MODERNA

Srpska knjievnost na prelazu iz XIX u XX vijek nema pokreta mladih, kao to su ga imale
hrvatska i slovenaka knjievnost te zato ovo razdoblje, koje se prekida izbijanjem Prvog
svjetskog rata, na ovom poetku izgleda vie kao nastavak prethodnog razdoblja nego poetak
novog. S druge strane, srpski pisci tog doba okrenuti su preteno francuskoj knjievnosti, dok
se hrvatski i slovenski naslanjaju na njemaku, odakle je doao i sam naziv moderna.

Poto nema organiziranosti knjievnog pokreta, teko je razgraniiti ovo razdoblje od

prethodnog. Izvjesne nagovjetaje imamo ve u posljednjoj deceniji XIX vijeka: asopis
Srpski pregled Lj. Nedia i Nediev kritiarski rad u cjelini sadre program modernizacije i
evropeizacije srpske knjievnosti. Ako bismo htjeli izdvojiti momenat koji donosi korjenit
zaokret prema novim tendencijama onda je to nesumnjivo pokretanje Srpskog knjievnog
glasnika (1901). 1903. kada pada apsolutizam dinastije Obrenovi Srbija se privredno razvija
i modernizuje. U knjievnosti se zbiva novi zaokret prema Evropi. Kritiari, najprije Lj.
Nedi, a zatim B. Popovi i J. Skerli te mnogi drugi koji su djelovali u njihovoj sjenci i pod
njihovim uticajem, bili su glavni ideolozi modernog, evropskog duha i knjievnosti i
nacionalnoj kulturi.

Od tih pravaca srpski pjesnici i kritiari su prihvatali kult lijepog, tenju ka formalnom
savrenstvu, estetizam. Pjesnik koji je htio postii uspjeh kod kritike nije smio biti aljkav,
grijeiti u rimi, u versifikaciji, biti grub i vulgaran. Poezija je mogla biti po sadrini banalna i
prazna ali nije mogla biti formalno nekorektna... Pjesma mora biti lepa cela istakao je
glavni arbitar ukusa tog doba, Bogdan Popovi. Estetizam se javlja i u drugim, efemerijalnim
vidovima: kao otmjenost, aristokratizam, kao tenja ne samo za lijepim formama, nego i za
lijepim predmetima. Pjesnici stvaraju itav jedan vjetaki svijet gospodskih vrtova, idilinih
vila, aristokratskih tradicija. Otuda u pjesnitvu ovog doba ima dosta lanih tonova,
vjetakog cvijea, pomodnosti, snobizma, kvaziaristokratizma. Druga obiljeja ovog
razdoblja jesu: kozmopolitizam, individualizam (mnogo vie nego ranije pjesnici se okreu
sebi, pjevaju o sebi), pesimizam. Tragino, pesimistiko osjeanje ivota jedan je od
najdubljih doivljaja tog doba. Ono je prisutno ne samo kod pjesnika, nego i kod pripovjedaa
i mislilaca.

Hegemonija kritike: B. Popovi, Skerli

BOGDAN POPOVI (1863-1944), vrnjak realista, u knjievnost ulazi rano, krajem 80-ih
godina, ali vrhunac svoga djelovanja i uticaje dostie u doba Srpskog knjievnog glasnika
kojem je, kao pokreta i vlasnik, dao glavno obiljeje. Njegovo kritiarsko djelo, koje, iako
stvarno due od 6 decenija, nije obimno niti obuhvata veliki broj pisaca i problema. Popovi
odbacuje historijsku kritiku Ipolita Tena i njegovih sljedbenika koji su umjetniko djelo
posmatrali kao dokument i zalae se za to da se umjetnost prouava kao umjetnost, s
estetskog, a ne s historijskog stanovita. Zahtjevom da se djelo posmatra za sebe, iznutra, kao
umjetnika forma, Popovi podsjea na svog prethodnika Lj. Nedia. Od njega se, meutim,
razlikuje po tome to je njegova kritika uvijek analitina, to ulazi u najsitnije pojedinosti ali
bez dovoljnog uvida u cjelinu, koja je u Nedievom postupku bila uvijek sredinji pojam.
Popovi je vie propagator i tuma modernih estetikih i metodolokih shvatanja nego izvorni
mislilac. Njegovi teorijski ogledi, pisani prvobitno kao predavanja, djeluju danas poneto
suho i monotono, bez unutranjeg ara.

Bio je prije svega pokreta, animator, vaspita te su ga kritiari uporeivali s Dositejem

Obradoviem. Razlika je meu njima u prirodi onoga to su prouavali i u publici kojoj su se
obraali. Zalaui se za moralno vaspitanje Dositej je davao uputstva o tome kako valja
misliti i postupati namijenjena najviim slojevima drutva. Vaspitne pouke koje je Bogdan dao
bile su estetike, knjievne i stilistike. Obraajui se uskom krugu odabranih, on je nastojao
da u njima pobudi ljubav prema umjetnosti i da ih naui kako o umjetnosti treba misliti i
pisati.

JOVAN SKERLI (1877-1914) bio je 14 godina mlai od Bogdana Popovia, a umro je 30

godina prije njega. U svojoj kratkotrajnoj knjievnoj karijeri razvio je aktivnost ija je
zahuktalost i plodnost bez premca u srpskoj knjievnosti. Skerli je u svojim idejama i
knjievnim shvatanjima bio i ostao sljedbenik prvog srpskog socijaliste Svetozara Markovia.
Od njega je prihvatio estetiki utilitarizam, shvatanje da knjievnost treba da bude tijesno
povezana s naprednim tenjama svog doba, da izraava stvarni ivot i da slui narodu.

Skerli je raskinuo s Nedievom i Popovievom formalno-estetikom kritikom i s njihovom

orijentacijom na unutranji pristup djelu. U svom radu on je obnovio neke od metoda koje su
oni odbacili: impresionistiki, biografski i socioloko-historijski. On nije uzoran stilist, ali je
odlian pisac. U njegovim tekstovima esto emo nai jezike i stilske aljkavosti, kao to
emo nai dosta nepreciznosti, pa i netanosti u podacima, njegova reenica nerijetko nosi
tragove pretjerane urbe. On se izdano koristi slikama da njima iskae ili ilustruje svoje
misli. Te slike, dobro naene, upeatljive, razliita obima, od kratkih, esto duhovitih
poreenja do opirnih opisa atmosfere vremena i sredine, otkrivaju otro, posmatrako oko
ovog pisca, koji nije bio samo knjievni nego i drutveni kritiar, moralista sa snanom
satirinom icom.

On je srpsku knjievnu historiju oslobodio zastarjelih filolokih shema, i uveo u nju isto
knjievne kategorije, kao to su romantizam, realizam... pomou kojih je istakao ne samo
nacionalnu nego i evropsku dimenziju srpske literature. U tenji da to vie istakne evropski
karakter srpske knjievnosti, on je esto zapostavljao njene nacionalne specifinosti. Neke od
srpskih znaajnih vrijednosti kao to su srednjovjekovna literatura, usmena knjievnost,
narodska literatura ostale su neobuhvaene njegovim pojmom srpske knievnosti. Ako su
raniji srpski historiari preiroko shvatali knjievnost, Skerli ju je isuvie suzio,
shematizovao i osiromaio. U ocjenama pojedinih pisaca i itavih epoha, polazio je esto od
apriornih, dogmatskih stavova. Isticao je vraanje knjievnosti narodu, ali mu nisu bili bliski
pisci narodsko-folkloristikog smjera. Smatrao je da knjievnost treba da slui progresivnim
ciljevima drutva te da je sa simpatijama pisao o slobodoljubnim piscima dok je prema
konzervativcima kakvi su bili Sremac i Lazarevi pokazao dosta odbojnosti. Popovi je kao
Skerlievu glavnu vrlinu istakao tanost njegovih ocjena.
PARNASO-SOMBOLISTIKA POEZIJA

Pojedini nai krajevi ulazili su u knjievnost postepeno, onako kako su se oslobaali Turaka,
najprije Vojvodina u 18. st., zatim Srbija poslije prvog i drugog srpskog ustanka, a krajem 19.
st. poeli su pristizati pisci iz onih krajeva koji su se oslobodili turske vlasti poslije Berlinskog
kongresa 1878. god.

Meu njima su prvenstveno tri pisca iz Hercegovine: pjesnici Aleksa anti i Jovan Dui te
pripovjeda Svetozar orovi.

Rad mostarske grupe najvaniji je za poeziju. anti i Dui u prvom periodu svog stvaranja,
oba vojislavovci i zajedno s M. Mitroviem i M. Jakiem najvaniji pjesnici 90ih godina
dostiu punu stvaralaku zrelost u prvoj deceniji tog vijeka i u poeziji moderne. Oni
obiljeavaju dva suprotna polja: anti - tradicionalizam, Dui modernizam i zapadnjatvo.

ALEKSA ANTI stvarao je na prelomu dva stoljea i vie od drugih pjesnika svog
narataja povezao je u svom djelu idejne i pjesnike tenje jednog i drugog. Roen u Mostaru,
on se poslije zavretka trgovake kole u Trstu i Ljubljani vraa u rodni grad i u njemu ostaje
do kraja ivota.

Prvu pjesmu objavio je 1886. godine, a prvu zbirku pjesama 1891. godine. U njegovom
stvaranju pored Ilia najvie je uticaja imao Zmaj, a od stranih najvaniji je njemaki. Za
razliku od ostalih pjesnika tog vremena, posebno Duia i Rakia koji su se sve vie
evropeizirali, anti je do kraja ostao vjeran nacionalnim i socijalnim idealima prolog vijeka,
on je pjevao o slobodi, srpstvu, socijalnoj pravdi.

Njegova muza hoe da pobjegne iz lude vreve savremennog drutva i da nae lica bez lai
i maske, da se u cjelini posveti narodu koji joj je najblii srcu. Ta njena sluba izraena je
esto hrianskim simbolima koji ine vano obiljeje antieve rodoljubive i socijalne
poezije. Nije mnogo obraao panju na stil i formu, te nakon kritike Bogdana Popovia koji
mu je rekao da njegove pjesme pokazuju sve mane nekorektnog stila i naroito mane
nekorektnog kitnjastog stila, anti je nastojao da pie to bolje i da mu stil bude korektna i
to jednostavniji.

Punu stvaralaku zrelost anti je dostigao izmeu 1905. i 1910. godine.

Poezija Alekse antia kree se u cjelini izmeu dva tradicionalna opredjeljenja, izmeu
linih i kolektivnih osjeanja, ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaenog naroda. anti
kao ljubavni pjesnik razvio se pod jakim uticajem muslimanske ljubavne pjesme, sevdalinke.
U njegovim pjesmama doaran je orijentalni ambijent bata, adrvana, behara, arenih leptira.
Djevojka koja se u njima pokazuje sva je okiena erdanima, bujne, izazovne ali ipak
skrivene ljepote. U nekima ja toliko pogoen duh i ton sevdalinke da su i same ule u narod i
poele se pjevati kao narodne pjesme (Emina, Na izvoru). Pjesnik je zanesen tim svijetom,
ali on nije nikad u njemu ve ga posmatra sa strane, s bojaljive udaljenosti .enjivo prelazi
u tugu zbog neostvarene ljubavi, promaenosti u linom ivotu i usamljenosti.
Iz tog osjeanja nastaju neke od njegovih najboljih pjesama meu kojima je Jedna suza za
koju je reeno da spada meu najdirljivije ljubavne pjesme u nas po tonu patrijarhalne i
estite iskrenosti.

antieva pjesnika intima proeta je snanim porodinim osjeanjem, nju obasjava plamen
domaeg ognjita. U velikoj elegiji Pretprazniko vee, njegovoj najznaajnijoj pjesmi
olovnu teinu usamljenosti u opustjelom domu olakava s jedne strane, sjeanje na djetinjstvo
i idiline veeri oko rasplamsale vatre na ognjitu, kada je cijela kua bila ispunjena
smijehom, pjesmom i priom, a s druge utjeha koju mu donose pjesme i svoje i drugova
sviju.

Osjeanje bratske ljubavi iri se u sve veim i veim krugovima na porodicu, prijatelje i
drugove na ive i mrtve srpske knjievnike kojima esto posveuje svoje pjesme, na cijeli
srpski narod, na prirodu. Vezanost za rodnu grudu i domae ognjite duboka je i trajna, njeno
kidanje izaziva bol u pjesnikoj dui. U nekim od svojih najpotresnijih pjesama anti pjeva o
patnji onih koji zauvijek naputaju domovinu i odlaze u tui svijet (Ostajte ovdje, Hljeb).

Patnju i muenitvo anti naglaava kao najvanije momente u istoriji srpskog naroda. U
nizu pjesama iskazao je patnju i veliinu radnog ovjeka, seljaka i radnika. Meu njima su
neke od najboljih koje je napisao: O klasje moje, Moji oevi, Kova, Pesma podzemna.
Posljednja je posveena radnikoj klasi, u njoj se osjea pobjedniki hod revolucije. U isti
krug spada i pjesma Vee na kolju , kratka, lirski saeta, zvuno vanredno orkestrirana, s
bogatim asonancama, aliteracijama i rimama u kojoj je doivljaj ukletosti sudbine siromanih
dat na posredovan, moderan nain u vieznanim simbolima.

Drugi Hercegovaki pjesnik JOVAN DUI, za razliku od antia svog druga iz mladosti,
najveeg poklonika zaviaja i rodne grude bio je opsjednut svijetom, naroito velikim i
umnim zapadom. Roen je u Trebinju. Dui je zavrio trgovaku kolu u Mostaru a zatim
uiteljsku kolu u Sarajevu i Somboru. Preokret u njegovom ivotu nastaje 1899.g. kada je
napustio Mostar i otiao na studije u enevu. Prvu pjesmu je objavio 1886, a prvu zbirku
Pjesme 1901.

U njegovom radu mogu se izdvojiti tri glavne faze: prva, vojislavovska do odlaska u enevu
u kojoj se on razvija u okvirima domae pjesnike tradicije kao sljedbenik V. Ilia okrenut
tradicionalno i njemakim i ruskim pjesnicima; druga, parnaso-simbolistika do prvog
svjetskog rata u kojoj on radikalno raskida s prethodnom fazom i pod iskljuivim uticajem
francuske poezije tei da postigne otmjenost u izboru predmeta o kojima e pjevati i
savrenstvo u formi i izrazu; trea, postsimbolistika faza od prvog svjetskog rata pa nadalje
u kojoj je dostigao misaonu i umjetniku zrelost.

Dui spada u one pjesnike, koji su cijelog svog ivota pisali samo jednu knjigu. Svaka nova
zbirka je samo novo izdanje, nova verzija te knjige, nepotpuna i nesavrena. Pa se tako
njegove pjesme slivaju u cikluse, a ciklusi se slau u vee cjeline knjige kojih ima etiri:
Pjesme sunca, Pjesme ljubavi i smrti, Carski soneti i Plave legende. On pjeva o
Bogu, ljubavi i smrti.

Svojstva Duieve poezije: njena nekonkretnost, nedostatak neposrednosti, esta pojava

apstraktnih, sentencioznih uoptavanja u stihu, tenja ka uzvienom stilu i sveanoj patetinoj
dikciji.

Njegova ljubavna lirika bila je u svoje vrijeme mnogo hvaljena i ona mu je donijela slavu
velikog pjesnika. Danas, vie padaju u oi njeni nedostaci, njena pomodnost, artificijelnost,
nedostatak neposrednosti. Dui nikada ne pjeva o nekom konkretnom ljubavnom doivljaju,
o nekoj konkretnoj eni, nego uvijek o eni kao takvoj, o ljubavi kao takvoj.

Iz njegove lirike iezava jedan od glavnih likova ranije i tadanje srpske poezije, lik idealne
drage. Umjesto nje pojavljuje se ena boginja ohola i preka koja nosi u sebi vie zakon
sveta, nego zakon srca. Ona u pjesniku pobuuje vie refleksije o ljubavi, ivotu i smrti nego
osjeanja. Ljubav je kod njeg nestvarna, apstraktna, izmiljena, mondenska, prije literarno
nego stvarno osjeanje, vie velika tema nego lini doivljaj.

Njegova najosobenija ljubavna pjesma nesumnjivo je Zalazak sunca, u kojoj predmet nije
ni stvarna ni simulirana ljubav, nego izmiljena ljubav, dok zalazi sunce pjesnik misli na
nepoznatu enu na drugoj obali mora.

Tenja ka velelepnom i izuzetnom ispoljila se u Duievim pjesmama rodoljubive i

nacionalnohistorijske inspiracije iz ciklusa Carski soneti i Moja otadbina, koji su
nastali za vrijeme balkanskih ratova i prvog svjetskog rata. Slava, pobjeda, zastave, car i
carstvo jesu osnovni pojmovi Duieve rodoljubive lire. Njegova glavna patriotska pjesma je
Himna pobjednika i njegov glavni nacionalni junak je car Duan, pobjednik, imperator,
osvaja, zakonodavac. Pjesnik je toliko opijen veliinom svog cara da od njenog sjaja nita
drugo ne vidi. Srpski srednji vijek njemu je dalek i tu i samo u rijetkim situacijama on
uspijeva da uspostavi prisniji dodir s njim.

Mnogo blie od srednjovjekovne Srbije, Duiu je bio renesansi i barokni Dubrovnik. Ciklus
Dubrovake poeme nastao izmeu 1902. i 1911. zajedno s Jadranskim sonetima
predstavlja najvei domet Duieve druge, parnasovske faze. To je skupina od devet
narativnih pjesama, svaka sa po etiri katrena u kojima su s izvanrednim osjeanjem za
ambijent, dati prizori, dogaaji, likovi, itava mala galerija likova iz starog Dubrovnika. U tim
pjesmama ima povienosti u tonu, galantne otmjenosti, gospodskog sjaja iz njegovih
ljubavnih pjesama ali u njima ima i neeg ega nema u tim pjesmama i to inae ponajvie
nedostaje njegovoj poeziji, ima leernosti, ironije, humora.

Dui je i pjesnik prirode. Na tom podruju njegov razvoj ide od deskriptivnog ka misaono-
simbolikom naelu. Dui u stvari ne tei toliko ka tome da opie neke predjele koliko da
izrazi odreena stanja due. U njima preovlauje spokojno, pomalo melanholino
raspoloenje. More je uvijek tiho, usnulo, nebo najee nono ali vedro, zvjezdano,
mjeseina obasjava usamljene predjele bez ljudi, sjaj i prostranstvo to se otvaraju pogledu
izazivaju misao o beskraju i vjenosti. Opisi spoljanjeg izgleda stvari tu su samo povod da se
istaknu dublja, nevidljiva znaenja. Takve pjesme javljaju se vrlo rano, ve u prvom ciklusu
Senke na vodi, jedna od takvih pjesama je Jablanovi, ali e te pjesme preovladati u
posljednjem periodu u ciklusima Jutarnje pesme, Veernje pesme i Sunane pesme.

U tim pjesmama smanjeni su ne samo deskriptivni nego i emocionalni elementi, u njima nisu
najvanije ni slike iz prirode ni stanja due, nego misli i simboli. Duiev stil je jednostavan,
jasan, precizan, eksplicitan. Njegov omiljeni oblik jeste sonet. Oblici stiha koje je najee
koristio jesu jedanaesterac i dvanaesterac.

Njegovo najpoznatije prozno djelo jesu Gradovi i humere, zbirka putopisa iz raznih
zemalja u kojima ima poetskih imperija iz prirode, refleksija koje su vie plod lektire nego
linog iskustva. Zbirka filozofske proze Blago cara Radovana zanimljiva je vie zbog stila
kojim je napisana nego zbog misaonih vrijednosti. Slinog je karaktera knjiga Jutra sa
Leotara, zbirka eseja o moralnim temama: o mirnoi, plesu, ljubomori.

Dok hercegovaki pjesnici anti i Dui u prvoj fazi svog stvaranja predstavljaju prelaz
izmeu vojislavizma i poezije moderne, a kasnije dva suprotna krila ovog drugog perioda
tradicionalistiko i modernistiko, tri pjesnika iz Srbije Milan Raki, Sima Pandurovi i
Vladislav Petkovi Dis ine pjesniko jezgro moderne.

MILAN RAKI (1876-1938) - porodici je stekao iroko obrazovanje i ponio intelektualne

sklonosti. Kad je zavrio gimnaziju, studirao je filozofiju, a zatim se prebacio na pravo u
Parizu. Iz njegove karijere posebno treba izdvojiti slubovanje u Pritini gdje je bio konzul.

Raki nije kao Dui imao doba poetnitva. On se u prvim pjesmama pojavio kao gotov
pjesnik. Iako je bio Beograanin, nije isplatio dug pjesniku svoje mladosti, Vojislavu Iliu.
Njegovi pjesniki uzori bili su od poetka strani, francuski parnasovci i simbolisti. Od njih je
uio savrenstvo forme, preciznost izraza, jasnou, umjetniku disciplinu. Zapoevi kasno,
malo je pisao. Objavio je dvije tanke sveske pjesama (1903-1912), a poslije njih jo samo
nekoliko pjesama.

U srpsku poeziju Raki unosi intelektualnost i pesimizam, gdje ta svojstava nisu bila izraena
u tolikoj mjeri ni kod bilo kojeg drugog srpskog pjesnika. Situacija ovjekove okolnosti,
utamnienosti, kao jedna od osnovnih tema srpske knjievnosti tog doba, kod njega nije
shvaena samo kao sudbina naeg ovjeka nego kao zao udes svih ljudi. U svojoj
najpoznatijoj, mada ne i najboljoj pjesmi DOLAP on na alegorian nain govori o tom
ovjekovom problemu na zemlji. Vranac to okree dolap sve u istom krugu, sve u istoj
stazi, nekada mlad i pun snage, a sada iznemogao, umoran, ostario, oliava sudbinu svakog
ovjeka. Rakiev induvidualizam ne ispoljava se u okretanju lea od drugih, pjesnik u njima
vidi svoju sabrau, u njihovoj patnji i bolovima osjea svoje vlastite. Jedini izlaz iz te situacije
je smrt koja mora biti konana.

On spada u one pjesnike koji su se najdublje zagledali u smrt i nepostojanje. Gaenje ivota u
mrtvilu, prijelaz iz bia u nebie, postepeno tonjenje u mir koji je taman i dubok javlja se u
nekim Rakievim pjesmama (OSVIT, POMRINA), iako smo te teme otkrili prvo kod Zmaja
i M. Jakia. Rakiev pesimizam obojen je ironijom i samoironijom. U pjesmi TUGA, pjesnik
izliva bol nad svojim i tuim nesreama. Zavrni stih pod dobroudnom mjeseinom unosi
u to jadanje neoekivan i humoran obrt. Najbolji izraz te fine intelektualne ironije Raki je
dao u svojoj OPROTAJNOJ PJESMI, gdje baca pogled unazad na preeni ivot i pjesniki
put. U tenji za onim sto je autentino ivotu, Raki odbacuje svaku obmanu ili uljepavajuu
sliku ma kako one bile privlane ili utjene. On se bez straha suoava sa smru, sprema se da
je doeka nasmijan i vedar.

Odbacuje sentimentalnost i retoriku ljubav. U ljubavi je istinit samo onaj trenutni zanos,
predavanje strasti koja je bezmjerna i kratkotrajna, poslije ega dolazi zasienost i
ravnodunost. Svojoj dragoj Raki izgovara iskrene rijei koje se do tada nisu ule u srpskoj
poeziji. Al' ne volim te, ne voli te, draga (ISKRENA PJESMA). Rakieva ljubavna poezija
otkriva nam dvostruko lice ljubavi: s jedne strane, udnju za tjelesnim sjedinjenjem, a s druge,
neveselu i obinu stvarnost ivota udvoje. U prvom osjeanju Raki ponekad uzima masku
ljubavnika to dragoj pjeva serenadu pod balkonom, a u drugome, on je sasvim na zemlji, u
poznatom i nepoetinom prostoru Beograda sa konkretnim i obinim enama.

Svog pesimizma i skepse Raki se u potpunosti oslobaa jedino u rodoljubivim pjesmama.

Njih je svega sedam, a nastale su dok je on bio konzul na Kosovu. Pjesnik osjea u ilama krv
i neiscrpnu krepkost starinskih junaka koju ne mogu unititi tui kalemi (NASLIJEE).
Nastale su na mjestu gdje je ivjela stara drava i kultura. Rakieve kosovske pjesme,
naroito najljepe meu njima, JEFIMIJA i SIMONIDA, nose u sebi autentinu aromu
srednjega vijeka.

Raki je knjievni erudita, dobar poznavalac poezije. Sve njegove pjesme su u formalnom
smislu besprijekorne tako da on i nema slabih pjesama, to ne znai da njegova poezija nema
slabosti. One se nalaze u intelektualnoj suhoi i monotoniji njegovog izraza, u jezikoj i
tematskoj oskudnosti, u nedostatku mate i osjeanja, u jednolinosti jedanaesterca i
dvanaesterca. Savremenom itaocu blii su kvaliteti njegove poezije: intelektualni
pesimizam, senzualizam, ironija, autentinost doivljaja ovjekove egzistencijalne zbilje. On
je pjesnik modernog senzibiliteta.

SIMA PANDUROVI (1883-1960)

U knjievnost je uao rano kada je kao student filozofije pokrenuo list POKRET, a onda
zajedno sa Disom KNJIEVNU NEDJELJU. Objavio je dvije zbirke pjesama
POSMRTNE POASTI i DANI I NOI od kojih prva spada meu najznaajnije
pjesnike knjige tog razdoblja. Poslije 1. Svjetskog rata prestaje pisati pjesme i bavi se drugim
knjievnim poslovima, izdavanjem asopisa, kritikom i estetikom, prevoenjem s francuskog
i engleskog. Proao je kroz kolu francuskog simbolizma, a od svih pjesnika najblii mu je bio
Bodler.

Poznavao je njemaku pesimistinu filozofiju, a odlike njegovog pesimizma su: racionalnost i

intelektualnost, logika i jasnoa. Bez nejasnoe i bez iracionalnih tenji Pandurovi je izrazio
racionalnu jezu pred zlom u svijetu koje je svemono i neogranieno i koje prodire u sve, u
ljubav, drutvo, ivot. U pjesmi MI, PO MILOSTI BOJOJ, DJECA OVOG STOLJEA
gorkoj i ironinoj on nalazi zamagljen pogled , odricanje nijemo, strast koja je buktala i
koja sad nije. Tamnica kao jedna od osnovnih slika dobila je kod njega ulnu opipljivost. U
pjesmi POTRES, on je na vrhuncu svoje intelektualne askeze, kad se konano savlada bol i
postie spokojstvo, ali po cijenu gaenja osjeanja. Dok se Raki uasava zaborava jer u
njemu vidi smrt, nestanak kosmosa koji ovjek nosi u sebi, Pandurovi u zaboravu nalazi
jedno utoite, osloboenost od groznice ivota, tiinu i spokojstvo. Pjesmi POTRES srodna
je i najpoznatija Pandurovieva pjesma SVJETKOVINA u kojoj se slavi ludilo kao
osloboenje od okova u koje je ovjek roenjem baen.

Sumorno, bolniko raspoloenje, osjeanje opeg rasula i propadanja dobilo je najosobeniji

izraz u Pandurovievoj ljubavnoj lirici gdje se ono javlja kao kontrast ljubavi shavenoj na
tradicionalni, romantiarski nain. Pandurovi je grobar ljubavi. Sam naslov njegove glane
zbirke POSMRTNI POASTI nagovjetava neto to je nestalo, umrlo. U njoj pjesnik
sahranjuje sve ivo pa i voljenu enu. Njegova draga, za njega je stvarno mrtva, ona nije na
nebu, meu zvijezdama, nego u grobu, u jezivom raspadanju. Ta vizija grobnog mraka dana je
u jasnim stihovima koji izazivaju jezu.

Kao i drugi pjesnici njegove generacije i on je bio zahvaen rodoljubljem. Kod njega se otro
izrazila suprotnost izmeu pravca pjevanja tih pjesnika i nevelikog broja pjesama ispjevanih
pod dojmom velikih dogaaja koje je preivjela otadbina. Njegova klasina, antologijska
RODNA GRUDA, duboka, misaona, bez ijedne rijei patriotske emfaze, jednostavna, istinski
lirina, zna samo za jednu njenost, za jednu ljubav ljubav prema rodnoj zemlji. Dah ivota,
vjere i nade struji njegovim pjesmama: u triptihonu DOSITEJ, u manje poznatoj ZORI
NADANJA u kojoj se proljetnom jutru otvaraju vrata, u pjesmama koje su nadahnute
pobjedama i stradanjima naroda (VOJNIKI RASTANAK, STARI RATNICI, SAN
NARODA, BEOGRAD U ROPSTVU I DR.)

Povodom prve Pandurovieve knjige Posmrtne poasti Skerli je napisao prikaz pod
naslovom Jedna knjievna zaraza gdje mu je priznao talent. Mato je smatrao da je
Pandurovi jedan od najdubljih pjesnika u modernoj srpskoj lirici. Vrijednost njegove poezije
prije svega je u novim horizontima koje je otvorila, u novim temama i osjeanjima, dok je u
formi i izrazu ostala u granicama naeg parnasizma.

VLADISLAV PETKOVI DIS (18870- 1917) - nesumnjivo je najfascinantnije linost svog

doba. Tragini je junak moderne srpske poezije koji privlai svojim pjesmama i sudbinom.
Roen je u Zablau kod aka u pealbarskoj porodici koja se doselila iz okoline. Zavrio je
gimnaziju, ali bez mature. Odreeno vrijeme radio je kao privremeni uitelj u selu kod
Zajeara, a po prelasku u Beograd u opinskoj carinarnici gdje je premjeravao ljive. Vrijeme
je navie provodio u kafanama. Poslije enidbe malo se smirio. U I svjetskom ratu nalazi se u
masi izbjeglica koje su se povlaile preko Albanije na Krf, odakle je preao u Francusku.
Bolovao je od tuberkuloze, a umro je tako to se putujui iz Francuske na Krf utopio u
Jonskom moru. Takav kraj kao da je predosjetio naslovom svoje prve zbirke Utopljene
due.

Dis je svojim stihovima duboko zagazio u oblast snovienja, slutnji i racionalnih vizija. Nije
bio refleksivan pjesnik, nedostajala mu je irina znanja i dublja upuenost u evropsku poeziju,
ali je vie od oba svoje prethodnika uao u pitanja ovjeka i svijeta. Iako je ist lirik, on
pripada toku srpskog pjesnitva koji ine pjesnici metafiziari poput Njegoa, Laze Kostia,
Zmaja Disova metafizika je isto lirska.

Njegova glavna pjesma TAMNICA je izala kao prolog Utopljenih dua. Tamnica je u njoj
dana kao simbol ovjekove sputanosti ivotom, zakovanosti za zemlju. Utamnienje poinje
roenjem koje je shvaeno kao pad iz vieg u nii svijet, kao odvajanje od zvijezda. Sjaj
zvijezda treperi jo samo u oima i gubi se u daljinama. Oi kao jedan od najeih Disovih
simbola nose ne samo odsjaj te maglovite preegzistencije kojoj pripadaju zvijezde, one su
ispunjene ljepotom stvari koje okruuju pjesnika. Pjesniko nosi svijet u svojim oima kao to
osjea sebe u pogledu trava, noi i voda.

U najljepoj Disovoj pjesmi MODA SPAVA draga ne dolazi iz prolosti nego iz tajanstvenih
predjela sna. Ispjevana je u baladinom tonu. U osnovi ima istu strukturu kao i TAMNICA. I
u jednoj i u drugoj prije sadanjeg stanja, u TAMNICI prije roenja, a u MODA SPAVA
prije buenja, postoji neko drugo stanje koje pjesnik nosi u sjeanju: u prvoj pjesmi to su
zvjezdane daljine kojima je pripadao prije roenja, a u drugoj idealna draga koja dopire iz sna.
Lik drage ostaje do kraja nejasan, ona as lii na mrtvu dragu iz prolosti as na uspavanu
ljepoticu koju treba probuditi. Od njenog tijela on razaznaje samo oi.

U pjesmi TAMNICA, MODA SPAVA i mnogim drugim s ljubavnom tematikom, crna,

pesimistina vizija ivota otpoena je na rubovima svjetlou koja dopire spolja , iza granica u
kojima se pjesnik kree, iz prolosti ili iz snova.

U drugim pjesmama nestaje tog prozranog sjanja, iezavaju zvijezde iz oiju i stara ljubav
iz sjeanja, nestaje elja za snovima. Nama se spava, nama se ne sanja- glasi stih iz zbirke
Utopljenje due. San bez snova, postepeno gaenje ivota, smrt, prelazak iz bia u nebie-
to su motivi itavog kruga Disovih pjesama. U nekima su oni povezani sa sumornim
jesenjima slikama ( JESEN, PRVA ZVIJEZDA, SLUTNJE).

Tri velike Disove pjesme- TAMNICA, MODA SPAVA I NIRVANA obuhvataju glavne
momente njegove lirske metafizike: izranjanje iz nebia, roenje kao kosmini dogaaj,
induvidualnu egzistenciju, tonjenje u bezdan vremena protiv koga se uzaludno bori ljudsko
sjeanje.

Dis ima i drugaijih pjesama. Njegova druga zbirka Mi ekamo cara predstavlja pjesniki
danak. U pjesmi RASPADANJE on se obraunava s porocima tog doba, a u pjesmi NAI
DANI daje kritiku savremenog drutva koja se po otrini moe mjeriti sa Domanovievim
satirama. U pjesmama koje je napisao u izgnanstvu (MEU SVOJIMA, NEDOVRENE
PJESME), dola je do izraaja porodina njenost i toplina koju u ranijim pjesmama nismo
mogli vidjeti. U njima govori da je daleko od Srbije, da je odvojen od svojih, to nije dobio
pismo od ene.

Parnasovski ideal poezije kojem je Dis ostao vjeran bio je suprotan njegovom pjesnikom
duhu, njegovim tamnim i lelujavim slutnjama i lirskoj fragmentarnosti. Dis je u poeziji bio
ukljeten izmeu tradicije i modrenog doba. U tradiciju je bio urastao neraskidivim nitima, a
novo je vie nasluivao nego to ga je shvatao.

BORISAV STANKOVI

Najznaajniji pripovjeda ovog perioda je Borisav Stankovi (1876- 1927), po tematici najizrazitiji
regionalista meu srpskim realistima a po psihologiji linosti, postupku i stilu jedan od zaetnika
srpske moderne proze. U svojim pripovijetkama, dramama i romanima on je dao sliku svog rodnog
grada Vranja na prekretnici izmeu turskog vremena i novog doba, onako kako su to ranije uinili J.
Ignjatovi sa Sent-Andrejom i S. Sremac s Niom. Njegova je tematika socijalno odreena ali u nainu
prikazivanja preovlauje unutranja, psiholka perspektiva. Kod Stankovia se zavrava proces koji je
zapoet u Lazarevievim pripovijetkama i nastavio se u romanima S. Rankovia, proces u kome se
srpska realistika proza okree od spoljanjeg ka unutranjem, od objektivnog ka subjektivnom
prikazivanju.

Stankovi spada u one pisce kod kojih utisci i sjeanja iz djetinjstva imaju presudnu ulogu u
knjievnom radu. Vranje koje je prikazao u svojim djelima, to je Vranje iz njegovih djetinjskih
uspomena. Rano ostavi bez roditelja, odgojen u kui svoje babe, talentovane usmene pripovjedaice,
koja je u osjetljivu djeaku pobudila ljubav prema prolosti porodice i rodnog grada. Kasniji njegov
ivot ima malo zanimljivog: kolovanje u Vranju, Niu i Beogradu, gdje je, ivei u tekim prilikama,
zavrio ekonomiju na Pravnom fakultetu Velike kole; dosadna inovnika sluba na niskim
poloajima od Ministarstva prosvjete do Bajlonove pivare; kratak boravak u Parizu, gdje se osjeao
kao da je pao na drugu planetu. Poremeaj u tom jednolinom ivot donio je rat.

Stankovi je bio jedan od rjeih pisaca koji je za vrijeme austrijske okupacije ostao u Srbiji i bavio se
knjievnim radom. Optube zbog nedostatka patriotizma i bojkot kojem je poslije rata bio izloen u
javnosti teko je podnio. Ogoren i usamljen skoro je potpuno prestao pisati.

Knjievni rad zapoeo je rano, kao i Koi najprije pjesmama. Na studijama je samostalno prouavao
srpsku i stranu knjievnost, itao je ruske, poljske i francuske prozaiste prolog vijeka, a naroito
Dostojevskog, koji je imao znaajnog utijcaja na njega. Najveu aktivnost razvija na prijelazu iz 19. u
20. vijek , kada u nekoliko godina, jednu za drugom objavljuje tri zbirke pripovjedaka, Iz starog
jevanelja (1899), Stari dani (1902) i Boji ljudi (1902), dramu Kotana (1902) i zapoinje rad na
romanima Neista krv (1910) i Gazda Mladen (1927). Kasnije njegov rad opada u intenzitetu i kao
veina srpskih knjievnika svoje najbolje stvari daje na poetku stvaranja.

Osim regionalizma bitno obiljeje Stankovievog djela ini okrenutost prolosti, ljubav prema
starom vremenu i patrijarhalnom nainu ivota i, u isto vrijeme, duboka odbojnost prema
modernom ivotu, odbacivanje graanskog drutva i iftinskog morala.

U vie pripovjedaka on je dao poeziju mladosti i nekadanjeg ivota u rodnom gradu. Jedna od njih je
urev dan, svijetla, prozrana, poetina vie pjesma u prozi ve pripovijetka, tu je praznino
zabavljanje mladei puno radosti i sree, ljubav je vesela i laka igra, bez patnje i brige. arima
mladosti proete su pripovijetke U vinogradima i Nuka: u prvoj su uporedno razvijeni motivi berbe i
ljubavne enje, a u drugoj je data slika buenja erosa u mladoj djevojci. Vedrina kojom zrae te
pripovijetke u drugima je pomuena drutvenim sukobima i drutvenim potresima.

Stankoviev svijet, iako vremenski i prostorno udaljen, nije idilian, harmonian i beskoloritan.
Sukobi nastaju ne samo izmeu starog i novog, izmeu starih bogataa, obandija, koji
propadaju, i novih koji se bogate i uzdiu na socijanoj ljestvici.

Stankoviu se dogodilo neto slino to i Bazaku: da je s najvie istinitosti i kritike nepotednosti

prikazao upravo onaj svijet i onaj stale kojem je lino bio najvie naklonjen.

Drutvena hronika rodnog grada za Stankovia nije krajnji cilj, nego samo polazna taka u sikanju
ovjeka. U sreditu svih zbivanja nalazi se pojedinac i njegova sudbina. Teite je prikazivanja na
pojavama unutar linosti, na psihikim lomovima i potresima, ali se pri tome ni za trenutak ne gubi iz
vida dublja socioloka zasnovanost likova i situacija. Sudbina Stankovievih junaka odigrava se u
trouglu sila koje ine novac, eros i moral. Samo posljednji inilac djeluje neprikosnoveno, na povrini
drutvenog ivota, vidljiv u svim odnosima, tako da se dobija privid da je moral jedini ureiva
ponaanja pojedinca i grupa, da je njemu podreeno i sve ono to se deava u sferi drugih dvaju
inilaca, novca i erosa.

Stankovi demaskira taj privid i snagom istinskog realiste prodire u prirodu socio- psihookih
mehanizama. Patrijarhalni moral kod njega nije, kao kod ranijih realista, shvaen kao idealan ljudski
moral, nego uvijek kao moral date drutvene sredine ili socijane grupe, koji se namee kao idealan.
Strogi zahtjevi tog morala ne dolaze u sukobe s logikom novca (Stankovi ustvari, pokazuje da se u
moralu uvijek skriva odreeni materijalni interes), nego s onim to je najdublje u ovjeku, s nagonom
ljubavi, erosom. Moral drutva suprotstavlja se erotskom nagonu pojedinca, namee mu svoja
ogranienja i zabrane - na toj taki poinje individualna drama bezmalo svih Stankovievih junaka,
drama koju bismo najbolje mogli opisati sluei se pojmovima iz Frojdove psihoanalize.

esta tema Stankovievih pripovjedaka jeste ljubav izmeu pripadnika raziitih stalea. U tonu linog
obraanja ispriana je cijela historija o ljubavi izmeu madia iz osiromaene hadijske porodice,
kojoj je od nekadanjeg bogatstva ostao samo ponos, i nadniarske kerke, ije je jedino imanje
izuzetna ljepota, pria puna mladosti, ljubavi, svjeine ljetnjih veeri i opojnih mirisa orijentalnih
bata, u kojoj intimni, ispovijedni ton kazivanja stalno klizi ka opasnoj granici kada poinje
sentimentalna sladunjavost. No nikada ne prelazi granicu, jer i ovdje, kao i svugdje kod Stankovia,
surova stvarnost ivota drastino kontrastira svijetu snova.

Stankovi otkriva svijet ponienih i uvrijeenih. itava njegova zbirka Boji ljudi posveena je onima
koji su odbaeni, od kojih svaki ivi u nekom svom nestvarnom svijetu. Vie nego ijedan drugi srpski
pisac Stankovi je iznosio sudbinu ene, zato to je ena najvie sputana, najvie podreena u
patrijarhalnom drutvu, najmanje sobodna u ispoljavanju svojih osjeanja i potreba. Tragina sudbina
ene zarobljenje okovima patrijarhalnih obiaja najpotresnije je data u pripovijeci Pokojnikova ena.
ena je tu obezliena do anonimnosti. Drame: Kotana, Taana.

Pjesnik po nainu doivjaja svijet, pripovjeda po knjievnom opredjeljenju, Stankovi se ipak bolje
snaao u romanu nego u drami. Njegovo glavno djeo roman Neista krv donosi sumu njegovog
pripovjedakog iskustva i umijea. Zasnovana kao drutvena hronika rodnog grada, Neista krv
prerasa je u izrazit roman linosti, a da pri tome nije izgubila neka bitna obiljeja drutvenog romana.
To je moda jedinstven sluaj u srpskoj knjievnosti u kome je postignut izvanredan sklad izmeu
socijanog i psiholokog momenta. Lik glavne junakinje Sofke kao i ostalih malobrojnih linosti
romana, meu kojima se izdvaja snani lik gazde Marka, njenog svekra, prikazani su iznutra, ali sve
to se s njima dogaa motivisano je sociolokim injenicama: historijom dviju porodica koje
pripadaju raznim staleima, sukobu izmeu novog i starog, izmeu starih bogataa koji
beskrupuoznu borbu za samoodranje prikrivaju gospodskim ponaanjem i novih bogataa,
obino seljaka koji se sputaju u grad, nosei u sebi svjeu krv, neistroen energiju i ruilaku
agresivnost.

Glavni je dogaaj u romanu kad Sofku njen otac prodaje gazda Marku, koji je uzima za svog
maloljetnog sina s namjerom da, po obiajima koji vladaju meu seljacima, sam ivi s njom. Ta
trgovaka transakcija ostaje u pozadini dok je u prvom planu drama iji su glavni akteri Sofka i njen
svekar, drama u ijoj je osnovi erotika u raznim vidovima svog ispoljavanja od masovne seksualne
opsesije svatova do Markovog muenikog posrtanja izmeu suprotnih sila, izmeu seksualne elje
prema Sofki, koju svatovi masnim zdravicama i erotskim aluzijama jo vie rapajuju, i moralne
zabrane, koju oliavaju njegova ena i snaha.

Seksualna elja kao i druge kod Stankovia ostaje neispunjena i po pravilu ne moe se ispuniti.
Prepreka koja oliava moralnu zabranu uvijek je takva da ne doputa sjedinjenje osoba koje se erotski
privlae, a s veliinom prepreka ta privlanost ne onda nego jo vie raste, da bi se na kraju pretvorila
u svoju suprotnost. Stankovi je u ovom romanu prikazao razne vidove seksualnih devijacija koje se
javljaju kao posljedica nezadovoljene strasti kao to su: narcisoidna seksualnost kod Sofke, sadizam u
odmosu izmeu Tome i Sofke, destruktivnost i autodestruktivnost u ponaanju gazda Marka.

Momenat kad se Marko, poto je porazbijao sve po kui i pretukao enu, baca na konja i tukui ga
golim noem po sapima juri prema turskoj granici, gdje zna da ga eka smrt jedan je od najsnanijih
u ovom romanu koji obiluje upeatljivim, dramatinim situacijama, u kojem pojedini, izdvojeni detalji
esto prerastaju u vieznane simbole.

Drugi Stankoviev roman Gazda Mladen, koji je ostao nezavren, jo izrazitije od Neiste krvi
predstavlja roman linosti. U njemu je data sudbina ovjeka koji je postao dobrovoljna rtva dunosti,
koji prosperitetu i ugledu porodice rtvuje sve, pa i voljenu enu. Ovdje Stankovi otkriva pusto koju
ovjeku i svud oko njega izaziva nezadovoljna ljubav .

Svijet Neiste krvi obiljeen je degeneracijom: gubi se nekadanja snaga, ljepota, mo i bogatstvo.
PETAR KOI (1877- 1916)

U sjeanju potomstva Petar Koi ostao je ne samo kao darovit pripovjeda ve i kao velik
politiki borac, narodni tribun i revolucionar. Po roenju Krajinik, s epskog Zmijanja, iz
svetenike porodice. Koi je cijelog ivota nosio nemir i bunt protiv sile i nepravde i gdje
god je dolazio bio je sumnjien i progonjen. U Sarajevu kao uenik etvrtog razreda biva
izbaen iz kole zbog nacionalnog rada te kolovanje nastavlja u Beogradu. U Beu gdje
studira slavistiku, dogaalo mu se da danima nita ne stavi u usta, ali je ipak bio sretan, zato
to je neovisan. U Skoplju, kamo je, poslije zavrenih studija, poslat u slubu kao nastavnik
gimnazije, dolazi u sukob sa srpskim konzulatom, naputa slubu i vraa se u Bosnu, gdje
razvija snanu politiku aktivnost: pie lanke protiv austrijske vlasti, uestvuje u velikom
radnikom trajku (1906), ureuje knjievne i politike listove Otadbinu i Razvitak, kao
narodni poslanik u Bosanskom saboru dri vatrene govore u kojima se zalae za interese
seljaka i radnika, zbog svoje politike djelatnosti dvije godine provodi u tamnici. Pred kraj
ivota, ivano obolio, biva prebaen u duevnu bolnicu u Beogradu, gdje ga zatiu rat i
austrijska okupacija.

Koiev knjievni rad neraskidivo je povezan s njegovom politikom borbom i proet njome.
Poslije prvih akih pokuaja u stihu, preao je na prozu. Prvu pripovijetku Tuba objavio je
1901. godine kao student, a zatim za svega nekoliko godina napisao je najvei broj svojih
pripovjedaka (zbirka Sa planine i ispod planine u tri knjige, 1902, 1904, 1905). Kasnije zbog
politike zapostavlja knjievni rad te je, poslije dueg prekida, objavio jo jednu zbirku, Jauci
sa Zmijanja (1910), i duu pripovijetku Sudanija (1912).

Koi je pripovjeda Bosne ili, jo ue, Bosanske Krajine. Njegovo je djelo izraz neposrednog
doivljaja bosanskog sela i bosanske prirode. Ljubav prema otadbini, srpstvu, prema
zaviaju i bosanskom ovjeku, tragini doivljaj ropstva i ljubav prema bosanskom predjelu,
prema divljim planinama zaviaja, mijea sa strahom od potmulih stihija- to su neki momenti
koji povezuju sva djela ovog pisca.

Zapoevi knjievni rad stihovima Koi je kasnije dao nekoliko izvanrednih pjesama u prozi
(Jelike i omorike, Molitva, Teak, Kmeti, Slobodi), napisanih u lirsko- patetinom tonu, u
kojima je iznio svoju ljubav prema otadbini, zaviaju, radnom ovjeku, slobodi i svoju
mrnju prema tuinu. Na njih se nadovezuje vie pripovjedaka, u kojima preovlauje isti
lirsko- patetini stil te ih moemo nazvati poetskim pripovijetkama. U njima se spajaju slike
tegobne stvarnosti porobljenog naroda i buntovniki zanos, realizam i romantizam. Tu je
Koi najblii Maksimu Gorkom, koga je inae volio i na njega se ugledao. Pripovijetka
Jablan, jedna je od prvih i najboljih, koje je Koi napisao, kratka i jednostavna, bez razvijene
fabule, kroz priu o borbi bikova daje parabolu o nesalomljivosti narodne snage i otpora. S
puno topline i lirizma Koi je opisao ljubav seoskog djeaka prema biku, njegovu strepnju za
ishod megdana, navijanje okupljenog naroda za Jablana u toku borbe, podsmjehnuo se
lokalnim slugama vlasti, seoskom knezu i poljaru, i njihovoj napadnoj brizi za sve to je
carsko. Pria je proeta svjeim dahom planinske prirode. Koieva buntovnost dobila je
najvii umjetniki izraz u pripovijeci Vukov gaj, njegovoj moda najefektnijoj prozi. Slika
narodne borbe ovdje je prenijeta iz alegorijskog u izravno prikazivanje: Koi je njoj dao
pobunu naroda na Zmijanju protiv tuinskih izrabljivaa. U njegovom prianju osjea se
prisutnost drevnih legendi i predanja. Junak prie Vuk, nahoe koje su seljaci za vrijeme jedne
bune nali u planini, uvijek tih i smiren, ali usamljen i zatvoren u sebe, cijelog svog vijeka
trudi se oko podizanja umice koja je po njemu nazvana Vukov gaj. Taj gaj postao je pravo
narodno svetilite, mjesto gdje se dre narodni zborovi i svetkovine, skoro sakralna uma, i
Vuk i cijeli kraj za njega su vezani neim tajanstvenim i jezivim. Kad su stranci doli da
sijeku umu, narod se pobunio ne samo zbog toga to se otima tue dobro nego i zato to je
povrijeena narodna svetinja.

Duboka, skoro mistina vezanost za prirodu zaviaja proima cijelo Koievo djelo. U vie
svojih pripovjedaka on je dao borbu ovjeka sa stihijom. Meu njima se naroito izdvajaju
pripovijetke u ijim se naslovima javljaju prijedlozi prostora u i kroz: U magli, Kroz maglu,
Kroz svetlosti, Kroz meavu. Posljednja spada u najbolja Koieva ostvarenja. Hrvanje
ovjeka s nevremenom u surovoj planini samo je zavrni in, dramska kulminacija prie o
propasti kue Relje Kneevia, nekada mnogoljudne i bogate, od koje na kraju ostaju samo
starac i djeak da oni nastradaju u meavi na povratku iz grada, gdje su uzaludno pokuavali
prodati posljednju kravu. Zanimljivo je da ovdje porodina tragedija nije obrazloena ni
ekonomskim uzrocima ni tuinskom vlau, nego sudbinom.

U pripovijeci Grob slatke due isti motiv, smrt u meavi, povezan je s priom o seljaku koji
slino Cankarevom sluzi Jerneju, uzaludno trai svoju pravic.

Planinska priroda, bujna i neukrotiva, odreuje i sudbinu i temperament, i karakter Koievih

junaka.

Njegovi enski likovi, junakinje pripovjedaka Kroz maglu, Kroz svetlost, Tuba i Mrguda,
jedre, zdrave planinke slatke krvi, doivljavaju slom zbog nezadovoljene strasti. Po mjestu
koje daje erotici u sudbini svojih junaka Koi je blizak svojim savremenicima ipiku i
Stankoviu, a po kobnom uticaju nezadovoljene strasti na psihu ovjeka on je najsliniji
Stankoviu. Pa ipak prostor koji je posvetio ovoj temi mnogo je manji nego kod ovih dvaju
pisaca. I ostali su likovi olienje zaviajne prirode, njene snage i divljine. Osim ve
spomenutih, treba istai i popa ovjekomrsca, junaka pripovijetke Mraajski proto, koji spada
u najneobinije likove itave srpske proze.

Pisac buntovnik, slikar prirode rodnog kraja, pjesnik bosanske planine, odlian pejzaist i
kolorist, vie prozni liriar i pejzaist nego pripovjeda, Koi je istovremeno i
humoristiki pisac, poznat najvie po nekolikim djelima u kojima je lirska crta podreena
komici i satiri. Tu je najprije ciklus pripovjedaka o Simeunu aku (Zulum Simeuna aka,
Mejdan Simeuna aka, Istiniti zulum Simeuna aka, Rakijo majko, Iz knjiga starostavnih
Simeuna aka), neka vrsta proznog kominog eposa, u kome se u omamljujuoj atmosferi
rakijskog kazana ispredaju prie i stvarnim i izmiljenim junatvima. Junak tih pria, stari ak
manastira Gomjenice Simeun Peji Rudar, slino Don Kihotu ne ivi u stvarnosti, nego u
svijetu prie i pjesme, ponaa se kao junaci narodnog eposa i u trenucima ratnikog zanosa
govori jezikom pjesme, u desetercu. U priama o njegovim zulumima i megdanima, koje
kazuje on sam ili neko iz njegove blizine, stalno se mijeaju istina i la, rakijski zanos i
istinsko oduevljenje, mesijanstvo i lakrdija.
Jedino Koievo dramsko djelo jeste Jazavac pred sudom, koja po popularnosti nadvisuje sva
njegova druga djela. Njen junak David trbac navlai na se masku lude i lakrdijaa kako bi
mogao kazati gorku istinu o sudbini naroda. On pripada tipu domiljana i aljivaca kakvi se
javljaju u usmenom stvaralatvu svih naroda. Optuba protiv jazavca tetoine u velikoj
Davidovoj filipici prerasta u optubu protiv austrijske ukopacije, protiv njenog bezobzirnog
podjarmljivanja bosanskog naroda. Na kraju David kae sudijama: U meni ima milijun srca
i milijun jezika, ja sam danas pred ovim sudom plakao ispred milijun dua.

Koievo najobimnije djelo Sudanija spada u politike satire i zasniva se na jednom momentu
koji pripada svijetu drame i pozorita, na glumi. U Sudaniji gluma nije pojedinani ve skupni
in, u njoj se zatvorenici u banjalukoj tamnici igraju suda: jedan je optueni, drugi tuilac,
trei branilac, etvrti sudija, zatim dolaze svjedoci, andarmi, publika itd. itava ta
improvizacija, koja je stalno na granici izmeu igre i stvarnog ivota, predstavlja duhovito
ruganje austrijskom sudu, parodiju njegove zapletene birokratske procedure.
EKSPRESIONIZAM

Srpska knjievnost poslije Prvog svjetskog rata stvara se u prilikama bitno razliitim od
predratnih. U knjievni ivot ulazi nov narataj koji tei da sasvim raskine s prolou i da sve
zapone iznova. Oni rue nekadanje idole, igou zablude oeva, sa estinom odbacuju
sistem vrijednosti nacionalne literature koji su uoi rata kodifikovali glavni autoriteti srpske
knjievne misli Jovan Skerli i Bogdan Popovi, prkosno istiui one vrijednosti to su u tom
sistemu bile odbaene ili zapostavljene. Smanjuje se njeno tradicionalno zaostajanje za
Evropom. Ratni poar zaet pucnjima Gavrila Principa u Sarajevu 28.6.1914, na sam
Vidovdan, srpski tradicionalni praznik, pomijeao je jugoslovenske narode s drugim narodima
Evrope. Srpska knjievnost obnavlja se u internacionalnoj duhovnoj klimi antiratnog
raspoloenja.

Knjievni pokret mladih poslije Prvog svjetskog rata obuhvata pisce raznih narataja i
razliitih individualnosti, koji su se opredjeljivali, esto vie deklarativno nego stvarno, za
razne pravce: ekspresionizam, futurizam, dadaizam, a i sami su pokuavali da lansiraju
svoje originalne izume, sumatraizam, hipnizam, zenitizam.

Sve se vie odomauje kspresionizam kao zajedniki naziv za sve avangardne pokrete tog
razdoblja, izuzev nadrealizma. Razlozi za to jesu viestruki: ekspresionizam je od svih
avangardnih pokreta najiri, tako da se moe uzeti kao odrednica itavog razdoblja u historiji
evropskih literatura; naziv ekspresionizam odomaen je u slovenakoj i hrvatskoj
knjievnosti, te se njime istie jugoslovensko jedinstvo pokreta; taj naziv nastao je
istovremeno s pokretom; on se konano i kod nas javlja kao jedno od samoimenovanja
pokreta.

U srpskim avangardnim pokretima poslije Prvog svjetskog rata imamo dvije glavne
orijentacije, dva pravca, ekspresionizam i nadrealizam.

Izraz krize graanskog drutva i njegove kulture, ekspresionizam je, nasuprot profinjenom,
estetizovanom i individualistikom impresionizmu, teio da otkrije ono to je primarno,
iskonsko u ovjeku. On je krik za neposrednim ivotom, osloboenom od svih stega,
prije svega od sputavanja koja potiu iz objektivne stvarnosti. Ekspresioniste vie mui
kosmiki poloaj ovjeka nego njegova historijska situacija. Oni nastoje da otkriju nagonske
sile u ovjeku vie nego objektivne sile to odreuju njegovo drutveno bie. Oni istiu svoje
interesovanje za ovjeka uope, za njegove vjene strasti i tenje, za ovjekov poloaj u
svemiru.

Kosmizam srpskih modernih pisaca ima i domae korjene, prije svega u romantiarskom
kosmizmu Njegoa, Sime Milutinovia i Laze Kostia. Kosmizam je povezan s
kosmopolitizmom, koji je vie lirski doivljaj jedinstva svijeta i povezanosti svega to postoji
nego izraz odreene filozofije.

Sumatraizam Miloa Crnjanskog, svojevrsna je lirska sinteza kosmizma i kosmopolitizma.

Bliskost svih taaka na globusu, geografska imena u naslovima djela Crnjanskog, teme
putovanja, lutanja, emigracija i seoba, tenja za daljinama i visinama, nevidljive veze meu
svim stvarima sve te motive Crnjanski je htio da izrazi u neobinom, kapricioznom nazivu
sumatraizam, koji je imao biti neto mnogo vie od obinog lirskog simbola: pogled na svijet,
filozofija, ak religija. U sumatraizmu svi predjeli, bez obzira na njihovu prostoru, udaljenost,
stapaju se u jedan lirski fluid.

Crnjanski je pisao da nije stih ono to ini pjesmu pjesmom, da slobodan stih osloboen
sputanosti koji namee vezani stih moe najbolje izraziti moderni duh. Prodiranje poetskih
elemenata u prozu primjetno je ve kod lirskih realista, i ono se nastavlja kod predratnih
modernista.

Mladi pisci odbacili su ne samo staru formu nego sve drugo to je podsjealo na predratnu
poeziju: logiku, smisao, jasnost. Oni hoe da stvore istu poeziju, i zbog toga nastoje da
izbace sve to je nepoetsko, da rijei oslobode uobiajenog smisla, da ih dovedu u nove,
neoekivane spojeve. O nejasnosti se govori kao o jednom od osnovnih obiljeja moderne
poezije.

STANISLAV VINAVER On je vaio kao sredinja linost beogradskog modernistikog

pokreta poslije Prvog svetskog rata. Bio je autor Manifesta ekspresionizma i pokreta mnogih
zajednikih poduhvata mladih pisaca. Pripadnik srpske rodoljubive omladine, uestvovao je u
balkanskim ratovima kao dobrovoljac, a u prvim godinama svjetskog rata u uvenom akom
bataljonu borio se na frontu, proao Albaniju, boravio na Krfu, odakle je putovao u Italiju,
Francusku i Veliku Britaniju.

Do Prvog svjetskog rata objavio je tri knjiice: zbirku pjesama Mjea (1911), zbirku crtica
Prie koje su izgubile ravnoteu (1913) i Misli (1913).

Kao pjesnik poeo je u znaku simbolizma. Za njegovu prvu zbirku Mjea reeno je da je to
zanimljiva, mladalaka knjiga virtuozne simbolistike tehnike, u kojoj se narodna
simbolistika preciznost i pseudodekadentna osjeajnost, ali ta knjiga sadri nekoliko istih
simbolistikih verlenovskih pjesama.

Iako se deklarativno opredijelio za ekspresionizam, Vinaver je u mnogome ostao vijeran

svojim predratnim simbolistikim opredjeljenjima. Od zbirki izmeu dva rata najvanije su
uvari sveta (1926) i Ratni drugovi (1939). Prva je izrazito modernistika knjiga, sastavljena
od kratkih pjesama, naizgled fragmentirana, ali u sutini najcjelovitija Vinaverova pjesnika
zbirka, sva u zvunim igrama i neobinim humornim obrtima, spoj humora, muzike i
filozofije. Ratni drugovi razlikuje se od svih drugih njegovih zbirki. Pjesnik se tu oslobaa
svoje opsesije zvukom, neodreenosti i apstraktnosti svog izraza, i daje malu galeriju
pjesnikih portreta drugova iz rata, s mnotvom realistikih pojedinosti, ostvarenim
narativnim postupkom, jezikom namjerno prozainim, punim obinih, govornih obrta i fraza,
u ritmu slobodnog stiha.

On prikazuje obine ljude, seljake, ake, oficire, koji ine podvige prirodno, bez svijesti o
svojoj svojoj veliini, iz neke svoje unutarnje potrebe. Posljednja Vinaverova zbirka
objavljena za ivota Evropska no (1952) plod je zrelog pjesnikog iskustva, doivljaj mrane
evropske noi Drugog svjetskog rata, izraz ratnih i logorskih strahota; u njoj su oba glavna
toka Vinaverovog pjevanja; prvi osnovni, koji ini njegova eterina, metafizika poezija i
drugi, sporedni tok, iz Ratnih drugova, realistike ratne poezije. Kod Vinavera nalazimo isto
ono to se dogodilo u Pandurevia i Disa kao i u tolikih drugih prije njih, ono zbog ega je
Kosti optuio Zmaja: da srpski pjesnici, ak i oni koji su se najvie borili za istu poeziju,
nisu mogli odoljeti neumoljivom imperativu historije.

Vinaver je htio da stvori pjesme osloboene od svakog konkretnog znaenja, pjesme koje e
samim svojim zvukom izraziti najdublje treptaje bia. Vjerovao je da je svaka konkretizacija,
svako imenovanje smrtna opasnost za pjesmu, da je bit pjesme muzika. To je naelno,
muzika iznad svega simbolista, kojem je Vinaver ostao vijeran do kraja ivota.
Eksperimenti sa zvunim elementima pjesme ponekad prelaze u igru koja je sama sebi cilj.
Pjesma kao da tada gubi ne samo smisao nego i melodiju, ostaje samo zvuanje rijei kao u
praznom prostoru. Otuda drugo vano obiljeje njegove poezije, a to je humor.

Esejistika je najznaajnije podruje Vinaverova knjievnog rada i jedno od najznaajnijih u

itavoj meuratnoj knjievnosti. Vinaver je napisao mnotvo eseja i kritika, od kojijh je samo
manji dio objavljen u posebnim izdanjima.

Najveu ulogu u modernom preobraaju srpskog jezika Vinaver je dao jeziku Beograda,
govoru beogradskih ulica. U tom govoru nestaju duine, iezavaju oteanja karakteristina za
govor sela oko Beograda, skrauju se akcenti, u njemu se akcentuju reenice, a ne rijei, a u
reenici se naglaava samo osnovna rije, dok su druge rijei samo neka vrsta njene pratnje.

POKRET SOCIJALNE LITERATURE

Dok se nadrealizam javio samo u srpskoj knjievnosti, pokret socijalne literature, kao i
ekspresionizam bio je optejugoslovenski. On se stvara potkraj tree decenije, u doba najcrnje
reakcije, na opoj pozadini socijalnih kretanja, a u tijesnoj vezi s progresivnim drutvenim i
politikim tenjama, s borbom radnike klase i djelatnou ilegalne Komunistike partije
Jugoslavije.

U drugoj fazi pripadnici pokreta umjesto naziva socijalna literatura radije su isticali naziv
novi realizam. Filozofsku osnovu poetike socijalne literature ini dijalektiki materijalizam i
marksistiki pogled na razvoj ljudskog drutva.

Prava umjetnost mora biti angaovana u borbi radnike klase i svih naprednih snaga za
revolucionarnim preobraajem drutva to je polazna taka poetike socijalne revolucije.
KNJIEVNOST NARODNOOSLOBODILAKE BORBE

Zahtjev socijalnih pisaca da knjievnost mora biti neposredno upletena u borbu za

osloboenje ovjeka i za revolucionarni preobraaj drutva dobio je najneposredniju primjenu
u doba oruane revolucije i prve faze socijalistike izgradnje.

Knjievnost NOB-a rasla je uporedo s rastom same te borbe, pratila je stvaranje partizanskih
eta i odreda, pretvaranje odreda u regularne jedinice, bragade, brigada u divizije, divizija u
armije, njegovana je ne samo u ustanikim i vojnim jedinicama , nego i u ilegalnom pokretu u
okupiranim gradovima, a irila se uporedo s teritorijalnim irenjem borbe, od slobodnih uma
na osloboena sela i gradove, i na ira podruja, tzv. slobodne teritorije, kojih je bilo po
raznim krajevima nae zemlje u sve etiri ratne godine. Osnovno obiljeje ove knjievnosti
jeste da je ona strogo funkcionalna knjievnost, tijesno povezana s oruanom borbom i njenim
revolucionarnim ciljevima. Njeni su stvaraoci bili borci revolucije.

Knjievnost NOB-a nastavak je predratne socijalne literature, ali je istovremeno i neto vie
od toga. To je razdoblje obnove narodne poezije i novog procvata usmenog stvaranja.
Oivjele su tradicionalne usmene vrste, lirske i epske pjesme, poslovice, anegdote, a stvorene
su i nove forme. Tipina partizanska pjesma po pravilu je kratka, saeta, jezgrovita, njena je
osnovna forma rimovani distih blizak tradicionalnom bearcu, ali bez njegove humornosti i
pikantnosti, uvijek ozbiljan, svean, esto s traginim akcentima. Folklorni elementi,
tradicionalni simboli i usmeni oblici ulaze u umjetniku poeziju, spajajui se s njenim
nacionalnim, socijalnim i revolucionarnim tenjama, kao rezultat tog spoja nastala su neka od
najboljih knjievnosti ostvarenja NOB-a, meu njima i slavna Kulenovieva Stojanka majka
Kneopoljka.

Ona se kree od prastarih formi usmene poezije do knjievne avangarde, te od funkcionalne

knjievnosti, podreene imperativu historijskog trenutka i ograniene njime, do najvieg
artizma. Poslije pobjede oruane revolucije, u prvoj fazi izgradnje socijalizma, bila je vidljiva
tenja da se ta iroka osnova suzi, da se knjievnom stvaranju sile vlasti nametnu pragmatina
i dogmatska ogranienja, da se neto to je bilo nunost jednoga trenutka postavi kao pravilo
koje obavezuje sve pisce.

EDOMIR MINDEROVI Beograanin, uesnik u NOB-u, od prvih dana ustanka,

politiki rukovodilac partizanskih brigada i divizija, a poslije rata istaknuti i drutveni
funkcioner, afirmisao se u razdoblju socijalne literature kao angaovani lirik objavivi
nekoliko zbirki pjesama (Cvee gladi, Mladost bez sunca, Iznad ponora...) i knjigu lirske
proze Uska ulica. Minderovieva socijalna i ratna lirika s neim govornikim u sebi, iako
najee sadri samo obino stihovanje opih mjesta politike propagande i dnevnih parola,
imala je i trenutke istinskog patosa, u kojima se sveana, himinika dikcija proima veliinom
teme i trenutka.

Fragmentarnost, lirinost i dokumentarnost jesu glavne odlike dviju knjiga Minderovieve

ratne proze. Ostvarene su tehnikom montae. Ispovijedni trenuci smjenjuju se isjecima iz
ivota boraca, lirski dojmovi suhoparnim ratnim dokumentima. Vremenske se ravni mijeaju:
sadanji dogaaji dovode se u vezu s prolima koji se iznose postupkom evokacije ili
snovienja. Sklonost prema formalnom i stilskom eksperimentu prela je u hermetinost i
nekomunikativnost.

BRANKO OPI pripovjeda, romanopisac, pjesnik, djeji pisac. Slino Kulenovievim

ratnim poemama, cijelo njegovo djelo, doratno, ratno i poslijeratno, poniklo je s istog
zaviajnog i folklornog tla. Roen u selu Haanima pod Grmeom u Bosanskoj Krajini, opi
je poslije zavrene uiteljske kole, doao u Beograd i ve kao student Filozofskog fakulteta
za svga nekoliko godina stekao glas darovita pisca, objavivi tri knjige pripovjedaka, Pod
Grmeom (1938), Borci i bjegunci (1939) i Planinci (1940), i jednu knjigu pria za djecu, U
carstvu leptirova i medvjeda (1940.

im se pojavio, opi je shvaen kao Koiev nasljednik: poslije dugog ekanja Bosanska
Krajina dobila je novog pripovjedaa, dostojnog svog knjievnog pretka. Tradicionalizam,
narodni duh, realizam i angaovanost jesu osnovni elementi opieve poetike. Premda je
ivio u epohi velikih knjievnih promjena i estih oscilacija izmeu tradicionalnog i
modernog, opi se u biti malo mijenjao. Ostao je do kraja privren svom angaovanom
narodskom realizmu. Njegova angaovanost ispoljavala se takoer na tradicionalan nain,
vie u sluenju narodu u opredjeljenju za tradicionalne ideale, za slobodu, socijalnu pravdu
nego u predanosti ideji i pokretu.

Iako pripovjeda po vokaciji on se prihvatio pisanja pjesama u vrijeme kada je poezija

neposrednije kao proza udovoljavala zahtjevima historijskog trenutka. Njegova poezija,
rodoljubiva, borbena, slobodarska, ponikla je u ognju oslobodilakog rata, koji je njena
iskljuiva tema. Pjesnik hoe da oslune naroda svoga glas, da bude narodni pjeva, on je
jednostavan, popularan, pristupaan, ponekad toliko blizak narosnoj poeziji da su mnoge
njegove pjesme prihvaene od boraca i naroda i pjevane kao narodne partizanske pjesme. Sve
njegove pjesme polaze po pravilu od nekog stvarnog dogaaja, u njima ima dosta naracije,
likova, ratne atmosfere. Njihova je vrijednost preteno evokativna; one su pjesniki spomen
slavnih dana borbe i stradanja. Kasnije se opi kao pjesnik razvijao iskljuivo u poeziji za
djecu. Djeje pjesme ili, pjesme pionirke, ine najvei dio njegovog pjesnikog opusa.
Tenja ka objektivnom i epskom u njima je sasvim preovladala; to su stihovne prie ili
hronike u stihu iskazane jednostavnim stilom, popularno, djeci pristupano. opi daje sliku
djece u revoluciji ili sliku revolucionarnih zbivanja saopava jezikom djeje pjesme.

Slikao je ljude raznih kategorija, odrasle mukarce, starce, ene, djecu, otkrivao spontani
nehotini heroizam malog ovjeka, pretvaranje mirnih seljaka u legendarne junake. Surova
kola rata ne dovodi u pitanje njihov moralni lik, ve im pomae da ispolje svoje skrivene
vrijednosti.

U opievoj slici rata realizam prelazi u legendu, a lirsko se spaja s kominim. opiev
najpopularniji lik jeste Nikoletina Bursa, komini junak koji se javlja su mnogim njegovim
djelima i najpotpunije je dat u cuklusu pripovjedaka Doivljaji Nikoletine Bursaa. To je
gorostas i gromoglasnik, naizgled grub i neotesan, a u stvari dobriina zlatna srca, naivan i
osjeajan. Taj nesklad nepresuni je izvor opievog smijeha, koji obasjava sva ratna
prikljuenija njegovog junaka. Drugi izvor komike jeste u suprotnosti izmeu Nikoletine i
njegovog nerazdvojnog ratnog druga malog i goljavog Jovice Jea, prepredenog i plaljivog.
Kao pripovjeda, opi je dostigao vrhunac u svojoj posljednoj zbirci, Bta sljezove boje. U
njene 34 kratke prie, grupisane u dva ciklusa Jutra plavog sljeza i Dani crvenog sljeza,
dati su dogaaji i ljudi pieva zaviaja u dugom razdoblju.

Svojim romanima s temom iz NOB-a opi ulazi u krug romansijera koji su poetkom 50-ih
godina utemeljili na savremeni roman. Prvi i najobimniji od njih, Prolom, sadri prostranu i
ivopisnu panoramu zbivanja u Bosanskoj Krajini u prvoj godini oslobodilakog rata, epopeju
narodnog ustanka, s vie paralelnih linija u razvoju radnje, u kojima se javlja oko 70 linosti i
s prizorima masovnih scena i kolektivnih pokreta. Ustanika hronika Krajine dobila je
nastavak u romanu Gluvi barut, gdje se uz vie novih osoba, javljaju i mnogi likovi iz prvog
romana.

Posljednji opiev roman, Delije na Buhau, zaokruuje njegovu ratnu prozu. To je velika
historija jednog od velikih partizanskih pohoda, neka vrsta kominog eposa u kojem
pripovijedanje stalno prelazi iz proze u stih.

Branko opi i Jovan Popovi pisali su pripovijetke tako rei naoigled dogaaja koje su
prikazivali. Umjetniki rezultati koje su postigli, iako vrijedni panje, ni izdaleka se ne mogu
mjeriti sa najboljim ostvarenjima u poeziji. Proza nadahnuta doivljajima revolucije sporije se
od poezije oslobodila stanovitih svojih ogranienja i znatno kasnije poela davati zrele
plodove. Ogranienja su bila ideoloka i faktografska.

VLADIMIR DEDIJER Sve etiri godine rata obuhvatio u svom trotomnom Dnevniku
(1914), predratni saradnik Politike. Biljeei iz dana u dan, unosei u svoje biljenice,
mnotvo injenica, podataka, imena, Dedijer je stvorio iroku, bogato dokumentovanu
hroniku NOB-a. U oblikovanju te grae ispoljio je veliku publicistiku spretnost, ivost
pripovijedanja i upeatljivosti prikazivanja dogaaja i linosti.

RODOLJUB OLAKOVI Poao od dnevnikih zapisa, u pet knjiga svojih Zapisa iz

oslobodilakog rata (1946-1955). Zapisima je prethodila Kua oplakana (1941), u kojoj je
olakovi opisao svoje tamnovanje, a poslije rata napisao je opseno memoarsko djelo
Kazivanje o jednom pokoljenju (I III, 1964-1974). Njegovo pripovijedanje odlikuje se
epskim tonom. Iako jedan od rukovodilaca u oslobodilakom ratu, on malo govori o sebi i o
svojoj ulozi u historiji, a dogaaje prikazuje vie kao posmatra nego kao uesnik, nastojei
da prema sebi zadri odreenu distancu, kako bi mogao da to vjernije i objektivnije svjedoi.
Zapisi sadre iroku epsku panoramu zbivanja i nepregledno mnotvo linosti. olakovi je
nesumnjivo najznaajniji memoarist NOB-a, kao svjedok najblii dogaajima kada je pisao. U
njegovom kazivanju snano se osjea onaj prvobitni zanos to je pokretao ljude u revoluciji.
JOVAN POPOVI pjesnik, pripovjeda, publicist, knjievni i pozorini kritiar. Iz svog
rodnog grada Velike Kikinde, doao je, poslije zavrene gimnazije, na studije u Beograd, ali ih
je prekinuo zbog nedostatka sredstava. Pripadnik radnikog pokreta i Narodnog fronta,
proganjan i hapen, Popovi je uestvovao u NOB-u, od poetka oruanog ustanka u Srbiji, i
u toku revolucije, i poslije rata obavljao je znaajne funkcije. U ranoj fazi bio je pod
utjecajem ekspresionizma. Sredinom 20-ih godina ulazi u grupu beogradskih neoromantiara,
pokreta koji se javlja kao izdanak lijevog ekspresionizma. Prve dvije njegove zbirke pune su
halucinantnih vizija, mranih slutnji, pesimizma, ivotnog besmisla i tragike. Svuda oko sebe
pjesnik vidi simbole pustoi, patnje, munine, bolna dezintegracija zahvata sve, i predmete
oko pjesnika i samu pjesnikovu linost. Nakon svega ne ostaje ipak samo sumatraistiki mir i
osmijeh plavih daljina, nego i bolji vapaj neprihvatanja, urlik to se uje sred arita
beskrajnog nita.

Pjesnik se okree savremenom ivotu, svoju poeziju stavlja u slubu radnike klase i njenih
revolucionarnih ciljeva. U duhu tog opredjeljenja nastaju stihovi nadahnuti pobunom protiv
drutvenih nepravdi i vizijom boljeg sutra. Pjesme nastale u toku NOB-a prirodan su nastavak
socijalne poezije 30-ih godina. U njima nalazimo iste vrline i mane: strasno opredjeljenje za
napredne ciljeve, ali i nedovoljnu ovladalost izrazom , verbalizam, patetiku, prenaglaenost
idejnih opredjeljenja. Neposrednost i toplina obiljeavaju najbolje njegove socijalne i ratne
pjesme dajui im poneto od opredjeljenja i izraza intimne lirike.

Znaajniji je Popoviev pripovjedaki rad. Dvije njegove predratne zbirke otkrivaju

pripovjedaa od talenta. U njima je prikazao palanaki svijet Vojvodine, slike su osjenene
njegovim vlastitim sjeanjima iz djetinjstva i mladosti. Iz zaviajnosti potie mehka lirska
nota, koja ini najvanije obiljeje tih pripovjedaka, i njihov osnovni kvalitet. Prva zbirka,
Reda mora da bude, jeste ciklus uglavnom kraih pripovjedaka povezanih zajednikim
junakom. Buenje svijesti mladog ovjeka, iza kojeg se krije sam pisac, dato je na pozadini
slika malograanske sredine i drutvenih naravi provincijskog grada.

Druga knjiga pripovjedaka, Lica u prolazu, korak je dalje ka realizmu i klasinoj prozi; fabule
su razvijenije, karakteri dati s vie osjeanja za psiholoko nijansiranje, pripvjedanje
smirenije, s vie tenje da se prue objanjenja neophodna da shvatimo postupke likova i
razvoj radnje.

Najznaajnija i najpoznatija knjiga pripovjedaka J. Popovia, Istinite legende, oblikovana je u

toku NOB-a. Naslov otkriva smisao tih pripovjedaka: to su prie o istinitim dogaajima i
istinitim linostima, o podvizima koji su se zaista odigrali, ali koji toliko prelaze granice
uobiajenog, da vie lie na legende nego na istinite historije, i to na legende o junacima, o
kojima se u svim vremenima prialo i pjevalo.
Lirski realisti

Prilike u prozi unekoliko su drugaije od onih u kritici i poeziji. Dok se poezija okree
stranim uticajima, proza jo dugo ostaje vrsto vezana s domaim tlom i ranijom
pripovjedakom tradicijom. Realizam, koji kao prozni pravac obuhvata itavih pola vijeka, od
Ignjatovievog Milana Narandia do Stankovieve Neiste krvi, proao je u svom razvoju
kroz tri glavne etape: romantinu (Ignjatovi, Ljubia), klasino- realistiku (seoski
pripovjedai, Matavulj, Sremac) i modernu. U posljednju fazu spadaju Ivo ipiko, Petar
Koi i Borisav Stankovi, tri pripovjedaa koji se javljaju na prijelazu izmeu 19. i 20.
vijeka, a svoja glavna djela objavljuju u prvoj deceniji 20. vijeka. Skerli ih je nazvao lirskim
realistima i taj naziv najbolje odreuje njihov poloaj, s jedne strane kao sljedbenika
realistike tradicije, a s druge kao pisca koji u postupku i stilu otvaraju puteve modernoj prozi,
posebno onoj njenoj struji koju nazivao poetskom prozom.

Ivo ipiko (1869- 1923) - drugi je istaknuti srpski pripovjeda koga je dala Dalmacija. Iako
nije pisao pod neposrednim uticajem svog zemljaka Matavlja, on mu je po nizu svojih
knjievnih obiljeja i tenji vrlo blizak. Naroito ih vezuje naklonost prema prostom svijetu i
velianje prirodne snage koju otkrivaju u malom ovjeku. I tematski su srodni. I jedan i drugi
prikazuju dalmatinski ivot ili, tanije, dva dalmatinska podruja koja geografski i kulturno
otro kontrastiraju. Primorje i Zagorje. ipiko je mnogo vie od Matavulja ostao vjeran tom
zaviajnom regionalizmu. Jo iz djetinjstva ponio je duboku privrenost slobodnom,
nesputanom ivotu i prirodi i snanu simpatiju prema teacima i teakom ivotu. Obje
sklonosti odigrat e znaajnu ulogu i u ivotu i u djelu ovog pisca. Sjemenite, u kojem je bio
smjeten kao djeak, odvajalo ga je od prirode, zatvaralo ga u mrtve dogme i beivotni moral,
a umarski poziv (jer se bijegom iz sjemenita opredijelio za umara) vratio ga je prirodi i
omoguio mu da ivi s narodom.

U njegovom knjievnom opusu, koji nije obiman, izdvaja se nekoliko zbirki pripovjedaka:
Primorske due (1899), Sa jadranskih obala (1900), Sa ostrva (1903), Kraj mora (1913),
Preljub (1914) i dva romana: Za kruhom (1904) i Pauci (1909).

Okrenutost socijalnoj tematici karakteristina za cijeli srpski realizam dobila je u ipiku svog
najizrazitijeg i najdosljednijeg protagonistu. U nizu pripovjedaka i u oba romana on je
prikazao surovu borbu seljaka za hljeb i goli ivot, dao je bez maske poslodavce koji
iskoritavaju seljaku radnu snagu kao ivotinjsku, njihovu ravnodunost pred teakim
patnjama. Prvi njegov knjievni obraun s temmo socijalne bijede imamo u pripovijeci Na
povratku s praga iz zbirke Primorske due: surove prirodne okolnosti, sua koja saie sve i
kia to prodire do koe, plavi naselja, odnosi plodove rada, kao da se udruuju s bezdunou
gazda koji hoe da iz svojih nadniara isisaju posljednje kapi znoja i krvi. Socijalna tema
ostvarena je s najvie dosljednosti u Paucima, djelu koje je Skerli nazvao novim socijalnim
romanom. Njegov junak, mladi planinac Rade Smiljani, uzaludno pokuava da se iupa iz
duga koji mu je otac ostavio u nasljedstvo. On se osjea nemoan i nezatien pred zlom
kojem nema lijeka: da bi se oslobodio jednog duga, on upada u drugi, jo vei, i to uvijek kod
istog zelenaa, to se vie vraa, dug, umjesto da opada, neprestano raste dostiui na kraju
takve razmjere da je cijelo imanje jedva dovoljno da ga otplati. Zelena lii na ogromno
udovite, na adahu razjapljenih eljusti, ijoj nezasitosti nema lijeka, ona uvijek trai nove
rtve. Na kraju romana, Rade se obraunava s gazdom- krvopijom na nain junaka starih
legendi: potre no i ubija ga.

ipikova socijalna tematika spojena je s njegovom osobenom filozofijom ivota. U osnovi je

njegovog pogleda na svijet suprotnost izmeu prirode i kulture. Rusoovski zaljubljen u
prirodu, ipiko je bio neprijatelj svih ogranienja koja graanski moral namee ovjeku.
Istinski ivot jeste ivot u krilu prirode, u skladu s njenim zakonima, izvan toga sve je la.
Takvim ivotom ive prosti ljudi , seljaci, ribari: rode se, ive i umiru po prirodnom zakonu.
Takvim ivotom mogu ivjeti i istinski intelektualci. Nevolje poinju kad se u ivot ovjeka
umijea tzv. civilizovano drutvo svojim neprirodnim zahtjevima i stegama. Zlo koje dolazi
iz civilizacije, iz grada na selo, u svom primarnom obliku javlja se kao socijalno zlo, kao
ekonomsko iskoritavanje, a od ega poinju sve druge nevolje. Prirodnim i jednostavnim
seljacima nisu suprotstavljeni intelektualci, nego gospoda pauci , tj. svi oni koji parazitski
ive od tueg rada. Tako je ipikova panteistika filozofija ivota dobila izrazito socijalnu
interpretaciju. Ta dvostruka osnova njegovog djela, panteizam i socijalni realizam,
najpotpunije je dola do izraaja u historiji mladog studenta Iva Polia u romanu Za kruhom.
Povratak iz grada u zaviaj , na more, za njega znai dvostruko vraanje ivotu: ponovno
buenje u njemu zdrava nagonskog ivota, koji je grad zaguio, i otkrivanje surove stvarnosti
primorskog sela, gdje teke prirodne okolnosti i bezduno izrabljivanje od zelenaa i vlasti
dovode siromane seljake do prosjakog tapa i prisiljavaju ih da napuste sve i otisnu se u
stvarni svijet trbuhom za kruhom. Po mnogim svojim crtama dvojnik svog autora, Ivo Poli,
taj modernizovani romantini junak, dobro vidi bijedu svijeta koji ga okruuje i duboko
saosjea s nevoljama obespravljenih seljaka, ali ga to saznanje ne pokree na akciju, on se
povlai u sebe i sav se predaje svojim snovima, kosmikim enjama i melanholinim
razmiljanjima.

U ovom romanu imamo jo dva tipina ipokovska motiva: ljubav i more. Ljubav je kod
ipika uvijek slobodno preputanje nagonu, bez ikakvog osjeanja krivice, bez
sentimentalnosti. Karakteristian oblik ljubavi jeste preljuba, tj. krenje koje namee
graanski brak (pripovijetka Preljub, koja je dala naslov itavoj zbirci). U Antici, jednoj od
najtipinijih ipikovskih pripovjedaka, junakinja, poto ju je sluaj spasao neeljenog braka,
ivi sama na kolju, i podaje se slobodno mornarima koji navraaju. Ljubav je u ovoj
pripovijeci kao u romanu Za kruhom neodvojiva od mora. More kod ipika nije samo prostor
u kojem se odigravaju drame njegovih junaka, ono je doivljeno kao ivo bie, u kome se
osjea zadah vaseljene, prisutnost slobode, sjaja i istinskog ivota. ar mora poinje ve
od naslova nekih ipikovih pripovjedaka (Kraj mora, Na moru, Na dogledu mora), a
nastavlja se u opisima primorskih pejzaa, u kojima je ipiko pravi pjesnik, i slikanju
slobodne ljubavi, gdje se erotika stapa sa arom sunca i mirisom mora. Najizrazitiji socijalni
pisac meu srpskim realistima, ipiko je ujedno pjesnik prirode, mora i ljubavi, koji nam je u
svom djelu dao modernu knjievnu interpretaciju drevnog mita o vjenom vraanju izvorima,
san o izgubljenom i ponovo naenom raj i krilu prirode.
Milo Crnjanski i povratnici iz rata

Sredinja linost u beogradskom modernistikom krugu nesumnjivo je Milo Crnjanski

(1893- 1977), stvaralac izuzetne obdarenosti. Za vrijeme Prvog svjetskog rata bio je vojnik u
austrijskoj vojsci; mobilisan nasilno , borio se na galicijskom ratitu s Rusima. To mladalako
ratno iskustvo dat e peat itavom njegovom knjievnom stvaranju. Poslije prvih predratnih
literarnih pokuaja Crnjanski se ukljuio u knjievni ivot posljednjih godina rata u Zagrebu,
gdje je objavio najvei dio svoje lirike i uestvovao u izdavanju asopisa jugoslavenskog
literarnog okupljanja Knjievni jug. Po prelasku u Beograd on je u prvim redovima
knjievne avangarde: urednik prvog modernistikog asopisa Dan, uesnik u
modernistikim knjievnim grupama u kruocima, pisac jednog od knjievnih manifesta
mladih Objanjenja Sumatre (1920), vodei pjesnik meu poslijeratnima. Istovremeno dolaze
do izraza i neke druge njegove tenje koje e imati utjecaja na njegov knjievni rad: njegova
lutalaka strast bila je uvijek podsticajna i plodonosna, nasuprot tome ulazak u novinarstvo,
politiku i diplomatiju imao je kobnih posljedica po njegov knjievni rad. Dvadesteh godina
defetista naklonjen ljevici, Crnjanski se postepeno izokrenuo u reakcionara nekadanji
antiratni pisac postao je propovjednik teorije o ljekovitom djelovanju rata.

Rani period djelovanja Crnjanskog obuhvata period od 1917. do poetka 30-ih godina. U tom
intervalu objavio je vie knjiga manjeg obima: poetinu komediju Maska (1918), zbirku
pjesama Lirika Itake (1919), zbirku pripovjedaka Prie o mukom (1920), kratki lirski roman
Dnevnik o arnojeviu (1921), poetski roman s historijskom osnovom Seobe (1929), putopise
Ljubav u Toskani (1930) i Knjiga o Nemakoj (1931). Tome treba dodati veliki broj tekstova
objavljenih u periodici: desetak lirskih pjesama, meu kojima su neke od najljepih i
najpoznatijih (Sumatra (1920), Strailovo (1921), Serbia (1926)) vie eseja, knjievnih i
likovnih kritika, putnikih zapisa (Pisma iz Pariza (1921).

U poznom periodu, koji zahvata vrijeme od 1957, kada se Crnjanski javlja prvi put poslije rata
u srpskoj tampi novim prilozima, do njegove smrti, izdvajaju se ti obimna djela: romani
Druga knjiga Seoba (1962) i Roman o Londonu (1971) i knjiga Kod Hiperborejaca (1966),
kao djelo hibridnog karaktera, spoj memoara, putopisa i romana. Uz to, objavio je u istom
periodu: dvije drame, historijsku komediju o ubistvu posljednjeg Obrenovia Konak (1958) i
dramu o naem najslavnijem nauniku i iseljeniku Tesla (1966), poemu Lament nad
Beogradom (1962). Posthumno su objavljenja dva njegova nezavrena djela, monografija
Mikelanelo (1982) i knjiga njegovih diplomatskih memoara Embahade (1983). Najvaniji
mu je pjesniki rad i rad na romanu.

Nova poezija raskida s tradicijom i odbacuje svaki utilitarizam. Socijalizam, naprimjer, mi

ne bismo irili lirskim pesmama! Crnjanski posebno naglaava znaaj nove osetljivosti i
novih sadraja u stvaranju moderne poezije. Novi pjesnici preturili su preko svojih glava
uasnu oluju rata, vrijednosti jueranjeg svijeta vie im nita ne znae, svakodnevna
stvarnost ih gui, oni su se odvojili od ovoga ivota da bi pronali nov, u svijetu svojih
snova i slutnji, u formi kosmikih oblika: oblaka, cvetova, reka, potoka. Ti novi sadraji
doivljavaju se neposredno, kroz ist oblik ekstaze, a da bi se oni izrazili, treba osloboditi
jezik banalnih okova i pustiti ga da sam otkriva svoje tajne.
Objanjenje sadri Crnjanskovo pjesniko vjeruju, objanjenje ne samo jedne pjesme nego
itave njegove poezije, a posebno njegove ve objanjene zbirke pjesama Lirika Itake. Ono je
izraz njenih historijskih, psiholokih i knjievnih pretpostavki, objanjenje njene poetike,
stila, ritma i stiha. Lirika Itake je knjiga ovjeka koji je proivio ratne strahote, sumorno,
bolno,cinino, defetistiko pjevanje povratnika iz rata i ujedno izazov svima onima koji bi
htjeli da moral, poeziju i ivot vrate u predratne okvire. U naslovu zbirke sadrane su
odreene literatne aluzije, podsjeanje na Odiseja i njegov povratak na Itaku poslije
trojanskog rata i dugogodinjeg lutanja po svijetu. Zbirka se sastoji iz tri ciklusa: Vidovsanske
pesme, Nove senke i Stihovi ulice.

Pjesme prvog ciklusa Crnjanski je nazvao politikim. U njima je najneposrednije izraen

pjesnikov antiratni revolt, defetistiko osjeanje ivota, mladalako razoarenje u postojee
vrijednosti i ciniki odnos prema stvarnosti. Naziv vidovdanske ne odnosi se na kosovki,
nego na sarajevski Vidovdan. Vidovdanske pjesme pretstavljaju obraun s nacionalnom
prolou i tradicijom. U njima je data skrivena polemika s dotadanjom patriotskom
poezijom, naroito onom do prije rata, poezijom Duia, Rakia i Bojia i njenom
pompeznom slikom sjaja srpskog srednjeg vijeka. To je bio drski, mladalaki izazov
nacionalnim svetinjama, bacanje u blato dojueranjih idola. Crnjanski ne pjeva pobjedniku
pjesmu, kao Dui, nego pjesmu poraza, pjesmu u kojoj se slavi groblje, smrt, vjeala,
hramovi se diu ubicama a u himnama se odbacuje sve to je sveto.

Za razliku od antipatriotskih i politikih pjesama prvog ciklusa, u druga dva ciklusa Lirike
Itake preovlauje lirika intimistikog karaktera. Osnovne su teme ljubav i smrt. Ljubavni
doivljaj sugerira misao o blagosti sopstvenog umiranja kako je to izraeno u jednoj od
najljepih pjesama drugog ciklusa Serenata. Ta pjesma kao i sve ostale u ciklusu puna je ulne
strasti, erotike, tjelesne ljubavi. Pjesnik je opsjednut ne samo ljepotom ene nego i snagom
enstva i traginim udesom mukarca pred enom. U doivljaju ljubavi pored erotike , ima i
neeg nestvarnog, fluidnog, neeg to pripada sferi sna i sjeanja. ena, iako svemona u
svojoj enskosti, sazdana je sva od najtananijih materija. Uvijek nekonkretna, neimenovana,
ona ima neeg od natprirodnih bia, elementarnih duhova, te lii na rijenu nimfu ili na vilu iz
naeg folklora. Pjesnik je u veini tih pjesama tuan, ne samo zato jer je teko biti muko
nego i zbog toga to sve na kraju nestaje u tiini i zaboravu, pa i on sam udi za tim da umre,
da se izgubi u svemu i stopi s univerzumom.

Lirska imaterijalizacija realnog svijeta i ulnih doivljaja dovedena je do kraja u pjesmama

sumatraistikog kruga. Sve nestaje, sve se rastapa, vidljivo se preobraava u nevidljivo,
stvarno u nestvarno , bie u nebie, na kraju ostaju samo neke tajanstvene veze meu
stvarima, one dovode u blizinu ono to je rasuto u prostoru, uspostavljaju novu prisnost
izmeu pjesnika i svijeta.

U pjesmi Sumatra udaljene take na globusu dolaze u neposredan, prisan odnos kao draga
mjesta u zaviaju, pjesnik blago miluje daleka brda i ledene gore kao to je ivot oduzeo:
filozofsku smirenost, sklad s prirodom, stapanje s kosmosom, jedinstvo bia, smisao
postojanja, Crnjanski je sumatraizam propovijedao kao svojevrsnu kosmiku religiju, koja u
svijet to je ostao opustoen, prazan, bez boga, unosi blagost sveope, kosmike ljubavi.
Tri najdue pjesme M. Crnjanskog, poeme Strailovo, Serbia i Lament nad Beogradom, ine
poseban tematski krug, koji moemo nazvati zaviajnim, strailovskim, krugom: u svima
njima pjesnik i putnik, lutalica, izgubljen u tuem svijetu, koji misli, s enjom i tugom
istovremeno, na svoj zaviaj. Strailovo asocira svojim naslovom na Fruku goru i Brankov
grob. Kao to je Branko u Beu mislio na svoje Karlovce, tako i Crnjanski u tuini misli na
teku tamu Frukog brda. Ova najdua pjesma M. Crnjanskog, i jedna od najljepih koje su
ikad napisane na srpskom jeziku, nema u sebi nieg materijalnog, konkretnog, izuzev
nekoliko geografskih imena koja su od poetka privlaila pjesnika nekom maginom snagom.
U njoj se ne aludira ni na jedan dogaaj, nema nieg od fabule, ona je u cjelini, u svojih 216
stihova ostala isto lirska tvorevina izgraena na muzikim principima, na ponavljanjima,
variranjima i kontrastima, pa su neki kritiari njenu strukturu uporeivali sa strukturom
muzikih kompozicija. Druge su dvije poeme u znaku duhovnog povratka zaviaju. U Serbii
se kao apsolutna vrijednost uzde ponovo domovina, Serbia. U Latentu nad Beogradom
enja za povratkom u zaviaj potiskuje sve sumnje.

Razvoj proze analogan je razvoju poezije, pojedina prozna djela ine s pjesmama iz istog
perioda jedinstvene tematsko- stilske krugove: prvi krug, pored Itake, Sumatre i Strailova,
obuhvata ranu poetsku prozu, u koju spada lirski roman Dnevnik O arnojeviu, poema u
prozi Apoteoza, sumatraistika Pisma iz Pariza i dr.; drugi krug obrazuju pjesme Serbia,
poetski roman Seobe i putopisi po Italiji i Njemakoj; u trei ulaze romani poznog perioda i
Latent nad Beogradom, koji je tematski najsrodniji Romanu o Londonu. U cjelini gledano
knjievno djelo M. Crnjanskog pokazuje razvoj od poezije ka prozi, od lirike ka romanu.

Seobe sadre suprotnost izmeu mrane stvarnosti, u kojoj se gue junaci, i prozainih
sumatraistikih vizija, izmeu teke, sumorne, vlane atmosfere, u kojoj se sve rastvara:
zemlja, naselja, materijalni predmet i ljudi, i sna o boljem i ljepem svijetu, o dobroj i
krasnoj zemlji, drukijoj od one u kojoj ive junaci, obeanoj zemlji u koj se treba odseliti,
sna koji je izraen sumatraistikim simbolima istog plavog neba i zvijezde vodilje.

im su se pojavile, Seobe su shvaene kao neprolazan uzor poetskog romana. U

pripovijedanju se stapaju elementi spoljanje i unutranje stvarnosti, duevna stanja i slike iz
prirode emocionalno i deskriptivno; u reenici naruen je racionalni, logiki odnos i poredak a
istaknut intonaciono- muziki momenat. Ona se doima ne samo bogatom metaforikom izraza
i lirskom sugestijom slika nego i izvjesnom melodijom karakteristinom za cijelog
Crnjanskog.
ISIDORA SEKULI (1877-1958)

Jedna od najznaajnijih pisaca u 20. stoljeu. Knjievni rad zapoela je kasno, poslije
tridesete. Prvu kritiku objavila je 1910. a do izbijanja Prvog svjetskog rata izdala je dvije
knjige, SAPUTNICI i PISMA IZ NORVEKE. U razdoblju izmeu dva svjetska rata i poslije
rata najvie se bavila pripovjedakim i esejistikim radom. Objavila je etiri knjige narativne
proze: Zakon Bogorodine crkve i zbirke pripovijedaka Iz prolosti; Kronika palanakog
groblja i Zapisi o mom narodu.

Jo je plodniji Isidorin rad na kritici i esejistici, koji se ispoljio u neumornoj saradnji u

listovima i asopisima i u vie zasebno objavljenih knjiga: Analitiki trenuci i teme, Govor i
jezik kulturna smotra naroda, Mir i nemir, monografija Njegou knjiga duboke odanosti.

Prve dvije njene knjige spadaju u lirsko-meditativnu prozu. Saputnici su zbirka

impresionistikih crtica, skica i zapisa. Teme su opeg karaktera to pokazuju i naslovi
pojedinih tekstova: enja, Samoa, Nostalgija, Umor, Tuga, Glavobolja, Muenje,
Lutanje..ali u stavu i postupku knjiga je subjektivna. Svi tekstovi pisani su virtuoznim stilom
za koji je Mato naao duhovit naziv ples rijei. Tom stilu smeta manirizam, traenost
efekta, afektiranost, hladnoa tona.

Te osobine nalazimo i u drugoj njenoj knjizi, Pisma iz Norveke, s tom razlikom to su one
ovdje primijenjene na neemu sasvim konkretnom, u oblikovanju doivljaja zemlje koja ju je
privukla divljinom svojih predjela i neobinim karakterom svog naroda. Isidora se oslobaa
egzaltiranog subjektivizma i okree se svijetu izvan sebe. Poetski doivljaj surove norveke
prirode ini osnovu knjige. Isidoru privlai ono to je iskonsko, uzvieno, tragino i
groteskno u prirodi, privlai je vie sjever od juga. Njena knjiga obiluje otroumnim
zapaanjima o osobinama norvekog ovjeka, o etnikom karakteru naroda, o historiji i
kulturi Norveke.

U pripovijetkama Sekuli najvie uzima teme iz ivota graanskog stalea u Vojvodini i

Srbiji. Posebnu sudbinu posvetila je sudbini malovarokih porodica. Veina njenih
pripovijedaka predstavlja vrstu porodine historije to se vidi po naslovima: umanovii,
Vlaovii, Dinii. Isidora se najvie bavi ekonomskim propadanjem te moralnim i biolokim
izroavanjem bogatih porodica. Propadanje je u njenom svijetu neizbjeno i brzo.

Prolaznou i smru obiljeena je njena zbirka Kronika palanakog groblja, svih 7

pripovijedaka koje ulaze u njen sastav predstavljaju prave male romane. Sve pripovijetke
osim posljednje dvije poinju na isti nain:slikom palanakog groblja i detaljnim opisom
zaputenog groba junaka, a ponekad opisom grobara i svih drugih linosti. To je poetak
poslije kraja, od groba, a ne od kolijevke. Isidora govori o snanim linostima, a ne o slabim i
bolesnim, o linostima koje prihvataju ivotnu borbu i uspijevaju u njoj.

Karakteristian je postupak kojim Isidora ostvaruje svoje pripovijetke. Izlaganje nije dato u
hronolokom nego u asocijativnom kljuu. Na poetku postignut je uvid u cjelinu, koja se
razvija dalje iznoenjem dogaaja, podataka, slika ambijenta. U iznoenju historije svojih
junaka Isidora daje javno mnenje, ta se prialo i mislilo o pojedinim sluajevima u palanci,
razaznaju se pojedini glasovi kao nosioci javnog mnenja.

Oigledno da esej predstavlja osnovnu formu njenog djela, formu kojoj tee i drugi anrovi
kojim se bavila, meditativo-lirski zapisi, putopisi, pripovijetke. Esejistika zauzima najvie
mjesta u njenom stvaranju ( 10 od 12 tomova spada u esejistiku prozu). Prvo to pada u oi
osim kvantiteta je velika raznovrsnost tema kojima se bavila. Pored knjievnosti, pisala je i o
umjetnosti, slikarstvu, pozoritu, muzici. Bavila se podjednako i domaim i stranim piscima.
Najvanije mjesto zauzima Njego kojem je posvetila cijelu knjigu.

Kako u njenom shvatanju jezika i knjievnosti ima izvjesnog tradicionalizma, to je nije

sprijeilo da prihvati novo i moderno u umjetnosti. Govorei povodom Dnevnika o
arnojeviu , modernom romanu iji dolazak oekuje, ona istie njegov ruilaki karakter
njegov prezrivi odnos prema prolosti, tradiciji, narodnim obavezama.

U svojim kritikama i esejima vie je bila tuma nego knjievni sudija. Ona rijetko daje ocjene,
a ako se uputa u vrednovanje njene su ocjene pune blagonaklonosti i lijepih rijei o piscima.
U njenim esejima nai emo mnotvo bizarnih asocijacija, slobodnih varijacija na osnovne
ideje teksta, stilske briljantnosti tako da su ih neki uporeivali sa muzikim interpretacijama.
Njeni krai eseji su bolji od dugih jer nema sistem koji bi im dao jainu i koherentnost. U
njenoj velikoj knjizi o Njegou ima vie prodornosti i dubokih zapaanja u nedotjeranim
fragmentima druge, nenapisane knjige nego na blistavim stranicama prve knjige, date u cjelini
u povienom raspoloenju, to je malo pogodovalo njenom osnovnom zadatku, da bude tuma
misli i rijei naeg najveeg pjesnika.
Nadrealizam: izmeu avangarde i socijalnog angamana

Nadrealizam je vrhunac srpske knjievne avangarde i ujedno poetak njene preobrazbe u

spontan model literature, pokuaj da se pjesnika revolucija dovede u vezu s drutvenom
revolucijom, naputanje estetizma i prijelaz na angaovanu literaturu.

U svom desetogodinjem razvoju nadrealizam proao je kroz dvije faze. U prvoj,

prednadrealistikoj fazi od 1922. do 1930, nekoliko pisaca iz kruga beogradskih modernista
prihvataju nadrealistike stavove i djeluje u tom pravcu u asopisima Putevi i
Svedoanstva. 1930. g. ve formiram pokret prihvaa nadrealistiko ime i nastupa kao
obrazovana knjievna grupa. Poslije 1932.g. grupa se razilazi i veinom se prikljuuje pokretu
socijalne literature, a D. Jovanovi javno se odrie nadrealizma. Taj proces nazvan je
socijalizacijom nadrealizma.

Moemo govoriti i o treoj fazi u razvoju nadrealizma, postnadrealsitikoj. Za vrijeme itavog

trajanja srpski nadrealizam razvijao se kao dio irega internacionalistikog pokreta ije je
sredite bilo u Parizu.

Izrazito nadrealistiki pokret, nadrealizam je zahtijevao potpun raskid sa svakim

formalizmom, s knjievnim i umjetnikim stvaranjem koje se zasniva na gotovim obrascima.
Sami nadrealisti isticali su da je svaka prava poezija nadrealistika pa su takvu poeziju traili i
nalazili u prolosti. Najblii su im bili romantiari i predromantiari, oni kod kojih je dolo do
izraza ljubav prema fantomima,vradbinama,magijiprema snu, ludilu, strastima,
mitologijidrutvenim i drugim utopijamastvarnim ili izmiljenim putovanjima. Od
kasnijih pjesnika izdvajali su tzv. uklete pjesnike, Poa, Bodlera, Remboa, Malarmea,
Lotreamona u kojem su gledali svoga duhovnog pretka, nadrealistu prije nadrealizma.

Nai nadrealisti traili su pretka i u domaoj tradiciji. U jednoj izjavi M. Risti kao blisko
nadrealizmu oznauje: ona rijetka lirska svjedoanstva prolosti, koja su se samom svojom
sutinom, sva opirala konvencionalnom shvatanju tradicije, sentimentalnim romansama,
herojskim koranicama, parnasovskim regulama, duievskim malim princezama,kosovskim
bourima, srbijanskim vijencima i plavim grobnicama. Nasuprot toj lanoj tradiciji istakao je
prave vrijednosti: Radievia kao elegiara, Jakia kao pjesnika nonih vizija, Kostia kao
romantiara koji je bio okrenut onirinom, Ilia kao pjesnika tiine, Rakia kao pjesnika
antifilistarstva, Disa kao pjesnika nirvane. Od savremenih pjesnika, nadrealistima su bili
najblii Ujevi, Crnjanski, Petrovi.

Dolaznu taku nadrealistima ini tzv. metoda automatskog pisanja. Ta metoda izvedena je
neposredno iz psihoanalize, iz metode slobodnih asocijacija kojom se sluio Frojd. Unutranja
realnost je za nadrealiste apsolutna kategorija, ivotna, a ne estetska vrijesdnost. Autentina
poezija odbacuje svako vanjsko sputavanje za osloboenje ovjeka.

U poetku okrenut skoro iskljuivo unutranjim pejzaima duha, nadrealizam je kasnije

evoluirao prema radnikom pokretu, marksizmu u komunistikoj partiji, prihvativi
revolucionarnu akciju, jer je u revoluciji vidio put osloboenja, i to ne samo osloboenja
ugnjetenih klasa nego i ljudskog duha u cjelini.
OSKAR DAVIO (1909)

Najmlai je u krugu nadrealista koji je nadmaio ostale plodnou i raznovrsnou svoga rada.
Kao slobodni umjetnik i izvjesno vrijeme kao novinar bio je jedna od najaktivnijih i
najdinaminijih linosti u ivotu Beograda.

Kao pjesnik javio se rano, prvu pjesmu objavio je jo u gimnaziji (1925.). Meu
nadrealstikim publikacijama nalaze se njegove tri knjiice: zbirke pjesama i poetskih
tekstova Tragovi i etiri strane sveta i tako dalj, pjesma u prozi Anatomija i broura Poloaj
nadrealizma u drutvenom procesu. U socijalnoj fazi svog stvaranja objavio je tri pjesnike
zbirke: Pesme, Hana i Vinja za zidom, zatim poemu Zrenjanin i dnevnik Meu Markosovim
partizanima.

U neomodernistikoj fazi njegov rad je najplodniji i najraznovrsniji. Za 30 godina objavio je

vie od 10 knjiga poezije: poemu ovekov ovek, zbirke Nenastanjene oi, Flora, Kairos,
Tropi, Snimci, Proitani jezik U isto vrijeme objavio je 10 romana: Pesma, Beon i svici,
Radni naslov beskraja, Generalbas

Pjesme i pjesniki tekstovi iz nadrealsitikog razdoblja podreeni su tenji za istraivanjem

mogunosti pjesnikog jezika. To je primjena naela automatskog pisanja. Tu nalazimo i dosta
toga to e i kasnije ivjeti u njegovoj poeziji: spajanje nespojivog, verbalni umor, igre
rijeima, erotiku Najpotpuniji izraz u socijalnoj fazi je kada je nadrealistika pjesnika
iskustva stavio u slubu revolucionarne anagairanosti.

U zbirci Pesme dana je pjesnika hronika jednog vremena, pjesnikova lirska autobiografija
koja u 5 ciklusa (Detinjstvo, Mladost, Brodolom, Ljubav, Nemir) otkriva njegov razvojni put.

Prvi od tih ciklusa Detinjstvo sastavljen je od 16 kratkih pjesama datih u ironino-humornom

tonu i u slobodnom stihu- jeste mali lirsko-realistini ep o djetinjstvu. Djeja naivnost i
radoznalost pred nepoznatim kao i sklonost djeteta da pravi neobine spojeve rijei i stvara
nestvarne slike kojima je doarana porodina atmosfera, nagovijetena ratna zbivanja u Srbiji,
kao i s druge strane koritenje gradskog argona djejih opservacija stvarnosti.

U ljubavnoj lirici Davia nema ni traga sentimentalnosti niti metafizikih implikacija. Pjesnik
je sav u fazi ulnog i erotskog, fasciniran je enom i enstvenou. Lik Hane nama nieg
zajednikog s boanskom dragom Laze Kostia niti s vilinskom ena Miloa Crnjanskog.
Hana je razliita i od Davieve ene iz soneta Ljubav, koja je viena u slobodnom prostoru,
sva stopljena s prirodom. Hana je djevojka grada. Pjesnik je susree u bakalnici, ambijent koji
se identifikuje sa svijetom plodova koji je okruuju. Ona je olienje obilja, ulnosti, tropske
raskoi rastinja. Drugi junak ciklusa, zaljubljeni pjesnik, raen je po modelu socijalne
literature. Istie se njegovo proisteklost iz niih slojeva, onih koji su oral njive, kopali
rudnike.

Knjiga Vinja za zidom nastavlja se na Nemire, nastala u burnom revolucionarnom vremenu

izmeu 1937. i 1950.g. Proeta tim vremenom ona je revolucionarno-socijalna, rodoljubiva i
slobodarska. Pjesnika historija revolucionarnog pokreta u Srbiji od Svetozara do nae
narodne revolucije, epopeja buntovne Srbije, , borbeni slobodarski patos spaja se s
komunistikom ideologijom i modernim pjesnikim izrazom. Pjesnik doivljava Srbiju u
mnogolikosti, u njenoj svakodnevnoj muci, ali i u bogatstvu njene prirode.

Revolucionarna poema Zrenjanin posveena je ivotu, borbi i smrti narodnog heroja arka
Zrenjanina.

U knjigama poezije poslije ovekovog oveka Davio se ponovo vraa svojim

nadrealistikim ishoditima. U njima se vide neka od osnovnih svojstava lirike socijalnog
perioda, uzavrela osjeajnost, barokno obilje slika i detalja, bizarne asocijacije, bogatstvo
metaforike. To je najprije poezija slika, bezglasne, neujne vizuelnosti, teka, nejasna,
neprihvaena kod itatelja.

Prvi i posljednji roman Pesma i Gospodar zaborava, stoje sami za sebe, izvan ciklusa, dok se
svi ostali svrstavaju u formalne i neformalne cikluse. U njima je dana neka vrsta romansirane
historije naeg komunistikog pokreta u razdoblju izmeu dva rata, za vrijeme rata i poslije
rata. U prvom romanu Pesma dat je trenutak ilegalne borbe u okupiranom Beogradu ,
spaavanje druga iz tamnice i odlazak na slobodnu teritoriju. Posljednji roman iz ciklusa
Robije, Zaviaji je poslijeratni po tematici, prikazana je rezolucija Informbiroa, ivot na
Golom otoku, buenje nacionalizma, naputanje zajednikog puta i traenje zaviaja.

Davio je uvijek prikazivao svijet koji se raa, koji treba da nastane iz revolucije, kao
negacija graanskog naina ivota. Politiki pokret koji je zahtijevao podreivanje linih
opim interesima, Davio nije primarno zaokupljen problemima kolektiva nego linostima i
njihovim unutranjim svijetom. U prvom romanu ta dva momenta, stav i ivot, revolucija i
ljubav, meusobno su sukobljeni.
Ivo Andri

Sintezu tradicionalnog i modernog ostvario je u svom knjievnom djelu Ivo Andri,

najznaajniji srpski, zajedno sa Krleom najvei jugoslovenski pisac XX st. Duhovni i
knjievni korijeni vie su mu nego i kod jednog drugog pisca naeg vremena domai,
autohtoni: zaviajno bosansko tlo, srpska knjievna tradicija, jugoslovenska politika
ideologija njegove generacije. On je najprevoeniji jugoslovenski pisac, prvi i jedini dobitnik
Nobelove nagrade za knjievnost u nas, reprezentativni pisac Jugoslavije.

Roen u Travniku u sitnozanatlijskoj katolikoj porodici koja je ivjela u Sarajevu, Andri je

djetinjstvo proveo u Viegradu, gdje je zavrio osnovnu kolu. Gimnaziju je uio u Sarajevu,
studirao u Zagrebu, Beu i Krakovu, a doktorat sa temom iz bosanske istorije odbranio je u
Gracu.

Kraj rata doekao je u Zagrebu, gdje je kao mlad pisac i jedan od urednika Knjievnog juga
odigrao znaajnu ulogu u jugoslovenskoj knjievnoj obnovi. Godine 1921. preao je iz
Zagreba u Beograd, za koji e biti vezan sav njegov dalji rad.

Za vrijeme njemake okupacije ivio je u Beogradu, povueno, odbijajui da uestvuje u

javnom i knjievnom ivotu. U prvim godinama poslije osloboenja obavljao je istaknute
funkcije, bio narodni poslanik, prvi predsjednik Saveza knjievnika Jugoslavije, a zatim se
ponovo povukao u miran ivot. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za knjievnost, a to
je bilo najvee u nizu priznanja kojima je zapisan u posljednjim decenijama ivota.

U svom knjievnom radu, Andri je proao kroz sve glavne faze nae knjievnosti u XX st.
Prve stihove objavio je u Bosanskoj vili. Kao mlad pisac stasava pod dvostrukim uticajem:
idejnim jugoslovenske nacionalne omladine, ija je avangarda bila Mlada Bosna, i
knjievnim hrvatske moderne, posebno Matoa.

Njegove prve knjige jesu zbirke pjesama u prozi Ex Ponto i Nemiri, kojima se zavrava
mladalaka faza u njegovom stvaranju.

Nova faza poinje objavljivanjem prve pripovijetke Put Alije erzeleza. Poslije toga, sve
do 1941, Andri se razvija iskljuivo kao pripovijeda. Tri knjige pripovjedaka s dvadesetak
novela, najveim dijelom iz prolosti Bosne turskog i austrijskog vremena, zajedno s Putem
Alije erzeleza ine jezgro njegovog pripovijedakog opusa. U njima su izvrene viestruke
promjene Andrievog knjievnog stvaranja: nacionalno prelaz iz hrvatske u srpsku
knjievnost i integracija u njen sredinji beogradski krug; jeziko-varijantski prelaz s
ijekavskog izgovora i pravopisa na ekavski; stilski prelaz od modernog proznog izraza s
elementima impresionizma i ekspresionizma k modernizovanom realizmu ostvarenom na
historijskoj i psiholokoj podlozi.
Zaokret prema realizmu obiljeava njegovu najplodniju fazu, kojoj pripadaju tri romana
napisana za vrijeme rata i objavljena odmah poslije osloboenja: Na Drini uprija,
Travnika hronika i Gospoica i zbirka Nove pripovetke. Dva djela nastala u vrijeme novog
velikog zaokreta nae knjievnosti, na prelomu pete i este decenije ovog stoljea jesu Pria o
bezubom slonu i kratki roman Prokleta avlija.

Bio je to nov zaokret u njegovom stvaranju, zaokret od realistiko-psiholoke k poetskoj

prozi. Djela objavljena posthumno, iz pieve zaostavtine, zbirka pripovjedaka Kua na
osami, nezavreni roman Omerpaa Latas i dvije knjige meditativne proze Znakovi pored
puta i Sveske su Andrieve znaajne.

Andri je pisao poeziju, poetsko-meditativnu prozu, esejistiko kritiku prozu i narativnu

prozu.

U poeziji je Andriev rad najmanji i po opsegu i po znaaju. Andri je poeo pjesmama,

dobio prva priznanja kao pjesnik, a nastavio je da pie i povremeno objavljuje pjesme i
kasnije kada je sasvim preao na prozu, sve do 1973.godine iz koje potie njegova posljednja
pjesma. Svega je nekoliko pjesama sa elementima vezanog sloga, dok su sve ostale ili u
slobodnom stihu ili u proznom izrazu. U svima se osjea tendencija ka proznom ritmu i vie
se doivljavaju kao lirski zapisi ili poetski fragmenti nego kao zaokruene cjeline.

U ranim pjesmama, do 1914. Preovlauju intimni i ispovjedni tonovi: melanholine slutnje i

sumorna raspoloenja prepliu se sa slikovno-vizuelnom simbolikom u kojoj se povremeno
osjeaju religiozne primjese. Patetino ton smiruje se u govornom ritmu. Kasnije pjesme
znano su sloenije. Ispovjedni ton neutralizuje se naglaenom slikovitou, istovremeno na
razini slike dolazi do dekonkretizacije i simbolizacije, a sasvim obine pojedinosti iz ivota
nadograuju se snovienjima, vizijama, slikama irealnih stanja. U nekoliko pjesama iz
posljednjih decenija subjektivna raspoloenja i simbolike slutnje ustupaju mjesto poetskoj
meditaciji, jasnoj, preciznoj, nedvosmislenoj, meditaciji o smislu ivota i neizbjenosti smrti.

Poetsko-meditativna proza obuhvata lirske i meditativne zapise. U prvu skupinu idu prve
dvije njegove knjige Ex Ponto i Nemiri, a u drugu dvije posljednje Znakovi pored puta i
Sveske. Zajedniko i jednim i drugim je to to su sastavljene od fragmenata, u emu su one
bliske njegovoj poeziji i s njom ine jedinstvenu cjelinu. Razvojni put isti je kao u pjesmama:
od prenaglaene subjektivnosti, bolne i melanholine u doivljaju svijeta, a patetine u izrazu,
do intenzivne meditacije, u kojoj se na sve pa i na linu patnju gleda s distance, mirno ali bez
ironije, s tunom ozbiljnou.

Ex Ponto je djelo ispovjednog karaktera, neka vrsta pjesnikova meditativnog dnevnika,

sastavljenog od odlomaka iz njegovih svakodnevnih razgovora s duom u godinama
tamnovanja i progonstva. Po obliku, to je zbirka lirskih zapisa, pjesama u prozi, sastavljena
od poetsko-meditativnih zapisa razliitog karaktera, misaonih ispovjesti, sjeanja, alegorija,
parabola.
Druga knjiga, Nemiri kree se u istim intelektualnim i emocionalnim okvirima, ali s tenjom
da se lini nemir vidi kao djeli u optem nemiru vremena i ljudi. Naslovi dijelova knjige su :
Nemiri vijeka, Nemiri dana, Bregovi.

Tenja k objektivizaciji linih doivljaja i iskustava dala je peat kasnijim esejistikim

zapisima, bliskim onima iz prvih knjiga ali zaokruenijim i cjelovitijim meu kojima se
izdvajaju dva teksta programskog karaktera, Staze i Mostovi, kao i nekoliko zapisa sa
putovanja (Na kamenu, U Poitelju, Portugal, Zelena zemlja, Kraj Ohridskog jezera..)

Znakovi pored puta i Sveske To su tekstovi najrazliitijeg karaktera, slike i prizori iz ivota,
zapaanja o ljudima i njihovim karakterima, o naem mentalitetu, kritike primjedbe o
piscima, knjigama, pojavama iz historije kulture, mislli o sebi, anegdote, crtice, putopisne
biljeke, citati, maksime, paradoksi itd zapisivani su usputno, tokom itave Andrieve
karijere, bez namjere da se od toga pravi knjiga.

Njegove krtike i eseji otkrivaju duhovno tlo s kojeg je Andri ponikao. Kritke su mu
malobrojne, pisane su uglavnom u mladosti.

Mato i Skerli su pisci koji su zaokupljali Andria u mladosti i uticali , kako na njega tako i
na itavu njegovu generaciju. Vuk i Njego odigrali su presudnu ulogu u uobliavanju
Andrievog shvatanja nacionalne historije, tradicije i jezika.

Prianje nastaje iz iskonske ljudske potrebe; ono je staro kao i ovjeanstvo. Na svim
jezicima, i u svim vremenima ispredaju se najraznovrsnije prie, ali to su uvijek prie o istom,
o sudbini ovjekovoj,, tako da je u njima sadrana prava historija ovjeanstva. Posebnu
panju Andri posveuje pripovijedanju koje ima za predmet prolost, istiui ne toliko
specifinost minulih epoha koliko njihovu povezanost sa sadanjou, jer bez obzira na
vrijeme o kojem pie, pisac susree tu istu ovjekovu sudbinu koju on mora uoiti i to bolje
razumjeti. Do tog cilja moe se stii na razne naine. Andri se obino sluio legendom i
historijom.

Junak prve Andrieve pripovijetke Put Alije erzeleza potie iz legende. On u pripovijetku
ulazi neposredno iz herojskog svijeta narodne pjesme. Premda se kasnije vie nego likovima i
motivima narodne pjesme koristio poluuoblienim lokalnim usmenim predanjima, onim
izmiljenim priama za koje je na jednom mjestu rekao da je u njima sadrana stvarna i
nepriznavana historija tog kraja, Andri e u nainu slikanja prolosti Bosne i u razumijevanju
sudbine ovjekove u mnogo emu ostati vijeran pretpostavkama na kojima je sainjena prva
pripovijetka.

Njegove bosanske pripovijetke i romani otkrivaju nam neobian, pomalo egzotian svijet.
One doaravaju jedan vid istoka, ali Istoka koji nije bio na istoku, ve se nalazio na poetku
Zapada. Nae zemlje bile su uvijek poprite sukoba Istoka i Zapada, najprije Bizantije i
latinskog svijeta, zatim islama i hrianstva, ali se nigdje taj sukob nije tako snano oitovao
kao u Bosni, turskog i austrijskog vremena, jer ona ne samo to je bila na granici podjeljenih
svjetova, ve je i sama iznutra bila podijeljena mnogim granicama. U njenim kasabama i
varoima (Andri najee prikazuje gradove Travnik, Viegrad i Sarajevo), smjetenim
obino u tijesnim kotlinama i ograenim brdima od ostalog svijeta, ivjele su jedna pored
druge razliite kulturne skupine, muslimani, pravoslavci, katolici, Jevreji, podijeljene ne samo
vjerom i nainom ivota, nego i vjekovnim nepovjerenjem, svaka u se zatvoren svijet,
odvojen od svih ostalih, bez elje da se mijea sa drugima, ali uprkos tome, svakodnevno
prisiljena na to.

Bosansko historijsko iskustvo bilo je polazna taka u njegovim razmiljanjima o potrebi

prevladavanja granica i uspostavljanja mostova meu ljudima kako ne bi bilo dijeljenja,
protivljenja i rastanka.

Njegov Alija erzelez nije dat kao pobjednik na megdanima, nego kao izuzetan ovjek koji
svoju prednost u odreenoj oblasti plaa nesnalaenjem i stalnim porazima u ivotu. U
Arhainom svijetu iz kojeg potie epski erzlez, postoji pun sklad izmeu esencije i
egzistencije, junaka i njegove okoline, ovjeka i kosmosa. Nasuprot tome, svi Andrievi
junaci nalaze se u sukobu sa svijetom u kojem ive, svaka njihova akcija neminovno izaziva
otpor i po pravilu se zavrava porazom. U tome se Andri odvaja ne samo od usmene
tradicije kojoj mnogo duguje, nego i od nae realistike proze iji je neposredni sljedbenik.
Njegov junak nije prirodan ovjek, vezan neraskidivim koncima za svoju sredinu, duboko
ukorijenjen u zaviajno tlo. On je prognanik, lutalica, stranac, baen u svijet koji nije stvoren
po njegovoj mjeri u kojem ga stalno prate nesrea, bolest, patnja, smrt.

Ta moderna antropologija dopunjuje legendu i historiju, ona je trea bitna komponenta

Andrievog djela. U njoj se mogu prepoznati razliiti elementi: orijentalni fatalizam,
hriansko uenje o prvobitnom grijehu, egzistencijalistika filozofija usamljenosti i
ugroenosti ovjekove psihoanalize, antropoloka otkria klasine i moderne knjievnosti.

U novelistikom oblikovanju ljudskih sudbina dopunjuje se realizam i psihologija, objektivna

i subjektivna perspektiva, hroniarsko biljeenje spoljanjih dogaaja s poetskim
doaravanjem irealnih stanja. Najvie ivosti i raznovrsnosti ima u ranim pripovijetkama: Put
Alije erzeleza, U musafirhani, Mustafa Maar, prkan i vabica, Ljubav u kasabi.

Tu su i najizrazitiji njegovi likovi: Alija erzelez, proslavljeni junak i neuspjeni ljubavnik,

nesretan, smijean i slavan, krvolok Mustafa Maar, perverzni degenerik Mula Jusuf, grubijan
zlatna srca fra-Marko Krneta, gradski izmear i romantini sanjalo orkan. Sudbine su im
jednake: svi se nalaze na nizbrdici ivota, sudaraju se sa stvarima i ljudima, posru i padaju.
Ni nasilnici, ni zlikovci ne mogu izbjei taj opti udes: unitavajui druge oni unitavaju i
sami sebe. Kompozicija ranih pripovjedaka jeste mozaika, s mnotvom kratkih epizoda i
sporednih likova; u nainu prikazivanja osjea se tenja ka ivopisnosti, jakim, esto i
drastinim efektima, lirsko bojenje atmosfere, humor u raznim nijansama, od blagog osmijeha
do ironije i groteske, ali nikad sam sebi cilj.

U kasnijim pripovjetkama dolazi do redukcije jednih i pojaavanja drugih elemenata. U njima

se osjea izvjesno stilsko stiavanje, prikriveni nemir zamjenjuje mirna kontemplacija, gubi se
humor i arolikost prizora, izraz postaje zbijeniji, lapidarniji, produbljuje se psiholoka
analiza, u slikanju ovjeka i stvarnosti jo se vie ispoljavaju crni aspekti. U nainu
pripovjedanja dolazi do polarizacije izmeu epsko-hroniarskih i psiholokih postupaka,
izmeu hronike i psiholoke drame.

Nasuprot tim pripovjetkama koje uslovno moemo nazvati tradicionalno-realistikim stoje

psiholoke pripovjetke: spoljanji dogaaji, svedeni na najmanju mjeru, gube samostalni
znaaj i postaju samo povodi za iznoenje onoga to se zbiva u linosti. Taj tip psiholoke
pripovijetke zauzima jedno od najznaajnijih mjesta u srednjem i poznom razdoblju
Andrievog proznog stvaranja. U tu skupinu spadaju: Mila i Prelac, Knjiga, i sve ostale
pripovjetke o djetinjstvu i djeci, zatim e, Smrt u Sinanovoj tekiji, Zlostavljanje i dr.

Zbirka Kua na osami u njoj su skicirani psiholoki portreti linosti to su godinama

opsjedale pisca a on nije stigao da o njima napie priu.

Hronike u raznim svojim vidovima, u kojima se prepliu porodine sage s lokalnim

historijama i dogaajima jesu od ireg historijskog znaaja. Tim su putem nastale kratke
pripovijeke: Most na epi, udo u Olovu, Olujaci,zatim due Mara Milosnica, Anikina
vremena, Pria o kmetu Sumanu, Zeko i sl.

Za odnos hronike i psiholoke drame karakteristina je pripovijetka Most na epi: historija

gradnje mosta kao glavni dogaaj u lokalnoj hronici uokvirena je priom o skrivenoj patnji
velikog vezira Jusufa, graditelja mosta. Sa zavretkom mosta povezane su dvije smrti:
iznenadna smrt neimara i nagovjetaj skore smrti velikog vezira. Iza njih je ostao most kao
udo ljepote, kao neobina misao, zalutala i uhvaena u kru i divljini, da slui potrebama
ljudi, a onima koji su ga stvorili nije donio nita, nije im nimalo olakao muke ivota.

Andri prikazuje bolne, traumatine sudare ovjeka sa svijetom, analizira posljedice to ih ti

sudari ostavljaju u psihi njegovih junaka. Razvitak linosti u pripovjetkama Ive Andria
predstavlja put od naglih i snanih suoavanja ovjeka s negativnim u stvarnosti, sa zlom u
svijetu, do preoblikovanja trenutnog objektivnog stanja koje je u osnovi doivljaja
negativnog, u trajnu psiholoku sadrinu.

Objektivni i subjektivni tok zbivanja podjednako istiu mranu stranu ovjekove sudbine,
nemo pojedinca da savlada mune doivljaje i neugodna iskustva, da ih se oslobodi i da ivi
spontano i sreno.

Gotovo u svim pripovjetkama postoji jedno osvjetljeno mjesto, koje otro kontrastira
osnovnoj, tamnoj perspektivi. Ta taka javlja se uvijek na unutranjem psiholokom planu
pripovjedanja, ona je izraz ovjekove tenje k visinama, njegove sposobnosti za neobina
iskustva, duhovne uzlete i unutarnja ozarenja.
Junaci doivljavaju ili im se deavaju natprirodne stvari, u kojima su najvanije svjetlosne
vizije, proimanje ovjeka kosmikom svjetlou. Andri je pjesnik svjetlosti i u njegovom
djelu doivljaj svjetlosti najvii je izraz duhovnog iskustva, vrhunac u kojem ovjek kao da se
oslobaa zakona zemlje i sam postaje svjetlosno bie, kao sitno zrno praine koje titra u
sunevom zraku: bez teine je, plovi put visina, proeto suncem. Svjetlosne vizije prisutne u
svim njegovim djelima ispunjavaju u cjelini poetske pripovjetke, nastale najveim dijelom u
posljednjem razdoblju njegova stvaranja od kojih neke kao to su Jelena, ena koje nema,
ena na kamenu i Letovanje na jugu spadaju u njegova najvea knjievna dostignua.

Andri je do romana stigao dvostruko zaobilaznim putem, spajanjem novela i preko historije.
Historija je konstitutivni inilac posredstvom kojeg se na novelistikoj osnovi izgrauju
srednje i velike prozne forme. Ta tendencija, prisutna u pripovjetkama u ijoj smo osnovi
otkrili elemente hronike, dobila je najpotpuniji izraz u velikim romanima hronikama Na
Drini uprija, Travnika hronika, te u nedovrenom romanu Omerpaa Latas.

U njima nema zapleta, nema romaneskne fabule, nekad nema ak ni glavnog junaka, polazna
taka nisu pojedinane ljudske sudbine, nego kolektivna sudbina u odreenim vremenskim
intervalima.

Tip roman-hronika jeste djelo Na Drini uprija. Njen vremenski okvir je ogroman, neobian
za roman, a sasvim prirodan za hroniku, ona obuhvata raspon od skoro etiri vijeka, od 1816
godine kada je budui graditelj viegradskog mosta odveden u Carigrad, do 1914. kada je
most djelimino sruen. Izmeu ivota ljudi u kasabi i ovog mosta postoji prisna, vjekovna
veza. Njihhove sudbine su tako isprepletene da se odvojeno ne daju zamisliti i ne mogu
kazati. Stoga je pria o postojanju i sudbini mosta u isto vrijeme pria o ivotu kasabe i njenih
ljudi, iz narataja u narataj, isto kao to se kroz sva prianja o kasabi provlai i linija
kamenog mosta na jedanaest lukova, s kapijom, kao krunom u sredini. U prostoru romana,
most je najljepa i najistaknutija taka, sredite drutvenog i duhovnog ivota grada, centar
njegove imaginativne aktivnosti. Oko njega su ispletene lokalne prie i legende, on se
pojavljuje kao pozornica ili kao nevidljivi uesnik u svim znaajnim dogaajima u ivotu
pojedinaca i grada.

Kao tvorevina ljudskih ruku most je simbol odolijevanja neumitnoj ruilakoj sili vremena,
jedina stalnost u promjenljivosti i prolaznosti ljudskog ivota. Sve se mijenja, prolazi, nestaje,
propada, smao most na Drini ostaje na mjestu gdje je bio, moan, lijep i trajan, iznad svih
promjena to je misao koja se javlja na kraju skoro svakog poglavlja kao antiteza onom to je
prethodno ispriano o ljudskim sudbinama i o promjenama o ivotu kasabe.

Ravnotea izmeu dijelova i cjeline u toj etverovjekovnoj hronici dovedena je do

savrenstva. To se ogleda kako u ravni zbivanja, u nainu kako je povezana opta i lokalna
historija, pria o mostu i hronika kasabe, kolektivna sudbina itelja grada, i mnotvo
individualnih povijesti, tako i u ravni znaenja izmeu historijske, psiholoke i metafizike
dimenzije djela.
Vie roman u klasinom smislu od prethodnog, Travnika hronika, obuhvata vrijeme od
poetka 1807, do 1814,tzv konzulska vremena u kojima su u glavnom gradu Bosne boravili
zapadni konzuli, francuski i austrijski. Razlika izmeu dva romana jeste i u prirodi grae. Dok
Na Drini uprija izrasta iz lokalnih, usmenih legendi i predanja, Travnika hronika napisana je
na osnovu briljivo prouene pisane grae. Skoro sve linosti i svi dogaaji temelje se na
stvarnim injenicama i mogu se potvrditi u historijskim izvorima iz tog doba. Travnika
hronika zahvata isto vrijeme kao i najvei roman XIX st. Radnja se razvija na tri osnovne
razine: Prvu ine dogaaji na svjetskim politikim scenama: u hrianskoj Evropi-
Napoleonovi ratovi, u Carigradu reforme Selima III, i u Srbiji prvi ustanak. Drugi nivo
ine zbivanja na politikoj sceni Travnika, iji su akteri predstavnici stranih sila: turski veziri i
strani diplomati. Njihove rezidencije, vezirski konak, francuski konzulat i austrijski konzulat
jesu glavni politiki centri u Travniku i ujedno sredinje take u prostoru romana,
kompozicijski punktovi iz kojih djeluju glavni protagonisti i oko kojih se usredsreuje radnja.
Na treoj razini zbivanja javlja se domai svijet, narod Travnika i ire, Bosnem podijeljene na
etiri zavaene vjere. Dok na drugom nivou imamo samo privid historije, karikaturalno
oponaanje onog to se zbiva na svjetskoj politikoj sceni, kolektivni protagonisti tree,
pozadinske razine sasvim su odsjeeni od svjetskih zbivanja, iskljueni iz historije, bez ikakve
mogunosti da utiu na kod historijskih dogaaja a ipak fatalno zavisni od njih.

Travnika tjeskoba i pritisci to su stalno dolazili izvana pogodovali su rasplamsavanju

ruilakih strasti. Za razliku od romana Na Drini uprija, gdje uprkos zlim vremenima ima
dosta vedrine i radosnog pulsiranja ivota. Travnika hronika jeste roman sumorne, vlane
atmosfere, mranih nagona i masovnih histerija. Istovremeno, to je roman o susretima
svjetova i civilizacija, o pokuajima dijaloga meu njima, o nesporazumima koji idu od
nerazumijevanja i uenja do zasljepljujue mrnje i mranih razaranja i zloina, ali upravo
zbog toga ponovo nameu misao, po ko zna koji put u Andrievom djelu, o neophodnosti
drugih sretnijih susreta i dijaloga, o potrebi graenja mostova koji povezuju i prbliuju ljude.

Svi drugi romani, osim Proklete avlije, ostali su u sjenci prethodna dva. Nezavreni
Omerpaa Latas sastoji se od nizalabavo povezanih novela, od kojih se neke mogu mjeriti s
najboljim pripovijetkama ovog pisca. Odlikuje ga vie nego druge romane, tenja pisca da
pronikne s onu stranu historijskog zbivanja, da sve likove, bez obzira na to da li se radi o
velikim linostima ili beznaajnim ljudima, prikae u svoj njihovoj ljudskoj nagosti.

Gospoica je roman-studija karaktera. Kao u kakvoj klasinoj komediji, karkater i ponaanje

linosti predodreeni su jednom dominantnom strau, tvrdienjem. Ponavljanje istih reakcija
i postupaka ima kao posljedicu izvjesnu monotoniju i suhou naracije, tako da je ovaj roman i
pored neosporne dubine dosta loe proao u kritici.

Prokleta avlija to je dua pripovijetka ili kratki roman razvijen tehnikom pria u prii. U
osnovi djela je saznanje o dubokoj ljudskoj podeljenosti, u njenom kobnom uticaju na
ljudske sudbine. Kao parabla o podijeljenosti svijeta i istovjetnosti sudbina ljudskih, bez
obzira na razlike, Prokleta avlija izraz je najdublje humanistike poruke Ive Andria, njegov
duhovni testament.