UNIVERZUM HILJADU I JEDNE NOI

PRIA KAO VRHOVNI PRINCIP UNIVERZUMA

Bogata arapska knjievna tradicija, u kojoj se arapski genije, prikraen u razvoju u drugim
umjetnostima, nesumnjivo najpotpunije izrazio, do danas je neadekvatno predstavljena zapadnom
civilizacijskom krugu. Poezija u toj knjievnoj tradiciji, koja je ve u VI vijeku dostigla stanje
perfekcije zavodei svojim autoritetom mnogovjekovnu strahovladu normativne poetike do danas je
ostala predominantan oblik knjievnog stvaralatva. Meutim, skoro da je uzbudljiva i za naunike bi
morala biti izazovna injenica da tu uistinu raskonu knjievnu tradiciju ne predstavlja na Zapadu
bilo koje pojedinano pjesniko djelo, niti poezija u cjelini, ve prozne umjetnike vrste ije
odsustvo, sve do kraja prolog i tokom ovoga vijeka, jeste upravo karakteristika date tradicije. Tako
je i prozno djelo Hiljadu i jedna no izvrilo onaj udesni pohod u zapadnu tradiciju kakvi se
dogaaju jedva nekoliko puta u povijesti, sabirui na tome pohodu u svoju monu maticu, na
velianstven i nezamjenljiv nain, mnotvo rijeka i potoka ka okeanu svjetske kulture. Uz volebni
uspjeh udesne Hiljadu i jedne noi, neuporediva boanstvenost Kurana, iju polivalentnost nikada
nije naodmet naglasiti, predstavlja stalan prevodilaki izazov, tako da je doivio mnotvo prijevoda
na evropske jezike zraei neugasivim sjajem u evropskoj tradiciji. Zatim, uprkos istaknutoj
dominaciji arapske poezije, do sada je jedina Nobelova nagrada za knjievnost u tome svijetu
dodijeljena egipatskom piscu Nagibu Mahfuzu za romansijerski opus. Najzad, tanahni prozni lirski
zapisi Halila Dubrana, u kojima je Zapad upoznao najbolje orijentalno izdanje nieanske umnosti u
zanosnoj lirskoj ekspresiji, prevedeni su skoro na sve jezike svijeta u nepreglednom broju primjeraka
i izdanja, a posljednjih decenija su, upravo kao iznenadni bljesak, potpuno zasjenili sve arapske
razlono samodopadljive pjesme koje su do sada u nas prevedene.
Nekoliko navedenih primjera, kao dominirajui orijentiri u knjievnoj tradiciji i istovremeno kao
potpuno uoblien "izraz plodotvornih "dodira dva civilizacijska kruga, svjedoe o tome da ipak
postoje dva vrijednosna sistema i ukazuju kako je nuno traiti uzroke tome relativnom razlikovanju
ispoljenom u nepodudarnom vrednovanju djela koja smo spomenuli.
Jer, premda se Dubranovo djelo ve komotno smjestilo u povijesti arapske knjievnosti, ono kod
arapskih italaca ne izaziva ushienje jednako onom kakvo izaziva kod italaca na Zapadu.
Monumentalno djelo Hiljadu i jedna no takoer nikada nije u arapskom svijetu uivalo ugled kao na
Zapadu. Status koji danas ima u arapskoj knjievnosti mogue je tumaiti i kao djelomini povratni
uticaj njegove nesluene afirmacije na Zapadu - dakle, u sklopu onog neobinog procesa koji bismo
mogli oznaiti kao orijentalizaciju Orijenta. Arapi su vijekovima bili opinjeni svojom biotehnikom
poezijom, njenim semantikim nepregledom i raskonim ruhom forme, a Hiljadu i jednu no su
preteno preputali pukome ukusu, pomalo povrijeeni i jezikim nemarom udesnog eherzadinog
pripovijedanja, dok su se najvei knjievnici na Zapadu diili odsjajima kojima je uistinu
neponovljivo djelo ozarilo njihovu umjetniku imaginaciju osvajajui status nezamjenljivog uitelja i
nadoknaujui svojom monumentalnou cijelu biblioteku. Hiljadu i jedna no jeste postala na Istoku
na kome je apsorbirala najvee knjievne vrijednosti, ali je potpunu knjievnohistorijsku
valorizaciju, puni sjaj i afirmaciju, doivjela tek onda kada je u svome ve spomenutom pohodu u
kulturu Zapada izruila tome novom-starom svijetu sve ljepote koje je vijekovima neumorno sabirala;
njena obinost na Istoku nije ni uoavana kao takva, ve je tek u "novom okruenju njena neobina
ljepota mogla biti valjano sagledana, te se ini opravdanim rei da ovo djelo dostie punu zrelost u
svijesti italaca Zapada nenaviklih na oaravajui eherzadin svijet i usavreno pripovjedako
umijee. Da ne bijae toga iznenadnog, gotovo sluajnog susreta eherzade s radoznalom svijeu
Evropljana, eherzada ni sama nikada ne bi spoznala svoje istinske vrijednosti i svijet bi, pod tom
tunom pretpostavkom, bio uskraen za veliko iskustvo (o) knjievnosti, za istinsku radost i podsticaj
imaginaciji. Jedno je pitanje koliko bi bili osiromaeni knjievnici Zapada koji s ponosom istiu
svoja iskustva o susretu sa eherzadinim svijetom, a drugi problem je kako bi uope i sva djeca
Zapada, koja nisu stasala u knjievnike, mogla graditi svoj bogati svijet bez imaginativnog iskustva o
Alauddinu i Ali Babi, naprimjer. ta bismo mi i ta bi Borges bez svoga jednog od najboljih eseja u
kome jedva uspijeva kontrolirati kliktaje o Hiljadu i jednoj noi?! Nije se onda ni uditi
posvemanjoj zahvalnosti italaca sa Zapada za to znamenito istono otkrovenje.
Izuzetnost zbornika pria pod originalnim naslovom Knjiga o hiljadu i jednoj noi (Kitab alf layla wa
layla) svekolika je i jedva da je mogue obuhvatiti je ma kako temeljitom studijom, upravo onako kao
to je - da se posluimo ve istaknutom metaforom - beznadeno pokuavati konano i neopozivo
zahvatiti taj okean svjetske knjievne batine u kome se vijekovima taloilo biserje iz daleke indijske
umjetnosti i duhovnosti, preko one persijske u samome podnevu svoga blistanja, do razgranate
kairske civilizacijske delte gdje se na neponovljiv nain mijeaju nanosi faraonske drevnosti i
kasnije arapsko-islamske rafiniranosti.
Jedna od prvih odlika djela koju knjievni ukus itaoca sa Zapada doivljava kao senzaciju jest
skladan "suivot i saradnja proze i poezije na jednome mjestu, u univerzumu Hiljadu i jedne noi,
gdje se gordost klasine arapske poezije izvanrednim kreativnim moima naratora utkiva u uzbudljivu
rasko eherzadinog svijeta. Talasanje stihova osjetno je bogatije u priama s erotskom sadrinom.
Arabljanski duh arapske knjievnosti, kao i ritam plemenitog ljudskog ivota uope, tako je istaknut
na najbolji nain: najvrednija djela umjetnike proze, kao i najljepi predjeli ljudskih osjeanja,
pozlauju se stihovima i uznose tonusom perfektne poezije. Zapadnoj anrovskoj iskljuivosti i
pomanjkanju tolerancije, na ta ukazujemo s krajnjom suzdranou, izgleda neuobiajenim tako
sretno i udobno smjetanje poezije u nepregledu proze. Priblino osam i po hiljada stihova u Hiljadu
i jednoj noi predstavlja bogatstvo koje je i zaslunog, discipliniranog premda pretjerano
discipliniranog ruskog prevodioca Saljea dovelo do problematine pretpostavke da su mnoge erotske
prie u procesu stasanja zbornika bile izbacivane iz usmenog repertoara pripovjedaa, a tome je
doprinio znatan broj stihova ije obilje ne izaziva oduevljenje pripovjedaevih slualaca.{1}
Pregalac Salje, naravno, ovdje nema pravo zbog prostog razloga to tokom vijekova usmene predaje
pria stihovi ne bi mogli opstati u tome svijetu volebnosti da su smetali sluaocima. Upravo zato to
je akcentirana usmenost predaje, postojali su vei izgledi za Saljeov pretpostavljeni progon stihova.
Drugi na dokaz ovdje je funkcionalniji. Naime, prethodna prevodioeva pretpostavka ukazuje nam
na potrebu da opet podvuemo drukiji status poezije u povijesti arapske knjievnosti i njenu
uobiajenu kongruentnost s proznim vrstama. Jer, ako je tako neto promaklo Saljeu, kako nee
obinom itaocu kome predgovor i nudimo kao pomo pri avanturi uputanja u Hiljadu i jednu no.
Poezija kao dominantan oblik umjetnike knjievnosti nikada nije zamarala Arape, izmeu ostalog i
zbog toga to je arapskom svijetu bila nepoznata evropska podjela na elitistiku kulturu njegovanu na
feudalnim dvorovima i u zamkovima koji su bili i fiziki izolirani od puka, te na puku, razvijanu
podalje od toga svijeta. U arapsko-islamskom svijetu dvorovi su se nalazili usred grada. Ta
znamenita povijesna i socioloka injenica imala je dalekosene posljedice koje orijentalist ne smije
isputati iz vida, a meu tim posljedicama je velika popularnost umjetnikih vrsta u tzv. obinom
narodu kao i na dvorovima.{2}
Lijepa Zumuruda u Hiljadu i jednoj noi, naprimjer, ne bi imala nikakvih izgleda da na odgovarajui
nain izrazi svoju ljubav samo proznim kazivanjem, isto kao ni arkan svoja viteka osjeanja.
Onome ko zaista poznaje orijentalce o kojima je rije jasno je da je poezija, posebno u uzvienim
emocionalnim stanjima, neotklonjiv dio njihova mentaliteta, te da je, prema tome, i eherzadin
umjetniki svijet nezamisliv u postojeoj raskoi bez pozlate stihovima. S druge strane, ali i uporedo
s prethodnim zapaanjem, stihovi koje kazuju eherzadini junaci ne samo to izraavaju njihova
uzviena emocionalna stanja, ve djeluju i povratno: kazujui stihove o svojim osjeanjima u asu
kada se prozno kazivanje ini nemutim, ili sluajui stihove svoga sabesjednika, junak usavrava
upravo to stanje tako to ga stihovi svojim tonusom i izvanrednom formom sve vie i sve dalje uznose
u svijet u kome se naao. Dakle, stihovi imaju dvojak cilj - da adekvatnom formom izraze junakovo
odreeno stanje i da ga u isti mah podstiu na kultiviranje toga stanja. Ako se to uoava, onda ne
iznenauje to u Hiljadu i jednoj noi ima "pria u kojima je proza "podreena poeziji. Te prie-
pjesmarice jesu osobenost Hiljadu i jedne noi kao univerzuma u kome dvije knjievne forme na
autentian nain ostvaruju idealnu saradnju i ne razumjeti tu saradnju znai ne razumjeti jedan od
temeljnih zakona koji ravnaju eherzadinim umjetnikim svijetom.
Osim poezije, u Hiljadu i jednoj noi jasno su prepoznatljivi mnogi drugi oblici knjievnog
umjetnikog stvaralatva meu kojima su rani vjesnici romaneskne forme, rimovana proza, uzbudljive
erotske prie, nezaboravne anegdote, antologijske basne. Sve to opstaje u jednome skladu - upravo
kao u neponovljivom univerzumu - zahvaljujui u prvome redu maginoj moi veoma rastegljive
okvirne prie u kojoj eherzada zadivljujuom umjenou razvija nepregledni niz drugih okvirnih
pria po principu koncentrinih krugova.
Osnovna i najira okvirna pria je eherzadino pripovijedanje caru ahrijaru mnotva pria kojima
tokom hiljadu i jedne noi uspjeno odlae vlastito smaknue. Jedina garancija eherzadi da e
doivjeti naredni dan u kome se car posveuje danje prozainim poslovima jest dovoljno zanimljiva
pria i bujna pripovjedaka mata, te nezamislivi zapleti od ijeg usavravanja sudbinski zavisi i
sami ivot pripovjedaa kao stoera toga univerzuma. Odluka o eherzadinom smaknuu odlae se
zahvaljujui monim uzletima mate, nemoguim i neostvarivim na dnevnoj svjetlosti, i ta nona
mudrost eherzadina - isto kao i careva spasonosna podatnost njoj - nadvladava zbilju dnevnih
odluka i surovu carsku rijeenost za vjenu osvetu enama. Nona pripovijedanja eherzadina nuno
se svravaju uvijek pred sami cik zore pred ijom svjetlou kao najozbiljnijom opasnou za
pripovjedako tkanje uzmiu da bi ve naredne noi ponovo uzmahnula mona krila imaginacije. I
tako iz noi u no - hiljadu noi, pa jo ona jedna poetina i sudbonosna, posljednja i trijumfalna no
iza koje se, najzad, konano i neopozivo, zabijeli dan stvarnosti, te se i nona arolija mate najzad
svrava. Ona znamenita reenica eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom
odobrenju, hiljadu puta ponovljena a nikada ne zvuei monotono, sama kazuje o granici izmeu dva
stanja ovjekova duha, o granici koju potcrtava upravo stvarnosni cik zore, ali takoer kazuje na
nain kako je to kadra samo Hiljadu i jedna no o uzajamnim uticajima mate i stvarnosti, ili noi i
dana, o njihovome preplitanju i sudbinskom uticaju, te o svemoi none mudrosti postavljene u
inverzivnu poziciju u odnosu na danju pragmu. Sretni smo to je tako i razumljivo je to smo
zapadnjaki zahvalni istonjakom preplitanju jave i sna bez ijih dometa ostvarenih u Hiljadu i
jednoj noi bili bismo neizmjerno osiromaeni. tavie, skloni smo uvjerenju da je orijentalsko
proimanje jave i snatrenja, danje pragme i nonih uzleta, to nam se nudi kao dragocjeno iskustvo
Hiljadu i jedne noi, upravo jedan od kljunih faktora inae teko objanjive prihvaenosti ovog
zbornika pria na Zapadu: na Istoku je taj odnos znatno prirodniji i intenzivniji, prisniji je nego onaj
koji znamo na Zapadu, pa se i to zapadnjako prepoznavanje vlastitih duboko potisnutih potreba
objavljuje u ushienosti eherzadinim skladnim univerzumom.
Borei se, dakle, da spasi vlastiti ivot i da odgodi carevu rijeenost da osvetniki pogubljuje ene,
eherzada je dovedena u izvanrednu poziciju - da iz noi u no nadmauje samu sebe i da na ivici
ivota i smrti ponavlja oaranim sluaocima - caru ahrijaru i sestri Dunjazadi: "Nije to nita prema
onome to u vam ispriati naredne noi... Tako divne pripovijesti iz noi u no postaju
fantastinije, druge okvirne prie sve brojnije, kao niz manjih halki u jednoj ogromnoj i
sveobuhvatnoj halki ili sistemu, stvarajui istinski univerzum kroz koji putovanje postaje sve
ubrzanije. To je ona vrsta putovanja u kome se jedva obuzdava nestrpljivost i iekivanje nesluenih
avantura koje e se doivjeti. Upravo svrene pripovijesti, ili okonane faze volebna putovanja,
uprkos svekolikom sjaju i dramatici, nisu u stanju prisiliti itaoca-sluaoca na osvrtanje, ak ni na
zastoj, ve je eherzadin univerzum tako strukturiran da vas stalno i sve bre vue naprijed.
Oaranost svrenom priom jest velika, ali italac nema vremena da se zadrava divei joj se jer je
daleko monija radoznalost prema novim predjelima eherzadinoga svijeta. Koncentrini krugovi-
sistemi (ili okvirne prie) postavljeni su upravo savreno: prelazei iz jednoga u drugi, vrlo esto
zaboravljate onaj prethodni, ali kako se primiete kraju odreene okvirne prie, tako vam ponovo u
sjeanju izranjaju privremeno zaboravljeni krugovi-sistemi ija se izvanredna funkcionalnost u
sistemu potpuno obznanjuje tek tada. Uzbuenju nema kraja i granice oplemenjene mate u stalnom su
razmicanju. Rasplet se odlae do one take na kojoj je itaoeva radoznalost dovedena u stanje
blisko neizdrljivosti, ali ga kao dostojna nagrada oekuje potpuno zadovoljenje i smirenje u
spoznaji o eherzadinoj besprijekornoj pripovjedakoj koncentraciji.
Na ovome mjestu - imajui u vidu, dakle, specifinu strukturu Hiljadu i jedne noi kao jedno od
najljepih njenih svojstava - nuno je saopiti upozorenje koje nudimo kao vlastito iskustvo u itanju
Hiljadu ijedne noi.
Naime, onaj ko je proitao priu-dvije iz Hiljadu i jedne noi ima sasvim drukiji, kvalitativno
inferiorniji doivljaj ovoga djela od itaoca koji je proputovao cijelim njegovim svijetom: on je
upoznao tek jedan "pejza ne slutei o mnotvu drugih i uvijek ljepih predjela ljudske imaginacije
dovedene do perfekcije koja se da uoiti i doivjeti samo u skladnoj cjelini. itaocu prie-dvije
izmie ono drhtavo uzbuenje za kojim svjesno ide putnik kroz vascijeli svijet zbornika. Prvi italac,
najzad, ne spoznaje ono to je moda najhitnije, ili je blizu tome, za impozantni sklad eherzadinoga
svijeta, odnosno za strukturu umjetnikog djela; drugi italac e zasigurno biti ozaren drukijim
saznanjima i iskustvom. Zbog toga podstiemo na odvanu odluku - odvanu s obzirom na obim
zbornika - da se italac prepusti monoj matici Hiljadu i jedne noi: nagrada e biti dostojna njegova
truda, a steeno iskustvo adekvatno riziku uputanja u tu avanturu.
Noeni krilima eherzadine imaginacije svijetom o kome tako enjivo, makar i u potaji, snatri svaka
plemenita dua, uzbuuje nas saznanje kako antiki hirovita sudbina ne miruje ni jednoga trena i kako
je sve u stanju da se preobrazi u hipu: na mnogo mjesta itaocu dah zastaje pred pripovjedaevom
sposobnou i odlunou da preobraava i preusmjerava dogaaje i sudbine, pri emu ni najmanje
ne smeta takva hirovitost - nema toga to u ovim priama nije mogue i uvijek na svoj nain razlono.
U 134. noi, na primjer, jedan crte na zidu dvorca, odnosno jedan princezin san, presudno utiu na
mijenjanje stvarnosti i odnosa junaka prema njoj. To spasonosno preplitanje sna i jave, elja i
stvarnosti, u univerzumu Hiljadu i jedne noi djeluje u prvi mah iznenaujue, ali se brzo naviknete
na iznenaenja u svijetu kojim se kreete i prihvatite ih kao sasvim prirodna u tome univerzumu.
Najraznovrsnije i najtegobnije ivotne situacije spretno se rjeavaju pripovjedakim inom, te se
itaocu brzo ukazuje volebna inverzija u kojoj je pria vanija od samoga ivota, jer je uvijek u
stanju da odluuje o njemu: u neprekidnom nadmetanju smrti i prie ova potonja se pokazuje
monijom i spretnijom jer ne samo da e trijumfirati potedom eherzade, nego i u mnogim drugim
okvirnim priama sam Svevinji ivot je inferiroran pred nadmonom pripovjednou. Ovdje je ivot
u prii i radi nje; ona ima volebnu mo da ga stvara i preusmjerava, a svako ljudsko bie ija dua
je sauvala dovoljno irine za uzvienu umjetniku stilizaciju ivota kao plemeniti dio sebe same, u
kojoj je ostalo nade u katarzino proienje, naprosto e prihvatiti u zagrljaj eherzadinu sranost i
pripovjedako umijee zbog dragocjene pomoi koju mu prua u otkrivanju toga dijela sebe
potisnutog pred ozbiljnou dnevne pragme. Teko da postoji djelo poput Hiljadu i jedne noi u kome
ste tako sretni sami sa sobom, budui u svijetu koji pripada vaoj najdubljoj intimi, koji vas vraa u
osunane predjele djetinjstva i koji vam, opet sreom, ne doputa da nepovratno odrastete, ili,
tanije, koji vam omoguava da se kao odrastao odvano vraate djetinjstva] i zatomljenom dijelu
svoje unutarnje zbilje. Dodajmo tome kako nam nije poznato da je neko knjievno djelo u povijesti
svjetske knjievnosti sve ovo dovelo do perfekcije kao to je u tome uspjela Hiljadu i jedna no.
U krajnjim konsekvencama, dolazimo do nedvosmislenog a iznenaujueg zakljuka: Ideja prie u
Hiljadu i jednoj noi vrhovna je ideja i princip na kome i radi koga je sazdan taj univerzum. U skladu
s tim, dakle u skladu sa zakonima toga svijeta, nisu u pravu povrni itaoci koji bi htjeli dokazivati
nesavrenstvo Hiljadu i jedne noi zbog obrta neprihvatljivih "trezvenom prosuivanju. Takvim
itaocima dolo bi kao izbavljenje spoznaja vrhovnog principa i ideje Hiljadu i jedne noi: to je
svijet sanja u kome je ideja snivanja vanija od samoga snivanja i u kome je ta ideja uvijek kadra da
opravda prividno nesavrenstvo snivanja.
Skloni smo uvjerenju da je tako velianstvena ideja prie-sna mogla nastati jedino tamo gdje i jest
nastala - na imaginativnom Istoku, religijskom ishoditu, ili ishoditu religijskog, gdje je nebo mnogo
blie zemlji nego to je na Zapadu i gdje, sreom, nema one vrste barijere izmeu ratia i
imaginacije. Istonjak je neuporedivo sretniji u svojoj sposobnosti da nebo ini bliim zemlji, ili
obrnuto: da zemlju "boji dohvatljivim nebeskim plavetnilom. Zato je i Dubran imao ogroman
uspjeh na Zapadu - jer lirski nadahnuto i metaforiki razdragano kazuje o ljudskoj dui koja ne
razaznaje poput zapadnjakih italaca "ovu kratkotrajnu stvarnost od "one svevremene
imaginativne; one traju simultano i jednako su stvarne.
Isto tako, vjerujemo da je to jedno od moguih objanjenja razliitih statusa Hiljadu i jedne noi na
Istoku i na Zapadu, to ovom prilikom nudimo, uz krajnji oprez i uraunat rizik, kao hipotezu koju bi
tek valjalo dokazivati. Naime, ovako skicom nagovijeteni univerzum Hiljadu i jedne noi mnogo je
obiniji i blii ovjeku Istoka nego onome sa Zapada. Ovaj drugi oaran je svijetom Hiljadu i jedne
noi moda ponajvie zbog toga to u tome djelu i pomou njega prepoznaje nesavrenstvo vlastite
due koja vazda stremi dosezanju velianstvene ideje Hiljadu i jedne noi, due u ijim se tamnim
dubinama ugnijezdio strah zbog one prevelike udaljenosti neba od zemlje. Ushieni Borges e rei
kako su Arapi manje od nas oduevljeni tom zbirkom uda i da ne dre previe do izvornika: "njima
su znani i ti ljudi, i obiaji, i talismani, i pustinje, i zlodusi koje u tim priama nalazimo.{3}
Bilo kako bilo, za svijet Zapada i za svjetsku kulturu u cjelini sretna je ona davna godina na samome
pragu XVIII vijeka kada se siromani i anonimni francuski orijentalist Jean Antoine Galland umoran
vratio sa Istoka nosei arapski izvornik Hiljadu i jedne noi, a vjerovatno i njihovu maronitsku
verziju obogaenu priama kojih nema u danas poznatim kritikim izdanjima zbornika. Siromani
Galland vjerovatno ni slutio nije kakvo blago nosi u svome skromnom prtljagu, na poutjelim
listovima ispisanim hamajlijskim arapskim pismom.
Nije sasvim izvjesno kako bi Evropljani primili eherzadu da je nisu upoznali u ruhu Gallandovog
prijevoda koji je svojevrsna, izvanredna kreacija i koji je takvim prijevodom postavio do danas
aktualan prevodilaki problem: u kojoj mjeri je korisno biti vjeran originalnoj eherzadi?
Uglavnom, Gallandovim prijevodom dijela Hiljadu i jedne noi otpoela je nova epoha u
vievjekovnom pohodu ovoga djela od daleke i drevne Indije, preko Perzije i arapsko- islamskog
halifata, preko mamelukog Egipta - u Evropu u kojoj eherzada, s novim arom i preporoena, za
otmjenim damskim stolovima i u studenim evropskim noima tiho i dostojanstveno kazuje svoje tople
orijentalne prie. Evropska publika se osjea usreenom i ushienom.
Meutim, prije nego to osvijetlimo otkrie Hiljadu i jedne noi na Zapadu, prirodno bi bilo
zainteresirati se za njen postanak i stasanje na Istoku.

PORIJEKLO HILJADU I JEDNE NOI

O Hiljadu i jednoj noi napisana je nepregledna literatura u kojoj znaajno mjesto zauzima obiman
bibliografski rad V. Chauvina.{4} Ovaj naunik nije se zadovoljio pukim prezentiranjem bibliografske
grae - dakle, potpunom bibliografijom izdanja, prijevoda i studija o Hiljadu i jednoj noi - ve je
olakao prouavanje bajki i na taj nain to je dao detaljan pregled sadrine pria navodei mnotvo
folklornih motiva po kojima se, komparativnom metodom, pojedine prie mogu dovesti u vezu s
priama sadranim u zborniku, ali i sa onima kojih nema u njemu, odnosno uz svaku priu naveo je
meunarodnu folklornu paralelu. Na taj nain je Chauvin ukazao na vjerovatno najispravniji put u
prouavanju porijekla pria Hiljadu i jedne noi, jer dosadanja istraivanja pokazuju da bi
folkloristi mogli dati odluujui doprinos u utvrivanju porijekla pria i markiranju zagonetnih
puteva kojima su prolazile k nama.
Najvei broj naunika saglasan je u tome da okvirna pria ima indijsko-perzijsko porijeklo. Po
svemu sudei, danas poznati zbornik je radikalna prerada i dopuna perzijske osnove. Gotovo bez
izuzetka, orijentalisti navode da je u prijeislamskom Iranu na srednjeperzijskom (pahlevi) jeziku
postojao zbornik (indijsko) iranskih fantastinih pria pod naslovom Hezar efsane, to znai "hiljadu
pria. Otprilike dvije stotine godina nakon arapskog osvajanja Perzije, Hezar efsane je prevedena
na arapski jezik pod preuzetim naslovom Alf layla ("hiljadu noi). Dakle, ve u IX vijeku imamo
osnovu zbornika na arapskom jeziku prevedenu sa srednjeperzijskog, o emu svjedoe drevni arapski
bibliografski autoriteti Mesudi{5} i an-Nedim,{6} te mnogi orijentalisti.{7} U arapsko-islamskom svijetu
prie su postale popularne ve u vrijeme abasidskog halife al-Muktedira (908- 932).
Sporno je pitanje otkud se u naslovu pojavila jo jedna no. Prevodioci Enno Littmann i Francesco
Gabrieli smatraju da je posrijedi kasna kontaminacija turskog idiomatskog izraza bin bir koji znai
"hiljadu i jedan, a inae se upotrebljava u znaenju mnotva.{8} Nadahnuti Borges veli da je Edward
Lane 1841. godine dodao mnogo ljepi razlog: strah od parnoga broja.{9} Najvjerovatnije je ta
promjena posljedica tenje da se naslovom oznai mnotvo, jer u mnogim jezicima (tako je i u
arapskom i u bosanskom) izrazi hiljadu i jedan (problem) ili stotinu i jedan (problem) nemaju
doslovno znaenje, ve izraavaju mnotvo.
Uvaeni orijentalist Joseph von Hammer je 1823. godine iznio postavku o perzijskom porijeklu
Hiljadu i jedne noi{10} i ta postavka do danas nije uvjerljivo osporena. Razlono dokazivanje da je
pradomovina okvirne prie u Indiji ne negira medijalnu ulogu pahlevi verzije koja je svakako imala
kreativan odnos prema indijskoj matrici obogaujui je vlastitim elementima.
Folkloristi koji su, izgleda, superiorni u razrjeavanju ovog zamrenog pitanja bez kolebanja nas
upuuju u daleku i drevnu Indiju iz ije literature je okvirna pria stigla do perzijske literature, a
preko nje i do arapske, te je u klasinom obliku sauvana u Hiljadu i jednoj noi. Vjerovatno
podstaknut tim saznanjem, E. Cosquin je u izvanrednoj i uticajnoj studiji{11} poricao porijeklo
zbornika u Hezar efsane i upuivao na njegovo indijsko porijeklo. On je naveo niz analogija iz
indijske literature dokazujui da u njoj i u Hiljadu i jednoj noi postoje isti osnovni motivi. Neki
motivi potiu ve iz III vijeka, a jedan od njih je gotovo identian okvirnoj prii naeg zbornika.
Meutim, problem se javlja onog asa kada se suoimo sa istinom da istih motiva ima i u literaturama
drugih naroda, te da je odgonetanje njihovih seoba iz jedne u drugu literaturu problematino i da su
uvijek podloni prilagoavanju novoj sredini. Uz to, ruski naunik Prop s pravom upozorava da je
ponovljivost funkcija u volebnim bajkama takva da su svi siei volebnih bajki zasnovani na
istovjetnim funkcijama (istovjetni postupci, a razliiti likovi).{12}
Prema tome, indijsko porijeklo okvirne prie ne mora se postavljati kao sporno, ali se u
istraivakom aru ne moe negirati "usluga perzijske literature. Ovo utoliko prije to veoma slian
primjer imamo u jo jednom djelu koje je prolo istovjetan put. Klasino djelo arapske knjievnosti
Kalila i Dimna muslimanskog autora perzijskog porijekla, Ibn al-Mukaffe (umro 759), ima istu
okvirnu priu-kompoziciju kao i Hiljadu i jedna no, a preko Perzije stigla je u arapsku literaturu iz
Indije.{13}
Za razliku od navedenih i dominirajuih stavova o porijeklu Hiljadu i jedne noi, ima i drukijih
pozicija koje nam se ine ekstremnim i neprihvatljivim, ali bi bilo neumjesno preutjeti ih.
Pozivajui se na an-Nedima, Salje navodi da je izvjesni Abdullah Muhammed al-Dahijari (X vijek)
nastojao da saini zbornik koji bi sadravao hiljadu pria iz arapskih, perzijskih i grkih izvora.{14}
Mogue je, ak vjerovatno, da je taj izvor - premda ne samo on - podstakao neke istraivae u pravcu
utvrivanja autorstva pria u zborniku, pri emu je nainjen grub previd da al-Dahijarijev rad, ako
je i postojao, nije bio autorski, ve je naprosto bio kompilacija.
Uz pitanje autorstva znamenitog zbornika vezuju se imena dvojice vrlo poznatih evropskih arabista
koji su pokuali dokazati da je zbornik djelo jednog ili dvojice autora.{15}
Francuski arabist i ef katedre na Sorboni, baron Silvestre de Sacy, odluno je poricao perzijsko
porijeklo zbornika temeljei svoj sud na tome to prie imaju izrazito "muslimanski duh. Zbornik je,
smatra baron, zagonetno nastao u Siriji, a djelo je jednog autora koji je, "po svojoj prilici, umro
prije nego to je okonao rad, pa ga je dovrio njegov nastavlja. Suoivi se s kontraargumentom
koji smo ve naveli u Mesudijevom djelu a koji je istakao i von Hammer, baron ga sa zauujuom
lahkoom odbacuje tvrdei, bez dokaza i nudei kao uporite samo vlastiti autoritet, da je to mjesto
ubacio kasniji prepisiva Mesudijevog djela.{16}
Engleski prevodilac Hiljadu i jedne noi, Lane koji je u sklopu priprema za svoj veliki prevodilaki
poduhvat u vie navrata odlazio u Egipat, izloio je u napomenama uz vlastiti prijevod zakljuke u
osnovi sline baronovim. Utvrdivi u zborniku obilje pojedinosti veoma slinih egipatskom nainu
ivota i naravima koje je dobro poznavao, te injenicu da je jezik djela najblii egipatskom,
prevodilac je odvano zakljuio da je zbornik nastao u Egiptu krajem XV i poetkom XVI vijeka kao
djelo jednog ili vie autora koji su samo kao osnovu mogli uzeti Hezar efsane.
Vjerovatno zahvaljujui autoritetu ovih arabista, njihovi stavovi dugo su dominirali u orijentalistici,
premda je ve tada bila oigledna njihova neodrivost, jer nam nije poznato da su nakon formiranja
tih stavova otkriveni neki novi fakti koji bi ih naknadno osporavali.
Zabluda francuskog arabiste i uvenog engleskog prevodioca poiva u poistovjeivanju egipatske
redakcije Hiljadu i jedne noi (koja je dospjela do nas) s tim djelom uope. Time se zauujue
neoprezno previa proces stasanja zbornika do njegovog egipatskog "punoljetstva u XV- XVI vijeku
i neargumentirano se odbacuju viekratni navodi arapskih bibliografa i historiara koji su ivjeli ak
nekoliko vijekova prije vremena u koje de Sacy i Lane situiraju nastanak zbornika, a ti bibliografi i
historiari svjedoe o popularnosti pria pod naslovom Hiljadu i jedna no. Drugo, okvirna pria
kakvu imamo u Hezar efsane, Kalili i Dimni, te u indijskoj literaturi ukazuje na porijeklo zbornika
koji sadri motive iz indijske, grke i arapske kulture, kao i iz faraonskog Egipta.{17} Tree, tzv.
"muslimanski duh pria u zborniku nije nikakav argument u prilog tvrdnji o autorstvu jer je u dugom
procesu usmenog prenoenja, kao i u fazi pisanog fiksiranja, vrena "islamizacija grae. Arabist de
Sacyjevog formata morao je znati da to nije presedan: cjelokupna prijeislamska poezija, bremenita
obiljejima prijeislamskog perioda, u cjelosti je depaganizirana u zapisima islamskih filologa i u
takvom stanju je do nas dospjela. Najzad, nije nuno biti odve paljiv italac da bi se u Hiljadu i
jednoj noi uoila ponavljanja istovjetnih funkcija junaka, upadljiva kompoziciona ponavljanja, pa i
cijele prie. Nezamisliv je takav nemar autora, ili odsustvo koncentracije koje naprosto bode oi.
Nakon stogodinjeg prouavanja historije Hiljadu i jedne noi, biljeimo ekstremno negativnu kritiku
svih zateenih rezultata o tome naunom pitanju. Naime, jo jedan baron - Carra de Vaux - u prvom
tomu svojih Les Penseurs (pp. 359-370) sroio je odve smjelu kritiku svih zateenih rezultata do
kojih je dovelo stogodinje prouavanje porijekla Hiljadu i jedne noi, kritiku koju ruski orijentalist
Krimski kvalificira kao povrnu i proizvoljnu.{18} Odluno negirajui indijsko porijeklo rane osnove
zbornika, baron Carra de Vaux tvrdi da su te prie "produkt grke neoplatonske beletristike u koju su
prodrli talmudski judaizam i prijeislamski iranski elementi, te da su otuda Arapi preuzeli prie iz
zbornika pod naslovom Knjiga o hiljadu i jednoj noi.
Upravo spomenuti ruski akademik Krimski s razlogom insistira na "stasanju zbornika kao na procesu
koji je davno otpoeo u Indiji, te je preko Perzije i Bagdada dospio do pisane forme u Egiptu gdje je,
po mnogima, okonano irenje i dopunjavanje zbornika osmanskim osvajanjem Egipta 1517. godine.
Meutim, Krimski ide korak dalje, korak koji je zaista neoekivan i nije nam poznato da je jo neko
kroio u tome pravcu a koji Hiljadu i jednu no odreuje kao "uklet proces, kao djelo kome je
"sueno da zauvijek ostane nedovreno. Naime, Krimski vjeruje da dopunjavanje i irenje zbornika
dugo jo nee biti okonano zahvaljujui profesionalnim kazivaima. Kao to je u povijesti ovoga
djela bilo vie paralelnih redakcija, tako ni dananji pisani zbornici nisu dovoljna garancija da se u
doglednoj budunosti nee osjetiti potreba za jo jednim izdanjem koje bi odrazilo promjene u
usmenom repertoaru profesionalnih i neprofesionalnih kazivaa jer prie i sada ive u usmenoj
predaji irom arapskog svijeta, naporedo s onima zapisanim u knjigama, ali su, za razliku od
zapisanih, podlone stalnim promjenama.{19}
Slijedei tu ideju, zaista bi bilo zanimljivo uporediti sa zbornikom prie koje smo iz usmene narodne
predaje dobili pomou modernih folkloristikih metoda. Navodimo samo one za koje znamo iz XIX i
poetka XX vijeka: Zbornik egipatskih pria Wilhelma Spitta- Geya (Leiden, 1883); Tuniko-
tripolijske prie Schtume (Leipzig, 1893); Damake prie Oestrupe (Leiden, 1897); Mezopotamske
prie Marxa Meissnera (Leipzig, 1903), Jerusalemske prie Enna Ltmanna (1905), te mnogobrojne
prie sakupljene po libanskim selima.
Prema tome, izvjesno preobraavanje i putovanje pria iz Hiljadu i jedne noi, zapoeto neznano
kada u Indiji u formi okvirne prie, vijekovima je trajalo preko Perzije i Bagdada do Egipta gdje su
prie fiksirane u danas poznatom obliku. Iako je to putovanje znatnim dijelom do danas ostalo
zamagljeno, valja baciti svjetla na njega u onoj mjeri koliko nam omoguavaju rezultati dosadanjih
istraivanja.

BAGDADSKA I EGIPATSKA REDAKCIJA

Perzijski prijevod Hezar efsane, sainjen na arapski jezik u IX vijeku, po opem uvjerenju
modificiran je na taj nain to su izvorno arapske prie postepeno potiskivale one perzijskog
porijekla, ili su same perzijske prie bojene lokalnim koloritom i "depaganizirane su sa ideolokih
pozicija novih pripovjedaa. injenica da je postojao pisani prijevod Hezar efsane nije bila
dovoljno mona da se odupre tome procesu jer su prie ivjele i razvijale se u usmenoj predaji,
naporedo s postojeom redakcijom Hezar efsane. Tako je logino pretpostaviti da je prva redakcija
pria, ako izuzmemo sami prijevod Hezar efsane, ona u kojoj je perzijski zbornik ostao kao osnova u
koju je uao znatan broj pria arapskog porijekla.
Prie indijsko-perzijskog ciklusa, u koje spadaju mahom fantastine bajke prekrivene nanosima
arapskog kolorita, dospjele su na vrlo podesno tlo - u arapski hilafet gdje su ve kruile sline prie.
Nije bez osnova pretpostavka da su neke prie iz hipotetinog indijsko-perzijskog ciklusa ve ivjele
u usmenoj predaji Arapa u vrijeme prijevoda Hezar efsane, pa i prije toga. Naime, u vrijeme
prijevoda perzijskog zbornika Arapi su tokom IX i X vijeka u Basri i njenoj okolini ve imali
mnotvo "vlastitih basnoslovnih pria. Korisno je imati u vidu da je Basra u to doba bila
meunarodni trgovaki centar, pa bi ba bilo udno da u nju nisu dospijevale prie ili motivi iz
okolnih i dalekih zemalja. Prie o Sindabadu Moreplovcu, naprimjer, poznate su ve u to vrijeme u
Basri, a poetkom XI vijeka koriste se kao repertoar za pjesnika poreenja. Primjera radi,
gaznevidski pjesnik Menuihri (umro 1041) pie panegirik gaznevidskom veziru i pjeva da o tome
veziru u narodu kolaju prie udesnije od onih o Sindabadu.{20}
Zahvaljujui dragocjenom djelu Murud Mesudija iz X vijeka, raspolaemo pouzdanim podacima o
nekim priama u Bagdadu abasidske epohe. Naime, u prijestolnici hilafeta - u Bagdadu - bile su
veoma popularne ljubavne prie, kao i one koje se odnose na zakulisne dvorske dogaaje. Na
revnosni autor biljei da je u abasidskom Bagdadu bilo naroito mnogo anegdotskih pria o
lukavstvima i smicalicama bagdadskih hrsuza i objeenjaka meu kojima je bio jedan dio onih to su
se "pokajali, pa su pokajniki saraivali s policijom.{21} U dananjoj verziji Hiljadu i jedne noi
postoji obilje takvih pria koje e itaoca do suza zasmijati.
Isti izvor navodi da su u vrijeme halife al Mutedida (892- 902), potomka Haruna ar-Reida, Bagdad
obilazili popularni pripovjedai mnotva anegdota o dogodovtinama bagdadskih lopova koje su
zasmijavale narod. Njihove dogodovtine i lukavstva bili su poznati pod nazivima atra i cayra.{22}
Raspolaemo ak i imenom tada najpoznatije bagdadske lopue - Dala.{23}
U prilog tvrdnji da je prijevod Hezar efsane dospio na plodno tlo govori i autoritativni drevni
arapski bibliograf an-Nedim na ije svjedoenje se moramo ponovo pozvati. On navodi da je u X
vijeku (oko 940. godine) bagdadski autor Dahijari, po obrascu Hezar efsane, poeo sastavljati
poseban zbornik pod naslovom Hiljadu noi ili Hiljadu i jedna no. U taj zbornik uvrstio je najbolje
indijsko-perzijske prie iz Hezar efsane dodajui im i bagdadske. Pri tome se nije sluio samo
postojeim rukopisima, ve je prie biljeio i od kazivaa, a sastavljaevo nedovreno djelo
nastavio je njegov uenik.{24}
Na osnovu raspoloivih dokaza, moe se rei da su bagdadske prie pridodate indijsko- perzijskom
ciklusu u X ili poetkom XI vijeka i da je time oformljena bagdadska redakcija Hiljadu i jedne noi u
iju sadrinu nemamo potpun uvid, budui da nije dospjela do naih dana. Naunici samo pokuavaju,
uz velike napore i s mnogo rizika, identificirati cikluse pria koji bi, u grubim potezima, trebalo da
ocrtaju reljef pojedinih redakcija. O tim ciklusima rei emo neto vie uz predstavljanje egipatske
redakcije djela.
Bagdadska redakcija nastala je u vrijeme oiglednog i dramatinog opadanja moi bagdadske
dinastije. Zato je - u fazi slabljenja centralne vlasti i nestajanja blagostanja - razumljiva idealizacija
abasidskog hilafeta, kakvu sreemo u priama. Taj svojevrsni al za minulim dobrim vremenima
kulminirao je u idealizaciji halife Haruna ar-Reida (786- 809). Mesudi (umro 956) navodi da je
narod vladavinu Haruna ar-Reida nazivao prazninim danima zbog sveopeg procvata i blagostanja;
zato njegov lik nije idealiziran samo u Hiljadu i jednoj noi nego i u radovima mnogih historiara.{25}
Zahvaljujui takvim okolnostima, Harun ar-Reid se u zborniku predstavlja kao idealni vladar koji se
nou preruava i brino obilazi svoje podanike, to ne odgovara historijskim injenicama. Istina je da
je Harun ar-Reid zazirao od opasne guve i stiske naroda, te zbog toga ak nije ni ivio u Bagdadu.
Historiar Taberi (r. 838) navodi: "Harun nije podnosio buku i galamu velikoga grada.{26}
U vrijeme krstakih pohoda, bagdadski zbornik Knjiga o hiljadu i jednoj noi{27} dospio je u Egipat
gdje je, po svemu sudei, bio znatno popularniji nego u drugim islamskim zemljama. Najstariji
podatak o zborniku u Egiptu smjeta se u XII vijek, a nalazi se u djelu historiara Ibn Saida (1208-
1286). Ovaj historiar njime upuuje na jednog ranijeg autora, al-Kurtubija, iz XII vijeka koji navodi
da je u vrijeme zabava omiljenog fatimidskog halife Amira (1101- 1130) s najmilijim beduinkama na
halifinom dvorcu nedaleko od Kaira, na Nilu, prakticirano kazivanje ljubavnih pria iz Hiljadu i
jedne noi.{28}
Nije poznato u pojedinostima u kakvom stanju je stigla bagdadska redakcija zbornika koji je najveu
popularnost dostigao u Egiptu u vrijeme vladavine Mameluka (XIV i XV vijek). Ono u ta nema
sumnje i o emu svjedoi sami zbornik jest injenica da je u Egiptu, kao i ranije u Bagdadu, zatekao
obilje pria koje e takoer apsorbirati, primiti ih u monu i jedinstvenu maticu to je na svome
velianstvenom pohodu od Indije do Kaira primala folklorne "pritoke raznih civilizacija i vijekova.
U tome su veliina i izuzetnost Hiljadu i jedne noi, u tome je njen univerzalizam. Razumije se da je
svako novo podneblje u koje je "matica dospijevala davalo svoju boju i taloilo vlastite nanose, ali
je ispod njih ostajao prepoznatljiv reljef osnovnoga toka. Prie pristigle iz Bagdada dobijale su u
procesu usmene predaje nijanse lokalnog egipatskog kolorita. Njima su dodavane izvorno egipatske
prie kojih je bilo u izobilju, a seu ak do onih staroegipatskih pria poznatih s papirusa. Tim
priama drevnog Egipta bavio se i preveo ih G. Maspero.{29}
Gotovo da nema naunika koji se ozbiljnije bavio historijom Hiljadu i jedne noi a da nije pokuao
izvriti klasifikaciju pria i motiva u zborniku, nadajui se da e ga rezultati klasifikacije i
identificiranje folklornih motiva dovesti do sigurnijeg prepoznavanja kontura pojedinih redakcija i
porijekla pria. Spomenut emo nekoliko najautoritativnijih istraivaa.
Semitolog Theodor Noldeke pokuao je (1888) u navedenom lanku uspostaviti razliku izmeu pria
egipatskog i bagdadskog ciklusa. Prema toj prilino gruboj podjeli, u egipatski ciklus spadaju prie o
kradljivcima, a u bagdadski spadaju gradske novele i Sindabadova putovanja, pri emu valja imati na
umu da su i bagdadske prie djelomino preraivane u Egiptu.
August Mller je dao znaajan doprinos klasifikaciji pria Hiljadu ijedne noi, s razlogom
insistirajui na njihovoj postepenoj evoluciji i preobraajima kojima su bile podlone pod uticajem
razliitih sredina u kojima su ivjele u usmenoj predaji. On takoer svu panju usredsreuje na
bagdadski i egipatski ciklus navodei da mu se ini - to nije bez osnova - kako egipatske prie
pokuavaju podraavati bagdadske, te da je umjetnika vrijednost egipatskih znatno manja od one
koju imaju bagdadske prie. "Prie bagdadske grupe, meutim, mnogo su svjeije i samostalnije,
kako u pogledu sadraja, tako i u pogledu razvijanja predmeta.{30} Bagdadski ciklus pridruen je
arapskom prijevodu Hezar efsane u X vijeku, smatra ovaj naunik koji, meutim, elegantno prelazi
preko indijsko-perzijskog ciklusa. Egipatski ciklus pria dodat je zborniku oko XII vijeka. Oestrupov
citirani rad imao je znatnog odjeka u ruskoj orijentalistici, vjerovatno zbog toga to je s "malog
danskog jezika preveden na ruski uz autoritativan predgovor akademika Krimskoga. Prihvaajui teze
o perzijskom prototipu Hiljadu i jedne noi, danski istraiva ide tako daleko da tvrdi kako je u
naem zborniku ostao potpuno sauvan dio originalne Hezar efsane. U indijsko- perzijski ciklus on
svrstava prie s motivom pretvaranja ljudi u ivotinje, te one prie u kojima dini igraju aktivnu
ulogu. Bagdadskom ciklusu pripadaju gradske prie erotske sadrine, a egipatskom ciklusu pripadaju
prie o razbojnicima i udesne prie u kojima dini nemaju nezavisne moi, ve se potinjavaju
vlasniku neke hamajlije.
Priblino slino miljenje ima i Krimski za koga tipino staroegipatski karakter imaju prie o
talismanima (arobni prstenovi, arobne lampe, hamajlije), te prie o dinima koji pokorno slue
vlasnike hamajlija bez ikakvih linih simpatija, a koje u indijsko-iranskim priama, naprotiv, nisu
zanemarljive.{31} Prema istom autoru, u egipatsku redakciju uvrtene su i veoma duge prie koje
orijentalisti nazivaju romanima, te poune prie iz moralizatorskih zbornika.{32} Takav je, naprimjer,
"roman o Omeru an-Numanu za koji se vjeruje da je u abasidskom Bagdadu bio samostalno djelo o
borbi protiv krana. Meutim, roman je u egipatskoj redakciji dobio elemente fantastinoga, slino
drugim "romanima o borbi s kranima.{33}
Sve u svemu, i uvaavajui napore navedenih naunika pored kojih ima i nemali broj drugih, ini nam
se prilino problematinim to razvrstavanje pria u cikluse i utvrivanje porijekla pojedinih motiva.
Naprezanja orijentalista i usmjeravanje folkloristikih studija u tome pravcu nipoto ne treba
minimizirati i dovoditi u sumnju, ali se u istraivakom aru ne moe previdjeti stanje koje se nama
ini oiglednim i ignorirati odreena zakonitost u vezi s bajkama koja je ve objelodanjena. Naime,
uzajamni uticaji raznih motiva tokom vijekova i prilagodljivost pria sve novim i novim sredinama u
kojima su ivjele kroz dugu usmenu predaju bacaju dovoljno sjenke na te cikluse pria da bi se reljefi
sasvim jasno razaznavali i da bi se porijeklo pouzdano utvrdilo. Osim toga, ima mnogo istih siea
bajki u raznim literaturama, pa i u samom zborniku Hiljadu i jedna no gdje u vie pria, naprimjer,
junak odlazi daleko s istim ciljem na leima dina i si. Ponovljivost funkcija kao postupaka junaka
posmatranih sa stanovita znaaja za tok radnje neoekivano je velika i takoer nerijetko podudarna s
funkcijama u bajkama svijeta prilino su zagonetni, pogotovu u tako monumentalnom djelu kao to je
Hiljadu i jedna no u kojoj su se dugo taloili motivi drevnih civilizacija.
Naunici nisu saglasni o tome kada je tano nastala egipatska redakcija zbornika. Neki smatraju da je
redakcija zavrena ak u XIV vijeku, to je, po svemu sudei, prerano. Vei dio naunika pomjera
sastavljanje zbornika u XV vijek, a prevodilac Lane sastavljanje i obradu zbornika situira ak u XVI
vijek. Orijentalisti koji okonanje egipatske redakcije smjetaju u ovako kasno doba ine to
oslanjajui se izmeu ostalog, na "opi duh zbornika koji odaje Egipat iz toga doba. Razumije se da
je bilo naunika koji su revnosno utvrivali autorstvo mnotva stihova elei i time utvrditi priblino
vrijeme nastanka Hiljadu i jedne noi, odnosno pojedinih pria u njoj. Tako se dolo do saznanja da
znatan broj stihova pripada pjesnicima izmeu XII i XIV vijeka.
Sumirajui raspravu o vremenskom situiranju zbornika, ne moemo zanemariti jedan detalj koji
upuuje na to da je redakcija Hiljadu i jedne noi kakvom raspolaemo danas zavrena poetkom
XVI vijeka. Naime, u Prii o Marufu Obuaru (990. no i dalje) spominje se damija al-Adlija u
gradu Kairu. Pouzdani podaci govore da je tu damiju u predgrau Kaira podigao sultan al-Melik
Tuman bej 1501. godine, to upuuje na kasnu redakciju zbornika.

***

Zbog sasvim oskudnih izvora koji su nam na raspolaganju, ne moemo ulaziti u podrobnije analize
naunih istraivanja o Hiljadu i jednoj noi: nije nam omoguen uvid u najnovije naunoistraivake
radove o naem zborniku. Istini za volju, nismo uvjereni da e i ovo to smo do sada napisali o
njegovom porijeklu uljepati itaoev susret s djelom, jer oigledno je da taj marljivi pozitivizam
umije pokvariti ugoaj: prefinjeno umjetniko djelo nakon usrdne pozitivistike obrade katkad
podsjea na ivi organizam, na tanahno bie nakon anatomskog seciranja. Tako smo se mnogo puta
upitali, izmeu ostalog, nije li uistinu nesuvislo i za samu umjetninu tetno eksplikativnim fusnotama
tumaiti kada je ivio koji halifa, na primjer, ili gdje se koji toponim nalazio - sve to u udesnim
bajkama za iju strukturu i svijet su u najmanju ruku nevani, neimanentni, moda ak i nasilni. Zato
se ne moe zamjeriti zanesenom i sretnom itaocu koji s lahkoom odgurne ustranu nae fusnote ne
marei za pozitivistiku akribiju. Pozitivizam i akribija potrebni su onoj vrsti italaca iji pristup
djelu zbog odreenih razloga ima pretenzije da bude studiozan i zato nam valja istrajati na njima.

ARAPSKA IZDANJA ZBORNIKA

Postoji velik broj rukopisa Hiljadu i jedne noi a otkrivanje novih nije okonano, te je mogue
oekivati nova znaajna saznanja o historiji zbornika na temelju pretpostavljenog otkria dosad
nepoznatih rukopisa, upravo kao to su i do sada obogaivana saznanja o njemu zahvaljujui
temeljnom prouavanju rukopisa.
Gallandov rukopis zbornika, preko koga su ove prie stupile u Evropu, smatra se jednim od
najznaajnijih odlomaka sauvanih do naeg vremena. Galland ga je prepisao u Siriji u etiri knjige
od kojih su pronaene samo tri nakon smrti znamenitog prevodioca. Trei svezak zavrava se 282.
noi, s nedovrenom priom o Kameruzzemanu. Sve etiri knjige iznosile su priblino jednu etvrtinu
tampanog teksta Hiljadu i jedne noi. Salje nas prije nekoliko decenija obavjetava da ameriki
naunik Macdonald priprema izdanje Gallandovog rukopisa koji se do sada vjerovatno pojavio, ali
na veliku alost nemamo uvid u taj dragocjeni rad.
Orijentalisti nisu saglasni o tome kada je tano i gdje nastao Gallandov rukopis. Spomenuti semitolog
Noldeke vjeruje da je napisan u Siriji u prvoj polovini XIV vijeka, dok Macdonald tvrdi da je mlai
barem jedan vijek i da je nastao u Egiptu. I zaista - Salje navodi da se na rubu jednog lista toga
rukopisa nalazi itaoeva napomena s datumom 948. hidretske godine (1536-7), to je bilo teko
previdjeti. Dodue, ne moe se proglasiti besmislenom pretpostavka da je taj datum mogao biti
upisan i kasnije, a ne ba te godine.
Zanimljivo je da Gallandov prijevod sadri neke bajke kojih nema u njegovom rukopisu, niti u bilo
kojem kritikom tampanom izdanju zbornika. Istovremeno, te bajke spadaju u nekoliko najljepih,
to je kasnije prevodioce obavezivalo da ih ukljuuju u svoje prijevode. To su prije svih prie
Alauddin i arobna lampa, te Ali Baba i etrdeset hajduka. Izvornici tih pria bili su zadugo
nepoznati. Tek krajem osamdesetih godina prolog vijeka kustos Nacionalne biblioteke u Parisu,
Zotanber, otkrio je dva rukopisa zbornika u kojima se nalazi pria Alauddin i arobna lampa. Sretnim
sticajem okolnosti, Macdonald je nakon toga u bodlejskoj biblioteci u Oxfordu otkrio izvornik prie
Ali Baba i etrdeset hajduka i izdao ga 1910. godine. Izvornici nekih drugih pria uvrtenih u
Gallandov prijevod nisu poznati. Mogue je da se francuski prevodilac posluio izgubljenim
rukopisom, a nije neosnovana ni pretpostavka da je tokom boravka na Istoku koristio usmeni izvor,
vjerovatno maronitskog kazivaa Hanu iz Alepa.
Zotanber je, dodue samo na osnovu rukopisne grae u parikoj Nacionalnoj biblioteci, doao do
zakljuka da postoje tri kategorije rukopisa Hiljadu i jedne noi. Prvu kategoriju sainjavaju rukopisi
iz azijskih islamskih zemalja i najee sadre samo poetni dio Hiljadu ijedne noi. U drugu
kategoriju spadaju brojniji rukopisi kasnijeg datuma, nastali u Egiptu, a treu sainjavaju prijepisi
koji se razlikuju od prethodnih, ali se razlikuju i meusobno.
Nema sumnje da su vijekovima nastajali rukopisi zbornika Hiljadu i jedna no, naporedo s priama u
usmenoj predaji, i vjerovatno naunicima predstoje uzbuenja koja e prirediti otkrivanja novih
rukopisa bacajui vie svjetla na povijest zbornika. Nije nam poznato, naprimjer, ta je bilo s
Gallandovom maronitskom verzijom koju Borges smatra jednako uvenom kao i eherzadinu.{34}
Pronalaskom i prouavanjem novih rukopisa ili verzija Hiljadu i jedne noi mogla bi biti podvrgnuta
novim provjerama i danas poznata kritika izdanja zbornika kojih ima nekoliko.
1. Izdanje cjelovitog tampanog arapskog teksta Hiljadu i jedne noi prvi put se pojavilo 1825-1843.
godine u dvanaest knjiga. Prvih devet izdao je breslavski profesor Maximillian Habicht, a preostale
tri izdao je poznati arabist Fleischer nakon profesorove smrti.
Habichtovo izdanje zbornika - u nauci poznato pod nazivom "breslavsko - zapaeno je kao prvo, ali
nije osvojilo status iroko rasprostranjenog i kritikog izdanja. Za osnovu svoga izdanja profesor je
uzeo izvjesni tuniki rukopis i poredio ga s drugim rukopisima koji su mu bili pri ruci. On je
reproducirao tekst iz datih rukopisa unosei tek neznatne i nerijetko nespretne izmjene, itajui
pogreno neka mjesta i unosei pravopisne greke. Mcdonald se prihvatio prouavanja grae koja je
Habichtu posluila za izdanje "tunike redakcije i utvrdio je da se tako moe nazvati samo zavrni
dio Habichtovog rukopisa (od 885. noi), a preostali i najvei dio teksta raen je na osnovu
najraznovrsnijeg rukopisnog materijala. U Habichtovim izdanjima nema nekih pria koje sadre
ostala izdanja, a pada u oi i odsustvo "romana o Omeru an-Numanu.

2. Najrasprostranjenije i najee koriteno kritiko izdanje je bulako (kairsko) koje je tako nazvano
po znamenitoj tampariji u kairskom predgrau Bulak. Na osnovu egipatskog rukopisa, za tampu je
to izdanje priredio Englez Mac Noten i zbornik se prvi put pojavio 1835. godine u dvije knjige, a u
kasnijim izdanjima najee se pojavljuje u etiri toma. Bez izuzetka, naunici ovo izdanje smatraju
jednim od najboljih. Njegov obim sadri integralni tekst Hiljadu i jedne noi, s tim to su oblici
narodnog jezika, uglavnom egipatskog, zamijenjeni knjievnim.
Bulako izdanje koristili su najpoznatiji svjetski prevodioci: na engleski jezik preveo ga je Edward
Lane, na njemaki Max Henning, na talijanski Francesco Gabrieli, na francuski J. C. Mardrus. Na
bosanski, srpski i hrvatski jezik do sada nije preveden integralni tekst bulakog izdanja. Stanislav
Vinaver je na srpski jezik preveo Mardrusov rad, to obuhvaa jedva osminu izvornika. Mardrus
navodi da je koristio kao izvornik bulako izdanje, ali izgleda da ipak nije tako.
Ovaj na prijevod nije samo prvi prijevod integralnog teksta s arapskog jezika na bosanski (te na
hrvatski i srpski) uope, nego je istovremeno prvi prijevod cijenjenog bulakog izdanja u nas, ime
smo takoer namjeravali osvjeiti domae prijevode Hiljadu i jedne noi. Uzgred, koristili smo
etvrto izdanje (iz fonda Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, sig. 0-2423-6) objavljeno u
etiri toma 1221. godine po Hidri, odnosno 1903. Tekst na arapskom jeziku uraen je veoma dobro,
s minimumom tamparskih greaka. Povremeno smo, kao eventualni korektiv, koristili (bulako)
izdanje iz 1350. godine po Hidri (1931) utvrdivi da obiluje tamparskim grekama koje nedovoljno
vinog prevodioca mogu odvesti pogrenim putem.

3. Takoer je cijenjeno kalkutsko izdanje zbornika koje se prvi put pojavilo 1839-1842. godine.
Budui da je u zadatak prevodiocu pala i redaktura teksta, bili smo upueni da se povremeno
osvrnemo i na kalkutsko izdanje koje je, u cjelini uzevi, vrlo slino bulakom, ali, naravno, nisu
istovjetna. To izdanje preveo je na ruski jezik M. A. Salje (1939. godine), a s ruskog je dospjelo
1949. godine i na srpsko-hrvatski jezik zaslugom prevodioca Marka Vidojkovia.

4. Najzad, jezuitsko bejrutsko izdanje (1880-1882) uvrteno je u kritika izdanja, mada su u njemu, za
razliku od prethodnih, izvrena izvjesna moralistika preiavanja. Naime, erotski detalji kojih nije
malo i koji su mjestimino vrlo pikantni (mnogi prevodioci govore o njima kao o "nepristojnim
mjestima) izbaeni su u bejrutskom izdanju. Uprkos tome, valja odati priznanje arapskom filologu
Salhaniju koji je bejrutskim izdanjem zbornika veoma doprinio popularizaciji pria iz Hiljadu i jedne
noi u savremenom arapskom svijetu, meu najirom publikom, te je i s tog aspekta mogue razumjeti
njegove intervencije u tekstu izvornika.

PRIJEVODI NA EVROPSKE JEZIKE

Prijevodi na francuski jezik

Kada se vraao s jednog putovanja po Srednjem Istoku nosei meu ostalim stvarima i jedan
nepotpuni rukopis Hiljadu i jedne noi, francuski arabist Galland vjerovatno nije ni slutio kakvo
blago predstavlja rukopis o kome je naprijed poneto reeno, a sada emo navesti tek nekoliko
podataka o njegovom prijevodu. Taj siroti i siromani arabist poeo je po povratku u Paris prevoditi
prie iz Hiljadu i jedne noi ne znajui da radi posao od epohalnog znaaja i da e time njegovo ime
biti ovjekovjeeno. Godine 1704. u parikoj knjiari Barben pojavio se prvi svezak Gallandova
prijevoda i za kratko vrijeme je rasprodat. Uspjeh je bio potpuno neoekivan, fantastian. Na isto
tako dobar prijem naile su i ostale sveske - njih dvanaest ukupno. Posljednji svezak izaao je 1717.
godine, kada je Galland ve bio mrtav (1715.), tako da nije doekao potpuni trijumf svoga djela koje
predstavlja tek etvrtinu danas poznatog izvornika.
U vezi s Gallandovim prijevodom postoji jedan prividan paradoks. Naime, najvei broj kasnijih
prevodilaca i orijentalista smatra da je Gallandov prijevod, sa stanovita dananjeg poimanja
knjievnoprevodilakog rada, najnepouzdaniji i toliko slobodan da vjerovatno ne bi bilo pretjerano
nazvati ga prijevodom-interpretacijom. Tako komotan odnos prema izvorniku danas nijedan
prevodilac ne moe ni zamisliti, a kamoli dozvoliti sebi. Pa ipak - ili upravo zbog toga - Gallandov
prijevod je bio neuporedivo najitaniji, a mnogi i danas u njemu osjeaju omamljujuu aromu.
Prijevod inventivnog Gallanda preveden je na mnotvo jezika, a Borges navodi kako je - da bi
paradoks bio potpun - preveden ak i na arapski.{35} Da Galland nije tako odvano i kreativno
prilagoavao arapski izvornik tadanjem francuskom ukusu, neizvjesno je da li bi sudbina Hiljadu i
jedne noi bila upravo takva kakva je sada. Poznajui dobro ukus svojih sunarodnika i savremenika,
prevodilac je odstupao od izvornika gdje god mu se inilo da je to prijeko potrebno radi postizanja
osnovnog cilja. Zarad finog ukusa i dobrog odgoja, Galand je traio mjeru u prijevodu tzv. skarednih
mjesta, srameljivo pokrivajui obnaenost izvornika. Andre Gide mu je 1921. godine (u Morceaux
choisis) zamjerao zbog estitosti, a Borges se gotovo ljuti na Gidea, vjerovatno s pravom, jer ugledni
Francuz olahko je zanemarivao znaaj vremenske distance.
Za aljenje je to Galland u svoj prijevod nije ukljuio mnotvo stihova, a i one koje je zadrao
preveo je prozom ne izdvajajui ih od ostalog teksta.
Znatno poslije Gallanda, kada se u Evropi ve pojavilo vie prijevoda, na francuskom jeziku je 1899.
godine objavljen znameniti prijevod Mardrusa koga su dugo kitili epitetom "najvjernijeg prevodioca
pria iz Hiljadu i jedne noi. Vjerovatno je podnaslov Doslovni prijevod cjelovitog arapskog teksta
trebalo da itaocu odmah sugerira takav zakljuak. Razumije se da isticanje "doslovnosti u naslovu
ima sasvim odreenu vezu sa odve "kreativnim prijevodom Gallanda. Meutim, pokazalo se da je
Mardrusov prijevod daleko od doslovnosti, a mnogo blie Gallandovoj samodovoljnosti. Mardrus je
smatrao doputenim takve vrste intervencija za koje je vjerovao da poboljavaju pismenost i
unaprijeuju stil zbornika. Znao je ubacivati itave meuigre, dodavati nebitne pojedinosti, te unositi
obilje vlastitih emocija i eksplicirati vlastiti stav prema stvarima ili pojavama. Zato Borges veli da
Mardrus "ne prevodi rijei, nego prizore iz knjige: prevodioci te slobode nemaju, ona je doputena
crtaima.{36} Mardrusovi opisi su znatno raskoniji i u ivljim tonovima nego to su eherzadini, a
kada mu neto zasmeta ne libi se da to ispusti. Istini za volju, tako osvojena, moda i uzurpirana
prevodioeva sloboda veoma je plodotvorna: on je nadahnut, inventivan i, reklo bi se, samodovoljan,
te djelo u njegovom prijevodu die novim dahom i dii se drukijim, gizdavim ruhom. Ueni arabisti
danas ne mogu biti impresionirani Mardrusovom slobodom, ali su mu znameniti knjievnici upuivali
velikodune pohvale. Ve spomenuti Andre Gide uputio mu je zapaene komplimente kontrastirajui
njegov prijevod s Gallandovim, a ustreptali Borges 1935. godine zakljuuje o Mardrusovom
prijevodu: "Nama mora biti vana njegova nevjernost, njegova stvaralaka i sretna nevjera.{37}
Mardrusov prijevod ne moe izdrati nauniku kritiku. On je bio opsjednut idejom da saini
prijevod izuzetnih knjievnih vrijednosti nadmeno se odnosei prema relativno siromanom stilu
izvornika i ne marei ni najmanje za naunike preciznosti. Preduzimljivi francuski ljekar tako je
postigao svoj cilj jer je prijevod doivio ogroman uspjeh, moda ba zahvaljujui prevodioevoj
samovolji i uprkos upozorenjima strunjaka na njegovo vrlo povrno poznavanje arapskog jezika:
ushieni itaoci nisu traili naslovom proklamiranu tanost prijevoda i nisu se osjeali prevarenim,
ve su se sa zadovoljstvom preputali zapljuskivanju Mardrusovog jezika ije se deskripcije znaju
obruavati u pravim slapovima.
Tokom rada na naem prijevodu povremeno smo "zavirivali u Mardrusov rad, te u onaj koji je sa
Mardrusovog prijevoda sainio Stanislav Vinaver na srpski jezik. Brzo smo utvrdili da francuski
ljekar, ijoj slavi je doprinijelo i uspjeno osloboenje od Gallandove srameljivosti pri prevoenju
erotskih detalja, ne moe biti od pomoi iako se, navodno, i on sluio bulakim izdanjem. tavie, s
obzirom na velika odstupanja u odnosu na originalni tekst, vrlo ozbiljno dovodimo u sumnju njegovu
tvrdnju da se sluio upravo tim izdanjem. U izvorniku ima veoma malo ritmizirane proze koju
Mardrus tek povremeno ritmizira, a neka mjesta koja u izvorniku nemaju ni ritam ni rimu on je
pokuao ritmizirati i rimovati brzo gubei koncentraciju. Ilustracije toga truda ponudit emo u
odjeljku o Vinaverovom prijevodu na srpski jezik. Najzad, u velikom broju sluajeva stihovi u
Mardrusovom i Vinaverovom prijevodu naprosto su neprepoznatljivi u odnosu na izvornik i vrlo
grubo brkaju se forme: nekada stihove prenose u distisima, nekad u katrenima, itd.
Takav odnos prema izvorniku moe biti nevaan itaocu koji ne poznaje arapski jezik i originalni
tekst, ali za svakog arabistu Mardrusov rad mora predstavljati izazov da se pokua doi do prijevoda
koji e takoer imati velike estetske vrijednosti, ali i s vie uvaavanja odnositi se prema
originalnom tekstu. Nunost prevladavanja Mardrusovih slabosti davno je postala neodlonom.

Prijevodi na engleski jezik

Dvadeset godina nakon Gallandove smrti rodio se engleski prevodilac Hiljadu i jedne noi Edward
Lane. Preozbiljni prevodilac Lane, koji je objavio svoj rad u periodu 1839.-1841. godine, tako je
temeljito pristupio prevodilakom zadatku da je punih pet godina proveo u Kairu u okviru priprema
za poduhvat. Potpuno se poistovjeujui s Arapima, ivio je s njima danonono, upranjavajui sve
arapske obiaje i marljivo uei jezik, te je tokom tih pet godina temeljito savladao arapski jezik i
detaljno upoznao egipatske naravi. Meutim, nita mu nije pomoglo da potisne britansku
srameljivost i puritanski moral. Laneova krutost u tom pogledu imala je vrlo ozbiljne posljedice za
njegov prijevod kome ne znamo ravna po moralizatorskim intervencijama, isputanju dijelova pria,
ili itavih pria koje su mu se inile nepodesnim. U mnotvu ednih fusnota Lane objanjava kako
izostavlja "gadosti, potpuno "pokudne zgode, kako mu je neki redak "odve vulgaran za
prevoenje. U jednoj napomeni, naprimjer, stoji i to da je Pria o Bojadiji potpuno nepodesna za
prijevod. Svaki erotski detalj, ak i aluzije na putenost, ovaj ueni prevodilac je revnosno i
nemilosrdno, s gaenjem, progonio sa svojih stranica optereujui ih obiljem sterilnih tumaenja.
I ne samo to. Budui da je zaista dobro poznavao muslimanske obiaje i egipatski folklor, Lane je
neumorno ispisivao tumaenja demonstrirajui uenost: objanjavao je nain odijevanja, jelovnik,
vjerske obrede, igre: sve do teksta o kapilarnosti nogu kraljice Belkise. itaocu naprosto pamet staje
zbog saznanja ta sve Lane ne umije tumaiti u svome prijevodu. Moglo bi se rei da je kao
svojevrsna nagrada za tu uenost uslijedilo objavljivanje biljeki u posebnoj knjizi pod naslovom
Arapsko drutvo u srednjem vijeku, knjizi koja je ocijenjena kao prava etnografska enciklopedija.
Laneova naunika strogost i akribija, izvrsno poznavanje arapskog jezika i obiaja, itavi zborovi
srameljivih a glagoljivih fusnota u dnu stranice kojima je zadatak da opravdaju inkvizitorski progon
erotike arapskog zbornika i, naravno, etnografska dimenzija djela, pribavili su ugled njegovom
prijevodu koji je, recimo jo, podraavao jezik Biblije.
Odnos prenaglaene dokumentarnosti prevodioevog neodmjerenog tumaa i umjetnike vrijednosti
fantastinih pria zaista mogu biti problematini sa stanovita dananje metodologije nauke o
knjievnosti, ali ne moemo preutjeti injenicu da je Encyclopedia Britannica zakljuila kako je
Laneov prijevod "i danas najbolji za zaista ozbiljne svrhe. Salje takoer smatra da je Laneov
prijevod arapskog izvornika "u pogledu tanosti bolji od svih ranijih i od veine kasnijih prijevoda.
{38}
Saljeva pozitivna ocjena ne moe zauditi itaoca koji se susreo s njegovim prijevodom: "tanost
prijevoda i brojne biljeke, sve do priloga o arapskoj metrici, odlikuju rad ruskog prevodioca,
premda je njegov tuma neuporedivo skromniji od Laneovog.
Laneov odnos nepodnoljivosti prema erotici u Hiljadu i jednoj noi ozbiljno je iritirao drugog
znaajnog engleskog prevodioca, konzula Richarda Francisa Burtona, koji je 1872. godine poeo
prevoditi Hiljadu i jednu no odnosei se prema izvorniku tako da moemo rei kako je njegov
prijevod "uperen protiv Laneovog.
Veliki svjetski putnik Burton, jedan od rijetkih krana koji su posjetili Mekku i koji je u dervikim
odorama radio kao lijenik u Kairu, prihvatio se prijevoda kalkutskog izdanja Hiljadu i jedne noi
rijeen da, izmeu ostalog, okira britanski puritanski moral prema kome je odmalehna imao averziju.
On je svoj prijevod u deset knjiga takoer snabdio mnotvom primjedbi, ali je, za razliku od
srameljivog Lanea, s posebnim uitkom prevodio erotske detalje trudei se da od svih moguih
varijanti pronae najskaredniju. Ta mjesta je naroito isticao da bi u desetoj i posljednjoj knjizi u
pogovoru napisao poseban odjeljak pod naslovom Pornografija. Prevodilac je uz kalkutsko izdanje
koristio i neka druga, a prijevod je dopunjavao i priama iz breslavskog izdanja, to je znatno
povealo obim prijevoda koji je, uz Payneov, prvi prijevod integralnog teksta na engleski jezik.
Neuobiajeno energini Burton koji je ostavio sedamdeset i dva svezka vlastitih djela sainio je
prijevod Hiljadu i jedne noi s takvom sranou i otvorenou kako to niko prije njega nije uinio:
soni prijevodi erotskih detalja i obilje primjedbi koje svjedoe o njegovoj velikoj samouvjerenosti
vie nego o uenosti za mnoge su bili dovoljno jak razlog da s potovanjem govore o Burtonovom
prijevodu. Ne samo itaoci, ve i neki specijalisti arabisti s uvaavanjem su se odnosili prema tome
prijevodu. Meutim, ima i onih koji netolerantnim tonom ocjenjuju Burtonov prijevod kao neitljivu
smjesu arhaizama i barbarizama.
Burtonov prijevod ima jo jednu odliku koja ga ini jedinstvenim u odnosu na ranije prijevode,
izuzimajui Payneov. Budui i sam pjesnik, Burton se odvaio na prepjev stihova iz Hiljadu i jedne
noi, to je uistinu ravno podvigu ijeg nemjerljivog znaaja moe biti svjestan samo onaj ko zna
kako je klasina arapska poezija dovedena do tehnike perfekcije. Istina je da mnogi nisu zadovoljni
Burtonovim prijevodom stihova,{39} ali se nama ini dostojnom pohvale sama odvanost toga sranog
engleskog konzula koja e sluiti kao primjer i izazov onima to e doi poslije njega. Jer, ne
raunajui isputanje stihova kakvo biljeimo u prijevodima Hiljadu i jedne noi, preteno prozno
prenoenje stihova loije je od svakog prepjeva.
Burtonov veoma obiman prijevod (ukljuivao je ak i prijevode sa drugih jezika) predstavlja pravu
bibliofilsku vrijednost: tampan je samo u hiljadu primjeraka, za pretplatnike "Burton Cluba, a
sudskim ugovorom precizirano je da nee biti ponovljenih izdanja.
Na engleskom jeziku je zapaen i Payneov prijevod Hiljadu i jedne noi koji je takoer tampan
samo za pretplatnike, u vrlo malom tirau (500 primjeraka) i koji je bio izuzetno skup. S Burtonovim
se moe porediti utoliko to je, uz njega, prvi potpuni prijevod na engleski jezik; zatim, John Payne
koristio se breslavskim izdanjem, pored kalkutskog koje mu je sluilo kao osnova, tako da su od
ukupno devet knjiga ak etiri dopune iz drugih esto nekritikih izdanja.
Valja zabiljeiti da je John Payne nauio arapski jezik samo zato da bi preveo Hiljadu i jednu no.
Radei taj odgovorni posao veoma paljivo, teio je da da to je mogue vjerniji prijevod. Erotska
mjesta u zborniku - taj uvijek aktuelni prevodilaki problem - nije isputao, ali je, u nedostatku
odvanosti - "ogrtao ih arhaizmima ili provincijalizmima malo poznatim irokom krugu italaca.
Payne je takoer prepjevao stihove, a o tome njegovom poduhvatu ruski prevodilac Salje izraava se
negativno jedva suzdravajui bijes i optuujui ga da je "svjesno uveo u zabludu itaoce koji ne
znaju arapski jezik. Zamjera mu to je stihove preveo "obinim evropskim metrom koji ima malo
zajednikog s metrom originala.{40}
Kao i u Burtonovom primjeru, skloni smo podrati izuzetne napore da se prepjevaju stihovi,
izraavajui ovdje uenje Saljeovoj zamjerci zbog "obinog evropskog metra: zar je potrebno
objanjavati strunjaku razliku izmeu kvalitativne i kvantitativne (arapske) metrike, te previati
rizike koje to razlikovanje implicira u prevodilakim poduhvatima?

Prijevodi na njemaki jezik

Premda su se nauni radovi o Hiljadu i jednoj noi rano javili u Njemakoj - meu prvima u Evropi -
prijevodi na njemaki jezik u to doba nisu raeni istom dinamikom kao na francuskom i engleskom
jeziku.
Prvi prijevod na njemaki jezik potpisao je Gustav Weil (1839.-1842) objavivi ga u etiri knjige.
Njegov rad uglavnom je povoljno ocijenjen, a hvalio ga je i sam Burton.
Uz njemakog idova Gustava Weila koji je savjesno obavio posao, biljeimo i prijevod Maxa
Henninga, lajpcikog arabiste i prevodioca Kurana. Upueni itaoci ocjenjuju njegov stil kao
suhoparan i monoton. Obim Henningovog prijevoda je prevelik jer je, sastavljajui vlastiti zbornik,
koristio vie izdanja meu kojima i Zotenberov rukopis i Burtonov dodatak Hiljadu i jednoj noi.
Lajpcika firma "Insel- Ferlag poela je 1921. godine izdavati Greveov prijevod koji je, zapravo,
prijevod Burtonovog djela, izuzimajui Greveove enciklopedijske biljeke. Kasnije se izdava poeo
baviti idejom da se priredi izdanje u kome bi Greveov prijevod bio tek uporeen s arapskim tekstom,
a da se ponovo prevedu samo stihovi. Meutim, od te zamisli se odustalo, pa se prevoenja arapskog
izvornika latio semitolog E. Littmann.
Littmannov prijevod u est svezaka (1923.-1928.) doekan je uz sveope pohvale. Encyclopedia
Britannica izdano hvali ovaj prijevod kao "najbolji od svih koji danas kolaju. Njegov stil je blizak
izvorniku: razumljiv, itak, bez patosa i ushienosti. Staloen i mirni prevodilac je bez ustezanja, ali i
bez prenaglaavanja, prevodio erotska mjesta oko kojih su se raniji prevodioci toliko sporili.
Njemaki discipliniran, Littmann je odmjeren i u pisanju napomena mjestimino korisnih za
razumijevanje teksta.
to se tie stihova, preveo ih je, poput Burtona i Paynea, na njemaki metar navodei s pravom i
moda ciljajui na drukije prevodioce da bi zvualo udno, kao prijevara, kada bi nakon bezbroj
puta nagovijetenih stihova ("o tome je neko izgovorio divne stihove, neumorno kazuje eherzada)
uslijedio prozni, filoloki i estetski neutralni zapis sjajnih stihova izvornika. Drugi prevodioci -
naroito oni rani, ali je bilo i potonjih - nisu marili za takva razoarenja koja su prireivali
itaocima, vjerovatno zbog toga to su bili svjesni svoje knjievnike i prevodilake inferiornosti u
odnosu na pjesniku perfekciju izvornika. Sve u svemu, ini se da je njemaka estitost u
Littmannovom prijevodu na najbolji nain ostvarila susret s plemenitim arapskim izvornikom.

Prijevod na talijanski jezik

Sticajem okolnosti na koje smo ranije ukazali, nemamo podataka o prijevodima Hiljadu i jedne noi
na talijanski jezik osim o onome iz pera najpoznatijeg talijanskog arabiste Francesca Gabrielija u iji
rad smo imali i neposredan uvid. Gabrieli je dovoljno poznat i autoritativan da njegov prijevod moe
biti predstavan za talijansko govorno podruje, bez obzira na to to je njegova Historija arapske
knjievnosti (prevedena u nas) s razlogom naila na viekratne negativne ocjene u naoj publici.
Izdava "Einaudi je 1948. godine u etiri knjige objavio prvo izdanje Gabrielijevog prijevoda
Hiljadu ijedne noi sainjeno po bulakom arapskom izdanju. Djelo je opremljeno prevodioevim
valjanim predgovorom i odmjerenim napomenama u dnu stranice.
Gabrielijev prijevod je nauniki temeljito i ozbiljno uraen. To je pouzdan i discipliniran, gotovo
strog prijevod koji ulijeva povjerenje. Meutim, te prevodioeve osobine zahvaljujui kojima se
prijevod u cjelini moe smatrati dobrim, moda i vie od toga, pokazale su se nedostatnim u susretu
sa stihovima Hiljadu i jedne noi. Upravo onome od ega je zazirao hvaljeni Littmann i emu je uspio
sretno umai, podlegao je ueni Gabrieli.
Naime, stihovi u Gabrielijevom prijevodu niim ne podsjeaju na stihove, a iz proznog teksta
izdvajaju se samo drugom vrstom sloga. Sav prevodioev napor usmjeren je na doslovno i precizno
prenoenje znaenja stihova u formi proznih zapisa. U tom smislu uspjeh je potpun: znaenje stihova
preneseno je pouzdano (premda esto nije lahko ni to ostvariti), ali ostaje za aljenje to im nije data
ma kakva prozodijska forma. tavie, Gabrieli ide tako daleko da ne razlikuje polustihove koji ine
stih u klasinoj arapskoj poeziji, ve redovno dva polustiha prevodi jednim stihom pri emu se
granice polustihova ne mogu ni nazrijeti. Saosjeajui sa talijanskim itaocem, pokuavamo zamisliti
njegovo razoarenje, koje je tako razlono izbjegavao Littmann, kada nakon najave stihova uslijede
nemuti prozni zapisi.
Osnova Gabrielijevog prijevoda je bulako izdanje, a povremeno je konsultirao kalkutsko. Najzad,
ugledni talijanski arabist povodio se za brojnim prethodnicima koji su osnovama svojih izdanja
dodavali prie posuene iz drugih rukopisa ili redakcija. Tu praksu kojoj se ne moe prigovoriti uveo
je ve prvi evropski prevodilac Galland. Tako je i Gabrieli dodatku svoga prijevoda priloio priu
Aladin i arobna lampa koje nema ni u bulakom, ni u kalkutskom izdanju.

Prijevodi na ruski jezik

Ruska prijevodna literatura je zauujue dugo ostala bez prijevoda Hiljadu i jedne noi neposredno
s arapskog jezika. ak se i ruska orijentalistika, koja je u postrevolucionarnom Sovjetskom Savezu
postala veoma jaka, nedovoljno zanimala za taj zbornik. Bibliografi su rijetko biljeili ruske radove
o Hiljadu i jednoj noi, pa je i uvena Chauvinova Bibliografija zaobila slavenske jezike. Ruska
bibliografija o Hiljadu i jednoj noi stie veoma kasno, iz pera akademika Krimskog koji ju je
priloio uz prijevod na ruski jezik ve navoenog Oestrupovog djela o izuavanju Hiljadu i jedne
noi. U tome radu Krimski navodi etiri glavna ruska prijevoda.{41}

1. "Dobar prijevod na ruski jezik potpisao je Ju. Dopeljmajer, ali s francuskog jezika, tanje preveo
je Gallandov rad. Prema tome, Dopeljmajerov rad ne samo da nije prijevod s arapskog jezika, ve ne
predstavlja ni integralni tekst. Izdanje se pojavilo u tri toma (Moskva, 1889-1890) sa cijenjenim
predgovorom akademika Veselovskog drugom tomu.

2. S "neuljudnog francuskog prijevoda (Mardrusovog) pojavio se prijevod na ruski jezik, u etiri

toma (Moskva, 1902).

3. Laneov prijevod na engleski jezik prenijela je na ruski L. elgunova. Izdanje se pojavilo u dva
toma u Moskvi 1908.-1909. godine i doivjelo je dva izdanja. Ne raspolaemo s vie podataka o
ovim prijevodima.

4. Prvom prijevodu s arapskog jezika pristupio je M. A. Salje (po kalkutskom izdanju). Izdavanje
djela, iji je redaktor akademik I. Ju. Krakovski, zavreno je 1939. godine. Opremljeno je odlinim
predgovorom prevodioca kome prethode kratke uvodne besjede Maksima Gorkog i Sergeja
Oljdenburga. Izvrsne ilustracije (djelomino u boji) uradio je N. A. Uin.
Saljeov prijevod za nas ima poseban znaaj zbog toga to je preveden na srpskohrvatski jezik (prev.
Marko Vidojkovi) i zato to je to do danas jedini prijevod integralnog arapskog teksta na jezike
naroda bive SFRJ, a doivio je mnotvo izdanja. To su razlozi zbog kojih zasluuje poseban i dui
osvrt koji emo ponuditi u narednom odjeljku: ini nam se uputnijim da tamo iznesemo svoja
zapaanja zato to nismo imali uvid u prijevod na ruski jezik, ve Saljeov rad poznajemo samo preko
Vidojkovievog prijevoda. Napominjemo da taj posredni uvid ne predstavlja prepreku za kritiki
osvrt, jer emo panju usredsrediti samo na ona mjesta za koja ni na tren ne sumnjamo da bi mogla
biti posljedica razlikovanja Saljeovog i Vidojkovievog jezika.

PRIJEVODI NA BOSANSKI, HRVATSKI I SRPSKI JEZIK{42}

Ni na jedan od navedenih jezika nije preveden integralni tekst Hiljadu i jedne noi s arapskog jezika.
Osim toga, malo radova je napisano o tome djelu i, koliko znamo, jedino je bibliograf Bisera
Nurudinovi u svoje dragocjene bibliografske sveske ukljuila radove o Hiljadu i jednoj noi, ali ni
taj pregled nije cjelovit budui da Bisera Nurudinovi obuhvaa samo odreene periode.{43} Mi emo
ovom prilikom registrirati parcijalne i cjelovite prijevode Hiljadu i jedne noi na navedene jezike,
ali zbog ratnih okolnosti i zbog injenice da su agresori spalili najvee bonjake biblioteke
fondove nismo u stanju registrirati i sva izdanja tih prijevoda. Zbog istih razloga, koje bi cinici
nazvali objektivnim, ne pretendiramo na to da je konaan na uvid u izdanja i studije o Hiljadu i
jednoj noi. Pridravamo pravo da ga dopunimo u neko doba mentalnog ozdravljenja jurinika i na
samu ideju Bosne.
Nae prijevode navodit emo abecednim redom.
Alija Bejti je poznati bonjaki orijentalist u ijem opusu se nalazi i manji dio prijevoda Hiljadu i
jedne noi s arapskog jezika. Njegovi prijevodi doivjeli su nekoliko izdanja i prie su uvrtavane u
razne izbore. Koliko znamo, prvi prijevod pojavio se u Zagrebu 1951. godine pod naslovom Tisuu
ijedna no (izbor, prijevod i tuma: A. Bejti) na 480 strana. itaoca u Predgovoru oekuje
"upozorenje da je tivo namijenjeno iroj italakoj publici, a posebno srednjokolskoj omladini.
Zagrebaki izdava "Mladost je iste godine objavio knjiicu Bejtievih prijevoda pod naslovom
arobni konj. Bajke iz Tisuu i jedne noi. U izdanju sarajevskog "Veselina Maslee (2. izdanje
1986), pod naslovom Hiljadu i jedna no, objavljene su prie Sedam Sindbadovih putovanja,
arobni konj, te Bajka o trgovcu i duhu. Naalost, nije poznato koji arapski izvornik je koristio A.
Bejti, te je teko prii mu kritiki.
Osman Nuri Hadi i Fehim Spaho prvi su u nekadanjoj Jugoslaviji pristupili prevoenju Hiljadu i
jedne noi s arapskog jezika. Njihovi prijevodi objavljivani su u bonjakom mjeseniku "Behar
(god. II- VII), a kasnije su sabrani u etiri zasebne sveske. Naalost, ova dvojica arbista preveli su
samo 96 noi, ali se kasnije pojavio jedan naslov sa 206 prevedenih noi.{44} Do ovoga prijevoda
nismo mogli doi, te smo imali tek djelomian uvid u njega u god. II "Behara (Sarajevo, 1901.-2.).
Na osnovu toga moemo rei da je prijevod sasvim dobar i - kako bi rekli neki prevodioci - taan.
Naracija je tena, relaksirajua, u stilu bajki, kao to i prilii. Patina Nuri Hadievog i Spahinog
jezika sa dananje distance uglavnom godi, premda je mjestimino oigledno da bi bilo poeljno
odmjereno lektorsko ureivanje. Ipak je od tada prolo mnogo vremena! Ni ovi prevodioci ne navode
podatke o svome izvorniku.
Meu prijevodima s drugih jezika, biljeimo one iz pera Janje Jovanovi i Vande Ivanievi kojima
je kao izvornik posluio prijevod na njemaki jezik. Naalost, nije poznato koji je njemaki izvornik
koriten: moda je to jedan od onih prijevoda koji se takoer nisu sluili originalnim arapskim
tekstom i u tom sluaju je put do originala veoma dalek. Ovdje je oigledno kako u odgovornim
prevodilakim i izdavakim poslovima nije dovoljno naznaiti samo s kojeg jezika je djelo
prevedeno, ve je prijeko potrebno navesti, ukoliko "pozajmljeni prijevod nije s originala, ime
prevodioca ije djelo je uzeto kao izvornik.{45} Rad ovo dvoje prevodilaca objavljen je u dvije
knjiice sarajevske biblioteke "Lastavica: jedna pod naslovom Sindbad Moreplovac (1965), a druga
je Ali Baba i etrdeset razbojnika (1962).
Besim Korkut - taj prevodilac impresivne energije koji je preveo Kuran s arapskog na bosanski jezik,
i to veoma uspjeno{46} - objavio je najvie prijevoda Hiljadu i jedne noi, premda je i to veoma
malo u odnosu na cjelovit arapski izvornik. Korkutovi prijevodi su, s razlogom, doivjeli najvie
izdanja u raznim izborima, te se stvara utisak o veem obimu njegovih prijevoda nego to ih zaista
ima. Davne 1953. godine pojavile su se etiri knjiice Korkutovih prijevoda u izdanju beogradske
"Jugotampe, opremljene crnobijelim ilustracijama Save Nikolia: eherzada i druge bajke iz 1001
noi (str. 83); Sindbad Moreplovac, Ali ar i lepa Zumuruta. Bajke iz 1001 noi (str. 92); arobni
konj i Hasan Zlatar. Bajke iz Hiljadu i jedne noi (str. 92); Ali Baba i etrdeset razbojnika i druge
bajke iz 1001 noi (str. 77). Za ovim knjigama slijedila su nova izdanja Korkutovih prijevoda pod
novim naslovima, da bi 1990. godine, znatno nakon prevodioeve smrti, Sulejman Grozdani priredio
izbor iz Korkutovih prijevoda pod naslovom Hiljadu i jedna no poprativi izbor vlastitim
predgovorom i dijelom napomena, te biljekom o prevodiocu.{47}
Pedantni i marljivi sarajevski arabist Besim Korkut (i njegovi izdavai) napravili su zauujui
propust ne navodei kojim izdanjem arapskog izvornika se prevodilac koristio. Obinom itaocu
dovoljno je istaknuti podatak da su prie prevedene s arapskog jezika, ali - budui da izdanja
arapskog teksta nisu podudarna - otean je kritiki pristup prijevodu za one itaoce koji bi htjeli
vrednovati Korkutov rad. Tako smo i mi na vie mjesta bili u prilici da se ne sloimo s
prevodilakim rjeenjima, ali nas je anonimnost izvornika sprjeavala u tome. Ilustracije
prevodilakih nedostataka, ili izvjesne nedoraenosti, koje emo ponuditi u nastavku izlaganja
uzimali smo samo u onim sluajevima kada smo bili sigurni u odnos podudarnosti originala i
prijevoda.
Opi utisak o Korkutovim prijevodima je povoljan: to je korektan i "vjerodostojan djelimini
prijevod Hiljadu i jedne noi. Usuujemo se rei da je to najbolji prijevod na na jezik, raunajui
ak i posredne prijevode sa evropskih jezika. Ve pri prvome kontaktu s njime, italac osjeti ugodu
preputajui se lagahnom i relaksirajuem pripovjedakom toku i smirenom jeziku koji uspjeno
podraava jezik naih narodnih pria. Oigledno je duh narodnih pria bio sasvim blizak Korkutu.
Prevodioevo sjajno poznavanje arapskog jezika (zavrio je studij na kairskom al-Azharu) na takvom
je nivou da nam se ini kako nadmauje poznavanje vlastitog jezika. Meutim, tu se suoavamo s
jednim prividnim paradoksom koji se, naalost, ispoljio u Korkutovim prijevodima. Naime, u
njegovom primjeru vidimo kako izvrsno poznavanje jezika izvornika ne predstavlja automatski
nenadoknadivu prednost u prevoenju knjievnog umjetnikog teksta. Jer, uspjeno prevodioevo
stilsko kreiranje koje djelu daje ivot, bolje rei: ivost u novoj sredini djelotvornije je od uenog
prijevoda i demonstrativnog poznavanja jezika originala. Prema tome, naa polazna ocjena o
korektnosti i vjerodostojnosti prijevoda - ocjena koja je upuivana i nekim evropskim prijevodima -
izraava poziciju itaoca- profesionalca, a ne puni vrijednosni sud, estetiku poziciju utemeljenu na
estetskim vrijednostima prijevoda.
Kao ilustraciju prethodnog, navest emo dva odlomka Korkutova prijevoda uzeta nasumino: oni nisu
ni najbolji ni najgori, ali svjedoe o manjkavostima karakteristinim za prijevode s arapskog na
bosanski jezik.{48}
Naime, nakon maloas spomenute prvotne lagodnosti koju osjeti pri susretu s ovim prijevodom
paljiv italac se pone vrpoljiti zbog neugodnog prodora arapskih sintaksikih obrazaca stranih
naem jeziku. Nevolja je utoliko vea to je povrijeen ukus obinog itaoca, neupuenog u jezik
izvornika. Povodom prvog odlomka moglo bi se raspravljati, a povremeno bi to bilo i poeljno, o
drukijoj organizaciji reenica,{49} ali ovom prilikom ukazujemo samo na nepodnoljiv amor
zamjenica koje prijevod optereuju pravim komunikacijskim umom, iako su u izvorniku neumitne i
veoma funkcionalne:
"Onda ga ostavie da onako lei na zemlji, a one produie svoj put. Ja se prestravih kada to vidjeh,
ali srce moje ostade u one djevojke. Ne proe vie od sata pa se pojavie ljudi i svako ue u svoj
duan, svijet poe da hoda arijom i okupie se oko onog pogubljenog zagledajui ga. Ja onda
izaoh iz svog sklonita, niko me ne primjeti. Ljubav prema onoj djevojci bijae ovladala mojim
srcem, te se ja poeh potajno raspitivati za onu djevojku, ali mi niko o njoj ne znade nita rei.
Napustih onda Basru nosei tugu u svom srcu zbog ljubavi prema onoj djevojci. Kada evo sad
ugledah ovog tvog sina, vidjeh da je prava slika i prilika one djevojke.{50} Na istoj strani, malo prije
toga, spotiemo se o zgrenu reenicu, tipinu po doslovnom prevoenju vrlo frekventne arapske
relativne reenice:
"Onda vidjeh jednu mladu djevojku koja je jahala na konju koji je jedva dizao noge zbog silnog zlata,
srebra i dragog kamenja koje je bilo na njemu i na njoj.
Nema sumnje, prevodilac odlino poznaje arapski jezik ije relativno sintaksiko siromatvo ne
uspijeva uvijek prevladati bogatijom sintaksom svoga jezika. Ustvari, u dobronamjernom osvrtu
nuno je rei da bi jo jedno paljivije Korkutovo itanje teksta (ono posljednje i podalje od
izvornika) donijelo nesluena poboljanja. ak i savjesno lektorsko "umivanje teksta dalo bi
razgaljujue rezultate.
to se tie stihova, Korkut im pristupa odvanou uenog arabiste: razumije ih sasvim dobro, ali
blago ritmiziranje ne prikriva sasvim odsustvo poeljnog pjesnikog afiniteta. Stihovi nisu rimovani i
prevoeni su u "blokovima, a ne u distisima ili u strofama.
Najblistavija mjesta Korkutovog prijevoda su vrlo este fraze koje je, moda, i ponajtee prenositi u
drugi jezik jer bi ih (doslovni) prijevod uistinu sakatio. Nee biti pretjerano ako kaemo da na
prevodilac naprosto ima instinkt za njih i da one, tako sretno prenesene, doprinose povremenom tonu
spontanosti njegovog prijevoda.
Prijevod turkologa Jasne ami ve smo spomenuli. I pored najbolje volje, nije mogue ozbiljnije ga
tretirati osim kao povod za jednu znaajnu digresiju. Naime, prevodioci koji, poput Jasne ami, ne
navode ak ni s kojeg jezika su preveli djelo zameu trag kritici neodgovorno sprjeavajui svaki
ozbiljan pristup i provjeru svoga rada i izlaui itaoce velikim rizicima.{51}
Marku Vidojkoviu pripada velika zasluga za prvi prijevod integralnog teksta Hiljadu i jedne noi.
Ni prije ni poslije njega, naa publika nije imala prilike da se upozna s cjelovitim zbornikom, te je
Vidojkoviev rad od izuzetnog znaaja, uprkos neveseloj injenici da to nije prijevod s originala, ve
s ruskog jezika. Valjda je sudbina htjela da i taj ruski prijevod, Saljeov, bude prvi cjelovit prijevod s
arapskog na ruski jezik.
S obzirom na takvu izuzetnost prijevoda i na ogroman uticaj koji je ostvario kod naroda bive SFRJ
preko vie ponovljenih izdanja formirajui, kao jedini, predstavu i doivljaj cjelovitog izvornika,
potrebno je osmotriti ga paljivije, ali bez pretenzija da se na ovome mjestu ponudi iscrpan kritiki
pristup tako monumentalnom djelu. Pri tome podvlaimo ranije upozorenje da o Saljeovom radu
sudimo na osnovu Vidojkovievog prijevoda. Razumije se da smo svjesni rizika koje takav pristup
sadri, pa smo zahvatili samo one dijelove prijevoda za koje smo sigurni da razlika izmeu ruskog i
srpskog jezika ne moe biti uvod u pogreno zakljuivanje. Istovremeno, kritiki osvrt na Saljeov
prijevod implicira nae prevodilake ideale: gdje god smo bili svjesni njegovih greaka ili propusta,
nastojali smo ih prevladati vlastitim prevodilakim rjeenjima jer bez toga na posao ne bi imao
nikakve svrhe.
Istini za volju, uvjereni smo da Saljeov prijevod u cjelini, uprkos pozitivnim stranama u odnosu na
zateene prijevode, o emu e takoer biti rijei, ne moe zadovoljiti zahtjeve nae italake publike
uglavnom zbog dva razloga. Prvo, tekst nije preveden s arapskog jezika, a posredni prijevodi u
pravilu nemaju vrijednost koju imaju neposredni. Drugo, prijevod djela iz orijentalne knjievnosti
preko ruskog jezika na srpski, a naroito na bosanski jezik, ne moe zadovoljiti zbog niza faktora koje
bismo, uvjetno, mogli nazvati zbirom kulturolokih injenica, te zbog vrlo razliitih tradicija i miljea.
Primjera radi, glagol poselamiti uobiajen u bosanskom miljeu nema isti status ni referencijalnost u
ruskom jeziku, ili rije surma koju su Bonjakinje donedavno koristile upravo pod tim imenom
nemaju istu "boju za Ruskinje. Dovoljno je spomenuti i to kako naeg "obinog Abdullaha udaljava
Vidojkovieva grafija Abd-Alah ili (Selimovievog) Nuruddina udni oblik Nur-ad-din. S
vielanim imenima viestruko je tee. U ruskom i srpskom prijevodu svijet dina, recimo, s krajnjom
nepanjom pretvara se u svijet dinova, iako te dvije vrste bia nemaju nieg zajednikog, na ta smo
ukazali u jednoj napomeni svoga prijevoda. tavie, pretvaranje dina u dinove prua itaocu vrlo
pogrene predstave i emitira niz pogrenih informacija iz svijeta originala i o tome svijetu.
Sve u svemu, dio leksike Hiljadu i jedne noi i itav onaj sloeni sistem koji nazivamo "mentalnim
sklopom nisu jednako daleki Rusu i Bonjaku, to prevodilaki posao mora s mnogo takta uvaavati.
Ovome moemo dodati i jednu odliku Saljeovog prijevoda, uvjereni da joj se iuava i ruski
italac. Strunjacima je utoliko udnija to se javlja uprkos ve dugoj tradiciji u prevoenju Hiljadu i
jedne noi u ta je Salje imao dobar uvid, i bez obzira na redakturu jednog od najuvenijih svjetskih
arabista - Krakovskoga. Pod tom odlikom mislimo na doslovno i dosljedno prevoenje izraza, ili
fraza, koji svojom nesuvislou zaista prkose svakoj dobronamjernosti. Uz to, ima i iznenaujue
velik broj materijalnih greaka u prijevodu, esto i tamo gdje se ne bi oekivale.
Prije nego to navedemo tipine greke i rogobatnosti, moramo predoiti prevodioevu reenicu-
dvije u koje je saeo svoje prevodilake principe i koje, zapravo, zvue kao njegov prevodilaki
pledoaje. One objanjavaju gotovo sve.
"Prevodilac je smatrao da je jedan od glavnih zadataka njegova potpuna objektivnost prema
originalu, pie Salje.{52} Na narednoj stranici on dodaje:
"Kad god su samo doputali zakoni ruskoga jezika, u prevodu se morao uvati neprikosnoveni oblik
arapskog teksta, bez obzira na to da li su njegove osobenosti u skladu s evropskim pojmovima o
lepoti stila ili zanimljivosti sadraja.
I najzad: "Zbog tenje da se na ruskom jeziku da konstrukcija arapske fraze, ponekad se moralo
pribei ponekim za ruski jezik malo neobinim obrtima...
Sumorno zvui nedvosmislena i odluna izjava prevodioca da ne mari za evropske pojmove o "lepoti
stila iako prevodi knjievno umjetniko djelo koje je, uzgred, nastalo na jeziku to pripada drugoj
jezikoj familiji. Kao da se radi o statistikom izvjetaju, a ne o zadovoljavanju estetskih potreba
evropskog itaoca; kao da prijevod nema nikakve funkcije ni cilja osim da na poniavajui nain i
sasvim servilno zadovoljava "sujetu izvornika. Meutim, u skladu s tim i jest glavni zadatak
identificiran kao "potpuna objektivnost prema originalu koja u ovom sluaju znai, u prvome redu,
doslovnost kao vrhovni princip, bez obzira na to to smjetajui djelo na taj nain u drugu tradiciju
izaziva gotovo bune lomove u sistemu vrijednosti itaoca koji se prepustio prijevodu. Vjerno
prenoenje konstrukcije arapske fraze ne samo da dovodi do "neobinih obrta nego emo vidjeti
kako proizvodi teka ogrjenja o logiku.
Navodimo nekoliko primjera gotovo nasumino uzetih. Prvobitno smo htjeli pedantno ih pobiljeiti,
ali smo brzo odustali uvidjevi da bi to bio mukotrpan posao. Drugim rijeima, primjeri koje emo
navesti nisu rezultat kritiarskih policijskih metoda, i nisu sluajni, nego su odve esti zahvaljujui
prevodioevoj tenji za "potpunom objektivnou prema originalu.
Tako Salje arapsku frazu "on je jo uvijek iv prevodi doslovno: "on je jo uvijek u lancima ivota.
{53}
Najfrekventniju arapsku frazu baynayadayhi koju svi rjenici i prevodilaka praksa biljee kao
"pred njim, "ispred njega, Salje mnotvo puta prevodi - redovno i "nepogreivo: "izmeu
njegovih ruku. Pri tome mu uope ne smeta rogobatnost, ak i neloginost, pa e zapisati bezbroj
puta: "mladi sjede izmeu njenih ruku (umjesto: "mladi sjede pred nju), ili: "putnik poljubi
zemlju izmeu carevih ruku (umjesto: "putnik poljubi tlo pred carem) itd.{54}
Prevoenje u skladu s proklamiranom potpunom "objektivnou prema originalu u drugom svezku
izgleda ovako: "...izbjegava me iz ponosa zbog svoje ponositosti.{55}
U treem svesku, zanemarujui kontekst, Salje prevodi sintagmu al-malik- al-abbr sa "sveznajui
car i tu greku dosljedno ponavlja dokazujui da nije shvatio kako su to Allahovi atributi:
"svemogui Gospodar", te i reenica "Muslimani su traili pomo od sveznajueg cara mora glasiti:
"Muslimani su traili pomo od svemogueg Gospodara.{56}
I jo samo nekoliko primjera. Doslovno prevoenje rijei awrih provocira smijeh u asu
iskazivanja uzvienih ljubavnih osjeanja. Tako u prijevodu itamo: "Volim te svim srcem i udovima
(umjesto: "Volim te svim srcem i duom),{57} zatim: "te mu se udovi predadoe sluenju carevoj
keri (umjesto: "te mu se cijela dua prepusti njoj).{58}
Doslovan prijevod umije biti "slikovit na neobian nain: "pa izae iz kue, a briga mu je curila s
tijela (umjesto: "pa izae iz kue ophrvan brigama).{59}
Vjerujemo da navedeni primjeri postiu cilj, te ih neemo dalje nizati. U naporu da dokuimo
Saljeove razloge nepokolebljive odanosti izvorniku, ini se da je mogue otkriti im porijeklo u dugoj
tradiciji preslobodnih evropskih prijevoda Hiljadu i jedne noi koji su "kontaminirali i rusku
prijevodnu literaturu, te da je to iritiralo prevodioca Saljea i uputilo ga u drugu krajnost. Ipak
moramo ponoviti stav prema kome ne ohrabruje odluka da se pristupi prevoenju umjetnikog teksta,
i to jednog od najboljih u povijesti literature, prkosei "evropskim pojmovima o lepoti stila.
Doslovnost daje povoljne efekte u jedva zaustavljivom nizanju epiteta karakteristinom za stil
izvornika: slikovito kazano, ti epiteti zapljuskuju itaoca kao pjenuavi vali pribavljajui prijevodu
"aromu egzotinosti, ugodno iznenaujue neobinosti.
Salje i Vidojkovi su dobro preveli stihove u formi distiha. Istina, stihovi nisu rimovani, ali su
uspjeno ritmizirani i zadovoljavaju, uprkos Saljeovoj strepnji saopenoj u Predgovoru upravo u vezi
sa stihovima.{60}
Tzv. nepristojna mjesta o kojima su se prevodioci uvijek sporili Salje je prevodio blago ih
eufemizirajui, a izraze koji su odve "vulgarni, upotrijebljeni u ulinom argonu, davao je na
arapskom jeziku u ruskoj transkripciji.
Po znaaju i uestalim izdanjima, na drugom mjestu je u nas prijevod iz pera Stanislava Vinavera. O
njemu smo naveli nekoliko kratkih zapaanja osvrui se na Mardrusov francuski prijevod, budui da
je Vinaver uzeo taj rad za osnovu svoga prijevoda, a sada emo vlastitom osvrtu dodati nekoliko
nijansi.
Mardrusov prijevod je dugo vremena slovio kao "najvjerniji, istiui tako potpuno relativiziranje
pojma vjernosti originalu: njegov prijevod je toliko slobodan da italac koji bi po njemu htio pratiti
originalni tekst esto gubi orijentaciju i poinje se kretati kao u magli. Iako Mardrus navodi da se
koristio bulakim izdanjem izvornika, mi smo utvrdili u Vinaverovom prijevodu da je podjednako
daleko i od bulakog i od kalkutskog izvornika.
Sretan je italac Vinaverovog prijevoda ako ne poznaje druge i naroito ako ne poznaje izvornik, jer
je Mardrus-Vinaverov rad kreacija, novo djelo, koje i pored odline itljivosti ne moe zadovoljiti
zbog preslobodnog odnosa prema originalu: premda gode zvonki stihovi u Vinaverovom prijevodu,
mala je to utjeha za saznanje da po njima esto ne moete prepoznati stihove u izvorniku.
Prevodilaka inventivnost i koncentracija ovdje su nepouzdani i nestalni, tako da ostavljaju dojam o
hirovitosti. Tu mislimo, prije svega, na grubo brkanje formi kome ne moemo nai opravdanja. Rekli
smo ve da prevodilac jednu te istu poetsku formu izvornika pretae as u distihe, as u katrene,
zatim u due "blokove ne istrajavajui na rimi. Osim toga, prevodilac odjednom, bez vidljivog
razloga, poviava tonus rimujui i ritmizirajui prozni tekst koji u izvorniku tee mimo, ne razlikujui
se niim od onoga prije i poslije njega, i to traje kratko - dok prevodilac ima daha. Donosimo samo
dva primjera:
"I rob spremi najlepu mazgu, blistavih dlaka, velika kraka, brza koraka, osedla je sedlom od zlatnih
traka, oba stremenjaka od indijskog svlaka, i mazga bee ko mlada pre braka, sjajne odede i visoka
znaka.{61}
Dvije stranice kasnije, Vinaver prevodi:
"Na te vratareve rei vezir skoi na noge lagane, pojaha konja bez mane i stvori se u hanu sa avlijske
strane. Videi vezira, Nuredin skoi na noge lagane i pojuri njegovom konju bez mane, pojuri s puno
mladalake hitrine da ga s konja skine. I vezir mu uini temena i primi ga s puno dranja
gospostvena...
Ovdje ponestaje daha "poeti koji ne uspijeva do kraja dovesti reenicu u toj formi, te ona iz
skakutavih brzaka prelazi u miran, tihi tok.
Stil izvornika u ovom prijevodu je u cjelini i neprepoznatljiv; ali se uz to mora naglasiti da je Hiljadu
i jedna no doivjela ogromnu popularnost u Evropi upravo zahvaljujui takvim stilskim inovacijama
Gallanda i Mardrusa. Danas ipak nije sve isto kao to je bilo prije vijek-dva: prijevode valja
osavremenjavati u skladu sa stalnim razmicanjem granica naeg iskustva o knjievnosti kao
umjetnosti, te u skladu s takoer nestalnim kriterijima valjanog knjievnog prevodilatva.

***

Time najzad dospijevamo do znaajnog pitanja: Zato smo se odvaili na odgovoran, izuzetno teak i
obiman posao prevoenja Hiljadu ijedne noi o kojoj je napisana nepregledna literatura i koja je
prevedena vie puta, premda u nas nije prevedena u cjelosti s arapskog jezika.
Odgovor na to pitanje iza koga stoji viegodinji iscrpljujui rad sadran je u najveem dijelu
prethodnog izlaganja. Naime, predstavljajui dosadanje glavne prijevode u svijetu, a ne
izostavljajui ni jedan prijevod na bosanski, srpski ili hrvatski jezik, nismo izbjegavali vrednovanje
tih prijevoda. Klonei se vrijednosno neutralne deskripcije, pokuali smo uspostaviti oprezan kritiki
odnos prema njima, a to odmah znai da smo u vlastitom prijevodu nastojali prevladati slabosti
uoene kod drugih. Pri tome smo svjesni da naem prijevodu, kao i drugima, izmie savrenstvo, te
da uope ne postoje konani prijevodi knjievnih umjetnikih djela kao transhistorijskih vrijednosti
koje se "realiziraju u vazda promjenljivoj svijesti italaca. Zato ne zaziremo od kritikog pristupa
vlastitome radu koji s osjeanjem zadovoljstva i odgovornosti nudimo najiroj italakoj publici uz
jo nekoliko nunih napomena.
Na prijevod Hiljadu i jedne noi nastajao je u doba sudbonosno za bosansku dravnost i za
bonjaki narod u cjelini. To je u isti mah doba kada bosanski jezik nastoji ozvaniiti svoju
cjelovitost i posebnost, pokazujui da "nije nastao ni u okrilju srpskoga ni u okrilju hrvatskoga jezika,
nije njihova izvedenica, ve jedna od objektivnih naporednosti.{62} Prevodioev veliki cilj, izdignut
na razinu ideala, jest da svojim prijevodom Hiljadu i jedne noi, budui svjestan monumentalnosti
djela i zbog toga njegovog uticaja na jezik, ponudi doprinos ponovnom pronalaenju potisnutih i dugo
zatamnjivanih vrijednosti bosanskoga jezika. U ekstremnim vremenima kao to je vrijeme u kome smo
radili na prijevodu stvaraoci se esto i snano nagovaraju na ekstremne pozicije koje se u domenu
jezika mogu identificirati kao bezuvjetno istrajavanje na obilju arhaizama kojima se nastoji
potkrijepiti inae nesporna tvrdnja o samobitnosti. Preveliku odanost arhaizmima, u mjeri u kojoj
nam danas izazivaju osjeaj neprirodnosti, mi smo prepoznavali kao opasnost koja vodi ka
mjestiminom zatvaranju umjetnine i stvaranju "komunikacijskih umova. Zbog toga smo teili ka
prijevodu djela na savremeni bosanski jezik, svjesni da e i na prijevod neizbjeno ostariti u
nezaustavljivom procesu razvoja jezika.
Sa ove pozicije uglavnom smo formirali i odnos prema izvorniku. Naime, pokazalo se nunim
oprezno prevladavanje vremenske distance izmeu izvornika i naeg prijevoda i injenice da oni, uz
to, pripadaju razliitim jezikim familijama. Kao to je ve reeno, jezik i stil izvornika relativno su
siromani, to se ogleda u nedovoljnoj razvijenosti sintakse sa stanovita njene dananje elastinosti.
Tako se na ravni leksike i sintakse izvornika javljaju "rjeenja koja, s obzirom na uestalost,
moemo bez zazora nazvati obrascima. Oni ne izgledaju tako u jednoj reenici, ne moraju tako
izgledati ak ni u jednome pasusu, ali u veim stilskim cjelinama i kompleksima priinjavaju itaocu
potekoe nameui se u vidu mjestimino nepodnoljive monotonije. Takve su, primjera radi,
frekventne relativne reenice, ili arapski glagol qla koji se ponavlja kao obrazac, bezbroj puta, pa
se mora prevoditi na mnotvo naina: ree, dometnu, zapita, odgovori. Moe biti ak i "bez
znaenja: mjestimino se u prijevodu pojavljuje kao oigledno suvian. Zato smo u konanoj
redakciji teksta otklanjali takve smetnje osvjeavajuom raznovrsnou, ali uvijek strijepei za onu
mjeru koju je nuno sauvati kao stvaralaki korektan odnos prema izvorniku. Dakle, nastojali smo
ouvati duh izvornika, jer na italac o ijem se estetskom doivljaju mora voditi rauna, budui da
prijevod nije sam sebi svrha, treba da iz same umjetnine, a ne iz predgovora osjeti dah drugog
vremena i da ga prome "miris onoga podneblja. Time se utvruju ograniavajui faktori
prevodilakim slobodama. Primjera radi, arapska tiha reenika subordinacija i koordinacija moraju
se obogaivati naim sintaksikim rjeenjima, ali valja osjetiti da izvornik ne postie dinamiku samo
sunovratnim zapletima, ve i raskonim obiljem epiteta.
Naslovi pria u prijevodu ne poklapaju se u cjelosti s naslovima izvornika. S obzirom na strukturu
djela, esto se u okviru jedne preduge prie javlja po nekoliko manjih koje se mogu itati izdvojene
iz velikog okvira. Tim cjelinama dali smo posebne naslove.
Prijevode kuranskog teksta preuzimali smo iz Korkutovog prijevoda Kur'ana.
to se tie stihova, nastojali smo, koliko god je mogue, da im damo formu u kojoj e ostavljati
utisak makar blizak onome koji ostavljaju u originalu, premda smo svjesni da je izrazito filotehnika
srednjovjekovna arapska poezija neprenosiva u punome sjaju na bilo koji jezik svijeta. Stihove smo
najee prevodili u formi distiha rimujui ih, i to je bio neuporedivo najtei dio posla, s najvie
rizika.
Sasvim na kraju, ne moemo preutjeti sumornu injenicu da smo bili veoma prikraeni pri realizaciji
ogromnog projekta koji nudimo javnosti, kao i u prikupljanju grae za uvodnu studiju koja je morala
dobiti ovakvu formu budui da prati prvi cjelovit prijevod Hiljadu i jedne noi s arapskog na
bosanski jezik i jezike koji su se donedavno zvali srpskohrvatski ili hrvatskosrpski. Odbijajui
prizvuk patetinosti, osjeamo potrebu da kaemo kako nismo imali nikakvog pristupa literaturi:
prijevod i predgovor smo radili na zgaritu Orijentalnog instituta, u opsjednutom Sarajevu u kome su
agresori Bonjacima sladostrasno spalili najvee biblioteke. Sa alom itamo kako su svjetski
prevodioci Hiljadu i jedne noi putovali u vie navrata u arapski svijet i boravili u njemu po
nekoliko godina u sklopu priprema za veliki poduhvat, dok smo mi, lieni bilo ije praktine pomoi
i radei u dinovskom logoru, snatrili o prelasku preko prvoga brda, a obian automobilski
akumulator za rasvjetu bio nam je predalek cilj.
U doslovnom smislu, posmatrali smo zabezeknuti i zgreni, upijajui pogledom i zauvijek
pohranjujui u srce kao u sedefastu seharu, uas u kome je usred Evrope danima u dinovskoj lomai
spaljivana bonjaka Nacionalna i univerzitetska biblioteka, a zatim smo u neizrecivom gru i pod
jezivim fijucima hiljada granata prijanjali na rad na ovome djelu. Bilo je to, gotovo istovjetno kao u
volebnom eherzadinom svijetu, nadmetanje kreacije i smrti, stvaralatva sa surovim barbarstvom i
studeni, te strahom da e nam djeca uistinu pomrijeti od gladi. Ta volebna inverzija jo uvijek traje,
ali nema sumnje:
Prevaljujui gotovo nestvarno surovu bonjaku zbilju, nalik na najmranije vilajete eherzadinoga
svijeta, mi se ipak pribliavamo svojoj "hiljadu i prvoj noi na kraju koje dolazi osvit vjernosti i
slobode i u iji cik se ahrijarov ma smrti neopozivo stavlja u korice.
Pamtei sav uas u Sarajevu-logoru, izraavamo zahvalnost tek uzvienom Bogu na poteenom
ivotu i darovanom zdravlju, te svojoj neizmjerno trpeljivoj porodici kojoj punim srcem
posveujemo rad na ovome djelu.

Sarajevo 1994.
 U ime Allaha svemilosnog i samilosnog,

Hvala Allahu, gospodaru svjetova. Neka je blagoslovljen i spaen najvei od svih Boijih
poslanika, na gospodar i gospodin Muhammed, te neka je blagoslovljena i spaena njegova
porodica blagoslovom i spasenjem to traju do Sudnjega dana.
Predanja ranijih pokoljenja postadoe pouka potonjim pokoljenjima ne bi li ovjek sagledao
dogaaje koji su se zbili drugima i pouke iz njih izvukao, i ne bi li se uzdrao od grijeenja
prouavajui predanja o narodima prije sebe. Neka je zato slava Onome koji je uinio da predanja
o prethodnim pokoljenjima budu pouka potonjim narodima. U takve pouke spadaju prie nazvane
Hiljadu i jedna no zajedno sa svim udima i udesnim dogaajima koje one sadre.
 Glavni urednik HADEM HAJDAREVI
Urednik projekta ENES DURAKOVI
Izvrni urednik ENES DURMIEVI
Recenzenti ALIJA ISAKOVI, AMIR LJUBOVI
Likovno oblikovanje DEVAD HOZO

Prijevod sa arapskog ESAD DURAKOVI

PRIA O CARU AHRIJARU I NJEGOVOM BRATU CARU
AHZEMANU
Pria se - a Allah najbolje sve zna, On je najmoniji i najplemenitiji - da u davna i pradavna
vremena, u minulim vijekovima i prohujalim stoljeima, bijae jedan car iz carske loze Sasana na
otocima Indije i Kine, te da taj car imaae svoju vojsku, gardu, poslugu i svitu. Imao je dva sina -
jednog odraslog i jednoga jo mladog - ali oba bijahu hrabri vitezovi, premda je stariji u vitetvu
nadmaivao mlaega. Stariji sin pone vladati zemljom pravedno i mudro, te svi podanici i
stanovnici njegove zemlje zavoljee cara i njegovu vladavinu. Car se zvao ahrijar, a njegov mlai
brat zvao se ahzeman. Carevina bijae Samarkand perzijski. Svaki brat upravljao je svojim dijelom
carevine, vladajui mudro i pravino svojim podanicima dvadeset godina, u punoj radosti i
zadovoljstvu, sve dok se stariji car ne zaeli mlaega brata i naredi veziru da otputuje do njega i
dovede mu ga. Vezir primi zapovijest smjerno i pokorno i otisne se na put dok ne stie sigurno i dok
ne stupi pred carevog brata. Prenese mu pozdrave, pa ga obavijesti o tome kako ga je njegov brat
poelio i trai da ga posjeti. ahzeman primi elju svog brata smjerno i pokorno i poe se spremati za
putovanje. Iznesoe se njegovi atori, pojavie se gonii deva, mazge, sluge i strae, kao i sve drugo
to mu je bilo potrebno, te car postavi svoga vezira da upravlja zemljom, a sam se otisnu put carevine
svoga brata. Meutim, usred noi on se sjeti neega to je zaboravio u dvoru, te se vrati, ue u dvor i
zatee svoju enu kako lei u postelji zagrljena s jednim od njegovih crnih robova. Kada vidje roba
sa svojom enom, caru se cijeli svijet smrai pred oima i on pomisli: "Ako se to dogaa dok jo
nisam ni napustio grad, ta li e tek initi ova rospija dok budem due boravio kod svoga brata?!"
ahzeman trgnu sablju, pogubi ih oboje u postelji, te se istoga trena vrati i naredi da se krene na put.
Putovao je dok ne stie do grada svoga brata koji se veoma obradova njegovom dolasku. ahrijar mu
izae u susret, pozdravi ga s najveom radou, ukrasi grad i sjede da razgovara s njim uz neizrecivu
razdraganost. Tada se ahzeman sjeti ta se dogodilo s njegovom enom, te ga obuze silna tuga i on
preblijedi a tijelo mu potpuno klonu. Vidjevi ta se zbiva s bratom, ahrijar pomisli da je to zbog
toga to je napustio svoju zemlju i carevinu, te ga ostavi na miru ne raspitujui se. Meutim, jednoga
dana ahrijar ree bratu:
- Brate moj, vidim da si klonuo i da ti je lice poutjelo.
- Na dui mi je rana, brate - odgovori ahzeman, ali mu ne ree ta se zapravo dogodilo s njegovom
enom.
- elim da poe sa mnom u lov - ree ahrijar. - Moda e ti se srce tako razgaliti.
ahzeman odbi ponudu, te njegov brat sam poe u lov. Na carskome dvoru bijahu prozori to su
gledali na ahrimanov vrt. ahzeman pogleda kroz prozor i vidje kako se u tom asu otvara kapija
dvorca kroz koju prolazi dvadeset robinja i dvadeset robova, a bratova ena hodi meu njima,
zanosna i prelijepa. Oni stigoe do adrvana, poskidae odjeu i posjedae jedni uz druge.
- Mesude! - povika careva ena. Prie joj jedan crni rob koji je zagrli, a ona mu se objesi oko vrata.
Mesud je zatim povali, a isto to uinie robovi s robinjama, te nisu prestajali milovati se i otvoreno
ljubav voditi sve dok nije poeo dan izmicati. Kada sve to vidje, carev brat pomisli: "Tako mi Boga,
moja nevolja je mnogo manja od ove nevolje." Nestade njegove pogruenosti, mislei kako je to
mnogo gore od onoga to se njemu dogodilo, i on se najzad prihvati jela i pia.
Nakon toga, vrati se njegov brat s puta. Pozdravie jedan drugoga, te car ahrijar pogleda svoga
brata, cara ahzemana, i primjeti da mu se vratila boja lica, da je porumenio i da jede znatno vie
nego prije. Car se zaudi i ree:
- Vidio sam brate, da ti je lice bilo poutjelo, a sada ti se boja vratila. Kai mi ta se to s tobom
dogaa.
- Ispriat u ti zato sam bio poutio, ali mi dopusti da ti ne ispriam zato mi se vratila boja u lice.
- Ispriaj mi onda zato si bio poutio i oslabio, a ja u te sasluati.
ahzeman tada ree:
- Kada si mi poslao vezira s porukom da doem k tebi, odmah sam se spremio i bio ve napustio
grad, ali se sjetih da mi je u dvoru ostao biser koji sam ti bio dao. Vrativi se u dvorac, zatekoh svoju
enu s jednim crnim robom kako lei u mojoj postelji. Pogubio sam ih i doao k tebi razmiljajui o
tome. Zato sam promijenio boju lica i bio oslabio. Dozvoli mi da ti ne priam o tome ta mi je vratilo
boju.
Poto je ahrijar sasluao bratove rijei, zamoli ga:
- Zaklinjem te Allahom da mi kae kako ti se vratila boja lica!
ahzeman mu ispria sve to je vidio, a na to ahrijar ree svome bratu:
- Htio bih to vidjeti svojim oima.
- Udesi kao da e poi u lov - ree mu ahzeman. - Zatim se sakrij kod mene i sve e sam vidjeti.
Car odmah objavi da kree na put. Vojnici mu podigoe atore izvan grada, a sam car napusti grad,
sjedne u jedan ator i zapovijedi posluzi da mu niko ne ulazi. Zatim se prerui i kriom se zaputi u
dvorac u kome je bio njegov brat. Kada stie tamo, sjede pored prozora koji je gledao u vrt i
posmatrao je tako neko vrijeme, a onda ugleda robinje i njihovu gospodaricu kako izlaze s robovima
i ine upravo sve onako kako mu je kazivao brat. Potraja to sve do popodneva. Vidjevi ta se
dogaa, car ahrijar se izbezumi, te ree bratu ahzemanu:
- Poimo odmah na put. Ne treba nam carstvo sve dok ne vidimo da li se jo nekome dogaa to to se
nama dogaa, inae nam je bolje da umremo nego da ivimo.
ahzeman pristade, te izaoe na tajna dvorska vrata i putovali su danju i nou dok ne stigoe do
jednoga drveta to je raslo usred luga, a ispod njega izvor vode tik uz slano more. Oni se napie vode
s toga izvora i sjedoe da se odmore. Sahat vremena kasnije, ugledae kako se more zapjeni i iz njega
se podie crn stub to se uspinjao do neba hrlei prema toj poljanici. Kada to vidjee, braa se
uplaie i popee se na vrh jednoga visokog drveta, posmatrajui ta e se dogoditi. Odjednom
spazie ogromnog dina{63} velike glave, irokih prsa, a na glavi mu je bio nekakav sanduk. Din
izae na kopno, prie drvetu na kome su bila dva brata, sjede ispod drveta i otvori sanduk. Zatim
izvadi iz njega nekakvu seharu i otvori je, a iz sehare izae vitka mlada ena, blistava kao jarko
sunce, ba kao to pjesnik kaza:

Ona sinu u jutro rano i dan bijesnu,

Sjajem njenim drvee se ogrnu;

Iz njenoga sjaja samo sunce ija

Kad nema ni zvijezda ni mjeseca;

Pred njom sva stvorenja niice padaju

im se pojavi i velovi se s nje poskidaju;

Kada joj oi kao munja sijevnu

Bujice suza istog trena briznu.
Pogledavi mladu enu, din joj se obrati:
- Gospodarice slobodnih ena! Ti koju sam oteo u vrijeme prve svadbene noi! Htio bih malo
odspavati.
Rekavi to, din poloi glavu na njeno krilo i usni, a mlada ena podie pogled prema vrhu stabla i na
njemu ugleda dva cara. Tada ona podie dinovu glavu sa svoga krila i poloi je na zemlju, pa
zastade ispod stabla i obrati se dvojici careva dajui im znak da siu i da se ne plae dina.
- Zaklinjemo te Allahom da nas potedi - odgovorie carevi, a ona im uzvrati:
- Tako mi Allaha, morate sii. Inae, probudit u dina i on e vas ubiti na najgori mogui nain.
Oni se uplaie i spustie do mlade ene koja im prie i ree:
- A sad me obojica estoko tucajte, ili u probuditi dina!
U silnome strahu, car ahrijar ree bratu caru ahzemanu:
- Uini to to ti ona zapovijeda!
- Ne - odgovori ahzeman. - Neu to uiniti dok ti ne uini prije mene,
Oima su davali znake jedan drugome da je obljube, a ona im se opet obrati:
- Vidim kako namigujete jedan drugome. Ako mi ne priete i ne uinite to to sam vam rekla, probudit
u dina.
Plaei se dina, oni pristupie "poslu" koji im je naloila, a kada zavrie, mlada ena im ree da se
priberu, te iz njedara izvadi vreicu, a iz vreice vijenac od pet stotina sedamdeset prstenova, i kaza
im:
- Znate li ta je ovo?
- Ne znamo - odgovorie braa.
- Svaki vlasnik ovih prstenova imao me je u vrijeme nesmotrenosti ovoga dina. Dajte mi i vi svoje
prstenje.
Oni joj dadoe prstenje s ruku, a mlada ena nastavi:
- Ovaj din me je ugrabio na moju svadbenu no, zatim me je stavio u seharu, seharu pohranio u
koveg, a na koveg je stavio sedam katanaca. Spustio me zatim na dno nemirnoga mora iji se talasi
hrvu. Nije znao da niko ne moe sprijeiti enu da dobije ono to ona eli, upravo kao to kaza jedan
pjesnik:

Nipoto ne vjeruj enama,

Ne vjeruj njihovim obeanjima;

Njihov gnjev i zadovoljstva

U picama njihovim poiva;

Lanu ljubav one iskazuju

Dok preljubu meu bedrima skrivaju.

Pouku nai e u ivotu Jusufovu

to upozorava na njihovu obmanu.

Zar ne zna da je i samoga Adema

Zbog njih iz Denneta izveo sotona?
Ili kako ree jedan drugi pjesnik:

Uzdri se kad osjeti kako ovladava,

Kako sve jaom ljubavlju srce izgara;

Postajui zaljubljen, nita ti se ne dogaa

to se nije dogodilo i drugim ljudima.

Ne moe se nauditi onima

Koje enska sablazan ne savlada.

uvi te enine rijei, braa se silno zaudie i rekoe jedan drugome:

- Ako je ovo ifrit{64} i ako se njemu dogodilo neto gore nego nama, onda nas to moe utjeti.
Nakon toga, oni napustie mladu enu, vratie se u grad cara ahrijara i kada ue u svoj
dvorac, car ahrijar odrubi glavu svojoj eni, robinjama i robovima.
Od tada car ahrijar poe svake noi uzimati po jednu nevinu, mladu djevojku koju je ubijao nakon
noi provedene s njom. Potraja to tako tri godine. Ljudi se uznemirie i pobjegoe sa svojim kerima,
te u gradu ne ostade nijedna djevojka za polne odnose. Kada car naredi veziru da mu kao i obino
dovede neku djevojku, vezir poe i poe traiti, ali kako ne nae nijednu, zaputi se svojoj kui srdit i
potiten, plaei se cara. U samoga vezira bijahu dvije keri, dvije predivne ljepotice. Starija se
zvala eherzada, a mlaa Dunjazada. Starija je itala knjige, ljetopise, biografije drevnih careva i
predanja o starim narodima. Pripovijeda se da je sakupila hiljadu knjiga iz oblasti historije starih
naroda, bivih careva i pjesnika. Kada vezir stie kui, ona mu ree:
- Zato si se tako izobliio? Zato si zabrinut i tuan? Jedan pjesnik je rekao:

Reci onome koga brige more

Da brige vjeno ne romore,

Jer kao to radosti prestaju

Isto tako i brige nestaju.

uvi rijei svoje keri, vezir joj ispria sve to mu se zbilo s carem, a ker mu ree:
- Tako ti Allaha, oe, udaj mene za toga cara. Ili u ostati iva, ili u iskupiti muslimanske keri i
spasiti ih od cara.
Zaklinjem te Bogom - uzvrati joj otac - nemoj nipoto sebe izlagati opasnosti.
- To se mora uiniti - ree djevojka.
- Plaim se da se i tebi ne dogodi ono to se dogodilo magarcu i biku sa zemljoradnikom.
- ta im se to dogodilo, babo? - upita djevojka.
PRIA O MAGARCU, BIKU I ZEMLJORADNIKU
- Znaj, keri moja - ree vezir - da je jedan trgovac bio stekao veliko bogatstvo i krda stoke. Imao je
enu i djecu, a uzvieni Allah mu darova sposobnost da razumije jezik ivotinja i ptica. Trgovac je
ivio na selu i pored kue je imao magarca i bika. Jednoga dana, bik ue u magarevu talu i vidje da
je magarac otimaren i svje, a u njegovim jaslama bijae zob prosijana i slama obijena. Magarac je
leao i odmarao se, a gospodar ga je samo povremeno jahao radi nekog posla, i zatim ga ostavljao na
miru.
Jednoga dana, trgovac je uo kako bik govori magarcu:
- Blago tebi to uiva! Ja se umaram, a ti se odmara, jede prosijanu zob i slue te. Gazda te samo
ponekad uzjae i odmah ostavlja na miru, a ja neprekidno orem i mlinsko kolo okreem.
- Kada te izvedu u polje - ree magarac - i na vrat ti stave jaram, ti lezi i nemoj ustajati makar te i
tukli. Ako pak ustane, opet lezi. Kada te vrate i donesu ti ito, nemoj ga jesti, ve, kao da si bolestan,
odbijaj hranu i vodu dan-dva, a moda i tri dana. Tako e se odmoriti od rada i napora.
Trgovac je uo cijeli njihov razgovor. Kada pastir donese biku hranu, on pojede sasvim malo, te
pastir povede bika na oranje, ali vidje da bik nema snage. Onda trgovac ree pastiru:
- Uzmi magarca i neka on danas cijeloga dana ore umjesto bika.
ovjek se vrati i umjesto bika povede magarca koji je vazdan orao. Kada se uveer vrati, bik zahvali
magarcu to je bio dobar i odmorio ga od teka rada toga dana. Magarac nita ne odgovori, ve se
silno pokaja zbog svoga nagovora.
Narednog dana, gospodar povede magarca na oranje do veeri i magarac se vrati u talu nuljana
vrata i premoren. Bik ga osmotri i zahvali mu usrdno istiui njegove vrline. Na to magarac ree:
- Lijepo sam se odmarao, ali mi je samo moja dobrota naudila. Neka zna - dodade magarac - da sam
tvoj pravi savjetnik. uo sam kako na gazda kae: Ako se bik ne pomjeri s mjesta, dajte ga kasapinu
da ga zakolje i neka mu kou odere. Plaim se za tebe i upozoravam te za tvoje dobro.
Sasluavi magareve rijei, bik mu opet zahvali i ree:
- Sutra u poi s njima.
Zatim pojede sve svoje ito i ak jezikom oliza jasle. Gospodar je sluao njihov razgovor, a kada
jutro osvanu, trgovac i njegova ena dooe pored tale i tu sjedoe. Utom se pojavi pastir i izvede
bika. Kada bik ugleda gospodara, podie rep, poe putati vjetrove i skakati. Trgovca sppadne takav
smijeh da se zavali, a kada ga ena upita zato se toliko smije, on joj odgovori:
- Vidio sam i uo neto to ti ne mogu odati, jer bih odmah umro.
- Mora mi svakako ispriati zato se smije, makar i umro.
- Ne mogu ti odati tajnu, jer se plaim smrti.
- Onda se ti sigurno meni smije! - povika ena.
Upinjala se i nagovarala ga da joj kae dok ga najzad ne nagovori. Trgovac se uznemiri, te posla po
svoju djecu, po sudiju i svjedoke htijui napisati oporuku, zatim otkriti tajnu svojoj eni i umrijeti
zbog velike ljubavi prema njoj, poto je ona bila ker njegovoga amide i majka njegove djece.
Uostalom, on je ve proivio stotinu i dvadeset godina. Onda ree da mu dovedu cijelu porodicu i
sve ljude iz mahale. Ispria im cijelu priu rekavi da e umrijeti im nekome oda tajnu. Svi prisutni
se obratie njegovoj eni:
- Okani se toga, tako ti Boga, da ti ne umre mu i otac tvoje djece.
- Neu odustati dok mi ne kae, makar i preminuo - odgovori ena.
Prisutni uutie. Trgovac poe od njih prema tali da uzme abdest, da bi se zatim vratio, sve im
ispriao i umro. Trgovac je imao pijetla sa pedeset kokoiju i imao je jednoga psa. U tome asu,
trgovac je uo kako pas laje na pijetla i psuje ga govorei mu:
- Ti se raduje dok se na gospodar sprema da umre.
- Kako to? - upita pijetao.
Pas mu ispria cijelu priu, a pijetao ree:
- Tako mi Allaha, na gospodar je blesav! Eto, ja imam pedeset enki. as se jednom zadovoljavam,
as se na drugu ljutim, a on ima samo jednu enu i ne zna kako da izae s njom nakraj. Ne preostaje
mu drugo nego da uzme dudove tapove, da ue u njenu odaju i tue je dok ne umre ili se ne pokaje i
prestane zapitkivati ga.
Kada trgovac u ta pijetao govori psu, on se dozva pameti i odvai se da istue svoju enu.
- Moda u i ja prema tebi postupiti isto kao to je trgovac postupio prema svojoj eni - ree vezir
keri eherzadi.
- A ta je uinio trgovac? - upita ona.
- Uao je u njenu sobu, poto je odsjekao dudove prutove, sakrio se i pozvao enu: "Doi da ti
nasamo sve ispriam i da onda umrem!" ena ue, a on zakljua sobu i poe je tui dok se ona ne
omami pod udarcima.
- Kajem se - ree ena najzad ljubei mu ruke i noge.
Kajui se, ena izae sa svojim suprugom i svi prisutni se veoma obradovae. ivjeli su tako sretni i
zadovoljni do smrti.
Kada je ula oevu priu, vezireva ker ree:
- Ipak mora biti ono to ja hou.
Vezir spremi ker i dovede je caru ahrijaru, a eherzada bijae ostavila oporuku svojoj mlaoj
sestri: "Kada budem kod cara, poslat u po tebe, a kada mi doe i vidi da se car zadovoljio
mnome, rei e mi: Sestro moja, ispriaj nam kakvu neobinu priu da bdijenjem no prekratimo.
Tada u ja poeti kazivati neto to e nas, s Boijom pomoi, spasiti."
Potom je otac povede caru, a kada ga ovaj ugleda, obradova se i ree:
- Jesi li to doveo ono to mi treba?
- Jesam - odgovori vezir.
Kada car htjede da uzme eherzadu, ona zaplaka, a ahrijar je upita:
- ta ti je?
- Care - ree eherzada - imam jednu mlau sestru s kojom bi se htjela oprostiti.
Car posla po Dunjazadu koja doe svojoj sestri, zagrli je i zatim sjede uz njenu postelju. Car prie,
uze nevinost eherzadi, a potom svi zajedno sjedoe da razgovaraju. Mlaa sestra se obrati starijoj:
- Tako ti Boga, sestro, ispriaj nam kakvu priu da no prekratimo.
- Sa zadovoljstvom i radou, ako mi dopusti ovaj car presvijetli.
uvi eherzadine rijei, a moren nesanicom, car se obradova to e moi sluati priu.
PRIA O TRGOVCU I IFRITU
1. no
Te prve noi, eherzada ree:
- ula sam, o sretni care, da je bio jedan trgovac veoma bogat i sa razvijenim poslovima u mnogim
zemljama. Jednoga dana, on uzjaha konja i otputova da obavi poslove u nekim zemljama. Kada ga
savlada vruina, trgovac sjede ispod jednog drveta, zavue ruku u bisage, te poe jesti komad hljeba
i hurmu. Poto pojede hurmu, trgovac odbaci koticu i odjednom ugleda stasitog ifrita sa sabljom u
ruci. Ifrit prie trgovcu i ree mu:
- Ustaj, ubit u te isto kao to si ti ubio moga sina!
- Kako sam to ja ubio tvoga sina? - zabezeknu se trgovac.
- Kada si pojeo hurmu i odbacio koticu - odgovori ifrit - ona je pala na grudi mome sinu i presudila
mu, jer je istoga trena umro.
- Treba da zna, ifrite, da imam dugove - na to e trgovac. - Imam veliko bogatstvo, enu i djecu,
hipoteke. Zato me pusti da odem kui, da svakom dam ono to mu pripada, a onda u se tebi vratiti.
Kunem ti se da u se vratiti i onda ini sa mnom ta hoe. Bog mi je svjedok da ti istinu govorim.
Din mu povjerova i dopusti mu da se vrati u svoju zemlju. Trgovac izmiri sve obaveze, te obavijesti
enu i djecu o tome ta mu se dogodilo. Oni se rasplakae, a zatim se u njegovoj iroj porodici
rasplakae i ene i djeca, te trgovac ostade uz njih do kraja godine. Najzad se spremi za put, oprosti
se s porodicom i susjedima i nevoljko poe. Pratili su ga plaem i vapajima dok ne stie do one
ledine. Toga dana poela je nova godina. Dok je sjedio oplakujui svoju sudbinu, odjednom se pojavi
pred njim nekakav starac koji mu prie vodei gazelu na lancu. Starac pozdravi trgovca, poeli mu
dugovjenost i upita ga:
- Zato sam sjedi na ovome mjestu kad na njemu borave dini?
Trgovac ispria ta mu se dogodilo sa onim ifritom i zato sjedi tu. Starac sa gazelom se iznenadi i
ree:
- Tako mi Allaha, brate, tvoja vjera je uistinu velika i tvoja pria je veoma neobina. Kada bi se
mogla ispisati iglama u uglovima oiju, bila bi prava pouka onima kojima je stalo do pouke.
Zatim starac sjede pored trgovca i nastavi:
- Bogami, brate, neu otii dok ne vidim ta e se dogoditi s tobom i tim ifritom.
Sjedio je tako i razgovarao s njim dok je trgovca postepeno obuzimao sve vei strah i uas, silna tuga
i veliki nemir. U jednome asu, dok je uz njega sjedio starac, vlasnik gazele, odjednom se pojavi jo
jedan starac koji im prie vodei dva crna psa i poto pozdravi, upita ih zato sjede na tome mjestu
kad je ono utoite dinima. Oni mu ispriae sve, od poetka do kraja, i tek to starac sjede pored
njih, pojavi se trei starac vodei arenu mazgu. Pozdravi ih i upita zato sjede na tome mjestu. Oni i
njemu ispriae sve od poetka do kraja, a od ponavljanja nema nikakve koristi. Tada se uskovitla
stup praine i silna oluja navali iz pustare, a kada se praina slegnu, pojavi se onaj din sa isukanom
sabljom u ruci i s oima to su zlokobno sijevale. Prie grupi iz koje izvue trgovca i ree mu:
- Ustani da te ubijem kao to si ti ubio moga sina, uzdanicu srca moga!
Trgovac briznu u pla, a zakukae i zavapie iz sveg glasa i tri starca. Zatim najprije k sebi doe
starac s gazelom koji poljubi ifrita u ruku i ree mu:
- O, dine! Carska kruno dina! Ako ti ispriam svoju priu u vezi sa ovom gazelom i ako se sloi da
je neobina, hoe li mi pokloniti treinu krvi ovoga trgovca?
- Hou, stare - odgovori din. - Ako mi ispria svoju pripovijest i ako utvrdim da je neobina,
poklonit u ti treinu njegove krvi.
Tada prvi starac poe pripovijedati:
- Znaj, dine, da je ova gazela moja amidina i da je ona moje meso i moja krv. Oenio sam se
njome dok je bila sasvim mala i proivio sam s njom tridesetak godina, ali mi nije rodila dijete pa
sam uzeo nalonicu koja mi darova sina nalik na pun mjesec s onim svojim prekrasnim oima,
izvijenim obrvama i skladnim tijelom. Rastao je polahko dok nije navrio petnaest godina. Tada se
dogodi da sam morao poi u jedan grad. Putovao sam s velikim trgovakim tovarom. Meutim, moja
amidina, ova gazela, bijae od rane mladosti ovladala vradbinama i arolijama, te zaara djeaka
u tele a njegovu majku, onu robinju, u kravu i predade ih pastiru. Kada se vratih s puta nakon duga
vremena, upitah je za sina i njegovu majku, a ona odgovori:
- Robinja ti je umrla a dijete pobjeglo neznano kuda.
Sjedio sam tako godinu dana slomljena srca i suznih oiju dok ne doe Kurban-bajram, te poslah
pastira da dovede jednu debelu kravu. Bila je to, zapravo, moja nalonica koju je zaarala ova
gazela. Zasukah rukave i uzeh no spremajui se da je zakoljem, ali krava poe rikati i iz sve snage se
otimati. Ja se odmaknem od nje i naredim pastiru da je on zakolje i odere. Pastir je zakla i kou joj
oguli, ali ne bi ni loja, ni mesa - samo koa i kosti. Pokajah se to sam je zaklao, ali od kajanja nema
nikakve koristi. Ostatke krave dadoh pastiru i naredih mu da mi dovede jedno ugojeno tele. On
dovede moga sina zaaranog u tele i im me tele ugleda, prekide ue, prie mi, poe se eati o mene
i cviljeti. Uhvati me veliko saaljenje, te rekoh pastiru da mi dovede drugu kravu, a da ostavi tele...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju, a sestra joj ree:
- Kako je divna, slatka i opojna tvoja pria, sestro!
- Nije to nita prema onome to u vam ispriati naredne noi ako iva ostanem i ako me car potedi.
Car pomisli: "Tako mi Allaha, neu je ubiti dok ne ujem kraj njene prie!" Tako sve troje doekae
jutro zagrljeni. Onda car poe na dvor i pojavi se vezir spreman da opet poe u potragu za
djevojkom. Car je cijeloga dana radio dravne poslove nita ne govorei veziru. Ovaj se silno zaudi
tome, a poto car ahrijar zavri poslove, zaputi se u svoje carske odaje.

2. no
Kada nastupi druga no, Dunjazada ree sestri eherzadi:
- eljeli bismo, sestro, da nam dovri priu o trgovcu i dinu.
- Sa zadovoljstvom i radou, ako mi to car dopusti.
- Pripovijedaj - ree joj car.
- ula sam, sretni care i umni gospodaru - nastavi eherzada - da je starevo srce zadrhtalo kada je
uo telee cviljenje, pa je rekao pastiru da vrati tele meu stoku.
Din je sve to sluao oaran starevom priom, a starac nastavi:
- Gospodaru nad gospodarima dina! Sve se to zbivalo na oi moje amidine, ove gazele, koja je
sve posmatrala i govorila: "Zakolji ovo tele, debelo je!" Ali nisam imao snage da ga zakoljem, te sam
naredio pastiru da uzme tele i odvede ga.
Sutradan, dok sam sjedio, prie mi pastir i obrati mi se:
- Gospodaru, rei u ti neto to e te obradovati, a ti e me za to nagraditi.
- Hou - rekoh, a on nastavi:
- Ja imam ker, trgove, koja u mladosti bijae nauila arolije od neke starice to ivi kod nas. Kada
si mi juer dao tele, ja ga povedoh do keri i im ga ugleda, ona pokri lice rukama. Najprije briznu u
pla, a potom se nasmija i ree:
- Ne cijeni me dovoljno, babo, im mi tue mukarce dovodi.
- Gdje su tui mukarci? Zato plae i smije se? - upitah je.
- Ovo tele s tobom - odgovori - sin je moga gospodara trgovca, ali je zaarano. Njega i njegovu
majku zaarala je trgoveva ena. Zato sam se smijala, a plakala sam za njegovom majkom koju je
zaklao njegov otac.
Tome sam se silno udio i nisam mogao povjerovati sve do jutra kada pooh k tebi da te o svemu
obavijestim.
- im sam uo pastirove rijei, dine, pooh s njim pijan od radosti i veselja zbog onoga to se
dogodilo. Kada stigoh u njegovu kuu, pastireva ker mi zaeli dobrodolicu i poljubi ruku. Zatim mi
prie tele i poe se eati o mene.
- Je li istina to to pria o teletu? - upitah pastirevu ker.
- Istina je, gospodaru. To je tvoj sin i uzdanica srca tvoga.
- Ako ga izbavi, djevojko - rekoh joj - pripast e ti sva stoka i imovina koju ima tvoj otac.
Djevojka se osmjehnu:
- Imovinu u uzeti samo pod dva uvjeta. Prvi uvjet je da me uda za svoga sina, a drugi je da zaaram
onu to je njega zaarala i da je zatvorim. U suprotnom, neu biti sigurna od njenih vradbina.
Kada sam uo, dine, rijei pastireve keri, rekoh da e joj uz to pripasti sva imovina koju ima njen
otac i da joj preputam krv svoje amidine.
Sasluavi moje rijei, djevojka uze jednu posudu i napuni je vodom, zatim nad vodom izgovori
arobne rijei, poprska njome tele i ree:
- Ako te je Allah stvorio kao tele, ostani u svome obliku i nemoj se mijenjati. Ako si zaarana, vrati
se u prvobitni oblik uz pomo uzvienoga Allaha!
U tome asu, tele se strese i pretvori u ljudsko bie. Pohitah k njemu govorei:
- Ispriaj mi, tako ti Boga, ta je uinila tebi i tvojoj majci.
On mi kaza sve to im se dogodilo, a ja u na to:
- Allah je poslao onoga ko e te izbaviti i ko e te obetetiti.
Potom sam ga, dine, oenio pastirovom keri, a ona je zaarala moju amidinu, ovu gazelu. Onda
sam doao ovamo, ugledao ovu druinu i upitao ih ta se dogaa s njima. Rekoe mi ta se desilo
ovome trgovcu, pa sjedoh da vidim ta e biti. Eto, to je moja pripovijest.
- To je udesna pria - ree din. - Poklanjam ti treinu trgoveve krvi.
Nakon toga, istupi drugi starac koji je imao dva lovaka psa i ree:
- Znaj, care nad carevima dina, da su ova dva psa moja braa, a ja sam trei brat. Umro nam je otac
i ostavio tri hiljade dinara. Ja sam otvorio jedan duan u kome sam trgovao. Jedan brat sa trgovakim
tovarom zaputi se negdje i ne bi ga cijelu godinu dana koju provede s karavanima. Zatim se vrati bez
iega, te mu rekoh:
- Brate, zar ti nisam govorio da ne ide na put?
- Uzvieni Allah je tako odredio - zakuka brat. - Ne vrijedi ponavljati cijelu priu: ukratko, ostao sam
bez iega.
Povedem ga u duan, zatim u hamam, obuem ga u divno ruho i prihvatimo se jela.
- Ja iz godine u godinu zbrajam zaradu u duanu, a zatim je dijelim, ne raunajui glavnicu, na tvoj i
svoj dio - rekoh bratu.
Onda izvrih obraun u duanu i utvrdih da dobit iznosi dvije hiljade dinara. Zahvalih uzvienom
Allahu silno se radujui i na ravne dijelove podijelih dobit meu nama dvojicom. Proveli smo tako
izvjesno vrijeme, kad moja braa opet htjedoe poi na put traei da i ja poem s njima. Nisam
pristao, ve im rekoh ta su to oni zaradili na putovanju da bih i ja mogao zaraditi. Navaljivali su, ali
nisam se dao, ve ostadosmo u svojim duanima trgujui punu godinu dana. Oni su stalno zahtijevali
da putujemo, ali ja nisam pristajao, te tako minu est godina nakon ega pristadoh da putujemo, pa im
rekoh:
- Da prebrojimo, brao, koliko novaca imamo.
Izbrojasmo est hiljada dinara.
- Polovinu emo zakopati u zemlju - rekoh - da imamo ako nas kakva nevolja snae, a zatim neka
svaki uzme hiljadu dinara koje emo obrtati.
Poto se saglasie, podijelih novac na dvije polovine, zakopah tri hiljade dinara, a preostale tri
podijelismo na ravne dijelove. Pripremismo robu, iznajmismo lau na koju natovarismo sve
potreptine i putovasmo mjesec dana dok ne stigosmo u jedan grad gdje prodasmo svoju robu
zaradivi na svaki dinar deset dinara. Taman se htjedosmo vratiti, kad ugledasmo na morskoj obali
jednu robinju u dronjcima. Ona mi poljubi ruku i ree:
- Gospodaru moj, jesi li u stanju da mi uini milost i dobroinstvo, a ja u ti dobrim uzvratiti?
- Jesam - odgovorih. - Sposoban sam uiniti milost i dobroinstvo, makar mi i ne uzvratila.
- Oeni se mnome, gospodaru, i povedi me u svoju zemlju, a ja u ti darovati svoju duu. Dobro
postupaj sa mnom, jer ja sam od onih koji znaju ta je milost i dobroinstvo i lijepim na njih
uzvraam. Neka te moj izgled ne zavara.
Kada sasluah djevojine rijei, moje srce se otvori za nju po volji uzvienog Allaha, te je uzeh,
odjenuh i na lai joj nainih udobnu postelju. Prihvatih je i poasti joj ukazivah, a zatim se otisnusmo
na putovanje. Moje srce ljubilo ju je tako silnom ljubavlju da se ni danju ni nou nisam odvajao od
djevojke. Zbog nje sam zanemario svoju brau, tako da se od mene otuie i poee mi zavidjeti na
bogatstvu i robi. Nije im san dolazio na oi zbog moga bogatstva. Onda se poee dogovarati da me
ubiju i da mi imovinu preotmu.
- Ubit emo brata - rekoe - i sva e njegova imovina pripasti nama.
Sam avo ukrasi njihove namjere. Dok sam spavao uz svoju enu, braa mi prioe i bacie me u
more. Kada se ena probudi, samo se strese i odjednom se pretvori u ifritku koja me zgrabi i uznese
na jedan otok. Tu me nakratko ostavi, vrati se ujutro i ree mi:
- Ja sam tvoja ena koja te ponijela i spasila smrti uz doputenje uzvienog Allaha. Neka zna da sam
ja ena-din ije te srce zavoljelo im te ugledalo, i to po Allahovoj volji. Ja vjerujem u Allaha i
njegovog Poslanika, Bog mu se smilovao i spasio ga. Dola sam ti u onome stanju u kome si me vidio
pa si me ipak oenio, a ja sam tebe, evo, spasila od davljenja. Bijesna sam na tvoju brau i moram ih
pogubiti.
Sasluavi njene rijei, silno se zaudih i zahvalih za ono to je uinila. to se tie umorstva moje
brae, rekoh joj da to ne ini. Zatim ispriah eni sve to mi se dogodilo s njima, a ena mi ree:
- Noas u odletjeti njima, potopit u im lau i unititi ih.
- Nemoj to uiniti, tako ti Boga - rekoh joj. - Uostalom, poslovica kae: "to se tie dobroinitelja,
hravom ovjeku dovoljna je kazna njegovo djelo". Ipak su to moja braa.
- Moram ih ubiti - ree ona.
Poto sam je umoljavao, ena me uze i poletje, te me donese na krov moje kue. Otvorih vrata pa
izvadih ono to sam bio sakrio u zemlju. Zatim otvorih svoj duan, pozdravih ljude i nakupovah robe.
Kada pade no, uoh u kuu i zatekoh ova dva psa opruena. im me ugledae, pritrae mi cvilei i
pripijajui se uza me. U tom asu moja ena progovori:
- Ovo su tvoja braa.
- Ko im je to uinio? - upitah.
- Ja sam poslala po svoju sestru - odgovori ena - i ona im je to uinila. Nee se izbaviti za deset
godina.
Tako se naoh na ovome mjestu putujui k njenoj sestri da ih oslobodi, poto su u ovom obliku ve
proveli deset godina. Ugledao sam ovoga mladia koji mi ispria ta se njemu zbilo, pa nisam htio
poi dok ne vidim ta e se izmeu tebe i njega dogoditi. Eto, to je moja pripovijest.
- Zaista je pria udesna - ree din. - I tebi poklanjam treinu trgoveve krvi i njegovoga grijeha.
Nakon toga, trei starac - mazgin gospodar - istupi i ree dinu:
- Ja u ti ispriati pripovijest udniju od prethodne dvije, a ti e mi pokloniti ostatak trgoveve krvi
i grijeha.
- Hou - ree din, a starac nastavi:
- O, care i starjeino svih dina! Ova mazga je bila moja ena. Jednom sam otputovao i odsustvovao
punu godinu dana, a onda okonah putovanje i nou se vratih svojoj eni. Meutim, tada vidjeh
jednog crnog roba kako je povalio moju enu u postelju. Razgovarali su, milovali se, smijali, ljubili i
avrljali. im me ugleda, ena pohita k meni s kragom vode nad kojom izgovori neke rijei i
poprska me govorei:
- Izai iz ovoga oblija i pretvori se u psa!
Istog trena pretvorih se u psa i ona me izbaci iz kue. Izaoh iz kue i hodao sam sve dok ne stigoh do
jedne mesare kojoj prioh i poeh gledati kosti. Kada me vlasnik vidje, uze me i povede svojoj kui,
a im me ugleda, mesareva ker okrenu glavu od mene i povika:
- Uvodi nam nekakvog mukarca u kuu!
- Gdje je mukarac? - upita je otac.
- Ovaj pas je mukarac koga je zaarala jedna ena - ree mesareva ker - a ja ga mogu izbaviti.
- Allaha ti, keri, spasi ga - kaza otac uvi njene rijei.
Djevojka uze krag s vodom, prozbori nad njim neke rijei i malo me poprska rekavi:
- Napusti taj lik i uzmi svoje prvobitno oblije!
Ja se vratih u prvobitno oblije, te joj poljubih ruku govorei:
- elim da zaara moju enu kao to je ona mene zaarala.
Djevojka mi dade malo vode pouavajui me:
- Kada bude spavala, poprskaj je ovom vodom i ona e se pretvoriti u ono to ti eli.
Kako zatekoh svoju enu da spava, poprskah je i rekoh:
- Napusti svoje oblije i pretvori se u mazgu!
ena se istoga trena pretvori u mazgu. To je ta mazga koju upravo gleda svojim oima, care i
starjeino svih dina.
Starac se okrenu prema mazgi i upita je:
- Je li to istina?
Mazga klimnu glavom, kao da kae: Da, istina je. Kada starac zavri priu, din uzdrhta od uzbuenja
i pokloni mu treinu trgoveve krvi...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju, a sestra joj ree:
- Kako je divna, slatka i opojna tvoja pria, sestro.
- Nije to nita prema onome to u vam ispriati naredne noi ako iva ostanem i ako me car potedi.
- Allaha mi - ree car - neu je ubiti dok ne ujem kraj njene prie, jer je tako udesna. Zatim sve
troje probdie no do zore, zagrljeni. Onda car poe na dvor, a pred njega stupi-
e vezir i vojnici, te se okupi cijelo carsko vijee. Car je cijeloga dana vodio dravne poslove, a
poto raspusti carsko vijee, ahrijar poe u svoje odaje.
 3. no
Kada nastupi trea no, Dunjazada ree svojoj sestri eherzadi:
- eljeli bismo, sestro, da nam dovri priu.
- Sa zadovoljstvom i radou. ula sam, sretni care, da je trei starac ispriao dinu pripovijest
udesniju od prethodne dvije, tako da se din udom udio i sav se tresao od uzbuenja, te je kazao:
- Poklanjam ti ostatak trgoveva grijeha i preputam ga vama.
Trgovac prie starcima, a oni mu poelie sreu, te svaki od njih poe u svoju zemlju. Meutim, ta
pria nije nimalo neobinija od one prie o ribaru.
- A kakva je to pria o ribaru? - upita car.
PRIA O RIBARU I IFRITU
- ula sam, sretni care - poe kazivati eherzada - da je bio neki ribar u odmaklim godinama i da je
imao enu i troje djece. Bio je siromaan, a imao je obiaj da svakog dana baci mreu etiri puta i ni
jednom vie. Jednoga dana oko podneva, izae ribar na morsku obalu, odloi svoju korpu i baci
mreu. Strpljivo je ekao da se mrea smiri u vodi, a zatim prikupi konopce i otkri da je mrea teka.
Vukao ju je, ali je nije mogao izvui. Najzad, jedan kraj izvue na obalu, zabije kolac i zavee mreu
za njega. Zatim se skinu i zaroni oko mree ne prestajui da se trudi oko nje dok je ne izvue. Radosni
ribar se obue, pa prie mrei, ali u njoj nae samo crknuta magarca. Vidjevi to, ribar se rastui i
uskliknu:
- Nema moi ni sile nad Allahom uzvienim!{65} Ovo je sasvim neobian ulov - ree zatim i izrecitira
stihove:
O, ti to plovi kroz smrt i nonu tminu,
Manje se naprei jer ulov nije ravan trudu.

Gledajui mrtvog magarca, ribar ga izvue iz mree, iscijedi mreu i rairi je, te ue u more
govorei: "U ime Allaha" i opet baci mreu. Strpljivo je ekao da se mrea smiri, a zatim je povue.
Bila je teka i vie je zapinjala nego ranije. On pomisli da je puna riba, te zaveza mreu, opet se
svue i poe roniti oko mree nastojei da je oslobodi. Kada je izvue na obalu, nae u njoj jedan
veliki sanduk pun pijeska i mulja. Vidjevi to, ribar se raalosti i izrecitira stihove:

O sudbino okrutna, dosta je;

Zar nije dovoljno, smiluj se!

Sree mi malo podari,

I moj trud nagradi.

Pooh da traim sebi hrane,

Al nalazim samo stvari mrtve.

Mnogo je glupih to sreu imaju

I mnogo je mudrih koji je nemaju.

Ribar baci sanduk, iscijedi mreu i oisti je molei Allaha za oprost, te po trei put prie moru i baci
mreu. Strpljivo je ekao da se mrea smiri, a zatim je izvue i nae u njoj komade crepova i stakla.
Onda ribar kaza ove stihove:

Opet ulov od koga nema koristi,

Poput pera koje liniju ne moe povui.

Zatim pogleda ribar u nebo i ree:

- Boe moj, ti svakako zna da ja mreu bacam samo etiri puta, a ve sam je bacio tri puta.
Onda u ime Boije ribar baci mreu u more i strpljivo saeka da se umiri, pa je povue, ali
otkri da se zaplela za dno, te ree:
- udna li uda, Boe moj!
Ribar se svue i pone roniti oko mree nastojei da je oslobodi, a kada je izvue na kopno, nae u
njoj krag od utoga bakra iji je grli bio zatvoren olovom, a na olovu utisnut peat Sulejmanov.
Vidjevi to, ribar se obradova i pomisli: "Ovo u prodati na pijaci gdje se prodaje bakar, jer vrijedi
deset zlatnika." Kada pomjeri krag, ribar primjeti da je poteak pa pomisli: "Moram ga otvoriti i
pogledati ta je u njemu. Treba izvaditi to to je unutra, a onda ga prodati na pijaci." Ribar izvadi no
i poe skidati olovo sa grlia. Zatim poloi krag na zemlju i prodrma ga tako da se izlije njegova
sadrina. Meutim, ne pojavi se nita, ali se onda iz onoga grlia poe izvijati dim put neba i iriti se
po zemlji. Ribar se zaprepasti. Kada izae sav dim i zgusnu se, zatreperi i pretvori se u ifrita ija je
glava sezala u oblake, a noge mu poivale na zemlji. Glava mu je bila kao kupola, ruke kao vile, noge
kao jarboli, usta kao peina, zubi kao stijenje, nozdrve kao ibrici, oi kao plamtee buktinje.
Kada ribar ugleda ifrita, koljena mu zaklecae, zubi zacvokotae, grlo mu se stegnu i nita nije vidio
pred sobom. A poto ifrit ugleda ribara, ree:
- Nema boga osim Allaha, a Sulejman je Allahov poslanik. Nemoj me ubiti, Allahov poslanice -
povika zatim ifrit - jer ti nikada vie neu protivrjeiti, niti u se ogluiti o tvoju zapovijest!
Ribar mu odgovori:
- O, dine! Ti veli da je Sulejman Allahov poslanik, a Sulejman je umro prije hiljadu i osam stotina
godina. Mi sada ivimo u drugim vremenima. ta se s tobom dogodilo, kakva je tvoja prolost i zato
si uao u ovaj krag?
uvi ribareve rijei, din kaza:
- Nema boga osim Allaha! Sada se raduj, ribare!
- ime e me obradovati? - upita ovaj.
- Time to u te ubiti ovoga asa, i to na najmuniji nain.
- Zbog takve vijesti - ree mu ribar - zasluuje da izgubi Boiju zatitu, starjeino dina. Zato e
me ubiti, prokletnie, i zbog ega ti treba moja smrt kad sam te ja izbavio iz kraga, spasio te
morskoga dna i izvukao te na obalu?
- Moe onda birati kako u te ubiti i kakvom smru da te usmrtim - ree ifrit.
- ta sam zgrijeio da me na takav nain nagrauje? - upita ribar.
- Posluaj moju priu - nastavi ifrit.
- Kazuj, ali skrati - ree ribar - jer mi je srce ve silo u pete.
- Ja pripadam dinima- odmetnicima - poe din. - Odmetnuo sam se od Sulejmana, sina Davudova.
Zovem se Sahr Din. Poto sam se odmetnuo, posla Sulejman po mene svoga vezira Asafa ibn
Barahiju koji me silom i uz ponienja povede Sulejmanu. Kada me dovede pred njega i im me
Sulejman ugleda, zatrai Allahovu pomo protiv mene, naloi mi da primim pravu vjeru i da se njemu
pokorim. Ja to odbih, a Sulejman zapovijedi da mu donesu ovaj krag, zatvori me u njega, zapeati ga
olovom na koje utisnu ime Uzvienoga, te naredi dinima da me ponesu i bace nasred mora. Proveo
sam tamo stotinu godina govorei svome srcu: "Uinit u bogatim za sva vremena onoga ko me
izbavi." Minu stotinu godina, ali me niko ne izbavi, a tokom narednih stotinu godina govorio sam:
"Onome ko me izbavi otvorit u riznice zemaljske." Meutim, niko me nije spasio. Proe tako jo
etiri stotine godina, a ja sam govorio da u onome ko me izbavi ispuniti tri elje, ali me niko ne
izbavi. Onda sam se strano rasrdio i rekao samome sebi: "Ubit u svakoga ko me oslobodi od ovoga
asa, s tim to u mu omoguiti da odabere nain na koji u ga usmrtiti. Evo, ti si me oslobodio i
moe birati nain na koji e umrijeti.
- udna li uda, Boe dragi! - povika ribar. - Zar ba ja da doem ovih dana da bih te izbavio?!
Smiluj mi se i nemoj me ubiti - ree zatim ribar - pa e se i Allah tebi smilovati. Nemoj me unititi,
jer e Allah dati mo onome ko tebe uniti.
- Ipak te moram ubiti - ree ifrit - a ti izaberi nain na koji e umrijeti.
Videi da ifrit ne poputa, ribar ree moleivo:
- Smiluj mi se barem u znak potovanja to sam te oslobodio.
- Ali ja i hou da te ubijem zato to si me oslobodio - ree din.
- Starjeino ifrita - zakuka ribar - zar da mi zlim vrati dobro koje sam ti uinio?! Ne lae izreka koja
kae:

Mi njima dobro uinismo, a zlim nam uzvraaju -

Tako mi ivota, to ine oni to straha nemaju;

Uini li neko dobro djelo nitkovu

On vraa ko da tovi vuka u korovu.

Sluajui ribareve rijei, ifrit povika:

- Ne izvrdavaj, mora umrijeti!
Onda se ribar dosjeti: "On je samo din, a ja sam ljudsko bie. Meni je Allah darovao savren razum
i ja u smisliti kako u ga unititi umom i lukavstvom, dok on sve smilja svojom pokvarenou i
odurnou". Zatim ribar upita ifrita:
- Jesi li neopozivo odluio da me ubije?
- Jesam - ree din.
- Zaklinjem te imenom Najuzvienijega, koje je urezano na Sulejmanovom peatu, da mi kae istinu
o neemu to u te upitati.
- Hou - pristade ifrit i strese se pri spomenu imena uzvienog Boga. - Pitaj i budi kratak!
- Kako si mogao biti u ovome kragu kada on nije dovoljno prostran za jednu tvoju ruku i nogu a
kamoli za tebe cijeloga?
- Zar ne vjeruje da sam bio u kragu? - upita ifrit.
- Uope ti ne vjerujem sve dok vlastitim oima ne vidim da si u njemu - potvrdi ribar...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

4. no
Kada nastupi etvrta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da se ifrit, kada je ribar rekao da mu ne vjeruje dok ga vlastitim oima ne
vidi u kragu, stresao i pretvorio u dim to see u visine, zatim se zgusnuo i polahko se uvlaio u
krag sve dok sav dim nije uao u njega. Tada ribar hitro zgrabi olovni zapua s peatom i zatvori
njime krag, te doviknu ifritu:
- Sada ti izaberi kojom u te smru usmrtiti! Bacit u te u more, pa u ovdje sebi kuu sagraditi i
sprijeit u svakoga da ovdje lovi, govorei: "Tu se demon nalazi, a onaj ko ga izbavi moe samo
birati kojom e ga smru umoriti!"
uvi ta ribar govori, ifrit htjede izai, ali nije mogao, ve vidje da je zatoen i da je nad njim peat
Sulejmanov. On shvati da ga je ribar zatoio kao najgoreg, najodurnijeg i najnitavnijeg ifrita. Ribar
ponese krag prema moru, a ifrit zavapi:
- Ne, nemoj!
- Moram, moram! - dovikivao je ribar.
Ifrit ga je snishodljivo umoljavao, govorei:
- ta namjerava sa mnom uiniti, ribare?
- Bacit u te u more. Kad si u njemu ve boravio hiljadu i osam stotina godina, ostavit u te da tamo
bude do sudnjega dana. Zar ti nisam rekao: Potedi me i Allah e tebe potedjeti; ne ubij me, jer e
Allah tebe ubiti? Ali ti nisi mario za moje rijei, ve si me htio ubiti. Sada te Allah dade meni u ake
i evo ja u tebe smaknuti.
- Pusti me da ti dobroinstvo uinim - molio je ifrit.
- Lae, barabo - odgovori mu ribar. - Ja i ti smo poput vezira cara Junana i mudraca Rujana.
- A ko su taj vezir cara Junana i mudrac Rujan i ta se s njima dogodilo? - upita ifrit.
PRIA O VEZIRU CARA JUNANA I O MUDRACU RUJANU
- Znaj, ifrite - ree ribar - da je u davna i pradavna vremena, u minulim vijekovima i prohujalim
stoljeima, u gradu Perzijanaca, u zemlji Bizantu, bio jedan car po imenu Junan. Taj car bio je bogat,
imao je svoju vojsku, svitu i poslugu svake vrste, ali car imaae gubu koju nisu mogli izlijeiti ni
ljekari, ni mudraci. Nisu mu pomogli lijekovi, ni napici koje su mu davali, nisu pomagali mehlemi ni
prakovi. Ba nijedan ljekar nije ga mogao iscijeliti. Jednom u grad cara Junana doe veliki mudrac u
dubokoj starosti koga su zvali mudrac Rujan. Bio je poznat po tome to je prouio mnoge grke,
perzijske, bizantske, arapske i sirijake knjige, te po tome to je poznavao medicinu, astronomiju,
ovladavi potpuno zakonima i naelima tih nauka, koristima i tetama koje se od njih mogu imati.
Poznavao je biljke i trave, kako one korisne tako i tetne, poznavao je filozofiju i sve grane medicine.
I kada taj mudrac doe u grad i provede u njemu neko vrijeme, u za cara i njegovu bolest lepru
kojom ga je Allah stavio na kunju, te da ga ljekari ni naunici ne mogu izlijeiti. Obavijestivi se o
svemu tome, mudrac provede cijelu no u poslu, a kada jutro osvanu i svojom svjetlou sve obasja,
kada sunce granu, mudrac odjenu svoje najljepe odore i poe caru Junanu pa poljubi zemlju ispred
njega, istaknu njegovu slavu i blagodetnost, iskazujui sve to najljepim rijeima. Zatim mu se
predstavi i ree:
- Care, uo sam kakva te bolest napala i da mnotvo ljekara nije uspjelo da je otkloni. Ja u te
iscijeliti, care, tako to nee ni piti lijekove, niti u te mazati mehlemima.
Kada u mudraeve rijei, car se veoma zaudi:
- A kako e to uiniti? Tako mi Allaha, ako me izlijei, nagradit u i tebe i potomstvo tvoga
potomstva. Sve to poeli imat e, bit e moj dragi gost i moj miljenik.
Zatim car obue mudraca u najljepe odore, uini mu jo neka dobroinstva i kaza:
- Zar e me zaista osloboditi ove bolesti bez lijekova i mehlema?
- Hou - odgovori mudrac. - Izlijeit u te ne izlaui nikakvim tegobama tvoje tijelo.
- Kojeg dana i u koje doba e se dogoditi to o emu govori, mudrae? - udio se car. - Pouri, sinko
moj!
- Sluam i pokoravam se - ree mudrac, pa ode od cara, iznajmi kuu u kojoj rasporedi svoje knjige,
lijekove, ljekovito bilje i zaine. Zatim naini od toga nekakav eki s rupom u koju uglavi dralicu.
Najzad, vrlo vjeto napravi kuglu. Poto sve to zavri, poe caru narednoga dana, cjeliva zemlju
ispred njega i zapovijedi mu da jaui poe na trg i da se igra onim ekiem i kuglom. Uz cara
pooe njegovi zapovjednici, dvorjani, veziri i drugi dravni velikodostojnici. Tek to stie na trg,
caru prie mudrac Rujan, prui mu eki i ree:
- Uzmi eki i ovako dri ovu dralicu, pa poi trgom udarajui kuglu svom snagom dok se potpuno
ne preznoji. Tako e se lijek iz ruke pretoiti u tvoje tijelo. Kada to obavi i kada lijek pone u tebi
djelovati, vrati se u dvor i poi u kupatilo da se okupa, a potom mirno zaspi. Tako e biti izlijeen.
Car uzme eki od mudraca, stegne ga rukom i uzjae rasnoga konja. Ispred njega bacie kuglu za
kojom on pojuri da je stigne i snano je udari steui rukom dralicu. Udarao je tako kuglu dok ga
cijelog ne obli znoj i dok se u njega ne preli lijek iz dralice. Mudrac Rujan vidje da se lijek razlio
po carevom tijelu, te mu ree da se vrati u dvorac i da odmah ide u kupatilo. Car poe istoga trena
naredivi da mu pripreme kupatilo, pa sluge pohitae i robovi se na sve strane razletjee. Pripremie
caru rublje i on ue u kupatilo, temeljito se opra i obue. Zatim izae u dvor da spava. Eto, tako je
bilo sa carem Junanom.
to se tie mudraca Rujana, on se vrati svojoj kui i cijelu no provede budan, a kada jutro osvanu,
poe caru i zamoli da ue. Car mu dopusti da ue, te mudrac poljubi tlo pred njim i aludirajui na
cara, kaza ove stihove:

Ako si im ti uzrok, vrline su utoliko vee

A nitavne su ako od drugoga doi e.

O, ti sa ijeg sjajnog lika svjetlost progoni

Runa djela tako mrska sudbini!

Neka blista tvoj lik u sjaju punome

Da nikad ne gledam mrgodne sudbine!

Dobrotom svojom i milou si me darivao

Poput oblaka to na bregove je kiu prolivao;

Stremei visinama svoje blago si dijelio

I cilj svoj za sva vremena si ostvario.

Poto mudrac izgovori stihove, car skoi na noge, zagrli ga i posadi pored sebe, te mu darova
skupocjene odore. Car je, naime, bio izaao iz hamama, pogledao svoje tijelo i vidio da na njemu
nema ni traga od lepre, ve je postalo isto poput bijeloga srebra. Car se bezmjerno obradova i srce
mu se otvori. im jutro osvanu, on poe u carsko vijee, sjede na prijestolje, te pred njega stupie
paevi i dravni velikodostojnici. Utom doe i mudrac Rujan i car mu radosno pohita, pa ga posadi
pored sebe. Zatim postavie trpezu i car se poe gostiti s njim ne naputajui ga cijeloga dana, a kada
pade veer, car dade mudracu dvije hiljade dinara, pored skupocjene odjee i drugih darova. Posadi
ga na svoga rasnog konja, pozdravi se s njim i mudrac poe kui dok se car nije mogao nauditi
njegovoj vjetini: "Ovaj me izlijei ne stavljajui nikakvih mehlema. Tako mi Boga, to je neka velika
mudrost i ja moram tome ovjeku iskazati svako potovanje i poast! On treba da bude moj
sabesjednik i savjetnik za sva vremena."
Car Junan nije mogao svu no oka sklopiti radujui se izbavljenju od bolesti, a kada jutro osvanu, car
se pojavi i sjede na prijestolje. Pred njega stupie dravni velikodostojnici, posjedae emiri i veziri
s njegove desne i lijeve strane, pa on naredi da mu doe mudrac Rujan. Ovaj se pojavi pred carem,
poljubi tlo ispred njega, a car mu poe u susret i posadi ga pored sebe. Car se pone gostiti s njim
darivajui mu svakojake darove, ne prestajui besjediti s njim dok se no ne primae. Tada mu dade
pet odora i hiljadu dinara, te mudrac poe kui zahvaljujui caru. Kada osvanu jutro, car se zaputi u
carsko vijee okruen emirima, vezirima i paevima.
Car je imao jednoga vezira vrlo runoga izgleda, pokvarenog, krtog i pakosnog da pakosniji ne moe
biti. Kada taj vezir vidje da se car zbliio s mudracem Rujanom i da ga toliko dariva, pojavi se u
njemu zavist, ali je tajio zlobu. Uostalom, kae se da u svakom tijelu ima zavisti, ili: "U dui tinja
nasilje koje se ispoljava kada se ima mo, a prikriva se kada je nema." Taj vezir doe caru Junanu,
poljubi tlo pred njim i ree mu:
- O, care ovoga vijeka i vremena! Ti koji si sve ljude obasuo dobroinstvom, htio bih ti dati veliki
savjet. Ako ga ne kaem, bit u nikogovi, a ako naredi da ga kaem, kazat u.
Cara uznemirie vezirove rijei, te ga upita:
- A kakav je to savjet?
- Moni care - ree vezir - Stari su govorili: Ko ne gleda na posljedice, vrijeme nije njegov saveznik.
Primjetio sam da car ne postupa pravilno darivajui svoga neprijatelja i onoga to gleda kako e mu
upropastiti carstvo. Car ga obasipa dobroinstvima i najveim poastima, ukazuje mu ogromno
povjerenje, te se plaim za cara.
Car se veoma uznemiri, promijeni boju lica i ree veziru:
- Za koga ti tvrdi da je moj neprijatelj, a ja ga obasipam dobroinstvima?
- Care - odgovori vezir - probudi se ako spava. Ja mislim na mudraca Rujana.
- On je uistinu moj prijatelj - ree car - i on mi je miliji od svih jer me je izlijeio od bolesti od koje
me nisu mogli izlijeiti ljekari. Njemu nema ravna u ovo doba i na ovome svijetu, na istoku ni na
zapadu! Kako moe o njemu tako govoriti kad mu ja poev od dananjeg dana odreujem nagradu da
kao plau svakog mjeseca prima hiljadu dinara? ak i da carstvo podijelim s njim, bilo bi mu malo.
Smatram da tako govori samo zbog zavisti, upravo kao to sam uo da je inio car Sindabad...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju, a sestra joj ree:
- Kako je divna, slatka i opojna tvoja pria, sestro!
- Nije to nita prema onome to u vam ispriati naredne veeri ako iva ostanem i ako me car
potedi - ree eherzada.
"Allaha mi", pomisli car, "neu je ubiti dok ne ujem kraj njene prie jer je tako udesna!"
Zatim sve troje zagrljeni probdie no do zore. Onda car poe na dvor, okupi se carsko vijee, te je
car cijeloga dana vodio dravne poslove, a pred kraj dana raspusti se vijee i car poe u svoje
odaje.

5. no
Kada pade no, car se zadovolji vezirovom kerkom eherzadom, a onda, te pete noi, eherzada
ree:
- ula sam, care, kako je car Junan rekao svome veziru da ga je obuzela zavist prema mudracu, te da
eli da car pogubi mudraca, a potom se car kajao kao to se kajao car Sindabad poto je ubio sokola.
- Kako se to dogodilo? - upita vezir.
- Pria se - odgovori car - da je bio jedan perzijski car koji je veoma volio veselje, etnju, lov i
hajku. Imao je taj car sokola koga je sam obuio i od njega se nikada nije odvajao. Po svu no ga je
drao na ruci, a kada bi polazio u lov, nosio bi sokola. Car je nainio zlatnu zdjelicu koja mu je visila
o vratu da bi sokola pojio iz nje. Dok je car jednoga dana sjedio, prie mu sokolar i ree:
- estiti care, treba da poemo u lov.
Car se spremi, stavi sokola na ruku i svi pooe putujui do jedne doline gdje postavie lovaku
stupicu u koju upade jedna gazela.
- Ubit u onoga pored koga proe gazela - ree car.
Lovci stegnu vrst obru oko gazele, ali ona neoekivano prie caru, kleknu stavivi prednje noge na
grudi, kao da ljubi zemlju pred njim. Car pogne glavu prema gazeli, a ona skoi preko njegove glave i
odjuri u stepu. Okrenuvi se prema vojnicima, on vidje kako namiguju jedan drugome, pa se obrati
veziru:
- O emu to oni govore, vezire? - upita car.
- O tome kako si rekao da e ubiti onoga pored koga proe gazela.
- Kunem se ivotom da u je goniti dok je ne donesem - ree car.
Tako car pone uporno progoniti gazelu, a njegov soko ju je udarao po oima dok je nije oslijepio i
oamutio. Onda car trgne buzdohan i ubi gazelu, pa sie da je zakolje, odere i za unka privee.
Nastupila je najvea ega, a mjesto je bilo pusto, bez imalo vode. Bili su oednjeli i car i njegov
konj. Car se osvrtao i odjednom ugleda stablo iz kojeg je tekla voda nalik na ulje. On je nosio kone
rukavice, te uzme sokolovu zdjelicu, napuni je tom vodom i stavi ispred sebe, ali soko neoekivano
udari zdjelu i prevrnu je. Car ponovo napuni zdjelu mislei da je soko edan, postavi je ispred sebe,
ali je soko opet udari i prevrnu. Car se naljuti na sokola, pa po trei put uzme zdjelu, ali je postavi
pred konja. Soko je prevrnu krilom.
- Bog te ubio, prokleta ptico! - povika car. - Ne da da pijem ja, nee da pije ti, a ne da ni konju!
Car potegnu ma, odsijee krila sokolu koji je podizao glavu, kao da e znacima rei caru: Pogledaj
ta je na vrhu stabla! Car podie pogled i na vrhu drveta ugleda zmiju, a tenost koja se toila bijae
njen otrov. On se pokaja to je odsjekao krila sokolu. Uzjaha svoga konja i poe nosei gazelu dok ne
stie do mjesta s kojega je poao. Baci gazelu kuharu:
- Uzmi je i skuhaj!
Zatim car sjedne na tron drei na ruci sokola koji kriknu i uginu.
Car zakuka od alosti to je ubio sokola koji ga je spasio smrti. Eto, to se dogodilo caru Sindabadu.
Kada je vezir sasluao rijei cara Junana, on ree:
- O, care najuzvieniji! Kakvo sam ti zlo uinio? Prema tebi postupam ovako samo zbog toga to te
alim, a ti e ve saznati da li ispravno postupam. Ako me poslua, spasit e se, a u suprotnom e
propasti, kao to je stradao vezir koji je spletkario protiv sina nekoga cara.
- Imaae taj car - nastavi vezir - jednoga sina opsjednutog lovom i hajkom. Imao je i vezira kome
naredi da uvijek bude uz njegova sina. Jednoga dana, poe carevi u lov, a s njim i vezir njegovog
oca. Idui tako zajedno, vezir ugleda veliku zvijer i ree careviu:
- Evo za tebe zvijeri pa je sada lovi!
Carevi je jurio za njom dok je ne izgubi iz vida. Zvijer mu se sakri u stepi, te carevi zaluta ne
znajui kamo da krene, kad ugleda djevojku kako plae na putu.
- Ko si ti? - upita carevi.
- Ja sam ker jednoga indijskog cara - ree djevojka. - Zatekoh se u stepi kad me savlada san, te
padoh s konja ni sama ne znajui kako. Tako ostadoh sama i izgubljena.
uvi njene rijei, carevi se saali, pa je posadi na svoga konja i zaputi se s njom dok ne stie do
jedne ade.
- Morala bih sjahati, gospodine - ree djevojka.
Carevi je tu spusti, a ena poe na adu i ostade tamo due vremena. On kriom poe za njom i u
kako djevojka, ne znajui za njega, govori svojoj djeci:
- Danas sam vam, djeco moja, dovela ugojena mladia.
- Dovedi nam ga, majko - rekoe djeca - da njime napunimo stomake.
Kada u te rijei, carevi shvati da e poginuti, te mu koljena od straha zaklecae. On se vrati, a
zatim doe i vjetica i vidjevi kako sav drhti od straha, upita:
- Zato si se uplaio?
- Imam jednog neprijatelja i njega se plaim - odgovori carevi.
- Ti mi ree da si carevi? - upita vjetica.
- Jesam - odgovori on.
- Zato svome neprijatelju ne da malo novaca i tako ga odobrovolji?
- On se nee zadovoljiti novcem, ve samo duom. Strah me, to je zloin prema meni.
- Ako je to zloin prema tebi, kao to tvrdi, a ti zatrai Allahovu pomo, jer te On moe spasiti
svakog zla - ree vjetica.
Tada carevi upre pogled prema nebu i ree:
- O, Ti to se odaziva na poziv nevoljnika! Pomozi mi da pobijedim svoga neprijatelja, i otjeraj ga
od mene. Ti zaista moe uiniti sve to hoe!
uvi prineve rijei, vjetica ode od njega, a carevi stie svome ocu i ispria mu kako se ponio
vezir. Tako e i ti, care, ako povjeruje ovome mudracu, biti umoren najgorom smru. Premda si ti
njemu dobroinstva uinio i k sebi ga pribliio, on smilja kako da te uniti. Zar ne vidi da te je
izlijeio spolja, neim to si drao u ruci. Nemoj misliti da te nee ubiti takoer neim to e uzeti u
ruku.
- Istinu govori - ree car Junan. - Bit e onako kako ti kae, vezire savjetnie. Moda je ovaj
mudrac doao kao pijun koji hoe da me ubije. Jer, ako me je izlijeio neim to sam samo u ruci
drao, moe me usmrtiti neim to u samo pomirisati. ta da radim s njim? - upita najzad car Junan
svoga vezira.
- Poalji po njega ovog trena - odgovori vezir - i zahtijevaj da ti doe. Ako doe, glavu mu odsijeci
jer e se tako spasiti njegova zla i osloboditi ga se. Nadmudri ti njega prije nego to on nadmudri
tebe.
- Tako je, vezire - ree car Junan.
Car posla po mudraca koji doe radostan, ne slutei kakvu sudbinu mu je Bog namijenio, ba kako
kaza jedan pjesnik:

Budi bezbrian, ti to strepi od sudbine,

Jer sve pripada Stvoritelju zemljinome;

Ono to je sueno ne moe se odagnati,

A to nije sueno nee te zadesiti

Potom mudrac kaza caru pjesnikove rijei:

Ako Ti nekad nisam zahvalan bio,

Kome sam onda pjesme pjevao?

Prije nego to traih, Ti si me darivao -

Bez otezanja i isprike odmah si mi davao.

Kako da ne slavim Tebe dostojna slave,

Kako da Te ne hvalim tajno i usred jave?

Ostat u vjeno zahvalan Tvojim blagodetima,

Pamtit u ih lahko makar mi bile i teret na pleima.

a zatim:

Ostavi se svojih briga -

Znaj da sve usudu pripada.

Raduj se dobru koje dolazi

I prolost sa sobom odnosi.

Moda e ono to ti runo izgleda

Donijeti tebi neeg dobroga.

Bog ini ono to On hoe

I Njemu ne suprotstavljaj se!

Zatim:

Prepusti se mudrom Stvoritelju svijeta,

Svoje srce raduj svjetskim ljepotama;

Znaj da se nita ne zbiva po tvome,

Ve se zbiva po volji Stvoritelju Mudrome.

Zatim:

Ne oajavaj, ve valja brige zaboraviti,

Jer brige pomrauju sud razboritosti;

Planiranje ne pomae robu nemonome -

Ostavi ga i prepusti se blaenstvu vjenome.

Onda car Rujan upita mudraca koji doe pred njega:

- Zna li zato sam te pozvao?
- Samo su Allahu poznate tajne - ree mudrac.
- Pozvao sam te - nastavi car - zato da te ubijem i duu da ti izvadim.
Mudrac se veoma iznenadi tim rijeima:
- Zato hoe da me ubije, care? ta sam to zgrijeio?
- Rekoe mi da si uhoda i da si doao s namjerom da ti mene ubije pa, eto, ja u tebe ubiti prije nego
ti mene.
Potom car dozva delata i ree mu:
- Odrubi glavu ovoj barabi i spasi nas njegova zla.
- Potedi me i Allah e tebe potedjeti - zavapi mudrac. - Ne ubijaj me, jer e Allah tebe ubiti. Tako
je mudrac molio kao to sam i ja tebe molio, ifrite, ali ti nisi za to mario, ve si me htio umoriti. Onda
je car Junan rekao mudracu Rujanu:
- Mogu biti siguran jedino ako te ubijem. Ti si me iscijelio neim to sam uzeo u ruku i ne mogu biti
siguran da me nee ubiti neim to u pomirisati, ili neim slinim.
- Zar me tako nagrauje, care? - upita mudrac. - Zar na moju dobrotu zlim uzvraa?
- Moram te neodlono ubiti - bio je uporan car.
Vidjevi da je car rijeio da ga ubije i da mu nema spasa, mudrac zavapi i zaali to je uinio dobro
djelo jednom tuinu, kao to pjesnik kaza:
Mejmuna je sasvim liena razuma
Premda joj je otac satkan od njega;

Gazi li neko po suhu ili po blatu,

Okliznut e se ako nema svijetlu uputu.

Nakon toga, prie krvnik, zaveza mudracu oi pa trgnu sablju i ree mu:
- Poi!
Mudrac je zapomagao:
- Potedi me i Allah e tebe potedjeti! Ako me ubije, Allah e tebe ubiti!

Zatim izrecitira stihove:

Zalud moja dobrota jer barabe uspjee,

Dobra djela moja u propast me odvedoe.

Preivim li, neu dobar biti; poginem li,

Neka dobri budu na svim jezicima prokleti!

Zatim mudrac ree caru:

- Zar je to tvoja nagrada, care? Ti meni uzvraa kao to je krokodil uzvratio.
- A kakva je to pria o krokodilu? - upita car.
- Ne mogu ti je pripovijedati u ovom poloaju. Tako ti Boga, potedi me pa e Allah tebe potedjeti!
Poto je mudrac zapomagao iz sveg glasa, ustade neko iz careve svite i ree caru:
- Pokloni meni, care, krv ovoga mudraca, jer ne vidjesmo da ti je kakvo zlo uinio, ve da te je
izlijeio od bolesti s kojom nisu mogli izai nakraj najbolji ljekari i mudraci.
- Vi ne znate zato hou da ubijem ovoga mudraca - odgovori car. - Ubit u ga zato to bih ja sigurno
stradao ako bih njega potedio. Jer, onaj ko me izlijeio tako to mi je samo dao neto u ruku u stanju
je i da me ubije neim to u samo pomirisati. Bojim se da e me ubiti i uzeti nagradu za to, jer je on
uhoda koji je doao samo zato da me smakne. Moram ga umoriti, jer u tek nakon toga siguran biti.
- Potedi me i Allah e tebe potedjeti! Ne ubij me, jer e Allah tebe ubiti! - ponavljao je mudrac.
Kada je mudrac vidio, ifrite, da e ga car neizostavno ubiti, on mu se opet obrati:
- Care, ako je moja smrt neizbjena, onda saekaj da odem do kue i oistim duu, te da ostavim
oporuku porodici i susjedima kako da me sahrane. Takoer treba da poklonim svoje knjige o
medicini. Imam jednu naroitu knjigu koju u tebi pokloniti da je uva u svojoj riznici.
- Kakva je to knjiga? - upita car mudraca.
- U njoj se nalaze neprocjenjive stvari - odgovori mudrac.
- Najmanja tajna je to da, kada mi odrubi glavu, prevrne tri lista i proita tri reda na lijevoj strani
pa e moja glava razgovarati s tobom i odgovarati na sva tvoja pitanja.
Car se zaudi i sav zadrhta od uzbuenja:
- Zar e tvoja glava, mudrae, zaista razgovarati sa mnom kada je odsijeem?
- Hoe, care, i to je zaista udo.
Car ga posla s pratnjom, te mudrac stie kui i sve svoje poslove obavi toga dana. Narednog dana,
car se pojavi pred carskim vijeem, a pred njega stupie emiri i veziri, paevi i namjesnici, te drugi
dravni velikodostojnici. Vijee je liilo na vrt rascvjetali. Utom se pred vijeem pojavi mudrac koji
stupi pred cara s drvenom knjigom i loniem u kome je bio praak.
- Donesite mi jednu zdjelu - ree mudrac.
Donesoe mu zdjelu u koju mudrac saspe praak i razrijedi ga. Zatim ree:
- Uzmi ovu knjigu, care, i ne otvaraj je dok mi glavu ne odsijee. Tek kada mi glavu odsijee, stavi
je u zdjelu i naredi da se pospe ovim prakom. im to uini, krv e prestati tei, pa ti onda otvori
knjigu.
Car postupi tako, te otvori knjigu, ali vidje da su se listovi slijepili, pa stavi prst u usta i navlai ga
pljuvakom. Zatim prevrnu prvi, drugi, pa trei list. Listovi su se otvarali s velikom mukom. Prevrne
car cijelih est listova i vidjevi da nigdje nita ne pie, ree mudracu:
- U knjizi nije nita napisano, mudrae.
- Listaj jo - ree mu on.
Car nastavi listati i uskoro se po njegovom tijelu razli otrov, jer knjiga bijae, u stvari, zatrovana. On
se zanjiha i povika:
- Otrov se razlio po meni! - a mudrac mu kaza stihove:

Dugo su oni nasilno vladali,

A takvu vlast su kratko imali.

Ali da su oni pravedno vladali,

Svojoj hudoj sudbini bi izbjegli.

Zato im jezik usuda sada govori:

To ste zasluili, nemojte se aliti!

im mudrac Rujan zavri svoju besjedu, car istoga trena padne mrtav.
- Neka zna, ifrite, da bi Allah potedio cara da je on potedio mudraca Rujana. Poto je on,
meutim, htio da ga ubije, Allah je njega ubio. Tako i ti, ifrite - da si me potedio, Allah bi tebe
potedio...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju, a njena sestra
Dunjazada joj ree:
- Divne li prie!
- Nije to nita prema onome to u vam ispriati naredne veeri ako iva ostanem i ako me car
potedi - ree eherzada.
Zatim su probdjeli no zadovoljni i radosni, a ujutro car ode u carski divan. Uveer se vrati u svoje
odaje i oni se opet okupie.

6. no
Kada nastupi esta no, eherzada ree:
- ula sam, sretni care, da je ribar rekao ifritu:
- Da si ti mene potedio, i ja bih tebe, ali si nastojao da me ubije, pa u ja tebe dokusuriti u ovome
kragu i bacit u te u more.
- Tako ti Boga, ribare - povika ifrit iz sveg glasa - nemoj to uraditi! Budi plemenit i nemoj mi za zlo
uzeti moje ponaanje! Ako sam ja bio zlotvor, budi ti dobroinitelj, kao to poznata poslovica kae:
"Dobroinitelju, zlotvoru su dovoljna kazna njegova djela". Nemoj sa mnom postupiti kao to je
Urnama postupila s Atikom!
- A ta se to dogodilo s njima? - upita ribar.
- Ne mogu o tome govoriti dok sam ovako zatvoren. Kada me oslobodi, priat u ti o njima - ree
ifrit.
- Moram te baciti u more i niko te otuda nee moi izvui. Ja sam tebe molio i preklinjao, ali si me
uporno htio ubiti, iako nisam uinio nikakav grijeh koji bi iziskivao moju smrt. Nisam ti nanio
nikakvo zlo, ve sam ti, naprotiv, uinio dobro izvukavi te iz tamnice. Poto si prema meni tako
postupio, shvatio sam da si u osnovi zao i znaj da u te baciti u more. Priat u svuda o tebi da bi te
onaj ko te izvadi opet bacio u more i da tamo ostane do kraja vremena kako bi iskusio sve strahote
kazne.
- Pusti me - ree ifrit - jer sada je vrijeme za plemenita djela, a ja ti obeavam da ti nikada vie neu
zlo uiniti, ve u ti pomoi da se zauvijek obogati.
Ribar prihvati obeanje da mu ifrit nikada nee zlo nanijeti ako ga pusti, ve e mu dobro initi.
Poto se vrsto uvjerio u njegovo obeanje i poto ga je uzvienim Allahom zakleo, ribar otvori
krag iz koga suknu dim dok sav ne izae, nakon ega se pretvori u ifrita nakaznog izgleda. Ifrit
odgurnu krag i baci ga u more. Poto ribar vidje da je bacio krag u more, postade mu sasvim jasno
da je propao. Nakvasivi odjeu, pomisli kako to nije dobar znak, a zatim osokoli svoje srce i ree:
- Ifrite! Uzvieni Allah je rekao: "Ispunjavajte obeanja, jer ete za obeanja biti odgovorni". Ti si
mi obeao i zakleo se da me nee prevariti. Ako me prevari, Allah e te kazniti. On je revnostan i
Njegova kazna je neumitna. Govorim ti isto ono to je mudrac Rujan govorio caru Junanu: Potedi me
pa e Allah tebe potedjeti!
Ifrit se nasmija, stupi pred ribara i ree mu:
- Poi za mnom, ribare.
Ribar poe za njim ne vjerujui da e se spasiti. Kada izaoe iz grada, popee se na jedno brdo, pa
se spustie u prostranu stepu usred koje ugledae ribnjak. Ifrit se zaustavi pored ribnjaka i naredi
ribaru da baci mreu da bi lovio u ribnjaku u kome bijahu ribe raznih boja: bijele, crvene, plave,
ute. Ribar se nije mogao nauditi. On baci mreu pa je povue i nae u njoj etiri ribe - svaka je bila
druge boje. Ugledavi ih, ribar se obradova, a ifrit mu ree:
- Ponesi ih sultanu i ponudi mu ih, a on e te darivati tako da e se obogatiti. Zaklinjem te Bogom da
primi moje izvinjenje, jer se sada teko snalazim, budui da sam u ovome moru ve hiljadu i osam
stotina godina i nisam spoljni svijet vidio do sada. U ovome ribnjaku lovi ribe samo jedanput
dnevno. Molim Allaha da te uva.
Potom ifrit udari nogama u zemlju koja se raspuknu i proguta ga. Ribar se zaputi u grad zapanjen onim
to mu se dogodilo sa ifritom. Onda uzme ribe da ih ponese ka sultanovom dvoru. Ponese jedno vedro
napunjeno vodom i stavi u njega ribe, tako da su se praakale u vodi koja bijae u vedru. Zatim stavi
vedro na glavu i krene ka carevom dvoru, kako mu je ifrit rekao. Kada stie caru i stavi pred njega
ulov, car se silno zaudi ribama koje mu je donio, jer u ivotu nije vidio ribe sline njima po bojama
i obliku.
- Dajte ribe kuharici - ree car.
A tu kuharicu, robinju, poklonio mu je jedan bizantski car prije tri dana, tako da jo nije kuao njena
jela. Vezir joj naredi da ispri ribe.
- Car ti veli da nam danas pokae svoju umjenost u kuhanju jer mu je upravo neko donio nekakav
poklon.
Poruivi joj to, vezir se vrati, a car naredi da se ribaru da etiri stotine dinara. Vezir mu dade novac
koji ovaj stavi u dep i sav sretan zaputi se kui, svojoj eni. Kupi porodici sve to im je trebalo.
Eto, to se zbilo ribaru.
A evo ta se dogaalo s djevojkom. Ona uze ribe, oisti ih, stavi u tiganj da se pre s jedne strane.
Zatim ih prevrnu na drugu stranu, kad se u tome trenu kuhinjski zid raspuknu i iz njega izae djevojka
vitka stasa, okruglih obraza, savrena izgleda, naminkanih oiju. Na glavi je nosila mahramu s
plavim resama, na rukama joj bijahu grivne, u uima menue, na prstima prstenje s dijamantima, a u
jednoj ruci je drala bambusovu trsku. Djevojka stavi trsku u tiganj i ree:
- Ribe, drite li se dogovora?
Gledajui to, robinja je bila sva obamrla, a djevojka ponovi svoje rijei drugi, pa trei put. Ribe
podigoe glave u tignju i rekoe:
- Da, da - a potom zajedno izgovorie ovaj distih:

Vrati li se, vratit emo se; ako si vjerna i mi vjerne smo;

Ako nas ostavi, i mi tebe ostavit emo.

Nakon toga, djevojka prevrnu tiganj i vrati se tamo otkuda je i dola. Kuhinjski zid se sastavi a
robinja se prenu i vidje da su etiri ribe izgorjele poput crnog uglja, te ree:
- U prvome napadu koplje mu se slomilo.
Dok se ona tako sobom bavila, odjednom vidje kako vezir stoji iznad nje i govori joj:
- Ponesi caru ribe!
Robinja zaplaka i kaza veziru ta je, ta se dogodilo. Vezir je bio veoma iznenaen:
- Zaista je to udesno!
Zatim vezir posla po ribara koga mu privedoe i vezir ree:
- Mora nam donijeti iste onakve ribe.
Ribar poe na onaj ribnjak, baci mreu, pa je povue i vidje u njoj etiri ribe. Uzme ih i ponese
veziru, a vezir ih dade robinji rekavi:
- Ustani i pri ih preda mnom da i ja vidim to udo.
Robinja ustade, pripremi ribe i poloi ih na tiganj koji bijae na vatri. Ne potraja dugo, kad se
raspuknu zid u kuhinji i pojavi se ona djevojka u istoj odjei, nosei trsku koju stavi u tiganj i ree:
- Ribe! Ribe! Drite li se starog obeanja?
Ribe podigoe glave i izrecitirae distih:

Vrati li se, vratit emo se; ako si vjerna i mi vjerne smo;

Ako nas ostavi, i mi tebe ostavit emo.

eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

7. no
Kada nastupi sedma no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je djevojka, obrativi se ribama, trskom prevrnula tiganj i otila tamo
odakle je i dola, te se zid sastavio.
Tada vezir ustade uskliknuvi:
- To je takvo udo da ga ne smijemo sakriti pred carem!
Onda vezir ode caru i obavijesti ga o tome to se na njegove oi dogodilo.
- Moram to svojim oima vidjeti - ree car, te posla po ribara kome naredi da donese etiri ribe
sline onima od ranije i dade mu rok od tri dana. Ribar ode do ribnjaka i odmah donese ribe, a car
zapovijedi da mu daju etiri stotine dinara. Onda se car obrati veziru:
- Ispri ribe ovdje preda mnom.
- Sluam i pokoravam se - odgovori vezir pa donese tiganj i stavi u njega ribe, poto ih prethodno
oisti. Kada ih prevrnu, raspuknu se zid i iz njega se pojavi crni rob nalik na bika, ili kao da je iz
plemena Ad. U ruci je nosio zelenu granu i progovori razboritim a stranim glasom:
- Ribe, ribe! Drite li se starog obeanja?
Ribe podigoe glave i rekoe:
- Da, da - a zatim izrecitirae distih:

Vrati li se, vratit emo se; ako si vjerna i mi vjerne smo;

Ako nas ostavi, i mi tebe ostavit emo.

Zatim rob prie tignju i pone granicom prevrtati ribu dok ne pocrni kao ugalj, a onda se rob vrati
tamo odakle je doao. Poto im se rob izgubi iz vida, car progovori:
- Ovo se ne moe preutjeti. Ribe su zaista neto neobino.
Car naredi da dovedu ribara i kada ovaj doe, car ga upita:
- Otkuda ti te ribe?
- Iz jednog ribnjaka koji se nalazi izmeu etiri brda, a brda su iza ove gore pored tvoga grada -
odgovori ribar.
- Koliko dana hoda je daleko? - upita car.
- Daleko je jedva pola sahata hoda, care i gospodaru na.
Car se zaudi i naredi vojsci da istoga trena poe s ribarom koji poe proklinjati ifrita. Ili su tako
dok ne stigoe do brda s koga se spustie u prostranu stepu kakvu nikada u ivotu nisu vidjeli. Sultan i
njegovi vojnici divili su se stepi koju ugledae izmeu etiri brda. U ribnjaku bijahu ribe u etiri
boje: crvene, bijele, ute i plave. Zadivljeni car se zaustavi pa se obrati vojnicima i ostalim
prisutnima:
- Da li je neko od vas ranije vidio ovaj ribnjak ovdje?
- Ne! - odgovorie uglas.
- Tako mi Allaha - ree car - neu se vratiti u svoj grad, niti u sjesti na svoje prijestolje dok ne
otkrijem tajnu o ovome ribnjaku i ribama u njemu.
Zatim naredi pratiocima da se smjeste oko brda. Poto se smjestie, car pozva vezira koji bijae
veoma iskusan i mudar, koji je svata znao. Kada vezir doe, car mu ree:
- Hou da neto uradim i o tome tebe obavjetavam. Naime, palo mi je na pamet da ovdje sam
provedem no i ispitam tajnu ribnjaka i riba u njemu. Ti sjedni pred ulaz u moj ator i reci emirima,
vezirima i dvorjanima: "Car je veoma bolestan i naredio mi je da nikome ne dopustim da ue".
Nemoj nikome odavati moju namjeru.
Vezir se nije usuivao suprotstaviti caru koji promijeni odjeu, opasa svoju sablju i provue se kroz
pratnju. Iao je do jutra se ne zaustavljajui, dok ga ne savlada vruina, te se zaustavi da se odmori,
Zatim je putovao cijeli dan i svu narednu no do jutra, dok mu se ne ukaza u daljini neto crno.
"Moda sam naao neto to e mi otkriti tajnu ribnjaka i ribe", obradova se car. Kada prie blie,
vidje da je to dvorac sagraen od crnoga kamena i optoen eljezom. Jedno krilo na kapiji dvorca
bijae otvoreno, a drugo zatvoreno. Car se obradova, prie kapiji i lagahno pokuca, ali kako nije uo
nikakva odgovora, on pokuca drugi, pa trei put. Nije bilo odgovora. Pokuca etvrti put, ali opet nije
bilo odgovora. Car pomisli: "Dvorac je sigurno pust." Zatim se okurai i proe kroz dvorsku kapiju,
pa stigavi do jedne galerije, povika:
- Hej, vi to ivite u dvorcu! Ja sam putnik namjernik! Imate li neto za jelo?
Car ponovi svoje rijei drugi i trei put, ali nije uo odgovora. On se ohrabri i proe kroz galeriju do
samog centra dvora, ali ne nae nikoga, iako je dvorac bio namjeten. Usred njega bijae adrvan sa
etiri lava od eenog zlata iz ijih eljusti je ikljala voda nalik na biserje i drago kamenje. Oko
dvorca su leprale ptice, a iznad njega bila je nekakva mrea koja im nije dala da odlete.
Car se svemu udio i alio je to u dvorcu ne nae nikoga ko bi mu odao tajnu ribnjaka i riba, brda i
dvorca. Utom sjedne pred vrata zamislivi se, kad odjednom zau jecaj slomljenoga srca. uo je glas
to je pjevuio stihove:

Tajio sam, ali se moja ljubav obznani

I nesanica mi snove moje zamijeni;

Dok ljubav dozivah nemir mi je rastao,

Ne naputaj me i ne ostavljaj sudbino!

Moja dua je u mukama i jadima!

uvi vapaj, car ustane i krene u pravcu odakle je glas dopirao dok se ne nae pred zastorom
sputenim preko jednog ulaza. Podigne zastor i ugleda iza njega mladia kako sjedi na leaju
podignutom sa tla za visinu lakta. Bijae to lijep mladi, vitkog stasa, rjeit, blistavoga ela i rumenih
obraza. Nasred jednog obraza imao je made, kao mali krug od ambre, upravo kao to kaza pjesnik:

Ljepota njegove kose i njegova ela

Ljudski rod u tminu i svjetlost je bacila.

Oi nisu vidjele ljepeg prizora

Meu svim drugim stvarima

Od zelenog madea na obrazu crvenu

Nadomak njegovu crnome oku.

Car se obradova mladiu i pozdravi ga. Mladi je sjedio obuen u svileni ogrta proiven zlatom, ali
se vidjelo da je sjetan. On otpozdravi caru i ree mu:
- Nemoj mi zamjeriti, gospodaru, to ne ustajem.
- Odaj mi tajnu, mladiu, o onome ribnjaku i ribama u boji, o ovome dvorcu, o tome zato si sam u
njemu i zato tuguje - ree car.
Kada u te rijei, mladiu potekoe suze niz obraze zbog gorkoga plaa.
- Zbog ega plae? - udio se car.
- Kako ne bih plakao kada sam u ovakvom stanju?! - ree mladi.
On prui ruku prema skutima da ih podigne i ukaza mu se donji dio tijela koji je bio skamenjen, a od
polovine tijela do tjemena bijae ljudsko oblije. Onda mladi kaza:
- Znaj, care, da je pria o tim ribama tako udna da bi bila prava pouka za one kojima je do pouke
ako bi bila ispisana iglama u uglovima oiju. Bilo je to ovako, gospodaru moj.
Moj otac bijae car u ovome gradu i zvao se Mahmud, gospodar Crnih otoka i gospodar ove etiri
planine. ivljae taj car sedamdeset godina, a onda umre i ja ga naslijedih na prijestolju. Oenih se
svojom amidinom koja me je silno voljela, toliko da niti je jela niti pila kada bih se odvajao od nje
dok me ne bi opet vidjela. ivjela je sa mnom pet godina. Jednoga dana, ode u hamam, a ja naredih
kuharu da nam pripremi veeru. Onda uoh u ovaj dvorac i legoh na mjesto na kome inae spavam.
Naloih dvjema robinjama da jedna sjedne pored moje glave, a druga pored nogu. Bio sam uznemiren
zbog njenog odsustva, tako da nisam mogao zaspati. Premda su mi oi bile sklopljene, dua mi je bila
budna. uo sam kako robinja koja mi je sjedjela kraj glave govori onoj pored mojih nogu:
- Jadna li je mladost naem gospodaru, Mesuda! Teko njemu s naom gospodaricom, tom odvratnom
bludnicom!
- Prokleta bila nevjernica! - ree druga. - Mladi takvoga morala kao to je na gospodar ne zasluuje
razvratnicu koja svaku no provodi izvan njegove postelje.
Ona to je sjedjela pored moje glave ree:
- Na gospodar je priglup, jer se ne raspituje o njoj.
- Teko njoj ako gospodar sazna! A moda ga vara uz njegov pristanak.
- Ne, nego mu neto uradi s napitkom u peharu koji popije svake noi prije spavanja. Sta
vi mu u pehar buniku tako da odmah zaspi i ne zna gdje ona ide, niti ta radi. Poto mu da napitak, ona
se obue i odlazi od njega izbivajui sve do zore, a kada se vrati, podmetne mu neki miris pod nos i
on se budi iz sna.
Poto sam uo razgovor dviju djevojaka, navue mi se mrak na oi. Nisam mogao povjerovati da se
no ve primakla. Moja ena doe iz kupatila, te razgrnu bou i poesmo jesti. Sjedjeli smo tako
razgovarajui jedan sahat vremena. Zatim ona zatrai napitak koji sam uvijek pio pred spavanje i
prui mi au. Uzmem pehar i napravim se da ga pijem, kao i obino, a saljevao sam ga, zapravo, u
njedra. Uskoro sam se pretvarao da spavam, kad ujem kako ona veli:
- Spavaj cijelu no, dabogda ne ustao! Mrzim te, Allaha mi! Mrzim tvoj lik i smuilo mi se da vodim
ljubav s tobom.
Zatim ustade, obue najgizdaviju odjeu, namirisa se, uze sablju, te otvori kapiju i izae. Ja ustadoh i
pooh za njom. ena izae iz dvorca i zaputi se preko trgova dok ne stie do gradske kapije. Onda
progovori neto to nisam mogao razumjeti, tako da popadae katanci i kapija se otvori. Moja ena
izae i pooh za njom tako da me nije osjetila. Najzad ona stigne do nekakve odvratne gomile na
kojoj bijae kupolasta koliba sagraena od blata i na njoj jedna vrata. ena ue, a ja se popnem na
krov kupole i pogledam unutra, kad vidim kako moja ena prie jednome crnom robu ija gornja usna
bijae nalik na pokriva, a donja na papuu. Usnama je naprosto kupio pijesak po kamenju. Bio je
bolestan i leao je na tankome sloju eerne trske. Ona poljubi zemlju pred njim, te rob podie glavu
i ree joj:
- Teko tebi! Zato si se do sada zadrala? Ovdje su sjedjeli moji prijatelji crnci i pili pie.
Svaki je imao ljubavnicu, a ja zbog tebe nisam mogao piti!
- Gospodaru i ljubavi srca moga! - odgovori ona. - Zar ne zna da sam udata za svoga amidia koga
ne mogu ni pogledati i da samu sebe mrzim zato to sam s njim? Da se ne plaim za tebe, grad bih
pretvorila u ruevine u kojima bi kretale sove i vrane. Njegovo stijenje bih prenijela iza Kaf-
planine.{66}
- Lae, kurvo! - odgovori rob. - Tako mi junatva crnaca, a nae junatvo je drukije od junatva
bijelaca, ako se jo jednom zadri ovako dugo kao to si danas, prekinut u prijateljstvo s tobom i
neu svoje tijelo poloiti preko tvoga! Rospijo, ti se poigrava sa mnom radi svoga zadovoljstva.
Kuko i smrdljivice bijela!
Dok sam sluao njihov razgovor i posmatrao ih, svijet mi se smraio pred oima i naprosto nisam
znao gdje se nalazim. Moja amidina je plakala pred njim, poniavala se i govorila:
- Mili moj, plode srca moga! Nemam nikoga osim tebe. Teko meni ako me ti ostavi, dragi moj,
oinji vide!
Plakala je i preklinjala ga dok joj se nije smilovao. Tada se ona obradova, skine sa sebe odjeu i
ree:
- Gospodaru moj, ima li neto to bi tvoja robinja mogla pojesti?
- Otkrij zdjelu - odgovori on. - U njoj su kuhane miije kosti i pojedi ih, a u onom bokalu e nai
pie i popij ga.
Ona ustade, pojede i popi ta joj je rekao, a zatim opra ruke i lee pored roba na eernu trsku.
Obnaivi se, zavue se zatim s robom pod prnje.
Kada vidjeh ta sve radi amidina, bio sam izvan sebe. Siem s krova kolibe, uem unutra, uzmem
sablju koju je ponijela moja amidina s namjerom da ih oboje pogubim. Udarim najprije roba po
vratu i taman pomislih da sam ga dokrajio...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.
Kad osvanu jutro, car poe u radne odaje gdje se okupi carsko vijee koje je radilo cijeloga dana.
Potom se car vrati, a eherzadi se obrati njena sestra Dunjazada:
- elimo da nastavi priu.
- S radou i zadovoljstvom - odgovori eherzada.

8. no
Te, osme noi, eherzada ree:
- ula sam, sretni care, da je zaarani mladi kazivao tome caru: Kada udarih roba da mu odsijeem
glavu, presjekoh mu grlo, kou i meso i pomislih da sam ga ubio jer je snano krkljao. Tada se
amidina pokrenu i ree mi da idemo. Metnuh sablju na njeno mjesto pa se vratismo u grad i ostadoh
u postelji sve do jutra. Ujutro vidjeh kako je amidina odrezala kosu i obukla haljinu alosti. Ona mi
se obrati:
- Amidiu moj, ne sprjeavaj me u onome to namjeravam initi. ula sam da mi je majka umrla i da
mi je otac u ratu poginuo. Jedan brat mi je umro od ujeda, a drugi je zatrpan. Zato imam pravo da
plaem i tugujem.
Poto ona zavri priu, rekoh joj:
- Radi ta ti drago, neu ti se suprotstavljati.
ena provede cijelu godinu dana tugujui, plaui i kukajui, a nakon godinu dana ree mi:
- Hou da u tvome dvorcu sagradim turbe nalik na kupolu i da u njoj u samoi tugujem. Nazvat u ga
kuom alosti.
- Radi to god hoe - rekoh joj.
Ona sagradi kuu alosti, a usred nje podie kupolu i grobnicu sasvim nalik na turbe. Zatim prenese
roba i poloi ga u turbe iako je bio vrlo slab i nije imala nikakve koristi od njega. Samo je pio od
onoga dana kada sam ga ranio. Bio je iv ali nije govorio, jer njegov sueni as nije bio doao.
Dolazila je svako jutro i svaku veer pod njegovu kupolu plaui i kukajui i pojei ga kojekakvim
napicima. Tako je inila svako jutro i svake veeri, sve do naredne godine, to sam ja trpeljivo
podnosio. Jednoga dana, dok mu je bila sva predata, uoh i vidjeh kako plae, udara se po licu i
govori stihove:
Neu moi ivjeti poslije tebe
Jer moje srce nikog ne voli do tebe;

Gdjegod da si, sa sobom moje tijelo nosi;

Gdje se zaustavi tu me ukopaj.

Kada kraj mezara moje ime spomenete -

Kao odgovor, mojih kostiju stenjanje ut ete.

Sasluavi njene stihove, rekoh joj drei isukanu sablju u ruci:

- Tako govore rospije koje gaze vjernost i ne dre do bliskosti.
Htjedoh je udariti sabljom i zamahnuh, ali ona u tom asu ustade. Znala je da sam ja ranio roba.
Poskoivi, ona promrmlja rijei koje nisam razumio, a onda dodade:
- Neka Bog da da se mojom arolijom do pola pretvori u kamen, a od pola da ostane ovjek! Kao
to vidi, tako je i bilo. Ne mogu ustati, ni sjesti. Niti sam iv, niti mrtav. Nakon toga, ona zaara
grad, sve trgove u njemu i sve vrtove. U naem gradu ivjele su etiri vjeroispovijesti: muslimani,
krani, Jevreji i medusije.{67} Ona ih zaara u ribe: bijele ribe su muslimani, crvene su medusije,
plave su krani, a ute Jevreji. etiri otoka pretvori u etiri planine koje okruuju ribnjak.
Svakodnevno me mui i tue biem od koe zadajui mi po stotinu udaraca, sve dok ne prokrvarim, a
onda mi gornji dio tijela oblai odjeom od kostrijeti.
Mladi zaplaka i izgovori stihove:

Strpljivo podnosim Tvoj sud, Gospode i Sudbino,

Strpljiv u ostati, Gospode, da bih tebi ugodio;

Silno patim zbog nesree to me snae,

Al je Poslanikova porodica moja nada i uzdanje.

Nakon toga, car se obrati mladiu:

- Mojim brigama dodao si jo i svoju. Gdje je ta ena?
- U grobnici u kojoj je rob, lei pod kupolom. Posjeuje ga jedanput dnevno i tom prilikom prilazi k
meni, svlai me i udara biem stotinu puta dok ja kukam i viem. Ne mogu se pomaknuti da je
odgurnem od sebe. Kada me tako namui, silazi robu i poji ga pola dana.
- Allaha mi, mladiu - ree car - sigurno u ti uiniti dobroinstvo po kome e me pamtiti i koje e
se dugo poslije mene zapisivati kao dobro djelo.
Onda car sjedne pored mladia i nastavi razgovarati s njim. Kada pade no, car ode i strpljivo je
ekao dok ne doe vrijeme doruka. Onda se car raskomoti, isuka sablju i ode na mjesto na kome je
bio rob. Tamo vidje svijee i fenjere, osjeti miomirise i dim, zatim prie robu i samo jedanput ga
udari, te ga na leima ponese i baci u bunar koji bijae u dvorcu. Iza toga, car obue robovo odijelo i
ostade pod kupolom sa isukanom sabljom. Ne proe ni sahat vremena, kad se pojavi rospija vjetica
i im doe, skinu svoga amidia, dohvati se bia i poe ga ibati. Mladi je kukao:
- Dovoljna mi je kazna to sam ovakav! Ah, smiluj mi se!
- Jesi li ti imao milosti prema meni i potedio moga ljubavnika? - govorila je.
Zatim mu obue odjeu od kostrijeti, a preko nje ogrta, pa poe robu nosei mu bokal pia i zdjelu
supe. Uavi pod kupolu, ona zaplaka i zakuka:
- Gospodaru moj, reci mi neto! Razgovaraj sa mnom, gospodaru!
Zatim izrecitira stihove:

Dokle e odbojan i grub prema meni biti,

Vrijeme je da zbog ljubavi prestanem patiti.

Zato nas odvaja tako dugo i namjerno -

Pakosnik je sada kanjen ako si to htio.

Ponovo je plakala i govorila:

- Razgovaraj sa mnom, gospodaru moj.
Car progovori tihim glasom i zapliui jezikom, oponaajui govor crnaca:
- Ah, ah! Samo je Allah silan i moan!
uvi te rijei, ona vrisnu od radosti i pomami se, a kada se pribra, progovori:
- Moda je moj gospodar ozdravio.
- Rospijo! - ree car jo tiim glasom. - Ne zasluuje da s tobom razgovaram.
- Zato? - upita ona.
- Zato to po cijeli dan mui svoga mua dok on vapi i upomo doziva. Tako mi ne da da spavam od
veeri do jutra, jer tvoj mu preklinje te i moli dok ga glas ne izda. Da nije toga, sigurno bih
ozdravio. Eto ta me je sprjeavalo da ti odgovaram.
- Oslobodit u ga po tvome odobrenju - ree ena.
- Oslobodi ga da se odmorimo.
- Sluam i pokoravam se.
ena ustane i iz turbeta poe u dvorac. Uzme jednu zdjelu, napuni je vodom, pa izgovori neke rijei
nad njim i voda poe da kljua kao u kotlu. Ona poprska mladia vodom govorei:
- Zaklinjem te onim to sam ranije izgovarala da napusti ovaj lik i uzme svoje prvobitno oblije!
Mladi se strese i skoi na noge, pa radostan zbog izbavljenja ree:
- Svjedoim da nema Boga osim Allaha i da je Muhammed Boiji poslanik, Bog mu se smilovao i
spasio ga.{68}
- Odlazi i ne vraaj se ovamo, jer u te sigurno ubiti - povika mu ena u lice.
On ode od nje, a ena se vrati pod kupolu i ree:
- Gospodaru moj, pojavi se da te vidim.
- ta si uinila? - upita car tihim glasom. - Spasila si me od grane, ali me nisi spasila od korjena.
- Kakav korjen, mili moj? - upita ena.
- Korjen su ovaj grad i etiri otoka. Svake noi, im nastupi pono, ribe diu glave i dozivaju mene i
tebe. To je razlog to ne mogu ozdraviti. Oslobodi ih, pa doi da me uzme za ruku i da me podigne.
Tako u moi ozdraviti.
uvi careve rijei, a mislila je da je rob, ona ree sva sretna:
- Gospodaru moj! Duo i oinji vide moj! U ime Allaha!
Potom ustade i sva presretna doe do ribnjaka, pa uze malo vode...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

9. no
Kada nastupi deveta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je mlada vjetica, poto je zagrabila malo vode iz ribnjaka, promrmljala
nad njom neke rijei. Ribe se pokrenue, podigoe glave i istog trena pretvorie se u ljudska bia.
Nestade arolije nad stanovnicima grada koji opet postade nastanjen, trgovi ivahni, i svako se u
gradu vrati svome poslu. Planine se pretvorie u jezera, a mlada vjetica vrati se caru mislei da je
on onaj rob i ree mu:
- Dragi moj, prui mi svoju plemenitu ruku da je poljubim.
- Prii mi blie! - odgovori car.
Kada mu se ona sasvim priblii, car trgne sablju i zarije je u njene grudi toliko da joj se sablja pojavi
na leima. Zatim je udarcem rasijee na dvije polovine, pa izae odatle i zatee zaaranog mladia
kako stoji ekajui njega, te ga car radosno pozdravi. Mladi mu poljubi ruku i zahvali, a car mu
ree:
- Hoe li ostati u svome gradu, ili e sa mnom poi u moj grad?
- Veliki care - odgovori mladi - zna li koliko su udaljena naa dva grada?
- Dva i pol dana hoda - ree car.
- Preni se ako drijema - na to e mladi. - Od tebe do tvoga grada je godinu dana hoda. Prevalio si
tu razdaljinu za dva i pol dana samo zato to je grad bio zaaran, a ja se, care, neu od tebe odvajati
ni jednoga trena.
Car se obradova tim rijeima:
- Hvala Allahu koji mi te dade. Ti si mi kao sin, jer u ivotu i nisam stekao sina.
Zagrlie se beskrajno se radujui, a zatim pooe put dvora. Car koji bijae zaaran saopi dravnim
velikodostojnicima da polazi na asni had. Oni mu spremie sve to treba, a onda on i car krenue.
Carevo srce je udjelo za svojim gradom iz koga je izbivao godinu dana. Putovao je vodei pedeset
robova, nosei darove, i ili su tako danju i nou cijelu godinu dana dok ne stigoe u carev grad.
Vezir im izae u susret, poto ve bijahu izgubili nadu da e se car vratiti. Izaoe pred njega i
vojnici i cjelivahu zemlju pred carem radosno ga pozdravljajui. Car ue i sjede na svoje prijestolje,
primi vezira i ispria mu sve ta se dogodilo s mladiem.
Kada vezir saslua ta se zbilo mladiu, estita mu na izbavljenju i im sve opet doe na svoje
mjesto, car poe darivati mnotvo ljudi. Zatim ree veziru:
- Dovedi mi onog ribara koji je donio ribe.
Vezir posla po ribara koji bijae uzrok izbavljenja itelja grada. Kada ga dovedoe, car ga nagradi,
raspita se o njegovom stanju i o tome ima li poroda. Ribar odgovori da ima sina i dvije keri, te se
car oeni jednom ribarevom kerkom, a drugu udadoe za mladia. Njegovog sina dovede k sebi i
postavi ga za haznadara. Zatim posla vezira u mladievu carevinu, odnosno na Crne otoke, imenova
ga za tamonjeg cara i posla s njim pedeset robova koji su bili s carem doli. Takoer posla po
veziru darove za sve emire, te vezir poljubi carevu ruku i otisnu se na put. Car i mladi ostadoe.
Ribar postade najbogatiji ovjek svoga vremena, a njegove keri bijahu carske supruge do svoje
smrti. Meutim, ta pria nije udesnija od onoga to se dogodilo hamalu.
PRIA O HAMALU I DJEVOJKAMA
U gradu Bagdadu bijae jedan ovjek koji bijae neenja i hamal. Dok je jednoga dana stajao na trgu
naslonjen na svoju korpu, prie mu neka ena pokrivena svilenim mosulskim arom proivenim
zlatom, iji su rubovi takoer bili optoeni zlatom. Ona podie veo ispod koga se ukazae crne oi sa
crnim trepavicama i onim kapcima. Bila je veoma njena i uope savrena izgleda. Slatkim glasom,
ona se obrati hamalu:
- Uzmi svoju korpu i poi za mnom.
I sam ne vjerujui, hamal uze korpu i poe za njom dok se ena ne zaustavi pred vratima jedne kue.
Kada pokuca na vrata, izae nekakav kranin kome ona dade dinar, a uze od njega posudu s uljem
koju stavi u korpu i ree hamalu:
- Ponesi to i hajde za mnom!
- Allaha mi, ovo je blagoslovljen dan - ree hamal.
Nosio je korpu za njom, kad se ena zaustavi pored jedne voarske radnje i kupi sirijskih jabuka,
turskih dunja, omanskih bresaka, halepskih jasmina, damakih lokvanja, egipatskih limunova, turskih
narani, mirisne mirte, hurme, anemona, ljubiice, nara i rua. Sve to stavi u nosaevu korpu i ree:
- Nosi!
Hamal je nosio za njom teret, kad se ena zaustavi kod mesara i ree mu:
- Odsijeci mi pet kilograma mesa.
On joj odreza meso, zamota ga u bananin list i stavi u korpu, te ona ree:
- Ponesi, hamale!
Nosio je korpu za njom i ena se zaustavi kod trgovca suhim voem od koga uze voa i opet ree
hamalu da ponese. Iao je za njom nosei korpu, dok se ena ne zaustavi ispred poslastiarnice i kupi
jedan pladanj koji napuni svim vrstama slatkia: pletenica, kolaa punjenih mousom, vonih kolaa,
medenih kolaa, okruglih kolaa s limunom, marcipana, biskvita, pogaica, kolaa s bananama,
kadija. ena stavi sve slatkie na pladanj koji poloi u korpu i onda se hamal obrati njoj:
- Da si mi kazala, sigurno bih poveo mazgu da na nju natovarimo sve ove stvari.
ena se osmjehnu, pa zastade kod prodavca mirisa i kupi od njega deset vrsta vodice: od rue i
ostalih vrsta cvijea, i uze jo dvije glave eera, prskalicu s ulsijom i mousom, grumenje anduza,
aloje, ambre, mousa, aleksandrijskih svijea. Sve to strpa u korpu i ree:
- Ponesi korpu za mnom.
Hamal je nosio korpu i slijedio je do jedne predivne kue ispred koje bijae prostrana avlija, a sama
kua bila je visoka, sa stupovima. Imala je vrata s dva krila od ebanovine optoena eenim zlatom.
Mlada ena se zaustavi pred vratima i njeno pokuca. Otvorie se oba krila i kada hamal pogleda ko
je otvorio vrata, vidje da je to visoka djevojka bujnih grudi, prelijepa, skladna, s elom nalik na
polumjesec, s oima kao u gazele, s obrvama nalik na ramazanski polumjesec, s obrazima poput
anemona, sa ustima nalik na Sulejmanov peat, s licem kao utap u punome sjaju. Grudi su joj
podsjeale na dva jednaka nara, a trbuh joj se pod odjeom blago isticao kao svitak finoga papira.
Kada sve to vidje, hamalu se pomuti razum zbog nje i zamalo da mu korpa padne s glave, te on
uskliknu:
- U svome ivotu nisam imao sretnijeg dana od ovoga!
Stojei na vratima, djevojka-vratarka poeli dobrodolicu prvoj eni i hamalu. Pooe sve troje do
prostrane odaje koja je bila ukraena i prelijepa, sa dogradama, kupolama, sjenicama i klupama, sa
izbama i ostavama na kojima bijahu sputeni zastori. Usred odaje bijae postelja sagraena od
mramora, ukraena biserima i draguljima, a nad posteljom sputeni zastori od crvenog atlasa. Na
postelji bijae djevojka sjajnih oiju, tanahnoga stasa, s licem koje bi postidilo i sjajno sunce. Kao
da bijae zvijezda sjajna ili arapska nevjesta koju ovako pjesnik opjeva:

Ko stas tvoj sa tanahnom granom poredi

Zaludno je njegovo poreenje i nita ne vrijedi,

Jer grana je ljepa kad vidimo je odjevenu,

A ti si zanosnija kad vidimo te nagu.

Trea djevojka ustade s leaja i oklijevajui doe do sredine odaje gdje su stajale njene dvije sestre
i ree im:
- Zato stojite? Skinite teret s glave ovome jadnom hamalu.
Prva djevojka mu prie s prednje strane, druga iza njega, a u pomo im priskoi i trea, te oslobodie
hamala. Zatim ispraznie korpu, poredae stvari, te dadoe hamalu dva dinara i rekoe mu:
- A sada idi, hamale!
On pogleda djevojke koje bijahu tako lijepe i tako arobne da nikada ljepih vidio nije, a ipak kod
njih nije bilo mukaraca. Gledao je udom se udei ta sve imaju od pia, voa, mirisa i ostalog, pa
se snebivao da poe. Jedna djevojka mu ree:
- Zato ne ide? Jesmo li ti malo platile? Daj mu jo jedan dinar - obrati se sestri.
- Tako mi Allaha, gospoice - ree hamal - zaradio sam jedva dva dirhema i niste mi, dakle, malo
platile, ve ste mi srce i duu omamile. Kako je mogue da ste same takve kakve ste, da nemate
mukaraca, da vas niko ne zabavlja? Vi znate da munara ne moe stajati osim ako nema etiri stupa, a
vi etvrtoga nemate. enska srea je potpuna tek uz mukarce, kao to pjesnik kaza:

Vidi, etvero ih se kod mene sakupilo:

Lutnja i harfa, klarinet i flauta.

Vas je tri i nedostaje vam etvrti koji treba biti mukarac, pametan i razloan, iskusan i povjerljiv.
One mu odgovorie:
- Mi smo djevojke i plaimo se da povjeravamo tajnu nekome ko je nee uvati, jer u predanjima smo
proitale stihove:

Nikom svoju tajnu ne povjeri,

Jer ko tajnu povjeri on je i izgubi.

uvi njihove rijei, hamal odgovori:

Vaih mi ivota, ja sam razuman i pouzdan mukarac koji je itao knjige i prouavao povijest. Javno
govorim o ljepoti, a prikrivam runo, postupam upravo onako kako je pjesnik kazao:

Tajnu uva samo ovjek pouzdane udi,

Tajna je pohranjena samo kod najboljih ljudi;

Tajna je u meni ko u kui s mandulama

iji kljuevi su izgubljeni, a kapija zakljuana.
Kada djevojke sasluae stihove koje pjesnik tako fino sroi, rekoe mu:
Ti zna da smo za ovu trpezu potroile mnotvo novca. Ima li ti neto ime bi nas mogao darivati?
Neemo dopustiti da sjedi kod nas dok ne plati odreeni iznos. Tada moe ostati, biti nam
sabesjednik i do jarkoga jutra uivati u naim licima. Ako nema novaca - dodade vlasnica kue -
ljubav ne zasluuje ljubavlju da se zove. Ako nema nita - nadoveza se Vratarka - onda odlazi!
Ostavimo ga, sestre - ree prva djevojka. - Bogami, ovaj nam nita nije danas naao uinio, a da je
neko drugi na njegovom mjestu, izdalo bi ga strpljenje. Platit u ja ono to bi on trebao platiti.
Hamal se razveseli:
- Tako mi Allaha, nisam ni od koga osim od tebe pozajmljivao novac.
- Sjedi onda sa zadovoljstvom - rekoe mu one.
Zatim prva djevojka ustade, zategnu svoj pojas, pa postavi pehare i procijedi vino. Donese i zelen i
pripremi sve to im je bilo potrebno. Najzad natoi vino i sjedne pored sestara, a hamal je sjedio
meu njima mislei da sanja. Djevojka dohvati posudu s vinom, napuni prvi pehar i popi ga, zatim
drugi, pa trei pehar. Nakon toga, napuni ga i prui svojoj sestri. Kada ponudi pehar hamalu, on ga
prihvati pa izrecitira stihove:

Pij i u zdravlje ispijaj vino

Jer ono je za sve ljekovito!

Zatim dometnu stih:

Vino pije samo onaj koga uzbuuje,

Jer njegova radost kao eer slatka postaje.

Poto kaza ove stihove, hamal djevojkama poljubi ruke i poe piti s njima. Malo zatim, prie treoj
djevojci i ree joj:
- Gospodarice, ja sam tvoj rob, tvoj suanj i pokorni sluga - a onda izrecitira stihove:

Na kapiji jedan tvoj rob ostade stojei

Za tvoju dobrotu i dareljivost znajui.

- Pij u zdravlje i veselje - ree mu ona, te se hamal prihvati ae i poe joj ruke ljubiti recitirajui:

Pruih joj vino rumeno kao lice njeno,

Rujno i bistro kao to je jutro rano;

Prinese ga usnama i ree dok se smijala:

Kako e ljude napajati ljudskim obrazima?

Pij, rekoh joj, to su suze moje -

Od krvi moje su rumene, od uzdaha vrele.
Djevojka prihvati pehar i ispi ga, a zatim se pridrui sestrama. Tri ene i hamal meu njima igrali su i
pjevali i mirise udisali. On ih je neprestano grlio i ljubio, dok mu je jedna aputala, druga ga sebi
vukla, trea ga toboe tukla. Bio je s njima dok im vino ne udari u glavu, a kada ih vino omami,
Vratarka ustade, skinu sa sebe odjeu i ostade sasvim gola. Zatim skoi u bazen i poe se igrati
uzimajui vode u usta i prskajui njome hamala. Onda opra noge i svoje meunoje, pa izae iz vode
i baci se hamalu u krilo govorei mu:
- ta je ovo, dragi? - pokazivala je na svoju picu.
- Nemoj, zaboga! - ree hamal.
- Ju, ju! Zar se stidi? - upita ga ona obujmivi ga oko vrata i poe ga toboe udarati.
- To je tvoja mina - ree hamal.
- Reci neto drugo - podsticala ga je.
- Tvoja pica - govorio je hamal.
- Neto drugo? - nastavljala je.
- Tvoja pika.
Ona ga je i dalje udarala sve dok ga vrat i potiljak ne zaboljee, pa je on najzad upita:
- A kako se to zove?
- Junakov bosiljak - odgovori djevojka.
- Hvala Bogu to me spasi, junakov bosioe - ree hamal.
Zatim se ponovo svi posluie peharima i mezom s pladnja, te ustade druga djevojka, skinu odjeu i
skoi u bazen. Poto uradi sve kao i prva djevojka, izae iz bazena i baci se na krilo hamalu.
Pokazavi na svoju picu, upita ga:
- Svjetlosti oiju mojih, kako se ovo zove?
- To je tvoja mina - odgovori on.
- Zar te nije stid da tako govori? - ree djevojka i udari ga tako snano da je sve zvonilo u odaji.
- Junakov bosiljak - pouri hamal.
- Ne - odgovori djevojka, pa udarci i uke zapljutae po njegovom potiljku, tako da on upita:
- Pa kako se to zove?
- Oieni kunut{69} - odgovori.
Potom ustane trea djevojka, svue se, ue u bazen i uini sve kao i njene sestre, pa obue haljinu i
baci se hamalu u krilo govorei:
- Kako se zove ovo? - pokazivala je na svoju picu.
Govorio joj je ovako i onako dok ga je ona udarala, te najzad hamal upita:
- Pa kako se to zove?
- Abu Mensurov han - ree ona.
- Hvala Bogu to me spasi, hane Abu Mensurov! - odahnu hamal.
Nakon izvjesnog vremena, hamal skinu odjeu i sie u bazen. U vodi mu se vidjela mukost. On opra
sve kao i ene, zatim izae iz bazena i navali na krila djevojkama. Nalakti se najprije na krilo
Vratarkino, a noge stavi na krilo onoj to je kupovala, zatim pokaza na svoju kitu i upita:
- Kako se ovo zove, moje dame?
Sve prasnue u takav smijeh da na lea popadoe i rekoe:
- To je tvoja kita.
- Ne - ree on i ugrize jednu.
- To je tvoj karo.
- Ne - ree hamal i ugrize svaku po jedanput.
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevu odobrenju.
 10. no
Kada nastupi deseta no, eherzadi ree njena sestra Dunjazada:
- elimo da nam pripovijeda, sestro.
- S radou i zadovoljstvom - ree ona.
- ula sam, sretni care - nastavi eherzada - da su djevojke ponavljale: kita, karo, dok ih je on ljubio,
grickao i grlio, a one se smijale. Najzad ga upitae:
- Pa kako se to zove?
- To je bijesni dorat to pase junakov bosiljak, hrani se oienim kunutom, a noiva u hanu Abu
Mensurovom.
Djevojke se nasmijae toliko da su na lea popadale, a onda se vratie razgovoru. Razgovarali su
tako dok ne nastupi no, te one rekoe hamalu:
- A sada poi i pokai nam koliko su ti iroka lea.
- Tako mi Boga, lake mi je i duu ispustiti nego od vas otii. Dopustite da sastavimo no i dan, pa
neka onda svak poe svojim putem.
- Tako vam ivota - ree prva djevojka - pustite ga da spava kod nas da mu se smijemo. Tako je
veseo i otrouman!
- Noi kod nas - rekoe mu djevojke - ali pod uvjetom da nam se pokorava i da ne zapitkuje bilo
ta da vidi.
- Slaem se - odgovori hamal.
- Onda ustani i proitaj ta pie na vratima - rekoe mu.
Hamal poe do vrata i vidje da je na njima livenim zlatom napisano: "Ne priaj o onome to te se ne
tie, inae e uti neto to ti se nee svidjeti!"
- Izjavljujem da neu priati o onome to me se ne tie - ree hamal. Onda ustade djevojka koja je
kupovala, pripremi im jelo, te jedoe i zapalie svijee. Dok su oni tako jeli i pili, zaue kako neko
kuca na vrata, ali im to ne pokvari raspoloenje, jer jedna od njih poe do vrata, zatim se vrati i ree:
- Naa svetkovina noas je potpuna. Na vratima su tri stranca obrijanih brada i sva trojica su oravi u
lijevo oko. To je zaista udna podudarnost. To su tuinci pristigli iz Bizanta i izgledaju veoma
smijeno. Ako ih pustimo, zasmijavat e nas.
Toliko se ulagivala sestrama da joj one rekoe:
- Pusti ih neka uu, ali pod uvjetom da ni oni ne priaju o onome to ih se ne tie, inae e uti neto
to im se nee svidjeti.
Ona se obradova i ode, a zatim se vrati vodei trojicu oravih mukaraca obrijanih brada i brkova.
Bijahu to skitnice koje ih jedva pozdravie, a djevojke im prioe i posadie ih za trpezu. Trojica
mukaraca pogledae hamala primjeujui da je pijan. Poto ga osmotrie, pomislie da i on pripada
njihovoj sorti:
- On je skitnica kao i mi.
uvi te rijei, hamal skoi i zakoluta oima:
- Sjedite i bez gluposti! Zar niste proitali ta pie na vratima?
Djevojke se nasmijae govorei jedna drugoj:
- Ba nas zabavljaju ove skitnice i hamal!
Postavie jelo skitnicama koji se najedoe, pa zapodjenue razgovor. Vratarka im je davala pie i dok
su meu njima kruile ae, hamal se obrati skitnicama:
- Znate li vi, brao, kakvu neobinu priu da nam ispriate?
Oni ivnue i zatraie muzike instrumente. Vratarka donese mosulski def, iraku lutnju i perzijsku
harfu, te skitnice ustadoe. Jedan uze def, drugi lutnju, a trei harfu i zasvirae, a djevojke zapjevae
tako da se podie prava graja. Dok su se oni tako zabavljali, neko pokuca na vratima, te ustade
Vratarka da vidi ko je.
Uzrok kucanja na vrata bijae to to je te noi izaao halifa Harun ar-Reid{70} da razgleda i da uje
ta ima novo. U halifinoj pratnji bio je Dafer, njegov vezir i orunik Mesrur. Halifa je imao obiaj
da se preruava u trgovca. Kada izae te noi i poe gradom, put ih dovede pred onu kuu u kojoj su
uli muzike instrumente. Tada halifa ree veziru Daferu:
- Hou da uemo u ovu kuu i da vidimo ko pjeva.
- To su ve pijani ljudi i bojim se da nam ne uine kakvo zlo.
- Moramo ui - ree halifa - i hou da smisli kako emo to izvesti.
- Sluam i pokoravam se - odgovori Dafer pa prie i pokuca na vrata. Vratarka otvori, a Dafer joj
ree:
- Gospoice, mi smo trgovci iz Taberije.{71} U Bagdadu smo ve deset dana s trgovakom robom.
Poli smo u han za trgovce, pa nas veeras pozva jedan trgovac. Bili smo kod njega, ponudio nas je
hranom, te smo veerali i onda razgovarali jedno vrijeme. Kad nam je dopustio da poemo, izali
smo u no i zalutali na putu u han. Molimo vau milost da noas uemo i prenoimo kod vas, pa e
vas Bog za to nagraditi.
Vratarka ih pogleda i uoi da izgledaju kao trgovci i pristojni ljudi. Vrativi se svojim sestrama, ona
se posavjetova s njima, te joj rekoe da uvede trgovce. Vratarka poe i otvori im kapiju.
- Doputa li nam da uemo? - upitae doljaci.
- Uite - odgovori ona.
Halifa, Dafer i Mesrur uoe, a kada ih djevojke ugledae, ustadoe da ih poslue. Poelie
dobrodolicu svojim gostima, pod uvjetom da ne priaju o onome to ih se ne tie, jer e uti neto
ime nee biti zadovoljni.
- Pristajemo - rekoe, pa sjedoe da piju i razgovaraju.
Halifa je gledao trojicu skitnica s uenjem uoivi da su svi oravi u lijevo oko. Zatim je s
divljenjem i zbunjen posmatrao ljepotu djevojaka. Kada poee razgovarati, djevojke donesoe halifi
pie, ali on ree:
- Ja sam hadija i drukiji sam od njih.
Vratarka ustade i postavi mu sofru s vezenim stolnjakom. Zatim stavi na nju bokal od kineskog
porculana u koji nasu vrbova soka, ubaci komad leda i sve to pomijea sa eerom. Halifa joj zahvali
i pomisli: "Moram je sutra nagraditi za dobro koje mi je uinila." Onda se prepustie razgovoru, a
kada ih omami pie, domaica ustade, nakloni im se, pa uze za ruku djevojku koja je kupovala i ree:
- Hajde, sestro, da obavimo svoju dunost.
- Dobro - odgovori ona. Zatim ustade Vratarka i poreda skitnice do vrata, poto prije toga pospremi
odaju.
- Kako je nejaka tvoja ljubav! - rekoe sestre hamalu. - Ti nisi stranac, nego si domai!
Hamal ustade, zategnu pojas i upita:
- A ta elite?
- Ustani odatle - rekoe mu.
Onda djevojka koja je kupovala, Voditeljica, ree hamalu:
- Pomozi mi.
Hamal ugleda dvije crne kuke na ijim vratovima su bili lanci. On ih prihvati i dovede na sred
odaje, a domaica ustade, zasuka rukave do lakata, dohvati bi i obrati se hamalu:
- Dovedi jednu kuku!
On na lancu povue kuku koja je cviljela i glavom davala neke signale djevojci koja joj prie i
udari je po glavi. Kuka je skiala, a djevojka je nije prestajala udarati dok joj ruke ne posustae.
Tada odbaci bi, privinu kuku na grudi, obrisa joj suze i poljubi joj glavu govorei hamalu:
- Vrati je i dovedi drugu!
On dovede drugu kuku s kojom uini isto to i s prvom. Halifi se srce stegnu i grudi mu se nadimahu.
On namignu Daferu da je zamoli da prestane, ali mu Dafer dade znak da uti. Domaica se okrenu
Vratarki:
- Ustani i obavi svoju dunost.
- Dobro - odgovori Vratarka.
Potom se domaica pope na postelju sagraenu od mramora, obloenu zlatom i srebrom, pa ree
Voditeljici i Vratarki:
- Donesite ta imate!
Vratarka se pope na krevet pored nje, a Voditeljica ue u jednu ostavu i iznese navlaku od atlasa sa
zelenim vrpcama. Ona stade ispred domaice, razveza navlaku i izvadi iz nje tamburu. Zategnu strune
i izrecitira stihove:

Vratite mi san bez koga sam ostala -

Zbog dragog sam razum izgubila;

Poto se bijah ljubavi potpuno predala,

Shvatih da sam bez mira ostala.

Vele mi: "Bila si ena tako razumna -

ta bi s tobom", a ja velim: "Traite uzroka!"

ao mi je zbog krvi koju sam prolila,

Prosula je i zbog dragog trpila.

U vlastitoj misli vidim odsjaj sunca

iji se oganj rasplamsava usred moga srca.

Da me Bog barem od vode nainio,

Ne bi li me dragi kroz brkove procijedio.

ta se u ljubavi drugo moe vidjeti

Osim bola i jada, osim tuge i alosti?

Vidi se tvoj odraz u vrelu bistrome

Kojim se drugi opija, a da ga ne dotakne.

Zatim izrecitira:

Opijam se im ga vidim a da rije ne prozborim,

San mi nee na oi ako ga samo naslutim.

Nije rujno vino, ve njegov dah me opija;

Nije britki vjetar, ve njegov pogled me zaustavlja.

On je moj ponos sasvim potinio,

I moj um je zaista pomraio.

uvi te rijei, djevojka ree:

- Bog te blagoslovio! - a onda pocijepa vlastitu odjeu i pade na tlo u zanosu.
Pogledavi bolje njeno tijelo, halifa uoi tragove udaraca biem i silno se iznenadi. Utom ustade
Vratarka i poprska je vodom po licu. Donese joj haljinu i obue je, a halifa se obrati Daferu:
- Zar ne vidi tragove udaraca na ovoj eni? Ja to ne mogu preutjeti i ne mogu se smiriti dok ne
saznam istinu o toj eni i o dvjema kukama.
- Gospodaru na - ree Dafer - one su nam postavile uvjet da ne govorimo o onome to se nas ne
tie, jer emo uti neto to nam se nee svidjeti.
Onda Voditeljica ustane, uzme tamburu, nasloni na nju dojku pa dotaknu instrument vrhovima prstiju i
poe kazivati stihove:

ta rei kad vas ljubavni jadi more,

Iz bezizlaza kako se vihnuti gore?

Da l glasnika da aljemo da o nama zbori -

Al' ni on ne moe iznijet jade kojim srce gori.

Da trpimo? Ali tako kratko ivimo

I u ljubavi se sasvim gubimo!

Ljubav nije nita osim jad i tuga,

Nita osim suza to liju sa obraza moga.

Ti to ieznu iz mog oinjeg vida,

U mome srcu obitava bez prekida!

Da l' jo pamti nau ljubav staru -

to postojano odoljeva vremenu?

Il' u zaborav pade nakon naeg rastanka

I u tebi nema nieg osim ala i zamora?

Ah, to elim da nas opet ljubav spoji,

Zato molim Boga da nas dugo ne odvoji!
Kada druga ena saslua stihove Voditeljice, ona pocijepa odjeu na sebi, upravo kako je uinila i
prva ena, zatim vrisnu i pade na tlo bez svijesti. Voditeljica prie i obue joj drugu haljinu, poto je
poprska vodom po licu. Zatim ustade trea ena, sjede na postelju i ree Voditeljici:
- Pjevaj mi jo da oduim svoj dug, jer vie niega nema osim ovoga glasa!

Dokle e odbojan i grub prema meni biti,

Vrijeme je da zbog ljubavi prestanem patiti;

Zato si nas tako dugo i namjerno odvojio -

Pakosnik je sada kanjen, ako si to htio.

Kad bi zla sudbina ljubavniku bila pravedna,

On za jade ne bi znao, nit za ponienja silna.

O, ubico kome u o svojoj ljubavi kazivati -

Teko onom kome se ljubav ne uzvrati!

Sve jae moja ljubav prema tebi plamti -

Davno si mi obeao, a jo te ne mogu vidjeti.

Brao muslimani, vi mu se osvetite -

Neka mu nikad san na oi ne doe!

Ako ljubav takve jade prema meni doputa

Nek i njega druga draga poniava.

Slatka ljubav mene tako silno davi -

Neka i on nosi teko breme ljubavi!

Trea ena vrisnu kada poslua pjesmu, pocijepa na sebi odjeu i baci se na tlo bez svijesti. Poto joj
se tijelo obnai, ukazae se na njemu tragovi bia, kao i na eni koja je nastupila prije nje. Skitnice
povikae:
- Teko nama to uosmo u ovu kuu! Bolje bi bilo da smo no proveli na smetljitu! Zaprepateni
smo kao da nas je neko prebio!
- Zato to govorite? - obrati im se halifa.
- Ovo nas je veoma potreslo - odgovorie.
- Zar vi niste iz ove kue? - upita halifa.
- Ne - rekoe skitnice - i mislili smo da ovo mjesto pripada ovjeku pored tebe.
- Tako mi Allaha - ree hamal - nisam nikada do veeras vidio ovo mjesto i kamo sree da sam
zanoio na smetljitu, a ne ovdje.
- Ali nas je ovdje sedam mukaraca i tri ene. Nema nikoga vie. Pitajmo ih ta to rade, a ako ne
odgovore milom, odgovorit e silom.
Dogovorie se da ih ujutro koje bijae na domaku dovedu pred halifu i da ih on o svemu pita. Halifa
odbi, a Dafer ree:
- Zar mislite da je to ispravno? Mi smo njihovi gosti. One su nam postavile uvjet koji valja potovati.
Ostalo je vrlo malo do jutra i svako od nas e uskoro poi svojim putem - namignu Dafer halifi.
Meutim, halifa ree:
- Izdaje me strpljenje. Moram uti njihovu priu.
Prepirali su se tako, dok najzad ne rekoe:
- A ko e ih ispitati?
- Hamal! - odgovorie neki.
Tada ene njima rekoe:
- O emu to razgovarate, prijatelji?
Hamal prie domaici:
- Molim te i Allahom zaklinjem, gospoo, da nam ispria priu o kukama. Zato ih najprije mui,
a onda plae i ljubi ih? Kai nam otkuda oiljak od bia na tijelu tvoje sestre. Eto, samo toliko
pitamo.
- Je li istina to to on govori? - upita domaica prisutne.
Svi rekoe da je to istina, osim Dafera koji je utio. Kada ena u ta kau, ona povika:
Tako mi Boga, gosti, teko ste nas uvrijedili! Na vrijeme smo vam postavile uvjet pod kojim e onaj
ko pita o neemu to ga se ne tie uti neto to mu nee biti drago. Zar vam nije dosta to smo vas
pustile u svoju kuu i nahranile svime to smo imale? Ali, niste vi krivi, nego je kriv onaj ko vas je
poslao k nama.
Nakon toga, ena zasuka rukave do lakata, pa tri puta udari u pod i povika:
- Veite ruke ovima to brbljaju, zatim ih uvezujte jednog za drugog!
Sluge tako i uinie i rekoe:
- Dopusti nam, presvijetla gospoo, da im glave odrubimo.
- Ostavite ih malo dok ih upitam ko su, prije nego to im glave odsijeete.
- Allaha ti, gospoo - zavapi hamal - ne ubijaj mene zbog tue krivice! Svi su oni osim mene
pogrijeili. Kako bi nam bila divna no da smo se spasili ovih skitnica koji bi i nastanjeni grad
opustoili!
Zatim hamal kaza stihove:

Najljepe je kada monik prata,

Naroito kada nemonoga puta!

U ime ljubavi nae ja u te moliti

Nemoj jedne umjesto drugih ubiti!

Kada hamal zavri besjedu, djevojka se nasmija...

eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

11. no
Kada nastupi jedanaesta no, ona nastavi:
- ula sam, sretni care, da se ena najprije razbjesnjela, a zatim se nasmijala i traila da joj svako od
prisutnih ispria svoju priu:
- Ostalo vam je jo samo sahat ivota! Da niste uglednici i velikai u svome narodu, ili da niste suci,
kaznila bih vas i prije isteka toga vremena.
- Bolan, Dafere - obrati mu se halifa - reci joj ko smo da nas ne bi ubila.
- Dobit emo ono to zasluujemo - na to e Dafer.
- Nemoj se aliti u ovako ozbiljnom trenutku! I za alu i za zbilju ima vremena!
Djevojka se zatim obrati skitnicama:
- Jeste li vi braa?
- Nismo, tako nam Allaha - rekoe oni. - Mi smo samo siromasi koji lutaju.
- Jesi li ti roen orav? - upita jednog od njih.
- Nisam, Boga mi - odgovori on. - Meni se dogodilo neto vrlo neobino, tako da su mi iskopali oko.
O tome postoji cijela pripovijest koja bi bila prava pouka onima kojima je do pouke, ako bi bila
ispisana iglama u uglovima oiju.
Kada se obrati drugom i treem, oni joj odgovorie kao i prvi, dodajui:
- Svi smo mi iz razliitih zemalja. Nae pripovijesti i sudbine su vrlo udne.
- Neka svaki ispria svoju priu - ree djevojka. - I neka svaki kae zato je doao ovamo, zatim neka
rukom dotakne vlastitu glavu i poe svojim putem.
Najprije istupi hamal i obrati joj se:
- Ja sam obian hamal, gospoo. Dovela me Voditeljica ovamo i dogodilo mi se s vama to to se
dogodilo. Eto, to je moja pria.
- Pogladi se rukom po glavi i odlazi - ree djevojka.
- Boga mi - ree hamal - neu otii dok ne sasluam prie svojih drugova.
Nakon toga, istupi prvi skitnica i ree joj:
- Gospo moja! Znaj da mi je obrijana brada i izvaeno oko zato to moj otac bijae car koji je imao
brata. Taj njegov brat takoer bijae car u jednoj drugoj zemlji. Dogodi se da me majka rodi onoga
dana kada se rodi i moj amidi. Minue godine i godine dok ne odrastosmo, a ja sam za to vrijeme
povremeno posjeivao svoga amidia ostajui kod njega i po nekoliko mjeseci. Za vrijeme jedne
takve posjete, on mi je ukazivao najvee mogue potovanje koljui za me stoku i toei vino.
Sjedjeli smo i pili, a kada nam pie udari u glavu, amidi mi ree:
- Amidiu moj! Imam jednu veliku molbu za tebe. Volio bih da se ne suprotstavlja onome to u
uiniti.
- S radou i zadovoljstvom - rekao sam.
On zatrai da se zakunem svetom vjerom, te istoga trena ustane i izgubi se u noi. Kada se vrati,
pratila ga je nagizdana i prefinjena ena sa dragocijenostima na sebi koje su kotale itavo bogatstvo.
Vodei enu sa sobom, amidi mi se obrati:
- Uzmi ovu enu i poi ispred mene na to i to groblje. (Opisa mi groblje i ja ga prepoznah.) Uvedi je
u turbe i ekaj me tamo.
Nisam mu se mogao oduprijeti, niti sam mogao odbiti njegovu molbu zbog zakletve koju sam dao.
Nakon toga, povedem enu i poemo do turbeta u koje uosmo. Poto sjedosmo, amidi doe nosei
jednu zdjelu s vodom, vreom cementa i krampom. Zatim uze kramp, prie mezaru usred turbeta pa
povadi kamenje iz njega i prenese ga na jednu stranu turbeta. Nakon toga, poe kopati krampom u
zemlji dok ne otkri poklopac velik kao manja vrata, a ispod poklopca se ukazae zavojite stepenice.
Amidi se okrenu eni:
- Pred tobom je ono to si odabrala.
ena poe niz stepenice, a on se obrati meni:
- Uini dobro djelo dokraja, amidiu. Kada se spustim na ovo mjesto, ti spusti poklopac i vrati na
njega zemlju kao to je i bila. Time e dovriti svoje dobro djelo. Cement koji je u vrei izmijeaj s
vodom u zdjeli, premai njime kamenje i zacementiraj kamenje kao to je i bilo, tako da niko ne bi
mogao prepoznati da je dirano i da ne bi mogao rei: "Ovo je nedavno otvarano, iako je sadrina
grobnice stara." Ve punu godinu radim na tome i niko osim Allaha ne zna za to. Eto, to te molim. Ne
dao Allah da alim za tobom, amidiu - dodao je.
Onda se spusti niz stepenice i poto mi se izgubi iz vida, ja ustadoh, vratih poklopac i uinih upravo
onako kako mi je rekao, sve dok grob nije dobio prijanji izgled. Zatim se vratih u amidin dvor, ali
amida bijae u lovu. Zaspao sam, a im osvanu jutro, sjetih se prethodne noi i svega to se
dogodilo sa mnom i s mojim amidiem. Pokajah se, ali nije bilo koristi od kajanja. Doem na
groblje i ponem traiti grobnicu, ali je nisam mogao prepoznati. Traio sam sve do noi - bez
uspjeha. Vratim se u dvor, ali nisam mogao ni jesti ni piti? Bio sam krajnje uznemiren zbog amidia,
jer nisam znao ta je s njim. Ophrvan tugom, probdio sam no brinui sve do jutra, kada opet pooh
na groblje stalno mislei o tome ta uinih amidiu. Kajao sam se to sam ga posluao. Pretraio
sam sve grobnice, ali nisam prepoznao onu pravu. Tragao sam tako sedam dana, pa ipak ne naoh
pravoga puta. Moj nemir je toliko rastao da sam zamalo mogao poludjeti. Nisam imao drugog izbora
nego da krenem na put i vratim se svome ocu.
Poto stigoh do oevoga grada, doeka me gomila ljudi na gradskoj kapiji i svezae me. Bio sam
silno iznenaen, jer sam ja carski sin, a oni su samo dvorjani moga oca i moje sluge. Obuze me veliki
strah od njih, te se zapitah ta li se dogodilo s mojim ocem. One to me svezae pitao sam zato to
ine, ali mi nisu odgovarali. Nedugo zatim, jedan od njih koji bijae moj sluga ree mi:
- Tvoga oca je napustila srea. Vojska se protiv njega pobunila i ubio ga je vezir. Mi smo ekali tebe
da se vrati.
Bio sam izvan sebe zbog vijesti o ocu dok su me vodili. Dovedoe me pred vezira koji je ubio oca i s
kojim sam ja odavno bio u neprijateljstvu. Uzrok naem neprijateljstvu bijae moja strast prema
streljatvu.
Desi se jednoga dana dok sam stajao na terasi svoga dvorca da se spusti ptica na terasu vezirovog
dvora gdje je i sam vezir stajao. Htjedoh pogoditi pticu, ali je strijela promai i udari vezira u oko i
izbi mu ga - po volji sudbine, ba kao to kaza pjesnik:

Pusti na volju svojoj sudbini

I budi zadovoljan s onim to ona uini.

Niem se m raduj i nemoj tugovati,

Jer nita ne moe vjeno trajati;

Ili kao to ree drugi pjesnik:

Idemo stazom koju nam sudba odredi:

Svako stazom svoje sudbine hodi;

Kome je sueno da u jednoj zemlji umre

Nee umrijeti u drugoj zemlji osim nje.

Premda veziru izbih oko, nastavi skitnica, nije se usuivao nita rei, jer moj otac bijae car, i - eto
to je uzrok naeg neprijateljstva. Dakle, kada se obreh svezan pred njim, on naredi da me pogube, a ja
rekoh:
- Zar e me ubiti ni kriva ni duna?
- Ima li veeg grijeha od ovoga? - pokaza vezir na svoje izbijeno oko.
- Ja sam to uinio nehotice - rekoh mu.
- Ako si ti uinio nehotice - ree vezir - ja u to tebi uiniti namjerno. Privedite mi ga! - povika
zatim.
Privedoe me veziru, te on zarije prst u moje lijevo oko i izbije ga. Od tada sam orav, kao to vidite.
Zatim vezir naloi da mi sveu ruke i da me poloe u jedan sanduk, pa ree krvniku:
- Uzmi ovoga i isui sablju. Odnesi ga izvan grada, ubij ga i ostavi da ga zvijeri pojedu.
Krvnik me ponese izvan grada i izvadi me iz sanduka. Bile su mi svezane i ruke i noge. Namjeravao
je da mi povee oi i ubije me, ali sam zapomagao i izrecitirao stihove:

Od vas sam tit nainio da biste me branili

Od dumana, al' vi ste se u strijele pretvorili;

U vas se uzdah u svakoj nevolji -

Da bit ete mi desnica u mojoj nesrei.

Odbacite sve to vam zlobnici priaju o meni

I neka me ne biju strijelama moji dumani.

Ako me neete od dumana braniti,

Barem utite, nemojte me odavati.

Zatim sam kazao i ove stihove:

Prijatelji koje sam svojim titom smatrao

Kao tit je u ruke mom dumanu preao.

Mislio sam da su oni smrtonosne strjelice -

Oni to i jesu, ali mene gaaju u srce.

Rekoe mi da mi srcem pripadaju,

Ali mi srce moje prijatelji probadaju;

Vele mi da se trude svim silama -

Tako i bi, al na strani mog dumana.

Kada krvnik saslua stihove, a on u stvari bijae krvnik i kod moga oca koji mu je milost ukazivao, on
ree:
- ta da radim, gospodaru? Ja sam samo rob koji prima nareenja! Treba jo da ivi i nemoj se
vraati u ovu zemlju jer e stradati, a i mene e upropastiti, kao to pjesnik kaza:

Spaavaj se ako ti je ivot mio,

Nek dom plae za onim ko ga sagradio.
Sebi moe neku drugu zemlju nai,
Ali duu osim ove due nee moi.

udim se onom to ivi u kui srama

Kad Boija zemlja je beskrajno prostrana.

Kome je smrt u jednoj zemlji suena,

Smrt u drugoj zemlji nije mu moguna.

I ije lavova postale su samo zato jake,

Jer sve to im treba oni sami rade

Nakon tih stihova, poljubih krvnikovu ruku ne vjerujui da sam spaen sve dok ne umakoh odatle.
Gubitak oka izgledao mi je beznaajan nakon izbavljenja od smrti.
Putovao sam zatim do carstva svoga amide. Kada stigoh k njemu, obavijestih ga o tome ta se
dogodilo mome ocu i kako sam izgubio oko. On je gorko plakao govorei mi:
- Mome bolu dodao si svoj bol i mojim brigama vlastitu brigu. Tvoj amidi je prije izvjesnog
vremena nestao. Ne znam ta se s njim dogodilo i niko mi nita o njemu nije rekao.
Plakao je do besvijesti, a kada doe k sebi ree mi:
- Sine moj! Toliko alim za tvojim amidiem, a ti mi povea bol priom o tome ta se dogodilo tebi i
tvome ocu. Meutim, bolje je i da si oko izgubio nego ivot.
Nisam mogao nakon toga preutjeti ta se dogodilo s amidiem i njegovim sinom. Ispriao sam sve
to se zbilo s njim, te se amida silno obradova uvi priu o svome sinu.
- Pokai mi tu grobnicu! - ree mi.
- Tako mi Boga, amida, ne znam gdje se nalazi, jer sam nakon toga vie puta odlazio da je traim, ali
ne znam gdje je.
Onda ja i amida poosmo na groblje. Osvrtao sam se lijevo i desno dok je nisam najzad prepoznao.
Obojica se veoma obradovasmo, te uosmo u turbe, skinusmo zemlju i podigosmo poklopac.
Spustimo se niz pedeset stepenika i kada sidosmo do dna, prema nama pokulja dim i smrai nam se
pred oima. Amida izgovori one rijei koje je kazao Allah a koji se niega ne plai:
- Nema sile niti moi nad Allahovom moi!
Zatim nastavismo put i iznenada se naosmo u jednoj odaji punoj brana, boba, hrane i jo kojeega.
Na sred odaje vidjesmo zavjesu sputenu iznad lonice, te amida pogleda na leaj i opazi svoga sina
i onu enu koja se spustila s njim. Bijahu se pretvorili u crni ugalj - zagrljeni kao da ih je neko bacio
u ognjenu jamu. Vidjevi to, amida pijunu u lice svome sinu i ree:
- To si i zasluio, gade jedan! To ti je kazna na ovome svijetu, a tek e te stii kazna na ahiretu! Ta
kazna je ea i trajnija.
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

12. no
Kada nastupi dvanaesta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je skitnica pripovijedao prisutnima, te halifi i Daferu, dok su ga oni
sluali:
- Onda amida udari sina cipelom dok je ovaj leao kao gromada crnog uglja.
udilo me zato ga udara i alio sam amidia to se s onom enom pretvorio u gromadu crnog uglja.
Zato rekoh:
- Allaha ti, amida, ne tuguj toliko. Moj um i moje srce veoma su uznemireni zbog onoga to se
dogodilo tvome djetetu. Kako su se pretvorili u crni ugalj? Zar nije dovoljno to to mu se dogodilo,
nego ga jo i cipelom udara?
- Sinko moj - ree amida - ovo moje dijete od djetinjstva je bilo strasno zaljubljeno u sestru.
Zabranjivao sam mu da se via s njom mislei istovremeno da su jo mali. Ali, kada odrastae, meu
njima se zbi ono ogavno djelo. uo sam za to i nisam mogao vjerovati, ali sam ga ipak izgrdio,
govorei mu:
- uvaj se tih gnusnih djela kakva niko prije ni poslije tebe nije inio. U protivnom, bit emo
obrukani i osramoeni meu carevima do smrti. Namjernici e raznositi glas o nama. uvaj se takvih
djela, inae u se rasrditi i ubit u te!
Zatim ga odvojih od nje, ali ga je gadura voljela silnom ljubavlju i avo ih uzme pod svoje. Kada ga
odvojih od nje, poeo je kriom graditi ovo mjesto pod zemljom i unio je u njega hranu, kao to vidi.
Prevario me je kada sam poao u lov i doao je na ovo mjesto. Meutim, na njih se rasrdio Bog, neka
je slavljen i uzvien, i spalio ih je, ali e im kazna na onome svijetu sigurno biti ea i trajnija.
Dok smo ja i amida plakali, on mi ree:
- Umjesto njega, ti si mi sin.
Razmiljao sam jedno vrijeme o ovome svijetu i o tome ta se zbiva: kako je vezir ubio moga oca i
preuzeo njegovo mjesto, a meni oko izbio, o tome ta se dogodilo amidiu i o drugim udnim
dogaajima. Plakao sam.
Zatim smo se uspeli uz stepenice, vratili poklopac na mjesto, nasuli na njega zemlju i doveli grobnicu
u preanje stanje. Vratili smo se u dvor i tek to smo sjeli, zausmo lupanje u dobo i glas truba.
Ratnici su se uskomeali i sve je tretalo od buke, dok se praina dizala ispod konjskih kopita. Bili
smo zbunjeni jer nismo znali o emu se radi. Car upita ta se dogaa, pa mu odgovorie:
- Vezir koji je ubio tvoga brata sakupio je silnu vojsku i doveo je da na juri zauzmu grad. Stanovnici
grada nisu im se mogli oduprijeti, ve su se predali.
Mislio sam: "Ako mu padnem u ake, ubit e me." Oajavao sam sjeajui se svega to se dogodilo
mome ocu i majci i nisam znao ta da radim. Ako se pojavim, prepoznat e me stanovnici grada i
oevi vojnici, pa e se potruditi da me ubiju. Vidio sam spas jedino u tome da obrijem bradu. Tako se
obrijah, preruih i napustih grad uputivi se ovamo u nadi da u se izbaviti, ili da e me neko dovesti
gospodaru pravovjernih i namjesniku Allahovom na zemlji kako bih njemu ispriao svoju povijest.
Hele, stigoh u ovaj grad noas i stajao sam u nedoumici ne znajui kamo da poem, kad ugledah ovu
skitnicu. Pozdravim ga i velim mu:
- Ja sam ovdje stranac.
- Ja sam takoer stranac - odgovori on.
Dok smo tako razgovarali, pojavi se ovaj trei koji nam prie, pozdravi nas i ree:
- Ja sam stranac.
Mi mu odgovorismo da smo i sami stranci, te se zaputismo, kad nas uhvati mrak i sudbina nas dovede
k vama. Eto, zato sam obrijao bradu i zato mi je oko izbijeno.
- Pogladi svoju glavu i odlazi - ree mu djevojka.
- Neu otii dok ne ujem pripovijesti ostalih - odgovori skitnica.
Svi bijahu zapanjeni njegovom priom. Onda se halifa obrati Daferu:
- Tako mi Boga, nisam vidio neto slino ovome to se dogodilo skitnici!
Nakon toga, istupi druga skitnica, poljubi tlo i ree:
- Gospo moja! Ja nisam roen orav. Moja pria je takoer toliko neobina da bi bila pouka onome
kome je do pouke, ako bi bila iglom ispisana u uglovima oiju.
Ja sam car i carski sin. Uio sam Kuran na svih sedam naina,{72} prouio sam knjige najviih
naunika, studirao sam astronomiju, poeziju i marljivo sam savladavao druge nauke, tako da sam
nadmaio sve svoje savremenike. Moje ime s potovanjem su izgovarali drugi autori, glas o meni
pronio se u druge oblasti i zemlje, za me su uli ostali carevi. Tako je douo o meni i jedan indijski
car koji posla izaslanike da me trae od moga oca, poslavi mu darove i rijetkosti dostojne careva.
Otac me otpremi sa est laa. Plovili smo morem cijeli mjesec dana dok ne stigosmo do kopna, te
izvedosmo konje koji su bili s nama na lai i natovarismo darove na deset deva. Tek to smo krenuli,
vidjesmo kako se podie i uskovitla praina tako da prekri cijeli kraj i ne slee se itav sahat, a zatim
se iz nje pojavi ezdeset konjanika slinih ljutim lavovima. Kada ih bolje pogledasmo, vidjesmo da
su beduini, drumski razbojnici. im nas ugledae u tako malom broju sa deset deva natovarenih
darovima za indijskoga cara, jurnue na nas i poslae kopljanike prema nama. Prstima smo im davali
znake da smo mi izaslani velikome indijskom caru i da nam ne uine neto naao. Meutim, oni
rekoe:
- Mi nismo na njegovoj zemlji, niti pod njegovom vlau - i pobie neke momke, a ostali utekoe.
Pobjegoh i ja teko ranjen.
Beduini nam oduzee sav novac i darove koje smo nosili, tako da vie nisam znao kuda da krenem.
Bio sam neko i neto, a sada sam ponien i niko. Iao sam tako dok ne stigoh na vrh nekakve planine.
Sklonih se u jednu peinu dok nije svanulo, a onda pooh odatle i sretno stigoh do jednoga
nastanjenog grada koga je upravo bila napustila estoka zima, a bijae se primaklo proljee sa svojim
ruama. Radovao sam se kada dooh do grada, jer sam bio umoran od puta, morile su me brige i
uope - bio sam se promijenio. Nisam znao kamo da poem, pa uoh jednome krojau. Pozdravih ga,
a on mi otpozdravi, lijepo me primi i poe pitati zato sam se naao u tuini. Ispriah mu od poetka
do kraja ta mi se dogodilo, a on se saali i ree mi:
- Ne govori nikome o tome, mladiu. Bojim se da ti ne uini zlo car ovoga grada, jer je on jedan od
najljuih neprijatelja tvoga oca i ima nekakvih razloga da mu se osveti.
Potom mi kroja donese jelo i pie, te zajedno jedosmo razgovarajui tokom noi. Kroja mi dade
mjesta u svome duanu, donese mi posteljinu i pokriva i ostadoh kod njega tri dana. Nakon toga,
ree mi:
- Zna li kakav zanat da zaradi za ivot?
- Ja sam znalac zakona, uenjak, pisac, matematiar - odgovorih, a kroja mi ree:
- U naoj zemlji tvoje znanje ne vrijedi. Ovdje se niko ne bavi znanou, niti pisanjem, ve samo
privreivanjem.
- Tako mi Allaha - rekoh mu - ne znam nita drugo osim toga to ti spomenuh.
- Onda zasui rukave, pa uzmi sjekiru i ue i donosi drva iz doline dok ti Allah neto bolje ne da.
Nikome ne priaj o sebi, jer e te sigurno ubiti.
Onda mi kupi sjekiru i ue, posla me nekim drvosjeama i preporui me njima. Pooh s drvosjeama
da sijeem drva i nosim ih na glavi pa da ih prodajem za pola dinara i da za jedan dio novca ruam, a
drugi dio da ostavim. Potraja to cijelu godinu dana, a kada minu godina, poem jednoga dana, kao i
obino, u dolinu da sijeem drva. Poto sidoh u dolinu, zaem u gustu umu gdje bijae mnogo drva.
Priem jednome stablu, ponem kopati oko njega i skidati zemlju s panja, kad sjekira udari u nekakvu
bakarnu halku. Oistim je od zemlje i vidim da je privrena na drveni poklopac. Podignem
poklopac i ispod njega se ukazae stepenice. Spustim se do dna stepenica i ugledah nekakva vrata.
Otvorih ta vrata i vidjeh divno sagraeni dvorac, a u dvorcu naoh djevojku poput rijetkog bisera,
koja iz srca tjera sve brige i jade. im je vidjeh, niice padoh pred njenim Tvorcem to ju je sazdao
tako lijepu i zanosnu. Ona me pogleda i upita:
- Jesi li ovjek ili din?
- ovjek sam - odgovorih.
- Ko te je poslao na ovo mjesto gdje sam provela dvadeset i pet godina nikada ne vidjevi ljudsko
bie?
Rekoh joj, sasluavi njene opojne rijei:
- Gospo moja, Allah me poslao u tvoje stanite da bi moda otklonio moje brige i jade.
Zatim joj od poetka do kraja ispriah ta mi se dogodilo. Teko joj pade moja sudbina, te
djevojka zaplaka govorei:
- Da i ja tebi ispriam svoju priu. Ja sam ker cara krajnje Indije, vladara Otoka ebanovine. On me
je udao za moga amidia i u toku prve noi, dok su me vodili mladoenji, oteo me je ifrit po imenu
Dirderis, sin Redmusov, koji je sin Iblisov.{73} Poletio je sa mnom i spustio me na ovo mjesto,
donio sve to mi je potrebno od odjee, nakita, tkanina, ukrasa, hrane, pia. Svakih deset dana doe
mi jedanput i prenoi ovdje. Ree mi: Ako mi bilo ta bude potrebno, danju ili nou, da samo rukom
dotaknem ova dva reda ispisana na kupoli. im ih dotaknem, vidjet u njega pored sebe. Bio je kod
mene prije etiri dana i ostalo je jo est dana do dolaska. Hoe li ostati kod mene pet dana i da
ode dan prije nego to on doe?
- Hou - rekoh, a ona se obradova, skoi na noge, pa me uze za ruku i povede kroz neka zasvoena
vrata. Uvede me u udobno i ureeno kupatilo.
Vidjevi takvo kupatilo, skinuh odjeu, a svue se i ona. ena ue u kupatilo, sjede na jednu klupu i
posadi me pored sebe, pa donese erbe s mousom i napoji me. Zatim donese jelo i poto zajedno
jedosmo i napriasmo se, ona mi ree:
- Spavaj i odmaraj se, jer si umoran.
Tako ja legoh, moja gospo, zaboravivi ta mi se dogodilo i zahvaljujui djevojci. Poto se probudih
i vidjeh kako mi trlja noge, pomolih se Bogu za nju, te sjedosmo i razgovarasmo itav sahat. Najzad,
djevojka ree:
- Tako mi Allaha, ba sam osjeala tjeskobu ovako sama pod zemljom, bez ikoga da sa mnom
razgovara tokom dvadeset i pet godina. Hvala Allahu koji mi te posla - dodade i kaza stihove:

Da sam znala, prostrla bih rad dolaska tvoga

Stazu srca ili tamu oka svoga;

Tebi u susret obraze bih svoje prostirala

A od vjea svojih stazu bih nainila.

Sasluavi stihove, zahvalih djevojci, a ljubav prema njoj ophrva mi srce. Moje brige i jadi se
rasprie. Druili smo se tako i provedoh s njom no kakvu ranije nikada nisam doivio, a kada
presretni doekasmo jutro, rekoh joj:
- Hoe li da te izvedem ispod zemlje i oslobodim toga dina?
- Budi zadovoljan i uti - ree ona smijui se. - Od deset dana samo jedan e biti ifritov, a devet e
pripasti tebi.
Ophrvan ljubavlju, govorio sam:
- Ovoga trena razbit u kupolu na kojoj je urezan natpis da ifrit doe da ga ubijem, jer ja sam
predodreen za to da ubijam ifrite!
uvi moje rijei, djevojka izrecitira stihove:

Tiho, ti koji trai rastanka -

U ljubavi su potrebna lukavstva!

Strpi se jer sudba je svakako varljiva

I rastanak je kraj svakog druenja.

Ne marei za njene rijei i stihove, udarih u kupolu...

eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

13. no
Kada nastupi trinaesta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je druga skitnica rekao djevojci:
- Kada snano udarih u kupolu, ena mi ree:
- Dolazi nam ifrit! Zar te nisam upozoravala da to ne ini?
Upropastio si me, ali spaavaj sebe i bjei tamo odakle si doao!
U silnome strahu, zaboravih obuu i sjekiru i kada pretrah dva stepenika, osvrnuh se da ih vidim.
Tada ugledah kako se zemlja otvori i iz nje se pojavi ifrit odvratnog izgleda. On ree:
- Zato me uznemirava? Kakva ti se nesrea dogodila?
- Nita mi se nije dogodilo - odgovori djevojka - nego mi se bijae neto steglo u grudima, pa
poeljeh da togod popijem da se razgalim. Pola sam radi svoje muke, ali sam pala na kupolu.
- Lae, nevaljalice! - povika ifrit, pa pogleda po dvoru lijevo i desno i kada vidje moju obuu i
sjekiru, ree:
- Ovo moe pripadati samo ljudskom biu. Ko ti je dolazio?
- Ni ja nisam vidjela obuu do ovog asa. Mora biti da se to zakailo za te.
- Pria gluposti, bludnice! - ree ifrit, pa je obnai i priveza za etiri koca. Zatim je poe zlostavljati
i ispitivati ta se dogodilo. Nisam mogao podnijeti njen pla pa se popeh drhtei od straha, a kada
stigoh na povrinu, vratih poklopac na njegovo mjesto i zatrpah ga zemljom. Duboko sam se kajao
razmiljajui o djevojci, o njenoj ljepoti i o tome kako je prokletnik mui, iako je s njim dvadeset i
pet godina. Zlostavljao ju je samo zbog mene. Sjetih se svoga oca i njegovog carstva, te kako sam
postao drvosjea. Onda izgovorih stihove:

Kada ti sudbina strani udarac zada,

Vidjet e: nekad lahko je ivjeti, a teko nekada.

Poslije toga krenem i stignem do svoga prijatelja krojaa koji me je ekao kao da sjedi na eravici.
On mi ree:
- Sino sam probdio no nemirna srca zbog tebe i plaei se da nisi stradao od kakve zvijeri, ili
neeg drugog. Hvala Allahu to si zdrav i iv!
Zahvalih mu na njegovoj brinosti, a onda uoh u svoj odjeljak i poeh razmiljati o onome to mi se
dogodilo proklinjui samoga sebe to udarih u onu kupolu. Utom ue moj prijatelj kroja i ree mi:
- U duanu je nekakav stranac koji trai tebe, nosi tvoju sjekiru i obuu. Pokazivao ih je krojaima
govorei im: "Kada je mujezin oglasio sabah namaz, poem da klanjam i spotaknem se na ovu obuu.
Nisam znao kome pripada, pa me vi uputite vlasniku!" Krojai ga uputie k tebi i eno ga sada sjedi u
mome duanu. Idi i zahvali mu. Uzmi svoju sjekiru i obuu.
uvi ta govori, problijedih i sasvim se zbunih, a u tome trenu zemlja se u mome sobiku raspuknu i
iz nje se pojavi taj stranac. Bijae to ifrit, onaj isti to je onako strano zlostavljao enu. Meutim,
ena mu nita nije odala, pa je uzeo sjekiru i obuu, govorei:
- Ne bio ja Dirderis, potomak Iblisov, ako ne dovedem vlasnika ove obue i sjekire!
Onda je s tim lukavstvom poao krojaima i dospio do mene. Nije oklijevao ni asa, nego me je
zgrabio i ponio u visine. Zatim me je spustio i potonuo u zemlju dok sam ja bio izvan sebe. Najzad
me unio u dvorac u kome sam ve bio i tada ugledah nagu djevojku iz ijih je udova liptala krv. Dok
su mi tekle suze, ifrit je uze govorei:
- Razvratnice! Evo tvoga ljubavnika!
ena me pogleda govorei ifritu:
- Ja ga ne poznajem! Nisam ga vidjela nikada prije ovog asa.
- Zar ni poslije ovakve kazne ne priznaje?! - vikao je ifrit.
- U ivotu ga nisam vidjela, a nije doputeno da pred samim Allahom laem.
- Ako ga ne poznaje - odgovori ifrit - onda uzmi ovu sablju i odsijeci mu glavu.
Ona uze sablju i prie mi. Zaustavi se pored moje glave. Ja joj dadoh znak migom, dok su mi suze
tekle niz obraze. Ona shvati moju namjeru, namignu mi i ree:
- Ti si taj to nam je sve ovo priredio!
Na to joj rekoh da je kucnuo as pratanja, recitirajui dvosmislene stihove:

Umjesto jezika neka ti moj pogled govori,

O ljubavi tajnoj u mom srcu neka ti zbori.

Kada se sretosmo i suze kad prolismo,

Zanijemih dok je moje oko o ljubavi govorilo,

Jer oko nam znacima o svemu kazuje

I moj pokret prstom ona razumije.

Obrve nam o svemu to treba priaju,

Mi utimo dok nam srca razgovaraju.

Shvativi moje aluzije, djevojka baci sablju iz ruke, moja gospo, a ifrit uze sablju pa je prui meni i
ree:
- Odsijeci joj glavu, pa u te pustiti i neu te muiti.
- Dobro - rekoh uzimajui sablju, pa hitro stupih naprijed, a kada zamahnuh rukom, ona meni ree
obrvom: "Ja se nisam ogrijeila o tebe." Tada mi iz oiju linue suze, te odbacih sablju i rekoh:
- O, ljuti ifrite, silni junae! Ako ena kratke pameti i nepouzdane vjere nije mogla meni glavu
odsjei, kako da ja nju pogubim kada je nikada u ivotu nisam vidio?! Ne mogu to nikako uiniti,
makar morao samu smrt kuati.
- Ipak ste vi zaljubljeni jedno u drugo - ree ifrit, pa zgrabi sablju, udari djevojku po ruci i odsijee
je, zatim joj odsijee i drugu ruku. Onda joj odsijee jednu pa drugu nogu - etiri uda sa etiri udarca.
Sve sam to svojim oima posmatrao, uvjeren da u umrijeti. Djevojka mi i nakon toga dade znak
oima, a ifrit to opazi.
- Vri preljubu ak i oima! - povika i odrubi joj glavu. Ifrit se potom obrati meni:
- ovjee! Ako ena uini preljubu, po naem zakonu je doputeno da je pogubimo. Ovu enu sam
oteo u njenoj svadbenoj noi, kada je imala jedva dvanaest godina i nije upoznala nikoga osim mene.
Dolazio sam joj svakih deset dana po jednu no pojavljujui se u liku ovjeka-stranca. Poto sam se
uvjerio da me je prevarila, pogubio sam je. to se tie tebe, nisam siguran da si me ti prevario s
njom, ali te u svakom sluaju ne mogu potpuno potedjeti. Izaberi sam kakvo zlo da ti uinim.
Ja se silno obradovah, moja gospo, nadajui se oprotenju i rekoh mu:
- A ta je to izmeu ega mogu birati?
- Biraj - ree ifrit - u kakvo oblije hoe da te pretvorim: u psa, u magarca, ili u majmuna.
I dalje se nadajui oprotenju, rekoh:
- Tako mi Allaha, ako mi oprosti, i Allah e tebi oprostiti zato to si oprostio jednome muslimanu
koji ti nije zlo nanio.
Umoljavao sam ga svim silama, stojei pred njim. Govorio sam mu:
- Kanjava me ni kriva ni duna!
- Ne brbljaj! - povika ifrit. - to se tie smrti, nje se ne boj, a to se tie oprosta, njemu se ne nadaj!
Moram te na svaki nain zaarati.
Na te rijei, ifrit probi zemlju i poletje sa mnom kroz zrak tako da sam ispod sebe vidio svijet nalik
na zdjelu vode. Nakon toga, spusti me na jednu planinu, uze malo zemlje, promrmlja neto u nju, pa
me posu zemljom govorei:
- Prei iz ovoga oblika u oblije majmuna!
U hipu se pretvorih u majmuna starog stotinu godina. Naavi se u tome runom obliju, rasplakah se
nad vlastitom duom i zlom sudbinom, znajui da sudbinom nijedan ovjek ne moe upravljati.
Onda se spustih s vrha planine u podnoje i putovah cijeli mjesec dok ne stigoh na obalu slanoga
mora. Zadrah se tu neko vrijeme, kad opazih nasred mora lau koju je povoljan vjetar nosio ka
obali. Preplaen, sakrijem se iza jedne stijene prema moru. Skrivao sam se dok se najzad ne obreh
nasred lae. Tada jedan ovjek ree:
- Izbacite ovu nakazu s lae!
- Ubit emo ga - ree drugi.
- Ubit u ga ovom sabljom - dodade trei.
Ja uhvatih ivicu sablje cvilei i lijui suze, tako da se kapetan saali na me i ree im:
- Trgovci, ovaj majmun me molio i ja sam mu molbu usliao. On je pod mojom zatitom i neka ga
niko ne gnjavi!
Kapetan se lijepo ponaao prema meni. Sve to mi je govorio shvatao sam i na svaki njegov mig sam
skakao. Sluio sam ga na toj lai koju je povoljan vjetar nosio pedeset dana, te pristadosmo u
jednome velikom gradu u kome je bilo toliko stanovnika da im niko nije znao broja osim uzvienog
Allaha.
Kada pristadosmo i naa laa stade, dooe robovi koje je poslao car toga grada. Spustie se na
lau, pozdravie trgovce i rekoe:
- Na car vas pozdravlja, alje vam ovaj svitak papira i poruuje da svaki od vas ispie na papiru po
jedan red.
Iako sam bio majmun, ja zgrabih svitak iz njihovih ruku, a oni se pobojae da u ga pocijepati i baciti
u vodu. Navalie na me u namjeri da me ubiju, a ja im dadoh znak da elim pisati. Kapetan ree:
- Pustite ga da pie! Ako bude krabao, otjerat emo ga, a ako bude lijepo pisao, uzet u ga za svoga
sina. Zaista nisam vidio majmuna pametnijeg od njega.
Ja uzeh pero, umoih ga u tintu i na komadu papira napisah stihove kaligrafskim pismom rik'om:

Vrijeme je zapisah sve dobrote velikana,

Al tvoja dobrota jo nije zapisana.

Neka nas Allah nikad ne ostavi bez tebe,

Jer sve najvee dobrote potiu od tebe!

Zatim kaligrafskim pismom rejhani napisah:

Od tvoga pera korist imaju cijeli krajevi,

Tvojim potpisom koriste se itavi svjetovi.

Pet prstiju tvojih pet rijeka predstavljaju

Sa kojih rijeke itave oblasti natapaju.

Potom kaligrafskim pismom sulus dometnuh dva distiha:

Sve to drugi napiu jednom e nestati,

A to tvoja ruka napie vrijeme e sauvati.

Zato krasnopisom svojim pii samo ono

to e te do sudnjeg trena radovati vjeno.

Najzad, ispod toga kaligrafskim pismom mak napisah ova dva distiha:

Kad otvori mastionicu svoje moi i tedrosti,

Nek ti tinta toi dobrote i plemenitosti;

Koliko god si u stanju ispisuj divotu,

Jer tvoje pero poznaje samo dobrotu.

Pruih ljudima svitak papira, a oni odjurie s njim caru. Kada car pogleda papir, zadivi se rukopisu
kako se nije divio ni jednome drugom. Tada car ree svojim dvorjanima:
- Idite onome iji je ovaj krasnopis, odjenite mu ovu odoru, posadite ga na mazgu i uz muziku ga
dovedite k meni.
Sasluavi cara, oni se nasmijae, to cara rasrdi pa ree:
- Kako se moete smijati mojim zapovijestima?!
- Ne smijemo se, care, tvojim rijeima - odgovorie oni - ve tome to je onaj koji je ovo napisao
majmun, a ne ljudsko bie. Pripada kapetanu lae.
Cara toliko iznenadie njihove rijei da se sav strese od uzbuenja i ree:
- Hou da kupim toga majmuna.
Zatim otposla izaslanike na lau i oni me uzee od kapetana, te mi obukoe sveanu odoru. Svi ljudi
naoe se u udu buljei u mene. Poto me dovedoe caru, ja tri puta poljubih zemlju pred njim, a on
mi zapovijedi da sjednem, te ja klekoh na koljena, tako da su se prisutni udili mome odgoju. Car se
udio vie nego svi drugi. Onda on naredi narodu da se razie, pa svi odoe i ostadosmo samo ja, car
sa evnusima i jedan mali rob. Car naredi da prirede trpezu, te postavie sofru na kojoj bijae sve to
dua moe poeljeti i u emu oko moe uivati. On mi dade znak da jedem. Ustadoh, poljubih tlo pred
njim sedam puta i sjedoh da jedem s njim. Kada digoe sofru, oprah ruke pa uzeh divit, pero i
pergament, te napisah ova dva distiha:

Zdjele pune peenja svaku bolest lijee

I pladnji puni slatkia moje elje su najvee.

O, srce to ezne za bogatom trpezom,

Gosti se kadaifom sa maslom i medom!

Zatim dopisah jo dva distiha:

O, kako te jo elim, slatki kadaife,

Bez tebe strpljenje me sasvim izdaje!

Svakog dana i noi mogao bih te jesti,

Tobom bih se uvijek mogao iftariti.{74}

Zatim ustadoh i sjedoh podalje dok je car u udu itao ono to sam napisao.
- Zar je mogue da jedan majmun bude tako rjeit i da ima takav rukopis?! Tako mi Allaha, to je udo
nad udima! - vikao je car.
Kada donesoe caru ah, on me upita hou li igrati. Potvrdno klimnuh glavom, poredah figure i
odigrah s njim dvije partije pobijedivi ga oba puta. Car je bio potpuno zbunjen:
- Jo da je Ademov potomak, sigurno bi nadmaio sve svoje savremenike.
Zatim car ree slugi:
- Poi svojoj gospodarici i reci joj da doe da porazgovara s carem ne bi li dola da vidi ovoga
udesnog majmuna.
Evnuh ode i vrati se sa gospodaricom, carevom kerkom, a kada ona vidje majmuna, pokri lice i
ree:
- Oe, kako ti moe pasti na pamet da alje po mene da bi me tui mukarci gledali!
- Keri moja - odgovori car - kod mene nema nikog osim maloga roba i evnuha koji te je odgojio, a tu
je jo ovaj majmun i ja. Od koga onda krije lice?
- Ovaj majmun je carevi - ree princeza. - Njegov otac se zove Imar, vladar Otoka ebanovine. On je
zaaran. Zaarao ga je ifrit Dirderis, potomak Iblisov, a ubio je svoju enu, ker cara Aknamusa.
Eto, to je taj za koga tvrdi da je majmun, a on je ovjek, i to pametan i uen.
Car je bio zapanjen rijeima svoje keri, pa me pogleda i ree:
- Je li istina to ta kae o tebi?
Potvrdno klimnuh glavom i zaplakah, a car se obrati keri:
- Kako si saznala da je zaaran?
- Oe, dok sam bila mala - odgovori princeza - sa mnom je bila jedna spretna vraara koja me
nauila vradbinama. Potpuno sam time ovladala nauivi stotinu i sedamdeset naina vraanja.
Najbezazlenijim od tih naina mogu prenijeti sve kamenje iz tvoga grada iza Kaf-planine i pretvoriti
ga u debelo more, a sve stanovnike pretvoriti u ribe u tome moru.
- Zaklinjem te Bogom - ree joj otac - oslobodi nam ovoga mladia da ga postavim za svoga vezira.
Zar ti ima tako veliku mo, a ja nita ne znam o tome!? Oslobodi ga da ga postavim za vezira, jer je
to jedan estit i pametan mladi.
- S radou i zadovoljstvom - ree princeza. Zatim uze no i naini jedan krug...
eherzadu zatee jutro, te ona prekide priu zapoetu po carevom odobrenju.

14. no
Kada nastupi etrnaesta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je skitnica rekao djevojci:
- Gospo moja! Uze ona no na kome bijahu napisana jevrejska imena i opisa njime krug usred dvorca.
Zatim noem ispisa nekakva imena i zapise, izgovori neke nerazumljive rijei i odjednom se na
dvorac stuti tama, tako da pomislismo da se svijet rui na nas. Onda iskrsnu ifrit u svome
najrunijem moguem obliku: s rukama kao vilama, nogama kao jarbolima, oima kao buktinjama to
iskrama vrcaju. Mi se uplaismo, a princeza progovori:
- Ne pozdravljam te i nisi dobrodoao!
- Vjerolomnice! - povika ifrit pretvorivi se u lava. - Zato si pogazila zakletvu? Zar se nismo zakleli
da neemo jedno drugome stati na put?
- Prokletnie! - na to e princeza. - Zar ti da govori o zakletvi?!
- Dobit e to si zasluila! - zaurla ifrit, pa u lavljem obliju razjapi eljusti i kidisa na djevojku.
Ona hitro trgnu vlas iz svoje kose, promrsi neto i vlas se pretvori u britku sablju, te udari lava ija
se glava pretvori u korpiona, a djevojka se pretvori u zmijurinu i jurnu na prokletnika preobraenog
u korpiona. Oni se estoko sukobie, ali se korpion pretvori u orla, a zmija u jastreba. Jastreb je
jurio za orlom neko vrijeme, a onda se orao pretvori u crnu maku, a djevojka u vuka, te se poee
juriti po dvorcu bijui ljuti boj neko vrijeme. Vidjevi da e biti pobijeena, maka se preobrati u
ogroman crveni nar koji pade usred bazena, pa vuk jurnu prema njemu. Meutim, nar se vinu u zrak i
pade na ploe u dvorcu razbivi se, tako da se njegova zrna rasue na sve strane prekrivi pod u
dvorcu. Vuk se u tome asu pretvori u pijetla i poe zobati zrnevlje, te ni jedno zrno ne ostade, ali
voljom sudbine ipak jedno ostade sakriveno pored fontane. Pijetao poe kukurijekati, lepetati krilima
i kljunom nam davati nekakav znak koji nismo razumjeli. Zatim kriknu prema nama tako strano da
pomislismo da se dvorac rui na nas, pa poe kruiti po dvorcu dok ne ugleda zrno pored fontane i
jurnu prema njemu da ga pojede, ali zrno pade u bazen i pretvori se u ribu a potom u vodu. U tom
asu se pijetao pretvori u oganj iz ijih eljusti je sipala vatra, iz oiju i nozdrva su mu kuljali vatra i
dim. Djevojka se pretvori u ogroman ognjeni ugarak i mi htjedosmo skoiti u vodu u strahu od vatre i
propasti, kad se suoismo sa ifritom koji zagrmi iz vatre prema nama i puhnu nam oganj u lice, ali ga
sustie djevojka i puhnu njemu vatru u lice. Padoe na nas i njegove i njene iskre, ali nas njene iskre
ne oprie. Jedna od njegovih iskri pade mi u oko i izbi mi ga dok sam imao lik majmuna. Cara
takoer udari jedna iskra i spali mu donju polovinu lica, bradu i vilicu. Iskra pogodi i evnuhove
grudi, tako da on planu i umre istoga trena. Bili smo sigurni da emo poginuti. Ve smo se oprostili sa
ivotom, i dok bijasmo u takvom poloaju, zausmo kako neko klie:
- Allahu ekber! Allah pobjeuje i trijumfuje, a odbacuje onoga ko ne vjeruje u vjeru Muhammeda,
predvodnika ljudskoga roda!
Odjednom vidjesmo da to klie princeza saiui ifrita koga smo gledali kako se pretvara u hrpu
pepela. Zatim nam prie djevojka govorei:
- Donesite mi zdjelu vode.
Poto joj donesoe zdjelu vode, ona nad njom neto promrmlja, pa me poprska tom vodom govorei:
- Zaklinjem te Istinom i istinitim imenom Allaha uzvienog, vrati se u svoje prvobitno oblije!
Ja se pretvorili u ljudsko bie, kao to sam i bio, ali mi oko ostade izbijeno. Djevojka je, meutim,
vikala:
- Vatra! Vatra, oe moj! Ne mogu preivjeti. Vina sam borbi i da je onaj din bio ljudsko bie,
odmah bih ga ubila. Izgubila sam snagu tek kada se nar rasprsnuo i kada sam njegovo zrnevlje
pozobala, a zaboravila sam samo jedno zrno u kome bijae dinov duh. Da sam i njega pozobala, on
bi istoga trena umro, ali voljom sudbine nisam ga vidjela i nisam znala gdje je. Vodila sam s njim
ljuti boj pod zemljom, u zraku i u vodi. Poto bi on mene nadvladavao jednom arolijom, ja sam
njega nadvladavala jo veom, sve dok se nije pretvorio u oganj od koga nema spasa. Meni je sami
usud pomagao da spalim njega prije nego samu sebe. Prethodno sam ga pozvala da primi islam. A
sada moram umrijeti. Ostavljam vas Allahu u amanet.
Zatim je princeza uporno dozivala u pomo da se izbavi od vatre, ali se tamne iskre podigoe do
njenih grudi i do lica. Djevojka zaplaka i ree:
- Tvrdim da nema boga osim Allaha i tvrdim da je Muhammed Allahov poslanik!
Vidjesmo zatim kako se djevojka pretvori u hrpu pepela pored hrpe nastale od ifrita. Raalostismo se
zbog nje i ja poelih da sam na njenome mjestu, a ne da gledam kako se to divno lice koje mi uini
tako dobro djelo pretvara u hrpu pepela. Ali, Allahova volja je neizbjena.
Poto car vidje da se njegova ker pretvori u hrpu pepela, on poupa ostatak svoje brade. Udarao se
po licu i kidao je svoju odjeu. Ja sam inio isto to i on i plakali smo obojica. Onda dooe
dvorjani i dravni velikodostojnici. Vidjevi cara ni iva ni mrtva pored dvije hrpe pepela, silno se
iznenadie. Car ostade u tome stanju izvjesno vrijeme, a kada se pribra, ree im ta se dogodilo
njegovoj keri sa ifritom i oni to doivjee kao vlastitu veliku nesreu. ene i robinje zakukae i svi
je oplakivahu sedam dana. Potom car naredi da nad princezinim pepelom sagrade veliku kupolu i da
u njoj zapale svijee. to se tie ifritovog pepela, bacie ga u zrak - Allah ga prokleo!
Nakon toga, car se razbolje toliko da se nae na ivici smrti. Njegova bolest potraja mjesec dana, a
onda ozdravi, pozva me i ree mi:
- Mladiu, ivjeli smo najudobnijim ivotom, sigurni od prevrtljive sudbine, dok nam ti ne doe i
nevolju ne donese. Kamo sree da nikada nismo vidjeli tebe ni tvoju odvratnu pojavu koja nas u
propast dovede! Prvo, stradala je moja ker koja vrijedi koliko stotinu mukaraca. Drugo, i mene
snae nevolja od ognja, ostadoh bez zuba i sluga mi poginu. Ali to nije tvoje djelo, ve Allahova
odredba. Hvala Allahu to te moja ker oslobodila, a samu sebe unitila. Sada poi, sinko, iz moje
zemlje. Dosta se toga zbog tebe dogodilo. I nama i tebi tako je sueno. Odlazi u miru.
I tako ja, moja gospo, pooh od njega ne vjerujui da sam se spasio i ne znajui kamo da krenem.
Teko mi bijae zbog svega to mi se dogodilo: opljakae me na drumu, ali se spasih i putovah itav
mjesec dana; sjetih se kako sam u grad uao kao stranac, kako sam sreo krojaa, kako sam naiao na
djevojku pod zemljom i kako sam se spasio od ifrita koji je bio rijeio da me ubije. Sjetih se svega
to mi se dogodilo, od poetka do kraja. Zahvalih Allahu to sam sve platio okom, a ne duom. Prije
nego to izaoh iz grada, uoh u hamam, obrijah bradu i otisnuh se na put, moja gospo, neprestano
tugujui i razmiljajui o nevoljama zbog kojih sam stradavao i oko izgubio. Kad god se sjetim ta mi
se dogodilo, zaplaem i recitiram stihove:

Zbunjen sam, tako mi Boga, bez sumnje ikakve:

Skolie me sjete - ne znam ni sam odakle.

Ali trpjet u dok ljudi ne spoznaju

Da nigdje nema kraja mome trpljenju.

Jer divno li je uz predanost Bogu trpjeti

I odredbu svoga Tvorca tiho podnositi!

Tajne moje due, tajne moga srca prevode,

I tajna svih tajni je da tajno mislim na tebe.

to ja nosim, da planine nose bi se sruile,

Oganj bi zgasnuo i bure bi puhati prestale.

Onaj to veli da je ivot sav od slasti

Neka znade da e jednom u jade zapasti.

Poslije toga sam skitao po svijetu, obilazio krajeve i gradove u nadi da u dospjeti do zapovjednika
pravovjernih i ispriati mu sve ta mi se dogodilo. Tako noas stigoh u Bagdad i zatekoh ovoga svog
prvog druga kako izgubljen stoji.
- Es-selamu alejkum! - pozdravili ga i zapodjenuh razgovor s njim, kad nam prie trei drug i ree:
- Es-selamu alejkum! Ja sam stranac ovdje.
Rekosmo mu da smo i mi stranci i tako se nas trojica zaputismo ove blagoslovljene noi ne znajui ni
jedan sudbinu drugoga. Srea nas dovede na ovu kapiju i doosmo k vama. Eto, zato sam obrijao
bradu i zato mi je oko izbijeno.
Djevojka mu ree:
- Tvoja pria je udna. Sada pogladi glavu i poi svojim putem.
- Neu poi - odgovori skitnica - dok ne sasluam priu svoga druga.
Tada istupi trea skitnica i ree:
- Plemenita gospoo! Moja pria nije nalik na njihove, ve je moja pria jo udesnija. Naime, njih
dvojicu je zadesila zla sudbina, a razlog to sam ja obrijao bradu i izgubio oko je taj to sam navukao
na se zlu sudbinu i nevolju.
Bio sam car i carski sin. Kada mi otac preminu, ja preuzeh carstvo. Vladao sam pravedno i dobra
djela inio podanicima. Volio sam ploviti po moru, a moj grad bijae na moru irokome i oko nas su
bili brojni otoci. Jednom poeljeh razgledati otoke, te zapovjedih da se spremi deset laa i ponesoh
hrane za cijeli mjesec. Plovio sam dvadeset dana, kad se jedne noi die vjetar suprotan naem
smjeru i puhae tako do zore. U zoru vjetar stade, smiri se more i izae sunce, a mi ugledasmo jedan
otok na koji se iskrasmo i skuhasmo neto za jelo. Ostadosmo tu dva dana, pa ponovo zaplovismo
dvadeset dana, a cijelo vrijeme vode su bile nepoznate i nama i kapetanu. Dok se kapetan iuavao
moru, mi rekosmo osmatrau s katarke da paljivo osmotri more. Osmatra se pope na katarku, zatim
sie i saopi:
- Kapetane, vidio sam na naoj desnoj strani jednu ribu na povrini vode, a kada sam pogledao prema
puini, opazio sam u daljini neto to se ukazuje as crno, a as bijelo.
Sasluavi osmatraev izvjetaj, kapetan baci svoj turban na tlo i poe upati bradu govorei
ljudima:
- Neka znate da emo svi stradati i da se niko nee spasiti!
Kapetan poe zapomagati nad svojom sudbinom, kao i svi ostali. Onda ja rekoh:
- Kai nam ta je to vidio osmatra?
- Gospodaru - odgovori kapetan - zalutali smo onoga dana kada nam je puhnuo suprotan vjetar koji se
nije smirio do jutra. Tada smo odmarali dva dana, pa smo poslije lutali morem. Lutamo ve jedanaest
dana bez Vjetra koji bi nas vratio tamo gdje smo namjerili. Sutra uveer doplutat emo do jedne
planine od crnoga kamena koja se zove Magnetna planina. Ve sada nas njene vode vuku k sebi. Naa
laa e se raspasti, svaki ekser poletjet e iz nje ka planini za koju e se zalijepiti jer je Allah u
Magnetnu planinu postavio takvu nevidljivu silu da sve eljezo leti k njoj. Na toj planini ima eljeza
tako mnogo da samo Allah zna koliko, jer su se o nju od davnina razbijale lae. U tome dijelu mora
ima jedno kube od utoga bakra postavljeno na deset stupova, a na kubetu je konjanik od bakra. U
konjanikovoj ruci je bakarno koplje, a na konjanikovim prsima objeena je olovna ploa na kojoj su
urezana nekakva imena i hamajlije. Dokle god je taj konjanik na konju, care, razbijat e se lae koje
prolaze ispod njega. Svi e putnici stradati i svo eljezo u laama za planinu e se zalijepiti. Jedini
spas je u tome da taj konjanik padne s konja.
Potom kapetan gorko zaplaka, gospoo, i mi se uvjerismo da nam nema spasa, te se oprostismo jedan
s drugim. Kada osvanu jutro, mi se jo vie pribliismo toj planini prema kojoj su nas nosile vode.
im se laa nae ispred planine, ona se raspade, a iz nje poletjee ekseri i sve to je od eljeza
prema magnetnim stijenama. U smiraj dana, svi smo kruili oko planine. Lae su se porazbijale. Neko
se utopio, a neko spasio, ali se veina putnika utopila. ak i oni to su se spasili, nisu znali jedni za
druge, jer su ih valovi i suprotni vjetrovi raznijeli na sve strane. Mene je, gospo moja, spasio
uzvieni Allah, jer me htio sauvati za druge patnje i iskuenja. Popeh se na jednu dasku koju vjetar i
valovi izbacie na planinu, te naoh put ka vrhu planine. Taj put bijae usjeen poput stepenica. Onda
izgovorih Allahovo ime...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

15. no
Kada nastupi petnaesta no, ona ree:
- ula sam da je trea skitnica priao djevojci i svezanoj druini, dok su robovi stajali unaokolo sa
isukanim sablja nad glavama:
- Hele, izgovorih Allahovo ime i pomolih Mu se, pa se poeh penjati na planinu drei se udubljenja
na njoj dok Allah ne stia vjetar u tome asu, pomaui mi da se popnem. Sretno se popeh na planinu
i silno se obradovali svome uspjehu. Nije bilo druge nego da se popnem do kubeta u koje najzad
uoh i klanjah dva rekata zahvaljujui Allahu to me je spasio. Zatim zaspah i u snu ujem kako neko
govori:
- O, Ibn Hasibe! Kada se iz sna probudi, kopaj ispod svojih nogu i nai e jedan bakarni luk i tri
olovne strijele na kojima su urezane hamajlije. Uzmi luk i strijele, pa gaaj konjanika na kubetu i
spasi ljude od toga velikog belaja. im pogodi konjanika, on e pasti u more, a luk e ti ispasti iz
ruke. Ti dohvati luk i zakopaj ga na njegovo mjesto. Kada to uradi, more e se uzburkati i uzvisiti
dok ne postane visoko kao planina, a na njemu e se pojaviti amac u kome e biti jedna osoba, ali ne
ona koju si ustrijelio. Ta osoba e ti prii s veslom u ruci. Ti se popni s njim u amac i ne zazivaj
Allahovo ime. On e te povesti i ploviti s tobom deset dana, dok te ne dovede do tvoga grada. Sve e
se tako okonati ako ne izgovori Allahovo ime.
Nakon toga se probudih, hitro ustadoh i uradih kako mi je naredio glas. Ustrijelih konjanika koji pade
u more, a meni luk ispade iz ruke. Uzeh luk i zakopah ga, a more se uznemiri i podie se dok se ne
izravna s planinom na kojoj sam bio. Ne proe malo vremena, kad ugledah amac na puini kako ide
prema meni i zahvalih uzvienome Allahu. Poto amac stie do mene, vidjeh u njemu bakarnog
ovjeka na ijim prsima bijae olovna ploa, a na njoj urezana imena i hamajlije. Uoh u amac
utei, bez rijei, te me osoba poveze jedan, drugi, pa trei dan - tako ravno deset dana, sve dok ne
ugledah Otoke spasa. Obradovah se silno, toliko da spomenuh Allahovo ime, veliajui Ga i slavei.
im to uinih, amac me izbaci u more i otplovi na puinu. Meutim, znao sam plivati, te plivah
cijelog toga dana do veeri, dok mi se ruke ne zamorie i plea ne malaksae. Naoh se u smrtnoj
opasnosti, te izgovorih kelime ehadet, uvjeren da u umrijeti zbog silnoga vjetra. Naie jedan val
kao kakva velika tvrava i baci me tako snano da se naoh na obali, po Allahovoj volji. Podigoh se,
iscijedih odjeu i prostrijeh je po zemlji. Provedoh tako no, a kada osvanu, obukoh se i ustadoh da
pogledam kamo u krenuti. Ugledah jednu umicu pa doavi do nje, obioh je i utvrdih da je mjesto
na kome se nalazim otoi, a svuda oko njega more. Pomislih: "Kad god se spasim jedne nevolje,
upadnem u jo veu!" Razmiljajui tako o svome poloaju i prieljkujui smrt, ugledah jednu, lau
na kojoj bijahu ljudi. Ustanem i popnem se na drvo, a laa pristade uz obalu i s nje sie deset robova
s pijucima. Zaputie se nasred otoka i poee kopati zemlju dok ne otkrie jedan poklopac koji
podigoe i tako otvorie ulaz. Zatim se vratie na lau i s nje ponesoe hljeb, brano, masnou, med i
stoku, te sve to je potrebno jednome ovjeku. Robovi su odlazili od lae do poklopca i silazili kroz
otvor dok ne iskrcae cijeli tovar s lae. Potom se pojavie robovi nosei najljepu odjeu, a meu
njima bijae starac u poodmaklim godinama. Vrijeme ga je prilino naelo. Stareva ruka bila je u
ruci mladia savrene ljepote, u najljepoj odjei, tako da je po svojoj ljepoti mogao u poslovice ui.
Poput svjee grane, oaravao je srce ljepotom i svojim savrenstvom je um opinjavao.
Kretali su se tako, gospoo, sve dok se najzad ne spustie ispod poklopca i izgubie mi se iz vida.
Kada konano odoe, ja se spustih s drveta, prioh mjestu koje su zatrpali pa poeh skidati zemlju i
prenositi je. Strpljivo sam prenosio zemlju dok se ne ukaza poklopac koji bijae drven, velik kao
mlinski kamen. Podigoh poklopac i ispod njega se ukazae zavojite stepenice u kamenu. Iznenaen,
spustih se niz stepenice do samoga njihovog kraja, kad dolje otkrih urednu odaju, zatim jedan vrt, pa
drugi, pa trei - i tako trideset devet vrtova a u svakom bijae divnoga drvea, rijeka, plodova i
svakojakih rijetkosti. Ugledah jedna vrata i pomislih: "ta bi moglo biti na ovome mjestu? Moram ih
otvoriti i vidjeti ta ima!" Otvorim vrata i vidim osedlana konja koji bijae zauzdan i vezan.
Odveem konja i uzjaem ga, a on poletje i donese me na nekakav trg pa me spusti i udari me repom
tako da mi oko izbi, te pobjee od mene. Siem odatle i vidim deset oravih mladia. Upitam ih mogu
li sjesti kod njih, a oni mi odgovorie:
- Allaha ti, nemoj sjedati kod nas!
Poem odatle slomljena srca i suznih oiju, a Allah mi bijae odredio spasenje, te stigoh do
Bagdada. Obrijah bradu i postadoh skitnica. Onda sretoh ovu dvojicu oravih ljudi, pozdravih ih i
rekoh:
- Ja sam ovdje stranac.
- I mi smo stranci - odgovorie.
Eto zato mi je oko izbijeno i brada obrijana.
- Sada pogladi svoju glavu i odlazi - ree mu ena.
- Boga mi, neu poi dok ne ujem prie ostalih - na to e on.
Djevojka se okrenu halifi, Daferu i Mesruru:
- Ispriajte vi svoje prie.
Dafer kroi naprijed i ispria joj isto ono to je ispriao Vratarki pri njihovom ulasku, a poto ga
djevojka saslua, ree:
- Sada vas preputam jedne drugima.
Oni izaoe odatle i im se naoe na sokaku, halifa se obrati skitnicama:
- Kamo ete sada?
- Ni sami ne znamo kamo emo - odgovorie.
- Poite da prenoite kod nas - ree halifa, pa se obrati Daferu: - Uzmi ih i dovedi mi ih sutra da
vidimo ta emo uiniti.
Dafer postupi kako mu je halifa naredio, a ovaj poe u svoj dvor. Meutim, halifa te noi nikako nije
mogao zaspati. Kada osvanu, on sjede na prijestolje i pristupie mu dravni velikodostojnici, te se
halifa obrati Daferu:
- Dovedi mi one tri ene, dvije kuke i skitnice.
Dafer ode i dovede ih halifi. ene se sakrie iza zavjese, a Dafer im ree:
- Oproteno vam je, jer ste vi nama ve uinile dobroinstvo ne znajui ko smo. Sada vas
obavjetavam da se nalazite pred petim vladarem dinastije Abbasida, Harun ar-Reidom, kome ne
smijete govoriti nita osim istine.
Kada djevojke ue ta im govori Dafer ispred zapovjednika pravovjernih, najstarija prie i ree:
- Zapovjednie pravovjernih! Moja pria je takva da bi bila dobra pouka onome kome je do pouke,
ako bi bila ispisana iglama u uglovima oiju...
eherzadu zatee jutro, te ona prekide priu zapoetu po carevom odobrenju.

16. no
Kada nastupi esnaesta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je najstarija ena istupila pred zapovjednika pravovjernih i kazala mu:
- Moja pria je udesna, a evo kako je bilo. Ove dvije kuke su moje sestre od istog oca, ali od druge
majke. Kada nam je otac umro, ostavi nam pet hiljada dinara. Kako sam ja bila najmlaa, moje sestre
se spremie, udadoe se i proivjee tako neko vrijeme, a potom njihovi muevi pripremie robu i
uzee od ena po hiljadu dinara, te svi odoe i ostavie me samu. Nisu se pojavljivali etiri godine.
Muevi im potroie novac, potom propadoe i ostavie ene u tuini. Najzad dooe k meni kao
prosjakinje, tako da ih nisam ni prepoznala kada sam ih vidjela. Kada ih ipak prepoznah, rekoh im:
- U kakvom ste to stanju?
- Ne vrijedi sada o tome govoriti, sestro. Desilo se ono to je sueno.
Poaljem ih u hamam i kada se presvukoe, rekoh im:
- Sestre moje, vi ste starije, a ja sam najmlaa. Vi mi zamjenjujete i oca i majku. Nasljedstvo koje mi
je dao zajedno s vama Allah je blagoslovio tako da se znatno uvealo. Ja i vi smo jedno i bit u
prema vama dobra koliko god je mogue.
Ostadoe one kod mene itavu godinu troei moj novac kao vlastiti, a onda rekoe:
- Ipak je za nas bolje biti u braku i vie ne moemo izdrati bez njega.
- Zato brak smatrate tako dobrim? - pitala sam ih. - Danas je malo dobrih mukaraca. Uostalom, brak
ste ve probale.
Meutim, nisu me sluale, ve se udadoe bez mog pristanka. Opremila sam ih svojim novcem i
titila ih, ali one odoe s muevima i nedugo nakon toga muevi ih izigrae. Uzee im ono to su
imale, pa ih ostavie i odoe. Sutra opet dooe k meni, gole i izvinjavajui se:
- Nemoj nam zamjeriti. Ti si mlaa od nas, ali si pametnija. Nikada vie neemo spominjati brak.
- Dobro dole! - odgovorih im. - Ja nemam nikoga milijeg od vas.
Izljubim ih i pruim jo vee gostoprimstvo. Proivismo tako godinu dana, a onda mi se prohtije da
poaljem lau u Basru, te zaista opremih veliku lau na koju ukrcah raznu robu i sve to mi je na lai
potrebno. Zatim upitah sestre:
- Hoete li ostati u kui dok ja otputujem i vratim se, ili ete putovati sa mnom?
- Putovat emo s tobom - odgovorie - jer se ne elimo odvajati od tebe.
Povedoh ih na put podijelivi svoju imovinu na dva dijela. Polovicu ponesoh, a drugu polovicu
sakrih i rekoh:
- Moe se neto dogoditi lai, a valja jo ivjeti pa kada se vratimo, nai emo neto to e nam
koristiti.
Putovale smo danima i noima i laa zaluta. Kapetan izgubi put, te laa uplovi u neko drugo more, a
ne u ono u koje smo htjeli. Meutim, mi to nismo znali izvjesno vrijeme. Puhao je povoljan vjetar
deset dana, kad u daljini ugledasmo grad i upitasmo kapetana:
- Kako se zove ovaj grad to nam se ukaza?
- Bogami, ne znam - odgovori kapetan. - Nisam ga nikada ranije vidio, niti sam kada plovio ovim
morem. Ipak se sve dobro svrilo i ne preostaje vam drugo nego da uete u grad i istovarite robu.
Ako budete mogle, prodajte je i za to pokupujte ta tamo ima. Ukoliko pak ne budete mogle prodati,
odmorit emo se dva dana, snabdjeti se hranom i opet zaploviti.
Mi priosmo gradu, te se kapetan iskrca i zadra se neko vrijeme. Zatim se vrati i ree:
- Hajde, poite u grad da se divite Boijem djelu i molite se da budete spaene Njegovoga gnjeva.
Poto doosmo u grad, vidjesmo da je sve u njemu pretvoreno u crno kamenje. Bili smo
veoma iznenaeni, te poosmo trgovima videi ostavljenu robu, netaknuto zlato i srebro.
Obradovasmo se i pomislismo: "Bit e da se krije neto udno iza ovoga!" Raziosmo se po
gradskim ulicama i zaboravismo jedni na druge zbog novca i tkanina po gradu. Ja se popeh na tvravu
uoavajui da je ona neto posebno. Uem u kraljevski dvorac i vidjeh da je sve posue od zlata i
srebra, a zatim opazih cara kako sjedi meu dvorjanima, namjesnicima i vezirima. Bio je obuen u
neto to je dah zaustavljalo. Kada prioh blie caru, vidjeh da sjedi na tronu ukraenom biserjem i
dijamantima, ali takvim da je svaki biser sijao poput zvijezde. Na caru bijae odjea ukraena
zlatom, a oko njega je stajalo pedeset robova obuenih u raznovrsnu svilu, sa isukanim sabljama u
rukama.
Poto vidjeh sve to, zavrti mi se u glavi, a zatim produih i uoh u haremsku odaju. Na zidovima
bijahu svilene zavjese, a onda ugledah caricu u haljini ukraenoj divnim biserima. Na glavi joj je bila
kruna optoena dijamantima, oko vrata grivine i ogrlice. Sva odjea na njoj i svi ukrasi sauvali su
svoj izgled, ali se ona bijae pretvorila u crni kamen. Zatim vidjeh otvorena vrata kroz koja prooh i
otkrih stepenice od sedam stepenika. Popeh se uz njih i ugledah poploanu prostoriju, zastrtu
pozlaenim ilimima, i vidjeh krevet od mramora, ukraen biserima i draguljima. S jedne strane je
dopirala svjetlost prema kojoj pooh i otkrih da je to bljetavi dijamant velik kao guije jaje,
poloen na mali tron, a sijao je kao kakva svjetiljka. Postelja bijae prekrivena raznovrsnom svilom
koja je oaravala posmatraa.
Sagledavi sve to, bila sam zapanjena i posmatrala sam zapaljene svijee mislei: "Neko je morao
zapaliti ove svijee!" Nastavila sam obilaziti, te uoh u drugu odaju. I tako sam pretraivala potpuno
zaboravivi gdje sam, beskrajno se divei svemu tome. Dok sam bila utonula u misli, primae se no
i ja htjedoh izai, ali vie nisam znala gdje su vrata od kojih sam odlutala. Vratim se tamo gdje su se
nalazile zapaljene svijee, sjednem na krevet i pokrijem se pokrivaem, poto prethodno prouih
neto iz Kurana. Htjela sam zaspati, ali nisam mogla, jer me neki nemir uhvatio.
U pola noi, zauh kako neko ui Kuran lijepim i tihim glasom. Poem prema toj odaji i primjetim da
su vrata otvorena, te uem i vidim da je to mjesto zapravo bogomolja u kojoj bijahu upaljeni objeeni
svijenjaci, prostrti ilimi, a na njima je sjedio mladi divnoga izgleda. Zaudih se kako je od svih
itelja grada jedino on iv, te uoh i pozdravih ga, a on podie pogled i otpozdravi. Onda mu rekoh:
- Zaklinjem te istinom koju ui iz Boije Knjige da mi odgovori na pitanje!
Mladi se osmjehnu:
- Reci ti meni zato si dola ovamo, pa u odgovoriti na tvoje pitanje.
Kada mu ispriah, on se iznenadi i na moje pitanje ta se dogodilo s ovim gradom odgovori:
- Priekaj!
Zatim zatvori Kuran, stavi ga u jednu vreicu od atlasa, pa me posadi pored sebe i tek tada sagledah
njegovu ljepotu. Bio je kao pun mjesec, savrenog izgleda, njenih slabina i blistavog lika, skladne
grae, njenog lica. Imao je svijetle one kapke, upravo kao da su o njemu kazani ovi stihovi:

Astrolog je jednom u nebo zurio i spazio

Ljepotana to se u svome plastu gordio;

Saturn mu je crne uvojke podario,

Obraze mu kao mous madeima okitio;

Jarki Mars mu rumen lica dao,

Iz vjea mu Strijelac svoje strijele bacao;

Merkur ga je bistrim umom darovao,

Medvjed ga od uroka brino uvao.

Astrolog se zbuni onim to je vidio

Dok pun je mjesec pred njim zemlju ljubio.

Gledala sam ga dok mi se hiljadu uzdaha otimalo i cijelo mi srce plamtjelo. Govorila sam mu:
- Gospodaru, odgovori mi na ono to sam te pitala.
- Sluam i pokoravam se - ree on i nastavi: - Ovaj grad je grad moga oca, i njegov je sav ovaj
narod. To je onaj car koga si vidjela skamenjenog na prijestolju, a to se tie carice koju si vidjela -
to je moja majka. Svi su bili poklonici vatre, umjesto da se klanjaju uzvienom Bogu. Zaklinjali su se
vatrom i svjetlou, mrakom i egom, te nebeskim svodom koji plovi. Moj otac nije imao poroda, pa
mu Bog darova mene pred kraj ivota i on me je odgajao dok ne porastoh. Bio sam sretan. Kod nas
bijae jedna starica u dubokoj starosti, muslimanka, koja je vjerovala u Allaha i Njegovog Poslanika,
ali kriom, dok se javno slagala s mojim sunarodnicima. Otac je imao povjerenja u nju, budui da je
bila odana i uredna, pa joj je ukazivao velike poasti, ali je bio uvjeren da pripada njegovoj vjeri.
Kada odrastoh, otac me predade starici i ree joj:
- Preuzmi ga i odgajaj. Pouavaj ga naoj vjeri. Valjano ga odgajaj i budi mu na usluzi.
Starica me uze i naui vjeri islamu, istoi, dnevnim dunostima, abdestu, namazu, i ree
da Kuran nauim napamet. Kada sve to zavrih, ona mi ree:
- Sinko moj, krij to od oca i nita mu ne govori da te ne bi ubio.
Ja sam to zaista krio od oca, ali ne proe ni nekoliko dana a starica umre i moj narod sasvim potonu u
bezbonitvo, zloine i zablude. Dok su oni tako ivjeli, iznenada zaue glasnika koji ih doziva
glasom slinim grmljavini, glasom koji su uli i oni to su blizu i oni to su daleko:
- O, stanovnici grada! Okanite se klanjanja vatri i oboavajte silnoga Allaha!
Stanovnici se uplaie i sakupie kod moga oca, jer on bijae car, i upitae ga:
- Kakav je ovo strani glas koji ujemo? Veoma nas je uplaio.
- Neka vas taj glas ne plai - ree im on. - Nemojte ga se uasavati i neka vas ne odvraa od vae
vjere.
Njihova srca priklonie se rijeima moga oca, te ostadoe kao poklonici vatre i ustrajae u svojoj
tiraniji. ivjeli su tako jo godinu dana, kada doe onaj sudbonosni as i opet zaue isti glas. Sluali
su ga tako tri puta u tri godine - svake godine po jedanput, ali oni ostadoe predani onome emu su i
ranije bili predani, dok se na njih ne srui prokletstvo i gnjev s neba jednoga dana u zoru, kada se u
crno kamenje pretvorie i oni i sva njihova stoka. Niko osim mene u ovome gradu ne ostade poteen.
Od dana kada se dogodila ta nesrea nalazim se u ovakvom stanju. Bogu se molim, postim, Kuran
uim. Dojadila mi je samoa, jer nemam nikog ko bi mi drutvo pravio.
Na to mu ja rekoh:
- Hoe li, mladiu, poi sa mnom u Bagdad, da vidi uene ljude, znalce zakona, da bi proirio
vlastito znanje? Ja u biti tvoja slukinja, mada sam i sama gospodarica u svome narodu,
zapovijedam ljudima, slugama i imam lau natovarenu trgovakom robom. Sudbina nas dovede u
ovaj grad i to je razlog to smo sve ovo saznali i to smo se sreli.
Nisam prestajala nagovarati ga da poe dok najzad ne pristade...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

17. no
Kada nastupi sedamnaesta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je djevojka lijepim rijeima nagovarala mladia da poe s njom, sve dok
je san ne savlada. Tu no ona prespava podno njegovih nogu ne vjerujui sama svojoj radosti, a zatim
je kazivala:
- Kada jutro osvanu, ustadosmo nas dvoje i poosmo u riznice, te uzesmo ono to je lahko za noenje,
a od velike je vrijednosti. Zatim se spustismo iz tvrave u grad gdje sretosmo robove i kapetana koji
su me traili. Ugledavi me, pitali su gdje sam bila, pa im rekoh ta sam vidjela i ispriah priu o
mladiu, o tome zato je grad doivio nesreu i ta se dogodilo njegovim stanovnicima. Oni se
zaudie, a kada me sestre vidjee s mladiem, pozavidjee mi na njemu, razgnjevie se i smislie
kako da mi napakoste. Zatim se ukrcasmo na lau, a ja sam bila izvan sebe od radosti u drutvu
mladia. ekali smo povoljan vjetar, a kada on najzad puhnu, razapesmo jedra i zaplovismo. Moje
sestre su sjedjele s nama i tokom razgovora rekoe mi:
- ta namjerava s ovim lijepim mladiem, sestro?
- Namjeravam ga uzeti za mua - odgovorih i okrenuh se mladiu: - Gospodaru moj, htjela bih ti rei
neto, ali nemoj mi se suprotstavljati.
- Sluam i pokoravam se - ree on, a zatim se obratih sestrama:
- Meni je dovoljno da imam ovog mladia, a vama dajem sve bogatstvo.
- Pristajemo - rekoe tajei zlo koje mi bijahu smislile.
Plovili smo niz povoljan vjetar dok ne isplovismo iz Mora uasa i uplovismo u sigurne vode.
Putovali smo jo nekoliko dana, te stigosmo do grada Basre ije graevine bljesnue pred nama, a
onda nas zatee no i zaspasmo. Moje sestre uzee mene i mladia iz postelje i bacie nas u more.
Mladi nije znao plivati i utopi se - tako mu bi sueno da postane ehid. Meni je pak bilo sueno da
se spasim. Naime, kada padoh u more, sami Allah mi dade komad drveta na koje se popeh i valovi
me udarahu dok me ne izbacie na obalu nekakvog otoka. Ostatak noi sam provela hodajui tim
otokom a kada jutro osvanu, ugledah stazu iroku taman koliko ljudska stopa. Staza je vodila od otoka
ka kopnu. Sunce bijae ve izalo, te na suncu osuih odjeu i nastavih ii dok ne stigoh do kopna na
kome se nalazio grad. Odjednom, ugledah zmiju kako se ustremila na me, a iza nje bijae zmijurina
koja je htjela da je proguta i ve je bila isplazila jezik od silne jurnjave. Meni se saali na malu
zmiju, te uzmem kamen i bacim ga na glavu zmijurine koja istoga trena uginu. Onda mala zmija
uzmahne krilima i poletje u zrak, to mene iznenadi.
Bila sam umorna i odspavah na tome mjestu, a kad se probudih ugledah podno svojih nogu robinju
koja mi je trljala noge. Sjedoh postidjevi se robinje i rekoh joj:
- Ko si ti i ta hoe?
- Kako brzo zaboravlja! - odgovori mi ona. - Ja sam ona kojoj si uinila dobro djelo ubivi moga
neprijatelja. Ja sam mala zmija koju si spasila od one zmijurine. Ifritka sam, a ona zmijurina je ifrit.
On je moj neprijatelj i niko me nije mogao spasiti osim tebe. im si me izbavila, poletjela sam u zrak
i doletjela do lae s koje su te bacile tvoje sestre. Sve to je bilo na lai prenijela sam u tvoju kuu, a
lau sam potopila. to se tie tvojih sestara, zaarala sam ih u dvije crne kuke, jer znam ta ti se sve
dogodilo s njima. Mladi se udavio.
Zatim ifritka ponese mene i dvije kuke, te nas spusti na terasu moje kue. Sve to je bilo na lai
zatekoh usred kue, ba nita nije nedostajalo. Zmija mi ree:
- Zaklinjem te natpisom urezanim na Sulejmanovom prstenu da svaku od njih udari dnevno po tri
stotine puta biem, inae budi sigurna da u doi i uiniti te takvom kao to su one.
- Sluam i pokoravam se - rekoh. Neprestano ih tako tuem, zapovjednie provjerenih, premda ih
saaljevam.
Halifa se zaudi prii, pa se obrati drugoj eni:
- A otkuda tebi tragovi udaraca po tijelu?
- Zapovjednie pravovjernih! - poe ena kazivati. - Imala sam oca koji umre i ostavi mi veliko
bogatstvo. ivjela sam poslije njega lagodno i udadoh se za najsretnijeg ovjeka svoga vremena.
Provedoh s njim punu godinu dana, te on umre, a ja naslijedih od njega osamdeset hiljada dinara, kao
sumu koju mi je erijat propisao. Saih deset haljina - svaka haljina kotala je hiljadu dinara. Dok
sam sjedjela jednog dana, prie mi neka starica smeuranih obraza, prorijeenih obrva, izbuljenih
oiju, polomljenih zuba, slinava nosa, krivoga vrata, kao to pjesnik kaza:

Tu zlobnu staricu kada bi Iblis vidio,

Od njene utnje bi se gadostima nauio;

Vjeta je da hiljadu mazgi moe voditi

Na jednoj tanahnoj paukovoj niti;

ili kao to ree drugi pjesnik:

Toj starici su vradbine u krvi -

I nevine e uvesti u grijeh prvi;

Nadraivala je djevojicu pa je u djevojku stasala;

Obljubila je enu i u staricu je pretvorila.

Kada mi prie, starica me pozdravi i ree:

- Imam sirotu ker kojoj veeras prireujem svadbu i dooh k tebi da zaradi sevap tako to e doi
na svadbu, jer je slomljena srca, budui da nema nikoga osim uzvienog Allaha.
Zatim starica zaplaka ljubei mi noge, te se veoma saalih na nju.
- Hou - rekoh joj.
- Spremi se - nastavi starica - a ja u uveer doi po tebe.
Izljubi mi ruke i ode, a ja ustadoh i poeh se spremati, kad se opet pojavi starica, prie mi i ree:
- Gospoo, dame iz grada ve su dole i im sam im rekla da e i ti doi, obradovae se. Upravo te
oekuju.
Ustadoh, spremih se i povedoh svoje djevojke, te doosmo do jednog sokaka u kome je lahorio
vjetar. Ugledasmo zasvoena vrata s mramornim, vrsto sagraenim kubetom. Iza kapije bijae
dvorac koji je stajao na zemlji, a svezao se za oblake. Kada stigosmo do kapije, starica pokuca i
kapija se otvori, a im uosmo, naosmo se u hodniku zastrtom ilimima, dok su na njemu visili
lusteri i zapaljene svijee, dijamanti i drugi nakit. Proosmo kroz hodnik i obresmo se u odaji kakvoj
nema ravne: bila je zastrta svilom, okiena svijenjacima i bljetavo sijajuim svijeama, a usred
odaje nalazila se lonica od mramora optoena biserima i draguljima. Nad posteljom je bio zastor od
atlasa. Iza zavjese se pojavi djevojka nalik na mjesec i ree mi:
- Dobro dola, sestro moja! Ti si mi nada i utjeha. - Zatim kaza stihove:

Kada bi dom znao ko ga je posjetio,

Stope bi mu od radosti ljubio

I jezikom ljudskim sada bi uskliknuo:

O, tedri i plemeniti, dobro doao!

Potom sjede i ree mi:

- Sestro moja, imam brata koji te je vidio na nekom veselju. To je mladi ljepi od mene i on te svim
srcem zavolio. Ovoj starici je dao novaca da te domami, a starica smisli lukavstvo kako da te k meni
dovede. Moj brat eli da se oeni tobom po propisima Allaha i Negovog Poslanika, a u halalu nema
nikakve sramote.
Sluajui ta govori i vidjevi kako sam upala u kuu, rekoh djevojci:
- Sluam i pokoravam se.
Ona se obradova, pa pljesnu rukama i otvorie se jedna vrata na koja ue mladi nalik na mjesec,
upravo kao to pjesnik kaza:

Njegova ljepota takva je da slava Allahu neka je

Koji ga tako izvaja i toliko ga uzvisuje;

Svom ljepotom svijeta on sam se okiti,

Njegova ljepota svim ljudima razum pomuti.

Ljepota mu na tankom elu ispisala:

"Ljepeg od njega nema - ja sam utvrdila."

im ga ugledah, lee mi na srce. Mladi doe i sjede, a onda se pojavi i kadija sa etiri svjedoka.
Svi pozdravie i sjedoe, zatim upisae da sam se udala za toga mladia i odoe. Onda mi se mladi
obrati:
- Neka nam je ova no blagoslovljena! - Zatim dodade: - Postavljam ti, gospoo, jedan uvjet
- Kakav uvjet, moj gospodaru? - upitah.
On ustade, donese mi Kuran i ree:
- Zakuni se da nee drugoga ni pogledati, niti e koga poeljeti.
Poto se zakleh, mladi se plaho obradova i zagrli me dok mi se srce topilo od ljubavi prema njemu.
Priredie nam sofru, pa se prihvatismo jela i pia dokle god smo mogli. Uosmo u no, te me mladi
povede i lee sa mnom u postelju. Mazili smo se do samoga jutra i ivjeli tako itav mjesec dana u
blaenstvu i radosti, a kada minu mjesec dana, zamolih ga za dozvolu da poem na pijacu i kupim
neko platno. On mi dopusti, te se obukoh, povedoh staricu i pooh na pijacu. Sjedoh pored duana
mladog trgovca koga je poznavala starica i ona mi ree:
- To je djeak kome je umro otac i ostavio mu veliko bogatstvo. - Zatim se obrati njemu:
- Daj ovoj eni najskupocjenije platno koje ima.
- Sluam i pokoravam se - odgovori mladi.
Starica ga poe hvaliti, ali joj rekoh:
- Nije potrebno da ga hvali. Uzet emo od njega to nam treba i vratiti se kui.
On nam izvadi ta smo traile, a kada mu ponudismo novce, mladi ne htjede uzeti nita, ve ree:
- To vam je danas od mene kao mojim gostima.
- Ako ne uzme novac - obratih se starici - daj mu njegovo platno.
- Tako mi Allaha - ree mladi - neu nita uzeti. Sve je to poklon od mene za jedan poljubac, jer mi
je poljubac vrijedniji od svega to imam u duanu.
- Kakva ti je korist od poljupca? - upita starica, pa se obrati meni: - ula si ta veli ovaj mladi,
edo moje. Nee ti se nita dogoditi ako mu da jedan poljubac, a zauzvrat uzme ono to ti treba.
- Zar ne zna da sam se zaklela? - upitah je.
- Pusti da te poljubi i uti. Nee ti se nita dogoditi, a uzet e ovaj novac.
Nagovarala me je toliko da najzad metnuh glavu u torbu i pristadoh. Zamirih, zaklonih se krajikom
zara od ljudi, pa mladi ispod zara poloi usne na moj obraz i poljubivi me ugrize me tako snano da
mi otkinu komad mesa s obraza. Meni se svijest pomrai. Starica me prihvati u naruje, a kada dooh
k sebi, vidjeh da je duan zatvoren, dok starica kuka i govori:
- Hvala Allahu to se nije desilo neto gore! - a onda se obrati meni:
- Hajdemo kui i okrijepi svoju duu malaksalu, a ja u ti donijeti lijek koji e ti ugriz izlijeiti tako
da e brzo ozdraviti.
Nedugo zatim, pooh s toga mjesta silno zabrinuta i preplaena. im stigoh kui, napravih se da sam
bolesna, a onda ue moj mu i ree mi:
- ta ti se dogodilo dok si bila vani, moja gospo?
- Nije mi nita - odgovorih mu.
- Kakva ti je to rana na obrazu, i to na jagodici? - upita on gledajui me. Na to mu ja kazah:
- Kada si mi dopustio da danas poem kupiti platna, prikljeti me jedna deva natovarena
drvima, pa mi podera zar i rani mi obraz, kao to vidi. Putevi su tijesni u ovome gradu.
- Sutra u poi upravitelju - ree moj mu - i poaliti mu se, a on e povjeati sve drvosjee u gradu.
- Tako ti Allaha, nemoj! - povikah. - Ne ogrijei se ni o koga, jer sam ja, zapravo, jahala magarca, a
on me oborio tako da sam pala na zemlju. Desi se da padnem na komad drveta i rasjekoh obraz.
- Sutra u poi Daferu al-Barmakidu - ree moj mu - i ispriat u mu cijelu priu, a on e pobiti sve
magarce u ovome gradu.
- Zar si u stanju pogubiti sve ljude zbog mene? - upitah. - To mi se dogodilo Boijom voljom i
odredbom.
- Nema druge, nego e tako biti! - naljuti se mu. Onda skoi i povika, pa se otvorie vrata na koja
ue sedam crnih robova koji me izvukoe iz postelje i bacie nasred kue. Naredi jednome robu da
me uhvati za ramena i da mi sjedne na glavu, drugome da mi sjedne na koljena i uhvati me za stopala,
a trei prie sa sabljom u ruci i ree:
- Da je udarim sabljom, gospodaru, i da je rasijeem na dvije polovine, pa da svi uzmemo po jedan
komad i bacimo ga u rijeku Tigris da je ribe pojedu? Takva nagrada eka one koji prekre zakletvu i
ljubav iznevjere.
Zatim izrecitira stihove:

Ako dragu moram s nekim dijeliti,

Uskratit u ljubav dui i u bolu umrijeti;

Rei u joj: Duo moja, umri blagorodna -

Nema dobra u ljubavi kad je podijeljena.

Nakon toga, mu ree robu:

- Udari je, Sade!
Rob trgnu sablju dok mi je mu govorio:
- Sada izgovori kelime ehadet, reci nam posljednju elju i saopi svoju oporuku, jer ovo ti je kraj
ivota!
- Dobri robe, daj mi malo vremena da izgovorim kelime ehadet i saopim svoju oporuku - rekoh i
podigoh glavu. Shvaajui ta se dogaa sa mnom nakon udobnosti i u kakvom se ponienju naoh,
gorko zaplakah i kazah ove stihove:

Dok sjedi, rijeio si prekinuti ljubav ovu -

Da ne mogu usniti dok ti se predaje snu.

Tvoj dom mi vie nije u srcu ni oku.

Srce mi krvari i suze sakriti ne mogu.

Obeao si mi da e vjeran biti,

Al im mi srce osvoji poe me varati.

Prema mojoj ljubavi nema nikakve milosti;

Zar je u tvojoj ljubavi toliko prevrtljivosti?
Tako vam Boga, kad umrem vi napiite
Na nianu: Ovdje je rtvi ljubavi boravite.

Moda e junak koji zna za ljubavne jade

Stati pored groba da rahmet mi predade.

Nakon tih stihova, zaplakah jo vie, a kada mu saslua pjesmu i vidje kako plaem, razbjesni se i
izgovori stihove:

Ostavih dragu, al ne zato to je se zasitih,

Ve zbog grijeha njenog dragu svoju ostavih:

Ona htjede treeg u naoj ljubavi,

Ali tjera moga srca tako ta ne podnosi.

Kada on zavri s recitiranjem, ja sam i dalje plakala i preklinjala ga, mislei: "Molit u ga i
umiljavati se rijeima, moda e me potjediti smrti, pa makar mi i uzeo sve to imam." Jadala sam
se na svoju nevolju recitirajui mu:

Da si pravian prema meni bio ne bi me ubio,

Al Usud rastanka jo nikada pravian nije bio.

Na mene si znao breme ljubavi navaliti,

A ja nejaka ni koulju ne mogu nositi;

I ne udim se to mi dua sada mre,

Ve se udim kako tijek ivi bez tebe.

I nakon ovih stihova plakala sam dok me on promatrao, rugao se i psovao, pa je recitirao:

Napustila si mene i drugoga uzela;

Ne ja, ve si ti mene javno napustila.

Ti si mene, al u i ja tebe ostaviti

I bez tebe trpjeti kao to si trpjela i ti.

Bit u s drugom kao to si s drugim bila ti,

A grijeh za rastanak tebi e pripasti.

Kada moj mu zavri pjesmu, povika robu:

- Presijeci je napola, jer od nje nemamo nikakve koristi!
Poto mi rob prie, bila sam sigurna da u umrijeti. Oajniki sam eljela ivjeti, ali se prepustih
uzvienome Allahu, kad se iznenada pojavi starica koja se baci pred mladieve noge ljubei ih i
govorei:
- edo moje! Zaklinjem te odgojem koji sam ti pruila, oprosti ovoj mladoj eni jer nije uinila
grijeh kojim bi to zasluila. Ti si mlad ovjek, pa se bojim da te ne stigne njena kletva! - plakala je
starica ne prestajui moliti ga, a on joj odgovori:
- Opratam joj, ali moram na njoj ostaviti traga koji e se vidjeti dok je iva.
Zatim naredi robovima da me svuku, a on uze granu od dunje i poe me tui njome. Nije prestajao
udarati me po leima i slabinama dok nisam svijest izgubila od siline udaraca. Bila sam se oprostila
sa ivotom. Onda naredi robovima da me, kad padne no, ponesu i da povedu staricu, te da me bace u
moju kuu u kojoj sam ranije ivjela. Oni izvrie zapovijed svoga gospodara i bacie me u kuu.
Brinula sam se sama o sebi i lijeila se, ali mi rebra ostadoe izubijana kandijom, kao to vidi.
Ustrajno sam se lijeila etiri mjeseca dok se ne izlijeih, a potom pooh onoj kui u kojoj mi se sve
to dogodilo. Otkrih da je poruena, a uliica bijae od poetka do kraja razruena. Zapravo, na mjestu
gdje je bila kua naoh gomilu ruevina. Ne znajui razlog svemu tome, pooh svojoj sestri po ocu i
naoh kod nje ove dvije kuke. Pozdravih je i ispriah ta mi se dogodilo i kako je sve bilo, a ona mi
ree:
- Ko je taj to se spasio prevrtljive sudbine? Hvala Allahu koji dade da se sve dobro svri.
Zatim mi ona ispria svoju priu o dvjema sestrama. Od tada nas dvije nismo ni spominjale udaju, a
potom nam se pridrui ova mlada ena, Voditeljica. Ona svakodnevno izlazi i kupuje nam sve to
treba. Tako smo ivjele sve do sino, kada naa sestra po obiaju poe da nam kupi potrebne
namirnice, i bi ta bi. Stigoe hamal, skitnice i vi kao trgovci. Meutim, tek to smo se danas
pribrale, dovedoe nas k tebi. Eto, to je cijela naa pria.
Zabezeknuti halifa naredi da se sve to zapie i pohrani u njegovoj riznici...
eherzadu zatee jutro, te ona prekide priu zapoetu po carevom odobrenju.

18. no
Kada nastupi osamnaesta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je halifa naredio da se pripovijesti zapiu u knjige i da se pohrane u carsku
riznicu, a potom se obrati prvoj eni:
- Znate li ta o ifritki koja je zaarala tvoje sestre?
- Ona mi je dala, zapovjednice pravovjernih, nekoliko svojih vlasi i objasnila: "Kada poeli da
doem, zapali jednu vlas i ja u odmah biti kod tebe, makar se nalazila na kraj svijeta."
- Daj mi tu kosu! - zapovijedi halifa.
Poto mu ena donese kosu, halifa uze jednu vlas i zapali je i im se osjeti njen miris, dvorac se
uzdrma. Zau se tresak i tutnjava, te se pojavi ifritka koja bijae muslimanka i ona ree:
- Es-selamu alejkum, halifo!
- Ve alejkumu-s-selam! - otpozdravi halifa, a ifritka nastavi:
- Znaj da je ova ena bila dobra prema meni i ne mogu je dovoljno nagraditi za to. Ubivi moga
neprijatelja, ona me je spasila smrti, a kada sam vidjela ta su joj uradile njene sestre, nije bilo druge
nego da im se osvetim, pa sam ih zaarala u dvije kuke. Prije toga sam ih htjela ubiti, ali sam se
plaila da joj to ne padne teko. Ako eli da ih oslobodim, zapovjednie pravovjernih, oslobodit u
ih iz potovanja prema tebi i prema njoj, jer i ja sam muslimanka.
- Oslobodi ih - ree halifa - a poslije emo se pozabaviti ovom isprebijanom enom i ispitati njenu
povijest. Ukoliko se pokae da mi je istinu kazala, ja u se osvetiti onome ko joj je nepravdu uinio.
- Zapovjednie pravovjernih - obrati mu se ifritka - ja u ti kazati ko je ovoj eni sve to uinio, ko joj
je nepravdu nanio i imovinu joj uzeo. To je ovjek koji ti je najblii.
Nakon toga, ifritka uze zdjelu vode, izgovori neto nad njom i poprska njuke kukama, govorei:
- Vratite se u svoj prvobitni ljudski oblik!
One se vratie u oblije u kojem ih je Bog stvorio, a ifritka ree:
- Zapovjednie pravovjernih, ovu enu je pretukao tvoj sin al-Emin koji je uo za njene drai i
ljepotu.
Ifritka mu potom ispria sve ta se desilo eni, a zaueni halifa ree:
- Hvala Allahu na izbavljenju ove dvije kuke.
Zatim halifa pozva sina al-Emina i zatrai da mu sve kae o prvoj eni, a ovaj mu ispria cijelu istinu.
Halifa pozva kadiju i svjedoke, tri skitnice, prvu enu i njene dvije sestre koje bijahu zaarane u
kuke. Sve tri ene udade za tri skitnice koji ispriae kako su bili carevi, pa ih uini svojim
dvorjanima, dade im sve to im je bilo potrebno i nastani ih u bagdadskome dvorcu. Pretuenu enu
vrati svome sinu al-Eminu davi joj mnogo novaca i naredi da im se sagradi kua ljepa nego to je
bila ona. Najzad, halifa se oeni Voditeljicom i provede no s njom, a kada jutro osvanu, dade i njoj
kuu i pratilje koje e je sluiti. Odredi joj plau, a na kraju joj sagradi i dvorac.
Kada se to zavri, halifa jedne noi ree Daferu:
- Hou da siem noas u grad i da se raspitam o upraviteljima i valijama. Otpustit emo svakoga na
koga nam se poale.
- Sluam i pokoravam se - odgovori Dafer.
Potom halifa, Dafer i Mesrur izaoe u grad i zaputie se obilazei trgove i sokake i neoekivano
ugledae jednog starca koji je na glavi nosio mreu i korpu, a u ruci tap. Iao je starac lagahno
recitirajui stihove:

Govore mi: Ti si meu svim ljudima

Svojim znanjem kao no mjeseinom obasjana,

A ja im velim: Takve prie se okanite,

Jer znanje ne vrijedi ako mo nemate.

Kad bi me neko zaloio sa svim mojim umom,

Sa svim mojim knjigama i s mojim divitom,

Ne bi mu doteklo ni da se prehrani,
Niti bi mogao preivjeti dan jedan jedini.

Siromaki ivot uvijek je jadan,

Siromah je uvijek sjetan i ivot mu bijedan.

Usred ljeta nigdje za njeg nema hrane,

Usred zime trai pe za grijanje.

Kud god krene psi ga stalno slijede,

Prezren je da od njeg nema vee bijede.

Kad se kome ali na nesreu svoju,

Ljudi nisu spremni da ga razumiju.
Kad je takav cijeli ivot siromaki
Mnogo bolje e mu biti u grobnici.

Sasluavi starevu recitaciju, halifa ree Daferu:

- Vidi ovog siromaka i uj stihove! Oni kazuju o njegovoj bijedi.
Potom halifa prie starcu i ree mu:
- ta si po zanimanju, starino?
- Ja sam ribar, gospodine. Imam porodicu i od podneva sam poao iz kue, ali mi do ovog trena Allah
ne podari nita ime bih nahranio obitelj, pa sam zbog toga odvratan sam sebi i molim Boga da
umrem.
- Hoe li poi s nama na rijeku? - upita ga halifa. - Stani na obalu Tigrisa i baci mreu na moju
sreu, a sve to bude izvadio otkupit u za stotinu dinara.
ovjek se obradova uvi te rijei, pa odgovori:
- Odmah u poi s vama.
Ribar doe na rijeku, baci mreu i prieka malo, pa povue konopce i izvue mreu, te se ukaza
zakljuan i vrlo teak sanduk. Halifa pipne sanduk im ga ugleda, primijeti da je teak, pa plati ribaru
stotinu dinara, te ovaj ode, a Mesrur, halifa i Dafer odnesoe sanduk u dvorac. Dok je sanduk stajao
pred halifom, upalie svijee, pa Mesrur i Dafer prioe, razvalie sanduk i u njemu naoe korpu
od palmina lia, zaivenu crvenim vunenim koncem. Odrezae poetak konca i ugledae u korpi
komad ilima, pa ga podigoe i ispod njega vidjee zar. Kad podigoe zar, naoe ispod njega
djevojku nalik na grumen srebra. Bila je ubijena i isjeena.
Poto vidje djevojku, halifi potekoe suze niz obraze i on se obrati Daferu:
- Pseto vezirsko! Ljude ubijaju u vrijeme moje vladavine, bacaju ih u rijeku i odlaze, a ja u pred
Allahom odgovarati! Moram osvetiti ovu djevojku i ubiti onoga ko je nju ubio! - a onda dodade: -
Zaklinjem se svim halifama moje abbasidske dinastije, ako mi ne dovede onog ko je ubio djevojku
da ga mogu zbog nje kazniti, razapet u te na kapiju svoga dvorca zajedno sa etrdeset tvojih roaka!
Dafer se obrati razbjenjelom halifi:
- Daj mi vremena tri dana.
- Dajem ti toliko vremena - odgovori halifa, a Dafer ode od njega i zaputi se u grad, tuan i mislei:
"Kako u saznati ko je ubio djevojku i izvesti ga pred halifu? Ako mu dovedem nekog drugog, grijeh
e pasti na moju duu. Ne znam ta da radim." Sjedio je Dafer tri dana u svojoj kui, a etvrtog dana
halifa posla po njega. Kada izae pred halifu, ovaj ga upita:
- Gdje je djevojin ubica?
- Zapovjednie pravovjernih - ree Dafer - zar ja mogu spoznati ono to je nepoznato i otkriti
djevojinog ubicu?
Halifa se rasrdi i naredi da ga objese na kapiji njegovog dvorca, a onda zapovijedi telalu da razglasi
po bagdadskim ulicama da oni koji ele posmatrati kako se vjea Dafer al-Barmakid i njegovi
roaci neka dou i vide.
Iz svih ulica izaoe ljudi da posmatraju vjeanje Dafera i njegovih roaka, ne znajui razlog tome.
Podigoe vjeala od drveta, postavie ljude ispod vjeala i ostadoe da ekaju halifino doputenje,
dok je narod oplakivao Dafera i njegove roake.
U tome asu pojavi se jedan lijepi mladi u finome odijelu koji se brzo probijao kroz narod i doavi
pred vezira, ree mu:
- Treba da bude osloboen iz ovog poloaja, starjeino emira i zatitnie siromaha. Ja sam ubio
djevojku koju ste nali u sanduku. Ubijte mene i osvetite je.
Poto Dafer u mladieve rijei i kad vidje da e ga spasiti, on se obradova vlastitom spasenju, ali
mu bijae ao mladia. Dok su oni tako stajali, kroz gomilu se progura jedan starac hitro se
probijajui do Dafera i mladia, pozdravi ih i ree:
- Vezire - obrati mu se opet mladi - ovaj starac pria kojeta. Ja sam je ubio i na meni odmazdu
izvrite.
- Sinko - ree mu starac - ti si samo mladi eljan ovoga svijeta, a ja sam starac koji ga se zasitio. Ja
u iskupiti tebe, vezira i njegove roake. Djevojku sam ubio ja i niko drugi. Tako ti Allaha, izvri
odmazdu na meni!
- Zapovjednice pravovjernih, pojavio se djevojin ubica.
- Gdje je? - upita halifa.
- Ovaj mladi govori da je on ubica, a ovaj starac tvrdi da lae i da je on ubica.
Halifa pogleda starca i mladia, pa upita:
- Ko je od vas dvojice ubio djevojku?
- Niko drugi nego ja! - ree mladi.
- Ne, nego sam je ja ubio! - na to e starac.
- Uzmi ih i objesi obojicu! - naredi halifa Daferu.
- Ako je ubica samo jedan, onda je ubistvo drugoga nasilje - ree Dafer.
- Kunem se - ree mladi - Onim koji je uzdigao nebo i prostro zemlju da sam ja taj koji je ubio
djevojku, i to pod ovim okolnostima - i opisa mladi sve ono to je naao halifa, tako da je ovaj bio
uvjeren da je mladi ubio djevojku. Onda halifa upita:
- Zato si ubio dvjevojku na pravdi Boga i zato priznaje, bez prisile, da si ubio, te trai da se
izvri odmazda nad tobom?
- Zapovjednie pravovjernih - odgovori mladi - znaj da je ta mlada ena bila moja ena i moja
amidina, a ovaj starac je njen otac i moj amida. Oenio sam je dok je bila sasvim mlada i Allah
mi dade s njom tri djeaka. Voljela me je, sluila i nije mi inila nita naao. Meutim, poetkom
ovoga mjeseca ona se razbolje, pa joj dovedoh ljekare i taman joj se poe vraati zdravlje i htjedoh
je odvesti u hamam, a ona mi ree:
- Htjela bih neto prije nego to uem u kupatilo, jer sam se toga veoma ueljela.
- A ta je to? - upitah je.
- Ueljela sam se jabuke, da je pomiriem i zagrizem makar zalogaj.
Ja odmah pooh u grad u potragu za jabukama, makar jedna kotala dinar, ali ih ne naoh. Probdjeh
no razmiljajui, a im jutro osvanu, izaoh iz kue i poeh obilaziti jedan po jedan vonjak, ali
nigdje ne bi jabuka. Iznenada sretoh starog batovana i upitah ga ima li jabuka, a on mi odgovori:
- Sinko, to je rijetkost. Jabuka nema. Mogu se nai samo u halifinom vrtu koji se nalazi u Basri, i to
kod vrtlara koji ih uva za halifu.
Vratih se eni i moja ljubav prema njoj natjera me da se spremim za put. Putovao sam danonono
petnaest dana i najzad se vratih sa tri jabuke koje sam kupio u Basri od vrtlara za tri dinara. Kada
uoh k njoj i pruih joj jabuke, ena im se ne obradova, ve ih ostavi pored sebe. Njena bolest bijae
uzela maha i neprestano je slabila punih deset dana, a onda ozdravi. Nakon toga, poem iz kue,
zaputim se do svog duana i sjedoh da trgujem. I dok sam ja sjedio, usred dana, iznenada pored mene
naie jedan crni rob drei u ruci jabuku kojom se poigravao.
- Gdje si uzeo tu jabuku da i ja uzmem jednu takvu? - upitah ga, a on se nasmija:
- Uzeo sam je od svoje drage. Bio sam odsutan, a kada sam se vratio zatekoh je bolesnu. Pored nje su
bile tri jabuke, te mi ona ree: "Moj mu, rogonja zbog njih je otputovao ak do Basre i kupio ih je za
tri dinara." Od te tri jabuke uzeo sam jednu.
Kada uh ta rob govori, zapovjednie pravovjernih, svijet mi se smrai pred oima, te zakljuah
duan i pooh kui pomuena uma zbog silnoga bijesa. Ne vidjevi tamo treu jabuku, rekoh eni:
- Gdje je trea?
- Ne znam ta je bilo od nje - odgovori.
Tako se uvjerih da je rob govorio istinu, te ustadoh, zgrabih no, kleknuh joj na grudi i zaklah je.
Odsjekoh joj glavu i udove, pa sve to brzo strpah u korpu, pokrih zarom, a preko zara stavih ilim.
Najzad je stavih u sanduk koji zatvorih, natovarih na mazgu i lino bacih u Tigris. Tako ti Allaha,
zapovjednie pravovjernih, pogubi me u znak odmazde jer me strah da u odgovarati za nju na
Sudnjem danu! Poto je bacih u rijeku Tigris, a da niko nije znao ta sam s njom uinio, vratih se kui
i zatekoh svoga najstarijeg sina kako plae, premda nije znao ta sam uinio s njegovom majkom.
- Zato plae? - upitah.
- Uzeo sam jednu jabuku od onih to bijahu pored majke i ponesoh je na sokak da se poigram s
braom, kad naie jedan krupan crni rob koji mi ote jabuku i upita me:
- Odakle si ovo dobio?
- Moj babo je putovao i donio je iz Basre mojoj bolesnoj majci. Kupio je tri jabuke za tri dinara.
Crnac mi je uze, udari me i odnese jabuku. Uplaio sam se da me majka ne istue zbog nje. Kada uh
ta dijete govori, shvatih da je rob izmislio la o mojoj amidini i uvjerih se da je ubijena neduna.
Poeh gorko plakati, kad doe ovaj starac, moj amida a njen otac, i ja mu ispriah sve to se
dogodilo, te on sjede pored mene plaui i sam. Plakali smo tako sve do ponoi. Primao sam
sauee pet dana, a do dana dananjeg alimo zbog njene smrti. Tako ti predaka tvojih, pouri da me
ubije i tako na meni odmazdu izvri.
Halifa je bio zapanjen mladievim rijeima:
- Tako mi Allaha, neu ubiti nikoga drugog do onog odvratnog roba!
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

19. no
Kada nastupi devetnaesta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, kako se halifa zakleo da nee ubiti nikoga drugog nego roba, jer je mladi
imao nekakvo opravdanje. Onda se halifa obrati Daferu:
- Dovedi mi onoga odvratnog roba koji je uzrok cijeloj tragediji, a ako mi ga ne dovede, ti e biti
ubijen umjesto njega!
Dafer ode u grad tugujui i mislei: "Kako da ga dovedem? Ne moe krag zauvijek ostati itav. U
ovoj situaciji ne mogu se nieg dosjetiti, ali onaj ko me je spasio prvi put spasit e me i drugi put.
Tako mi Boga, tri dana neu izai iz kue, pa neka uzvieni Bog ini ta hoe." Ostade Dafer tri dana
u kui, a etvrtog dana pozva kadiju, napravi oporuku i oprosti se s djecom. Dok je plakao, doe mu
halifin glasnik i ree:
- Halifa je izvan sebe od bijesa i poslao me k tebi kunui se da e te ubiti do kraja dana ako mu ne
dovede onoga roba.
Dafer i njegova djeca zaplakae, a kada se sa svima oprosti, prie najmlaoj keri da se i s njom
oprosti. Tu ker je volio vie nego svu drugu djecu, pa je privi na grudi plaui to se mora rastati s
njom, a onda osjeti da ona dri u depu neto okruglo i upita je:
- ta to ima u depu?
- Babo - odgovori ona - imam jednu jabuku koju mi donese na rob Rejhan. uvam je ve etiri dana.
On mi je dao jabuku tek poto mi je uzeo dva dinara.
uvi za toga roba i jabuku, Dafer se obradova:
- O, Ti to me uvijek izbavlja!
Zatim naredi da dovedu roba i kada to uinie, Dafer ga upita:
- Odakle ti ova jabuka?
- Prije pet dana, gospodaru, dok sam etao uao sam u jedan gradski sokak i vidio djecu kako se
igraju. Jedno je imalo ovu jabuku koju sam mu oteo i udario ga, a ono je plaui povikalo:
- Ova jabuka pripada mojoj bolesnoj majci koja se toliko ueljela jabuka da je otac otputovao u
Basru i donio tri jabuke za tri dinara. Ja sam jednu uzeo da se poigram njome.
Dijete je plakalo, ali ja nisam mario za to, ve sam je odnio, a moja mlada gospodarica uzela je
jabuku za dva dinara.
Sasluavi priu, Dafer je bio vrlo iznenaen spletkom, ubistvom djevojke zbog roba, pa zapovijedi
da roba zatvore, a sam se radovao svome izbavljenju kazujui stihove:

Koga nesrea zbog jednog roba zadesi,

rtvujui njega mora duu svoju da spasi

Jer mnogo drugih robova moe nai

A svoju duu nikad vie nee stei.

Nakon toga, on zgrabi roba i povede ga halifi koji naredi da se pripovijest zabiljei i da se razglasi u
narodu, a zatim mu Dafer ree:
- Zapovjednie pravovjernih, nemoj se uditi ovoj prii, jer ona nije nimalo udnija od prie o veziru
Nuruddinu i njegovom bratu emsuddinu.
- Da li je ona zaista udesnija? - upita halifa.
- Ispriat u ti je, zapovjednie pravovjernih - ree Dafer - ali pod uvjetom da potedi ivot moga
roba.
- Poklonit u ti njegovu krv - sloi se halifa.
PRIA O VEZIRU NURUDDINU I NJEGOVOM BRATU
EMSUDDINU
- Znaj, zapovjednie pravovjernih - ree Dafer - da u Kairu bijae jedan car, pravedan i milostiv, i
imao je pametna i iskusna vezira koji je znao dobro planirati. Taj vezir je bio oronuli starac koji je
imao dvoje djece nalik na dva mjeseca. Starije dijete zvalo se emsuddin, a mlae Nuruddin. Mlai
sin se isticao ljepotom i umilnou, tako da u njegovo vrijeme nije bilo ljepega, pa se o njemu
pronio glas po raznim zemljama iz kojih su ljudi dolazili u zemlju toga cara da se nagledaju
mladieve ljepote. Desi se da im otac umre, te se car saali, prihvati dvoje djece, postavi ih blizu
sebe i dariva ih. Onda im ree:
- Vi preuzimate poloaj svoga oca.
Mladii se obradovae i poljubie zemlju pred carem. Zatim su cijeli mjesec dana primali sauee
povodom oeve smrti, a nakon toga preuzee dunost vezira. Svaki je obavljao dunost po sedmicu
dana, a kada bi se caru prohtjelo da putuje, putovao je s jednim od njih. Jedne noi, car odlui da
ujutro poe na put, a red je bio na starijem da bude vezir. Te noi braa su razgovarali i stariji ree:
- elio bih, brate, da se ja i ti oenimo iste noi.
- Uradi kako hoe, ja se slaem s tobom.
Tako se dogovorie, a onda stariji brat ree mlaem:
- Ako Allah bude htio, oenit emo dvije djevojke i dovesti ih iste noi, pa e u isto vrijeme zaeti.
Ako Allah bude htio, tvoja ena e roditi djeaka, a moja ena djevojicu i mi emo ih vjenati kao
amidie.
- Brate moj - ree Nuruddin - ta e uzeti uz moga sina kao mehr?{75}
- Kao mehr uz tvoga sina uzet u tri hiljade dinara, tri vonjaka i tri farme. Ako mladi potpie brani
ugovor bez toga, nee valjati.
- Zar takav uvjet postavlja mome sinu? - povika Nuruddin. - Ne zna li ti da smo braa, da smo dva
vezira na istome poloaju, i valjalo bi da svoju ker da za moga sina kao dar, bez mehra? Tebi je
poznato da je mukarac vredniji od ene, a moje dijete je muko; nas e spominjati po njemu, a ne po
tvojoj keri.
- A ta je onda ona? - upita emsuddin.
- Emiri nas nee spominjati po njoj - odgovori Nuruddin. - Meutim, ti hoe da i sa mnom postupi
prema prii u kojoj neko ree: Ako ga eli odbiti, podigni cijenu. Kau da je jedan ovjek doao
svome prijatelju s molbom, a ovaj ga je odbio pretjeranom cijenom.
- Vidim ja da ti to odbija - ree emsuddin - jer svoga sina predstavlja vrednijim od moje keri.
Nema sumnje da si blesav i neodgojen! Kad ve spominje zajedniko vezirstvo, znaj da sam te uveo
u vezirstvo samo iz saaljenja i da mi pripomogne, da mi bude pri ruci. Priaj ti ta hoe i kako
hoe, ali, tako mi Allaha, neu udati ker za tvoga sina makar mi dao zlata koliko je teka!
Kada Nuruddin u ta govori njegov brat, rasrdi se i ree:
- Ni ja neu oeniti sina tvojom kerkom!
- Ne pristajem da joj on bude mu! - na to e emsuddin. - Da ne idem na put, nauio bih te pameti,
ali im se vratim s putovanja dri se dobro!
Nuruddina plaho naljutie bratove rijei, toliko da mu se navue mrak na oi, ali se savlada.
Provedoe no svaki u svojoj odaji, a im osvanu jutro, car se uputi prema Gizi, ka piramidama, u
pratnji vezira emsuddina. to se tie njegovog brata Nuruddina, on provede no izvan sebe od
bijesa, a im osvanu ustade, klanja sabah i poe u svoju riznicu pa uze iz nje vreicu i napuni je
zlatom. Sjeajui se bratovih rijei, ponienja i toga kako se on nad njim uznosio, Nuruddin poe
recitirati stihove:

Na put kreni - u neslozi drugoga e nai

I radi jer rad ivotu daje uitak jo vei.

Pametnom i uenom u mirovanju nema

Nikakave utjehe - zato poi drugim krajevima.

Znam da kvari se voda to stoji -

Ako tee dobra je, a loa je ako stoji;

ak ni mjesec kada ne bi izlazio,

Ja ga ne bih tako eljno ekao.

Da iz brloga ne izlazi, ni lovac ne bi nita ulovio;

Da ne cilja s luka, strijelac ne bi strijelom pogodio.

Zlato kao i praina lei u jamama,

I rajsko drvo tamo gdje raste pripada drvima.

Ako na put krene, slavan e postati;

Ako se ne kree, visoko se nee uspeti.

Poto kaza te stihove, Nuruddin naredi svome slugi da mu pripremi jednu visoku i brzu nubijsku
mazgu. Sluga je pripremi, stavi na nju sedlo proiveno zlatom, sa stremenjem od indijskog elika, s
pokrivaem od isfahanskog plia, tako da bijae nalik otkrivenoj nevjesti. On naredi da stave na
mazgu svileni tepih i sedadu, a ispod sedade novac, te ree posluzi i robovima:
- Hou da razgledam okolicu grada. Poi u u oblast Kaljubije{76} i tamo u provesti tri noi. Ne
treba niko da me prati. Zbog neeg mi se srce steglo.
On hitro uzjaha mazgu, uze malo hrane i izae iz Kaira uputivi se prema pustinji. Prije podneva stie
u grad Bilbis, te sjaha da se odmore i on i mazga, pojede neto, pa uzme sve to treba njemu i mazgi i
opet krenu prema pustinji. Dva dana kasnije, uoi podneva stie u grad Kuds, tu sjaha da odmori sebe
i mazgu i pojede malo hrane. Zatim stavi bisage pod glavu, prostre ilim i pokua spavati savladan
gnjevom. Prenoi na tome mjestu, a kada osvanu, on ponovo uzjaha i potjera mazgu dok ne stie u
grad Alep u kome se zaustavi pred jednim hanom gdje ostade tri dana da odmori mazgu, ali da se i
sam odmori i nadie zraka. Zatim se odlui da nastavi put, te uzjaha mazgu i poe ni sam ne znajui
kuda. Putovao je tako dok jedne noi ne stie u grad Basru. Ni sam nije bio svjestan toga. Zaustavi se
pred jednim hanom, skinu s mazge bisage, prostre sedadu, a mazgu zajedno s opremom predade
uvaru rekavi mu da je vodi. uvar uze mazgu i povede je.
Desi se da je basranski vezir u to vrijeme sjedio kraj prozora na svome dvoru i ugledao mazgu,
zapazi skupocjenu opremu na njoj i pomisli da je to vezirska ili carska mazga. Razmiljajui o tome,
vezir se nae u nedoumici, pa ree jednome pau:
- Dovedi mi onog uvara!
Pa ode do uvara i dovede ga veziru, te uvar pristupi i poljubi tlo pred njim. Vezir koji bijae
oronuli starac upita uvara:
- Ko je vlasnik one mazge i kako izgleda?
- Gospodaru - odgovori uvar - vlasnik mazge je jedan mladi prefinjenih osobina. Vidi se po
dostojanstvu i izgledu da pripada trgovakom soju.
Sasluavi uvareve rijei, vezir skoi na noge, uzjaha konja i pohita u han. Ue mladiu, a kada
Nuruddin vidje vezira kako mu dolazi na noge, on skoi i srdano mu pohita u susret. Vezir sjaha,
pozdravi Nuruddina poelivi mu dobrodolicu i posadi ga pored sebe, pa ga upita:
- Odakle si doao, sinko i ta si namjerio?
- Gospodaru moj - odgovori Nuruddin - dolazim iz grada Kaira. Moj otac je u tome gradu bio vezir,
pa se preselio pod okrilje Allaha.
Zatim Nuruddin ispria veziru ta mu se sve dogodilo, od poetka do kraja, i dodade:
- Odluio sam da se nipoto ne vratim dok ne obiem sve gradove i zemlje.
Poto ga saslua, vezir mu ree:
- Sinko moj, ne povodi se za svojom duom jer e te u propast odvesti. Zemlje su zaputene, pa se
plaim da te kakva nesrea ne zadesi.
Zatim uze bisage s mazge, ilim i sedadu, te povede Nuruddina svojoj kui. Dade mu odabrano
mjesto, ukaza mu potovanje i uini dobroinstvo zavolivi ga neobino.
- Sinko moj - ree vezir Nuruddinu. - Ja sam ve ostario ovjek, a nemam mukog poroda.
Allah mi je podario jednu ker slinu tebi po ljepoti. Odbio sam mnoge njene prosce, a poto si mi se
ti odmah dopao, da li bi htio uzeti moju ker za slukinju koja e te sluiti, a ti njen mu biti? Ako
prihvaa, poi u s tobom basranskom caru, rei mu da si moj brati i preporuit u te, tako da te
postavi za vezira umjesto mene. Ja u ostati u kui, jer sam star ovjek.
Kada Nuruddin u ta mu vezir govori, klimnu glavom:
- Sluam i pokoravam se.
Vezir se obradova, pa naredi posluzi da mu pripreme sofru, da ukrase veliku odaju namijenjenu za
prijem emira. Potom okupi prijatelje, pozva dravne velikodostojnike i basranske trgovce, stupi pred
njih i ree:
- Imao sam brata vezira u Kairu kome Allah podari dva sina, a meni je, kao to znate, Allah dao ker.
Brat mi je stavio u amanet da udam ker za jednog od njegovih sinova i ja sam na to pristao. Kad je
dolo vrijeme da udam ker, on je poslao jednog sina. To je ovaj mladi ovdje. im je doao, htio
sam da sklopi brak s mojom kerkom i da bude s njom u mojoj kui.
- Dobro si uinio - na to e zvanice.
Nakon toga popie erbe, pokropie se ruinom vodom i odoe. Onda vezir naredi slugama da
odvedu Nuruddina u hamam, a vezir mu dade svoju naroitu odjeu, posla mu otirae, zdjele,
kadionice i sve ostalo to je potrebno. Kad Nuruddin izae iz hamama, obue one haljine i pojavi se
nalik na pun mjesec. Potom uzjaha mazgu i poe ka vezirovom dvoru gdje sjaha, ue veziru i cjeliva
mu ruku. Vezir mu poeli dobrodolicu...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

20. no
Kada nastupi dvadeseta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je vezir poao u susret Nuruddinu, zaelio mu dobrodolicu, a zatim je
rekao:
- Provedi ovu no sa svojom enom, a sutra u te odvesti caru. Molim Allaha da ti da svako dobro.
Nuruddin ustade i poe svojoj eni, vezirovoj keri.
Tako su se dogaaji odvijali s Nuruddinom.
to se tie Nuruddinovog brata, on provede izvjesno vrijeme s carem na putu, a kada se vrati i ne
zatee brata, upita sluge za njega, te mu oni rekoe:
- Onoga dana kada si otputovao s carem on je uzjahao mazgu u sveanoj opremi i rekao da ide u
Kaljubiju i da e ostati samo dan-dva jer mu se zbog neeg srce steglo. Nije dopustio da ga prati
neko od nas. Od njegovog odlaska do danas nita nismo uli o njemu.
emsuddinu teko bi zbog rastanka s bratom i on pade u duboku alost zbog toga gubitka.
Mislio je: "Nije otiao ni zbog ega drugog nego zato to sam povisio ton one veeri kada sam krenuo
na put s carem. Vjerovatno se naljutio i otiao. Moram poslati nekoga za njim." Zatim ode i obavijesti
sultana o svemu, a sultan napisa pisma i otposla ih po glasonoama u sve krajeve svoje zemlje.
Meutim, kako je Nuruddin otiao u daleke zemlje u vrijeme dok je njegov brat odsustvovao sa
sultanom, glasonoe odoe s pismima, ali se vratie bez ikakvih vijesti. emsuddin je oajavao,
govorei: "Pretjerao sam razgovarajui s bratom o braku djece. Kamo sree da se to nije dogodilo! A
dogodilo se zbog moje maloumnosti i nepromiljenosti."
Nedugo nakon toga, emsuddin zaprosi ker jednoga kairskog trgovca. Sklopi brak s njom, ali se
dogodi da je te iste noi kada je emsuddin priao svojoj eni i Nuruddin priao svojoj supruzi,
kerki basranskog vezira, i to voljom uzvienog Allaha, kako se izvrila Njegova volja prema
Njegovim stvorenjima. Tako se i dogodi sve onako kako se bijahu dogovorila dva brata. Potrefi se,
zatim, da obje ene zatrudne, te ena emsuddina, kairskog vezira, rodi ker kakvu grad Kairo nikada
ranije nije vidio, a Nuruddinova ena rodi sina, najljepega u njegovo doba, upravo kako kaza
pjesnik:

O, kako je stasit i kako divno lice ima -

Opiti se tom ljepotom kao punim vrevima!

Niti boja niti ukus rujnog vina

Nisu nita spram ljepote vjea i tim obrazima!

Ili kako ree drugi pjesnik:

Kad bi se ljepota htjela porediti s njime,

Ponikla bi glavom postiena time;

A kad bi je pitali: "Vidje li ta tako?"

Kazala bi: "Njemu slinog nai nije lahko!"

Djeaku dadoe ime Hasan{77} i tokom sedam dana nakon njegovog roenja prireivali su svetkovine
i gozbe kakve zasluuju carevii. Potom basranski vezir povede Nuruddina caru i kada mladi doe
pred cara, poljubi tlo pred njim i kako bijae rjeit, milosrdan, lijep i dobronamjeran, izrecitira
stihove:

Ti si taj ovjek to zasjeni sve ljude,

to irinom nadmauje i daljine bude;
Hvalim tvoja djela to nemaju nazive druge,
Ve su ona ko erdani za vratove duge;

Cjelivam ti prste koji nisu prsti,

Ve kljuevi obilja svakojake vrsti.

Car ih primi uz poasti pa zahvaljujui Nuruddinu na onome to je rekao, upita svoga vezira:
- Ko je ovaj mladi?
Vezir mu ispria sve o njemu, od poetka do kraja, dodavi:
- To je moj brati.
- Kako e biti tvoj brati, a nismo uli za njega?
- Gospodaru na i care - ree vezir - u Kairu sam imao brata vezira koji je umro i ostavio dva sina.
Prvi je naslijedio oev poloaj, a ovo je njegov mlai sin. Kada je doao k meni, zakleo sam se da
svoju ker neu udati ni za koga drugog nego za njega, pa sam je vjenao s njim im je doao. On je
mlad, a ja sam postao oronuli starac, sluh me izdao i mo rasuivanja mi je oslabila, pa bih da ga na
gospodar car postavi na moje mjesto, jer on je moj brati i mu moje keri. Dostojan je vezirskog
poloaja, jer je pronicljiv i obazriv.
Car ga je posmatrao s uenjem i smatrao je umjesnim vezirove rijei o mladiu kojima ga je
preporuivao za poloaj vezira. On mu zaista i dade taj poloaj naredivi da mu daju sjajnu odoru i
jednu od naroitih mazgi, te mu odredi plau i prinadlenosti. Nuruddin poljubi carevu ruku i uputi se
sa svojim puncem kui. Obojica su bili izvan sebe od radosti i govorili su:
- Blagoslovljen je dolazak ovog djeteta na svijet:
Sutradan, Nuruddin ode caru, poljubi tlo pred njim i izrecitira stihove:

Nek te srea prati svakog trena

I napredak dok ti zlobnik zamke sprema;

Neka su ti dani vjeno osunani,

Tvojim dumanima neka budu tamni!

Car zapovijedi mladiu da sjedne na vezirsko mjesto, te Nuruddin sjede i poe obavljati svoje
poslove, rjeavati sporove meu ljudima i voditi njihove parnice, kao to obino i rade veziri. Car ga
je posmatrao divei se njemu, njegovoj pronicljivosti, razumnosti i sabranosti, te ga zavolje i priblii
k sebi. Kada se vijeanje okona, Nuruddin ode kui i ispria puncu ta se sve dogodilo, a ovaj se
veoma radovao.
Vezir je postojano odgajao sina Hasana sve dok ovaj malo ne ojaa. Nuruddin se stalno bavio
vezirskim poslovima, ne odvajajui se od cara ni danju ni nou, a car mu je poveavao plau i
nagraivao ga sve vie, tako da je Nuruddin stalno jaao. Stekao je i lae koje su za njega nosile
trgovake tovare. On zaradi veliki imetak, mline i vonjake, a kada mu sin Hasan ue u etvrtu
godinu, umre stari vezir, otac Nuruddinove ene, te mu Nuruddin priredi velianstvenu denazu i
ukopa ga. Nakon toga, on se pozabavi odgajanjem svoga djeteta i kada ono ojaa, dovede mu uitelja
da ga u kui ui itati. Naredi uitelju da ga obrazuje i odgaja. Uitelj zaista naui mladia itanju,
naui ga da su nauke korisne, a iznad svega - Hasan za nekoliko godina naui Kuran napamet.
Postajao je sve ljepi i ljepi, sve stasitiji, ba kao to ree pjesnik:

On je kao mjesec koji punim sjajem blista

Samo sunce ija s obraza mu ista;

On je poput carstva sve ljepote

I njime se sve na svijetu stvari kite.

Uitelj ga je odgajao u oevom dvoru, jer od svog postanka Hasan nije izlazio iz vezirskog dvorca
sve dok ga jednog dana otac, vezir Nuruddin, ne odjenu u najraskonije odijelo, posadi ga na najbolju
mazgu i povede ga caru. im uoe, car pogleda Hasana Bedruddina, sina vezira Nuruddina, i bi
zapanjen njegovom ljepotom. Podanici carstva, kada Hasan proe pored njih idui prvi put s ocem ka
caru, bili su zadivljeni njegovom ljepotom, stasitou i skladnou, kao da je o njemu pjesnik
ispjevao ove stihove:

Astrolog je jednom u nebo zurio i spazio

Ljepotana to se u svome plastu gordio,

I Blizance je vidio kako darivaju tedro

Ljepotom neizmjernom njegovo tijelo;

Saturn mu je crne uvojke podario,

Obraze mu kao mous madeima okitio;

Jarki Mars mu rumen lica poklonio,

Iz vjea mu Strijelac svoje strijele bacao;

Merkur ga je bistrim umom darovao,

Medvjed ga od uroka brino uvao.

Astrolog se zbuni onim to je vidio

Dok pun mjesec je pred njim zemlju ljubio.

im ga vidje, car zavoli mladia i dariva ga, te ree njegovom ocu:

- Vezire, mora djeaka dovoditi svakog dana.
- Sluam i pokoravam se - odgovori vezir i vrati se sa sinom kui. Odvodio ga je zatim caru svakog
dana, sve dok djeak ne navri petnaest godina, a tada se razbolje njegov otac, vezir Nuruddin, pa
pozva sina i ree mu:
- Ovaj svijet je prolazno boravite, a budui svijet je vjeni dom.
Hou da ti ostavim neke oporuke. Shvati ta u ti rei i posluaj to srcem svojim.
Zatim ga posavjetova kako e se ponaati prema ljudima i kako e obazriv biti, pa se podsjeti
zaviaja i domovine. Zaplaka zbog rastanka s dragima, pa obrisavi suze, ree:
- Sine moj, posluaj to u ti rei. Imam brata po imenu emsuddin, i to je tvoj amida. On je vezir u
Kairu, a napustio sam ga i otiao mimo njegove volje. elim da uzme svitak papira i da zapie ovo
to u ti izdiktirati.
Nuruddin donese papir i poe zapisivati ta mu je otac kazivao, a on mu ispria sve ta mu se
dogodilo, od poetka do kraja. Zapisa takoer datum oeve enidbe, datum njegova ulaska u vezirsku
kuu, datum dolaska u Basru i susreta sa basranskim vezirom, a zapisa i samu oporuku. Onda vezir
ree sinu:
- uvaj ovaj testament, jer je na tome papiru zapisano porijeklo i rodoslovlje. Ako ti se ta dogodi,
poi u Kairo, pronai amidu i pozdravi ga pa mu reci da sam umro u tuini udei za njim.
Hasan Bedruddin uze pismo, savi ga i zai u kapu ispod postave. Zatim se rasplaka zbog rastanka s
ocem jer je bio mlad, a Nuruddin mu je i dalje davao savjete, sve dok duu ne ispusti. Zavlada tuga u
kui. alili su za vezirom i car i svi emiri, a zatim ga ukopae neutjeno tugujui cijela dva mjeseca.
Za to vrijeme njegov sin nije jahao, nije odlazio u vijee, niti se susretao s carem. Car se naljuti zbog
toga, pa na njegovo mjesto postavi jednog dvorjana ustoliivi ga za novog vezira i naredivi mu da
zaplijeni Nuruddinovu kuu i imovinu, sva imanja i spahiluke. Novi vezir doe, uze vojnike i zaputi
se kui vezira Nuruddina da uhapse i njegovog sina Hasana i odvede ga caru da uradi s njim ono to
je bio naumio. Meu vojnicima bijae jedan rob umrlog vezira Nuruddina. Bilo mu je ao sina
njegovog gospodara, pa odjuri Hasanu Bedruddinu koga zatee pokunjene glave i slomljena srca zbog
rastanka s ocem. Kada ga rob obavijesti o tome ta se dogodilo, Hasan upita:
- Imam li vremena da uem u kuu i ponesem neto od ovosvjetskih vrijednosti to bi mi koristilo u
tuini?
- Spaavaj se - odgovori mu rob, a Hasan obori glavu uvi njegove rijei i poe pjeice.
Kada izae iz grada, uo je kako ljudi govore da je car poslao novog vezira u kuu preminulog vezira
da mu zaplijeni svu imovinu, da uhapsi njegovog sina Hasana i dovede ga njemu da ga ubije. Ljudi su
saaljevali Hasana zbog njegove ljepote. Sluajui ta narod govori, Hasan poe nasumice, ne
znajui kamo da krene. Iao je tako dok ga sudbina ne dovede do groba njegovog oca. Poto ue na
mezarje, probijao se izmeu grobnica dok ne stie do oevog mezara. Tu sjede, skinu turban s glave, i
dok je sjedio pored oevog mezara, odjednom se pred njim pojavi idov iz Basre i ree mu:
- Zato si se tako snudio, gospodaru?
- Do maloprije sam spavao i u snu uo kako mi otac prigovara to mu mezar ne posjeujem. Ustao
sam prestraen, bojei se da ne proe dan a da ga ne posjetim. To bi mi teko palo.
- Gospodaru - ree idov - tvoj otac je poslao trgovake lae i neke od njih su ve stigle. elim da
od tebe kupim robu sa svih laa to su pristigle za hiljadu dinara.
idov izvadi kesu punu zlata, izbroja hiljadu dinara, prui ih Hasanu, sinu vezirovom, i ree mu:
- Napii mi potvrdu i stavi na nju peat.
Hasan uze papir i napisa: "Pisac ove potvrde, Bedruddin, sin vezira Nuruddina, prodao je idovu
tome i tome sav teret s laa svoga oca za hiljadu dinara i unaprijed je primio novac."
idov uze papir, a Hasan se prepusti plau sjeajui se moi i ugleda koji je nekada imao. Potom ga
zatee no i savlada san, te zaspa uz oev mezar. Spavao je sve dok ne izae mjesec. Tada mu glava
klonu s mezara, te lee na lea a lice mu zablista na mjeseini. To groblje bijae nastanjeno
pravovjernim dinima. Izae jedna ifritka koja uoi usnulog Hasana i im ga opazi, zadivi se
njegovoj ljepoti i ljupkosti, te ree:
- Neka je slava Allahu! Ovaj mladi kao da je iz samog Denneta doao!
Zatim ifritka poletje u zrak i poe kruiti kao i obino. Odjednom ugleda nekog ifrita koji je takoer
letio, pa ga pozdravi i upita:
- Odakle si doao?
- Iz Kaira - odgovori on.
- Hoe li poi sa mnom da vidi kako je lijep onaj mladi to spava na mezaru?
- Hou - odgovori ifrit i oni poletjee, pa se spustie na groblje.
- Jesi li ikada u ivotu vidio neto slino? - upita ifritka.
Ifrit ga pogleda i odgovori:
- Neka je slavljen Onaj kome nema slinih! Ako hoe, sestro, ispriat u ti ta sam ja vidio.
- Ispriaj mi - ree ifritka.
- Vidio sam neto slino ovome mladiu u oblasti Kaira. To je vezirova ker za koju je uo car, pa ju
je zaprosio od njenog oca, vezira emsuddina, ali mu je vezir rekao:
- Gospodaru na i care! Primi moje izvinjenje i smiluj se mojim suzama. Ti zna da je moj brat
Nuruddin otiao od nas, a da niko ne zna gdje je. Dijelio je sa mnom vezirski poloaj, a otiao je zato
to sam sjedei razgovarao s njim o braku. On se rasrdio i tako srdit otiao.
Potom ispria caru sve potanko ta se dogodilo meu njima i dodade:
- Eto zato se rasrdio, a ja sam se zakleo da neu udati ker ni za koga nego za svoga bratia. Zakleo
sam se onog dana kad ju je majka rodila, a bilo je to prije osamnaest godina. Nedavno sam uo da mi
se brat oenio kerkom basranskog vezira i da mu je ona rodila dijete. Ker neu udati za drugog,
nego za njega, iz potovanja prema bratu. Zapisao sam datum svoje enidbe, datum kada mi je ena
zatrudnjela i kada je rodila ker namijenjenu njenom amidiu. Ima mnogo drugih djevojaka.
Kada car u ta mu vezir govori, razbjesni se i ree:
- Kako je mogue da ovjek kao to sam ja prosi djevojku od ovjeka kao to si ti i da mi je ne da,
ve navodi neuvjerljive razloge za to?! Kunem ti se ivotom da u je udati za najnieg kod sebe, tebi
u inat.
U toga cara bijae jedan grbavi konjuar koji je imao grbu na prednjoj i grbu na zadnjoj strani. Car
naredi da mu ga dovedu i silom sklopi brak izmeu njega i vezireve keri. Zatim zapovijedi da
grbavac iste noi ode k njoj i priredi mu svadbu. Ostavio sam grbavca dok je jo bio meu carevim
slugama koji su se okupili oko njega sa upaljenim svijeama u rukama. Ismijavaju ga i rugaju mu se
pred vratima kupatila. Dotle vezirova ker sjedi plaui meu dadiljama i slukinjama. Ona je
najslinija ovome mladiu. Oca su joj zatvorili da joj ne moe prii. Od toga konjuara, sestro, nisam
vidio runije stvorenje, a djevojka je ljepa i od ovoga mladia...
eherzadu zatee jutro, ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

21. no
Kada nastupi dvadeset i prva no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je ifrit ispriao ifritki priu o keri kairskog vezira koju je car vjenao s
grbavim konjuarem zbog ega je ona silno patila, te da joj nema ravnog po ljepoti osim ovoga
mladia. Na to ifritka ree:
- Lae! Ovaj mladi je ljepi od svih ljudi svoga vremena!
- Tako mi Allaha, sestro, djevojka je ljepa od njega i samo je on zasluuje, jer su toliko slini jedno
drugome da su, moda, brat i sestra, ili su amidii. Teko djevojci s tim grbavcem!
- Podignimo ga, brate - ree ifritka - i ponesimo ga do djevojke o kojoj govori da vidimo ko je
ljepi.
- Pristajem - odgovori ifrit. - Pravilno govori i najispravnije rjeenje je to to ti predlae. Ja u ga
ponijeti.
Ifrit ponese mladia poletjevi kroz zrak, a ifritka poletje tik uz njega dok ne stigoe u grad Kairo, pa
ga spustie na klupu i probudie. Kada se mladi probudi, vidje da nije na oevom mezaru, u gradu
Basri, te se osvrnu lijevo i desno i shvati da se nalazi u nekom drugom gradu, a ne u Basri. Htjede
viknuti, ali mu ifrit namignu, prui mu svijeu i ree:
- Ja sam te donio i elim da s tobom uinim neto radi Allaha. Uzmi ovu svijeu pa poi s njom u
hamam. Umijeaj se meu svijetinu i idi s njima dok ne stigne do nevjestine odaje, a onda ih
prestigni i ui u odaju nikoga se ne bojei. im ue, stani desno od grbavog mladoenje i kad god ti
priu slukinje, pjevaice i dadilje, zavui ruku u dep i vidjet e da je pun zlata. Grabi zlato akom
i bacaj narodu. Nemoj misliti da e jednom zavui ruku u dep i utvrditi da nije pun zlata. Daji
akom svakome ko ti prie i nieg se ne boj. Uzdaj se u Onoga koji te je stvorio, jer sve se to nee
dogaati tvojom zaslugom ni moi, ve zaslugom Allaha i Njegovom moi.
Kada Hasan Bedruddin saslua ifritove rijei, on se zaudi:
- Otkud itav taj problem i zato takvo dobroinstvo?!
Zatim Hasan poe, zapali svijeu i zaputi se ka hamamu. Vidje grbavca kako jae konja, pa se Hasan
umijea meu svijet, lijep kakav je ve bio, s turbanom na glavi i pod irokim platem proivenim
zlatom. Kretao se u povorci, a kad god bi pjevaice zastale da im narod baca novaca, on je stavljao
ruku u dep. Videi da je pun zlata, grabio je akom i bacao na daire pjevaicama i slukinjama, tako
da se daire napunie zlatom. Pjevaice su bile zapanjene, a narod se divio njegovoj ljepoti.
Sve to potraja dok ne stigoe do vezirove kue gdje posluga zaustavi ljude i ne dade im dalje.
Pjevaice i slukinje su govorile:
- Bogami, neemo ui ako ne ue ovaj mladi s nama jer nas je obasuo dobroinstvom! Neemo da se
mlada otkrije bez njegovog prisustva!
Tako ga uvedoe u svadbenu dvoranu i posadie ga naspram grbavog mladoenje. Ustadoe sve ene
emira, vezira i dvorjana poredavi se u dva reda. Svaka ena je drala upaljenu veliku svijeu. Sve
su bile zaogrnute velovima, a formirale su dva reda, lijevo i desno od brane loe do poetka
dvorane koja se nalazila uz odaju odakle je trebala izai nevjesta. Kada ene ugledae Hasana
Bedruddina, njegovu ljepotu, lice koje je blistalo kao polumjesec, sve osjetie naklonost prema
njemu, te pjevaice rekoe prisutnim enama:
- Znajte da nam je ovaj ljepotan darivao suho zlato. Zato ga dobro sluite i sluajte sve to vam bude
rekao.
ene se sa svijeama sjatie oko Hasana. Posmatrale su njegovu ljepotu gubei razum zbog nje i
svaka poeli da se nae u njegovom naruju godinu dana, mjesec ili makar sahat. Sve podigoe
zarove s lica, sasvim zbunjene i govorei:
- Blago onoj iji je ovaj mladi, ili koja njemu pripada!
Zatim poee proklinjati grbavog konjuara i onoga ko bi uzrok da se oeni ovom ljepoticom. Kako
god su blagosiljale Hasana Bedruddina, tako su proklinjale grbavca. Onda pjevaice poee udarati u
defove i pojavie se slukinje vodei vezirovu ker koju su uredile, namirisale, obukle, kosu joj fino
namjestile i uljem je namazale, odjenule je u odjeu hosrojskih careva.{78} Uz sve ostalo to bijae na
njoj, imala je i haljinu proivenu eenim zlatom s likovima zvijeri i ptica, i tu haljinu bijae obukla
preko svih ostalih. Na vratu je imala ogrlicu koja je vrijedjela hiljade, a svaki dragulj na njoj
vrijedio je bogatstvo kakvo nije imao ni tuba,{79} ni car. Nevjesta je izgledala poput utapa kada sine
u etrnaestoj noi mjeseca. Kada prie blie, liila je na huriju - slavljen neka je Onaj ko je stvori
tako predivnu. ene koje su zurile u nju bile su kao zvijezde, a ona meu njima kao mjesec kada se
pojavi iza oblaka. Hasan Bedruddin al-Basri sjedio je i ljudi su ga posmatrali. Nevjesta je prilazila
njiui se u hodu. Grbavi konjuar poskoi da je poljubi, ali ga ona odbi i okrenu se tako da se nae
naspram Hasana, sina njenog amide. Ljudi zaagorie kada je vidjee kako ide prema Hasanu koji
stavi ruku u dep, zagrabi zlata i baci ga na daire pjevaicama koje su podvriskivale:
- Tako bismo eljele da smo na mjestu ove nevjeste!
Svi su se Hasanu radovali, a grbavi konjuar je ostao sam, kao da je majmun. Kad god bi mu zapalili
svijeu, ona bi se ugasila, tako da konjuar zanijemi i ostade sjedei u mraku, preputen sam sebi.
Ovi ljudi oko njega i svijee to su gorjele predstavljali su pravo udo i dovodili u nedoumicu
razborite ljude. Nevjesta podie ruke prema nebu i ree:
- Boe, daj mi ovoga za mua, a oslobodi me grbavog konjuara!
Tada slukinje otkrie nevjestu i sedam puta je preobukoe pred Hasanom Bedruddinom i grbavim
konjuarem. Kada to zavrie, dopustie ljudima, da odu, te izaoe sve ene i djeca koji bijahu na
svadbi, tako da ne ostade niko osim Hasana Bedruddina i grbavog konjuara. Onda slukinje
odvedoe nevjestu da skinu s nje odjeu i nakit i da je pripreme za mladoenju. Grbavi konjuar
pristupi Hasanu Bedruddinu i ree mu:
- Ti si nas veeras zabavljao i dobra djela nam uinio. Zato sada ne poe svojoj kui bez prisile?
- U ime Allaha - ree Hasan, pa ustade i poe na vrata, ali ga srete ifrit i ree mu:
- Stani, Bedruddine! Kada grbavac izae u prostoriju za nudu, ti ui i sjedi u erdek. im doe
nevjesta, reci joj: "Ja sam tvoj mu. Car je sve to smislio samo zato to se bojao da te neko ne
urekne, a ovaj koga si vidjela jedan je od naih konjuara." Zatim joj prii, otkrij joj lice i ne plai se
da e ti neko zlo uiniti.
Dok je ifrit govorio Bedruddinu, konjuar odjednom poe u zahod i sjede, a ifrit mu u obliku mia
prie iza zdjele u kojoj je bila voda, pa cijuknu.
- ta je to? - upita grbavko.
Mi poe rasti dok ne postade maka, pa opet poe rasti i postade pas koji poe lajati:
- Av! Av!
Kada to vidje, konjuar se uplai i povika:
- Odlazi, nesreo!
Pas je rastao i nadu se, pa se pretvori u magarca koji poe njakati njemu u lice:
- Njak!
Konjuar se uplai i povika:
- Pomozite mi, vi to ste u kui!
Tada magarac poe rasti i postade velik kao vo, tako da mu odaja postade tijesna, i on progovori
ljudskim glasom:
- Teko tebi, grbavko odvratni!
Konjuaru se utroba prevrnu, te on u odjei sjede na dasku dok su mu zubi cvokotali, a ifrit mu ree:
- Zar ti je mala zemlja pa nema kime da se oeni ve mojom dragom?
Konjuar je utio, a ifrit mu povika:
- Odgovori, ili u te sa zemljom sravniti!
- Nisam ja kriv - ree konjuar - ve su me primorali. Nisam znao da joj je dragi vo. Kajem se pred
Allahom i pred tobom!
- Zaklinjem se Allahom - vikao je ifrit - da u te ubiti ako izae s ovoga mjesta i ako progovori
prije nego to sunce izae! Ali im sunce izae, idi svojim putem i nikada se ne vraaj u ovu kuu!
Onda ifrit zgrabi grbavog konjuara, okrenu mu glavu prema daskama, naglavake, a noge mu dooe
gore, pa mu ree:
- Ostani ovdje, ja u te uvati do sunevog izlaska.
Eto, to se dogaalo s grbavcem.
to se tie Hasana, on ostavi grbavca i ifrita da se prepiru, pa ue u kuu i sjede u erdek. Tada se
pojavi nevjesta i starica s njom. Starica zastade na vratima i ree:
- Ustaj, junae, i uzmi svoju nevjestu. Sada te Allahu preputam.
Zatim starica ode, a erdeku prie nevjesta koja se zvala Sittulhusn.{80} Bila je slomljena srca i
mislila je: "Tako mi Allaha, neu mu se prepustiti, makar mi duu uzeo!" Meutim, kada ue u erdek,
ugleda Hasana Bedruddina i kliknu:
- Dragi! Ti jo uvijek sjedi! Mislila sam da u dijeliti tebe i konjuara.
- A ta je dovelo konjuara k tebi i kako te on moe dijeliti sa mnom? - upita Hasan.
- Ko je moj mu? Ti ili on?
- Mi smo sve ovo priredili radi ale, moja gospo. Kada su slukinje, pjevaice i tvoja porodica
vidjeli tvoju udesnu ljepotu, pobojali su se uroka, pa je tvoj otac za deset dinara iznajmio konjuara
da nas oslobodi uroka. Sada je otiao.
Sittulhusn se obradova Bedruddinovim rijeima i najprije se osmjehnu, a onda se nasmija glasno ali
suzdrano, pa ree:
- Tako mi Allaha, ti si ugasio plamen u meni! Tako ti Boga, uzmi me i stegni u naruje!
Kako bijae bez haljine, ona podigne koulju do grudi, tako da se ukaza njena prednjica i
zadnjica. Kada Bedruddin vidje ljepotu njenoga tijela, u njemu se uzburka strast, te ustade, raskopa
odijelo, pa razreza vreicu sa zlatom koju je uzeo od idova. Stavi u nju hiljadu dinara koje umota u
arvale, a njih stavi pod jastuk. Zatim skinu turban, odloi ga na stolicu i ostade samo u tankoj koulji
koja bijae proivena zlatom. Tada mu poe u susret Sittulhusn i privue ga k sebi, a Bedruddin je
prihvati i zagrli, pa stavi njene noge sebi oko pasa i nabije metak u top. Top opali i porui kulu. Tako
Bedrudin vidje da je ona biser neprobueni i drebica koju drugi nije jahao. On joj uze nevinost,
nauiva se njene mladosti ne prestajui puniti top dok ga ne napuni ak petnaest puta. Djevojka
zatrudnje. Poto Bedruddin svri, stavi ruku pod djevojinu glavu, a ona stavi svoju ruku pod njegovu
glavu, te zaspae zagrljeni, kao da su njihovo grljenje opjevali ba ovi stihovi:

Posjeuj voljene, a pusti zavidljive rijei

U ljubavi ti zavidljivi nee pomoi.

Ljepeg prizora Milostivi ne stvori

Od ljubavnika na jednoj postelji,

Od zagrljenih pod arafom radosti

to na mjesto jastuka ruke e staviti

Kada srca s ljubavlju savez osnuju

Ljudi mogu hladno eljezo da kuju.

Kada ti se u ivotu pravi drug pojavi

S njime sretan svoj ivot proivi.

Tako su se dogaaji odvijali s Hasanom Bedruddinom i sa Sittulhusn, njegovom amidinom. Za to

vrijeme ifrit ree ifritki:
- Hajde, podigni mladia da ga odnesemo na njegovo mjesto prije nego to nas zatee jutro koje je
ve blizu.
Ifritka prie, uhvati ga dok je jo spavao i poletje s njime, onako obuenim u koulju, bez odijela.
Letjela je dok ju je ifrit pratio rame uz rame. Tada Allah dopusti svojim melecima da ifrita gaaju
ognjenim strijelama i on izgorje, a ifritka se spasi i spusti Bedruddina na mjesto na kome ognjene
strijele spalie ifrita. Nije letjela dalje bojei se za mladia, a sudbina htjede da to mjesto bude
Damask sirijski. Ifritka spusti Hasana pred jednu od gradskih kapija i odletje.
Kada osvanu jutro i otvorie se gradske kapije, ljudi izaoe i ugledae lijepog mladia u koulji, bez
turbana i odijela, duboko utonulog u san nakon probdjevene noi. Ugledavi ga, ljudi rekoe:
- Sretna li je ona kod koje je noas bio! Nije imao kad ni da se obue!
Drugi su govorili:
- Nesretna li su djeca nekih ljudi! Izgleda da je ovaj maloas izaao iz krme pa je, omamljen piem,
skrenuo s puta kojim je htio poi dok nije dospio do gradske kapije i naavi je zatvorenu, ovdje je
zaspao.
Zapodjenue ljudi razgovor o njemu, kad puhnu vjetar na Bedruddina, te podie koulju iznad
njegovog trbuha i ispod koulje se ukaza stomak, okrugao pupak, noge i bedra nalik na kristal. Ljudi
su bili zadivljeni prizorom, a Bedruddin se u tom asu probudi i vidje da se nalazi na gradskoj kapiji,
dok se oko njega okupljao narod. Iznenaeni Bedruddin ree:
- Gdje se nalazim, dobri ljudi, i zato ste se okupili oko mene? Kakve veze ja imam s vama?
- Zatekli smo te na sabahski ezan kako spava na ovoj kapiji i nita drugo o tebi ne znamo. Gdje si
spavao noas?
- Tako mi Allaha, ljudi - ree Hasan - noas sam spavao u Kairu.
- Ti pui hai - zaudi se jedan ovjek, a drugi dodade:
- Ti si lud! Kako si mogao zanoiti u Kairu, a uspio osvanuti u Damasku?
- Tako mi Allaha, dobri ljudi, ne laem vam - tvrdio je Bedruddin. - Sino sam bio u Kairu, a juer u
Basri.
- Ovo je pravo udo - ree jedan, a drugi ga dopuni: - Ovaj mladi je lud.
Ljudi poee pljeskati iznad njega, razgovarajui jedni s drugima:
- Nesretne li njegove mladosti! Bogami, sasvim je poludio.
- Priberi se! - govorili su mu neki, a Bedruddin ih je uvjeravao:
- Juer sam bio mladoenja u Kairu.
- Moda si samo sanjao i u snu si vidio to o emu govori - rekoe mu.
Hasan je bio zbunjen, ali i uporan:
- Allaha mi, to nije bio san. Gdje je grbavi konjuar koji je sjedio s nama i kesa sa zlatom koju sam
imao? Gdje mi je ve i odijelo?
Potom Hasan ue u grad. Hodao je gradskim ulicama i sokacima dok se narod okupljao oko njega
pratei ga u stopu, a zatim ue u jednu kuhinju. Kuhar je bio razmetljiv ovjek i sklon porocima. Imao
je svoju kuhinju, a svi stanovnici Damaska zazirali su od kuhara zbog njegove plahovitosti. Kada
ljudi vidjee da mladi ue u ainicu, razidoe se i uplaie se kuhara, a im ovaj vidje Hasana
Bedruddina i njegovu ljepotu, odmah mu lee na srce, pa mu ree:
- Odakle si, mladiu? Ispriaj mi ta ti se dogodilo, jer si mi postao drai od vlastite due.
Hasan mu ispria od poetka do kraja ta se dogodilo, a kuhar e na to:
- Neka zna, gospodine Bedruddine, da je to udan dogaaj i zaista udesna pria. Ali, sinko, dri to
za sebe dok ti Allah ne da neko olakanje. Ostani sa mnom u ovoj radnji. Ja ionako nemam djece, pa
u tebe smatrati sinom.
- Bit e kako ti kae, amida - ree Bedruddin.
Nakon toga, kuhar ode na pijacu i kupi Bedruddinu raskono odijelo u koje ga obue i povede kadiji
pred kojim izjavi da je on kuharev sin. Tako Bedruddin ostade u ainici da prima novac naavi
trajnije utoite kod njega.
U meuvremenu je Sittulhusn, njegova amidzina, im je zora svanula trgnula se iz sna i ne ugledavi
Hasana pored sebe, pomisli da je otiao u kupatilo, te sjede ekajui ga jedno vrijeme. Utom se
pojavi njen otac zabrinut zbog svega to mu je priredio car koji se naljutio i u bijesu vjenao njegovu
ker s jednim od svojih slugu, i to s grbavim konjuarem. Razmiljao je: "Ubit u svoju ker ako je
dopustila onome prokletniku da joj prie!" Stie tako do erdeka, zastade pred vratima i viknu:
- O, Sittulhusn!
- Da, gospodaru moj! - javi se ona i izae njiui se od radosti, pa poljubi tlo pred njim dok joj se
lice jo vie ozari sjajem i ljepotom, budui da je grlila onoga srndaa. Vidjevi je u takvom
raspoloenju, otac povika:
- Gaduro jedna! Zar si tako radosna zbog ovoga konjuara?!
Kada Sittulhusn u ta joj otac govori, osmjehnu se:
- Allaha mi, dovoljno je ono to mi se juer dogodilo! Ljudi mi se smiju, rugaju mi se zbog konjuara
koji ne vrijedi ni koliko nokat na prstu moga mua. Bogami, u ivotu nisam imala ljepu no od ove
koju sam s njim provela. Zato mi se, oe, nemoj podrugivati i nemoj mi spominjati grbavca!
Sasluavi njene rijei, otac se razbjesni i razrogai oi:
- ta to govori, teko tebi?! Grbavi konjuar je proveo no kod tebe!
- Tako ti Allaha, nemoj mi ga spominjati! Neka Allah nagrdi njega i njegovog oca! Ne zbijaj, alu
spominjui ga! Konjuar je bio samo iznajmljen za deset dinara. Uzeo je svoju nagradu i otiao, a ja
sam ula u erdek i vidjela svoga mua kako sjedi, poto su me prije toga njemu pokazivale
pjevaice koje je zasipao suhim zlatom tako da su se obogatili i siromasi koji su se tu zatekli. Provela
sam no u naruju svoga razdraganog mua crnih oiju i izvijenih obrva.
Kada otac u njene rijei, sve mu se smrai pred oima, te ree:
- ta to govori, rospijo! Gdje ti je pamet?
- Oe! - odgovori mu ona - Srce si mi ranio! Zato me zlostavlja? Moj mu koji mi je nevinost uzeo
otiao je u kupatilo i ja sam zatrudnjela s njim.
Zapanjeni otac ustade, poe u kupatilo i tamo zatee grbavog konjuara s glavom zagnjurenom u otvor
i nogu podignutih nagore. Izbezumljeni vezir povika:
- Ovo nije niko drugi nego grbavko!
Potom mu se vezir obrati, ali ne dobi odgovora, jer je grbavac mislio da s njim razgovara ifrit...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

22. no
Kada nastupi dvadeset i druga no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je grbavac, kada mu se obratio vezir, pomislio da je to ifrit i zato mu nije
odgovarao. Tada je vezir dreknuo:
- Govori, inae u ti glavu odsjei ovom sabljom!
Grbavac progovori:
- Allaha mi, starjeino ifrita, otkako si me stavio na ovo mjesto nisam glave digao! Zaklinjem te
Allahom da mi se smiluje!
- ta kae?! - zaudi se vezir uvi grbaveve rijei. - Ja sam nevjestin otac, a ne ifrit.
- Moj ivot nije u tvojim rukama, niti mi duu ti moe uzeti. Idi svojim putem prije nego to ti doe
onaj koji mi je sve ovo priredio. Oenio si me ljubavnicom vola i ifritskom nalonicom. Proklet bio
ko me oeni njome i proklet bio onaj ko je uzrok svemu tome!
Potom je grbavi konjuar, razgovarajui s vezirom, nevjestinim ocem, ponovo proklinjao
onoga ko je bio uzrok svemu tome, a vezir mu ree:
- Ustaj i polazi s toga mjesta!
- Nisam lud da odem s tobom bez ifritovog doputenja - ree grbavac. - Rekao mi je: Tek kada izae
sunce, moe poi svojim putem. Je li izalo sunce, ili nije? Ne mogu napustiti ovo mjesto dok sunce
ne izae!
- Ko te je ovamo doveo? - upita ga vezir.
- Juer sam doao da obavim nudu - odgovori grbavac. - Odjednom se iz vode pojavi mi koji se
oglasio, pa poe rasti dok nije postao veliki kao bik, te se oglasio glasom koji mi je duboko u ui
prodro. Zatim me je ostavio i otiao. Prokleta bila i nevjesta i onaj ko me oeni njome!
Tada vezir prie, izvue ga iz rupe i povede. Grbavac je iao ne vjerujui da je sunce izalo, a onda
stie caru i ispria ta mu se sve dogodilo sa ifritom.
Za to vrijeme, vezir, nevjestin otac, ue u kuu potpuno zbunjen onim to se dogodilo njegovoj keri i
ree joj:
- Keri moja, ispriaj mi potanko ta se zbilo.
- Ljepotan kome su me sino pokazivali noio je sa mnom, uzeo mi nevinost i s njim sam zatrudnjela.
Ako mi ne vjeruje, evo njegovog turbana na stolici i odijela podno kreveta. U njemu je neto
zamotano, ne znam ta je.
Otac ue u erdek i nae turban Hasana Bedruddina, svoga bratia. Uze ga u ruku, okrenu ga i ree:
- Ovo je vezirski turban, i to napravljen u Mosulu.
Zatim primijeti zaivenu hamajliju, pa je uze i otvori, te nae kesu u kojoj je bilo hiljadu dinara.
Otvorivi kesu, nae u njoj nekakav papir koji proita i otkri da je to priznanica idovu. Na njoj
bijae ime: Hasan Bedruddin Kairski. Nae i hiljadu dinara.
Kada emsudddin proui papir, uskliknu i pade u nesvjest, a im doe k sebi i ponovo shvati cijelu
priu, zabezeknu se i ree:
- Nema boga osim Allaha, gospodara svega postojeeg! Keri moja - ree zatim - zna li ti ko je taj
to ti je uzeo nevinost?
- Ne znam - odgovori ona.
- To je moj brati, a tvoj amidi - otkri joj otac. - Ovih hiljadu dinara je tvoj mehr. Slavljen neka je
Allah! Da mi je samo znati kako se sve to dogodilo!
Potom vezir otvori hamajliju i nae u njoj list ispisan rukopisom njegovog brata Nuruddina
Kairskoga, oca Hasana Bedruddina. Ugledavi rukopis svoga brata, vezir izrecitira stihove:

Tragove im gledam i topim se od strasti,

U zaviaju u njinom gorke suze liti.

Molim Onog to nas je nekad rastavio,

Ne bi li me usreio, ne bi li nas sastavio.

Nakon stihova, vezir proui hamajliju i otkri da je u njoj zapisan datum kada se Nuruddin oenio
kerkom basranskog cara, datum kada joj je uao u erdek, datum njegovog roenja i smrti, te datum
Hasanovog roenja. Vezir se zabezeknu i sav zadrhta od uzbuenja. Uporedivi ono to se dogodilo
njegovom bratu s onim to se dogodilo njemu, utvrdi da se sve slae, da se bratova i njegova enidba
podudaraju u datumima, da se podudaraju datumi kada su uli u erdek svojim enama, te da se
podudaraju datumi roenja Hasana Bedruddina, njegovog bratia, i Sittulhusn.
Vezir uze oba papira i poe s njima caru, te mu ispria sve od poetka do kraja. Car se zaudi i
naredi da se sve odmah zapie.
Vezir je zatim ekao bratia, ali o njemu ne bi ni glasa, pa vezir ree:
- Tako mi Allaha, uinit u neto to niko prije mene nije uinio...
eherzadu zatee jutro, te ona prekide priu zapoetu po carevom odobrenju.

23. no
Kada nastupi dvadeset i trea no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je vezir rekao:
- Tako mi Allaha, uinit u neto to niko prije mene nije uinio!
Zatim uze divit i pero i popisa stvari u kui oznaivi da se ostava nalazi tu i tu, zavjesa tu i tu, i
popisa tako sve to se nalazilo u kui. Onda savi papir i naredi da se sav namjetaj pokupi, a uze
turban, galabiju{81} i kesu koju zadra za sebe.
Vezirova ker nakon devet mjeseci rodi sina nalik na mjesec i vrlo slinog svome ocu po ljepoti,
arima, savrenstvu i ljupkosti. Odsjekoe mu pupanu vrpcu, surmom mu potcrtae oi i predadoe
ga dadiljama. Dadoe mu ime Adib.{82} Njegov dan je bio kao mjesec, mjesec kao godina, a kada
navri sedam godina, djed ga predade uitelju zapovjedivi mu da ga odgaja. Adib provede etiri
godine u osnovnoj koli i poe tui drugu djecu i psovati ih, govorei:
- Ko je od vas meni ravan? Ja sam sin kairskog vezira!
Djeca se okupie i poalie se upravitelju na to ta sve podnose od Adiba, a upravitelj im odgovori:
- Kazat u vam ta ete mu rei kada doe i on e odbiti da ide u kolu. Dakle, kada doe sutra,
posjedajte oko njega i recite jedan drugome: "Allaha nam, s nama moe igrati ovu igru samo onaj ko
nam kae kako mu se zovu majka i otac, a ko ne zna imena oca i majke on je kopile i nee se s nama
igrati."
Kada osvanu jutro, djeca dooe u kolu. Pojavi se i Adib koga djeca okruie govorei:
- Igrat emo jednu igru, ali s nama e igrati samo onaj ko nam kae kako mu se zovu otac i majka.
Poto se tako dogovorie, jedan ree:
- Ja se zovem Madid. Moja majka se zove Alevija, otac Izuddin.
Tako postupie i ostali dok ne doe red na Adiba koji ree:
- Ja se zovem Adib, moja majka je Sittulhusn a moj otac je emsuddin, vezir u Kairu.
- Bogami, vezir nije tvoj otac - rekoe djeca.
- Vezir je zaista moj otac - uvjeravao je Adib.
Tada mu se djeca nasmijae i zapljeskae rukama, govorei:
- Ti ne poznaje svoga oca. Odlazi od nas. S nama e se igrati samo onaj ko zna oevo ime.
Istog asa, djeca se razbjeae od njega ismijavajui ga, tako da mu se srce stee i zagrcnu se od
plaa. Upravitelj mu ree:
- Da li vjeruje da ti je otac tvoj djed, vezir, otac tvoje majke? Ti ne poznaje oca, kao to ga ne
poznajemo ni mi, jer je car udao tvoju majku za grbavog konjuara, pa su doli dini i spavali s njom.
Ako ne poznaje oca, djeca e te smatrati kopiletom. Zar ne vidi da trgovev sin poznaje svoga oca?
Kairski vezir je samo tvoj djed, a oca ti ne znamo, niti ga ti poznaje. Urazumi se!
Nakon toga, Adib odmah poe svojoj majci i poali joj se plaui toliko da je jedva mogao govoriti.
Kada ona u njegove rijei i kuknjavu, saali se, te ree:
- Zato plae, sine moj? Ispriaj mi sve ta se dogodilo.
On joj ispria ta je uo od djece i upravitelja i dodade:
- Ko je moj otac, majko?
- Tvoj otac je kairski vezir - odgovori ona.
- Ne, nije mi on otac i nemoj mi lagati, jer je vezir tvoj otac, a ne moj. Ko je, dakle, moj otac? Ako
mi ne kae istinu, ubit u se ovim noem!
Sluajui kako spominje oca, majka se rasplaka sjeajui se amidia, pamtei ljepotu Hasana
Bedruddina i kako joj je bilo s njim, pa ona izgovori stihove:

On zapali ljubav u mom srcu pa ode,

U daleke zemlje mog dragog putevi vode.

Razum izgubih kada me dragi ostavi,

Nemam sna nit rastanak mogu podnositi

Jer on ode i ostadoh bez radosti;

Bez njeg nemam mira ve samo alosti.

Zbog rastanka sad mi gorke suze liju

I lijui u more se pretvaraju.

Kad ga jednom poelim vidjeti,

Kad ponem od enje i nade strepjeti

Njegov lik u u svom srcu stvoriti

Pa e mnome ljubav i strasti ovladati.

Ti, koga moram po odjei pamtiti,

Umjesto kouljom ja u te ljubavlju ogrnuti.

Dokle e nae stradanje trajati,

Dokle emo daleko jedno od drugoga biti?

Sittulhusn je plakala i naricala zajedno s djetetom, kad se pojavi vezir. Vidjevi ih kako plau, srce
mu se stee pa ih zapita:
- Zato plaete?
ena mu kaza ta se dogodilo njenom sinu s djeacima u koli, te i on zaplaka sjetivi se svoga brata i
svega to je bilo meu njima, ta se dogodilo njegovoj keri ija sudbina bijae mu nejasna. Vezir
odmah krenu u divan, doe k caru i ispriavi ta se dogodilo, zatrai od njega dozvolu da otputuje na
istok, da posjeti grad Basru i raspita se za bratia. Zamoli cara da mu napie poslanice za sve zemlje
da bi mogao povesti bratia gdje god ga nae. Plakao je pred carem tako da ovome omeka srce i
napisa mu poslanice za sve zemlje i krajeve. Vezir se obradova, blagoslovi cara i oprosti se s njim pa
se poe odmah spremati za put. Uze sve to mu je potrebno i povede sa sobom ker i njenog sina
Adiba. Putovao je jedan, pa drugi dan dok ne stie do grada Damaska i vidje da je sav u zelenilu i
na rijekama, kao to pjesnik ree:

Poto provedoh jedan dan i no u Damasku,

Sudbina ree da nigdje neu provesti takvu.

Prenoih bezbrino pod okriljem noi,

Ujutro mi sijede grane otvorie oi;

Jer zablista rosa u tim granama

Poput biserja to pada od dodira lahora.

I ptice kao svoju knjigu potok itahu,

Vjetri su pisali, a oblaci take stavljahu.

Vezir odsjede na Trgu mozaika, razape ator i ree slugama:

- Odmorit emo se dva dana.
Posluga ode u grad da posvrava poslove - jedni da prodaju, a drugi da kupuju; jedni u hamam, drugi
u Umajadsku damiju{83} kojoj nema ravne u svijetu. U grad poe i Adib sa svojim slugom da ga
razgledaju. Sluga je iao iza Adiba nosei u ruci batinu pod kojom bi i deva pala ako bi je udario.
Kada mjetani vidjee Adiba, njegov stas, skladnost, ljepotu i savrenstvo - a bijae zaista prelijep,
njeniji od sjevernog lahora, slai od pitke vode ednome, miliji od zdravlja bolesnikova - kada ga
vidjee mjetani, pooe za njim. Neki poee trati za mladiem, a neki ga prestizati i sjedati na put
ispred njega dok naie pored njih. Posmatrali su ga tako dok rob, voljom sudbine, ne zastade pored
radnje njegovog oca, Hasana Bedruddina, koga je tu postavio kuhar priznavi pred kadijama i
svjedocima da je Hasan njegovo dijete. Kada tog dana pred radnjom zastade rob, zastade i ostala
posluga, te Hasan Bedruddin pogleda svoga sina i iznenadi se vidjevi koliko je lijep. Dua mu
zatreperi i mladi mu na srce pade, a bijae upravo skuhao narovo zrnevlje. Neka boanska ljubav u
njemu se rasplamsa i on strasno povika:
- Gospodaru moj, ti koji si zagospodario mojim srcem i duom, za kim udi moje srce! Zar nee ui
da mi srce zacijeli i da proba moju hranu?
Potom mu suze linue same od sebe, te se on sjeti svoje prolosti i sadanjosti. Kada Adib u ta mu
otac govori, srce mu zaigra. On se okrenu slugi i ree mu:
- Ovaj kuhar mi srce mami, jer izgleda kao da se rastao sa svojim djetetom. Uimo da mu srce
smirimo i njegove poslastice probamo. Moda e me Allah poslije toga sastaviti s mojim ocem kako
bih njegovo srce utjeio.
Kada u rijei svoga gospodara Adiba, sluga ree:
- Tako mi Allaha, gospodaru, sasvim je nepristojno da vezirska djeca ulaze i jedu u takvoj radnji.
Ovom batinom u rastjerati ljude od tebe, jer se plaim to te gledaju. U svakom sluaju, ne moe
ui u duan.
Hasan Bedruddin se zaudi i okrenu se slugi dok su mu suze tekle niz obraze:
- Srcem sam ga zavolio!
- Ne razgovarajmo o tome i nemoj ulaziti! - na to e sluga.
Tada se Adibov otac obrati slugi:
- Izuzetni, zato nee da mi srce utjei i ue kod mene? Ti to si nalik mrkome kestenu s bijelom
jezgrom, ti koga je neko lijepo opisao...
Sluga se nasmija:
- ta to govori?! Tako ti Boga, reci, ali kratko!
Na to Hasan kaza stihove:

Da obrazovan i da pouzdan nije,

Nad dvorima carskim ne bi mogao da bdije;

U harem ne bi putali tog slugu vrloga

Koga slue i meleci neba samoga!

Sluga je bio iznenaen tim rijeima, te uvede Adiba u duan, a Hasan Bedruddin nasu zdjelu
narovog zrnevlja koje bijae zaslaeno bademom i eerom. Dok su njih dvojica jeli, Hasan je
govorio:
- Obradovali ste me. Prijatno vam i uzdravlje bilo!
- Sjedi da jede s nama - ree Adib ocu. - Moda e nas Allah sastaviti s onima koje tako elimo.
- Sinko - nastavi Hasan - zar si iskusio rastanak s voljenima uprkos svojoj mladosti?
- Jesam, amida. - odgovori Adib. - Srce mi pati zbog rastanka s dragima, a taj koji me je ostavio
nije niko drugi nego moj babo. Ja i djed poli smo da obilazimo svijet traei ga. Teko meni! Kada
u se nai s njime?
Mladi gorko zaplaka, pa se i njegov otac rasplaka sjetivi se vlastitog rastanka s dragima,
udaljenosti od oca i majke. Sluga se raalosti. Pojedoe sve dok se ne najedoe, a onda njih dvojica
ustadoe i izaoe iz radnje Hasana Bedruddina koji se osjeao kao da mu dua naputa tijelo i
odlazi s njima. Nije vie mogao ni jednog trenutka izdrati bez njih, te zakljua radnju i poe za njima
ne znajui da je to njegov sin. Zatim ubrza korak da stigne sina prije nego to izae na veliku kapiju, a
sluga se osvrnu i ree mu:
- ta ti je, kuharu?
- im ste poli od mene, kao da mi se dua s tijelom rastala. Imam nekog posla u gradu pa sam vas
htio ispratiti i obaviti taj posao, a onda se vratiti.
Sluga se naljuti i ree Adibu:
- To malo narovog jela dao nam je kao milostinju da bi nas sada slijedio.
Adib se takoer osvrnu i poto ugleda kuhara, obuze ga gnjev tako da pocrveni, pa se obrati slugi:
- Pusti ga neka ide kuda i svi muslimani, ali ako nas bude slijedio i kada poemo prema svom atoru,
otjerat emo ga.
Adib obori glavu i poe sa slugom iza sebe, a Hasan ih je slijedio sve do Trga mozaika. Kada se
pribliie atoru, osvrnue se i ugledae Hasana iza sebe. Adib se naljuti i poboja da sluga ne
ispria sve djedu. S njegovim bijesom mijeao se strah da e morati rei kako je uao u kuharevu
radnju, a onda ga je kuhar poeo slijediti. Okrenuvi se, Adibov pogled se susrete s pogledom
njegovog oca koji bijae tijelo bez due. Adibu se uini da je to pogled neprijatelja, ili, moda,
pogled razvratnika, i zbog toga se naljuti jo vie pa uze kamen i baci ga na oca. Kamen ga udari u
elo i razbi mu glavu. Hasan pade onesvijeen, dok mu je krv tekla niz lice, a Adib i sluga odoe u
ator. Kada se Hasan osvijesti, obrisa krv, otkinu pare turbana i poveza glavu, korei samoga sebe:
- Povrijedio sam djeaka zatvorivi duan i poavi za njim, tako da je pomislio da sam neprijatelj.
Zatim se vrati u radnju i posveti se prodavanju hrane eznui za svojom majkom u Basri. Tugujui za
njom, recitirao je stihove:

Ne trai pravdu od sudbe jer e je uvrijediti -

Takvom nije stvorena i nemoj joj zamjeriti.

Uzmi to je tvoje, a bol ostavi po strani

Tako e ti dani biti sreom obasjani.

Hasan Bedruddin se posveti prodaji hrane.

Za to vrijeme je njegov amida, vezir, boravio u Damasku tri dana, a onda je krenuo put Humsa gdje
odsjede raspitujui se svuda usput o njemu. Najzad tako stie u Maridin, u Mosul, pa u Dijar Bekr, ali
nije odustajao od putovanja dok ne stie do grada Basre. Dospjevi u Basru, vezir se smjesti u njoj
pa ode njenome caru s kojim se srete. Car ga primi s potovanjem i uz poasti, a onda ga upita zato
je doao. Vezir mu ispria cijelu priu napomenuvi da je Nuruddin njegov brat. Car mu predade
rahmet i ree:
- Dragi moj, on je bio moj vezir i veoma sam ga volio. Umro je prije petnaest godina ostavivi za
sobom sina koga smo izgubili i nita o njemu ne znamo, osim da mu je majka kod nas jer je ona ker
velikog vezira.
Kada vezir emsuddin u od cara da je majka njegovog bratia zdrava, obradova se i ree:
- Care, elio bih se vidjeti s njom.
Car mu odmah dopusti da ode k njoj, u kuu svoga brata, te emsuddin ode i nae je u bratovoj kui.
Bacivi pogled unaokolo, on poljubi kune pragove mislei na brata Nuruddina, na to kako je umro u
tuini eznui za svojim bratom. Onda emsuddin zaplaka i izgovori stihove:

O, kako si divan, dragi dome,

I kako volim tvoje zidove

Al' ja kuu samu ne bih ljubio

Da nije onog ko je u njoj ivio.

Zatim proe kroz vrata u veliko dvorite i ugleda jo jedna vrata s kamenim svodovima, obloena
raznobojnim mramorom. On obie cijelu kuu, razgleda je i jednim pogledom uhvati ime svoga brata
Nuruddina, ispisano zlatom na zidu. Priavi napisanom imenu, on ga poljubi pa se rasplaka sjeajui
se rastanka s bratom i izrecitira stihove:

Sunce pitam o tebi uvijek kada grane

I munju pitam za te uvijek kada plane.

Spavam dok me al povija i odvija,

Al svoj bol nikom ne kazujem ja.

Ako rastanak, dragi, jo dugo potraje,

Znaj da na komade moje srce iskidao je.
Kad bi se bar na tren ukazao mojim oima,
Bilo bi to najljepe to se zbilo med nama.

Nemoj mislit da o drugom snatrim ja -

Drugog ljubit ne moe dua moja.

Nakon toga, on nastavi put i nae se u odaji ene svoga brata, majke Hasana Bedruddina al-Basrija,
koja je za sve vrijeme dok je njen sin bio odsutan plakala i kukala, danju i nou. Meutim, kako je to
potrajalo, ona svom sinu sagradi mramorno turbe usred odaje i nastavi danonono plakati ne mogavi
zaspati nigdje drugdje osim pored tog turbeta. im ue u njeno boravite, vezir u enin glas, pa
zastade iza vrata oslukujui kako nad mezarom izgovara stihove:

Grobnico, zar je nestala njegova ljepota,

Zar se izmijenila ta mladika divota?

Grobnico, ti nisi vrt, niti svod nebeski -

Kako, onda, granu i mjesec u sebi sjedini?!

I dok je ona tako naricala, vezir emsuddin ue, pozdravi je i ree da je on brat njenoga mua, a
zatim je upozna sa svime to se dogodilo. Ree joj da je njen sin Hasan Bedruddin proveo jednu no
s njegovom kerkom, a ujutro je nestao. Zatim dodade:
- Moja ker je zaela s tvojim sinom i rodila je sina koji je sa mnom. To je tvoj sin i potomak.
Kada u vijesti o svome sinu i da je iv, kada ugleda djevera, ona mu priskoi, pade pred
njegove noge i poe ih ljubiti govorei stihove:

Neka Allah nagradi takvoga vjesnika

to donese vijest kakvu ne uh od svog postanka.

Ako bi ti prihvatio neto iskidano,

Dala bih ti srce davno rastrgano.

Zatim vezir posla da dovedu Adiba i kada ovaj stie, nena poe prema njemu pa ga zagrli i zaplaka.
emsuddin joj ree:
- Nije vrijeme za pla, ve je vrijeme da se sprema poi s nama u Kairo. Moda e Allah tebe i nas
sastaviti s tvojim sinom, a mojim bratiem.
- Sluam i pokoravam se - ree ena pa ustade, spakova stvari, dragocjenosti, pripremi i pratilje i
brzo bi gotova. Onda vezir emsuddin ode basranskome caru i oprosti se s njim, a car posla
egipatskom caru darove i dragocijenosti. Nakon toga, vezir poe s bratovom enom ne zaustavljajui
se dok ne stie nadomak grada Damaska. Tada odsjede u Kanunu,{84} podie logor i obrati se
pratiocima:
- Provest emo u Damasku sedam dana, dok ne pokupujem darove caru.
Onda se Adib obrati slugi:
- Poelio sam etati. Poimo na pijacu u Damasku da vidimo ta ima tamo i da saznamo ta se
dogodilo onome kuharu kod koga smo jeli, pa sam ga udario u glavu. Bio je dobar prema meni, a ja
sam mu nanio zlo.
- Sluam i pokoravam se - ree sluga, a onda Adib i sluga napustie logor, jer je mladia vukla krv
njegovom ocu. Poto uoe u grad, nisu se zaustavljali dok ne stigoe do kuhara koga zatekoe kako
stoji u duanu. Bilo je to u kasno popodne i sluaj htjede da je on upravo skuhao narovo zrnevlje.
Kada mu prioe i im ga Adib ugleda, on osjeti kako mu srce zaigra, pa vidjevi oiljak od kamena
na njegovom elu, ree:
- Es-selamu alejkum! Treba da zna da su moje misli s tobom.
Kada Bedruddin ugleda mladia, sve u njemu zatreperi, srce mu zaigra, te glavom poniknu i htjede
progovoriti, ali nije bio u stanju. Onda podie pogled prema sinu, smjerno i skoro ponizno, te
izgovori stihove:

udio sam i im vidjeh onog koga srce voli,

Zbunih se, te ne moe ni oko ni jezik da zbori.

Zbog potovanja i ljubavi u zemlju propadoh

I htjedoh sakriti osjeanja, ali ne mogoh.

Bijah spreman dugo ga koriti,

Al kad se sretosmo ne mogoh slova prozboriti.

Zatim im ree:
- Pojedite malo moje hrane i tako mi srce smirite. Allaha mi, djeae, im sam te ugledao, srce mi je
zaigralo i iao sam za tobom kao da sam razum izgubio.
- Ti nas voli - odgovori Adib - a poto smo prezalogajili kod tebe, pratio si nas i mogao si nas
obrukati. Sada emo jesti kod tebe, ali pod uvjetom da se zakune da nee ii za nama i slijediti nas,
inae ti vie neemo doi, a u gradu emo provesti sedam dana, kako bi moj djed pokupovao darove
caru.
- Bit e kako vi kaete - sloi se Bedruddin.
Adib i sluga uoe u ainicu, a Bedruddin im prui zdjelu napunjenu narovim zrnevljem. Adib ga
pozva:
- Jedi s nama, moda e Bog na nas pogledati.
Bedruddin se obradova i poe jesti s njima ne skidajui pogleda s Adibova lica, dok mu je srce
treperilo za njega i cijela dua mu se otvarala.
- Zar ti nisam rekao da si dosadno zaljubljen? - ree mu Adib. - Neprestano bulji u mene? Na to
Bedruddin kaza stihove:

Za te u srcu imam malu tajnu skrivenu,

O njoj ne zborim i drim je u muk zavijenu.

Tvojom ljepotom se sjajni mjesec obasjava,

A u liku tvome se jarko jutro otkriva.
U tvojoj ljepoti ba nita ne skonava,
Ve susrete stalne ona nagovjetava.

Tvoj lik je raj dok topim se ja u vatri -

Zar da umrem jadan pored vrela tvojih usni?!

Bedruddin je nudio as Adiba, as slugu. Najzad im poli da operu ruke, pa odveza svileni pekir sa
svoga pojasa i obrisa im ruke. Onda ih poprska ulsijom iz boice koju je imao pri sebi, pa izae iz
radnje i vrati se sa dva bokala pia pomijeanog s ulsijom i mousom. Prui ih gostima govorei:
- Uinite mi zadovoljstvo dokraja!
Adib uze bokal i otpi, pa ga prui slugi. Ispijali su dok im se stomaci ne napunie i dok se ne nasitie
kako inae nisu imali obiaj. Zatim pooe ubrzavi korak dok ne stigoe do logora, te Adib ue
svojoj neni, koja ga poljubi sjetivi se sina Bedruddina. Ona duboko uzdahnu i zaplaka recitirajui
stihove:

Da ne bijae nade da u tebe sresti,

U ivotu mome ne bi bilo strasti.

Zaklinjem se da mi srce samo za te zna,

Jedino je Gospod predan mojim tajnama.

Zatim upita Adiba:

- Gdje si bio, edo moje?
- U gradu Damasku - odgovori on.
Nakon toga, nena ustade i prui mu zdjelu s narovim zrnevljem koje bijae nedovoljno slatko i naredi
slugi:
- Sjedi sa svojim gospodarem!
- Tako mi Allaha, nama se ne jede! - odbi sluga.
Zatim sluga sjede, a Adib, sjedavi, osjeti kako mu je stomak pun jela i pia. Ipak uze jedan zalogaj
hljeba, umoi ga u narovo zrnevlje i jedui ga osjeti da nije dovoljno slatko, jer je, zapravo, bio sit.
Izraavajui gaenje, on ree:
- Kako je runo ovo jelo!
- Zar moje jelo kudi, sinko? Ja sam ga skuhala i niko ga ne zna tako dobro skuhati kao ja, osim tvoga
oca, Hasana Bedruddina.
- Gospoo - ree Adib - tvoje jelo nije dobro. Maloas smo u gradu vidjeli kuhara koji kuha narovo
zrno, ali ima takav miris i takav ukus da ti se dua otvara. Tvoje jelo u poreenju s njegovim ne lii
ni na ta.
Kada u te rijei, nena se silno naljuti i pogleda slugu...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

24. no
Kada nastupi dvadeset i etvrta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je Adibova nena, sasluavi njegove rijei, rasrdila se, pogledala slugu i
rekla mu:
- Teko tebi to si mi iskvario unuka! Zalazi s njim u kojekakve gostionice!
Uplaeni sluga je poricao:
- Allaha mi, nismo ulazili u radnju, ve smo prolazili pored nje.
- Bogami - dodade Adib - samo smo uli da malo pojedemo, ali to je bilo ljepe od tvoga jela. Nena
ustade i obavijesti svoga djevera koji se takoer naljuti na slugu, pa ga pozva i ree mu:
- Ulazio si s mojim unukom u gostionicu!
Uplaeni sluga se branio:
- Nismo ulazili!
Meutim, Adib ree:
- Uli smo i jeli narovo zrnevlje dok se nismo zasitili, a onda nas je kuhar napojio piem s ledom i
eerom!
Vezir se jo vie naljuti na slugu i nastavi ga ispitivati, ali je sluga poricao. Onda mu vezir ree:
- Ako istinu govori, sjedi i jedi s nama!
Sluga prie i htjede jesti, ali nije mogao, ve baci komad hljeba i ree:
- Gospodaru moj, sit sam od juer.
Tako veziru bi jasno da je jeo kod kuhara, te naredi posluzi da ga obore na zemlju. Oni ga oborie, pa
ga vezir poe estoko tui dok je sluga vapio:
- Gospodaru, sit sam od juer!
Najzad ga vezir prestade tui i ree mu:
- Istinu govori!
- Uli smo u radnju kada je aija kuhao narovo zrnevlje, pa nas je ugostio njime. Allaha mi, neto
slino u ivotu nisam jeo, niti neto gore od ovoga to je pred nama.
Bedruddinova majka bila je bijesna:
- Mora otii tome aiji i donijeti nam od njega zdjelu narovog zrnevlja. Pokai ga svome gospodaru
da on moe rei koji je bolji i ukusniji.
- Dobro - ree sluga, a ona mu istog asa dade zdjelu i jedan dinar, te sluga ode u radnju i ree
gostioniaru:
- Raspravljali smo o tvojoj hrani kod naeg gospodara, jer su i oni tamo skuhali narovo zrnevlje. Daj
mi za pola dinara zrnevlja, ali se ubudue mora dobro paziti jer sam zbog tvoga kuhanja pokusao
dobre batine.
Bedruddin se nasmija:
- Ovo jelo niko ne zna dobro napraviti osim mene i moje majke koja je sada u dalekoj zemlji.
Zatim uze zdjelu, napuni je i na kraju dodade mousa i ulsije, te sluga uze zdjelu i pohita ka svojima.
Hasanova majka uze jelo i okusi ga, pa osjetivi kako je ukusno i kvalitetno, shvati ko ga je
pripremio. Ona vrisnu i pade u nesvijest. Vezir se nae u udu zbog toga, a onda je poprskae
ulsijom i nakon kratkog vremena, ena doe k sebi pa ree:
- Ako je moj sin jo na dunjaluku, onda ovo jelo nije skuhao niko drugi nego on, Hasan Bedruddin.
Nema nikakve sumnje da je ovo jelo njegovo, jer ga ne zna kuhati niko osim mene, a ja sam njega
nauila.
Vezira silno obradovae te rijei.
- Kako elim vidjeti svoga bratia! Hoe li me sudbina s njime sastaviti? Molim samo uzvienog
Allaha da nas sastavi! - govorio je on, a onda ustade, dozva pratioce i ree im:
- Neka poe vas dvadeset u gostioniarsku radnju i sruite je. Aiju sveite njegovim turbanom i
silom ga dovucite k meni, ali ga nemojte povrijediti.
- Hoemo - rekoe sluge, a vezir odmah odjaha u Kuu sree gdje se nae s damakim namjesnikom i
predoi mu careve poslanice koje je nosio. Namjesnik ih stavi na glavu poljubivi ih prije toga i
ree:
- Ko je taj to vas je povrijedio?
- To je neki gostioniar - odgovori vezir.
Namjesnik odmah zapovijedi da se ode u njegovu radnju, te se ljudi zaputie i naoe radnju sruenu.
Sve u njoj bilo je polupano, jer kada se vezir uputio u Kuu sree, grupa njegovih ljudi bijae ve
izvrila vezirovu zapovijest i sada su ekali da se vezir vrati iz Kue sree. Dotle je Hasan
Bedruddin razmiljao: "ta li su to vidjeli u narovu zrnevlju da mi se ovako neto dogodi?!"
Poto vezir stie od namjesnika, dopusti mu da uzme toga to ga je povrijedio i da ga odvede i im
ue u logor, on zatrai gostioniara koga mu dovedoe svezanog njegovim turbanom. Hasan
Bedruddin vidje svoga amidu, pa gorko zaplaka i ree:
- ta sam zgrijeio, gospodaru?
- Jesi li ti onaj to je skuhao narovo zrnevlje? - upita vezir.
- Jesam - odgovori Hasan. - A jeste li vi nali u njemu neto zbog ega treba da izgubim glavu?
- To je najmanje to moemo uiniti za tebe - ree vezir.
- Zar mi nee predoiti moj grijeh, gospodaru?
- Hou ovoga asa - ree vezir, pa dozva poslugu i ree im:
- Dovedite deve!
Zatim uzee Hasana Bedruddina, stavie ga u jedan sanduk koji zakljuae i krenue na put ne
zaustavljajui se dok se ne primae no. Tada zastadoe, prezalogajie i izvedoe Hasana Bedruddina
koga nahranie i vratie u sanduk. Tako su stalno inili dok ne stigoe do svoga odredita, te izvadie
Hasana iz sanduka i vezir ga upita:
- Jesi li ti onaj to je skuhao narovo zrnevlje?
- Jesam, gospodaru - odgovori Hasan.
- Sveite ga!
Sluge ga svezae, vratie u sanduk i nastavie put do Kaira. Zaustavie se u al-Zejdaniji, te vezir
naredi da izvedu Hasana iz sanduka, a da mu dovedu stolara.
- Napravi mi drvenu lutku - obrati se stolaru.
- A ta e uraditi s njom? - upita Hasan.
- Razapet u te i zakovati na nju, a onda u te provesti kroz cijeli grad.
- Zato e mi to uiniti?
- Zato to si loe skuhao narovo zrnevlje. Kako si ga mogao kuhati s malo zaina?
- Zar sve ovo ini samo zato to nije bilo dovoljno zaina? Zar nije dovoljno to si me zatvorio i
hranio jednom dnevno?!
- Zbog toga to je bilo malo zaina, ne zasluuje nita drugo nego smrt.
Hasan Bedruddin se udio i tugovao razmiljajui o svojoj sudbini.
- O emu razmilja?
- O glupim glavama kao to je tvoja - odgovori Hasan. - Da ima pameti, ne bi mi sve to inio samo
zato to je bilo nedovoljno zaina.
- Moramo te zlostavljati da to vie ne bi inio - ree vezir.
- To to radi sa mnom zaista je pravo muenje.
- Moram te razapeti.
Dok su oni tako razgovarali, stolar je obraivao drvo, a Hasan ga je posmatrao. Utom pade no, te
amida stavi Hasana u sanduk i ree:
- Sutra u te razapeti.
Vezir saeka dok nije bio siguran da je Hasan zaspao, zatim uzjaha konja, stavi ispred sebe sanduk i
ujaha u grad. Dojahavi, ree svojoj keri, Sittulhusn:
- Hvala Allahu koji te je sastavio s tvojim amidiem. Ustaj i spremi kuu onako kako je bila ureena
one noi kada je mladoenja doao da te vidi.
Sittulhusn prenese zapovijed slukinjama koje poskoie i zapalie svijee, a vezir izvadi papir na
kome bijae popisan raspored namjetaja u sobi. On proita sadrinu papira i zapovijedi da sve stave
na svoje mjesto, tako da onaj koji je sve to ve vidio, kada ponovo ugleda, ne posumnja da je to ona
no u kojoj je mladoenja doao da gleda nevjestu. Vezir naredi da Bedruddinov turban stave na
mjesto na koje ga je on stavio svojom rukom, zatim akire i kesu koja bijae ispod jastuka. Najzad
ree svojoj keri da se obue onako kako je bila obuena one noi i da ue u erdek.
- Kada ti ue amidi - dodade vezir - reci mu: "Dugo te ekam da se vrati iz zahoda!" Neka noi
kod tebe. Razgovaraj s njim do jutra, pa emo mu pokazati ove datume.
Zatim vezir iznese Bedruddina iz sanduka, skinu mu okove s nogu i odjeu koja bijae na njemu, tako
da ostade samo u koulji za spavanje. Bijae visok onako bez akira. Sve se to dogaalo dok je
Hasan spavao ne znajui nita.
Bedruddin se probudi i vidje da se nalazi u nekakvom osvijetljenom prolazu. On pomisli: "Jesu li
ovo komarni snovi, ili java?" Onda ustade i poe do drugih vrata, pa pogledavi dobro, shvati da je
to odaja u kojoj mu se nevjesta pokazala. On ugleda erdek, postelju, svoj turban i ostale stvari.
Vidjevi sve to, Bedruddin se zbuni i poe cupkati s noge na nogu, mislei: "Da li je ovo san, ili
java?" Trljao je elo udei se: "Allaha mi, ovo je nevjestina soba u kojoj mi se otkrila! Ali ja sam
bio u sanduku!"
Dok je on tako razgovarao sam sa sobom, pojavi se Sittulhusn koja podie zavjesu i ree mu:
- Zar nee ui, gospodaru? Dugo ekam da se vrati iz zahoda!
Kada u njene rijei i ugleda joj lice, Hasan se nasmija i ree:
- To su zaista komarni snovi!
Potom ue i poe uzdisati razmiljajui o tome ta mu se dogodilo. Bio je veoma zbunjen vlastitim
poloajem. Vidjevi svoj turban, akire i kesu u kojoj bijae onih hiljadu dinara, Hasan ree:
- Allah zna da su ovo komarni snovi!
Dok se on udom udio, Sittulhusn mu ree:
- Zato si tako zauen i zbunjen? Nisi bio takav na poetku noi.
Hasan se nasmija:
- Koliko godina nisam bio s tobom?
- Neka ti Allah svako dobro da - ree ona. - Otiao si u zahod radi nude i sada se vraa. ta se to
zbiva u tvojoj glavi?
- Pravo veli - nasmija se Hasan. - Kada sam izaao od tebe, savladao me san u zahodu i sanjao sam
da sam gostioniar u Damasku u kome sam proveo dvadeset godina. Sanjah da mi je doao nekakav
velikaki djeak sa slugom i dogodi se....
Hasan Bedruddin protrlja rukom elo i osjeti oiljak na njemu, pa ree:
- Bogami, gospoo, kao da je to bila stvarnost, jer me je djeak udario u elo i razbio mi glavu. Kao
da se to zbilo na javi. Moda sam sve sanjao kada sam se zagrlio s tobom. Tada sam u snu vidio da
putujem u Damask bez turbana i bez akira i tamo sam postao gostioniar...
Zbunjeni Hasan zatim nastavi:
- Kao da sam jednom skuhao narovo zrnevlje u kome je bilo malo zaina. Bogami, bit e da sam
zaspao u kupatilu i sve to vidio u snu.
- Tako ti Boga - ree Sittulhusn - ta si jo vidio u snu osim toga?
Hasan joj ispria sve to je vidio, dodajui:
- Allaha mi, da se nisam probudio, razapeli bi me na drvenu lutku.
- Zato? - upita ona.
- Zato to je bilo malo zaina u narovom zrnevlju. Vidio sam kao da su poruili moj duan,
porazbijali mi posue i stavili me u sanduk. Onda su doveli stolara da za mene napravi drvenu lutku,
jer su me htjeli razapeti na nju. Hvala Allahu koji je uinio da mi se to dogodi u snu, a ne na javi.
Sittulhusn se nasmija, pa vrsto zagrlie jedno drugo. Potom Hasan ree prisjeajui se:
- Allaha mi, ipak je to bilo na javi. Ne znam o emu se tu radi!
Najzad Hasan zaspa sasvim zbunjen, as govorei da je to vidio u snu, as govorei da je vidio na
javi.
Tako je to trajalo sve do jutra kada mu doe amida, vezir emsuddin, i pozdravi ga. Hasan
Bedruddin pogleda amidu i ree:
- Tako ti Allaha, jesi li ti onaj to je naredio da me sveu i srue mi duan samo zbog narovog
zrnevlja u kome je bilo malo zaina?
- Istina je izala na vidjelo, sinko moj - ree vezir. - Ono to bijae tajna, sada je javno. Ti si moj
brati. Sve sam to inio zato da bih se uvjerio da si ti one noi bio s mojom kerkom. A mogao sam
se uvjeriti samo ako vidim jesi li prepoznao kuu, svoj turban i akire, svoj novac i papire koje si
vlastitom rukom napisao, kao i zapis koji je ispisao tvoj otac, a moj brat. Ranije te nisam vidio ni
poznavao. Tvoja majka je dola sa mnom iz Basre.
Zatim vezir pohrli ka Bedruddinu plaui, a kada Bedruddin saslua amidine rijei, zabezeknu se, pa
zagrli amidu i zaplaka od silne radosti. Potom mu vezir ree:
- Sinko, uzrok svemu je ono to se dogodilo izmeu mene i tvoga oca.
I vezir ispria ta se zbilo izmeu njega i njegovog brata rekavi mu zato je njegov otac otputovao u
Basru. Onda vezir posla po Adiba i kada ga njegov otac ugleda, uskliknu:
- To je onaj to me udario kamenom!
- Ovo je tvoj sin - ree vezir, a Bedruddin mu pohrli izgovarajui stihove:

Gorko plakah kada nas sudba rastavi

I suze ronih zbog svoje ljubavi;

I zakleh se ako se nekad naemo

Da ni rijei o rastanku ne zborimo.

Obuzima me radost da mi se ini

Kako mi suze liju u radosnoj silini.

Poto izgovori te stihove, Bedruddinova majka svom duom pohrli k njemu recitirajui:

O, sudbino, bila si mi tako surova;

Dosta si mi bila, sudbo, vjerolomna!

Srea mi je sada s dragim potpuna

I moja radost s njime je stamena.
Poslije stihova, majka ispria ta joj se sve dogodilo nakon njegova nestanka, a Hasan njoj ispria
ta je on sve pretrpio. Potom zahvalie Allahu to ih je sve objedinio, te vezir ode caru i ispria mu
ta se dogodilo. Iznenaeni car naredi da se sve zabiljei u knjige, kako bi to bila pouna pria
buduim vremenima.
Poslije toga, vezir je sa svojim bratiem, svojom kerkom i njenim sinom, te sa enom svoga brata
ivio sretno sve dok im ne bi sueno da se rastanu.
Eto, zapovjednie pravovjernih, ta se zbilo veziru emsuddinu i njegovom bratu Nuruddinu.
- Allaha mi, to je zaista udna pria! - ree Harun ar-Reid.
Zatim halifa pokloni mladiu jednu djevojku, dade mu plau od koje e dobro ivjeti i primi ga za
svoga sagovornika.
- Meutim - ree eherzada - to nije nimalo udesnije od prie o krojau, grbavcu, idovu,
nadzorniku i kraninu i o onome to se njima dogodilo.
- A kakva je to pria? - upita car.
PRIA O KROJAU, GRBAVCU, IDOVU, NADZORNIKU I
KRANINU
- ula sam, sretni care - ree eherzada - da u davnom vaktu i zemanu, u minulim vijekovima i
prohujalim stoljeima, u jednome kineskom gradu ivljae kroja iroke ruke, ljubitelj zabave i
veselja. Povremeno je izlazio sa svojom enom da razgledaju neobinosti. Jednoga dana izaoe
ujutro a vraali su se predvee kui, kad usput sretoe grbavca ija pojava je zasmijavala i ljutitog
ovjeka i mogla mu je otjerati sve brige i tuge. Kroja i njegova ena prioe da ga pogledaju, a
zatim ga pozvae da poe s njima njihovoj kui da im pravi drutvo te noi. Grbavac prihvati poziv i
poe. Dok se no sputala, kroja ode na pijacu, kupi prene ribe, hljeba, limun i halve da se zaslade.
Kada se vrati, stavi ribu pred grbavca, te sjedoe da jedu. Krojaeva ena uze povei komad ribe,
stavi ga u usta grbavcu i rukom mu zatvori usta, govorei:
- Allaha mi, pojest e to odjednom i neu te ostaviti na miru dok to ne proguta!
Grbavac proguta zalogaj u kome bijae podebela kost koja mu zastade u grlu. Doe, dakle, grbavcu
sueni as i on umre...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

25. no
Kada nastupi dvadeset i peta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je krojaeva ena stavila grbavcu komad ribe u usta i da mu je bilo sueno
da istog asa umre. Onda kroja ree:
- Nema moi do Allahove moi, niti sile do Allahove sile! Jadniku je sueno da umre ba od nae
ruke.
- Zato okoliati? - ree njegova ena. - Zar nisi uo kako pjesnik kae:

Zato da se nemoguim tjeim,

Tuge i brige zato sam da snosim?

Ko to jo na vatri neugasloj sjedi -

Sjedenje na plamu u nesreu vodi!

- ta da radim? - ree joj mu na to.

- Ustani, uzmi grbavca u naruje i pokrij ga svilenom mahramom. Ja u zatim, jo noas, poi ispred
tebe, a ti me slijedi, govorei: "Ovo je moje dijete, a ovo mu je majka. elimo ga odnijeti ljekaru da
ga lijei."
Kroja ustade i ponese grbavca u naruju, dok je njegova ena vikala:
- Neka te Bog spasi, dijete moje! Gdje te boli? Gdje su ti se pojavile boginje?
- Nose dijete bolesno od boginja - govorili su svi koji su ih vidjeli.
Oni su tako ili neprestano se raspitujui za ljekarevu kuu, te ih najzad uputie kui jednog ljekara
idova. Oni pokucae na vrata i pojavi se crna robinja koja im otvori vrata i ugleda ovjeka kako
nosi dijete u pratnji njegove majke.
- ta elite? - upita slukinja.
- S nama je malo dijete - odgovori krojaeva ena. - elimo da ga pregleda ljekar. Uzmi etvrt dinara
i daj svome gospodaru, pa ga pozovi da pregleda moje dijete. Obuzela ga nekakva nemo.
Slukinja ode, a krojaeva ena pree preko praga i ree muu:
- Ostavi grbavca ovdje, a mi emo se spaavati.
Kroja spusti le, pa ga nasloni na zid i sa enom ode. U meuvremenu, slukinja ue idovu i ree
mu:
- U prizemlju je jedan bolesnik u pratnji ene i mukarca. Dali su mi etvrt dinara za te da mu
propie neto to e pomoi djetetu.
Kada idov vidje etvrt dinara, obradova se i hitro poe silaziti u mraku. im sie, spotaknu se o
mrtvog grbavca, pa povika:
- O, dragi Boe! O, Mojsije i deset zapovijedi! Harane i Joua, sine Numin! Spotaknuo sam se o
bolesnika, koji je pao i umro! Kako da iznesem rtvu iz svoje kue?
idov ponese le do svoje ene i saopi joj ta se dogodilo, a ona mu ree:
- Zato sjedi tu? Ako bude tako sjedio do zore, propali smo. Poi emo oboje na krov i baciti ga u
kuu naeg komije muslimana. On je nadzornik u carskoj kuhinji. U njegovu kuu esto dolaze make
da tu jedu i love mieve. Ako tu ostane nou, doi e psi preko terase i pojesti ga cijeloga.
idov i njegova ena se popee nosei grbavca i spustie ga na tlo drei ga za noge i ruke. Naslonie
ga na zid i odoe. Tek to oni ostavie grbavca, nadzornik doe kui, otvori je i ue nosei upaljenu
svijeu. Odjednom ugleda kako ljudsko stvorenje stoji u uglu pored kuhinje, pa povika:
- ta li je to?! Allaha mi, to je taj to mi krade namirnice! On mi uzima meso i maslo koje krijem od
maaka i pasa! Ne bi bilo fajde da sam pobio sve make i pse, jer se on sputa s krova!
Nadzornik dohvati veliki eki pa zamahnu i udari grbavca u prsa. Grbavac se stropota i nadzornik
vidje da je mrtav, pa se rastui i ree:
- Nema moi nad Boijom moi!
Uplaivi se, nadzornik zapomaga:
- Prokleo Allah i maslo i meso! Ubih ovjeka vlastitim rukama!
Osmotrivi ga bolje, primijeti da je grbav pa ree:
- Nije ti dosta to si grbav, ve krade meso i maslo, lopuo! O, Boe, zatiti me svojom blagom
zatitom!
Potom nadzornik ponese grbavca na leima iz kue, dok je no ve bila na izmaku. Nosio ga je do
poetka pijace, pa ga spusti pored nekog duana, na uglu ulice, i ode. Nedugo zatim, pojavi se jedan
kranin koji bijae carev posrednik. Bio je pijan i iao je u hamam, mislei kako je jutarnja molitva
blizu. Teturao je dok se ne priblii grbavcu, pa zastade da mokri i odjednom ugleda kako neko stoji.
Poetkom te noi, kraninu bijahu ukrali turban i kada on ugleda grbavca kako stoji pomisli da mu
zacijelo on hoe ukrasti turban, te stegnu aku i tresnu grbavca po vratu. Grbavac se stropota, a
kranin poe dozivati pijanog uvara. Zatim se spusti prema grbavcu i mrtav pijan nastavi ga tui i
daviti. Utom doe uvar i vidje kako je kranin kleknuo na muslimana i tue ga.
- Dii se s njega! - povika uvar.
Kranin ustane, a uvar prie grbavcu i vidjevii da je mrtav, ree:
- Lijepo, bogami! Kranin ubija muslimana!
Zatim uvar epa kranina, sveza ga i povede upravitelju gradske policije. Kranin je mislio: "O,
Isuse i Djevico! Kako sam ga ubio i kako je tako brzo umro od jednog udarca?!" Njegovog pijanstva
nestade i on se pribra.
Grbavac i kranin provedoe no u valijinoj kui.{85} Valija naredi delatu da sluaj razglasi.
Napravie vjeala za kranina, dovedoe ga ispod njih, te prie krvnik koji stavi omu oko
kraninovog vrata namjeravajui da ga objesi, kad se odjednom pojavi nadzornik probijajui se kroz
gomilu. Poto ugleda kranina kako stoji pod vjealima, razgrnu masu i ree delatu:
- Ne ini to! Ja sam ga ubio!
- Zato si ga ubio? - upita valija.
- Sino sam doao kui i vidio kako se spustio s krova i krao moje namirnice. Udario sam ga ekiem
u grudi i umro je. Onda sam ga donio do pijace i stavio ga na ono mjesto na uglu. Zar nije dosta to
sam ubio muslimana nego ete zbog mene ubiti i kranina? Mene objesite!
Kada valija u ta govori nadzornik, on oslobodi kranina i ree delatu da objesi nadzornika zbog
njegovog priznanja. Delat skinu ue s kraninovog vrata i stavi ga na nadzornikov vrat
namjeravajui da ga objesi, kad se odjednom pojavi ljekar idov probijajui se kroz masu i viui
delatu:
- Nemojte to initi! Ja sam ga ubio kada je doao mojoj kui da trai ljekarsku pomo. Poao sam k
njemu i spotaknuo se o njega nogom tako da je umro. Ne ubijajte nadzornika, ve ubijte mene!
Valija naredi da ubiju ljekara idova, te delat skinu omu s nadzornikovog vrata i namaknu ga
idovu. Tada se kroz gomilu progura kroja dovikujui delatu:
- Nemojte! Nije ga ubio niko drugi nego ja! Tokom dana poao sam u etnju i vraajui se uveer,
sreo sam ovoga pijanog grbavca koji je svirao u daire. Stao sam da ga malo bolje pogledam i poveo
sam ga kui kupivi usput ribe. Sjeli smo da jedemo, kad mu moja ena stavi veliki komad ribe u usta,
ali mu ona zastade u grlu, tako da istog trena umre. Poslije toga, ponesemo ga ja i moja ena i doemo
do kue idova. Kada sie djevojka i otvori nam vrata, rekoh joj da prenese svome gospodaru da su
na vratima mukarac i ena sa bolesnikom; treba da doe, pregleda ga i propie mu lijekove. Dadoh
joj etvrt dinara, te ona ode gospodaru, a ja naslonim grbavca na stepenice, te ja i ena odemo.
Nakon toga, sie idov, spotakne se o njega i pomisli da ga je on ubio.
Zatim se kroja obrati idovu:
- Je li to istina?
- Jeste - odgovori on. Zatim se kroja obrati valiji:
- Oslobodi idova i objesi mene!
Kada sve to saslua, valija se silno iznenadi:
- Zaista je to sluaj koji se mora zapisati u knjige. Oslobodi idova - obrati se delatu - i objesi
krojaa, poto je priznao.
Krvnik ga dovede gunajui:
- Jednoga privodim, a drugog odvodim! Nikoga ne vjeam!
Delat stavi ue krojau na vrat.
Eto, tako su se dogaaji odvijali s njima.
to se tie grbavca, pria se da je on bio dvorska budala. Car nije bio u stanju da se rastane s njim.
Grbavac se te noi napio i otiao od cara i kako se nije pojavio ni do sredine idueg dana, car poe
pitati prisutne za njega, a oni mu odgovorie:
- Gospodaru, njega je valija naao mrtvog i naredio je da objese njegovog ubicu. Kada se valija
pojavio da objesi ubicu, priao mu je drugi, pa trei ovjek, i svaki je govorio: Ja sam ga ubio i
svaki je izlagao zato ga je ubio.
Kada u te rijei, car dozva slugu i ree mu:
- Idi valiji i sve mi ih dovedi!
Sluga ode i zatee delata spremnog da ubije krojaa, pa mu doviknu:
- Ne ini to!
Zatim obavijesti valiju da je itav problem dospio do cara, pa ih sve povede i grbavca ponesoe.
Kada se valija nae pred carem, poljubi zemlju i ispria sve to im se dogodilo, a od naeg
ponavljanja nema koristi.
Poto car saslua priu, zaudi se i ushiti, te naredi da se sve zapie zlatnim slovima, a onda upita
prisutne:
- Jeste li uli ita slino?
- Care presvijetli, ako mi dopusti ispriat u ti neto to mi se dogodilo, a udesnije je i uzbudljivije
od prie o grbavcu - ree kranin.
- Pripovijedaj nam to je bilo - ree car.
- Presvijetli care - poe priati kranin - kada sam stupio na ovu zemlju, doao sam s trgovakom
robom i sudbina me dovede k vama. Roen sam u Kairu i pripadam koptima. Tamo sam i odgojen.
Moj otac bijae posrednik, a kada sam ja postao odrastao ovjek, umre mi otac, te ja umjesto njega
poeh raditi kao posrednik.
Dok sam jednog dana sjedio, pojavi se mladi lijep da ljepi ne moe biti, u raskonoj odjei i jaui
magarca. Kada me ugleda, mladi me pozdravi i ja ustadoh iz potovanja prema njemu, a on izvadi
mahramu u kojoj bijae malo sezama i ree mi:
- Koliko kota jedan erdeb ovoga?{86}
- Stotinu dirhema - odgovorih mu.
- Nai nosae i mjerae pa doi u al-Devanijev han u naselju Babunnasr. Tamo e me nai.
On me napusti i ode, ali mi dade sezam s mahramom u kojoj bijae uzorak. Tada ja ponem obilaziti
kupce i ispade da svaki erdeb vrijedi stotinu i dvadeset drahmi. Povedoh etiri nosaa i dooh
mladiu koji me je oekivao. im me vidje, mladi poe u magazu, otvori je, te izmjerismo sezam i
utvrdismo da ukupno ima pedeset erdeba. Mladi mi ree:
- Za svaki erdeb tebi pripada deset dirhema za posrednitvo. Uzmi novac i uvaj ga. Poto je
cjelokupni iznos pet hiljada dirhema, tebi pripada pet stotina, a meni ostaje etiri hiljade i pet stotina.
Kada prodam sve to imam, doi u ti i uzeti novac.
- Bit e kako kae - rekoh, pa mu poljubih ruku i odoh.
Toga dana, zaradih hiljadu drahmi. Mladi se ne pojavi mjesec dana, a onda doe i upita me:
- Gdje je novac?
- Evo, tu je novac - odgovorih.
- uvaj ga dok ne doem da ga uzmem.
Sjedio sam i ekao ga, ali se ne pojavi mjesec dana, a onda doe i upita:
- Gdje je novac?
Ja ustanem, pozdravim ga i velim:
- Hoe li pojesti neto?
Odbijajui da jede, mladi mi ree:
- uvaj novac. Ja u otputovati i doi u da ga uzmem.
Mladi ode, a ja spremim novac oekujui ga. Njega ne bi opet mjesec dana, a zatim se pojavi i ree:
- Veeras u uzeti novac.
Ja mu spremih novac nadajui se da e doi, ali se on nije pojavljivao mjesec dana, pa sam mislio:
"Ovaj mladi je savreno trpeljiv." A kada minu mjesec dana, on se pojavi u gizdavoj odjei, nalik na
pun mjesec. Lice mu bijae blistavo kao da je upravo izaao iz hamama, obrazi rumeni, elo sjajno i
imao je made nalik na ambrin krui, kao da je o njemu pjesnik rekao:

Pun mjesec i sunce u Zodijaku se sretoe,

Te u gaju ljepote i sree oni zasjae.

Njina ljepota posmatraima ljubav poveava

I onom ko sreu zaziva ljubav mu se obeava.

U svojoj ljepoti i sjaju su savreni -

I srce i dua njima hrle ushieni.

Slava Allahu koji tako neto stvara -

Sve to hoe Gospod stvori da mu nema para.

Kada ga ugledah, poljubih mu ruke i rekoh:

- Gospodaru, zar nee sada uzeti svoj novac?
- Ne pouruj me - odgovori on. - im obavim neke poslove, uzet u ga.
Mladi ode, a ja sam mislio: "Bogami, kada doe ugostit u ga, jer hou da obrnem njegov novac". I
tako ja pomou njega stekoh bogatstvo. Kada se primae kraj godine, mladi se pojavi u jo
gizdavijem odijelu i ja ga zaklinjah da odsjedne kod mene i da mi bude gost.
- Pod uvjetom da potroi neto od mog novca koji je kod tebe - ree mladi.
- Pristajem - rekoh i posadih ga, pa sioh da spremim sve to treba od jela, pia i ostaloga. Donesoh
mu to i rekoh:
- U ime Allaha!
Mladi prie sofri, prui lijevu ruku i poe jesti sa mnom. udio sam se njegovom postupku. Poto
zavrismo s jelom, on opra ruku i ja mu pruih ubrus da je obrie. Sjedosmo da razgovaramo.
- Gospodaru - rekoh mu - otkloni mi jednu brigu tako to e mi rei zato si jeo lijevom rukom.
Moda te zbog neeg boli desna ruka?
On me saslua, pa kaza ove stihove:

Ne pitaj me, prijatelju, ta mi je na dui -

Bol i patnja moju duu rui.

Svoju Selmu ja sam zamijenio,

Jer esto se silom zakon promijenio.

Nakon toga, on izvue ruku iz rukava i ja vidjeh da mu je aka odsjeena. udio sam se tome, a
mladi mi ree:
- Ne udi se i nemoj misliti da sam s tobom jeo lijevom rukom da bih pobudio uenje. udan je
razlog to su mi odsjekli desnu ruku.
- Koji je to razlog? - upitah.
- Ja sam iz Bagdada - ree mladi. - Moj otac je jedan od bagdadskih uglednika. Kada sam postao
zreo ovjek, sluao sam ta priaju putnici i trgovci o egipatskim zemljama. To mi je prijanjalo za
srce, tako da sam, nakon oeve smrti, uzeo dosta novaca, spremio trgovaku robu i platno bagdadsko
i mosulsko, te ostale dragocjenosti. Spremih sve to i pooh iz Bagdada. Allah dade da me prati srea
dok ne dospjeh u ovaj va grad. - Potom mladi zaplaka i izrecitira stihove:

I slijepac se moe jame spasiti

U koju onaj s otrim vidom moe pasti.
Glupak moe nekad rije izbjei
Koja e i velikog znalca u propast povui.

Vjernik s mukom svoj hljeb zarauje,

A nevjernik i bludnik svime se opskrbljuje.

I ovjek tu nita ne moe uiniti

Jer Svemoni je htio tako odluiti.

Kada izgovori stihove, mladi nastavi kazivati:

- Tako stigoh u Kairo, odloih platno u jednome hanu, razvezah pakete i unesoh ih. Dadoh slugi
nekoliko novanica da mi kupi neto za jelo i odspavah. im ustadoh, pooh u etnju Bejne-l-
Kasrejnom, a onda se vratih i prespavah no. Kada osvanu, otpakovah jednu balu platna i pomislih:
"Poi u da obiem neke trgove i da vidim ta ima tamo." Uzeh neke tkanine i dadoh ih slugi da ih
ponese, te se zaputih na natkriveni Dirdisov trg. Tu me presretoe posrednici koji su saznali da sam
doao, uzee mi tkanine i poee izvikivati cijene. Meutim, cijena nije dostizala sumu koju sam ja
platio. Tada mi jedan savjetnik ree:
- Gospodaru, rei u ti neto od ega e imati koristi. Uradi onako kako rade trgovci, tj. daj svoju
robu na veresiju na odreen rok, i to pred pisarom, svjedocima i mjenjaem. Zaradu e uzimati
svakog etvrtka i ponedjeljka i tako e zaraditi na svaki dirhem dva. Osim toga, moi e razgledati
Kairo i njegov Nil.
- To je prava ideja - rekoh i povedoh posrednike u han. Oni odnesoe tkanine na pijacu, te ih prodah
trgovcima i napisah potvrdu. Dadoh jednu potvrdu mjenjau i uzeh od njega priznanicu. Potom se
vratih u han i provedoh tu nekoliko dana dorukujui svakog dana uz pehar pia, aljui po janjee
meso i slatkie. Onda doe mjesec u kome je trebalo da ponem primati novac. Svakog etvrtka i
ponedjeljka sjedio sam pred trgovakim duanima, a dolazili su mjenjai i pisar donosei novac od
trgovaca. Potraja to tako dok jednog dana ne odoh u hamam, a odatle pooh u han. Tamo uoh u svoju
sobu i jedoh uz pehar pia, a onda zaspah. Kada se probudih, pojedoh koko, namirisah se i krenuh u
duan jednoga trgovca koji se zvao Bedruddin al-Bustani. Trgovac me ugleda, poeli mi
dobrodolicu i upusti se u razgovor. Dok smo mi razgovarali, pojavi se neka ena koja prie i sjede
pored mene. Nosila je divnu mahramu i mirisala finim mirisima. Pamet mi se poe ukradati zbog
njene ljepote i ljupkosti. Kada podie veo, ja ugledah crne oi, a ona pozdravi Bedruddina koji joj
uzvrati pozdrav i poe razgovarati s njom. Sluajui njene rijei, zaljubih se u tu enu.
- Ima li komad tkanine vezen zlatom? - upita ena Bedruddina.
On joj izvadi jedan komad, a ena ree:
- Mogu li ga ponijeti i poslati ti novac?
- Ne moe, gospoo - odgovori joj trgovac. - Ovo je vlasnik platna i on ima svoj dio u njemu.
- Jadan bio! - povisi ena ton. - Obino uzimam od tebe svaki komad tkanine za gomilu novaca.
Plaam ti vie nego to trai i aljem ti novac.
- Tako je - ree trgovac - ali i ja danas moram platiti.
ena uze komad tkanine, pa ga baci trgovcu na grudi podvikujui:
- Va soj ne zna nikoga cijeniti!
Ona htjede poi, a meni se uini da e mi dua s njom otii. Zato ustadoh i zaustavili je govorei:
- Gospoo, budi mi prijatelj tako to e se vratiti svojim milim hodom.
- Vratit u se radi tebe - ree ena vraajui se i osmjehujui. Zatim sjede pored mene, uz duan, te se
ja obratih Bedruddinu:
- Koliko ti cijeni ovaj komad?
- Hiljadu i stotinu dirhema - odgovori on.
- Dobit e stotinu dirhema vie - rekoh mu. - Daj papir da ti napiem iznos.
Uzeh od njega komad platna, napisah mu priznanicu i pruih platno eni govorei:
- Samo ti uzmi i idi. Ako hoe donesi mi novac na trg, a ako hoe, to ti je dar od mene.
- Neka ti Allah da svako dobro! Neka ti plati i neka te mojim muem uini! Neka Bog uslii moju
molbu - ree ena.
- Ovaj komad platna je tvoj, gospoo, a dat u ti jo neto slino tome, ali mi dopusti da ti vidim lice.
Ona skinu veo s lica i im ga ugledah, ote mi se hiljadu uzdaha. Pade mi tako na srce da nisam mogao
sobom vladati. Onda ena spusti veo, uze platno i ree:
- Gospodine, nemoj mi nanositi bol - i ona ode, a ja ostadoh na trgu sjedei do popodneva. Misli su
mi bludjele, jer me ljubav bijae obuzela. Tjeran snagom ljubavi, upitah trgovca o njoj, a on mi ree:
- To je bogata ena. Ker je jednoga emira. Otac joj je umro i ostavio joj veliko bogatstvo.
Nakon toga, pozdravih se s trgovcem i pooh u han. Uveer se opet sjetih ene, tako da nisam mogao
nita ni okusiti. Pooh na spavanje, ali mi san nije dolazio na oi, te probdjeh no do jutra. Kada
osvanu, ustadoh, obukoh drugo odijelo, popih au pia i malo prezalogajih, pa pooh ka duanu
onog trgovca. Pozdravim ga i sjednem pored njega, kad se pojavi djevojka u haljini gizdavijoj nego
to je bila ona juer i vodila je slukinju. Ona sjede, pozdravi mene, ali ne i Bedruddina, i obrati mi
se tako finim jezikom da nisam uo slai i umilniji:
- Poalji nekoga sa mnom da uzme hiljadu i dvije stotine dirhema za onaj komad tkanine.
- emu urba? - upitah je.
- Ne bih htjela da te izgubim - odgovori ena i dade mi novac. Sjedio sam i razgovarao s njom dajui
joj znak koji ona shvati kao da bih je htio imati, te poskoi plaei se mene dok je moje srce za nju
treperilo. Onda ja poem s trga pratei je, kad mi prie njena slukinja i ree:
- Gospodine, porazgovaraj s mojom gospodaricom.
- Ali mene ovdje niko ne poznaje! - udio sam se.
- Kako si brzo zaboravio moju gospodaricu koja je danas bila u duanu, gospodine!
Pooh za slukinjom na mjesto gdje su bili mjenjai i im me djevojka ugleda, privue me
k sebi i ree:
- Na srce si mi pao, dragi! Moje srce te ljubi, jer od onog asa kada sam te vidjela ne mogu oka
sklopiti, jesti, ni piti.
- Ja prema tebi osjeam jo vie.
- Mili moj, da poem s tobom, ili ti doi kod mene - ree djevojka.
- Ja sam stranac i za mene nema utoita osim hana. Ako zaista hoe da idem kod tebe, bit e to
prava srea.
- Lijepo - ree djevojka - ali noas je uoi petka. Zato, nita od toga veeras, ve sutra poslije
dume. Klanjaj pa uzjai magarca i raspitaj se za Habaniju. Kad je nae, pitaj gdje su dvori
Barakata, poznatog kao Abu ama. Tamo ivim. Nemoj kasniti jer u te ekati.
Plaho sam se radovao. Onda se rastasmo, te ja pooh u han u kome sam odsjeo i probdjeh no. Nisam
mogao vjerovati da je najzad svanulo. Ustanem, promijenim odijelo, namiriem se i namaem, pa
stavim pedeset dinara u mahramu i poem iz Mesrurovog hana do kapije Zuvejla. Uzjaem magarca i
kaem njegovom vlasniku:
- Poimo u Habaniju.
ovjek me brzo dovede, zaustavi se u etvrti koju zovu al-Munkari i ja mu rekoh:
- Ui u mahalu i raspitaj se za naelnikove dvore.
Njega ne bi jedno vrijeme, a kada se vrati, ree mi:
- Sjai!
- Poi ispred mene do kue - velim mu ja, a kada stigosmo do kue rekoh: - Sutra e mi doi ovdje i
povesti me.
- U ime Allaha - odgovori vlasnik magarca. Pruih mu etvrt dinara, on ga uze i ode. Zatim pokucah
na vrata iza kojih se pojavie dvije mlade djevojke vrstih grudi, nalik na dva mjeseca.
- Ui - rekoe mi. - Naa gospodarica te eka. Svu no nije spavala zbog tebe.
Uoh u odaju sa sedam vrata, oko koje bijahu prozori to su gledali na vrt pun voa svih boja, gdje su
potoci uborili i ptice pjevale. Odaja bijae carski okreena, tako da se ovjek mogao na zidovima
ogledati. Strop je bio okien zlatom, a u krugovima su bili natpisi ispisani glazurom koji su
zaslijepljivali posmatraa. Pod je bio prekriven arenim mramorom, a u sredini odaje bijae fontana
iji rubovi su ukraeni biserima i draguljima. Odaja bijae zastrta arenim svilenim tepihom.
Poto uoh, sjedoh....
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

26. no
Kada nastupi dvadeset i esta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je mladi trgovac rekao kraninu:
- Poto uoh, sjedoh ne primjeujui nita osim ene koja mi prie s vijencem na glavi optoenim
biserima i draguljima. Bila je napuderisana i naminkana. im me ugleda, ona mi se osmjehnu, zagrli
me i privue na svoje grudi. Stavi usne na moje usne i poe mi jezik sisati, a i ja njen.
- Je li istina da si mi doao, ili je ovo samo san? - pitala me.
- Ja sam tvoj rob - odgovorih joj.
- Dobro mi doao! Allaha mi, od onog dana kada sam te vidjela nisu mi prijali ni san, ni jelo.
- Meni takoer - rekoh.
Zatim sjedosmo i poesmo razgovarati dok sam ja, stidei se, u zemlju gledao. Ne proe dugo
vremena, kad mi donesoe sofru s raznovrsnim jelima i peenom kokoi. Jeli smo dok se ne
zasitismo, a zatim mi donesoe posudu i ibrik, te oprah ruke i onda se namirisasmo ulsijama i
mousom. Kada sjedosmo da razgovaramo, ona kaza stihove:

Da sam znala, prostrla bih rad dolaska tvoga

Stazu srca ili tamu oka svoga;

Tebi u susret obraze bih svoje prostirala,

A od vjea svojih stazu bih nainila.

Zatim se poali na svoje ljubavne jade, a ja njoj na svoje. Ljubav prema njoj sasvim ovlada mnome.
Novac za mene izgubi svaki smisao. Onda smo se igrali, grickali i ljubili dok ne pade no, kada nam
djevojke donesoe hranu i pie tako da je liilo na pravu gozbu. Jeli smo do pola noi, a onda
odosmo u postelju da spavamo. Spavao sam s njom do jutra, i u ivotu nisam doivio no kao tu. Kad
osvanu jutro, ustadoh i bacih pod njenu postelju mahramu s novcem. Pozdravih se i pooh, dok je ona
plakala govorei:
- Gospodine, kada u opet vidjeti ovo divno lice?
- Doi u ti veeras - rekoh.
Izaoh i zatekoh vlasnika magarca koji me je juer doveo na kapiju kako me jo eka. Uzjaem
magarca i poem do Mesrurovog hana gdje sjaem i vlasniku dam pola dinara rekavi mu:
- Doi u vrijeme sunevog zalaska.
- Svakako! - ree on.
Onda uoh u han, dorukovah, pa pooh da potraujem novac za platno. Kada se vratih, pripremih za
enu peeno pile, uzeh malo slatkia i pozvah jednog vlasnika magarca. Opisah mu mjesto gdje e to
odnijeti i platih mu. Nakon toga, bavio sam se svojim poslovima do pred zalazak sunca, kada doe
onaj ovjek s magarcem. Uzeh pedeset dinara, stavih ih u mahramu i pooh. Poto stigoh do one ene,
vidjeh da je mramorni pod obrisan, bakar oien, da su spremljeni svijenjaci, svijee upaljene,
hrana postavljena i vino pripremljeno. im me ugleda, ona mi savi ruke oko vrata i ree:
- Nedostajao si mi!
Zatim prioh sofri i poesmo jesti dok se ne zasitismo, a onda djevojke digoe sofru i posluie pie.
Pili smo tako i grickali mezu do ponoi, kada poosmo na spavanje. Ujutro, ja ustadoh, dadoh eni
pedeset dinara kao i ranije i pooh od nje. Vani naem ovjeka s magarcem, te pojaem do hana gdje
odspavah izvjesno vrijeme. Kada ustadoh, pripremih za veeru oraha i badema za pilav od rie.
Pripremih pren krompir i tome slino, a onda uzeh voa, oraha, mirisa i sve to poslah njoj. Najzad
pooh u han, stavih pedeset dinara u mahramu i izaoh napolje. Jahao sam magarca do njenih dvora,
kao i obino, te uoh i poesmo jesti i piti, a onda legosmo da spavamo. Ujutro ustadoh, ostavih
mahramu s novcem i stigoh na magarcu do hana, kao i obino.
Tako sam neprekidno radio izvjesno vrijeme, dok jednom ne provedoh no kod nje, a ujutro ne
imadoh ni prebijene pare. Mislio sam: "To je avolski posao!" Onda izrecitirah stihove:

Siromanom mladiu svjetlost ne blista,

Ve on tamni kao svjetlost suneva zalaska.

Ako ga nema, ljudi ga ne spominju;

Kad se pojavi novac od njega oekuju.

arijom kada ide mora se skrivati,

A u pustinji mora gorke suze liti.

Allaha mi, ovjek je i vlastitoj rodbini

Kad je siromah mrzak kao i svi tuini!

Proetah do ulice Bejnelkasrejn i stigoh do kapije Zuvejle. Tu vidjeh kako ljudi stoje u guvi tako da
je mnotvo naroda zakrilo kapiju. Voljom sudbine, ugledah jednog vojnika i prikljetih ga nehotice,
te mi se ruka nae u njegovom depu. Poeh pipati i napipah novanik u depu u kome bijae moja
ruka. Dohvatim taj novanik i izvadim ga iz depa, ali vojnik osjeti da mu je dep olakao, pa stavi
ruku u dep, ali ne nae u njemu nita. Okrenu se prema meni, podie ruku u kojoj bijae batina i
udari me po glavi tako da se stropotah na zemlju. Oko nas se sjatie ljudi koji zgrabie vojnikovog
konja za uzde viui:
- Zar si zbog guve tako udario mladia?!
- To je lopua i kradljivac! - vikao je vojnik. Utom se ja osvijestih i uh kako ljudi govore:
- To je jedan divan mladi koji nije nita uzeo.
Neki su govorili da mu vjeruju, a drugi da lae, i tako poee silna naklapanja. Ljudi su me vukli
htijui me osloboditi, ali se voljom sudbine upravo u tome asu pojavi valija sa straarima. Doavi
do kapije, vidjee ljude okupljene oko vojnika, te valija ree:
- ta se dogodilo?
- Allaha mi, zapovjednie - ree vojnik - ovaj je lopov! U depu sam imao plavi novanik sa
dvadeset dinara i on mi ga je uzeo dok sam bio u guvi.
- Je li jo neko bio s tobom? - upita valija vojnika.
- Nije - odgovori on. Onda valija dozva komandira i ree mu:
- epaj ovoga i pretrai ga!
On me zgrabi tako da mi nije bilo spasa, a valija mu je nareivao:
- Svucite ga do gola!
Kada me svukoe, naoe novanik u mojoj odjei. Poto vidje novanik, valija ga uze, otvori i
prebroja u njemu dvadeset dinara, ba kao to je rekao vojnik. Valija se rasrdi i podviknu na svoje
pratioce:
- Privedite ga!
Oni me privedoe, te valija ree:
- Mome, govori istinu! Jesi li ukrao novanik?
Ja poniknuh pogledom razmiljajui: "Ako kaem da ga nisam ukrao, ta on mi ga je ve izvukao iz
odjee! Ako kaem da sam ga ukrao, zlostavljat e me." Onda podigoh glavu i rekoh:
- Da, ja sam ga uzeo.
uvi ta govorim, valija se iznenadi, pa pozva svjedoke koji dooe i posvjedoie moje rijei. Sve
se to zbivalo na kapiji Zuvejle. Valija naredi delatu da mi odsijee ruku i on mi odsijee desnu ruku.
Vojnikovo srce omeka, te se on poe zauzimati za mene molei da me ne ubiju. Valija me ostavi i
ode, a ljudi se okupie oko mene pojei me. Vojnik mi dade novanik govorei:
- Ti si divan mladi. Ne treba da bude lopov.
Ja uzeh novanik i izgovorih stihove:

Allaha mi, brate, nikad nisam krao,

Niti sam, najbolji ovjee, ikad otimao.

Samo me sudba varljiva izdala

Pa me u jade, brige i bijedu gurnula.

I nisi me ti, ve me Allah strijelom porazio

Kojom mije krunu bogatstva s glave skinuo.

Vojnik ode ostavivi mi novanik, a onda pooh i ja i zavih ruku u krpu pa je stavih pod pazuho. Bio
sam se promijenio, poutio zbog svega to mi se dogodilo, i pooh pjeaei do enine kue, sasvim
skrhan. Kada stigoh, opruih se po postelji, a djevojka uoi da mi se promijenila boja lica pa me
upita:
- ta te boli? Zato si se tako promijenio?
- Boli me glava i ne osjeam se dobro - odgovorih.
Ona se uznemiri i uplai za me, pa mi ree:
- Ne ranjavaj mi srce, dragi gospodine! Sjedi i gore glavu. Ispriaj mi ta ti se danas dogodilo. Tako
je rjeit izraz tvoga lica.
- Okani se razgovora - zaplakah.
- Kao da me vie ne eli. Vidim da si drukiji nego to si bio obino.
Zatim ona poe plakati pokuavajui razgovarati sa mnom, ali joj nisam odgovarao sve dok se ne
primae no. Tada mi donese jelo, ali ga odbih zbog straha da ne primijeti kako jedem lijevom
rukom.
- Ne jede mi se sada - rekoh.
- Priaj mi ta ti se dogodilo danas - navaljivala je. - Zato si zabrinut i slomljena srca?
- Sada u ti sve potanko ispriati - rekoh joj, a ona mi ponudi pie i ree:
- Uzmi! To e te razgaliti. Mora popiti i ispriati mi ta se dogodilo.
- Ako ba mora tako biti, napoj me svojom rukom.
ena napuni pehar i ja ga ispih, zatim ga ponovo napuni i prui mi ga. Prihvatih pehar lijevom rukom
i suze mi potekoe dok sam recitirao:

Kada Allah poeli ta uiniti

Biu koje uje, vidi i zna misliti

Srce mu oslijepi i sluh mu oduzme,

Kao vlas kose razum mu otrgne.

A kada se izvri volja Njegova,

Vrati mu razum da se pouava.

Kada zavrih recitaciju, uzeh pehar lijevom rukom i zaplakah. Djevojka vidje kako plaem, pa
zavapi:
- Zato plae? Srce si mi ranio. Zato uzima pehar lijevom rukom?
- Imam ir na ruci - odgovorih.
- Daj ruku da ti probuim ir.
- Jo nije vrijeme za to - odgovorih. - Ne zamaraj me, i neu ti sada dati ruku!
Zatim ispih pehar, a ona me je pojila dok me pie ne omami, te zaspah na tome mjestu. Kada djevojka
vidje moju ruku bez ake, kada me pretrese i nae novanik s novcem, obuze je silna tuga. Patila je
zbog mene sve do jutra. Poto se probudih, vidjeh da mi je pripremila i donijela kuhano meso. Bila
su to, zapravo, etiri pileta. Napoji me peharom vina, te ja pojedoh, popih i ostavih novanik
spremajui se da poem, kad mi ona ree:
- Kamo si krenuo?
- Na jedno mjesto. Da otjeram brige sa srca.
- Nemoj ii, nego sjedi tu - ree djevojka, a kad sjedoh, ona upita: - Je li te ljubav prema meni
dovela dotle da si na me potroio sav novac, a onda si i bez ake ostao? Ti i Allah ste mi svjedoci da
te neu ostaviti i vidjet e da istinu govorim. Moda je Allah usliio moju molbu da se udam za tebe.
Zatim djevojka posla po svjedoke i kada dooe, ree im:
- Sastavite mi brani ugovor s ovim mladiem. Posvjedoite da sam uzela mehr.
Poto nam napisae ugovor, djevojka ree:
- Budite svjedoci da sva moja imovina koja se nalazi u ovome sanduku, da svi moji robovi i robinje
pripadaju ovome mladiu.
Oni posvjedoie i kada primih darovnicu, svjedoci odoe s primljenom nagradom. Djevojka me uze
za ruku i povede u magazu, otvori jedan veliki sanduk i ree:
- Pogledaj ta je u sanduku!
Vidjeh da je sanduk pun mahrama.
- Ovo je tvoja imovina koju sam ti uzela - ree djevojka. - Kad god si mi dao mahramu sa pedeset
dinara, ja sam ih zavezivala i bacala u ovaj sanduk. Sada uzmi svoj novac. Sami Allah ti ga vraa i
od danas si moj mu. Dogodila ti se nesrea zbog mene, tako da si ostao bez desne ruke. Nisam ti je u
stanju nadoknaditi. ak i duu kada bih dala, bilo bi malo prema tvojoj vrijednosti. Uzmi svoj novac
- zakljui djevojka.
Ja to primih, pa sve to bijae u njenom sanduku prenesoh u jedan drugi sanduk, stavih njen uz svoj
novac koji sam joj bio dao. Srce mi se razgali i moje brige se rasprie. Ustadoh, poljubih je i kada
se ponapismo, ona ree:
- Svu svoju imovinu i svoju ruku si uloio u ljubav prema meni. Kako da ti uzvratim? Kada bih i duu
dala, bilo bi malo. Ne znam kako ti mogu uzvratiti.
Zatim mi prepisa svu svoju imovinu: odjeu koju je nosila, nakit, nekretnine i ostalo. Te noi nije
mogla zaspati brinui se zbog mene, a ja sam joj pripovijedao ta se sve zbilo. Tako provedosmo
no.
ivjeli smo zajedno nepun mjesec dana. Ona poe sve vie slabiti i bolest uze maha, te ne proe ni
pedeset dana a ena se preseli na ahiret. Opremih je, ukopah, prouih hatmu{87} i podijelili mnotvo
novaca kao sadaku za njenu duu. Tek kada napustih njen mezar, vidjeh da je imala veliko bogatstvo i
nekretnine. Pored svega ostalog, imala je magaze sa sezamom koji sam i tebi djelomino prodao.
Nisam ti dolazio za sve ovo vrijeme samo zato to sam prodavao ostatak zaliha. Jo uvijek nisam
uzeo sav novac. Neto u ti rei i molim te da mi ne proturjei, jer sam te zakinuo. Poklanjam ti
novac koji je kod tebe, a uzeo si ga za sezam. Eto, zato sam jeo lijevom rukom.
- Ljubazan si i dobroinstvo si mi uinio - rekoh, a on nastavi:
- Mora sa mnom poi u moju zemlju. Kupio sam trgovake tovare u Kairu i Aleksandriji. Hoe li
da mi pravi drutvo?
- Hou - rekoh i odredih mu rok do poetka mjeseca. Zatim rasprodah sve to sam imao i za dobijeni
novac kupih trgovaku robu, te se otisnuh na put s tim mladiem dok ne stigoh u vau zemlju. Mladi
prodade svu svoju robu i umjesto nje kupi drugu robu u vaoj zemlji, pa ode put Kaira. Meni bi
sueno da zanoim ovdje i desi se to to mi se desi u tuini. Presvijetli care, to je udesnije od
dogaaja s grbavcem.
- Sve vas valja povjeati...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

27. no
Kada nastupi dvadeset i sedma no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je kineski car rekao da ih valja sve povjeati, a onda nadzornik prie caru
i ree:
- Ako mi dopusti, ispriat u ti priu o tome ta mi se dogodilo prije nego to naoh ovoga grbavca.
Ukoliko bude udesnija od dogaaja s njim, pokloni nam ivote.
- Hajde da ujemo - sloi se car.
- Prole noi - poe kazivati nadzornik - bio sam na jednome skupu gdje se uila hatma. Tamo se
bijahu okupili uai Kurana i poto prouie hatmu, postavie sofru. U obilju onoga to donesoe
bijae jelo zerbada koje poesmo jesti. Jedan gost ga nije htio ni okusiti. Molili smo ga, ali se on
zakle da nee jesti. Poto nismo poputali, on ree:
- Ne navaljujte! Dovoljno je ono to mi se ve dogodilo zato to sam ga jeo.
Zatim kaza ove stihove:

Kad nekog prijatelja ne mogu da shvatim

Lukavstva mi ne pomau da ga napustim.

Poto zavrismo s jelom, rekosmo mu:

- Tako ti Allaha, zato odbija da jede zerbadu?
- Zato to je jedem samo onda kad ruke operem etrdeset puta potaom, etrdeset puta sodom i
etrdeset puta sapunom, ukupno stotinu i dvadeset puta.
Domain naredi posluiteljima da donesu vode i ostalo to mu je bilo potrebno, te gost opra ruke
onako kako je govorio. Zatim s gaenjem prie, sjede pa posegnu rukom bojaljivo, dohvati jelo i
poe jesti s velikim naporom, dok smo mu se mi beskrajno udili. Ruka mu se tresla, te on isprui
palac i uoismo da je odsjeen. Jeo je sa etiri prsta.
- Allaha ti, ta je s tvojim palcem? - upitasmo ga. - Je li ti ga Allah tako stvorio, ili se dogodila
nesrea?
- Brao moja - odgovori on - nije takav samo ovaj, ve i drugi palac, a takva su mi i oba stopala.
Pogledajte! - ree pokazujui palac druge ruke i mi vidjesmo da je isti kao palac na desnoj ruci. Ni
na jednom stopalu nije imao palca.
Vidjevi ga takvog, zaudismo se jo vie, pa mu rekosmo:
- Nestrpljivi smo da ujemo priu o tome zato su ti odsjeeni palevi na rukama i nogama i zato
pere ruke stotinu i dvadeset puta.
- Moj otac bijae veliki trgovac, zapravo najvei trgovac u gradu Bagdadu u vrijeme halife Haruna
ar-Reida - poe on priati. - Veoma je volio piti vino i sluati lutnju. Poslije smrti nije ostavio nita.
Opremih ga, prouih mu hatmu i danonono tugovah za njim. Onda otvorih njegov duan i vidjeh da je
ostavio jedva neto malo, ak otkrih mnoge dugove. Umirivah povjerioce i umoljavah ih, te se poeh
baviti trgovinom i od petka do petka otplaivati dugove. Tako sam radio sve dok ne otplatih dugove i
poeh uveavati svoj kapital. Dok sam jednog dana sjedio, ugledah djevojku od koje moje oi ljepe
nisu vidjele. Nosila je nakit i gizdave haljine. Jahala je mazgu dok je ispred nje iao jedan rob, a za
njom drugi. Na poetku trga zaustavi mazgu, pa pjeke poe na trg, dok je iza nje iao jedan sluga
koji ree:
- Izai, gospoo, da te neko ne prepozna jer e nas tako staviti na vatru.
Sluga ju je zaklanjao dok je ona razgledala trgovake duane, ali ne nae raskonijeg od moga. Kada
sa slugom iza sebe pree na moju stranu, dakle u pratnji sluge, sjede u duan pozdravivi me tako da
nisam uo ljepeg ni umilnijeg glasa od njenoga. Zatim ona otkri lice i kada je ugledah, izmami mi
hiljadu uzdaha i istog trena pade mi na srce. Zurio sam u njeno lice recitirajui stihove:

Reci ljepotici pod svilenim velom:

Smrt je bolja od patnji pod tvojim pogledom.

Prii blie - moda u preivjeti;

Evo pruam ruku, hoe li me darovati?
Sasluavi moje stihove, ona poe recitirati:

Uvehnut e moje srce zbog ljubavi prema tebi

Jer to srce nikad drugoga ljubih ne bi.

Ako mi pogled na drugoj ljepoti zastane,

Do naeg susreta dua e da uvehne.

I kunem se da drugoga ljubiti neu-

Do vienja naeg od ljubavi umrijet u.

Peharom ljubavi ista ljubav me opila;

Kad je mene, da je bar i tebe potopila.

Nosi mi duu kada poe ka daljini,

A gdje se zaustavi tu mije sahrani.

Kad pone mi ime pored groba izgovarati

Jeka mojih kostiju tvom jecaju e se odazvati.

Kad bi me pitali: "ta najvie eli, Allaha ti?"

Rekla bih: "Da mi On oprosti a da mi oprosti i ti. "

Poto je izrecitirala stihove, upita me:

- Ima li kakvih lijepih tkanina, mladiu?
- Gospoo, tvoj sam rob ubogi. Strpi se dok trgovci otvore duane, pa u ti donijeti ta eli.
Zatim zapodjenusmo razgovor i ja sam se davio u moru ljubavi prema njoj. Naprosto sam
nestajao u toj ljubavi dok trgovci ne otvorie duane, a onda ustadoh i uzeh joj sve to je traila.
Platih robu pet hiljada dirhema, pa je svu dadoh slugi koji je preuze i oni odoe s trga. Dovedoe eni
mazgu koju ona uzjaha ne spomenuvi mi otkuda je, a mene bijae stid da je to pitam. Preuzeh
obavezu prema trgovcima prihvativi dug od pet hiljada dirhema.
Kada dooh kui, bio sam opijen ljubavlju. Donesoe mi veeru i poslije prvog zalogaja sjetih se
njene ljepote i ljupkosti zbog koje vie nisam mogao jesti. Pokuah spavati, ali mi san nije dolazio na
oi.
Provedoh sedam dana u takvom stanju. Trgovci su traili svoj novac, ali sam ih uvjeravao da se strpe
jo jednu sedmicu. Nakon sedam dana, ena se pojavi jaui mazgu, u pratnji sluge i dva roba.
Pozdravi me i ree:
- Gospodine, malo si ekao novac koji ti dugujem za platno. Dovedi mjenjaa i uzmi svoj novac.
Mjenja doe, te sluga izvadi novac koji ja preuzeh. Onda se upustih u razgovor s njom dok ne oivi
trg i trgovci otvorie duane. Tada mi djevojka ree:
- Uzmi mi to i to.
Pokupovah od trgovaca sve to je htjela. Ona to uze i ode ne pitavi me za cijenu. Kad djevojka ode,
pokajah se zbog onog to sam uinio, a platio sam to to je traila hiljadu dinara. im mi djevojka
izmae iz vida, pomislih: "Kakva je to ljubav! Dala mi je pet hiljada dirhema, a uzela je stvari koje
vrijede hiljadu dinara!" Uplaih se propasti i da u izgubiti novac koji dugujem ljudima. Mislio sam:
"Trgovci znaju samo mene. Ova ena je varalica koja me obmanula svojom ljepotom. Primjetila je da
sam mlad, pa se poigrala sa mnom, a ja nisam upitao ni gdje stanuje".
Bio sam u nevolji. Ona se nije pojavljivala due od mjesec dana, a trgovci su me traili i vrili
pritisak na me. Izloih svoju imovinu na prodaju mislei kako u propasti.
Dok sam jednom razmiljajui sjedio, osjetih kako ona sjahuje na ulazu na trg. Djevojka doe k meni
i im je vidjeh, moje brige se rasprie, te zaboravih sve nevolje u kojima sam se naao. Ona zapoe
razgovor na svoj zanosni nain.
- Donesi vagu i izmjeri svoju imovinu - ree i dade mi novac za koji bijae uzela robu, ali mi dade i
kamatu. Zatim se upusti u razgovor sa mnom, tako da sam mogao umrijeti od radosti i sree.
- Ima li enu? - upita me.
- Nemam. Ne poznajem ni jednu enu - rekoh planim glasom.
- Zato plae? - upita.
- Zbog neeg to mi pade na pamet - rekoh, pa uzeh nekoliko dinara i dadoh ih slugi molei ga da
bude provodadija. Sluga se nasmija:
- Ona je zaljubljena u tebe vie nego ti u nju. Njoj ne trebaju tkanine, ve sve to ini zbog ljubavi
prema tebi. Razgovaraj s njom o emu god hoe, nee ti se opirati.
Djevojka vidje kako dajem novac slugi, te se vrati i sjede, a ja joj rekoh:
- Budi naklonjena svome robu i posluaj ga to e ti rei.
Zatim poeh priati o tome ta mi je na dui, a ona bijae iznenaena time i ree mi:
- Ovaj sluga e ti donijeti moje pismo i postupi prema onome to e ti rei.
Djevojka ustade i ode, a ja predadoh trgovcima novac sa profitom. Meutim, poto djevojka ode, ja
poeh aliti to nisam mogao nita saznati o njoj. Te noi nisam mogao ni oka sklopiti. Nekoliko dana
kasnije, doe njen sluga koga lijepo primih i upitah za djevojku, a on mi ree da je bolesna.
- Objasni mi ta joj je? - pitao sam.
- Tu djevojku je odgojila gospoa Zubejda, ena Haruna ar-Reida, i ona je jedna od njenih
djevojaka. Molila je svoju gospou da joj dopusti izlaske i ona joj je to dopustila, tako da je,
zahvaljujui izlascima, postala upraviteljica. Potom je priala gospodarici o tebi i molila je da je
vjena s tobom, ali joj je gospodarica rekla: "Ne pristajem dok ne vidim tog mladia. Ako ti bude
slian, udat u te za njega." Sada elimo da te odvedemo u dvor. Ako ue u dvor, a da to niko ne
primjeti, uspjet e se oeniti njome, a ako te otkriju, glavu e izgubiti. ta veli?
- Pristajem - rekoh. - Poi u s tobom i podnijeti to o emu govori.
- Veeras budi u damiji koju je sagradila gospoa Zubejda na Tigrisu. Tu klanjaj i zanoi - nastavi
sluga.
- S radou i zadovoljstvom - rekoh.
Kada nastupi veer, pooh u damiju, klanjah u njoj i prenoih, a im svanu zora, pojavie se dvojica
slugu u amcima nosei prazne sanduke koje unesoe u damiju i odoe. Zapravo, jedan ostade i kada
ga malo bolje pogledah, vidjeh da je to onaj to je posredovao izmeu mene i djevojke. Nakon
kratkog vremena, doe i ona moja djevojka i im prie, ja skoih prema njoj i zagrlih je, a ona me
poljubi i zaplaka. Porazgovarasmo izvjesno vrijeme, a onda me ona smjesti u sanduk koji zatvori
nada mnom. Nisam ni osjetio kad se naoh u halifinom dvoru. Donesoe mi odjee koja je vrijedjela
pedeset hiljada dirhema, a onda ugledah dvadeset prsatih robinja meu kojima bijae gospoa
Zubejda koja se jedva kretala pod skupocjenom odjeom i nakitom. Poto gospoa Zubejda prie,
robinje se rasporedie oko nje. Ja joj pristupili i poljubih tlo pred njom, a ona mi dade znak da
sjednem. Zubejda me poe ispitivati ko sam i kojeg porijekla, a ja sam odgovarao na sve to je
pitala. Gospoa se radovala, govorei:
- Allaha mi, nisam uzalud odgajala ovu djevojku. Neka zna da je djevojka kao nae dijete i ona je
Boiji dar tebi.
Poljubih tlo pred njom radostan to u se oeniti njome. Zatim mi gospoa naredi da kod nje ostanem
deset dana. Ostadoh koliko je traila ne vidjevi vie svoju djevojku. Ruak i veeru su mi donosile
neke druge. Nakon deset dana, gospoa Zubejda zatrai doputenje od svoga mua, zapovjednika
pravovjernih, da uda svoju robinju. Halifa dozvoli i zapovijedi da joj se da deset hiljada dinara, te
gospoa Zubejda posla po kadiju i svjedoke i vjenasmo se. Onda napravie slatkie i druga divna
jela koja razdijelie po kuama. Veselje potraja deset dana. Nakon dvadeset dana, odvedoe djevojku
u hamam, pa postavie sofru s jelima meu kojima bijae i zerbada zaeerena, prelivena ulsijom i
mousom. Bijahu tu i razne vrste peenih kokoki i drugih vrsta jela od kojih ti pamet staje. Bogami,
ja navalih na sofru i nimalo ne oklijevajui poeh jesti zerbadu dok se ne zasitih, pa obrisah ruke
zaboravivi da ih operem.
Sjedio sam tako dok ne pade mrak i ne upalie se svijee. Tada se pojavie pjevaice s defovima dok
su kitili mladu i darivali je zlatom. Obie ona tako cijeli dvor. Nakon toga je dovedoe k meni i
svukoe je. Poto ostadosmo sami u postelji, grlio sam je ne vjerujui da je moja. Ona, meutim,
namirisa na mojoj ruci zerbadu, te vrisnu tako da robinje sa svih strana pohrlie k njoj. Zadrhtah od
straha, ne shvaajui o emu se radi.
- ta je, sestro? - upitae je djevojke.
- Vodite od mene ovog luaka! Mislila sam da je pametan!
- Zato misli da sam lud? - upitah je.
- Luae!- odgovori ona. - Zato nisi oprao ruke kad si jeo zerbadu? Allaha mi, neu te tako ludog!
Zatim dohvati bi to bijae pored nje i poe me tui po leima i zadnjici dok nisam svijest izgubio
od silnih udaraca. Onda se obrati djevojkama:
- Uzmite ga i vodite upravitelju grada neka mu odsijee ruku kojom je jeo zerbadu, a nije oprao
ruku.
- Nema moi ni sile nad Boijom silom! - rekoh kada sam uo ta govori. - Zar ete mi odsjei ruku
samo zato to sam njome jeo zerbadu, a nisam je oprao?!
Onda je djevojke poee umoljavati:
- Nemoj mu, sestro, za zlo uzeti ovaj put!
- Bogami, moram mu odsjei neki dio tijela! - govorila je. Zatim ode i nije se pojavljivala deset
dana. Nakon tih deset dana, doe i ree mi:
- Bezobraznie! Ja u ti pokazati! Kako moe jesti zerbadu, a da ne opere ruku!? - Zatim dozva
djevojke, pa me svezae, a moja ena uze otru britvu i odsijee mi paleve na rukama i na nogama,
kao to vidite, ljudi. Kada sam se onesvijestio, ona mi rane posu prakom, tako da mi krv prestade
tei. Mislio sam: "Nikada vie neu jesti zerbadu, a da ne operem ruke etrdeset puta potaom,
etrdeset puta sodom i etrdeset puta sapunom." Ona zatrai da se zakunem da neu jesti zerbadu, a
da ne operem ruke tako kako sam rekao. im ste donijeli zerbadu, ja sam problijedio, mislei: "Evo
onoga zbog ega su mi odsjeeni palevi na rukama i nogama!" Kada ste ve navaljivali, rekoh sebi
da moram uraditi onako kako sam se zakleo.
- ta se zbivalo poslije toga? - upitae ga prisutni.
- Poto joj se zakleh, enino srce malo omeka, te zaspasmo zajedno. Proivjesmo tako neko vrijeme,
a onda mi ena ree:
- itelji halifinog dvora ne znaju to se dogodilo meu nama, i u dvor nije uao ni jedan stranac osim
tebe. Ne bi ni ti uao bez pomoi gospoe Zubejde.
Zatim mi dade pedeset hiljada dinara i ree:
- Uzmi ovaj novac, pa poi da nam kupi prostranu kuu.
Ja odoh i kupih jednu lijepu i veliku kuu, pa prenesoh sve njene dragocjenosti, bogatstvo, i sve
platno u tu kupljenu kuu. Eto zato su mi odsjeeni palevi!
Onda smo jeli i razili se, a kasnije se zbilo sve to s grbavcem. To je cijela moja pria.
- To nije udesnije od prie o grbavcu - ree car. - Naprotiv, pria o grbavcu je udesnija. Moram
vas sve povjeati.
Onda istupi idov, poljubi zemlju i ree:
- estiti care, ja u ispriati priu udesniju od one o grbavcu.
- Da ujemo! - sloi se car.
- Neto najudnije - poe idov - dogodilo mi se kao mladiu u Damasku. Tamo sam izuio zanat i
radio. Dok sam jednoga dana radio, pojavi se preda mnom rob iz vladarske kue, te pooh s njim do
kue upravnika grada. Kada uoh, vidjeh na jednom uzvienju mramorni krevet obloen zlatom, a na
njemu je bio mlad bolestan ovjek. Sjedoh pored mladievog uzglavlja i pomolih se za njegovo
zdravlje, a on mi je davao znake oima.
- Gospodaru moj - rekoh mu - prui mi ruku.
Mladi izvue lijevu ruku, to mene zaudi, pa pomislih: "O, uda Boijega! Ovaj mladi je lijep i iz
ugledne je kue, a nije odgojen! To je pravo udo!" Potom mu opipah bilo, propisah mu lijekove i
obilazio sam ga deset dana dok ne ozdravi i ode u hamam, te se okupa. Mene upravitelj bogato dariva
i postavi me za glavnog ljekara bolnice u Damasku. Pooh s mladiem u hamam koji zbog nas
potpuno ispraznie. Sluga ue u odjei, a uze odjeu koja bijae na mladiu. Kada se svue, primjetih
da mu je odsjeena desna ruka i to mi teko pade. udio sam se i saaljevao ga, a onda osmotrih
njegovo tijelo i otkrih na njemu tragove udaraca biem. To me takoer zaudi. Dok sam posmatrao
mladia, on mi ree:
- Veliki mudrae! Nemoj mi se uditi. Kada izaem iz hamama, ispriat u ti ta mi se dogodilo.
Poto napustismo hamam i stigosmo kui, pojedosmo i odmorismo se, a onda mladi ree:
- eli li pogledati jednu odaju?
- Da - odgovorih.
Mladi naredi robovima da mu gore iznesu postelju, da ispeku pilie i da nam donesu voa. Robovi
uradie kako im je zapovijeeno i donesoe nam voe koga se prihvatismo. Mladi je jeo lijevom
rukom, pa mu rekoh:
- Ispriaj mi onu svoju priu.
- Posluaj ta mi se dogodilo, veliki mudrae. Ja sam iz Mosula. Imao sam oca kome je umro babo
ostavivi desetero muke djece, a moj otac bijae najstariji meu njima. Svi su odrasli i oenili se.
Moj otac dobi mene, a devetero njegove brae nisu imali djece. Tako odrastoh meu devet amida
koji su mi se silno radovali. Kada postadoh zreo ovjek, naoh se s ocem u mosulskoj damiji, a
bijae petak, i kada klanjasmo dumu, svi ljudi izaoe - samo moj otac i amide ostadoe da sjede i
razgovaraju o svjetskim udima. Poto spomenue Kairo, jedan amida ree kako putnici priaju da
na zemlji nema ljepega grada od Kaira i njegova Nila. Najljepe to je reeno o Kairu i njegovom
Nilu jesu ova dva distiha:

Tako vam Boga, Nilu ete kazati

Da mi Eufrat ne moe e utoliti.
O, srce moje, koliko si zidalo i gradilo,
A takve ljepote nigdje nisi sagradilo!

Zatim poee opisivati Kairo i Nil. Kada zavrie opise koje sam sluao, Kairo mi priraste za srce.
Nakon razgovora, razidoe se svaki svojoj kui, a ja tu no provedoh bez sna. Nisam mogao ni jesti
ni piti. Nekoliko dana kasnije, amide se spremie za putovanje u Kairo i ja plaui poeh moliti da
putujem s njima. Otac mi najzad spremi robu i pooh s amidama, ali im otac ree:
- Ne putajte ga da ide u Kairo, ve ga ostavite u Damasku da tamo proda svoju robu.
Zatim poosmo. Oprostih se s ocem i napustismo Mosul. Putovali smo do Alepa u kome
odsjedosmo nekoliko dana, a onda nastavismo put do Damaska. Damask bijae grad u zelenilu, na
rijekama, s plodovima i mnotvom ptica, nalik na Dennet sa svim vrstama voa. Odsjedosmo u
jednome hanu u kome ostadoe moje amide dok ne prodadoe jednu, a kupie drugu robu. Moju robu
prodadoe tako da za dirhem dobih pet i dobitak me veoma obradova. Nakon toga, amide me
ostavie i zaputie se u Egipat, a ja se nastanih u odaji jednoga zdanja, lijepoga da se ni opisati ne
moe. Plaao sam za stanovanje dva dinara mjeseno, uivao u jelima i piima dok ne potroih sve
to sam imao. Jednom sam sjedio pored kapije i ugledah djevojku kako mi prilazi u tako lijepoj
odjei kakvu ranije nisam vidio. Namignuh joj, a ona, ne oklijevajui, zaas se nae iza vrata.
Zatvorih vrata radujui se to je ula. Kad djevojka skinu zar, vidjeh da je prelijepa i odmah mi
ljubav prema njoj planu u srcu. Ustanem i donesem sofru s najljepim jelima, voem i ostalim
akonijama. Jeli smo i zabavljali se, a onda smo pili dok se ne opismo, pa provedoh s njom divnu
no, sve do jutra. Poslije toga dadoh joj deset dinara, ali se ona zakle da nee uzeti novac, govorei:
- Dragi moj, ekaj me za tri dana u vrijeme zalaska sunca. Tada u ti doi. Pripremi nam za taj novac
isto ovo to si sada pripremio.
Djevojka mi dade deset dinara, oprosti se sa mnom i ode, ali s njom ode i moja pamet. Kada minuse
tri dana, djevojka se pojavi u odjei protkanoj zlatom i s nakitom skupocjenijim od onog koji je
ranije imala. Ve sam bio pripremio za nju sve to treba prije nego to je dola, zatim se prihvatismo
jela i pia i provedosmo no do jutra, kao i obino. Nakon toga, ona mi dade deset dinara i obea da
e za tri dana opet doi. Ja pripremih sve, a nakon tri dana pojavi se djevojka u jo ljepoj odjei i
ree mi:
- Jesam li lijepa, gospodine?
- Jesi, bogami - odgovorih.
- Hoe li mi dozvoliti - upita ona - da dovedem djevojku ljepu i mlau od mene, pa da se igramo i
veselimo s njom? Molila me je da poe sa mnom i da provede no s nama u zabavi. Dala mi je
dvadeset dinara poruivi da kupim vie hrane radi nje.
Potom djevojka ode, a etvrtog dana ja sve spremih kao i obino. Nakon zalaska sunca, pojavi se
djevojka vodei jo jednu umotanu u zar. Uosmo i sjedosmo, te ja, presretan, upalih svijee i primih
djevojke s velikom radou. Zatim one ustadoe i skinue se. Kada se nova djevojka otkri, njeno lice
se pojavi nalik na pun mjesec. Ljepu nisam vidio. Posluih ih jelom i piem, ali sam novoj djevojci
stalno sipao pehar i pio s njom, tako da je prva djevojka potajno bila ljubomorna, pa ree:
- Allaha mi, ova djevojka je lijepa. Zar ona nije ljepa od mene?
- Jest, bogami - odgovorih.
- Htjela bih da spava s njom.
- S velikim zadovoljstvom - rekoh, a ona ustade, pripremi nam postelju, te ja odoh spavati s novom
djevojkom sve do jutra.
Ujutro osjetih da mi je ruka umrljana krvlju, te progledah i vidjeh da je sunce ve izalo. Gurnuh
djevojku, ali se njoj glava otkotrlja od tijela. Najprije pomislih da je neka ala. Zatim malo bolje
razmislih, pa ustadoh, svukoh se i iskopah rupu usred odaje. Stavih djevojku u rupu i zatrpah je
zemljom, a onda vratih mramor na njegovo mjesto. Najzad se obukoh, uzeh preostalu imovinu i pooh
vlasniku kue kome platih stanarinu za godinu dana.
- Odoh ja svojim amidama u Kairo - objasnih gazdi.
Potom otputovah u Kairo i naoh se s amidama koji mi se obradovae i koji su ve bili prodali
svoju robu.
- Zato si doao? - upitae me.
- Poelio sam vas i plaio sam se da ne potroim sav novac.
Ostadoh s njima godinu dana uivajui u Kairu i Nilu, te poeh grabiti novac koji mi je preostao i
potroih ga na jelo i pie. Kada doe vrijeme da amide krenu, pobjegoh od njih, a oni pomislie da
sam prije njih poao u Damask. Amide otputovae, a ja ostadoh u Kairu tri godine, troei dok ne
potroih sav novac. Svake godine sam vlasniku one kue slao kiriju, a kada minue tri godine, bi mi
neto teko, jer mi je ostalo novaca jo samo za godinu dana. Zato krenuh u Damask i smjetih se u
onoj kui. Gazda mi se obradova, te ja uoh u kuu i oistih je od krvi zaklane djevojke. Kada
podigoh postelju, naoh pod njom ogrlicu koja je bila na vratu te djevojke. Uzeh ogrlicu i tugovah
jedno vrijeme razgledajui je. Ostao sam tu dva dana, a treeg dana, odoh u hamam i promijeniti
odjeu, tako da vie nisam imao nimalo novaca. Poem na pijacu i avo mi poe priaptavati kako e
se sudbina ispuniti. Uzmem dijamantsku ogrlicu i ponesem je na pijacu, pa je pokaem jednom
nakupcu koji me posadi pored sebe i poekasmo dok trg ne oivi, a onda prekupac uze ogrlicu i poe
je kriom nuditi. Nisam ni slutio da e ogrlica dostii cijenu dvije hiljade dinara. Prekupac se vrati i
ree mi da je ogrlica bakarna, strane izrade i da vrijedi hiljadu dirhema.
- Da - rekoh. - Napravljena je za jednu enu u namjeri da joj se tako narugamo. Naslijedila ju je moja
supruga, a sad bismo je htjeli prodati. Idi i uzmi hiljadu dirhema....
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

28. no
Kada nastupi dvadeset i osma no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je mladi rekao posredniku da uzme za ogrlicu hiljadu dirhema.
- Sasluavi me - pripovijedao je mladi - posrednik shvati da tu nisu ista posla, te odnese ogrlicu
nadzorniku trga i dade mu je, a ovaj je ponese valiji i ree mu:
- Ova ogrlica mi je ukradena. Nali smo lopova preruenog u trgovca.
Nisam stigao ni da se snaem, a oko mene se sjatie straari i povedoe me valiji. Kada me valija
upita za ogrlicu, rekoh mu isto to sam rekao i posredniku, a on se nasmija:
- Ne govori istinu!
Ni sam ne znam kako, ali me straari svukoe i poee udarati kandijom po cijelom tijelu, tako da
me udarci prosto opalie.
- Da, ukrao sam je - rekoh, ali sam mislio: "Bolje je da kaem kako sam je ukrao, nego da je njezina
vlasnica ubijena kod mene, jer e me zbog toga pogubiti."
Poto priznah da sam ukrao ogrlicu, odsjekoe mi ruku i stavie na patrljak vrelo ulje, tako da izgubih
svijest. Onda su me napajali dok ne dooh k sebi, pa uzeh vlastitu ruku i pooh kui, ali mi vlasnik
ree:
- Poto se to tako dogodilo, odlazi iz kue i trai sebi drugo utoite. Optuen si za najtei grijeh.
- Strpite se dva- tri dana, dok ne naem drugi stan - rekoh mu.
- Dobro - ree vlasnik i ode. Ja ostadoh skrhan mislei kako treba da se sa odsjeenom rukom vratim
svojoj porodici, premda taj to mi je odsjekao ruku nije znao da sam nevin. Moda e sami Allah
uiniti neto da se sve preokrene! Gorko sam plakao.
Poto vlasnik kue ode, ophrva me silna tuga. Bolovao sam dva dana, a treeg dana, dok se jo nisam
bio pribrao, pojavi se vlasnik kue sa andarima i nadzornikom trga koji je tvrdio da sam ukrao
ogrlicu. Izaoh pred njih i upitah:
- ta se dogodilo?
Ne oklijevajui, oni mi svezae ruke, stavie mi lanac na vrat rekavi da ogrlica koju sam imao
pripada upravitelju Damaska, njegovom veziru i sudiji. Rekoe da je ogrlica nestala iz upraviteljeve
kue prije tri godine, a zajedno s njom i ker upraviteljeva.
Kada sam to uo, koljena mi zaklecae i pomislih: "Sigurno e me ubiti! Allaha mi, moram ispriati
upravitelju cijelu priu, pa ako hoe neka me ubije, a ako hoe - neka mi oprosti."
Poto doosmo valiji, izvedoe me pred njega i kad me vidje, on upita:
- Je li to taj to je ukrao ogrlicu i doao da je proda? Nepravedno ste mu odsjekli ruku!
On naredi da uhapse nadzornika trga kome zaprijeti:
- Nadoknadi mu gubitak ruke, inae u te objesiti i cijelu ti imovinu zaplijeniti.
Zatim dozva straare koji zgrabie nadzornika i odvukoe ga. Ostadosmo samo ja i upravitelj grada,
poto mi prethodno, uz njegovo doputenje, skinue okov s vrata i odvezae mi ruke. Zatim me
upravitelj pogleda i ree:
- Pravo mi kai, sinko, kako je dospjela do tebe ova ogrlica.
- Gospodine moj - odgovorih mu - rei u ti istinu.
Zatim mu ispriah ta mi se dogodilo s prvom djevojkom i kako mi je dola druga djevojka koju je
ona prva zaklala zbog ljubomore. Sve mu potanko ispriah, a poto me on saslua, zaklima glavom,
pokri lice mahramom i otplaka, pa mi se obrati:
- Sinko, prva djevojka je moja ker nad kojom sam bdio, a kada je odrasla poslao sam je u Kairo
njenom amidiu. Amidi joj umre i ona se meni vrati, ali od stanovnika Kaira bijae se nauila
raspusnom ivotu, tako da je i tebi dolazila etiri puta, a onda ti je dovela i mlau sestru. Od iste su
majke i bile su odane jedna drugoj. I kada se starijoj dogodilo to to se dogodilo, ona se povjeri
sestri koja zatrai od mene novac da poe s njom. Meutim, vratila se sama. Pitao sam je za sestru, a
ona zaplaka i ree mi:
- Ne znam nita o njoj.
Ipak ona povjeri majci sve, pa i to kako je zaklala vlastitu sestru, a majka meni povjeri tajnu
neutjeno plaui i govorei:
- Allaha mi, plakat u za njom do smrti.
Tvoje rijei su istinite, sinko, i ja sam to znao prije nego to si mi rekao. Vidi, sinko, ta se
dogodilo, a ja bih ipak htio da se ne opire onome to u ti rei. elim da te oenim svojom
najmlaom kerkom. Ona nije njihova sestra po majci, a djevica je. Neu uzeti od tebe mehr, ve u
vam sam dati izdravanje i bit e mi kao sin.
- Bit e kako eli, gospodine - odgovorih. - Kako sam ja to zasluio!?
Upravitelj posla pismo u Mosul i donesoe mi imovinu koju mi je zavjetao otac, tako da i danas
ivim u izobilju.
udei se svemu tome, nastavi idov, ostadoh kod mladia tri dana. On mi dade veliku sumu novca,
te pooh od njega i dospjeh u ovaj va grad. ivot mi ovdje bijae ugodan, ali mi se desi to s
grbavcem.
Kineski car tada ree:
- To nije udesnije od prie o grbavcu. Moram vas sve objesiti, naroito krojaa od koga je sva
nevolja potekla. Sad ti, krojau - dodade car - ispriaj mi neto udesnije od prie o grbavcu, pa u
vas pomilovati.
PRIA O BAGDADSKOM BERBERU
Kroja istupi i ree:
- Presvijetli care, ono to se meni dogodilo udesnije je od svega reenog. Prije nego to sam naiao
na grbavca bio sam prije podne na gozbi jednoga svog prijatelja gdje se okupie predstavnici esnafa:
krojakog, tekstilnog, stolarskog i drugih. Kad zae sunce, donesoe nam hranu, a onda se pojavi i
domain u pratnji nepoznatog divnog mladia iz Bagdada. Mladi bijae prekrasno odjeven i
prelijep, ali je bio hrom. Kada ue i pozdravi nas, mi svi ustadosmo prema njemu i on htjede da
sjedne, ali u tom asu ugleda meu nama jednog brijaa i ne htjede sjesti, ve se spremi da nas
napusti. Meutim, domain i mi sprijeismo ga insistirajui da ostane. Domain ga je preklinjao:
- Zato si ulazio kad hoe odmah izai?
- Tako ti Allaha, domaine, nemoj mi se ni u emu suprotstavljati. Razlog zato hou da odem je ovaj
berber to ovdje sjedi.
uvi to, domain se udom zaudi:
- Kako jedan mladi iz Bagdada moe zazirati od ovog berbera?!
Mi se onda svi obratismo mladiu:
- Ispriaj nam zato se ljuti na ovog berbera.
- Prijatelji - poe mladi - s ovim berberom dogodila mi se udna stvar u Bagdadu, mome zaviaju.
On je uzrok mojoj hromosti i slomljenoj nozi. Zakleo sam se da neu sjediti s njim, niti u boraviti u
gradu u kome on boravi. Zato sam napustio Bagdad i nastanio se u ovome gradu. Ni ovu no neu
ovdje provesti, nego u otputovati.
- Tako ti Boga - zamolismo ga - ispriaj nam ta ti se dogodilo s njim.
Dok smo mi molili mladia, berber je mijenjao boju lica, a onda mladi ree:
- Dobri ljudi, moj otac je bio jedan od velikih bagdadskih trgovaca. Bog mu nije dao djece osim
mene. Kada sam odrastao i postao zreo ovjek, otac mi umre i ostavi mi u nasljedstvo imovinu i
sluge, tako da se poeh gizdati i jesti najljepa jela, a uzvieni Allah mi omrznu ene. Jednoga dana
etao sam bagdadskim ulicama, kad mi se na putu isprijei grupa ena, tako da sam pobjegao u sokak
i sklonih se na jednu klupu na kraju toga sokaka. Tek to sam sjeo na klupu, otvori se prozor koji se
nalazio prekoputa mene i na njemu se pojavi djevojka nalik na pun mjesec. Takvu u svome ivotu
nisam vidio. Zalijevala je cvijee na prozoru okreui se lijevo-desno. Zatim zatvori prozor i izgubi
mi se iz vida, ali u mome srcu planu ar i misao se uznemiri, te se ja od enomrzca preobrazili u
njihovog poklonika. Zbog silne strasti ostao sam sjediti na tome mjestu do sunevog zalaska,
zaboravivi na ovaj svijet. Neoekivano se pojavi gradski kadija na konju. Ispred njega su ili
robovi, a iza njega sluga. Kadija sjaha i ue u kuu iz koje je gledala ona djevojka i tako sam shvatio
da je to njen otac. Poslije toga, odoh kui utuen i padoh u postelju neraspoloen, a onda mi uoe
robinje i posjedae oko mene ne znajui ta mi je. Nisam im govorio ni rijei, tako da se one saalie
na me. Kako je bolest uzimala maha, ljudi su me posjeivali a jednom ue i neka starica. im me
pogleda, bi joj jasno o emu se radi. Ona sjede pored mog uzglavlja tjeei me:
- Reci mi, sinko, ta ti je.
Sve joj ispriah, a starica nastavi:
- To je, sinko, ker bagdadskog kadije i ona je pod kljuem. Mjesto na kome si je vidio je njena soba,
a otac joj ima veliku odaju u donjem dijelu. Jedinica je, esto odlazim kod njih i mogue je doi do
djevojke samo preko mene. Budi priseban.
Ja se ponadah i osokolih kada sasluah njene rijei, a moja porodica se obradova, jer toga jutra bijah
ivnuo, pun nade i zdrav. Starica ode, a kada se vrati, vidim da je promijenila boju lica. Ona mi ree:
- Ne pitaj, sinko, ta mi se dogodilo kod nje kada sam joj to kazala! "Ako ne prekine s tim
glupostima, stara vjetice", ree mi, "uinit u s tobom ono to zasluuje!" Moram joj otii jo
jedanput.
Kada sam to uo, bio sam bolesniji nego ranije. Nekoliko dana kasnije, doe starica i ree:
- Hou da mi da mutuluk, sinko.
Meni se dua vrati u tijelo nakon tih rijei, pa rekoh:
- Dat u ti sve to hoe.
- Juer sam bila kod one djevojke i kad je vidjela da mi je srce slomljeno i da sam suznih oiju, ree
mi:
- Zbog ega ti je tako teko na srcu, teto?
- Keri moja i gospodarice - rekoh jadajui se - juer sam ti dola od mladia koji te voli i koji e
umrijeti zbog tebe.
- Odakle je mladi o kome govori? - upita me raznjeeno.
- To je moje edo i plod srca moga - rekoh. - Vidio te je na prozoru prije nekoliko dana dok si
zalijevala cvijee. im je vidio tvoje lice, enuo je zbog ljubavi prema tebi. Kada sam mu prvi put
prenijela ta si mi rekla, razbolio se jo vie i pao je u postelju. Sada je napola mrtav.
- Zar sve to zbog mene? - zaudi se ona problijedevi.
- Da, tako mi Boga - odgovorih joj. - ta zapovijeda?
- Idi i prenesi mu moj pozdrav - ree djevojka. - Reci mu da je meni tee nego njemu. U petak, prije
dume namaza neka doe ovamo, a ja u rei da mu otvore vrata, da ga puste k meni. Provest u s
njim jedno vrijeme, pa e on otii prije nego to mi se otac vrati sa dume.
Kada uh stariine rijei, nestade bola koji sam trpio. Srce mi se razgali, pa je darovah odijelom sa
sebe, te starica ode rekakvi:
- Smiri svoje srce.
- Ne osjeam vie nikakvu patnju - rekoh joj dok su se svi radovali mome oporavku.
Izdeverah nekako do petka, kad mi doe starica i upita me kako se osjeam.
- Dobro i zdravo - odgovorih, zatim se obukoh i namirisah, pa stadoh ekati da ljudi pou na dumu
da bih ja mogao poi djevojci.
- Ima previe vremena - ree starica. - Trebalo bi da poe u hamam i da se oia ne samo zbog
bolesti, ve bi inae bilo dobro da to uini.
- To je pravilno razmiljanje. Najprije u obrijati glavu.
Zatim odoh u hamam i poslah po berbera da mi obrije glavu. Velim, naime, jednome slugi:
- Poi na trg i dovedi mi pametnog berbera, koji malo pria, da me ne zaboli glava od njegovog
brbljanja.
Djeak ode i dovede ovoga starinu koji ue i pozdravi me, a kada otpozdravih, starac ree:
- Neka Allah otjera od tebe svaku brigu, jad i bijedu!
- Neka te Allah uslii - odgovorih.
- Raduj se, gospodine, to ti se zdravlje vratilo. eli li da ti skratim kosu i pustim krv. Ibn Abbas je
rekao: "Ko skrati kosu petkom Allah e od njega odagnati sedamdeset belaja." Prenosi se da je
takoer rekao: "Ko petkom stavlja pijavice bit e poteen gubitka vida i mnotva bolesti."
- Okani se tih besposlica - velim mu ja - nego se dii i odmah mi obrij glavu. Bolestan sam.
On ustade, posegnu rukom, pa izvadi mahramu i kada je otvori, u njoj se ukaza astrolab
sa sedam posrebrenih diskova. Berber ga donese nasred kue, podie glavu prema sunevim zracima
i zagleda se, a onda ree:
- Ovaj na dananji dan, petak, je deseti safer, godine sedam stotina ezdeset i tree hidretske.
Prema matematikim proraunima, Mars je na sedam stepeni i est minuta i susrest e se s Merkurom,
to upuuje na to da je brijanje veoma preporueno, a to mi govori da se eli susresti s nekom
osobom koja je vrlo sretna, ali e se nakon toga dogoditi neto o emu ti neu govoriti.
- Tako mi Allaha - rekoh mu - popeo si mi se na vrh glave i duu mi satire! Zlo mi sluti, a traio
sam te samo zato da mi glavu obrije. Hajde, obrij me i ne brbljaj.
- Kada bi znao o emu se radi - ree berber - traio bi dodatna objanjenja. Savjetujem ti da danas
postupa prema onome to ti nalae horoskop. Trebalo bi da se Bogu zahvaljuje i da mi se ne
suprotstavlja, jer ja sam ti dobar savjetnik i prijatelj. elim da te sluim cijelu godinu dana, pa da
me nagradi onako kako mi pripada, ali neu plae.
Sasluavi njegove rijei, rekoh:
- Ti si danas moj delat, izvan svake sumnje...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

29. no
Kada nastupi dvadeset i deveta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je mladi rekao berberu da je on danas njegov delat, a ovaj mu je
odgovorio:
- Gospodaru moj, upravo mene nazivaju utljivcem zato to malo govorim, za razliku od svoje brae,
jer moj najstariji brat zove se al-Bakbuk, drugi al-Hedar, trei al-Bakbak, etvrti al-Kuzulasvani, peti
al-Aar, esti ekaik, sedmi je as-Samit, i to sam ja.{88}
Poto je berber sve vie govorio, uini mi se da e mi ir proraditi, te rekoh slugi:
- Daj mu etvrt dinara i pusti ga neka ide od mene, za ime Boga! Nije potrebno da brijem glavu.
- ta to govori, gospodaru? - ree berber uvi moje obraanje slugi. - Neu uzeti od tebe nagradu
dok te ne usluim, a moram te usluiti, moram ti biti na raspolaganju. Ne pada mi na pamet da ti
uzimam novac. Ako ti ne zna moju vrijednost, ja znam tvoju. Tvoj otac, Bog mu se smilovao, bijae
dobar prema nama, jer je bio plemenit. Bogme, jednog blagoslovljenog dana kao to je ovaj dananji,
tvoj otac posla po mene, te ja dooh a kod njega bijae grupa prijatelja, i on mi ree: "Pusti mi krv!"
Ja uzeh zvjezdomjer, izmjerim mu visinu i utvrdim da je nepovoljan as za putanje krvi. Saopim mu
to, te me on poslua i strpi se dok ne doe pogodan as u kome mu pustih krv. Nije se suprotstavljao,
nego mi zahvali, a zahvalie mi i svi prisutni. Tvoj otac mi dade stotinu dinara za putanje krvi.
Tada rekoh berberu:
- Ne dao Allah milost mome ocu zato to je poznavao takvoga kao to si ti!
- Nema boga osim Allaha i Muhammed je Boiji poslanik! - nasmija se berber. - Slava Onome koji
sve mijenja, a sam se ne mijenja! Mislio sam da si razuman, a ti pria kojeta zbog bolesti. Allah je
kazao u cijenjenoj Knjizi: "Onima koji srdbu savlauju i ljudima prataju, sigurno e biti
oproteno". Ne znam zato srlja, a neka zna da tvoj otac nije inio nita bez savjeta sa mnom.
Reeno je: "Ko trai savjeta, on je siguran." Nee nai boljeg od mene a da se razumije u te stvari.
Stojim na nogama sluei te, i ti nisi meni dodijao. Ja imam strpljenja prema tebi zbog toga to je tvoj
otac bio dobar prema meni.
- Tako mi Boga - rekoh mu - suvie si se raspriao, i ba nikako da zaepi! elim samo da mi
obrije glavu i da ide od mene!
Bio sam bijesan i htio sam ustati, ali mi on pokvasi glavu i ree:
- Razumijem da sam ti dosadio i ne zamjeram ti. Jo si nezreo i do juer si bio djeak koga sam nosio
na ramenima i vodio u mekteb.
- Tako ti Allaha, brate - rekoh mu - odlazi od mene da ja obavim svoj posao, a ti idi svojim putem!
Pocijepah odijelo otimajui se. Kada berber vidje ta sam uinio, uze britvu i poe je otriti tako
dugo da mi dua htjede izai. Onda prie mojoj glavi i obrija jedan dio, pa podie ruku i ree:
- Gospodine moj, urba je avolji posao! - Onda izgovori stihove:

Zastani i ne hitaj kud srce te vue,

Milostiv budi jer milosti se ljudi ue.

Nad svakom rukom Boija ruka stoji,

Svaki silnik drugog silnika se boji.

Zatim ree:
- Gospodine, ja mislim da ne zna moju vrijednost. Moja ruka sputa se na glave careva, emira,
vezira, sudija i velikodostojnika, kao da je ba o meni pjesnik rekao:

Zanati su nalik jednoj ogrlici,

A brija je dragulj u toj bisernici:

Nad svim mudrima se uzvisio,

Carske glave je pod ruku stavio.

- Okani se onoga to te se ne tie - rekoh. - Duu i srce si mi uznemirio!

- ini mi se da uri - doeka me berber.
- Da, da, da! - povikah, ali on nastavi:
- Smiri se! urba je avolji posao. Ona donosi kajanje i grijeh. Muhammed, Bog mu se smilovao i
spasio ga, rekao je: "Najbolji je posao koji se radi lagahno". Allaha mi, ti si meni sumnjiv. Volio bih
da mi kae zato uri. Moda zbog neega dobrog, ali se plaim da je zbog neega drugog. Ima jo
tri sahata do dume!
Onda se berber malo ljutnu, odbaci britvu pa uze astrolab i poe prema suncu. Stajao je tako jedno
vrijeme, pa se vrati i ree mi:
- Do molitve je ostalo tri sahata, ni vie ni manje.
- Allaha ti, uuti! Ve si mi jetru rasturio! - povikah, a on uze britvu i poe je otriti kao prvi put.
Obrija mi jo jedan dio glave, pa ree:
- Zabrinut sam zbog tvoje urbe. Najbolje bi bilo da mi kae zato uri, jer ti zna da tvoj babo
nita nije preduzimao a da se ne posavjetuje sa mnom.
Shvativi da mi od njega nema spasa, pomislih: "Ve je vrijeme da poem k njoj!" Onda rekoh
berberu:
- Skrati! Okani se prie i lupetanja! Idem na gozbu jednom prijatelju.
Kada u da spomenuh rije "gozba", berber ree:
- Tvoj dan je blagoslovljen za mene! Juer sam pozvao grupu prijatelja, a zaboravio sam da im
pripremim neto za jelo. Ovog asa sjetio sam se toga. Obrukat u se pred njima!
- Ne brini zbog toga - rekoh mu. - Poto ve zna da u danas ii na gozbu, dajem ti sve jelo i pie
koje imam u svojoj kui ako mi brzo zavri ovaj posao.
- Bog ti dobro dao - odgovori berber. - Opii mi ta ima za moje goste, da znam.
- Imam pet vrsta jela, etiri peene kokoi i peeno janje.
- Donesi mi da vidim!
Ja mu sve donesoh i kada vidje jela, berber ree:
- Nedostaju pia!
- Imam i pie.
- Donesi.
Poto donesoh pie, on ree:
- O, kako si dobar! Kako ima plemenitu duu! Ali nedostaju jo tamjan i mirisi.
Donesoh kutijicu s alojom, ambrom i mousom koji su vrijedili pedeset dinara. Vrijeme je
ve bilo na izmaku, kao i moje strpljenje, te rekoh berberu:
- Uzmi to i obrij mi cijelu glavu, zaklinjem te ivotom Muhammeda, Bog mu se smilovao i spasio ga!
- Neu uzeti dok ne vidim ta sve ima u njoj.
Naredih slugi da mu otvori kutiju, a berber odloi zvjezdomjer, te sjede na tlo preturajui mirise i
anduze u kutiji, dok je meni dua izlazila od muke. Onda mi opet prie, uze britvu, obrija mi dio
glave i ree:
- Bogami, ne znam, sinko, da li da zahvalim tebi ili tvome ocu, jer je cijela moja dananja gozba
tvoja zasluga i dobroinstvo. Nemam nikoga ko tako neto zasluuje. Kod mene e biti Zejtun
hamamdija, Salih itar, Ukul prodava boba, Ikria bakalin, Hamid smetljar. Svaki od njih ima neku
svoju igru koju igra i stihove koje recitira. Najbolje kod njih je to to kao ni ovaj tvoj sluga i rob ne
znaju da mnogo priaju i brbljaju. Hamamdija pjeva: "Ako k njoj ne odem, ona e mojoj kui doi."
Smetljar je krasan i zabavan, mnogo igra i recitira: "Moja ena jo i sada dri hljeb u sanduku." Svi
su moji prijatelji fini da finiji ne mogu biti. Ali, nije isto priati to i vidjeti. Ako se odlui da
doe, bit e ljepe i tebi i nama. Nemoj ii svojim prijateljima kojima se, kako ree, sprema poi.
Jo ima posljedica bolesti. Uostalom, moda ide ljudima koji mnogo priaju o onome to ih se ne
tie. Moda meu njima ima nekakav brbljavac, a ti se jo oporavlja od bolesti.
- Uinit u to jednog drugog dana, ako Bog da - rekoh mu.
- Moj zadatak je da te dovedem svojim prijateljima - navaljivao je - da se ugodno drui s njima i da
se naslauje njihovom dobrotom, kao to ree pjesnik:

Ako moe, ne odgaaj slasti,

Jer sudba e na te brzo pasti!

Iako bijesan, nasmijah se:

- Zavri ti posao, a ja u s Boijom pomoi svojim putem. Ti idi svojim prijateljima koji ekaju da
doe.
- Ali ja ne traim nita drugo nego da te upoznam s tim ljudima. To su ljudi koji nisu nimalo
nametljivi. Kada bi ih vidio samo jednom, ostavio bi sve svoje prijatelje.
- Neka te Allah usrei njima! Jednog dana u ih svakako pozvati k sebi.
- Ako ba hoe tako i vie voli da danas bude na zabavi sa svojim prijateljima, onda se malo strpi
da sve ove akonije kojima si me poastio odnesem svojim prijateljima da jedu, piju i da ne ekaju
mene. Poslije toga u se vratiti i poi u s tobom tvojim prijateljima, jer izmeu mene i mojih
prijatelja nema neega ta bi me sprjeavalo da ih ostavim i odmah poem s tobom kamo god ti
krene.
- Nema sile ni moi nad Allahovom moi! Idi ti svojim prijateljima i veseli se s njima, a mene pusti
da idem svojim prijateljima i da provedem dan s njima, jer ve ekaju da doem.
- Neu te pustiti da ide sam - ree berber.
- Tamo gdje ja idem ne moe ui niko osim mene.
- Mislim da se ti danas sastaje sa enom, inae bi me poveo. Ja imam pravo vie nego bilo ko da ti
pomognem u onome to eli. Bojim se da ne ode nekoj strankinji pa e duu izgubiti. U gradu
Bagdadu niko ne smije tako neto initi, naroito u ovakvome danu, a bagdadski valija je strog i
autoritativan.
- Teko tebi, opaka starino! - povikah - Kakvim me to rijeima obasipa!
Berber je nakon toga utio due vrijeme. Shvatio sam da je vrijeme dume blizu, hutba{89} je ve
otpoela. Kada mi berber najzad obrija glavu, rekoh mu:
- Nosi sada svojim prijateljima ovu hranu i pie, a ja u saekati da se vrati i poe sa mnom.
Uporno sam ga pokuavao prevariti ne bi li otiao.
- Ti hoe da me prevari i da poe sam - ree. - Uvalit e se u nevolju iz koje ti nema spasa.
Zaklinjem te Allahom da ne ide dok se ne vratim i poem s tobom da bih saznao kako e se to s
tobom svriti.
- Dobro, ali nemoj ostati dugo.
Berber uze hranu, pie i ostalo to sam mu dao i ode od mene. Predade to hamalu poslavi ga svojoj
kui i sakri se u jednome sokaku. Ja ustadoh istoga asa, dok su mujezini na munarama ve oglaavali
vrijeme namaza. Obukoh se i pooh sam do onog sokaka. Zastadoh pored kue u kojoj sam vidio
djevojku, kad ugledah iza sebe berbera. Zatekoh otvorenu kapiju i uoh, ali se domain u
meuvremenu vrati iz damije, ue u kuu i zakljua vrata. Pomislih: "Kako li je taj avo saznao gdje
sam?" Toga asa dogodi se da me Allah htjede liiti svoje zatite. Naime, jedna robinja neto
pogrijei, a gazda je udari tako da robinja viknu i ue jedan rob da je izbavi. Domain istue i roba,
tako da i on poe vikati. Berber pomisli da mene tue, pa poe vikati kidajui odjeu na sebi i
posipajui se prainom po glavi. Vapio je i dozivao upomo. Ljudi se okupie oko njega, a on je i
dalje vikao: "Ubie mi gospodara u kadijinoj kui!" Onda odjuri mojoj kui zapomaui, praen
gomilom, te obavijesti moju rodbinu i poslugu. Nisam stigao ni da se snaem, kad se oni pojavie
viui:
- Avaj, gospodaru na!
Predvodio ih je berber u pocijepanoj odjei, s pratnjom koja je neprestano vikala. Prije svih, on je
zapomagao, dok su ostali vikali:
- Jao, ubit e ga!
Najzad prioe kui u kojoj sam bio i kada kadija sve to u, shvati da se radi o ozbiljnoj stvari, te on
ustade, otvori kapiju i ugleda poveliku grupu ljudi. Zbunjeni kadija upita:
- O emu se radi, ljudi?
- Ubio si nam gospodara - rekoe moje sluge.
- A ta je to, ljudi, uinio va gospodar da bih ga ja ubio?
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

30. no
Kada nastupi trideseta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je kadija upitao sluge:
- A ta je to uinio va gospodar da bih ga ja ubio i ta e pred vama ovaj berber?
Berber odgovori:
- Ti si ga maloas tukao kandijom i ja sam uo kako vie.
- A ta je uinio da bih ga tukao? - upita kadija. - Ko ga je uveo u moju kuu, odakle je doao i kamo
namjerava?
- Ne budi zloasti starac! - ree mu berber. - Ja sve znam! Znam zato je uao u kuu i ostalo. Tvoja
ker ga voli i on voli nju. Saznao si da ti je uao u kuu i naredio si posluzi da ga tuku. Tako mi
Allaha, presudit e halifa ako ne pusti naega gospodina da ga vodi njegova porodica. Ne prisiljavaj
me da sam uem i izvedem ga. Brzo ga izvedi!
Kadija zanijemi od stida pred ljudima, a onda se obrati berberu:
- Ako istinu govori, ui ti i izvedi ga.
Berber poskoi i ue u kuu, a kada ga ja vidjeh kako ulazi, htjedoh pobjei, ali nisam imao izlaza.
Meutim, u sobi u kojoj sam se nalazio ugledah nekakav veliki sanduk, te uoh u njega i zatvorih
poklopac. Dah sam bio zaustavio. Berber se brzo nae u sobi i pogleda pravo na moju stranu.
Osvrtao se, naime, lijevo i desno, i kako ne vidje nita osim sanduka u kome sam bio, on ga ponese
na glavi. Kad to uini, meni pamet stade, ali on ubrza korak. Uvidjevi da me nee ostaviti, ja otvorih
sanduk, iskoih iz njega i bacih se na tlo tako da slomih nogu. Taman to sam stigao do vrata, kad
ugledah gomilu ljudi. U ivotu nisam vidio guvu kao toga dana. Poeh bacati novac ljudima da se
njime zabave i oni se sjatie oko novca, a ja se dadoh u bijeg bagdadskim sokacima. Meutim, berber
me je slijedio i gdje god bih ja ulazio on je bio za mnom. Vikao je:
- Htjeli su zlo nanijeti mome gospodaru! Hvala Allahu koji mi omogui da ih pobijedim i koji moga
gospodina od njih izbavi. Stalno si urio i nesmotren bio, gospodine, dok nisi sam sebi to priredio.
Da te Allah nije poslao k meni, ne bi se izbavio od nevolje u koju si se uvalio. Moda bi te ak
gurnuli u nevolju iz koje se nikada ne bi izvukao. Moli Boga da me poivi zbog tebe dok te ne
izbavim. Allaha mi, upropastio si me svojom nesmotrenou. Htio si da ide sam, ali ne treba ti
zamjeriti na neznanju, jer si jo nezreo.
- Zar ti nije dosta to se ve dogodilo zbog tebe, pa jo tri za mnom po trgovima!
Poelio sam da umrem zbog toga to me on spaava, ali nije bilo smrti da me izbavi. U silnome
bijesu, bjeao sam od njega i uskoio u jedan duan nasred trga ijeg vlasnika zamolih da me
oslobodi berbera. On ne pusti berbera k meni, te ja sjedoh u magazu razmiljajui: "Nikako se ne
mogu otarasiti toga berbera! Bit e uz mene danju i nou. Nemam snage ni lik da mu vidim." Poslah
odmah po svjedoke i napisah oporuku svojoj porodici. Razdijelih novac, odredih izvritelja i naredih
mu da proda kuu i njive. Dadoh mu testament i za odrasle i za male, i istog asa pooh na put da bih
se spasio te nesree. Tako sam stigao u va grad, nastanio se u njemu i proivio izvjesno vrijeme.
Kada ste me pozvali i ja doao k vama, vidjeh ovoga odvratnog nesretnika na poasnome mjestu kod
vas. Kako da se smirim i kako da mi bude ugodno s ovim koji mi je sve to priredio i zbog koga sam
nogu slomio?!
Mladi odbi da sjedne. Kada mi sasluasmo ta mu se dogodilo s berberom, obratismo se berberu:
- Je li istina to o tebi pria ovaj mladi?
- Allaha mi, sve sam to uinio svjesno - odgovori berber. - Da nisam tako postupio, sigurno bi
stradao. Jedino sam ga ja spasio i Bog je htio da mu zbog mene strada noga, a ne dua. Da sam mnogo
priao, ne bih mu uinio nita dobro, ali, evo, ispriat u vam ta se meni dogodilo da biste
povjerovali kako malo priam i kako nisam brbljiviji od svoje brae.
Bijah u Bagdadu u vrijeme halife i zapovjednika pravovjernih al-Muntesira Billaha{90} koji je volio
siromahe i uboge, druio se s uenima i pravim vjernicima. Jednoga dana, on se rasrdi na desetericu
ljudi i naredi upravitelju Bagdada da mu ih privede amcem. Ja sam ih ugledao i pomislio: "ini mi
se da su se ovi okupili samo zato da bi proveli dan u amcu jedui i pijui. S njima se nee gostiti
niko drugi nego ja." Ustanem pa siem u amac i izmijeam se s njima. Kada preoe na drugu stranu,
dooe upraviteljevi straari s lancima koje im svezae oko vratova, ali i meni stavie jedan lanac.
Sve se to dogodilo, ljudi, zbog moje estitosti i utljivosti, jer nisam htio govoriti. Oni nas, dakle,
povezae u lance i dovedoe pred al-Muntesira, zapovjednika pravovjernih, koji naredi da se smakne
deset ljudi. Delat odrubi deset glava i ostadoh samo ja. Kada vidje mene, halifa upita delata:
- Zato ne pogubi svih deset?
- Pogubio sam svih deset - odgovori delat.
- Mislim da si ih pogubio samo devet, a ovaj preda mnom je deseti.
- Tako mi tvoje milosti, deset ih je.
- Prebrojte ih - ree halifa.
Prebrajae pogubljene i utvrdie da ih je deset. Halifa me pogleda i upita:
- ta te je natjeralo da uti u ovakvom asu? Kako si se naao s prijestupnicima?
Sasluavi rijei zapovjednika pravovjernih, odgovorih:
- Znaj, zapovjednie pravovjernih, da sam ja jedan utljivi starac i da sam veoma mudar. to se tie
moje promiljenosti, razboritosti i nebrbljivosti, one su beskrajne. Po zanimanju sam berber. Juer
ujutro ugledao sam ovu desetericu koji se bijahu uputili na amcu, pa sam se pomijeao s njima
mislei da su na nekoj gozbi. Meutim, nedugo poslije toga pokaza se da su oni prijestupnici, jer
dooe straari, stavie im lance i okove, ali i moj vrat okovae. Zbog hrabrosti i estitosti ja sam
utio ni rijei ne govorei, a utnja u takvom trenutku nije nita nego hrabrost. Tako nas dovedoe
pred tebe i ti naredi da se pogubi deset ljudi. Pred delatom ostadoh samo ja, a nisam vam se ni
predstavio. Moje ponaanje nije nita drugo do velika hrabrost koja me je nagnala da s njima
podijelim smrt. Inae, ja tako cijelog ivota samo dobro inim.
Kada me halifa saslua i shvati da sam hrabar i utljiv, da ne priam mnogo kako tvrdi ovaj mladi
koga sam spasio belaja, on ree:
- Da li su tvojih estero brae kao i ti mudri i utljivi?
- Ne ivjeli i ne bilo ih ako su nalik na me! Uvrijedio si me, zapovjednie pravovjernih, jer nije
trebalo da me uporeuje s mojom braom, poto su oni brbljivi i nedovoljno hrabri. Svaki od njih
ima neku mahanu: jedan je hrom, drugi orav, trei kljast, etvrti je slijep, peti je bez uiju i nosa,
esti bez usana, sedmi je razrok. Nemoj misliti, zapovjednie pravovjernih, da sam brbljiv. Moram ti
objasniti da sam ja hrabriji od brae. Svakom od njih zbio se neki dogaaj zbog koga je postao
nakazan. Ako eli, ja u ti to ispriati, zapovjednie pravovjernih.
Prvi moj brat, koji je hrom, bijae po zanimanju kroja u Bagdadu. ivao je u jednome duanu koji je
iznajmio od nekog bogatog ovjeka. U donjem dijelu kue nalazio se mlin. Dok je moj hromi brat
jednom sjedio u duanu ijui, podie glavu i ugleda enu nalik na pun mjesec to ija na kunome
prozoru. Posmatrala je ljude. Poto je brat ugleda, odmah mu pade na srce i cijeloga toga dana
posmatrao je nju zanemarivi krojaki posao od jutra do veeri. Sutradan ujutro, on otvori duan i
sjede da ije, ali je uz svaki ubod iglom pogledao na prozor.
Sjedio je tako due vremena ne ijui, zapravo, nita to bi vrijedilo dirhema. Jednoga dana, vlasnik
kue doe mome bratu nosei platno i ree mu:
- Skroji mi i saij koulje.
- Sa zadovoljstvom - odgovori brat. Radio je dok nije skrojio dvadeset koulja do veeri, nita ne
okusivi.
- Koliko treba da ti platim? - upita ga kuevlasnik poslije toga. Moj brat ne odgovori, ali mu ena
koja bijae u pratnji dade znak oima da nita ne uzima, premda mu je bio potreban svaki dinar.
Tokom tri dana i tri noi jedva da je neto jeo i pio upinjui se da saije koulje. Kada zavri ivenje,
dade koulje tome to mu je donio platno. ena je, zapravo, kazala muu da je u nju zaljubljen moj
brat koji nita nije ni slutio. Ona se dogovori s muem da im brat ije besplatno i da mu se narugaju.
Poto brat zavri sav posao, oni smislie lukavstvo i oenie ga svojom robinjom, a one noi kada on
htjede poi eni, njih dvoje mu rekoe:
- Prenoi u mlinu i sve e biti dobro.
Brat je mislio da imaju dobre namjere, pa sam provede no u mlinu, a mu one mlade ene nagovori
ga da okree mlinski toak. U pono, doe mlinar i ree:
- Ovaj bik ljenari, iako ima mnogo penice ije muterije trae da je sameljemo. Svezat u ga u
mlinu da melje ito.
Mlinar sveza moga brata koji ostade tako sve do jutra, a onda doe kuevlasnik i vidje brata
svezanog u mlinu, dok ga je mlinar tukao kandijom. Kuevlasnik ode i ostavi ga, a ona robinja s
kojom bijae brak sklopio doe u rano jutro, odveza ga od mlinskog kamena i ree:
- Meni i mojoj gospoi je veoma ao zbog toga to ti se dogodilo i patimo zbog tebe.
On kao da nije imao jezika da progovori zbog silnih batina. Brat se nakon toga vrati u svoj stan, kad
se odjednom pojavi starac koji mu bijae napisao vjenanicu, pozdravi brata i ree:
- Neka te Allah poivi i neka je blagoslovljena tvoja enidba! No si proveo u nasladi, uitku i
zagrljajima, i to od veeri do jutra.
Brat mu odgovori:
- Prokleo Allah laova! Nitarijo jedna! Doao si samo zato da bih ja umjesto vola mljeo sve do
jutra!
- Ispriaj mi ta se dogodilo - ree starac, a brat mu kaza sve ta je bilo.
- Nisu vam se podudarile zvijezde - protumai starac - ali ako hoe promijenit u ti brani ugovor.
Napravit u ti bolji ugovor, tako da vam se zvijezde podudare.
- Vidi! Zar nema nikakvu drugu smicalicu! - ree brat koji napusti starca i ode u svoj duan da
prieka nee li neko doi s poslom da bi se mogao prehraniti. Meutim, odjednom se pojavi ona
robinja, koja je sa svojom gospodaricom smislila podvalu, i ree mu:
- Moja gospoa eli da te vidi. Popela se na terasu u elji da te posmatra kroz prozor.
Brat vidje da se ona zaista popela do prozora, da plae i govori:
- Zato si prekinuo nau vezu?
Poto joj nije odgovarao, ena se poe zaklinjati da sve to mu se dogodilo u mlinu nije bilo po
njenoj volji. Kada vidje njenu ljepotu i ljupkost, brat zaboravi sve to mu se dogodilo: on prihvati
njeno izvinjavanje, sretan to je vidi. Pozdravi je i porazgovara s njom, pa sjede i predade se ivenju
neko vrijeme. Onda mu opet doe slukinja i ree:
- Gospoa te pozdravlja i poruuje da je njen mu rekao kako e noiti kod jednoga svog prijatelja.
Kada on ode, doi k nama i s mojom gospoom e uivati do jutra.
U meuvremenu je, zapravo, mu pitao svoju enu:
- ta da radim da bih ga otjerao od tebe? Kako da ga epam i odvuem valiji.
- Pusti, smislit u neko lukavstvo i obrukati ga tako da e po tome postati poznat u gradu.
Brat nita nije znao o enskim spletkama. Kada pade veer, doe mu slukinja, uze ga i
odvede svojoj gospodarici koja mu ree:
- Bogami, mnogo sam te se zaeljela.
- Najprije mi brzo daj jedan poljubac!
Tek to je to izgovorio, pojavi se mu iz susjedne sobe, zgrabi moga brata i ree mu:
- Ne putam te, bogami, dok ne stignemo do naelnika policije!
Brat ga je molio, ali ovaj nije sluao, ve ga odvede valiji, te ga iibae kandijama, posadie ga na
devu i provodae gradskim ulicama, dok su ljudi za njim vikali:
- To je nagrada onome ko navaljuje na tui harem!
Utom brat padne s deve i slomi nogu, tako da je ostao hrom. Onda ga valija protjera iz grada. On nije
znao kamo da krene, te se saalih i uzeh ga k sebi, dovedoh ga kui i dajem mu da jede i pije sve do
dananjeg dana.
Halifa se nasmija mojoj prii:
- Dobro si uinio.
- Ne mogu primiti takvu tvoju pohvalu - rekoh mu - dok ti ne ispriam to se dogodilo ostaloj mojoj
brai, ali ne misli da sam brbljivac.
- Ispriaj ta se dogodilo tvojoj brai - ree halifa. - Uini ugoaj mome uhu tim lijepim priama.
- Znaj, zapovjednie pravovjernih - poeh ja - da se moj drugi brat zvao Bakbak. Jednog dana je iao
nekim svojim poslom, kad naie na nekakvu staricu koja ga presrete i ree mu:
- Stani malo, ovjee, da ti neto predloim, pa ako ti se dopadne, uini to radi mene.
Brat se zaustavi, a starica mu ree:
- Uputit u te na neto i put ti pokazati pod uvjetom da ne pria mnogo.
- Govori! - sloi se brat.
- ta veli o jednoj lijepoj kui s tekuom vodom, s voem i vinom, s jednim prelijepim licem koje
posmatra, sa slatkim obrazom koji ljubi, s ljepoticom koju grli od veeri do jutra? Ako ispuni
moj uvjet, bit e dobro za tebe.
Kada brat saslua njene rijei, odgovori:
- Gospoo, zato si se s tim uputila upravo meni, pored tolikih ljudi? ta ti se dopalo na meni?
- Nisam ti rekla da mnogo pria, ve uti i poi sa mnom.
Starica se okrenu i brat poe za njom udei za onim to mu je opisala. Uoe u jednu veliku kuu.
Starica ga povede sa dna do vrha i brat vidje da je to predivan dvorac. Otkri u njemu etiri djevojke
kakve nikada nije vidio. Pjevale su tako da bi i nijemi kamen uzbudile. Dok je jedna djevojka ispijala
pehar, brat joj ree:
- Uzdravlje - i poe da je poslui, ali mu ona ne dade, ve ga napoji peharom koji ispi, a djevojka ga
udari po vratu. Kada to vidje, moj brat izae ljutito i gunajui. Starica poe za njim namigujui mu
da se vrati, te se on zaista vrati i sjede ne govorei ni rijei. Djevojka ga poe ponovo udarati po
zatiljku dok mu se svijest ne pomuti, a onda brat ustade da obavi nudu. Starica koja ga je pratila
ree:
- Strpi se malo dok dobije ono to eli.
- Dokle je to "strpi se malo"? - upita brat.
- Kada se ona opije, postii e cilj.
Brat se vrati na svoje mjesto i sjede, a onda ustadoe sve djevojke i starica im naredi da ga svuku, da
mu lice poprskaju ulsijom i kada to obavie, najljepa i najdivnija djevojka meu njima ree:
- Bog te pomogao! Uao si u moju kuu, pa ako ispuni uvjete, postii e svoj cilj.
- Gospoo, ja sam tvoj rob i u tvojim sam rukama - odgovori brat.
- Allah me je obdario ljubavlju prema veselju - nastavi djevojka. - Ko mi se pokorava, dobit e ono
to eli.
Zatim naredi djevojkama da zapjevaju i one zapjevae tako da se uzbudie svi koji su tu sjedjeli, a
onda se ona obrati jednoj djevojci:
- Uzmi svoga gospodara, obavi s njim ta treba i dovedi ga odmah k meni.
Djevojka povede brata koji nije znao ta e uiniti s njim, a za bratom poe starica govorei mu:
- Strpi se jo malo.
Brat prie djevojci dok je starica neprekidno govorila da se strpi jo malo, da je ve postigao ono
to eli i da je ostalo jo samo neto, a to je da mu obrije bradu.
- Kako u podnijeti tu sramotu meu ljudima?
- Ona hoe da ti to uini samo zato da bi bio mukarac bez dlaka, da na licu nema nieg to e je
grebati. U njenom srcu je velika ljubav. Strpi se, ve si postigao cilj.
Brat se trpeljivo potini slukinji, te mu obrijae bradu i odvedoe ga onoj djevojci. Bijahu mu
obrijali obrve, brkove i bradu i bio je potpuno crvena lica, tako da se djevojka uplai od njega, a
onda se zaceni od smijeha.
- Gospodine moj - ree djevojka - osvojio si me lijepim izgledom.
Zatim ga poe zaklinjati svojim ivotom da zaigra, te brat ustade i poe igrati, a ona ne ostavi u sobi
nijedan jastuk kojim ga nije udarila. Djevojke ga takoer poee gaati naranama, limunima i
citronima dok ne pade onesvijeen udarcima. Ona ga je cijelo vrijeme udarala po potiljku i licu, a
onda mu starica ree:
- Postigao si cilj. Znaj da vie nema udaraca, a ostalo je jo samo neto. Naime, ona ima obiaj kada
se opije da se ne podaje nikome prije nego to svue koulju, akire i svu ostalu odjeu. Ti e se
svui i poi za njom, a ona e ii ispred tebe, kao da bjei. Gonit e je s jednog na drugo mjesto dok
ti se ne digne una i ona e ti se podati. Skidaj odijelo - ree starica, te on ustade sasvim omamljen i
svue odjeu...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

31. no
Kada nastupi trideset i prva no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je berberov brat, kada mu je starica rekla da ustane i svue se, ustao
omamljen i svukao se ostavi go. Tada mu djevojka ree:
- Sada ustani i poi za mnom. Ja u ii ispred tebe, a ako poeli neto, stigni me.
Ona potra ispred njega, a on poe za njom. Izlazila je iz jedne prostorije u drugu, s jednog mjesta na
drugo, dok ju je moj brat pratio savladan strau, nosei kitu koja mu se bila digla kao pomahnitala.
Nije prestajala da tri pred njim, a on za njom. Odjednom, brat zau njeni glas djevojke to je trala
ispred njega. Dok su se oni tako ganjali, moj brat se nenadano nae nasred sokaka koji bijae na trgu
koara to su izvikivali cijene koe. Kada ga ljudi ugledae onako golog, uzdignute kite, obrijane
brade, obrva, brkova i crvena lica, poee vikati na njega i grohotom se smijati. Neki ga poee tui
koama, onako gola, dok ne izgubi svijest, te ga posadie na magarca i povedoe valiji koji upita:
- ta je to?
- Ovaj nam je pao iz vezirovog dvora, upravo ovakav - odgovorie ljudi.
Valija naredi da ga udare stotinu puta biem.
Potom sam ja iao iza njega i uveo ga u grad kriom. Odredio sam mu izdravanje da preivi i da ne
bijae moje plemenitosti, ne bih trpio takvoga kao to je on.
Moj trei brat zove se Kafa. Usud ga jednom dovede do neke velike kue, pa pokuca na vrata u elji
da razgovara s njenim vlasnikom i u nadi da e neto isprositi. Kada domain upita ko je na vratima,
niko mu ne odgovori. Brat je uo kako domain opet pita snanim glasom:
- Ko je to? - ali mu nije odgovarao. Potom ga je brat uo kako silazi do vrata, otvara ih i veli mu:
- ta eli?
- Bilo ta, brate moj, radi Allaha uzvienog.
- Jesi li ti slijep? - upita domain.
- Jesam - odgovori brat.
- Prui mi ruku - ree domain, a brat mu prui ruku i ovaj ga uvede u kuu i povede ga s jednih na
druge stepenice dok ne stigoe do vrha krova. Brat je mislio da e ga nahraniti ili mu dati neto, a
kada se naoe na samome vrhu, domain ree:
- ta eli, slijepe?
- Bilo ta, radi uzvienog Allaha - ree ovaj.
- Neka ti Allah da!
- Barabo! - povika brat. - Zato mi to nisi kazao jo dok smo bili dolje?
- Nikogoviu jedan! - na to e domain. - Zato ti meni nisi rekao kada sam te prvi put pitao, dok si
kucao na vrata: "Bilo ta radi uzvienog Allaha"?
- ta e sada uiniti sa mnom? - upita brat.
- Nemam nita da ti dam - odgovori domain.
- Povedi me onda niz stepenice.
- Put je pred tobom.
Brat ustade i poe silaziti niz stepenice dok ne ostade izmeu njega i vrata dvadeset stepenika. Tu se
okliznu, pade i poe se kotrljati niz stepenice, tako da razbi glavu. Izae iz kue ne znajui kamo da
krene, pa ga stie nekoliko njegovih slijepih prijatelja koji ga upitae:
- ta ti se danas dogodilo?
Poto im ispria ta mu se zbilo, brat dodade:
- Uzet u, brao, malo novca koji mi je preostao i potroiti ga za svoju duu.
Meutim, onaj domain ga je pratio da bi saznao neto o njemu i uo je njegove rijei. Brat nije znao
da ga taj ovjek prati. Najzad ue u kuu, a za njim ue i onaj ovjek tako da brat nije ni osjetio. Brat
sjede da prieka prijatelje i kada ovi dooe, ree im:
- Zatvorite vrata i pretraite kuu. Moda nas je kakav stranac slijedio.
im je domain uo rijei moga brata, on ustade i uzvera se uz ue koje je visilo s tavana. Oni
obioe cijelu kuu, ali ne naoe nikoga. Zatim se vratie, sjedoe oko moga brata i izvadie
dirheme koje su imali sa sobom, te izbrojae deset hiljada dinara. Stavie ih u jedan ugao kue. Svaki
uze koliko mu je bilo potrebno, a ostatak novca stavie u zemlju, pa donesoe neto za jelo i sjedoe
da jedu.
Moj brat zau odnekud neki neobian glas, pa ree drugovima:
- Je li s nama kakav stranac? - Zatim prui ruku, dotaknu onoga domaina i povika prijateljima:
- Ovo je stranac! - pa ga poee tui, a kada im to dodija, zavikae:
- O, muslimani! Uao je lopov koji hoe da nas pokrade!
Sjati se mnotvo ljudi, a stranac, domain kue, napravi se slijep, zatvori oi i izgledae uistinu
slijep, tako da niko nije mogao posumnjati u njega. On je takoer vikao:
- Molimo Allaha, cara, valiju i emira da nam pomognu! Imam jedan savjet za emira!
Nisu uspjeli ni da se snau, kad ih okruie valijini straari, te povedoe i njih i moga brata pred
valiju koji upita:
- ta ste uinili?
- Posluaj me, valijo - ree domain. - Nee ti biti nita jasno dok nas ne bude muio. Ako hoe,
poni mene zlostavljati prije nego moje drugove.
- Oborite ovoga ovjeka i udrite ga kandijama - ree valija. Straari ga oborie i poee tui, a kada
ga udarci zaboljee, domain otvori jedno oko. Poto ga nastavie tui, on otvori i drugo oko, te mu
valija ree:
- Kakvo je to prenemaganje, prokletnie?
- Potedi me i sve u ti ispriati - zavapi domain. Valija naredi da ga prestanu tui, te on ree:
- Nas etverica se pretvaramo da smo slijepi i tako odlazimo ljudima, ulazimo u kue, gledamo ene i
dovijamo se kako da ih iskvarimo i da im novac izmamimo. Tako smo ve stekli poveliku imovinu,
deset hiljada dirhema. Rekao sam svojim drugovima: "Dajte mi dvije hiljade i pet stotina koje meni
pripadaju," a oni me poee tui i uzee mi novac. Sada molim Allaha i tebe da me zatitite. Najbolje
ti moe zatititi moje pravo. Ako hoe znati da li govorim istinu, udri svakog od njih ee nego to
si tukao mene i svaki e otvoriti oba oka.
Valija naredi da ih ponu tui. Najprije poee s mojim bratom koga su tukli toliko da je mogao
umrijeti. Onda im se valija obrati:
- Bitange! Vi negirate Boije blagodati i pretvarate se da ste slijepci!
- Boe! Boe! Boe! - vikao je moj brat. - Niko od nas ne vidi!
Ponovo ga oborie i poee tui. Udarali su ga do besvijesti, a onda valija ree da ga dozivaju dok
ne doe k sebi, te ga po trei put poee ibati. Zatim naredi da ibaju sve njegove prijatelje sa tri
stotine udaraca, dok im je onaj to je vidio dovikivao:
- Otvorite oi, inae e vas jo vie tui. - Najzad, on ree valiji:
- Poalji nekoga sa mnom da ti donese novac, jer ovi nee da otvore oi plaei se bruke.
Valija posla po novac koji straari uzee i dadoe onome ovjeku dvije hiljade i pet stotina
dirhema, koliko mu je pripadalo, iako se ostali nisu slagali. Valija protjera moga brata i ostalu trojicu
iz grada. Ja pooh, zapovjednie pravovjernih, za bratom i pitah ga ta mu se dogodilo, a on mi
ispria sve to sam ja tebi rekao. Dovedoh ga u grad kriom i dadoh mu novac za jelo i pie za itav
ivot.
Halifa se nasmija njegovoj prii.
- Nagradite ga i pustite da ide - smijao se halifa, ali ja rekoh:
- Tako mi Allaha, neu nita uzeti dok zapovjedniku pravovjernih ne ispriam ta se dogodilo sa
ostalom mojom braom i dok mu ne dokaem da ja malo priam.
- Daj - ree halifa - zasiti nam sluh svojim dogodovtinama, zgodama i nezgodama.
- to se tie moga etvrtog brata, zapovjednie pravovjernih, on je orav. Taj brat bio je bagdadski
mesar koji je prodavao meso i uzgajao ovnove. Dolazili su mu znameniti i bogati ljudi da kupuju
meso od njega. Tako da je stekao veliko bogatstvo, nabavio stoku i kuu. Dugo je ivio tako. Jednog
dana dok je bio u svojoj radnji, doe mu starac duge brade, prui mu nekoliko dirhema i ree:
- Daj mi mesa za toliko i toliko novaca.
Brat uze novac i dade mu meso, a starac ode, dok je brat razgledao starevo srebro. On uoi da su
srebrenjaci bljetavo bijeli, te ih odvoji i stavi nastranu.
Starac mu je dolazio pet mjeseci i brat je samo njegov novac stavljao u jedan sanduk, a onda mu se
prohtije da ga izvadi i da kupi stoku. Kada otvori sanduk, vidje da je u njemu samo isjeckani bijeli
papir, pa se poe udarati po licu i vikati tako da se oko njega okupie ljudi. On im sve ispria i ljudi
se zaudie. Onda brat, kao i obino, vrati se u duan, zakla ovna i objesi ga u duanu. Isjeeno meso
objesi ispred duana, mislei: "Moda e onaj starac doi, pa u ga epati."
Ne proe mnogo vremena, a pojavi se starac sa srebrenjacima, te ga brat zgrabi i poe vikati:
- Muslimani, doite i posluajte to mi se dogodilo s ovim pokvarenjakom!
Kada to u, starac mu ree:
- Da li vie voli da me osramoti pred ljudima, ili da ja tebe osramotim?
- ime e me osramotiti? - upita brat.
- Time to prodaje ljudsko meso kao bravetinu.
- Lae, prokletnie! - povika brat.
- Prokletnik je samo onaj ko je ovjeka objesio u radnji.
- Ako je tako kako ti kae, halal ti moja imovina i moj ivot!
- Narode! - povika starac. - Ovaj mesar kolje ljude i njihovo meso prodaje kao bravetinu! Ako hoete
da se uvjerite da istinu govorim, uite u njegov duan!
Ljudi nagrnue u duan i vidjee da se onaj ovan pretvorio u objeena ovjeka. Kad to vidjee,
navalie na mog brata viui:
- Bogohulnie! Razvratnie!
Najblii ljudi poee ga udarati, a starac ga udari u oko i izbi mu ga. Onda ljudi ponesoe zaklanog
ovjeka naelniku policije i starac ree:
- Emire, ovaj ovjek kolje ljude i njihovo meso prodaje kao bravetinu. Doveli smo ti ga, a ti izvri
Boiju pravdu.
Brat se branio, ali ga naelnik nije sluao, ve naredi da ga udare tapom pet stotina puta, i oduzee
mu sav novac. Da nije bio bogat, ubili bi ga. Zatim ga protjerae iz grada i on poe izgubljen, ne
znajui kamo da krene. Najzad stie u jedan veliki grad i pomisli kako bi bilo dobro da radi kao
obuar. Otvori duan i prihvati se posla da bi se prehranio. Jednoga dana, izae nekim poslom i zau
hrzanje konja i pokua otkriti otkuda to dolazi. Rekoe mu da to car izlazi u lov, te brat izae da
posmatra povorku udei se i sam kako je od mesara postao obuar. Dogodi se da carev pogled
padne na oko moga brata, te car obori glavu i ree:
- Neka me Allah danas sauva od zla!
Zatim car potegnu uzde svome konju i vrati se, a s njim se vrati i sva pratnja. Onda naredi slugama da
epaju moga brata i da ga istuku, te ga oni uhvatie i izbatinae tako estoko da je mogao umrijeti.
Brat koji nije znao zbog ega to ine vrati se kui jedva iv. On ode jednome carevom slugi i ispria
mu ta se dogodilo, a ovaj se zaceni od smijeha i ree mu:
- Znaj, brate, da car ne podnosi da vidi orava ovjeka, naroito ako je orav u desno oko, i nee
odustati dok ga ne smakne.
Kada to u, moj brat odlui da pobjegne iz toga grada i preseli se u drugi grad u kome ne bijae cara.
U tome gradu proivi due vrijeme. Razmiljajui o svojoj sudbini, poe on jednoga dana da proeta
i zauje iza sebe hrzanje konja.
- Stie Boije odreenje! - uskliknu brat i dade se u bijeg traei mjesto gdje bi se sakrio, ali ne nae
nita. Neoekivano ugleda zatvorena vrata. On odgurnu vrata i kada ue, ugleda dug hodnik u kome se
sakri. Nije stigao ni da se pribere, a pojavie se dva ovjeka koji ga zgrabie i rekoe:
- Hvala Allahu to dade da nam padne aka! Ovo je ve trea no kako nas uznemirava ne dajui
nam mira ni spokoja. Natjerao si nas da se sa smru suoimo!
- ta je s vama, ljudi? - zaudi se brat.
- Ti nas prati. Hoe da nas obruka i da obruka domaina. Tebi i tvojim prijateljima nije dosta to
ste ga do prosjakog tapa dotjerali. Daj taj no kojim nam svake noi prijeti!
Pretraie ga i naoe mu za pojasom no kojim je sjekao kou za obuu. Brat ree:
- Ljudi, bojte se Boga zbog ovoga to inite sa mnom! Znajte da je moja pria neobina.
- A kakva je tvoja pria?
Brat im sve kaza u elji da ga puste, ali ga oni i ne sasluae, niti su vie obraali panju na njega,
ve ga izudarae i odjeu mu pocijepae, te otkrie tragove udaraca biem po pleima.
- Prokletnie! - povikae. - Evo, tragovi udaraca svjedoe o tvome prijestupu!
Zatim brata povedoe valiji, dok je on mislio: "Ispatam svoje grijehe i nee me spasiti niko do
uzvienog Allaha." Kada stie, valija mu ree :
- Pokvarenjae! Nisi tuen biem ni zbog ega nego zbog velikog grijeha! - te mu udarie stotinu
udaraca, stavie ga na devu i vodajui ga po gradu, uzvikivahu:
- Ovako se nagrauju oni to nasru na tue kue!
Kada sam to uo, pooh prema njemu i iao sam za njim dok su onako izvikivali. Najzad ga ostavie,
te mu ja priem, uzmem ga i kriom izvedem iz grada. Dadoh mu hranu i pie.
Mome petom bratu su odsjeene ui, zapovjednie pravovjernih. Bio je siromaan ovjek koji je
uveer prosio, a danju troio ono to je proenjem dobio. Na otac koji je bio u dubokoj starosti
ostavi nam sedam stotina dirhema. Svaki uze po stotinu dirhema, a taj peti brat, kada uze svoj dio,
nae se u nedoumici ne znajui ta da ini s njim. Dok je tako razmiljao, pade mu na pamet da kupi
raznobojno stakleno posue koje e prodavati i tako zaraditi. On kupi staklariju za stotinu dirhema,
stavi je u jednu veliku korpu, te sjede da prodaje staklene predmete. Poto je bio uz jedan zid, on se
osloni leima na njega i sjedei poe razmiljati: "Glavnica od stotinu dirhema nalazi se u ovoj
staklariji. Prodat u je za dvije stotine dirhema, a onda u kupiti staklariju za dvije stotine dirhema i
prodati je za etiri stotine. Tako u prodavati i kupovati dok ne steknem bogatstvo za koje u kupiti
mnotvo robe i mirisa i zaraditi veoma veliko bogatstvo. Onda u kupiti lijepu kuu, robove, konje,
pozlaena sedla, jest u i piti, i nee ostati u gradu nijedna pjevaica a da je ne dovedem u svoju
kuu da sluam njene pjesme."
Tako je raunao dok je staklarija stajala ispred njega. Zatim je razmiljao: "Onda u otposlati pisma
kojima u prositi keri careva i vezira i isprosit u vezirovu ker. uo sam da je savreno lijepa i
zanosna. Dat u joj mehr u iznosu od hiljadu dinara, pa ako njen otac pristane, elja e mi se ispuniti,
ako ne pristane - otet u mu je. Ako se nae u mom domu, kupit u deset malih slugu, i kupit u sebi
krasno odijelo, napravit u sebi zlatno sedlo ukraeno dijamantima pa u uzjahati dok robovi idu
ispred, iza i oko mene. Kada me vezir tako vidi, poi e prema meni iz potovanja, posadit e me na
svoje mjesto, a on e sjesti ispod mene, jer mi je punac. Uz mene e biti dva paa sa dvije kese, a u
svakoj kesi e biti hiljadu dinara, i ja u puncu dati hiljadu dinara kao mehr njegovoj keri, a drugu
hiljadu dinara poklonit u mu u znak velikodunosti, tako da mu dokaem svoju estitost i
plemenitost, odnosno nitavnost ovoga svijeta u mojim oima. Zatim u poi kui, a kada doe neko
iz eninoga roda, darivat u ga novcem i pokloniti mu odijelo. Ako mi vezir poalje poklon, vratit u
ga makar bio i skupocjen i neu ga uzeti da bi znali kako sam ponosit i da veoma drim do sebe.
Predstavit u im se na najbolji nain, s mnogo uvaavanja, pa ako to prihvate, naredit u da mi
privedu nevjestu, a kuu u temeljito urediti. Kada doe as da mi nevjestu pokau, obui u
najgizdavije odijelo i sjedit u na svilenom minderu, ne osvrui se ni lijevo ni desno budui da sam
uman i pametan. Onda e mi doi ena nalik na pun mjesec, u finim haljinama i s nakitom, a ja u je
posmatrati s divljenjem i gordo, dok prisutni ne kau: Gospodine, tvoja ena i slukinja stoji pred
tobom; udostoji je svoga pogleda, jer joj je stajanje ve dodijalo. Potom e nekoliko puta cjelivati tlo
ispred mene, a ja u podii glavu, baciti na nju jedan pogled, pa u opet pognuti glavu. Poslije toga
e je odvesti, a ja u ustati, presvui se u odijelo ljepe od prvoga i kada nevjestu dovedu po drugi
put, neu je pogledati dok me ne zamole nekoliko puta - tada u je pogledati i opet oboriti pogled.
Tako u postupati sve dok se ne zavri pokazivanje nevjeste...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju. l

32. no
Kada nastupi trideset i druga no, eherzada ree:
- ula sam, sretni care, kako je berberov peti brat rekao da je oborio pogled i ostao tako dok su mu
nevjestu pokazivali. "Zatim u", mislio je peti brat, "narediti jednome slugi da kesu sa pet stotina
dinara baci djeveruama, i im one uzmu novac, zapovjedit u im da dovedu nevjestu. Kada me
uvedu k njoj, neu je pogledati niti u s njom rije progovoriti, ne uvaavajui je, kako bi se reklo da
sam ponosan. Onda e doi njena majka da me poljubi u glavu i u ruku, i ona e rei:
- Gospodaru, pogledaj svoju slukinju. Ona veoma eli da bude uz tebe, pa utjei joj onda srce kojom
rijeju.
Neu odgovoriti, a ona e me toliko preklinjati da e ustati, vie puta mi poljubiti ruke i noge, pa e
mi rei:
- Gospodaru, moja ker je mlada ljepotica koja nije vidjela ni jednog mukarca i kad tebe vidi tako
odbojnog, srce e joj se slomiti. Prii joj i razgovaraj s njom.
Onda e ona ustati i ponijeti mi pehar s piem. Njena ker e preuzeti pehar da bi mi ga dala i kada
mi prie, pustit u je da stoji preda mnom, nalaken na jastuke proivene zlatom, i neu je gledati
radi svoga dostojanstva i poloaja dok ne pomisli da sam presvijetli sultan i dok ne kae:
- Allaha ti, ne odbijaj pehar iz ruke svoje robinje, jer ja sam tvoja robinja.
Neu razgovarati s njom, a ona e navaljivati:
- Mora popiti! - pa e prinijeti pehar mojim usnama, a ja u zamahnuti prema njenom licu i odgurnuti
je, evo ovako."
I moj brat zamahnu nogom i udari korpu sa staklom. Kako je korpa bila podignuta, ona pade na zemlju
i porazbija se sve to je bilo u njoj. Brat ree:
- Sve je ovo zbog moga dostojanstva!
Da je bilo do mene, zapovjednie pravovjernih, udario bih ga hiljadu puta kandijom i priao bih o
njemu po gradu. Ali brat se poe busati po licu, cijepati odjeu i naricati dok su ga posmatrali ljudi
koji su ili na dumu.{91} Neki ljudi su zurili u njega, a drugi nisu marili dok je on tako kukao
izgubivi glavnicu i dobit.
Sjedio je i tugovao, kad odjednom ugleda enu koja je ila na dumu. Bila je prekrasna, mirisala je na
mous i jahala mazgu sa svilenim sedlom proivenim zlatom. Pratilo ju je nekoliko slugu. Kada vidje
staklo i jad moga brata, saali se na njega. Srce joj se raznjei, te ga upita ta mu se dogodilo, a on
ree da je imao stakleno posue od koga se izdravao, da se razbilo, te da ga je snalo upravo to to
vidi. ena dozva jednog slugu i ree mu:
- Daj novac koji ima ovome jadniku!
Sluga dade kesu mome bratu koju on uze i kada je razveza, nae u njoj pet stotina dinara, te zamalo da
umre od radosti. Brat proui eni dovu i vrati se kui bogat, pa sjede i predade se mislima, kad neko
pokuca na vrata. On otvori vrata i ugleda nepoznatu staricu koja mu se obrati:
- Uskoro e namaz, sinko, a ja nemam abdest. Molim te da me pusti u kuu da uzmem abdest.
- Sa zadovoljstvom - odgovori brat, pa je uvede prosto letei od radosti zbog dobijenog novca. Kada
starica obavi posao, prie mjestu na kome je sjedio brat, klanja dva rekata i proui dovu za njega. On
joj zahvali i dade joj dva dinara. Vidjevi to, starica ree:
- Neka je slava Allahu! udim se to smatra prosjakom onoga ko te voli. Uzmi svoj novac, a ako ti
nije potreban vrati ga onoj koja ti ga je dala kada ti se razbilo posue.
- Kakvim lukavstvom mogu doi do nje, majko? - upita brat.
- Ona ti je, sinko, naklonjena - ree starica - ali je ena jednog monog ovjeka. Ponesi sav novac, a
kada se sretne s njom, koristi se svojom uglaenou i slatkorjeivou. Ako tako postupi, pripast
e ti njena ljepota, imovina i sve to eli.
Brat uze novac i poe sa staricom ni sam ne vjerujui. Starica je ila, a brat ju je pratio do jedne
kapije na koju pokuca i izae robinja, Grkinja. Ona otvori vrata, te starica ue naredivi i mome
bratu da ue. Tako oni uoe u jednu veliku kuu, te ugledae veliki zastrt divan i mnoge zavjese. Brat
sjede, stavi turban na koljena i u tome asu prie djevojka kakvu oi nisu vidjele. Bila je gizdavo
obuena, tako da moj brat skoi na noge. Kada ga ona ugleda, nasmija se radosna to ga vidi. Zatim
poe do vrata, naredi da ih zatvore pa prie bratu uzevi ga za ruku i pooe do jedne osamljene
odaje u koju uoe i vidjee da je zastrta svim vrstama svile. Brat sjede, a djevojka se smjesti pored
njega i malo se poigra s njim, pa mu ree:
- Ne mii se dok ne doem.
Djevojka nestade neko vrijeme i dok je brat ekao, ue jedan crni rob, stasit i sa isukanom sabljom
koja je bljetavo sijala, te ree mome bratu:
- Teko tebi! Ko te je doveo ovamo, smrdljivi kurvin sine!
Brat nije bio u stanju da mu odgovori, jer mu se toga asa jezik zavezao. Rob ga zgrabi i svue, pa ga
poe sabljom udarati pljotimice i kada primi osamdeset udaraca, brat se oprui po zemlji. Rob ga
ostavi, uvjeren da je umro, i poe vikati tako snanim glasom da je zemlja podrhtavala:
- Gdje je soljanica?
Robinja mu donese zdjelu soli koju poe grabiti i posipati bratove rane do nepodnoljivosti, ali se on
nije micao plaei se da ne vide da je iv pa da ga ne ubiju. Kada se robinja udalji, rob povika
snano kao i prvi put, te doe starica mome bratu, uhvati ga za nogu i odvue u dug i mraan
podzemni hodnik, te ga baci na gomilu ubijenih ljudi. On ostade na tome mjestu puna dva dana, a
Allah htjede, slava Mu, da mu so spasi ivot jer je ona zaustavila krvarenje. Osjetivi da ima snage
da se pokrene, brat poe kroz hodnik, otvori plou u zidu i izae iz grobnice. Uzvieni Allah mu prui
zatitu, te se zaputi kroz tminu i do jutra se pritaji u onome hodniku. Kada jutro osvanu, starica
ponovo poe u lov, a brat izae za njom pratei je, tako da nije znala za njega. Stigne on do svoga
stana i poe se priljeno lijeiti dok ne ozdravi. Takoer je uporno pratio staricu gledajui kako ona
stalno uzima ljude, jednog po jednog, i odvodi ih u onu kuu, ali nita nije govorio.
Poto se sasvim oporavio i ojaao, on uze jednu krpu, naini od nje kesu pa je napuni staklom i
priveza za pojas. Potom se prerui tako da ga niko nije mogao prepoznati. Obue se kao Perzijanac,
uze sablju i sakri je pod odjeu, pa kad vidje staricu, ree joj stranim akcentom:
- Nano, ima li vagu da izmjerim devet stotina dinara?
- Imam mladog sina mjenjaa - odgovori starica - i on ima razne vrste vaga. Poi sa mnom k njemu
prije nego to ode i on e ti izmjeriti zlato.
- Idi ti ispred mene - ree brat i poe za staricom do one kapije na koju ona pokuca. Izae robinja
koja mu se nasmija u lice, a starica ree:
- Dovela sam vam masan komad mesa.
Robinja uze brata za ruku i uvede ga u kuu u kojoj je ve bio, posjedi s njim jedno vrijeme pa ustade
i ree bratu:
- Ne mii se odavde dok se ne vratim.
Ona ode, a brat nije stigao ni da se snae kad prie onaj rob sa isukanom sabljom i ree bratu:
- Ustaj, zlosretnie!
Brat ustade. Rob poe naprijed, a brat ga je slijedio maivi se sablje koju je nosio pod odjeom pa
udari roba i odsijee mu glavu. Onda ga povue za nogu do one mrane prostorije i povika:
- Gdje je soljanica?
Robinja donese posudu sa solju, pa kad ugleda moga brata sa sabljom u ruci dade se u bijeg, ali brat
pojuri za njom, udari je i odrubi joj glavu. Zatim povika:
- Gdje je starica?
Kada se ona pojavi, brat je upita:
- Poznaje li me, odvratna starice?
- Ne, gospodaru - odgovori ona.
- Ja sam onaj vlasnik novca kome si dola, abdest uzela i klanjala pa si me prevarila i ovamo dovela.
- Boj se Allaha radi mene! - zakuka starica, a brat je udari sabljom tako da je raspolovi. Zatim poe
traiti djevojku i kada ga ona vidje, izbezumi se i zatrai da joj oprosti. Brat je potedi i upita:
- ta te je dovelo ovome crncu?
- Bila sam robinja jednog trgovca - ree djevojka. - Ova starica je esto dolazila k meni i jednog
dana mi ree:
- Prireujemo veselje kakvo niko nije vidio. eljela bih da to vidi.
- Sa zadovoljstvom - odgovorih pa obukoh najljepu odjeu, uzeh kesu sa stotinu dinara i pooh s
njom dok ne uosmo u ovu kuu. Tek to sam ula, ugledah onoga crnca koji me zadra tako da sam,
zahvaljujui stariinom lukavstvu, ostala ovdje tri godine.
- Ima li on ta u kui? - upita brat.
- Ima mnogo toga - odgovori djevojka. - Uzmi ako moe ponijeti.
Brat poe s djevojkom koja mu otvori nekoliko sanduka i vie kesa, tako da se on zabezeknu, a
djevojka ree:
- Sada idi i ostavi mene ovdje, a ti poalji nekoga ko e prenijeti bogatstvo.
Brat poe i iznajmi deset ljudi, ali kada se vrati, zatee otvorena vrata. Nije bilo ni djevojke ni kesa.
Nae tek malo novca i platna. On shvati da ga je djevojka prevarila, te uze preostali novac, otvori
magaze i pokupi sve platno koje bijae u njima. Nije ostavio nita u kui, te provede tu no sav
radostan.
Kad osvanu jutro, vidje na vratima dvadeset vojnika i im im prie, oni ga epae rekavi mu:
- Trai te valija.
Odvedoe ga valiji koji ree mome bratu:
- Odakle ti ovo platno?
- Potedi me - zamoli brat.
Valija mu dade mahramu oprotenja, a brat mu ispria sve to mu se dogodilo sa staricom, od poetka
do kraja, do djevojinog bijega. Zatim dodade:
- Od onoga to sam uzeo uzmi koliko hoe, a meni ostavi da se prehranim.
Valija uze sav novac i platno, ali se uplai da za to ne sazna car pa ipak uze samo jedan dio, a drugi
dio dade bratu rekavi mu:
- Odlazi iz ovoga grada, inae u te objesiti.
- Sluam i pokoravam se - odgovori brat, te se zaputi u nekakav grad, ali ga napadoe lopovi koji ga
svukoe, istukoe i ui mu odsjekoe. Ja ujem za to pa poem k njemu, uzmem mu odijelo i sav
radostan dovedem ga u grad, te mu dam za jelo i pie.
Moj esti brat, zapovjednie pravovjernih, je odsjeenih usana. Bio je tako siromaan da nije imao
nikakvih dunjalukih dobara. Jednoga dana, poe da trai neto od ega bi preivio i dok je bio na
putu, ugleda jednu lijepu kuu sa irokom i visokom verandom, a na kapiji stajahu sluge koji su
izdavali zapovijesti i zabrane. On se raspita kod jednoga koji je tu stajao i ovaj mu odgovori:
- Kua pripada jednome careviu - a kada brat zamoli straare da mu neto daju, ovi mu rekoe:
- Ui na kapiju i sve to eli dobit e od vlasnika.
Moj brat se nae u prolazu i nastavi ii do kue lijepe da ljepa ne moe biti, a usred nje bijae vrt
kakav oi nisu vidjele, Tlo je bilo poploano mramorom i kua je imala debele zavjese. Brat u
nedoumici nije znao kuda da krene, pa poe prema jednom uzvienju i ugleda lijepog ovjeka s
bradom. Kada ovjek vidje moga brata, ustade, poeli mu dobrodolicu i upita ga ta mu treba. Brat
ree da mu je potrebna pomo. ovjek pokaza veliko saaljenje sasluavi ga, uze vlastitu odjeu pa
je pocijepa govorei:
- Zar da ja ivim u gradu u kome ti gladuje?! Ne mogu to podnijeti!
Zatim mu obea sva dobra i dodade:
- Mora sa mnom sjesti za sofru.
- Ne mogu vie podnositi glad, gospodaru! - zakuka brat, a ovjek dozva slugu:
- Mome, donesi, lavor i ibrik! - a onda se obrati mome bratu:
- Goste moj, doi da opere ruke - pa uini pokret kao da pere ruke. Nakon toga ree posluzi:
- Postavite sofru! - i oni se poee kretati kao da pripremaju sofru. Onda uze moga brata i sjede s
njim za zamiljenu sofru, pa poe praviti pokrete i micati usnama kao da jede, te ree bratu:
- Samo jedi! Nemoj se ustruavati jer si gladan. Znam da si veoma gladan.
Brat se napravi kao da jede, dok mu je domain govorio:
- Jedi! Gledaj ovaj hljeb! Vidi kako je bijel!
Ne videi nita, brat je mislio: "Ovaj ovjek voli da se ruga ljudima", ali domainu ree:
- ivota mi, gospodine, nisam vidio bjeljeg i ukusnijeg hljeba od ovoga.
- Pripremila ga je robinja koju sam kupio za pet stotina dinara.
Onda domain viknu:
- Mome, daj nam sikbad{92} kakvog nema ni na carskim trpezama! - Zatim se obrati bratu: - Jedi,
prijatelju, jer si veoma gladan i nema hrane.
Brat je micao vilicama i vakao je kao da jede, dok je ovjek poruivao jela jedno za drugim, a kad
god bi neto pristiglo, nutkao je brata da jede uzvikujui:
- Mome, donesi nam peene kokoi s ljenicima! - a onda je dodavao: - Jedi ta nikad do sada nisi
jeo.
- Gospodaru, nema ovako ukusnog jela - uzvraao je brat.
Domain poe prinositi ruku ustima moga brata, kao da ga vlastitom rukom hrani. Nabrajao je sve te
vrste jela i opisivao ih mome bratu koji bijae gladan i jo vie mu se otvori apetit, tako veoma
poeli da pojede jemenu pogau. Onda mu domain ree:
- Jesi li ikada vidio ljepih zaina od ovih u mojim jelima?
- Ne, gospodine - odgovori brat.
- Jedi jo i ne ustruavaj se - navaljivao je domain.
- Dosta sam jeo - na to e brat.
Onda domain dozva poslugu i ree da donesu slatkie, te oni u zraku poee praviti kretnje kao da
posluuju slatkie, a onda se domain obrati mome bratu:
- Jedi ovo. Tako ja dobro. ivota ti, uzmi kadaifa prije nego to iz njega iscuri saft.
- ivio ti, gospodine - gorko e brat i poe se raspitivati o silnome mousu u kadaifu, a domain
odgovori:
- Obiaj je u mojoj kui da uvijek kada ovo prave u svaki komad stave miskal mousa i pola miskala
ambre.
Brat je cijelo vrijeme micao glavom i usnama, a vilice su mu naprosto igrale, kao da uiva jedui
slatkie. Onda domain ree posluzi da donesu orahe i oni poee praviti kretnje rukama kao da
posluuju orahe, te domain ree:
- Jedi orahe, uzmi badema... - nabrajao je nudei brata da jede i da se ne ustruava.
- Gospodine - ree brat - dosta mi je. Ne mogu vie nita jesti.
- Goste moj, ako eli da jede i da uiva u udesnim jelima, Allaha ti nemoj ostati gladan.
Razmiljajui o ruganju toga ovjeka, brat pomisli: "Allaha mi, priredit u mu tako neto
da e se Allahu pokajati za svoje postupke." Utom, domain naloi da im serviraju pie, te oni
napravie kretnje rukama kao da donose pie. Domain prui bratu pehar rekavi:
- Uzmi ovaj pehar, sigurno e ti se svidjeti.
- Ba si plemenit, gospodine - ree brat i pokrenu ruku kao da pije.
- Dopada li ti se? - upita domain.
- Nisam kuao ukusnijeg pia - odgovori brat.
- Uzdravlje! - ree domain pa ispi svoje pie i prui drugi pehar mome bratu koji se napravi da je
pijan pa epa domaina i podie ruku toliko visoko da mu se ukaza bjelina ispod mike i tresnu ga
po iji da je cijela odaja zazvonila. Zatim ga tresnu jo jednom, a domain ree:
- ta to radi, najgori hrsuze?
- Gospodine, ja sam tvoj rob prema kome si milostiv bio, u svoju kuu ga uveo, nahranio ga i rujnim
vinom napojio tako da se napio i poeo svaati s tobom, ali si ti toliko ugledan i dostojanstven da mu
nee zamjeriti na neznanju.
Kada to domain u, grohotom se nasmija i ree:
- Ve dugo vremena rugam se ljudima i alim se s prijateljima, ali niko od njih ne podnosi tako ovu
alu, niti se neko dosjetio da ovako sa mnom postupi. Opratam ti i budi moj istinski gost za sofrom.
Nemoj odlaziti.
Potom domain naredi da donesu ranije spomenute vrste hrane, te se on i brat prihvatie jela dok se
ne zasitie, a onda preoe u drugu sobu da piju i tu se neoekivano pojavie mjesecolike djevojke.
One poee pjevati svakojake pjesme uz razne instrumente. Domain i brat su pili dok se ne opie i
taj ovjek se sprijatelji s mojim bratom kao da mu je roeni brat. Veoma ga zavolje i bogato dariva.
Kada osvanu jutro, oni se opet prihvatie jela i pia, i tako to potraja dvadeset godina. Onda ovjek
umre, a car prigrabi njegovu imovinu. Moj brat pobjee iz grada i negdje na putu napadoe ga
razbojnici i zarobe ga. Taj to ga je zarobio stavi ga na muke, govorei:
- Bogami, moe se otkupiti za novac, ili u te ubiti.
Brat stane plakati:
- Allaha mi, nemam nita, starjeino, niti znam kako da doem do novca. Nego, ja sam tvoj
zarobljenik. Pao sam ti u ruke i ini sa mnom ta hoe.
Tada silni beduin trgnu iza pojasa tako veliki no da bi devi presjekao vrat, s kraja na kraj. Trgnu,
dakle, taj no pa prie mome sirotom bratu i odreza mu usne uporno traei novac.
Taj beduin imaae divnu enu koja se, kada bi beduin izaao, nudila mome bratu sablanjavajui ga.
Meutim, on je odbijao stidei se uzvienog Allaha. Jednog dana je tako zavodila brata i on se poe
igrati s njom. Posadi je sebi u krilo, i dok su se oni tako igrali, pojavi se njen mu. Vidjevi moga
brata, on povika:
- Teko tebi, gubave! Zar hoe da mi pokvari enu? - Onda izvue no pa mu odsijee unu, posadi
ga na devu, odvede ga na jedno brdo i tamo ostavi. Beduin ode svojim putem, a pored brata su
prolazili putnici koji su ga prepoznavali, hranili ga i pojili. Zatim mene obavijestie ta se dogodilo,
te ja pooh k njemu, donesoh ga u grad i dadoh mu nuno izdravanje.
Ja sam, evo, zapovjednice pravovjernih, doao k tebi i plaio sam se da odem kui prije nego to ti
sve ispriam. Pogrijeio bih. Ta sa mnom je estero brae o kojima brinem.
Kada gospodar pravovjernih saslua priu i dogodovtine moje brae, nasmija se i ree:
- Istinu si rekao, utljive. Nisi brbljiv, ali sada odlazi iz ovoga grada i nastani se u nekom drugom.
Tako me protjera iz Bagdada. Od tada sam lutao svijetom i obilazio krajeve dok nisam uo
da je umro i da je drugi postao halifa. Tada se vratim u grad i vidim da su mi braa pomrla. Onda
naioh na ovoga mladia i uinio sam za njega sve najbolje. Da nije bilo mene, sigurno bi poginuo, a
on me optuuje za neto ega nema pri meni. To to ree da sam brbljiv, da mnogo priam, da sam
teak ovjek, da nemam ukusa - sve je to la.
Nakon toga kroja ree kineskome caru:
- Kada smo sasluali berberovu priu, utvrdili da je brbljiv i da je mladiu uinio nepravdu,
zgrabimo ga i uhapsimo, a mi sigurni nastavimo jesti i piti. Tako se gozba zavri na najbolji nain.
Sjedili smo sve dok mujezin ne oglasi ikindiju. Tada ja ustanem i poem kui gdje zatekoh namrtenu
enu koja mi ree:
- Ti se po cijeli dan zabavlja, a ja tuna sjedim u kui. Ako me ne izvede da ostatak dana provedem
u etnji, ostavit u te.
Povedoh je u etnju do veeri, a kada smo se vraali, naiosmo na ovog grbavca koji je bazdio na
alkohol i recitirao je stihove:

Staklo je fino i bistro je vino,

Potpuno je jedno drugom slino;

Ne zna je l pred tobom vino, a ne aa,

Il je aa tu, ali nema vina.

Pozovem grbavca i on pristane, te pooh da kupim prene ribe. Kada stigosmo kui, sjedosmo da
jedemo. Moja ena uze jedan komad ribe, stavi mu je u usta i zatvori ih, a on umre. Smiljao sam ta
da uradim, te ga bacih u kuu ovoga ljekara koji smisli da ga baci u nadzornikom kuu; nadzornik se
dosjeti da ga baci na put kojim je iao posrednik.
Eto, to je pria koju sam juer doivio. Zar nije udesnija od prie o grbavcu?
Kada kineski car saslua priu, naredi jednom dvorjanu da odvede krojaa i da dovedu berbera.
- Morate ga dovesti - ree car - da ujem ta on ima rei. Tako ete se svi spasiti, a grbavca emo
ukopati, jer je mrtav jo od juer. Sagradit emo mu turbe budui da je on bio povod da ujemo ove
udesne prie.
Ne proe mnogo vremena, a dvorjan ode s krojaem i dovedoe iz zatvora berbera. Privedoe ga
pred cara i kada ga car malo bolje pogleda, vidje da je to oronuli starac koji je prekoraio
devedesetu. Imao je tamno lice, bijelu bradu i bijele obrve, ui su mu bile odsjeene, nos dug i bijae
ohol. Vidjevi ga, car se nasmija:
- utljive, elim da nam ispria neki svoj doivljaj.
- estiti care - na to e berber - ta se dogodilo ovom kraninu, ovom idovu, ovom muslimanu i
grbavcu to su pred vama i zato ste se okupili?
- Zato pita?
- Pitam zato da bi znao da ja nisam brbljivac i da se ne petljam tamo gdje mi nije mjesto. Nisam kriv
za brbljivost za koju me optuuju. Ja opravdano nosim svoje ime utljivac, kao to ree pjesnik:

Rijetko e tvoje oi prozvanog pogledati

A da nee smisao nadimka mu utvrditi.

Onda car ree:

- Ispriajte berberu ta se dogodilo s ovim grbavcem u veernjim sahatima. Ispriajte mu i to ta se
dogodilo kraninu, idovu, nadzorniku i krojau.
Ispriae mu dogaaje o svima, a mi neemo ponavljati jer od ponavljanja nema koristi. Nakon toga,
berber klimnu glavom i ree:
- Allaha mi, to je zaista pravo udo! Pokaite mi grbavca.
Otkrie mu grbavca, te on sjede pored njegove glave koju stavi na svoja koljena pa zagledavi mu se
u lice spopade ga takav smijeh da pade na pod. Onda ree:
- Svaka smrt ima svoj uzrok, a uzrok smrti ovog grbavca je jedno od najveih uda koje treba u knjige
zapisati da se budua pokoljenja ue na prolosti.
Car se iznenadi njegovim rijeima:
- Kai nam, utljive, zato tako govori.
- Care, tako mi tvoje milosti, grbavac ima duu - ree berber, pa izvue iz pojasa jednu kutiju u kojoj
bijae mast. On namaza grbavev vrat, a onda ga pokri dok ne izbije znoj. Zatim izvadi dvije eljezne
kuke, ugura mu ih u grlo i uhvati komad ribe zajedno s kostima, te ih izvadi i ljudi svojim oima
vidjee ta je. Onda se grbavac osloni na noge, pa kihnu i doe k sebi. Najzad protrlja rukom elo i
ree:
- Nema boga osim Allaha i Muhammed je Allahov poslanik, Bog mu se smilovao i spasio ga.
Svi su bili zaueni prizorom koji su posmatrali vlastitim oima. Kineski car se smijao do
besvijesti, isto kao i svi prisutni, a onda ree:
- Allaha mi, to je zaista udesan dogaaj i udnijeg nisam vidio. Muslimani i vojnici, da li ste nekada
u ivotu vidjeli da neko umre, a onda oivi? Da mu Allah nije podario ovoga berbera, on bi danas bio
stanovnik onoga svijeta. Berber ga je vratio u ivot.
- Zaista je to udo nad udima - odgovorie prisutni.
Poslije car naredi da se sve zapie i bi zapisano, te priu pohranie u carsku riznicu. Onda car
dozove idova, kranina i nadzornika i svakom pokloni skupocjenu odjeu. Krojaa uze da bude
njegov kroja, odredi mu plau i pomiri ga s grbavcem koga takoer dariva skupocjenim darovima,
odredi mu plau i postavi ga za svoju trpezu. I prema berberu bi milostiv darujui ga skupocjenim
darovima, dade mu plau i izdravanje, postavi ga za carskog berbera i svoga sabesjednika. Tako su
ivjeli najslaim i najugodnijim ivotom dok im ne doe Ruiteljica Uitaka i Razbijaica Skupova.
Meutim, to nije udesnije od prie o dva vezira u kojoj se govori o Anisuldalisi.
- A kakva je to pria o dva vezira? - upita car.
PRIA O DVOJICI VEZIRA I ANISULDALISI
- ula sam, sretni care, da je u Basri ivio jedan car koji je volio siromahe i skitnice. Bio je milostiv
prema podanicima i darivao je novcem one koji su vjerovali u Muhammeda, Bog mu se smilovao i
spasio ga, i on bijae takav kao da je njega pjesnik opisao:

Svojim perom i uenou svojom pobjeuje

Srca dumana ija se krv u mastilo razrjeuje.

Mislim zato da su i drevni narodi

Zbog svojih greaka prema njemu nitavni.

Taj car se zvao Muhammed ibn Sulejman az-Zejni. Imao je dvojicu vezira od kojih se jedan zvao al-
Muin ibn Savi, a drugi se zvao al-Fadl ibn Hakan. Hakan bijae najplemenitiji ovjek svoga vremena,
koji je lijepo ivio i kod svih bio omiljen. Ljudi su se voljeli posavjetovati s njim i svi su Boga
molili da ga poivi jer je bio olienje dobra, neprijatelj zla i tetoina. Dotle je vezir al-Muin ibn
Savi mrzio ljude, nije volio dobro i bio je olienje zla, kao da su njega opisali:

Sva zla stekla se u njegovom biu

Satkanom nepojmljivom zlobnou;

Kao da sami Bog, kao da ovjek najgori

Sva zla svijeta u njemu sjedini.

Oba vezira mogu se nai u stihovima:

Na dostojne, na sinove dostojnih ti se osloni,

Jer dostojne raaju sinovi dostojnih;

Kloni se zlotvora i pusti sinove zlotvorske,

Jer zlotvorski zlotvori raaju zlotvore.

Koliko god su ljudi voljeli Ibn Hakana toliko su mrzili Ibn Savija. Voljom Svemogueg, dogodi se da
je jednog dana car Sulejman az-Zejni sjedio na svome tronu, a oko njega dravni velikodostojnici.
Car pozva vezira Ibn Hakana pa mu ree:
- Hou djevojku od koje nema ljepe u ovome vremenu. Mora biti savrena i proporcionalno
graena, divnih karakternih osobina.
Na to dostojanstvenici odgovorie:
- Takvu je mogue nai samo za deset hiljada dinara.
Car pozva haznadara i ree mu:
- Odnesi deset hiljada dinara u kuu al-Fadla ibn Hakana - i blagajnik izvri carevu zapovijest. Poto
mu car naredi, vezir poe svakog dana odlaziti na trg i prenese posrednicima ono ta je njemu reeno,
te da se ne proda ni jedna robinja skuplja od hiljadu dinara dok se veziru ne pokae. Posrednici su
mu svaku robinju pokazivali, ali vezir ne uspije obaviti posao. Potraja to tako due vrijeme, i nijedna
robinja mu se nije svidjela.
Jednoga dana, doe izvjesni posrednik vezirovom dvoru i zatee ga kako je upravo uzjahao
spremajui se u carev dvor. On uhvati za stremen izgovarajui stihove:

O, ti to obnavlja carske obiaje,

Ti si vezir koga niko ne pobjeuje!

Plemenitost mrtvu me nama si oivio,

Za tvoj trud Allah te nagradio.

Zatim ree:
- Robinja koju smo traili po zapovijedi presvijetloj pronaena je.
- Dovedi mi je! - odgovori vezir.
Posrednik se izgubi zakratko, a onda se pojavi s djevojkom vitkoga stasa, vrstih grudi, naminkanih
oiju, ovalna lica, struka nalik na palmu, masivne zadnjice. Nosila je najljepe haljine; usta su joj
slaa od meda, stas vitak kao grana egipatske vrbe, a govorila je njeno podsjeajui na lahor kada
puhne na cvijee u vrtu, kao da su nju opisali ovi stihovi:

Njena koa na finu svilu podsjea,

Njenim glasom ni malo ni mnogo ne pria.

Dva oka kako ih Bog moe stvoriti;

Poput vina mogu razum opiti.

O, ljubavi, daj mi se svake noi;

Slasti ivota, na sudnji dan e mi doi!

Poput noi crne joj duge kovre,

A elo blista kao jutro kada svie.

Kada je vidje, vezir se zabezeknu, pa se obrati posredniku:

- Koliko kota ova djevojka?
- Cijena joj je stala na deset hiljada dinara, a vlasnik se kune da sa deset hiljada dinara ne moe
platiti pilie koje je pojela i odijela koja je poklanjala svojim uiteljima. Nauila je kaligrafiju,
gramatiku, jezik, egzegezu Kurana, obredoslovlje, osnove teologije, medicine, raunanje vremena,
sviranje na muzike instrumente.
Vezir ree:
- Dovedi mi njenoga gospodara!
Posrednik ga odmah dovede i pokaza se da je to jedan stranac koji bijae ve proivio svoj vijek,
kako mu je sudbina odredila, i kao to pjesnik kaza:

Sudba me potrefi, o kako me pogodi;

Jer sudba je mona i moe da pogodi!
Nekada sam bez zamora iao,
Danas se umaram iako nisam ni poao.

Vezir ree strancu:

- Pristaje li da uzme za ovu robinju deset hiljada dinara od cara Sulejmana az-Zejnija?
- Ako je za cara - odgovori stranac - duan sam mu je pokloniti, bez ikakvog novca.
Vezir naredi da donesu novac i kada ga strancu dadoe, trgovac robljem prie veziru i ree:
- Doputa li na gospodar vezir da neto kaem?
- Govori! - ree mu vezir.
- Mislim da bi bilo dobro da ovu djevojku ne vodi danas caru. Tek je stigla s puta i promijenila je
zrak. Umorna je, pa je zadri na svome dvoru deset dana da se odmori, bit e jo ljepa. Poslije toga
je odvedi u hamam, nagizdaj i povedi caru. Tako e imati jo vie sree.
Vezir razmisli o trgovevim rijeima i vidje da je u pravu. Zato povede djevojku u svoj dvor pa je
smjesti u zasebnu sobu, odredivi ta e svakog dana jesti i piti, i ostalo to joj je bilo potrebno.
Djevojka proivi taj period u izobilju. Vezir Ibn Hakan je imao sina nalik na mjesec kada sija,
mjesecolika lika, rumenih obraza s madeom poput zrna ambre, sa zelenim maljama, kao to pjesnik
ree:

Obrazi mu poput rue koja trnje ima

I ovjeku je bolje da je ne uzima.

Kad se ruke prema takvoj prue,

Ratove zbog nje povedu velmoe.

Surovo srce ima, a struk tanahni -

Ah, da mu srce surovost struku podari!

Jer kad bi srce imalo njenost stasa njegova,

Dua mu prema voljenom ne bi bila surova.

Ti to nas kori, radi njega nam oprosti,

Jer ko e mi dati tijelo to e od umora pasti.

A za to je krivo samo srce i oko moje -

Na mukama ne bih bio da nije njih dvoje.

Mladi nije znao nita o djevojci, a njegov otac je posavjetova:

- Keri, kupio sam te samo kao priljenicu caru Muhammedu ibn Sulejmanu az-Zejniju, a imam sina
koji jo nije ostao nasamo s djevojkom a da nije neto uinio s njom. Priuvaj se njega. Nemoj da ti
vidi lice ili da ti uje glas.
- Sluam i pokoravam se - ree djevojka, a vezir je ostavi i ode.
Voljom sudbine, djevojka jednog dana ue u kupatilo koje se nalazilo u kui. Okupa je jedna robinja i
ona obue gizdavu odjeu, tako da je izgledala jo ljepe. Zatim ue vezirovoj eni i kada joj poljubi
ruku, vezirova ena ree:
- Nazdravlje, Anisuldaliso! Kako ti je bilo u kupatilu?
- Gospoo, samo si mi ti nedostajala u njemu.
Onda domaica ree djevojkama:
- Hajdemo u kupatilo!
Djevojke se povinovae nareenju i pooe dok je gospoa bila meu njima. Onu izdvojenu sobu u
kojoj bijae Anisuldalisa povjeri dvjema djevojkama rekavi im:
- Ne dajte nikome da ue u djevojinu sobu.
- Sluamo i pokoravamo se - odgovorie djevojke.
Dok je Anisuldalisa sjedila u sobi, odjednom se pojavi vezirov sin koji se zvao Ali Nuruddin i on
upita gdje mu je majka i porodica. Djevojke odgovorie da su otile u kupatilo. Anisuldalisa, koja je
bila u sobi, ula je rijei Alija Nuruddina i pomisli: "Kakav li je to mladi za koga mi vezir ree da
ne ostaje nasamo s djevojkom a da je ne napastvuje? Allaha mi, ba bih voljela da ga vidim!" Ona
skoi na noge dok je jo imala na sebi tragove kupatila, prie sobnim vratima i pogledavi
Nuruddina, vidje da je to mladi nalik na pun mjesec. Taj pogled izmami joj hiljadu uzdaha, a kad
mladi vidje nju, takoer mu izmami hiljadu uzdaha i na prvi pogled se zaljubie jedno u drugo.
Mladi prie dvjema djevojkama i povika na njih tako da one pobjegoe i ostadoe da ga izdaleka
posmatraju, da vide ta e uiniti. Mladi prie vratima izdvojene sobe, otvori ih pa ue i obrati se
djevojci:
- Je li te otac kupio za me?
- Jest - odgovori djevojka, te joj prie mladi koji bijae podnapit. Uze djevojku za noge pa je
podie sebi oko pasa, a ona preplete ruke oko njegovog vrata i primi ga uz poljupce, ciku i
zavoenje. Poee jedno drugome sisati jezike i on joj uze nevinost.
Kada dvije robinje vidjee da je njihov mladi gospodar uao djevojci Anisuldalisi, one zakukae,
ali je momak ve bio obavio posao i dade se u bijeg traei spasa. Bjeao je bojei se posljedica za
djelo koje je uinio.
im gospodarica u vapaje dviju djevojaka, pojuri iz hamama dok je znoj kapao s nje. Vikala je:
- Kakva je to kuknjava po kui?
Priavi djevojkama koje je postavila pored vrata one sobe, ree im:
- Teko vama! ta se dogodilo?
- Na gospodar Nuruddin je doao, istukao nas tako da smo pobjegle od njega, a on je uao
Anisuldalisi, zagrlio je i ne znamo ta je uradio poslije toga. Kada smo te pozvale, on je pobjegao.
Gospodarica kue ue Anisuldalisi i upita je:
- ta je bilo?
- Gospoo, ja sam sjedjela kada se pojavio jedan lijepi mladi, uao i rekao mi:
- Je li te otac kupio za me?
- Jest, bogami, gospodine - odgovorila sam, a on je priao i zagrlio me.
- Je li ti jo ta uinio? - upita gospodarica.
- Da, uzeo mi je tri poljupca.
- Obeastio te je - zaplaka gospodarica i poe se udarati po licu zajedno s djevojkama, bojei se da
otac ne zakolje Nuruddina.
Dok su one tako kukale, pojavi se vezir i upita ta se dogodilo, a ena mu odgovori:
- Zakuni se da e sasluati ono to u ti rei.
- Hou - saglasi se vezir, a ena mu ispria ta je uinio njegov sin. Vezir se raalosti, poe cijepati
svoju odjeu, udarati se po licu i upati bradu. ena mu ree:
- Nemoj se ubiti! Dat u ti od svoje imovine deset hiljada dinara.
Vezir podie glavu i ree joj:
- Bona ne bila! Nije mi potreban novac koji sam dao za nju, ve se bojim da u izgubiti i duu i
novac.
- Zato, gospodaru moj? - upita ena.
- Zar ne zna da nam je za leima onaj duman koji se zove al-Muin ibn Savi? Kada on uje za ovo,
otii e caru i rei mu...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

33. no
Kada nastupi trideset i trea no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je vezir rekao svojoj eni:
- Zar ne zna da nam je za leima duman koji se zove al-Muin ibn Savi? Kada uje za ovo otii e
caru i rei e mu: "Tvoj vezir za koga tvrdi da te voli uzeo ti je deset hiljada dinara i kupio djevojku
kakvu niko nije vidio. Poto mu se veoma dopala, rekao je svome sinu da je uzme, jer je on prei
nego car. Sin ju je prihvatio i nevinost joj uzeo i sad je ona njegova djevojka." Car e rei: "Lae!",
a on e mu odgovoriti: "S tvojim doputenjem, odjurit u k njemu i dovest u ti je." Car e mu to
dozvoliti i on e dojuriti kui, uzet e djevojku i odvesti je caru koji e je pitati i ona nee moi
poricati, te e Ibn Savi rei: "Gospodaru, ti zna da sam ti iskren savjetnik, ali nemam sree kod
tebe." Car e me unakaziti na oigled svih ljudi i dua e mi stradati.
- Nemoj nikome govoriti o tome - ree mu ena. - To se zbilo u tajnosti i osloni se na Allaha.
Vezirovo srce se smiri i dua mu se razgali.
Eto ta se dogaalo s vezirom.
Nuruddin je, pak, bojei se kazne, proveo dan u vrtovima i kasno uveer doe majci kod koje
prespava i ustade prije zore, da ga niko ne vidi. Tako je radio mjesec dana, ali kako ga babo nije
enio, majka ree njegovom ocu:
- Hoe li, gospodaru, upropastiti djevojku i sina? Ako ovo potraje, sin e nas napustiti.
- ta da radim? - upita vezir.
- Noas nemoj spavati, a kada sin doe, uhvati ga i dogovorite se. Daj mu djevojku, jer ona voli
njega i on voli nju, a ja u ti dati novac koji si dao za djevojku.
Vezir je bdio dugo u no, a kada mu doe sin, uhvati ga i htjede ga zaklati, ali ga preduhitri majka
koja upita:
- ta to hoe da uradi s njim?
- Hou da ga zakoljem - odgovori vezir.
- Zar sam toliko beznaajan? - upita ga sin grcajui u suzama.
- Kako si ti, sine, mogao potcijeniti to to u izgubiti imovinu i duu?
- Posluaj, babo, ta je kazao pjesnik:

Oprosti mi grijehe, jer ljudi razumni

Prataju i prema grjeniku su milosrdni.

emu se sad nadaju tvoji dumani

Kad oni su u bezdanu, a ti u visini?
Nakon toga, vezir ustade sa sinovljevih grudi saalivi se nad njim. Mladi se podigne i poljubi
oevu ruku, a ovaj mu ree:
- Kada bih znao, sinko, da e biti dobar prema Anisuldalisi, poklonio bih ti je.
- Kako ne bih bio dobar, babo!
- Savjetujem ti, sine, da pored nje ne uzima druge ene, niti ljubavnice, a nemoj je ni prodavati.
- Kunem ti se, babo, da neu pored nje uzimati drugu enu, niti u je prodati!
Mladi se zakle ocu vjerom, te ode djevojci s kojom proivi godinu dana, a uzvieni Allah dade da
car zaboravi dogaaj s djevojkom.
to se tie al-Muina ibn Savija, do njega dopre vijest, ali o tome nije mogao priati zbog vezirovog
visokog poloaja kod cara. Kada minu godina dana, vezir Ibn Hakan jednom poe u hamam i izae
oznojen, tako da se prehladi i pade u postelju. Muila ga je nesanica i sav klonu. U takvom stanju
pozva sina Nuruddina, a kada ovaj doe, otac mu ree:
- Nafaka je, sinko, odreena i sueni as je svakom utvren. Svako bie mora ispiti au smrti.
Onda kaza stihove:

Koga smrt danas mai sutra ga nee zaobii,

Svako od nas u carstvo smrti e poi.

Ona velikaa i ponienog izjednaava

I svako strah pred smru doivljava.

Niti jednog cara smrt ne ostavlja,

Ni Poslanika to vjenim ivotom obitava.

Nakon toga, vezir nastavi:

- Nemam druge oporuke, sine, nego da se Boga boji, da na posljedice svojih djela gleda i da brine
o djevojci Anisuldalisi.
- Ko je tebi ravan, oe? Bio si uven po dobrim djelima, po tome to su hatibi{93} za tebe upuivali
dove sa minbera.{94}
- Molim uzvienog Allaha da me primi - ree vezir pa dva puta izgovori kelime ehadet, zatim samo
jedan put uzdahnu i ode meu sretnike. Dvor se ispuni kuknjavom i vijest stie do cara, a kada su
graani uli da je umro Ibn Hakan, zaplakae djeca u kolama. Njegov sin Nuruddin poskoi i opremi
ga. Na denazu dooe emiri, veziri, dravni velikodostojnici i graani. Meu prisutnima na denazi
bijae i vezir al-Muin ibn Savi. Kada denaza poe iz kue, neko izgovori stihove:

Rekoh vrlome ovjeku koji ga je gasulio: 33

Zar nije sluao dok si mu savjete nudio?

Nisi ga mogao svojom vodom oprati,

Ve suzama slavnih kad su stali plakati.

Ni jedna mumija nije poput njegove

Jer ga njegovo dobro djelo balzamuje.
asni meleci dooe da ga ponesu
Iz poasti - vidjeste li ih k njegovu lijesu?

Ne savijaju se pod teretom ljudski vratovi -

Dovoljno je stoga nose sretni aneli.

Nuruddin je dugo i silno tugovao za ocem, i dok je jednom tako sjedio u roditeljskoj kui, neko
zalupa na vrata. Nuruddin ustade, otvori vrata i ugleda bliskog oevog prijatelja koji mu poljubi ruku
i ree:
- Gospodine, nije umro onaj koji je ostavio nasljednika kao to si ti. Tako je sueno i ranijim i
dananjim generacijama. Smiri se, gospodine, i ostavi alost.
Nakon toga, Nuruddin pree u prostoriju za sjedenje, prenese u nju sve to mu je potrebno, pa se oko
njega okupie prijatelji i on uze svoju djevojku. Doe mu desetina trgovakih sinova, te se Nuruddin
prihvati jela i pia i poe mijenjati trpezu za trpezom. Rasipao je novac i darivao, a onda mu prie
njegov upravitelj i ree:
- Zar nisi uo kako kau: Ko troi ne vodei rauna, osiromait e?
Pravo je imao onaj to ree u stihovima:

Ja uvam i branim novac svoj

Znajui da je on ma i tit moj.

Razdijelim li novac svojim dumanima,

Rasuo sam sreu i bit u nesretan me ljudima.

Oni e ga slasno pojesti i popiti,

A svoj dinar nikom nee pokloniti.

Od svake osobe novac u uvati

Koja je zlobna i nee se sa mnom druiti.

Bolje je tako nego zlobniku kazati:

Daj mi dirhem, sutra u ti pet vratiti.{95}

On e tada s prezirom glavu okrenuti,

A dua e mi kao psea dua ostati.

O, kako su ljudi bez novca prezreni

Makar kao sunce blistali u vrlini!

- Gospodaru - nastavi upravnik - ti silni trokovi i skupi darovi gutaju novac.

Nuruddin pogleda svoga upravnika obraajui mu se:
- Od svega to si rekao nisam ni rijei uo. Divno li je rekao pjesnik:

Ako novac imam, a ruka mi krta postane,

Noga nek mi ne kroi i ruka nek usahne.

Recite koji krtac je krtou slavan postao,

Pokaite mi onog to je zbog tedrosti preminuo.

- Upravitelju, ako imam dovoljno za ruak, nemoj me optereivati time ta u za veeru!

Upravitelj ode svojim putem, a Nuruddin nastavi ivjeti na visokoj nozi. Svakom gostu koji
je za neto kazao da je divno, odgovarao je:
- Poklanjam ti.
Ako bi neko rekao da je njegova kua prelijepa, rekao bi da mu je poklanja. Tako je Nuruddin
neprekidno prireivao sjedeljke svojim sagovornicima i prijateljima, i to jednu poetkom dana, a
drugu uveer. Potraja to cijelu godinu, i dok je Nuruddin jednog dana sjedio, pojavi se ona njegova
robinja koja kaza stihove:

Uivao si dok ti je ivot lijep bio

Nisi se plaio zla koje bi usud donio.

Noi su ti drage bile i one te oslijepile

Jer i za svijetlih noi nesree su dolazile.

Tek to ona izgovori stihove, neko zalupa na vrata. Nuruddin ustade i za njim poe neko od njegovih
gostiju, a da Nuruddin za to nije ni znao. Kad otvori vrata, Nuruddin vidje svoga upravitelja i upita
ga:
- ta je bilo?
- Gospodaru, dogodilo se ono ega sam se bojao.
- Kako to?
- Znaj - odgovori upravitelj - da pod mojim nadzorom nije ostalo nita to vrijedi dirhema, ni manje
od dirhema. Ovo su knjige o rashodima koje sam vodio i knjige o tvojoj ranijoj imovini.
Kada u te rijei, Nuruddin poniknu glavom i ree:
- Nema sile ni moi nad Allahovom silom i moi!
Poto je uo upraviteljeve rijei, onaj ovjek to je kriom slijedio Nuruddina vrati se prijateljima i
ree im:
- Pazite ta ete raditi! Nuruddin je propao! - a kada se Nuruddin vrati, uoie neraspoloenje na
njegovom licu. Tada ustade jedan gost, pogleda Nuruddina i obrati mu se:
- Gospodine, dozvoli mi da poem.
- Zato bi odlazio ba danas? - upita Nuruddin.
- Moja ena treba da rodi veeras i ne mogu je ostaviti. Hou da poem i da je vidim. Nuruddin mu
dopusti da ide, a onda ustade drugi:
- Gospodine Nuruddine, danas treba da budem kod brata koji obrezuje sina.
Svi zatraie dozvolu da odu smiljajui izgovore, te odoe svojim putem, a Nuruddin ostade sam. On
pozva svoju robinju i ree joj:
- Anisuldaliso, vidje li ta me je snalo?
Zatim joj ispria ta mu je rekao upravitelj, a djevojka e na to:
- Prije nekoliko noi spremala sam se da ti to kaem, ali sam ula kako izgovara stihove:
Ako je svijet tebi darovao, daruj i ti
Ljude prije nego to e preminuti.

Ako mu je ivot sklon, dareljivi ne gubi blago;

Ako ga prevari, krtou ga sauvati ne bi mogo.

Kada sam ula da govori te stihove, uutjela sam i ni rijei ti nisam rekla.
- Aniso - ree Nuruddin - ti zna da sam novac potroio samo na svoje prijatelje, a oni me ostavie
bez iega.
- Allaha mi - odgovori Anisa - nee imati nikakve koristi od njih.
- Iz ovih stopa idem k njima i pokucat u na njihova vrata, moda u neto i dobiti i to e mi biti
glavnica s kojom u trgovati. Ostavit u zabavu i igru.
Istog asa, Nuruddin ustade i poe pravo do ulice u kojoj ivljae njegovih deset prijatelja - svi su
stanovali u istoj ulici. Prie prvim vratima, pokuca i pojavi se djevojka koja ga upita:
- Ko si ti?
- Reci svome gospodaru da Ali Nuruddin eka na vratima i poruuje mu: Tvoj rob ljubi ti ruke
oekujui milostinju.
Djevojka ode i kada obavijesti gospodara, on povika na nju:
- Idi i reci mu da nisam tu!
Djevojka se vrati Nuruddinu i ree mu:
- Gospodine, moj gospodar nije ovdje.
Nuruddin ode mislei: "Ako se ovaj kurvin sin stidi samoga sebe, drugi nee biti kurvin sin!" Zatim
doe na druga vrata, kaza sve ono to je rekao i na prvim vratima, ali se i ovaj "postidi samoga
sebe". Tada Nuruddin ree:

Oni na ijim vratima si stajao su nestali

Isto si od njih elio nisu ti dali.

Onda Nuruddin nastavi razmiljati: "Allaha mi, moram ih sve iskuati - moda e se nai jedan koji
e iskupiti sve ostale." I on obie svih deset prijatelja, ali mu ni jedan ne otvori vrata, ne pojavi se,
niti mu dade pogae, te Nuruddin ponovo odrecitira:

ovjek je kao stablo kad postie uspjehe:

Oko njega se kupe ljudi dok daje plodove.

Ali kad svi plodovi s njega opadnu,

Traei drugo stablo ljudi se raziu.

Doavola neka idu oni svi,

Kad nijedan od njih deset nije prijatelj mi!

Zatim se Nuruddin vrati svojoj robinji jo vie zabrinut, a ona mu ree:

- Gospodaru moj, zar ti nisam kazala da nee imati nikakve koristi od njih.
- Allaha mi, ni jedan nije nos pomolio - udio se Nuruddin, a ona e na to:
- Gospodaru, prodaji malo pomalo kuni namjetaj i to troi.
Nuruddin poe prodavati dok ne rasproda sve to je bilo u kui i ne ostade mu nita. Onda se obrati
Anisuldalisi:
- ta da radimo sada?
- ini mi se da bi bilo dobro, gospodaru, da ovog asa poe sa mnom na ariju i da me proda. Ti
zna da me tvoj otac kupio za deset hiljada dinara. Moda e Allah dati da me proda za priblino
istu cijenu, a ako Allah odredi da opet budemo zajedno, bit emo.
- Aniso, ne mogu te ostaviti ni za trenutak.
- Ne mogu ni ja, ali nuda nas tjera, kao to ree pjesnik:

Nevolja nas esto tjera

Na put nedostojan ovjeka.

Niko se kakvog sredstva ne prihvaa

Ako sredstvo nije dostojno uzroka.

Nuruddin uze Anisu dok su mu suze tekle niz obraze, te kaza ove stihove:

Stani i jo me gledaj prije rastanka

Da lijeim srce to pati bez prestanka!

Ako mi to ne moe prirediti,

Pusti - u ljubavi u sagorjeti!

Nakon toga, Nuruddin poe, predade djevojku posredniku i ree mu:

- Znaj da vrijedi toliko koliko e izvikivati.
- Gospodine Nuruddine - posrednik e njemu - prava vrijednost je trajna. Zar ovo nije Anisuldalisa
koju je tvoj otac kupio od mene za deset hiljada dinara?
- Jest - odgovori Nuruddin.
Posrednik se zaputi ka trgovcima, ali vidje da se jo nisu bili svi okupili, te prieka malo dok dou
ostali i dok se trg ne ispuni svim vrstama robinja: Turkinjama, Grkinjama, erkeskinjama,
Abisinkama. Kada posrednik vidje da je ve guva na trgu, ustade i ree:
- Trgovci! Imuni ljudi! Sve to je okruglo nije orah, niti je banana sve to je duguljasto; sve to je
crveno nije meso, niti je loj sve to je bijelo; sve to je rujno nije vino, niti je hurma sve to je
smee! Ovdje imam jedinstveni biser koji nema cijene. Koliko dajete za nju?
- etiri hiljade i pet stotina dinara - ree jedan trgovac.
Tada se na trgu pojavi vezir al-Muin ibn Savi koji vidje Nuruddina kako stoji na trgu, pa pomisli:
"Zato li stoji ovdje? Nije mu ostalo nimalo novaca da bi mogao kupovati robinje." Zatim razgleda i
zau licitatora koji je stajao izvikujui na trgu, dok su trgovci stajali oko njega. Vezir pomisli: "Bit e
da je propao pa je doveo robinju da je proda. Ako je to tano, ba mi je milo." Zatim pozva licitatora
koji prie, poljubi zemlju pred njim, a vezir ree:
- Hou robinju koju prodaje.
Licitator se nije mogao suprotstaviti, ve dovede robinju veziru, a kad je ovaj vidje, kada osmotri
njen lijepi tanahni struk i u njen mio glas, dopade mu se, te ree:
- Dokle je stigla cijena?
- etiri hiljade i pet stotina dinara.
Kada to trgovci ue, ni jedan se ne odvai da da dirhem ili dinar vie, ve svi odstupie znajui
kakav je silnik taj vezir. Ibn Savi pogleda posrednika i ree:
- Zato si stao? Ponudi od mene etiri hiljade i pet stotina dinara za robinju.
Posrednik prie Nuruddinu i ree mu:
- Gospodine, tvoja robinja ode budzato.
- Zato? - upita Nuruddin.
- Poetna cijena bila je etiri hiljade i pet stotina dinara. Onda se pojavi ovaj silnik Ibn Savi, doe
na trg i kad vidje robinju, dopade mu se pa ree da nudi etiri hiljade, a meni e dati pet stotina
dinara. ini mi se da zna da je robinja tvoja. Ako ti odmah plati, bit e to dobro, ali ja znam da je
nepravedan toliko da e ti napisati potvrdu upuujui te nekom valiji. Zatim e mu odmah poslati i
glasnika koji e rei: "Ne dajte mu nita!" Kad god bude iao da trai, rei e ti: "Dat emo ti
sutra." Tako e ti neprestano obeavati, a odgaat e dan za danom, premda si ti ponosan. Kada im
dosadi tvoje potraivanje, rei e: "Pokai nam potvrdu!" im uzmu potvrdu pocijepat e je i novac
za robinju e propasti.
Poto Nuruddin u ta mu posrednik govori, pogleda ga i ree:
- ta da se radi?
- Dat u ti jedan savjet - odgovori posrednik - i ako ga prihvati, imat e mnogo sree.
- Da ujem.
- Prii e mi odmah dok ja stojim nasred trga, uzet e robinju iz moje ruke, oamariti je i rei e:
"Teko tebi! Odrao sam rije koju sam dao jer sam te doveo na trg. Zakleo sam se da u te sigurno
dovesti ovdje na licitaciju!" Ako tako postupi, moda e njega i ostali svijet prevariti tvoje
lukavstvo pa e povjerovati da si je doveo na trg samo zato da bi odrao rije.
- To je dobra ideja! - ree Nuruddin, a onda ga posrednik ostavi, doe nasred trga, uze robinju za
ruku i dade znak veziru Ibn Saviju:
- Gospodaru, evo dolazi njen vlasnik!
Utom doe Nuruddin do posrednika, otrgne mu iz ruke robinju i oamari je rekavi:
- Teko tebi! Doveo sam te na trg samo zato da odrim zakletvu! Idi kui i vie mi se ne
suprotstavljaj! Ne treba mi novac da bih tebe prodavao. Kad bih prodao namjetaj ili neto slino,
dobio bih mnogo vie novaca nego za te.
Poto vezir Ibn Savi vidje Nuruddina, ree mu:
- Bolan ne bio! Zar ti je ostalo neto da prodaje ili kupuje?
Zatim htjede nasrnuti na Nuruddina, ali se trgovci koji su ga voljeli sjatie oko njega i Nuruddin im
ree:
- Evo me pred vama, a vi znate kakav je on siledija.
- Allaha mi - povika vezir - da nije vas, sigurno bih ga ubio!
Trgovci poee davati znake Nuruddinu i govoriti mu:
- Niko se nee umijeati meu vas.
Nuruddin prie veziru Ibn Saviju - a Nuruddin bijae hrabar - te svue vezira sa sedla i baci ga na
zemlju. Na tome mjestu se mijesila glina i vezir pade usred ilovae. Nuruddin ga udari akom u zube
tako da se vezirova brada obli krvlju. Uz vezira bijae deset robova i kada vidjee ta Nuruddin radi
s njihovim gospodarom, stavie ruke maevima na balake namjeravajui da navale na Nuruddina i
da ga iskasape. Meutim, prisutni rekoe robovima:
- Ovo je vezir, a ovo je vezirov sin. Moda e se oni pomiriti, a vi ete biti mrski svakome od njih.
Moda e vezir dobiti jo jedan udarac i vi ete svi pomrijeti najgorom smru. Najbolje e biti da se
ne mijeate meu njih.
Kada Nuruddin isprebija vezira, uze svoju robinju i odvede je kui. Vezir, pak, ustade a odijelo mu
bijae u tri boje: boja gline, boja krvi i boja pepela. Vidjevi kakav je, vezir uze komad rogozne,
stavi je na vrat i uze dva buketa kovilja, te poe svome dvoru u kojem bijae i car, pa povika:
- estiti care! Meni je uinjena nepravda!
Donesoe ga pred cara i kada ga ovaj bolje pogleda, vidje da je to njegov vezir al-Muin ibn Savi, te
mu ree:
- Ko ti je to uinio?
Vezir zaplaka i zapomaga, recitirajui stihove:

Zar sudbina da me iba pored tebe iva

I psi da me jedu pored takvog lava?

Svi e se edni na tvojim vrelima napiti

A ja u uz tebe koji si pljusak edan ostati.

- Gospodaru moj - ree zatim - zar tako prolazi svako ko te voli i ko te slui?
- Ko ti je to uradio? - upita car.
- Danas sam poao na trg robija da kupim robinju-kuharicu i tamo sam zatekao jednu robinju kakvu u
ivotu nisam vidio. Posrednik ree da pripada Aliju, sinu Hakanovu. Na gospodar car bijae dao
njegovom ocu deset hiljada dinara da mu kupi robinju. On je kupio ba tu robinju koja mu se tako
svidjela da ju je dao svome sinu, a kada mu otac umre sin je troio dok nije rasprodao svu imovinu,
vrtove i posue. Poto je propao i nije mu ostalo nita, doveo je robinju na trg da je proda. Dao ju je
posredniku koji je uzvikivao cijenu oko koje su se trgovci nadmetali dok nije dostigla etiri hiljade
dinara, a ja sam pomislio: "Ovu u kupiti naem gospodaru caru, jer je, zapravo, prvobitno i kupljena
za njega". Onda sam rekao:
- Sinko, uzmi etiri hiljade dinara.
- Gade stari! Prodat u je idovu ili kraninu, ali je neu prodati tebi!
- Ne kupujem je za sebe - rekoh mu - ve je kupujem za naeg cara, gospodara naeg blagostanja.
Poto me saslua, on se razbjesni, svue me i baci s konja, premda sam ve ostario. Poe me tui i
nije prestajao dok me ne naini ovakvim kako me vidi. Nita od toga ne bi mi se dogodilo da nisam
poao kupiti onu robinju za tvoju sreu.
Onda se vezir oprui po podu i poe plakati i drhtati. Kada ga car vidje u takvome stanju i kada u
njegovu priu, od bijesa mu izbie grake znoja meu oima, te se okrenu prisutnim
velikodostojnicima i odjednom se pred njim nae etrdeset vojnika sa sabljama. Stadoe pred cara
koji im ree:
- Smjesta idite u kuu Hakanovog sina, sve u njoj zaplijenite, a eljad mi dovedite svezanu.
Nuruddina i robinju vucite i naglavake mi ih dovedite.
- Sluamo i pokoravamo se - rekoe vojnici pa odoe da se spreme poi Nuruddinovoj kui. Car je
imao jednog dvorjana koji se zvao Alemuddin Sender i koji ranije bijae rob al-Fadla ibn Hakana,
oca Nuruddinova. Kada on u carevu zapovijest i kada vidje kako se neprijatelji spremaju da ubiju
sina njegovog gospodara, ne bi mu lahko, pa uzjaha konja i zaputi se Nuruddinovoj kui. im stie,
pokuca na vrata. Pojavi se Nuruddin pa vidjevi roba, prepozna ga i htjede ga pozdraviti, ali rob
ree:
- Gospodaru, nije vrijeme za pozdravljanje ni za razgovore, nego sluaj ta pjesnik veli:

Spaavaj se kada ti opasnost prijeti;

Pusti kuu nek neimar za njom pati!

Jer i drugu zemlju za se moe nai,

Ali drugu duu nikad nee moi!

- ta se dogodilo, Alemuddine? - upita Nuruddin.

- Diite se i spaavajte se ti i robinja! Ibn Savi sprema vam zamku i ako padnete u njegove ruke, ubit
e vas. Car je ve poslao prema vama etrdeset vojnika sa sabljama i mislim da morate bjeati prije
nego to vam se zlo dogodi.
Zatim Sender prui Nuruddinu novac i kada ih izbrojae, vidjee da ima etrdeset dinara. Rob ree
Nuruddinu:
- Gospodaru, uzmi ovo! Da imam i vie, sigurno bih ti dao, ali nije vrijeme za prijekore. Nuruddin
ode robinji, obavijesti je o svemu i ona poe kukati, a onda oboje istog asa pooe izvan grada pod
Allahovom zatitom. Putovali su do mora i naoe lau spremnu za polazak. Kapetan je stajao nasred
lae i oglaavao:
- Ko treba da se oprosti, da uzme namirnice, ili je neto zaboravio neka donese jer polazimo!
- Ne treba nam nita, kapetane! - povikae svi uglas, a kapetan se obrati posadi:
- Hajde, razapnite jedra! Iupajte kolje!
- Kuda plovimo, kapetane? - upita Nuruddin.
- U Bagdad, u luku mira.
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

34. no
Kada nastupi trideset i etvrta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je Nuruddin zajedno s robinjom, kada mu kapetan ree da plove u Bagdad,
luku mira, siao u lau, pa razapevi jedra zaplovie. Laa se otisnu, kao ptica krilima, upravo kao
to kaza pjesnik:

Pogledaj tu lau i oaran e biti,

Jer s vjetrom se nadmee i struja e je nositi.

Laa je nalik ptici rairenih krila

to je iz zraka na vodu doletjela.

Laa ih ponese i vjetar bijae povoljan. Eto, to se dogodilo s njima.

to se tie onih etrdeset vojnika koje je car poslao, oni dooe Nuruddinovoj kui, razvalie vrata i
uoe pa obioe cijelu kuu, ali ne naoe ni traga od njih dvoje. Onda sruie kuu, vratie se i
obavijestie cara koji ree:
- Traite ih ma gdje bili!
- Sluamo i pokoravamo se - odgovorie vojnici.
Vezir Ibn Savi ode svojoj kui poto ga car bogato dariva i ree mu:
- Nee te osvetiti niko osim mene! - a vezir mu uputi dovu za dug ivot smirivi se nakon toga. Potom
car naredi da uzvikuju po gradu:
- Narode! Na gospodar car obznanjuje da onaj ko nae Aliju Nuruddina, sina Hakanova, i dovede ga
caru bit e bogato nagraen i car e mu dati hiljadu dinara! Onaj ko ga prikrije, ili zna gdje se nalazi,
a o tome ne obavijesti zasluuje primjernu kaznu!
Sav narod se dade u potragu za Nuruddinom, ali mu ne naoe ni traga. Tako su se dogaaji odvijali
sa onih etrdeset vojnika.
U meuvremenu, Nuruddin i njegova robinja sretno stigoe do Bagdada i kapetan objavi:
- Evo Bagdada! To je siguran grad. Hladna zima ga je napustila i u njega je stiglo proljee s ruama,
izbeharalo je drvee i rijeke su zauborile.
Nuruddin, plativi kapetanu pet dinara, sa svojom robinjom napusti lau. Malo proetae i sudbina
htjede da dou meu vrtove, pa dospjevi do jednoga mjesta, vidjee da je pometeno i vodom
poprskano. Tu bijahu dugake klupe i objeena vedra puna vode. S gornje strane se nalazila
nadstrenica od trske, du cijelog sokaka u kome bijahu vrata to vode u vrt, ali su bila zatvorena.
Nuruddin ree robinji:
- Allaha mi, ovo je prekrasno mjesto.
- Gospodaru moj - ree robinja - posjedimo malo na klupama.
Prioe klupama i sjedoe, zatim se umie i oprae ruke uivajui u lahoru. Onda oni zaspae, a
Uzvieni ne spava. Taj vrt se zvao Vrt radosti i u njemu bijae jedan dvorac poznat pod imenom
Dvorac zadovoljstva, a pripadao je halifi Harunu ar-Reidu. Kada bi mu bilo teko, halifa je dolazio
u taj vrt, ulazio u dvorac i odsjedao u njemu. Dvorac je imao osamdeset prozora nad kojima je visilo
osamdeset svijenjaka, a u sredini se nalazio ogroman svijenjak od zlata. Kada bi halifa doao,
nareivao je robinjama da otvore prozore i zapovijedao bi Ishaku an-Nedimu i robinjama da
zapjevaju, pa bi mu se srce razgalilo i brige bi zaboravio. Vrt je imao vrtlara, oronulog starca, koga
su zvali ejh Ibrahim. Dogaalo se da vrtlar izae nekim poslom i ugleda etae sa ulinim enama,
pa bi se veoma rasrdio. ejh Ibrahim strpljivo saeka da doe halifa i jednog dana mu se poali na
to, te halifa ree:
- Koga god nae na kapiji vrta, ini s njim ta ti drago.
I toga dana batovan, ejh Ibrahim, izae nekim poslom koji mu bijae iskrsnuo i ugleda ono dvoje
usnulih na ulazu u vrt, pokriveni jednim velom. Vrtlar ree:
- Izgleda da oni ne znaju da mi je halifa dopustio da ubijem koga god naem ovdje. Ovo dvoje u
izudarati tako da vie niko ne prie kapiji vrta.
On odreza zelenu granu, prie im pa podie ruku tako da mu se ukaza bjelina ispod pazuha i htjede ih
udariti, ali pomisli: "Kako e ih tui, Ibrahime, kad nita ne zna o njima? Moda su stranci ili
putnici koje je sudbina dovela ovdje. Otkrit u im lica i pogledati ih." On podie zar s njih i ree:
- Lijepi su i ne treba ih tui.
Zatim im pokri lica, pa prie Aliju Nuruddinu i poe mu trljati nogu. Nuruddin otvori oi i ugleda
starca, pa se postidi, povue noge i sjede uzevi ruku ejha Ibrahima koju poljubi.
- Odakle ste, sinko? - upita ejh.
- Mi smo stranci, gospodine - odgovori Nuruddin pustivi suzu iz oka.
- Znaj, sinko - ree ejh Ibrahim - da je Poslanik, Allah mu se smilovao i spasio ga, preporuivao da
se iskazuje potovanje strancima. Zar neete ui u vrt i razgledati ga, jer e se tako razgaliti?
- iji je vrt? - upita Nuruddin.
- Ovaj vrt sam, sinko, naslijedio od svoje porodice - odgovori ejh Ibrahim namjeravajui da ih tako
umiri, ne bi li uli u vrt.
Kada Nuruddin u njegove rijei, ustadoe on i njegova robinja, a ejh Ibrahim poe ispred njih, te
uoe u vrt. Bijae to vrt sa zasvoenom kapijom na kojoj je bila loza s raznobojnim groem -
crvenim kao rubin i crnim poput ebanovine. Oni uoe pod jednu nadstrenicu pod kojom naoe
svakovrsne plodove to su rasli u grozdovima i odvojeno. Ptice su se oglaavale na granama, slavuj
je pjevao svoju pjesmu, grlice su pijevom ispunjavale cijelo mjesto; drozdovi su pjevali poput
ovjeka, a golubovi slino podnapitom ljudskom biu. Drvee je obilovalo svim vrstama jestivih
plodova koji su rasli u paru: bijae tu marelica, od kamfornih do bademastih i horasanskih; ljiva
slinih licima ljepotana; vianja od kojih pamet staje svakom biu; smokava, od crvenih i bijelih do
zelenih - sve u najljepim bojama i cvjetovima nalik na bisere i merdane; tu su rue ijeg rumenila
bi se postidjeli obrazi ljepotice; ljubiice poput sumpora to plamti; mirta, eboj, zumbuli, anemoni.
Svi ti cvjetovi bijahu optoeni suzama oblaka. Smijala su se usta margaretina; narcis je posmatrao
ruu crnim oima; slatki limunovi izgledali su kao pehari, a kiseli kao zlatne kugle. Zemlja je bila
zastrta cvijeem svih boja, jer bijae nastupilo proljee i cijelo mjesto je bljesnulo punim sjajem.
Potok je uborio, ptice su cvrkutale i vjetar je arlijao. Temperatura je bila umjerena, s blagim
lahorom.
ejh Ibrahim ih uvede u gornju odaju ijoj ljepoti se zadivie jer je u njoj bilo vrlo neobinih stvari.
Oni sjedoe pored prozora. Nuruddin se sjeti svih situacija kroz koje je proao, te ree:
- Allaha mi, ovo mjesto je prelijepo! Podsjea me na prolost i sjetu mi razgorijeva.
Onda im ejh Ibrahim donese jelo, te se oni najedoe i oprae ruke. Nuruddin sjede pored
jednog prozora i pozva robinju koja prie, pa se zagledae u drvee bremenito plodovima. Nuruddin
se obrati ejhu Ibrahimu:
- Zar nemate neto za popiti, jer ljudi piju poslije jela?
ejh Ibrahim im donese pitke hladne vode, ali Nuruddin ree:
- Nije to pie koje elim.
- eli li vino? - upita ga ejh Ibrahim.
- Da - odgovori Nuruddin.
- Neka me Allah sauva vina! - negodovao je starac. - Ve je trinaest godina kako sam se odrekao
toga, jer je Poslanik, Bog mu se smilovao i spasio ga, prokleo onoga ko pije vino, ko ga cijedi i nosi.
- Posluaj samo dvije moje rijei - ree Nuruddin.
- Reci ta ima!
- Hoe li te stii prokletstvo ako ne bude cijedio vino, pio ga, niti nosio?
- Nee.
- Uzmi ova dva dinara i dva dirhema, uzjai magarca i zaustavi se podalje od prodavnice. Koga god
vidi da kupuje, pozovi ga i reci mu: "Uzmi ova dva dirhema, a za dva dinara mi kupi vina", pa ga
natovari na magarca. U tom sluaju, nee vino piti, nositi, cijediti, ni kupovati, i nee ti se desiti ono
to e se drugima desiti.
ejh Ibrahim se nasmija:
- Allaha mi, nisam vidio mudrijeg od tebe, niti slatkorjeivijeg ovjeka!
- Sad mi zavisimo od tebe - ree Nuruddin - a na tebi je samo da se sloi i da donese sve to nam je
potrebno.
- Moj podrum ti je na raspolaganju, a pripremljen je za zapovjednika pravovjernih. Ui i uzmi ta
hoe, tamo ima vie nego to moe i poeljeti.
Nuruddin ue u podrum i vidje posue od zlata, srebra i kristala, ukraeno raznim vrstama
dijamanata. On uze ono to mu se svidjelo, te natoi vina u pehare i bokale. Onda on i njegova
robinja poee piti zapanjeni ljepotom koju su vidjeli. ejh Ibrahim im donese kuskusa i sjede
podalje od njih. Njih dvoje nastavie piti, van sebe od radosti, dok ih ne omami pie pa im se obrazi
zarumenie, oi izbuljie i ljubavna osjeanja planue. ejh Ibrahim pomisli: "Zato sjedim tako
daleko i ne priem im? Kada u se opet nai u drutvu ovakvih dvoje ljudi koji nalikuju na dva
mjeseca?"
Potom ejh Ibrahim prie i sjede ukraj, a Nuruddin mu ree:
- Zaklinjem te ivotom, gospodine, da nam se pridrui.
ejh Ibrahim prie. Nuruddin napuni pehar, pogleda ejha i ree mu:
- Popij da vidi kako je ukusno.
- Neka me Allah sauva vina! - ree ejh. - Ve trinaest godina nisam pio.
Nuruddin ga ostavi na miru, pa ispi pehar i baci se na zemlju pokazujui kako ga je savladalo pie.
Onda se Anisa obrati ejhu:
- ejh Ibrahime, pogledaj kako se ponaa prema meni!
- ta mu je, gospoo?
- On se uvijek tako ponaa prema meni. Pije jedno vrijeme pa zaspi, a ja ostanem sama bez prijatelja
koji e sa mnom piti. Ako budem htjela, s kim u piti, a ako zapjevam ko e me sluati?
ejh je bio sav klonuo zbog djevojke i srce ga je vuklo k njoj. On ree:
- Prijatelj ne treba da se tako ponaa.
Onda robinja napuni au, pogleda ejha Ibrahima i ree mu:
- ivota ti, uzmi au i ispij. Nemoj odbiti, nego je uzmi i duu mi smiri.
ejh Ibrahim prui ruku, uze au i ispi je. Ona napuni drugu au i prui mu je govorei:
- Gospodaru, i ova je za tebe.
- Bogami, ne mogu je popiti. Dosta mi je i ona jedna.
- Allaha mi, mora! - navaljivala je djevojka, te ejh uze pehar i ispi ga. Kada mu prui treu au, on
je prihvati i htjede popiti, ali Nuruddin neoekivano sjede...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

35. no
Kada nastupi trideset i peta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da se Nuruddin uspravio, sjeo i rekao:
- ejh Ibrahime, ta je to? Zar te nisam maloas zaklinjao, a ti si me odbio govorei da ve trinaest
godina nisi pio?
Postieni ejh ree:
- Allaha mi, nisam kriv, ve je ona navaljivala.
Nuruddin se nasmija, te sjedoe da se goste, a djevojka priapnu svome gospodaru:
- Gospodaru, ti pij, a nemoj na to tjerati ejha Ibrahima. Vidjet e ta e s njim biti.
I djevojka poe pojiti svoga gospodara, a Nuruddin je pojio nju. Radili su tako naizmjenino. ejh
Ibrahim, gledajui ih, ree:
- ta je to? Kakvo je to prijateljstvo kad meni ne dajete da pijem? Ja sam ve va prijatelj. Oni se
nasmijae od sveg srca, a zatim popie dajui i njemu da pije. Pili su tako prvu treinu noi, a onda
djevojka ree:
- ejh Ibrahime, mogu li s tvojim doputenjem zapaliti jednu od onih poredanih svijea?
- Idi, ali zapali samo jednu - odgovori ejh.
Djevojka ustade i poe od prve pa zapali svih osamdeset svijea. Zatim sjede, a Nuruddin upita:
- ejh Ibrahime, koje dobro e meni uiniti? Hoe li mi dopustiti da zapalim jedan od onih
svijenjaka?
- Idi, ali upali samo jedan svijenjak, i nemoj pretjerivati.
Nuruddin ustade i poevi od prvoga, upali svih osamdeset svijenjaka, tako da odaja zablista. ejh
Ibrahim, koga ve bijae omamio alkohol, ree:
- Vi ste benastiji od mene.
Onda ustade, otvori sve prozore i nastavi piti s njima recitirajui poeziju, tako da je cijela odaja
ivnula.
Voljom Allaha koji sve uje i zna, koji je svemu odredio svrhovitost, halifa je u tom asu sjedio
pored prozora to je gledao na Tigris obasjan mjeseinom. On baci pogled na tu stranu i vidje
svjetlost svijea i svijenjaka kako bljeti nad rijekom. Bacivi pogled prema dvoru u vrtu, halifa
vidje da sav treperi u svjetlosti, pa ree:
- Zovite mi Dafera al-Barmakida!
Trenutak kasnije, Dafer doe zapovjedniku pravovjernih koji podviknu:
- Pseto vezirsko! Slui me, a ne obavjetava me o tome ta se dogaa u gradu Bagdadu.
- Zato to govori? - upita Dafer.
- Da mi nisi preuzeo Bagdad, ne bi dvorac za odmor bio obasjan svjetlom svijea i kandila dok su mu
prozori otvoreni! Teko tebi! Ko bi imao petlju da tako neto uini da mi ti nisi preuzeo hilafet?
Dok su mu koljena klecala, Dafer upita:
- Ko ti je rekao da su u dvorcu za odmor upaljene svijee i svijenjaci i da su prozori otvoreni?
- Prii k meni i pogledaj! - ree halifa.
Dafer prie, pogleda prema vrtu i vidje da je itav dvorac poput plamene baklje ija je svjetlost
nadvladavala mjeseinu. On htjede da opravda ejha Ibrahima koji je to, moda, dopustio zbog neke
svoje potrebe:
- Zapovjednie pravovjernih, prole nedjelje mi je ejh Ibrahim rekao: "Gospodaru Dafere, elio
bih prirediti sunnet{96} svojim sinovima za tvoga ivota i za ivota zapovjednika pravovjernih." "ta
eli time rei?", pitao sam ga. "elim da mi zatrai halifino doputenje da osunetim djecu u
dvorcu." "Osuneti djecu po svojoj volji", rekoh mu, "a ja u se, ako Bog da, sresti s halifom i
obavijestiti ga o tome." Tako on ode, a ja zaboravih da te obavijestim.
- Dafere - ree mu halifa - napravio si jednu greku, a sada ima dvije. Dvostruko si pogrijeio: prvi
put kada me nisi obavijestio, a drugi put kada nisi doveo ejha Ibrahima do njegovog cilja. Doao je
k tebi i ispriao ti sve to zato da bi dobio malo novaca da bi mogao obaviti posao, a ti mu nisi dao
nita, niti si meni rekao kako bih mu ja dao.
- Zapovjednice pravovjernih, zaboravio sam - odgovori Dafer.
- Tako mi predaka mojih - ree halifa - ostatak noi neu provesti ni s kim nego s njim, jer to je dobar
ovjek koji se brine o starima, naklonjen je siromanima i tjei jadnike. ini mi se da su se noas svi
okupili kod njega. Moramo mu otii, jer e se moda neko od njih za nas pomoliti dovom koja e nam
dobro donijeti na ovom i na onome svijetu. Moda e ejh imati kakvu korist od moga prisustva i
moda e mi se obradovati on i njegovi prijatelji.
- Zapovjednie pravovjernih - odgovori Dafer - vei dio noi ve je proao i oni su u ovome asu
ve pri kraju.
- Moramo poi - ree halifa, a Dafer uuti zbunjen i ne znajui ta da ini. Onda halifa skoi, a
Dafer poe ispred njega u pratnji sluge Mesrura. Njih trojica su ili zamiljeni. Zaputie se iz
dvorca i poee se prokradati sokacima, prerueni kao trgovci, dok ne stigoe do kapije onoga vrta.
Halifa prie i vidje da je vrt otvoren i veoma se udei, ree:
- Vidi ti kako je ejh Ibrahim ostavio otvorena vrata ak u ovo doba! To nije njegov obiaj.
Zatim uoe i stigavi do kraja vrta, zaustavie se pred dvorcem, te halifa ree:
- Dafere, hou da se prikradem prije nego to im se pridruim da bih vidio kako u darovati starce.
Kao da su u halvatu, jer do sada nismo uli glasa od njih, niti smo im vidjeli traga.
Zatim se halifa osvrnu, pa ugledavi jedan visok orah, ree:
- Dafere, hou da se popnem na ovo drvo. Grane su mu uz prozore, pa u ih pogledati.
Halifa se uzvera na drvo i, s grane na granu, pope se na jednu naspram prozora, te sjede
na tu granu i pogleda kroz prozor dvorca. On ugleda mladia i djevojku nalik na dva mjeseca - slava
Onome ko ih je stvorio - i vidje ejha Ibrahima kako sjedi s aom u ruci i govori:
- Gospodarico ljepote, pie bez muzike je manjkavo. Zar nisi ula kako je pjesnik rekao:

Neka aa krui velika i mala,

Uzmi je makar je i svijetla mjeseeva ruka dala,

Ali bez muzike nikad nemoj piti

Jer i konji uz zvidanje vole se pojiti.

Poto halifa osmotri ta ejh Ibrahim radi, znoj mu probi elo od bijesa, te on sie i ree:
- Dafere, nisam nikad vidio da dobri ljudi ine tako neto kao noas. Popni se sada ti na drvo i
pogledaj da te ne bi maio blagoslov dobrih ljudi.
Dafer je bio zbunjen rijeima zapovjednika pravovjernih, pa se pope na vrh drveta i ugleda
Nuruddina, ejha Ibrahima i robinju. ejh Ibrahim je drao au i im je to Dafer vidio, bilo mu je
jasno da je propao. Zatim on sie i stade pred zapovjednika pravovjernih koji mu ree:
- Dafere, hvala Allahu koji nas je uinio sljedbenicima asnoga erijata, a sauvao nas puta zla i
pokvarenosti!
Dafer nije mogao ni prozboriti zbog silnoga stida, a onda ga halifa pogleda i ree:
- ta misli ko je ove ljude uputio ovamo i ko ih je uveo u moj dvorac? Ali tako lijepog mladia i
djevojku moje oi nisu vidjele.
Nadajui se halifinom oprotenju, Dafer ree:
- Pravo kae, zapovjednie pravovjernih.
- Popnimo se na ovu granu naspram njih da ih posmatramo - ree halifa, te se popee na drvo i
ugledae ejha koga su uli kako govori:
- Gospodo moja, okanio sam se dostojanstva da bih popio vina, ali se u tome moe uivati samo uz
zvuk struna.
- ejh Ibrahime - obrati mu se Anisa - Allaha mi, kad bismo imali kakav instrument, naa srea bila
bi potpuna.
Sasluavi robinjine rijei, ejh Ibrahim skoi na noge, a halifa e Daferu:
- ta li e uiniti?
- Ne znam - odgovori Dafer. ejh Ibrahima nestade, a onda donese lutnju koju halifa bolje osmotri i
ree uoivi da je to lutnja Ishaka an-Nedima:
- Allaha mi, ako ta robinja zapjeva a ne bude dobro pjevala, sve u vas povjeati! Ukoliko bude
dobro pjevala, njima u oprostiti, a objesit u samo tebe!
- Boe, daj da ne zapjeva lijepo! - molio je Dafer.
- Zato? - upita halifa.
- Zato da bi nas sve objesio i da bismo zabavljali jedni druge.
Halifa se nasmija, kad robinja uze lutnju, zategnu strune i zasvira tako da bi i eljezo omekala, da bi
i glupoga pameti dozvala. Ona poe kazivati stihove:

Oni to nas rastavljaju zamijenie one to nas zbliuju

I lagodni ivot nam u muke pretvaraju.

Ma ta se inilo, moje srce nije klonulo

eznui za tobom, niti je usahnulo.

Nas je, evo, ljubav potpuno omamila -

Ona e nas uguiti makar nas sudba uvala.

Kakav je to strah ubiti nas u naim kuama -

Mi se plaimo grijeha u vaim duama!

- Bogami, Dafere - ree halifa - u svome ivotu nisam uo ljepeg glasa od ovoga.
- Moda je halifu proao bijes? - upita Dafer.
- Jest - odgovori halifa, pa obojica sioe s drveta. Onda se halifa obrati Daferu:
- Hou da poem njima i da posluam djevojku kako pjeva preda mnom.
- Zapovjednice pravovjernih - na to e Dafer - ako ue, moda e se zbuniti, a ejh Ibrahim e
umrijeti od straha.
- Mora mi smisliti neko lukavstvo, Dafere, kako bih mogao ui - bio je uporan halifa. Potom halifa i
Dafer pooe prema Tigrisu razmiljajui o tome, kad ugledae ribara koji je stajao lovei ribu.
Ribar bijae ispod prozora dvorca bacio mreu da bi ulovio neto da se prehrani. Nekada ranije,
halifa je dozvao ejha Ibrahima i pitao ga:
- ta to ujem pod prozorima dvorca?
- Glasove ribara koji love ribu - odgovri ejh Ibrahim.
- Idi i zabrani im da love na tome mjestu.
Od tada je bilo zabranjeno ribarima da tu love.
Te noi, meutim, doe jedan ribar po imenu Kerim i vidjevi da je kapija vrta otvorena, pomisli:
"Ovo je trenutak nepanje. Iskoristit u ga za lov." Zatim uze mreu, pa je baci u rijeku recitirajui
stihove:

Ti to plovi rijekom u doba stradanja i propasti,

Ne trudi se odve jer nafaka nee samo s trudom dolaziti!

Pored rijeke ribar usred noi stoji

I no od zvijezda svoju mreu kroji.

On zabaci mreu koju val proguta

I ostade da gleda u mreu to pluta.
I tako je radostan i veseo bdio
Dok se som u mreu nije uhvatio.

Vlasnik dvorca u dvorcu je omrknuo,

Bezbrian i svim dobrima se snabdio.

A kada se iz dubokog sna probudio,

U svoj posjed je jednu gazelu dobio.

Slava Gospodu koji nekom daje a nekom ne daje,

Nekom da lovi, a nekom ribu da prevakuje!

Kada zavri recitaciju, ribar ugleda halifu glavom i bradom kako stoji nad njim. Halifa ga prepozna i
ree mu:
- Kerime! - a Kerim se okrenu kada u da ga imenom zove i spazivi halifu, ree dok su mu klecala
koljena:
- Allaha mi, zapovjednie pravovjernih, ne radim ovo zato da bih se narugao naredbi, ve su me
siromatvo i porodica natjerali na to to vidi.
- Baci mreu za moju sreu - ree mu halifa.
Silno se radujui, ribar prie obali, baci mreu i prieka da se rairi i smiri na dnu. Onda je izvue i
vidje mnotvo raznovrsne ribe. Halifa se obradova i ree:
- Svuci odjeu, Kerime.
Kerim svue dubu{97} na kojoj bijae stotinu zakrpi od grube vune i mnotvo vaki i buha. Zatim
skinu turban s glave koji nije razmotavao ve tri godine, a kad god bi naao kakvu krpu, zamotao bi je
oko njega. Poto Kerim skinu dubu i turban, halifa svue haljinu od aleksandrijske i balbeke svile i
svue fardiju, pa ree ribaru:
- Uzmi ovo i obuci!
Halifa obue ribarevu dubu i turban. Onda pokri lice mahramom i ree ribaru:
- Idi sada svojim poslom.
Ribar poljubi halifinu nogu, zahvali mu i kaza:

Zahvaliti ne mogu na onom to si mi darovao,

Ba svim stvarima ti si me snabdio.

Dok sam iv ja u ti zahvaljivati,

Kad umrem moje kosti e te blagosiljati.

Tek to ribar odrecitira stihove, vake se razmilie po halifinoj koi i on ih poe lijevom i desnom
rukom skidati s vrata i bacati ih grdei:
- Teko tebi, ribare! Kakva je ovo silna gamad u dubi?!
- Gospodaru - odgovori ribar - to te sada boli, ali nakon sedmicu dana nee ih osjeati, niti e
misliti o njima.
Halifa se nasmija:
- Bolan ne bio! Kako da se oslobodim ove dube?
- Htio bih ti rei neto - na to e ribar - ali me stid halifine svjetlosti.
- Reci!
- Palo mi je na pamet, zapovjednice pravovjernih, da e ti duba biti od koristi ako nekada bude htio
nauiti kako se lovi riba da bi imao koristan zanat u rukama.
Halifa se nasmija ribarevim rijeima. Onda ribar ode svojim putem, a halifa uze korpu s ribom, stavi
malo trave po njoj i donese je Daferu. Poto stade pred Dafera, on pomisli da je to ribolovac
Kerim pa se uplai za njega i ree mu:
- Kerime, ta te je dovelo ovamo? Spaavaj se, noas se halifa ovdje nalazi.
Kada halifa u Daferove rijei, nasmija se od sveg srca, a Dafer mu ree:
- Moda si ti na gospodar, zapovjednik pravovjernih?
- Jesam, Dafere - odgovori halifa - a ti si moj vezir. Poto me ti nisi prepoznao iako sam s tobom
doao ovamo, kako e me prepoznati ejh Ibrahim onako pijan? Ostani ovdje dok se ne vratim.
- Sluam i pokoravam se - ree Dafer, a halifa ode do dvorske kapije i pokuca. ejh Ibrahim ustade
pitajui:
- Ko je na vratima?
- Ja sam, ejh Ibrahime.
- Ko si ti?
- Ja, ribar Kerim. uo sam da ima goste, pa sam ti donio malo ribe. Tako je dobra!
Nuruddin i njegova robinja koji su voljeli ribu veoma se obradovae i rekoe:
- Gospodine, otvori mu i pusti ga da nam donese ribu.
ejh Ibrahim otvori kapiju, te ue halifa preruen u ribara i nazva selam, a ejh Ibrahim ga oslovi:
- Dobro doao, lopuo i kockaru! Pokai nam ribu koju ima.
Ribar im pokaza ribu i oni odmah uoie da je iva, da se praaka. Onda robinja uskliknu:
- Allaha mi, gospodine, riba je predivna! Treba je ispriti!
- Bogami, pravo veli - odgovori ejh Ibrahim, a onda se obrati halifi: - Da si barem donio isprenu
ribu? Hajde, ispri je i donesi!
- Odmah u je ispriti i donijeti - ree halifa, a oni e na to:
- Pouri i donesi nam.
Halifa pohita ka Daferu i ree mu:
- Hoe prenu ribu.
- Zapovjednice pravovjernih - odgovori Dafer - daj da je ja isprim.
- Grobova mi mojih predaka, lino u je ispriti - usprotivi se halifa, pa poe u vrtlarsku kuicu koju
pretrai i nae sav pribor koji mu je trebao za prenje, ak so, afran i ostalo. On prie poretu, stavi
tavu i lijepo ispri ribu. Kada bi gotova, stavi je na bananin list, uze iz vrta limuna, pa ponese ribu i
stavi je pred njih. Mladi, djevojka i ejh Ibrahim prioe i poto zavrie s jelom, oprae ruke, pa
Nuruddin ree:
- Allaha mi, ribare, noas si nam priredio pravo zadovoljstvo!
Zatim stavi ruku u dep, izvadi tri dinara od onih novaca koje mu je dao Sender kada je poao na put
i ree:
- Oprosti, ribare. Da sam te upoznao prije nego to me sve ovo snalo, sigurno bih iz tvoga srca
otjerao jad siromatva. Ali, uzmi ovo koliko sada imam - zatim baci novac halifi koji ga uze, poljubi
i stavi u dep. Halifina jedina elja bijae da uje robinju kako pjeva, te on ree Nuruddinu:
- Dobroinstvo si mi uinio, ali bih molio za tvoju veliku naklonost da nam ova djevojka zapjeva da
je posluam.
- Aniso! - obrati joj se Nuruddin.
- Molim! - odazva se ona.
- ivota ti, otpjevaj nam neto za hatar ovoga ribara, jer bi htio da te uje.
Sasluavi rijei svoga gospodara, djevojka uze lutnju, namignu i kaza stihove:

Tanahni prsti su na lutnji zaigrali

I duu su istog trena osvojili.

Pjesmom je i gluhome sluh vratila

I on ree: Divno li si pjevala!

Potom zasvira tako udesno da pamet zavrti i izgovori stihove:

ast nam inite kad se kod nas nastaniste,

Svojom dobrotom mrkli mrak otjeraste,

Zato moram namirisati svoj dom

Mousom, ruinom vodom i komforom.

Halifa se toliko uzbudi da mu sve zaigra pred oima i od silnog ushienja nije se mogao savladati a
da ne kae:
- Bog te nagradio! Bog te nagradio! Bog te nagradio!
- Ribare, svia li ti se moja robinja i njena svirka? - upita Nuruddin.
- Da, bogami - odgovori halifa.
- Dajem ti je kao poklon plemenita ovjeka koji ne uzima natrag svoje poklone.
Nuruddin skoi na noge, dohvati ogrta pa ga baci halifi preruenom u ribara i ree mu da
izae s djevojkom. Ona pogleda Nuruddina i upita ga:
- Gospodaru, zar e otii bez pozdrava? Ako ve mora tako biti, stani da se oprostim s tobom.
Zatim djevojka kaza stihove:

Ako me ve mora napustiti,

Ipak e mi u srcu i dui ostati

Molim Milosnog da nas opet sjedini,

Kome hoe Allah to moe da uini.

Na njene stihove Nuruddin odgovori:

Na dan rastanka sa mnom se opratala

I ridaju od bola tada je kazala:

Kad od mene ode, ta li e initi?

Rekoh: Pitaj onog to ostaje Vjeiti!

Poto ih halifa saslua, teko mu pade njihov rastanak, te se obrati mladiu:

- Gospodine, boji li se ti nekog prijestupa, ili si nekome neto duan?
- Allaha mi, ribare - odgovori Nuruddin - meni i ovoj djevojci dogodilo se neto tako udesno i
neobino da bi to, ako bi se ispisalo iglama u uglovima oiju, moglo biti pouka onima kojima je stalo
do pouke.
- Zar nam nee ispriati svoju povijest i upoznati nas s onim to ti se dogodilo? Moda e ti tako biti
lake, jer je Allahova pomo bliska.
- Hoe li sasluati nau priu i u poeziji i u prozi? - upita Nuruddin.
- Proza je obian govor, a poezija je stihotvorenje - ree halifa.
Onda Nuruddin obori pogled i kaza stihove:

Prijatelju, davno sam bez sna ostao

I brian sam zbog dalekog zaviaja postao.

Moj otac je njean prema meni bio,

Al ode u grob i samog me ostavio.

Poslije toga nevolje me snaoe

I one mi srce moje iskidae.

Dobar bijae pa mi kupi jednu djevojku

iji stas bi postidio i granicu vitku.

Sve nasljedstvo na nju sam potroio

I dobrim ljudima ga tedro dijelio.

Zbog sve veih briga htjedoh je prodati,

Iako se plaih da bol neu podnijeti.

Tek to bi telal jednu cijenu rekao,

Pokvareni starac jo veu bi nudio.

Zato me u trenu silan gnjev obuze

I svoje vlasnitvo ja mu iz ruku oduze.

Tad zlikovac odvratni na me nasrnu

I u gnjevu svaalakom on sav planu

Te u gnjevu svome desnicom ga udarih,

Zatim lijevom dok srce ne smirih.

Onda se uplaen vratih svojoj kui

Vjeruju da e me dumanin tui.
Car me zatim dade uhapsiti,
Al' me dobri dvorjan doe opomenuti

Govore nam da bismo daleko krenuli

Da zli ljudi ne bi likovali.

Iz kue poosmo pod okriljem noi

eznui kad emo do Bagdada doi.

Vie nita od bogatstva ne imadoh

Osim onog, ribare, to ti sada dadoh.

Najmilije srcu to je to ti dajem,

Vjeruj da ti samo srce darujem.

Kada Nuruddin zavri recitiranje, halifa mu ree:

- Gospodine Nuruddine, ispriaj nam svoj sluaj.
Nuruddin ispria sve, od poetka do kraja, a kada halifa shvati o emu se radi, upita:
- Kamo namjerava sada poi?
- irok je Allahov svijet - odgovori Nuruddin.
- Napisat u ti pismo koje e predati sultanu Muhammedu ibn Sulejmanu az-Zejniju i kada ga
proita, nee ti nita naao uiniti...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju. l
36. no
Kada nastupi trideset i esta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, kako je halifa rekao Nuruddinu da e mu napisati pismo koje e predati
sultanu Muhammedu ibn Sulejmanu az-Zejniju, a kada ga ovaj proita, nee mu uiniti nita naao.
Tada je Nuruddin upitao:
- Zar na ovome svijetu postoji ribar koji se dopisuje s carevima? To je potpuno nemogue!
- Pravo veli - odgovori halifa - ali u ti rei zato. Znaj da sam s njim uio u istoj koli, kod jednog
uitelja. Ja sam bio stariji, a onda je on imao sree i postao je sultan, a meni Allah dade da budem
ribar. Meutim ne bih mu pisao molbu, koju ne bi ispunio. Ako bih mu pisao svakog dana hiljadu
molbi, sigurno bi ih sve ispunio.
Kada to Nuruddin u, on ree:
- Napii da vidim.
Halifa uze tintu i pero i nakon bismille napisa:
"Ovo pismo je od Haruna ar-Reida ibn al-Mehdija upueno presvijetlom Muhammedu ibn
Sulejmanu az-Zejniju, koji je obuhvaen mojom milou i koga sam postavio za namjesnika u
jednome dijelu svoje carevine. Stavljam ti na znanje da je donosilac ovoga pisma Nuruddin, sin
vezira Hakana, i da istog asa kada tamo stigne ostavi vlast i njega postavi na svoje mjesto. Njega
postavljam na vlast kao to sam ranije postavio tebe, i nemoj se suprotstavljati mojoj zapovijesti. Es-
selamu alejkum."
Potom halifa dade pismo Nuruddinu koji ga uze, poljubi, pa ga zadjenu u turban i istog asa se spremi
za put. Eto ta se zbivalo s Nuruddinom.
to se tie halife, ejh Ibrahim ga pogleda onako preruenoga u ribara i ree:
- Najbolji ribare! Donio sam dvije ribe koje vrijede dvadeset para, a uzeo si tri dinara i hoe jo da
uzme djevojku!
Kada to u, halifa povika na njega i dade znak Mesruru koji se pojavi i nasrnu na ejha. Dafer ve
bijae poslao jednog djeaka iz vrta dvorskom vrataru da trai drugu odjeu za zapovjednika
pravovjernih. Djeak ode i donese odjeu, poljubi tlo pred halifom koji svue ono to bijae na
njemu i obue tu odjeu. Dotle je ejh Ibrahim sjedio na stolici, a halifa je stajao gledajui ta e biti.
ejh se zbuni i poe grickati jagodice na prstima stidei se i govorei:
- Sanjam li, ili sam budan?
Halifa ga pogleda i ree:
- ta se s tobom dogaa, ejh Ibrahime?
ejh Ibrahim se pribra, baci se na zemlju i izgovori stihove:

Oprosti mi greku kakvu nisam uinio,

Jer koji gospodar nije svom robu oprostio!

Greku sam uinio, to moram priznati,

Al dunost je oprostiti i plemenit biti.

Halifa mu oprosti i naredi da mu dovedu djevojku u dvor. Kada djevojka stie tamo, halifa joj dade
zasebnu odaju i sve to joj se moe nai na usluzi, pa joj ree:
- Tvoga gospodara sam poslao kao sultana u Basru i ako Bog da, poslat u mu darove i tebe zajedno s
njima.
Eto ta se dogodilo s njima.
Dotle je Nuruddin, sin Hakanov, bez zastoja putovao dok nije stigao u Basru. Onda se popeo u dvor
sultanov, povikao iz sveg glasa, tako da ga je sultan uo. Nuruddin je traio da doe k njemu. Kada se
nae pred sultanom, Nuruddin poljubi zemlju pred njim, pa izvadi pismo i dade mu ga, a sultan,
vidjevi da je pismo adresirano rukopisom zapovjednika pravovjernih, skoi na noge, poljubi ga tri
puta i ree:
- Sluam i pokoravam se Allahu uzvienom i zapovjedniku pravovjernih.
Zatim dovede etvericu kadija i emire i htjede predati vlast, kad se pojavi vezir al-Muin ibn Savi.
Poto vezir prie, sultan mu dade pismo zapovjednika pravovjernih koje vezir proita, pa ga
pocijepa, stavi ga u usta i savaka, a onda ga ispljunu. Sultan se razbjesni:
- Teko tebi! ta ti bi da tako neto uini?
- Ovaj nije vidio ni halifu, niti njegovog vezira! - ree Ibn Savi. - To je jedan avo kome je doao do
ruke papir s halifinim rukopisom, pa ga je zloupotrijebio napisavi na njemu ta je htio. Zato bi ti
predao sultanat kad ti halifa nije poslao izaslanika sa hatti erifom? Da je to tano, sigurno bi poslao
dvorjana, ili vezira, a ovaj je sam doao.
- ta da se radi? - upita sultan.
- Poalji sa mnom ovoga mladia - ree Ibn Savi - a ja u ga s dvorjanom otpremiti u Bagdad. Ako
bude istinu govorio, donijet e nam hatti erif, a ako to ne bude istina, poslat e nam ga s dvorjanom,
pa ja u se ve obraunati s njim to me je uvrijedio.
Poto sultan saslua vezirove rijei, vezir se naljuti pa dozva sluge koji oborie Nuruddina i poee
ga tui dok svijest ne izgubi. Zatim naredi da mu na noge stave okove i dozva tamniara koji doe
duboko se klanjajui pred njim. Tamniar se zvao Kutejjit. Vezir mu se obrati:
- Kutejjite, hou da uzme ovoga i da ga baci u neki podrum u tamnici, da ga zlostavlja i danju i
nou.
- Sluam i pokoravam se - odgovori tamniar, pa odvede Nuruddina u tamnicu i zakljua vrata. Onda
naredi da se klupa iza vrata oisti, da se prekrije ilimom i da se donese jastuk. Posadi Nuruddina na
klupu, skinu mu okove i lijepo postupae s njim.
Vezir je svakodnevno slao nekog tamniara nareujui mu da tue Nuruddina, a tamniar se pravio da
ga tue, dok se, u stvari, lijepo ophodio prema njemu. Trajalo je to etrdeset dana, a etrdeset i
prvoga dana stie dar od halife. Kada ga sultan ugleda, zaudi se i posavjetova s vezirom. Onda neko
ree:
- Moda je to dar za novoga sultana.
Vezir Ibn Savi na to odgovori:
- Najbolje bi bilo da smo ga ubili im je stigao.
- Allaha mi - na to e sultan - podsjetio si me na njega. Idi i dovedi ga i glavu mu odrubi!
- Sluam i pokoravam se - odgovori vezir pa ustade dodavi: - Hou da se vie po gradu: "Ko eli da
gleda pogubljenje Nuruddina, sina Hakanova, neka doe u dvor!" Doi e svi ljudi da ga gledaju, a ja
u srce svoje umiriti i oalostiti one koji mi zavide.
- Radi ta hoe - ree mu sultan.
Vezir ode likujui i stie valiji kome naredi da onako izvikuje. Kada ljudi ue telala, bi im ao, pa
svi briznue u pla, ak i djeca u kolama i trgovci u duanima. Utrkivali su se da zauzmu mjesta s
kojih e posmatrati, a neki pooe do tamnice da bi doli zajedno s Nuruddinom.
Onda vezir sa deset robova stie u tamnicu i tamniar Kutejjit ga uputa:
- ta eli, gospodaru vezire?
- Dovedi mi onog pokvarenjaka!
- On je u vrlo loem stanju zbog silnih batina - ree tamniar. Onda ode do Nuruddina i zatee ga
kako recitira:

Ko e mi pomoi u mojoj nesrei -

Lijekova je sve manje, a bol sve vei!

Daljine mi duu i srce iscrpie,

Zlom sudbom prijatelji se u dumane pretvorie.

Ima li, ljudi, meu vama druga njenoga

Da me ali i uje vapaja moga?

Smrt mi poela nevanom bivati

I ivotu se prestajem nadati.

Zaklinjem te, Gospode, tvojim Poslanikom -

Tim morem dobra i prvim Zastupnikom -

Spasi me i molim grijehe mi oprosti,

Mojih briga i nevolja me oisti.
Nakon toga, tamniar mu skinu isto odijelo i obue dvije prljave koulje, pa ga povede veziru.
Gledajui vezira, Nuruddin je gledao svoga neprijatelja koji jo hoe da ga ubije. Shvativi to,
Nuruddin zaplaka i upita ga:
- Zar te nije strah sudbine? Zar nisi uo pjesnikove rijei:

Vladali su, dugo su vladali,

Pa ipak - uskoro su vladati prestali.

Zatim dodade:
- Znaj, vezire, da samo Allah, neka je slavljen i uzvien, ini ono to hoe.
- Plai li me tim rijeima, Ali? - upita vezir. - Danas u ti odrubiti glavu uinad stanovnicima Basre i
ne obzirem se na tvoje savjete. Ja se obzirem na pjesnikove rijei:

Pusti nek ini ta hoe vrijeme

I ne brini za postupke sudbine!

A divne li su i ove pjesnikove rijei:

Ko nadivi dumana svoga

Barem za dan domog'o se cilja eljenoga.

Onda vezir naredi slugama da ga stave na mazgu, a slugama to teko pade te rekoe Nuruddinu:
- Pusti da ga kamenujemo i rastrgnemo, makar stradali zbog toga.
- Nemojte to nipoto uiniti - ree Nuruddin. - Zar niste uli pjesnika:

Vijek odreen moram proivjeti,

Kada se on okona ja u umrijeti.

Kada bi me lavovi u umu odvukli,

Prije vremena mi ivot ne bi uzeli.

Potom telali poee vikati:

- Ovo je najmanja nagrada onome ko zloupotrebljava halifino pismo sultanu!
Vodali su ga tako kroz Basru dok ne zastadoe ispod prozora dvorca. Onda ga stavie na stratite, pa
prie krvnik i ree mu:
- Ja sam rob koji slua zapovijesti. Ako ima neku elju, reci mi da ti je ispunim. Ostalo ti je da ivi
samo dotle dok se sultanovo lice ne pojavi na prozoru.
Nuruddin pogleda lijevo i desno i kaza:

Zar nema prijatelja koji e mi pomoi,

Tako vam Boga hoete li mi rei?

Moj ivot minu i smrtni as mi doe -

Ima l' neko milostiv da po sevap doe,
Ovakvog da me vidi i muke mi olaka,
Gutljaj vode da mi da i da manje patim ja?

Ljudi ga poee oplakivati, a krvnik uze au vode i prui mu je. Tada skoi vezir, udari rukom po
ai i razbi je, pa povika na krvnika nareujui mu da Nuruddinu odsijee glavu. Krvnik zaveza
Nuruddinu oi, ali narod podie viku na vezira, te se zaue krici i ljudi se poee dogovarati.
Dok su se oni bili tako komeali, odjednom se podie praina koja u oblacima ispuni prostor i
ravnicu. Kada to vidje, sultan koji je sjedio u svome dvorcu ree:
- Pogledajte ta se dogaa!
- Hoemo im ovome odrubimo glavu - ree vezir.
- Priekaj dok vidimo ta je ono! - naredi sultan.
Tu prainu bijae podigao Dafer, halifin vezir, i njegova pratnja. Doli su zato to je halifa proveo
trideset dana ne spominjui dogaaj s Nuruddinom, niti je njemu ko govorio o tome, dok jedne noi
ne doe do Anisine odvojene sobe i u kako ona plae i recitira njenim glasom:

Bio daleko il blizu tvoj lik u pamtiti,

Tvoje ime ja u vjeno spominjati.

Anisa zaplaka jo jae. Halifa otvori vrata, ue u odaju i ugleda Anisu kako plae. Kada ona vidje
halifu, pade pred njegove noge, poljubi ih tri puta i izgovori stihove:

O, ti to istog si porijekla i plemenita roda,

Drvo u cvatu, grano puna ploda!

Na zavjet te podsjeam to nam ga dade,

Ne zaboravi jer tvoje dobrote nigdje ne imade.

- Ko si ti? - upita je halifa.

- Ja sam dar koji ti je dao Ali ibn Hakan - odgovori ona. - elim da ispuni obeanje koje si dao
rekavi da e me poslati k njemu s poklonima. Ve trideset dana nisam sklopila oka ovdje.
Halifa pozva Dafera al-Barmakida i ree:
- Ve je trideset dana kako nisam uo nikakvih vijesti o Nuruddinu. Bit e da ga je sultan ubio. Tako
mi ivota i grobova mojih predaka, ako mu se dogodi kakvo zlo, unitit u onoga ko mu ga je nanio,
makar mi bio i najmiliji. Hou da ovog asa otputuje u Basru i da mi donese vijesti o sultanu
Muhammedu ibn Sulejmanu az-Zejniju i Nuruddinu.
Dafer se povinova i otputova. Kad stie u onu silnu buku i guvu, on upita:
- Kakva je to guva?
Ispriae mu ta se dogaa s Nuruddinom i kada to Dafer u, pohita ka sultanu, pozdravi ga i ree
mu zbog ega je doao, te da e, ukoliko se Nuruddinu dogodi neko zlo, car pogubiti onoga ko bude
kriv zato. Zatim Dafer zgrabi sultana i vezira Ibn Savija i naredi da se oslobodi Nuruddin koga
postavi za sultana, na mjesto Muhammedovo. Dafer ostade u Basri tri dana, koliko prilii gostu, a
ujutro etvrtog dana Nuruddin se obrati Daferu:
- Volio bih da vidim zapovjednika pravovjernih.
Dafer naredi Muhammedu ibn Sulejmanu da se spremi za put:
- Klanjat emo sabah i krenuti u Bagdad.
- Sluam i pokoravam se - odgovori ovaj. Onda klanjae sabah, pa svi uzjahae, zajedno sa Ibn
Savijem koji se poe kajati zbog onog to je uinio.
to se tie Nuruddina, on je jahao pored Dafera, i tako su putovali do Bagdada, grada mira. Kada
stigoe halifi, ispriae mu cijelu priu o Nuruddinu, a halifa mu prie i ree:
- Uzmi ovaj ma i odrubi glavu svome neprijatelju.
Nuruddin uze ma, pa prie Ibn Saviju, pogledao ga i ree mu:
- Ja sam postupao u skladu sa svojim karakterom, a radi i ti u skladu sa svojim karakterom. Nakon
toga, Nuruddin odbaci sablju, pogleda halifu i ree mu:
- Zapovjednie pravovjernih, on je mene prevario - i izgovori stihove:

im je doao, ja ga lukavo prevarih

Jer slobodan se lahko finom rijeju nadmudri.

- Ostavi ga - ree halifa, a onda se obrati Mesruru: - Ustani ti i odsijeci mu glavu!

Mesrur ustade i odsijee mu glavu, te halifa ree Nuruddinu:
- Poeli neto od mene!
- Gospodine - odgovori Nuruddin - nije potrebno da vladam Basrom. elim samo da gledam lice
tvoje svjetlosti.
- Sa zadovoljstvom - ree halifa, te dozva robinju. Halifa ih blagoslovi i pokloni im jedan od
bagdadskih dvoraca, odredi im izdravanje i postavi Nuruddina za svoga sagovornika, te Nuruddin
ivljae s halifom do smrti. Meutim, ova pria nije udesnija od prie o trgovcu i njegovim
sinovima.
- A kakva je to pria? - upita car.
PRIA O TRGOVCU EJJUBU, NJEGOVU SINU GANIMU I
KERI FITNI
ula sam, sretni care, da u davnom vaktu i zemanu, u minulim stoljeima i vjekovima bijae jedan
trgovac koji je imao bogatstvo i sina nalik na noni mjesec u punome sjaju. Taj mladi bijae rjeit.
Zvao se Ganim ibn Ejjub i bio je zaljubljen. Imao je sestru Fitnu koja je bila izuzetno lijepa i
privlana. Kada im umre otac, ostavi im veliko bogatstvo...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

37. no
Kada nastupi trideset i sedma no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je taj trgovac ostavio djeci veliko bogatstvo, izmeu ostalog i stotinu bala
svile, te vreice mousa, a na balama svile pisalo je: "Ovo treba da ide u Bagdad", jer je trgovac
elio poi u Bagdad.
Meutim, kada mu uzvieni Allah dade smrt i poto minu odreeno vrijeme, njegov sin uze bale svile
i otpremi ih u Bagdad. Bilo je to u vrijeme Haruna ar-Reida. Mladi se oprosti s majkom, s
rodbinom i sugraanima prije nego to e otputovati, a onda poe uzdajui se u uzvienog Allaha koji
mu prui zatitu, te on stie u Bagdad. S njim je putovala grupa trgovaca.
Ganim u Bagdadu iznajmi lijepu kuu, zastre je ilimima, postavi jastuke i objesi zavjese, smjesti
svilu, mazge i deve, pa sjede da se odmori. Onda dooe da ga pozdrave bagdadski trgovci i
velikai.
Nakon toga, Ganim uze sveanj svile u kome bijae deset komada skupocjene tkanine na kojima su
bile ispisane cijene i ponese ih na trg. Trgovci mu pooe u susret pozdravljajui ga, ukazujui mu
poasti i dobrodolicu, a onda ga smjestie pored duana starjeine trga, te on prodade komade svile
zaraujui na svaki dinar dva dinara. Ganim se obradova i nastavi prodavati tkaninu. Radio je tako
punu godinu dana, a kada poetkom druge godine doe do trga, vidje da je zatvoren pa upita ta je
razlog tome. Rekoe mu da je umro jedan trgovac, te da su svi ostali trgovci otili na denazu.
Upitae ga hoe li i on poi s njima i tako zaraditi sevap. Odgovori da hoe i upita gdje e se obaviti
denaza. Poto ga uputie na odreeno mjesto, Ganim uze abdest i poe s trgovcima na musallu gdje
klanjae denazu umrlom, pa svi pooe na mezarje. Ganim ih je slijedio do mezarja koje se nalazilo
izvan grada. Prolazili su izmeu grobnica dok ne stigoe do mezara na kome zatekoe porodicu
umrloga koji su pored mezara ve razapeli ator i donijeli svijee. Kada ga ukopae, uai Kurana
posjedae da ue Kuran pored mezara. Posjedae i trgovci i Ganim koji je stidei se mislio: "Ne
mogu ih ostaviti, nego u zajedno s njima poi."
Sjedili su sluajui uenje Kurana do veere, a onda posluie veeru i slatkie, te se siti najedoe,
oprae ruke i nastavie da sjede dok je Ganim brinuo o svojoj robi bojei se lopova. Mislio je: "Ja
sam stranac i proglaen sam bogataem. Ako noas budem daleko od kue, lopovi e mi pokrasti
novac i robu." Uplaivi se za svoju imovinu, Ganim ustade i izae zamolivi ih za doputenje da
poe radi nekog posla.
Ganim je iao slijedei trgove na putu dok ne stie do gradske kapije. Poto bijae pono, on zatee
zatvorenu kapiju i ne vidje da neko dolazi ili odlazi, niti je uo bilo kakav glas osim lavea pasa i
zavijanja vukova. "Nema sile ni moi nad Allahovom silom i moi!", pomisli Ganim. "Pobojao sam
se za svoju imovinu i zbog nje sam poao, ali sam zatekao zatvorena vrata. Sada sam se za svoju duu
uplaio."
Zatim se vrati traei gdje bi mogao prespavati do jutra, pa ugleda jedno turbe ograeno sa etiri zida
meu kojima je rasla palma. Kamena vrata bijahu otvorena, te Ganim ue i htjede da spava, ali mu
san nije dolazio na oi. Spopade ga strah i samotinja meu grobovima, pa ustade, otvori vrata i
odjednom ugleda nekakvu svjetlost u daljini, u pravcu gradske kapije. On poe malo naprijed i vidje
da se svjetlost kree putem koji vodi prema turbetu gdje se on nalazio. Ganim se uplai, pa hitro
zatvori vrata, uspe se na vrh palme i sakri u njenoj kronji.
Svjetlost se postepeno pribliavala turbetu dok mu se sasvim ne priblii. Kada se zagleda u svjetlo,
Ganim vidje tri roba. Dvojica su nosili nekakav sanduk, a trei je drao sjekiru i fenjer. Poto
prioe turbetu, rob koji je nosio sanduk ree:
- ta je to, Savvabe?
- ta ti je, Kafure? - odgovori drugi rob. - Zar nismo bili ovdje veeras i zar nismo ostavili otvorena
vrata?
- Jesmo, istina je - ree prvi rob.
- Ali ona su sada zatvorena i zamandaljena.
Trei rob koji je nosio sjekiru i fenjer, a zvao se Buhejjit, ree:
- Ba ste blesavi! Zar ne znate da vlasnici vrtova izlaze iz Bagdada i etaju ovuda, a kada ih uhvati
no, ulaze ovamo i zatvaraju vrata bojei se da ih crnci, poput nas, ne uhvate, ispeku i pojedu.
- Ima pravo - rekoe ona dvojica. - Allaha nam, nismo pametni kao ti.
- Ne vjerujte mi dok ne uemo u turbe i ne naemo nekoga. Ako je neko u turbetu, vjerujem da je
vidio svjetlo i pobjegao na palmu.
Kada Ganim u ta rob govori, on pomisli: "Proklet bio ovaj rob! Neka Allah nagrdi te crnce, tako
odvratne i prepredene! Nema moi ni sile nad Allahovom moi i silom! Kako da se izvuem iz ovog
poloaja?
Zatim oni to su nosili sanduk rekoe robu koji je nosio sjekiru:
- Stavi je na zid i otvori nam vrata, Savvabe, jer smo se umorili nosei sanduk na vratovima. Kad
nam otvori vrata, dat emo ti jednog od onih koje emo uhvatiti i dobro emo ti ga ispei, ali tako da
ne izgubi salo.
- Strah me neega ega sam se sjetio zbog svoje kratke pameti, naime da stavimo sanduk iza vrata, jer
je to nae skrovite.
- Ako ga bacimo, razbit e se - odgovorie oni, a Buhejjit e na to:
- Bojim se da su u turbetu razbojnici koji ubijaju ljude i pljakaju ih, jer kada padne veer, oni dolaze
na ovakva mjesta i dijele plijen.
- Glupae! - rekoe oni to su nosili sanduk - Zar oni mogu ui ovdje?!
Onda ponesoe sanduk, popee se na zid, pa sioe i otvorie vrata, dok je trei rob, Buhejjit, stajao
pred njima s fenjerom i korpom u kojoj je bilo malo gipsa. Potom zatvorie vrata i sjedoe, pa jedan
od njih ree:
- Brao, umorili smo se pjeaei i nosei, smjetajui stvari, otvarajui i zatvarajui vrata. Pono
je. Nemamo vie snage da otvaramo turbe i zakopamo sanduk. Odmorit emo se tri sahata, pa emo
ustati i obaviti posao. Neka dotle svaki od nas ispria zato su ga ukopili i sve ostalo to mu se
dogodilo, od poetka do kraja, kako bismo predeverali ovu no...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom doputenju.

38. no
Kada nastupi trideset i osma no, ona ree:
- ula sam, sretni care, kako su tri roba rekli jedan drugome da svaki ispria sve to mu se dogodilo,
a onda je onaj prvi, koji je nosio fenjer, rekao:
- Ja u vam ispriati svoju priu.
- Priaj! - prihvatie oni.
- Brao - poe prvi rob - kada sam bio mali, mene je doveo jedan trgovac iz moje zemlje. Imao sam
jedva pet godina i prodao me jednome ratniku koji je imao ker staru tri godine. Rastao sam s njom i
smijali su mi se dok sam se zabavljao i igrao s djevojicom i pjevao joj. Kada sam ja imao dvanaest
godina, ona je imala deset, ali mi ni tada nisu branili da se igram s njom. Jednoga dana, doem k njoj,
a ona je sjedjela na jednom osamljenom mjestu. Kao da je upravo izala iz hamama koji se nalazio u
kui: sva je bila namirisana, a lice joj poput mjeseca u etrnaestoj noi. Djevojica se poe igrati sa
mnom i ja prihvatih igru, te mi se dignu una koja je bila poput velikog kljua. Ona me povali na
zemlju, obori me na lea i sjede mi na grudi pripijajui se uza me. Meni ispade una i kada je ona
vidje onako naraslu, uze je u ruku pa poe trljati povrinu pice, onako preko odjee. U meni planu
strast, te je zagrlih, a ona mi preplete ruke oko vrata navaljujui na mene svom snagom. Nisam se
stigao ni snai, a moja una proe kroz njenu odjeu, ue u njenu picu i uze joj nevinost. Vidjevi ta
sam uinio, pobjegoh jednom prijatelju, a djevojici ue mati i kad vidje ta se dogodilo, svijet joj
se zamrai pred oima. Zatim zataka stvar, sakri od oca ta se dogodilo i strpljivo saeka dva
mjeseca. Za sve to vrijeme, one su me zvale i umiljavale se dok me ne izvedoe s mjesta na kome
sam se bio pritajio. Nisu nita spominjale djevojinom ocu, jer su me veoma voljeli. Onda je mati
vjeri s jednim mladiem koji bijae berber i brijao je njenoga oca. Berber dade majci mehr, a ona
spremi ker za mua. Njen otac o svemu tome nita nije znao. Trudili su se da dou do miraza.
Najzad me epae mojom nepanjom i ukopie me. Kada nju dovedoe mladoenji, odredie me za
njenog evnuha koji e ii ispred nje ma gdje se zaputila - u hamam, ili kui svoga oca. Djevojin
problem tajili su, te prve brane noi zaklae goluba nad njenom spavaicom. Dugo sam ostao sa
enom uivajui u njenoj ljepoti i zavodljivosti, ljubei je i grlei do iznemoglosti. Tako sam inio
dok ne umre i ona i njen mu, njen otac i majka, a onda me uzee u dravnu slubu, tako da se naoh
na ovome mjestu i sprijateljih se s vama. Zato su mi odrezali kitu. To je sve.
Onda drugi rob ree:
- Brao, na poetku moje pripovijesti imao sam osam godina. Svake godine sam lagao trgovce
robljem, tako da su se svaali. Jedan trgovac se uznemiri zbog mene, te me dade nekom posredniku
naredivi mu da oglaava:
- Ko e kupiti ovoga roba s mahanom?
- Kakvu mahanu ima? - pitali su ga.
- Svake godine slae po jedanput.
Onda neki trgovac prie posredniku i upita:
- Koliko ti nude za ovog roba s mahanom?
- Nudili su mi est stotina dirhema.
- Plaam tu cijenu i dajem tebi dvadeset dirhema - ree trgovac koga posrednik poveza s prodavaem
robova i uze od njega svoj novac. Potom me posrednik odvede kui onoga trgovca i uze novac za
posredovanje. Trgovac mi obue odgovarajuu odjeu, te ostadoh kod njega do kraja godine, dok
sretno ne poe nova godina. Bila je to blagoslovljena godina, plodna toliko da su trgovci
svakodnevno prireivali gozbe okupljajui se kod nekog od njih, dok ne doe red na moga gospodara
da priredi gozbu u vrtu izvan grada.
On poe s trgovcima i ponese sve to im je bilo potrebno za jelo i pie, pa sjedoe da jedu i piju
razgovarajui do podneva. Onda mome gospodaru zatreba neto iz kue, pa ree:
- Robe, uzjai mazgu pa poi kui i od gospodarice mi donesi to i to. Brzo se vrati.
Povinovah se njegovom nareenju i pooh kui, pa kada joj prioh, poeh vikati i suze proljevati,
tako da se stanovnici mahale okupie oko mene, i staro i mlado. Poto su moj glas ule gospodareva
ena i keri, otvorie mi kapiju i upitae me o emu se radi. Rekoh im:
- Gospodar je s prijateljima sjedio pod jednim starim zidom koji se sruio na njih. im sam vidio ta
im se dogodilo, uzjahao sam mazgu i pojurio da vas obavijestim.
Kada me djeca i njegova ena sasluae, poee kukati, odjeu trgati i po licu se udarati. Onda
dooe komije. to se tie gospodareve ene, ona ispretura namjetaj po kui, porui police,
porazbija prozore i demire, zamaza zidove blatom i tintom i ree:
- Teko tebi, Kafure! Doi da mi pomogne! Polomi ove ormare, razbij ovo posue i porculan!
Prioh joj i zajedno s njom porazbijah police sa svim to je bilo na njima, zatim, ormare i ono to je
bilo u njima, pa obioh tavane i svuda sve polomih, viui:
- Avaj, gospodaru!
Zatim se moja gospodarica pojavi otkrivena lica, nosei samo mahramu na glavi, a s njom bijahu
keri i sinovi, te mi rekoe:
- Kafure, idi ispred nas i pokai nam mjesto gdje gospodar lei mrtav pod zidom da bismo ga izvukli
iz ruevine, stavili na tabut i donijeli kui gdje emo prirediti dostojan ispraaj.
Ja pooh ispred njih viui:
- Avaj, gospodaru!
Oni su me slijedili otkrivenih lica i glava, kukajui:
- Avaj, nesreo naa!
Ne bijae nikoga, mukaraca ni ena, djece ni staraca, koji nisu zajedno s nama busali se u
neutjenom plau. Prooh s njima kroz grad dok su ljudi usput pitali ta se dogodilo, a odgovarali su
im onako kako su od mene uli. Ljudi su se iuavali:
- Nema moi ni sile nad Allahovom moi i silom! Hajdemo valiji da ga obavijestimo!
Kada stigoe valiji, obavijestie ga...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom doputenju.

39. no
Kada nastupi trideset i deveta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da ljudi stigoe valiji i obavijestie ga, te on ustade, uzjaha konja i povede
radnike s lopatama i korpama. Tako poosmo mojim tragom u pratnji mnotva ljudi. Ja sam ispred
njih naricao i vikao, posipao se prainom po glavi i udarao se po licu. Poto stigosmo i moj gospodar
vidje kako se udaram po licu viui: "Jao, gospoo! Ko e se saaliti na me poslije moje gospoe?!
Kamo sree da sam je mogao iskupiti!" - poto me, dakle, gospodar vidje u takvom stanju, zbuni se i
poblijedi, pa ree:
- ta ti je, Kafure? ta se to dogaa?
- Kada si me poslao da ti donesem ono to si traio, gospodaru, doao sam kui, uao i vidio da je
zid u sobi pao, tako da se cijela soba sruila na moju gospodaricu i njenu djecu.
- I tvoja gospodarica se nije spasila? - upita.
- Ne, niko od njih nije se spasio, a prije svih umrla je moja najstarija gospodarica.
- Je li se spasila moja najmlaa ker?
- Nije.
- A kako je mazga koju jaem? Je li ona iva?
- Ne, gospodaru. Kuni zidovi i zidovi tale sruili su se na sve to je bilo u kui i tali, na stoku,
ovce, kokoi. Sve se pretvori u gomilu mesa pod zemljom. Niko nije ostao iv.
- ak ni tvoj najstariji gospodar?
- Ne, niko se nije spasio - rekoh. - U ovome asu nema traga od bilo ega. to se tie ovaca i ivine,
sve su ih pojele make i psi.
Kada gospodar u moje rijei, lice mu potamnje. Nije se mogao obuzdati, niti je mogao na nogama
stajati. Obuze ga malaksalost, sklupa se, pocijepa odjeu na sebi, poupa bradu i poe se udarati po
licu. Onda baci turban s glave ne prestajui se udarati po licu dok ga krv ne obli. Vikao je:
- Ah, djeco moja! Ah, eno moja! Jao onom kome se dogodi to se meni dogodilo!
Njegovi prijatelji trgovci vikali su i plakali zajedno s njim alei ga i cijepajui svoju odjeu.
Gospodar izae iz vrta udarajui se po licu zbog ljute nevolje koja ga je snala i kao da ga je to
udaranje omamilo. Dok je drutvo izlazilo na vrtnu kapiju, ugledae velik oblak praine, zaue
zagluujuu buku i kada pogledae u tom pravcu, vidjee da je u grupi koja im je prilazila valija sa
svojom pratnjom, te radoznali narod i trgovevi roaci koji su za njima vikali i naricali gorko
plaui.
Gospodar se najprije susrete sa enom i djecom i kada ih vidje zbuni se, pa se nasmija:
- Kako ste? ta vam se dogodilo u kui?
im oni njega vidjee, povikae:
- Hvala Allahu to si iv! - Onda se bacie na njega i djeca mu se objesie oko vrata viui:
- Ah, oe! Hvala Allahu to si iv!
- Hvala Allahu koji nam dade da te vidimo iva! - govorila je ena usplahirena i raspameena kad ga
je vidjela. - Kako ste se spasili ti i tvoje drutvo?
- A ta se vama dogodilo u kui? - pitao je gospodar.
- Mi smo sasvim dobro i zdravo. Kui se nije dogodilo nita, ali nam doe tvoj rob Kafur, gologlav,
poderan i viui:
- Jao, gospodaru! Jao, gospodaru!
Pitali smo ga ta se dogodilo, a on odgovori:
- Moj gospodar je sjedio pod jednim zidom u vrtu radi nude i zid je pao na njega tako da je umro.
Onda im moj gospodar ree:
- Allaha mi, taj rob mi maloas doe viui: "Jao, gospodaru! Jao, gospoo! Jao, djeco!" Zatim je
rekao da su gospodarica i djeca mrtvi.
Osvrui se, trgovac ugleda mene, bez turbana na glavi, kako viem i gorko plaem posipajui se
prainom po glavi. On povika na me i kada mu prioh, on jo jae dreknu:
- Teko tebi, prokletnie! Kurvin sine! ta si sve uinio! Allaha mi, kou u ti oderati i meso u ti s
kostiju oguliti!
- Bogami, nita mi ne moe uraditi, jer si me kupio ne marei za moju mahanu - rekoh mu. - Svjedoci
e posvjedoiti da si me kupio s mahanom iako si znao za nju, a to je da jedanput godinje slaem.
Ovo je tek polovina lai. Kada se okona godina, slagat u i drugu polovinu, tako da e la biti cijela.
- Prokleti robe! - vikao je gospodar. - Zar je to tek polovina lai? Pa to je potpuna nesrea! Odlazi od
mene! Slobodan si!
- Ako si ti mene oslobodio - rekoh mu - Allaha mi, ja tebe neu osloboditi dok se ne zavri godina i
dok ne slaem preostalu polovinu lai. Kada dovrim la, odvedi me na trg i prodaj me za isti novac
za koji si me i kupio, zajedno s mahanom, ali me nemoj oslobaati jer nemam nikakav zanat kojim bih
se mogao prehraniti. Problem o kome ti govorim je zakonski problem na koji ukazuju pravnici u
dijelu koji se odnosi na oslobaanje robova.
Dok smo mi tako razgovarali, poee prilaziti ljudi, komije, muko i ensko, da izraze suee.
Pojavi se i valija s pratnjom, te mu prioe moj gospodar i trgovci i obavijestie ga o cijelom
sluaju. Rekoe mu da je ovo tek polovina lai.
Poto prisutni sasluae, rekoe da je moja la zaista velika i u udu se naoe. Poee me proklinjati
i psovati dok sam ja stajao smijui se i govorei:
- Kako me moe ubiti moj gospodar kad me je kupio sa upravo takvom mahanom?
Kada gospodar stie kui, nae je razruenu, a najvei dio sam ja razruio i porazbijao stvari koje
vrijede mnotvo novaca. ena mu ree da je Kafur porazbijao posue i porculan, te se gospodar jo
vie razbjesni i ree:
- Tako mi Allaha, u ivotu nisam vidio takvo kopile kao to je ovaj rob! Jo kae da je ovo polovina
lai, a ta li e tek biti kada kae cijelu la? Tada e poruiti cijeli jedan grad, ili dva grada!
Potpuno bijesan, gospodar ode valiji koji naredi da me dobro izbatinaju, do besvijesti. Dok sam bio
u nesvijesti, gospodar mi dovede berbera koji me ukopi i zatvori ranu. Kada dooh k sebi, vidjeh da
sam ukopljen, a gospodar mi ree:
- Kao to si ti meni poharao srce unitivi mi najdrae stvari, tako u ja poharati tvoje srce liivi te
onoga to ti je najdragocjenije.
Zaktim me odvede i prodade po najvioj cijeni, jer sam postao evnuh. Ja sam neprekidno sijao
smutnju svuda gdje su me prodavali, a prelazio sam od jednog emira drugome, od jednog uglednika
drugom ugledniku. Prodavali su me i kupovali dok se ne obreh u dvoru zapovjednika pravovjernih.
Sada sam slomljen i onemoao, jer sam muda izgubio.
Poto ga ona dva roba sasluae, nasmijae se i rekoe mu:
- Ti si smrdljivac i sin smrdljivca koji odvratno lae!
Onda rekoe treem robu:
- Ispriaj nam ti svoju priu .
- Amidii moji! - poe trei rob. - Sve to je ovaj ispriao prazna je pria. Ispriat u vam zato
sam ja ukopljen, premda sam zasluio vie od toga jer sam obljubljivao svoju gospodaricu i sina
svoga gospodara. Moja pria je duga, ali nije vrijeme da vam je sada priam jer ve svie. Moe nas
jutro zatei s ovim sandukom, pa emo se osramotiti i due emo izgubiti. Otvorite vrata. im ih
otvorimo i uemo na svoje mjesto, rei u vam zato sam ukopljen.
On se pope na zid, pa se spusti, otvori vrata, te uoe i postavie svijeu. Zatim iskopae rupu koliki
bijae sanduk, i to izmeu etiri groba. Kafur je kopao, a Savvab je u korpi nosio zemlju, dok ne
iskopae rupu duboku za polovinu ljudskog rasta. Zatim poloie sanduk u rupu i zatrpae ga
zemljom, pa izaoe iz turbeta zatvorivi vrata. Onda se izgubie Ganimu iz vida.
Kada Ganim ostade sam na tome mjestu i kada shvati da nema nikoga, silno se zainteresira ta je u
sanduku i pomisli: "ta li se krije u njemu?" Ganim malo prieka dok svane jutro i sine njegova
svjetlost, pa sie s palme, rukom odgrnu zemlju dok se ne ukaza sanduk koji izvue. Zatim uze kamen,
udari katanac i razvali ga, pa podie prekriva koji bijae unutra i ugleda uspavanu djevojku ije su
se grudi nadimale i sputale. Bila je veoma lijepa, sa zlatnim nakitom i dijamantskim ogrlicama koje
su vrijedjele carskoga blaga. Zapravo, nisu ni imale cijene.
Vidjevi djevojku, Ganimu bi jasno da su se zavjerili protiv nje. Poto postade siguran u to, poe se
truditi oko djevojke dok je ne izvue iz sanduka i poloi je na lea. Djevojku dohvati vjetar, zrak joj
dopre do nosnica i plua, te ona kihnu, osvijesti se i zakalja, tako da joj iz grla ispade takav komad
bunike da bi i slon cijeli dan zbog njega prespavao. Djevojka otvori oi, pogleda unaokolo i teno
progovori:
- Teko tebi, vjetre! Ti ne moe ednoga napojiti, ni napojenog razgovoriti! Gdje je Zehra al-Bustan?
Poto joj niko nije odgovarao, ona se osvrnu i povika:
- Sabiha, ederetuddura, Nurulhuda, Nedmetussubha! Ti si u medenom mjesecu! Govorite!
Niko joj nije odgovarao, te ona obie pogledom unaokolo i ree:
- Teko meni! Meu grobove me sputate! O, Ti koji zna ta se krije u srcima, koji nagrauje na dan
uskrsnua! Ko me donese izmeu zastora i pokrivaa i poloi me meu etiri groba?!
Sve se to dogaalo dok je Ganim stajao na nogama, a onda joj ree:
- Gospoo, ovdje nema ni pokrivaa, ni dvoraca, ni grobova. Ja sam samo tvoj rob Ganim ibn Ejjub.
Dovede me Bog kome je poznato sve nepoznato da te spasim ove nevolje, da ti nabavim ono to eli.
Ganim uuti, a kada djevojka vidje o emu se radi, ree:
- Oitujem da nema boga osim Allaha i da je na gospodin Muhammed Allahov poslanik.
Zatim pogleda prema Ganimu i stavivi ruke na prsa, ree mu umilnim glasom:
- asni mladiu, ko me je doveo ovamo? Evo sam se osvijestila - a mladi joj odgovori:
- Gospoo, dola su tri evnuha i donijeli su ovaj sanduk... - zatim joj ispria sve to se dogodilo:
kako ga je uhvatila no i kako je on postao uzrok njenog izbavljenja, jer da ne bijae njega, uguila bi
se. Ganim je zamoli da ona ispria svoju priu i djevojka ree:
- Mladiu, hvala Allahu koji me dade takvome kao to si ti. Sada me stavi u sanduk i izai na put, pa
kada naie kakav goni magaraca ili mazgi, unajmi ga da ponese sanduk i dopremi me tvojoj kui.
Kada budem u tvojoj kui, sve e biti dobro, ispriat u ti svoju priu i donijet u ti sreu.
Ganim se obradova, pa izae napolje dok je dan ve bio osvojio i sunce je bilo u punome sjaju
izalo. Ljudi su se ve bili poeli kretati. Ganim unajmi ovjeka s mazgom, dovede ga do turbeta pa
natovari sanduk s djevojkom u koju se na prvi pogled zaljubio. Onda poe s njom radujui se, jer je
djevojka vrijedjela deset hiljada dinara, dok je nakit na njoj vrijedio itavo bogatstvo. Jedva
vjerujui, on stie svojoj kui, spusti sanduk i otvori ga...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

40. no
Kada nastupi etrdeseta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je Ganim stigao kui sa sandukom, pa ga otvorio i izvukao djevojku koja
razgleda i vidje da je to lijepo mjesto zastrto ilimima iaranim veselim bojama. Osim toga, vidjela
je tkaninu u svenjevima i balama i ona shvati da je mladi veliki i bogat trgovac. Zatim ona otkri
lice, pogleda mladia i uoi da je lijep. im ga vidje, djevojka se zaljubi u njega i ree mu:
- Daj nam neto da pojedemo.
- Odmah - odgovori Ganim, pa ode na pijacu i kupi peeno pile, tanjir slatkia, oraha, svijea, uze
vina, potrebno posue i vrati se kui nosei sve to.
Kada ga djevojka vidje, nasmija se, poljubi ga i zagrli umiljavajui mu se, tako da se njegova ljubav
pojaa i srce mu obavi. Onda se prihvatie jela i pia do veeri, sve vie volei jedno drugo jer su
bili istih godina i jednako lijepi.
Kada pade no, zaljubljeni Ganim ustade, zapali svijeu i kandilj i osvijetli prostoriju, pa donese
pribor za vino. Zatim postavi zelenilo i sjede pored nje. Punio joj je au i pojio je, a ona je punila
njemu au i pojila ga. Zabavljali su se tako, smijali i recitirali poeziju, sve vie se radujui i jedno
drugom na srce padajui - neka je slavan Onaj koji srca sjedini. Voljeli su se tako do pred jutro i
savlada ih san, pa odspavae dok ne svanu. Onda Ganim ustane, poe na pijacu, kupi potrebno
povre, meso, vino i ostalo i donese sve to kui, pa sjede pored djevojke da jedu dok se siti ne
najedoe. Nakon toga mladi donese pie, te poee piti i igrati se jedno s drugim dok im lica ne
porumenie, a oi im se zamutie. Ganim poeli da ljubi djevojku i da prespava s njom, pa joj ree:
- Daj mi, gospo, jedan poljubac, moda e ar srca moga ohladiti.
- Strpi se, Ganime, dok se ne opijem i ne omamim. Doputam ti da me tada poljubi, a da i ne znam
da si me poljubio.
Onda ona ustade, svue dio svoje odjee i sjede samo u tankoj koulji i pod svilenom mahramom. U
Ganimu se uzburka strast i on ree:
- Hoe li mi dati ono to sam traio?
- Allaha mi, to nee biti dobro za tebe, jer su na pojasu moje odjee ispisane teke rijei.
Ganimu to teko pade i strast ga jo vie obuze jer vidje da e teko doi do svoga cilja. Onda on
kaza ove stihove:

Sav klonuo, ja sam je molio

Za poljubac koji bi mi bol utolio

"Ne, ne, ree ona, "nikada!

"Da, da!, uzvratih joj tada.

"Uzmi ga, ree, "i zadovolji se;

Halal ti bilo i nasmij se.

"Zar nasilu?, upitah je ja.

"Ne, ree, "ve ti ga rado dajem ja.

I ne pitaj ta poslije toga bi,

Nek nam milosni Allah oprosti!

Misli ta hoe o nama,

Al ljubav je prva med slatkiima!

I nikada neu moi saznati

Je l to neko saznao, il uspio sakriti.

Njegova ljubav je rasla, vatra mu u srcu buktala dok mu se ona opirala, govorei:
- Nemoj mi prilaziti!
Tako su aikovali i razgovarali, a Ganim je tonuo u more ljubavnog bezumlja. Djevojka mu se sve
ee opirala dok ne stie no da ih prekrije skutima sna, te Ganim ustade, upali svijee sve vie i
sam plamtei, pa uze djevojine noge, poljubi ih i uini mu se da su nalik svjeem maslacu. On
protrlja lice o njene noge i ree:
- Smiluj se robu svoje ljubavi i onome koga ubijaju tvoje oi!
Zatim malo otplaka, pa mu ona ree:
- Allaha mi, gospodine i moj oinji vide, Bog mi je svjedok da te volim i vjerujem ti, ali znam da me
nee imati.
- A ta me sprjeava? - upita Ganim.
- Noas u ti ispriati svoju priu i ti e mi oprostiti.
Potom mu se ona baci u naruje, obavi mu ruke oko vrata i poljubi ga umiljavajui se i obeavi mu
ljubavni snoaj. Nastavie se igrati i smijati dok ih sasvim ne savlada ljubav jednog prema drugome.
Tako su provodili noi spavajui na jednoj postelji, a kad god bi on traio snoaj, odbijala ga je
cijeli mjesec dana. Voljeli su se sve vie i nisu vie mogli jedno bez drugoga.
Jedne noi, dok su zajedno spavali i oboje bili opijeni, Ganim prui ruku prema djevojinom tijelu,
pomilova je, pa poe rukom prema njenom stomaku i spusti je do njenog pupka. Djevojka se trgnu i
sjede, onda osmotri svoju odjeu i vidjevi da je zavezana, ponovno zaspi. Ganim je opet pomilova
rukom koju spusti do njenih dimija i do ukura povukavi ga, te se djevojka probudi i sjede. Ganim
sjede pored nje, a ona mu ree:
- ta eli?
- Hou da spavam s tobom i da uivamo jedno u drugome.
- Sada u ti objasniti ta je sa mnom - ree djevojka. - Treba da ti odam i otkrijem svoju tajnu da bi
znao zato se uzdravam.
- Dobro - sloi se Ganim, a djevojka pocijepa rub svoje koulje i prui ruku prema pojasu
govorei:
- Proitaj ta pie na rubu ovoga pojasa.
On uze pojas u ruku, pogleda ga i vidje da je na njemu zlatom izvezeno: "Ja sam tvoja, a ti si moj,
sine Poslanikova amide." Kad to proita, Ganim klonu rukom i ree:
- Otkrij mi ko si.
- Hou - odgovori djevojka. - Ja sam halifina nalonica i zovem se Kutulkuluba. Kada me je halifa
odgojio u svome dvoru i kada sam porasla, on uoi moja svojstva i svu ljepotu koju mi Gospod dade,
pa me silno zavoli. Uze me i smjesti u zasebnu odaju, naredi da me dvori deset robinja i pokloni mi
nakit koji vidi na meni. Jednog dana, halifa otputova u neku zemlju, a gospodarica Zubejda prie
jednoj od tih robinja koje su me sluile i ree joj:
- Kada tvoja gospodarica Kutulkuluba zaspi, stavi joj ovaj komad bunike u nos ili u pie i bogato u
te nagraditi.
- Sa zadovoljstvom - odgovori robinja koja od gospodarice uze komad bunike radujui se novcu, a i
zbog toga to je prvobitno bila njena robinja. Onda je prila k meni, stavila mi buniku pa sam se
stropotala, tako da mi se glava nae uz noge i uinilo mi se da sam se na drugi svijet preselila.
Poto joj poe za rukom varka, stavi me u sanduk i kriom pozva robove, podmiti njih i vratare i
otpremi me s robovima one noi kada si ti prenoio na palmi. Ve si vidio ta su uinili sa mnom. Ti
si me spasio, doveo me ovamo i uinio mi najvee dobroinstvo. To se meni dogodilo, a ne znam ta
se zbivalo s halifom u mome odsustvu. Sada zna moju sudbinu i ne priaj drugima o tome.
Poto Ganim saslua rijei Kutulkulube i uvjeri se da je halifina nalonica, on ustuknu zbog straha
prema halifinom prvenstvu i sjede sam na jednoj strani odaje korei samoga sebe i razmiljajui o
tome ta ga je snalo. Bio je zbunjen ljubavlju prema onoj s kojom se nije mogao sjediniti, pa zaplaka
od silne strasti, zbog bola i nevolje. Proklinjao je neprijateljsku sudbinu - slava Onome koji je
plemenita srca ispunio ljubavlju - i onda kaza ove stihove:

Srce zaljubljenog zbog drage pati,

Zbog njene ljepote ostat e bez pameti.

Neko me upita: "A ljubav kakva je?"

"Slatka je", rekoh, "ali i patnja je. "
Tada djevojka poe prema njemu, zagrli ga i poljubi, tako da joj ljubav prema mladiu srce obuze.
Povjeri mu tajnu govorei koliko ga voli, obavi mu ruke oko vrata i poe ga ljubiti, ali se on otimao
bojei se halife. Zatim porazgovarae neko vrijeme tonui u moru uzajamne ljubavi sve dok se ne
pojavi dan. Onda Ganim ustade, obue se i poe na pijacu kao i obino. Kada uze sve to mu je bilo
potrebno i stie kui, zatee Kutulkulubu kako plae. im ona njega vidje, uuti, osmjehnu se i ree
mu:
- Nedostajao si mi, ljubavi srca moga. Ovaj sahat koliko nisi bio sa mnom dug mi je kao godina. Ne
mogu bez tebe. Eto, objasnila sam ti u kakvom sam stanju zbog silne ljubavi prema tebi. Prii mi sada
i zaboravi ono to je bilo. Stavi ga sada u mene.
- Neka me Allah sauva! - ree Ganim. - To ne moe biti! Kako pas moe sjesti na mjesto lava?!
Onome to pripada naem gospodaru ne smijem se ni pribliiti!
Zatim se Ganim otrgne od nje i sjede u jedan oak. Njena ljubav je bila sve vea kako joj se on
otimao, pa djevojka sjede pored njega, poe s njim razgovarati i igrati se, tako da oboje uhvati zanos
i silno poelivi da mu se poda, djevojka otpjeva stihove:

Srce ljubavnika hoe sada izgorjeti,

Dokle e, dokle mi otpor pruati?

O, ti to ne mari za me nedunu!
Kada bjee, i gazele se osvrnu.

Daljinu, rastanak i ljubavne boli -

Moe li podnijeti sve to mladi to voli?!

Ganim zaplaka rasplakavi i djevojku, pa nastavie piti sve do noi, a onda Ganim ustade, prostre
dvije postelje na dva odvojena mjesta, a djevojka ga upita:
- Za koga je ta druga postelja?
- Ova je za me, a ona je za tebe. Od ove noi samo tako emo spavati. Sve to pripada gospodaru,
zabranjeno je robu.
- Gospodine moj - ree djevojka - ostavi se toga! Sve se zbiva voljom sudbine.
Meutim, Ganim je odbi, te njeno srce jo vie planu strau i ona ree:
- Allaha mi, neemo spavati drukije nego zajedno.
- Boe me sauvaj! - uzviknu Ganim uvjerivi je, tako da sam prespava do jutra, dok je ona naprosto
sagorjevala od strasti i ljubavi.
ivjeli su tako tri mjeseca. Kad god bi mu se ona primakla, Ganim je odbijao govorei da sve to
pripada gospodaru zabranjeno je robu. I poto Ganimovo odbijanje potraja, iako je bio zaljubljen i
premda ga je strast savladavala, ona kaza stihove:

udesna ljepoto, dokle e me muiti,

Zbog koga e se od mene okrenuti?

Sav smisao ljepote uva u sebi,

Sve vrste ljepote poivaju u tebi.
U svako srce tvoja ljepota strast lije
I svako oko zbog te ljepote bdije.

Znam, prije tebe sam grane kidala,

A sad se ta grana meni odlomila.

U to doba sam mlade gazele lovila,

A ti titonoe lovi - to sam shvatila.

Najudnije to mi se dogodilo:
Nisi ni znao da si me zaludio.

Nemoj mi odve blizu prilaziti -

Ljubomorna sam na te, a i na se u biti.

Dok sam iva neu ti kazati:

"udesna ljepoto, dokle e me muiti?"

Provedoe tako izvjesno vrijeme tokom kojega je Ganima sprjeavao strah da prie djevojci.
Tako su se odvijali dogaaji s Ganimom ibn Ejjubom.
Zubejda je u halifinom odsustvu, poto je onako postupila s Kutulkulubom, bila zbunjena i mislila je:
"ta u rei halifi kada doe i upita za nju? ta u mu odgovoriti?" Ona pozva staricu koja bijae
pored nje, otkri joj svoju tajnu i ree:
- ta da radim kad se to ve dogodilo s Kutulkulubom?
Shvativi o emu se radi, starica ree:
- Gospodarice, halifa e uskoro doi. Poalji po stolara i naredi da ti lik preminule napravi od
drveta, da za njega iskopaju mezar, pa emo oko mezara upaliti svijee i kandilje. Naredi da svi u
dvoru obuku crninu; naredi djevojkama i slugama da, im saznaju da halifa dolazi s puta, po
hodnicima udare u kuknjavu, a kada halifa ue i upita ta se dogodilo, neka mu kau da je preminula
Kutulkuluba - neka Allah nagradi halifu za nju - i da je bila tako draga gospoi da ju je u dvorcu
ukopala. Kad to halifa uje, on e zaplakati i teko e mu biti, zatim e pozvati uae Kurana da na
njenom mezaru proue hatmu. Ako halifa pomisli: "Moja amidina Zubejda zbog ljubomore se
potrudila da upropasti Kutulkulubu", ili ako ga spopadne tolika strast da naredi da je izvade iz
mezara, nemoj se plaiti, jer i ako iskopaju tu figuru u ljudskome obliju i ako je izvade zamotanu u
raskone kefine i ukoliko halifa poeli da skine kefine kako bi je vidio, ti ga sprijei, a sprjeavat e
ga i ostali. Reci mu:
- Zabranjeno je gledati njenu sramotu.
Tada e halifa povjerovati da je umrla, vratit e je na njeno mjesto i bit e ti zahvalan na panji. Tako
e se, ako Bog da, izvui iz nevolje.
Poto je gospoa Zubejda saslua, uini joj se da ima pravo, pa je dariva i ree joj da tako postupi,
davi joj prije toga mnogo novaca. Starica se odmah prihvati posla naredivi stolaru da joj napravi
figuru, kako smo ve kazali. Kada ovaj zavri figuru, donese je gospoi Zubejdi koja je umota u
kefine, upali svijee i kandilje, prostre ilim oko mezara, pa obue crninu i naredi djevojkama da se
isto tako obuku. U dvorcu se prou da je umrla Kutulkuluba.
Nakon izvjesnog vremena, halifa se vrati s puta, ue u dvorac i ne bijae mu ni do ega osim do
Kutulkulube. On vidje da paevi, sluge i robinje nose crninu, pa mu srce zadrhta, a kada ue gospoi
Zubejdi, vidje da je i ona obukla crninu. Halifa upita ta se dogodilo. Rekoe mu da je umrla
Kutulkuluba, i njemu se svijest zamrai. Kada doe k sebi, upita gdje je njen grob, a gospoa Zubejda
mu ree:
- Zapovjednie pravovjernih, poto mi je bila veoma draga, ukopala sam je u dvorcu.
Jo uvijek u putnikom odijelu, halifa poe po dvorcu da posjeti mezar Kutulkulubin. On vidje
prostrte ilime, upaljene svijee i kandilje, te zahvali Zubejdi na njenome postupku. Bio je veoma
smuen. Vjerovao je i nije vjerovao, a kada sumnja potpuno ovlada njime, halifa naredi da otkopaju
mezar i da je izvade. Vidjevi kefine, on ih htjede skinuti da bi je vidio, ali se poboja uzvienog
Allaha, a i starica mu ree:
- Vrati je na njeno mjesto.
Halifa odmah naredi da dovedu naunike i uae Kurana koji prouie hatmu na djevojinom mezaru,
dok je halifa sjedio uz mezar plaui do besvijesti. Sjedio je tako pored njenog mezara cijeli mjesec
dana...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

41. no
Kada nastupi etrdeset i prva no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je halifa dolazio na Kutulkulubin mezar mjesec dana. Jednoga dana, poto
se emiri i veziri razidoe svojim kuama, halifa ue u harem i odspava malo. Pored uzglavlja mu je
sjedila jedna robinja, a pored nogu druga. Poto je malo odspavao, halifa se probudi, otvori oi i u
kako robinja koja je sjedila pored njegove glave govori onoj to mu je sjedila pored nogu:
- Jao, Huzejrana!
- ta je, Kadibo?
- Na gospodar ne zna ta se dogodilo, tako da boluje pored mezara u kome je samo drvena figura
koju je stolar nainio.
- ta se dogodilo Kutulkulubi? - upita prva djevojka.
- Gospoa Zubejda poslala je po robinji komad bunike i omamila je. Kada je bunika djelovala,
stavila ju je u sanduk i poslala po Savvabu i Kafuru naredivi im da je ostave u turbetu.
- Jao, Kadibo! - ree Huzejrana. - Je li Kutulkuluba umrla?
- Njena mladost je spaena. ula sam kako gospoa Zubejda kae da je Kutulkuluba kod nekog
mladog trgovca po imenu Ganim iz Damaska i da je ve etiri mjeseca kod njega. Na gospodar
plae i provodi besane noi na mezaru u kome nema mrtvaca.
Tako su razgovarale dok ih je halifa sluao. Kada robinje zavrie razgovor, halifi bi jasno ta se
dogodilo, da je mezar prazan i da je Kutulkuluba kod Ganima ibn Ejjuba ve etiri mjeseca. Halifa se
silno naljuti, pa ustade, pozva dravne velikodostojnike, te doe i vezir Dafer al-Barmakid koji
poljubi tlo pred halifom, a ovaj mu srdito ree:
- Dafere, poi odmah s pratnjom i raspitaj se za kuu Ganima ibn Ejjuba. Provalite u njegovu kuu i
dovedite mi robinju Kutulkulubu. Njega moram mukama podvrgnuti.
- Sluam i pokoravam se - odgovori Dafer, pa poe s pratnjom, a s njim poe i valija u pratnji
svojih ljudi.
Putovali su do kue Ganima ibn Ejjuba koji je u to vrijeme bio donio mesa i taman je bio pruio ruku
da jede meso s djevojkom, kad ona baci pogled i vidje belaj oko kue: bijae tu vezir, valija, vojnici
i robovi sa isukanim sabljama. Opkolili su kuu kao to beonjaa okruuje zjenicu. Odmah joj bi
jasno da je glas o njoj dospio do halife, njenog gospodara, i bila je sigurna da e stradati. Ona
problijedi, ljepota joj se izoblii, a onda pogleda Ganima i ree mu:
- Dragi moj, spaavaj se!
- ta da radim i kuda da krenem kad su mi u ovoj kui svo blago i imovina?
- Nemoj ostajati ovdje jer e stradati i imovinu izgubiti.
- Draga, oi moje, kako mogu izai kad su kuu opkolili?
- Ne boj se - ree mu djevojka, pa svue s njega odjeu, obue mu neke stare haljine, uze zdjelu u
kojoj bijae meso i stavi mu je na glavu. Zatim je oblijepi hljebom i maslom i ree:
- Izai ovako preruen i ne boj se za me. Ja znam koliku mo imam nad halifom.
Kada Ganim saslua djevojku i njen savjet, on se provue izmeu njih nosei zdjelu jer ga Zatitnik
zatiti. Tako se spasi zamke i belaja zahvaljujui svojoj dobroj namjeri.
Vezir Dafer stie do kue, sjaha s konja i uavi u kuu, pogleda Kutulkulubu koja se bijae
nagizdala i nakitila, napunila sanduk zlatom, dragocjenostima i dijamantima. Stavila je ono to je
lahko za noenje, a to je skupocjeno. Kada ue Dafer, ona skoi na noge, poljubi zemlju pred njim i
ree:
- Gospodaru, ispunjava se sudbina koju je Allah odredio.
- Allaha mi, gospoo - ree Dafer - halifa mi je naloio da uhvatim Ganima ibn Ejjuba.
- On je uzeo svoju robu i odnio je u Damask. Nita drugo ne znam o njemu. Hou da mi sauva ovaj
sanduk i da ga ponese u halifin dvor.
- Sluam i pokoravam se - ree Dafer, pa uze sanduk i naredi da ga ponesu. Kutulkuluba poe s
njima halifinom dvoru okruena panjom i potovanjem. To se dogoalo poslije provale u Ganimovu
kuu, a onda se uputie halifi kome Dafer ispria sve to se zbilo. Halifa naredi da djevojku odvedu
u jednu mranu prostoriju i tu je smjeste. Dade joj neku staricu da bude uz nju, jer je mislio da je
Ganim vodio ljubav s njom. Zatim napisa pismo emiru Muhammedu ibn Sulejmanu az-Zejniju koji
bijae namjesnik u Damasku, a u pismu je pisalo: "im dobije poruku, uhapsi Ganima ibn Ejjuba i
poalji mi ga."
Kada glasnik stie, emir poljubi pismo, stavi ga na glavu i naredi da se uzvikuje po trgovima: "Ko
hoe da pljaka, neka ide u kuu Ganima ibn Ejjuba!"
Ljudi pooe ka Ganimovoj kui i vidjee da su njegova majka i sestra podigle niane i da sjede
pored njih plaui. Zgrabie ih obje i opljakae kuu, a da njih dvije nisu ni znale ta je posrijedi.
Poto ih dovedoe sultanu, upitae ih za Ganima Ejjuba, a one odgovorie:
- Ima vie od godinu dana kako nismo dobile nikakav glas o njemu.
Potom ih vratie kui.
U meuvremenu je Ganim, poto ga orobie, bio u nedoumici i poe oplakivati samoga sebe da mu se
srce kidalo. On se otisnu na put ne zaustavljajui se do kraja dana. Bio je sve gladniji i umorniji dok
ne stie u jedno naselje, pa ue u damiju, sjede na hasuru i osloni se leima o zid. Onda se oprui
pregladnio i umoran. Ostao je tu do jutra, sav ustreptao od gladi. Po koi su mu miljele vake. Poeo
je zaudarati i sav se bio izmijenio.
Mjetani dooe da klanjaju sabah i zatekoe ga kako lei, opruen i onemoao od gladi, ali su na
njemu bili oigledni tragovi nekadanjeg blagostanja. Uoivi da je promrzo i gladan, obukoe mu
staro odijelo sa otrcanim rukavima, i upitae ga:
- Odakle si, strance? Zato si tako slab?
Ganim otvori oi, pogleda ih i zaplaka ne odgovorivi. Jedan od njih shvati da je Ganim veoma
gladan, te ode i donese iniju meda i dvije pogae. Ganim to pojede i ljudi posjedie s njim uz sami
izlazak sunca, a onda odoe svojim poslovima.
Tako Ganim provede mjesec dana kod njih slabei sve vie i razboljevi se. Mjetani su se lijepo
ophodili prema njemu, savjetovali se ta da rade i dogovorie se da ga poalju u bolnicu u Bagdadu.
Utom se pojavie dvije prosjakinje koje dooe Ganimu, a bile su to njegova majka i sestra. Kada
vidje dvije ene, Ganim im dade hljeba koji bijae pored njegove glave i one prespavae kod njega
tu no, a da on nije znao ko su.
Narednog dana, dooe mjetani, dovedoe devu i rekoe njenom vlasniku:
- Stavi ovoga bolesnika na devu, a kada stigne u Bagdad, ostavi ga pored bolnikih vrata, moda e
ozdraviti i dobit e nagradu.
- Sluam i pokoravam se - odgovori vlasnik.
Zatim iznesoe Ganima iz damije i stavie ga na devu zajedno s hasurom na kojoj je spavao. Onda se
pojavie njegova majka i sestra posmatrajui ga zajedno s mnotvom ljudi, ne znajui ko je to,
zapravo. Kada ga malo bolje pogledae, rekoe da lii na Ganima, njenoga sina. Da li je on taj
bolesnik ili nije, pitale su se.
Ganim se pak osvijestio tek kada se naao na devi, pa poe jadikovati dok su mjetani gledali kako
njegova majka i sestra plau za njim i ne znajui ko je on. Majka i sestra nastavie put dok ne stigoe
u Bagdad. Vlasnik deve je takoer putovao bez prestanka dok ga nije spustio pored bolnikih vrata,
pa je poveo svoju devu i vratio se.
Ganim ostade leei tu do jutra, a kada se ljudi poee kretati ulicom, ugledae ga onako mravog kao
akalica. Posmatrali su ga sve dok se ne pojavi upravnik trga koji rastjera ljude od njega i ree:
- Zasluit u Dennet zahvaljujui ovome jadniku, jer im bi ga odnijeli u bolnicu, ubili bi ga istog
dana.
Zatim naredi svojim momcima da ga uprte i oni ga ponesoe kui, namjestie mu novu postelju,
stavie mu novi jastuk i starjeina trga ree svojoj eni:
- Njeguj ga paljivo!
- Hou - odgovori ena, pa zasuka rukave, ugrija vode, opra mu ruke, noge i cijelo tijelo.
Zatim mu obue koulju jedne od svojih djevojaka, napoji ga aom pia i poprsaka ulsijom. Ganim
se osvijesti i sjeti se svoje drage Kutulkulube, pa ga obuze silna tuga.
to se tie Kutulkulube, poto se halifa na nju naljutio...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

42. no
Kada nastupi etrdeset i druga no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je Kutulkuluba, poto se halifa naljutio na nju i smjestio je na jedno
mrano mjesto, ostala na tome mjestu osamdeset dana. Jednog dana, halifa je prolazio tuda i uo je
kako Kutulkuluba izgovara stihove, a kad zavri recitiranje, ree:
- Dragi moj Ganime, kako si divan i koliko se moe kontrolirati! Lijepo si postupao prema onom ko
je prema tebi zao bio. Sauvao si ast onome ko je tvoju ast upropastio. Ti si mu uvao harem, a on
je tebe i tvoju porodicu upropastio. Ipak e morati i ti i halifa stati pred Pravednog Sudiju i bit e
zadovoljena pravda prema tebi onog dana kada Allah bude sudija, a svjedoci meleci.
Kada to halifa u i shvati njeno jadikovanje, vidje da joj je uinjena nepravda, pa poe u dvor i posla
po nju slugu. Poto doe pred halifu, djevojka poniknu pogledom plaui i slomljena srca. Onda
halifa ree:
- Kutulkulubo, vidim da se ali kako ti je uinjena nepravda i mene optuuje za to, tvrdei da sam
loe postupao prema onome to je dobar bio prema meni. Ko je taj to je uvao moju ast, a ja
njegovu okaljao; ko je moj harem titio, a ja njegov upropastio?
- To je Ganim ibn Ejjub - odgovori djevojka. - Jer, on me nije obljubio, kunem se tvojom milou,
zapovjednie pravovjernih.
- Nema moi ni sile nad Allahovom moi i silom! - ree halifa. - Tako ti Allaha, Kutulkulubo, zaeli
neto od mene i ja u ti ispuniti elju.
- elim svog dragog Ganima.
- Dovest u ga, ako Bog da, uz poasti - sloi se halifa, a djevojka nastavi:
- Ako ga dovede, zapovjednie pravovjernih, pokloni me njemu.
- Ako ga dovedem, poklonit u te kao dar asnog ovjeka koji ne prima natrag svoje darove.
- Dozvoli mi, zapovjednie pravovjernih, da ga ja potraim; moda e me Allah s njim spojiti.
- Uini kao eli - ree halifa.
Djevojka se obradova pa ponese hiljadu dinara, obie starjeine, razdijeli sadaku za Ganima i
narednog dana poe na trg gdje se okupljaju trgovci, dade starjeini trga novaca i ree:
- Podijeli to kao sadaku strancima.
Naredne sedmice, ponese hiljadu dinara na trg zanatlija i zlatara, te potrai starjeinu trga koji doe i
djevojka mu dade hiljadu dinara govorei:
- Podijeli to kao sadaku strancima.
Starjeina je pogleda i upita:
- Hoe li poi sa mnom mojoj kui da vidi kako je divan onaj mladi stranac, i kako je savren.
Bio je to Ganim ibn Ejjub, ali starjeina to nije znao, ve je mislio da je mladi bijednik koga su
povjerioci orobili, ili je zaljubljenik koga je draga napustila.
Kada djevojka u njegove rijei, srce joj zaigra i dua zatreperi, pa ree:
- Poalji nekog sa mnom do tvoje kue.
I on posla jednoga djeaka koji je odvede kui u kojoj bijae onaj stranac. Djevojka mu zahvali, pa
ue u kuu, pozdravi enu onog trgovca koja ustade i poljubi zemlju pred njom, jer ju je prepoznala.
Kutulkuluba upita:
- Gdje je bolesnik?
ena zaplaka:
- Evo ga, gospoo. Ipak je on neko i neto, jer se na njemu vide tragovi blagostanja.
Djevojka se osvrnu prema postelji na kojoj je leao, osmotri ga i vidje da je to upravo onaj
mladi, ali se promijenio, jo vie izmrao, tako da je postao kao akalica. Vidjevi ga takvog,
djevojku obuze sumnja. Vie nije bila sigurna da je to on, ali se saali i poe plakati govorei:
- Jadni su tuinci, makar bili i emiri!
Pripremi mu napitke i lijekove, posjedi pored njegovog uzglavlja, pa ode svome dvoru. Obilazila je
sve trgove traei Ganima, a onda starjeina trga dovede njegovu majku i sestru Fitnu i poto ih
uvede kod Kutulkulube, ree:
- Vrla gospoo, danas je u na grad ula jedna ena s kerkom. Pripadaju uglednim ljudima, jer su na
njima vidljivi tragovi blagostanja. Meutim, obuene su u odjeu od kostrijeti. Svakoj visi torba oko
vrata, oi su im plane i srca tuna. Doveo sam ih k tebi da ih skloni i pomogne im da ne prosjae,
jer ne pripadaju svijetu prosjaka. S Boijom pomoi, ui emo u Dennet zahvaljujui njima.
- Allaha mi, gospodine - odgovori djevojka - probudio si u meni elju da ih vidim. Gdje su?
On naredi da ih dovedu, te Fitna i njena majka uoe, a kada ih Kutulkuluba ugleda onako lijepe
saali se na njih i ree:
- Allaha mi, one potiu iz blagostanja i na njima su vidljivi tragovi bogatstva.
- Gospoo - na to e starjeina - mi volimo siromane i bijedne zbog sevapa, a mogue je da je nad
ovima izvreno neko nasilje, te da su opljakani i poharani.
ene poee gorko plakati. Sjeajui se Ganima, plakale su jo vie. Kutulkuluba se i sama rasplaka
gledajui njih kako plau, a onda majka progovori:
- Molimo Allaha da nas sastavi s onim za kim udimo, s mojim sinom Ganimom ibn Ejjubom.
Kada Kutulkuluba u te rijei, shvati da je ta ena majka njenog dragog, a druga je njegova sestra, te
djevojka briznu u pla do besvijesti. Poto doe k sebi, primi ih i ree im:
- Ne bojte se! Dananji dan je poetak vae sree i kraj nesree. Ne tugujte...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

43. no
Kada nastupi etrdeset i trea no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da im je Kutulkuluba rekla da ne tuguju, a zatim je naredila starjeini da ih
odvede njenoj kui i kae eni da ih otprati u hamam, da ih fino obue, da se brine o njima i ukazuje
im najvee potovanje. Dade mu dosta novaca, a narednog dana Kutulkuluba uzjaha i poe kui
starjeine trga. Kada je vidje njegova ena, ustade i poljubi joj ruke zahvaljujui na dobroinstvu.
Ona primjeti da je ena Ganimovu majku i sestru vodila u hamam i da im je promijenila odjeu, tako
da su se na njima jo jasnije ispoljavali tragovi blagostanja. Kutulkuluba porazgovara s njima jedno
vrijeme i kada poe pitati enu starjeine trga o bolesniku koji je bio kod nje, ona ree:
- Bolesnikovo stanje je nepromijenjeno.
- Hajde da ga obiemo i pogledamo.
ene ustadoe, odoe Ganimu i sjedoe kod njega. Kada u da one spominju Kutulkulubu, on ivnu,
podie glavu na jastuku i poe dozivati, premda je bio toliko mrav da su mu se kosti vidjele:
- Kutulkulubo!
Ona ga pogleda, uvjeri se da je to on, pa povika:
- Ja sam, mili moj!
- Prii mi blie - ree Ganim.
- Jesi li ti Ganim, onaj zarobljeni i opljakani?
- Da, ja sam - odgovori on.
U tom asu, djevojka izgubi svijest, a kada su majka i sestra ule njihov razgovor, uskliknue:
- O, radosti naa! - i padoe u nesvijest, a poto dooe k sebi, Kutulkuluba mu ree:
- Hvala Allahu koji je sastavio nas dvoje, tvoju majku i sestru.
Onda mu prie i ispria sve ta joj se dogodilo s halifom. Zatim dodade:
- Rekoh mu da sam istinu kazala, a on mi povjerova i oprosti ti. Sada eli da te vidi. Halifa me
poklonio tebi.
Ganim se silno obradova, a Kutulkuluba im ree:
- Ne miite se dok ne doem.
Istog asa ona skoi, ode u dvor i donese sanduk koji je donijela iz Ganimove kue, izvadi iz njega
novac i prui ga starjeini rekavi:
- Uzmi ovaj novac i kupi svakom od njih po etiri para odjee od najljepega platna, dvadeset
mahrama i ostalo to im je potrebno.
Nakon toga, djevojka odvede u hamam njih dvije i Ganima, naredi da ih okupaju, a ona im pripremi
varivo, sok od hulindama i jabuka, poto izaoe iz hamama i obukoe se. Zatim ostade kod njih tri
dana hranei ih kokoijim mesom, varivima i pojei ih erbetom. Nakon tri dana, oni ivnue, te ih
ponovo odvede u hamam, a kada izaoe, promijeni im odjeu i smjesti ih u kuu starjeine. Potom
ode halifi, poljubi tlo pred njim i sve mu ispria - da se pojavio njen gospodin Ganim, njegova majka
i sestra.
Poto halifa saslua Kutulkulubu, obrati se slugama:
- Dovedite mi Ganima!
Dafer poe Ganimu, ali prije njega stie Kutulkuluba i ree mu da je halifa poslao po njega.
- Budi rjeit - savjetovala ga je. - Budi odluan, ali blago govori.
Potom mu obue raskono odijelo, dade mu mnogo novaca i ree:
- Kada ue, budi veoma dareljiv prema halifinim dvorjanima.
Pojavi se Dafer na mazgi, te Ganim ustade, poe mu u susret, pozdravi ga i poljubi zemlju pred njim,
jer se pojavi i zablista zvijezda njegove sree.
Dafer ga povede i nisu se zaustavljali dok ne stigoe pred halifu. Kada se nae pred halifom, Ganim
pogleda vezire, emire, paeve, namjesnike, velikae i ljude od vlasti. Ganim koji bijae rjeit,
obrazovan i prefinjen, najprije obori glavu, pa pogleda halifu i kaza stihove:

iv nam bio, znameniti vladaru,

Dobroinitelju, tedri dobrotvoru;

Plamenu postojani i oblae bremeniti

to e svjetlou i kiom stalno darivati!

Pored tebe ne elimo drugoga cara,

Jer ni jedan nema takvog ranga i takvoga dvora.

Svi carevi su prema tebi nitavni

Pri pozdravu, makar bili krunisani.

Kada samo tvoje lice svijetlo pogledaju,

Pred dostojanstvom tvojim niice padaju.

Prinose ti uzdarja potpuno radosni,

Svoje dostojanstvo i visok in sultanski.

Za tvoju vojsku svijet i stepa su pretijesni -

Na visovima Saturna atore razapni.

Svojom dobrotom ugouje svijet i karavane,

asti u tom svijetu ljude odabrane.

Tako si gord, odluan i nenasilan,

Tako si razloan i bezmjerno pravian!

Cijeli svijet si pravinou prekrio,

Na njemu si daleko i blisko izjednaio.

Kada Ganim zavri pjesmu, halifu uzbudi njegova tanahnost, svidjee mu se njegova rjeitost i
umilnost...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

44. no
Kada nastupi etrdeset i etvrta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da se halifi svidjela Ganimova rjeitost i poezija, pa mu je rekao:
- Prii!
Kada Ganim prie, halifa mu se obrati:
- Ispriaj mi priu o sebi i kai mi ta se uistinu dogodilo.
Ganim sjede i ispria halifi sve to mu se dogodilo, a od naeg ponavljanja ne bi bilo koristi. Poto
halifa vidje da Ganim govori istinu, dariva ga, primi ga u svoje okruenje i ree:
- Oprosti mi to sam pogrijeio.
Opratajui mu, Ganim odgovori:
- Zapovjednie pravovjernih, zaista rob pripada svome gospodaru zajedno s onim to on ima.
Halifa se obradova tim rijeima, pa naredi da mu daju dvorac, odredi mu izdravanje i dade mu silne
darove. Preseli majku i sestru k njemu, a poto je halifa uo da je njegova sestra Fitna vrlo
zavodljiva, zaprosi je pa mu Ganim ree:
- Ona je tvoja slukinja, a ja sam ti rob.
Halifa zahvali i dade mu stotinu hiljada dinara. Onda dovede kadiju i svjedoke, te istoga dana
vjenae se - halifa s Fitnom, a Ganim ibn Ejjub s Kutulkulubom.
Kad osvanu jutro, halifa naredi da se zapie sve to se dogodilo Ganimu, od poetka do kraja, da se
unese u knjige kako bi mogli itati oni to dolaze, da bi se udili hirovitosti sudbine i kako bi sve bilo
povjereno Tvorcu noi i dana.
Meutim, to nije udesnije od prie o caru Omeru an-Numanu i njegovim sinovima arkanu i
Davulmekanu, te o silnim udima koja su se njima dogodila.
- A kakva je to pria o njima? - upita car.
PRIA O CARU OMERU AN-NUMANU I NJEGOVIM
SINOVIMA ARKANU I DAVULMEKANU
- ula sam, sretni care, da je u Damasku, prije vladavine Abdulmelika ibn Mervana,{98} bio jedan car
koji se zvao Omer an-Numan. Bio je to silan i moni vladar koji je pokorio careve kajsarske i
bizantske. Pored njegove vatre se niko nije mogao grijati, niti se s njim mogao utrkivati. Kada bi se
rasrdio, iz nozdrva mu je vatra sukljala.
Vladao je mnotvom zemalja, naselja i gradova, i Allah njemu potini sve svoje robove. Njegove
vojske dospjee do najudaljenijih zemalja, tako da pod njegovu vlast potpadoe Istok i Zapad i sve
ono to bijae izmeu njih: indijske zemlje, Kina, Jemen, Hidaz, Etiopija, Sudan, Sirija, Bizant,
Dijar Bekr, mnotvo otoka, mnoge poznate rijeke na Zemlji, kao to su Sir-Darja i Amu-Darja, Nil i
Eufrat.
Jednom taj car otposla svoje glasnike u najudaljenije gradove da mu donesu obavjetenja o pravom
stanju stvari, a kada se glasnici vratie, rekoe mu da se svi ljudi njemu potinjavaju, da se svi
monici njegovoj svjetlosti pokoravaju, da svuda caruje milosre i sigurnost, da u narodu vladaju
pravinost i pouzdanost. Car je uistinu bio veliki. Sa svih strana su mu stizali darovi i donosili su mu
dragocjenosti sa cijele zemaljske kugle.
Car an-Numan je imao sina kome je nadjenuo ime arkan i koji odraste kao bi sudbine, pokori
junake i istrijebi suparnike. Zato ga je otac veoma volio i ostavi oporuku da on poslije njega vlada.
Poto arkan postade zreo ovjek, kada napuni dvadeset godina, Allah mu potini sve svoje robove
zbog njegove estine i upornosti.
Njegov otac Omer an-Numan imao je etiri ene, upravo prema zakonu, ali je s njima imao samo
arkana, odnosno s jednom od njih, a ostale su bile neplodne. Pored njih, imao je tri stotine i
ezdeset konkubina, prema broju dana u koptskoj godini. Konkubine su bile svih rasa. Svakoj je
sagradio posebnu odaju, i to sve u dvorovima. Sagradio je dvanaest dvoraca, prema broju mjeseci u
godini, a u svakom dvorcu je bilo trideset odaja, tako da je imao tri stotine ezdeset odaja u koje je
smjestio svoje djevojke. Svakoj konkubini je dolazio da s njom provede jednu no, tako da joj je
opet dolazio tek nakon godinu dana.
ivio je tako izvjesno vrijeme. Carev sin arkan proslavio se po svijetu i njegov otac se radovao
tome. Bivao je sve jai i mladieva mo postade tolika da je osvojio zemlje i utvrde. Sudbina htjede
da jedna careva robinja zatrudni i pronese se glas o tome, a kada car saznade silno se obradova i
ree:
- Moda e cijelo moje potomstvo biti muko.
Car zabiljei dan kada je ena zatrudnjela i poe se posebno paljivo odnositi prema njoj. arkan
sazna za to i uini mu se da je to neto znaajno...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom doputenju.

45. no
Kada nastupi etrdeset i peta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je arkan, kada je saznao da je jedna oeva nalonica zatrudnjela,
pomislio kako je to neto znaajno, pa je rekao:
- Dolazi onaj koji e mi osporavati vladavinu.
On pomisli kako e ubiti dijete koje rodi robinja, ako bude muko, ali to zadra za se. Toliko o
arkanu.
to se tie one robinje, ona bijae Bizantijka koju je poslao bizantski car kao dar i uz nju mnotvo
drugih darova. Zvala se Sufija i bijae najljepa robinja, kako izgledom tako i estitou. Bila je
veoma pametna i raskono lijepa. Nala se na usluzi caru one noi koju je proveo s njom i rekla mu:
- Care, elim da ti Bog sa nebesa podari od mene muko dijete, da ti ga briljivo uvam i da ga na
najbolji nain odgajam.
Car se obradova i svidjee mu se njene rijei. Ona ostane trudna, a kada navri odreeni broj
mjeseci, sjede na porodiljsku stolicu. Bila je dobra, pobona, Bogu se molila i upuivala Mu dove da
joj da zdravo dijete, da joj olaka porod, te Allah uslii njene dove.
Car ostavi pored ene slugu koji e ga obavijestiti o tome ta je rodila, da li muko ili ensko.
Njegov sin arkan takoer posla nekoga ko e ga o tome obavijestiti. Kada Sufija rodi dijete, babice
ga pogledae i vidjee da je djevojica sjajnija od mjeseca, te obavijestie o tome prisutne.
Carski izaslanik se vrati i ree caru, a i arkanov izaslanik kaza arkanu koji se silno obradova. im
sluge odoe, Sufija ree babicama:
- Ostanite jo malo sa mnom, osjeam da imam jo neto u stomaku.
Ona zastenja, dooe novi trudovi i Allah joj pomoe da rodi jo jedno dijete. Babice ga pogledae i
vidjee da je djeak nalik na pun mjesec, sa svijetlim elom i obrazima rumenim kao rue. Nalonica
se obradova djetetu, obradovae se sluge i svi prisutni. Sufija izbaci posteljicu, a u dvorcu se ve
bijae podigla graja, tako da za dogaaj ue i ostale nalonice koje joj pozavidjee. Vijest stie i do
Omera an-Numana koji se veoma obradova, pa poe robinji i poljubi je u elo. Zatim pogleda dijete,
nagnu se nad njim i poljubi ga, a robinje poee udarati u defove i svirati na druge instrumente. Car
naredi da djetetu nadjenu ime Davulmekan, a njegovoj sestri Nuzhatuzzemana. Ljudi se povinovae
nareenju govorei:
- Sluamo i pokoravamo se!
Car odredi dojilje, poslugu i dadilje, naredi da im izdaju eer, napitke, masnou i mnogo toga
drugog to se ni opisati ne moe.
Stanovnici Damaska ue da je Allah darovao caru djecu, te ukrasie grad, udarie u radost i veselje.
Pojavie se emiri, veziri i drugi dravni velikodostojnici koji estitae caru Omeru an-Numanu
roenje sina Davulmekana i keri Nuzhatuzzemane. Car im zahvali i dariva ih, ukaza velike poasti i
milost prisutnim velikodostojnicima i puku.
ivio je tako etiri godine tokom kojih se svakih nekoliko dana raspitivao o Sufiji i djeci, a kada
minue etiri godine, car naredi da joj se odnesu dragocjenosti, nakit i novac i naloi da se djeca
uvaju i lijepo odgajaju.
Tokom cijeloga tog vremena arkan nije znao da je njegov otac dobio muko dijete. Nije obavijeten
da je dobio jo jedno dijete pored Nuzhatuzzemane. Pred njim su tajili vijest o roenju Davulmekana
dok ne minue dani i godine. arkan je bio sav obuzet junatvom i vitetvom.
Jednoga dana, dok je Omer an-Numan sjedio, dooe paevi, poljubie tlo pred njim i rekoe:
- Care! Stigli su nam glasnici bizantskoga cara, gospodara Carigrada velikoga, i ele k tebi da ti
pokornost izraze. Ako car dopusti, mi emo ih uvesti, inae se mora carska volja sluati.
Car naredi da ih uvedu, a kada ih uvedoe, on ih primi, upita ih kako su i zato dolaze. Gosti
poljubie tlo pred njim i rekoe:
- Moni care ija milost daleko see! Car Afridun, gospodar grkih zemalja i kranskih armija, koji
se nalazi u carevini carigradskoj, poslao nas je da te obavijestimo da je on u ljutome ratu s velikim
neprijateljem, vladarem Kajsarije. Uzrok tome je to je jedan arabljanski car, prilikom jednog
osvajakog pohoda, naao drevno blago, iz vremena Aleksandra, i uzeo je neizmjerni novac. U
mnotvu onoga to je naao bila su tri okrugla dijamanta veliine nojevog jajeta. Ti dijamanti su od
najbolje vrste naroitih bijelih dragulja kakvih nigdje nema, a na svakome je grkim pismom urezano
neko tajno znamenje; svaki je imao neobina svojstva, a jedno od njih je da ni jedno novoroene,
kada mu se dragulj objesi oko vrata, ne moe oboljeti dok je dragulj na njemu, niti moe vruicu
dobiti.
Kada je taj car doao do njih i saznao kakvu vrijednost imaju, on posla caru Afridunu dragocjenosti i
novac kao darove, izmeu ostalog i ta tri dragulja, zatim opremi dvije lae - na jednoj bijae blago, a
na drugoj ljudi koji e uvati darove ako ih neko presretne na moru. On je bio svjestan da niko nema
snage da napadne njegove lae jer je on arabljanski car, a naroito zbog toga jer je more kojim su
plovile lae s darovima pripadalo carigradskoj carevini, te da su tome caru lae upuene. Na
obalama toga mora nije bilo nikoga osim podanika cara Afriduna.
Poto lae bijahu opremljene, one zaplovie dok se ne pribliie naim zemljama, ali ih presretae
neki pirati iz te zemlje meu kojima su bili i vojnici cara Kajsarije. Sve to se zateklo na laama
odnesoe: dragocjenosti, novac, blago i ona tri dragulja, te pobie sve ljude. Kad je to uo car, posla
na njih vojsku koju oni razjurie, te car posla jo jau vojsku, ali i nju rastjerae. Onda se car rasrdi i
zakle se da e lino poi na elu svoje cjelokupne vojske i da se nee vratiti dok ne porui Kajsariju,
te dok njihova zemlja ne bude poput svih onih kojima vlada, a koje je osvojio razaranjem.
Mi elimo da nam moni i silni car Omer an-Numan pomogne svojom vojskom da slavan postane.
Na car poslao ti je po nama svakojake darove i moli tvoju milost da ih primi, da bude dobar i da
mu pomogne.
Onda glasnici poljubie tlo pred carem Omerom an-Numanom...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

46. no
Kada nastupi etrdeset i esta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da su glasnici bizantskoga cara poljubili tlo pred carem Omerom an-
Numanom, poto su mu sve ispriali.
Onda su mu pokazali darove: pedeset djevojaka iz zemalja grkih uglednika, zatim pedeset robova u
svilenim odorama, sa zlatnim i srebrenim pojasevima. Svaki rob je u uhu imao zlatnu halku s biserom
vrijednim hiljadu miskala zlata. Sve to imale su i robinje na kojima bijae odjea vrijedna itavo
bogatstvo.
Kada ih car vidje, primi ih i obradova se, pa naredi da se glasnicima ukau poasti. Potom primi
svoje vezire i posavjetova se s njima ta treba initi. Meu vezirima istupi jedan oronuli starac koga
su zvali Dandan, poljubi tlo pred carem i ree:
- Najbolje e biti da spremi veliku vojsku i na elo joj postavi svoga sina arkana ije emo sluge
biti. Tako je najbolje zbog dva razloga. Prvo, bizantski car te zamolio za zatitu i poslao ti darove
koje si primio. Drugo, neprijatelj se nee drznuti na nae zemlje. Ako tvoja vojska odbrani
bizantskoga cara i rastjera njegovog neprijatelja, to e se pripisati tebi u zaslugu i po cijelom svijetu
e se prouti, naroito kada glas dospije do otoka i kada za to uje narod Magreba. Oni e ti donijeti
darove i blago.
Kada car saslua vezira Dandana, to mu se dopade i uini mu se da pravo govori. Zato ga dariva i
ree mu:
- Carevi se savjetuju s takvima kao to si ti i ti treba da bude na elu vojske.
Zatim car naredi da dovedu njegovog sina, a kada ovaj doe, sve mu ispria: ta su kazali glasnici i
ta vezir Dandan, te mu naredi da se spremi za put i da se ne suprotstavlja savjetima vezira Dandana.
Takoer mu naloi da u vojsci odabere deset hiljada dobro naoruanih konjanika spremnih na
trpljenje.
arkan se povinova oevom nareenju i odmah poe da u vojsci odabere deset hiljada konjanika, pa
ode u dvor, izvadi mnotvo novaca koji razdijeli vojnicima govorei im:
- Dajem vam vremena tri dana.
Vojnici se poklonie sluajui njegovu zapovijest, pa odoe i poee oruje spremati. Onda arkan
ue u magacine s orujem, uze potrebno naoruanje, pa poe u tale i odabra konja s biljegom i ostalu
opremu.
Minue tri dana i vojska izae izvan grada, a Omer an-Numan doe da se oprosti sa sinom arkanom
koji poljubi zemlju pred carem, a car mu pokloni sedam kesa novca. Potom prie veziru Dandanu,
povjeri mu vojsku svoga sina arkana, a vezir poljubi zemlju pred njim izraavajui pokornost. Car
prie arkanu i preporui mu da se savjetuje s vezirom Dandanom u svemu. Carevi prihvati savjet i
njegov otac se vrati u grad.
Nakon toga, arkan naredi zapovjednicima da se vojska pred njim postroji. Bilo je deset hiljada
konjanika, pored prateih slubi. Kada ljudi pooe, zaue se bubnjevi, zasvirae trube, razvie se
zastave i bajraci, te carev sin uzjaha, a pored njega bijae vezir Dandan, dok su im se nad glavama
vihorile zastave.
Ili su tako s glasnicima ispred sebe do izmaka dana i do predveerja. Sjahae da se odmore i tu no
prespavae, a kada jutro osvanu, ustadoe i nastavie putovati predvoeni izviaima cijelih
dvadeset dana. Dvadeset i prvog dana, ugledae jednu prostranu dolinu s mnotvom drvea i sitnog
rastinja. Poto u tu dolinu dospjee nou, arkan naredi vojnicima da sjau i da se tu zadre tri dana.
Vojnici sjahae, podigoe logor i rasprie se lijevo i desno. Vezir Dandan, u pratnji glasnika
Afriduna, cara bizantskoga, sjaha usred doline.
arkan je stajao jo neko vrijeme dok je vojska stizala, dok nisu svi sjahali i razili se po dolini.
Tada popusti uzde svome konju i htjede razgledati dolinu radi predostronosti, kako ga je otac uio.
Uostalom, bili su na poetku bizantske zemlje i zemlje neprijatelja.
Poto je naredio robovima i saradnicima da odsjednu pored vezira Dandana, on poe sam jaui
rubom doline dok ne proe prva etvrtina noi. Umori se i san ga savlada, tako da vie nije mogao
tjerati konja, a imao je obiaj da spava na konju. Hele, kada ga savlada san, on zaspi, a konj nastavi
da ide do ponoi, te ue u nekakvu gustu umu, ali se arkan nije budio dok njegov konj ne poe
udarati kopitom o tlo. Tada se arkan probudi i vidje da je u umi, da sija mjesec obasjavajui cijeli
svod. On se zaudi otkud se nae na tome mjestu i izgovori rijei koje se u uenju izgovaraju:
- Nema moi ni sile nad Boijom moi i silom!
Dok je on tako stajao bojei se zvijeri i u nedoumici kamo da krene, odjednom ugleda kako mjesec
obasja jedan proplanak nalik na dennet, a onda u kako neko umiljato govori, zau nekakav visok
glas i smijeh koji ljudski um plijeni. arkan sjaha meu drveem i poe naprijed dok ne stie do
potoka, pa gledajui kako voda tee zau rijei neke ene koja je govorila arapskim jezikom:
- Isusa mi, to nije lijepo od vas! Koja progovori makar jednu rije, povalit u je i njenim pojasom u
je svezati!
arkan poe prema glasu dok ne doe do kraja. On ugleda rijeku kako tee, kako ptice lepraju,
gazele tre i pasu, a ptice vlastitim jezikom o srei pjevaju. Mjesto je bilo obogaeno svakojakim
vrstama rastinja, kao da je opisano u ovim stihovima:

Zemlja je lijepa samo kad behara

I na njoj se uje milina ubora.
Svemogui Bog tako stvorio je
Koji nam milost i sve darove daje.

Razgledajui mjesto, arkan vidje na njemu jedan manastir, u manastiru utvrdu to stremi uvis, u
mjeseinu, a usred utvrde bijae potok koji je tekao na proplanak. Tu je bila jedna ena, a pred njom
deset robinja slinih mjesecima. Bile su nagizdane i nakiene tako da su poglede mamile, i sve su
bile prekrasne djevice, kao da su one opisane u stihovima:

Cijeli lug se u svjetlu presijava

Sa svim bijelim njegovim ljepotama.

Jo ga ljepim i bajnijim ine

Ljepotice nagizdane, okiene.

Svaka li je struka tanahnoga,

Zanosna i izgleda njenoga.

Imaju kose tako bujne

Da lie na vinove grozdove rujne.

Pogledom ti pamet uzimaju -

Kao da te strijelama probadaju.

Tako su zanosne da ubijaju,

I najbolje junake one ustrijeljuju.

arkan pogleda tih deset djevojaka i uoi meu njima jednu koja je liila na pun mjesec, s crnim i
kovrdavim uvojcima, svijetlim elom, s dugim trepavicama - savrena izgleda i osobina, kao to
pjesnik ree:

Obasjava nas svjetlost njenog zanosna oka,

Samaharska koplja stide se njenoga struka.

Javlja nam se lica ruiasto rumena,

Draesna je na bezbroj naina.

Kada joj se crni pramen na elu pojavi

Lii na no kad radosni dan najavi.

arkan je uo kako ta ena govori robinjama:

- Priite da se pohrvem s vama prije nego to mjesec zae i jutro svane!
Djevojke su joj prilazile pojedinano, a ona ih je odmah obarala na zemlju i vezivala pojasevima.
Borila se s njima i ruila ih dok ih nije sve poobarala, a onda se djevojci obrati starica koja bijae
pred njom i ree joj srdito:
- Razvratnice! Drago ti je to ih obara, a, evo, ja sam starica pa sam ih oborila etrdeset puta! Zato
se sama sebi divi? Ako ima snage da se pohrve sa mnom, pohrvi se. Ako hoe ustati da se
pohrve sa mnom, ja u ustati i stavit u ti glavu meu noge!
Djevojka se lukavo nasmijei, ali je bila puna bijesa, pa ustade i poe prema starici govorei:
- Gospoo Zatuddavahi! Isusa ti, hoe li se stvarno hrvati sa mnom, ili se samo ali?
- Stvarno u se hrvati - odgovori starica...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

47. no
Kada nastupi etrdeset i sedma no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je starica, kada ju je djevojka upitala hoe li se stvarno hrvati s njom,
rekla da e se zaista hrvati, a ova joj je uzvratila:
- Ustaj da se pohrvemo ako ima snage!
Poto je to starica ula, silno se naljuti, nakostrijei se kao je, a kad joj djevojka prie, starica ree:
- Isusa mi, hrvat u se s tobom samo gola, razvratnice!
Onda starica uze svilenu mahramu, poto se raskopala, zavukla ruke pod odjeu i skinula je. Omota
mahramu i svee je oko pasa tako da je podsjeala na elavu ifritku, ili na pjegavu zmiju. Zatim se
nagne prema djevojci i ree joj:
- Uradi isto to sam i ja uradila!
arkan ih je cijelo vrijeme gledao, posmatrao je nakazni stariin izgled i smijao se. Poto se starica
svue, djevojka se polahko podie, uze jemensku mahramu, dva puta se opasa njome, zagrnu alvare,
tako da joj se ukazae mramorne noge, a iznad njih kristalni breuljak, mehak i mramorni, zatim
stomak s ijih nabora mous mirie, kao da je anemonima zasijan, i dvije dojke poput dva nara.
Starica se nagne prema djevojci, te se dohvatie i arkan podie pogled prema nebu molei Allaha
da djevojka savlada staricu. Djevojka se podvue pod staricu, uhvati je lijevom rukom oko pojasa, a
desnom za vrat, podie joj noge uvis tako da joj mjeseina obasja dlake. Zatim dva puta pusti vjetar,
tako da se jedan zabode u zemlju, a drugi se izvi put neba. arkan im se smijao toliko da se
stropotao. Zatim ustade, isuka sablju i osvrnu se lijevo i desno, ali ne vidje nikoga osim starice
baene na lea. arkan pomisli: "Nije pogrijeio onaj ko te nazvao Zatuddavahi.{99} Onda im prie da
uje ta se dogaa meu njima. Djevojka priskoi, pa baci preko starice tanki svileni ogrta, obue je
i izvini se:
- Gospoo Zatuddavahi, htjela sam samo da se pohrvemo, a ne da se dogodi sve ovo. Meutim,
iskliznula si mi iz ruku. Hvala Bogu da si dobro!
Starica nije odgovarala, ve ustade i postiena ode dok se ne izgubi iz vida u umi. Djevojke
ostadoe povezane i pobacane, a ona djevojka je sama stajala. arkan pomisli: "Svaki dobitak ima
svoj uzrok! Savladao me je san i konj me donio ovamo na moju sreu. Moda e djevojka i ove to su
s njom biti moj plijen."
Zatim arkan uzjaha konja, podbode ga i konj pojuri kao strijela kada se odapne s luka. U ruci mu
bijae isukana sablja i vikao je: Allah je najvei!
Kada ga djevojka vidje, skoi pa stade na obalu potoka koji bijae irok est lakata, a onda preskoi
na drugu obalu iz sveg glasa viui:
- Ko si ti to prekida nau zabavu i sablju potee kao da na itavu vojsku navaljuje? Odakle si i
kamo ide? Istinu govori, jer e ti istina koristiti, a nemoj lagati, jer la je svojstvo zlikovaca!
Sigurno si noas izgubio put i stigao ovamo. Najbolje e biti da se spaava odavde. Znaj da se
nalazi na livadi na kojoj je dovoljno samo jedanput da viknem i pojavit e se etiri hiljade patricija!
Reci ta hoe! Ako hoe da ti pokaemo put, pokazat emo ti ga; ako eli da te darujemo, darovat
emo te.
Kada u njene rijei, arkan odgovori:
- Ja sam stranac, musliman. Veeras sam poao loviti sam, ali bolji ulov nisam mogao nai od deset
djevojaka u ovakvoj noi obasjanoj mjeseinom. Uzet u ih i odvesti svojim prijateljima.
- Znaj - ree mu djevojka - da taj plijen nee imati. Bogami, djevojke nee biti tvoj plijen. Zar ti
nisam rekla da je la odvratna?
- Sretan je onaj ko se samo u Boga uzda.
- Isusa mi - doviknu djevojka - kada se ne bih bojala da u te upropastiti, vrisnula bih tako da se
cijelo ovo mjesto ispuni konjanicima i pjeacima. Ali ja saosjeam sa strancima. Ako hoe plijen,
zahtijevam da sjae i da se svojom vjerom zakune da mi nee prii ni s kakvim orujem pa da se
pohrvemo ja i ti. Ako me pobijedi, stavi me na konja i sve nas uzmi kao plijen, a ako ja pobijedim
tebe, bit e u mojoj vlasti. Zakuni se, jer se bojim tvoje prijevare. Predanja kau: Prijevara je
ovjeku uroena i mahana je vjerovati svakome. Ako se zakune, eto mene!
elei da je se domogne, arkan pomisli: "Ona ne zna da sam ja prava junaina." Zatim joj doviknu:
- Zakuni me onim u ta e povjerovati da ti neu prii ni s kakvim orujem dok ne bude spremna i
dok mi ne kae da doem da se ogledamo. Tada u ti prii, pa ako me pobijedi, ja imam novaca da
se otkupim, a ako ja tebe pobijedim, ti e biti moj najvei plijen.
- Pristajem - odgovori djevojka, a arkan se zbuni i ree:
- Boijeg mi Poslanika, i ja pristajem.
- Zakuni se Onim koji je duama dao tijelo i koji nam je zakone dao.
arkan se zakune tako da mu djevojka povjerova i bila je zadovoljna. Zatim djevojka skoi na drugu
stranu potoka i ree arkanu smijui se:
- Bit e bolje da ode, gospodine! Idi svojim prijateljima prije nego to jutro svane i prije nego to
dou patriciji koji e te na vrhove kopalja nabiti. Ti nema snage ni sa enama da se bori, a kako e
tek s vitezovima!
Zbunjeni arkan ree kavgadijski:
- Zar e otii u manastir i ostaviti sirotog, jadnog stranca slomljena srca?
- Sve to eli ispunit u ti - smijala se djevojka.
- Kada sam ve dospio u tvoju zemlju i osjetio slast tvoje dobrote - ree arkan - kako u se vratiti, a
da tvoju hranu nisam kuao? I ja sam postao jedan od tvojih slugu.
- Samo zlikovac uskrauje plemenitost. Hajde, u ime Boga, iz ovih stopa. Uzjai konja i poi uporedo
sa mnom drugom stranom potoka. Bit e moj gost.
arkan se obradova pa pohita konju, uzjaha ga i poe naspram djevojke dok ne stigoe do mosta
napravljenog od topolinih brvana. Na mostu su bili ekrci i eljezni lanci na kojima bijahu katanci.
Kad arkan pogleda most, primijeti one djevojke koje su se s njom hrvale. Stajale su i gledale je, a
kada im ona prie, obrati se jednoj djevojci na njihovom jeziku:
- Poi mu u susret, uzmi uzde i vodi ga u manastir.
arkan poe predvoen djevojkom, a kada preoe most, arkan je bio zapanjen prizorom. Mislio je:
"Eh, da je vezir Dandan sa mnom ovdje da vidi te divne djevojke!" Onda se obrati djevojci:
- Ljepotice, sada imam dvostruko pravo na tebe: po osnovi prijateljstva i to sam doao u tvoju kuu,
te prihvatio tvoje gostoprimstvo. Sada sam ti na raspolaganju. eli li poi sa mnom u muslimanske
zemlje da vidi sve hrabre junake i da sazna ko sam?
Kada to u, djevojka se naljuti:
- Isusa mi, drala sam te za pametna ovjeka, a sada vidim koliko ti je srce pokvareno. Kako moe
sebi dopustiti takve rijei kojima me hoe prevariti? Kako to mogu uiniti znajui da se neu spasiti
ako dospijem pod vlast vaeg cara Omera an-Numana, jer u njegovim dvorovima nijedna nije ravna
meni, svejedno to je on gospodar Bagdada i Horasana koji je sagradio dvanaest dvoraca, prema
broju mjeseci u godini? Ako dospijem k njemu, nee me ostaviti, jer vi vjerujete da vam je doputeno
uivati sa ovakvima kao to sam ja. Tako je zapisano u vaim knjigama gdje se kae da raspolaete
onim to ste sami osvojili. Kako mi onda moe tako neto govoriti? to se tie tvog poziva da vidim
junake, Isusa mi nisi pravo rekao. Ja sam vidjela vau vojsku kada ste uli u nau zemlju prije dva
dana. im ste uli, vidjela sam da se ne ponaate kao odlinici, ve kao horde. to se tie onih rijei
da saznam ko si ti, prema tebi se neu lijepo ponijeti zbog tvoje pretpostavljene znamenitosti, ve
radi dostojanstva, poto ovjek kao to si ti ne govori tako djevojci kao to sam ja makar bio i
arkan, sin cara Omera an-Numana, koji se upravo sada pojavio.
"Moda je zaista saznala da je vojska dola, zna da nas ima deset hiljada konjanika; moda zna da ih
je moj otac poslao sa mnom u pomo caru carigradskome", pomisli arkan a onda ree:
- Zaklinjem te vjerom da mi kae ta je uzrok tome kako bih mogao razlikovati istinu od lai i kako
bih saznao ko je kriv za to.
- Vjere mi moje - ree djevojka - kada se ne bih plaila da e se pronijeti glas o meni kao o
Bizantinki, sigurno bih rizikovala i izala pred deset hiljada konjanika. Ubila bih njihovog
predvodnika vezira Dandana i pobijedila bih njihovog viteza arkana. Ne bih se toga stidjela. itala
sam knjige i ovladala arapskom rjeitou, ali ti neu opisivati svoju hrabrost, jer si vidio ta sve
znam, ta mogu i kako se umijem boriti. Kada bi na tvome mjestu noas bio arkan i kada bi mu se
kazalo da preskoi ovaj potok, on bi priznao da to ne moe uiniti. Molim Isusa da ga da meni u ake
u ovome manastiru kako bih mu otila preruena u mukarca da ga zarobim i stavim u okove...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

48. no
Kada nastupi etrdeset i osma no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je kranka tako i tako kazala mladiu. Dok ju je on sluao, obuzee ga
gordost, jarost i junaka sujeta. Htjede joj otkriti ko je i na nju nasrnuti, ali su ga suzbijale njena
ljepota i zavodljivost, te on kaza distih:

Kad ljepotan jedan grijeh uini,

Hiljadu ljepota hoe da ga iskupi.

Zatim djevojka poe, a arkan ju je pratio gledajui s lea kako se polutke njene zadnjice sudaraju
jedna s drugom, poput valova nemirnog mora, te on kaza stihove:

Na srcu joj ljepota to svako zlo odagnava

Sa srca ljudi kad ih zlo ophrvava.

im je ugledah, ushien sam povikao:

Evo, puni mjesec noas je izaao!

Kada bi se Belkisin{100} ifrit s njom borio,

Njenom bi snagom odmah savladan bio.

Djevojka i mladi stigoe do zasvoenih vrata iji lukovi bijahu od mramora. Ona otvori kapiju i ue
a arkan za njom, pa dooe do jednog dugakog hodnika iji svod je inilo deset kupola, a na svakoj
bijae kristalni svijenjak koji je sijao kao sunce. U dnu prolaza je saekae djevojke s finim
svijeama, a na glavama su nosile mahrame ukraene raznoraznim draguljima. Djevojke pooe
ispred nje i arkana te stigoe do manastira u kome bijahu postelje, zavjese obrubljene zlatom, pod
prekriven raznobojnim mramorom, a na sredini se nalazila fontana sa dvadeset i etiri zlatna
vodoskoka iz kojih je tekla voda nalik na srebro. Na jednom uzvienju on vidje leaj prekriven
carskom svilom. Djevojka mu ree:
- Gospodaru, popni se na onaj leaj.
arkan se pope, a djevojka ode. Kako se nije pojavljivala neko vrijeme, on upita za nju sluge koji mu
rekoe:
- Otila je u spavaonicu, a mi emo te sluiti prema njenoj zapovijesti.
Donesoe mu razne vrste jela i arkan je jeo dok se nije zasitio. Onda mu donesoe umivaonik i
zlatan ibrik, te on opra ruke mislei na svoju vojsku, jer nije znao ta se s njom poslije dogodilo.
Sjeti se kako je zaboravio oev savjet. Nije znao ta da radi kajui se zbog svog postupka. Tako je do
jutra alio zbog greke koju je nainio i ophrvan mislima, recitirao je:

Do sada sam dobro znao suditi,

Ali sada ne znam ta mi je initi.

Kad bi mi neko ljubav mogao odagnati,

Tad bih mogao ojaati i ozdraviti.

Sve mi potonu i pade u jade ljubavne,

Allaha molim da mi On pomogne.

Nakon stihova, arkan ugleda blistavu povorku i pogledavi je bolje, vidje da je to vie od dvadeset
mjesecolikih robinja. Kretale su se oko prve djevojke koja je meu njima bila poput punog mjeseca
meu zvijezdama. Na njoj bijae carska svila, oko struka je imala pojas okien draguljima svakojakih
vrsta. Pojas joj je tako stezao struk da joj se zadnjica isticala poput kristalnog lustera podno srebrene
grane. Grudi su joj bile nalik na dva nara.
Kad je arkan vidje takvu, pomuti mu se razum od ushienja, te on zaboravi svoju vojsku i vezira.
Vidje da djevojka na glavi nosi mreu od bisera, dok su joj djevojke s desne i lijeve strane drale
skute, a ona se zanosno njihala.
Mladi skoi na noge oaran njenom ljepotom i kliknu:
- Oprezno s tim pojasom! - a onda izrecitira:

Tekih i oblih guzova,

Djevojka sa zanosnim grudima,

Taji ljubav koju osjea,

A ljubav svoju ne krijem ja.
Ispred i iza nje ide posluga
Poput bisera samih i u nizovima.

Djevojka ga je dugo gledala, pa opet vraala pogled k njemu ne bi li ga prepoznala, a onda mu prie i
ree:
- Ovome si mjestu poast ukazao, arkane. Kako si no proveo, junae kada sam te ostavila? Sramota
je - dodade djevojka - da carevi lau, naroito ako su veliki carevi, a ti si arkan, sin Omera an-
Numana. Ne krij se preda mnom i daj da ujem samo istinu, jer la raa mrnju i neprijateljstvo. Tebe
je sudbina ve tako pogodila da ti se valja potinjavati i saglasan biti.
Kada je arkan saslua nije mogao negirati ko je on, te joj istinu ree:
- Ja sam arkan, sin Omera an-Numana, koga je sudbina stavila na kunju dovodei ga na ovo mjesto.
Sada ti ini ta god hoe.
Djevojka poniknu pogledom izvjesno vrijeme, a zatim mu se obrati:
- Razgali duu i zadovolji oko, jer ti si moj gost i izmeu tebe i mene su hljeb i so, razgovor i
prijateljstvo. Pod mojom si zatitom i budi spokojan. Isusa mi, kada bi sav svijet elio da ti neko zlo
uini, ne bi uspjeli doi do tebe. Duu bih za te rtvovala. Ti si pod Isusovom i mojom zatitom.
Nakon toga, djevojka sjede pored njega i poe se zabavljati s njim dok ga bojazan sasvim ne napusti i
dok ne shvati da ga je sigurno mogla ubiti prole noi da je to htjela. Onda ona ree neto djevojci na
svome jeziku i ne bi je izvjesno vrijeme, a kada se vrati, donese vino i sofru s jelom. arkan ne
htjede da jede, mislei: "Moda je neto metnula u jelo." Shvativi o emu misli, djevojka ree:
- Isusa mi, nije to to misli. U hrani nema onoga to umilja. Da sam te htjela ubiti, ve bih te ubila.
Potom djevojka prie sofri i od svake vrste jela uze po zalogaj. Tek tada arkan poe jesti. Djevojka
se obradova i prihvati se jela s njim dok se ne najedoe. Poto oprae ruke, djevojka ustade i naredi
jednoj slukinji da donese mirise i pribor za pie u kome je bilo zlatnog, srebrenog i kristalnog
pribora. Naredi takoer da pie bude u raznim bojama i razliitog kvaliteta, te joj donesoe sve to je
traila. Potom djevojka napuni prvu au i ispi je prije arkana, kao to je i hranu probala prije
njega, pa nasu drugu au, prui mu je i ree:
- Vidi, muslimane, kako uiva u preslatkom ivotu i radostima.
Pila je s njim dok mu se razum ne pomuti...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

49. no
Kada nastupi etrdeset i deveta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je djevojka pila i pojila arkana dok mu pie razum ne pomuti i dok ga
ljubav prema njoj ne omami, a onda se ona obrati jednoj slukinji:
- Merdana, daj nam kakav muziki instrument.
- Sluam i pokoravam se - odgovori djevojka, koja se izgubi na tren pa donese damaku tamburu,
perzijsku harfu, tatarsku flautu i egipatski kanun.
Djevojka uze tamburu, natima strune i zapjeva glasom njenijim od lahora i slaim od rajskog
izvora:

Nek Allah oprosti oima to suze izmamie,

to tolike strijele tvoji pogledi bacie!
Ljubavnik je tiranin prema voljenoj osobi -
Ne moe njean, nit milostiv moe biti.

Neka je sretno oko to zbog tebe nou bdije,

Blago srcu koje za te strasno bije.

Na smrt me ti osudi, moj gospodaru;

ivotom te iskupih, sudijo i vladaru.

Zatim djevojka ustade drei instrument i zapjeva na svome jeziku tako da uzbudi arkana. Najzad,
njihova gospodarica zapjeva pa ree:
- Muslimane, zar nisi razumio ta kaem?
- Nisam, ali me uzbudila ljepota tvojih prstiju.
- ta e uiniti ako ti zapjevam na arapskom? - nasmija se djevojka.
- Izbezumit u se - ree arkan, a djevojka uze tamburu, promijeni melodiju i zapjeva:

Teko mi se s dragim rastati -

To nikako ne mogu podnijeti.

Na tri naina dragi me muio:

Nemarom, nepanjom pa me ostavio.

Volim dragog koji me plijenio

Ljepotom pa me tunu ostavio.

Kada otpjeva pjesmu, djevojka pogleda arkana i vidje da je omamljen, da se opruio meu njima
jedno vrijeme. im doe k sebi i sjeti se pjesme, on opet pade u trans, pa se arkan i djevojka
dohvatie pia i nisu prestajali igrati se i zabavljati dok dan ne poe izmicati i no svoja krila iriti.
Djevojka ode u spavaonicu, a kada arkan upita gdje je, rekoe mu da je otila na spavanje.
- Neka je Allah zatiti i sauva! - na to e arkan.
Poto osvanu jutro, jedna djevojka doe i ree mu:
- Zove te moja gospodarica.
On poe za njom i kada prie njenoj sobi, djevojke ga uvedoe uz pratnju defova i pjesama, te se
arkan nae pred jednom kapijom od slonove kosti, ukraenom biserima i draguljima. Poto uoe,
obree se u jednoj velikoj prostoriji u ijem proelju bijae ogromna galerija zastrta raznovrsnom
svilom, a oko galerije bijahu otvoreni prozori s pogledom na drvee i potoke. Tu su se nalazili kipovi
u koje je ulazio zrak tako da su se u njihovim upljinama pokretale neke naprave i posmatra je imao
utisak da govore. Djevojka je sjedjela i posmatrala ih, a kada ugleda arkana poe mu u susret, uze
ga za ruku pa ga posadi pored sebe i upita kako je no proveo. arkan se pomoli za nju, te sjedoe da
razgovaraju. Djevojka mu ree:
- Zna li neto o dvoje zaljubljenih koji zbog ljubavi stradaju?
- Znam stihove o tome - odgovori arkan.
- Da ujem - podstaknu ga djevojka, a on poe recitirati:
Ne, ja ne otkrivam ljubav Azzinu
Jer ona meni vjeruje na rije zadanu.

Sveenici i svi kojima sam rije dao

Plau to sam toliko stradao.

Kad bi oni kao ja jednu rije njenu uli,

Pred mojom Azzom bi niice pali.

Poto ga saslua, djevojka ree:

- Kusejjir{101} je bio veoma rjeit, jer je tako velianstveno opisivao Azzu u stihovima:

Kada bi se s jarkim suncem takmiila,

Ljepotom bi ga svojom ona pobijedila.

Al mnoga je ena Azzu mi kudila -

Lica im se, Boe, u opanke pretvorila!

Zatim djevojka nastavi:

- Priaju da je Azza bila bezmjerno lijepa - a onda se obrati arkanu: - Ako zna neki Demilov stih,
kai nam.
- Znam ih bolje nego bilo koje druge - prihvati arkan i kaza Demilove stihove:

Ti eli jedino pogibiju moju,

A ja neu nita nego ljubav tvoju.

- Ba si se lijepo pokazao, careviu - ree djevojka. - ta li je htjela Azza uiniti Demilu{102} kada je
kazao onaj stih: "Ti eli jedino pogibiju moju"?
- Htjela mu je uiniti, gospoo - ree arkan - isto ono to ti hoe meni, premda te ni to nee
zadovoljiti.
Djevojka se nasmija arkanovim rijeima, te nastavie piti do kraja dana i dok ne pade mrkla no.
Tada djevojka ode u svoju spavau sobu, a arkan u svoju. im osvanu jutro i arkan se probudi,
dooe mu djevojke s defovima i drugim muzikim instrumentima, kao i obino, pa poljubie tlo pred
njim i rekoe:
- Izvoli, naa gospoa eka da doe.
arkan ustade i poe okruen djevojkama koje su udarale u defove dok ne izae iz te odaje i ue u
drugu, veu od prve, gdje su bile stotine ptica i zvijeri koje se ne daju opisati. arkan se zabezeknu
onim to vidje na tome mjestu, te izgovori stihove:

Moj suparnik kida joj plodove s erdana,

Bisere s grudi, zlata nanizana.

Srebrena se vrela iz tebe izljevaju,

Ruiasti obrazi na alivin podsjeaju.

Ko da ljubiica oponaa boje njene:

Plave oi tamno osjenene.

Kada djevojka ugleda arkana, ustade prema njemu, uze ga za ruku i posadi pored sebe rekavi:
- Ti si sin cara Omera an-Numana. Zna li, onda, dobro igrati ah?
- Znam, ali ne budi onakva kao to je pjesnik kazao:

Velim: Ljubav me gri i poputa,

Gutljaj ljubavi e mi utoljava.

Dragoj koju volim ah sam donio:

I bijelim i crnim uzalud sam igrao -

Kao da kralj na mjestu topa stoji,

Ko da hoe s kraljicama da se bori.

Dospijem li do smisla pogleda njenoga -

Eto, prijatelji, moga asa smrtnoga.

Djevojka donese ah, pa poe igrati s njim i kad god bi arkan htio pogledati njen potez, pogledao bi
u njeno lice, te bi stavljao konja na mjesto lovca, a lovca na mjesto konja. Djevojka se nasmija:
- Ako nastavi tako igrati, onda ti nita ne zna.
- To je prva partija i nemoj je raunati - odgovori arkan.
Kad ga djevojka pobijedi, on namjesti figure i ponovo zaigra, ali ga ona pobijedi drugi, trei, etvrti,
peti put, a onda mu se obrati:
- U svemu te pobjeujem.
- Lijepo mi je, gospo, da gubim s nekim kao to si ti.
Zatim djevojka naloi da donesu jelo, te oni jedoe i oprae ruke. Onda naredi da donesu pie i
popie, pa djevojka uze kanun na kome je znala dobro svirati, te otpjeva stihove:

Kao da nas sudbina as sputava, as oslobaa;

Kao da nas k sebi vue, a onda nas odagnava.

Pij kad je dobra, ako moe piti;

Ako me ne ostavi, nastavi pjevati.

Uivali su tako sve do noi, i taj dan bijae ljepi od prethodnoga. A kad nastupi no, djevojka ode u
svoju, a arkan u svoju spavaonicu i prespavae do jutra. Onda mu dooe djevojke s defovima i
drugim instrumentima, pa ga povedoe kao i obino do djevojke koja skoi im ga vidje, uhvati ga za
ruku, posadi pored sebe i upita kako je proveo no. On joj uputi dovu za dug ivot, a ona uze tamburu
i poe kazivati stihove:
Nipoto nemoj rastanku teiti,
Jer gorko je rastanak kuati;

I sunce u asu kad pone zalaziti

Zbog bolnog rastanka pouti.

Dok su se oni tako zabavljali, odjednom zaue buku, osvrnue se i ugledae kako im prilaze
mukarci i mladii koji su veinom bili patriciji sa isukanim sabljama to su se presijavale. Vikali su
na svome jeziku:
- Uhvatili smo te, arkane, i budi siguran da e stradati!
Kada to u, arkan pomisli: "Moda me ova lijepa djevojka prevarila i zadrala me dok ne dou
njeni ljudi. To su oni patriciji kojima me plaila. Ja sam kriv to sam samog sebe doveo u propast!"
Zatim se osvrnu prema djevojci da je ukori, ali vidje da je problijedjela, te ona skoi viui:
- Ko ste vi?
- asna carice i jedinstveni biseru!- odgovori patricij koji ih je predvodio. - Zar ne zna ko je taj
pored tebe?
- Ne poznajem ga. Ko je on? - upita djevojka.
- To je razara zemalja i gospodar vitezova! To je arkan, sin cara Omera an-Numana, on osvaja
tvrave i sva neosvojiva mjesta. Vijest o njemu stigla je do cara Harduba, tvoga oca. Obavijestila ga
je starica Zatuddavahi i tvoj otac a na gospodar uvjerio se da je istina ono to mu je starica
prenijela. Ti si, evo, pomogla vojsci naoj tako to si epala ovoga opakog lava.
Kada u patricija, djevojka ga pogleda i upita:
- Kako se zove?
- Zovem se Masura, sin tvoga roba Masura ibn Kaarda, patricija nad patricijima.
- Kako si uao ovamo bez moga doputenja?
- Gospodarice - odgovori patricij - kada sam stigao do vrata, nije me zaustavio ni dvorjan, ni vratar.
Naprotiv, svi vratari poli su ispred nas kao i obino. Jedino kada doe neko ko nije na, oni ga
ostavljaju da eka pred vratima dok ne dobiju dozvolu za ulazak. Sada nije vrijeme za duge
razgovore, jer car eka da se vratimo s ovim careviem koji je prava iskra to moe zapaliti islamsku
vojsku. Car hoe da ga ubije, pa e njegova vojska otii tamo odakle je i dola, a mi neemo ni
morati da se borimo.
Djevojka mu ree:
- To zaista nisu lijepe rijei, a starica Zatuddavahi je slagala jer ona ne zna istinu. Tako mi Isusa, ovaj
ovdje nije arkan, niti je moj zarobljenik, ve obian ovjek koji nam je doao, zatraio
gostoprimstvo i mi smo ga ugostili. I kada bismo bili sigurni da je to arkan, kada bismo u to bili
vrsto uvjereni, ne prilii mome dostojanstvu da vam ga izruim jer je pod mojom zatitom. Ne
tjerajte me da varam svoga gosta i nemojte me sramotiti, ve se vrati caru, mome ocu, poljubi zemlju
pred njim i reci mu da nije tano ono to mu je kazala Zatuddavahi.
- Abrizo - ree joj patricij Masura - caru se mogu vratiti jedino s njegovim neprijateljem.
- Teko tebi! - naljuti se djevojka. - Kako se usuuje tako govoriti? Vrati mu se s ovim odgovorom i
nee ti zamjeriti.
- Ne vraam se bez njega - bio je uporan Masura.
Djevojino lice promijeni boju:
- Ne priaj mnogo i ne brbljaj. Ovaj ovjek nam ne bi doao da nije siguran da sam moe nasrnuti na
stotinu konjanika. Kad bih mu rekla: "Ti si arkan, sin Omera an-Numana", on bi odgovorio: "Jesam."
Meutim, vi mu se ne moete suprotstaviti. Ako ga napadnete, on nee odstupiti dok vas sve ovdje ne
pobije. Evo ga kod mene i ja vam ga predajem s maem i titom.
- Ako sam siguran od tvoga gnjeva - ree Masura - nisam siguran od gnjeva tvoga oca. Kad ja vidim
arkana, dat u znak patricijama, a oni e ga zarobiti i odvesti ga ponienog caru.
uvi te rijei, djevojka odgovori:
- Nee tako biti! To su gluposti, jer ovaj ovjek je sam, a vas ima stotinu. Ako hoete da se ogledate s
njim, izaite mu na mejdan jedan po jedan, da bi car znao ko je od vas junak...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

50. no
Kada nastupi pedeseta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je princeza Abriza rekla patriciju:
- Ovaj ovjek je sam, a vas ima stotinu. Ako hoete da se ogledate s njim, izaite mu na mejdan jedan
po jedan, da bi car znao ko je od vas junak.
- Isusa mi - povika Masura - pravo kae! Prvi u mu ja na mejdan izai!
- Strpi se dok odem k njemu i obavijestim ga o emu se radi, te da vidim ta e odgovoriti. Ako
pristane, neka tako bude, a ako odbije, ne moete k njemu. Ja, djevojke i sve ostalo to je u manastiru
bit emo njegov zalog.
Potom djevojka prie arkanu i kaza mu ta se dogaa, a on se osmjehnu saznavi da ga djevojka
nikome nije odala, te da je glas o njemu dopro do cara mimo njene volje. arkan ponovo poe sam
sebe koriti: "Kako sam duu svoju zaloio u ovoj zemlji Ruma?" A poto je uo djevojine rijei, on
joj se obrati:
- Ako me budu napadali jedan po jedan, nita mi nee moi, nego neka nasru deset po deset.
Zatim arkan skoi i poe k njima nosei sablju i ratnu opremu. Poto ga patricij ugleda,
poskoi i kidisa na njega. arkan ga doeka kao lav i udari ga po vratu tako da sablja sijevnu na
drugoj strani. Kad to vidje djevojka, arkan jo vie poraste u njenim oima i bi joj jasno da ga nikad
nije oborila svojom snagom, kad se ono s njim hrvala, ve ga je obarala ljepotom i draima. Ona
prie patricijima i ree im:
- Osvetite svoga druga!
Onda istupi brat ubijenoga. Bio je snaan i nasrtljiv. On navali na arkana, ali ga arkan odmah udari
sabljom po pleima tako da sablja zablista na drugoj strani njegova tijela. Onda djevojka povika:
- O, Isusovi robovi! Osvetite svoga druga!
Oni poee izlaziti pred arkana jedan po jedan, a on se poigravao s njima dok ne pogubi pedeset
patricija. Djevojka vidje da je Allah zasijao strah u srca onih to su ostali tako da su oklijevali da
pred arkana izau, ne usuujui se da ga napadnu pojedinano, ve navalie svi odjednom. arkan
kidisa na njih srcem tvrim od kamena, tako da ih samlje kao mlinski kamen to melje ito. Oduze im
razum i due. Tada djevojka povika svojim slukinjama:
- Ko je jo ostao u manastiru?
- Nema nikog osim vratara - odgovorie djevojke.
Onda princeza poe u susret arkanu i zagrli ga, a arkan je odvede u dvor, poto bijae zavrio boj.
Od njegovih neprijatelja ostao je samo manji broj, i to onih koji su se posakrivali po manastirskim
elijama. Kada je vidjela kako ih je malo ostalo, djevojka ode od arkana, a onda se pojavi pred
njim u vrlo tijesnom oklopu, sa indijskim maem u rukama i ree mu:
- Isusa mi, neu se tedjeti pred gostom, niti u pak njega tedjeti, ak i ako me zbog toga osude u
zemlji Bizantinaca!
Osmotrivi potom patricije, djevojka vidje da ih je arkan smaknuo osamdeset, a pobjeglo ih je
dvadeset. Shvaajui ta je uinio s ljudima, ona ree:
- Vitezovi kao to si ti dostojni su Boije nagrade, arkane.
arkan ustade i briui s maa krv pobijenih, kaza ove stihove:

Koliko sam eta u ratu rasprio,

Kao meso u lavlje eljusti ih stavio!

Pitajte kako se oni sa mnom bore -

Na dan bitke nek svi ljudi govore!

Lavove im u ljutome boju pobijedih

I u prahu na popritu ih ostavih.

Poto junak zavri pjesmu, djevojka mu prie s osmjehom, poljubi mu ruku i skinu oklop koji bijae
na njoj, a arkan joj ree:
- Gospo, zato si obukla oklop i ma isukala?
- Da te branim od ovih zlikovaca - odgovori djevojka koja zatim pozva vratare i ree im:
- Kako ste dopustili carevim ljudima da mi ulaze bez moga odobrenja?
- Carice - odgovorie oni - nije bio obiaj da traimo tvoje odobrenje za careve izaslanike, naroito
za velikog patricija.
- Izgleda da ste me htjeli osramotiti i ubiti moga gosta - ree djevojka, pa naredi arkanu da im
odrubi glave, a kada ih on pogubi, djevojka ree svojim preostalim slugama da zasluuju i gore od
toga. Potom se obrati arkanu:
- Sada ti je jasno ono to ti ranije nije bilo jasno. Evo, ispriat u ti svoju priu. Ja sam ker
bizantskog cara Harduba i zovem se Abriza. Starica koja se zove Zatuddavahi moja je baka, majka
moga oca, i ona je oca obavijestila o tebi. Sigurno smilja neku prijevaru, nain, kako da me uniti,
naroito otkako si pobio oeve patricije i otkako se proulo da ratujem na strani muslimana. Najbolje
e biti da vie ne boravim ovdje dok mi je Zatuddavahi za leima. Meutim, eljela bih da lijepo
postupi prema meni kao to sam ja prema tebi. Ja i moj otac ve smo postali neprijatelji i zato ne
propusti ni jednu moju rije. Sve se ovo dogodilo zbog tebe.
Nakon tih rijei, arkan se izbezumi od radosti, bi mu lake na dui i srce mu zaigra, te on ree:
- Tako mi Allaha, niko ti nee prii do mog posljednjeg daha! Meutim, moe li ti podnijeti rastanak
s ocem i porodicom?
- Mogu - odgovori djevojka, a arkan joj se zakune, te jedno drugom rije dadoe. Onda djevojka
ree:
- Sada mi se srce smirilo, ali ostaje jo jedan uvjet.
- Koji? - upita arkan.
- Da se s vojskom vrati u svoju zemlju.
- Moj otac, Omer an-Numan, poslao me da ubijem tvoga oca radi blaga koje je on uzeo, a u blagu su
bila i tri dragulja koji imaju vie blagotvornih svojstava.
- Smiri se i uivaj - ree djevojka - a ja u ti sve ispriati i kazat u ti ta je razlog naeg
neprijateljstva prema caru Carigrada. Naime, mi svake godine imamo praznik koji se zove Praznik
manastira. Toga dana okupljaju se carevi sa svih strana, keri znamenitih ljudi i trgovaca i praznuju
sedam dana. Ja takoer praznujem s njima. Kada postadosmo neprijatelji, otac mi zabrani da se
pojavljujem na taj praznik tokom sedam godina. Jedne godine, kao i obino, keri znamenitih ljudi sa
svih strana dooe u manastir na taj praznik. U masi koja doe bijae i ker cara carigradskoga koja
se zove Sufija. Ostadoe u manastiru est dana, a sedmoga dana, kada ljudi odoe, Sufija ree:
- Vratit u se u Carigrad samo morem.
Pripremie joj lau, te se ona ukrca s pratnjom, a onda razvie jedra i zaplovie. Dok su plovili,
iznenada puhnu vjetar koji skrenu lau s pravog smjera i sudbina htjede da naiu na kransku lau s
otoka al-Kafur. Na toj lai bilo je pet stotina naoruanih stranaca s opremom i naoruanjem i plovili
su ve due vremena. Poto ugledae jedra lae na kojoj je bila Sufija s djevojkama, oni se odmah
ustrijemie na nju, pa kad prioe lai, bacie na nju kuke, privukoe je, zatim razvie jedra i
zaplovie prema svome otoku. Tek to malo odmakoe, puhnu na njih suprotan vjetar i odvue ih u
pliak pocijepavi im jedra, te ih tako dotjera do nas. Mi izaosmo mislei kako je to na plijen koji
nam je pao aka i tako ih zgrabismo i pobismo. Zaplijenismo sve blago i dragocjenosti. Na lai su
imali etrdeset djevojaka meu kojima bijae i princeza Sufija. Preuzesmo djevojke i izruismo ih
mome ocu ne znajui da se meu njima nalazi ker Afriduna, cara carigradskoga, te moj otac odabra
deset djevojaka, meu kojima i princezu, a ostale razdijeli svojim pratiocima. Nakon toga, odvoji tih
deset djevojaka meu kojima je bila i princeza i posla ih kao dar tvome ocu, Omeru an-Numanu,
zajedno s ohom, vunenim tkaninama, bizantskom svilom. Tvoj otac primi darove, a meu deset
djevojaka odabra Sufiju, ker cara Afriduna.
Poetkom ove godine, Sufijin otac posla mome ocu pismo koje je sadravalo i rijei nedostojne
spomena. U tome pismu je prijetio, psovao i navodio: "Prije dvije godine oteli ste nau lau koja je
bila u rukama stranih pirata, a meu ostalim to je na njoj bilo jest i moja ker Sufija, zajedno sa
ezdesetak djevojaka. Niste poslali nikoga da me izvijesti o tome. Ja nisam u stanju da objavim ta se
dogodilo s njom, jer se plaim sramote pred carevima, budui da mi je ker obeaena. Tajio sam
to sve do ove godine. Sve su mi otkrili neki od tih pirata kojima sam pisao i pitao ih za ker, molei
ih da tragaju i obavijeste me kod kojeg se ostrvskog cara nalazi. Oni se zaklee Bogom da je nisu
odvezli iz moje zemlje."
Zatim je Afridun napisao mome ocu: "Ako hoe da ne budemo neprijatelji i da me ne obruka, da
moja ker ne bude osramoena, onda istog asa kada dobije ovo pismo poalji mi moju ker. Bude
li zanemario ovo pismo i oglui li se o moju zapovijest, moram na odgovarajui nain postupiti
prema tvome runom i neasnom djelu."
Poto pismo stie mome ocu i ovaj ga proita shvaajui ta u njemu pie, teko mu bi i zaali jer nije
znao da se meu tim djevojkama nalazi Sufija, careva ker, da bi je mogao vratiti njenome ocu. Nije
znao ta da radi, a nakon tako dugo vremena nije mogao nikoga poslati caru Omeru an-Numanu i
traiti djevojku od njega, utoliko prije to smo nedavno bili uli da mu je djevojka po imenu Sufija,
ker cara an-Numana, rodila djecu.
Kada smo se u sve to uvjerili, shvatili smo da je to velika nesrea i nije bilo drugog izlaza nego da
moj otac napie odgovor caru Afridunu izvinjavajui mu se i zaklinjui kako nije znao da je njegova
ker meu djevojkama koje su bile na onoj lai. Zatim je objasnio da je djevojku poslao caru Omeru
an-Numanu koji je s njom dobio djecu.
Poto primi pismo moga oca, Afridun, car Carigrada, poe skakati i sjedati, kukati i plakati, viui:
- Kako moe moja ker postati robinja i prelaziti iz ruke u ruku carevima koji je uzimaju bez
vjenanja! Isusa mi i prave vjere, neu se smiriti dok se ne osvetim i ne sperem sramotu! Moram
uiniti neto o emu e pripovijedati ljudi poslije mene!
Strpljivo je smiljao varke i postavljao velike zamke. On otposla, naime, glasnike tvome ocu Omeru
an-Numanu poruivi mu ono to si ve uo, u namjeri da te tvoj otac otpremi s vojskom i poalje k
njemu kako bi zarobio i tebe i tvoju vojsku.
to se tie tri dragulja koja je spominjao tvome ocu u pismu, to nije istina. Dragulji su bili kod
njegove keri Sufije, a moj otac ih je oduzeo od nje kada je pala pod njegovu vlast zajedno sa ostalim
djevojkama, a onda mi ih je poklonio, tako da su sada kod mene. Ti idi svojoj vojsci i vrati je prije
nego to zagazi duboko u zemlje Franaka i Bizantinaca, jer ako duboko zagazite, odsjei e vam
puteve i nee vam biti spasa do dana odmazde. Znam da tvoja vojska boravi na tom i tom mjestu, jer
si im naredio da tu ostanu tri dana. Tamo su svejedno to su te izgubili ovoliko dugo i ne znaju ta da
ine.
Poto saslua djevojine rijei, arkan utonu u duboko razmiljanje, a onda poljubi ruku princezi
Abrizi i ree:
- Hvala Allahu koji mi te poslao i koji je uinio da ba ti bude uzrok mome spasenju i spasenju onih
to su sa mnom! Teko mi pada da se rastanem s tobom, jer ne znam ta e ti se poslije dogoditi.
- Idi sada svojoj vojsci i vrati je - ree djevojka. - Ako su s njom glasnici, pohvataj ih i zadri dok
vam se sve ne razjasni. Vi ste nadomak svoje zemlje i za tri dana ja u vam se pridruiti, tako da
emo zajedno ui u Bagdad.
Kada arkan htjede poi, djevojka dodade:
- Ne zaboravi zavjet koji smo dali jedno drugome.
Zatim ona ustade, oprosti se s njim i izgrli gasei plamen enje i plaui tako gorko da bi kamen
omekao. Lila je suze poput kie, a kada arkan vidje te suze, u njemu ljubav jo jae planu, te se
poe opratati s njom govorei stihove:

Pratah se s njom dok desnicom sam suze brisao,

A lijevom sam dragu grlio i stezao.

Ree mi: "Zar se ne boji da nas obrukaju?"

Velim: "Nema stida kad se ljubavnici oprataju!"

arkan se rastade s djevojkom i poe iz manastira. Dovedoe mu konja, te on uzjaha i uputi se prema
mostu, pree ga i ujaha u umu. Poto izae iz ume i zagazi preko one poljane, ugleda tri konjanika,
pa oprezno isuka sablju i kroi naprijed. Kada mu konjanici prioe i paljivo pogledae jedni druge,
prepoznae se i arkan primjeti da je jedan od njih vezir Dandan s dvojicom emira. Oni arkana
takoer prepoznae, pa sjahae i pozdravie ga. Vezir Dandan ga upita zato je bio odsutan, a arkan
mu ispria sve to se zbilo s princezom Abrizom. Dandan zahvali Allahu, a arkan ree:
- Poimo iz ove zemlje, jer glasnici koji su doli s nama otili su da obavijeste svoga cara da
dolazimo. Moda e pouriti k nama i pohvatati nas.
Zatim arkan pozva vojsku da krene, te oni pooe usiljeno jaui dok ne stigoe do kraja doline.
Glasnici su u meuvremenu otili svome caru i obavijestili ga da je arkan stigao. Car opremi vojsku
da uhvate arkana i njegove vojnike.
Toliko o glasnicima i njihovom caru.
to se tie arkana, on je sa svojom vojskom putovao pet dana, a onda sjahae u jednoj umovitoj
dolini i lijepo se odmorie. Nakon toga, putovali su dvadeset i pet dana dok ne stigoe na granicu
svoje zemlje, a im tamo dospjee bili su sigurni. Sjahae da se odmore, dok su im mjetani donosili
svakojake akonije i hranu za konje. Zadrae se tu dva dana, pa pooe svojim kuama, a arkan
ostade sa stotinu konjanika. On vezira Dandana postavi za zapovjednika svojih trupa, te vezir ode s
vojskom. Nakon toga, arkan i stotinu konjanika koji bijahu s njim pojahae i prevalie desetak
kilometara, te se naoe u jednom klancu iz koga neoekivano ugledae pred sobom oblak praine.
Zaustavie konje zakratko, dok se ne razie praina ispod koje se ukaza stotinu konjanika, ljutih
lavova u eljezu i oklopima. Kada se primakoe arkanu i njegovim vojnicima, povikae:
- Kunemo se Ivanom i Marijom da smo stigli ono to smo traili! Jurili smo danonono dok ne
stigosmo prije vas na ovo mjesto! Sjaite, poloite nam svoje oruje i predajte se, pa emo vas
potedjeti!
Na te rijei, arkanu oi sijevnue, obrazi se zarumenie i on povika:
- Psi kranski! Kako ste se drznuli da uete u nau zemlju i da po naem tlu gazite? Ni to vam nije
bilo dovoljno, ve nam se tako obraate! Zar mislite da ete se izbaviti i vratiti se u svoju zemlju?
Potom arkan viknu svojoj stotini konjanika:
- Drte pse! Ima ih koliko i vas!
On isuka sablju i navali na krane zajedno sa svojih stotinu konjanika, ali ih doekae Franci srca
tvrih od kamena. Sudarie se ratnici s ratnicima, junaci s junacima, te se zametnu ljuti boj,
rasplamsa se estoka bitka i svaki razgovor umuknu. Borili su se i udarali sabljama dok se dan ne
primae kraju i dok no ne nastupi. Tada se razdvojie. arkan okupi svoje saborce i utvrdi da su
samo etverica ranjena, ali i to su bile tek lake rane. arkan im ree:
- Cijelog ivota juriam u moru bitaka i nosim se s valovima sabalja borei se s junacima, ali, tako
mi Allaha, ne vidjeh ustrajnije u boju od ovih junaka!
- Znaj, care - odgovorie mu saborci - da meu njima ima jedan franaki ratnik, njihov predvodnik,
koji je hrabar i duboko kopljem probada, ali ni jednog od nas nije dohvatio ni ubio. Da je htio,
mogao nas je sve pobiti.
arkana zbuni to saznanje, te on ree:
- Sutra emo u bojni poredak stati i pred njih izai. Nas je stotinu i njih ima stotinu. Molit emo
Gospodara nebesa za pobjedu!
Dogovorivi se tako, prespavae no.
to se tie Franaka, oni se okupie oko svoga zapovjednika i rekoe:
- Danas ne uspjesmo savladati ove ratnike.
- Sutra emo stati u bojne redove - ree zapovjednik - i izlazit emo im na mejdan jedan po jedan.
Dogovorivi se tako, i oni prespavae no.
Kad osvanu jutro i sve obasja svojom svjetlou, kada granu sunce na glave breuljaka i na doline,
carevi arkan uzjaha konja a uzjaha i stotinu njegovih konjanika, te svi pooe na bojno polje i
zatekoe Franke koji su ve bili u bojnom poretku. Tada arkan ree svojim saborcima:
- Nai neprijatelji su ve u borbenom poretku, a sad navalite na njih!
Meutim, franaki glasnici povikae:
- Danas emo se boriti samo junak protiv junaka!
Onda izae jedan arkanov vitez, projuri izmeu dva reda ratnika i povika:
- Ima li kakvog junaka i protivnika? Neka danas ne izlazi onaj ko je lijen i nejak!
Tek to je izgovorio te rijei, izae franaki vitez, dobro naoruan, u zlatnoj odjei, jaui sivoga
konja. Nije imao bradu. On potjera konja pa stigavi na sred polja, jurnu na svoga protivnika. Ne
proe ni jedan sahat, a Franak rani junaka kopljem, obori ga s konja i zarobi, te ga odvede poniena.
Drugovi franakog viteza se obradovae i ne dadoe mu da vie izlazi na mejdan, ve izvedoe
drugoga borca kome na mejdan izae musliman, brat zarobljenog viteza. Stadoe jedan naspram
drugoga na mejdanu i nosili su se neko vrijeme, a onda Franak kidisa na muslimana i na prijevaru ga
udari vrhom koplja, te ga obori s konja i zarobi.
Muslimani su izlazili jedan po jedan, a Franci su ih zarobljavali dok dan ne poe izmicati i no se
sputati. Zarobie dvadeset muslimana i kada to arkan vidje, bi mu veoma teko, te okupi svoje
saborce i ree:
- ta se to dogaa s nama? Sutra u ja izai na mejdan i traiti da se suoim s franakim
zapovjednikom. Saznat u ta ga je nagnalo da ue u nau zemlju i nagovorit u ga da se ne bori s
nama. Ako odbije borit emo se, a ako bude htio mir, sklopit emo mir.
Tako ratnici provedoe no, a kada osvanu jutro i sinu jarko sunce, dvije vojske pojahae konje,
poredae se u bojne redove i kada arkan izae na mejdan, vidje kako vie od polovine Franaka
sjahuju ispred jednog svog viteza i idu pred njim do sredine bojnog polja. arkan osmotri viteza i
vidje da je to njihov starjeina koji je nosio plat od plavog atlasa, lica nalik na utap u punome
sjaju, a na njemu bijae i oklop od tijesnih prstenova. U ruci je drao britku sablju i jahao je konja s
bijelim biljegom na elu, nalik na dirhem. Nije imao bradu. Taj vitez podbode konja dok ne stie
nasred mejdana, pa upre rukom prema muslimanima teno govorei arapskim jezikom:
- arkane, sine Omera an-Numana! Ti koji si osvojio utvrde i gradove, izai na mejdan i u boj sa sebi
ravnim! Ti si gospodar svojim, a ja svojim ljudima. Ko od nas pobijedi, njemu e se ratnici
pokoravati.
Tek to je izgovorio te rijei, pred vitezom se pojavi arkan srca puna gnjeva. On podbode konja, pa
kada prie Franku ovaj jurnu na njega poput ljutog lava i doeka ga viteki. Poee se boriti i udarati.
Kruili su jedan oko drugoga, a onda su se sudarali kao dvije planine, ili kao dva mora kada se
sudaraju. Tukli su se i vojevali od jutra do veeri, a onda se razdvojie i vratie svojim vojskama.
Kada se arkan srete sa saborcima, ree im:
- Ovakvog viteza jo nisam vidio. Primjetio sam da ima jedno svojstvo kakvo nisam uoio ni kod
koga osim kod njega, a to je da neprijatelja udara tupim krajem koplja kada ima priliku da mu zada
smrtni udarac. Ne znam ta e biti izmeu njega i mene, a volio bih da u naoj vojsci ima neko slian
njemu i njegovim saborcima.
arkan zanoi, a kada jutro osvanu, pojavi se onaj Franak koji doe nasred mejdana. arkan mu prie
pa zapodjenue estoki boj, a drugovi su ih netremice posmatrali. Borili su se dok ne minu dan i pade
no, a onda se razidoe i vratie svojim vojnicima. Svaki je priao saborcima ta je doivio od svoga
protivnika. Franak ree saborcima:
- Sutra e pasti odluka.
Tu no prespavae, a ujutro njih dvojica uzjahae konje i kidisae jedan na drugoga do podneva, kada
Franak smisli varku. On podbode konja, pa mu zategnu uzde tako da konj posrnu i zbaci ga. arkan se
nadnese nad njega i htjede ga sabljom udariti bojei se da se bitka ne otegne, ali Franak viknu:
- arkane, tako ne rade vitezovi, ve oni koji ene pobjeuju!
uvi viteeve rijei, arkan ga dobro zagleda i vidje da je to princeza Abriza s kojom mu se sve
ono zbilo u manastiru. Kada je prepozna, arkan baci sablju iz ruke, poljubi zemlju pred njom i ree:
- ta te je natjeralo da se tako ponaa?
- Htjela sam s tobom podijeliti mejdan i vidjeti koliko si vrst u borbi. Svi ovi to su sa mnom
djevojke su. Sve su to mladice koje su pobijedile tvoje vitezove na bojnome polju. Da mi konj nije
posrnuo, vidio bi moju snagu i izdrljivost.
arkan se osmjehnu:
- Hvala Allahu to se sve dobro svrilo i to sam te sreo, estita princezo!
Princeza Abriza dozva svoje djevojke i naredi im da pou, ali da prije toga oslobode onih dvadeset
zarobljenika kojih su se domogle. Djevojke se povinovae nareenju i poljubie tlo pred njom, a
arkan ree:
- Takve kao to ste vi carevi uvaju za ljutu nevolju.
Zatim dade znak svojim saborcima da pozdrave princezu, te oni svi pohitae da poljube tlo pred
Abrizom. Onda dvije stotine konjanika uzjahae i otisnue se na danonono putovanje koje potraja
est dana. Poto stigoe zaviaju, arkan ree princezi Abrizi i njenim djevojkama da skinu franaku
odjeu...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

51. no
Kada nastupi pedeset i prva no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je arkan rekao princezi Abrizi i njenim djevojkama da se svuku i da
obuku odjeu bizantskih djevojaka.
One tako i postupie, a arkan posla grupu svojih saboraca u Bagdad da obavijeste Omera an-
Numana o njegovom dolasku i da mu saope da s njim dolazi princeza Abriza, ker bizantskoga cara,
kako bi joj nekoga u susret poslao. Kada jutro osvanu, carevi arkan i njegovi saborci uzjahae, a
uzjaha i princeza Abriza sa svojom pratnjom, te se uputie prema gradu. Onda se pojavi vezir Dandan
predvodei hiljadu konjanika koji su poli u susret princezi Abrizi i arkanu, po zapovjesti cara
Omera an-Numana, kao to je njegov sin arkan poruio po glasniku.
Poto prioe blie, stadoe pred arkana i Abrizu, poljubie zemlju pred njima i stavie im se u
slubu. Najzad stigoe u grad i uoe u carev dvor.
arkan ode ocu koji mu poe u susret, zagrli ga i upita ta se sve zbivalo. Carevi ispria ono to mu
je kazala princeza Abriza, to mu se sve dogodilo s njom, te kako je napustila svoju carevinu i oca.
- Vie je voljela da poe s nama i da ivi kod nas - dodade arkan. - Car Carigrada htio se posluiti
lukavstvom protiv nas u vezi sa svojom kerkom Sufijom, jer mu je car Bizantinaca ispriao njenu
povijest: kako je poklonjena tebi, te da car Bizantinaca nije znao da je ona ker cara Afriduna,
vladara Carigrada. Da je to znao, ne bi ti je poklonio, ve bi je vratio njenom ocu. Izbjegli smo tu
zamku zahvaljujui samo Abrizi, keri cara Carigrada. Hrabrije od nje nismo vidjeli.
Zatim carevi poe kazivati ocu, od poetka do kraja, sve ta mu se dogodilo s Abrizom, o hrvanju i
o mejdanu. Poto Omer an-Numan saslua sina arkana, Abrizin ugled poraste u njegovim oima i on
poeli da je vidi. Car naredi da Abriza doe da i nju o svemu ispita, te arkan ode do djevojke i ree
joj:
- Car te zove.
- Sluam i pokoravam se - odgovori ona i arkan je povede ocu koji, sjedei na prijestolju, naredi da
izau svi koji su bili kod njega, tako da ostadoe samo sluge.
Djevojka Abriza ue i poljubi tlo pred carem Omerom an-Numanom, pa progovori tako lijepim
jezikom da se car zabezeknu njenoj rjeitosti. Car joj zahvali na onome to je uinila za njegovog
sina arkana i ree joj da sjedne, te ona sjede i otkri lice, a kada je car vidje izbezumi se. Zatim joj
naloi da prie blie, te je uvrsti u svoje izabranike, odredivi zaseban dvorac njoj i njenim
djevojkama. Dade im stalne prihode i poe se raspitivati o ona tri dragulja o kojima je ranije bilo
govora.
- Ti dragulji su kod mene, estiti care - ree djevojka pa ustade i ode u svoje odaje, otvori jedan
sanduk i izvadi iz njega seharu, a iz nje zlatnu krinjicu koju otkljua i izvadi tri dragulja. Poljubi ih i
predade caru, pa ode ponijevi sa sobom i samo carevo srce.
Nakon princezinog odlaska, car posla po arkana i im ovaj doe, car mu dade jedan od tri dragulja.
arkan upita za druga dva, te mu car odgovori:
- Sine, jedan sam dao tvome bratu Davulmekanu, a drugi tvojoj sestri Nuzhetuzzemani.
uvi da ima brata po imenu Davulmekan, a znao je samo za sestru Nuzhatuzzemanu, on
se obrati ocu:
- Zar ima jo jednog sina, babo?
- Imam - odgovori car - i njemu je sada est godina.
Onda car ree sinu da mu se brat zove Davulmekan, a sestra Nuzhatuzzemana i da su blizanci.
arkanu to teko pade, ali zataji osjeanja, a ocu ree:
- To je blagoslov uzvienog Allaha.
Potom baci dragulj i otrese odjeu, a car ga upita:
- ta ja to vidim? Promijenio si ponaanje im si uo vijest, svejedno to e me ti naslijediti na
prijestolju. Emirima sam ve naloio da ti poloe zakletvu, a od tri dragulja jedan pripada tebi.
arkan obori glavu stidei se da se prepire s ocem, a zatim ustade ne znajui ta da ini od silnoga
gnjeva. Poe u dvorac princeze Abrize i poto joj prie, ona skoi prema njemu, zahvali mu za sve
to je uinio i poeli svako dobro njemu i njegovom ocu. Zatim djevojka sjede i posadi arkana
pored sebe. Dok su tako sjedili, ona uoi gnjev na njegovom licu, pa ga upita zato je srdit. arkan
joj odgovori da je njegov otac, car Omer an-Numan, od Sufije dobio dvoje djece, muko i ensko, da
je djeak dobio ime Davulmekan, a djevojica Nuzhatuzzemana.
- Njima je dao dva dragulja, a meni jedan i ja sam svoj ostavio. Do ovog asa nisam znao za to, tako
da sam se veoma naljutio. Eto, ispriao sam ti zato sam gnjevan i nita nisam sakrio. Sada me strah
da se ne oeni tobom, jer sam kod njega uoio znake elje da te uzme. ta veli na to?
- Tvoj otac nema nikakve vlasti nada mnom - ree Abriza - niti me moe uzeti mimo moje volje. Ako
me uzme silom, ja u se ubiti. to se tie tri dragulja, nije mi na pamet palo da e ih pokloniti svojoj
djeci, ve sam mislila da e ih pohraniti u riznici zajedno s ostalim dragocjenostima. eljela bih da
meni uini dobro djelo, odnosno da mi pokloni dragulj koji ti je dao otac, ako si ga ve uzeo.
- Sa zadovoljstvom - prihvati arkan.
- Ne boj se - ree Abriza i, razgovarajui s njim neko vrijeme, nastavi: - Strah me da moj otac ne
uje da sam kod vas, pa e pouriti da me trai. Dogovorit e se s carem Afridunom u vezi sa
Sufijom, te e doi k vama s vojskom i nastat e velika pometnja.
- Gospo moja - na to e arkan - ako hoe da ostane kod nas, nemoj misliti o njima. Makar digli
protiv nas sve to imaju na kopnu i moru, mi emo ih pobijediti.
- U svakom sluaju, bit e dobro - ree Abriza. - Ako budete dobri prema meni, ostat u kod vas, a
ako budete loe postupali, otii u.
Zatim Abriza naredi djevojkama da donesu neto za jelo, te one postavie sofru i arkan se prihvati
jela, a onda ode u svoje odaje zabrinut i potiten.
Tako su se odvijali dogaaji sa arkanom.
to se tie njegovog oca, Omera an-Numana, on nakon odlaska sina arkana ustade i ode svojoj
nalonici Sufiji nosei sva tri dragulja. im ga Sufija ugleda, poskoi i ostade na nogama dok car ne
sjede. Prioe mu djeca Davulmekan i Nuzhatuzzemana i otac ih poljubi, pa svakom objesi oko vrata
po jedan dragulj. Djeca radosno poljubie ocu ruku, zatim poljubie majku koja im se radovala i
molila se za dug carev ivot.
- Sufija - obrati joj se car - zato mi nisi kazala da si ti ker cara Afriduna, vladara Carigrada, da bih
ti jo vee poasti ukazivao i tvoj rang podigao?
- Care - odgovori Sufija - ta bih mogla poeljeti vie od ovog ranga na kome sam obasuta tvojim
milodarjem? Allah mi je podario od tebe dvoje djece, muko i ensko.
Caru se svidjee Sufijine rijei to odaju njenu slatkorjeivost, tanahnost, odgoj i uenost. Potom car
ode i dodijeli Sufiji i njenoj djeci lijep dvorac, dade im poslugu, pravnike, mudrace, astronome,
ljekare, hirurge, i naloi im da ih paze. Dade im jo izdanije izdravanje i uini im najvea
dobroinstva, a onda se vrati u carski dvorac iz koga je upravljao podanicima. Tako car postupi
prema Sufiji i njenoj djeci.
to se tie carevog odnosa prema princezi Abrizi, bio je opsjednut ljubavlju prema njoj i danonono
je o njoj razmiljao. Odlazio joj je svake noi, razgovarao s njom i udvarao se, ali mu ona nije
uzvraala, ve je govorila:
- estiti care, sada mi nije do mukaraca.
Vidjevi da ga Abriza nee, cara obuze jo vea strast i elja da do nje doe i poto ga to sasvim
savlada, ree da mu poalju vezira Dandana kome otkri ljubav prema princezi Abrizi, keri cara
Harduba. Ispria kako mu se princeza ne pokorava, da ga ljubav prema njoj naprosto satire, ali da od
nje nita ne dobija.
Vezir Dandan na to ree:
- Kada padne no, uzmi komad bunike, teak koliko jedan miskal, pa poi princezi i popij s njom
malo vina. Kad bude vrijeme da prestanete piti i razgovarati, ti joj daj posljednju au u koju e
staviti tu buniku i napoj je. Dok stigne do svoje postelje, bunika e je savladati i ti e postii cilj.
Mislim da treba tako uraditi.
- Krasno me savjetuje - prihvati car, pa ode u riznicu, izvadi pripremljen komad bunike koji je bio
toliki da bi uspavao slona na godinu dana ako bi ga samo pomirisao. Stavi buniku u dep i prieka da
malo odmakne no, a onda poe princezi Abrizi u dvor.
im ga vidje, princeza ustade prema njemu. Car joj dopusti da sjedne, te sjedoe i car zapodjenu s
njom razgovor o sinu. Onda donesoe sto s piem, car poreda po njemu pribor, upali svijee i naredi
da donesu sve ostalo to je bilo potrebno. Car poe piti i razgovarati s djevojkom dok njoj pie ne
udari u glavu. im to osjeti, car an-Numan izvadi iz depa komad bunike, uhvati je prstima, pa napuni
au i ispi je. Zatim napuni drugu au i metnu u nju komad bunike, tako da to princeza nije ni
osjetila. Car joj ree:
- Uzmi i popij ovo!
Princeza uze pehar, ispi ga i ne proe mnogo vremena a bunika je omami i svijest joj odue. Car
prie djevojci dok je leala na leima. Bila je ve zadigla alvare na nogama i lahor joj je podigao
rub koulje. Kad car prie i vidje djevojku u takvom stanju - uz glavu joj bijae jedna svijea, a kod
nogu druga koja je osvjetljavala ono to je imala meu butinama - on se izbezumi i ejtan mu poe
priaptavati, tako da car vie nije mogao vladati sobom, ve skinu svoje alvare, pa se oprui po
djevojci i uze joj nevinost. Poslije ustane s nje, ode jednoj robinji po imenu Merdana i ree joj:
- Idi gospodarici i porazgovaraj s njom.
Djevojka ode i vidje kako gospodarici koja je leala na leima curi krv meu nogama, te uze
mahramu, uredi gospodaricu i obrisa joj krv.
Kad jutro svanu, Merdana umi princezu, opra joj ruke i noge, donese ulsije te joj njome opra lice i
usta. U tom asu Abriza kihnu i izbaci buniku veliku kao kuglica. Zatim princeza opra usta i ruke i
obrati se Merdani:
- Reci mi ta se to dogaalo sa mnom.
Djevojka ree da ju je zatekla kako lei na leima dok joj krv curi meu butinama, te Abriza shvati
da ju je car Omer an-Numan obljubio i tako je na prijevaru uzeo. Obuze je velika tuga i ona se osami
upozoravajui djevojke:
- Ne dajte nikome da mi ue. Recite da sam bolesna, a ja u ve vidjeti ta e Allah uiniti sa mnom.
Stie vijest do cara Omera an-Numana da je princeza Abriza bolesna. On joj posla napitke, slatkie i
mehleme, te princeza ostade tako osamljena nekoliko mjeseci.
Za to vrijeme carev ar zgasnu i njegova strast splasnu, tako da poe izbjegavati Abrizu, ali ona ve
bijae zatrudnjela s njim. Poslije nekoliko mjeseci, trudnoa se pokaza i stomak joj poraste. Princezi
se svijet smrai pred oima, te ona ree svojoj djevojci Merdani:
- Treba da zna da mi ljudi nisu zlo nanijeli, ve sam sama kriva to sam ostavila oca, majku i
carevinu. Omrznula sam ivot i sva sam slomljena. Vie uope nemam volje ni snage. Nekada, dok
sam jahala konja, nosila sam se s njim, a sada ne mogu ni jahati. Sramota me pred djevojkama. Svi u
dvorcu znaju da mi je silom uzeo nevinost. Ako se vratim ocu, kojim obrazom u izai pred njega i
kako u mu se uope vratiti? Divno li ree pjesnik:

ime da se tjeim bez naroda i domovine,

Bez prijatelja, bez ae i bez imovine?!

- Tvoje je da zapovijeda, a moje da sluam - ree Merdana.

- elim ve danas kriom poi ocu i majci, da niko osim tebe ne zna. Kada le pone zaudarati, pored
njega ostaju samo roaci. Bog e uiniti sa mnom ono to bude htio.
- Divno je to to e uiniti, princezo - ree Merdana, pa joj spremi stvari tajei Abrizine namjere i
prieka nekoliko dana dok car ne ode u lov, a njegov sin arkan u tvrave da tamo provede izvjesno
vrijeme. Tada se Abriza obrati Merdani:
- elim otputovati noas, ali kako da se nosim sa sudbinom kad osjeam da se pribliava poroaj?
Ako ostanem etiri-pet dana, porodit u se ovdje pa neu moi otputovati u svoju zemlju. To mi je na
elu zapisano i tako mi je sueno.
Poto malo razmisli, ponovo se obrati Merdani:
- Nai nekog ovjeka koji e s nama putovati i pomoi nam na putu. Nisam sposobna da nosim
oruje.
- Allaha mi, gospodarice - odgovori Merdana - ne poznajem nikoga osim jednog crnog roba po
imenu Gadban, ali je on jedan od robova cara Omera an-Numana. To je hrabar uvar naega dvorca.
Car mu je naredio da nas slui i mi smo ga obasipale panjom. Sada u poi i razgovarati s njim o
tome, ponuditi mu neto novaca i rei: "Ako hoe da ostane s nama, oenit u te onom koju poeli
od nas." Prekjuer mi je rekao da je bio drumski razbojnik. Ako se sloi s nama, postii emo cilj i
stii emo u domovinu.
- Dovedi mi ga da razgovaram s njim - ree Abriza, a Merdana ode i obrati se robu:
- Gadbane, ako prihvati ono to e ti rei moja gospodarica, Allah e te usreiti.
Zatim ga uze za ruku i dovede gospodarici pred kojom rob poljubi zemlju. im ga Abriza ugleda,
smui joj se i ona pomisli: "Nuda zakon mijenja". Primi ga i porazgovara s njim, premda je osjeala
gaenje, te mu ree:
- eli li nam pomoi, Gadbane, ako nas zla sudbina zadesi i hoe li uvati tajnu ako ti je povjerim?
Dok je rob gledao njenu ljepotu, srce mu osvoji i istoga trena on je zavoli, pa ree:
- Ako mi bilo ta naredi, ja u izvriti.
- elim da odmah povede mene i ovu moju djevojku, da nam pripremi dvije tovarne deve i dva
careva konja, da na svakog konja natovari novaca i neto hrane, te da poe s nama u moju zemlju.
Ako bude s nama, oenit u te onom djevojkom koju izabere. Bude li traio da se vrati u svoju
zemlju, dat emo ti sve to eli, pa se vrati u domovinu, poto uzme novaca koliko ti je drago.
Sasluavi te rijei, Gadban se silno obradova i ree:
- Gospodarice, sluit u vas svojim oima. Poi u s vama i pripremit u vam konje.
Rob ode radostan i mislei: "Postigao sam ono to sam elio. Ako mi se ne budu pokoravale, ubit u
ih i uzeti im sav novac." Krio je te nakane dok je iao po ivotinje, a onda se vrati sa dvije tovarne
deve i tri konja, jaui jednoga. Doe princezi Abrizi i dade joj konja koga ona uzjaha, premda je ve
osjeala trudove tako da je jedva savladavala jake bolove. Merdana takoer uzjaha konja i otisnue
se na danonono putovanje dok ne stigoe u planine. Kada je Abriza bila udaljena samo jedan dan od
svoje zemlje, nastupi poroaj. Poto se vie nije mogla drati na konju, ona ree Gadbanu:
- Spusti me, porodit u se. A ti, Merdana, sjai, sjedi pored mene i porodi me.
Merdana i Gadban sjahae, privezae konje, a onda sjaha i princeza Abriza koja je ve bila
polusvjesna zbog jakih trudova. Kada Gadban vidje da je sjahala, ejtan stade pred njega, te on isuka
sablju nad Abrizom i ree joj:
- Smiluj mi se i dopusti da ti priem.
Abriza se okrenu prema njemu i ree:
- Ostadoe mi samo crni robovi, poto nisam bila zadovoljna hrabrim carevima...
eherzadu zatee jutro, te ona prekide priu zapoetu po carevom odobrenju.

52. no
Kada nastupi pedeset i druga no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je princeza Abriza kazala Gadbanu da su joj ostali samo crni robovi.
Zatim se veoma naljutila i povikala je:
- Teko tebi! Kako mi se to obraa? Ne govori tako neto preda mnom! Ne pristajem na to to kae,
pa makar samu smrt kuala! Priekaj samo dok rodim dijete i da se malo oporavim, a onda emo se
obraunati! Ako odmah ne prestane tako runo govoriti, svojim rukama u te ubiti, s ovim se
svijetom rastaviti i od svega se odmoriti!
Zatim Abriza kaza stihove:

Gadbane, ostavi me, ve sam umorna

Od hirovite sudbine i zla vremena.

Gospod moj mi zabrani stvari rune

I ree: " Oganj je za neposlune. ""

Ja ne elim runa djela initi,

Al' nemoj me zlim okom gledati.

Ako mi ne prestane pakosti initi

I moju ast za odabranog braniti,

Iz sveg glasa u roake pozvati

Pa e i najblii i najdalji pohitati.

Kada bi me jemenska sablja sasjecala,

Da me zlobnik gleda ne bih dopustila

Makar on bio slobodan i veliki,

A kamoli rob nitavni i niski.

Kada Gadban u stihove, silno se naljuti, oi mu sijevnue, lice mu dobi boju praine, nosnice mu se
rairie, a usne opustie, tako da postade jo odvratniji. On izgovori stihove:

O, Abrizo, nemoj me ostavljati,

Jer ubi me tvoj jemenski pogled ubojiti!

Tvoja grubost meni srce slama,

Tijelo mi vehne i strpljenja nema.

Poput arolije, tvoja rije umove osvaja,

Pamet gubim dok enja me opija.

Ako bi sad zemlju vojskom prekrila,

Moja bi se elja ipak ostvarila.

Kada Abriza u njegove rijei, briznu u pla i ree:

- Teko tebi, Gadbane! Zar si se toliko obezobrazio da mi tako neto govori, kopile! Misli li da su
svi ljudi jednaki?
Zlosretni rob se silno naljuti na Abrizu, prie joj, udari je sabljom i pogubi je. Potom potjera njenog
konja, poto uze sav novac, i pobjee u planine.
Tako su se odvijali dogaaji sa Gadbanom.
Princeza Abriza ipak rodi muko dijete koje Merdana prihvati kukajui iz sveg glasa, cijepajui
odjeu i posipajui se prainom po glavi. Udarala se po licu toliko da joj krv poe tei. Vikala je:
- Jao, gospoo! Zar te ubi jedan crni rob, potpuno bezvrijedan iako je hrabar?!
Dok je ona kukala, podie se oblak praine koji zakloni horizont, a kada se praina razie, pojavi se
silna vojska. Bijae to vojska bizantskog cara, oca princeze Abrize. Car je, naime, uo da je njegova
ker s djevojkama pobjegla u Bagdad i da je kod cara Omera an-Numana. Poao je s vojskom da
sazna neto od putnika koji su je moda vidjeli kod cara an-Numana. Pitao je namjernike otkuda
dolaze i da li su, moda, neto uli o njegovoj keri.
Najzad, car u daljini ugleda ono troje konjanika: svoju ker, roba Gadbana i slukinju Merdanu. On
poe prema njima u namjeri da se raspita, ali se rob poboja za svoj ivot, pa ubi Abrizu i pobjee
traei spasa. Kada car prie s vojskom i vidje Abrizu opruenu po zemlji dok je slukinja naricala,
on se stropota s konja i onesvijesti. Sjahae njegovi pratioci, vitezovi, emiri i veziri, te ga podigoe
i postavie okrugli ator za cara Harduba. Znameniti ljudi carstva stadoe ispred okruglog atora.
Kad Merdana ugleda svoga gospodara, prepozna ga i poe jo jae plakati i naricati. Car doe k
sebi, pa je upita ta se dogodilo, a Merdana mu sve ispria zakljuivi:
- Crni rob koji ti je ubio ker jedan je od robova cara Omera an-Numana - a onda mu kaza ta je car
an-Numan uinio njegovoj keri.
Poto car Hardub saslua slukinju, smrai mu se pred oima i on briznu u pla, pa naredi da donesu
nosila, te lino ponese ker u Kajsariju i unese je u dvorac. Zatim car ode svojoj majci Zatuddavahi i
ree joj:
- Eto ta muslimani uradie s mojom kerkom! Car Omer an-Numan ju je silovao, a onda je ubio
jedan njegov crni rob! Tako mi Isusa, moram osvetiti ker i sprati ljagu sa svoje asti, inae u sam
sebe ubiti!
Potom car neutjeno zaplaka, a Zatuddavahi mu ree:
- Tvoju ker je ubila Merdana zato to ju je ona potajno mrzila. to se tie osvete, nemoj se sekirati.
Tako mi Isusa, neu ostaviti na miru cara an-Numana dok ne pogubim i njega i njegovu djecu. Priredit
u mu ono to nisu u stanju prirediti dovitljivi ljudi i junaci, pa e o tome pripovjedai priati irom
svijeta. Meutim, mora se povinovati mojim zapovjestima u potpunosti i tako e postii cilj.
- Isusa mi - odgovori car - nipoto ti se neu suprotstavljati.
- Dovedi mi prsate mlade djevice, dovedi mi najbolje mudrace, pa ih bogato darivaj i naredi im da
djevojke naue mudrosti, da ih obrazuju i ue kako se razgovara s carevima, da ue stihove, da
pametno i mudro razgovaraju. Mudraci treba da budu muslimani, kako bi djevojke mogli nauiti neto
o arabljanskim predanjima, te o historiji halifa i ranijih islamskih vladara. Ako u tome istrajemo
deset godina, tvoja dua e se najzad smiriti. Budi strpljiv, jer neko od Arabljana ree: "I etrdeset
godina kratak je period za osvetu." Kada djevojke obuimo, uinit emo ono to elimo neprijatelju
koji robuje ljubavi prema enama. On ima tri stotine ezdeset i est djevojaka. Taj broj poveao se za
stotinu tvojih najboljih djevojaka koje su bile uz preminulu Abrizu. im djevojke naue ono o emu
sam ti govorila, ja u ih povesti i na put s njima krenuti.
Poto je Hardub uo ta mu govori majka Zatuddavahi, on se veoma obradova, poljubi je u elo i
istog asa otposla glasnike u sve zemlje da mu dovedu mudrace muslimane. Glasnici primie
zapovijest i otputovae u daleke zemlje, te dovedoe mudrace i naunike kojima car ukaza najvie
poasti, dariva ih, odredi im izdravanje i plae i obea im velike nagrade kada urade ono to im
nareuje. Zatim im dovede djevojke...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom doputenju.

53. no
Kada nastupi pedeset i trea no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da su naunici i mudraci stigli caru Hardubu koji im ukaza najvie poasti, te
pozva djevojke i naredi im da naue filozofiju i lijep odgoj, a oni se povinovae njegovoj
zapovijesti.
Toliko o caru Hardubu.
U meuvremenu, car Omer an-Numan se vrati iz lova i poto ue u dvorac, poe traiti princezu
Abrizu, pa kako je ne nae niti mu je neko mogao neto rei o njoj, caru se sluaj uini ozbiljnim, te
ree:
- Kako djevojka moe izai iz dvorca, a da niko za to ne zna?! Ako se u mome carstvu mogu dogaati
takve stvari, onda je ono truhlo, i u njemu nema nikakvog reda. Drugi put neu poi u lov dok ne
postavim uvare na vratima!
Tugovao je i patio sve vie zbog gubitka princeze Abrize. I dok je on bio u takvome stanju,
neoekivano se pojavi njegov sin arkan koji se vratio s puta. Otac mu ree da je Abriza pobjegla
dok je on bio u lovu, te arkana obuze neizmjerna tuga. Poslije toga, car poe svakodnevno obilaziti
svoju djecu iskazujui im blagonaklonost. Dovede naunike i mudre ljude da mu ue djecu i odredi
plae uiteljima. Vidjevi sve to, arkan se veoma naljuti i pozavidi svojoj sestri i bratu toliko da mu
se izraz gnjeva vidio na licu. Nije prestajao patiti zbog toga. Jednog dana, otac mu ree:
- Zato slabi i postaje sve blijedi?
- Oe - odgovori arkan - kad vidim kako si sve blii mome bratu i sestri i kako ih milou obasipa,
u meni se javlja zavist i strah me da moja zavist ne poraste toliko da ih ne ubijem, a ti bi onda mene
ubio zbog njih. Zato sam bolestan i zato sam promijenio boju lica. udim da bude tako dobar i da
mi jednu tvravu u kojoj u provesti ostatak ivota. Jer, poslovica veli: "Ljepe mi je kad sam daleko
od voljene osobe; bolje je kada oko ne vidi i srce ne tuguje."
arkan obori pogled, a car an-Numan, uvi njegove rijei, shvati zato mu se sin promijenio, pa ga
poe tjeiti:
- Udovoljit u tvojoj elji, sine. U carevini nema vee utvrde od Damaska i od ovog asa odreujem
da njome upravlja.
Car smjesta pozva pisare i naloi im da napiu da sina arkana postavlja za svoga namjesnika u
sirijskom Damasku. Pisari to zapisae, a potom spremie arkana koji povede vezira Dandana
naredivi mu da upravlja Damaskom i da ga zamjenjuje u poslovima. Zatim se arkan oprosti s ocem,
s vezirima i dravnim velikodostojnicima, te poe s vojskom put Damaska. Kada stie u grad,
stanovnici Damaska priredie slavlje udarajui u talambase i svirajui u trube. Okitie grad i
doekae arkana u velikoj procesiji u kojoj su graani desne strane grada bili na desnoj strani, a
stanovnici lijevog dijela grada na lijevoj strani.
Tako su se dogaaji odvijali sa arkanom.
Nakon arkanovog odlaska, njegovom ocu an-Numanu dooe mudraci i rekoe:
- Gospodaru na, tvoja djeca su se obrazovala, ovladala su mudrou i lijepim ponaanjem.
Car se veoma obradova i nagradi mudrace videi da je njegov sin Davulmekan porastao i da jae
konja. Napunio je etrnaest godina, posvetio se vjeri i bogosluenju. Volio je siromahe, poznavaoce
nauke i Kurana, tako da su ga voljeli svi stanovnici Bagdada, i muko i ensko.
Jednom kroz Bagdad naie iraki karavan na putu na had i na mezar Poslanikov, Bog mu se smilovao
i spasio ga. Kada vidje karavan, Davulmekan poelje da poe na had, te ode ocu i ree mu:
- Doao sam da te molim za doputenje da idem na had.
Otac mu ne dopusti:
- Strpi se do naredne godine. Tada u ja poi na had i povest u te.
Poto je bio uvjeren da e to potrajati, mladi ode sestri Nuzhatuzzemani koju zatee kako klanja i
kada ona zavri namaz, brat joj ree:
- Izgaram od elje da odem na had, u asni Harem, i da posjetim mezar Poslanikov, Bog mu se
smilovao i spasio ga. Traio sam od oca dozvolu, ali mi nije dopustio. Naumio sam da uzmem neto
novaca i potajno odem na had, bez oevog znanja.
- Tako ti Allaha - na to e sestra - povedi me i nemoj me sprjeavati da posjetim mezar Poslanikov,
Bog mu se smilovao i spasio ga.
- Kada padne mrak - odgovori brat - izai odavde, ali nemoj nikome o tome govoriti.
U pono, Nuzhatuzzemana ustade, uze neto novaca, obue muku odjeu - bila je Davulmekanovo
godite - i poe prema kapiji dvorca. Tu zatee brata koji je ve bio pripremio deve.
On uzjaha pomaui i sestri da uzjae, te se pod okriljem noi umijeae meu hadije i stigoe usred
irakih hodoasnika. Tako krenue i Bog htjede da sretno stignu u asnu Meku. Zaustavie se na
Arefatu, obavie had, te se uputie na Poslanikov mezar.
Namjeravali su da se nakon toga s hadijama vrate u svoju zemlju, te Davulmekan ree sestri:
- Sestro, elim posjetiti Jerusalem i poslanika Ibrahima, Bog mu se smilovao i spasio ga.
- Ja takoer - odgovori sestra.
Tako se dogovorie, te Davulmekan iznajmi od Jerusalemaca deve za sebe i sestru. Spremie se i
krenue s karavanom. Te noi njegovu sestru spopade groznica tako da se sva tresla, ali se oporavi.
Meutim, razbolje se i Davulmekan, te ga sestra pone njegovati, ali se nisu zaustavljali dok ne
stigoe u Jerusalem. Davulmekanova bolest bivala je sve tea. Onda odsjedoe u jednome hanu u
kome iznajmie sobu, ali se bolest pogoravala, tako da iznuri mladia i on izgubi svijest.
Nuzhatuzzemana je bila nesretna zbog toga i govorila je:
- Nema moi ni sile nad Allahovom moi i silom! To je Boija volja.
Ostala je u tome mjestu s bratom koji je slabio sve vie. Djevojka ga je njegovala i troila novac dok
nije potroila sve to je imala. Najzad je osiromaila toliko da nije imala ni pare. Ona posla jednog
djeaka iz hana na pijacu s platnom da ga proda, te i to potroi na brata. Zatim prodade neke druge
stvari. Prodavala je malo po malo dok joj ne ostade samo poderana hasura, te djevojka zaplaka i
ree:
- Allahu pripada i prolost i budunost.
- Sestro moja - ree joj brat - osjeam se bolje i htio bih malo peena mesa.
- Allaha mi, brate, nemam obraza da prosjaim, ali u sutra poi u kuu jednog uglednika kome u
sluiti i zaraditi neto da se prehranimo.
Zatim malo razmisli, pa nastavi:
- Teko mi pada da te ostavljam u ovakvom stanju, ali moram i protiv svoje volje traiti nain da
preivimo.
- Zar e se ti tako dostojanstvena poniziti? - upita brat pa oboje zaplakae, a onda ona ree:
- Brate, mi smo stranci. Proveli smo ovdje godinu dana, a da nam niko nije pokucao na vrata. Da li da
umremo od gladi? ini mi se da nema druge nego da poem i sluim, te da donesem neto da bismo
preivjeli dok se ti ne oporavi, a onda emo otputovati u domovinu.
Plakala je jo jedno vrijeme, a onda ustade, pokri glavu komadom platna koji je bio zaboravio
vlasnik deva. Poljubi brata u elo, pokri ga i ode plana, ni sama ne znajui kamo e.
Brat ju je ekao do veere, ali se ona ne vrati. ekao je do jutra i opet je ne bi, a kada se ni nakon
dva dana ne pojavi, mladi se veoma zabrinu i srce mu se uznemiri. Kako je bivao sve gladniji, izae
iz sobe, pozva slugu i ree mu:
- elim da me odnese na pijacu.
Momak ga uze i odnese na pijacu. Mjetani se okupie oko njega i poee ga aliti videi ga u takvom
stanju. Mladi im je davao znak da eli neto pojesti, te mu donesoe nekoliko dirhema od prisutnih
trgovaca, kupie mu neto i nahranie ga. Zatim ga odnesoe i poloie u jedan duan prostrijevi
komad hasure, a kod glave mu ostavie ibrik.
Kada pade no, ljudi se razidoe mislei o njemu, a u pono mladi se sjeti sestre, te mu se stanje
pogora i on prestade jesti i piti. Najzad izgubi svijest. Ljudi s pijace sakupie od trgovaca trideset
dirhema, iznajmie devu i rekoe goniu:
- Natovari ga na devu i vodi u Damask. Ostavi ga u bolnici, moda e tamo ozdraviti.
- Odmah u - odgovori goni mislei: "Kako da putujem s takvim bolesnikom koji tek to nije umro?"
Zatim ga odnese negdje i sakri dok ne padne no, a onda ga baci na smetljite pored hamama, pa ode
svojim putem.
Ujutro, loa u hamamu doe na posao i nae mladia opruenog na leima, pa pomisli: "Zato li su
ovaj le bacili upravo ovdje?" Gumu ga nogom, a kada se Davulmekan pomaknu, loa ree:
- im neko od vas popui malo haia, valja se gdje stigne!
Zatim osmotri Davulmekana uoivi da nema malja na licu i da prekrasno izgleda, pa se saali
shvativi da je bolestan i da je tuin.
- Nema moi ni sile nad Allahovom moi i silom! - uzviknu loa. - Ogrijeio sam se o ovoga
mladia, a Poslanik, Bog mu se smilovao i spasio ga, zavjetao je da potujemo stranca, naroito ako
je bolestan.
Zatim uprti mladia i odnese ga svojoj kui. Unese ga eni rekavi joj da ga njeguje i da mu prostre
ilim. Ona prostre ilim, stavi mu pod glavu jastuk, a zatim ugrija vode, opra mu ruke, noge i lice.
Loa ode na pijacu, donese ulsije i eera, te mu pokropi lice i napoji ga erbetom. Onda izvadi
istu koulju i obue mu je. Mladia zapahnu daak zdravlja: poe se oporavljati, te se osloni na
jastuk. Loa se veoma obradova i ree:
- Hvala Allahu na ozdravljenju ovoga mladia. Molim te, Boe, da svojom nedokuivom tajnom
uini da mladi ozdravi na mojim rukama...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

54. no
Kada nastupi pedeset i etvrta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je loa zamolio Allaha da svojom nedokuivom tajnom uini da mladi
kod njega ozdravi. Loa ga je drao tri dana pojei ga erbetom, te vrbinim sokom i ulsijom. Bio je
paljiv i ljubazan prema njemu dok se mladiu ne razli zdravlje po tijelu, tako da on progleda i desi
se da u asu dok je hodao ue loa koji ga vidje kako sjedi s oiglednim tragovima ozdravljenja.
Loa mu ree:
- Kako si sada, sinko?
- Dobro i zdravo - odgovori Davulmekan, a loa zahvali svome Gospodaru, pa poe na pijacu, kupi
za mladia deset pilia, odnese ih eni i ree:
- Zakolji mu svakog dana po dvoje, jedno ujutro, a drugo uveer.
ena ustade, zakla mu pile i ispee ga, te ga donese mladiu i nahrani ga napojivi ga i supom. Poto
mladi zavri s jelom, ena mu donese tople vode, te on opra ruke i nasloni se na jastuk. Ona ga pokri
i mladi odspava do popodneva. Onda ena ustade, ispee drugo pile i donese mu ga pa poto iskida
pile, ree mladiu:
- Jedi, sine moj!
Dok je mladi jeo, ue loa i vidjevi da ga ena hrani, sjede pored njegovog uzglavlja i upita:
- Kako si sada, sinko?
- Zdravo, hvala Allahu. Neka te Allah nagradi za dobrotu prema meni.
Loau bi milo, pa izae da mu donese sok od ljubiice i ulsije i napoji ga. Taj loa je radio u
hamamu za pet dirhema dnevno, a svakog dana je kupovao za jedan dirhem eera, ulsije i soka od
ljubiice, a za dirhem je kupovao pilie. Njegovao je mladia cijeli mjesec dana, dok ne iezoe
tragovi bolesti i dok mu se zdravlje ne vrati.
Loa i njegova ena obradovae se ozdravljenju Davulmekana kome se loa jednom prilikom
obrati:
- Hoe li, sinko, poi sa mnom u hamam?
- Hou - odgovori mladi, a loa ode na pijacu i dovede jednog gonia koji mladia posadi na
magarca i pridravajui ga dovede ga do hamama. Zatim ga loa uvede u hamam i posadi ga, pa ode
na pijacu, kupi lotosova lia i brana i kad se vrati, ree mladiu:
- U ime Allaha, gospodine, okupat u te.
Loa mu poe trljati noge, prati tijelo lotosom i branom, kad se pojavi hamamdija koga je vlasnik
hamama poslao Davulmekanu. Vidjevi kako loa trlja mladiu noge, hamamdija ree:
- To se kosi s gazdinim pravilima.
- Allaha mi - odgovori loa - gazda nas je obasipao dobroinstvima.
Hamamdija poe brijati Davulmekanovu glavu, a onda se mladi i loa umie, te loa vrati
mladia svojoj kui, obue mu tanku koulju, jedno svoje odijelo, fini turban i dade mu pojas.
Loaeva ena ve bijae zaklala dvoje piladi i skuhala ih. Kada se Davulmekan pojavi i sjede na
seiju, loa ustade, istopi mu eera u ulsiji i napoji ga, zatim mu donese sofru i poe sitniti pilie,
hraniti ga i pojiti dok se mladi ne zasiti. Najzad mladi opra ruke, zahvali uzvienome Allahu na
zdravlju i ree loau:
- Allah mi je poslao tebe i povjerio ti moje zdravlje.
- Okani se tih rijei, nego nam reci zato si doao u ovaj grad i odakle si - odgovori loa. - Na licu
ti vidim tragove blagostanja.
- Reci ti meni kako si me naao, pa u ti ispriati svoj sluaj - odgovori Davulmekan.
- Naao sam te na smetljitu pored loita u rano jutro, kada sam poao na posao. Nisam znao ko te
bacio, pa sam te poveo k sebi.
Eto, to je moja pria.
- Neka je slava onome ko oivljuje kosti istruhle! - uskliknu Davulmekan. - Ti si, brate, uinio dobro
djelo dostojnom ovjeku i ubrat e plodove toga djela. U kojoj se zemlji sada nalazim? - upita
mladi.
- Nalazi se u Jerusalemu - odgovori loa.
Tada se Davulmekan sjeti da je u tuini i da se rastao sa sestrom, pa zaplaka i odade tajnu loau
ispriavi mu cijelu priu, nakon ega kaza stihove:

Prevelikom ljubavlju mene su opteretili

I time su me na moj sudnji dan izveli.

Vi to odlazite, mojoj dui se smilujte -

Prema meni su dobri oni koje kudite;

Ne usteite se da mi pogled darujete,

Jer pogledom mi patnju olakavate.

Molio sam srce da bez vas istraje,

Al ree mi da trpljenje obiaj mu nije.

Potom mladi poe jo jae plakati, a loa mu ree:

- Ne plai, ve zahvali Allahu na izbavljenju i na zdravlju.
- Koliko je daleko Damask? - upita Davulmekan.
- est dana - odgovori loa.
- Moe li me otpremiti tamo?
- Kako da te pustim da ide sam, gospodine, kad si tako mlad? Ako ve hoe putovati u Damask, ja
u poi s tobom. Ukoliko me poslua ena i poe sa mnom, ostat u tamo, jer mi je teko rastati se s
tobom.
Zatim se loa obrati eni:
- Hoe li sa mnom poi u Damask u Siriji, ili e ostati ovdje dok gospodina odvedem u Damask i
vratim se? On eli putovati, a ja se, Allaha mi, ne mogu rastati s njim. Plaim se za njega i zbog
drumskih razbojnika.
- Poi u s vama - odgovori ena.
- Hvala Allahu to smo se dogovorili - na to e loa pa ode i prodade svoje i enine stvari...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

55. no
Kada nastupi pedeset i peta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da se loa dogovorio sa enom da otputuju sa Davulmekanom u Damask, pa
je loa prodao svoje i enine stvari, iznajmio magarca na koga posadi Davulmekana i tako krenue.
Putovali su est dana do Damaska gdje odsjedoe krajem dana. Loa poe da kupi neto za jelo i
pie, kao i obino. Provedoe tako pet dana. Onda se razbolje loaeva ena i nakon nekoliko dana
preseli se milosti uzvienog Allaha. Davulmekanu to teko pade, jer je bio navikao na nju dok ga je
njegovala. Loaa obuze velika tuga za enom. Vidjevi koliko je loa nesretan, Davulmekan mu
ree:
- Ne tuguj, jer svi emo ui na tu kapiju.
- Allah ti dobro dao, sinko - odgovori loa. - Uzvieni Allah e nam to nadoknaditi svojom
dobrotom i tugu e nam odagnati. Hoe li, sinko, da poemo i proetamo po Damasku da se malo
razgali?
- Neka bude kako ti kae - odgovori mladi, a loa ustade, povede ga za ruku i pooe. Kada
stigoe pod talu damakog valije, ugledae deve natovarene sanducima, ilimima, svilom i ostalom
robom. Vidjee osedlane konje, baktrijske deve, robove i poslugu, dok se narod komeao i gurao.
Davulmekan ree:
- Vidi! iji li su to robovi, deve i tkanine?!
Onda upita jednog slugu koji mu odgovori:
- To su darovi damakog emira koje eli poslati caru Omeru an-Numanu zajedno sa sirijskim
porezom.
Kada to u Davulmekan, oi mu zasuzie, te izgovori stihove:

Tugujui zbog rastanka, ta rei;

Stradajui zbog enje, kuda poi;

Gledajui poslanike kako o nama govore,

Gdje nas to sjete prema dragima odvode?

Ne mogu ekati makar i morao,

Poto sam sve drage svoje izgubio.

Zatim dodade:

O, vi to odoste, iskraste se oku mome

A srcu mi prioste kao utoitu svome!

Ljepotu vau ne gledam vie ja,

Zato mi ivot bez vas i ne prija.
Kad vas opet sretnem ako mi Allah dopusti,
Dugo u vam o svojoj ljubavi priati.

Poto mladi zavri recitaciju, loa mu ree:

- Tek smo sada sigurni da si ozdravio, zato se smiri i nemoj plakati. Bojim se da se ponovo ne
razboli.
Loa ga je neprestano razgovarao i alio se s njim, a Davulmekan je uzdisao i tugovao zbog tuine,
zbog rastanka sa sestrom i domovinom. Ronio je suze i recitirao stihove:

Uivaj u ovome svijetu jer e preminuti,

Znaj da e smrt i tebe sigurno presresti.

Uivanje na ovom svijetu zabluda je samo,

ivot na dunjaluku la je i besmisao.

Ovaj svijet je tek postaja putnikova

Gdje zanoi, a ujutro ve tu ne obitava.

Davulmekan je plakao i jadao se na to to je u tuini, pa se i loa rasplaka zbog gubitka ene,

premda je do jutra nastavio razgovarati mladia. Kada granu sunce, loa ree:
- Kao da se sjea svoje domovine?
- Da - odgovori Davulmekan - i ne mogu ostati ovdje. Tebe preputam Allahu, a ja u poi s ovim
ljudima. Ii u s njima lagahno dok ne stignem do svoje domovine.
- I ja u s tobom - ree loa. - Ne mogu se rastati s tobom. Bio sam dobar prema tebi i elim biti do
kraja dobar tako to u ti biti na usluzi.
- Neka te Allah za to nagradi - ree Davulmekan radujui se to e loa putovati s njim, a loa
smjesta poe pa kupi magarca, pripremi hranu i ree Davulmekanu:
- Ti putuj na ovome magarcu, a kada ti dodije jahati, sjai i nastavi pjeaiti.
- Bog te blagoslovio i neka mi omogui da ti uzvratim - prihvati mladi. - Toliko dobra si mi uinio
koliko niko ne bi ni svome bratu.
Loa saeka da padne mrak, pa natovarie hranu i prtljag na magarca i otisnue se na put.
Eto, to se zbivalo s Davulmekanom.
to se tie njegove sestre Nuzhatuzzemane, kada se rastade s bratom Davulmekanom, ona se pokri pa
izae iz hana u kome su boravili u Jerusalemu. Poe s namjerom da slui nekome kako bi bratu kupila
peenog mesa koje je bio poelio. Usput je plakala ne znajui kamo da poe i mislila je na brata dok
joj je srce eznulo za porodicom i domovinom, tako da je molila uzvienog Allaha da je spasi
nevolje. Kazivala je stihove:

Pade no i strasti se uzburkae,

enja i bol svekoliki u meni se pokrenue.

Silna tuga mi se u srcu nastani

I strast me odvede u svijet nitavni.
Sjeta mi ne da mira i enja me pali,
A suza mi odaje ljubav koju smo sakrivali.

Ne znam kako u se s domovinom spojiti

I tako svoj jad i bol otkloniti.

Vatra moga srca evo enjom plamti

I svu e mi gorinu plamen spaliti.

O, ti koji osuuje ono to mi se dogodilo,

Strpljivo ekam ne bi li to pero zapisalo!

Kunem se ljubavlju da se neu utjeiti,

A ljubavnici se mogu istinski zakleti!

O noi, priaj o meni onima to zbore o ljubavi,

Posvjedoi da nikada nisam mogla zaspati!

Zatim Nuzhatuzzemana, sestra Davulmekana, poe osvrui se lijevo i desno i odjednom ugleda
starca koji je dolazio iz pustinje sa pet beduina. Starac se osvrnu na Nuzhatuzzemanu uoivi da je
lijepa, ali da na glavi nosi poderani zar. Divei se njenoj ljepoti, starac pomisli: "Takva ljepotica, a
tako otrcana! Moram je imati, svejedno da li je iz ovoga grada ili nije!"
Starac ju je tiho slijedio, a onda je presretnu na jednom suenju puta. Obrati joj se kao da e se
raspitivati o njoj, te joj ree:
- Jesi li ti, djevojko, slobodna, ili si robinja?
Djevojka ga pogleda i odgovori:
- ivota ti, ne zadaji mi nove jade!
- Imam est keri - nastavi starac. - Pet ih je umrlo, a ostala je najmlaa. Priao sam da te pitani jesi
li odavde ili si tuinka. Namjeravam da te povedem svojoj keri da joj pravi drutvo ne bi li
odagnala tugu za sestrama. Ako nema nikoga, bit e mi kao ker, kao jedna od moje djece.
Sluajui stareve rijei, djevojka pomisli: "Moda u biti sigurna kod ovoga starca." Zatim poniknu
pogledom od stida i ree:
- Ja sam tuinka, amida, i imam bolesnog brata. Poi u tvojoj kui pod uvjetom da s njom budem
danju, a da nou idem bratu. Ako prihvaa taj uvjet, idem s tobom, jer sam zaista strankinja. Nekada
sam bila ugledna, a sada sam prezrena i poniena. S bratom sam dola iz Hidaza i bojim se da nee
znati gdje sam.
Kada beduin u njene rijei, pomisli: "Allaha mi, dobio sam ba ono to sam traio", a djevojci ree:
- Ne elim nita drugo nego da danju zabavlja moju ker, a nou idi bratu. Ako hoe, preseli i njega
k nama.
Beduin je uporno omekavao njeno srce i upuivao joj blage rijei dok djevojka ne pristade da ga
slui. On poe ispred nje, a djevojka ga je slijedila dok ne stigoe do njegove druine koja je
pripremala deve, tovarei na njih vodu i hranu.
Taj beduin bijae drumski razbojnik i razvratnik, poroan i lukav. Nije imao ni sina, ni ker, ve je
tako govorio da bi prevario siroticu, po volji Allahovoj. Beduin je cijelo vrijeme razgovarao s njom
dok ne izaoe iz grada Jerusalema, a onda se beduin nae sa svojom druinom koji su ve bili
uzjahali deve. Beduin takoer uzjaha, a djevojku posadi iza sebe i putovahu tako vei dio noi.
Djevojka shvati da su njegove rijei bile varka i da ju je obmanuo, te briznu u pla i kuknjavu dok su
putovali prema planinama plaei se da ih neko ne vidi.
Pred zoru sjahae, pa beduin prie djevojci i ree joj:
- Zato plae, graanko? Allaha mi, ako ne prestane plakati, tui u te do smrti, graanko!
Kada Nuzhatuzzemana u njegove rijei, ivot joj se smui i poeli da je mrtva. Ona se okrenu
beduinu:
- Podli starce! ovjee iz pakla! Ja sam ti povjerovala, a ti si me obmanuo i prevario!
- Ne raspravljaj sa mnom tim poganim jezikom, graanko!
On poe prema njoj nosei bi i udari je viui:
- Ako ne umukne, ubit u te!
Djevojka uuti nakratko razmiljajui o bratu i njegovoj bolesti. Narednog dana, ona se obrati
beduinu:
- Zato si se posluio lukavstvom i doveo me u ove puste planine?
Kada u njene rijei, beduinovo srce jo vie otvrdnu:
- Graanko, zar jo ne dri jezik za zubima?! - povika pa uze kandiju i udari je po leima tako da
joj se mrak navue na oi. Ona mu se stropota pred noge ljubei ih, te je on prestade udarati, ali
nastavi psovati:
- Tako mi kalpaka, ako te ujem da plae, jezik u ti odsjei i u grlo ti ga satjerati, gradska djevojko!
Ona uuti i ne odgovori mu, jer su je udarci boljeli toliko da unu, uvue glavu pod kragnu i poe
razmiljati o sebi, o bratu, o ponienju doivljenom nakon dostojanstva, o bratovoj bolesti, o tome
kako su dospjeli u tuinu. Suze joj linue niz obraze i ona kaza stihove:

Usud ima obiaj da se javlja i da nestaje;

Dok je ljudi njegovo djelovanje ne prestaje.

Sve na svijetu ima svoj as sudnji,

Na nestanak osueni su svi ljudi.

Dokle li u uas i nesreu trpjeti -

ivot mi protie u uasu i strahoti.

Prokleti nek su dani kad sam ugledan bio,

Jer u tome ugledu ponienje sam krio!

Moje nade i moji snovi su minuli -

Odlaskom u tuinu voljeni su nestali.

Ti to prolazi kraj kue gdje su moji voljeni,

Reci da su potoci suza zbog njih proliveni.

Kada u stihove, beduin se saali i poe se paljivije odnositi prema djevojci. On ustade, obrisa joj
suze i dade joj komad pogae govorei:
- Ne volim da se sa mnom raspravlja kada sam ljut. Ubudue nemoj raspravljati sa mnom pa u te
prodati jednom dobrom ovjeku slinom meni. On e biti dobar kao to sam i ja.
- Ba si dobar prema meni - uzvrati djevojka.
Poto joj se no odui i poe je glad moriti, ona pojede dio pogae, a kada minu no, beduin naredi
svojoj druini da krenu...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

56. no
Kada nastupi pedeset i esta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je beduin, poto djevojci dade komad pogae i obea da e je prodati
nekom dobrom ovjeku, naredio svojoj druini da pou. Oni natovarie deve, te beduin uzjaha svoju
devu, posadi iza sebe Nuzhatuzzemanu i krenu. Putovali su tri dana, a onda ujahae u grad Damask i
odsjedoe u sultanovom hanu pored Carske kapije. Boja lica Nuzhatuzzemane bila se promijenila
zbog tuge i zamorna putovanja. Plakala je kada joj prie beduin i ree:
- Moga mi kalpaka, graanko, ako ne prestane plakati, prodat u te nikom drugom nego Jevrejinu!
Zatim ustade, uze je za ruku i uvede u sobu, pa ode u ariju i poe obilaziti trgovce robljem govorei
im:
- Doveo sam jednu djevojku koja ima bolesnog brata, pa sam ga poslao svojoj familiji u Damask da
ga lijee ne bi li ozdravio. Namjeravam je prodati, ali ona plae otkako joj se brat razbolio i teko
joj je to se s njim rastala. Hou da onaj ko je kupi blago s njom razgovara i da joj kae kako je njen
brat kod mene u Jerusalemu. Takvome u je prodati jeftinije.
Jedan trgovac mu prie i upita:
- Koliko ima godina?
- Veoma je mlada, pametna, obrazovana, razborita i lijepa. Otkako sam njenog brata poslao u
Jerusalem, srce joj je obuzeto njime, ljepota joj se promijenila i oslabila je.
Nakon tih rijei, trgovac poe s beduinom govorei mu:
- Znaj, starjeino, da u poi s tobom i kupiti robinju koju hvali, iju pamet istie, obrazovanje i
ljepotu. Platit u ti koliko trai, ali u ti postaviti neke uvjete i ako ih prihvati, platit u ti odmah,
ako ne prihvati, vratit u ti djevojku.
- Ako hoe, sultanu je vodi i postavljaj uvjete kakve eli - odgovori beduin. - Odvede li je
careviu arkanu, sinu cara Omera an-Numana i gospodaru Bagdada i Horasana, moda e mu se
dopasti pa e ti platiti koliko trai i viestruko e zaraditi na njoj.
- Kod sultana ionako imam jednu molbu, a to je da napie svome ocu Omeru an-Numanu preporuku za
me. Ako on primi djevojku od mene, odmah u ti rei koliko vrijedi.
- Prihvaam taj uvjet - ree beduin, te oni pooe do mjesta na kome je bila Nuzhatuzzemana. Beduin
zastade pred vratima njene odaje i pozva je imenom koje joj bijae nadjenuo:
- Nadija!
Ona zaplaka kada zau njegov glas i ne odgovori mu, te se beduin obrati trgovcu:
- Eno ti je, sjedi tamo. Idi i pogledaj je. Budi ljubazan kako sam ti rekao.
Trgovac ode djevojci i vidje da je izvanredno lijepa i da uz sve ostalo zna i arapski jezik.{103} Onda
trgovac ree:
- Ako je onakva kako si je opisao, onda u kod sultana postii svoj cilj - ree trgovac pa se obrati
djevojci: - Es-selamu alejkum, keri! Kako si?
Ona se osvrnu i ree:
- Tako mi je bilo sueno.
Djevojka uoi da je to ozbiljan i lijep mukarac, pa pomisli: "Ovaj je sigurno doao da me kupi. Ako
ga odbijem, ostau kod onog siledije koji e me ubiti. U svakom sluaju, lice ovog ovjeka je lijepo
i prije se od njega mogu nadati dobru nego od onog grubog beduina. Moda je doao samo radi toga
da uje kako govorim. Odgovarat u mu lijepo."
Pri svemu tome, djevojka je gledala preda se, a zatim podie pogled prema trgovcu i ree umilnim
glasom:
- Ve alejkumu-s-selam, gospodine! Poslanik, Bog mu se smilovao i spasio ga, naredio nam je da tako
odgovaramo. to se tie tvoga pitanja o tome kako sam, ako hoe da zaista zna, onda stanje kao to
je moje moe poeljeti samo neprijateljima.
Djevojka uuti, a njene rijei toliko obradovae trgovca da je bio izvan sebe od radosti. On se obrati
beduinu:
- Koliko trai za nju? Djevojka je zaista plemenitog roda.
- Pokvario si mi djevojku tim rijeima! - naljuti se beduin. - Zato govori da je plemenitog roda kad
pripada najnioj vrsti ljudi? Neu ti je prodati!
Kada u ta govori, trgovac shvati da je beduin malouman, pa mu ree:
- Smiri se. Kupit u je s mahanom o kojoj govori.
- Koliko e mi platiti za nju? - upita beduin.
- Sinu ime nadijeva samo otac. Trai koliko hoe.
- Ti e rei cijenu - na to e beduin.
"Ovaj beduin je praznoglav", pomisli trgovac. "Ja ne znam njenu vrijednost, ali mi je osvojila srce
rjeitou i izgledom. Jo ako zna pisati i itati, bit e to prava blagodat za nju i za onoga ko je kupi.
Ali, ovaj beduin nije svjestan njene vrijednosti." Zatim se obrati beduinu:
- Starjeino, platit u ti dvije stotine dinara, ne raunajui porez i odbitke koji pripadaju sultanu.
Beduin se razbjesni i povika na trgovca:
- Idi svojim putem! Da mi daje stotinu dinara za ovaj komad ogrtaa na njoj, ne bih ti ga prodao!
Neu ti prodati djevojku, nego u je zadrati za sebe da mi napasa deve i da mi melje u mlinu!
Zatim viknu na djevojku:
- Dolazi ovamo, smrdljivice! Neu te prodati! - a onda se obrati trgovcu: - Mislio sam da si ovjek
koji neto zna. Moga mi kalpaka, ako ne ode od mene, ut e neto to ti se nee svidjeti!
"Ovaj beduin je lud", mislio je trgovac. "On ne zna koliko djevojka vrijedi, a ja mu sada neu nita
rei o njenoj vrijednosti. Da je pametan, ne bi govorio: Tako mi moga kalpaka! Allaha mi, ona vrijedi
pravu riznicu dijamanata i ja nisam u stanju platiti koliko vrijedi. Meutim, platit u mu koliko bude
traio, makar mi uzeo svu imovinu." Onda se obrati beduinu:
- Smiri se, eie, i kai mi ta ima od njene odjee.
- ta e ovim djevojkama odjea? - odgovori beduin. - Allaha mi, i ovaj haljetak koji ima na sebi
mnogo je za nju!
- Ako mi dopusti - ree trgovac - otkrit u joj lice i okrenuti je kako ve okreu ljudi robinje pri
kupovini.
- Kako ti drago - sloi se beduin. - Neka ti Allah uva mladost! Okreni je i spolja i iznutra, a ako
hoe i svui je i vidi kakva je gola!
- Sauvaj me, Boe! Pogledat u joj samo lice - ree trgovac, pa prie djevojci postien njenom
ljepotom i draima...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju. l

57. no
Kada nastupi pedeset i sedma no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je trgovac priao Nuzhatuzzemani postien njenom ljepotom, sjeo pored
nje i rekao joj:
- Kako se zove, gospoice?
- Pita li me za moje sadanje ili ranije ime?
- Zar ima novo i staro ime?
- Da, moje staro ime je Nuzhatuzzemana, a moje novo ime je Gusatuzzemana.{104}
Kada u te rijei, trgovcu oi zasuzie, te on upita djevojku:
- Ima li bolesnog brata?
- Imam, Allaha mi, gospodine, ali me je sudbina rastavila od njega dok je bio bolestan u Jerusalemu.
Trgovac je bio zbunjen njenim umilnim rijeima i mislio je: "Pravo je govorio beduin!"
Nuzhatuzzemana se sjeti brata, njegove bolesti i boravka u tuini, te kako ga je ostavila dok je bio
bolestan. Nije znala ta se dogodilo s njim. Sjeti se svega ta joj se zbilo s beduinom, sjeti se da je
daleko od majke i oca i od domovine, pa joj niz obraze linue suze i ona kaza stihove:

Ma gdje da si neka te Gospod uva,

O, putnie to mi u srcu vjeno poiva!

Gdje god da omrkne neka je Allah uza te,

Neka te uva od sudbine hirovite!

Nestao si, a oi mi za tobom tuguju

I suze mi bez prestanka niz obraze liju.

U kojoj zemlji ivi da mi je znati,

U kojem narodu i u ijem domu e spati!

Ako vodu procvalog ivota sada pije ti,

Gorke suze ja ne prestajem piti.

U vrijeme kada se ti predaje snu

Nesanica mi u postelju stavlja glavnju.

Osim rastanka s tobom sve mogu podnijeti,

Al srce mi rastanak ne moe izdrati.

Na njene stihove, trgovac zaplaka pa prui ruku da joj obrie suze s obraza, ali djevojka pokri lice
govorei:
- uvaj se, gospodine!
Beduin je sjedio i vidjevi kako djevojka pokri lice pred trgovcem koji joj htjede obrisati suze s
obraza, pomisli da mu ne doputa da je okrene, pa joj priskoi s uzdom od deve, podie je i udari
djevojku po leima tako snano da ona licem pade po zemlji. Jedan kameni koji bijae na zemlji
zari joj se u obrvu i rasijee je tako da joj krv potee niz lice, te djevojka kriknu oamuena i
zaplaka. Trgovac se takoer rasplaka i ree:
- Moram kupiti ovu robinju makar za nju dao zlata koliko je teka i izbavit u je od ovoga zlotvora!
Trgovac poe grditi beduina dok je djevojka leala oamuena, a kada doe k sebi, ona obrisa suze i
krv s lica. Onda pokri glavu, upre pogled prema nebu, tuna srca, pomoli se svome Gospodaru pa
izgovori stihove:

Smilujte se onoj plemenitog roda

to sada se silnom ponienju poda;

to plae i sad gorke suze lije

Govore kako sudbini umakla nije.

Zatim se djevojka obrati trgovcu tihim glasom:

- Molim te, ne ostavljaj me ovome zlikovcu koji ne zna za Allaha! Ubit u se ako ovu no budem
morala provesti kod njega! Spasi me, pa e Allah tebe spasiti svih strahota na ovome i na onom
svijetu!
Trgovac ustade i obrati se beduinu:
- eie, ova djevojka nije za tebe. Prodaj mi je poto hoe.
- Uzmi je i plati - odgovori beduin - a ako je ti nee, odvest u je na selo i ostaviti je tamo da
sakuplja ubre i da napasa deve.
- Platit u ti pedeset hiljada dinara - ponudi trgovac.
- Boe, sauvaj! - povika beduin.
- Sedamdeset hiljada dinara - ponovo e trgovac.
- Boe, sauvaj! - zgraavao se beduin. - To je tek glavnica, jer je kod mene pojela jemene pogae u
vrijednosti od devedeset hiljada dinara.
- Ni ti, ni tvoja porodica, niti tvoje pleme tokom cijelog ivota niste pojeli jema u vrijednosti od
hiljadu dinara! Rei u ti jo jednu rije, pa ako ne bude zadovoljan, odat u te valiji Damaska, a on
e ti oteti djevojku.
- Govori! - ree beduin.
- Stotinu hiljada dinara.
- Dajem ti je za tu cijenu i vjerujem da u za taj novac moi kupiti soli.
Trgovac se nasmija, pa poe kui i donese mu novac koji beduin uze mislei: "Moram poi u
Jerusalem. Moda u nai njenog brata, dovesti ga i prodati." Beduin uzjaha i krenu put Jerusalema.
Stie u han i upita za djevojinog brata, ali ga ne nae.
Eto, to se dogaalo s beduinom.
to se tie trgovca i Nuzhatuzzemane, on je preuze, pa joj obue neto svoje odjee i povede je
kui...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

58. no
Kada nastupi pedeset i osma no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je trgovac, preuzvei djevojku od beduina, obukao joj neto od svoje
odjee i poveo je kui gdje joj obue najljepe haljine. Zatim je povede u ariju, kupi joj vrijedne
stvari koje zamota u komad atlasa, metnu ih pred nju i ree:
- Sve je ovo za tebe, a elim jedino da, kada te odvedem valiji Damaska, kae poto sam te kupio,
premda to ne vrijedi ni tvoga nokta. Ako te on kupi, kai mu ta sam uinio za te i zamoli ga da mi da
preporuku za sultana. S tom preporukom otii u njegovom ocu, gospodaru Bagdada, caru Omeru an-
Numanu, ne bi li on zabranio da mi uzimaju poreze na platno i ostalu robu.
Na te rijei, djevojka zarida, a trgovac joj se obrati:
- Vidim da plae kad god ti spomenem Bagdad. Ima li tamo nekoga koga voli? Kai mi da li uope
ima nekoga tamo, jer poznajem sve trgovce u Bagdadu, ali i ostale ljude. Ako eli poslati poruku, ja
u je proslijediti.
- Allaha mi - odgovori djevojka - ne poznajem tamo trgovce, niti bilo koga, ve samo cara Omera an-
Numana, gospodara Bagdada.
Kada trgovac u te rijei, nasmija se silno obradovan i ree:
- Bogami, dobio sam ono to sam traio! - a onda se obrati djevojci: - Jesu li te ranije nudili njemu?
- Nisu - ree djevojka - nego sam odrasla s njegovom kerkom. Bila sam mu draga i iskazivao mi je
veliko potovanje. Ako hoe da ti car ispuni elju, daj mi tintu i pero da napiem pismo za te. Kada
doe u Bagdad, predaj pismo caru Omeru an-Numanu i reci mu da je tvoju robinju Nuzhatuzzemanu
oinula sudbina, tako da su je prodavali iz jednog mjesta u drugo. Reci mu da ga pozdravljam, a kada
se bude raspitivao o meni kai da sam kod namjesnika Damaska.
Trgovac se udio njenoj rjeitosti, te je zavolje jo vie i ree:
- Mislim da su ljudi potcijenili tvoju pamet prodajui te za novac. Zna li napamet Kuran?
- Znam - odgovori djevojka - a poznajem i filozofiju, medicinu, "Tumaenje" Hipokratovih aforizama
od mudraca Galena, a i sama sam ih tumaila. itala sam Tezkiru, tummfoal-Burhan, izuavala sam
Traktat Ibn al-Bajtara, raspravljala o al-Kanunu Ibn Sine, odgonetala sam simbole, slikala,
raspravljala sam o geometriji i dobro savladala anatomiju. itala sam knjige afiita, itala sam
predanja i gramatiku i raspravljala o ostalim naukama. Poznajem logiku, stilistiku, matematiku,
raunanje vremena, psihologiju, takvim. Sve sam te nauke poznavala. Donesi mi tintu i pero da
napiem pismo koje e ti biti od pomoi na putu, tako da ti nee ni biti potrebne bilo kakve isprave.
Poto je saslua, trgovac uskliknu:
- Divno! Divno! Sretan li je onaj u ijem dvoru e biti!
Potom donese tintu, i bakarno pero, pa poljubi tlo pred njom u znak potovanja, a Nuzhatuzzemana
uze svitak papira, dohvati pero i napisa stihove:

Zato li san bjei s mojih oiju:

Jesi li ih nauio da bez tebe oi moje bdiju?

Zato mi srce sjeaju se tebe arom plamti;

Da l' e se, dragi, i ti mene tako sjeati?

Ah, da nam se hoe ranije slasti vratiti!

Dani minue, al jo sam se mogla sladiti.

Molim vjetar nee li mi dopuhati,

Vijesti od tebe meni nesretnoj donijeti.

Tugujem za tobom jer nemam zatitnika -

I kamen moe zdrobit tuga rastanka.

Kad napisa stihove, djevojka dometnu: "Pie vam ona koju su ophrvale brige, iscrpila je nesanica, u
iju tminu ne dopire svjetlost, koja ne razlikuje dan od noi, koja se prevre na postelji nesanice i
kojoj patnja otiskuje kolutove ispod oiju. Neprekidno u zvijezde zurim, kroz tminu proniem, topim
se od briga i iznurenosti. Potrajala bi pria o meni i nita mi osim plaa ne moe pomoi." Zatim
napisa stihove:

Tek to jutrom u granju zapjeva ptica,

U meni se pokree tuga - moj ubica.

I im neko za dragim strasno uzdahne,

Moja ljubav prema milima jo vea postane.

Jadam se zbog ljubavi onom ko je bez milosti;

Kako esto se tijelo od voljenog mora rastati?!

Dok su joj suze tekle, djevojka napisa i ove stihove:

Ljubav mi otrova tijelo na dan rastanka,

Na oi nema sna od asa tvoga odlaska.

Tijelo mi se, evo, sasvim sasuilo,

Ne bi me prepoznao dok me oko ne bi vidjelo.

Na kraju svitka djevojka napisa: "Ovo pismo je od one koja je daleko od porodice i domovine, tuna
i slomljena srca, od Nuzhatuzzemane."
Najzad, ona savi papir i prui ga trgovcu koji ga uze i vidjevi ta na njemu pie, obradova se i
uskliknu:
- Slava Onome koji ti je podario oblije...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

59. no
Kada nastupi pedeset i deveta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je Nuzhatuzzemana napisala pismo trgovcu i pruila mu ga, a on ga je uzeo,
proitao i saznavi ta u njemu pie, uskliknuo je:
- Slava Allahu koji ti je podario oblije!
Zatim joj poe ukazivati jo vee potovanje umiljavajui joj se cijeli dan. Kada pade veer, on ode
na pijacu, donese neto i nahrani djevojku, a onda je odvede u hamam, nae hamamdijku i ree joj:
- Kad joj opere glavu, obuci je pa mi je poalji da je vidim.
- Sluam i pokoravam se - odgovori hamamdijka.
Trgovac donese za djevojku hrane, voa i svijea, pa sve to stavi na klupicu u hamamu. Poto je
hamamdijka okupa, obue je, a kad djevojka izae iz hamama i sjede na klupu, nae pripremljeno
jelo, te zajedno s hamamdijkom poe jesti hranu i voe, a ostatak dadoe eni koja je uvala hamam.
Zatim djevojka odspava do jutra, dok trgovac provede no na drugome mjestu. im se on probudi,
rasani djevojku, donese joj tanku koulju, dade joj mahramu vrijednu hiljadu dinara, tursku haljinu
izvezenu zlatom i izmice ukraene suhim zlatom i draguljima. U ui joj udjenu menue s biserima
vrijednim hiljadu dinara, na vrat joj metnu zlatnu ogrlicu i lanac od jantara koji joj se njihao meu
dojkama i dopirao do pupka. Na tome lancu bijae deset kuglica i devet polumjeseca, a usred svakog
polumjeseca bijae rubin, i na svakoj kuglici takoer po jedan rubin. Lanac je vrijedio tri hiljade
dinara. Odjea u koju je trgovac odjenu vrijedjela je itavo bogatstvo.
Trgovac ree Nuzhatuzzemani da se okiti najljepim nakitom, te on poe naprijed, a djevojka iza
njega. Kada je ljudi ugledae, bijahu opinjeni njenom ljepotom i uzvikivali su:
- Slava Allahu, najljepemu tvorcu! Blago onome ija je ova djevojka!
Trgovac je iao naprijed, a djevojka za njim dok ne stigoe careviu arkanu, pa kada stigoe k
njemu, trgovac poljubi zemlju pred careviem i ree:
- Sretni careviu, doveo sam ti na dar djevojku udesnih osobina i kakvoj nema ravne u naem
vremenu. Lijepa je i dobrostiva.
- Hou da je vidim svojim oima - ree carevi.
Trgovac izae pa dovede djevojku pred carevia. im je arkan vidje, osjeti da je to njegova krv
iako je Nuzhatuzzemana otila kada je bila mala i on je nije viao, ali je izvjesno vrijeme nakon
njenog roenja saznao da je dobio sestru po imenu Nuzhatuzzemana i brata po imenu Davulmekan.
Tada se veoma naljutio na svoga oca bojei se za carevinu, o emu je ranije bilo rijei.
Poto je, dakle, dovede pred carevia, trgovac ree:
- estiti careviu, ona je prekrasna i udesna, tako da joj danas nema premca. Poznaje sve vjerske i
svjetovne nauke.
- Uzmi onoliko koliko si dao za nju - ree carevi. - Ostavi je i idi svojim putem.
- Sluam i pokoravam se - odgovori trgovac - ali mi napii dekret da nikada neu plaati desetinu na
svoju trgovinu.
- Uinit u ti to - prihvati carevi - ali mi reci koliko si novaca izbrojao za nju.
- Odbrojao sam stotinu hiljada dinara i odjenuo sam je za stotinu hiljada dinara.
- Platit u ti vie - ree carevi pa pozva haznadara i zapovijedi mu:
- Daj ovome trgovcu tri stotine hiljada dinara, i jo dvadeset hiljada dinara.
Potom arkan dovede etvericu kadija kojima se obrati:
- Budite mi svjedoci da sam otkupio ovu djevojku i da se hou oeniti njome.
Kadije napisae dokument o njenom otkupu, te sainie brani ugovor, dok je carevi rasipao obilje
novca na glave prisutnih. Sluge i paevi su sakupljali zlatnike koje je carevi prosipao. Onda arkan
naredi da se trgovcu napie dekret, onako kako je elio, tj. da nee plaati desetinu na svoju trgovinu
i da mu ne smije nauditi niko u cijelome carstvu. Zatim naredi da mu daju skupocjenu odjeu...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju. l

60. no
Kada nastupi ezdeseta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je carevi naredio da trgovcu napisu dekret po kome nee plaati za svoj
posao desetinu, niti e mu iko smetati u trgovini. Nakon toga, zapovijedi da mu daju skupocjenu
odjeu, pa kada svi odoe od njega i ostadoe samo kadije i trgovac, arkan ree kadijama:
- Hou da posluate rijei ove djevojke koje govore o njenoj uenosti i obavijetenosti o svemu o
emu je govorio trgovac kako biste se uvjerili u istinitost njegovih rijei.
- To nije loe - rekoe kadije, a arkan naredi da se spusti zavjesa izmeu njega i njegovih
sagovornika, s jedne strane, i djevojke i njene pratnje, s druge strane. ene koje bijahu s djevojkom
iza zavjese poee joj ljubiti ruke i noge saznavi da je postala arkanova ena. Zatim su kruile oko
nje sluei je, rastereujui je od odjee i posmatrajui njenu ljepotu.
ene emira i vezira saznae da je carevi arkan kupio djevojku kojoj nema ravne po ljepoti, znanju i
odgoju, koja je savladala sve nauke, te da je odbrojao za nju tri stotine dvadeset hiljada dinara. Tako
ju je oslobodio, vjenao se s njom i pozvao etvericu kadija da je ispitaju da bi vidio kako e
odgovarati na njihova pitanja. ene zamolie mueve za doputenje da pou u dvorac u kome je bila
Nuzhatuzzemana i kada stigoe, vidjee kako pred njom stoje sluge.
Nuzhatuzzemana vidje da joj dolaze ene emira i vezira, te skoi i poe im u susret praena
robinjama. Ona izrazi dobrodolicu enama osmjehujui im se i plijenei im srca, ponaajui se kao
da je odrasla s njima. ene su bile zapanjene njenom ljepotom i ljupkou, njenom umnou i
odgojem, i govorile su jedna drugoj:
- Ovo nije robinja, ve neka princeza!
Izraavale su joj veliko potovanje, govorei:
- Ti si ozarila na grad, gospoo, i ukazala si ast naoj zemlji i carevini. Ovo carstvo je tvoje i ovaj
dvorac je tvoj dvorac, a sve smo mi tvoje slukinje. Allaha ti, ne uskrauj nam dobroinstvo, ve nas
pusti da posmatramo tvoju ljepotu.
Ona im je zahvaljivala na tim rijeima. I sve se to dogaalo dok je bila sputena zavjesa izmeu
Nuzhatuzzemane i ena, s jedne strane, te arkana, etverice kadija i trgovca, s druge strane.
Onda arkan pozva Nuzhatuzzemanu:
- Djevojko! Ti to si nekad bila znamenita! Ovaj trgovac navodi da si uena i obrazovana, tvrdi da
poznaje nauke, sve do gramatike. Daj da ujemo od svega pomalo!
- Sluam i pokoravam se, careviu - ree Nuzhatuzzemana. - Prvi dio izlaganja odnosi se na politiku i
carske vrline, te na ono to dolikuje ljudima od zakona i kakav treba da bude njihov moral. Znaj,
careviu, da krajnji ciljevi ovjekovi pripadaju vjeri i ovome svijetu, jer niko ne moe dospjeti do
vjere osim preko ovozemnog ivota. Ovozemni ivot je izvanredan put ka zagrobnom ivotu. Poredak
na svijetu ureuju ljudi svojim postupcima i djelima, a ljudska aktivnost se dijeli na etiri vrste:
upravljanje, trgovina, poljoprivreda i zanatstvo. Za upravljanje je potrebna puna umjenost u
vladanju i potpuna pronicljivost, budui da je upravljanje okosnica ovozemnog ivota koji je, opet,
put ka buduem ivotu. Uzvieni Allah je ovaj svijet udesio za svoje robove tako da je on poput hrane
koju uzima putnik da bi dospio do svoga cilja. Svaki ovjek treba da uzima od ovoga svijeta onoliko
koliko mu je potrebno da bi dospio do Allaha, te da se pri tome ne povodi za svojim porivima i
strastima. Kada bi se ljudi koristili dobrima ovoga svijeta onoliko koliko je pravo, ne bi bilo
sporenja, ali ljudi ta dobra uzurpiraju povodei se za strastima, te zbog njihove predanosti strastima
proizlaze nevolje. Zbog toga im je potreban vladar da dijeli pravdu meu njima, da ureuje njihove
poslove. Da car ne obuzdava ljude, jai bi sigurno podjarmili slabije. Azdeir je rekao: "Vjera i
vlast se dopunjuju, jer vjera je riznica, a vlast je njen uvar." Vjerski propisi i razum upuuju na to da
ljudi treba da postave vlast koja e tititi obespravljenog od nasilnika, koja e biti pravina prema
slabijem koga napadaju jai, koja e sputavati zlikovce i tirane. Znaj, careviu, da vrijeme zavisi od
valjanosti careva morala. Allahov Poslanik, Bog mu se smilovao i spasio ga, rekao je o ljudima:
"Ako su dva sloja ljudi pravedna, bit e i pravde meu ljudima, a ako su oni pokvareni, i ljudi e biti
pokvareni. Te dvije vrste ljudi su naunici i vladari." Jedan mudrac je rekao: "Postoje tri vrste vlasti:
pobona vlast, vlast koja bdije nad svetinjama i vlast koja se podaje strastima." to se tie pobone
vlasti, ona podanike obavezuje na to da se dre svoje vjere i car mora biti najbogobojazniji, jer on
daje primjer u pitanjima koja se odnose na vjeru i obavezuje ljude na to da se pokoravaju njegovim
zapovijestima koje izdaje u skladu sa zakonskim propisima. Vladar je duan da gnjevnoga stavlja na
isto mjesto na koje stavlja i zadovoljnog, budui da se pokorava sudbini. Vlast koja bdije nad
svetinjama stara se o vjeri i o svjetovnim stvarima, obavezujui ljude da se pridravaju zakona i da
dre do humanosti. Takav vladar mora objediniti pero i ma, jer ko se ogrijeio o ono to je perom
napisano posrnut e. On takoer ispravlja ono to je iskrivljeno otricom maa i iri pravinost meu
ljudima. to se tie vlasti koja se podaje strastima, njena jedina vjera je zadovoljenje strasti, i takav
vladar se ne plai gnjeva svoga Gospodara koji mu je dao vlast. Kraj njegove vladavine je propast, a
i domet njegovih zlodjela je takoer propast.
Mudraci su kazali: "Caru treba mnogo ljudi, a njima je potreban jedan ovjek." Zato car treba da
poznaje osobine podanika kako bi njihovu raznolikost preobrazio u saglasje, kako bi ih sve obuhvatio
svojom pravinou i zasuo svojom dareljivou. Treba da zna, careviu, da je Azdeir, trei
perzijski car, osvojio sve oblasti i podijelio ih na etiri dijela. Zato je sebi napravio etiri prstena, za
svaki dio jedan prsten. Prvi prsten bijae prsten mora, policije i sigurnosti, i na njemu je bilo
napisano "vlast"; drugi prsten je prsten poreza, i na njemu je pisalo "uprava"; trei prsten bijae za
ishranu, i na njemu je pisalo "izobilje"; etvrti prsten bio je za pritube, i na njemu je pisalo
"pravinost." Takva praksa vladala je kod Persijanaca do pojave islama. Perzijski car je pisao svome
sinu koji je bio u njegovoj vojsci: "Nemoj biti odve dareljiv prema svojim vojnicima, jer e im
postati nepotreban"...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

61. no
Kada nastupi ezdeset i prva no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je Nuzhatuzzemana rekla kako je perzijski car pisao svome sinu u vojsci.:
"Nemoj biti odve dareljiv prema svojim vojnicima, jer e im postati nepotreban. Nemoj ih
previe maltretirati, jer e ih razdraiti. Darivaj ih umjereno i lijepo ih nagrauj. Budi dareljiv
kada si u izobilju, a ne tlai ih u bijedi." Pria se da je jedan beduin doao al-Mensuru i rekao mu:
- Mui svoga psa glau i on e poi za tobom.
Al-Mensur se naljuti na beduina zbog tih rijei, ali Abu Abbas at-Tusi ree:
- Bojim se da mu neko drugi ne mahne pogaom, pa e me ostaviti i za njim poi.
Al-Mensura proe bijes, te on shvati da su te rijei istinite i naredi da nagrade beduina.
Znaj, careviu, da je Abdulmelik ibn Mervan pisao svome bratu Abdulazizu ibn Mervanu kada ga je
poslao u Egipat: "Motri na svoje pisare i dvorjane. Pisari e te obavjetavati o pravom stanju stvari,
a dvorjani e te upoznati s protokolom; onaj to odlazi od tebe upoznat e te s tvojom vojskom."
Kada je Omer ibn al-Hattab uzimao nekoga u slubu, postavljao je etiri uvjeta: da ne jae konja za
vuu, da ne nosi skupocjenu odjeu, da ne troi na ishranu ratni plijen i da ne odgaa molitvu. Kae
se: Nema blaga vrednijeg od pameti, niti vee pameti od razboritosti; nita nije uzvienije od
bogobojaznosti; nita nije dragocjenije od lijepe naravi; nema vee uravnoteenosti od dobrog
odgoja; u saglasju je najvea korist; nema nita unosnije od dobrog djela, niti dobiti vee od
Allahove nagrade; nema vee bogobojaznosti od potovanja zakona; nema bolje naknade od
promiljanja, niti pobonosti od vrenja Boijih zapovijesti i nema bolje vjere od stida; nema boljeg
rauna od skromnosti, niti asti od uenosti. Zato uvaj glavu s onim to je u njoj i tijelo zajedno s
onim to je u njemu! Misli na smrt i na belaj! Rekao je Alija, neka je Allah zadovoljan njime:
"uvajte se zlih ena i budite oprezni prema njima. Ne savjetujte se s njima, ali se nemojte
ustruavati da budete milostivi prema njima, tako da ne bi poeljele spletkariti protiv vas." Takoer
je govorio: "Ko izgubi odmjerenost, izgubio je razum." Rekao je Omer, neka je Allah zadovoljan
njime: "Postoje tri vrste ena: ena koja se predaje Allahu, voli, raa i pomae muu u borbi koju on
vodi sa svojom sudbinom, a ne pomae sudbini protiv njega; druga vrsta ene je ona koja se potpuno
predaje samo djeci; i trea vrsta je ona koju je Allah stvorio poput lanca koji stavlja na vrat kome
hoe. Mukaraca takoer ima tri vrste: pametan ovjek koji postupa prema onome to misli; ovjek
koji je pametniji od prvoga, jer kada treba da uradi neki posao ije posljedice mu nisu poznate odlazi
ljudima koji pravilno misle i postupa prema njihovom miljenju; trea vrsta je ovjek koji ne zna
pravoga puta, a ne slua onoga ko bi ga htio povesti."
U svemu mora biti pravde, ak je i robinjama pravda potrebna. Kao primjer, navode se drumski
razbojnici koji ljudima zlo nanose: kada ne bi bili meusobno pravini i kada se ne bi pridravali
pravila pri podjeli plijena, njihova bi se druina svakako raspala. Ukratko, vrhunac morala je
plemenitost i lijepa narav. Divno li je rekao pjesnik:

Mladi je blagou svijet osvojio,

Ah, kada bi i ti takav postao!

Drugi pjesnik veli:

Savrenstvo je u blagosti, u pratanju veliina;

U iskrenosti je spas za ovjeka iskrena;

Onaj ko se svojim blagom uznosi

Nalik je prolaznoj jutarnjoj rosi.

Potom Nuzhatuzzemana poe govoriti o carskoj vladavini, dok prisutni ne izjavie:

- Nismo vidjeli nekoga da tako raspravlja o vlasti kao ova djevojka. Moda emo uti kako
raspravlja i o neemu drugom.
Ona shvati o emu govore, pa ree:
- to se tie lijepog odgoja, to je vrlo iroko podruje, jer lijep odgoj predstavlja savrenstvo.
Jednom prilikom, pleme Benu Tamim poalje delegaciju halifi Muaviji, a u delegaciji bijae i al-
Ahnaf ibn Kajs. Dvorjan ode Muaviji da zatrai dozvolu za ulazak delegacije i ree:
- Zapovjednie pravovjernih, Iraani ele da uu i porazgovaraju s tobom, da ih saslua.
- A ko je pred vratima? - upita halifa.
- Ljudi iz plemena Benu Tamim - odgovori dvorjan.
- Neka uu - ree halifa, te oni uoe zajedno sa al-Ahnafom ibn Kajsom.
- Prii blie, Abu Bahre! - obrati mu se Muavija. - Hou da ujem ta ima rei. Moe li me kako
posavjetovati?
Na to mu al-Ahnaf odgovori:
- eljaj kosu, podrezuj brkove, sijeci nokte, upaj dlake pod pazuhom, brij stidno mjesto i koristi
etkicu za zube. Sve to sadri sedamdeset i dvije vrline. Kupaj se petkom da bi tako sprao grijehe od
petka do petka...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

62. no
Kada nastupi ezdeset i druga no, ona ree:
- ula sam, sretni care, kako je Nuzhatuzzemana priala da je al-Ahnaf ibn Kajs odgovorio Muaviji
da koristi etkicu za zube, te da u onome to mu je nabrojao ima sedamdeset i dvije vrline. Najzad,
treba da se kupa petkom da bi sprao grijehe izmeu dva petka.
- ta preporuuje samome sebi? - upita ga Muavija.
- Da stajem nogama na zemlju, da hodam bez urbe i da gledam kuda idem.
- Kako se ponaa kada ode grupi svojih ljudi koji imaju nii rang od emira? - nastavi Muavija.
- Oborim pogled od stida, prvi ih pozdravim, ne govorim o onome to me se ne tie i malo priam.
- Kako se ponaa prema onima koji su ti ravni?
- Sluam ih kada govore i ne napadam kada oni napadaju.
- A ta radi kada ode svojim pretpostavljenim?
- Pozdravim ih bez imalo snishodljivosti i ekam da mi odgovore. Ako mi kau da priem, ja im
priem, a ako mi kau da se udaljim, ja i odem.
- Kako postupa sa svojom enom? - upita Muavija.
- Potedi me toga pitanja, zapovjednice pravovjernih.
- Zaklinjem te da mi kae - navaljivao je halifa.
- Blago postupam s njom - odgovori al-Ahnaf. - Ispoljavam prijateljstvo prema njoj i nemilice
troim, jer je ena stvorena od krivoga rebra.
- A ta radi kada hoe voditi ljubav s njom? - upita Muavija.
- Razgovaram s njom dok joj dua ne omeka, ljubim je dok se ne uzbudi, pa kada se dogodi, zna ve
ta, prevrnem je na lea. I im sperma dospije u njeno krilo, kaem: "Boe, uini je blagoslovljenom,
a nemoj je unesreiti, i podari joj najljepi izgled!" Potom ustajem s nje da se operem, sipam vodu na
ruke, pa polijevam njeno tijelo i zahvaljujem Allahu to mi je dao takvu blagodat.
- Lijepo si odgovarao - ree Muavija. - Sada mi reci ta ti je potrebno.
- Potrebno mi je da bude bogobojazan dok vlada podanicima i da bude pravian prema svima -
odgovori al-Ahnaf, pa ode od Muavije koji zatim ree:
- Kada bi u Iraku postojao samo on, bilo bi dovoljno.
Nakon toga, Nuzhatuzzemana nastavi:
- Eto, to je samo dio blaga o lijepom ponaanju. Znaj, careviu, da je Muajkib upravljao blagajnom u
vrijeme halife Omera ibn al-Hattaba, neka mu se uzvieni Allah smiluje...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

63. no
Kada nastupi ezdeset i trea no, ona ree:
- ula sam, sretni care, kako je Nuzhatuzzemana pripovijedala:
Znaj, careviu, da je Muajkib upravljao blagajnom u vrijeme halife Omera ibn al-Hattaba. Jednoga
dana, Muajkib ugleda Omerovog sina i dade mu dirhem iz blagajne. Poto mu dadoh dirhem, priao
je Muajkib, poem svojoj kui i dok sam ja sjedio, doe mi Omerov izaslanik. Uplaih se halife i
pooh k njemu, kad ugledah dirhem u njegovoj ruci i halifa mi
ree:
- Teko tebi, Muajkibe! Otkrio sam neto u vezi s tobom.
- ta to, zapovjednie pravovjernih? - upitah.
- Na Sudnjem danu e zbog ovoga dirhema doi u sukob sa zajednicom Muhammedovom, Bog mu se
smilovao i spasio ga.
Halifa Omer zatim napisa pismo Abu Musau al-Aariju u kome je stajalo: "Kada primi moje pismo,
daj ljudima ono to im pripada, a ostatak donesi meni." Abu Musa tako i uini. Poto je halifat
preuzeo Osman, on napisa Abu Musau isto takvo pismo, te on postupi na isti nain, ali se ovaj put s
Abu Musaom pojavi i Zijad. Kada stavie porez pred Osmana, doe njegov sin, uze jedan dirhem i
poto Zijad zaplaka, Osman upita:
- Zato plae?
Zijad odgovori:
- Na isti nain sam bio doao Omeru ibn al-Hattabu i kada je njegov sin uzeo dirhem, Omer je
naredio da mu ga oduzmu. Tvoj sin je takoer uzeo dirhem, ali nisam vidio da mu ga je neko oduzeo,
ili da mu je neko neto rekao.
- A gdje moemo nai jo jednog takvog kakav je bio Omer? - ree Osman.
Zejd ibn Eslem pria da mu je otac kazivao:
- Jedne noi pooh s Omerom i ugledasmo rasplamsalu vatru. Tada Omer ree:
- Ja mislim, Esleme, da su to putnici kojima je dodijala studen. Hajdemo k njima.
I mi poosmo, te ugledasmo jednu enu koja loi vatru pod kotliem dok su djeca oko nje plakala.
- Es-selamu alejkum, ljudi svjetlosti! - ree Omer ne htijui da ih oslovi sa "vi to vatru loite". - ta
se s vama dogaa?
- Dodijala nam je studen i no - odgovori ena.
- A zato ovi plau?
- Zbog gladi.
- A ta e ti ovaj kotli?
- U njemu je voda kojom ih umirujem. Omer ibn al-Hattab e sigurno pred Allahom odgovarati za
njih na Sudnjem danu.
- A kako Omer moe znati za njih?
- Kako moe vladati ljudima ako ne mari za njih? - ree ena.
Omer se okrenu prema meni, priao je Eslem, i ree:
- Hajdemo! - te pohitasmo do blagajne. Omer izvadi vreu brana, up masla i obrati mi se:
- Natovari ovo na me!
- Ja u to ponijeti umjesto tebe, zapovjednie pravovjernih - odgovorih mu.
- Hoe li ponijeti moje breme i na Sudnjem danu?
Natovarih na halifu hranu, te pohitasmo i stavismo je pred onu enu. Onda Omer izvadi malo brana
govorei eni da mu jo doda. Puhao je pod kotli i poto je imao dugu bradu, vidio sam kako mu dim
prolazi kroz nju. Raspirivao je vatru dok se brano nije skuhalo, te on uze mjericu masla, ubaci ga u
kotli i ree:
- Ti hrani djecu, a ja u im hladiti hranu.
Tako su radili dok se djeca ne najedoe. Onda Omer ostavi eni preostalo brano, pa se obrati meni:
- Esleme, vidio sam da djeca plau zbog gladi i nisam htio otii dok ne utvrdim otkuda dolazi ona
svjetlost...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

64. no
Kada nastupi ezdeset i etvrta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je Nuzhatuzzemana priala:
- Pripovijedaju kako je jednom Omer proao pored nekog pastira koji je bio rob. Omer htjede kupiti
jednu ovcu, ali mu pastir ree:
- Nisu moje.
- Potreban mi je upravo takav ovjek kao to si ti - ree Omer i kupi pastira koga potom oslobodi i
uzviknu:
- Boe moj, podari mi najvee osloboenje isto onako kao to si mi podario najmanje osloboenje!
Pria se da je Omer ibn al-Hattab hranio sluge mlijekom dok je on sam jeo lou hranu; odijevao im je
mehku odjeu, a sam je nosio grubu. Pruao je ljudima ono to im pripada, dajui i vie nego to im
pripada. Jednome je ovjeku dao etiri hiljade dirhema dodavi mu jo hiljadu. Tada ga je neko
upitao:
- Da li bi dodao i svome sinu koliko si dodao tome ovjeku?
- To je zbog pouzdanosti njegovog oca na Uhudu{105} - odgovori halifa.
Al-Hasan je kazivao:
- Jednom donesoe Omeru mnotvo novaca. Utom se pojavi Hafsa i ree mu:
- Zapovjednie pravovjernih, a gdje je dio koji pripada tvojim roacima?
- Hafsa - odgovori Omer - Allah mi zapovjeda da roacima dam dio vlastite imovine, a ne imovine
koja pripada muslimanima. Ti, Hafsa, ugaa svojoj rodbini, a ljuti oca.
Hafsa ode vukui skute.
Omerov sin pria:
- Jedne godine sam molio Boga da mi otkrije pravu prirodu moga oca i onda ga vidjeh kako brie
znoj s ela, te mu rekoh:
- Kako si, babo?
- Da nije milosti moga Gospodara, otac bi ti sigurno propao - odgovori on.
Zatim Nuzhatuzzemana ree:
- Posluaj, sretni careviu, drugi dio drugoga poglavlja koje se odnosi na lijepo ponaanje i ljudske
vrline, a u kome se govori o Muhammedovim sljedbenicima i bogougodnicima. Hasan al-Basri je
rekao:
- Dua ne naputa ovaj svijet dok ovjek ne zaali za tri stvari: to nije uivao u onome to je stekao,
to nije postigao ono emu se nadao i to nije pripremio mnotvo opskrbe za put na koji je krenuo.
Jednom su pitali Sufjana:
- Moe li biti isposnik ovjek koji je bogat?
- Da, ako podnosi iskuenja i ako je Bogu zahvalan - odgovori Sufjan.
Pria se da je Abdullah ibn eddad, kada mu se primakla smrt, pozvao svoga sina Muhammeda i
savjetovao ga:
- Sine moj, vidim da me smrt zove. Ti se boj svoga Gospodara i tajno i javno, zahvaljuj Allahu na
blagodatima, budi iskren kada govori. Zahvalnost je vjesnik jo vee blagodati, a bogobojaznost je
najbolji zalog budunosti, kao to neko ree:

Ne vidjeh da je sretan ko je blago sakupio,

Ve je sretan ko se Bogu svome priklonio;

Najbolja je imovina bojati se Boga,

A Allah e nagraditi roba bogobojaznoga.

Zatim Nuzhatuzzemana ree:

- Neka car poslua anegdote iz drugog odjeljka prvog poglavlja.
- A kakve su to anegdote? - upitae je.
Nuzhatuzzemana poe priati:
- Kada je Omer ibn Abdulaziz preuzeo hilafet, doe svojoj porodici, te uze ono to su imali i stavi u
blagajnu. Onda Umajadi pojurie njegovoj amidinci Fatimi, Mervanovoj keri, te ona posla glasnika
s porukom da se mora sastati s njim. Zatim ode k njemu nou. Omer joj pomoe da sjae i poto ona
sjede, ree joj:
- Amidince, bolje je da ti prva govori jer je tebi neto potrebno. Reci mi ta eli.
- Zapovjednie pravovjernih - ree ona - pree je da ti govori jer e tvoje miljenje otkriti ono to
se ne vidi.
- Uzvieni Allah je poslao Muhammeda, Bog mu se smilovao i spasio ga, kao milost svjetovima i kao
kaznu drugim narodima. Zatim mu je odabrao mjesto pored sebe i pozvao ga...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

65. no
Kada nastupi ezdeset i peta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, kako Nuzhatuzzemana pripovijeda da je Omer ibn Abdulaziz rekao:
- Uzvieni Allah je poslao Muhammeda, Bog mu se smilovao i spasio ga, kao milost svjetovima i kao
kaznu drugim narodima. Zatim mu je odabrao mjesto pored sebe i pozvao ga, a ljudima je ostavio
rijeku da utoljavaju e. Poslije Poslanika halifom je postao Abu Bekr, tako da je rijeka tekla svojim
tokom i on je radio onako kako je Allahu bilo po volji. Nakon Abu Bekra doao je Omer koji je inio
dobra djela s takvim arom da niko nije mogao raditi kao on. Kada je na vlast doao Osman, on je od
jedne rijeke napravio dvije, a kada je zavladao Muavija on je napravio jo vie rukavaca koje su
zatim dalje granali Jezid i Mervanovi sinovi meu kojima su Abdulmelik, al-Velid i Sulejman, sve
dok vlast nije prela na me. Ja hou da rijeku vratim u prvobitno stanje.
- Htjela sam samo da ujem tvoju rije - ree Fatima. - Poto tako razgovara sa mnom, neu ti nita
spominjati.
Potom se ona vrati Umajadima i ree im:
- Sada kuajte posljedice toga to ste se orodili sa Omerom ibn al-Hattabom.
Vele da je Omer ibn Abdulaziz, kada mu se primakla smrt, okupio svoju djecu, te mu Meslema ibn
Abdulmelik ree:
- Zapovjednie pravovjernih, kako e ostaviti svoju djecu kao siromahe, a ti si taj koji brine o
njima? Dok si iv, niko ti ne brani da im iz dravne blagajne da toliko da se obogate. Bolje je da
uini tako nego da to prepusti vladaru koji e doi poslije tebe.
Omer pogleda Meslemu srdito i s uenjem:
- Ja im to nisam dao za svoga ivota, pa zar da budem zbog njih nesretan poslije smrti? Neki moji
sinovi su pokorni uzvienome Allahu i On e urediti njihov problem, a one koji su neposluni ja ne
mogu pomagati. Ja i ti smo, Meslema, bili prisutni kada je sahranjivan jedan od Mervanovih sinova.
Kada me je san savladao, vidio sam ga kako se podvrgava kazni uzvienoga Allaha. Veoma sam se
uplaio i zavjetovao se Allahu da neu raditi ono to je on uradio ako dobijem vlast. Na tome sam
istrajavao cijeloga ivota i nadam se milosti svoga Gospodara.
Meslema je takoer kazivao:
- Prisustvovao sam sahrani jednog ovjeka. Nakon denaze, ophrve me san u kome vidim toga
ovjeka u nekom lugu gdje teku rijeke, a na njemu bijae bijela odjea. On mi prie i ree:
- Neka ljudi dobro ine upravo zbog ovoga.
O tome je mnogo reeno.
Jedan od pouzdanih ljudi je priao:
- U doba vladavine halife Omera ibn Abdulaziza muzao sam ovce. Jednom naiem pored nekog
pastira i ugledam vuka meu njegovim ovcama, tanije nekoliko vukova. Pomislih da su to psi, jer
prije toga nisam vidio vukove, i upitah pastira:
- ta radi s ovim psima?
- Nisu to psi, ve vuci - odgovori on.
- Zar vuci ne nanose tetu stoci?
- Kada je s glavom sve u redu, onda je i tijelo u redu - odgovori pastir.
Omer ibn Abdulaziz je drao govor na jednome mimberu od gline. Najprije je zahvalio Allahu, a
zatim je govorio o tri stvari:
- Ljudi, budite dobri tajno da biste mogli biti dobri prema svojoj brai javno; uzdravajte se od
ovosvjetskih uitaka; znajte da izmeu bilo kojeg ovjeka i Adema nema nikog ivog meu mrtvima.
Abdulmelik je umro, kao i onaj prije njega; umrijet e Omer, kao i oni poslije njega.
Na to mu Meslema ree:
- Zapovjednie pravovjernih, kako bi bilo da ti podmetnemo jastuk da se nasloni malo?
- Bojim se da i time ne zaradim grijeh na Sudnjem danu.
Nakon toga, Omer jeknu i pade bez svijesti, a Fatima viknu:
- Merjema! Mezahime! Hej, vi! Pogledajte ovoga ovjeka!
Zatim mu Fatima prie i poe ga polijevati vodom plaui dok on ne doe k sebi, pa kada je vidje
kako plae, Omer ree:
- Zato plae, Fatima?
- Zapovjednie pravovjernih - odgovori ona - uinilo mi se da e umrijeti pred nama, pa sam
pomislila kako e stradati pred uzvienim Allahom poslije smrti, da e ostaviti ovaj svijet i nas.
Zato sam plakala.
- Pretjerala si, Fatima - ree Omer pa htjede ustati, ali se opet stropota. Fatima ga prihvati viui:
- Ti si mi i otac i majka, zapovjednie pravovjernih! Mi ne moemo svi razgovarati s tobom.
Zatim, Nuzhatuzzemana ree svome bratu arkanu i etverici kadija:
- Sada slijedi kraj drugog dijela prvoga poglavlja...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

66. no
Kada nastupi ezdeset i esta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je Nuzhatuzzemana rekla svome bratu, ne znajui da je to on, u prisustvu
etverice kadija i trgovca:
- Sada slijedi kraj drugog dijela prvoga poglavlja.
Jednom je Omer ibn Abdulaziz napisao ljudima koji su praznovali: Mah mi je svjedok u svetome
mjesecu i u svetome gradu, na dan hadiluka, da ne snosim odgovornost za nepravdu koja vam je
nanesena, niti za neprijateljstvo vaih neprijatelja. Ako sam ja tako neto naredio, ili dao osnova za
takvo nareenje, ako sam o tome neto znao, nadam se da e mi to biti oproteno. Nikome ne
doputam nasilje, jer sam ja odgovoran za svakoga kome je nepravda uinjena. Ako bilo ko od mojih
ljudi odstupa od pravinosti i propisa, nemojte mu se pokoravati sve dok se ne vrati pravinosti."
Takoer je rekao Omer, neka je Allah zadovoljan njime:
- Ne bih volio da me smrt mimoie, jer je ona posljednja nagrada vjerniku.
Neko od pouzdanih ljudi je priao:
- Doao sam jednom prilikom Omeru ibn Abdulazizu kada je bio halifa i vidjeh pred njim dvanaest
dirhema. Omer naredi da ih stave u dravnu blagajnu, te ja rekoh:
- Zapovjednie pravovjernih, od svoje djece si nainio siromahe koji nemaju niega. Dobro bi bilo
da neto da njima i siromanim lanovima svoje porodice.
- Prii blie!- ree Omer i kada mu prioh, on ree:
- to se tie tvojih rijei da sam vlastitu djecu uinio siromasima, te da dam togod njima i
siromanim lanovima svoje porodice, one nisu umjesne jer se Allah brine o mojoj djeci i o
siromanim lanovima moje porodice. On je njihov zatitnik. Njih ima dvije vrste: jedni su oni koji
se boje Allaha i Allah e za njih nai izlaz; drugi su skloni grjeenju i ja ih zaista neu osnaivati u
grjeenju prema Allahu.
Zatim Omer posla po svoju djecu. Dovedoe mu dvanaest mukaraca i kada ih ugleda, Omeru oi
zasuzie, te ree:
- Va otac je u velikoj dilemi: ako se obogatite, otac e u Dehennem otii, a ako siromani ostanete,
va otac e u Dennet otii. On vie voli da ode u Dennet nego da se obogatite. Sada odlazite i ja
vas preputam Allahovoj zatiti.
Halid ibn Safvan veli:
- Jednom sam u drutvu Jusufa ibn Omera poao Hiamu ibn Abdulmeliku. Stigoh k njemu u vrijeme
kada je bio izaao s pratnjom i slugama, te se zaustavio u jednome mjestu gdje mu podigoe ator.
Poto ljudi zauzee svoja mjesta, ja prioh sa strane na kojoj je bio ilim i pogledah halifu. im nam
se pogledi sretoe, rekoh mu:
- Neka te Allah obaspe svojim blagodetima, zapovjednie pravovjernih. Neka ti u svim poslovima da
zdrav razum i neka ti ne pomuti radost, zapovjednie pravovjernih. Nemam za tebe rjeitijeg savjeta
od prie o jednom caru koji je vladao prije tebe.
Halifa koji se dotle bijae nalaktio sjede i ree:
- De da ujemo, Ibn Safvane!
- Zapovjednie pravovjernih - poeh ja - jedne godine doe neki car prije tebe u ovu zemlju i obrati
se sabesjednicima:
- Jeste li vidjeli neto slino onome to ja imam i da li je nekome darovano neto poput onoga to je
darovano meni?
Pored njega bijae jedan od bogougodnih ljudi koji pomau istinu i hode njenim putem. Taj ovjek
ree:
- Krupna je ta stvar o kojoj pita, care. Doputa li mi da ti odgovorim?
- Da - odgovori car.
- Misli li da je to to ima neprolazno?
- Prolazno je - odgovori car.
- Zato se onda, koliko vidim, oduevljava neim to e kratko imati, a za to e dugo odgovarati i
posluit e kao zalog na Sudnjem danu?
- emu onda da teim i emu da stremim? - upita car?
- Treba da ostane u svojoj carevini i da radi pokoravajui se uzvienome Allahu, ili obuci prnje i
oboavaj svoga Gospodara dok ti ne doe sueni as. U zoru u doi k tebi - ree taj ovjek.
I zaista, pripovijeda Halid ibn Safvan, ovjek u zoru pokuca na careva vrata i vidje ga kako skida
krunu i sprema se da poe drei do njegovog savjeta. Hiam ibn Abdulmelik je gorko plakao, tako
da je bradu nakvasio, pa naredi da skinu ono to je bilo na njemu i ostade u svome dvorcu.
Namjesnici i sluge dooe Halidu ibn Safvanu i rekoe:
- ta uini sa zapovjednikom pravovjernih! Pokvario si mu uitak i zagorao ivot!
Zatim Nuzhatuzzemana ree arkanu:
- U tome poglavlju ima mnogo pouka! Nisam u stanju navesti ukratko, na jednome mjestu, sve to se u
njemu nalazi.
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

67. no
Kada nastupi ezdeset i sedma no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je Nuzhatuzzemana rekla arkanu:
- U tome poglavlju ima mnogo pouka! Nisam u stanju navesti ukratko, na jednome mjestu, sve to se
nalazi u njemu. Tokom vremena, estiti care, navest u jo vie.
Onda progovorie etverica kadija:
- Ova djevojka je pravo udo, care. Ona je dragulj naega stoljea. Nikada nismo uli ni vidjeli
nekoga slinog njoj.
Zatim ostavie cara i odoe, a arkan se obrati slugama:
- Pripremajte svadbu i spremajte jela svih vrsta.
Sluge se istog asa povinovae nareenju. Spremie hranu, a arkan naredi enama emira, vezira i
drugih dravnih uglednika da ne odlaze dok ne budu prisustvovale prikazivanju nevjeste.
U predveerje pripremie sofre s hranom kakvih dua samo poeljeti moe i kakvih se oko nagledati
ne moe. Svi prisutni su jeli dok se ne zasitie, a car bijae naredio da dou sve pjevaice u
Damasku, kao i sve carske djevojke koje su znale pjevati, te one stigoe u dvorac.
Kad pade veer i spusti se tama, zapalie se svijee od gradske kapije do dvorskih vrata, s lijeve i s
desne strane, te emiri, veziri i dostojanstvenici prooe ispred arkana. Slukinje odvedoe djevojku
da je nagizdaju, ali ustanovie da joj nisu potrebni nikakvi ukrasi.
Car arkan ode u hamam i im izae iz njega, sjede na divan, pa mu pokazae nevjestu koju nakon
toga svukoe i poee uiti onome emu se ve pouavaju djevojke kada ih prve noi privode muu.
Najzad arkan ode djevojci i uze joj nevinost. Te noi ona zatrudnje s njim i poslije mu saopi
novost. Silno se radujui, arkan naredi uenim ljudima da zapiu datum zaea. Sutradan, on sjede
na prijesto, pa pred njega kroie dravni prvaci i estitae mu. arkan pozva sekretara i naredi mu
da napie pismo njegovom ocu, Omeru an-Numanu, i obavijesti ga da je kupio uenu i obrazovanu
djevojku koja je savladala sve znanosti, te da je mora poslati u Bagdad da posjeti brata
Davulmekama i sestru Nuzhatuzzemanu. Napisa mu da je oslobodio djevojku, da su se vjenali, da je
s njom spavao, te da je zatrudnjela. Potom stavi peat na pismo i uputi ga ocu po glasonoi koji se
nije vraao itav mjesec dana. Najzad glasonoa stie sa odgovorom za arkana. Carevi uze pismo i
proita ga. Nakon bismile, u pismu je stajalo:
"Ovo pismo je od ojaenog ovjeka koji je izgubio dvoje djece i koji je napustio domovinu - od cara
Omera an-Numana njegovom sinu arkanu. Znaj da mi je nakon tvoga odlaska vrlo teko, toliko da to
ne mogu podnijeti i da to vie ne mogu tajiti. Sve se zbilo kada sam otiao u lov. Davulmekan me
molio da poe u Hidaz, ali mu, plaei se zle sudbine, nisam dopustio da otputuje do naredne ili za
dvije godine. Poto sam otiao u lov, bio sam odsutan cijeli mjesec dana...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom doputenju.

68. no
Kada nastupi ezdeset i osma no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je car Omer an-Numan pisao u pismu:
"Poto sam otiao u lov, bio sam odsutan cijeli mjesec dana. Kada se vratih, vidjeh da su tvoj brat i
sestra uzeli neto novaca i kriom otputovali s hadijama. im sam to saznao, smrai mi se pred
oima. Iekivao sam povratak hadija nadajui se da e i moja djeca doi s njima. Kad stigoe
hadije, raspitivao sam se o djeci, ali mi niko nita nije mogao rei. Zato sam obukao odoru alosti,
slomljena sam srca, bez sna, ogrezao u suzama." Onda je dopisao stihove:

Njihovi likovi jo nisu u meni nestali,

Ve su se na poasnom mjestu u srcu mi smjestili.

Kad se povratku ne bih nadao, ni trena ne bih ivio;

Da nije njihovih likova, ne bih se ni asa smirio.

Najzad je napisao ovu reenicu:

"Pozdravljajui te i one koji su uz tebe, dajem ti na znanje da treba da se ustrajno raspituje o njima,
jer je to naa sramota."
Kada arkan proita pismo, obuze ga tuga za ocem, ali se obradova to su nestali njegov brat i sestra.
On uze pismo i odnese ga svojoj eni Nuzhatuzzemani ne znajui da mu je ona sestra. Ona takoer
nije znala da joj je brat arkan koji je zalazio k njoj danonono, sve dok ne doe vrijeme za poroaj.
Tada Nuzhatuzzemana sjede na mjesto za poroaj i Allah joj olaka poroajne muke. Ona rodi ker,
te posla po arkana i im ovaj doe, ree mu:
- Evo tvoje keri. Nadjeni joj ime kakvo hoe.
- Obiaj je da ljudi nadijevaju imena djeci sedmog dana nakon roenja - odgovori arkan, pa se
sagnu nad kerkom i poljubi je. Pri tom ugleda na njenom vratu jedan od ona tri dragulja koje je
princeza Abriza donijela iz zemlje Bizantinaca. Ugledavi dragulj objeen o vrat svoje keri, arkanu
se pamet pomuti i obuze ga silan gnjev. Buljio je u dragulj dok ga nije pouzdano prepoznao, pa ree
eni:
- Otkuda ti ovaj dragulj, robinjo?
Sasluavi arkana, ona odgovori:
- Ja sam tvoja gospoa i gospoa sam za sve koji se nalaze u dvoru. Zar te nije stid da me naziva
robinjom, a ja sam carica, careva ker? Sada je gotovo sa prikrivanjem. Sve se zna i objelodanjeno
je da sam ja Nuzhatuzzemana, ker cara Omera an-Numana.
Kada to u, arkan sav zadrhta i poniknu pogledom...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

69. no
Kada nastupi ezdeset i deveta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je arkanu srce zadrhtalo nakon tih rijei, da je problijedio i uzdrhtao, te
da je oborio glavu saznavi da mu je ona sestra po ocu. Mrak mu se navukao na oi, a kada je doao k
sebi udio se, ali se nije odavao sestri, ve joj ree:
- Gospoo, jesi li ti ker cara an-Numana?
- Jesam - odgovori ona.
- Zato si otila od oca i zato su te prodali?
Ona mu ispria sve ta joj se dogodilo, od poetka do kraja. Ree mu da je ostavila bolesnog brata u
Jerusalemu, da ju je ugrabio beduin i prodao je jednom trgovcu.
Sluajui to, arkan se uvjeri da je ona njegova sestra po ocu, pa pomisli: "Kako sam se mogao
oeniti vlastitom sestrom! Udat u je za nekog svog dvorjana, a kada se stvar otkrije, rei u da smo
se razveli prije nego to sam proveo no s njom. Udat u je za najstarijeg dvorjana."
Zatim podie glavu i sa aljenjem ree:
- Ti si zaista moja sestra, Nuzhatuzzemana. Molim Allaha da nam oprosti grijeh koji smo uinili. Ja
sam arkan, sin cara Omera an-Numana.
Nuzhatuzzemana se dobro zagleda u njega i im ga prepozna izbezumi se, poe plakati i udarati se po
licu kukajui:
- Uinili smo veliki grijeh! ta da radimo? ta da kaemo ocu i majci kada me budu pitali otkuda mi
djevojica?
- Najbolje e biti da te udam za jednog dvorjana i pustim te da mi odgaja ker u njegovoj kui, kako
niko ne bi saznao da si mi sestra. Tako nam je Allah odredio radi neke Njemu poznate svrhe. Moe
nas prikriti samo tvoja udaja za dvorjana prije nego to neko sazna.
Nagovarao ju je ljubei joj glavu, a ona mu ree:
- Koje emo ime dati keri?
- Zvat emo je Kudija Fakan - odgovori arkan.
Potom udade sestru za prvog dvorjana, preseli je zajedno s kerkom u njegovu kuu, te odgoj
djevojice preuzee robinje dajui joj napitke i nekakve prake.
Toliko o Nuzhatuzzemani.
Njen brat Davulmekan bijae s loaem u Damasku. Jednog dana, stie glasnik od cara Omera an-
Numana caru arkanu i donese pismo. arkan ga uze i poe itati, a u njemu je nakon bismille pisalo:
"Znaj, estiti care, da sam veoma tuan zbog rastanka s djecom i da nemam sna. aljem ti ovo pismo i
im ga primi poalji mi porez, a uz njega i robinju koju si kupio i oenio se njome. Hou da je vidim
i ujem, jer nam je iz zemlje Bizantinaca stigla jedna dobra starica s pet mladih i prsatih robinja. One
su savladale sve vrste nauke i obrazovanja koje su ovjeku potrebne. Nemogue je opisati tu staricu i
djevojke, jer su zaista savladale sve znanosti. im sam ih vidio, zavolio sam ih i poelio da budu na
mome dvoru i u mome posjedu, jer takvih nemaju drugi carevi. Pitao sam staricu koliko trai za
djevojke, a ona mi ree da e ih dati samo za porez Damaska. Allaha mi, ja mislim da je i porez
Damaska mali za njih, jer svaka od djevojaka vrijedi toliko novaca. Pristao sam na tu cijenu i
zadrao ih u svome dvoru. Pouri s novcem kako bi ena mogla otputovati u svoju zemlju i poalji mi
robinju da se uporedi s mojim robinjama..."
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

70. no
Kada nastupi sedamdeseta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je car Omer an-Numan napisao u pismu: "...Poalji mi robinju da se
uporedi s mojim robinjama pred naunicima. Ako ih pobijedi, poslat u ti je i uz nju bagdadski
porez."
Kada to arkan proita, obrati se onom dvorjanu:
- Dovedi robinju kojom sam te oenio!
im je dovede, arkan pokaza eni pismo i upita:
- ta misli kako da odgovorim na ovo pismo, sestro?
- Valjano je samo tvoje miljenje - odgovori ona, a zatim dodade, eljna domovine i porodice: -
Poalji me s mojim muem, dvorjanom, da ocu ispriam svoju priu, da mu kaem ta mi se dogodilo
s beduinom koji me je prodao trgovcu, da me je trgovac prodao tebi i da si me ti udao za dvorjana,
poto si me oslobodio.
- Neka bude tako - sloi se arkan koji uze ker Kudiju Fakan pa je predade dadiljama i slugama.
Zatim se prihvati ubiranja poreza, pa naloi dvorjanu da uzme porez i djevojku i krene u Bagdad.
Dvorjan se smjerno povinova, a arkan naredi da mu se da nosiljka za sjedenje i jedna nosiljka
djevojci. Zatim napisa pismo, dade ga dvorjanu i oprosti se s Nuzhatuzzemanom od koje je bio uzeo
onaj dragulj i objesio ga keri oko vrata stavivi ga na lanac od istoga zlata. Te noi dvorjan krenu
na put.
Iste noi izaoe Davulmekan i loa da proetaju, te ugledae deve i mazge, upaljene svjetiljke i
fenjere. Na Davulmekamovo pitanje kakvi su to tovari i iji su, rekoe mu da je to damaki porez koji
ide caru Omeru an-Numanu, gospodaru grada Bagdada.
- Ko je starjeina karavana? - upita Davulmekan.
- Visoki dvorjan koji je oenio onu uenu i mudru djevojku - rekoe mu.
Davulmekan gorko zaplaka sjetivi se oca i majke, sestre i zaviaja. Onda ree loau:
- Ne mogu vie ostati ovdje, ve moram otputovati s ovim karavanom. Ii u polahko dok ne stignem
u svoju zemlju.
- Nisam bio siguran za tebe na putu od Jerusalema do Damaska, a kako u biti siguran dok stigne do
Bagdada? - odgovori loa. - Ostat u s tobom dok ne stigne do cilja.
- Zaista mi je milo - prihvati Davulmekan.
Loa prionu da ga oprema. Pripremi mu magarca, stavi na njega torbu u koju bijae ubacio malo
hrane za put. Zategnu pojas i jo se nije bio sasvim spremio, kad pored njega naioe tovari i dvorjan
jaui na devi, okruen pjeacima koji su ga pratili. Davulmekan uzjaha loaeva magarca, pa ree
loau:
- Uzjai sa mnom.
- Ja neu jahati - odgovori loa - ali u ti biti na usluzi.
- Mora jahati makar jedno vrijeme - navaljivao je Davulmekan.
- Ako se umorim, uzjahat u.
- Vidjet e ta u uiniti s tobom kad stignem svojoj porodici - ree Davulmekan loau. Putovali su
bez predaha do izlaska sunca, a kada im dodija vruina, dvorjan naredi da sjau, te oni sjahae i
odmorie se. Poto napojie ivotinje, dvorjan zapovijedi da ponovo pou i nakon pet dana stigoe u
grad Hamu gdje odsjedoe i odmorie se tri dana...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

71. no
Kada nastupi sedamdeset i prva no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da su putnici ostali u gradu Harni tri dana, a onda se opet otisnue na put dok
ne stigoe u drugi grad u kome ostadoe tri dana, pa nastavie putovati do Dijar Bekra gdje ih
zapahnu bagdadski lahor. Davulmekan se sjeti sestre Nuzhatuzzemane, oca, majke i zaviaja.
Pomislivi na to kako se ocu vraa bez sestre, on zaplaka i zakuka, te u silnoj tuzi izgovori stihove:

Prijatelju, dokle jo moram trpjeti,

A od tebe nema glasnika koji e vijest donijeti?

Kratko je vrijeme kad smo zajedno bili -

O kad bi se dani rastanka jo skratili!

Za ruku me uzmite, odjeu mi valja skinuti -

Tijelo mi se topi, a moram trpjeti.

Ako mi neko kae: "Treba se tjeiti!"

"Do Sudnjeg dana nema utjehe", ja u odgovoriti.

Na to mu loa ree:
- Okani se plaa i kukanja jer smo blizu dvorjanova atora.
- Moram govoriti stihove kako bih stiao plamen u svome srcu - odgovori Davulmekan.
- Tako ti Allaha - molio je loa - okani se plaa dok ne stigne u svoju zemlju. Tada ini ta hoe, a
ja u biti uz tebe kud god poe.
- Allaha mi, ne mogu prestati - ree Davulmekan okrenuvi se prema Bagdadu dok je mjesec sijao.
Te noi Nuzhatuzzemana nije spavala razmiljajui o bratu Davulmekanu, pa se uznemirila i poela
plakati. Dok je plakala, odjednom zauje svoga brata Davulmekana kako jadikuje i recitira stihove:

Bijesnu sjajna munja jemenska,

A mene obuze tuga duboka

Zbog dragog to uz mene bi

I pozdravnu mi au napuni.

Hoe li se, o sjajna svjetlosti,

Vratiti dani nae bliskosti?

O, ti to grdi, nemoj me kuditi,

Jer Gospod moj e me iskuati

Tim voljenim biem to me ostavi

Pa me sada vrijeme udavi.

Plam srca moga je zgusnuo

Onog asa kada me Usud osudio,

Kada mi je velike brige zadao

I svojom me aom napojio.

Prijatelji, mislim da u umrijeti

Prije nego u dragoga vidjeti.

Sudbino, tako ti mladosti,

Hoe li mi elje ostvariti?
Veliku radost i velike nade
Nekada mi Sudba dade.

Sad tuinac i siromah stoji

I u vrtu lijepom tune dane broji;

Sad samujem u samoi

Znajui da e lijepi dani proi

I da e Sudba nama ovladati

Prkosei naoj nitavnosti.

Nakon tih stihova, on vrisnu i pade u nesvijest.

To se zbivalo Davulmekanu.
Nuzhatuzzemana je te noi bdjela sjeajui se brata na tome mjestu, a kada usred noi u onaj glas,
srce joj zatreperi, veselo ustade i pozva slugu koji je upita:
- ta ti treba?
- Idi i dovedi mi onoga to recitira stihove...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

72. no
Kada nastupi sedamdeset i druga no, ona ree:
- ula sam sretni care, da je Nuzhatuzzemana, sasluavi stihove svoga brata, pozvala najstarijeg
slugu i kazala mu:
- Idi i dovedi mi onoga to recitira stihove.
- Ja ga nisam uo i ne poznajem ga. Uostalom, svi ljudi spavaju - odgovori sluga.
- Koga vidi da je budan - ree ona - znaj da taj recitira stihove.
Sluga potrai recitatora, ali nae budnog samo loaa, jer je Davulmekan bio u nesvijesti. Kada loa
vidje kako sluga stoji iznad njega, uplai se, a sluga ga upita:
- Jesi li ti recitirao stihove? ula te je naa gospodarica.
Loa se uplai da se gospodarica naljutila zbog recitiranja, pa ree:
- Allaha mi, nisam ja!
- A ko je recitirao? Pokai mi ga, jer ti zna ko je, poto si budan.
Strahujui za Davulmekana, loa pomisli: "Moda e mu sluga uiniti neko zlo". Zato ree:
- Ne znam ko je!
- Allaha mi, lae, jer osim tebe niko ovdje ne sjedi. Ti zna ko je!
- Rei u ti istinu - odgovori loa. - Stihove je recitirao jedan prolaznik koji je i mene uznemirio,
Allah mu platio!
- Kad ve zna ko je, odvedi me k njemu - ree sluga. - Ja u ga epati i odvesti do nosiljke u kojoj
je naa gospodarica, ili ga ti sam uhvati.
- Idi ti, a ja u ti ga dovesti - ree loa, te ga sluga napusti i ode svojoj gospodarici kojoj ree:
- Niko ga ne poznaje, jer je to bio neki prolaznik.
Nuzhatuzzemana je utjela.
Kada Davulmekan doe k sebi, vidje da je mjesec dospio nasred neba i zapahnu ga jutarnji lahor koji
mu u srcu pokrenu nemir i tugu. On proisti glas i htjede recitirati, ali ga loa upita:
- ta to hoe?
- Hou da recitiram malo poezije kako bih ugasio plam u svome srcu.
- Ti ne zna ta mi se dogodilo - na to e loa. - Spasio sam se smrti samo zato to sam nekako
nadmudrio slugu.
- Reci mi ta se dogodilo.
- Gospodine - poe loa - doao mi je sluga dok si ti bio omamljen. Nosio je dugaku batinu od
bademovog drveta. Zagledao je ljudima lica dok su spavali i pitao je ko je recitirao stihove. Vidio je
samo mene budnoga i postavio mi to pitanje. Rekao sam mu da je to bio neki prolaznik, te je sluga
otiao. Sami Allah me spasio, inae bi me ubio. Rekao mi je: Ako ga opet uje, dovedi mi ga!
Davulmekan zaplaka:
- Ko me moe sprijeiti da recitiram stihove? Recitirat u ih, pa neka bude ta e biti! Tako sam blizu
svoga zaviaja da ni na koga neu obraati panju!
- Ti hoe da sam sebe uniti - ree mu loa.
- Moram recitirati - bio je uporan Davulmekan.
- Onda se ja i ti moramo ovdje rastati! - povika loa. - Nisam imao namjeru da te ostavljam dok ne
doe u svoj grad i dok se ne nae s ocem i majkom. Proveo si kod mene godinu i po dana i nisam ti
uinio nita naao. Zato recitira stihove kad smo premoreni od putovanja i nespavanja? Svi ljudi
spavaju i odmaraju se. Potreban im je san.
- Ne odustajem! - bio je uporan Davulmekan. Sjeta ga je potresala, te ono to je tajio otkri
recitirajui stihove:

Kraj logorskih bivaka valja zastati

I dozivati je - moda e se odazvati.

Ako te pusta nona tmina prekrije,

Zapali baklju u tmini da te ogrije;

Ako zvearka zazvei, nemoj se uditi

I kad jezikom zapalaca nemoj se izbezumiti.

O raju, dua ju je nerado napustila;

Da se Dennetu ne nada, dua bi mi skonala.

Zatim izgovori distihe:

ivjesmo dok nam dani bijahu sluge odane

Svi zajedno u sjaju drage nam domovine.

Gdje je sada moja kua milih prijatelja

Gdje Davulmekan i Nuzhatuzzemana je ivjela?
Nakon toga, Davulmekan tri puta vrisnu i pade omamljen, a loa ustade i pokri ga. Kada
Nuzhatuzzemana u stihove u kojima se spominje njeno ime i ime njenog brata, te njihov zajedniki
zaviaj, ona zaplaka i pozva slugu:
- Teko tebi! Onaj to je maloas recitirao opet recitira. ujem ga nedaleko od mene. Allaha mi, ako
mi ga ne dovede, probudit u ti dvorjana koji e te izmlatiti i otjerati. Bolje ti je da uzme ovih
stotinu dinara, da ih tome ovjeku i dovede mi ga milom. Ako odbije, daj mu ovu kesu sa hiljadu
dinara. Odbije li i to, ostavi ga, ali zapamti gdje se nalazi i saznaj iz koje je zemlje, pa se odmah
vrati...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

73. no
Kada nastupi sedamdeset i trea no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je Nuzhatuzzemana poslala slugu da potrai onoga to recitira i ree mu:
- Kada ga nae, budi ljubazan prema njemu, dovedi mi ga milom i nemoj se zadravati.
Sluga ode, te poe zagledati ljude i gaziti ih onako usnule, ali ne nae nikog budnog. Onda ode loau
koga zatee kako sjedi gologlav, pa mu prie, uze ga za ruku i upita:
- Ti si taj to recitira poeziju?
- Ne, bogami, gazda. Nisam ja - poboja se loa.
- Neu te ostaviti dok mi ne pokae onog ko je recitirao stihove, jer se bez njega ne mogu vratiti
svojoj gospodarici.
Kada loa u slugine rijei, uplai se za Davulmekana, te gorko zaplaka:
- Tako mi Allaha, nisam ja, ali sam uo jednog prolaznika kako recitira. Nemoj se ogrijeiti o mene,
jer ja sam tuinac. Doao sam s vama kao prijatelj iz Jerusalema.
- Poi sa mnom mojoj gospodarici i sam joj to reci! Ne vidim nikoga budnog osim tebe.
- Zar me nisi zatekao kako ovdje sjedim? Niko ne moe napustiti svoje mjesto, a da ga straa ne
uhvati. Idi ti sada na svoje mjesto, a ako jo jednom uje da neko u ovo doba recitira, bio blizu ili
daleko, ja u ti kazati ko je.
Zatim loa poljubi slugu u glavu nagovarajui ga, te sluga ode. Plaei se da se vrati gospodarici
bez rezultata, sluga obie jo jedan krug pa se sakri nedaleko od loaa koji prie Davulmekanu,
probudi ga i ree mu:
- Ustani i sjedi da ti ispriam ta se dogodilo.
Kada mu kaza ta se zbilo, mladi ree:
- Pusti me! Ne marim ni za koga! Zaviaj mi je tako blizu!
- Zato se tako preputa i u propast srlja? Ti se ne plai nikoga, a ja se bojim za tebe i za sebe!
Tako ti Allaha, nemoj vie recitirati dok ne stigne u svoju zemlju! Nisam vjerovao da si takav. Zar
ne zna da dvorjanova ena hoe da te najuri jer si je uznemirio? Izgleda da je bolesna, ili umorna od
putovanja. Ve vie puta alje slugu da te trai.
Meutim, Davulmekan se nije obzirao na loaeve rijei, ve po trei put podie glas izgovarajui
stihove:

Ja ostavih sve one koji me kore

Jer me prijekori njihovi more;

Oni mene bez prestanka kude

Ne znajui da me tako bodre.

Kau: "Klevetnici su zadovoljni, "

Velim: "Teim svojoj domovini".

Vele: "Divna li je domovina"!

Ja im kaem: "Progoni me ona. "

Kau: "Velika li je njezina slava"!

Velim: "Al mene ona unitava"!

Ah, da je mogu samo ostaviti

I au tuge da mogu kuati!

Al' kudiocu se neu pokoriti

to me hoe zbog ljubavi kuditi!

Pritajeni sluga je sluao mladia i tek to je ovaj izrecitirao stihove, sluga se nae iznad njega. Loa
se dade u bijeg kada ga ugleda i zaustavi se podalje oekujui to e se dogoditi. Sluga ree:
- Es-selamu alejkum, gospodine!
- Ve alejkumu-s-selam - odgovori Davulmekan.
- Gospodine... - obrati mu se zatim sluga...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

74. no
Kada nastupi sedamdeset i etvrta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je sluga rekao Davulmekanu:
- Noas sam dolazio do tebe tri puta, jer moja gospodarica trai da joj doe.
- A odakle je ta kuja to trai da joj doem, ubio je Allah zajedno s njenim muem? - povika
Davulmekan i poe psovati slugu koji nije mogao uzvratiti, jer mu je gospodarica kazala da ga
dovede samo dobrovoljno. Ako ne poe, rekla je, treba da mu da stotinu dinara. Zato mu se sluga
blago obraao:
- Sinko, ja se nisam ogrijeio o tebe, niti sam te uvrijedio. elim jedino da dobrovoljno poe mojoj
gospodarici i da se mirno vrati. Kod nas te ekaju lijepe vijesti.
uvi to, Davulmekan ustade i poe izmeu ljudi, dok ga je loa slijedio i posmatrao ga
razmiljajui: "teta zbog njegove mladosti! Sutra e ga objesiti!"
Loa je iao za njim donekle i mislio je: "Nee valjati ako kae kako sam mu ja rekao da recitira
stihove."
Davulmekan je iao sa slugom do mjesta gdje je bila Nuzhatuzzemana i kada sluga ue k njoj, ree:
- Doveo sam ti onoga koga trai. To je jedan mladi lijepog izgleda na kome su vidni tragovi
blagostanja.
Kad to u, njeno srce zatreperi, pa ree:
- Reci mu neka neto odrecitira da ga ujem izbliza. Zatim ga pitaj kako se zove i odakle je.
Sluga ode i obrati se Davulmekanu:
- Recitiraj neto da te uje gospodarica. Ona je tu pored tebe, a onda mi reci svoje ime i iz koje si
zemlje.
- Sa zadovoljstvom - odgovori mladi. - Kad me ve pita za ime, ono se izbrisalo, moj lik se izgubio
i tijelo mi je svehlo. Moja pria je takva da zasluuje da bude iglama ispisana u uglovima oiju. Sada
sam se srozao na nivo pijanice koji previe pije ne tedei se, koji je izgubljen, utonuo u more misli.
Nuzhatuzzemana ga saslua pa briznu u pla i jaukanje, obraajui se slugi:
- Pitaj ga je li ostavio nekoga od milih, recimo majku i oca.
Poto ga sluga upita tako kako mu je naloila Nuzhatuzzemana, mladi odgovori:
- Da, ostavio sam sve, a najdraa mi je sestra s kojom me je sudbina rastavila.
Nuzhatuzzemana uskliknu:
- Allah ipak spaja one koje voli!
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

75. no
Kada nastupi sedamdeset i peta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je Nuzhatuzzemana, sasluavi Davulmekanove rijei, uskliknula:
- Allah ipak spaja one koje voli! - a onda se obrati slugi: - Reci mu da bih htjela uti neke stihove u
kojima ali zbog rastanka.
Sluga prenese njenu elju, a mladiu se otee uzdasi, te on poe recitirati:

Kad bih znao jesu l oni znali

Kakvo srce su oni imali!

I moje srce kada bi znalo

Kakav narod ono je imalo!

O, da li su se moji spasili,
Ili su, moda, stradali?

Smueni su gospodari ljubavi

to su se ljubavi predali.

Zatim izgovori:

Umjesto blizu, sada smo tako daleko,

I umjesto lijepo sve nam je sad teko.

Zbog rastanka nam due neprekidno pate,

Zbog enje za mnom u suzama grcate.

Duman bjesni zbog nae ljubavi

I dade nas sudbini htiju da nas udavi.

Sudbina se s nama jo uvijek poigrava

Jer ste tako blizu, a srce vas oplakiva.

O, Dennete vjeni, sad nam se ukai;

Rajsko vrelo, sad nas napoj i osvjei!

Lijui suze, Davulmekan je dalje recitirao:

Allahu se zavjetujem da u posjetiti

Mjesto na kome e moja sestra biti

Da bezbrino vrijeme provedemo,

Ja i djevojka edna da se veselimo;

Da zvuk lutnje uzbudljivi sluamo

I pehar melodije strasno da sremo.

Zbog strasti su mi i jede oteale

Gledajui jednu vrstu rijene obale.

Kada Davulmekan zavri recitiranje stihova koje je Nuzhatuzzemana sluala, ona podignu rub zastora
na nosiljci pa pogleda mladia i im joj pogled pade na njegovo lice, prepozna ga, te vrisnu:
- Brate moj, Davulmekane!
Mladi podie pogled prema njoj, prepozna je, pa i sam povika:
- Sestro, Nuzhatuzzemano!
Ona pohrli k njemu i mladi je primi u naruje, te se oboje omamie. Vidjevi ih u takvom stanju
sluga se zabezeknu i baci neto preko njih da ih pokrije. Strpljivo je ekao dok se ne pribrae, a kada
dooe k sebi, Nuzhatuzzemana je bila presretna, sve brige i nemiri je napustie. Bila je naprosto
zapljusnuta radou, te kaza ove stihove:

Zaklela se sudba da mi ivot zagorava;

Al' ona treba da razmisli i grijehe okajava.

Dragi me usreuje i radost mi je potpuna,

Hitaj onom to zove te dok si tako radosna!

Ne vjerovah da mu se dennet nalazi u vlasima

Dok se ne domogoh njegovog Kevsera.{106}

Nakon toga, Davulmekan privue sestru na grudi i dok su mu od silne radosti tekle suze, on izgovori
stihove:

Gorko se kajem to smo se rastali

I zbog toga mnoge suze prolili.
Zakleh se ako nas sudbina sastavi
Da mi jezik "rastanak" nikad ne ponovi.

Tolika me srea sada zahvati

Da od silne radosti moram plakati.

Oi moje navikle su plakati

Jer uvijek plau od radosti ili od alosti.

Potom su sjedili pored ulaza u nosiljku i Nuzhatuzzemana ree:

- Ui u nosiljku da mi ispria ta ti se dogodilo, a ja u ti ispriati ta se meni zbilo.
- Najprije ti ispriaj meni - ree Davulmekan, a djevojka mu ispria sve ta se odigralo otkako je
otila iz onoga hana, ta joj se dogodilo s beduinom i trgovcem, kako ju je trgovac kupio i doveo je
bratu arkanu kome je prodao. arkan je oslobodio djevojku im je kupio, vjenao se s njom i
zajedno su prespavali no. Onda je njen otac, car, uo za nju, te je poslao arkanu glasnike traei da
mu je poalje. Najzad, ona ree:
- Hvala Allahu koji mi te uputio! Kao to smo zajedno otili od oca, tako emo mu se zajedno i
vratiti. Moj brat arkan udao me za ovoga dvorjana da bi me on odveo ocu. Eto, to je sve to mi se
dogodilo. Sada ti priaj meni ta je bilo nakon to sam otila od tebe.
Davulmekan joj ispria sve: kako mu je sami Allah poslao loaa, kako je putovao s njim, kako je na
njega potroio imetak i danonono ga sluio, na emu je on zahvalan. Zatim joj ree:
- Sestro, ovaj loa mi je zaista uinio dobroinstvo kakvo niko ne ini ni najmilijima, ak ni otac
sinu. Dogaalo se da on bude gladan, a mene hrani; da on pjeai, a ja jaem. ivot mi je bio u
njegovim rukama.
- Ako Bog da, nadoknadit emo mu to im budemo mogli - ree Nuzhatuzzemana, pa pozva slugu koji
doe, poljubi mladiu ruke, a Nuzhatuzzemana mu ree:
- Uzmi svoj mutuluk, dobri ovjee, jer si me ti sastavio s mojim bratom. Kesa koju ima i sve to je
u njoj tebi pripadaju. Sada idi i brzo mi dovedi svoga gospodara.
Sluga se obradova pa ode dvorjanu i pozva ga svojoj gospodarici. Dvorjan doe sa slugom svojoj
eni Nuzhatuzzemani kod koje zatee njenog brata i na pitanje ko je to, ona ispria sve to im se
dogodilo. Zatim dodade:
- Znaj, dvorjane, da ti nisi uzeo robinju, ve si uzeo ker cara Omera an-Numana. Ja sam
Nuzhatuzzemana, a ovo je moj brat Davulmekan.
Poto dvorjan saslua njenu priu i uvjeri se da je istina to to mu je kazala, njemu naprosto sinu pred
oima. Bio je siguran da je postao zet cara Omera an-Numana, pa pomisli: "Sueno mi je da
postanem namjesnik u nekoj zemlji." Potom prie Davulmekanu, estita mu na izbavljenju i na
sastanku sa sestrom, pa istog asa naredi slugi da Davulmekanu podignu ator i daju mu jednog od
najboljih konja. Onda mu ree Davulmekanova sestra:
- Mi smo blizu svoje zemlje i hou da ostanem nasamo s bratom, da se zajedno odmorimo i jedno
drugog nagledamo prije nego to stignemo u domovinu, jer smo dugo bili razdvojeni.
- Bit e kako ti eli - ree dvorjan koji im posla svijee i raznovrsne slatkie pa ode od njih. On
posla Davulmekanu tri najgizdavija odijela i zaputi se pjeice do nosiljke, svjestan svoga znaaja.
Nuzhatuzzemana mu ree:
- Poalji po slugu i naredi mu da dovede loaa. Neka mu opremi konja za jahanje i da mu hranu za
ujutro i uveer. Neka nas ne ostavlja.
Dvorjan posla po slugu naredivi mu da tako postupi.
- Sluam i pokoravam se - ree sluga, pa povede svoje momke u potragu za loaem koga naoe na
kraju logora kako oprema magarca elei da pobjegne. Suze su mu tekle niz obraze zbog straha za
sebe i zbog alosti to se mora rastati s Davulmekanom. Govorio je:
- Savjetovao sam ga Allaha radi, ali me nije sluao. Kako li mu je sada?
Tek to je to pomislio, ugleda slugu koji je stajao pored njega, okruen momcima. Loa se, dakle,
osvrnu i ugleda pored sebe slugu okruenog momcima, pa problijedi od straha...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

76. no
Kada nastupi sedamdeset i esta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je loa spremao magarca u namjeri da pobjegne i da je govorio:
- Kako li mu je sada?
Tek to je to rekao, ugleda slugu koji je stajao pored njega, okruen momcima. Loa se, dakle,
osvrnu i ugleda pored sebe slugu, te mu koljena zaklecae od straha. Zatim povienim tonom ree:
- On nije svjestan kakvo sam mu dobro uinio, Mislim, da me je potkazao slugi i ovim momcima i
tako me uinio sauesnikom u svome grijehu.
Tada sluga povika:
- Ko je recitirao stihove? Laove jedan, kako moe govoriti: Nisam ja recitirao i ne znam ko je, a to
je tvoj prijatelj? Neu te naputati odavde do Bagdada, i sve to se dogodi tvome prijatelju dogodit
e se i tebi!
Kada to loa u, pomisli: "Dogodilo se upravo ono ega sam se bojao!" Zatim izgovori stihove:

ega sam se plaio dogodi se,

Allahu svome ja u vratiti se!

- Skidajte ga s magarca! - povika sluga momcima, te ga oni skinue i dovedoe mu konja. Loa
uzjaha konja, pa poe okruen momcima koji su ga drali na oku, a sluga im ree:
- Ako mu fali dlaka s glave, neko e od vas stradati! Ukazujte mu potovanje i nemojte ga poniavati!
Vidjevi momke oko sebe, loa se oprosti sa ivotom, te se obrati slugi:
- Starjeino, ja mu nisam rod ni pomozi Bog. Taj mladi nije moj roak, niti sam ja njemu bilo ta. Ja
sam obian loa u jednome hamamu. Mladia sam bolesna naao baenog na smetljitu.
Loa je plakao premiljajui ta e ga sve snai, a sluga je iao pored njega ne otkrivajui mu nita,
ve mu ree:
- Ti i onaj mladi uznemirili ste moju gospodaricu recitirajui poeziju, ali nemoj se plaiti.
Sluga mu se potajno smijao. Kada sjahae, donesoe im hranu, te su poeli jesti iz iste posude iz koje
je jeo i loa, a kada zavrie s jelom, sluga naredi momcima da donesu erbeta. Poto malo popi,
dade i loau da pije i on otpi ne prestajui liti suze zbog straha za sebe i zbog alosti to se mora
rastati s Davulmekanom, te zbog svega to im se dogodilo u tuini. Putovali su tako dok je dvorjan
bio as uz nosiljku da se nae na usluzi Davulmekanu, sinu cara Omera an-Numana, i
Nuzhatuzzemani, a as je pazio loaa. Nuzhatuzzemana i njen brat razgovarali su i jadali se tokom
cijelog putovanja, dok se ne pribliie svojoj zemlji od koje ih je dijelilo jedva tri dana hoda.
Jedne veeri, sjahae da predahnu. Odmarali su se do jutra, a onda se probudie i htjedoe poi kad
ugledae silnu prainu koja nebo zamrai, tako da se inilo kao da je pala mrkla no. Dvorjan ree:
- Polahko, nemojte tovariti ivotinje!
Zatim uzjaha konja i sa svojim slugama se uputi prema oblaku praine. Kada mu prioe, ukaza se
silna vojska poput uzburkanog mora, s bajracima i zastavama, s bubnjevima i vitezovima. Dvorjan se
zabezeknu. Poto vojnici ugledae njih, odvoji se jedna grupa od oko pet stotina konjanika zaputivi
se prema dvorjanu i njegovoj pratnji. Opkolie ih tako da se oko svakog dvorjanovog sluge nae po
pet vojnika.
- ta se dogaa? - upita dvorjan. - Otkud ova vojska i kako to s nama postupate?
- Ko si ti? Odakle dolazi i kamo si krenuo? - upitae ga.
- Ja sam dvorjan damakog zapovjednika, carevia arkana, sina cara Omera an-Numana, gospodara
Bagdada i zemlje Horasana. Nosim od carevia porez i dar njegovom ocu u Bagdad.
uvi dvorjanove rijei, ratnici metnue mahrame na lica, zaplakae i rekoe mu:
- Omer an-Numan je umro. Nema sumnje da je otrovan. Ti idi, nee ti se nita loe dogoditi, i nai se
s njegovim najstarijim vezirom Dandanom.
Dvorjan gorko zaplaka:
- O, uzaludnog li putovanja!
Plakali su i on i njegova pratnja mijeajui se s vojnicima. Kasnije zatraie doputenje vezira
Dandana koji dopusti da mu se pridrue i naredi da dvorjanu razapnu ator. Vezir sjede nasred atora
zapovjedivi dvorjanu da i on sjedne, pa poto ovaj sjede, vezir mu ree da ispria to se dogodilo.
Dvorjan mu ree da je on dvorjan damakog zapovjednika, da je donio darove i porez Damaska.
Vezir zaplaka pri spomenu imena cara Omera an-Numana, a zatim ga obavijesti da je car Omer an-
Numan otrovan. Ljudi se nisu saglasili o tome ko e ga naslijediti na vlasti, tako da su se ak poeli
ubijati, a onda su ih sprijeili velikai, uglednici i etverica kadija. Svi su se sloili da niko ne
protivrjei onome to kau etverica kadija. Tako je dogovoreno da mi poemo u Damask njegovom
sinu arkanu, da ga dovedemo i postavimo ga za cara u carevini njegovog oca. Ima ljudi koji hoe da
vlast uzme njegov drugi sin za koga vele da se zove Davulmekan, te da ima sestru po imenu
Nuzhatuzzemana. Njih dvoje su se uputili u Hidaz, i minulo je ve pet godina, a od njih ni traga ni
glasa.
Sasluavi vezirove rijei, dvorjan shvati da je istina ono to se dogodilo njegovoj eni i veoma
teko mu pade careva smrt. S druge strane, silno se radovao Davulmekanovom dolasku, jer e on, na
mjestu svoga oca, postati car u Bagdadu...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

77. no
Kada nastupi sedamdeset i sedma no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da se arkanov dvorjan raalosti kada je od vezira Dandana uo vijest o caru
Omeru an-Numanu, ali se i veoma radovao Davulmekanovom dolasku, jer e on, na mjestu svoga oca,
postati car Bagdada. Zatim se dvorjan obrati veziru Dandanu:
- To to si ispriao zaista je udo nad udima. Znaj, veliki vezire, da vas je Allah spasio muka samim
time to ste sluajno na me naili. Sve se dogodilo onako kako se samo poeljeti moe, jer vam je
Allah vratio Davulmekana i njegovu sestru Nuzhatuzzemanu. Sada e sve biti u redu.
Te rijei plaho obradovae vezira koji ree:
- Dvorjane, reci mi ta je bilo s njima i zato ih nema.
Dvorjan mu kaza sve o Nuzhatuzzemani naglasivi da je postala njegova ena, te mu ispria cijelu
priu i o Davulmekanu. Kada zavri priu, vezir Dandan posla po emire, vezire i dravne prvake
kojima takoer sve kaza. Ovi se veoma obradovae i iznenadie takvoj sluajnosti, pa se okupie kod
dvorjana stavljajui mu se na raspolaganje i ljubei zemlju pred njim. Od tada je vezir dolazio
dvorjanu i sluio ga a dvorjan istoga dana odra veliko vijee. On i vezir Dandan sjedili su na
istaknutom mjestu, a pred njima su bili svi emiri i dravni uglednici poredani prema starjeinstvu.
Onda zaeerie ruinu vodicu i popie. Emiri zasjedoe da vijeaju, a ostalim ratnicima odobrie da
uzjau i polahko pou naprijed dok oni ne zavre vijeanje i pridrue im se. Ratnici se poklonie
dvorjanu, te odjahae nosei naprijed ratne zastave, a im velikai zavrie vijeanje, pojahae i
pridruie se vojnicima. Dvorjan posla po vezira Dandana kome ree:
- Mislim da bi bilo najbolje poi naprijed da caru pripremim odgovarajue mjesto i obavijestim ga o
vaem dolasku, da mu kaem da ste njega izabrali za cara umjesto njegovog brata arkana.
- Divno je to tako misli! - sloi se vezir, pa poskoi u znak potovanja prema njemu, dajui mu
poklone i preklinjui ga da ih primi. Emiri i dravni velikodostojnici takoer mu ponudie darove
molei se za njega i govorei:
- Moda e nas spomenuti u razgovoru s carem Davulmekanom ne bi li nas zadrao na naim
poloajima.
Dvorjan prihvati molbu, pa naredi svojim momcima da pou. Vezir Dandan posla sa dvorjanom
atore naredivi da se podignu izvan grada, daleko jedan dan hoda. Sluge se povinovae zapovijesti,
a dvorjan uzjaha konja sav radostan i mislei: "Blagoslovljeno li je ovo putovanje!" Ugled vlastite
ene jo vie poraste u njegovim oima, isto kao i ugled Davulmekana. Potom se otisnu na put ne
zastajui dok ne stie na mjesto udaljeno dan hoda od grada. On naredi da pratioci sjau, odmore se i
pripreme mjesto na kome e odsjesti car Davulmekan, sin cara Omera an-Numana, a sam se smjesti
podalje zajedno sa svojim slugama kojima naredi da zamole gospou Nuzhatuzzemanu da ga primi.
Ona uslia njihovu molbu, pa dvorjan doe njoj i njenome bratu obavijestivi ih o tome da im je otac
umro, te da su starjeine odredile njega za cara, na mjesto njegovog oca Omera an-Numana. estita
im ustolienje, a oni zaplakae zbog gubitka oca pitajui se ta je uzrok njegove smrti.
- To e vam rei vezir Dandan koji e sutra biti ovdje sa cjelokupnom vojskom. Ti, care, treba da
postupa samo onako kako ti savjetuju, jer su te svi izabrali za cara. Ukoliko ne bude tako postupao,
izabrat e drugog i nee biti siguran od toga koga postave za cara. Moda e te ak i ubiti, ili e
izmeu vas izbiti kavga, pa ete obojica izgubiti vlast.
Davulmekan poge glavu neko vrijeme, a zatim ree:
- Pristajem, jer mi nita drugo ne preostaje. - Bio je uvjeren da je dvorjan govorio suvislo i zato mu
se obrati rijeima: - Kako da se ponaam prema bratu arkanu, amida?
- Sinko, tvoj brat e biti sultan Damaska, a ti e biti sultan Bagdada. Zato budi odluan i spreman -
ree mu dvorjan.
Davulmekan primi njegov savjet, a dvorjan mu donese carsko odijelo koje je donio vezir Dandan,
dade mu ma i ode. Potom naredi svojim ljudima da odaberu kakvo uzdignuto mjesto i tu podignu
veliki ator za sultana da bi mogao odsjesti kada mu dou emiri. Izdade nareenje kuharima da
pripreme najbolja jela i da ih iznesu, a vodonoama naredi da postave posude s vodom. Nedugo
nakon toga, podie se praina koja prekri cijeli kraj, a kada se slee, ispod nje se pojavi silna vojska
poput uzbibalog mora...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

78. no
Kada nastupi sedamdeset i osma no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je dvorjan naredio svojim ljudima da podignu veliki ator za okupljanje
ljudi kod cara, te oni razapee ogroman ator kakav se obino i razapinje carevima. Tek to su
zavrili posao, podie se praina koja ispuni itav horizont, a ispod praine se pojavi silna vojska.
Bilo je oigledno da je to vojska iz Bagdada i Horasana. Na njenom elu je bio vezir Dandan, i svi
su se radovali to je Davulmekan postao sultan. On je obukao carsko ruho, pripasao sablju za
sveane prilike, a onda mu dvorjan privede konja kojeg car uzjaha, pa poe sa svojim paevima. Svi
koji su bili pod atorima pridruie se pratnji dok car ne ue pod veliki okrugli ator gdje sjede, stavi
sablju uz bedro dok je dvorjan predusretljivo stajao pred njim, a njegove sluge u prolazu prema
atoru sa isukanim sabljama u rukama. Zatim prioe vojnici traei doputenje da uu caru
Davulmekanu koji naredi da ulaze deset po deset. Dvorjan prenese zapovijest vojnicima koji je
smjerno prihvatie. Svi stadoe pred ulaz, te ue jedna desetina koju dvorjan uvede caru
Davulmekanu. Kada vojnici ugledae cara, osjetie strahopotovanje, a car ih primi na najljepi
nain, obeavi im sve najbolje. Oni ga pozdravie, pomolie se za njega zaklinjui mu se na
vjernost, te da se nee opirati njegovim nareenjima. Potom poljubie tlo pred njim i odoe, a poslije
njih ue druga desetina prema kojoj car postupi na isti nain.
Ulazili su tako desetina za desetinom dok ne ostade samo vezir Dandan koji priskoi caru i poljubi
zemlju pred njim, a Davulmekan ustade, prie mu i ree:
- Dobro doao, vezire, stari prijatelju! Ti postupa kao pravi savjetnik, a budunost je u rukama
Svemilosnog i Sveznajueg.
U tome asu dvorjan izae, pa naredi da postave trpezu i da pozovu sve vojnike koji dooe i
prihvatie se jela i pia. Car Davulmekan se obrati veziru Dandanu:
- Naredi vojnicima da tu ostanu deset dana kako bih mogao biti nasamo s tobom da mi ispria zato
mi je ubijen otac.
Vezir se povinova carskoj zapovijesti rekavi:
- Tako mora biti! - a onda ode nasred logora i naredi vojnicima da tu ostanu deset dana. Vezir im
dopusti da etaju, ali ree da ni jedan sluga ne ulazi caru za tri dana. Ljudi se povinovae i poeljee
Davulmekanu vjenu slavu.
Nakon toga, vezir ode caru i ispria mu ta se dogodilo. Car prieka do noi, pa ode sestri
Nuzhatuzzemani i ree joj:
- Zna li zbog ega su nam ubili oca, ili ne zna? Zna li kako se to dogodilo?
- Ne znam zato je ubijen - odgovori ona, pa naredi da se spusti svilena zavjesa. Davulmekan sjede
pored zavjese zapovjedivi da dovedu vezira Dandana, a kada ga dovedoe, car ree:
- Hou da mi potanko ispria zato je ubijen moj otac, car Omer an-Numan.
- Znaj, care - poe vezir Dandan - da je car Omer an-Numan, kada se vratio iz lova u grad, pitao za
vas dvoje, ali vas nije naao. Saznao je da ste otili na had, pa se sneveselio. Vremenom je postajao
sve gnjevniji i bivalo mu je sve tee. Pola godine je svakog namjernika pitao za vas, ali mu niko nita
nije mogao rei. Jednoga dana kada smo bili kod njega, a ve je bila prola puna godina otkako ste
nestali, pojavi se jedna starica koja je oigledno bila pobona. Doe starica k nama vodei pet
prsatih djevojaka, mladih i slinih punome mjesecu. Bile su tako lijepe i umilne da se jezikom ne
daju opisati. Pored toga to su bile lijepe, znale su uiti Kuran, poznavale su filozofiju i historiju. Ta
starica zatrai doputenje da prie caru koji joj dopusti i kada ona stupi pred cara, poljubi tlo pred
njim. Ja sam sjedio pored cara. Hele, starica ue a car naredi da prie blie, pa uoi na njoj tragove
odricanja i pobona ivota. Ona stade pred cara i obrati mu se:
- Care, imam devet djevojaka kakve nije imao nijedan car. Pametne su, lijepe, veoma dobro ue
Kuran, poznaju predanja, poznaju znanosti, historiju naroda, i evo ih sada stoje pred tobom, tebi na
usluzi, estiti care. Odgojen ovjek na ispitu poast zasluuje, ili omalovaavanje. Tvoj rahmetli otac
pogleda djevojke i obradova se vidjevi kakve su, pa im ree:
- Neka mi svaka od vas ispria neto to zna iz historije i predanja o drevnim narodima... eherzadu
zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

79. no
Kada nastupi sedamdeset i deveta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je vezir Dandan rekao caru Davulmekanu:
- Tvoj rahmetli otac pogleda djevojke i obradova se vidjevi kakve su, pa im ree da mu svaka od
njih ispria neto iz historije i predanja o drevnim narodima. Jedna djevojka istupi, poljubi tlo pred
carem i ree:
- Znaj, care, da odgojen ovjek treba da izbjegava brbljanje, da se dii vrlinama, da obavlja vjerske
dunosti, da se kloni oholosti i da se svega toga pridrava kao neko ko e u suprotnom sigurno
propasti. Osnova dobrog odgoja je moralnost. Osnov opstanka je elja za ivotom, a svrha ivota je
pobonost. Treba da usavrava svoj odnos prema ljudima i da od toga ne odstupa. Jer, najveim
ljudima je najpotrebnija razboritost, a carevima je to potrebnije nego obinim ljudima, budui da
svjetina srlja ne gledajui na posljedice. Na Allahovom putu treba da ulae i sebe i svoju imovinu i
treba da zna da ti je neprijatelj i suparnik onaj koga s razlogom mrzi i zazire od njega, a izmeu
tebe i prijatelja nema sudije koji bi vam sudio za bilo ta osim za dobro. Biraj sebi prijatelja tek
poto ga iskua. Ako on spada meu brau s kojom e biti na buduem svijetu, neka se pridrava
zakona znajui njegovu sutinu to je bolje mogue. Ako je, pak, taj prijatelj jedan od ovozemne
brae, treba da bude slobodan ovjek i iskren, a ne neznalica i zlobnik, jer neznalica zasluuje da od
njega pobjegnu i vlastiti roditelji, a laov ne moe biti prijatelj, jer rije prijatelj dolazi od rijei
iskrenost45 koja potie iz dubine srca. Kako ti onda moe biti prijatelj ako lae?! Znaj da potovanje
zakona koristi onome ko ga potuje. Voli svoga prijatelja ako ima takve osobine i nemoj raskidati s
njim, a ako ispoljava neto to ti je neugodno, znaj da on nije kao ena s kojom se moe razii i
ponovo je uzeti; tavie, njegovo je srce kao kristal: ako pukne, niko ga vie ne moe sastaviti. Allaha
je dostojan onaj koji je rekao:

uvaj se da ne povrijedi srca svojih prijatelja,

Jer kad jednom odu nema vie vraanja;{107}

Ljudska su srca kada ih ljubav napusti

Poput stakla: napukne li, ne moe se sastaviti.

Pokazujui na nas, djevojka na kraju svoje besjede ree:

- Pametni ljudi su kazali: "Najbolji su prijatelji oni koji daju najbolje savjete; najbolje djelo je ono
koje ima najljepe posljedice, a najbolja pohvala je ona koja potie iz usta zrelih ljudi." Kau: "Robu
ne prilii da ne iskazuje zahvalnost Allahu, naroito za dvije Njegove blagodati: zdravlje i razum."
Takoer kau: "Za onoga ko dri do sebe strasti su nitavne, a onoga ko uveliava sitne nesree Allah
podvrgava velikim nevoljama. Ko se potinjava strastima, gazi prava; ko slua spletkara, gubi
prijatelja. Ako ti neko dobro misli, smatraj ga iskrenim. Ko pretjeruje u svai, grijei, a ko ne zazire
od nepravinosti, nije siguran od sablje."
Sada u ti neto rei o dobrom odgoju kadija. Znaj, care, da od osude nema koristi osim kada se
pouzdano utvrdi. Za kadiju svi ljudi treba da budu na istome rangu kako uglednici ne bi teili
nanoenju uvreda, a da nejaki ne bi oajavali zbog nepravde. Sudija treba da dokazima tereti
okrivljenoga, a zakletvom onoga ko porie. Pomirenje je doputeno meu muslimanima, osim
pomirenja kojim se doputa haram, ili se strogo zabranjuje ono to je halal. Ono u ta danas sumnja
ponovo razmotri ne bi li ti se u tome ukazao pravi put ka istini. Istina je obavezna dunost i vraanje
istini bolje je nego tvrdoglavo ostati pri lai. Zatim, treba da zna pouke iz prolosti, da poznaje
pravne propise. Budi nepristrasan prema onima koji se parnie i budi privren istini. Prepusti se
uzvienome Allahu i trai prave dokaze protiv onog koga optuuju, pa ako se protiv njega pronau
dokazi, on e dobiti ono to zasluuje, u protivnom treba da tuilac bude pod zakletvom. Takav je
Boiji sud. Prihvaaj svjedoenje pravinih muslimana jednih o drugima, jer je uzvieni Allah
naredio kadijama da sude prema izvanjskome, a samo On poznaje ono to je tajno. Kadija treba da
izbjegava suenje kada ima velike bolove, kada je gladan a sudi ljudima. Treba da tei uzvienome
Allahu, jer je onome ije su namjere iste, koji je sam sa sobom u skladu, dovoljno da je Allah uz
njega kada obavlja poslove s ljudima. Az-Zuhri je rekao: "Ako kadija ima sljedee tri osobine, treba
ga odstraniti: ako iskazuje potovanje prema zlikovcima, ako voli laskanje i ako ne podnosi
odstupanje. "Omer ibn Abdullaziz je otpustio jednog kadiju koji ga je zatim upitao:
- Zato si me otpustio?
- uo sam da su tvoje rijei krupnije od tvojih stavova - odgovori Omer.
Pria se da je Aleksandar rekao svome sudiji:
- Ja sam te postavio na taj poloaj pa sam ti kao takvome povjerio vlastitu duu, svoju ast i
dostojanstvo. Zato uvaj taj poloaj svojom duom i razumom.
Aleksandar je, svome kuharu rekao:
- Ti ima vlast nad mojim tijelom, zato budi paljiv prema njemu.
Svoga pisara je upozorio:
- Ti raspolae mojim umom, zato me uvaj onim to pie o meni.
Nakon toga, prva djevojka se povue, a istupi druga...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

80. no
Kada nastupi osamdeseta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je vezir Dandan rekao Davulmekanu:
- Nakon toga, prva djevojka se povue, a istupi druga koja pred carem, tvojim roditeljem, sedam puta
poljubi tlo, pa ree:
- Lukman{108} je rekao svome sinu: "Tri vrste ljudi dokazuju se samo u tri vrste okolnosti: blag ovjek
se moe dokazati samo u srdbi, hrabar samo u ratu, prijatelj samo onda kada ti je potreban." Reeno
je: "Onaj koji ljudima nanosi zlo kaje se makar ga ljudi i hvalili; onaj kome je uinjeno zlo miran je
makar ga ljudi i kudili." Uzvieni Allah kae: "Ne misli nikako da e oni koje veseli to to rade i
kojima je drago da budu pohvaljeni i za ono to nisu uinili - nikako ne misli da e se kazne spasiti:
njih eka teka patnja." Muhammed, Bog mu se smilovao i spasio ga, rekao je: "Djela se cijene
prema namjerama i svaki zreo ovjek bit e ono to je naumio." Znaj, care, da je u ovjeku
najudesnije njegovo srce, jer u srcu je ono to upravlja ovjekovim djelima; ako srcem ovlada
pouda, ovjek je propao; ako njime zagospodari oajanje, ubit e ga bol; ako srdba u njemu bude
prevelika, pojaat e se njegova netrpeljivost. Ukoliko je srce sretno i zadovoljno, od gnjeva je
sigurno. Ako srce obuzme strah, ovjek zapadne u tugu; ako ga zadesi nesrea, ovjek e biti nemiran.
Kada se obogati, ovjek moe zanemariti spominjanje imena svoga Gospoda; ako ga pritisne nevolja,
obuzme ga briga. Kada ovjeka obuzme tuga, on postaje slab i u svakom sluaju za njega nema dobra
ni u emu osim u spomenu Allahovog imena, te u brizi kako e doi do sredstava za ivot i pripremiti
se za budui svijet.
Pitali su nekog uenjaka: "Koji je ovjek u najteem poloaju?" "Onaj u koga je strast nadvladala
estitost, ija razmiljanja streme visoko, tako da su mu se spoznaje proirile, a njegovo pravdanje
postalo manje razlono" - odgovori uenjak. Divno li je rekao Kajs:

Nametljivac mi je mri od svih ljudi:

Misli da je u pravu, a svi drugi u zabludi.

I novac i lijepa svojstva tebi su dati,

Sve to u srcu krijemo na sebi emo nositi.

Lutat e ako u poslu ne ue na prava vrata,

A ue li na njih, drat e se pravoga puta.

Zatim djevojka ree:

- to se tie pria o isposnicima, Hiam ibn Bir pripovijeda:
"Pitao sam Omera ibn Ubejda: "ta je to isposnitvo?" "Njega je objasnio Boiji Poslanik, Bog mu se
smilovao i spasio ga, rijeima: 'Isposnik je onaj ko ne zaboravlja mezar i iskuenja i pretpostavlja
vjeno prolaznome; onaj koji sutranjicu ne ubraja u svoje dane, ve sebe u mrtve ubraja." Navode
da je Abaz Rukan rekao: "Siromatvo mi je milije od bogatstva, bolest mi je milija od zdravlja."
Nato je neko od slualaca dodao: "Ko prihvati kao dobro ono to mu je Allah odredio, Bog e biti
zadovoljan njegovim izborom." Jedan od pouzdanih ljudi je rekao: "Ibn Abu Avfa je klanjao s nama
sabah namaz i uio je kuransko poglavlje O, ti koji se pokriva. Kada je stigao do Allahovih rijei... i
kada se u rog puhne... pao je mrtav." Pria se da je Sabit al-Benani plakao toliko da su mu zamalo oi
iskapale. Dovedoe mu jednog ovjeka da ga lijei i taj ovjek ree da e ga lijeiti pod uvjetom da
ga slua. "ta da sluam?", pitao je Sabit. "Da ne plae", odgovori lijenik. "A za ta e mi onda oi
ako ne smijem plakati?" - udio se Sabit.
Jedan ovjek je rekao Muhammedu ibn Abdullahu: "Poui me..."
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

81. no
Kada nastupi osamdeset i prva no, ona ree:
- ula sam, sretni care da je vezir Dandan priao Davulmekanu:
- I ta druga djevojka ree tvome rahmetli ocu, Omeru an-Numanu:
- Jedan ovjek je rekao Muhammedu ibn Abdullahu: "Daj mi neku pouku", a on mu je odgovorio:
"Pouavam te da na ovome svijetu bude gospodar koji se suzdrava, a na buduem svijetu da bude
rob koji udi." "Kako to?", upita ovjek, a Muhammed mu odgovori: "Suzdrljiv ovjek na ovome
svijetu ima i ovaj i budui svijet." Gavs ibn Abdullah pripovijeda: "Meu Izraelianima su bila dva
brata. Jedan brat ree drugome: 'Koje si najstranije djelo uinio? Jednom sam prolazio pored
gnijezda, odgovori brat, 'uzeo sam jedno ptie, pa sam ga opet stavio u gnijezdo, ali ne u ono iz kojeg
sam ga uzeo. To je najstranije djelo koje sam uinio. A kakvo si ti najstranije djelo uinio?
Najstranije to ja inim jest to to kada ustanem da klanjam namaz plaim se da to inim samo radi
nagrade.' Njihov otac je sluao ta govore, pa ree: 'Boe moj, ako istinu govore, uzmi ih k sebi!
Jedan mudri ovjek ree: 'To dvoje djece spadaju meu najbolju djecu."
Said ibn Dubejr je pripovjedao: "Bio sam u drutvu sa Faddalom ibn Ubejdom i zamolih ga da mi
da kakav savjet, a on mi odgovori: 'Naroito zapamti dvije stvari: ne pripisuj Allahu druga i ne
poniavaj ni jedno Boije stvorenje. Zatim izgovori stihove:

Budi kakav hoe, al Bog ima milosti,

Ostavi brige jer loim treba smatrati

Samo dvije stvari i nikad im ne prilaziti:

Bogohuliti i ljudima zlo nanositi. "

Kako je lijepo kazao pjesnik:

Ako nisi dovoljno bogobojazan bio

Poslije smrti e sresti onog ko je bolji bio.

Zaalit e to njega nisi slijedio

I to se kao on nisi dovoljno trudio.

Nakon toga, istupi trea djevojka, poto se druga povue, i ree:

- Rasprava o isposnitvu je obimna, ali u navesti samo ono ega se sjetim o vrlim precima. Jedan
ueni ovjek je rekao: "Radujem se smrti, ali nisam siguran da u u njoj nai mira. Meutim, znam da
smrt stoji izmeu ovjeka i njegovih djela. Nadam se da e dobra djela biti udvostruena, a da e zla
djela prestati." Kada je Ata as-Sulemi zavravao pouku, stresao se i zadrhtao, te je briznuo u pla, a
neko ga upita ta mu je. On odgovori: "Hou da pristupim velianstvenom djelu, tj. da stanem pred
uzvienog Allaha kako bih postupao prema vlastitim poukama." Zato je Zejnulabidin, sin al-
Huseinov, drhtao kada bi ustajao da klanja, a kada su ga upitali zato drhti, rekao je: "Znate li vi pred
koga stajem i kome se obraam?" Pria se kako je sa Sufjanom as-Sevrijem ivio neki slijepac. Za
vrijeme mjeseca ramazana, on je odlazio s ljudima i klanjao, ali je utio i sporije klanjao. Sufjan
ree: "Na Sudnjem danu dolazit e sljedbenici Kurana koji e se meu ostalima odvajati time to e
im se ukazivati vee potovanje." Takoer je Sufjan rekao: "Kada bi se dua uvrstila u srcu kako
treba, ono bi sigurno poletjelo od radosti i enje za Dennetom, odnosno zbog bola i straha od
ognja." Prenose da je Sufjan rekao: "Grijeh je gledati u lice ovjeku koji ini nasilje."
Trea djevojka se povue, pa izae etvrta i ree:
- Evo, ja u ispriati neto to mi padne na um o dobrim ljudima. Kau da je Bir al-Hals
pripovijedao: "uo sam kako Halid veli: 'uvajte se potajnog bogohuljenja! A kakvo je to potajno
bogohuljenje?, pitali su ga. 'To je kad neko ostaje dugo na rukuu i seddi{109} oekujui da se neto
desi, odgovori Halid."
Neki ueni ovjek je rekao: "Dobra djela pokrivaju loa djela." Jedan naunik je takoer rekao:
"Molio sam Bira da mi oda neku tajnu o pravom ivotu, a on mi odgovori: Sinko, to je nauka u koju
ne treba svakoga upuivati, ve na svaku stotinu ljudi upuivati petericu, poput zekata. Ibrahim ibn
Edhem na to ree: 'Uini mi se da su njegove rijei umjesne. Jednom, dok sam klanjao, vidjeh da i
Bir klanja, te stadoh iza njega i poeh klanjati dok se mujezin ne oglasi. Tada ustade neki ovjek u
odrpanoj odjei i ree: 'Ljudi, uvajte se tetne istine, a nema nieg loeg u korisnoj lai; u nudi
nema izbora, niti e rijei pomoi ako se niega nema, kao to ni utnja nee ovjeku nauditi ako
blaga ima".
Ibrahim pripovijeda: "Jednom prilikom vidjeh da je Biru ispao novi. Ja mu prioh i dadoh
dirhem, ali on ne htjede da uzme. "To je sasvim doputeno", rekoh mu. "Neu mijenjati ovosvjetsko
blago za onosvjetsko", odgovori on.
Pria se da je Birova sestra pola Ahmedu ibn Hanbelu...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

82. no
Kada nastupi osamdeset i druga no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je vezir Dandan priao kako je djevojka rekla tvome ocu da je Birova
sestra pola Ahmedu ibn Hanbelu kome je kazala: "Vjerni voo, mi smo narod koji nou tka, a danju
za ivot zarauje. Pored nas esto prolaze straari bagdadskog valije sa svjetiljkama dok mi tkamo na
terasama pri njihovoj svjetlosti. Je li nam to zabranjeno?" "Ko si ti?" upita je Ahmed ibn Hanbel. "Ja
sam sestra Bira al-Hafije", odgovori ona. "Vi, Birovi! U vaim srcima stalno pobonost osjeam!",
uzviknu on.
Jedan ueni ovjek je rekao: "Kada Allah hoe da uini dobro nekom svome robu, on ga uputi na
djelanje."
Kada je Malik ibn Dinar jednom prilikom prolazio trgom i ugledao neto to je poelio, rekao je:
"Strpi se, duo! Ne slaem se s onim to ti eli." Takoer je rekao, neka je Allah zadovoljan njime:
"Spasenje due je u tome da joj se ovjek opire, a propast due je u tome da je ovjek slijedi."
Mensur ibn Amar pria: "Jednom sam krenuo na had i uputio se u Meku preko Kufe. Bijae mrkla
no, kad zauh kako neko vapi u neprozirnoj tami: 'Boe moj, Tvoje mi slave i veliine, nisam se
namjeravao ogrijeiti i Tebi se suprotstavljati! Ne poriem Tvoje postojanje, ali si mi Ti dosudio da
pogrijeim prema Tvojoj vjenosti! Oprosti mi to sam pogrijeio! Pogrijeio sam zbog neznanja!
Poto taj glas zavri dovu, proui sljedei kuranski ajet: Vi koji vjerujete, uvajte sebe i svoje
obitelji vatre ije e gorivo biti ljudi i kamenje!{110} Potom sam uo kako neko pade, a nisam znao
zbog ega. Otiao sam odatle, a sutradan, idui svojim putem, ugledasmo denazu iza koje je ila
starica sasvim onemoala. Upitah je ko je preminuli, a ona odgovori: 'To je denaza ovjeku koji je
jue proao pored nas dok je moj sin klanjao uei iz Knjige uzvienog Allaha. Tome ovjeku je
pukla u i pao je mrtav."
etvrta djevojka se povue, a istupi peta i ree:
- Ja u takoer navesti neka predanja o dobrim ljudima. Matama ibn Dinar je rekao: "Kada se
popravljaju savjesti, bivaju oproteni i mali i veliki grijesi; ako rob vrsto rijei da se okani grijeha,
Bog e ga obasuti milou." Takoer je rekao: "Svaka blagodat koja ovjeka ne pribliava Allahu
nitavna je; ono to je malenkost na ovome svijetu odvaja ovjeka od neeg to je veliko na onome
svijetu, a ono to je veliko na ovome svijetu ini da ovjek zanemari ono to je malo na buduem
svijetu." Pitali su Abu Hazima: "Ko je najsretniji ovjek?" "ovjek koji je ivot proveo u pokornosti
Allahu", odgovori on. A ko je najgluplji ovjek?" "Onaj koji budui svijet prodaje za tui
ovozemaljski ivot." Prenosi se da je Boiji poslanik Musa, Bog mu se smilovao i spasio ga, doavi
do vode stanovnika grada Medjena,{111} rekao: "Gospodaru, ja nemam dovoljno blaga koje si mi
poslao." Zatim je Musa molio svoga Gospoda, a nije molio ljude. Potom su dole dvije djevojke iju
je stoku napojio ne putajui druge pastire naprijed. Kada se djevojke vratie kui, ispriae to
svome ocu uajbu koji im ree: "Moda je on gladan?" Zatim se obrati jednoj od djevojaka: "Idi k
njemu i pozovi ga!" Kada djevojka doe do Musaa, ona pokri lice i ree: "Zove te moj otac da te
nagradi zato to si nam dao vode." Meutim, Musa odbi da poe. Bila je to ena sa izraenom
zadnjicom, a vjetar joj je podizao haljinu, tako da je Musa gledao njenu zadnjicu i mirkao. Zatim joj
ree: "Hajde ti za mnom, a ja u poi naprijed." Tako je ona ila za njim dok ne stigoe do uajba
kod koga je veera bila pripremljena...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

83. no
Kada nastupi osamdeset i trea no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je vezir Dandan pripovijedao caru Davulmekanu kako je peta djevojka
rekla tvome ocu:
- Musa ue uajbu kod koga je veera bila pripremljena, te uajb ree:
- Hou da te nagradim, Musa, to si im dao da napoje stoku.
- Ja spadam meu ljude koji djela budueg ivota ne prodaju ni za kakvo zlato ili srebro ovoga
svijeta - ree Musa.
- Ali, mladiu - navaljivao je uajb - ti si moj gost, a obiaj je moj i mojih predaka da poaste gosta
hranom.
Musa sjede i najede se, a zatim se uajb dogovori s njim da Musa ostane kod njega osam hadiluka,
tj. osam godina, a na ime plae dade mu da se oeni jednom od njegovih keri. Musaov rad kod
uajba predstavljao je otkup za djevojku, prema Allahovoj zapovijesti. uajb mu je rekao:
- elim da se vjena s jednom od dvije moje keri zato to e sluiti kod mene osam hadiluka. Ako
napuni deset godina, bit e to po tvojoj volji, a ja ne elim da ti smetam.
Neki ovjek je rekao svome prijatelju koga dugo nije vidio:
- Veoma si mi nedostajao, jer te nisam odavno vidio.
- Nisam bio s tobom zbog Ibn ihaba. Poznaje li ga? - upita prijatelj.
- Da - odgovori on. - To mi je komija ve trideset godina, ali ne govorim s njim.
- Ti si zaboravio Allaha, pa si zaboravio i svoga komiju. Da voli Allaha, sigurno bi volio i
komiju. Zar nisi znao da komija ima iste obaveze prema komiji kao i prema roaku?
Hurejfa je priao:
- Stigao sam u Meku zajedno sa Ibrahimom ibn Edhemom, a te godine je na had iao i akik al-
Balhi. Naosmo se na tavafu i Ibrahim ree akiku:
- ta radite vi tamo u svojoj zemlji?
- Kada imamo ta, jedemo; kada gladujemo - trpimo - odgovori akik, a Ibrahim povika:
- Tako rade psi iz Balha! Kada mi neto imamo, potujemo Allaha; kada gladujemo, zahvaljujemo
Mu.
akik sjede ispred Ibrahima i ree mu:
- Ti si moj uitelj.
Muhammed ibn Imran je kazivao:
- Neki ovjek pitao je Hatima al-Asukna: "ta te tjera da se oslanja na Allaha?" "Dvije stvari",
odgovori Hatim. "To to znam da moj dio nee pojesti niko osim mene i zato me Allah smiruje, i to
to znam da nisam stvoren bez Allahovog znanja, tako da se stidim pred Njim."
Nakon toga, povue se i peta djevojka, a izae starica koja pred tvojim ocem poljubi tlo devet puta i
ree:
- uo si, care, ta su sve djevojke govorile o isposnitvu. Ja u nastaviti i ispriati neto od onoga to
sam ula o znamenitim precima. Kau da je imam a-afii, neka je Allah zadovoljan njime, dijelio
no na tri dijela: prva treina je za nauku, druga za san, a trea za nonu molitvu. Imam Abu Hanifa je
imao obiaj da bdije pola noi, te jedan ovjek, dok je prolazio, pokae na njega i ree drugome
ovjeku:
- Ovaj bdije cijelu no.
Kada to u, imam ree:
- Stid me Allaha to mi pripisuju ono to nije.
Nakon toga je bdio cijelu no.
Ar-Rabi je kazivao:
- afii je u toku Ramazana cijeli Kuran prouio po sedamdeset puta, i to sve za vrijeme namaza.
Govorio je a-afii, neka je Allah zadovoljan njime:
- Ve deset godina nisam se najeo jemenog hljeba, jer sitost ini srce okrutnim, unitava
otroumnost, tjera na pospanost i sitog ovjeka ini slabim da bi mogao stajati na namazu.
Pria se da je Abdullah ibn Muhammed as-Sukari rekao kako je razgovarao s Omerom koji mu je
kazao:
- Nisam vidio pobonijeg ni rjeitijeg ovjeka od Muhammeda ibn Idrisa a-afije. Jednom sam
hodao s Harisom ibn Lebibom as-Safarom, a Haris bijae uenik al-Muzanijev i imao je lijep glas.
On proui rijei Uzvienoga: "Ovo je dan u kome oni nee ni prozboriti i pravdanje im nee
dozvoljeno biti."{112} Tada vidjeh kako a-afii promijeni boju lica, nakostrijei se i uzbudi toliko da
se obeznani. Kada doe k sebi, ree: "Utjeem se Allahu od laljivaca i onih koji za Boga ne mare.
Boe, pred Tobom su skruena srca uenih! Boe, daruj me oprotenjem mojih grijeha svojom
dareljivou, ukrasi me svojom zatitom i neka Tvoja plemenitost oprosti mojoj nitavnosti!" Nakon
toga sam ustao i udaljio se.
Jedan od pouzdanih ljudi je priao:
- Kada stigoh u Bagdad, u njemu zatekoh a-afiiju. Sjedoh na obalu da uzmem abdest za namaz, kad
pored mene naie jedan ovjek koji mi ree: "Mome, lijepo uzmi abdest, pa e ti Allah dati dobro
na ovome i na buduem svijetu." Ja se osvrnuh i ugledah ovjeka za kojim je ila gomila. Pourih s
abdestom i pooh za njim, a on se osvrnu i upita me: "Je li ti neto potrebno?" "Da", odgovorih mu.
"Naui ti mene onome emu je tebe nauio uzvieni Allah." On mi ree: "Znaj da e se spasiti onaj
koji je iskren prema Allahu; ko voli svoju vjeru, spasio se propasti. Ko se liava na ovome svijetu,
uivat e na buduem. Treba li da ti jo neto kaem?" "Naravno", odgovorih, a on nastavi:
"Suzdravaj se na ovome svijetu, a na onome svijetu udi. Budi iskren u svim svojim poslovima, pa
e se spasiti zajedno s ostalim spaenima."
Nakon toga, ovjek ode, a kada upitah ko je to, odgovorie mi:
- To je imam a-afii."
Imam a-afii, neka je Allah zadovoljan njime, govorio je: "Volio bih da ljudi imaju korist od moga
znanja, ali da ga ne pripisuju meni..."
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom doputenju.

84. no
Kada nastupi osamdeset i etvrta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, kako je vezir Dandan pripovijedao Davulmekanu da je starica priala tvome
ocu:
- Imam a-afii je govorio: "Volio bih da ljudi imaju koristi od moga znanja, ali da ga ne pripisuju
meni." Zatim je rekao: "Kad god sam se s nekim sporio, elio sam da ga Allah podri na putu istine i
da mu pomogne da ona izae na vidjelo. Nikada se nisam prepirao s nekim osim zbog toga da istina
izae na vidjelo, a nije mi padalo na pamet hoe li Allah dati da ja ili on izgovori istinu."
Takoer je rekao a-afii, neka je Allah zadovoljan njime: "Ako se plai da se ne uznosi u svome
znanju, sjeti se do ijeg zadovoljstva ti je stalo, kakvu blagodat hoe i od kakve kazne strahuje."
Abu Hanifi je neko rekao:
- Zapovjednik pravovjernih, Abu Dafer al-Mensur, imenovao te je za kadiju i odredio ti plau od
deset hiljada dirhema.
Abu Hanifa nije bio zadovoljan. Kada osvanu dan u kome mu donesoe novac, on je klanjao sabah,
zatim se pokri i ne progovori ni rijei. Onda halifin izaslanik donese novac, ue Abu Hanifi i pokua
ga razgovoriti, ali mu on nije odgovarao. Halifin izaslanik ree:
- Ovaj novac je halal.
- Znam da je halal - odgovori Abu Hanifa. - Meutim, ne elim da mi se u srce uvue ljubav prema
monicima.
- A ako im bude odlazio da bi se sauvao od ljubavi prema njima?
- Mogu li biti siguran da neu skvasiti odjeu ako zagazim u more? - odgovori Abu Hanifa.
a-afii je izmeu ostalog rekao:

Mojim rijeima, duo, budi zadovoljna

Jer ti si mi draga i vjeno umilna:

Okani se elja i silnih nadanja -

Mnoga je elja dovela do stradanja!

Sufjan as-Savri je, izmeu ostalog, savjetovao Alija ibn al-Hasana as-Salamiju:
- Treba da bude iskren i da zazire od lai, vjerolomnosti, licemjerstva i oholosti, jer dobro djelo
Allah ponitava jednim od tih svojstava. Ugledaj se u vjerovanju samo na one koji vole svoju vjeru.
Neka ti drug bude onaj koji e te uiti liavanju na ovome svijetu. esto misli na smrt, esto trai
oprost i moli Allaha da ti da sreu u preostalom dijelu ivota. Savjetuj svakog pravog vjernika kada
te upita neto o vjerskim stvarima. uvaj se da ne prevari pravog vjernika, jer onaj ko obmane
pravog vjernika obmanuo je Allaha i Njegovog Poslanika! uvaj se svae i prepirke; okani se onoga
to te navodi da sumnja u ono to je za tebe izvan sumnje, pa e tako biti sretan. Nareuj da se ine
dobra djela, a zabranjuj runa, pa e Allahu biti drag! Neka tvoje primisli budu lijepe, pa e ti Allah
javno uiniti dobro. Primaj pravdanja onih koji se tebi pravdaju i nemoj mrziti ni jednog muslimana.
Povezuj se s onim ko raskida s tobom; prataj onome ko ti nepravdu ini, pa e biti prijatelj Boijih
poslanika. Neka Allahu pripada i ono to ini tajno i ono to ini javno. Boj se Allaha onako kako
ga se boji onaj koji zna da e umrijeti i oivjeti, te da e stati na Sudnjem danu pred Silnoga. Pomisli
da e ii u jedno od dva boravita: u uzvieni Dennet, ili u Dehennem.
Zatim starica sjede pored djevojaka, a poto tvoj rahmetli otac saslua njihove rijei, shvati da su
one najbolje ene svoga vremena. Vidio je da su lijepe i ljupke, da su veoma obrazovane, te ih pozva
k sebi. Prie starica kojoj car iskaza potovanje, dodijeli njoj i djevojkama dvorac u kome je
boravila princeza Abriza, ker bizantskoga cara, i posla im sve to im je bilo potrebno.
One ostadoe kod cara deset dana i kad god bi car doao starici, zaticao ju je predanu molitvi. Noi
je provodila klanjajui, a danju je postila. Tako se ona caru veoma dopade, pa mi ree:
- Ova starica, vezire, sigurno spada meu dobre ljude i u srcu nosim veliko potovanje prema njoj.
Jedanaestog dana, car se nae sa staricom da joj plati za djevojke i starica mu ree:
- Cijena ovih djevojaka vea je od onoga o emu ljudi obino sklapaju ugovore. Za njih ne traim ni
zlato ni srebro, niti dragulje, bez obzira da li je to malo ili mnogo.
Kada tvoj otac saslua njene rijei, zaudi se i ree:
- Gospoo, koliko trai za njih?
- Prodat u ti ih samo za post od punih mjesec dana: da posti danju, a klanja nou radi uzvienog
Allaha. Ako tako postupi, djevojke su tvoja svojina u tvome dvoru i moe initi s njima ta poeli.
Cara zapanji stariina savrena dobrota, suzdrljivost i pobonost, te njen ugled jo vie poraste u
oima cara koji uzviknu:
- Sami Allah nam je poslao na korist ovu dobru enu!
On se dogovori sa staricom da posti mjesec dana, kako je uvjetovala. Starica mu jo ree:
- Ja u ti pomagati dovama, a molit u se i za djevojke. Sada mi donesi jedan bokal vode.
Potom starica uze bokal vode, proui neto nad njim i promrmlja, pa posjedi jedno vrijeme
izgovarajui rijei koje mi nismo razumjeli. Zatim pokri bokal jednom krpom, zapeati ga i prui
tvome ocu govorei:
- Kada isposti prvih deset dana, jedanaeste noi popij iz ovoga bokala koji e te osloboditi ljubavi
prema ovozemnom ivotu i srce e ti ispuniti svjetlou i vjerom. Ja u sutra poi svojim prijateljima
koji pripadaju nevidljivom svijetu. Zaeljela sam se susreta s njima. Vratit u se k tebi nakon prvih
deset dana.
Tvoj otac uze bokal, pa ustade i izabra zasebnu odaju u dvoru u koji metnu bokal a klju od odaje
stavi u dep. Kada osvanu dan, car zaposti, a starica ode svojim putem...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

85. no
Kada nastupi osamdeset i peta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je vezir Dandan priao Davulmekanu:
- Kada osvanu dan, car zaposti, a starica ode svojim putem. Car isposti deset dana, a jedanaestog
dana otvori bokal, popije iz njega i otkri da veoma godi njegovoj dui. Nakon drugih deset dana,
doe starica i donese slatkia u nekakvom zelenom listu koji nije liio na list sa drveta. Ona doe
tvome ocu, pozdravi ga, a kada je car vidje, ustade i ree joj:
- Dobro dola, dobra eno!
- Care - obrati mu se starica - pozdravljaju te bia iz nevidljivog svijeta.{113} Priala sam im o tebi,
pa su se veoma obradovali i poslali su ti po meni slatkia koji pripadaju onome svijetu. Iftari se
njima u smiraj dana.
Tvoj otac se veoma obradova i ree:
- Hvala Allahu koji je uinio mojom braom ljude iz nevidljivog svijeta!
Zatim zahvali starici kojoj poljubi ruke i ukaza najvee potovanje njoj i djevojkama.
Minu dvadeset dana otkako je tvoj otac poeo postiti, a na izmaku dvadesetog dana doe starica i
ree mu:
- Znaj, care, da sam nevidljivim biima priala o panji izmeu mene i tebe i kada sam im kazala da
sam djevojke ostavila kod tebe, obradovae se to se nalaze kod cara kao to si ti, jer i oni kada vide
djevojke usrdno upuuju Allahu dove za njih, a On ih ispunjava. Htjela bih poi s njima nevidljivim
biima da djevojke zapahne njihov dah, a moda e ti se vratiti s nekim zemaljskim blagom. Kad
zavri post, ti e se postarati za njihovu odjeu, a blago koje e ti one donijeti pomoi e ti da
postigne svoje ciljeve.
Poto tvoj otac u ta mu starica govori, zahvali joj i ree:
- Kada se ne bih plaio da ti protivrjeim, ne bih prihvatio blago, niti bilo ta drugo. Kada e poi s
djevojkama?
- Na dvadeset i sedmu no tvoga posta, a vratit u se kada istekne mjesec dana. Ti e taman tada
zavriti post, a djevojke e biti oiene i bit e ti na raspolaganju. Allaha mi, svaka od njih vrijedi
nekoliko puta vie nego tvoje carstvo.
- Svjestan sam toga, dobra gospoo - ree car, a starica nastavi:
- Svakako treba da poalje s djevojkama nekoga dragog iz dvora ne bi li taj naao utjehe i dobio
blagoslov bia iz nevidljivog svijeta.
- Imam jednu bizantsku robinju - odgovori car - koja se zove Sufija. Ona mi je rodila dvoje djece,
djevojicu i djeaka, ali su nestali prije godinu dana. Povedi nju s djevojkama, ne bi li dobila
blagoslov...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

86. no
Kada nastupi osamdeset i esta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, kako je vezir Dandan priao Davulmekanu da je njegov otac rekao starici
koja mu je traila djevojke:
- Imam jednu bizantsku djevojku koja se zove Sufija. Ona mi je rodila dvoje djece, djevojicu i
djeaka, ali su nestali prije godinu dana. Povedi nju ne bi li dobila blagoslov i moda e bia iz
nevidljivog svijeta moliti Allaha da joj vrati djecu, te e se moda ponovo sastati s njima.
- Divno li si to rekao! - uskliknu starica kojoj je to i bio glavni cilj. Kada je tvoj otac privodio kraju
post, starica mu ree:
- Sinko, ja odoh biima iz nevidljivog svijeta. Dovedi mi Sufiju.
Car posla po Sufiju koja odmah doe i on je predade starici koja je izmijea s djevojkama, pa ode u
sobu i donese caru au zapeaenog pia. Pruajui mu au, starica ree:
- Kada istekne trideseti dan posta, idi u hamam, a kada izae iz njega, ui u sobu u svome dvoru i
popij ovu au, pa poi na spavanje. Tako e dobiti ono to si traio. Sada te pozdravljam.
Car se obradova i zahvali starici ljubei joj ruke, a ona mu ree:
- Preputam te Allahu.
- Kada u te vidjeti, dobra eno? - upita car. - Ne bih volio da se rastajem s tobom.
Ona proui dovu za njega i ode s djevojkama i princezom Sufijom. Tri dana nakon toga, nastupi novi
mjesec, te car ustade i poe u hamam. Poto izae iz hamama, ode u jednu odaju u dvoru naredivi da
mu niko ne ulazi. Zatim zakljua vrata, ispi onu au i zaspa dok smo mi sjedili iekujui ga do kraja
dana. Kako car nije izlazio iz odaje, rekosmo:
- Moda ga je iscrpio hamam, bdijenje nou i post danju, pa je umoran i zato se uspavao.
ekasmo ga i drugog dana, ali se on ne pojavi, te mi stadosmo uz vrata odaje govorei glasnije ne
bismo li ga probudili i ne bi li nas upitao ta se dogaa. Meutim, kako se to nije dogodilo, mi
provalismo vrata i kada uosmo vidjesmo da se ve raspao i da su mu se kosti smrvile. Bi nam
veoma teko kad ga vidjesmo u takvom stanju, te uzesmo au i na poklopcu naosmo komad papira
na kome je pisalo:
"Nikome nee nedostajati onaj ko je uinio zlo. Ovo je nagrada onome koji plete zamke carevim
kerima i kvari ih. Ovom porukom obavjetavamo svakoga ko je nae da je arkan, po dolasku u na
grad, digao protiv nas princezu Abrizu, ali mu to nije bilo dovoljno, ve ju je odveo k vama, a onda
je poslao s crnim robom koji ju je smaknuo, te smo je nali ubijenu u pustinji, baenu na zemlju. Tako
neto ne ine carevi, a onome ko tako neto ini slijedi nagrada kakva je zadesila ovog cara. Ne
optuujte nikoga za njegovo ubistvo - ubila ga je lukava razvratnica po imenu Zatuddavahi. Ja uzimam
carevu enu Sufiju i vodim je njenom ocu Afridunu, caru Carigrada. Mi vas moramo napasti, pobiti i
vaa stanita oteti. Izginut ete svi do jednoga, neemo potediti vae domove, niti e ostati neko ko
bi ognjite raspirivao, osim onih to prigrle kri i pojas."
Kada proitasmo cedulju, shvatismo da nas je starica obmanula i vjeto nadmudrila. Poesmo vikati,
udarati se po licu i gorko plakati, ali od plaa ne bijae nikakve koristi. U vojsci se pojavie
nesuglasice oko toga koga da postave za cara. Neki su htjeli tebe, a neki tvoga brata arkana.
Razmirice potrajae cijeli mjesec dana, a onda se neki od nas okupie i htjedosmo poi tvome bratu
arkanu. Tako smo putovali dok ne naiosmo na tebe. Eto ta je uzrok smrti cara Omera an-Numana.
Poto vezir zavri besjedu, Davulmekan i njegova sestra zaplakae, a pridrui im se i dvorjan
govorei Davulmekanu:
- Care, pla ti nee nimalo pomoi. Koristit e ti jedino to da okrijepi svoje srce, da bude odluniji
i da uvrsti vlast. Nije umro onaj ko je ostavio za nasljednika ovjeka kao to si ti.
Davulmekan prestade plakati, pa naredi da se tron podigne pred ulazom u ator i da mu se postroji
vojska. Dvorjan stade pored carevia, iza njega se poredae titonoe, a vezir Dandan bijae ispred
njega. Svi emiri i dravni prvaci stajali su na svome mjestu. Onda se car Davulmekan obrati
Dandanu:
- Reci mi ta je s blagajnom moga oca.
- Sa zadovoljstvom - odgovori vezir i izloi mu stanje blagajne, upozna ga o stanju s priznanicama i
dragocjenostima koje su se nalazile u njoj i koliko ima novaca. Davulmekan dariva vojnike, a veziru
Dandanu pokloni raskono odijelo rekavi mu:
- Ti e ostati na svome mjestu.
Vezir poljubi tlo pred carem i pomoli se Bogu za njegov dug ivot. Zatim car dariva emire, pa se
obrati dvorjanu:
- Pokai mi porez Damaska koji nosi.
On mu pokaza sanduke s novcem, rijetkostima i dragim kamenjem. Car ih uze, pa podijeli vojnicima...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

87. no
Kada nastupi osamdeset i sedma no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je Davulmekan naredio dvorjanu da mu pokae kakav porez nosi iz
Damaska, a ovaj mu pokaza sanduke novca, rijetkosti i dragog kamenja koje car uze i razdijeli
vojnicima, tako da ne ostade nita. Emiri poljubie tlo pred carem, pomolie se za njegov dug ivot i
rekoe:
- Nismo vidjeli cara koji tako dariva!
Nakon toga, vojnici odoe u svoje atore, a ujutro im car naredi da krenu na put. Putovali su tri dana,
a etvrtog dana ugledae Bagdad. Kada uoe u grad, vidjee da je okien. Car Davulmekan poe u
dvor svoga oca i sjede na prijestolje, a vojni komandanti, vezir Dandan i dvorjan iz Damaska stadoe
ispred njega. Car naredi sekretaru da napie pismo njegovom bratu arkanu i da izloi sve ta se
dogodilo. Na kraju napisa: "im dobije ovo pismo, spremi se i doi s vojskom da poemo u rat
protiv nevjernika, da im se osvetimo i da ljagu speremo."
Zatim savi pismo i zapeati ga, pa ree veziru Dandanu:
- Ovo pismo ne smije nositi niko nego ti. Treba da lijepo razgovara sa arkanom i da mu kae:
"Ako eli oevo carstvo, ono je tvoje, a brat e ti biti namjesnik u Damasku, kako mi je car rekao."
Vezir Dandan poe i spremi se za put, a Davulmekan naredi da se loau da raskona odaja koju
zastrijee najljepim ilimima. O tome loau postoji duga pria.
Jednog dana, Davulmekan ode u lov, a kada se vrati u Bagdad, jedan emir mu dade istokrvne konje i
djevojke toliko lijepe da nije mogue ni opisati ih. Jedna od tih djevojaka posebno se dopade caru, te
se on zblii s njom i ode joj iste noi. Ona ostade u drugom stanju, a nakon odreenog vremena vezir
Dandan se vrati s puta i donese caru vijesti od njegovog brata arkana koji je krenuo k njemu. Zatim
vezir ree caru:
- Treba da mu izae u susret.
- Sa zadovoljstvom - odgovori Davulmekan, te sa dravnim uglednicima izae iz Bagdada na jedan
dan hoda. Razape ator oekujui brata, a ujutro stie car arkan sa sirijskom vojskom na ijem elu
bijahu hrabri konjanici i junaci to sve pred sobom rue. Kada se pojavie konjanici i odredi, kada se
zavihorie zastave, Davulmekan im s pratnjom poe u susret. Ugledavi brata arkana, htjede mu
pohrliti, ali ga arkan zamoli da to ne ini, ve sam pohita i nakon nekoliko koraka nae se pred
Davulmekanom koji mu takoer pohrli. arkan ga zagrli gorko plaui, pa poee tjeiti jedan
drugoga. Onda obojica uzjahae konje i zaputie se s vojskom dok ne ugledae Bagdad. im sjahae,
braa pooe u carski dvorac i prespavae no, a kad jutro osvanu Davulmekan, naredi da sa svih
strana sakupe vojsku, da objave rat i dihad. ekali su vojsku sa svih strana, a svakom ko je stizao
ukazivali su poasti i nudili lijepa obeanja. Proe tako cijeli mjesec, dok su ljudi pristizali u
gomilama. Onda arkan ree bratu:
- Ispriaj mi svoj sluaj, brate.
Davulmekan ispria sve ta mu se dogodilo, te kako je loa dobro postupao prema njemu.
- Jesi li ga nagradio dobroinstvom? - upita arkan.
- Do sada ga nisam nagradio, brate, ali u ga nagraditi, ako Bog da, kada se vratim iz vojevanja...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

88. no
Kada nastupi osamdeset i osma no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je arkan pitao brata:
- Jesi li nagradio loaevo dobroinstvo?
- Do sada ga nisam nagradio, brate, ali u ga nagraditi, ako Bog da, kada se vratim iz vojevanja i
oduit u mu se.
Tako arkan saznade da je njegova sestra, princeza Nuzhatuzzemana, bila iskrena u svemu to mu je
ispriala. On utaji ono to je bilo izmeu nje i njega i pozdravi je po dvorjanu, a i ona njemu posla
pozdrave molei se za njega i raspitujui se za svoju ker Kudiju Fakan. Rekoe joj da je djevojica
na sigurnom, da je potpuno zdrava i vesela, te princeza zahvali Allahu. arkan ode bratu da se
posavjetuje s njim o polasku, a Davulmekan mu ree:
- Krenut emo, brate, kada se okupi sva vojska i kada stignu beduini iz svih krajeva.
Zatim Davulmekan naredi da se izvre sve pripreme, a on ode svojoj eni koja ve bijae u
petom mjesecu trudnoe. Dade joj pismene ljude i raundije koji e biti pod njenom nadlenou,
odredivi im plau i izdravanje.
Treeg mjeseca nakon dolaska sirijske vojske, poto pristigoe beduini sa svih strana i okupie se
vojske, oni krenue u dugim neprekidnim kolonama. Zapovjednik dejlemianske{114} armije zvao se
Rustem, a zapovjednik Turaka zvao se Behreman. Davulmekan je bio usred vojski. Na njegovoj
desnoj strani nalazio se brat arkan, a na lijevoj njegov zet, dvorjan. Putovali su mjesec dana, a
svake sedmice zaustavljali su se da se odmaraju tri dana, jer je bilo mnotvo ljudi. Ili su tako dok ne
stigoe do zemlje Bizantinaca. Stanovnici sela, farmi i skitnice dadoe se u bijeg u Carigrad.
Kada car Afridun u za njih, on poe ka Zatuddavahi, budui da je ona smislila da otputuje u Bagdad
i ubije cara Omera an-Numana, a onda je povela svoje djevojke i princezu Sufiju, te ih sve vratila u
svoju zemlju. im je stigla svome sinu, bizantskome caru, i nala se na sigurnom, rekla mu je:
- Razvedri se! Osvetila sam tvoju ker Abrizu i ubila cara Omera an-Numana. Dovela sam ti Sufiju,
pa sad ustaj i idi caru Carigrada. Vrati mu Sufiju i ispriaj mu ta se dogodilo, tako da bismo svi bili
oprezni i spremni. Ja u poi s tobom Afridunu, caru Carigrada, i nadam se da muslimani nee
ustrajati u borbi s nama.
- Treba mi vremena dok se oni pribliavaju naoj zemlji da bismo se pripremili - ree car
Bizantinaca. Zatim poe sakupljati sve svoje ljude i spremati ih.
Kada stie glas o muslimanima, Bizantinci su ve bili spremni, sakupili su vojsku na ijem elu je
bila Zatuddavahi. Poto stigoe u Carigrad, veliki car, Afridun, u da stie Hardub, bizantski car, pa
mu poe u susret. Kada se sretoe, Afridun ga upita kako je i zato dolazi, a ovaj mu ispria kakve je
smicalice uradila njegova majka Zatuddavahi, da je umorila muslimanskog cara i uzela mu princezu
Sufiju. Zatim dodade:
- Muslimani su sakupili vojske i doveli ih! Mi hoemo da budemo svi kao jedan i da izaemo pred
njih.
Car Afridun se obradova dolasku svoje keri i smrti Omera an-Numana, pa otposla glasnike u sve
krajeve da trae pomo i da razglase zato je ubijen car Omer an-Numan. Pohrlie mu kranske
vojske i ne prooe ni tri mjeseca, okupi se bizantska vojska. Dooe i stranci iz svih zemalja:
Francuzi, Nijemci, Dubrovani, Livornjani, Mleani, enovljani i druge vojske blijedolikih. Kada se
svi sabrae, zemlja bijae pretijesna za toliko mnotvo.
Car Afridun naredi da krenu iz Carigrada, te oni pooe i vojska je deset dana bez prestanka izlazila
iz grada. Putovali su do jedne prostrane doline koja se nalazila nedaleko od Slanoga mora. Tu
ostadoe tri dana, a etvrtog dana htjedoe poi, ali im stie vijest da dolaze islamske vojske,
najbolje u ljudskome rodu. Afridunova vojska ostade jo tri dana u dolini, a etvrtog dana podie se
takva praina da je nebo prekrila i ne proe ni jedan sahat, kad se praina razie, iskida se u zraku i
nestade. Tada tminu rastjerae zvijezde na vrhovima kopalja, britka sjeiva i munje bijelih jatagana.
Ispod praine se ukazae islamski bajraci i stjegovi, prioe vitezovi nalik na nadolo more. Nosili
su oklope sline oblacima to mjesec zaklanjaju.
I onda se dvije vojske sudarie, dva mora se suelie, oi u oi pogledae. Prvi se na bojitu pojavi
vezir Dandan sa svojom sirijskom vojskom koja je brojala trideset hiljada konjanika. S vezirom je
bio zapovjednik Turaka i zapovjednik Dejlemiana Rustem i Behram sa dvadeset hiljada vojnika. Iza
njih su bili ratnici sa Slanoga mora, u tekim oklopima u kojima su izgledali kao nezaklonjeni mjeseci
u mrkloj noi. Kranski vojnici poee izvikivati imena Isusa, Marije i Svetoga kria, a onda
navalie na vezira Dandana i sirijsku vojsku uz njega.
Sve se to zbivalo prema planu Zatuddavahi, jer ju je car prije polaska pitao:
- ta da radim i ta da smislim? Ti si kriva to smo se nali u ovako tekom poloaju.
- Znaj, veliki care i uvaeni sveenie, da u te posavjetovati tako kako ni sami Iblis{115} ne bi mogao
smisliti, ak i kada bi pozvao u pomo svoju nesretnu vojsku - odgovori mu ona...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom doputenju.

89. no
Kada nastupi osamdeset i deveta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je sve to bila zamisao starice, jer ju je car pitao prije polaska:
- ta da radim i ta da smislim? Ti si za sve kriva.
- Znaj, veliki care i uvaeni sveenie, da u te posavjetovati tako kako ni sam Iblis ne bi mogao
smisliti, ak i kada bi pozvao u pomo svoju nesretnu vojsku. Poalji pedeset hiljada vojnika da se
ukrcaju na lae i neka plove do Dimne planine. Neka tu ostanu i ne miu se dok do vas ne stignu
islamski bajraci, a onda e biti vai. Tada e ih udariti vojska s mora, s lea, a mi emo ih doekati s
kopna, tako da se nee spasiti nijedan. Najzad emo se osloboditi more i zauvijek emo biti sretni.
Car Afridun prihvati stariin plan:
- Divnog li plana, carice prepredenih starica i utoite najgorih vjetica!
Kada na krane navali islamska vojska u toj dolini, nisu stigli ni da dou k sebi a atori su ve
plamtjeli i sablje su udarale po tijelima. Potom kidisae bagdadska i horasanska vojska od stotinu
dvadeset hiljada konjanika, a predvodio ih je Davulmekan. Poto ih ugledae nevjernici koji su se
nalazili na moru, krenue s mora i pooe za njima, a Davulmekan ih vidje pa povika:
- Vratite se na nevjernike, vojsko odabranog Poslanika! Tucite nevjernike i dumane pokoravajui se
Svemilostivome!
Onda udari arkan s dijelom muslimanske vojske koja je brojala stotinu dvadeset hiljada vojnika, a
nevjernika vojska je brojala oko hiljadu hiljada i est stotina hiljada vojnika. im se muslimani
pridruie jedni drugima, osokolie se i poee uzvikivati:
- Allah nam je obeao pobjedu, a nevjernicima poraz!
Zatim se sudarie sablje i vrhovi kopalja. arkan provali neprijateljske redove nasrnuvi na hiljade
ratnika i zapodjenu tako straan boj da bi od njega i djeca sijeda postala. Naprosto je etao kroz
nevjernike udarajui ih sabljom i viui:
- Allahu ekber!
Tako pritjera nevjerniku vojsku na obalu. Nevjernici bijahu iznureni, a Allah podari trijumf vjeri
islamu i vojnicima koji su se borili opijeni i bez vina. U tome boju izginu etrdeset i pet hiljada
nevjernika, a muslimana tri hiljade i pet stotina.
Islamski lav, car arkan, te noi nije spavao, kao ni njegov brat Davulmekan, ve su hrabrili vojnike i
obilazili ranjenike estitajui im na pobjedi i nagradi na Sudnjem danu. Eto, to se zbilo muslimanima.
to se tie cara Afriduna, cara Carigrada, te bizantskoga cara i njegove majke, starice Zatuddavahi,
oni okupie zapovjednike koji su govorili jedni drugima:
- Postigli bismo cilj i srce iscijelili, ali nas je nae mnotvo izdalo. Eto, to nas je iznevjerilo.
Zatuddavahi im ree:
- Jedino vam moe pomoi to da budete jo blii Hristu i da se vrsto drite ispravne vjere. Tako mi
Isusa, muslimanskim vojskama je snagu dao niko drugi nego onaj avo car arkan.
- Odluio sam - ree car Afridun - da sutra postavim vojsku u borbeni poredak prema njima i da
izvedem uvenog viteza Luku ibn amluta, jer kada se on pojavi pred carem arkanom ubit e i njega
i ostale junake, tako da niko od njih nee ostati. Odluio sam da vas noas okadim najsvetijim
tamjanom.
Kada sasluae careve rijei, vojnici poljubie tlo pred njim. Tamjan na koji je on mislio bilo je
govno velikog patrijarha koji je sve poricao i negirao. Oni su se utrkivali oko patrijarha veliajui
njegove odvratne osobine, pa su veliki patrijarsi bizantski slali "tamjan" u sve krajeve svoje zemlje u
svilenim zavojima, mijeali ga s mousom i ambrom. Kada njegovo govno stie carevima, poee ga
uzimati dajui za svaki dirhem hiljadu dinara. ak su carevi slali po njega da bi nevjeste okadili.
Patrijarsi su mijeali i vlastita govna, jer govno velikog patrijarha nije bilo dovoljno za deset oblasti.
Carski dostojanstvenici su malo te smjee stavljali ispod oiju i njome su lijeili stomana oboljenja.
im osvanu naredno jutro, ratnici pohitae svojim kopljima...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

90. no
Kada nastupi devedeseta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da su vojnici, im osvanu jutro, pohitali svojim kopljima, a car Afridun pozva
plemstvo i dravne velikodostojnike, dariva ih, ucrta im kri na licima i okadi ih "tamjanom" o kome
je ranije bilo rijei, odnosno govnom velikog patrijarha i podmuklog vraa. Poto ih okadi, car pozva
Luku ibn amluta koga su nazivali Isusovim Maem, pa ga posveti izmetom, natrlja mu njime nepce,
dade mu da ga pomirie i namaza mu obraze, a ostatkom mu namaza brkove. U bizantskoj zemlji nije
bilo veeg ovjeka od toga prokletnika Luke, nije bilo boljeg strijelca ni borca s maem kada se boj
vodio. Odvratno je izgledao. Lice mu je bilo poput magareeg, a inae je liio na majmuna.
Podsjeao je na uhodu. Biti uz njega bilo je gore od rastanka s voljenima. Kao da je od same noi
naslijedio mraan izgled, od lava njegov zadah, od luka stas, a od nevjernitva ig.
Luka prie caru Afridunu, poljubi mu noge, pa stade pred njega i car mu ree:
- Hou da izae arkanu, caru damakome i sinu Omera an-Numana, te da nas oslobodi zla i
nevolje.
- Sluam i pokoravam se - ree vitez, a car mu nacrta kri na licu tvrdei da e uskoro pobijediti.
Zatim Luka ode od cara Afriduna. Tako prokleti Luka uzjaha riana, odjeven u crveno, sa zlatnim
oklopom ukraenim dijamantima. Nosio je trozubo koplje, kao da je sami prokleti Iblis na dan
stradanja. On i njegovi bezboniki ratnici krenue, kao da u oganj srljaju, a meu njima bijae
glasnik koji je vikao na arapskom jeziku:
- Narode Muhammeda, Bog mu se smilovao i spasio ga! Neka izae samo jedan va vitez, ma
islama, arkan, vladar sirijskog Damaska!
Tek to je izgovorio te rijei, dolinom se razlijee buka koju su svi uli i zbog koje se vojniki redovi
rastupie, podsjeajui na dan Hunejna.{116} Zlikovac se uplai, te se okrenu na stranu odakle je
dolazila buka i ugleda arkana, sina cara Omera an-Numana. Njegov brat Davulmekan, vidjevi
prokletnika na bojnome polju i uvi glasnika ta vie, obrati se arkanu:
- Tebe trae!
- Ba mi je milo ako je tako! - odgovori arkan.
Poto se u to uvjerie i razaznae da glasnik vie: "Neka mi ne izlazi niko osim arkana!", bi im jasno
da je taj prokletnik bizantski vitez koji se ve zakleo da e osloboditi zemlju od muslimana. U
protivnom, on e biti najvei gubitnik, jer je on oalostio mnoga srca i nanio zla turskim vojnicima,
Dejlemianima i Kurdima. Onda se na mejdanu pojavi arkan poput ljutog lava, jaui na
istokrvnom konju koji je izgledao poput preplaene gazele. arkan potjera konja prema Luki i kada
mu prie, zatrese kopljem nalik na zmiju otrovnicu, te izgovori stihove:

Jaem riana ratu vinog i uzdi poslunoga,

Koji ini sve to moe za jahaa svoga.

Svak' se moga otrog koplja boji,

Sami avo ko da mu na vrhu stoji.

Kada trgnem svoj ma indijski ljuti,

Munje e istog asa poeti sijevati.

Luka to nije razumio, niti je shvatio znaenje junakih stihova, ve se rukom lupi po licu ukazujui
potovanje kriu nacrtanom na njemu. Zatim poljubi ruku, pa se mai koplja, uperi ga prema arkanu i
jurnu na njega. On tako hitnu koplje jednom rukom da ga vojnici nisu mogli ni vidjeti, pa ga doeka
drugom rukom poput maioniara i baci ga na arkana. Koplje mu sijevnu iz ruke kao strijela
vatrena. Vojnici zaagorie uplaivi se za arkana. Kada koplje doletje do arkana, on ga uhvati u
letu, tako da je ljudima dah zastajao. Zatim arkan onom rukom kojom je uhvatio kranovo koplje
zatrese tako silno da ga umalo ne slomi, pa ga baci toliko visoko da se izgubi iz vida prisutnima.
Onda ga prihvati drugom rukom bre nego to je oko moglo pratiti i viknu strano, iz dubine svoga
srca:
- Tako mi Onoga koji je stvorio sedam nebesa, ovog prokletnika u osramotiti pred cijelim svijetom!
Potom hitnu koplje. Luka htjede uiniti isto ono to je on uinio, pa prui ruku da u letu uhvati koplje,
ali ga arkan preduhitri bacivi drugo koje ga pogodi posred kria to mu je bio na licu. Allah mu
odmah uputi duu u Pakao, to odvratno boravite. Kada nevjernici vidjee da Luka ibn Samlut pade
mrtav, poee se busati po licima i vikati:
- Jao, nesree! Jao, propasti!
Onda dozivahu u pomo manastirske patrijarhe....
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

91. no
Kada nastupi devedeset i prva no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da su nevjernici, vidjevi kako Luka pade mrtav, poeli se busati po licu,
kukati i dozivati upomo manastirske monahe:
- Pomagajte, krani?
Monasi se poee moliti, a vojnici se udruie protiv arkana, uperie maeve i koplja i jurnue u
ljuti boj. Suelie se dvije vojske, ljudske grudi se naoe pod kopitama, uzmahnue koplja i maevi,
zamorie se miice i pesnice, a konji kao da nisu nogu imali. Doboar je neprekidno vikao dok ruke
ne klonue, dok dan ne minu i no se primae. Tada se vojske razdvojie, a hrabri ratnici su bili kao
opijeni od silne borbe, dok je zemlja bila prekrivena mrtvima. Ljute bijahu rane, tako da se ranjenik
jedva razlikovao od mrtvoga. arkan se nae s bratom i vezirom Dandanom, pa ree Davulmekanu i
dvorjanima:
- Zaista je Allah otvorio kapije propasti nevjernicima. Hvala Allahu, gospodaru svjetova.
- Neprestano emo zahvaljivati Allahu - ree Davulmekan - zato to je odagnao nesreu od Arapa i
Perzijanaca. Ljudi e pripovijedati s koljena na koljeno ta si uinio s onim prokletnikom Lukom,
krivotvorcem Evanelja, o tome kako si u letu uhvatio koplje i kako si ubio Allahovog neprijatelja
meu ljudima. O tebi e se pripovijedati dok je svijeta i vijeka.
- Veliki dvorjane i silni junae - obrati mu se arkan.
- Evo me - odgovori dvorjan.
- Povedi vezira Dandana i dvadeset hiljada konjanika, pa idite prema moru na sedam fersaha{117}
daljine. Pourite ka obali, tako da izmeu vas i neprijatelja bude razdaljina dva fersaha. Krijte se u
uvalama dok ne ujete buku nevjernika kada se budu iskrcavali s laa i dok ne ujete poviku sa svih
strana, kada mi jedni na druge budemo bacali koplja. im vidite da naa vojska uzmie, kao da bjei,
i kada nevjernici pohrle za njom sa svih strana, ak i s obale i iz atora, vi budite u zasjedi. Kada ti
ugleda bajrak s natpisom Nema boga osim Allaha, Muhammed je Boiji poslanik, istakni zeleni
bajrak i povii: Allahu ekber! Tada im navali s lea i potrudi se da se nevjernici ne nau izmeu onih
to bjee i obale.
- Sluam i pokoravam se - odgovori dvorjan. Tako se dogovorie o svemu, a zatim se vojnici
spremie i pooe. Dvorjan povede vezira Dandana i dvadeset hiljada vojnika, kako je naredio car
arkan.
Kad osvanu jutro, nevjernici pojahae konje, trgnue koplja i isukae sablje. Vojska se raspri po
breuljcima i uvalama, sveenici poee vikati, glave se razgolitie, krievi se istakoe na jarbolima
i pooe prema obali sa svih strana. Izvedoe konje na kopno, spremie se da kidiu i uzmiu. Sablje
sijevnue, odredi krenue, zasjae vrhovi kopalja na oklopima i toak smrti poe da melje pjeake i
konjanike. Glave su letjele s trupova, jezici su zanijemili, na oi se mrak navlaio i prskali su uni
mjehuri. Sablje su vitlale, lobanje letjele, ruke se odsijecale, konji su po krvi gazili, ratnici se za
gue hvatali. Muslimanska vojska se molila hvalei Muhammeda, Bog mu se smilovao i spasio ga,
kao najboljeg meu svim ljudima. Nevjernika vojska je slavila kri i iroki pojas, vino i priee,
sveenike i monahe, svece i mitropolite. Davulmekan i arkan se poee povlaiti - vojska je
odstupala pokazujui neprijatelju da bjei.
Tada na njih nasrnu kafirska vojska mislei da su razbijeni i spremie se za pokolj. Muslimani poee
glasno uiti poetak druge kuranske sure. Mrtve ljude su gazili konji dok je bizantski doboar vikao:
- Isusovi robovi, vi to pravu vjeru slijedite! O katolici, pomo vam stie! Islamska vojska bjei! Ne
okreite im lea, udrite ih otpozadi sabljama! Uporno ih gonite, inae bit ete otpadnici od Isusa, sina
Marijinog, koji je ve u beici govorio!
Vladar Carigrada, Afridun, pomisli da kafirska vojska pobjeuje, a nije znao da je to varka
muslimana. On posla bizantskom caru radosnu vijest o pobjedi, poruivi:
- Nije nam pomoglo nita drugo nego govno velikog patrijarha, i to kada se poelo osjeati s brade i
brkova i kada se njegov smrad rairio meu kranima. Kunem se kranskim udom, Marijom i
svetom vodicom da na zemlji neu ostaviti nijednog mudahida i da u istrajati u svojoj zloj namjeri.
Glasnik ode s tom porukom, a kafiri povikae jedni drugima:
- Osvetite Luku...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

92. no
Kada nastupi devedeset i druga no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da su kafiri vikali jedni drugima:
- Osvetite Luku! - a car Bizantinaca je vikao:
- Osvetite Abrizu!
Onda car Davulmekan uskliknu:
- O, robovi Gospodara koji nagrauje! Udrite nevjernike i tirane bijelim sabljama i sivim kopljima!
Muslimani se vratie na nevjernike, te ih udarie britkim sabljama, dok je muslimanski doboar
vikao:
- Navalite na din-dumane, vi koji volite odabranog Poslanika! Sada je trenutak da zadovoljite Onoga
koji je plemenit i koji prata. O, vi to se nadate spasu na Sudnji dan, Dennet se nalazi u hladu
sabalja!
Tada arkan navali sa svojim ratnicima na nevjernike odsjekavi im odstupnicu. Kruio je kroz bojne
redove, kad odjednom neki konjanik naini luk i u redovima nevjernike vojske otvori bojite kruei
po kafirskoj vojsci, udarajui ih i bijui, tako da se zemlja prekri glavama i ljudskim tjelesima.
Nevjernici se uplaie njegovih udaraca. Imao je dva sjeiva - pogled i britku sablju; imao je dva
koplja - koplje i svoj stas; guste kovrde koje su bujnou vojsku zamjenjivale, ba kao to kaza
pjesnik:

Bujne kovrde mogu biti divne

Samo kad padaju na dan bitke

Na plea mladih sa sabljom o bedru

to se zasitise dumanskom krvlju.

***
Kada ga vidje, arkan povika:
- Tako ti Kurana i rijei Samilosnoga, ko si ti, vitee? Svojim podvizima si zadovoljio Gospodara
koji nagrauje, koji zbog jednog djela drugo ne zanemaruje, jer si potjerao nevjernike i tirane!
Vitez mu doviknu:
- Tek juer si se dogovorio sa mnom! Brzo si me zaboravio!
Zatim skinu masku s lica, tako da se ukaza sva njegova utajena ljepota. Bio je to Davulmekan kome se
arkan obradova i poboja se da se oko njega ne ponu zbijati vojnici i junaci.
Bojao se toga zbog dva razloga: prvo, jer je Davulmekan bio mlad i nije bio zatien od uroka; drugo
- treba da poivi radi carstva. Zato mu ree:
- Care, izloio si se opasnosti. Pritjeraj konja uz moga, pa u te zatititi od neprijatelja. Najbolje je
da ne izlazi ispod zastave kako bismo mogli na neprijatelja bacati strijele.
- Hou da sam ti ravan u borbi i ne tedim se pred tobom kada ratujem.
Nakon toga, islamska vojska navali na nevjernike okruivi ih sa svih strana. Borili su se protiv njih
svim silama, te razbie zlo nevjerniko, inad i pokvarenost.
Caru Afridunu bi teko kada vidje ta se dogodilo Bizantincima, kako su ponieni, pa okrenue lea i
dadoe se u bijeg jurei prema laama. Meutim, u tom asu s morske obale navali na njih vojska
predvoena vezirom Dandanom koji je kosio junake udarajui ih sabljom i kopljem, zajedno sa
zapovjednikom Behramom, starjeinom sirijskih plemena, voom dvadeset hiljada ljutih lavova.
Islamska vojska opkoli nevjernike prilazei im sprijeda i s lea. Jedna grupa muslimana poe na one
to su bili na laama i izloie ih takvoj pogibelji da poskakae u more. Muslimani pobie veinu,
vie od stotinu hiljada svinja. Niko se ne spasi, ni malo ni veliko. Zarobie im lae sa svim blagom
na njima, s riznicama i tovarom, ali im umaknu dvadeset laa. Toga dana muslimani se domogoe
plijena kakvog se nije domogao niko prije njih, niti je ikada neko uo za takav boj. U mnotvu plijena
bijae pedeset hiljada konja, pored riznica i ostalog nebrojenog plijena. Radovali su se pobjedi koju
im Allah dade i Njegovoj podrci. Eto ta se dogaalo s njima.
to se tie bjegunaca, oni stigoe u Carigrad do ijih stanovnika je ranije doprla vijest da car Afridun
pobjeuje muslimane, te starica Zatuddavahi ree:
- Ja znam da moj sin, car Bizantinaca, nee biti bjegunac, niti se on plai islamskih vojski. On ljude
irom svijeta vraa u kranstvo.
Zatim starica naredi velikom caru Afridunu da ukrasi grad. Stanovnici su se veoma radovali i pili
vino ne znajui ta je sueno. Dok su se uveliko radovali, nad njima zagraktae vrane tuge i jada:
doplovi dvadeset laa koje su bjeale i na kojima bijae bizantski car. Afridun poe na obalu i
obavijestie ga ta im se dogodilo s muslimanima, tako da udarie u pla i kuknjavu. Rekoe mu da je
Luka ibn amlut pao kao rtva nevjerne sudbine, te da ga je smrtna strijela pogodila. Caru Afridunu
se uini da je nastupio Sudnji dan i bi mu jasno da se njihove zablude ne mogu ispraviti. Bizantinci se
prepustie kuknjavi, izgubie odlunost, narikae poee naricati i sa svih strana zaori se pla. Kada
doe bizantski Afridun, obavijesti ga o pravom stanju stvari, o tome da je bijeg muslimana bio samo
varka, i ree mu:
- Ne nadaj se da e ti doi jo koji vojnik osim onih to su ve stigli.
Kada car Afridun u te rijei, navue mu se mrak na oi, pa mu se nos nae pred nogama...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

93. no
Kada nastupi devedeset i trea no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je car Afridun, sasluavi rijei bizantskoga cara, obeznanio se i da je pao
nosom na tlo. Kada doe k sebi, tresao se od straha, pa se poali starici Zatuddavahi, toj prokletnici,
vjetici nad vjeticama, savrenoj arobnici, rospiji i varalici. Usta su joj bila pogana, oni kapci
crveni, blijedi obrazi, crte lica sumorne, krmeljive oi, krastavo tijelo, sijeda kosa, pogurena lea,
blijedo lice, a iz nosa joj je curilo. Meutim, itala je islamske knjige, putovala na Kabu, a sve je to
radila da bi upoznala vjere, da bi nauila kuranske tekstove. Dvije godine je boravila i u Jerusalemu
kako bi ovladala maijama. Zato je predstavljala prvorazrednu opasnost i pravi belaj. Pokvarena
bezbonica nije se ni jednoj vjeri pokoravala. Najee je boravila kod svog sina Harduba,
bizantskoga cara, zbog nevinih djevojaka uz koje je voljela biti, a kada bi due ostala bez njih padala
je u nesvijest. Svaku djevojku koja joj se dopadala obuavala je i trljala je pekirom toliko da bi se
ova nakratko omamila od uitka. Iskazivala je naklonost djevojci koja joj se predavala pa ju je
podvodila svome sinu, a one koje joj se nisu potinjavale upropatavala je smicalicama. Zato je uila
Merdanu, Rejhanu, Utrudu - Abrizine robinje. Abriza je mrzila staricu i nije podnosila da lei s
njom, jer je zaudarala ispod pazuha, putala je vjetrove i cijelo tijelo bilo joj je grublje od palmine
kore. One koje su leale s njom mamila je draguljima i uenjem. Abriza se oslobodila starice
priklonivi se Onome koji je mudar i koji sve zna. Divno li ree pjesnik:

O, kako se bogata podaje ponienjima

A kako se siromah gordi visinama:

On svoju odvratnost novcem pokriva,

Ali mirisanje runog smrad ne prikriva.

Vratimo se prii o njenim smicalicama i spletkama. Hele, starica ode zajedno s kranskim
velikaima i njihovom vojskom prema islamskoj vojsci. Onda car Afridun doe bizantskom caru koji
mu ree:
- Care, nije nam potreban ni veliki patrijarh, niti njegove molitve, ve emo raditi onako kako je
smislila moja majka Zatuddavahi. Vidjet emo ta e ona svojim bezgraninim lukavstvom uiniti s
muslimanskom vojskom, jer oni sa svojom silom ve stiu k nama. Uskoro e biti ovdje i opkolit e
nas.
Kada car Afridun u njegove rijei, srce mu zadrhta od straha, te istog asa posla pisma u sve
kranske zemlje, piui: "Ni jedan pripadnik kranske vjere i kranskoga bratstva ne treba da
ostane u pozadini, naroito oni koji se nalaze u utvrdama, ve treba da nam svi pohitate, pjeaci i
konjanici, ene i djeca, jer muslimanska vojska ve stupa na nau zemlju. Zato pourite, pohitajte
prije nego to se desi nesrea!" Tako su se dogaaji odvijali s kranima.
U meuvremenu, starica Zatuddavahi sa svojim pratiocima ode izvan grada i obue ih kao
muslimanske trgovce. Povede stotinu mazgi natovarenih antiohijskim platnom, atlasom, carskom
svilom i ostalim, te od cara Afriduna uze pismo u kome je pisalo: "Ovo su trgovci iz Sirije. Boravili
su kod nas i ne treba im initi nikakvo zlo, uzimati im desetinu ili neto slino, dok ne stignu u svoju
zemlju i na sigurno mjesto, jer trgovci donose napredak zemlji. Oni nisu ni ratnici niti su sumnjivi."
Prokleta Zatuddavahi se obrati svojim pratiocima:
- Hou da smislim lukavstvo kako bih unitila muslimane.
- Carice - odgovorie joj oni - nareuj nam ta hoe, mi ti se pokoravamo. Neka Isus ne upropasti
tvoje djelo!
Starica obue odjeu od mehke bijele vune, pa poe trljati svoje elo dok na njemu ne naini neki
znak koji namaza mau, tako da iz njega poe izbijati jaka svjetlost. Prokletnica je bila mrava,
upalih oiju, a iznad stopala je vezala sebi okove i tako je ila dok ne stie do muslimanske vojske.
Onda skinu s nogu lance od kojih joj bijahu ostali tragovi, namaza ih mau i zmajevom krvlju, te
naredi pratiocima da je udaraju to snanije i da je onda stave u sanduk.
- Kako da te tuemo kad si ti naa gospodarica, Zatuddavahi, majka slavnoga cara? - upitae je.
- Ne moe se osuivati onaj ko u nunik ide, a kada je neto zaista potrebno, doputeno je i ono to je
inae zabranjeno. im me stavite u sanduk, natovarite ga s ostalom robom na mazge i tako uite u
muslimansku vojsku ne plaei se niega. Ako vas neko od muslimana zaustavi, predajte mu mazge
zajedno s robom, pa idite njihovom caru Davulmekanu, traite pomo od njega i recite mu: "Bili smo
u nevjernikoj zemlji i oni nam nisu nita uzeli, ve su nam napisali dokument kojim se zabranjuje da
nam bilo ko preprijei put. Zato nam onda vi oduzimate robu? Evo pisma bizantskoga cara u kome
pie da nam niko ne staje na put." Ako vas on upita: "ta ste zaradili u bizantskoj zemlji trgujui?", vi
mu odgovorite: "Na dobitak se sastoji u tome to smo izbavili jednog isposnika koji je bio u
podrumu i proveo u njemu petnaestak godina traei pomo, ali mu je niko nije pruio, ve su ga
nevjernici danonono zlostavljali. Mi za to nismo znali, premda smo dugo boravili u Carigradu
prodajui robu i kupujui drugu. Upravo smo obavili posao i odluili da poemo u svoju zemlju. No
smo proveli razgovarajui o putovanju, a ujutro ugledasmo nekakvu priliku na zidu. Kad joj priosmo
i bolje je pogledasmo, vidjesmo da se mie. Spodoba nam ree: "Muslimani, hoe li neko od vas
postupiti prema naredbi Gospodara svjetova?" "A kako to?", upitasmo ga. "Allah mi je omoguio da
vam se obratim", ree prilika, "da bi vaa vjera bila vra i da bih vas podstakao da na svoju vjeru
mislite. Treba da idete iz nevjernikih zemalja i da poete muslimanskoj vojsci u kojoj postoji jedan
ma Svemilosnog i najvei junak svih vremena, car arkan, onaj koji e osvojiti Carigrad i unititi
kransku zajednicu. Kada prevalite put od tri dana hoda, naii ete na jedan manastir poznat pod
imenom Matruhijin manastir. U tome manastiru ima jedna elija u koju ete ui. Poite u nju s istim
namjerama, ali se posluite lukavstvom i budite odluni da uete, jer se tamo nalazi poboni ovjek
iz Jerusalema po imenu Abdullah. On je jedan od najpobonijih ljudi i zasluan je za otklanjanje
sumnje i nejasnoa u vjeri. Prevario ga je neki monah zatvorivi ga u podrum u kome se nalazi ve
dugo vremena. Njegovo izbavljenje predstavljalo bi djelo ugodno Gospodaru ljudi, jer bi to djelo
bilo jedan od najboljih izraza dihada.
Poto se starica dogovori sa svojim ljudima, jo im ree:
- Kada vas arkan bude ispitivao, recite mu: "Poto sasluasmo onu spodobu, bi nam jasno da je taj
poboni ovjek..."
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

94. no
Kada nastupi devedeset i etvrta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da se starica Zatuddavahi dogovorila sa svojim ljudima i jo im je kazala:
- Kada vas bude ispitivao arkan, recite mu: "Poto sasluasmo onu spodobu, bi nam jasno da je taj
poboni ovjek jedan od najveih pravednika i Allahu odanih robova. Putovali smo tri dana i onda
ugledasmo taj manastir, pa skrenusmo prema njemu. Ili provedosmo jedan dan trgujui, kako to
obino i ine trgovci. U smiraj dana i kada se priblii tamna no, mi se uputismo onoj eliji u
podrumu i zausmo kako ovjek, nakon uenja Kur'ana, recitira stihove:

Obmane rastjerujem dok mi je teko u grudima,

Dok mi se srce davi u njihovim morima;

Ako mi ne bude utjehe, odmah u umrijeti,

A golubi e od nesree sigurno odletjeti.

Munjo, ako mi dom pohodi i moje voljene

Potamnit e od njihove svjetlosti radosne.

Ima l naina da me s njima opet sastavi

Kad me zatvorska elija i rat od njih rastavi?

Reci im, munjo i od mene ih pozdravi:

On sada u bizantskoj eliji zatoen ivi.

Onda Zatuddavahi ree:

- Kada stignete sa mnom u muslimansku vojsku i kada se ja naem meu njima, znam kako u
lukavstvo smisliti da ih prevarim i pobijem sve do jednoga.
Poto krani sasluae staricu, poljubie joj ruke i stavie je u sanduk dobro je istukavi prije toga
iz potovanja prema njoj, jer su smatrali da joj se moraju pokoravati. Zatim se, kao to smo
spomenuli, uputie s njom ka muslimanskoj vojsci. Tako su se dogaaji odvijali s prokletnicom
Zatuddavahi i njenom pratnjom.
to se tie muslimanskih vojnika, oni se, poto im Allah omogui pobjedu nad neprijateljem,
domogoe novca i riznica na laama, te posjedae i poee razgovarati. Davulmekan ree svome
bratu:
- Allah nam je omoguio pobjedu zato to smo pravedni i to sluamo jedni druge. Ti se, arkane,
pokoravaj mojim zapovijestima potinjavajui se tako uzvienom Allahu.
- Sa zadovoljstvom - odgovori arkan pa prui ruku bratu i ree mu:
- Ako dobije sina, dat u za njega svoju ker Kudiju Fakan.
Davulmekan se obradova, pa poee jedan drugome estitati pobjedu nad neprijateljem. Vezir
Dandan takoer estita arkanu i njegovom bratu i ree im:
- Znajte, carevi, da nam je Allah dao pobjedu zato to smo se potpuno predali Njemu, to smo
ostavili porodice i zaviaj. Mislim da e biti najbolje da poemo za neprijateljima, da ih opkolimo i
pobijemo. Moda e nam Allah omoguiti da postignemo svoj cilj i iskorjenimo dumane. Ako
hoete, ukrcajte se na ove lae i plovite, a mi emo ii kopnom i istrajat emo u borbi.
Vezir Dandan ih je neprekidno podsticao na borbu i recitirao je stihove:
Najsretniji sam kad dumane ubijam
I na svome konju na njih kad juriam,

Il kad glasnik doe od drage moje

Iza dolazak ne postavlja uvjete svoje;

ili rijei drugog pjesnika:

Ako poivim, rat e mi biti majka,

Koplje brat, a otac sablja britka;

U svakome boju ja se smrti osmjehujem

ele da se ubijanjem cilja domognem.

Poto vezir Dandan zavri recitiranje poezije, on uzviknu:

- Hvala Onome koji nam je pruio dragocjenu podrku, koji nam je omoguio da zaplijenimo srebro i
zlato!
Davulmekan izdade nareenje vojsci da krene, te se vojska zaputi u Carigrad. Usiljeno su putovali
dok ne ugledae jednu prostranu poljanu na kojoj je sve bilo veoma lijepo, ak i vesela divlja i
gazele u trku. Ratnici su prevalili mnoge pustinje, tako da su est dana bili bez vode. Kada dooe
nadomak jedne poljane, ugledae bogata vrela, zrele plodove i zemlju nalik na Dennet, okienu i
bogatu granjem opijenim hladovinom, granjem koje se njihalo zadravajui lahor tako da su razum i
oko bivali omamljeni, upravo kao to ree pjesnik:

Pogledaj de onaj lug prekrasni

to lii na prostrt tepih zeleni,

Paljivo ga pogledaj i vidjet e samo

Potok to ubori idu neznamo kamo.

Dua e vam vidjet divotu u kronjama

I posvuda bajrake nad vaim glavama.

Jedan drugi pjesnik ree:

Rijeka to se tako tedro razliva

Tekim hladom sva se prekriva.

Nad vodom se njie mnotvo grana

Satkano od bisernih cvjetnih kruna.

Ugledavi tu poljanu sa gustim drveem i raskonim beharom, ispunjenu pijevom ptica i slavuja,
arkan ree svome bratu:
- U Damasku ne postoji tako neto. Odavde emo nastaviti put tek nakon tri dana, dok se malo
odmorimo da bi se islamska vojska okrijepila i ojaala pred susret sa odvratnim kafirima.
I oni odsjedoe na tome mjestu. Dok su tu boravili, iznenada zaue nekakve glasove u daljini. Na
Davulmekanovo pitanje ta je to, rekoe mu:
- To je jedan trgovaki karavan iz Sirije koji je takoer odsjeo na ovome mjestu da se putnici
odmore. Moda su ih ratnici presreli i uzeli im robu, jer su trgovci boravili u nevjernikoj zemlji.
Nedugo zatim, pojavie se trgovci viui i traei pomo od cara. Kad to vidje, Davulmekan naredi
da ih dovedu, a im ih dovedoe, trgovci rekoe:
- Care, mi smo boravili u nevjernikoj zemlji. Kafiri nam nisu nita otimali, a kako nam mogu otimati
robu naa braa muslimani kada smo u njihovoj zemlji? im smo ugledali vau vojsku, prili smo im,
a oni nam oduzee robu. Obavjetavamo te to nam se dogodilo.
Zatim mu pokazae pismo cara carigradskoga. arkan ga uze i proita, pa im ree:
- Vratit emo sve to vam je uzeto, ali nije trebalo da nosite robu u nevjernike zemlje.
- Gospodaru na - odgovorie trgovci - Allah nas je uputio u njihove zemlje da bismo osvojili ono
to nijedan zavojeva nije osvojio, ak ni vi u vaim pohodima.
- A ta ste to vi osvojili? - upita arkan.
- To ti moemo rei samo u etiri oka - odgovorie trgovci, jer ako se to prouje, moda e neko stvar
odati i zbog toga emo mi stradati, ali e stradati i svaki musliman koji poe u bizantsku zemlju.
Trgovci bijahu sakrili sanduk u kome je bila prokletnica Zatuddavahi. Davulmekan i njegov brat
ostadoe nasamo s njima, te im trgovci ispriae priu o isposniku, plaui toliko da i njih dvojicu
rasplakae...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

95. no
Kada nastupi devedeset i peta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da su krani prerueni u trgovce, ostavi nasamo s Davulmekanom i
njegovim bratom arkanom, ispriali im priu o isposniku, plaui toliko da i njih dvojicu
rasplakae. Kazae im sve onako kako ih bijae pouila vjetica Zatuddavahi. arkanovo srce
omeka zbog isposnika, te on osjeti saaljenje i zahvalnost uzvienome Allahu.
- Jeste li izbavili toga isposnika, ili je jo uvijek u manastiru? - upita arkan, a trgovci mu
odgovorie:
- Oslobodili smo ga i ubili smo starjeinu manastira bojei se za sebe. Zatim smo pobjegli u strahu da
emo izginuti. Pouzdani ljudi su nam kazali da se u tome manastiru nalazi mnotvo zlata, srebra i
dijamanata.
Trgovci donesoe sanduk, izvadie onu prokletnicu koja je liila na mahunu, toliko je bila pocrnila i
omravila, svezana u lance i okove. Kada je Davulmekan i ostali prisutni ugledae, pomislie da je
mukarac, jedan od najboljih pobonih ljudi i najveih asketa. elo joj se caklilo od masnoe kojom
se namazala.
Davulmekanu i njegovom bratu bijae veoma teko, te oni prioe starici, poljubie joj ruke i noge
neprekidno tuei. Starica im se obrati:
- Znajte da sam zadovoljan onim to ini sa mnom moj Gospodar, jer smatram da je nevolja koja me
snala samo ispit na koji me uzvieni Gospodar stavlja. Onaj ko ne moe iskuenje podnijeti nee u
rajsku blagodat dospjeti. elio sam se vratiti u svoju zemlju, ne zbog straha od iskuenja na koje sam
stavljen, ve da umrem pod kopitama konja mudahida koji i nakon smrti ive a ne umiru.
Zatim isposnik kaza ove stihove:
Konji jure, oganj rata plamti,
Ti si Musa, a ovo je as odsudni:

Baci tap da proguta sve to su nainili

I ne boj se - nisu to zmije, ve uadi!

Kuransku suru na dan boja koristi -

Tvoj ma nad ijama je kao ajeti.{118}

Nakon tih stihova, starica proli suze niz obraze, dok joj je zamaeno elo sijalo poput jarke
svjetlosti. arkan joj prie, poljubi joj ruku i donese hranu, ali ona odbi da jede, govorei:
- Nisam prestao postiti ve petnaest godina, a kako da prekinem post sada kada me je Gospodar
spasio robovanja kod nevjernika, kada me oslobodio onoga to je tee od muenja ognjem!? Strpit u
se do akama.
Kad bi vrijeme veere, arkan i Davulmekan dooe starici, donesoe joj jelo i rekoe:
- Jedi, isposnie!
- Nije vrijeme za jelo, ve za molitvu Gospodaru koji nagrauje.
Zatim stade u mihrab{119} i poe klanjati sve do noi. Potraja to tri dana i za sve to vrijeme starica je
sjedjela samo na dijelu namaza na kome se sjedi. Vidjevi ta se zbiva, isposnikova vrsta vjera
osvoji srce Davulmekanu koji ree arkanu:
- Podigni ator od koe tome pobonom ovjeku i daj mu slugu da ga dvori.
etvrtog dana, isposnik zatrai hranu, te mu donesoe raznovrsna jela kakva samo dua poeljeti
moe, a oko ih se nagledati ne moe. Od svega toga, on pojede samo pogau sa solju, te opet naumi
postiti. Uveer ustade da klanja, a arkan ree Davulmekanu:
- Taj ovjek se potpuno liava ovoga svijeta, i da nije ovog naeg sretnog pohoda, ostao bih uz njega
da oboavam Allaha uz njegovu pomo sve dok ne izaem pred Allaha. Poelio sam da odem u
njegov ator i da malo porazgovaramo.
- I ja sam - ree Davulmekan - ali sutra polazimo u vojnu, na Carigrad. Neemo imati pogodnijeg
vremena od ovoga.
- Ja takoer elim da vidim toga asketu - ree vezir Dandan. - Moda e uputiti dovu da uspijemo u
svetom pohodu i da izaemo pred svoga Gospodara. Ja se zaista odriem ovozemnog ivota.
Kada pade no, oni odoe onoj vjetici Zatuddavahi i zatekoe je kako se Bogu moli. Prioe joj
plaui zbog saaljenja prema njoj, ali im se ona nije obraala do ponoi. Poto zavri namaz, okrenu
im se, pozdravi ih i ree:
- Zato ste doli?
- Bogobojaznie - odgovorie oni - zar nisi uo kako plaemo pored tebe?
- Za onoga koji stoji pred Allahom nita ne postoji na svijetu, nita ne uje i nita ne vidi.
- elimo da nam kae zato si bio zarobljen i da noas uputi Bogu jednu dovu za nas, jer bi nam to
bilo bolje nego da imamo Carigrad.
uvi njihove rijei, Zatuddavahi odgovori:
- Allaha mi, da niste muslimanski zapovjednici, ne bih vam nita kazao ni po koju cijenu, jer se ne
alim nikome osim Allahu. Vama u rei zato sam zarobljen.
Bio sam u Jerusalemu s nekim dobrim i bogougodnim ljudima. Pred njima se nisam oholio, jer me je
uzvieni Allah obdario skromnou i suzdrljivou. Jednom se nou uputim k moru u namjeri da
poem po vodu. Odnekud me spopade oholost i pomislih: "Ko moe ii po vodu kao ja?" Od tada mi
srce okorje i uzvieni Allah me stavi u iskuenje ulivi mi ljubav prema putovanju. Tako sam
otputovao u zemlju Bizantinaca koju sam obilazio cijelu godinu dana molei se Allahu na svakome
mjestu. Kad stigoh u onaj kraj, popeh se na brdo na kome se nalazio manastir monaha po imenu
Matruhana. Monah me ugleda, poe mi u susret, poljubi mi ruke i noge i ree:
- Pratim te otkako si uao u zemlju Bizantinaca i probudio si u meni elju da posjetim islamske
zemlje.
Zatim me uze za ruku i povede u manastir. Uvede me u jednu mranu prostoriju i im se naoh u njoj,
on me prevari, zakljua vrata i ostavi me u toj prostoriji etrdeset dana bez hrane i vode
namjeravajui da me tako umori. Jednoga dana, u manastir doe patricij po imenu Dikjanus. Dovede
desetinu slugu, a s njim bijae i njegova ker po imenu Tamasil kojoj nije bilo ravne po ljepoti.
Monah Matruhana im kaza za me, a patricij ree:
- Izvedite ga, jer na njemu nije ostalo ni toliko mesa da bi ga mogle ptice pojesti.
Otvorie vrata te mrane prostorije i zatekoe me kako stojim molei se, uim iz Kurana i slavim
uzvienog Allaha. Kada me vidjee u takvom poloaju, Matruhana ree:
- Ovaj ovjek je pravi arobnjak!
Na te njegove rijei, svi uoe u prostoriju, a Dikjanus mi prie zajedno sa svojim pratiocima i
poee me snano udarati, tako da sam poelio da umrem. Korio sam sebe, govorei: "Ovo je
nagrada onome ko se oholi i uznosi onim to mu je njegov Gospod dao, a to prevazilazi njegovu
mo. U tebe je, moja duo, ula uznositost i oholost. Zar nisi znala da oholost srdi Gospodara i srce
ini okrutnim, te da ovjeka u pakao vodi?"
Zatim me okovae i vratie u eliju koja se nalazila pod zemljom. Svakog treeg dana davali su mi po
jednu jemenu pogaicu i malo vode. Jednom mjeseno ili u dva mjeseca dolazio je patrijarh u taj
manastir. Njegova ker Tamasil je odrasla, jer je imala devet godina kada sam je prvi put vidio, a u
ropstvu sam proveo petnaest godina. Sada ima dvadeset i etiri godine i ljepe od nje nema ni u nas,
ni u zemlji Bizantinaca. Njen otac je strahovao da mu je car ne uzme, jer se obeala Isusu. Sa svojim
ocem je jahala preruena u viteza. Po ljepoti joj nije bilo ravne, a oni koji su je vidjeli nisu znali da
je djevojka. Njen otac je pohranio blago u tome manastiru, jer se inae sve dragocjenosti pohranjuju
u njemu. Vidio sam tamo zlato, srebro, dijamante i svakojake druge stvari iji broj samo Allah zna.
Bolje je da vi time raspolaete nego nevjernici. Uzmite sve to se nalazi u manastiru i potroite na
muslimane, naroito na mudahide. Kada ovi trgovci stigoe u Carigrad i rasprodae robu, ona
spodoba to bijae uza zid zapodjenu razgovor s njima po milosti koju Allah ukaza meni, te oni
dooe u manastir, ubie patrijarha i Matruhanu, poto su ga prethodno stavljali na najstranije muke.
Vukli su ga za bradu dok im nije kazao gdje se nalazim. Tako me pokupie i nije im bilo druge nego
da se daju u bijeg u strahu od pogibije.
Sutra uveer Tamasil e, kao i obino, doi u taj manastir, u pratnji oca i njegovih slugu, jer se
patrijarh ne plai za nju. Ako hoete da to vidite, povedite me tamo, a ja u vam predati novac i
riznice patrijarha Dikjanusa koje se nalaze na tome brdu. Vidio sam kako otuda iznose zlatno i
srebreno posue da piju iz njega. Kod njih sam vidio i djevojku koja im pjeva na arapskom. Ah, da je
tako lijepim glasom uiti Kuran! Ako hoete, uite u manastir, sakrijte se u njemu dok ne doe
Dikjanus sa kerkom, pa je zgrabite jer ona zavrjeuje samo estitoga cara arkana, ili cara
Davulmekana.
Kada su uli stariine rijei, svi se obradovae osim vezira Dandana iji um nije prihvatao te rijei,
jer je strahovao za cara. Bio je zbunjen njenim rijeima i na licu mu se oitovao znak nevjerice.
Starica Zatuddavahi ree:
- Bojim se da ne doe patrijarh i da ne vidi ovu vojsku na poljani, pa se nee odvaiti da ue u
manastir.
Car naredi da vojska krene prema Carigradu, a Davulmekan ree:
- Povest u stotinu konjanika i mnogo mazgi i poi emo prema tome brdu da natovarimo blago iz
manastira.
Zatim posla po velikog dvorjana koji doe zajedno sa zapovjednicima Turaka i Dejlemiana i car im
ree:
- Ujutro poite ka Carigradu, a ti, dvorjane, zamjenjivat e me i planirati umjesto mene. Ti e,
Rusteme, zamjenjivati moga brata na bojitu. Nikome ne govorite da nismo s vama, a mi emo vas za
tri dana stii.
Zatim odabra stotinu hrabrih zamjenika, te on, njegov brat arkan i vezir Dandan pooe sa stotinu
konjanika vodei mazge i nosei sanduke da natovare blago...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju. l

96. no
Kada nastupi devedeset i esta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da su arkan, njegov brat Davulmekan i vezir Dandan krenuli sa stotinu
konjanika prema manastiru koji im je opisala prokletnica Zatuddavahi. Poveli su mazge i ponijeli
sanduke da natovare blago.
Kad osvanu jutro, dvorjan pozva vojsku da pou, te se oni otisnue na put mislei da su s njima
arkan, Davulmekan i vezir Dandan. Nisu znali da su oni otili u manastir.
Tako su se s njima odvijali dogaaji.
U meuvremenu, arkan, Davulmekan i vezir Dandan doekae smiraj dana, a nevjernika pratnja
vjetice Zatuddavahi kriom ode, poto starici izljubie ruke i noge. Oni zatraie od nje doputenje
da odu i starica im dopusti naredivi im da postave zamke prema njenoj zamisli. Kad pade no,
starica se obrati Davulmekanu i njegovim pratiocima:
- Poite sa mnom na brdo i povedite nekoliko vojnika.
Oni je posluae i na padini ostavie pet konjanika uz Zatuddavahi koja se osokoli likujui.
Davulmekan je govorio:
- Slava Onome to dade snagu isposniku kojem ravna nismo vidjeli!
arobnica je za to vrijeme po jednoj ptici poslala pismo caru Carigrada obavjetavajui ga o tome
ta se dogodilo, a na kraju je dodala: "Hou da mi poalje deset hiljada hrabrih bizantskih
konjanika. Neka idu uz padinu brda krijui se da ih ne vidi islamska vojska. Neka uu u manastir i
sakriju se dok ja ne doem s muslimanskim carem i njegovim bratom. Prevarit u ih i dovesti zajedno
s vezirom uz koga je jedva stotinu konjanika. Predat u im krieve koji se nalaze u manastiru, a
rijeila sam da ubijem monaha Matruhanu, jer e mi plan uspjeti samo ako on pogine. Kada se plan
ostvari, od muslimana nee ostati niko iv ni da im ognjite raspiri. Tako e Matruhana postati otkup
za kranski narod i krstako bratstvo. Neka je hvala Isusu na vjeke vjekova"!
Kad pismo stie u Carigrad, uvar golubova pismonoa odnese caru Afridunu pismo koje on proita i
odmah posla vojsku. Dade svakom ratniku konja, devu, mazgu i zalihe hrane i naredi im da idu do
onog manastira. Tako su se dogaaji odvijali s njima.
U meuvremenu, Davulmekan, arkan i vezir Dandan sa svojom vojskom stigoe do manastira, uoe
u njega i ugledae monaha Matruhanu koji im prie da vidi ko su, a isposnik ree:
- Ubijte ovog prokletnika! - i oni navalie na njega sabljama prisilivi ga da ispije au smrti. Zatim
ih prokletnica odvede na obeano mjesto, te oni izvadie dragocjenosti kojih je bilo vie nego to im
je starica opisala. Kad sve to sakupie i stavie u sanduke, natovarie ih na mazge.
Tamasil i njen otac ne dooe bojei se muslimana. Davulmekan ju je oekivao toga dana, narednog i
treeg dana, a onda ree arkanu:
- Allaha mi, srce mi je uz islamsku vojsku, jer ne znam ta se zbiva s njima.
- Uzeli smo veliko blago - odgovori mu brat - i ne vjerujem da e Tamasil, ili bilo ko drugi, doi u
ovaj manastir nakon onoga to se dogodilo bizantskoj vojsci. Treba da budemo zadovoljni onim to
nam je Allah dao i da poemo, moda e nam Allah pomoi da osvojimo Carigrad.
Zatim se poee sputati s brda. Zatuddavahi nije mogla da ih sprijei bojei se da ne otkriju njenu
prijevaru. Putovali su do ulaza u klanac i odjednom vidjee da je starica sakrila deset hiljada
konjanika koji, im ugledae muslimane, opkolie ih sa svih strana, hitro uperie koplja i izvukoe
britke sablje uzvikujui bezbonike rijei i stavljajui na tetive svoje opake strjelice. Davulmekan,
arkan i vezir Dandan pogledae tu vojsku i vidjee da je veoma velika, pa rekoe:
- Ko li je toj vojsci kazao za nas!?
- Brate moj - ree arkan - nije vrijeme za priu ve za boj sabljama protiv bizantskih strijela. Budite
odluni i vrsto se drite, jer je ovaj klanac nalik na ulicu sa dvije kapije. Tako mi Gospodara
Arabljana i ostalih ljudi, da ovo mjesto nije usko, sigurno bih ih unitio, makar bilo i stotinu hiljada
konjanika.
- Da smo znali za ovo, poveli bismo pet hiljada konjanika - ree Davulmekan, a vezir Dandan
dodade:
- Kada bismo u ovome tjesnacu imali deset hiljada konjanika, ne bismo imali nikakve koristi, ali e
nam Allah pomoi u borbi protiv njih. Meni je poznat ovaj klanac i znam da u njemu ima mnotvo
sklonita, jer sam ovdje vojevao s carem Omerom an-Numanom kada smo opsijedali Carigrad. Tada
smo boravili u ovome klancu. U njemu ima vode hladnije od snijega. Drite se da izaemo iz klanca
prije nego to na nas navali velika nevjernika vojska i prije nas stigne na vrh brda odakle e bacati
kamenje na nas, a mi im nita neemo moi!
Oni poee brzo izlaziti iz klanca, a isposnik im ree:
- Zato se bojite kada ste se prepustili uzvienom Allahu na Njegovom putu? Tako mi Boga, ja sam
proveo petnaest godina zatoen pod zemljom i nisam se suprotstavio Allahu. Borite se na Njegovom
putu, pa ko pogine nai e utoite u Dennetu, a bit e astan onaj ko ubije neprijatelja.
Kada sasluae isposnika, minu ih briga i ivnue, a nevjernici navalie na njih sa svih strana. Sablje
im zaplesae iznad glava, smrt se nadvi nad njih. Muslimani su se estoko borili pokoravajui se
Allahu i estoko udarajui vrhovima kopalja i otricama sabalja. Davulmekan je kosio ratnike i
obarao konjanike, odsijecao im glave po peterici, po deseterici, tako da je pobio nebrojeno mnogo
nevjernika. Dok se on borio, odjednom ugleda prokletnicu kako nevjernicima daje znake sabljom
bodrei ih. Svi koji su se plaili bjeali su k njoj, a ona im poe davati znake da ubiju arkana, te su
oni u grupama kidisali da ga ubiju a on je juriao na svaku grupu koja je navaljivala na njega i tjerao
ih je u bijeg. Tako je grupu za grupom odbijao svojom sabljom. Njemu se uini da ih pobjeuje
zahvaljujui blagoslovu onog pobonog ovjeka, pa pomisli: "Zaista je Allah svojim brinim okom
pogledao onog pobonog ovjeka i zahvaljujui istoti njegovih namjera osnaio me u borbi protiv
nevjernika. Vidim da me se boje i da mi nisu u stanju prii, ve uvijek kada navale na me brzo se
okreu i daju u bijeg."
Borili su se do kraja dana, a kad se primae no, muslimani se smjestie u jednu peinu u tome klancu
izdravi pravi pljusak kamenja. Toga dana ih poginu etrdeset i pet. Kada se sakupie, poee traiti
isposnika, ali njemu ne bijae ni traga. To teko pade muslimanima koji su govorili:
- Moda je poginuo kao ehid - a arkan ree:
- Ja sam ga vidio kako gospodnjim znacima bodri konjanike i titi ih Boijim znamenjima.
Dok su oni tako razgovarali, pojavi se prokletnica Zatuddavahi drei u ruci glavu velikog patricija,
starjeine dvadeset hiljada ljudi, koji je bio silnik, inadija i pravi avo. Ubio ga je strijelom jedan
Turin, te mu je Allah odmah poslao duu u Pakao. Kad su nevjernici vidjeli ta uini s njihovim
drugom, svi navalie na Turina i ubie ga posjekavi ga sabljama, a njega Allah odmah otpremi u
Dennet. Nakon toga, prokletnica odsijee glavu patriciju, donese je i baci pred arkana,
Davulmekana i Dandana. arkan skoi na noge kad je vidje i ree:
- Hvala Allahu to te vidim, poboni ovjee, mudahide i isposnie!
- Sinko - odgovori isposnik - danas sam htio postati ehid, pa sam se svim srcem bacao meu
nevjernike vojnike, ali su se oni mene odve plaili. Kada vi odoste, obuze me zavist, te navalih na
velikog patricija, njihovog starjeinu koji je vrijedio koliko hiljadu konjanika. Udarih ga tako da mu
odsjekoh glavu, a niko od nevjernikih vojnika nije mi mogao prii. Sada vam donosim njegovu
glavu...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

97. no
Kada nastupi devedeset i sedma no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je prokleta Zatuddavahi uzela glavu patricija, starjeine dvadeset hiljada
nevjernika, donijela je i bacila pred Davulmekana, njegovog brata arkana i vezira Dandana rekavi
im:
- Kada vidjeh ta bi s vama, obuze me zavist, te navalih na velikog patricija, udarih ga sabljom i
odsijekoh mu glavu, a da mi niko od nevjernika nije mogao prii. Donosim vam njegovu glavu da se
osokolite u svetome pohodu i da svojim sabljama zadovoljite Gospodara pravovjernih. Hou da se
upustite u svetu bitku, a ja u poi vaoj vojsci makar ona bila i na kapijama Carigrada i otuda u
vam dovesti dvadeset hiljada vitezova koji e unititi ove kafire.
- Kako e otii k njima, isposnie, kada su kafiri sa svih strana zatvorili dolinu? - upita arkan.
- Allah e me zakloniti od njihovih pogleda tako da me nee vidjeti - odgovori prokletnica - a i onaj
ko me vidi nee se usuditi da mi prie, jer u se ja tada stopiti s Boijim biem i On e se boriti
protiv mojih dumana.
- Istinu govori, isposnie - na to e arkan - jer sam se u to uvjerio. Bit e dobro za nas ako moe
poi im padne no.
- Idem iz ovih stopa - odgovori starica. - Ako i tvoj brat hoe poi s nama, povest emo ga, ali nikog
drugog. Svetaka zatita pokrivat e samo dvojicu.
- to se tie mene - ree arkan - ja neu ostaviti prijatelje, a ako moj brat hoe, nema niega loeg u
tome da poe s tobom i spasi se iz ovog tjesnaca, jer on je utvrda muslimanska i ma Gospodara
svjetova. Ako hoe, neka povede i vezira Dandana, ili koga sam odabere, pa nam poaljite deset
hiljada konjanika kao pomo u borbi protiv ovih zlikovaca.
Poto se dogovorie ta e uiniti, starica ree:
- Saekajte da ja odem ispred vas da vidim ta rade nevjernici, da li spavaju ili su budni.
- Poi emo jedino s tobom - rekoe oni - i prepustit emo se Allahu.
- Ako vas posluam, nemojte kasnije koriti mene, ve korite sami sebe. Mislim da bi bilo bolje da
saekate dok vidim ta je s njima.
- Idi ti - ree arkan. - Ne oklijevaj, a mi emo te ekati.
Zatuddavahi ode, i im ona izae, arkan ree bratu:
- Da taj isposnik nije bogomdan, ne bi pogubio onog silnog patricija. To je dovoljan dokaz o
udotvornosti isposnika. Otpor nevjernika je slomljen pogubljenjem patricija, jer je bio silnik,
inadija i pravi avo.
Dok su oni tako razgovarali o udesnim osobinama isposnika, pojavi se prokleta Zatuddavahi i obea
im pobjedu nad nevjernicima, te oni zahvalie isposniku ne znajui da je to prijevara. Zatim
prokletnica upita:
- Gdje je estiti car Davulmekan?
- Ovdje sam - odgovori on, a starica mu ree:
- Povedi svoga vezira i poi za mnom do Carigrada.
U meuvremenu je Zatuddavahi obavijestila nevjernike o svojoj smicalici i oni se tome silno
obradovae, govorei:
- Neemo se smiriti dok ne ubijemo njihovog cara onako kako je ubijen patricij, jer mi nismo imali
odvanijeg ratnika od njega.
Prljava starica im ree da e dovesti muslimanskog cara.
- im ga dovede - rekoe nevjernici - povest emo ga caru Afridunu.
Hele, starica Zatuddavahi poe s Davulmekanom i vezirom Dandanom, predvodei ih i govorei im:
- Poite s blagoslovom uzvienog Allaha.
Oni pristadoe i pogodi ih strijela sudbine. Starica je ila s njima dok se ne naoe usred nevjernike
vojske, odnosno dok ne stigoe u onaj klanac meu bizantske vojnike koji su ih gledali, ali ih nisu
zaustavljali, jer ih je prokletnica tako savjetovala.
Kada Davulmekan i vezir Dandan ugledae nevjerniku vojsku i kada im postade jasno da ih kafirski
vojnici posmatraju ne zaustavljajui ih, vezir ree:
- Tako mi Boga, ovo je jedno od uda isposnikovih i sada nema sumnje da je on izuzetan ovjek!
- Nevjernici su oigledno oslijepili - ree Davulmekan - jer mi njih vidimo, a oni nas ne vide!
Dok su oni tako hvalili isposnika i njegovu nadnaravnost, suzdrljivost i pobonost, kafiri
iznenada kidisae na njih, okruie ih i pohvatae viui:
- Ima li jo koga s vama da ga uhvatimo?
Vezir Dandan odgovori:
- Zar ne vidite ovog ovjeka s nama?
- Tako nam Isusa, monaha i svih svetih, ne vidimo nikog osim vas dvojice! - uzviknue nevjernici.
- To to nam se dogodilo jest kazna uzvienog Allaha! - ree Davulmekan...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

98. no
Kada nastupi devedeset i osma no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da su nevjernici epali cara Davulmekana i vezira Dandana i upitali ih:
- Ima li jo koga s vama da ga uhvatimo?
- Zar ne vidite ovog ovjeka s nama? - upita vezir Dandan.
- Tako nam Isusa, monaha i svih svetih, ne vidimo nikoga osim vas dvojice! - uzviknue nevjernici
koji im zatim okovae noge i postavie straare da ih uvaju na mjestu gdje su konaili. Njih dvojica
su tugovali i govorili jedan drugome:
- Suprotstavljanje pravednicima moe dovesti i u veu nevolju od ove koja je nas zadesila.
Eto, to se dogodilo Davulmekanu i veziru Dandanu.
to se tie cara arkana, on prespava no, a kad jutro svanu, ustade, klanja sabah- namaz, zatim se
podie zajedno s vojskom i spremie se za boj s nevjernicima, dok ih je arkan bodrio obeavajui
im sve najbolje. Onda se zaputie do nevjernika koji ih izdaleka ugledae i doviknue im:
- Zarobili smo vaeg cara i njegovog vezira koji upravlja vama! Ne odustanete li od borbe, pobit
emo vas do posljednjega! Ako nam se predate, odvest emo vas svome caru, a on e vam oprostiti, s
tim da ne naputate nau zemlju, da se ne vraate u domovinu, da nam ne uinite nikakva zla, pa
neemo ni mi vama. Ako pristanete, bit e vam dobro, a ako odbijete, nema vam druge nego da
izginete. Upoznali smo vas s time i to je naa zadnja rije!
Kada ih arkan saslua i uvjeri se da su njegov brat i vezir zarobljeni, bi mu teko toliko da zaplaka i
klonu, uvjeren da e stradati. Mislio je: "Zato li su zarobljeni? Da li se dogodila neka nesrea
isposniku, da li su mu se suprotstavljali i ta li je bilo s njima?"
Zatim muslimani jurnue u boj s nevjernicima i pobie mnotvo ratnika. Toga dana se vidjelo ko je
hrabar, a ko kukavica. Pocrvenjee sablje i koplja, i navaljivali su nevjernici na muslimane kao muhe
to navaljuju na erbe sa svih strana. arkan i njegovi ratnici borili su se kao ljudi koji ne zaziru od
smrti, ve se stalno suoavaju s njom. Dolina ogreznu u krvi, zemlja se prekri ubijenima, a kada
nastupi no vojske se razidoe svaka na svoju stranu. Muslimani odoe u onu peinu. Ostalo ih je
malo, tako da su se mogli pouzdati samo u Allaha i u oruje. Toga dana poginu tri stotine i pet
njihovih konjanika, zapovjednika i dostojanstvenika, premda su pod njihovim maevima pale hiljade
nevjernikih pjeaka i konjanika. arkanu je bilo teko zbog svega toga, te on upita svoje ljude:
- ta da radimo?
- Bit e samo onako kako uzvieni Allah bude htio - rekoe mu oni.
Narednog dana arkan ree svojim ratnicima:
- Ako poete u boj, nee niko od vas preivjeti. Ostalo nam je malo vode i hrane. Pala mi je na pamet
prava ideja: izvucite sablje i stanite na ulaz u ovu peinu da biste odbili svakoga ko pokua ui.
Moda je isposnik ve stigao do muslimanske vojske i on e nam dovesti deset hiljada konjanika koji
e nam pomoi u borbi protiv nevjernika. Mogue je da nevjernici nisu vidjeli isposnika i one to su
bili s njim.
- To je ispravno miljenje. Tano je, nema sumnje - rekoe arkanovi vojnici, koji izaoe i
zaposjedoe ulaz u peinu zaustavljajui i ubijajui svakog nevjernika koji je pokuao ui. Uporno su
odbijali neprijatelje dok ne izmaknu dan i ne primae se tamna no...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

99. no
Kada nastupi devedeset i deveta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da su muslimanski vojnici zaposjeli ulaz u peinu, stali s obje njegove strane
i odbijali svakog ko je pokuao ui. Borili su se tako ustrajno ubijajui nevjernike dok ne izmaknu
dan i ne primae se tamna no. Uz cara arkana ostade samo dvadeset i pet ljudi. Nevjernici su
govorili jedan drugome:
- Kada li e se sve ovo okonati? Ve nas je umorila borba s muslimanima!
Drugi su govorili:
- Navalimo na njih! Ta nije ih ostalo vie od dvadeset i pet! Ako ne moemo izai na kraj s njima,
potui emo ih vatrom. Ako se pokore i predaju, povest emo ih kao roblje, a ako odbiju, od njih
emo nainiti cjepanice za vatru, tako da poslue za pouku onima kojima je do pouke. Ne blagoslovio
im Isus pretke i ne nali utoita u kranskom stanitu!
Zatim nanesoe drva na ulaz u peinu i naloie vatru. arkanu i njegovim saborcima bi jasno da e
stradati. U tom asu patricij, starjeina nevjernika obrati se onome koji je savjetovao da ih ubiju:
- Ubit emo ih samo pred carem Afridunom ne bi li on utolio svoju e za osvetom. Zadrat emo ih
kao zarobljenike, a sutra emo ih povesti u Carigrad, predati ih caru Afridunu i neka on ini s njima
ta hoe.
- Tako je - sloie se ratnici. Zatim naredie da sveu zarobljenike i postavie strau pored njih, a
kada pade no nevjernici se prepustie veselju i gozbi i napie se dok svi ne popadae.
arkan i Davulmekan bili su svezani zajedno sa svojom junakom pratnjom.
- Kako emo se izvui? - obrati se arkan bratu.
- Ne znam, bogami - odgovori Davulmekan. Sada smo kao ptice u kafezu.
arkan je bio bijesan i uzdisao je od silnoga gnjeva, tako da mu se pokidae sveze. im se oslobodi,
on prie komandiru strae, uze kljueve od okova iz njegovog depa, te oslobodi Davulmekana,
vezira Dandana i ostale saborce. Zatim se obrati bratu i veziru:
- Ubit u trojicu straara, skinut u im odjeu, pa emo se presvui tako da izgledamo kao Bizantinci.
Proi emo izmeu njih da nikog ne prepoznaju i uputiti se naoj vojsci.
- Taj plan nije dobar, jer se bojim da e neko uti kako krkljaju kada ih budemo ubijali, pa e ih tako
namamiti na nas i pobit e nas. Najbolje e biti da bez toga izaemo iz klanca.
Svi se sloie i kada malo odmakoe od klanca, ugledae privezane konje iji su vlasnici spavali.
arkan ree bratu:
- Treba da svaki uzme po jednog konja.
Bilo ih je dvadeset i pet, te uzee dvadeset i pet konja, dok je Allah, u svojoj premudroj nakani,
uspavao nevjernike. Onda arkan poe krasti nevjernicima maeve i koplja dok ne nakupi oruja
koliko mu je trebalo, pa pojahae konje koje su uzeli i pooe, dok su nevjernici bili uvjereni da niko
ne moe osloboditi Davulmekana, njegovog brata i saborce, te da ne mogu pobjei.
Kada se svi oslobodie ropstva i sigurno odoe od nevjernika, arkan se obrati saborcima:
- Ne bojte se, jer nas Allah titi! Smislio sam neto to bi moglo biti dobro.
- A ta to? - upitae oni.
- elim da se svi popnete na brdo, da prouite jedan tekbir{120} i da viete: "Stie vam islamska
vojska!" Zatim emo svi uzviknuti: "Allahu ekber!" Nevjernici e se raspriti i nee moi u tom asu
nita smisliti jer su pijani. Mislit e da su ih muslimani potpuno opkolili i s njima se izmijeali.
Omamljeni vinom i snom, poet e jedni druge sabljama udarati, a mi emo ih svojim sabljama
doekati, tako da e im do jutra sablje nad glavama vitlati.
- Taj plan nije dobar - ree Davulmekan - ve e najbolje biti da poemo ka naoj vojsci, bez i jedne
rijei, jer ako budemo tekbire uili, skrenut emo im panju, pa e nas stii i ni jedan se nee izvui.
- Allaha mi - odgovori arkan - ako se probude, nita loe nam se nee dogoditi. Volio bih da se
sloite sa mnom, jer se to samo dobrim moe svriti.
Oni pristadoe, pa se popee na brdo i poee uiti tekbire tako glasno da su s njima tekbire uila i
brda, drvee i stijenje zbog skruenosti pred uzvienim Allahom.
Kada nevjernici zaue tekbire, povikae...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

100. no
Kada nastupi stota no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je arkan rekao:
- Volio bih da se sloite sa mnom, jer se to samo dobrim moe svriti.
Oni pristadoe, pa se popee na brdo i poee uiti tekbire tako glasno da su s
njima tekbire uila i brda, drvee i stijenje zbog skruenosti pred uzvienim Allahom. Nevjernici
zaue tekbire, pa poee dovikivati jedni druge hvatajui se oruja:
- Neprijatelj nas napada, tako nam Isusa!
Zatim poubijae jedni druge u broju koji samo Allah zna. Kad osvanu jutro, potraie zarobljenike,
ali im ne naoe ni traga i starjeine rekoe:
- Ovo su nam i uinili zarobljenici koje smo imali! Pourite za njima da ih sustignete i da kuaju
pehar smrti! Nemojte se plaiti i ne dajte se pomesti!
Nevjernici uzjahae konje i pohitae. Uskoro ih stigoe i opkolie, a kada to vidje Davulmekan, on se
veoma uplai i ree svome bratu:
- Dogodilo se upravo ono ega sam se bojao. Ne preostaje nam nita do sveta borba.
arkan je utio, ni rijei ne govorei. Zatim Davulmekan sie s brda, proui tekbir sa svojim
ratnicima odluivi se za sveti rat i da skupo prodaju ivote pokoravajui se Gospodaru
pravovjernih. Utom, neoekivano zaue glasove koji su klicali, uili tekbire i blagosiljali.
Vjerovjesnika. Oni se okrenue na stranu odakle su dolazili glasovi i ugledae nadolazee
muslimanske vojske. arkan i njegovi ljudi se osokolie, te arkan jurnu na nevjernike kliui i
tekbire uei zajedno sa ostalim jednobocima. Zemlja zadrhta kao da je zemljotres, te se
neprijateljska vojska raspri po brdima, dok su muslimani jurili za njima udarajui i odsijecajui im
glave s trupova. Davulmekan i muslimanski vojnici nisu prestajali tui nevjernike dok dan ne poe
izmicati i tamna no se primicati. Onda se muslimani trijumfalno sakupie i provedoe cijelu no
radujui se. Kad jutro osvanu i zablista punom svjetlou, oni ugledae Behrama, zapovjednika
Dejlemiana, i Rustema, zapovjednika Turaka, te dvije hiljade konjanika poput ljutih lavova. im
ugledae Davulmekana, konjanici pohitae k njemu, pozdravie ga i poklonie se, a on ree:
- Radujte se pobjedi muslimana i propasti nevjernika!
estitae jedni drugima na uspjehu i velikoj nagradi na Sudnjem danu.
Uzrok njihovom dolasku na to mjesto bio je taj to su zapovjednici Behram, Rustem i veliki dvorjan,
dovedavi vojsku pod razvijenim zastavama nad glavama, stigli do Carigrada, ugledali nevjernike
koji su se popeli na zidine, na kule i utvrde, pripremivi zapreke prema svakoj utvrdi. Dakle, znali su
da dolazi muslimanska vojska s muslimanskim zastavama. uli su zveket oruja i poviku, pa su
ugledali muslimane, uli su kako udaraju kopita njihovih konja po praini, i muslimani su se
odjednom pojavili kao roj skakavaca, kao oblak iz koga kie liju. uli su glasove muslimana koji su
uili Kuran i slavili Samilosnoga. Nevjernici su to saznali jer je tako isplanirala starica Zatuddavahi,
laljiva, pokvarena i podmukla.
Kada prie vojska poput uzburkanog mora zbog mnotva pjeaka, konjanika, ena i djece, turski
zapovjednik ree zapovjedniku Dejlemiana:
- Za nas je vrlo opasan neprijatelj koji se nalazi na zidinama. Pogledaj one kule i mnotvo ljudi nalik
na nemirno more iji se valovi sudaraju. Tih nevjernika ima stotinu puta vie nego nas. Nismo sigurni
da im neki pijun nee rei u kakvoj smo opasnosti, jer je neprijatelja nebrojeno mnogo i pomo im
stalno stie. Opasnost je za nas utoliko vea to s nama nisu Davulmekan, njegov brat i proslavljeni
vezir. Kada saznaju da oni nisu tu, kidisat e i sasjei nas do zadnjega, a niko ko bude traio spasa
nee umai. Najbolje e biti da uzme deset hiljada mosulskih i turskih konjanika i da poe u
Matruhanin manastir i na poljanu Maluhana te da potrai nau brau i prijatelje. Ako me posluate,
doprinijet ete njihovom osloboenju ukoliko su ih nevjernici doveli u kripac. Ako me ne posluate,
nemojte mene kriviti. Kada odete, vratite se to prije, jer moramo biti oprezni.
Zapovjednik Dejlemiana sloi se s tim rijeima, te odabra dvadeset hiljada konjanika i povede ih
preicama ka spomenutoj poljani i znamenitom manastiru. Tako stigoe do arkana.
to se tie starice Zatuddavahi, ona izrui kafirima cara Davulmekana, njegovog brata arkana i
vezira Dandana, pa ta razvratnica uzjaha konja i ree nevjernicima:
- Hou da stignem muslimansku vojsku i da ih lukavstvom unitim, jer je ona sada pred Carigradom.
Rei u im da su im drugovi izginuli. Kada to uju, nee vie biti jedinstveni i vrsto povezani, tako
da e se raspriti. Onda u otii Afridunu, caru Carigrada, i svome sinu Hardubu, caru Bizantinaca, i
obavijestit u ih, a oni e sa svojim vojskama poi na muslimane i unititi ih tako da ni jedan ne
ostane.
Zatim ona pojuri na konju jaui cijelu no, a kad osvanu jutro, ugleda Behramovu i Rustemovu
vojsku, pa se skloni u jednu ikaru u kojoj sakri konja, zatim izae i pree manji dio puta mislei:
"Moda muslimanska vojska bjei s bojita kod Carigrada." Meutim, kada im prie, uvjeri se da su
to njihove zastave, ali da nisu sputene i starica shvati da vojnici ne bjee, da se ne boje za svoga
cara i saborce. Vidjevi to, starica im avolski brzo potra i im stie do njih, ree:
- Brzo! Brzo, vojsko Allahova! Brzo u boj s vojskom sotoninom!
Kada je Behram vidje, prie joj, pa sjaha i pokloni se govorei:
- Allahov prijatelju, kakve nam vijesti donosi?
- Ne pitaj me o zlu i velikim nevoljama! Kada su nai ljudi uzeli blago iz Matruhanina manastira,
htjeli su poi ka Carigradu, ali na njih udari silna i zla nevjernika vojska.
I prokletnica im ponovi cijelu priu da bi ih uplaila, zatim ree:
- Veina je izginula. Ostalo je samo dvadeset i pet ljudi.
- Isposnie - obrati mu se Behram - otkad si od njih?
- Noas - odgovori isposnik.
- Slava Onome koji ti je omoguio da prevali razdaljinu pjeice, oslanjajui se na golu palminu
granu. Ti si jedan od krilatih svetaca nadahnutih provienjem!
Zatim Behram uzjaha konja zauen i zbunjen onim to je uo od laljivice i prevarantkinje,
razmiljajui: "Nema moi ni sile od Allahove moi i sile! Uzalud je na trud. Teko nam je to je
zarobljen na car i njegova pratnja."
Behram i njegovi ratnici pojurie na sve strane, jaui bez prestanka, a kada jutro osvanu dojahae do
ulaza u klanac, pa ugledae Davulmekana i njegovog brata arkana koji su klicali, tekbire uili i
Poslanika blagosiljali. Tada Behram pojuri sa svojim ratnicima, opkolie nevjernike kao to bujica
okruuje stijenu, i povikae tako snano da junaci uzdrhtae i brda se zatresoe. im jutro osvanu i u
punom sjaju zablista, zapahnu ih ugodni miris Davulmekana i oni prepoznae jedni druge, o emu je
ve bilo rijei. Poklonie se Davulmekanu i njegovom bratu arkanu koji im ispria ta se zbivalo u
onoj peini. Ratnici su se udili i govorili jedan drugome:
- Pourimo u Carigrad jer su nam tamo ostali prijatelji, a naa srca su uz njih!
Hitali su uzdajui se u Milostivog i Sveznajueg. Davulmekan je bodrio muslimane da istraju,
recitirajui stihove:

Tebi koji si dostojan hvale, hvala Ti,

Gospodaru nemoj mi prestajati pomagati.

Odrastoh u dalekoj tuini dok bio si

Ti Zatitnik i pomaga u naoj pobjedi;

Mo, bogatstvo i blagodat nama dao si,

Ma hrabrosti i trijumfa meni opasao si.
Carsku zatitu na me si trajno bacio,
Bujicu milosti svoje na me si izlio.

Spasio si me svega od ega sam se plaio

Iskrenim savjetima vezira koji se proslavio.

Tvojom smo milou na kafire kidisali

I ogrezli u krvi oni su pobjegli.

Lea im okrenuh toboe bjeei

Pa se vraah poput lava kidiui.

U ponor smrti oni su masovno padali,

Kao da su se vlastitom krvlju opijali.

Sve do jedne lae smo im zarobili

Te smo tako kopnom i morem ovladali.

Onda nam doe isposnik bogobojazni

Za iju estitost znaju beduini i graani.

Dooh da se osvetim svim nevjernicima

I moja hrabrost se prou meu ljudima.

I naih ratnika dumani su pobili -

Sad su se u rajskim vrtovima kraj rijeka nastanili.

Kada Davulmekan prestade recitirati svoju pjesmu, arkan mu estita na spasenju i zahvali mu na
podvizima, a zatim se usrdno otisnue na put...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

101. no
Kada nastupi stotinu prva no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je arkan estitao svome bratu na spasenju, zahvalio mu na podvizima, a
zatim su se usrdno otisnuli na put hitajui ka svojoj vojski.
to se tie starice Zatuddavahi, ona izae pred Behramovu i Rustemovu vojsku, a onda se vrati u
ikaru, uzjaha konja i pojuri ne zaustavljajui se dok ne ugleda muslimansku vojsku koja je opkolila
Carigrad. Zatim starica sjaha, pa povede konja do atora u kome je bio dvorjan. Kada je ugleda,
dvorjan poskoi, klimnu glavom i ree:
- Dobro doao, poboni isposnie!
Zatim je upita ta se dogodilo, a ona mu ispria svoju stranu priu i opasnu la, zakljuujui:
- Bojim se za komandante Rustema i Behrama. Sreo sam ih usput s vojskom, pa sam ih uputio k caru i
njegovim vojnicima. Njih je dvadeset hiljada, a nevjernika ima vie. elim da odmah poalje grupu
svojih vojnika da ih to prije stignu, kako muslimani ne bi stradali do posljednjega. Pourite!
Pourite! - podsticala ih je starica.
Kada dvorjan i ostali muslimani sasluae stariine rijei, oni klonue i zaplakae, a starica ree:
- Molite pomo od Allaha i budite trpeljivi u ovoj nesrei! Treba da se ugledate na pretke,
Muhammedove sljedbenike. Uostalom, u Dennetu ima dvoraca koje je Allah pripremio za ehide.
Svako mora umrijeti, ali je najpohvalnije umrijeti u dihadu.
Dvorjan saslua stariine rijei, pa pozva zapovjednika Behrama, viteza koga su zvali Turka, odabra
mu deset hiljada hrabrih konjanika i naredi im da krenu na put.
Turka krenu ne zaustavljajui se cijeli dan i no dok ne stie nadomak muslimanske vojske. Kad
osvanu jutro, arkan ugleda onaj oblak praine, poboja se za muslimane pa povika:
- Ako je ta vojska to nam prilazi muslimanska, naa pobjeda je sigurna; ako je pak nevjernika, onda
se sudbini ne moemo suprostaviti!
Zatim prie bratu Davulmekanu i ree mu:
- Nimalo se ne plai! Ja u te izbaviti od smrti. Ako je ovo islamska vojska, bit e veoma dobro; ako
su neprijatelji, moramo se boriti s njima. Meutim, elim da prije smrti sretnem onog pobonog
ovjeka i zamolim ga da za me proui dovu kako bih poginuo samo kao ehid.
Dok su oni tako razgovarali, odjednom se zavihorie zastave na kojima je pisalo: Nema boga osim
Allaha, Muhammed je Allahov poslanik. arkan uskliknu:
- Kako ste, muslimani?
- Dobro i zdravo - odgovorie oni. - Doli smo samo zato to se bojimo za vas.
Zatim vojskovoa sjaha, pokloni se pred arkanom i ree:
- Gospodaru, kako su car, vezir Dandan, Rustem i moj brat Behram? Jesu li svi dobro?
- Svi su dobro - odgovori arkan.
- A ko vas je obavjestio o tome ta se dogaa s nama?
- Isposnik. Rekao je da je sreo moga brata Behrama i Rustema, te da ih je poslao k vama. Veli da ih
je opkolilo mnotvo nevjernika, ali ja vidim da stvari stoje suprotno i da ste vi pobjednici.
- A kako je isposnik dospio do vas? - upita arkan Turkea.
- Iao je pjeice i za jedan dan i no prevalio je put dug deset dana usrdnog jahanja.
- Nema sumnje da je on svetac! - ree arkan.
- Ostavili smo isposnika u naoj, pravovjernoj vojsci, da ih bodri u boju protiv nevjernika i tirana.
arkan se obradova, zahvali Allahu na tome to su se spasili oni i isposnik, te zamolie Allaha da se
smiluje poginulima i rekoe:
- Tako je bilo sueno!
Zatim pohitae i odjednom ugledae oblak praine koji prekri horizont i zamrai dan, te arkan
pogleda u taj oblak i ree:
- Bojim se da su nevjernici razbili islamsku vojsku, jer je praina prekrila cijeli horizont i zatamnila
cijeli svijet.
Onda se ispod praine ukaza taman stup, crn da crnji ne moe biti. Taj stup im se neprekidno
primicao, gori od straha na Sudnjem danu, te konjanici i pjeaci pohitae da vide otkuda je to zlo i
ugledae da je to onaj isposnik o kome je ve bilo rijei. Utrkivali su se da mu ljube ruke dok je
isposnik vikao:
- O, najbolji narode, bakljo u tmini! Nevjernici su prevarili muslimane! Pourite ka vojsci onih to
vjeruju u jednoga Boga i izbavite ih iz ruku opakih nevjernika koji su kidisali na njih jo dok su bili u
atorima. Sruila se teka kazna jo dok su bili u logoru mislei da su sigurni!
Kada to arkan u, srce mu zaigra od silnoga nemira, te sjaha u velikoj nedoumici. Zatim poljubi
isposniku ruke, a njegov primjer su slijedili Davulmekan i ostali konjanici i pjeaci - svi osim vezira
Dandana koji nije sjahao s konja, nego ree:
- Allaha mi, moje srce zazire od ovoga isposnika, jer znam da su oni koji su odve poboni i
pokvareni. Ostavite isposnika i stignite svoje saborce muslimane, jer ovaj ovjek je jedan od onih
koji su otjerani s kapija milosti Gospodara svjetova. Koliko puta sam vojevao s carem Omerom an-
Numanom i gazio ovim zemljama!
arkan ree:
- Okani se runih misli! Zar nisi vidio kako ovaj poboni ovjek podstie muslimane u boj ne marei
za sablje i strijele? Ne klevei ga, jer je kleveta pokueno djelo, a meso bogougodnih ljudi je
otrovno. Pogledaj samo kako nas bodri da se borimo protiv dumana! Da ga ne voli uzvieni Allah,
ne bi mu onako prekratio daleko putovanje, ve bi ga udario na teke muke.
Potom arkan naredi da isposniku dovedu nubijsku mazgu da je uzjai i ree mu:
- Uzjai, isposnie, usrdni bogomolje!
Isposnik ne pristade i odbi da uzjai prikazujui se kao isposnik, ne bi li tako postigao svoj cilj.
Muslimani nisu znali da je isposnik razvratnik o kome je pjesnik kazao:

Molio se i postio da bi svoj cilj postigao,

A kad cilj postie nije se vie molio ni postio.

Isposnik je ustrajno pjeaio meu konjanicima i pjeacima, kao lisica koja se dovija kako da doe
do plijena. Iao je glasno uei Kuran i slavei Samilosnog. Putovali su dok ne ugledae islamsku
vojsku, te arkan vidje da su u rasulu. Dvorjan primjeti da se spremaju za bjeanje, dok maevi
nevjernika sijevaju izmeu vojnika i kafira...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

102. no
Kada nastupi stotinu druga no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je arkan vidio da je muslimanska vojska u rasulu, da je dvorjan primjetio
kako se spremaju za bjeanje, dok su maevi nevjernika sijevali izmeu vjernika i nevjernika.
Muslimani su bili slabi zbog toga to je prokletnica Zatuddavahi, din-duman, vidjevi da su Behram
i Rustem uputili se s vojskom ka arkanu i njegovom bratu Davulmekanu, i sama krenula prema
muslimanskoj vojsci i poslala zapovjednika Turkaa, kako je ve reeno. Namjeravala je na taj nain
podijeliti muslimansku vojsku kako bi bili slabiji. Zatim ih je ostavila i uputila se u Carigrad i iz
sveg glasa poela dozivati bizantske patricije:
- Spustite ue da vam veem za njega pismo i predajte ga svome caru Afridunu! Neka ga proitaju on
i njegov sin, bizantski car, i neka postupe prema njegovim naredbama i zabranama!
Oni joj spustie ue, te starica priveza pismo u kome je pisalo: "U najveoj nevolji i golemoj
opasnosti, Zatuddavahi caru Afridunu. Smislila sam lukavstvo kojim ete unititi muslimane, budite
sigurni u to. Zarobila sam njih, njihovog cara i vezira, a zatim sam otila njihovoj vojsci i
obavijestila ih o tome, tako da im je odlunost popustila i klonuli su. Prevarila sam vojsku koja
opsjeda Carigrad tako to sam poslala njihovih dvanaest hiljada konjanika sa zapovjednikom
Turkaom, ne raunajui zarobljene, i sada je ostalo malo muslimana. Vi treba da udarite na njih svim
snagama do kraja dananjeg dana, da ih napadnete dok su jo pod atorima. U svakom sluaju, udrite
ih svi zajedno i pobijte ih sve do jednoga. Isus i Djeva su zaista pogledali na vas. Molim Isusa da ne
zaboravi ono to sam uinila."
Kad njeno pismo stie caru Afridunu, on se veoma obradova i odmah posla po bizantskog cara, sina
Zatuddavahi, koga dovedoe i proitae mu pismo. Hardub se obradova:
- Pogledajte zamke moje majke! One e nas spasiti maeva i njen dolazak zamjenjuje uas stranoga
dana.
Car Afridun povika:
- Neka nam Isus ne uskrati dolazak tvoje majke! Neka te ne lii tvoje pokvarenosti i podmuklosti!
Zatim car naredi plemiima da objave pokret izvan grada i glas o tome pronese se po Carigradu, te
kranska vojska izae isukavi britke maeve i izgovarajui rijei nevjere i bezbonitva, ne
priznajui Gospodara pravovjernih. Kada to dvorjan vidje, on ree:
- Dolaze Bizantinci! Saznali su da je na car odsutan i moda e nas napasti dok je glavnina nae
vojske otila Davulmekanu!
Dvorjan se razgnjevi pa povika:
- Muslimanska vojska i zatitnici prave vjere! Ako budete bjeali izginut e te, a ako istrajete
pobijedit ete! Znajte da se hrabrost sastoji u istrajnosti u odsudnom asu i da nema teke situacije u
kojoj Allah ne alje svoju pomo! Bog vas blagoslovio i neka Svemilosni na vas pogleda.
Potom muslimani prouie tekbire, te jednoboci poee vikati i rvanj rata se pokrenu sijekui i
ubijajui, maevi i koplja poee vitlati tako da se doline i ravnice ispunie krvlju. Sveenici i
monasi pritegnue pojaseve i istaknue krieve i poee se moliti. Muslimani su veliali Allaha koji
obilno nagrauje i glasno su uili Kuran. Narod Samilosnoga sudari se s avoljim sljedbenicima i
poletjee glave sa tjelesa, meleci okruie najbolje ljude u zajednici Izabranog Poslanika.
Maevi su vitlali dok dan ne klonu zapadu i dok se ne primae tamna no. Nevjernici opkolie
muslimane pomislivi da su izbjegli teke muke i krvolono su gledali sljedbenike prave vjere. Kad
osvanu jutro, dvorjan i njegovi vojnici uzjahae konje molei Allaha za pobjedu. Narodi se opet
izmijeae, zametnu se ljuti boj, poletjee glave, hrabri su juriali, a kukavice uzmicali i bjeali.
Smrt-presuditelj je presuivao, junaci su izbacivani iz sedala, poljana se punila mrtvima. Muslimani
uzmaknue sa svojih poloaja i Bizantinci zauzee jedan dio njihovih atora, te muslimani odluie da
se povuku. Spremie se na uzmicanje i bijeg.
U tome asu neoekivano stie arkan s muslimanskom vojskom i zastavama vjernika u jednoga
Boga. im prie, arkan jurnu na nevjernike, a za njim pooe Davulmekan, vezir Dandan,
zapovjednik Dejlemiana Behram, Rustem i njegov brat Turka.
Kada to nevjernici vidjee, raspametie se. Podie se praina dok ne prekri obzorje i najbolji
muslimani pridruie se svojim estitim drugovima. arkan se susrete s dvorjanom, pohvali njegovu
istrajnost, estita mu na podrci i pobjedi. Muslimani su se radovali, obodredni, i juriali su na
neprijatelja ista srca u borbi na Allahovom putu. Poto nevjernici vidjee muslimanske zastave na
kojima su bile rijei predanosti islamu, zakukae i poee traiti pomo od manastirskih patrijarha.
Zazivali su svece, Mariju i krst neisti, i ruke im vie nisu imale snage za borbu.
Car Afridun doe do bizantiskoga cara, a onda jedan poe na desnu, a drugi na lijevu stranu. S njima
je bio uveni vitez po imenu Lavija koji se zaustavi nasred polja. Nevjernici se poredae u borbeni
poredak, premda su bili preplaeni i uzdrmani. Muslimani se takoer postrojie u borbeni poredak, a
onda arkan prie bratu Davulmekanu i ree mu:
- estiti care, oni oigledno hoe bitku, a to je i naa elja. Meutim, ja bih htio da isturim vrste i
odlune vojnike, jer planiranje ini polovinu ivota.
- A ta to namjerava, pametni ovjee?
- elim biti naspram centra nevjernikove vojske. Neka vezir Dandan bude s lijeve, a ti s desne strane.
Zapovjednik Behram neka bude na desnom, a zapovjednik Rustem na lijevom krilu. Ti e, veliki
care, biti pod zastavama i bajracima, jer si ti na stup i uz Allaha u tebe se uzdamo. uvat emo te od
svakog zla.
Davulmekan mu zahvali, i onda se zaue povici i sijevnue sablje. U tome asu, iz bizantske vojske
se pojavi vitez koji im prie i muslimani vidjee da jai mazgu koja gazi sitnim koracima pod
udarcima maeva. Na njoj je bio pokriva od bijele svile i sedada kamirske izrade. Na leima joj
je sjedio lijep sijedi starac velianstvena izgleda, u isposnikoj koulji od bijele vune. Starac brzo
potjera mazgu i kada prie muslimanskoj vojsci, ree:
- Ja sam poslanik upuen svima vama, a poslanik je duan samo da prenese obavjetenje. Pruite mi
sigurnost i zatitu da vam saopim poruku.
- Ima nau zatitu - odgovori arkan. - Ne boj se otrog maa ni ubojitog koplja.
Starac sjaha, skinu kri s vrata pred carem i skrueno mu se pokloni, kao ovjek koji se nada
dobroinstvu, a muslimani ga upitae:
- Kakve vijesti donosi?
- Ja sam izaslanik cara Afriduna. Savjetovao sam mu da se uzdri od ove ljudske pogibelji i ruenja
hramova Boijih. Objanjavao sam mu da je bolje ne prolijevati krv, ve ograniiti se na mejdan dva
viteza. Sloio se sa mnom i poruuje vam: "Ja u iskupiti svoju vojsku vlastitim ivotom. Neka isto
tako postupi i va car i neka svoju vojsku iskupi vlastitim ivotom. Ako on ubije mene, nevjernika
vojska nee vie biti odluna, a ako ja ubijem njega, islamska vojska vie nee biti odluna."
Kada ga arkan saslua, ree mu:
- Slaemo se, monae, jer je tako pravo i ne treba mu se suprotstavljati. Ja u mu izai na mejdan i
navalit u na njega; ja sam muslimanski, a on je nevjerniki vitez. Ako me ubije, on e biti pobjednik
i muslimanskoj vojsci e ostati samo da bjei. Idi k njemu, monae, i reci mu da emo mejdan
podijeliti sutra, jer smo danas imali naporan put, a nakon odmora nee biti ni umora, ni prebacivanja.
Monah se vrati radostan Afridunu, bizantskome caru, koga obavijesti o onome ta mu je arkan rekao,
te se car Afridun veoma obradova. Minue brige koje su ga morile i mislio je: "Nema sumnje da
arkan najjae udara maem i da ima najubojitije koplje. Ako ga ubijem, njihova e odvanost biti
slomljena i malaksat e."
Zatuddavahi je o tome pisala caru Afridunu: "arkan je najhrabriji vitez". Skrenula je panju na
arkana. Afridun je takoer bio velianstven vitez, jer je bio vian svim vrstama borbe - bacao je
kamenje i strijele, udarao je ubojitim kopljem i nije se plaio najteih situacija.
Kada je uo monahove rijei da arkan prihvaa mejdan, umalo da poleti od radosti, jer je
posjedovao samopouzdanje i znao je da niko nije u stanju da ga savlada.
Nevjernici provedoe no u velikoj radosti ispijajui vino, a kad osvanu jutro, izaoe vitezovi sa
sivim kopljima i bijelim sabljama, pa ugledae jednog viteza kako izlazi na mejdan jaui konja
plemenite rase i sa odabranom ratnom opremom. Na njemu bijae eljezni oklop, pripremljen za
najgore, na grudima mu ogledalo od dragog kamenja, u ruci mu britka sablja i vrsto koplje
izvanredne franake izrade. Zatim vitez otkri lice i ree:
- Ko me poznaje, to mu je dovoljno; ko me ne poznaje, vidjet e ko sam. Ja sam Afridun, zatien
blagoslovom Zatuddavahi.
Tek to je izgovorio te rijei, pred njega izae muslimanski vitez arkan jaui plemenitog dorata
vrijednog hiljadu zlatnika. Na arkanu bijae oprema ukraena biserjem i dijamantima. Bio je opasan
indijskim maem ukraenim dijamantima, koji je sjekao vratove i rjeavao sve probleme. Oh potjera
konja izmeu postrojenih vitezova koji su ga zadivljeno gledali, pa povika Afridunu:
- Teko tebi, prokletnie! Zar misli da sam kao oni vitezovi na koje si se namjerio i koji se nisu
mogli s tobom nositi na mejdanu?
Zatim kidisae jedan na drugoga, nalik na dva brda koja se sudaraju, ili na dva mora to se biju.
Pribliavali su se i odmicali jedan od drugoga, sudarali se i rastavljali. Neprekidno su se tukli,
udarali dok su ih dvije vojske posmatrale. Neki su govorili da e arkan pobijediti, a drugi da e
Afridun trijumfirati.
Ratnici su se borili tako dugo dok ne prestadoe naklapanja, dok se ne podie praina, dok dan ne
poe izmicati i sunce blijedjeti, a onda car Afridun povika arkanu:
- Tako mi Isusa i prave vjere, ti si zaista vitez i nepopustljivi junak, ali si podmukao i nije ti narav
kao u najboljih ljudi. Vidim da tvoja djela nisu ba za pohvalu, da se ne bori kao pravi voa i tvoji
ljudi te porede s robovima. Evo, izvode ti drugog konja i ti e se vratiti u boj, a meni je, tako mi
vjere, ve dodijala borba, umorili su me tvoji udarci sabljom i kopljem. Ako se eli sa mnom boriti
noas, ne mijenjaj oruje ni konja kako bi vitezovi vidjeli da si astan i borben!
Kada to u, arkan se razbjesni to su ga poredili s robovima, pa se okrenu saborcima namjeravajui
da im da znak i da im naredi da mu ne mijenjaju konja i opremu, ali tada Afridun neoekivano hitnu
koplje na njega. arkan se okrenu i poto ne vidje nikoga, shvati da ga je prokletnik prevario, pa hitro
okrenu lice, ali ga koplje sustie. On se htjede skloniti spustivi glavu prema jabuici sedla, ali ga
koplje pogodi u grudi. arkan je imao iroka prsa, te mu koplje prosijee kou na njima. On samo
jednom jauknu i izgubi svijest. Prokleti Afridun se obradova mislei da ga je ubio, pa to radosno javi
nevjernicima. Tirani se uskomeae, a vjernici zakukae. Kada Davulmekan vidje da mu brat pada s
konja, htjede mu poslati vitezove, i junaci pojurie utrkujui se da ga dovedu Davulmekanu.
Nevjernici jurnue na muslimane i dvije vojske se sudarie, bojni redovi se izmijeae, jemenski
maevi zavitlae, a vezir Dandan prije svih stie do arkana...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

103. no
Kada nastupi stotinu trea no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je Davulmekan vidio kako je prokletnik pogodio kopljem njegovog brata
arkana. Pomisli da je poginuo i posla mu konjanike, ali do njega najprije stie vezir Dandan,
zapovjednik Turaka Behram i zapovjednik Dejlemiana koji se naoe uz arkana u trenutku kada je
padao s konja. Oni ga prihvatie i odvedoe bratu Davulmekanu. Zatim ga predadoe njegovim
momcima, pa se vratie u boj. Rasplamsa se bitka, lomila su se koplja, ni rije se nije ula. Nita se
nije vidjelo osim krvi koja je liptala i odsjeenih glava. Sablje su udarale po ijama i sve ea bitka
je trajala dok ne proe vei dio noi. Obje vojske se zamorie bitkom, te se zau pokli za
povlaenje. Vojske se vratie svojim logorima. Nevjernici se okupie oko cara Afriduna i poklonie
se, a sveenici i monasi estitae mu pobjedu nad arkanom.
Potom car Afridun ode u Carigrad i sjede na prijestolje. Onda mu doe bizantski car Hardub i
Afridun mu ree:
- Neka ti Isus ojaa miice, neka ti uvijek bude od pomoi, neka uslia tvoju dobru majku
Zatuddavahi i dove koje ui za tebe. Znaj da muslimani ne mogu ostati ovdje nakon arkanove
pogibije. Sutra e biti kraj - dodade Afridun - kada izaem na mejdan Davulmekanu i ubijem ga.
Njihova vojska e se okrenuti i pobjei.
Tako su se dogaaji odvijali u taboru nevjernika.
to se tie islamske vojske, tamo se Davulmekan vrati u logor i potpuno se predade svome bratu.
Kada mu prie, vidje da je u veoma tekom stanju i u grdnoj nevolji, pa pozva vezira Dandana,
Rustema i Behrama na savjetovanje. Oni dooe i rekoe da treba dovesti ljekare da lijee arkana.
Zatim briznue u pla, govorei:
- Sudbina nam vie nee dati njemu slinoga.
Provedoe uz cara no, a pred jutro pojavi se isposnik koji je plakao. Kada ga Davulmekan vidje,
ustade s potovanjem, a isposnik pomilova njegovog brata, proui neto iz Kurana vidajui ga
rijeima Samilosnoga. Bdio je uz arkana do jutra, a onda arkan doe k sebi, otvori oi i pokrenu
jezik, pa progovori, a radosni Davulmekan ree:
- Pomogao mu je isposnikov blagoslov.
- Hvala Allahu na mome ozdravljenju - progovori arkan. - Sada sam dobro. Onaj prokletnik me je
prevario. Da se nisam sageo bre od munje, koplje bi mi probilo grudi. Hvala Allahu koji me je
spasio. ta je s muslimanima?
- ale za tobom - odgovori Davulmekan.
- Ja sam dobro i zdravo. Gdje je isposnik?
Sjedajui uz njegovo uzglavlje, on odgovori:
- Uz tebe sam.
arkan se okrenu prema njemu i poljubi mu ruku, a isposnik ree:
- edo moje, treba da bude veoma strpljiv, pa e te Allah jo vie nagraditi, jer nagrada se daje
prema iskuenjima.
- Proui jednu dovu za me - zamoli ga arkan.
Kad osvanu jutro i svjetlost sinu, muslimani se pojavie na bojitu, a nevjernici se spremie za ljutu
bitku. Muslimanski vojnici istupie eljni borbe i isukae sablje. Carevi Davulmekan i Afridun
htjedoe nasrnuti jedan na drugoga. Davulmekan izae na mejdan, a uz njega bijahu vezir Dandan,
dvorjan i Behram. Oni rekoe Davulmekanu:
- Mi smo tvoj zalog.
- Tako mi Kabe i Zemzema, ne odustajem od borbe s ovim nitarijama! - odgovori Davulmekan.
Naavi se na bojitu, on tako zavitla sabljom i kopljem da se vitezovi zadivie i objema vojskama
dah zastade. On jurnu na desno krilo i pogubi dva plemia, zatim na lijevom krilu pogubi dva
plemia, pa na centru bojnog polja povika:
- Gdje je Afridun? Natjerat u ga da kua patnju!
Prokletnik koji bijae potiten htjede se vratiti, ali ga je Davulmekan zaklinjao da ne naputa bojite,
govorei mu:
- Care, juer si se borio s mojim bratom, a danas e sa mnom. Neu spominjati njegovu hrabrost!
Zatim car izae s britkom sabljom u ruci, a pod njim bijae konj poput Antarinog u ljutome boju.{121}
Bio je to plahoviti vranac, kao da je upravo o njemu pjesnik pjevao:

istokrvni konj se s pogledom nadmee

Kao da bi htio sudbinu da dosegne!

Potpuno crn je da mami oi,

Nalik je kakvoj najcrnjoj noi.

Kad zahre, sve koji ga uju uzbuuje -

Kao da je grom koji nebo rascjepljuje.
Kad bi se s vjetrom takmiio, prije bi stigao;
Ako bi htio, i munju bi prestigao.

Zatim kidisae jedan na drugoga odbijajui udarce i inei prava uda koja su poznavali. Juriali su i
uzmicali dok su daha imali i dok sudbi nije strpljenja ponestalo. Onda car Davulmekan povika, pa
jurnu na Afriduna, cara Carigrada, i udari ga tako da mu glava odletje i dah mu presijee. Kada to
nevjernici vidjee, svi jurnue na njega i svi kidisae, a Davulmekan ih doeka na bojnome polju.
Udaranje i ubijanje potraja dok krv potocima ne potee. Muslimani su uili tekbire i blagosiljali
Radosnog Vjerovjesnika, estoko se borei, te Allah darova pobjedu pravovjernima i ponienje
nevjernicima. Vezir Dandan povika:
- Osvetite cara Omera an-Numana! Osvetite njegova sina arkana!
Zatim skinu turban s glave i povika:
- O, Turci!
Uz njega bijae vie od deset hiljada konjanika koji slono s njim navalie i nevjernicima ne
preostade nita nego da bjee, te se oni okrenue da uzmiu dok su nad njima sablje uzmahivale.
Izginu oko pedeset hiljada nevjernikih konjanika, a zarobie ih jo vie. U guvi pri ulasku na
gradsku kapiju izginu mnotvo ljudi. Zatim se kapija zatvori i nevjernici se popee na zidine bojei se
muka, a muslimanski odredi se vratie pobjedonosno i od Allaha podrani. Oni uoe u svoj logor, pa
Davulmekan ode bratu i naavi ga u dobrom stanju, pade niice zahvaljujui Uzvienom i
Plemenitom. Zatim mu prie i estita na ozdravljenju, a arkan ree:
- titio nas je blagoslov ovog pobonog isposnika. Pobijedili ste zahvaljujui samo tome to je
njegova molba usliena. Cijeli dan je presjedio molei se za pobjedu muslimana...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

104. no
Kada nastupi stotinu etvrta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je car Davulmekan otiao svome bratu arkanu i zatekao ga kako sjedi
pored pobonog isposnika. Car se tome obradova, pa prie bratu, estita mu ozdravljenje, a arkan
ree:
- Sve nas titi blagoslov ovog isposnika. Pobijedili ste zahvaljujui samo njegovim dovama. Cijeli
dan se molio za muslimane. Meni se snaga vratila kada sam uo vae tekbire, jer sam znao da ste
pobijedili neprijatelja. Ispriaj mi, brate, ta se s tobom dogaalo.
Davulmekan mu ispria ta se dogaalo s prokletim Afridunom i ree da ga je on ubio i poslao u
Allahovu nemilost. arkan ga pohvali istiui njegovu mudrost, a kada Zatuddavahi, preruena u
isposnika, u za pogibiju svoga sina Harduba,{122} promijeni boju lica i linue joj suze iz oiju. Ona
je to krila, pokazujui muslimanima da se raduje i da plae zbog radosti. Mislila je: "Isusa mi, od
moga ivota nema nita ako mu srce ne spalim ubijajui njegovog brata arkana, kao to je on
saegao moje srce sruivi stup kranstva i krsnog bratstva, cara Afriduna." Meutim, prikrivala je
svoje misli.
Vezir Dandan, car arkan i dvorjan ostadoe sjedei i pripremajui arkanu mehleme i dajui mu
lijekove, te se on poe oporavljati. Svi su se tome veoma radovali, pa obavijestie i vojnike koji se
ushitie, govorei:
- Sutra e on s nama jahati i uestvovati u opsadi!
Onda se arkan obrati svojim pratiocima:
- Vi ste se danas borili i umorili ste se, pa bi valjalo da poete na svoja mjesta, da spavate, a ne da
bdijete.
Oni se sloie s njim, te svako ode u svoj ator, a uz arkana ostade samo nekoliko momaka i starica
Zatuddavahi s kojom arkan provede jedan dio noi u razgovoru. Potom lee da spava, kao i njegovi
momci koje savlada san, tako da zaspae kao zaklani.
Poto oni zaspae, starica Zatuddavahi jedina ostade budna pod atorom. Ona pogleda arkana
utonulog u san, pa skoi na noge kao medvjedica bez krzna, ili kao otrovnica, te iza pojasa izvadi
handar zatrovan tako jakim otrovom da bi i kamen istopio ako bi se na nj stavio. Izvue ga iz korica i
prie arkanovoj glavi, pa povue preko njegovog vrata i zakla ga tako da mu glava pade s ramena.
Zatim skoi na noge, pa prie usnulim momcima i odsijee im glave da se ne bi probudili. Najzad
izae ispod atora i poe prema carevom atoru, ali naie na budne straare, te se uputi ka atoru
vezira Dandana koga zatee kako ui Kuran. Kada je opazi, vezir ree:
- Dobro doao, poboni isposnie.
Srce joj ustrepta na te vezirove rijei, pa mu odgovori:
- Dolazim u ovo doba zato to sam uo glas evlije{123} kome sada idem.
Kada isposnik ode, vezir Dandan pomisli: "Allaha mi, noas u ovog isposnika zasigurno pratiti!"
Zatim ustade i poe za njim, a kada prokletnica osjeti da vezir ide za njom, bi joj jasno da je prati, pa
se poboja da ne bude otkrivena. Mislila je: "Ako ga ne nadmudrim, osramotit u se!" Zatim prie i
ree:
- Vezire, ja idem onom evliji da ga upoznam, a im ga upoznam zamolit u ga za doputenje da i ti
doe. Doi u i obavijestiti te. Poe li sa mnom bez doputenja evlijinog, bojim se da e biti
neraspoloen prema meni kada te vidi.
Vezira bi stid da odgovori, te ostavi staricu i vrati se u svoj ator. Htjede da zaspi, ali mu san nije
dolazio na oi, kao da se cijeli svijet sruio na njega. Ustade i izae ispred atora razmiljajui:
"Idem arkanu da porazgovaram s njim dok ne svane."
Vezir ue pod ator i vidje da krv tee potokom, pa kad ugleda preklane momke ciknu tako strano da
se trgnue svi koji su spavali. Ljudi pohitae veziru i im ugledae kako krv lipti, zakukae iz sveg
glasa. Car Davulmekan se probudi i upita ta se dogaa, pa mu rekoe da su ubijeni njegov brat
arkan i momci koji su bili uz njega. Car hitro ustade pa ode pod ator gdje zatee vezira Dandana
kako vie. Vidje obezglavljeni le svoga brata, te mu se smrai pred oima. Ratnici su vikali i kukali
obilazei neko vrijeme Davulmekana koji doe k sebi, pa vidjevi arkana ponovo briznu u pla.
Zakukae zbog njega vezir, Rustem i Behram, dok je dvorjan vikao iz sveg glasa, a onda je traio da
ode uasavajui se prizora. Car upita:
- Zar ne znate ko je to uinio mome bratu? Zato ne vidim isposnika koji se liava ovosvjetskih
uitaka?
- A ko nam je drugi zadao toliki jad nego onaj ejtanski isposnik? - na to e vezir. - Allaha mi, srce
mi je zaziralo od njega od samog poetka, jer znam da je svaki pretjerano poboan ovjek zao i
pokvaren!
Ljudi su galamili i kukali, molili Bliskoga i Milostivoga da im padne aka taj isposnik koji huli
Allahove rijei. Zatim opremie arkana i ukopae ga na spomenutom brdu, alei ga zbog njegovih
znamenitih vrlina...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

105. no
Kada nastupi stotinu peta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da su opremili arkana i ukopali ga na spomenutom brdu, alei ga zbog
znamenitih vrlina. Zatim prokletnica, okonavi zapoete nevolje i smicalice koje je sama smislila,
uze papir i pero pa napisa: "Od pakosnice Zatuddavahi vrlim muslimanima. Znajte da sam dolazila u
vau zemlju i da sam vau plemenitost pokvarila svojom pakou. Ranije sam umorila vaeg cara
Omera an-Numana usred njegovog dvora i pobila sam mnotvo ljudi na ulazu u klanac i peinu.
Posljednji koje sam ubila u svojoj zlobi i krvolonosti jesu arkan i njegove sluge. Da me je
pomogla sudbina i da me je podrao sotona, ubila bih cara i vezira Dandana. Bila sam kod vas
preruena u isposnika i ja sam smislila sve one varke i podvale. Ako hoete da se nakon svega
spasite, odlazite, a ako hoete da stradate, onda ostanite ovdje. Meutim, neete postii ono to
elite, makar ostali godinama."
Kad napisa pismo, starica provede tri dana oplakujui cara Afriduna, a etvrtog dana pozva jednog
patricija kome naredi da uzme pismo, da ga privee na strijelu i baci muslimanima. Potom ode u
crkvu gdje je kukala i oplakivala gubitak Afriduna, pa se obrati onome to je preuzeo vlast nakon
njega:
- Moram ubiti Davulmekana i sve islamske zapovjednike.
Tako su se odvijali dogaaji sa Zatuddavahi.
Dotle muslimani provedoe tri dana u brizi i jadu, a etvrtog dana na zidinama ugledae patricija s
drvenom strijelom na ijem kraju bijae pismo. Oni priekae da plemi baci strijelu, a onda car
naredi veziru Dandanu da ga proita. Kada ovaj proita pismo i poto saznae za njegovu sadrinu,
Davulmekana oblie suze, te on ciknu zbog stariine podmuklosti i ree veziru:
- Allaha mi, srce mi je zaziralo od nje!
- Kako nas je mogla dva puta nadmudriti, razvratnica? - upita car. - Allaha mi, neu se pomjeriti
odavde dok joj polni organ ne zalijem olovom i dok je ne zatvorim kao to se ptice zatvaraju u kafez!
Onda u je objesiti za kosu na kapiji Carigrada!
Sjetivi se opet brata, on gorko zaplaka. Dotle su se nevjernici silno radovali arkanovoj pogibiji i
izbavljenju Zatuddavahi, o emu ih ona obavijesti im se vrati. Muslimani se povratie na kapiju
Carigrada i car im obea da e im, ako osvoje grad, podijeliti sve blago u gradu na jednake dijelove.
Za to vrijeme, car nije prestajao aliti brata i toliko je smrao da je liio na akalicu. Vezir Dandan
mu prie i ree:
- Smiri se! Tvoj brat je umro jer mu je tako sueno. Od tugovanja nema koristi. Divno li je rekao
pjesnik:

Ni lukavstvo ne pomae za ono to se nee zbiti,

A ono to e biti mora se dogoditi.

Ono to e biti u odreen as e se dogoditi,

Samo e neznalica potiten zauvijek ostati.

Okani se plaa i kukanja i osokoli se da bi mogao nositi oruje!

- Srce mi pati zbog oeve i bratove smrti i zbog toga to smo daleko od domovine. Mislim o svojim
podanicima.
Vezir i svi prisutni zaplakae.
Opsijedali su Carigrad izvjesno vrijeme, kad jedan emir neoekivano donese vijest iz Bagdada da je
Davulmekanova ena rodila sina i da je Nuzhatuzzemana, careva sestra, nadjenula mu ime Kanmakan,
te da e taj djeak biti znamenit, jer su na njemu ve uoena neka uda i neobinosti. Carica je
naredila uenjacima i hatibima da za vas ue dove na mimberima pri svakom namazu. Poruuje da su
dobro, da padaju obilne kie, da loa ivi u pravom izobilju, da ima sluge, ali ni do danas ne zna ta
se dogodilo caru. Neka vas srea prati.
- Sada sam jai jer sam dobio sina Kanmakana - ree Davulmekan...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

106. no
Kada nastupi stotinu esta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da se car Davulmekan, poto stie vijest da mu je ena rodila sina, veoma
obradova i ree:
- Sada sam jai jer sam dobio sina po imenu Kanmakan - a onda se obrati veziru Dandanu: - Prekinut
u ovo tugovanje, pa u prouiti bratu hatmu i radi njega u initi dobra djela.
- Divno je to to si odluio! - ree vezir Dandan. Zatim car naredi da razapnu ator na mezaru
njegovog brata, i kada podigoe ator, okupie se vojnici da ue Kuran. Jedni su uili Kuran, a drugi
veliali Allaha do zore. Onda Davulmekan prie bratovom mezaru, zaplaka i izgovori stihove:

Iznesoe ga i svima koji su za njim plakali

Bijae teko ko Musau kad se brijeg strovali.

Donesoe ga do groba i bijae ta grobnica

Iskopana u dnu muslimanskih srca.

Dok si iv bio ne nadah se da u vidjeti

Kako e ljudi Radvu na rukama ponijeti.

Prije nego to e tebe u zemlju ukopati,

Ne znadoh da i zvijezde mogu u zemlji blistati.

Moe li on u grobu sada talac biti,

Tamo gdje e svjetlost na licu mu sijati?

Pohvale kazuju da e on ivjeti,

Jer i kada umre vjeno e trajati.

Davulmekan zaplaka kada zavri recitiranje stihova, a uz njega zaplakae i svi ostali. Onda vezir
Dandan prie mezaru, pade po njemu izbezumljen i izgovori stihove:

Ostavio si prolazno, a vjeno stekao

I mnogi prije tebe ve te je pretekao.

Ovaj svijet si nesumnjivo ostavio -

Ostavit e ga svako ko je na njemu ivio.

Zatita si nam bio od naih dumana

Kad god bi nas zasuli ubojitim strijelama.

Na ovom svijetu sve je lano i varljivo,

A uzvien je samo onaj ko je Boga traio.

Neka te milosni Allah sad Dennetom nagradi,

U tome tihom stanitu neka te nastani!

Tuan sam jer sam tebe sad izgubio,

Vidim da se zapad i istok od jada snudio.

Nakon toga, vezir gorko zaplaka i iz oiju mu potekoe suze poput nanizanih bisera, a onda istupi
jedan ovjek blizak arkanu, pa poe plakati tako gorko da su mu suze tekle kao potoci. On se
podsjeti arkanovih plemenitih djela i izgovori stihove:

Gdje su darovi kad pod zemljom je tvoj dlan milosni

I nakon tebe tijelo mi u bolesti iskopni?

Predvodnice deva, de raduj se sada -

Mojim suzama na obrazu ispisana je legenda

Poput prizora u kome se moe uivati

Jer ti e zauvijek u mojoj svijesti ostati.

Tvoja visost uvijek e mi biti u pameti

I suze e mi vjeno iz oiju liti.

Ako se drugom ikad budem okretao,

Na oi mi san nikad ne doao!

Kada ovjek izrecitira stihove, zaplakae Davulmekan i vezir Dandan. Prisutni vojnici zaagorie i
takoer zaplakae, a onda odoe pod svoje atore. Car prie veziru Dandanu i poe se savjetovati s
njim o vojnikim pitanjima.
Tako su provodili dane i noi. Davulmekana su morile brige i tuga, te ree:
- Poelio sam da sluam predanja, prie o carevima i velikim ljubavnicima. Moda e mi tako Allah
odagnati iz srca silnu moru, prekratiti mi pla i jadikovku.
- Ako tvoju brigu ne moe odagnati nita osim pria o carevima, neobinih predanja i povijesti o
velikim ljubavnicima, onda je to lahko, jer dok je bio iv tvoj otac, moja jedina briga je bila da mu
priam prie i recitiram stihove. Veeras u ti priati priu o ljubavniku i ljubavnici da ti se srce
razgali.
Vezirove rijei i obeanje mehko padoe na carevo srce, tako da je jedva ekao da se spusti no da
bi uo ta e mu vezir pripovijedati o precima, carevima i strasnim ljubavnicima. im se uvjeri da je
pala no, car naredi da donesu svijee i lampe, sva potrebna jela i pia, te kadionice. Poto sve to
donesoe, on posla po vezira Dandana, Behrama, Rustema, Turkaa i velikog dvorjana. Svi se
okupie pred carem koji se zatim obrati veziru:
- Vezire, no je, evo, nastupila. Spustila je na nas svoje koprene i elimo da nam ispria prie koje
si obeao.
- Sa zadovoljstvom - odgovori vezir...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

107. no
Kada nastupi stotinu sedma no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je car Davulmekan pozvao vezira, dvorjana, Rustema i Behrama, pa se
obratio veziru Dandanu rijeima:
- Vezire, no je, evo, nastupila. Spustila je na nas svoje koprene i elimo da nam ispria prie koje
si obeao.
- S radou i zadovoljstvom - odgovori vezir.
PRIA O LJUBAVNIKU I LJUBAVNICI
- Znaj, sretni care, da sam uo priu o jednom ljubavniku i ljubavnici, o posredniku meu njima, te o
zgodama i udima koja su im se dogodila, a koja tjeraju brige iz srca, tjeraju tugu slinu Jakubovoj.
U davna vremena, bijae jedan grad iza isfahanskih planina, a zvao se Zelengrad. U njemu je bio car
po imenu Sulejman, vrlo dareljiv ovjek i dobroinitelj, pravian i povjerljiv, pun vrlina i
pouzdanosti. Dolazili su mu namjernici sa svih strana, tako da se za njega ulo irom svijeta. Dugo je
vladao svojom carevinom, voljen i potovan, ali nije imao ena ni djece. Imao je vezira koji mu je
bio slian po dareljivosti i plemenitosti. Jednoga dana, car posla po svoga vezira koji doe i car mu
ree:
- Teko mi je na srcu, strpljenje me izdaje i poputa moja odlunost, jer nemam ene ni djeteta. To
nije dobro za careve koji upravljaju emirima i skitnicama, jer se oni raduju kada ih djeca nasljeuju,
poto se tako njihov broj poveava. Boiji Poslanik, Allah mu se smilovao i spasio ga, rekao je:
"enite se i razmnoavajte, a ja u se vaim brojem ponositi na Sudnjem danu!" ta misli ti o tome,
vezire? Posavjetuj me i smisli neto.
Na te rijei, veziru linue suze i on ree:
- Ne mogu ja, estiti care, govoriti o onome to pripada jedino Samilosnome. Zar hoe da odem u
Dehennem zbog gnjeva silnoga Gospodara?
- Znaj, vezire - odgovori mu car - da kada car kupi neku djevojku ne zna ko je ni ta je. Ne zna je li
djevojka mizernog porijekla pa da je otjera, ili je asnog porijekla da bi mu mogla biti nalonica.
Kada doe u njenu lonicu, ona moe zatrudnjeti i roditi dijete koje e biti licemjer, muitelj i krvnik,
jer ena je poput movare: ako ovjek u nju posadi biljku, ta biljka nee valjano izrasti i nee biti
dovoljno vrsta. Takvo dijete moe biti izloeno gnjevu svoga Gospoda i moe se dogoditi da ne
postupa onako kako mu je nareeno, odnosno da ne izbjegava ono to mu je zabranjeno. Ja neu da
budem uzrok tome tako to u kupovati djevojku, ve elim da mi isprosi carsku ker ija je loza
poznata i ija ljepota je velika. Ako me uputi djevojci znamenitog roda i ako je uz to pobona, a ker
je muslimanskog cara, ja u je isprositi i vjenat u se s njom pred svjedocima ne bih li tako
zadovoljio Gospodara robova.
Vezir mu na to ree:
- Allah e zadovoljiti tvoju potrebu i ispunit e ti elju.
- Kako to? - upita car.
- Znaj, care - odgovori vezir - da sam uo kako car Zahr-ah, car Bijele zemlje, ima ker izvanredne
ljepote, tako da se rijeima ne moe ni opisati. U dananje vrijeme nema joj ravne, jer je savrena u
svemu: skladan stas, izraajne oi, duga kosa, vitke noge, masivna zadnjica. Kada se priblii kome,
omami ga; ako ga se kloni, ubija; plijeni srce i oko, kao to ve pjesnik o njoj ree:

Stasita je da se njenog stasa stide grane,

Nije joj nalik mjesec, niti sunce kada sine.

Usta su joj slatki med pomijeani

S vinom, a u njima biseri nanizani.

Vitka je stasa kao vitka topola,

Oiju crnih i lica bijela.
Zbog tuge za njom mnogi su preminuli;
I nju ljubei opasnosti se izloili.

Preivim li, a ona je kao smrt, neu rei njeno ime;

Umrem li, ivot bez nje nije vie za me.

Poto opisa djevojku, vezir ree Sulejman-ahu:

- Mislim da je najbolje, care, da njenom ocu poalje izaslanika, ali pametnog i upuenog u svata i
koga je sudbina ve stavljala na kunju, da je on paljivo isprosi od oca. Nema joj ravne na
zemaljskom aru, a ti e se nagledati njenog lijepog lica i tobom e biti zadovoljan uzvieni
Gospodar. Kau da je Poslanik, Allah mu se smilovao i spasio ga, rekao: "U islamu nema monatva!"
Car se silno obradova, na dui mu lahnu i brige ga minue, te se on obrati veziru:
- Nee otii da to obavi niko nego ti, budui da si veoma pametan i obrazovan. Idi kui, obavi svoje
poslove i sutra poi da zaprosi tu djevojku kojom si mi ve pamet zavrtio. Ne vraaj se bez nje!
- Sluam i pokoravam se - odgovori vezir, pa ode kui i naredi da se donesu darovi dostojni careva:
dragulji, skupocjene stvari i ostalo to je lahko za nositi, a ima veliku vrijednost, zatim istokrvne
arapske konje, Davidove oklope,{124} sanduke s blagom koje se ne da ni opisati. Sve to natovarie na
mazge i deve, te se vezir zaputi vodei stotinu bijelih i stotinu crnih robova, i jo stotinu robinja, a
nad njihovim glavama zavihorie se bajraci.
Car je rekao veziru da se vrati za nekoliko dana. Nakon vezirovog odlaska, car Sulejman-ah je bio
kao na eravici, danju i nou obuzet ljubavlju prema djevojci. Vezir je danonono putovao,
prevaljujui stepe i pustinje, dok izmeu njega i grada u koji se namjerio ne ostade samo jedan dan
hoda. Tada se vezir zaustavi na obali neke rijeke, pozva jednog pouzdanog ovjeka i naredi mu da
odmah poe Zahr-ahu i kae mu da vezir dolazi.
- Sluam i pokoravam se - ree ovjek, pa pouri u onaj grad. Kad stie u grad, sluaj htjede da je car
Zahr-ah sjedio na jednom etalitu blizu gradske kapije. im vidje glasnika, caru bi jasno da je
stranac, te naredi da mu ga dovedu. Glasnik doe i obavijesti cara o tome da dolazi vezir velikoga
cara Sulejman-aha, vladara Zelene zemlje i Isfahanskih planina. Zahr-ah se obradova, pa poeli
dobrodolicu glasniku koga povede u svoj dvorac i ree:
- Neka te Allah zauvijek blagoslovi i neka se tvojim roditeljima smiluje!
Zatim naredi jednom od svojih vezira da povede veinu njegovih povjerljivih ljudi, dvorjane i
namjesnike, dravne prvake, te da pou veziru u susret, u znak potovanja prema caru Sulejman-ahu,
jer je njegova vlast sezala po cijeloj zemlji.
to se tie vezira, on ostade na svome mjestu do ponoi, a zatim odjaha prema gradu. Kad osvanu
jutro i sunce ogrija breuljke i ravnice, pred njim se iznenada naoe vezir cara Zahr-aha, dvorjani i
namjesnici, te dravni velikodostojnici i povjerljivi carski ljudi. Oni ga sretoe na dva fersaha
daleko od grada, te veziru postade sasvim jasno da e se ostvariti njegova elja. Vezir pozdravi ljude
koji su mu dolazili u susret i oni pooe ispred njega dok ne stigoe do carskog dvora. Dooe do
cara proavi kroz kapiju i sedmi prolaz kroz koji niko nije proao jaui, budui da se nalazio blizu
cara. Vezir pohita pjeice dok ne stie do odaje s visokim stropom. Nasred odaje bijae divan
napravljen od mramora, ukraen biserima i dijamantima sa etiri noge od slonovih kljova. Na divanu
je bio jastuk od zelenog atlasa, proiven eenim zlatom, a nad njim zastor ukraen biserima i
draguljima. Na tome divanu je sjedio car Zahr-ah, dok su dravni velikodostojnici stajali dvorei
ga. Kad se vezir nae pred njim, odvai se i progovori ispoljavajui vezirsku rjeitost i glagoljivost
ljudi vinih govoru...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

108. no
Kada nastupi stotinu osma no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je vezir cara Sulejman-aha doao caru Zahr-ahu, te da se odvaio i
progovorio ispoljavajui vezirsku rjeitost i glagoljivost ljudi vinih govoru. Ljubazno se obratio
caru recitirajui stihove:

I pojavi se krei se u tamnoj odjei,

Pa plod i berae obiljem orosi;

On nas opinjava, a nemona su bajanja

I arolije pred pogledom koji nas oarava.

Onima to kore recite: "Nemojte me koriti,

Jer cijelog u ivota samo njega voljeti.

Srce me prevari i samo njemu pripade,

Zbog ljubavi sna mi s oiju nestade. "

Ti si, srce, sa mnom sada iz samilosti -

I ti s njime budi, a mene samog ostavi.

Ui moje nee sada nita uti

Osim onog ko e Zahr-aha hvaliti.

Kad bi ti cijeli svoj ivot potroio

Gledajui njegovo lice, bi se obogatio.

Kada bi za njeg najbolju dovu birao,

Pravi vjernik tako bi postao.

To je takav car da onaj ko ga nee, ljudi,

Nije vjernik, niti onaj ko za drugim udi.

Vezir zavri recitiranje stihova, te car Zahr-ah ree da mu prie i ukaza mu najvee potovanje.
Smjesti ga pored sebe smijeei mu se i zapodjenue ugodan razgovor koji potraja do jutra. Zatim
postavie trpezu u toj odaji i prihvatie se jela dok se siti ne najedoe, pa odnesoe sofru i u odaji
ostadoe samo povjerljivi ljudi. Vidjevi da je odaja prazna, vezir skoi na noge, pohvali cara i
pokloni mu se, pa ree:
- Veliki care i uvaeni gospodaru! Potrudio sam se da doem k tebi i stigao sam radi jednog posla
koji e ti donijeti mira, dobra i uspjeha. Naime, dolazim kao poslanik i prosac tvoje keri, djevojke
od roda i plemena, za cara Sulejman-aha, pravednika, povjerljivog ovjeka i dobroinitelja, cara
Zelene zemlje i Isfahanskih planina. On ti alje mnoge darove i dragocjenosti u elji da postane tvoj
zet. Da li i ti eli to?
Vezir uuti oekujui odgovor, a kada car Zahr-ah saslua njegove rijei, skoi na noge, pa cjeliva
zemlju kako je red. Prisutni se zaudie carevoj skruenosti pred poslanikom i bijahu zapanjeni.
Zatim car zahvali Svevinjem i Milostivom i ree stojei:
- Veliki vezire i plemeniti gospodaru, posluaj ta u rei! Mi smo podanici cara Sulejman-aha, te je
za nas ast da se orodimo s njim jer mi naprosto udimo za njim. Moja ker je jedna od njegovih
slukinja, a najvea elja mi je da on bude moj oslonac i potpora.
Zatim car pozva kadije i svjedoke koji posvjedoie da je car Sulejman-ah opunomoio svog vezira
da sklopi brak, te car Zahr-ah sa zadovoljstvom saini vjenanicu za svoju ker. Kadije ovjerie
brani ugovor, pomolie se za sreu i uspjeh mladencima. Onda vezir iznese poklone i dragocjenosti,
pa ih sve predade caru Zahr-ahu. Nakon toga, car poe opremati ker, iskazujui potovanje veziru,
te sakupi na gozbe bogate i siromane. Veselje potraja dva mjeseca i za to vrijeme ne ostade van
dohvata nita to godi srcu i oku.
Kada bi gotovo sve to je bilo potrebno nevjesti, car naredi da se podignu atori koje razapee izvan
grada, zatim spakovae tkanine u sanduke, opremie bizantske robinje i turske slukinje, i car posla uz
nevjestu velike dragocjenosti i dijamante. Naini joj nosiljku od suhoga zlata, ukraenu biserima i
draguljima, i odvoji joj deset mazgi za putovanje. Nosiljka je izgledala poput najljepe odaje,
vlasnica poput hurije,{125} njena kupola kao jedan od dennetskih dvoraca. Spakovae dragocjenosti i
blago, natovarie ga na mazge i deve i car Zahr-ah otprati ih tri fersaha izvan grada. Onda se oprosti
sa kerkom, s vezirom i njegovom pratnjom, pa se vrati u rodni grad radostan i smiren. Vezir ode s
carevom kerkom prevaljujui pustinje i stepe...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

109. no
Kada nastupi stotinu deveta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je vezir otiao s carevom kerkom prevaljujui pustinje i stepe i usrdno
jaui danonono dok ne ostade izmeu njega i njegovog grada tri dana hoda. Tada posla caru
Sulejman-ahu glasnika da ga obavijesti o dolasku nevjeste, te glasnik pohita do cara i obavijesti ga
da stie nevjesta. Radujui se, car Sulejman-ah dariva glasnika i naredi vojnicima da u
velianstvenoj povorci pou u susret nevjesti i njenoj pratnji u znak potovanja, da obuku najljepe
uniforme, te da iznad sebe razviju bajrake. Vojnici se povinovae nareenju, a telal poe izvikivati
elju da ne ostane ni jedna djevojka niti slobodna ena, kao ni jedna krhka starica, ve da pou u
susret nevjesti. Tako sve izaoe da je sretnu. Uglednije ene poee je dvoriti i dogovorie se da je
uveer odvedu u carev dvor. Dravni velikodostojnici se sloie da okite put i da stoje dok pored
njih prolazi nevjesta s evnusima ispred sebe i robinjama oko sebe. Djevojka je nosila haljinu koju joj
je dao otac, i kada prie blie, okruie je vojnici s lijeve i desne strane i ponesoe je u nosiljci dok
ne prioe dvoru. Svi izaoe da je vide. Dotle se u dobo udaralo, koplja su uzmahivala, trube
tretale, mirisi se irili, bajraci se vihorili i konji se utrkivali. Najzad povorka stie do kapije dvora,
te momci ponesoe nosiljku do tajnih vrata. Odaja sinu od sjaja careve keri i posvuda zablista nakit
kojim je bila okiena.
Kada pade no, evnusi otvorie vrata na odaji i stadoe oko njih, a onda se pojavi nevjesta meu
robinjama kao mjesec meu zvijezdama, ili kao jedinstven biser u nisci bisera. Ona ue u erdek, a
bijahu joj ve namjestili mramornu postelju ukraenu biserima i draguljima. Poto nevjesta sjede na
postelju, pojavi se car kome Allah bijae djevojku stavio na srce i uze joj nevinost, tako da ga minue
nemir i potitenost.
Car ostade kod nje mjesec dana, a djevojka zatrudnje ve prve noi. Kada se navri mjesec dana, car
izae, pa sjede na carsko prijestolje pravino vladajui svojim podanicima dok ne proe devet
mjeseci. Posljednje noi devetog mjeseca, u zoru, enu spopadoe trudovi, te ona sjede na
porodiljsku postelju i Allah joj olaka poroaj, tako da rodi djeaka na kome su se uoavali znaci
sree.
Caru stie vijest o roenju sina. On se veoma obradova i dade mutuluk donosiocu radosne vijesti, pa
sav sretan poe djeaku, poljubi ga meu oi iznenaen njegovom udesnom ljepotom, kao da su se u
njemu ostvarile pjesnikove rijei:

Tvravama slavnim Allah posla u tome mladiu

Lava i zvijezdu sjajnu on posla obzorju.

Njemu se zadime koplja i carsko prijestolje

Hitra kouta, vojnik u stroju i silne gomile

Ne stavljaj ga nikad na enske grudi,

Jer on sada ve za konjskim sapima udi.

Od majine dojke treba ga odbiti -

Njemu e krv dumanska najslaa biti.

Babice prihvatie novoroene, odrezae mu pupak, namazae mu oi i nadjenue mu ime

Tadulmuluk Haran. Zadajahu ga na grudima njenosti i odgajahu ga s mnogo panje.
Prolazili su dani i godine, a kada djeak napuni sedam godina, car Sulejman-ah dovede naunike i
mudrace, te im zapovijedi da pouavaju njegovog sina pisanju, filozofiji i knjievnosti. Oni ustrajae
na tome poslu nekoliko godina, dok djeak ne naui sve to je bilo potrebno. Kad savlada ono to je
car zahtijevao, car ga uze od poznavalaca prava i uitelja, pa mu dovede nastavnika koji ga naui
jahati, ne prestajui da ga ui dok ne napuni etrnaest godina. Kada bi mladi izaao kakvim poslom,
bili su oarani svi koji su ga vidjeli...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

110. no
Kada nastupi stotinu deseta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je Tadulmuluk Haran, sin cara Sulejman-aha, postao vjet jaha,
nadmaujui ljepotom svoje suvremenike. im bi izaao kakvim poslom, bili su oarani svi koji su ga
vidjeli, tako da su o njemu pjesme pisali i slobodni ljudi su se sramili zaljubljujui se u njegovu
blistavu ljepotu, ba kao da je o njemu pjesnik kazao:

Zagrlih se s njim - dah njegov me opio,

On je kao mlada grana kojom se lahor omamio

Pa je pijan premda vino nije okusio,

Ve se vlagom s njegovih usana opio.

Pokazivao je sin ljepotu koju je zaplijenio

I zato je sva srca mladi taj omamio.

Allaha mi, neu ga nikad zaboraviti

Dokle iv sam, al ni poslije smrti.

Poivim li, zbog njegove ljubavi u ivjeti,

A umrem li, divnom u smru umrijeti!

Kada mladi napuni osamnaest godina, iz njegova udesna madea na rumenom obrazu izbie malje
nalik na zrno ambre. Mamio je srca i poglede, kao to pjesnik o njemu ree:

Ljepotom svojom mladi je Jusufa{126} naslijedio,

Svaki ljubavnik strijepi im bi se on pojavio.

Saekaj i pogledaj ga pa e vidjeti

Crni znak da e vlast naslijediti.

Drugi pjesnik je rekao:

Nita ljepe oi nisu vidjele

Meu svim stvarima koje su gledale

Od madea finog na obrazu rumenom

to se nalazi nadomak oku crnom.

Zatim je jedan pjesnik rekao:

udim se nevjerniku to vatru oboava

Na licu tvome to se rasplamsava.

Jo udnije je to arobnik vjeruje u ajete

Koje objavljuju tvoje oi od Boga poslate.

Tvoje lice ne bi tako lijepo bilo

Da se mnogo ui nije zbog njega izlilo.

Onda je jo jedan pjesnik rekao:

Ne udim se kada upitaju ljudi
Gdje se ta tenost ivota budi,

Jer on ima usta slina mladim gazelama

Slatka i sa lijepim naunicama.

Pravo je udo kako je Musa u njemu sreo

Poudu kojoj odoljeti nije mogao.

Budui da je bio takav, njegova ljepota postade jo vea kada se razvi u zrelog ovjeka. Oko
Tadulmuluka su se iskupljali prijatelji i ahbabi, i mnogi drugi koji su eljeli pribliiti mu se u nadi
da e postati car nakon oeve smrti, a da e oni biti njegovi emiri. Tadulmuluk strasno zavolje lov,
tako da je stalno lovio, a njegov otac, Sulejman-ah, zabrani mu loviti bojei se zvijeri i nesree u
pustinji. Mladi ga nije posluao, ve jednog dana ree svojim slugama:
- Ponesite hrane za deset dana.
Sluge se povinovae nareenju i on poe u lov s pratnjom putujui neprekidno etiri dana, dok ne
ugledae Zelenu zemlju u kojoj vidjee razigrane ivotinje, drvee s plodovima, bujna vrela.
Tadulmuluk ree svojim pratiocima:
- Postavite ovdje mree i nainite irok krug. Nai emo se na poetku kruga, na tome i tome mjestu.
Oni ga posluae, pa zategoe mree opasavi irok krug u kome se nae mnogo vrsta ivotinja koje
su dizale buku jurei ispred konja. Onda pustie na njih pse, hrtove i sokole i poee gaati ivotinje
strijelama, tako da su odmah padale mrtve. Nisu ni stigli do kraja kruga, a ve su bili ulovili mnotvo
ivotinja, dok ostale pobjegoe. Zatim Tadulmuluk doe do vode, pa naredi da donesu ulov koji
razdijeli, a za svoga oca Sulejman-aha odabra naroitu divlja i posla mu je. Preostali dio razdijeli
dostojanstvenicima.
No provedoe na tome mjestu, a kad osvanu jutro, naie veliki trgovaki karavan s robovima i
slugama. Karavan odsjede pored vode u zelenilu, a kada ih Tadulmuluk vidje, ree jednom svome
pratiocu:
- Javi mi ko su ovi ljudi i pitaj ih zato su se zaustavili ovdje.
Glasnik ode i obrati im se:
- Recite nam ko ste, i to prije odgovorite!
- Mi smo trgovci. Zaustavili smo se ovdje da se odmorimo. Daleko smo od kue. Zastali smo na
ovome mjestu, jer imamo povjerenja u cara Sulejman-aha i njegovog sina, i znamo da je siguran
svako ko odsjedne u njegovoj blizini. Nosimo skupocjene tkanine za carevog sina Tadulmuluka.
Glasnik se vrati careviu i ree mu o emu se radi, ta je uo od trgovaca, a carevi e na to:
- Poto je kod njih to to nose za me, neu se vratiti u grad niti u se pomaknuti s ovog mjesta dok mi
to ne pokau.
Zatim uzjaha konja, pa poe u pratnji robova dok se ne nae kod karavana. Trgovci ustadoe pred
njim poelivi mu uspjeh i sreu, vjenu slavu i mo. Podigoe mu ator od crvenog atlasa, ukraen
biserima i draguljima, pa mu stavie carsku stolicu na svileni ilim koji bijae na sredini ukraen
smaragdima. Tadulmuluk sjede, a robovi su stajali dvorei ga.
Carevi posla jednog ovjeka trgovcima naredivi im da donesu sve to imaju, te se trgovci pojavie
sa svojom robom. Tadulmuluk je svu razgleda, pa uze ono to mu se svidjelo plativi im koliko su
traili. Zatim uzjaha konja i htjede poi, ali mu pogled pade na karavan i on vidje prelijepog mladia
u istom odijelu, produhovljenog izgleda, svijetla ela i lica nalik na pun mjesec. Meutim, ljepota
tog mladia bila je malo uvehla, a lice problijedilo zbog rastanka s voljenima...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

111. no
Kada nastupi stotinu jedanaesta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je Tadulmuluk bacio pogled na karavan i ugledao prelijepog mladia u
istom odijelu i produhovljenog izgleda. Meutim, ljepota toga lica bila je malo uvehla, a lice
problijedilo zbog rastanka s dragima. Mladi je neutjeno plakao i iz oiju su mu lile suze dok je
recitirao stihove:

Dugo smo rastavljeni i brige me stalno more,

Suze mi iz oiju kao potoci ubore;

Kad se razidosmo srce sam ostavio,

Sad ni srca nemam i nadu sam izgubio.

Stani, prijatelju, htio bih se oprostiti

S onim ije e rijei moju bolest izlijeiti.

Kad mladi zavri recitiranje, prepusti se plau tako da se obeznani, dok ga je Tadulmuluk u udu
posmatrao. Poto mladi doe k sebi nakon nekoliko trenutaka, kaza ove stihove:

uvajte se njenih oiju, arobnu mo imaju,

Nee se spasiti onaj koga one ustreljuju.

To crno oko premda je umorno

Od bijele sablje bolje je naotreno.

Ne dajte da vas njena njena rije potinjava,

Jer vatrena je tako da um opinjava.

O, kako divne udove je od Boga dobila -

Kad bi ih dotakla, i svila bi se okrvavila!

U dalekom svijetu njene grivne sada su;

Ali, ta je mous prema njenom mirisu!

Mladi opet zaplaka i um mu se pomuti. Tadulmuluk ga je gledao u nedoumici i kada mu prie,

mladi se pribra, pa vidjevi carevia iznad sebe, skoi na noge i pokloni mu se, a Tadulmuluk mu
ree:
- Zato mi ti nisi pokazao svoju robu?
- Gospodaru - odgovori mladi - u mojoj robi nema niega to bi bilo dostojno tvoje sree.
- Mora mi pokazati ta ima i rei mi ta ti je, jer vidim da si suznih oiju i slomljena srca. Ako ti je
nanesena nepravda, mi emo je ispraviti, a ako si duan, platit emo tvoje dugove. Na srce si mi pao
im sam te ugledao.
Zatim carevi naredi da postave stolicu, te mu namjestie stolicu od slonovae i crne ebanovine,
prepletenu zlatom i svilom. Prostrijee mu svileni ilim, te carevi sjede na tu stolicu, a mladiu
naredi da sjedne na ilim, pa ree:
- Pokai mi svoju robu.
- Gospodaru - odgovori mladi - nemoj mi to spominjati, jer moja roba nije dostojna tebe.
- Mora mi pokazati - navaljivao je carevi koji naredi jednome svom momku da donese robu, pa
kada je donesoe protiv mladieve volje, on gorko zaplaka i tuno uzdiui, izgovori stihove:

Kunem se treptajem tvojih oiju i surmom,

Kunem se tvojim vitkim i tanahnim stasom,

Kunem se tvojih opojnih usta medom,

Tvojom dobrotom i tvojom naravi blagom:

Kada me tvoj lik, nado, u snu pohodi

Drai mi je od spokoja za kim prestraeni udi.

Nakon toga, mladi raspakova svoju robu pred Tadulmulukom, pokazujui mu komad po komad, dio
po dio, pa iz gomile izvadi odijelo od atlasa, proiveno zlatom i vrijedno hiljadu dinara. Kad
razmota odijelo iz njega ispade komad tkanine, a mladi je hitro uze i stavi pod nogu. Bio je veoma
zbunjen, pa kaza stihove:

Kada e lijeiti napaeno srce moje

Jer zvijee Plejada blie je od ljubavi tvoje?

Daljina, rastanak i enja me mori,

Zbog stalnog oklijevanja srce mi gori.

Ljubav mi ivot ne daje i rastanak me ubija;

Nisi mi blizu, nit me daljina jo vie udaljava.

Ti za pravdu ne zna, niti ima milosti;

Ne mogu ti pobjei, a nee mi pomo pruiti.

Za ljubav k tebi svi putevi su mi pretijesni

Tako da ne znam kamo u se uputiti.

Car se zadivi mladievoj recitaciji, ne znajui povod tome. Kad mladi uze komad platna i stavi ga
pod nogu, Tadulmuluk ree:
- Kakva je to krpa?
- Ova ti krpa ne treba, gospodaru - odgovori mladi.
- Pokai mi je - bio je uporan carevi.
- Gospodaru - ree mladi - svoju robu ti nisam htio pokazati samo zbog te krpe, pa ti ne mogu dati
da je vidi...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

112. no
Kada nastupi stotinu dvanaesta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je mladi rekao careviu:
- Svoju robu ti nisam htio pokazati samo zbog te krpe, pa ti ne mogu dati da je vidi.
- Moram je vidjeti - navaljivao je carevi i naljuti se, pa je izvadi ispod noge mladiu koji zaplaka i
zastenja recitirajui stihove:

Ne kori ga jer e ga prijekor boljeti,

Rekoh istinu, al je nema ko sluati.

Allaha molim da mi uva mjesec u dolini,

Da mi se opet ivi na toj mjeseini.

Volim je - ah, kad bi me mogla tako voljeti!

Dok sam iv neu se s njom oprostiti!

Svijet mi se smrai na dan rastanka

I suze lijem od tada bez prestanka.

Ne laem, bogami, krpa nevinosti se pocijepa

Na dan rastanka, al e da se zakrpa.

Moje tijelo nema mira u postelji,

Niti ona ima mira otkad smo se rastali.

Da nam napakosti sudbina se trudila:

Sreu mi uze, a ni njoj sreu nije nudila.

Samo brigom sudbina nam pehar nali

Iz kojeg i ja i ona sve smo progutali.

Kada zavri recitaciju, Tadulmuluk mu ree:

- Vidim da s tobom neto nije u redu. Reci mi zato plae im pogleda ovu tkaninu?
Poto carevi spomenu komad tkanine, mladi uzdahnu i ree:
- udna je moja pria o ovoj krpi i njenoj vlasnici, gospodaru, te o onoj koja je nainila ove likove i
figure.
Zatim mladi razmota komad tkanine na kome se ukaza figura gazele izvezena svilom i suhim zlatom,
a naspram nje bijae druga gazela izvezena srebrom; oko vrata joj ogrlica od suhoga zlata i tri
izbuena topaza. Kada carevi vidje kako je lijepo uraena ta figura, uskliknu:
- Slava Allahu koji je nauio ovjeka onome to nije znao!
Careviu se svidje mladieva pria, te mu ree:
- Ispriaj mi priu o onoj koja je nainila tu gazelu.
PRIA O AZIZU I AZIZI
- Znaj, gospodaru - poe mladi - da je moj otac bio veliki trgovac, ali nije imao djece osim mene.
Imao sam amidinu s kojom sam odrastao u oevoj kui, jer je njen otac umro, a pred smrt se
dogovorio s mojim babom da me oene njome. Kada sam postao zreo mukarac a ona zrela ena, nisu
nas odvajali. Jednom, otac povede razgovor s majkom:
- Ove godine vjenat emo Aziza i Azizu.
Tako se on dogovori s majkom, pa se prihvati priprema za svadbu. Za sve to vrijeme, ja sam s
amidinom spavao u istoj postelji i nismo znali o emu se zapravo radi. Ona je bila osjeajnija od
mene, razumnija i pametnija. Poto moj otac sve pripremi za slavlje i kada je preostalo jo samo da
se obavi vjenanje i da odem u erdek sa svojom amidinom, otac odlui da vjenanje obavi poslije
dume, te ode trgovcima i ostalim prijateljima i obavijesti ih o tome. Majka takoer obavijesti svoje
prijateljice i roake.
Kad doe petak, oistie dvoranu namijenjenu za sjedenje, oprae mramor, a po naoj kui
prostrijee ilime i postavie sve to je bilo potrebno. Najzad okitie zidove izvezenim platnom.
Ljudi se dogovorie da dou u nau kuu poslije dume, a otac ode da pripremi halvu i druge slatkie.
Mene majka otpremi u hamam i posla mi novo, najgizdavije odijelo. Kad izaoh iz hamama, obukoh
tu gizdavu odjeu koja je bila namirisana tako da se od mene usput irio fini miris. Htjedoh poi u
damiju, ali se sjetih jednog prijatelja i vratih se da ga potraim, ne bi li i on doao na vjenanje.
Mislio sam: "Pozabavit u se time dok ne bude vrijeme za namaz." Onda odoh u jedan sokak u koji
nikada nisam zalazio. Znojio sam se zbog boravka u hamamu i zbog novog odijela na sebi, tako da je
znoj kiptio dok se miris irio od mene. Na poetku sokaka sjedoh da se odmorim na jednoj klupi i
razastrijeh mahramu s porubom koju sam bio ponio. Bilo mi je sve toplije, tako da mi se znojilo elo
i znoj mi je curio niz lice. Nisam mogao mahramom obrisati znaj s lica, jer sam je bio prostro ispod
sebe. Htjedoh se obrisati rubom koulje, kad na me pade bijela mahrama, ni sam ne znam otkuda. Ta
mahrama bijae njenija od lahora; pogledati je bilo je ugodnije nego otrovanom lijek dati. Dohvatih
je rukom, pa podigoh glavu da vidim odakle je pala i pogled mi se susrete s pogledom one to je
nainila ovu gazelu...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom doputenju.

113. no
Kada nastupi stotinu trinaesta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je mladi priao Tadulmuluku:
- Podigoh glavu da vidim odakle je pala mahrama i pogled mi se susrete s pogledom one to je
nainila ovu gazelu. Vidjeh je kako posmatra kroz prozor s bakarnim reetkama. Moje oi nisu
vidjele nita ljepe od nje, tako da je ni opisati ne mogu. Poto primijeti da je gledam, ona stavi prst
na usta, a zatim srednji prst primakne kaiprstu i stavi ih na grudi, meu dojke. Potom ukloni glavu s
prozora, zatvori kapak i ode, a meni u srcu planu oganj buktei sve vie, i pogled na nju izmami mi
hiljadu uzdaha. Bio sam toliko zbunjen da nisam uo ta mi je rekla, niti sam razumio ta mi je
iaretila. Ponovo pogledah u prozor i vidjeh da je zatvoren. Strpljivo sam ekao do zalaska sunca, ali
nita vie nisam uo, niti sam koga vidio. Oajavajui to je vie ne vidim, ustadoh, ponesoh rubac i
kada ga razvih, zapahnu me miris mousa. Miris me uzbudi tako da sam se osjeao kao u Dennetu.
Onda razastrijeh mahramu ispred sebe, a iz nje ispade njeni listi. Razvih ga i vidjeh da je natopljen
finim mirisom, a na njemu su bili napisani stihovi:
Poslah pismo na ljubav se alei,
Napisah ga linije paljivo izvlaei.

"ta bi od tvoga rukopisa, prijatelju:

Tako je tanahan da ga jedva itati mogu?"

Rekoh: "I sam sam mrav i tanak postao -

Takvim rukopisom svaki ljubavnik je pisao."

Kada proitah stihove, zagledah se u prelijepu mahramu, te u njenom uglu vidjeh ispisane stihove:

O, kako malje ispisae poruku dimu,

Dva reda na tom lijepom liku!

Obrazi mu poput dva mjeseca puna;

Kad se izvija, stidi ga se i grana tanahna.

Na drugom rubu bili su ispisani stihovi:

Na tom biseru malje ispisae ambrom

Dva reda kao na jabuci ahatom.

enjive oi nas ubijaju im nas pogledaju;

Nije vino, ve slatki obrazi nas opijaju.

Poto vidjeh stihove na mahrami, u srcu mi oganj planu - moja enja i nemir postadoe jo vei.
Uzeh mahramu i cedulju i odnesoh ih kui ne znajui kakvim lukavstvom da se posluim da bih se
sastao s njom. O toj ljubavi ne mogu govoriti potanko.
Kui stigoh kasno u no i vidjeh amidinu kako sjedi plaui. im me ugleda, ona obrisa suze, pa mi
prie, skinu mi odjeu i upita gdje sam bio. Ree mi da su svi ljudi - emiri, velikai i trgovci - bili se
okupili u naoj kui. Doao je i kadija sa svjedocima, nahranili se, posjedili jedno vrijeme ekajui
da ja doem radi vjenanja. Kada su izgubili nadu da u doi, razili su se i otili svojim putem.
Zatim ree:
- Tvoj otac je veoma ljut zbog toga i zakleo se da e nas vjenati tek idue godine, jer je za ovaj pir
potroio mnogo novaca. ta se danas dogodilo s tobom? Zato si se zadrao do ovih doba? Sve se
ovo zbilo zbog tvog odsustva!
- Dogodilo mi se to i to - rekoh pa spomenuh mahramu i ispriah joj sve, od poetka do kraja. Ona
uze cedulju i mahramu i kad proita ono to je pisalo, suze joj linue niz obraze, te kaza stihove:

Onom ko ree: "Poetak strasti je u izboru"

Reci: "Lae, sve je u moranju!"

Nema sramote kad je u pitanju moranje,

Da je to tano govori i predanje.
Ako hoe, red: Slast je u stradanju,
Ili duevna bol je u muenju.

Blagodat, mrnja il eljenje

Duu blai il je upropauje.

Uz njega su dani kao blagdani,

A usta mu praznici nasmijani.

Ona tako prefinjeno mirie,

A on odbija sve to na ljubav kidie.

Zatim me amidina upita:

- ta ti je rekla i kakve ti je znake davala?
- Nije rekla nita - odgovorih - ve je stavila prst na usta, onda ga spojila sa srednjim prstom, pa je
oba stavila na grudi i pokazala na zemlju. Zatim se uklonila s prozora i zatvorila ga. Nisam je poslije
vidio, ali mi je srce uzela tako da sam sjedio do zalaska sunca oekujui da opet pogleda kroz prozor.
Nije se pojavila. Kada sam ve izgubio nadu, otiao sam s toga mjesta. To je moja pria, i elim da
mi pomogne u ovom iskuenju.
Ona me pogleda i ree:
- Amidiu, da mi oi moje zatrai, ja bih ih za tebe iskopala. Zaista u ti pomoi u nevolji, a
pomoi u i njoj u njenoj nevolji, jer ona je zaljubljena u tebe, kao to si i ti zaljubljen u nju.
- Kako tumai onaj njen iaret?
- Stavljanje prsta na usta znai da si joj vaan koliko je vana dua tijelu i da e ona i zubima gristi
da bi se s tobom sastala. to se tie mahrame, to je znak pozdrava zaljubljenih. Cedulja znai da
njena dua pripada tebi. Dva prsta na grudima, meu njenim dojkama, znae: Poruuje ti da za dva
dana doe na to mjesto da bi joj svojim dolaskom jad rastjerao. Znaj, amidiu, da je zaljubljena u
tebe i da ti vjeruje. Tako tumaim njene znake. Kad bih se mogla kretati, sigurno bih vas sastavila za
kratko vrijeme i svojim skutima bih vas zaklonila.
Kada to uh od nje, zahvalili joj i pomislih: "Strpit u se dva dana." Sjedio sam dva dana u kui
nigdje ne izlazei, ne jedui i ne pijui. Stavio sam glavu u krilo amidine koja me je tjeila:
- Budi vri i odvaniji, smiri svoje srce i misao...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

114. no
Kada nastupi stotinu etrnaesta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je mladi priao Tadulmuluku.
- Kad prooe dva dana, amidina mi ree:
- Razgali se i osokoli! Obuci odijelo i poi na sastanak.
Zatim ona poskoi pa mi promijeni odijelo, namirisa me, obodri i osokoli, te ja pooh do onoga
sokaka. Posjedih malo na klupi, kad se otvori prozor i ugledah je. im je vidjeh, pretrnuh. Kada se
pribrah, odvaih se i pogledah je po drugi put, ali se izgubih. im se osvijestih, vidjeh da dri
ogledalo i crvenu mahramu, a poto ona mene ugleda, zasuka rukave, pa rairi svih pet prstiju i udari
se dlanom i rairenim prstima po grudima. Zatim die obje ruke i ukloni ogledalo s prozora, te uze
crvenu mahramu i odnese je. Kada se vrati, poe mahramu sputati s prozora u pravcu sokaka, i tako
uini tri puta, sputajui i diui mahramu. Onda je savi, stavi je pod ruku i obori glavu. Najzad se
povue s prozora, zatvori ga i ode ne rekavi ni jedne rijei. Ostavi me zbunjena, jer nisam znao
kakve mi je znake davala. Sjedio sam tu do veeri, pa kui stigoh pred pono i zatekoh amidinu s
rukama na obrazu. Dok su joj iz oiju lile suze, recitirala je stihove:

Ba me briga za pokude britke!

Utjehe nema, jer si poput grane vitke.

O, ti to mi srce uze i nestade,

Za ljubav uzritsku{127} nema pregrade!

Od njenih turskih oiju dua mi strada,

Jer tako je ni britka sablja ne probada.

Prisili me breme ljubavi podnositi,

Al' tako sam slab da ni koulju ne mogu nositi.

Ljuto plakah ujui ta zlobnici vele:

"Opasnost ti prijeti iz oka voljene. "

O, kad bi moje srce tvome srcu sliilo;

Tijelo mi je kao tvoj stas, jer je propalo.

Surov su nadzornik tvoje oi, moj emire,

uvar su koji ne mari za moje nemire.

Lau da Jusuf uspije svu ljepotu sabrati

Jer koliko Jusufa je u tvojoj ljepoti!

Htjela bih otii bojei se tih oiju

to me motre - ah, kako nada mnom bdiju!

Sluajui te stihove, moji jadi postadoe jo vei, te klonuh u jedan oak kue. Amidina ustade,
prenese me i svue, pa mi obrisa lice rukavom i upita ta mi se dogodilo. Ispriah joj sve to mi se
dogodilo s onom djevojkom, a ona ree:
- Znak koji je dala dlanom i sa pet prstiju znai: Doi mi za pet dana. Znak koji je dala ogledalom i
promaljanjem glave kroz prozor znai: Sjedi ispred duana bojadije dok ti ne doe glasnik.
Kada sasluah njene rijei, planu mi vatra u srcu, pa uzviknuh:
- Allaha mi, amidino, tvoje tumaenje je pravilno, jer sam u tome sokaku vidio jednog bojadiju
Jevrejina.
Zatim ja zaplakah, a amidina ree:
- Budi vri i odluniji! Druge godinama mori ljubav, pa se opiru aru strasti, a ti si zaljubljen tek
sedam dana. emu onda toliko tugovanje?!
Tjeila me je priom, a onda mi donese jelo i ja uzeh zalogaj u namjeri da ga pojedem, ali nisam
mogao. Okanio sam se jela i pia. Napusti me ugodan san, poutjeh i moja ljepota svehnu, jer prije
nisam volio, niti sam osjetio toplinu ljubavi prije toga sluaja. Smrao sam, a zbog mene oslabi i
amidina koja je, tjeei me, svake noi priala o zaljubljenima dok me ne bi uspavala. Budio sam
se zatiui je kako bdije pored mene dok joj suze teku niz obraze.
Provedoh tako pet dana, te amidina ustade, zagrija mi vode, opra me i obue mi odijelo, pa ree:
- Idi k njoj! Neka ti Allah da uspjeha i da ostvari svoje elje u vezi s onom koju voli.
Pooh do ulaza u sokak. Bijae subota i vidjeh da je bojadijin duan zatvoren, pa sjedoh
pred njega do ikindije. Sunce poe gubiti sjaj. Onda mujezin oglasi akam i pade no, a od djevojke
ni traga. Nita nisam uo ni vidio. Bilo me strah to sjedim sam, te ustadoh i pooh kao da sam pijan
dok ne stigoh do kue. Kad uoh, vidjeh amidinu Azizu kako se jednom rukom uhvatila za klin
zabijen u zid, a druga ruka joj na grudima i recitira stihove:

Velika je ljubav beduinke kad joj rodbina otputuje

Iza topolom hidaskom ona silno tuguje.

Kad putnike ugleda, ona e im dati

Vatru enje, a suzama mjeine naliti.

Ni to jae od ljubavi moje ne moe biti,

A on me smatra grjenom zbog moje strasti.

Kada Aziza zavri recitiranje, okrenu se prema meni, rukavom obrisa moje i svoje suze, osmjehnu mi
se i ree:
- Neka ti Allah dobro podari! Zato nisi proveo no sa svojom dragom, i zato nisi svoju elju njome
utaio?
Na te njene rijei, udarih je nogom u grudi, a ona se prevrnu i udari u dovratak gdje bijae onaj
drveni klin koji joj se zari u elo. Pogledah je paljivije, te vidjeh da joj je elo rasjeeno i da iz
njega lipti krv...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

115. no
Kada nastupi stotinu petnaesta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je mladi priao Tadulmuluku:
- Poto udarih amidinu u grudi, ona se prevrnu na dovratak tako da udari u onaj klin koji joj probi
elo i krv joj potee. Aziza ne ree ni rijei, ve odmah ustade, pocijepa komad tkanine, poveza
njime ranu i obrisa krv koja je bila istekla na ilim tako da je izgledalo kao da se nita nije dogodilo.
Zatim mi prie, osmjehnu se i ree blagim tonom:
- Allaha mi, nisam to rekla da bih se narugala tebi ili njoj. Veoma me je boljela glava, pa sam htjela
krv pustiti, a sad mi je lake. Kai mi ta ti se danas dogodilo s onom enom.
Ispriah joj sve to mi se toga dana zbilo i zaplakah nakon prie, a Aziza mi ree:
- Jesi li ustrajan, ili nisi? Da li je iskreno voli ili ne? Sutra poi na ono mjesto i pogledaj koje e ti
znake dati. Uskoro e se radovati i tvoji jadi e nestati.
Aziza me je tjeila dok sam ja bio sve tuniji i potiteniji. Onda mi donese jelo i ja ga odgurnuh tako
da se posue razletje na sve strane. Vikao sam:
- Svaki zaljubljenik je luak kome nije do jela, niti do uivanja u snu!
- Allaha mi, to su znaci ljubavi - ree Aziza gorko plaui i kupei krhotine razbijenog posua. Zatim
obrisa ostatke prosutog jela i sjede da me tjei dok sam se ja Bogu molio da to prije svane. im
osvanu jutro i svjetlost sinu, pooh onoj djevojci. Brzo stigoh u sokak i tek to sjedoh na klupu,
otvori se prozor na kome se pojavi njena glava, s osmijehom. Zatim je nestade, pa se vrati s
ogledalom, kesom i zdjelom punom zelenog bilja. U ruci je imala lampu. Najprije uze ogledalo, stavi
ga u kesu koju zaveza i baci u kuu. Zatim raspusti kosu po licu, prinese lampu vrhovima biljaka i sve
to pokupi, pa ode zatvorivi prozor. Srce mi se kidalo zbog toga i zbog njenih tajnovitih znakova.
Nije mi se obratila ni jednom rijeju, te me je zbog toga strast jo vie morila. Moja ljubav i
izgubljenost su rasli.
Vratih se kui suznih oiju i slomljena srca, a kada uoh ugledah amidinu kako sjedi okrenuvi se
prema zidu, srca rastrganog brigama, alom i ljubomorom. Meutim, ljubav joj nije doputala da
ispoljava ljubomoru, poto je vidjela koliko sam zaljubljen i izbezumljen. Pogledah je i uoih da ima
dva zavoja na glavi, jedan od udarca u elo, a drugi na oku koje ju je boljelo zbog dugog plaa. Bila
je u vrlo loem stanju i recitirala je stihove:

Ma gdje da si, putnie, iao

U mome si srcu utoite naao.

Ma gdje da omrkne, neka te Allah uva;

Od zle sudbe i nesree neka te spaava!

Otiao si i nedostaje mojim oima

Koje se bez prestanka kupaju u suzama.

Da mi je znati u kojoj si pokrajini,

U kom narodu, u ijoj domovini!

Ako ti pije vode iste i nezamuene

Ja pijem suze svoje nepresune.

Osim rastanka s tobom, sve mi je slatko

Kao oputanje kad zadrijemam kratko.

Poto zavri recitiranje, ona me pogleda plaui. Onda obrisa suze i ustade prema meni, ali od
uzbuenja nije mogla ni rije prozboriti. utila je jedno vrijeme, a zatim ree:
- Reci mi ta se dogodilo ovaj put.
Ispriah joj sve to se zbilo, a ona e:
- Strpi se, dolazi vrijeme sastanka s njom i ostvaruju se tvoje nade. Znak koji ti je davala stavljajui
ogledalo u kesu znai: Strpi se dok sunce zae. Rasplitanje kose po licu znai: Kada padne no, kada
mrkli mrak zakloni dnevnu svjetlost, onda doi. to se tie zdjele sa zelenim biljem, to znai: Kada
doe, ui kroz vrt iza sokaka. Iaret s lampom znai: Poto ue u vrt, poi prema upaljenoj lampi
koju e ugledati, pa sjedi ispod lampe i ekaj me, jer me ubija ljubav prema tebi.
Nakon tih rijei, povikah u zanosu:
- Koliko e mi jo obeavati? Odlazim k njoj ne postiui cilj i ne ine mi se tanim tvoja
tumaenja!
Ona se nasmija:
- Treba da se strpi do kraja dananjeg dana, dok dan ne klone zapadu i ne primakne se mrkla no.
Tada e se sretno sastati s njom i ostvariti svoje elje. To je puna istina, bez lai.
Zatim izrecitira stihove:

Pusti vrijeme neka ide,

U dom svoj ne putaj brige;

Mnotvo stvari teko se doeka,

Al blizu je as njihova dolaska.

Potom mi amidina prie i poe me blago tjeiti, ali se vie nije usuivala da mi donosi hranu,
bojei se mog bijesa i nadajui se mojoj naklonosti. Namjeravala je samo da mi prie i svue mi
odjeu. Onda ree:
- Sjedi da ti ispriam neto to e te zabaviti do kraja dana i, ako Bog da, im padne no ti e biti uz
svoju dragu.
Meutim, ja se nisam osvrtao na nju, ve sam, u iekivanju da padne no, govorio:
- Boe, daj da to prije padne no!
Kada pade no, Aziza gorko zaplaka, dade mi zrno istog mousa i ree:
- Amidiu, stavi ovo zrnce u usta, pa kada se nae s dragom i ona ti dopusti da zadovolji svoju
elju, izrecitiraj joj stihove:

Allaha vam, recite, o zaljubljeni ljudi,

ta da ini mladi kada se zaljubi!

Zatim me poljubi i zatrai da se zakunem da u te stihove izrecitirati tek kada se zadovoljim onom
djevojkom.
- Naravno - odgovorih joj, pa krenuh u predveerje i poto stigoh do vrata, vidjeh da su otvorena, te
uoh i ugledah svjetlost na izvjesnom rastojanju. Pooh prema svjetlosti i kada stigoh do nje, vidjeh
veliki divan zasvoen kubetom od slonovae i ebanovine, a nasred kubeta bila je objeena lampa.
Divan je bio zastrt svilenim ilimima protkanim zlatom i srebrom. Tu se nalazila zapaljena velika
svijea u zlatnom svijenjaku ispod kandilja, a nasred divana bio je adrvan s raznim figurama.
Pored adrvana stajala je sofra prekrivena svilenom boom, a uz nju veliki bardak od kineske
keramike, pun vina, te kristalni pehar ukraen zlatom. Pored svega toga, bio je zastrt veliki srebreni
posluavnik na kome sam vidio razne vrste voa: smokava, nara, groa, narani, raznih vrsta limuna.
Bilo je i raznovrsnog cvijea: rua, jasmina, mirte, rua puzavica, narcisa i ostalog miriljavog bilja.
Bio sam opinjen mjestom i silno sam se radovao. Moje brige i jadi minue. Meutim, u prostoriji ne
vidjeh ivoga stvora...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.
 116. no
Kada nastupi stotinu esnaesta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je mladi pripovijedao Tadulmuluku:
- Bio sam opinjen tim mjestom i silno sam se radovao, ali ne vidjeh ivoga stvora. Nisam vidio
roba, ni robinju, nikoga ko se brine o tim stvarima. Sjedoh u divanu oekujui da se pojavi draga
moga srca. Minu prvi sahat noi, zatim drugi, pa trei, a ona ne doe. Glad me je sve vie muila, jer
dugo ve nisam nita jeo zbog silne ljubavi. Poto vidjeh to mjesto i kada mi bi jasno da je moja
amidina pravilno shvatila one znake, lahnu mi na dui. Poe me glad moriti, jer mi probudie elju
mirisi jela na sofri koju zatekoh. Dua mi se smiri zbog ljubavnog sastanka i poeljeh da jedem.
Prioh sofri, skinuh stolnjak i nasred sofre ugledah kinesku iniju u kojoj su bile etiri peene kokoi
prelivene zainima, a oko zdjele bijahu etiri tanjira: jedan s halvom, drugi s narovim zrnom, trei s
baklavama, etvrti s kadaifom. Na tanjirima je bilo slatkog i kiselog jela. Pojedoh malo kadaifa i
komad mesa, pa se prihvatih baklave. Zatim uzeh halve jednu kaiku, pa drugu, treu, etvrtu. Pojedoh
kokoijeg mesa, zalogaj hljeba. Tako napunih stomak, miii mi se opustie i otromih od bdijenja, te
naslonih glavu na jastuk, poto prije toga oprah ruke. Savlada me san, tako da nisam znao ta se
poslije dogaalo sa mnom. Probudih se tek kada me sunce ogrija, jer danima prije toga nisam spavao.
im se probudih, ugledah na stomaku soli i uglja, te ustadoh i otresoh odjeu. Osvrnuh se lijevo i
desno, ali ne vidjeh nikoga. Ustanovih da sam spavao na mramornim ploama, bez postelje. Zbunih se
i obuze me velika tuga, tako da mi suze potekoe niz obraze. alio sam samog sebe. Onda ustadoh i
pooh kui. Kada uoh, zatekoh Azizu kako se busa u prsa i plae lijui suze kao kiu. Pri tom je
recitirala stihove:

Pue vjetar, lahor topli pue

I ljubav uzburka u dnu moje due.

Puhni nam, lahore lagahni -

Sreu il sudbinu oekuju zaljubljeni.

Ah, kad bih te mogla strasno grliti

Kao to se grle zaljubljeni!

Kada mi Allah amidia ne da,

Nek mi ivot uzme, nek me nema!

Hoe li se i njegovo srce, da mi je znati,

Od ljubavnog ara, od strasti istopiti?

im me ugleda, Aziza hitro ustade, obrisa suze i blago mi se obrati:

- Allah je bio dobar prema tvojoj ljubavi ulivi i ljubav onoj koju voli, dok ja plaem i tugujem
zbog rastanka s tobom. Ko mi moe zbog toga prigovoriti? Ali, neka ti to Allah ne upie u grijeh zbog
mene!
Zatim mi se s mukom osmjehnu i poe mi se umiljavati. Svlaila mi je zatim odjeu koju razgrnu,
pomirisa je, pa ree:
- Allaha mi, ovo nisu mirisi naslaivanja s dragom! Kai mi ta je bilo, amidiu.
Ispriah joj sve ta se dogodilo, a ona se usiljeno nasmija i uzviknu:
- Zaista mi je srce puno bola! Ne ivio onaj ko tvome srcu bol zadaje! Ta ena smatra da je iznad tebe
i bogami, amidiu, bojim se da ti ne uini kakvo zlo! Onu so treba ovako tumaiti: Ti si utonuo u san
i kao da si neukusno jelo koje odbija duu i valja te osoliti da ovjek ne bi povraao. Predstavlja se
kao da si plemeniti ljubavnik, a ljubavnici ne smiju spavati. Tvoje predstavljanje je lano, ali je i
njena ljubav prema tebi lana jer te nije probudila kad je vidjela da spava.
Da te zaista voli, probudila bi te. to se tie uglja, njegovo znaenje je slijedee: Neka ti Allah ocrni
obraz kad si se lano predstavljao kao zaljubljenik; ti si malo dijete koje nema druge brige osim ta
e pojesti, popiti i da odspava. Eto ta znae njeni iareti! Neka te uzvieni Allah spasi te ene!
Na te rijei, udarih se u grudi i povikah:
- Allaha mi, to je tano, jer sam spavao, a ljubavnici ne spavaju! Ja vrim nasilje nad samim sobom,
a najveu tetu nanijeli su mi jelo i san! ta li e se dogoditi?
Plakao sam sve jae, a onda rekoh Azizi:
- Reci mi ta da radim. Smiluj mi se, pa e se Allah tebi smilovati, inae u presvisnuti. Budui da
me je amidina veoma voljela...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

117. no
Kada nastupi stotinu sedamnaesta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je mladi pripovijedao Tadulmuluku kako je rekao amidini:
- Reci mi ta da radim. Smiluj mi se, pa e se Allah tebi smilovati.
Budui da me je amidina veoma voljela, ona odgovori:
- Mislim ja na to, ali, amidiu, rekla sam ti vie puta: Kad bih mogla izlaziti, ja bih vas brzo
sastavila i svojim skutima bih vas zaklonila. To u uiniti samo zato da bi ti zadovoljan bio. Ako Bog
da, uloit u najvei trud da vas sastavim. Sluaj me i slijedi moje upute. Poi na to isto mjesto i
sjedi tamo. Kad padne veer, budi tu gdje si bio, ali se uvaj da ne pojede neto, jer jelo tjera san na
oi, a zaspati ne smije. Ona e ti doi tek kada proe etvrtina noi. Neka te Allah uva njenoga zla!
Poto je sasluah, poeh se moliti da padne no, a kada sam ve htio poi, Aziza mi ree:
- Kada se nae s njom, izrecitiraj one stihove na polasku od nje.
- Svakako - odgovorih.
Kada izaoh i stigoh u vrt, vidjeh da je mjesto pripremljeno na isti nain kao i onda kada sam ga
vidio prvi put. Tu je bila sva potrebna hrana i pie, zakuska, cvijee i ostalo. Popeh se i namirisali
hranu tako da mi je dua udila za njom. Obuzdavao sam se vie puta, ali se nisam mogao savladati,
ve ustadoh, prioh sofri i kad skinuh bou s nje, ugledah zdjelu s kokoima, a oko nje etiri tanjira
sa etiri vrste jela. Pojedoh od svakog po malo, zatim malo halve, pa malo mesa i popih afranova
soka koji mi se dopade tako da sam ga kusao kaikom dok se ne zasitih i dok stomak sasvim ne
napunih. Nakon toga, prevrnuh oima, uzeh jastuk, stavih ga pod glavu i pomislih: "Valjda u se samo
nasloniti na njega i neu zaspati." Meutim, oi mi se sklopie, te zaspah i ne probudili se dok sunce
ne izae. Tada ugledah na stomaku kocku nainjenu od kosti, tapi za igranje taba, koticu hurme i
sjemenku rogaa. U prostoriji nije bilo nikakve prostirke, niti bilo ta drugo - kao da tu juer nieg
nije bilo. Ustadoh, stresoh sve sa sebe i izaoh bijesan. Stigoh kui i zatekoh Azizu kako duboko
uzdie i recitira:

Tijelo mi je mravo i srce mi ranjeno,

Suze mi teku niz obraze obilno.

Neprekidno mi prigovara dragi,

Al lijepo je sve to ljepotan radi.

Amidiu, ti si mi srce strau ispunio,

Zbog tebe mi vid oinji oslabio.

Poeh grditi i psovati Azizu, a ona briznu u pla. Zatim obrisa suze, prie mi i poljubi me, pa me
poe privijati na grudi, dok sam se ja izmicao korei sam sebe. Aziza mi ree:
- ini mi se da si i noas prespavao, amidiu.
- Jesam - odgovorih - ali kada sam se probudio, naoh na stomaku kocku nainjenu od kosti i tapi
za igranje taba, hurminu koticu i sjemenku rogaa. Ne znam zato je to uinila.
Zatim plaui zamolih Azizu:
- Protumai mi ta je htjela time i reci mi ta da radim. Pomozi mi u nevolji.
- Naravno - odgovori Aziza. - to se tie tapia za igranje taba koji ti je stavila na stomak, time hoe
rei da si ti doao, ali da ti je srce odsutno, kao da ti veli: Tako se ne voli i ne smatraj sebe
ljubavnikom. Hurminom koticom ti kazuje: Da si zaljubljen, srce bi ti sagorjevalo od ljubavi i ne bi
se snom naslaivalo; ljubav je poput hurme koja raspaljuje ar u dui. Sjemenka roia znai da se
srce ljubavnika zamorilo i poruuje ti da podnese rastanak s njom onako kako ga je Ejjub podnio.
Sluajui njeno tumaenje, u dui mi planu oganj i srce mi obuze jo vea al, tako da sam povikao:
- Allah mi je odredio da zaspim, jer imam tako malo sree! ivota ti, Aziza, smisli neko lukavstvo
kako da doem do nje.
Ona mi plaui odgovori:
- Azize, amidiu moj! Ophrvana sam mislima, tako da ni govoriti ne mogu. Meutim, poi noas na
ono isto mjesto, ali pazi da ne zaspi, pa e postii to eli. Eto, tako je najbolje, i neka ti je sa
sreom!
- Ako Bog da, neu zaspati - rekoh joj - i sigurno u uiniti onako kako mi nalae.
Aziza ustade, pa donese hranu i ree mi:
- Jedi sada koliko hoe da ti to ne bi padalo na pamet kasnije!
Najedoh se, a kad pade no Aziza ustade, donese mi velianstveno odijelo, obue me traei da se
zakunem da u eni izrecitirati one stihove i skrenu mi panju da ne zaspim.
Pooh od nje i stigoh u onaj vrt, pa se popeh u istu odaju. Gledao sam u vrt, prstima otvarao oi i
glavom klimao dok ne zavlada no...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

118. no
Kada nastupi stotinu osamnaesta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je mladi pripovijedao Tadulmuluku:
- Stigoh u onaj vrt, pa se popeh u istu odaju. Gledao sam u vrt, prstima otvarao oi i klimao glavom
dok ne zavlada no. Ogladnio sam bdijui dok me je zapahnjivao miris jela, tako da me sve vie
morila glad. Najzad prioh sofri, skinuh s nje bou i od svega uzeh pomalo. Pojedoh komad mesa,
pa pomislih prilazei bokalu vina: "Popit u jednu au." Popijem au, pa drugu, treu, dok ne popih
deset aa. Pie mi udari u glavu, te padoh na zemlju kao mrtav i ostadoh tako dok sunce ne ogrija.
Prenuh se i vidjeh da nisam u vrtu, a da mi na stomaku stoje otar no i metalni novi. Drhtei, uzeh
ta dva predmeta i ponesoh ih kui gdje zatekoh Azizu kako kuka:
- Ja sam jadnica i alosnica u ovoj kui! Nita mi ne moe pomoi osim plaa!
im uoh, opruih se koliko sam dug, odbacih no i novi i obeznanih se. Kada dooh k sebi,
upoznah je s onim to mi se dogodilo i rekoh:
- Nisam postigao to sam elio.
alila me je utoliko vie to je vidjela da sam zaljubljen i kako plaem.
- Ve mi je dodijalo da ti savjetujem da ne spava. Ne slua savjete. Tebi uope ne koriste moje
rijei - odgovori Aziza.
- Molim te u ime Allaha da mi objasni ta znae no i metalni novi.
- to se tie novia, njime ti ukazuje na svoje desno oko, zaklinje se tim okom i poruuje ti: Tako mi
Gospodara svjetova i moga desnog oka, ako jo jednom doe i zaspi, sigurno u te ovim noem
zaklati. Bojim se, Azize, da ti ne uini kakvo zlo. Srce mi je tako tuno zbog tebe da nisam kadra ni
govoriti. Ako si siguran da nee zaspati kad joj opet ode, ti poi i uvaj se sna, pa e postii to
eli. Ako zna da e zaspati kao i obino, a ipak se vrati i zaspi, ona e te zaklati.
- ta da radim, Aziza? Zaklinjem te Allahom da mi pomogne u nevolji.
- Naravno da hou - odgovori ona. - Ako bude sluao moje rijei i povinovao se mojim uputama,
ostvarit e ti se elja.
- Sluat u te i povinovat u se - rekoh.
- Kad bude vrijeme da poe, rei u ti.
Zatim me Aziza privinu na grudi, pa me poloi na postelju i poe mi trljati noge ne prestajui dok me
san ne savlada. im utonuh u san, ona uze lepezu, pa mi sjede pored uzglavlja i poe rashlaivati lice
dok dan ne izmaknu. Kada se prenuh, vidjeh da je jo pored mog uzglavlja s lepezom u ruci i da plae
toliko da je odjeu nakvasila.
Primjetivi da se budim, Aziza obrisa suze i donese jelo, a kada ga poeh odbijati ona ree:
- Zar ti nisam rekla da me slua? Zato jedi!
Jeo sam ne protivei se. Aziza me je hranila, a ja sam samo vakao dok se ne najedoh. Tada me
napoji slatkim sokom, pa mi opra ruke, obrisa ih mahramom i poprska me ulsijom. Potom sam
sjedio s njom sasvim zadovoljan. Kad pade no, Aziza mi obue odijelo i ree:
- Probdij cijelu no. Nemoj spavati. Ona e ti doi tek pred kraj noi i ako Allah ushtjedne, noas e
se s tobom sastati. Ne zaboravi ta sam ti savjetovala.
Zatim Aziza zaplaka toliko da me je srce boljelo zbog njenog plaa.
- Kakav savjet si mi obeala? - upitah je.
- Kada poe od nje, izrecitiraj onaj stih koji sam ti govorila.
Nakon toga, pooh razdragan i stigavi do vrta, popeh se u onu odaju. Bio sam sit, te sjedoh bdijui
prvu etvrtinu noi. No je bila duga kao godina, ali sam bdio dok ne prooe tri etvrtine noi i ne
oglasie se pijetlovi. Tada me spopade glad zbog nespavanja, te prioh sofri i poeh jesti dok se ne
zasitih. Glava mi otea i taman htjedoh zaspati kad zauh neku buku u daljini. Ustadoh, oprah ruke i
usta i uskoro se pojavi ona sa deset djevojaka meu kojima je bila poput punog mjeseca meu
zvijezdama. Nosila je haljinu od zelenog atlasa izvezenu suhim zlatom. Kao da je o njoj pjesnik
kazao:

Gordi se pred dragim u zelenoj odjei,

S uvojcima oputenim, raskopanih kopi.
Pitam je kako se zove, a ona mi veli:
"Ja sam ona to ljubavnika srca pali. "

Poalih se njoj na muku ljubavnu,

A ona e: "Bolje da se jada kamenu. "

Rekoh joj: "lako je kamen tvoje srce,

Allah htjede da iz stijene voda tee."{128}

Kada me ugleda, nasmija se i ree mi:

- Kako si ostao budan i kako te nije san savladao? Poto si probdio no, znam da si zaljubljen, jer
zaljubljeni bdiju hrvui se sa osjeanjima.
Zatim prie svojim djevojkama, namignu im i one se udaljie a djevojka prie meni, zagrli me i
poljubi. Uzvratih joj poljubac, te mi ona poe sisati donju usnu, a ja njoj gornju. Onda je uhvatih i
stegoh oko struka pa se spustismo na tlo. Ona razveza dimije koje joj spadoe do nonih lanaka pa
se poesmo igrati, grliti, maziti, njeno razgovarati, ujedati se, ispreplitati noge obilaziti kuu i
stupove - sve dok njeni udovi ne malaksae i dok se ne obeznani. Bila je to no radosti za srce, i
praznik za oko, ba kao to ree pjesnik:

Ljepe noi nikad nisam imao

Svoj sam pehar u njoj sasvim uposlio;

Te noi nisam ni oka sklopio,

Ve sam joj grivnu na nozi s minuom spajao.

Kad osvanu jutro, ja htjedoh poi, ali me ona epa i ree:

- Priekaj da ti kaem neto...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

119. no
Kada nastupi stotinu devetnaesta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je mladi pripovijedao Tadulmuluku:
- Kad osvanu jutro, htjedoh poi, ali me ona epa i ree:
- Priekaj da ti kaem neto i da ti dam jedan savjet.
Ja stadoh, a ona razveza mahramu i izvadi iz nje ovaj komad tkanine koji rairi preda
mnom i ja ugledah figuru gazele. Bio sam zapanjen. Uzeh tkaninu dogovorivi se s njom da u svake
noi dolaziti u vrt. Zatim odoh sav sretan, tako da sam u radosti zaboravio one stihove koje mi je
kazivala amidina. Kad mi je dala tkaninu s figurom gazele, djevojka je rekla:
- To je rad moje sestre.
- Kako ti se zove sestra? - upitah je.
- Nurulhuda - odgovori. - uvaj ovaj komad tkanine.
Pozdravih se s njom i odoh razdragan. Kad stigoh Azizi, zatekoh je kako lei. Ona me ugleda, pa
ustade lijui suze, prie mi i poljubi me u grudi govorei:
- Jesi li recitirao stihove kako sam ti savjetovala?
- Zaboravio sam, a panju mi je odvratila figura ove gazele - odgovorih i bacih komad tkanine pred
nju. Aziza ustade pa sjede, jer nije bila u stanju da to podnese. Prolijevajui suze, ona izgovori
stihove:

Polahko, ti to tei rastanku,

Nek te zagrljaji ne obmanu!

Polahko jer sudbina je varljiva

I rastanak kraj je prijateljstva.

Poto zavri stihove, Aziza ree:

- Pokloni mi taj komad tkanine.
Poklonih joj ga, a ona uze tkaninu, razgrnu je i pogleda ta je na njoj. Kad je bilo vrijeme da poem,
Aziza mi ree:
- Neka te srea prati. Meutim, kad poe od nje, izrecitiraj joj one stihove koje sam ti kazala, a koje
si zaboravio.
- Ponovi mi ih - rekoh, i ona ponovi stihove.
Zatim odoh u vrt i popevi se u onu odaju, vidjeh djevojku koja me je ekala. Ona ustade, poljubi me
i posadi sebi u krilo. Potom smo jeli i pili, zadovoljavali se kao i ranije, tako da nije ni potrebno
ponavljati. Kada osvanu jutro, izrecitirah joj stihove:

Allaha vam, recite, o zaljubljeni ljudi,

ta da ini mladi kada se zaljubi!

Njoj suze potekoe, te mi odgovori stihovima:

On ljubav krije i tajnu svoju uva,

Strpljivo sve podnosi i on se pokorava.

Upamtih njene stihove radujui se to sam postupao onako kako mi je amidina savjetovala. Zatim
odoh kui i zatekoh Azizu kako lei, dok je moja majka plakala zbog nje kraj njenog uzglavlja. im
uoh, majka mi ree:
- Sram te bilo! Kako moe ostaviti amidinu u takvom stanju i ne pitajui ta je boli!? Amidina
me vidje, podie glavu, pa sjede i ree mi:
- Jesi li recitirao stihove koje sam ti kazala?
- Jesam - odgovorih - a ona je zaplakala i recitirala druge stihove koje sam zapamtio.
Aziza ree da joj ponovim stihove i kada ih izgovorih, ona gorko zaplaka, pa kaza:

Pokuavao je smjerno trpiti,

Al' samo bol nije mogao u svom srcu otkriti.

Zatim Aziza ree:

- Kada ode k njoj kao i obino, izrecitiraj ovaj distih.
- Vrlo rado - odgovorih.
Po obiaju, odoh u vrt i meu nama opet bi svata to jezik nije u stanju opisati. Kada htjedoh poi,
izrecitirah one stihove "Pokuavao je..." itd. Djevojka proli suze govorei:

Ako strpljenja nema da krije tajnu svoju,

Neka umre - uinit e stvar najkorisniju.

Zapamtih njene stihove. Kada se vratih kui, zatekoh Azizu opruenu i bez svijesti, dok je moja majka
sjedjela pored njenog uzglavlja. Nauvi moj glas, Aziza progleda i upita:
- Azize, jesi li joj izrecitirao one stihove?
- Jesam. Kada ih je djevojka ula, zaplakala je i izgovorila stihove: "Ako strpljenja nema..."
im moja amidina u stihove, obeznani se, a kad doe k sebi, izgovori:

Sluam i pokoravam se; kad umrem prenesite pozdrave

onom to mi zabrani ljubavne susrete.

Pade no i ja urno pooh u onaj vrt, po obiaju. Zatekoh djevojku koja me je oekivala. Sjedjeli
smo, jeli i pili, a onda se jedno drugim naslaivali. Zatim smo spavali do jutra, a kada htjedoh poi,
izgovorih stihove koje mi je kazala Aziza. Djevojka ih saslua, pa vrisnu i uzbueno ree:
- Allaha mi, preminula je ona iji su ti stihovi!
Zatim nastavi plaui:
- Teko tebi! Koliko ti je bliska ta to ti je kazala stihove?
- To je moja amidina - odgovorih.
- Lae, Allaha mi! Da je to tvoja amidina, osjeao bi istu ljubav kakvu ona gaji prema tebi. Ubio
si je, Allah tebe ubio! Da si mi rekao da ima amidinu, ne bih se s tobom zbliila.
- Ona mi je tumaila znake koje si mi davala i ona me je poduavala kako da se ponaam prema tebi.
Ne bih doao do tebe bez njenog briljivog planiranja.
- Zar ona zna za nas?
- Zna - odgovorih.
- Allah ti mladost upropastio kao to si ti njenu mladost unitio! Idi da je vidi!
Pooh rastrojenih misli i ne zaustavljajui se do naeg sokaka. Zauh kuknjavu i zapitah ta je to, pa
mi rekoe:
- Nali smo Azizu mrtvu za vratima.
Uem u kuu, a kada me majka vidje, povika:
- Zbog nje si navukao grijeh na vrat! Neka ti Allah ne oprosti njenu krv...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

120. no
Kada nastupi stotinu dvadeseta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je mladi pripovijedao Tadulmuluku:
- Uem u kuu, a kada me majka vidje, povika:
- Zbog nje si grijeh navukao na vrat! Neka ti Allah ne oprosti njenu krv! Ne bilo te, amidiu!
Potom se pojavi moj otac, te opremismo Azizu, otpratismo denazu, ukopasmo je i na njenom mezaru
prouismo hatmu. Provedosmo na mezaru tri dana, a onda se ja vratih kui tuan zbog Azize. Majka
mi prie i ree:
- Hou da znam ta si joj uinio, pa joj je pukao uni mjehur! Ja sam je, sinko, cijelo vrijeme pitala
od ega boluje, ali mi nije rekla. Tako ti Allaha, reci mi ta si joj uinio te je umrla.
- Nisam joj uinio nita.
- Allah e ti naplatiti za nju! Nita mi nije govorila, ve je svoju muku tajila dok nije umrla
zadovoljna. Kad je umirala, bila sam pored nje. Otvorila je oi i rekla mi: "Amidinice, neka Allah
tvome sinu ne naplati moju krv i neka mu ne upie u grijeh ono to mi je uinio! Mene Allah samo
preseljava sa ovog prolaznog na budui vjeni svijet." "Keri moja", rekla sam joj, "neka Allah uva
tebe i tvoju mladost." Pitala sam je od ega boluje, ali mi ne odgovori, ve se osmjehnu i ree:
"Amidinice, kada tvoj sin bude htio ii tamo gdje obino ide, reci mu da izgovori ove rijei pri
povratku: Vjernost je divna, a nevjera odvratna. Tim rijeima u ga zatititi. Tako u ga iva tititi i
nakon svoje smrti." Zatim mi je dala neto za tebe i zaklela me da ti to predam samo ako vidim da
plae i tuguje za njom. Poto vidim da se ponaa onako kako je govorila, predat u ti to.
- Pokai mi - rekoh, ali majka ipak ne pristade.
Potom se ja prepustih uivanju zaboravivi smrt amidine, jer sam u lahkomislenosti i sebinosti
elio da dane i noi provodim pored svoje drage. Gotovo ne vjerujui da je pala no, pooh u vrt i
zatekoh djevojku kako sjedi kao na eravici zbog duga ekanja. Nije mogla povjerovati kada me
ugleda, pa pohita k meni, obavi mi se oko vrata i upita me za amidinu. Odgovorili joj da je umrla,
da smo joj prouili hatmu i od tada su prole etiri noi, ovo je peta. Kada to u, djevojka ciknu,
zaplaka i ree:
- Nisam li ti rekla da si je ubio! Da si mi kazao za nju prije nego to je umrla, sigurno bih je nagradila
za panju prema meni, jer mi je uinila uslugu tako to nas je sastavila. Da nije bilo nje, ja se ne bih
sastala s tobom. Strah me da te ne zadesi nesrea zbog toga to si se ogrijeio o nju.
- Aziza mi je sve oprostila prije smrti - rekoh i ispriah ta mi je majka kazala, a ona e na to:
- Allaha ti, im ode majci, saznaj kakva se to stvar nalazi kod nje.
- Majka mi ree da je amidina pred smrt ostavila oporuku za me govorei: "Kada tvoj sin bude htio
ii tamo gdje obino ide, reci mu da izgovori ove rijei pri povratku: Vjernost je divna, a nevjera je
odvratna.
Na te rijei, djevojka progovori:
- Neka joj se smiluje uzvieni Allah! Ona te je spasila od mene, jer sam bila naumila da ti naudim.
Sada ti neu nikakvo zlo uiniti, niti u te uznemiravati.
Bio sam veoma iznenaen, pa je upitah:
- A ta si to namjeravala uiniti sa mnom, iako se meu nama pojavila ljubav?
- Ti si zaljubljen u mene, ali si jo mlad i u tvome srcu nema prepredenosti. Ne zna nae spletke i
smicalice. Da je ona iva, sigurno bi ti pomagala. Ona te je spasila propasti. Sada ti preporuujem:
ne razgovaraj ni s jednom enom slinom nama, ni s mladom ni sa starom. Dobro se uvaj, jer si
prostoduan i ne zna za enske spletke i smicalice. Ona koja ti je tumaila moje iarete preminula je
i strah me da ti se ne dogodi kakva nesrea, jer nee imati ko da te spasi nakon smrti tvoje
amidine...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

121. no
Kada nastupi stotinu dvadeset i prva no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je mladi priao Tadulmuluku:
- Djevojka mi ree da se boji da mi se ne dogodi kakva nesrea, jer nee imati ko da me spasi nakon
smrti moje amidine.
- Ah, da sam je poznavala prije nego to je umrla da joj uzvratim panju koju je ona iskazala! Krila je
svoju tajnu i nikom je nije saopavala. Da nije bilo nje, ti nikada ne bi dospio do mene. Hou da mi
uini neto.
- A ta to? - upitah.
- Hou da me odvede na njen mezar, da posjetim mjesto na kome poiva i da na njemu ispiem
nekoliko stihova.
- Sutra, ako Bog da - odgovorih. Zatim provedoh s njom tu no, a ona mi je esto govorila:
- Da si mi samo rekao za amidinu prije nego to je umrla!
- ta znae one dvije reenice koje je izgovorila: "Vjernost je divna, a nevjera odvratna"?
Djevojka mi ne odgovori.
Kad osvanu jutro, ona ustade, uze kesu s novcem i ree mi:
- Ustani i pokai mi Azizin mezar da ga posjetim, da na njemu ispiem nekoliko stihova, da podignem
turbe i molit u se da joj se Allah smiluje. Ovaj novac u razdijeliti kao sadaku za njenu duu.
- Sa zadovoljstvom - rekoh pa pooh naprijed, a ona je iza mene usput dijelila sadaku. Svaki put kada
bi dijelila sadaku, govorila je:
- Ovo je sadaka za duu Azize koja je tajila svoju muku dok nije ispila au smrti. Ona nije odala
tajnu svoje ljubavi.
Neprekidno je govorila dijelei sadaku iz kese:
- Za Azizinu duu.
Dok smo stigli na mezar, ona je podijelila sve to je bilo u kesi. Ugledavi mezar, djevojka se oprui
po njemu i gorko zaplaka. Zatim izvadi elino dlijeto i mali eki, te poe dlijetom urezivati tanahni
red na nianu. Najzad isklesa ove stihove:

Prooh u lugu kraj mezara tronoga -

Na njemu praina, znamenje zaboravljenoga.

Kad bih mogla, oko tebe bih vrt gajila,

Suzama nepresunim ja bih ga zalijevala.

Zatim je gorko plakala. Najzad ustadosmo i zaputismo se u onaj vrt, te mi ona ree:
- Allaha ti, nemoj nikada prekinuti sa mnom!
- Naravno da neu - odgovorih.
esto sam joj odlazio nakon toga i kad god bih proveo no kod nje, bila je dobra prema meni, astila
me i pitala za one dvije reenice koje je Aziza izgovorila mojoj majci, te sam ih ponavljao. Tako sam
stalno jeo, pio, stiskao je i grlio i mijenjao fina odijela, pa se udebljah. Nisam znao ni za kakve brige
i nevolje. Amidinu sam ve bio zaboravio potpuno se prepustivi uicima cijelu godinu dana.
Poetkom naredne godine, pooh u hamam i uredih se, obukoh gizdavo odijelo, a kad izaoh iz
hamama, popih au vina udiui miris vlastitog odijela poprskanog raznim miomirisima. Bio sam
bezbrian ne slutei hirovitost vremena i sudbe.
Kada bi vrijeme za veeru, poeljeh da odem onoj djevojci. Onako pijan, nisam znao kuda idem.
Pijanstvo me dovede u jednu ulicu koju su zvali Starjeinskom. Dok sam iao sokakom, iznenada
ugledah nekakvu staricu koja je ila nosei u jednoj ruci zapaljenu svijeu, a u drugoj savijeno
pismo...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.
 122. no
Kada nastupi stotinu dvadeset i druga no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je mladi po imenu km priao Tadulmuluku:
- Kada uoh u jedan sokak koga su zvali Starjeinskom ulicom, iznenada ugledah nekakvu staricu koja
je ila nosei u jednoj ruci zapaljenu svijeu, a u drugoj savijeno pismo. Priem joj i vidim kako
suznih oiju recitira:

Ah, dobrodoao radovijesnie!

Kako je ugodno sluati tvoje prie!

Kad bi se ti neim otrcanim zadovoljio,

Srce iskidano rastankom ja bih ti poklonio.

Starica me ugleda i upita:

- Zna li itati, sinko?
- Znam, teto - odgovorih joj.
- Uzmi ovo pismo i proitaj mi ga - ree starica pruajui mi pismo koje uzeh, otvorih ga i proitah:
"Pismo od onih koji su odsutni uz pozdrav voljenima."
Kada to starica u, silno se obradova, pa poe uiti dove za me govorei mi:
- Neka ti Allah brige odagna kao to je odagnao moje!
Zatim uze pismo i poe nekoliko koraka, a meni doe da moram pustiti vodu. unuh, pomokrili se,
pa ustadoh, obrisah se, i spustih skute namjeravajui da poem kad mi prie starica, poljubi mi ruku i
ree:
- Gospodine, neka ti uzvieni Allah mladost uini lagodnom i neka te ne unesrei. Molim te da poe
sa mnom do onih vrata. Prenijela sam svojima ono to si mi rekao da pie u pismu, ali mi ne vjeruju.
Zato te molim da poe sa mnom i proita im pismo na vratima. Primi moje blagoslove za to.
- Kakvo je to pismo? - upitah je.
- Ovo pismo, sinko, stie od moga sina koji je odsutan dvadeset godina. Otputovao je s trgovakom
robom i u tuini je cijelo vrijeme. Nismo mu se vie ni nadali. Mislili smo da je umro, a onda nam
stie ovo pismo. Ima sestru koja neprekidno plae za njim otkako je otiao, te sam joj rekla da je
dobro, ali mi nije vjerovala, ve je govorila da joj moram dovesti nekoga ko e joj proitati to pismo
kako bi srce i misao smirila. Ti zna, sinko, da je onaj ko voli sklon crnim mislima. Uini mi dobro
tako to e proitati pismo stojei iza zastora. Njegova sestra e s vrata uti. Zaradit e sevap
smirujui duu jednom muslimanu. Boiji Poslanik, Bog mu se smilovao i spasio ga, rekao je: "Ko
nesretnome ublai jednu nesreu na ovome svijetu, njemu e Allah odagnati nesreu na buduem
svijetu." Jedna druga njegova izreka glasi: "Ko svome bratu otkloni nesreu na ovome svijetu, njemu
e Allah sedamdeset i dvije nesree odagnati na buduem svijetu." Ja sam dola k tebi i nemoj me
iznevjeriti.
- Sa zadovoljstvom - odgovorih joj. - Poi ispred mene.
Starica poe naprijed, a ja za njom i uskoro stigosmo pred vrata jedne velike kue. Vrata su bila
napravljena od crnoga bakra. Zaustavili se pred vratima, a starica viknu na nekom stranom jeziku i
odmah se pojavi djevojka koja prie ivahno i okretno. Bila je zavrnula nogavice do koljena, tako da
sam gledao njene noge koje su me zbunjivale. Kao da je upravo nju opisao pjesnik:
O, ti to arvale zagre da bi noge pokazala
I ljubavnici da slute ta si gore ostavila!

Zbog tebe aa krui meu zaljubljenima -

Ljudi su najvie oarani aom i nogama.

Noge su joj divno izgledale, kao da su dva mramorna stupa ukraena zlatnim grivnama s dijamantima.
Takoer je zasukala rukave do ispod pazuha. Obnaila je ruke, tako da sam vidio njene bijele
podlaktice, a na rukama je imala grivne na ijim kopama su bili biseri. Oko vrata je nosila ogrlicu
od skupocjenog dragog kamenja. Na glavi je imala mahramu, prugastu i obrubljenu skupocjenim
draguljima. Krajeve koulje zadjenula je za pojas. Izjedala je kao da je neto radila. Kad me vidje,
ona progovori tenim i tako slatkim jezikom da slaeg nikada nisam uo:
- Majko, je li taj ovjek doao da proita pismo?
- Da - odgovori ona, a djevojka mi prui ruku s pismom. Rastojanje od nje do kapije iznosilo je oko
pola arina. Ja takoer pruih ruku da prihvatim pismo provlaei glavu i ramena kroz vrata ne bih li
bio blie njoj. U tom asu starica nasloni glavu na moja lea i gurnu me dok sam se drao za vrata.
Iznenada se obreh usred avlije i naoh se u jednome prolazu. Bre od munje, starica ue i jo samo
preostade da zatvori vrata...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

123. no
Kada nastupi stotinu dvadeset i trea no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je mladi priao Tadulmuluku:
- Iznenada se obreh usred avlije i naoh se u jednome prolazu. Bre od munje, starica ue i ostade joj
samo da zatvori vrata. Vidjevi da sam unutra, u prolazu, djevojka mi prie, privinu me na grudi, pa
me obori na tlo i uzjaha na moja prsa. Stomak mi je vrsto stegnula rukama tako da sam dah gubio.
Uze me za ruku i toliko me je vrsto drala da se nisam mogao otrgnuti. Zatim me povede, a starica je
ila ispred nje s upaljenom svijeom, te proosmo kroz sedam hodnika. Najzad me uvede u jednu
veliku odaju sa etiri galerije i u kojoj bi se konjanici mogli loptom igrati. Djevojka me posadi i
ree:
- Otvori oi!
Ja otvorih oi oamuen silinom njenog zagrljaja i stezanja, te vidjeh da je cijelo zdanje sagraeno
od najljepeg mramora i da je prekriveno svilom. Tu su bili i jastuci i minderluci. U odaji su se
nalazile dvije klupice od utoga bakra i postelja od suhoga zlata, ukraena biserima i draguljima,
dostojna samo cara kao to si ti.
- Azize - obrati mi se djevojka - ta ti je drae, smrt ili ivot?
- ivot - odgovorih, a ona nastavi:
- Ako ti je ivot drai, oeni se mnome.
- Neu da se enim takvom kao to si ti.
- Ako se oeni mnome, spasit e se keri Delile Lukavice.
- Ko je Delila Lukavica? - upitah.
- Kako je ne poznaje kad si s njom ve godinu dana i etiri mjeseca, ubio je Allah uzvieni! Allaha
mi, ne postoji nita odvratnije od nje! Koliko je ljudi ubila prije tebe i ta sve nije uinila! Kako si se
spasio da te ne ubije, ili ne izludi?
Potpuno iznenaen njenim rijeima, upitah:
- Gospoice, ko te je upoznao s njom?
- Znam je kao to vrijeme poznaje nesree, ali hou da mi ispria sve to ti se dogodilo s njom da
bih saznala kako si se izvukao.
Ispriah potanko ta mi se dogodilo s onom djevojkom i s amidinom Azizom. Ona Azizi predade
rahmet i zaplaka. Na vijest o Azizinoj smrti, djevojka udari dlanom o dlan i ree:
- Neka ti Allah dobrotom plati za nju, Azize, jer ona te je spasila keri Delile Lukavice. Da nije bilo
nje, stradao bi. Bojim se za tebe zbog njene podmuklosti i zloe, ali ne mogu vie govoriti.
- Allaha mi, sve se upravo tako zbilo - rekoh, a ona klimnu glavom i povika:
- Danas nema djevojke kao to je bila Aziza!
- Prije nego to e umrijeti, savjetovala mi je da onoj djevojci izgovorim samo dvije reenice:
Vjernost je divna, a nevjera odvratna.
Na te rijei, djevojka ciknu:
- Upravo te dvije reenice su te spasile! Zbog njih te nije ubila! Dok je bila iva a i kada je mrtva
tvoja amidina te spaava. Allaha mi, eljela sam se sresti s tobom makar na jedan dan, ali sam
uspjela tek sada smislivi ovo lukavstvo. Ti si mlad ovjek koji ne poznaje enske pakosti ni
smicalice starica.
- Ne znam, bogami.
- Smiri se - ree ona. - Mrtvac uiva Boiju milost, a ivome e se dobrota ukazivati. Ti si divan
mladi i elim da te imam po Boijim i Poslanikovim propisima. to god zaeli od novca ili platna,
odmah e ti biti doneseno. Neu te niim optereivati. Hljeb je kod mene uvijek peen i voda je u
ibriku. Sve to elimo od tebe jest da postupa sa mnom kao pijetao.
- A ta to radi pijetao? - upitah.
Ona se nasmija, pa pljesnuvi rukama zavali se od silnoga smijeha. Zatim sjede i ree mi:
- Zar ne zna kako to radi pijetao?
- Bogami, ne znam kako radi pijetao.
- Pijetlov posao je da jede, pije i tuca.
Postien njenim rijeima, upitah:
- Zar je to pijetlov posao?
- Da - odgovori djevojka. - Sada elim samo da stisne petlju, da bude odvaniji i da tuca to bolje.
Zatim opet pljesnu rukama:
- Majko, dovedi one to su kod tebe!
Starica se pojavi sa etiri pozvana svjedoka, zapali etiri svijee, a kada svjedoci uoe, pozdravie
me i sjedoe. Djevojka ustade, pokri se arom i ovlasti jednog svjedoka da obavi vjenanje. Oni
sainie ugovor, a djevojka izjavi da je dobila cijeli mehr, prvi i posljednji dio, te da to iznosi deset
hiljada dirhema...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

124. no
Kada nastupi stotinu dvadeset i etvrta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je mladi priao Tadulmuluku:
- Djevojka izjavi da je dobila cijeli mehr, prvi i posljednji dio u iznosu od deset hiljada dirhema.
Zatim plati svjedoke koji odoe tamo otkuda su i doli. Onda djevojka ustade, svue se i pojavi u
tankoj koulji izvezenoj zlatom. Kada se svue, uze me za ruku, pope me na onaj krevet i ree:
- U halalu nema nikakve sramote.
Potom se pope na postelju, oprui se na lea, pa me povue sebi na grudi ciknuvi. Onda povue
koulju do iznad grudi i im je vidjeh takvu, nisam se mogao savladati da ne prodrem u nju. Prije toga
sam joj sisao usne dok je ona uzdisala potpuno se predajui i cvilei. U sjeanju mi iskrsnue stihovi:

Kad podie koulju sa pice svoje

Vidjeh da je tijesna poput sudbe moje.

Gurnuh joj ga do pola, a ona uzdahnu.

"Zato?", pitam. "Hou i drugu polovinu!"

Vikala je:
- Mili moj, guraj do kraja, jer ja sam tvoja robinja! Daj mi ga cijeloga, ivota ti! Daj mi ga da ga
svojom rukom metnem i srce svoje zadovoljim!
Neprekidno sam sluao njeno udvaranje i stenjanje praeno poljupcima i grljenjem, dok se nai
glasovi ne zaue na ulici, dok ne dospjesmo do potpune sree i zadovoljstva. Zatim smo spavali do
jutra, a kada htjedoh poi, ona mi prie i smijui se, ree mi:
- Zar misli da se izlazi iz hamama na isti nain na koji se i ulazi u njega? ini mi se da misli kako
sam ista kao Delila Lukavica. uvaj se takvih primisli! Ti si ipak samo moj mu po zakonu i propisu,
a ako si pijan otrijezni se i opameti! Kua u kojoj se sada nalazi otvara se samo jednog dana u
godini. Poi do glavne kapije i pogledaj.
Pooh do glavne kapije i vidjeh da je zatvorena, zakovana. Vratih se i rekoh da su vrata zakovana, a
ona e na to:
- Azize, imamo brana, graha, voa, ipaka, eera, mesa, bravetine, kokoa i svega ostalog to je
dovoljno za vie godina. Od noas, vrata e se otvoriti tek za godinu dana. Nee izai iz ove kue
prije godinu dana.
- Nema moi ni sile do Allahove sile! - rekoh, a ona e na to:
- A ta ti fali ovdje ako dobro zna pijetlov posao, o emu sam ti ve govorila?!
Smijala se, te se i ja nasmijah pokoravajui se njenim rijeima. Ostadoh kod ene radei pijetlov
posao: jeo sam, pio i tucao dok ne proe dvanaest mjeseci. Kada se navri godina dana, ona
zatrudnje i rodi mi sina. Poetkom naredne godine, zauh kako se otvara kapija, te ljudi unesoe
hljeb, brano i eer. Htjedoh izai, ali mi ena ree:
- Strpi se do veeri, a onda izai kao to si i uao.
Strpih se do veeri i htjedoh poi, uplaen i nesiguran, kad mi ona ree:
- Allaha mi, neu te pustiti da izae dok mi se ne zakune da e se vratiti.
Potom odoh od nje i stigoh u onaj vrt koji bijae otvoren kao i obino. Naljutih se mislei: "Odsutan
sam godinu dana i kad doem iznenada, naem otvorena vrata. Da li je ona djevojka ostala kao to je
nekada bila, ili nije? Moram ui i vidjeti prije nego to poem majci. Uostalom, tek je veer!"
Onda uoh u vrt...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom doputenju.

125. no
Kada nastupi stotinu dvadeset i peta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je Aziz priao Tadulmuluku:
- Onda uoh u vrt i stigoh do one odaje. Zatekoh Delilu Lukavicu kako sjedi s glavom na koljenima i
naslonivi obraz na ruku. Bila je promijenila boju lica i oi su joj upale. Kad me ugleda, povika:
- Hvala Allahu to si dobro!
Htjede ustati, ali se stropota od radosti i mene bi stid, te nikom poniknuh. Onda joj prioh, poljubih
je i upitah:
- Kako si znala da u ti doi u ovo doba?
- Nisam znala. Godinu dana ne znam za san, ve svaku no bdijem ekajui te. Tako mi je od dana
kada si otiao, kada sam ti dala odijelo od novog platna i kada si obeao da e doi. ekala sam te,
ali nisi doao prve noi, ni druge, pa ni tree. Stalno ekam da doe, kako ve prilii zaljubljenima.
Hou da mi ispria zato si bio odsutan ovu godinu.
Ispripovijedah joj sve, a kad ona shvati da sam se oenio, problijedi je, te joj rekoh:
- Doao sam ti noas, a otii u prije zore.
- Zar joj nije dovoljno to se udala za te i lukavstvom te zadrala godinu dana, nego te je i razvodom
zaklela da joj se vrati prije zore!? Ne doputa ti da se odmori kod majke i kod mene! Ne podnosi
da kod nas provede makar jednu no, a kako je tek onoj od koje si odsutan cijelu godinu dana!
Uostalom, ja sam te upoznala prije nje. Neka se Allah smiluje Azizi, jer se njoj dogodilo ono to se
nikome nije dogodilo i podnosila je to niko nije podnosio. Umrla je zbog ponienja koje si joj ti
nanio, a ona te je zatitila od mene. Mislila sam da e se vratiti, pa sam te pustila da ide, a mogla
sam te zatvoriti i upropastiti!
Onda zaplaka, naljuti se i pogleda me tako ljutito da mi koljena zaklecae. Uplaih se i bio sam kao
na eravici dok je ona govorila:
- Nema vie nikakve koristi od tebe poto si se oenio i dijete dobio. Ti vie nisi za mene. Treba mi
neenja. Oenjen ovjek mi ne treba. Dao si me za tu rospiju! Allaha mi, unesreit u je svojim
postupkom prema tebi, pa nee biti ni za mene ni za nju!
Zatim ena povika. Nisam stigao ni da se snaem, kad se pojavi deset robinja koje me oborie na
zemlju i poto se naoh u njihovim rukama, ona ustade, uze no i ree:
- Zaklat u te kao jarca i to e biti najmanja kazna za ono to si uinio amidini!
Videi da sam pao u ruke robinjama, da su mi obrazi umrljani zemljom i videi no u njenim rukama,
bio sam siguran da u umrijeti...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

126. no
Kada nastupi stotinu dvadeset i esta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je vezir Dandan priao Davulmuluku kako je mladi Aziz kazivao
Tadulmuluku:
- Videi da sam pao u ruke robinja, da su mi obrazi umrljani zemljom i videi no u njenim rukama,
bio sam siguran da u umrijeti. Poeh je moliti za milost, ali ona postade jo surovija i naredi
robinjama da me sveu. Djevojke me zaista svezae, bacie me na lea, sjedoe mi na stomak i
uhvatie za glavu. Dvije robinje se digoe, uhvatie me za noge, druge dvije mi sjedoe na donji
stomak, a onda djevojka ustade sa dvjema robinjama kojima naredi da me tuku dok se ne obeznanih i
dok ne umuknuh.
Kada dooh k sebi, pomislih: "Lake je umrijeti pod noem nego podnijeti ove batine." Sjetih se kako
mi je Aziza govorila: "Neka te Allah sauva njenoga zla!"
Vikao sam i plakao dok me glas ne izdade, a ona naotri no i ree robinjama:
- Svucite ga!
Allah mi dade da izgovorim one dvije reenice koje mi je u amanet ostavila Aziza:
- Vjernost je divna, a nevjera odvratna.
Kada u te rijei, djevojka povika:
- Neka ti se Allah smiluje, Aziza! Neka Bog potedi tvoju mladost, jer si svome amidiu koristila
dok si iva bila, a i sada nakon smrti! Izvukao si se iz mojih aka zahvaljujui tim rijeima. Ipak
moram ostaviti traga na tebi kako bih zadala udarac onoj rospiji koja mi te ugrabila! Uzjaite ga! -
viknu zatim robinjama i naredi im da mi sveu noge uadima, te one izvrie nareenje. Djevojka ode
od mene, pa se vrati s bakarnom tavom koju stavi na vatru, metnu u nju masla i ispri malo sira dok
sam ja bio bez svijesti. Zatim mi prie, raskopa mi odjeu i priveza mi jaja uetom koje dodade
robinjama govorei im!
- Vucite ue!
One povukoe, a ja se od silnoga bola naoh u nekom drugom svijetu. Zatim djevojka podie ruku i
odsijee mi unu britvom, te postadoh poput ene, a ona zapee ono mjesto gdje je odsjekla i stavi
malo praha dok sam ja cijelo vrijeme bio u nesvijesti. Kada dooh k sebi, krv je ve bila
zaustavljena. Ona mi dade da popijem au vina i ree:
- Idi sada onoj koju si oenio i koja je bila toliko krta da mi te nije dala nijednu no. Neka se Allah
smiluje tvojoj amidini koja te je spasila. Da nisi izgovorio one njene dvije reenice, sigurno bih te
zaklala. Sada idi kome hoe. Meni je dovoljno to sam ti ga odsjekla. Vie te ne elim, niti si mi
potreban. Ustani, pogladi se po glavi i predaj rahmet amidini.
Zatim me unu nogom i ja ustadoh. Jedva sam mogao ii, te sam koraao malo-pomalo dok ne stigoh
do kapije koju zatekoh otvorenu. Stropotah se na kapiji bez svijesti. Onda se pojavi moja ena koja
me unese u odaju i vidje da sam postao poput ene. Ja utonuh u san, a kada se probudih vidjeh kako
su me izbacili pored ulaza u onaj vrt...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

127. no
Kada nastupi stotinu dvadeset i sedma no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je vezir Dandan pripovjedao caru Davulmuluku kako je mladi Aziz
kazivao Tadulmuluku:
- Kada se probudih, vidjeh kako su me izbacili pored ulaza u onaj vrt. Ustadoh stenjui i stigoh
svojoj kui. Uoh i zatekoh majku kako plae za mnom, govorei:
- U kojoj li si zemlji sada, edo moje?
Prioh majci bacivi se prema njoj. Ona me prepozna i vidje da neto nije u redu sa mnom, da sam
sav poutio i pocrnio. Sjetih se Azize, dobra koje mi je uinila i uvjerih se da me je voljela. Plakao
sam za njom zajedno s majkom koja mi ree:
- Sine, otac ti je umro.
Ja se toliko uzbuditi i plakah da mi se svijest pomuti. Kad dooh k sebi, pogledah na mjesto gdje je
boravila amidina, te iznova zaplakah i onesvijestih se od silnoga plaa. Plakao sam i kukao do
ponoi, pa mi majka ree:
- Ve je deset dana kako ti je otac umro.
- Ja uope nisam u stanju misliti o neem drugom osim o amidini. Zasluio sam ono to mi se
dogodilo kad sam je mogao zanemariti dok je ona mene voljela.
- A ta ti se dogodilo? - upita majka.
Ispriah joj ta mi se dogodilo, te majka briznu u pla jedno vrijeme, a onda ustade i donese mi neto
za jelo. Pojedoh i malo popih, pa joj ponovo ispriah ta mi se dogodilo, a ona e na to:
- Hvala Allahu, to ti se to dogodilo i to te nije zaklala!
Potom majka prionu da me lijei i vida dok mi se zdravlje sasvim ne povrati, te mi ree:
- Sine, sada u ti izvaditi ono to mi je tvoja amidina ostavila na uvanje. To pripada tebi, ali me
zaklela da ti ne pokazujem dok ne vidim da je se sjea i tuguje za njom, te da si s drugim enama
prekinuo. Nadam se da su sada ti uvjeti ispunjeni.
Potom ustade, otvori seharu i izvadi iz nje ovaj komad tkanine s figurom gazele. Taj komad tkanine
svojevremeno sam poklonio Azizi, a kada ga ponovo uzeh, vidjeh da su na njemu napisani stihovi:

Srce si mi ljubavlju uzvisio pa ga sunovratio,

San mi s oiju odagnao pa si me uspavao.

Izmeu sna i jave mene si postavio;

I kad bi sagorjelo, srce mi ne bi utjeio.

Obeao si mi da e ljubav kriti,

Al su klevetnici poeli klevetati.

Boga vam, brao, kada umrem napiite

Na nadgrobnom spomeniku: Ovo je stratite.

Proitavi stihove, briznuh u pla i poeh se po licu udarati, a kada razvih tkaninu, iz nje ispade papir
koji otvorih i vidjeh da pie:
"Amidiu moj, znaj da sam te oslobodila odgovornosti za svoju krv i molim Allaha da pomogne tebi
i onoj koju voli. Ali ako ti neto uini Delila Lukavica, nemoj vie odlaziti njoj, niti nekoj drugoj.
Nakon toga podnosi svoju nesreu. Da nije sudbine, davno bi ve stradao. Meutim, hvala Allahu
koji je odredio da moj sueni as bude prije tvoga. Pozdravljam te. uvaj ovaj komad tkanine s
likom gazele i nemoj se rastajati od njega. Taj lik je meni pravio drutvo kada tebe nije bilo..."
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

128. no
Kada nastupi stotinu dvadeset i osma no, ona ree:
- ula sam, sretni care, kako je vezir Dandan pripovijedao caru Davulmuluku da je mladi Aziz
rekao Tadulmuluku:
- Amidina mi je pisala: "uvaj ovaj komad tkanine s likom gazele i nemoj se nikad rastajati od
njega. Taj lik pravio mi je drutvo kada tebe nije bilo. Ako osvoji onu koja je nainila lik gazele,
Allaha ti kloni je se, ne daj da ti prie i nemoj se oeniti njome. Ako pak ona ne bude tvoja, ako ne
nae puta do nje, nemoj ni jednoj drugoj eni nakon nje prilaziti. Znaj da ona koja je nainila ovu
gazelu svake godine naini po jednu takvu i alje je u najudaljenije zemlje ne bi li se pronio glas o
njoj i ljepoti njenog rada kakav niko vie ne moe izvesti. to se tie tvoje drage Delile Lukavice,
kad je njoj dospio ovaj komad tkanine s likom gazele, pokazivala ga je ljudima govorei: 'Imam
jednu sestru koja to radi. Ona lae, liio je Allah svoje zatite! Ovu ti oporuku ostavljam samo zbog
toga to znam da e ti ivot biti tegoban nakon moje smrti, a moda e zbog svega otii u tuinu,
lutati svijetom i uti neto o onoj koja je nainila ovu figuru. Poeljet e da je upozna. Znaj da je
ona to je nainila figuru gazele ker cara Kamfomih otoka."
Kada proitah pisamce i shvatih ta u njemu pie, zaplakasmo i ja i majka. Buljio sam u pisamce
plaui dok ne pade no.
Provedoh tako godinu dana, a nakon godinu dana trgovci iz moga grada spremie se za put, upravo
ovi s kojima sam sada u karavanu. Majka me posavjetova da se spremim i poem s njima, govorei
da e mi, moda, put odagnati tugu.
- Odsustvovat e godinu-dvije, ili tri, dok se ne vrati karavan - govorila je. - Moda e ti tako biti
lake.
Neprekidno me je molila dok najzad ne spremih robu i krenuh s trgovcima ne prestajui plakati za sve
vrijeme putovanja. Na svakoj postaji gdje smo odmarali odmotavam ovu tkaninu i gledam lik gazele
sjeajui se amidine i oplakujui je, kao to vidi. Ona me je veoma voljela i umrla je mojom
krivicom. inio sam joj samo zlo, premda je ona meni inila jedino dobro. Kad se trgovci vrate, i ja
u se vratiti s njima, tako da u biti odsutan svega godinu dana provodei je u velikom bolu. Moja
tuga i jad utoliko su vei to sam proputovao Kamforne otoke i Kristalnu tvravu. Ima sedam tih
otoka i njima vlada car po imenu ahreman, koji ima ker po imenu Dunja. Rekoe mi da ona izrauje
figuru gazele i da je ovaj koji ja imam jedan od njenih radova.
Kada sam sve to uo, obuze me jo vea patnja i utonuh u more misli. Oplakivao sam samog sebe
zato to sam postao kao ena, zato to nemam "spravu" kao mukarci i nemam vie nikakve potrebe za
dovitljivou. Otkako sam napustio Kamforne otoke, plaem i tugujem slomljena srca. Dugo sam u
takvom stanju i ne znam hou li se moi vratiti u svoj grad i umrijeti pored majke. ivota sam se
zasitio.
Mladi je plakao i cvilio gledajui figuru gazele. Suze su mu tekle niz obraze dok je recitirao stihove:

Rekoe mi: "Mora doi olakanje".

Pitam zlo: "Kad e stii olakanje?"

"Vremenom", kau, a ja velim: "Vidi uda!

Ko e me poivjeti - vi ste sili s uma!"

To je moja pria, care.

Car Tadulmuluk beskrajno se udio mladievoj prii i u srcu mu planu oganj kad u za ljepotu
Dunje...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

129. no
Kada nastupi stotinu dvadeset i deveta no, ona ree:
- ula sam sretni care, da je vezir Dandan pripovijedao caru Davulmekanu:
- Car Tadulmuluk beskrajno se udio mladievoj prii i u srcu mu planu oganj kad u za ljepotu
Dunje. Poto saznade da ona pravi likove gazele, njegova strast postade jo vea i on ree mladiu:
- Bogami, tebi se dogodilo neto to se nikome nije dogodilo, ali je to Boija odredba. Hou da te
pitam neto.
- A ta to? - ree Aziz.
- Opii mi kako si doao do djevojke koja pravi gazele.
- Gospodaru - odgovori Aziz - dospio sam do nje pomou lukavstva. Naime, kada sam s karavanom
uao u njen grad, odvojio sam se da proetam po vrtovima u kojima ima mnogo drvea. uvara
vrtova, ovjeka u poodmakloj dobi, upitah:
- iji je ovo vrt, starce?
- Careve keri, gospoice Dunje - odgovori on. - Mi se nalazimo pod njenim dvorcem. Ako hoe da
proeta, otvori tajna vrata i proetaj vrtom da se nadie cvjetnih mirisa.
- Uini mi dobro tako to e mi dopustiti da posjedim u vrtu dok ona ne naie. Moda u imati sree
da bacim jedan pogled na nju.
- U tome nema nieg loeg - ree starac, a ja mu dadoh neto novaca, govorei:
- Kupi nam togod za jelo.
On se obradova, otvori vrata i uvede me, te poosmo dok ne stigosmo do jednog ugodnog mjesta.
Starac mi dade ukusnog voa i ree:
- Sjedi ovdje dok se ne vratim.
Ostavi me i ne bi ga jedno vrijeme, a onda se vrati s peenim janjetom. Jeli smo i siti se najedosmo,
dok sam ja udio da vidim djevojku.
Sjedili smo tako, kad se vrata otvorie i starac mi ree:
- Ustaj i sakrij se!
Ja ustadoh i sakrih se, a onda se pojavi crni evnuh pomolivi glavu kroz vrata i ree:
- Ima li koga s tobom, stare?
- Nema - odgovori starac.
- Zatvori vrata - naredi evnuh i starac zatvori vrtna vrata, te se Dunja pojavi na kapiji. Kada je
ugledah, uini mi se da se mjesec spustio na zemlju. Bio sam zadivljen i obuze me enja za njom kao
to edan ezne za vodom. Nakon izvjesnog vremena, ona zatvori vrata i ode, a ja izaoh iz vrta i
zaputih se kui znajui da ne mogu doi do nje i da nisam mukarac za nju, naroito otkako sam
postao poput ene. Mislio sam: "Ona je careva ker, a ja sam trgovac, i kako onda mogu dospjeti do
nje?"
Kada se moji prijatelji spremie za putovanje, spremih se i ja i pooh s njima prema ovome gradu.
Poto stigosmo ovdje, naiosmo na tebe. Eto, to je cijela pria o onome to mi se dogodilo.
PRIA O TADULMULUKU I PRINCEZI DUNJI
Kada Tadulmuluk u te rijei, srce mu obuze ljubav prema princezi Dunji, te on uzjaha konja i
povede Aziza. Uputie se u grad njegovog oca koji Azizu dade zasebnu kuu i sve to mu je bilo
potrebno. Princ se vrati u svoj dvorac lijui suze niz obraze, jer i ono to ovjek uje moe zamijeniti
vienje i line kontakte.
Tadulmuluk je bio tako tuan dok ne doe njegov otac koji primjeti da mu je sin promijenio boju
lica, te mu bi jasno da je tuan i brian. Zato mu ree:
- Sine, kai mi kako si i ta se dogodilo te si promijenio boju lica.
Princ ispria ta mu se to dogodilo zbog prie o Dunji koju mu izloi od poetka do kraja. Ree da ju
je zavolio po uvenju, premda je nije vidio.
- Sine - na to e car - njen otac je car ija zemlja je daleko od nas. Idi ti u dvor svojoj majci...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

130. no
Kada nastupi stotinu trideseta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, kako je vezir Dandan pripovijedao Davulmekanu da je otac rekao
Tadulmuluku:
- Sine, njen otac je car ija zemlja je daleko od nas. Nego, idi u dvor svojoj majci. Tamo ima pet
stotina mjesecolikih djevojaka i uzmi onu koja ti se dopadne. Ako ti se ne dopadne nijedna robinja,
isprosit u ti neku carsku ker ljepu od princeze Dunje.
- Oe moj - odgovori Tadulmuluk - neu nijednu drugu. Ona je izvezla onu gazelu koju sam vidio i
moram je imati, inae u se odmetnuti u pustare i ubit u se zbog nje.
- Daj mi vremena, sine, da poaljem glasnika njenom ocu i da je isprosim. Ispunit u ti elju kao to
sam ispunio svoju uzevi tvoju majku. Ako njen otac ne bude zadovoljan, uzdrmat u mu carstvo i
poslat u na njega takvu vojsku ije e zaelje biti kod mene a elo kod njega.
Zatim car pozva mladia Aziza i ree mu:
- Zna li put, sinko?
- Znam - odgovori mladi.
- Hou da poe s mojim vezirom.
- Sa zadovoljstvom, estiti care - odgovori mladi, a car pozva vezira i ree mu:
- Smisli neto za moga sina, onako kao to ti zna, pa poi na Kamforne otoke i isprosi ker
tamonjeg cara.
- Sluam i pokoravam se - odgovori vezir.
Tadulmuluk se vrati u svoj dvorac postajui sve bolesniji i alosniji. Kada pade no, on poe
recitirati stihove:

Pade tama i rijeka suza mi lije;

Ljubav to kao oganj gori srce mi grije.

Rei e vam noi ako ih za me pitate

Da niim osim tugom srce mi ne kitite.

Nou zvijezde ja napasam bolujui

Kao krupan grad niz obraze suze lijui.

Ostadoh sam bez igdje ikoga,

Bez djece, bez ikoga svoga.

Nakon tih stihova, carevi se obeznani i nije dolazio k sebi do jutra, a kad jutro osvanu, doe njegov
otac i vidjevi da je jo blijedi, ree mu da se strpi i obea da e ga sastaviti s princezom. Zatim
opremi Aziza i svoga vezira, dade im darove, te se oni otisnue na put putujui danima i noima dok
ne ugledae Kamforne otoke. Zaustavie se na obali rijeke i poslae vezirovog glasnika caru da ga
obavijesti o njihovom dolasku. Pola dana nakon odlaska glasnika, pojavie se carevi dvorjani i emiri
i susretoe ih na jedan fersah udaljenosti. Tu se sretoe s njima i stavie im se na raspolaganje dok ih
ne dovedoe do cara. Aziz i vezir predadoe caru darove i provedoe kod njega etiri dana, a petoga
dana vezir poe caru, stade pred njega i ispria mu zato je doao. Car se nae u nedoumici ta da
odgovori, jer njegova ker nije eljela da se udaje. Jedno vrijeme je gledao preda se, a onda podie
glavu i ree slugi:
- Idi svojoj gospodarici Dunji, kai joj ta si uo i zbog ega je doao ovaj vezir.
Sluga ode i ne bi ga neko vrijeme, a kada se vrati caru, ree mu:
- estiti care, kada sam doao princezi Dunji i prenio joj ono to sam uo, naljutila se tako da je
nasrnula na me tapom htijui mi glavu razbiti. Pobjegao sam navrat-nanos. Rekla mi je:
- Ako me otac prisili da se udam, ubit u onoga za koga se udam.
Onda se car obrati Azizu i veziru:
- Pozdravite cara i recite mu da moja ker ne eli da se udaje...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

131. no
Kada nastupi stotinu trideset i prva no, ona ree:
- ula sam, estiti care, da je car ahreman rekao veziru i Azizu:
- Pozdravite cara i recite mu da moja ker ne eli da se udaje.
Vezir i njegova pratnja vratie se neobavljena posla. Bez predaha su putovali do cara i o svemu ga
obavijestie. Car zapovijedi vojskovoama da hitno povedu vojsku u rat, ali mu vezir ree:
- Ne ini to, jer onaj car nije kriv. Njegova ker je odbila, jer im je ula za ponudu, rekla je: "Ako
me otac prisili da se udam, ubit u onoga za koga se udam, a onda u ubiti i sebe."
Nakon vezirovih rijei, car se poboja za sina Tadulmuluka, pa ree:
- Ako zaratim s njenim ocem i otmem mu ker, ubit u je.
Potom car obavijesti sina o pravom stanju stvari, a ovaj e na to:
- Babo, ne mogu vie bez nje. Sam u poi i potrudit u se da se sretnem s njom, makar i umro. Ne
preostaje mi drugo nego da tako uinim.
- Kako e joj ii? - upita otac.
- Poi u preruen u trgovca.
- Ako ve mora tako biti, povedi vezira i Aziza.
Zatim car izvadi novaca iz riznice i pripremi mu tovar vrijedan stotinu hiljada dinara. Vezir i Aziz se
dogovorie s careviem te kada pade no, carevi i Aziz odoe u vezirovu kuu gdje prespavae.
Tadulmulukovo srce bijae slomljeno, pa mu nisu prijali ni hrana ni san, ve su ga spopadale misli u
koje je tonuo kao u more i morila ga je enja prema voljenoj. Ronio je suze i recitirao stihove:
O, da li emo se nakon daljine sresti?
Jadam se zbog ljubavi i moram kazati:

"Pada mi na um dok no je bezbrina

I sna mi ne da dok svi se predaju snovima."

Carevi briznu u pla rasplakavi i Aziza koji se sjeti svoje amidine. Jadikovali su tako do zore, a
onda Tadulmuluk ustade i ode majci obuen u putniko odijelo. Ona ga upita o emu se radi, a kad
joj carevi sve ispria, majka mu dade pedeset hiljada dinara. Zatim se oprosti s njim i carevi ode
dok se carica molila da ga prati srea i da se sastane s dragom. Onda carevi ode ocu da zatrai
dozvolu za polazak i otac mu dopusti davi mu pedeset hiljada dinara i naredivi da mu podignu
veliki ator u kome provedoe dva dana, pa krenue na put. Sprijateljivi se s Azizom, Tadulmuluk
mu ree:
- Brate, ne bih se mogao s tobom rastati.
- Ni ja s tobom i volio bih da umrem kraj tvojih nogu - odgovori Aziz. - Meutim, moje srce je
zaokupljeno ljubavlju prema majci.
- Kada postignemo cilj, bit e sve dobro - ree Tadulmuluk.
Vezir je savjetovao Tadulmuluka da bude uporan, a Aziz mu je recitirao stihove, priao mu povijest i
stara predanja. Putovali su danonono dva mjeseca. Tadulmuluku se odulji put, dok je u njemu
ljubavni oganj sve jae plamsao.
Kad se pribliie gradu, Tadulmuluk se silno obradova, te sve njegove brige i more iilie. Onda
uoe u grad kao trgovci. Carevi je izgledao kao pravi trgovac. Stigoe do jednog mjesta poznatog
po tome to su na njemu odsjedali trgovci. Bio je to jedan veliki han. Tada Tadulmuluk ree Azizu:
- Je li ovo trgovako odmaralite?
- Jeste - odgovori Aziz - ali nije to ono odmaralite u kome sam ja odsjeo s karavanom, premda je
ljepe od njega.
Najterae deve da kleknu, rastovarie ivotinje, smjestie robu u hazne i ostadoe tu odmarajui se
etiri dana. Zatim im vezir posavjetova da iznajme jednu veliku kuu. Oni pristadoe i zakupie vrlo
prostranu kuu namijenjenu za odmor. Kada uselie, vezir i Aziz poee smiljati ta da uine za
Tadulmuluka koji bijae izgubljen toliko da nije znao ta da radi. Smislie jedino to da Tadulmuluk
otvori duan na trgu za tkanine. Potom se trgovac obrati Tadulmuluku i Azizu:
- Ako budemo i dalje ovako sjedili, neemo postii cilj, niti emo se domoi onoga to traimo. Palo
mi je na um neto od ega e biti sree, ako Bog da.
- Uradi to to ti je palo na um - rekoe mu oni - jer starci imaju sree, utoliko prije to si se ti bavio
raznim poslovima. Reci nam ta ti je palo na um.
Vezir se obrati Tadulmuluku:
- Najbolje bi bilo da za tebe na trgu iznajmimo jedan duan za tkanine, da sjedi u njemu i trguje, jer
je tkanina potrebna svakome, uglednom i obinom ovjeku. Kada bude sjedio u tom duanu, tvoj
problem e se rijeiti, ako Bog da, utoliko prije to lijepo izgleda. Uzmi Aziza za svoga pomonika,
neka bude u duanu da ti dodaje komade tkanina.
- To je divna zamisao! - uskliknu Tadulmuluk koji izvadi trgovako odijelo, obue ga i krenu uz
pratnju sluga. Jednom dade hiljadu dinara da uradi u duanu sve to je potrebno.
Stigoe tako na trg tkanina. Kad trgovci ugledae Tadulmuluka i kad vidjee koliko je lijep, naoe
se u udu i govorili su:
- Je li to Milostivi otvorio dennetske kapije pa ih zaboravio, tako da je ovaj prelijepi mladi otuda
izaao?
Drugi su govorili:
- Moda je to jedan od meleka!
Kada doljaci stigoe do trgovaca, upitae ih gdje se nalazi duan starjeine trga a oni ih uputie. im
dooe do njega, starjeina i trgovci koji su bili s njim ustadoe iskazujui potovanje, naroito
veziru, jer su vidjeli da je to stariji i uvaen ovjek s kojim su bili i Tadulmuluk i Aziz. Trgovci su
meusobno razgovarali:
- Nesumnjivo je starac otac ove dvojice mladia.
- Ko je od vas starjeina trga? - upita vezir.
- Evo ga - odgovorie oni.
Vezir ga odmjeri i vidje da je to stariji ovjek, dostojanstven i ozbiljan, da ima sluge i svoje momke.
Starjeina ih prijateljski pozdravi ukazujui im velike poasti, pa ih posadi pored sebe i ree:
- Moemo li neto uiniti za vas?
- Da - odgovori vezir. - Ja sam ovjek u poodmaklim godinama. Sa mnom su ova dva mladia s
kojima sam obiao sve zemlje i krajeve, a u svakoj zemlji sam boravio godinu dana da bi je njih
dvojica razgledali i da bi narod upoznali. Sada sam stigao u vau zemlju i ovdje odabrao
prebivalite. elim jedan duan na najboljem mjestu, kako bi ih smjestio u njega da trguju, da
upoznaju grad, da poprime navike stanovnika, da naue kako se trguje.
- Nije to loe - ree starjeina, pa pogleda dvojicu djeaka radujui im se i zavoljevi ih svim srcem.
Starjeina je bio oaran njihovim strjelovitim pogledima. Vie je volio djeake nego djevojice i bio
je sklon nastranosti. Starjeina je mislio: "Slava Onome koji ih je stvorio i tako oblikovao od jedne
kaplje!" Zatim ustade dvorei ih kao kakav djeak. Postara se i pripremi im duan koji se nalazio na
sred trga. Nije bilo veeg ni ljepeg duana od toga, jer je bio prostran i ukraen, s policama od
slonovae i ebanovine. Potom predade kljueve veziru preruenom u trgovca i ree mu:
- Neka Allah blagoslovi duan za tvoju djecu.
Vezir uze kljueve, pa poe u duan s djeacima. Metnue svoju robu naredivi slugama da u duan
donesu svu robu i platno koje su imali...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom doputenju.

132. no
Kada nastupi stotinu trideset i druga no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je vezir uzeo kljueve uputio se u duan zajedno s djeacima. Oni stavie
robu naredivi slugama da u duan donesu svu robu, platno koje su imali i dragocjenosti kojih je bilo
dovoljno za itavu riznicu.
Prenesoe, dakle, sve u duan i prespavae no. Kad osvanu jutro, vezir ih povede u hamam, te se
oistie i uredie. Oba mladia su bili izvanredno lijepi, tako da su u hamamu izgledali ba onako
kako je pjesnik rekao:

Blago onom ije ruke dotiu

Tijela im to izmeu vode i svjetlosti promiu.

Pravim majstorom u svom zanatu se ini

ak i kad s kamfora skida mous mirisni.
Djeaci izaoe iz hamama, a kada je starjeina trga uo da su otili u hamam, sjede da ih eka, te mu
oni dooe kao dvije gazele. Obrazi su im bili rumeni, oi crne, a tijela su im blistala nalik na dvije
bremenite grane, ili na dva sjajna mjeseca. Starjeina ree:
- Dabogda vam kupanje uvijek bilo ugodno, djeco!
- Eh, da si bio s nama! - ree mu Tadulmuluk umiljatim glasom.
Zatim mu oba djeaka poljubie ruku i do duana pooe ispred njega, iz potovanja, jer je bio
starjeina trga i bio je dobar prema njima jer im je dao duan. Kad starjeina vidje kako vrckaju
zadnjicama, obuze ga strast, te poe puhati i frktati. Nije mogao odoljeti, ve je, zurei u njih, poeo
recitirati:

Gledaju ih, srce zna za Boga jedinoga

I ne priznaje nikog Njemu ravnoga.

Nije udno to tako teki vrckaju

Jer u vasioni sve stvari su u kretanju.

Sluajui ejhove stihove, djeaci ga poee zaklinjati da poe s njima u hamam u kome je ostao
vezir. Starjeina poe s djeacima i kada ue u hamam, vezir u da je on uao, te izae pred njega iz
svoje prostorije, presrete ga nasred hamama i pozva ga, ali starjeina odbi. Onda ga za jednu ruku uze
Tadulmuluk, a za drugu Aziz i uvedoe ga u posebnu prostoriju. Taj ogavni starjeina im se prepusti i
Tadulmuluk se zakle da ga nee okupati niko drugi nego on lino, a Aziz se zakle da e ga samo on
polijevati vodom. Vezir mu ree:
- To su tvoja djeca.
- Neka ti ih Allah poivi! - ree starjeina. - S vaim dolaskom i dolaskom vae pratnje u grad se
uselie beriet i srea!
Zatim starjeina kaza stihove:

Prioh i vidjeh kako su zeleni bregovi,

Na njima se posmatrau ukazuju cvjetovi;

Sve na zemlji i zemlja sama je klicala:

"O, izvjesnosti, dobro mi dola!"

Oni mu zahvalie na tim stihovima. Tadulmuluk ga je u meuvremenu stalno kupao, a Aziz ga vodom
polijevao, tako da se starjeini inilo da mu je dua u Dennetu. Kada ga okupae, on proui dovu za
njih pa sjede pored vezira, kao da bi htio razgovarati s njim, ali je zapravo silno elio posmatrati
Tadulmuluka i Aziza. Potom im sluge donesoe pekire, te se obrisae, obukoe i izaoe iz hamama.
Vezir prie starjeini i ree mu:
- Gospodine, hamam je Boija blagodat.
- Neka Allah tebi i tvojoj djeci podari zdravlje! Neka ih zatiti od zla pogleda! Znate li togod to su
rjeiti ljudi kazali o hamamu?
Tadulmuluk odgovori:
- Ja u ti izrecitirati stihove:
ivot u hamamu ivot je najljepi
Iako je prostor u njemu najtjenji.

Dennet je mjesto gdje je neugodno boraviti,

A u Dehennem je lijepo ulaziti.

Kada Tadulmuluk zavri stihove, Aziz ree:

- I ja znam neto o hamamu.
- Da ujem - zamoli starjeina, te Aziz izgovori stihove:

Ah, dom gdje iz stijenja cvijee cvjeta

Lijep je kad oko njeg vatra se razbukta.

Misli da je pakao, al' je raj, zapravo -

U njemu se esto mjesec sa suncem sastao.

Starjeina je bio zadivljen stihovima i rjeitou mladia, pa im ree:

- Allaha mi, vi ste zaista rjeiti i lijepi, ali posluajte i vi mene - i uzbueno otpjevui stihove:

O, ljepoto plamena, patnja u tebi je ugodna -

Ona oivljuje due i tijela omamljena!

Divi se kui u kojoj je uvijek cvijee svjee

Premda pod njom vrela vatra ee!

Hajde, uivaj sa onim to pati

I to ne prestaje gorke suze liti!

Zatim je u lugu njihove ljepote napasao pogled, recitirajui:

Kad stigoh kui, vidjeh da svi vratari

Hitaju mi u susret a osmjeh im se zari.

Uoh u Dennet i njegov Dehennem posjetih,

Te Ridvanu, a onda i Maliku zahvalih.{129}

Sada su oni bili zadivljeni stihovima. Starjeina pozva mladie k sebi, ali oni odbie i odoe kui da
se odmore od hamama. Onda se prihvatie jela i pia i provedoe no u kui, potpuno sretni i
zadovoljni.
Kad osvanu jutro, probudie se, uzee abdest i klanjae. im odjutri i na trgu se duani otvorie, oni
izaoe iz kue, uputie se na trg i otvorie duan. Sluge su ga ve bili uredili da ljepi ne moe biti:
zastrli su ga svilenim ilimima, postavili u njega dvije klupice od kojih je svaka vrjedjela stotinu
dinara, a preko njih su stavili carske sedade opivene zlatom. Tadulmuluk sjede na jednu klupu,
Aziz na drugu, a vezir sjede nasred duana, dok su sluge stajale pred njima.
Ljudi doue za njih, pa se poee tiskati oko doljaka, te tako prodadoe jedan dio platna. Po gradu
se prenese glas o Tadulmuluku, o njegovoj ljepoti i ljupkosti.
Provedoe oni tako nekoliko dana, i svakog dana su ljudi hrlili k njima. Jednom se vezir obrati
Tadulmuluku i preporui mu da uva svoju tajnu, povjeri mu Aziza i ode kui da smisli neto to bi
im bilo od koristi. Tadulmuluk i Aziz zapodjenue razgovor, pa carevi ree:
- Moda e doi neko od princeze Dunje.
Tadulmuluk je provodio dane i noi bez sna. Ljubav ga je obuzimala sve vie, te je postajao sve
mraviji i izmueniji. Nije mogao spavati. Najzad prestade piti i jesti i postade nalik na pun mjesec.
Jednog dana dok je sjedio, iznenada se pojavi neka starica i prie mu...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

133. no
Kada nastupi stotinu trideset i trea no, ona ree:
- ula sam, sretni care, kako je vezir Dandan priao Davulmekanu:
- Jednog dana, dok je Tadulmuluk sjedio, iznenada se pojavi starica i prie mu praena dvjema
robinjama. Kad stie do duana, pa vidje mladiev stas i skladnost, njegovu ljepotu i draesnost,
zabezeknu se i nakvasi dimije, a onda ree:
- Slava Onome koji te je stvorio od jedne kapi! Slava Onome koji te uini iskuenjem za svijet!
Zurei u mladia, govorila je:
- Ovo nije ovjek, ve plemeniti melek!
Zatim mu prie, pozdravi ga, a on uzvrati pozdrav ustajui na noge i osmjehujui se. Sve je to mladi
inio prema Azizovom savjetu. Potom posadi staricu pored sebe, pa je poe rashlaivati dok se ne
odmori. Najzad, starica ree Tadulmuluku:
- Sinko moj! Mladiu savrenog izgleda i osobina, jesi li odavde?
Tadulmuluk odgovori tenim i zavodljivim glasom:
- Gospoo, do sada nikad nisam bio u ovim krajevima i zadrao sam se samo zato da bih ih
razgledao.
- Neka si najpoaeniji meu doljacima i dobro nam doao! Kakve si tkanine donio? Pokai mi
neto lijepo, jer lijep i nosi samo ono to je lijepo.
Na te rijei Tadulmuluku srce zaigra, premda nije shvaao smisao njenih rijei. Aziz mu namignu i
Tadulmuluk ree:
- Imam sve to eli, sve to je dostojno careva i carskih keri. Reci za koga eli robu da bih ti
mogao pokazati onu koja e odgovarati buduem vlasniku.
Govorei tako, htio je otkriti smisao stariinih rijei, a ona ree:
- Hou platno za princezu Dunju, ker cara ahremana.
Kada Tadulmuluk u da spominje ime njegove drage, silno se obradova i ree Azizu:
- Dodaj mi najljepu robu koju imamo.
Aziz mu donese zaveljaj koji razveza pred njim, a Tadulmuluk ree:
- Izaberi to joj odgovara, jer ovako neto drugi nemaju.
Starica odabra robu u vrijednosti od hiljadu dinara i upita:
- Koliko kota ovo?
Dok je razgovarala s mladiem, trljala se dlanom izmeu butina. Tadulmuluk joj ree:
- Zar da se cjenkam za sitnicu s nekim kao to si ti? Hvala Allahu koji me je upoznao s tobom.
- Divno li lice ima! Ima prekrasno lice i divno tijelo. Blago onoj koja e spavati u tvome naruju,
koja e stezati tvoj stas, koja e uivati u tvome svijetlom licu, naroito ako je lijepa kao ti.
Tadulmuluk se zacenu od smijeha:
- Boe koji ispunjava elje poudnim staricama!
- Kako se zove, sinko? - upita starica.
- Zovem se Tadulmuluk.
- To je carsko ime, a ti si u trgovakoj odjei.{130}
Na to Aziz ree:
- To je zato to ga je njegova porodica veoma voljela i ponosila se njime, pa su mu nadjenuli ime.
- Pravo veli - ree starica. - Neka vas Allah sauva zavisti! Vaa ljepota srca probada!
Potom uze tkanine i ode oarana mladievom ljepotom i ljupkou, njegovim stasom i skladnou.
Kada stie princezi Dunji, ree joj:
- Gospodarice, donijela sam ti divno platno.
- Pokai mi - zatrai princeza.
- Evo, okreni ga i razgledaj, gospodarice.
Kada princeza Dunja vidje platno, uzviknu:
- Dado, ovo je divno platno kakvo nisam vidjela u naem gradu!
- Prodava je ljepi od njega - odgovori starica. - Kao da je Ridvan otvorio dennetske dveri i
zaboravio na njih, pa je taj trgovac iz Denneta izaao i prodaje platno. eljela bih da noas bude uz
tebe i da ti spava meu dojkama. On je pravo iskuenje za onog ko ga vidi. Doao je u na grad s
platnom da bi se nauivao.
Princeza Dunja se nasmija stariinim rijeima:
- Sram te bilo, pokvarena starice! Lupeta i nema vie pameti! Daj mi platno da ga dobro pogledam!
Starica joj prui platno koje princeza ponovo razgleda i zakljui da ga ima malo, a da mu je cijena
visoka. Bila je zadivljena platnom, jer u ivotu nije vidjela neto slino. Starica joj se obrati:
- Kada bi vidjela njegovog vlasnika, gospodarice, shvatila bi da je najljepe stvorenje na zemlji.
- Jesi li mu rekla da nam se obrati ako mu ta treba pa emo mu to uraditi? - upita princeza.
Odmahujui glavom, starica ree:
- Neka Allah uva tvoju otroumnost! On ima potreba. Da li uope postoji neko bez potreba?
- Idi k njemu - ree princeza Dunja - pozdravi ga i reci: "Svojim dolaskom uinio si ast naem
gradu. Kakve god potrebe imao, mi emo ti ih odmah zadovoljiti."
Starica se odmah vrati Tadulmuluku i kada je ugleda, njemu srce ustrepta od radosti, te on poskoi,
uze staricu za ruku i posadi je pored sebe. Poto sova sjede i odahnu, prenese mu ta je kazala
princeza Dunja. Tadulmuluk se silno obradova, razgali se i razvedri, mislei: "Postigao sam ono to
sam htio." Potom ree starici:
- Moda bi htjela ponijeti joj pismo od mene i donijeti mi odgovor?
- Sa zadovoljstvom - prihvati starica.
Na te rijei, carevi ree Azizu:
- Daj mi divit i hartiju!
Kada mu Aziz donese pribor, on napisa stihove:

Uzdanico moja, piem ti pismo

Patei od bola to zajedno nismo.

U prvom redu: Vatra plamsa u srcu mome;

Ljubav i enja u redu drugome.

U treem redu: ivot i ustrajnost sam izgubio,

U etvrtom redu: Potpuno sam se zaljubio.

U petome: Kada e te vidjeti moje oi?

A u estom: Kada e dan susreta doi?

Nakon toga, dopisa: "Ovo pismo je od sunja enje zatoenog u tamnicu strasti, od onog kome nema
izbavljanja bez sastanka makar i sa sjenkom, jer on trpi teka stradanja zbog rastanka s dragom."
Onda napisa stihove lijui suze:

Piem ti dok mi suze liju,

Dok mi suze tei ne prestaju.

Da mi se hoe Gospod smilovati -

Moda u se jednom s njom i sastati.

Zatim savi pismo, zapeati ga, predade starici i ree:

- Ponesi ga princezi Dunji.
- Sa zadovoljstvom - odgovori starica.
Tadulmuluk joj dade hiljadu dinara govorei:
- Primi ovo kao dar od mene.
Starica uze novac i ode uei dove za mladia, a im stie princezi Dunji i kada je ova ugleda, ree: -
Dado, ta je traio da mu uinimo?
- Poslao je pismo, gospoice, a ne znam ta u njemu pie - ree starica i prui pismo koje princeza
uze, pa kada ga proita i shvati ta pie, ree:
- Kakav je to nain da se jedan trgovac dopisuje sa mnom!
Zatim se poe busati po licu viui:
- Da me nije strah Allaha, objesila bih ga ispred njegovog duana!
- ta te je u pismu tako uznemirilo? - upita starica. - Da li se ali na neko nasilje, ili trai novac za
platno?
- Teko tebi! - naljuti se princeza. - Pismo ne sadri to, niti bilo ta osim ljubavi i enje! Sve je to
zbog tebe, jer kako bi mi inae taj avo poslao pismo.
- Gospoice - ree starica - ti sjedi u svome visokom dvoru i do tebe ne moe dospjeti ak ni ptica.
Sigurna si od prigovora i ne tie te se to pas laje. Ne zamjeri mi to sam ti donijela pismo ne znajui
ta pie u njemu. Najbolje e biti da mu odgovori i da mu priprijeti pogubljenjem. Zabrani mu ta
lupetanja i nee vie ponoviti tako neto.
- Plaim se da u probuditi strast u njemu ako mu budem otpisivala - na to e Dunja.
- Kada uje prijetnju, odustat e od svojih namjera - ree starica.
- Dajte mi papira i bakarno pero!
Donesoe joj pribor, te princeza napisa stihove:

O, ti to tvrdi da te ljubav mori i da nema sna,

Da te strast ubija i misao tegobna!

Trai sastanak s mjesecom, o zabludjeli;

Moe li iko s mjesecom postii to to eli?!

Savjet ti dajem za ono to trai ti:

Prekini jer si u smrtnoj opasnosti!

Bude li htio svoje rijei ponoviti,

Znaj da u te na grdne muke staviti!

Tako mi Onog to je ovjeka od ugruka stvorio,

Koji je svjetlost suncu i mjesecu podario:

Ponovi li ono to si ve rekao,

Objesit u te sigurno o stablo palmovo!

Princeza savi pismo i dade ga starici govorei:

- Predaj mu ovo i reci neka se okani prie.
- Sa zadovoljstvom - ree starica i veselo prihvativi pismo ode svojoj kui. Ona prespava no, a
kad osvanu jutro uputi se duanu Tadulmuluka koga zatee kako je oekuje. im ugleda staricu,
htjede poletjeti od radosti, a kada mu ova prie, carevi ustade prema njoj, pa je posadi pored sebe.
Starica izvadi cedulju, prui mu je i ree:
- Proitaj! Kad je princeza Dunja proitala tvoje pismo, naljutila se, ali sam je ja razgovarala i alila
se s njom dok je nisam nasmijala, te je malo popustila i napisala ti odgovor.
Tadulmuluk joj zahvali i naredi Azizu da joj da hiljadu dinara. Zatim proita pismo i kada ga shvati,
briznu u pla. Starica se saali jer joj teko pade mladiev pla i jadanje, te mu ree:
- ta pie tu, sinko?
- Ona mi prijeti da e me umoriti, da e me objesiti, i ne dozvoljava mi da joj piem. Ako joj budem
pisao, bolje da sam mrtav nego iv. Ponesi ti odgovor na njeno pismo, pa neka ini ta hoe!
- Tvoje mi mladosti - odgovori starica - sigurno se i ja izlaem opasnosti, ali u ti ispuniti elju i
uradit u za te ono to ti je na pameti.
- Za sve to uradi, nagradit u te valjano. Ti si vjeta u ophoenju s ljudima i zna svata. Sve to je
inae teko, tebi je lahko, a Allah je svemogu.
Potom Tadulmuluk uze papir i napisa stihove:

Ona mi smru prijeti, tugo moja;

Sueno mi je umrijeti, al u smrti ima spokoja.

Smrt je slaa zaljubljenom nego ivot dugi

Kad ga draga nee i izlae ga porugi.

Allaha ti, doi onome to voli

Jer ja sam tvoj rob koga su zatoili.
Smiluj se, gospo, onom to te ljubi
Jer onom to voli slobodne treba da se sudi!

Tadulmuluk duboko uzdahnu i zaplaka rasplakavi staricu koja uze cedulju i ree:
- Smiri se, moram te dovesti do cilja...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom doputenju.

134. no
Kada nastupi stotinu trideset i etvrta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je starica rekla Tadulmuluku kada je zaplakao:
- Smiri se, moram te dovesti do cilja.
Potom ustade, ostavi carevia na eravici i uputi se princezi Dunji koja bijae promijenila boju lica
ljutei se zbog pisma Tadulmuluka. Kada joj starica dade pismo, ona se jo vie naljuti:
- Nisam li ti rekla da e me jo vie eljeti?
- A ta pie u pismu da bi te jo vie mogao poeljeti?
- Idi k njemu - ree princeza Dunja - i reci da u mu odsjei glavu ako mi bude pisao.
- Napii mu to i ja u ponijeti pismo ne bi li se jo vie uplaio.
Princeza uze papir i napisa stihove:

O, ti to ne mari za sudbinu,
Niti si u stanju da ostvari vezu ljubavnu!

Uobraeni, misli li stii do Medvjeda zvjezdanoga

A nisi dospio ni do Mjeseca svijetloga?!

Kako misli, onda, do mene dospjeti

Da bi mogao moj vitak stas kriti!?

Okani se toga boje se moje jarosti

na dan zlosretni kad ti glava moe osijedjeti!

Princeza savi pismo i dade ga starici koja ga uze i odnese Tadulmuluku. Kada je carevi vidje, skoi
na noge i povika:
- Blagoslovio me Allah tvojim dolaskom!
- Evo odgovora! - ree starica, a carevi uze pismo, proita ga, pa gorko zaplaka:
- Volio bih da me neko sad ubije, jer je i smrt bolja od ovoga to mi se dogaa.
Zatim uze papir i pero, pa napisa pismo navodei stihove:

eljo moja, ne budi tako daleka i surova

Jer sam zaljubljenik to se u ljubav survava!

Kad si tako surova, ne mogu ivjeti

I bez ljubavi dua e me napustiti.
Carevi savi pismo i dade ga starici govorei:
- Zamaram te bez ikakve koristi.
On naredi Azizu da starici da hiljadu dinara, pa dodade:
- Majko, nakon ovog pisma mora doi ili do potpunog sjedinjenja, ili do konanog raskida.
- Sinko, elim ti samo dobro i cilj mi je da ona bude uz tebe, jer ti si mjesec to sija sjajnom
svjetlou, a ona je sunce jarko. Ako vas ne sastavim, nee biti nikakve koristi od moga ivota. ivot
sam provela u smicalicama i prijevarama doivjevi devedesetu godinu, a kako onda ne bih mogla
spojiti dvoje prkosei zabrani?!
Starica se pozdravi s mladiem umirivi ga i ode princezi Dunji. Cedulju sakri u kosu. Kad sjede
pored princeze, poea se po glavi i ree:
- Gospoice, da li bi me htjela malo biskati, jer dugo ve nisam bila u hamamu?
Princeza zasuka rukave, rasplete stariinu kosu i poe je biskati, te pisamce ispade s njene glave.
Dunja ugleda ceduljicu, pa upita:
- Kakva je ovo ceduljica?
- Bit e da sam sjedjela u duanu onog trgovca, pa se za me zakailo pisamce. Daj mi da ga vratim.
Princeza Dunja otvori pismo, pa kada ga proita i shvati ta pie, poe galamiti:
- To je tvoja smicalica! Da me nisi odgojila, sigurno bih te sada udarila. Bog me stavi na muke s tim
trgovcem i sve to mi se dogodilo s njim iz tvoje je glave. Ne znam odakle je taj ovjek doao, ali se
niko nije drznuo poput njega. Bojim se da se ovaj sluaj ne otkrije, utoliko prije to je to mukarac
koji ne pripada mojoj sorti, ni mome rangu.
Starica prie i ree:
- Niko ne smije s tobom tako razgovarati zbog straha od tvoga gnjeva i zbog dostojanstva tvoga oca.
Ne bi bilo loe da mu odgovori.
- Dado - ree princeza - kako se drznuo taj ejtan da mi tako neto govori ne bojei se carskoga
gnjeva. Ne znam ta da radim s njim: ako naredim da ga ubiju, nee biti u redu; ako ga potedim, bit
e jo drskiji.
- Napii mu pismo, moda e te ostaviti na miru - predloi starica, te princeza uze papir i pero i
napisa stihove:

Dugo te korim i glupo je dalje te progoniti,

Dokle u ti to stihovima braniti?

Jer to ti vie branim, vie eli me

I da tajnu krijem zadovoljan si kad tjera me.

Sakrij ljubav, nemoj je odavati

I ako kae neto, neu te sluati.

Ponovi li to si ve rekao izrijekom,

I tebi e doletjeti vrana s krikom;

Brzo e smrt na te kidisati

I jedino pod zemlju moi e se skloniti.
Umiljeni, kajanju si prijatelje izloio
I pod otricu ljubavi sada si ih stavio!

Princeza savi pismo i dade ga starici koja uze cedulju i uputi se Tadulmuluku da mu ga preda. Kada
carevi proita pismo, shvati da princeza ima okrutno srce i da nee uspjeti doi do nje. Zato se
poali veziru traei da neto pametno smisli, a vezir ree:
- Znaj da e ti s princezom koristiti samo to da joj napie pismo i ui dovu za nju.
- Azize, brate - zamoli Tadulmuluk - napii joj pismo umjesto mene, onako kako ti zna. Aziz uze
papir i napisa stihove:

Gospode, tako ti pet mudrih, spasi me,

Natjeraj onu to me mui da voli me.

Ti zna da plamtim u ljubavi,

Da me draga mui i nee da se umilostivi!

Dokle u se muiti i milost pokazivati,

Dokle e ona nepravedna biti i mene muiti?

Davim se u mukama, ne mogu prestati;

Nema mi spasa, Boe pomozi mi Ti!

Kako da zaboravim da je volim sada;

Kako da se utjeim kad mi ustrajnost u ljubavi pada?

O, ti to mi brani slasti veze ljubavne,

Jesi li sigurna od prevrtljive sudbine?

Zar ti ne ivi sasvim bezbrino

Dok sam ja s domovinom i dragima raskino?

Aziz savi pismo i dade ga Tadulmuluku koji se zadivi proitavi ga, pa ga zapeati i dade starici.
Ona uze cedulju i ode, pa kad stie princezi Dunji, dade joj pismo. Dunja se razbjesni:
- Sve to mi se dogodilo poteklo je iz glave ove pokvarene starice!
Zatim povika robinjama i slugama:
- Drite pokvarenu staricu i udarite je nanulama do besvijesti!
Oni zaista poee tui staricu nanulama dok se ne obeznani, a kada doe k sebi, princeza ree:
- Allaha mi, zla starice, da me nije Boga strah, pogubila bih te! Udrite je jo! - povika slugama koji je
poee iznova tui dok ne izgubi svijest, a zatim im naredi da je odvuku i bace preko kapije. Vukli su
je okrenutu licem prema zemlji i bacie je preko kapije.
Kada starica doe k sebi, ustade i poe povremeno sjedajui dok ne stie do svoje kue. Saeka
jutro, a onda se uputi Tadulmuluku i ispria mu sve ta joj se dogodilo. Njemu je bilo teko:
- ao mi je, majko, to ti se to dogodilo, ali sudbina sve odreuje.
- Smiri se - odgovori starica. - Ipak neu odustati dok vas ne spojim, dok te ne dovedem do one
razvratnice koja me je podvrgla batinanju.
- Reci mi zato ona mrzi mukarce - upita Tadulmuluk.
- Sanjala je jedan san koji je prouzrokovao tu mrnju.
- Kakav san?
- Jedne noi dok je spavala, u snu je vidjela lovca kako razapinje mreu na zemlji, pa oko mree
posipa penicu i sjeda nedaleko od nje. Ne ostade ni jedna ptica koja nije uletjela u mreu. Meu
pticama je vidjela dva goluba, mujaka i enku. Posmatrajui mreu, odjednom vidje kako mujakova
noga zape za nju, pa se on poe otimati i sve ptice se razbjeae. Meutim, vrati mu se njegova enka
koja poe kruiti iznad njega, a onda se spusti u mreu. Lovac je nije primjetio. enka poe kljucati
vor u kome bijae mujakova noga i vukla ju je kljunom dok mu ne izvue nogu iz mree, te obje
ptice odletjee. Nakon toga, doe lovac, popravi mreu i sjede podalje od nje. Ne proe mnogo
vremena, a ptice ponovo sletjee i mrea se zakai za enku, te sve ptice odletjee, meu njima i
mujak koji se ne vrati svojoj enki. Onda se pojavi lovac koji uze enku i zakla je.
Princeza se trgne iz sna i prestravljena povika:
- Svi su mukarci kao On! U njima nema nikakva dobra! Ni u jednome mukarcu nema nikakvog dobra
za ene!
Kad starica zavri priu Tadulmuluku, on joj ree:
- Majko, hou da je vidim samo jednom, makar zbog toga morao umrijeti. Smisli neko lukavstvo kako
bih je mogao vidjeti.
- Princeza ima vrt pred dvorom koji slui za to da proeta po njemu. Svakog mjeseca jedanput izlazi
kroz tajna vrata u vrt u kome provodi deset dana Sada je vrijeme da izae u etnju. Ako poeli da
doe tamo, ja u doi i obavijestit u te da doe i sretne se s njom. Pazi da ne napusti vrt, jer kad
vidi tvoju ljepotu i ljupkost moda e joj prirasti za srce. Ljubav je najvei razlog za druenje.
- Bit e mi veoma drago - ree Tadulmuluk, pa ustade i izae iz duana zajedno sa Azizom. Oni
povedoe staricu svojoj kui da joj pokau gdje se nalaze. Zatim Tadulmuluk ree Azizu:
- Brate moj, meni duan nije potreban. On je obavio svoju svrhu i poklanjam ti ga sa svim to se
nalazi u njemu, jer si sa mnom poao u tuinu i ostavio zaviaj.
Aziz primi poklon, a zatim sjedoe da razgovaraju. Tadulmuluk se raspitivao o njegovoj udesnoj
sudbini i onom to mu se dogodilo. Aziz mu je pripovijedao ta je sve pretrpio, a potom odoe veziru
i saopie mu Tadulmulukovu odluku.
- ta da se radi? - pitali su ga, a vezir odgovori: ..
- Hajdemo u vrt.
Obukoe najgizdaviju odjeu, pa svi izaoe, a za njima su ila tri roba. Uputie se u vrt u kome
vidjee mnotvo drvea, obilje potoka, i vidjee uvara koji je sjedio pored kapije. Kad ga
pozdravie, vratar otpozdravi, a vezir mu prui stotinu dinara rekavi:
- Volio bih da ovo uzme i da nam kupi neto za jelo. Ja sam tuinac, a sa mnom su i ova djeca s
kojima sam htio malo proetati, te oni odabrae upravo vrt.
- Uite i proetajte - ree vratar. - Cijeli vrt je kao vaa imovina i sjedite dok vam donesem neto da
pojedete.
Zatim vratar ode u ariju, a njih trojica uoe. Vratar se brzo vrati iz arije nosei peeno janje i
stavi ga pred njih. Posjetioci se najedoe, oprae ruke i sjedoe da razgovaraju. Vezir se obrati
vrataru:
- Reci mi neto o ovome vrtu. Je li tvoj, ili si ga iznajmio?
- Nije moj - odgovori starac - ve pripada carevoj keri, princezi Dunji.
- Kolika ti je mjesena plaa?- upita vezir.
- Jedan dinar, ne vie.
Vezir se osvrnu po vrtu i ugleda visoki stari dvorac, pa ree:
- Stare, hou da ovdje uinim dobro po kojem e me spominjati.
- Kakvo dobro hoe uiniti?
- Uzmi ovih tri stotine dinara.
Kada starac u da se spominju zlatnici, sloi se:
- Kako ti hoe, gospodine.
Starac uze novac, a vezir ree:
- Ovdje emo uiniti dobro djelo, ako Bog da.
Zatim napustie vratara, pa odoe kui i prespavae no. Narednog dana, vezir uze sav potrebni alat,
odvede radnike u vrt i naredi im da okree dvorac, te da ga ukrase raznim crteima. Onda naloi da
se donese zlato i plava boja, pa ree crtau:
- Na sredini ovog zida izradi figuru lovca kako razapinje mreu u koju je upala golubica i zaplela
kljun.
Kada crta izradi sliku na jednoj strani zida, vezir mu ree:
- Naslikaj isto to i na drugoj strani. Naslikaj golubicu u mrei, lovca koji je uzima i prinosi joj no
pod grlo, a na drugoj strani naslikaj veliku grabljivicu kako lovi goluba mujaka i zariva u njega
kande.
Crta uradi tako, i kad bi zavreno sve to je vezir traio, pozdravie se s vrtlarom, pa odoe kui i
sjedoe da razgovaraju. Tadulmuluk ree Azizu:
- Izrecitiraj mi, brate, nekoliko stihova, ne bih li se malo razgalio, da brige rastjeram. Moda e
stihovi stiati oganj ljubavi u mome srcu.
Aziz poe pjevuiti stihove:

Sve jade koje su ljubavnici iskusili

Sam sam kuao i oni su me iznurili.

Ako se eli mojih suza napiti,

Imam more suza za one to e oednjeti.

Zaeli li vidjeti ta ljubavniku uini

Ruka ljubavi, tad tijelo moje osmotri.

Prolijevajui suze, on izrecitira i ove stihove:

Ko je samo ono to je najbolje volio

I tvrdi da je slast kuao, nije istinu govorio.

Nedosegnuti smisao ima u ljubavi,

Dosee ga samo onaj ko zaista zavoli.

Neka mi Allah ne olaka breme ljubavi

I neka me nesanice ne oslobodi!
Zatim istim tonom izgovori stihove:

Ibn Sina tvrdi u Osnovama medicine

Da muzika je lijek za zaljubljene;

Kad se dragi s bliskom dragom sjedinjuje,

To je isto to voe i potoci za perivoje.

Jednom sam se htio drugom lijeiti

I sudba me poe u tome pomagati,

Al' tada shvatih da ljubav je ubica

I da Ibn Sina kao ljekar bunca.

Poto Aziz zavri recitiranje poezije, Tadulmuluk je bio zadivljen njegovom rjeitou i
govornitvom, pa ree:
- Jedan dio mojih briga si odagnao. Ako ti padne na pamet jo neto slino, daj da ujem tako lijepu
poeziju i tako lijepe rijei.
Aziz opet poe pjevuiti stihove:

Mislio sam da se ljubav tvoja moe kupiti

Novcem, il' onim to se da naslutiti.

Ne znajui, mislio sam da se ona moe stei,

Iako su mnogi zbog nje u grob znali lei.

Onda vidjeh da daruje voljenoga

Darovima srca svoga milosnoga.

Tad saznah da te lukavstvom neu dobiti

I da tugom glavu svoju moram pokriti.

I smjestih se u gnijezdu ljubavi

U kom danju i nou moja dua boravi.

Tako su se dogaaji odvijali s njima.

U meuvremenu, starica se povue u svoju kuu. Princeza se zaelje etnje po vrtu, ali je izlazila
samo sa staricom. Zato Dunja posla po nju, izmiri se s njom umirujui je i ree:
- elim poi u vrt da pogledam drvee i plodove i da me razgali cvijee.
- Drago mi je - prihvati starica - ali bih htjela poi kui da se obuem, pa u doi k tebi.
- Idi kui, ali se nemoj zadravati.
Starica ode Tadulmuluku i ree mu:
- Spremi se, obuci najljepe odijelo pa doi u vrt. Otii vrtlaru, pozdravi ga i sakrij se u vrtu.
- Sa zadovoljstvom - prihvati carevi i dogovori se sa staricom kakvi e im znaci biti. Zatim starica
ode princezi, a odmah za njom Aziz i vezir ustadoe i obukoe Tadulmuluku najljepe, kraljevsko
odijelo vrijedno pet hiljada dinara. Opasae ga zlatnim pojasom ukraenim draguljima, pa poe u vrt.
Kada stigoe do kapije, zatekoe vrtlara kako sjedi, ali im ugleda carevia, skoi na noge iz
potovanja prema njemu, otvori mu vrata i ree:
- Ui i razgledaj vrt.
Vrtlar nije znao da e princeza toga dana izai u vrt. Tadulmuluk ue i ne proe mnogo vremena, kad
zau galamu. Ne stie ni da se snae, a robinje i evnusi uoe kroz tajna vrata. Kad ih vrtlar ugleda,
prie Tadulmuluku i ree mu da princeza stie.
- ta da radim sada, gospodaru? Dolazi princeza! - uznemiri se vrtlar.
- Ne boj se - odgovori carevi. - Ja u se sakriti negdje u vrtu.
Vrtlar mu savjetova da se sakrije to bolje moe, a onda ga ostavi i ode. Princeza, njene robinje i
starica uoe u vrt, te starica pomisli: "Dok su evnusi s nama, neemo nita postii!" Zatim se obrati
princezi:
- Gospoice, rei u ti neto to e ti srce razgaliti.
- Reci - odgovori joj princeza Dunja, a starica nastavi:
- Evnusi ti nisu potrebni u ovo vrijeme i nee uivati dok su oni s nama. Reci im da idu.
- Pravo veli - saglasi se princeza Dunja, te udalji evnuhe i poe u etnju. Tadulmuluk je posmatrao
njenu ljepotu i ljupkost, a da ona toga nije ni bila svjesna. Kad god bi je pogledao njena ljepota ga je
omamljivala, a starica je, lukavo razgovarajui s njom, vodila je dok je ne dovede do dvorca na
kome su bili izraeni crtei po vezirovom nareenju. Dunja prie dvorcu, razgleda crtee, pa
ugledavi ptice, lovca i goluba, uzviknu:
- Slava Allahu! To je upravo ono to sam vidjela u snu!
Ona se zagleda u ptice, lovca i mreu i zabezeknuta ree:
- Dado, ja sam grdila mukarce i mrzila ih, ali pogledaj lovca kako kolje enku a mujak se
oslobodio pa hoe da doe svojoj enki da je spasi, ali ga presree grabljivica i rastre ga!
Starica se pravila nevjetom i zagovarala je princezu dok ne dooe blizu mjesta na kome se sakrio
Tadulmuluk. Starica mu dade znak da doe pod prozore dvorca. U tom asu, princeza Dunja baci
pogled i vidje mladia uoivi njegov vitak stas i skladnost. Onda princeza ree:
- Dado, odakle je ovaj lijepi mladi?
- Ne poznajem ga, ali mislim da je to sin nekog velikog cara, jer je savreno lijep i mio.
Princeza Dunja se pomami za njim, tako da popustie njeni okovi. Pamet joj zamutie mladieva
ljepota, stas i skladnost i u njoj se probudi elja, te se obrati starici:
- Prekrasan je taj mladi!
- Ima pravo, gospoice - sloi se starica koja dade znak Tadulmuluku da ide kui, dok je u njemu
buktao plamen ljubavi i strasti prema princezi. Mladi poe, pozdravi se sa vrtlarom i ode kui ne
suprotstavljajui se starici. On ispria Azizu i veziru kako mu je starica dala znak da ide kui, a njih
dvojica su ga bodrili, govorei:
- Kad starica ne bi znala da je bolje da se vrati, ne bi ti ni dala takav znak.
U meuvremenu, princezu Dunju ophrva ljubav. Strast i zanos sve vie su je obuzimali, tako da se ona
poali starici:
- Znam da me samo ti moe sastaviti s onim mladiem.
- Utjeem se Allahu od prokletog ejtana! - ree starica. - Ali ti ne voli mukarce, i kako onda da te
spopadne ljubav ba prema njemu?! Tako mi Boga, niko ne prilii tvojoj mladosti kao on!
- Dado, pomozi mi da se sretnem s njim pa u ti dati hiljadu dinara i haljinu koja vrijedi hiljadu
dinara. Ako mi ne pomogne da se sastanem s njim, sigurno u presvisnuti.
- Poi ti u svoj dvorac - ree starica - a ja u se pobrinuti da vas spojim. Uinit u sve da vas
zadovoljim.
Princeza Dunja ode u dvorac, a starica se uputi Tadulmuluku. Kada je carevi ugleda, skoi na noge
i poe joj u susret s potovanjem, pa je posadi pored sebe.
- Lukavstvo je uspjelo! - ree starica.
Zatim ispria careviu ta je bilo s princezom Dunjom, a on upita:
- Kada emo se sresti?
- Sutra - odgovori starica, a Tadulmuluk joj dade hiljadu dinara i haljinu vrijednu jo toliko. Ona to
pokupi i ode pravo princezi Dunji koja joj ree:
- Dado, kakve mi vijesti donosi o dragome?
- Saznala sam gdje boravi, a sutra u ga dovesti k tebi.
Princeza Dunja se obradova, pa dade starici hiljadu dinara i haljinu vrijednu jo toliko. Starica
pokupi darove pa ode kui gdje prespava do jutra. Onda izae i uputi se Tadulmuluku, obue ga u
ensku odjeu i ree mu:
- Idi za mnom i hodaj njiui se. Ne uri i ne osvri se ako ti neko neto kae.
Poto ga starica posavjetova, carevi izae i poe za njom u enskoj odjei, a starica ga je usput
pouavala kako da se osokoli. Kada stigoe do kapije dvorca, starica ue i carevi za njom. Prolazili
su kroz vrata i hodnike dok ne prooe sedam vrata. Na sedmim vratima, starica ree Tadulmuluku:
- Okurai se, pa kada ti doviknem: "Proi, djevojko!", nemoj oklijevati, ve pohitaj, a kad
ue u prolaz, pogledaj na lijevu stranu i vidjet e prostoriju s mnotvom vrata. Odbroj pet vrata i
ui na esta. Tamo e nai ono to eli.
- A kamo e ti? - upita je Tadulmuluk.
- Neu nikuda. Moda u se malo zadrati razgovarajui sa glavnim evnuhom.
Starica poe dalje, a za njom je iao carevi dok ne stie do vrata na kojima je stajao glavni evnuh.
Kad vidje da je sa staricom Tadulmuluk, koji bijae preruen u ensko, evnuh ree:
- ta hoe ova djevojka s tobom?
- Za tu je djevojku princeza ula da zna svata raditi pa hoe da je kupi.
- Ne znam ja nita ni za robinje, niti za koga drugog - ree evnuh. - Nee ui niko dok ga ne pretraim,
kao to je car naredio...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

135. no
Kada nastupi stotinu trideset i peta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je vratar rekao starici:
- Ne znam ja nita ni za robinje, niti za koga drugog. Nee ui niko dok ga ne pretraim, kao to je car
naredio.
Starica mu uzvrati ispoljavajui bijes:
- Ja znam da si pametan i dobro odgojen ovjek. Ako si se promijenio, kazat u princezi i rei u joj
da si zaustavio njenu robinju. Proi ti, djevojko! - doviknu Tadulmuluku koji ue u prolaz kako mu je
govorila starica, a evnuh uutje, ni rijei ne govorei.
Tadulmuluk odbroja pet vrata, pa ue na esta vrata i zatee princezu Dunju kako stoji oekujui ga.
Kad ugleda carevia, princeza ga prepozna, pa ga zagrli, te i on nju privi na grudi. Onda ue starica
koja nae naina da udalji robinje, a princeza Dunja joj ree:
- Budi ti vratarka!
Princeza ostade nasamo s Tadulmulukom. Grlili su se i milovali, i do jutra noge preplitali. Kad
osvanu jutro, princeza zatvori vrata i ue u drugu sobu, pa tu sjede kao i obino. Zatim dooe
robinje s kojima obavi to je bilo potrebno, zapodjenu razgovor s njima i ree im:
- Sad idite od mene, elim da se raskomotim.
Robinje odoe, a princeza pohita Tadulmuluku nosei mu hranu, te se prihvatie jela. Potom se
prepustie ljubavnoj igri do zore, kada princeza ponovo zatvori vrata i izae, kao i prethodnog dana.
Tako su radili mjesec dana.
to se tie vezira i Aziza, oni shvatie, poto Tadulmuluk ue u princezin dvorac i ostade tako dugo,
da vie nee ni izai i da e zasigurno stradati. Aziz ree veziru:
- ta da radimo, babo?
- To je teak problem, sinko. Ako se ne vratimo njegovom ocu i ne obavijestimo ga, on e nas grditi.
Odmah se spremie i pooe u Zemlju zelenila i dva stupa u kojoj bijae prijestonica cara Sulejman-
aha. Danonono su jezdili dolinama dok ne stigoe caru Sulejman-ahu i obavijestie ga ta se
dogodilo s njegovim sinom, te da nema nikakvog glasa od njega otkako je uao u princezin dvorac.
Caru kao da doe Sudnji dan i gorko se pokaja. Onda naredi da u zemlji objave dihad. Vojska se
pojavi u okolini grada i podie se logor. Car je sjedio pod svojim atorom dok se ne okupi vojska iz
svih krajeva. Podanici su ga voljeli zbog velike pravinosti i milosti. Car se stavi na elo svoje
vojske i poe da trai sina Tadulmuluka.
Dotle su Tadulmuluk i princeza Dunja proveli pola godine u slasti, volei se iz dana u dan sve vie.
Tadulmuluka obuzee takva strast i ljubav da se odade princezi:
- Miljenico moga srca i due! to sam due s tobom, to moja strast i ljubav bivaju vei, a nisam
postigao ba sve to sam elio.
- A ta to eli, svjetlosti mojih oiju i plode moga srca? Ako eli neto osim zagrljaja, stisaka i
preplitanja nogu, uini ono to e te zadovoljiti, jer mi pred Allahom nemamo treega.
- Nije to - ree carevi - ve elim da ti kaem ko sam ja u stvari. Ja nisam trgovac, ve car, carev
sin, a moj otac se zove velianstveni car Sulejman-ah. On je poslao svoga vezira kao glasnika tvome
ocu da te isprosi za me. Kada si ula tu vijest, nisi pristala.
Potom joj ispria sve, od poetka do kraja, a ponavljati ne vrijedi.
- Sada elim poi babi da on poalje izaslanika tvome ocu, da te isprosi i da budemo rahat.
Te rijei veoma obradovae princezu jer su se podudarale s njenom eljom. Zatim prespavae no,
poto su se dogovorili. Sudbina htjede da ih te noi savlada san, za razliku od drugih noi, te su
spavali do suneva izlaska. U to vrijeme je car ahreman sjedio na prijestolju dok su ga dvorili
emiri. Iznenada se pojavi starjeina zlatara nosei veliku seharu. Prie i otvori je pred carem, izvadi
iz nje malu kutiju vrijednu stotinu hiljada dinara, jer je u njoj bilo toliko dijamanata, bisera,
smaragda, kakve nije imao ni jedan car na svijetu.
Kad ih ahreman vidje, zadivi se ljepoti i obrati se glavnom evnuhu s kojim je svojevremeno starica
razgovarala:
- Kafure, uzmi ovu kutiju i nosi je princezi Dunji!
Evnuh uze kutiju i ode. Poto stie do odaje careve keri, vidje da su vrata zatvorena i da starica
spava na pragu, te evnuh ree:
- Zar do ovih doba spavate?
Starica se trgnu iz sna, uplai se i ree:
- Priekaj da ti donesem klju.
Zatim odjuri kud je oi vode. Evnuh vidje da se ona zbunila, pa razvali vrata i kad ue u sobu zatee
princezu Dunju u Tadlumulukovom zagrljaju. Spavali su. Evnuh se smete i htjede se vratiti caru, ali
se princeza Dunja probudi, pa problijedi kad ga ugleda i ree:
- Kafure, sakrij ono to je Allah sakrio!
- Ja ne mogu nita sakriti od cara - odgovori evnuh, pa zatvori vrata i vrati se caru koji ga upita:
- Jesi li dao kutiju svojoj gospodarici?
- Uzmi kutiju, evo ti je - ree sluga. - Ja ne mogu nita sakriti od tebe. Kod princeze Dunje vidio sam
jednog lijepog mladia kako spava s njom u istoj postelji. Bili su zagrljeni.
Car naredi da ih dovedu, te povika:
- Kako se to ponaate!
Car je bio tako bijesan da uze bi i htjede udariti Tadulmuluka, ali se princeza Dunja baci prema
njemu molei:
- Najprije mene ubij!
Car narui princezu, pa naredi da je vode u njenu sobu, a onda se obrati Tadulmuluku:
- Odakle si, nesretnie? Ko ti je otac i kako si se usudio posegnuti za mojom kerkom?
- Care - odgovori Tadulmuluk - ako me pogubi, stradat e i kajati se zajedno sa svojim
podanicima.
- Zato? - upita car.
- Zato to sam ja sin cara Sulejman-aha i dok se okrene on e ti doi s konjicom i pjeacima.
Kada to u, car ahreman htjede odgoditi mladievo pogubljenje i zatvoriti ga u tamnicu dok ne vidi
da li je tano ono to mu je mladi rekao, ali mu vezir ree:
- estiti care! Po mome miljenju, treba to prije ubiti tu lopuu zbog njegove drskosti da posee za
carskim kerima.
- Odrubite mu glavu, on je varalica! - povika car krvniku.
Krvnik zgrabi Tadulmuluka, pritegnu na njemu konopce i podie ruku oekujui odobrenje od emira
prvi i drugi put, jer je prieljkivao da se pogubljenje odloi. Car viknu na njega:
- Dokle e ekati odobrenje? Ako to jo jednom uradi, pogubit u tebe.
Krvnik podie ruku tako da su se ukazae dlake pod pazuhom i htjede odsjei glavu mladiu...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

136. no
Kada nastupi stotinu trideset i esta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je krvnik podigao ruku tako da su mu se vidjele dlake pod pazuhom
namjeravajui da odsijee mladiu glavu, kad se odjednom zau prava galama i ljudi poee
zatvarati duane. Car povika krvniku:
- Ne uri!
Zatim posla ovjeka da izvidi o emu se radi i kada se izaslanik vrati, ree:
- Vidio sam vojsku poput uzburkanog mora na kome se valovi sudaraju. Konjica tako juri da se
zemlja trese. Ne znam to se zbiva.
Car se nae u udu i uplai se da mu ne otmu carstvo, a onda se obrati svome veziru:
- Zar niko od naih vojnika nije izaao pred tu vojsku?
Tek to je izgovorio te rijei, pojavi se njegov dvorjan s glasnicima cara koji je stizao, a meu njima
bijae i vezir koji najprije pozdravi cara. Car ustade, pozva ih da priu blie i upita ih zato dolaze.
Vezir prie caru i ree:
- Znaj da ovaj to ulazi u tvoju zemlju nije nalik na ranije careve, niti je slian preanjim sultanima?
- Ko je on? - upita car.
- To je pravedni i pouzdani car o ijoj znamenitosti putnici pronose glas, to je car Sulejman-ah,
gospodar Zelene zemlje i dva stupa, te Isfahanskih planina. On je odan pravinosti i potenju.
Poruuje ti da se njegov sin nalazi kod tebe, u tvome gradu. Taj sin je samo srce njegovo i plod
njegove due. Ako ga nae zdravog, bit e sve u redu i tebi emo biti zahvalni. Ako je pak nestao iz
tvoje zemlje, ili mu se neto dogodilo, onda se nadaj ruenju i pustoenju, jer e tvoja zemlja biti
pretvorena u pustaru. Prenosim ti obavijest i to je sve.
Na te glasnikove rijei, caru ahremanu srce zadrhta. On se uplai za carevinu, te pozva svoje
dostojanstvenike, vezire, dvorjane i namjesnike. Kad ovi dooe, car im ree:
- Teko vama! Idite i potraite onog mladia!
Mladi je bio u krvnikovim rukama i bio se izobliio od straha. Utom se glasnik osvrnu i ugleda sina
svoga cara na stratitu. Prepozna ga, te pojuri careviu zajedno s ostalim poslanicima. Prioe mu,
oslobodie ga sveza, pa mu poee cjelivati ruke i noge. Tadulmuluk otvori oi, prepozna oevog
vezira i prijatelja Aziza, te se onesvijesti od silne radosti. Car ahreman je bio zbunjen i
prestravljen, jer se uvjerio da je vojska dola zbog toga mladia. Zato ustade, poe prema
Tadulmuluku, poljubi ga u glavu suznih oiju i ree mu:
- Ne zamjeri mi, sinko! Ne zamjeri grjeniku zbog njegovih djela. Smiluj se mojoj sijedoj kosi i
nemoj mi razoriti carstvo.
Tadulmuluk mu prie, poljubi mu ruku i ree:
- Ne boj se! Ti si mi kao roditelj, ali ipak pazi da se ta ne dogodi mojoj dragoj princezi Dunji.
- Gospodine - odgovori car - ne boj se za nju. Ona e se samo radovati.
Car se izvinjavao mladiu. Umoljavao je i vezira cara Sulejman-aha obeavajui mu mnogo novaca
ako sakrije od cara ono to je vidio. Potom ahreman naredi svojim dostojanstvenicima da vode
Tadulmuluka u hamam, da mu obuku jedno od najboljih carskih odijela i da ga to prije dovedu. Oni
tako i uinie, te odvedoe carevia u hamam i obukoe mu odijelo koje je za njega odvojio car
ahreman. Zatim ga dovedoe u divan i im carevi ue caru ahremanu, ustadoe pred njim car i svi
dostojanstvenici stavljajui se u njegovu slubu. Tadulmuluk sjede i poe priati oevom veziru i
Azizu o tome ta mu se dogodilo. Vezir i Aziz rekoe:
- Mi smo u meuvremenu poli tvome ocu i kazali mu da si uao u dvorac careve keri, a poto se
nisi pojavljivao, nismo znali ta se dogodilo s tobom. Kad je to car uo, sakupio je vojsku, pa smo
doli ovamo, na svu sreu i radost.
- S vama dvojicom uvijek stie dobro, na poetku i na kraju - ree carevi.
Za to vrijeme, car ode svojoj keri, princezi Dunji, i zatee je kako plae za Tadulmulukom. Uzela je
sablju, balak joj zabola u zemlju, a vrak stavila na srce, meu grudi. Nagela se nad sablju i
govorila je:
- Moram se ubiti! Ne mogu ivjeti bez dragoga!
im ue otac i vidje je u takvom stanju, on povika:
- Prva meu carskim kerima, nemoj to initi! Smiluj se svome ocu i sugraanima. Ne daj Boe da se
tvome ocu dogodi neto zbog tebe!
Zatim joj sve kaza zakljuivi da je njen dragi sin cara Sulejman-aha koji eli da se oeni njome.
- Prosidba i udaja zavise od tebe - dodade otac.
Princeza se osmjehnu:
- Nisam li ti rekla da je on carski sin i da u mu dopustiti da te razapne na dasci vrijednoj jedva dva
dirhema?
- Zaklinjem te Bogom, imaj milosti prema ocu!
- Idi i dovedi mi ga!
- Odmah! - ree car, te istog asa ode Tadulmuluku i tiho mu prenese njene rijei. Potom obojica
odoe princezi i kad ona vidje Tadulmuluka, zagrli ga pred ocem i obisnu mu se oko vrata:
- Nedostajao si mi! - povika djevojka pa se obrati ocu: - Zar neko moe biti ravnoduan prema ovom
divnom mladiu? On je car i carski sin!
Car ahreman izae zatvorivi vrata na njihovoj odaji. Poto stie do vezira, Tadulmulukova oca i
njegove pratnje, naredi im da obavijeste sultana Sulejman-aha da je njegov sin dobro i zdravo i da
uiva. Zatim car ahreman zapovijedi da se iznesu akonije i hrana za vojsku cara Sulejman-aha,
oca Tadulmuluka. Kada bi izneseno sve to je naredio, ahreman izvede stotinu rasnih konja, stotinu
deva, stotinu bijelih robova, stotinu nalonica, stotinu crnih robova i stotinu robinja, i sve ih posla
kao dar caru Sulejman-ahu. On sam s dravnim velikodostojnicima i svitom izae izvan grada.
Poto je car Sulejman-ah uo da mu dolaze u susret, on poe malo prema njima. Silno se radovao
kada mu vezir i Aziz rekoe o emu se radi:
- Hvala Allahu koji je omoguio da moj sin dostigne cilj!
Potom car Sulejman-ah zagrli cara ahremana, posadi ga pored sebe i zapodjenue razgovor.
Donesoe im hranu te se oni prihvatie jela dok se siti ne najedoe. Zatim ih posluie slatkiima i
uskoro se pojavi Tadulmuluk u divnoj odjei i sa ukrasima. Kada ga otac vidje, ustade i poljubi ga, a
ustadoe i svi prisutni. Carevi sjede meu njih, te provedoe neko vrijeme u razgovoru. Car
Sulejman-ah ree:
- Hou da se obavi vjenanje moga sina i tvoje keri pred svjedocima.
- Sa zadovoljstvom - odgovori ahreman, pa posla po kadiju i svjedoke. Kada ovi dooe, obavie
vjenanje. Vojska poe slaviti, a ahreman prionu da oprema ker. Onda se Tadulmuluk obrati ocu:
- Aziz je astan ovjek koji mi je uinio veliku uslugu. Trudio se i putovao sa mnom. Pomogao mi je
da dospijem do cilja neprekidno me bodrei dok nisam ostvario elju. Ve dvije godine je sa mnom,
daleko od svoje zemlje. elio bih da mu ovdje pripremimo trgovaki tovar, jer je njegova zemlja
blizu.
- Dobro si to smislio - sloi se otac.
Potom pripremie Azizu stotinu tovara najskupocjenijeg platna, pa Tadulmuluk doe prijatelju,
pozdravi se s njim i ree:
- Brate moj, uzmi ove tovare kao dar.
Aziz ih primi, poljubi tlo pred careviem i njegovim ocem, carom Sulejman-ahom, te Tadulmuluk
uzjaha konja i isprati Aziza tri milje. Zaklinjao je Aziza da mu se nekada vrati, a ovaj mu ree:
- Da mi nije majke, ne bih ni imao snage da te ostavim. Tako ti Boga, ne uskrauj mi vijesti o sebi.
Oprostie se i Aziz ode u svoj grad gdje zatee majku koja je usred kue podigla mezar da ga
posjeuje. Kad Aziz ue u kuu, vidje da je majka rasplela kosu raspustivi je po mezaru, da roni
suze i recitira:

Molim te, mezare, da li se promijenio;

Je li se njegov lijepi lik izobliio?

Mezare, ti ne moe vrt ni svemir postati,

Pa kako e se u tebi mjesec i cvijet sastati?

Zatim poe uzdisati recitirajui:

Uvijek pozdravim kad proem pored groba
Al nemam odgovora od svog dragoga.

Dragi veli: "Kako mogu odgovoriti

Kad u sa stijenjem u zemlji tuhinjati?

Ljepotu moju zemlja jede i vas sam zaboravio,

Od prijatelja i dragih sam se sklonio."

Tek to je izrecitirala stihove, prie joj Aziz, a majka ga ugleda, pa skoi, zagrli ga i upita zato ga
nije bilo. Aziz joj ispria od poetka do kraja ta mu se zbivalo. Ree joj da mu je Tadulmuluk dao
novaca i stotinu tovara platna, te se majka obradova. Aziz ostade s njom alei zbog onoga to mu je
uinila njegova draga Delila Lukavica koja ga je kastrirala.
Toliko o Azizu.
to se tie Tadulmuluka, on ue u erdek svojoj dragoj, princezi Dunji, i uze joj nevinost. Car
ahreman prionu da oprema ker na put s njenim muem i njegovim ocem. Pripremi im hranu i
darove, a oni sve to natovarie i pooe. Car ahreman je s njima putovao tri dana, u znak pozdrava,
a car Sulejman-ah ga je zaklinjao da se vrati i on poslua. Tadulmuluk, njegova ena i otac putovali
su bez predaha dok ne ugledae svoju zemlju. Grad je bio ukraen u njihovu ast...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

137. no
Kada nastupi stotinu trideset i sedma no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da su Sulejman-ah, njegov sin i snaha najzad ugledali svoju zemlju i da je
grad bio ukraen radi njih. Oni uoe u grad. Car Sulejman-ah sjede na prijestolje, a sin mu
Tadulmuluk sjede pored njega. Car je obilno darivao i oslobaao zatoene, te sinu priredi jo jednu
svadbu. Pjesme i pir trajali su cijeli mjesec, dok su se ene gurale oko princeze Dunje koju nije
zamaralo paradiranje, niti enama dodija da je posmatraju. Onda Tadulmuluk ode svojoj eni, poto
se prije toga sastade s ocem i majkom. ivjeli su dugo najslaim i najugodnijim ivotom.
PRIA O KANMAKANU, UNUKU CARA OMERA AN-
NUMANA
Davulmekan ree veziru Dandanu:
- ovjek kao to si ti umije besjediti s carevima i navoditi ih na najbolji put.
Sve se to dogaalo dok su opsjedali Carigrad tokom etiri godine. Onda se zaeljee zaviaja i
vojsku zamori opsjedanje, te danonono zatvaranje. Zato car Davulmekan naredi da dou Behram,
Rustem i Turka, a kada dooe, car im ree:
- Proveli smo ovdje godine, a nismo postigli cilj. tavie, nae brige i neraspoloenje postali su jo
vei. Doli smo da osvetimo cara Omera an-Numana, a poginuo je moj brat arkan, te umjesto jednog
imamo dva teka gubitka. Uzrok svemu tome je starica Zatuddavahi, jer je ona ubila cara u njegovoj
carevini i odvela mu enu Sufiju. Ni to joj nije bilo dovoljno, ve je smislila varku protiv nas i
zaklala mi brata. Zakleo sam se tvrdom vjerom da se moram osvetiti. ta vi velite na to? Shvatite ta
vam priam i odgovorite mi.
Oni poniknue, a onda rekoe:
- To je problem za vezira Dandana.
Vezir Dandan prie caru Davulmekanu i ree mu:
- estiti care, od naeg boravka ovdje vie nema koristi. Najbolje bi bilo da poemo u domovinu i da
tamo ostanemo izvjesno vrijeme, a onda emo se vratiti i potui idolopoklonike.
- To je ispravno miljenje, jer su ljudi poeljeli da vide svoje porodice - ree car. - Mene takoer
mori enja za sinom Kanmakanom i kerkom moga brata Kudijom Fakan. Ona je u Damasku i ne
znam ta je s njom.
Vojnike obradova vijest i poee blagosiljati vezira Dandana. Car naloi telalu da objavi vojsci
polazak za tri dana. Vojnici se poee spremati, a etvrtog dana udarie u talambase i razvie bajrake.
Vezir Dandan krenu s prethodnicom, a car bijae u sredini, dok se uz njega nalazio i veliki dvorjan.
Vojska je jezdila usiljeno i bez zastoja dok ne stigoe do Bagdada. Narod se obradova njihovom
dolasku, tako da nestadoe brige i nevolje. Zapovjednici odoe svojim kuama, a car se pope u
dvorac i ue sinu Kanmakanu koji je ve imao etiri godine, te je poeo izlaziti i jahati konje. Kada
se car odmori od putovanja, ode sa svojim sinom u hamam i im se vrati, zasjede na prijestolje svoje
carevine. Vezir Dandan stade pred njega, te dooe emiri i dravni prvaci koji mu se stavie na
raspolaganje. Car naredi da doe njegov prijatelj loa koji mu je inio ona dobroinstva dok je bio
u tuini. Loa se pojavi i im ga Davulmekan ugleda, ustade u znak potovanja prema njemu i posadi
ga pored sebe. Car je ve bio ispriao veziru kakvo mu je sve dobro uinio loa, tako da je loaev
ugled porastao u oima vezira i emira. Od jela i nerada loa se bijae toliko udebljao da mu je vrat
liio na vrat slona, a trbuh na delfinov stomak Bio je otupio, jer nije izlazio s mjesta na kome je
boravio, pa ak ni cara nije prepoznao. Car mu se obrati s osmjehom na licu, pozdravi ga na najljepi
nain i ree mu:
- Kako si me brzo zaboravio!
Loa se zagleda u njega i kada se uvjeri da je to car, kada ga prepozna, skoi na noge i povika:
- Prijatelju moj, ko te naini carem?!
Car se nasmija, a vezir prie loau objanjavajui mu o emu se radi:
- On je bio tvoj drug i prijatelj, a sada je postao car i sigurno e ti uiniti veliko dobro. Savjetujem
ti: kada kae da poeli neto od njega, ti poeli neto veliko zato to si mu drag.
- Strah me da bih mogao poeljeti neto to mi nee htjeti ili nee moi ispuniti - ree loa, a vezir
dodade:
- Sve to poeli, ispunit e.
- Allaha mi, moram poeljeti ono to mi je na pameti. Svakodnevno se molim za to.
- Saberi se - na to e vezir. - Kad bi poelio da postane namjesnik Damaska umjesto njegovog brata,
dao bi ti grad.
Loa skoi na noge, a Davulmekan mu dade znak da sjedne. Loa odbi da sjedne, ve ree:
- Boe sauvaj! Prolo je vrijeme kada sam sjedio pred tobom.
- Ne, to vrijeme nije prolo, jer sam iv zahvaljujui tebi. Allaha mi, ma ta traio od mene dat u ti.
Poeli, s Boijom pomoi.
- Bojim se, gospodaru, da ne poelim neto to mi nee htjeti ili nee moi ispuniti.
Car se nasmija:
- Kad bi poelio pola moga carstva, podijelio bih ga s tobom. Poeli ta hoe.
- Bojim se da ne poelim neto to nee moi ispuniti.
- Poeli ve jednom ta hoe! - ljutnu se car.
- elim da me dekretom postavi za starjeinu svih loaa u Jerusalemu.
Svi prisutni i car nasmijae se, a onda car ree:
- Poeli neto drugo.
- Ne rekoh li ti da se bojim da poelim neto to mi nee htjeti, ili nee moi ispuniti.
Vezir mu namignu drugi, pa trei put, te loa ree:
- elim da me postavi za starjeinu svih istaa u gradu Jerusalemu ili u Damasku.
Prisutni se povaljae od smijeha, a vezir ga udari tako da se loa okrenu veziru i povika:
- Zato me tue kad nisam kriv? Ti si mi rekao da poelim neto veliko. Pustite me da idem u svoju
zemlju.
Car pomisli da se on ali pa prieka malo, a onda ree:
- Brate, poeli neto veliko to prilii mome poloaju.
- elim da mi da vlast nad Damaskom, umjesto tvoga brata.
Car mu napisa ukaz o tome, pa ree veziru Dandanu:
- Ti e ii s njim, a kada se bude htio vraati, dovedi ker moga brata, Kudiju Fakan.
- Sa zadovoljstvom - ree vezir pa povede loaa i pripremi se za put. Car Davulmekan naredi da
loau daju novu nosiljku i sultansku odoru. Zatim ree emirima:
- Onaj ko mene voli neka mu da velike poklone.
Davulmekan ga nazva carem al-Ziblkanom{131} i al-Mudahidom.{132} Nakon mjesec dana, spremie
sve to im je trebalo, a onda al-Ziblkan i pratnja vezira Dandana izae i odoe Davulmekanu da se
pozdrave s njim. Car ustade, zagrli loaa savjetujui mu da bude pravian prema podanicima i
naredi mu da se sprema za sveti rat za dvije godine. Zatim se oprosti s njim i ode. Car al-Mudahid,
zvani al-Ziblkan, koga car Davulmekan posavjetova da bude pravian prema podanicima i koga emiri
darovae sa pet hiljada robova, krenu na put. S njim pojahae veliki dvorjan, zapovjednik
Dejlemiana Behram, zapovjednik Turaka Rustem i arapski zapovjednik Turka. Ispraali su ga
jaui tri dana, a onda se vratie u Bagdad.
Sultan al-Ziblkan i vezir Dandan nastavie putovati dok ne stigoe do Damaska. Ptice- pismonoe ve
su bile donijele vijesti da je car Davulmekan postavio na vlast u Damasku cara po imenu al-Ziblkan,
te da mu je dao nadimak al-Mudahid.
Kad stie ta vijest, narod okiti grad i pooe mu u susret svi stanovnici Damaska. Onda on ue u
Damask, pope se u tvravu i sjede na prijestolje. Vezir Dandan ga je dvorio upoznajui ga s emirima
i govorei mu o njihovim poloajima. Emiri su mu dolazili, ljubili ruke i uili za njega dove. Sultan
im je izlazio u susret, darivao ih i astio. Zatim otvori riznice i razdijeli novac ratnicima, velikim i
malim. Sudio je i vodio poslove. Al-Ziblkan prionu da oprema ker cara arkana, princezu Kudiju
Fakan. Naini joj nosiljku od zlata, spremi za put vezira i ponudi mu novaca, ali vezir Dandan odbi
govorei:
- Ti si odnedavno sultan i moda e ti biti potreban novac. Mi emo slati tebi po novac za dihad ili
za neto drugo.
Kada se vezir Dandan spremi za put, sultan al-Mudahid uzjaha konja da ga isprati. On dovede
Kudiju Fakan, smjesti je u nosiljku i posla s njom deset robinja da je dvore.
Vezir Dandan ode, a sultan al-Mudahid se vrati carevanju, da upravlja i brine se o naoruanju
oekujui vrijeme kada e mu car Davulmekan poslati nekoga po njega.
Toliko o caru al-Ziblkanu.
to se tie vezira Dandana, on nije prekidao putovanje s Kudijom Fakan dok ne stie do ar-Ruhbe,
nakon mjesec dana putovanja. Zatim nastavi put i ugleda Bagdad, te posla glasnika Davulmekanu da
ga obavijesti o vezirovom dolasku. Car uzjaha konja i poe mu u susret. Vezir Dandan htjede sjahati,
ali ga car zamoli da to ne uini, te vezir nastavi jahati pored cara koji ga je pitao za al-Mudahida.
Vezir ree da je dobro i obavijesti cara da je stigla Kudija Fakan, ker njegovog brata arkana. Car
se obradova, pa ree:
- Sada se odmaraj tri dana od napornog puta, a onda doi k meni.
- Sa zadovoljstvom - odgovori vezir.
Nakon toga, vezir ode kui, a car se pope u dvorac, ue u odaju keri svoga brata, Kudiji Fakan, koja
je imala osam godina. Kada je vidje, obradova se, ali je istovremeno alio njenog oca. Dade joj
haljine i skupocjen nakit i naredi da je odvedu tamo gdje je boravio njen amidi Kanmakan.
Djevojica je bila najljepa i najhrabrija u to vrijeme. Bila je razborita i pametna, svjesna posljedica
svojih djela. Kanmakan je rastao kao plemenit ovjek, ali nikada nije razmiljao o posljedicama.
Kada napunie deset godina, Kudija Fakan je ve jahala konje i odlazila s bratom u polje gdje su
uili da se bore sabljama i kopljem, dok ne navrie dvanaest godina. Tada car objavi pripreme za
rat, pozva vezira Dandana i ree mu:
- Odluio sam neto i hou da ti kaem ta je to, a ti mi odgovori to prije.
- ta je to? - upita vezir.
- Hou da postavim za cara svog sina Kanmakana i da mu se radujem dok sam iv, da se borim pred
njim dok me smrt ne stigne. ta misli o tome?
Vezir Dandan se pokloni pred carem Davulmekanom i ree:
- Znaj, sretni care, da je divna zamisao koja ti pade na um, ali za nju nije vrijeme zbog dva razloga.
Prvo, tvoj sin Kanmakan jo je mlad, a drugo obino onaj ko ustolii svoga sina za ivota ne ivi
dugo. To bi bio moj odgovor.
- Povjerit emo ga prvom dvorjanu s kojim smo se orodili, jer se oenio mojom sestrom, tako da mu
je kao brat.
- Radi kako hoe, mi se pokoravamo tvome nareenju - ree vezir.
Car posla po prvog dvorjana koji doe zajedno sa dravnim velikodostojnicima i ree im:
- Ovo je moj sin Kanmakan. Vi znate da je on izvrstan vitez i da mu nema premca u ratovanju.
Postavljam ga za vaeg cara, a prvi dvorjan je njegov staratelj.
- estiti care - na to e dvorjan - ja sam samo sjeme tvoga blagorodstva, a Davulmekan mu odgovori:
- Moj sin Kanmakan i bratina Kudija Fakan su amidii i ja sam je udao za njega. Pozivam prisutne
da budu svjedoci.
Zatim car predade sinu takva blaga da se opisati ne mogu, pa ode svojoj sestri Nuzhatuzzemani i
obavijesti je o tome. Ona se radovala, govorei:
- Oboje su moja djeca. Neka te Allah dugo poivi radi njih.
- Sestro moja - ree car. - Ja sam za ivota ispunio svoj cilj i ne brinem za svoga sina, ali ti treba da
motri na njega i njegovu majku.
Zatim car povjeri sina i svoju enu dvorjanu i Nuzhatuzzemani jer je vrsto vjerovao da mu je smrt
blizu, te nije naputao jastuk. Dvorjan preuze voenje poslova. Godinu dana kasnije, car pozva sina i
vezira Dandana i ree:
- Sine, ovaj vezir e ti biti roditelj poslije mene. Znaj da ja s ovog prolaznog svijeta odlazim u
vjeno boravite. Postigao sam sve to sam htio na ovome svijetu, ali mi je u srcu ostala tuga koju e
Allah otkloniti svojom moi.
- Kakva je to tuga, babo? - upita sin.
- Umrijet u ne osvetivi tvoga djeda, cara Omera an-Numana i tvoga amidu arkana za ije smrti je
kriva starica po imenu Zatuddavahi. Ako ti Allah podari pomo, ne zaboravi da se osveti i spere
ljagu. uvaj se stariine podmuklosti i sluaj ta e ti govoriti vezir Dandan, jer je on stup naeg
carstva od vajkada.
- Sluam i pokoravam se - ree sin. Careve oi zasuzie i nakon toga se njegova bolest pogora, tako
da carstvo preuze dvorjan vodei dravne poslove.
Potraja to godinu dana, a Davulmekan je bio ophrvan boleu etiri godine. Dvorjan je obavljao
carske poslove, tako da su njime bili zadovoljni podanici i za njega se molila cijela zemlja.
Toliko o Davulmekanu i dvorjanu.
to se tie Kanmakana, on nije imao drugog posla do jahanja konja, poigravanja kopljem i
odapinjanja strijela. Njegova amidina Kudija Fakan izlazila je s njim od jutra do veeri, a onda su
odlazili svako svojoj majci. On je zaticao majku kako plaui sjedi kraj oevog uzglavlja. Dvorio je
oca po cijelu no, a ujutro bi, po obiaju, izlazio s amidinom. Davulmekanove muke potrajae
dugo, te je on plakao i recitirao stihove:

Minu vrijeme i nestade moje moi,

Sad sam takav kakvog vide tvoje oi.

U slavne dane najslavniji sam bio

I od svih najprije svoje elje ostvario.

Nakon slave carstvo sam napustio,

Jadan i nevolji se sasvim prepustio.

Prije smrti evo sina gledam svoga

Ne bi l on naslijedio prijestolja moga.

Na dumane kidie da bi se osvetio,

Sijee ih maem i kopljem koje je naotrio.

Ja sam nujan i nita ne mogu preduzeti

Ako mi Gospod moju duu ne povrati.
Nakon stihova, car klonu glavom na jastuk i zaspa. U snu je uo nekoga kako mu govori: "Raduj se,
jer e tvoj sin vladati zemljom pravedno i robovi e mu biti pokorni!"
Car se probudi radostan, a nedugo zatim preminu. Bagdaane pogodi velika alost, tako da ga je
oplakivalo i veliko i malo. Malo-pomalo, vrijeme uini kao da ga nikada nije ni bilo. Kanmankanov
poloaj se promijeni, jer ga stanovnici Bagdada svrgnue, te zatvorie njega i njegovu porodicu u
jednu kuu u kojoj su sami ivjeli. Kanmakanova majka to doivi kao najvee ponienje i ree:
- Moram otii prvom dvorjanu i zamoliti za milost Blagog i Sveznajueg.
Ona ode u kuu dvorjana koji je postao car i zatee ga kako sjedi na ilimu. Zatim ode njegovoj eni
Nuzhatuzzemani i ree:
- Preminuli nema prijatelja. Neka vas Allah ne ometa tokom dugog vremena da pravino vladate
uglednim ljudima i narodom. Svojim uima ste uli i svojim oima vidjeli kakvu smo imali mo,
ugled, slavu, novac i lagodan ivot. Sada se sudbina okrenula protiv nas kidiui kao da smo
dumani. Dola sam da traim tvoju milost, jer sam i sama bila milostiva. Kada mukarac umre,
njegove ene i keri izvrgavaju se ponienju.
Zatim ona izgovori stihove:

Od tebe je dosta to nam smrt lijepu uini,

Al nas ivot zauvijek ne napusti.

Ovi dani su tek odmorita prolazna

ija su vrela tegobama zamuena;

Srce najvie boli gubitak velikana

Na koga su nevolje navalile sa svih strana.

Te rijei podsjetie Nuzhatuzzemanu na njenog brata Davulmekana i njegovog sina Kanmakana, te

ree eni da prie, prigrli je i ree:
- Sada sam ja bogata, a ti siromana. Allaha mi, nismo ti dolazili samo zbog straha da ne zadajemo
bol tvome srcu, da ne bi pomislila kako je ono to ti dajemo milostinja, premda sva dobra koja
uivamo potjeu od tebe i tvoga mua. Zato je naa kua i vaa kua, to mi imamo i vi imate, i sve
ete s nama dijeliti.
Potom joj pokloni gizdave haljine, dade joj zasebnu odaju u dvorcu koja se nalazila naspram njene
odaje, te je ivjela kod njih lagodnim ivotom zajedno sa sinom Kanmakanom kome Nuzhatuzzemana
takoer darova carsko ruho. Dade im robinje da ih slue, a onda Nuzhatuzzemana, nakon kratkog
vremena, prepria muu svoj razgovor sa enom njenog brata Davulmekana. Njemu oi zasuzie, pa
povika:
- Ako hoe da vidi kakav e svijet biti poslije tebe, onda pogledaj kakav je poslije drugih ljudi!
Primi ih s potovanjem...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

138. no
Kada nastupi stotinu trideset i osma no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je Nuzhatuzzemani njen mu rekao:
- Ako hoe da vidi kakav e svijet biti poslije tebe, onda pogledaj kakav je poslije drugih ljudi!
Primi ih s potovanjem i uini ih bogatim onako siromane.
Toliko o Nuzhatuzzemani i njenom muu, te o Kanmakanu i njegovoj majci.
U meuvremenu, Kanmakan i njegova amidina Kudija Fakan odrastoe i postadoe nalik na dvije
rodne grane, ili na dva blistava mjeseca. Imali su petnaest godina. Kudija Fakan je bila jedna od
najljepih djevojaka koje su se pokrivale: imala je divno lice, vitak stas, teka bedra, usne slatke kao
dennetsko vrelo, ba kao to pjesnik ree:

Kao da najbolje vino potie iz njenih usta,

Kao da joj u ustima niska bisera blista.

Sagne li se, kovrde joj padnu kao groe to zri -

Slava Onom ko je tako lijepu stvori!

Allah je u njoj sabrao svu ljepotu: njenog stasa su se grane stidjele, rue su traile milost od njenih
obraza, njena usta su srca radovala, a pogled joj je bio kao da je ba njega pjesnik opjevao:

Divnog je izgleda i ljepote savrene,

Oi joj zbunjuju ak i one naminkane.

Njeni pogledi na srce padaju onog to se zaljubljuje

Kao ma u ruci pravovjernog halife Alije.

Drugi pjesnik je rekao:

Due ljubavnika njenim obrazima se opijaju,

Jer takvi su da na krv rumenu podsjeaju.

Oarani vide stanite u tome plamenu,

Il' u njoj vide svoju odoru zelenu.

Jednog dana, Kudija Fakan poe nekim svojim roacima. Robinje su bile oko nje, a ona sva
prelijepa. Rua na njenim obrazima zavidjela je njenom madeu, i hrizanteme su se osmjehivale s
njenih usana. Kanmakan je obigravao oko nje i posmatrao je jer je bila poput sjajnog mjeseca.
Krijepio je svoju duu i recitirao stihove:

Kada e se srce nakon rastanka susretom iscijeliti

I usta na sastanku nakon daljine kad e se spojiti?

Da mi je znati hou li makar no prenoiti

S dragom s kojom u ljubav dijeliti!

Kada je ula stihove, Kudija Fakan poe ispoljavati negodovanje i koriti ga obeavajui mu teku
kaznu, a Kanmankan se naljuti i vrati u Bagdad. Kudija Fakan ode u svoj dvorac i potui se majci na
daidia, a majka joj ree:
- Keri moja, moda ti on nije htio uiniti nita loe! Zar on nije siroe? Uostalom, nije ti rekao nita
runo. Pazi da za to ne sazna neko, jer moe douti car, pa e mu skratiti ivot i ugasiti svaki spomen
na njega.
Po Bagdadu se ipak pronese glas o ljubavi Kanmakana prema Kudiji Fakan i ene poee govorkati o
tome. Kanmakanu bijae teko i jedva je izdravao. Bio je zabrinut i nije pred svijetom tajio svoj jad,
ak je elio otkriti kakav bol mu je na srcu. Meutim, plaio se njenog gnjeva i recitirao je:

Da me nije strah prijekora njenoga,

One to nekad bijae srca istoga,

Postojano trpio bih zbog nje

Kao mladi opreni to trai zdravlje...

eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom doputenju.

139. no
Kada nastupi stotinu trideset i deveta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da su prvog dvorjana, kada se ustoliio, nazvali carem Sasanom. Jednom do
njega dopre glas o ljubavi Kanmakana prema Kudiji Fakan, te zaali zbog onoga to je uinio i ode
svojoj eni Nuzhatuzzemani, pa ree:
- Zaista je sastavljanje slame i vatre jedna od najveih opasnosti! Mukarci ne smiju vjerovati
enama dok oima gledaju! Tvoj brati Kanmakan ve je zreo ovjek i treba mu zabraniti da odlazi
onima to nose grivne na nogama, a jo je vanije da zabranimo tvojoj keri pristup mukarcima, jer
takve kao to je ona treba kriti.
- Pravo veli, mudri care i savreni dostojnie - odgovori ona.
Kad osvanu jutro, Kanmakan kao i obino doe tetki i pozdravi je, a ona mu odgovori na pozdrav, pa
ree:
- Imam ti rei neto to mi nije drago. Kazat u ti mimo svoje volje.
- ta e mi kazati? - upita on.
- Car je uo za tvoju ljubav prema Kudiji Fakan i naredio je da je krijemo od tebe. Ako ti ta bude
potrebno, dostavit u ti iza vrata. Okani se Kudije Fakan.
Kada saslua tetku, Kanmakan ostade bez rijei. On saopi majci ta mu je kazala tetka, a majka mu
ree:
- Sve se to dogodilo zbog tvoje brbljivosti. Znao si da se posvuda pronio glas o tvojoj ljubavi prema
Kudiji Fakan. Kako moe jesti njihov kruh, a onda se zaljubiti u njihovu ker?
- Hou se oeniti, jer je ona moja tetina i ja imam najvee pravo na nju.
- uti - ree mu majka - jer ako douje car Sasan, to e biti dovoljan razlog da te udari na grdne
muke! Noas nam nisu nita poslali za veeru. Da ivimo u nekom drugom gradu, umrli bismo od
gladi, ili bismo bili ponieni kao prosjaci.
Kada Kanmakan u majine rijei, njegovo srce obuze jo vea tuga i on izgovori stihove:

Prekini prijekore svoje neprestane

Jer srcu je stalo do drage neprebolne.
Ni mrve strpljenja od mene nemoj traiti
Jer ona me, bogami, sasvim napusti.

Zabrane neprijatelja svojih ne sluam

I iskreno ljubav svoju, evo, ispovijedam.

Ne daju mi se s dragom viati;

Milostivog mi, neu razvratnik postati.

I kosti moje kada uju njeno ime

Lie na jato ptica to od jastreba gine.

Malo je onih to ljubav moju osuuju

Jer amidii na amidine pravo imaju.

Nakon tih stihova, Kanmankan ree majci:

- Za mene vie nema mjesta pored strine i pored tih ljudi! tavie, otii u iz dvorca i nastaniti se na
periferiji grada, sa skitnicama.
Zatim ode i uradi onako kako je rekao. Majka je dolazila u dvor cara Sasana i uzimala hrane da se
prehrani sa sinom. Kudija Fakan se nae s Kanmakanovom majkom i upita je:
- Daidinice, kako ti je sin?
- Suznih oiju i slomljena srca. Ne moe se izvui iz okova ljubavi. Uhvaen je u mreu ljubavi
prema tebi.
Kudija Fakan zaplaka:
- Allaha mi, nisam ga ostavila zato to ga mrzim, ve zato to se bojim da mu dumani ne uine kakvo
zlo. Ja eznem za njim vie nego on za mnom. Da nije priao kojeta i da nije strahovao, moj mu otac
ne bi uskratio milost, ne bi mu nita zabranio, niti bi ga u emu sprjeavao. Meutim, ljudi vremenom
postanu nepouzdani, a strpljenje je u svemu najljepe. Moda e nas darovati susretom Onaj koji nam
je dosudio rastanak.
Zatim djevojka proli suze izgovarajui stihove:

Amidiu, evo enja vlada mnome

Slina onoj to u srcu poiva tvome,

Ali sam pred svijetom ljubav tajila,

A zato se ljubav u tebi nije pritajila?

Kanmakanova majka joj zahvali, pa ode i sve ispria sinu u kome strast jo jae buknu, te on ree: -
Nikada je ne bih zamijenio drugom djevojkom!
Zatim kaza stihove:

Bogami, rijei prijekora neu sluati,

Niti u tajnu koju sam krio sada otkriti!
Ali ode ona s kojom sam se htio sastati,
Ona sniva a ja oka ne mogu sklopiti.

Prolazili su dani i noi, a Kanmakan se prevrtao kao na eravici dok ne navri sedamnaest godina i
njegova ljepota postade savrena. Jedne noi dok nije mogao spavati, razmiljao je: "Dokle u ovako
kopniti, a da ne mogu postii cilj? Moja jedina mahana je to nisam ugledan ni bogat. Meutim, o
ostvarivanju elja stara se Allah. Meni nema druge nego da odem iz svoje zemlje dok ne umrem ili
dok elju ne ostvarim." Odluivi se na to, mladi kaza stihove:

Pustite neka mi dua jo jae drhti -

Pred svijetom se ona ne da poniziti!

Oprosti jer dua mi je kao knjiga ispisana

iji naslov je ispisan mojim suzama.

Moja amidina pojavi mi se kao hurija

Koja mi doe jer je Ridvan pusti iz raja.

Ako bi je neko poprijeko pogledao,

Sigurno se ne bi od njenog bijesa spasio.

Prostranom u zemljom izbavljenju broditi

I drugom, a ne njome svoju duu darivati.

Zadovoljan i sretan onda u se vratiti

I za dragu u se s junacima boriti.

Vraajui se, plijen u dotjerati

I svom silom u na suparnike nasrnuti.

Nakon toga, Kanmakan poe iz dvora. Iao je pjeice i bosonog, u kratkoj koulji, a na glavi je nosio
vunenu kapu staru sedam godina. Ponio je samo jednu pogau staru tri dana. Putovao je po mrklome
mraku dok ne stie do bagdadske kapije. Tu zastade, pa kada otvorie gradsku kapiju, on prvi izae i
toga dana je iao pustinjom. im pade no, majka ga poe traiti i poto ga ne nae, smrai joj se
pred oima, tako da vie ni u emu nije uivala. ekala je jedan dan, pa drugi, trei, i tako deset
dana, ali o njemu ne bijae ni traga. Bilo joj je veoma teko, plakala je i kukala govorei.
- Razgovoru moj, silno si me rastuio kada si me ostavio i napustio zaviaj! Gdje da te traim? Koji
grad ti je pruio utoite?
I dok su joj se otimali duboki uzdasi, recitirala je:

Znala sam: Poslije tebe e mi teko biti

I rastanak e na me strijelu uperiti.
Spremivi se za put, oni mene stavie
Na smrtne muke, a sami pustinjom krenue.

Golubica ukraenog vrata kroz no kriknu.

"Tie!" u mrkloj noi ja poviknuh.

ivota mi, kad bi ona poput mene tuna bila,

Ne bi ogrlicu, nit bi grivnama noge krasila.

Moj mili nesretnu mene ostavi

I poslije njega stalno u jade kuati.

Zatim majka prestade jesti i piti plaui i kukajui sve vie pred svijetom, tako da se nadaleko prou
njena alost. Ljudi su govorili: "Gdje su ti oi, Kanmakane? ta li mu se dogodilo da je otiao iz
zaviaja, iako je njegov otac hranio gladne, te zagovarao pravinost i dobroinstvo?!"
Glas o Kanmakanu dopre do cara Sasana....
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

140. no
Kada nastupi stotinu etrdeseta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da su caru Sasanu njegovi velikodostojnici prenijeli vijest o Kanmakanu
rekavi da su obavijeteni o tome da je napustio zaviaj sin naega cara, te potomak cara Omera an-
Numana.
Kada to u, car Sasan se razgnjevi, jer se sjeao dobroinstva Kanmakanovog oca prema njemu, te da
mu je povjerio svoga sina. Cara Sasana obuze tuga zbog Kanmakana, pa ree:
- Moramo ga traiti po cijelom svijetu!
Zatim posla u potragu za njim emira Turkaa sa stotinu konjanika i njega ne bi deset dana, a kada se
vrati ree:
- Nisam naao ni traga o njemu, niti sam uo glasa.
Caru Sasanu bijae veoma ao zbog toga. Njegova majka se nije smirivala i vie nije mogla podnositi
to stanje, jer je tako proteklo ve dvadeset dana.
Toliko o njima.
U meuvremenu, Kanmakan se nae u nedoumici kada izae iz Bagdada ne znajui kamo da krene.
Putovao je pustinjom sam puna tri dana, ne vidjevi ni pjeaka ni konjanika. San mu nije dolazio na
oi. Razmiljao je o porodici i zaviaju. Hranio se biljem, pio iz potoka, a u vrijeme najvee ege
odmarao se pod drveem. Skrenuo je s puta na jedan drugi put kojim je iao tri dana, a etvrtog dana
ugleda zemlju sa dolinama obraslim travom. Ta zemlja se napajala iz pehara oblaka uz tutnjavu
grmljavine i gukanje golubova, tako da su breuljci bili zeleni i ravnice veoma zamamne. Kanmakan
se sjeti zemlje svoga oca i u golemoj tuzi izgovori stihove:

Ja odoh, u nadi da u se vratiti,

Ali ne znam kad e se to dogoditi.

Pobjegoh od kue jer nisam mogao nai

Puta kojim u do svoje drage doi.

Nakon tih stihova, mladi se nahrani biljem, pa uze abdest i klanja propisani namaz. Zatim se
odmarao cijeli dan, a kad pade mrak, zaspa i prespava cijelu no. Ujutro se prenu uvi glas ovjeka
koji je recitirao:

ivot je samo u tome da moe vidjeti

Osmijeh s usta drage i njenom se licu diviti.

Lake je umrijeti, nego dragu ostaviti

iji me lik iz sna nee probuditi.

O, vi to trpite, evo vae radosti

Na mjestu gdje e se ljubavnik i voljena sresti!

Proljee i cvijee zaista e prijati;

Onom ko mu hita vrijeme e goditi!

Pogledajte, vi to se opijate zlaanim vinima,

Zemlju procvjetalu i sa bujnim vodama!

Kada u stihove, Kanmakan osjeti navalu tuge i suze mu linue niz obraze, dok mu je srce vatrom
plamtjelo. On ustade da vidi ko govori te stihove, ali ne vidje nikoga u mrkloj tami, te ga obuze nemir
i on se spusti u dolinu. Zaputi se obalom rijeke i onda zau kako neko uzdie i recitira stihove:

Ako si ljubavne jade nekada tajio,

Proljevaj suze na dan kad se rastanak objavio.

Ja sam s dragom ljubavni dogovor sklopio

I zato sam oduvijek samo za njom eznuo.

Ona mi srce smiruje i ona me osvjeava

Poput lahora kad kroz bunje popuhiva.

Da l se sjea ona to grivne nosi

Sad kad sam daleko, obeanja i zakletvi svojih?

Hoemo li se opet nou sastajati

I o patnjama jedno drugom priati?

Ona mi veli: "Ve si zbog ljubavi enuo";

Ja joj kaem: "Mnogi je zbog tebe pameu skrenuo."
Neka mi Allah ljepotu njenu uskrati
Budem li, daleko od nje, mogao usniti!

Slasti moga srca, ja nisam spasa vidio

Osim vlage usana njenih koje bih ispio.

Poto Kanmakan po drugi put u stihove ovjeka koga nije vidio, bi mu jasno da je taj ovjek
zaljubljen kao i on i da ne moe biti s onom koju voli. Mislio je: "Ako ga sretnem, moda emo se
jedan drugom izjadati i moda e mi on biti sapatnik u tuini." Zatim Kanmakan proisti glas i
povika:
- Hej, ti to ide kroz mrklu no! Prii mi i ispriaj svoju nevolju! Moda u ti moi pomoi!
Onaj to je recitirao u njegove rijei, pa odgovori:
- Ti to me zove i slua moje recitiranje! Koji si ti vitez? Jesi li ovjek ili din? Brzo mi odgovori
prije nego to strada, jer ve dvadeset dana idem kroz ovu pustaru i nisam nikoga vidio ni uo osim
tebe!
Kanmakan pomisli: "Ovaj je sluaj poput moga, jer i ja ve dvadeset dana idem, a nikoga nisam uo."
Onda onaj to je recitirao ree:
- Ako si din, idi s mirom, a ako si ovjek, priekaj dok jutro svane i dok mrkla no mine!
Kad osvanu dan, Kanmakan vidje da je onaj ovjek beduin. Prie mu i pozdravi ga, a beduin uzvrati
pozdrav, primi ga s potovanjem, ali kad vidje koliko je mlad i kako jadno izgleda, ree mu:
- Mladiu, iz kojeg si plemena i od kojeg Arapina potjee? ta ti bi da nou putuje kad to samo
junaci ine? Noas si mi govorio rijei kakve govore samo vrli junaci. Sad si u mojim akama, ali u
ti se smilovati zbog tvoje mladosti. Bit e moj prijatelj i bit e mi pri ruci.
Kada je Kanmakan uo tako osorne rijei, iako je prije toga sluao njegove lijepe stihove, bi mu
jasno da ga beduin potcjenjuje i da je drzak prema njemu. Zato mu ree blago:
- Beduinski starjeino! Ostavimo moje godine i to to u te sluiti! Nego, reci mi zato nou ide po
pustinji i recitira stihove? ta te tjera na to?
- Sluaj, djeae - odgovori beduin - ja sam Sabah ibn Rimah ibn Hamam, sirijski beduin. Imam
amidinu po imenu Nedma. Ko god je nju vidio, blagodat ga je zadesila. Otac mi je umro, pa sam
odgojen u amidinoj kui. Kada smo odrasli, amida odvoji Nedmu od mene, budui da me je
smatrao siromanim. Potuih se na njega beduinskim velikaima i plemenskim starjeinama, pa se
amida postidje pred njima i dopusti mi da se oenim djevojkom, ali mi postavi uvjet da mu dam
pedeset konja, pedeset deva, deset robova i deset robinja, zatim pedeset tovara penice, pedeset
tovara jema. Tako navali na me nepodnoljiv teret i nemogu otkup, pa evo idem iz Sirije u Irak i
ve dvadeset dana nisam sreo nikoga osim tebe. Namjeravam otii u Bagdad da pratim koji e od
trgovaca izai iz grada, a ja u poi za njim, opljakati ga, pobiti mu ljude i rastjerati im deve. A u
kakve ljude ti spada?
- Moja pria je poput tvoje - ree Kanmakan. - Meutim, moja bolest je opasnija, jer je moja
amidina careva ker i njena porodica nee se zadovoljiti tako neim o emu si upravo govorio.
- Moda si ti blesav, ili si zbog velike ljubavi pomahnitao - ree Sabah. - Kako moe tvoja amidina
biti careva ker kad na tebi nema nikakvog carskog znamenja? Ti nisi nita drugo do skitnica.
- Starjeino beduinska! - nato e Kanmakan. - Ne udi se tome jer je sudbina prevrtljiva. Ako ti je
stalo do objanjenja, onda znaj da sam ja Kanmakan, sin cara Davulmekana, sina cara Omera an-
Numana, gospodara Bagdada i zemlje Horasana. Sudbina mi nije bila naklonjena jer je vlast preuzeo
car Sasan, te sam kriom napustio Bagdad, da me niko ne vidi. Putovao sam ovom zemljom dvadeset
dana ne vidjevi nikoga osim tebe. Tvoj sluaj je poput mog sluaja, i tvoja nevolja je ista kao moja.
Na te rijei, Sabah povika:
- O, radosti moja! elja mi se ostvarila! Danas mi vie nita nije potrebno osim tebe, jer si ti carski
potomak iako izgleda kao prosjak. Tvoja familija sigurno te nee napustiti, a kada saznaju gdje se
nalazi, otkupit e te blagom. Okreni lea, mladiu, i poi ispred mene!
- Ne ini to, brate beduine, jer moja porodica nee me otkupiti ni za zlato, ni za srebro. Ja sam
siromaan ovjek i nemam nita. Okani se toga i primi me kao prijatelja. Hajdemo u Irak da hitamo
uzdu i poprijeko, moda emo sakupiti mehr, pa emo uivati grlei i mazei svoje amidine.
Sabaha te rijei rasrdie. On planu:
- Teko tebi! Zar e mi odgovarti?! Pseto jedno ugavo! Okreni lea, ili u te na muke udariti!
- Kako da okrenem lea? - nasmija se Kanmakan. - Zar u tebi nema nimalo pravednosti i zar se ne
boji bruke pred beduinima ako zarobi jednog mladia poniavajui ga i zlostavljajui i ne
ogledavi se s njim na mejdanu? Ne zna ak ni da li je vitez ili kukavica.
- Allaha mi - nasmija se Sabah - zauujue je to to si djeak, ali govori kao odrastao, jer takve
rijei moe izgovoriti samo junak koji ne uzmie.
- Pravedno bi bilo - ree Kanmakan - ako hoe da me ima kao roba i svoga slugu, da odloi oruje
i da se svue pa da se pohrvemo. Neka onaj ko pobijedi ostvari svoje elje i neka suparnika pretvori
u svog slugu.
- Tvoja brbljivost pokazuje da si nadomak pogibije - nasmija se beduin, pa odbaci oruje, zasuka
rukave i prie Kanmakanu. Poee se nositi i beduin vidje da mladi pretee kao to pretee dinar na
vagi. Pogleda kako mu noge stoje na zemlji i vidje da su poput dva vrsto sagraena minareta, ili dva
stamena brijega. On shvati da su mu ruke kratke i bi mu teko to e ga Kanmakan uskoro pobijediti.
Mislio je: "Eh, da mi se protiv njega boriti s mojim orujem!" Tada ga Kanmakan epa, savlada ga i
prodrma tako da beduin osjeti kako mu se kidaju crijeva u trbuhu, te povika:
- Sklanjaj ruke, mladiu!
Kanmakan nije obraao panju na njegove rijei, ve ga podie sa zemlje i ponese ga prema rijeci, a
Sabah viknu:
- ta to namjerava uiniti sa mnom, junae?
- Hou da te bacim u rijeku, ona e te odnijeti u Tigris, Tigris e te donijeti u kanal Isa, kanal Isa u
Eufrat, a Eufrat e te izbaciti u tvoju zemlju. Tu e te vidjeti tvoj narod, prepoznat e te, saznat e
kakva si junaina i koliko je iskrena tvoja ljubav!
Sabah zapomaga:
- O, vitee dolina! Ne ini tako rune stvari! Pusti me, tako ti ivota tvoje amidine!
Kanmakan ga poloi na zemlju, a kada beduin vidje da je slobodan, prie svom titu i sablji, uze ih i
poe razmiljati kako da napadne Kanmakana. Mladi prozre njegove misli i ree mu:
- Znam ta ti je u srcu im si uzeo sablju i tit. U hrvanju ti ruke nisu duge. Da si se na konju
poigravao i sabljom na me napadao, davno bi poginuo. Dajem ti da izabere kako ti u srcu ne bi al
ostao: daj mi tit i navali na me sabljom, pa e ti ubiti mene, ili u ja ubiti tebe.
Beduin baci tit pa isuka sablju i jurnu na Kanmakana koji uze tit u desnu ruku i poe se njime
braniti. Sabah je udarao govorei:
- Ostaje jo ovaj odluujui udarac.
Meutim, Kanmakan je doekivao udarce koji nisu imali nikakvog uinka. Mladi nije imao nita
ime bi tukao beduina koji je neprekidno udarao sabljom dok mu ruka ne malaksa. Kanmakan vidje
da je beduin izgubio snagu i odlunost, pa jurnu na njega, prodrma ga i baci na zemlju. Zatim mu
sveza kaiom noge za sablju pa ga poe vui prema rijeci.
- ta e to uiniti sa mnom, vrli junae? - upita Sabah.
- Nisam li ti rekao da u te rijekom poslati tvome narodu da ne bi brinuli za te i da ne zakasni na
svadbu svoje amidine?
Uznemireni Sabah zapomaga:
- Ne ini to, vrli junae! Bit u ti sluga!
Zatim proli suze i izgovori stihove:

Napustih svoju milu i koliko u jo lutati,

Da mi je znati hou li kao tuin umrijeti?

Umrijet u, a draga mi za grob nee znati;

Skonat u u tuini a dragu neu vidjeti.

Kanmakan se saali i pusti ga, poto mu Sabah vrsto obea da e ga pratiti na putu, da e mu biti
dobar drug. Sabah htjede poljubiti mladievu ruku, ali mu ovaj ne dopusti. Beduin razveza svoju
torbu, otvori je i izvadi tri jemene pogae, poloi ih pred Kanmakana, pa sjede pored njega na obalu
i zajedno ih pojedoe. Zatim uzee abdeset i klanjae, pa sjedoe i zapodjenue razgovor o tome ta
su pretrpjeli zbog prevrtljive sudbine. Kanmakan upita beduina:
- Kamo e poi?
- Namjeravam poi u Bagdad, u tvoj grad, i ostat u u njemu toliko dugo dok mi Allah ne omogui da
zaradim otkup.
- Put je pred tobom - ree Kanmakan. Beduin se oprosti s njim i zaputi se u Bagdad, a Kanmakan
ustade mislei: "Duo moja, kako se mogu vratiti ovako jadan i siromaan? Allaha mi, neu se vratiti
obmanjujui samog sebe i mora mi lahnuti, s Boijom pomoi." Zatim prie rijeci, uze abdest i poe
klanjati. Kada pade niice stavivi elo na zemlju, prizva svoga Gospodara:
- Boe moj koji daje kiu i hranu crvima na stijenju! Molim te da svojom moi i milou i meni da
moju nafaku!
Zatim zavri namaz predavi selam i svi putevi uinie mu se preuskim. Dok je sjedio razgledajui
lijevo i desno, ugleda kako mu na konju prilazi jedan vitez pognuvi lea i opustivi uzdu. Kanmakan
se pridie, a nedugo zatim prie mu konjanik koji bijae na izdisaju jer je bio teko ranjen. Prilazei
mladiu, lio je suze niz obraze kao vodu kroz otvor na mjeini, te on ree Kanmakamu:
- Arapski poglavico, uzmi me za svog prijatelja dok sam iv, jer nee nai nekog kao to sam ja, i
daj mi malo vode iako nije dobro da ranjenici piju vodu, naroito kada je rana otvorena. Ako
poivim, dat u ti neto to e te izvui iz bijede. Ako umrem, tvoja lijepa namjera donijet e ti sreu.
Pod vitezom bijae takav konj koji je ovjeka ostavljao zbunjenim i koga nije mogue opisati. Noge
su mu bile poput mramornih stupova, spremne za odsudnu bitku. Kada vidje konja, Kanmakana obuze
uzbuenje i on pomisli: "Zaista takav konj danas ne postoji!"
On spusti konjanika paljivo se ponaajui prema njemu, dade mu da pije vode, zatim prieka da se
malo odmori, pa mu prie i upita ga:
- Ko ti je to uradio?
- Rei u ti istinu - odgovori namjernik. - Ja sam kradljivac. Cijelog ivota kradem konje, otimam ih
danju i nou. Zovem se Gasan, napast za sve konje. uo sam da se ovaj konj nalazi u zemlji
Bizantinaca, kod cara Afriduna. Pravo ime konju je al-Katul, a nazvao ga je al-Menun. Zbog njega
sam otiao u Carigrad i poeo ga pratiti. Dok sam ja motrio na konja, odjednom se pojavi starica koja
uiva veliko potovanje Bizantinaca i ije zapovijesti svi smjerno izvravaju. Zove se avahi
Zatuddavahi. Vodila je ovog konja u pratnji deset robova koji su pazili na njega. Bila je pola u
Bagdad, caru Sasanu da kod njega zatrai mir i utoite. Pratio sam ih elei konja. Uporno sam iao
za njima, ali nisam mogao prii konju, jer su ga robovi veoma dobro uvali. Najzad stigoe u tu
zemlju, te se ja pobojah da ne uu u Bagdad. Dok sam smiljao kako da ukradem konja, odjednom se
podie praina koja zakloni obzorje, a kada se praina razie, ukaza se pedeset konjanika koji se
bijahu okupili da presretnu trgovce. Njihov starjeina zvao se Kaharda koji je u ratu bio pravi lav
to rastjeruje junake kao leptire...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

141. no
Kada nastupi stotinu etrdeset i prva no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je ranjeni konjanik priao Kanmakanu:
- Kaharda izae pred staricu i njenu pratnju, opkoli ih viui i za jedan tren sveza deset robova i
staricu, uze im konje i sav radostan ode. Ja pomislih. "Propade mi trud i nisam postigao cilj!"
Strpljivo sam ekao da vidim ta e biti. Kada starica shvati da je zarobljena, zaplaka i ree
Kahardau:
- O, vrli junae i hrabri ratnie! ta e ti starica i robovi? Postigao si cilj domogao si se konja.
Ona ga prevari umilnim rijeima, zakle se da e mu dotjerati konje i ovce, te Kaharda oslobodi
staricu i robove i ode sa svojom druinom. Ja sam ih slijedio dok ne stigoh u ove krajeve ne
isputajui konja iz vida. Kada mi se prui prilika, ukradoh ga i uzjahah, izvadih kandiju iz bisaga i
udarih konja. Razbojnici me osjetie i opkolie me sa svih strana. Poee na me bacati strijele i
koplja, ali sam se vrsto drao na konju koji me je branio i prednjim i zadnjim nogama. Zatim me
odnese izmeu njih poput komete, ili odapete strijele. Meutim, kada se borba rasplamsala, dopadoh
nekoliko rana i ve tri dana sam na konju ne okusivi hrane. Veoma sam oslabio i svijet mi se poeo
ukradati, ali si mi ti dobro uinio saalivi se na me. Vidim da si go i da oigledno tuguje, ali se na
tebi vide znaci blagostanja. Kako se zove?
- Zovu me Kanmakan, sin sam cara Davulmekana koji je sin cara Omera an-Numana. Otac mi je
umro, pa sam odrastao kao siroe, a poslije njega je vlast prigrabio jedan zao ovjek koji je postao
car i nejakim i monima.
Zatim mu Kanmakan ispria svoju povijest od poetka do kraja, a konjokradica se raznjei i povika:
- Ti si zaista ovjek visoka roda i velikog ugleda! Od tebe e biti neto i postat e najbolji vitez
svoga vremena! Ako si u stanju podii me, uzjahati iza mene i odvesti me u moju zemlju, bit e ti
ukazana velika poast na ovome svijetu i nagrada na Dan prozivke. Ja nemam ni toliko snage da duu
zadrim. Ako umrem usput, ovaj konj pripada tebi i pree je da ga uzme ti nego bilo ko drugi.
- Allaha mi - odgovori Kanmakan - kad bih te mogao na leima ponijeti, uinio bih to, i kada bih
svojim ivotom raspolagao, dao bih ti pola ivota i bez konja, jer ja spadam u ljude koji ine dobra
djela i koji pomau unesreenima. Dobro djelo uinjeno radi uzvienog Allaha otklanja sedamdeset
nevolja od onoga to ga ini.
Kanmakan rijei da ga podigne na konja oslanjajui se na Samilosnog i Sveznajueg, ali mu konjanik
ree:
- Priekaj malo! - pa zamiri, podie ruke i nastavi: - Oitujem da nema boga osim Allaha i oitujem
da je na gospodin Muhammed, Bog mu se smilovao i spasio ga, Boiji poslanik!
Zatim konjanik izgovori stihove spremajui se za smrt:
Ljude sam vrijeao i zemljom jezdio;
Piju vino, ivot sam provodio.

Bujice sam gazio da bih konje uhvatio

I lea sam lomio da bih lopovluke inio.

Strana su mi djela i grijesi mi veliki bili,

Al s Katulom podvizi se moji okonali.

Nadah se da u svoj cilj dosegnuti

S tim konjem, al sve uzalud protutnji.

Cijelog ivota znao sam konje krasti,

A ipak u, evo, kraj rijeke skonati.

Na kraju sam se najzad umorio

Da bi bijednog tuinca opskrbio.

Kada zavri recitiranje stihova, konjanik zatvori oi i otvori usta, pa samo jednom jauknu i rastade se
s ovim svijetom. Kanmakan mu iskopa mezar, zatrpa ga zemljom, zatim obrisa njuku konju koji je
izgledao tako dobro da mu nije bilo ravnog ni u konjunici cara Sasana.
Nakon toga, Kanmakan je uo od trgovaca vijesti o tome ta se sve u njegovom odsustvu dogodilo
izmeu cara Sasana i vezira Dandana. Vezir Dandan je, naime, otkazao poslunost caru Sasanu
zajedno s polovinom vojske zaklevi se da ne priznaju za cara nikoga osim Kanmakana. Vezir zatrai
od vojnika da mu poloe zakletvu, pa ih povede na indijske otoke, Berberima i u Sudan, te mu se
pridruie vojske nalik na sinje more kome se ne vidi poetak ni kraj.
Vezir odlui da se vrati s vojskama u zemlju i da pogubi sve robove koji mu se budu suprotstavljali.
Zakle se da nee sablju vratiti u korice dok ne zavlada Kanmakan.
Kad do njega stigoe te vijesti, Kanmakan utonu u more misli. Car Sasan saznade da se u carevini
protiv njega okrenulo veliko i malo, te se veoma zabrinu. On otvori riznice i razdijeli dravnim
velikodostojnicima blago. elio je da mu doe Kanmakan da ga primami laskanjem i dobroinstvima,
te da ga postavi za zapovjednika vojske koja mu je jo bila lojalna. Htio je da uz njega ojaa.
Kada je Kanmakan sve to uo od trgovaca, pohita u Bagdad na onome konju. Car Sasan je bio
izgubljen, jer je uo da stie Kanmakan kome u susret poe vojska i bagdadski uglednici. Izaoe svi
Bagdaani da ga doekaju, pa pooe ispred njega prema dvorcu. Robinje odnesoe vijest njegovoj
majci koja stie, pa poljubi sina meu oi, a on ree:
- Majko, pusti me da odem caru Sasanu koji me je obasuo blagodatima i dobroinstvom.
Dravni velikodostojnici su bili zapanjeni kada su vidjeli onoga konja i njegovog izvrsnog jahaa, te
rekoe caru Sasanu:
- Care, jo ne vidjesmo takvog ovjeka!
Car Sasan izae i pozdravi ga, a kada Kanmakan vidje kako car ustaje prema njemu, poljubi mu ruke
i noge i dade mu konja na poklon. Car mu poeli dobrodolicu rijeima:
- Dobro doao, sine moj Kanmakane! Allaha mi, zemlja mi je bila tjeskobna dok tebe nije bilo. Hvala
Allahu to si dobro.
Zatim car pogleda konja zvanog al-Katul i shvati da je to onaj konj koga je vidio te i te godine, u
vrijeme kada je zajedno s njegovim ocem, Davulmekanom, opsjedao poklonike kria i kada je ubijen
njegov amida arkan. Sasan ree Kanmakanu:
- Da ga je tvoj otac mogao uzeti, sigurno bi za njega dao hiljadu konja, ali se, eto slava vratila
njegovoj porodici. Primam konja i poklanjam ga tebi, jer si ti dostojniji da ga ima nego bilo ko drugi
i jer si nenadmaan vitez.
Car naredi da donesu Kanmakanu skupocjenu odoru, da mu dovedu nekoliko konja i da mu daju
najveu odaju u dvoru. Kanmakan opet poe ivjeti u slavi i radosti. Car mu dade mnotvo novaca i
ukaza mu najvee potovanje, jer se bojao posljedica onoga to je preduzeo vezir Dandan. Kanmakan
se radovao, tako da sva njegova nujnost i ponienje iezoe. Zatim ode svojoj kui i obrati se majci:
- Kako je moja amidina, majko?
- Bogami, sine, otkako si bio odsutan nisam razmiljala o tvojoj dragoj.
- Idi k njoj i postupi lijepo, moda e mi pokloniti jedan pogled.
- Prohtjevi ljudima povijaju iju - ree majka. - Okani se toga da te ne snae kakva nevolja! Neu
poi, niti u joj prenijeti poruku.
Na majine rijei, Kanmakan kaza kako mu je rekao onaj konjokradica da je starica Zatuddavahi ula
u zemlju i odluila je da doe u Bagdad, te mladi dodade:
- Ona je ubila moga amidu i djeda. Moram oprati ljagu i osvetiti se.
Zatim ostavi majku, pa ode jednoj starici koja je bila razvratna, lukava i pokvarena. Zvala se Sadana.
On joj se poali kako ga mui ljubav prema Kudiji Fakan i zamoli je da ode djevojci i da je
odobrovolji za njega.
- Sa zadovoljstvom - prihvati starica, pa ostavi mladia i ode u dvorac Kudiji Fakan, omeka joj srce
i vrati se mladiu rekavi mu da ga Kudija Fakan pozdravlja i da mu je obeala doi u pono...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

142. no
Kada nastupi stotinu etrdeset i druga no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da se starica vratila Kanmakanu i obavijestila ga da ga Kudija Fakan
pozdravlja i obeava da e mu doi u pono. Kad mu stie vijest, Kanmakan se obradova obeanju
svoje amidine Kudije Fakan. U pono, ona doe u crnom svilenom ogrtau, ue mu, probudi ga i
ree:
- Kako moe tvrditi da me voli kad tako bezbrino spava, kao da ti je sve potaman?
On se probudi i ree:
- O, eljo srca moga, spavam samo zato ne bih li tebe usnio!
Djevojka ga poe blago koriti i kaza stihove:

Da iskreno me voli ti,

Oka ne bi mogo sklopiti!

O, ti to si spreman tvrditi
Da e zbog strasti beskraj prevaliti -
Amidiu, Allahom u se zakleti
Da ljubavnik ne moe oka sklopiti!

Kanmakan se postidi, a onda se poee grliti i jadati se jedno drugom na patnje zbog rastanka, na
veliku ljubav i strast. Potraja to do zore, a kad jutro osvanu, Kanmakan gorko zaplaka, poe uzdisati i
recitirati:

O, ti to mi dolazi poslije duga rastanka,

U tvojim ustima nalazi se biserna niska!

Poljubih te hiljadu puta i grlih ti stas viti -

Cijelu no moj obraz e uz tvoj obraz biti,

Do ranog jutra ija nas svjetlost razdvaja

Ko otrica britka kad bljesne iz kanija.

Poto izrecitira te stihove, Kudija Fakan se pozdravi s njim i vrati se u svoju odaju. Povjeri tajnu
nekim robinjama, a jedna ode caru Sasanu i prenese mu vijest. Car se uputi Kudiji Fakan, trgnu nad
njom sablju i htjede je pogubiti, ali se pojavi njena majka Nuzhatuzzemana i ree:
- Allaha ti, nemoj joj nanijeti zlo, jer ako joj nanese zlo, to e se prouti u narodu i bit e
osramoen meu carevima. Kanmakan je astan i uljudan i nee uiniti nita zbog ega bi mu se
moglo prigovoriti. Strpi se i nemoj uriti, jer meu dvorjanima i Bagdaanima pronio se glas da vezir
Dandan vodi vojske iz svih zemalja zato da bi Kanmakana proglasio carem.
- Moram ga podvrgnuti jadima - ree car - i to tako da ni u jednoj zemlji ne moe ostati i da ga sunce
ne grije. Postupao sam lijepo prema njemu i darivao ga samo zbog svojih podanika, da ne bi bili uz
njega. Vidjet e ta e se uskoro dogoditi.
Car ostavi Nuzhatuzzemanu i izae razmiljajui o svojoj carevini.
Toliko o caru Sasanu.
U meuvremenu, Kanmakan narednog dana ode majci i ree joj:
- Odluio sam da se odam pljaki, da presreem, otimam konje, stoku, crne i bijele robove, a kada se
obogatim i popravim svoje stanje zaprosit u Kudiju Fakan od amide Sasana.
- Sine moj - odgovori mu majka - tue blago nije nebranjeno i njega nema bez borbe sabljom i
kopljem protiv ljudi koji love lavove i hvataju pantere.
- Ne mogu odustati od svoje namjere dok mi se elja ne ostvari!
Potom posla staricu Kudiji Fakan da joj javi kako on eli otputovati da bi zaradio mehr dostojan nje.
- Mora mi donijeti odgovor - ree jo starici.
- Sa zadovoljstvom - prihvati starica, pa ode djevojci i vrati se sa odgovorom:
- Ona e u pono biti kod tebe.
Kanmakan je bdio do ponoi i zbog uzbuenja nije ni primijetio kad je djevojka ula i obratila mu se:
- Moja dua ti je naknada za bdijenje.
Kanmakan ustade i ree:
- eljo moga srca, moja dua je naknada tebi za sva zla.
Zatim joj ree ta je odluio i kad djevojka zaplaka, poe je tjeiti:
- Ne plai! Molit u Onoga koji nam je dosudio rastanak da nam osigura sastanak i da nam pomogne.
Kanmakan se spremi za put, pa ode majci, oprosti se s njom i izae iz dvorca pripasavi sablju,
navukavi kalpak i vizir. Uzjaha konja al-Katula i poe gradskim ulicama poput puna mjeseca. Kad
stie do bagdadske kapije, uz njega se nae Sabah ibn Rabah koji je izlazio iz grada. Vidjevi
Kanmakana, on pritjera konja uz njega i pozdravi ga. Kanmakan mu uzvrati pozdrav, a beduin ree:
- Brate, kako si doao do ovoga konja i novca, a ja nemam nita osim svoga maa?
- Lovac se vraa samo s onim ulovom kakav je naumio uloviti - odgovori Kanmakan. - Nedugo nakon
tvoga odlaska mene je posluila srea. Hoe li poi sa mnom ista srca, da zajedno putujemo kroz
ovu pustaru?
- Tako mi Gospodara Kabe, od sada u te zvati samo svojim gospodarom!
Beduin pohita ispred Kanmakanovog konja sa sabljom u ruci i torbom na leima. Ili su pustinjom
etiri dana, hranei se ulovljenim gazelama i pijui vodu na izvorima, a petog dana ugledae jedno
visoko brdo pod kojim su bili panjaci, a na njima deve, ovce, goveda i konji to su prekrivali
breuljke i doline dok su se njihova mladunad igrala unaokolo. Kanmakan se veoma obradova
prizoru, grudi mu se ispunie radou i odlui se za bitku kako bi oteo deve. On se obrati Sabahu:
- Napadnimo ovu stoku koja nema gospodara i borimo se protiv onih koji su blizu ili daleko da bismo
preoteli ono to nama pripada!
- Gospodaru - odgovori Sabah - ta stoka pripada mnotvu ljudi meu kojima ima junaka, vitezova i
pjeaka. Ako se upustimo u taj opasni posao, izloit emo se prevelikoj opasnosti.
Kanmakan se nasmija mislei da je beduin kukavica, te ga ostavi i sie s breuljka, rijeen da
napadne i recitirajui:

Odvani smo, tako mi porodice Numanove,

Vitezovi smo to odsijecaju vratove.

Takvi smo ako nam borba predstoji;

Svaki od nas vrsto na bojitu stoji;

Siromah meu nama bezbrino spava,

Zbog uasa nitavnosti ne boli ga glava.

Molim i nadam se da e mi pomoi

Gospodar careva to sazda rod ljudski.

Zatim mladi navali na blago, pa potjera sve deve, krave, ovce i konje. Prema njemu pojurie robovi
s tekim sabljama i dugim kopljima, a predvodio ih je jedan turski konjanik vian ratovanju, udaranju
tamnim kopljima i bijelim sabljama. On jurnu na Kanmakana viui:
- Jao tebi! Kada bi znao kome pripada ova stoka, ne bi to nipoto uinio! Stoka pripada jednom
odredu bizantske vojske i erkeskom puku u kome su sve sami junaci. Ima tu stotinu vitezova koji su
otkazali poslunost bilo kojem caru. Ukraden im je jedan konj i zakleli su se da nee otii odavde bez
njega.
Na te rijei Kanmakan povika:
- Evo konja kojeg traite i zbog koga se hoete sa mnom boriti! Izaite svi koliko vas ima i radite ta
vam je volja!
Zatim kriknu iznad al-Katulovih uiju, pa se poput oluje stuti prema njima. Okrenu se prema jednom
konjaniku kojeg udari kopljem tako da mu iupa bubrege, zatim kidisa na drugog, treeg, etvrtog, i
sve ih usmrti. Robovi se uplaie, a on povika:
- Kurvini sinovi! Potjerajte stoku, ili e vrh moga koplja ogreznuti u vaoj krvi!
Robovi potjerae stoku i pojurie, a Sabah se spusti prema njemu viui i radujui se, ali se u tom
asu visoko podie praina, tako da prekri horizont, pa se ispod nje pojavi stotinu konjanika slinih
ljutim lavovima. Kad ih Sabah vidje, pobjee na brijeg iz doline i poe posmatrati borbu, govorei:
- Ja sam vitez samo za igru i ah.
Stotinu konjanika opkolie Kanmakana sa svih strana. Jedan konjanik izae pred njega i ree mu:
- Kamo e s ovom stokom?
- Bori se i znaj da pred stokom stoji strani lav i junak plemenit, te ma koji sasijeca sve na to
naie!
Konjanik malo bolje pogleda Kanmakana i vidje da je to vitez poput sranog lava, ali da ima lice
nalik na pun mjesec. Konjanik je bio voa onih stotinu jahaa, a zvao se Kaharda. On uoi
Kanmakanovo savreno junatvo, ali i to da je izuzetno lijep, poput njegove drage po imenu Fatin
koja je bila jedna od najljepih ena. Bog joj je dao takvu ljepotu, ljupkost i plemenitost da se ne
mogu opisati i opinjavali su svakog ovjeka. Vitezovi su zazirali od njenoga gnjeva, junaci iz te
zemlje plaili su se djevojke jer se bila zaklela da e se udati samo za onoga ko je pobijedi.
Kaharda je bio jedan od mnogih njenih prosaca, ali je ona rekla ocu:
- Prii e mi samo onaj ko me pobijedi na mejdanu.
Kada je to douo Kaharda, ustruavao se borbe s djevojkom plaei se sramote, ali mu je neko od
njegovih prijatelja rekao:
- Ti si veoma lijep i uope savren. Ako se bude borio s njom i ona bude jaa od tebe, ipak e je
pobijediti, jer kad vidi tvoju ljepotu i ljupkost, bit e poraena, tako da e je imati. ene eznu za
mukarcima, i to nije tajna za te.
Meutim, Kaharda odbi i ne htjede da se bori s njom. Stalno je izbjegavao borbu s Fatin dok mu se
ne dogodi ovo s Kanmakanom. Uini mu se kao da je to njegova draga Fatin koja ga je zavoljela, jer
je ula za njegovu ljepotu i odvanost. Kaharda istupi prema Kanmakanu i ree:
- Dri se, Fatin! Dola si da mi pokae svoju hrabrost! Sjai s konja da porazgovaramo. Ja sam
tjerao ovu stoku i presretao vitezove, i sve to zbog tvoje ljepote kakve nigdje nema. Udaj se za me, pa
e te dvoriti carske keri, a ti e postati carica ovih oblasti!
Na te rijei, buknu gnjev u Kanmakanu i on povika:
- Teko tebi, pseto tuinsko! Okani se Fatin i tih primisli, nego izai na junaki mejdan pa e se
uskoro nai u praini!
Zatim poe jezditi i kruiti traei kavgu. Gledajui to, Kaharda shvati da je Kanmakan plemenit i
junaan vitez i bi mu jasno da je pogrijeio kad je pomislio da je to djevojka, jer su mu se na licu
vidjele mladike malje nalik na mirtu izraslu meu crvenim ruama. Kaharda se obrati svojoj
druini:
- Neka neko od vas nasrne na njega, neka mu pokae britku sablju i koplje to podrhtava! Znajte da je
napad gomile na jednoga sramota, makar njegovo koplje bilo poput munje!
Onda na mladia kidisa jedan vitez pod kojim bijae vranac s bijelim pjegama na nogama i biljegom
na elu poput metalnog novia, tako da je zanosio razum i oko - kao da je o njemu pjesnik kazao:

I dojuri konj iz jednoga boja

to radosno zemlju s nebom spaja.
Kao da mu kora na elu poiva
I ko da mu se ona u cijelom tijelu sakriva.

Konjanik jurnu prema Kanmakanu, te poee kruiti jedan oko drugog borei se neko vrijeme i tukui
se tako estoko da je pamet zastajala i gledati se nije moglo. Kanmakan ga preduhitri junakim
udarcem od koga konjaniku spade turban i elenka, te se on srui s konja poput deve koja se sputa na
koljena. Zatim na Kanmakana jurnu drugi, trei, etvrti, pa peti vitez, i on sa svima zavri kao i s
prvim. Onda na njega navalie preostali. Bili su veoma zbunjeni i uznemireni i ne proe mnogo
vremena, a Kanmakan ih potamani svojim ubojitim kopljem.
Vidjevi to, Kaharda se uplai da se i on ne preseli na drugi svijet i bi mu jasno da je Kanmakan
izuzetno odluan ovjek. Vjerujui da se pred njim nalazi junak nad junacima, on ree Kanmakanu:
- Opratam ti tvoju krv i krv svojih drugova. Uzmi koliko hoe stoke i idi svojim putem. Opratam ti
zbog tvoje lijepe mladosti, jer je dobro da jo ivi.
- Dabogda uvijek bio tako velikoduan! Ali okani se tih rijei i spaavaj se! Ne boj se prigovora, ali
ne udi za tim da povrati stoku! Dr se puta spasenja!
Kahardaa te rijei razbjesnie i obuze ga osjeanje koje e ga skupo stajati, te on doviknu
Kanmakanu:
- Teko tebi! Kad bi znao ko sam, ne bi tako govorio u ljutome boju! Raspitaj se o meni. Ja sam lav
ljuti, poznat kao Kaharda koji je poharao velike careve, presretao sve putnike i otimao blago
trgovcima. Konj pod tobom je ono to ja traim i htio bih da mi kae kako si doao do njega.
- Znaj - odgovori mu Kanmakan - da je ovaj konj bio na putu ka mom tetku caru Sasanu. Vodila ga je
znamenita starica kojoj se moram osvetiti zbog svog djeda, cara Omera an-Numana, i mog amide,
cara arkana.
- Ko ti je otac i zar nema majku? - upita Kaharda.
- Ja sam Kanmakan, sin cara Davulmekana i unuk cara Omera an-Numana.
- Zato nije nikakvo udo odkud ti ta savrena ljepota i junatvo! Idi i ne boj se, jer je tvoj otac bio
pravi dobroinitelj!
- Allaha mi, ja te ne uvaavam, betijo! - odgovori Kanmakan.
Beduin se razbjesni, te kidisae jedan na drugoga. Njihovi konji naulie ui i podigoe repove, te se
junaci poee boriti dok se obojici ne uini da se samo nebo prolomilo. Borili su se kao ovnovi
rogovima i razmjenjivali su udarce kopljima. Kaharda hitnu koplje, a Kanmakan se izmae, pa se
okrenu i kopljem udari beduina u prsa tako da mu vrak zasja na leima. Kanmakan pokupi konje i
ostali plijen, pa viknu robovima:
- Potjerajte bre!
Sabah se spusti s brda do Kanmakana i ree mu:
- Dobro si uinio, estiti vitee! Prouio sam dovu za tebe i Gospodar mi je usliao molitvu.
Zatim Sabah odsijee glavu Kahardau, a Kanmakan se nasmija:
- Bolan, Sabah! Mislio sam da si ti vitez od rata i bojita!
- Ne zaboravi dati neto svome robu od toga plijena. Moda u se pomou njega uspjeti oeniti
amidinom Nedmom.
- Ti e svakako dobiti svoj dio, ali pripazi na plijen i robove.
Potom se Kanmakan uputi u zaviaj putujui danonono dok ne ugleda grad Bagdad. Svi vojnici ga
prepoznae i gledali su kakav ima plijen i blago, dok je Kahardaeva glava bila na Sabahovom
koplju. Trgovci prepoznae tu glavu, obradovae se i rekoe:
- Allah spasi narod od njega, jer je ljude presretao!
Iuavali su se njegovoj smrti i uili su dove onome koji ga je smaknuo. Bagdaani su pohodili
Kanmakana i poto im ispria ta mu se sve dogodilo, ljudi ga se poee plaiti, a vitezovi i junaci
od njega zazirati. On dotjera stoku do ispod dvorca pred ijom kapijom pobode koplje na kome
bijae Kahradaeva glava. Ljudima je darivao konje i deve, te ga Bagdaani zavoljee i naprosto im
za srce priraste. Potom obrati panju na Sabaha i smjesti ga u jednu prostranu odaju, pa ode majci i
obavijesti je o tome ta je sve doivio na putu.
Vijest o Kanmakanu stie do cara koji ustade s prijestolja, izdvoji se sa svojim doglavnicima i ree
im:
- elim vam povjeriti jednu svoju tajnu, kazati vam ono to je do sada utajeno. Neka znate da je
Kanmakan uzrok to emo otii iz domovine, jer je pogubio Kahardaa iako su njemu potinjena
kurdska i turska plemena. S njim emo zasigurno stradati i zato to veinu naih odreda ine ljudi koji
su njemu bliski. Poznato vam je ta je uinio vezir Dandan. On se odmetnuo uprkos svim mojim
dobroinstvima i iznevjerio me. uo sam da je sakupio vojsku iz raznih zemalja i namjerava ustoliiti
Kanmakana, budui da su njegov otac i djed bili carevi. Nema nikakve sumnje da e me on pogubiti.
Kada doglavnici sasluae te rijei, rekoe mu:
- Care, Kanmakan nije dorastao tome. Kad ne bismo znali da si ga ti podigao, ne bi ga niko od nas ni
pogledao. Znaj da smo ti na raspolaganju: ako hoe da ga ubijemo, ubit emo ga; ako hoe da ga
protjeramo, protjerat emo ga.
- Bilo bi najbolje da ga ubijete, ali mi se morate zakleti.
Doglavnici poloie zakletvu da e svakako pogubiti Kanmakana, jer kada stigne vezir Dandan i uje
da je Kanmakan pogubljen, njegova mo e splasnuti i nee vie biti tako odluan.
Poto mu poloie takvu zakletvu, car ukaza doglavnicima najvee poasti, pa ode u svoje odaje.
Starjeine pooe svojim putem, a vojnici odbie da priu konjima dok ne vide ta e se dogoditi, jer
su vidjeli da je veina vojske uz vezira Dandana.
Vijest o tome stie do Kudije Fakan, te djevojku spopade velika tuga. Ona posla po staricu koja joj je
obino donosila vijesti od amidia. im starica stie, Kudija Fakan joj naloi da ode Kanmakanu i
da mu sve ispria, te ova ode, pozdravi mladia koji joj se obradova i ona mu saopi vijest. Mladi
na to ree:
- Prenesi mojoj amidini pozdrave i reci joj: Zemlja pripada uzvienome Allahu, a On je daje
svojim robovima kojima On hoe. Divno li je rekao pjesnik:

Allah je gospodar jedini koji pohlepne

Odbija i tjera u muke paklene.

Kad bih ja U neko zemlje mah imao,

S Allahom bih je zasigurno dijelio.

Starica se vrati amidini i prenese joj njegove rijei. Saopi joj da je Kanmakan u gradu. Dotle je
car Sasan oekivao da e Kanmakan napustiti Bagdad kako bi za njim poslao nekoga ko e ga ubiti.
Dogodi se da Kanmakan poe u lov. S njim se zaputi i Sabah koji se ni danju ni nou nije odvajao od
mladia. Kanmakan ulovi deset gazela. Meu njima bijae jedna gazela crnih oiju koja se poe
osvrtati lijevo i desno. Kanmakan je pusti, a Sabah ga upita:
- Zato si pustio tu gazelu?
Kanmakan se nasmija, pa pusti i ostale gazele i ree:
- Plemenito je pustiti gazele koje imaju mladunad. Ta gazela se osvrtala samo zato to ima
mladunad, te sam je oslobodio, a ostale sam pustio u njenu ast.
- Pusti i mene da odem svojim roacima - ree Sabah.
Kanmakan se nasmija kucnuvi ga zadnjim dijelom koplja po srcu, te Sabah pade na zemlju uvijajui
se kao zmija. U tom asu podie se praina, pojavie se konji u trku i ratnici. Uzrok tome bijae to su
ljudi obavijestili cara Sasana da je Kanmakan otiao u lov, pa je car poslao zapovjednika
Dejlemiana, po imenu Dami, i s njim dvadeset konjanika, dobro im platio i naredio da smaknu
Kanmakana. Kada mu se pribliie, kidisae na mladia, ali i on jurnu na njih i pobi ih do
posljednjega.
Car Sasan uzjaha konja i poe za svojim vojnicima koje nae pobijene. On se zaudi pa se vrati, ali
ga graani epae i svezae. Zatim Kanmakan napusti to mjesto. S njim poe i beduin Sabah i dok su
ili, odjednom ugledae nekog mladia pred vratima kue. Kanmakan mu nazva selam, a mladi
otpozdravi. Onda ue u kuu i iznese dvije zdjele. U jednoj je bilo mlijeka, a u drugoj orba na ijoj
povrini se vidjela masnoa. Mladi stavi obje zdjele pred Kanmakana i ree mu:
- Uini nam ast tako to e se posluiti naom hranom.
Kanmakan ne htjede da jede, pa mladi ree:
- Zato nee da jede, ovjee?
- Zavjetovao sam se - odgovori Kanmakan.
- Zato si se zavjetovao?
- Car Sasan mi je preoteo carstvo, premda je to carstvo prije mene pripadalo mome ocu i djedu.
Silom ga je preuzeo nakon smrti moga oca ne marei za me zato to sam mlad. Zarekao sam se da
neu jesti niiju hranu dok osvetom ne zacijelim svoju duu.
- Raduj se - ree mu mladi - jer je Allah ostvario ono radi ega si se zavjetovao. Znaj da je zatoen
na jednome mjestu i mislim da e uskoro umrijeti.
- U kojoj kui je zatoen? - upita Kanmakan.
- Pod onim visokim kubetom.
Kanmakan pogleda prema visokom kubetu i vidje da tamo ulaze ljudi i tuku cara Sasana koji je
podnosio smrtne muke. Kanmakan ustade i poe do kubeta i kad vidje ta je pod njim, vrati se na
preanje mjesto, pa malo pojede, a ostatak mesa metnu u torbu. Zatim je sjedio na tome mjestu dok
ne pade no i dok ne zaspa mladi koji ga je ugostio, a onda ode onom kubetu pod kojim je bio Sasan.
Oko kubeta su bili psi koji su ga uvali. Jedan pas skoi na Kanmakana, ali mu on baci komad mesa
koji je imao u torbi. Bacao je meso psima dok ne stie do kubeta i tako se probi do cara Sasana, pa
mu poloi ruku na glavu. Sasan ga upita visokim tonom:
- Ko si ti?
- Ja sam Kanmakan koga si htio ubiti, pa je Allah uvalio tebe u nevolju koju si meni planirao. Zar ti
nije bilo dovoljno to si oteo moje carstvo, carstvo moga oca i djeda, ve si me htio i ubiti?
Sasan se poe krivo zaklinjati da ga nije htio ubiti i da nije istina to to govori. Kanmakan mu
velikoduno oprosti i ree:
- Poi za mnom!
- Ne mogu ni jedan korak kroiti, toliko sam oslabio - jadao se Sasan.
- Kad je ve tako, uzeet emo konje, uzjahati ih i poi u pustinju.
Tako i uinie. Mladi i Sasan uzjahae konje i putovahu sve do jutra, zatim klanjae sabah pa
nastavie putovati dok ne stigoe do jednog vrta. Tu zapodjenue razgovor i Kanmakan se obrati
Sasanu:
- Da li ti je zbog neeg ostalo krivo na me?
- Ne, bogami - odgovori Sasan. Zatim se dogovorie da se vrate u Bagdad, a beduin Sabah ree:
- Ja u poi prije vas da obraujem ljude.
Sabah ode naprijed i obradova narod koji izae s defovima i flautama. Pojavi se i Kudija Fakan nalik
utapu u punome sjaju usred mrkle noi. Kanmakan joj poe u susret: due poletjee jedna drugoj,
tijelo se pomami za drugim tijelom i niko nije razgovarao ni o emu drugom osim o Kanmakanu.
Vitezovi su izjavljivali da je on najhrabriji ovjek toga vremena, i govorili su:
- Nije pravo da nam car bude bilo ko osim Kanmakana! Treba mu vratiti vlast njegovog djeda, kao
to je nekada bilo.
to se tie Sasana, on ode Nuzhatuzzemani koja mu ree:
- Vidim da ljudi ne govore ni o emu osim o Kanmakanu pripisujui mu osobine koje se ne daju
opisati.
- Nije isto uti to i vidjeti - ree Sasan. - Ja sam ga vidio, ali nisam uoio na njemu nijedno svojstvo
savrenstva, a sve ono to se uje ne kazuje se. Ljudi oponaaju jedni druge hvalei ga i iskazujui
ljubav prema njemu. Allah je htio, da ga ljudi toliko hvale da je prirastao za srce Bagdaanima.
Odvratni i vjerolomni vezir Dandan sakupio je vojsku iz svih krajeva, ali ko e vladati tim krajevima
i ko e pristati da nad njim vlada siroti vladar koji nema ugleda?
- ta namjerava uiniti? - upita Nuzhatuzzemana.
- Namjeravam ga ubiti, pa e se vezir Dandan vratiti ne postigavi cilj i pokorit e se meni. Nee
imati izbora osim da meni slui.
- Runo je varati i tuine, a kamoli one koji su ti bliski! - ree Nuzhatuzzemana. - Najbolje e biti da
uda za njega svoju ker Kudiju Fakan. Posluaj ta je davno reeno:

Uzdigne li nad tobom sudbina drugoga

Jer si dostojniji mada je i on ranga visokoga,

Daj mu ono to mu pripada po inu -

Dat e i on tebi bio daleko il blizu.

to zna o njemu ne kazuj drugima -

Bit e od onih koji ne tee ljepotama.

Jer koliko ih ima ljepih od nevjeste,

Al' su nevjesti ispruene ruke sudbine!

Sasan saslua njene rijei i stihove, te srdito ustade i povika:

- Da ne znam da se ali, glavu bih ti odsjekao sabljom i duu bih ti uzeo!
- Ti zna da se alim kad si ljut na me - ree ona, pa skoi, poe mu ljubiti glavu i ruke i nastavi: -
Tvoje miljenje je ispravno i nas dvije emo smisliti kako da ga smaknemo.
Sasan se obradova:
- Pouri s tim lukavstvom i potedi me patnji! Za podvale ja nemam smisla.
- Smislit u kako e ga upropastiti.
- ime? - upita Sasan.
- Uz pomo nae robinje koja se zove Bakuna, jer ona je pravi majstor za smicalice.
Ta robinja bila je jedna od najodvratnijih starica kojoj je karakter doputao da ini najogavnije
stvari. Ona je podizala Kanmakana i Kudiju Fakan, te joj je Kanmakan bio veoma naklonjen i zbog
velikog milja koje je osjeao prema starici spavao je podno njenih nogu.
Kada je uo rijei svoje ene, car Sasan ree:
- To je pravo rjeenje! - i onda pozva robinju Bakunu, ispria joj o emu se radi i naredi joj da se
potrudi da smakne Kanmakana. Pri tom joj obea sve najljepe, a robinja e na to:
- Pokoravam se tvojoj zapovijesti. elim samo, gospodaru, da mi da handar natopljen vodom smrti
i pourit u da ga smaknem.
- Bravo! - obradova se Sasan, pa joj donese handar koji bijae skoro britkiji od sudbine. Robinja je
pamtila prie i stihove, uila je anegdote i predanja, te ona uze handar i izae iz kue razmiljajui o
smaknuu.
Kad stie Kanmakanu, robinja ga zatee kako sjedi oekujui da gospoica Kudija Fakan ispuni
obeanje. Te noi razmiljao je o amidini Kudiji Fakan i zbog ljubavi prema njoj u srcu mu je
plamtio pravi oganj. Dok je on tako razmiljao, pojavi se robinja Bakuna i ree mu:
- Kucnuo je as da se sastanete i prolo je vrijeme rastanka.
- Kako je Kudija Fakan?
- Opsjednuta je ljubavlju prema tebi.
Kanmakan ustade, pokloni joj haljine i obea joj sve najljepe, a Bakuna ree:
- Noas u spavati kod tebe i priat u ti ono to sam ula. Zabavljat u te priama o onima to su se
razboljeli zbog ljubavi.
- Priaj mi to to e mi srce razgaliti i jad mi otkloniti.
- Sa zadovoljstvom - ree Bakuna, pa sjede pored njega s onim handarom u odjei. Zatim mu se
ponovo obrati:
PRIA O OVJEKU KOJI JE JEO HAI
- Znaj da je ovo ljepe od svega to su ule moje ui.
Bijae jedan ovjek koji je volio ljepotice i troio je novac na njih dok nije osiromaio i ostao bez
iega. Smuio mu se ivot, te on poe obilaziti trgove traei neto ime bi se prehranio. Dok je
jednom tako iao, ubode ga ekser u prst i potee mu krv. On sjede, obrisa krv i zamota prst, a zatim se
podie viui. Kad naie pored hamama, ue u njega, pa svue odjeu i poto zae duboko u hamam,
vidje da je ist, te sjede pored fiskije i poe se poljevati vodom po glavi dok se nije umorio...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

143. no
Kada nastupi stotinu etrdeset i trea no, ona ree:
ula sam, sretni care, da je robinja priala Kanmakanu kako je onaj ovjek sjeo pored fiskije i poeo
se poljevati po glavi dok se nije umorio. Zatim prie hladnom bazenu i kako ne bijae nikoga, on sam
ue u njega, otkinu komad haia i proguta ga. Hai ga omami, tako da se ovjek svali na mramor.
Zahvaljujui haiu, halucinirao je da mu neki ugledni ovjek trlja noge, dok mu dva roba stoje pored
glave - jedan s posudom, a drugi s priborom za kupanje i svim to je potrebno hamamdiji. Vidjevi
to, ovjek pomisli: "Ovi ljudi kao da su pogrijeili, ili uzimaju hai kao i ja!"
Potom isprui noge i uini mu se da mu hamamdija veli:
- Vrijeme je da ustane, gospodine. Danas je red na tebe da deura.
ovjek se nasmija mislei: "Divno, haiu!" Onda sjede i uuti. Hamamdija ustade, uze ga za ruku,
pa mu sveza oko pasa crnu svilenu mahramu, a za njim pooe dva roba s posudama i njegovim
stvarima. Uvedoe ga u halvat u kome zapalie tamjan, a u halvatu bijae raznovrsnog voa i cvijea.
Odrezae mu komad lubenice i posadie ga na stolicu od ebanovine. Hamamdija ga je kupao, a
robovi su sipali vodu. Onda ga dobro istrljae i rekoe mu:
- Gospodaru na, neka si zauvijek blagoslovljen!
Oni izaoe i zatvorie vrata za sobom. Dok mu se sve to priinjavalo, ovjek ustade, razveza
mahramu oko pasa i zacenu se od smijeha. Smijao se dugo, a onda pomisli: "ta im je, te sa mnom
razgovaraju kao s vezirom, i vele mi: 'Gospodaru na? Moda im se sada neto priinjava, a poslije
e me prepoznati i rei e: 'To je bijednik, pa e me tui po zatiljku."
ovjek se okupa, pa otvori vrata i uini mu se da mu dolaze jedan mladi rob i evnuh. Rob je nosio
nekakav zaveljaj koji razveza i izvadi iz njega tri svilena pekira. Jedan pekir prebaci ovjeku
preko glave, drugi preko ramena, a trei mu sveza oko pasa. Evnuh mu dodade nanule i ovjek ih
obuje, a onda mu prioe robovi i evnusi koji ga poee pridravati. Sve se to "dogaalo" dok se
ovjek smijao. On zatim izae i ode u jednu odaju u kojoj vidje divan namjetaj, dostojan careva.
Paevi su se utrkivali oko njega, pa ga posadie na divan i poee mu masirati noge dok ga san ne
savlada. ovjek usni u svom zagrljaju mladu djevojku koju je mazio, pa je stavi sebi meu butine i
namjesti je ba kao to mukarac namjeta enu. Onda uze svoju kitu u ruku, navue djevojku na njega
podastirui je poda se...
Utom mu neko ree:
- Probudi se nitarijo! Ve je podne, a ti jo uvijek spava!
ovjek otvori oi i vidje da se nalazi u hladnom bazenu. Oko njega je bila gomila ljudi koji su se
smijali dok je njegova kita stajala uspravno, a pekir oko pasa bio mu se odrijeio. ovjek shvati da
su sve to bili pusti snovi i tlapnje pod djelovanjem haia. On se rastui, pa pogleda onog to ga je
probudio i ree mu:
- Priekaj malo da ga uguram! - a ljudi povikae:
- Zar te nije stid, narkomane?! Spava s podignutom kitom!
Pljeskali su ga sve dok mu vrat nije pocrvenio. Bio je gladan i barem u snu je okusio sreu.
Kanmakan se od srca smijao robinjinoj prii, pa joj ree:
- To je zaista udesna pria! Tako neto nisam uo! Zna li jo kakvu priu?
- Znam - ree Bakuna i poe mu nadugo pripovijedati prie i zgode, te Kanmakana savlada san.
Robinja je sjedjela uz njegovo uzglavlje dok ne proe znatan dio noi, a onda pomisli: "Sad je
prilika! " Ona ustade, isuka handar, pa prie Kanmakanu namjeravajui da ga zakolje, ali iznenada
ue njegova majka. Kad je Bakuna vidje, ustade i poe joj u susret, sva obuzeta strahom. Drhtala je
kao da ju je uhvatila groznica. Kanmakanova majka se zaudi kad je vidje, te probudi sina koji ugleda
majku kako sjedi uz njegovo uzglavlje ne znajui da mu je spasila ivot.
Majka je dola zbog toga jer je Kudija Fakan ula kada su se dogovarali da ga ubiju i ona je kazala
Kanmakanovoj majci:
- Daidinice, idi sinu prije nego to ga ubije ona rospija Bakuna - i ispria joj sve, od poetka do
kraja. Strina izae ne shvaajui nita i stie ba u vrijeme kada je njen sin spavao i kad je Bakuna
pola prema njemu u namjeri da ga zakolje. Kanmakan se probudi i ree majci:
- Dola si, majko, u pravo vrijeme. Noas je kod mene i Bakuna.
Zatim se mladi obrati Bakuni:
- ivota ti, zna li neku priu ljepu od one koju si mi ispriala?
- Pria koju sam ti ispriala nije nita prema onoj koju u ti ispriati. Ona je ljepa i udesnija, ali u
ti je ispriati nekom drugom prilikom.
Zatim Bakuna ustade ni sama ne vjerujui da se spasila, a Kanmakan joj ree:
- Idi s mirom.
Lukava ena je slutila da je Kanmakanova majka obavijetena o tome ta se dogaa. Ona ode svojim
putem, a Kanmakanova majka ree sinu:
- Sine moj, ovo je blagoslovljena no, jer te je uzvieni Allah spasio od one prokletnice.
- Kako to? - zaudi se mladi.
Majka mu ispria cijelu priu, a mladi ree:
- Majko, nema ubice za onoga kome je sueno da ivi, a ako ga neko i pogubi, on nee umrijeti.
Meutim, najbolje e biti da odemo od ovih dumana, a Allah e uiniti onako kako On hoe.
Kad osvanu jutro, Kanmakan napusti grad i nae se s vezirom Dandanom. Nakon njegova odlaska
izmeu cara Sasana i Nuzhatuzzemane dogodie se neobine stvari koje prisilie i Nuzhatuzzemanu
da napusti grad. Ona se sastade s njima, a oko njih se okupie svi velikodostojnici cara Sasana koji
su bili na njihovoj strani. Sjedoe da neto smisle i dogovorie se da napadnu bizantskoga cara i
osvete se. Kad odoe da vojuju protiv bizantskoga cara, padoe u ropstvo Rumzana, cara Bizantinaca,
i to nakon dogaaja ije izlaganje zahtijeva mnogo vremena, kao to e se iz prie vidjeti.
im osvanu jutro, car Rumzan naredi da dovedu Kanmakana i vezira Dandana s njihovim ljudima, a
poto ovi dooe, posadi ih pored sebe i zapovijedi da postave sto. Postavie im sofru te oni jedoe,
popie i smirie se jer su bili uvjereni da e umrijeti im car nareuje da ih dovedu. Govorili su
jedan drugome:
- alje po nas samo zato to nas namjerava ubiti.
Kada se smirie, car im ree:
- Usnio sam san koji sam ispriao monasima, a oni mi rekoe da mi niko ne moe protumaiti san
osim vezira Dandana.
- Jesi li dobro usnio, care? - upita vezir.
- Vezire - poe car - sanjao sam da sam u nekoj rupi nalik na mraan bunar. Neki ljudi su me
zlostavljali i htio sam ustati, ali sam uvijek padao na noge kad god bih ustao i nisam bio u stanju izai
iz rupe. Onda sam se okrenuo i ugledao u rupi zlatan pojas. Pruio sam ruku da ga uzmem i kad ga
podigoh sa zemlje, vidjeh da su to dva pojasa. Opaem se njima i odjednom se pretvorie u jedan
pojas. To je taj san, vezire, koji sam slatko usnio.
- Znaj, gospodaru i care - odgovori vezir Dandan - da tvoj san govori o tome kako ima brata, ili sina
od brata, sina od amide, ili nekoga iz porodice, od tvoje krvi i mesa, i on je u svakom sluaju ovjek
od uticaja.
Kada car u te rijei, on pogleda Kanmakana, Kudiju Fakan, Nuzhatuzzemanu, vezira Dandana i
ostale koji su bili s njima zarobljeni, pa pomisli: "Ako ove pogubim, srca njihovih vojnika e
prepuknuti zbog smrti starjeina, a ja u se uskoro zatim vratiti u svoju zemlju da mi carstvo ne
izmakne iz ruku."
Odluivi se na to, car pozva krvnika i naredi mu da odmah odrubi glavu Kanmakanu, ali u tom
trenutku ue careva dadilja i upita cara:
- Sretni care, ta to namjerava uiniti?
- Odluio sam da pogubim ove zarobljenike koje sam epao, a onda u im glave baciti njihovim
drugovima. Potom u sa svojim saborcima jurnuti na njih da neke pobijemo, a neke natjeramo u bijeg.
To e biti odsudni as, a onda u se vratiti u svoje carstvo prije nego to se neto runo dogodi u
njemu.
Kada dadilja u te rijei, ona se obrati caru na stranom jeziku:
- Kakvo ti je zadovoljstvo da ubije bratia, sestru i ker svoje sestre?
Car se na te rijei silno razgnjevi:
- Prokletnice, zar ne zna da je moja majka ubijena, da mi je otac otrovan, a ti si mi dala hamajliju i
rekla: Ovo je hamajlija tvoga oca. Zato mi nisi istinu rekla?
- Sve to sam ti kazala bila je istina, ali je na sluaj udan i na problem neobian. Ja se zovem
Merdana, a tvoja majka se zove Abriza. Bila je lijepa i draesna, a njeno junatvo je poslovino.
Proslavila se hrabrou meu junacima. to se tie tvoga oca, to je car Omer an-Numan, gospodar
Bagdada i Horasana. To je ono to je sigurno i u ta nema sumnje. On je poslao svoga sina arkana u
jedan pohod zajedno s ovim vezirom Dandanom i s njima se zbi ono to se zbilo. Tvoj brat, car
arkan, bijae odmakao ispred vojske i osamio se. Tako se obreo na dvoru tvoje majke, carice
Abrize. Mi smo se odvojile s njom da se borimo, te on naie na nas dok smo se hrvale, pa se ogleda s
tvojom majkom i ona ga pobijedi zahvaljujui izvanrednoj ljepoti i hrabrosti. Zatim ga tvoja majka
pozva u goste, u svoj dvorac, na pet dana. Vijest dospije do njenog oca zahvaljujui starici avahi,
zvanoj Zatuddavahi. Tvoja majka primi islam zbog tvog brata arkana koji je uze i kriom odvede u
grad Bagdad. S njom smo bile ja, Rejhana i jo dvadeset robinja, i primismo islam zahvaljujui caru
arkanu.
Kada stigosmo tvome ocu, caru Omeru an-Numanu, i im on vidje tvoju majku, caricu Abrizu, odmah
mu pade na srce, te joj ode jedne noi, ostade nasamo s njom i ona zae tebe. Majka ti je imala tri
draga kamena koje je dala tvome ocu, a on jedan kamen pokloni svojoj keri Nuzhatuzzemani, drugi
tvome bratu Davulmekanu, a trei drugom bratu, caru arkanu. Carica Abriza uze dragulj i sauva ga
za te, a kad doe vrijeme poroaja, tvoja majka se zaelje porodice i povjeri mi svoju tajnu elju.
Ona se nae s jednim crnim robom koji se zvao al-Gadban, potajno mu ispria sve i pridobi ga da
poe s nama. Rob nas povede iz grada iz koga smo bjeali dok je tvoja majka bila uoi samog
poroaja. Kada stigosmo do jednog osamljenog mjesta na ulazu u nau zemlju, tvoja majka dobi
trudove. Robu padoe na um crne misli, te on prie Abrizi i poe je sablanjavati, a ona vikne na
njega iz svega glasa plaei ga se. Zbog prevelike uzrujanosti, ona odmah rodi tebe. U tom asu, iz
pravca nae zemlje u pustinji se podie velika praina koja se uskovitla toliko da zamrai cijeli
horizont. Rob se uplai da e stradati, pa udari sabljom Abrizu i pogubi je, obuzet velikim gnjevom.
Zatim uzjaha konja i ode. Nakon toga, razie se praina i pojavi se tvoj djed Hardub i bizantski car,
te on ugleda tvoju majku a svoju ker mrtvu na tome mjestu. Bilo mu je veoma teko. Upita me zato
je ubijena i zato je kriom otila iz oeve zemlje. Ja mu ispriah sve od poetka do kraja, i to je
uzrok neprijateljstva izmeu stanovnika bizantskih zemalja i podanika bagdadske carevine. Potom
odnesosmo tvoju ubijenu majku i sahranismo je u njenom dvorcu. Ja sam ponijela tebe i odgojila te,
oko vrata sam ti objesila onaj dragulj koji je imala tvoja majka, carica Abriza.
Kada si odrastao i postao zreo ovjek, nisam ti mogla rei istinu, jer da sam ti je kazala otpoeli bi
meu vama ratovi. Tvoj djed mi je naredio da to tajim i nisam imala hrabrosti da se suprotstavim
nareenju bizantskoga cara Harudba. Eto zato sam to krila i zato ti nisam kazala da je car Omer an-
Numan tvoj otac. Kada si poeo samostalno vladati, sve sam ti kazala. Tek sada ti mogu sve ispriati,
estiti care. Otkrila sam tajnu i objelodanila injenice, estiti care. Toliko imam da ti kaem, a ti
najbolje zna ta treba initi.
Zarobljenici su sluali sve to je kazivala robinja Merdana, careva dadilja. U tom trenutku
Nuzhatuzzemana vrisnu iz sveg glasa:
- Taj car Rumzan je moj brat po ocu Omeru an-Numanu, a njegova je majka carica Abriza, ker
Harduba, bizantskoga cara. Ja veoma dobro poznajem ovu robinju Merdanu!
Kada car Rumzan u te rijei, obuze ga takav gnjev da nije znao ta da radi. Istog trena on zapovijedi
da mu dovedu Nuzhatuzzemanu, a kad je ugleda, krv privue krv i on je upita kakva je njena povijest.
ena mu sve ispria, tako da su se njene rijei podudarale s Merdaninom priom. Car saznade da je
on nesumnjivo Iraanin i da mu je otac car Omer an-Numan. Tog asa, on ustade i odrijei svoju
sestru Nuzhatuzzemanu koja mu prie i poljubi mu ruke dok su joj oi suzile. Car se i sam rasplaka
gledajui je kako plae, obuze ga bratska njenost i za srce mu prionu brati, car Kanmakan. On skoi
na noge, zgrabi sablju iz delatove ruke i zarobljenici pomislie da e stradati kada to vidjee. Car
naredi da ih privedu k njemu, pa im pokida sveze i ree Merdani:
- Ispriaj ovim ljudima ono to si ispriala meni!
- Znaj, care, da je ovaj starac vezir Dandan i on je najbolji svjedok za ono to sam rekla, jer on zna
punu istinu - odgovori Merdana.
Zatim se Merdana obrati prisutnim bizantskim i franakim plemiima ispriavi im cijelu priu, a
carica Nuzhatuzzemana, vezir Dandan i ostali zarobljenici koji su bili s njima potvrdie da je to
istina. Na kraju prie, robinja Merdana baci pogled i vidje na vratu cara Kanmakana trei dragulj, a
dva su bila kod carice Abrize. Ona prepozna kamen i vrisnu tako snano da sve odjeknu. Zatim ree
caru:
- Sine moj, sada sam jo vie uvjerena jer dragulj na vratu ovoga zarobljenika isti je kao dragulj koji
sam tebi stavila oko vrata. On je par onome dragulju. Ovaj zarobljenik je sin tvoga brata,
Davulmekana.
Onda se robinja Merdana obrati Kanmakanu:
- Pokai mi taj dragulj, estiti care - i on ga skinu s vrata, prui ga robinji, dadilji cara Rumzana, te
ona uze dragulj i upita za trei, a Nuzhatuzzemana joj ga dade. Kada se oba dragulja naoe u
robinjinim rukama, ona ih prui caru Rumzanu koji se potpuno uvjeri u istinitost prie, uvjeri se da je
on amida cara Kanmakana, da je njegov otac car Omer an-Numan, pa istog asa prie veziru
Dandanu, zagrli ga, zagrli cara Kanmakana i onda se od silne radosti podie graja. Telali oglasie
radosnu vijest, poee udarati talambasi, zasvirae svirale, i veselje je bilo preveliko.
Ratnici iz Iraka i Sirije zaue galamu bizantskih vojnika, pa svi do jednoga uzjahae. Uzjaha i car al-
Ziblkan koji pomisli: "Zato li je ova radosna vika bizantskih i franakih vojnika?" Iraki vojnici
pooe rijeeni da se bore, stadoe na ljuto bojite, a kada car Rumzan vidje te vojnike spremne za
vojevanje, upita ta je uzrok tome. Rekoe mu o emu se radi i on naredi Kudiji Fakan, keri svoga
brata arkana, da odmah poe vojnicima Sirije i Iraka i obavijesti ih o tome da je postignut
sporazum, da se ispostavilo kako je car Rumzan amida caru Kanmakanu.
Kudija Fakan ode sama rastjeravi alost i tugu, a kada stie caru al-Ziblkanu, pozdravi ga i ree mu
kako je postignut sporazum, da se pokazalo kako je car Rumzan njen amida i amida Kanmakana.
Ona primjeti kako car plae bojei se za svoje emire i uglednike, te mu Kudija Fakan ispria povijest
od poetka do kraja. Oni se veoma obradovae i rasteretie. Car al-Ziblkan uzjaha konja zajedno sa
svim svojim velikaima i uglednicima, a ispred njih poe Kudija Fakan dok ih ne dovede do atora
cara Rumzana. Kad uoe, zatekoe cara kako sjedi pored svoga bratia Kanmakana savjetujui se s
vezirom Dandanom o tome ta da urade s carem al-Ziblkanom. Dogovorie se da mu daju grad
Damask i postave ga za cara toga grada, kao to je red, a da oni odu u Irak.
Tako odredite da al-Ziblkan upravlja Damaskom i naloie mu da krene tamo, te on poe s vojskom i
oni ga ispratie jedan dio puta opratajui se s njim. Onda se vratie i pozvae vojsku da krene u Irak.
Dvije vojske se okupie i carevi rekoe jedan drugome:
- Due nam se nee smiriti niti emo svoj bijes utoliti dok se ne osvetimo i speremo sramotu, dok se
ne oduimo starici evahi, zvanoj Zatuddavahi!
Nakon toga, car Rumzan ode sa svitom i velikodostojnicima, a car Kanmakan se obradova svome
amidi, caru Rumzanu, i proui dovu za robinju Merdanu koja im je kazala to su jedan drugome.
Zatim su putovali bez predaha dok ne stigoe u svoju zemlju.
Prvi dvorjan Sasan saznade to se dogodilo s njima, pa izae i poljubi ruku caru Rumzanu koji mu
pokloni sveano odijelo. Potom car Rumzan sjede i posadi svoga bratia, cara Kanmakana, koji ree
amidi:
- Amida, ovo carstvo je dostojno samo tebe.
- Boe sauvaj! - odgovori amida. - Ne elim preuzimati od tebe vlast.
Vezir Dandan im dade savjet da ravnopravno vladaju obojica, tako to e naizmjenino vladati po
jedan dan. Oni pristadoe na to...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

144. no
Kada nastupi stotinu etrdeset i etvrta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da se carevi dogovorie da svaki od njih vlada po jedan dan. Zatim priredie
slavlje i zaklae stoku bezmjerno se radujui. ivjeli su tako izvjesno vrijeme i Kanmakan je
prekraivao noi s amidinom Kudijom Fakan. Dok su oni tako sjedili i radovali se zbog sretnog
svretka, odjednom se ukaza praina koja se uzvitla tako da prekri horizont. Prema njima je dolazio
jedan trgovac dozivajui u pomo:
- estiti carevi! Kako sam mogao ostati itav u kafirskoj zemlji, a pljakaju me u vaem carstvu, iako
je to zemlja pravde i sigurnosti?!
Car Rumzan ga upita ta mu je, a trgovac odgovori:
- Ja sam trgovac, ve dugo sam daleko od zaviaja. Jezdim svijetom skoro ve dvadeset godina.
Imam pismo iz grada Damaska koje mi je napisao rahmetli car arkan povodom toga to sam mu
poklonio jednu robinju. Kada sam uao u ove krajeve, imao sam stotinu paketa skupocjenih stvari iz
Indije, a ponio sam ih u Bagdad koji je va prvi grad, mjesto sigurnosti i vae pravinosti. Onda nas
napadoe beduini uz pomo Kurda koji se okupie iz svih krajeva. Moje ljude pobie i opljakae mi
imovinu. Eto ta mi se dogodilo!
Trgovac zaplaka pred carem Rumzanom alei se i kukajui. Caru ga bi ao, saali se i njegov brati,
car Kanmakan, i zaklee se da e uhvatiti razbojnike.
I zaista - povedoe stotinu konjanika od kojih je svaki vrijedio hiljade ljudi. Taj trgovac je iao
ispred njih vodei ih pravim putem. Putovali su cijeli dan i no do zore, dok ne ugledae jednu dolinu
s bujnim rijekama i mnotvom drvea. Vidjee da su se neki ljudi razmiljeli po dolini podijelivi
pakete onog trgovca, a neki su ostali. I navali na njih stotinu konjanika koji ih opkolie sa svih strana.
Car Rumzan i njegov brat Kanmakan povikae na njih i ne proe mnogo vremena, a oni ih sve
zarobie. Bilo ih je tri stotine konjanika sakupljenih meu beduinskim otpadnicima. Poto ih zarobie,
oduzee im trgovevu robu, pa ih vrsto svezae i odvedoe u grad Bagdad. Car Rumzan i njegov
brati Kanmakan sjedoe na isto prijestolje, pa izvedoe sve razbojnike, upitae ih ko su i ko su im
starjeine. Razbojnici odgovorie:
- Nae starjeine su tri osobe koje su nas sakupile iz svih krajeva.
- Pokaite nam ih!
Razbojnici im pokazae harambae i carevi naredie da ih uhvate, a ostale pustie poto im oduzee
sve to su imali i predae to trgovcu. Trgovac pogleda svoje platno i ostalu robu i ustanovi da mu je
propala etvrtina. Obeae mu da e nadoknaditi sve to je propalo, a onda trgovac izvadi dva pisma
od kojih je jedno bilo napisano arkanovim rukopisom, a drugo rukopisom Nuzhatuzzemane. Taj
trgovac je bio kupio Nuzhatuzzemanu od jednog beduina jo dok je bila mlada, pa ju je dao njegovom
bratu arkanu i meu njima bi ono to je bilo. Kanmakan pogleda oba pisma, prepozna rukopis svoga
amide arkana i saslua povijest svoje tetke Nuzhatuzzemane. Zatim ode tetki s drugim pismom koje
je ona napisala trgovcu to je izgubio imovinu i kaza joj sve o trgovcu, od poetka do kraja.
Nuzhatuzzemana prepozna trgovca, prepozna i svoj rukopis, te naredi da trgovcu iznesu zijafete i
prepusti ga svome bratu, caru Rumzanu, i bratiu caru Kanmakanu koji zapovijedi da trgovcu daju
robove i sluge da ga dvore. Nuzhatuzzemana mu posla stotinu hiljada dirhema i pedeset paketa robe.
Dariva ga, dakle, i posla po njega, a kada trgovac doe, ona izae pred njega, pozdravi ga i ree da
je ona kerka cara Omera an-Numana, da je njen brat car Rumzan, te da joj je brati Kanmakan.
Trgovcu bi veoma drago, te joj estita na sretnom svretku i susretu s njima. Ljubei joj ruke, zahvali
joj na dobroinstvu i ree:
- Allaha mi, tvoje dobro djelo e te nadivjeti.
Nuzhatuzzemana ode u svoju odaju, a trgovac ostade kod njih tri dana, pa se pozdravi s njima i
otputova u Siriju. Nakon toga, carevi naredie da im dovedu trojicu uhvaenih razbojnika koji su bili
hajduke voe. Carevi ih upitae ko su, a jedan istupi i ree:
- Ja sam beduin, presreem na putu da bih otimao neja i nevine djevojke koje prodajem trgovcima.
Ve dugo radim taj pisao, sve do dananjih dana, ali me avo nagovori da se uortaim s ovom
dvojicom jadnika i da okupim sav olo kako bih pljakao ljudima imovinu i presretao trgovce na
putu.
- Ispriaj nam najneobiniju zgodu koju si doivio otimajui neja i djevojke.
- Najudnije je bilo ovo, estiti carevi - poe beduin. - Prije dvadeset i dvije godine ukrao sam jednu
jerusalemsku djevojku. Bila je lijepa i draesna, ali je bila slukinja. Nosila je poderanu haljinu, a na
glavi je imala komad tkanine. Ugledao sam je kada je izlazila iz hana i zgrabih je na prijevaru. Stavih
je na devu i povedoh je u nadi da u stii s njom do svoje porodice u pustinji i zadrati je da mi
napasa deve i sakuplja ubre po dolini. Ona je gorko plakala, te joj prioh i estoko je izudarah.
Zatim je odvedoh u grad Damask, a kada je jedan trgovac vidje sa mnom, zabezeknu se i zadivi ga
njena rjeitost, pa je htjede kupiti nudei mi sve veu svotu dok mu je ne dadoh za stotinu hiljada
dirhema. Poto mu je dadoh, uvjerih se da je veoma rjeita, a onda douh da je trgovac lijepo obukao
djevojku i ponudio je caru, gospodaru Damaska, koji mu za nju dade dva puta vie nego to je on
platio meni. estiti carevi, to je najudnije to mi se dogodilo i, ivota mi, bijae to mala cijena za tu
djevojku.
Carevi se zaudie pripovijesti, a kada Nuzhatuzzemana u beduinovu priu, smrai joj se pred
oima, pa povika bratu Rumzanu:
- To je onaj beduin to me je oteo u Jeruzalimu! U to nema sumnje!
Onda im Nuzhatuzzemana ispria sve nesree koje su je zadesile zbog njega dok je bila u tuini,
spomenu batine, glad, ponienje i sramotu, a zatim ree:
- Sada imam pravo da ga ubijem! - pa trgnu sablju i poe prema beduinu da ga ubije, a on povika:
- estiti carevi, ne putajte je da me ubije dok vam ne ispriam jo neke udne dogaaje!
Brati Kanmakan ree:
- Strina, pusti ga da nam ispria jednu priu, a poslije ini s njim ta hoe.
Nuzhatuzzemana se vrati, a carevi rekoe beduinu:
- Ispriaj nam sada priu.
- estiti carevi - ree beduin - hoete li mi oprostiti ako vam ispriam neobinu priu?
- Hoemo - rekoe carevi.
- Znajte - zapoe im beduin priati najudnije to mu se dogodilo - da me je ne tako davno morila
teka nesanica, toliko da nisam vjerovao da e jutro svanuti. Kad osvanu dan, ja odmah ustadoh,
pripasah sablju, uzjahah konja, privezah koplje i pooh u lov. Na putu me srete grupa ljudi koji me
upitae kuda sam poao, a kada im rekoh, oni povikae:
- I mi emo s tobom.
Poemo zajedno i dok smo putovali, odjednom se pred nama pojavi noj. Poosmo prema njemu, ali
noj pobjee ispred nas irei krila i neprekidno jurei. Tjerali smo ga do podne, dok nas ne odmami u
neku pustaru u kojoj uope nije bilo rastinja ni vode, gdje se ulo samo itanje zmija i urlanje dina.
Kada stigosmo na to mjesto, noj se sakri, tako da nismo znali da li je u nebo odletio, ili je u zemlju
propao. Okrenusmo konje i htjedosmo otii, ali ja shvatih da ne bi bilo dobro vraati se po takvoj
vruini. ega je bivala sve vea, te veoma oednjesmo. Nai konji stadoe i pomislismo da emo
sigurno umrijeti. Dok smo tako stajali, odjednom u daljini ugledasmo livadu po kojoj su skakutale
gazele. Tu je bio razapet jedan ator, a pored atora bijae privezan konj. Blistao je i vrh koplja
pobodenog u zemlju. Due nam ivnue nakon oajanja, te okrenusmo konje prema tome atoru u
namjeri da stignemo do livade i vode. Moji pratioci se uputie prema atoru, a ja sam ih predvodio, i
tako smo ili dok ne stigosmo na onu livadu. Zaustavismo se na izvoru, napismo se i napojismo konje.
Mene spopade nerazumna groznica, te pooh prema ulazu u onaj ator i ugledah mladia koji jo ni
malja nije imao, a liio je na pun mjesec. Desno od njega bila je jedna tanuna djevojka, kao vrbova
grana. im sam je vidio, pade mi na srce. Pozdravih mladia, a kada mi uzvrati pozdrav, rekoh mu:
- Brate Arapine, reci mi ko si i ta ti je ta djevojka pored tebe?
Mladi obori glavu gledajui u zemlju jedno vrijeme, a onda podie glavu i ree:
- Reci mi ko si ti i kakvi su to konjanici s tobom?
- Ja sam Hammad ibn al-Fazari, glavni vitez koga Arapi smatraju vrijednim koliko pet stotina
konjanika. Poli smo iz svog logora u lov, pa smo oednjeli i ja sam se uputio prema ulazu u ovaj
ator ne bih li kod vas naao vode za pie.
Kada u te rijei, mladi se obrati lijepoj djevojci:
- Donesi ovom ovjeku vode i ono hrane to ima.
Djevojka ustade vukui skute a zlatne grivne su joj zveckale na nogama dok se ona spoticala o
vlastitu kosu. Ne bi je neko vrijeme, a onda se pojavi nosei u desnoj ruci srebrenu posudu punu
hladne vode, a u lijevoj iniju punu hurmi, zatim mlijeka i mesa od divljai koje se zateklo. Zbog
silne ljubavi prema njoj, nisam bio u stanju uzeti od djevojke ni jelo ni pie, kao da se predstavljala
ovim stihovima:

Kao da je kna na njenome dlanu

Nalik u snijegu zastalom gavranu;

Na licu e joj sunce i mjesec vidjeti:

Sunce se tu krije, a mjesec e se pritajiti.

Poto se najedoh i napih vode, rekoh mladiu:

- estiti Arapine, rekao sam ti istinu o sebi, pa elim da i ti meni kae istinu o sebi.
- Ova djevojka je moja sestra.
- elim da mi je dobrovoljno da za enu, inae u te ubiti i uzeti je silom.
Mladi obori glavu gledajui u zemlju izvjesno vrijeme, a onda podie pogled prema meni i ree:
- Bio si iskren kada si tvrdio da si poznati vitez i slavni junak, da si pustinjski lav, ali ako nasrnete na
me, ubijete me i uzmete mi sestru, bit e to vaa sramota. Ako ste, pak, kao to tvrdite, konjanici koji
se smatraju junacima i ne boje se boja ni mejdana, dajte mi malo vremena da obuem ratnu opremu,
da pripaem sablju, da priveem koplje i uzjaem konja, pa da s vama mejdan podijelim. Ako vas
pobijedim, pobit u vas sve do jednoga, a ako vi mene pobijedite, ubijte me, a ova djevojka, moja
sestra, pripast e vama.
Na te rijei, ja mu rekoh:
- To je pravedno. Nemamo nita protiv.
Okrenuh konja nazad, sve vie zaluen onom djevojkom. Vratih se svojim drugovima, opisah im njenu
ljepotu i ljupkost, ljepotu mladia s njom, njegovu hrabrost i sranost, te kako je rekao da e se
ogledati s hiljadu konjanika. Takoer rekoh svojim ljudima kakvo se sve bogatstvo i dragocjenosti
tamo nalaze i dodah:
- Taj mladi je osamljen u ovoj zemlji samo zbog svoje velike hrabrosti. Kaem vam da e onaj ko
ubije mladia uzeti njegovu sestru.
- Pristajemo - rekoe oni. Zatim uzee ratniku opremu i uzjahae konje. Pooe prema mladiu i
vidjee da je on ve uzeo opremu i uzjahao konja. Djevojka mu priskoi pa mu se obisnu oko vrata
kvasei suzama svoj veo, viui i zapomaui zbog straha za brata. Onda izgovori stihove:

Allahu se jadam u nevolji svojoj i suuti

Nee li im On s prijestolja strah uliti.

Oni hoe, brate moj, da te pogube,

Iako im za to nisi dao povode.

Al saznae junaci da si vitez najsilniji,

Od svih na Istoku i Zapadu da si hrabriji.
titi sestru koja je nemona sada,
Jer si joj brat, a ona za te moli Gospoda.

Ne daj dumanima da mi duu uzmu,

Da me silom vode i u ropstvo gurnu.

Tako mi Allaha, nigdje neu ostati,

Bez obzira na blago ako tu ne bude i ti.

Zbog ljubavi prema tebi ja u se ubiti,

Otii u u grob i u prah se pretvoriti.

Kada brat u stihove, gorko zaplaka, pa okrenu konja prema sestri i odgovori joj stihovima:

ekaj i gledaj - uda e od mene vidjeti

Kad se s njima suoim i ponem ih lomiti.

ak i ako se lav meu njima prvi pojavi

Hrabriji sraniji nego to su svi,

Ubit u ga jednim udarcem lavovskim

Ostavljajui ga s kopljem duboko zarivenim.

Ako, sestro, sada ne odbranim tebe,

Neka poginem i tijelo mi ptice razgrabe.

Borit u se za te dok me slui snaga,

Poslije e se o nama ispredati saga.

Nakon stihova, brat ree sestri:

- Sluaj ta u ti rei, sestro, i ta u ti u amanet ostaviti.
- Sluam i pokoravam se - ree sestra, a mladi nastavi:
- Ako poginem, ne daj se nikome.
Djevojka se poe udarati po licu govorei:
- Ne dao Allah, brate, da te vidim kao rtvu i da me dumani osvoje.
Tada mladi prui ruku prema njoj, skinu joj veo s lica i pred nama se pojavi lik kao sunce iza
oblaka. On je poljubi meu oi i pozdravi se s njom, pa se okrenu prema nama i povika:
- Jeste li vi u gostima, konjanici, ili se hoete boriti? Ako ste u gostima, uivajte u aavanju, a ako
hoete sjajni mjesec, neka mi izlazi na mejdan jedan po jedan va konjanik, da se ogledamo.
Onda se pojavi jedan vitez kome mladi ree:
- Kako se zove i kako ti se otac zove? Zaklinjem se da neu ubiti onoga ije ime je isto kao moje i
kao ime moga oca. Ako si ti takav, dat u ti djevojku.
- Zovem se Bilal - odgovori konjanik, a mladi izgovori stihove:
Kad ree da se zove Bilal, slagao si;
S laju i glupostima meni izaao si.

Ako si razuman, sluaj ta u rei:

Ja obaram junake na junake plei.

Sablja mi na polumjesec lii -

Borit e se s onim to e i planine sjei.

Zatim kidisae jedan na drugoga i mladi udari Bilala kopljem u prsa tako da mu vrak na leima
zablista. Kada mu izae sljedei ratnik, mladi izgovori stihove:

O, odvratni psu i proklet bio

to si vrijedno s jeftinim izjednaio!

Hrabar je samo i estita roda

Onaj ko ne eli da duu na bojitu da.

Mladi ne dade vremena svom neprijatelju, ve ga ostavi ogrezla u krvi, a onda povika:
- Hoe li jo neko izai?
Na mejdan izae jedan borac koji jurnu na mladia govorei:

Na te juriam dok mi srce plamti

I zovem drugove da se pou boriti.

Harambae si dosad uspio ubiti,

Al' danas te nita nee spasiti.

Mladi ga saslua, pa odgovori stihovima:

Lae, gade jedan ejtanski,

S laju na mejdan izaao si!

Danas e na otro koplje naletjeti

Na bojnom polju kad se pone boriti!

Nakon toga, mladi ga udari u prsa tako da mu vrak koplja izae na lea, pa povika:
- Hoe li jo neko?
Izae i etvrti konjanik koga mladi upita kako se zove, a on odgovori:
- Zovem se Hilal! - a mladi izgovori stihove:

Kad u moje more htjede ui, pogrijeio si

I sutu la o tome rekao si.
Ja sam taj od koga e stihove uti;
Ni osjetit nee, duu u ti iupati!

Borci kidisae i zadae jedan drugome po dva udarca, a onda mladi preduhitri viteza i ubi ga. Tako
je ubijao sve koji su mu izlazili na mejdan, i kada vidjeh da su moji ljudi pobijeni, pomislih: "Ako
mu izaem na mejdan, neu ga pobijediti, a ako pobjegnem, obrukat u se pred Arapima."
Mladi nije oklijevao, ve jurnu na me, povue me rukom i svali sa sedla. Padoh obeznanjen, a on
podie sablju i htjede mi glavu odsjei, ali se uhvatih za njegove skute i on me ponese na ruci kao da
sam ptica. Kada djevojka vidje ta uradi njen brat, prie mu i poljubi ga meu oi, a on me predade
sestri govorei:
- Eto ti ga! Smjesti ga, jer je sada u naoj vlasti!
Djevojka me epa za stranji dio oklopa, pa me povede kao pas to se vodi. Zatim odrijei bratu
bojni oklop i obue mu odijelo. Donese mu stolicu od slonovae, te on sjede, a djevojka mu ree:
- Neka ti Allah osvjetla obraz i neka te uini naim braniocem.
Mladi joj odgovori stihovima:

Sestra mi veli da je u boju vidjela

Kako mi je na elu pobjeda blistala.

Allaha si dostojan po svojoj hrabrosti

Pred kojom uzmiu i lovci pustinjski.

Rekoh joj: "Pitaj za mene junake

to bjee ispred moje otrice britke.

Poznat sam po srei i zrelosti,

Moja odlunost e velika postati. "

Protiv lava si se borio, Hammade,

Gledaju smrt to ti se ko zmija prikrade.

Kada uh njegove stihove, izgubih se. Vidjevi kako sam dopao ropstva, padoh u veliku tugu, a onda
pogledah djevojku, mladievu sestru, uoih njenu ljepotu i pomislih: "Ona je uzrok svemu." Divio
sam se djevojinoj ljepoti, ronio suze i kazivao stihove:

Prijatelju, nemoj me sada koriti

Jer se na prijekore neu osvrtati.

Zaljubih se u djevojku koja mi oka dopade

I odmah me ljubav prema njoj spopade.

Zatim djevojka donese bratu jelo. On me pozva da jedem s njim i ja se obradovah pomislivi kako mi
ne prijeti opasnost od smrti. Kada brat zavri s jelom, djevojka mu donese krag i mladi se prihvati
vina pijui dok mu se ne poe mantati u glavi i dok mu krv ne jurnu u lice. Tada mi se obrati:
- Bolan, Hammade! Ja sam Abad ibn Tamim ibn Salaba! Sami Allah ti je poklonio ivot i sauvao te
za svadbu.
Nazdravi mi peharom vina, pa drugim, treim, etvrtim. Ispijao sam ih sve, ali i on ispi svoje
zaklinjui me da ga ne iznevjerim. Poloih mu hiljadu i pet stotina zakletvi da ga neu izdati nikada,
ve da u mu pomagati. Tada mladi naloi sestri da mi donese deset svilenih odijela, i jedno od njih
je ovo to je sada na meni. Takoer joj naloi da mi dovede jednu od najboljih deva, te mi dovede
devu natovarenu dragocjenostima i zalihama hrane. Naredi joj da mi dovede riana i ona ga dovede.
Mladi mi sve to pokloni.
Provedoh kod njih tri dana jedui i pijui. Sve to mi je dao i sada je kod mene. Nakon tri dana,
mladi mi ree:
- Brate Hammade, hou da malo odspavam, da duu odmorim. Tebi svoj ivot povjeravam. Ako vidi
konjanike koji jure, nemoj se plaiti. Znaj da su to pripadnici plemena Salaba koji hoe da ratuju sa
mnom.
Potom stavi sablju pod glavu i zaspa, a kad utonu u san, Iblis mi poe doaptavati da ga ubijem. Hitro
ustadoh, izvukoh mu sablju ispod glave i udarih ga jednom tako da mu glava odletje s tijela. Njegova
sestra to u, pa skoi iz atora, baci se po bratu cijepajui odjeu na sebi i recitirajui stihove:

Glas najcrniji porodici mojoj saopi

Da se presuda Suca nije mogla izbjei.

Na zemlju si, brate, kao rtva pao,

A ljepotom si nekad kao mjesec sjao.

Zloslutan je dan kad si na njeg naletio

I gonei dumane koplje si lomio.

Nakon tebe konjanik se konju nee radovati,

Niti e ena sina kao tebe roditi.

Danas je Hammad tvoj ubica postao

I tvrdi zavjet svoj pod noge bacao.

Da e tako cilj postii on se nadao,

Ali mu je avo sve to je rekao slagao.

Kada kaza stihove, djevojka ciknu:

- Proklet bio ti i tvoji preci! Zato mi ubi brata i zato si ga izdao? On je imao namjeru da te vrati u
tvoju zemlju sa zalihama hrane i sa darovima. elio je ak da me uda za te poetkom mjeseca!
Zatim djevojka trgnu sablju koju je imala, stavi balak na zemlju, a vrak na svoje grudi i nagnu se
tako da joj vrak sablje izae na lea. Djevojka pade mrtva na zemlju. Meni je bi ao i pokajah se,
ali od kajanja nema koristi. Plakao sam, a onda brzo uoh u ator, pa uzeh ono to se moglo lahko
nositi a to je od velike vrijednosti i odoh svojim putem. U strahu i urbi, ne osvrnuh se ni na jednog
svoga druga, ne sahranih djevojku ni mladia.
Ta pria je udnija od one prve prie o djevojci slukinji koju sam zarobio u Jerusalemu.
Kada Nuzhatuzzemana saslua beduinove rijei, pade joj mrak na oi...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

145. no
Kada nastupi stotinu etrdeset i peta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je Nuzhatuzzemani, kada je ula beduinove rijei, pao mrak na oi, te je
ustala, trgnula sablju i udarila beduina Hammada pod pleku i probola ga do pod vrat. Prisutni je
upitae:
- Zato si urila da ga ubije?
- Hvala Allahu koji mi je dosudio da ivim toliko da mu se osvetim svojom rukom - odgovori
Nuzhatuzzemana i naredi robovima da ga vuku za noge i bace psima.
Nakon toga obratie panju na drugu dvojicu razbojnika. Jednom crnom robu rekoe:
- Kako se zove? Reci nam istinu!
- Ja se zovem Gadban - odgovori rob i ispria im ta mu se dogodilo s princezom Abrizom, kerkom
Harduba, bizantskoga cara, kako ju je ubio, a onda pobjegao. Tek to je rob zavrio priu, car
Rumzan mu odrubi glavu sabljom i ree:
- Hvala Allahu koji me je poivio da se svojom rukom osvetim!
Car ispria prisutnima ta mu je Merdana kazivala o tome robu po imenu Gadban. Onda se obratie
treem zarobljeniku. Bio je to onaj goni koga su iznajmili stanovnici Jerusalema da odnese
Davulmekana i preda ga u bolnicu u Damasku, a on ga je bacio pored loita i otiao svojim putem.
Carevi mu rekoe:
- Ispriaj nam ti svoju priu, ali budi iskren.
Goni im ispria sve to mu se dogodilo s carem Davulmekanom, kako ga je bolesna za novac ponio
iz Jerusalema da bi ga donio u Damask i ostavio ga u bolnici; kako su mu stanovnici Jerusalema
donijeli novac, a on ga je uzeo pa pobjegao im je Davulmekana ostavio pred loionicom hamama.
Poto goni zavri priu, car Kanmakan uze sablju i odrubi mu glavu, govorei:
- Hvala Allahu koji me je poivio, pa sam vratio ovome prevarantu za ono to je uinio mome ocu.
Istu tu priu uo sam od oca, cara Davulmekana.
Onda carevi rekoe:
- Ostala nam je jo starica evahi, poznata po imenu Zatuddavahi. Ona je uzrok svim nevoljama, jer
nas je izvrgla nesreama. Ko e nam pomoi da joj se osvetimo i speremo ljagu?
Car Rumzan, amida cara Kanmakana, ree:
- Moramo je dovesti!
Onda car Rumzan istog asa napisa pismo i posla ga svojoj neni, starici evahi, zvanoj Zatuddavahi.
Napisa joj da je osvojio damako, mosulsko i irako carstvo, da je rastjerao muslimansku vojsku i da
je zarobio muslimanske careve. I napisa joj:
"elim da mi svakako doe s princezom Sufijom, kerkom Afriduna, cara Carigrada. Doite s kojim
hoete od kranskih velikaa, ali bez vojske, jer je sigurno u ovim zemljama, poto su pale u nae
ruke."
Kad pismo stie i carica ga proita, ona prepozna rukopis cara Rumzana i silno se obradova, pa se
odmah spremi za put zajedno sa Sufijom, majkom Nuzhatuzzemane i s pratnjom.
Putovali su bez predaha do Bagdada, a onda poslae glasnike da obavijesti careve o njihovom
dolasku. Car Rumzan ree:
- U naem je interesu da se preruimo u franaku odjeu i tako doekamo staricu kako bismo bili
sigurni od njenih smicalica i podvala.
- Tako je - sloie se ostali, pa obukoe franaku odjeu, a kada to vidje Kudija Fakan, ona uzviknu:
- Tako mi Gospoda koga oboavamo, da vas ne poznajem, rekla bih da ste Franci!
Car Rumzan poe ispred ostalih u susret starici, vodei hiljadu konjanika. Kada se pogledae oi u
oi, Rumzan sjaha s konja i pohita prema starici, a poto ona njega prepozna, pouri k njemu i obisnu
mu se oko vrata. Rumzan joj tako snano stisnu rebra da ih je mogao polomiti, te starica ree:
- ta to radi?
Samo to je to izustila, prie im Kanmakan i vezir Dandan, a vitezovi povikae na djevojke i sluge
koji su bili s njom. Sve ih pokupie i vratie se u Bagdad. Car Rumzan naredi da okite Bagdad, te je
grad bio okien tri dana. Zatim izvedoe evahi, zvanu Zatuddavahi, koja je na glavi imala crveni
kalpak obrubljen magareom balegom. Ispred nje je iao glasnik viui:
- Ovako prolaze oni koji se drznu protiv careva i protiv carskih potomaka!
Zatim je razapee na bagdadskoj kapiji i kad njeni pratioci vidjee ta se dogodilo sa staricom, svi
primie islam. Kanmakan, njegov amida Rumzan, Nuzhatuzzemana i vezir Dandan zadivie se toj
udesnoj povijesti, te naredie hroniarima da sve zapiu u knjige kako bi mogli itati oni koji e
doi poslije njih. Ostatak vijeka provedoe ivei najslaim i najugodnijim ivotom, dok im ne doe
Ruiteljica Uivanja i Razbijaica Skupova. I to je kraj onoga to smo uli o prevrtljivosti sudbine
prema caru Omeru an-Numanu, njegovom sinu arkanu i Davulmekanu, njihovoj djeci Kanmakanu,
Nuzhatuzzemani i unuci Kudiji Fakan.
Nakon toga, car ree eherzadi:
- elim da mi ispria neku priu o pticama.
- Sa zadovoljstvom - ree eherzada, a njena sestra uskliknu:
- Za sve ovo vrijeme nisam vidjela da je car tako raspoloen kao noas i nadam se da e tvoj odnos
prema njemu biti dostojan hvale...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

146. no
Kada nastupi stotinu etrdeset i esta no, ona ree:

PRIE O PTICAMA I DRUGE BASNE

PRIA O PAUNU, GUSKI, LAVIU I GAZELI
- ula sam, sretni care, da je u davno doba i u minula vremena bio jedan paun koji se sa svojom
enkom sklanjao pored mora. Na tome mjestu je bilo mnotvo lavova i drugih zvijeri, ali je bilo i
mnogo drvea i rijeka. Nou su paun i enka traili sklonite na drveu strahujui od zvijeri, a danju
su tragali za hranom. ivjeli su tako dok ih ne obuze jo vei strah, pa poee traiti neko drugo
mjesto gdje bi se sklonili.
Dok su tragali za takvim mjestom, neoekivano ugledae otok s mnotvom drvea i s rijekama, te oni
dooe na taj otok, najedoe se plodova, napie se vode na rijeci i dok su se odmarali, pojavi se
jedna guska veoma prestraena. Jurila je dok ne doe do drveta na kojem su bili paun i njegova enka
i tek onda se smiri. Paun nije sumnjao da guska ima udesnu priu, te je upita ta joj je i ega se boji,
a guska odgovori:
- Bolesna sam od tuge i straha od ovjeka. Ljudi se treba uvati, i samo uvati!
- Ne boj se kad si ve dospjela do nas - ree paun.
- Hvala Allahu koji mi je otjerao brigu i strah uz vas! Dola sam u elji da budemo prijatelji.
Kada je ula guskine rijei, paunova enka sie s drveta i ree joj:
- Dobro dola! Nee ti se dogoditi nita loe. Kako moe do nas doi ovjek kad smo na otoku koje
se nalazi nasred mora? S kopna ne moe dospjeti do nas, a ne moe nam prii ni s mora. Budi vesela i
ispriaj nam ta te je snalo od ovjeka.
- Znaj, paunice, da sam na ovom otoku provela svoj vijek sigurno i bez ikakve opasnosti. Jedne noi
zaspah i usnih ovjeka kako mi govori i ja mu odgovaram. ujem kako mi neko kae: "Gusko, uvaj
se ovjeka! Neka te ne prevare njegove rijei, niti ono to e ti ponuditi, jer on je veoma prepreden i
lukav. Dobro se uvaj ovjekove podmuklosti kojoj nema kraja, kao to o njemu ree pjesnik:

Vrhom jezika daje ti komad ukusan -

Hoe da te prevari, ko lija je prepreden.

Znaj da ovjek lukavstvom vadi ribu iz mora, na ptice baca glinenu tanad, obara slona svojom
lukavou, i niko se ne moe spasiti od ovjekova zla, bio ptica ili zvijer. Eto, kazala sam ti ta sam
ula o ovjeku."
Ja se probudih prestraena i do ovog asa nisam se mogla smiriti bojei se da me ovjek lukavstvom
ne namami i ne uhvati u svoje zamke. Jo nije ni kraj dana, a ja sam potpuno malaksala i izgubila sam
sigurnost. Onda sam poeljela da jedem i pijem, pa sam pola da proetam onako smetena i nujna.
Kada stigoh do one planine, naoh na ulazu u pilju utog lavia. Lavi se veoma obradova kada me
vidje, zadivi se mojoj boji i izgledu, te riknu prema meni i poto mu prioh, ree mi:
- Prii blie! Kako se zove i od kojeg si roda?
- Ja sam guska i pripadam rodu ptica. Zato ti stalno sjedi na tome mjestu?
- Sjedim zato to me otac lav ve danima upozorava da se uvam ovjeka.
Zatim mi lavi ispria neto slino onome to sam ja ispriala tebi. Sasluavi njegovu priu, rekoh
mu:
- Lave, ja sam pobjegla tebi ne bi li ti ubio ovjeka i ne bi li vrsto rijeio da ga smakne. Ja se
ovjeka veoma plaim, a tvoj strah je uveao moj strah od ovjeka, premda si ti car ivotinja.
Neprekidno sam, sestro, upozoravala lavia da se uva ovjeka i nagovarala ga da ga ubije dok on ne
ustade i poe. Pooh i ja za laviem koji se udarao repom po leima, i tako je on iao naprijed, a ja
za njim dok ne stigosmo do raskra. Tu vidjesmo kako se digla praina, a kada se praina razie,
ukaza se jedan zalutali magarac bez samara. as je skakao i trao, a as se valjao. Kad ga lav vidje,
riknu na njega, te magarac ponizno prie, a lav ga upita:
- aknuta ivotinjo, od kojeg si roda i zato dolazi ovamo?
- Carski sine - ree magarac - ja sam magareeg roda, a ovamo dolazim bjeei od ovjeka.
- Boji li se da e te ovjek ubiti? - upita lavi.
- Ne, carski sine, ve se bojim da se ne poslui lukavstvom pa da me ne uzjai, jer on ima neto to
naziva samarom, pa mi to vee kolanom ispod stomaka, a ima i neto to naziva podrepnjakom, pa mi
to stavi pod rep. Zatim ima neto to zove uzdom koju mi stavi u usta. Napravit e za me stremene
kojima e me podbadati tjerajui me da trim bre nego to mogu. Kada se spotaknem, proklinje me;
kad zanjaem, psuje me. Kad ostarim i ne budem mogao trati, napravit e mi samar i izruit e me
vodonoama koji e mi na lea tovariti vodu u mjeinama i krazima, te u ivjeti u stalnom
ponienju, jadu i umoru, dok ne umrem, a onda e me baciti psima na breuljak. Ima li veeg jada od
toga, i koja je nesrea gora od te nesree?
Kada sam ula magareve rijei, paunice, meni se perje nakostrijei na tijelu zbog ovjeka, pa rekoh
laviu:
- Gospodaru, magarac ima pravo. Mene obuze jo vei strah nakon tih njegovih rijei.
- Kamo ide? - upita lavi magarca koji odgovori:
- Prije nego to je sunce ugrijalo, u daljini sam ugledao ovjeka, pa sam u strahu pobjegao. Eto,
bjeim i bjeat u jo vie zbog silnog straha. Moda u nai mjesto gdje u se skloniti od ovjeka.
Dok je lavi tako razgovarao s magarcem i kad se ve htio oprostiti s nama i pobjei, pred nama se
podie praina, te magarac zanjaka u pravcu praine i poe isputati snane vjetrove. Nedugo zatim,
slee se praina i ukaza se vranac s biljegom nalik na metalni novi. Konj je bio prekrasan, s bijelim
biljegama na nogama i vrlo ugodno je hrzao. Trao je dok ne stie pred lavia. Kada ga ugleda,
ushieni lavi mu ree:
- Kojeg si roda, plemenita ivotinjo i zato skita ovom prostranom stepom?
- Gospodaru zvijeri, ja sam konj. Skitam i bjeim od ovjeka.
Lavi se zaudi rijeima konja i ree:
- Ne govori tako, sramota je. Tako si dugaak i debeo, a boji se ovjeka, iako ima ogromno tijelo i
brzo tri. Ja sam odluio, premda mi je tijelo sitno, da se suoim s ovjekom, da navalim na njega i
pojedem njegovo meso. Tako u smiriti ovu sirotu gusku i poslati je u njen zaviaj. Meutim, ti doe i
iskida mi srce takvim rijeima. Odvratio si me od onoga to sam namjeravao uiniti. ovjek te je
pokorio uprkos tvojoj veliini, ne plaei se tvoje duine ni irine, i bez obzira na to to bi ga sigurno
ubio ako bi se ritnuo; on ne bi mogao izai nakraj s tobom, ve bi poginuo.
- Daleko bilo, careviu! Neka te ne zavarava moja duina i irina, niti moja masivnost u poreenju s
ovjekom! ovjek je toliko lukav i podmukao da napravi neto to zovu putilo, pa mi na etiri noge
stavi po dva putila od palminog prua, a glavu mi vee za jedan visoki klin i tako stojim privezan da
nisam u stanju sjesti ni zaspati. Kada hoe da me uzjai, stavi svoje noge u neto od eljeza to se
zove stremen, a na lea mi stavi neto to zove sedlom, pa ga sa dva kolana vee oko moga trbuha. U
usta mi stavi neku eljeznu stvar koju zove vale, a na to vee neto od koe to zove uzdom. I kada
sjedne u sedlo na mojim leima, uzima uzdu u ruku i vodi me njome tjerajui me stremenima kojima
me ubada u slabine dok ne okrvave. Nemoj me ni pitati, careviu, ta sve trpim od ovjeka! Kada
ostarim i omravim, kada ne budem u stanju brzo trati, prodat e me mlinaru da okreem mlinsko
kolo, da ga okreem bez prestanka po cijeli dan i no, sve dok sasvim ne oronem. Onda e me prodati
mesaru koji e me zaklati, kou mi oderati, rep mi iupati, pa e to dvoje prodati za reeta i sita, a
loj e mi istopiti.
Kada lavi u ta konj ispria, jo vie se naljuti i zabrinu, te ree:
- Kad si otiao od ovjeka?
- Ostavio sam ga prije podneva i on mi je za petama - odgovori konj.
Dok je lavi razgovarao s konjem, podie se praina, a kada se slegnu, ispod nje se pojavi jedna
uznemirena deva koja je rikala i udarala nogama o zemlju, radei to neprekidno dok ne stie do nas.
Poto lavi vidje koliko je velika i masivna, pomisli da je to ovjek, htjede skoiti na njega, ali mu ja
rekoh:
- Careviu, ovo nije ovjek, ve deva, a izgleda kao da i ona bjei od ovjeka.
I dok sam ja razgovarala s laviem, sestro moja, deva prie laviu, pozdravi ga, a ovaj odgovori na
pozdrav i upita:
- Zato ti dolazi ovamo?
- Bjeim od ovjeka - odgovori deva.
- Kako se moe plaiti ovjeka tako krupna, duga i iroka? Kada bi se samo jednom ritnula, sigurno
bi ga ubila.
- Careviu - odgovori deva - znaj da se s ovjekom dovitljivou ne moe izai nakraj i ne moe ga
pobijediti nita osim smrti. On mi kroz nos provlai halku koju naziva uzdom, za glavu mi vee
povodac, ili me daje svom najmlaem djetetu koje me vue za uzdu iako sam tako velika. Stavljaju na
me najtee tovare, pa me vode na duga putovanja i koriste me za obavljanje tekih poslova tokom
noi i cijeloga dana. Kad ostarim, malaksam i iznemognem, nee me drati uza se, nego e me prodati
kasapinu koji e me zaklati, kou prodati koarima, a meso krmarima. Nemoj ni pitati ta sve trpim
od ovjeka!
- Kada si otila od njega?
- Otila sam kad je sunce zalazilo i vjerujem da e pouriti da me trai im se vrati i ne nae me.
Pusti me, careviu, da bjeim pustarama i stepama.
- Priekaj malo - ree lavi - da vidi kako u ga rastrgati i nahraniti te njegovim mesom. Njegove u
kosti oglodati i krv mu popiti.
- Careviu - na to e deva - strah me za tebe, jer je ovjek odve lukav i dovitljiv.
Zatim deva izgovori pjesnikove rijei:

Vrlo je teak kad odlui negdje boraviti,

Jer svi moraju odmah odjezditi.

Dok je deva razgovarala s laviem, podie se praina koja se uskoro razie i pojavi se onizak starac
mehke koe. Na ramenu je nosio korpu sa stolarskim alatom, a na glavi jednu granu i osam dasaka. Za
ruku je vodio malu djecu i urio je dok ne doe blizu lavia. Kad ga ugledah, sestro moja, padoh od
silnoga straha. Lavi ustade, poe prema njemu i suoi se s njim. Meutim, stolar mu se nasmija u brk
i obrati mu se rjeito:
- Velianstveni care iroke ruke. Neka Allah uini sretnim tvoje veeri i tvoje pute, neka te uini jo
hrabrijim i monijim! Zatiti me od onoga to me zadesilo, od zla koje me snalo, jer mi nema ko
pomoi osim tebe.
Zatim stolar stade pred lava, poe plakati i stenjati, a kada lavi u njegovo jadanje i zapomaganje,
ree:
- Zatitit u te od toga ega se boji. Ko te je uvrijedio i ko si ti, jer takvu zvjerku u ivotu nisam
vidio, tako lijep izgled i takvu rjeitost? ta je s tobom?
- Gospodaru zvijeri - odgovori stolar - ja sam stolar. Zlo mi je nanio ovjek koji e ujutro, nakon ove
noi, biti kod tebe, na ovome mjestu.
Kada lavi u te rijei, smrai mu se pred oima, te poe reati i frktati i oima sijevati. Onda
povika:
- Allaha mi, ovu u no probdjeti do jutra i neu se vratiti ocu dok svoj cilj ne postignem!
Zatim se okrenu stolaru i nastavi:
- Vidim da su ti koraci kratki i ne mogu ti srce slomiti, jer sam plemenit. Mislim da ne moe ii
ukorak sa ivotinjama. Zato mi reci kamo ide.
- Idem veziru tvoga oca, panteru, jer kada je on uo da je ovjek kroio na ovu zemlju, veoma se
uplaio i poslao mi glasnika, jednu zvijer, traei da mu sagradim kuu u kojoj bi mogao ivjeti i nai
utoite, ali tako da do njega ne moe dospjeti njegov duman ovjek. Kad mi stie taj glasnik, ja
uzeh ove daske i pooh k njemu.
Lavi pozavidje panteru sluajui stolareve rijei, pa mu ree:
- ivota mi, od tih dasaka mora meni sagraditi kuu prije nego to je sagradi panteru. Kada meni
zavri posao, onda idi panteru i pravi mu ta god hoe.
- Gospodaru zvijeri - odgovori ovjek - ne mogu ti napraviti nita dok ne napravim panteru ono to
eli. Onda u se staviti tebi na raspolaganje i sagradit u ti kuu koja e te tititi od neprijatelja.
- Bogami, neu te pustiti da ode odavde dok mi od ovih dasaka ne napravi kuu! - uzviknu lavi, pa
jurnu prema stolaru i skoi na njega elei da se naali s njim. Udari stolara apom i zbaci mu korpu s
ramena, te stolar pade onesvijeen. Onda se lavi nasmija:
- Jao tebi! Tako si slab i nemoan, pa ti se moe i oprostiti to se plai ovjeka.
Kada se nae na leima, stolar se veoma naljuti, ali sakri to od lavia koga se bojao. On se samo
osmjehnu laviu i ree mu:
- Dobro, napravit u ti kuu.
Potom stolar uze daske koje je donio i sagradi mu kuu, ba prema njegovoj mjeri. Vrata ostavi
otvorena. Sagradi kuu u obliku sanduka, napravi veliki poklopac, izbui mnotvo rupa, pa izvadi
nekoliko klinova i ree laviu:
- Ui kroz ovaj otvor da je mogu izmjeriti prema tebi.
Lavi se obradova, doe do otvora a kad vidje da je uzak, stolar mu ree:
- Klekni pa ui.
Lavi uini kako mu ree, te ue u sanduk, a rep mu ostade napolju. On htjede da se vrati i izae, a
stolar mu se obrati:
- Priekaj da vidim moe li se smjestiti i tvoj rep, ili ne moe.
Lavi ga poslua, te mu stolar gurnu rep u sanduk, zatvori ga hitro stavivi dasku na otvor i zakuca je.
Lavi povika:
- Kako si mi ovako tijesnu kuu napravio? Pusti me da izaem!
- Ni govora! - ree stolar. - Nema kajanja poslije uinjenoga! Odatle nee izai.
Stolar se zatim smijao govorei:
- Upao si u kafez i ispao si najodvratnija ivotinja!
- ta to govori, brate?! - udio se lavi.
- Znaj, psu stepski, da si upao upravo tamo gdje si se bojao da ne upadne. Tamo te je sudbina
zatoila i oprez ti nije bio od koristi.
Kada je lavi uo te rijei, sestro moja, on shvati da je to ovjek na koga ga je upozoravao njegov
otac na javi i onaj glas u snu, a i ja se uvjerih da je to on van svake sumnje. Spopade me veliki strah
za me i za lavia, te se malo odmakoh od njega gledajui ta e se desiti s laviem. Vidjeh, sestro,
kako ovjek kopa jamu na tome mjestu, nedaleko od sanduka u kome je bio lavi, pa ga baci u tu
jamu, nabaca odozgo suho granje i zapali ga. Mene spopade jo vei strah, sestro, i evo ve dva dana
bjeim od ovjeka bojei ga se.
Kada paunica u guskine rijei...
eherzadu zatee jutro te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

147. no
Kada nastupi stotinu etrdeset i sedma no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da se paunica zaudila guskinoj prii, te joj je rekla:
- Sestro moja, ti si sigurna od ovjeka, jer se nalazimo na jednom otoku gdje ovjek nema pristupa.
Ostani kod nas dok Allah ne oslobodi te nesree i tebe i nas.
- Strah me da mi se ta ne dogodi, a od sudbine se ionako ne moe pobjei.
- Smjesti se kod nas - ree paunica - svakako si slina nama.
Nagovarala je gusku dok ova ne sjede i ree:
- Sestro, ti zna da ne mogu mnogo trpjeti. Da te nisam vidjela ovdje, ne bih ni sjela.
- Ako nam je neto upisano na elo, mi emo to iskusiti; ako nam se sueni as priblii, ko e nas
spasiti?! Dua nee izai dok ne podnese ono to joj je sueno i dok joj ne doe odreeni as.
Dok su one tako razgovarale, podie se praina, te guska gaui sie u more i ree:
- uvaj se! uvaj se ak i ako ne moe pobjei od sudbine!
Velika praina se razie i pojavi se gazela, te se guska i paunica umirie. Onda paunica ree:
- Sestro moja, to to si vidjela i od ega si se uplaila samo je gazela. Evo je, dolazi. Nee nam se
nita loe dogoditi, jer gazela pase travu. Ti spada u rod ptica, a ona spada u drugi rod. Smiri se i ne
brini, jer briga iscrpljuje.
Tek to je paunica izgovorila te rijei, prie im gazela traei hlada pod drveem. Kad vidje paunicu
i gusku, pozdravi ih i ree:
- Danas sam stigla na ovaj otok i nisam vidjela plodnije zemlje niti podesnijeg stanita.
Zatim im gazela predloi da ive zajedno i da budu prijatelji. Kada guska i paunica vidjee
kako ih voli, prihvatie je i poeljee da se sprijatelje s njom. Zaklee se da e biti prijatelji. ivjele
su na istome mjestu, spokojne, jedui i pijui dok ne doe jedna laa koja je zalutala na moru. Laa
pristade blizu njih, te se ljudi iskrcae i razidoe po otoku. Ugledae na okupu gazelu, paunicu i
gusku, pa pooe prema njima. Gazela odjuri u stepu, paunica odletje u zrak, a guska ostade
bespomona. Ljudi su je ganjali dok je ne ulovie, i guska zagaka:
- Nije mi pomogao oprez protiv sudbine!
Ljudi odnesoe gusku na lau, a kad paunica vidje ta joj se dogodilo, ode s otoka i ree:
- Oigledno, nesrea vreba svakoga. Da nije bilo te lae, ne bih se rastala s guskom, a bila mi je
jedna od najboljih prijateljica.
Zatim paunica odletje, nae se s gazelom koja je pozdravi i estita na izbavljenju, pa je upita za
gusku, a paunica ree:
- Uhvatili su je dumani i nisam eljela da poslije nje ostanem na tome otoku.
Zatim zaplaka zbog rastanka s guskom i izgovori stihove:

Dan rastanka srce mi slomi -

Neka Allah njemu srce slomi!

Onda jo kaza:
Ah, kad bismo se opet jednom sreli
Da joj kaem kako me rastanak boli!

Gazelu to veoma zabolje, te nagovori paunicu da odustane od odluke da napusti otok. Ostadoe jedna
s drugom na tome otoku, sigurne, jedui i pijui, ali su neutjeno alile zbog rastanka s guskom. Onda
gazela ree paunici:
- Sestro moja, jasno mi je da su oni to su se iskrcali s lae uzrok naeg rastanka i guskne propasti.
Zato ih se uvaj i dobro se pazi ovjekove podmuklosti i dovitljivosti.
Paunica odgovori:
- Ja pouzdano znam da ju je ubilo samo to to je prestala slaviti Allaha. Rekla sam joj da se bojim za
nju zato to je prestala slaviti Allaha, jer Njega slavi sve to je stvorio. Ko prestane slaviti Allaha,
posljedica e biti njegova vlastita propast.
Na te rijei, gazela odgovori:
- Neka ti Allah da najljepi oblik! - te poe slaviti Allaha ne prestajui ni jednoga asa.
Pria se da je gazela ovako slavila Allaha: "Neka je slava Gospodaru Sudnjega dana, Onome koji
ima mo i vlast!"
PRIA O POBONOM OVJEKU I GOLUBOVIMA, TE O
POBONOM OVJEKU KOGA JE ALLAH DOVODIO U
KUNJU
Kau da se neki poboan ovjek molio Bogu na nekoj planini gdje je par golubova bio naao utoite.
Poboni ovjek je dijelio svoju hranu na dva dijela...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

148. no
Kada nastupi stotinu etrdeset i osma no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je poboni ovjek dijelio svoju hranu na dva dijela. Jedan dio je ostavljao
za se, a drugi je davao paru golubova. ovjek je molio Boga da golubovima da brojno potomstvo i
njihovo potomstvo se zaista umnoi. Golubovi su traili utoite samo na toj planini na kojoj je bio
poboni ovjek. Razlog to su se golubovi okupljali oko njega bijae taj to golubovi mnogo slave
Allaha. Kau da oni ovako slave Allaha: "Neka je slava Onome koji je stvorio sva stvorenja, koji
daje hranu, koji je podigao nebesa i prostro zemlju!"
Taj par golubova ivio je vrlo ugodnim ivotom zajedno sa svojim potomstvom, sve do smrti
pobonog ovjeka. Nakon njegove smrti, rasprie se golubovi, razidoe se po gradovima, selima i
planinama.
Kau da je na jednoj planini ivio pastir koji bijae poboan, razuman i dareljiv, imao je ovce koje
je napasao, a od njih je dobijao mlijeko i vunu. Na toj planini gdje je boravio pastir bilo je mnogo
drvea, panjaka i lavova. Zvijeri nisu mogle nita uiniti pastiru ni njegovim ovcama. Stalno je
boravio na planini, siguran, i ne marei za ovosvjetske probleme; on je bio sretan i predan svojim
dovama.
Jednom se dogodi da se pastir teko razbolje, te ue u neku peinu na planini, dok su ovce danju same
odlazile na panjak, a uveer se sklanjale u peinu.
Allah htjede da stavi na kunju toga pastira i da ispita njegovu predanost i trpeljivost, te posla pastiru
meleka u obliku lijepe ene koja sjede pred njega. Kada pastir vidje enu kako sjedi blizu njega,
veoma se uznemiri i upita je:
- eno, ta te je dovelo ovamo? Ja ti nisam potreban. Meu nama nema nieg to bi zahtijevalo tvoj
dolazak.
- ovjee, zar ne vidi kako sam lijepa i draesna, kako lijepo miriem? Zar ne zna kako su ene
potrebne mukarcima? Zato se suzdrava kad sam se ja odluila da budem uz tebe i kad elim da se
sjedinim s tobom? Dolazim ti kao podatna ena, i ne postoji nita zbog ega bi se trebao suzdravati.
Nema nikog s nama koga bismo se trebali bojati. Hou da budem s tobom dokle god si u ovoj planini.
Bit u tvoja prijateljica. Nudim ti se, jer su ti potrebne enske usluge. Ako me obljubi, nestat e
tvoje bolesti i povratit e ti se zdravlje, pa e se kajati to si propustio da ranije bude sa enama.
Ja ti tako savjetujem. Primi moj savjet i uzmi me.
- Odlazi od mene, lukava i prevrtljiva eno! - uzviknu pastir. - Ne vjerujem ti i neu ti prii. Ne treba
mi tvoja blizina, ni sjedinjenje s tobom, jer onaj ko eli tebe oskudijevat e na buduem svijetu, a
onaj ko eli drugi svijet odrei e se tebe, jer si ti sve ljude dovodila u kunju. Uzvieni Allah dri na
oku svoje robove i teko onome ko doe u iskuenje da bude s tobom.
- Ti si zaao s pravoga puta i krenuo stranputicom. Okreni se prema meni, pogledaj kako sam lijepa i
uivaj u meni, kao to su prije tebe uivali mudri ljudi. Oni su bili iskusniji od tebe i pravilnije su
razmiljali, ali nisu odbijali, naslaivanje enama, kao to ti odbija. tavie, oni su udili za
obljubom koju ti odbija. Njihova vjera i pobonost nisu zbog toga postali gori. Okani se takvog
miljenja, pa e hvaliti posljedice vlastite odluke.
- Ja mrzim sve o emu govori i odrekao sam se svega o emu pria, jer si ti lukava i prevrtljiva. Ne
zna za dogovor ni za vjernost. Koliko runog si zatajila pod svojom ljepotom! Koliko si dobrih ljudi
dovela u iskuenje, pa su se kajali i alostili zbog onog to su uinili! Odlazi od mene, eno iji je
interes samo u tome da kvari druge!
Pastir stavi preko svoga lica ogrta da ne bi gledao djevojino lice i poe prizivati Boije ime. Kada
melek vidje kako je divna njegova predanost Bogu, on se vrati na nebo.
U pastirovoj blizini bilo je selo u kome je ivio jedan od vrlih ljudi, a koji nije znao za pastira. I on u
snu u kako mu neko kae: "Nedaleko od tebe, na tome i tome mjestu, ima jedan vrli ovjek. Idi k
njemu i pokoravaj se onome to ti kae."
Kad osvanu jutro, vrli ovjek se uputi pastiru. Poto ga savlada ega, on se skloni pod jedno stablo
pod kojim je bilo vrelo. Sjede da se odmori, i dok je sjedio, odjednom se pojavie zvijeri i ptice
koje su dolazile na izvor da piju. im ugledae pobonog ovjeka kako tu sjedi, razbjeae se i
odstupie. Poboni ovjek pomisli: "Ja se ovdje odmaram samo na tetu tih zvijeri i ptica!" Zatim
ustade korei samog sebe: "Danas sam otetio ivotinje sjedei na tome mjestu. Kako se mogu
opravdati pred svojim Tvorcem i Tvorcem tih zvijeri i ptica? Zbog mene su se razbjeale s pojila i
svojih panjaka. Stidit u se pred Bogom na dan kada On bude uzvraao rogatoj ovci umjesto utoj!"
Zatim ovjek proli suze i izgovori stihove:

Tako mi Boga, kada bi ljudi znali

Zato su stvoreni, oni ne bi spavali!

Ljudi e umrijeti, oivjeti i na suenju se okupiti -

Tada e biti kuknjave i u strahu e patiti

A mi emo sluajui zabrane i naredbe spavati

Kao ljudi koji dugo ostadoe u peini snivati.{133}

ovjek je plakao pod stablom pored izvora zato to je sprijeio zvijeri i ptice da piju. Zatim nastavi
ii svojim putem dok ne stie do pastira kome prie i pozdravi ga. Pastir mu odgovori na pozdrav,
zagrli ga pa zaplaka:
- ta te dovede ovamo gdje ovjek nije kroio?
- Usnio sam da mi neko opisuje tvoje mjesto, nareuje mi da poem k tebi i da te pozdravim. Doao
sam pokoravajui se toj zapovijesti.
Pastir primi vrlog ovjeka i bijae mu milo da se drui s njim. Boravili su u planini, u jednoj peini,
oboavajui uzvienoga Allaha. Tako je njihova pobonost bila besprijekorna. ivjeli su na tome
mjestu bogosluei svoga Gospodara, hranili se bravetinom i mlijekom, odriui se blaga i poroda,
dok im se ne objavi istina u koju nema sumnje.
To je kraj prie o njima.
Tada car ree:
- eherzado, ti si mi oduzela elju za vlau i navela me da se kajem to sam ubijao ene i djevojke.
Zna li jo koju priu o pticama?
- Znam - odgovori eherzada.
PRIA O VODENOJ PTICI I KORNJAI
- Pria se, sretni care, da je jedna ptica poletjela i podigla se u visinu. Zatim se spustila na stijenu
usred tekue vode. Dok je ptica stajala na stijeni, odjednom ugleda ljudski le koji je voda donijela i
nasukala ga na stijenu. Le je bio naduhan i nekako uvean. Vodena ptica prie leu, osmotri ga i
vidje da je to ljudski le na kome su se uoavali tragovi udaraca sabljom i kopljem. Ptica pomisli:
"Ubijeni je bio zao ovjek, tako da se okupila grupa ljudi koji su ga ubili oslobodivi se njega i
njegova zla."
Dok se vodena ptica silno udila leu, jastrebovi i orlovi ga okruie sa svih strana i kada to vodena
ptica vidje, obuze je velika tuga, te ree:
- Ne mogu vie izdrati na ovome mjestu!
Zatim odletje traei mjesto gdje bi se mogla skloniti dok le ne nestane i dok ga grabljivice ne
napuste. Ptica je letjela dok ne ugleda jedan potok usred koga je bilo drvo. Ona sletje na njega, tuna
to je daleko od zaviaja, te pomisli: "Stalno me tuga prati. Taman sam se smirila kada sam ugledala
le i obradovala mu se mislei kako je to hrana koju mi je sami Allah poslao, ali se moja radost
preobrazi u tugu, veselje u alost i brigu. Grabljivice mi otee le i ne dadoe mi da doem do njega.
Kako se onda mogu nadati da u uspjeti u ivotu i sigurna biti?! Poslovica kae: Ovaj svijet je kua
onome ko nema kue; on vara onoga ko nema pameti, tako da mu povjerava svoju imovinu i porod,
svoj narod i porodicu. I ovjek koga je ivot prevario ne prestaje se uznositi po zemlji dok ne dospije
ispod nje i dok ga prahom ne zatrpaju najdrai ljudi i oni koji su mu najblii. Za ovjeka nema nieg
boljeg od strpljivog podnoenja ivotnih nedaa. Ja sam napustila svoje stanite i zaviaj, a mrzila
sam rastanak s braom i prijateljima."
Dok je ptica tako razmiljala, odjednom se pojavi kornjain mujak koji se spusti u vodu, prie
vodenoj ptici, pozdravi je i upita:
- ta je to tebe otjeralo iz tvog mjesta?
- Otjeralo me je to to su se tamo nastanili dumani. Razumno bie ne moe podnijeti blizinu
neprijatelja. Kako je divno rekao pjesnik:

Vrlo je teak kad odlui negdje boraviti,

Jer svi moraju odmah odjezditi.

- Ako je tako kako ti opisuje i ako je ba tako kako kae - ree kornjaa - ja u uvijek biti uz tebe,
neu te naputati, udovoljavat u tvojim potrebama i bit u ti uvijek na usluzi. Kae se: "Nema vee
enje od enje tuinca otrgnutog od porodice i zaviaja." Takoer vele: "Najvea nesrea je
rastanak s dobrim ljudima; najbolja utjeha za duu pametna ovjeka jest kad nae prijateljstvo u
tuini, zatim podnoenje nevolje." Molim te da rado prihvati moje drutvo, a ja u ti biti sluga i
pomaga.
Na te kornjaine rijei, ptica odgovori:
- Pravo govori. ivota mi, zbog rastanka sam trpila bol i brigu za sve vrijeme otkako sam daleko od
svoga stanita, otkako sam se rastala s dragima i milima. U rastanku ima pouke za onoga kome je do
pouke, ima povoda za razmiljanje za onoga kome je do razmiljanja. Ako ovjek ne nae prijatelje
koji e ga tjeiti, nee nikada uivati dobro, a zlo e ga stalno pratiti. Pametnom ovjeku ne preostaje
nita nego da se tjei s prijateljima kad god ga more brige, te da se dri trpeljivosti i ustrajnosti. To
su pohvalna svojstva koja pomau da se izbjegne zla sudbina i koja u svakoj prilici mogu otkloniti
strah i tugu.
- uvaj se tuge - ree kornjaa - jer e ti ona ivot zagorati i plemenitost e ti oduzeti.
Tako su razgovarali, a onda vodena ptica ree kornjai:
- Ja se stalno plaim prevrtljive sudbine i nesretnog sluaja.
Na te ptiije rijei, kornjaa joj prie, poljubi je meu oi i ree:
- Savjetujui se s tobom, ptiiji rod e uvijek znati samo za dobro. Zato si, onda, tuna i zabrinuta?
Kornjaa se uporno trudila da vodenoj ptici rastjera strah dok se ona zaista ne smiri i ne odletje
onome leu. Kada stie na to mjesto, ne vidje ni jednu grabljivicu, niti le, ve samo kosti. Ona se
vrati da obavijesti kornjau o tome kako je neprijatelj nestao. Stigavi do kornjae, kaza joj ta je
vidjela i dodade:
- Drago mi je da se vratim u svoje stanite i da uivam u svojim prijateljima, jer razumno bie ne
moe podnijeti rastanak sa zaviajem.
Kornjaa poe s njom do toga mjesta i ne naoe nita ega bi se trebali bojati. Vodena ptica sa
zadovoljstvom poe govoriti stihove:

U mnoge nevolje ovjek e upasti,

Ali ga Allah moe od njih spasiti.

Steu snano i tek to halkama stegnu,

Popustit e, a ini ti se nee da puknu.

Njih dvoje se nastanie na otoku. Dok je vodena ptica ivjela radosna i spokojna, sudbina dovede
gladnog sokola koji je usmrti jednim udarcem kandi. Oprez joj nije pomogao kad joj sudnji as
doe. Uzrok njene pogibije bijae to to je zapustila slavljenje Allaha. Vele da je ona ovako slavila
Allaha: "Slava naem Gospodaru za ono to nam je dosudio i namijenio! Slava naem Gospodaru
koji je nekima darovao bogatstvo, a nekima siromatvo!"
Eto, to je pria o ptici.
- eherzado - ree car - svojom priom si me jo vie pouila i savjet mi dala. Zna li kakvu priu o
zvijerima?
PRIA O LISICI, VUKU I OVJEKU
Znaj, care, da su lisica i vuk nastanili se u jednoj jazbini. Tu su se oboje sklanjali i provodili
izvjesno vrijeme. Vuk se nasilniki ponaao prema lisici i jednog dana lisica ga posavjetova da bude
blai, te da se okani kavge. Lisica mu jo ree:
- Umrem li zbog tvoje oholosti, moda e ti Allah poslati ovjeka, a on je toliko lukav i podmukao da
lovi ptice u zraku i kitove u moru, presijeca brda i prenosi ih, i sve to ini zahvaljujui svojoj
dovitljivosti. Zato budi pravedniji, okani se zla i pomaimo se. Inae e se ovjek naslaivati tvojim
mesom.
Meutim, vuk nije prihvaao njen savjet, ve joj grubo odgovori:
- Tvoje rijei nemaju nikakve veze sa ozbiljnim stvarima! - i tako snano udari lisicu da ona pade u
nesvijest. Kad doe k sebi, lisica se osmjehnu vuku i poe mu se izvinjavati zbog runih rijei, te
izgovori stihove:

Ako sam ranije prema tebi grijeila

Volei te i ako sam runo inila,

Kajem se i molim da mi oprosti,

Jer kad se pokaje grijeniku prata.

Vuk primi lijino izvinjavanje i proe ga zla volja, pa ree:

- Ne govori o onome ta te se ne tie, jer e uti neto to ti nee biti milo...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

149. no
Kada nastupi stotinu etrdeset i deveta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je vuk rekao lisici:
- Ne govori o onome to te se ne tie, jer e uti neto to ti nee biti ugodno.
- Tako je - ree lisica. - Ne pada mi na pamet ako ta tebi nije drago. Jedan mudrac je rekao: "Ne
govori o onome za ta te ne pitaju, i ne odgovaraj na ono za ta nisi pozvan; okani se onoga to te se
ne tie radi onoga to te se tie, i ne dijeli savjete zlima jer e ti oni zlom uzvratiti."
Vuk se osmjehnu na lijine rijei, ali podmuklo pritaji osjeanja, mislei: "Moram se potruditi da
unitim ovu lisicu!" Lisica je pak trpjela vukova poniavanja, ali je mislila: "Oni koji su nadmeni i
drski gube i u zamke padaju, jer vele: 'Ko je nadmen bio, izgubio je; neznalica se kaje, a plaljivac se
spaava. Pravednost je odlika plemenitih, a lijep odgoj zasluuje najvee potovanje. Najbolje e
biti da budem utiva prema ovome zlikovcu, a on mora stradati." Zatim se obrati vuku:
- Gospodar oprata svome robu ako je pogrijeio, a ja sam samo nejaki rob. Nanijela sam ti uvredu
savjetujui te. Da zna kako me je zaboljelo kad si me udario, shvatio bi da to ni slon ne moe
podnijeti. Meutim, ja se ne alim na bol od toga udarca zbog radosti koju mi je priinio. Od udarca
sam imala veliku korist, jer su njegove posljedice radosne. Jedan mudrac je rekao: "Uiteljev udarac
je u poetku veoma teak, ali je na kraju slai od istog meda."
- Opratam ti grijeh i nesmotrenost - ree vuk. - uvaj se moje snage i ropski mi se pokoravaj, jer ti
je sada jasno kako potinjavam one koji mi se suprotstavljaju.
Lisica niice pade pred vukom govorei:
- Neka ti Allah da dug ivot i da uvijek potinjava one koji ti se suprotstavljaju!
Lisica je stalno zazirala od vuka i lijepo se ophodila prema njemu. Jednoga dana, lisica poe u
vinograd i vidje pukotinu u zidu, koja joj se uini sumnjivom, te pomisli: "Sigurno postoji neki razlog
zbog kojeg je ova pukotina ovdje! Poslovica veli: 'Ko vidi pukotinu u zemlji, pa je ne izbjegne i ne
zazire da joj prie, s njim neto nije u redu i stradat e. Poznato je da neki ljudi prave figuru lisice u
svome vinogradu, pa pred nju stavljaju groe u zdjeli ne bi li je vidjela prava lisica, dola do nje i
tako stradala. ini mi se da je ova pukotina neka smicalica, a poslovica veli: 'Oprez je pola
umjenosti. Oprez mi nalae da ispitam pukotinu i pogledam neu li otkriti neto to upuuje na
prijevaru. Ne smije me pohlepa navesti da samu sebe odvedem u propast."
Lisica prie rupi, oprezno je obie i odjednom vidje da je tu velika jama koju je iskopao vlasnik
vinograda za lov zvijeri to nanose tetu vinogradu. Ona otkri da je preko rupe postavljen tanki
prekriva, pa odstupi uskliknuvi:
- Hvala Allahu to sam se sauvala te jame! Molim Boga da u nju padne moj duman vuk koji mi
ivot zagorava. Tek tada vinograd e biti samo moj i u njemu u ivjeti spokojno.
Zatim lisica odmahnu glavom, grohotom se nasmija i kaza stihove:

Da mi je sad vidjeti u toj jami

Vuka kako u njoj ami!

Dugo mi je duu muio,

Gorinom me stalno napajao!

Da mi je poslije njega ostati,

A da vuk hoe ovdje skonati!

Vinograd bi bez njega opustio

I sav ulov moj bi bio!

Kada zavri stihove, lisica potra vuku i povika:

- Allah ti je omoguio da lahko ue u vinograd! To je tvoja srea. estitam ti to ti je Allah
pomogao da s lahkoom doe do plijena i obilne hrane!
- Otkud zna za to o emu govori? - upita vuk.
- Dola sam do vinograda - odgovori lisica - i primjetila sam da je njegov vlasnik umro. Ula sam u
vonjak i vidjela da su plodovi zreli na drveu.
Vuk ne posumnja u lijine rijei. Obuze ga pohlepa, te ustade i doe do one jame voen pohlepom.
Lisica se pravila da je mrtva, ali je recitirala:

eli da se nae s Lejlom -

Stradaju ljudi voeni pohlepom!

Kada vuk doe do one rupe, lisica mu ree:

- Ui u vinograd! Ne mora se penjati i ruiti zid oko vonjaka. O konanom dobru Allah odluuje.
Vuk poe u namjeri da ue u vinograd. Kada stie do sredine onog prekrivaa na rupi, on
upade u rupu, a lisica sva zatreperi od radosti i veselja to nestadoe njene brige i jadi. Zatim
pjevueim tonom izgovori stihove:

Sudbina se meni smilovala

I jer dugo tugujem ona mi se saalila.

Doekah ono to sam eljela

I nestade ono ega sam se bojala.

Spremna sam mu sada oprostiti

Grijehe koje mi je htio uiniti.

Njemu u grjene zasluge pripada

I to to mi je kosa sada sijeda.

Vuku najzad spasa nema

Od propasti to mu se sprema.

Vinogradi sad su samo moji,

U njima nijedan glupak vie ne postoji.

Zatim lisica pogleda u rupu i vidje vuka kako plae kajui se i tugujui nad samim sobom, te se i
lisica rasplaka s njim. Vuk podie glavu prema njoj i upita je:
- Plae li zato to ti je ao mene, Abu-l-Husejne?{134}
- Ne, tako mi onoga koji te baci u tu jamu - odgovori lisica. - Plaem zato to si do sada tako dugo
ivio i alim to prije dananjeg dana nisi pao u tu rupu. Da si pao prije nego to sam te srela, bila
bih mirna i uivala bih, ali si ostao do svog suenog asa i odreenog vremena.
- Zloesta lijo - ree vuk - poi mojoj majci i kai joj ta mi se dogodilo, moda e smisliti kako da
me izvue.
- Tvoja prevelika pohlepa i lahkomost u propast su te odveli, pa si pao u rupu iz koje se nee izvui!
Zar ne zna, glupi vue, da poslovica kae: "Ne moe biti siguran od sudbine onaj ko ne misli na
posljedice"?
- Abu-l-Husejne - na to e vuk - pokazivala si da me voli, da eli moje prijateljstvo i da se plai
moje snage. Ne budi pakosna prema meni zbog onoga to sam ti uinio. Allah e nagraditi onoga ko je
u stanju da prata. Pjesnik je rekao:

Posij dobro i tamo gdje mu mjesto nije,

Dobro propast nee gdje god se zasije.

Dobro e ponjet, iako mu valja dugo rasti,

Samo onaj ko dobro umije posijati.

- Ti, najgluplja zvijeri! Najbedastija ivotinjo u stepi! - ree lisica. - Zar si zaboravio kako si me
zlostavljao, kako si se oholio i gordio? Nisi mario za prijateljske obaveze, niti si sluao pjesnikove
rijei:

Kad si moan nemoj zlo nanositi,

Jer e ti se zlo sigurno vratiti.

Dok ti mimo spava, povrijeeni bdije

Molei za kaznu, jer Bog nikada ne snije.

- Abu-l-Husejne - ree vuk - ne zamjeri mi zbog ranijih grijeha. Plemeniti prataju, a initi dobra
djela predstavlja najvee blago. Kako je divno kazao pjesnik:

Kad god moe, hitaj dobro djelo uiniti

Jer za to nee uvijek kadar biti.

Vuk se i dalje poniavao pred lisicom govorei joj:

- Moda me nekako moe spasiti smrti.
- Lukavi i vjerolomni vue - odgovarala je lisica - ne nadaj se izbavljenju. Ovo ti je nagrada i osveta
za sva tvoja runa djela! - I ona se nasmija kezei zube, pa izgovori stihove:

Dosta je bilo prijevara -

Nee postii cilja;

To to eli ne moe biti,

to si sijao mora ponjeti.

- Krotka ivotinjo - molio je vuk - ja imam odve povjerenja u tebe da bi me mogla ostaviti u ovoj
jami. - Vuk je zatim ronio suze i recitirao stihove:

Ti, koji si mi vie puta ruku pruio

Ti, to si mi brojne usluge uinio

Nikada me zla sudba nije zadesila

A da tvoja ruka nije moju prihvatila.

- Glupi dumane - naslaivala se lisica - otkud sad to moljakanje i skruenost, poniznost i pokornost,
nakon one naduhanosti i oholosti, nakon nepravde i tlaenja?! Bila sam u tvom drutvu zbog straha od
tvog dumanluka. Nadala sam se dobroinstvu, a sada te je stigla kazna i snala te osveta - i lisica
izgovori stihove:

O, ti to smilja gnusnu prijevaru,

Sam si pao u svoju odvratnu namjeru!

Kuaj sada najgoru i najveu nevolju

I ostani s vucima vjeno u oporu!
- Milostiva lijo - ree vuk - ne govori tako neprijateljskim jezikom i ne gledaj me tako dumanskim
pogledom. Budi mi prijatelj do suenog asa i konanog rastanka. Idi i nabavi mi neko ue, pa jedan
kraj svei za drvo, a drugi spusti meni da se popnem uz njega, moda u se tako spasiti nevolje u koju
sam upao. Dat u ti sva blaga koja imam.
- Ve si previe govorio o onome to ti nee pomoi. Ne nadaj se da u te ja spasiti, ve se prisjeti
kakvo si zlo inio, kakve si mi gadosti kriom pripremao. Misli na to da e biti kamenovan. Znaj da
se oprata s ovim svijetom i da odlazi s njega. Dua e ti otii u nitavilo i u carstvo zla.
- Abu-l-Husajne, budimo opet prijatelji i ne istrajavaj na mrnji i pakosti. Znaj da je dui podario
ivot onaj ko ju je spasio propasti, a onaj ko joj je ivot dao, kao da je sve ljude oivio. Nemoj zla
biti, jer mudri to osuuju. Nema oiglednijeg muenja od mog boravka u ovoj jami gdje kuam gorku
smrt i gledam u oi vlastitoj propasti. Ti me moe izbaviti iz zamke.
- Pokvareni i surovi vue - ree lisica - uporeujem tvoje lijepe rijei i rune namjere sa sokolom i
jarebicom.
- ta se dogodilo sa sokolom i jarebicom? - upita vuk.
- Jednoga dana, ula sam u vinograd da jedem groe i dok sam bila tamo, ugledah sokola koji se
ustremio na jarebicu. Kad ju je ve bio epao, jarebica se izmigolji, pobjee u svoje gnijezdo i sakri
se u njemu. Soko je letio za njom viui:
- Neznalico, vidio sam te u stepi gladnu pa mi te bilo ao. Nakupio sam ti zrnja i uhvatio sam te zato
da bih ti dao da jede. Meutim, ti bjei od mene i ne vidim da taj bijeg moe imati bilo kakvu
posljedicu osim oskudice. Izai i uzmi zrnje koje sam ti donio. Pojedi ga uslast.
Kada jarebica u sokolove rijei, povjerava mu i izae, a on zari kande u nju i vrsto je uhvati.
Jarebica ga upita:
- Zar je to ono to si mi donio iz stepe govorei: "Pojedi ga uslast"? Slagao si, neka Allah pretvori u
smrtonosni otrov moje meso u tvojoj utrobi!
Kad pojede jarebicu, sokolu opade perje, izgubi snagu i pade mrtav.
- Znaj, vue - nastavi lisica - da onaj ko kopa jamu svome bratu sam u nju brzo pada. Ti si mene u
samom poetku obmanuo.
Onda vuk ree lisici:
- Okani se te prie i navoenja poslovica! Ne spominji mi moja ranija runa djela! Dosta mi je ove
nesree u koju sam upao tako da bi se i neprijatelj na me saalio, a kamoli prijatelj. Smisli neto da
se izvuem odavde. Ako ti je to teko, treba da zna da prijatelj za prijatelja podnosi i najtee muke i
sve ini ne bi li ga spasio. Kau da je paljiv prijatelj bolji od roenog brata. Ako me uspije spasiti,
nakupit u ti hrane koja e dugo trajati, a onda u te nauiti rijetkim lukavstvima pomou kojih e
moi otvarati plodne vinograde i kidati plodove s drvea. Zato budi mirna i spokojna.
- Kako divno rekoe ueni o mnotvu glupaka kao to si ti - odgovori lisica smijui se.
- ta su kazali? - upita vuk.
- Ueni vele da su oni koji imaju grubo tijelo i grubu narav daleko od razuma, odnosno da su blizu
gluposti, jer tvoje rijei da se prijatelj izlae potekoama zato da bi izbavio prijatelja tane su, kao
to si rekao, glupi prevrtljive, ali u tom smislu to su mi pokazale da si neznalica i malouman. Kako
ti mogu biti prijatelj kad si me varao? Zar si me smatrao prijateljem i onda kada sam bila tvoj zluradi
neprijatelj? Te rijei su ubojitije od strijela, ako bolje razmisli. to se tie tvojih rijei da e mi
dati toliko hrane da mi moe dugo trajati, te da e me pouiti lukavstvima pomou kojih u ulaziti u
plodne vinograde i sa drvea ubirati plodove, zato, vjerolomnie, ne zna nikakvo lukavstvo kojim
bi se spasio od smrti?! Ti si veoma daleko od toga da pomogne sam sebi, kao to sam ja daleko od
toga da prihvatim tvoje savjete. Ako ve zna neka lukavstva, poslui se lukavstvom da sebe spasi
nevolje, a ja u moliti Allaha da te iz nje ne izbavi. Vidi, glupane: Ako zna neko lukavstvo, spasi
sebe od smrti, pa tek onda drugoga pouavaj! Ti si poput ovjeka koji je obolio, pa mu je doao drugi
ovjek sa istom boleu da ga lijei, i upitao ga: "Hoe li da te izlijeim?" "Bolje bi bilo da pone
lijeiti sama sebe", odgovori ovaj, te pridolica ode. Ti si isti takav, vue. Ostani tu gdje si i trpi to
to te snalo.
Kada vuk u lijine rijei, bi mu jasno da od nje ne moe oekivati nikakvo dobro, te poe kukati nad
svojom sudbinom:
- Bio sam tako nepaljiv! Ako me Allah spasi ove nesree, sigurno u se kajati to sam zlostavljao
slabije od sebe. Odjenut u se vunom{135} i popet u se u planinu da slavim uzvienog Allaha bojei
se Njegove kazne. Izbjegavat u zvijeri i hranit u borce za vjeru i siromahe.
Sluajui vuije molbe i rijei iz kojih se vidjelo da e se pokajati zbog oholosti i nadmenosti, lisici
bi ao i poskoi od radosti. Ona stade na ivicu jame, unu na zadnje ape, te prui rep u jamu. Vuk
se podie, prui apu prema lisiijem repu i povue ga tako da se lisica nae u jami zajedno s vukom.
- Bezduna lisico! - ree joj tada vuk. - Kako si mogla biti zlurada kad si bila u mom drutvu i pod
mojom vlau?! Pala si u rupu zajedno sa mnom i posljedice e brzo uslijediti. Mudraci su rekli:
"Ako neko smatra sramnim svoga brata zato to je sisao pasije mlijeko, i sam e ga sigurno sisati."
Kako je divno rekao pjesnik:

Kada sudba krene na ljude

Ona drugima konje dovede.

Kaite zluradima da se osvijeste,

Jer to mi podnesemo i vi morate.

Zatim vuk ree lisici:

- Pourit u da te ubijem prije nego to ti vidi moju pogibiju - a lisica je mislila: "Upala sam
zajedno s ovim siledijom u takav poloaj koji neodlono zahtijeva neko lukavstvo. Vele: 'ena
sprema ukrase za svoj praznik, a poslovica kae: 'tedio sam te, suzo moja, za nevolju. Ako ne
nadmudrim ovu okrutnu zvijer, sigurno u stradati. Lijepo je rekao pjesnik:

ivi od prijevare - sada je vrijeme

U kome se smjetaju lavovi kao u jazbine.

Iskazi sada lukavstva sva

Da pokrene se snaga ivotnih tokova.

Ubiri plodove, a ako ih nema

Zadovolji se onda akom sijena!

Zatim lisica ree vuku:

- Ne uri da me ubije, jer e se pokajati, mona zvijeri. Ako malo prieka i razmotri ono to u ti
ispriati, shvatit e ta sam namjeravala. Ako pak pouri da me ubije, nee imati nikakve koristi i
oboje emo ovdje skonati.
- Podla vjerolomnice! - povika vuk. - Kako se nada da e nas paziti kad moli da malo priekam?
Reci mi ta smjera.
- to se tie onog to sam naumila, nije potrebno da mi za to dobrim uzvraa. Kada sam ula tvoje
obeanje i priznanje da si ranije zlo inio, da ti je ao to se nisi ranije pokajao i dobro inio; kada
sam ula da si se zavjetovao da vie nee poniavati prijatelje niti ostale, da nee jesti groe ni
drugo voe, da e biti skruen i da e podrezati kande, da e polomiti svoje onjake, da e se
odjenuti vunom i da e uzvienom Allahu prinositi rtvu ako te spasi nevolje u kojoj si se naao -
tada me obuzelo saaljenje prema tebi, premda sam eljela da strada. Kada sam, dakle, ula tvoje
pokajanje i zavjete ako te Allah spasi, osjetila sam potrebu da te izvuem iz nevolje, pa sam ti pruila
rep da se uhvati za njega i izvue se. Meutim, ti se nisi okanio svoje uobiajene grubosti i
surovosti i nisi prihvatio spasenje u blagosti, ve si me tako povukao da sam pomislila da e mi dua
izai. Tako se oboje naosmo suoeni sa stradanjem i smru. Nas moe spasiti samo jedna stvar. Ako
se sloi sa mnom, spasit emo se oboje. Nakon toga, treba da ispuni svoje zavjete, pa u ti biti
prijateljica.
- S im da se sloim? - upita vuk.
- Ti se uspravi - ree lisica - a ja u ti se popeti na glavu pa u biti blizu povrine zemlje. Kada
budem gore, otii u i donijet u ti neto za ta e se uhvatiti i izvui se.
- Ne vjerujem ti - odgovori vuk - jer mudraci su rekli: "Ko povjeruje u korist tamo gdje je mjesto
mrnji, grijei." Takoer kau: "Ko vjeruje onome to ne zasluuje povjerenje, bit e prevaren; ako
neko proba ono to je ve probao, kajat e se; onaj ko ne pravi razliku meu situacijama, postupajui
u svakoj na isti nain, taj e imati malo uspjeha i mnogo nevolja." Kako je divno rekao pjesnik:

Nek zla bude misao tvoja,

Jer hrava misao je najrazumnija.

Najvea je nevolja za ovjeka

Kad ini dobro vjeruju u drugoga.

Drugi je rekao:
Dri se zle misli, ona e te spasiti;
Ko je uvijek oprezan malo e nevolja imati.

Dumana svog sa osmijehom sretni,

A u dui vojsku spremaj i boj zametni.

Jo jedan pjesnik je rekao:

Najvei duman je onaj kome vjeruje,

uvaj se ljudi i pazi s kim druguje.

Zabluda je dobru se od sudbine nadati,

O zlu misli i sudbini se prepusti.
- U svakom sluaju, nije pohvalno zlo misliti - ree lisica. - Misliti o dobru odlika je savrenih, a
posljedica takvog razmiljanja je spasenje od uasa. Vue, treba da se nekim lukavstvom spasi
ovoga to te snalo i bolje je da se zajedno spasimo smrti. Okani se zlih misli i mrnje. Ako bude
lijepo postupio sa mnom, mogua su dva rjeenja ove situacije: ili u ti donijeti neto za ta e se
uhvatiti i spasiti se iz nevolje, ili u te prevariti i sebe spasiti, a tebe ostaviti. Meutim, to nije
mogue, jer nisam sigurna da me nee snai ono to je snalo tebe, i to bi bila posljedica moje
prijevare. Poslovica kae: "Odanost je divna, a nevjera je odvratna." Treba da mi vjeruje, jer mi
nije nepoznata prevrtljivost sudbine. Ne odugovlaimo s lukavstvom koje e nas spasiti. Na poloaj
je odve teak da bismo vodili duge razgovore.
- Iako imam malo povjerenja u tvoju odanost, jasno mi je ta si naumila, odnosno da hoe da me
spasi kada si ula moje pokajanje. Mislim: Ako je tano ono to lisica tvrdi, to znai da je shvatila
kakvo je zlo uinila. Ako to nije tano, Gospod e je za to kazniti. Dakle, pristajem na to to
savjetuje, a ako me prevari, glavom e platiti.
Potom se vuk uspravi u jami, a lisica mu se pope na ramena tako da se izravna s povrinom zemlje.
Ona skoi s njegovih ramena na povrinu i onesvijesti se.
- Prijatelju moj - ree vuk - ne zaboravi mene i ne oklijevaj da me spasi.
Lisica se grohotom nasmija:
- Ti, obmanuti! Pala sam ti aka samo da bih se naalila s tobom i narugala ti se. Kada sam ula tvoje
pokajanje, bila sam toliko ushiena da sam poela skakati i igrati, te mi je upao rep u jamu, a ti si me
povukao tako da sam pala k tebi. Onda me je uzvieni Allah spasio, i zato ne bih pridonijela tvojoj
propasti kad ti spada u avolje drutvo. Juer sam usnila da igram na tvojoj svadbi. Taj san sam
ispriala jednom koji tumai snove i on mi ree: "Past e u klopku, ali e se spasiti." Znala sam da
je tumaenje sna to to sam ti pala aka i spasila se. Ti zna, prevareni glupae, da sam ti neprijatelj,
pa kako onda hoe, uprkos svojoj maloumnosti i gluposti, da te ba ja spasim, bez obzira na to to si
uo moje osorne rijei? Kako da se trudim da te spasim kad su ueni kazali da grjenikova smrt
predstavlja rastereenje za ljude i proienje zemlje. Da me nije strah da u zbog svoje odanosti
tebi podnijeti vei bol nego to bih propatila zbog prijevare, sigurno bih smislila kako da te spasim.
Kada vuk u lijine rijei, on se ujede za apu zbog silnog kajanja...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

150. no
Kada nastupi stotinu pedeseta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da se vuk, sasluavi lijine rijei, ujeo za apu zbog silnog kajanja. Zatim je
poeo govoriti blagim tonom, ali od toga nije imao koristi, te ree lisici tiho:
- Vi, lisiiji soj, vrlo ste slatkorjeivi i aljivi. I ovo je neka tvoja ala, ali nije svako vrijeme
pogodno za alu.
- Glupane, ala ima granice koje se ne prelaze - odgovori lisica. - Nemoj misliti da e me Allah opet
izruiti tebi kad me jednom ve spasio tvojih aka!
- Trebalo bi da me eli spasiti zbog naeg nekadanjeg bratskog druenja. Ako me spasi, ja u ti
sigurno uzvratiti dobrim - ree vuk, a lisica odgovori:
- Mudraci su rekli: "Ne bratimi se s grjenim glupakom, jer e te on unakaziti, a nee te uljepati; ne
bratimi se s laljivcem, jer ako uini dobro djelo, on e to utajiti, a ako uini zlo, on e ga
razglasiti." Takoer su mudraci rekli: "Za sve se moe nai neko lukavstvo, osim za smrt; sve je
mogue popraviti osim pokvarene sutine; sve se moe izbjei osim sudbine." to se tie nagrade za
koju tvrdi da je zasluujem, ja tebe i tvoju nagradu uporeujem sa zmijom koja bjei od lovca. Jedan
ovjek je ugledao uplaenu zmiju i upitao je: "ta ti je, zmijo?" "Bjeim od lovca", odgovori zmija,
"on me lovi, pa ako me zatiti i skloni, sigurno u te nagraditi i uinit u ti svako dobro." ovjek
uze zmiju eljan nagrade i dobra i stavi je u dep. Kada je lovac proao i kada je minula opasnost,
ovjek upita zmiju: "Gdje je nagrada? Spasio sam te od onoga ega si se bojala i od ega si zazirala."
Zmija odgovori: "Reci mi u koji dio tijela da te ujedem, jer ti zna da mi ne nagraujemo dobrim." I
zmija ujede ovjeka, te on umre. Ja tebe, glupae, poredim s tom zmijom i ovjekom. Nisi li uo
pjesnikove rijei:

Ne vjeruj onom koga si naljutio

Nadajui se da ga je bijes minuo.

Kada se zmija u fino klupko svija

Izgleda neduno, al smrtni otrov skriva.

Na to vuk ree lisici:

- Rjeita lijo divnoga lica, ne zaboravi ko sam i da me se ljudi boje. Ti zna da juriam na utvrde i da
krim vinograde. Uini onako kako sam ti naredio i stoj preda mnom kao to rob stoji pred
gospodarom!
- Glupae! - povika lisica. - Ti tei za nemoguim! udim se tvojoj gluposti i tvrdoglavosti kad mi
nareuje da te sluim i da pred tobom stojim kao da sam ti rob. Uskoro e vidjeti ta e te snai.
Razbit e ti glavu kamenjem i polomit e ti izdajnike zube!
Potom se lisica pope na breuljak koji je gledao na vinograd i poe mamiti vinogradare, te je ovi
ugledae i radosni pohitae k njoj. Lisica je stajala dok se ljudi ne pribliie rupi u kojoj je bio vuk.
Tada lisica pobjee, a vinogradari ugledae vuka u rupi, pa poee na njega bacati veliko kamenje.
Tukli su ga bez prestanka kamenjem i drvljem i probadali ga kopljem dok ga nisu ubili.
Poto ljudi odoe, lisica se vrati jami, stade pored mjesta gdje je bio ubijeni vuk i kada ga vidje
mrtva, zaklima glavom od velike radosti i izgovori stihove:

Sudbina vuka presrete i usmrti,

Dua mu daleko od nas odleti.

Koliko si me, Abu Sirhane{136} elio ubiti,

Al' nesrea danas tvoj ivot prekrati.

U jamu si pao iz koje ne izae niko,

Ve je u njoj na samrtni vjetar sviko.

Nakon toga, lisica ostade sama u vinogradu, spokojna i ne bojei se nikakvih nevolja. To je pria o
vuku i lisici.
PRIA O MIU I LASICI
Pria se da su mi i lasica ivjeli u kui nekog siromanog ovjeka. Jedan njegov prijatelj se razbolje
i ljekar mu propisa oieni sezam, te siromanom ovjeku dadoe sezam da ga oisti. Taj ovjek
dade sezam svojoj eni i ree joj da ga pripremi. ena oisti sezam i pripremi ga, a kada ga lasica
vidje, poe ga prenositi u svoju rupu i radila je to cijeli dan dok nije prenijela najvei dio. Onda
doe ena i primjeti da nedostaje mnogo sezama, pa poe vrebati da vidi zato nedostaje sezam.
Ve po navici, lasica doe da ga prenosi i kad vidje enu kako sjedi, bi joj jasno da je ona u zasjedi,
te pomisli: "Moj postupak moe imati teke posljedice. Bojim se da ta ena mene eka u zasjedi, a
onome ko ne misli na posljedice sudbina nije saveznik. Moram uiniti neto pozitivno ime u
pokazati svoju nedunost za sve runo to sam uinila."
I lasica poe vraati sezam koji bijae u njenoj rupi. Kada ena vidje ta radi, pomisli: "Nije ona
kriva to nedostaje sezam, jer ga donosi iz rupe nekoga ko ga je tamo odnio i stavlja ga uz preostali
sezam. Ona nam dobro ini vraajui sezam, a onome ko dobro ini valja samo dobrim vratiti. Dakle,
nije lasica kriva to nema sezama, ali ja u vrebati dok ga ne uhvatim i dok ne saznam ko je."
Lasica je shvatila o emu razmilja ta ena, te ode miu i ree mu:
- Brate, nije dobro kad ovjek ne brine o komijama i ako nije postojan u svojoj ljubavi.
- Tako je, prijatelju - ree mi. - Blago tebi i tvojim susjedima. Ali, zato mi o tome govori?
- Domain je donio sezama, pa su se on i njegova porodica siti najeli. Imaju ga mnogo, tako da su ga
ostavili, te je svako ivo bie uzimalo. Ako i ti uzme sezama, uinit e to s veim pravom od
ostalih koji su uzimali.
Miu se to dopade i on zaigra, zavrti repom osjetivi elju da jede sezam. On istog asa ustade, izae
iz svoje rupe i vidje oieni sezam kako sija bjelinom. ena je sjedila u zasjedi, a mi nije mislio na
posljedice. ena je bila pripremila toljagu. Mi se nije mogao suzdrati, ve ue u sezam, zavue se u
njega i poe jesti. ena ga udari onom toljagom i razbi mu glavu, tako da mi strada zbog pohlepe i
zbog toga to nije razmiljao o posljedicama.
- eherzado - ree car - Allaha mi, to je divna pria! Zna li neku o ljepoti prijateljstva i bdijenju nad
njime, ak i onda kada se prijatelj teko moe spasiti od propasti?
- Znam - odgovori eherzada.
PRIA O GAVRANU I MAKU
- ula sam da su se sprijateljili gavran i maak. Dok su boravili pod jednim drvetom, iznenada
ugledae pantera kako ide prema tome stablu pod kojim su se oni nalazili. Primjetie ga tek kada je
bio blizu stabla. Gavran odletje na vrh drveta, a maak ostade paralisan i doviknu gavranu:
- Prijatelju, zna li neto to bi me moglo izbaviti, nadam se tome od tebe?
- Braa trae jedni druge kada je potrebno neto pametno smisliti da bi se izvukli iz nevolje. Divno li
je rekao pjesnik:

Pravi prijatelj je ko s tobom uvijek ostaje

I tetu trpi ako tebi od koristi je;

I onaj koji e za te duu svoju kidati

Ako zla sudba nekada te uhvati.

Nedaleko od drveta bili su pastiri i psi. Gavran odletje i poe lupati krilima po zemlji i graktati.
Zatim prie pastirima i udari krilom jednog psa po njuci, pa se malo podie, a psi potrae za njim.
Pastir podie glavu i vidje pticu kako leti nisko iznad zemlje, te poe za njom. Gavran je letio tek
toliko da umakne psima mamei ih da ga rastrgnu. Zatim se malo podie, a psi su ga slijedili dok se
gavran ne nae na stablu pod kojim je bio panter. Kada psi ugledae pantera, jurnue prema njemu, te
se on dade u bijeg, a mislio je da e pojesti maka. Tako se maak spasi zahvaljujui domiljatosti
gavrana.
Ovo ti priam, care, da bi znao kako prava bratska ljubav izbavlja od smrti.
PRIA O GAVRANU I LISICI
Pria se da je jedna lisica ivjela u planini. Kad god bi okotila mladune i kad bi ono ojaalo, lisica
bi ga pojela zbog gladi. Da nije jela mladunad, glad bi je umorila. Na vrhu te planine sklanjao se
jedan gavran i lisica pomisli: "eljela bih se sprijateljiti s ovim gavranom, da mi bude drug u samoi
i da mi pomae u potrazi za hranom, jer on je u stanju uiniti ono to ja nisam."
Lisica prie gavranu i stade blizu njega ne bi li mogao uti njene rijei. Zatim ga pozdravi i ree:
- Komija! Zaista komija musliman ima dvostruko pravo na svog komiju muslimana: pravo po
susjedstvu i pravo po islamu. Ti si moj komija i moram ispuniti jednu obavezu prema tebi, utoliko
prije to smo dugo ve komije i to mi ljubav koju nosim u srcu za te nalae da budem paljiva
prema tebi i podstie me na bratimljenje s tobom. ta mi moe odgovoriti na to?
- Najbolje rijei su one koje su najiskrenije - ree gavran. - Moda tvoj jezik govori o onome ega
nema u srcu. Bojim se da se tvoje prijateljstvo ispoljava samo u rijeima, a da si mi u dui
neprijatelj, jer ti si prodrljivica, a ja sam plijen. Zato treba da se klonimo uzajamne ljubavi i
neposredne blizine. ta te nuka da trai ono to ne moe dosegnuti i da eli ono to ne moe biti?
Ti spada u familiju zvijeri, a ja u familiju ptica, te takvo prijateljstvo ne bi bilo valjano.
Lisica na to odgovori:
- Onaj kome je poznat znaaj estitosti i ko bira prave prijatelje moe imati koristi od prijatelja.
Meni se dopada da budem blizu tebe i biram te za prijatelja da bismo mogli pomagati jedno drugome
pri postizanju ciljeva. Nae prijateljstvo bit e uspjeno. Ja znam neke prie o ljepoti prijateljstva.
Hoe li da ti ispriam jednu?
- Doputam da mi ispria. Kazuj, dakle, da ujem njihovu poruku - sloi se gavran.
- Sluaj, prijatelju! - poe lisica - Pria o buhi i miu ukazuje upravo na ono o emu sam ti priala.
- Kako to? - upita gavran, a lisica odgovori:

***
- Priaju da je jedan mi ivio u kui nekog vrlo bogatog trgovca. Buha je nou traila utoite u
postelji toga trgovca i osjeti da mu je tijelo mehko. Kako je buha bila edna, ona se napi trgoveve
krvi. Trgovac osjeti bol, probudi se, sjede i poe dozivati sluge, te oni pohitae k njemu, zasukae
rukave i poee prebirati traei buhu. Kada buha osjeti da je trae, dade se u bijeg i naletje na miiju
rupu pa ue u nju. Mi je ugleda i upita:
- ta te dovodi ovamo kad ne pripada mome rodu ni vrsti? Zbog toga nisi, sigurna od grubosti i
nanoenja uvreda.
- Pobjegla sam u tvoje sklonite spaavajui se od smrti: dola sam da traim tvoju zatitu. Ne elim
tvoju kuu, niti e te snai kakvo zlo od mene zbog kojeg bi morao napustiti stanite. Nadam se da u
te moi nagraditi za dobro koje mi ini i uskoro e hvaliti posljedice onoga o emu govorim. Kada
je mi uo buhine rijei...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom doputenju.

151. no
Kada nastupi stotinu pedeset i prva no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je mi, sasluavi buhine rijei, rekao:
- Ako je sve tako kako si mi kazala, onda se osjeaj sigurnom ovdje. Nee ti se nita loe dogoditi.
Imat e samo ono to e te radovati i snai e te samo ono to e i mene snai. Nudim ti svoje
prijateljstvo. Nemoj aliti za trgovevom krvlju i ne tuguj to se nee hraniti njome. Budi zadovoljna
svojim ivotom, jer tako je bolje za tebe. uo sam, buho, da je neki savjetnik govorio stihove:

Stazama samoe i skromnosti sam hodio

I ivot dosueni tako sam provodio.

Od kore hljeba i gutljaja vode sam ivio,

Te malo soli dok dronjke sam nosio.

Bit e dobro bude li mi Allah lagodnost podario,

Inae u biti zadovoljan onim to mi je udijelio.

Buha na mieve rijei odgovori:

- Brate, sluam tvoje pouke i tebi se potinjavam. Ja nemam moi da ti se suprotstavljam, ve hou
ivot da provedem u toj divnoj namjeri.
- Iskrena ljubav je dovoljno lijepa namjera - ree mi.
Tako se zae prijateljstvo meu njima. Buha se sklanjala u trgovevu postelju, ali nije pretjerivala s
njim, a danju se sklanjala kod mia u njegovom stanitu.
Jedne noi, trgovac donese kui mnotvo novaca, pa ih poe brojati. Kada mi u zveket novca,
promoli glavu iz rupe i poe posmatrati trgovca dok je dinare stavljao pod jastuk i najzad je zaspao.
Tada se mi obrati buhi:
- Zar ne misli da je ovo zgodna prilika i velika srea? Zna li neto pametno to e nas dovesti do
tih dinara?
- Nije dobro kad neko neto eli ako nije u stanju i da doe do toga. Ako je nejak za to, izloit e se
upravo onome od ega zazire i nee postii cilj, ak i ako je u stanju smisliti neko lukavstvo. To je
kao kad vrabac sakuplja zrnje pa pada u stupicu i lovac ga hvata. Dakle, ti nema snage, kao ni ja, da
uzme te dinare i iznese ih iz kue. Ja to nisam u stanju, ne mogu ak ni jedan jedini dinar iznijeti.
- Pripremio sam u ovoj svojoj rupi sedamdeset izlaza na koje mogu izai ako budem htio, a za blago
sam pripremio sigurno mjesto. Ako ti smisli kako da izvede trgovca iz kue, onda ne sumnjam u
uspjeh, uz pomo sudbine.
- Preuzimam obavezu da ga izvedem iz kue - ree buha, pa ode u trgovevu postelju i ujede ga tako
estoko kako se trgovcu nikada nije dogodilo. Zatim se skloni na sigurno mjesto na kome joj nije
prijetila nikakva opasnost od trgovca. Probueni trgovac poe traiti buhu, ali ne nae nita, te lee
na drugu stranu. Onda ga buha ujede jae nego prvi put, tako da se trgovac rasani, ustade iz postelje,
pa ode do jedne klupe pored kunih vrata i tu zaspa ne budei se do jutra.
Onda mi poe prenositi dinare dok ih ne prenese sve. Kad osvanu jutro, trgovac poe optuivati
ljude i nagaati kako se to moglo dogoditi.
I lisica ree gavranu:
- Znaj, oprezni, pametni i iskusni gavrane, da ti sve ovo priam samo zato da bi bio nagraen za
dobro djelo koje mi ini, kao to je mi nagraen za dobro koje je uinio buhi. Vidi kako ga je
divno nagradila i uzvratila mu na najljepi nain.
- Ako je dobroinitelju stalo do dobrih djela, on e ih initi, ili ih nee initi. Dobroinstvo nije za
onoga ko misli prekidati vezu. Ako ti iskaem naklonost, premda si mi neprijatelj, onda u time
upropastiti samog sebe. Ti si, lijo, lukava i prevrtljiva, a onaj ko je podmukao i ko vara ne dri se
dogovora. Ne treba vjerovati onome ko se ne dri dogovora. Ne tako davno, uo sam da si prevarila
jednog svog prijatelja, vuka. Postavljala si mu smicalice dok ga nisi upropastila svojim lukavstvom i
podmuklou. Sve si mu to priredila premda pripada tvome rodu. Iako ste dugo bili prijatelji, nisi ga
potedjela. Kako onda da vjerujem u tvoje prijateljstvo kad tako postupa s prijateljem iz svoje
familije? ta bi tek uinila neprijatelju koji ne pripada tvome rodu? Ja i ti smo poput sokola i gladnih
ptica.
- Kakva je to pria o sokolu i gladnim pticama? - upita lisica, a gavran ree:
- Tvrde da je jedan soko bio nepopravljivi siledija...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

152. no
Kada nastupi stotinu pedeset i druga no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je gavran rekao:
- Tvrde da je jedan soko bio nepopravljivi siledija u vrijeme kada je bio mlad, tako da su ga se
plaile ptice grabljivice, a i grabljive zvijeri na kopnu. Od njegova zla niko se nije mogao spasiti.
Ima mnogo pria o sokolovom nasilnom i tlaiteljskom ponaanju, o tome da je uporno maltretirao
ptice. Meutim, kada ostari, snaga ga izdade, te on poe gladovati. Morao je ulagati sve vie truda,
poto je onemoao, pa zakljui da e biti najbolje da ode tamo gdje se okupljaju ptice i da jede ono
to ostane iza njih. Tako se sluio lukavstvom, poto je prije toga bio snaan i moan.
Ako i tebe izda snaga, lijo, nee te izdati lukavstvo. Ne sumnjam da je to, to trai moje
prijateljstvo, pribjegavanje lukavstvu umjesto sili. Ja ne spadam u one koji e ti pruiti ruku jer mi je
Allah dao snagu u krilima, oprez u dui i vid oinji. Znaj da onaj ko se uporeuje s jaima od sebe
zamara se, a moe i da strada. Bojim se da ti se ne dogodi ono to se dogodilo vrapcu ako se bude
uporeivala s monijima od sebe.
- ta se dogodilo vrapcu? Allaha ti, ispriaj mi! - zamoli lisica, a gavran ree:
- uo sam da je vrabac letio iznad panjaka na kome su pasle ovce. Posmatrao je panjak i odjednom
ugledao velikog orla kako se ustrijemio na jedno malo janje, zgrabio ga kandama i poletio.
Kada to vidje, vrabac rairi krila govorei:
- Ja u uiniti isto to i on!
Zanosei se i poredei s veim od sebe, on istog asa poletje i spusti se na jednog debelog ovna s
bujnim runom koje se bijae zamrsilo jer je ovan leao na mokrai i izmetu, tako da mu je vuna liila
na pljuvaku. Kada se spusti na ovnova lea, vrabac zamahnu krilima, ali mu se noge zapletoe u
vunu. On htjede poletjeti, ali nije mogao. Sve se to dogaalo pred pastirom koji je bio ljut zbog orla
pa prie vrapcu, uhvati ga, poupa mu perje iz krila i sveza mu za nogu konac. Onda ga odnese svojoj
djeci i baci im ga, a jedno dijete upita:
- ta je to?
- Ovaj se poredio s veim od sebe i stradao je - odgovori pastir.
Tako i ti, lijo, uvaj se uporeivanja s jaima od sebe jer e stradati. Toliko od mene, a sad idi s
mirom.
Izgubivi nadu da e se sprijateljiti s gavranom, lisica se vrati tugujui, stenjui i krguui zubima.
Kada gavran u kako plae i jeca, kada vidje kako je neutjeno tuna, on ree:
- Zato krgue zubima, lijo?
- krguem zubima zato to vidim da si lukaviji od mene - odgovori lisica.
Potom se lisica dade u trk i vrati se u svoju jazbinu.
To je pria o lisici i gavranu, care.
- eherzado - ree car - divne su ove prie. Zna li jo neku slinu basnu?
PRIA O JEU I DIVLJEM GOLUBU
Pria se da je jedan je odabrao sebi stanite pored palme na kojoj su divlji golub i enka sagradili
gnijezdo. Ugodno su ivjeli na palmi. Je je mislio: "Grivnja jede palmine plodove, a ja nemam puta
do njih. Moram neto smisliti."
Zatim je iskopa rupu ispod palme i u njoj naini stanite sebi i svojoj enki. Pored rupe sagradi
bogomolju u koju se povue ispoljavajui pobonost, predanost Bogu i odricanje od ovosvjetskih
uitaka. Grivnja je posmatrao kako se je moli i klanja i bi mu ga ao zbog njegovog prevelikog
liavanja, pa ga upita:
- Koliko godina tako ivi?
- Trideset godina - odgovori je.
- ime se hrani? - upita grivnja.
- Onim to padne s palme.
- Kako se odijeva?
- Bodljama, i dobro me slui njihova grubost.
- Zato si odabrao ba ovo mjesto? - upita golub.
- Izabrao sam ga upravo zato da bih upuivao na pravi put zabludjelog i da bih pouavao neznalice.
- Nisam znao da si takav, ali bih sada i ja volio imati ono to ti ima - ree golub.
- Strah me - odgovori je - da tvoje rijei ne budu u suprotnosti sa tvojim djelima, te bi mogao biti
poput onog zemljoradnika koji je, ne urei, rekao kada je dolo vrijeme sjetve: "Bojim se da je
vrijeme sjetve ve prolo i da u izgubiti imovinu srljajui da posijem." Kada doe vrijeme etve i
kad vidje kako ljudi anju, on se pokaja zbog onog to je propustio i zato to je zaostao za drugima, te
umre od tuge i alosti.
- ta treba da radim da bih se oslobodio robovanja ovome svijetu i da bih se predao samo
oboavanju svoga Gospodara? - upita golub, a je mu odgovori:
- Poni se pripremati za budui ivot i zadovoljavaj se s malo hrane.
- Kako to mogu kad sam ja ptica i nisam u stanju letjeti dalje od palme na kojoj se nalazi moja hrana?
Kada bih to mogao, ne bih se smirivao na jednome mjestu.
- Moe nabrati s palme hurmi koliko je dovoljno za godinu dana tebi i tvojoj enki, pa se nastani u
gnijezdu ispod palme da bi se mogao posvetiti bogosluenju. Nakon toga, uzmi sve one plodove koje
si pokidao, prenesi ih i skloni kako bi se mogao njima hraniti u vrijeme oskudice. Ako potroi
plodove a jo poivi, dri se suzdrljivog ivota.
- Neka ti Allah da dobro kad si me upozorio na budui ivot i kada si me uputio na pravi put! -
uskliknu golub, pa se on i njegova enka prihvatie posla i poee brati hurme dok na palmi ne ostade
nita. Je otkri hranu za sebe, obradova joj se, napuni hurmama svoje sklonite i pohrani je kao svoju
hranu. Pri tom je mislio: "Kada golub i njegova enka ustrebaju hrane, trait e od mene i udit e za
onim to ja imam polaui nade u moju suzdrljivost i pobonost. Dok budu sluali moje pouke i
savjete, pribliit e mi se, a ja u ih uhvatiti i pojesti, tako da u ostati sam na ovome mjestu i sve to
padne s palme bit e mi dovoljno."
Nakon toga, golub i njegova enka sioe s palme, poto prethodno pokidae plodove na njoj, i
vidjee da ih je je sve prenio u svoju rupu. Onda golub ree:
- Dobri jeu, savjetnie i uitelju, nismo nali ni traga od hurmi, a za drugu hranu osim hurmi ne
znamo.
- Moda ih je odnio vjetar. Meutim, treba se odricati hrane radi Onoga koji hranu daje, to je osnova
uspjeha. Onaj koji je prorezao usta nee ih ostaviti bez hrane.
Je im je ustrajno davao takve pouke, predstavljao se kao poboan govorei biranim rijeima dok mu
ptice ne povjeravae i ne prioe. Uoe na ulaz u jazbinu ne bojei se prijevare, a je skoi na ulaz i
kripnu zubima. Kad golubu bi jasno da ga je je prevario, on povika:
- Kako je bilo jue, a kako je danas! Zar ne zna da imaju pomagaa oni kojima se ini nepravda?
Okani se prijevara i smicalica da te ne bi snalo ono to je snalo prevarante koji su pleli zamku
trgovcu!
- Kako se to dogodilo? - upita je.
- uo sam - odgovori golub - da je bio jedan trgovac u gradu koji se zvao Sinda. Taj trgovac je bio
vrlo bogat. Jednom je spremio tovare i robu i otpremio ih u neki grad da ih tamo proda. Pratila su ga
dva podmukla ovjeka koji natovarie neto svoje robe pretvarajui se da su i sami trgovci. Oni
pooe s njim i kada se zaustavie na prvom odmaralitu, dogovorie se da ga prevare i da mu otmu
sve to je imao. Svaki od njih tajio je svoje nakane prema onom drugom, mislei: "Ako prevarim
svoga druga, poto prije toga prevarimo trgovca, meni e lahnuti i svu imovinu u ja uzeti." Krili su,
dakle, zle namjere jedan od drugoga. Obojica uzee jela, stavie u njih otrova i ponudie ih jedan
drugome, te se tako poubijae. Ti ljudi su inae sjedili s trgovcem i razgovarali s njim, a kako ih ne bi
neko vrijeme, trgovac ih poe traiti ne bi li saznao ta je s njima i nae ih mrtve. Znao je da su bili
prepredeni i da su mu smiljali podvalu, ali se njima samima podvala vratila. Trgovac se spasi i uze
ono to su oni imali.
- Upozorila si me, eherzado, na neto to sam zanemarivao - ree car. - Ispriaj mi jo koju takvu
priu.
eherzada ree:
PRIA O LOPOVU KOJI JE IMAO MAJMUNA TE O VRAPCU
I PAUNU
- ula sam, sretni care, da je neki ovjek imao majmuna. Taj ovjek je bio lopov koji nikad nije
otiao na pijacu u gradu u kome je ivio a da se ne bi vratio bez velike zarade. Jednoga dana, neki
ovjek je nosio skrojena odijela da ih proda, i doe s njima na pijacu, pa poe izvikivati, ali ga niko
ne zapita za cijenu. Kome god bi ponudio odijelo, ovaj bi odbio da ga kupi.
Dogodi se da onaj kradljivac koji je imao majmuna ugleda ovjeka sa skrojenim odijelima koja je
pakovao u jedan paket i sjeo da se odmori. Majmun poe igrati pred njim, tako da se ovjek zabavi
posmatrajui ga, a lopov mu ukrade paket, pa uze majmuna i ode na jedno osamljeno mjesto. Onda
otvori paket, pa kad vidje da se u njemu nalaze skrojena odijela, spakova ih u skupocjeno platno i
odnese na drugu pijacu. Izloi cijeli paket na prodaju postavljajui uvjet da se paket ne otvara. Ljudi
se polahkomie zbog niske cijene. Jednom ovjeku se dopade paket zbog njegove vrijednosti, te ga on
kupi pod postavljenim uvjetom i odnese ga svojoj eni. Kad ona vidje paket, upita mua:
- ta je to?
- To je vrijedna roba koju sam kupio ispod cijene da bih je prodao i zaradio.
- Lahkovjerni ovjee! - ree ena. - Zar se takva roba prodaje ispod cijene ako nije ukradena? Zar
ne zna da grijei i da je slian tkalcu onaj ko kupuje neto to nije vidio?
- A ta je to bilo s tkalcem? - upita mu.
- ula sam da je u jednom selu ivio neki tkalac i radio je, ali je s mukom zaraivao komad hljeba.
Pored njega je ivio bogata koji priredi gozbu i pozva narod, tako da s ljudima doe i tkalac i uoi
da najbolju hranu nude onima koji su imali najbolju odjeu, te da im domain iskazuje posebno
potovanje videi da su lijepo obueni. Tkalac pomisli: "Kad bih se bavio nekim drugim zanatom,
lakim i bolje nagraenim od ovoga, sakupio bih mnogo novaca, pa bih kupio gizdavu odjeu i
podigao vlastiti ugled, a porastao bih i u oima drugih ljudi." Onda se osvrnu i vidje jednog
zabavljaa meu prisutnima na gozbi. Taj zabavlja se bio popeo na visok zid s kojeg se baci na
zemlju i ostade na nogama. Tkalac pomisli: "Moram uiniti isto to i on! Nisam ja gori od njega!"
Zatim se pope na zid i baci se, a kad pade na zemlju slomi vrat i umre.
Priam ti ovo zato da te ne spopadne zlo i da ne poeli neto to ti ne prilii.
Mu joj odgovori:
- Ne spaava svakog ovjeka njegovo znanje, niti svaki neznalica strada zbog neznanja. Viao sam
iskusnog lovca na zmije, koji ih dobro poznaje, pa ga je zmija ujela i usmrtila, a moe izai na kraj s
njima ovjek koji o zmijama nita ne zna, niti ta zna o njihovim navikama.
Mu se ne sloi sa enom, ve kupi robu. Zatim postade njegov obiaj da u bescijenje kupuje robu od
kradljivaca, dok ga najzad ne osumnjiie i dok ne propade.
U njegovo vrijeme bijae jedan vrabac koji je svakog dana dolazio jednom od ptiijih careva.
Dolijetao mu je svakodnevno, tako da je bio prvi koji je dolazio, a posljednji je od njega odlazio:
Jednom, okupi se jato ptica na visokoj planini, te rekoe jedne drugima:
- Namnoile smo se, pa su se namnoile i nesuglasice. Moramo imati cara koji e rjeavati nae
sporove. Tada emo se slagati i nestat e naih razmirica.
Onda doletje onaj vrabac i posavjetova im da za cara izaberu pauna kome je on stalno odlazio. I ptice
se odluie za pauna, postavie ga za cara i on bijae milostiv prema njima. Paun odredi vrapca za
svoga pisara i vezira. Vrabac je ponekad naputao svoje obaveze i posveivao se nekim drugim
stvarima. Jednom se vrabac ne pojavi kod pauna cijeli dan i paun se veoma uznemiri. Dok je on
brinuo, vrabac se pojavi i paun mu ree:
- Zato si se zadrao iako si mi ti najblii podanik?
- Vidio sam neto sumnjivo, pa sam se uplaio - odgovori vrabac.
- ta si vidio?
- Vidio sam kako je ovjek postavio mreu pored moga gnijezda, uvrstio klinove, a u sredini stavio
zrnje. Onda je sjeo podalje od mree. Ja sam takoer sjeo i posmatrao ta e uraditi. Dok sam ja tako
sjedio, odjednom se pojavie dral i njegova enka voeni svojom sudbinom. Oni upadoe u mreu i
poee vapiti, te lovac ustade i uze ih. To me je uznemirilo i zato sam bio odsutan, estiti care. Vie
neu ivjeti u onome gnijezdu, jer me strah mree.
- Ne idi s toga mjesta - ree paun. - Oprez te nee zatititi od sudbine.
Vrabac se povinova njegovoj zapovijedi i ree:
- Strpit u se i neu se preseljavati. Pokoravam se caru.
Vrabac se svejednako plaio, te je donosio hranu do pauna i tu je jeo dok se ne bi najeo, a onda je pio
vodu. Nakon toga je odlazio. Jednoga dana dok je hitao, ugleda kako se dva vrapca tuku na zemlji i
vrabac pomisli: "Kako mogu biti carski vezir i posmatrati kako se preda mnom tuku dva vrapca?!
Tako mi Allaha, izmirit u ih."
Zatim poletje prema vrapcima da ih izmiri, ali ih lovac sve poklopi mreom i taj vrabac se nae
usred nje. Lovac prie, uze vrapca, dade ga svom drugu i ree:
- Dobro ga dri jer je tako debeo da nisam vidio boljeg od njega.
Vrabac pomisli: "Snalo me upravo ono ega sam se bojao. Siguran je samo paun. Oprez me nije
spasio od sudbine. Ni oprezan ne moe pobjei od onoga to mu je sueno. Divno je rekao pjesnik:

Nemogue se ni lukavstvom ne moe postii,

A ono to mora biti ne moe se izbjei.

Ono to ima biti u pravi as e se dogoditi

I neznalicu to e uvijek varati.

- eherzado - ree car - ispriaj mi jo koju takvu priu.

- Naredne noi - odgovori ona - ako me potedi car, neka ga Allah slavnim uini...
ehezradu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom doputenju.
PRIA O ALI IBN BEKARU I EMSUNNEHARI
153. no
Kada nastupi stotinu pedeset i trea no, eherzada ree:
- ula sam, sretni care, da je u davna vremena, za vladavine Haruna ar-Reida, bio jedan trgovac
koji je imao sina po imenu Abu-l-Hasan Ali ibn Tahir. Taj ovjek je bio veoma bogat. Bio je iroke
ruke, lijep i omiljen kod svih koji su ga vidjeli. Ulazio je u halifin dvor bez najave. Voljele su ga sve
halifine nalonice i robinje. Sjedio je za halifinim stolom, recitirao mu poeziju i priao mu neobine
prie, a danju je trgovao na pijaci.
U njegovom duanu je sjedio jedan mladi porijeklom od persijskih careva, a zvao se Ali ibn Bekar.
Mladi je imao lijep stas, fini izgled, savrenu vanjtinu, rumene obraze, sastavljene obrve, privlaan
govor, osmjehnute usne, a volio je veselje i zabavu.
Jednom su njih dvojica sjedili, razgovarali i alili se, kad se neoekivano pojavi deset mjesecolikih
robinja. Svaka se odlikovala ljepotom, stasom i skladnou, a meu njima bijae jedna djevojka na
mazgi na kojoj je bilo izvezeno sedlo sa zlatnim stremenima. Djevojka je nosila tanki zar, a oko
struka svileni pojas proiven zlatom. Kao da je nju opjevao pjesnik:

Njena koa nalik je na tkaninu svilenu

A govor na besjedu odmjerenu.

Ima oi kakve samo Allah moe stvoriti

I u stanju su svaki razum opiti.

Ljubav prema njoj sve vie me mori,

Utjehu u ljubavi nai u na dan sudnji.

Kada stigoe do Abu-l-Hasanovog duana, ta ena sjaha s mazge, sjede pred duan i pozdravi ga. On
uzvrati pozdrav, a im je Ali ibn Bekar vidje, pomami se i htjede otii, ali mu ona ree:
- Sjedi tu! Kako moe otii kad smo mi dole? To nije pravo!
- Bogami, gospoo, ja bjeim od onoga to sam vidio. Divno je rekao pjesnik:

Ona je slina sjajnom nebeskom suncu -

Tom ljepotom daj utjehu svome srcu.

Do nje se niko ne moe uspeti,

Niti e se ona tebi spustiti.

ena se osmjehnu i upita Abu-l-Hasana:

- Kako se zove ovaj mladi i odakle je?
- On je stranac - odgovori Abu-l-Hasan. - Zove se Ali ibn Bekar, sin je perzijskog cara. Strancu valja
ukazivati potovanje.
- Kada ti doe moja robinja, poalji ga meni.
- Naravno - prihvati Abu-l-Hasan.
Zatim mlada ena ustade i ode svojim putem. Toliko o njoj.
to se tie Ali ibn Bekara, on nije znao ta da kae. Nakon izvjesnog vremena, stie robinja Abu-l-
Hasanu i ree:
- Moja gospodarica trai da doete ti i tvoj prijatelj.
Abu-l-Hasan ustade i povede Ali ibn Bekara, te se uputie dvoru Haruna ar-Reida. Robinja ih uvede
u jednu zasebnu odaju i ree im da sjednu, te im donesoe i sofru. Oni jedoe, zatim oprae ruke, pa
im donesoe pie i napie se. Robinja ih pozva da ustanu i oni pooe za njom, te ih uvede u jednu
odaju sagraenu na etiri stupa, zastrtu raznim ilimima i ukraenu najljepim ukrasima, kao da je
dennetska odaja.
Mukarci se zaudie raskoi, i dok su oni razgledali ta uda, pojavi se deset robinja zanosno se
njiui. Onako mjesecolike, mamile su poglede i paralisale misao, pa se poredae nalik na
dennetske hurije. Za njima se pojavi drugih deset robinja nosei lutnje i druge instrumente za zabavu
i uveseljavanje. Djevojke pozdravie dvojicu mukaraca, pa poee svirati na lutnje i govoriti
stihove, pri emu je svaka predstavljala pravo iskuenje za Boije robove.
Zatim se pojavi jo deset slinih robinja, istih godina, crnookih, rumenih obraza, sastavljenih obrva i
vitkih nogu. Predstavljale su pravo iskuenje za pobone ljude i uitak za one koji su ih posmatrali.
Nosile su haljine od raznobojne svile pred kojom je pamet zastajala. Djevojke stadoe pored vrata, a
za njima se pojavi jo deset robinja ljepih od prethodnih, u divnim haljinama. Djevojke se takoer
zaustavie pored vrata, a onda se na vratima pojavi dvadeset mladica meu kojima je bila djevojka
po imenu emsunnehara, nalik mjesecu meu zvijezdama. Krasila ju je bujna kosa, nosila je plavu
haljinu i svileni zar, a oko struka pojas ukraen raznim vrstama dragulja. Kretala se gordo dok ne
sjede na divan. Kada je vidje, Ali ibn Bekar izgovori stihove:

Ona je zametak moje bolesti,

Zbog nje traju moja ljubav i strasti;

Pred njom se moja dua topi

I zato mi se ve naziru kosti.

Kada zavri stihove, mladi se obrati Abu-l-Hasanu:

- Da si mi elio dobro, sve bi mi ovo ispriao prije nego to sam doao ovamo da bih osokolio
vlastitu duu i pripremio je da podnese ono to e je snai.
Mladi poe kukati i jadati se, a Abu-l-Hasan mu ree:
- Brate moj, elio sam ti samo dobro, ali sam se bojao da ti to kaem kako te ne bi ljubav ophrvala
toliko da bi izbjegavao susret s njom. Smiri se i uivaj, jer ona se okree prema tebi i eli se sresti s
tobom.
- Kako se zove ta ena? - upita Ali ibn Bekar, a Abu-l-Hasan odgovori:
- Zove se emsunnehara i jedna je od ljubimica zapovjednika pravovjernih, Haruna ar-Reida. Ovo
mjesto je halifski dvor.
emsunnehara sjede, osmotri drai Ali ibn Bekara, i on osmotri njene drai, te osjetie ljubav jedno
prema drugom. Djevojka naredi robinjama da svaka sjedne na svoje mjesto na divanu, te one
posjedae naspram prozora, a ona im ree da zapjevaju. Jedna od djevojaka uze lutnju i poe
recitirati:

Ti opet poslanicu poalji mi

I odgovor otvoreno primi.

Pred tobom stojim, care lijepi,

Jadaju se ta mi srce trpi.

Gospodaru, milo srce moje,

Moj ivote i sve najvrijednije!

Poljubac jedan sada daj mi,

Daruj ga, il mi ga pozajmi.

Vratit u ga, neu duna biti,

Isti takav ja u ti vratiti.

Ako jo ushtjedne ljubiti,

Rado u ti to dopustiti.

O, ti to me tugom odijeva,
Neka tebe srea ukraava.

Ali ibn Bekri zatreperi:

- Kai mi jo koji takav stih - te robinja udari u strune i izgovori:

Zbog toga to si esto u daljini

Nauila sam plau vid oinji.

Oi moje imaju radosti,

enjo najvea i moja svetosti,

Saali se onaj ije oi tonu

U suze i u tugu neprebolnu!

Nakon toga, emsunnehara ree drugoj robinji:

- Otpjevaj nam ti neto - a djevojka zasvira i poe recitirati:

Od njegova pogleda se opijam, a ne od vina

I zbog hoda njegova nemam vie sna.

Ne tjei me vino, ve njegovi uvojci;

Ne opija me vino, ve njegovi postupci.

Te kovrde naprosto me slomie,

A ari pod platom zaista me smorie.
Sluajui robinjine stihove, emsunnehara je uzdisala jer joj se dopade poezija. Potom naredi
sljedeoj robinji da pjeva, a ona izgovori stihove:

Lice mu je suparnik svjetlu nebeskome;

Kapi rose vide se na licu mu mladome.

Brii mu dva reda ispisali

I smisao ljubavi strasne su zapisali.

im ga sretoh, njegova krasota uskliknu:

Gle ljepotu Allahovom rukom vezenu!

Onda Ali ibn Bekar ree djevojci koja je bila uz njega:

- Odrecitiraj i ti neto, djevojko! - a ona dohvati lutnju i otpjeva stihove:

Ljubavni sastanak odve kratko traje

Pred lutanje i pred odlaske tvoje.

Ah, kako se esto rastajemo

Umjesto da se ljubavlju naslaujemo!

U trenutku sree zato uivajte,

Ljubavnim sastancima vi se opijajte!

Kada djevojka zavri recitaciju, Ali ibn Bekar uzdahnu i suze ga oblie, a emsunnehara vidje da on
plae, te je zahvati plamen strasti i potonu u bezumlje ljubavi. Ona ustade s divana i poe prema
sobnim vratima. Odmah ustade i Ali ibn Bekar koji krenu za njom, te se zagrlie i padoe obeznanjeni
pored sobnih vrata.
Prioe im robinje koje ih unesoe u sobu i poprskae ulsijom. Kada se osvijestie, ne vidjee Abu-
l-Hasana koji se bijae sakrio pored postelje.
- Gdje je Abu-l-Hasan? - upita djevojka, a on se pojavi iza postelje. Pozdravljajui ga, djevojka
ree:
- Molim Allaha da mi omogui da te nagradim, dobroinitelju!
Zatim se obrati Ali ibn Bekaru:
- Gospodaru moj, jo te nije zahvatila ljubav u mjeri u kojoj je mene zahvatila. Ne preostaje nam
nita drugo nego da podnosimo ono to nas je snalo.
- Allaha mi, moja gospo, tako mi je lijepo to sam s tobom! Moj plamen nee zgasnuti, niti e
usahnuti ljubav prema tebi to e mi srce obuzimati dok je due u meni.
Mladi zaplaka i suze mu linue niz obraze kao kia. Kada emsunnehara vidje kako plae, rasplaka
se i ona, a Abu-l-Hasan uzviknu:
- Allaha mi, divim vam se i zbunjujete me! Zaista je udesno i neobino to to se zbiva s vama!
Kakav je to pla kada ste zajedno? ta li e tek biti kada se rastanete?! Nije vrijeme za pla i
tugovanje, ve je ovo vrijeme za radost i veselje.
emsunnehara dade znak jednoj robinji koja izae pa se vrati s dvorkinjama to su nosile sofru sa
srebrnim posudama, a u njima svakovrsna jela. Dvorkinje postavie sofru ispred njih, te
emsunnehara poe jesti i hraniti Ali ibn Bekara. Jeli su dok se ne zasitie, a onda odnesoe sofru.
Zatim oprae ruke, pa im djevojke donesoe razne vrste anduza, aloju i ambru s ulsijom. Kada se
namirisae, donesoe im izrezbarene zlatne posluavnike na kojima su bile razne vrste pia, voa i
suhih plodova - sve to dua i oko mogu poeljeti. Najzad im donesoe pehar od ahata, pun vina.
emsunnehara odabra deset dvorkinja i zadra ih kod sebe, zadra i deset robinja pjevaica, a ostale
odoe na svoja mjesta. Onda naredi nekim djevojkama da sviraju na lutnju, te one uinie kako im je
naredila i jedna poe recitirati:

Na dui mi je onaj to e mi osmijehom otpozdraviti

I moja ljubav e nakon oajanja oivjeti.

Najzad je strast moju tajnu otkrila,

Te se zlobnicima moja ljubav objavila.

Meu nama su sada suze moje -

Kao da s njim u ljubavi i suze stoje.

Nakon tih stihova, emsunnehara ustade, napuni pehar i ispi ga, zatim ga ponovo napuni i prui Ali
ibn Bekaru...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

154. no
Kada nastupi stotinu pedeset i etvrta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je emsunnehara napunila pehar i pruila ga Ali ibn Bekaru, zatim je
naredila jednoj robinji da pjeva ona izgovori stihove:

Kada teku, suze mi na vino nalikuju:

Ovo u peharu isteklo je iz mojih oiju.

Allaha mi, ne znam jesu l to suze ili vino;

Pijem li suze, il sam vino ispio.

Kada djevojka zavri pjesmu, mladi ispi pehar i vrati ga djevojci, a ona ga ponudi Abu-1-Hasanu
koji ispi pehar. Potom emsunnehara uze lutnju i ree:
- Poslije moje ae samo u ja pjevati! - i ona zategnu strune, pa poe kazivati stihove:

Mlaz suza titra mu na obrazima

Zbog ljubavi i vatre mu u grudima.

On plae kad si blizu boje se rastanka;

On plae i kad si blizu i kad si daleka.
Zatim:

Mi smo tvoj zalog, o peharnie

to se u ljepotu zvjezdanog sjaja obue!

Iz tvojih ruku, evo, sunce obasjava,

Vlaii na ustima, a iznad vrata Mjesec progledava.

Tvoje ae koje si mi ostavio

Kao da su oi tvoje, pa sam ih popio.

Zar nisi divan poput utapa

to zaljubljenog u zanos utapa?!

Kao boanstvo si to e ivot ili smrt dati

Rastaju se s kim hoe, a s kim hoe se sastati.

Sve ljepote je Allah od tebe sazdao,

Mehkou lahoru od tebe je dao.

Ti nisi bie od svijeta ovoga,

Ve melek Allahov sa svoda nebeskoga.

Kada su Ali ibn Bekar, Abu-l-Hasan i ostali uli stihove koje izgovori emsunnehara, zamalo to ne
poletjee od ushienja. Oni zaigrae i poee se veseliti. Dok su se tako zabavljali, prie im jedna
djevojka drhtei od straha i ree:
- Stigao je zapovjednik pravovjernih! Evo ga na vratima, s njim su Afif, Mesrur i drugi.
Kada ue te rijei, robinje zamalo da pomru od straha, a emsunnehara se nasmija:
- Ne bojte se! - Onda naredi robinji: - Zagovaraj ih dok mi ne izaemo odavde!
emsunnehara naloi da se zatvore vrata od sobe i da se na njih spuste zavjese dok su jo u odaji.
Najzad, ona zatvori vrata od te odaje, izae u vrt, sjede na svoje mjesto i zapovijedi robinji da joj
trlja noge, a ostalima ree da idu na svoja mjesta. Onda djevojci koja je bila s njom ree da ostavi
otvorena vrata kako bi halifa mogao ui. I pojavi se Mesrur sa dvadeset pratilaca od kojih je svaki
drao sablju u ruci. Oni pozdravie emsunneharu koja im ree:
- Zato ste doli?
- Selami te zapovjednik pravovjernih - rekoe . - Poelio je da te vidi i poruuje ti da je danas kod
njega bila prava svetkovina. Htio bi da sada svetkovinu zavri s tobom. Hoe li ti poi k njemu, ili
da on doe k tebi?
Djevojka ustade, poljubi zemlju, pa ree:
- Sluam i pokoravam se nareenju zapovjednika pravovjernih - pa naredi da pozovu paziteljice i
robinje. Kada ove dooe, djevojka im stavi do znanja da je spremna izvriti halifino nareenje.
Njena odaja je bila potpuno spremna i ona ree evnusima:
- Idite zapovjedniku pravovjernih i recite mu da ga ekam nakon kratkog vremena koliko mi je
potrebno da mu pripremim postelju i ostalo.
Evnusi brzo odoe zapovjedniku pravovjernih, a emsunnehara skinu svoju odjeu, pa ode ljubavniku
Ali ibn Bekaru, privi ga na grudi i oprosti se s njim. On gorko zaplaka, govorei:
- Gospo moja, ovaj rastanak mi teko pada. Moda e on doprinijeti da mi dua strada, ali molim
Allaha da mi podari sabur u ovome ljubavnom iskuenju.
- Allaha mi - odgovori emsunnehara - niko drugi se ne izlae opasnosti nego ja. Ti e otii na trg i
sastat e se s onima koji e ti pruiti utjehu. Bit e zatien i tvoja strast e ostati skrivena. Ja u,
pak, imati problema, utoliko prije to sam obeala halifi da u se sresti s njim. Moda se izlaem
velikoj opasnosti zbog toga to te strasno volim, to eznem za tobom i alim to u se s tobom
rastati. Kojim rijeima u pjevati, kakvim srcem u halifu sresti, kako u besjediti sa zapovjednikom
pravovjernih, kako u pogledati mjesto na kome tebe vie nema?! Kako da budem na gozbi na kojoj ti
nisi; kako mogu vino piti kad tamo tebe nee biti?!
Na to Abu-l-Hasan ree:
- Ne daj se smesti i strpi se! Ne budi nepaljiva kada se noas nae sa zapovjednikom pravovjernih.
Budi brina prema njemu.
Dok su oni tako razgovarali, doe jedna robinja i ree:
- Gospoo, stigle su halifine sluge.
emsunnehara ustade obraajui se djevojci:
- Povedi Abu-l-Hasana i njegovog prijatelja i ostavi ih u najvioj sobi koja gleda na vrt dok ne padne
mrak. Tada smisli neto da ih izvede.
Djevojka odvede dvojicu mukaraca u tu svijetlu odaju, zatvori za njima vrata i ode svojim putem.
Oni su posmatrali vrt i odjednom se pojavi halifa pred kojim je ilo stotinjak evnuha sa sabljama u
rukama, a oko njega bijae dvadeset robinja nalik na mjesece. Svaka je nosila najgizdavije haljine, a
na glavama su imale krune obrubljene dijamantima i ahatom. U rukama su drale upaljene svijee.
Halifa je iao meu njima, a one oko njega sa svih strana. Naprijed su ili Mesrur, Afif i Vasif, dok je
on iao njiui se meu djevojkama. emsunnehara ustade prema njemu i cijela njena pratnja, te ga
saekae na kapiji vrta. Duboko se naklonie pred halifom, pa pooe ispred njega dok on ne sjede
na divan. Djevojke i evnusi koji su bili u vrtu stadoe oko halife sa upaljenim svijeama i muzikim
instrumentima na koje su svirali, dok im ne naredi da se razmaknu i da posjedaju na svoja mjesta.
emsunnehara sjede pored halife i zapodjenu razgovor s njim.
Abu-l-Hasan i Ali ibn Bekar sve su to posmatrali i sluali, a halifa ih nije vidio. Onda se halifa poe
igrati sa emsunneharom, pa naredi da se otvori odaja, te je otvorie i irom raskrilie prozore.
Zapalie i svijee, tako da mjesto koje je bilo u mraku sinu kao usred dana. Zatim evnusi poee
donositi pribor za pie i Abu-l-Hasan ree:
- Ovakav pribor, pie i luksuz jo nisam vidio. To je od neke vrste dijamanata za kakve nisam uo.
ini mi se kao da sam u snu. Zapanjen sam i srce mi treperi.
to se tie Ali ibn Bekara, on je leao opruen zbog silne ljubavi jo od onog asa kada ga ostavi
emsunnehara. Kada doe k sebi, poe posmatrati sve ono to nikada ranije nije vidio, pa ree Abu-
l-Hasanu:
- Strah me, brate, da nas halifa ne ugleda, ili da ne sazna za nas. Najvie se bojim za te. to se tie
mene, znam da sam zasigurno propao, i nee me ubiti nita drugo nego ljubav i strast, zanos i enja.
Molim Allaha da me spasi toga.
Njih dvojica su i dalje iz svijetle sobe posmatrali halifu i njegovo zabavljanje sve dok veselje ne
dostie vrhunac pred njim. Tada se halifa obrati jednoj robinji:
- Odsviraj nam neto uzbudljivo, Guramo!
Ona poe svirati i pjevajuim tonom kazivati:
Silna je ljubav beduinkina kad je mili ostave,
Kada ezne za mirtom i vrbom Arabije.

Kad ugleda putnike, ona e im dati

Suze za mjeine i enjom e ih ogrijati.

Nema nita vee od moje ljubavi

Iako misli da ga ljubim grijeei.

Kada u stihove, emsunnehara se svali obeznanjena i izgubi svijest, a robinje prioe i podigoe je.
Ali ibn Bekar to vidje iz svoje odaje, pa se i on obeznani, a Abu-l-Hasan ree:
- Sudbina vam je dodijelila istu strast!
Dok su oni razgovarali, pojavi se robinja koja ih je dovela u tu sobu i ree:
- Ustani, Abu-l-Hasane, ti i tvoj prijatelj, i odlazite. Svijet je postao pretijesan za nas. Bojim se da se
sve ne otkrije. Zato odmah ustajte, inae emo izginuti.
- Kako ovaj mladi da poe sa mnom kad nije u stanju ni ustati? - upita Abu-l-Hasan, a robinja ga
poe prskati ulsijom po licu dok ne doe k sebi. Onda ga Abu-l-Hasan podie uz pomo djevojke, te
ga izvedoe i odmakoe malo. Djevojka otvori mala eljezna vrata i izvede Abu-l- Hasana i Ali ibn
Bekara. Kad se naoe pored jedne klupe, djevojka pljesnu rukama, te se pojavi amac u kome je
neki ovjek veslao. Djevojka ih uvede u un i ree amdiji:
- Prevezi ih na kopno.
Poto se naoe u amcu i napustie vrt, Ali ibn Bekar pogleda u dvorac i vrt opratajui se s njima
ovim stihovima:

U znak pratanja podigoh ruku klonulu,

A druga mi bijae na srcu, u pepelu.

Nek nam ovo ne bude sastanak posljednji

I nek nam ovo ne bude zalogaj najzadnji

Onda djevojka ree veslau:

- Brzo ih vozi!
ovjek poe urno veslati, dok je djevojka bila s njima...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

155. no
Kada nastupi stotinu pedeset i peta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je amdija urno zaveslao dok je robinja bila uz njih, te stigoe na drugu
obalu. Zatim se robinja oprosti i htjede poi, ali dok su se mukarci penjali na obalu, djevojka ree:
- Namjeravala sam da se ne rastajem s vama. Nisam u stanju poi odavde.
Potom se djevojka vrati, a Ali ibn Bekar ostade na rukama Abu-l-Hasana, ne mogavi ustati. Abu-l-
Hasan ree:
- Ovo mjesto nije sigurno. Strah me da ne nastradamo od lopova i siledija.
Ali ibn Bekar ustade i poe malo naprijed jedva hodajui. Abu-l-Hasan je na toj obali imao
prijatelje, pa poe jednom odanom ovjeku da se sakriju kod njega. On pokuca na vrata toga ovjeka
koji odmah izae i kad ih vidje, poeli im dobrodolicu i uvede ih u kuu. Ponudi ih da sjednu pa
zapodjenuvi razgovor s njima, upita ih gdje su bili, a Abu-l-Hasan ree:
- Izali smo u ovo doba jer nas je na to naveo jedan ovjek s kojim sam imao nekih novanih poslova.
Douo sam da namjerava otputovati s mojim novcem, pa sam ba noas izaao i poao k njemu.
Poveo sam ovog prijatelja Ali ibn Bekara ne bismo li ga vidjeli. Meutim, sakrio nam se, te ga ne
vidjesmo. Tako smo se vratili praznih aka. Teko nam bi da se vraamo u ovo doba noi i nismo
vidjeli drugog izlaza nego da svratimo k tebi znajui za tvoje lijepe navike.
Trudei se da im iskae potovanje domain im poeli dobrodolicu, te oni provedoe kod njega
ostatak noi. Kad osvanu jutro, oni odoe od domaina idui sve dok ne stigoe u grad. Poto uoe u
grad, stigoe Abu-l-Hasanovoj kui i on poe zaklinjati svog prijatelja Ali ibn Bekara da ue u
njegovu kuu. Prilegoe malo, pa se probudie i Abu-l-Hasan naredi slugama da lijepo zastru kuu, te
oni izvrie nareenje. Onda Abu-l-Hasan pomisli: "Moram utjeiti ovog mladia i skrenuti mu
panju s njegovih jada. Ja znam kako mu je."
Kada se mladi osvijesti, zatrai vode, te mu donesoe vodu i on ustade, uze abdest i klanja namaze
koje je propustio proteklog dana i noi. Zatim se poe tjeiti razgovorom, a kad Abu-l-Hasan vidje u
kakvom je stanju, prie mu i ree:
- Gospodine, s obzirom na tvoje stanje, najbolje je da noas ostane kod mene da se razgali i
rastereti ljubavnih jada. Proveseli se s nama.
- ini kako misli da je najbolje, brate. U svakom sluaju, ja se ne mogu spasiti od onoga to me je
snalo, a ti ini kako ti je volja.
Abu-l-Hasan ustade, pozva sluge i posla ih po svoje prijatelje. Narui pjevaice i svirae, a kad oni
dooe, svi se prihvatie jela i pia i veselie se ostatak dana, do veeri. Onda upalie svijee,
poee kruiti ae prijateljstva, tako da su se lijepo provodili. Jedna pjevaica dohvati lutnju i poe
kazivati:

Sudbina me strijelom pogodila

I od najmilijih me tako odvojila.

Ja s malo strpljenja, a uporna je sudbina;

Sve sam predviao prije ovog vremena.

Kada Ali ibn Bekar u kako pjevaica recitira, on se obeznani i nije dolazio k sebi do jutra. Abu-l-
Hasan je oajavao zbog toga.
Mladi se osvijesti u osvit dana i htjede poi kui, ali mu Abu-l-Hasan ne dade, bojei se posljedica
zbog njegovog stanja. Ipak, sluga mu dovede mazgu, te on posadi mladia na nju i Abu-l-Hasan poe
s njim dok ga ne dovede njegovoj kui. Mladi se smiri u kui, a Abu-l-Hasan je zahvaljivao Allahu
to ga je spasio nevolje. Zatim poe tjeiti mladia koji vie nije vladao sobom zbog silne strasti.
Najzad se Abu-l-Hasan oprosti s njim...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

156. no
Kada nastupi stotinu pedeset i esta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da se Abu-l-Hasan pozdravio s mladiem, a Ali ibn Bekar mu ree:
- Ne ostavljaj me bez vijesti, brate.
- Naravno - odgovori Abu-l-Hasan, pa ustade, ode u svoj duan, otvori ga i stade oekivati vijesti od
djevojke.
Ne doe mu niko s vijestima i on provede tu no u svojoj kui, a kad osvanu jutro, zaputi se kui Ali
ibn Bekara. Ue i zatee ga kako lei u postelji, dok su oko njega bili prijatelji i ljekari od kojih mu
je svaki neto propisivao i bilo opipavao.
Kad Abu-l-Hasan ue, mladi ga ugleda i osmjehnu mu se. Abu-l-Hasan ga pozdravi i upita kako mu
je, pa sjede pored njega dok svi ljudi ne izaoe. Tada upita mladia:
- ta se ovo dogaa?
- Pronio se glas da sam bolestan - odgovori mladi. - uli su to moji prijatelji. Nemam snage da
ustanem i hodam kako bih utjerao u la one koji tvrde da sam bolestan. Kao to vidi, stalno leim
ovdje, a moji prijatelji dolaze da me posjete. Nego, brate, jesi li vidio djevojku, ili si moda uo
neto o njoj?
- Nisam je vidio od onog dana kada smo se rastali na obali Tigrisa. Brate moj - dodade Abu-l-Hasan
- uvaj se bruke i okani se te kuknjave!
- Ja ne vladam sobom, brate - odgovori Ali ibn Bekar, zatim duboko uzdahnu i izgovori stihove:

Na ruci joj je ono to nisam postii mogao -

Te linije na njenoj ruci nisam podnio.

Bojala se za ruke od strjelovita pogleda,

Pa je na njih navukla pletenog oklopa.

Ne slutei nita, ljekar mi ruku pipa,

Pa mu rekoh: "Mene srce boli, a ne ruka."

Ona pita utvaru to posjeti me pa ostavi:

"Boe, kakav li je? Pravo reci mi."

On ree: "Kad bi ga molila, a on edan umirao

Da prestane piti, on bi odmah prestao.

Narcis bi svoje bisere kao kiu prosuo

I svaku biljku bi u ruu pretvorio."

Kada je zavrio stihove, Ali ibn Bekar ree:

- Snala me je nevolja od koje sam bio siguran i najrahatniji bih bio kad bih umro.
- Strpi se, moda e te Allah izlijeiti - odgovori Abu-l-Hasan, pa ode u svoj duan, otvori ga i
sjede. Malo zatim, doe mu ona robinja i pozdravi ga. Abu-l-Hasan odgovori na pozdrav, pogleda je
i uoi da je uzbuena, da se na njoj vide tragovi tuge. On joj ree:
- Dobro dola! Kako je emsunnehara?
- Ispriat u ti kako je. Kako je Ali ibn Bekar?
Abu-l-Hasan joj kaza sve ta je bilo s njim. Djevojci bi ao, te poe uzdisati udei se. Onda ree:
- Moja gospodarica je u jo udnijem stanju. im ste otili, ja sam se vratila strepei za vas jer nisam
vjerovala da ete se spasiti. Kad sam se vratila, zatekla sam gospou opruenu u sobi. Nije nita
govorila, niti je kome odgovarala. Halifa je sjedio pored njenog uzglavlja ne nalazei nikog ko bi mu
rekao ta joj je, a ni sam nije znao ta se dogaa. emsunnehara je bila obeznanjena do ponoi, a
onda je dola k sebi i halifa je upita:
- ta ti se dogodilo, emsunneharo? ta te noas snalo?
Sasluavi halifine rijei, ona mu poljubi noge pa odgovori:
- Zapovjednie pravovjernih, neka me Allah uini tvojim zalogom. Neto me je zadesilo i oganj mi je
planuo u tijelu, te sam se onesvijestila od bolova i ne znam ta je bilo sa mnom.
- ta si danas jela?
- Dorukovala sam neto to nikad ranije nisam jela.
Zatim se poe pretvarati da je malo ojaala, pa zatrai da neto popije i kada otpi, zamoli halifu da
opet bude veseo. Car sjede na svoje mjesto pod kupolom i kad ja prioh emsunnehari, ona me upita
za vas dvojicu. Rekoh joj kako sam postupila s vama i prenesoh joj recitaciju Ali ibn Bekara, a ona
uuti. Onda halifa koji je sjedio naredi jednoj robinji da pjeva i ona izrecitira ove stihove:

Poslije tebe ne mili mi se ivjeti;

Kako ti je bez mene, da mi je znati!

Mogla bih krvave suze sada liti

Ako si za mnom znao zaplakati.

Kada je gospodarica ula te stihove, ona se obeznani...

eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom doputenju.

157. no
Kada nastupi stotinu pedeset i sedma no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je robinja priala Abu-l-Hasanu:
- I sasluavi te stihove, moja gospodarica se obeznani. Uhvatih je za ruku i
pokropih joj lice ulsijom, te ona doe k sebi i rekoh joj:
- Ne odaji sebe i one to su u tvome dvoru. Strpi se radi ivota svoga dragog.
- Zar u svemu ovome moe biti neto gore od smrti? Ja elim smrt, jer u tek u njoj biti rahat.
I dok smo tako razgovarale, robinja zapjeva pjesnikove rijei:

Kau: "Moda e strpljenje mir donijeti."

Rekoh: "Kako u rastanak s njim podnijeti?"

vrstu vezu nismo med sobom utvrdili;

Al strpljenje puca, jer bismo se grlili.

Gospodarica opet pade u trans, a halifa to vidje i hitro joj prie, pa naredi da se skloni pie i da sve
djevojke idu u svoje sobe. On provede pored nje ostatak noi, do osvita jutra. Onda pozva ljekare i
naloi im da je lijee, ne znajui za njenu strast i ljubav. Ja takoer ostadoh uz nju dok se nisam
uvjerila da se oporavila. To me je sprijeilo da doem k vama. Uz emsunneharu sam ostavila grupu
bliskih osoba, a ona mi naloi da doem k vama, da ujem vijesti o Ali ibn Bekaru pa da se vratim.
Abu-l-Hasan se zaudi njenoj prii, pa uskliknu:
- Allaha mi, ispriat u ti sve ta je bilo s njim! Ti se vrati svojoj gospodarici, pozdravi je i
nagovaraj da bude strpljiva. Reci joj da uva tajnu i kai da sam upoznat s njenim velikim
problemom koji zahtijeva da se razmisli.
Robinja zahvali Abu-l-Hasanu, zatim se pozdravi s njim i ode gospodarici.
Abu-l-Hasan ostade do kraja dana u duanu, a kada dan izmaknu, on ustade, zakljua duan i ode kui
Ali ibn Bekara. Pokuca na vrata i izae jedan sluga koji ga uvede. Kada mu prijatelj ue, Ali ibn
Bekar se osmjehnu radujui se njegovom dolasku i ree mu:
- Nedostajao si mi danas, Abu-l-Hasane. Do kraja ivota dua e mi biti uz tebe.
- Okani se prie! - na to e Abu-l-Hasan. - Kad bih mogao, svojom duom bih te iskupio. Danas je
dolazila ona emsunneharina robinja. Ree mi da juer nije mogla doi, jer je halifa sjedio kod njene
gospodarice. Ispriala mi je ta se dogaalo s gospodaricom.
Abu-l-Hasan mu zatim prenese sve to je uo od robinje, a Ali ibn Bekar se silno rastui i rasplaka.
Onda se obrati Abu-l-Hasanu:
- Allaha ti, pomozi mi u nevolji i reci ta da smislim. Molim te, budi dobar i prenoi kod mene da me
razgovara.
Abu-l-Hasan prihvati da prenoi kod njega, te oni provedoe no razgovarajui. Ali ibn Bekar je
jadikovao i recitirao:

Pogledom je kao sjeivom elenku mi probila

I oklop odolijevanja mi kopljem prostrijelila.

Pokazala mi u mirisu svog mousa udesnoga

Kamfor zore u pohodu protiv mirisa nonoga.

Ona se prepala pa je koraljne usnice ugrizla

Biserima kojim je eerno jezerce obrubila.

Uzdahnula je i nemirno ruku poloila

Na grudi i tako mi nevien prizor pokazala:

Koraljni nokti mirisnom ambrom ispisuju

Kristalno bijelu stranicu sa pet prstiju.

O, ratnie koji britku sablju opasuje,

Kad te njeno pogubno oko pogleduje,

I ti to uznosi se kopljem ubojitim,

uvajte se kad ona nasrne svojim stasom vitim!

Poto izgovori te stihove, Ali ibn Bekar kriknu i onesvijesti se, tako da Abu-l-Hasan pomisli da mu je
dua napustila tijelo. Ostao je tako obeznanjen do jutra, a onda doe k sebi i poe razgovarati s Abu-
l-Hasanom koji je sjedio uz njega do ranog prijepodneva. Tada ode u svoj duan i otvori ga, kad se
pojavi ona robinja koja se zaustavi pored njega i pozdravi ga. On joj uzvrati, te mu djevojka prenese
selame svoje gospodarice, govorei:
- Kako je Ali ibn Bekar?
- Ne pitaj za njega, djevojko, jer njime je strast ovladala, tako da nou ne spava, a danju nema mira.
Nesanica ga je izmorila i tuga ga savladala, te je zapao u stanje koje nee obradovati onoga ko ga
voli.
- Moja gospodarica vas pozdravlja - ree djevojka - i napisala je pisamce za njega. Ona je u gorem
stanju nego on. Dala mi je pisamce i rekla: "Ne dolazi mi bez odgovora! Uini kako sam ti naredila!"
Evo pisma. Hoe li me povesti Ali ibn Bekaru i uzeti njegov odgovor?
- Sa zadovoljstvom - prihvati Abu-l-Hasan, te pourie mladievoj kui. On djevojku zaustavi pored
vrata, pa ue...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom doputenju.

158. no
Kada nastupi stotinu pedeset i osma no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je Abu-l-Hasan s djevojkom poao kui Ali ibn Bekara, da ju je zaustavio
na vratima, a on je uao. Mladi se obradova kad ga vidje, a Abu-l-Hasan ree:
- Doao sam ti zato to je izvjesna osoba poslala robinju s pismom u kome ti alje pozdrav, te da ti ne
moe doi zbog izvjesne zapreke. Robinja eka pred vratima. Doputa li da ue?
- Uvedi je - odgovori Ali ibn Bekar, a onda mu Abu-l-Hasan dade znak da je to emsunneharina
robinja. Mladi shvati znak pa, kad ugleda djevojku, obradova se i upita je iaretom:
- Kako je tvoja gospodarica, Bog joj zdravlje dao?
- Dobro je - odgovori robinja vadei pismo i pruajui mu ga. On prihvati pismo, pa ga poljubi i
proita, a onda ga dade Abu-l-Hasanu koji vidje napisane stihove:

Moj glasnik e ti kazati novosti

I njegove e rijei susret zamijeniti.

Ostavio si me zbog ljubavi oboljelu

I ve dugim noima neusnulu.

Trudim se da budem jaka u nesrei,

Jer ovjek udarac sudbe ne moe izbjei.

Budi sretan i mene ne zaboravi,

Ah, kad bi vjeno na oima bio mi!

Vidi kako ti je tijelo sada oslabilo,

I meni se neto slino dogodilo.

Zatim je itao:
"Bez prstiju ti napisah pismo i bez jezika govorim s tobom. Ukratko da ti kaem kako sam: na oi mi
ne dolazi san i misli mi ne ostavljaju srce na miru. Kao da nikada nisam bila zdrava i kao da nikada
nisam mira imala; kao da nisam lijep prizor vidjela i kao da nisam lijepih dana imala. ini mi se da
sam sazdana od ljubavi i bola; nesrea i strast se u meni smjenjuju; strast mi slabi, a enja se
poveava. Postala sam upravo onakva kako pjesnik ree:

Srce mi je stegnuto a misao nemirna;

Tijelo mi je umorno, a oi mi bez sna.

Strpljenje me izdaje, rastanak je sve blie;

Pamet mi se muti, a srce mi ukrase.

Znaj da jadanja nee ugasiti plam iskuenja, ali jadanje lijei bolove onoga koga mori enja i ko
pati zbog rastanka. Tjeit u se izgovarajui rijei ljubavni sastanak. Kako je lijepo rekao pjesnik:

"Ako ni srdbe, ni oprotaja nema u ljubavi,

Kako bez slasti pisama onda da se ivi?!"

Abu-l-Hasana uznemirie i pogodie rijei u tome pismu iji smisao ga kosnu. Potom Ali ibn Bekar
dade robinji odgovor i ree joj:
- Prenesi gospodarici moje pozdrave i upoznaj je s mojom strau i ljubavlju. Reci joj da mi je
ljubav prodrla u meso i kosti; kai da mi je potreban neko ko e me izbaviti iz mora stradanja, ko e
me iupati iz ove mree.
Robinju rasplaka mladieva jadikovka, te se ona oprosti s njim i ode. Abu-l-Hasan je isprati, pa se i
on oprosti s njom i ode u duan...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

159. no
Kada nastupi stotinu pedeset i deveta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da se Abu-l-Hasan pozdravio s robinjom i da je otiao u svoj duan. Tek to
je sjeo, osjeti kako mu se srce stee, kako ga neto pritiska i u nedoumicu dovodi. Razmiljao je
tokom preostalog dijela dana i noi, a sutradan ode Ali ibn Bekaru, posjedi kod njega dok se ljudi ne
razidoe, a onda ga upita kako se osjea. Mladi se poe aliti na ljubavne jade, pa izgovori stihove:

I prije su ljudi zbog ljubavi patili;

ivi il mrtvi, rastanka su se bojali.

Ali ono to se u mom srcu krije

Niko uo ni vidio nije.

Zatim:

Takva me ljubav sada prema tebi grije

Kakvu ni Kajs Mednun prema Lejli osjeao nije,{137}

Ali nisam samotan pustarama hodio

Kao Kajs koji je sasvim bio poludio.

Abu-l-Hasan ree:
- Nisam uo ni vidio da neko ljubi kao ti! Kako uz takvu ljubav nisi u stanju da se kree kad si
zavolio dragu koja ti odgovara! ta bi tek bilo da si se zaljubio u enu drukiju od sebe i uz to jo
vjerolomnu, pa se to otkrilo?!
Mladiu se dopadoe Abu-l-Hasanove rijei na emu mu zahvali. Abu-l-Hasan je imao jednog
prijatelja koji je znao za njihov sluaj. Znao je da se dobro slau i niko drugi nije bio upuen u to ta
se meu njima dogaa. Taj ovjek je dolazio Abu-l-Hasanu i raspitivao se za Ali ibn Bekara. Malo
kasnije, upita ga za onu robinju i Abu-l-Hasan ree:
- ena je pozvala Alija k sebi i meu njima bi ono od ega nita vee ne moe biti. To je sve to
znam. Meutim, smislio sam neto i elim ti to izloiti.
- ta to? - upita prijatelj.
- Treba da zna - odgovori Abu-l-Hasan - da sam ja poznat po tome to obavljam mnoge poslove
izmeu mukaraca i ena. Bojim se da se ne sazna za njih, jer bih zbog toga stradao, izgubio bih
imovinu i ast. Doao sam do zakljuka da treba da sakupim svoj novac, spremim se i poem u grad
Basru, te da ostanem tamo dok ne vidim ta e biti s njima, ali tako da niko ne zna za me. Uhvatila ih
je ljubav, pa su se poeli dopisivati. Problem je u tome to od jednog do drugog ide ista robinja i ona
uva njihovu tajnu, ali me strah da joj ne dosadi, pa e nekome sve odati i glas e puknuti. To bi mene
odvelo u propast. Glave bi me stajalo i ne bih imao nikakvog opravdanja pred svijetom.
Prijatelj mu ree:
- Ispriao si mi opasnu stvar koje se plai razuman i iskusan ovjek. Neka te Allah sauva zla od
koga strepi i neka te spasi od posljedica onoga ega se pribojava. Odluka koju si mi rekao ispravna
je.
Abu-l-Hasan ode kui, poe sreivati svoje poslove i spremati se za put u grad Basru. Za tri dana on
obavi sve pripreme i otputova u Basru. Kada mu nakon tri dana doe onaj prijatelj, ne nae ga, pa
upita komije za njega, a oni mu odgovorie:
- Otputovao je prije tri dana u Basru, jer ima nekog posla s trgovcima. Otiao je da trai dug i uskoro
e se vratiti.
ovjek se nae u nedoumici ne znajui kamo da krene, pa uskliknu:
- Ah, da se nisam rastao s Abu-l-Hasanom!
Zatim smisli kako da doe do Ali ibn Bekara. Poe njegovoj kui i ree jednom mladievom slugi:
- Zamoli gospodara da mi dopusti da uem i pozdravim ga.
Sluga ode i obavijesti gospodara, pa se vrati s doputenjem da ue. Posjetilac ue i zatee domaina
opruenog na jastucima. Pozdravi ga, a Ali ibn Bekar uzvrati pozdrav poelivi mu dobrodolicu.
ovjek se izvini to mu nije dolazio tako dugo, pa ree:
- Gospodine, ja i Abu-l-Hasan smo prijatelji. Povjeravao sam mu svoje tajne i nisam se nikada
rastajao s njim. Odsustvovao sam tri dana radi nekih poslova s grupom prijatelja, a kada sam se
vratio zatekao sam zatvoren njegov duan. Pitao sam komije i rekoe mi da je otputovao u Basru. Ne
znam da ima boljeg prijatelja od tebe, pa te zaklinjem Allahom da mi kae ta je s njim.
Kada to u, Ali ibn Bekar promijeni boju lica, te uzbueno ree:
- Do danas nisam uo da je otputovao. Ako je tako kako kae, onda je mene snala nevolja.
Mladieve oi se orosie suzama i on izgovori stihove:

Plakao sam zbog proputenih radosti

Dok su uz mene najmiliji ostali boraviti.

Danas me sudba s njima rastavi,

Pa plaem zbog svoje ljubavi.

Ali obori glavu razmiljajui, a onda se obrati slugi:

- Idi Abu-l-Hasanovoj kui i pitaj za njega: je li tu, ili je otputovao. Ako ti kau da je otputovao, pitaj
na koju stranu.
Sluga ode i ne bi ga jedno vrijeme, a onda se vrati gospodaru i ree:
- Kad upitah za Abu-l-Hasana, njegovi roaci mi rekoe da je otputovao u Basru, ali sam zatekao
jednu robinju kako stoji na vratima. Ona me prepozna, a ja nju nisam, te me upita: "Jesi li ti sluga Ali
ibn Bekara?" "Jesam", odgovorih. "Imam jedno pismo za njega od nekoga ko mu je najmiliji." Dola
je sa mnom i eno stoji pred vratima.
- Uvedi je - ree Ali ibn Bekar, a sluga ode i uvede robinju. ovjek koji je doao Aliju osmotri
robinju i uoi da je lijepa. Ona prie Ali ibn Bekaru i pozdravi ga...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

160. no
Kada nastupi stotinu ezdeseta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je robinja, uavi, prila Ali ibn Bekaru, pozdravila ga i poela mu neto
doaptavati. Za vrijeme razgovora, on se zaklinjao da nije tako govorio. Zatim se robinja pozdravi s
njim i ode.
Abu-l-Hasanov prijatelj bijae zlatar. Kada robinja ode, on nae priliku za razgovor te ree:
- Nema sumnje, trae te u halifin dvor. Ima neto izmeu tebe i nje.
- Ko ti je to rekao? - upita mladi.
- Ja poznajem djevojku, to je emsunneharina robinja. Davno jednom donijela mi je pismo u kome je
pisalo da emsunnehara eli ogrlicu od dijamanata, te sam joj poslao jednu skupocjenu ogrlicu.
Ali ibn Bekar se uznemiri kada u te rijei, jer se plaio da ne strada, a onda se pribra i ree:
- Tako ti Boga, prijatelju, otkuda je poznaje?
- Ne insistiraj na pitanju - odgovori zlatar, ali je ovaj navaljivao:
- Neu te ostaviti na miru dok mi ne kae istinu.
- Rei u ti da ne bi neto sumnjao i da bi miran bio. Neu kriti tajnu nego u ti rei punu istinu pod
uvjetom da ti meni kae istinu o sebi i zato si bolestan.
Ali mu ispria sve i dodade:
- Allaha mi, brate, na prikrivanje tajne nagnao me strah, jer ljudi inae odaju tue tajne.
- elio sam se sastati s tobom samo zato to si mi veoma drag. ao mi je tvog srca to pati zbog
rastanka. Moda ti mogu biti prijatelj umjesto mog prijatelja Abu-l-Hasana dok je odsutan. Smiri se.
Ali ibn Bekar mu zahvali izgovarajui stihove:

Kad bih rekao da sam vrst poslije rastanka

U la bi me utjerale kuknjava i suza gorka.

Kako da sakrijem suze to mi liju

Niz obraze jer ostavih dragu svoju?
Ali ibn Bekar uuti neko vrijeme, a onda ree zlataru:
- Zna li ta mi je priapnula robinja?
- Ne znam, bogami, gospodine.
- Tvrdi da sam ja savjetovao Abu-l-Hasanu da otputuje u Basru i da sam ja to smislio kako bih
prekinuo dopisivanje i sastanke. Kleo sam se da to nije tano, ali mi nije povjerovala, ve je otila
svojoj gospodarici sumnjiei me i mislei loe, jer se povodila za Abu-l-Hasanom.
- Brate - ree zlatar - vidio sam to po ponaanju one robinje. Meutim, uz pomo uzvienog Allaha,
pomoi u ti da ostvari cilj.
- Kako e to uiniti kad ona bjei kao zvijer po pustinji?
- Moram uloiti truda da ti pomognem. Smislit u kako da doe do nje, a da se tajna ne otkrije i da
ne bude nikakva zijana.
Zatim zlatar zamoli za odobrenje da ode, a Ali ibn Bekar mu ree:
- Brate, duan si uvati tajnu.
Mladi se rasplaka, a zlatar se oprosti s njim i ode...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

161. no
Kada nastupi stotinu ezdeset i prva no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da se zlatar pozdravio s Ali ibn Bekarom i otiao ni sam ne znajui kako da
pomogne mladiu. Iao je tako razmiljajui o problemu, kad odjednom ugleda pisamce baeno na
put. On ga uze, pogleda i proita "adresu": "Od mlaeg zaljubljenog starijem ljubljenome". Zlatar
otvori pismo i vidje napisane stihove:

"Doe glasnik htijui me sastankom primamiti,

Al miljah da me hoe samo prevariti.

Ne radovah se, ve mi srce jo vie tuguje,

Znajui da moj glasnik poruku ne razumije".

Zatim: "Znaj, gospodine moj, da mi nije poznato ta je uzrok prekidu prijepiske izmeu mene i tebe.
Ako na taj nain ispoljava grubost, ja u je doekati odanou. Ako je tebe napustila ljubav, ja u
gajiti ljubav bez obzira na udaljenost. Ja sam uz tebe onakva kako ree pjesnik:

"Podnijet u tvoju gordost, okrutnost trpjeti, uznositosti odoljeti;

Odreuj - primat u, govori - sluat u, nareuj - ja u se pokoriti!"

Tek to je zlatar proitao pismo, pored njega se nae robinja koja se osvrnu lijevo i desno, pa
vidjevi pismo u zlatarevim rukama, ree:
- Gospodaru, vrati mi to pismo, meni je ispalo.
Zlatar se okrenu prema njoj:
- Ne boj se i ne tuguj, djevojko. Reci mi u emu je, zapravo, stvar. Ja znam uvati tajnu. Zaklinjem te
da od mene nita ne krije o svojoj gospodarici. Moda e mi Allah omoguiti da zadovoljim njene
potrebe i da joj olakam tegobe.
Robinja na te rijei odgovori:
- Ne odaje se tajna koju uva, gospodaru, niti e propasti posao za koji se ti postara. Moje srce ti
je naklonjeno, pa u ti rei istinu, a ti e meni dati pisamce.
I djevojka mu ispria cijelu priu, zakljuivi:
- Allah mi je svjedok da istinu govorim.
- Istinu si rekla - na to e zlatar - jer mi je taj sluaj u cjelini poznat.
Zatim joj ispria povijest Ali ibn Bekara, kako mu se povjerio, i sve od poetka do kraja. Djevojka
se obradova kada je sve to ula, pa se dogovorie da ona uzme pismo i da ga urui Ali ibn Bekaru, a
da potom ispria zlataru sve to se dogodilo.
Zlatar joj dade pismo, a djevojka ga uze i zapeati kako je bilo, te ree:
- Moja gospodarica emsunnehara dala mi je zapeaeno pismo. Kada ga Ali proita i da mi
odgovor, donijet u ga.
Robinja se pozdravi s njim i ode Ali ibn Bekaru koga zatee kako je iekuje. Prui mu pisamce koje
on proita, pa napisa odgovor i dade joj ga. Djevojka uze pismo i odnese ga zlataru, kako su se
dogovorili. Zlatar slomi peat i proita:

"Pisma koja je na glasnik uvao

Izgubljena su pa se on naljutio.

Dajte mi zato jednog glasnika pouzdana

Koji istinu ljubi, a kloni se obmana. "

Zatim: "Ja nisam bio grub, niti sam napustio onog ko mi je odan; nisam prekrio dogovor, niti
prekinuo ljubav; nije me naputala tuga, niti mi poslije rastanka preostaje neto osim smrti. Ne znam
nita o tome o emu govori, niti volim drugo osim onog to ti voli. Kunem se Onim kome su znane
tajne i ono to je nedostupno da ne elim nita osim susreta s onom koju volim. Moram kriti svoju
ljubav, uprkos tome to me teka bolest mori. Eto, tako se osjeam, i to ti je sve."
Kad zlatar proita pisamce i vidje ta u njemu pie, on gorko zaplaka. Onda mu robinja ree:
- Ne odlazi odavde dok se ne vratim. Ali ibn Bekar me je za neto osumnjiio i ne mogu mu oprostiti.
elim da bilo kojim lukavstvom sastavim tebe s mojom gospodaricom emsunneharom. Ostavila sam
je da lei i da me eka s odgovorom.
Zatim robinja ode gospodarici, a zlatar provede no nemirna srca. im osvanu jutro, on klanja sabah
i sjede oekujui da djevojka doe. Odjednom je vidje kako dolazi sva radosna, a kad mu prie,
zlatar je upita:
- ta ima novo, djevojko?
- Od tebe sam otila gospodarici - odgovori ona. - Dala sam joj pisamce koje je napisao Ali ibn
Bekar. Kada ga je proitala i shvatila sadrinu, bila je zbunjena, a ja sam joj rekla: "Ne strahuj to e
se poremetiti vaa veza zbog Abu-l-Hasanovog odsustva. Nala sam nekoga ko e zauzeti njegovo
mjesto. Ovaj je jo ljepi, vieg je ranga i od onih je koji kriju tajne." Ispriala sam joj ta ti se
dogodilo sa Abu-l-Hasanom, kako si doao do njega i do Ali ibn Bekara.
Zlatar je bio zabezeknut, a onda mu djevojka ree:
- Gospodarica eli tebe uti kako bi bila sigurna u ono to ste se dogovorili ti i Ali ibn Bekar. Spremi
se da odmah poe sa mnom k njoj.
Kada zlatar u robinjine rijei, on shvati da je odlazak emsunnehari vrlo ozbiljna stvar i opasan
poduhvat u koji se nije lahko upustiti. Zato ree djevojci:
- Sestro moja, ja sam obian ovjek, a ne onakav kakav je Abu-l-Hasan koji je imao visok poloaj.
Bio je poznat i esto je odlazio u halifin dvor gdje se traila njegova roba. Abu-l-Hasan je priao o
tome dok sam ja drhtao pred njim. Ako tvoja gospodarica eli razgovarati sa mnom, to ne treba da
bude u halifinom dvoru, ve daleko od mjesta zapovjednika pravovjernih. Zdrav razum mi ne doputa
da inim to o emu govori.
Zlatar odbi poi s djevojkom, ali ga je ona uvjeravala da e biti sve u redu, govorei mu:
- Ne boj se!
Dok su oni tako razgovarali, zlataru su drhtale noge i ruke, pa mu robinja ree:
- Ako ti je teko da ode u halifin dvor i ne moe poi sa mnom, ja u je navesti da ona doe k tebi.
Ne mii se odavde dok se ne vratim s njom.
Robinja ode i ne bi je neko vrijeme, a onda se vrati zlataru i ree mu:
- Pazi da kod tebe ne bude nijedna robinja ili sluga!
- I nemam nikoga osim jedne stare crne robinje koja me slui.
Djevojka ustade pa zatvori vrata koja su vodila iz zlatareve sobe u sobu slukinje. Zatim posla sluge
iz kue i izae, pa se vrati s jednom djevojkom. im ue u zlatarevu kuu, sve ugodno zamirisa.
Zlatar skoi na noge, donese joj jastuke, pa sjede pred nju. Jedno vrijeme djevojka nije progovarala,
dok se nije odmorila, a onda otkri lice i zlataru se uini da je sunce sinulo u njegovoj kui. ena se
obrati robinji:
- Je li ovo ovjek o kome si mi govorila?
- Da - odgovori ona.
- Kako si? - upita zlatara.
- Dobro sam - odgovori on molei Boga za njeno dobro.
- Primorao si nas da doemo k tebi i da ti odamo svoje tajne.
Zatim ga upita za njegove roake i porodicu i on joj sve potanko ispria, dodajui:
- Osim ove, imam jo jednu kuu koju sam odredio za sastanke s prijateljima i braom. U njoj nema
nikoga osim crne slukinje o kojoj sam govorio tvojoj djevojci.
Zatim ga emsunnehara upita kako je saznao za cijelu ovu priu i on joj kaza sve, od poetka do
kraja. ena je uzdisala zbog rastanka s Abu-l-Hasanom, te ree:
- Nitarijo, znaj da su ljudske due sline u strastima, te da jedni ljudi vrijede koliko i drugi. Neki
posao se ne moe obaviti bez rijei, niti se cilj moe postii bez truda. Lagodnost se ne moe postii
prije velikog truda...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

162. no
Kada nastupi stotinu ezdeset i druga no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je emsunnehara rekla zlataru da se ne moe postii lagodnost prije
velikog truda, a da uspjeh moe postii samo estit ovjek.
- Sada sam te ukljuila u na sluaj - ree emsunnehara - i sada je na tebi hoe li nas osramotiti.
Nema estitijeg ovjeka od tebe. Ti zna da ova robinja uva moju tajnu i zato kod mene zauzima
visok poloaj. Odabrala sam je za vane poslove. Zato, neka ti ona bude najprea. Njoj se povjeravaj
i budi spokojan. Ne prijeti ti nikakva opasnost od onog ega se boji s nae strane i nema mjesta gdje
bi se mogao sakriti, a da te ona ne pronae. Djevojka e ti dolaziti s vijestima od mene za Ali ibn
Bekara i ti e posredovati izmeu mene i njega.
Potom emsunnehara ustade jedva se drei i poe dok je ispred nje iao zlatar do kunih vrata.
Onda se vrati na svoje mjesto i sjede, poto se nagledao njene ljepote koja ga je naprosto
zabljesnula. Sluao je djevojine rijei koje su ga opinjavale, a njena otmjenost i obrazovanost su
ga zapanjile. Razmiljao je o arima djevojke dok se nije smirio, a onda zatrai hrane i najede se da
bi snagu odrao. Presvue se i izae iz kue zaputivi se Ali ibn Bekaru. Pred njega izaoe sluge i
pooe pred zlatarom do svoga gospodara koga zatekoe opruenog na postelji. Poto ugleda zlatara,
Ali mu ree:
- Tjera me da te ekam i tako mojim brigama dodaje jo jednu.
Zatim raspusti sluge naredivi im da zatvore vrata, pa ree:
- Allaha mi, oka nisam sklopio od dana kada si otiao. Juer mi je dola robinja sa zapeaenim
pismom njene gospodarice emsunnehare.
Ali ibn Bekar ispria ta mu se dogodilo s robinjom, pa uzviknu:
- Toliko sam smeten i nestrpljiv! Abu-l-Hasan me je razgovarao, jer je poznavao robinju!
Zlatar se nasmija kada je uo njegove rijei, a mladi mu se obrati:
- Kako mi se moe smijati, kad sam ti se toliko radovao i uzeo te kao zatitnika od zle sudbine!?
Zatim zaplaka izgovarajui stihove:

Nasmija se mome plau kad me je vidio;

Da je trpio to i ja, i sam bi cvilio.

Mueniku moda e se saaliti

Muenik koji je i sam svikao patiti.

Ljubav i tuga, jauk i misao sva

Pripadaju dragoj to mi u srcu obitava.

Nastani se u mom srcu i nikad ga nije napustila,

Ni trena, ve mi je drago to se tu nastanila.

Drugog prijatelja nikad neu htjeti,

Drugog neu nikad zavoljeti.

Poto je uo te rijei i shvatio stihove, zlatara rasplaka jadanje Ali ibn Bekara, te ispria ta mu se
dogodilo s robinjom kada je otiao od njega. Mladi ga je sluao i na svaku njegovu rije mijenjao je
boju lica, iz blijede u crvenu; as bi ivnuo, a as klonuo. Poto zlatar zavri, Ali ibn Bekar zakuka:
- Brate, ja u u svakom sluaju propasti! Ah, kad bi moj sueni as bio blizu! Molim te budi dobar i
tjei me dok Allah ne uini po svojoj odluci. Neu ti se suprotstavljati nijednom rijeju.
- Taj plam u tebi moe ugasiti samo susret s onom koja te je opinila, ali nikako na ovome opasnom
mjestu, ve iskljuivo kod mene, u kui pored one u koju je dolazila robinja s gospodaricom. To je
mjesto koje je ona odabrala u namjeri da se sastajete i da se tu jedno drugom alite na ljubavne jade.
- ini kako misli da je najbolje - ree Ali ibn Bekar.
I zlatar provede kod njega no pravei mu drutvo do jutra...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom doputenju.

163. no
Kada nastupi stotinu ezdeset i trea no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je zlatar proveo no kod Ali ibn Bekara pravei mu drutvo do jutra.
Zatim je klanjao sabah i otiao svojoj kui.
- Tek to sam malo posjedio - priao je zlatar - doe mi ona robinja i ree:
- Halifa je otputovao i sada tamo nema nikoga. Tu nam je skrovitije i ljepe.
- Ima pravo - odgovorih - ali ipak ta kua nije kao moja. Ovdje je podesnije i skrovitije.
- U pravu si - sloi se robinja. - Ja sad odoh gospodarici da joj prenesem ta si rekao. Zatim djevojka
ode i prenese joj moje rijei, a onda se vrati i saopi mi:
- Gospoa prihvaa tvoj prijedlog.
I djevojka izvadi iz njedara kesu s novcem govorei:
- Gospodarica te selami, poruuje ti da ovo uzme i nabavi sve to treba.
Zlatar se zaklinjao da nee primiti novac, tako da ga robinja uze i vrati gospodarici rekavi joj:
- Nije prihvatio novac. Vratio ga je.
im robinja ode, zlatar poe svojoj drugoj kui, prenese tamo sve potrebne stvari, ilime i uope sve
to je prilika zahtijevala: srebreno posue, zdjele, pripremi jela i pie, a kad stie robinja i vidje ta
je sve uradio, dopade joj se, te naloi zlataru da dovede Ali ibn Bekara.
- Ti e ga dovesti - ree joj zlatar, a djevojka ode i dovede ga u izvrsnom stanju. Bio je u punome
cvatu.
Zlatar primi mladia zaelivi mu dobrodolicu, pa ga posadi na seiju pripremljenu za njega i stavi
pred mladia mirise u porculanskim posudama. Onda se upusti s njim u razgovor jedno vrijeme, a
robinja ode i ne bi je do akama. Tada dovede emsunneharu i samo dvije slukinje. Kada je Ali ibn
Bekar vidje i kad ona njega ugleda, obeznanie se, popadae po zemlji i ostadoe tako izvjesno
vrijeme. im dooe k sebi, pohrlie jedno drugome, a onda sjedoe i zapodjenue njeni razgovor.
Uzee mirisa, pa se poee aliti jedno drugome na ljubavne jade. Zlatar im se obrati:
- Hoete li neto pojesti?
- Da - odgovorie te im zlatar donese hrane i oni se siti najedoe. Zatim oprae ruke, pa ih zlatar
prevede u drugu odaju i donese im pie. Pili su dok ih pie nije uhvatilo i dok se nisu poeli naginjati
jedno prema drugome. Onda se emsunnehara obrati zlataru:
- Gospodine, neka tvoja panja bude potpuna: donesi nam lutnju, ili kakav drugi muziki instrument
da bi naa srea bila potpuna u ovome asu.
- Iz ovih stopa - odgovori zlatar, pa ustade i donese lutnju koju djevojka uze, natima strune, stavi je
na krilo i vjeto zasvira kazivajui stihove:

I ne spavam ko da mi je nesanica draga,

Vehnem kao da je za me izmiljena tuga.

Niz obraz mi suze teku htiju ga spaliti;

Ah, da mi je znati hou li ga opet vidjeti?!

emsunnehara poe tako pjevati stihove da nam se misli zaustavie. Pjevala je razne melodije, te je
cijela kua mogla poletjeti od silne radosti, ponesena njenim udesnim pjevanjem. Lijepo su se
smjestili i jedno drugom nazdravljali, a onda robinja zapjeva:

Obea mi dragi da e doi i to ispuni

Jedne noi kakvih u jo imati.
Divne li noi to nam sudba dodijeli,
Kakvoj se zlobnici nisu dosjetili!

Dragi bdije desnicom mi struk steui,

A ja sretna lijevom ga grlei.

Grlim ga s usana mu piju vino,

Sladim se konicama kojih ima puno.

Zlatar ih zatim ostavi i ode kui u kojoj je inae stanovao i provede u njoj no. U cik zore klanja
sabah, popi kahvu i prepusti se mislima o dvoje ljubavnika u onoj kui. Dok je on tako razmiljao,
pojavi se jedan komija sav prestraen i ree:
- Kako je grozno ono to se noas dogodilo u tvojoj drugoj kui!
- ta se dogodilo, brate? - upita zlatar, a komija odgovori:
- Juer su lopovi doli u na komiluk, ubili jednog ovjeka i pokupili mu imovinu. Ti lopovi su juer
vidjeli kako prenosi stvari u onu drugu kuu, pa su uveer otili tamo, pokupili to si imao, a tvoje
goste pobili.
Zlatar skoi i s komijom poe onoj kui koju naoe praznu. U kui nije ostalo nita. Izbezumljeni
zlatar ree:
- to se tie stvari, ne marim za gubitak, bez obzira na to to sam neke pozajmio od prijatelja. Nije to
nita, jer e prijatelji znati da ja nisam kriv, poto su stradali moja imovina i kua. Meutim, ta se
dogodilo sa Ali ibn Bekarom i miljenicom zapovjednika pravovjernih? Bojim se da se ne prouje za
to i zbog toga mogu duu izgubiti.
Onda se zlatar obrati komiji:
- Ti si mi brat i komija, i sakrit e moju sramotu. ta mi savjetuje da inim?
- Savjetujem ti da eka, jer oni koji su uli u kuu i pokupili ti stvari ubili su najbolje ljude s
halifinog dvora. Ubili su i grupu ljudi policijskog komandira, te policija traga za njima na sve strane.
Moda e ih nai i tako e se tvoja elja ostvariti bez po muke.
Kada u te rijei, zlatar se vrati kui u kojoj je stanovao...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

164. no
Kada nastupi stotinu ezdeset i etvrta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da se zlatar, sasluavi komijine rijei, vratio kui u kojoj je stanovao
mislei kako se upravo njemu dogodilo ono ega se bojao Abu-l-Hasan koji je otputovao u Basru.
Nevolja se dogodila ba njemu.
Pljaka zlatareve kue prou se meu ljudima koji mu poee dolaziti sa svih strana. Jedni su se
radovali nesrei, a drugi su saosjeali u njegovoj brizi, alei zajedno s njim. Zlatar nije jeo, niti pio.
Jednom, dok je sjedio tugujui, doe mu njegov sluga i ree:
- Trai te jedna osoba pred vratima. Ne znam ko je.
Zlatar izae, pa pozdravljajui osobu vidje da je to nepoznat ovjek koji mu se obrati:
- Htio bih porazgovarati s tobom.
Zlatar ga uvede u kuu i upita:
- O emu hoe da razgovaramo?
- Poimo u onu tvoju drugu kuu.
- Zar ti zna za moju drugu kuu? - zaudi se zlatar.
- Poznato mi je sve o tebi, ali znam i neto ime e ti Allah rastjerati brige.
"Poi u s njim", pomisli zlatar, pa se uputie orobljenoj kui. im je ugleda, ovjek ree:
- Kua nema vrata i ne moe se sjedjeti u njoj. Poimo na neko drugo mjesto.
Ili su s jednog na drugo mjesto dok ih ne uhvati no, a zlatar jo uvijek nije nita pitao. Neprestano
su hodali dok se ne obree na jednoj ravnici, i ovjek ree:
- Slijedi me! - pa ubrza korak, a zlatar pouri za njim. Tako stigoe do jedne rijeke, te se popee u
amac. amdija zavesla i preveze ih na drugu obalu. Izaoe iz amca, te ovjek uze zlatara za ruku
i povede ga putem kojim nikada ranije nije iao. Nije znao u kojem kraju se nalazi. Najzad ovjek
zastade pred jednim vratima, pa ga uvede unutra i zatvori vrata eljeznim mandalom. Zatim ga
provede kroz hodnik i privede deseterici ljudi koji su izgledali kao jedan. Bila su to braa.
Kad stigoe pred njih, onaj ovjek ih pozdravi, a braa odgovorie na pozdrav, pa naredie zlataru da
sjedne. On poslua, jer je bio malaksao od umora. Donesoe ulsiju, pokropie ga po licu i dadoe
mu neki napitak. Zatim ga posluie hranom, i zlatar pomisli: "Da je hrana otrovana, ne bi jeli sa
mnom."
Poslije jela oprae ruke, zauzee svaki svoje mjesto, pa upitae zlatara:
- Poznaje li nas?
- Ne. Nikad u ivotu nisam vas vidio, niti poznajem onoga koji me je doveo k vama.
- Ispriaj nam svoj sluaj i nita nemoj lagati.
- Moj sluaj je udesan i nalazim se u neobinoj situaciji. Znate li vi neto o meni?
- Da - odgovorie. - Mi smo uzeli tvoje stvari prole noi. Odveli smo tvog prijatelja i enu koja je
pjevala.
- Neka vas Allah sauva! - povika zlatar. - A gdje je moj prijatelj i ta ena to je pjevala?
Oni pokazae rukama na jednu stranu:
- Tamo su. Niko od nas ne zna njihovu tajnu. Otkako smo ih doveli, nismo se s njima sastajali. Nismo
ih pitali ni ko su, jer smo uoili njihovo dostojanstvo i izuzetnost. Ovaj ovjek nije dopustio da ih
pobijemo. Zato nam ispriaj njihov sluaj. Ne boj se ni za sebe, ni za njih.
Kada zlatar u te rijei, zamalo da umre od straha, te im ree:
- Ako estitosti nigdje nema, kod vas e je biti. Budem li ja znao neku tajnu za koju se plaim da e
biti razglaena, vi ete je uvati u svojim srcima.
Zlatar im je slatkorjeivo jo govorio o tome shvativi kako je korisnije da im sve povjeri, te im kaza
to mu se dogodilo. Poto sasluae zlatarevu priu, upitae ga:
- Je li ovaj mladi Ali ibn Bekar a ovo emsunnehara?
- Jesu - odgovori zlatar, a braa odoe njima dvoma, ispriae im se, pa se meni obratie:
- Jedan dio onoga to smo uzeli iz tvoje kue nestao je, a ovo je ostalo - i vratie mu vei dio stvari
obavezavi se da e ih donijeti na njihovo mjesto. Onda se podijelie na dvije grupe: jedni su bili uz
njega, a drugi protiv. Najzad izaoe iz kue.
to se tie Ali ibn Bekara i emsunnehare, oni zamalo ne umrijee od straha. Onda im zlatar prie,
pozdravi ih i ree:
- Da nam je znati ta se dogodilo s robinjom i dvjema slukinjama i kamo su otile!
- Mi ne znamo nita o njima - odgovorie mladi i djevojka.
Zatim pooe do jednog mjesta na kome je bio amac i kad sjedoe u njega, primjetie da je to onaj
amac od juer. amdija ih preveze na drugu obalu, te se iskrcae. Tek to su sjeli na obalu,
opkolie ih sa svih strana. Oni to su bili sa zlatarom skoie poput orlova. amac se vrati po njih, te
se oni ukrcae i otplovie rijekom, a na obali ostadoe zlatar, Ali ibn Bekar i emsunnehara. Nisu
mogli ni mrdnuti.
- Odakle ste? - upitae konjanici.
Najprije su bili zbunjeni, a onda zlatar ree:
- One to ste ih vidjeli s nama mi ne poznajemo. Prvi put smo ih ovdje vidjeli, a mi smo pjevai.
Htjeli su nas uzeti da im pjevamo, ali smo se izvukli zahvaljujui lukavstvu i blagim rijeima.
Maloas su nas pustili. Vidjeli ste ta je poslije s njima bilo.
Konjanici ih osmotrie, pa rekoe zlataru:
- To nije istina! Reci nam ko ste i odakle ste! U kojem kraju ivite?
Zlatar nije znao ta da kae, a emsunnehara skoi, prie voi konjanika i priapnu mu neto. On
sjaha i posadi djevojku na konja, pa ga uze za uzde i povede. Isto uinie sa Ali ibn Bekarom i
zlatarom.
Predvodnik konjanika odvede ih na jedno mjesto na obali rijeke, a onda povika neto na nepoznatom
narjeju, te mu prie grupa ljudi. Zapovjednik ukrca zarobljenike u jedan amac, a svoje pratioce u
drugi, te ih povezoe u halifin dvorac. Umirali su od silnoga straha. emsunnehara ue u dvorac, a
ostali se vratie na mjesto na kome su ranije bili. Zatim su ili kopnom sa grupom konjanika dok ne
stigoe do kue. Oprostie se s konjanicima koji odoe svojim putem, a oni uoe u kuu. Nisu bili u
stanju da se pomjeraju, niti su znali kada je jutro a kada veer. Bili su u takvom stanju dok ne osvanu
jutro.
Pred kraj dana, Ali ibn Bekar se onesvijesti. Nije se micao. Onda zlataru dooe neki mladievi
roaci i rekoe:
- Kazuj ta je bilo s naim sinom i zato je u takvom stanju!
- Sluajte ta u vam rei, ljudi! - ree zlatar...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

165. no
Kada nastade stotinu ezdeset i peta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da im je zlatar rekao:
- Sluajte ta u vam rei, ljudi! Nemojte mi uiniti nikakvo zlo, ve se strpite. On e se osvijestiti i
sam e vam ispriati svoju priu.
Bio je uporan i plaio ih je da e ih osramotiti. Dok su oni razgovarali, Ali ibn Bekar se pokrenu u
postelji, tako da se roaci obradovae, a ostali ljudi odoe. Mladieva porodica nije doputala da i
zlatar ode. Zatim pokropie mladia ulsijom po licu, a kada doe k sebi i srknu zrak, roaci se
poee raspitivati ta je to s njim. On im je polahko odgovarao. Dade im znak da zlatara puste kui i
oni ga pustie, te zlatar izae ni sam ne vjerujui da se izvukao. Do kue je iao izmeu dva ovjeka,
a kada ga familija vidje u takvom stanju, poee se busati po licu. On im rukom dade znak da ute i
dva ovjeka odoe svojim putem.
Zlatar provede ostatak noi u postelji, a kada se probudi u rano prijepodne, vidje okupljenu porodicu
oko sebe.
- ta se dogodilo? ta te zadesilo? - pitali su.
- Dajte mi neto za pie!
Poto donesoe pie, zlatar otpi, pa ree:
- ta je bilo, bilo je.
Roaci se razidoe, a zlatar se ispria prijateljima i upita ih da li je vraeno neto od onoga to mu je
pokradeno iz kue. Rekoe da je jedan dio vraen. Naime, doao je neki ovjek koji je bacio stvari
pred kuna vrata, tako da ga nisu ni vidjeli.
Zlatar se tjeio boravei na tome mjestu dva dana. Nije imao snage da se pomakne s mjesta, a onda se
osokoli i ode do hamama. Bio je obuzet mislima o Ali ibn Bekaru i emsunnehari, jer nije uo nita o
njima za sve to vrijeme. Nije mogao otii Alijevoj kui, ali se nije mogao ni smiriti na jednome
mjestu, jer se plaio. Kajao se uzvienom Allahu za ono to je poinio i zahvaljivao Mu na vlastitom
izbavljenju. Nakon izvjesnog vremena, pade mu na pamet da poe na onu stranu i da se vrati za jedan
sahat.
Kada je ve htio poi, ugleda jednu enu kako stoji. Zlatar je paljivo osmotri i primjeti da je to
emsunneharina djevojka. im je prepozna, on pouri, a ona pohita za njim, tako da zlatara obuze
strah. Svaki put kad bi je pogledao, obuzimao ga je sve vei strah od nje, dok mu je ona dovikivala:
- Stani da ti neto kaem!
Meutim, zlatar se nije osvrtao, ve je uporno iao dok ne stie do damije na jednome pustom
mjestu, i tada mu djevojka ree:
- Ui u ovu damiju da ti kaem nekoliko rijei. Ne boj se niega!
Preklinjala ga je tako da ue u damiju, a ona za njim. Zlatar klanja dva rekata, zatim prie djevojci i
upita je uzdiui:
- ta je posrijedi?
Djevojka ga upita ta je njemu. Zlatar ispria ta se dogodilo njemu i Ali ibn Bekaru, te dodade:
- ta ti ima rei?
- Kada sam vidjela kako su oni ljudi razvalili vrata na tvojoj kui - poe djevojka - i kada su uli,
uplaila sam se da ih je poslao halifa da epaju mene i moju gospodaricu. Bilo me strah da emo
brzo stradati, pa sam pobjegla preko krova zajedno sa dvjema slukinjama. Skoili smo s visoka i
nale se meu nekim ljudima. Oni nas otpremie u halifin dvor u jadnom stanju. Tajile smo ta se
dogodilo i prevrtale se kao na eravici dok ne pade no. Tada sam otvorila vrata prema rijeci i
pozvala amdiju koji nas je odvezao one noi. Rekla sam mu:
- Ne znamo nita o naoj gospodarici. Povezi me amcem da je potraim na rijeci. Moda u naii na
kakav trag.
amdija me poveze amcem i plovila sam rijekom do ponoi. U pono ugledah kako jedan amac
dolazi u pravcu kapije. U njemu je bio vesla, jedan ovjek i ena opruena meu njima. amdija je
veslao do druge obale, a kad ona ena izae, pogledah je paljivije i vidjeh da je to emsunnehara.
Priem joj izbezumljena od radosti to sam je vidjela, poto sam ve bila izgubila nadu...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

166. no
Kada nastupi stotinu ezdeset i esta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je robinja pripovijedala zlataru:
- Priem joj izbezumljena od radosti to sam je vidjela, poto sam ve bila izgubila nadu. Kad se
naoh pred njom, naredi mi da onom ovjeku to je doao s njom platim hiljadu dinara. Zatim je ja i
one dvije slukinje ponesemo i stavismo u postelju. Ona nemirno provede no, a kad osvanu jutro,
zabrani robinjama i evnusima da joj ulaze toga dana. Narednog dana, emsunnehara se oporavi i
zatekoh je kao da je upravo izala iz groba. Poprskah joj lice ulsijom, presvukoh je, oprah joj ruke i
noge, i njegovala sam je toliko da je prisilih da neto pojede i da popije malo erbeta. Nije imala
volje ni za ta. Poto se nadisa zraka i kada se malo oporavi, rekoh joj:
- Gospoo, saali se na samu sebe! Imala si velikih problema. Pogledala si smrti u oi.
- Allaha mi, djevojko - ree ona - smrt je bolja od onoga to mi se dogodilo. Bili su spremni da me
ubiju, sigurno. Kada lopovi izaoe iz zlatareve kue, upitae me ko sam i ta u tu. "Ja sam od
obinih ljudi", odgovorih. Oni nas povedoe na jedno mjesto, a mi smo, zbog straha, cijelo vrijeme
hitali za njima. Poto nas smjestie, osmotrie mene, moju odjeu, ogrlice i dijamante, te posumnjae
u mene i rekoe:
- Takve ogrlice ne moe imati jedna pjevaica. Reci nam istinu! Pravo reci ta si radila!
Nisam im odgovorila, ve sam mislila: "Sada e me ubiti zbog nakita i dragocjenosti na meni."
Nisam prozborila ni rijei, a oni se obratie Ali ibn Bekaru:
- Odakle si ti? Ne izgleda kao obian ovjek?
Krili smo ko smo i plakali, tako da Allah omeka srca lopovima, te nas upitae:
- Ko je vlasnik one kue u kojoj ste bili?
- Vlasnik je neki zlatar.
- Ja ga dobro znam - ree jedan - i znam da stanuje u drugoj kui. Odmah u vam ga dovesti.
Dogovorie se da me dre samu na jednome mjestu, a Ali ibn Bekara na drugom. Zatim
nam rekoe:
- Odmarajte se i ne brinite da e neko saznati za vas. S nama ste sigurni.
Njihov drug ode zlataru, dovede ga i on kaza ko smo, te se tako sastasmo s njim. Zatim nam jedan
lopov doveze amac, ukrcae nas i vratie na drugu obalu. Izbacie nas na kopno i odoe. Onda
dooe konjanici none strae i upitae:
- Ko ste vi?
Ja stupih u razgovor sa zapovjednikom strae i rekoh mu:
- Ja sam emsunnehara, halifina miljenica. Opila sam se i pola jednoj poznanici, vezirovoj eni.
Onda su me epali razbojnici i doveli ovamo. im su vas ugledali, pobjegli su. Ja vas mogu
nagraditi.
Kada me zapovjednik konjanika saslua, prepozna me, sjaha, pa mene posadi na konja, te isto uini sa
Ali ibn Bekarom i zlatarom. U srcu mi i sada gori plam zbog njih, naroito zbog zlatara, Ali ibn
Bekarova druga. Poi mu, pozdravi ga i raspitaj se za Ali ibn Bekara. Korila sam je zbog onog to je
preivjela i upozoravala sam je rijeima:
- Gospoo, boj se da se tebi ta ne dogodi!
Meutim, ona povika na me i naljuti se to joj tako govorim. Otila sam od nje i dola k tebi, ali te ne
naoh. Bojala sam se da odem Ali ibn Bekaru, pa sam tebe iekivala da te pitam za njega, da saznam
ta je s njim. Molim te da bude dobar i uzme od mene novaca, jer si moda od prijatelja pozajmio
stvari pa su propale. Mora ih nadoknaditi ljudima.
- Sluam i pokoravam se - ree zlatar, pa poosmo zajedno do moje kue.
- Priekaj ovdje - ree djevojka...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

167. no
Kada nastupi stotinu ezdeset i sedma no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je djevojka rekla zlataru:
- Priekaj ovdje dok se ne vratim.
Zatim se vrati nosei novac i dade ga zlataru govorei:
- Gdje emo se sresti s tobom, gospodine?
- Ja odmah idem svojoj kui - odgovori zlatar - i za tvoj hatar u trpjeti. Smislit u kako da doe do
Ali ibn Bekara, jer sada nije lahko do njega dospjeti.
Djevojka se pozdravi i ode, a zlatar odnese novac kui i izbroja pet hiljada dinara. Jednu sumu dade
svojoj porodici, a prijateljima nadoknadi stvari koje su bile kod njega. Onda zlatar povede sluge kui
iz koje su nestale stvari, pozva stolare i zidare i dovede kuu u prvobitno stanje. Najzad tu useli
svoju robinju i zaboravi ta je bilo.
Potom zlatar ode kui Ali ibn Bekara gdje ga doekae njegove sluge i rekoe:
- Sluge naeg gospodara trae te danonono. Obeao je da e dati slobodu onome ko te nae, pa sada
tragaju za tobom. Ne znaju gdje si. Gospodar je ozdravio, ali ipak povremeno gubi svijest, a as
dolazi k sebi. Kada se osvijesti, spominje te i govori da mu te moramo dovesti bar nakratko, pa opet
gubi prisebnost.
Zlatar sa slugom ode mladiu i zatekoe ga u takvom stanju da nije mogao govoriti. On sjede uz
mladievo uzglavlje, a kada mladi progleda i vidje ga, zaplaka rekavi:
- Dobro doao.
Zlatar ga pridra, pomoe mu da sjedne, pa ga zagrli, a mladi ree:
- Otkako sam legao, nisam uspio sjesti do ovoga asa. Hvala Allahu to te vidim.
Zlatar ga je zatim pridravao sve dok nije stao na noge i pomoe mu da napravi nekoliko koraka.
Zatim ga presvue i napoji i kad uoi na njemu znake oporavka, ispria mu dogaaj s robinjom, ali
tako da niko drugi nije uo.
- Budi prisebniji - ree zlatar. - Ja znam ta ti je.
Mladi se osmjehnu, a zlatar nastavi:
- Imat e ono to e te obradovati i izlijeiti.
Ali ibn Bekar naredi da mu donesu jelo. Sluge donesoe jelo, a on im ree da se raziu, pa se obrati
zlataru:
- Vidi li ta me je snalo, brate?
Izvinjavajui se, pitao je zlatara ta je bilo s njim za sve ovo vrijeme. Zlatar ispria cijelu priu
kojoj se mladi iuavao, a onda ree slugama:
- Donesite mi te i te stvari - i oni mu donesoe skupocjenu prostirku, te mnoge stvari od zlata i srebra
kojih je bilo vie nego to je pokradeno. Dade mu sve te stvari koje zlatar posla kui, a sam provede
no kod njega. Kad zarudi zora, mladi ree zlataru:
- Znaj da sve ima svoj kraj. Kraj ljubavi je smrt ili sjedinjenje. Ja sam blie smrti. Kamo sree da
sam umro prije nego to mi se to dogodilo! Da nam se Allah nije smilovao, obrukali bismo se! Ne
znam kako u se izvui iz onoga to me je snalo. Da me nije strah uzvienog Allaha, ubrzao bih
vlastitu smrt. Ja sam ti, brate, kao ptica u kafezu i dua e mi sigurno stradati od tuge. Meutim, njeno
vrijeme je ve odreeno i sueni as joj je dosuen.
Mladi proli suze kazujui stihove:

I prije su ljudi zbog ljubavi patili;

ivi il mrtvi, rastanka su se bojali.

Ali ono to se u mom srcu krije

Niko uo ni vidio nije.

Kada mladi zavri recitiranje, zlatar mu ree:

- Gospodine, rijeio sam poi kui, jer e moda robinja doi s vijestima.
- To je dobro. Brzo se vrati da mi kae novosti.
Zlatar se oprosti s njim i ode kui. Tek to je sjeo, ugleda robinju koja je dolazila plaui i kukajui.
- Zato plae? - upita je zlatar.
- Dogodilo se upravo ono ega smo se bojali, gospodaru. Kada sam juer otila od tebe, zatekla sam
gospodaricu kako bjesni na jednu od slukinja koje su bile s nama one noi. Naredila je da je istuku,
a djevojka je u strahu pobjegla. Presrete je jedan straar na vratima i htjede je vratiti gospodarici, ali
mu ona neto obea, tako da straar postade ljubazan prema njoj i poe je zapitkivati ta se dogodilo.
Djevojka mu ispria sve ta je bilo s nama.
Vijest dospije do halife koji naredi da se emsunnehara preveze u njegov dvor sa svim to ima.
Postavio je dvadeset evnuha da je uvaju. Do ovog asa ni ja se nisam srela s njom, niti znam ta je
uzrok tome. Slutim da se sve dogaa zbog onog sluaja. Uplaila sam se da mi se ta ne dogodi.
Zbunjena sam, gospodine, i ne znam kako da se snaem u svemu ovome. Ona nema nikoga ko bi bolje
od mene uvao tajnu...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

168. no
Kada nastupi stotinu ezdeset i osma no, ona ree:
- ula sam, sretni care, kako je robinja pripovijedala zlataru:
- Moja gospodarica nema nikoga ko bi bolje od mene uvao tajnu. Zato, gospodaru, pouri Ali ibn
Bekaru i ispriaj mu sve kako bi bio oprezan. Ako se za to sazna, smislit emo kako emo se spasiti.
Zlatara to baci u veliku brigu i mrak mu pade na oi zbog djevojinih rijei.
- ta da radim? - upita on.
- Mislim da je najbolje da pouri Ali ibn Bekaru, ako si mu prijatelj i ako eli da se spasi. Treba
da mu to hitno saopi, a na meni je da stiavam glasine.
Djevojka se pozdravi s njim i ode, a zlatar ustade i poe za njom prema kui Ali ibn Bekara koga
zatee kako se tjei time da e se sresti s dragom i kako se zabavlja nemoguim stvarima.
Kada vidje kako se brzo vratio, mladi ree:
- Vidim da si brzo doao.
- Okani se besmislica i oslobodi se tih misli! Dogodilo se neto zbog ega moe izgubiti duu i
imovinu!
Te rijei ga izmijenie. Mladi se uznemiri:
- Brate, kazuj mi ta se dogodilo!
- Dogodilo se to i to, gospodine, i ako ostane do kraja dana u svojoj kui, zasigurno e stradati!
Ali ibn Bekar se nae u udu i zamalo to duu ne ispusti, a onda se pribra i povika:
- ta da radimo, brate moj? ta misli ti?
- Mislim da je najbolje da uzme novaca koliko moe, da uzme sluge od povjerenja i da nas vodi u
neke druge zemlje prije kraja dananjeg dana.
- Naravno! - prihvati mladi, pa skoi onako smeten, as idui, as padajui. Pokupi sve to je
mogao, ispria se porodici i ostavi oporuke. Onda povede tri natovarene deve i uzjaha konja. Zlatar
uini isto to i on. Izaoe kriom i putovahu do kraja dana i cijelu no. Pred kraj noi, istovarie
svenjeve, svezae ivotinje i prepustie se snu. Zbog prevelikog umora nisu znali za sebe. Odjednom
- opkolie ih razbojnici, otee im sve to su imali i pobie im sluge koji ih htjedoe odbraniti. Njih
ostavie tu u jadnom stanju, poto im otee imovinu i odoe. Njih dvojica nastavie put i ujutro
stigoe do jednoga grada. Uoe u njega pa svratie u jednu damiju. Kako su bili goli, sjedoe ukraj
i ostadoe tu do kraja dana. U damiji provedoe no bez hrane i vode, a kad osvanu jutro, klanjae
sabah i ponovo sjedoe. U tom asu, pojavi se jedan ovjek koji im nazva selam, klanja dva rekata,
pa im se obrati:
- Jeste li vi stranci, ljudi?
- Jesmo - odgovorie. - Presreli su nas lopovi na putu i svukli nas. Stigli smo u ovaj grad gdje ne
znamo nikoga kod koga bismo se mogli skloniti.
- Hoete li poi mojoj kui? - upita ovjek.
Onda zlatar ree Ali ibn Bekaru:
- Poimo s njim, pa emo izbjei dvije nevolje. Prvo, bojim se da u damiju ne ue neko ko nas
poznaje, pa emo se obrukati. Drugo, mi smo stranci koji se ionako nemaju gdje skloniti.
- ini kako hoe - ree Ali ibn Bekar, a onaj ovjek im se opet obrati:
- Nesretnici, posluajte me i poite mojoj kui.
- Sluamo i pokoravamo se - odgovori zlatar. Onaj ovjek im dade neto svoje odjee i ljubazno ih
obue, te pooe njegovoj kui.
ovjek pokuca na vrata, pa izae jedan mladi sluga, otvori vrata i domain ue. Oni uoe za njim i
onda ovjek naredi da donesu paket u kome su bila odijela i turbani. Obue im odijela i dade im dva
turbana koje oni povezae i samo to sjedoe, kad se pojavi robinja sa sofrom koju postavi pred njih,
te se oni prihvatie jela.
Ostadoe kod toga ovjeka do noi, a onda Ali ibn Bekar poe uzdisati govorei zlataru:
- Brate moj, ja u neizbjeno stradati i zato hou da ti neto ostavim u amanet. Naime, kada bude
vidio da sam umro, otii mojoj majci i reci joj da doe ovamo da bi mogla primati sauee i
prisustvovati mome opremanju. Prenesi joj da izdri to me je izgubila.
Ali ibn Bekar izgubi svijest, a kada doe k sebi, uo je kako u daljini pjeva robinja i recitira stihove.
Oslukivao je njen glas, as u nesvjestici, a as dolazei k sebi. Povremeno je plakao i jadikovao
zbog onoga to ga je snalo. Sluao je kako robinja svira i pjeva stihove:

Rastanak opet hita da bismo se rastali,

Poto smo se druili, voljeli i slagali.

Rastavie nas noi nepouzdane -

Ah, da mi je znati kad e opet biti uza me!

Gorak li je rastanak nakon sretanja -

Ah, da nema tog ljubavnog muenja!

Jad smrti tek trenutak traje,

A rastanak s dragom u srcu ostaje.

Kad bismo mogli dospjeti do rastanka

Natjerali bismo ga da i sam rastanak kua!

Poto je sasluao stihove koje robinja otpjeva, Ali ibn Bekar se stropota i dua mu napusti tijelo.
Zlatar vidje da mu je prijatelj umro, pa ga ostavi domainu, rekavi:
- Ja odoh u Bagdad da obavijestim njegovu majku i rodbinu ne bi li doli opremiti ga.
Zlatar se uputi u Bagdad, ue u svoju kuu, presvue se, a onda ode kui Ali ibn Bekara.
im ga sluge ugledae, pooe mu u susret i poee pitati za gospodara. Zlatar zamoli da ga puste
mladievoj majci koja dopusti da ue. Posjetilac je pozdravi i ree:
- Kada Allah neto odlui, to se ne moe izbjei. Niko nije umro bez Allahovog doputenja, onda
kada mu je zapisano.
Slutei da se taj razgovor vodi zbog toga to je njen sin umro, majka gorko zaplaka:
- Tako ti Allaha, reci mi je li umro moj sin!
Zbog velike tuge, nije bio u stanju da joj odgovori, a kada to majka primjeti, zagrcnu se plaui i
pade na zemlju bez svijesti. Poto doe k sebi, upita zlatara:
- ta je bilo s mojim sinom?
- Neka te Allah nagradi velikom nagradom za njega - odgovori zlatar, pa joj ispria sve, od poetka
do kraja. Majka upita:
- Je li ostavio neku oporuku?
- Jest - odgovori on i kaza joj kakvu je poruku ostavio, dodajui: - Pouri da ga opremi.
Majka Ali ibn Bekara ponovo pade bez svijesti, a kad doe k sebi, prionu da radi ono to joj je
rekao. Zlatar se vrati kui urei i razmiljajui usput o prijateljevoj divnoj mladosti. Dok je tako
iao, odjednom ga neka ena uhvati za ruku...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

169. no
Kada nastupi stotinu ezdeset i deveta no, ona ree:
- ula sam, sretni care, da je zlatar priao:
- Odjednom me neka ena uhvati za ruku. Pogledah je malo bolje i vidjeh da je to ona robinja koja je
dolazila od emsunnehare. Bila je slomljena tugom. Prepoznasmo jedno drugo, te zaplakasmo i
poosmo naprijed dok ne stigosmo do one kue.
- Jesi li saznala ta je bilo s Ali ibn Bekarom? - upita zlatar.
- Ne, Allaha mi! - odgovori djevojka, a onda joj zlatar ispria sve ta se dogodilo, dodajui:
- A kako je tvoja gospodarica?
- Halifa nije htio ni uti ono to se govorilo o njoj zbog velike ljubavi koju osjea prema
emsunnehari. Sve to je njeno, uzimao je na najbolji nain. Onda joj je rekao: "emsunneharo, ti si
mi draga. Zato u to podnijeti uinad tvojim dumanima." Zatim naredi da se za nju namjesti zasebna
pozlaena postelja i divna odaja, te emsunnehara nastavi ivjeti kod njega na velianstveni nain.
Jednoga dana, halifa je, po obiaju, sjeo da pije, a njegove miljenice mu dooe i posjedae na svoja
mjesta. Halifa posadi emsunneharu pored sebe. Ona je bila na izmaku snaga i sve vie je patila.
Halifa ree jednoj robinji da zapjeva, te ona uze lutnju, udari u ice i zapjeva:

esto mi je ljubav nudio pa sam uzvraala

Dok mi je suzama strast niz obraze pisala.

Suze su nam osjeanja odavale;

Otkrivale to krijem, a to sam odavala one skrivale.

Zato tajnu kriti, zato kriti ljubav svoju

Kad e silna strast otkriti ljubav moju?!

Lijepa je smrt kad sam dragog izgubila;

Kako mu je bez mene - ah, kada bih znala!
Kada je ula robinjine stihove, emsunnehara nije vie mogla sjedjeti, ve pade bez svijesti. Halifa
odbaci pehar, povue je k sebi i povika dok djevojke zaamorie. Halifa je okrenu i vidje da je
mrtva, pa se sneveseli i naredi da se porazbija sav pribor koji je bio u odaji, zajedno s muzikim
instrumentima. Zatim prenese djevojku u drugu sobu i provede ostatak noi uz nju. Kad osvanu dan,
halifa je opremi i naredi da je okupaju. Najzad ukopa djevojku alei je neizmjerno. Nije zapitkivao
ta se dogodilo s njom, niti zato je bila u takvom stanju.
Onda robinja ree zlataru:
- Zaklinjem te Allahom da me obavijesti kada e biti denaza Ali ibn Bekara i da me povede na
njegovu denazu.
- Mene je lahko nai - ree zlatar - ali ko moe dospjeti tamo gdje se ti nalazi?
- Kada je preminula emsunnehara, halifa je od toga dana oslobodio sve njene robinje. Sada se
nalazimo u njenom turbetu, na tome i tome mjestu.
Zlatar poe s njom do turbeta, te tako posjeti emsunneharu. Zatim ode svojim putem. Oekivao je
denazu Ali ibn Bekara koja se najzad pojavi. Bagdaani su izali da ga isprate, pa izae i zlatar koji
vidje onu robinju meu enama. Ona je bila najtunija. Nije viena vea denaza u Bagdadu od te.
Ilo se u velikoj guvi do mezara u koji ga ukopae.
- Neu prestajati da posjeujem taj mezar - kazivao je zlatar - kao ni mezar emsunneharin.
Eto, to je pria o njima dvoma.
Meutim, ta pria nije udesnija od one o caru ahremanu...
eherzadu zatee jutro, te ona prekine priu zapoetu po carevom odobrenju.

170. no
Kada nastupi stotinu sedamdeseta no, ona ree:

ISBN 9958- 22- 054- 7 (Cjelina) ISBN 9958- 22- 055- 5 (Knj. 1)
{1}
M. A. Salje, Knjiga o Hiljadu i jednoj noi, u: Hiljadu i jedna no, s ruskog preveo Marko Vidojkovi, 1.1, Beograd, 1949, str. 49.
{2}
U djelu od dvadesetak tomova pod naslovom Knjiga pjesama (Kitab al-agani) Abu al-Farg al-Isfahani navodi kako je izvjesni
komandant no uoi bitke uo veliku galamu u svome logoru. Mislei da je neprijatelj neoekivano napao, pohrlio je na lice mjesta i
utvrdio da su njegovi vojnici, sporei se oko vrijednosti dvojice pjesnika, dospjeli u fazu fizike estetike rasprave.
Sva velika prozna djela arapske knjievnosti obiluju stihovima. Spomenimo samo vietomni Roman o Antari (Qissa 'Antara), ili Golubiinu
ogrlicu (Tawq al-hamama) koju imamo u dva prijevoda.
{3}
Jorge Luis Borges, Prevodioci pria iz Tisuu ijedne noi, Sabrana djela, t. II, Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb, 1985, str. 111.
{4}
V. Chauvin, Bibliographie des ouvrages arabes ou relatifs aux arabes publies dam l'Europe chretienne de 1810 a 1885, t. I- XI, Liege,
1892- 1902. Na Hiljadu i jednu no odnose se tomovi IV- VII (ukupan obim oko 920 strana), ali, naalost, nije obuhvaena graa na
slavenskim jezicima.
{5}
Mascd, Murud - Les Prairies d'or. Texte et traduction par C. Barbier de Meynard et Pavet de Courteille, t. IV, Pari, 1861- 1877,
pp. 89- 90.
{6}
Ibn al-Nadim, al-Fibrist, Kairo, 1950, p. 304.
{7}
Vidjeti, naprimjer: Krymskij, Morija novoj arabskoj literatury, XIX - naalo XX veka, Moskva, 1971, str, 78; Filjtinskij, Arabskaja
literatura v srednie veka, VIII- IX vv, Moskva, 1978, str. 100.
{8}
Vidjeti lanak Alf layla wa alf layla E. Littmanna u: Enciclopedie de lIslam, nouvelle edition, Leyde - Paris, 1954,1.1
{9}
Borges, op. cit, str. 116.
{10}
Salje, op. cit., str. 28.
{11}
E. Cosquin, "Le prologue cadre des 1001 Nuits", Revue biblique, janvier- avril 1909.
{12}
Prop, Morfologija bajke, Trei program Radio Beograda, br. 26, Beograd, 1975, str. 283.
{13}
Kalilu i Dimnu je s arapskog na bosanski jezik preveo Besim Korkut: Kelila i Dimna. Stare indiske pripovijetke, Svjetlost, Sarajevo,
1953.
{14}
Salje, op. cit, str. 34.
{15}
Ibid., str. 29. i dalje.
{16}
Nije to prvi put da uveni arabist problematizira vlastiti autoritet. Libanski knjievnik i znameniti prosvjetitelj Nasif al-YazigI (r. 1800)
proslavio se razlono kritizirajui baronovo pogreno itanje Haririjevih Makama. Vidjeti: Krimski, op. cit., str. 378. i dalje.
{17}
Uporediti: 'Umar Farruh, Tarih al-adab al-arabi, t. III, Bejrut, 1979, p.151. Uporediti: 'Umar Farruh, Tarih al-adab al-arabi, t. III,
Bejrut, 1979, p.151.
{18}
Krimski, op. cit., str. 82.
{19}
Uporediti: Krimski, op. cit., str. 83.
{20}
Divan u izdanju Kazimirskoga, Oda br. 11, stih 16. Navedeno prema: Krimski, op. cit., str. 79.
{21}
Uporediti: Mascd, Murud, t. VIII, pp. 164- 175.
{22}
Ibid., p. 164.
{23}
Ibid., p. 175.
{24}
Al-Nadim, op. cit., p. 304.
{25}
Mas'cd, op. cit., t. VIII, p. 296.
{26}
Al-Tabari,Tarih al-umam wa al-mulk, t. II, Kairo, 1336. h. (1917), p. 678. Preruavao se, zapravo, halifa Kadir (991- 1031) koji je
etao ulicama Bagdada da bi upoznao ivot podanika. Meutim, narodu nije odgovaralo da ga u priama idealizira zato to je bio pod
uticajem iita, pa je na "pripovjedaku scenu narod izveo Mudtedida (892- 902) kao halifu koji se preruavao, te se naao i u posjeti
bagdadskom mjenjau s vezirom Hamdunom. (Vidjeti o tome: Ibn al-Atlr, Tarih al-kamil, t. IX (Kairo) 1301. h. (1883), pp. 155- 6.
{27}
U srednjovjekovnoj arapskoj knjievnosti najee je sastavni dio svakog naslova bila i rije kitb: "knjiga o... Takav naslov preuzeli
su i neki evropski prevodioci.
{28}
Uporediti: I. Estrup, Issledovanie o 1001 noi, jejo sostave, vozniknovenii razvitii. Prev. s danskoga: T. Lange. Redakcija i predgovor:
A. E. Krimskij, Moskva, 1904, str. 104- 5.
{29}
G. Maspero, Les contespopulaires de lEgypte ancienne, traduits et commentes, Paris, 1882; 2- e ed., Paris, 1889. O tome je pisao i
znameniti naunik T. Noldeke. Vidjeti: Zu den agyptischen Mrchen - ZDMG, Bd 42, 1888, pp. 68- 72.
{30}
Salje, op. cit., str. 36.
{31}
Krimski, op. cit., str. 81.
{32}
Ibid., str. 82.
{33}
Znaajan rad o romanu posveenom Omeru an- Numanu (na 48 strana) napisao je: R. Paret, Der Ritter- Roman von 'Umar an-
Nu'mn und sein Stellungzur Sammlungvon Tausendundeine Nach. Ein Beitrag zur arabischen Literaturgeschichte, Tubingen, 1927.
{34}
Borges, op. cit., str. 107.
{35}
Borges, op. cit., str. 108.
{36}
Ibid., str. 119.
{37}
Ibid.
{38}
Otprilike u isto vrijeme kada se u Londonu pojavio Laneov rad, u Kalkuti je poeo izlaziti Torensov prijevod Hiljadu i jedne noi, ali
taj posao nije okonan: izala je samo jedna knjiga (50 prvih noi).
{39}
Vidjeti: Borges, op. cit., str. 113; Salje, op. cit., str. 59.
{40}
Salje, op. cit., str. 58.
{41}
Krimski, op. cit., str. 82.
{42}
Ovdje smo suoeni s jednim praktinim problemom: donedavno su ova tri jezika bili objedinjeni u slubenom nazivu srpskohrvatski ili
hrvatskosrpski. Uprkos velikoj slinosti, mi ih razlikujemo, pa emo bosanskim zvati one prijevode koje su dali Bonjaci, srpskim koji su
nastali na srpskom govornom podruju, te hrvatskim prijevode na hrvatskom govornom podruju. Time nismo rijeili sve probleme, jer je,
naprimjer, Vidojkoviev prijevod i kroatiziran, ali je, prema naem saznanju, nastao na srpskoj jezikoj varijanti.
{43}
Vidjeti: B. Nurudinovi, Bibliografija jugoslovenske orijentalistike 1918- 1945. Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1986;
Bibliografija jugoslovenske orijentalistike 1945- 1960, Sarajevo, 1968; Bibliografija jugoslovenske orijentalistike 1961- 1965, Sarajevo,
1981; Nai noviji prevodi iz klasine arapske knjievnosti, POF VI1I- IX, Sarajevo, 1958- 9, str. 253- 6.
{44}
U izdanju Islamske dioniarske tamparije (Sarajevo, 1925) pojavio se naslov: Fehim Spaho, Hiljadu i jedna no (640 str.).
{45}
Ekstreman primjer nemara imamo u jednom drugom sluaju: turkolog Jasna ami ne navodi ak ni s kojeg jezika je prevela svoje
prie iz zbornika.
{46}
Prvo izdanje prijevoda Kurana pojavilo se 1977, dvije godine nakon prevodioeve smrti.
{47}
Radi vie pojedinosti o izdanjima Korkutovih prijevoda Hiljadu i jedne noi upuujemo na Bibliografiju jugoslavenske orijentalistike
Bisere Nurudinovi.
{48}
Razumije se da ovom prilikom ne moemo ulaziti u pojedinosti bilo kojeg prijevoda, iako su nam poznate, ve se moramo zadovoljiti
uopenim konstatacijama utemeljenim na tim pojedinostima.
{49}
Neupuenom je korisno obavjetenje da jezik izvornika nema nikakve interpunkcije: na hiljadama stranica nigdje nema ni zareza, ni
take.
{50}
eherzada pria, Svjetlost, Sarajevo, 1955, str. 150 (966. no).
{51}
Obuhvaajui jedva 110 strana, djelo se pretenciozno pojavilo pod naslovom 1001 no (Sarajevo, 1981).
{52}
Salje, op. cit., str. 61.
{53}
Hiljadu i jedna no, t. II, str. 66; izvornik, t. II, str. 48. Navodei ove i naredne primjere, pozivamo se na Vidojkoviev prijevod
(Prosvjeta, Zagreb, 1977). Arapski tekst ne navodimo zbog praktinih razloga, ali svaki specijalist lahko moe uporediti navedena mjesta.
{54}
Stranice ne navodimo jer su to opa mjesta.
{55}
Salje, op. cit., t. II, str. 24; izvornik, 1.1, str. 282.
{56}
Salje, op. cit., t. III, str. 311; izvornik, t. III, str. 126.
{57}
Salje, op. cit., t. III, str. 417; izvornik, t. III, str. 176.
{58}
Salje, op. cit., t. III, str. 437; izvornik, t. III, str. 187.
{59}
Salje, op. cit., t. IV, str. 512; izvornik, t. IV str. 227.
{60}
Ibid., str. 66.
{61}
Vinaver, t. 1, str. 152.
{62}
Alija Isakovi, Slovo o bosanskome jeziku, u: Rjenik karakteristine leksike u bosanskome jeziku, Sarajevo (1992), str. 6.
{63}
Din (dini) je nevidljivo duhovno bie o ijem postojanju Kur'an na vie mjesta govori. Dini mogu biti dobri, zli, vjernici i nevjernici -
jednako kao i ljudi. Oni predstavljaju itav jedan nevidljivi svijet uz koji postoje ljudi (ns), aneli (malika) i sotone (aytn). Svijet dina i
ljudi esto se ispreplie.
{64}
Ifrit je obino zao din, premda nerijetko oznaava i dina uope.
{65}
Formula koju muslimani izgovaraju u strahu ili kao znak uenja.
{66}
Kaf-planina metaforiki oznaava kraj svijeta.
{67}
Medusije su oboavaoci vatre.
{68}
Ovim rijeima muslimani iskazuju svoju pripadnost islamu. To je prvi od pet temeljnih uvjeta da bi neko bio musliman.
{69}
Biljka iz porodice sezama. Uzgaja se zato to njene sjemenke obiluju uljem.
{70}
Harun ar- Reid (764- 809) je najpoznatiji vladar velikog arapsko-islamskog carstva. Pripada dinastiji Abbasida i za vrijeme ovoga
idealiziranog vladara carstvo je bilo na vrhuncu moi.
{71}
Grad u Palestini.
{72}
Islamski teolozi govore o sedam moguih naina itanja Kurana.
{73}
Iblis je "glavni" sotona, odnosno starjeina ejtana.
{74}
Okonanje dnevnog posta.
{75}
Mehr je obavezni vjenani dar eni od supruga. Sastoji se iz dva dijela: jedan dio se plaa odmah, prije zakljuenja braka, a drugi
nakon muevljeve smrti, ili u sluaju razvoda.
{76}
Grad udaljen desetak kilometara sjeverno od Kaira.
{77}
Hasan u prijevodu znai ljepotan.
{78}
Titula drevnih perzijskih careva.
{79}
Titula drevnih jemenskih careva.
{80}
U prijevodu: ljepotica.
{81}
Galabija je duga haljina koju u arapskom svijetu nose i mukarci.
{82}
Adib u prijevodu znai "udesni"
{83}
Umajadska damija je izvanredan spomenik islamske arhitekture, a i danas je prvorazredna turistika atrakcija u Damasku. Sagradio
ju je esti halifa dinastije Umajada, Velid Prvi (705- 715).
{84}
Malo mjesto sjeverno od Damaska. Tu su odsjedali karavani.
{85}
Valija je upravitelj gradske policije.
{86}
Mjera za zapreminu (oko dva hektolitra).
{87}
Uenje cijelog Kurana za duu mrtvima.
{88}
Samit znai utljivac. Imena njegove brae oznaavaju karakterne osobine.
{89}
Govor koji se odrava na dumi.
{90}
Jedanaesti halifa dinastije Abbasida (861- 862).
{91}
Podnevna molitva petkom.
{92}
Vrsta jela spravljenog od mesa, uksusa, luka, meda i dr.
{93}
Hatib je osoba koja na podnevnom namazu petkom (na dumi) dri govor.
{94}
Naroito istaknuto i uzvieno mjesto u damiji gdje hatib dri govor.
{95}
Kupnja mrtvaca prije ukopa.
{96}
Sveanost obrezivanja.
{97}
Vrsta odijevog predmeta slinog mantilu.
{98}
Peti halifa iz dinastije Umajada (685- 705).
{99}
U prijevodu: nesretnica.
{100}
Belkisa je kraljica od Sabe, ena cara Sulejmana (Solomona) o kojoj govori i Kur'an (sura 27).
{101}
Kusejjir Azza (umro 723) spada meu najpoznatije arapske pjesnike ljubavne lirike. U knjievnosti je poznat po imenu ene Azze o
kojoj je pjevao, pa bi bilo pravilno njegovo ime prevoditi "Azzin Kusejjir". Pripada grupi pjesnika koji su u poeziji afirmirali ideal viteke,
platonske ljubavi (uzritska poezija). Meu te pjesnike spada i Demil Busejna iz istog, umajadskog perioda.
{102}
U ovom izdanju izvornika stoji da je Azza htjela "uiniti neto Demilu". To je greka jer "ljubavni parovi" su Kusejjir i Azza,
odnosno Demil i Busejna.
{103}
Robinje su najee bile nearapskog porijekla i, prema tome, uglavnom nisu poznavale arapski jezik.
{104}
Nuzhatuzeman znai "svjeina vremena", a Gusatuzzeman znai "emer vremena".
{105}
Uhud je brdo pored Mekke. Na njemu je voena znamenita bitka izmeu muslimana i mekanskih nevjernika 625- godine. Tu bitku
su muslimani izgubili.
{106}
Kevser je dennetsko vrelo.
{107}
Igra rijei: infinitivna osnova (masdar) sidq znai biti iskren, a imenica sadiq dolazi od te osnove i znai prijatelj, odnosno onaj koji je
iskren.
{108}
Legendarni mudrac o kome govori i Kuran.
{109}
Sastavni dijelovi namaza.
{110}
Kur'an, 66:6.
{111}
Grad u Sjevernoj Arabiji. Njegove stanovnike stigla je kazna jer nisu sluali Boijeg poslanika uajba (Kur'an, 7:85).
{112}
Kur'an, 77:35.
{113}
Bia iz nevidljivog svijeta mogu biti "dobri ljudi" (evlije), dini itd.
{114}
Dejlem je oblast u zapadnoj Perziji. Ratnici iz te oblasti bili su veoma cijenjeni.
{115}
Iblis je starjeina svih ejtana.
{116}
Hunejn je dolina u blizini Meke. U toj dolini voena je znamenita bitka izmeu muslimana i nepokornih beduinskih plemena.
Pobijedili su muslimani (630). Inae, u ovim stihovima se aludira na kuransku priu o Musaovom nadmetanju s faraonskim vraevima
(poglavlje 7).
{117}
Mjera za daljinu. Iznosi 3 000 metara.
{118}
Kuranske reenice koje same po sebi predstavljaju Boije udo.
{119}
Posebno mjesto u damiji odreeno za imama, predvodnika zajednikog namaza.
{120}
Tekbir je izraz kojim se velia Allah.
{121}
Antara je najvei junak i veoma poznat pjesnik prijeislamskog arabljanskog doba. Nenadmani je heroj tzv. Dahis-Gabrinog
eterdesetogodinjeg meuplemenskog rata.
{122}
U izvorniku stoji: Afriduna, to je oigledna pogreka.
{123}
Dobri ovjek, svetac.
{124}
Davidovi oklopi su najbolji oklopi o kojima govori i Kuran (34:10).
{125}
ena iz Denneta.
{126}
Boiji poslanik koji je bio izvanredno lijep i kao takav stavljan je na kunju. O njemu govori istoimeno kuransko poglavlje.
{127}
Uzritska ljubav i uzritska ljubavna lirika nastali su u umajdskom periodu (661- 750). To je viteka ili platonska ljubav karakteristina
po ljubavnom i lirskom "monoteizmu" i izuzetno snanim emocijama.
{128}
U Kuranu stoji: "I kada je Musa za narod svoj vodu molio, Mi smo rekli: 'Udari tapom svojim po stijeni! - i iz nje je dvanaest vrela
provrelo i svako bratstvo je vrelo iz kojeg se piti znalo". (Kur'an, 2:60)
{129}
Ridvan i Malik su meleci: prvi uva dennetske kapije, a drugi dhennemske.
{130}
Tadulmuluk u prijevodu znai "kruna carska", ili "car nad carevima".
{131}
Ziblkan ja aljivo ime jer dolazi od rijei zibl, to znai "ubre", a aludira na ranije loaevo zanimanje, poto se kao gorivo koristio
osueni izmet deve.
{132}
Mudahid je borac na Boijem putu.
{133}
Aluzija na 18. kuransku suru koja govori o ljudima to su nekoliko stotina godina prespavali u peini.
{134}
Abu-l-Husejn ("vlasnik tvrave") jedan je od naziva za lisicu.
{135}
Odijevanje vuka u vunu ovdje predstavlja dvostruku aluziju. Prvo, to znai da e vuk sasvim promijeniti svoju ud pretvarajui je u
oviju. Drugo, odijevanje u vunu simbolizira pretvaranje u mistika potpuno predanog bogosluenju. Arapska rije sufija (mistik) dolazi od
rijei suf (vuna), jer su se mistici odijevali u vunu.
{136}
Abu Sirhan ("otac zore") jedan je od sinonima za vuka.
{137}
Mednun i Lejla su najpoznatiji literarni "ljubavni par" u povijesti arapske knjievnosti. Mednun je zbog nesretne ljubavi prema Lejli,
koju je otac udao za drugog, izgubio razum (mednun znai "lud") i do kraja ivota je polunag lutao pustarama pjevajui ljubavne lirske
pjesme.