Poto se prie, da bi

bile zanimljivije, ne priaju od kraja, tako u i ja, rije po rije, ii, uz
vau vjernu pratnju, prema kraju. Mada meu vama sigurno ima i onih
nestrpljivih, kojima bi bilo drae da doznaju sve odmah. Njima mogu
poruiti: strpljenje je majka mudrosti. A onima drugima, strpljivima:
hvala vam na vaem strpljenju, kao i ohrabrenju koje mi takvi daju da bih
nastavio i zavrio ovaj roman, kako sam ga i zapoeo.
DIO ESTI

"A jednoga dana me nee biti vie".

Kakva je ovo guva oko mene? Zato ovolika galama? Glasovi se

sudaraju, pjene, rijei sustiu jedna drugu. Neto se vano odluuje. I to
ne o bilo kome, nego ba o meni. To osjetim itavim svojim metalnim
tijelom, svakom brojkom i likovima na sebi (o njima vam nikad nisam
priao, jer mislim da su likovi i slike obina la i obmana, varka za oi.
To mi govori moja dua, o kojoj sam vam pokuao ispriati svu ovu
priu, nazvanu "Roman o noviu"; a mogla je i drugaije da se zove; no,
svejedno).

Nebo bijae nisko; tmurni, crni oblaci samo to nisu poklopili

zemlju, kao kakav prijetei poklopac. Djeaci su bili obueni u toplu
odjeu, po kojoj sam mogao zakljuiti da je nastupilo hladnije godinje
doba.

Svi su bili ozbiljni, i ona razdraganost koja se na njima mogla vidjeti

dok bijahu topliji i svjetliji dani, nestala je bestraga. Sve je nagovjeta-
valo, slutilo da e se desiti ozbiljne stvari; barem sam ja tako, u svom
hladnom, metalnom tijelu, duboko osjeao. Mada sam ostao miran, ak
znatieljan da vidim ta slijedi.

"Ja sam za to!", uo sam jednoga izmeu njih.

"Ni ja nemam nita protiv", drugi je prihvatio prijedlog, ne znam

kakav; "otii emo tamo i vidjeti ta e se desiti". I dalje, dok sam sluao
te njihove rijei, pojma nisam imao o emu to oni govore, oko ega se
dogovaraju.

"Nije to daleko", opet e jedan, obuen u pohabani, za njega prevelik

kaput.

"ta i da je daleko", ree neko, "vrijedi to vidjeti". A za itavo to

vrijeme, ja sam leao na jednom dlanu, crvenom od zime, koji je pomalo i
drhturio, te sam se i sam treskao na njemu. Oni su, dogovarajui se, svi
gledali u mene. to ba u mene? a dogovaraju se neto da uine? Moda
namjeravaju kupiti neto za mene, oprostiti se od mene za neku stvar koju
su poeljeli?

"Najbolje je izai na onaj dio gdje je pruga otvorena, gdje nema

okuka, i na kojem voz postie najveu brzinu", uh kako jedan ree. Meni
tek tad bi jasno da me ne ele koristiti za trgovinu. Ali zato onda
spominju voz? emu tranice? mozgao sam ja na onom dlanu, sam
samcit, ugaenog sjaja zbog tmurnog neba.

I prije nego to krenue kamo su naumili, jedan e, glasom sudije

koji donosi presudu tek tad mi sve postade jasno: "Tokovi e ga
izravnati ostae samo ploica, bez ikakvog znaka da je nekada bio
novi..."

Krenusmo. Lie na drveu, udarano ledenim vjetrom, umjelo je

metalnim zvukom, pa se inilo kao da neko prosipa gomile novia.

Proosmo pored nekih oronulih prizemnica sa zaputenim dvoriti-

ma i musavom djecom to su se igrala iza trulih, nagnutih ograda. Osjetio
se jak zadah svinjskog ubreta. Ususret nam je iao jedan pijanac.
Teturao je i govorio neto samo sebi, u njedra. Djeaci se razmakoe kad
on proe mimo njih. Jedna polusruena esma, iza koje voda nemilice
prskae svud unaokolo, bila je posljednje to napustismo prije nego to
krenusmo nekom pustarom prekrivenom sivom, industrijskom ljakom iz
koje se tu i tamo isticahu neka trkljasta, posve zakrljala stabla topole.

Nisu trebali dugo ii, kad primijetie tranice koje su se ravno gubile
u daljinu, sve dokle oko dopire. Uz tranice se dizahu nekakvi metalni
stubovi, koji su podsjeali na vjeala, a zvuk koji je dopirao od njih, od
nekih eljeznih laktova koji su se nevidljivom rukom povremeno dizali i
sputali, kao da je dolazio sa drugoga svijeta.

Pod nogama djeaka, koji su utei ili, vrsti u svojoj namjeri,

hrskao je ljunak oko tranica.

I zbilja, kad izbie na mjesto na kojem je i naprijed i nazad pruga

poput strijele bila posve prava, svi se zaustavie: ovdje?

"Ovdje", ree jedan.

Na to e onaj koji me je drao u svojoj ruci, prozebloj i rumenoj:

"Da ga metnem?"
 "Mei", zazvua neiji glas kao naredba.

"A voz kada e on naii?" upita neko.

"Naii e, esto nailaze", mirno e jedan, "nije nam teko ekati,

imamo vremena."

Onaj to me je drao prie tranici. Pogleda me jo jednom zatim

me spusti. Osjetih hladni elik pod sobom, prema kome je moj mekani
metal bio topao, i mekan i topao.

Uini mi se da ujem nekakav zvuk iz metala pod sobom. Kao

zujanje. Ali, moda mi se samo uinilo.

Svi oni se udaljie. Neki polijegae, a neki sjedoe u travu,

grickajui travke u nestrpljenju. Samo jedan je stajao, stalno pogledajui
lijevo i desno.

Nije me bilo nimalo strah. Kako su oni gledali u mene, tako sam i ja
njih posmatrao. Znam, oni toga nisu bili svjesni. ak ni onaj djeak sa
kojim sam u njegovom snu mogao razgovarati ni on nije mogao znati
da ih posmatram. Moda e to tek shvatiti u svome snu sljedee ili nekih
sljedeih noi?

"Dolazi!!!"

Svi se okrenue prema zvuku koji ih je opominjao da se voz

pribliava, i odakle. Ni ja nisam ba bio posve ravnoduan prema pisku u
daljini.

"Da ne spadne? Jesi li ga namjestio ba na sredinu", ujem kako

jedan vie.

Onaj koji me spustio na tranicu odgovori, ustvari, samo pokua da

odgovori, jer mu se glas izgubi u tutnjavi gvozdene nemani to je hrlila
nezaustavljivo prema mome tijelu, koje vie nita nije osjealo. Niti je to
alilo ni ekalo bilo je predato, i to bez ostatka, onom neemu od ega
nema bjekstva.

Jedino to sam, u posljednji tren, vidio bila su dva bljetava, do

neba uzdignuta toka, zapravo njihovo sjajno lice bez oiju; vidio sam i
one poglede, izmijeane sa gustim travama, mojih djeaka.

Tad nastupi bljetavilo i mrak,

 Kako sam izgledao nakon toga, to drugi nek ispriaju. Svoj roman
upravo sam zavrio.

Hvala strpljivima!

1995.

NAPOMENA NA SVRETKU

Kao to ste sigurno primijetili, imena u ovoj mojoj pripovijesti

nema, osim, ini mi se, sa izuzetkom onog Groma, crnog maka babe
mlinarke, Jevrejina Samuela, kao to vam nisam rekao ni ime vrste novca
kojem sam pripadao, smatrajui kako je to nepotrebno, jer moja ivotna
pria, samo tako, mogla se desiti bilo gdje i bilo kad na svijetu, i bilo
kome, a moda i na nekim drugim svjetovima, o kojima mi znamo malo ili
nikako ne znamo. Zato, znatieljnima meu vama i onima manje vinima
snovima i fantaziji doputam nek' i mene i ljude spomenute u ovoj knjizi,
kao i opisane dogaaje i mjesta slobodno, kako god im odgovara, smjeste
u njima prepoznatljiv prostor, i nek' po svom nahoenju dadnu sebi bliska
imena. Jer pria je dobra ako je prihvatimo kao da se eto ba nama
desila. A zapamtite i ovo: na ovome udnom svijetu nita se ne deava a
da nema veze sa svime. Tako bi i moja sudbina morala da ima neto
zajedniko sa vaom.

Novi

SADRAJ LJUDI I DOGAANJA U OVOJ KNJIZI

Kao i sve biografije, i ova, jednog obinog metalnog novia

(vrijednost, kao i vrsta valute nepoznati, ak i nepotrebni), slui se
injenicama koje, na kraju krajeva, govore malo, ili nita, s obzirom da je
svaki ivot (vie) ono "ta smo doivjeli" u sebi, nego ta nam se
"deavalo" u ovome svijetu privida, tog niza ogledala, kako neko ree, u
kojima se sve umnoava, pa ispreplie, da bi napokon sve potonulo u
haos o kome mi nita ne znamo.

Znai, injenice, iako su "stvarne", one malo ili pak nita ne govore.
Biografija je opsjena. Tako i nikako drugaije treba primiti i ovu
biografiju naeg sirotog novia. Ako je bila interesantna, onda je
postigla puni pogodak, jer joj je to i bila glavna namjera.

DIO PRVI

I poglavlje

u kojem se govori kako je novi napravljen u jednoj kovnici novca,

znai, kako je roen, te kako je...

II poglavlje

...te kako je na novi, izaavi iz kovnice sa drugim noviima,

dospio u neku banku jednog malog mjesta, te kako mu je tu bilo ugodno i
zanimljivo, dok jednog dana nije dospio kod jedne seljakinje koja je
imala mnotvo djece.

III poglavlje

u kojem novi uiva u drutvu djece, ali i tuguje to ih ubrzo mora

napustiti: pa novac je!

IV poglavlje

u kojem se novi, na svome putu, naao u jednoj ladici, sa mnogo

drugog novca, po svoj prilici u nekoj trgovini.

V poglavlje

u kojem novi otkriva kako je, u ladici o kojoj je ve bilo rijei,

upoznao jednu djevojicu-novi koja mu pria ko je, odakle je, te kako
je, na svoju nesreu, nekad dospjela u ruke neke porodice krtaca.

VI poglavlje

govori kako se novi oprostio od djevojice-novia i ta joj je

poelio na rastanku, tunom kao i svi rastanci.
 VII poglavlje

pria o tome kako je na novi, preputen svojoj sudbini i volji

drugih, doao u ruke neke babe-mlinarke koja ga, buljei u njega kao u
dragocjenost, nosi svojoj kui, u mlin u kojem ivi sama, oprostite, sa
jednim makom, o kome u narednom poglavlju.

VIII poglavlje

u kojem se otkriva koga sve novi upoznaje u babinoj staroj i

masnoj kesi: od stare, poluraspadnute novanice, koja voli da se ali na
svoj raun, do nekog protuhe srebrenjaka, koji mijea sve mogue jezike.
Sve u svemu, veselo drutvo!

IX poglavlje

otkriva koga jo, osim novca, ima u babinoj kesi, pa ako vas zanima,
proitajte.

X poglavlje

koje nas dovodi u babin mlin, u drutvo s potokom, Mjesecom,

mlinskim tokom, mirisom brana i crnog maka Groma, a u tome mlinu,
u babinoj kesi, u ladici starog kredenca, itavo drutvo pria svoje prie,
svako svoje, sve dok se, jedne noi, iz tame ne pojavi neko...

XI poglavlje

nam otkriva da je taj "neko" mrani razbojnik koji, pojavivi se iz

ume, upada u mlin, udari babu i uzima njezinu kesu sa novcem iz ladice,
u kojoj novac, strepei, doivljava ovo strano razbojnitvo i nasilnu
promjenu vlasnika.

XII poglavlje

dalje pria o tome kako je razbojnik, postoje udario babu, moda je

usmrtivi, nasmrt uplaio Groma i, razbacavi i polomivi sve po mlinu,
naao kesu s novcem, strpao je u njedra i odjurio u mrak sa svojim
plijenom. Kuda? To emo doznati dalje.

XIII poglavlje

kao da je usliilo vie namjere, ispatanje za uinjeno zlo: razbojnik,

dospijevi na neku rijeku i gazei preko nje, u mraku se oklizne i tone,
utapajui se. Novi, sretnom sluajnou, ispada iz razbojnikovog depa
i potone u mranu vodu, na samo dno. elja novieva ta da se desi na
nebu izmeu mrtve babe i utopljenog razbojnika, ime se i zavrava Dio
prvi.

DIO DRUGI

I poglavlje

lijepo i zanimljivo pripovijeda kako je na dobri novi dospio, iz

razbojnikovog depa, na dno jedne planinske rijeke, i ta mu se na tom
zaista neobinom mjestu deavalo.

II poglavlje

nas upoznaje sa onim ta se zbiva sa noviem na dnu rijeke, kako

ga posjeuju ribe, mislei da je moda dobar za jelo ili igru, i kako novi
strahuje da e mu tu, na dnu rijeke, zaboravljenom, biti grob.

III poglavlje

pria o nekim konjima koji, gazei rijeku, zamalo nisu zgazili sitnog
novia, kao i o tome kako su jednog dana naili Cigani, pregazili rijeku,
neki dodirnuvi svojim nonim prstima novi u pijesku, ali ga ne
primijetie, vjerovatno na njegovu alost.

IV poglavlje

donosi spas noviu, alje mu djeake koji se kupaju u rijeci, a jedan

od njih, ronei, nalazi novi u pijesku, da bi se potom pohvalio svojim
drugovima, od kojih neki omalovaavaju naeni novi, koji je sretan to
vie nije u hladnoj vodi i meu ribama to itav svoj ivot ne progovore
nijednu rije.

V poglavlje

govori o tome kako se novi osjea u djeakovom depu, dok ga

ovaj, ponosan, nosi svojoj kui, da bi ga pokazao svojoj majci.

VI poglavlje

nam pripovijeda o djeakovom domu, o tome gdje je novi

sklonjen i u kakvom je drutvu, te o jo drugim zanimljivim stvarima, sve
dok jednog dana djeak nije odluio kupiti neto, o emu ete doznati u
sljedeem poglavlju.

VII poglavlje

opisuje biblijski Betlehem, talicu u njemu i kuu Josipa i Marije, te

roenje Isusovo, sve to u staklenom klikeru kojeg je kod Jevrejina
Samuela za novi kupio na djeak, da bi se dalje prialo o drutvu
raznolikog novca u trgovevoj kasi i o jo nekim neobinim stvarima.

VIII poglavlje

na udan nain opisuje sve vrste novca koji se naao u tekoj kasi
Jevrejina Samuela, kao to pred nas potanko donosi vjernu sliku te kase, i
iznutra i izvana.

IX poglavlje

nastavlja sa opisom sadraja kase, vri "inventuru", kako se to kae,

ne isputajui ni jednu pojedinost. Novi ima vremena, te tako
prekrauje dosadu, zagledajui sve oko sebe. ak ponekad virne i napolje,
kopka ga ta se deava i u Jevrejinovom duanu.

X poglavlje

ne vie o novcu, ve pria o ljudima koji se skupljaju kod Jevrejina u

duanu, i mole se i razgovaraju na svoj udan nain, dok ih na mali
novi znatieljno, ve kakav jeste, posmatra.

DIO TREI

I poglavlje

pripovijeda kako novi uspijeva da se iskobelja iz Jevrejinove kase,

te pria se o tome kako je taj isti novi dospio u ruke jednog doista
neobinog ovjeka, kakvih nije, vidjeete, ba previe na ovome svijetu,
naime, veseljaka i ovjeka ispunjenog svjetlou.

II poglavlje

pria kako novi, ko novi, ponovo mijenja vlasnika, doavi u

ruke crne, oprljene Ciganke, na nekom seoskom vaaru.
 III poglavlje

u kojem se pria o Ciganima, njihovom putovanju, zatim

logorovanju pokraj rijeke, o noi igre, pjesme i kupanja, i o tome ta je
sve novi doivljavao sa tim neumornim skitnicama. Dogaaj sa
bolesnim djeakom i odlazak sveeniku.

DIO ETVRTI

I poglavlje

u kojem Cigani sa bolesnim djetetom posjeuju sveenika, koji moli

za djeakovo ozdravljenje, a Cigani za to sveeniku plaaju novcem, u
kojem je i na novi.

II poglavlje

nam pripovijeda da je novi leao u jednoj ladici u upnom dvoru,

da mu je tu bilo mnogo dosadno i, na kraju, da je ipak

doivio da umakne odatle, u rukama asne sestre, koja je za njega

kupila povre.

III poglavlje

se bavi opisom pijace, tog mjesta na kojem novac ima poasnu

ulogu.

IV poglavlje

u kojem se vidi, na jednoj strani, asna sestra koja se, poslije

kupovine, vraa u upni dvor, a na drugoj jedan ovjek na konju, u ijim
njedrima je na novi, ovjek koji e tog novia dovesti na elo jednog
mrtvaca.

V poglavlje

o tome kako je noviu bilo na elu jednog mrtvaca, te kako je, ipak,
sve, i pored sveg uasa, na kraju dobro prolo.
 DIO PETI

I poglavlje

u kojem novi razmilja o svome ivotu na jedan dosta tuan nain

o prolaznosti i sveoptoj tuzi. Zatim dolazi njegovo sjeanje na "zelenu
dolinu", gdje je bio sretan i bezbrian.

II poglavlje

nagle i grube promjene: iz "zelene doline", na svom neizvjesnom

putu, novi, bez svoje volje, dolazi u neki grad surov i mraan, prava
slika pakla. ak se nae i u jednoj enskoj podvezici, a zatim ga vidimo
na dlanu jednog djeaka koji prosi na trotoaru, ne bi li skupio novac za
oevu rakiju.

III poglavlje

dovodi sirotog novia u kuu jednog luaka, krca, a novi,

uasnut, gleda ta se deava s tim bolesnim ovjekom, i moli Boga da
nekako utee od njega.

IV poglavlje

koje dovodi jednu djevojicu u ludakovu kuu, koja se, na veliku

radost novievu, odluuje da ga ukrade. Zatim se deava neto udno,
to ete vidjeti.

V poglavlje

u kojem novi, igrom sluaja, dospije u jedan kanal, u nekoj ve-

kuhinji, oajan i blatnjav, oekujui kraj. No, ipak iskrsne jedno
spasonosno "ali" u liku jednog djeaka.

VI poglavlje

o udnom djeaku koji u svome snu govori sa mrtvim stvarima, pa

tako i sa noviem.

VII poglavlje

u kojem se vidi kako je novi dopao jednoj grupi djeaka koji ga, u
svojim igrama, kradu jedan od drugog. Djeak-sniva otkriva noviu
jedne noi, u snu, kakva e mu biti smrt.
 DIO ESTI

I poglavlje

je zavrno poglavlje u kojem novi, konano, umire, poloen na

eljeznike tranice.

BILJEKA O PISCU

Kemal Mahmutefendi je roen u Sarajevu 8. aprila 1942. godine.

Osnovnu i srednju kolu pohaao je u Sarajevu i Konjicu. Otuda su
njegove prve dvije knjige za djecu (prie "Djetinjstvo pod Vrtaljicom" i
roman "Noni vlakovi") vezane za Konjic u kome je proveo najvanije
godine djetinjstva.

Knjievnost je studirao u Beogradu. ivot je proveo na relaciji

Konjic Sarajevo Zenica. Danas ivi u Zenici. Rat je, kao i bezbroj
graana nae zemlje, proveo u izbjeglitvu, u Austriji.

Uz prozu koju pie za djecu, Mahmutefendi pie i poeziju,

putopise, kritiku, esej... Uvrtenje u neke znaajne izbore bosanskoherce-
govake knjievnosti kao i u itanke i izbore lektire za osnovnu kolu.
Knjige su mu prevoene na strane jezike.

Za djecu je objavio knjige: Djetinjstvo pod Vrtaljicom (1985, prie),

Noni vlakovi (1989, roman) i Roman o noviu (1997, roman).