Godine 1987.

engleski povjesniar i novinar Peter Partner objavio je knjigu kojoj je

bilo sueno da ue meu velike klasike o povijesti templarskog reda, iji je naslov na
izvornom jeziku The Murdered Magicians: tlie Templars and Their Myth (Ubijeni magi:
templari i mit o njima).
U tom opsenom vodiu u kojem se autor kree kroz gomilu napisa o templarima
nastalih nakon XIV. stoljea ne nedostaju ozbiljna djela i stvarne linosti, ali se odmah stjee
dojam da veina njih zalazi u svijet usporedan s onim realnim, u dimenziju gdje vlada
iracionalnost i gdje temeljna pravila logike gube znaenje. itatelj se osjea gotovo poput
Alice u zemlji uda: susree mrane duhove, neobine vile udnih imena, ali i tobonje pisce
povijesnih knjiga jednako ozbiljnih kao to je i Ludi eirdija.
Na taj nain Partner ostvaruje potpunu i tonu analizu templarstva modernog i
suvremenog doba, krajnje sloene pojave gdje se mijeaju religiozna nadahnua i elje za
drutvenom reformom, epske nostalgije i politike instrumentalizacije, arlatanstvo i
okultizam. Isto tako, bilo bi pojednostavnjeno smatrati templarstvo cirkuskim atorom po-
dignutim samo da se od budala izmuze novac.
Autor vrlo dobro poznaje kulturu renesanse i modernog doba, a ono to zaokuplja
njegovo zanimanje nije toliko povijest templarskog reda koliko vrlo jaka, neiscrpna
opinjenost zapadnog drutva bezbrojnim legendama koje su poele cvjetati odmah nakon
njegova kraja. Tako se, nakon brzog, ali besprijekornog uvoda u povijesnu priu o redu,
okree ispitivanju druge dimenzije, mogli bismo rei - mrane strane rasprave o templarima,
odnosno onog beskrajnog mora mitova i izmiljenih dogaaja koji od XIV. stoljea ive do
naih dana.
To je vrlo korisno i ozbiljno tivo, i prava je teta da dugom nizu obmana koje je
Partner raskrinkao nedostaje posljednji paragraf posveen medijskom fenomenu koji se
nedavno razbuktao oko romana Da Vincijev kod.

Ve dugo prouavam tu temu i jedno od pitanja koja su mi najee postavljali bilo je:
zato postoji toliko zanimanje za templare? Nisam nikada dala precizniji odgovor jer se radi
o vrlo sloenom pitanju koje se ne moe rijeiti u kratkom razgovoru: postoji opasnost da se
stvori zbrka tetna i pogrena skoro koliko i ona koju je prouzroio zloglasni roman. Ali
ovdje u pokuati ukratko izloiti neka mjesta.
Razlog zbog kojeg templari izazivaju toliko zanimanje suvremenog ovjeka jest aura
tajanstvenosti koju je tradicija stvorila oko njih; a ta tajna ne ovisi toliko o mranim
dogaajima oko templarskog procesa, koliko o onome to kolektivni imaginarij pretpostavlja
da je bilo u njegovoj pozadini, odnosno prikrivanje nekih istina u vezi s Isusom Kristom.
Najvanije je da su templari uistinu vjerovali da imaju poseban, recimo povlaten odnos s
osobom Isusa Krista, razliit od veine ljudi njihovog vremena, pa ak i velikog dijela
Crkve.
Tragovi tog posebnog odnosa razasuti su tu i tamo u dokumentima koji se tiu reda, i
vjerojatno im je ve u prolosti mnogo uenjaka naslutilo sigurne obrise, iako su ih kulturna
stremljenja njihovog vremena navela da ih do te mjere preobraze da im izmijene obiljeja.
Iako usred rairenog, ak isticanog skepticizma, gotovo kao znak vie intelektualne zrelosti,
suvremeni je ovjek strastveno poao tragovima one linosti roene u Palestini etvrte
godine prije nae ere pod imenom Jehoshua ben Joseph, ali jo poznatije pod imenom Isus
Krist.
Promatran oima strunjaka za srednji vijek, sadanji je svijet jo uvijek u tijeku prave
potrage za Svetim Gralom", sline onoj koju su poduzeli ljudi s kraja XII. i poetka XIII.
stoljea, koji u mnogim vidovima nisu nimalo zaostajali za modernim vremenom u here-
zama, alternativnim tumaenjima evanelja i doktrinarnoj zbrci. Templari su tada bili u
sreditu tog pokreta koji je bio ujedno i vjerski i kulturni i vrlo politiki; a iz istog su razloga
to i sada.
Mogli bismo postaviti pitanje je li prouavanje templarskog reda klju za uspjeno
rjeenje ove nove potrage", odnosno vodi li uistinu dosizanju dubljeg i istinskog poznavanja
kranskih istina. Odgovor je relativan, ili bolje reeno ovisi o onome to svatko smatra
tonim i istinitim. Sigurno e omoguiti da se shvate tolike stvari o naoj prolosti koje su
dole do nas izobliene ili netone; sigurno je takoer da se prava slika o templarima nee
svidjeti tovateljima okultizma: uza sve svoje ljudske nedostatke, kukavnosti i jade, ti su
redovnici-ratnici bili gorljivi katolici i odluili su to ostati, kad su shvatili da doktrinarni kaos
njihovog vremena vodi kransko drutvo na rub propasti. Ali krenimo redom.
Prema sadanjim spoznajama, povijest templara objektivno zavrava 18. oujka 1314.
g., dana kad je francuski kralj Filip Lijepi dao oteti i spaliti na lomai posljednjeg velikog
metra reda, Jacquesa de Molaya, i jednog od njegovih najprisnijih suradnika, preceptora
Normandije Geoffroya de Charnyja. Ipak, to je zapravo licentia poetica koju si povjesniari
svjesno doputaju u ast nesretnom i junakom Molayu, jer je, zakonski gledano, Hram bio
zabranjen dvije godine ranije: kada je Klement V., ne bi li zatitio Crkvu, naglo prekinuo
postupak protiv templara bulom Vox in excelso koja je, bez izricanja presude, uklonila red s
povijesne pozornice. Uklonjen administrativnom mjerom, ali nikad osuen, iako jo i danas
ostaje neizvjesno miljenje o njemu, red je u svakom sluaju bio ukinut: nitko vie nije
mogao izjaviti da je njegov lan, barem dok se ne umijea neki drugi papa da opozove
ukidanje. Budui da nije poznato da je to uinjeno, templarski red ne postoji ve sedamsto
godina; svi dogaaji u vezi s templarima nakon 1314. godine nisu, dakle, povijest templara
ve templarstva.

Pojava templarstva (koja je bila ipolitiko-kulturna moda) doivjela je vrhunac izmeu

kraja osamnaestog i poetka devetnaestog stoljea, kad se duhovno ustrojstvo
prosvjetiteljstva, koje je teilo racionaliziranju svega, poelo stapati s novim romantikim
duhom, koji je naprotiv bio eljan tajni i duboko oaran iracionalnim. Mit o templarima u
poetku se temeljio na masonskim organizacijama u nastajanju jer su one u ovim drevnim
vitezovima, rtvama nepravedne i nasilnike moi, gledale borce za slobodu misli, neovisne,
hrabre i tajne zaetnike jednog pravednijeg drutva. To nije bilo potpuno pogreno
tumaenje povijesnih injenica, ali je bilo vrlo sektako: templari su dodue bili neovisni o
svakoj svjetovnoj vlasti, ali su bili vezani uz papinu osobu zakletvom apsolutne vjernosti.
Istina je da je red bio obavijen velom vojne tajne, ali on zasigurno nije bio tajno drutvo;
istina je i da mu je pristupala aristokracija, ali nije bio samo red plemia. Velik dio templara,
koji su se pojavili na procesu poetkom etrnaestog stoljea, bili su obini pjeaci
(pobonici), odnosno redovnici nevitekog reda i provodili su svoj mirni ivot na seoskim
prebendama dijelei dane prema drevnom samostanskom propisu ora et labora, odnosno
izmeu molitava i zemljoradnje ili zanatstva.
 Ali masonska su bratstva oduevljeno gledala samo velike dostojanstvenike reda,
Jacquesa de Molaya, Guillaumea de Beaujeua i druge glasovite vitezove koji su nosili imena
najslavnijeg plemstva i ostavili traga u povijesti zapadne civilizacije. Taj narod skromnih
templara seljaka, zanatlija ili trgovaca nije ih zanimao, jer nije utjelovljivao one ideale koje
su oni strastveno gajili; moda nije pretjerano misliti da nisu bili ak ni svjesni njihovog
postojanja. Jo i danas neki ljudi nastoje pronai porijeklo svog prezimena, potkrijepljenog
izvorima, u prezimenu ponekog templara: ponekad je to pozivanje donekle osnovano, a
ponekad potpuno nategnuto. Sline stvari dogaale su se i prije dva stoljea, kada su
pojedinci traili slavne korijene u svemu prema emu su gajili duboko divljenje. Danas bi,
meutim, mnogi bili sretni da mogu dokazati svoje srodstvo i s redovnicima najnieg
poloaja.

Ali u templarstvu je postojao i drukiji pravac, neprijateljski i protivan onome upravo

navedenom. Upravo zato to su templare idealizirale one radikalne i prevratnike skupine,
koje su ih opisivale poput revolucionarnih junaka s kraja osamnaestog stoljea,
konzervativna struja koja je nadahnula restauraciju nakon Bekog kongresa (1815.)
energino se trudila demonizirati sliku srednjovjekovnih templara. Ti drevni vitezovi, iju su
slavu i diku neke moderne udruge uobraavale da nastavljaju, za njih su bile skupina
izopaenih heretika, neprijatelja Boga, naroda i drave.
U tom kontekstu nastaju najslavnija djela templarstva devetnaestog stoljea, kao to su
napisi orijentalista Josepha von Hammer- Purgstalla, miljenika ministra Metternicha, kojeg
se moe smatrati ocem" glasovitog Bafometa: mranog idola za kojeg je pretpostavljao da
su ga oboavali templari, a radilo se o teletu iji se naziv moe iitati iz egipatskog
hijeroglifa Bahumid. To mu je bilo dovoljno da dokae da su redovnici reda poznavali
hijeroglife, ali i (to je bilo jo vanije) neshvatljive misterije drevne egipatske magije.
Odatle ona opinjenost koja jo i danas eli povezati templare s tajnama piramida.

Rije Bafomet" bila je uistinu prisutna u izvorima procesa protiv templarskog reda. U
presluavanju do kojeg je dolo u Carcassonneu 1307. g. dvojica templara izjavila su da je
idol kojeg je, prema optubi francuskog kralja, red oboavao, bio predstavljen likom
Bafometa", a jedan od njih potanko je oznaio da su ga zvali arapskom rijeju Yalla", Jasno
je da su inkvizitori vrili pritisak da templari izjave kako su napustili kransku vjeru i preli
na oboavanje Muhameda, ije je ime iskrivljeno u Baphomet ili Maguineth, a ponekad ak i
u Mandaguorra. Htjelo se jo vie opteretiti priznanje navodei zatvorenike da izjave kako su
tu linost zazivali kao Boga, ili na arapskom Allaha, od kojeg je proizalo udno Yalla"
koje oito potjee od izgovora s jakom poetnom aspiracijom.
Malo je vjerojatno da su ta priznanja dana spontano jer je kontekst koji opisuju
proturjean. U prvom redu islamska vjera apsolutno brani prikazivanje prorokovog lica, pa
ako su ti redovnici preli na islam i napravili njegovo poprsje, onda su bili vrlo loi vjernici.
S druge pak strane, inkvizitore nije previe zabrinjavalo to su mueni templari govorili
apsurdne stvari, zanimalo ih je samo da priznaju optube koje e im nepopravljivo nauditi.
Taj idol, za kojeg se htjelo pretpostaviti da je Muhamedov lik, ponekad je opisan ak s
rogovima. Iako se moderna senzibilnost nad tim uasava, to isto nije vrijedilo i za krvnike s
poetka etrnaestog stoljea: iz perspektive onih koji su upravljali procesom nije bilo
nikakve razlike u tome jesu li templari oboavali Muhameda ili Sotonu.
Papa Klement V. i njegovi suradnici morali su se jako truditi da bi unijeli malo reda u
tu mranu umu zakljuaka, avolskih nagovaranja i kontaminiranih dokaza. Za razliku od
svojih neprijatelja, Klement V. je radio na osnovi vrlo ozbiljnih kriterija: da bi prekinuo to
vrlo trnovito pitanje, pribjegao je savjetu svog neaka kardinala Berengera Fredola, ovjeka
koji je proveo savjesno istraivanje meu katarima june Francuske pa je stoga vrlo dobro
poznavao obiaje pravih heretika.
Nedavno otkrie pergamenta iz Chinona iznijelo je na svjetlo neke vidove procesa u
koje su povjesniari odavno sumnjali premda nisu imali za to dokaza: ljeti 1308. godine papa
je osobno ispitivao templare i shvatio da uope nisu bili heretici, iako se red nalazio u stanju
dubokog nemorala. Odatle njegova odluka da im oprosti i da im vrati kranske sakramente,
nakon to su formalno od Crkve zatraili oprost. Sada su svi dokumenti s procesa koji su
stigli do nas objavljeni i dostupni znanstvenicima: to je npr. omoguilo da se otkrije da
dokazi o baffomettumu, u dva od ukupno 1114 svjedoenja templara koji su se pojavili na
procesu, imaju vanost jednaku 0,17%. Ako se tome doda injenica da je 1061 od 1114
templara, ili 95,2%, izjavilo da u templarskom redu nisu postojali idoli te vrste, dobit emo
jo jasniju predodbu o razmjerima krivotvorenja.

Templarstvo je, bilo da je htjelo istaknuti pretpostavljeno ezoterino lice drevnog reda
ili ga demonizirati, utke prelo preko velikog dijela podataka suprotnih njegovim ciljevima,
istiui, nakon to ih je shodno izobliilo, samo onaj mali broj svjedoanstava koja su
pogodovala njegovim teorijama. To nije nuno znak zlonamjernosti ve bi moglo vie ovisiti
o grekama u istraivanju: u to se vrijeme i najsavjesnije povijesne studije nisu provodile po
dananjim strogim kriterijima, odnosno katalogizirajui sve raspoloive izvore, a zatim
procjenjujui cjelokupno vienje injenica. U mnogima je bila rairena tendencija uzimanja
samo onih elemenata koji su se inili vanima, to je esto znailo i onih koji su zadivljivali
matu.
Rije baffomettum pripadala je jasnom islamskom kontekstu, tovie, inkvizitori su
htjeli pokazati da su templari odbacili kranstvo te da su se preobratili na islamsku vjeru. To
je zapravo trebalo Filipu Lijepome kako bi dokazao da je Sveta Zemlja bila izgubljena i nije
ponovno osvojena upravo zato to su templari postali tajni saveznici svojih neprijatelja, i s
tom optubom suuesnitva postigao je osudu Hrama. Ali pet stoljea kasnije ta obojenost
vie nije bila potrebna: pretpostavka da su templari masovno postali muslimani nije vie
izazivala senzaciju.
Godine 1818. izalo je remek-djelo" Hammer-Purgstalla, knjiga pod naslovom
Otkrivena tajna Bafometa; ovaj put autor je izveo rije iz grkog jezika, tonije iz udovine
himere koju je on stvorio spojivi dvije razliite grke rijei - Baphometidos, koja je trebala
znaiti krtenje mudrosti". Takva mudrost" bila je Sofija, boansko bie koje je tovala
drevna sekta ofita, na to se oito eljelo ciljati.
Hammer nije izmislio nita novo, takva je pretpostavka padala na pamet raznim
autorima. Jedan od prvih bio je knjiar Christoph Friedrich Nicolai, koji je tvrdio da su
templari tajni nastavljai drevnih ofita, heretika gnostikog tipa koji su u prvim stoljeima
kranske ere stvarali ozbiljne probleme katolikom kranstvu. Budui da su gnostici
propovijedali viziju Krista vrlo razliitu od one katolike, i budui da je njihova doktrina
preivjela u tajnosti, odolijevajui progonu slubene Crkve, templari, ti nasljednici drevnih
gnostika, automatski su postali uvari alternativne istine o Isusovoj osobi.

Nicolaievoj teoriji bio je predodreen dugotrajan uspjeh, ali ona nije proizala iz
njegova uma; vie je podgrijavala pretpostavke i sugestije koje su bile u skladu s modom
njegova doba, i ideje nastale iz precizne politike vizije, koje su zatim prenesene i na
podruje kulture. Nicolai je posjedovao pivnicu u Berlinu gdje su se susretali neki od
avangardnih intelektualaca, a meu njima se isticao Gotthold Ephraim Lessing, jedan od
najblistavijih umova njemakog prosvjetiteljstva.
Lessing je 1778. godine objavio knjigu koja e postati prava bomba", a bila je dio
mnogo opirnijeg teksta koji je mnogo godina ranije napisao profesor orijentalnih jezika
Samuel Reimarus, a koji je nosio provokativni naslov Apologija racionalnih tovatelja Boga
i koji je njegov autor drao u tajnosti. Lessing ga je posmrtno objavio pod manje
provokativnim naslovom O cilju Isusa i njegovih uenika; jo jedan fragment anonimnog
autora iz Wolfenbuttela. Po Reimarusovu miljenju, Isus nije imao nita boanskoga i
djelovao je jednostavno kao politiki mesija, neka vrsta patriota koji je htio osloboditi
Zidove rimske vlasti. Kad je umro, njegovi se uenici nisu htjeli pomiriti s oiglednim, pa su
tako odluili kradom odnijeti njegovo mrtvo tijelo da bi zatim izmislili vijest o uskrsnuu i
osnovali novu religiju.
I Lessing i Nicolai bili su protestanti, ali su nadasve naginjali onome to se u to
vrijeme oznaavalo kao kranstvo razuma", odnosno neto vrlo blisko deistikoj filozofiji;
osporavalo se Kristovo boanstvo da bi se uvjeravalo u postojanje Boga Stvoritelja, racio-
nalnog principa apsolutnog Dobra i porijekla svih stvari. U nekim radikalnim sredinama
sazrelo je uvjerenje da su papinstvo i Crkva tvrdoglavo i neasno tisuljeima tajili jednu
goruu istinu s oitom namjerom da oplemene svoje porijeklo tvrdei da ono vodi izravno od
Boga. Vrlo reakcionaran stav nekih katolikih sredina, tvrdokornih u svojoj zatvorenosti,
potpirivao je u protivnicima uvjerenje da zaista neto i skrivaju.

Osamnaesto stoljee bilo je i doba vrlo intenzivnog prouavanja drevnih civilizacija

koje e kasnije uroditi Champollionovim radovima o Egiptu, umjetnou Antonija Canove i
vrlo profinjenim stilom empire. Divljenje prema tim narodima koji su ivjeli tisuljeima
ranije nadahnulo je razne prosvjetitelje idejom da su ivjeli vrlo sretnim ivotom jer su bili
slobodni od prisila koje je donijelo kranstvo, a naroito slobodni od nebrojenih dogmi i
praznovjerja kojima je Katolika crkva oduvijek sputavala duh zapadne civilizacije. Uzdizale
su se tada slavne godinjice prvobitne drevne religije, pretkranske i prethodne svakom
drutvenom poretku, koja je junaki u mraku preivjela stoljea progona slubenog
establishmenta.
Radi se o zavodljivom mitu koji nema jakog povijesnog temelja, i o kojem bi
antropolozi imali mnogo toga rei: on ponovno cvjeta i danas u nekim vidovima New Agea, i
ini se da zadovoljava elju za duhovnou, uroenu svakom ljudskom biu, u osobama koje
se iz nekog razloga ne prepoznaju u modelu misli velikih povijesnih religija.
Kult Boice Majke, Svetog enskog ili Astarte svojstven je templarstvu, i posljednji
put je oivljen u romanu Dana Browna, koji je izazvao toliko rasprava, iako zapravo samo
reciklira materijal koji su 1982. objavila tri pisca: Michael Baigent, Richard Leigh i Henry
Lincoln u knjizi The Holy Blood and the Holy Grail (Sveta Krv, Sveti Gral). I ta knjiga, ba
kao i Da Vincijev kod, duguje svoj uspjeh jednom drugom razlogu: autori su znali iskoristiti
veliku elju mase da se priblii Isusu kao ljudskoj i povijesnoj osobi, a ne samo kao sreditu
kulta koje se tuje u dogmi i liturgiji.

I taj vid suvremene kulture, koji je krenuo u otkrivanje pravog" Kristova lica, a
zavrio je oblikujui ga na svoju sliku i priliku, vue korijene iz prosvjetiteljstva; povezan je
s mitom o templarima i nastaje u istom trenutku kad i revolucionarni tekst Samuela
Reimarusa koji je Lessing objavio 1778. godine. Dosegnuo je zatim drugi vrhunac
skepticizma oko 1941. godine, u djelima teologa Rudolpha Bultmanna. Prema njegovu
vienju Isus se uope nije smatrao Mesijom, nego vie obinim ovjekom, a mogunost da
se u evaneljima pronae lik pravog Isusa" praktiki je nikakva, jer su uenici, a zatim i
Crkva, izgradili na njemu potpuno neprobojno brdo izmiljotina.
Danas postoji vrlo ivo istraivanje o povijesnom Isusu i znanstvenici na tom podruju
zauzimaju vrlo uravnoteen stav. Ustanovilo se da evanelja imaju stvarnu povijesnu
vrijednost, ali ih se ne moe tretirati poput Tacitovih Anala; onaj tko ih je pisao elio je
ostaviti svjedoanstva o natprirodnom dogaaju koji se zbio u odreenom povijesnom
kontekstu, ali nimalo nije bio zainteresiran potvrditi injenice o ondanjem svijetu koje nisu
imale veze s istinama o njegovoj vjeri.
Taj stav, nadahnut principom zdravog razuma, odvaja povijesnu injenicu od teoloke,
ali vodi uvijek rauna o obje, jer su u osnovi evanelja. Novi pristup, koji su strunjaci
nazvali tree istraivanje o Isusu", slui se metodom povijesne kritike onoga to se moe
uistinu provjeriti, kao to je postojanje nekih linosti i nekih pokreta, ali zastaje pred
pitanjima kao to su Kristovo boansko porijeklo ili preobraenje koja se ne mogu sigurno
dokazati analizom izvora. Naime, nije na tumau zadaa da odlui je li to istina; to je
problem individualne savjesti. Rezultat takvog pristupa je zrela studija koju vjernici i ateisti
mogu smatrati vrlo zadovoljavajuom, tim vie jer naputa apsurdnu i pomalo naivnu
pretenziju prolosti koja je svakom tajanstvenom dogaaju uporno pridavala samo racionalno
objanjenje, i koja je esto, u elji da ih oslobodi mitolokih interpretacija, objanjavala uda
pojavama koje su izgledale jo nevjerojatnije od onih o kojima su pisali evanelisti.

Dan Brown, a naroito pisci kojima se nadahnuo, znali su iznijeti na glas staru vezu
templari - tajne o Isusu" koja je oaravala deiste s kraja osamnaestog stoljea. Meutim,
upotrijebili su je s manje plemenitim ciljevima. Kad je Nicolai izlagao Lessingu svoju teoriju
o drevnim ofitima i o istinama koje je sakrilo slubeno kranstvo, radio je to bez
koristoljublja i pod utjecajem svoje izrazito protukatolike kulture, uvjeren da e otkrivanje
zlouporaba poinjenih u prolosti omoguiti da se izgradi bolji svijet. Kakav god bio sud koji
se moe izrei na njegov raun, injenica je da je doista vjerovao u ono to je pisao i nije to
radio iz koristoljublja na kojem se, naprotiv, zasniva taj novi business sainjen od
objaviteljskih" pria o Isusovoj osobi.

Postoji jo jedna razlika, i to ne ba nevana. Nicolai, Reimarus, Lessing pa i

Hammer-Purgstall bili su vrlo obrazovane osobe, ije je obrazovanje bilo zacijelo
natprosjeno za njihovo doba; napisi koje su objavili temeljili su se na dugogodinjim
istraivanjima. Ta su istraivanja bila sigurno optereena manom koja je karakteristina za
obiaje tog vremena, odnosno nedostatkom sigurne kritike metode, ali nikako nisu bila
diletantska. S druge strane, Dan Brown je pisac kriminalistikih romana, a i Richard Leigh
pisac je romana i novela, dok su Michael Baigent i Henry Lincoln bili televizijski novinari.
itanje i razumijevanje izvora starih stoljeima obavezuje na opirno, dugogodinje i
mukotrpno specijalistiko prouavanje. Ako zatim preemo na podruje studija o evanelju i
o Isusu iz Nazareta, stvari se jo vie kompliciraju. Radi se o vrlo drevnim izvorima koji su
plod ljudi potpuno drugaijeg mentaliteta od naega, koji je nastao iz mijeanja hebrejske
tradicije, judejske kulture iz vremena kralja Heroda i napokon grko-rimske kulture osvajaa
koja se proirila u Palestini I. stoljea.

Potrebno je izvrsno vladanje starogrkim, latinskim, hebrejskim i aramejskim, ali

sigurno i poznavanje cijele Biblije jer je autori Evanelja smatraju svojim temeljem i
neprestano se na nju pozivaju. Potrebno je i neto vie od povrnog teolokog znanja, jer
evanelisti imaju teoloku viziju Isusa iz Nazareta i, ako zanemarimo tu injenicu, ne
moemo razumjeti ono to oni ele rei. Tumai Svetog pisma, oni koji doista mogu rei
neto o povijesnom Isusu, osobe su koje su posvetile itav ivot tom poslu; to nisu
romanopisci, novelisti ni televizijski novinari, uz duno potovanje prema svim tim
profesijama.

Treba priznati da postoji trunka istine u teorijama Nicolaia i Hammer-Purgstalla, iako

su je njihove vizije pretjerano uzdizale, pretvorivi muhu u slona; doista, ini se da neke
injenice koje su nedavno izale na povrinu pokazuju da su se u vrijeme pape Inocenta III.,
na poetku trinaestog stoljea, pojedinci iz june Francuske koji su pripadali heretinim
skupinama, poput katara, mogue sklonili u redove templara i hospitalaca kako bi izbjegli
crkveno izopenje.
To su, meutim, vrlo usamljeni sluajevi, kap u moru u odnosu na predodbu koja se
iz toga razvila. Potrebno je, naime, ustanoviti jasne granice povijesne istine kako bi se
izbjeglo svako pogreno tumaenje; katari su dodue pripadali vienju kranstva koje je na-
slijee gnostike doktrine, ali ta je doktrina upravo oprena gadnoj zbrci" prikazanoj u Da
Vincijevu kodu.

Ako se Nicolaiu i njegovim prijateljima s kraja osamnaestog stoljea mogu oprostiti

njihove prilino nejasne ideje o gnostikim sektama, danas se vie ne moe prihvatiti takvo
neznanje: 1945. godine pronaena je kod Nag Hammadija, u srednjoistonom Egiptu, cijela
biblioteka svetih knjiga koja je pripadala gnostikoj zajednici.
Ta injenica odavno je poznata znanstvenicima, a najvanija evanelja tih zajednica
ve su prevedena. Svatko ih moe proitati, pa ak i ako nije poznavalac te teme, otkrit e
prijevaru; shvatit e da je Filipovo evanelje, izvor na koji se sve vrijeme poziva za tvrdnju
da je Isus bio suprug Marije Magdalene i otac jedne djevojice, ustvari mistini napis. Otkrit
e takoer da su gnostici prakticirali askezu i seksualnu apstinenciju, te su brak smatrali ni
vie ni manje poput izmeta, odnosno, poput nunog zla - neistou potrebnu za
preivljavanje.
A povrh svega, za gnostike Isus nije bio sainjen od pravog mesa jer je meso grijeh,
smrt, pokvarenost. U Kristu su vidjeli isti duh, aneosko bie koje se pojavilo na zemlji
kako bi osvijetlilo ljude, bie koje se po svojoj istoj nematerijalnoj prirodi nije nikad utjelo-
vilo, nije nikad patilo, nije nikad umrlo. Gnostici su apsolutno negirali Kristovu ljudsku
narav i priznavali su samo njegovo boanstvo. Zbog toga je Crkva odmah odbacila gnostiku
doktrinu; ve je Petar malo prije smrti izrazio svoju ogorenost tim skupinama koje su
propovijedale evanelje nekog neopipljivog" Isusa koji nije bio sposoban ni plakati, a
njegovu su smrt na kriu smatrali vrstom optike iluzije.

Ako su gnostici smatrali Krista vrstom duha, kako su mogli tvrditi da se oenio i zaeo
djecu? To pitanje treba postaviti naim suvremenim romanopiscima, zasigurno ne autorima
Filipova evanelja, da se oni, kojim sluajem, danas vrate u ivot pa da proitaju kako su
opisani u Da Vincijevu kodu, bili bi neugodno iznenaeni. Jedino prihvatljivo objanjenje je
da se ni Dan Brown ni njegovi prethodnici nisu potrudili ozbiljno prouiti drevne gnostike
sekte ve su se ograniili na izdvajanje onog to im je bilo potrebno kako bi konstruirali
svoju knjievnu spletku. Uinivi to nisu primijetili da su sastavili nespojive stvari; kao da
tvrdimo da se couscous berberskih pastira priprema u kombinaciji sa svinjskim mesom.
Glasoviti povjesniar templarskog reda Malcolm Barber uvjeren je da se mnoge
strastvene ljubitelje senzacionalistikih knjiga ni na koji nain ne moe suoiti sa stvarnou.
Ta vrsta literature zadovoljava njihove snove, i oni uope ne ele prestati sanjati. Za sve
ostale, vie zainteresirane za stvarnost nego za legendu, postoji vrlo jednostavan kriterij koji
moramo slijediti da bismo se spasili od prijevara: velike istine koje se stoljeima eljelo
sakriti, ako uistinu postoje, neemo sigurno nai u svakoj knjiari objavljene u nekoj depnoj
knjiici koja se prodaje za par eura.
Studeni, 2007. B. F.
 Jeshua ben Miriam umro je u Jeruzalemu 7. travnja 790. godine od osnutka Rima,
devetnaeste godine vladanja cara Tiberija (Rimski car Tiberije (42. pr. Kr. - 37. g.) vladao je
izmeu 14. i 37. g., tiap. ur. ) . Uenike koji su se iz svih okolnih krajeva okupili da ga
slijede obuzeo je strah zbog gubitka svoga voe, ali su uskoro s velikim pregnuem obnovili
religiozno djelovanje sigurni da je njihov uitelj uskrsnuo iz smrti kao to je i prorekao.
Tako su, dok je rimski graanin Saul iz Tarza irio poruku novog kranskog nauka
cijeloj grko-helenistikoj zajednici, a stari ribar imun Petar evangelizirao prijestolnicu
carstva osnivajui Rimsku crkvu, uenici koji su ostali na podruju Jeruzalema spremno
sakupili sve tragove Kristova zemaljskog ivota i pobrinuli se da se uredno pamte dogaaji
njegova propovijedanja i Muke u izvjeima s prorokim nazivom koji je sam Isus odredio:
navjetenje radosti, odnosno evanelje.
Kranska zajednica iz Jeruzalema precizno je oznaila mjesta Kristova uenja i rtve,
pogotovo ona vezana uz Njegovu smrt, tako da ih se moe sigurno prepoznati i tovati
tijekom vremena, jedna tradicija govori da je najprije Uiteljeva majka, nakon to su se
ispunili udesni dogaaji najavljeni u spisima, prva prola svim mjestima njegove Muke u
Jeruzalemu, kako bi tim bolnim memorijalom izvrila neku vrstu simbolikog hodoaa
bitnim dogaajima nove vjere.
Progoni koji su se obruili na kranstvo u Jeruzalemu prisilili su mnoge da pobjegnu
u susjedna podruja i naveli ih da prenesu glavne relikvije na sigurnije mjesto; one su bile
smatrane znakovima opipljivog nasljea ostavljenog uplaenom narodu kao in milosra, da
se njegova vjera nikad ne izgubi.
Rimsko Carstvo, koje je Konstantin preobratio na kransku vjeru, s velikom je
nostalgijom gledalo na mjesta Svete Zemlje. Carica majka, Jelena, slobodnija u svojim
vjerskim izborima od sina koji je prihvatio kranstvo prvenstveno iz politikog
oportunizma, uloila je mnogo energije u paljivo istraivanje grada Jeruzalema u potrazi za
Kristovim tragovima izvrivi pravi arheoloki napor: prouila je drevna svjedoanstva i
lokalne tradicije te iskopala i iznijela na svjetlo ostatke mjesta njegove Muke.
Rezultat je bio pronalazak drveta Pravog kria i mnogih drugih vie ili manje
znaajnih i vrlo sugestivnih svjedoanstava; Konstantin je uveo slavljenje kulta i dao
sagraditi velianstvenu baziliku Uskrsnua upravo u onom vrtu Josipa iz Arimateje gdje je
bilo poloeno Kristovo mrtvo tijelo i gdje se dogodilo Uskrsnue. Otada istono i zapadno
kranstvo nije nikada prestalo pritjecati u Palestinu u traenju vlastitog odgovora, gladno
fizikog kontakta s Kristovim grobom i eljno udisati dah svetosti koji je obavijao cijeli
Jeruzalem, grad Boji.
U vrijeme VII. stoljea islamska je ekspanzija otela tu pokrajinu bizantskim carevima,
a Jeruzalem je potpao pod vlast Arapa koji su, unato nasilju u fazi osvajanja, kasnije
odravali relativno tolerantan stav i prema kranskoj religiji i prema svetim mjestima;
krani su morali plaati poseban namet zato to su stranci nevjernici (dhimmi), ali su mogli
i dalje sluiti crkvene obrede. Kad je Karlo Veliki osnovao u Europi Sveto Rimsko Carstvo,
pobrinuo se da, koliko je to mogue, zatiti kransko stanovnitvo koje je ivjelo u
Jeruzalemu pod islamskom vlau. Vjeta carska diplomacija uspjela je sklopiti sporazum s
bagdadskim kalifom Haranom al-Raidom, na temelju kojeg je Karlo bio smatran
zatitnikom Svetog groba pa su se hodoaa krana u Jeruzalem vie od dvjesto godina
mogla odvijati bez tekoa.
Poetkom XI. stoljea pokrajina Palestina prela je u ruke fatimidskog kalifa Egipta
koji je prekinuo tu tradiciju relativnog mira koja je ve dugo vremena bila na snazi: 1009.
godine islamske sirijske vlasti naredile su pljakanje Jeruzalema i ruenje Groba, uz strano
oivljavanje fanatizma koji se velikom estinom obruio na mjesta kranskog kulta.
Objava pustoenja imala je na Zapadu snaan odjek, ali suprotno onome to bi se
moglo oekivati, hodoaa u Svetu Zemlju nisu se uope prorijedila: tovie organizirala su
se i osjetno poveala, kao da je svijest o izlaganju velikoj opasnosti inila zavjet jo
junakijim i vrjednijim.
Raoul Glaber i drugi pisci tog vremena zaprepateno su se pitali koji je uzrok
izvanrednog pritjecanja hodoasnika koji su u prvoj polovici XI. stoljea ostavljali za sobom
sve da bi krenuli prema Svetoj Zemlji. Bili su mjereni da neka nadnaravna sila navodi na to
opasno putovanje ne samo javne grenike, koji su morali okajati vrlo teke grijehe, ili one
razbatinjene, koji nisu nalazili mjesta u zapadnom drutvu tog vremena, ve i velike
feudalne gospodare koji su se izlagali opasnosti nepoznatog ostavljajui u domovini ivot
pun povlastica.
Mnogi plemii kao to su Guillaume, grof od Angoulemea, Robert Velianstveni,
vojvoda od Normandije, i Gunther od Bamberga krenuli su u Jeruzalem izmeu 1026. i
1065. godine povevi sa sobom vlastitu pratnju vjernika i oruanih ljudi. Nova nasilja do
kojih je potkraj stoljea dolo u Svetoj Zemlji uzdrmala su kolektivni imaginarij Europe i
pomijeala su se sa sjeanjem na prola pustoenja; kao da samo zlo, poistovjeeno s
poganskim osvajaem i oskvrniteljem, kree protiv kranskog naroda u posljednji napad
koji prethodi kraju svijeta.
Nekad je postojalo proroanstvo: opat Adsone de Montier-en-Der (910. - 992.)
prorekao je u svojem Libello sull' Anticristo da e posljednji franaki kralj, onaj koji e
okupiti u svojim rukama svu vlast i mo Rimskog Carstva, krenuti u Jeruzalem i da e na
Maslinskoj gori poloiti ezlo i krunu. Tako e najaviti kraj svijeta, koji e kulminirati
dolaskom Antikrista i Posljednjim sudom. Drevno je proroanstvo ponovno stupilo na snagu
zahvaljujui dramatinim dogaajima do kojih je dolo na Istoku te je u kolektivnoj svijesti
tog vremena stvorilo uvjerenje da se mora krenuti u Boji grad kako bi se tamo doekao kraj
svijeta i prisustvovalo tajni otkupljenja.
U umovima su odzvanjali odjeci Svetog pisma, strah od kraja svijeta koji su nedavno
proivjeti izbijanjem tisuite godine, ali koji je i dalje duboko opinjavao mase rijeima
Apokalipse:
I opazih kako ,,Sveti grad" - novi Jeruzalem" - silazi od Boga s neba (...) Evo stana
Bojeg meu ljudima! On stanovat e s njima: oni e biti njegov narod, i on sam, Bog, bit e
s njima (...) Ja sam Alfa i Omega, Poetak i Svretak ( Navod preuzet prema: Biblija,
Stvarnost, Zagreb, 1968.).
 Godine 1071. vojsku bizantskog cara Aleksija Komnena potukli su Turci kod
Manzikerta, a nakon kranskog poraza taj se narod rasprostro po cijelom Bliskom istoku.
Dolazak novih osvajaa doveo je Palestinu u situaciju velikog kaosa i anarhije, tako da je
hodoasnicima tog vremena izgledalo kao da svaki grad te pokrajine ima drugog gospodara.
Grki patrijarh Simeon koji je ivio u Jeruzalemu smatrao je razboritim napustiti grad sa
svojim sveenstvom te se povui na oblinji otok Cipar. Hodoaa su postala vrlo opasna
jer su putovima harali saracenski razbojnici koji su pljakali, a esto i ubijali putnike.
Bizantski carevi, koji su ve stoljeima smatrani zatitnicima Jeruzalema i Svete
Zemlje, svoj su zadatak uvijek nastojali obavljati asno, kao to svjedoe sporazumi
sklopljeni s islamskim namjesnicima grada radi obnavljanja bazilike Svetog groba nakon
ruenja 1009. g., ali i zato da bi putem diplomacije osigurali bolji odnos prema tamo
nastanjenom kranskom stanovnitvu.
U godini Manzikerta car Aleksije Komnen morao se suoiti i s Normanima koji su
zauzeli Bari i nastojali oteti Carigradu prostrani teritorij u junoj Italiji; napadnut s dvije
strane od razliitih neprijatelja i zabrinut zbog irenja turske opasnosti na istonom sektoru,
Aleksije je poslao papi Grguru VII. vie zahtjeva za pomo kako bi potaknuo stanovnitvo
kranskog zapada da pritekne u pomo carskoj vojsci i suprotstavi se islamskom
napredovanju.
U to vrijeme Rimska se crkva nalazila u osjetljivom trenutku institucionalne
nesigurnosti. Nakon velike krize koja je pritiskala papinstvo izmeu vladavine Stjepana VI.
(896. - 897.) i Ivana XII. (955. - 964.), kad je taj poloaj postao podloan monim obiteljima
rimske aristokracije, a plemkinja Marocija svojim sablanjivim intrigama odluivala o izboru
i djelovanju raznih papa, njemaki carevi otonske dinastije preuzeli su dunost
preustrojavanja Carstva i ponovnog uspostavljanja reda u kranskom drutvu. Posebno je
Oton III., podigavi na papinsko prijestolje svog uenog uitelja Gerberta de Aurillaca pod
imenom Silvestar II., i tako pomogao papinstvu da se istrgne iz duboke moralne krize. Smrt
Otona III. do koje je dolo u Viterbu 1002. g. nije zaustavila proces reforme u Rimskoj crkvi,
koja e se nastaviti u iduim desetljeima, a dovrit e je Grgur VII.
Kao ponosan branitelj rimske premoi budui da ona potjee direktno od naslijea sv.
Petra, kojeg je sam Krist odabrao kao poglavara svoje Crkve, Grgur se dugo morao boriti
protiv mijeanja laike vlasti cara Henrika IV. u sveenstvo i suzbijati nepokornost mnogih
katolikih biskupa koji su se svrstali na carevu stranu. Dok je bio zauzet suoavanjem s
politikom opozicijom u krilu Crkve u Europi, papi je pristigla molba bizantskog cara za
pomo protiv Turaka te je nastojao organizirati vojni pohod potiui sudjelovanje nekih
velikih feudalnih gospodara Zapada koji su se sveano zakleli na vjernost papinstvu.
Ta bi misija zahtijevala mjesece ili moda godine odsutnosti iz domovine, za vrijeme
koje bi obitelji i imanja odsutnih gospodara mogli pretrpjeti napade i pljake, a u ozbiljnoj bi
opasnosti bio i ivot onih koji bi se otili boriti protiv Turaka. Iz tih razloga papa je na
feudalne voe spremne da mu se pokore protegnuo posebni blagoslov Crkve, proglasivi da
je njihovo vojno djelovanje sluba svetom Petru, pa e oni dakle postii dvostruku korist:
materijalna dobra oteta nevjernicima i zaslueni vjeni ivot.
Grgur VII. kanio je osobno voditi pohod pomone vojske prema Svetoj Zemlji za
osloboenje Svetog groba; umro je 1085. g. a da nije nikada konkretno poradio na
organiziranju misije pomoi Istoku, ali nakon nekoliko godina taj e se odvani plan ostvariti
i dobit e takve razmjere da e daleko nadii papine nae.
 Poetkom 1095. papa Urban II. krenuo je iz Rima i pozvao sve voe zapadnog
kranstva da mu se pridrue u gradu Piacenzi, gdje e se odrati prvi veliki koncil njegova
pontifikata. Eudes (Odon) de Lagery rodio se u francuskoj plemikoj obitelji i stekao je
dobro obrazovanje u koli pri katedrali u Reimsu. S dvadeset i osam godina odluio je ui u
samostan u Clunyju, iz kojeg je zatim premjeten u Rim, gdje se odmah istaknuo svojim
osobinama pa je bio imenovan kardinalom biskupom Ostije. Grgur VII. ga je jako cijenio
kao izaslanika u svojoj tekoj politici i drao ga je kod sebe posijednjili godina tog
mukotrpnog pontifikata. Odon se popeo na papinsko prijestolje u oujku 1088. godine pod
imenom Urban II. Bio je sposoban ovjek, uljudnih manira i uvjerljive govorljivosti, pa iako
nije imao snagu karaktera koja je obiljeavala Grgura VII., imao je veliko diplomatsko
iskustvo i bio je pobornik vjerske sloge.
U Piacenzi je papa raspravljao o mnogim tekim pitanjima koja je Crkva morala
rijeiti, meu kojima su bile i rak-rana simonije i sablazan preljuba, koju je izvrio francuski
kralj. Neki izaslanici bizantskog cara sustigli su ga traei vojnu pomo. Situacija je postaja-
la sve opasnija jer Carigrad nije imao dovoljno vojske da obrani prostrane granice carstva, a
turska prijetnja znaila je izvanredno stanje.
Izaslanici su bili iskusni ljudi, vrlo svjesni u koje ice treba dirnuti da bi izazvali
osjetljivost, pa su stoga inzistirali na pojedinostima strahota koje su krani u Jeruzalemu
trpjeli od Turaka. Osim toga, dali su papi na znanje da e Aleksije Komnen jako cijeniti
njegovo zalaganje u traenju zapadnjakih vojnika da se poalju kao pojaanje carskoj
vojsci, tako da bi odnosi izmeu Crkve u Carigradu i Svete Stolice imale velike blagodati.
Papa Urban II., kao uostalom i njegovi prethodnici, pokuavao je ponovno premostiti
raskol nastao u krilu kranstva godine 1054. kad su znaajna doktrinarna razilaenja koja su
izbila u jednom diplomatskom incidentu izmeu papinskog legata Umberta di Silvacandida i
carigradskog patrijarha Mihajla Kerularija dovela do velike istone izme i proglaenja
autonomne bizantinske crkve. Nakon ekskomunikacije izreene carevima postojali su
stidljivi pokuaji pribliavanja, i sada je Aleksije Komnen pruao ruku papi traei pomo,
ali nudei i in pomirenja.
No, papa je bio zabrinut i zbog jednog drugog pitanja koje je remetilo njegov mir
moda mnogo vie od dalekih dogaaja u Carigradu: europsko drutvo bilo je uznemireno
neuobiajenim nasiljem bandi koje su neprestano ratovale unitavajui nasade, pljakajui
sela, ubijajui nenaoruane, pa ak i sveenike esto bez ikakvog drugog razloga osim elje
za pljakanjem. Mnogi od njih bili su mlai sinovi plemikih obitelji koje je drevni obiaj
salijskog zakona koji je jo bio na snazi u Francuskoj liavao ikakvog udjela u oinskom
nasljedstvu u korist samo prvoroenog sina. Oni su stupali u slubu monijih gospodara ili
su postajali plaenici bavei se pljakama, ne vodei rauna radi li se o bogatim
posjednicima, siromanim selima ili crkvama.
Ve odavna su biskupi nastojali ograniiti takva nasilja obvezujui sveanim
zakletvama mira ove ratnike na konju, da potede barem siromane, nenaoruane i vjerske
zadubine. Boja primirja" ponavljala su se tijekom cijelog XI. stoljea i mogla su samo
privremeno suzbiti val pljaki i ubojstava, ali nisu uspijevala rijeiti problem. Nakon
sveanih obeanja slijedilo je neminovno krenje mira, a prokletstva Crkve zbog ubojstava
nisu bila dovoljna da bi zauzdala njihovo povremeno nasilje.
Papa putuje prema Francuskoj kako bi predsjedao koncilu koji je trebao potvrditi tko
zna koje po redu primirje, a u vezi s time, s obzirom na iskustvo, ne gaji mnogo nade.
Istodobno, bizantski car trai zapadnjake ete koje bi mu pomogle zaustaviti tursko
napredovanje. Vojne skupine koje su harale Europom koju je nekad dralo na okupu
karolinko carstvo mogle bi se uputiti s njima prema Svetoj Zemlji i pozvati da silovitost za
koju su sposobni okrenu protiv nevjernika koji zlostavljaju istone krane i oskvrnjuju
kultna mjesta.
Urban II. je vjerojatno razmiljao o toj mogunosti za vrijeme svog dugog putovanja
prema gradu Clermontu, ekajui da vidi kako se razvijaju koncilski poslovi; i tek
posljednjeg dana, kad su se razjasnila sva pitanja o kojima je trebalo raspraviti, odvaio se i,
oslanjajui se na svoju sposobnost nagovaranja, iznio je u javnost svoj smioni plan.
Papine rijei gledale su u lice sirovoj stvarnosti tih skupina nasilnih vojnika. Nije imao
nikakve iluzije o njima i odmjerio je govor tako da jasno iznese na vidjelo sve materijalne
prednosti koje e pohod donijeti; pa bi prema tome oduzeti Svetu Zemlju Turcima znailo
osvajanje druge domovine, uglednog drutvenog poloaja za one koji ne uspijevaju nai
zadovoljavajue mjesto na podruju zapadnog kranstva. Postoji mogunost da se
neprijateljskim nevjernicima otme bogati plijen, da se osnuju novi feudi gdje se moe
sigurno nastaniti; ali rat protiv islamskog neprijatelja bio je i neto vie, znaio bi poraz
Kristova protivnika i ubojice kranske brae.
Cilj Urbana II. bio je pobuditi interes prisutnih svjetovnih plemia i vojnika tako da ih
se navede da krenu kako bi, kao pomone trupe, stupili u slubu bizantskog cara. Mnotvo
koje prisustvuje koncilu, na njegovo najvee iznenaenje, odgovara na potpuno nepredvien
nain.
 Papa je dao na znanje da e idueg utorka, 27. studenog 1095. godine, dati izvanrednu
objavu i tog e se dana papinski tron montirati na platformu na otvorenom polju izvan
istonih vrata grada Clermonta jer ga je dolo sluati previe ljudi a da bi mogli ui u
katedralu, gdje su se do tog trenutka odravale sjednice koncila. Ne znamo tono koje su bile
njegove rijei, ali znamo da se gomila raspalila neobuzdanim oduevljenjem te je Urban bio
prisiljen vie puta prekinuti govor jer ga je narod nadglasavao uzvikujui: Bog to tako
hoe!"
Biskup Le Puya se odmah bacio papi pred noge i prvi je zatraio da se moe pridruiti
pohodu; kardinal Grgur je pao na koljena recitirajui Confiteor, a cijeli golemi auditorij mu
je odgovarao. Bilo je potrebno obuzdati oduevljenje ljudi koji su htjeli poloiti zavjet za
kriarski rat; odreeno je da sveenici ne smiju preuzimati inicijativu odlaenja bez dozvole
svog biskupa, da ene ne smiju ii same, a postavljena su izvjesna ogranienja za mladence
kako se ne bi izloila pogibelji generacijska smjena.
Iduih mjeseci redovnik nazvan Petar Pustinjak, koji je bio hodoasnik u Jeruzalemu,
ganuo je sluatelje svojih propovjedi priom o patnjama koje su krani podnosili u Svetoj
Zemlji, i krenuo je iz francuske pokrajine Berry prema srednjoistonoj Europi prikupljajui
nove pristae za kriarski rat. Kad je stigao u grad Koln, okupio je pod svojim vodstvom oko
petnaest tisua ljudi, a zatim ih je stiglo jo iz drugih krajeva Njemake.
Urban II. je vrlo uspjeno nastavio svoje propovijedanje preavi osobno cijelu
Francusku intenzivno djelujui na sinodama u Limogesu, Poitiersu, Angersu, Le Mansu,
Saintesu, Bordeauxu, Toulouseu, Nimesu; poziv je prelazio preko geografskih granica
zemlje i zapalio je cijelu Europu, sa svih strana dizali su se hodoasnici na put prema Svetoj
Zemlji pjevajui tualjku iz LXXVI1I. psalma:
Boe, pogani, evo, provalie u batinu tvoju, tvoj sveti Hram oskvrnue, pretvorie
Jeruzalem u ruevine (Navod preuzet prema: Biblija, Stvarnost Zagreb, 1968 ).
Narod i vitezovi skromnog ranga kreu odmah na put, velika gospoda i plemii krenut
e malo kasnije, im poduzmu mjere kako bi zatitili svoju obiteljsku imovinu: imanja i
roaci bit e stavljeni pod sveanu zatitu Crkve, ali nain ivota tog vremena zahtijeva
konkretnije predostronosti. Bit e sluajeva podlosti poput pljakanja ili kolektivnog ludila
kao to je pokolj idova u Njemakoj, prijevara od strane bizantskog cara i brojnih
odmetanja, ali svaki pokuaj da se kriarski rat svede na istu politiku strategiju pokazao se
historiografskim promaajem.
Drutvo prije klermontskog proglasa bilo je zahvaeno dubokim buenjem pukog
milosra koje je usko povezano s reformom Crkve koju su u sredinjim desetljeima XI.
stoljea pokrenule junake linosti redovnika kao to je sv. Petar Damiani. Dolo je do
valova obraenja i velikog priljeva hodoasnika u Jeruzalem iako su se opasnosti putovanja
umnoile u odnosu na prolost.
U desetljeu izmeu 1085. i 1095. g. na Europu su se sruile prirodne nepogode i
oskudica, obiljeivi kolektivni imaginarij naroda, navodei intelektualce da povjeruju kako
se pribliava kraj svijeta te da se sjete drevnih proroanstava o dolasku Antikrista. Godine
1089. i 1094. dvije strane epidemije vatre svetog Antuna (herpes zoster) poharale su
njemake pokrajine izazvavi vrlo visoku smrtnost: u Regensburgu i u Bavarskoj bolest je
prouzroila osam tisua mrtvih u dvanaest tjedana, a neki biskupi na povratku iz grada
Mainza vidjeli su seosku crkvu tako punu leeva da nisu mogli ui u nju. Mentalitet tog
vremena bio je uvjeren da su takve nevolje imale ulogu providnosti, kako bi potaknule narod
na pokajanje i otkupljenje. Uvrstilo se uvjerenje da je to bio znak koji trai mase da se
preobrate: kao i privienja kometa, pomraenja, udni dogaaji i tajanstveni krievi koji se
javljaju na leima poginulih u bojoj slubi da bi pokazali njihovu izabranost.
Kriarski rat bio je vrlo sloena manifestacija puke vjere koja je potpuno obuzela
europsko drutvo privukavi obini svijet i duboko angairajui djelovanje najveih
intelektualaca. Neki predstavnici vojnog stalea smatrali su taj pohod korisnom privreme-
nom ratnom obvezom (tempus militiae) kako bi ublaili prisilnu neaktivnost koja je morala
uslijediti odredbom o Bojem primirju, ali bilo je i mnogo drugih koji su, kao nekad
plemenita gospoda Guillaume d' Angouleme i Gunther iz Bamberga, ostavili svoja imanja
odluivi sklopiti nerazrjeivu vezu sa Svetom Zemljom, a moda tamo i umrijeti i biti
sahranjeni pored Svetog groba.
Meu njima e biti i jedan vitez iz pratnje grofa od Champagne, zvan Hugues de
Payens s malog feuda blizu Troyesa, iji je bio vlasnik. On e ostati vjeran svom zavjetu
povezavi zauvijek svoju sudbinu sa sudbinom Jeruzalema.
 Kriarski rat se razvijao raznim pohodima koje su vodila velika feudalna gospoda koja
su u Siriju i Palestinu stigla samostalno morem i kopnom. Dana 15. srpnja 1099. godine
Jeruzalem, jedna od najveih utvrda srednjovjekovnog svijeta, bio je konano osvojen nakon
strane opsade i nakon to su neke bande kriara izvrile pokolje islamskog stanovnitva, pa
ak i protiv odredbi koje su donijeli voe kako bi zatitili one koji su se predali.
Oko 1100. godine skup kranskih drava u Svetoj Zemlji bio je sastavljen od tri
glavna bloka, ije je sveukupno prostranstvo zahvaalo tanki primorski pojas nimalo
povezan sa svojom unutranjou: osim Jeruzalema, u junom dijelu pokrajine, sjevernije su
bile Kneevina Antiohija i Grofovija Edesa.
Antiohija je bila bogat grad u posjedu Bizantskog Carstva; smjetena na teritoriju s
dobrim prirodnim i strateki povoljnim resursima, obogatila se trgovinom i manufakturom
skupocjenih proizvoda. Nakon kranskog osvajanja Norman Boemond iz Taranta osigurao
je sebi nadzor nad Antiohijom i stvorio od nje monu autonomnu dravu. Grofovija Edesa
sluila je vie kao tampon-dravica koja je titila Antiohiju od napada oblinjih muslimana;
nastavala ju je mjeavina razliitih rasa i kultura, odnosno sirijskih i armenskih krana
jakobitskog kulta, ali i skupine Arapa koji su stanovali u nekim gradovima. Bez mogunosti
da stvore centraliziranu vladu, Franci su se morali zadovoljiti smjetanjem garnizona na
pojedinim stratekim tokama, odakle su ubirali danak iz oblinjih sela te poveavali svoje
prihode probitanim upadima na susjedne teritorije.
Kralj Jeruzalema, Balduin I. koji je naslijedio svog brata vojvodu Godfrida, nakon
kratke vladavine naao se suoen s problemom pomanjkanja kranskog stanovnitva, a
naroito vojske. Balduin je bio mlai sin i krenuvi u kriarski rat nije mogao povesti sa
sobom pratnju sebi vjernih ratnika, ve je morao naslijediti" one iz pratnje svoga brata koji
su odluili ne vratiti se u Europu; kontingent vitezova kojima je mogao raspolagati bio je
sastavljen ili od pobonih ljudi koji su se zavjetovali da e ostati zauvijek u Svetoj Zemlji ili
od pustolova koji su se doli obogatiti, a ni jedni ni drugi nisu mogli tvoriti dostatnu i
pouzdanu vojsku.
Iako su zauzimali velik dio teritorija Palestine, kriari su odravali nad njom samo vrlo
nesiguran nadzor i neprestano su bili izloeni opasnosti od napada izvana. Najopasnijeg
neprijatelja predstavljao je fatimidski kalif Egipta koji je zadrao garnizone u obalnim
gradovima Gaze i Ascalone, spremne da se zdrue s beduinima koji su se, zaobiavi Mrtvo
more, mogli infiltrirati u zemlju putovima koji su dolazili iz Arabije. Osim toga, i dalje su
morskim putem odravali politike odnose s emirima Arsufa i Cezareje, koji su izvrili in
podvrgavanja kralju Jeruzalema. Cijelom mreom putova stalno su harali pljakai koji su
dolazili iz egipatskih gradova, beduini koji su stizali iz pustinje te muslimanski izbjeglice
koji su silazei s planina napadali putnike, pljakali ih i ubijali.
Prirodni uvjeti zemlje nisu bili pogodni; Palestina je bila suh kraj i siromaan
prirodnim bogatstvima, a osim toga stil ivota naroda pristiglih iz Europe, naviknutih na
obilnu prehranu i s nedovoljno higijenskih navika, poveavali su smrtnost, naroito djejeg
stanovnitva.
Godine 1101. jo jedan pohod sa Zapada stigao je u pomo slabim latinskim dravama
u Svetoj Zemlji, a u godinama koje su neposredno uslijedile izvrena su vana osvajanja kao
to je zauzimanje Tripolisa, koji je zajedno s drugim teritorijima koji su do tada ostali u
islamskim rukama imao veliku strateku vanost za preivljavanje kraljevstva, ime bi se
omoguavalo kranskim trupama u Jeruzalemu da se zdrue s onima na sjeveru, u Edesi i
Antiohiji. Unato tim naporima, 1115. godine situacija je bila takva da je Balduin I. bio
prisiljen uputiti poziv kranima Zapada da dou naseliti Svetu Zemlju.
Kontrola nad cestovnom mreom predstavljala je vrlo teak problem kako za
osiguravanje cestarina trgovakih konvoja koji su stizali s istonih pravaca prema moru, tako
i za jamenje mogunosti posjeivanja svetih mjesta, idealnog temelja kraljevstva. Ceste su
predstavljale opasnu pustolovinu. Godine 1102. kad se Balduin I. ve pobrinuo da uvrsti
obranu kraljevstva, normanski hodoasnik Saewulf bio je zgroen opasnostima na svom
putovanju, ostavivi o tome dojmljiv opis.
 Nakon kranskog osvajanja, Sveta Zemlja je prela pod zapovjednitvo lotarinkog
vojvode Godfrida koji je vladao njome s titulom zatitnika Svetog groba, a nakon njegove
smrti pod zapovjednitvo Balduina I., kojeg je jeruzalemski patrijarh na Boi godine 1100.
okrunio za kralja Palestine.
Sveti grob bio je opskrbljen kanonicima latinskog obreda koji su vodili brigu o duama
i o sveanim crkvenim obredima; oni su se stopili sa sveenstvom grkog obreda koje je
zaslugom bizantskih careva bilo postavljeno pri bazilici Uzaaa u prethodnim stoljeima,
za vrijeme najteih faza islamske dominacije. Redovnici grke ispovijest nastavili su
stanovati u Bazilici i vriti obrede prema bizantskoj tradiciji na oltaru koji je bio za njih
rezerviran; latinske klerike preustrojio je u kanonike 1114. g. patrijarh Arnulf de Chocques i
oni su preuzeli propis svetog Augustina.
I velika damija poznata kao Kupola na stijeni, jer je uvala blok kamena s kojeg je
Muhamed uzaao na nebo, a uzdizao se kod ruevina Salamonova hrama, primila je za
obrede skupinu augustinskih redovnika nazvanih kanonicima Hrama. Obje su Crkve pri-
hvatile neke preobraenike koji su poloili zavjet da e ivjeti kod kanonika slijedei obiaje
predviene njihovim propisima; iako ne preuzimajui potpuno kanoniki status, ali
nastavivi i dalje biti lanovima vojne aristokracije. Inicijativa je imala obiljeje laikog
bratstva, a njihovi pripadnici, kako bi dobili otpust grijeha, smatrali su se svjetovnim
redovnicima u slubi Bazilike.
Skupini koja je dodijeljena kanonicima Hrama pripadao je Hugues de Payens sa
svojim drugovima. Ne znamo tono je li Payens sudjelovao u Prvom kriarskom ratu i u
osvajanju Jeruzalema, ali sigurno je da se 1104. g., ili tonije 1105. g. kako pokazuje jedno
najnovije istraivanje, uputio u Svetu Zemlju u pratnji grofa od Champagne koji je tada vrio
svoje prvo hodoae. Prema izvorima Hugues je jo 1113. g. drao naslov gospodara
Payensa, ali idue je godine ponovno krenuo na put da bi se vratio u Jeruzalem gdje e ostati
vie godina.
Vjerojatno je dugo razmiljao o svojoj odluci: moda je plemi ostao udovac nakon
svog posljednjeg boravka u Svetoj Zemlji, i stoga je mogao pojaati svoju vjersku obavezu
koju mu je brano stanje prijeilo uiniti sveanom i nepovratnom. Nakon nekoliko godina
nesigurno e stanje kraljevstva navesti da se ta pobona namjera, nastala iz privatne vjere
jednog viteza pokajnika, razvije toliko da je nadila namjere svog osnivaa i postala jednom
od najuglednijih i najmonijih ustanova latinskog Istoka.
Godine 1119. straan pokolj hodoasnika kod Jordana potresao je kransko drutvo, a
odjek je bio tako jak da je stigao ak do Europe, to jasno istiu kronike Alberta iz Aixa.
Sljedee godine odrana je vana skuptina kranskih voa u gradu Nablusu, a vjerojatno su
u sreditu rasprave bili problemi obrane kraljevstva. Te godine Balduin I. uputio je novi
poziv kranskom svijetu, naglaavajui da je Svetoj Zemlji potreban ustroj sposoban da
osigura uinkovitu policijsku slubu.
Obrana kraljevstva bila je povjerena kraljevskoj vojsci sastavljenoj od jedinica koje je
davalo plemstvo iz Svete Zemlje, a koje je meusobno podijelilo teritorije otete Turcima, i
koje je esto bilo sklono pokazivati stav neovisnosti o kruni; ali kralj nije mogao zanemariti
njihovu mo jer su mu bili potrebni za obranu kraljevstva.
Balduin II. i jeruzalemski patrijarh morali su dugo razmiljati o situaciji procijenivi
da se bratstvo laikih vojnika koje je osnovao Hugues de Payens moe preobraziti u neto
krajnje korisno za kraljevstvo Svete Zemlje; ako bi se naao nain da ono postane neovisna
vojska, podinjena samo Crkvi, kralj bi mogao raspolagati vanim vojnim kontingentom
kojim bi se sluio za kriarsku politiku ne morajui podnositi autonomistike pritiske
feudalaca u kraljevstvu.
Payens i njegovi drugovi odluuju preuzeti definitivnu religioznu obvezu; prema
kronici Vilima, nadbiskupa Tira, oko 1120. g. preuzimaju tri monaka zavjeta pokornosti,
siromatva i neporonosti pred patrijarhom koji im slubeno povjerava zadau da se bore
kako bi titili hodoasnike od napada islamskih pljakaa.
Skupina je ve poznata i stanovnitvo ih potuje. Iste godine grof Folques d'Anjou,
budui kralj Jeruzalema, ivi neko vrijeme meu njima i prije nego to ih naputa daje im za
milodar znaajnu svotu.
Balduin II. poklanja Huguesu de Payensu i njegovim drugovima dio zgrade koju je on
u poetku koristio kao kraljevsku palau, smjetenu u blizini Salamonova hrama: lanovi
bratstva poinju se nazivati Militia Salomonica Templi, a kasnije fratres Templi ili templari.
 Najjai znak koji je Hugues de Payens elio utisnuti svojem bratstvu bio je znak
siromatva i pokajanja: skupina je morala ivjeti u duhu sluenja Svetoj Zemlji, vriti vojnu
zadau obrane krana da bi okajala svoje grijehe. Iz tog razloga vitezovi u poetku nisu
imali neko vrsto sjedite, odijevali su se u odjeu koju im je stanovnitvo davalo kao
milostinju i pokoravali se Kapitulu kanonika Hrama. Kralj Jeruzalema se umijeao u izvornu
strukturu bratstva kako bi izmijenio njihovu nakanu i uinci takve preobrazbe su se odmah
osjetili.
Poetkom XII. stoljea pojam siromatva koji je Payens htio prihvatiti kao svoj barjak
imao je poneto drugaije znaenje od onoga koji mu se danas pripisuje: siromatvo je bila
vie dimenzija duha negoli materijalnog stanja, ono je znak slabih, a nadasve predstavlja
vrlinu. Pauper (siromaan) nije suprotno od dives (bogat) ve se vie stavlja nasuprot pojmu
potens, odnosno onaj koji se slui orujem i moi unutar drutva; ideja siromatva koja je
postojala u doba Huguesa de Payensa mogla bi se danas prevesti kao skromnost, bezazlenost
prije nego to bi oznaavala ekonomsku situaciju, odnosno siromatvo.
Uostalom, u drutvenom kontekstu poetka XII. stoljea, gdje je sva svjetovna vlast
bila u rukama raznih stupnjeva vojne aristokracije, bilo je prirodno da osobe vrlo skromnog
poloaja nisu bile vjete oruju. No, bilo je dobrovoljaca siromatva, odnosno onih koji su se
mogli koristiti vojnom praksom koja je davala vlast nad ljudima, ali su ipak namjerno birali
odustajanje od nje.
Od prvih stoljea kranstva religiozna je vlast potvrdila obvezu odustajanja od oruja,
uz ostale naredbe pokore za javne grenike koji su se okaljali vrlo tekim grijesima kao to
su ubojstvo, preljub, odmetnitva od vjere. Bilo je, meutim, ljudi koji su, iako su bili ne-
duni za takve zloine, namjerno, iz vjerskih razloga, izabrali iste uvjete pokore kao i javni
grenik. Radilo se o inu osobnog ponienja: inei to pokajnik se hotimice postavljao na
razinu najveih krivaca podvrgavajui se istom reimu pokajnitva.
Skromna i privatna priroda inicijative Huguesa de Payensa bila je u vidljivoj opreci s
planovima Balduina II.; nema tragova neke propovijedi od strane templara kako bi poveali
svoju skupinu prije intervencije jeruzalemskog kralja, a prema predaji koju navodi Vilim
nadbiskup Tira, Payens i njegovi drugovi ostali su uvijek devetorica, sve dok bratstvo nije
institucionalizirano u vrijeme koncila u Troyesu (1129.).
Kransko kraljevstvo u Svetoj Zemlji bilo je ugroeno pomanjkanjem nastanjenog
puanstva i brojnim stanjem vojske koju se moglo stvarno ukljuiti u borbu u trenucima
potrebe; nesumnjivo je da planovi koje je Balduin II. imao na umu za Payensovu bratovtinu
nisu odgovarali duhu i ciljevima s kojima je osnovana, i vrlo je vjerojatno da je suverenu
trebalo vremena da bi uvjerio grupu.
Formiranje pravog vojnog reda izazvalo je potrebu za novaenjem velikog broja novih
boraca, ali i pronalaenjem golemih ekonomskih resursa kako bi se izdravalo cjelokupno
inovnitvo, jamile ivene namirnice i neophodna opskrba. U svijetu gdje se rat vodio na
konju, a vitezovi su bili opremljeni tekom ratnom opremom ija je izrada zahtijevala
dugotrajan rad iskljuivo specijaliziranih zanatlija, vojni korpus kakav je Balduin II.
zamiljao nije nikako mogao biti uistinu siromaan, zbog rizika da izgubi svoju
funkcionalnost.

Hugues de Payens, u ulozi voe i osnivaa, morao je zatim preuzeti na sebe znaajne
administrativne, sudske i vojne odgovornosti; iste koje je vrio u graanskom ivotu kao
vlasnik feuda kod Troyesa, one kojih se svojevoljno odrekao kako bi ivio u Jeruzalemu kao
redovnik-isposnik u Gospodnjem Hramu,
Pristupanje grofa Foulquesa d'Anjoua templarima 1120. godine, a naroito njegovo
razdoblje suivota s njima, moda nisu bili sluajni i neovisni o planovima kralja
Jeruzalema. Te iste godine Balduin im je kao sjedite poklonio jedno krilo palae - koja mu
je do tog trenutka sluila kao kraljevska palaa - rezidenciju koja nije u skladu s izvornom
siromakom namjerom skupine, ali ima preciznu simboliku vrijednost: prihvatiti taj dar
znailo je ne samo proiriti instituciju ve pokazati da ona mijenja svoj karakter, poprima
privilegirano mjesto u drutvu Svete Zemlje, uz bok kraljevskoj vlasti.

Vjerojatno je kruna vrila pritisak na prve templare potpomognuta ugledom

jeruzalemskog patrijarha, koji je s kraljem dijelio zabrinutost za obranu kraljevstva;
bratovtina je u to vrijeme bila podinjena patrijarhu, najviem predstavniku hijerarhije
svjetovne crkve u Svetoj Zemlji, i vjerojatno je ovaj posljednji senzibilizirao skupinu za
logistike potrebe zemlje i uvjerio Payensa da se suoi s korjenitom preobrazbom
bratovtine. Jedan drugi vjerski red osnovan u Jeruzalemu nekoliko godina ranije i posveen
njezi bolesnih i hodoasnika, Bolniki red sv. Ivana, voen je u istom smislu, a kasnije je
preuzeo vojnu ulogu koja je bila potpuno strana njegovu izvornom duhu.
Pobijediti nepovjerenje skupine prvih templara nije bila jedina prepreka koju je trebalo
nadii; stanovnitvo kraljevstva nije podravalo zahtjeve za novaenjem pa je bilo potrebno
nai ljudske resurse izvan njega. Osim toga Balduin II. imao je na svojoj strani jeru-
zalemskog patrijarha, blagog i mudrog Gormonda de Picquignyja, ali da bi se osnovalo tijelo
koje e imati i vjerski karakter, potrebno je i odobrenje pape.
Godine 1126. grof od Champagne vraa se u Jeruzalem i pristupa skupini templara.
Njegov ulazak nije beznaajna stvar; radi se o monom ovjeku koji pripada najviem
plemstvu Francuskog Kraljevstva i umijean je u politiku polovice Europe.
Sljedee godine Hugues de Payens naputa Jeruzalem s nekolicinom drugova zbog
vanog putovanja na Zapad koje e morati odluiti o sudbini budueg reda; uputio se u
Francusku i vrlo vjerojatno se zaustavlja u Rimu, gdje trai audijenciju kod Honorija II.
(1124. - 1130.), pape koji je vrlo osjetljiv na probleme Svete Zemlje pa e stoga sigurno
pokazati zanimanje za projekt koji se poinje ostvarivati. Tijekom gotovo tri godine (1127. -
1130.) Payens putuje i uspostavlja kontakte s vrlo vanim osobama srednje i zapadne
Europe, takoer uz pomo svojih drugova, koji su izvorni vitezovi iz raznih krajeva
Francuske. On se neko vrijeme zaustavlja i u svom rodnom kraju, Champagni, zatim odlazi u
Anjou i Maine gdje ima izvrsne odnose s grofom Foulquesom V.
Putuje u Poitou i u Normandiju, gdje ga prima kralj Henrik I. koji ga pod svojim
pokroviteljstvom alje i u Englesku i kotsku. Vrativi se u Francusku, posjeuje Flandriju, a
potkraj 1129. g. silazi dolinom rijeke Rhone. Kad se u Marseilleu ukrcao na put prema
Jeruzalemu, okupio je oko sebe znaajan broj novih templara.
 U sijenju 1129. g. papinski legat kardinal Matteo d'Albano nalazio se na francuskom
teritoriju kako bi sudjelovao na koncilu u gradu Troyesu; radilo se o jednoj od velikog broja
skuptina koje su promovirali lokalni biskupi, a namjena im je bila okupiti lanove ratnike
aristokracije nastojei ih obvezati na sveane zakletve mira kako bi se suzdrali od prepada i
nasilnih djela, bar prilikom najsveanijih religioznih obljetnica.
U to vrijeme zapadno drutvo proivljava naroito teke trenutke. Nakon to su
nasljednici Karla Velikog rascjepkali jedinstvo Svetog Rimskog Carstva podijelivi
meusobno njegove zemlje u Verdunu 846. godine, zapoela je faza postupnog opadanja
koje su strani upadi Maara, Normana i Saracena, krajem IX. i poetkom sljedeeg stoljea,
pretvorili u definitivnu krizu institucija.

Deseto stoljee, meu povjesniarima poznato i kao eljezno stoljee", bilo je

obiljeeno u gotovo svim povijesnim oblastima klimom zbrka institucija, anarhijom, opim
nasiljem; u pokrajinama gdje je ranije dolo do opadanja carske vlasti, kao u srednjem i ju-
nom dijelu Francuske, afirmirali su se sitni lokalni monici koji su se izdignuli bespravnim
prisvajanjem na granici, pa ak i izvan granica zakonitosti, zasnovanim u velikoj mjeri na
strahu koji su profesionalni ratnici na konjima, potpuno naoruani eljezom, bili u stanju
ulijevati masama seljaka i zanatlija.
Zaodjenuti titulom milites, budui da je njihova jedina kvalifikacija bila injenica da
su profesionalni ratnici-konjanici, ti su poglavari bili u trajnom unutarnjem, meusobnom
sukobu za kontrolu teritorija, esto umijeani u teke sukobe s legitimnim predstavnicima
sredinjih vlasti, a ponekad u savezu s nasljednicima starih inovnika karolinkog carstva
(comites, marchiones), ije su obitelji nastavile odravati bogatstvo i drutvenu istaknutost.
Bande konjanika u slubi jednih i drugih predstavljale su opasnost za sela, a nisu tedjele ni
svetu opremu crkava.
Iz registara pape Grgura VII. moe se dobiti realistina predodba o tom vrlo tekom
razdoblju: 1074. g. miles Lanzelin de Beaugency na elu naoruane bande postavio je
zasjedu nadbiskupu Toursa da bi ga opljakao dok je odlazio na hodoae u Rim, a slian
takav napad doivio je 1080. godine i biskup Liegea od strane grofa de Chinyja. U
Terouanneu, tri godine kasnije, miles Oilard i grof Eustache ak su provalili vrata katedrale,
obeastili relikvije, pokrali vrijednu opremu, odvukli biskupa Lamberta koji se nalazio na
koljenima u molitvi te su se iskalili na njemu strano ga osakativi.
Crkva je s mukom pokuala ograniiti sline pojave nasilja, ali prijetnja iskljuenjem
postizala je samo privremeni uinak; biskupi najpogoenijih podruja povremeno su
organizirali velike skuptine, kakve smo prethodno spomenuli, Boje predahe", nastojei
ukljuiti te lokalne voe u sveane zakletve mira koje bi zaustavile nasilja bar za vrijeme
religioznih svetkovina.
Ako uzmemo u obzir povijesnu klimu u kojoj je nastao templarski red, ne iznenauje
to da su papinstvo, i uope kransko drutvo, mogli zamisliti postojanje sveenikog reda
osposobljenog za rat.
Kako Crkva tako i nosioci plemikih prava, izloeni stalnoj opasnosti tih drutvenih
nereda, vidjeli su u buduem vjerskom redu nain da institucionaliziraju pokuaj kriarskog
rata i uine ga trajnim.
Mnogi vitezovi-plaenici ili oni bez odreene uloge, koji su esto ivjeli kao banditi,
mogli bi uloiti svoje pregnue u novi red sluei asnoj stvari s izgledom da ostvare
blistavu karijeru. Crkvene hijerarhije, europski plemii protiv koji su se ti milites iz bandi e-
sto bunili, kao i stanovnitvo ugnjetavano njihovim zlouporabama, izvukli bi nesumnjivu
korist od njihova odlaska u Svetu Zemlju.
U svjetlu tih oevidnosti tumai se i naklonost kojom su veliki feudalci koje je posjetio
Hugues de Payens prihvatili pretpostavku o templarskom planu, kao i znaajan broj
novaenja koje je on mogao razviti na svom putovanju.
Koncil u Troyesu koji zapoeo je u sijenju 1129. g., u prisutnosti apostolskog legata
Mattea d'Albana, nudi izvrsnu priliku da se raspravlja o osnivanju ovog vjerskog i vojnog
reda. Ali bilo je i dosta problema koje nije bilo lako rijeiti. Ne radi se samo o ustanovljavaju
vojnog korpusa voenog vjerskim vrednotama, treba nai naina da se kanoniki ostvari red
fratara osposobljenih za rat i ubojstvo.
Ograniavajui se na proirivanje i institucionaliziranje Payensove vojnike
bratovtine izlagalo se opasnosti da ova budua vojska padne pod nadzor svjetovne vlasti ili
vojne aristokracije iz koje su njezini lanovi potjecali. Kako bi se moglo njome raspolagati
za iskljuivu korist politike Svete Zemlje, trebalo je da bude osloboena obaveza prema
svakoj vlasti i podinjena samo Crkvi; injenica koju se moglo ostvariti samo pod vidom
samostanskog reda. Ali tada je apostolska Stolica proivljavala krajnje osjetljive trenutke u
kojima je u pitanje bila dovedena ak i sama osoba pape; prijedlozi koji su stizali s dalekog
Istoka, esto toliko inovativni da razbijaju ukruenost crkvene tradicije, teko su mogli biti
sasluani.
U godinama otkad su Hugues de Payens i drugovi pred patrijarhom Gormondom de
Picquignyjem (1120.) preuzeli vjerski zavjet, pa do misije budueg templarskog poglavara
na Zapadu (1127.), papinstvo se nalazilo u stalnoj opasnosti od nove izme. Za vrijeme
pontifikata Urbana 11. (1088. -1099.) i Paskala II. (1099. - 1118.), Rimska kurija je radije
imenovala kardinalima elemente iz samostanskih sredina, naroito onih porijeklom iz Rima,
iz srednje ili june Italije, odrasle u sredini iji je mentalitet bio u skladu s obiljejem koje je
crkvena politika Grgura VII. dala papinstvu. Kalist II. (1119. - 1124.), porijeklom iz
Burgundije i izabran za papu u samostanu u Clunyju, pokrenuo je reorganizaciju Kurije i
utisnuo crkvenoj politici drugaije usmjerenje koje je davalo prvenstvo biskupima,
cistercitima i novim redovnikim kanonikim redovima (augustincima, premonstratenzima).
Kalist je podupirao odabir ljudi porijeklom iz Burgundije poput njega; ti Francuzi, koji
su pripadali reformatorskom sveenstvu redovnikih kanonika i usredotoivali svoju energiju
u brigu za due, izgledali su inovativno u oima starih grgurovskih" kardinala tako da su ih
promatrali sa zebnjom: unutar Kurije dolo je, dakle, do podjele usmjerenja koja se zaotrila
zbog razlike u kulturi i obrazovanju. Voa Francuza bio je Aymeric de Bourgogne, kojeg je
Kalist II. 1123. g. unaprijedio u kardinala akona crkve Santa Maria Nouva, a zatim nakon
Prvog lateranskog koncila, ak za kancelara. On je postao autoritet koji je odluivao o izboru
papinske politike, a za vrijeme iduih dvaju biranja, uz podrku obitelji Frangipani, uspio je
postii da nadvladaju njegovi kandidati.
Nakon smrti pape Kalista II. (13. prosinca 1124.) veina Svetog kolegija bila je slona
u izboru kardinala Saxa di Santo Stefana, ali su se Pierleonijevi (Vrlo mona i utjecajna
srednjovjekovna rimska obitelj, nap. ur. ) suprotstavili, i zahvaljujui njihovu pritisku tek tri
dana kasnije postigli su izbor Tebalda di Sant Anastasija (Celestina II.), ali novi je papa
jedva uspio odjenuti crvenu klamidu i intonirati Te Deum a Frangipani su provalili s
isukanim maevima, ranili ga i prisilili da abdicira. U dogovoru s Aymericom Burgundskim
izabran je, dakle, papa Lamberto Scannabecchi di Fagnana iz Ostije (Honorije II., 1124. -
1130.), kojeg su gradski prefekt Urban i Pierleonijevi odluili prihvatiti uz isplatu velikih
iznosa srebra i uz obeanje znaajnih usluga.
Honorije II. bio je valjan branitelj papinske autonomije od uplitanja svjetovne vlasti,
odan provoenju reforme Crkve i tvorac diplomatskog posredovanja za uvrenje sredinjeg
poloaja Rimske Stolice. Mogue je i da je on, kad ga je oko 1127. posjetio Hugues de
Payens, s naklonou prihvatio zahtjeve francuskog viteza nazirui u buduem redu valjanu
toku oslonca za papinstvo u istonom sektoru; potvrda toga je ratificiranje templarskog
plana od njegova izaslanika Mattea d'Abana, godine 1129., koju nikako ne bi mogao dati bez
suglasnosti pape i kancelara Aymerica.

Pontifikat Lamberta Scannabecchija, nastao iz spretnih spletki burgundskog kancelara,

uspio je ostvariti nekoliko godina predaha u borbi rimskih aristokratskih sekti za kontrolu
Svete Stolice, ali predstojei kraj izazivao je strah od tekog naslijea. Honorije je imao
estoke neprijatelje; u prvom redu carsku stranku, ali i monu plemiku enklavu
Pierleonijevih, koja je prihvatila njegov izbor pravei se da ga priznaje i ekajui pravi
trenutak da ponovno osvoji vlast.
Poetkom 1130. godine papu Honorija pogodila je teka bolest i kancelar Aymeric, u
dogovoru s Frangipanima, smatrao je potrebnim odvesti ga u samostan San Gregorio da bi ga
zatitio od zasjeda Pierleonijevih. U noi izmeu 13. i 14. veljae Lamberto je umro, a
njegovi pristae su mu za nasljednika izabrali Gregorija Papareschija (Inocenta II., 1130. -
1143.), jo jednog kardinala koji se svojevremeno aktivno zalagao za postizanje primirja s
carskom strankom sklapanjem nagodbe (konkordata) u Wormsu kojom je zavrena borba za
investituru.
Pierleonijevi su naslutili da se protivnici nalaze u tekoama i iskoristili priliku da
izvre glasoviti prepad; okupivi sebi odane kardinale proglasili su imenovanje Inocenta II.
nezakonitim, i pristupili novom biranju pape u korist svog roaka Pietra Pierleonija
(Anakleta II.) te otvorili izmu u krilu Crkve iji je prvi cilj bio progon protivnika. Inocent II.
morao je pobjei iz Rima, a zatim napustiti ak i Italiju kako bi stigao u Burgundiju gdje su
ga titila prijateljstva kancelara Aymerica.
Tek nekoliko mjeseci nakon to je templarski red bio slubeno potvren, u trenutku
kad mu je bila najpotrebnija papinska podrka da bi konkretno zapoeo razvoj, papa je bio
sveden na izbjeglicu, a politiku Rimske Stolice kontrolirali su njegovi neprijatelji.
 Probleme koji su se odnosili na etike sfere bilo je mnogo tee rjeavati, a Hugues de
Payens koji je traio podrku nekih slavnih vjerskih linosti svog vremena ubrzo je to
iskusio. Godine 1128. prior Velike Kartuzije ( Grande Chartreuse u Francuskoj, sredinji
samostan kartuzijanskog reda, nap. ur. ), kojeg je konzultirao, odgovara mu prilino
obeshrabrujuim pismom: uzaludno je napadati vanjske neprijatelje ako se ne nadvladaju oni
unutarnji, odnosno poroci, i nema koristi nastojati osloboditi Svetu Zemlju od nevjernika ako
se prije ne oslobodi vlastitu duu od njezinih nedostataka.
Navodei pismo svetog Pavla Efeanima prior je tvrdio da se zapravo ne moramo
boriti protiv neprijatelja od krvi i mesa, ve protiv Kneevina, Sila, gospodara svijeta tmine,
protiv duhova zla koji nastavaju nebeske prostore". Vrlo dirljiva duhovna lekcija koja slui
na ast ovjeku posveenom kontemplativnom ivotu, ali koji nije mogao zamisliti to znai
nai se pred grupom saracenskih pljakaa spremnih da nasrnu na povorku hodoasnika.
Kranski vojnici nisu bili nimalo blagi, ali su se Saraceni ponekad zaista razmetali
pretjeranom okrutnou protiv neprijatelja: potkraj lipnja 1119. g. turkmenski vojnici
sirijskog kneza Ilghazija vukli su francuske zarobljenike cijelom ravnicom Alepa, ali nisu ih
samo ubili, jer njihov voa nije htio liiti gradsku svjetinu zabave; dakle, odvedeni su u Alep
i na javnim ulicama mueni do smrti.

Suzdranost priora Velike Kartuzije odgovarala je, u svakom sluaju, drevnom i

prilino rairenom nainu miljenja. Kranski je moral uvijek pokazivao stav odbojnosti
prema ratnom zanimanju, iako ni u jednom ulomku iz Evanelja ne nailazimo na stav osude
prema tome. Naime, u razdoblju ranog kranstva katekumeni su vojno zvanje gledali kao
in prezira prema Bojem zakonu, a bilo je uzornih likova svetaca koji su se, da bi prigrlili
kranstvo, sveano odrekli oruja. S tim se pitanjem uostalom suoavalo i vrijeme sv.
Augustina i sv. Ambrozija, ali tema doputenosti oruja i pravednog rata ostajala je ipak vrlo
osjetljiva.
Teki problemi kroz koje je prolazilo zapadno drutvo tijekom X. stoljea, naglaeni
nasiljima koja su vrili Maari i Normani, tada jo pogani, pogodovali su umjerenijim
stavovima Crkve prema vojnikom zvanju. Znak te posebne klime je injenica da je
Bourchard iz Wormsa (965. - 1025.) u svojem Decretumu nastavio pismo Nikole I. (858. -
867.), u kojem je papa doputao pokajnicima uporabu oruja, ako je ono trebalo sluiti u
borbi protiv pogana.
Sukob za investituru do kojeg je dolo izmeu papinstva i carstva te borba Crkve
protiv mijeanja svjetovne vlasti i nakon toga su poticali razvoj kranske misli, ukazujui na
potrebu da pape raspolau vojskom pod svojom komandom koju bi pozivali u sluaju
potrebe i mogli pokazivati kako bi obeshrabrili eventualne napadae. Papa Grgur VII. doao
je ak dotle da blagoslovi slubu vitezova koji bi orujem vrili svoju slubu u obrani Crkve,
ali se zasigurno nije radilo o redovnicima, ve o svjetovnjacima koji su uvijek ratovali, i u
svakom bi sluaju to i dalje radili.
Prijedlog koji je stizao iz Jeruzalema bio je potpuno drukije prirode, daleko od
mentaliteta koji je stoljeima vladao redovnikom sredinom, prema kojem se moglo postii
vjeno spasenje samo nakon potpunog preobraenja zasnovanog na naputanju svijeta i iza-
biranju samostana; ta je struja miljenja imala vrlo slavne pobornike i tijekom XI. stoljea.
Sveti Petar Damiani, jedan od najveih pobornika reforme Crkve i uitelj Grgura VII.,
izrazio je jasan stav osude prema voenju rata smatrajui ga nespojivim s duhovnim
savrenstvom koje se moe postii samo kontemplativnim ivotom. U razdoblju koje je usli-
jedilo odmah nakon kriarskog rata, iako se ope oduevljenje za osloboenje Svetog groba
nije nimalo ugasilo, mnogi su jo uvijek razmiljali poput njega.
Postojao je u to vrijeme netko tko je mogao pomoi Huguesu de Payensu u njegovu
pokuaju da potakne spajanje dvaju ideala koje je velik dio kranskog drutva smatrao
nepomirljivim suprotnostima: jedan izuzetni mistik, obdaren nesvakidanjom komunikacij-
skom vjetinom, ali i sposobnou pokretanja prave poluge u vjerskoj i politikoj sredini
svog vremena.
Roen u obitelji vitekog porijekla koja je pripadala burgundskom niem plemstvu,
Bernard iz Clairvauxa samovoljno je izabrao ivot u samostanu u dobi od 21 godine,
uvjerivi svoju brau da ga slijede, a 1113. g. poloio je redovniki zavjet u opatiji Citeaux.
Uvjereni pobornik samostanske reforme, Bernard dijeli ideal contemptus mundi, odnosno
uvjerenje da se vjeni spas moe postii samo u samoi samostana, asketizmom, napustivi
svijet i sve njegove mnogostruke izopaenosti.
Hugues de Payens se obratio Bernardu, vjerojatno odmah nakon svog dolaska na
Zapad; moda su njihove obitelji, budui da su obje pripadale sitnom plemstvu, bile
povezane rodbinskim vezama ili politikim saveznitvom. Payens mu je moda predao
pismo Balduina II. u kojem ovaj moli sveca da sastavi za templare odgovarajui samostanski
propis, tako da bude u skladu s potrebom rata, a istodobno prikladan dostojanstvu vjerskog
reda. Neki povjesniari pokazali su se skeptinima prema izvornosti tog dokumenta, ali je
sigurno da je Payens nastojao dobiti Bernardovu pomo i da je u prvom trenutku bio
razoaran time to je bio potpuno zanemaren.

Pretpostavka o tom novom vjerskom redu, koji su osnovali redovnici zavjetovani ratu,
morala je u poetku opatu izgledati apsurdnom, poput neega nalik udovinom hibridu.
Samo godinu ili dvije prije putovanja Huguesa de Payensa na Zapad on se alio grofu od
Champagne izrazivi mu iskrenu suzdranost jer je Payens odustao od ulaska u Citeaux,
kako bi postao templar. Istina, Bernard nije tako pretjerano strog kao Petar Damiani, ali i
odvie dobro poznaje ivotne navike svjetovne konjice jer joj je i sam po roenju pripadao i
bio je sumnjiav da se one mogu pomiriti s prirodom bilo kojeg vjerskog reda.
Nadutost, ljubav prema raskoi i razmetanju, prezir prema ljudskom ivotu, sklonost
agresivnosti i nasilju koje je mentalitet ratnike aristokracije hvalio kao izraze najvee odlike
viteza, te specifina etika rata kao aktivnosti dominantne skupine, krv visoke vrijednosti,
navodili su ih da uznose borbu samu po sebi. Nekoliko desetljea kasnije trubadur Bertrand
de Bom ovako e opjevati podvige provansalskih vitezova koji su s izbijanjem prvih
cvjetova na poetku proljea obnavljali krvave sukobe:

Mlat, ma i tit i aren ljem,

kad okraj se zametno,
tu vidjet emo razlomljen,
vazale stradat zajedno,
dok ranjenih i mrtvih konji e pusto posrtat,
a kad se upuste u rat svi ljudi plemske krvi,
ele tek sasje ruku, vrat: bolje je mrijet no uzmicat.

Kaem vam, takvu meni slast

ne prua jelo, pilo, san,
 ko Udri, udri" zaut glas
s obiju strana - slobodan
dok njiti konj u umi,
i Pomo, pomo" viku ut,
malen i velik vidjet trup
gdje travnat jarak puni,
mrtvace to im probi grud
kiena koplja komad krut.

Zaloite, baruni,
I zadnji dvorac, selo grad,
samo ne prekidajte rat

dok su njegovi suvremenici predani ljubavnoj lirici slavili preljub mladih vitezova sa
enama njihovih starijih feudalnih gospodara.
Kako se moglo zahtijevati da vitezovi Hrama, potekli iz tog svijeta i odgojeni od
djetinjstva s tim uzorom ponaanja, preko noi prekinu takav stil ivota? Bernard, koji
poznaje mo pokornosti i askeze, i Hugues de Payens, koji je proivio patnje hodoasnika i
nepobjedivu nostalgiju za Jeruzalemom, dobro znaju da postoji samo jedan nain: izdvojiti
one meu njima koji posjeduju izraeniji vjerski osjeaj od ostalih, obuavati ih i pripremiti
na ivot novog reda kroz dugi i krajnje kruti put discipline.
Bernard poznaje teak poloaj koji pritie Svetu Zemlju i spreman je moralno
potpomoi nastanak novog reda, ali je tvrdoglav ovjek i nije voljan praviti kompromise s
vlastitim uvjerenjima. Ostavio je Huguesa de Payensa da dugo eka, tako da je bilo potrebno
mnogo poziva. Odgovorit e kasnije i njegova e podrka biti odluujua za sudbinu Hrama,
ali samo zato to je uspio nai formulu koja moe zadovoljiti papu i Balduina II., a da ne izda
dobre namjere koje su nadahnjivale vitezove-pokajnike, redovnike u Hramu Gospodnjem.
 Izmeu 1135. i 1137. g., u vrlo osjetljivom trenutku za tek osnovani red, sveti Bernard
sastavlja pohvalni traktat pod naslovom U pohvalu nove vojske. To su bili odluujui
trenuci: zakoniti papa Inocent II. jo je prisiljen na progonstvo, a Bernard, postrojivi se u
prve redove u borbi za obranu legitimnosti njegova poloaja na apostolskom prijestolju,
godinama je neumorno radio na posredovanju kojem su se pokorili suvereni Francuske i
Engleske, car Lotar III., mnogi biskupi vanih sjevernotalijanskih gradova. Na koncilu u Pisi
1135. g., koji oznaava vaan korak u pobjedi Inocenta II. i u povijesti templara, papa
osobno ratificira propis novog reda i vjerojatno upotpunjuje njegov nacrt pridodajui listu
vjerskih praznika koje e redovnici Hrama morati posebno sveano potovati. Bernardova
rasprava, koji u tom dijelu razrauje ak obrazac svetog ratnika u liku idealnog viteza
templara, znao je pomiriti izvornu duhovnost vitezova redovnika pri kanonicima Svetoga
groba s tenjama koje prevladaju u vjerskoj kulturi Europe njegova vremena.

Redovniki kanonici koji su prihvatili Huguesa de Payensa i njegove drugove, budui

da su bili augustinci, u nekim su aspektima imali radikalno drugaije vjersko poimanje od
onog sv. Petra Damianija i mnogih samostanskih sredina Zapada. Za prve vjerski je ivot bio
u prvom redu sluba drugima, naroito slabima, shvaena kao svakodnevna borba orujem
vjere protiv zla u svijetu; sveti Augustin cijenio je djelo onoga koji svoj ivot stavlja u
obranu potlaenih kao pravedni rat (bellum iustum), u ime vrhunskog dobra mira, a njegovo
se teoretiziranje zaodjenulo vojnim simbolizmom.
Treba se sjetiti da je u kulturi Istoka obrazac vjerskog borca bio jako ukorijenjen i
preobraen mistinim svjetlom. Ako prijeemo preko kontroverznog i nerijeenog
povijesnog pitanja je li na templare utjecao ili nije ribat, odnosno ideja svetog rata kako je
zamiljen u islamskoj sredini, treba se sjetiti da Biblija sadri razne obrasce ljudi proglaenih
svecima zbog injenice da su se borili za obranu svoje vjere; u prvom redu kralj David, voa
svog naroda i Boji izabranik, ali i Gideon, kojeg je takoer Bog izabrao da vodi svoje
vojnike k pobjedi. Ti uzori vrednuju lik vjerskog ratnika u mistinom i junakom smislu, lik
koji je ve uvelike uzdizao Stari zavjet, a koji je militantna duhovnost augustinskih kanonika
predlagala u obrambenoj funkciji za jamenje spasa najslabijih.
Kad su se Payens i njegovi drugovi prijavili kanonicima Svetog groba s ponudom da
se bore za obranu hodoasnika, kanonicima sigurno nije bilo teko shvatiti vrijednost i
pravednost te inicijative; s obzirom na vrlo nesigurne uvjete u Svetoj Zemlji, ti vitezovi, hra-
nitelji nenaoruanih, mogli bi preuzeti na sebe pravednu zadau, sluei svojim orujem
Bogu kako bi dobili oprost grijeha.
Da je takav obrazac predloen u zapadnom drutvu, gdje je crkvena kultura i dalje sa
sumnjom gledala na uporabu oruja i s obzirom na stalno nasilje koje su bande na konjima
vrile nad nenaoruanima, templarski bi plan bio odmah osuen; moda je stoga sveti
Bernard, do kojeg su stigli Hugues de Payens i pismo (vjerojatno, iako ne sigurno) kralja
Jeruzalema koji je od njega traio besmislenost da napie samostansko pravilo koje nije u
neskladu sa zveketom oruja", isprva odluio odgovoriti vrlo znakovitom utnjom.
Payensov boravak u Europi, njegovi razgovori s raznim vladarima, s papom,
ponovljeni pokuaji objanjavanja samom Bernardu, vjerojatno su utjecali na to da u
zapadnom drutvu sazrije realistinije gledanje na uvjete ivota u Svetoj Zemlji, u svjetlu
kojih je plan koji je zagovarao kralj Jeruzalema poinjao izgledati sve manje paradoksalno.
I nakon to je bolje upoznao duhovne zahtjeve koje je gajila Payensova bratovtina,
cistercitski redovnik poduzima odluujui korak; unato prividu, duhovni obrazac zareenih
vitezova Svetoga groba i onaj kojem je pristupio sv. Bernard imaju vane zajednike toke, i
upravo na njima treba poraditi da bi se dalo ivotno pravilo prihvatljivo vjerskoj kulturi
Zapada.

Nakon moralne krize koju je proivjelo benediktinsko monatvo u vrijeme raspada

karolinkog carstva, sredite Cluny u Burgundiji postalo je pobornikom korjenite reforme
obiaja obiljeene ponovnim promicanjem temeljnih vrednota kao to su askeza,
neporonost i odbijanje svake napasti koja dolazi iz svjetovnog ivota. Intelektualci koji su
prihvatili taj ivotni izbor eljeli su unijeti novi obrazac duhovnosti i meu laike te tako
potaknuti vee privoenje obiaja kranstvu, naroito u novim kategorijama monika koje
su nastale od propadanja karolinkog carstva, ija je kultura jo dramatino sliila poganskoj
tradiciji jer je cijenila uporabu sile, pa ak i nasilja.
Godine 930. opat Odon iz Clunyja napisao je biografiju svetog Gerarda d'Aurillaca,
velikog feudalnog gospodara koji je zasluio svetost ivei kranski svoj drutveni poloaj,
odnosno sluei se svojom moi, pa i vojnom, ne za pljakanje ve za obranu nenaoruanog
puka i Crkve. To je djelo imalo izrazito propagandnu namjeru jer je autor htio pokazati da je
i kategorija potentes (naoruanih konjanika) mogla sluiti Bogu ako je potivala Boji zakon
i suzdravala se od neopravdanih nasilja.
Iako je obrazac koji je predloio opat Odon bio jo uvijek vrlo blizak asketskom liku
redovnika, jer je sveti Gerard prihvatio neporonost i gajio prezir prema vanjskom svijetu,
to je bio tipian osjeaj reformiranog monatva, ta klinijevska obveza da se ivotni stil voj-
nih elita privede kranstvu nastavit e se i stotinu godina kasnije, a ista e sredina predloiti
biografiju jednog drugog svetog ratnika, koji je postigao svetost ivei ivotom
normalnijim" za ovjeka njegove klase: radilo se o svetom Bourckhardu, grofu od
Vendomea, koji je pod starost uao u samostan, nakon to je proveo ivot dostojan hvale kao
pravedan feudalni gospodar, vjeran suprug i odan sluga kralja Huga Capeta.

Iz reformiranja duhovnosti Clunyja rodila se duhovnost Citeauxa, koju je prihvatio sv.

Bernard, obogativi je svojom vrlo uzvienom mistikom i vrlo gorljivom djelatnou
propovijedanja. Cistercitsko je monatvo od svog izvora naslijedilo" zadatak da potie na
vee privoenje kranstvu svjetovnih obiaja; zadaa koju je Bernard rijeio uvjerivi i neke
od svojih roaka i druge ljude iz aristokratske klase, poput grofa od Champagne, da prihvate
samostanski ivot.
Razmiljajui dugo o molbi koja dolazi iz Jeruzalema, opat je postao svjestan da
duhovni obrazac vitezova posveenih Svetome grobu nije uope u opreci s njegovim
uvjerenjima; nudi za milites put da izbjegnu prokletstvo i nasilje svjetovnog ivota jer ih
obavezuje da se slue orujem samo za obranu pravedne stvari, dakle, doprinosi da ivot i
mentalitet svjetovnih elita postane kranskiji. To je isti cilj za koji reformirano redovnitvo,
s Clunyjem i Citeauxom, aktivno radi ve dva stoljea.
Klju problema leao je u pokajnikoj namjeri vitezova posveenih Svetome grobu i u
potpuno obrambenim namjerama koje su obiljeavale prvotnu bratovtinu Huguesa de
Payensa; jedan od najveih poznavalaca djela sv. Bernarda, Jean Leclerq, definirao je propis
templara bernardovskom ispravom za ograniavanje nasilja".
Cilj je onoga koji postaje templar okajati svoje grijehe stavljajui ivot na kocku kako
bi zatitio Jeruzalem i Svetu Zemlju; to je neka vrsta doivotnog kriara, a ako umre,
njegova e dua biti dua ovjeka poginulog u slubi Crkve i vjere. Ubijanje Saracena
znailo bi ubijanje ubojica, uklanjanje onih koji se stavljaju u slubu zla; ne ubojstvo, ve
ubojstvo zla. Kao to arkaneo Mihael, voa nebeskih eta protiv sila tmine, probada
demona u velikoj bici Sudnjeg dana, i templarski e vitez postati slugom vjere borei se i
dajui svoj ivot. Zar i sama Djevica, prema kojoj Bernard gaji vrlo jaku odanost, nije ona
koja e svojom nogom zgaziti glavu zmije, utjelovljenja zla?
Etika rata koju su zapadnjaki vitezovi razvili u svom svijetu mogla se uistinu pokazati
korisnom za pravednu stvar, obranu od oruanih napada Saracena, a templari su doista mogli
mnogo uiniti za zatitu kranskog stanovnitva u Svetoj Zemlji. Ali sve to ne bi moglo
postojati kad bi red izgubio svoje izvorno obiljeje pokore i duhovnog siromatva; uroena
nadutost vitezova mora se obuzdati neumoljivim vjebanjem osobnog pokoravanja, kako bi
duh poslunosti bio uvijek ispred materijalnih ciljeva i kako bi ideja prevagnula nad
ovjekom. Hramu e biti potrebna vrlo stroga disciplina, takva da obuzda ponos i elju za
osobnom afirmacijom koji obiljeavaju lanove vojne aristokracije; ako ele postati
zavjetovani redovnici, morat e nauiti podinjavati se reimu apsolutne pokornosti, odriui
se ak i slobodne volje da bi se potpuno prepustili volji pretpostavljenih.
Na taj bi nain nastao homogen i jako povezan organizam, koji je mogao uzorno
funkcionirati samo ako zapovjednici zadre strogi nadzor i neumoljivu disciplinu. Red
templara mogao bi postati ak uzorom savrenstva u kranskom drutvu, ali su njegovi
elnici morali preuzeti na sebe velike moralne odgovornosti u odnosu na Crkvu koja ih je
primala u svoje redove; ako su se osjeali sposobnima izdrati to breme, Bernard je bio
spreman dati svoj pristanak i staviti u slubu templarske stvari svoje izvanredne duhovne i
intelektualne sposobnosti.
 U Troyesu se osjea Bernardov ugled i opat dobiva mandat da sastavi pravila novog
reda. Povjesniarka i filologinja Simonetta Cerrini briljivo se potrudila rekonstruirati
biografije glavnih vjerskih i svjetovnih voa prisutnih na koncilu: osim starog osnivaa
Citeauxa, Stefana Hardinga, i drugih istaknutih lanova cistercitskog reda, bilo je i mnogo
drugih osoba bliskih Bernardovim duhovnim i politikim usmjerenjima, kao da je dugo radio
pripremajui teren kako bi red koji je nastajao bio prihvaen. Predgovor pravila ne skriva da
je unutar koncila bilo rasprava, pa i sukoba u vezi s nekim obiajima kojih su se Payensovi
drugovi drali do tog trenutka, ali se bez prevelikog pretjerivanja moe rei da je Bernard u
Troyesu organizirao pravu mreu suglasnosti kako bi taj plan s kojim se ve slagao mogao
dobro zavriti.
Bilo je odlueno da fratri nastave ivjeti prema obiajima kojima su se ve u prolosti
sluili Payens i njegovi drugovi, i koji su podvrgnuti panji koncila, ispravljeni, obogaeni i
kanoniki ozakonjeni kao pravilo novog reda. Na duhovnom planu Bernard daje ime Hramu
utiskujui mu svoj znak, iako potujui njegovo izvorno augustinsko obiljeje; redovnici e
ivjeti samostanskim nainom ivota vrlo slinim cistercitskome, ali e u liturgiji slijediti
ordinarij kojim su se sluili kanonici Svetoga groba, a osim toga e se pokoravati posebnom
obredu za Djevicu kojoj je red bio posveen.

Nakon smrti antipape Anakleta II., 1138. godine, borba zakonitog pape Inocenta II. za
ponovno zadobivanje apostolske Stolice ve je bila pri kraju, zahvaljujui takoer i stalnom
djelovanju uitelja sv. Bernarda, koji mu nije nikada uskratio svoju podrku moralnog
autoriteta i oslonac svojih izuzetnih komunikacijskih sposobnosti. Antipapa Viktor IV., koji
je naslijedio Anakleta II., slubeno priznaje nezakonitost svog poloaja i pokorava se papi,
koji se napokon moe vratiti u Rim. Nakon nekoliko mjeseci, 1139. g., Inocent II. e izdati
glasovitu apostolsku privilegiju naslovljenu Omne datum optimum koja e stvoriti bitne
pretpostavke za razvoj Hrama: kao zahvalnost za krv ponuenu za obranu kranske vjere,
templarima je dana potpuna autonomija samostanske i svjetovne crkvene hijerarhije,
odnosno red je osloboen ak i poslunosti patrijarsima i ostajao je odgovoran samo papi.
Metar i glavni kapitul reda moi e upravljati njegovim ivotom i obiajima bez iijeg
uplitanja, izuzevi ulogu samog pape, a kako bi postigli da ta neovisnost postane konkretna
injenica, templarima je dana mogunost da imaju vlastite sveenike osloboene pokornosti
biskupima i nadbiskupima. Privilegija je sadravala i povlastice ekonomskog tipa: tijekom
iduih desetljea pape su je potvrdili i obogatili s namjerom da Hram bude osloboen
uobiajenih poreznih nameta kako bi sva njegova sredstva bila namijenjena kriarskom
angamanu i da bi jamili njegovu potpunu autonomiju od svjetovnih i crkvenih vlasti kako
bi se izbjeglo da vladari, feudalci ili biskupi prisile templare da ratuju u slubi nekog njihova
posebnog interesa.
Omne datum optimum upotpunjuje potporu koju je dao Bernard irenjem svoje
propagandne rasprave In lode della nuova milizia (U pohvalu nove vojske). Privilegija, koju
je traio i dobio od svog uenika Inocenta II. u trenutku kada papa, konano pobjednik, nije
mogao nita uskratiti svojem uitelju, ekonomski je i politiki temelj za poetak rasta reda, a
uskoro e se pokazati i njezini izvanredni uinci. U roku nekoliko godina Payens i njegova
subraa vodit e mreu naseobina (mansiones, odnosno kua), tako iroku da se javila
potreba za podjelom reda na provincije, od kojih je svakom upravljao posebni supervizor.
Drutvo e hvaliti junatvo templara podravajui njihovu stvar naklonou i darovima, a
mnogi plemii, iako nastavljajui ivjeti svjetovnim ivotom, trait e duhovno pristupanje
templarima koji e ih idealno primiti u svoje redove.
Veliki moralni uspjeh novog reda objanjava se u svjetlu onoga to je tvrdio kroniar i
mistik Guibert de Nogent: ako je Bog podijelio drutvo u tri osnovna reda (ordines) -
povjeravajui jednome zadau da se moli za sve (ljudi od vjere), jednome da radi za sve
(seljaci i zanatlije), a jednome da se bori (plemstvo) kako bi branio prva dva - u vitezovima
Hrama, eto, ostvaruje se pravo zemaljsko i duhovno savrenstvo, budui da oni u sebi
sjedinjuju zadau dviju viih klasa (Crkva i plemstvo) postajui u izvjesnom smislu
stupovima svijeta.

U redovniku-ratniku Hrama krotkost i poniznost pravog redovnika pridruivali su se

hrabrosti i plemenitosti namjera pravog viteza; kako bi se objasnilo tajanstveno znaenje
peata koji prikazuje dva viteza to jau na istom konju, predloeno je vie tumaenja, a ono
najvjerojatnije povezuje ga s dvostrukom moralnom naravi templara koja ujedinjuje
materijalne vrline ratnika s duhovnim krepostima redovnika.
Osim toga, injenica koja je moda mogla uinkovitije dirnuti imaginarij vojne
aristokracije prema kojoj je bilo usmjereno novaenje, u templarskom se vitezu savreno
ostvarivao onaj ideal fizike moi i unutarnje snage koji je toliko uznosilo drutvo XII.
stoljea i koji se izvanredno slavio u imenima dvojice ratnih drugova Orlanda i Olivera,
junaka epske borbe protiv saracenskog neprijatelja:

Roland je sran, a Oliver mudar;

Obojica su udnog junatva.
Otkad su se latili konja i oruja,
Ne bi se manuli boja makar poginuli.
Kakva dva junaka, a jo kako otmeno zbore!
No podli pagani dotle pomamno jezde

Bernard je bio odvie inteligentan i realistian ovjek da bi se zavaravao mogunou

da se svi templari mogu prilagoditi uzvienom uzoru proizalom iz mistine vizije svijeta i
ovjeka; ali bilo mu je vano pruiti im ideal, ogledalo ponaanja i etiki horizont koji mogu
uvijek drati na umu i gledati sa aljenjem svaki put kad zapadnu u zabludu.
 Hugues de Payens je na koncilu u Troyesu izloio obiaje kojih se drala njegova
bratovtina do tog trenutka, kako bi ih koncilski redovnici procijenili i odluili koje treba
odbaciti, a koje zadrati u novom pravilu koji e odsad propisivati ivot budueg vjerskog
reda. Nakon dugih rasprava punih kolebanja i ponekog sukoba, koncil je formulirao vjerski
obrazac koji je dosta dobro odgovarao molbi koju je uputio Balduin II. u svom navodnom
pismu svetom Bernardu; etika i stil u skladu s potrebama rata, ali koji istodobno nisu u su-
protnosti s dostojanstvom vjerskog reda.
Povjesniari su se dugo pitali o ulozi koju je igrao sam svetac u osnivanju reda.
Sredinom ezdesetih godina njemaka znanstvenica Anne Marie Bulst-Thiele tvrdila je da je
cistercitski peat prevagnuo u razvoju reda, za razliku od Hansa Eberharda Meyera, po ijem
je sudu benediktinski doprinos bio odvie precijenjen na tetu drevnijeg istonjakog
korijena koji je predstavljao prvu pravu vokaciju Payensovih drugova. Ipak izgleda da izvori
daju za pravo oboma, a da dvije komponente nisu nuno u sukobu; jer ako je uistinu sv.
Bernard bio tvorac templarskog pravila kako je izriito izjavio u predgovoru teksta koji je
odobrio koncil u Troyesu, istina je takoer da su prvi templari zasnivali svoju specifinu
etiku na augustinskoj i istonjakoj duhovnosti kanonika koji su ih ugoavali i koji su im
dali osnovno vjersko obrazovanje i ordinarij liturgije Svetog groba, koji je Hram nastavio
slijediti sve do svog kraja.
Bilo je i drugih elemenata istonjakog porijekla koji su ostali u obiajima templara
(poput moljenja ela poloenog na zemlju), a koji su vjerojatno u oima zapadnjakih
suvremenika pridavali redu egzotian izgled i koji su moda ak zlonamjerno upotrijebljeni u
vrijeme procesa koji je pokrenuo francuski kralj kako bi se stvorila pretpostavka da su
redovnici prihvatili tajne heretike doktrine. Rasprava meu povjesniarima, koja se jo nije
iscrpila, ne moe ipak dovesti u sumnju doprinos sv. Bernarda temeljima templarskog pravila
u kojem prevladava vizija askeze, koju su ti naroiti redovnici ostvarili kroz dvostruki napor
borbe protiv fizikih neprijatelja i protiv onih duhovnih, u obliku iskuenja.
Povjesniari su takoer dugo raspravljali treba li templare smatrati lanovima
samostanskog reda u pravom smislu rijei, odnosno redovnicima jednakim ostalim
predstavnicima posveenog ivota. Glavnu tekou koja se postavlja pred onoga tko eli
razmatrati Hram kao samostanski red predstavlja injenica da njegovi predstavnici nisu
primali sveeniko posveenje i nisu nikada postajali sveenici, suprotno onome to se
obino dogaalo s veinom lanova drugih vjerskih redova.
U sluaju templara religiozno zvanje imalo je nepovratni i trajni karakter, ali se
ograniavalo na uzimanje triju zavjeta: siromatva, pokornosti i neporonosti. Pristup viim
redovima, pravom sveenikom zvanju koje je davalo mogunost da se dijele sakramenti,
nije im bilo mogue jer je posebna kanonska zabrana ve stoljeima branila sveenicima da
se bore i prolijevaju krv. U ve spomenutoj povlastici Omne datum optimum papa Inocent II.
postavio je pravne temelje da bi red u budunosti mogao imati vlastite kapelane. Radilo se
meutim o sveenicima koji su postajali dio Hrama kad su ve u svijetu primili sveeniko
posveenje, i bilo im je apsolutno zabranjeno sudjelovati u borbama.
Iako su argumenti uenjaka vrlo valjani, ne smije se zanemariti miljenje sv. Bernarda
koje je bilo pretpostavka roenja templarskog reda, a on, ini se, nije imao sumnji:

Stoga je stvar dostojna divljenja i prekomjerno jedinstvena vidjeti kako su oni blai od
janjaca, a istodobno, suroviji od lavova, tako da sumnjam je li ih bolje zvati redovnicima ili
vojnicima, osim ako moda nije prikladnije zvati ih na oba naina, budui da njima ne
nedostaje ni blagosti redovnika ni hrabrosti vojnika.

Neki tragovi pokazuju da se tijekom gotovo dva stoljea svog postojanja red donekle
laicizirao, s postupnim smanjenjem broja sveenika koji na vrhuncu ranog etrnaestog
stoljea nisu vie bili u svim prebivalitima. U ovoj fazi u nekim perifernim prebendama
sluili su plaeni, odnosno netemplarski sveenici, esto iz prosjakih redova koji su kruili
po raznim sjeditima odreenog podruja kako bi svima osigurali minimum vjerske slube.
Prema pravilu templari su morali slijediti svakodnevni iter od devet liturgijskih sati molitve
koji su odreivali dnevni raspored, pa je stoga vjerojatno da se samostanski ivot redovnika
osiromaio u odnosu na prolost. Isto je tako sigurno da su jo poetkom etrnaestog stoljea
templare i dalje smatrali uistinu vjerskim redom.
Kad je 1307. g. francuski kralj Filip Lijepi proizvoljnim inom dao zatvoriti sve
lanove reda prisutne u njegovom kraljevstvu, pokrenuvi na taj nain mehanizam suenja,
pokuao je prebaciti proces na graansko podruje s argumentima da templari nisu redovnici
ve vojnici, pa stoga sudska nadlenost nad njima pripada svjetovnoj vlasti, a ne papinskoj.
Vladar je nastojao osigurati svoje zahtjeve pozivajui sa na autoritativne teologe sa Sorbonne
i potiui ih da pismeno izjasne svoje miljenje. Nakon vie od dva mjeseca ekanja teolozi
su odgovorili da je uhiivanje koje je kralj izvrio bilo ilegalno: vojevanje i ivot posveen
vjeri ne iskljuuju se ako je ratovanje posveeno obrani vjere. Templare je ustanovila Crkva
kao vjerski red; njegovi lanovi vre samostansku djelatnost, stoga je u pravom smislu rijei
vjerski red, pa pravna nadlenost nad njim moe pripadati samo Crkvi.
Bez obzira na tehniko-pravne rasprave i napade s politikim ciljem, templari su
zapravo uzimali tri sveta zavjeta samostanskih redova, odnosno zavjet siromatva,
poslunosti i neporonosti, i njihov je dnevni raspored oblikovan, uz neke varijante, na
temelju benediktinskih pravila. Potovao se osnovni princip ora et labora (moli i radi) jer se
njihov ivot dijelio izmeu vjerskih dunosti s jedne strane (odnosno zajedniko moljenje u
liturgijsko vrijeme i sluanju misa prema ordinariju uobiajenom pri Svetom grobu) i fizike
aktivnosti s druge strane, koja je u specifinom sluaju bila borba i svakodnevno vjebanje
koji su bili potrebni za pokretljivost u vrlo tekoj eljeznoj koulji i drugim dijelovima oruja
koji su u XII. stoljeu prekrivali viteza od glave do pete.
Odjea redovnika-ratnika obavezna i propisna" kao kod prave moderne vojske
odraavala je ovu dvostruku potrebu: potpuno bijela za vitezove, a smea za pobonike,
sastojala se od temeljne opreme - rublja (gae, arape i koulje) iznad kojeg se nosila sa-
mostanska tunika za ivot u samostanu i kratka tunika sa ianom kouljom te ostala zatita
za vrijeme vojnih aktivnosti. Za vrijeme koncila odranog u Parizu 1147. g. papa Eugen III.
odluio je dati templarima povlasticu da nose kri od crvene tkanine naiven na lijevom
ramenu kako bi odmah bila vidljiva njihova posveenost muenitvu.
Templarski red, u svojoj dvostrukoj prirodi vjerske ustanove i odabranog vojnog
korpusa, bio je glavni predstavnik i najbolji simbol razdoblja kriarskih ratova.
 Sveti Bernard nimalo ne oklijeva kad u templarskom modelu uoava novi ivotni
poloaj pojedinaca koji pripadaju vitekom staleu:

Namjeravam navijestiti novi rod vitezova, potpuno nepoznat u prethodnim

razdobljima, koji, ne tedei snagu, vodi borbu na dva fronta, kako protiv mesa i krvi tako i
protiv zlih duhova koji lutaju zrakom.

Takva je identifikacija stalna u njegovoj raspravi. Iz posve praktinih razloga, templar

je mogao potei samo iz redova vojne aristokracije, jer je morao biti u stanju suprotstaviti se
neprijateljima u trenutku rata koji se preteno vodio na konju. Nije bilo nikakve namjere da
se a priori iskljue drugi drutveni slojevi: potrebama Svete Zemlje sluio je jednostavno sloj
ratnika na konju, pa ga je prema tome trebalo privui na preobraenje. Ta je injenica stoga
ukljuivala vanu posljedicu, koju je sv. Bernard vjerojatno uoio kao korisnu u procesu
indoktriniranja novaka: kao vitezovi, odnosno vojnici, kandidati su ve u svjetovnom ivotu
primili potrebnu obuku u potivanju nekih vrijednosti koje su se pokazale vrlo korisnima i za
novi red.
Sveti Bernard i koncilski oci ustanovili su u Troyesu templarski model krenuvi od
temeljne spoznaje: kao to se iz eljeza ne moe iskovati zlato, da se posluimo pukom
izrekom, nezamislivo je na taj novi vjerski red primijeniti shemu ivotnih obiaja koji su se
potivali u samostanskim sredinama. Templar bi bio redovnik u pravom smislu rijei, ali
nadasve u dui, budui da su potrebe te posebne vokacije nametale da iz svog stila ivota
izbaci sve ono to je bilo najtipinije za samostanski izbor; odnosno odricanje od svijeta i
muenje tijela.
Ovi se vitezovi nisu nikada mogli potpuno odrei svijeta jer su prvenstveno bili
stvoreni da brane Kraljevstvo Jeruzalema, a ta posebna vokacija reda nametala im je
sklapanje trajnog odnosa s kraljem te zajedniko djelovanje u suglasju s politikim
strategijama. Sama vojnika djelatnost onemoguavala je prakticiranje posta i drugih oblika
pokore (kao to je noenje kostrijeti) koji bi oslabili tijelo; a stalna obuka, neophodna za
odravanje uvjebanosti za borbu, neizbjeno je ivot u samostanu inila nekom vrstom
nastavka svjetovnog ivota.
Bernard je vodio skupinu koncilskih oeva u vrlo realistinoj operaciji: budui da je
Svetoj Zemlji bila potrebna vjerska vojska, trebalo je dobro prouiti obiljeja svjetovne
konjice i nastojati izdvojiti, izmeu njezinih brojnih, esto nasilnih ili negativnih obiljeja,
one odlike koje su bile prikladne da se prilagode poukama kranskog morala. A kad ih
utvrde, pobrinut e se da ih prikladnom doktrinom uzdignu te da se razvijaju nametnuvi
redu ciljanu disciplinu, kako bi postali stupovima novog, uzvienog kodeksa ponaanja.
U etici vojne aristokracije bile su izdvojene etiri glavne toke koje su pristajale tom
ambicioznom planu: kult fizike snage, hrabrost povezana s osjeajem asti, odanost vlastitoj
grupi te duh portvovnosti. U stvarnoj praksi esto su bile pomijeane s drugim ponaanjima
vrijednim osude: neumjerenom uporabom nasilja, bahatou i eljom za isticanjem pred
drugima, oportunizmom i krenjem dunosti, te neosnovanom drskou.
 Stoga su se etiri vrline vitekog mentaliteta pridruile isto takvim kranskim
vrijednostima koje su pristajale tom sluaju, te su ukljuene u podruje pojmovnog obzora
koji e templara uiniti nekom vrstom savrenog viteza, koji e se kasnije sublimirati
ispovijedanjem vjere.
Iz toga je proizaao vrlo plemenit, ali doista vrlo zahtjevan obrazac ivota. Idealni
templar, kako ga je zamislio sveti Bernard, izgledao je jako elitistiki: ivot u redu bio je
prikladan za mali, probrani broj vitezova koji e primjerene fizike i psiholoke osobine
povezati s vrlo izraenim vjerskim osjeajem.
 Ponos vojne aristokracije bio je sigurno najtea prepreka koju je trebalo nadii kako bi
dolo do osnivanja vjerske vojske: mentalitet tog sloja doista ga je poistovjeivao s vlau i
nadmoi nad ljudima, a lanovi viteke skupine bili su njime zadojeni kroz obrazovanje i
kulturu porijekla. Kako pomiriti identitet i samostanski poziv s onim to je kranska
tradicija smatrala smrtnim grijehom, ali to se u trenutku bitke moglo pokazati snanim
poticajem za davanje dokaza hrabrosti i ratne uinkovitosti? Rjeenje tog problema bio je
vjet kompromis: morali su biti vrlo ponizni, a u cjelini ponosni to pripadaju Hramu.
Red je u kranskom smislu predstavljao savreno jedinstvo, zajednicu odabranih
boraca koju nije smjelo uznemiravati kukavno, nepristojno, vulgarno ponaanje; da bi se
moglo zasluiti, a pogotovo podravati divljenje koje su svjetovnjaci iskazivali prema lano-
vima reda, bilo je potrebno podvrgavati se krutoj disciplini u svim okolnostima, pa i u
najobinijim situacijama u vrijeme mira.
Subraa koju su slali meu svjetovnjake da obave neku zadau morala su ivjeti
besprijekorno kako bi se izbjeglo izazivanje bilo kakve kritike, a istodobno uinilo sve
mogue da sauvaju samostanske obiaje Hrama i za vrijeme svog boravka u svjetskom
ivotu. Pravilo izriito nalae da se svjetovnjacima dade opipljiv primjer svetosti i
umjerenosti. Stoga se templar mora drati svih propisa na koje je obvezan i truditi se to je
vie mogue da na svakoga ostavi izvrstan dojam.
Morao se njegovati vanjski izgled templara kako bi se pokazao osjeaj za red i istou,
ali istodobno nadahnjivati na skromnost kojom se moralo odlikovati svako njihovo
ponaanje. Opis koji nam daje sv. Bernard u svojoj raspravi je rjeit:

Krate kosu vjerujui u izreku apostola da je sramota za ovjeka njegovati kosu. Nikad
nakieni, rijetko oprani, pokazuju se preteno sa zaputenom ili kutravom kosom, prljavi od
praine, koe tamne od uporabe oklopa i sunevih zraka.

Iako se vjerojatno radi o pretjeranoj slici kako bi se istaknula uzdrljivost templarskog

ivota u odnosu na pretjeranu frivolnost svjetovnih vitezova, koje je svetac ismijavao kao
skup mekuaca odanih raskoi:

Vi kitite konje svilenim tkaninama, a iznad oruja nosite ne znam kakve valovite
koprene, bojite koplja, titove i sedla; ukraavate zlatom, srebrom i dragim kamenjem uzde i
ostruge. (...) Gajite dugu kosu poput ena to predstavlja zapreku vidu; sputavate hod dugim
i providnim tunikama, sakrivate osjetljive i njene ruke irokim rukavima.

Potrebna oprema koju je svaki redovnik-templar morao posjedovati sadravala je

nekoliko komada lanene odjee, to je osiguravalo dobar stupanj higijene s obzirom na
obiaje vremena: osnovno rublje bilo je dvostruko da bi omoguilo promjenu za vrijeme
pranja, a tome se dodavao stolnjak za jelo i runik za glavu, koja oito nije morala biti
potpuno obrijana.
Zabrana kupanja bez traenja dozvole zapravo je bila predviena obiajima, ali
vjerojatno jer se smatralo da neumjereno obavljanje takvog obiaja moe izvrgnuti opasnosti
ili barem oslabiti tijelo: ona doista pripada popisu zabrana koji je sadravao i putanje krvi,
uzimanje lijekova, samovoljno izlaenje u etnju gradom, podbadanje konja na neobuzdani
trk.
 Koncilsko pravilo vrlo je jasno objanjavalo da izgled templara mora biti nadahnut
zdravim principom prave mjere, dostojanstva, dolinosti kako ne bi izazvao kritike
zlonamjernih: unutarnja i vanjska istoa smatrala se neophodnom za onoga tko slui Bogu,
slijedei Boju zapovijed: Budite isti jer sam ja takav". Druga zapovijed predvia da
redovnicima bude oproteno ako za liturgijskih sati odmah ne potre na molitvu na zvuk
zvona, u sluaju da mijese kruh, kuju eljezo, potkivaju konja ili peru glavu. Zajedniki ivot
i vruina sirijsko-palestinskog podruja nametali su da se, to je mogue vie, izbjegava
irenje nametnika.
Bezuvjetno je ukinuta obua s uzdignutim vrhovima koja je bila uvelike u modi kod
svjetovnog plemstva, a isto tako i duge halje koje su davale vei zamah i dostojanstvo stasu;
templarska odjea morala je zadrati duljinu prikladnu za ratnu djelatnost, dakle ne ometati
slobodu pokreta, ali ni initi smijenima redovnike otkrivajui im previe noge.
Materijali su morali biti skromni potujui izvorni duh koji je nametnuo Hugues de
Payens: vrlo skromna lanena tkanina za odjeu pobonika, neto bolja za odjeu vitezova, ali
u svakom sluaju uvijek niske kvalitete; krzna su bila dozvoljena samo ako su bila ovja ili
janjea, ogrtae su dobivali u dvije verzije, od kojih je jedna bila podstavljena perjem protiv
hladnoe, a openito sva je odjea morala biti tek dovoljna za jednu osobu.
Nona oprema sadravala je madrac ispunjen slamom, plahte i deku, koju se moglo
zamijeniti poplunom od vune ili grubog lanenog samta. Sva odjea i predmeti koje je templar
nosio do primanja zavjeta morali su se ostaviti suknaru, koji je u svakom sluaju morao
odbiti skupocjeniju odjeu kao to su arene tkanine ili one obojene u grimiznu boju;
svjetovna odjea novog subrata darivala se kao milostinja siromanima koji bi je zatraili ili
ustupila pobonicima, to je moglo biti jo jedan znak njihova nepotpunog integriranja u
templarsko bratstvo, barem u prvim desetljeima. Pored osobnog dostojanstva, i elja da se
osudi moda svjetovnog ivota nametala je obiaj da zadre kratku kosu, bradu i brkove;
suknar je imao zaduenje da pregleda subrau i nametne ispravljanje onoga to nije bilo
izvreno.
Red je davao oruje, simbol i oitovanje vojnog ponosa, ali je sve to moralo imati
samo osnovni vid. Bili su ukinuti ukrasni oblici uobiajeni u svjetovnom ivotu koji su
predviali optakanje nekih dijelova zlatom i srebrom; moglo se dogoditi da neki svjetovni
dobroinitelj ponekad pokloni Hramu takvo blistavo oruje kao milodar, ali je ono moglo biti
primljeno samo ako je ploica dragocjenih metala bila barem djelomino izblijedjela, tako da
se redovnike nije moglo optuiti da su ga kupili. Ako je naprotiv bilo jo novo i raskono,
odluka je bila na metru koji bi obino odluio da se proda. Bile su zabranjene i navlake za
titove i koplja jer su se one smatrale nekim oblikom nepotrebne raskoi.
Vitez je raspolagao oklopom, ianim arapama, kacigom, maem, kopljem, titom,
buzdovanom, oklopnim haljetkom, titnikom za ramena, oklopnim cipelama, ianom
kouljom, pamunom proivenom kouljom za noenje ispod oklopa, dugom lanenom kou-
ljom koja se nosila iznad kratke koja je bila dio rublja. Redovnik- pobonik morao se
zadovoljiti oklopom bez rukava, ianim arapama bez pojaanog prednjeg dijela i kacigom.
U trenucima mira unutar samostana, kad su redovnici mogli skinuti naoruanje i ivjeti
ivotom u ritmu rada i molitve kao i svaki drugi red nadahnut benediktinskim pravilima,
iznad propisanog rublja nosili su dugu tuniku s uskim rukavima privrenu u pasu konim
pojasom i pokrivenu ogrtaem reda koji je obavijao cijelo tijelo i imao kukuljicu. Na platu,
bilo da je bio bijel ili taman, blistala je uoljiva crvena tkanina kria koji je papa Eugen III.
dodijelio Hramu na ve spomenutom parikom koncilu 1147. godine.
 Bog je odabrao takve sluge okupivi ih s granica zemlje meu najjaima u Izraelu, koji
e pozorno i vjerno uvati postelju pravog Salamona, odnosno Sveti grob, sve opskrbljene
maem i vrlo iskusne u ratnom umijeu.

Ideje svetog Bernarda o ustroju kakav bi imala nova templarska vojska bile su vrlo
jasne: to je trebao biti korpus odabranih boraca, koji vladaju vojnim zanatom, koji ve imaju
potrebno ratno iskustvo koje e ih odmah uiniti korisnima za misiju i za teak zadatak zbog
kojeg je Hram bio stvoren.
Obiaj da se primaju djeca, koji je po benediktinskom pravilu bio doputen, smatrao se
vrlo neumjesnim i zabranjenim; red nije mogao preuzeti na sebe troak potreban za
izdravanje tih buduih templara do trenutka kad bi postali sposobni da se uinkovito bore, a
osim toga prisutnost adolescenata unutar prebendi mogla bi izazivati stalne probleme reda i
discipline. Kako sprijeiti prostake ale, pokuaje bjeanja izvan zidina prebende u potrazi
za galantnim pustolovinama?
Stil ivota predvien templarskim modelom bio je vrlo zahtjevan i ukljuivao je,
poradi to vee uinkovitosti, da kandidat osjea vrlo konkretnu elju za odvajanjem od
svijeta i potrebu osobnog proienja; treba se sjetiti da je Payensa i njegove drugove na
polaganje zavjeta u Jeruzalemu potaknula upravo elja da ivotom odricanja okaju svoje
grijehe. Takav izbor bio je prikladan za odrasle ljude, ve iskusne u svjetovnom ivotu i
kojima se moda zgadila njegova ispraznost, dakle, spremne na ono potpuno preobraenje
zbog kojeg je red bio dostojan samostanskog naslova.
Idealan templarski vitez, u oima svetog Bernarda, bio je udovac zrele dobi koji je
mogao ostaviti upravljanje kuom prvoroenom sinu kako bi ostatak svog aktivnog ivota
posvetio vjerskoj vojsci: neto to se nije odvie razlikovalo od onoga to je vjerojatno bio
Hugues de Payens.
Pravilo koje je prihvaeno u Troyesu ne cilja samo na ekonomske probleme koji
proizlaze iz novaenja djece i adolescenata, ve otvoreno priznaje da tako drastian izbor u
nezreloj dobi nosi visok rizik kajanja i bijega; izlae se opasnosti sablazni i ozbiljne tete
moralnoj slici reda, to je svakako potrebno izbjei.
Ti redovnici nisu mogli, poput drugih monaha, dozvoliti sebi da trape svoje tijelo i
slijede one higijenske, prehrambene i psiholoke navike koje bi im pomogle da ostanu vjerni
svojim zavjetima: templari su se morali brinuti da se njihovo tijelo odri zdravim,
uinkovitim, prikladno izvjebanim za borbu, a uzimanjem mesa i vina izbjegavala se ona
fizika slabost koja je mogla biti saveznik u uzdrljivosti.
Novaenje zrelih ljudi, jo sposobnih za rat, ali ne vie sasvim mladih, uinilo bi
podnoljivijom i obvezu neporonosti, a istodobno bi ograniilo opasnost da neumjereni
pobjegnu iz boravita i budu otkriveni u neprilinim situacijama. Kako bi se pomoglo
njihovoj dobroj volji, brino se izbjegavao dodir s oenjenim vitezovima koji su sluili u
Hramu na odreeni rok i koji su morali spavati u odvojenim spavaonicama: ti revnosni
vojnici koji ipak nisu proli kroz samostansko obraenje i koji osim toga nisu osjeali teinu
vjerskih zavjeta, mogli bi uspostaviti atmosferu vojarne uz opasnost vulgarnih razgovora i
izrugivanja na raun zavjetovanih templara. Iz istih razloga bio je zabranjen obiaj davanja
templarskog pobratimstva enama, a redovnicima je bilo zabranjeno ljubiti ak i svoje
najblie roakinje.
Bernard i koncilski oci vjerojatno nisu gajili odvie iluzija o mogunosti da svi
redovnici ostanu uvijek vjerni svom zavjetu istoe, ivotnom principu koji je zahtijevao
teka odricanja, a nadasve je bio vrlo dalek mentalitetu vojne aristokracije. Naime, ak i u
najublaenijem izrazu epske, pa i dvorske poezije, pojam ene kao istog objekta osvajanja
odvie je uoljiv ak i kod viteza dostojnog divljenja kao to je Guillaume d'Orange, i gotovo
ne prikriva nasilje vladajuih slojeva nad niim klasama, kao u baladama koje govore o
susretu viteza i pastirice, sluaju za koji je i vrlo profinjena Ljubavna rasprava Andree
Cappellana savjetovala primjenu sile.
Pravilo predvia da u sluaju kad redovnik dozvoli da ga zavede bludnica, ne treba to
otkriti subrai, ni ti mora govoriti o tome s drugima kako se ne bi stvorili presedani i grjene
misli; ako pak doe do toga da redovnik izazove javnu sablazan time to je otkriven u javnoj
kui, on gubi svoj status templara. Jo poetkom etrnaestog stoljea neki preceptori za
vrijeme ceremonije ulaska pokoravali su se toj normi, vrlo realistinoj u odnosu na ljudske
slabosti; nametali su novom lanu da se suzdri od pohaanja ena, a ako ba nije mogao,
morao se pobrinuti da to nitko ne dozna.
Drugi dokaz realistinosti i ravnotee dalo je sastavljanje onih odredbi koje su
regulirale bavljenje lovom i turnirima, djelatnostima koje je svjetovno vitetvo smatralo
svojim omiljenim razonodama. Obino se kae da su templarima bile zabranjene, ali to nije
tono: nametnuti vitezu da se potpuno i zauvijek odrekne neeg najuglednijeg i
najzabavnijeg to je obiljeavalo njegov poloaj u svjetovnom ivotu, znailo je izlagati se
opasnosti visokog stupnja prekraja, u svakom sluaju veu tekou od prilagoavanja
novaka. Izumitelji pravila, vrlo vjerojatno sv. Bernard i koncilski oci, nali su domiljatu
mjeru kompromisa koja je ograniavala mogunost bavljenja tim porocima" vojne
aristokracije, svodei taj obiaj na neke sluajeve koji su se smatrali doputenima.
Pravilo je izriito zabranjivalo bavljenje sokolarstvom, igoui ga kao frivolnu
razonodu", a stanje dostojanstva, skromnosti i ozbiljnosti koje su templari kao redovnici
morali odravati smatralo se nespojivim s bunim i izrazito zabavljakim ponaanjem koje je
pratilo hajke lova:

Osuujemo zajednikom suglasnou obiaj lova na ptice uz pomo drugih ptica:

doista takve profane razonode nedoline su za samostanske uvjete. Neka redovnici radije
sluaju vjerske pouke, sudjeluju u molitvama i svaki dan sa suzama u oima ispovijedaju
Bogu svoje grijehe. Iz tog razloga nijedan templar-redovnik ne smije ii sa svjetovnjacima
koji se bave lovom sa svojim sokolom i drugim grabeljivim pticama. Budui da je dunost
svakog redovnika ponaati se dolino i skromno, ne odajui se smijehu, govorei malo, i to
samo da bi rekao neto prikladno i umjerenim glasom, zabranjujemo svim fratrima odlaziti u
umu u lov lukom i strijelom, ili odlaziti tamo s onima koji se time bave, osim da bi ih
zatitili od napada Saracena; a u svakom sluaju templar ne smije hukati lovakog psa, niti
tjerati konja u neobuzdani trk gonei neku ivotinju.

Vie negoli zabranu lova, pravilo je zapravo predlagalo ogranieni obrazac

sudjelovanja u lovu, koji je branio templaru da se prepusti neumjerenostima u glasu i
kretnjama tipinim za takve prilike koje su bile suprotne pojmu samostanskog dostojanstva.
Obavezni uvjeti da se templar moe druiti sa svjetovnjacima za vrijeme lova, odnosno elja
da ih zatiti od eventualnih saracenskih napada, sigurno nisu nedostajali u okruenju kakvo
je Sveta Zemlja, uvijek pod prijetnjom napada islamskih susjeda. Tu nedunu izliku mogao
je uvijek i svatko iznijeti bez opasnosti da bude opovrgnut, a k tome ona je osiguravala
subrai, strastvenim lovcima, mogunost da ipak, iako neupadljivo", sudjeluju u omiljenim
hajkama.
Samo ako bi ostao vjeran svom prvom zavjetu da brani krane od Saracena, te zadri
dostojanstveno ponaanje i u svakom vidu nadahnuto umjerenou, templar je mogao pratiti
svjetovne plemie u lov vodei sa sobom i vlastitog psa: sljedea norma potvruje da su
redovnici drali u prebendama pse i make, koje su uzgajali osobno, a ponekad i davali
drugima kako bi pokazali svoju dobrohotnost. Ako je, meutim, hajka sluila za uklanjanje
lavova koji su harali sirijsko-palestinskim teritorijima, padale su sve zabrane i templari su
mogli aktivno sudjelovati sluei se orujem.
I zabrana natjecanja na turnirima injenica je koju ne treba shvatiti doslovno: ako je
Bernard u De laude osudio razmetanje nasiljem i raskoi do kojeg je dolazilo upravo u tim
prilikama, turnir je bio i dalje u svakom sluaju korisna metoda vjebanja u vrijeme mira,
kao i obiaj duboko ukorijenjen u mentalitet aristokratske klase. Pravilo se ne odnosi izriito
na turnire pa ih zapravo ni sv. Bernard izriito ne ukljuuje u svoju listu zabranjenih zabava.

Mrze ah i igre na sreu, gnuaju se lova, a ne veseli ih, kako je obiaj, lovljenje ptica.
Preziru i groze se tatine i varljivih ludosti glumaca, vraeva, pukih pripovjedaa,
besramnih pjesama i kazalinih predstava.

Ipak meu specifinim povlasticama metra je i ta da dozvoli subrai bavljenje

turnirima ili drugim vitekim igrama; jo jednom je bolje govoriti o krutom ograniavanju
nego o apsolutnoj zabrani.
Potrebe za borbom nalagale su da se ne demoniziraju zanosi, estina, oitovanja
vitalnosti i snage. Ako je bilo pravedno disciplinirati ih i drati ih pod strogom kontrolom,
ipak ih se nije smjelo potpuno sputavati, zbog opasnosti da se subraa potiu na asketizam
koji bi ih mogao oslabiti, uinivi ih nesposobnima u trenutku sukoba. Jeruzalemski kralj bio
je vrlo izriit u svom pismu opatu Clairvauxa: Stvorite redovnicima takve ivotne navike
koje nee biti u suprotnosti s grajom i otrinom rata, ali e biti korisne za kranske
principe."
Postojala je meu templarima XII. stoljea ta tendencija prema askezi i bila je jaa
nego to smo skloni vjerovati: pravilo je doista izriito moralo zabraniti bolesnim
redovnicima da ustaju za moljenje jutarnje molitve, braniti im da se podvrgavaju drugim
postovima osim onih predvienih u posebnim liturgijskim prilikama i nametnuti im da jedu
dvojica po dvojica kako bi se uzajamno mogli nadzirati i prijaviti one koji su postili bez
dozvole.
Jedan drugi propis izaziva izvjesnu znatielju, kad tvrdi:
Svjedok dostojan najveeg povjerenja iznio nam je da vi sluate slubu Boju ostajui
uvijek i u svakom sluaju stojeke, ne pridravajui se prave mjere. elimo osuditi tu
naviku: na kraju psalma Doite, kliimo Gospodinu" morat ete svi sjesti za vrijeme
prizivne pjesme i himne, bili zdravi ili bolesni, kako ne biste dali povoda smutnji. I svi smo
sloni u naredbi da molite drei se prave mjere u tijelu i duhu, odnosno sjedajui i listajui
kad je predvieno i jednostavno, s najveim potovanjem i bez vikanja, da ne smetate jedan
drugome.
Kakvu je sablazan mogao izazvati kod vanjskog posjetitelja prizor templara koji su
molili stalno stojei, pa i kad je bilo predvieno da mogu sjesti? I zato im je bilo potrebno
nametnuti umjerenost zanosa s kojim su podizali glas u molitvi? Vjerojatno su pisci pravila
htjeli ublaiti onaj zanos koji je, ako se prepusti sam sebi, mogao dovesti do pretjeranog
vjerskog fanatizma; norma prave mjere, sredinji princip doktrine sv. Bernarda, primijenjena
je da se prikladno disciplinira vjerska pretjeranost, a nju, kako se ini, potvruje svje-
doanstvo Ernoulove kronike.
 Odgajanje na preziranje vlastitog ivota, to znai sposobnost da se ne tede u trenutku
sukoba, bila je vrlo korisna injenica u kontekstu kakav je bio onaj Svete Zemlje poetkom
XII. stoljea, uvijek pod prijetnjom nedostatka vojske. U svakom borcu hrabrost je pred-
stavljala duevnu snagu i kao takva morala se slaviti, iako nastojei prevesti" tipine
vrijednosti viteke etike u oblik spojiv s vjerskim zavjetima redovnika Hrama.
Odvanost, prva vrlina viteza koja je u chansons de geste (Francuske junake narodne
pjesme, nap. ur. ) utjelovljena u liku Rolanda, u templaru je postala vrijednost u slubi pra-
vedne stvari nakon to je izgubila svoje najsurovije i najzvjerskije crte; njoj se pridruila
mudrost, atribut hrabrog Olivera, kao sposobnost razluivanja kako bi bolje upotrijebili svoje
duevne snage, ali i umjerenost i prisnost s ostalim ratnima drugovima.
Ideja o pripadnosti elitnoj skupini na vojnom i drutvenom planu povezana je sa
svijeu da moraju braniti njezinu moralnu sliku: grupa nije mogla sebi dopustiti da prekri
svoje prvenstvo ponaanjem koje odstupa od tog istog kodeksa koji ju je odlikovao; ustvari,
viteki je stale osjeao da posjeduje vlastitu ast koju mora tititi, ideal koji je vrlo jasno
izraen u epskoj tradiciji XII. stoljea.
Jedan vrlo poman promatra zapadnjakih vitekih obiaja kao to je emir Usama ibn
Munqidh daje ovakvu sliku plemstva u Svetoj Zemlji:

Kod Franaka - neka ih vrag nosi! - nema ljudske vrline koju toliko potuju kao
ratniku hrabrost, i nitko nema prvenstvo i tako visoku ast osim vitezova, jedinih osoba koje
su kod njih na cijeni. Oni daju savjete, sude i zapovijedaju. (...) Kad vitezovi jednom donesu
presudu, ni kralj ni ijedan drugi njihov voa ne mogu je izmijeniti niti ponititi; tako je
moan vitez kod njih. Njihov mi je kralj jednom prilikom rekao: ,,A ti, tako mi moje
hrabrosti, juer sam se uvelike razveselio!" Neka Bog razveseli Vae velianstvo, zbog ega
ste se razveselili?" Rekli su mi da si velik vitez, a ja nisam vjerovao da si ti uope vitez."
Velianstvo, odgovorio sam, ja sam vitez svog soja i svog naroda." Jer kad je vitez visok i
vitak, oni ga jo vie cijene.

Hram se vjerojatno sastojao ponajvie od vitezova, kao to je ve spomenuto, jer ti

ljudi, odgojeni od djetinjstva u takvom drutvu i ponaanju, stizali su u red ve prikladno
izvjebani za prihvaanje etike specifine za vjersku vojsku, pa su stoga problemi
integriranja bili vrlo ogranieni ili ih uope nije bilo. Nije pitanje drutvene naravi navelo
Bernarda i koncilske oce da zatvore hijerarhijske rangove Hrama, ve svijest da se takav
obrazac ivota ne moe odjednom nauiti, jer je potrebno postupno i uistinu dugo
obuavanje.
Oni koji ne potjeu iz redova vojne aristokracije bit e rado prihvaeni u red, ali se
nee smjeti postavljati iznad, a jo manje pridruivati u istoj funkciji onima koji su roeni i
odrasli u obiteljskoj skupini vitekog reda. Model templara zamiljen je upravo za taj stale,
koji je u vojnoj stvarnosti poetka XII. stoljea predstavljao presudan element u vojsci:
Tko god ti bio, Kristov vitee, ti koji si napravio tako uzvieni vjerski izbor, da bi
ostao vjeran zavjetima, morat e dati dokaz volje i velike vrstine: ako u tome uspije u
nevinosti i ustrajnosti, zasluit e da se uspne meu muenike koji su ponudili ivot u ime
Krista. U ovom redu ponovno se raa i ponovno cvjeta vitetvo, ono koje je, prezirui
pravdu, izdavalo svoju zadau da brani siromahe i crkve, te je postajalo okrutno otimajui,
pljakajui i ubijajui.
 Pridruivanje nevitezova predvieno je u tekstu koji je prihvaen u Troyesu, ali u to
vrijeme oni vjerojatno nisu potpuno sudjelovali u templarskoj fraternitas (bratovtini):

Odreujemo da odjea mora biti uvijek samo jednobojna, odnosno ili bijela ili crna,
znai od burella. Svim vitezovima koji su prihvatili templarski poziv doputamo da, ako je
mogue, i ljeti i zimi nose bijelu odjeu, kako bi se prepoznali oni koji su napustili mrani
ivot da bi se pomirili sa Stvoriteljem kroz ist i neporoan ivot. Bjelina oznaava potpunu
neporonost, a neporonost znai spas uma i zdravlje za tijelo. Ako vitez ne ostane
neporonim, nee moi stii do vjenog poinka i vidjeti Boga, prema onome to kae sveti
Pavao: Traimo mir sa svima i istou, bez koje nitko nee vidjeti Boga."

ini se da neki elementi ukazuju da se poloaj pobonika, barem na poetku reda,

smatrao niim, i na etikom i vjerskom planu:

Slaemo se u odlunoj osudi i zabrani obiaja koji su se proirili meu templarima:

doista, i pobonici i sluge nosili su bijelu odjeu, iz ega su proizale velike tete. U
krajevima s onu stranu planina pojavili su se lani templari, oenjena subraa i drugi
pojedinci koji su se izdavali za templare, dok su naprotiv jo pripadali svijetu. Oni su svojim
ponaanjem nanijeli veliku sramotu redu, a osim toga uzoholili su one koji slue u Hramu na
odreeno vrijeme. Odsada moraju nositi crnu odjeu. Ako je ne nau, neka nose odjeu
mjesta stanovanja, a ona neka bude jednobojna iz prostije tkanine, odnosno burella.

Za vrijeme suenja, do kojeg je dolo poetkom etrnaestog stoljea, bio je pozvan

svjedoiti talijanski biljenik Antonio Sicci iz Vercellija koji je radio u slubi templara
etrdeset godina i vrlo je dobro poznavao dokumente iz njihova arhiva jer se njima sluio u
administrativne svrhe: objasnio je da je u poetku bratovtina bila rezervirana samo za
vitezove, dok su pobonici imali manje vanu ulogu i bili su veinom plaeni za svoje
usluge, a tek kasnije red je odluio odobriti im pripadnost templarima. Ako je istina, kako
tvrdi Alain Demurger, da je boju templarske halje nametnuo sveti Bernard i da je
predstavljala transpoziciju simbolike odjee Clunyja i Citeauxa, to bi mogla biti daljnja
potvrda ove pretpostavke: u ta dva reda bijela halja bila je rezervirana za redovnike, a smea
za brau laike.
Vojna izvrsnost vitezova templara morala je biti uoljiva u trenutku sukoba: ugledna
dvodijelna bijela i crna zastava, u ije simboliko znaenje povjesniari jo nisu sigurni, bila
je vidljiva slika vjerskog i vojnog ponosa reda. Nisu bila dozvoljena odstupanja od tog
junakog duha koji je doveden do rtve u ime moralne slike Hrama koju je trebalo braniti po
svaku cijenu. Jedino utoite bila je uzajamna odgovornost subrae spremne da se osobno
izloe kako bi spasili druga:

Nitko se ne smije udaljiti sa svog poloaja bez dozvole starjeine, ak ni ako je ranjen;
a ako se nae u situaciji da ne moe traiti dopust, mora poslati jednog druga da to uini za
njega. A ako bi se sluajno dogodilo da krani budu pobijeeni, sauvaj Boe!, nijedan
redovnik ne smije se udaljiti s bojnog polja sve dok je neprijatelju izloen stijeg Hrama: a tko
se o to ogrijei bit e zauvijek izbaen iz reda. Kad neki redovnik vidi da nema vie nijednog
stijega Hrama kojemu pritei, morat e otii do prve zastave hospitalaca ili drugih kranskih
boraca koje bude mogao nai; a ako i oni budu blizu poraza, nakon toga e biti slobodan da
se spasi kako ga Bog bude naputio.

Zasigurno svi lanovi reda nisu doslovno uzimali zapovijedi tog propisa i bilo bi
naivno misliti da nije bilo sluajeva kukaviluka ili bijega. Ipak, izvori pokazuju da je Hram
za vrijeme XII. stoljea bio kompaktno i vrlo povezano tijelo, obiljeeno odlinom discipli-
nom zahvaljujui kojoj je doista bilo dogaaja koji su izazivali divljenje promatraa, kao
1188. godine, kada se Saladin spremao ui u Darbsak kod Antiohije: neki arapski oevidac
vidio je templare iz garnizona kako zatvaraju rupe u zidinama pravei tit vlastitim tijelima,
nepomini poput bedema". im bi jedan vitez pao, odmah bi njegov drug zauzimao njegovo
mjesto.
 Strunjak za vojnu povijest Claude Gaier smatra da je templarska organizacija bila
vrlo uinkovita jer je za ono vrijeme zacijelo predstavljala novinu: normativa je zamiljena
da velia unutarnju povezanost, duh zajednice, usklaeno djelovanje u razdoblju u kojem se
taktika jo uvijek zasnivala na pojedinanoj hrabrosti. Analiza izvora otkriva da je red
obiljeavala znaajna kompaktnost, dok su u svjetovnoj konjici osobne inicijative esto
izazivale nered. Hram je bio jedino tijelo u kriarskoj vojsci sposobno da odri stalnu
disciplinu. Za vrijeme Drugog kriarskog rata francuski kralj Luj VII., dok je prelazio
planine Anatolije, naao se u opasnosti zbog neurednog ponaanja kranskih snaga, unutar
kojih se samo templarska vojska pridravala discipline u kretanju.
Doprinos Hrama predstavljao je vjerojatno etvrtinu cijelog kontingenta franake
konjice u Siriji i Palestini XII. i XIII. stoljea, ali na vojnom planu red nije nikada ni bio
zamiljen kao vojska, nego vie kao odabrani vojni korpus, sastavljen preteno od konjice.
Kako naglaava Gaier:

Nova konjica Hrama, iskusna i organizirana, obdarena vlastitom ideologijom,

anticipiranje je onoga to e predstavljati nadmonost novijih armija nad onima iz srednjeg
vijeka i ancien regimea openito. (...) Hram je nepobitno ono najbolje to je klasino doba
proizvelo u vojnoj disciplini.

Budui da svi potjeu iz iste drutvene sredine, iz svjetovnog vitetva koje je u to

vrijeme ve izgradilo grupnu sliku, vitezovi Hrama morali su zapravo dijeliti ono to
antropolozi zovu drutvenim kanonom", odnosno sustav vrijednosti koji je potrebno po-
tivati i zbir ponaanja kojih se potrebno pridravati ako se eli biti smatran dijelom skupine.
Jednostavnije reeno, mogli bismo govoriti o zajednikoj i jednoglasno prihvaenoj viziji
svijeta koje se treba pridravati.
Drutveni kanon namee se svim pojedincima koji pripadaju nekoj specifinoj skupini;
on daje peat ponaanju i individualnoj senzibilnosti.
Vitezovi su, dakle, tvorili cjelinu ve potencijalno povezanu istim mentalitetom jo
prije stupanja u red: cjelinu koju je uostalom trebalo dotjerati u njezinim temeljnim
ponaanjima, umjerenu, discipliniranu i prikladno pouenu u vjeri tamo gdje je tipino
obrazovanje vojne aristokracije urodilo uvjerenjima koja odstupaju u odnosu na kranski
moral.
Poriv za isticanjem pred ostalima, usaen u viteki mentalitet, kanjavao se nekom
vrstom zakona o odmazdi; svakome tko bi pokuao promijeniti svoju opremu smatrajui je
odvie siromanom davali bi se predmeti jo loije kvalitete. Nijednom templaru nije bilo
doputeno svojevoljno promijeniti svoju odoru". Ta briga o odorama sluila je vjerojatno da
bi se ojaao osjeaj pripadanja zajednici, u interesu koje je pojedinac morao uvijek i u
svakom sluaju biti podreen, izgubivi u njoj svoja individualna obiljeja.
Osjeaj zajednice uzdizao se kao vrijednost koja se izjednaavala s kranskim
pojmom bratstva. Svaki je templar bio duan bdjeti nad drugovima, i ako bi primijetio neki
propust, morao je krajnje diskretno opomenuti krivca da se iskupi, prije nego to ga otkriju
starjeine, upravo da bi izbjegao njegovo kanjavanje. Ako ne bi postigao poslunost, morao
se obratiti nekom drugom subratu da se pobrine kako bi ga naveo na pokajanje, uvijek u
najveoj tajnosti; a ako ni ovaj drugi ne bi uspio, onda je bilo obavezno obratiti se kapitulu
reda.
 Pojave koje su mogle razbiti povezanost skupine - dogaaji ipak esti unutar
zajednica, kao to su elja za takmienjem, zavist, ljubomora, gunanje, ogovaranje, klevete
- drastino su se kanjavale. Nijedan redovnik nije smio sebi dozvoliti da zahtijeva konja ili
opremu nekog drugoga, a ako su njegovi bili neodgovarajui za njegovu funkciju, morao je
otii deurnom starjeini i traiti doputenje za zamjenu.
Osobne inicijative su se suzbijale kao uzrok nereda i nesloge; osuivala se ak i
mogunost da se oprema zamijeni s drugim subratom uz obostranu suglasnost, jer je sve
moralo pripadati Hramu, a privatni bi dogovori stvorili krug opasnog individualizma u pro-
storu zajednitva. Ali besplatni dar bio je neto drugo, slobodno se dozvoljavao samo pod
uvjetom da predmet bude skroman, kao na primjer ve noena odjea, kako ne bi bio u
suprotnosti s principom siromatva.
Zabrana dranja krinja s bravama i lokotima opravdavala se eljom za osudom
individualne svojine, budui da je redovnicima bilo zabranjeno posjedovati, osim osnovne
opreme, bilo to drugo to bi nadilazilo minimalnu propisanu vrijednost. Isti je razlog branio
templarima itanje u tajnosti pisama koja su stizala od njihovih roaka, kao i primanje
njihovih darova, koje su starjeine morali potanko pregledati.
Velik dio pravila koji se brine za discipliniranje kretanja u bitci usmjeren je na
obuzdavanje individualistikog duha koji je oito obiljeavao ponaanje vitezova za vrijeme
njihovih ranijih svjetovnih vojnih iskustava; postoji mnogo propisa koji brane redovnicima
udaljavanje od ete ili skretanje od discipline koju su ustanovili starjeine, napredovati
pretjeui ostale, preuzimati inicijative prema vlastitoj procjeni. Jedini izuzetak: spasiti
kranina kojeg su okruili Saraceni ili nekog subrata u ivotnoj opasnosti.
Obveza na zajedniku solidarnost odnosila se i na one pridruene elemente koji, iako
pripadajui templarima, nisu vie vrili vojnu funkciju; odnosno na starce, bolesne i
preminule. Duboko potovanje prema starcima i obzir prema bolesnima bili su propisani kao
temelj templarske ideologije budui da su se pridruivali principu milosra prema slabima;
briga prema nemonima bila je obveza koju koncilsko pravilo povezuje neposredno uz
evaneosku zapovijed, a brojne odredbe u vezi s dunostima subrata bolniara pokazuju da
se to vjerojatno nije nimalo zanemarivalo.
Kult preminule subrae njegovao se na svean nain jer se unutar Hrama osjeaj smrti
proivljavao u neposrednoj vezi, dapae, u funkciji specifine zadae reda. Brojne molitve za
pomo protezale su se i na svjetovnjake koji su odluili sluiti Hramu na odreeno vrijeme
ne pridruivi mu se definitivno, kao i na obitelji redovnika i na sve dobroinitelje koji su
podravali red materijalnim darovima, a naroito toplinom svog potovanja.
 Za vrijeme svog propagandnog putovanja na Zapad utemeljitelj reda, Hugues de
Payens, posjetio je mnoge monike u Europi prikazujui im templarski plan i dobivi njihov
pristanak. Kad se napokon raspravljalo o osnivanju reda na Koncilu u Troyesu, sv. Bernard i
drugi pokretai ve su bili predvidjeli da e se nova struktura ubrzo poveati dosegnuvi
znatne razmjere i imovinu.
Prema kronici Vilima iz Tira, jednog od osnovnih izvora za povijest reda u njegovim
poecima, Payensova bratovtina nije imala velikog uspjeha nakon to su lanovi preuzeli
vjersku obvezu pred jeruzalemskim patrijarhom, a u vrijeme Koncila u Troyesu imala je
samo devet lanova. Druga svjedoanstva, kao to je ono jakobitskog patrijarha Antiohije
Michaela Sirijskog, svjedoe naprotiv o znatnijem i vjerojatnijem broju koji moemo
procijeniti na oko trideset vitezova. Zapravo, pokretai reda navode koncilske oce iz Troyesa
da zamisle novu veliku strukturu, dajui joj mogunost feudalnih prava nad ljudima i
stvarima, kao i mogunost irenja u razne zemlje gdje e njihove naseobine biti organizirane
u provincije.
Vjerski i administrativni ivot reda bio je podreen potivanju oko sedamdeset normi
koje su predstavljale takozvano koncilsko pravilo, napisano izvorno na latinskome, a zatim,
vjerojatno na poetku trinaestog stoljea, prevedeno na francuski. U monumentalnom
istraivakom radu koji sam ve navela, Simonetta Cerrini je rekonstruirala strukturu i
tradiciju izvornog teksta. Broju od sedamdeset normi prvotnog pravila" postupno su
pridruene druge odredbe, koje su sluile za reguliranje raznih aktivnosti reda, od liturgijske
prakse do vojne slube: ti statuti nazvani su retrais, to je drevni francuski izraz koji moemo
prevesti kao izvodi". Prvi dodatak pravilu odobren je na Koncilu u Pisi, a sastoji se od niza
vjerskih svetkovina koje su templari morali naroito obiljeavati sveanostima i postom;
zatim slijede takozvani hijerarhijski statuti", odnosno korpus normi koje su regulirale
ureenje templarske hijerarhije i koje danas predstavljaju dragocjeno sredstvo za
prouavanje unutranjeg funkcioniranja reda.
Hram je posjedovao piramidalnu strukturu na vrhu koje je bio metar (potkraj
trinaestog stoljea bit e nazvan veliki metar da bi se razlikovao od provincijskih
zapovjednika), neosporan templarski starjeina ljudi i imovine. U odnosu na njegov autoritet
statuti izraavaju stav koji ne ostavlja sumnje: Svako pravilo koje je predvieno u ovom
pravilniku podlono je nahoenju i slobodnoj prosudbi metra", (73. poglavlje).
Odabran izborom reguliranim dugom i preciznom procedurom, metar Hrama morao
je posjedovati potrebno iskustvo da bi upravljao nadnacionalnom strukturom koja je
istodobno bila i vojska, financijska ustanova u slubi kriarskog rata i djelotvorno
diplomatsko tijelo. Vjerojatno je trebalo izabrati ovjeka iskusnog u stvarima Svete Zemlje i
sposobnog da govori barem jezicima zemalja u kojima se red najvie ukorijenio. Vlast
metra ograniavale su ovlasti njegova couventa, neke vrste vijea s kojim se starjeina
morao savjetovati o najvanijim pitanjima i obavezno ga uzimati u obzir. Pravilnik koristi taj
izraz u vrlo razliitim kontekstima, dajui ponekad dojam da je couvent cjelina svih lanova
reda. Ali isti normativ na drugim mjestima objanjava da rije ima openito znaenje
suglasnosti, skuptine; iji je opseg bio vie ili manje irok, ovisno o predmetu o kojem se
raspravljalo.
Couvent je izvedeno od latinskog conventum to znai jednostavno zbor"; postoji
plenarni zbor svih lanova kad se radi o odlasku u borbu ili prisustvovanju vjerskim
svetkovinama, ali postoji, naravno, i uski zbor kad se odluuje o pitanjima od ivotne
vanosti. Poglavlje 98. naglaava da se svi redovnici Hrama moraju pokoravati metru, dok
on mora biti podloan svom couventu; ta rije mora, dakle, nuno oznaavati neku vrstu
vijea, privatnog ureda. Ne moe se odnositi na cjelinu templara jer nijedan organizam, a
najmanje vojno tijelo, ne moe funkcionirati ako odluke starjeine moraju ovisiti o odobrenju
velikog broja samostana.
Izvori svjedoe da je metar odabirao neke bliske ljude za koje je bio vezan posebnim
odnosima prijateljstva i povjerenja: normativ ih naziva compagnons don mestre, drugovi
metra, u posebnom smislu koji je izraz drug" imao u srednjem vijeku: prijatelj, brat po
oruju, savjetnik. Postojala je zatim i skupina staraca, templarskih veterana, kojima su statuti
priznavali vrlo velik autoritet: spadalo je u dunost metra podnositi prijedloge za ispravke
ili novine u statutima u skladu sa skupinom staraca, i njima se moralo obraati kao uvarima
povijesnog pamenja Hrama, u sluajevima kada bi neka situacija, kakva se dotad nije
pojavila, zahtijevala donoenje tekih odluka koje se nisu mogle temeljiti na tekstu statuta.
Metar i njegovi drugovi, zajedno sa starcima i lanovima Glavnog stoera reda,
odnosno onima kojima su bili povjereni glavni poloaji u hijerarhiji (oni su se dijelili u razne
skupine ovisno o raznim sferama kompetencija), tvorili su usko Vijee Hrama. Na vojnom
polju voenje operacija spadalo je u dunost marala i sirtiskalka (Od lat. siniscalus -
kraljevski slubenik, nap. ur. ); na logistikom ili administrativnom planu najmoniji je bio
poloaj zapovjednika zemlje Jeruzalema, za kojim je slijedio zapovjednik grada Jeruzalema,
pod iju su ovlast potpadala mnoga pitanja koja su se odnosila na glavne strateke toke
Svete Zemlje.

Imovinsko podruje bilo je povjereno rizniaru. Taj je poloaj obino pokrivao jedan
pobonik budui da je poetkom XII. stoljea prosjeno obrazovanje viteke klase bilo
usredotoeno na vojno vjebanje, a itanje i pisanje smatralo se djelatnostima dobrim za
klerike i trgovce. Jo potkraj trinaestog stoljea poloaj je vodio pobonik, ali je postupno, s
prilagoavanjem Hrama bankarskoj djelatnosti, mjesto rizniara postalo vrlo uglednim bez
obzira na hijerarhijski in.
Tijekom XII. stoljea novi red doivio je snaan razvoj, tako da je ve prvim
nasljednicima Huguesa de Payensa postalo jasno da je potrebno organizirati templarske
posjede u provincije, ovisno o zemlji u kojoj su se nalazili, kako bi se osiguralo uinkovito
upravljanje. Hram je postao kompleksan i moan nadnacionalni organizam: svaka od glavnih
provincija bila je povjerena jednom zapovjedniku (preceptoru) i podijeljena u manje okruge
(balivije), koji su opet sadravali prebende jednog teritorija, u mrei koja se protezala cijelim
bazenom Sredozemlja i dalje; od Portugala do Armenije, i od kotske do Svete Zemlje.
Svi zapovjednici Hrama, od odgovornih za neku provinciju do balivija, bili su sazivani
barem jedanput godinje zajedno u Glavni stoer reda na glavni kapitul prilikom blagdana
Svetili apostola; slavlje je trajalo nekoliko dana i imalo je obiljeje sveane ceremonije u
kojoj su se izmjenjivali liturgijski obredi i sastanci za raspravljanje o glavnim pitanjima koja
su se ticala reda.
Hram je dobio i posebne povlastice poreznog tipa, jer su se sva njegova sredstva
morala investirati u financiranje obrane Svete Zemlje. Ta povlastica je stvorila trvenja s
drugim vjerskim redovima koji nisu bili toga osloboeni, ali i s biskupima, koji su smatrali
da su ih templari nadili u ugledu i pretekli na planu vlasti.
 U XII. stoljeu zapadna ekonomija temeljila se preteno na zemljinom dohotku pa su,
dakle, europski plemii koji su htjeli svojim milodarima moralno, ali i materijalno podrati
Hram darivali Hramu posjede i zgrade. Ono to se proizvodilo na ovim farmama, ali i dohoci
koje su plaali oni to su drali u najmu templarska dobra, pretvaralo se u novac i slalo u
Svetu Zemlju, gdje se koristio za podmirivanje potreba rata protiv Saracena.
Alain Demurger prouavao je dnevnike templarskih prebendi francuske regije,
zabiljeivi znaajno irenje donacija tijekom gotovo cijelog XII. stoljea; oit znak kako je
to razdoblje obrascu vjerske vojske priznavalo pravu moralnu izvrsnost. Prebende u
provinciji bile su zemljoradnika gospodarstva, ali i centri novaenja i uvjebavanja, gdje su
se novaci obrazovali prije nego to su bili poslani u prve redove u Svetu Zemlju.
Prenoenje novca na Istok navelo je red da vrlo brzo razvije bankarsku i financijsku
tehniku, koristei moda iskustvo trgovaca s kojima je doao u dodir, a njegove lae
posjeivale su glavne luke Sredozemlja. Godine 1179. Crkva je potvrdila odlunu osudu dje-
latnosti pozajmljivanja koje se esto poistovjeivalo s lihvarenjem; ali ekonomija tog
vremena se mijenjala, kreui prema drugaijem usmjerenju koje je davalo prednost prometu
i protoku kapitala. Templari su, kao i ostali vjerski redovi, pa ak i biskupi, posuivali novac,
obino uz niske kamate, to se esto prikrivalo oblikom pologa. Materijalna vrijednost
predmeta sluila je da bi se prebenda obetetila za izgubljeni iznos u sluaju da se novac ne
vrati; inventari templarskih prebendi koje je Filip Lijepi dao sastaviti nakon zapljene 1307.
godine svjedoe o postojanju dragocjenog posua, enske svilene odjee i drugih
skupocjenih predmeta koji su ostavljeni na ime pologa.
injenica da je izvorni duh reda zasnovan na pokajnikoj vrijednosti siromatva, a
jednako tako i zahtjev da se sva imovina sauva za znaajne trokove rata, usmjerili su
propise na odreivanje vrlo stroge kazne za osobno prisvajanje novca, ali i predmeta koji su
pripadali redu: najvea vrijednost koju je templar smio posjedovati bila je ograniena na
smijeni iznos od 4 denara, iznad kojeg se prijavljivala kraa, to je izazivalo protjerivanje iz
reda. Taj stupanj discipline pribavio je Hramu ugled elinog potenja koji je bio nedirnut i u
vrijeme procesa, navodei bogate privatnike, pa ak i vladare da polau svoj kapital u
blagajne reda. Templari su ga vjerno uvali, ali su se naroito trudili da novac koji im je bio
povjeren donosi i prihod.
Dogaaj koji je ostao glasovit slui kao primjer za istodobno razumijevanje vrlo krute
discipline koja je vladala u redu i osjeaja odgovornosti koji su templari gajili prema svojim
vjerovnicima. Za vrijeme prvog kriarskog pohoda Luja IX., sredinom XIII. stoljea,
Saraceni su zarobili brata francuskog kralja te su za njegovo oslobaanje zahtijevali veliku
otkupninu. Ne imajui novca, kralj se obratio prisutnim templarima da mu omogue
pozajmicu: jedan od brodova opremljen zakljuanim sigurnosnim blagajnama jo se nalazio
u blizini. Kraljev zahtjev nije bio pretjeran; naime, ve u prolosti, njegov prethodnik Luj
VII. izvukao se iz tekoa zahvaljujui posudbi templara za vrijeme Drugog kriarskog rata.
Ali situacija je sada bila mnogo zamrenija.
Propisi, koji su bili posebno kruti u vezi s novcem, izriito su zabranjivali posuivanje
novca ljudima izvan Hrama bez posebne suglasnosti starjeina, a u takvom sluaju samo je
elnik Hrama mogao pomoi kralju jer je bilo predvieno da metar moe djelovati mimo
bilo kojeg zakona kad bi stanje hitnosti to zahtijevalo. U doba Luja VII. metar je odmah dao
mandat rizniaru da udovolji kraljevoj potrebi, ali red se sada nalazio u ozbiljnim tekoama
jer je veliki metar, Guillaume de Sonnac, bio smrtno ranjen u bitci, a nije bilo nikoga tko bi
bio ovlaten dodijeliti taj iznos.
Najvei problem bila je zakonska odgovornost, budui da je novac koji se uvao na
brodu pripadao privatnicima koji su ga povjerili Hramu, a isprazniti sigurnosne blagajne da
bi se posudio novac, znailo bi poiniti krau. Ako bi vjerovnici upravo u tom trenutku
zatraili vlastiti saldo, templari bi se nali insolventnima uz veliku tetu za moralnu i
financijsku sliku reda. Procedura za izbor novog velikog metra, jedinog koji bi mogao
preuzeti odgovornost za tu operaciju, trajala je tjednima, a nije se moglo toliko ekati;
nunost da se djeluje brzo, zabrinutost za kraljeva brata u rukama neprijatelja, nepoznavanje
templarske regulative od strane francuskog kralja Luja IX., ali i odvie nagao temperament
nekih vitezova prouzroili su izbijanje krize.
Redovnik Etienne d'Otricourt, koji je preuzeo ulogu zapovjednika, te je morao
upravljati Hramom do izbora novog starjeine, doao je u sukob s gospodarom Joinvillea koji
je savjetovao kralju da uzme novac templara kako bi platio otkup, pokazujui potpunu
ravnodunost prema pravilima i dunostima reda. Izmeu dvojice je izbila svaa uz
izmjenjivanje uvreda. Tada je templarski maral Raynaud de Vichers, ovjek lukav i
istaknutih diplomatskih sposobnosti, smislio lukavstvo koje e omoguiti Luju da dobije
novac ne povrijedivi pravila Hrama, niti preskoivi odbijanje zapovjednika koji je, iako po
privremenom naslovu, ipak bio njegov nadreeni.
Maral je potvrdio vladaru da je zapovjednik precizno izrazio zapovijedi njihova
pravilnika te da templari nemaju nikakve mogunosti da mu legalno udovolje. Naravno,
redovnici ne bi mogli nita uiniti protiv eventualne krae koju bi kralj poinio na njihovu
tetu, krae koju se u svakom sluaju moglo nadoknaditi novcem koji je sveti Luj poloio u
blagajne Hrama u Akri. Savjet je omoguio da se izae iz impasse (kripca) pa je cijeli
incident sretno zavrio.
Tijekom trinaestog stoljea pape su dodijelile templarima ulogu banke kako bi uvali i
oplodili novac namijenjen financiranju kriarskog rata, dok e francuska kruna dati
Kapetanskoj kui u Parizu ulogu blagajne kraljevstva. U tu svrhu bila je podignuta impozan-
tna utvrda, velianstveni Toranj Hrama, u dananjoj parikoj etvrti Marais, gdje se uzdizao
sve dok nije sruen za vrijeme Francuske revolucije.
 Braniti Kraljevstvo Jeruzalema od Saracena, i istodobno biti okruen monim
suparnicima u stalnoj meusobnoj borbi, znailo je ne samo suprotstavljati se neprijateljskoj
vojsci, ve i stalno razvijati vjeto pregovaranje s jednim ili drugim poglavarom, stvarajui iz
godine u godinu strategije razliitih saveza.
Kad su kriari marirali na Antiohiju, Fatimidi iz Egipta su s velikom naklonou
gledali na pomutnju koju su novodoli Franci unosili u Palestinu i planirali su sklopiti
dogovor s ciljem da povrate pokrajinu koju su im oduzeli Turci. U sjevernoj Siriji lokalne
arapske dinastije bile su isto tako zadovoljne zbog pada turske moi i spremne na pregovore
sa zapadnjacima, kojima je opet bilo jako stalo dobiti podrku dviju najveih obitelji,
Munqidita iz Shaizara i Banu Ammara iz Tripolisa.
Povijest Svete Zemlje broji dugi niz dogaaja koji bi mogli izgledati zbunjujue
nekom zapadnjaku nenaviknutom na politiku klimu te pokrajine; lokalni islamski monici
znali su, kada im je to odgovaralo, vrlo dobro odvojiti politiku od religije, te nisu rat nuno
smatrali pitanjem vjere kao to bi suvremeni imaginarij mogao pretpostaviti. Rado su
sklapali savez s kranima kad im se to isplatilo, odnosno kad je to sluilo ouvanju
autonomije vlastitog lokalnog teritorija. Pothranjujui nesloge i favorizirajui prijateljstvo s
neprijateljem svog neprijatelja, kransko je kraljevstvo moglo preivjeti unato
pomanjkanju vojske, to je predstavljalo stalni problem. Templari su se nalazili u sreditu
pregovora razvijajui neuobiajenu sposobnost dijaloga: ne samo pape, ve i europski
vladari, ali i bizantski carevi, traili su usluge njihovih najviih dostojanstvenika za delikatne
diplomatske misije.
Za tu su politiku bile potrebne izuzetne sposobnosti dijaloga jer je trebalo vrlo duboko
ui u mentalitet stranih naroda, naviknutih na potpuno razliito poimanje svijeta i ljudskih
odnosa od onog zapadnjakog; a kako se rat vodio moda vie za pregovarakim stolom
nego na bojnom polju, templari su stekli vrlo elastian mentalni stav, koji je njihova
strateko-vojna sprema uveavala i upotpunjavala.
Red je sklopio srdane veze s nekim islamskim emirima, odnose koji su se uvijek
zasnivali na zajednikim interesima ekonomskog i politikog karaktera, i koje nisu kvarili
raspravama o vjerskim temama, koje su briljivo izbjegavali dotaknuti; dobar suivot
nametao je najosnovnije potivanje meusobnih razliitosti. Tek mnogo kasnije, u doba
procesa koji je pokrenuo Filip Lijepi, neprijatelji reda e saznanje o tim politikim odnosima
upotrijebiti u potpuno zloj vjeri kao argument kako bi pretpostavili tajno preobraenje
mnotva redovnika na islam.
Najglasovitiji od tih saveza je onaj o kojem svjedoi emir Shaizara Usama ibn
Munqidh, uen i inteligentan ovjek, ali i veliki vjernik, kojemu su templari uinili uslugu da
moe ui i moliti na Svetoj stijeni koja se nalazila unutar damije al-Aqsa, u Glavnom
stoeru templarskog reda u Jeruzalemu. Jednog dana dok se Usama molio, napao ga je neki
Francuz koji je upravo stigao sa Zapada, bacivi se na njega i silovito ga zgrabivi jer mu je
zasmetalo to moli s elom na zemlji u crkvi Hrama, pa ga je elio prisiliti da moli na
kranski nain. Templari, prisutni u crkvi, spremno su se umijeali oslobodivi emira od
napadaa. A zatim su mu se ispriali zbog sramotnog ponaanja tog stranca koji se iskrcao
prije nekoliko dana i nije poznavao osnovna pravila dobrog ponaanja:

Kad sam posjetio Jeruzalem, elio sam ui u damiju al-Aqsa, uz iji je bok mali
oratorij, koji su Franci pretvorili u crkvu. Kad sam, dakle, ulazio u damiju, gdje su se
nastanili moji prijatelji templari, oni su mi stavili na raspolaganje onaj mali oratorij za moje
molitve. Jednog sam dana uao i izgovorio Allahu ekber i spremao sam se zapoeti molitvu
kad se neki Franak bacio na mene, zgrabio me i okrenuo lice prema istoku, govorei: Tako
se moli." Odmah se umijealo nekoliko templara, koji su ga zgrabili i udaljili od mene, dok
sam se ja vraao na molitvu. Ali on se, iskoristivi trenutak dok nisu pazili, ponovno bacio
na mene okreui mi lice prema istoku i ponavljajui: Tako se moli." I ponovno su se
templari umijeali, udaljili ga i ispriali su mi se govorei: On je stranac, ovih je dana stigao
iz zemlje Franaka, i nije nikada vidio nekoga kako moli osim lica okrenutog prema istoku."
Doista sam molio", rekao sam, i izaao zapanjen zbog onog zloduha, koji se toliko uzrujao i
uznemirio vidjevi kako molim u smjeru Kible.

Jo jedna druga vana muslimanska linost dobila je povlasticu da moe ulaziti i moliti
na Svetoj stijeni i nije mogla a da se ne sablazni zbog pobonosti koju su templari iskazivali
Bogorodici:

Zatim sam vidio jednoga od njih kako se predstavlja emiru Mu'in ad-Dinu - neka mu
se Bog smiluje - dok se nalazio u damiji na Stijeni i kako mu kae: eli li vidjeti Boga
dijete?" Da", odgovorio je, a onaj je iao pred nama dok nam nije pokazao sliku Bogorodice
s malim Mesijom u krilu. Ovo je", rekao je, Bog dijete."

Taj dogaaj Usama je komentirao formulacijom iz Kurana da pokae koliko te rijei

zvue bogohulno za muslimana: Mnogo vie nalazi se previnji Bog od onoga to nevjernici
tvrde!"
Emir se proglaava prijateljem templara i pokazuje prema njima iskrenu dobrohotnost,
ali ne moe izbjei da najodlunije ne kudi njihova religiozna uvjerenja: bili su tako daleko
od istine islama i uobraavali su da se Bog doista utjelovio kao dijete u Djevici Mariji!
Religiozna pravovjernost templara koju je zaeo sveti Bernard dovevi je do granica
kranskog fanatizma kako bi podrao ratnu funkciju svugdje se prepoznavala i red je uivao
veliki autoritet na isto vjerskom podruju. Templari su, zajedno s lanovima Od lat.
siniscalus - kraljevski slubenik, nap. ur. Od lat. siniscalus - kraljevski slubenik, nap. ur. Od
lat. siniscalus - kraljevski slubenik, nap. ur. Od lat. siniscalus - kraljevski slubenik, nap. ur.
Od lat. siniscalus - kraljevski slubenik, nap. ur. Od lat. siniscalus - kraljevski slubenik,
nap. ur. Od lat. siniscalus - kraljevski slubenik, nap. ur. Od lat. siniscalus - kraljevski
slubenik, nap. ur. Od lat. siniscalus - kraljevski slubenik, nap. ur. Od lat. siniscalus -
kraljevski slubenik, nap. ur.drugog vojnog reda, hospitalaca sv. Ivana, imali uglednu zadau
da u Jeruzalemu prate relikviju Svetog kria Kristova, kad se slavila sveana liturgijska
ceremonija u njegovu ast. I u tekoj zadai razlikovanja autentinih relikvija od onih lanih
templarima se priznavala vrhovna sposobnost. Ponekad su ih ak i europski vladari
zaduivali da posvete predmete u kontaktu sa Svetim grobom ili drugim svetim mjestima
kako bi i oni sami postali posveene relikvije, a francuski kralj Luj Sveti IX., sredinom XIII.
stoljea, obratio se za savjet templarima dok je na bizantskom istoku traio glavne relikvije
pasije.
Nekad su se europski intelektualci pitali kako je Bog organizirao drutvo njihova
vremena, a odgovor je glasio da je svijet podijeljen u tri temeljna stalea, tzv. ordines. Nije
imao krivo redovnik Guilbert de Nogent, koji je bio jedan od najznaajnijih intelektualaca
XII. stoljea, i koji je u skladu s duhom svog vremena izradio pravu teologiju kriarskog
rata, kad je usvojio teoriju o tri stalea stavivi templare na vrh kranskog obrasca drutva.
Budui da su bili plemii, ali i redovnici, vitezovi Hrama u sebi su sjedinjavali elemente
dvaju stalea kojima je Bog povjerio teku ulogu da vode ljudski rod.
 U etrdeset godina koje su protekle izmeu pontifikata pape Inocenta II. (umro je
1145.) i njegova nasljednika Inocenta III. (Lotarija iz obitelji grofova Segni, 1189. - 1216.)
templarski je red doivio svoju najveu afirmaciju, istodobno sa zlatnim razdobljem
Jeruzalemskog Kraljevstva. Obojica papa su obiljeila temeljne trenutke u povijesti Hrama;
ako je prvi postavio temelje za njegov brzi razvoj jamei mu izuzetnu autonomiju
predvienu povlasticom Omne datum optimum, drugi je posredovao mudro i diskretno kako
bi rijeio njegovu sudbinu nakon traginog prevrata koji mu je ugrozio neprekidno trajanje.
Povijest dogaaja oko Hrama u Svetoj Zemlji, od zavjeta koji je Payens poloio
Patrijarhu 1120. g., a koje je zavrilo 1291. g., kad je u islamske ruke pao i posljednji branik
u Akri, povijest je stalnog zalaganja voenog idejom slube u obrani kranske prisutnosti,
zalaganja koje se odvijalo u borbi orujem i diplomatskim posredovanjem, bez ustezanja i od
politikih spletki. U pet velikih dogaaja, u koje se povijest Latinskog Carstva moe saeti,
ispunilo se takoer i iskustvo templarskog reda unutar povijesno-kulturnog konteksta iz
kojeg je nastalo i izvan kojeg se, nakon propasti kriarskog sna, suoilo s neizbjenom
krizom.

Teritorij u Siriji i Palestini koji su zauzeli krani i koji se nazivao Outremer, jer se u
odnosu na Zapad nalazio s druge strane Sredozemnog mora (franc. outremer moglo bi se
doslovno prevesti kao "prekomorje" ), bio je uski primorski pojas koji se protezao od
armenskog podruja do granica fatimidskog kalifata u Egiptu, juno od grada Gaze. Franaki
kompleks bio je podijeljen u etiri velike drave: Jeruzalemsko Kraljevstvo, koje se
prostiralo na priobalnom pojasu od Gaze do Bejruta; Grofovija Tripolis, od Bejruta do
Margata; Kneevina Antiohija, od Margata do Aleksanrije te Grofovija Edesa, u
unutranjosti, koja se protezala na sjeveroistoku od Aleksandrete do predjela koji okruuje
dananju Urfu.
Tim latinskim dravama upravljala je vlada feudalnog tipa, vrlo slinog onome u
zapadnim pokrajinama iz kojih su potjecali njihovi poglavari. Nastale iz burnih dogaaja koji
su obiljeili vrijeme Prvog kriarskog rata (kao u sluaju Kneevine Antiohije koju je
osnovao vojskovoa koji se radije zaustavio i skrojio vlastitu kneevinu umjesto da krene u
oslobaanje Svetoga groba), etiri mone latinske drave u Svetoj Zemlji bile su esto
optereene dinastikim sporovima koji su, zajedno s pomanjkanjem vitezova raspoloivih za
obranu i latentnom opasnou islamskog preuzimanja, dovodili ivot kranskog
stanovnitva u stanje stalne pogibelji.
Najrasprostranjeniji jezik u Outremeru bio je francuski, izvorni jezik velikog dijela
kriara i njihovih roaka koji su nadoli nakon osvajanja Jeruzalema, ali gdje su se mijeala
obiljeja venecijanskog dijalekta i drugi elementi preuzeti iz primorskih gradova. Naroito su
Genova i Venecija igrale vanu ulogu u ekonomsko-politikom ivotu Svete Zemlje, a
njihovo estoko suparnitvo s vremenom je pridonijelo daljnjem upropatavanju ve mune
lokalne situacije. A i umjetniko i kulturno stvaralatvo uope bilo je plod izvorne
zajednike prisutnosti razliitih elemenata: zapadnjakih, arapskih i bizantskih.
 Odnos s islamskim stanovnitvom koje je ostalo na teritoriju kraljevstva bio je
miroljubiv, iako ne lien povremenih trzavica. Analogna situacija obiljeavala je politike
odnose s malim okolnim islamskim dravama koje su, budui da su esto bile u meusobnoj
borbi, smatrale uputnim sklapati s kranskim kraljevstvom povremene saveze iz rauna.
Red Hrama koji je stvoren sa specifinim ciljem obrane Jeruzalema i Svete Zemlje od
islamskog napada posjedovao je gustu mreu dvoraca i vojnih naseobina na cijelom
teritoriju, naroito uz razne putove koji su meusobno povezivali glavne gradove crtajui
neku vrstu osovine kraljevstva. Kraljevstvo je bilo sastavljeno od naroda porijeklom iz
raznih krajeva Zapada i Istoka, esto vrlo razliitih mentaliteta, koji su se morali prilagoditi
jedinstvenom modelu kako bi ublaili mogue sukobe. Nisu sluajno statuti koji su se
odnosili na izbor velikog metra savjetovali da se za taj najvii poloaj izabere osoba s
velikim iskustvom, sposobna govoriti barem glavne jezike kraljevstava iz kojih su potjecali
redovnici.
Nakon sreivanja do kojeg je dolo nakon poetnog osvajanja krani su, zahvaljujui
podijeljenosti koja je vladala u islamskom krugu, uivali razdoblje relativnog mira, a
kontakti izmeu emira Usame ibn Munquidha i templara samo su jedan od primjera. Ipak, od
sredine XII. stoljea poeo je proces muslimanskog preosvajanja koji e postupno dovesti do
krize kranskog kraljevstva.
 Upravitelj Mosula, atabeg Imad ad-Din Zangi, napao je 1144. g. Grofoviju Edesu i,
nakon samo mjesec dana opsjedanja, osvojio grad. Odjek poraza ostavio je dubok trag na
Zapad gdje se poelo strahovati za cijeli kranski kompleks i za sam ideal kriarskog rata.
Ipak, glavne politike snage koje bi mogle poslati u Svetu Zemlju pojaanja neophodna za
obranu i same su se nalazile u tekoama. Papa Eugen III. (Bernardo Paganelli, 1145. -
1153.), koji je naslijedio Inocenta II., morao je pobjei iz Rima nakon to je aristokratska po-
buna uspostavila komunalnu vladu, a nad gradom su grmjeli estoki napadi Arnalda iz
Brescie protiv korupcije sveenstva. U Viterbu gdje je naao utoite, novi je papa primio
apele koji su stigli preko mora i smatrao je shodnim povjeriti izvanrednim komunikacijskim
sposobnostima sv. Bernarda dunost da senzibilizira Europu prema novonastalom tekom
stanju. Bilo je mnogo tekoa: dvojica najveih voa Zapada, koji su svojom autoritativnom
podrkom mogli jamiti uspjeh zadae - francuski kralj Luj VII. i njemaki kralj Konrad III.,
koji je ekao krunjenje za cara - bili su prisiljeni boriti se s onim snagama unutar svojih
kraljevstava koje su se protivile buduem kriarskom ratu. im je primio papinsko pismo
koje mu je izlagalo potrebu da se pripremi intervencija na Istoku, francuski je kralj odmah
sazvao svoje feudalce da se za Boi susretnu s njim u Bourgesu i sveano uzmu kri.
Meutim, s gorinom je morao ustanoviti da je plemstvo kraljevstva bilo potpuno
ravnoduno, pa je ak i njegova desna ruka, stari i ugledni opat Suger iz Saint-Denisa koji
mu je sluio kao savjetnik, ivo obeshrabrivao vladara od poduzimanja tog zadatka.
Ni njemaki kralj nije proivljavao jedan od boljih trenutaka: njegovi su vazali
provodili politiku koloniziranja europskog istoka, to su smatrali jednakim kriarskom ratu
jer je to ukljuivalo osvajanje zemalja koje je trebalo oteti jo nepokrtenim Slavenima, i
nisu podnosili da car rasipa sredstva na Istok, koji im je izgledao tako daleko i nimalo
privlano. Osim toga, morao je uvati lea i od svojih roaka koji su mu osporavali pravo na
prijestolje, tako da je mogunost njegova odlaska u Palestinu izazivala bojazan od pobune.
Tek krajem oujka 1146. g. Luj VII. je mogao sazvati zbor svojih baruna u Vezelayu,
gdje je vijest da e sv. Bernard propovijedati o novom pohodu u Svetu Zemlju okupila,
upravo kao u Clermontu vie od pola stoljea ranije, tako veliku gomilu da nije mogla ui u
katedralu, pa je prisilila opata da se popne na tribinu podignutu za tu priliku na otvorenom
polju. Sveeva zavodljiva rjeitost i zanos koji je znao prenijeti plijenili su gomilu; tkanina
koju je vladar dao pripremiti za izrezivanje krieva koje e budui kriari staviti na svoju
odjeu preuzevi sveano zavjet nije bila dovoljna i u sumrak su opat i njegovi pomagai jo
bili zauzeti ivanjem.
U jesen iste godine, dok su u Francuskoj pripreme za polazak bile na vrhuncu, Bernard
je pozvan da propovijeda na njemakom tlu, gdje su ga nadbiskupi Kolna i Mainza molili da
intervenira jer je neki cistercitski fanatik, iskoristivi njihovo oduevljenje za skoranji
kriarski rat, podbadao svjetinu na proganjanje idova. Mudrom i neumornom turnejom
propovijedi opat je obiao Fribourg, Basel, Konstanz i Schaffhausen te je napokon, u susretu
u Speyeru u prosincu 1146. godine, uvjerio cara da se pridrui kriarima. Prema jednom
izvoru, Bernard se u svom boinom govoru obratio Konradu III. kao da govori Krist osobno
i predbacio mu hladnou njegove vjere nakon usluga koje mu je nebo udijelilo.

Tijekom 1147. godine kriarska vojska, najznatnija koju je Zapad ikada poveo u borbu
prema Svetoj Zemlji, krenula je na put proavi teritorijima bizantskog carstva i naiavi na
neizbjeno neprijateljstvo cara Manuela Komnena zbog pljaki koje su vojnici vrili u
krajevima kojima su prolazili. Nakon prvog znaajnog sukoba do kojeg je dolo u blizini
Antiohije, za vrijeme kojeg su Francuzi pretrpjeli velike gubitke, kranska se fronta
podijelila na pitanju koju strategiju treba slijediti. Dana 24. lipnja 1148. g. kralj Jeruzalema i
kraljica Melisenda okupili su sve kriarske voe na veliku skuptinu u Akri.
Politiki interes Franaka upuivao je na odravanje saveza s emiratom u Damasku,
koji se jo vie od krana plaio daljnjeg rasta mone drave koju je jedan od sinova atabega
Zangija, Nur ad-Din, izgradio na ostacima Grofovije Edese. Sa samo dvadeset i devet godina
Nur ad-Din bio je zvijezda u usponu na politikoj ahovnici Sirije i Palestine, a emir
Damaska, s nesumnjivom politikom pronicljivou, vie je volio zadrati vlastitu
nezavisnost pod pokroviteljstvom saveza s kranima nego da ga proguta rast oblinje
islamske kneevine. Ali zbor u Akri donio je najnepovoljnije rjeenje jer su raspravama
prevladavali pojedinani interesi i religiozni utjecaji koji nisu imali nikakve veze s biranjem
strategije. Odluilo se napasti Damask jer je bogatstvo prekrasnog grada s njegovim
dvostrukim pojasom vrtova i perivoja potaknulo pohlepu kralja Jeruzalema i jer se u
imaginariju kriara koji su stigli sa Zapada u tom gradu dogodio temeljni in vjere,
preobraenje idova Saula kojeg je Krist zbacio s konja preobrativi ga u apostola Pavla.
Neizbjeni napad naveo je emira Damaska da se priblii Nur ad-Dinu, a protukransku
frontu da se zbije, to je oznailo propast cijelog pohoda. Nakon samo etiri dana opsade,
kranska se vojska morala povui prema Galileji bez ikakvog rezultata doli gubitka velikog
broja ljudi.
U jesen 1148.g. Konrad se vratio u Europu proavi kroz Carigrad, odluivi uloiti
svoju energiju tamo gdje e najvie koristiti te sklapa s carem Manuelom dogovor protiv
Ruera II. Sicilijanskog o podjeli njegovih posjeda na talijanskom podruju. Luj VII. se
neto dulje zadrao u Palestini, da bi se zatim ipak vratio, svjestan da ide u susret gorini i
politikim komplikacijama zbog razvoda od prekrasne i ponosne ene Eleonore Akvitanske.
 Za vrijeme cijelog Drugog kriarskog rata templarski se red ponaao hrabro i oprezno,
dajui primjere discipline i vjetog diplomatskog posredovanja koji su mu uveali slavu.
Veliki metar Everard des Barres znao je provesti uspjeno novaenje na Zapadu, sakupivi
puk koji je krenuo zajedno s trupama francuskog vladara. Zatim, u tekom trenutku u kojem
su se njemake ete morale pridruiti francuskom kontingentu na teritoriju bizantskog
carstva, vjeto je uvjerio cara Manuela Komnena da prihvati tu injenicu. Ovaj je, naime,
htio to sprijeiti jer se bojao da e vrlo mona zapadnjaka vojska zaboraviti na kriarski rat
kako bi se dala na osvajanje njegova teritorija. Disciplina templara pokazala se u svoj svojoj
strogosti kad je, za vrijeme prelaenja Anadolske visoravni, Luj VII. upao u zasjedu jer je
samo templarski kontingent meu svim trupama potivao utvreno kretanje. Zatim su, kao
to smo ve spomenuli, templari izvukli vladara i iz velikih tekoa predujmivi mu iz svojih
dobara iznos goleme otkupnine koju nije mogao sam platiti.

Dobro uvjebani, privreni zadai, sposobni posredovati u sloenim politikim

napetostima Outremera, templari su izali iz promaenih dogaaja Drugog kriarskog rata
neokaljane, pa ak i blistavije asti nego prije. Ipak, Zapad nije mogao zaboraviti da se
najimpozantnija kranska vojska, pokrenuta mistikom izuzetnog ovjeka, kao to je sveti
Bernard, vratila s Istoka bez ikakva uinka.
Nakon sredine XII. stoljea politika situacija na sirijsko-palestinskoj karti uglavnom
se nije promijenila: za spas kranskog kraljevstva bilo je bitno da se muslimanski blok u
Siriji, koncentriran oko Damaska, ne ujedini s fatimidskim Egiptom, to bi omoguilo savezu
da zatre kransku prisutnost u Svetoj Zemlji. Ako je mona sirijska muslimanska drava
bila solidna i kompaktna, to se nije moglo rei i za egipatski kalifat gdje je vladajua
dinastija dostigla takav stupanj propadanja da je navela bagdadskog emira na pomisao o
pokretanju neke vrste kriarskog rata unutar islama kako bi izvukao tu zemlju iz stanja u
kojem se nalazila. Kalifova je obitelj prola kroz prljavu povijest izdaja koja je, osim to je
oslabila dinastiju, omoguila Shirkuhu, jednom od najpoduzetnijih Nur ad-Dinovih generala,
da uvjeri bagdadskog emira da potpomogne kriarski rat protiv Kaira.
Istodobno je i kralj Jeruzalema, Amalrik, zamislio plan za osvajanje Egipta, izazvavi
postupno usklaivanje izmeu Kaira i Sirije; taj savez u nastajanju znao je iskoristiti neak
generala Shirkuha, Saladin, koji je nizom sretnih pohoda i vjetih politikih manevara uspio
zagospodariti Egiptom, otkuda e planirati islamsku rekonkvistu i izgon krana iz Svete
Zemlje.
U lipnju 1183. g. Saladin je mogao upriliiti slubeni sveani ulazak u Damask
ujahavi na konju u zamak. Zahvaljujui golemom bogatstvu Egipta on je uspio izgraditi
carstvo koje se prostiralo od Cirenaike do Tigrisa. Velikim prijestolnicama Damaska i Alepa
vladao je osobno, a okolo su se prostirali vojni feudi koje je mogao lako nadzirati. Dok ga je
bagdadski kalif podupirao, sultan Anatolije traio je njegovo saveznitvo, a ostali istonjaki
kneevi nisu posjedovali mo ni interes da se s njim sukobe. Jeruzalemska je kruna bila
duboko oslabljena zbog nesree koja je pogodila mladog kralja Balduina IV.; iako je bolovao
od gube, nastavio je tekom mukom drati u rukama uzde vlade, kako bi otklonio spletke
lanova svoje obitelji.
U oujku 1185. g. umro je sa samo dvadeset i etiri godine, ostavivi krunu
malodobnom sinu, koji je umro u kolovozu 1186., ne navrivi ni devet godina. Zavjera koja
se razbuktala nakon njegove smrti samo je otvorila vrata Jeruzalema islamskom osvajanju:
nakon to je poslao regenta Rajmunda iz Tripolisa u Tiberijadu da se susretne s barunima
kraljevstva i sredi modalitete nasljeivanja prijestolja, Siniskalk Jocelin je zauzeo Tir i
Bejrut, proglasivi kraljicom Sibilu, sestru pokojnog kralja. Rajmund se tada uputio u Nablus
u dvorac Baliana d'Ibelina, sazvavi visoki sud plemia i pokazavi valjanost svog
zakonskog naslova regenta kraljevstva. Kao odgovor, Sibila je preprijeila vrata Jeruzalema i
primila od jeruzalemskog patrijarha krunu u alosno znamenitim okolnostima: kraljevske su
se oznake drale u koveiu ije su kljueve uvali patrijarh i veliki metar templara i
hospitalaca, ali je elnik hospitalaca ozlojeeno bacio svoj kroz prozor, zaklevi se da ni on
ni itko od njegovih vitezova nee prisustvovati ceremoniji. Patrijarh nije okrunio nijednog
kralja jer je Sibilin mu, Guido di Lusignano, bio mrzak i barunima i narodu, pa je tako
kruna predana novoj vladarici sa zadaom da je povjeri kome hoe.
Dok su kransko kraljevstvo razdirali unutarnji sukobi, Saladin je slobodno nastavio
svoj hod, gotovo neometano. Dana 1. srpnja 1187. g. sultan je preao Jordan kod Sennabre
dok su njegove trupe napadale Tiberijadu, koja je pala nakon samo jednog sata borbe, a
zatim se, moda na poticaj nekih kranskih izdajica, utaborio pokraj plodnog sela Hattina u
kojem su njegovi ljudi nali panjake i obilje vode. Kranske su trupe, naprotiv, morale
marirati du golih breuljaka, trpei sparinu, prisiljene da se uvaju skupina muslimanskih
vojnika uvjebanih za gerilsko ratovanje koji su stalno napadali prethodnicu i zaelje.
Kranska je vojska popodne stigla na visoravan smjetenu upravo iznad Hattina te se
zaustavila pokraj breuljka s dva vrha nazvanog Rogovi". U zoru 4. srpnja nala se potpuno
okruena i pretrpjela je najtei poraz u cijeloj povijesti Outremera. Poginulo je na stotine
templara i hospitalaca, koje je Saladin prepustio okrutnosti skupine muslimanskih fanatika
koji su se pridruili njegovoj vojsci.

Dvadesetog rujna iste godine Saladin se utaborio pred Jeruzalemom. Stanovnitvo

grada se povealo zbog izbjeglica koji su tu potraili utoite, ali golemi gubici koje su
pretrpjeli u prethodnim pohodima toliko su oslabili vojni kontingent da je na svakog ovjeka
dolazilo i po petero ena i djece. Kako bi doskoili potrebi za borcima, naoruali su kao
vitezove sve plemike mladie iznad esnaest godina, a zatim, budui da ih je bilo premalo, i
trideset obinih graana. Tono mjesec dana kasnije, 20. listopada, zatraili su uvjete
predaje. Jeruzalem se dakle vraao u muslimanske ruke nakon manje od stoljea od njegova
osvajanja i krani ga vie nisu mogli ponovno osvojiti. Relikvija Pravog kria, najsvetiji
predmet Outremera, koji su po jedan templar i hospitalac imali ast pratiti u procesiji,
izgubila se i vie nikada nije pronaena.
Saladin je pokazao blagost prema kranskom stanovnitvu Jeruzalema pa su
izbjegnuti beskorisni pokolji kakve su krani, naalost, u svoje vrijeme poinili; ali se na
templarima i hospitalcima sultan namjerno htio iskaliti zbog teta koje je njihova vojna
izvjebanost nanijela islamskoj vojsci. estina kojom se islamski izvori obruavaju na
templare za nas je i danas dragocjen pokazatelj razine tehnike pripremljenosti i borbenog
ponosa tih drevnih ratnika. Povjesniar El-Fadhel je, igrajui se zvukom vokala, preobrazio
arapsko-palestinsku rije koja je oznaavala templare (dawyeh) u diwye, kojom su nazivali
boanstva-demone poganskog mazdaizma, dok ih je Saladin definirao odvratnim svijetom,
najgorim meu nevjernicima", a pokolj vitezova templara i hospitalaca koji je izvrio
pokazuje mrnju, ali i strah koji su muslimani osjeali prema njima.
 Dogaaji kod Hattina nanijeli su Hramu vrlo teak udarac, ukljuivi neku vrstu
razornog mehanizma ije e se posljedice osjeati praktiki do kraja reda. Pokolj vitezova
koji je naredio Saladin, zajedno s gubicima za vrijeme sukoba, desetkovali su ratni
kontingent uz goleme ljudske, ali i ekonomske gubitke. Rat se u ono vrijeme vodio preteno
na konju: cijena cjelokupne eline opreme naoruanja ratnika bila je vrlo visoka, ali pored
ekonomske vrijednosti oruja, trebalo je voditi rauna i o vrijednosti viteza, ija je tehnika
vjetina sazrijevala s godinama iskustva i sa stalnim, napornim vjebanjem. Radilo se, dakle,
o rijetkoj vjetini, obino monopolu aristokracije, koja se mogla postii samo zahvaljujui
velikoj investiciji, ukljuujui i onu financijsku.
Hram je bio ono to sociolozi danas zovu totalna institucija", odnosno zatvoreno
drutvo koje ivi nadasve u sebi samom i ima vrlo malo dodira s vanjskim svijetom;
prikladna za ljude koji su odluni poduzeti krajnji izbor, imala je vlastiti horizont ideala koji
su predstavljali psiholoki pokreta cijelog sistema. Slava templara ovisila je o njihovoj asti,
kao i samo preivljavanje reda, podravano milodarima koje je kransko drutvo nudilo da
bi jamilo obranu Svete Zemlje. Nakon Hattina moral boraca bio je potpuno uniten i red se
suoavao s dubokom krizom.
Drugi veliki vojni red, red hospitalaca, nastao je od skupine volontera koji su otvorili
sklonite za prihvaanje bolesnih hodoasnika; njihov prvenstveni poziv bila je karitativna
potpora, a tek kasnije hospitalci su se prilagodili za borbu da bi pomogli uvijek nesigurnoj
obrani kranskih teritorija. Poraz kod Hattina zadao je sigurno vrlo teak udarac
redovnicima Bolnikog reda sv. Ivana, ali za templare, iji je jedini cilj bio obrana Svete
Zemlje, pad Jeruzalema i Svetog groba u islamske ruke predstavljao je propast njihovih
ideala.
Postojala su zatim i suptilnija i bolnija pitanja koja su oteavala poloaj reda pred
cijelim kranstvom, izvorom uzdravanja Hrama: veliki metar Gerard de Ridefort jedini je
preivjeli iz skupine templarskih zarobljenika koji su pali u islamske ruke, i ta je okolnost
izgledala vrlo sumnjivo. Ridefort je bio vitez flamanskog porijekla koji je stigao u Svetu
Zemlju i stupio u slubu grofa Rajmunda od Tripolisa; sposoban i ambiciozan, postao je
dragocjen u oima svoga gospodara koji mu je obeao privlani brak s prvom nasljednicom
koja se pokae prikladnom. Prilika se pruila vrlo brzo u osobi Lucije, keri gospodara
Botruna koji je umro bez nasljednika.
Ali Rajmund je smatrao korisnijim udovoljiti jednom drugom vitezu, Plivanu, koji je,
kako bi priskrbio sebi ljupku damu, dao Luciju izmjeriti, te ponudio grofu odgovarajuu
teinu u zlatu. Gerard de Ridefort nije nikada oprostio svom gospodaru tu teku uvredu.
Pristupio je templarima, gdje se istaknuo svojim vojnim sposobnostima i ubrzo je stigao do
Glavnog stoera reda s naslovom siniskalka. Do njegova izbora u vrh Hrama dolo je krajem
1184. i poetkom 1185. g. Nakon smrti velikog metra, panjolca Arnauta de Torroja,
kranska vojska bila je usred islamskog napada pod vodstvom Saladina koji je napredovao,
dok je u Jeruzalemu kralj gubavac bio na samrti, ostavljajui kao nasljednika sinia tako
krhkog da su velikai ve odluili to e uiniti ako dijete za kratko vrijeme umre. S obzirom
na situaciju, mogue je da je Glavni kapitul Hrama, inae vrlo skrupulozan u biranju na elo
reda osobe bez ljage, vodio rauna nadasve o vojnim vrlinama novog velikog metra, pa je
stoga izabrao Rideforta koji je bio hrabar vitez, ali koji je jo u svjetovnom ivotu priskrbio
ogovaranja i neprijatelje.
ini se da se on za vrijeme vojnih operacija pokazivao drskim i nepromiljenim,
razmeui se onim temperamentom tipinim za vojnu aristokraciju koji je sv. Bernard mrzio
i elio ukloniti, obiljeivi etiku reda pokorom i poniznou. Ridefort je bio, mogli bismo
rei, neka vrsta antitemplarskog" lika. Moda izvori tog vremena pojaavaju njegove mane
da bi mu pripisali odgovornost za poraz, ali upornost tog negativnog prikaza kakav nije
karakteristian za sjeanje na druge velike metre pobuuje sumnju da postoji podloga istine.
Genijalan, ali i spletkar, Ridefort iskoritava prijateljstvo s kraljem Jeruzalema kako bi bacio
loe svjetlo na biveg gospodara Rajmunda od Tripolisa, podvrgnuvi dobra i interese Hrama
svojoj elji da se osveti za propali brak. U vezi s time spominje se da je engleski kralj, kako
bi okajao grijeh ubojstva Thomasa Becketa, darovao templarima veliku svotu za kriarski
rat, a da je veliki metar odluio upotrijebiti dio tog novca kako bi pomogao kralju
Jeruzalema unovaiti etiri ili pet tisua pjeaka da se suprotstavi napredovanju islamskih
trupa. Kad je doao pogodan trenutak, Ridefort je naveo kralja da izgubi povjerenje u
Rajmunda od Tripolisa optuivi ga za izdaju, a vladar mu se nije mogao protiviti; kako iz
straha koji mu je ulijevao, tako i zbog novca koji mu je dao.
Dana 1. svibnja 1187. g. kranske su jedinice otkrile dio islamske vojske koji je
napajao konje blizu izvora Kreson. Veliki metar hospitalaca i maral Hrama Jacques de
Mailly savjetovali su povlaenje budui da su neprijatelji bili vrlo brojni, ali Ridefort je
arogantno okrenuo lea velikom metru hospitalaca, a njegovu se maralu obratio optuivi
ga da je brbljavac: Previe volite svoju plavu glavu da biste je eljeli izgubiti!" Jacques de
Mailly je reagirao ponosno, moda ne uspijevajui zadrati vie gnjev koji je osjeao prema
pretpostavljenome: Ja u poginuti borei se kao hrabar ovjek! Vi ete naprotiv pobjei kao
izdajnik!"

ini se da maralove rijei nisu bile bez osnove budui da su samo tri templara
izbjegla pokolj, meu kojima je bio i veliki metar. Ta jedinstvena okolnost ini se da se
ponovila i nekoliko mjeseci kasnije kada je, nakon zauzea Jeruzalema, Saladin naredio
ubojstvo svih templara izuzev Rideforta. Bilo je poznato da su muslimani muili kranske
zarobljenike kako bi ih naveli da se odreknu Krista, pljuju na kri i obrate se na islam, a
znalo se takoer da su templari i hospitalci koji su se opirali bili dekapitirani. injenica da je
upravo taj ovjek, kojeg su mnogi smatrali oportunistom i spletkarom, izbjegao takvoj
sudbini bacila je sjenu na ast reda, a sjeanje na te sumnje ivjelo je dugo, tako da ga je, ak
u vrijeme procesa, netko iskopao kako bi objasnio udni i zastraujui obred koji se nametao
redovnicima za vrijeme ceremonije prijema.
Zahvaljujui djelovanju jednog genijalnog ovjeka Hram se mogao polagano oporaviti
od svoje krize, voen u pronalaenju drugog izvora uzdravanja i ugleda koji bi ga mogao na
neki nain rehabilitirati u oima kranstva. Godine 1179. odranje III. koncil u Lateranu, a
bavio se promjenama s kojima se drutvo suoavalo u tom kratkom razdoblju XII. stoljea,
brinui se naroito za sve razvijeniju pojavu lihvarstva koje se razvijalo porastom trgovakih
aktivnosti na velike udaljenosti. Koncil je potvrdio osudu posuivanja uz kamate,
naglaavajui da pozajmljeni novac ne trpi za vrijeme posudbe nikakvo umanjenje koje bi
opravdavalo takav oblik naknade. Tko je posuivao uz kamate bio je lopov i zasluivao je
vjenu kaznu; to se, meutim, nije moglo primijeniti na sluaj templara, koji su osobno
mogli posjedovati samo smijean iznos od etiri denara i svaki su svoj prihod namjenjivali
obrani Svete Zemlje.
Inocent III. obilato se sluio templarskim redom kao bankom za slubu kriarskom
ratu, i zbog znaajnih financijskih sposobnosti redovnika i zbog eline reputacije koju je red
uivao. Time je izvrio in propagande, koji su zatim oponaali vladari i mnogi monici
Europe. Papa je osim toga nastojao uiniti sve mogue da bi ulazak u red postao manje
ekskluzivan: dramatina situacija u kojoj se nalazila Sveta Zemlja zahtijevala je masovno
novaenje na Zapadu, ali templarski je ideal bio tako elitistiki, a disciplina tako kruta da je
samo odabrana manjina plemia mogla posjedovati osobine prikladne za ulazak u red.

Inocent III., radei u dodiru s ostalim sveenstvom u Outremeru koje je neposrednije

poznavalo situaciju, poeo je otvarati redove Hrama ljudima koji ranije ne bi bili prihvaeni,
samo ako se nisu okaljali tekim grijesima, te je objavio opratanja nekih grijeha kako bi vrlo
kruti disciplinski kodeks postao pristupaniji, ne izdavi ipak svoju idealnost. I upravo za
vrijeme njegova papinstva nainjen je francuski prijevod izvornog latinskog pravila, a nova
je verzija osuvremenila onu staru u jednoj vanoj toki: izopeni vitezovi, koji se ranije nisu
mogli ni pribliiti redovnicima Hrama, sada su bili prihvaeni u red pod uvjetom da su
izvrili pokoru i dobili odrjeenje. Moda je ta novina predstavljala napor da se prilagode
novom duhu vremena, dok su u Europi nestajala kruta duhovna pravila iz doba sv. Bernarda i
Guiberta de Nogenta kako bi ustupila mjesto mentalitetu otvorenom prema samilosti i
oprostu; ili se raala iz pragmatinog rauna koji nije bio nimalo drukiji od onog koji je
naveo papu Urbana II. da blagoslovi Prvi kriarski rat prije vie od sto godina. Ti marginalni
vitezovi skloni nasilju i pljakama moi e se spasiti" za vjeru i sigurno e biti mnogo
korisniji interesima cijelog drutva. Takvi nas zakljuci dovode u napast da povjerujemo
kako je postupno opadanje kojem je Hram iao u susret tijekom XIII. stoljea posljedica tog
poputanja discipline koje je Inocent III. bio prisiljen dopustiti. Promjena u templarskoj etici,
koju prema izvorima moemo susresti u posljednjim desetljeima ivota reda, potjee od
teih i novijih problema koje hijerarhije nisu htjele ili nisu znale obuzdati.
Povlastice Inocenta III. zapravo su spasile Hram od opasnosti brzog odumiranja,
vrativi mu ekonomsku snagu, a naroito davi redovnicima-ratnicima novi etiki horizont u
kojem se njihova vojna ideologija mogla utjeloviti. Papa je znao uspostaviti odnos izmeu
apostolske Stolice i reda mnogo bolje nego to su to inili njegovi prethodnici, uinivi ga,
zajedno s hospitalcima, nekom vrstom birane papinske vojske vezane uz papu apsolutnom
vjernou. Obrana vjere znait e i podrku pravovjernosti koju je branilo papinstvo, simbol
kranstva nakon to se Sveti grad vratio u islamske ruke, ali i institucija kojoj je prijetilo
irenje hereze i napad politikih neprijatelja.
Otada su templari definirali rimskog papu kao Naeg Oca Apostola, gospodina i
gospodara Hrama nakon naeg Gospodina Isusa Krista" i neposredno ga poistovjeivali s
osobom svetog Petra. Nakon gubitka Jeruzalema, ekajui da povrati Sveti grob, Hram se
ponovno dao na posao i hrabro se suoio sa svojom obnovom potkrijepljen milju na grob
svetog Petra.
 Dramatini poraz kod Hattina ostavio je snaan odjek u zapadnom drutvu, osjeaj
vjerske, ali i politike nemoi s kojom se dinastije vladara i velikih feudalaca nisu mogle
pomiriti. Trei kriarski rat, koji je zapoeo na poticaj te elje za odmazdom malo nakon
kranskog poraza, bio je prava parada knezova. Sudjelovali su engleski kralj Rikard Lavljeg
Srca i francuski Filip II. August, njemaki car Fridrik Barbarossa i, bar eljom, njegov
nasljednik Henrik VI., koji je umro prije nego to se ukrcao za Svetu Zemlju.
Samo dvije godine kasnije jedan revnosni propovjednik zvani Foulques de Neuilly
pojavio se u dvorcu Ecrysur-Aisne gdje su se neki veliki francuski feudalci zabavljali
turnirom pod gostoprimstvom grofa Thibauda de Champagnea. Njegovi arki govori znali su
ganuti aristokratsku gospodu prizivajui jo jedanput nostalginu viziju Svetog groba, kao i
iluziju da e osvojiti bogati i tajanstveni Istok. Godinu dana kasnije, u veljai 1200. g.,
pokret je osvojio i flandrijske grofove pa su neki delegati krenuli prema Italiji da bi se
sporazumjeli s Venecijom, koja e morat osigurati potrebni prijevoz kriara morskim putem.
Inocent III., koji je od poetka svog pontifikata poeo aktivno raditi na ponovnom
zauzimanju Jeruzalema, blagoslivlja inicijativu i podupire je priskrbivi duhovne usluge i
porezne olakice.
U srpnju i kolovozu 1202. godine kriari su se napokon okupili u Veneciji, ali je
njihov broj bio i odvie malen u odnosu na onaj potreban za razbijanje islamskog fronta, a
tome se pridruuje i jo jedna oteavajua okolnost: novac koji su skupili, 50.000 maraka,
nedovoljan je u odnosu na iznos ugovoren za prijevoz morem. Mjesecima i mjesecima
venecijanska su brodogradilita radila da bi izgradila brodove prikladne za prijevoz; bila je
pripremljena golema koliina materijalnih dobara i specijalizirane radne snage po narudbi
francuskih velikaa, koji sada tvrde da ne mogu platiti. Krivnja se prebacuje na neku
gospodu koja su izostala iz pothvata, pa je kontingent izgubio njihov doprinos. Pomutnja je
neizdriva. S jedne strane postoji vrlo visoki cilj ponovnog osvajanja Groba, za kojim se
poveo cvijet francuskog plemstva, frustriran i ponien situacijom koja je sada ostavljala ovu
veliku gospodu okupljenu na Lidu, u oekivanju nekog nenadanog dogaaja koji bi ih spasio
od sramote povratka kui. S druge su strane postojala praktinija promiljanja, kao i inje-
nica da su ti feudalci osobno pretrpjeli (a i svojim vazalima nametnuli) goleme trokove za
organiziranje mobilizacije s perspektivom da osvoje nova dobra na Istoku, a sada su se
morali vratiti i suoiti s kritikama onih koji su vjerovali da je mudrije ne otputovati.
Izuzetna situacija uvukla je kriarske voe u sredite velike spletke koju su
Venecijanci vjerojatno ve prije bili smislili.
Dinastija koja je vladala bizantskim carstvom proivljavala je trenutke velike slabosti
nakon stabilnosti koju je postigla vladavinom Komnena kroz vei dio XII. stoljea; cara
Izaka II., iz obitelji Angela, svrgnuo je 1195. g. brat, kojega su opet ugroavali lanovi
njegove obitelji. Godine 1201. mladi Aleksije, sin svrgnutog vladara, stigao je na Zapad i
stupio u kontakt s voama kriara potiui ih da prolazei kroz Carigrad prema Svetoj Zemlji
pridodaju svojim vojnim planovima i ruenje uzurpatora i vraanje prijestolja zakonitom
nasljedniku. Aleksije je prethodno posjetio papu, ali Inocent III. je na budui kriarski rat
gledao oima Crkve i stoga je smatrao da je temeljni interes ponovno osvajanje Jeruzalema,
bez nepotrebnih skretanja koja bi mogla stvoriti nepotrebne nezgode.
No, postojali su i vaniji zahtjevi; Aleksije Angel obeao je papi da e sjediniti obje
Crkve, grku i latinsku, koje su se odvojile izmom 1054. g., a papa je, naravno, bio
zainteresiran da postigne taj cilj. Papinstvo je ve stoljeima bolje od francuskih feudalaca
poznavalo uestale spletke i viestruke sukobe koji su se dogaali na bizantskom carskom
dvoru, pa nije smatrao uputnim dopustiti da ga umijeaju u taj dinastiki spor. Nerijeena
situacija kriara kod Lida uinila je da se raznorodni interesi usredotoe na jedan projekt,
vrlo razliit od onog poetnog: Venecija, koja je teila za sve veom prisutnou na Jadranu,
prihvatila je da kriari plate svoje putovanje samo ako pohod skrene prema Zadru kako bi
dobila taj grad i ponovno uspostavila prevlast Serenissime (Naziv za Mletaku Republiku;
prema Serenissima Repubblica di Venezia - Presvijetla Mletaka Republika, nap. ur. ), koju
su njegovi stanovnici prekinuli predavi se ugarskom kralju. Vrlo je brzo izbio na povrinu
ekonomski interes koji je na kraju potpuno nadvladao nad idealistikim poticajem prema
Jeruzalemu, tako da je etvrti kriarski rat postao ista operacija osvajanja nautrb vrlo
bogatog Bizantskog Carstva. Latini su opsjedali prijestolnicu Istoka i, nakon strane pljake,
postavili na prijestolje novu carsku dinastiju francuske krvi koja e drati vlast vie od
pedeset godina (1204. - 1261.).
Nakon krvoprolia u Zadru i bratoubilakog napada na druge krane koji nije imao
nikakve veze s ponovnim osvajanjem Svete Zemlje, Inocent III. je izopio kriare, a zatim je
odluio oprostiti francuskim vitezovima budui da su bili prisiljeni na ta nasilja ucjenom
Venecijanaca, koje je ostavio bez oprosta smatrajui ih pravim krivcima. Budui da je morao
pasivno prisustvovati naglom razvoju dogaaja, jer je pohod odmah krenuo potpuno drugim
smjerom od onoga radi kojeg je papa propovijedao kriarski rat, nakon osvajanja Carigrada
Inocent III. se povjerio principu mudrosti da je bolje spasiti ono to se spasiti da, te je
priznao vlast novog latinskog cara pod uvjetom da se, budui da nije mogao izbjei
dramatino pljakanje grada, postigne bar okonanje izme. Papa je nametnuo novim
poglavarima obvezu da se latinski obred ukorijeni na teritorijima carstva, cilj kojemu je on
teio podravajui uvoenje triju redova u koje se najvie pouzdavao: templara, hospitalaca i
cistercita. Dva vojna reda dobila su u posjed razne feude na grkom podruju; ta je
povlastica bila vrlo nemila caru i njegovim vazalima jer iz njihova kuta gledanja, templari i
hospitalci, budui da nisu vojno sudjelovali u zauzimanju Carigrada, nisu imali nikakvog
prava na osvojene zemlje.
Ako je na posve politikom planu etvrti kriarski rat uvelike zadovoljio elje
sudionika, u svemu ostalome bio je veliki promaaj. Za Inocenta III., koji je s mukom
progutao neoekivani ishod pohoda ne samo jer se tjeio ujedinjenjem Crkava, ve jer se i
dalje, do samog kraja, obmanjivao da je zapadnjako osvajanje Bizanta uvod u ponovno
osvajanje Jeruzalema. Bio je promaaj i za sam ideal kriarskog rata, budui da je uspjeno
pokazao da je nadvladavanje mnogo konkretnijih interesa moglo odjednom raspriti i
najbolje namjere.
 Godinu dana prije svoje smrti, 1215. g., Inocent III. objavio je novi kriarski rat,
nagovorivi tienika Fridrika II., sina cara Henrika IV. i Barbarossina unuka, da u Aachenu
ispred papinskih legata uzme kri. Novi papa, Honorije III., nastavio je zadau svog
prethodnika i skupio golemu vojsku kojoj se pridruio i ugarski kralj. Ali mladi njemaki car
je i u Njemakoj i u Italiji bio zauzet suoavanjem sa svojim politikim neprijateljima tako
da je pohod, nakon to ga je uzalud ekao, napustio Zapad bez njega. Budui da je prolo ve
deset godina od polaganja zavjeta, Fridrik II. se jo jednom obvezao poi na Istok; ali i onda
je razoarao papu ograniivi se na slanje flote sicilijanskih mornara u Akru da mu dovedu
mladenku Mariju de Brienne.
Pourivanja novog pape Grgura IX. natjerala su cara da 1227. g. konano krene na put,
ali ukrcavi se kod Otranta odluio je odmah sii na kopno zbog epidemije koja je izbila na
brodu. Taj novi potez povlaenja, do kojeg je dolo ak dvanaest godina nakon polaganja
zavjeta, razljutio je Grgura IX. koji ga je protumaio kao stoti dokaz potpune
nezainteresiranosti za kriarski rat, pa je kaznio cara ekskomunikacijom. Kada je u lipnju
1228. g., konano otputovao s pedeset laa, nastala je doista paradoksalna situacija jer je
jedan izopenik vodio oekivano osloboenje Svetog groba.

U Svetoj Zemlji Fridrik II. je stvarno postigao mnogo vie negoli operacije koje su se
vodile posljednjih etrdeset godina, jer je u deset godina uspio postii da krani zaposjednu
Jeruzalem, Betlehem i Nazaret, ostavivi muslimanima slobodan pristup Omarovoj damiji i
preuzevi obvezu da nijedan zapadnjaki princ ne vri napade dolinom Nila. Ipak ti rezultati
nisu proizali iz vojnog angamana ve su bili klauzule ugovora sklopljenog sa sultanom al-
Kamilom s kojim je car, eklektik i veliki ljubitelj islamske kulture, uspostavio dobre odnose.
Kad je u oujku 1229. g. Fridrik II. slobodno uao u Jeruzalem u baziliku Svetog
groba i tamo uzeo krunu kralja Jeruzalema, izgledalo je da je taj miroljubivi ugovor o
desetogodinjem unajmljivanju" Svetog grada samo carev raun s jedinim ciljem da dobije
krunu kraljevstva. Crkvene vlasti u Svetoj Zemlji nisu shvatile beskrupuloznu genijalnost
Fridrika II., pa su odbile prihvatiti njegovo krunjenje. Meu njima su bili i templari, u
sukobu s carem zbog slobode misli i obiaja kojima se stalno razmetao, a i zbog njegova
prekida s papinstvom. Uostalom, Fridrik II. je prezirao templare jer ih je smatrao nekom
vrstom fanatika.
Godine 1239., nakon isteka desetogodinjeg primirja, krenuo je iz Europe novi
kriarski kontingent s namjerom da ponovno vojno zadobije u posjed Jeruzalem koji je
Fridrik II., iako toliko osporavan, ipak priveo u kranske ruke. Arapska drava u Damasku
zaposjela je grad, ali idue godine (1240.), kralj Navarre, koji je u pohodu igrao glavnu
ulogu, postao je svjestan da je politika izopenog cara imala prednosti i poeo je raditi na
tome da diplomatskim putem dobije starateljstvo nad Jeruzalemom. Njegovi napori, za
kojima se povodio Rikard od Cornwalla, brat engleskog kralja (Autorica misli na Henrika
III. (1207. - 1272.), nap. ur. ), budili su nade, kad je iznenada, 1244. g. kolona Turaka u
egipatskoj slubi nanijela straan poraz kranima kod La Forbie. Otada, unato pobonim
eljama, Sveti e grad biti sve udaljeniji od njihovih obzora.
Godine 1245. okupio se u Lyonu veliki ekumenski koncil na kojem je papa Inocent
IV. potvrdio apsolutnu potrebu novog angairanja na Istoku. Poruku je prihvatio naroito
mladi francuski kralj Luj IX. Asketske naravi, zadojen dubokom duhovnou i sklon misti-
cizmu, vladar je postao protagonist dvaju iduih kriarskih ratova, obaju bezuspjenih.
 Dok je ostatak Europe ostao u biti hladan prema situaciji u Svetoj Zemlji, uvjeren da je
gotovo nemogue razbiti kompaktnost koju je postigao islamski blok Sirije, Palestine i
Egipta, mladi se kralj 1248. g. ukrcao i, nakon to se zaustavio na Cipru kako bi napravio
plan osvajanja, napao je Egipat u Damietti, uspjevi osvojiti grad. Strateki dobar potez bio
bi zatim napad na impozantni grad Aleksandriju, koji bi jamio kriarima posjedovanje
vanog branika s kojeg bi krenuli u napad za osvajanje unutranjosti. S obzirom na to da je
bio loe savjetovan ili moda nedovoljno iskusan, vladar je, naprotiv, dopustio da ga
nagovore da krene prema Kairu. U prosincu je stigao blizu al-Mansure, ali tu se kriarski rat
zaustavio, a kranske su jedinice bile prisiljene na iscrpljujui rat meu kanalima Nila, sve
do poraza u kojem je vladar zajedno sa svojom braom pao u islamsko zarobljenitvo.
Osloboen nakon plaanja goleme otkupnine, 1254. g. Luj IX. se vratio u domovinu: Zapad
je postao nezainteresiran za pothvat, a smrt njegove majke Blanche de Castille, regentice u
ime dalekog sina, dovela je do izbijanja pobune u kraljevstvu.
Tijekom ezdesetih godina trinaestog stoljea uspon jednog drugog karizmatinog
islamskog vojnog poglavara, sultana Baibarsa, nanio je ostacima kranskog kraljevstva u
Svetoj Zemlji smrtni udarac. Rukn al-Din Baibars bio je Turin kumanskog plemena, goleme
tjelesne grae, ija je tamna koa tvorila neobinu suprotnost s plavom bojom njegovih
oiju. Stigao je u Siriju kao mladi rob i ponuen je na prodaju emiru u Hami, kojem se inio
odvie nezgrapan za dvor, ali opazivi njegovu fiziku snagu i inteligenciju, kupio ga je da bi
ga ponudio sultanovoj mamelukoj strai. Tamo je imao prilike iskazati svoje kvalitete i,
nakon pobjede nad kranima 1244. g., stekao je znatnu slavu.
Osvojivi vlast u Egiptu, a zatim i u Damasku, izmeu 1265. i 1272. godine, s
praktiki nezaustavljivim napredovanjem zauzeo je sva kranska uporita i sveo Outremer
na maleni komad zemlje oko Akre. Cezareja i Haifa ubrzo su pale, a za njima su slijedili
bogati grad Jaffa i templarski dvorac Beaufort. U proljee 1266. g. pala je i Kneevina
Antiohija, prva od latinskih drava osnovanih u Svetoj Zemlji, koja je uspjela ak 171
godinu odolijevati munoj agoniji Outremera. Baibarsov bi idui potez neizbjeno bio napad
na Akru.

Pojava novog kriarskog pokreta u Europi koji je, potaknut traginim vijestima to su
stizale s Istoka, naveo na odlazak Jakova I. Aragonskog i Luja IX., rodila je izvjesnu nadu u
prekid nezaustavljivog islamskog napredovanja. Aragonski vladar krenuo je iz Barcelone s
monom flotom, koju je oluja teko otetila, prisilivi ga na povratak, dok su njegova dva
nezakonita sina uspjela dovriti ostatak putovanja i pridruiti se ostatku kranskog
kontingenta.
Luj IX. krenuo je iz Aigues Mortesa u srpnju 1270. g., dogovorivi putovanje s bratom
Karlom I. Anuvinskim, kraljem Sicilije, koji je, meutim, bio vie zainteresiran za skretanje
pohoda prema Carigradu, da bi za sebe povratio bizantsko prijestolje koje je bizantski car
Mihajlo VIII. Paleolog 1261. godine bio ponovno osvojio. Luj IX. se iskrcao u Kartagi i
krenuo prema Tunisu, obmanjujui se varljivim raunom da bi preobraenje tuniskog kneza
ili barem savez s njime mogao jamiti kranima valjanu podrku protiv Egipta. Ali kuga,
koja je izbila u logoru, dovela je do kraljeve smrti 25. kolovoza, a njegov brat Karlo
Anuvinski, preuzevi zapovjednitvo, iskoristio je postignute slabe rezultate da nametne
sultanu Tunisa plaanje danka kao kralju Sicilije. Zatim se vratio u Europu, a za njim i
kranski kontingent koji se rasprio im su stigli do obala Sicilije.
 Templarski red je uvijek imao neprijatelja podmuklijih od samih islamskih pljakaa
zbog kojih je stvoren; radilo se o politikim klevetnicima - openito uglednim osobama u
krugu kranskog drutva - koji su, iz razliitih pobuda, imali razloga za neprijateljstvo
prema redu. Izvanredne povlastice koje su ve od Inocenta II. zajamene privilegijom Omne
datum optimum, kojoj su proirenja pridodali kasniji pape, osigurale su Hramu politiku i
sudsku autonomiju. Ne treba se uditi to je visoko sveenstvo iz pokrajina gdje su se
nalazile najvanije prebende, razoarano nemogunou da trai posebne usluge od tih
monih uvara novca i naoruanih ljudi, smatralo neprilinom potpunu neovisnost
redovnika-ratnika, ak i u odnosu na nadbiskupa. Porezne olakice koje su dane redu same
po sebi nisu bile prave olakice; zapadno drutvo plaalo je povremeno Crkvi desetinu svojih
prihoda koja je u doba kriarskih ratova bila namijenjena papinstvu upravo u korist ratnog
angamana na Istoku. Sami templari nisu posjedovali nita, budui da, kao to smo vidjeli,
njihovo vlasnitvo nije moglo nadii vrijednost od 4 denara po statutu i svi su se prihodi
morali namijeniti vojnom nastojanju za Svetu Zemlju. Darivati Hram, uz mogunost da se ne
plaaju porezi, znailo je, dakle, financirati kriarski rat.
Tijekom XII. stoljea zapadnom je ekonomijom jo uvijek prevladavala zemljoradnja,
a razvijao se i trgovaki sektor, ali jo uvijek vrlo daleko od razine koju e dosegnuti potkraj
srednjeg vijeka. Sustav templarskih prebendi, zasnovan na poljoprivrednom zakupu koji je
nalikovao modelu cistercitskih zajednica (grange), izgledao je kao mrea farmi s visokim
prinosom od kojih je svaka proizvodila razliitu robu ovisno o prirodi podruja; naravno, za
rat na Istoku bili su potrebni oruje i konji, a potrona roba, osim malog broja plodova, nije
mogla podnositi dugotrajno putovanje morskim putem, pa su stoga templari bili prisiljeni
zamijeniti ta dobra za novac, koji je njihov glas ratnika obino titio od gusarske opasnosti.
Stigavi u Svetu Zemlju, prevezeni kapitali su se mijenjali u ivene namirnice, stoku i
druga potrebna dobra na trnicama Bliskog istoka. U interesu reda i samog kriarskog rata
bilo je neophodno da sve te operacije ne zavre gubitkom ve da se vodi rauna o mogu-
nosti teta (na primjer brodolom) i predvidi adekvatni viak zarade kako bi se pokrili mogui
rizici. Proizvodi porijeklom iz grangea na raznim europskim tritima bili su vrlo povoljni
upravo stoga to je red uivao olakice koje obino drugi proizvoai, naroito svjetovni, ali
i samostani, opatije, biskupije i ostali crkveni centri nisu imali: cijene koje je nametnuo
Hram, da se izrazimo modernim izrazima, bile su vrlo konkurentne.
Tome se pridruivala naklonost puka, nebeska slava koju su zasluili redovnici-ratnici
poginuli za obranu Svetog groba, koju su prema teolokom principu zajednice svetih mogli
uivati i obini plemii, zanatlije i svjetovni seljaci koji su se eljeli duhom pridruiti redu.
Velika obitelj Hrama sastojala se ne samo od zareenih redovnika, ve i od mnotva svijeta
koji je traio i dobio pridruivanje, podravao ga svojim milodarima i obino pohaao
templarske crkve primajui sakramente, a, kad je bilo mogue, i sahranu. Proirio se i jedan
naroiti tip vokacije in extremis, uinjen za one koji su u svjetovnom ivotu imali takve
dunosti da nisu mogli ui u red, ali su ipak eljeli barem umrijeti kao templari. Ti
svjetovnjaci su polagali zavjet na samrti, postajali su redovnici Hrama, iako za kratko
vrijeme, i primali su nakon smrti sve poasti i molitve namijenjene subrai.
Donacije pridruenih i templara in extremis stoga su izazivale zavist i negodovanje
redovnika drugih vjerskih redova i svjetovne Crkve. Treba uzeti u obzir da je i samo
pohaanje crkava Hrama od strane vjernika donosilo redu onaj prilog koji se prije slijevao u
katedrale, upe i u samostanske crkve. Te znaajne povlastice ve su izazvale negodovanje u
sredinjim desetljeima XII. stoljea, odnosno kad je Hram bio na svom vrhuncu: ali onda je
zapadno drutvo vrlo strastveno podravalo red, a slava njegova imena inila je da klevetnici
izgledaju kao neznatna manjina puna neopravdane zavisti.
Vilim, nadbiskup Tira, bio je prvi ugledan glas u neskladu s tim zborom pohvala
templarima u drugoj polovici XII. stoljea. Roen u Siriji oko 1130. g., putovao je po Italiji,
nauivi latinski, grki i arapski, zaredio se postavi ambasador pri dvoru u Carigradu, a
zatim kancelar Jeruzalemskog Kraljevstva. Po zapovjedi kralja Balduina sastavio je oko
1173. g. vano djelo pod naslovom Povijest Outremera, a tek dvije godine kasnije povjerena
mu je vana biskupska katedra grada Tira. Iako je bio korektan povjesniar koji se sluio
dokumentima arhiva kako bi dao tonu verziju injenica, Vilim zacijelo nije volio templare i
predbacivao im je, kao lan visokog sveenstva Svete Zemlje, potpunu neovisnost u odnosu
na crkvenu hijerarhiju Outremera. Vrlo vaan izvor za rekonstruiranje povijesti reda na
njegovim poecima, ali ne uvijek objektivna, Povijest Outremera Vilima iz Tira daje junaku
sliku ranih templara, siromanih, poniznih i pokajnikih, da bi zatim zakljuio kako su ih
prevelike povlastice i novac koji su nagomilali njihovi nasljednici uinili oholima i tromima.
Iz potpuno razliitog podruja, odnosno iz Walesa, potjecao je drugi klevetnik"
Hrama, koji je u svakom sluaju stekao svoje mjesto u povijesti polemika protiv vojnih
redova. Zvao se Walter Map i bio je klerik koji je pripadao pratnji engleskog kralja; roen
oko 1140. g., nije dobro poznavao stvari na Istoku, ali je u svojoj irokoj pjesnikoj i
satirikoj produkciji, vie puta napao poroke vojnih redova, posebno kritizirajui nadutost i
bogatstvo vitezova, koje je bilo neprimjereno, uzevi u obzir izvorni duh reda. Walter Map je
napisao djelo s vrlo rjeitim naslovom koji je odmah davao ideju o cilju kojem se morao
pokoravati: De nugis curialium, odnosno ogovaranja dvorana". Ta zbirka portreta,
obiljeena satirom i proeta izriito zajedljivim duhom, ironizirala je cijelo drutvo,
inzistirajui posebno na porocima cjelokupnog sveenstva, od seoskih popova do pape;
dakle, njezina se kritika uope nije namjeravala usmjeriti izriito protiv templara. Ipak,
udarila je peat kulturi vremena jer su njezine otrovne opaske bile otroumne i bar
djelomino zasluene.
Nakon Hattina i prvih desetljea trinaestog stoljea, dok su nade u ponovno osvajanje
Jeruzalema sve vie splanjavale, polemike protiv vojnih redova postavljenih na elo obrane
Svete Zemlje postajale su sve intenzivnije, a naroito su prestale biti samo ljutita ogovaranja
koja su potjecala iz dvorskih sredina. Najtei ideoloki napad na Hram u prvoj polovici
trinaestog stoljea doao je iz djela redovnika opatije St. Albans, Matthewa Parisa. Ugledna
linost u svojoj sredini, vjet ne samo u knjievnosti, ve i u slikarstvu i u zlatarstvu, uivao
je naklonost engleskog kralja Henrika III., koji je esto traio od njega savjet u vanim
politikim i crkvenim pitanjima, a uivao je potovanje i pape Inocenta IV. koji mu je
(1248.) povjerio zadatak da ode u Norveku kako bi reformirao opatiju St. Benet Holme.
Skupio je nasljedstvo svojih prethodnika u pisanju kronike svetog Albana, nastavivi rad
posljednjega koji je na njoj radio, Rogera od Wendovera, ali se istaknuo hrabrou i ivou
kojima je znao raspravljati o temama svog vremena, zahvaljujui i svom zrelom politikom
iskustvu.
Chronica maior Matthewa Parisa, koju jo danas mnogi smatraju najboljom meu
engleskim kronikama tog razdoblja, takoer je globalna polemika o cijelom drutvu, a
naroito o sveenstvu, s otrim opaskama ak i o kralju i njegovim miljenicima. Ipak su
kritike kojima se okomio na templare bile najee, tako da su znanstvenika Alaina
Demurgera navele na pomisao da su se okaljali sa svih sedam smrtnih grijeha. Vrhunac reda,
slavno razdoblje u kojem je cijelo kransko drutvo poistovjeivalo templare s junacima
vjere, uvarima mjesta i najsvetijih ostataka kranstva, bilo je na zalasku.
 Kljune godine Baibarsova uspona izazvale su teke optube koje su dolazile ak iz
samoga reda, demoraliziranog ponovljenim vojnim promaajima, i sve vie uvjerenog da
Jeruzalem vie nikada nee biti povraen. Nakon jednog poraza, templarski pjesnik Ricaut
Bonomel napisao je svoju pjesmu pod naslovom Ir'e dolors, iji otri akcenti jasno
doaravaju razinu koju su dosegli bijes i razoaranje redovnika-ratnika:

.. .jer ni kri ni kranska vjera ne pomau mi niti me tite

od zlih Turaka, nek su prokleti od Boga!
Stoga, ini se, po onome to svatko moe vidjeti,
da im Bog eli pomoi, na nau tetu.
Papa je velikoduan u dijeljenju oprosta
danih Karlu i Francuzima, da se bore protiv Lombarda,
ali pokazuje veliku krtost prema nama ovdje,
jer im on oprata uzimanje kria,
u zamjenu za plaanje u livres tournois.
I tko god eli zamijeniti hodoae za rat u Lombardiji,
dobit e doputenje naeg legata,
jer oni prodaju Boga i oprost za novac.

Nakon to je Baibars sveo Outremer na malenu dravicu sa samo etiri tvrave, kritika
vojnih redova napustila je satiriki anr i postala zabrinjavajua tema vanjske politike o kojoj
se raspravljalo na svim dvorovima Europe: zapadno drutvo koje je trpjelo privilegije, a
ponekad ak i uobraenost redova u ime slube u zatiti Svete Zemlje, nije vie bilo
raspoloeno podnositi njihove promaaje. Na vie se mjesta razmiljalo na koji nain vratiti
na najviu razinu djelatne sposobnosti dvaju najjaih redova, templara i hospitalaca,
argumentirajui da bi njihovo spajanje u jedno jedino tijelo smanjilo trokove, poboljalo
efikasnost, a naroito izbjeglo nezgodni problem za koji su, naalost, oba reda bila
odgovorna: njihovo stalno suparnitvo koje je, iako esto preuveliavano od klevetnika, u
svakom sluaju doprinosilo kompliciranju ve ionako teke situacije Latina na Istoku.

U Jeruzalemskom Kraljevstvu dva su reda uivala vie ili manje ravnopravan ugled i
mo, budui da je jedan bio zaduen da bude avangarda kranske vojske, a drugi
odstupnica; najviu ast da u procesiji prate najsvetiju relikviju, fragment drveta Pravog
kria, imali su - kao to smo vidjeli - zajedno jedan templar i jedan hospitalac, a visoki
krugovi obaju redova imali su pravo glasa u najvanijim pitanjima kraljevstva. Sve to
stvorilo je natjecateljski duh, ali i navelo dostojanstvenike da se upuste u razne politike
sporove na suprotnim stranama.
Hijerarhija Hrama, ba kao i ona Bolnikog reda, nisu ostajale izvan velikog broja
napetosti, zavjera i spletki koje su muile povijest Outremera: lokalni dinastiki ratovi esto
su se odvijali uz sudjelovanje tih dvaju redova koji su, naravno, bili zainteresirani da
prevlada neki njima povoljni vladar. Daleko od toga da su ostale stvar Istoka. Odjek tih
spletki stizao je do uha papinstva i raznih vladara Europe, to je kodilo etikoj slici i
jednoga i drugog reda.
Najprihvaenije miljenje, u skladu s idejom da je dokolica majka svih poroka, bilo je
da dva reda svoj moralni pad duguju ratnoj neaktivnosti: dakle, postajala je hitna potreba za
reformom koja bi im u novom institucionalnom svojstvu vratila snagu i slavu kojom su se
nekad odlikovali. Najpovoljnija situacija za raspravljanje o tim planovima bio je veliki
koncil odran u Lyonu 1274. g., koji je trebao raspravljati o drugim vanim istonim
problemima kao to je ujedinjenje grke i katolike Crkve, a koji je organizirao papa Grgur
X. (Tebaldo Visconti, 1272. - 1277.), osobno jako zainteresiran za rjeavanje krize
Outremera. Tebaldo je sudjelovao u Drugom kriarskom ratu Luja Svetog, a zatim je, budui
da se taj kriarski pohod nakon vladareve smrti izjalovio, odluio otii u Palestinu s
prvoroencem engleskog kralja koji je sam nastavljao pohod. U kasno proljee 1271. g.
mogao se iskrcati u Akri, odakle je ve tri mjeseca kasnije morao isploviti jer mu je Kolegij
kardinala javio da je izabran na papinsko prijestolje.
U Lyonu se o ujedinjavanju vojnih redova raspravljalo kao o meunarodnom pitanju.
Otvorile su se rasprave, iznosili su se prijedlozi, bila su pozvana i dva elnika templara i
hospitalaca: obojica su se pokazala apsolutno protivna stapanju, a templarski veliki metar
Thomas Berard dao je napisati efikasni memorijal odgovora u kojem je, iako naglaavajui
da Hram pripada papi, pa e, dakle, njegovi ljudi u svakom sluaju biti podloni njegovoj
volji, izjavljivao da je stapanje samo smicalica europskih kruna kako bi osigurale sebi
kontrolu nad redovima u svojim kraljevstvima. Na istoj valnoj duljini nalazio se i aragonski
kralj Jakov I.; prisiljen braniti svoje kraljevstvo od borbenih susjeda Saracena koji su i dalje
drali pod kontrolom juni dio Iberskog poluotoka, kralj je uvijek podravao rast dvaju
vojnih redova do te mjere da bi, slijedei pretpostavku o stapanju, novi red postao ekonomski
i vojno tako jak da bi predstavljao ozbiljnu politiku prijetnju i samoj kruni.
Zbog protivljenja kralja i dvojice elnika, koje je uslijedilo kratko vrijeme nakon smrti
pape kriara, projekt nije uspio; godine 1291. pad Akre, posljednjeg branika kranske
prisutnosti u Svetoj Zemlji, znaio je kraj Outremera i zadao smrtni udarac asti vojnih
redova. Veliki metar Hrama, Gillaume de Beaujeu, pripadnik najvieg francuskog plemstva
i velianstveni primjer vitekih vrednota i kranskih vrlina, umro je u pokuaju da spasi
grad i drugovi su ga sahranili u crkvi reda, malo prije nego to su templari, posljednji
napustili grad u plamenu. Ali ni slavna reputacija Gillaumea de Beaujeua, poznatog po
junatvu i velikom broju milodara koje je davao, ni asno ponaanje templara nisu mogli
izbrisati gorku istinu: kriarski rat je potpuno propao.
Templari i hospitalci su se povukli na Cipar, otok koji je po svom poloaju
predstavljao izvrsnu predstrau odakle su mogli prouavati situaciju u Siriji i Palestini te
planirati vojne intervencije; teutonski vitezovi, naprotiv, posvetili su se koloniziranju istone
Europe. U meuvremenu na Zapadu se stari plan o stapanju templara i hospitalaca
neizbjeno vraao na snagu. Ovaj se put nije radilo o jednostavnim pretpostavkama, ve o
stvarnim planovima koje su, u nekim osnovnim crtama, podravali mnogi pobornici:
naroito je projekt koji je izradio krug Karla II. Anuvinca uvjeravao da bi zajedniki elnik
morao biti sin neke od kranskih kraljevskih obitelji koji bi zatim postao kralj Jeruzalema.
To se u sutini slae s idejom velikog katalonskog pisca rasprava Ramona Lulla, koji je
predlagao da se imenuje novo tijelo Reda Duha Svetoga i preporuivao je, potujui zavjet
istoe kojeg su se drali redovnici templari i hospitalci, da budui elnik bude neki
obudovjeli ili neoenjeni kralj.
Na koncilu u Arlesu 1292. godine papa Nikola IV. ak je naredio da se dva reda
ujedine, ali su velik broj materijalnih tekoa i smrt pape sprijeili da se ta odluka ostvari;
dva neposredna nasljednika Nikole IV., Celestin V. i Bonifacije VIII., nali su se u takvim
okolnostima, da su nuno morali zanemariti problem stapanja, a on e se dramatino vratiti
na scenu nekoliko godina kasnije, jo uvijek nerijeen, ali ovaj put kao glasnik dramatinih
posljedica.
 Do smrti pape Nikole IV. dolo je 4. travnja 1292., samo godinu dana nakon to je pad
Akre potpuno osujetio sve njegove napore da rijei krizu na Istoku i pomiri grku Crkvu s
rimskom. Apostolsko nasljeivanje pokazalo se vrlo tekim: papa je uvelike podravao
aristokratsku obitelj Colonna koja se nije libila sluiti papinskom naklonou za svaki svoj
interes, izazivajui skandale i openito tjerajui u oaj visoke redove crkvene hijerarhije.
Okupivi se da izaberu novog papu, kardinali su bili sloni o potrebi odabira izrazito
duhovne linosti, pa i nautrb politikih i vladalakih vrlina, linosti koja e obuzdati zla
koja su posljednjih desetljea sve jae pogaala papinstvo: posebno prodavanje oprosta
(simonija), te nepotizam, odnosno protuzakonito proteiranje roaka, neovisno o njihovim
sposobnostima.
U kolektivnom su pamenju tog vremena odjekivala proroanstva franjevakog
redovnika s poetka XIII. stoljea, Gioacchina da Fiore: dolazak novog doba, obiljeenog
prevladavanjem Duha, zapoet e izborom aneoskog pape", potpuno svetog ovjeka koji
e izvesti Crkvu iz krize.
Potaknuti konkretnim potrebama i zavedeni joakimovskim (Prema Joachimu da
Fioreu, nazivu po kojem je Gioacchino da Fiore bio poznat u Europi, nap. ur. ) mistinim
utjecajima, kardinali Svetog kolegija izabrali su za papu franjevakog pustinjaka Pietra dal
Morronea, koji je ivio u stalnoj duhovnoj osami kod brda Fumone. Njega je potivao i
osobno posjeivao i napuljski kralj Karlo II. Anuvinski, a mnogi su ga ve smatrali svecem.
Novoizabrani papa, koji je uzeo ime Celestin V., primio je tijaru samo zbog jakih pritisaka
Kolegija i svog omiljelog duhovnog sina, napuljskog kralja. Ali pustinjak, silom otrgnut iz
svoje pilje i postavljen da vodi sloene politiko-administrativne mehanizme ivota u kuriji,
ubrzo se naao kao riba na suhome. Crkva je u to vrijeme bila golemi nadnacionalni
organizam koji je iziskivao velike napore usklaivanja, ali i znaajnu diplomatsku
sposobnost. Vie od bilo ega Pietro dal Morrone se nalazio u nedoumici zbog politikih
inicijativa koje su ga prisiljavale da vri odabire i preuzima odgovornosti koje su duboko
poniavale njegovu asketsku narav.
Osjeajui se potpuno neprikladnim za takvo neto, Celestin V. se potpuno pouzdavao
u sposobnosti suradnika koji su mu ulijevali povjerenje, a njegovo veliko neiskustvo navelo
ga je da unapreuje osobe vrlo sumnjive reputacije, tako da je, kratko vrijeme nakon njegova
stupanja na papinsko prijestolje, ak i Karlo II. Anuvinski, koji je zagovarao njegovo
imenovanje, morao popustiti pred oevidnou da je dobri pustinjak postao teret za Crkvu.
Briljivo se prouavalo predvia li kanonsko pravo mogunost da papa odustane od
svog poloaja, pa su s tim ciljem konzultirani najbolji pravnici tog vremena koji su bili ili
linosti iz Kurije, protagonisti papinske politike, kao to su kardinal Benedetto Caetani i Jean
Lemoine, ili izvanjski, kao to je pravnik Pietro Giovanni Olivi koji je pripadao
spiritualcima, radikalnoj kongregaciji franjevake obitelji koja je zagovarala povratak na
nevinost i na strogost pravila svetog Franje. Iako su imali dijametralno oprenu viziju svijeta
i Crkve, ta tri ugledna pravnika na kraju su se sloila da je papino odustajanje bilo mogue;
postojala je, naime, razlika izmeu apostolske karizme koja e u svakom sluaju ostati u
ovjeku, i funkcije, koje e se zapravo odrei.
Pritisnuti potrebom da se nastavi papinsko upravljanje, gotovo paralizirano tijekom pet
mjeseci papinstva Celestina V., a moda i kao reakcija na njegovu politiku i diplomatsku
nesposobnost, kardinali su ratificirali dekret o abdikaciji i pristupili biranju nasljednika,
najspretnijeg, najpripremljenijeg i najambicioznijeg meu njima - Benedetta Caetanija, koji
je uzeo ime Bonifacije VIII. (1294. - 1303.). Novoizabrani papa bio je vrlo iskusan ovjek u
svjetskim" stvarima, ako shvatimo taj izraz u njegovu najboljem smislu i odbacimo
pretjerivanja nesklone kritike, koja je tijekom stoljea prokrila sebi put, budui da su je
prihvatili ljudi poput Jacoponea da Todija i Dantea Alighierija. Suvremena je historiografija
pokazala da ta dva slavna pjesnika, iako u dobroj vjeri, nisu bila nimalo objektivna prema
Bonifaciju VIII., koji je za obojicu predstavljao pravog politikog neprijatelja.
im se uspeo na papinsko prijestolje, Bonifacije VIII. je opozvao povlasticu koju je
Celestin V. udijelio spiritualcima, kojima je pripadao Jacopone, da ive odvojeni od ostatka
franjevake obitelji. Taj je zahtjev za autonomijom izraavao otvorenu moralnu osudu manji-
ne prema samom redu. to se pak tie Danteove mrnje, Bonifacije ju je izazvao
podravajui povratak crnih gvelfa (Nakon to su gvelfi 1289. g. porazili gibeline, sami su se
podijelili na crne i bijele; crni su i dalje podravali papu, a bijeli su bili protiv papinskog
utjecaja, nap. ur. ) u Firenzu: papa je razmiljao kao elnik rimske Crkve, pa je zbog toga u
borbi izmeu firentinskih politikih frakcija izabrao stranku korisniju za ustanovu iju je
dunost obnaao, a taj je izbor kasnije izazvao osvetu crnih gvelfa nad njihovim suparnicima,
pa je tako i Dante Alighieri bio poslan u progonstvo.
Benedetto Caetani je pripadao jednoj od najmonijih obitelji rimske aristokracije, bio
je jedan od najboljih pravnika svog vremena i dugo je sluio u diplomaciji Svete Stolice
postavi cijenjen zbog svojih posrednikih sposobnosti. Do njegova izbora dolo je u vrlo
kratko vrijeme jer je gotovo odmah postignuta suglasnost o njegovu imenu, a zatim ju je
prihvatio i ratificirao cijeli Kolegij, ukljuujui i kardinale Pietra i Giacoma Colonnu koji su
pripadali drugoj monoj rimskoj enklavi, suprotstavljenoj Caetanima vrlo estokim supar-
nitvom. Prve dvije godine vladanja nije bilo problema, a i dvojica Colonna su aktivno
suraivala s novim papom u voenju Kurije. Ali, 1297. godine, dolo je do neugodnog
incidenta koji je duboko poremetio njihove odnose, a koji se vrlo nepovoljno razvio i zbog
povezanosti sa zamrenim pitanjima meunarodne politike.
Kad se Bonifacije VIII. popeo na papinsko prijestolje, papinske su blagajne bile
prazne, stoga je on dao podignuti novac iz glavnog sjedita svoje obitelji u Anagniju, s
nalogom da se dopremi u Rim. Za vrijeme prijevoza banda, na ijem je elu bio lan obitelji
Colonna, napala je konvoj, odnijevi i zlato i mazge koje su ga prevozile. Bonifacije VIII.
odmah je pozvao dvojicu kardinala Colonna na ispitivanje da odgovaraju o onome to se
dogodilo, ali oni su, umjesto da se pojave, pobjegli u Lunghezzu, odakle su napisali i
razaslali spis optube.
Taj dokument, poznat kao proglas iz Lunghezze", otkrivao je neke nedoputene
zakulisne spletke do kojih je dolo pri izboru Bonifacija VIII. i koje su zapravo osporavale
njegovu valjanost.
 Godine 1294. francuski kralj Filip IV. Lijepi napao je feud Gascogne, na
jugozapadnom sektoru francuske pokrajine, s namjerom da ga de facto, a ne samo de iure
pripoji svom kraljevstvu. Uinivi to izazvao je spor s engleskim kraljem, vlasnikom tog
feuda, to je neposredno dovelo do ozbiljnog sukoba, a dugorono bacilo Francusku u trage-
diju Stogodinjeg rata. Filip Lijepi je na taj nain prekinuo politiku tradiciju koja je sezala
do njegova djeda Luja IX., koji je naao put za rjeavanje problema tog prostranog i bogatog
teritorija tako da ga je prepustio engleskom vladaru, ali se formalno i dalje nalazio unutar
Francuskog Kraljevstva. Rjeenje, koje su povjesniari nazvali feudalni kompromis",
temeljilo se na spretnom dogovoru vrlo srodnom idealistikom karakteru Luja Svetog za
kojeg je osobna ast predstavljala mnogo vie od politikog jamstva. On je nametnuo prisegu
vjernosti engleskom kralju, koji je, dakle, i dalje ostao vlasnik Gascogne, ali i vazal
francuskog kralja. Meutim, krajem trinaestog stoljea, s dubokim promjenama u drutvu i u
politikoj misli francuskog dvora, taj je drevni pakt koji je sklopio Sveti kralj poeo izgledati
neprikladno. Vremena su se brzo usmjeravala prema posvjetovljenju vlasti i definitivnoj
afirmaciji nacionalnih drava, pa su stoga mnoge temeljne toke starog srednjovjekovnog
politikog poretka dovedene u pitanje.

Kratko vrijeme nakon poetka sukoba vrlo skupi rat izazvao je krizu financijskog
sustava zemalja u sukobu, pa su i Filip Lijepi i engleski vladar bili prisiljeni donijeti hitnu
odluku, odnosno oporezovati sveenstvo svog kraljevstva, iako je ono bilo osloboeno
poreza na osnovi vrlo starih povlastica koje su se uvijek potivale. Otri protesti sveenstva
doprli su do pape Bonifacija VIII. koji je odmah zagrmio dvojici vladara da crkvena dobra ne
mogu sluiti zadovoljavanju interesa svjetovnih vlasti te im je zaprijetio izopenjem.

Francuska strana je vrlo loe primila papinsku reakciju shvativi je kao prepreku
doputenom i potrebnom manevru u interesu kraljevstva; ukratko papa je izazvao vrlo otru
raspravu o pravima krune i papinstva koja je nadilazila jednostavno fiskalno pitanje. Ako je
Bonifacije VIII. potvrdio tradicionalno poimanje teokratskog tipa koje je onemoguavalo
papi, budui da je Kristov vikar na zemlji, pravo i dunost da ispravlja vladare u njihovim
prekoraenjima, Filip Lijepi je odgovarao iznosei novu ideoloku orijentaciju koja je
vladara smatrala suverenim vladarom u njegovu kraljevstvu, odnosno autoritetom potpuno
lienim obaveza i nezavisnim od bilo koje druge vlasti: superiorem non recognoscens.
Nakon vrlo otrih poetnih tonova, vezanih uz razliito poimanje principa odnosa
meu vlastima, pitanje se postupno usmjerilo prema traenju rjeenja za konkretni sluaj.
Jedno izaslanstvo francuskog sveenstva otilo je u Rim poaliti se papi zbog kritinog
stanja zemlje i traiti od njega da izae u susret vladarevim potrebama, pa je Bonifacije VIII.
ublaio svoj stav tvrdei da svjetovni vladari ne mogu povrijediti prava Crkve, ali ipak
dopustivi nametanje poreza sveenstvu kraljevstva ako se radilo o spaavanju zemlje iz
tekog poloaja. Kao potvrdu mira koji su svi eljeli, papa je dopustio kanonizaciju Luja IX.,
to je unuk Filip tako arko elio.
Premda se obzor vanjske politike razvedravao, papa se morao suoiti s tekim
problemom unutranjeg osporavanja. Godine 1298. Bonifacije VIII. naao se u financijskim
tekoama zbog rata protiv kardinala Colonne, koji je izbio u okviru starog sukoba u kojem
se njihova obitelj nala nasuprot papinoj. Papa je tada odluio zatraiti potporu od 12.000
zlatnih forinti od templara i hospitalaca, obrazlaui da takva gesta spada u njihove obaveze.
Doista, vojni redovi su se zavjetovali da e braniti vjeru, a sada je vjera traila da bude spa-
ena od dvojice kardinala koje je papa proglasio otpadnicima koji napadaju Crkvu dovodei
u pitanje legitimnost njezina poglavara.

Hram je platio odmah i bez previe raspravljanja, vjeran svom pravilu prema kojem je
papa gospodar reda odmah iza Isusa Krista. Hospitalci su dali manje, ali papa im nije
zamjerio, niti je odvie navaljivao. Hospitalcima je doista prvenstveni poziv bio pomaganje
bolesnim hodoasnicima, a tek kasnije su preuzeli vojnu zadau u obrani Svete Zemlje.
Dakle, osjeali su se vie obavezni pruiti doprinos negoli pobrinuti se za troak, pa
Bonifacije VIII. nije nita prigovorio, ograniivi se komentirati da su iznos uplatili
prvenstveno templari.
Takvom gestom templarski je red ostao vjeran svom kodeksu asti, pokazujui da mu
je i dalje vana njegova prisutnost u okviru kranstva kao branik papinstva u krizi, iako mu
meunarodna situacija vie nije doputala da bude koristan u vojnoj obrani Svete Zemlje kao
nekad. Ta je uloga mogla dati redu novo mjesto u zapadnom drutvu usmjerenom prema
modernom dobu, ali burni dogaaji do kojih je dolo kratko vrijeme nakon toga dramatino
su prekinuli njegov daljnji razvoj.
 Godine 1301. dolo je do vanog dogaaja koji je znatno pogorao ve nesigurne
odnose izmeu Bonifacija VIII. i Filipa Lijepog. Bernard Saisset, biskup francuskog grada
Pamiersa, podigao je glas protiv niza kraljevih zlouporaba na raun francuskog sveenstva
pa si je ak dopustio i ne ba ljubazne komentare na raun samog kralja, koji je po njegovu
sudu bio velianstvena marioneta u rukama ministara: Kralj nalikuje kraljevskoj sovi,
najljepoj od svih ptica, ali nita ne vrijedi. Sposoban je samo buljiti u ljude, a da nita ne
govori."
utljiv, zatvoren u sebe i tuan nakon smrti supruge, religiozan na krut i gotovo
fanatian nain, kralj je prepustio javne poslove onima koje je izabrao, pa je vjerojatno
ostavljao dojam velike moralne strogosti i politike nesposobnosti.
Biskupova razmatranja moda nisu bila neosnovana, tako da su danas u nekim
historiografskim krugovima skloni ak i vjerovati da je Filip Lijepi postupno abdicirao od
stvarne vlasti prepustivi vladanje zemljom pravnicima iz svog Vijea. Ali ona uvredljiva
miljenja biskupa iz Pamiersa bila su potpuno neumjesna i stoga to su ih pratile polemike i
arke na samom dvoru. Ukratko, Bernard Saisset je bio optuen za uvredu velianstva i
osuen na smrt po kraljevskoj zapovjedi, a da se pritom uope nije konzultiralo papu, koji je,
prema zakonu, bio jedini koji je mogao suditi sveeniku. Neizbjena papinska reakcija
izazvala je sukob s francuskom krunom i osporavanje od strane kardinala Colonna, emu
treba pridodati ve postojei sukob s francuskim Vijeem.
Bonifacije VIII. bio je vrlo nezgodan iz dva razloga. U prvom redu posjedovao je
nedvojbeno neke ljudske mane koje su, osobito nakon iskustva s aneoskim papom"
Celestinom V., bile vrlo uoljive. Ambicija, elja za vlau i raskoi, velianstvena vizija
uloge poglavara Crkve koja ga je navodila da daje prednost nekim, pa ak teatralnim
vidovima; poput zapanjujue revolucije tijare koju je papa nosio kao simbol primata, a koju
je iz dragocjenog, ali jednostavnog pokrivala za glavu Bonifacije VIII. preobrazio u pravu
zlatarsku riznicu, vrlo teku i ukraenu rubinom dojmljive veliine i vrijednosti. Ali nisu
papine raskoi, pa ni njegove ljudske slabosti uznemiravale francusko Vijee: drugi razlog,
onaj pravi, bio je puno ozbiljniji.
I Francuska i Colonne su shvatili da je u nekim pitanjima papa bio nepopustljiv, stoga
bi bilo potrebno ukloniti ga kako bi se postiglo ono to su eljeli: a izbor do kojeg je dolo
nakon velikog odbijanja", dakle, u potpuno izvanrednim okolnostima u povijesti Crkve,
davao je priliku za dokazivanje da se ne radi o zakonitom pontifikatu.
Sr problema bio je da je Bonifacije VIII., u logici eljezne teokracije, imao vrlo visok
pojam o Rimskoj crkvi, kao dominantnoj ustanovi u duhovnom i svjetovnom smislu, pa je
hrabro branio povlastice njezine vrhovne vlasti. Francusko Vijee razradilo je sasvim
oprenu politiku viziju koja je u sredite stavljala dravu i teila joj je dati primat unutar
kranskog drutva. Francuski vladar potjecao je od blagoslovljene dinastije Klodviga, koji
je prema tradiciji bio posveen udesnom krizmom koju je sam Duh Sveti u liku golubice
donio s neba. Dakle, francuski kraljevi izvodili su svoj suverenitet direktno iz Boje volje i
njihovo dostojanstvo je u duhovnom smislu bilo vie od onoga svih ostalih vladara, stoga je,
prema ideolozima Filipa Lijepoga, bilo pravedno da vladar postigne i politiko prvenstvo
nad kranstvom, budui da ga je on, kao najkranskiji kralj, mogao spasiti izlijeivi ga od
njegovih zala.
Papa Bonifacije VIII. protivio se politikoj konstrukciji ije su prevladavanje
podupirali francuski pravnici, a k tome jo imao je dva vrlo ljuta neprijatelja koji su tvrdili da
je on zaposjeo papinsko prijestolje prijevarom, pa stoga njegov izbor nije bio valjan. U odre-
enom trenutku tvrdnja Colonna" postala je, dakle, vrlo korisna za francusko Vijee koje je
uspjelo privui na svoju stranu francusko sveenstvo te je sazvalo koncil za svrgavanje
Bonifacija VIII. i izbor drugog, popustljivijeg, pape.
Iz tog jedinstvenog ukrtavanja vrlo drevnih politikih ideja, iskrenih religioznih
uvjerenja i politiko-financijskih interesa, pravnici Filipa Lijepog izveli su teoriju koja je
vladara pretvorila u pastira Kristova stada, spasitelja kranskog drutva, u suparnitvu s
uzurpatorom Petrove Stolice. Budui da sam pravni tijek optube nije bio dovoljan da
pokae da je Caetanijev pontifikat bio neugodna greka Crkve koju treba to prije ukloniti,
kraljevi pravnici su joj pridruili jo jednu mnogo teu: neke pretjerane ideje koje je papa
izrazio u neslubenim trenucima, ili kletve koje su mu se omakle pred drugim osobama,
uzdignute su do pravih teorija koje e Benedikt pragmatiki podrati. Tako je dogma o
nepogreivosti Petrova namjesnika koju je Bonifacije VIII. ukinuo u buli Unam sanctam
preokrenuta tvrdnjom da je papa vezan uz nekog posebnog demona, kojeg je prizivao kako
bi ga ispitivao i od kojeg je primao upravo vrhovno znanje i sposobnost nepogreivosti.
Dakle, od jednostavnog korisnika kanoniki sumnjivog izbora, Benedetto Caetani je malo-
pomalo pretvoren u papu-vjeca.
U tom kontekstu Bonifacije VIII. dao je redigirati bulu za izopenje francuskog kralja
pod naslovom Super Petri solio koja je trebala biti objavljena 8. rujna 1303. godine. No,
pohod francuskih vojnika pod vodstvom Guillaumea Nogareta, najvienijeg meu
pravnicima Vijea, pridruio se bandi Colonninih ljudi pod gradom Anagnijem gdje se Boni-
facije nalazio. U noi 7. rujna napali su papu i pokuali ga zarobiti kako bi ga odveli u zatvor
u Pariz gdje bi bio svrgnut i proglaen heretikom. Spontana pobuna stanovnitva Anagnija,
izmuenog pljakama Colonninih vojnika, oslobodila je papu, koji je spaen od zasjede i
odveden u Rim. Ipak Bonifacije VIII. je umro malo kasnije, iscrpljen stranom noi u
Anagniju. Bula izopenja koja je liavala Filipa Lijepog sve njegove vlasti nije objavljena
zbog brzog slijeda dogaaja, ali ona je ostala visjeti kao straan Damoklov ma nad
sudbinom iduih dogaaja.
 Dok je zbog islamskog napredovanja u Svetoj Zemlji nada u ponovno osvajanje
Jeruzalema bila sve udaljenija, a sukobi su postajali sve rjei i, zapravo, ve nekorisni pred
nadiranjem neprijatelja, Hram se polagano prilagodio izmijenjenim povijesnim prilikama
nastojei valorizirati onaj financijski sektor koji je jo tijekom trinaestog stoljea
predstavljao njegovu najuspjeniju djelatnost. Papa i razni vladari sluili su se redom kao
bankom; templarska etvrt u Parizu postala je blagajna kraljevstva te je obogaena
impozantnim tornjem ne bi li mogla primiti njegove trezore. Napredak na financijskom planu
znatno je izmijenio unutarnju ravnoteu ustanove: nekada su pravi templari bili samo milites,
odnosno vojni profesionalci koji su pripadali vitekom staleu, a oni koji su obavljali uslunu
djelatnost svrstavali su se na niu stepenicu. Ako su u to vrijeme uloge moi bile vezane
iskljuivo uz ratnu funkciju, evolucija druge polovice trinaestog stoljea dovela je do jakog
revaloriziranja jednog posebnog tipa djelatnosti, onog trgovako-financijskog.
Kako bi uspijevali u obvezama koje su vremena nuno nametala, odnosno u
skladitenju i investiranju novca skupljenog za kriarski rat, Hramu su bili potrebni
raunovoe, administratori, biljenici. Ta vrsta sposobnosti zahtijevala je posebnu tehniko-
praktiku obuenost koja je bila naslijee graanskih obitelji, predanih trgovini, djelatnosti
koju je prezimio plemstvo kojem su pripadali milites, a koji su i dalje svoj drutveni primat
zasnivali na umijeu ratovanja.
Takvo stanje stvari dovelo je do toga da su se u drugoj polovici trinaestog stoljea
neke slube rukovodeeg tipa, koje nekad nisu postojale ili su bile podcijenjene, preobrazile
u vrlo mone poloaje koji nisu bili dostupni vitezovima jer nisu bili za njih sposobni. Takav
je bio, na primjer, poloaj glavnog rizniara, administratora ije je sjedite bilo u tvravi
Tornja Hrama u Parizu i koji je igrao sredinju ulogu u financijama cijelog Francuskog
Kraljevstva, ili poloaj receptora Champagne, koji je ubirao kraljevske namete i brinuo se da
donose prihode koje je davala ta vrlo bogata grofovija gdje su se odravali najvaniji sajmovi
Zapada.
Kako receptor, tako i glavni rizniar, morali su se nuno truditi da budu sporazumni s
francuskom krunom, s obzirom na odnose izmeu tih dviju ustanova. A i preceptor Ile-de-
Francea i vizitator Zapada, koji su boravili u Parizu, takoer su bili dvostrukom niti uvijek
povezani s krunom. Sline su dinamike bile ve na djelu i jako utjecajne u vrijeme svetog
Luja IX. koji je upravo iz tih razloga uinio sve da za preceptora Francuske nametne ovjeka
koji je njemu drag - viteza Amauryja de La Rochea. Templarski veliki metar Thomas
Berard protestirao je podsjeajui da Hram uiva punu autonomiju i da njegovi poloaji ne
ovise o milosti vladara, ali kralj je na kraju uspio nagovorivi papu Klementa IV. da osobno
intervenira, budui da je zajednitvo interesa Hrama i Francuskog Kraljevstva bilo vrijedno
poneke rtve.
Sada, posljednjih godina trinaestog stoljea, formirala su se dva pola moi u
templarskom redu: ciparski, sastavljen preteno od vojnika uvijek angairanih u
diplomatskom dijalogu s kranskim vladama Istoka u pronalaenju novih planova za
ponovno zadobivanje Svete Zemlje, i onaj zapadni, koji su vodili financijski pobonici i
vitezovi s administrativnim zadaama za koje je sporazum s europskim krunama predstavljao
prioritet.

Odmah nakon smrti Guillaumea de Beaujeua, velikog metra koji je junaki pao u
pokuaju obrane Akre, templari koji su se sklonili na Cipar odrali su glavni kapitul
redovnika u tekim uvjetima krize, prije nego to su pristupili biranju nasljednika. Tamo je
jedan vitez iz franake grofovije zvani Jacques de Molay, koji se probio u Hramu dobivi
vane zadatke odmah nakon ulaska u red, potaknuo ostale elnike da poduzmu mjere kako bi
iskorijenili neke pojave razvrata koji su se uvrijeili meu templarima, prije nego to takve
nedostojnosti izazovu ozbiljne probleme. Molay je bio vrlo istaknut ovjek koji je proveo
mnogo godina na frontu u Svetoj Zemlji, gdje su ga templarski veterani pouili u ratnim
taktikama i gdje se proslavio zasluivi potovanje visokih dunosnika i samog Beaujeua.
Nakon smrti njegova nasljednika, velikog metra Thibauda Gaudina koji je vladao malo vie
od godine dana, Molay je predloen za nasljednika.
Izvor koji prenosi priu o burnom izboru Jacquesa de Molaya na vrh Hrama
svjedoanstvo je jednog subrata zvanog Hugues de Faure koji je prisustvovao zboru i opisao
te dogaaje. Iako ga neki ne smatraju pouzdanim, de Faure je ivio na Istoku i bio je
oevidac isprianih dogaaja. Moemo uostalom iskljuiti mogunost da je pria o
Molayevu usponu izmiljena pod mukama, budui da su neprijatelje Hrama zanimale
pojedinosti heretikog ukusa, a ne izborne igre u krugu njegovih rukovodilaca.
Na glavnom zboru za Gaudinovo nasljedstvo izbile su, dakle, na povrinu dvije
suprotstavljene frakcije od kojih je jedna izvikivala Molayevo ime, a druga ime viteza jako
vienog u redu, Huguesa de Perrauda, koji je bio neak vrlo monog vikara vizitatora Hrama
u Francuskoj, Huberta de Perrauda. Hugues je proveo skoro trideset godina asne karijere pri
Hramu Zapada upravljajui vanim kuama, a zatim preuzimajui diplomatske zadatke i pri
papinstvu. Zbog njegovih osobnih vrlina i zbog podrke ugledne rodbine, Perrauda su
podravali templarski elnici provincija Alvemije i Limousina.
Izvor ne pojanjava koja je skupina podravala Molaya, ali ugledna vojnika karijera
tog dostojanstvenika navodi na sumnju da ga je na izvjestan nain podravao Hram Istoka,
odnosno krug veterana koji su bili vezani uz Beaujeua, kao to su se dostojanstvenici sa
zaduenjima administrativno-diplomatskog tipa vezali uz ovjeka koji ih je predstavljao. I
doista, Hugues de Perraud, prema onome to izvori pokazuju, nikad nije otiao na Istok, iako
je pripadao vitekom staleu. Moda nikada nije ni sudjelovao u nekoj bitci s islamskim
neprijateljem.

Nakon smrti Thibauda Gaudina, Jacques de Molay je preuzeo privremeno

zapovjednitvo, kao neku vrstu regentstva nad Hramom s poloajem velikog zapovjednika,
to je u oima mnogih trebala biti predigra imenovanju za elnika reda. S obzirom na
njegovu blistavu karijeru, taj uspon ne iznenauje, ali nedavni poraz u Akri i gubitak
kranskog kraljevstva u Svetoj Zemlji oito su poremetili odnose snaga u Hramu. Molay je
bio najugledniji i najmoniji, ali francuski su dostojanstvenici odabrali ovjeka koji ih je
bolje predstavljao, a njihovi glasovi, sada kad je Istok bio izgubljen, osiguravali su im
veinu.
Hugues de Faure naglaava da su rasprave bile mune: doista, ako moemo vjerovati
onome to svjedoi, zapadna stranka htjela je kao elnika vojnog reda nametnuti diplomata i
birokrata postavljenog na elo spaavanja Svete Zemlje. Kako bi on mogao voditi ete
templara u buduim operacijama kriarskog rata? Templarima koji su sudjelovali na zboru
situacija je morala izgledati vrlo jasno: dovesti na elo Hrama ovjeka iz diplomacije znailo
je da e prije ili kasnije vojnika funkcija reda neizbjeno slabiti.
Pregovori su se nastavili bez zakljuka dok Jacques de Molay nije dao na znanje da
namjerava odustati od poloaja metra u korist konkurenta Perrauda, ako u zamjenu postigne
da mu opi zbor potvrdi poloaj velikog komandanta, koji je zapravo ve drao nakon smrti
Gaudina. Postavi legalno ef Hrama, iako samo privremeno u svojstvu regenta, prema istom
izvoru, Molay se posluio svojim poloajem za ponovno pregovaranje o nasljedstvu, ali ovaj
put je igrao iz nadmonijeg poloaja. Tako je uspio postati veliki metar, ostavivi Perraudu
poloaj odmah ispod tog, odnosno vizitatora Zapada.

Iako je opravdano ne uzeti zdravo za gotovo sve to pria Hugues de Fauare, koji
uostalom daje naslutiti da ne voli pretjerano Molaya, treba priznati da je bit zbivanja potpuno
vjerojatna u okviru dogaaja koji su obiljeili Hram tih godina. Drugo pitanje koje treba
objasniti jest razlog koji je uvjerio opi sabor Hrama da potvrdi uspon Molaya, koji je,
unato znatnoj osobnoj moi, morao ipak proi kroz izbore. Moda se razlog moe pronai u
neizbjenom izboru koji e veliki metar uskoro izvriti. Prisiljen vratiti se na Istok kako bi
prouio skoru vojnu operaciju, dok je papa Bonifacije VIII. ve osjeao znakove protivljenja
Colonna, Molay e dati Perraudu ovlasti u okviru kojih e se vizitator ponaati kao
opunomoenik, kako bi pomogao papi u sluaju potrebe, ne gubei vrijeme na komunikaciju
s Ciprom. Zahvaljujui tim ovlastima, koje su moda bile ograniene na izvravanje
dogovora koji je Molay predloio ve u trenutku svog izbora, podravao je strukturu koju je
Hram preuzeo posljednjih godina i dao mu je modernije ustrojstvo, olakavajui rukovoenje
njime. Ako je veliki metar, koji je bio vojni i politiki starjeina reda, morao boraviti
naroito na Istoku kako bi nadzirao meunarodnu situaciju i prouavao nove planove za
ponovno osvajanje Svete Zemlje, bilo je potrebno da Zapadom upravlja administrativni
rukovoditelj odgovoran i za diplomatske odnose s europskim kraljevima. Hugues de Perraud,
koji je trideset godina asne i blistave karijere obnaao upravo tu dunost, zadobivi ak i
uvaavanje papa, bio je svakako pravi ovjek.
Nova dijarhina" struktura reda bila je oito privremena eksperimentalna injenica,
diktirana povijesnim prilikama za koje je postojala nada da e uskoro biti prevladane
ponovnim osvajanjem Sirije i Palestine. Prilagodba je dobro odolijevala dok dogaaji nisu
nametnuli da se izvri jasan izbor o sudbini templarskog reda. U tom trenutku dvojica voa,
koja su po temperamentu i kulturi imala dijametralno suprotnu viziju o tome kakva bi trebala
biti budunost reda, neizbjeno su dola u sukob.
Perraud je nekoliko godina vjeto vodio poslove Hrama u Europi i nastavio bi to i
dalje initi da ga situacija nije uvukla u neku vrstu zamke iz koje se vie nije mogao izvui.
Izvori ga opisuju kao sposobnu i umjerenu osobu, opreznog diplomata, pa je povjesniaru
teko razumjeti kako je takav ovjek, naviknut na spletke meunarodne politike, mogao
dopustiti da ga Vijee Francuske natjera u kripac i da postane procjep kroz koji su
Guillaume de Nogaret i njegovi kolege mogli prodrijeti u Hram i unititi ga.
 Za vrijeme najtee faze sukoba s papinstvom Filip Lijepi je uivao podrku sveenstva
u svom kraljevstvu, s namjerom da stvori platformu za promicanje francuske crkve", po
potrebi ak i u opreci prema onoj u Rimu, koja je bila utjelovljena u Bonifaciju VIII. Kad je
kralj u Louvreu okupio predstavnike Crkve iz kraljevstva i sastavio proces optube protiv
pape okrivljenog za herezu i nedostojnost, meu njima je bio i vizitator Hrama u Francuskoj,
redovnik Hugues de Perraud.
Treba precizirati da opunomoenik nije sudjelovao u pokretanju optube protiv pape,
ve se ograniio na potpisivanje cedulje, kao i mnogi drugi, vjerojatno pod vladarevom
prisilom. Ipak se radilo o vrlo tekom inu. Do tako radikalnog izbora strane u sukobu vlasti
dolo je, u prvom redu, bez znanja velikog metra, koji se u to vrijeme nalazio na Cipru.
Osim toga, izgledalo je uistinu paradoksalno proglasiti nezakonitim onog istog Bonifacija
VIII. za kojeg su tek nekoliko godina ranije templari isplatili veliki iznos, u vrijednosti od
12.000 zlatnih forinti, upravo s ciljem obrane njegove legitimnosti. Napokon, to je najgore
od svega, to je pristajanje izdalo templarski kodeks asti u jednoj od njegovih temeljnih
toaka, a to je vjernost papinstvu koje ga je izdiglo iznad drugih vjerskih redova, obdarivi
ga izuzetnim povlasticama. Taj je dogaaj prikazao francusku templarsku hijerarhiju kao
sklop nezavisan od vrha reda, a sam Hram je ispao neka vrsta plaenikog korpusa spremnog
promijeniti miljenje ovisno o prilikama.

Neke vane injenice pomau pri rasvjetljavanju stvarnih razmjera problema: iako je,
u svakom sluaju, potpisivanje vizitatora Perrauda predstavljalo izdaju templarske etike i
pravilnika, ipak je taj dostojanstvenik djelovao u dobroj vjeri i moda nije imao izbora. I
doista, Perraud je uspio isposlovati od vladara vrlo vaan dokument, pismo osiguranja koje
je jamilo dostojanstveniku i njegovoj obitelji kraljevsku zatitu.
Incident do kojeg je dolo u Louvreu proao je prividno bez tete za Hram, bar prema
onome to nam izvori omoguavaju provjeriti. Iznenadna smrt Bonifacija VIII., a naroito
oprezna politika njegova nasljednika, Benedikta XI., usmjerena na obnavljanje, to je mogu-
e prije, dijaloga s Francuskim Kraljevstvom, ublaili su sukob, a Perraudovo potpisivanje
optube protiv Bonifacija VIII. arhivirano je kao dogaaj koji treba zaboraviti, gotovo
razumljiv u nesreenoj i zbrkanoj politikoj klimi Francuske u posljednjem razdoblju
Caetanijeva pontifikata. Ali 1306. godine dolo je do drugog neugodnog dogaaja koji e
neizbrisivo obiljeiti sudbinu Hrama, istaknuvi, ili moda samo podsjetivi, da je zapadna
frakcija imala vlastite ideje o politikom rukovoenju redom i da, ako bude potrebno, nee
oklijevati da ih provede, pa i u opreci s hijerarhijskim vrhom.
Iscrpljena trokovima rata protiv engleskog vladara i budui da nije mogla raunati na
stabilni sustav oporezivanja koji bi joj omoguio povremene prinose, francuska je kruna
pokuala rizian potez, promijenivi zlatni sadraj monete i svevi ga na ak dvije treine.
Ali taj se manevar ubrzo pokazao promaenim. U Parizu je izbila pobuna i Filip Lijepi je bio
prisiljen skloniti se s dvorom u utvrdu Tornja Hrama. Neki smatraju da je kralj, vidjevi kako
templari uvaju riznicu, obuzela velika pohlepa, pa je poeo smiljati kako bi je mogao
prisvojiti. U svjetlu povijesnih izvora ta pretpostavka izgleda malo pojednostavnjeno i
teatralno, jer je Filip Lijepi jako dobro znao koliinu te imovine, a uostalom kruna je ve
godinama lukavo radila na preuzimanju Hrama. Ali je, naprotiv, vrlo vjerojatno da je vladar
tih dana, pritisnut gomilom koja ga je htjela linovati i financijskim tekoama, postao
svjestan da je jedan dio templarskog kapitala potjecao od ulaganja novca koji je pripadao
kruni, te da red posjeduje veliku imovinu, dok se zemlja istodobno nalazi na rubu bankrota,
pa da je stoga pravedno prisiliti Hram da pridonese rjeenju te krize.
Filip Lijepi je zahtijevao od glavnog rizniara redovnika Jeana de la Toura da isplati
ak 300.000 zlatnih forinti, golem iznos koji se moe usporediti s godinjim budetom jedne
od najsnanijih talijanskih pomorskih republika i koji je, vrlo vjerojatno, praktiki ispraznio
riznice kapetanske kue u Parizu. Iako vladarev zahtjev u oima modernog promatraa moe
izgledati razumljivo, treba uzeti u obzir da je dobar dio novca koji je uvao Hram pripadao
privatnim vjerovnicima koji su ga povjerili na uvanje redu zbog njegova izvrsnog ugleda, i
da je velik dio bio vlasnitvo Crkve, uloeno u financiranje kriarskog rata. U svakom
sluaju, ne samo da je rizniar dodijelio vladaru golemu posudbu bez znanja velikog metra
koji se jo nalazio na Cipru ve, koliko znamo, nije dobio nikakvo jamstvo o davanju tih
sredstava.

Prema prianju kroniara poznatog kao Templar iz Tira, poetkom 1307. godine
Jacques de Molay se vratio s Istoka i, kao to mu je prema templarskom statutu bila dunost,
provjerio je raunovodstvene knjige. Tada je primijetio golem manjak isplaen u korist
francuskog kralja i odmah je neopozivom disciplinskom mjerom izbacio Jeana de la Toura iz
Hrama. Reakcija moda izgleda vrlo otro, ali bila je apsolutno potrebna na temelju
templarske discipline koja je predviala izbacivanje iz Hrama ak i za uzimanje ili skrivanje
i najmanjih iznosa, odnosno i za vrijednost veu od etiri denara. Pa ipak Jean de la Tour nije
bio obian templar. Neak istoimenog strica koji je u drugoj polovici trinaestog stoljea
upravljao radovima na gradnji impozantne tvrave unutar zidina u Parizu, onog tornja po
kojem je njegova obitelj trgovakog porijekla na kraju dobila ime, glavni rizniar je rukovao
savreno financijama Hrama i imao je tijesne veze sa svojim ekonomskim partnerima,
odnosno s vladama gotovo cijelog mediteranskog bazena.
Neplemi, ali u svakom sluaju vana linost u hijerarhiji templarske uprave, Jean de
la Tour bio je simbol onog graanstva koje je nekad bilo na rubovima hijerarhije, a koje je u
posljednjim desetljeima, djelominom demilitarizacijom i financijskom reformom zbog
gubitka kriarskog kraljevstva, dobilo veliku mo. Rizniar je osim toga mogao raunati na
drugu prednost: zatitu vizitatora Huguesa de Perrauda, uz iju je dozvolu vjerojatno
djelovao pri odluci da dodijeli Filipu Lijepom golemu, nepravilnu posudbu.
Strogost templarskih pravila prema krai bila je poznata svima, pa i u svjetovnom
ivotu, te je predstavljala glavni temelj povjerenja koje je svijet polagao u potenje te
ustanove. Jean de la Tour sigurno je morao znati takve propise koji su bili opepoznati, kao
to je sigurno poznavao i norme koje su pridravale za pravo velikog metra mogunost da
daje na posudbu velike iznose, kao i dunost da povremeno kontrolira raunovodstvene
knjige Hrama. Kad je izbila pobuna parikog stanovnitva, u Hramu se nalazio i vizitator
Zapada Hugues de Perraud, koji je u tom trenutku, zajedno s velikim metrom na Istoku,
predstavljao vrhovnu vlast reda. Osim toga, prema onome to znamo, ono posebno
opunomoenje koje je Molay gotovo usmeno dao svom bliskom suradniku 1298. godine,
kako bi pomogao Bonifaciju VIII. kojeg su napali Colonne, nije nikad opozvano zbog
njegova izvanrednog karaktera, vezanog uz hitnu potrebu trenutka. Rizniar je, pod
pritiskom zahtjeva francuskog kralja, traio i dobio suglasnost svog najvieg dostupnog
nadreenoga, Perrauda, onoga koji je snosio odgovornost za Hram Zapada i koji je,
vjerojatno, do povratka velikog metra s Cipra vrio dunost opunomoenika. Ako nije bilo
tako, pa se Jean de la Tour samoinicijativno postavio iznad templarske normative, onda je to
znak da su problemi udaljavanja od izvorne discipline bili mnogo vie uznapredovali nego
to moemo pretpostaviti, te da se uprava templara Zapada smatrala autonomnom u odnosu
na Glavni stoer reda.
Doista, rizniar se nakon tog incidenta ponaao tako sigurno, moemo rei vrlo drsko,
tipino za nekoga tko je nepravedno kanjen i eli se poaliti najvioj vlasti kako bi iznio
svoje razloge. Francuski kralj se umijeao pa je de la Tour ponovno primljen u red, a zatim
je, nakon Molayeva odbijanja, Filip Lijepi zatraio od pape da osobno posreduje kod velikog
metra Hrama, posluivi se apostolskim povlasticama nad redom, da rizniaru bude vraen
njegov poloaj.

Prema templarskim propisima, jedini koji je mogao traiti opoziv disciplinske mjere
bio je papa - gospodar i vladar Hrama nakon Isusa Krista. Taj je propis bio uveden u statute
XIII. stoljea iz diplomatskih razloga, kako pokazuje i samo popratno tumaenje prema
kojem bi papa primijenio takvu mo samo ako ja neophodna za dobrobit reda.
I upravo zato da ublai incident do kojeg je dolo, novi papa Klement V. (Bertrand de
Got, 1305. - 1314.) pozvao se na normu o papinskom uplitanju i traio je ponovno ukljuenje
de la Toura, koji se usudio osobno predati Jacquesu de Molayu papinsko pismo u kojem se
traila njegova rehabilitacija, kao da je neka vrsta imuniteta kojim se treba ponosno
razmetati. Reakcija velikog metra bila je vrlo otra, tako da je, prema izvorima, ovaj dobio
nezadrivi napad bijesa koji ga je naveo da baci pismo Klementa V, u kamin. Iz potovanja
prema papi, rizniar je ipak bio ponovno ukljuen u red.
Papinska zatita se protegnula i na Perrauda, kojega se na izvjestan nain smatralo
suodgovornim za taj dogaaj. I doista, Klement V. je izdao naroitu zatitnu povlasticu
kojom je nareivao da Hugues de Perraud zadrava svoj poloaj vizitatora, gotovo kao da je
htio ve u zaetku otkloniti opasnost nekog unutarnjeg smjenjivanja.
Val sablazni" u koje se uplelo templarsko vodstvo u Parizu u tri godine, izmeu 1303.
i 1306., znait e vaan trenutak u strategiji Vijea Francuske u odnosu na red. U
meuvremenu su kraljevski odvjetnici mogli konkretno vidjeti, ako su sluajno i sumnjali,
sukobe do kojih je dolo unutar templarske hijerarhije. Uz to, sada su Nogaret i drugi imali
dokaz popustljivosti" Perrauda i drugih francuskih rukovoditelja, nasuprot nepopustljivosti
koju je pokazao veliki metar. Dakle, Molay je odluno odbijao stapanje s hospitalcima, to
bi omoguilo francuskoj kruni da proiri kontrolu na novi ujedinjeni red. Ali sada je bilo
jasno da Hram nije bio tako nepristupaan, pod uvjetom, naravno, da se koriste prava
uporita.
 Uskoro nakon junake smrti velikog metra Beaujeua, koji je poginuo u oajnikom
pokuaju da obrani Akru, templari su u tekim uvjetima odrali opi sabor u svom utoitu u
Nikoziji na Cipru. U tom je sjeditu Jacques de Molay, koji jo nije bio na elu reda, ali je
ipak vrio jak utjecaj na sabor, ukazao na irenje nekih ne posve odreenih inova
nemorala" i pozvao je upravu da ih brzo suzbije, prije nego to se iz njih izrodi velika
nevolja. U jednom takvom trenutku, uz nesreu gubitka Akre zbog kojeg je cijeli kriarski
pokuaj doivio brodolom, kakav je drugi teak dogaaj mogao toliko zabrinjavati Glavni
stoer Hrama?
U graanskom se ivotu ve odavno govorkalo o nekim udnim obiajima koje je
navodno taj red, pritisnut krutom dvostrukom vjerskom i vojnom tajnom, odravao u svojoj
unutranjosti; oblicima podinjavanja, poniavanja novaka od strane starijih, koji su nametali
novom redovniku Hrama obvezu da iskazuje potovanje nadreenima do mjere da im ljubi
stranjicu. To se ogovaranje proirilo i ini se da je sluilo ismijavanju mladih vitezova koji
su dobili povlasticu da budu primljeni u Hram. Ali toj su se legendi, kako izgleda, pridruili
zatim jo zlokobniji prizvuci.
U Lyonu je, u prisutnosti francuskog kralja, Klement V. 1305. g. bio okrunjen za papu.
Tom prilikom vladar mu je prenio glasine prema kojima su meu templarima bila uobiajena
ponaanja koja se ne mogu imenovati i, naravno, potaknuo ga da se pozabavi tim pitanjem.
Novi je papa bio izabran uz tisue nesloga nakon konklave koja je trajala gotovo godinu
dana. Zatim, da bi se slubeno proglasio papom, morao je ekati da umre njegov najljui
protivnik, stari kardinal Matteo Rosso Orsini, koji je odbio potpisati izborni dekret pa je
mogao izazvati opasno odmetnitvo. Napokon je morao podnijeti diplomatski dvoboj sa
samim Filipom Lijepim koji mu je htio nametnuti mjesto gdje e se odrati posveenje kako
bi zadrao novog papu pod kontrolom krune.
U kasnu jesen 1305. godine, nakon gotovo est mjeseci munih pregovora, Klement je
mogao napokon u cijelosti preuzeti svoje papinske ovlasti, ali ne bez ponekog gorkog
zalogaja, kao to je grad Lyon koji bi papa, porijeklom iz Gascogne, radije zamijenio
Toulouseom. Ne udi stoga to je papa odbio sluati ogovaranja na raun templara, koji su u
toj povijesnoj zavjeri sigurno predstavljali za njega posve sporedan problem.
Izmeu 1306. i poetka 1307. godine zbilo se mnogo dogaaja: pobuna protiv kralja u
Parizu, skandal i diplomatski incident vezani uz rizniara Jeana de la Toura, razoaravajui
odgovor papi templarskog velikog metra koji je iskljuivao pretpostavku o ujedinjavanju
vojnih redova... Tih se mjeseci protutemplarski pamflet koji su uvali kraljevski odvjetnici
upotpunio novim pojavama koje vladar nije propustio dojaviti papi.
Kada se, u oujku 1307. godine, Jacques de Molay vratio na Zapad, prema prianju
anonimnog templara iz Tira, morao je podnijeti sasluanje od strane Klementa V., koji je s
njim ivo raspravljao i napokon mu naredio da Kuriji dostavi pismenu kopiju pravila svog
reda. To traenje, koje, ini se, nema smisla, budui da je templarski pravilnik ve dva
stoljea imao papinsko odobrenje, navodi na pomisao da je papa gajio ozbiljne sumnje u vezi
s pravilnikom reda te da ga je namjeravao podvrgnuti provjeri. Tom istom prilikom, kako
navodi jedan visoki dostojanstvenik koji je pratio Molaya za vrijeme razgovora s papom,
Klement V. je ostavio po strani uobiajene utivosti i zahtijevao objanjenje o onoj
sramotnoj prii o idolu za kojeg se govorilo da se tajno oboava u Hramu. Papa je potekao iz
obitelji vojne aristokracije i dobro je poznavao tradiciju vitetva u vezi sa starim i novim
lanovima, zato nije dao nikakvu vanost prostakim obiajima vojarni za koje se smatralo
da vladaju meu templarima. Sada su meutim kraljeve insinuacije dirale finije ice
potkopavajui bitna mjesta religije, pa se papa poeo zabrinjavati. Hram je bio vjerski red i,
kao takav, bio je ravan drugim redovima Rimske crkve, kao to su benediktinski, franjevaki
i dominikanski. to ako se uistinu kuga hereze tajno irila meu njegovim lanovima?
U kasno proljee 1307. godine kraljevska strategija protiv templara grozniavo je
napredovala; dok se kralj trudio ocrniti neke istaknute predstavnike na raznim europskim
dvorovima, odvjetnici koji su sainjavali Vijee ubirali su plodove operacije pokrenute u
najveoj tajnosti prije vie godina, kad je ak dvanaest uhoda zadueno da ue u red i ivi
meu templarima, s ciljem da sakupi bilo kakvu obavijest koja bi se mogla upotrijebiti protiv
njih.

Dana 24. srpnja to potkopavanje dobrog glasa templara u visokim krugovima stiglo je
do te toke da ga papa vie nije mogao zanemariti, kao to je dotad inio, pa je odluio pisati
kralju. Filip Lijepi mogao je smiriti svoju uznemirenu vjersku gorljivost budui da je veliki
metar Hrama, ozlojeen zbog govorkanja koja je kralj irio posvuda, izriito traio da
rimski papa otvori istragu o stanju Hrama kako bi se razjasnila neosnovanost takvih kleveta.
Rimski papa, jedini autoritet na zemlji pozvan da sudi templarima koje je sama Crkva
obdarila povlasticom sudskog imuniteta, planirao je provesti tu istragu super statu Templi u
to kraem roku, to je, u usporedbi sa sloenou procedura u tijeku pri Rimskoj kuriji,
znailo ipak razdoblje od nekoliko mjeseci. Papa bi uostalom morao imenovati povjerenike
zaduene za provoenje istrage, obilaenje kua reda, te ispitivanje dostojanstvenika i
redovnika nieg reda.
Tada je Klement V., koji je ipak bio oprezan ovjek, uinio prividno logian korak, ali
za koji e budui dogaaji pokazati da je bio velika taktika greka; javio je vladaru da su
mu lijenici prepisali terapiju proiavanja na bazi termalnih i purgativnih voda, te ga je
upozorio da mu ne alje izaslanike prije sredine listopada, kada e se, nakon zavretka
terapije, ponovno dati na posao. Odvjetnici Vijea su postali svjesni da e papa ostati
neaktivan vie od dva mjeseca, budui da e ga taksativna terapija oslabiti, onemoguivi mu
da dri audijencije, pa su iskoristili trenutak da postave redu zamku. Sav materijal koji su
uhode sakupile na brzinu je obraen u sloeni tuiteljski teorem koji je, iako je bio oito
ishitren, imao tako razoran uinak da ok koji je izazvao nije dao priliku da se jasno razmisli.
Silogizmom, uopavanjem i dobrom dozom spletkarenja, kraljevski su odvjetnici znali svaku
nepravilnost u djelovanju, svaki pojedinani sluaj zlouporabe ili krivnje templara dovesti u
vezu sa zloinima protiv vjere, tako da su povezali zajedno sve sakupljene rezultate kako bi
sloili slikovitu, ali suvislu predodbu, koja je pogaala neranjivost reda upravo tamo gdje je
bila njegova jedina slaba toka.
 Kad je Inocent II. potpuno prihvatio templarski red koji se raao, bilo zbog usrdne
molbe svog duhovnog uitelja Bernarda de Clairvauxa ili na osnovi svog osobnog miljenja,
izdao je jedinstvenu povlasticu kojom je izuzimao Hram iz jurisdikcije biskupa, nadbiskupa,
pa ak i samog Kardinalskog kolegija; samo je rimski papa mogao vriti nadzor nad redom.
Teke okolnosti u poetku trinaestog stoljea, sa irenjem katarske hereze koja je osvojila i
velik dio Crkve, otvorile su procijep u toj vrsti zatitnog oklopa koji je prekrivao Hram: pod
papinstvom Honorija III. (1216. - 1227.) dodijeljena je inkvizitoru Tuscije ovlast da proiri
istragu i na lanove triju redova koje je papa oslobodio zbog njihove vjernosti: na templare,
hospitalce i cistercite. Poetkom XIII. stoljea Hram je jo na svom vrhuncu i nitko ne bi
mogao ni zamisliti neku propagandnu operaciju usmjerenu protiv njega, ali kasnije, kada se
povijesne prilike radikalno promijene, taj e se presedan pokazati nekom vrstom pukotine
kroz koju e biti mogue razbiti izvanrednu auru zatite koja je okruivala red. Posebna
povlastica inkvizitoru nije nikada bila opozvana i pravnici Filipa Lijepog znali su je spretno
iskoristiti da bi stavili papu pred straan gotov in.

Inkvizitor Francuske, dominikanac Guillaume de Paris, 22. rujna 1307. godine napisao
je u tajnosti pismo svojim podreenima, inkvizitorima Toulousea i Carcassonea, u kojem je
najavljivao skoro uhienje lanova templarskog reda i preporuivao im je da se pripreme za
postupak presluavanja. Dominikanac je specificirao da se operacija nee odnositi na cijeli
red, ve samo na neke osobe na koje su padale estoke sumnje za herezu. Guillaume de Paris
bio je obavijeten o kraljevskoj strategiji, koja je 14. rujna u potpunoj tajnosti izglasala
uhienje templara, ali vladar mu je dao dotjeranu verziju injenica. Inkvizitor je opisivao
operaciju kao da je Filip Lijepi dobio zadatak od pape i, potvrdivi da se radilo o postupku
usmjerenom iskljuivo protiv nekih linosti, zadravao se u okviru vlastitih ovlasti koje su
se, prema naelima povlastice Honorija III., mogle primijeniti samo na odreene osobe.
Inkvizicija je nastala u prvom dijelu prethodnog stoljea s ciljem da brani pravovjerje
religije od napada hereza i funkcionirala je neumoljivim postupkom; bila je dovoljna obina
prijava da doe do uhienja, a osumnjienik je odmah bio podvrgnut presluavanju i, ako se
pretpostavljalo da lae, torturi kako bi ga se navelo na priznanje. Neasnost tog nedjela ila
je tako daleko da su ak i osobe samo osumnjiene da prihvaaju krivovjerna ponaanja bile
ipak prisiljene zakletvom ih se odrei, iako njihova krivnja nije bila dokazana. Kad bi
inkvizitor jednom posumnjao u nekoga, traio je posredovanje svjetovne grane", odnosno
svjetovne vlasti, da bi se izvrilo uhienje i muenje. Vladari su bili prisiljeni pokoriti se, a
odbiti, ili samo pokazati se mlakima u udovoljavanju Sudu, znailo je opasnost da budu
smatrani sudionikom u herezi. Ni potkazivai nisu bili potpuno sigurni, jer u sluaju da bi se
optube koje su podnijeli pokazale liene osnove, riskirali su vrlo teke sankcije. Iako nastalo
iz posve obrambenih namjera, funkcioniranje inkvizicije s vremenom je izmaknulo iz ruku
Crkve te je postalo do te mjere zamreno i samostalno da je taj mehanizam bio sposoban
progutati sve koji su imali nesreu da se o njega spotaknu, poput ivog pijeska iz kojeg je
praktiki nemogue izai.
Odvjetnici Vijea Francuske dobro su poznavali podmukle sisteme tog sloenog stroja
smrti, a uostalom, bio im je apsolutno potreban budui da je samo inkvizicija posjedovala
iznimnu sposobnost, staru gotovo jedno stoljee, koja nikada nije zastarjela, da protegnu
istragu preko zapreke templarskog imuniteta. Nakon godina strpljivog rada dosje optubi na
raun templara pokazat e se nepogreivom zamkom.
 Potkraj ljeta 1307. godine, dok je Klement provodio svoju terapiju, ljudi Filipa Lijepog
organizirali su tajni susret izmeu pape i vizitatora Huguesa de Perrauda, ovjeka kojeg je
Klement V. cijenio i koristio za diplomatske zadatke: Perraud je u prisutnosti pape izjavio da
je u redu Hrama doista bio na snazi obiaj koji je nametao novim lanovima da se odreknu
Krista i da pljuju na kri za vrijeme ceremonije pristupanja.
To je otkrie moralo zadati smrtni udarac asti Hrama koju je Filip Lijepi ve ranije
kompromitirao po europskim dvorovima, i u koju je ve i papa posumnjao, pogotovo jer je
vizitator, zaduen za nadzor cijelog Zapada, bio templar koji je imao vee iskustvo u pitanju
ceremonije pristupanja, budui da joj je esto prisustvovao, to e kasnije i izjaviti na
suenju. Vjerojatno su odvjetnici krune vjerovali da e taj dogaaj izvriti pritisak na papu i
navesti ga da se odlui za brzu osudu Hrama, ili ga prisiliti da skrati vrijeme svoje istrage.
Ali su pogrijeili.
Bertrand de Got (Svjetovno ime pape Klementa V., nap. ur. ), poznavalac kanonskog
prava s ak dvije diplome, koji je radio vie od dvadeset godina u diplomaciji Svete Stolice,
nije stupio na apostolsko prijestolje u jednom od najteih trenutaka njezine tisuljetne
povijesti lien sposobnosti da izbjegne zamke. Flegmatian i promiljen, ali i vrlo lukav,
Klement V. je oito bio upuen u unutarnje probleme templarskog reda i naslutio je da su
namjere vizitatora nadilazile puku elju da slui istini. Iz jednog drukijeg svjedoanstva
doznajemo da je za vrijeme tajnog razgovora do kojeg je dolo u kraljevskom dvorcu
Loches, u prisutnosti Filipa Lijepog i priora hospitalaca u Francuskoj, jedan drugi veliki
templarski dostojanstvenik skoro priznao vladaru tajne ceremonije, da bi zatim zatraio da ga
uzme pod svoju zatitu. Te injenice, povezane s dogaajima koji su pogodili templarsku
upravu u Parizu poevi od procesa protiv Bonifacija VIII., navode na pomisao da je
poetkom etrnaestog stoljea Glavni stoer Hrama bio rascijepljen dubokim sukobom
izmeu dviju dominantnih skupina; ona zapadna bila je mnogo blia orijentacijama
francuske krune. Slika tih indicija poklapa se savreno s reakcijom inkvizitora Guillaumea de
Parisa koji se, u poetku uvjeren da otvara proces protiv samo nekih pojedinaca, to je bilo u
okviru njegovih ovlasti, naao umijean u manevar na raun cijelog reda i ivo je protestirao
vladaru nijeui da je on pokrenuo proces protiv templarskog reda. Sve navodi na pomisao
da se prijava trebala u poetku odnositi samo na Jacquesa de Molaya i krug njegovih
najbliih suradnika, s ciljem uklanjanja te nepokolebljive linosti i usmjeravanja prema
jednom diplomatskijem i popustljivijem kandidatu, upravo onakvom kakav se inio vizitator
Perraud.
Kasnije, kad je manevar francuske krune otkrio svoju pravu prirodu, vizitator e
shvatiti teinu svog poteza i postati svjestan da je bio iskoriten kako bi se zadao smrtni
udarac Hramu. Pokajavi se, nastojat e upozoriti subrau da ih potakne da pobjegnu, ali ga
oni nee posluati zbog nepovjerenja prema njemu.

Bez obzira na to je li papa povjerovao ili nije, igra optube ve je bila uinjena:
vizitator Hrama, ovjek koji je sudjelovao u tisuama ceremonija pristupanja, svjedoio je
pred papom da su templari odravali obred koji je prisiljavao novake da se odreknu Krista i
pljuju na kri. Odrei se Krista i vrijeati kri bili su inovi odbacivanja vjere, tipini za
neprijatelje pravovjerja, upravo kakvi su heretici. Inkvizicija je, na temelju drevne povlastice
koju joj je dao Honorije III., imala ovlast proiriti istragu i na lanove Hrama ako su
postojale sumnje na herezu. Tako je bilo dovoljno uvjeriti redovnika Guillaumea de Parisa da
e postupak pogoditi iskljuivo pojedine linosti reda i podnijeti prijavu. Tek kasnije, kad su
u zoru 13. listopada svi templari kraljevstva, bez razlike, bili uhieni i podvrgnuti ispitivanju,
papa, Hugues de Perraud, pa ak i sam inkvizitor Francuske, postali su svjesni da su bili
majstorski izigrani.
 Kakvi su to bili tajanstveni sluajevi razvrata" koje je Jacques de Molay prijavio
upravi na glavnom kapitulu u Nikoziji 1291. g. i kakvu bi tetu oni uzrokovali Hramu ako se
ne bi pobrinuo da ih brzo iskorijeni? Istraga o tajnom" ivotu templarskih redovnika,
odnosno o njihovim internim obiajima koje je prikrivala kruta tajanstvenost vojnog reda
jedno je od najteih podruja istraivanja za povjesniara. Izvori su naime velikim dijelom
povezani s okolnostima procesa, koji je, kao to je poznato, obilovao krivotvorenim
dokumentima i svjedoenjima dobivenim pod mukama. Na tom se podruju mora postupati
krajnje oprezno. Ipak, ako se potuju neki bitni kriteriji, otkriva se da je to vrlo plodno i
praktiki neistraeno tlo.
U etiri godine istraivanja stvoren je katalog koji sadri sve iskaze koje su dali
templari tijekom procesa; na taj je nain mogue usporediti ponaanje razliitih redovnika u
istim situacijama i provjeriti ponavljaju li se neke pojave sustavno ili su neki velikodostojnici
obiavali postupati razliito od drugih. Pojednostavnjeno, postojale su tisue i tisue
razliitih informacija koje su otkrivale da su u Hramu postojali neki tajni obiaji koji su se
prenosili usmeno, i o kojima je u slubenom normativu postojala jedva zamjetna naznaka. S
jedne dakle strane imamo itav niz podataka koji proizlaze iz katalogiziranih iskaza na
suenju, i koji vrlo jasno utvruju neke pojave koje se ponavljaju, a s druge strane korpus
templarskog normativa, ouvan u izvornim rukopisima prije 1291. godine. On nam
omoguava zanimljive usporedbe, a ne podlijee sumnji da je prepravljan radi procesa, jer
potjee iz vremena kad je taj red uivao veliki utjecaj na cijeli kranski svijet.
Kad je sveti Bernard uredio vrlo strogi etiki i disciplinski templarski kodeks, bio je
potpuno svjestan da takav uzor ivota nije svima dostupan, posebno uzevi u obzir svjetovne
obiaje, esto i nasilnike, onog vitekog stalea iz kojeg e se popunjavati templarski red.
Zato se osigurao uvoenjem u tekst Pravila klauzule koja potie voe reda da olako ne
prihvaaju iskazane vokacije nego da kandidate podvrgavaju kunji" kako bi utvrdili
njihovu narav i namjere. Experimentum na koji se poziva opat nije jasan, naprotiv, svetac se
zaklanja iza elegantne aluzije koja zaziva rijei svetog Pavla: ,,podvrgnite ih kunji da vidite
dolaze li od Boga". Ta se kunja odnosila na razdoblje novicijata, za vrijeme kojega e
kandidat za templara stanovati zajedno sa subraom i u svemu dijeliti njihov ivot, iskusiti
borbu s islamskim neprijateljem, ali i strogost reda, da bi provjerio je li na visini njegova vrlo
zahtjevnog kodeksa asti. Iz istog je razloga opat zabranio primanje u red djeaka ili
mladia, koji su pravi teret, ali i nepoznanica za red dok ne dosegnu odraslu dob; ne samo da
nisu bili u stanju boriti se, nego je postajala opasnost da, kad dosegnu umnu zrelost, ne
uzmognu podnijeti ivot u Hramu i da se dadu u bijeg.
Glavno pitanje etike Hrama bila je potpuna" pokornost nadreenima, potrebna za
uspjeh vojnih operacija, ali koju je sam sveti Bernard vrednovao i u vjerskom pogledu, i
savjetovao je ak i svojoj subrai u samostanu. Potpunom pokornou podrazumijeva se
sposobnost ovjeka da se odrekne vlastite slobodne volje da bi se potpuno predao u ruke
nadreenoga, povjeravajui se njegovu prosvijetljenom duhu i Bojoj ruci koja ga vodi.
Korpus Templarskih hijerarhijskih statuta, dio koji je ureivao norme kojih se treba
pridravati u bitci, predviao je da vitezovi Hrama ne mogu napustiti bojno polje ak ni ako
ostanu potpuno razoruani; ast reda zahtijeva rtvovanje ivota. Iz jednog islamskog izvora
saznajemo da su templari, kad su branili neki grad, inili bedem vlastitim tijelima ako bi
neprijatelj otvorio proboj u zidinama; im bi pao jedan od njih, odmah je stizao drugi da ga
zamijeni. Takva sposobnost samoodricanja oito je zahtijevala vrlo snano ideoloko
pristajanje uz etike pobude koje su nadahnjivale taj red, ali i odgovarajuu psiholoku
pripremu da bi se ti ratnici osposobili za takve rtve, a odgoj u smislu posvemanje
poslunosti bio je oito klju problema.
Ostajui u okviru slubenog normativa, odnosno templarskog pisanog zakona, to su
ga uvali stariji lanovi toga reda, moramo primijetiti da statuti koji potjeu iz druge
polovine XIII. stoljea donose integralni tekst sveanosti pristupanja redu; u dva stoljea i-
vota templarskog reda bio je vrsto kodificiran trenutak u kojemu ovjek naputa svjetovni
ivot i polae vjerski zavjet da bi postao templar, pa su kako dostojanstvenici koji su sluili
obred, tako i postulant morali slijediti strogi scenarij. Preceptor prebivalita u kojemu se
odvijao taj dogaaj ili dostojanstvenik vieg ranga koji bi tom prigodom bio u prolasku i bio
pozvan da mu prisustvuje morao je tri puta ispitati pristupnika da bi se uvjerio da je podoban
za Hram; ostavljen u nekoj prostoriji, ovaj bi bio doveden pred voditelja obreda koji bi mu
izloio templarska pravila i upozoravao na njihovu strogost: Gospodine, vidite da smo
dobro odjeveni i da imamo najbolje konje, ali malo tko zna koliko trpimo u dui. Ako
postanete templar, morat ete se suoiti s velikim tekoama, sluati strane rijei i strpljivo
ih prihvaati, a svoje nadreene sluati, bez obzira to vam naredili." Zatim bi dodao:
Hoete li moi podnositi nepodnoljivo?" a pristupnik bi odgovarao: Gospodine, uz Boju
pomo sve u podnositi!"
Pisani normativ ne donosi potankosti o tome koji su naini bili na raspolaganju
preceptoru kako bi obeshrabrio ne ba uvjerene pristupnike, nego lakonski preputa stvar
svakome na volju da to napravi kako najbolje zna i umije". Zatim je kandidat izricao tri
redovnika zavjeta na siromatvo, istou i poslunost, skidao je svjetovno odijelo i navlaio
sveenike halje, a kad bi mu preceptor privrstio na vrat kopu plata templarskog reda, on
bi i formalno postao lan toga reda. Tu zavrava izvjetaj o sveanosti opisanoj u propisima,
ali ne i sama sveanost, koja je ukljuivala jo i dodatak, a moe se rekonstruirati samo iz
svjedoanstava u procesu.
Svi redovnici koji su svjedoili na procesu ispriali su poetak svog pristupa tono
onako kako on glasi u normativu, s bogoslujem, presluavanjem, obeanjima i svime
ostalim. Zatim je, nakon to bi dobio plat, novi templar odvoen na osamljeno mjesto (u
sakristiju, iza oltara ili u neku drugu prostoriju) i tu bi mu preceptor rekao: Gospodine, sva
obeanja koja ste nam dali prazne su rijei. Sada se morate dokazati djelima", i bez ikakvog
objanjenja naredio bi mu da zanijee Krista i da pljune na kri, pokazujui ga nacrtanog na
misalu ili koristei kri za bogosluje. Naravno, novozareeni templar ostao bi zaprepaten,
a kad bi doao k sebi, odbijao bi posluati. Tada bi mu preceptor rekao reenicu ovog tipa:
Zakleo si se da e se pokoriti svakoj zapovijedi nadreenih, a sad se usuuje otkazati
poslunost?"
Ovdje sustavna analiza iskaza pokazuje da se veina redovnika mirila sa sudbinom i
inila to im je zapovjeeno, makar i nastojei pljunuti prema kriu, ali tako da ga ne
pogode, dok su drugi to apsolutno odbijali: oni su se zavjetovali da e braniti vjeru i nikad se
ne bi okaljali takvim oskvrnuem. Preceptori su razliito reagirali: ponekad se potovao
vrsti stav kandidata i nije se od njega trailo nita drugo, ali najee su mu prisutna subraa
prijetila zatvorom, smru, tukla ga nemilice golim rukama ili bi mu uperila ma u grlo. Zatim
bi mu preceptor dao u usta poljubac samostanskog bratstva, a taj je poljubac, uobiajen u
svim vjerskim redovima, esto bio popraen s jo dva poljupca, u pupak i u stranji dio tijela;
obino preko tunike, ali ponekad bi tko pretjerao u toj radnji i otkrio stranjicu, a, po
kazivanju nekih svjedoka, ponetko bi besramno predlagao poljupce in virga virili. Opa je
tendencija redovnika pri nametanju takvih postupaka bila bespogovorno pokoravanje, kad je
zahtjev bio umjereno poniavajui, kao poljubac preko hlaa, a odbijanje u ostalim
sluajevima. Preceptori su pak bili jako uporni u zahtjevu da se ispuni bar jedan od dva
navedena akta, odnosno odricanja od Krista i pljuvanja raspela; poljupci su se odgaali, a
tvrdoglave se obino nije prisiljavalo.
Na kraju bi preceptor opominjao novog redovnika da ne smije imati odnose sa
enama, i pozivao ga, ako ba ne moe ivjeti edno, da se zdrui sa svojom subraom i da
im ne uskrati ako zatrae spolne usluge. Naravno, novak bi reagirao bijesno, ali nije bilo
posljedica jer se u tom odjeljku nije predviala nikakva konkretna primjena tog propisa
homoseksualnosti"; moralo se samo podnijeti te rijei u tiini ne pokazujui buntovnitvo,
to je bila neka vrsta kunje pokornosti.
Katalogizirana svjedoenja na suenju otkrivaju da od oko tisuu izjava koje su dole
do nas, samo njih est potvruje homoseksualne odnose, a i ti su odnosi opisani vie kao
dugotrajne veze koje su gotovo uvijek ukljuivale emocionalnu pozadinu. Te su se dakle
veze u Hramu ticale ponekih pojedinaca, i nije se uope radilo o rairenom obiaju, ve zbog
same injenice da je normativ za sve to predviao kaznu doivotnog zatvora.
Na zavretku obreda rtvu" svih tih nametnutih radnji pozvali bi da otie
templarskom kapelanu i ispovjedi se za grijehe koje je upravo poinila i zatrai oprost. Jo
jednom klasifikacija nam otkriva zanimljivu injenicu; da su templarski sveenici tjeili te
pokajnike govorei im da to nije teak grijeh i da e ih odrijeiti od grijeha, ako zbog njega
osjeaju grinju savjesti i sram. Meutim, oni su esto odlazili na ispovijed sveenicima
izvan Hrama, obino franjevcima ili dominikancima, koji su, naravno, bivali zapanjeni i
poveavali njihovu moralnu nelagodu govorei im da su u stanju smrtnog grijeha, a ponekad
su ih poticali da napuste red. Brbljavost tih dobronamjernih sveenika, koji su, meutim, bili
potpuno neupueni u pravu funkciju tajnog obreda Hrama, sigurno je pothranjivala glas o
mranom" licu toga reda.
 Kad je papa konano uspio osobno ispitati templare, postavio im je niz ciljanih pitanja
kojima je namjeravao razjasniti neke mehanizme o kojima je ve neto uo prethodne
godine, kad su ga njegove sumnje navele da prisili Jacquesa de Molaya da mu preda pisani
primjerak templarskog Pravila. Problem je, po papi, bio upravo u normativu, koji je dran u
tajnosti, a redovnici su o njemu obavjetavani samo kroz usta svojih nadreenih. Vrlo
ogranien optjecaj pravog templarskog normativa dovodio je do brkanja pisanog, slubenog
zakona i nepisanih obiaja, poluslubenih, ali u svakom sluaju ograniavajuih, jer su
nadreeni nametali njihovo potivanje. Klement V. je mogao utvrditi da nitko od redovnika
koji su izali pred njega nikada nije mogao ak ni proitati neki odlomak iz neke knjige
statuta Hrama, a i sami preceptori odgovorni za odreeno podruje imali su iz normativnog
korpusa samo odlomke koji su se odnosili na njihove posebne slube, dok je integralni tekst
uvao veliki metar i Vijee mudraca. Svi ostali tako su vjerovali onome to im je reeno.
Za vrijeme istrage papa je uspio saznati da je ta tradicija bila uobiajena ve najmanje
sto godina: ali koje je bilo njezino znaenje? I nadasve, kojem je cilju sluila?
Najdomiljatije tumaenje uloge tog udnog rituala oznaavalo ga je unutar reda kao kunju
hrabrosti i ratnikog karaktera. Znamo da su Saraceni obiavali zlostavljati i muiti
zarobljene krane, prisiljavajui ih da se odreknu Krista i pljunu na kri prije nego to bi im
nametnuli prihvaanje islamskog vjerovanja. Vjerojatno je cilj te ceremonije bio proizvesti
straan ok na novaka da bi se provjerila njegova reakcija. Na navoenje prisilom, ak i
batinama, da se odree Krista samo par minuta nakon to je prigrlio redovniki ivot,
novozareeni templar reagirao bi vrlo spontano, i vjerojatno su preceptore zanimale upravo
te nagle reakcije. Napetost, iznenaenje, pa i strah ogoljeli bi pravi karakter ovjeka, i u tom
trenutku pojavljivali su se hrabrost, ponos, odlunost, pa ak i sposobnost samokontrole, sve
te vrline bitne za templara kojemu je namijenjena uloga operativca i zapovjednika karijera.
Naprotiv, ako je dranje bilo plaljivo, ili je iskazana prebrza poslunost, ili pretjerana
drskost, odluivalo se dodijeliti toj osobi drugaije zadatke. Analiziramo li karijere templara
zadnje generacije, primijetit emo da su neki od njih poslani u prve redove u Svetu Zemlju
odmah po primanju u red, kao primjerice Jacques de Molay, a da su drugi napravili lijepu
karijeru na Zapadu, kao Hugues de Perraud, koji se oito isticao svojim diplomatskim i
administrativnim osobinama.
Preceptori su prezirali izvoenje pristupnog rituala, ali su ga istodobno smatrali nekom
vrstom obaveze koju se mora odravati, kao da ima neku odgojnu vrijednost: moda zato to
je takva inscenacija izravno suoavala templara s nasiljem koje e trpjeti ako padne u ruke
Saracena, i onaj tko se olako zavjetovao odmah bi saznao kako je teak nain ivota koji
vlada u tom redu. Osim toga, nuda odricanja od vlastite slobodne volje da bi se izvrile
naredbe nadreenih trebala ga je nauiti potpunoj poslunosti, to je bio pravi temelj dis-
cipline tog reda. Ipak su velikodostojnici koje bi pozvali da slue na tim ceremonijama
gotovo uvijek odbijali potovati taj ritual; im bi zavrila slubena ceremonija, predviena u
pisanom normativu, oni su nastojali otii ostavljajui nekom od podinjenih tu vrlo neugod-
nu dunost. To je, dakle, bila neugodna obaveza koju su hijerarhijski nadreeni nastojali
prebaciti na templare nieg ranga.
Ponekad je bilo bezonog protekcionizma, pa kad se u templarski red primao neki
roak preceptora, na njega se primjenjivao reducirani" ceremonijal. Jedinstven je i rjeit
primjer Geoffrova ee Gonnevillea, koji je uao u red sa samo 11 godina na zahtjev jedne
mone aristokratske obitelji povezane s engleskom krunom. Nakon to su ga ispratili njegovi
plemeniti roaci i povjerili brizi preceptora, Geoffroy je morao podnijeti dodatni'' dio, ba
kao templari koji su se zareivali u odrasloj dobi, a na traenje odricanja i pljuvanja,
zastraen, ali ne klonuvi duhom, zadao je mnogo muke londonskom preceptoru, koji se,
izmeu obaveze da zahtijeva ritual i strahopotovanja koje mu je ulijevala ta obitelj, tako
bliska kralju, konano ograniio na to da s odvanim djeakom dogovori popust" meu
obaveznim postupcima:

Tada je djeai odbio i stao zapitkivati, gdje su mu stric i druge vane osobe koje su
ga onamo dopratile. Preceptor mu ree: Otili su. A sad me mora sluati." Ali kako je ovaj
odluno odbijao, preceptor mu zbog tolikog opiranja ponudi: Oslobodit u te ovih stvari ako
mi se zakune na Evanelje da e svakom templaru koji te to bude pitao rei da si ih izvr-
io!" Ovaj mu se sveano zakune i tada ga preceptor potedi svega, osim to mu je, pokrivi
kri svojom rukom, zapovjedio da pljune na njegovu ruku. Kad su ga zapitali zato je prema
njemu postupio tako blago, odgovori da mu je on sam, a posebno njegov stric, koji je blizak s
engleskim kraljem, u prolosti napravio mnogo usluga i da su ga vie puta uveli u kraljeve
odaje.

Ta je epizoda zanimljiva jer s jedne strane pokazuje zabrinutost londonskog preceptora

koji se osjea obaveznim potovati ritual, zahtijevajui bar jednu kunju, a s druge strane
lakou kakvom se taj ritual mogao skratiti. Razliito je bilo i dranje preceptora u
prisiljavanju na poslunost, od obinog nagovaranja do pravih prijetnji, ponekad ak i do
udaraca ili bacanja u zatvor na kruh i vodu. Ritual je sliio pantomimi koja se odvija po
uigranom scenariju, proizalom iz gorkog iskustva templara koji su utekli iz islamskih
zatvora, a u njegovu radnju su se s vremenom upleli strani elementi; tako je poljubac u
stranjicu bio izraziti primjer bahatog ponaanja prema slabijima s namjerom da ponizi
novaka pred starijima, a verbalno poticanje na homoseksualnost vjerojatno je nastalo kao
parodija pravila koje je nalagalo templarima da daju cijelog sebe redu i subrai.
Vjerojatno je izvorni ritual, sastavljen samo od onih pokreta koji su oponaali nasilje
koje su templari pretrpjeli u islamskim zatvorima, potjecao od vrlo stare faze povijesti toga
reda, i ne bi bilo udno da se, bar u bitnim crtama, jedan oblik sline inicijacije krije u
lakonskim rijeima Pravila koje potie preceptore da se osvjedoe o iskrenosti kandidata.
Vulgarni i podrugljivi dodaci, tipini primjerci proste vojnike tradicije, kasniji su, i
vjerojatno su uvedeni meu obiaje toga reda kad je tradicionalna disciplina poela opadati;
prema jednom izvoru unutar Hrama, to se dogodilo za vodstva velikog metra Thomasa
Berarda, koji je upravljao redom u kljunih dvadeset godina ponovnog osvajanja sultana
Baibarsa. Ipak, prema informacijama kojima raspolae papa, te pojave ve su se provodile
desetljeima ranije.
Osnovno pitanje, vrlo tetno za ugled reda, jest sasvim aluzivna narav cijele te
manifestacije; templar je morao sam shvatiti to treba nauiti, a ni preceptori ni subraa
obino nisu pruali objanjenja jedinstvenog prizora koji ih je zatekao odmah nakon ulaska.
Samo u rijetkim sluajevima prisutni bi, ne mogavi se suzdrati, prasnuli u smijeh pred
prestravljenim novakom i objasnili mu da je rije o ali. Ali izvorna priroda obreda nije bila
nimalo komina; bila je sirova inicijacijska kunja za teki vojniki ivot s kojim se novak
odsada morao suoavati, tako da brzo naui, bez mnogo rijei, to znai biti templar.
Mnogo je tee ui u trag obiljejima zadnje toke na koju se odnosila optunica, a to je
uvanje i tajno klanjanje idolu u obliku muke bradate glave. Istraivanje je (kao to e se
vidjeti kasnije) do sada iznijelo jasne tragove postojanja posebne Kristove slike u vjerskom
ivotu toga reda, zajedno s tajanstvenim kultom Svete krvi koji su templari slavili
liturgijskim slavljem, jedinstvenim na svijetu, na godinjicu Posljednje veere, slavljem koje
moda potjee upravo iz narodne tradicije Jeruzalema iz prvih stoljea kranske ere.
Privatni duhovni ivot templara, oien od komercijalnih" naslaga pseudoznanstvene
literature koja prodaje ezoteriju i matu, jedno je od najzanimljivijih predmeta istraivanja.
 Vijest o zatvaranju templara Klementu V. je donio glasnik dok je bio na lijeenju, te se
odmah odluio vratiti u kuriju u Poitiers, gdje je sazvao sve kardinale na skuptinu u
izvanrednim okolnostima da bi ublaio krizu. Taj upravo izvreni in bio je bez presedana:
francuski kralj, nositelj svjetovne vlasti, prisvajao je sebi pravo da odluuje o pitanjima koja
se odnose na pravovjerje, i jo je pri tome protegnuo svoju mo nad vjerski red, to znai nad
dio Rimske crkve, kojoj je mogla suditi samo papinska vlast. Templari podvrgnuti istrazi
koju je pokretala Rimska kurija ve su bili uhieni i ispitivani, a njihov je dobar glas teko
oteen djelovanjem inkvizicije i kralja. im su uhieni, Guillaume de Nogaret skupio je
gomilu ljudi u vrtovima Kraljevskog dvorca u Parizu i javno razglasio predmet istrage protiv
toga reda: u trenutku pristupne ceremonije novi je redovnik morao zanijekati Krista, pljunuti
na kri, poljubiti preceptora u usta, pupak i stranjicu, zatim bi mu naredili da ne uskrauje
svoju putenost subrai koja bi se eventualno poeljela sjediniti s njim. I na kraju, otkriveno je
postojanje idola u obliku bradate muke glave, kojega su templari tajno oboavali, opasujui
se uzicom posveenom dodirom s tim idolom.
Razlog koji je potaknuo kralja da ubrza dogaaje bio je isti onaj zbog kojeg je veliki
metar Jacques de Molay nekoliko mjeseci ranije traio od pape da otvori istragu nad
Hramom, a to je elja da se odredi sadraj postupka. Papinska istraga bila bi legitimna, odno-
sno odvijala bi se prema kanonskom pravu, potpuno unutar Crkve i potpuno diskretna, a cilj
bi joj bio ispraviti nedostatke reda kako bi se zatim pokrenula njegova reforma. Ali kralj je
htio po svaku cijenu sprijeiti upravo tu obnovu. Uhieni iznenada i svi odmah i bez razlike
podvrgnuti torturama da bi se iznudilo priznanje grijeha, templari su ponueni kao na
pladnju onome to pomalo anakrono moemo nazvati onovremenim javnim mnijenjem.
Ratnici za vjeru, koji su se zavjetovali da e dati ivot za obranu vjere, pokvareni su do te
mjere da nijeu Isusa, pljuju kri, izopaeni su, oboavaju idola i vre jo tko zna kakve
sramotne radnje. Kralj je 25. listopada organizirao javno sasluanje na kojem je voa
templara priznao da se svojevremeno morao odrei Krista i pljunuti prema kriu za vrijeme
svoje pristupne ceremonije, to je izazvalo zgraanje prisutnih, koji oito nisu nita znali o
pozadini cijele stvari. Kraljeva strategija bila je uplesti teologe sa Sorbonne i iskoristiti
njihovu vjersku mo da bi ojaao svjetovnu vlast monarhije i stvorio neku vrstu protuoltara
papinskoj vlasti i Rimskoj crkvi. Za vrijeme procesa templarima kraljevi odvjetnici nastojali
su vie puta instrumentalizirati Sorbonnu, ali su u sljedeih nekoliko mjeseci teolozi shvatili
igru i zauzeli oprezan stav u skladu s papinskom orijentacijom.
Ispovijed pred teolozima bila je vaan korak u strategiji optube; tom je prilikom
Guillaume de Nogaret najavio postojanje pisanog priznanja Jacquesa de Molaya, kojim je
veliki metar naredio da sva subraa, obvezana na svetu poslunost, priznaju tajno izvedene
geste pri njihovoj pristupnoj ceremoniji. Pismo koje je kruilo svim francuskim prebendama
uvelike je odgovorno, jednako kao i torture, za priznanja koja su padala u jesen 1307.
godine. Vjerojatno je krivotvoreno za vrijeme neregularnog svjedoenja, a zatim zapeaeno
srebrnim peatom velikog metra Hrama da bi dobilo slubeni izgled. I doista, iako je
nueno kao neoborivi dokaz, nije predoeno papi, jer su biljenici Apostolskog ureda imali
veliko iskustvo u prepoznavanju sumnjivih dokumenata. Dakle, budui da je od njega sve i
poteklo, jedini koji je s time imao direktne veze bio je Guillaume de Nogaret.
Kada je vijest o uhienju iznenadila Kuriju, proizvela je pravi kaos: ve dvije godine
sluao je Klement V. glasine o tajanstvenim udnim obiajima meu templarima, a sad je to
naglo uhienje s objavama i klevetama koje su uslijedile strano djelovalo na papu. Ako se
prije nije osvrtao na kraljeve insinuacije, a kasnije je htio vjerovati izjavama velikog metra
o nevinosti, i ako se jo u kasno ljeto mogao praviti da ne uje ispovijedi" vizitatora
nasluujui unutar Hrama igre moi za osvajanje ina velikog metra, sad se papa uistinu
jako zabrinuo. Ipak, kao dobar poznavatelj procesnih mehanizama, shvatio je da ak i kad bi
Filip Lijepi bio u pravu, ne bi mu se tolerirao njegov brzopleti i oigledno ilegalni nain
postupanja.
Papa je bio prisiljen reagirati oprezno, jer je dobar dio kardinala koji su sainjavali
Kardinalski zbor bio vrlo sklon politici francuskog kralja; ime Klementa V. izalo je iz
beskrajno duge kardinalske skuptine u kojoj su se vidno suprotstavile struja vjerna
Bonifaciju VIII. i struja sklona Filipu Lijepom, a izbor Gaskonjca Bertranda de Gota bio je
plod vjetog manevra filofrancuskog voe, kardinala Napoleonea Orsinija, koji je podravao
izbor kandidata koji e biti donekle po volji jednoj i drugoj grupi. Ipak je voa
bonifacijevske struje, ostarjeli kardinal Matteo Rosso Orsini odbio prihvatiti taj izbor i
napustio je skuptinu.
U prvo vrijeme svoje papinske vlasti Klement V. morao je upravljati gotovo
prikriveno, jer su sasvim iznimne okolnosti njegova stanja dovodile Crkvu u opasnost od
raskola; izabran na francuskom tlu, Klement V. morao je ostati u Francuskoj zbog pritiska
krune i voditi opreznu politiku dovoenja u prijanje stanje diplomatskih odnosa izmeu
Filipa Lijepog i Svete Stolice, koji su doivjeli drastian prekid pod Bonifacijem VIII.
Poslije kratke vladavine pape Benedikta XI., provedene u nastojanju da rijei krizu, Klement
V. jo je pojaao tu politiku liniju poputanja napetosti i konano je uspio popraviti odnose
s najmonijom europskom monarhijom, ne bez pokojeg gorkog zalogaja. A sada je iznenada
dolo do tog uhienja, izvedenog na tetu jednog reda Rimske crkve i stavilo na kocku
godine rtvovanja i strpljivog rada.
Klement V. je odmah pripremio protestno pismo za Filipa Lijepog, znalaki
odmjereno u izrazima osude da ne bi uznemirio kardinale sklone kralju, te tako pruio kralju
mogunost povlaenja svojih poteza, a da ne mora pribjei sveanim gestama isprike pred
papom. Neuobiajeno blagi ton bule Ad preclaras, kojom je naredio Filipu Lijepom da
odmah preda templare na uvanje Crkvi, gotovo je prikazivao cijeli incident kao greku
poinjenu u dobroj vjeri od strane nekoga tko ne poznaje neke norme kanonskog prava.
Papa je iz opreza izabrao dva pouzdana ovjeka koje je i kralj cijenio: prvi je bio
kardinal Berenger Fredol, neak Klementa V. i vrstan poznavatelj kanonskog prava, a drugi
je bio kardinal Etienne de Suisy, koji je u prolosti obnaao dunost kraljeva vicekancelara.
Kao spretni diplomati, obojica su posjedovala i iskustvo potrebno za utvrivanje istine o
kakljivim pitanjima koja je postavljao taj nezgodni sluaj: Fredol je dobro poznavao
mehanizme Inkvizicije jer je nekoliko godina ranije izvrio za papu briljiva ispitivanja o
zlouporabama Suda na jugu Francuske, dok je Etienne de Suisy u svojoj karijeri u slubi
kralja imao prilike izravno upoznati ljude i ambijent francuskog Vijea.
Kad su stigli u Pariz, dva su se izaslanika nala pred pravim zidom: umjesto da ih
odvedu templarima, ljudi iz Kraljevskog vijea predstavili su im samo uitelje teologije sa
Sorbonne, koji su svojim uima uli iskaz velikog metra i o njemu su iznijeli svoje
svjedoenje. Dva su kardinala bila prisiljena vratiti se u Rimsku kuriju poetkom studenoga a
da nisu uspjeli ni vidjeti zatvorenike. Vijest o bezuspjenom izaslanstvu izazvala je pravu
pobunu unutar Kardinalskog zbora: jedan dio kardinala ini se da je predao papi ostavke,
opravdavajui tu gestu drskom izlikom da se Klement V. ne ponaa kao pravi papa nego vie
kao marioneta u kraljevim rukama. Ako emo vjerovati toj vijesti, rije je o vrlo ozbiljnom
inu, jer su kardinali ,,u ostavci" bili upravo oni koje je Klement V. uzdigao na tu ast kad je
odluio provesti prvo unapreenje kardinala. Dakle, bili su to njegovi ljudi od povjerenja,
meu kojima neki neaci, koje je papa odredio za uu suradnju s njim, a koji su mu sada
pokazivali otvoreno neslaganje.
Rastrgan izmeu jednih, koji su traili izriit ukor upuen kralju, koji je, ne obazirui
se na nauk bule, uskratio poslunost papinim zapovijedima, i drugih, koji ne bi podnosili in
osude vladara, Klement V. naao se pred apostolskim senatom nepovratno rascijepljenim kao
onaj koji je naslijedio u trenutku svog izbora; svaka bi odluka izazvala osporavanje jedne ili
druge skupine, uz opasnost da nezadovoljna strana dovede do razdora imenovanjem drugog
pape. Hladnokrvan, ali domiljat, papa je shvatio da je to izaslanstvo prava Pandorina kutija i
da najbolje to moe napraviti jest da ga potpuno zanemari. Moda uz izliku da kralj nije bio
u Parizu, i da su dva kardinala pregovarala samo s ljudima iz Vijea, Klement V. pravio se
kao da te misije nikada nije ni bilo, te ponovno alje na put izaslanike s potpuno istim ciljem:
ali ovaj put su Berenger Fredol i Etienne de Suisy dobili ovlatenje da ekskomuniciraju
Filipa Lijepog i da bace na Francusko Kraljevstvo interdikt (Izopenje vladara i drave iz
Rimske crkve, nap. ur. ) ako susret s templarima opet bude sprijeen.
 Veliki metar templara Jacques de Molay konano je 27. prosinca 1307. mogao dati
iskaz pred dvojicom papinih izaslanika. Povukao je svoje priznanje optuujui da mu je ono
iznueno pod mukama. Prema jednom onovremenom svjedoenju zatraio je da javno dade
iskaz pred gomilom okupljenom u katedrali Notre-Dame i da tamo skine odjeu i pokae
znakove muenja koje su mu nanijeli po cijelom tijelu. Prema jednom drugom
svjedoanstvu, Molay je organizirao neku vrstu otpora protiv spletki optube tako to je po
sobama u kojima su bili zatvoreni redovnici poslao ploice prelivene voskom, na kojima je
pisalo da e doi kardinali i da svi templari moraju povui svoje izjave. I doista, znamo da je
papa zabranio svojim izaslanicima ispitivanje templara dok god ostanu pod pritiskom
kraljevske strae, i da se sve mora odvijati tek kad budu sigurni da mogu raditi bez uplitanja
sa strane.
Ne moemo sa sigurnou tvrditi da je bilo kontakata izmeu kardinala i zatvorenika
prije njihova povlaenja iskaza, ali po svemu se ini da je templarski ustanak" tih dana na
neki nain bio usklaen. Neki povjesniari sumnjaju da je Molayevo svjedoenje u Notre-
Dameu izmiljeno. Ipak, iako moemo opravdano sumnjati u neke pojedinosti, moramo se
naprotiv sloiti o njegovim uincima; o tome da je ono uzrokovalo papino oduzimanje moi
Inkviziciji, opravdano zlouporabom ovlasti nad onima koje je ispitivala.
Krajem sijenja, odnosno im su se vratila na dvor dvojica papinskih izaslanika koja
su donijela vijesti o onome to se dogodilo, papa je suspendirao pravo Suda u Francuskoj, da
bi zaprijeio sve postupke protiv templara koji su se odvijali na temelju naredbe koju je
Guillaume de Paris izdao nekoliko mjeseci ranije. Papin stav bio je vrlo jasan: sad kad je bio
siguran u zlu namjeru kojom se vodio proces, htio je osobno ispitati templare i nije htio
vratiti mo Inkviziciji dok kralj ne odlui predati zatvorenike u ruke Crkvi.
Papinsko uvanje ljudi i dobara templarskog reda bilo je neophodno. Naime, ubrzo
poslije uhienja u Francuskoj i aragonski kralj Jakov II. poeo je razmiljati to da uini s
templarskim dobrima koja se nalaze u njegovu kraljevstvu, i ak je zatraio od pape milost
da moe sebi odobriti koji poklon iz zaplijenjene batine ako se utvrdi krivnja. Zato je 22.
studenog papa Klement V. morao izdati bulu kojom je zapovjedio da svi templarski posjedi u
kranskom svijetu moraju biti predani na uvanje apostolskoj vlasti, te tako sprijeio
pljaku koja se ve odvijala. Papa, jedina iva vlast koja ima pravo suditi templarima, nije
jo uspio ni vidjeti optuenike.
Kroz cijelo proljee 1308. vodila se otra politika borba izmeu pape, odlunog da ne
vrati ovlasti Inkviziciji dok ne uzmogne osobno ispitati templare, i pravnika francuskog
kralja, koji su zatrovali klimu na papinskom dvoru drei vatrene javne govore u kojima se
prijetilo ponavljanjem dogaaja iz Anagnija i optuivalo samoga Klementa V. da eli
pogodovati krivovjerju templara. Zatim su doli na red optuujui pamfleti, meu kojima je
najzanimljiviji bio onaj koji je osporavao apostolsku odluku da prekine proces zbog toga to
je priznanje velikog metra iznueno muenjem. To dokazuje da je kralj bio prisiljen
opravdavati se za neto u vezi sa svjedoenjem u Notre-Dameu.
Kraljevi odvjetnici pozvali su na suenje teologe sa Sorbonne i traili da izraze svoje
miljenje o djelovanju vladara, to je zapravo bio zahtjev da nau argumente kojima bi
utvrdili njegove dobre namjere. Svjesni o emu je rije, teolozi su se ipak ograniili na
slaganje o tome da kralj radi u dobroj vjeri, ali su potvrdili papino iskljuivo pravo da sudi
templarima.
Uslijedio je niz prijeteih napisa u kojima je papa optuivan za nepotizam, pa ak i da
je u vezi s barunicom Brunissendom de Perigord, to, meutim, nije poluilo eljeni uinak,
budui da prelijepa dama nije stanovala na papinskom dvoru. Na koncu su Bertrandu de
Gotu zaprijetili smru njegovih neaka. U lipnju 1308. godine, poslije vie mjeseci borbe,
francuski je kralj morao ustuknuti pred papinom odlunou, shvativi da bi taj ovjek
mogao zadravati proces u beskonanost. Odlueno je, dakle, da se poalje grupa zarobljenih
templara, briljivo izabranih tako da su meu njima bili ak i izopenici koje je traio sud
templarskog reda, kako bi se pred papom izazvalo najgori mogui dojam. U povorci koja se
sastojala od sedamdesetak zatvorenika koje su prevozili na teretnim kolima, vezane rukama i
nogama jedne za druge, bili su i glavni lanovi Glavnog stoera, a to su veliki metar,
vizitatori Istoka i Zapada, prefekti Normandije i provincija Akvitanije i Poitoua. Ali kad su
stigli na tri etvrtine puta, blizu kraljevske utvrde Chinon na Loari, karavana je iznenada
smanjena i kola s najviim dostojanstvenicima su tu zavrila putovanje, umjesto da stignu
papi u Poitiers.
Navodei papi kao izliku da su templari vieg reda bolesni i da ne mogu jahati, kralj i
njegovi stratezi slijedili su isti put kao i prethodne jeseni, kad su htjeli po svaku cijenu
sprijeiti susret templarskih voa i papinske vlasti, koje su se jako bojali i koja je doista
dovela u pitanje cijeli skup prikupljenih svjedoenja. Sada je kralj, na ijoj je strani bila
vojna sila - dok je papa mogao raunati samo na pravne razloge - naumio ometati papinski
postupak. Ako se Klement V. opredijeli za pravorijek u korist templara, kao to se oito
mislilo, taj e pravorijek imati malo vanosti, jer nee uzimati u obzir iskaze voa, koji jedini
znaju kako stvari stoje. Isti je cilj vodio izbor templara poslanih papi, uglavnom pobonika i
osoba nieg reda, koje nisu davale pravu moralnu i materijalnu sliku Hrama.
Kraljev plan, tonije plan pravnika kojima je Filip Lijepi gotovo prepustio voenje
procesa, oslanjao se na niz lukavih postupaka smiljenih da sprijee svaki papin potez, a da
se pritom nikad ne doe u otvoreni sukob s njim. Svjestan svega toga, Klement V. usvojio je
istu strategiju. Poslije godinu dana ikaniranja, nedoputenih postupaka, diplomatskih borbi i
obmana, papa je konano uspio vidjeti templare, iako je skupina bila obezglavljena
izuzimanjem najreprezentativnijih dostojanstvenika. Odluio je ipak odrati istragu koja ga
je stajala godinu dana borbe, i rijeiti na svoj nain pitanje odsutnosti voa.
Izmeu 28. lipnja i 2. srpnja 1308. g. Klement V. predsjeda Odborom kardinala koji
konano moe provesti istragu Rimske kurije nad templarima. Izvorni dokumenti, od kojih
su gotovo svi sauvani, potvruju da se radilo o potenom" postupku, odnosno da se
odvijao u punom potovanju prava, bez ikakvog pritiska na optuene, koji su, naprotiv,
pozvani da prijave nasilje koje su prethodno pretrpjeli s kraljevske strane, da bi se razjasnilo
koji je dio njihovih izjava iznuen muenjem.
Na istrazi su radili samo papinski biljenici koji su svoje spise sastavili kontrolirajui
ih meusobno, kako bi se izbjeglo da pogreke u prepisivanju iskrive vienje injenica. I sam
izbor kardinala suradnika nadahnut je naelom ravnotee; papa je htio da tu budu njegova
dva veterana" templarskog problema, a to su neak Berenger Fredol i kardinal Etienne de
Suisy, koji su bili ukljueni u prve redove ve od prethodne jeseni, zatim dva ovjeka iz
filofrancuske struje, ali u svakom sluaju asna i vjerna Crkvi, a to su Landolfo Brancacci iz
Napulja i Francuz Pierre de La Chapelle-Taillefer, i konano ovjek javno kompromitiran,
Pietro Colonna, jedan od onih koji su optuili Bonifacija VIII., izopen pa ponovo pozvan u
politiku uspostavljanja odnosa izmeu Francuske i Svete Stolice, koji je vjerojatno pozvan
samo zato da Odbor bude odraz svih struja Kardinalskog zbora.
Prisustvujui osobno presluavanjima, Klement V. dobio je uvid kako su funkcionirali
obredi primanja u templarski red i postupno, u nastavku svjedoenja, nizom ciljanih pitanja
istraio rairenost tih zlouporaba. Na kraju istrage papa je shvatio da je postojao udan obiaj
koji je templarski red provodio kao obaveznu kunju, neizbjenu zbog neke vrste nepisanog
zakona, koji je novom lanu nalagao da se odrekne Krista i da pljune na kri. Ta nedostojna
tradicija ukljuivala je prostake i nasilne pojave, ali se ona nije mogla potpuno pobrkati s
krivovjerstvom koje predvia osobno prihvaanje nekih prevratnikih doktrina i dugotrajno
ustrajanje na njima.
Krivnja templara bila je, dakle, u tome to su tolerirali razvoj tog sramotnog rituala, a
da ga nisu odluno iskorijenili ili prijavili papinskim vlastima. Tijekom procesa iznesena su
na vidjelo manje teka djela kao to su zlouporaba vlasti, grabe, svagdanje niskosti koje se
zasigurno nisu odnosile na optubu za krivovjerje, ali su ipak doprinijele da bude nepovratno
oblaena ast toga reda, koji je gotovo dva stoljea bio smatran dijamantnom iglom
kranstva. Iako se estoko borio da bi mogao provesti svoju istragu, Klement V. nije
nipoto namjeravao opratati pogreke reda Hrama, jer je o tome razmiljao na isti nain kao
i njegovi prethodnici, koji su ve od vremena Lionskog koncila (1274.) smatrali da vojniki
redovi stagniraju u nerazrjeivoj krizi i da im je potrebna korjenita reforma. Papin cilj bio je
prisiliti templare, koji su se protivili stapanju s hospitalcima (maltekim redom), da prime na
znanje svoje nedostatke i svoje odgovornosti, te da ujedno shvate da njihov red ne moe
preivjeti bez preobrazbe; i da je za to potrebno ublaiti negativne uinke klevetanja od
strane francuskog kralja i stvoriti idealne i konkretne pretpostavke za ostvarenje novog reda.
Na kraju svoje istrage papa je naloio templarima da zatrae oprost, zatim ih je razrijeio od
izopenja koje su sami sebi odredili kao kaznu i pomirio ih u katolikom zajednitvu. Izvori
izriito navode da je Klement V. radio na reformi templarskog reda koja bi se zasnivala na
novom normativu. To se savreno podudara s papinim zanimanjem za tekst templarskog
Pravila, to se razabire kako iz nekih svjedoenja, tako iz pitanja koja je on sam postavljao
templarima podvrgnutim njegovoj istrazi; a ponovno pravno i moralno ukljuenje toga reda,
zajameno odrjeenjem, bilo je neophodna pretpostavka.
 Papa je 10. srpnja dopustio da se ponovi zajedniko odrjeenje templara pokajnika u
kui kardinala Pierrea de La Chapelle, kojega je pet dana ranije imenovao njihovim
slubenim uvarom. Filip Lijepi nalazio se uz papinski dvor u Poitiersu i tu je ostao jo deset
dana da bi nadzirao dogaaje, a zatim je 20. srpnja krenuo za Pariz, ostavivi kod pape
odanog advokata Guillaumea de Plaisiansa da bi kontrolirao situaciju i brinuo se o interesima
krune. Sve je izgledalo mirno; Klement V. dao je oprost izabranim templarima sasluanim u
njegovoj istrazi, a oni su, meutim, i dalje bili u zatvoru, pod paskom kraljevih vojnika, i
inilo se da se pomirio s odsutnou dostojanstvenika jo uvijek zatvorenih u tvravici
Chinon. Shvativi da mu nerazmjer snaga nee omoguiti da pobijedi i da osobno sudi
voama templarskog reda, papa se ponaa gotovo fatalistiki, kao netko tko eka da neki
znak odozgo posreduje i izvue ga iz tekoa koje nadilaze njegove mogunosti.
Klement V. 12. kolovoza odrava skuptinu kardinala, na kojoj je javno proitana bula
pod naslovom Faciens misericordiam, sastavljena etiri dana ranije. Dogovoren je veliki
ekumenski koncil, koji e se odrati u roku od dvije godine, da bi se razmatrali najhitniji
problemi koji se tiu kranstva, meu kojima organiziranje novog kriarskog pohoda, do
ega je njemu jako stalo, ali i diskusija o problemu templara. U cijelom kranskom svijetu
odrat e se istrage na kojima e se prikupiti svjedoanstva optuenih i prenijeti ih papinskoj
vlasti, koja e odluiti o sudbini toga reda. Tom istom prigodom papa e izrei pravorijek
nad voama templarskog reda, koji e u meuvremenu ostati pod njegovom iskljuivom
vlau i nitko se nee smjeti usuditi da ih ispituje.
Sutradan, 13. kolovoza 1308. g., Klement V. odreuje poetak ljetnih praznika koji e
prekinuti politiku i pravnu djelatnost papinskog dvora, te se povlai na ladanje u okolici.
Velika je vjerojatnost da su i agenti koje je na papinskom dvoru ostavio Filip Lijepi napustili
Poitiers i vratili se u Pariz. Ope je raspoloenje blagdansko, sve je stalo, papa je otiao
uivati u svjeini prirode, a templarsko pitanje odgoeno je do koncila koji e poeti tek za
dvije godine.
Bez obzira na svetkovinu Uznesenja Marijina, jednu od najveih svetkovina liturgijske
godine, u rano svitanje zore kardinali Berenger Fredol, Etienne de Suisy i Landolfo
Brancacci kreu iz grada i putuju ravno za Chinon. Papa ih je potajno imenovao svojim
punopravnim zastupnicima za istragu nad velikim metrom i ostalim dostojanstvenicima
templara, s obzirom na to da on ne moe napraviti ni koraka a da to odmah ne saznaju
kraljevi promatrai. Kardinal La Chapelle, slubeni uvar i pravni skrbnik templara od strane
Crkve, zaudo nije lan Komisije. I tako, dok papa i njegov zastupnik za templarsko pitanje
ostaju na mjestu, sigurno pod strogim nadzorom, Berenger Fredol i druga dvojica mogu
potajno krenuti. Revni i ueni Jean Bourgogne, kojega je aragonski kralj postavio u Rimsku
kuriju upravo zato da bi primao obavijesti iz prve ruke o onome to se dogaa, uspio je neto
saznati tek est dana nakon polaska kardinala, odnosno kad je misija koju im je povjerio papa
ve praktiki bila izvrena.
U Chinonu su se tri kardinala susrela s lanovima Glavnog stoera i iznijela im
situaciju, ukljuujui i papinu namjeru da ukloni sramotne posljedice procesa putem moralne
obnove, i da zatim pristupi onom ujedinjavanju vojnikih redova koje vidi kao neophodni
preduvjet za kriarski pohod, na emu kani poraditi to prije. Sudski poloaj templara bio je
vrlo nepovoljan. Iako je sada ve jasno da nisu heretici, jer su geste navodnog odbacivanja
vjere poinili pokoravajui se tradicionalnom obiaju (vrsti odvratne komedije koju su
nametnuli nadreeni), doktrina Crkve bila je jasna i ona ih je smatrala krivima, iako za
mnogo lake djelo od onoga koje se do tada pretpostavljalo. Prema kanonskom pravu, onaj
tko izvri in odbacivanja svoje vjere, pa ak i ako to ini bez uvjerenja, sam sebe iskljuuje
iz zajednitva katolike vjere i tako postaje izopenik kojemu se moe oprostiti grijeh, ali ne
moe dobiti odrjeenje. Ta situacija uvjerljivo je usporediva sa sluajem odmetnika od vjere,
onih koji su se za vrijeme progona od strane pogana odrekli kranstva i prinosili rtve
idolima da bi izbjegli muenje. Iako je u pitanju bila samoobrana i nisu nimalo vjerovali u
poganske bogove, ti krani ipak su smatrani krivima i bili su odvojeni od zajednitva
vjernika. Crkveni oci izrekli su strogu presudu: onima koji su se okaljali odmetnitvom od
vjere mogao je biti oproten grijeh, ali samo ako su sveano zatraili oprost i prihvatili
naloenu pokoru. inom tajnog pristupnog obreda templari su se dakle sami izopili; sada je
papu vezivala situacija javnog sramoenja, a naroito tisugodinja doktrina Crkve, kojoj se
ni on, iako papa, nije mogao suprotstaviti. Dakle, templarski red mogao je preivjeti samo
kroz sveano ponienje, traenje oprosta i prihvaanje pokore, a to se vjerojatno trebalo
izvriti stapanjem s hospitalcima, to je Klement V. uostalom smatrao politiki i historijski
nunim.
Izvorni akt istrage koja se odvijala iza zatvorenih vrata u zatvorima tvrave Chinon,
koji je nedavno pronaen poslije sedamsto godina zaborava u dnu Tajnog vatikanskog
arhiva, prenosi ishod postupka koji je zavren odrjeenjem voa od grijeha i njihovim punim
ukljuivanjem u zajednicu sakramenata. Mnoge pojedinosti pokazuju da je Jacques de Molay
bio u dubokom sukobu s Huguesom de Perraudom, da se otro pregovaralo i da je templarski
voa na kraju popustio pred papinim prijedlozima.
Istraga u Chinonu zavrena je 20. kolovoza 1308. g. odrjeenjem Glavnog stoera
templarskog reda od optube za herezu i njegovim ponovnim ukljuivanjem u zajednitvo
otajstava. Po povratku lanova Odbora u Kuriju, papa je dao prirediti drugu, auriranu"
verziju svoje bule Faciens misericordiam, koja je potvrivala misli izraene u prvoj, ali uz
dodatak obavijesti da su voe templarskog reda razrijeeni krivnje i sad se nalaze zatieni
pravosudnim imunitetom tako da ih nitko, uz izuzetak rimskog pape, ne bi mogao ak ni
ispitivati. Vjet potez s dvostrukom bulom dao je kraljevim agentima utisak da papa
namjerava prepustiti voe njihovoj sudbini, pa dok su oni tako oekivali rjeenje u roku od
dvije godine, tri opunomoenika ve su se pobrinula da odrijee uznike od grijeha, a bula
koja je o tome izvjetavala antedatirana je osam dana, tako da bi svaki kraljev potez stigao
poslije svrenog ina.
 Istragom u Chinonu Klement V. je moda htio uzvratiti Filipu Lijepom za podmukao
potez koji je ovaj odigrao prethodne godine, kad je papa, koji se spremao vratiti s odmora i
pokrenuti istragu Crkve nad templarima, uo od jednog glasnika da su njegovi optuenici ve
uhieni, ispitani i proglaeni krivima. Ipak, sve to bio je tek privremeni uspjeh, to je papa
ubrzo i osjetio.
Nekadanji kraljev plan da Bonifacija VIII. podvrgne procesu nije pao u zaborav ni
poslije papine smrti, jer fiziki nestanak Benedetta Caetanija nije ponitio sankcije koje je
izrekao protiv Filipa Lijepog, meu ostalim i opasno izopenje napisano u buli Super Petri
solio. Da se sprijei slubena objava tog izopenja, izveden je atentat u Anagniju: znalo se da
je tu bulu papa izdao na vrhuncu svojih sposobnosti, i taj je tekst, iako nikada nije obznanjen,
bio opasan Damoklov ma koji je mogao osporiti legitimitet francuske krune. Bilo je i drugih
dokumenata protiv Filipa Lijepog koje je papa izdao u najeim asovima njihova sukoba,
kao to je bula Ausculta filii, a posebno Unam sanetarn, koja je potvrivala nemogunost
vjenog spasa za one koji su izvan Rimske crkve, to je poloaj kojemu se Filip Lijepi, u
dubokom sukobu s papom, opasno pribliavao.
Klement V. naao je u svom dugom pravnom i diplomatskom iskustvu zgodnu
smicalicu za smanjenje napetosti i dao je izbrisati iz bogatih registara Bonifacija VIII.
odlomke koji su zvuali najotrije protiv kralja, tako da, kad je uklonjen predmet spora,
Filipa Lijepog ne bi vie zanimalo proglaenje cijelog Caetanijeva pontifikata nezakonitim.
Afera s templarskim redom, a posebno papin potez u vezi s dogaajem u Chinonu, naveli su
kraljeve stratege da skinu prainu sa kakljivog pitanja procesa protiv Bonifacija VIII. i da ga
iskoriste za trgovinu u pregovaranju.
Kralj je formalno zatraio da se pokrene sudski postupak protiv sjeanja na pokojnog
Benedetta Caetanija, koji bi slijedio trag stranog presedana iz najmranijeg doba u povijesti
papinstva, kad je apostolsko prijestolje bilo izloeno sukobima meu strankama rimskog
plemstva. Godine 891. na apostolsko prijestolje popeo se Formoz, klerik koji je za sobom
imao sloenu i vrlo osporavanu duhovniku karijeru. Dok je vrio biskupsku slubu u Portu
(Misli se na dijacezu Porto, prema antikom gradu koji se nalazio juno od Rima, nap. ur. ),
bio je poznat po izrazitim diplomatskim i politikim sposobnostima, ali mu je jedna
protivnika struja zaprijeila karijeru bojkotirajui njegovu kandidaturu za patrijarha
Bugarske, pod izlikom da kanoni zabranjuju biskupu prelazak iz jednog biskupskog sjedita
u drugo. Kad je bio umijean u spletke jednog visokog funkcionara apostolskog dvora,
Formoz je poinio greku to je pobjegao, ime je postao kriv u svaijim oima, pa je
izopen zajedno s pravim urotnicima. Nakon toga, kau da se na koncilu u Troyesu bacio
pred noge papi Ivanu VIII. koji ga je razrijeio grijeha, a zauzvrat se zakleo da se nee vratiti
u Rim i da nee pokuati opet dobiti svoje nekadanje biskupsko sjedite u Portu. U
narednim godinama za papu je izabran Marin I. koji je, budui da je neko bio biskup Caere,
samim svojim izborom ponitio ono pozivanje na kanone kojim je ranije Formoz lien
bugarske patrijarije. Uostalom, Marin I. je izdao neku vrstu naknadne odluke u odnosu na
istke koje su stranke rimske aristokracije provodile jedna protiv druge, i na toj politikoj
liniji Formoz je ponovo dobio biskupsku stolicu u Portu, unato zakletvi koju je dao Ivanu
VIII.
Poslije smrti Stjepana V., 891. godine, nametnulo se ime Formoza zbog njegova
iskustva, ali i nesumnjivih kvaliteta koje mu priznaju i povjesniari. Kao papa poinio je
moda jedinu greku stavi na stranu njemakog kralja Arnulfa, koji je teio osvajanju carske
krune protiv kue vojvoda od Spoletta, koja je udjela za istim naslovom. Godine 895.
Amulf Koruki stigao je u Rim, gdje ga je Formoz u sveanoj ceremoniji okrunio za cara.
ini se da je vladar ubrzo umro, a za njim i Formoz, koji je pokopan u bazilici Svetog Petra,
uz svoje prethodnike.
Izbor Stjepana VI., eksponenta stranke protivne Formozu i njemakoj struji, bio je
pretpostavka epizode koja je prela u povijest kao koncil mrtvaca". Novi papa imao je tada
mogunost proglasiti Formoza nezakonitim papom, i prema tome ponititi krunidbu koju je
on izveo: papin le, koji je ve mjesecima leao u grobu, ekshumiran je i posjednut na
prijestolje sa svim papinskim uresom i iskoriten za jezovitu predstavu u kojoj je pokojni
Formoz priznao svoje grijehe na usta nekog prestravljenog akona.
Osuen kao nezakoniti papa jer je pogazio one kanonske propise koje je papa Marin I.
zapravo ukinuo, njegov je le osakaen odsijecanjem jezika i tri prsta desne ruke kojima je
zareivao, te konano baen u Tiber na ijim ga je obalama potajno izvukao jedan milostivi
redovnik. Filip Lijepi htio je izvesti isti scenarij protiv pokojnog Benedetta Caetanija
ponavljajui tono sve najjezovitije dijelove koncila mrtvaca", uz jedinu razliku to se
pretpostavljalo da je le, koji je ve pet godina leao u grobu, sveden na same kosti.
Tumaenjem tog groznog presedana u svjetlu stila noir, u kojem su stratezi Filipa Lijepog
pokretali sve politike procese njegove vladavine, Klementa V. ucijenili su prijetnjom da e
ekshumirati kosti lanog pape Bonifacija VIII. u procesu koji e ga proglasiti heretikom,
bogohulnikom, bezbonikom, odanim vraanju, i da e na kraju spaliti ostatke kako su
spaljivani neprijatelje vjere.
Razornost dosega te operacije protiv apostolske vlasti daleko je nadmaivala doseg
presedana: Formoz je suen jer je pogazio kanonsku zabranu prelaska iz jednog biskupskog
sjedita u drugo, bez osvrtanja na moralni aspekt, dok u ovom sluaju papu optuuje nosilac
laike vlasti za izrazito vjerske zloine, kao to je hereza i vraanje, kao da se eli poruiti da
je francuski kralj bolji jamac vjere nego zabludjeli papa. Lomaa za pokojnog Bonifacija
VIII. posluila bi samo tome da svojom spektakularnou zapeati potpuni preokret sustava
institucija, da utisne u kolektivno nesvjesno pomisao da se otvara nova era u kojoj e
karizmatska laika vlast Francuskog Kraljevstva voditi kransko drutvo, ako treba i kao
alternativa papinskoj vlasti za koju se sada smatra da je dosegla stanje takve dekadencije da
vie ne moe igrati svoju tradicionalnu ulogu. Dok se organiziralo paljenje lomae na trgu, u
kraljevskoj palai lanovi Vijea sastavljali su program potpune reforme strukture Crkve, a
oko vladara okupljali su se vjerni biskupi kraljevstva, za sluaj da se stvori samostalna
francuska crkva, odvojena od Rima.
U listopadu 1308., tek to je Klement V. postigao sudsku pobjedu u Chinonu, povuen
je prvi potez kraljeva plana: Guichard, biskup Troyesa, optuen je za vraanje i spaljen na
lomai, unato tome to ga je sam papa prije toga odrijeio grijeha. Tom gestom Filip Lijepi
htio je pokazati da je cijela Rimska crkva potpuno zaraena krivovjerjem, budui da je jedan
papa, jedan biskup, pa ak i cijeli jedan religiozni red ogrezao u korupciji. Nakon nekoliko
mjeseci kardinal Napoleon Orsini pisao je kralju da je u Italiji naao vrlo ugledne svjedoke
koji e dokazati krivnju Bonifacija VIII. i da je spreman dovesti ih u Francusku da svjedoe
na procesu. U takvoj tekoj situaciji papa je, iscrpljen boleu koja ga je muila ve
godinama, stjeran pred zid te je odustao od borbe i prepustio Hram njegovoj sudbini. Kao
poglavar Rimske crkve, on je prije svega bio odgovoran za sigurnost te institucije, koju bi
ucjena Filipa Lijepog rascijepila na dvoje. Ali papu je, pri izboru na koji je bio prisiljen, u
prvom redu vodio praktini raun: lanovi reda koji nisu umrli u zatvoru ili pod muenjem
kraljevskih vojnika sad su bili klonuli, demotivirani, skreni od ljage koja je na njih bila
baena. ak i da se uspjelo spasiti red, malo njih htjelo bi i dalje biti njegov dio.
Crkva bi se morala upustiti u jo jedan otvoreni sukob kakav je u svoje vrijeme vodio
Bonifacije VIII., s perspektivom kretanja prema sigurnoj propasti s obzirom na nerazmjer
snaga, a sve to da bi postigla pravno preivljavanje reda koji se vie ne bi mogao osloboditi
sjena ljage, i koji je moda postojao samo jo u volji nekih njegovih najnepokolebljivijih
lanova. U kolovozu 1309. g., kad je kraljevo djelovanje ve dalo uvjerljivi dokaz snage,
Klement V. napisao je pismo svim kranskim biskupima koji, iako su ve pred godinu dana
bili zadueni da pokrenu istrage nad templarima svojih dijeceza, jo nisu pokrenuli nikakav
postupak. Pismo je objanjavalo onima koji bi oekivali da papa sastavi novi Propis za
templare da se to nee dogoditi, te ih je poticalo da ne odgaaju sasluanja. Onaj dio biskupa
koji se nije suprotstavljao templarima bio je, dakle, uvjeren da Klement V. namjerava spasiti
i reformirati taj red, to je vrlo razumljivo, ako se uzme u obzir da je bula koja je bila poslana
biskupima, s naredbom o provoenju istrage po dijecezama, zapoinjala reenicom
Udjeljujui oprost. Nijedan dokument s takvom premisom nije mogao sadravati naredbu
osude. Cijeli niz pisanih izvora koji potjeu od osoba s papinskog dvora izraava isto
uvjerenje da papa radi na tome da na neki nain zajami preivljavanje Hrama. U svjetlu tog
uvjerenja mogue je objasniti dranje nekih visokih prelata kao to je Rinaldo da
Concorezzo, nadbiskup Ravenne, koji je templare svoje dijeceze odrijeio od grijeha zbog
nedostatka dokaza, ili kao to je Peter iz Mainza, koji se pobrinuo potanko sastaviti inventar
dobara koja na njegovu teritoriju posjeduje red, tako da bi mu se moglo sve vratiti kad bude
rehabilitiran.
U kolovozu 1309. g. Klement V. je shvatio da je stjeran pred zid i izabire ono to mu
se prema savjesti ini manjim zlom: rtvovati postojanje templarskog reda da bi spasio
jedinstvo Crkve. Odluka o kraju reda bila je donesena, a sada je na redu bilo spaavanje
bivih templara.
 Krajem 1309. i poetkom 1310. godine u cijelom su kranskom svijetu zapoele one
dijecezanske istrage koje je u ljeto 1308. g. zapovjedio Klement V.
Petog lipnja te godine papa je vratio Inkviziciji sudbenu vlast, ali uz ogranienje da
istrage budu povjerene lokalnim biskupima, a da uloga Suda, ako bi ba htio sudjelovati,
bude tek marginalna. Do tog bitnog iskljuenja organa koji je zaduen za istraivanje
kaznenog djela krivovjerja dolazi ili zbog injenice da je sada papa shvatio da templari nisu
heretici ili zbog zlouporabe kojom se ta institucija okaljala podupirui rabote francuskog
kralja protiv slobode Crkve. Klement V. postii e da Koncil u Vienneu prihvati dva
glasovita akta ija je svrha bila znatno ogranienje djelovanja Suda, a taj se izbor moe
objasniti i iskustvom steenim u procesu protiv templarskog reda.
Izvjetaji o razliitim istragama oblikovani su u biljenike akte i poslani Kuriji, gdje
su inovnici Ureda sastavili opsean spis koji se praktiki odnosi na cijeli kranski svijet.
Sadraj sudskih postupaka pokazuje politiku orijentaciju pojedinih biskupa: u Francuskoj i
u predjelima izloenim francuskom utjecaju i dalje ima mnogo zlouporabe, groznih muenja
i prijevara, dok u podrujima slobodnim od francuskih utjecaja, kao na primjer na Cipru ili u
iberskoj zoni, dokumenti pokazuju vee potovanje zakonitosti. Kraljeva strana nastojala je
na sve naine voditi skupljanje dokaza na tetu reda, kao u traginom sluaju 54 templara
koji su se izjasnili nevinima i koji su 1310. g. spaljeni na lomai prema kraljevskoj
zapovjedi, izdanoj na potpuno neoekivan nain i u potpunom nepotivanju papinske vlasti.
ak su se i teolozi sa Sorbonne usprotivili toj odluci proglasivi je sasvim nelegalnom, ali se
o njihovu miljenju nije nimalo vodilo rauna.
Tamo gdje je vlast Inkvizicije bila jaa, kao na jugu Francuske, nalazimo svjedoenja
o krivnji izrazito povezana s vraanjem, kao to su vjetije kolo" i kolektivne orgije", to
je ak tee od optubi koje je iznosio Filip Lijepi u svojoj optunici, koja se uope nije
odnosila na sotonizam i ograniavala se na spominjanje nepoznatog bradatog idola.
Optuenike se napadalo ne birajui pritom sredstva, pribjegavajui esto svemu onome to je
bilo najodvratnije u lokalnoj kolektivnoj svijesti. Na Cipru je, naprotiv, bilo vitezova koji su
sudjelovali u oajnikoj obrani Akre 1291. g. i u ijim se svjedoenjima podsjea kako na
vojna junatva, tako i na osobnu vjeru templara, posebno slavnog metra Guillaumea de
Beaujeua, ija su dobroinstva bila nadaleko poznata. Bio je tu i vitez zaduen da uva
zarobljene templare u njihovoj prebendi, i koji je tako prisustvovao euharistijskom udu koje
se dogodilo za vrijeme mise koju je kapelan tog reda svakodnevno slavio: hostija koju je
uzdigao za vrijeme euharistije postala je ogromna u rukama sveenika i blistala kao snijeg na
suncu, tako da je zasljepljivala oi.
Donoenje sve te dokumentacije u Kuriju krajem 1309. godine opet je postavilo
Klementa V. pred bolnu dilemu: iako je u zadnje dvije godine odahnuo od procesa i ostavio
da ga vode razni biskupi prema vlastitoj odgovornosti, opet se naao u neprilici i obnovio
nadu da e u odreenom obliku omoguiti preivljavanje Hrama, nadu koju oito u svom
srcu nikada nije napustio. Na velikom sasluanju blizu Pariza, izmeu 1310. i 1311. godine,
mnogi su templari pokazali veliku hrabrost i posvjedoili da arko ele odrati svoje zavjete;
njih petsto javilo se biskupima Komisije da svjedoe u obranu reda.
Klement V. zatvorio se sa svojim suradnicima, koncilskim oima, u opatiju Maucene
gdje se tjednima radilo istraujui golemi spis koji sadri isprave stigle u Kuriju sa svih
sasluanja. Tu je papa dao sastaviti sintezu izvjetaja o dokazima prikupljenim na procesu i
na njima je radio oznaavajui biljekama injenice koje su mu se inile najznaajnijima.
Rezultati te istrage doneseni su na Koncil u Vienneu, koji je otvoren pod vojnom zatitom
francuskog kralja: papa, ak i fiziki stisnut izmeu Filipa Lijepog i prijestolonasljednika,
pozvao je sve prisutne oce da preuzmu odgovornost za odluke koje e biti donesene, a veina
nazonih sveenika nije mogla izbjei slaganje s injenicom da vii interes Crkve zahtijeva
veliku rtvu.
Iako u spisima sa suenja nije potvrena optuba za krivovjerje, templarski red je
suspendiran zbog nedostojnosti kojom se okaljalo mnogo njegovih lanova; suspenzija,
izreena presudom koja nije konana, donesena je zbog vie sile i potrebe da se izbjegne
nanijeti Crkvi velika teta. Bivi templari moi e ui u druge redove i postati njihovi
lanovi, ak i u malteki red, ako vjeruju, unato drevnoj zabrani koju nove odredbe ukidaju.
Posjedi ovoga reda bit e dodijeljeni hospitalcima zato da se potuje volja donatora koji su ih
dali kao milodare za kriarski rat.
Voe Hrama, koje su kraljevi agenti jo uvijek nezakonito drali u zatvoru, pravno titi
imunitet koji im je odredio papa, koji eka pravi trenutak da im zajami spaavanje ivota i
reim kunog pritvora pri papinskom dvoru. Jacques de Molay vie je puta pokuao govoriti
pred papom, ali taj su susret stalno spreavali kraljevi agenti, upravo onako kako se to stalno
dogaalo od poetka procesa. Veliki metar, shvativi da je papa prepustio red njegovoj
sudbini, vjerojatno se pokajao to je prihvatio onaj sporazum neko sklopljen s trojicom
opunomoenika u Chinonu, kad je, da dobije odrjeenje potrebno za reformiranje reda,
priznao neke optube na svoj raun i sveano zatraio oprost.
Ni drugi templari nisu mogli doi u dodir s velikim metrom; neki od njih organizirali
su hrabri otpor okupivi se oko kapelana Pietra da Bologne, vrsnog pravnika, koji je
otvoreno ukazivao na mnogobrojne formalne greke procesa i uspio dovesti u veliku ne-
priliku kraljevu stranu. Pietro je netragom nestao u zatvoru, a ostali, uglavnom nepismeni,
odustali su od borbe.
Poetkom 1314. g. stanje je jo uvijek bilo nepromijenjeno, a kralj je pourivao da se
odlui o sudbini velikodostojnika koji su za optubu predstavljali neku vrstu plutajue mine:
budui da ih je Klement V. defacto oslobodio svake optube i oni su vraeni u katoliko za-
jednitvo vjere, tako da je Molay dobio osobnog kapelana da mu svaki dan slui misu i
liturgijsku slubu u njegovoj eliji, i budui da im je samo papa mogao izrei definitivnu
presudu, strahovalo se da bi iznenadna odluka da se potuje uinak razrjeenja iz Chinona
vratila u igru Glavni stoer templarskog reda, koji je, utoliko to je bio sjedite vrhovne
vlasti, izgledao kao korijen koji bi lako mogao obnoviti cijeli red.
U meuvremenu je papina bolest dospjela do zavrnog stadija: ve godinama izazivala
je jaka krvarenja koja su ga danima zadravala u krevetu, a vie puta se mislilo da mu vie
nema spasa. Klement V. zna da se fiziki ne moe uhvatiti u kotac s tim pitanjem, pa
imenuje Odbor biskupa koji e morati odrediti sudbinu voa. U stvari, igra je ve bila
odigrana; sada se samo pokuavalo provesti odredbu o doivotnom pritvoru pod apostolskim
nadzorom, to bi omoguilo spaavanje ivota templarskih velikodostojnika, a francuskom
kralju jamilo da nee doi do ponovnog uspostavljanja templarskog reda, od ega je najvie
strahovao.
Povjesniari su donedavno smatrali da su prelati koje je izabrao papa bili u potpunom
dosluhu s Filipom Lijepim, ali to miljenje bilo je pretjerano, to e pokazati i kasniji
dogaaji. uvi presudu o doivotnom pritvoru, veliki metar i njegov najvjerniji drug,
preceptor Normandije Geoffroy de Charny, pobune se i proglase potpunu nevinost
templarskog reda u odnosu na sve krivnje koje su mu pripisane. To zbuni biskupe Odbora i
oni odlue prekinuti sjednicu, jer tako neuven sluaj zahtijeva raspravu i konzultacije s
papom. Vidjevi da mu izmie iz ruku ono kompromisno rjeenje koje je vjerojatno
predloio Klement V., a koje je kraljevska strana prihvatila, kralj se pobojao da nestanak
templarskog reda vie nije tako siguran, a pred oima mu se pojavila sablast razrjeenja ili
nekog drugog nepredvienog ina koji bi doveo u pitanje cijeli ishod procesa. Na kraju se
odluio na potez koji e zauvijek zatvoriti templarsko pitanje; dao je oteti Jacquesa de
Molaya i Geoffroya de Charnya te ih tako izmaknuti zakonitom uvanju Odbora. Obojica su
spaljena na lomai, na jednom otoiu rijeke Senne, malo poslije veernje mise.
Izvori koji nam prenose priu o lomai slau se u dokazivanju velikog junatva dvojice
dostojanstvenika koji su ili ususret smrti, koju su namjerno izabrali kao najvii in
svjedoenja u korist vlastitog reda. Jacques de Molay zatraio je da mu krvnici odveu
konopce koji su mu stezali zapea, a zatim je upravio oi prema katedrali Notre-Dame u
kojoj je ve jedanput svjedoio o svojoj nevinosti, i pomolio se Djevici Mariji kojoj je sveti
Bernard posvetio njihov red. Templari su smatrali da je poetak i kraj svega u imenu
Bogorodice; tako je i ovom molitvom veliki metar htio u slavi potvrditi kraj templara i
istodobno sveano iskazati puninu svoje kranske vjere.
Prisutna se gomila uskomeala te se s paljenjem lomae moralo priekati. Prema
svjedoenju pjesnika Geoffroya de Parisa, koji je vjerojatno bio i osobno nazoan
pogubljenju, Jacques de Molay je pozivao pred Boji sud kako francuskog kralja, koji ih je
prevarom napao, tako i papu koji ih je napustio. Klement V. izdahnuo je 20. travnja, malo
vie od mjesec dana poslije lomae. ini se da u smrtnom asu nije mogao sebi oprostiti
nesretan kraj templara, koji je od njega silom iznuen i kojemu se uvijek pokuavao
oduprijeti. Filip Lijepi slijedio ga je nekoliko mjeseci kasnije. injenica da su obojica umrla
tijekom iste godine, nakon to ih je metar na umoru pozvao da za svoje grijehe odgovaraju
pred Bojim sudom, pogodovala je irenju legendi koje su se prenosile naratajima,
pothranjivane tajnom izvanredne hrabrosti koju su dva ponosna dostojanstvenika pokazala
pred krvnicima.
Sedamsto godina poslije tog dogaaja mit o templarima, sazdan od istinite povijesti i
od mnogo izmiljenoga, jo je nevjerojatno iv; istraivanje nam je podarilo nove spoznaje
koje otvaraju daljnje putove istraivanja da bi se otkrilo ono to se jo mora razjasniti.
Klement V. nikada nije izrekao osuujui pravorijek templarima, nego se, naprotiv, pobrinuo
da ukine ekskomunikaciju u koju su templari, prema kanonskom pravu, sami sebe uvalili.
Njegovo razrjeenje nije nikada povueno, i presuda o suspenziji donesena protiv toga reda
na koncilu u Vienneu jo uvijek ostaje nepromijenjena, i poslije sedam stoljea, u obliku
mjere koja nije konana.
Veliki metar i preceptor Normandije, oteti i ubijeni od strane vladara, prije nego je
Odbor, odreen da im sudi, uspio izrei pravorijek, umrli su u onom stanju u koje ih je
dovela papinska vlast; kao krani kojima je oproteno i koji su ponovo primljeni u katoliko
zajednitvo, onako kako su odredili apostolski opunomoenici prema naredbi Klementa V. u
Chinonu.
 U rujnu 2001. godine itala sam, po ne znam koji put, popis dokumenata o procesu
protiv templara, sauvanih u Fundusu Castel Sant'Angela, Tajnog vatikanskog arhiva. Nije
pretjerano rei da sam ga poznavala napamet, budui da sam ga prouavala jo od 1994. g.,
kad sam bila na specijalizaciji u Vatikanskoj koli paleografije, a zatim neodreeni broj puta
za etverogodinjeg doktorskog studija na sveuilitu u Veneciji, ali sam tek toga dana
primijetila neto neobino: na dijecezanskom ispitivanju u Toursu, jednom od mnogih
lokalnih sasluanja templara koje je Klement V. naredio da se izvode po cijelom kranskom
svijetu, ispitivanjima je upravljao kardinal Berenger Fedol. Shvatila sam da tu neto jako
kripi: je li takav vrsni poznavalac kanonskog prava, papin poslanik za najosjetljivije
diplomatske misije, istaknuti lan Kardinalskog zbora, a k tome i neak Klementa V., jedna
takva osobnost, mogla napustiti papinski dvor i otii u provinciju da vodi jednu od
mnogobrojnih istraga po biskupijama?
Detaljnija provjera odmah je sve otkrila. Rije je o sasluanju to su ga provela tri
opunomoenika Klementa V. u samicama dvorca Chinon nad velikim metrom i drugim
dostojanstvenicima Hrama koje je francuski kralj tu zatoio da sprijei njihov susret s
papom; za taj se postupak sumnjalo da se uope dogodio, zato to se o njemu znalo samo iz
posrednih izvora, i utoliko to je potvrivao da je papa odrijeio od grijeha Jacquesa de
Molaya i druge voe. Taj se dokument itavo vrijeme nalazio u papinskom arhivu, praktiki
neprepoznat, zbog neodreene klasifikacije do koje je dolo grekom koja se dogodila
poetkom 17. stoljea.
itanje tog teksta ne ostavlja mjesta sumnji: veliki metar templara i drugi
dostojanstvenici zatraili su oprost od Crkve, i poslije formalnog odricanja, obaveznog ak i
za osobe za koje se samo sumnja da su okaljane herezom, udijeljen im je oprost od strane
apostolske vlasti, te su ponovo primljeni u zajednitvo otajstava.
Prema tome, jo mnogo toga ostaje otkriti o templarima. Jednako tako i posebni obred
Muke Kristove, koji se slavio u veer Velikog etvrtka, u sjeanje na Posljednju veeru, u
kojem su se templari vjerojatno prieivali samo vinom, shvaenim kao euharistijska krv,
odnosno kao napitak vjenog ivota. Taj jedinstveni obredni obiaj podvrgnut je ispitivanju
mnogih strunjaka za orijentalne liturgije i jo se uvijek prouava, zahvaljujui, meu
ostalima, i doprinosu nekih poznavalaca Bizanta iz Papinskog orijentalnog zavoda u Rimu
(Tal. Pontifido Istituto Orientalc di Roma, nap. ur. ): za sada se moe rei da taj obred nije
zabiljeen nigdje drugdje, da je bio nepoznat latinskoj Crkvi, da je specifian za templare
koji su ga, kako se ini, preuzeli iz drevnih vjerskih narodnih tradicija, svojstvenih gradu
Jeruzalemu, moda ak iz starokranskih vremena.
ini se da taj obred prua sugestivnu povezanost s legendom o Svetom Gralu, koji se
tradicionalno tumai kao udotvorni kale kojim se Isus sluio za Posljednje veere da bi
utemeljio euharistiju, ili kao posuda u koju je Josip iz Arimateje skupio krv pomijeanu s
vodom to je istekla iz Kristova prsnog koa poslije razapinjanja na kri. To je mogua
mentalna asocijacija, ali se povjesniar, u nedostatku sigurnih dokaza, mora zaustaviti na
usporednom izlaganju sadraja. Isto se moe rei i za pretpostavku prema kojoj su templari
uvari Kristova pokrova koji se danas uva u Torinu: tu su teoriju, iznesenu prije vie od
dvadeset godina, povjesniari suzdrano doekali, jer postoji mnogo tragova koji joj govore
u prilog, ali nedostaju presudni dokazi. Znamo da su suvremenici smatrali templare uvarima
najsvetijih relikvija muke Kristove, a njemaki pjesnik Wolfram von Eschenbach pripisuje
im uvanje Grala u svojoj verziji pjesme Parzival. Novi pravci istraivanja sigurno potvruju
da to uvjerenje moda skriva neku istinitu podlogu. Ipak, put spoznaje u tom pravcu jo je
dug i postii e znaajne rezultate samo ako se bude drao na odstojanju od fantastine
knjievnosti koja je, posebno ovih zadnjih desetljea, pridala redu templara pretjerano
izvjetaeno ezoterino lice. Odlina knjiga Petera Partnera The Murdered Magicians: the
Templars and Their Myth (Ubijeni magi: templari i mit o njima) ve je razotkrila sline
konstrukcije, rekonstruirala njihovu genezu i otkrila da ponekad skrivaju ak i ekonomske
interese.
Jo jedna esta tema diskusije o povijesti templara odnosi se na kraj toga reda, koji je
bula Klementa V. naslovljena Vox in excelso suspendirala 1312. godine. To se pitanje danas
dosta istie: dok s jedne strane postoje neke neprofitne organizacije koje se naprosto
nadahnjuju vrijednostima templara da bi promicale hvalevrijedne kulturne, folklorne ili
dobrotvorne inicijative, neke druge skupine proglaavaju se naprotiv nasljednicama" tog
reda, ba kao da se on nije nikada ugasio; kao da se nadivjevi proces i lomau zadnjeg
velikog metra on odrao do danas.
Templarski red bio je vjerski i vojniki, to znai da su njegovi lanovi bili vojnici u
sastavu stalne vojske, neoenjeni ili udovci, u svakom sluaju obvezni ne imati enu i djecu,
potivati zavjet pokornosti i ne posjedovati osobna dobra. Koja od tih dananjih skupina
pokazuje te osnovne osobine ovoga reda? Osim tog injeninog stanja, tu je nepremostiva
zapreka po kanonskom pravu koju je nametnuo sam Klement V., koji je u asu suspenzije
ovog reda stavio van zakona svaki pokuaj njegove ponovne uspostave bez papinskog
pristanka, proglaavajui ak ekskomunikaciju protiv svakoga tko bi se usudio koristiti
imenom i oznakama Hrama. Istina je da je papa odbio osuditi red, a njegova suspenzija
odreena presudom koja nije konana, ali ta je mjera na snazi ve sedamsto godina i samo bi
vlast nekog drugog rimskog pape, slijednika Klementa V., mogla promijeniti te odredbe.
Zakljuujui ovu digresiju, vjerujem da strastveni itatelj povijesti Hrama danas moe
mnogo oekivati od buduih istraivanja, uzmemo li u obzir zanos koji ova tema pobuuje i
u sveuilinim krugovima, gdje se do prije nekoliko godina smatrala nevanom. Moda je
veliko bujanje pseudohistorijske literature o templarima doista pomoglo kulturi pobudivi
panju iroke publike i pojaalo potranju za istraivanja na tom podruju. Ako je tako,
dobrodoli su i romani o templarima i Svetom Gralu: posebno zato to tu problematiku danas
prouava dosta mladih istraivaa koji strpljivo i profesionalno preispituju mnoge jo
nepoznate stvari iz kratke, ali burne povijesti tog reda.
 Veliki historiografski uspjeh na koji je naila ova tema, pogotovo zbog naglog i
traginog kraja templarskog reda, razbuktao je pravi bum knjiga, kako istraivakih tako i
pomodnih, uinivi gotovo nemoguim pruiti iscrpnu bibliografiju.
Odredili smo, ipak, upozoriti samo na znanstveno pouzdane publikacije. Slian se
problem postavlja i za druge teme, kao to je nastanak srednjovjekovnog vitetva, kriarske
ratove, povijest papinstva izmeu XI. i XV. stoljea, koje usko zadiru u templarske dogaaje
i koje se uvrtavaju meu radove cijelih historiografskih tradicija; u ovom sluaju odredili
smo dati probranu bibliografsku panoramu koja daje prvenstvo najpoznatijim i jo aktualnim
djelima zajedno s najnovijim naslovima.
Polazite za svako openito istraivanje o templarskom redu predstavljaju sljedei
radovi: A. Demurger, Vie et mort de l'ordre du Temple, Pariz, 1985., i M. Barber; The New
Knighthood. A History ofthe Order ofthe Temple, Cambridge, 1994., koji pokrivaju cijeli
raspon njegove povijesti. O pretpostavljenom usvajanju ezoterizma od strane Hrama
najkorisnije je djelo Petera Partnera, The Murdered Magicians: The Templars and Their
Myth, Oxford, 1987.
Korisna lektira su takoer i: B. Bordonove, La vie quotidienne des Templiers au XIII.
siecle, Pariz, 1975.; P. Dupuy, Histoire de l'Ordre Militaire de Templiers, Bruxelles, 1751.; J.
Gmelin, Schuld und Unschuld des Templerordens, Stuttgart, 1893. i M. Melville, La vie des
Templiers, Pariz, 1951.
 Glavni izvori za povijest reda su rukopisni kodeksi koji sadre pravilo, propis i
sljedea utemeljenja (retrats), dokumenti sadrani u mapama raznih prebendi, iskazi koje su
dali templari za vrijeme procesa, koji se mogu nai u aktima presluavanja koji su stigli do
nas.

Najpotpunije kritiko izdanje latinskih i francuskih dokaza pravila prihvaenog na

koncilu u Troyesu je: S. Cerrini, Une experience neuve au sein de la spiritualite medievale-
.l'Ordre du Temple, 1120. - 1314. Etude et edition des regles latine etfrangais, doktorska
dizertacija prijavljena 1998., na Universite de Paris IV, Sorbonne, dok je za cjelokupni uvid
u templarski statutarni korpus potrebno obratiti se ve datiranom izdanju H. De Curzona, La
Regle du Temple, Societe de l'Histoire de France", Pariz, 1886., koje treba upotpuniti
sadrajem prirunika koji je izdao J. Delaville Le Roulx, Un nouveau manuscript de la Regle
du Temple, u Annuaire-Bulletin de la Societe de l'Histoire de France", 26,1889., br. 2. str.
185-214.
Ono to je preivjelo u lokalnim mapama naznaeno je u G. D'Albon, Cartulaire
general de l'Ordre du Temple, 2 sveska, Pariz, 1913. - 1922. (koji sadri irok repertoar
drugih izdanja) koje treba integrirati s G. Leonard, lntroduction au cartulaire manuscrit du
Temple (1150. - 1317.), Pariz, 1930. i noviji B. A. Lees, Records of the Templars in England
in the Twelfth Century.
The lnquest od 1185. with Illustratives Charts and Documents, Oxford, 1935.; F.
Bramato, Lordine dei Templari in Italia, u Nicolaus", 12,1985.
Papinski dokumenti koji se odnose na prvi dio templarske povijesti nalaze se u R.
Hiestand, Papsturkunden fur Templer und Johanniter, 3 sveska, Abhandlungen der
Akademie der Wissenschaften in Gottingen, Philologisch-historische Klasse 77 und 135,
Gottingen, 1972. - 1983.
Cijeli korpus iskaza koje su dali templari za vrijeme procesa nalazi se sakupljen i
klasificiran u elektronikom arhivu (9,5 MB) opremljen od B. Frale, Guardiani del Santuario.
Le radici orientali del processo contro l'ordine del Tempio (1129. -1314.), doktorska radnja
iz povijesti europskog drutva obranjena na Dipartimento studi storici Sveuilita ,,Ca'
Foscari u Veneciji, pod supervizijom S. Gasparrija i G. Ortallija, XI. ciklus, 2 sveska,
Venecija, 1996. - 2000., dok su pojedini izvori naznaeni u dodatku B. Frale, L'Ultima
battaglia dei Templari. Dal codice ombra" dobbedienza militare alla costruzione del
processo per eresia, Rim, 2001., kojem treba dodati tekst sadran u F. Tommasi,
Interrogatorio di Templari a Cesena (1310.), uvod u tekst Acra 1291. (dolje naveden meu
djelima iz zbornika), str. 265-300., i tekst o ispitivanju u Chinonu koji je naen u novije
vrijeme, u B. Frale, II Papato e il processo ai Templari. L'inedita assoluzione di Chinon alla
luce della diplomatica pontificia, Rim, 2003., str 198-215.
Ostali naroito vani izvori u prouavanju povijesti templarskog reda, iako pod
utjecajem povijesne optike njihovih autora, kronika Vilima nadbiskupa Tira, Willermi
Tyrensis, Historia rerum in partibus transmarinis gestarum a tempore successorum Mahumet
usque ad annum MCLXXXIV, u Recueil des Historiens des Crusades. Historiens
Occidentaux. 5 svezaka, Pariz, 1872. 1895., i ona opaska kronika templara iz Tira",
Chronique du Templier de Tyr, u Les Gestes de Chiprois, koju je uredio Ch. Raynaud,
Societe de l'Orient Latin. Serie Historique", 5, eneva, 1877., str. 139-334.
Velik dio papinskih dokumenata koji se odnose na red izdao je G. Lamattina, Regesta
Pontificum Romanorum erga Templarios (1139. - 1313.), Rim, 1984.
 Djela iz zbornika, zbirke studija i akti posebno zanimljivih skupova za povijest reda:
Acri 1291. La fine della presenza degli ordini militari in Terra Santa e i nuovi orientamenti
nel XIV secolo, Biblioteca di Militia Sacra", 1, uredio F. Tommasi, Perugia 1996.; Autour
de la premiere croisade, Actes du Colloque de la Society for the Study of the Crusades and
the Latin East, priredio M.Malard, Clermont-Ferrand, 22. - 25. Lipnja 1995., Pariz,
1996.; Bernardo Cistercense, Atti del XXV convegno storico dell'Accademia Tudertina -
Centro di studi sulla spiritualita medievale, Todi 8. - 11. listopada 1989., Perugia, 1990.; De
recuperatione Terre Sancte. Dalla Respublica Christiana" ai primi nazionalismi e alla
politica anatimediterranea, priredio A. Diotti, Firenca, 1977.; Dei gesta per Francos. Etudes
sur les croisades dediees a Jean Richard, priredili M. Balard, B. Z. Kedar i J. Riley-Smith,
Aldershot, 2001.; Die geistlichen Ritterorden Europas, priredili J. Fleckenstein i M.
Hellmann, Sigmaringen,1980.; Dizionario degli istituti di perfezione, I, Rim, 1974.;
Dizionario storico del Papato, pod rukovodstvom Ph. Levillaina, tal. prijevod F. Saba Sardi,
2 sveska, Milano, 1996.; Enciclopedia cattolica, 12 svezaka, Rim, 1948. - 1954.;
Enciclopedia dei papi, priredio Istituto dell'Enciclopedia Italiana, 3 sveska, Rim, 2000.; Le
crociate. L'Oriente e l' Occidente da Urbano II a san Luigi (1096. - 1270.), katalog izlobe
odrane u Rimu, Palazzo Venezia, uredio M. Rey-Delque, Rim, 1997.; Les Croisades,
priredio R. Delort, Pariz, 1988.; Les Incfuisiteurs. Portraits de defenseur de lafoi en
Languedoc (XIII-XIV siecles), pod ravnanjem L. Albareta, Toulouse Cedex 6, 2001.; I laici
nella societas christiana" dei secoli XI e XII, Atti della III Settimana internazionale di
studio, Mendola 21. - 27. kolovoza 1965., Milano, 1968.; I Templari in Piemonte dalla storia
al mito, priredio R. Bordone, Torino, 1995.; I Templari, la guerra e la santita, priredila S.
Cerrini, Rimini, 2000.; I Templari: mito e storia, Atti del convegno internazionale di studi
alla Magione templare di Poggibonsi-Siena, 29. - 31. svibanj 1987., priredili G. Minucci e F.
Sardi, Sinalunga 1989.; La Commanderie. Insitution des ordes militaires dans l'Occident
medieval. Premier colloque international du Conservatoire Larzac Templier et Hospitalier,
listopad 2000., Pariz, 2002.; Lettres des premiers chartreux, Sources chretie- nnes", 88,
Pariz, 1962.; Materiali inediti per la storia dei Templari nel Regno di Sicilia, Atti del III
covegno nazionale di Pavalon" - Laboratorio di studi templari per le Province meridionali,
priredili G. Giordano i C. Guzzo, Manduria, 2002.; La Mditerranee au temps de Saint
Louis, Actes du Colloque d'Aigues-Mortes, travanj 1997.; priredili g. Dedeyan i J. Le Goff,
Aigues- Mortes,1998.; Militia Christi" e crociata nei secoli XI-XIII, Atti della XI settimana
internazionale di studio del centro di studi medioevali, Mendola, 28. kolovoza - 1. rujna
1989., Milano, 1992.; The Horns of Hattin, priredio B. Z. Kedar, Jeruzalem, 1988.; The
Militan/ Orders: I. Fighting for the Faith and Caring for the Sick, priredio M. Barber,
Ashgate, 1994.; II. Vfelfare and Warfare, priredio H. Nicholson, Ashgate, 1998.; Militia
sacra. Gli ordini militari tra Europa e Terrasanta, priredili E. Coli, M. de Marco i F.
Tommasi, Perugia, 1994.; Storici arabi delle crociate, priredio F. Gabrieli, Torino, 1973.;
Soria della Chiesa, priredio D. Quaglioni, svezak XI, La crisi del Trecento e ii Papato
avignonese (1274. - 1378.), Torino, 1994.
O kriarskim ratovima, razvoju srednjovjekovnog vitetva, drai koju je Istok vrio na
zapadno drutvo i drugim pojavama povezanim s porijeklom Hrama moemo dobiti korisnu
historiografsku panoramu iz: P. Alphandery i A. Dupront, La Chretiente e l'Idee de Croisade,
2 sveska, Pariz, 1954.; G. Althoff, Nuncfiarit Cristi milites, qui dudum extiterunt raptores.
Zur Entstehung von Rittertum und Ritterethos, u Saeculum", 32,1981., str. 317- 333.; A.
Barbero, L'aristocrazia nella societa francese del medioevo. Analisi delle fonti letterarie
(secoli XI-X1I1), Bologna, 1987.; U. R. Blumenthal, Papal and local Councils: The
Evidenceofthe ,,pax" and tregua Dei", u La Riforma gregoria- na e VEuropa, u Stui
Gregoriani", XIV, 1991str. 137-144.; M. Buli, Knighty Piety and the Lay Response to the
First Crusade (The Limousin and Gascony, c. 970. - c. 1130.), Oxford, 1993.; O. Capitani,
Sondaggio sulla terminologia militare in Urba?w II, u Militia Christi" e Crociata nei secoli
XI-XUJ, nav., str. 167-192.; F. Carini, Alle radici della cavalleria mediavale, Firenca,
1981., F. Cardini, Bernarda e le Crociate, u Bernardo Cistercense, nav., str. 187-197.; F.
CardinI, Le crociate trn ii mito e la stona, Roma, 1986.; F. Cardini, La guerra santa nella
cristianita, u "Militia Christi" e Crociata nei secoli XTX1II, nav. str. 387-399.; F. Cardini,
Gerusalemme d'oro, di rame, di lue: pellegrini, crociati, sognatori d'Orientefra XI e XV
secolo, Milano, 1991.; F. Cardini, I Cristiani, la guerra e la santita, u I Templari la guerra e la
santita , nav., str. 9-17.; H. E. J. Cowdrey, The Peace and the Truce ofGod in the Eleventh
Century, u "Past and Present", 46-49,1970., str. 42-67.; Idem, Pope Gregorius VII (1073. -
1085.), Oxford, 1988.; G. Duby, Les origines de la chevalerie, u Ordinamenti miliari in
occideentte nell'alto medioevo, XV Settimana internazionale di studio del Centro di stui
sull'alto medioevo di Spoleto, Spoleto, 1968., str. 739-761; L. Dupont-Lachenal, Canonici
regolari di s. Agostino, u Enciclopedia cattolica, serija 553-565; J. Flori, L'ideologie du
glaive. Prehistoire de la chevalerie, eneva, 1983.: J. Flori, Ld premiere croisade. L'Occident
chretien contre 1Islam (aux origines des ideologies occidentales), Bruxelles, 1992.; K. M.
Setton, A History of the Crusades, svezak I., The First Hundred Years, priredio M. W.
Baldvvin, Madison, 1969.; svezak II.: The Later Crusades (1189 - 1311), priredili R. Lee
Wolff i H. W. Hazard, Madison, 1969.
Za glavna pitanja Starog i Novog zavjeta: K. M. Kenyon, Jerusalem: Excavating 3000
Years of Histon/, London, 1967.; F. Cardini, 11 pellegrinaggio. Una dimensione della vita
medievale, Manziana, 1996.; A. Frolow, La relique de la vrai Croix. Recherches sur le
developpement d'un culte, Pariz, 1961.; J. B. Segal, Edessa the Blessed City, Oxford, 1970.;
E. Wilson, The Scrolls of the Dead Sea, London, 1955.
O poecima templarskog reda, papinskom odobrenju, ulozi svetog Bernarda i o
pitanjima u vezi s propisom: F. Cardini, l poveri cavalieri del Cristo. Bernardo di Clairvaux e
la fondazione delTordine templare, Rimini, 1992.; Di Carpegna Falconieri, Innocenzo II, u
Enciclopedia dei Papi, nav., str. 261-268.; S. Cerrini, Onorio II, u Enciclopedia dei Papi,
nav., 255-258.; S. Cerrini, Celestino II, u Enciclopedia dei Papi, nav., str. 259-261.; S.
Cerrini, I Templari: una vita da fratres, ma una regola antiascetica; una vita da cavalieri, ma
una regola antieroica, u I Templari, la guerra e la santita, nav., str. 19-48.; S. Cerrini, A Neiu
Edition of the Latin and French Rule of the Temple, u The Militury Orders, II Welfare and
VJarfare, nav., str. 207-215.; S. Cerrini, Lordine del Tempio. Aggiornamento bibliografico,
u I Templari, la guerra e la santita, nav., str. 153-163.; S. Cerrini, Le fondateur de V ordre du
Temple a ses freres: Hugues de Payens et le "Sermo Christi Militibus", u Dei gesta per
Francos. tudes sur les croisades dediees a jean Richard, nav., str. 9-110.; R. Hiestand,
Kardinalbischof Matthaus von Albano, das Konzil von Troyes und die Entstehung des
Templerordens, u "Zeitschrift fiir Kirchengeschichte", str. 99., 1980., str. 17-37.; K. Korner,
Die Tempelregel. Aus dem Altfranzosischen iibersezt und mit erlauternden Anmerkungen
verse- hen, Jena, 1904.; F. Tommasi, "Pauperes commilitones Christi. Aspetti e problemi
delle origini gerosomilitane, u "Militia Christi"e Crociata nei secoli XI- XIII, nav. str. 443-
475.; F. Tommasi, Per i rapporti tra Templari e Cisterciensi. Orientamenti e indirizzi di
ricerca, u I Templari. Una vita tra riti cavallereschi e fedelta alla Chiesa, Atti del I Convegno
"I Templari e san Bernardo di Chiaravalle", Certosa Firenze 23. - 24. ottobre 1992., str. 227-
274.; K. Elm, Kanoniker und Ritter vom Heiligen Grab. Ein Beitrag zur Entstehung und
Frtigeschichte der Palistinischen Ritterorden, u Diegeistlichen Ritterorden Europas, nav.,
str. 141-169.; K. Elm, Canonici del Tempio, u Dizionario degli lstituti di Perfezione, serija,
884-886.; J. Leclerq, Un document sur les debuts des Templiers, u "Revue 'histoire
ecclesiastique", 52, 1957., str. 81-91.; G. Ligato, Fra Ordini Cavallereschi e crociata:"milites
ad terminum" e "confraternitates" armate, u "Militia Christi"e Crociaia nei secoli XI-XIII,
nav., str. 645- 653.; D. Selvvood, "Quidam autem dubitaverunt": The Samt, the Sinner, the
Temple and a Possibile Chronology, u Autour de la premijere croisade, nav., str. 221-230.; F.
Tommasi, i 'Templari e ii culto delle reliquie, u I Templari: mito e storia, nav., str. 191-210.;
J. M. Upton-Ward, The Rule of The Templars, u "Studies in the History of Medieval
Religion", 4, 3997.
Zanimljive novosti navedene u novoj studiji L. Pavanella, Da "fratemitas" a "ordo:
ragioni per la fondazione di una "militia", i "Pauperes commilitones Christi" radnja
prijavljena na Dipartimento studi storici delTUniversita "Ca' Foscari" di Venezia, Venecija,
2004. i u radnji C. Guzza, Templari in Sicilia. La storia e le sue fonti tra Federico II e
Roberto d'Angid, Gen ova, 2003.
Studije o metrima reda: M. Barber, James de Molay, the Last Crand
MasteroftheTemple, u "Studia Monastica", 14,1972., str. 91-124.; M. L. Bulst- Thiele,
Sacrae Dom us Militiae Hyerosolimitani Magistri. Untersuchungen zur Geschichte des
Templerordens 1118/19. - 1314., Gottingen, 1974.; A. Demurger, Jaccjties de Molay. Le
crepuscute des templiers, Pariz, 2002.; P. Duguyet, Essai sur Jaccjues de Molay, Pariz,
1906.; A. Q. Forev, Letters of the Tzvo Last Templar Masters, u "Nottingham Medieval
Studies", 45,
2001.,str. 145-171; T. Lerov, Hugues de Payens, chevalier ehampenois, fon- dateur de
VOrdre des Templiers, Troyes, 2001.; G. Lizeran, Les depositions du grand maitre Jaccjues
de Molay au proces des templiers (1307. - 1314.), u "Moyen Age", 26, 1913.; str. 81-106.; J.
Philips, Hugues ofPayens and the 1129 Damascus Crusade, u The Military Orders, svezak I,
nav., str. 141-147.; W. Schwartz, Die Schuld des Jakob von Molay, des letzten Grossmeister
des Templer, u "Welt als Geschichte", 17, 1957., str. 259-279.; V. Thomassin, Figures
comtoises: ]acques de Molay, Pariz, 1912.; A. Trunz, Zur Geschichte des letzten
Templermeister, Friburg, 1919.
O vojnoj ulozi Hrama i obrambenim problemima Svete Zemlje: M. Barber, Supplying
the Crusaders States. The Role of the Templars, in The Horns of Hattin, nav.; A. Demurger,
Templiers et hospitaliers dans le combat de Terre sainte, u Le Combattant au Moi/en Age,
uredio M. Balard, Pariz, 1995., str. 77- 96.; A. Demurger, Chevaliers du Christ. Les orders
religieux-militaires au Moyen Age (XI -XVI siecle), Pariz, 2002.; C. Gaier, Armes et
combats dans l'universe medieval, u "Bibliotheque du Moyen Age", 5,1995.; A. Forey,
Novitiate and Instruction in the Military Orders During the Tzvelfth and Thirteenth
Centuries, u Speculum", 61, 1986.; A. Forey, The Military Orders. From the Tzvelfth to the
Early Fourteenth Centuries, London, 1992.; A. Forey, Gli ordini militari e la difesa degli stati
crociati, u Le Crociate. L'Oriente e L'Occidente, nav., str. 253-258.; A. Luttrell, Templari e
Ospitalieri: alcuni confronti, u 7 Templari, la guerra e la santita, nav., str. 133-152.; C.
Marshall, \Narfare in the Latin East, 1192. - 1291., Cambridge, 1992.; H. Nicholson,
Templars, Hospitaliers and Theutonic Knights. Images ofthe Militan/ Orders (1128. - 1291.),
London, 1995.; C. Pravver, Histoire du royaume latin de Jerusalem, 2 sveska, Pariz, 1969. -
1970.; D. Pringle, Templars Castles betioeen Jaffa and Jerusalem, u The Militan/ Orders,
nav. II, str. 89-109.; D. Pringle, Templar Castles on the Road ofthe Jordan, ibidem, I, str.
148-166.; J. Riley-Smith, The Templars and Teutonic Knight in Cilician Armenia, u The
Cilician Kingdom of Armenia, uredio T. S. R. Boase, Edimburg, 1978., str. 92-117.; S.
Runciman, Storia delie crociate, tal. prijevod E. Bianchi, A. Comba i F. Comba, 2 sveska,
Torino, 1966.
O financijskim djelatnostima reda: L. Delisle, Memoires sur les operations financiers
des Templiers, u Memoires de l'Institut National de France, Academie des Inscription et
Belles-lettres", XXXIII, Pariz, 1889.; A. Demurger, Tresor des templiers, tresor du roi. Mise
au point sur les operations financiers des templiers, u Pouvoir et gestion", 5, 1997., str. 73-
85.; L. Di Fazio, Lombardi e Templari nella realta socioeconomica durante ii regno di
Filippo ii Bello, 1285. - 1314.-, Milano, 1986.; D. M. Metcalf, The Templars as Bankers and
Monetary Transfers betiveen West and East in the 12-th Century, u Coinage in the Latin
East. The Fourtlr Oxford Symposium in Coinage and
Monetary History, uredili P. W. Edbury i D. M. Metcalf, Oxford, 1980.; J. Piquet, Des
banquiers au moyen age: les templiers, Pariz, 1939.
O polemikama protiv vojnih redova u drugoj polovici trinaestog stol j e- a, planovi
spajanja i kraj kriarskih kraljevstava: P. Amargier, La defense du Temple devant le conicle
de Lyon eri 1274, u 1274, annee charniercmutations et continuite, Colloque international du
Cnrs, Lyon-Pariz 1974., Pariz,1977., str. 495-501.; F. Cardini, U ruolo degli ordini militari
nei progetto di recupera- tio" della Terrasanta secondo trattatistica della fine del XIII e XIV
secolo, u Acri
1291.,nav., str. 137-142.; A. Demurger, Les templiers, Matthieu Pari et les sept
peches capitaux, u I Templari. Mito e storia, nav., str. 153-169.; Idem Les ordres militaires et
la croisade au debut du XIV siecle. Quelques remarques sur les traites de croisade de
Jacc/ues de Molay er Foulques de Villaret u Dei gesta per Francos. Etudes sur les croisades
dediees a jean Richard, nav.; M. L. Favreau-Lilie, The Military Orders and the Escape ofthe
Christian Population from the Holy Land in 1291, u Journal of Medieval History", 19,
1993., br. 3, str. 201-227.; P. Edbury, The Templars in Cyprus, u The Military Orders, nav.,
str. 189-195.; P. Riant, Etudes sur les derniers temps de royaume de jerusalem, u Archives
de l'Orient Latin", 14, 1878.; B. Z. Kedar i S. Schein, Un projet de passage particulier"
propose par l'Ordre de lHopital, 1306 - 1307, u ,,Bibliotheque de l'Ecole des Chartes",
137,1979., str. 212-226.
O duhovnosti i specifinim liturgijama templara: M. L. Bulst, Noch ei7wtal das
Itinerarium peregrinorum, u Deutsches Archiv ftir Erforschung des Mittelalters", 20, 1964.,
str. 210-221.; C. Dondi, Manoscritti liturgici dei Templari e degli Ospitalieri: le nuove
prospettive aperte dal sacramentario templare di Modena (Biblioteca capitolare O.ll. 13), u I
Templari, la guerra e la santita, nav., str. 85-131.; L. Elm, Die Spiritualitat der geistlichen
Ritterorden des Mittelalters. Forschungsstand und Forschungsprobleme, u Militia Christi" e
Crociata, nav., str. 477-518.; B. Frale, Chevaliers d'Outremer. Note di ricerca sugli esordi
dell'ordine templare fra Occidente e Terrasanta, u EVKOSMIA. Studi miscellanei per ii 75 di
Vincenzo Poggi S.I., uredili V. Ruggieri i L. Pieralli, Catanzaro, 2003., str. 257-274.; J.
Leclerq, Un document sur les debuts des Templiers, u Revue 'histoire ecclesiastique",
52,1957.; A. M. Legras i J. L. Lemaitre, La pratique liturgiijue des Templiers et des
Hospitaliers de Saint-Jean de Jerusalem, u L'ecrit dans la societe medievale, napisano u ast
Lude Fossier, Pariz, 1991., str. 77-137; H. E. Mayer, Zlim Itinerairum Peregrinorum. Eine
Enviderung, u Deutsches Archiv flir Erforschung des Mittelalters", 21, 1965., str. 593-606.;
H. E. Mayer, Zur Verfasserfrage des Itinerarium peregrinorum, u Classica et medievalia",
26, 1965., str. 279- 292.; F. Tommasi, I Templari e ii culto delle relicjuie, u 1 Templari: mito
e storia, nav., str. 191-210.
O sukobu izmeu papinstva i francuske krune, u koji se ukljuuje templarsko pitanje:
R. H. Bautier, Diplomat ique et histoire politique. Ce que la critique, diplomatique nous
apprend sur la personnalite de Philippe le Bel, u Revue Historique", 259, 1978.; M.
Boutaric, Clement V, Philippe le Bel et les Templiers, Ier partie, u Revue des Questions
Historiques", 10,1871.; J. Bernard, Le nepotisme de Clement V et ses complaisances pour la
Gascogne, u Annales du Midi", LXI, 1949., str. 369-412.; M. D. Chenu, Dogme et theolo-
gie dans la bulle Unam sanctum", u Recherches de Science Religieuse", 40, 1952., str.
307-316.; J. Coste, Boniface VIII en proces, Articles d'accusation et de- positions des
temoins (1303 -1311), Rim, 1995.; M. Delle Piane, La disputa tra Filippo ii Bello e
Bonifacio Vili, u Storia delle idee politiche, economiche e sociali, predio L. Firpo, 2 sveska,
Torino, 1983., str. 497-541.; M. C. De Matteis, La chiesa verso un modello teocratico: da
Gregorio VII a Bonifacio VIII, u La storia. I grandi problemi dal Medioevo all'Eta
contemporanea, uredili N. Tranfaglia i M. Firpo, svezak 1, II Medioevo. I quadri generali,
Torino, 1988.. str. 425-452.; A. Demurger, Benedetto XI, u Dizionario storico del Papato,
nav. str. 161-162.; I, Clemente V, ibidem, str. 325-327.; J. H. Denton, Pope Clement V's
Early Career as a Royal Clerk, u The English Historical Revievv", 83,1968., str. 303-314.;
Y. Dossat, Guillaume de Nogaret, petit-fils d'herelique, u Annales u Midi", 53, 1941., str.
391-402.; E. Dupre Theseier, Bonifacio VIII, u Enciclopedia dei papi, nav., str. 472-493.; J.
Favier; Philippe le Bel, Pariz, 1978.; R. Fawtier,
L'attentat dAnagni, u Mlanges d'Archeologie et d'Histoire, 60,1948., str. 153-179.;
H. Finke, Acta Aragonensia. Quellen zur deutschen, italienischen, franzosischen, spanischen,
zur Kirchen und KuHur-geschichte asus der diplorm- tischen Korrespondenz }ayme 11
(1291 1327), 3 sveska, Berlin-Ltipzig, 1908 - 1922.; B. Guillemain, La cour pontificale
d'Avignon (1309 - 1376). tude d'unc societe, Pariz, 1962; Id., Bonifacio Vili e la teocrazia
pontificia, u Storia della Chiesa, nav. str. 129-74.; Id .,11 papato sotto la pressiorte del re di
Francia, ibidem, str. 177-232; P. Flerde, Celestino V, ibidem, str. 93-127.; Ch. V. Langlois,
Documents rlatifs a Bertrand de Got (Clement V), u Revue Historique", 60, 1889., str.
48-54,; G. Lizerand, Clement V et Philippe le Bel, Pariz, 1910.; R. Manselli, Arnaldo da
Villanova e i Papi del suo tempo, in Studi Romani", 7, 1959., str 146-161.; M. Melville,
Guillaume de Nogaret et Philip le Bel, Revue d'Histoire de l'Eglise de France", 36,1950.,
str. 56-66.; S. Menache, Clement V et le nnjaume de France. Lln nouveau regard, u Revue
d'Histoire de 1' Eglise de France", 74, 1988., str. 23-38.; A, Para vidni Bagliani, Clemente V,
u Enciclopedia dei papi, nav str. 501-512.; P. Dubois, De recuperatione Terrae Sanctae,
priredio Ch. V. Langlois, Pariz, 1891.; A. Rigault, Le proces de Guichard, eveque de Toyes
(1308 - 1313), Memoires et documents publies par la Societe de l'Ecole des Chartes", 1,
Pariz, 1986.; T. Schmidt, Pa pst Bonifaz Vili und die Idolatrie, u ,,Quellen und Forschungen
a us italianischen Archiven und Bibliotheken", 66, 1986.; T. Schmidt, Der Bonifaz-Prozess.
Verfahren der Papstanklage in derZeit Bonifaz VIII und Clemens V, Koln, 1989.; ). R.
Strayer, The Reign of Philip the Fair, Princeton, 1980.; L. Thomas, La vie privee de
Guillaume de Nogaret, u Annales du Midi", 16,1904., str. 161-207.; L. Viollet, Berenger
Fredol, canoniste, u Histoire Litteraire de la France",
34.1915., str. 62-178; J. L. Villanueva, Viage literario a las Iglesias de Espana,
Madrid, 1806., V, str. 207-221.; Vitae Paparum Avenionesium, priredio M. Mollat, 4 sveska,
Pariz, 1914 - 1927.; I. VValter, Benedetto XI, u Enciclopedia dei papi, nav. str. 493-500.
O dogaajima procesa, Inkvizicija, Koncil u Vienneu i lomaa posljednjeg velikog
metra: M. C. Barber, The Trial of the Templars, Cambridge, 1978.; Bernardi Guidonis,
Practica inquisitionis heretice pravi- tatis, uredio C. Douais, Pariz, 1886.; M. L. Bulst-Thiele,
Der Prozess gegen den Templerorden, u Die geistlichen Ritterorden Europas, nav.; R.
Caravita, Rinaldo da Concorezzo, arcivescovo di Ravenna(1303 -1321) al tempo di Dante,
Firenze, 1964.; C. R. Chenev, The Dozvnfall of the Templars and a Letter in Their Defence,
u Medieval Miscellany Presented to E u gene Vinaver, predili F. Whitehead, A. M. Divernes
i F. E. Sutcliffe, Manchester, 1965., str. 65-79; Chronique rimee attribuee a Geoffroy de
Paris, u Revue Historique des Gaules et de la France", 22, 1865., str. 87-166; K. Elm, II
processo dei Templari (1307 - 1312),u Acri 1291., nav. str. 213-225; H. Finke, Papsttum und
Untergang des Templerordens, 2 sveska, Miinster, 1907.; Portraits de de- fenseur de lafoi en
Languedoc (XU1-XIV siecle), priredio L. Albaret, Toulouse, 2001.; Ch. Lea, A Histon/ of
the Inquisition of the Middle Ages, 3 sveska, New York, 1888 - 1889.; F. I.iuzzi, Apostasia,
u Enciclopedia cattolica, nav., serija, 1674 - 1675.; G. Lizerand, Le Dossier de V affaire des
Templiers, Pariz, 1923. (novo izdanje 1964.); G. G. Merlo, Eretici ed eresie medievali,
Bologna, 1989.; E. Muller, Das Konzil von Vienne (1311 - 1312). Seine Quelle und se i ne
Geschichte, Miinster, 1934.; H. Prutz, Entivicklung und Untergang des
Templerherrenordens, Berlin, 1888.; M. Raynouard, Monuments historiques relatifs a la
condamnation des chevaliers du Temple, Pariz, 1813.; S. Reinach, La Tete magique des
Templiers, u Revue de l'Histoire des Religions", 63, 1911., str. 25-39.; J. M. Sansterre,
Formoso, n Enciclopedia dei papi, nav. str. 41-47.; K. Schottmiiller, Der Untergang des
Templerordens, 2 sveska, Berlin, 1887.; A. Sennis, Giovanni VIII, u Enciclopedia dei papi,
nav, str. 28-34.; R. Seve i A. M. Chagny Seve, Le proces des Templiers d' Auvergne, Pariz,
1986.; H. D. Simonin, La notion d intentio" dans l'oeuvre de St. Thomas d'Aquin, u
Revue des Sciences philosophiques et theologiques", 19, 1930., str. 455-463.; L. Van
Leinvven, L'intention et son objed, u Melanges philosop- hiques", II, Amsterdam, 1948.,
str. 122-131.; I. E.Van Roey, Disquisitio de axiomate: Non sunt facienda mala ut eveniant
bona", u La vie diocesaine, 2, 1980., str. 114-120.; G. Zannoni, Eresia, u Enciclopedia
cattolica, nav. serija, 487-493.
O tajnom ceremonijalu pristupanja: B. Frale, III tima battaglia dei Templari. Dal
codice ombra" d'obbedienza militare alla costruzione del processo per eresia, nav.
O papinskom odrjeenju udijeljenom elnicima reda: B. Frale, Un trnovo documento
sul processo dei Templari, u Materiali inediti per una storia dei Templari, nav., str. 49-58.; B.
Frale, The Chinon Chart. Papal Absolution to Last Templar Master Jacques de Molay, u
The Journal of Meieval History", 30, 2004., str. 109-134.; B. Frale, U Papato e ii processo
dei Templari. Linedita assoluzione di Chinon alla luce della diplomatica pontificia, u La
corte dei papi, nav.
 Barbara Frale (1970.) talijanska je povjesniarka koja ve vie od 15 godina radi u
Tajnom vatikanskom arhivu (Archivum Secretum Vaticanum), a specijalist je za templarsku
povijest, kriarske ratove, te povijest papa. Svjetski glas stekla je 2001. godine, kada je u
fundusu Tajnog vatikanskog arhiva otkrila Pergament iz Chinona" - zapisnik sa suenja
voama templara. Svoja je otkria 2004. g. pretoila u knjigu Templari (l Templari) koju
objavljujemo na hrvatskom jeziku. Doktorirala je na Sveuilitu u Veneciji.

www.Crowarez.org

www.BosnaUnited.net