Mesa Selimovic-'DERVIS I SMRT

I neka mi to ne uzme nebo za zlo... Al ti si jedino emu se molim...

28.08.2005.

''Dervis i smrt''

[i][b]"... Imala je samo tijelo, sve drugo je njime potisnuto. Nije u meni probudila elju, ne
bih to sebi dopustio, udavio bih je u samom zaetku, stidom, milju o godinama i zvanju,
svijeu o opasnosti kojoj bih se izvrgao, strahom od nemira koji moe da bude tei od
bolesti, navikom da vladam sobom. Ali nisam mogao da sakrijem od sebe da je gledam sa
zadovoljstvom, sa dubokim i mirnim uivanjem kojim se gleda tiha rijeka, nebo u
predveerje, mjesec u pono, procvjetalo drvo, jezero moga djetinjstva u zoru. Bez elje da se
ima, bez mogunosti da se potpuno doivi, bez snage da se ode. Ugodno je bilo gledati kako
se love njene ive ruke, kako se zaboravljaju u igri, ugodno je bilo sluati je kako govori, ne,
nije trebalo nita da govori, dovoljno je bilo da postoji.

A onda mi je dolo do svijesti da je opasno i ovo radosno posmatranje, nisam se vie osjeao
nadmoan, ni skriven, oivjelo je neto neeljeno u meni. Nije to bila strast, ve moda gore
od toga: uspomena. Na jednu jedinu enu u mome ivotu. Ne znam kako je isplivala ispod
naslage godina, nije lijepa kao ova, nije joj ni slina, zato je jedna dozvala drugu, vie me se
tie ona daleka koja ne postoji, dvadeset godina je zaboravljam, i pamtim, dolazi u sjeanje
kad neu i kad mi ne treba, gorka kao pelin. Dugo je nije bilo u meni, odakle sad da se javi.
Da li zbog ove ene s licem iz grijenih snova, da li zbog brata, da ga zaboravim, da li zbog
svega to se desilo, da se prekorim? Da se prekorim to sam ispustio sve mogunosti, i vie
ne mogu da ih vratim. Oborio sam pogled, nikad ovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je
umrlo to je prolo. Ali zato se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona vana, ta daleka,
sjeanje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukije, pa i ovo to me boli.
Odlazi, sjenko, nita nije moglo biti drukije, i nalo bi se neto drugo da boli. Ne moe biti
drukije pa da bude bolje u ljudskom ivotu. ..."

Ne znam kakva je sad, ja je pamtim po ljepoti. I po izrazu patnje na licu kakvo nikad vie
nisam vidio, niti sam dugo mogao da ga zaboravim, jer sam tu patnju ja prouzrokovao. Zbog
te zene, jedine koju sam volio u zivotu, nisam se ozenio. Zbog nje, izgubljene, zbog nje,
otete, postao sam tvrdi i zatvoreniji prema svakome: osjecao sam se poharan, i nisam davao
ni drugima to nisam mogao dati njoj. Mozda sam se svetio sebi, i ljudima, nehotice, i ne
znajuci. Boljela me, odsutna. A onda sam zaboravio, zaista, ali je sve bilo kasno. teta to
svoju neistroenu njeznost nisam dao ma kome, roditeljima, bratu, drugoj zeni. Ali mozda to
govorim bez razloga, sad, svodeci racune. Jer i nju sam ostavio i otiao na vojnu, ne zaleci, a
pozalio sam kad nita vie nisam mogao izmijeniti.

Bilo bi bolje da si me cekala, aptao sam, u sebi, bilo bi lake. Ne znam zato, ali bi lake
bilo. Mozda si ti vaznija od zavicaja, i rodnog doma, sad, kad te nema. Kamo srece da te
nema, bilo bi lake, bilo bi bolje. Bez tebe, vie me bole tudje daljine, i prazni drumovi, i
cudni snovi koje sanjam i na javi, a ne mogu da ih odagnam, bez tebe.
Ne zelim, svejedno je, a dozivam njenu sjenu, njen nestali lik, da se oprostim, posljednji put,
da je ostavim jo jednom. I uspio sam da je prizovem, da je stvorim od zelenog iblja, od
odsjaja vode, od sunceva svjetla. Stajala je, daleka, sva od sjena. Ako se daak vjetra javi,
nestace. Zelim to, i strahujem. - Znao sam da ce doci - rekao sam. I odmah, bez stanke: -
Kasno je, nicega vie nema, osim u mojim mislima. Pa neka ni toga ne bude. - Alahemanet -
rekao sam, za oprotaj. - Necu ti dozvoliti da me progoni kao avet. Uvijek stoji izmedju
ovih brda, kao mjesec, kao rijeka, kao alem na munari, kao svijetla prikaza, ispunila si ovaj
prostor sobom, kao ogledalo, natopila ga mirisom, kao postelju. Otici cu u svijet, tamo te
nema, u tom drugom kraju, ni tvoje slike nece biti u meni. - Zato drzi glavu u dlanovima? -
upitala me. - Jesi li tuzan? Otici cu, rekao sam, i zatvorio oci, spustio kapke, kao vizir, kao
kapiju, da utamnicim njenu nestalu sliku. Otici cu, da te ne gledam, otici cu, da ne mislim na
izdaju. - Zna li kako mi je bilo? Zna li kako mi je i sad? Otici cu, da te ne mrzim, da mi
postane svejedno. Rasuo sam tvoj lik po dalekim putevima, raznijece ga vjetrovi i sprati kie,
nadam se. U meni ce ga potrti pozlijedjenost. - Zato si otiao jesenas? Covjek nikad ne treba
da ode kad ima razloga da ostane. - Morao sam da odem. - Ostavio si me. ta si trazio po
svijetu? Vratio si se tuzan. Je li to sve to si dobio? - Tuzan sam zbog rana, umora, zbog
mrtvih drugova. - Tuzan si i zbog mene. - Tuzan sam i zbog tebe, ali necu da ti kazem.
Danima i sedmicama sam putovao, da te vidim. Uvece sam lijegao pod umsko drvo, gladan,
izubijanih nogu, promrzao od ledene kie, i zaboravljao na sve, razgovarajuci s tobom.
Koracao sam drumovima bez kraja, uplaio bih se koliko ih ima i kakve su strane razdaljine
na svijetu, da te nisam drzao za ruku, iao uz tvoje bedro, uz tvoj bok, jedva cekajuci ravan
drum, da zatvorim oci, da mi bude bliza i jasnija. Zato place? - Govori jo kako si mislio o
meni. Obrazi su joj blijedi, pod ocima duboka sjenka od trepavica, savijena koljena drhte na
zemlji, pored njih polozene ruke, dlanovima dodiruju travu, kao moje malocas. - Zato si
dola? - Hoce li da podjemo zajedno u svijet? Sve cu ostaviti i pobjeci s tobom. Vec tri dana
je tudja zena, tragovi tudjih ruku su ostali na njoj, tudja usta su skinula maak s nje. Rekao
sam to, uzasnut. - Ba zato - odgovorila je nerazumno, nerazumljivo. Uhvatio sam je za
miice, kao davljenik, tudju, svejedno mi je, svoju, oduvijek, nisam znao ta je oduvijek, znao
sam samo za taj cas, jedini vazan, to je potirao vrijeme, i zaljenje, drhtavi prsti su se zaboli
kao klinovi, niko mi je ne bi mogao oteti, osim mrtvu, drzao sam je otrim kandzama
pribodenu za zemlju, utihnula je rijeka, zvonila su samo moja zvona, nepoznata i nezaljuljana
dotad, sva zvona, kao na uzbunu, okupice se ljudi, ne ticu me se ljudi, nema ljudi, o, snu moj,
koji si postao zrtva. Onda su se zvona zaustavila, vratio se svijet, pogledao sam i vidio je
novorodjenu, udavljenu, bijelu na travi zelenoj kao ijed, pretvorenu u goli bjelutak, uraslu u
zemlju, kukurijek joj cvjeta iz pazuha, visibaba izmedju bedara, maca s topola praminja po
svijetloj kozi, da li da je ostavim da je zatrpa, ili da je polozim u duboki vir, ili odnesem pod
kamenu mogilu iznad ume. Da li da legnem pored nje, i postanem trava proljetna, i ibljika
vrbova? Otiao sam, ne osvrnuvi se, ne znam da li me dozivala, i zapamtio je cudnu, kao
stecak. - Hej! - vikao sam ponekad kroz prostranstvo vremena, dozivajuci bijelu proljetnu
mogilu, ali iz daljine nije bilo odjeka. Tako sam i zaboravio. I ne bih se, vjerujem, ni sada
sjetio, da ove noci, ba ove noci, nije doao njen sin. I moj, mozda. Znam, mogao bih da
kazem, kao i svaka budala: da se nije desilo to to se desilo, moj zivot bi bio drukciji. Da
nisam otiao na vojnu, da nisam pobjegao od nje, da nisam pozvao Haruna u kasabu, da
Harun nije... Smijeno. ta bi onda bio zivot? Da je nisam ostavio, da mi nije izgledalo lake
pobjeci nego prkositi cvijelom svijetu, mozda ne bi bilo ni ove noci, ali bih tu zenu sigurno
zamrzio, misleci da je stala na put mojoj sreci, omela me da ne uspijem u zivotu. Jer ne bih
znao ovo to sad znam. Covjek je proklet, i zali za svim putevima kojima nije proao. A ko
zna ta bi me i na drugim cekalo. ..."

"...sve je moguce, sve je na dohvat ruke, samo se covjek ne smije predati. Tesko je dok se ne
odlucis, toda sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teskoce nesavladive. Ali kad se otkines
od sebe neodlucnog, kad pobjedis svoju malodusnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi,
i svijet vise nije skucen ni pun prijetnji" "Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se
ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise
ne postoji. Ovako se mjesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota."

Istina.....velika istina...uvijek kada ne treba...uspomene dodju...ili je to savjest...koja nece

nove uspomene.. [/b][/i]