Kurt Vonnegut

Galapagos

Roman

Prijevod i pogovor Mario Šuško

U spomen na Hillisa L. Howiea
(1903—1982), prirodoslovca amatera -
dobrog čovjeka koji je
u ljeto 1938. godine
poveo mene i mojeg najboljeg prijatelja Bena Hitza
i još neke dečke
iz Indianapolisa, u Indiani,
na američki Divlji zapad.

Howie nas je upoznao sa zbiljskim Indijancima

i tjerao da spavamo na otvorenom
i pokopamo vlastite izmetine
učio nas je jahati
i rekao nam imena mnogih biljaka i životinja
i što moraju raditi
da bi preživjeli
i razmnažali se.

Jedne noći, Howie nam je namjerno

utjerao strah u kosti
vrišteći kraj našeg logora poput divlje mačke.
Zbiljska divlja mačka odgovorila je istom mjerom.
 Unatoč svemu, još uvijek vjerujem da su ljudi zapravo dobri u
duši.
Anne Frank (1929-1944)
 Knjiga prva
Ovako to bijaše
 1

Ovako to bijaše:
Prije milijun godina, tamo 1986. ljeta gospodnjega, Guayaquil je
bio glavna luka male južnoameričke demokratske države Ekvador,
kojoj je glavni grad bio Quito, visoko u Andama. Guayaquil je bio dva
stupnja južno od ekvatora, zamišljenog kolana planeta po kojem je
sama zemlja dobila ime. Klimatski, tamo je uvijek bilo jako vruće i
vlažno jer je grad sagrađen u pojasu bezvjetrine, na močvari punoj
vrela u kojoj su se miješale vode nekoliko rijeka što su se slijevale s
brda.
Luka je bila udaljena nekoliko kilometara od mora. Naplavine
biljnih tvari često su plutale jušastom vodom, gomilajući se oko
stupova i užadi za sidra.

Ljudska bića imala su tada mnogo veći mozak nego danas i

moglo ih se očarati zagonetkama. Jedna takva zagonetka bila je kako
je te 1986. godine toliko mnogo stvorova koji nisu mogli plivati na
velike udaljenosti dospjelo do Otočja Galapagos, arhipelaga
vulkanskih vrhova zapadno od Guayaquila, odvojenog od kopna tisuću
kilometara vrlo duboke, vrlo hladne vode koja je dolazila od
Antarktika. Kad su ljudska bića otkrila te otoke, tamo su već bili
macaklini i iguane i poljski miševi i vulkanski gušteri i pauci i mravi i
kukci i skakavci i crvići i krpelji, da ne spominjem goleme kopnene
kornjače.
Kakvim su se oblikom prijevoza koristili?
Mnogi ljudi bili su kadri zadovoljiti svoj veliki mozak slijedećim
odgovorom: došli su na prirodnim splavima.

Drugi ljudi tvrdili su da takvi splavovi nabubre i raspadnu se

tako brzo da nikad nitko nije vidio ni jedan splav daleko od kopna, te
da bi struja između otoka i kopna prije odnijela takav neoblanjan splav
prema sjeveru nego prema zapadu.
Ili su izjavljivali da su svi ti žabari propješačili suhih nogu preko
prirodnog mosta ili preplivali kratke udaljenosti između kamenova za
prelaženje, te da je otada jedna takva ili slična formacija iščeznula pod
valovima. Ali znanstvenici, koji su upotrebljavali svoj veliki mozak i
vješte naprave, načinili su do 1986. karte oceanskog dna. Na njemu,
tvrdili su oni, nije bilo tragova nikakve posredujuće kopnene mase.
Drugi ljudi u toj eri velikih mozgova i fantastičnog razmišljanja
dokazivali su da je otočje nekad bilo dio kopna i da je neka
veličanstvena katastrofa dovela do njegovog otcjepljenja.
Ali, otoci nisu izgledali kao da su otcijepljeni od nečega. To su
očito bili mladi vulkani, izrigani upravo tamo gdje su i bili. Mnogi su
bili tako mladi da se moglo očekivati da će svakog časa ponovno
eksplodirati. U to vrijeme nisu još napravili mnogo koralja, tako da su
bili bez plavih laguna i bijelih žala, bez ljepota koje su mnoga ljudska
bića običavala smatrati za predokuse idealnog zagrobnog života.
Milijun godina kasnije, ljudska bića imaju bijela žala i plave
lagune. Ali, u vrijeme kad ova pripovijest počinje, to su još uvijek bile
ružne izbočine i kupole i čunjevi i šiljasti tornjevi lave, krhki i
abrazivni, čije pukotine i grabe i udubine i doline nisu bile ispunjene
bogatim površinskim slojem tla ili slatkom vodom, nego najsitnijim,
najsušim vulkanskim pepelom.

Jedna teorija u to vrijeme glasila je da je svemogući Bog stvorio

te stvorove tamo gdje su ih istraživači našli tako da im nije trebao
nikakav prijevoz.
Jedna druga teorija uzimala je da su bili potjerani na obalu dva
po dva - niz dasku Noine arke.
Ako je Noina arka doista postojala, a možda i jest, mogao bih
ovoj pripovijesti dati naslov ”Druga Noina arka”.
 2

Nije bilo nikakve zagonetke prije miljun godina što se tiče načina
na koji se tridesetpetogodišnji Amerikanac po imenu James Wait,
inače apsolutni neplivač, kanio prebaciti s južnoameričkog kontinenta
na Otočje Galapagos. On zacijelo nije namjeravao čučati na prirodnom
splavu od biljnih tvari i nadati se najboljem. Upravo je kupio kartu u
hotelu u centru Guayaquila za dvotjedno krstarenje na prvom
putovanju novog broda sa španjolskim imenom Bahia de Darwin, tj.
”Darwinov zaljev”. Ovo prvo galapagoško putovanje novog broda koji
je nosio ekvadorsku zastavu reklamirano je diljem svijeta tijekom
prošle godine kao ”Krstarenje stoljeća: povratak prirodi”.
Wait je putovao sam. Bio je zdepast, prerano ćelav, nezdrave boje
lica, poput korice na piti u jeftinoj zalogajnici, nosio je naočale, tako
da je iako mogao tvrditi da je pedesetih godina, u slučaju da u takvoj
tvrdnji vidi neku prednost. Želio je da izgleda bezazlen i stidljiv.
U tom času bio je jedini gost u aperitiv baru hotela El Dorado, na
širokoj Calle Diez de Agosto, gdje je odsjeo. I pipničar,
dvadesetogodišnji potomak ponosnih Inka plemića po imenu Jezus
Ortiz, imao je osjećaj da je neka strašna nepravda ili tragedija
demoralizirala toga dosadnog i osamljenog čovjeka koji je tvrdio da je
Kanađanin. Wait je htio da svatko tko ga je vidio ima takav osjećaj.
Jezus Ortiz, koji je jedan od najfinijih ljudi u ovoj pripovijesti,
prije je žalio nego prezirao tog samotnog turista. Bilo mu je žao, što je
Wait i želio, da je Kanađanin upravo potrošio mnogo novaca u
hotelskom butiku - Wait je kupio slamnat šešir, sandale s remenjem,
žute kratke hlače i plavu-i-bijelu-i-grimiznu pamučnu košulju koju je
imao na sebi. Kad je Wait stigao s aerodroma odjeven u poslovno
odijelo, Ortiz je mislio da je gost dobrano dostojanstvena osoba. Ali,
sad se ta osoba bacila u trošak i preobrazila u klauna, u karikaturu
sjevernoameričkog turista u tropima.
 Cedulja s cijenom bila je još uvijek zaskobljena za obrub
Waitove uškrobljene nove košulje, na što mu je Ortiz, vrlo uljudno i na
dobrom engleskome, skrenuo pozornost.
- Oh? - rekao je Wait. Znao je da je cedulja na košulji i htio je da
ostane tamo. Ipak, izveo je cijelu šaradu samopodrugljive zbunjenosti i
pričinjao se kao da je upravo kani otrgnuti. A onda, kao da ga je
svladala neka tuga od koje je pokušavao pobjeći, činilo se da ju je
potpuno zaboravio.

Wait je bio pecač i cedulja s cijenom bila je njegova meka, neka

vrsta poticanja neznanaca da zapodjenu razgovor s njim, da na ovaj ili
onaj način kažu ono što je Ortiz rekao: - Oprostite, gospodine, moram
vam reći...
Wait je odsjeo u hotelu pod imenom Willard Flemming, imenom
na koje je glasila njegova lažna kanadska putnica. Bio je krajnje
uspješna varalica.
Samom Ortizu nije prijetila nikakva opasnost od njega, premda se
to nije moglo reći za jednu ženu bez pratnje, koja je izgledala kao da
ima nešto novaca, te koja je bila bez muža i u godinama kad trudnoća
više ne predstavlja problem. Wait se dosad udvarao i stupio u brak sa
sedamnaest takvih osoba - a onda im operušao skrinjice s draguljima i
kutije u trezorima i bankovne račune i nestao.
Bio je tako uspješan u onom što je radio da je postao milijunaš, s
oročenim štednim knjižicama pod različitim krivim imenima u
bankama diljem Sjeverne Amerike, a da nikad nije bio uhapšen ni zbog
čega. Koliko je njemu bilo poznato, nitko ga i nije pokušavao uloviti.
A što se tiče policije, rezonirao je, on je samo bio jedan od sedamnaest
nevjernih muževa, od kojih je svaki imao drukčije ime, umjesto jedan
jedini uobičajeni kriminalac čije je pravo ime bilo James Wait.

Danas je teško povjerovati da su ljudi uopće mogli biti tako

sjajno dvolični kao James Wait - sve dok se ne podsjetim da je tada
gotovo svako odraslo ljudsko biće imalo mozak koji je bio težak oko
tri kilograma. Nije bilo kraja opakim zamislima koje tako abnormalno
veliki stroj za ideje nije mogao stvoriti i provesti.
S tog razloga, postavljam prvo pitanje, premda nema nikoga u
blizini da odgovori: ima li mjesta sumnji da su mozgovi teški tri
kilograma nekad činili gotovo fatalne nedostatke u razvoju ljudske
rase?
Drugo pitanje: kakav je povod postojao u to doba, izuzevši našu
prekompliciranu živčanu shemu, za zla koja smo gledali ili o kojima
smo slušali diljem planeta?
Moj odgovor je: nije bilo nikakvog drugog povoda. Ovo je bio
vrlo bezazlen planet, osim tih golemih mozgova.
 3

Hotel El Dorado bio je nova novcata turistička petokatnica,

sagrađena od neukrašenih cementnih blokova. Prema propozicijama i
raspoloženju koje je odavala podsjećala je na ormar za knjige sa
staklenim prednjim dijelom - visoka, široka i plitka. Svaka spavaonica
imala je stakleni zid okrenut prema zapadu - prema dokovima za
jaružare s dubokim gazom koji su vadili mulj u delti tri kilometra
odavde.
U prošlosti, ti dokovi vrvjeli su od užurbanosti i brodovi iz
cijelog svijeta donosili su meso i žito i povrće i voće i vozila i odjeću
i strojeve i aparate za kućanstvo i drugo, a u smislu pravedne
razmjene, odnosili ekvadorsku kavu i kakao i šećer i naftu i zlato i
indijanske umjetnine, uključujući ”panama” šešire, koji su uvijek
dolazili iz Ekvadora, a ne iz Paname.
Ali, dok je James Wait sjedio u baru i pijuckao rum s kokakolom,
tamo su sada bila samo dva broda. Wait zapravo nije bio pivac, jer je
živio od duševnih sposobnosti i nije mogao dopustiti da alkohol
izazove kratki spoj u delikatnim prekidačima golemog kompjutora u
njegovoj lubanji. Piće je služilo kao kazališni rekvizit - poput cedulje s
cijenom na onoj smiješnoj košulji.
Wait nije ni u kojem slučaju bio u stanju prosuditi jesu li poslovi
na dokovima tekli normalno ili nisu. Do prije dva dana nije ni znao za
Guayaquil i nikad dosad nije bio ispod ekvatora. Što se njega ticalo,
El Dorado se nije razlikovao od drugih bezličnih svratišta kojima se u
prošlosti koristio kao skrovištima - u Moose Jawu, Saskatchewan, u
San Ignaciju, Meksiko, u Watervlietu, New York i tako dalje i tako
dalje.
Odabrao je ime grada s ploče odlazaka-i-dolazaka na JFK-u u
New Yorku. Upravo je osiromašio i ostavio sedamnaestu ženu -
sedamdesetogodišnju udovicu iz Skokieja u Illinoisu, mjestu odmah do
Chicaga. Činilo mu se da Guayaquil zvuči kao posljednje mjesto gdje
bi ga mogla tražiti.
Ta žena bila je tako ružna i glupa da bi vjerojatno bilo bolje da se
nikad nije ni rodila. A ipak, Wait je bio drugi muškarac koji se oženio
njome.
Nije kanio ostati dugo u El Doradu, jer je kupio kartu za
”Krstarenje stoljeća” od turističkog agenta koji je imao pult u
predvorju hotela. Sada je bilo kasno poslije podne i toplije od stožera
pakla vani. Tamo nije bilo ni daška vjetra, ali on nije mario, jer je bio
unutra - hotel je bio opremljen klimatskim uređajima - i lo ne zadugo.
Njegov brod Bahia de Darwin imao je isploviti u podne slijedećeg
dana, tj. u petak 28. studenog 1986 prije milijun godina.

Zaljev po kojem je Waitovo prijevozno sredstvo nazvano protezao

se južno od galapagoškog otoka Genovese. Wait nikad prije nije čuo
za Otočje Galapagos. Očekivao je da bude poput Havaja, na kojima je
jedanput proveo medeni mjesec, ili Guama, gdje se nekad skrivao - sa
širokim bijelim žalima i plavim lagunama i palmama što se njišu i
domorodačkim djevojkama lješnjakove boje.
Turistički agent dao mu je brošuru s opisom krstarenja, ali Wait
nije zavirio u nju. Ležala je na šanku pred njim. Brošura je bila istinita
glede opasnosti većine otoka, upozoravajući buduće putnike, što
hotelski turistički agent nije učinio, da budu u relativno dobroj fizičkoj
kondiciji i imaju otporne čizme i grubu odjeću, jer će često puta morati
gacati na obalu i verati se uz hridi poput vojnika pomorske pješadije.

Darwinov zaljev nazvan je tako u čast velikog engleskog

znanstvenika Charlesa Darwina, koji je tamo 1835. boravio pet tjedana
na Genovesi i nekoliko susjednih otoka - kad je još bio
dvadesetšestogodišnji momčić, devet godina mlađi od Waita. Darwin
je tad bio neplaćeni prirodoslovac na Beagleu, brodu njezina
veličanstva, u ekspediciji čiji je zadatak bio da načini karte i koja će
ga odvesti oko svijeta i trajati punih pet godina.
 U toj brošuri, koja je prije išla za tim da oduševi ljubitelje prirode
nego obične turiste, mogao se naći Darwinov opis tipičnog
galapagoškog otoka, uzet iz prve njegove knjige Putovanje Beaglea:
”U prvi mah sve izgleda krajnje neprivlačno. Razlomljeno polje
crne bazaltne lave, sručeno u najolujnije valove, isprekidano golemim
raspuklinama, posvuda je prekriveno kržljavom, opaljenom guštarom
koja ne pokazuje gotovo nikakve znake života. Suha i sparušena
površina, koju prži podnevno sunce, stvara u zraku osjećaj
zagušljivosti i sparine, nalik na onaj koji stvara peć: činilo nam se da i
grmlje ima neugodan zadah.”
Dalje on veli: ”Činilo se da je cijela površina... izbušena, poput
nekog sita, podzemnim parama: tu i tamo je lava, premda mekana,
izbačena u obliku velikih mjehura, a u drugim dijelovima, vrhovi spilja
oblikovanih na sličan način urušili su se, ostavivši kružne dijelove sa
strmim stranama.” Darvin je napisao da ga je to jako podsjećalo na
”one dijelove...Staffordshirea u kojima su goleme ljevaonice
najbrojnije”.

Iza šanka u El Doradu visio je Darwinov portret, uokviren

školjkama i bocama - povećana reprodukcija čelične gravure, koja ga
nije prikazivala kao mladića na Otočju, nego kao krupnog obiteljskog
čovjeka u Engleskoj, s bradom bujnom poput božične pletenice. Isti
portret nalazio se na majicama u butiku, i Wait je kupio dvije. Tako je
Darwin izgledao kad su ga prijatelji i rođaci konačno uvjerili da stavi
na papir svoje predodžbe o tome kako su oblici života, uključujući
njega samoga, njegove prijatelje i rođake, čak i njegovu kraljicu,
postali ono što jesu u devetnaestom stoljeću. Darwin je nato napisao
jedan od najutjecajnijih znanstvenih svezaka u eri golemih mozgova.
Svezak je učinio više na stabilizaciji čovjekovih nepouzdanih
uvjerenja o identificiranju uspjeha ili neuspjeha nego jedna druga
knjiga. Zamislite! I naslov te knjige rezimirao je njezin nemilosrdni
sadržaj: Podrijetlo vrsta putem prirodnog odabiranja ili održanje
povlaštenih vrsta u borbi za opstanak.
 Wait nikad nije čitao tu knjigu, niti mu je ime Darwin nešto
značilo, premda se od vremena do vremena uspješno izdavao za
školovanog čovjeka. Bavio se idejom da za vrijeme ”Krstarenja
stoljeća” bude strojarski inženjer iz Moose Jawa u Saskatchewanu,
čija je žena nedavno umrla od raka.
Zapravo njegovo redovito školovanje prestalo je nakon
dvogodišnje pouke iz auto-servisiranja u stručnoj školi u rodnom
Midland Cityju u Ohiju. Tada je živio kao posvojče u petoj od niza
obitelji, jer je u biti bio siroče, proizvod rodoskvrnog odnosa između
oca i kćerke koji su, zauvijek i zajedno, pobjegli iz grada nešto nakon
njegova rođenja.
Kad je bio dovoljno star da i sam pobjegne, otišao je auto-stopom
na otok Manhattan. Tamo se upoznao sa svodnikom koji ga je naučio
da bude uspješna homoseksualna prostitutka, da ostavlja cedulju s
cijenom na odjeći, da kad god je moguće uživa u ljubavnicima i tako
dalje. Wait je nekad bio vrlo lijep.
Kad je ljepota počela venuti, postao je instruktor plesa u jednom
plesnom studiju. Bio je rođeni plesač; u Midland Cityju je čuo da su
mu i roditelji bili vrlo dobri plesači. Vjerojatno je naslijedio osjećaj za
ritam. I upravo je u tom plesnom studiju sreo prvu od svojih
sedamnaest žena.
U toku cijelog Waitovog djetinjstva, posvojitelji su ga surovo
kažnjavali za sve i ništa. Smatrali su da će, zbog bliskog srodstva
roditelja, postati moralno čudovište.
I tako je sad to čudovište bilo tu - u hotelu El Dorado - sretno,
bogato i zdravo, koliko je ono znalo, požudno za novom provjerom
vlastitih sposobnosti preživljenja.

Usput, i ja sam jednom bio, poput Waita, tinejdžerski bjegunac.

 4

Charles Darwin, taj tihi i uglađeni, bezlični i aseksualni Anglosas,

koji u svojim djelima otkriva nezainteresiranog promatrača, bio je
junak u uskomešanom, žarkom, poliglotskom Guayaquilu, jer je
upravo on potaknuo procvat turizma. Da nije bilo Darwina, ne bi bilo
hotela El Dorado, ni Bahije de Darwin da ukrca Jamesa Waita. Ne bi
bilo ni butika da ga opskrbi onom smiješnom odjećom.
Da Charles Darwin nije proglasio Otočje Galapagos čudesno
poučnim, Guayaquil bi bio samo još jedna vruća i prljava luka, a otoci
vrijedili Ekvadoru isto toliko koliko i hrpe šljake u Staffordshireu.
Darwin nije promijenio otoke, nego samo ljudsko mnijenje o
njima. Eto kakvu je važnost znalo imati puko mnijenje u eri golemih
mozgova.
Zapravo, izgleda da su puka mnijenja upravljala vladanjima ljudi
isto tako kao i neoboriv dokaz, premda su bila podložna nenadanim
obratima kao što neoboriv dokaz ne bi nikad mogao biti. Tako, Otočje
Galapagos moglo je u jednom času biti pakao, u drugom nebo, Julije
Cezar državnik, a u drugom času krvolok, ekvadorski papirnati novac
mogao se u jednom času mijenjati za hranu, krov nad glavom i odjeću,
a u drugom služiti da se njime prekrije dno krletke, svemir je u jednom
času mogao biti stvoren voljom Svemogućega, u drugom, golemom
eksplozijom - i tako dalje i tako dalje.
Zahvaljujući smanjenoj sposobnosti ljudskog mozga, zlodusi
mnijenja ne odvraćaju više ljude od glavne zadaće života.

Bijelci su otkrili Otočje Galapagos 1535, kad je španjolski brod

nabasao na nj nakon što ga je oluja skrenula s kursa. Na Otočju nije
bilo tragova ljudskog života, niti su ikada nađeni ostaci neke ljudske
naseobine.
Taj nesretni brod nije imao nikakav drugi zadatak nego da prebaci
panamskog biskupa u Peru, držeći se obale Južne Amerike. A onda je
došla ta oluja, nosila ga nemilosrdno prema zapadu i opet prema
zapadu, gdje je prevladavajuće ljudsko mnijenje držalo da nema ničeg
do mora i još više mora.
Ali, kad se oluja stišala, Španjolci su spoznali da su doveli
svojeg biskupa usred mornarske noćne more, gdje su komadi zemlje
bili prava sprdnja, bez sigurnog sidrišta ili sjene ili slatke vode ili voća
na stablima ili ljudskog stvora. Ostali su bez vjetra, s gotovo
potrošenom zalihom hrane i vode. Spustili su veliki čamac i oteglili
brod i svojeg duhovnog vođu iz te more.
Nije im ni padalo na pamet da polažu pravo na otoke u ime
Španjolske, jer bi to bilo isto što i polagati pravo na pakao. I tako,
tijekom puna tri stoljeća, nakon što je preispitano ljudsko mnijenje
dopustilo da se arhipelag pojavi na kartama, ni jedna druga nacija nije
ga htjela posjedovati. A onda je tamo 1832. jedna od najmanjih i
najsiromašnijih zemalja na planetu - bio je to Ekvador - pozvala
narode svijeta da dijeli ovo mnijenje s njima: da su otoci dio
Ekvadora.
Nitko se nije protivio. Mnijenje je, u to vrijeme, izgledalo
neškodljivo, čak komično. Kao da je Ekvador, u napadu
imperijalističke demencije, prisvojio prolazni oblak asteroida.
A onda je, samo tri godine kasnije, mladi Charles Danvin počeo
uvjeravati druge da su često puta groteskne biljke i životinje koje su
našle načina da prežive na otocima činile taj arhipelag krajnje
vrijednim, kad bi ga ljudi samo gledali onako kako ga on gleda - sa
znanstvenog gledišta.
Samo jedna engleska riječ može primjereno opisati njegovu
preobrazbu otoka od bezvrijednih do neprocjenjivih: magičan.
Da, i u vrijeme kad je James Wait stigao u Guayaquil, toliko je
mnogo osoba koje su se zanimale za prirodopis došlo tamo, na putu da
posjete otoke i vide ono što je Darwin vidio, osjete ono što je Darwin
osjetio, da su tri broda za krstarenje, od kojih je Bahia de Darwin bila
najnoviji, upotrebljavala Guayaquil kao matičnu luku. U gradu je bilo
nekoliko modernih turističkih hotela, od kojih je El Dorado bio
najnoviji, i prodavaonica suvenira i butika i restauracija za turiste duž
obje strane Calle Diez de Agosto.
Ali, tok događaja bio je ovakav: kad je James Wait došao tamo,
opća financijska kriza, nenadana revizija ljudskih mnijenja glede
vrijednosti novca i obveznica i dionica i hipoteka i tako dalje,
komadića papira, uništila je turističko poslovanje ne samo u Ekvadoru,
nego praktički diljem svijeta. Tako da je El Dorado bio jedini otvoreni
hotel u Guayaquilu, a Bahia de Darwin jedini brod za krstarenje
pripravan da isplovi.
El Dorado bio je otvoren samo zato što je služio kao zborno
mjesto za osobe s kartama za ”Krstarenje stoljeća” i bio vlasništvo
iste ekvadorske kompanije koja je posjedovala brod. Ali sada, manje
od dvadeset četiri sata do isplovljavanja, u hotelu s dvjesta kreveta
bilo je samo šest gostiju, uključujući Jamesa Waita. Osim njega tu su
još bili:
*Zenji Hiroguchi, dvadeset devet godina star, japanski genij za
kompjutore;
Hisako Hiroguchi, njegova žena, dvadeset šest godina stara, u
poodmakloj trudnoći, inače nastavnica ikebane, japanske umjetnosti
aranžiranja cvijeća;
*Andrew MacIntosh, pedest pet godina star, američki financijer i
pustolov koji je naslijedio golemo bogatstvo, udovac;
Selena MacIntosh, osamnaest godina stara, njegova kćerka,
slijepa od rođenja;
i Mary Hepburn, pedeset jednu godinu stara, Amerikanka,
udovica iz Illiuma u državi New York, koju praktički nitko nije vidio u
hotelu, jer je od dolaska prošle noći neprestano boravila u svojoj sobi
na petom katu, u kojoj je i objedovala.
Ovo dvoje koji su označeni zvjezdicama bit će mrtvi prije zalaza
sunca. Taj postupak, da se ispred određenih imena stavlja zvjezdica,
primjenjivat će se tijekom cijele pripovijesti, upozoravajući tako
čitatelje da će se neke ličnosti uskoro suočiti s krajnjom
darvinističkom provjerom jakosti i lukavstva.

Ja sam također bio tamo, ali potpuno nevidljiv.

 5

Bahia de Darwin također je bila osuđena na propast, ali nije još

bila spremna za zvjezdicu ispred imena. Proći će još pet zalaza sunca
prije nego što njezini motori zauvijek stanu i desetljeće prije nego što
potone na dno oceana. Nije bio samo najnoviji i najveći i najbrži i
najluksuzniji brod za krstarenje sa sjedištem u Guayaquil, nego i brod
koji je specifično konstruiran za galapagoški turizam čija je sudbina,
od časa kad je položena kobilica, određena kao jednolično brektanje
do otoka i natrag, do otoka i natrag.
Brod je napravljen u Malmou, u Švedskoj, i ja sam sam radio na
njemu. Sagradio ga je minimalan broj švedskih i ekvadorskih radnika
koji su ga isporučili Ekvadoru i koji su rekli da je oluja na sjevernom
Atlantiku, s burnim morem i hladnim vremenom, bila prva i posljednja
te vrste koju je taj brod prošao.
Bahia de Darwin bila je ploveča restauracija i predavaonica i bar
i hotel za stotinu pansionskih gostiju. Imao je radar i sonar,
elektronički navigator koji je stalno pokazivao njegov položaj na
zemljinoj površini u opsegu od stotinu metara. Bio je tako potpuno
automatiziran da ga je osoba koja je stajala sama na zapovjedničkom
mostu, bez ikoga u strojarnici ili na palubi, mogla pokrenuti, dići sidro,
staviti u brzinu i izvesti iz luke kao da vozi obiteljski automobil. Brod
je imao osamdeset pet zahoda s tekućom vodom i dvanaest bidea i
telefone u luksuznim kabinama i na mostu kojima se, preko satelita,
moglo telefonirati diljem svijeta.
Imao je televiziju, tako da su ljudi mogli držati korak s dnevnim
novostima.
Vlasnici broda, dva stara brata Nijemca u Quitu, hvalisali su se
da njihov brod neće ni jednog trena izgubiti dodir sa svijetom. Nisu ni
slutili koliko se varaju.
 Bio je sedamdeset metara dug.
Brod na kojem je neplaćeni prirodoslovac Charles Darwin plovio,
Beagle, bio je samo dvadeset osam metara dug.
Kad je Bahia de Darwin porinuta u more u Malmou, jedanaest
stotina metričkih tona slane vode moralo je otići nekamo drugamo. Ja
sam do tog vremena bio mrtav.
Kad je Beagle porinut u Falmouthu, u Engleskoj, samo je dvjesta
petnaest metričkih tona slane vode moralo otići nekamo drugamo.
Bahia de Darwin bila je metalni motorni brod.
Beagle je bio jedrenjak napravljen od stabala i nosio deset topova
za odbijanje gusara i divljaka.

Druga dva starija broda za krstarenje s kojima se Bahia de

Darwin trebala natjecati propala su prije no što je konkurencija mogla
i započeti. Oba su bila rasprodana davno prije početka krstarenja, a
onda su, zbog nastale financijske krize, obasuta otkazima. Sada su bila
usidrena u močvarnom rukavcu, izvan grada, daleko od svih cesta ili
nastambi. Vlasnici su raspremili elektroničku opremu i ine vrijednosti,
predviđajući dugotrajno razdoblje bezakonja.
Na kraju krajeva, Ekvador, kao i Otočje Galapagos, sastojao se
poglavito od lave i pepela, tako da nije mogao očekivati da će biti
kadar prehraniti devet milijuna ljudi. Bio je bankrot i zato nije više
mogao kupovati hranu od zemalja s bogatim površinskim slojem tla,
tako da je luka u Guayaquilu bila mrtva, a ljudi počinjali umirati od
gladi.
Posao je posao.

Susjedni Peru i Kolumbija bili su također bankrot. Osim Bahije

de Darwin, u luci Guayaquil bio je još samo zarđali kolumbijski
teretni brod San Mateo, nasukan zbog nedostatka sredstava da se kupi
hrana ili gorivo. Bio je usidren izvan luke i to tako dugo da se golemi
splav od biljnih tvari nagomilao oko njegova užeta za sidro. Mladunče
slona moglo je stići do Otočja na takvom splavu.
 Meksiko i Čile i Brazil i Argentina bili su na isti način bankrot - i
Indonezija i Filipini i Pakistan i Indija i Tajland i Italija i Irska i Belgija
i Turska. Iznenada su se cijele nacije našle u istom položaju kao San
Mateo, nesposobne da kupe najpotrebnije stvari papirnatim ili
kovanim novcem, ili pismenim obećanjem o naknadnom plaćanju.
Osobe, kako sugrađani, tako i inozemci, koje su imale nešto hrane,
odbijale su je mijenjati za novac. Iznenada su govorile ljudima koji
nisu imali ništa drugo osim papirnatog predstavljanja bogatstva:
”Probudite se, idioti! Kako ste mogli misliti da je papir tako vrijedan?”

Bilo je još uvijek dosta hrane i goriva i tako dalje za sva ljudska
bića na planetu, koliko god brojna postala, premda su milijuni za
milijunima ljudi počeli sada skapavati od gladi. Najzdraviji su mogli
opstati bez hrane četrdesetak dana, a onda je nastupala smrt.
I ta glad bila je isto tako nepatvoreno proizvod prevelikih
mozgova kao i Beethovenova Deveta simfonija.
Sve je to bilo u glavama ljudi. Ljudi su jednostavno promijenili
mnijenje o papirnatom bogatstvu, premda je, zbog kojih god praktičnih
razloga, meteor veličine Luksemburga mogao isto tako izbaciti planet
iz njegove putanje.
 6

Ta financijska kriza, koja je danas nezamisliva, bila je

jednostavno najnovija u nizu strašnih katastrofa dvadesetog stoljeća
koje su u cijelosti nastale u ljudskom mozgu. Po nasilju koje su ljudi
činili jedni drugima i sebi samima, i, što se toga tiče, svim inim živim
stvorovima, posjetilac s nekog drugog planeta mogao je pretpostaviti
da je cijeli okoliš poremećen i da su ljudi u takvom stanju mahnitanja
zato što ih Priroda kani umoriti.
Ali planet je prije milijun godina bio isto tako vlažan i hranjiv kao
što je i danas - i jedinstven, u tom pogledu, u cijeloj Mliječnoj stazi.
Sve što se promijenilo bilo je ljudsko mnijenje o tom mjestu.
Čovječanstvu kakvo je nekad bilo može služiti na čast što je sve
više ljudi govorilo da su im mozgovi neodgovorni, nepouzdani,
odvratno opasni, potpuno nerealistični - jednostavno kazano, da ne
vrijede ni pišljiva boba.
Primjerice, u mikrokozmu hotela El Dorado udovica Mary
Hepburn, koja je objedovala sama u svojoj sobi, proklinjala je vlastiti
mozak zbog savjeta koji joj je davao, tj. da počini samoubojstvo.
Ti si moj neprijatelj - šaputala je. - Zašto bih uopće željela nositi
tako strašnog neprijatelja u sebi? - Udovica je bila nastavnica biologije
u javnoj srednjoj školi u Uiumu, gradu u državi New York, koja je
propala, a u kojoj je ona radila četvrt stoljeća, pa je zato bila upoznata
s vrlo čudnom pričom o evoluciji tada izumrlog stvora kojeg su
ljudska bića zvala ”irski jelen”. - Ako bi se radilo o izboru između
mozga kao što si ti i rogova irskog jelena - rekla je vlastitom
centralnom živčanom sistemu, - odabrala bih rogove irskog jelena.
Te su životinje obično imale rogove veličine svijećnjaka u
plesnim dvoranama, bile su izvrstan primjer, običavala je govoriti
đacima, koliko tolerantna može priroda biti prema očito smiješnim
pogreškama u evoluciji. Irski jelen preživio je tijekom dva i pol
milijuna godina unatoč činjenici da su mu rogovi bili preglomazni za
borbu ili samoobranu i sprečavali ga da traži hranu u gustim šumama i
guštarama.

Mary je također poučavala da je ljudski mozak najdivnija

naprava za preživljenje koju je evolucija proizvela. Ali, sad ju je
vlastiti veliki mozak poticao da skine polietilensku vreću s crvene
večernje haljine koja je visila u ugrađenom ormaru u Guayaquilu i
omota je oko glave i tako liši svoje stanice kisika.

Prije toga, taj čudesni mozak povjerio je tatu na aerodromu

njezinu torbu s kozmetičkim priborom i odjećom koji bi sada bili
prikladni za hotel. Bila je to njezina ručna prtljaga koju je imala u
avionu od Quita do Guayaquila. Barem je još uvijek imala ono što je
bilo u kovčegu koji je predala i čiji je sadržaj uključivao večernju
haljinu u ormaru, namijenjenu zabavama na brodu Bahia de Darwin.
Također, imala je još uvijek gumeno podvodno odijelo i peraje i
masku za ronjenje, dva kupaća kostima, grube čizme za planinarenje i
komplet vojničkog radnog odijela, nabavljen kao ratni višak od
američkih pomorsko-desantnih snaga, koji je trebao služiti za izlete na
kopno i koji je sada nosila. Glede hlača koje je nosila za leta od
Quita: njezin veliki mozak uvjerio ju je da ih pošalje u hotelsku
praonicu, da povjeruje upravitelju hotela kad je rekao da ih zasigurno
može dobiti natrag slijedećeg jutra, za zajutrak. Međutim one su, na
njegovo iznenađenje, također nestale.
Ipak, najgora stvar koju joj je njezin mozak učinio, osim
prijedloga da počini samoubojstvo, ticala se upornog inzistiranja da
dođe u Guayaquil unatoč vijestima o planetarnoj financijskoj krizi,
unatoč vjerojatnosti da će ”Krstarenje stoljeća”, koje je prije samo
mjesec dana bilo rasprodano, biti otkazano zbog pomanjkanja putnika.
Njezin kolosalni stroj za razmišljanje znao je biti tako sitničav.
Nije joj dopuštao da siđe u radnom odijelu s razloga što bi svi u
hotelu, premda u njemu praktički nije bilo nikoga, smatrali da je
komična u takvoj odjeći. Njezin mozak joj je govorio: Smijat će ti se
iza leđa, smatrati da si luda i jadna; s tvojim životom je gotovo u
svakom slučaju. Izgubila si muža i posao, nemaš djece, ništa za što bi
živjela, bolje da se oslobodiš muka onom vrećom za odjeću. Ima li išta
lakše od toga? Išta bezbolnije? Išta pametnije?

Treba ipak priznati slijedeće: njezin mozak nije bio posve

odgovoran što je do log časa godina 1986. doista bila sasvim grozna.
A počela je kao godina koja mnogo obećava - Maryn muž Roy bio je
naoko zdrav kao drijen i siguran u svoje radno mjesto graditelja
vodenica i vjetrenjača u GEFFCou, glavnoj industriji u I Ii umu,
Kiwanijevi su priredili banket u njezinu čast i dali joj plaketu za
dvadeset pet godina zaslužnog nastavničkog posla, tlaci su je
dvanaestu godinu zaredom imenovali najpopularnijom nastavnicom.
Na početku 1986. rekla je: - Oh, Roy, ima toliko stvari zbog kojih
trebamo biti zahvalni; tako smo sretni u usporedbi s većinom ljudi.
Mogla bih plakati od sreće.
I on je rekao, zagrlivši je: - Hajde, samo se ti isplači. - Ona je
imala pedeset jednu godinu, on pedeset devet, obožavali su prirodu,
pješačenja i skijanje i planinarenje i vožnje u kanuu i trčanje i vožnje
na biciklu i plivanje, tako da su oboje imali vitka i mladenačka tijela.
Nisu pušili ni pili, jeli su uglavnom svježe voće i povrće, od vremena
do vremena poneku ribu.
Također su dobro rukovali novcem pružajući svojoj ušteđevini, u
financijskom smislu, istu vrstu razborite hrane i vježbe koju su pružali
sebi.
Priča o fiskalnoj mudrosti koju je Mary mogla pripovijedati što
se tiče nje i Roya zacijelo bi oduševila Jamesa Waita.

I doista, Wait, taj ogolitelj udovica, razmišljao je o Mary Hepburn

dok je sjedio u baru hotela El Dorado, premda je nije još upoznao, niti
se uvjerio koliko je teška. Vidio je njezino ime u hotelskoj knjizi i
raspitao se kod mladog upravitelja.
 Waitu se svidjelo ono malo obavijesti koje mu je upravitelj bio
kadar dati. Ova povučena i samotna nastavnica gore, premda mlađa od
žena koje je dosad uništio, činila mu se prirodnim plijenom. Prikradat
će joj se dokono za vrijeme ”Krstarenja stoljeća”.

Neka mi bude dopušteno da ovdje stavim osobnu opasku: kad

sam bio živ, često sam primao savjet od vlastitog velikog mozga koji
se, u smislu mojeg vlastitog opstanka ili, što se toga tiče, opstanka
ljudske rase, može dobrostivo opisati kao sumnjiv. Primjerice:
nagovorio me je da stupim u pomorsku pješadiju Sjedinjenih
Američkih Država i odem se boriti u Vijetnam.
Baš ti hvala, veliki mozgu.
 7

Nacionalna valuta šestero gostiju u El Doradu, četiri Amerikanca,

od kojih je jedan tvrdio da je Kanađanin, i dva Japanca, bila je još
uvijek savršeno dobra na cijelom planetu. A opet: vrijednost njihova
novca bila je prividna. Poput prirode samog svemira, poželjnost
njihovih jena i američkih dolara bila je samo u glavama ljudi.
I da je Wait, koji čak nije ni znao da postoji financijska kriza,
proveo svoju maskeradu do kraja i unio kanadske dolare u Ekvador,
ne bi bio tako dobro primljen. Premda Kanada nije bankrotirala,
predodžbe koje su ljudi imali na sve više mjesta, uključujući samu
Kanadu, činile su ih nesretnim glede mijenjanja ičeg korisnog za
kanadske dolare.
Slično propadanje zamišljene vrijednosti događalo se u britanskoj
funti, francuskom i švicarskom franku i njemačkoj marci. U
međuvremenu, vrijednost ekvadorskog sukra nazvanog tako u čast
nacionalnog junaka Antonia Josea de Sucrea (1795-1830), spustila se
ispod vrijednosti kore od banane.
Gore u svojoj sobi, Mary Hepburn pitala se nema li možda tumor
na mozgu pa joj zato njezin mozak neprekidno daje najgori mogući
savjet. Bilo je prirodno da sumnja jer je, prije samo tri mjeseca, tumor
na mozgu ubio njezinog muža Roya. I kao da nije bilo dovoljno što ga
je ubio, nego mu je prvo morao poremetiti pamćenje i uništiti
sposobnost prosudbe.
Pitala se, također, kad je taj njegov tumor počeo tako postupati s
njim - nije li ga upravo on prisilio da ih prijavi za "Krstarenje
stoljeća’" u povoljnom siječnju te konačno nepodnošljive godine.

Evo kako je otkrila da ih je prijavio za krstarenje, došla je kući s

posla jednog poslijepodneva, misleći da je Roy još uvijek u
GEFFCou. Izlazio je s posla sat nakon nje. Ali, Roy je bio kod kuće i
to, kao što se pokazalo, već od podne. Taj čovjek koji je obožavao
posao oko strojeva i koji za dvadeset devet godina rada u GEFFCou
nije odsustvovao ni jedan jedini sat - ni zbog bolesti jer nikad nije bio
bolestan, ni zbog čeg drugog - otišao je u podne.
Upitala ga je je li bolestan, na što je on odgovorio da se nikad
nije bolje osjećao. Ponosio se sobom, kako se Mary činilo, na način
nekog momčića koji se umorio od toga da ga neprestano smatraju
dobrim dečkom. Bio je čovjek čije su riječi bile odabrane i prikladne,
nikad besmislene ili nezrele. Ali, sad je rekao nešto nevjerojatno,
jednako glupa izraza lica, kao da je ona bila prijekorna majka: -
Markirao sam.
To nije mogao reći nitko drugi nego tumor, mislila je Mary u
Gayaquilu. I nije mogao odabrati gori dan za bezbrižno zabušavanje,
jer je prošle noći bjesnjela ledena oluja, a onda cijeli dan padala
sugradica i puhao jak vjetar. Ali, Roy je hodao uz i niz Clinton, glavnu
ulicu Iliuma, ulazio u svaki dućan i govorio prodavačima da markira.
I tako, Mary je pokušala biti dobre volje, reći i misliti kako je
vrijeme da se opusti i zabavi - premda su se uvijek dobro zabavljali
vikendima i na odmoru, pa čak, što se toga ticalo, i na poslu. Ali,
mijazam je ležao povrh te neočekivane ludorije. Činilo se da je za
vrijeme večere sam Roy zbunjen onim što se dogodilo poslije podne. I
to je bilo sve. Nije mislio da će se to ponoviti, mogu zaboraviti cijelu
zgodu, osim što će joj se možda od vremena do vremena smijati.
A onda, neposredno pred spavanje, dok su zurili u užarenu
žeravicu u kaminu od neobrađenog kamena koji je Roy sagradio
vlastitim žuljevitim rukama, rekao je: - Ima tu još.
- Što još? - upitala je Mary.
- U vezi s današnjim poslijepodnevom - rekao je. - Jedno od
mjesta na koje sam otišao bila je putnička agencija. - U lliumu je bilo
samo jedno zastupništvo te vrste i nije dobro poslovalo.
-I? - upitala je.
- Prijavio sam nas oboje za nešto - odgovorio je. Kao da se
pokušavao prisjetiti sna. - Već je sve plaćeno. Sređeno. Svršeno. U
studenom, ti i ja letimo u Ekvador, a onda idemo na ”Krstarenje
stoljeća: povratak prirodi”.

Roy i Mary Hepburn bili su prvi koji su reagirali na reklamnu

kampanju za prvo putovanje broda Bahia de Darwin, koji u to vrijeme
nije bio ništa drugo nego kobilica i hrpa planova u švedskom gradu
Malmou. Zastupnik u lliumu upravo je primio poster za najavljeno
krstarenje. I upravo ga je lijepio na zid kad je Roy Hepburn ušao.

Neka mi bude dopušteno da ubacim osobnu primjedbu: Ja sam

sam radio kao zavarivač u Malmou oko godinu dana, ali lađa po imenu
Bahia de Darwin nije još imala tako konkretan oblik da bi zahtijevala
moje usluge. Ja ću doslovno izgubiti glavu zbog te čelične gospe kad
bude došlo proljeće. Pitanje: koji momak ili djevojka nisu izgubili
glavu u proljeće?

Ali, da nastavimo:
Poster u Iliumu prikazivao je vrlo neobičnu pticu koja stoji na
rubu vulkanskog otoka i gleda prekrasan motorni brod koji plovi
mimo. Ptica je bila crna i izgledala kao velika patka, premda joj je vrat
bio dug i gibak kao u zmije. Ipak, najčudnija stvar u vezi s njom bila je
ta što se činilo da nema krila, što je bilo gotovo točno. Ova vrsta ptice
bila je endemična za Otočje Galapagos, što znači da se mogla naći
tamo i nigdje drugdje. Krila su joj bila majušna i sklopljena uz tijelo,
tako da može plivati brzo i duboko kao riba. Bio je to mnogo bolji
način da se uhvati riba nego čekati dok ova ne dođe na površinu i onda
se obrušiti razjapljena kljuna, kao što su mnoge ptice koje su se
hranile ribom morale raditi. Ljudska bića nazvala su tu vrlo uspješnu
pticu ”kormoran neletač” ili ”morski gavran”. Ta ptica mogla je ići za
ribom. Nije morala čekati da riba napravi fatalnu pogrešku.
Negdje tijekom evolucije, preci takve ptice mora da su počeli
sumnjati u vrijednost svojih krila, upravo kao što su 1986. ljudska
bića počela izražavati ozbiljno nepovjerenje u poželjnost velikih
mozgova.
Ako je Darwin imao pravo glede Zakona prirodnog odabiranja,
kormorani malih krila, koji su se otiskivali od obale poput ribarskih
brodica, mora da su ulovili više ribe od najvećih njihovih letača. Parili
su se međusobno i oni njihovi potomci koji su imali najmanja krila
postali su još bolji ribari i tako dalje.

Sada, ista se stvar dogodila ljudima, premda, dakako, ne s

obzirom na njihova krila, jer ih nikad nisu ni imali, nego s obzirom na
njihove ruke i mozak. I ljudi ne moraju više čekati da riba zagrize
meku ili zaluta u mrežu ili tako nešto. Osoba koja danas hoće ribu
jednostavno jurne za njom poput morskog psa u dubini mora.
Sad je to tako lako.
 8

Bilo je niz razloga, još u siječnju, zbog kojih Roy Hepburn nije
trebao uplatiti to krstarenje. Tada još nije bilo očito da je svjetska
ekonomska kriza na vidiku i da će, kad bude došlo vrijeme da brod
isplovi, narod Ekvadora gladovati. Ali, tu je bio Maryn posao. Ona
nije još znala da će biti otpuštena, prisiljena da ode u ranu mirovinu,
tako da nije mogla zamisliti, ni uz najbolju volju, da uzme slobodna tri
tjedna potkraj studenog i s početka prosinca, dakle, upravo usred
semestra.
Također, premda nikad nije bila tamo, Otočje Galapagos popelo
joj se već navrh glave. Postojalo je takvo obilje filmova i slajdova i
knjiga i članaka o otocima, koje je upotrebljavala u predavanjima, da
nije bila kadra zamisliti nikakvo iznenađenje koje bi je tamo moglo
očekivati. Nije ni slutila koliko se vara.
Za njihova braka ni ona ni Roy nisu putovali izvan Sjedinjenih
Država. Ako se baš kane zabaviti i otići na jedno zaista čarobno
putovanje, mislila je, ona bi radije pošla u Afriku, gdje je životinjski
svijet daleko uzbudljiviji i zakoni opstanka mnogo opasniji. Kad se
sve zbroji i oduzme, stvorovi s Otočja Galapagos činili su dobrano
nezanimljivu klapu u usporedbi s nosorozima i vodenim konjima i
lavovima i slonovima i žirafama i tako dalje.
Zapravo, predstojeće putovanje potaknulo ju je da prizna bliskoj
prijateljici: - Nenadano imam taj osjećaj da nikad više, dokle god
živim, ne želim vidjeti još jednu plavonogu blunu!
Nije ni slutila koliko se vara.

Mary je zatomila vlastitu dvojbu glede putovanja, premda je

vjerovala, kad je razgovarala s Royem, da će on sam shvatiti da je
imao blagi defekt mozga. Ali, Koy je prestao raditi u ožujku a Mary je
znala da će u lipnju i ona morati otići. U svakom slučaju, planirano
vrijeme krstarenja najedanput se pokazalo praktičnim. A u Royevoj
sve čudnijoj mašti, krstarenje je poprimilo dimenzije nečeg golemog,
”...jedine dobre stvari kojoj se možemo nadati”.

Evo što se dogodilo s njihovim poslom: GEFFCo je poslao na

dopust gotovo cijelu radnu snagu, kako radnike, tako i uredske
namještenike, kako bi modernizirao svoj pogon u Iliumu. Izvođač
radova bilo je japansko poduzeće Matsumoto. Isto poduzeće vršilo je
automatizaciju broda Bahia de Darwin. Isto poduzeće imalo je u
službi *Zenjija Hiroguchija, mladog kompjutorskog genija koji će sa
ženom odsjesti u hotelu El Dorado u isto vrijeme kad i Mary.
Kad je korporacija Matsumoto instalirala kompjutore i robote,
bilo je dovoljno samo dvanaest ljudskih bića da rade u cijelom
pogonu. I tako, ljudi koji su bili dovoljno mladi da imaju djecu ili
barem ambiciozne snove za budućnost otišli su listom iz grada.
Izgledalo je, reći će Mary Hepburn na svoj osamdeset prvi rođendan,
dva tjedna prije nego što ju je progutao veliki bijeli morski pas, ”kao
da je Pied Piper prošao kroz grad”. Iznenada nije više bilo djece koju
je trebalo obrazovati, grad je bankrotirao u pomanjkanju plaćalaca
poreza. I tako je u lipnju maturirala posljednja klasa đaka u Iliumškoj
gimnaziji.

U travnju je ustanovljeno da Roy ima tumor na mozgu koji se ne

može operirati. Nakon toga, ”Krstarenje stoljeća” postalo je ono što ga
je držalo na životu. - Mogu bar dotad izdržati, Mary. Studeni - to nije
tako daleko, zar ne?
- Nije - odgovorila je.
- Mogu toliko izdržati.
- Pred tobom mogu biti još godine, Roy - rekla je.
- Samo da odem na to krstarenje - rekao je. - Da vidim pingvine
na ekvatoru. To će mi biti dovoljno.

Premda se varao glede sve većeg broja stvari, imao je pravo što
se tiče pingvina na Otočju Galapagos. Bili su to mršavi stvorovi ispod
odore natkonobara. Morali su biti. Da su bili omotani mašću kao
njihovi rođaci na ledenim santama na kraju svijeta, ispržili bi se nasmrt
kad bi izašli na obalu prekrivenu lavom da polože jaja i brinu se za
mlade.
Poput onih kormorana, i njihovi preci ostavili su čari letenja -
odabravši umjesto toga bolji način prehrane.

Što se tiče zagonetnog zanosa prije milijun godina da se što više

ljudskih aktivnosti ustupi strojevima: je li to moglo biti išta drugo
negoli još jedno priznanje ljudi da im mozgovi ne vrijede ni pišljiva
boba?
 9

Dok je Roy Hepburn umirao i dok je, što se toga tiče, cijeli grad
llium umirao, i dok su kako čovjek, tako i grad umirali od izraslina
štetnih za zdravi i sretni čovječji rod, Royev veliki mozak uvjerio ga je
da je 1946. bio mornar za američkih atomskih pokusa na Bikiniju,
otoku koji je bio ekvatorski poput Guayaquila. Kanio je podnijeti
tužbu protiv vlastite vlade, rekao je, i tražiti milijune zato što je
radijacija koju je tamo upio spriječila Mary, ponajprije, da ima djecu,
a sada je prouzrokovala tumor na njegovu mozgu.
Roy jest služio u mornarici, ali, osim toga, njegova tužba protiv
Sjedinjenih Država Amerike bila je bez temelja, jer se rodio 1932, što
bi odvjetnici njegove zemlje vrlo lako dokazali. A to je značilo da je u
vrijeme navodne izloženosti imao četrnaest godina.
Taj anakronizam nije ga sprečavao da živo pamti strašne stvari
koje ga je njegova vlada prisilila učiniti takozvanim nižim životinjama.
Radio je, kako je sam pripovijedao, praktički bez ičije pomoći;
najprije bi po cijelom atolu zabio stupove u zemlju, a onda za te
stupove vezao različite vrste životinja. - Pretpostavljam da su odabrali
mene - rekao je - zato što su mi životinje uvijek vjerovale.
Ovo jest bilo točno: sve životinje vjerovale su Royu. Premda se,
osim naukovanja u GEFFCou, njegovo oficijelno školovanje svršilo s
gimnazijom i premda je Mary polučila drugi akademski stupanj iz
zoologije na sveučilištu Indiana, Roy je zapravo mnogo bolje
saobraćao sa životinjama nego Mary. Primjerice, mogao je razgovarati
s pticama na njihovu jeziku, a ona to nikad nije znala, jer su joj preci, s
obje strane obitelji, bili općenito bez sluha. Nije bilo psa, niti i jedne
druge domaće životinje, čak ni psa čuvara u GEFFCou, ni krmače s
prasićima, koji bi bili tako ćudljivi da ih Roy nije mogao, u roku od
pet minuta ili još manje, preobraziti u prijatelje.
Dakle, Royeve suze bile su razumljive kad bi se sjetio životinja
koje je morao vezati za stupove. Dakako, takvi surovi pokusi vršeni
su na životinjama, na ovcama i svinjama i govedima, na konjima i
majmunima i patkama i pilićima i guskama, ali zacijelo ne, kako je on
to opisivao, na cijelom zoološkom vrtu. Prema njegovim riječima
privezivao je i paunove i gorske leoparde i gorile i krokodile i
albatrose. U Royevu velikom mozgu, Bikini je postao prava suprotnost
Noinoj arki. Po dvije životinje svih vrsta dovedene su na atol da bi na
njih bila bačena atomska bomba.

Dakako najluđa potankost u njegovoj priči, koja se njemu uopće

nije činila ludom, bila je ova: - Donald je bio tamo. - Donald je bio
zlatnosmeđi prepeličar koji je upravo u tom času vjerojatno lutao
susjedstvom u Iliumu, možda baš oko kuće Hepburnovih, bio je četiri
godine star.
- Sve je to bilo tako teško - pripovijedao bi Roy - ali najteže je
bilo kad sam morao vezati Donalda za stup. Odlagao sam to sve do
posljednjeg časa. Privezati Donalda bilo je posljednje što sam morao
učiniti. Pustio me je da ga vežem, a onda mi je polizao ruku i mahao
onim svojim repom. I ja sam mu kazao, ne stidim se reći da sam
plakao: ”Zbogom, stari druže. Ideš na drugi svijet. Zacijelo je bolji od
ovog, jer nijedan drugi svijet ne može biti tako loš kao ovaj”.

Kad je Roy počeo s tim predstavama, Mary je još uvijek radila u

školi, još uvijek je uvjeravala ono malo preostalih đaka da trebaju
zahvaliti Bogu što imaju golemi mozak. - Biste li radije imali vrat
žirafe ili kamuflažu kameleona ili kožu nosoroga ili rogove irskog
jelena? - pitala bi, i tako dalje.
Još uvijek je deklamirala iste stare šuplje fraze.
Da, a onda bi došla kući i gledala kako Roy demonstrira bludnje
tog mozga. Nikad nije smješten u bolnicu, osim nakratko radi
ispitivanja. I bio je miran. Nije više smio voziti auto, ali je to shvatio i
činilo se da nije uzeo za zlo kad je Mary sakrila ključeve od Jeepa,
njegovog karavana. Čak je rekao da će ga možda prodati jer nije bilo
naročitih izgleda da će uskoro kampirati. I tako, Mary nije morala uzeti
bolničarku koja bi čuvala Roya dok je ona radila. Umirovljenici iz
susjedstva bili su sretni da zarade koji dolar tako što će mu praviti
društvo i pripaziti da se možda ne ozlijedi.
On im zacijelo nije zadavao neprilike. Sjedio je uglavnom pred
televizorom ili se satima igrao u dvorištu s Donaldom, koji je navodno
umro na Bikiniju.

Dok je Mary držala, kao što se pokazalo, posljednje predavanje o

Otočju Galapagos, zastala je pet sekundi usred rečenice obrvana
sumnjom koja bi, da je bila iskazana riječima, glasila: - Možda sam ja
samo jedna luda žena koja je zalutala s ulice u ovaj razred i počela
tumačiti tajne života ovim mladima ljudima. I oni mi vjeruju, premda
se potpuno varam glede svega.
Također se morala pitati o svim navodno velikim nastavnicima u
prošlosti za koje se pokazalo, premda su im mozgovi bili zdravi, da su,
upravo kao i Roy, bili u zabludi glede onog što se zaista zbivalo.
 10

Koliko je otoka, prije milijun godina, činilo Otočje Galapagos?

Bilo je trinaest velikih, sedamnaest malih i trista osamnaest sitnih, od
kojih neki nisu bili veći od hridi izdignute metar-dva ponad površine
oceana.
Sad ima četrnaest velikih, sedam malih i trista dvadeset šest
sitnih. Vulkanska aktivnost još uvijek je vrlo naglašena. Da se
našalim: bogovi su još uvijek gnjevni.
I najsjeverniji otok, tako sam samcat, tako udaljen od ostalih, još
uvijek je Santa Rosalia.

Da, i prije milijun godina, 3. kolovoza 1986, čovjek po imenu

*Roy Hepburn ležao je na smrtnoj postelji u malenom, skučenom
domu u Iliumu u državi New York. I tu je, na samom kraju, žalio zbog
samo jedne stvari, da on i njegova Mary nisu imali djece. Nije mogao
nagovarati ženu da, nakon što on ode, ima djecu s drugim muškarcem,
jer je njezina ovulacija prestala.
- Mi Hepburnovi smo sada izumrli kao dodoi - rekao je i nastavio
brbljati imena mnogih drugih stvorova koji su postali jalove, ogoljene
grančice na stablu razvoja. - Irski jelen - rekao je. - Bjelokljuna žuna -
rekao je. - Tyrannosaurus rex - rekao je, i tako dalje i tako dalje. Sve
do kraja, premda bi se njegov opori smisao za šalu neočekivano
pojavio. Dodao je dvije vesele riječi tužnoj prozivci, od kojih su obje
bile bez potomstva. - Velike boginje - rekao je, i zatim: - George
Washington.

Bio je uvjeren, do samog kraja, da ga je vlastita vlada ubila

radijacijom. Rekao je Mary, i liječniku i bolničarki koji su bili tamo,
jer je smrt zacijelo mogla nastupiti svakog časa: - Da je samo
Svemogući, i nitko drugi, bio bijesan na mene!
 Mary je mislila da su mu to posljednje riječi. Nakon toga je
zacijelo izgledao mrtav.
Ali, deset sekundi kasnije, njegove modre usne ponovo su se
micale. Mary se nagnula da čuje što govori. Bila je sretna do kraja
života što ih nije propustila.
- Reći ću ti Mary, što je ljudska duša - šapnuo je zatvorenih očiju.
- Životinje je nemaju. Duša je onaj dio tebe koji zna kad ti mozak ne
radi više kako treba. Ja sam uvijek znao, Mary. Nisam ništa mogao
učiniti, ali sam znao.
A onda se iznenada uspravio, razrogačenih očiju i plamena
pogleda, prestrašivši nasmrt Mary i sve druge u sobi. - Donesi Bibliju!
- zapovjedio je glasom koji se mogao čuti u cijeloj kući.
Bilo je to jedan jedini put da je za vrijeme njegove bolesti
spomenuta formalna religija. Ni on ni Mary nisu bili pobožnjaci, niti
molitelji, čak ni u zlosretnim okolnostima, ali su imali Bibliju negdje u
kući. Mary nije sasvim točno znala gdje je.
- Donesi Bibliju! - ponovio je. - Ženo, donesi Bibliju! - Nikad je
prije nije nazvao ”žena”.
I tako, Mary ju je otišla potražiti. Našla ju je u spavaonici za
goste, zajedno sa Darwinovom knjigom Putovanje Beaglea i
Dickensovom Pričom o dva grada.
*Roy se uspravio, i ponovo je oslovio riječju ”žena”. - Ženo -
zapovjedio je - stavi ruku na Bibliju i ponovi za mnom: ”Ja, Mary
Hepburn, dajem voljenom mužu na njegovoj smrtnoj postelji dva
svečana obećanja”.
I ona je ponovila. Očekivala je, zapravo, nadala se, da će dva
obećanja biti tako bizarna, možda se ticati podizanja tužbe protiv
vlade, da ih nikako neće moći ispuniti. Ali, nije bila te sreće.
Prvo obećanje bilo je da učini sve da se što prije preuda i ne trati
vrijeme tugujući i žaleći sebe samu.
Drugo obećanje bilo je da u studenom ode u Guayaquil na
”Krstarenje stoljeća” u ime njih oboje.
- Moj duh pratit će te na svakom koraku - rekao je. I umro.
 I tako, došla je u Guayaquil sumnjajući da i ona ima tumor na
mozgu. Njezin mozak stavio ju je sad u ormar, gdje je skidala vreću s
crvene večernje haljine koju je zvala ”haljina a la Jackie”. Nadjenula
joj je taj nadimak zato što je jedna od suputnica na krstarenju trebala
biti Jacqueline Kennedy Onassis i Mary je željela izgledati lijepo zbog
nje.
Ali tamo u ormaru spoznala je da udovica Onassis zacijelo neće
biti tako luda da dođe u Guayaquil - ne dok toliki vojnici patroliraju
ulicama i stoje na krovovima i kopaju streljačke zaklone i mitraljeska
gnijezda u parkovima.
Dok je skidala vreću, svukla je haljinu s vješalice i ona je pala na
pod. Tamo je stvorila crvenu lokvu.
Nije je podigla jer je bila uvjerena da više ne treba svjetovne
stvari. Ali, nije još bila pripravna za zvjezdicu. Zapravo, živjet će još
trideset godina. Štoviše, upotrijebit će stanovite vitalne tvari na
planetu na način koji će je, nedvojbeno, učiniti najvažnijim
eksperimentatorom u povijesti ljudske rase.
 11

Da je Mary Hepburn u tom času bila sklona prisluškivanju

umjesto samoubojstvu, mogla je prisloniti uho na poleđinu ormara i
čuti žamor u susjednoj sobi. Nije imala pojma tko su joj susjedi, kako
na ovoj, tako i na onoj strani, jer prošle noći, kad je došla u hotel, nije
bilo drugih gostiju, a ona otada nije izlazila iz sobe.
Bilo kako, tvorci tog žamora bili su *Zenji Hiroguchi,
kompjutorski genij, i njegova trudna žena Hisako, nastavnica ikebane,
japanske umjetnosti aranžiranja cvijeća.
Susjedi na drugoj strani bili su Selena MacIntosh, slijepa
tinejdžerka, kćerka *Andrewa MacIntosha, te Kazah, njezin sljepački
pas, također ženka. Mary nije čula lajanje, jer Kazah nikad nije lajala.
Kazah nije lajala, niti se igrala s drugim psima, niti istraživala
zanimljive mirise ili šumove, niti jurila životinje koje su bile prirodan
plijen njezinih predaka zato što su je, kad je bila štene, ljudska bića s
velikim mozgovima kažnjavala mržnjom i uskraćivala joj hranu kad
god je učinila neku od tih stvari. Dali su joj na znanje, od samog
početka, da je takva vrsta planeta na kojem živi: da su prirodne pasje
aktivnosti protuzakonite - sve odreda.
Uklonili su joj spolne organe, tako da nikad ne bude smućena
spolnim potrebama. I upravo sam kanio reći da će se popis likova u
mojoj pripovijesti uskoro svesti na samo jednog muškarca i mnogo
žena, uključujući psa ženku. Ali, Kazah zapravo i nije više bila ženka
zahvaljujući operaciji. Bila je, kao i Mery Hepburn, izvan evolucijske
igre. Njezini geni nisu imali biti namijenjeni nikomu.

Iza Selenine i Kazahine sobe, odvojen spojnim vratima, nalazio se

apartman Selenina robustnog oca, financijera i pustolova *Andrewa
MacIntosha. Bio je udovac. Možda bi se on i udovica Mary Hepburn
izvrsno slagali, jer su oboje bili vatreni zaljubljenici prirode. Ali nikad
se neće sresti. Kao što sam već rekao, *Andrew MacIntosh i *Zenji
Hiroguchi bit će mrtvi prije sunčeva zalaza.
Usput, James Wait imao je sobu na drugom katu, što je moguće
dalje od drugih gostiju. Njegov veliki mozak čestitao mu je na
predivnoj bezazlenosti i običnosti, ali se varao. Hotelijer je prepoznao
u Waitu nekakvog varalicu.
Ovaj hotelijer, koji se zvao *Siegfried von Kleist, bio je žalostan,
sredovječan član stare i općenito uspješne njemačke zajednice u
Ekvadoru. Njegova dva strica u Quitu posjedovala su hotel i brod
Bahia de Darwin i dala mu da upravlja hotelom samo dva tjedna, koja
su gotovo istekla, kako bi nadgledao doček putnika za ”Krstarenje
stoljeća”. *Kleist je uglavnom bio lijenčina koja je naslijedila znatan
novac, ali su ga stričevi ponizili poslavši ga, tako reći, da "dade svoj
udio” tako što će sudjelovati u ovom posebnom obiteljskom pothvatu.
Bio je neženja, nikad se nije razmnožio, pa zbog tog razloga i
nevažan s evolucijskog gledišta. I on je mogao figurirati kao partija za
Mary Hepburn. Ali, bio je također osuđen na propast. *Siegfried von
Kleist preživjet će zalaz sunca, ali tri sata nakon toga utopit će se u
valu plime.
Sad je bilo četiri sata poslije podne. Ovaj rođeni ekvadorski Hun,
vodnjikavih plavih očiju i opuštenih brkova, izgledao je zapravo kao
da očekuje da umre te večeri, premda nije mogao proreći budućnost
ništa više nego što sam ja mogao. Oboje smo tog poslijepodneva
osjećali da se planet ljulja na osovini i da se svašta može dogoditi.
Usput, *Zenji Hiroguchi i *Andrew MacIntosh umrijet će od
puščanih rana.
*Siegfried von Kleist nije važan za moju priču, ali njegov tri
godine stariji brat Adolf, jedini brat kojeg je imao i koji je također bio
neženja, zacijelo jest. Zapravo, Adolf von Kleist, zapovjednik broda
Bahia de Darwin, postat će predak svih ljudskih bića koja danas žive
na ovoj zemlji.
Uz pomoć Mary Hepburn postat će, tako reći, moderni Adam.
Međutim, nastavnica biologije iz Iliuma nije mogla postati njegova
Eva, jer je njezina ovulacija prestala. Dakle, umjesto toga, morala je
više sličiti bogu.
I ovaj krajnje važan brat nevažnog hotelijera upravo je slijetao na
međunarodni aerodrom Guayaquil u gotovo praznom transportnom
zrakoplovu iz New Yorka, gdje je propagirao ”Krstarenje stoljeća”.

Da je Mary prisluškivala razgovor Hiroguchijevih kroz zid

ormara, ne bi razumjela što ih je mučilo, jer je njihov žamor bio na
japanskome, jedinom jeziku koji su tečno govorili. *Zenji je govorio
slabo engleski i ruski. Hisako je natucala kineski. Ni on ni ona nisu
znali španjolski, kečua, portugalski, njemački, najuobičajenije jezike u
Ekvadoru.
Oni su, kako se pokazalo, također bili ogorčeni zbog onog što su
im njihovi navodno divni mozgovi učinili. Osjećali su se osobito glupo
zato što su dopustili da se nađu u takvoj noćnoj mori, jer je *Zenji
općenito smatran za jednog od najpametnijih ljudi na svijetu. I on je
bio kriv, ne ona, što su u biti postali zatvorenici dinamičnog *Andrewa
MacIntosha.
Evo kako se to dogodilo: prije otprilike godinu dana, *MacIntosh
je posjetio Japan sa slijepom kćerkom i njezinim psom i upoznao se sa
*Zenjijem i divnim stvarima koje je radio kao namještenik Matsumota.
Tehnološki kazano, *Zenji je već bio djed, premda je imao samo
dvadeset devet godina. Prije toga, postao je otac džepnom kompjutoru
koji je bio kadar prevoditi odmah mnoge jezike i kojeg je *Zenji
nazvao ”Gokubi”. I onda, u vrijeme kad su MacIntoshevi došli u
Japan, *Zenji je napravio probni model za novo pokoljenje simultanih
zvučnih prevodilaca i nazvao ga ”Mandarax”.
I tako je *Andrew MacIntosh, čija je tvrtka za investiranje
kapitala pribavljala novčana sredstva za posao i sebe samu prodajom
obveznica i dionica, odveo Zenjija ustranu i rekao mu da je lud što
radi za plaću, da mu on, *MacIntosh, može pomoći da formira vlastitu
korporaciju koja bi ga gotovo prekonoć učinila bilijunašem u dolarima
ili trilijunašem u jenima.
 I tako, *Zenji je odgovorio da bi volio razmisliti o prijedlogu.
Taj ispitivački razgovor vođen je u tokijskoj suši restauraciji.
Suši je bila sirova riba omotana oko hladne riže, popularno jelo prije
milijun godina. Nitko tada nije ni sanjao da u skoroj budućnosti neće
praktički jesti ništa drugo negoli sirovu ribu.
Rumeni, bučni američki poduzetnik i rezervirani, relativno lutkasti
japanski izumitelj saobraćali su pomoću Gokubija, jer prvi nije vladao
japanskim, a potonji engleskim. U to vrijeme tisuće i tisuće Gokubija
bilo je u upotrebi diljem svijeta. Nisu mogli upotrebljavati Mandarax,
jer je jedini radni model bio pod strogim nadzorom u *Zenjijevom
kabinetu u Matsumoti. I tako, *Zenjijev veliki mozak počeo se nositi
idejom da postane isto tako bogat kao i najbogatiji čovjek u njegovoj
zemlji, a to je bio japanski car.
Nekoliko mjeseci kasnije, u siječnju, istom siječnju u kojem su
Mary i Roy Hepburn mislili da ima toliko toga za što mogu biti
zahvalni, *Zenji je dobio pismo od *MacIntosha u kojem ga je ovaj
pozivao, punih deset mjeseci unaprijed, da bude gost na njegovu
posjedu izvan Meride, Yucatan, u Meksiku, a onda na prvom
putovanju ekvadorskog luksuznog broda Bahia de Darwin, u čijem je
financiranju on imao udjela.
*MacIntosh je napisao u tom pismu, koje je bilo na engleskome,
te se moralo prevesti *Zenjiju: Bit će to dobra prilika da se doista
upoznamo.

Ono što je on mislio da će dobiti od *Zenjija, vjerojatno u

Yucatanu, a zacijelo tijekom ”Krstarenja stoljeća”, bio je *Zenjijev
potpis na ugovoru da vodi novu korporaciju, čiju će glavnicu
*MacIntosh plasirati.
Poput Jamesa Waita, *MacIntosh je bio neka vrsta pecača. Nadao
se da će uhvatiti investitore tako što će se kao mekom koristiti
japanskim kompjutorskim genijem, a ne ceduljom s cijenom na košulji.
I sad mi se čini da se pripovijest koju moram ispričati i koja
obuhvaća milijun godina ne mijenja baš mnogo od početka do kraja.
Na početku, kao i na kraju, otkrivam da govorim o ljudskim bićima,
bez obzira na veličinu njihova mozga, kao o pecačima.

I tako, bio je studeni i Hiroguchijevi su bili u Guayaquilu.

Poslušavši *MacIntoshev savjet, *Zenji je slagao poslodavcima kamo
ide. Naveo ih je da povjeruju kako ga je stvaranje Mandaraxa potpuno
istrošilo i kako on i Hisako žele imati dva mjeseca za sebe, sasvim
sami, daleko od svega što podsjeća na rad. Stavio je slijedeću
pogrešnu informaciju u njihov veliki mozak: zakupio je škunu s
posadom, čije ime nije želio otkriti, s isplovljavanjem iz meksičke
luke, čije ime nije želio otkriti, za krstarenje po Karipskim otocima.
I premda je popis putnika za ”Krstarenje stoljeća” naveliko
reklamiran, *Zenjijevi poslodavci nikad nisu otkrili da su njihov
najplodniji namještenik i njegova žena također među putnicima. Poput
Jamesa Waita, putovali su pod lažnim imenom.
I, opet poput Jamesa Waita, iščeznuli su!
Da ih je netko htio tražiti, ne bi ih bio kadar naći. Svako
velikomoždano traganje za njima ne bi čak ni počelo na pravom
kontinentu.
 12

Tu u hotelu, tik do sobe Mary Hepburn, Hiroguchijevi su šaputali

o tomu da je *Andrew MacIntosh pravi manijak. Dakako, pretjerivali
su. *MacIntosh je zacijelo bio neobuzdan i lakom i bezobziran, ali nije
bio sulud. Najveći dio onog što je njegov veliki mozak vjerovao da se
zbiva i jest se zbivalo. Kad je privatnim Learjetom, kojim je sam
pilotirao, prebacivao Selenu, Kazah i Hiroguchijeve iz Meride u
Guayaquil, znao je da će grad biti pod opsadnim stanjem ili tako nešto,
da će dućani biti zatvoreni i da će sve više gladnih ljudi miljeti
naokolo i da Bahia de Darwin vjerojatno neće isploviti kao što je
predviđeno i tako dalje.
Komunikacijski uređaji u njegovoj kući u Yucatanu omogućivali
su mu da bude apsolutno informiran o svemu što se zbivalo u
Ekvadoru ili bilo kojem drugom mjestu koje bi ga zbog ovog ili onog
razloga moglo zanimati. Istodobno, držao je Hiroguchijeve, premda ne i
svoju slijepu kćerku, u neizvjesnosti, tako reći, glede onog što ih je
vjerojatno očekivalo u Guayaquilu.
Zbiljska svrha njegova dolaska u Guayaquil, koju je također
otkrio Seleni, ali ne i Hiroguchijevima, bila je da kupi što više
ekvadorskih aktiva po najnižim cijenama, uključujući možda i hotel El
Dorado i brod Bahia de Darwin - i rudnike zlata i polja nafte i tako
dalje. K tomu, kanio je zauvijek vezati *Zenjija Hiroguchija za sebe
tako što će podijeliti s njim cjelokupni biznis, posuditi mu novac tako
da ovaj može postati vodeći posjednik nekretnina u Ekvadoru.

*MacIntosh je rekao Hiroguchijevima da ostanu u hotelskoj sobi -

i to zato što će se on uskoro vratiti s divnom viješću. Cijelo je
poslijepodne telefonirao, nazivao ekvadorske financijere i banke,
nadao se da će Hiroguchijevima donijeti vijest o svim tim
nekretninama koje će, za dan-dva, oni i on moći nazvati svojim.
 A onda će im reći: ”I neka vrag nosi ’Krstarenje stoljeća’!”

Hiroguchijevi nisu više mogli zamisliti kakve bi im to dobre

vijesti *MacIntosh mogao donijeti. Bili su zaista uvjereni da je
*Andrew MacIntosh sulud, a da ironija bude veća, ta pogrešna
predodžba bila je proizvod vlastite *Zenjijeve tvorevine, tj.
Mandaraxa. Na svijetu je sad postojalo deset takvih naprava, devet u
Tokiju i jedna kod *Zenjija, koju je ponio na krstarenje. Za razliku od
Gokubija, Mandarax je bio ne samo prevodilac, nego i dijagnostičar,
koji je s razboritom točnošću mogao odrediti tisuću najuobičajenijih
bolesti koje su napadale Homo sapiensa, uključujući dvanaest vrsta
sloma živaca.
Zapravo, ono što je Mandarax radio u području medicine bila je
čista jednostavnost. Mandarax je bio programiran da radi ono što i
zbiljski liječnici, to jest da postavi niz pitanja, od kojih je svaki
odgovor sugerirao slijedeće pitanje, primjerice: ”Kako vaš tek?”
zatim: ”Je li vam probava u redu?” i možda: ”Kakva vam je bila
stolica?” i tako dalje.
Hiroguchijevi su u Yucatanu slijedili takav lančani slijed pitanja i
odgovora, opisujući Mandaraxu vladanje *Andrewa MacIntosha.
Mandarax je na ekranu, koji je otprilike bio veličine igraće karte,
napokon ispisao slijedeće riječi na japanskome: patološka ličnost.

Na žalost Hiroguchijevih, premda ne i Mandaraxa, koji nije

mogao ništa osjećati ni biti u brizi zbog nečega, kompjutor nije bio
programiran da razjasni kako je ta bolest, u usporedbi s većinom
drugih, prilično blage naravi i kako oni koji su je imali gotovo nikad
nisu upućivani u bolnicu, nego su, zapravo, spadali među najsretnije
ljude na planetu - njihovo vladanje gotovo nikad nije nanosilo bol
njima samima, nego samo onima oko njih. Pravi liječnik bi možda još
dodao da milijuni ljudi koji svakodnevno hodaju ulicom pripadaju
onoj nejasnoj sferi u kojoj se ne može reći, gotovo ni s kakvom dozom
sigurnosti, jesu li njihove ličnosti patološke ili nisu.
 Ali, Hiroguchijevi nisu bili upućeni u medicinske stvari, pa su
zato reagirali na dijagnozu kao da se radilo o strašnoj bolesti. Zbog tog
razloga htjeli su se, na ovaj ili onaj način, osloboditi *Andrewa
MacIntosha i vratiti ravno u Tokio. Međutim, bili su ovisni o njemu,
ma koliko željeli da nisu. Saobraćajući pomoću Mandaraxa s
hotelijerom žalobna izgleda, saznali su da su svi putnički letovi iz
Guayaquila otkazani i da ni jedna kompanija s avionima za
iznajmljivanje ne odgovara na telefonske pozive.
I tako, užasnuti Hiroguchijevi imali su pred sobom samo dva
moguća izlaza iz Guayaquila: ili *MacIntoshevim Learjetom ili
brodom Bahia de Darwin, ako ovaj doista bude isplovio slijedećeg
dana, što je postajalo sve nevjerojatnije.
 13

*Zenji Hiroguchi začeo je Gokubija prije milijun pet godina i

onda, prije milijun godina, taj mladi genij začeo je Mandaraxa. Da, u
vrijeme kad je začeo Mandaraxa, njegova žena upravo je trebala roditi
*Zenjijevo prvo ljudsko dijete.
Postojala je određena doza zabrinutosti glede gena koji bi majka,
tj. Hisako, mogla prenijeti embriju, jer je njezina majka bila izložena
radijaciji kad su Sjedinjene Američke Države bacile atomsku bombu
na japanski grad Hirošimu. Tako, uzorak Hisakine amnionske tekućine
poslan je u Tokio da se provjeri može li dijete biti abnormalno. Usput,
ta tekućina bit će po slanosti identična onoj koju je imao ocean u
kojem će nestati Bahia de Darwin.
Provjere su pokazale da je embrio normalan.
Otkrile su također tajnu njegova spola. Na svijet će doći kao
malena djevojčica, još jedna ženska osoba u ovoj pripovijesti.
Provjere nisu bile kadre otkriti manje nedostatke u embriju,
primjerice, da može biti bez sluha kao Mary Hepburn, što nije bilo
istina - ili da može biti prekriven lijepim, svilenim krznom kao u
tuljana, što će se zapravo pokazati istinom.
Jedino ljudsko biće koje je *Zenji Hiroguchi začeo bila je
dražesna, premda krznasta curica koju on nikad neće vidjeti.
Rodit će se na Santa Rosaliji, najsjevernijem dijelu Otočja
Galapagos. Zvat će se Akiko.

Kad Akiko postane zrela osoba na Santa Rosaliji, bit će vrlo

slična majci iznutra, iako u ponešto drukčijoj koži. U usporedbi,
evolucijski tok od Gokubija do Mandaraxa činio je radikalno
poboljšanje glede sadržaja zamotka, iako s jedva vidljivim
promjenama glede omota. Akiko je bila zaštićena od opeklina od
sunca i od studene vode kad je plivala, abrazivnosti lave kad je htjela
sjediti ili ležati - dok je nezaštićena koža njezine majke bila potpuno
izložena tim uobičajenim opasnostima otočnog života. Ali, Gokubi i
Mandarax, ma kako različiti iznutra, nastavali su gotovo identične
ljušture od otporne crne plastike, dvanaest centimetara visoke, osam
široke i dva centimetra debele.
Svaka budala mogla je razlikovati Akiko i Hisako, ali samo je
stručnjak mogao uočiti razliku između Gokubija i Mandaraxa.

I Gokubi i Mandarax imali su na stražnjoj strani senzorno dugme,

u istoj razini s kutijom, pomoću kojeg je osoba mogla saobraćati s
onim što je stavljeno unutra. Na prednjoj strani bio je ekran, identičan
kod oba kompjutora, na kojem su se mogli projicirati likovi, a koji je
također funkcionirao kao sunčana ćelija puneći majušne baterije koje
su, opet, bile iste u Gokubija i u Mandaraxa.
Oba kompjutora imala su u gornjem desnom kutu ekrana
mikrofon veličine glavice pribadače. Pomoću ovog mikrofona Gokubi
i Mandarax čuli su govorni jezik i onda ga, u skladu s obavijesti
primljenom pomoću dugmeta, prevodili u riječi na ekranu.
Rukovalac obje naprave morao je biti brz i graciozan, s rukama
poput mađioničara, ako se željelo da dvojezični razgovor teče naravno.
Ako sam ja upotrebljavao engleski i razgovarao s osobom koja je
govorila, recimo, portugalski, morao sam držati napravu blizu usta
Portugalca, a ekran dovoljno blizu očiju da bih mogao čitati engleski
prijevod onog što on govori. I onda bih ga morao brzo okrenuti, tako
da naprava može čuti mene, a on čitati s ekrana ono što ja govorim.
Ni jedna živa osoba danas nema tako okretne ruke ili tako veliki
mozak da rukuje Gokubijem ili Mandaraxom. Niti može uvući konac u
iglu - niti, već prema tomu, svirati glasovir ili kopati nos.

Gokubi je mogao prevoditi samo deset jezika. Mandarax je

mogao prevoditi tisuću. Gokubiju se moralo kazati koji jezik čuje.
Mandarax je bio kadar identificirati svaki od tisuću jezika nakon što bi
čuo nekoliko riječi i početi prevoditi te riječi u jezik rukovaoca bez
posebne upute.
Oba kompjutora bila su također vrlo točni satovi i vječni
kalendari. Sat Mandaraxa kojeg je imao *Zenji izgubio je samo
osamdeset dvije sekunde od časa kad je ovaj došao u hotel El Dorado
do časa kad je, trideset jednu godinu kasnije, veliki bijeli morski pas
progutao i napravu i Mary Hepburn.
Gokubi bi bio isto tako točan, premda je u svakom drugom
pogledu Mandarax bio daleko ispred svojeg oca. Ne samo da je
Mandarax mogao opsluživati devetsto devedeset jezika više od svojeg
duhovnog oca i točno dijagnosticirati više bolesti od većine liječnika
tog vremena, nego je, na zapovijed, mogao imenovati važne događaje
koji su se zbili u danoj godini. Ako ste, primjerice, na njegovoj
poleđini upisali godinu 1802, kad se rodio Charles Darwin, Mandarax
bi vam rekao da su Alexandre Dumas i Victor Hugo također rođeni te
godine, da je Beethoven dovršio Drugu simfoniju, da je Francuska
ugušila pobunu crnaca u Santa Domingu, da je Gottfried Treveranus
skovao izraz biologija, da je Spis o zdravlju i moralu šegrta postao
zakon u Britaniji i tako dalje i tako dalje. K tomu, te iste godine
Napoleon je postao predsjednik Talijanske Republike.
Mandarax je također znao pravila dvjesta igara i mogao citirati
temeljna načela koja su majstori postavili za pedeset različitih
umjetnih obrta. Štoviše, mogao je, na zapovijed, dozvati u pamet
dvadeset tisuća popularnih citata iz književnosti. Tako, ako biste,
primjerice, na poleđini ispisali riječi zalaz sunca, na ekranu bi se
pojavili ovi uzvišeni osjećaji:

Zalaz sunca i zvijezda večernjica,

Jasan poziv jedan za me!
Vjetar nek ne zavija oko grebena
Kad krenem ja na more.
Alfred Tennyson (1809-1892)

Mandarax *Zenjija Hiroguchija ostat će na Santa Rosaliji trideset

jednu godinu, zajedno s njegovom trudnom ženom i Mary Hepburn i
slijepom Selenom MacIntosh i zapovjednikom Adolfom von Kleistom i
šest drugih osoba, od kojih su sve bile žene. Ali, pod tim posebnim
okolnostima, Mandarax nije bio od neke naročite pomoći.
Beskorisnost Mandaraxova znanja toliko bi ljutila zapovjednika
da je prijetio da će ga baciti u ocean. Posljednjeg dana života, kad je
imao osamdeset šest godina, a Mary osamdeset jednu, provest će tu
prijetnju u djelo. Moglo bi se kazati da je konačni njegov čin kao
novog Adama bio da baci Jabuku znanja u bezdan modrog mora.

U prilikama koje su vladale na Santa Rosaliji, medicinski savjet

Mandaraxa morao je zvučati poput lakrdije. Kad je Hisako pala u
duboku depresiju koja je trajala gotovo dvadeset godina, sve do
njezine smrti, Mandarax je preporučio nove hobije, nove prijatelje,
promjenu okoline, možda i profesije, i litij. Kad su bubrezi Selene
MacIntosh počeli zakazivati - tada je imala samo trideset osam godina
- Mandarax je predložio da se što prije nađe kompatibilan davalac radi
presađivanja. Kad je imala šest godina, Hisakina krznasta kćerka
Akiko dobila je upalu pluća, koju joj je očito prenio tuljan, njezin
najbolji prijatelj, i Mandarax je predložio antibiotike. U to vrijeme,
Hisako i slijepa Selena živjele su zajedno i zajednički odgajale Akiko,
gotovo kao muž i žena.
I kad se od Mandaraxa tražilo da pronađe citate iz svjetske
književnosti koji bi se mogli upotrijebiti za proslave nekog događaja
na vulkanskoj šljaci Santa Rosalije, ovaj je gotovo uvijek našao
kvake. Evo njegovih misli kad je Akiko u dvadeset četvrtoj godini
života rodila krznastu kćerku, prvog potomka drugog pokoljenja
ljudskih bića rođenih na otoku:

Da na humku najvišem objese me,

Majko milostiva, O majko moja!
Znam čija ljubav slijedila bi me,
Majko milostiva, O majko moja!
 Rudyard Kipling (1865-1936)
i
U mračnoj utrobi gdje počeh
Majčinim životom čovjek postah.
Sve mjesece ljudskog rađanja
Zemlju mi običnu hranila ljepota njena.
Gledati ne mogu, micati se, disati,
Neg kroz jedan dio njene smrti.
John Masefield (1878-1967)
i
Gospode, koji ljudskom rodu odredi
Dobrostive trudi i nježne brige
Naša hvala Tebi za sponu što veže
Majku i dijete koje nosi.
William Cullen Bryant (1794-1878)
i
Štuj oca i majku da dani tvoji na zemlji
dugi budu što Gospod Bog tvoj daruje ti.
Biblija

Otac kćerke koju je Akiko rodila bio je Kamikaze,

trinaestogodišnje, najstarije dijete zapovjednika Adolfa von Kleista.
 14

Za četrdeset jednu godinu od postanka kolonije na Santa Rosaliji,

od koje danas potječe cijeli čovječji rod, bit će mnogo poroda, iako ne
formalnih vjenčanja. Parenja je zacijelo bilo od samog početka. Hisako
i Selena parile su se do kraja života. Zapovjednik i Mary Hepburn
parili su se prvih deset godina - sve dok potonja nije učinila nešto što
je on smatrao apsolutno neoprostivim, tj. neovlašteno je upotrijebila
njegovu spermu. I šestero drugih žena, dok su živjele zajedno kao
obitelj, također je formiralo parove unutar već vrlo prisnog sestrinstva.
Kad je godine 2027. obavljeno prvo vjenčanje na Santa Rosaliji
između Kamikazea i Akiko, svi izvorni naseljenici već su odavna
iščeznuli u zavojitom modrom tunelu što vodi u Zagrobni život, dok je
Mandarax bio posut luparima na dnu Tihog oceana. Da je Mandarax
još uvijek bio u blizini, imao bi samo najneugodnije stvari da kaže o
braku, primjerice:

Brak: zajednica koja se sastoji od gospodara, gospodarice i dva

roba, brojeći ukupno dvoje.
Ambrose Bierce (1842-?)

Brak iz ljubavi ko ocat iz vina -

Tužno, ciknuto, trijezno piće - okusa visokog nebeskog s
vremenom obična
Sasvim svakidašnjeg postaje mirisa.
Lord Byron (1788-1824)

i tako dalje.
Posljednje ljudsko vjenčanje na Otočju Galapagos, pa prema
tomu i na Zemlji, obavljeno je na otoku Fernandina godine 23 011.
Danas nitko ne zna što je brak. Moram kazati da je Mandaraxov
cinizam glede institucije braka u doba njezina procvata bio dobrano
opravdan. Vlastiti moji roditelji zagorčali su sebi život vjenčavši se, a
Mary Hepburn je, kad je bila stara gospođa na Santa Rosaliji, rekla
jednom krznastoj Akiko da su, vjerojatno, ona i Roy bili jedini sretni
par u cijelom Iliumu.
I opet je, u to doba, isti poticatelj tolikih drugih vrsta teškog bola
učinio brak tako teškim: preveliki mozak. Taj glomazni kompjutor
mogao je istodobno sadržavati tako mnogo protuslovnih mišljenja o
tako mnogo različitih predmeta, te tako brzo prelaziti s jednog
mišljenja ili predmeta na druge da se rasprava između napetog muža i
napete žene mogla završiti kao borba između dvije osobe zavezanih
očiju, s koturaljkama na nogama.
Primjerice, Hiroguchijevi, kojih je šaputanje Mary čula kroz
stražnji dio ormara, mijenjali su mišljenja o sebi, jedno drugom, o
ljubavi i seksu i radu i svijetu i tako dalje brzinom svjetlosti.
U jednom času, Hisako bi mislila da joj je muž jako glup i da će
morati spasavati sebe i svoj ženski embrio. A onda bi, već u
slijedećem času, mislila da je doista sjajan, kao što su svi govorili, i
da se ne treba brinuti, da će ih on bez napora i uskoro izvući iz ovog
škripca.
U jednom času, *Zenji bi je šutke psovao zato što je bespomoćna,
zato što je takav balast, a onda bi se, u slijedećem, zaklinjao u sebi da
će, ako bude potrebno, umrijeti za ovu božicu i njezino nerođeno
dijete.
Od kakve je moguće koristi bila takva emocionalna
nepostojanost, da ne kažem ludost, u glavama životinja za koje se
pretpostavljalo da ostaju zajedno barem toliko dugo dok ne odgoje
dijete, što je bilo nekih četrnaest godina?

*Zenji je spoznao da usred muka izgovara ove riječi: - Tebe nešto

muči. - Mislio je da je grize nešto osobnije od općeg škripca u kojem
se nalaze, i da je izjeda već duže vrijeme.
-Ne - rekla je. Bilo je to još nešto što se tiče tih velikih mozgova:
mogli su bez muke činiti ono što Mandarax nikad nije mogao, tj. lagati
i lagati.
- Nešto te muči posljednjih tjedan dana - rekao je. - Zašto
jednostavno ne kažeš što je? Kaži mi što je.
- Ništa - odgovorila je. Tko bi želio provesti četrnaest godina s
takvim kompjutorom kad nikad nisi mogao biti siguran govori li istinu
ili ne?
Razgovarali su na japanskom, a ne idiomatskom američko-
engleskom prije milijun godina, kojim se ja služim u ovoj pripovijesti.
Usput, *Zenji se nervozno igrao s Mandaraxom, premještajući ga iz
ruke u ruku, te ga tako nehotično namjestio da prevodi sve što su
govorili na jezik Navaho Indijanaca.

- Pa... ako baš moraš znati - rekla je napokon - kad smo bili u
Yucatanu, igrala sam se s Mandaraxom jednog poslijepodneva na
Omoou - Omoo je bila *MacIntosheva jahta duga sto metara - dok si ti
ronio za potonulim blagom.
*MacIntosh je zapravo naveo *Zenjija na to, premda je potonji
praktički bio neplivač: da roni s aparatom za kisik četrdeset metara do
španjolske galije i vadi razbijene zdjele i topovsku tanad. *MacIntosh
je također nagovorio svoju slijepu kćerku Selenu da roni s njim,
povezavši joj zglob desne ruke sa zglobom vlastite lijeve ruke
najlonskim konopom dugim tri metra.
- Slučajno sam otkrila da Mandarax zna nešto što si mi zaboravio
reći da može raditi - nastavila je. - Želiš li pogledati što?
-Ne - odgovorio je. Sad je na njemu bio red da slaže.
- Pokazuje se - rekla je - da je Mandarax vrlo dobar nastavnik
umjetnosti aranžiranja cvijeća. - Dakako, time se ona tako jako
ponosila. Ali, njezino samopoštovanje bilo je opasno uzdrmano kad je
otkrila da crna kutijica ne samo da poučava ono što je ona poučavala,
nego da to može činiti na tisuću različitih jezika.
- Htio sam ti reći. Namjeravao sam - rekao je. Još jedna laž.
Spoznaja da Mandarax zna ikebanu bila je za nju isto tako nevjerojatna
kao pogađanje kombinacije za bankovni trezor. Hisako je vrlo nerado
učila rukovati Mandaraxom i ta nesklonost prema kompjutoru ostat će
sve do njezine smrti.
I da se samo, o bože, nije igrala s dugmadi tamo na Omoou, sve
dok joj Mandarax iznenada nije rekao da najljepši cvjetni aranžmani
imaju jedan, dva ili najviše tri elementa. Kod aranžmana s tri elementa,
rekao je Mandarax, sva tri mogu biti ista, ili dva od tri mogu biti ista,
ali nikada ne smiju sva tri biti različita. Mandarax joj je rekao koji su
idealni omjeri visina elemenata u aranžmanima s više od jednog
elementa i između elemenata i promjeri i visine njihovih vaza ili zdjela
- ili, katkada, košarica.
Pokazalo se da se ikebana dade isto tako lako kodificirati kao i
praksa moderne medicine.

*Zenji Hiroguchi nije osobno poučio Mandaraxa ikebani ili bilo

čemu što je ovaj znao. Prepustio je to podređenima. I tako, podređeni
koji je naučio Mandaraxa ikebani jednostavno je donio magnetofon na
glasoviti Hisakin kolegij i onda sažeo stvari.

*Zenji je rekao Hisaki da je dao da Mandarax nauči ikebanu zato

što je to trebalo biti jedno od ugodnih iznenađenja za gospođu Onassis,
kojoj je kanio darovati napravu posljednje večeri ”Krstarenja
stoljeća”. - Učinio sam to za nju - rekao je - zato što se smatra da je
ona veliki zaljubljenik u ljepotu.
To je slučajno bila istina, premda mu Hisako nije vjerovala. Eto
kako su loše stajale stvari te 1986. godine. Nitko nikomu nije više
vjerovao, jer se lagalo na svakom koraku.
- O, da - rekla je Hisako. - Uvjerena sam da si to učinio za
gospođu Onassis, a i da iskažeš počast vlastitoj ženi. Uveo si me u
besmrtnike. - Govorila je o dubokoumnim misliocima koje je
Mandarax mogao citirati.
Postala je doista zla sada, hoteći umanjiti njegova postignuća isto
toliko koliko je on, po njezinu sudu, umanjio njena. - Mora da sam ja
strašno glupa - rekla je, što je Mandarax vjerno preveo na navaho. -
Trebalo mi je neoprostivo dugo da shvatim koliko mnogo zlobe, koliko
mnogo prezira prema drugima ima u onom što ti radiš.
- Ti, doktore Hiroguchi - nastavila je - misliš da, osim tebe, svi mi
samo zauzimamo prostor na ovom planetu, stvaramo preveliku buku i
uništavamo dragocjena prirodna bogatstva i imamo previše djece i
ostavljamo smeće svuda naokolo. Tako, ovo mjesto bilo bi mnogo
ljepše kad bi nekoliko glupih usluga koje smo kadri vršiti za takve kao
što si ti preuzeli strojevi. Taj krasni Mandarax kojim upravo češkaš
uho - što je to nego isprika za jednog podlog egomanijaka da nikad ne
plati ili čak zahvali nekom ljudskom biću sa znanjem jezika ili
matematike ili povijesti ili medicine ili književnosti ili ikebane ili bilo
čega?
Već sam iznio svoje mišljenje glede uzroka tadašnje ludosti da
strojevi rade sve što su ljudska bića radila - i pod tim mislim sve.
Želim samo dodati da je moj otac, pisac znanstvene fantastike, jednom
napisao roman o čovjeku kojem su se svi smijali zato što je pravio
sportske robote. Stvorio je robota za golf koji je svaki put bio kadar
utjerati loptu u rupu jednim udarcem i robota za košarku koji je mogao
svaki put ubaciti loptu u koš i robota za tenis koji je svaki put servirao
as i tako dalje.
S početka ljudi nisu mogli vidjeti nikakvu korist od takvih robota
— izumitelja je ostavila žena, kao što je to, usput kazano, učinila i
Očeva žena, djeca su ga pokušala strpati u ludnicu. A onda je javio
oglašivačima da njegovi roboti mogu reklamirati automobile ili pivo ili
britvice ili satove ili parfem ili što god. Prema očevu mišljenju,
obogatio se zato što je toliko mnogo sportskih entuzijasta željelo biti
upravo poput tih robota.
Ne pitajte me zašto.
 15

U međuvremenu, *Andrew MacIntosh nalazio se u sobi slijepe

kćerke i čekao da zazvoni telefon - da mu donese dobre vijesti koje će
onda podijeliti sa Hiroguchijevima. Govorio je tečno španjolski i
cijelo je poslije podne bio u telefonskoj vezi sa svojim uredima na
Manhattanu i uplašenim ekvadorskim financijerima i funkcionarima.
Sklapao je poslove u kćerkinoj sobi zato što je htio da ona čuje što
radi. Bili su vrlo prisni. Selena nikad nije znala majku, jer joj je majka
umrla pri porodu.
Razmišljam sada o Seleni, njezinim beznačajnim zelenim očima,
kao o pokusu Prirode - budući da je Selenina sljepoća bila nasljedna i
mogla se prenijeti. Tada u Guayaquilu imala je osamnaest godina, što
znači da su njezine najbolje rasplodne godine bile pred njom. Bit će joj
samo dvadeset osam godina kad je na Santa Rosaliji Mary Hepburn
bude pitala je li voljna sudjelovati u njezinim neovlaštenim pokusima
sa zapovjednikovom spermom. Selena će odbiti. Ali, da je vidjela
neke prednosti u sljepoći, mogla ih je prenijeti dalje.
Dok je slušala kako njezin sociopatski otac špekulira preko
telefona, mlada Selena nije ni slutila da joj je suđeno da se spari s
Hisako Hiroguchi, koja je bila samo dvije sobe od nje, i odgoji
krznasto dijete.
U Guayaquilu je bila sparena s ocem, koji je očito posjedovao
planet na kojem su živjeli i koji je mogao učiniti što god ga volja kad
god ga volja i gdje god ga volja. Njezin veliki mozak govorio joj je da
će sigurno i ugodno jedriti kroz život unutar nekog elektromagnetskog
mjehura koji je stvorila očeva neukrotiva ličnost i koji će je štititi čak
i kad on umre - čak i kad na njega dođe red da uđe u modri tunel što
vodi u Zagrobni život.

Prije no što zaboravim: na Santa Rosaliji, Selenina sljepoća

pružala joj je jednu osobitu prednost nad svim drugim naseljenicima,
prednost koja je njoj bila golemi izvor veselja, ali koja, unatoč tomu,
nije bila vrijedna prenošenja na novo pokoljenje: kao nitko drugi na
otoku, Selena je uživala u mekoći krzna male Akiko.

*Andrew MacIntosh rekao je najvišim ekvadorskim financijerima

da je pripravan prebaciti smjesta pedeset milijuna američkih dolara,
još uvijek savršeno dobrih, kojem god određenom punomoćniku u
Ekvadoru. Najveći dio tobožnjeg bogatstva u američkim bankama
postao je u tom času tako potpuno imaginaran, tako bestežinski i
neopipljiv, da se koji god iznos mogao smjesta prenijeti u Ekvador ili
koju god zemlju kadru da primi radio ili brzojavnu poruku.
*MacIntosh je čekao da mu jave iz Quita koje bi nekretnine
Ekvadorci bili vpljni, također odmah, staviti na njegovo ime, na ime
njegove kćerke i Hiroguchijevih u zamjenu za tu svotu.
Svota o kojoj se radilo čak i nije bila njegova. Dogovorio se da
je, koja god ona bila, pozajmi od banke Chase Manhattan. Banka je
negdje pronašla tu svotu, koliko god ona iznosila, da mu je dade na
posudbu.
Da, i ako bi se posao sklopio, Ekvador bi mogao poslati plodnim
zemljama brzojavnu ili radio poruku o količini fatamorgane i dobiti
zauzvrat zbiljsku hranu.
I narod bi pojeo svu tu hranu, požderao je, požderao je, o, divno,
divno, i ona bi na kraju bila samo izmetine i pamćenje. I što onda za
mali Ekvador?

Poziv je trebao doći točno u pet i trideset. Imao je još pola sata,
pa je naručio da mu donesu dva filet mignona, slabo pečena, s
prilogom. U El Doradu je još uvijek bilo dosta hrane, nagomilane za
skorašnje putnike ”Krstarenja stoljeća”, osobito za gospođu Onassis.
U tom času, vojnici su stavljali bodljikavu žicu na svim prilazima
udaljenim jedan blok od hotela - da zaštite hranu.
Ista operacija provodila se u luci. Bodljikava žica stavljena je
oko broda Bahia de Darwin koji je, što je svatko u Guayaquil znao,
bio opskrbljen hranom za tri gurmanska objeda dnevno, od kojih je
svaki imao biti različit, za puna dva tjedna - za sto putnika. Netko tko
je gledao taj divan brod i bio kadar izvesti osnovne aritmetičke
operacije, mogao je ovako misliti: ”Ja sam tako gladan, moja žena i
djeca su tako gladni, i moja majka i otac su tako gladni - a tamo unutra
ima četiri tisuće dvjesta slasnih obroka.”

Čovjek koji je donio dvije porcije filet mignona u Seleninu sobu

napravio je takve kalkulacije i u velikom mozgu držao inventar dobrih
stvari za jelo koje su se nalazile u hotelskoj smočnici. Sam nije bio
gladan, jer je hotelsko osoblje bilo još uvijek dobro hranjeno. Njegova
obitelj, malena prema ekvadorskim mjerilima - sastojala se od trudne
žene, njezine majke, njegova oca i nećaka bez roditelja kojeg je on
odgajao - bila je također dobro hranjena. Poput svih drugih
namještenika u hotelu, krao je hranu za obitelj.
Taj čovjek bio je mladi Inka Jesus Ortiz, pipničar u hotelu, koji je
posljednje vrijeme služio Jamesa Waita dolje u baru. *Siegfried von
Kleist, upravitelj hotela, preuzeo je dužnost pipničara, prisilivši Ortiza
da radi kao konobar. Hotel je iznenada bio bez dovoljno radne snage.
Činilo se da su dva konobara, koja su redovito služila po sobama,
nestala. To i nije bilo tako loše, to što su nestali, jer se i nije očekivalo
neko veliko posluživanje po sobama. A možda su ta dvojica negdje
zaspali.
I tako, Ortizov veliki mozak morao je misliti o ta dva odreska
dolje u kuhinji, pa u dizalu, pa u hodniku izvan Selenine sobe.
Hotelski namještenici nisu jeli, a ni krali tako dobru hranu. Općenito
govoreći, ponosili su se time. Još uvijek su čuvali ono najbolje za
”senoru Kennedy”, kako su oni govorili, tj. za gospođu Onassis, što je
bio njihov zajednički izraz za sve glasovite i bogate i moćne ljude za
koje se još uvijek pretpostavljalo da će doći.
Ortizov mozak bio je tako velik da mu je mogao stvoriti
predodžbe o filmu u kojem on i njegovi igraju uloge milijunaša. I taj je
čovjek, koji je tek izišao iz dječačke dobi, bio tako nevin da je
vjerovao u mogućnost ostvarenja tog sna, jer nije imao loših navika i
bio je voljan raditi naporno ako bi mu samo ljudi koji su već bili
milijunaši natuknuli kako da uspije u životu.
Pokušao je, bez mnogo uspjeha, dobiti neki savjet o dobrom
življenju od Jamesa Waita, koji je, premda tako smiješno neprivlačan,
imao lisnicu, što je Ortiz smjerno zamijetio, nabijenu kreditnim
karticama i novčanicama od dvadeset američkih dolara.
Dok je kucao na Selenina vrata, mislio je još i ovo o odrescima:
ti ljudi unutra ih zaslužuju, i on će ih zaslužiti kad postane milijunaš.
On jest bio jako inteligentan i poduzetan mlad čovjek. Radio je u
hotelima Guayaquila od svoje desete godine, tečno je govorio šest
jezika, što je bilo više od polovine jezika koje je znao Gokubi, šestput
više od onih koje je znao James Wait ili Mary Hepburn, triput više od
onih koje su Hiroguchijevi govorili, dvaput više od onih koje su
MacIntoshevi znali. Bio je, k tomu, dobar kuhar i pekar, pohađao je
tečaj iz računovodstva, te iz privrednog prava u večernjoj školi.
Tako, kad mu je Selena otvorila vrata, bio je sklon voljeti sve ono
što će vidjeti i čuti. Već je znao da ona ne može vidjeti onim svojim
zelenim očima. U protivnom, mogao se lako prevariti. Nije izgledala,
niti se ponašala kao da je slijepa. Bila je vrlo lijepa. Njegov veliki
mozak dopustio mu je da se zaljubi u nju.

*Andrew MacIntosh stajao je kod prozora, koji je zapravo bio

cijeli zid, i zurio preko močvare i sirotinjskih četvrti u brod Bahia de
Darwin koji je, nadao se, trebao postati njegov ili možda Selenin ili
možda Hiroguchijev prije no što zađe sunce. Osoba koja ga je trebala
nazvati u pet i trideset bila je šef izvanrednog konzorcija financijera u
Quitu, visoko u oblacima, i zvala se Gottfried von Kleist, inače
predsjednik najveće banke u Ekvadoru i ujak upravitelja El Dorada i
zapovjednika broda Bahia de Darwin, te suvlasnik, zajedno sa starijim
bratom Wilhelmom, spomenutog plovnog objekta i hotela.
Dok se okretao prema Ortizu, koji je upravo ušao noseći dva filet
mignona, *MacIntosh je u sebi ponavljao prvu rečenicu koju će kazati
Gottfriedu von Kleistu na španjolskome: ”Prije no što mi saopćite
ostale dobre vijesti, dragi kolega, dajte mi svoju časnu riječ da upravo
gledam vlastiti brod u daljini, s najvišeg kata vlastitog hotela.”

*MacIntosh je bio bos i na sebi je imao samo kratke kaki hlače

kojih je raspor bio otkopčan i otkrivao da ispod njih ne nosi donje
gaće, tako da mu je penis bio isto tako vidljiv kao i njihalo stojeće
ure.

Da, i ovdje se prekidam, čudeći se tomu kako se malo ovaj

čovjek zanimao za razmnažanje, za to da bude golem biološki uspjeh -
unatoč njegovoj ekshibicionističkoj seksualnosti i maniji da svojata što
je moguće više planetarnih sistema za osiguravanje života.
Najglasovitiji gomilatelji planova opstanka imali su u to vrijeme
tipično mali broj djece. Dakako, iznimke su postojale. Ipak, oni koji su
se mnogo razmnažali i za koje se moglo pretpostavljati da žele tako
veliki imetak radi udobnosti potomaka obično su stvarali psihološke
bogalje od svoje djece. Njihovi baštinici bili su ponajčešće mjesečari
koje su lako varali muškarci i žene isto tako pohlepni kao i osoba koja
im je ostavila previše od svega onog što bi ljudska životinja mogla
poželjeti ili trebati.
*Andrewu MacIntoshu bilo je svejedno hoće li živjeti ili umrijeti
- što se vidjelo po njegovu oduševljenju za skakanje padobranom i
trke snažnih automobila i tako dalje.
Dakle, moram kazati da su u to vrijeme ljudski mozgovi postali
tako opsežni i neodgovorni generatori sugestija glede onog što bi se
moglo učiniti sa životom da je djelovanje u korist budućih pokoljenja
izgledalo kao jedna od mnogih arbitrarnih igara koju može igrati mali
broj entuzijasta - poput pokera ili pola ili trgovanja obveznicama ili
pisanja fantastičnih romana.
Sve više je ljudi u to vrijeme, ne samo
*Andrew MacIntosh, spoznavalo da je osiguravanje opstanka
ljudske rase potpuna gnjavaža.
Bilo je, tako reći, daleko zabavnije udarati i udarati tenisku loptu.

Sljepački pas Kazah čučao je kod police za prtljagu u dnu

Selenina bračnog kreveta. Kazah je bila ženka njemačkog ovčara.
Osjećala se ugodno i slobodno, jer u tom času nije imala opremu i
ručku. I njezin maleni mozak, potaknut mirisom mesa, prisilio ju je da
pogleda Ortiza velikim smeđim očima punim nade i počne mahati
repom.
Psi su u to vrijeme bili daleko ispred ljudi kad se radilo o
razlikovanju raznih vrsta mirisa. Zahvaljujući Darwinovu Zakonu
prirodnog odabiranja, sva ljudska bića imaju sada čulo mirisa koje je
isto tako izoštreno kao Kazahino. K tomu, nadmašili su pse u jednom
pogledu: mogu nanjušiti stvari pod vodom.
Psi još uvijek ne mogu plivati pod vodom, premda su imali
milijun godina da nauče. Zabušavaju kao i dosada. Nisu još u stanju
uloviti ribu. I moram kazati da je tijekom svih tih godina cijeli
životinjski svijet, osim čovječjeg roda, učinio neočekivano malo da
usavrši svoju taktiku preživljenja.
 16

Ono što je *Andrew MacIntosh rekao Jesusu Ortizu bilo je tako

uvredljivo i, s obzirom na muke od gladi koje su se širile Ekvadorom,
tako opasno da je njegov veliki mozak morao biti ozbiljno bolestan -
ako je briga o onom što će se dogoditi u slijedećem času bila znak
duševnog zdravlja. Sramotna uvreda kojom je upravo kanio povrijediti
tog blagonaklonog i dobrodušnog konobara nije, osim toga, bila
namjerna.
Taj čovjek bio je zdepast, srednje veličine, glava mu je bila kutija
postavljena na većoj kutiji, a ruke i noge jako debele. Bio je isto tako
strastveni i sposobni zaljubljenik prirode kao i Roy, muž Mary
Hepburn, ali i nestrpljiv da se izvrgava zastrašujućim opasnostima, što
Roy nikad nije činio. *MacIntosh je imao vrlo velike i savršeno bijele
zube, i tako je dobrohotno pogledao Ortiza da su ovoga *MacIntoshevi
zubi podsjetili na dirke koncertnog glasovira.
Rekao je Ortizu na španjolskome: - Otklopi odreske i stavi ih na
pod za psa, a onda možeš ići.
Kad smo već kod zuba: na Santa Rosaliji nikad nije bilo zubara, a
ni u drugim ljudskim kolonijama na Otočju Galapagos. Kao što bi to
bilo prije milijun godina, tipični naseljenik može očekivati da ostane
bez zuba kad navrši trideset godina života, nakon mnogih zubobolja
koje izluđuju. I to je, zacijelo, više nego običan udarac taštini, jer su
zubi u živom zubnom mesu danas jedino čovjekovo oruđe.
Doista. Osim zuba, ljudi danas nemaju nikakvo drugo oruđe.

Premda su odavna navršili tridesetu, Mary Hepburn i zapovjednik

imali su dobre zube kad su došli na Santa Rosaliju, zahvaljujući
redovitim posjetima zubaru koji je uklonio trulež i očistio kanale i
tako dalje. Ali, kad su umrli, bili su krezubi. Selena MacIntosh bila je
tako mlada kad je umrla u samoubilačkom paktu s Hisako Hiroguchi
da je još uvijek imala mnogo zuba, premda nipošto sve. Hisako je tada
bila potpuno krezuba.
I kad bih kritizirao ljudska tijela kakva su bila prije milijun
godina, kakvo sam sam imao - kao da su strojevi koje netko kani
staviti na tržište - istaknuo bih dvije stvari, od kojih sam jednu već
zacijelo naglasio u ovoj pripovijesti: ”Mozak je prevelik da bi bio
praktičan.” Druga bi bila: ”Nešto uvijek nije u redu s našim zubima.
Obično ne traju ni približno toliko koliko jedan ljudski vijek. Kakvom
lancu zbivanja u evoluciji imamo zahvaliti za usta puna trulećih
kljova?”
Bilo bi dobro kad bi se moglo reći da se Zakon prirodnog
odabiranja, koji je za tako kratko vrijeme učinio tako mnogo usluga
ljudima, pobrinuo i za problem zuba. U neku ruku jest, ali je njegovo
rješenje drakonsko. Nije učinio zube trajnijim. Jednostavno je srezao
prosječni životni vijek na oko trideset godina.

A sada natrag u Guayaquil i *Andrewu MacIntoshu koji veli

Jesusu Ortizu da stavi dva filet mignona na pod.
- Molim gospodine? - upitao je Ortiz na engleskome.
- Stavi ih pred psa - rekao je *MacIntosh.
I tako, Ortiz je učinio što mu je kazano, ali njegov mozak bio je
potpuno smeten, revidirajući u cijelosti Ortizovo mišljenje o samome
sebi, o čovječjem rodu, prošlosti i budućnosti i prirodi svemira.
Prije no što se Ortiz uspio ispraviti, *MacIntosh je još jednom
rekao: - Možeš ići, možeš ići.
I danas me žalosti, čak milijun godina poslije, da pišem o takvom
lošem ljudskom ponašanju.
I sada, milijun godina poslije, želim se ispričati za ljudski rod. To
je sve što mogu reći.

Ako je Selena bila pokus Prirode sa sljepoćom, onda je njezin

otac bio pokus Prirode s bezdušnošću. Da, i Ortiz je bio pokus Prirode
s divljenjem za bogate, ja sam bio pokus Prirode s nezasitnim
voajerstvom, moj otac pokus Prirode s cinizmom, moja majka pokus
Prirode s optimizmom, zapovjednik broda Bahia de Darwin pokus
Prirode s neosnovanim samopouzdanjem, James Wait pokus Prirode s
besciljnom pohlepom, Hisako Hiroguchi pokus Prirode s depresijom,
Akiko pokus Prirode s dlakavošću i tako dalje i tako dalje.
To me podsjeća na jedan od očevih romana, Doba optimističkih
nemani. Roman je bio o planetu na kojem su čovjekolika bića
zanemarivala probleme preživljenja sve do zadnjeg časa. I onda, kad
su sve šume bile uništene i sva jezera otrovana kiselim kišama i sve
podzemne vode zagađene industrijskim otpadnim tvarima i tako dalje,
čovjekolika bića otkrila su da su roditelji djece s krilima ili rogovima
ili perajama, sa sto očiju, bez očiju, s golemim mozgom, bez mozga i
tako dalje. To su pokusi Prirode sa stvorovima koji su, s malo sreće,
mogli biti bolji planetni građani od čovjekolikih bića. Većina ih je
umrla ili je morala biti ubijena ili što god, premda je nekolicina doista
obećavala i ta se nekolicina međusobno vjenčala i imala mlade nalik
na sebe.
Nazvat ću sada vlastiti život prije milijun godina ”Doba
optimističnih nemani”, u kojem je većina nemani bila nova u smislu
ličnosti prije nego vrste tijela. Danas se takvi pokusi ne vrše ni s
tijelima ni s ličnostima.

U to vrijeme, veliki mozgovi nisu samo pokazivali sposobnost da

budu okrutni radi okrutnosti. Mogli su također ćutjeti sve vrste bola na
koji su niže životinje bile sasvim neosjetljive. Ni jedna druga vrsta
životinje na zemlji nije mogla osjećati ono što je Jesus Ortiz ćutio dok
se spuštao dizalom prema predvorju: da je naprosto raskomadan onim
što mu je *MacIntosh rekao. Nije čak bio siguran da je ostalo
dovoljno od njega što bi življenje učinilo vrijednim truda.
I mozak mu je bio tako kompliciran da je vidio svakovrsne slike
unutar lubanje, što ni jedna niža životinja nije mogla, i sve isto tako
imaginarne, isto tako isključivo stvar ljudskog mišljenja kao i pedeset
milijuna dolara koje je *Andrew MacIntosh bio pripravan prebaciti s
Manhattana u Ekvador onog časa kad dobije pravu poruku preko
telefona. Vidio je sliku senore Kennedy, tj. Jacqueline Kennedy
Onassis, koja se nije razlikovala od slika Djevice Marije. Ortiz je bio
rimokatolik. Svi su u Ekvadoru bili rimokatolici. Von Kleistovi su bili
rimokatolici. Čak su i ljudožderi u ekvadorskim tropskim šumama,
neuhvatljivi Kanka-boni, bili rimokatolici.
Ta senora Kennedy bila je lijepa i tužna i nepokvarena i ljubazna i
svemoćna. Uza sve to, ona je u Ortizovoj svijesti stajala na čelu
stotine manjih božanstava koja su također imala sudjelovati u
”Krstarenju stoljeća”, koje je već uključivalo šest gostiju u hotelu.
Ortiz je od njih očekivao samo dobrotu i ćutio, poput većine
Ekvadoraca, sve dok nije zavladala glad, da će njihov dolazak u
Ekvador činiti blistav trenutak u povijesti nacije, te da ih treba
obasipati svom mogućom raskoši.
Ali, sada je istina o jednom od tih navodno divnih posjetitelja,
*Andrewu MacIntoshu, okaljala Ortizovu mentalnu sliku ne samo o
drugim manjim božanstvima, nego i o samoj senori Kennedy.
I tako, tom portretu izrasli su očnjaci kao u vampira i koža otpala
s lica, premda je kosa ostala. Sad je to bila nacerena lubanja koja
malom Ekvadoru nije željela ništa drugo nego pošast i smrt.

Bila je to jeziva slika i Ortiz je nije mogao otjerati od sebe.

Pomislio je da će je se možda uspjeti riješiti vani na vrućini, pa je
krenuo kroz predvorje, ne obazirući se na pozive *Siegfrieda von
Kleista iza šanka. *Von Kleist ga je pitao što se događa, kamo ide i
tako dalje. Ortiz je bio najbolji namještenik, najodaniji i najsnalažljiviji
i općenito najveseliji i *von Kleist ga je zaista trebao.

Usput, evo zašto upravitelj hotela nije imao djece, premda je bio
heteroseksualan i njegova sperma izgledala povoljno pod
mikroskopom i tako dalje: postojali su fifti-fifti izgledi da je nosilac
naslijeđene i neizlječive bolesti mozga, nepoznate u današnje vrijeme,
zvane Huntingtonova horeja. U ono vrijeme, Huntingtonova horeja bila
je jedna od tisuću najuobičajenijih bolesti koje je Mandarax bio kadar
dijagnosticirati.
To što danas nema nosilaca Huntingtonove horeje posljedica je
puke kockarske sreće. Ista glupa sreća htjela je da *Siegfried von
Kleist bude mogući nosilac. Njegov otac otkrio je da je nosilac tek
kad je zašao u srednje godine, nakon što se dvaput razmnažao.
A to je, dakako, značilo da je *Siegfriedov viši i stariji i
privlačniji brat Adolf, zapovjednik broda Bahia de Darwin, također
potencijalni nosilac. I tako se ni *Siegfried, koji će uskoro umrijeti bez
potomka, ni Adolf, koji će na kraju postati zajednički otac cijele
ljudske rase, nisu htjeli upustiti, zbog začudno nesebičnih razloga, u
biološki važno parenje prije milijun godina.

*Siegfried i Adolf tajili su da mogu imati tu manu u svojim

genima. Zacijelo, ta tajnovitost poštedjela ih je osobne smutnje - ali,
zaštitila je i sve njihove rođake. Da je bilo općenito poznato da braća
mogu prenijeti Huntingtonovu horeju na svoju djecu, svim von
Kleistovima vjerojatno bi bilo teško sklapati dobre brakove, pa makar
da nije bilo nikakvih izgleda đa su oni također nosioci bolesti.
Radilo se o slijedećem: ako su je imala, braća su bolest dobila od
bake s očeve strane, koja je bila druga žena njihovog djeda i imala
samo jedno dijete - njihovog oca, ekvadorskog kipara i arhitekta
Sebastiana von Kleista.
U kojoj je mjeri ta mana bila loša? Pa, zacijelo je bila mnogo gora
nego kad ste imali dijete prekriveno krznom.
Zapravo, od svih strahovitih bolesti koje je Mandarax poznavao,
Huntingtonova horeja bila je možda najgora. Bila je svakako
najpodmuklija, najgadnija od svih iznenađenja. Obično je čekala u
zasjedi - ni jedna poznata pretraga nije je mogla otkriti - sve dok
jadnik koji ju je naslijedio ne bi zašao u godine. Primjerice, otac ova
dva brata vodio je nepomućen i plodan život sve do svoje pedeset
četvrte godine - kad je počeo nesvjesno plesati i vidjeti stvari kojih
nije bilo. A onda je ubio vlastitu ženu, što se zataškalo. Umorstvo je
prijavljeno policiji kao nesretni slučaj u obitelji i kao takvo je i
tretirano.

I tako su već dvadeset pet godina ta dva brata očekivala da

svakog časa polude, da počnu plesati i halucinirati. Svaki je imao fifti-
fifti izglede da poludi. Ako bi se to dogodilo jednom od njih, bio bi to
dokaz da može prenijeti manu na još jedno pokoljenje. Ako bi jedan
od njih ostario, postao vrlo star, a da ne poludi, bio bi to dokaz da nije
nosilac, te da nitko od njegovih potomaka neće biti nosilac. Time bi se
pokazalo da se možda nekažnjeno razmnažao.

A ispalo je ovako, igrom slučaja: zapovjednik nije bio nosilac,

njegov brat jest.
Barem jadni *Siegfried nije imao dugo patiti. Počeo je luditi kad
mu je preostalo još samo nekoliko sati života - 27. studenoga 1986. u
četvrtak poslije podne. Stajao je iza šanka u baru hotela El Dorado,
James Wait sjedio je pred njim, iza njega visio je portret Charlesa
Darwina, i upravo gledao kako njegov najpouzdaniji namještenik Jesus
Ortiz izlazi kroz ulazna vrata, užasno uznemiren zbog nečega.
I tad ga je, u tom času, vlastiti veliki mozak otjerao u ludilo, a
onda, časak kasnije, vratio natrag zdravom razumu.

U ranoj fazi bolesti, jedinoj koju će nesretni brat znati, bilo je još
uvijek moguće da njegova duša shvati da je mozak postao opasan i
pomogne mu održati prividnost duševnog zdravlja pomoću puke snage
volje. I tako, ostao je miran i pokušao se vratiti svagdašnjim stvarima,
odnosno zapodjenuti razgovor sa Waitom.
- I čime se vi bavite, gospodine Flemming? - upitao je.
Dok je izgovarao te riječi, one su mu se paklenski vraćale natrag,
kao da je iz sveg glasa vikao u praznu čeličnu bačvu. Postao je silno
osjetljiv na šumove.
I Waitov odgovor, premda izgovaran tihim glasom, činio je
zaglušnu buku.
 - Radio sam kao inženjer - rekao je Wait - ali sam nakon ženine
smrti izgubio zanimanje za to i, pravo da kažem, za sve drugo.
Pretpostavljam da bi se sada moglo reći da se bavim preživljavanjem.

Da, nakon što ga je *Andrew MacIntosh tako gadno uvrijedio,

Jesus Ortiz otišao je iz hotela. Kanio je hodati susjedstvom sve dok se
malo ne smiri. Ali, uskoro je otkrio da su bodljikava žica i vojnici
pretvorili područje oko hotela u sanitarni kordon. Nužnost takve
barijere bila je također očita. Gomila ljudi svih dobi s one strane žice
gledala ga je isto tako izražajno kao i sljepački pas Kazah, beznadno
se nadajući da možda ima nešto hrane za njih.
Ostao je unutar ograde i hodao oko hotela. Kod svakog od tri
kruga prošao je pored otvorenog ulaza u praonicu. Unutra je bila siva
čelična kutija pričvršćena za zid. Znao je što sadrži: spojeve koji su
spajali hotelske telefone s vanjskim svijetom. Prije milijun godina,
jedan dobar građanin mogao je o takvoj kutiji imati slijedeće mišljenje:
”Ono što telefonska kompanija spoji, nek ni jedan čovjek ne razdvoji.”
Da, i to je bio očiti stav u mozgu Jesusa Ortiza. On nikad ne bi
oštetio kutiju koja je bila tako važna toliko velikom broju ljudi. Ali,
mozgovi su u ono doba bili tako veliki da su zapravo bili kadri
prevariti svoje posjednike. Kad je prvi put prošao mimo praonice,
njegov mozak tražio je od njega da isključi sve telefone, premda je
znao koliko se njegova duša opire lošem građanstvu. I tako, da se
Ortiz ne bi potpuno paralizirao, njegov mozak ga je, ustvari, uvjeravao:
”Ne, ne, naravno mi nikad ne bismo učinili tako nešto.”
Kod četvrtog kruga, uveo ga je u praonicu, ali mu je također dao
izliku zašto je unutra. Kao dobar građanin, tražio je zeleno žensko
odijelo hotelske gošće po imenu Mary Hepburn koje je noć prije po
svemu sudeći iščeznulo u neki drugi svemir.
A onda je otvorio kutiju i otrgnuo spojeve. Za nekoliko sekundi,
tipični mozak od prije milijun godina preobrazio je najboljeg građanina
u Guayaquilu u mahnitog terorista.
 17

Na otoku Manhattan sredovječni američki agent za reklamu

razmišljao je o propasti svojeg remek-djela, tj. ”Krstarenja stoljeća”.
Upravo se uselio u nove uredske prostorije unutar uleknute krune
Chryslerove zgrade, bivši izložbeni salon kompanije za proizvodnju
harfi koja je bankrotirala - poput Iliuma i Ekvadora i Filipina i Turske
i tako dalje i tako dalje. Zvao se Bobby King.
Bio je u istoj vremenskoj zoni kao Guayaquil, i crta povučena
prema jugu iz duboke bore na njegovu čelu završila bi, odmah ispod
ekvatora, u još dubljoj bori na čelu *Andrewa MacIntosha u
Guayaquilu. *MacIntosh je vikao u mrtav telefon, pokušavajući mu
udahnuti život. Mogao je isto tako kraj svoje kutijaste glave držati
punjenu morsku iguanu s Galapagosa, dok je sve arogantnije vikao u
slušalicu: - Halo! Halo!
Bobby King imao je punjenu galapagošku morsku iguanu na
radnom stolu; zapravo, mnoge je posjetitelje zabavljao pretvarajući se
da je zamijenio životinju za telefonsku slušalicu i držao je uz uho
govoreći: - Halo! Halo!
Sad mu zacijelo nije bilo do šale. Na svoj način, učinio je isto
toliko koliko i Charles Darwin u populariziranju Otočja Galapagos -
vodio je desetomjesečnu reklamnu kampanju, uvjerivši milijune ljudi
diljem planeta da će prvo putovanje broda Bahia de Darwin doista biti
”Krstarenje stoljeća”. Za to vrijeme, proslavio je mnoge otočne
stvorove, kormorane, plavonoge blune, kradljive brzane i tako dalje i
tako dalje.
Njegovi klijenti bili su ekvadorsko ministarstvo turizma,
zrakoplovna kompanija Ekvatoriana, vlasnici hotela El Dorado i broda
Bahia de Darwin, stričevi *Siegfrieda i Adolfa von Kleista. Usput, ni
upravitelj ni zapovjednik nisu morali zasluživati kruh. Bili su
bajoslovno imućni, zahvaljujući baštini, ali su smatrali da trebaju biti
nečim zaposleni.
King je sad bio siguran, premda mu to još nitko nije kazao, da je
njegov rad bio nizašto, da se ”Krstarenje stoljeća” neće zbiti.
Glede punjene morske iguane na njegovu stolu: odredio je da
gmaz bude totemska životinja za krstarenje - dao je da se njezin lik
naslika s obje strane pramca broda Bahia de Darwin i da služi kao
znak u svakoj reklami i u zaglavlju svakog reklamnog izvještaja.
U zbiljskom životu, taj stvor mogao je biti dulji od jednog metra i
izgledati isto tako strašan kao kineski zmaj. Ustvari, taj stvor nije bio
ništa opasniji za oblike života, s izuzetkom morske trave, nego jetrena
pašteta. Evo kako danas izgleda njegov život koji je potpuno identičan
životu prije milijun godina:
Nema neprijatelja, tako da miruje na jednom mjestu, zureći u
ništa, ne želeći ništa, ne uzbuđujući se ni zbog čega, sve dok ne
ogladni. A kad ogladni, odgega do oceana i polagano pliva, i ne baš
vješto, sve dok se ne nađe nekoliko metara od obale. Onda zaroni kao
podmornica i kljuka se morskom travom, koja je u tom času
neprobavljiva. Morska trava mora se skuhati prije nego što postane
probavljiva.
I tako, morska iguana smukne na površinu, otpliva do obale i
pruži se na lavu. Upotrebljava samu sebe kao pokriveni lonac za
pirjanje, grije se sve više i više, dok sunčano svjetlo kuha morsku
travu. I dalje zuri u ništa, ali s jednom razlikom: sad sve češće
izbacuje iz usta vruću morsku vodu.
Tijekom milijun godina koje sam proveo na ovim otocima, Zakon
prirodnog odabiranja nije našao načina da poboljša ili, što se toga tiče,
pogorša taj posebni sistem preživljenja.
King je znao da se šest osoba već nalazi u Guayaquilu i da je u
tom času u hotelu El Dorado, te da još uvijek očekuje da pođe na
”Krstarenje stoljeća”. Za nj je to bio manji udarac. Pretpostavljao je
da će oni koji su napravili vlastiti putni aranžman zacijelo izostati, jer
su vijesti iz tog područja bile vrlo loše.
Imao je popis tih osoba. Jedna mu je bila potpuno nepoznata,
Kanađanin po imenu Willard Flemming. To je, dakako, bio James
Wait. King nije mogao zamisliti kako je ta osoba dospjela na popis
putnika koji je, s izuzetkom Mary Hepburn i japanskog veterinara i
njegove žene, trebao biti sastavljen od poznatih ljudi i mondena
najvećeg ugleda.
King je bio zbunjen zašto je Mary Hepburn tamo dolje bez muža.
Nije čuo da je Roy umro. Znao je nešto o Hepburnovima, premda su
bili apsolutna nula među glasovitim osobama na popisu putnika, jer su
bili prvi koji su se upisali za ”Krstarenje stoljeća”. Bilo je to u vrijeme
kad je King imao razloga sumnjati da će neka doista glasovita osoba
biti ponukana da krene na krstarenje.
Zapravo, kad su Hepburnovi izvršili rezervaciju, King se nosio
mišlju da ih nekako pretvori u mini uglednike, osigura im TV i
novinske intervjue i tako dalje. Neće ih nikada sresti, premda će
telefonski razgovarati s Mary gajeći varljivu nadu da će možda uspjeti
otkriti nešto zanimljivo glede Hepburnovih, unatoč činjenici da su
imali najobičniji posao u jednoličnom industrijskom gradu s najvišom
stopom nezaposlenosti u zemlji. Ipak, mislio je King, možda je jedno
ili drugo imalo glasovitog pretka ili rođaka, ili je Roy možda bio junak
u nekom ratu, ili su možda dobili na lutriji, ili im se možda nedavno
dogodila neka tragedija, što god.
Ovako su izgledali dijelovi razgovora koji je King vodio s Mary u
siječnju te godine:
- Pa... ja sam daljnja rođakinja Daniela Boonea - rekla je. - Moje
djevojačko prezime bilo je Boone i rođena sam u Kentuckyju.
- Izvrsno! - rekao je King. - Vi ste onda njegova pra-pra-pra-
praunuka, je li tako?
- Pa nije baš tako izravno - rekla je. - Nisam nikad mnogo
polagala na to, pa se zato nisam ni trudila istražiti.
- Ali, vaše djevojačko prezime jest Boone.
- Da, ali to je samo slučajnost. Moj otac se preživao Boone, ali
nije bio u nekom srodstvu s Danielom Booneom. Ja sam u rodu s
Danielom Booneom po majčinoj strani.
 - Ako se vaš otac preživao Boone i bio iz Kentuckyja, onda mora
da je bio u nekom srodstvu s Danielom Booneom, zar ne? - rekao je
King.
-Ne nužno - odgovorila je - budući da je njegov otac, koji je bio
trener konja, došao iz Mađarske i zvao se Miklos Gombos, i on je
promijenio ime u Michael Boone.
A što se tiče nagrada ili počasti koje su ona ili Roy mogli dobiti,
Mary je rekla da njezin muž zacijelo zaslužuje cijelu hrpu kao
priznanje za rad u GEFFCou, ali da tvrtka ne drži do toga, osim kad je
riječ o izvršnim službenicima, onima na samom vrhu.
- Nema vojnih ordena.., ništa slično tomu? - rekao je.
- Bio je u ratnoj mornarici - rekla je - ali se nije borio.
Dakako, da je King nazvao tri mjeseca kasnije i dobio Roya,
naslušao bi se o tragičnim junačkim djelima potonjega za atomskih
proba na Pacifiku.
- Imate li djece? - upitao je King.
- Ne u onom uobičajenom smislu - odgovorila je Mary. -
Međutim, smatram da je svaki moj đak moje dijete; Roy je aktivan u
izviđačima i smatra da je svaki član njegove čete njegov sin.
- To je pravi stav - rekao je King. - Jako mi je drago da smo se
čuli i nadam se da ćete vi i vaš muž uživati u putovanju.
- Uvjerena sam da hoćemo - rekla je - premda još uvijek moram
skupiti dovoljno hrabrosti da kažem ravnatelju da mi trebaju tri
slobodna tjedna usred polugodišta.
- Imat ćete toliko divnih stvari pripovijedati svojim đacima kad se
vratite - rekao je King - da će mu biti drago što vas je pustio. - Usput,
King nikad nije osobno vidio Otočje Galapagos, niti će ga vidjeti. Ali,
poput Mary Hepburn, zacijelo je vidio mnoštvo fotografija.
- Ah, da... - rekla je Mary upravo kad se spremao spustiti
slušalicu. - Pitali ste za počasti i nagrade i medalje i tome slično...
Da?
- Upravo ću dobiti neku vrstu nagrade, ili je barem ja tako
shvaćam. Ne bih još smjela znati za to, pa vam vjerojatno ne bih
smjela ni spominjati.
- Šutim kao zaliven - rekao je King.
- Sasvim sam slučajno doznala o tomu - rekla je. - No, ove će mi
godine đaci četvrte godine posvetiti svoj godišnjak. U posveti mi
nadjenjuju nadimak, koji sam sasvim slučajno vidjela u grafičkoj
radionici kad sam otišla uzeti neke rođendanske objave za prijateljicu.
Rodila je blizance - dječaka i djevojčicu.
- Aha! - rekao je King.
- Znate li kakav su mi nadimak nadjenuti ti dragi mladi ljudi?
-Ne - rekao je King.
- Majka Priroda - rekla je Mary.

Na Otočju Galapagos nema grobova. Ocean dobije sva tjelesa da

radi s njima što ga je volja. Ali, kad bi za Mary Hepburn postojao
nadgrobni kamen, na njemu bi mogao stajati samo ovaj natpis: ”Majka
Priroda”.Po čemu je ta žena bila toliko poput Majke Prirode? Unatoč
krajnjoj beznadnosti na Santa Rosaliji, htjela je još uvijek da se tamo
rađaju ljudske bebe. Ništa je nije moglo zaustaviti da učini sve što
može da život teče dalje i dalje i dalje.
 18

Kad je Bobby King čuo da je Mary Hepburn jedna od šest

nesretnika koji su uspjeli doći do Guayaquila, tek se tada, nakon
toliko mjeseci, ponovno sjetio nje i njezina muža. Mislio je da je Roy
možda s njom, jer su izgledali kao nerazdvojiv par, i da je upravitelj El
Dorada, čije su telekomunikacije postajale iz sata u sat sve
grozničavije, slučajno ispustio njegovo ime.

Usput, King je znao za mene, premda ne po imenu.

Znao je da je jedan radnik poginuo za vrijeme gradnje broda.
Ali, nije želio da ta vijest prodre u javnost, što bi za praznovjerne
moglo značiti da je na brodu Bahia de Darwin duh, kao što ni obitelj
von Kleist nije željela da se sazna da je jedan njezin član u bolnici
zbog Huntingtonove horeje i da još dva člana imaju fifti-fifti izglede da
budu nosioci te bolesti.
Je li zapovjednik ikad rekao Mary Hepburn, za njihovih
zajedničkih godina na Santa Rosaliji, da je mogući nosilac
Huntingtonove horeje? Otkrio je tu strašnu tajnu tek nakon deset
godina boravka na otoku, kad je saznao da se ona neozbiljno
poigravala njegovom spermom.

Od šest gostiju u El Doradu, King je poznavao samo dvoje:

*Andrewa MacIntosha i njegovu slijepu kćerku Selenu - i, dakako,
Seleninog sljepačkog psa Kazah. Tko god je znao MacIntosheve, znao
je i psa, premda Kazah, zahvaljujući kirurškom zahvatu i treniranju,
nije praktički imala ličnost. MacIntoshevi su često posjećivali
nekoliko restauracija koje su bile Kingovi klijenti i *MacIntosh je,
premda ne pas i kćerka, bio na razgovornim emisijama s nekim od
njegovih klijenata. King je gledao emisije zajedno sa Selenom i psom
na monitoru iza pozornice. Njegov dojam je bio da kćerka ima malo
više ličnosti nego pas kad nije tik do oca. A otac je bio jedino o čemu
je mogla govoriti.
*Andrew MacIntosh zacijelo je uživao u tomu da je središte
pažnje u tim emisijama. Bio je dobrodošao gost zato što je bio vrlo
neumjeren. Održao je čitav govor o tomu koliko je život zabavan^ ako
možete neograničeno trošiti novac. Žalio je i prezirao ljude koji nisu
bogati i tako dalje.
Zahvaljujući surovosti Santa Rosalije, Selena će, prije no što
bude otišla modrim tunelom u Zagrobni život, razviti ličnost koja će se
jako razlikovati od očeve. Također će naučiti tečno govoriti japanski.
U eri velikih mozgova, životne priče mogle su se svršiti na svakakav
način.
Uzmite moju kao primjer.

Nakon Roya i Mary Hepburn, MacIntoshevi i Hiroguchijevi bili

su slijedeći koji su upisani kao putnici za ”Krstarenje stoljeća”. Bilo
je to u veljači. Hiroguchijevi su imali biti *MacIntoshevi gosti i
putovati pod lažnim imenima, tako da poslodavci *Zenjija Hiroguchija
ne otkriju da pregovara s *MacIntoshem o poslovnoj transakciji.
Koliko su King i *Siegfried von Kleist i svi drugi povezani s
krstarenjem znali, Hiroguchijevi su bili gospodin i gospođa Kenzaburo,
a *Zenji je bio veterinar.
To je značilo da je točno polovica gostiju u El Doradu bila nešto
drugo nego što je trebala biti. Kao dodatni poticaj svom tom
velikomoždanom obmanjivanju, radno odijelo pripadnika američkih
pomorsko-desantnih snaga, koje je Mary Hepburn nosila, imalo je još
uvijek ime prijašnjeg vlasnika izvezeno ponad lijevog vanjskog džepa,
i to ime bilo je Kaplan. I kad su se Mary Hepburn i James Wait
napokon sreli u aperitiv baru, on će joj se predstaviti pod lažnim
imenom, ona pravim, ali će je on i dalje zvati ”gospoda Kaplan” i
uzdizati Židove i tako dalje.
I kasnije, kad ih zapovjednik bude vjenčao na promenadnoj palubi
Bahije de Darwin, ona je, što se nje ticalo, postala žena Willarda
Flemminga, a on je, što se njega ticalo, postao muž Mary Kaplan.
Danas ta vrsta zbrke ne bi bila moguća, jer nitko više nema ime
— ni profesiju, ni životnu priču koju bi mogao ispričati. Sve što netko
još ima u pogledu ugleda je miris koji, od rođenja do smrti, ne može
biti modificiran. Ljudi su ono što jesu, i to je tako. Zakon prirodnog
odabiranja učinio je ljudska bića apsolutno poštenima u tom pogledu.
Svatko je upravo ono što se čini da on ili ona jest.

Kad je *Andrew MacIntosh rezervirao tri luksuzne kabine na

brodu Bahia de Darwin, Bobby King imao je razloga da bude smućen.
*MacIntosh je posjedovao privatnu jahtu Omoo, koja je bila gotovo
iste veličine kao brod za krstarenje, tako da je sam mogao ići na
Otočje Galapagos - bez potrebe da se podvrgava bliskim dodirima sa
strancima i disciplini koju će ”Krstarenje stoljeća” nametnuti.
Primjerice, putnici neće moći ići na obalu kad god im se svidi i
ponašati se tamo kako im se svidi. Neprestano će ih pratiti i nadzirati
vodiči, od kojih su svi bili obrazovani znanstvenici iz Darwinove
istraživačke postaje na otoku Santa Cruz, te od kojih su svi imali
završen postdiplomski studij iz jedne od prirodnih znanosti.
I tako, kad je King, obilazeći jedne večeri restauracije i noćne
lokale, opazio da *MacIntosh, njegova kćerka i njezin pas i druge dvije
osobe objeduju Kod Elaine, u omiljenom lokalu glasovitih ličnosti,
zastao je kod stola da im kaže koliko ga veseli što idu na krstarenje.
Jako ga je zanimalo da čuje zašto idu - htio je to upotrijebiti kao
poticaj da se i druge ličnosti s naslovnih strana prijave za krstarenje.
Tek kad se pozdravio s MacIntoshevima, King je spoznao tko su
druge dvije osobe za stolom. Znao ih je dovoljno dobro da može
govoriti s njima, što je i učinio. Žena je bila osoba kojoj se cijeli
planet divio, gospođa Jacqueline Bouvier Kennedy Onassis, a njezina
pratnja te večeri veliki plesač Rudolf Nureyev.
Usput, Nureyev je bio bivši građanin Sovjetskog Saveza kojem je
Velika Britanija dala politički azil. I ja sam tada bio još uvijek živ i bio
sam građanin Sjedinjenih Američkih Država kojem je Švedska dala
politički azil.
I, da, oboje smo voljeli plesati.

Riskirajući da podsjeti *MacIntosha da ima prekooceansku jahtu,

King ga je upitao što ga je toliko privuklo brodu Bahia de Darwin.
*MacIntosh, koji je bio vrlo inteligentan i načitan, održao je nato govor
o šteti koju su sebične i neupućene osobe učinile Otočju Galapagos
odlazeći na obalu bez nadzora. Cijeli materijal preuzeo je iz članka u
National Geographicu, tjedniku koji je čitao od korica do korica.
Poanta tjednika bila je da bi Ekvadoru trebala mornarica veličine
združenih flota svijeta da spriječi ljude da odlaze na obalu otoka i rade
što ih je volja, te da ti krhki habitati mogu biti sačuvani samo ako se
pojedinci nauče da se obuzdavaju. ”Ni jedan dobar građanin planeta”,
pisalo je u članku, ”ne bi smio ići na obalu ako nije u pratnji dobro
uvježbanog vodiča.”

Kad se Mary Hepburn i zapovjednik i Hisako Hiroguchi i Selena

MacIntosh i ostali budu našli na Santa Rosaliji, neće imati uvježbanog
vodiča. I prvih nekoliko godina na otoku bit će savršeno bezobzirni s
tim krhkim habitatom.
A onda su, u pravi čas, spoznali da uništavaju vlastiti habitat - da
nisu samo posjetitelji.

Tamo u restauraciji Kod Elaine, *MacIntosh je razljutio očarano

slušateljstvo pričama o čizmama koje gnječe kamuflirana gnijezda
iguana, o pohlepnim prstima koji kradu jaja bluna i tako dalje i tako
dalje. Ipak, najdirljivija priča o grozoti, također preuzeta iz National
Geographica, bila je o osobama koje grle i ljujaju mlade krznaste
tuljane kao da su dojenčad - i sve to radi fotografiranja. Kad se mlado
vratilo majci, rekao je ogorčeno, ona ga nije više htjela dojiti zato što
se njegov miris promijenio.
- Dakle, što se događa toj dragoj životinjici koja je upravo imala
golemu čast da je grli velikodušni ljubitelj prirode? - upitao je
*MacIntosh. - Umire od gladi - i sve to zbog jedne fotografije.
I tako, njegov odgovor Bobbyju Kingu bio je da daje dobar
primjer koji će, nadao se, slijediti drugi tako što će poći na ”Krstarenje
stoljeća: povratak prirodi”.

Meni je smiješno da se taj čovjek predstavljao kao vatreni

zagovornik očuvanja prirode kad je toliko mnogo tvrtki kojima je on
stajao na čelu ili u kojima je bio glavni dioničar činilo notorne
uništavaoce voda ili tla ili atmosfere. Međutim, *MacIntoshu nije bilo
smiješno jer je došao na ovaj svijet kao čovjek koji nije bio kadar
poklanjati nečemu neku posebnu brigu. I tako, da bi prikrio taj
nedostatak, postao je veliki glumac, zavaravajući čak i samoga sebe
da strastveno mari za sve te stvari.
Prije toga je, s istom mjerom uvjerljivosti, dao svojoj kćerki
potpuno drukčije objašnjenje zašto idu na otoke brodom Bahia de
Darwin umjesto jahtom Omoo. Hiroguchijevi bi se na jahti mogli
osjećati kao da su uhvaćeni u stupicu, nemajući s kim razgovarati
osim s MacIntoshevima. U takvim okolnostima, mogla bi ih uhvatiti
panika i *Zenji odbiti daljnje pregovore o poslu i tražiti da se iskrca u
najbližoj luci tako da on i njegova žena mogu odletjeti kući.
Poput tolikih patoloških ličnosti koje su prije milijun godina bile
od moći, mogao je učiniti gotovo sve prepuštajući se trenutačnom
porivu i ne osjećajući gotovo ništa. Logička objašnjenja za njegova
djela, izmišljena u dokolici, uvijek su dolazila kasnije.
I neka se ta vrsta ponašanja u eri velikih mozgova shvati kao
kratak prikaz povijesti rata u kojem sam imao čast da se borim, a koji
se zvao vijetnamski rat.
 19

Poput većine patoloških ličnosti, *Andrew MacIntosh nikad nije

mnogo mario je li ono što govori istina ili nije - i zato je bio silno
uvjerljiv. I tako je dirnuo udovicu Onassis i Rudolfa Nureyeva da su
zamolili Bobbyja Kinga da im dade dodatnu informaciju o ”Krstarenju
stoljeća”, koju im je on poslao slijedećeg jutra posebnim
dostavljačem.
Sreća je htjela da se te večeri na obrazovnoj televiziji prikazivao
dokumentarni film o životu plavonogih bluna na otocima, tako da je
King priložio pisamce izražavajući želju da ga možda pogledaju.
Kasnije će ove ptice postati presudne za preživljenje male ljudske
kolonije na Santa Rosaliji. Da te ptice nisu bile tako glupe, tako
nesposobne shvatiti da su ljudska bića opasna, prvi bi naseljenici
gotovo sigurno umrli od gladi.

Vrhunac tog programa, poput vrhunca Marynih predavanja u

iliumškoj gimnaziji, bila je sekvenca o ljubavnom plesu plavonogih
bluna. Ples je išao ovako:
Te dvije dobrano krupne morske ptice stajale su na lavi. Bile su
otprilike veličine kormorana, imale iste duge zmijolike vratove i
trozubaste kljunove. Međutim, nisu se odrekle letenja, tako da su
imale velika, snažna krila. Noge s plivaćom opnom bile su svijetle,
gumasto plave. Hvatale su ribe stropoštavajući se na njih iz zraka.
Ribe! Ribe! Ribe!
Bile su slične premda je jedna bila mužjak, a druga ženka. Činilo
se da se svaka brine za svoje stvari i da se uopće ne zanimaju jedna za
drugu - premda nisu imale bogzna što raditi tamo na lavi jer nisu jele
kukčiće ni sjemenje. Nisu tražile građu za gnijezdo, jer su bile još
daleko od te faze igre.
Mužjak je prestao raditi ono što je tako marljivo radio, tj. ništa.
Opazio je ženku. Odvratio je pogled, a onda ga opet upro u nju, stojeći
nepomično, ne puštajući ni glasa od sebe. Obje ptice mogle su
proizvoditi zvukove, ali ni u jednom času tijekom plesa neće se
oglasiti.
Ona je pogledala na ovu stranu, pa na onu i onda su im se pogledi
slučajno sreli. U tom času stajale su pet metara jedna od druge.
Kad je Mary pokazivala film o plesu đacima u gimnaziji,
običavala je u tom času reći, kao da govori u ime ženke: - Što zaboga
taj čudni stvor hoće od mene? Doista! Kako bizarno!
Mužjak je podigao jedno svijetloplavo stopalo. Raširio ga je u
zraku poput papirnate lepeze.
Ponovo u ulozi ženke, Mary Hepburn bi rekla: - I što to ima da
znači? Svjetsko čudo? Što on misli, da je jedini koji ima plavo stopalo
na otocima?
Mužjak je spustio stopalo na tlo i podigao drugo, približivši se
korak bliže ženki. Onda joj je opet pokazao prvo, pa drugo, gledajući
je ravno u oko.
Mary bi rekla u ime ženke: - Kidam odavde. - Ali, ženka nije
kidnula. Kao da je bila zalijepljena za lavu dok joj je mužjak
pokazivao jedno stopalo, pa onda drugo, približavajući se sve bliže i
bliže.
A onda je ženka podigla jedno plavo stopalo, našto bi Mary rekla:
- Misliš da imaš tako lijepa stopala, je li? Pogledaj ovo - ovo je lijepo
stopalo ako baš hoćeš znati. Da, i imam još jedno takvo.
Ženka je spustila stopalo i podigla drugo, primaknuvši se tako
korak bliže mužjaku.
Mary bi u tom času zašutjela. Nije više bilo antropomorfnih šala.
Sad je bilo na pticama da nastave s predstavom. Napredujući jedna
prema drugoj na isti dostojanstveni i svečani način, ni jedna ni druga
nisu ubrzavale niti usporavale kretanje, sve dok se naposljetku nisu
našle prsa uz prsa, stopalo uz stopalo.
Đaci iliumške gimnazije nisu očekivali da će vidjeti sam čin
parenja. Film je bio tako glasovit jer ga je Mary godinama pokazivala
u dvorani u prvoj polovici svibnja, kao dio obrazovnog obdržavanja
proljeća, da su svi znali da neće vidjeti kako se te dvije ptice pare.
Ipak, i ono što su te ptice uradile pred kamerom bilo je krajnje
erotično. Stojeći prsa uz prsa, stopala uz stopala, ispravile su svoje
vijugave vratove kao da su motke za zastavu. Nagnule su glavu
unatrag što su više mogle. Pritisnule su duge vratove i donju stranu
čeljusti zajedno. Oblikovale su toranj, te dvije ptice - jedinstvenu
građevinu koja je bila šiljasta na vrhu, a počivala na četiri plava
stopala.
Time je brak bio sklopljen.
Nije bilo svjedoka ni drugih bluna da hvale kako su divan par ili
kako su divno plesale. U filmu koji je Mary Hepburn pokazivala u
gimnaziji, a to je bio isti film u kojem bi, mislio je Bobby King,
gospođa Onassis i Rudolf Nureyev mogli uživati gledajući ga na
obrazovnoj televiziji, jedini svjedoci bili su velikomoždani članovi
ekipe snimatelja.
Film se zvao ”Okretanje nebu”, izraz koji su velikomoždani
znanstvenici dali času kad su kljunovi obiju ptica bili okrenuti u
smjeru izravno suprotnom sili teže.
Film je tako dirnuo gospođu Onassis da je sutradan naložila
tajnici da nazove Bobbyja Kinga i raspita se je li prekasno da se
rezerviraju dvije vanjske luksuzne kabine na glavnoj palubi broda
Bahia de Darwin za ”Krstarenje stoljeća”.
 20

Mary Hepburn običavala je dati đacima dodatni plus ako su

napisali pjesmicu ili ogled o ljubavnom plesu ptica. Nešto bi napisala
otprilike polovica đaka, od kojih je otprilike polovica mislila da ples
dokazuje kako životinje štuju Boga. Preostala reagiranja bila su
svakovrsna. Jedan đak predao je pjesmu koju će Mary pamtiti do
smrti; naučila je čak i Mandaraxa. Đak se zvao Noble Claggett i bit će
ubijen u ratu u Vijetnamu - ali, njegova pjesma bit će u Mandaraxu,
zajedno s ulomcima najvećih pisaca koji su ikad živjeli. Pjesma je išla
ovako:

Naravno volim te,

Pa napravimo dijete
Koje će točno reći
Što su učinili roditelji;
»Naravno volim te,
Pa napravimo dijete
Koje će točno reći
Što su učinili roditelji;
Naravno volim te,
Pa napravimo dijete
Koje će točno reći
Što su učinili roditelji..«
I tako dalje.
Noble Claggett (1947-1966)

Neki đaci tražili bi dopuštenje da pišu o nekim drugim

stvorovima na Otočju Galapagos i Mary bi, kako je bila vrlo dobra
nastavnica, rekla: - Može. - I omiljene alternative bili su brzani,
gnjavatori i pljačkaši bluna. Ti Jamesi Waiti ptičjeg svijeta živjeli su
od ribe koju su blune hvatale i uzimali građu za gniježđenje iz gnijezda
koja su blune gradile. Neki đaci smatrali su da je to zabavno, i takvi
đaci bili su gotovo uvijek dječaci.
I jedinstvena fizička značajka mužjaka velikih brzana koja je
zacijelo morala privući pozornost nezrelih ljudskih mužjaka ticala se
nabrekljive sposobnosti njihovih vlastitih spolnih organa. U doba
parenja, brzan je nastojao privući pažnju ženki tako što je napuhavao
jarki crveni balon u dnu grkljana. U doba parenja, tipično mjesto
leženja, promatrano iz zraka, podsjećalo je na ogromnu zabavu za
ljudsku djecu na kojoj je svako dijete dobilo crveni balon. Otok je
zapravo bio prekriven mužjacima velikih brzana čije su glave bile
nagnute unatrag, a njihove kvalifikacije kao muževa napuhnute
plućima do rasprsnuća - dok su, za to vrijeme, ženke kružile iznad njih.
Jedna po jedna ženka spuštala bi se na otok, odabravši ovaj ili
onaj crveni balon.

Nakon što bi Mary Hepburn završila s pokazivanjem filma o

velikim brzanima i zasloni na prozorima razreda bili podignuti i svjetla
ponovo upaljena, neki đak, i opet gotovo uvijek dječak, upitao bi,
katkad klinički, katkad kao komedijaš, katkad ogorčeno, mrzeći žene i
bojeći ih se: - Nastoje li ženke uvijek odabrati najveće?
I tako, Mary je bila spremna s odgovorom, isto tako dosljednim,
od riječi do riječi, kao i svaki citat koji je Mandarax znao: - Da bismo
odgovorili na to pitanje, morali bismo intervjuirati ženke brzana, a to
još, koliko ja znam, nitko nije učinio. Ipak, ima ljudi koji su se
posvetili proučavanju tih ptica i oni smatraju da ženke zapravo odabiru
one crvene balone koji označuju najbolje mjesto gniježdenja. Vidite, to
ima smisla što se tiče preživljenja.
- A to nas opet vodi doista nedokučivoj tajni ljubavnog plesa
plavonogih bluna, koji kao da nema apsolutno nikakve veze s
elementima njihova preživljenja, gniježđenja ili s ribom. A s čim onda
ima veze? Usuđujemo li se io nazvati religija? Ili, ako nam manjka
takva vrsta odvažnosti, možemo li to barem zvati umjetnost?
 - A sada molim vaše komentare.

Ljubavni ples plavonogih bluna, koji je gospođa Onassis

nenadano željela osobno vidjeti, nije se promijenio ni za jotu tijekom
milijun godina. Niti su te ptice naučile da se nečeg boje. Niti su
pokazale ikakvu sklonost da se odreknu letenja i postanu podmornice.
Glede značenja ljubavnog plesa plavonogih bluna: ptice su
goleme molekule svijetlih plavih stopala i nemaju nikakvog izbora u
toj stvari. U samoj je njihovoj naravi da moraju plesati upravo tako.
Ljudska bića bila su nekad molekule koje su mogle plesati razne
vrste plesova, ili odbiti da plešu - kako im se već sviđalo. Moja majka
mogla je plesati valcer, tango, rumbu, čarlston, lindi hop, džiterbag,
vatusi i tvist. Otac je odbijao plesati, na što je imao pravo.
 21

Kad je gospođa Onassis izjavila da želi ići na ”Krstarenje

stoljeća”, svi su htjeli ići, i Roy i Mary Hepburn bili su gotovo
potpuno zaboravljeni, zajedno s njihovom žalosnom malenom kabinom
ispod vodene linije. Do kraja ožujka, King je uspio objelodaniti popis
putnika koje je predvodila gospođa Onassis, a iza koje su slijedila
gotovo isto tako blistava imena - dr. Henry Kissinger, Mick Jagger,
Paloma Picasso, William F. Buckley mlađi i, dakako, *Andrew
MacIntosh i Rudolf Nureyev i Walter Cronkite i tako dalje i tako dalje.
*Zenji Hiroguchi, koji je putovao pod imenom Zenji Kenzaburo, bio je,
kad je popis objelodanjen, glasoviti svjetski stručnjak za bolesti
životinja, pa je tako, manje-više, bio u istom omjeru s inim putnicima.
Dva imena ispuštena su s popisa iz taktičkih razloga, da bi se
izbjeglo zbunjujuće pitanje tko su zapravo te dvije osobe, jer su bile
nitko i ništa. To dvoje putnika bili su Roy i Mary Hepburn, s njihovom
žalosnom malenom kabinom ispod vodene linije.
A onda je taj neznatno podrezani popis postao oficijelan. I tako,
kad je u svibnju zrakoplovna kompanija Ekvatoriana poslala brzojav
putnicima na popisu, obavještavajući ih o posebnom noćnom letu za
sve one koji se dan prije isplovljenja Bahije de Darwin budu nalazili u
New Yorku, Mary Hepburn nije bila među obaviještenima. Navedeno
je također da će limuzine preuzimati putnike diljem grada i prebacivati
ih na aerodrom. Svako sjedalo u zrakoplovu moglo se pretvoriti u
krevet, dok su turistička sjedala zamijenjena kabaretskim stolovima i
prostorom za ples, na kojem će ekvadorska družina Ballet Folklorico
izvoditi značajne plesove raznih indijanskih plemena, uključujući ples
vatre neuhvatljivih Kanka-bona. Služit će se gurmanska jela, zajedno s
vinom dostojnim najvećih restauracija u Francuskoj. I sve će biti
besplatno - međutim, Roy i Mary Hepburn nikad nisu doznali o tom.
Da, i nikad nisu dobili pismo koje su svi drugi putnici primili u
lipnju te godine. U tom pismu doktor Jose Sepulveda de la Madrid,
predsjednik Ekvadora, pozivao ih je na svečani zajutrak u njihovu čast
u hotelu El Dorado, nakon kojeg će sudjelovati u paradi, voziti se u
kočijama iskićenim cvijećem od hotela do luke, gdje će se ukrcati na
brod.
Niti je Mary dobila Kingov brzojav, poslan svim putnicima prvog
studenog, u kojem se potvrđuje da su olujni oblaci na ekonomskom
obzorju doista zabrinjavajući. Međutim, ekonomija Ekvadora i dalje je
zdrava, tako da nema razloga da brod Bahia de Darwin ne isplovi kao
što je planirano. Ono što nije rečeno, a što je King znao, bilo je da se
broj putnika praktički prepolovio, jer su gotovo sve zastupljene zemlje
osim Japana i Sjedinjenih Američkih Država otkazale putovanje. A to
je značilo da će gotovo svi koji su još kanili ići na krstarenje biti na
tom posebnom letu iz New Yorka.
I sad je Kingova tajnica ušla u ured da mu kaže kako je upravo
čula na radiju da Ministarstvo vanjskih poslova savjetuje američkim
građanima da zasad ne putuju u Ekvador.
Eto tako su stajale stvari glede onog što je King smatrao za
najbolji posao koji je ikad poduzeo. Ne znajući ništa o pomorskoj
arhitekturi, učinio je brod privlačnijim uvjerivši vlasnike da ga ne
nazovu Antonio Jose de Sucre, kao što su oni namjeravali, nego Bahia
de Darwin. Preobrazio je ono što je trebalo biti rutinsko, dvotjedno
putovanje do otoka i natrag u prvorazredno krstarenje prirodom. Kako
je uspio izvesti takvo čudo? Tako što ga je od samog početka zvao
”Krstarenje stoljeća: povratak prirodi”.
Ako sutradan u podne Bahia de Darwin ne bude krenula na
”Krstarenje stoljeća”, određena popratna djelovanja njegove kampanje
neće iščeznuti. Naučio je ljude vrlo mnogo o prirodopisu preko
reklamnih filmova o čudesima koje će vidjeti gospođa Onassis i
doktor Kissinger i Mick Jagger i drugi. Stvorio je dvije nove glasovite
osobe: Roberta Pepina, za kojeg je glavni kuhar King, nakon što ga je
uzeo da vodi brodsku kuhinju na prvom putovanju Bahije de Darwin,
izjavio da je ”najveći kuhar u Francuskoj”, i Adolfa von Kleista,
zapovjednika broda, koji se, onako velika nosa i držanja koje je od
svijeta krilo neku neizrecivu osobnu tragediju, pokazao prvorazrednim
komedijašem u televizijskim razgovornim emisijama.
King je u kartoteci imao prijepis zapovjednikova nastupa na
Večernjem šou, čiji je domaćin bio Jonny Carson. U toj emisiji, kao i u
svim drugim, zapovjednik je izgledao blistav u zlatnoj-i-bijeloj
uniformi koju je imao pravo nositi kao rezervni admiral u ekvadorskoj
mornarici. Prijepis je išao ovako:

Carson: ”Von Kleist” mi nekako ne zvuči kao vrlo južnoameričko

ime.
Zapovjednik: Dolazi od Inka. To je jedno od najuobičajenijih
imena Inka, zapravo, kao ”Smith” ili ”Jones” u engleskome. Čitali ste
prikaze španjolskih istraživača koji su uništili carstvo Inka zato što je
bilo tako nekršćansko...
Carson: I?
Zapovjednik: Pretpostavljam da ste ih čitali.
Carson: Držim ih na noćnom stoliću, zajedno s knjigom Ekstaza i
ja, autobiografijom Hedy Lamarr.
Zapovjednik: Onda znate da je jedan od svaka tri Indijanca koje
su spalili zbog krivovjerja imao ime von Kleist.
Carson: Koliko je velika ekvadorska mornarica?
Zapovjednik: Četiri podmornice. Uvijek su dolje. Nikad ne
izronjavaju.
Carson: Nikad ne izronjavaju?
Zapovjednik: Ne, već godinama.
Carson: Ali, održavaju vezu radiom, zar ne?
Zapovjednik: Ne. Ne uključuju radio-lokacione uređaje. Njihova
ideja. Bilo bi nam drago da nam se jave, ali oni više vole da im se ne
zna položaj.
Carson: Zašto su ostali tako dugo ispod površine?
Zapovjednik: To ćete morati njih pitati. Ekvador je, kao što znate,
demokracija. Čak i mi koji smo u mornarici imamo veliku slobodu
glede onog što možemo ili ne možemo činiti.
Carson: Neki ljudi misle da bi Hitler mogao još uvijek biti živ - i
da živi u Južnoj Americi. Što vi mislite, postoji li takva mogućnost?
Zapovjednik: Znam da ima ljudi u Ekvadoru koji bi ga voljeli
imati na večeri.
Carson: Pristaše nacizma.
Zapovjednik: To ne znam. Moguće je, pretpostavljam.
Carson: Ako bi im bilo drago da imaju Hitlera na večeri...
Zapovjednik: Onda mora da su ljudožderi. Mislio sam na Kanka-
bone. Njima je drago da imaju koga god za večeru. Oni su..., kako se
to kaže na engleskome? Na vrhu mi je jezika.
Carson: Ne želim ništa sugerirati.
Zapovjednik: Oni su..., oni su..., Kanka-boni su...
Carson: Samo polako.
Zapovjednik: A, da! Oni su ”apolitični”. To je prava riječ.
Upravo su to, apolitični.
Carson: Ali, oni jesu građani Ekvadora, zar ne?
Zapovjednik: Jesu. Naravno. Rekao sam vam da je Ekvador
demokracija. Jedan ljudožder je jedan glas.
Carson: Nekoliko dama zamolilo me je da vam postavim ovo
pitanje, ali možda je previše osobno...
Zapovjednik: Zašto jedan tako divan i privlačan muškarac nikad
nije kušao veselja braka?
Carson: I ja imam neko iskustvo u tim stvarima, kao što možda
znate...
Zapovjednik: Ne bi bilo pošteno prema ženi.
Carson: Stvari doista postaju previše osobne. Razgovarajmo o
plavonogim blunama. Možda je upravo čas da pokažemo film koji ste
donijeli.
Zapovjednik: Ne, ne. Savršeno sam voljan razgovarati o mojem
propustu da zadam vjeru. Ne bi bilo pošteno da se oženim, jer svakog
časa mogu biti prekomandiran na podmornicu.
Carson: I morali biste ispod površine i nikad više ne biste
izronili.
Zapovjednik: To je tradicija.

King je duboko uzdahnuo. Polovina imena na popisu putnika na

njegovu stolu bila je prekrižena - Meksikanci i Argentinci i Talijani i
Filipinci i tako dalje, svi ti ljudi koji su bili toliko udareni da ne
pretvore svoja bogatstva u drugu valutu. Imena koja su još bila na
popisu, osim onih šestero koji su već bili u Guayaquilu, nalazila su se
na području New Yorka i mogla su se lako naći preko telefona.
- Mislim da ćemo se morati latiti slušalice - rekao je King tajnici.
Tajnica se ponudila da ona to obavi, ali je King rekao: - Ne. -
Takvu dužnost, ćutio je, nije mogao prenijeti na drugoga. On je uvjerio
sve te glasovite ljude da pođu na krstarenje, on je, poput nekog
ljubavnika, snubio sve te najutjecajnije ličnosti s naslovnih strana. I
sad će im osobno saopćiti loše vijesti, kao što dolikuje odgovornom
ljubavniku. Barem se neće mučiti da pronađe većinu njih. Na popisu
su bile četrdeset dvije osobe, računajući i beznačajne sudruge ili
pratioce, ali su se sve one grupirale oko nekoliko banketa, o kojima se
tog dana pravovremeno obavještavalo u trač-rubrikama, da bi ugodno
provele vrijeme dok po njih ne dođu limuzine i ne odvezu ih bešumno
na Kennedy, gdje su se, u deset uvečer, imale ukrcati na poseban let
Ekvatoriane za Guayaquil.
I barem neće morati razgovarati o vraćanju novca. Putovanje ih
nije imalo stajati ni jednog centa - a već su dobile besplatan komplet
prtljage i kozmetičke potrepštine i, k tomu, panama šešire.
Da bi u ovom tužnom času zabavio sebe i svoju tajnicu, King je
izveo poznatu šalu s punjenom morskom iguanom. Podigao ju je i
prislonio uz uho kao da je telefonska slušalica. - Gospođa Onassis?
Bojim se da imam nepovoljne vijesti za vas. Žao mi je ali nećete imati
priliku vidjeti ljubavni ples plavonogih bluna.

Kingovo apologetsko telefoniranje činilo je galantnu formalnost.

Nitko nije više očekivao da će se u deset sati uvečer ukrcati u
zrakoplov. Usput, do tog sata
*Andrew MacIntosh, *Zenji Hiroguchi i zapovjednikov brat
*Siegfried bit će mrtvi i dovršiti svoja kratka putovanja kroz modri
tunel u Zagrobni život.
Svi putnici na popisu s kojima je King razgovarao već su
napravili nove planove za slijedeća dva tjedna. Mnogi su odlučili ići
na skijanje unutar sigurnih granica Sjedinjenih Država. Na jednoj
svečanoj večeri za šest uzvanica, svi su već odlučili otići u Phoenix, u
Arizoni, na farmu za mršavljenje koja je imala teniska igrališta i tako
dalje.
Posljednji čovjek kojeg je King nazvao prije no što je otišao iz
ureda bio je doktor Teodoro Donoso, s kojim je za ovih deset mjeseci
postao vrlo prisan prijatelj. Doktor Donoso bio je pjesnik i liječnik iz
Quita, inače ambasador Ekvadora u Sjedinjenim Američkim
Državama. Poput još nekolicine Ekvadoraca s kojima je King
poslovao, doktor Donoso školovao se u Sjedinjenim Državama,
završivši studij medicine na Harvardu. Zapovjednik broda Bahia de
Darwin, Adolf von Kleist, diplomirao je na Vojnoj pomorskoj
akademiji u Annapolisu. Zapovjednikov brat *Siegfried završio je
Cornellovu hotelijersku školu u Ithaci, u državi New York.
Kroz slušalicu je dopirala poprilična buka, nalik na neku
razuzdanu zabavu u ambasadi, koju je doktor prigušio tako što je
zatvorio vrata.
- Što ti ljudi slave - upitao je King.
- To je Ballet Folklorico - odgovorio je ambasador. - Uvježbavaju
ples vatre Kanka-bona.
- Zar oni ne znaju da je putovanje otkazano? - upitao je King.
Pokazalo se da znaju, ali da kane ostati u Sjedinjenim Državama i
zaraditi dolare za obitelji dolje u Ekvadoru nastupajući u noćnim
lokalima i kazalištima s plesom koji je Bobby King proslavio u svojoj
reklamnoj kampanji - plesom vatre Kanka-bona.
- Ima li u toj družini pravih Kanka-bona - upitao je King.
- Rekao bih da doista pravih Kanka-bona nema više nigdje -
odgovorio je ambasador, koji je zapravo napisao pjesmu od dvadeset
šest stihova naslovljenu ”Posljednji Kanka-bono”, u kojoj je govorio o
izumrću malog plemena u ekvadorskoj tropskoj šumi. Na početku
pjesme bilo je jedanaest pripadnika plemena Kanka-bono. Na kraju je
ostao samo jedan, a i on se nije baš najbolje osjećao. Međutim, bila je
to čista fikcija, jer pjesnik, poput večine Ekvadoraca, nikad nije vidio
ni jednog Kanka-bona. Čuo je da je pleme spalo na samo četrnaest
pripadnika, tako da se njihovo konačno izumrće zbog presezanja
civilizacije činilo neizbježnim.
Nije ni slutio da će za manje od jednog stoljeća krv svakog
ljudskog bića na zemlji biti pretežno Kanka-bono, s pokojom kapi von
Kleista i Hiroguchija.
I taj zapanjujući obrat događaja omogućit će, dobrim dijelom,
jedna od dvije apsolutne nule na izvornom popisu putnika za
”Krstarenje stoljeća” - dakako, Mary Hepburn. Druga nula bio je
njezin muž, koji je također odigrao presudnu ulogu u oblikovanju
ljudske sudbine, jer je, suočen s vlastitim izumrćem, rezervirao onu
jeftinu malenu kabinu ispod vodene linije.
 22

Dvadeset šest stihova ambasadorova tugovanja za ”Posljednjim

Kanka-bonom” bilo je, u najmanju ruku, prenagljeno. Trebao je plakati
na papiru za ”Posljednjim kopnenim Južnoamerikancem” i
”Posljednjim kopnenim Sjevernoamerikancem” i ”Posljednjim
kopnenim Evropljaninom” i ”Posljednjim kopnenim Afrikancem” i
”Posljednjim kopnenim Azijcem”.
Bilo kako bilo, pogodio je što će se dogoditi s moralom ljudi u
Ekvadoru za nekih sat ili dva kad je rekao Bobbyju Kingu: - Ti će se
ljudi dolje jednostavno raspasti kad otkriju da gospođa Onassis ne
dolazi.
- Stvari se ne mogu baš toliko promijeniti za samo trideset dana -
rekao je King na drugom kraju telefona. - ”Krstarenje stoljeća” trebalo
je biti samo jedna od mnogih stvari koje su Ekvadorci morali
očekivati. Sad je odjedanput postalo jedina stvar.
- To ti je kao da smo pripremili golemu kristalnu zdjelu s punčem
- rekao je Donoso - a ona se, preko noći, pretvorila u rđavo vedro s
nitroglicerinom. - Rekao je da je ”Krstarenje stoljeća” odgodilo
suočavanje Ekvadora s nerješivim ekonomskim problemima barem za
tjedan ili dva. Na sjeveru, vlada Kolumbije bila je već oborena, kao i
vlada Perua na jugu i istoku, i te su zemlje sad bile pod vojnom
diktaturom. Zapravo, da bi odvratile velike mozgove naroda od
njihovih neprilika, nove vođe Perua upravo su se spremale objaviti rat
Ekvadoru.

- Da gospođa Onassis ode sada tamo dolje, narod bi je primio

kao da je spasitelj, čudotvorac - rekao je Donoso. - Od nje bi se
očekivalo da pozove brodove natovarene hranom, da američki
bombarderi izbace padobranima žitne pahuljice i mlijeko i voće za
djecu Guayaquila!
 Danas, moram reći, nitko ne očekuje, kad navrši devet mjeseci,
da ga itko spašava od bilo čega. Toliko naime danas traje ljudsko
djetinjstvo.

Ja sam spašavan od ludosti i nepromišljenosti sve do svoje

desete godine - kad je majka ostavila oca i mene. Nakon toga, bio sam
prepušten sebi. Mary Hepburn nije postala nezavisna od roditelja sve
do dvadeset druge godine, kad je završila postdiplomski studij.
Roditelji su redovito izvlačili Adolfa von Kleista, zapovjednika broda
Bahia de Darwin, iz kockarskih dugova i optužbi zbog vožnje pod
utjecajem alkohola i vandalizma i tako dalje do njegove dvadeset šeste
godine života - kad je Adolfov otac obolio od Huntingtonove horeje i
umorio ženu. Tek je tad počeo preuzimati odgovornost za pogreške
koje bi činio.
U ono doba, kad su djetinjstva često bila neobično dugotrajna, ne
iznenađuje što su toliki ljudi stvorili doživotnu naviku vjerovanja, čak
i kad su im roditelji umrli, da netko neprestano bdije nad njima
- Bog ili svetac ili anđeo čuvar ili zvijezde ili što god.
Ljudi danas nemaju takvih iluzija. Vrlo rano nauče kakav je ovaj
svijet, i doista gotovo da nema odrasle osobe koja nije vidjela kako joj
kit ubojica ili morski pas proždire brata ili sestru ili roditelja.

Prije milijun godina vodile su se žestoke rasprave o tomu da li je

dobro ili loše ako ljudi upotrebljavaju mehanička sredstva za
zaustavljanje sperme od oplodnje jaja ili ako uklone oplođeno jaje iz
maternice - zato da broj ljudi ne prekorači raspoložive zalihe hrane.
Danas je taj problem riješen, a da nitko nije prisiljen činiti nešto
neprirodno. Kitovi ubojice i morski psi održavaju ljudsko stanovništvo
u pristojnim granicama, i nitko ne gladuje.

U iliumškoj gimnaziji Mary Hepburn predavala je kako opću

biologiju, tako i ljudsku seksualnost. To je zahtijevalo da opisuje
razna sredstva za kontracepciju, koja ona sama nikad nije
upotrebljavala, jer joj je muž bio jedini ljubavnik kojeg je imala. Osim
toga, i ona i Roy htjeli su imati djecu od samog početka.
I ta žena, koja nije mogla zatrudnjeti unatoč dugogodišnjoj
dubokoj spolnoj intimnosti s Royem, morala je opominjati đake da
žensko biće može vrlo lako ostati trudno od najprolaznijeg,
najbezosjetnijeg, naoko nevažnog kontakta s muškim bićem. I nakon
nekoliko godina predavanja o tomu, najveći dio tih preventivnih priča
odnosio se na đake koje je osobno znala - u toj istoj iliumškoj
gimnaziji.
Nije prošlo gotovo ni jedno polugodište u gimnaziji, a da se nije
dogodila barem jedna neželjena trudnoća, a za znamenitog polugodišta
u proljeće 1981. bilo ih je čak šest. Istina je da je otprilike polovica
tih beba koje su imale bebe govorilo o nepatvorenoj ljubavi prema
osobi s kojom su se parile. Ali, druga polovica klela se, unatoč
protuslovnom dokazu koji se samo mogao opisati kao više nego
očevidan, da se, koliko je njoj poznato, nikada nije upuštala u
aktivnosti koje bi mogle rezultirati rođenjem djeteta.
I na kraju tog znamenitog polugodišta 1981, Mary će reći
kolegici: - Za neke ljude zatrudnjeti je isto tako lako kao i prehladiti
se. - Analogija je zacijelo bila na mjestu: i prehlade i bebe
prouzrokovale su klice kojima ništa nije bilo tako drago kao sluznica.

Nakon deset godina na otoku Santa Rosalia, Mary Hepburn otkrit

će iz prve ruke kako lako jedna tinejdžerska djevica može zatrudnjeti
od sjemena mužjaka koji je tražio spolno olakšanje i ništa više, koji je
čak nije ni volio.
 23

I tako, nemajući pojma da će on postati pastuh cijelog

čovječanstva, stavio sam $e u glavu zapovjednika Adolfa von Kleista
dok se vozio taksijem od međunarodnog aerodroma Guayaquil do
broda Bahia de Darwin. Nisam znao da će, voljom sudbine, čovječji
rod biti smanjen na minimum, a onda, opet voljom sudbine, početi
ponovo rasti. Vjerovao sam da će kaos, uključujući bilijune
velikomoždanih ljudi koji su se bacakali amo-tamo kako god su znali
razmnažajući se i razmnažajući se, da će taj kaos trajati i trajati. Nije
izgledalo nimalo vjerojatno da jedinka može biti važna u takvom
neplaniranom komešanju.
Dakle, to što sam odabrao zapovjednikovu glavu za sredstvo bilo
je kao da sam stavio novčić u automat u golemom kasinu i odmah
dobio najveći dobitak.
Ako išta, privukla me je njegova uniforma. Nosio je bijelu i
zlatnu uniformu rezervnog admirala. Ja sam bio običan vojnik, pa sam
zato bio radoznao kako svijet izgleda osobi koja ima visok vojni čin i
društveni položaj.
I bio sam smeten otkrivši da njegov veliki mozak misli na
meteorite. U ono doba mi se to često događalo: stavio bih se u glavu
neke osobe jer mi se činilo da je situacija osobito zanimljiva i otkrio
da veliki mozak te osobe misli o stvarima koje nisu imale nikakve
veze s neposredno prisutnim problemom.
Evo kako je to bilo sa zapovjednikom i meteoritima: dok je bio u
vojnoj pomorskoj akademiji, nije baš obraćao pažnju na ono što je
većina njegovih nastavnika govorila i diplomirao je s najnižim
ocjenama u klasi. Zapravo, bio bi izbačen zbog varanja na ispitu iz
nebeske navigacije da njegovi roditelji nisu intervenirali diplomatskim
kanalima. Međutim, jedno predavanje, o meteoritima, ostavilo je
snažan dojam na nj. Nastavnik je rekao da su eonima pljuskovi velikih
kamenova iz svemira bili sasvim uobičajena pojava i da su njihovi
udarci vjerojatno bili tako strašni da su prouzrokovali izumrće mnogih
oblika života, uključujući dinosaure. Rekao je da ljudska bića mogu
svakog časa očekivati još više ovakvih udaraca i da trebaju izumiti
sistem koji će razlikovati između neprijateljskih projektila i meteorita.
Inače, krajnje besmislen gnjev iz svemira mogao bi dati povod za
treći svjetski rat.
I ta apokaliptična opomena toliko je odgovarala električnoj
instalaciji zapovjednikova mozga, čak prije no što mu je otac obolio
od Huntingtonove horeje, da će otada vjerovati kako je to doista
najvjerojatniji način da čovječji rod bude iskorijenjen: meteori tima.
Za zapovjednika, to je bio daleko časniji i poetičniji, čak ljepši
način da čovječji rod umre nego treći svjetski rat.

Kad sam bolje upoznao zapovjednikov veliki mozak, shvatio sam

da u njegovu razmišljanju o meteoritima, dok je promatrao gladnu
svjetinu i Guayaquil pod izvanrednim stanjem, ima stanovite logike.
Čak i bez čari meteoritskog pljuska, činilo se da se svijet svršava za
ljude Guayaquila.

Taj čovjek je, u stanovitu smislu, već bio udaren meteoritom:

očevim umorstvom majke. I njegovo osjećanje da je život besmislena
mora, gdje nitko ne pazi i ne mari što se događa, bilo mi je zapravo
dobro poznato.
Tako sam se ja osjećao kad sam ubio jednu baku u Vijetnamu.
Bila je krezuba i svinuta kao što će Mary Hepburn biti potkraj života.
Učinio sam to zato što je upravo bacila ručnu granatu i ubila mojeg
najboljeg prijatelja i mog najljućeg neprijatelja u vodu.
Ova epizoda ogadila mi je život, učinila da počnem zaviditi
kamenju. Bilo bi mi draže da sam kamen u službi prirodnog reda.

S aerodroma je zapovjednik otišao ravno na brod. Nije se

zaustavio kod hotela da vidi brata. Za dugog leta od New Yorka pio je
šampanjac, tako da mu je pucala glava od glavobolje.
I kad smo se ukrcali na brod, postalo mi je jasno da su njegove
funkcije kao zapovjednika gotovo iste onim koje je imao kao rezervni
admiral, tj. da su čisto ceremonijalne. Drugi će upravljati brodom i
održavati disciplinu posade i tako dalje, dok se on bude zabavljao s
glasovitim putnicima. Znao je vrlo malo o funkcioniranju broda, a nije
ni osjećao potrebu da treba znati. Njegova upućenost u Otočje
Galapagos bila je također površna. Kao admiral, bio je u
ceremonijalnom posjetu mornaričkoj bazi na otoku Baltra i Darwinovoj
istraživačkoj postaji na Santa Cruzu - opet u biti kao putnik na brodu
kojem je nominalno bio zapovjednik. Svi drugi otoci bili su za nj tera
incognita. Bio bi poučniji vodič na skijaškim obroncima Švicarske ili,
recimo, na sagovima kasina u Monte Carlu ili u stajama za polo konje
u Palm Beachu.
A opet - zar je to bilo od važnosti? Na ”Krstarenju stoljeća” bit
će vodiči i predavači uvježbani u Darwinovoj istraživačkoj postaji, s
diplomama postdiplomskog studija iz prirodnih znanosti. Zapovjednik
ih je kanio pomno slušati i učiti o otocima zajedno s ostalim
putnicima.

Usidren u njegovoj lubanji, nadao sam se da ću otkriti što znači

biti vrhovni zapovjednik. Umjesto toga, otkrio sam što znači biti
društveni leptir. Kad smo se popeli mostičem, bili smo primljeni sa
svim mogućim znacima vojnog štovanja. Ali kad smo se ukrcali, ni
jedan oficir, ni jedan član posade nije došao po upute dok su vršili
posljednje pripreme za dolazak gospođe Onassis i ostalih uzvanika.
Koliko je zapovjednik znao, brod je još uvijek trebao isploviti
slijedećeg dana. Nitko mu nije rekao suprotno. Budući da je bio u
Ekvadoru samo jedan sat, puna trbuha od dobre njujorške hrane, s
glavoboljom od šampanjca, tek je imao shvatiti u kojoj su strašnoj
nevolji on i njegov brod.

Postoji još jedan ljudski nedostatak koji Zakon prirodnog

odabiranja tek ima ukloniti: kad ljudi danas imaju pune trbuhe, isti su
kao i njihovi preci prije milijun godina - vrlo su spori u prepoznavanju
strašne nevolje u kojoj se mogu nalaziti. To se događa kad zaborave
budno paziti na morske pse i kitove.
Bila je osobito tragična pogreška prije milijun godina što su ljudi
koji su bili najbolje obaviješteni o stanju planeta, poput, primjerice,
*Andrewa MacIntosha, te dovoljno bogati i moćni da uspore tok
propadanja i uništenja bili po definiciji dobro hranjeni.
I tako, što se njih ticalo, sve je uvijek bilo u najboljem redu.
Unatoč svim kompjutorima i mjernim instrumentima i
sakupljačima i procjenjivačima novosti i bankama podataka i
knjižnicama i stručnjacima za ovo i ono, koji su im bili na
raspolaganju, njihovi gluhi i slijepi trbusi bili su konačno prosuditelji
stvarne ozbiljnosti ovog ili onog problema, recimo, problema kiselih
kiša koje su uništavale šume Sjeverne Amerike i Evrope.
Evo kakvu je vrstu savjeta davao jedan pun trbuh, i kakvu još
uvijek daje, i kakvu je zapovjednikov pun trbuh dao kad mu je prvi
oficir na brodu Bahia de Darwin, Hernando Cruz, rekao da se ni jedan
od vodiča nije pojavio, da se ne zna što je s njima, da je dosad trećina
posade pobjegla jer su ljudi smatrali da je bolje da se pobrinu za
vlastite obitelji: - Budi strpljiv. Smiješi se. Imaj pouzdanja. Nekako će
već sve ispasti da ne može biti bolje.
 24

Mary Hepburn vidjela je i cijenila zapovjednikovu komičnu

predstavu u Večernjem šou, kao i onu u emisiji Dobro jutro Ameriko.
U tom smislu, osjećala je da ga već poznaje prije no što ju je njezin
veliki mozak doveo u Guayaquil.
Bio je u emisiji Večernji šou dva tjedna nakon Royeve smrti, prva
osoba koja ju je uspjela nasmijati nakon tog tužnog događaja. Sjedila
je u dnevnoj sobi svoje kućice, okružena kućama koje su bile prazne i
na prodaju i odjedanput spoznala da se smije smiješnoj ekvadorskoj
podmorničkoj floti od koje je tradicija zahtijevala da zaroni i nikad
više ne izroni.
Tad je mislila da je von Kleist vrlo sličan Royu po svojoj ljubavi
prema prirodi i strojevima. Inače, zašto bi ga odabrali da bude
zapovjednik Bahije de Darwin?
I onda ju je njezin veliki mozak naveo da kaže zapovjednikovom
liku na katodnoj cijevi: - Biste li se slučajno voljeli oženiti mnome? -
Bila je dobrano zbunjena tim riječima, premda nije bilo nikoga da je
čuje.
Pokazat će se da je ona znala barem nešto više o strojevima nego
on, jednostavno na temelju svih tih godina s Royem. Kad je Roy umro
a, primjerice, kosilica za travu nije se htjela pokrenuti, Mary je bila
kadra zamijeniti svjećicu i pokrenuti je - što zapovjednik nikad ne bi
mogao učiniti.
O otocima je međutim znala mnogo više. Upravo je Mary točno
identificirala otok na koji će biti izbačeni. Nakon što je njegov veliki
mozak zabrljao cijelu stvar, zapovjednik je, hvatajući se za ostatke
samopoštovanja i autoriteta, izjavio da je to Rabida, premda to
zacijelo nije bio taj otok, koji on uostalom nije ni vidio.
A ono što je Mary omogućilo da prepozna Santa Rosaliju bile su
dominantne vrste zeba. Usput, te smeđesive malene ptice, tako
nezanimljive turistima i Marynim đacima, bile su neobično uzbudljive
mladom Charlesu Darwinu, isto tako kao i goleme kopnene kornjače
ili blune ili morske iguane ili koji god drugi živi stvor tamo. Radilo se
o ovom: zebe su izgledale vrlo slične, a zapravo su se dijelile na
trinaest vrsta i svaka vrsta imala je specifičan način prehrane i metodu
pribavljanja hrane.
Ni jedna nije imala bliske rođake na kopnu Južne Amerike ili
negdje drugdje. Možda su njihovi preci također stigli Noinom arkom
ili prirodnim splavom, jer je bilo potpuno protivno njihovom karakteru
da krenu na let preko oceana dug tisuće kilometara.
Na otocima nije bilo žuna, ali je tu zato bila zeba koja je jela ono
što bi žune jele. Nije mogla kljuvati drvo, pa je zato uzimala grančicu
ili bodljiku kaktusa u tupi maleni kljun i upotrebljavala je da iskopa
kukce iz njihova skrovišta.
Jedna druga vrsta zebe bio je krvopilac, koji je živio tako što je
kljucao dug vrat neobzirne blune, sve dok ne bi izazvao male krvave
kapi. A onda bi do mile volje srkao tu savršenu hranu. Ljudska su bića
tu pticu zvala: Geospiza difficilis. Glavno mjesto gniježđenja tih
čudačkih zeba, njihov rajski vrt, bio je otok Santa Rosalia. Ona
vjerojatno nikad ne bi čula za taj otok, toliko udaljen od ostalog
arhipelaga i tako rijetko posjećivan, da nije bilo tih Geospiza difficilis.
I zacijelo im ne bi posvećivala posebnu pažnju u predavanjima da
krvopilci nisu bili jedine zebe koje su mogle zainteresirati njezine
đake.
Kao izvrstan nastavnik, složila bi se s đacima, opisujući ptice kao
”idealne ljubimce za grofa Drakulu”. Znala je da je taj posve fiktivni
grof daleko važnija osoba za većinu njezinih đaka od, primjerice,
Georgea Washingtona, koji je samo bio utemeljitelj njihove zemlje.
Također, bili su bolje obaviješteni o grofu Drakuli, tako da je
Mary bila kadra proširiti šalu, priznajući da on možda i ne bi uživao u
Geospizi difficilis kao ljubimcu, jer je grof, kojeg je onda nazvala
”Homo transylvaniensis”, spavao danju, dok je Geospiza difficilis
spavala noću. - I tako - zaključila bi s podrugljivom tugom u glasu -
najbolji ljubimac za grofa Drakulu i dalje ostaje član obitelji
Desmodontidae - što je znanstveno ime za ”vampira”.

I onda bi završila tu šalu riječima: - Recimo da se kojim slučajem

nalazite na Santa Rosaliji i da ste ubili primjerak Geospize difficilis,
što morate učiniti da se uvjerite da će ostati mrtav? Odgovorila bi na
vlastito pitanje: - Naravno, morate mu zatjerati mali kolac kroz srce i
pokopati ga na raskršću.

Ipak, ono što se mladom Charlesu Darwinu činilo tako izazovno

glede svih vrsta galapagoških zeba bilo je da su ove činile sve da se
ponašaju kao razne podvrste mnogo specijaliziranijih ptica na
kontinentima. Bio je još uvijek pripravan povjerovati, ako bi se
pokazalo da se to može razumski opravdati, da je Svemogući Bog
stvorio živa bića upravo onako kako ih je Darwin našao na svojem
putu oko svijeta. Ali, njegov veliki mozak morao se pitati zašto bi
Stvoritelj, kad se radilo o Otočju Galapagos, dodijelio svaki zamislivi
posao za malenu kopnenu pticu jednoj često puta slabo prilagođenoj
zebi. Što je moglo spriječiti Stvoritelja, ako je smatrao da otoci trebaju
imati pticu poput žune, da ne stvori zbiljsku žunu? Ako je mislio da je
vampir dobra ideja, zašto, za boga miloga, nije dodijelio posao
vampiru umjesto zebi? Vampirskoj zebi?

I Mary je običavala postaviti isti intelektualni problem pred đake,

zaključivši riječima: - A sada molim vaše komentare.

Kad je prvi put stupila na obalu, na crni vrh prudine na koju se

Bahia de Darwin nasukala, posrnula je. Ublažila je pad tako što je
ogrebla zglobove desne ruke. Nije je boljelo. Samo je letimično
pogledala ozljede. Imala je ogrebotine iz kojih su izbijale majušne kapi
krvi.
I onda se jedna zeba, potpuno neustrašiva, spustila na njezin prst.
Mary se nije iznenadila, jer je čula mnoge priče o zebama koje slijeću
na glave i ruke ljudi, na čaše ili što god. I tako, odlučila je uživati u
ovoj dobrodošlici na otoke; držala je mirno ruku i blagim glasom
upitala: - I koja od trinaest vrsta zeba si ti?
Kao da je razumjela pitanje, ptica joj je odmah pokazala kojoj
vrsti pripada - posrkala je crvene kapi na Marynim zglobovima.
I tako, Mary je još jedanput obuhvatila pogledom otok - nije ni
sanjala da će tu provesti ostatak života, osiguravajući tisuće objeda
vampirskim zebama - i rekla zapovjedniku, kojeg više uopće nije
štovala: - I vi mislite da je to Rabida?
- Da - odgovorio je. - Siguran sam.
-Pa - rekla je - nije mi drago što vam moram kazati nakon svega
kroz što ste prošli, ali opet nemate pravo. Ovo mora da je Santa
Rosalia.
- Kako možete biti tako sigurni? - upitao je.
A ona je odgovorila: - Upravo mi je tako rekla ova malena
ptičica.
 25

Na otoku Manhattan, Bobby King ugasio je svjetlo u uredu na

vrhu Chryslerove zgrade, zaželio tajnici laku noć i otišao kući. Neće
se više pojavljivati u ovoj pripovijesti. Ništa više što je od toga časa
učinio, pa do trenutka kad je, nakon mnogo zaposlenih godina, ušao u
modri tunel na putu u Zagrobni život nije imalo nikakve veze s
budućnošću ljudske rase.
U istom času kad je Bobby King došao kući, *Zenji Hiroguchi
izašao je iz hotelske sobe u Guayaquilu, ljut na svoju trudnu ženu.
Rekla je neoprostive stvari glede njegovih pobuda da stvori Gokubija i
zatim Mandaraxa. Pritisnuo je dugme dizala, pucketao prstima i
ubrzano disao.
A onda se u hodniku pojavila osoba koju je najmanje želio
vidjeti, *Andrew MacIntosh, uzročnik, što se njega ticalo, svih
njegovih nevolja.
- Ah..., tu ste - rekao je *MacIntosh. - Upravo sam vam pošao
kazati da su iskrsnuli neki problemi s telefonima. Čim se to sredi, imat
ću vrlo dobrih vijesti za vas.
*Zenji, čiji geni i danas žive, bio je toliko iziritiran ženom, i sada
*MacIntoshem, da nije mogao govoriti. Zato je na tipkama Mandaraxa
odštampao slijedeću poruku na japanskome i pustio da ovaj izbaci
riječi na malom ekranu: Ne želim sada razgovarati. Vrlo sam
uznemiren. Molim vas ostavite me na miru.
Usput, poput Bobbyja Kinga, *MacIntosh neće imati daljnjeg
utjecaja na budućnost ljudske rase. Da se, desetljeće kasnije, njegova
kćerka složila da bude umjetno oplođena na Santa Rosaliji, stvar bi
možda drukčije stajala. Mislim da se može slobodno reći da bi on
zacijelo volio sudjelovati u pokusima koje je Mary Hepburn vršila sa
zapovjednikovom spermom. Da je Selena bila poduzetnija, danas bi,
poput njega, možda svi potjecali od srčanih škotskih ratnika koji su
tako davno suzbili osvajačke rimske legije. Kakva propuštena prilika!
Kao što će Mandarax kazati:

Od svih najtužnijih riječi jezika ili pera

Najtužnije su ove: ”Moglo je biti!”
John Greenleaf Whittier (1807-1892)

- Što mogu učiniti da pomognem? - upitao je *MacIntosh. - Sve

ću učiniti da pomognem. Samo recite.
*Zenji je otkrio da ne može čak ni potresti glavom. Mogao je
samo čvrsto zatvoriti oči. A onda je dizalo došlo i *Zenji je mislio da
će eksplodirati kad je *MacIntosh ušao zajedno s njim.
- Čujte... - rekao je *MacIntosh dok su silazili - ja sam vam
prijatelj. Možete mi sve reći. Ako sam ja ono što vas muči, možete mi
slobodno reći da odjebem i ja ću biti prvi koji će vas razumjeti. Činim
greške. Čovjek sam.

Kad su došli u predvorje, *Zenjijev veliki mozak dao mu je

nepraktičan, gotovo djetinjast savjet: da treba nekako pobjeći od
*MacIntosha - da može pobijediti tog atletskog Amerikanca u
pješačkoj utrci.
I tako, izjurio je ravno kroz glavna vrata hotela u odvojeni dio
Calle Diaz de Agosto, zajedno s *MacIntoshem koji je išao tik uz
njega.
Tako su brzo prešli preko predvorja i izašli van u sumrak da ih
nesretni *Siegfried von Kleist, koji je stajao iza šanka, nije ni dospio
upozoriti. Viknuo je, premda prekasno: - Molim vas! Molim vas! Ne
bih izlazio van da sam na vašem mjestu! - I onda je potrčao za njima.

Mnogi događaji koji bi milijun godina kasnije imali reperkusije

zbivali su se na malom prostoru planeta za vrlo kratko vrijeme. Dok je
nesretni von Kleist trčao za *MacIntoshem i *Hiroguchijem, sretni von
Kleist tuširao se u kabini odmah iza zapovjedničkog mosta. Nije činio
ništa posebno za budućnost čovječanstva, osim što je ostajao na
životu, tj. preživljavao, ali njegov prvi oficir, koji se zvao Hernando
Cruz, upravo se spremao poduzeti radikalno utjecajne korake.
Cruz je bio vani na promenadnoj palubi, zureći, slučajno, u jedini
drugi brod na vidiku, kolumbijski teretni brod San Mateo, koji je
odavno ležao usidren na ušću. Cruz je bio zdepast, ćelav muškarac,
otprilike zapovjednikovih godina, koji je za sobom imao pedeset
krstarenja do otoka i natrag na drugim brodovima. Bio je jedan od
članova najnužnije posade koja je doplovila s Bahijom de Darwin iz
Malmoa. Nadzirao je opremanje broda u Guayaquilu, dok je nominalni
zapovjednik bio na propagandnom putovanju u Sjedinjenim Američkim
Državama. Taj čovjek opskrbio je vlastiti veliki mozak savršenim
razumijevanjem svakog dijela broda, od moćnih dizl-motora dolje do
ledomata iza šanka u glavnom salonu. K tomu, znao je jake i slabe
strane svakog člana posade i stekao je glas.
On je bio zbiljski zapovjednik, koji će doista upravljati brodom
dok Adolf von Kleist, koji se sad pljuskao ispod tuša i pjevao, bude
očaravao putnike za vrijeme objeda i uvečer plesao sa svakom
damom.
Cruz uopće nije bio zaokupljen onim što je gledao, a zurio je u
San Mateo i golem biljni splav koji se nagomilao oko povraza za
sidro. Taj rđavi mali brod postao je tako trajan element da je lako
mogao biti beživotna stijena. Ipak, opazio je da je mali tanker pristao
duž San Matea i dojio ga kao što bi kit dojio mlado. Izlučivao je dizl-
gorivo kroz savitljivu cijev. Bilo je to majčino mlijeko za motore San
Matea.
Evo što se dogodilo: vlasnici San Matea primili su golemu svotu
američkih dolara kao naknadu za kolumbijski kokain i prokrijumčarili
je u Ekvador, gdje je zamijenjena ne samo za dizl-gorivo, nego i za
najdragocjeniju robu, tj. hranu, koja je bila gorivo za ljudska bića.
Dakle, još uvijek je postojao stanoviti oblik međunarodne trgovine.
Cruz nije mogao naslutiti potankosti korupcije koje su
omogućivale opskrbu San Matea, ali je zacijelo razmišljao o korupciji
kao takvoj da zna ovo: tko god je imao tekuće bogatstvo, bez obzira
na to je li ga zaslužio ili nije, mogao je imati što god želi. Zapovjednik
ispod tuša bio je takva osoba, što Cruz nije bio. Marljivo nakupljana
dugogodišnja Cruzova ušteđevina, sva u centavosima, pretvorila se u
hrpu smeća.
Zavidio je posadi San Matea na oduševljenju koje je morala
osjećati zato što ide kući. Kad se tog jutra probudio u zoru, Cruz je
također počeo ozbiljno razmišljati o tome da ode kući. Imao je lijepu
kuću kod aerodroma, trudnu ženu koja je, kao i njihovo jedanaestoro
djece, bila preplašena. Bio im je zacijelo potreban, a ipak mu je, sve
do sada, izgledalo da bi napuštanje broda za koji ga je vezivala
dužnost, koji god razlog postojao, činilo oblik samoubojstva, istiranje
svega što je bilo dostojno divljenja u njegovu karakteru i ugledu.
A onda je odlučio otići. Potapšao je ogradu na promenadnoj
palubi i izgovorio tiho na španjolskome: - Želim ti sreću, moja švedska
princezo. Mislit ću na tebe.
Njegov slučaj bio je vrlo sličan slučaju Jesusa Ortiza, koji je
pokidao telefonske veze El Dorada sa svijetom. Sve do posljednjeg
časa, Cruzov veliki mozak skrivao je od njegove duše njezin vlastiti
zaključak da je došlo vrijeme da postupi protudruštveno.

Cruzov čin prebacio je svu odgovornost na Adolfa von Kleista,

premda je potonji znao o navigaciji ili o Otočju Galapagos ili o
upravljanju i održavanju broda te veličine isto toliko koliko i o
španjolskim selima.
Premda je, u tom času, činila građu za komediju niže vrste,
pokazalo se da je kombinacija zapovjednikove nesposobnosti i
Cruzove odluke da ode pomoči onima koji su bili njegova krv i meso
od neprocjenjive vrijednosti za današnje čovječanstvo. Toliko u vezi s
komedijom. Toliko u vezi s navodno ozbiljnom građom.

Da se ”Krstarenje stoljeća” ostvarilo kao što je bilo planirano,

podjela dužnosti između zapovjednika i prvog oficira bila bi tipična za
upravljanje mnogim organizacijama prije milijun godina, gdje se
nominalni upravitelj posvećivao društvenim glupostima, dok se
takozvani zamjenik opterećivao odgovornošću za zbiljsku operativnost
i zbiljsko stanje stvari.
Najbolje upravljani narodi obično su imali takvu simbiotsku
spregu na vrhu. I kad se sjetim samoubilačkih pogrešaka koje su
narodi činili u davna vremena, postaje mi jasno da su se te državne
zajednice pokušavale slagati s jednim jedinim Adolfom von Kleistom
na vrhu, bez jednog Hernanda Cruza. Prekasno, preživjeli stanovnici
takve nacije ispuzali bi iz ruševina vlastite tvorevine i spoznali da kroz
cijelu njihovu samonametnutu agoniju na vrhu nije bilo apsolutno
nikoga tko je razumio kako stvari doista stoje, o čemu se radi, što se
doista događa.
 26

Sretni von Kleist, onaj drugi brat, pastuh svih živih danas, bio je
visok i mršav i imao nosinu kao orao. Imao je bujnu kovrčastu kosu
koja je nekad bila zlaćana, a sad sijeda. Postavljen je za zapovjednika
broda Bahia de Darwin, uz uvjet da prvi oficir donosi sve ozbiljne
odluke, zbog istog razloga zbog kojeg je *Siegfried postavljen za
upravitelja hotela: njihovi stričevi u Quitu htjeli su da im blizak rod
nadzire glasovite uzvanike i dragocjeni imetak.
Zapovjednik i njegov brat imali su divne kuće u prohladnim
maglicama ponad Quita koje nikad više neće vidjeti. Naslijedili su
također znatno bogatstvo od umorene majke, te kako majčinih, tako i
očevih roditelja. Gotovo ništa od tog bogatstva nije bilo u
bezvrijednim sukrima. Gotovo sve se nalazilo u banci Chase
Manhattan u New Yorku, a to je značilo da je bilo zastupljeno
američkim dolarima i japanskim jenima.
Plešući tamo u pregratku, zapovjednik je mislio da nema razloga,
koliko god stvari izgledale zabrinjavajuće u Guayaquilu, za neku
posebnu zabrinutost. Što god se dogodi, Hernando Cruz znat će što
valja činiti.
Nakon što se obrisao, činilo mu se da je njegov veliki mozak
došao na dobru ideju koju bi trebalo proslijediti Cruzu. Ako bude
izgledalo da se posada sprema dezertirati, Cruz bi ih, mislio je, mogao
podsjetiti na to da je Bahia de Darwin, tehnički govoreći, ratni brod,
što znači da će, prema propisima ratne mornarice, dezerteri biti
podvrgnuti strogoj kazni.
Zakon je bio loš, ali je zapovjednik imao pravo jer je, na papiru,
brod bio dio ekvadorske ratne mornarice. Kao admiral, zapovjednik je
sam pozdravio uključenje broda u oružane snage kad je za ljeta
doplovio iz Malmoa. Palube broda imale su još uvijek biti pokrivene
sagom i goli čelik bio je tu i tamo prošaran začepljenim otvorima koji
su se, ako bi se zaratilo, mogli pretvoriti u postolja za mitraljeze i
raketne lansere i nosače dubinskih bombi i tako dalje.
Bahia de Darwin bi u tom slučaju postala oklopni brod za
prijevoz trupa, brod, kako je zapovjednik izjavio na Večernjem šou, s -
...deset boca Dom Perignona i jednim bideom na stotinu vojnika.

Zapovjednik je, dok se tuširao, imao i drugih ideja, premda su sve

potjecale od Hernanda Cruza. Primjerice: ako bi krstarenje bilo
otkazano, što je izgledalo gotovo sigurno, onda bi Cruz i nekoliko ljudi
usidrili brod negdje u močvari, daleko od pljačkaša. Cruz nije vidio
razloga da zapovjednik ide na takav put.
Ako bi došlo do općeg rasula i izgledalo da za brod nema
sigurnog mjesta u blizini grada, Cruz bi ga odveo u mornaričku bazu
na galapagoškom otoku Baltra. I opet, Cruz nije vidio razloga da
zapovjednik pode s njima.
Ili, ako bi slavne osobe iz New Yorka ipak krenule na put, što je
izgledalo nevjerojatno, onda bi bilo nužno da je zapovjednik na brodu
da ih pozdravi i ohrabri. Dok bi čekali uzvanike, Cruz bi usidrio brod
dalje od obale, slično kolumbijskom San Mateu, i vratio ga do mola
tek kad bi putnici bili tamo, spremni da se ukrcaju. Izvukao bi ih u
sigurnost otvorenog mora što je moguće brže i onda, ovisno o
vijestima, možda ih čak i poveo na obećano krstarenje.
Ipak, što je izgledalo vjerojatnije: odveo bi ih u neku sigurniju
luku od Guayaquila, ali nikako u Peruu ili Čileu ili Kolumbiji, drugim
riječima, ni u jednu luku duž zapadne obale Južne Amerike. U svim
tim zemljama građani su bili barem isto tako očajni kao i ovi u
Ekvadoru.
Panama se činila kao jedna od mogućnosti.
Ako bude potrebno, Hernando Cruz kanio je odvesti glasovite
osobe sve do San Diega. Na brodu je zacijelo bilo dovoljno hrane i
goriva i vode za tako dug put. I dok budu na putu, glasovite osobe
mogu telefonirati prijateljima i rodbini i obavijestiti ih da, ma kako
loše bile vijesti za ostali dio svijeta, oni kao i obično žive na velikoj
nozi.

Dok se tuširao tamo u pregratku, zapovjednik nije uzeo u obzir

jednu drugu izvanrednu situaciju, a to je da on sam postane potpuno
odgovoran za brod, da mu Mary Hepburn bude jedina pomoć - da na
kraju nasuče brod na Santa Rosaliju, koja će postati kolijevka cijelog
čovječanstva.
Evo citata dobro poznatog Mandaraxu:

Mali propust može prouzrokovati golemu nepriliku... U

pomanjkanju čavla potkova je izgubljena; u pomanjkanju potkove
konj je izgubljen; u pomanjkanju konja jahač je izgubljen.
Benjamin Franklin (1706-1790)

Da, ali mali propust može isto tako lako prouzrokovati dobre
novosti. U pomanjkanju Hernanda Cruza na brodu Bahia de Darwin,
čovječji rod bio je spašen. Cruz nikad ne bi nasukao brod na Santa
Rosaliju.
A on je sad odlazio iz luke u svojem Cadillacu El Dorado, čiji je
prtljažnik bio nabijen poslasticama namijenjenim ”Krstarenju stoljeća”.
Ukrao je svu tu hranu za obitelj u zoru tog dana, davno prije dolaska
trupa i gladne svjetine.
Njegov automobil, koji je kupio mitom od opremanja i
opskrbljivanja broda Bahia de Darwin, imao je isto ime kao hotel -
isto kao i legendarni grad golemog bogatstva i prilike koji su njegovi
španjolski preci tražili, premda ga nikad nisu uspjeli naći. Cruzovi
preci običavali su mučiti Indijance, hoteći ih tako prisiliti da kažu gdje
je El Dorado.
Danas je teško zamisliti da netko nekoga muči. Ako biste i htjeli,
kako biste ga uhvatili samo perajama i ustima? Kako biste uopće
organizirali potjeru, kad ljudi mogu tako brzo plivati i ostati tako dugo
ispod površine vode? Osoba koju biste tražili ne samo da bi izgledala
gotovo isto kao i svaka druga, nego bi se, k tomu, mogla skrivati na
svakoj dubini, praktički na svakom mjestu.

Hernando Cruz dao je svoj obol čovječjem rodu.

Peruansko vojno zrakoplovstvo imalo je uskoro dati svoj obol, ali
ne prije šest sati uvečer, kad će *Andrew MacIntosh i *Zenji Hiroguchi
već biti mrtvi - naime, u šest sati uvečer Peru će objaviti rat Ekvadoru.
Peru je bio bankrot dva tjedna dulje od Ekvadora, tako da je glad u toj
zemlji bila daleko teža. Pješaci su odlazili kućama noseći svoje
oružje. Samo je maleno peruansko vojno zrakoplovstvo bilo još uvijek
pouzdano, što je hunta poticala dajući osoblju i pilotima najbolju hranu
koja se mogla naći u zemlji.
Ono što je pridonosilo visokom moralu zračnih snaga bila je
oprema; kupljena na kredit i isporučena prije bankrotstva, oprema je
bila vrlo suvremena. U sastavu je bilo osam novih francuskih lovaca-
bombardera, od kojih je, k tomu, svaki nosio američki projektil zrak-
zemlja s japanskim mozgom i ovaj mogao biti usmjeren na radarske
signale ili na vrućinu motora, ovisno o uputama dobivenim od pilota.
Pilot je, opet, dobivao upute od kompjutora na zemlji i u kabini.
Bojeva glava projektila nosila je novi izraelski eksploziv koji je imao
jednu petinu razorne snage atomske bombe što su je Sjedinjene Države
bacile na majku Hisako Hiroguchi za drugog svjetskog rata.
Ovaj novi eksploziv smatran je velikim dobročinstvom
velikomoždanih vojnih znanstvenika. Dokle god su ubijali
konvencionalnim, a ne nuklearnim oružjem, bili su hvaljeni kao
humanitarni državnici. Dokle god nisu upotrebljavali nuklearno oružje,
činilo se da nitko neće nazvati pravim imenom sva ta ubijanja koja su
se događala nakon drugog svjetskog rata - imenom koje je zacijelo bilo
”treći svjetski rat”.

Peruanska hunta dala je slijedeće objašnjenje kao oficijelni razlog

za ulazak u rat: Otočje Galapagos s pravom je pripadalo Peruu i Peru
će ga zato vratiti pod svoju zastavu.
 Nitko danas nije ni približno tako pametan da napravi onu vrstu
oružja koju su prije milijun godina imale čak i najsiromašnije nacije.
Da, i stalno su upotrebljavana. Za cijelog mojeg života nije bilo ni
jednog dana da se negdje na planetu nisu vodila barem tri rata.
I Zakon prirodnog odabiranja bio je nemoćan pred tim novim
tehnologijama. Ni jedna ženka ni jedne vrste, osim ako, možda, nije
bila nosorog, nije se mogla nadati da će donijeti na svijet dijete koje je
otporno protiv vatre, bombi ili tanadi.
Zakon prirodnog odabiranja mogao je u moje vrijeme učiniti samo
to da stvori jedinku koja se ničeg nije bojala, premda je bilo toliko
toga čega se imala bojati. Upoznao sam nekoliko takvih ljudi u
Vijetnamu - u onoj mjeri u kojoj su se takvi ljudi mogli upoznati.
Jedna takva osoba bio je *Andrew MacIntosh.
 27

Selena MacIntosh neće biti sigurna da joj je otac mrtav sve dok
se ne bude ponovo sjedinila s njim na kraju modrog tunela što vodi u
Zagrobni život. Jedino što je mogla biti sigurna bilo je da je otišao iz
njezine sobe u El Doradu, da je nakratko razgovarao sa *Zenjijem
Hiroguchijem u hodniku, te da su obojica ušli u dizalo. Nakon toga,
nikad više neće čuti ni o jednom ni o drugom.
Usput, evo povijesti njezine sljepoće: imala je retinitis
pigmentosu koju je prouzrokovao defektivan gen po ženskoj lozi.
Dobila ga je od majke, koja je savršeno dobro vidjela, ali je krila od
muža da nosi takav gen.
Bila je to još jedna bolest s kojom je Mandarax bio upoznat, jer
se nalazila u samom vrhu tisuću ozbiljnih bolesti Homo sapiensa. Kad
ga na Santa Rosaliji Mary bude upitala o njoj, Mandarax će
dijagnosticirati Selenin slučaj kao krajnje težak, jer je bila slijepa od
rođenja. Bilo je uobičajenije za retinitis pigmentosu, rekao je
Mandarax, sin Gokubija, da svojim domaćinima i domaćicama dopusti
da svijet oko sebe vide jasno čak i do tridesete godine života.
Mandarax je također potvrdio ono što je sama Selena kazala Mary:
ako bude rodila dijete, ono će imati fifti-fifti izglede da bude slijepo. I
ako to dijete bude žensko, bez obzira na to hoće li oslijepiti ili ne, i
odraste i rodi dijete, ovo će opet imati fifti-fifti izglede da bude
slijepo.

Začuđuje da su te dvije relativno rijetke nasljedne mane, retinitis

pigmentosa i Huntingtonova horeja, bile izvor zabrinutosti za prve
ljudske naseljenike otoka Santa Rosalia, jer broj nasljednika nije
prelazio deset.
Kao što sam već rekao, pokazalo se, na sreću, da zapovjednik
nije nosilac bolesti. Selena je to nedvojbeno bila. A opet, da se i
razmnažala, mislim da bi čovječanstvo ipak bilo oslobođeno retinitis
pigmentose - zahvaljujući Zakonu prirodnog odabiranja i morskim
psima i kitovima ubojicama.

Evo kako su njezin otac i *Zenji Hiroguchi umrli dok su ona i

Kazah slušale buku svjetine vani: bili su ustrijeljeni u glavu, s leđa,
tako da uopće nisu znali što ih je zadesilo. I vojnik koji ih je ustrijelio
čini još jednu osobu kojoj treba pripisati u zaslugu sitnicu čiji su
učinci vidljivi i nakon milijun godina. Ne govorim o pucnjavi.
Govorim o njegovoj provali kroz stražnja vrata u zatvorenu
prodavaonicu suvenira koja je bila okrenuta prema El Doradu.
Da nije provalio u tu prodavaonicu, gotovo je sigurno da danas ne
bi bilo ljudskih bića na zemljinoj površini. Ne šalim se. Svako živo
biće danas treba zahvaliti Bogu što je taj vojnik bio lud.
Zvao se Geraldo Delgado, dezertirao je iz svoje jedinice,
ponijevši pribor za prvu pomoć i pljosku i nož i automatsku jurišnu
pušku i dvije granate i nekoliko okvira za metke i tako dalje. Bio je
samo osamnaest godina star i paranoičan shizofrenik. Nije mu se
uopće smjela izdati bojeva municija.
Njegov veliki mozak govorio mu je svakovrsne stvari koje nisu
bile istinite - da je najveći plesač na svijetu, da je sin Franka Sinatre,
da ljudi zavide njegovim plesačkim sposobnostima i nastoje mu
uništiti mozak malim radijima i tako dalje i tako dalje.
Suočen s izgladnjenjem, kao i toliki drugi ljudi u Guayaquilu,
Delgado je mislio da su njegov golem problem neprijatelji s malim
radijima. I kad je provalio kroz stražnja vrata u očito propalu
prodavaonicu suvenira, za nj to nije bila prodavaonica suvenira. Za nj
je to bilo sjedište ekvadorskog Balleta Folklorico i njemu se napokon
pružila prilika da dokaže da je on doista najveći plesač na ovom
svijetu.

Danas još uvijek ima mnogo halucinatora, ljudi koji strastveno

reagiraju na svakovrsne stvari koje se doista ne zbivaju. Ovo bi mogla
biti baština Kanka-bona. Ali, takvi ljudi ne mogu se danas dokopati
oružja i od njih se može lako otplivati. Čak i kad bi našli granatu ili
mitraljez ili nož ili koje god oružje iz starih vremena, kako bi ga mogli
upotrijebiti samo s perajama i ustima?

Kad sam bio dijete u Cohoesu, majka me je jednom odvela

vidjeti cirkus u Albanyju, premda to sebi nismo mogli priuštiti, a i otac
nije imao povoljno mišljenje o cirkusima. Bilo je dresiranih tuljana i
morskih lavova koji su na znak mogli balansirati loptu na nosu i puhati
u trube i pljeskati perajama i tako dalje.
Pa ipak, nikad ne bi mogli nabiti pušku i napeti mitraljez ili
povući iglu na ručnoj granati i baciti je u nekom određenom smjeru.

Glede pitanja kako je jedna tako luda osoba kao Delgado mogla
uopće dospjeti u vojsku: izgledao je u redu, a tako se i ponašao, za
razgovora s regrutnim oficirom, upravo kao i ja kad sam stupao u
pomorsku pješadiju Sjedinjenih Američkih Država. A Delgado je
primljen tijekom prošlog ljeta, u vrijeme kad je Roy Hepburn umro, i
to na kratkoročnu službu specifično vezanu za ”Krstarenje stoljeća”.
Njegova jedinica imala je biti ulašten paradni stroj koji će stupati i
šepiriti se pred gospođom Onassis i ostalim gostima. Trebali su nositi
jurišne puške i čelične kacige i sve to, ali podnipošto bojevu municiju.
I Delgado je divno stupao i divno laštio mjedenu dugmad i cipele.
A onda je Ekvador potresla ta ekonomska kriza i soldateski je izdana
bojeva municija.
Delgado je bio potresan primjer brze evolucije; međutim, to je bio
i svaki drugi vojnik. Kad sam ja prošao kroz obuku u regrutskom
logoru i bio poslan u Vijetnam i dobio bojevu municiju, nisam gotovo
uopće sličio nemoćnoj životinji kakva sam bio u civilnom životu. I ja
sam učinio gore stvari od Delgada.

Pa dobro: prodavaonica u koju je Delgado provalio nalazila se u

bloku zabravljenih poslovnih tvrtki nasuprot El Doradu. Vojnici koji su
razapeli bodljikavu žicu oko hotela smatrali su da su prodavaonice dio
njihove barijere. Tako, kad je Delgado provalio kroz stražnja vrata
jedne od njih i onda otključao ulazna vrata, odškrinuo ih i provirio van,
napravio je rupu u toj barijeri kroz koju je netko drugi mogao proći. Ta
pukotina činila je njegov doprinos budućem čovječanstvu, jer će za
kratko vrijeme vrlo važni ljudi proći kroz nju i stići do hotela.

Kad je Delgado pogledao kroz pukotinu u vratima, smotrio je dva

neprijatelja. Jedan od njih mahao je malim radiom koji je mogao
izvrnuti Delgadov mozak - barem je on tako mislio. Ali, nije to bio
radio. Bio je to Mandarax, a dva tobožnja neprijatelja *Zenji Hiroguchi
i *Andrew MacIntosh. Hodali su žustro s unutarnje strane barikade, na
što su imali pravo jer su bili gosti hotela.
*Hiroguchi je još uvijek ključao od bijesa, a *MacIntosh ga je
zadirkivao da preozbiljno uzima život. Prošli su upravo mimo
prodavaonice u kojoj je vrebao Delgado. I tako, Delgado je iskoračio
van i ustrijelio ih, uvjeren da to čini u samoobrani.
Dakle, ne moram više stavljati zvjezdicu ispred imena Zenjija
Hiroguchija i Andrewa MacIntosha. Činio sam to samo zato da
podsjetim čitatelje da će dva gosta, od njih šestero u El Doradu, biti
mrtva prije zalaza sunca.
I tako, sad su bili mrtvi i sunce je zalazilo u svijetu u kojem je,
prije milijun godina, toliko mnogo ljudi vjerovalo da preživljuju samo
oni najsposobniji.

Delgado, taj preživljenik, ponovo je nestao u prodavaonicu i

krenuo prema stražnjim vratima, očekujući da će tamo otkriti druge
neprijatelje koje je trebalo nadživjeti.
Ali, tamo je našao samo šestero male smeđe djece koja su
prosjačila - sve odreda djevojčice. Kad je ta zastrašujuća vojna nakaza
iskočila pred djevojčice sa svom opremom za ubijanje, one su bile
odveć gladne i pomirene sa sudbinom da bi pobjegle. Umjesto toga,
otvorile su usta - prevrtale su očima i tapšale se po trbuhu i upirale
prstima u jednjak da bi pokazale koliko su gladne.
U to vrijeme, djeca diljem svijeta izvodila su iste kretnje, ne
samo u jednoj stražnjoj uličici u Ekvadoru.
I tako, Delgado je otišao i nikad nije bio uhvaćen, ni kažnjen, ni
smješten u bolnicu, ni bilo što. Bio je samo još jedan vojnik u gradu
koji je vrvio od vojnika i nitko ga nije dospio dobro pogledati, jer se
njegovo lice u sjeni čelične kacige i nije toliko razlikovalo od nekog
drugog lica. I kao veliki preživljenik, slijedećeg dana silovat će jednu
ženu i tako postati otac djeteta, jednog od posljednjih desetak milijuna
djece koja će se roditi na kopnu Južne Amerike.

Kad je otišao, šest djevojčica ušlo je u prodavaonicu, tražeći

hranu ili nešto što bi se moglo zamijeniti za hranu. Djevojčice su bile
siročad iz ekvadorske tropske šume - daleko, daleko preko brda prema
istoku. Njihove roditelje poubijali su insekticidi prskani iz zraka i
jedan privatni pilot prijevoznik doveo ih je u Guayaquil, gdje su
postale djeca ulice.
Ta djeca bila su pretežno Indijanci, premda je među njihovim
precima bilo i crnaca - afričkih robova koji su davno pobjegli u
tropsku šumu.
Te djevojčice bile su iz plemena Kanka-bono. Zrelost će dočekati
na Santa Rosaliji, gdje će, zajedno s Hisako Hiroguchi, postati majke
modernog čovječanstva.

Ipak, da bi došle do Santa Rosalije, morale su najprije stići do

hotela. I vojnici i barikade zacijelo bi ih zaustavili da Geraldo Delgado
nije otvorio prolaz kroz prodavaonicu suvenira.
 28

Na Santa Rosaliji, ove djevojčice postat će šest Eva

zapovjednika Adolfa, Adama, von Kleista, a u Guayaquilu su se našle
zahvaljujući mladom ekvadorskom pilotu po imenu Eduardo Ximenez.
Za prošlog ljeta, dan nakon što je pokopan Roy Hepburn, Ximenez je
pilotirao svojim četverosjednim amfibijskim avionom ponad tropske
šume u gornjem toku rijeke Tiputini koja je otjecala u Atlantski, a ne u
Pacifički ocean. Upravo je iskrcao francuskog antropologa i njegovu
opremu nizvodno, na granici Perua, gdje je Francuz planirao započeti
traganje za neuhvatljivim plemenom Kanka-bono.
Ximenez je kanio krenuti prema Guayaquilu, udaljenom petsto
kilometara preko dva visoka i neprohodna planinska lanca. U
Guayaquilu je trebao pokupiti dva argentinska milijunaša i prebaciti ih
do uzletišta na galapagoškom otoku Baltra, gdje su ovi zakupili brod s
posadom za ribolov na otvorenom moru. Ni ta dva lovca neće krenuti
u potjeru za ikakvom ribom. Nadali su se da će uloviti velike bijele
morske pse, iste one stvorove koji će, trideset jednu godinu kasnije,
progutati Mary Hepburn i zapovjednika von Kleista i Mandaraxa.

Ximenez je iz zraka opazio slijedeća slova ugažena u blatnoj

riječnoj obali: SOS. Sletio je na vodu i onda pustio da se avion odgega
do obale poput patke.
Tamo ga je dočekao osamdesetogodišnji rimokatolički svećenik
iz Irske po imenu Bernard Fitzgerald, koji je pola stoljeća živio s
Kanka-bonima. S njim je bilo šest djevojčica, posljednjih pripadnika
plemena Kanka-bono. Zajedno su ugazili slova na obali rijeke.
Usput, otac Fitzgerald imao je zajedničkog pradjedu s Johnom F.
Kennedyjem, prvim mužem gospođe Onassis i trideset petim
predsjednikom Sjedinjenih Država Amerike. Da se pario s Indijankom,
a nije, danas bi svatko živ mogao tvrditi da ima irske plave krvi - ne
što bi danas netko tvrdio da je baš ovo ili ono.
Nakon samo nekih devet mjeseci života, ljudi čak zaboravljaju
tko im je majka.

Djevojčice su vježbale zborsko pjevanje s ocem Fitzgeraldom

kad su svi drugi u plemenu bili poprskani. Neke žrtve su još uvijek
umirale, tako da je stari svećenik odlučio ostati s njima. Ipak, želio je
da Ximenez odvede djevojčice nekamo gdje bi se netko mogao brinuti
za njih.
I tako, za samo pet sati djevojčice su odletjele iz kamenog doba u
elektroničko doba, iz slatkovodnih močvara džungle u slankaste
močvare Guayaquila. Govorile su samo jezik Kanka-bona, koji je
razumjelo svega nekoliko rođaka u džungli, a ovi su bili na umoru, i,
kako se pokazalo, jedan prljavi bijelac u Guayaquilu.
Ximenez je bio iz Quita i nije imao stan u Guayaquilu u koji bi
mogao smjestiti djevojčice. Sam je uzeo sobu u hotelu El Dorado, istu
sobu u kojoj će kasnije biti Selena MacIntosh i njezin pas Kazah. Po
savjetu policije, odveo je djevojčice u sirotište, odmah do katedrale u
centru grada, gdje su koludrice spremno prihvatile odgovornost za njih.
Hrane je još uvijek bilo dovoljno za svakoga.
Ximenez je onda otišao u hotel i ispričao pipničaru što se
dogodilo - a pipničar je bio Jesus Ortiz, isti čovjek koji će kasnije
prekinuti telefonske veze s vanjskim svijetom.

I tako, Ximenez je bio jedan letač koji je imao velike veze s

budućnošću čovječjeg roda. Drugi je bio Amerikanac po imenu Paul
W. Tibbets. Jer, Tibbets je bio taj koji je za drugog svjetskog rata
bacio atomsku bombu na majku Hisako Hiroguchi. Ljudi bi danas
vjerojatno bili isto tako krznasti da Tibbets nije bacio bombu. Ali, on
je zacijelo ubrzao taj proces.

Sirotište je uputilo poziv tražeći nekoga tko govori Kanka-bono i

tko bi mogao služiti kao tumač. Pojavio se jedan stari pijanac i sitni
tat, inače čistokrvni bijelac, koji je, začudno, bio djed najsvjetlije
djevojčice. Kao mladić, otišao je tražiti dragocjene rude u tropskoj
šumi i proveo tri godine s Kanka-bonima. On je zaželio dobrodošlicu
ocu Fitzgeraldu kad je ovaj došao u pleme iz Irske.
Zvao se Domingo Quezeda i potjecao iz odlične obitelji. Otac mu
je bio pročelnik Odjela za filozofiju na Centralnom sveučilištu u
Quitu. Da su naginjali tomu, ljudi bi danas mogli svojatati da vuku
porijeklo od duge loze aristokratskih španjolskih intelektualaca.

Kad sam bio dječak u Cohoesu i nisam ništa mogao otkriti u

životu naše malene obitelji čime bih se ponosio, majka mi je rekla da u
mojim žilama teče krv francuskog plemića. Da nije bilo francuske
revolucije, rekla je, vjerojatno bih živio tamo, u dvorcu na ogromnom
veleposjedu. To je bilo po njezinoj lozi. Također, nastavila je, bio sam,
preko nje, u stanovitoj rodbinskoj vezi s Čarterom Braxtonom, jednim
od potpisnika Deklaracije nezavisnosti. Trebam držati glavu visoko,
rekla je, zbog krvi koja teče u mojim žilama.
Smatrao sam da je to vrlo dobro. I onda sam otišao smetati ocu
koji je sjedio za pisaćim strojem, upitavši ga kakvo je moje nasljeđe
po njegovoj lozi. Nisam tad znao što je sperma i trebalo mi je nekoliko
godina da shvatim njegov odgovor. ”Sine moj”, rekao je, ”ti potječeš
od duge loze odlučnih, domišljatih, mikroskopskih punoglavaca - sve
samih prvaka.”

Stari Quezeda, smrdeči poput bojnog polja, rekao je djevojčicama

da mogu vjerovati samo njemu, u što ih nije bilo teško uvjeriti, budući
da je bio djed jedne od njih i jedina osoba koja će razgovarati s njima.
Morale su vjerovati svemu što je rekao. Nije bilo mogućnosti da budu
skeptične, budući da njihova nova sredina nije imala ništa zajedničko s
tropskom šumom. Znale su mnoge istine i bile ih pripravne tvrdoglavo
i ponosno braniti, ali ni jedna od tih istina nije se dala primijeniti na
nešto što su dosad vidjele u Guayaquilu, osim možda jedne, klasično
fatalnog vjerovanja u gradskim područjima pred milijun godina: tvoj
rod te nikad neće povrijediti. Zapravo Quezeda ih je želio izložiti
strašnim opasnostima kao kradljivice i prosjakinje i, čim se za to bude
ukazala prilika, kao prostitutke. Htio je to učiniti zato da nahrani glad
svojeg velikog mozga za samopoštovanjem i alkoholom. Konačno je
bio na putu da postane bogat i važan čovjek.
Poveo je djevojčice u razgledanje grada, pokazujući im, koliko su
koludrice znale, parkove i katedralu i muzeje i tako dalje. A zapravo,
poučavao ih je svemu što je bilo odvratno u vezi s turistima, i gdje da
ih nađu i kako da ih prevare i gdje ovi najvjerojatnije drže
dragocjenosti. Igrali su igru u kojoj su one trebale spaziti policajce
prije no što ovi spaze njih i zapamtiti dobra skrovišta u središtu grada
ako bi ih pokušao uhvatiti nekakav neprijatelj.

Tijekom prvog njihovog tjedna u gradu, sve je to bilo samo ”za

šalu”. A onda su, što se koludrica i policije ticalo, djed Domingo i
djevojčice posve iščeznuli. Taj podli stari predak cijelog čovječjeg
roda preselio je djevojčice u prazan hangar kraj luke - hangar je,
slučajno, pripadao jednom od dva starija broda za krstarenje s kojima
se Bahia de Darwin trebala natjecati. Hangar je bio prazan zato što je
turizam do te mjere opao da je stari brod bio bez posla.
Barem su djevojčice imale jedna drugu. I za njihovih ranih godina
na Santa Rosaliji, dok im Mary Hepburn nije dala bebe na dar, bile su
zahvalne upravo za to: barem su imale jedna drugu - i vlastiti jezik i
vlastita religiozna vjerovanja i šale i pjesme i tako dalje.
I kad budu jedna po jedna ušle u modri tunel što vodi u Zagrobni
život, evo što će ostaviti svojoj djeci na Santa Rosaliji: utjehu da
barem imaju jedni druge i jezik Kanka-bona i religiju Kanka-bona i
šale i pjesme Kanka-bona.

Za tih loših dana u Guayaquilu, stari Quezeda upotrebljavao je

vlastito smrdljivo tijelo kao pokusno oruđe dok ih je učio, onako
malene, fundamentalnim vještinama i držanjima prostitutki.
Spas im je zacijelo bio potreban, davno prije ekonomske krize.
Da, i jedan prašnjavi prozor hangara koji je bio njihova sablasna
školska zgrada sadržavao je krmu broda Bahia de Darwin. Nisu ni
slutile da će taj divni bijeli brod uskoro postati njihova Noina arka.

Djevojčice su na kraju pobjegle od starca. Počele su živjeti na

ulici - i dalje su prosile i krale. Ali, zbog razloga koje nisu bile kadre
razumjeti, turista je bilo sve manje i manje, i, konačno, sama hrana kao
da je potpuno nestala. Sad su već bile zaista gladne, budući da su
prilazile svakoj osobi, otvarale usta i prevrtale očima i pokazivale na
malena usta, hoteći time dati na znanje da nisu jele cijelu vječnost.
I jedno kasno poslije podne, privukla ih je buka svjetine oko El
Dorada. Otkrile su da su stražnja vrata zabravljene prodavaonice
otvorena i onda je kroz njih izišao Geraldo Delgado koji je upravo
ustrijelio Andrewa MacIntosha i Zenjija Hiroguchija. I tako, ušle su
unutra i izišle kroz ulazna vrata. Bile su unutar barijere koju su
postavili vojnici, tako da nije bilo nikoga tko bi ih spriječio da uđu u
El Dorado, gdje će se predati na milost i nemilost Jamesa Waita u
aperitiv baru.
 29

Mary Hepburn se dotle ubijala u svojoj sobi, ležeći na krevetu s

polietilenskim tobolcem njezine ”haljine ala Jackie” omotanim oko
glave. Tobolac je sad bio pun pare i ona je imala halucinacije - bila je
golema kopnena kornjača koja leži na leđima u vrućoj i vlažnoj štivi
starog jedrenjaka. Uzalud je hvatala zrak, upravo onako kako bi to
činila kopnena kornjača izvrnuta na leđa.
Često je spominjala đacima kako su se jedrenjaci na plovidbi
preko Pacifika običavali zaustaviti na Otočju Galapagos i mornari
hvatali bespomoćne kornjače koje su mjesecima mogle živjeti na
leđima bez hrane ili vode. Bile su tako spore i pitome i goleme i
mnogobrojne. Mornari bi ih prevrtali bez straha da će ih one ugristi ili
ogrepsti. A onda bi ih odvukli dolje do čamaca, upotrebljavajući
beskoristan oklop životinje kao saonice.
Pohranili bi ih na leđima u mraku štive i ne bi im više poklanjali
pažnju sve dok ne bi došlo vrijeme da budu pojedene. Za mornare je
ljepota kornjača bila u tomu što su značile svježe meso koje se nije
moralo ulediti niti odmah jesti.
Svake školske godine u Iliumu Mary je mogla računati na to da
će neki đaci biti šokirani tako surovim postupkom ljudskih bića prema
tim bezazlenim stvorovima. To joj je davalo priliku da kaže kako se
prirodni red ponio nemilo prema tim kornjačama davno prije nego što
je postojala takva životinja kao što je čovjek. Nekad je bilo na
milijune takvih kornjača, rekla bi, koje su se vukle preko umjerenog
zemljišta.
A onda su se neke majušne životinje razvile u glodavce. Oni su
lako pronalazili jaja kornjača i jeli ih - sve do jednog.
I tako je vrlo brzo s kornjačama bilo gotovo, osim s onima na
nekoliko otoka na kojima nije bilo glodavaca.
 Bilo je nečeg proročanskog u tom Marynom zamišljanju da je
kopnena kornjača, jer se nešto što se tako davno dogodilo većini
kopnenih kornjača počelo događati većini čovječanstva.
Neki novi stvor, nevidljiv golom oku, jeo je sva jaja u.ljudskim
jajnicima, i to od godišnjeg Sajma knjiga u Frankfurtu, u Njemačkoj.
Žene su na sajmu osjetile slabu groznicu, koja je nestala za dan-dva,
kao i povremenu zamućenost vida. Nakon toga bit će poput Mary
Hepburn: neće moći rađati. Niti će biti pronađen način da se ta bolest
zaustavi. Proširit će se praktički svuda.
Priča o malim glodavcima koji su gotovo istrijebili goleme
kopnene kornjače zacijelo je nalikovala na onu o Davidu i Golijatu.
Sad je postojala još jedna.

Da, i Mary je bila vrlo blizu tomu da vidi modri tunel što vodi u
Zagrobni život. Ali, u tom času pobunila se protiv vlastitog velikog
mozga koji ju je doveo dotle. Odmotala je vreću za haljinu, i umjesto
da umre, sišla dolje, gdje je srela Jamesa Waita koji je dohvaćao
kikiriki i masline i trešnje za maraskino i luk za koktel iza šanka i
davao ih djevojčicama iz plemena Kanka-bono.
Taj prizor nespretne dobro tvornosti ostat će joj usađen u mozgu
do kraja života. Ništa je neće pokolebati u uvjerenju da je Wait
nesebično, samilosno, milo ljudsko biće. A on je bio na putu da pretrpi
smrtan srčani napadaj, tako da se nikad neće dogoditi nešto što je
moglo promijeniti njezino visoko mišljenje o ovom mrskom čovjeku.
Povrh svega, taj čovjek bio je ubojica.
Evo kako je to bilo:
Bio je homoseksualna prostitutka na otoku Manhattan i jedan
naduti plutokrat šacnuo ga je u baru i upitao da li zna da mu cedulja s
cijenom još uvijek visi na obrubu divne nove plave velur košulje. Taj
čovjek jest imao kraljevske krvi u žilama! Bio je to princ Richard od
Kroacije i Slavonije, izravni potomak engleskog kralja Jakova Prvog i
njemačkog cara Fridrika Trećeg i austrijskog cara Franje Josipa i
francuskog kralja Luja Petnaestog. Vodio je trgovinu antikvitetima u
gornjem dijelu Avenije Madison i nije bio homoseksualac. Želio je da
ga mladi Wait davi svilenom vrpcom njegova kućnog kaputa i onda je,
nakon što ga dovede korak do smrti, olabavi.
Princ Richard imao je ženu i dvoje djece, koji su bili na skijanju u
Švicarskoj, i žena mu je bila dovoljno mlada da se rasplođuje, tako da
je možda mladi Wait spriječio rođenje još jednog nosioca plemenitih
gena.
Dodajmo još i ovo: da princ Richard nije ubijen, možda bi Bobby
King pozvao njega i njegovu ženu da sudjeluju u ”Krstarenju stoljeća”.

Njegova udovica postat će vrlo uspješni kreator kravata i zvat će

se ”princeza Charlotte”, premda je bila pučanka, kćerka
krovopokrivača sa Staten Islanda, što znači da nije imala pravo na tu
čast, ni na upotrebu njegova grba. Ipak, ukras se nalazio na svakoj
kravati koju je kreirala.
Pokojni Andrew MacIntosh posjedovao je nekoliko kravata
princeze Charlotte.
Wait je raširio i vezao udove tog debelog aristokrata bez brade za
stupove kreveta za koji je princ rekao da je pripadao Eleonori od
Palatinate-Neuburga, majci mađarskog kralja Josipa Prvog. Wait ga je
privezao najlonskim konopima koji su već bili izrezani po mjeri i
držani u tajnoj ladici ispod volana u podnožju kreveta. Ladica je bila
stara i nekad je skrivala tajne spolnog života Eleonore od Palatinate-
Neuburga.
- Priveži me fino i čvrsto, tako da se ne mogu osloboditi - rekao
je princ Richard mladom Waitu - ali nemoj prekinuti optok. Ne bi mi
bilo drago da dobijem gangrenu.
U zadnje tri godine, njegov veliki mozak navodio ga je da to radi
barem jednom mjesečno: da unajmi nepoznatu osobu koja će ga vezati
i malo daviti. Kakva zamisao preživljenja!

Princ Richard, možda praćen pogledima duhova njegovih

praotaca, poučio je mladog Waita da ga davi sve dok ne izgubi svijest.
Onda je Wait, kojeg je on znao samo kao ”Jimmyja”, trebao polagano
izbrojiti do dvadeset i to ovako: tisuću jedan, tisuću dva... i tako dalje.
Dok su ga, možda, kralj Jakov i car Fridrik i car Franjo Josip i kralj
Luj promatrali, princ Richard, jedan od nekoliko pretendenata na
prijestolje Jugoslavije, upozorio je ”Jimmyja” da ne dodiruje ni jedan
dio njegova tijela ili odjeće, osim, dakako, vrpce oko vrata. On će
doživjeti orgazam, ali ”Jimmyja” ga ne smije pokušati povećati ustima
ili rukama. - Ja nisam homoseksualac - rekao je. - Unajmio sam te kao
neku vrstu komornika, ne kao prostitutku.
- Možda ti je ovom teško povjerovati, Jimmy - nastavio je - ako
vodiš život kakav mislim da vodiš, ali za mene je to duhovno iskustvo,
pa neka takvo i ostane. Inače, nema stotke za napojnicu. Jesam li
jasan? Ja sam neobičan čovjek.

Nije rekao Waitu, ali dok je ležao bez svijesti, njegov veliki
mozak odmotavao mu je pravi film. Prikazivao mu je jedan kraj modre
cijevi koja se svijala, promjera oko pet metara, dovoljno velikog da
kroz njega prođe kamion, i osvijetljenog unutra poput lijevka tornada.
Ipak, nije tutnjio kao tornado. Naprotiv, nadnaravna glazba, kao iz
staklene harmonike, dolazila je s drugog kraja, s udaljenosti od oko
pedeset metara. Ovisno o svijanju cijevi, princ Richard mogao je
smotriti otvor na kraju, zlatnu točku i trag zelenila.
To je, dakako, bio tunel što vodi u Zagrobni život.
I tako, Wait je, kao što mu je kazano, stavio gumenu lopticu u
usta tog tobožnjeg osloboditelja Jugoslavena i zatvorio ih unaprijed
odrezanim komadom gumirane trake koja je bila zalijepljena za stup
kreveta.
Onda je davio princa, prekidajući dotok krvi u njegov veliki
mozak i dotok zraka u njegova pluća. Umjesto da izbroji polagano do
dvadeset nakon što je princ izgubio svijest i doživio orgazam i vidio
cijev koja se svijala, Wait je brojio do trista, za što mu je trebalo pet
minuta.
Bila je to ideja njegovog velikog mozga. Nije bilo nešto što je on
sam htio učiniti.

Da je ikad izveden pred sud zbog umorstva ili ubojstva bez

predumišljaja ili kako god već vlada nazvala njegov zločin, vjerojatno
bi se pozivao na privremeno ludilo. Tvrdio bi da u tom času njegov
veliki mozak jednostavno nije funkcionirao kako treba. Prije milijun
godina nije bilo ni jednog živog stvora koji nije znao kako to izgleda.
Isprike za trenutačni pad mozga bile su glavni predmet razgovora:
”Opa!”,”Oprostite”, ”Nadam se da se niste ozlijedili”, ”Ne mogu
vjerovati da sam to učinio”, ”Dogodilo se tako brzo da nisam ni znao”,
”Ja sam osiguran protiv takve stvari” i ”Hoću li ikad moći sebi
oprostiti?” i ”Nisam znao da je nabijen” i tako dalje i tako dalje.

Na prinčevim ukrašenim atlasnim plahtama bile su kapi i grumeni

ljudske sperme, puni kraljevskih punoglavaca koji su se, dok je mladi
Wait izlazio iz trostrukog apartmana u Sutton Placeu, utrkivali u
prazno. Wait nije ništa ukrao, nije ostavio nikakve otiske prstiju.
Vratar zgrade, koji ga je vidio u dolasku i odlasku, nije mogao bogzna
što reći policiji, osim da je čovjek bio mlad, bijelac, vitak, da je imao
plavu košulju od velura s koje nije bila skinuta cedulja s cijenom.
Bilo je također nečeg proročanskog u milijunima tih kraljevskih
punoglavaca koji nisu imali kamo otići. Što se tiče ljudske sperme,
cijeli svijet, s izuzetkom Otočja Galapagos, bio je na putu da postane
kao ta atlasna plahta.
Usuđujem li se dodati: ”U pravi čas”?
 30

Stavit ću sad zvjezdicu ispred imena *Jamesa Waita, dajući tako

do znanja da će, nakon *Siegfrieda von Kleista, on biti prvi koji će
umrijeti. *Siegfried će prvi ući u modri tunel, otprilike za sat i pol, a
*Wait će ga slijediti negdje četrnaest sati kasnije, nakon što se oženi
Mary Hepburn na promenadnoj palubi broda Bahia de Darwin kad
ovaj bude na otvorenom moru.
Reče Mandarax tako davno:

Sve je dobro što se dobro svrši.

John Heywood (14977-1580?)

To je zacijelo bilo točno što se tiče *Waitova života. Došao je na

ovaj svijet navodno kao dijete đavola i gotovo istog časa počeli su
porazi. I sad je bio tu, tako blizu kraja, iznenađen veseljem koje je
ćutio hraneči djevojčice iz plemena Kanka-bono. Bile su tako
zahvalne, a bilo im je tako lako pomoći, jer je bar bio pun zakuski i
obloga i začina. Prilika da bude dobrotvoran nije se dosad nikad
ukazala, a sad je ta zgoda bila tu i on je uživao u njoj. *Wait je tim
djevojčicama bio sam život.
A onda se pojavila udovica Hepburn, čemu se on nadao cijelo
poslije podne. Nije ni morao stjecati njezino povjerenje. Odmah joj se
svidio, zato što je hranio djevojčice, i ona mu je rekla, zato što je
prošlog poslijepodneva dok je išla od međunarodnog aerodroma
Guayaquil do hotela vidjela toliko mnogo gladne djece: - Oh, svaka
vam čast! Svaka vam čast! - Pretpostavila je, i nikad neće promijeniti
to mišljenje, da je taj čovjek vidio djevojčice vani i pozvao ih unutra
da ih nahrani.
- Zašto ja ne mogu biti kao vi? - nastavila je. - Sjedim gore u
sobi, ništa ne radim osim što žalim samu sebe, a trebala bih biti ovdje
dolje kao vi - dijeliti što god imamo sa svom tom sirotom djecom tamo
vani. Tako ste me posramili - ali, u posljednje vrijeme moj mozak
jednostavno ne funkcionira kako treba. Katkad mi dođe da naprosto
prosviram sebi glavu.
Obratila se djevojčicama na engleskome, jeziku koji one nikad
neće razumjeti: - Je li da vam prija? - rekla je, zatim: - Gdje su vaše
mame i tate? - i slično.
Djevojčice nikad neće naučiti engleski, jer će od samog početka
Kanka-bono biti jezik većine na Santa Rosaliji. Za stoljeće i pol, bit će
jezik većine čovječanstva. A za još četrdeset dvije godine, Kanka-
bono postat će jedini jezik čovječanstva.

Nije bilo potrebno da Mary pokuša pribaviti neku bolju hranu za

djevojčice. Kikiriki i naranče, kojih je iza šanka bila cijela gomila
činili su idealnu hranu. Djevojčice su ispljunule sve što im se nije
sviđalo - trešnje i zelene masline i mali luk. Nije im trebala pomoć
oko jedenja.
I tako, Mary i *Wait bili su slobodni da ih gledaju, čavrljaju i
upoznaju jedno drugo.
*Wait je rekao da on smatra da su ljudi dovedeni na ovaj svijet
da pomažu jedni druge i da on zato hrani djevojčice. Rekao je da su
djeca budućnost svijeta i tako najveće prirodno bogatstvo planeta.
- Dopustite da se predstavim - rekao je.
- Ja sam Willard Fleming iz Moose Jawa u Saskatchewanu.
Mary je rekla tko je i što je, bivša nastavnica i udovica.
On je rekao da se divi nastavnicima, da su mu oni bili od
neprocjenjive važnosti kad je bio mlad. - Da nije bilo mojih nastavnika
u gimnaziji - rekao je - nikad ne bih otišao na MIT. Vjerojatno ne bih
uopće išao studirati - vjerojatno bih postao auto-mehaničar kao moj
otac.
- A što ste postali? - upitala je.
- Ništa, otkako mi je žena umrla od raka - rekao je.
- Oh - rekla je. - Žao mi je!
 - Pa..., niste vi krivi, zar ne?
- Nisam - rekla je.
- Prije toga - rekao je - bio sam inženjer za vjetrenjače. Imao sam
tu ludu ideju da oko nas postoji sva ta čista, slobodna energija. Zvuči
li vam to šašavo?
- To je divna ideja - rekla je. - Moj muž i ja smo znali razgovarati
o tim stvarima.
- Elektrane, cijela elektroprivreda me je mrzila - rekao je. - I
petrolejski moćnici i rudarski moćnici i trust za atomsku energiju.
- Mogu zamisliti! - rekla je.
- Sad ne moraju više brinuti - rekao je.
- Prestao sam raditi nakon ženine smrti, i otad lutam svijetom. Ni
sam ne znam što tražim. Sumnjam da uopće ima nešto vrijedno
pronalaženja. Ali, u jedno sam uvjeren: nikad više neću moći biti
zaljubljen.
- Vi imate toliko toga pružiti ovom svijetu! - rekla je.
- A ako bih i mogao biti zaljubljen - rekao je - to ne bi bila ona
šašava lijepa mala mačkica za kojom, čini se, toliki muškarci danas
čeznu. Ne bih to mogao podnijeti.
- Držim da ne biste - rekla je.
- Razmažen sam - rekao je.
- S pravom, vjerujem - rekla je.
- I ja se pitam: ”Kakva korist od novca sada?” - rekao je. -
Uvjeren sam da je vaš muž bio isto tako dobar bračni drug kao moja
žena meni...
- On je zaista bio dobar - rekla je - savršeno divan čovjek.
- Onda se i vi zacijelo pitate: ”Kakva korist od novca kad je
čovjek sam?” - rekao je. - Recimo da imate milijun dolara...
- O, bože! - rekla je. - Nemam ni približno toliko.
- Pa dobro..., recimo da imate sto tisuća...
- To je već realnije - rekla je.
- Danas je to hrpa smeća, zar ne? - rekao je. - Može li se njime
kupiti sreća?
 - Neke udobnosti ipak mogu - rekla je.
- Pretpostavljam da imate lijepu kuću.
- Vrlo lijepu.
- I auto, možda dva-tri auta i koješta drugo - rekao je.
- Jedan auto - rekla je.
- Kladim se da je Mercedes.
- Džip.
- I vjerojatno imate obveznice i akcije, kao i ja - rekao je.
- Royevo poduzeće imalo je dividendni plan.
- Kako ne - rekao je. - I plan životnog osiguranja i mirovinski plan
- i sveg drugog što čini građanski san o sigurnosti.
- Oboje smo radili - rekla je. - Oboje smo pridonijeli.
- Ja ne bih volio imati ženu koja nije radila - rekao je. - Moja
žena radila je za telefonsku kompaniju. Kad je umrla, pokazalo se da
je naknada za smrtni slučaj, kad se sve to zbrojilo, poprilična. Ali, to
me je samo još više ražalostilo. Još jače me podsjetilo kako je prazan
postao moj život. I njezina mala kutija s dragocjenostima, prstenjem i
broševima i ogrlicama koje sam joj poklonio tijekom godina, a ni
jednog djeteta da to naslijedi.
- Ni mi nismo imali djece - rekla je.
- Čini mi se da imamo mnogo zajedničkog - rekao je. - I, komu
ćete vi ostaviti svoje dragulje?
- Ah..., nema toga mnogo - rekla je. - Mislim da je jedina vrijedna
stvar biserna ogrlica koju mi je ostavila Royeva majka. Ima
dijamantnu kopču. Tako rijetko nosim nakit da sam gotovo zaboravila
te bisere, sve do ovog časa.
- Vjerujem da su osigurani - rekao je.
 31

Kako su samo u ono doba ljudi trubentali i trubentali! Cijeli

bogovetni dan, samo bla-bla-bla, bla-bla-bla. Neki su to radili čak i u
snu. Moj otac običavao je blebetati u snu - osobito nakon što nas je
majka ostavila. Ja bih spavao na kauču i onda usred noći - a u kući
nije bilo nikoga osim nas - čuo bih ”bla-bla-bla” iz njegove
spavaonice. Neko vrijeme bio bi miran, a onda opet ”bla-bla-bla”.
I katkada, kad sam bio u pomorskoj pješadiji ili kasnije u
Švedskoj, netko bi me probudio da mi kaže da prestanem govoriti u
snu. Ne bih se mogao sjetiti što sam rekao. Morao bih pitati o čemu
sam govorio i uvijek bih se iznenadio. Što je mogla biti većina tog
blebetanja, kako obdan, tako i obnoć, nego rasipanje beskorisnih,
nepoželjnih signala iz našeg apsurdno golemog i aktivnog mozga?
Niste ga mogli isključiti, a ne! Imali nekog posla za nj ili nemali,
on je radio i radio! I kako je samo bio bučan! O Gospode, kako bučan!
Kad sam još bio živ, postojali su ti nosivi radiji i kasetofoni koje
su neki mladi ljudi nosili kamo god su išli u gradovima Sjedinjenih
Država i otvarali tako glasno da su mogli zagušiti tutnjavu groma.
Zvali su ih ”geto dinamit”. Nije bilo dovoljno što smo već u glavama
imali geto dinamit!

Čak i danas, nakon toliko vremena, još uvijek sam bijesan na

prirodni red koji je mogao dopustiti razvoj nečeg tako smućujućeg i
irelevantnog i razdornog kao što su bili ti veliki mozgovi prije milijun
godina. Da su govorili istinu, vidio bih neku svrhu u tomu da svatko
ima jedan. Ali, te stvari su neprestano lagale! Pogledajte samo kako je
*James Wait lagao Mary Hepburn!
A *Siegfried von Kleist se sad vratio u aperitiv bar, nakon što je
upravo bio očevidac ubojstva Zenjija Hiroguchija i Andrewa
MacIntosha, i da je njegov veliki mozak bio istinosni stroj, obavijestio
bi Mary i *Waita što se događa. Oni su zacijelo imali pravo znati, jer
im je to moglo biti vrlo korisno ako su željeli preživjeti: da je on na
putu da izgubi duševnu ravnotežu, da su upravo ubijena dva hotelska
gosta, da se svjetina vani neće moći još dugo obuzdavati, da je hotel
bez dodira s ostalim dijelom svijeta i tako dalje.
Ali ne. Sačuvao je mirnu vanjštinu. Nije želio da preostale goste
uhvati panika.
Kao posljedica toga, oni nikad neće otkriti što se dogodilo sa
Zenjijem Hiroguchijem i Andrewom MacIntoshem. Što se toga tiče,
nikad neće saznati da je Peru objavio rat Ekvadoru, a neće ni
zapovjednik. Kad peruanske rakete budu pogodile ciljeve na području
Guayaquila, vjerovat će onom što im zapovjednik bude rekao, a što je
njegov veliki mozak stvarno mislio da je istina, ne da je ćutio neku
grižnju savjesti da kaže istinu: da su obasuti meteoritima.
I dotle dok je na Santa Rosaliji bio netko koga je zanimalo zašto
su njegovi ili njezini preci došli na otok - ta vrsta radoznalosti konačno
će presušiti tek nakon nekih tri tisuće godina - pripovijest je glasila: s
kopna ih je otjerao pljusak meteorita.
Reče Mandarax:

Sretan je narod koji nema povijesti.

Cesare Bonesana, Marchese di Beccaria (1738-1794)

I tako, savršeno mirnim glasom, *Siegfried von Kleist,

zapovjednikov brat, zamolio je *Waita da ode gore po Selenu
MacIntosh i Hisako Hiroguchi i pomogne im oko prtljage. - Pazite da
ih ne zaplašite - rekao je. - Dajte im na znanje da je sve u redu.
Sigurnosti radi, odvest ću vas sve na aerodrom. - Usput, međunarodni
aerodrom u Guayaquilu bit će prva meta koju će peruanske rakete
opustošiti.
Uručio je Mandarax *Waitu, tako da on može saobraćati s
Hisako. Našao je napravu kraj mrtvog Zenjija. Oba tijela bila su
sklonjena u provaljenu prodavaonicu suvenira. *Siegfried ih je osobno
pokrio suvenir-pokrivačima za krevet, na kojima je bio isti portret
Charlesa Darwina kao onaj iza šanka.

I tako, *Siegfried von Kleist odveo je Mary Hepburn i Hisako

Hiroguchi i * Jamesa Waita i Selenu MacIntosh i *Kazah do šareno
urešenog autobusa parkiranog pred hotelom. Taj autobus trebao je
prebaciti glazbenike i plesače do aerodroma - da zabave glasovite
osobe iz New Yorka. Šest Kanka-bono djevojčica pošlo je odmah za
njima, a ja sam stavio zvjezdicu ispred imena psa zato što će ga
djevojčice uskoro ubiti i pojesti. Nije to bilo dobro vrijeme da se bude
pas.
Selena je htjela znati gdje joj je otac, a Hisako gdje joj je muž.
*Siegfried je rekao da su pošli naprijed na aerodrom. Nakana mu je
bila da ih nekako ukrca u avion, putnički, zakupljeni ili vojni, koji će
ih odvesti izvan zemlje. Posljednja stvar koju im je kanio reći prije no
što avion poleti imala je biti istina o Andrewu MacIntoshu i Zenjiju
Hiroguchiju - u tom času mogu još uvijek preživjeti, ma kako bile
obuzete žalošću.
Kao ustupak Mary, pristao je da povede djevojčice. Njihov jezik
bio mu je bez glave i repa, čak i uz pomoć Mandaraxa. Sve što je
Mandarax mogao učiniti bilo je da identificira možda svaku dvadesetu
riječ kao riječ koja je u tijesnoj vezi s kečuom, saobraćajnim jezikom
starog peruanskog carstva Inka. Tu i tamo Mandarax je mislio da čuje
i malo arapskoga, saobraćajnog jezika afričke trgovine robljem iz
davnih vremena.
Da, evo jedne velikomoždane ideje o kojoj nisam mnogo toga čuo
u posljednje vrijeme: ljudsko ropstvo. Kako biste uopće mogli držati
nekoga u ropstvu samo perajama i ustima?
 32

Upravo kad su se svi smjestili u autobus ispred hotela El Dorado,

iz nekoliko radija koje je svjetina imala kod sebe čula se vijest da je
”Krstarenje stoljeća” otkazano. Za svjetinu je to značilo, a i za vojnike,
koji su zapravo bili civili u vojničkim odijelima, da hrana u hotelu
pripada sada svima njima. Možete vjerovati nekomu tko se vrti ovuda
već milijun godina: kad se sve zbroji i oduzme, praktički se sve uvijek
svodi na hranu.
Reče Mandarax:

Prvo dolazi krma, zatim moral.

Bertolt Brecht (1898-1956)

I tako, svjetina je pohrlila prema ulazima u hotel, zakrčivši načas

autobus, premda samo vozilo i ljudi u njemu nisu zanimali te gladne
buntovnike. Ipak, udarali su šakama o strane autobusa i vikali -
mučeni spoznajom da su drugi već u hotelu i da za njih neće ostati
nimalo hrane.
Tko god je u tom času bio u autobusu, zacijelo je morao biti
natjeran u smrtni strah. Autobus je mogao biti prevrnut. Mogao je biti
zapaljen. Mogao je biti zasut kamenicama, a prozorsko staklo
pretvoreno u šrapnele. Imali su samo jedno sigurno mjesto, na podu
između sjedala. Hisako Hiroguchi ostvarila je prvi prisni kontakt sa
slijepom Selenom, dajući joj upute rukama i na šaputavom
japanskome da klekne u prolaz i sagne glavu. Onda je Hisako kleknula
kraj nje i *Kazah i obujmila je.
Kako će se samo nježno Hisako i Selena brinuti jedna za drugu
tijekom budućih godina! Kako će samo lijepo i zlatno dijete odgojiti!
Kako sam im se samo divio!
 Da, i *James Wait je otkrio da se još jednom nalazi u ulozi
zaštitnika djece. Vlastitim je tijelom štitio prestrašene Kanka-bone u
prolazu. Kanio je spašavati sebe, ako bude mogao, i nikog drugog, ali
ga je Mary Hepburn zgrabila za obje ruke i povukla prema sebi, tako
da su oblikovali živu utvrdu. Ako krhotine stakla budu letjele po
autobusu, zabit će se u njih, a ne u djevojčice.
Reče Mandarax:

Veće ljubavi nema čovjek osim ove, da život žrtvuje za prijatelje.

Ivan (4 pr.n.e.?-30?)

Upravo dok se *Wait nalazio u ovom položaju, srce mu je počelo

fibrilirati - drugim riječima, njegovi fibrini počeli su se nekoordinirano
trzati, tako da tok krvi u njegovu cirkulacijskom sustavu nije više bio
uredan. Opet je u igri bila nasljednost. Dakako, *Wait nije imao pojma
o tomu, ali i njegov otac i njegova majka, koji su također bili otac i
kćerka, umrli su od srčanog napadaja u ranim četrdesetim godinama
života.
Čovječji je rod imao sreću da *Wait nije živio dovoljno dugo da
sudjeluje u igrama parenja na Santa Rosaliji. A opet, stvari možda i ne
bi bile toliko drukčije da su ljudi naslijedili njegovu tempiranu bombu
od srca, jer nitko ne bi živio dovoljno dugo da bomba eksplodira.
Svatko tko bi danas doživio *Waitove godine bio bi pravi Metuzalem.

U međuvremenu, dolje u luci, jedna druga rulja, još jedan

fibrilirajući organ u društvenom sustavu Ekvadora, pljačkala je Bahiju
de Darwin, odnoseći ne samo hranu, nego i televizore i telefone i radar
i sonar i radije i žarulje i kompase i toaletni papir i sagove i sapun i
lonce i tave i karte i madrace i pente i pneumatske čamce i tako dalje i
tako dalje. Te osobe koje su se borile za opstanak pokušat će ukrasti i
vitao za dizanje i spuštanje sidra, no uspjet će ga samo trajno oštetiti.
Barem su ostavili čamce za spasavanje - premda lišene rezervnih
obroka.
 Strahujući za svoj život, zapovjednik von Kleist pobjegao je u
koš na jarbolu, odjeven samo u donje rublje.

Svjetina kod El Dorada protutnjala je mimo autobusa poput vala

plime - ostavivši ga, tako reći, na suhu. Bio je slobodan ići kamo god
želi. U okolini nije bilo gotovo nikoga, osim nekoliko ljudi koji su
ležali tu i tamo, ozlijeđeni ili ubijeni u naletu.
I tako, potiskujući junački grčeve i ne osvrćući se na halucinacije
simptomatične za Huntingtonovu horeju, *Siegfried von Kleist sjeo je
za volan. Smatrao je da je najbolje da njegovi putnici ostanu šćućureni
u prolazu, nevidljivi izvana, i tako umiruju jedan drugoga tjelesnom
toplinom.
Upalio je motor i opazio da ima pun rezervoar benzina. Ukopčao
je klimatski uređaj. Objavio je na engleskome, jedinom jeziku kojim je
mogao saobraćati s putnicima, da će za minutu-dvije u autobusu biti
vrlo hladno. I to je obećanje bio kadar održati.
Vani se već hvatao sumrak, tako da je upalio poziciona svjetla.

Upravo je u to vrijeme Peru objavio rat Ekvadoru. Dva

peruanska lovca-bombardera bila su već u ekvadorskom zračnom
prostoru; jedan je imao raketu navedenu na signale s međunarodnog
aerodroma Guayaquil, a drugi na signale iz pomorske baze na otoku
Baltra, jazbine školskog jedrenjaka, šest brodova obalne straže, dva
prekooceanska remorkera, patrolne podmornice i razarača visoko gore
na suhom doku. Razarač je bio najveći brod ekvadorske ratne
mornarice - osim Bahije de Darwin.
Reče Mandarax:

Bila su to najbolja vremena, bila su to najgora vremena, bilo je

to doba mudrosti, bilo je to doba ludosti, bila je to epoha vjerovanja,
bila je to epoha nevjerovanja, bilo je to razdoblje Svjetlosti, bilo je to
razdoblje Mraka, bilo je to proljeće nade, bila je to zima očaja, sve je
bilo pred nama, ništa nije bilo pred nama, svi smo išli ravno u Nebo,
svi smo išli u potpuno suprotnom smjeru.
Charles Dickens (1812-1870)
 33

Katkad razmišljam o tomu kakav bi čovječji rod postao da su

prvi naseljenici na Santa Rosaliji bili izvorni putnici i posada za
”Krstarenje stoljeća” - zapovjednik von Kleist, dakako, i Hisako
Hiroguchi i Selena MacIntosh i Mary Hepburn, a umjesto djevojčica iz
plemena Kanka-bono mornari i oficiri i Jacqueline Onassis i doktor
Henry Kissinger i Rudolf Nureyev i Mick Jagger i Paloma Picasso i
Walter Cronkite i Bobby King i Robert Pepin, ”najveći kuhar u
Francuskoj” i, dakako, Andrew MacIntosh i Zenji Hiroguchi i tako
dalje i tako dalje.
Otok je mogao uzdržavati sve te pojedince - ali jedva. Po svoj
prilici došlo bi do stanovitih otimanja, borbi - čak i ubijanja ako bi
ponestalo hrane ili vode. Neki bi, pretpostavljam, držali da bi Priroda
ili tako nešto bila vrlo zadovoljna ako izađu kao pobjednici. Ipak, što
se tiče evolucije, njihovo preživljenje bilo bi praktički beznačajno ako
se ne bi razmnažali, a većina žena na popisu putnika nije više mogla
rađati, tako da se za njih nije ni vrijedilo boriti.
Tijekom prvih trinaest godina na Santa Rosaliji, prije no što je
Akiko dostigla spolnu zrelost, jedine plodne žene bile bi Selena, koja
je bila slijepa, i Hisako Hiroguchi, koja je već rodila bebu pokrivenu
krznom, i tri druge koje su bile normalne. I vjerojatno bi pobjednici
oplodili svaku od njih, čak i protiv njihove volje. Ali mislim da, na
kraju krajeva, ne bi bilo toliko važno koji su mužjaci vršili oplodnju,
Mick Jagger ili dr. Henry Kissinger ili zapovjednik ili brodski konobar.
Čovječji bi rod još uvijek bio manje ili više to što je danas.
Napokon, preživjele osobe ipak ne bi bile najokrutniji borci, nego
najsposobniji lovci. Tako je to na ovim otocima.

Bahia de Darwin imao je žive jastoge iz Mainea kojima je malo

manjkalo pa da Otočje Galapagos također stavi na kušnju njihovu
sposobnost preživljenja. Prije no što je brod opljačkan, u rezervoarima
s morskom vodom koji su se nalazili u štivi bilo je dvjesta jastoga.
Vode oko Santa Rosalije bile su zacijelo dovoljno hladne za njih,
premda možda preduboke. U svakom slučaju, vrijedi spomenuti da su,
glede jedne stvari, bili poput ljudskih bića, tj. ako su morali, mogli su
jesti gotovo sve.
I kad je bio star, star čovjek, zapovjednik von Kleist sjećao se tih
jastoga u rezervoarima. Što je više stario, to življa su bila njegova
sjećanja o davnim događajima. I jedne noći nakon večere zabavljao je
Akiko, krznastu kćerku Hisako Hiroguchi, fantastičnom pričom koje je
polazna pretpostavka bila da su jastozi iz Mainea uspjeli doći do
otoka, da je prošlo milijun godina, kao što jest sada - da su jastozi
postali dominantna vrsta na planetu, sagradili gradove i kazališta i
bolnice i javni prijevoz i tako dalje. U njegovoj pripovijesti, jastozi su
svirali violinu, rješavali umorstva, bavili se mikrokirurgijom,
pretplaćivali na klubove knjiga i tako dalje.
Pouka priče bila je da su jastozi radili upravo ono što su i ljudska
bića uradila, tj. sve su upropaštavali. Željeli su da budu obični jastozi,
osobito sada kad nije više bilo ljudskih bića koja bi ih htjela žive
skuhati.
A to je, ponajprije, bila jedina stvar na koju su se znali tužiti: da
ih žive kuhaju. Sad, upravo zato što nisu više htjeli da ih žive kuhaju,
morali su podupirati simfonijske orkestre i tako dalje. Središnja ličnost
u zapovjednikovoj pripovijesti bio je slabo plaćeni drugi hornist u
Jastogovačkom simfonijskom orkestru, čija je žena upravo otišla s
profesionalnim hokejašem.

Kad je izmišljao tu priču, nije imao pojma da se drugdje čovječji

rod nalazio na rubu izumrća i da su se drugi oblici života suočavali sa
sve manjim otporom tamo gdje su pokazivali sklonost prema
dominaciji. Zapovjednik nikad neće čuti o tomu, a ni drugi na Santa
Rosaliji. I ovdje govorim samo o dominaciji velikih oblika života nad
drugim velikim oblicima života. Istina je međutim da su pobjedonosni
organizmi planeta uvijek bili mikroskopski. U svim okršajima između
Davida i Golijata, je li se ikad dogodilo da pobijedi Golijat?
Dakle, na razini velikih stvorova, vidljivi borci, jastozi, zacijelo
su bili loši kandidati da postanu isto tako složeno konstruktivni i
destruktivni kao čovječanstvo. Ali, da je zapovjednik ispričao svoju
jetku priču o hobotnicama umjesto o jastozima, možda ne bi bila baš
tako smiješna. U ono doba, kao i danas, ti mečkavi stvorovi imali su
jako razvijene mozgove čija je temeljna funkcija bila da kontroliraju
njihove lako pokretljive udove. Netko bi mogao misliti da između
njihovog položaja i položaja ljudskih bića nije bilo neke posebne
razlike, jer su potonji morali kontrolirati ruke. Po svoj prilici, njihov
mozak mogao je činiti druge stvari s njihovim rukama i mozgom osim
hvatati ribu.
Ali, još moram vidjeti hobotnicu ili, što se toga tiče, ijednu vrstu
životinje koja nije bila sasvim zadovoljna da vrijeme na ovom svijetu
provodi kao sakupljač hrane, da izbjegava pokuse s neograničenom
pohlepom i ambicijom koje je vršilo čovječanstvo.

Glede ljudskih bića i njihova oporavka, tj. mogućnosti da opet

počnu upotrebljavati oruđa i graditi kuće i svirati glazbala i tako dalje:
ovaj put morala bi to raditi kljunom. Njihove ruke postale su peraje u
kojima su kosti šake gotovo potpuno utamničene i ukočene. Svaka
peraja obijena je s pet čisto ukrasnih škrba privlačnih pripadnicima
suprotnog spola u vrijeme parenja. To su zapravo vrhovi četiri
potisnuta prsta i palac. Oni dijelovi ljudskog mozga koji su nekad
kontrolirali ruke jednostavno više ne postoje i zbog toga ljudske
lubanje imaju danas daleko aerodinamičniji oblik. I što je lubanja
aerodinamičnijeg oblika, to je osoba uspješniji ribar.

Ako ljudi danas mogu plivati tako brzo i daleko kao tuljani, što ih
sprečava da otplivaju natrag na kopno odakle su došli njihovi preci?
Odgovor je: ništa.
Mnogi su pokušali ili će pokušati za nestašice riba ili
prenapučenosti. Ali, bakterija koja jede ljudska jaja uvijek je tamo da
ih dočeka.
Toliko o istraživanju.
A opet, ovdje je tako mirno, i zašto bi onda netko želio živjeti na
kopnu? Svaki otok postao je idealno mjesto za odgoj djece, s njišućim
kokosovim palmama i prostranim bijelim žalima - i bistrim plavim
lagunama.
I svi ljudi su tako bezazleni i opušteni, i sve to samo zato što im
je evolucija oduzela ruke.
Reče Mandarax:

U djelima rada ili znanja

Ja marljiv ću isto biti;
Jer Sotona uvijek zlo će naći
Da dokona ruka čini.
Isaac Watts (1674-1748)
 34

Prije milijun godina živio je i taj peruanski pilot, mladi

potpukovnik čiji je lovac-bombarder skakutao od pramena do pramena
savršeno perjaste tvari na samom rubu planetne atmosfere. Zvao se
Guillermo Reyes i mogao je preživjeti na toj visini zato što su njegovo
odijelo i kaciga bili napuhnuti umjetnom atmosferom. Ljudi su nekad
bili tako divni uspijevajući ostvariti svoje nemoguće snove.
Potpukovnik Reyes vodio je jednom neodređenu raspravu s
kolegom letačem o tomu ima li išta ljepše od spolnog općenja. Sad je
bio u radio-vezi s tim istim drugom, koji se nalazio u bazi u Peruu i
koji će mu kazati da je Peru ušao u rat protiv Ekvadora.
Potpukovnik Reyes već je aktivirao mozak strahovitog
samohodnog oružja obješenog ispod aviona. Bilo je to prvi put da je
taj mozak okusio život, a već se ludo zaljubio u radarsku pipicu na
vrhu kontrolnog tornja na međunarodnom aerodromu u Guayaquilu,
pravovaljanoj vojnoj meti, jer je Ekvador tamo držao deset ratnih
aviona. Taj zapanjujući ljubitelj radara ispod potpukovnikovog aviona
bio je, u jednom pogledu, poput golemih kopnenih kornjača s Otočja
Galapagos: imao je svu potrebnu prehranu unutar oklopa.
I tako, došla je vijest da može osloboditi tu stvar.
I tako, oslobodio ju je.
Prijatelj na tlu upitao ga je kako se osjeća sad kad je jednoj
takvoj stvari dao slobodu. Odgovorio je da je napokon otkrio nešto što
je zabavnije od spolnog općenja.

Ganuća mladog potpukovnika u času ispuštanja mora da su bila

transcendentalna, mora da su bila potpuno proizvod njegova velikog
mozga, jer avion nije zadrhtao ni skrenuo, niti se počeo penjati, niti
ponirati kad je projektil krenuo ususret ispunjenju svoje ljubavi.
Nastavio je na istom kursu, jer je automatski pilot odmah kompenzirao
nenadanu promjenu u težini i aerodinamičnosti aviona.
Glede učinka ispuštanja vidljivih Reyesu: projektil je bio
previsoko da bi za sobom ostavljao trag pare, a ispušna cijev bila je
čista, tako da je za Reyesa on bio rudo koje se brzo pretvorilo u točku,
onda u česticu, pa u ništa. Iščeznuo je tako brzo da je bilo teško
vjerovati da je ikad postojao.
I to je bilo sve.
Jedini trag događaja u stratosferi morao je biti u Reyesovu
velikom mozgu ili nigdje. Bio je sretan. Bio je smjeran. Bio je ispunjen
strahopoštovanjem. Bio je ispražnjen.

Reyes nije bio lud da ćuti da je ono što je učinio analogno radu
muškog spolovila tijekom spolnog odnošaja. Kompjutor koji, nakon
što ga je ukopčao, nije više mogao nadzirati, odredio je točan čas
ispuštanja i dao potanke upute mehanizmu projektila, tako da je svaki
njegov savjet bio suvišan. U svakom slučaju, nije se baš mnogo
razumio u rad mehanizma. Takvo znanje bilo je stvar stručnjaka. U
ratu, kao i u ljubavi, Reyes je bio neustrašivi, bezbrižni pustolov.
Zapravo, lansiranje projektila bilo je jednako ulozi mužjaka u
procesu razmnažanja.
Od potpukovnika se tražilo samo jedno: da isporuči robu u tren
oka.
Da - i to rudo koje je tako brzo postalo točka, pa čestica, pa ništa
bilo je sad odgovornost nekog drugog. Odsad se sva aktivnost imala
odvijati kod primaoca.
On je svoje učinio. Bio je ugodno pospan - i veseo i ponosan.

Jedna me stvar počinje brinuti, da možda ne iskrivljujem

pripovijest, jer je nekoliko ličnosti u njoj doista ludo, i tako stvaram
dojam da je prije milijun godina svatko bio lud. Nije bilo tako.
Ponavljam: nije bilo tako.
Gotovo je svatko u ono doba bio normalan i ja spremno
dodjeljujem Reyesu taj opći enkomij. Još jedanput, golem problem
nije bilo ludilo, nego čovječji mozak koji je bio previše velik i
neiskren da bi bio praktičan.

Ni jedno pojedinačno ljudsko biće nije moglo pripisati sebi u

zaslugu taj projektil, koji je bio na putu da savršeno obavi svoj posao.
Projektil je bio kolektivno postignuće svih onih koji su aktivirali
mozak da riješe problem hvatanja i stlačivanja difuzne sile koju je
priroda mogla stvoriti i bace je u relativno malenim zamorima na svoje
neprijatelje.
Ja sam sam imao neka jako osobna iskustva u Vijetnamu s
ispunjenjem snova te vrste - to će reći, s minama i bombama i
granatama. Priroda nikad ne bi mogla biti tako predvidljivo
destruktivna na tako malom prostoru da nema pomoć čovječanstva.
Već sam ispričao priču o starici koju sam ubio zbog bacanja
ručne granate. Ima još mnogo takvih priča, ali ni jedna eksplozija koju
sam vidio ili o kojoj sam slušao u Vijetnamu ne bi se mogla usporediti
s onim što se dogodilo kad je taj peruanski projektil rinuo svoj nos,
onaj dio tijela koji je naprosto vrvio od otvorenih vrhova živaca, u
ekvadorsku pipicu.

Danas se nitko ne zanima za kiparstvo. A i tko bi mogao baratati

dlijetom ili aparatom za zavarivanje samo perajama ili ustima?
Ipak, da je na otocima podignut spomenik u slavu ključnog
događaja u prošlosti, bio bi to jedan dobar spomenik: čas parenja,
neposredno pred eksploziju, između projektila i one radarske pipice.
U podnožju spomenika, napravljenom od lave, mogle bi se urezati
riječi koje bi izražavale osjećaje svih onih koji su imali svoje prste u
konstrukciji i proizvodnji i prodaji i kupnji i lansiranju projektila, kao i
svih onih za koje su brizantni eksplozivi bili dio zabavne djelatnosti:

...Ispunjenje je to Pobožno priželjkivano.

William Shakespeare (1564-1616)
 35

Dvadeset minuta prije nego što je projektil poljubio pipicu,

zapovjednik Adolf von Kleist zaključio je da je opasnost prošla i da se
može spustiti iz koša na jarbolu. Bahia de Darwin bio je opelješen,
ostavljen s manje blagodati i navigacijskih instrumenata čak i od broda
njezina veličanstva Beaglea kad je 27. prosinca 1831. godine taj
odvažni mali drveni jedrenjak počeo svoje putovanje oko svijeta.
Beagle je barem imao kompas i sekstant i navigatore koji su, zbog
poznavanja zvijezda, mogli prilično točno pogoditi položaj broda u
satnom mehanizmu svemira. K tomu, Beagle je imao fenjere i svijeće
za doba noći i viseće krevete za mornare i strunjače i jastuke za
oficire. Tko god bi sad odlučio provesti noć na Bahiji de Darwin,
morao bi odmarati umornu glavu na golom čeliku ili možda učiniti ono
što će Hisako Hiroguchi uraditi kad ne bude više mogla držati oči
otvorene. Hisako će sjesti na poklopac zahodske školjke u toaletu do
glavnog salona i položiti glavu na ruke koje će biti prekrižene na
stijenki umivaonika.
Usporedio sam rulju kod hotela s valom plime, čija je kresta
prohujala nepovratno mimo autobusa. Rekao bih da je rulja u luci više
sličila tornadu. Sad se, u sumrak, taj divlji vihor kretao prema
unutrašnjosti, žderući samog sebe, jer su njegovi članovi postali
vrijedni pljačkanja - noseći jastoge i vino i elektroničke uređaje i
zastore i vješalice i cigarete i stolice i sagove i ručnike i pokrivače za
krevete i tako dalje i tako dalje.
I tako, zapovjednik je spuznuo iz koša na jarbolu. Prečke ljestava
stvorile su naboje na njegovim bosim nježnim stopalima. Koliko je
mogao vidjeti, brod i luka bili su potpuno prazni. Otišao je najprije u
svoju kabinu, jer je na sebi imao samo donje rublje. Nadao se da su
mu pljačkaši ostavili barem nešto odjeće. Kad je pokušao upaliti
svjetlo, ništa se nije dogodilo - naime, sve žarulje su nestale.
 Ipak, brod nije ostao bez energije, jer je u strojarnici bilo dosta
punih akumulatora. Evo što se dogodilo: kradljivci žarulja zamračili su
strojarnicu prije no što su akumulatori i generatori i elektropokretači
mogli biti ukradeni. I tako su, u stanovitu smislu, nehotice učinili
čovječjem rodu golemu uslugu. Zahvaljujući njima, brod je još uvijek
bio operativan. Istina, bez navigacijskih uređaja, bio je slijep poput
Selene MacIntosh - ali, bio je još uvijek najbrži brod u tom dijelu
svijeta, kadar, ako treba, rezati vodu pri najvećoj brzini punih dvadeset
dana bez uzimanja novog goriva, pod uvjetom da ništa ne pođe krivo u
mračnoj strojarnici.
Pa ipak, dogodit će se upravo to: nakon samo pet dana na moru
nešto će poći krivo, i to posve krivo, u mračnoj strojarnici.

Dok je pipao po mračnoj kabini tražeći odjeću kojom bi skrio

svoju golotinju, zapovjednik zacijelo nije namjeravao isploviti. U
kabini nije bilo ni rupčića ni ručnika. Tu se prvi put suočio s
nedostatkom tekstila, koji je u tom času ćutio kao puku neugodnost,
ali koji će tijekom trideset godina, koliko ih je još imao proživjeti,
postati vrlo kritičan. Jednostavno neće više biti tkanine koja bi obdan
štitila njegovu kožu od sunca ili obnoć od hladnoće. Kako će samo on
i drugi naseljenici zavidjeti Hisakinoj kćerki koja je bila zaštićena
krznom.
Svatko osim Akiko, sve dok ona sama nije rodila krznaste bebe,
morat će tijekom dana nositi krhke pelerine i šešire napravljene od
perja i povezane ribljim crijevima.
Reče Mandarax suprotno tomu:

Čovjek je dvonožac bez perja.

Platon (4277-347 pr.n.e.)

Zapovjednik je bio miran dok je pretraživao kabinu. Iz tuša je

kapala voda i on je čvrsto zatvorio pipac. U svakom slučaju, barem je
to mogao dovesti u red. Što pokazuje koliko je bio priseban. Kao što
sam već rekao, njegov probavni sistem nije još uvijek preradio svu
onu njujoršku hranu. Ipak, još važnija za njegov duševni mir bila je
činjenica da nitko nije računao s njim za bilo što. Osobe koje su
opljačkale brod gotovo su sve imale jako siromašne, gladne rođake
koji su već počeli prevrtati očima i tapšati trbuh i pokazivati na usta
poput Kanka-bona.
Zapovjednik nije još uvijek izgubio svoj glasoviti smisao za šalu i
sad mu je, k tomu, mogao udovoljavati kao nikad prije. Zbog koga še
sad morao pretvarati da je život ozbiljna stvar? Na brodu čak nije bilo
ni štakora. Na Bahiji de Darwin nikad nije bilo štakora, što je bila još
jedna dobra sreća za čovječanstvo. Da su štakori dospjeli na Santa
Rosaliju zajedno s prvim naseljenicima, nakon nekih šest mjeseci ljudi
ne bi imali što jesti.
I onda bi štakori, nakon što bi požderali ono što je ostalo od ljudi
i njih samih, i sami pocrkali.
Reče Mandarax:

Štakori!
Napadali su pse, ubijali su mačke,
Ujedali bebe u zipkama,
Jeli sireve iz golemih badanja
I lizali juhu iz kuharevih kutlača;
Raskolili su bačvice s usoljenim papalinama,
Gnijezdili se u nedjeljnim šeširima,
Čak su narušili čavrljanja žena,
Zaglušujuči im riječi Vrištanjem i cičanjem
S pedeset različitih povisilica i ponizilica.
Robert Browning (1812-1889)

Zapovjednikovi okretni prsti, koji su sada pipali po zamračenom

zahodu, otkrili su nešto što će se pokazati da je napola puna boca
konjaka posađena na kotlić. Bila je to posljednja boca koja se još
nalazila na brodu i njezin sadržaj činio je posljednju tvar te vrste, od
krme do pramca, od koša na jarbolu do kobilice, kojom je ljudsko biće
moglo utjecati na vlastiti metabolizam. Dakako, kad to kažem,
isključujem mogućnost ljudožderstva. Ne obazirem se na činjenicu da
je sam zapovjednik bio prilično jestiv.
I upravo kad su zapovjednikovi prsti čvrsto zgrabili vrat boce,
nešto golemo i snažno bubnulo je o Bahiju de Darwin. Također: muški
glasovi dopirali su s prve palube. Evo o čemu se radilo: posada
remorkera koji je isporučio gorivo i hranu kolumbijskom teretnom
brodu San Mateo pripremala se odvući dva čamca za spasavanje s
Bahije de Darwin. Otpustili su pramčano uže broda, dok je remorker
bio okrenut prema ušću, tako da se čamac s njegove desne strane
mogao spustiti u vodu.
Tako je brod sada bio združen s južnoameričkim kopnom jednim
jedinim užetom na krmi. Poetski kazano, to uže je bijela najlonska
pupkovina cijelog modernog čovječanstva.

Zapovjednik je lako mogao biti moj suduh na Bahiji de Darwin.

Ljudi koji su uzeli naše čamce za spasavanje nisu ni slutili da na brodu
ima živih duša.
Kad je ponovo ostao sam, osim mene, dakako, nastavio se opijati.
Od kakve je sad važnosti to moglo biti? Remorker, koji su čamci za
spasavanje poslušno slijedili, iščeznuo je uzvodno. San Mateo,
osvijetljen poput božičnog drvca, s radarskom pipicom koja se
okretala na vrhu zapovjedničkog mosta, nestao je nizvodno, tako da je
zapovjednik smatrao da može vikati s mosta što god ga je volja bez
bojazni da će privući neželjenu pozornost. S rukama na kormilu,
viknuo je u zvjezdanu noč: ”Čovjek u moru!” Govorio je o sebi.
Ne očekujući da će se nešto dogoditi, pritisnuo je starter za
motor. Iz utrobe broda doprla je potmula, krkljava tutnjava golemog
dizl-motora savršena zdravlja. Pritisnuo je drugi starter, podarujući
život jednojajčanom blizancu motora. Ti pouzdani pokorni robovi
rođeni su u Columbusu u Indiani - ne tako daleko od Indiana
sveučilišta na kojem je Mary Hepburn stekla treći stupanj iz zoologije.
 Svijet je malen.

Činjenica da su motori još uvijek radili bila je samo još jedan

razlog više da se otkači i nacica. Ugasio je motore i bilo je dobro što
je to učinio. Da ih je pustio da se doista zagriju, ta temperaturna
anomalija mogla je privući elektroničku pozornost peruanskog lovca-
bombardera u stratosferi. Mi smo u Vijetnamu imali instrumente koji
su bili tako osjetljivi na toplinu da su mogli otkriti prisutnost ljudi ili
barem nekih golemih sisavaca u noći - ovo zato što su njihova tijela
bila tek neznatno toplija od okoline.
Jednom sam naveo baražnu vatru na bivola. Obično su tamo bili
ljudi - pokušavajući nam se privući i ubiti nas. Kakav život! Volio bih
da sam mogao odložiti oružje, uzeti štap za pecanje i postati ribar.

I upravo je o tomu mislio zapovjednik gore na mostu - ”Kakav

život!” i tako dalje. Cijela stvar bila je jako šaljiva, premda njemu nije
bilo do smijeha. Mislio je da je život prosudio njegov karakter,
zaključio da je gotovo bezvrijedan i prekinuo s njim. Nije ni slutio
koliko se vara!
Izišao je na promenadnu palubu, koja se nalazila iza
zapovjedničkog mosta i oficirskih kabina, hodajući bos po golom
čeliku. Sad kad su s palube odneseni sagovi, začepljene rupe koje su
trebale primiti postolja za oružja jasno su se vidjele, čak i na svjetlosti
zvijezda. Ja sam sam zavario četiri ploče na toj palubi. Međutim,
najveći dio mojeg rada, najfinijeg rada, bio je duboko dolje u
unutrašnjosti.
Zapovjednik je pogledao zvijezde i njegov veliki mozak rekao mu
je da je planet na kojem obitava nevažna čestica prašine u kozmosu,
da je on mikrob na toj čestici i da uopće nije važno što se s njim
događa. Eto što su ti veliki mozgovi znali činiti s viškom kapaciteta:
brbljati na ovakav način. A čemu? Danas nećete naći da netko ima
takve misli.
I onda je spazio krijesnicu - meteorit koji je gorio na rubu
atmosfere, tamo gdje je potpukovnik Reyes, odjeven u astronautsko
odijelo, upravo dobio poruku da je Peru oficijelno u ratu s
Ekvadorom. Krijesnica je podsjetila zapovjednikov veliki mozak da se
još jedanput čudi kako su ljudi nepripravni za udar meteorita o
Zemljinu površinu.
A onda je došlo do te strahovite eksplozije na aerodromu, kad su
se vjenčali projektil i radarska pipica.

U tom času, hotelski autobus, oslikan plavonogim blunama i

morskim iguanama i pingvinima i kormoranima i tako dalje, bio je
parkiran ispred bolnice. Zapovjednikov brat *Siegfried upravo se
spremao ući unutra i zatražiti pomoć za *Jamesa Waita koji je izgubio
svijest. *Waitov srčani napadaj prouzrokovao je ovo skretanje s puta
prema aerodromu i tako zacijelo spasio živote svih putnika.
Golemi mjehur udarnog vala bio je poput betonskog zida. Putnici
u autobusu imali su dojam da je sama bolnica eksplodirala. Prozori i
vjetrobran autobusa bili su zatjerani unutra, ali se nisu rasprsnuli. Nisu
se pretvorili u šrapnele. Umjesto toga, Mary i Hisako i Selena i
*Kazah i jadni *Wait i Kanka-boni i zapovjednikov brat bili su zasuti
prividnim zrnima bijelog kukuruza.
Isto će se dogoditi na Bahiji de Darwin. Svi prozori bit će
zatjerani unutra, a bijela zrna rasuta po podu.
Bolnica, koja je prije nekoliko časaka bila puna svjetla, sada je
bila zamračena, kao i cijeli grad, a iznutra su dopirali povici za pomoć.
Motor autobusa je, hvala bogu, još uvijek radio i prednja svjetla
osvjetljavala su usku stazu kroz krhotine.
I tako, premda je ćutio sve veću uzetost, *Siegfried je ipak uspio
izvući autobus otamo. Od kakve je pomoći mogao on ili itko u
autobusu biti preživjelima, ako ih je uopće bilo, u bolnici?
I logika labirinta od krša vodila je puzavi autobus od središta
eksplozije, od aerodroma, prema luci. Zapravo, cesta preko močvare,
od obodnice grada do mola, bila je gotovo bez krhotina, jer udarni val
nije imao bogzna što rušiti na toj dionici.
 *Siegfried von Kleist odvezao je autobus u luku zato što je taj
dio puta pružao najmanji otpor. Samo je on bio kadar vidjeti kuda ide.
Drugi su još uvijek bili na podu autobusa. Mary Hepburn odvukla je
nesvjesnog *Waita od djevojčica i on je sad ležao na leđima, s glavom
u Marynom krilu. Veliki mozak Kanka-bona potpuno je prestao s
radom, u pomanjkanju svakog znanja o tomu što se događa. Hisako
Hiroguchi i Selena MacIntosh i *Kazah bile su slično imobilizirane.
I svi su bili gluhi, jer je udarni val učinio veliko nasilje nad
kostima u njihovom unutarnjem uhu, najsitnijim kostima u ljudskom
tijelu. Nitko od njih neće više imati normalan sluh. Osim
zapovjednika, prvi naseljenici na Santa Rosaliji bit će nagluhi, tako da
će se dobar dio njihovih razgovora, na ovom ili onom jeziku, sastojati
od ”A?” i ”Govori glasnije” i tako dalje.
Nasreću, taj nedostatak nije bio nasljediv.

Poput Andrewa MacIntosha i Zenjija Hiroguchija, nikad neće

otkriti što ih je udarilo - osim ako odgovori na takva pitanja nisu
postojali na dalekom kraju modrog tunela što vodi u Zagrobni život.
Prihvatit će zapovjednikovu teoriju da je eksplozija, i još jedna nakon
te, došla kao posljedica udara užarenih stijena iz svemira - ipak, neće
to učiniti bez rezerve, jer će zapovjednik ispasti smiješan glede
procjene mnogih stvari.

Zapovjednikov klijenuti brat, kojem je zvonilo u ušima, a sluh mu

se donekle vraćao, zaustavio je autobus na molu kraj Bahije de
Darwin. Nije očekivao da će brod biti u luci. Međutim, nije ga
iznenadilo da je u mraku i očito napušten, s izbijenim prozorima, bez
čamaca za spasavanje, jedva se držeći za molo jednim jedinim
krmenim užetom. Oslobođeni pramac bio je odvojen od mola, tako da
je mostić visio ponad vode.
Dakako, bio je opljačkan poput hotela. Molo je bilo puno omota i
kutija i drugog smeća koje su strvinari odbacili.
 *Siegfried nije očekivao da će vidjeti brata. Čuo je da je
zapovjednik otišao iz New Yorka, ali ne i da se uspio vratiti u
Guayaquil. Ako je i bio negdje u Guayaquilu, vjerojatno je bio mrtav
ili ozlijeđen ili, u svakom slučaju, u nemogućnosti da bude od neke
pomoći. U tom času nitko u Guayaquilu nije bio u mogućnosti da bude
nekomu od neke pomoći.
Reče Mandarax:

Pomozi samome sebi i bog će ti pomoći.

Jean de La Fontaine (1621-1695)

U najboljem slučaju, *Siegfried se nadao da će naći mirno

stajalište u svom tom kaosu. Što je i učinio. Činilo se da u blizini
nema nikoga.
I tako, izišao je iz autobusa da vidi može li nekako vježbama
obuzdati nehotične plesne pokrete prouzrokovane Huntingtonovom
horejom - skakutanjem, sklekovima, čučnjevima i tako dalje.
Mjesec je izlazio.
A onda je spazio kako se ljudska pojava diže na noge na
promenadnoj palubi Bahije de Darwin.
Bio je to njegov brat, zapovjednik von Kleist, no budući da mu je
lice bilo u sjeni, *Siegfried ga nije prepoznao. *Siegfried je čuo
šaputanja da brodom obilazi duh. Vjerovao je da vidi duha. Mislio je
da sam to ja. Mislio je da vidi Leona Trouta.
 36

Zapovjednik je prepoznao brata i doviknuo mu ono što bih i ja

bio ponukan viknuti da sam se mogao pojaviti u tjelesnom obliku - a
to je bilo: - Dobro došao na ”Krstarenje stoljeća”!

Stišćući još uvijek bocu, premda je već bila prazna, zapovjednik

je sišao na glavnu palubu na krmi, tako da je bio gotovo u istoj razini s
bratom, dok je *Siegfried, koji nije ništa čuo, prišao što je bliže
mogao, vodeći računa da ne padne u uski jarak između njih. Taj jarak
premoštavalo je krmeno uže, ta bijela pupkovina.
- Gluh sam - rekao je *Siegfrieđ. - Jesi li i ti gluh?
- Nisam - odgovorio je zapovjednik. Za razliku od *Siegfrieda,
bio je mnogo dalje od središta eksplozije. Međutim, krvario je iz nosa,
što je smatrao komičnim. Udario se u nos kad ga je udarni val oborio
na palubu. Konjak je pojačao njegov smisao za šalu, tako da mu je sad
sve bilo nepodnošljivo smiješno.
Mislio je da su vježbe koje je *Siegfried radio na molu
izrugivanje bolesti koju su možda obojica baštinila od oca. - Svidjelo
mi se to tvoje oponašanje oca - rekao je. Cijeli razgovor bio je na
njemačkome, jeziku njihova djetinjstva, prvom jeziku koji su znali.
- Adie! - viknuo je *Siegfried. - Ovo nije smiješno!
- Sve je smiješno - rekao je zapovjednik.
- Imaš li lijekova? Imaš li hrane? Ima li još uvijek kreveta na
brodu? - upitao je *Siegfried.
Zapovjednik je odgovorio citatom koji je Mandarax dobro
poznavao:

Dugujem mnogo, nemam ništa. Ostalo poklanjam siromašnima.

Frantjois Rabelais (1494-1553)
 - Ti si pijan! - rekao je *Siegfried.
- A zašto ne? - upitao je zapovjednik. - I tako sam samo klaun. -
Slučajna šteta koju je konjak prouzrokovao u njegovu mozgu učinila
ga je strahovito egocentričnim. Nije ni časka pomislio na patnju drugih
u mračnom i razorenom gradu. - Znaš li ti, Ziggie, što mi je jedan član
posade kazao kad sam ga pokušao spriječiti u krađi kompasa?
-Ne - odgovorio je *Siegfried i počeo ponovo plesati.
- Sklanjaj mi se s puta, klaunu! - rekao je zapovjednik i prasnuo u
smijeh. - Usudio se to kazati jednom admiralu, Ziggie. Dao bih da ga
objese na križ jarbola, hik..., da netko nije ukrao..., hik, križ jarbola,
hik. U zoru, hik..., da netko nije ukrao zoru.
Usput, ljude još uvijek hvata štucavica. I još uvijek se ne mogu
obuzdati kad se to dogodi. Cesto ih čujem kako štucaju, nenamjerno
zatvarajući glasnice i udišući isprekidano dok leže na prostranim
žalima ili se bućkaju u plavim lagunama. Ljudi možda štucaju i više
nego prije milijun godina. To, čini mi se, nije toliko posljedica
evolucije, koliko činjenice da progutaju sirovu ribu prije no što je
dovoljno sažvaću.
(LJUDI)
I još uvijek se smiju isto toliko koliko i prije, unatoč smanjenom
obujmu mozga. Ako družina leži na žalu i jedan od njih prdne, svi se
smiju i smiju upravo kao što su to ljudi činili prije milijun godina.
 37

- Hik - nastavio je zapovjednik - pokazalo se da sam imao pravo,

hik, Ziggie. Davno sam rekao - nastavio je - da će nas od vremena do
vremena udariti veliki meteoriti. I to se, hik, evo, hik, dogodilo.
- Bila je to bolnica, eksplodirala je - rekao je *Siegfried. Tako se
njemu činilo.
- Nikad ni jedna bolnica nije tako eksplodirala - rekao je
zapovjednik i, tjerajući *Siegfrieda u očaj, popeo se na ogradu
pripravan skočiti na molo. Visina zapravo i nije bila tako velika - oko
dva metra preko jarka, ali zapovjednik je bio vrlo pijan.
Uspio je preskočiti udaljenost i tresnuo na koljena. To ga je
izlječilo od štucavice.
- Ima li još nekoga na brodu? - upitao je *Siegfried.
- Nikoga osim nas girica - rekao je zapovjednik. Nije imao pojma
da su on i *Siegfried odgovorni za spasavanje nekog drugog osim njih
samih. Putnici u autobusu bili su još uvijek na podu. Usput,
*Mandarax je bio kod Mary Hepburn. *Siegfried joj ga je dao u
slučaju da mora saobraćati s Hisako Hiroguchi. Mandarax je, kao što
sam rekao, bio beskoristan kao tumač za Kanka-bone.
Zapovjednik je stavio ruku preko *Siegfriedovih drhtavih ramena
i rekao: - Ne boj se, mali brate. Mi smo iz duge loze preživljenika. Što
je mali pljusak meteorita za jednog von Kleista?
- Adie... - rekao je *Siegfried - možemo li nekako dovesti brod
bliže doku? - Mislio je da bi se ljudi u autobusu mogli osjećati nešto
sigurnije i zacijelo udobnije na palubi broda.
- Jebeš brod. Nema ništa više na njemu - rekao je zapovjednik. -
Mislim da su čak capnuli i starog Leona. - Još jedanput - Leon je bio
ja.
- Adie... - rekao je *Siegfried - u onom autobusu je deset ljudi, a
jedan od njih ima problema sa srcem.
 Zapovjednik je škiljio prema autobusu.
- Kako su tako nevidljivi? - upitao je. Štucanje se ponovo
izgubilo.
- Na podu su i strašno su preplašeni - rekao je *Siegfried. -
Moraš se otrijezniti, Adie. Ja imam očevu bolest.
Što se zapovjednika ticalo, vrijeme je stalo. Za nj je to bila
poznata obmana. Mogao je računati da će je iskusiti nekoliko puta
godišnje - kad god je primio vijest o kojoj se nije bio kadar šaliti.
Znao je kako da ponovo pokrene vrijeme, time što će zanijekati
lošu vijest. - Nije istina - rekao je. - To nije moguće.
- A što misliš, da plešem za zabavu? - rekao je *Siegfried i počeo
mehanički plesati, udaljujući se od brata.
Ponovo se približavao, isto tako mehanički, govoreći: - Sa mnom
je svršeno. Vjerojatno nisam trebao ni živjeti. Barem se nisam
razmnažao, tako da neka jadnica neće roditi još jednu nagrdu.
- Osjećam se bespomoćan - rekao je zapovjednik i dodao
kukavnim glasom - i tako prokleto pijan. Kriste..., zacijelo nisam
očekivao da ću biti odgovoran za nešto. Tako sam pijan. Ne mogu
misliti. Kaži mi što da radim, Ziggie.
Bio je odveć pijan da išta učini, tako da je stajao izbuljenih očiju
i otvorenih usta dok su Mary Hepburn i Hisako i *Siegfried, kad god
je jadni *Siegfried uspio obuzdati plesanje, potezali krmu prema molu
i zatim, kad su je dovukli, parkirali autobus ispod nje tako da služi
kao ljestvica do najniže palube broda, koja bi inače ostala nedokučiva.
O, da, mogli biste reći: ”Nije li to bio genijalni potez?” ili: ”Ne bi
to nikad mogli učiniti da nisu imali onaj golemi mozak” i ”Možete se
kladiti da danas nitko ne bi mogao prokužiti kako da uradi tako nešto”
i tako dalje. A opet, ti ljudi ne bi se morali ponašati tako domišljato,
ne bi se našli u tako kompliciranim teškoćama da djela i aktivnosti
golemih mozgova drugih ljudi nisu učinili planet neprikladnim za život.
Reče Mandarax:

Što se izgubi na vrtuljcima, dobiva se na ljuljačkama!

 Patrick Reginald Chalmers (1872 - 1942)

Ljudi su očekivali da će nesvjesni *James Wait biti najveći

problem. Zapravo, najveći problem bit će zapovjednik, koji je bio
odveć pijan da bi se na nj moglo osloniti kao na kariku u ljudskom
lancu, te je samo mogao sjediti na zadnjem sjedalu autobusa i kukati
zbog svojeg pijanstva.
Ponovo je imao štucavicu.
Evo kako su prebacili *Waita na brod: na molu je bilo dovoljno
dodatnog krmenog užeta da Mary Hepburn napravi ormu za nj. Orma
je u cijelosti bila njezina ideja. Na kraju krajeva, Mary je bila iskusni
planinar. Stavili su mu ormu i položili ga pored autobusa. Onda su se
ona i Hisako i *Siegfried popeli na krov autobusa i digli ga što su
nježnije mogli. Zatim su ga prebacili preko ograde na glavnu palubu.
Kasnije će ga odnijeti na promenadnu palubu, gdje će *James Wait
nakratko doći k svijesti - premda će to nakratko biti dovoljno dugo da
mu Mary Hepburn postane žena.

*Siegfried se onda vratio i rekao zapovjedniku da je došao red na

nj da se ukrca. Znajući da će se učiniti smiješnim dok se bude
pokušavao popeti na krov, zapovjednik je nastojao dobiti na vremenu.
Skočiti onako pijan bilo je lako. Penjati se na nešto imalo
komplicirano bila je posve druga stvar. Zašto je prije milijun godina
toliko mnogo ljudi namjerno nokautiralo od vremena do vremena
glavne blokove mozga alkoholom, ostaje i dalje zanimljiva zagonetka.
Možda su pokušavali gurnuti evoluciju u pravom smjeru - u smjeru
manjih mozgova.
I tako, nastojeći dobiti na vremenu i zvučati razborito i dolično,
premda se jedva mogao držati na nogama, zapovjednik je rekao bratu:
- Nisam siguran da je stanje tog čovjeka takvo da ga se može micati.
*Siegfried je izgubio strpljenje s njim. Rekao je: - To je baš loše,
zar ne, jer smo upravo odnijeli to jadno kopile na brod. Možda smo
trebali pozvati helikopter da ga prebaci u apartman za mladence u
Waldorf-Astoriji.
I to će biti posljednje riječi koje će braća von Kleist uputiti jedan
drugom, osim - Hop! - i - Ajde, op! - i - Opa! - i tako dalje dok se
zapovjednik uzalud pokušavao uspeti na krov autobusa.
Naposljetku se popeo, premda potpuno ponižen. Barem je uspio
prijeći na brod bez daljnje pomoći. I onda je *Siegfried rekao Mary da
se priključi ostalima i učini što može za *Waita, koji je za njih bio
Willard Flemming. Učinila je kao što joj je rekao, smatrajući da je
njegova želja da se popne na krov bez pomoći stvar muškog ponosa.

Tako je *Siegfried ostao sam na molu, gledajući gore prema

njima. Oni su čekali da im se priključi, ali to se nije dogodilo. Umjesto
toga, *Siegfried je sjeo za volan. Unatoč udovima koji su mu se trzali
amo-tamo, pokrenuo je motor. Kanio je krenuti prema gradu i ubiti se
tako što će se u punoj brzini zabušiti u nešto.
Prije no što je uspio ubaciti u brzinu, bio je omamljen udarnim
valom još jedne strahovite eksplozije. Ta se nije dogodila u gradu ili
kraj grada, nego nizvodno, u praktički nenaseljenoj močvari.
 38

Druga eksplozija bila je poput prve. Projektil se spario s

pipicom. Pipica se, u ovom slučaju, nalazila na vrhu malog
kolumbijskog teretnog broda San Mateo. Peruanski pilot Ricardo
Cortez, koji je projektilu podario iskru života, zamislio je da je
potaknuo njegovu ljubav prema pipici na brodu Bahia de Darvin. koji
međutim nije više imao radar, pa je zato, što se tog konkretnog
projektila tiče, bio bez ikakve spolne privlačnosti.
Major Cortez napravio je nešto što se prije milijun godina
nazivalo ”pravedna greška”.
Istina, treba reći da Peru nikad ne bi izdao zapovijed da se
napadne Bahia de Darwin da je ”Krstarenje stoljeća” otpočelo kao što
je bilo planirano i brod bio pun glasovitih osoba. Peru ne bi bio toliko
neosjetan na javno mnijenje. Ali, otkazivanjem krstarenja brod nije
više bio šminka, nego, što bi svaka razborita osoba mogla
pretpostaviti, potencijalni prijevoznik s posadom koja naprosto traži da
bude dignuta u zrak ili opečena napalmom ili izrešetana mitraljezima
ili čime god, jer se radilo o posadi koja je ”vojnopomorsko osoblje”.
I tako, ti Kolumbijci bili su tamo u močvari na mjesečini, ploveči
prema otvorenom moru i kući, jeli prvi pristojni objed u tjedan dana i
zamišljali da njihova radarska pipica bdije nad njima poput okretne
Djevice Marije. A ona nikad ne bi dopustila da im se dogodi nešto
loše. Nisu ni slutili koliko se varaju.
Usput, jeli su jednu staru kravu muzaru koja i tako nije više
mogla davati mnogo mlijeka. Eto što se nalazilo ispod nepromočive
cerade na mauni koja je opskrbila San Mateo: ta stara krava muzara,
još uvijek i te kako živa. Dignuta je na brod s boka, podalje od lučkog
dijela, tako da je ljudi na obali ne bi mogli vidjeti. Na obali je bilo
ljudi koji su bili dovoljno očajni da ubiju zbog nje.
Bio je to dobar komad proteina koji je odletio iz Ekvadora.
 Bilo je zanimljivo kako su je digli. Nisu upotrijebili ni petlju ni
mrežu za teret. Napravili su joj krunu od užeta, omotavši ga nekoliko
puta oko rogova. U to su utaknuli čeličnu kuku na kraju čeličnog
konopa dizalice. I onda je dizaličar počeo namotavati konop, tako da
je krava uskoro visila u zraku - u uspravnom položaju, što je bilo prvi
put u njezinu životu, dok su joj stražnje noge bile izvrnute na van, vime
izloženo, a prednje noge isturene vodoravno, tako da je imala opći
oblik klokana.
Evolucioni tok koji je proizveo tog golemog sisavca nije
predvidio da bi se on mogao naći u takvom položaju da težina cijelog
njegovog tijela ovisi o vratu. A taj vrat je, dok su je dizali, počeo
nalikovati na plavonogu blunu ili labuda ili kormorana.
Njezino iskustvo s letenjem moglo je nekim velikim mozgovima
tog doba izgledati smiješno. Bila je sve prije nego graciozna.
I kad su je spustili na palubu San Matea, bila je tako teško
ozlijeđena da nije više mogla stajati. Međutim, to se i očekivalo, i bilo
je posve prihvatljivo. Dugo iskustvo pokazalo je mornarima da stoka s
kojom se tako postupa može živjeti tjedan ili više, te da će joj meso
ostati svježe dok ne dođe vrijeme da je pojedu. To što je učinjeno ovoj
kravi muzari bila je kraća verzija onog što se činilo golemim kopnenim
kornjačama u doba jedrenjaka.
I u jednom i u drugom slučaju nije bilo potrebe za hlađenjem.

Sretni Kolumbijci žvakali su i gutali meso te jadne krave, kad ih

je evoluciono najnapredniji brizantni eksploziv, koji se zvao ”dagonit”,
raznio na komade. Dagonit je bio sin, tako reći, znatno slabijeg
eksploziva koji je proizvela ista tvrtka i koji se zvao ”glako”. Glako
je, tako reći, začeo dagonit, a obojica su bili potomci grčke vatre i
baruta i dinamita i kordita i TNTea.
I tako, moglo bi se kazati da su se Kolumbijci ponijeli gadno
prema jadnoj kravi, ali da je odmazda bila brza i strašna, zahvaljujući
ponajviše velikomoždanim izumiteljima dagonita.
 S obzirom na loš postupak Kolumbijaca prema kravi, major
Ricardo Cortez, koji je letio brže od zvuka, morao bi se smatrati
časnim vitezom u davnini. I on je tako mislio o sebi, premda nije imao
pojma o kravi ili o tomu što je projektil doista pogodio. Javio je
pretpostavljenima da je Bahia de Darwin razorena. Zatražio je da se
njegovom najboljem prijatelju, potpukovniku Reyesu, koji se vratio u
bazu nakon što je tog poslijepodneva pustio raketu na aerodrom,
prenese ova poruka na španjolskome: istina je.
Reyes će shvatiti da se slaže kako je otpuštanje projektila bilo
isto tako ushitno kao spolno općenje. Cortez nikad neće otkriti da nije
pogodio Bahiju de Darwin, kao što ni prijatelji i rođaci Kolumbijaca
pretvorenih u hamburgere u ušću nikad neće saznati što se dogodilo s
njima.

Raketa koja je pogodila aerodrom bila je zacijelo mnogo

djelotvornija, u darvinovskim uvjetima, od one koja je pogodila San
Mateo. Ubila je na tisuće ljudi i ptica i pasa i mačaka i štakora i
miševa i tako dalje, koji bi inače razmnažali vlastitu vrstu.
Eksplozija u močvari ubila je samo četrnaest članova posade i
oko petsto štakora na brodu, nekoliko stotina ptica, nešto rakova i riba
i tako dalje.
Ali, bio je to uglavnom neuspješan napad na sam kraj
prehrambenog lanca, na bilijune i bilijune mikroorganizama koji su,
zajedno s vlastitim izmetinama i truplima predaka, činili gnoj močvare.
Eksplozija ih nije posebno uznemirila, jer nisu bili toliko osjetljivi na
nenadana kretanja i zaustavljanja. Oni nikada ne bi mogli počiniti
samoubojstvo na način na koji je *Siegfried von Kleist, sjedeći za
volanom autobusa, kanio učiniti - nenadanim zaustavljanjem.
Oni su jednostavno, i nenadano, preseljeni iz jednog susjedstva u
drugo. Letjeli su kroz zrak noseći dobar dio starog susjedstva, i onda
pljusnuli na tlo. Mnogima od njih eksplozija je donijela pravo
blagostanje, jer su se hranili ostacima krave i štakora i posade i inih
viših oblika života.
Reče Mandarax:

Divno je vidjeti s kako malo se priroda zadovoljava.

Michel Eyquem de Montaigne (1533-1592)

Prasak dagonita, sina glakova, izravnog potomka plemenitog

dinamita, prouzrokovao je val plime u ušću visok šest metara u času
kad je zbrisao autobus s mola u luci i utopio Siegfrieda von Kleista,
koji je i tako htio umrijeti.
Što je još važnije: prekinuo je bijelu najlonsku pupkovinu koja je
spajala budućnost čovječanstva s kopnom.
Val je odnio Bahiju de Darwin kilometar uzvodno i onda je
nježno nasukao na muljevit sprud. Brod je bio osvijetljen kako
mjesečinom, tako i morbidnim, živahnim vatrama koje su izbijale
diljem Guayaquila.
Zapovjednik se popeo na most. Pokrenuo je dizl-blizance dolje u
mračnoj utrobi. Uključio je oba vijka i brod je kliznuo s muljevitog
spruda. Bio je slobodan.
Zapovjednik je upravljao brodom nizvodno, prema otvorenom
moru.
Reče Mandarax:

Brod, taj fragment odvojen od Zemlje, plovio je dalje, osamljen i

brz poput malog planeta.
Joseph Conrad (1857-1924)

A Bahia de Darwin nije bio običan brod. Što se čovječjeg roda

ticalo, taj brod bio je nova Noina arka.
 Knjiga druga
I ovako to posta
 1

I posta to novi bijeli motorni brod u noći, koji je, premda bez
karata ili kompasa ili bočnih svjetala, rezao hladni, duboki ocean
najvećom brzinom. Po mišljenju čovječanstva, brod nije više postojao.
Bahia de Darwin, a ne San Mateo, bila je, po mišljenju čovječanstva,
raznesena u komadiće.
Bio je brod utvara, daleko od kopna, noseći gene zapovjednika i
sedmero od deset putnika prema zapadu, u pustolovinu koja traje evo
milijun godina.
Ja sam bio utvara na tom brodu utvara. Ja sam sin
velikomoždanog pisca znanstvene fantastike koji se zvao Kilgore
Trout.
Bio sam vojni bjegunac iz pomorske pješadije Sjedinjenih
Američkih Država.
Dobio sam politički azil i onda državljanstvo u Švedskoj, gdje
sam radio kao zavarivač u brodogradilištu u Malmou. Jednog dana,
dok sam radio u trupu broda Bahia de Darwin, pala je čelična ploča i
bezbolno mi odrubila glavu, našto sam ja odbio zakoračiti u modri
tunel što vodi u Zagrobni život.
Uvijek je bilo u mojoj moći da se pojavim u tjelesnom obliku,
premda sam to učinio samo jedanput, u vrlo ranoj fazi igre - na
nekoliko časaka za vrijeme oluje u koju je moj brod upao na
sjevernom Atlantiku tijekom plovidbe od Malmoa do Guayaquila.
Pojavio sam se u košu na jarbolu i jedan član švedske najnužnije
posade spazio me je tamo gore. Pio je. Moja odrubljena glava bila je
okrenuta prema krmi, a ruke podignute. U rukama sam držao odrezanu
glavu kao da je košarkaška lopta.

I tako, bio sam nevidljiv dok sam stajao tik do zapovjednika

Adolfa von Kleista na mostu Bahije de Darwin i dok smo čekali kraj
prve noći na moru nakon našeg žurnog odlaska iz Guayaquila. Probdio
je cijelu noć i otrijeznio se, ali je imao strahovitu glavobolju koju je
opisivao Mary Hepburn kao ”... zlatni zavrtanj između očiju”.
Imao je i druge uspomene od ponižavajućeg bančenja prošle
večeri - modrice i ogrebotine od nekoliko padova dok se pokušavao
popeti na krov autobusa. Ne bi se uopće tako napio da je znao da će
biti opterećen nekim odgovornostima. Već je to razjasnio Mary, koja je
također probdjela cijelu noć - njegujući *Jamesa Waita na
promenadnoj palubi, iza kabina oficira.
*Wait je stavljen tamo - a Maryna smotana bluza služila je kao
jastuk - zato što je ostali dio broda bio potpuno mračan. Tamo gore je
barem, nakon zalaza mjeseca, bila svjetlost zvijezda. Plan je bio da ga
prebace u kabinu kad izađe sunce, tako da se ne isprži na golim
čeličnim pločama.
Drugi su svi bili na palubi niže. Selena MacIntosh bila je u
glavnom salonu, upotrebljavajući *Kazah kao jastuk, a s njom i šest
Kanka-bona, upotrebljavajući jedna drugu kao jastuk. Hisako je bila u
toaletu do salona i spavala urinuta između zahodske školjke i
umivaonika.

Mandarax, kojeg je Mary predala zapovjedniku, bio je u ladici na

mostu. Bila je to jedina ladica na cijelom brodu u kojoj se nešto
nalazilo. Budući da je bila neznatno izvučena, Mandarax je čuo i
preveo velik dio onog što se govorilo tijekom noći. Zahvaljujući
slučajnom postavljanju, preveo je sve na kirgiški, uključujući
zapovjednikov plan akcije, koji je glasio ovako: otići će ravno na
galapagoški otok Baltra koji je imao dokove za pristajanje i aerodrom
i malu bolnicu. Tamo je postojala i jaka radio-stanica, tako da će
nedvojbeno saznati što su te dvije eksplozije bile i što se događa s
ostalim dijelom svijeta, u slučaju da je pljusak meteorita bio široko
rasprostranjen ili da je, kao što je Mary mislila, počeo treći svjetski
rat.
Da, i taj plan mogao je lako biti preveden na kirgiški ili neki
drugi jezik koji praktički nitko nije razumio, jer su bili na kursu koji ih
uopće nije vodio na Otočje Galapagos.
Već samo njegovo neznanje bilo je dovoljno da potpuno skrene
brod s kursa. Ali, povećao je pogreške za prve noći, prije nego što se
otrijeznio, tako što je neprestano mijenjao kurs, usmjerujući brod
prema vjerojatnom udaru meteora u ocean. Podsjetimo se, njegov
veliki mozak uvjerio ga je da se radi o pljusku meteorita. Kad god je
opazio krijesnicu, očekivao je da udari u ocean i prouzrokuje val
plime.
Zbog tog razloga, upravio bi brod u tom smjeru, tako da val plime
udari ravno u pramac. Kad je sunce izašlo, mogao je, zahvaljujući
svojem velikom mozgu, biti naprosto bilo gdje, ploveći bilo kuda.

U međuvremenu je Mary Hepburn, koja je bila uz *Jamesa Waita

i napola spavala, napola bdjela, prolazila kroz nešto što ljudi ne mogu
više činiti jer nemaju mozak za to. Ponovo je proživljavala prošlost.
Bila je opet djevica. Nalazila se u vreći za spavanje. Probudila se u
prvo svitanje, postavši svjesna poklika leganja. Logorovala je u
državnom parku u Indiani - živom muzeju prije nego što su Evropljani
odlučili da se neće tolerirati ni jedna biljka, ni jedna životinja koja nije
pripitomljena i jestiva. Kad je mlada Mary provirila iz svoje čahure, tj.
iz vreće za spavanje, opazila je natrula debla i nezapriječen potok.
Ležala je na aromatičnom nastoru eona smrti i otpadaka. Hrane je bilo
u izobilju ako ste bili mikroorganizam ili mogli probaviti lišće, ali nije
bilo obilnog zajutarka za ljudsko biće koje se tamo nalazilo prije
milijun i trideset godina.
Bio je početak lipnja. Vrijeme ugodno.
Poklik ptice dolazio je iz guštare vrijesa i ruja udaljene pedeset
koraka. Bila je zahvalna za tu budilicu, jer je kanila, kad je pošla
spavati, ustati vrlo rano, držati da je vreća za spavanje čahura iz koje
se pojavljuje, kao što je upravo i činila, vijugavo i pohotno kao
živahna odrasla osoba.
Kakvo veselje!
 Kakvo zadovoljstvo!
Sve je bilo savršeno, jer je prijateljica koju je povela sa sobom
neprestano spavala.
I tako, odšuljala se preko raskvašenog šumovitog tla do guštare
da vidi tu pticu ranoranioca. Umjesto nje, ugledala je visokog,
mršavog, ozbiljnog mladića u mornarskom odijelu. I upravo je on
proizvodio prodorno glasanje leganja. Bio je to Roy, njezin budući
muž.

Bila je ljuta i zbunjena. Mornarsko odijelo tako duboko u kopnu

činilo je neobično bizarnu pojedinost. Imala je osjećaj da je njezin mir
narušen i da bi se možda trebala i plašiti. Ali, ako je ta vrlo čudna
osoba kanila pojuriti za njom, morala se najprije probiti kroz guštaru
vrijesa. Mary je spavala u odjeći, tako da je, izuzevši cipele, bila
potpuno odjevena.
On ju je čuo da dolazi. Imao je zapanjujuće oštar sluh. Kao i
njegov otac. Bila je to obiteljska značajka. I on je prvi progovorio. -
Zdravo - rekao je.
- Zdravo - otpozdravila je. Kasnije će reći kako je mislila da je
ona jedina osoba u rajskom vrtu, a onda je naišla na tog stvora u
mornarskom odijelu koji se ponašao kao da već sve posjeduje. A Roy
će kasnije uzvratiti tvrdnjom da se zapravo ona ponašala kao da sve
posjeduje.
- Što vi radite ovdje? - upitala je.
- Mislio sam da ljudima nije dopušteno spavati u ovom dijelu
parka - rekao je. Imao je pravo, Mary je to znala. Ona i njezina
prijateljica kršile su propise živog muzeja. Bile su u zoni u kojoj su
obnoć trebale biti samo niže životinje.
- Vi ste mornar? - upitala je.
I on je odgovorio da jest - ili je bio, sve donedavna. Upravo je
bio otpušten iz ratne mornarice i putovao autostopom po zemlji prije
no što se vrati kući. Otkrio je da su ljudi skloniji povesti ga ako nosi
uniformu.
 Danas ne bi imalo nikakvog smisla da netko nekoga upita, kao
Mary Roya: - Što vi radite ovdje? - Razlozi da se danas bude negdje
tako su jednolično jednostavni i očiti. Nitko nema tako zamršenu priču
kao što je bila Royeva: otpust je dobio u San Franciscu, unovčio
kartu, kupio vreću za spavanje i putovao autostopom do Grand
Canyona i Nacionalnog parka Yellowstone i nekih drugih mjesta koja
je uvijek želio vidjeti. Bio je posebno očaran pticama i mogao
razgovarati s njima na njihovu jeziku.
I tako, čuo je na radiju u automobilu da je par bjelokljunih žuna,
vrsta za koju se vjerovalo da je odavna izumrla, opažen u ovom
malom parku u Indiani. Krenuo je ravno ovamo. Pokazat će se da je
vijest netočna. Ti veliki, divni stanovnici djevičanskih šuma doista su
izumrli, jer su ljudska bića uništila njihova prirodna prebivališta. Za
njih nije više bilo dovoljno trulog drva i tišine i mira.
- Trebalo im je mnogo mira i tišine - rekao je Roy - kao i meni, i
vama, pretpostavljam, i žao mi je ako sam vas uznemirio. Nisam radio
ništa što ptica ne bi radila.
Neka automatska naprava škljocnula je u njezinu velikom mozgu,
osjetila je slabost u koljenima, drhtavicu u želucu. Bila je zaljubljena u
ovog muškarca.
Danas se više ne prave takve uspomene.
 2

*James Wait prekinuo je sanjarenje Mary Hepburn ovim riječima:

- Toliko vas volim. Molim vas, udajte se za mene. Osjećam se tako
osamljen. Tako preplašen.
- Štedite snagu, gospodine Flemming - rekla je. Nekoliko puta je
te noći predlagao vjenčanje.
- Dajte mi vašu ruku - rekao je.
- Kad god to učinim, ne puštate je - rekla je.
- Obećavam da ću je pustiti - rekao je.
I tako, dala mu je ruku i on ju je slabašno stisnuo. Nije imao
nikakvih vizija budućnosti ili prošlosti. Nije bio gotovo ništa više nego
fibrilirajuće srce, upravo kao što ni Hisako Hiroguchi, urinuta između
zahodske školjke i umivaonika, nije bila gotovo ništa više nego embrio
i maternica.
Hisako je mislila da nema više za što živjeti osim za dijete koje
očekuje.

Ljudi još uvijek štucaju i još uvijek im je smiješno kad netko

prdne. I još uvijek pokušavaju umiriti utješnim glasom one koji su
bolesni. Zvuk Maryna glasa dok je *Jamesu Waitu pravila društvo na
brodu imao je isto svojstvo zvuka koji se danas često puta čuje. S
riječima ili bez riječi, taj zvuk priopćuje ono što bolesna osoba želi
čuti danas i ono što je *James Wait želio čuti prije milijun godina.
Evo što je Mary kazala *Waitu, koristeći se svim tim riječima,
premda bi i sam zvuk njezina glasa prenio istu poruku: - Mi vas svi
volimo.- Niste sami. Bit će sve u redu - i tako dalje.

Dakako, ni jedan tješitelj danas ne može imati tako kompliciran

ljubavni život kao Mary Hepburn i ni jedan patnik danas ne može imati
tako kompliciran ljubavni život kao *James Wait. Danas će svaka
ljubavna priča imati samo jedno krizno i istodobno najjednostavnije
pitanje: je li se osoba o kojoj se radilo tjerala ili nije. Muškarci i žene
počinju se danas bespomoćno zanimati jedni za druge i za škrbe na
perajama i tako dalje samo dvaput godišnje - ili, u doba nestašice ribe,
samo jedanput godišnje. Toliko toga ovisi o ribi.
Zdravi razum Mary Hepburn i * Jamesa Waita mogao je biti
uništen ljubavlju u gotovo svakom času ako je postojao pravi splet
okolnosti.
Tamo na promenadnoj palubi, neposredno pred izlazak sunca,
*Wait je bio nepatvoreno zaljubljen u Mary Hepburn i Mary je bila
nepatvoreno zaljubljena u nj - ili, prije, u ono za što se izdavao. Cijelu
noć zvala ga je ”gospodin Flemming” i on nije tražio od nje da ga zove
imenom. Zašto? Zato što se nije mogao sjetiti vlastita imena.
- Učinit ću vas vrlo bogatom - rekao je *Wait.
- No, no - rekla je Mary. - Ajde, ajde.
- Kamate na kamate - rekao je.
- Štedite snagu, gospodine Flemming - rekla je.
- Molim vas, udajte se za mene - rekao je.
- Razgovarat ćemo o tomu kad dođemo na Baltru - rekla je.
Spomenula je Baltru kao nešto za što je vrijedilo živjeti. Cijelu noć mu
je šaputala i mrmljala o svim dobrim stvarima koje ih očekuju na
Baltri, kao da je otok bio neka vrsta raja. Na doku će ih dočekati sveci
i anđeli sa svakovrsnom hranom i ljekovima.
Wait je znao da umire. - Bit ćete vrlo bogata udovica - rekao je.
- Ostavimo sada takve razgovore - rekla je.
Glede sveg tog bogatstva koje će formalno naslijediti, jer će se
doista udati za nj i onda ostati udovica: ni svi detektivi, s najvećim
mozgovima, ne bi mogli pronaći ni manji dio tog blaga. Diljem
zajednica, stvorio je mudrog građanina koji nije postojao, a čije se
bogatstvo neprekidno povećavalo, premda je planet bio sve
siromašniji, i kojem su sigurnost jamčile vlade Sjedinjenih Američkih
Država i Kanade. Njegova ušteđevina u Guadalajari, u Meksiku, koja
je bila u pezosima, bila je do tog vremena likvidirana.
 Da je njegovo bogatstvo nastavilo rasti istom stopom, imetak
*Jamesa Waita obuhvaćao bi danas cijeli svemir — galaksije, crne
rupe, komete, mnoštva asteroida i meteora i zapovjednikove meteorite
i svakovrsne međuzvjezdane tvari.
Da, i da je ljudsko stanovništvo nastavilo rasti istom stopom kao
tada, danas bi pretegnulo imetak *Jamesa Waita — drugim riječima,
jednostavno sve.
Kakve su nemoguće snove o rastu ljudska bića imala još jučer,
još prije milijun godina!
 3

Usput, *Wait se jest razmnožio. Ne samo da je tako davno

otpremio onog trgovca antikvitetima niz modri tunel u Zagrobni život,
nego je također omogućio rođenje nasljednika. Po darvinističkim
mjerilima, kao ubojica i kao pastuh bio je, mora se reći, prilično
uspješan.
Postao je otac sa samo šesnaest godina, što je prije milijun godina
bila spolna zrelost mužjaka.
Bio je još uvijek u Midland Cityju u Ohiju i tog vrućeg
srpanjskog poslijepodneva kosio travu bajoslovno imućnog prodavača
automobila i vlasnika mjesnih restorana s polugotovim jelima koji je
bio oženjen, ali nije imao djece. I tako, taj imućni čovjek, koji se zvao
Dwayne Hoover, bio je na poslovnom putu u Cincinnatiju, a gospođa
Hoover, koju *Wait nikad nije vidio, premda je često kosio travu,
nalazila se u kući. Bila je osamljenik zato što je, kako je *Wait čuo,
imala problema s alkoholom i lijekovima koje joj je liječnik propisao,
tako da je njezin veliki mozak postao odveć nepouzdan da bi mu se
moglo vjerovati na javnim mjestima.
*Wait je u ono vrijeme bio pristao mladič. Njegova majka i otac
bili su također privlačne vanjštine. Bio je iz takve obitelji. Unatoč
činjenici da je bilo jako vruće, *Wait nije htio skinuti košulju - užasno
se stidio brazgotina koje su mu, kažnjavajući ga, ostavili razni poočimi
i pomajke. Kasnije, kad je bio prostitutka na otoku Manhattan, ti
ožiljci od cigareta i vješalica i kopči pojaseva služili su kao poticaj
njegovim klijentima.
*Wait nije tražio priliku za seks. Bio je blizu odluci da zbriše u
New York i nije htio učiniti ništa što bi policiji dalo povoda da ga
ćorkira. Bio je dobro poznat policiji, koja ga je često ispitivala u vezi
s ovom ili onom provalom ili bilo čime, premda on sam nikad nije
počinio nikakav zločin. Ipak, policija ga je uvijek imala na oku.
Policajci bi mu govorili: ”Prije ili kasnije, mali, negdje ćeš se gadno
zajebnuti.”
I tako, gospođa Hoover pojavila se na kućnim vratima u
oskudnom kupaćem kostimu. Iza kuće je bio bazen za plivanje. Lice
joj je bilo crveno, izgled smušen, imala je loše zube, premda je još
uvijek bila lijepo građena. Upitala ga je ne bi li volio ući u kuću, koja
je bila klimatizirana, i osvježiti se čašom ledenog čaja ili limunade.
Slijedeća stvar koju je znao, imali su spolni odnošaj u toj kući i
ona je ljubila njegove brazgotine i govorila kako su njih dvoje isti,
oboje izgubljeni, i tako dalje.
Devet mjeseci kasnije, gospođa Hoover rodila je sina, za kojeg je
gospodin Hoover vjerovao da je njegov. Dječak će postati pristao
mladić, dobar plesač, vrlo muzikalan, baš kao i *Wait.

*Wait je čuo za dijete nakon što se preselio na Manhattan, ali ga

nikad nije mogao smatrati za rod. Proći će godine a da uopće neće
misliti na nj. A onda će mu nenadano, bez nekog posebnog razloga,
njegov veliki mozak kazati da negdje postoji taj mladić koji ne bi bio
na ovom svijetu da nije njega. Osjetit će da ga spopada jeza. Bila je to
prevelika posljedica jednog tako slučajnog događaja.
Zašto bi želio imati sina u to vrijeme? Tako nešto nije mu bilo ni
na kraj pameti.

Usput, ljudski mužjaci dostižu danas spolnu zrelost oko šeste

godine. Kad šestogodišnji mužjak naiđe na ženku koja je spremna da
se pari, ništa ga neće spriječiti da se upusti u spolni odnošaj.
I ja ga žalim, jer se još uvijek sjećam kakav sam bio kad sam
imao šesnaest godina. Ta uzbuđenost bila je pravi pakao.
A orgazmi nisu donosili nikakvo olakšanje, ni onda, ni sada.
Deset minuta nakon orgazma - i znate što? Ništa ne bi bilo dovoljno
dobro osim još jednog. A tu je bila i domaća zadaća koju je trebalo
uraditi.
 4

Ti ljudi na Bahiji de Darwin nisu još trpjeli glad. Njihova crijeva,

uključujući *Kazahina, još uvijek su izažimala posljednje probavljive
molekule iz onog što su pojeli prošlog poslijepodneva. Nitko još nije
počeo gutati dijelove vlastitog tijela, što je bio sistem preživljenja
galapagoških kornjača. Kanka-bone su zacijelo znale što je glad. Za
ostale će to biti otkriće.
I jedine osobe koje nisu smjele klonuti i koje nisu mogle
jednostavno zaspati bile su Mary Hepburn i zapovjednik. Kanka-bone
nisu znale ništa o brodu ili oceanu i nisu razumjele ni riječi od onog
što im se govorilo, osim ako to nije bilo na jeziku Kanka-bona. Hisako
je bila katatonična. Selena je bila slijepa, *Wait je umirao. I to je
značilo da su ostale samo dvije osobe da upravljaju brodom i brinu se
za *Waita.
Tijekom prve noći njih dvoje će se složiti da Mary stoji za
kormilom danju, kad će joj sunce nedvosmisleno označavati istok,
odakle su oni bježali, i zapad, gdje su navodno bili mir i obilje Baltre.
A zapovjednik će upravljati noću, pomoću zvijezda.
Onaj tko ne bude za kormilom, morat će biti uz *Waita, što mu je
vjerojatno omogućivalo da malo odspava. Ipak, bila su to duga
bdijenja. A opet, kušnja nije trebala biti duga, jer je Baltra, prema
zapovjednikovim proračunima, bila samo četrdesetak sati udaljena od
Guayaquila.
Da su slučajno došli do Baltre, što nisu, otkrili bi da je
opustošena i raseljena još jednim avionski isporučenim paketom
dagonita.

Ljudska bića bila su u to doba tako plodna da konvencionalne

eksplozije poput te nisu mogle ostaviti dugoročne biološke posljedice.
Čak i nakon dugih ratova, još uvijek se činilo da je veliki broj ljudi
ostao na životu. Beba je uvijek bilo u izobilju, tako da su ozbiljni
napori da se smanji stanovništvo pomoću nasilja bili osuđeni na
neuspjeh. Nisu stvarali ništa trajnije ozljede, osim nuklearnih napada
na Hirošimu i Nagasaki, nego Bahia de Darwin dok je rezala i mutila
neutrto more.
I upravo ta sposobnost čovječjeg roda da se tako brzo zaliječi
pomoću beba potaknula je mnoge ljude da misle o eksplozijama kao o
zabavnoj djelatnosti, uvelike kazališnim oblicima samoizražavanja, i
malo više od toga.
Pa ipak, ono što je čovječji rod bio na putu da izgubi, izuzevši
majušnu koloniju na Santa Rosaliji, bilo je ono što neutrto more nikad
nije moglo izgubiti, dokle god je bilo napravljeno od vode: sposobnost
samozalječenja.
Što se čovječjeg roda ticalo, sve rane postat će vrlo trajne. I
brizantni eksplozivi neće više biti grana zabavne djelatnosti.

Da, i da je čovječji rod nastavio liječiti rane, one koje je sam sebi
zadavao, pomoću parenja, onda bi priča koju moram ispričati o
koloniji na Santa Rosaliji bila tragikomedija s taštim i nesposobnim
zapovjednikom Adolfom von Kleistom u glavnoj ulozi. Obuhvaćala bi
mjesece, a ne milijun godina, jer naseljenici nikad ne bi postali
naseljenici. Bili bi samo osobe ostavljene na samotnom otoku koje bi
prije ili kasnije netko opazio i spasio.
Među njima bio bi i posramljeni zapovjednik, čovjek isključivo
odgovoran za njihovu patnju.
Pa ipak, nakon samo jedne noći na moru, zapovjednik je još
uvijek vjerovao da je sve u redu. Uskoro ga je Mary Hepburn trebala
zamijeniti na kormilu, kad joj je kanio dati ove upute: - Držite sunce
preko krme cijelo jutro i preko pramca cijelo poslije podne. - Za nj je
sad najvažnija stvar bila da zasluži poštovanje putnika. Vidjeli su ga u
najgorem izdanju. Međutim, do vremena kad budu pristali na Baltri,
mogli bi, nadao se, zaboraviti njegovo pijanstvo i svi odreda govoriti
kako im je spasio život.
 Za razliku od danas, bila je to još jedna stvar koju su ljudi nekad
mogli činiti: zanositi se u mislima događajima koji se još nisu dogodili
i koji se možda nikad neće dogoditi. Moja majka bila je pravi majstor
u tomu. Jednoga dana otac će prestati pisati znanstvenu fantastiku i
napisati nešto što će gotovo svi htjeti čitati. I mi ćemo kupiti novu
kuću u divnom gradu, i novu odjeću, i tako dalje. Katkad me je
prisiljavala da se pitam zašto se Bog uopće toliko mučio da stvori
zbilju.
Reče Mandarax:

Mašta je isto tako dobra kao i mnoga putovanja - i mnogo je

jeftinija!
George William Curtis (1824-1892)

I tako, zapovjednik je stajao polugol na mostu broda Bahia de

Darwin, ali je u mislima bio na otoku Manhattan, na kojem je i tako
bila većina njegova novca i toliki mnogi prijatelji. Kanio se nekako
prebaciti s Baltre, kupiti lijep stan u Park aveniji, i Ekvador može ići
do vraga.
Sad se umiješala zbilja. Izlazilo je posve zbiljsko sunce. I ono je
stvorilo jedan mali problem. Cijelu noć zapovjednik je mislio da plovi
prema zapadu, što je značilo da će sunce biti ravno po krmi. Ovo
sunce jest bilo po krmi, to je bilo u redu, ali i dobrano nadesno. I tako,
kormilario je nalijevo, sve dok sunce nije došlo tamo gdje je trebalo
biti. Njegov veliki mozak, odgovoran za pogrešku koju je on ispravio,
uvjerio je njegovu dušu da je pogreška neznatna i skorašnja, a
dogodila se zato što su zvijezde potamnjele za svitanja. Zapovjednikov
veliki mozak želio je da ga njegova duša poštuje isto toliko koliko je
on želio da ga njegovi putnici poštuju. Taj njegov mozak živio je svoj
život i doći će vrijeme kad će ga zapovjednik zapravo pokušati
otpustiti zato što ga je zaveo.
Ali, to vrijeme doći će tek za pet dana.
Još uvijek mu je vjerovao kad je otišao natrag da vidi kako je
”Willard Flemming” i pomogne Mary, kao što su se dogovorili,
maknuti *Waita u sjenu prolaza između oficirskih kabina. Ne stavljam
zvjezdicu ispred imena Willarda Flemminga, jer takva jedinka nije
zapravo postojala, pa tako nije mogla ni umrijeti.
Zapovjednik je bio bez ikakvog zanimanja za Mary Hepburn kao
osobu, pa zato nije ni znao njezino prezime. Mislio je da je Kaplan, jer
se to ime nalazilo ponad džepa bluze vojničkog radnog odijela koja je
sada služila *Waitu kao jastuk.
I *Wait je vjerovao da je ona Kaplan, bez obzira na to što ga je
Mary Hepburn ispravljala. Tijekom noći, rekao joj je: - Vi Židovi
zacijelo znate kako da preživite.
Odgovorila je: - I vi to znate, Willarde.
-Pa - rekao je - nekad sam mislio tako, gospođo Kaplan. Sad
nisam više siguran. Možda to zna svatko tko još nije mrtav.
- Ajde, ajde - rekla je - razgovarajmo o nečem ugodnom.
Razgovarajmo o Baltri.
Mora da je dotok krvi u njegov mozak bio časomično pouzdan,
jer je * Wait nastavio slijediti isti tok misli. Čak se nasmijehnuo
oporo, rekavši: - Svi ti ljudi koji se hvališu da su uspjeli preživjeti,
kao da je to nešto posebno. Jedina osoba koja to ne može kazati je leš.
- No, no - rekla je.

Kad se nakon izlaza sunca zapovjednik pojavio pred Mary i

*Waitom, ona je upravo pristala da se uda za * Waita. Iscrpio ju je.
Kao da je cijelu noć tražio vode, tako da je ona konačno odlučila dati
mu malo. Ako je tako jako želio zaruke i to je bilo sve što mu je
morala dati, neka mu bude.
Ipak, nije očekivala da će morati gotovo odmah, ili možda uopće
ikad, ispuniti dano obećanje. Zacijelo, svidjelo joj se ono što je rekao
o sebi. Tijekom noći otkrio je da ona obožava skijaško trčanje.
Reagirao je s mnogo žara, rekavši da nikad nije bio sretniji nego kad je
na skijama, okružen čistim snijegom i mirom zaleđenih jezera i šuma.
*Wait nikad nije stao na skije, premda se jednom oženio udovicom
vlasnika skijaškog doma u White Mountainsu u New Hampshireu.
Udvarao joj se u proljeće i ostavio je bez prebijene pare prije no što je
zeleno lišće postalo narančasto i žuto i crveno i smeđe.
To nije bilo ljudsko biće s kojim se Mary zaručila. Imala je pastiš
za zaručnika.
Njezin veliki mozak rekao joj je da zapravo nije ni važno je li
zaručena ili nije, jer se zacijelo neće moći vjenčati prije no što dođu na
Baltru, i ako bude još uvijek živ, ”Willard Flemming” morat će odmah
na intenzivnu njegu. Ima dosta vremena, mislila je, da se izvuče iz
zaruka.
I tako, činilo se da cijela ta stvar nije naročito važna kad je *Wait
rekao zapovjedniku: - Imam divne vijesti. Gospođa Kaplan će se udati
za mene. Ja sam najsretniji čovjek na ovom svijetu.
Sudbina se sad poigrala s Mary, gotovo isto tako brzo i logično
kao što je to učinila kad mi je odrubljena glava u brodogradilištu u
Malmou. - Imate sreće - rekao je zapovjednik. - Kao zapovjednik ovog
broda u međunarodnim vodama, imam zakonsko pravo da vas
vjenčam. Dragi mladenci - počeo je - okupili smo se ovdje pred
Bogom... - i dvije minute kasnije ”Mary Kaplan” i ”Willard Flemming”
bili su muž i žena.
 5

Reče Mandarax:
Zakletve su samo riječi, a riječi samo vjetar.
Samuel Butler (1612-1680)

I Mary Hepburn će na Santa Rosaliji naučiti napamet ovaj

Mandaraxov citat, kao i stotine drugih. Ali, kako su godine prolazile,
uzimala je svoju udaju za ”Willarda Flemminga” sve ozbiljnije,
premda je taj drugi muž umro sa smiješkom na licu dvije-tri minute
nakon što ih je zapovjednik vjenčao. Znala bi reći krznastoj Akiko kad
je već bila stara, stara žena, pognuta i krezuba: ”Nek je hvala Bogu što
mi je poslao dva dobra čovjeka.” Mislila je time Roya i ”Willarda
Flemminga”. Time je također htjela kazati da ne cijeni mnogo
zapovjednika, koji je tada bio stari, stari muškarac i otac ili djed svih
mladih ljudi na otoku - dakako, osim Akiko.

Akiko je bila jedina mlada osoba u koloniji koja je željno slušala

priče, osobito ljubavne priče o životu na kopnu. I Mary će joj se
ispričavati zato što zna tako malo ljubavnih priča u prvom licu. Njezini
roditelji su se doista voljeli, rekla je, i Akiko je uživala slušati kako
su se ljubili i grlili do samoga kraja.
Znala je nasmijati Akiko pričom o smiješnoj ljubavnoj vezi, ako
bi se mogla tako nazvati, koju je imala s udovcem po imenu Robert
Wojciehowitz, pročelnikom odjela za anglistiku u iliumškoj gimnaziji
prije no što se ova zatvorila. Osim Roya i ”Willarda Flemminga”,
Robert Wojciehowitz bio je jedina osoba koja ju je zaprosila.
Priča je išla ovako:
Robert Wojciehowitz počeo ju je nazivati i zakazivati joj sastanke
dva tjedna nakon što je Roy pokopan. Odbila ga je, davši mu na znanje
da je zacijelo i više nego rano da počne ponovo izlaziti s nekim.
 Učinila je sve da ga odvrati, ali on je ipak došao jednog
poslijepodneva u posjet, premda je Mary rekla da bi doista željela biti
sama. Dovezao se autom pred kuću dok je kosila travu. Prisilio ju je
da isključi kosilicu i onda bubnuo ženidbenu ponudu.
Mary bi opisala njegov auto, što bi Akiko tjeralo u smijeh,
premda nikad nije vidjela automobil, niti će ga ikad vidjeti. Robert
Wojciehowitz vozio je Jaguar koji je nekad bio divan, ali je sada bio
sav iscrtan i ulupljen na vozačevoj strani. Auto je bio dar njegove žene
dok je bila na umoru. Zvala se *Doris, kako će Akiko nazvati jednu
od svojih krznastih kćeri, jednostavno zbog Maryne priče.
*Doris Wojciehowitz naslijedila je nešto novca i kupila mužu
Jaguar u znak zahvalnosti što je bio tako dobar muž. Imali su odraslog
sina po imenu Joseph, koji je bio klipan i uništio divni Jaguar dok mu
je majka još bila živa. Joseph je dobio godinu dana zatvora - zbog
upravljanja motornim vozilom pod utjecajem alkohola.
Opet naš stari prijatelj alkohol što skuplja mozak.
Robert je ponudio brak na jedinoj pokošenoj tratini u susjedstvu.
Svi drugi vrtovi uz kuće bili su potpuno divlji jer su se ljudi odselili. I
sve vrijeme dok je Wojciehowitz govorio o braku, golemi zlatnosmeđi
prepeličar lajao je na njih, pretvarajući se da je opasan. Bio je to
Donald, gotovo jedina Royeva utjeha za posljednjih mjeseci života.
Tad su čak i psi imali imena. Donald je bio pas. Robert je bio čovjek.
I Donald je bio neopasan. Nikad nikoga nije ugrizao. Sve što je želio
bilo je da netko hitne štap, tako da ga on može donijeti natrag, pa da
netko hitne štap, tako da ga on može donijeti natrag i tako dalje. Blago
rečeno, Donald nije bio vrlo pametan pas. On zacijelo nije kanio
napisati Beethovenovu Devetu simfoniju. Kad je spavao, često bi
cvilio, a njegove stražnje noge su drhtale. Sanjao je da juri za štapom.
Robert se strašio pasa - zato što je jedan doberman napao njega i
majku kad je Robert imao samo pet godina. Sve je bilo u redu dokle
god je netko bio u blizini i mogao nadzirati psa. Ali, kad god je ostao
sam s psom, bez obzira na njegovu veličinu, znojio se i drhtao, a kosa
mu se dizala na glavi. I tako, nastojao je po svaku cijenu izbjeći takve
situacije.
Međutim, ženidbena ponuda toliko je iznenadila Mary Hepburn
da je briznula u plač, što nitko više ne čini. Bila je tako zbunjena i
smušena da se ispričala isprekidanim glasom i otrčala u kuću. Nije
htjela biti udata ni za koga osim za Roya. Čak i kad je Roy bio mrtav,
nije još uvijek htjela biti udata ni za koga osim za nj.
I tako, Robert je ostao na tratini sam samcat s Donaldom.
Da je Robertov mozak valjao, dao bi mu uputu da krene prema
automobilu, prezirno otpravi Donalda riječima da zaveže i ode u kuću
i tako dalje. Međutim, signalizirao mu je da se okrene i potrči. Taj
njegov mozak bio je tako defektan da ga je pustio da projuri ravno
mimo automobila, dok je Donald grabio za njim, i pretrči na drugu
stranu ulice i popne se na jabuku u dvorištu ispred prazne kuće iz koje
se obitelj odselila na Aljasku.
I tako, Donald je čučao ispod stabla i lajao na nj.
Ostao je gore cijeli sat, sve dok Mary, pitajući se zašto Donald
laje tako dugo i tako jednolično, nije izašla iz kuće i spasila ga.
Kad je Robert sišao, ćutio je mučninu od straha i samoprezira.
Doslovce je povratio. Nakon toga, zureći u poprskane cipele i manšete
na hlačama, zarežao je: - Ja nisam nikakav muškarac. Jednostavno
nisam muškarac. Naravno, neću vam više dodijavati. Neću više
dodijavati ni jednoj ženi.
Pripovijedam ovdje tu Marynu priču zato što će zapovjednik
Adolf von Kleist imati isto nisko mišljenje o sebi nakon što pet dana i
noći bude bućkao ocean, nesposoban naći ikakav otok.
Bio je predaleko na sjeveru - i te kako predaleko na sjeveru. I
tako, mi smo bili predaleko na sjeveru - i te kako predaleko na
sjeveru. Ja naravno nisam bio gladan, kao ni James Wait, koji je ležao
leden i krut u spremnici dolje u kuhinji. Premda su iz kuhinje, koja nije
imala prozorčiće, bile ukradene sve žarulje, mogla je još uvijek biti
osvijetljena, iako paklenski, električnim aparatima - pećnicama i
pećima.
Da, i vodovodne instalacije još uvijek su radile. Vode je bilo u
izobilju, kako hladne, tako i tople.
I tako, nitko nije bio žedan, ali je zato svatko bio izgladnio.
Selenin pas Kazah je nestao, i sad ne stavljam više zvjezdicu ispred
imena tog psa jer je mrtav. Kanka-bone su je ukrale dok je Selena
spavala i udavile golim rukama, ogulile i izvadile utrobu jedinim
oruđem koje su imale, tj. zubima i noktima. Onda su je ispekle u
pećnici. Nitko nije još znao što su učinile.
Kazah je u svakom slučaju jela vlastitu tvar. Kad su je Kanka-
bone ubile, bila je kost i koža.
Da je dospjela na Santa Rosaliju, ne bi imala baš neku budućnost
- čak i da je kojim slučajem na otoku bio mužjak. Na kraju krajeva,
bila je uškopljena. Jedino što je mogla postići i što bi je moglo
nadživjeti bilo bi da ostavi krznastoj Akiko, koja se uskoro imala
roditi, dječje uspomene na psa. Pod najboljim okolnostima, Kazah ne
bi živjela dovoljno dugo da je druga djeca rođena na otoku miluju i
gledaju kako maše repom i tako dalje. Ne bi mogla pamtiti njezin
lavež, jer Kazah nikad nije lajala.
 6

Reći ću ovo za Kazahinu preranu smrt, tako da se netko ne bi

rasplakao: - No dobro - i tako nije kanila napisati Beethovenovu
Devetu simfoniju.
Reći ću isto to i za smrt Jamesa Waita:
- No dobro - i tako nije kanio napisati Beethovenovu Devetu
simfoniju.
Taj ironični komentar o tomu kako malo većina nas vjerojatno
postiže u životu, bez obzira na to koliko dugo živjeli, nije stvar moje
ingenioznosti. Čuo sam ga prvi put izgovorenog na pogrebu dok sam
još bio živ. Leš je na ovoj inicijaciji bio jedan ograničen i nepopularan
brodogradilišni nadglednik po imenu Per Olaf Rosenquist. Umro je
mlad, po ondašnjim mjerilima mlad, zato što je, poput Jamesa Waita,
naslijedio defektno srce. Otišao sam na pogreb s kolegom zavarivačem
po imenu Hjalmar Arvid Bostrom, premda nije toliko važno kako se
netko zvao prije milijun godina. Kad smo izašli iz crkve, Bostrom mi
je rekao: -No dobro - i tako nije kanio napisati Beethovenovu Devetu
simfoniju.
Pitao sam ga je li ta crnohumorna šala izvorno njegova i on je
odgovorio da nije, da ju je čuo od djeda, inače njemačkog oficira
zaduženog za pokop mrtvih na zapadnoj fronti tijekom prvog svjetskog
rata. Bilo je uobičajeno da vojnici koji su bili novi u tom poslu
postanu filozofični nad ovim ili onim truplom čije će lice uskoro
prekriti zemlja, razmišljajući o tomu što je taj mogao učiniti da nije
umro tako mlad. Bilo je mnogo ciničnih stvari koje je jedan veteran
mogao reći takvom zamišljenom novaku, i jedna od njih bila je: ”Ne
uzbuđuj se. Taj i tako nije kanio napisati Beethovenovu Devetu
simfoniju.”

Kad sam i ja sam pokopan mlad u Malmou, samo šest metara od

Pera Olafa Rosenquista, Hjalmar Arvid Bostrom rekao je to i za mene
dok je odlazio s groblja: - No dobro - Leon i tako nije kanio napisati
Beethovenovu Devetu simfoniju.
Da, i tog sam se komentara sjetio kad je zapovjednik von Kleist
ukorio Mary zato što plače zbog smrti čovjeka koji je, prema njima,
bio Willard Flemming. U tom času bili su na otvorenom moru tek
dvanaest sati i zapovjednik je još uvijek osjećao da je iznad nje i, što
se toga tiče, praktički iznad svih njih.
Rekao joj je, napominjući da drži brod na zapadnom kursu: -
Kakvo traćenje vremena, plakati za potpunim strancem. Prema onom
što mi velite, nije imao nikoga i nije se više bavio ničim korisnim, pa
zbog čega se tu ima plakati?
To je možda bio dobar čas da kažem kao bestjelesni glas: - I tako
nije kanio napisati Beethovenovu Devetu simfoniju. Zapovjednik je
sad napravio neku vrstu šale, premda ona nije tako zvučala. - Kao
zapovjednik ovog broda - rekao je - nalažem vam da plačete samo
onda kad se ima zbog nečeg plakati. U ovom času nemate zbog čega
plakati.
- Bio je moj muž - rekla je. - Za mene je ceremonija koju ste
obavili bila vrlo ozbiljna stvar. Vi se možete smijati ako hoćete. - Wait
je još uvijek pripadao predmetu razgovora. Još uvijek nije bio stavljen
u hladnjak. - Dao je mnogo ovom svijetu - rekla je - i mogao je dati
još mnogo toga da smo ga samo mogli spasiti.
- Što je tako divno taj čovjek dao ovom svijetu? - upitao je
zapovjednik.
- Znao je o vjetrenjačama više nego itko živ - odgovorila je. -
Rekao je da možemo zatvoriti rudnike ugljena i uranija jer njegove
vjetrenjače mogu učiniti da najhladniji dijelovi svijeta postanu topli
kao Miami u Floridi. Bio je i skladatelj.
- Doista?
- Da - rekla je. - Napisao je dvije simfonije. - Mislio sam da je
zanimljivo, s obzirom na ono o čemu sam upravo govorio, da je u toku
svoje posljednje noči na ovom svijetu Wait tvrdio da je skladatelj
dviju simfonija. Mary je još rekla da će, kad se vrati kući, otići u
Moose Jaw i naći te simfonije, koje nikad nisu bile izvedene, i
pokušati dobiti orkestar za njihovu praizvedbu.
- Willard je bio vrlo skroman - rekla je.
- Bit će da je tako - rekao je zapovjednik.

Sto osam sati kasnije, zapovjednik će se naći u izravnom

natjecanju s ugledom tog skromnog uzornog čovjeka. - Da je samo
Willard još uvijek živ - rekla je Mary - znao bi točno što treba činiti.
Zapovjednik je posve izgubio samopoštovanje i premda je pred
njim bilo još trideset godina života, nikad ga neće ponovo zadobiti. A
kakva je to zbiljska tragedija! Osjećao se jadno pred Marynom
porugom. - Ja sam zacijelo spreman saslušati svaki prijedlog - rekao
je. - Dovoljno je da mi kažete što bi divni Willard učinio i ja ću to s
veseljem učiniti.
Do tog vremena već je nogirao mozak i upravljao brodom
isključivo po savjetu duše, zakrećući ga u ovom, pa u onom smjeru.
Otok veličine rupčića potaknuo bi ga da jeca od zahvalnosti. A, da,
ponovo se sunce, sad ravno naprijed, sad na lijevoj strani, sad po krmi,
sad na desnoj strani, spuštalo u more.
Na palubi ispod, Selena MacIntosh tražila je psa. - Kaaazah.
Kaaaazah. Je li netko vidio mojeg psa?
Mary je viknula: - Nije ovdje gore. - I onda je, pokušavajući
zamisliti što bi Willard učinio, došla na ideju da je Mandarax, osim što
je sat i prevodilac i tako dalje, možda i radio. Rekla je zapovjedniku
da pokuša njime pozvati pomoć. Zapovjednik nije znao da je naprava
jedan Mandarax. Mislio je da je Gokubi, kojeg je držao u maloj ladici
doma u Quitu zajedno s nekim gumbima za manšete i okovratnik i
satovima. Brat mu ga je dao za prošli Božić, ali zapovjedniku nije bio
od koristi. Za nj je naprava bila samo još jedna igračka, a glede
jednoga bio je siguran: zacijelo nije bila radio. Promotrio je napravu,
za koju je vjerovao da je Gokubi, i rekao Mary: - Dao bih desnu ruku
da je ovo smeće radio. Uvjeravam vas, međutim, da ni svetački
Willard Flemming ne bi mogao poslati ili primiti poruku pomoću
Gokubija.
- Možda je vrijeme da prestanete biti tako apsolutno sigurni glede
tolikih stvari! - odvratila je Mary.
- Pala mi je na pamet ta misao - rekao je-
- Onda pošaljite SOS - rekla je Mary. - Može li biti nekog zla od
toga?
- Nikakvog, to je točno - odgovorio je zapovjednik. - Gospođo
Flemming, vi imate potpuno pravo. Od toga ne može biti nikakvog zla.
- I onda je u majušni Mandaraxov mikrofon izgovorio riječ koja se
prije milijun godina upotrebljavala kao međunarodni poziv za pomoć:
- Mayday, Mayday, Mayday - izgovorio je u pjevnom tonu.
Držao je ekran tako da Mary i on mogu zajedno pročitati odgovor
koji bi se pojavio na njemu. Slučaj je htio da su, za razliku od
Gokubija, angažirali onaj dio Mandaraxova intelekta koji je znao
bezbrojne citate o svakom zamišljivom predmetu, uključujući i mjesec
maj. Na malom ekranu izašle su ove krajnje smućujuće riječi:

U opakom maju, sviba i kesten, rascvjetani judić,

Da se pojedu, da se podijele, da se popiju
Među šapatima...
T.S. Eliot (1888-1965)
 7

Zapovjednik i Mary mogli su načas povjerovati da su uspostavili

dodir s vanjskim svijetom, premda nikakav odgovor na SOS nije
mogao doći tako brzo i biti tako književan.
S tog razloga zapovjednik je ponovo pozvao: - Mayday! Mayday!
Ovdje Bahia de Darwin, položaj nepoznat. Razumijete li me?
Na što je Mandarax odgovorio:

Maj će najvjerojatnije lijep dogodine biti:

O da, al' mi ćemo dvadeset četiri imati.
A. E. Housman (1895-1936)

Dakle, bilo je očito da riječ maj potiče citate iz same naprave.

Zapovjednik je bio zbunjen. Još uvijek je vjerovao da ima posla s
Gokubijem, ali da bi ovaj mogao biti nešto sofisticiraniji od onog koji
je držao kod kuće u Quitu. Nije ni slutio koliko se vara! Shvatio je da
dobiva odgovore na riječ ”maj”. I tako, pokušao je s riječju ”lipanj”.
I Mandarax je odgovorio:

Lipanj posvuda izbija.

Oscar Hammerstein II (1895-1960)

- Listopad! Listopad! - viknuo je zapovjednik.

I Mandarax je odgovorio:

Nebo bijaše sivo i mirno;

Lišće bijaše prhko i suho -
Venulo je i otpadalo;
Bijaše noć u samotnom listopadu
Prastare moje godine.
 Edgar Allan Poe (1809-1849)

Toliko o Mandaraxu kao odašiljaču, za kojeg je zapovjednik još

uvijek vjerovao da je Gokubi. I Mary je rekla da se može isto tako
vratiti u koš na jarbolu da vidi hoće li nešto opaziti.
Ipak, prije no što je otišla gore, imala je još jedno neugodno
pitanje za zapovjednika. Zamolila ga je da imenuje otok koji bi mogla
uskoro opaziti. Bilo je to nešto što je zapovjednik radio cijeli treći dan
na moru - imenovao je otoke koji su bili odmah iza obzorja i, navodno,
ravno pred njima. - Budno pazite na San Cristobal ili možda
Genovesu..., ovisno o tomu kako smo daleko na jugu - rekao je. Ili,
kasnije tog dana: - Ah, znam gdje smo. Svakog časa ugledat ćemo
Hood, jedini otok na kojem se gnijezde lelujavi albatrosi, najveće ptice
u arhipelagu. - I tako dalje.
Usput, ti albatrosi su još uvijek u blizini i još uvijek se gnijezde
na Hoodu. Imaju krila čiji raspon doseže i dva metra i ostaju kao i
dosad privrženi budućnosti letenja. Još uvijek drže da je to novina.

Međutim, nakon što je petog dana zašlo sunce, zapovjednik je

ostao nijem kad ga je Mary zamolila da imenuje otok koji je, prema
njegovu uvjerenju, pred njima.
Zato ga je ona ponovo upitala, našto joj je on rekao ovo: - Brdo
Ararat.

Kad se popela u koš, bio sam iznenađen da nije vrisnula pred

onim što sam ja zamijenio za neobičnu vremensku pojavu koja se
događala ravno ponad krme, pružajući se straga, nad brazdom. Činilo
se da je električne naravi, premda vrlo tiha, možda vrlo slična
globoidnoj munji ili Elmovoj vatri.
Ta bivša nastavnica u gimnaziji gledala je ravno u nju, ali nije
ničim pokazivala da se događa nešto neobično. A onda sam spoznao
da je samo ja mogu vidjeti, te sam tako shvatio što je: modri tunel što
vodi u Zagrobni život. Ponovo je došao po mene.
 Vidio sam ga u tri navrata: u času kad mi je odrubljena glava,
zatim na groblju u Malmou, kad je švedska vlažna glina bubnjala po
poklopcu mojeg lijesa i Hjalmar Arvid Bostrom, koji zacijelo nikad
nije kanio napisati Beethovenovu Devetu simfoniju, rekao je za mene:
- No dobo - i tako nije kanio napisati Beethovenovu Devetu simfoniju.
- Treći put se pojavio kad sam sam bio u košu na jarbolu, za oluje na
Sjevernom Atlantiku, u solici i vodenoj prašini, i držao odrubljenu
glavu ponad sebe kao da je košarkaška lopta.
Samo ja mogu dati odgovor na pitanje koje pojava modrog tunela
podrazumijeva, pitanje koje glasi: jesam li napokon zadovoljio vlastitu
radoznalost glede svrhe života? Ako jesam, trebam samo ući u ono što
ja smatram sličnim usisačem za prašinu. Ako u tunelu doista postoji
sisaljka koja je ispunjena svjetlom vrlo sličnim onom što ga isijavaju
peći i pećnice na Bahiji de Darwin, čini se da ne smeta mojem
pokojnom ocu Kilgoreu Troutu, piscu znanstvene fantastike, koji može
stajati na samom otvoru i čavrljati sa mnom.

Prvo što mi je Otac rekao, gledajući me odozgo ponad krme, bilo

je: - Je li ti dosta tog broda luđaka, sine? Odmah da si došao amo tati,
čuješ me. Odbiješ li me ovog puta, nećeš me ponovo vidjeti za milijun
godina.
Milijun godina! Bože - milijun godina! Nije se šalio. Ma kako loš
bio kao otac, uvijek je održao obećanje i nikad mi nije svjesno lagao.
I tako, načinio sam jedan korak prema njemu, ali ne i drugi. Bio
sam poput ženke plavonoge blune na početku plesa. Kao i kod tog
plesa udvaranja, taj neizvjesni prvi korak činio je prvi otkucaj ure, koji
će postati neodoljiv. Već sam se promijenio, premda sam još uvijek
bio daleko od otvora. Brujanje brodskih motora postalo je slabije, a
čelična ploča promenadne palube prozirna, tako da sam mogao vidjeti
glavni salon u kojem su Kanka-bone glodale kosti svoje nevine sestre
Kazah.
Taj prvi korak prema ocu potaknuo me je da razmislim o
Indijankama i Mary gore u košu iza mene i Hisako Hiroguchi u zahodu
i njezinu embriju i demoraliziranom zapovjedniku i slijepoj Seleni na
mostu i truplu u golemom hladnjaku: - Zašto bih ja uopće mario za te
strance, te robove straha i gladi? Kakve veze imaju oni sa mnom?

Kad je opazio da nisam načinio i drugi korak prema njemu, otac

je rekao: - Hodaj, Leone. Nije vrijeme da budeš bojažljiv.
- Ali, nisam dovršio istraživanje - prosvjedovao sam. Odabrao
sam da budem duh zato što je taj posao nosio sa sobom, kao dodatnu
beneficiju, dozvolu da se čitaju misli, sazna istina o prošlosti ljudi,
vidi kroz zidove, bude istodobno na mnogim mjestima, temeljito prouči
što je dovelo do ove ili one situacije, te da se ima pristup cjelokupnom
ljudskom znanju. - Oče... - rekao sam - daj mi još pet godina.
- Pet godina! - uzviknuo je. Oponašao je podrugljivo tri prijašnje
nagodbe koje sam sklopio s njim: - ”Još samo jedan dan, tata.” ”Još
samo jedan mjesec, tatice.” ”Još samo šest mjeseci, apa.”
- Ali, učim toliko mnogo o tomu kakav je doista život, kako
doista funkcionira, kakva je njegova zbiljska svrha! - rekao sam.
- Nemoj mi lagati - rekao je. - Jesam li ti ja ikad lagao?
-Ne, gospodine - odgovorio sam.
- Onda mi nemoj lagati - rekao je.
- Jesi li sada bog? - upitao sam.
- Nisam - odgovorio je. - Još uvijek sam samo tvoj otac, Leone -
ali, nemoj mi lagati. Unatoč svem tvojem prisluškivanju, nisi nakupio
ništa drugo nego informaciju. Mogao bi isto tako biti sabirač karata za
bejzbol ili kapica za boce. I glede smisla što ga možeš izvući iz sve te
informacije koju sada imaš, mogao bi isto tako biti Mandarax.
- Još samo pet godina, tata, tatice, oče, apa - rekao sam.
- To nije ni izdaleka dovoljno da naučiš ono što očekuješ da ćeš
naučiti - rekao je. - I zato ti, sine moj, dajem časnu riječ - ako me sad
otpraviš, neću se vratiti za milijun godina.
- Leone! Leone! Leone! - zaklinjao je.
- Što više učiš o ljudima, to više ćeš se zgražati nad njima. Mislio
sam da bi ti to što su te navodno najmudriji ljudi u tvojoj zemlji
poslali da se boriš u gotovo beskrajnom, nezahvalnom, užasnom i, na
kraju, besmislenom ratu dalo dovoljno uvida u prirodu čovječjeg roda
da ti traje kroz cijelu vječnost!
- Trebam li ti govoriti da se upravo u ovom času iste te divne
životinje, od kojih ti očito još uvijek želiš učiti i učiti, ponose poput
Puncha što imaju oružje na pravom mjestu, spremno da odmah stupi u
akciju, jamčeći potpuno uništenje?
- Trebam li ti govoriti da, promatran iz zraka, taj nekad lijepi i
hranjivi planet podsjeća na oboljele organe jadnog Roya Hepburna
prilikom razudbe i da su rak-rane, koje rastu radi rasta, proždirući sve
i trujući sve, gradovi naših dragih ljudskih bića?
- Trebam li ti govoriti da su te životinje toliko zapetljale stvari da
ne mogu više zamisliti pošten život ni za vlastite unuke i da će biti
sretne ako još bude ostalo nešto za jelo ili uživanje do godine dvije
tisućite, što je samo četrnaest godina od danas?
- Njih, sine moj, kao i ljude na ovom zlosretnom brodu, vode
zapovjednici koji nemaju ni karte ni kompase i koji se iz minute u
minutu ne bave nikakvim bitnijim problemom od onog kako da zaštite
vlastito samopouzdanje.

Kao i u životu, bio je neobrijan. Kao i u životu, bio je blijed i

izmožden. Kao i u životu, pušio je cigaretu. I zacijelo, jedan od razloga
zašto mi je bilo teško načiniti drugi korak prema njemu bio je taj da ga
nisam volio.
Pobjegao sam od kuće u šesnaestoj godini života zato što sam ga
se stidio.
Da je, umjesto oca, na ulazu u modri tunel stajao anđeo, možda
bih bez oklijevanja smuknuo unutra.

James Wait pobjegao je od kuće zato što su mu ljudi neprestano

nanosili fizičku bol. Mogao je isto tako otići ravno iz rodilišta do
španjolske inkvizicije, tako su ingeniozne bile neke od muka koje su
veliki mozgovi poočima i pomajki izmislili za nj. Ja sam pobjegao od
pravog roditelja koji nikad nije digao ruku na mene.
Ali, kad sam bio još premlad da bih shvatio, otac je od mene
napravio suprotnika s kojim je zauvijek otjerao majku. Poticao me je
da joj se rugamo zato što je željela nekamo otputovati, stvoriti
prijatelje i pozvati ih na večeru, otići od vremena do vremena u kino ili
u restauraciju. Slagao sam se s ocem. Tad sam vjerovao da je najveći
pisac na svijetu, jer je to bila jedina stvar kojom sam se mogao
ponositi u vezi s njim. Nismo imali prijatelje, naša kuća bila je
najbjednija u susjedstvu, nismo imali ni televizor, ni automobil. Dakle,
zašto ga ne bih branio protiv majke? U svakom slučaju, mora mu se
priznati da nikad nije natuknuo da je možda velik. Doduše kad su
moja uvjerenja bila još nezrela, veličina je podrazumijevala njegovo
ustrajanje da ne radi ništa drugo nego da čitavo vrijeme piše i puši - i
pod tim mislim doslovce čitavo vrijeme.
Ah, da, bila je još jedna stvar kojom sam se mogao ponositi, a
ona se doista smatrala važnom u Cohoesu: moj otac bio je vojnik
pomorske pješadije Sjedinjenih Američkih Država.
Kad sam navršio šesnaestu, sam sam došao do zaključka koji su
majka i susjedi tako davno stvorili: otac je odvratno promašen čovjek,
čija su se djela tiskala u najsramotnijim knjigama, a da za to nije
dobijao praktički ništa. Bio je uvreda za sam život, zaključio sam, jer
ništa nije učinio u vezi s njim, osim što je i dalje čitavo vrijeme pisao i
pušio - i pod tim mislim doslovce čitavo vrijeme.
Ja sam u to vrijeme padao iz svakog predmeta u školi osim iz
umjetnosti. U gimnaziji u Cohoesu nitko nije propao iz umjetnosti.
Bilo je to jednostavno nemoguće. I onda sam pobjegao da nađem
majku, koju nikad nisam našao.

Otac je objelodanio više od sto knjiga i tisuću novela, premda

sam na svim svojim putovanjima sreo samo jednu osobu koja je čula
za nj. Susret s takvom osobom nakon tako dugog traganja smutio me je
do te mjere da imam dojam da mi se nakratko pomračila pamet.
Nikad nisam telefonirao Ocu, niti mu poslao običnu dopisnicu.
Nisam znao da je umro, sve dok i sam nisam umro i on mi se prvi put
ukazao na ulasku u modri tunel što vodi u Zagrobni život.
Pa ipak, poštovao sam ga zbog jedne stvari kojom se, smatrao
sam, i on mora ponositi: i ja sam bio vojnik pomorske pješadije
Sjedinjenih Američkih Država. Bila je to obiteljska tradicija.
I vidi vraga ako i ja ne postadoh pisac koji črčka kao i moj otac,
bez ikakvog nagovještaja da negdje možda postoji nekakav čitatelj. Ne
postoji. Ne može postojati.
I tako, sad smo obojica doživjeli da budemo poput udvaračkih
plavonogih bluna, čineći ono što smo morali činiti, bilo nekoga u
blizini da to zamijeti ili, što je daleko vjerojatnije, ne bilo.

Sad mi je Otac rekao s otvora u tunel: - Ti si isti tvoja majka.

- U kojem pogledu?
- Znaš li što je bio njezin omiljeni citat? - upitao je.
Znao sam, svakako, kao i Mandarax. Citat se pojavljuje kao
epigraf ovoj knjizi.

- Vjeruješ da su ljudska bića dobre životinje koje će na kraju

riješiti sve svoje probleme i ponovo pretvoriti Zemlju u rajski vrt.
- Mogu li je vidjeti, molim te? - rekao sam. Znao sam da je
negdje na drugom kraju tunela, da je mrtva. Bilo je to prvo što sam
upitao Oca nakon što sam i sam umro: - Znaš li što se dogodilo s
Majkom? - Svuda sam je tražio prije no što sam stupio u pomorsku
pješadiju Sjedinjenih Američkih Država.
- Je li to Majka tu iza tebe? - upitao sam. Modri tunel bio je u
nemirnom peristaltičkom stanju. Njegova gibanja često su mi
omogućavala da načas vidim duboko u unutrašnjost. Spazio sam tu
ženu kad se otac treći put pojavio i pomislio da je možda Majka - ali
nisam bio te sreće.
-To sam ja, Leone, Naomi Tharp - doviknula je žena. Bila je naša
susjeda koja je, nakon što je moja prava majka otišla, činila sve da mi
neko vrijeme bude majka. - Gospođa Tharp - ponovila je. - Ti me se
sjećaš, zar ne, Leone? Hajde, budi dobar i uđi unutra, isto onako kako
si znao ulaziti u moju kuhinju. Budi dobar dečko. Ne želiš valjda
ostati tamo vani još milijun godina.
Načinio sam još jedan korak prema otvoru. Bahia de Darwin
postala je fantazija velova. Modri tunel postao je isto tako zbiljsko i
razborito prijevozno sredstvo kao i tramvaj u Malmou koji me je
nekad svakog dana vozio do brodogradilišta i natrag.
A onda je, iza mene, iz koprenastog koša Bahije de Darwin dopro
glas sablasti koja je nešto opetovano vikala. Mislio sam da je Mary u
nekoj predsmrtnoj borbi. Nisam mogao razabrati riječi, ali zvuk njezina
glasa nalikovao je osobi koja je ustrijeljena u trbuh.
Morao sam znati što govori, tako da sam načinio dva koraka
natrag, zatim se okrenuo i dignuo pogled prema njoj. Mary je jecala,
Mary se smijala. Napola je visila preko ruba čelične košare, tako da
joj je glava bila obrnuta dok je dovikivala zapovjedniku na mostu: -
Kopno na vidiku! Kopno na vidiku! Hvala ti, bože! Dragi bože! Kopno
na vidiku! Kopno na vidiku!
 8

Kopno koje je Mary Hepburn opazila bio je otok Santa Rosalia.

Dakako, zapovjednik će odmah upraviti brod prema njemu, nadajući
se da otok nastavaju ljudi - ili barem životinje koje on i ini putnici
mogu skuhati i pojesti.
Problem koji se sad postavio bio je hoću li ja poći s njima da
vidim što će se dogoditi. Cijena koju sam morao platiti da bih
zadovoljio radoznalost glede sudbine ljudi na brodu bila je jasna:
slijedećih milijun godina nastavit ću obilaziti zemljom bez izgleda na
uvjetni otpust.
Umjesto mene, odluku je donijela Mary Hepburn, tj. ”gospođa
Flemming”, čije je veselje u košu na jarbolu tako dugo zaokupljalo
moju pažnju da je tunel, kad sam se osvrnuo i pogledao prema njemu,
nestao.

Sad sam dovršio tu osudu na tisuću milenija. Platio sam u

cijelosti svoj dug društvu ili komu god. Sad mogu očekivati da svakog
časa ugledam modri tunel. Dakako, s veseljem ću smuknuti unutra.
Ovdje se ne događa ništa što nisam već toliko puta vidio ili čuo.
Nitko ovdje sigurno neće napisati Beethovenovu Devetu simfoniju - ni
slagati, ni započeti treći svjetski rat.
Majka je imala pravo: čak i u najmračnijim vremenima još uvijek
je doista bilo nade za čovječanstvo.

U ponedjeljak poslije podne, 1. prosinca 1986. godine,

zapovjednik Adolf von Kleist, čiji je brod bio bez upotrebljivog sidra,
namjerno je nasukao Bahiju de Darwin na vulkansku padinu blizu
obale. Vjerovao je da će se brod sam osloboditi, kao što je to učinio u
Guayaquilu, kad opet bude trebao zaploviti.
A kad je namjeravao ponovo zaploviti? Čim smočnice budu
napunjene jajima i blunama i iguanama i pingvinima i kormoranima i
rakovima i inim životinjama koje su jestive i dadu se lako uhvatiti.
Kad bude imao zalihe hrane ravne zalihama goriva i vode, može se bez
žurbe vratiti do kopna i potražiti mirnu luku koja će ih primiti. Otkrit
će iznova južnoamerički kontinent.
Ugasio je vjerne motore. I to će biti kraj njihove vjernosti. Zbog
razloga koje nikad nije bio kadar ustvrditi, motori se neće više
pokrenuti.
A to je značilo da će peći i pećnice i hladnjaci uskoro postati
neupotrebljivi - čim se budu istrošili akumulatori.

Na brodu je bilo još deset metara krmenog užeta, te bijele

najlonske pupkovine, namotanog dvokukom na glavnoj palubi.
Zapovjednik je vezao čvorove u njoj i onda su se on i Mary spustili u
pličinu i pregazili vodu do obale da skupljaju jaja i ubijaju niže
životinje koje ih se nisu bojale. Kao vreće za robu ponijeli su Marynu
bluzu i Waitovu novu košulju na kojoj je još uvijek bila cedulja s
cijenom.
Zavrtali su blunama vratom. Hvatali su kopnene iguane za rep i
onda ih ubijali udarajući njima po crnim stijenama. I upravo će se za
ovog pokolja Mary ogrepsti, a neustrašiva vampirska zeba prvi put
gucnuti ljudsku krv.

Ubojice nisu dirale morske iguane, vjerujući da su nejestive.

Proći će dvije godine prije no što otkriju da je djelomice probavljena
morska trava u trbusima tih stvorova ne samo ukusno toplo jelo, već
skuhano, nego i lijek za nedostatak vitamina i minerala koji im je
dotad zadavao brige. To će upotpuniti njihovu prehranu. K tomu, neki
ljudi bili su kadri probaviti taj pire bolje od drugih, tako da su bili
zdraviji i izgledali ljepši - poželjniji kao seksualni partneri. I tako,
Zakon prirodnog odabiranja latio se posla i danas, milijun godina
kasnije, neka ljudska bića mogu sama probavljati morsku travu, bez
posredovanja morskih iguana, koje sada ostavljaju na miru.
 To je nedvojbeno mnogo bolji aranžman i za jedne i za druge.
Ipak, ljudi još uvijek ubijaju ribe i, u vrijeme nestašice ribe, još
uvijek jedu blune, koje ih se još uvijek ne boje.
Uvjeren sam da bih mogao ostati ovdje još milijun godina i da za
to vrijeme blune opet ne bi shvatile da su ljudi opasni. Da, i kao što
sam već rekao, one još uvijek plešu i plešu u vrijeme parenja.

Te noći su ljudi na Bahiji de Darwin imali pravu gozbu. Jeli su

na promenadnoj palubi, koja je i sama bila pladanj za služenje, a
zapovjednik je bio glavni kuhar. Na jelovniku su bile pečene kopnene
iguane punjene mesom rakova i kosanim mesom zeba. Zatim pečene
blune punjene vlastitim jajima i zalivene rastopljenom mašću pingvina.
Sve je bilo apsolutno slasno. I svi su ponovo bili sretni.
I s prvim jutarnjim zracima slijedećeg dana, zapovjednik i Mary
otišli su ponovo na obalu, povevši sa sobom Kanka-bone. Djevojčice
su napokon mogle shvatiti nešto od onog što se događa. Ubijale su i
ubijale i vukle trupla i vukle trupla, sve dok brodski hladnjak nije,
povrh tijela Jamesa Waita, sadržavao dovoljno ptica i iguana i jaja za
cijeli jedan mjesec ako bude potrebno. Sad su imali ne samo dosta
goriva i vode, nego i pravo obilje hrane, i to dobre hrane.
Slijedeće, zapovjednik će pokrenuti motore. Usmjerit će brod
ravno na istok, ploveči maksimalnom brzinom. Nije nikako mogao
promašiti Južnu Ameriku ili Srednju Ameriku ili Sjevernu Ameriku,
rekao je Mary, ćuteći da mu se vraća smisao za šalu - ...osim ako
nismo baš tako nesretni da prođemo kroz Panamski kanal. Pa i ako
prođemo, mogu vam gotovo jamčiti da ćemo uskoro biti u Evropi ili
Africi.
I tako, nasmijao se, našto se i ona nasmijala. Sve će ipak biti u
redu. A onda se motori neće pokrenuti.
 9

Kad je Bahia de Darwin kliznula ispod površine potpuno mirnog

oceana, a to se dogodilo u rujnu 1996, svi su je, osim zapovjednika,
zvali po nadimku koji mu je dala Mary - ”Veliki prozorski zastor”.
Taj pogrdni naziv uzet je iz pjesme koju je Mary naučila od
Mandaraxa, a koja je glasila:

Za oceanski put on ratni brod Bijaše,

Veliki prozorski zastor.
Nikakva oluja ne uznemiri posadu,
Nit um zapovjednikov.
Kormilar obučen on bijaše da prezir ćuti
Prema najjačem udaru,
I često bijaše, kad se sve razvedrilo,
Da je ispod bio na ležaju.
Charles Carryl (1842-1920)

Hisako Hiroguchi i njezina krznasta kćerka Akiko i Selena

MacIntosh zvale su brod ” Veliki prozorski zastor", a tako su ga zvale
i Kanka-bone, koje su voljele zvuk riječi, premda ih nisu razumjele. I
kad potonje budu imale djecu, što onda još nisu, učit će ih da su došle
s kopna na magičnom brodu koji je otada nestao, a koji se zvao ”Veliki
prozorski zastor”.
Akiko, koja je govorila Kanka-bono isto tako tečno kao i japanski
i engleski, te koja je bila jedina osoba kadra saobraćati s Kanka-
bonima, nikad neće naći primjereniji izraz na njihovu jeziku za
prekršteni brod: ” Veliki prozorski zastor".
Kanka-bone ga nisu bile kadre razumjeti, a ni njegovu komičnu
nakanu, kao što to ne bi uspjelo ni modernoj osobi ako biste joj, dok
se sunča na bijelom pjeskovitom žalu kraj plave lagune, šapnuli u uho:
” Veliki prozorski zastor”.

I upravo je, nedugo nakon što je Veliki prozorski zastor otišao na

dno oceana, Mary započela s programom umjetnog osjemenjivanja.
Imala je tada šezdeset jednu godinu. Bila je jedini seksualni partner
zapovjednika von Kleista, koji je imao šezdeset šest godina i čiji
spolni nagon nije više bio posebno snažan. I uporno je odbijao da se
razmnoži, jer je vjerovao da još uvijek ima dobrih izgleda da prenese
Huntingtonovu horeju. Bio je također rasist, tako da ga Hisako i
njezina krznasta kćerka nisu privlačile, a još manje indijanske žene
koje će naposljetku roditi njegovu djecu.
Da vas podsjetim: ti ljudi su očekivali da će svakog časa biti
spašeni i nisu nikako mogli saznati da su posljednja nada za čovječji
rod. Tako su se upuštali u spolne odnošaje jednostavno zato da
ugodno provedu jedan dio vremena, da zadovolje želju ili da se
uspavaju ili tomu slično. Što se njih samih ticalo, razmnažanje bi
zapravo bilo neodgovoran čin, jer na Santa Rosaliji nije bilo
mogućnosti za odgoj djece koja bi, osim toga, ozbiljno opteretila
opskrbu hranom.
Mary je bila istog gledišta prije no što se Veliki prozorski zastor
priključio ekvadorskoj floti podmornica: rođenje djeteta bilo bi
tragedija.
U duši je i dalje tako osjećala, premda se njezin veliki mozak
počeo pitati, dokono, tako da je ne preplaši, ne bi li se sperma, koju je
zapovjednik štrcao u nju otprilike dvaput mjesečno, mogla nekako
prenijeti plodnoj ženi - i hokus-pokus ova zatrudni. Akiko, koja je tada
imala samo deset godina, nije još izlučivala sazrela jaja. Međutim,
Kanka-bone, koje su imale od petnaest do devetnaest godina, zacijelo
jesu.

Maryn veliki mozak rekao joj je ono što je tako često govorila
đacima: nema ničeg lošeg - dapače, možda mnogo dobrog - u tomu da
se ljudi bave svakovrsnim idejama, koliko god se one činile navodno
nemogućim ili nepraktičnim ili potpuno ludim. Uvjerila je samu sebe
na Santa Rosaliji, kao što je uvjerila mladiće i djevojke u Iliumu, da su
umne igre koje su se bavile čak i najbezvrednijim idejama dovele do
mnoštva najvažnijih znanstvenih uvida u ono što je ona, prije milijun
godina, nazivala ”moderna vremena”.
Konzultirala je Mandaraxa glede radoznalosti.
Reče Mandarax:

Radoznalost je jedna od trajnih i nedvojbenih značajki krepkog

uma.
Samuel Johnson (1709-1784)

Ono što joj Mandarax nije kazao, a što joj njezin veliki mozak
zacijelo nije kanio reći, bilo je da će, ako bude došla na ideju za nov
pokus koji ima izglede na uspjeh, taj isti mozak pretvoriti njezin život
u pakao sve dok zapravo taj pokus ne bude izvršen.
To je, po mom sudu, bio onaj krajnje sotonski aspekt tih
nekadašnjih velikih mozgova: naime, rekli bi svojim vlasnicima: ”Evo
jedne lude stvari koju bismo zapravo mogli učiniti, po svoj prilici, ali
koju, naravno, nećemo nikad učiniti. Samo se zabavljamo.”
I onda, kao u transu, ljudi bi je doista učinili - da li da se robovi
bore nasmrt u koloseumu ili da se ljudi spale na javnom trgu zato što
njihovi nazori nisu uživali popularnost okoline ili da se grade tvornice
kojih je jedina svrha bila industrijsko ubijanje ljudi ili da se cijeli
gradovi dignu u zrak i tako dalje i tako dalje.
Negdje u Mandaraxu trebalo je biti, a nije bilo, upozorenje za tu
svrhu: ”U eri velikih mozgova, sve što može biti učinjeno bit će
učinjeno—zato budi oprezan.”
Najbolje što je Mandarax mogao tu učiniti bio je citat iz
Thomasa Carlylea (1795-1881):
Dvojba, ma kakva bila, može se razriješiti samo Djelovanjem.

Maryne dvojbe o tomu može li na tom pustom otoku jedna žena

biti oplođena drugom bez ikakve tehničke pomoći ponukale su je
konačno na djelovanje. Kao u transu počela je posjećivati logor
Kanka-bona s one strane kratera, vodeći sa sobom Akiko kao tumača.
U ovom času prisjećam se oca kad je još bio živ, kad je još bio
tintom zamrljani jadnik u Cohoesu. Uvijek se nadao da će nešto
prodati filmskim producentima, tako da ne bi više morao obavljati
prigodne poslove i mi mogli uzeti kuharicu i djevojku.
Ali, koliko god on možda čeznuo za pravima na film, presudne
prizore u svim njegovim pripovijestima i knjigama činili su događaji
koje nitko pri zdravoj pameti ne bi stavio u film - dakako, ako je želio
da taj film bude popularan.
I tako, sad i ja pripovijedam priču čiji presudan prizor nikad nije
mogao biti stavljen u popularni film prije milijun godina. U tom
prizoru Mary Hepburn, koja izgleda kao da je hipnotizirana, umače
desni kažiprst u sebe i onda u osamnaestogodišnju Kanka-bono, čineći
tako da ova zatrudni.
Mary će kasnije pasti na pamet šala koju bi mogla napraviti o
drskoj, nepojmljivoj, neodgovornoj, naprosto ludoj slobodi što ju je
sebi dopustila prema tijelima ne jedne, nego svih djevojaka iz plemena
Kanka-bono. Međutim, nije više govorila s naseljenikom koji bi
razumio šalu, tj. sa zapovjednikom, tako da ju je zadržala za sebe. Da
je bila izgovorena, šala bi glasila ovako:
”Da sam se samo sjetila raditi ovo dok sam još poučavala u
iliumškoj gimnaziji, sad bih bila u udobnom njujorškom zatvoru za
žene umjesto na zabačenoj Santa Rosaliji.”
 10

Kad je brod potonuo, uzeo je sa sobom kosti Jamesa Waita,

pomiješane na podu hladnjaka s kostima gmazova i ptica kojih je vrsta
još uvijek na životu. Samo su kosti poput Waitovih danas neodjenute
mesom.
Wait je očito bio neka vrsta majmuna - koji je hodao uspravno i
imao izvanredno veliki mozak, a svrha tog mozga bila je, što se može
pretpostaviti, da kontrolira njegove lukavo člankovite ruke. Možda je
ukrotio vatru. Možda je upotrebljavao oruđa.
Možda je imao rječnik od tuce ili više riječi.
Kad je brod potonuo, zapovjednik je bio jedini čovjek na otoku
koji je imao bradu. Godinu dana kasnije, rodit će se njegov sin
Kamikaze. Trinaest godina nakon toga, otok će imati drugog bradatog
čovjeka - Kamikazea.
Reče Mandarax:

S bradom Starac bijaše jedan,

Koji reče: ”Upravo se tog ja bojah!
Dvije sove, kokoš jedna,
Četiri ševe i palčić
U mojoj bradi gnijezda sviše. ”
Edward Lear (1812-1888)

U vrijeme kad je brod potonuo, desetljeće nakon postanka

kolonije, zapovjednik je već postao vrlo dosadna osoba, nemajući o
čemu razmišljati, nemajući što raditi. Provodio je najveći dio vremena
u blizini jedinog izvora vode na otoku, koji se nalazio u podnožju
kratera. Kad su ljudi dolazili po vodu, primao bi ih kao da je prijazan i
upućen gospodar izvora, njegov pomoćnik i konzervator. Čak bi i
Kanka-bonima, koje nisu razumjele ni jednu njegovu riječ, govorio o
tomu kako se izvor ponaša tog dana, opisujući kapanje vode iz
pukotine u stijeni kao ”...vrlo nervozno danas” ili ”...vrlo raspoloženo
danas” ili ”...vrlo lijeno danas” ili koje god.
Kapanje vode bilo je sasvim jednolično, kako tisućama godina
prije dolaska naseljenika, tako i danas, premda ljudi ne moraju više
ovisiti o njemu. Evo kako je taj izvor radio, i nije trebao nikakav
diplomac vojne pomorske akademije Sjedinjenih Država da odgonetne
tu zagonetku: krater je bio golema zdjela u kojoj se nakupljala kišnica,
skrivena od sunčana svjetla vrlo debelim slojem vulkanskog nanosa. U
zdjeli je postojala mala rupa i ta rupa činila je izvor.
Nije bilo apsolutno nikakvog načina na koji bi nezaposleni
zapovjednik mogao usavršiti izvor. Voda je već kapala u dovoljnim
količinama iz pukotine u stijeni i nakupljala se u prirodnoj plitici deset
centimetara niže. Glede veličine, ta plitica bila je, i još uvijek je,
slična umivaoniku u toaletu do glavnog salona Velikog prozorskog
zastora. Mandarax je izmjerio da će se plitica, ako se isprazni, ponovo
napuniti, sa zapovjednikovom pomoći ili bez nje, za točno dvadeset tri
minute i jedanaest sekundi.
Kako bih vam opisao zapovjednikove posljednje dane života?
Morao bih reći da se u nj uvukao tihi očaj. Doduše, on zacijelo nije
trebao biti izbačen na Santa Rosaliju da bi se tako osjećao.
Reče Mandarax:

Ljudske mase provodile su život tihog očajanja.

Henry David Thoreau (1817-1862)

A zašto je u ono vrijeme tiho očajanje bilo tako rasprostranjena

bolest, osobito među muškarcima? Još jedanput izvlačim na pozornicu
jedinu zbiljsku hulju u svojoj pripovijesti: preveliki ljudski mozak.

Danas nitko ne živi život tihog očajanja. Prije milijun godina,

ljudske mase ćutjele su tihi očaj zato što se paklenski kompjutori u
njihovim lubanjama nisu bili kadri obuzdati ili zaustaviti, zato što su
neprestano tražili sve teže probleme koje život nije mogao osigurati.

Opisao sam gotovo sve događaje i okolnosti koji su, po mome

sudu, bili presudni za čudesno preživljenje čovječanstva. Pamtim ih
kao neobično oblikovane ključeve za mnoštvo zabravljenih vrata, od
kojih posljednja vode k savršenoj sreći.
Zacijelo, jedan od tih ključeva bila je odsutnost oruđa na Santa
Rosaliji, osim traljavih kombinacija kosti i grančica i kamenova i
ribljih crijeva - i ptičjih crijeva.
Da je zapovjednik imao čestito oruđe, željezne poluge i pijuke i
lopate i tako dalje, sigurno bi našao načina, u ime znanosti i napretka,
da zabrtvi izvor ili istrese cijelu zapreminu kratera za samo tjedan
dana ili dva.

Glede ravnoteže koju su naseljenici uspostavili između sebe i

opskrbe hranom: moram kazati da se i ta temeljila na sreći prije nego
na inteligenciji.
Priroda je odlučila biti velikodušna, tako da je bilo dovoljno
hrane. Ptice na inim otocima uživale su u plodnim godinama, pa su
slale iseljenike iz prenapučenih gnijezdišta na Santa Rosaliju da
preuzmu gnijezda onih koje su ljudi pojeli. Za morske iguane, koje
nisu bile plivači na duge pruge, takva shema prirodne zamjene nije
postojala. Ipak, odbojnost tih škrofuloznih gmazova i sadržaj njihove
utrobe tjerali su ljude da ih jedu samo za krajnje nestašice gotovo
svake druge vrste hrane.
Svi su se slagali da je najbolje jelo jaje kuhano satima na suncu
na lijepoj ravnoj stijeni. Na Santa Rosaliji nije bilo vatre. Nakon tog
jela, slijedeća dobra stvar bila je riba ukradena od ptice. Nakon toga,
sama ptica. I napokon, zelena kaša iz morske iguane.
Zapravo, priroda je bila tako obilna da su postojale zalihe hrane,
kojih su naseljenici bili svjesni, ali koje nikad nisu morali dirati.
Radilo se o tuljanima i morskim lavovima, od kojih ni jedan nije bio
sumnjičav, ni divlji, osim mužjaka u vrijeme parenja. Bilo ih je
posvuda, lijeno su se vukli ili ležali, zureći u ljudska bića koja su
prolazila mimo. Bili su vraški jestivi.

Naseljenici su gotovo odmah poubijali sve kopnene iguane, što je

moglo dovesti do kobnih posljedica - ipak, pokazalo se da to ubijanje
nije prouzrokovalo katastrofu. A moglo je. Slučajno se dogodilo da
uopće nije bilo toliko važno. Na Santa Rosaliji nikad nije bilo golemih
kopnenih kornjača, inače bi ih naseljenici vjerojatno istrijebili. Ali, ni
to ne bi bilo važno.
U međuvremenu, ljudi su u drugim dijelovima svijeta, osobito u
Africi, umirali na milijune zato što nisu imali sreće. Kiša nije već
godinama pala. Nekad je tamo bilo obilje kiše, ali sad se činilo da
možda nikad više neće pasti.
Barem su se Afrikanci prestali razmnažati. To je bilo dobro. Bilo
je od neke pomoći. Značilo je da ima toliko više ničega za raspodjelu.

Zapovjednik nije shvatio da su Kanka-bone trudne sve dok prva

žena nije bila mjesec dana pred porodom - a slučaj je htio da rodi
muško dijete, prvog domoroca na otoku koji će postati poznat po
nadimku ”Kamikaze”, japanskom izrazu za ”sveti vjetar”, što mu ga je
dala krznasta Akiko, izražavajući tako svoje veselje zbog njegovog
spola.

Izvorni naseljenici nikad nisu postali jedna jedinstvena obitelj. To

će postati slijedeća pokoljenja, nakon što umru posljednji stari ljudi.
Imat će zajednički jezik i zajedničku religiju i neke zajedničke šale i
pjesme i plesove i tako dalje - gotovo sve Kanka-bono. I kad je na nj
došao red da bude stari, stari muškarac, Kamikaze je postao nešto što
zapovjednik nikad nije bio, a to je: štovani patrijarh. I Akiko je postala
štovani matrijarh.
To formiranje išlo je vrlo brzo - od takve nasumične genetičke
građe savršeno kohezione ljudske obitelji. To je bilo tako lijepo
gledati. Gotovo me je potaknulo da volim ljude upravo onakve kakvi
su bili u to vrijeme, s velikim mozgom i svim drugim stvarima.
 11

Zapovjednik je otkrio da je Kanka-bona trudna u vrlo kasnoj fazi

igre, prvo zato što mu, zacijelo, nitko nije kanio reći, a drugo zato što
su ga Kanka-bone toliko mrzile, uglavnom zbog njegovih rasističkih
nazora, da ih gotovo nikad nije ni viđao. Dolazile bi na njegovu stranu
izvora tek kasno obnoć, kad je on već spavao čvrstim snom, upravo
zato da bi ga izbjegle. Mrzit će ga istom žestinom sve do njegove
smrti, premda je bio otac djece koju su neizmjerno voljele.
Ali, mjesec dana prije no što se Kamikaze rodio, zapovjednik nije
mogao zaspati na svojem i Marynom pernatom ležaju. Bio je nemiran i
nervozan zbog zamisli koju je njegov veliki mozak usadio u nj - da
prokopa rupu od vrha kratera do izvora vode, locira pukotinu i tako
stekne kontrolu nad onim na što se nitko nije imao razloga tužiti:, nad
brzinom otjecanja vode.
Usput, bio je to inženjerski pothvat, gotovo isto tako skroman kao
i gradnja Keopsove piramide ili Panamskog kanala.
I tako, zapovjednik je ustao i otišao šetati usred noći. Pun mjesec
bio mu je ravno nad glavom. Kad je došao do izvora, tamo je bilo šest
Kanka-bona koje su tapšale vodu u punoj plitici kao da je prijateljska
životinja i prskale se njome i tako dalje. Bile su tako vesele i tako
sretne zato što su uskoro sve imale dobiti dijete.
Prestale su se veseliti čim su spazile zapovjednika. Smatrale su
da je on zlo. Ali, zapovjednik je također bio potišten - bio je gol. Nije
očekivao da će naići na nekoga, pa se zato nije ni potrudio omotati
kožom od iguane. I tako, nakon jednog desetljeća na Santa Rosaliji,
Kanka-bone su imale priliku prvi put pogledati njegovo spolovilo.
Morale su se nasmijati, nakon čega se jednostavno nisu više mogle
zaustaviti.

Zapovjednik se vratio u nastambu. Mary je i dalje čvrsto spavala.

Odbacio je smijeh žena kao izraz njihove prostodušnosti. Također,
mislio je da jedna od njih ima tumor ili nametnika ili infekciju u trbuhu
i da će, unatoč veselju, vjerojatno uskoro umrijeti.
Spomenuo je sutradan Mary tu oteklinu, a ona se vrlo čudno
nasmiješila.
- Ne znam zbog čega se smiješiš - rekao je-
- Zar sam se smiješila? - upitala je. - Blagi bože..., tu zaista nema
ništa smiješno.
- Tako velika oteklina... - rekao je. - To ne može biti nešto
nevažno.
- Potpuno se slažem s tobom - rekla je.
- Morat ćemo naprosto motriti i čekati. Što drugo možemo
učiniti?
- Bila je tako vesela - čudio se. - Kao da joj uopće nije
smetalo..., ta užasna oteklina.
- Sam si toliko puta kazao da one nisu kao mi - rekla je Mary. -
Vrlo su primitivne. Pokušavaju se snaći kako najbolje umiju. Računaju
da i tako ne mogu promijeniti gotovo ništa od onog što se zbiva, pa
uzimaju život onako kako dolazi.
Mandarax je bio kraj nje u krevetu. Mary i krznasta Akiko,
potonja je tada imala deset godina, bile su jedini naseljenici koje je
naprava još uvijek zabavljala. Da nije bilo njih, zapovjednik ili Selena
ili Hisako davno bi je hitnuli u ocean, uvjereni da ih ismijava svojim
beskorisnim savjetima ili praznom mudrošću ili dosadnim naporima da
bude šaljiva.
Zapravo, von Kleist je smatrao da ga je Mandarax osobno
uvrijedio onom pjesmom o smiješnom zapovjedniku Velikog
prozorskog zastora.
I tako, Mary je sad uspjela naći odgovor glede navodnog neznanja
Kanka-bone, koja je bila tako sretna unatoč izraslini u trbuhu, da zna
da

Najsretniji je život u neznanju,

 Prije no što spoznaš što je tuga, što veselje.
Sofoklo (496-06. pr.n.e.)

Mary se igrala s njim na način koji se meni, kao bivšem muškom

sudrugu zapovjednika, morao činiti samozadovoljnim i niskim. Da sam
u životu bio žena, možda bih uživao u Marynom potajnom ismijavanju
ograničene uloge koju su muškarci tada igrali u postupku razmnažanja,
a koju i dan-danas igraju. To se nije promijenilo. Još uvijek postoje ti
mamuti na koje se može računati da štrcaju živahnu spermu u doba
parenja.
Uskoro je Maryno potajno ismijavanje postalo otvoreno i
neugodno. Kad se Kamikaze rodio i zapovjednik saznao da mu je sin,
promucao je da ga se zacijelo trebalo konzultirati.
I Mary je odgovorila: - Ti nisi morao nositi to dijete devet
mjeseci i onda ga istisnuti između nogu. Ne možeš ga dojiti, čak i kad
bi htio, u što sumnjam. I nitko ne očekuje da pomogneš u njegovu
odgajanju. Zapravo, svi se nadaju da nećeš imati apsolutno nikakve
veze s tim!
- Pa ipak... - prosvjedovao je.
- O, bože - rekla je - da smo mogli napraviti dijete od pljuvačke
morske iguane, zar vaše veličanstvo misli da bismo ga uopće
uznemiravali?
 12

Nakon što je to rekla zapovjedniku, nije više bilo moguće da

njihov odnos ostane nepromijenjen. Prije milijun godina, veliki
mozgovi dobrano su teoretizirali o tomu kako spriječiti ljudske parove
da se ne raziđu, i postojao je barem jedan način na koji je Mary mogla
nastaviti živjeti sa zapovjednikom, barem još neko vrijeme, da je to
doista željela. Mogla mu je reći da su se Kanka-bone upustile u spolni
odnošaj s morskim lavovima i tuljanima. Povjerovao bi ne samo zato
što je imao loše mišljenje o moralu žena, nego i zato što nikad ne bi
mogao pretpostaviti da je došlo do umjetnog osjemenjivanja. Smatrao
bi ga nemogućim, premda se zapravo pokazalo da je postupak igrarija,
lak da ne može biti lakši.
Reče Mandarax:

Nešto tamo ima što ne voli zid.

Robert Frost (1874-1963)

A ja dodajem:

Da, ali tamo ima nešto što obožava sluznicu.

Leon Trotsky Trout (1946-1.001.986)

Dakle, Mary je mogla slagati i tako spasiti odnos sa

zapovjednikom, premda bi još uvijek ostalo da razjasni otkud u
Kamikazea plave oči. Usput, danas svaka dvanaesta osoba ima
zapovjednikove plave oči i kovrčastu zlaćanu kosu. Katkad se šalim s
takvim uzorkom kad kažem: ”Guten morgen, Herr von Kleist” ili
”Wie geht's es Ihnen, Freulein von Kleist?” To je otprilike sve moje
znanje njemačkoga.
A to je danas i više nego dovoljno.
 Je li Mary trebala slagati i tako spasiti svoj odnos? Nakon sveg
ovog vremena pitanje još uvijek ostaje otvoreno. Nikad nisu bili
idealan par. Bili su upućeni jedno na drugo nakon što su Selena i
Hisako otišle živjeti zajedno i odgajati Akiko, a Kanka-bone se
preselile na drugi kraj kratera, održavajući čistoću vjerovanja i
stavova i navika plemena Kanka-bono.
Usput, jedan od običaja plemena bio je da se imena drže u
tajnosti od svakoga tko nije bio Kanka-bono. Ipak, ja sam bio upućen
u njihove tajne, kao i u tajne svih drugih, i čini mi se da ne smeta ako
sada otkrijem da je prvo zapovjednikovo dijete rodila djevojka po
imenu Sinka, zatim djevojka po imenu Lor, pa djevojka po imenu Lira,
pa djevojka po imenu Dirno, koja je rodila četvrto dijete, zatim
djevojka po imenu Nanno i onda djevojka po imenu Keel, koja je, u
tom redoslijedu, rodila šesto zapovjednikovo dijete.

Nakon što je Mary otišla od zapovjednika i napravila vlastiti

baldahin i pernat krevet, rekla je Akiko da je osamljenija nego kad je
živjela s njim. Imala je nekoliko specifičnih pritužbi na zapovjednika, a
on je te nedostatke mogao lako ukloniti da je samo htio održati njihovu
vezu na životu.
- Ljudi koji su u nekom odnosu moraju oboje raditi na tomu -
savjetovala je Akiko. - Ako se samo jedno od njih trudi, onda to ne
vrijedi. Jednostavno ne vrijedi, i ako samo jedan partner radi sve, nađe
se u situaciji u kojoj sam se i ja našla, da se neprestano osjeća kao
neka vrsta budale. Jednom sam zaista bila sretno udata žena, Akiko, i
bila bih to i drugi put da Willard nije umro - tako da znam kako jedan
odnos treba funkcionirati.
Nabrojala je četiri najozbiljnija nedostatka koja je zapovjednik,
da je htio, mogao lako ukloniti:
1. Kad je govorio o tomu što će činiti nakon što budu spašeni,
nikad nije uključio nju u te svoje planove.
2. Zbijao je šalu s Willardom Flemmingom, premda je znao
koliko je to boli, sumnjajući jako da je napisao dvije simfonije ili znao
nešto o vjetrenjačama ili da čak može skijati.
3. Neprestano je prigovarao zbog zvučnih signala koje je
Mandarax stvarao kad je pritiskala različitu dugmad, premda su bili
gotovo nečujni i premda je znao koliko joj je stalo da poboljša
pamćenje, upamti glasovite citate i nauči nove jezike i tako dalje.
4. Radije bi se ugušio nego što bi izgovorio riječi ”volim te”.
- I to su bila samo ona četiri glavna - rekla je. Dakle, kad je
onako govorila zapovjedniku o pljuvački morske iguane, Mary je
davala oduška golemoj količini zatomljene kivnosti.

Ne vidim da je razilaženje bilo tragično, jer nije bilo djece i ni

jedna stranka nije smatrala da je takav život apsolutno nepodnošljiv.
Akiko ih je redovito posjećivala, i onda kad je Kamikaze pustio bradu,
počela je dovoditi vlastitu krznastu djecu.

Kanka-bone nisu podijelile Mary nikakav poseban položaj,

premda im je ona omogućila da rode djecu. I one i onda njihova djeca
bojali su je se isto toliko koliko i zapovjednika, uvjereni da je kadra
činiti kako veliko zlo, tako i veliko dobro.
I tako, prošla su dva desetljeća. Prije osam godina, Hisako i
Selena počinile su samoubojstvo utapanjem. Akiko je sad bila
tridesetdvogodišnja matrona, majka sedmero Kamikazeove krznaste
djece - dva dječaka i pet djevojčica. Govorila je tečno tri jezika, bez
pomoči Mandaraxa: engleski, japanski i kanka-bono. Njezina djeca
govorila su samo kanka-bono, izuzevši dvije engleske riječi: djed i
baka. Akiko je željela da tako zovu zapovjednika i Mary Hepburn. I
ona ih je tako zvala.

Jednog dana, a prema *Mandaraxu bilo je to 9. svibnja 2016,

Akiko je probudila *Mary u sedam i trideset ujutro i rekla joj da bi
trebala otići i pomiriti se sa *zapovjednikom koji je bio tako bolestan
da vjerojatno neće izdržati do kraja večeri. Akiko ga je posjetila
prošle noći i ostala s njim, poslavši djecu kući, i dvorila ga cijelu noč,
premda nije mogla bogzna što učiniti za nj.
I tako, *Mary je otišla, premda ni sama nije više bila mladica.
Imala je osamdeset godina - i bila je krezuba. Hrptenjača joj je bila
poput upitnika, zahvaljujući, prema *Mandaraxu, razornom djelovanju
osteoporoze. Za takvu dijagnozu, međutim, nije joj bio potreban
*Mandarax. Osteoporoza je dovela do toga da kosti njezine majke i
bake postanu krhke poput trski prije no što su umrle. Evo još jedne
nasljedne mane koja je danas nepoznata.
Glede *zapovjednika, *Mandarax je procijenio da ima
Alzheimerovu bolest. Stari blesan nije se više bio kadar brinuti za
sebe i jedva da je znao gdje je. Skapao bi od gladi da mu Akiko nije
svakog dana donosila hranu i provjeravala, na ovaj ili onaj način, da li
je progutao nekoliko zalogaja. Imao je osamdeset šest godina.
Reče *Mandarax:

Posljednji prizor od svih,

Kojim svršava ova čudna povijest puna zgoda,
Drugo je djetinjstvo i zaborav pusti,
Bez zuba, bez vida, bez okusa, bez ičega.
William Shakespeare (1564-1616)

I tako, *Mary se, onako pogrbljena, uvukla pod *zapovjednikov

pernati baldahin, koji je nekad dijelila s njim. Dvadeset godina je
prošlo otkako je posljednji put bila tu. Baldahin je bio obnovljen
mnogo puta, kao i motke od mangrovog drva i stupovi koji su ga držali
i pernati krevet. Ali, arhitektura je još uvijek bila ista, s vidikom
usječenim kroz mangrova stabla sve do vode, uokvirujući prudinu na
koju se tako davno nasukao Veliki prozorski zastor.
Usput, brod je potonuo tako što ga je nakupljanje kišnice i
morske vode u krmi konačno odvuklo s prudine. Morska voda
prodirala je oko pogonske osovine jednog od njegovih moćnih vijaka.
Kliznuo je na dno noću. Nitko zapravo nije vidio kad je krenuo na tu
posljednju etapu ”Krstarenja stoljeća”, k modrom grobu dubokom tri
kilometra.
 13

Ta prudina izvan *zapovjednikova doma zacijelo je bila dio vrlo

tužne povijesti. Čudilo me je da ju je *zapovjednik htio gledati svakog
dana. *Hisako Hiroguchi i slijepa *Selena MacIntosh spustile su se
upravo niz tu napola potopljenu izbočinu, držeči se za ruke, tražeći i
nalazeći modri tunel što vodi u Zagrobni život. *Selena je tad imala
četrdeset osam godina i bila je još uvijek plodna. *Hisako je imala
pedeset šest godina i već dosta dugo nije izlučivala sazrela jaja.
Akiko bi se još uvijek uznemirila kad god bi vidjela prudinu.
Nije mogla a da se ne osjeća odgovornom za samoubojstva dviju žena
koje su je odgojile - i to unatoč *Mandaraxovoj tvrdnji da se zacijelo
radilo o *Hisakinoj neukrotivoj, monopolarnoj i vjerojatno nasljednoj
depresiji koja ih je na kraju odvela u smrt.
Pa ipak, Akiko nije mogla zanemariti činjenicu da su *Hisako i
*Selena počinile samoubojstvo nedugo nakon što je Akiko osnovala
vlastito kućanstvo.
Imala je tad dvadeset dvije godine. Kamikaze još nije bio
dosegao spolnu zrelost, tako da nije imao nikakve veze s tim. Akiko je
jednostavno živjela sama i dobrano uživala u tomu. Davno je prošla
dob kad je većina ljudi odlepršala od kuće i ja sam bio potpuno na
njezinoj strani. Vidio sam koliko ju je boljelo kad su joj *Hisako i
*Selena nastavile tepati davno nakon što je postala vrlo izdržljiva i
sposobna žena. Međutim, podnosila je to tako dugo zato što je bila
neizmjerno zahvalna za sve što su učinile za nju kad je bila uistinu
bespomoćna.
Tog dana kad je otišla, one su, vjerovali ili ne, još uvijek izrezale
za nju njezino meso blune.
I cijeli mjesec nakon njezina odlaska ostavljale su slobodno
mjesto za svakog objeda, rezale meso i gukale i nježno je zadirkivale,
premda ona nije više bila s njima.
 A onda, jednog dana, život jednostavno nije više imao nikakvog
smisla.

Kad je otišla vidjeti *zapovjednika na smrtnoj postelji, *Mary

Hepburn je, unatoč bolestima, bila još uvijek neovisna. Još uvijek je
sakupljala i pripremala vlastitu hranu i održavala kuću čistom kao
sunce. Ponosila se time, i s razlogom. *Zapovjednik je bio teret za
zajednicu, to će reći, za Akiko. *Mary to zacijelo nije bila. Često bi
rekla da će, ako bude osjetila da postaje nekomu teret, poći za Hisako
i Selenom niz prudinu i priključiti se drugom mužu na dnu oceana.
Razlika između *zapovjednikovih nježnih stopala i njezinih bila je
napadna. Njihova stopala zacijelo su mogla pričati različite priče.
Njegova su bila bijela i mekana. Njezina su bila gruba i smeđa poput
planinarskih čizama koje je tako davno donijela u Guayaquil.
I tako, rekla je tom čovjeku, s kojim nije razgovarala dva
desetljeća: - Kažu mi da si jako bolestan.
Zapravo, *zapovjednik je još uvijek bio sasvim pristao muškarac,
dobro uhranjen. Bio je lijep i čist, jer ga je Akiko svakodnevno kupala,
prala mu glavu i češljala bradu i kosu. Upotrebljavala je sapun koji su
napravile Kanka-bone, a sastojao se od stucanih kostiju i masti
pingvina.
Što se tiče *zapovjednikove bolesti, jedna od neugodnih stvari
bila je da se njegovo tijelo moglo još uvijek potpuno brinuti za sebe.
Bilo je mnogo jače od *Marynog. Ali, njegov tonući veliki mozak
prisiljavao ga je da provodi toliko vremena u krevetu, dopuštao mu da
se uprlja i odbija jelo i tako dalje.
A opet: njegovo stanje nije bilo svojstveno za Santa Rosaliju.
Tamo na kopnu, milijuni staraca bili su bespomoćni poput dojenčadi, i
samilosni mladi ljudi, poput Akiko, morali su se brinuti za njih.
Zahvaljujući morskim psima i kitovima ubojicama, danas su ti
problemi u vezi sa starenjem nezamislivi.

- Tko je ova baba? - upitao je *zapovjednik. - Mrzim ružne žene.

Ovo je najružnija žena koju sam vidio.
- To je *Mary Hepburn..., gospođa Flemming, djede - odgovorila
je Akiko. Suza se skotrljala niz njezino krznasto lice. - Naša baka -
rekla je.
- Nikad je nisam vidio - rekao je. - Molim te, skloni je odavde.
Zatvorit ću oči; kad ih otvorim, ne želim da je tu. - Zatvorio je oči i
počeo tiho brojati.
Akiko je prišla *Mary i zgrabila je za krhku desnu ruku. - Oh,
bako... - rekla je. - Nisam ni slutila da će biti ovakav.
A *Mary joj je odgovorila zvonkim glasom: - Ništa gori no što je
bio.
*Zapovjednik je i dalje brojio.
Iz okoline izvora, udaljenog pola kilometra, dopro je pobjednički
povik mužjaka, praćen grohotnim smijehom. Povik je bio dobro poznat
na otoku. Označavao je Kamikazeovu uobičajenu objavu da je uhvatio
neku ženku i da će se pariti. Imao je tad devetnaest godina - dakle,
jedva da je prešao spolnu zrelost - i kao jedini mužjak na otoku u to
vrijeme mogao se pariti s kim je htio i kad je htio. Bila je to još jedna
žalosna stvar koju je Akiko morala trpjeti - očitu nevjernost njezina
mužjaka. A ona je zaista bila svetica.
Žena koju je Kamikaze uhvatio kod izvora bila je njegova tetka
Dirna, koja nije više bila plodna. Kamikaze nije mario. Odlučio je
pariti se s njom. Kad je bio mlađi, pario se čak i s morskim lavovima i
tuljanima, sve dok ga Akiko nije uvjerila da bi, ako ne već zbog sebe,
onda zbog nje, mogao prestati barem s tim običajem.
Ni jedna ženka morskog lava ili tuljana nije zatrudnjela s njim, što
je na neki način šteta. Da je uspio oploditi jednu od njih, možda bi
evoluciji modernog čovječanstva trebalo mnogo manje od milijun
godina.
A opet: komu se, na kraju krajeva, žurilo?

*Zapovjednik je otvorio oči i rekao *Mary: - Zašto si još tu?

Odgovorila je: - Ah, ne obaziri se na mene. Ja sam samo ona žena
s kojom si živio deset godina.
U tom je času Lira, jedna od Kanka-bona, doviknula Akiko na
jeziku Kanka-bona da je Orion, četverogodišnji Akikin sin, slomio
ruku i da Akiko mora odmah kući. Lira nije htjela prići bliže
*zapovjednikovoj nastambi jer je vjerovala da je zaražen vrlo opakom
magijom.
I tako, Akiko je zamolila *Mary da pazi na *zapovjednika dok se
ona ne vrati. Obećala je da će se vratiti što prije bude mogla. - Budi
dobar dečko, čuješ me? - rekla je *zapovjedniku. - Obećaješ mi?
Obećao je, mrzovoljno.

Na Akikinu molbu, *Mary je donijela sa sobom *Mandaraxa,

nadajući se da će ovaj dijagnosticirati što je prouzrokovalo da
*zapovjednik tijekom prošle noći i dana nekoliko puta utone u komu.
Ali, kad mu je pokazala napravu, i prije no što mu je dospjela
postaviti prvo pitanje, *zapovjednik je učinio nešto potpuno
zapanjujuće: istrgnuo joj je napravu iz ruke i ustao kao da je bio
savršeno zdrav. - Mrzim tog malog kujinog sina više nego išta na
svijetu - rekao je i onda odjurio posrćući do prudine i zateturao do
koljena u vodu.
Jadna *Mary jurila je za njim, premda zacijelo nije bila kadra
obuzdati tako golemog muškarca. Gledala je bespomoćno kad je
*zapovjednik hitnuo *Mandaraxa niz kosinu prudine, u vodu koja je,
kako se pokazalo, bila tri metra duboka. Kosina se strmo spuštala,
poput hrpta morske iguane.
Mogla ga je vidjeti - taj neprocjenjivi baštinjeni predmet koji je
obećala ostaviti Akiko kad umre. I tako, ta kljasta starica pošla je bez
oklijevanja po nj. Uspjela ga je dohvatiti rukom, ali je onda veliki
bijeli morski pas dohvatio i nju i Mandaraxa.

*Zapovjednik je imao loše sjećanje, tako da nije znao kako da

shvati svu tu krvavu vodu. Nije čak znao ni u kojem je dijelu svijeta.
Ono što je njega u tom času najviše plašilo bilo je da ga napadaju
ptice. Dakako, bile su to neopasne vampirske zebe, neke od
najuobičajenijih ptica na otoku, koje su privukle *zapovjednikove rane
od ležanja u krevetu. Ali, za nj su one bile nešto novo i zastrašujuće.
Mahao je rukama i udarao ih i dozivao u pomoć. Sve više zeba
išlo je na nj, tako da je postao uvjeren da ga kane ubiti i skočio u
vodu, gdje ga je dočekao jaram. Taj morski pas imao je oči na
krajevima čekićaste glave - Zakon prirodnog odabiranja usavršio je taj
oblik prije mnogo, mnogo milijuna godina. Bio je besprijekoran dio u
satnom mehanizmu svemira. U njemu nije bilo nikakve mane koju bi
možda još trebalo naravnati. Nešto što zacijelo nije trebao bio je veći
mozak.
Što bi učinio s tim većim mozgom? Skladao Beethovenovu
Devetu simfoniju?
Ili možda napisao ove stihove:

Pozornica cijeli svijet je I ovi ljudi samo su glumci,

Ulaske što imaju, izlaske svoje;
I jedan čovjek u životu igra uloge mnoge...?
William Shakespeare (1564-1616)
 14

Napisao sam ove riječi po zraku - vrškom kažiprsta lijeve ruke,

koji je također zrak. Moja majka bila je ljevoruka, pa sam i ja.
Ljevoruka ljudska bića više ne postoje. Ludi danas upotrebljavaju
peraje u savršenom skladu. Majka je bila riđa, kao i Andrew
MacIntosh, premda njihova djeca, Selena i ja, nisu naslijedila istu boju
kose - niti ju je čovječanstvo naslijedilo, a nije ni moglo. Riđokosa
ljudska bića više ne postoje. Nikad nisam osobno poznavao nekog
albina, ali ni oni više ne postoje. Glede tuljana: među njima se još
uvijek od vremena do vremena pojavi poneki albino. Prije milijun
godina, njihova koža bila bi na velikoj cijeni za ženske krznene kapute,
koji su se nosili na opere i dobrotvorne balove.
Bi li se od kože modernih ljudi mogli napraviti lijepi krzneni
kaputi za njihove pretke u davna vremena? Ne vidim zašto ne.

Brine li me što pišem tako nezbiljski, zrakom po zraku? Pa, moje

riječi bit će isto tako trajne kao i ono što je napisao moj otac, ili
Shakespeare, ili Beethoven, ili Darwin. Pokazuje se da su svi oni
pisali zrakom po zraku i ja evo sada trgam ovu Darwinovu misao iz
mirne atmosfere:
Napredak je mnogo općenitiji od nazadovanja.
Točno, točno.

Na početku moje pripovijesti, činilo se da je onaj dio satnog

mehanizma svemira koji pripada zemljaninu u strašnoj opasnosti, jer se
mnogi njegovi dijelovi - to će reći, ljudi - nigdje više ne uklapaju, te
samo oštećuju kako dijelove koji su oko njih, tako i sebe same. U to
vrijeme, rekao bih da je oštećenje takvo da popravak nije moguć.
Ali ne!
Zahvaljujući određenim naravnanjima u obliku ljudskih bića, ne
vidim razloga da onaj dio satnog mehanizma koji pripada zemljaninu
ne nastavi kucati onako kako sada kuca.

Ako su neka nadnaravna bića ili ljudi iz letećeg tanjura, ti

ljubimci mojeg oca, doveli čovječji rod u sklad sa sobom i ostatkom
prirode, ja ih nisam vidio na djelu. Pripravan sam zakleti se da je
Zakon prirodnog odabiranja obavio posao oko popravka bez ikakve
vanjske pomoći.
Najbolji ribari bili su oni koji su preživjeli u najvećem broju u
vodenoj okolini Otočja Galapagos. Najbolji plivači bili su oni kojima
su šake i stopala najviše nalikovali na peraje. Isturene čeljusti bile su
bolje kod hvatanja i držanja ribe nego što bi šake ikad mogle biti. I
svaki ribar, koji je sve dulje ostajao pod vodom, zacijelo je mogao
uhvatiti više ribe ako je bio aerodinamičnijeg oblika, sličniji tanetu -
ako je imao manju lubanju.

I tako, moja pripovijest je ispričana. Nedostaje joj nekoliko

nevažnijih potankosti koje nisam dospio drugdje obuhvatiti. Dodajem
ih ovdje bez osobita reda, jer sada moram pisati u žurbi. Za koji čas
otac i modri tunel doći će po mene.

Znaju li ljudi još uvijek da će prije ili kasnije umrijeti? Ne.

Nasreću, to su, prema mom skromnom sudu, zaboravili.

Jesam li se ja razmnožio dok sam još bio živ? Slučajno sam

napumpao jednu gimnazijalku u Santa Feu malo prije no što sam
stupio u pomorsku pješadiju Sjedinjenih Američkih Država. Otac joj
je bio ravnatelj gimnazije koju je pohađala, a ona i ja nismo čak ni
voljeli jedno drugo. Samo smo se zezali, što je bilo svojstveno za
mlade ljude. Napravila je pobačaj, koji je njezin otac platio. Nismo ni
pokušali saznati da li bismo imali kćerku ili sina.
To mi je zacijelo bila pouka. Nakon toga uvijek sam se
osiguravao tako da se bilo ja bilo moja partnerica koristimo
kontracepcijskim sredstvima. Nikad se nisam ženio.
Moram se nasmijati kad pomislim kakav bi gubitak dostojanstva i
ljepote to bio ako bi se moderna osoba morala, prije ljubavnog
odnošaja, opremiti tipičnim kontracepcijskim sredstvom od prije
milijun godina. K tomu, zamislite samo kad bi to morala učiniti
perajama umjesto rukama!

Je li neki prirodni splav od biljne tvari doplovio ovamo u moje

vrijeme, s putnicima ili bez njih? Nije. Je li nekakva kopnena vrsta
stigla do ovih otoka otkako je Bahia de Darwin nasukana na prudinu?
Nije.
A opet, ja sam ovdje tek milijun godina - ni približno dovoljno
dugo.

Kako sam iz Vijetnama dospio u Švedsku?

Nakon što sam ustrijelio staricu koja je ubila ručnom granatom
mojeg najboljeg prijatelja i najljućeg neprijatelja i ostatak našeg voda
spalio njezino selo do temelja, smješten sam u bolnicu zbog takozvane
”živčane iscrpljenosti”. Pružena mi je pomnjiva, nesebična njega.
Posjetili su me oficiri, uvjeravajući me koliko je važno da ne govorim
nikomu što se dogodilo u selu. Tek tada sam saznao da je naš vod
ubio pedeset devet seljaka svih dobi. Netko ih je kasnije prebrojio.
Za jednog izlaza navukao sam na se sifilis od sajgonške
prostitutke. Bio sam pijan i, k tomu, haj. Međutim, prvi znaci te
bolesti, još jedne koja je danas nepoznata, pojavili su se tek kad sam
došao u Bangkok, u Tajlandu, kamo su me poslali, s mnogim drugim
vojnicima, na takozvani ”odmor i rekreaciju”. Svi su pod tim
eufemističkim izrazom podrazumijevali još više kurvanja i droge i
alkohola. Prostitucija je u to vrijeme činila glavni priliv strane valute,
zaostajući samo za rižom.
Iza toga slijedio je kaučuk.
Iza toga slijedila je tikovina.
Iza toga slijedio je kositar.
 Nisam želio da vojska otkrije da imam sifilis. U tom slučaju,
odrezali bi mi od plaće vrijeme koje sam proveo na liječenju. K tomu,
razdoblje liječenja bilo bi nadodano godini koju sam trebao služiti u
Vijetnamu.
I tako, otišao sam privatnom liječniku u Bangkoku. Kolega iz
tamošnje jedinice preporučio je mladog švedskog liječnika koji je
liječio slučajeve poput mojeg, a koji se inače bavio istraživačkim
radom na bangkoškom Sveučilištu medicinskih znanosti.
Za prvog posjeta ispitivao me je o ratu. Zamijetio sam da mu
govorim o tomu što je naš vod učinio selu i seljacima. Htio je znati što
sam osjećao, rekavši na kraju da je najstrašniji dio mojeg iskustva taj
što nisam gotovo ništa osjećao.

- Jeste li kasnije plakali ili imali problema sa spavanjem? - upitao

je.
- Ne, gospodine - rekao sam. - Zapravo, smješten sam u bolnicu
zato što nisam želio ništa drugo nego da spavam.
Nisam bio ni blizu toga da zaplačem. Što god sam bio, nisam bio
plačljivac, sentimentalac. Nisam bio sklon plakanju čak i prije nego
što su pomorsko-desantne snage napravile muškarca od mene. Nisam
plakao ni kad je moja riđokosa, ljevoruka majka ostavila Oca i mene.
A onda je Šved rekao nešto što me je rasplakalo kao malo dijete -
konačno, konačno. Bio je tako iznenađen kao i ja kad sam počeo roniti
i roniti suze.
Evo što je rekao: - Vidim da vam je ime Trout. Jeste li kojim
slučajem u rodu s onim divnim piscem znanstvene fantastike,
Kilgoreom Troutom?
Taj liječnik bio je jedina osoba koju sam sreo izvan Cohoesa koja
je čula za mojeg oca.
Morao sam doći sve do Bangkoka u Tajlandu da otkrijem da u
očima barem jedne osobe moje očajničko škrabalo od oca nije živjelo
uzalud.
 Liječnik me je toliko rasplakao da su mi morali dati sedativ. Kad
sam se, sat kasnije, probudio na poljskom krevetu u njegovu uredu, on
me je promatrao. Bili smo sami.
- Je li vam bolje? - upitao je.
-Ne - rekao sam. - Možda. Ne znam.
- Razmišljao sam o vašem slučaju dok ste spavali - rekao je. -
Ima jedan vrlo jak lijek koji vam mogu propisati, no prepuštam vašoj
odluci hoćete li ga kušati ili ne. Morate biti potpuno svjesni popratnog
djelovanja.
Mislio sam da govori o snažnoj rezistenciji sifilitičnih organizama
na antibiotike, zahvaljujući Zakonu prirodnog odabiranja. Moj veliki
mozak ponovo je imao krivo.
Rekao je da ima prijatelje koji mogu urediti da se prebacim u
Švedsku ako želim zatražiti politički azil.
- Ali ja ne znam švedski - rekao sam.
- Naučit ćete - rekao je. - Naučit ćete, naučit ćete.
 Mario Šuško
Ko(z)mička ironija Kurta Vonneguta

Kritičari su, podsjetimo se, različito označavali američku prozu

šezdesetih i sedamdesetih godina. kao ”antiprozu” (Philip Stevick),
”metaprozu” (Robert Scholes, Larry McCaffery i drugi), ”natprozu”
(Raymond Federman), ”prozu raskida” (Jerome Klinkowitz),
”postmodernističku prozu” (James M. Mellard) itd. Svjesni smo da
između stvarnog stanja (a kad se radi o Americi možda i stvarne
književne produkcije) i mogućih kritičkih naljepnica ne mora uvijek
postojati doista čvrsta veza, da pojedini kritičari mogu imati na umu
samo jednu od postojećih i, u jednom danom razdoblju, utjecajnih
struja itd; pa ipak, sve te oznake upućuju na jedno, a to je da proza
ovog razdoblja ulazi ili pokušava ući u jednu novu, kvalitativno
drukčiju fazu. I premda granica između novijeg i starijeg romana,
recimo, nije uvijek posve jasno označena, očito je da suvremena proza
nastoji odbaciti konvencionalnu zbilju u romanima iz pedesetih godina
ili je pak ”revidirati” u smislu nekog novog postmodernističkog
realizma ili, gledano iz drugog kuta, fabulatizma. Ronald Sukenick će
reći da "realistička proza pretpostavlja... konačnu, konkretnu zbilju
stvari kao objekt i razlog njezina opisa. Međutim, u svijetu
postrealizma..., (ovaj apsolut) postao je apsolutno problematičan".
Nadalje, pisci poput Sukenicka, Donalda Barthelmea, Brucea J.
Friedmana, Roberta Coovera, Williama Gassa, Kurta Vonneguta i
drugih dolaze do zaključka da ne samo da verzije zbilje, koje se
iskazuju humanističkim rekonstruiranjem te zbilje ("linearnošću”,
kontinuiranom naracijom kao odrazom samog pamćenja i mišljenja, što
se naposljetku pokazuje i u nutarnjoj koherentnosti tvorevine), ne
mogu više zadovoljiti, nego da i sam jezik ne može više djelovati kao
rekonstruirajući činilac te zbilje. (U tomu su možda najdalje otišli
Barthelme, Sukenick, Friedman i još neki.) S druge strane, poznato je
također da jedna od ranijih utjecajnih struja, premda nikad organizirana
na temelju nekih općezajedničkih načela, tzv. židovski roman, još
uvijek ima utjecaja na suvremenu prozu, nadasve preko stanovitih
tematično-strukturnih elemenata. Složit ćemo se s Morrisom
Dicksteinom koji veli da, premda izražena na drukčiji način, današnja
piščeva očaranost ironijama i apsurdnostima postojanja proistječe
gotovo izravno iz židovskog romana. To opće kretanje unutar
suvremene proze kritičari su, na sreću ili pak na nesreću, označili kao
roman apsurda ili crnog humora, premda ovaj, kao ni židovski roman,
nije ishod jedne organizirane, koherentne i programski orijentirane
skupine pisaca. Normalno, iz ovoga slijedi da, sam po sebi, ni ”crni
humor” također nije izraz jedinstvenog ili novog gledanja. Prvo, sam
termin vodi nas natrag do Bretona, za kojeg je crni humor sredstvo
kojim jedinka može obraniti vlastito unutarnje ja protiv fizičkih,
psiholoških i društvenih ograničenja ljudskog stanja. Pojam ni u kojem
slučaju nije nov, premda možemo govoriti o specifičnim varijantama
crnog humora u američkoj prozi. Ta vrsta proze postala je uvelike
poznata nakon što je 1965. Bruce Jay Friedman tiskao antologiju pod
tim naslovom, uključivši u nju, među inima, tekstove Edwarda
Albeeja, Johna Bartha, Josepha Hellera, Terryja Southerna. Dakako,
različite oblike crnog humora možemo otkriti u jednog Saula Bellowa,
a i u jednog Williama Styrona, a nadasve u Thomasa Pynchona ili
Kurta Vonneguta. Općenito gledano, što je proza (roman) tzv. ”crnog
humora”? Prema Oldermanu, crni humor je vrsta komedije koja dovodi
u vezu bol i smijeh, fantastičnu činjenicu i smireno nedostatnu
reakciju, okrutnost i nježnost. Definicija koju nalazimo u Maxa F.
Schulza kazuje da se ”crni humor zanima društvenom zbiljom. U tom
smislu, on nije toliko antirealistična pripovijest (kao što Scholes tvrdi)
koliko realizam napregnut do krajnosti metafizične istine - pojačano,
katkad nadrealistično koncentriranje na one potankosti suvremene
egzistencije koje ilustriraju dezorijentirani svijet”. U tom smislu, a što
je bitno za razdoblje o kojem govorimo, crni humor, koji zbilju nastoji
otkriti u totalitetu njezine vlastite zbiljnosti, pokazuje da strategija
romana iz pedesetih godina nije više primjenljiva kako u strukturnom
organiziranju romana, njegova značenja - Federman smatra da pisac
piše da proizvede značenje, a ne da reproducira već postojeće
značenje, tj. smisao - tako i samih ličnosti. Pimjerice, glede potonjeg,
možemo se složiti s Dicksteinom da ”dok prozne ličnosti iz pedesetih
godina još uvijek mogu podvrgnuti život stanovitom osobnom nadzoru,
mogu se razvijati i mijenjati u okvirima vlastite osobnosti, lakrdijaške,
dvodimenzionalne ličnosti jednog Vonneguta, Bartha, Pynchona ili
Hellera ne samo da pokazuju piščevo odstupanje od realizma, nego i
njegov uznemiren osjećaj da život sve više pada pod vlast bezličnih
sila. Za realista iz pedesetih godina. ličnost je sudbina; za kozmičko-
apokaliptičkog pisca (kakav je Vonnegut ili Pynchon) sudbina pretvara
ličnost u šalu”. Nadalje, proza jednog Pynchona, Hellera također,
pokazuje da roman sada operira na dvije ravni koje upravo kao cjelina
čine roman crnog humora onim što jest; primjerice, pojačavanje zbilje
do totaliteta njezine zbiljnosti zahtijeva da građa bude realistična, gdje
se pak ličnosti javljaju kao apsurdno-komičke ili obrnuto, kao u
Vonneguta. Heller se, primjerice, ne laća teme drugog svjetskog rata
zbog njega samog, nego zato što je ”duhovna zbiljnost” tog razdoblja
još uvijek duboko prisutna petnaest godina kasnije. Tako, Kvaka-22
gotovo izravno ”proriče” apsurdnost i moralnu iskrivljenost rata u
Vijetnamu, čak i onaj ironijski aspekt dezertiranja u neutralnu
Švedsku, koji Vonnegut (a imajmo na umu ”bijeg” u Klaonici br. 5)
izravno, dakako ironijski, povezuje u romanu Galapagos. Ovaj
postupak jedna je od značajnih ”manevarskih” taktika Kurta Vonneguta
- sjetimo se također parodija desničarskih luđačkih skupina u romanu
Majka noč ili obitelji Rockefeller u romanu Bog vas blagoslovio,
gospodine Rosewater ili piščevih razmišljanja u Klaonici br. 5.
Objašnjenje za nj daje sam Vonnegut, koje je tipično za crnog
humorista: moralna strana pripovijesti (u Majka noč) jest da smo mi
ono što se pretvaramo da jesmo, zato moramo biti oprezni glede onog
što se pretvaramo da smo. Nadalje, ovo tumačenje zbilje to upravo
pokazuje, temeljni element u tom postupku, tj. provodnu crtu, čini
ironija. Dakako, dopustit ćemo da svi kritičari neće prihvatiti
dovođenje crnog humora u vezu s ironijom; primjerice, Ronald Wallace
smatra da je to posljedica generičkog brkanja.
Ovdje'sc, bez obzira na spomenuto, odmah suočavamo s možda
najtežim problemom, pitanjem što podrazumijevamo pod ironijom.
Poći ćemo od pretpostavke da ironiju možemo shvatiti u onom smislu
u kojem ju je Nova kritika uzimala, što opet, možemo kazati, vodi
porijeklo od A. W. Schlegela, kao suprotstavljanje onog što je ozbiljno
(onog što jest) i onog što je komičko (onog što znači). No, dodajmo
odmah, taj odnos nije čvrst; zapravo, suvremena književnost ga otvara,
što i čini bitnu komponentu crnog humora, tako da i sam čitatelj nema
jasnu predodžbu je li ono što jest komičko, a ono što znači doista
ozbiljno ili obrnuto. Ovdje nam se nameće misao F. Schlegela koji
vjeruje da je ironija prepoznavanje činjenice da je svijet u svojoj biti
paradoksan i da samo podvojeni stav može shvatiti njegov protuslovni
totalitet. Taj pojam ironije, katkad označen kao ”kozmička ironija”,
imat će sve važniju ulogu u prozi šezdesetih i sedamdesetih godina, s
tim što se proza uvelike oslanja na komičko koje je ishod same
”tragičke” spoznaje te paradoksnosti.
Ono što se promatraču neće možda na prvi pogled činiti
primjerenim jest tvrdnja da ovakva ironija igra važnu ulogu u
znanstvenoj fantastici. Međutim, ovdje treba skrenuti pozornost na
slijedeće - da znanstvenu fantastiku ne promatramo u
konvencionalnom smislu, kao viziju budućeg svijeta, kad znanstvena
fantastika više djeluje kao fantazija, gdje je humor često posljedica
klišeja ili nesvjesne parodije, nego kao izraz / odsjev sadašnjeg,
zbiljskog svijeta, gdje je humor ishod ”svjesne ironije”, vrlo često, što
je bitno, tzv. ”povratne ironije”. Glede nerazlučivanja tih dviju stvari,
možemo razumjeti nevoljnost Kurta Vonneguta da se smatra za pisca
znanstvene fantastike; David Katterer zaključuje da je Vonnegut
apokaliptički pisac koji upotrebljava vodeću komponentu znanstvene
fantastike; nadalje, glede našeg shvaćanja znanstvene fantastike,
putovanja u vremenu, kao što veli James Lundquist, posjeti stvorova s
drugih planeta, leteći tanjuri, letimični pogledi u modrikastu budućnost
- ove i ine motive znanstvene fantastike Vonnegut upotrebljava da bi
čitatelja učinio svjesnim apsurdnosti čovjekova položaja u svemiru.
On upotrebljava znanstvenu fantastiku kao sredstvo za prenošenje
svoje vizije, vizije koja, zbog svojih kozmičkih ironijskih implikacija,
zahtijeva integralistički okvir koji znanstvena fantastika dopušta.
Uostalom, Vonnegutova ličnost Kilgore Trout postaje primalac
Nobelove nagrade za doprinos u području duševnog zdravlja, a ona
svoje teorije prerušuje kao znanstvenu fantastiku koja se, što i je
nedvojbeno namjeravana ironija, glede njezina odnosa prema zbilji,
prodaje kao popunjavač prostora u porno-časopisima. Dakako, u tome
i ima stanovite ozbiljnosti, jer Vonnegut upućuje na moguću ”spolnu”
vezu između čovjekova tehnologijskog i stvaralačkog poticaja. To se,
primjerice, u Galapagosu izravno iskazuje preko usporedbe otpuštanja
projektila s ejakulacijom. Također, govoreći o preživljenju čovječjeg
roda pomoću eventualne pomoći ”iz svemira” (božje ili druge),
pripovjedač u romanu Galapagos, inače sin Kilgorea Trouta veli:
”Ako su neka nadnaravna bića ili ljudi iz letećeg tanjura, ti ljubimci
mojega oca, doveli čovječji rod u sklad sa sobom i ostatkom prirode,
ja ih nisam vidio na djelu. Pripravan sam zakleti se da je Zakon
prirodnog odabiranja obavio posao oko popravka bez ikakve vanjske
pomoći.”
Mimo tih ironijskih implikacija, Vonnegut istražuje i ozbiljnu
dimenziju odnosa. Upućujući na Klaonicu br. 5, Vonnegut daje
zanimljivo objašnjenje kad veli da su u tom romanu ulomci koji se
odnose na znanstvenu fantastiku poput prizora s klaunovima u
Shakespearea. Radi se o znanstvenoj fantastici koja je očito šaljive
vrste, jednaka uvođenju klaunova čija je svrha da razvesele (v.
Wampeters, Foma&Granfalloons). Vonnegutov komentar sam nije
lišen ironije, jer znamo da šekspirovski klauni nisu tu samo da nas
nasmiju, nego da nas pripreme za zbiljsko (ozbiljno) ili da nas upute na
apsurdno u značenju (ili shvaćanju) zbiljskog, na što zapravo i upućuje
Pilgrimov razgovor s Tralfamadorijancima.
Vonnegutov oblik ko(z)mičke ironije dolazi do posebnog izražaja
u romanima Klaonica br. 5, Zajutrak prvaka i Galapagos. Primjerice,
govoreći o Troutovoj knjizi Sada može biti kazano, koja je tematično
središnja za Zajutrak prvaka, Vonnegut veli:
Premisa knjige odnosila se na slijedeće: život je pokus Tvorca
Svemira koji je želio iskušati novu vrstu stvora što ga je kanio uvesti
u Svemir. Taj novi stvor imao je sposobnost da sam odlučuje. Svi
drugi stvorovi bili su potpuno programirani roboti.
Ličnosti u Vonnegutovu romanu također su potpuno programirani
”roboti”, a ironija je u tomu što je pisac, koji ih programira, kao njihov
Tvorac, zbiljska osoba, te kao takva, u nekom nazovi
tralfamadorijanskom smislu, svjesna svekozmičkog programa (premda
nemoćna da izađe iz linearnog vremena, što najbolje pokazuje sam
svršetak romana). Otuda je, u ovom dvostrukom ironijskom pomaku -
fikcija je u odnosu na zbilju ironijska, kao što je to zbilja u odnosu na
fikciju, dakle, ironijski, fikcija=zbilja - otuda je jasan citat iz Joba koji
Vonnegut stavlja kao moto. Biblijska upućivanja čine važan element u
Vonneguta, čak i u ironijskom smislu. Tako u romanu Klaonica br. 5
čitamo:
Otišli smo na Njujorški svjetski sajam, vidjeli kakva je bila
prošlost po Kompaniji Ford i Waltu Disneyu, vidjeli kakva će biti
budućnost po General Motorsu.
Ovo ponavljanje ”po”, s pravom upozorava Giannone, otkriva
prešutni zahtjev da se kapitalistička tehnologija pridoda verzijama
Evanđelja. No, dodat ćemo, okrećući se od rasprave kojom ide
Giannone, cijela pripovijest o Pilgrimu (hodočasniku), a podsjetimo se
na način na koji je Billy Pilgrim odjeven kao zarobljenik, naime kao
klaun, otkriva ironijske implikacije odnosa fikcija=zbilja. Mogućnost
odnosa umjetnosti (bokonon) i zbilje (McCabe) Vonnegut istražuje u
romanu Svračje oči, u kojem znanost preko ”ice-nine” igra ulogu
determinističke sile. Pitanje tog odnosa pomaknuto je još dalje u
romanu Galapagos, u kojem citati stoje u izravnom ironijskom odnosu
prema fikciji kao oponašanju zbilje i zbilji kao oponašanju fikcije
(ovdje imamo na umu "ulogu” koju igra Mandarax i koja se, općenito,
tiče piščeve sposobnosti da rekonstruira ljudsku povijest).
U romanu Zajutrak prvaka, spoznaja Dwaynea Hoovera da
posjeduje bogoliku moć i odgovornost proistječe iz fikcije, iz Troutove
pripovijesti, a to je čini još apsurdnijom u odnosu na zbilju, jer sve
Vonnegutove ličnosti postavljaju konačno jedno jobovsko pitanje: što
je svrha svega ovoga, spoznavajući na koncu osuvremenjeni smisao
božjeg pokusa: destructive testing (”destruktivno testiranje”, tj.
”razorno iskušavanje”). Ironija je to veća što je Hooveru, primjerice,
dano ono što Tralfamadorijanci (Klaonica br. 5) smatraju za besmislen
pojam - ”slobodna volja”. Naime, ironija je u tomu što slobodna volja
automatski podrazumijeva vlast, tj. nadzor, neku determinističku silu,
jer je čovjek slobodne volje, kao jedini među robotima, također samo
dio pokusa. S druge strane, ”slobodna volja” podrazumijeva moć
mijenjanja stvari, ali ako proistječe samo iz fikcije, ne iz zbiljskog,
onda se ništa ne mijenja, te je kao i pokus, uvijek ponovljiva upravo
kao pokus. Ako se shvati kao zbilja, onda je ishod ono što na kraju
Hoover čini. Vonnegut svjesno operira dvostrukim ironijskim
momentom; ako je, kao za Tralfamađorijance, sve vrijeme sve vrijeme
i ako se, kao takvo, ne mijenja, onda je i bombardiranje (nekog)
Dresdena također ponovljivo. Billy Pilgrim ne može promijeniti
prošlost, sadašnjost i budućnost, jer je sam dio svijeta koji je, za
Tralfamađorijance, morao izmisliti vrhovnog nadzornika, stvar s
metalnim krugom oko glave, koji je jedini vječno ”ponovljiv”, a time
samom čovjeku ostavlja iluziju ponovljivosti duha (tj. fikcije). Ta
kozmička ironija možda se najbolje očituje u romanu Zajutrak prvaka,
posebice glede jobovskih implikacija, kad pisac, kao ”Tvorac”, na
kraju sreće vlastitu ličnost u romanu.
”Gospodine Trout”, rekoh, ”ja sam romanopisac koji vas je
stvorio zato da vas upotrebljavam u svojim romanima.” ”Molim?”
”Ja sam vaš Tvorac”, rekoh. ”Vi se upravo sada nalazite usred
knjige - zapravo, gotovo na kraju.”
”Hm.”
”Imate li nekakvih pitanja koja biste željeli postaviti?” "Molim?”
”Samo izvolite, pitajte što god želite - o prošlosti, o budućnosti”,
rekoh ja. ”Čeka vas Nobelova nagrada u budućnosti.” ”Što to?” upita
on.
"Nobelova nagrada za medicinu.”
”Ha”, odgovori on. Zvučalo je neodređeno.
"Također sam uredio da odsada imate uglednog nakladnika. Neće
više biti knjiga ala dabrice.”
"Hm.”
”Da sam ja na vašem mjestu, zacijelo bih imao mnogo pitanja”,
rekoh.
”Imate li pištolj?” upita on.
Nasmijao sam se tamo u mraku, ponovo pokušao upaliti prednja
svjetla, ali umjesto toga ponovo sam aktivirao brisače. ”Gospodine
Trout, ne treba mi pištolj da vas kontroliram. Jedino treba da napišem
nešto o vama, i to je sve.”
Komička ironija ne čini umjetnu, statičnu vezu između humora i
znanstvene fantastike. Kako veli Ketterer, ”znanstvena fantastika, bilo
da je satirična, vizionarska, bilo filozofična u prikazivanju alternativa
za sadašnju zbilju, stvara učinak kojim se razara status quo”.
Posljedica tog učinka je specifičan humor, crni humor, u kojem
temeljnu crtu čini apsurd, a njegova značajka je u tomu što pokazuje
istinsko zbiljsko, tako da je upravo kao takav taj humor realističan.
Drugim riječima, ”svijet Vonnegutove znanstvene fantastike ima cilj da
postoji u jednom vjerojatnom odnosu sa ’zbiljskim’ svijetom zato što
je ’zbiljski’ svijet jednako nevjerojatan. Tako”, veli Ketterer, ”u
Klaonici br. 5 tralfamadorijanski svijet znanstvene fantastike postaje
isto tako apsurdno vjerojatan kao i bombardiranje Dresdena”. Upravo
je ovakav odnos građen na usporedbama koje, kako napominje
Ketterer, rezultiraju u ironiji; ”odnos između poznatog i nepoznatog,
temeljan za znanstvenu fantastiku, neizbježno je ironijski. Humor koji
ova ironija proizvodi rijetko je grub, a češće... jednostavno izražava
apsurd.
Jedan aspekt toga nalazimo u Vonnegutovu upućivanju na
opsjednutost našeg svijeta znakovima, simbolima, stvaranjem shema.
Ona otkriva apsurdni pokušaj tumačenja zbilje, uvelike tehnologijskog
objašnjenja konačne istine, tj. svrhe postojanja.
Nacrtao sam Zemljaninov simbol za ništa, koji je ovako izgledao:
0
Nacrtao sam Zemljaninov simbol za sve, koji je ovako izgledao:
∞
Podsjetimo se da Vonnegut crta zmiju koja jede vlastiti rep
(dakle, radi se o krugu, kao što se i u drugom primjeru, ironijski, radi o
istoj stvari; simbol za sve je, u biti, zavrnuti krug) kao odgovor na
pitanje što je vrijeme.
Jedan od tradicionalnih tematičkih elemenata znanstvene
fantastike je apsolutiziranje vremena svođenjem na njegov minimum
vremenskog (bilo da se to pokazuje vlašću nad njim ili ”skokovima” u
vremenu kojima se izlazi iz linearnog vremena ovozemaljskog).
Međutim, u Vonneguta, u ironijskom pomaku koji on čini, to
apsolutiziranje dovodi do revitalizacije zbilje, ovozemaljskog, upravo
pomoću simbola, shema. (To je također dio paradoksne zbiljnosti
postojanja, jer prvo pretpostavlja slobodnu volju u krajnjem smislu,
slobodnu volju onoga tko može manipulirati vremenom, potonje pak
njezinu nevažnost glede kozmičkih odnosa.) Relativizacija se posebno
očituje u Vonnegutovim crtežima u romanu Zajutrak prvaka, u
refrenskom ponavljanju ”i tako dalje”, koje je još prisutnije u
Galapagosu, te upućivanju na čovjeka kao ustroj kemijskih reakcija.
(Ironijski, ako čovjek ima slobodnu volju, te reakcije se kidaju, što
nužno dovodi do ludila, primjerice, do Hooverova ludila.) Za
Vonneguta, apsolutiziranje je tvorevina čovjeka koji svemir ne želi
vidjeti kao slučaj; na isti način na koji je kronološko vrijeme čovjekov
napor da vjeruje u linearnu uzročnost svemira. Za Vonneguta,
zakonitosti i sve drugo samo su stvar slučaja - primjerice, pukotina
koju Delgado stvara, te tako pridonosi spasu čovječjeg roda (v.
Galapagos). Drugim riječima, slično fikcija=zbilja, imamo
apsolut=slučaj.
Imajući to na umu, kritičari poput Lundquista, Ketterera i drugih
nazivaju, ne bez razloga, ovakvu vrstu humora u Vonnegutovim
romanima ”kozmička ironija” - ”smiješni odraz čovjekovih pokušaja
da pomoću filozofije, teologije..., znanstvenih sustava dovede nered
svemira u red. Na ovaj ili onaj način”, veli Lundquist, ”svaki
Vonnegutov roman čini proširenu kozmički ironijsku šalu”.
Ovakva tvrdnja zacijelo vrijedi i za Vonnegutov najnoviji roman
Galapagos, možda najsustavnije izvedeno djelo nakon Klaonice br. 5 i
Zajutarka prvaka. Ako potonji možemo shvatiti kao apokaliptičnu
satiru Boga/pisca kao Tvorca, Galapagos, što je i gledište nekih
kritičara, možemo promatrati kao apokaliptičnu satiru Darwinove
teorije evolucije. Ipak, Vonnegut je, čini nam se, složeniji no što
izgleda. Mogli bismo se složiti s Michaelom Bishopom koji smatra da
Vonnegut u Galapagosu postavlja standardnu premisu znanstvene
fantastike na glavu - da ”će samo veća moć mozga osigurati
preživljenje čovječjeg roda i, dakako, njegovu potpunu pobjedu nad
fizičkim kozmosom”. Čovjekova vjera u moć ljudskog mozga je u
osnovi općeg shvaćanja da se razvoj temelji na opstanku
najsposobnijih, pružajući tako čovjeku znanstveno opravdanje za
njegova djelovanja. I upravo ta iskrivljena upotreba Darwinove teorije
evolucije, koja je u dvadesetom stoljeću evoluirala u smislu da
"opravdava surovost prema slabijima, daje romanu”, kako veli Loree
Rackstraw, ”jednu od njegovih najsnažnijih ironija: treći svjetski rat
počinje svojatanjem Otočja Galapagos, arhipelaga koji je Darwin
posjetio u 19. stoljeću i čiji su neobični stanovnici dali Darwinu prve
uvide u Zakon prirodnog odabiranja”. Tako u Galapagosu imamo
stanoviti oblik deevolucije - ili evolucije unatrag - kao i ironijski obrat
Postanka. Dakako, Vonnegut nas i ovdje ne ostavlja bez značajnog
upućivanja. U Zajutarku prvaka nalazimo rečenicu: ”Nemam kulture,
nikakvog humanog sklada u mozgu.” Odsutnost tog ”humanog sklada”
u mozgu dovedena je u Galapagosu do logičko-ironijskog vrhunca, jer
je do evolucionog zastranjenja došlo upravo zbog toga: drugim
riječima, kad je čovjek dopustio da takav njegov mozak, koji Vonnegut
označuje kao jedinu pravu hulju u romanu, nadglasa njegovu dušu.
(Ovo čini sastavni dio stalne Vonnegutove teme - da se ”zlo događa
kad čovjek dopusti”, kako veli Hank Nuwer, ”da se tehnologija otme
njegovu nadzoru”.) Upućivanje na ovakav razvoj nalazimo, s obzirom
na opću temu romana, u izvrsnim ulomcima o izjednačavanju
otpuštanja projektila s ejakulacijom, koji su također možda krajnja
ironija ”stvaralačkog” ljudskog mišljenja.
Ganuća mladog potpukovnika u času ispuštanja mora da su bila
transcendentalna, mora da su bila potpuno proizvod njegova velikog
mozga, jer avion nije zadrhtao ni skrenuo, niti se počeo penjati, niti
ponirati kad je projektil krenuo ususret ispunjenju svoje ljubavi.
Nastavio je na istom kursu, jer je automatski pilot odmah kompenzirao
nenadanu promjenu u težini i aerodinamičnosti aviona... Jedini trag
događaja u stratosferi morao je biti u Reyesovu velikom mozgu ili
nigdje. Bio je sretan. Bio je smjeran. Bio je ispunjen
strahopoštovanjem. Bio je ispražnjen.
Spomenut ćemo da ta vrsta ironije nije značajka samo
Vonnegutove proze; ona se jednako javlja u Pynchona, Bradburyja i
drugih. Primjerice, u Bradburyjevu Kaleidoskopu svemirski brod
razbija se u času ulaska u Zemljinu atmosferu. Jedan od članova
posade juri k Zemlji i pita se hoće li itko vidjeti njegov meteorski pad.
Zapravo, njega upravo promatraju jedna majka i njezin sin; videći ga
kao meteor, ona veli sinu: ”Zaželi nešto... Zaželi nešto.”
Primjer Kurta Vonneguta pokazuje da znanstvena fantastika, a
usudit ćemo se kazati i dobrani dio novog romana, upotrebljava tu
posebnu vrstu ironije, ko(z)mičku ironiju, koja u znanstvenoj fantastici
postoji često kao oblik racionalizirane fantazije. Sam Vonnegut, koji
možda jest počeo kao pisac znanstvene fantastike - u romanu
Automatski klavir imamo dobrano tradicionalnu satiru mehaniciziranog
društva - pokazuje u daljnjem radu da znanstvena fantastika ne može
opstati u okvirima vlastitih konvencionalnih vrijednosti. Ona se ne
može kretati samo u okviru ”zbiljsko - fantastično”, nego mora
uključiti sve protuslovnosti sadašnjeg, jer su i one same u stanovitom
smislu ishod ili preispitivanje, čak ”provjera” prošlih fantazija. Te
protuslovnosti kojima se Vonnegut obraća pokazuju se kao
fundamentalne i nepomirljive; one se, kako veli Muecke, govoreći
općenito o ironiji, ”nalaze pred ljudima kad god razmišljaju o takvim
stvarima kao što su porijeklo i svrha svemira, izvjesnost smrti, moguće
izumrće života kao takvog..., sukobi između razuma i emocije...,
objektivnog i subjektivnog, društva i jedinke, apsolutnog i relativnog,
humanističkog i znanstvenog”. Dodat ćemo da ni te protuslovnosti nisu
više jednostavne, tj. jednoslojne, što je upravo razlog za pojavu crnog
humora. Primjerice, tehnologijski napredak nužno se nudi kao
objašnjenje kako sukoba, tako i svih tih napetosti i protuslovnosti dok,
s druge strane, taj napredak, ta mogućnost konačnog objašnjenja i
razrješenja stvara apsurdne nove uvjete postojanja. Ironija ovoga, kako
je Vonnegut vidi, jest u čovjekovu prihvaćanju apsurda postojanja kao
nužnosti. I u Pynchona, primjerice u romanu V, čovjek ne postoji kao
individuum nasuprot objektu, nego sam teži upotrebi drugih ljudi kao
objekata, postajući tako i sam objekt. Čovjek dakle nije otuđen u
svijetu; on se sam otuđuje u neizbježnom procesu dehumaniziranja
čovjeka od čovjeka, a sam taj proces postaje sve proizvoljniji, tj.
apsurdno apsolutniji (otuda u Pynchona njegova tzv. plot). Sličnu ideju
nalazimo u Vonnegutovu romanu Sirene Titana. Malachi dolazi do
spoznaje đa je on ne samo žrtva okrutne sudbine, nego i sam jedan od
njezinih najokrutnijih posrednika (agenata). U ironijskom smislu, taj
proces ogleda se u projiciranju čovjekovih ”emocija” u stvari, kao
apsurdne protuteže sve očitijem obezličenju zapadnog čovjeka. Tako
se, primjerice, što nije ”fantazija”, jedan model Plymoutha zove
”bijes”. Chevroleta ”hir” itd. U tom smislu, stvari sve više
predstavljaju ljude, a ljudi samo označuju stvari, što čini jednu od
krajnjih Vonnegutovih ironija glede modernog čovjeka.
Ironijska ”igra” u kojoj je žrtva posrednik i kao posrednik nužno
žrtva projicirana je u Vonneguta u sam odnos pisca i ličnosti kao
vrhunski primjer komičke ironije. Vonnegut koji oslobađa vlastitu
ličnost u Zajutarku prvaka, tj. daje joj ”slobodnu volju”, čini to na
način na koji Troutova pripovijest djeluje na Dwaynea Hoovera.
Vonnegutova ”povratna ironija” nije, u tom smislu, kako veli Conrad
Festa, ”usmjerena toliko na čovjekovo stanje, koliko na ljudsku
interakciju, odnose: razlike između toga kako mi kažemo đa se
trebamo ponašati jedni prema drugima i toga kako se doista ponašamo,
razlike između naših ideala i samog realiziranja”, što se, ironijski,
odnosi i na samog pisca, na njegovu zamisao i njezino realiziranje. Na
početku romana Klaonica br. 5, Vonnegut veli O’Hari:
”Mislim da će klimaks knjige biti smaknuće jadnog starog Edgara
Derbyja”, rekoh. ”Ironija je tako velika. Cijeli grad je spaljen i tisuće i
tisuće ljudi je ubijeno. A onda taj američki pješak biva uhvaćen u
ruševinama zato što je uzeo čajnik. I njemu se sudi i on biva
strijeljan.”
Činjenica da taj temeljni ironijski element, nakon samog čitanja
romana, nije klimaks, samo potvrđuje ”povratnu ironiju” glede samog
”Tvorca”; naime, on je realistična komponenta cjelokupne ironije
romana, kako glede bombardiranja Dresdena, činjenice da je tamo
poginulo više ljudi nego u ”povijesno” poznatoj Hiroshimi, tako i
samog kasnijeg stoicizma Billyja Pilgrima. I to na neki način upućuje
na to da slobodna ličnost ne postoji, dakako ne izvan Vonnegutove
svijesti kao pisca, te je zato, napominje Peter J. Reed, ”oslobađanje
ličnosti (u Zajutarku prvaka) komička zamisao, što naglašava
ironijsko upućivanje na Jeffersonovo oslobađanje vlastitih robova”. U
Galapagosu je taj element radikaliziran do kraja. Naime, Kilgore
Trout je, prema Klinkowitzu, za Vonneguta metafikcijska projekcija;
”on je slobodan (istakao M.S.) činiti ono što Vonnegut samo prešutno
čini, da preispita činjenice života i vidi kako su se promijenile i onda
pomogne u modificiranju naših opažanja te privremene zbilje da bi se
učinila smislenom”. U Galapagosu pak pripovjedač je duh, sin
Kilgorea Trouta, Leon Trout (Vonnegut ga spominje u Zajutarku
prvaka), koji je potpuno izjednačen s ”piscem” - u smislu đa je
Vonnegut, po ”vlastitu priznanju”, tvorac i Kilgorea Trouta.
Vonnegutovi romani su, u biti, ironijski komentar glede
povijesnosti čovjeka, njegove prošlosti, sadašnjosti i budućnosti,
njegova položaja u zbiljnosti postojanja, njegove uloge kao
”stvaraoca”. Možda to ponajbolje ilustriraju slijedeći primjeri, koji
čine srž Vonnegutove ko(z)mičke ironije, nadasve pisca kao stvaraoca.
”Gospodine Trout - Kilgore”, rekoh. ”U ruci držim simbol cjeline
i sklada i hrane. Istočnjački je po svojoj jednostavnosti, ali mi smo
Amerikanci, Kilgore, ne Kinezi. Mi Amerikanci trebamo simbole koji
su bogato obojeni i trodimenzionalni i sočni. Nadasve čeznemo za
simbolima koji nisu otrovani velikim grijesima što ih je naša nacija
počinila, poput ropstva, genocida i kriminalnog nemara, simbolima koji
nisu otrovani komercijalnom pohlepom ili lukavstvom.” "Pogledajte,
gospodine Trout”, rekao sam i strpljivo čekao. ”Kilgore...?”
Starac je digao pogled, otkrivši izmučeno lice koje je moj otac
imao kada je bio udovac - kada je bio star, star čovjek. Vidio je da u
ruci držim jabuku.
Ovaj citat iz Zajutarka prvaka nalazi ”logičnu vezu” u citatu iz
Galapagosa, u kojem se Mandarax ironijski pojavljuje kao ”jabuka
znanja”, te koji na tankoćutan način dovodi u ironijski odnos stvaranje
kao takvo, ono što Mary Hepburn čini desnim kažiprstom za umjetnog
osjemenjivanja, i pisanje kao paralelan stvaralački čin, ono što Leon
Trout čini lijevim kažiprstom:
Brine li me što pišem tako nezbiljski, zrakom po zraku? Pa, moje
riječi bit će isto tako trajne kao i ono što je moj otac napisao, ili
Shakespeare, ili Beethoven, ili Darwin. Pokazuje se da su svi oni
pisali zrakom po zraku i ja evo trgam ovu Darwinovu misao iz mirne
atmosfere:
Napredak je mnogo općenitiji od nazadovanja.
Točno, točno.
 Važniji tekstovi o Kurtu Vonnegutu
(izbor)

Bishop M., ”Kurt Vonnegut and the Next Million Years”, The
Washington Post, September 22, 1985.
Dickstein M., ”Black Humor and History: Fiction in the Sixties”,
Partisan Review, 2, 1976.
Federman R., Smfiction, Chicago: Swallow Pres, 1975,
Festa C., ”Vonnegut's Satire”, u Vonnegut in America, ured. J.
Klinkowitz, New York: Dell Publishing Co., 1977.
Giannone R., Vonnegut: A Preface to His Novels, Port
Washington: Kennikat Press, 1977.
Hansen A. J., "The Celebration of Solopsism: A New Trend in
American Fiction”, Modern Fiction Studies, 1, 1973.
Ketterer D., New Worlds for Old, Bloomington: Indiana
University Press, 1975.
Ketterer D., ”Take-Offs to Cosmic Irony: Science-Fiction Humor
and the Absurd”, u Comic Relief, ured. S. B. Cohen, Chicago:
University of Illinois Press,1978.
Klinkowitz J., Literary Disruptions, Chicago: University of
Illinois Press, 1980.
Klinkowitz J., Kurt Vonnegut, London: Methuen, 1982.
Lundquist J., Kurt Vonnegut, New York: Frederick Ungar
Publishing Co., 1977.
Muecke D. C., Irony, London: Methuen, 1970.
Nuwer H., ”Kurt Vonnegut Close Up”, The Saturday Evening
Post. May/June, 1986.
Olderman R., Beyond the Waste Land, New York: Yale
University Press, 1972.
 Rackstraw L., ”Blue Tunnels to Survival”, The North American
Review, 4, 1985.
Reed P. J., ”The Later Vonnegut”, u Vonnegut in America.
Schulz M. F., Black Humor Fiction of the Sixties. Athens: Ohio
University Press, 1973.
Sukenick R., The Death of the Novel. Ney York: Dial Press,
1969.
Vonnegut K., Wampeters, Foma&Granfalloons: Opinions. New
York: Dell Publishing Co., 1976.
Wallace R., The Last Laugh, Columbia: University of Missouri
Press, 1979.
Садржај
Knjiga prva Ovako to bijaše 5
1 6
2 8
3 11
4 15
5 19
6 22
7 26
8 30
9 33
10 36
11 39
12 44
13 47
14 52
15 57
16 63
17 70
18 75
19 80
20 83
21 86
22 93
23 96
24 100
25 104
26 109
27 114
28 119
 29 124
30 129
31 133
32 136
33 140
34 144
35 147
36 155
37 157
38 161
Knjiga druga I ovako to posta 165
1 166
2 171
3 174
4 176
5 181
6 185
7 189
8 197
9 200
10 204
11 209
12 212
13 217
14 222
Mario ŠuškoKo(z)mička ironija Kurta Vonneguta 227
Važniji tekstovi o Kurtu Vonnegutu (izbor) 241