Sastavak o Suncu

Marko nije bio lo ak. Naprotiv, bio je on vrlo dobar, ponekad i odlian uenik. Naroito je
bio dobar u matematici. Ti si Marko, ko' mali digitron, govorio mu je djed, a Marku je bilo
drago i sav se topio od miline. Ipak, neto je bacalo sjenu na Markovo dugo
etverogodinje kolovanje. Nije volio pisati sastavke. Uiteljica je objanjavala njegovoj
mami da mu je itanje mucavo, pa mu je onda i pisanje prilino tucavo i nezgrapno. Ipak,
mogao je Marko napisati bilo koji sastavak, ali imao je on jo jednu karakternu crtu koju je
njegov tata lijepo objasnio mami: Ma zna, ja mislim da je on malo lijen. Moe on to, samo
ga treba malo stisnuti.

Te nedjelje, ve od jutra Marko je intenzivno razmiljao o jednom sastavku. Sutra ga treba

predati. Imao je cijeli proli tjedan vremena da ga napie. Odgaao je to pisanje iz dana u dan
ekajui inspiraciju. Tema sastavka je bila Sunce. Uili su o uvjetima ivota, o zelenoj biljci,
o Suncu. Sve je to on dobro znao. Ali pretoiti to u rijei i reenice, e to je ve bio problem.
Jo u proli ponedjeljak im je doao iz kole sjeo je za radni stol i odluno krenuo u
intelektualnu bitku. Zapoeo je prvu reenicu: Sunce je, a onda mu je palo na pamet da
je Darac sad ve s loptom na igralitu. Darac je naime , njegov najbolji prijatelj. Zajedno i
sjede u istoj kolskoj klupi. Ve ga uje kako govori: Ma daj Mrki, napisat e zadau
kasnije. Lako je Darcu. Njemu pisanje sastavaka ide dobro.

Sutradan je Marko pun elana sjeo za radni stol. Tek to je ponovio zapoetu reenicu Sunce
je zaulo se nekakvo kvrckanje. Naravno, cijelo poslijepodne je provjeravao odakle dolaze
ti udni zvukovi. I tako su prolazili dani. Ne moe se rei da Marko nije potraio pomo od
svojih ukuana. Prvo je izloio svoj problem djedu koji se nasmijao i poeo pjevati: O sole
mio pa udri priu o tome kao je s tom pjesmom osvojio svoju enu , Markovu baku. Onda
je Marko pokuao kod mame, nadajui se da e mu mama lijepo izdiktirati nekoliko pametnih
reenica. Ali mama se onda valjda sjetila tatinih rijei o Markovim mogunostima, pa je samo
slatko rekla: Sunace mamino, pa moe ti to. Sredinom tjedna nazvao je Marko ak i
strica. Sunce Micika Marko, pa to ti je barem lako. Uzme olovku i pie, rekao je stric i
spustio slualicu. U petak je Marko sjedio u boravku intenzivno razmiljajui o poetku svog
sastavka. Nije bio svjestan da se zacrvenio i da su mu oi ispale kao da je ugledao nekakvo
udovite, a elo da su mu orosile kapljice znoja. Njegovo stenjanje i puhanje prekinula je
sestra pitajui ga: Jel' to tebe tera kakat'? Marko je samo odmahnuo rukom jer su mu upravo
poele nadolaziti rijei: Sunce je velika uarena LOPTA! zaurlao je iz sveg glasa.
Baka, koja je sjedila u fotelji pokraj skoila je kao oparena i udarila glavom u luster. I sve je
zavrilo na Vijeu staraca jer ga je baka tuila mami i tati da ju taj balavac provocira. I
na kraju, ovog nedjeljnog poslijepodneva probao je Marko potraiti pomo i kod tate. To je
ve bio oajniki pokuaj. Tata je urio na kuglanje pa mu je onako u prolazu samo rekao: E
moj Markane!. Kad je tata rekao Markane, onda je Marko znao da je tata ljut. Inae je bio
Marki. Jo mu je dobacio: Sunce ti arko poljubim Markane, pa trebao si ranije poeti pisati
zadau

Kasno poslijepodne, ve shrvan od umora otiao je u svoju sobu i onako obuen bacio se na
krevet. Gledao je u strop koji se odjednom poeo vrtjeti sve bre i bre. Vrtlog je zahvatio i
Marka i sobu i sve u njoj. Nije Marko ni osjetio kad je zaspao. Sanjao je da stoji potpuno sam
nasred puste ulice preko koje su se pruale duge sjene okolnog drvea i zgrada. A tamo, na
kraju ulice s neba se spustilo ogromno Sunce velikih blistavih oiju koje kao da su namigivale
Marku. Sunce je zasjelo na asfalt i izgledalo je kao da se odmara od svog nebeskog putovanja.
Jednom polovicom Sunca ritmiki su se nizale boje: plava, ljubiasta, zelena, plava,
ljubiasta, Toplim ritmom zraila je druga polovica: crvena, uta naranasta, crvenaU
tom toplom dijelu Sunce je vibriralo vijugavim crtama, pa se inilo kao da e poskoiti od
sree. U hladnom pak dijelu jasno su se ocrtavale ravne, neprekinute linije koje su svojom
mirnoom davale ravnoteu nemirnim, vijugavim crtama na suprotnoj strani. Iz cijelog Sunca
su se probijale ravne i vijugave zrake koje su doticale zgrade, drvee, klupe u parku. Jedna od
tih, nemirnih, razigranih zraka prola je kroz Markov prozor i njeno pomilovala Marka po
kosi. Osjetio je Marko taj dodir i istovremeno je zauo glas koji ga doziva: Marko
Marko Mrki Sunce je kolutalo svojim velikim oima i nemirnim zrakama dozivalo
Marka na igru. Dozivanje je postajalo sve glasnije: Mrki, Mrki! Odjednom se zauo zveket
stakla. Kameni je udario u prozor i probudio Marka koji se naglo ustao i pogledao kroz
prozor na ulicu. Dolje je stajao Darac: Jel' idemo na trening, ha? Marko je odmahnuo
rukom :Idi ti sam. Moram napisati sastavak Pogledao je na sat. Bilo je tek sedam. Ima jo
dovoljno vremena. Sjeo je za stol i poeo pisati. Rijei su samo navirale:

Sunce je velika lopta toplih i hladnih boja. Puno je ravnih i vijugavih crta. Da nije bilo Sunca
moj djed ne bi imao kome pjevati O sole mio, moja baka ne bi rodila moga tatu i na kraju ne
bi bilo mene da se muim s pisanjem sastavaka. Sunce postoji i da ga moj tata arko poljubi
kad je ljut. Sunce moe biti i Sunace. To sam ja, po rijeima moje mame. Sunce moe biti i
Micika. Tako kae moj stric

Mario Gavran