Feliks Salten

BAMBI
JEDAN IVOT U UMI

Naslov originala:
BAMBI
Eine Lebensgeschichte aus dem Walde
Preveo Dragutin Perkovi

Doao je na svijet usred gutare, u jednoj od onih malih prostorijica

ume koje su naoko na sve strane otvorene, ali ipak odasvud zatvorene.
U njoj zapravo ima vrlo malo mjesta, tek toliko, koliko je bilo
dovoljno za njega i njegovu majku. Stajao je sada tu, ljuljao se sumnjivo na
svojim tankim nogama, gledao glupavo preda se mutnih oiju koje nisu
nita vidjele, objesio glavu i silno drhturio. Bio je jo sasvim oamuen.
Kakvo lijepo dijete! kliknula je svraka. Doletjela je, primamljena
hroptavim stenjanjem koje su bolovi majci izmamili. Svraka je sjedila na
oblinjoj grani. Kakvo lijepo dijete! klicala je. Ne dobi odgovora, ali je
ipak dalje govorila: Nije li udno to moe odmah stajati i hodati! Kako
je to zanimljivo! To jo u svom ivotu nisam vidjela. Dakako, ja sam jo
mlada, tek je godina otkako sam izila iz gnijezda, kao to moda znate.
Kako je to divno. Takvo dijete... ovog je trenutka dolo na svijet i eto, ve
moe stajati na nogama. Vidim, uostalom, da je kod vas srna sve vrlo
otmjeno. Hoe li odmah moi i trati...?
Svakako odgovori tiho majka. No vi ete oprostiti to sada ne
mogu s vama razgovarati. Imam vrlo mnogo posla... osim toga jo sam
malko slaba.
Samo se ne dajte smetati ree svraka ni ja nemam mnogo
vremena. Ali tako se to ne vidi svakoga dana. Molim vas, s kakvim se sve
neprilikama i tekoama takve stvari razvijaju kod nas. Naa se djeca ne
mogu micati kad izau iz jajeta i lee bespomono u gnijezdu; njima je
potrebna njega, i te kakva njega, kaem vam; to vi, dakako, ne moete ni
zamisliti. Koliko posla dok ih nahrani, koliko straha da ih ouva!
Molim ja vas, zamislite samo kako je naporno donositi djeci hranu i u
isti as paziti da im se togod ne dogodi; ta ona sama sebi ne mogu
pomoi; uvijek netko mora biti uz njih.
Nije li tako? A koliko tek treba ekati dok se uzmognu micati, koliko
potraje dok dobiju perje da bi bar donekle izgledala pristojno.
Izvinite odgovori majka nisam vas sluala.
Svraka odleti.
Glupo stvorenje pomislila je za se otmjeno, ali glupo!
Majka je to jedva primijetila. Nastavila je marljivo umivati
novoroene. Umivala ga je svojim jezikom, a to je bilo sve u jednom: i
njega tijela, i trljanje da ga zagrije i toplo draganje.
Mlado je malko glavinjalo. Od glaenja i gurkanja kojim ga je majka
posvuda lako dirala, lane je klecalo, ali je bilo mirno. Njegova crvena
suknjica, koja je jo ponegdje bila upava, imala je fine bijele pjegice, a u
njegovu mamurnom, djetinjem licu jo je ostao izraz, kao od duboka sna...
Okolo-naokolo raslo je ljeskovo grmlje, drijenak, dbunje crnoga
gloga i mlada bazga. Visoka javorova stabla, bukve i hrastovi pravili su
nad gutarom zeleni krov, a iz vrstog, tamnosmeeg tla iznikla je bujad,
oraac i plava kadulja. Sasvim nisko priljubljivalo se uza zemlju lie
ljubiica koje su ve ocvale, i lie umskih jagoda koje su upravo poele
cvjetati. Kroz gusto lie prodirale je svjetlo jutarnjeg sunca kao zlatno
predivo. itava je uma jeala od svakojakih glasova, sva je njima bila
proeta kao nekim radosnim uzbuenjem. Zlatna, je vuga neprestano
klicala, golubovi su bez poinka gukali, kosovi zvidali, zebe se raspjevale,
sjenice cvrkutale. Sve to paralo je svadljivo krijetanje kojim su se javljale
sojke, smijalo se svraje kreveljenje, prodorno jealo metalno praskavo
kvocanje fazana. Katkad se kroz sve te glasove probio i odjeknuo poklik
unin. Nad vrcima drvea jasno je odzvanjao zvidav kliktaj sokolova i
trajno se uo promukli zbor vrana. Mlado srne nije razumjelo nita od
svega toga pjeva i dozivanja, nijedne rijei od svih tih razgovora. Ono jo
svemu tome nije ni obraalo panje. Jo nije iskusilo ni jedan jedini od
svih tih mirisa kojima je disala uma. ulo je samo tiho utanje du svoje
suknjice, dok ga je majka umivala, grijala i ljubila, a mirisalo mu je jedino
blisko majino tijelo. Tijesno se priljubilo uz to toplo i prijatno isparivanje,
ogladnjelo trailo naokolo i nalo vrelo ivota.
Dok je sisalo, majka ga je i dalje ljubila. Bambi aptala je sretna.
Pri tome je svakoga asa lizala glavu, strigla uima i njuila vjetar. Zatim
bi opet ljubila dijete smirena i sretna. Bambi ponovi mali moj Bambi!
Sada, za ranog ljeta, tiho je pod plavim nebom stajalo drvee, dralo
raskriljene ruke i primalo sunanu snagu koja se trunila s visina. Na
ivicama i grmlju gutare rastvarali se cvjetovi: bijele, crvene i ute
zvjezdice. Na mnogima se ve primjeivali plodonosni pupoljci, mnotvo
ih je ve sjedilo na finim vrcima granja, njeno, vrsto i odluno, nalik na
male, stisnute pesnice. Sa tla su se dizale arolike zvijezde mnogog i
raznovrsnog cvijea, i zemlja se na sumranom umskome tlu krijesila od
tihe i jarke radosti boja. Svuda je mirisalo na svjee lie i cvijee, na
vlanu grudu i zeleno iblje. Kad bi granulo jutro ili kad bi se sunce
spustilo na zapad, odjekivala je uma od tisuu glasova; od jutra do veeri
zujkale su pele, brujale ose i brundali bumbari kroz mirisni mir.
Takvi bijahu dani kad Bambi proivljavae svoje prvo djetinjstvo.
Prolazio je sa svojom majkom uskom stazom koja je tekla posred
grmlja. Kako je bilo ugodno ovuda hodati! Gusto je lie blagim dodirom
gladilo bokove i meko se svijalo u stranu.
inilo se da je put na sve strane po deset puta zatvoren i zagraen, pa
ipak se moglo s najveom lakoom ii naprijed. Posvuda je bilo takvih
putova, vodili su uzdu i upoprijeko kroz cijelu umu. Sve ih je majka
poznavala, i kad bi Bambi zastao pred kojim ipragom kao pred nekim
neprobojnim zelenim zidom, uvijek bi majka, bez oklijevanja i bez
traenja, nala mjesto kuda je bio probijen put.
Bambi je pitao. Uivao je u tome da majci postavlja pitanja. Njemu je
bilo najljepe da neprestano zapitkuje, a zatim da slua to e mu
odgovoriti. Bambi se nimalo nije udio to mu stalno i bez muke pada na
pamet pitanje za pitanjem, to mu se inilo sasvim prirodnim; to ga je samo
veoma ushiivalo. inilo mu se arobnim i to to radoznalo eka dok ne
stigne odgovor. Neka on bude kakav mu drago, uvijek je s njim bio
zadovoljan. Katkad ga, dakako, nije razumio, no i to je bilo lijepo jer bi
uvijek mogao nastaviti s pitanjima, ako bi htio. Kadikad i nije dalje pitao, a
to je opet bilo lijepo jer je onda bio zabavljen time da ono to nije razumio
predstavi sebi na svoj vlastiti nain. Gdjekad bi sasvim jasno osjetio da mu
majka nije dala potpun odgovor, da mu namjerice nije rekla sve to je
znala. A to je tek bilo osobito lijepo. Jer tada je u njemu zaostala neka
naroita radoznalost, neka slutnja koja ga je potresla tajanstvenou i
sreom, neko oekivanje od kojega mu je u isti as bilo i tjeskobno i
radosno pri dui, neto tako snano da je utio.
Jednom prilikom upita:
Kome pripada ovaj put, majko?
Nama odgovori majka.
Bambi pitae dalje:
Tebi i meni?
Da.
Nama dvoma?
Da.
Samo nama?
Ne ree majka nama srnama...
to su to srne? upita Bambi u smijehu. Majka se ogleda na nj i
sama se nasmije glasno:
Ti si srna i ja sam srna. To su srne. Razumije li?
Bambi skokne uvis od radosti.
Da, razumijem. Ja sam mala srna, ti si velika srna. Zar ne?
Majka mu potvrdi:
No, eto vidi!
Bambi se opet uozbilji:
Ima li jo srna osim tebe i mene?
Dakako ree majka.
Mnogo.
A gdje su? povie Bambi.
Ovdje, svugdje.
Ali... ja ih ne vidim.
 Ve e ih vidjeti.
Kada? Bambi zastane od same znatielje.
Uskoro.
Majka krene mirno dalje. Bambi poe za njom. utio je jer je
razmiljao to bi to zapravo znailo "uskoro". Doao je do zakljuka da
"uskoro" sigurno ne znai "odmah". No nije bio naistu s tim u kojem
vremenu "uskoro" prestaje biti "uskoro" i postaje "dugo". Odjednom upita:
Tko je ugazio ovaj put?
Mi odgovori majka.
Bambi se zaudi.
Mi? Ti i ja?
Majka mu ree:
Ne mi... mi srne.
On opet zapita:
Ko je?
Svi mi zajedno otpravi ga majka.
Poli su dalje. Bambi od veselja poeli da skoi s puta ustranu, ali
ostade posluno kraj majke. Pred njima zauti neto sasvim pri zemlji.
Neto se pribliavalo ivahnim pokretima, skriveno pod lepezama paprati i
liem loike. Bijedno je zapitao poput niti tanahni glasi, a onda se opet
sve stia. Jo je samo na mahove na tome mjestu zadrhtalo vlae trave i
lie. Jedan je tvor ulovio mia. Sad je mugnuo kraj njih, sakrio se ustranu
i dao se na gozbu.
to je to bilo? upita Bambi uzbueno.
Nita umirivae ga majka.
Ali... Bambi je drhtao ali... ja sam ipak neto vidio.
No, da ree majka nemoj se plaiti. Tvor je ubio mia.
Ali se Bambi ipak strano prepao. Nepoznat, velik uas epa ga za
srce. Dugo je potrajalo dok je opet mogao progovoriti, pa upita:
Zato je ubio mia?
Jer... oklijevae majka ... poimo bre ree napokon kao da se
neega sjetila i kao da je zaboravila na pitanje. Poela je kaskati. Bambi je
poskakivao za njom...
Nastade dulja stanka; opet su mirno koraali dalje. Na kraju upita
Bambi potiteno:
Hoemo li i mi jednog dana ubiti mia?
Ne odvrati majka.
Nikada? pitae Bambi.
Nikada.
Zato ne? nastavi Bambi olakana srca.
Jer mi ne ubijamo nikoga ree majka jednostavno. Bambi bude
opet veseo.
S mladog jasena, koji stajae uz njihov put, zauje se glasno kretanje.
Majka poe dalje ne obazrevi se na to. No Bambi radoznalo stane. Dvije
su se sojke svaale tamo gore u granju oko neijeg gnijezda to su ga bile
opljakale.
Gledajte da se izgubite, nitarijo! vikala je jedna.
Samo se nemojte uzrujavati, budalo odgovori druga ja vas se
nita ne bojim.
Prva je bjesnjela:
Potraite sebi gnijezda sami, kradljivice. Ja u vam razbiti glavu!
Bila je izvan sebe od uzbuenja. Takva prostota! grdila je takva
prostota!
Druga je opazila Bambija, sletjela nekoliko grana nie i izderala se na
nj:
to bulji ovdje, derite! Gubi se!
 Zastraen odskakue Bambi dalje, stigne svoju majku i opet poe za
njom, posluan i sav zaplaen. Mislio je da majka nije primijetila njegovo
zaostajanje.
Nakon nekog vremena upita:
Majko... to je to prostota? Majka mu ree:
Ne znam.
Bambi je razmiljao. Onda zapone opet:
Majko, zato su se one dvije tako ljutile jedna na drugu?
Majka odgovori:
Svaale su se zbog hrane.
Bambi upita:
Hoemo li se mi jednom svaati zbog hrane?
Neemo ree majka.
Zato ne?
Majka odgovori:
Ima je za sve nas dosta.
Bambi htjede jo neto znati:
Majko...?
to eli?
Hoemo li se mi ljutiti jedno na drugo?
Neemo, lane moje ree majka u nas toga nema.
Pooe opet dalje. Odjednom postade pred njima sasvim svijetlo,
blistavo svijetlo. Prestade zelena zamrenost ikare i grmlja; stigoe na kraj
puta. Samo jo nekoliko koraka, pa e izii napolje u svijetlu slobodu koja
se pred njima bila otvorila. Bambi htjede odskakutati naprijed, ali je majka
stala.
to je to? klikne pun nestrpljenja i ve potpuno oaran.
Livada odgovori majka.
 to je to livada? navaljivae Bambi. Majka mu presijee rije.
Sam e vidjeti. Uozbiljila se i paljivo razgledala. Stajala je
nepomino, visoko podigla glavu, napeto prislukivala, dubokim udisajima
ispitivala vjetar i izgledala vrlo, vrlo strogo.
Dobro je ree konano moemo napolje. Bambi se zaleti, ali mu
majka preprijei put.
Ti e ekati dok te ne zovnem. U asu stade Bambi mirno i
posluno. Tako je dobro pohvali ga majka. A sada upamti dobro to
u ti rei. Bambi je uo kako uzbueno govori majka i obuze ga velika
napetost. Nije tako jednostavno izii na livadu nastavi majka to je
teka i opasna stvar. Ne pitaj zato. To e saznati kasnije. Za sada se tono
dri onoga to u ti rei. Hoe li?
Hou obea Bambi.
E, dobro. Ja u, dakle, prva izii. Ostani tu i ekaj. I gledaj uvijek u
mene. Dri me stalno na oku. Kad vidi da ja trim natrag, ovamo unutra,
okrenut e se i trati koliko najbre moe. Ja u te ve stii. Ona uuti,
inilo se da razmilja, a onda nastavi uvjerljivo: U svakom sluaju tri,
tri to moe. Tri... i onda ako se togod dogodi... pa i ako vidi da sam
ja... pala na zemlju... i ne brini se za mene, razumije li?... Ma to vidio ili
uo... samo dalje, onoga asa, to bre, to bolje...! Obeava li?
Da ree Bambi tiho.
No, kad te ja zovnem govorila je majka dalje moe doi. Vani
na livadi smije se igrati. Tamo je lijepo, znam da e ti se svidjeti. Samo... i
to mi mora obeati... na prvi moj poziv mora ve biti kraj mene.
Bezuvjetno! uje li?
Da odgovori Bambi jo tie. Majka je govorila tako ozbiljno. Ona
produi:
Tamo napolju... kad te zovnem... nema vie zvjerkanja i
zapitkivanja, ve da si kao vjetar za mnom! Upamti! Bez predomiljanja i
bez otezanja... smjesta, im ponem trati, znai u trk, i da ne stane dok
opet ne budemo ovdje u grmlju. Nee li to zaboraviti ?
Neu ree Bambi potiten.
Sad, dakle, idem zavri majka, ini se, malko mirnije. Ona izie.
Bambi, koji je nije skidao s oka, vidje kako je laganim, ukoenim korakom
pola naprijed. Stajao je na mjestu pun oekivanja, pun straha i
radoznalosti. Vidio je kako majka oslukuje na sve strane, kako se trgnula,
i sam se trgnuo, spreman da skoi natrag u gutaru. Onda se majka opet
umirila, i kad proe jedan asak, postade vesela. Prignula je vrat, ispruila
ga, pogledala zadovoljno prema njemu i zovnula:
Doi!
Bambi skoi napolje. Spopade ga silno veselje, tako arobno snano
da je u asu zaboravio svoju tjeskobu. Dok je bio u gutiku, vidio je nad
sobom samo kronje drvea, a iznad njih, tek pokatkad i kao kroz male
prozorie, razasute plavetne plohe. Vidio je svu modrinu neba, visoku i
prostranu, i to ga usrei, a da nije znao zato. U umi je upoznao samo
iroke sunane trake ili njeno treperenje svjetla koje je u zlatnome sjaju
titralo kroz granje. Sad je odjednom stajao u vruoj silini sunca koja
zasljepljuje, ija ga je vlast neodoljivo zahvatila; stajao je usred arke
pripeke koja mu je sklapala oi i otvarala srce. Bambi je bio zanesen i
potpuno smeten, naprosto lud od veselja. Bespomono je skoio uvis,
etiri, pet puta na mjestu gdje se nalazio. Nije mogao drukije, morao je
tako... Neto ga je gonilo da skae. Njegovi se mladi udovi napee snano,
dah mu bijae tako dubok i lagan, udiui pio je, pio sa svim mirisima
livade toliko obijesne radosti da je upravo morao skakati. Bambi je bio
lane. Da je bio dijete, kliktao bi od radosti. No on je bio malo srne, a srne
ne mogu kliktati, bar ne onako kako to ine djeca ljudi. Kliktao je, dakle,
na svoj nain, nogama, itavim tijelom koje se odapinjalo uvis. Majka je
stala kraj njega i radovala se. Vidjela je da je Bambi pomahnitao od
veselja. Vidjela je da se baca uvis i da opet bespomono na istome mjestu
pada na zemlju, da zapanjen i omamljen bulji preda se i da se u slijedeem
asu ponovo baca uvis, uvijek iznova. Shvatila je da je Bambi poznavao
samo uske srnee putove ume, da je kroz ovih nekoliko dana svoga ivota
bio navikao samo na tjesnou gutare i da se nije mogao mai s mjesta, jer
nije iskusio to znai slobodno potrati livadom. Ona se prigne nad
ispruene prednje noge, nasmija se Bambiju, skoi u kovitlac i nestade
jurei krugom da je visoko vlae trave samo utalo. Odjednom se Bambi
prepade i stade. Nije li uo znak da se mora vratiti u ikaru? "Ne brini se za
mene", sjetio se majinih rijei, "ma ta vidio i uo; samo dalje, to bre
moe!" Zato se htjeo okrenuti i pobjei kako mu je bilo zapovijeeno. Tad
odjednom dojuri majka u trku; stigla je s divnim umom; ustremila se dva
koraka pred njim, prignula se kao i prvi put, nasmijala mu se i viknula:
Ta lovi me! I gle, ve je opet nestala. Bambi se zapanji. to to znai? to
se to odjednom dogodilo s majkom? No eto je opet, takvom ludom
brzinom da mu se zamaglilo pred oima, gurne ga njukom u bok i ree
brzo: Ta lovi me! i opet odjuri. Bambi poleti za njom. Tek nekoliko
koraka. No odjednom se njegovi koraci pretvore u lake skokove. Kao da ga
neto ponese. Mislio je da leti; ponijelo ga samo od sebe. Pod njegovim
koracima bio je prostor, prostor pod njegovim skokovima, prostor, prostor.
Bambi je bio sav izbezumljen. Trava mu je divno utala u uima. Bila je
prijatno meka, svilasto njena dok je kraj njega promicala. Jurio je u luku,
iznenada mijenjao pravac i poput strijele iknuo novim krugom. Majka je
ve neko vrijeme stajala mirno, pribrala dah i samo se neprestano okretala
na onu stranu kuda je Bambi projurio. Bambi je mahnitao od veselja.
Odjednom nije mogao dalje. Stao je, priao majci kieno diui noge i
gledao je ushieno. Zatim su etali jedno kraj drugoga, ispunjeni velikom
radou. Otkako se nalazio ovdje napolju, gledao je nebo, sunce i zeleni
prostor svojim tijelom, gledao plavetnilo neba zablijetenim, pijanim
pogledom, osjeao sunce prijatno ugrijanim leima i zrak dubokim
disajima. Tek je sada krasote livade uivao oima koje su na svakom
koraku bile oarane novim udesima. Tu se nijedan komadi gole zemlje
nije mogao vidjeti kao u umi. Vlat se gurala do vlati na svakoj toki
prostora, pripijala se i bujala u bogatoj raskoi, pod svakim se korakom
savijala ustranu i opet se pomirena dizala uvis. Daleka je zelena ravan bila
posuta zvijezdama bijelih krasuljaka, ljubiastim i crveno nahukanim
krupnim glavicama rascvale djeteline i raskono sjajnim, zlatnim
zvijezdama koje je maslaak pruao uvis.
Gle, majko povie Bambi kako ondje leti cvijet.
To nije cvijet ree majka to je leptir.
Bambi je udivljeno gledao za leptirom koji se beskrajno njeno
odvojio od jedne stabljike i odlebdio u kolebljivom letu. Sad Bambi vidje
da je mnotvo takvih leptira prelijetalo zrakom nad livadom, naoko brzo,
pa ipak lagano, gore-dolje, u igri koja ga oduevi. Izgledalo je zaista da je
to putujue cvijee koje ne moe da ostane mirno na svojoj stabljici i die
se da se malo poigra, ili kao cvijee koje je silo na zemlju sa sunanim
zracima i koje jo nije imalo mjesta, pa ga izbirljivo trai, sputa se,
nestaje, kao da se negdje smjestilo, ali se odmah opet podiglo, katkada
samo neto malo, sad opet vie, da dalje trai, uvijek dalje jer su, eto,
najbolja mjesta ve zauzeta,
Bambi je gledao za svakim leptirom. On bi ih tako rado promotrio
izbliza, tako bi rado bar jednog jedinog tonije razgledao, ali mu se ne
prui prilika. Neprestano su se komeali. Od toga bude sasvim oamuen.
Kad je zatim opet pogledao na zemlju, zadivio ga je tisuustruki hitri
ivot koji je prtao pod njegovim koracima. Sve se ratrkalo i tralo na sve
strane, izbijalo na vidjelo kao zbrka i vreva i opet u slijedeem asu tonulo
u zelenu podlogu iz koje se diglo.
to je to, majko?
To su sitne ivotinjice odgovori majka.
Gle kliknu Bambi ovdje skae komadi trave. Oh... kako visoko
skae!
Nije to trava rastumai majka to je dobri mali skakavi.
Zato on tako visoko skae? zapita Bambi.
Jer mi ovuda hodamo odgovori majka on se nas boji.
Oh! obrati se Bambi skakaviu, koji je sjedio nasred bijela
tanjura jedne tratinice. Oh ree Bambi utivo ne trebate se bojati, mi
vam uistinu neemo uiniti nita.
Ja te se ne bojim odgovori skakavi utavim glasom.
Ja sam se samo u prvi as prepao jer sam ba razgovarao sa svojom
enom.
Molim, oprostite ree Bambi skromno. Mi smo vas uznemirili.
Nita zato zauti skakavi. Kad ste to vi, ne ini nita. Ali
nikad se ne zna tko je taj koji dolazi, pa treba biti na oprezu.
Ja sam, naime, danas prvi put u svom ivotu na livadi ispripovjedi
Bambi. Majka mi je...
Skakavi je stajao na travici sputene glave, pravio ozbiljno lice i
mrmljao:
To me ne zanima. Ja nemam vremena da s vama brbljam, moram
potraiti svoju enu. Hop! i vie ga nije bilo.
Hop! ree Bambi, zapanjen i zadivljen visokim skokom kojim je
skakavac nestao.
Bambi otri k majci:
 Majko... ja sam razgovarao s njim!
S kim? zapita majka.
No, sa skakaviem pripovijedae Bambi s njim sam
razgovarao. Bio je tako ljubazan sa mnom. On mi se jako svia. On je tako
divne zelene boje, a na kraju je tako proziran kao to ne moe biti nikakav
list, pa ni ovaj najtanji.
To su krila.
Tako? ree Bambi. A ima tako ozbiljno lice, vrlo zamiljeno. Pa
ipak je bio sa mnom ljubazan. A kako samo zna skakati. To mora biti silno
teko. Hop! vikne on i skoi tako visoko da ga vie ne moe vidjeti.
Poe dalje. Razgovor sa skakaviem uzbudio je Bambija i malo ga
zamorio; nije ni udo, jer to je bilo prvi put da je s nekim stranim
razgovarao. Osjeao je glad i pritisnuo se uz majku da se okrijepi.
Kad se opet umirio i neko vrijeme sanjao u lakoj i slatkoj omaglici,
koja ga je uvijek snalazila kad se kod majke nasitio, opazi u zbrci travnih
vlati jedan svijetli cvijet koji se micao. Bambi pogleda otrije. Ne, to nije
bio cvijet, bio je leptir. Bambi se doulja blie.
Leptir se lagano prihvatio jedne travke i polagano mahao krilima.
Molim, ostanite sjediti! vikne mu Bambi.
A zato da ostanem sjediti? Ta ja sam leptir odgovori leptir
zaueno.
Ah, ostanite ovako bar jedan asak molio je Bambi ve odavna
elim da vas vidim izbliza. Budite tako dobri.
Neka bude ree leptir no neu dugo. Bambi stane pred njega.
Kako ste lijepi vikne oaran kako divni! Kao neki cvijet!
to? Leptir mahne krilima. Kao neki cvijet? No, u mome krugu
openito vlada miljenje da smo mi ljepi od cvijea.
Bambi se zbuni.
 Dakako promuca mnogo ljepi... oprostite... htio sam samo
rei...
Meni je prilino svejedno to ste htjeli rei odgovori leptir.
Sklopio je krila, savinuo svoje vitko tijelo i tato zatitrao svojim njenim
ticalima.
Bambi ga promatrae sav oaran.
Kako ste nagizdani ree on kako nagizdani i krasni! A kakva su
krasota vaa bijela krila!
Leptir irom razastre krila, zatim ih uspravi i tijesno priljubi jedno uz
drugo kao razapeta jedra.
O vikne Bambi sada razumijem zato ste ljepi od cvijea. Vi,
osim toga, moete letjeti, a cvijee to ne moe jer je vrsto priraslo, u tome
je stvar.
Leptir se digne.
Dosta ree da, ja mogu letjeti! Dignuo se u asu, tako lako da
se to nije moglo ni primijetiti ni pojmiti. Njegova su se bijela krila kretala
blago, puna ljupkosti, i ve, eno, lebdi u sunanom zraku. Samo sam
vama za ljubav tako dugo sjedio ree on arajui pred Bambijem gore-
dolje ali sad letim dalje.
To bijae livada.
Duboko u gutiku bijae mjestance koje je pripadalo Bambijevoj
majci. Lealo je svega nekoliko koraka postrance od uskog srneeg puta
koji je tekao otuda kroz umu, ali jedva da bi ga mogao nai itko, tko nije
poznavao malu kuljicu u gustome grmlju.
Bila je to prava tijesna komorica, tako uska da su u njoj samo majka i
Bambi imali dovoljno mjesta, a tako niska da je Bambijeva majka, kad bi
ustala, turila glavu meu samo granje. Ovdje su se preplitali u rastu:
ljeskovo grmlje, bodljikava ukovina i drijenak i hvatali ono malo
sunanog svjetla koje je prodirale kroz kronje drvea. Ono nije nikada
moglo doprijeti do zemlje. U ovoj je komorici doao na svijet Bambi,
ovdje je bio stan njegov i njegove majke.
Tu je sada spavala majka priljubljena uza zemlju. I Bambi je malo
drijemao. No odjednom se sasvim razbudio. Ustao je na noge i ogledao se
oko sebe.
Ovdje unutra jo su vie tamnjele sjene; bilo je gotovo mrano. ulo
se kako tiho mrmori uma. Gdjegdje bi zacvrkutale sjenice, kadikad bi
odjeknuo jasan smijeh unin ili neveseo zov vranin. Inae je bilo sve tiho,
nadaleko i nairoko. Samo je zrak vrio u podnevnoj ezi, a to se moglo
razabrati ako se paljivo slualo. Ovdje unutra bilo je do skapavanja
sparno.
Bambi pogleda dolje na majku:
Spava li?
Ne, majka nije spavala. Probudila se odmah im je Bambi ustao.
to emo sada raditi? pitao je Bambi.
Nita odgovori majka ostat emo tu gdje jesmo. Lezi lijepo i
spavaj.
No Bambiju nije bilo do spavanja.
Poimo molio je poimo na livadu. Majka podigne glavu:
Na livadu? Sada... na livadu...? Govorila je tako zaueno i tako
uplaeno da se i Bambi jako prepao.
Zar sada ne moemo na livadu? pitao je nesigurno.
Ne odvrati majka, a zvualo je to vrlo odluno. Ne, to sad nije
mogue.
Zato? Bambi je osjetio da je tu neto neprijatno posrijedi. Jo ga
vie od toga spopade strah, ali ga je drakalo da sazna sve. Zato ne
moemo sada na livadu?
 Sve e saznati kasnije, kad bude neto stariji... umirivae ga
majka.
Bambi je ustrajao:
Reci mi radije sada.
Kasnije ponovi majka. Sad si jo malo dijete nastavi njeno
a djeci se ne govore takve stvari. Ona se potpuno uozbilji. Sada... na
livadu... na to ne mogu ni pomisliti. Za bijela dana...
Ali prigovori Bambi kad smo ranije ili na livadu, i onda je bio
bijeli dan.
To je neto drugo tumaila je majka bilo je to rano ujutro.
Zar se samo ranim jutrom moe onamo? pitao je Bambi u svojoj
silnoj radoznalosti.
Majka je bila strpljiva.
Samo ranim jutrom ili kasno uvee... ili nou... I nikada po danu?
Nikad...?
Majka oklijevae.
Ipak ree napokon katkad... neke od nas idu katkad napolje za
dana. Ali to su posebne prilike... ja ti to ne mogu protumaiti... jo si
premalen... jo si premalen... neke idu... ali su pri tom u najveoj
opasnosti...
Kako to da su u opasnosti? Bambijeva panja bila je do kraja
napregnuta.
Ipak se majka nije nikako htjela izjasniti.
Eto, u opasnosti su... ta uo si, dijete moje, da jo ne moe te stvari
shvatiti...
Bambi je mislio da on moe shvatiti sve, samo ne shvaa zato mu
majka ne daje tona objanjenja. Ali je utio.
Mi moramo tako ivjeti nastavi majka svi mi. Iako nam je drag
dan... a dan nam je drag osobito u naoj mladosti... ipak moramo ivjeti.
Tako da smo za dana tihi i mirni. Samo od veeri do jutra smijemo ii
naokolo. Razumije li?
Razumijem.
Eto, dijete moje, zato moramo sada ostati ovdje gdje jesmo. Tu smo
sigurni. Tako! A sada opet lezi i spavaj.
Ali Bambi ni sada ne htjede lei.
Zato smo ovdje sigurni? pitao je dalje.
Jer nas uva grmlje, jer granice na grmlju ute, jer suho granje na
tlu pucketa i opominje nas, jer lanjsko uvelo lie lei na zemlji i uti da
nam da znak... jer je sojka tu i svraka koje uvaju strau, i jer mi po njima
ve izdaleka znamo da se netko pribliava...
to je lanjsko lie? radoznalo e Bambi.
Doi, sjedni kraj mene ree majka priat u ti. I Bambi
posluno sjedne, priljubi se uz majku, a ona mu je priala kako drvee ne
ostaje uvijek zeleno, kako sunca i druge topline nestaje. Onda bude hladno,
lie postaje uto od mraza, smee i crveno, i polako opada tako da drvee
i grmlje prua gole grane prema nebu i izgleda kao da je sasvim osirotjelo.
No uvelo lie lei na zemlji i, ako ga takne neija noga, ono zauti:
Netko dolazi!
Oh, ono je dobro, to suho lanjsko lie. Ono nam pravi veliku
uslugu, takvo marno i budno kakvo jest. I sad jo, usred ljeta, dri se
mnotvo lia skriveno pod mladim prizemnim raem i opominje ve
izdaleka na svaku opasnost.
Bambi se vrsto pritisne uz majku. Zaboravio je na livadu. Bilo je
tako udobno ovdje sjediti i sluati kako majka pria.
Kad je majka zautjela, stao je razmiljati. Doao je do zakljuka da je
vrlo lijepo od dobrog starog lia to tako budno pazi, premda je uvelo i
promrzlo i premda je toliko proivjelo. Razmiljao je to bi zapravo mogla
biti ta opasnost o kojoj je majka uvijek govorila. Ali ga mnogo
razmiljanje zamori; svuda naokolo bijae tiho, samo se ulo kako zrak
treperi od ege. I on zaspi.
Kad je jedne veeri opet s majkom iziao na livadu, mislio je da
poznaje ve to bi tu mogao vidjeti i uti. No, pokazalo se da ipak nije
ivot poznavao tako dobro kako je mislio.
U poetku bilo je kao i prvi put. Bambi je smio trati za majkom da je
ulovi. Jurio je naokolo u krugu; iroki ga je prostor, visoko nebo, slobodni
zrak opet ispunio opojnou od koje je sasvim pomahnitao. Nakon nekog
vremena opazi da majka stoji mirno, i on se zaustavi usred luka tako naglo
da su mu se sve etiri noge iroko raskreile. Da bi opet zauzeo pristojan
stav, poskoi visoko i opet stane kako treba. Uinilo mu se da majka tamo
prijeko s nekim razgovara, ali se od visoke trave nije moglo razabrati s
kim. Bambi doskae radoznalo blie i vidje kako se u spletu trave, tik pred
majkom, miu dva dugaka uha. Bila su sivosmea i lijepo ukraena crnim
prugama. Bambi ustukne, no majka mu ree:
Prii samo blie, to je na prijatelj zeko, doi blie, neka te vidi.
Bambi odmah prie sasvim blizu. Zeko je sjedio pred njima u travi, lijep
kao slika. Njegove duge ui, sline licama, mono su se dizale uvis, a
onda opet mlohavo padale kao da su odjednom smalaksale. Bambi se malo
zabrine kad vidje brkove koji su zecu tako prkosno strili na sve strane oko
usta. Ali opazi i to da zec ima vrlo blag izraz i vrlo dobroudne crte lica i
da iz svojih velikih, okruglih oiju alje u svijet plaljive poglede. Doista je
izgledao kao prijatelj, taj zeko. Bambijeva asovita zabrinutost odmah
iezne. Zaudo, odmah se potpuno izgubi i strah koji je u prvi as osjetio.
Dobar veer, mladi gospodine pozdravi ga zeko biranom
utivou.
 Bambi samo klimne:
Dobar veer.
Nije znao zato, ali je samo klimnuo. Vrlo ljubazno, vrlo utivo, ali
poneto svisoka. Nije mogao drukije. Moda mu je to bilo priroeno.
Kakav krasan mladi ree zec majci. Promatrao je Bambija
paljivo i pri tom dizao as jedno, as drugo uho, zatim oba zajedno, a
katkad bi putao da mu brzo i mlohavo padnu, no to se Bambiju nije
svidjelo.
Zeko je, meutim, i dalje gledao Bambija blagim, velikim okruglim
oima. Pritom su mu nozdrve i usta s velianstvenim brkom neprestano
treperila kao kad netko trza nosom i usnama, borei se da ne kihne. Bambi
se morao smijati. No odmah se susretljivo nasmije i zeko, samo mu oi
ostadoe zabrinute.
Ja vam estitam ree on majci od srca vam estitam na takvom
sinu. Da, da, da... bit e to jednom krasan srndai... da, da, odmah se to
vidi.
Zatim je sjeo uspravno, na stranje noge, emu se Bambi silno
zaudio. Kad je ustremljenih uiju i ivo ustreptalih nozdrva svuda naokolo
paljivo razgledao, spusti se opet pristojno na sve etiri noge.
Da, a sada se preporuam potovanoj gospodi ree moram
veeras jo tota svriti... preporuam se smjerno.
On se okrene i odskakue dalje, poleglih uiju koje su mu sezale sve
do ramena.
Laku no vikne za njim Bambi. Majka se nasmijei.
Dobri zeko... kako je uglaen i plaljiv. Nije njemu lako na svijetu.
U njezinim se rijeima osjealo da joj je drag.
Bambi je malo etao okolicom i ostavio majku da mirno pase. Nadao
se da e opet susresti svog novog znanca. Zahvatila ga je iva elja da
sklapa nova poznanstva. Premda nije bio sasvim naistu to mu zapravo
nedostaje, ipak je neprestano bio u nekom iekivanju. Odjednom zauje
kako iz daljine na livadi neto tiho uti, osjeti slabo i hitro kuckanje kao
da neto skae po zemlji. Podigne glavu da vidi. Tamo prijeko, na drugom
rubu ume, mugnulo je neto kroz travu. Neto ivo... ne... bilo je dvoje!
Bambi dobaci majci brz pogled, no ona se nije ni na to obazirala, duboko
je zagnjurila glavu u travu. Tamo prijeko mogla se razabrati neka jurnjava
okolo-naokolo u krugu, ba kao to je i sam malo prije ludovao kruei
livadom. Bambi bijae tako zateen da se u jednom skoku okrenuo,
spreman da pobjegne. To potakne majku na oprez i ona podigne glavu.
A to ti je? vikne majka.
No Bambi nije mogao progovoriti, nije smogao nijedne rijei i jedva
promuca. Tamo... tamo... Majka pogleda u tom pravcu:
Ah, tako ree to je moja rodica, gle. I ona ima jedno djetence...
ne, dvoje. Majka je govorila sva radosna, ali se na kraju uozbiljila:
No... da, Ena ima dvoje djece... doista dvoje!
Bambi je stajao i izbeio oi. Tamo prijeko vidio je sada neku priliku
koja je posve nalikovala na majku. On je malo prije uope nije primijetio.
Vidio je kako ondje, s one strane, i nadalje neto juri travom u dvostrukim
krugovima, no vidjela su se samo crvena lea, tanke crvene pruge.
Poimo ree majka poimo onamo, imat e jednom i ti svoje
drutvo.
Bambi htjede potrati, ali kad je majka pola sasvim polako i pri
svakom se koraku na sve strane obazirala, uspori i on korake. Bio je silno
uzbuen i nestrpljiv.
Majka je nastavila:
Ja sam se nadala da emo jednom ipak morati susresti Enu. Gdje li
je samo, razmiljala sam. Ta znala sam da i ona ima jedno dijete. No, to je
bilo lako pogoditi. Ali, da ima dvoje...?!
I oni su njih ve odavna opazili i poli im u susret. Bambi je morao
pozdraviti tetku, ali su mu pogledi bili upereni na njezinu djecu. Tetka je
bila vrlo ljubazna.
Da obratila se Bambiju ovo je, eto, Gobo, a ovo Falina. Vi se
uvijek moete zajedno igrati.
Djeca su stajala ukoena i mirna i meusobno se radoznalo
promatrala. Gobo tik uz Falinu, Bambi njima suelice. Nijedno se nije
micalo. Stajala su i buljila jedno u drugo.
Ostavi ih ree majka Eni oni e se ve sprijateljiti.
Kakvo divno lane ree tetka Ena doista, osobito lijepo. Tako
snano i tako dobra dranja...
Pa, jest primijeti majka skromno... Moram biti zadovoljna. Ali
da ti ima dvoje djece, Ena...!
Da, to je katkad ovako, katkad onako objasni Ena. Ta ti zna,
draga moja, ja sam ve ee imala djece...
Majka odgovori: Bambi je moje prvo...
Neka stane je tjeiti Ena moda e drugi put i kod tebe biti
drukije...
Djeca su jo uvijek stajala i promatrala se. Nijedno nije reklo ni rijei.
Odjednom Falina skoi i odjuri. Stajanje joj je postalo odvie dosadnim.
Istoga asa jurne Bambi za njom, a Gobo odmah za njima. Trali su u
polukrugovima, strelovito se okretali, preskakivali jedno preko drugog i
ganjali se uzdu i poprijeko. Bilo je divno. A kad su zatim iznenada stali
da dou do daha, ve su jedno drugom bili sasvim bliski. Poee brbljati.
Bambi je priao da je razgovarao sa skakaviem i s leptirom-
bijelcem.
Jesi li razgovarao i sa zlatnom marom? upita Falina. Ne, sa
zlatnom marom Bambi nije razgovarao. On je nije ni poznavao, nije ni
znao tko je to.
Ja s njom esto razgovaram nabaci Falina tek onako.
Mene je ispsovala sojka ree Bambi.
Zaista? udio se Gobo. Zar je sojka bila tako drska prema tebi?
Gobo se sasvim malko zaudio, bio je neobino skroman.
No primijeti on mene je je ubo u nos. Ali i to spomene tek
onako uz put.
Tko je to je? raspitivao se Bambi, sretan to moe pitati. inilo
mu se prekrasnim to ovdje tako stoji, to ima prijatelje i to uje tako
mnogo zanimljivih stvari.
Je je strano stvorenje klikne Falina. Pun je velikih bodlja po
itavu tijelu... a osim toga je vrlo ljut!
Vjeruje li zaista da je ljut? pitae Gobo. Ta on ne ini nikome
nita naao.
Tako? odgovori Falina brzo a zar te nije ubo?
Ah, to je bilo samo zato to sam htio razgovarati s njim izgovori
se Gobo i to samo sasvim malo. Nije me jako boljelo.
Bambi se obrati Gobu:
A zato nije htio razgovarati?
On ne voli razgovarati ni s kim umijea se Falina. im mu se
netko priblii, on se smota u klupko i onda se vide sa svih strana samo
njegove bodlje. Naa je mama rekla da je on jedan od onih koji ne ele
imati nikakva posla sa svijetom.
Gobo primijeti:
Moda se on samo boji.
Ali Falina je to najbolje znala:
Mama kae da se s takvim stvorenjem uope ne treba druiti.
Odjednom Bambi tiho progovori Gobu:
A zna li to je to opasnost?
Sad se i drugo dvoje uozbilji, i sve troje skupi glave. Gobo je
razmiljao. Trudio se poteno da pokae svoje znanje jer je dobro vidio
kako je Bambi radoznalo ekao odgovor.
Opasnost... proape on opasnost... to je neto vrlo runo...
Da ustrajao je Bambi uzbueno neto vrlo runo... ali to?
Sve je troje drhtalo od groze. Iznenada vikne Falina glasno i veselo:
Opasnost je... kad treba pobjei...
Ona odskae dalje, nije htjela stajati na jednome mjestu i bojati se.
Bambi i Gobo odmah odskau za njom. Opet se poee igrati; kotrljahu se
u zelenoj, utavoj svili livade i naas zaboravie na ozbiljno pitanje.
Nakon nekog vremena stanu i stajahu kao i prije zajedno, da proaskaju.
Gledali su prijeko k svojim majkama. I one su isto tako stajale jedna kraj
druge, malo podalje, i mirno razgovarale.
Tetka Ena digne glavu i vikne svojoj djeci:
Gobo! Falina! Morat emo uskoro kui...
I Bambija majka opomene:
Poimo... vrijeme je...
Jo malo moljae Falina ivo. Jo samo malo.
I Bambi je molio: Ostanimo jo! Molim! Tako je lijepo!
A Gobo ponovi skromno:
Tako je lijepo... samo jo malo. Govorilo je sve troje odjednom. Ena
pogleda majku:
No, nisam li rekla? Sad se ne mogu rastati.
A onda se dogodi jo neto, a to je bilo vrednije nego sve drugo to je
Bambi danas doivio.
Odanle iz ume dopre po zemlji lupa, slina topotu koraka. Suharje je
pucketalo, granje umilo, i prije nego to se moglo strignuti uima, izleti
neto iz gutare. Jedno sa umom i praskom, a drugo s hukom za njim. Kao
vihor izletjee, izvedoe na livadi irok luk, utonue opet u umu, odakle se
uo topot njihovih nogu, jo jednom s treskom izletjee iz gutare i naglo
stadoe mirno, na dvadeset koraka jedno od drugoga!
Bambi ih pogleda i ne mae se. Bili su posve slini majci i tetki Eni.
Ali na njihovim je glavama blistala kruna od rogovlja, sa smeim biserom i
svijetlim, bijelim parocima. Bambi je bio sasvim omamljen, gledao je sad
jednog, sad drugog. Jedan je bio manji, a bila mu je manja i kruna. No
drugi je bio dostojanstveno lijep. Visoko je drao glavu na kojoj se
ponosno ustremila kruna. Ona se presijavala iz tamnog u svijetlo, raskono
ukraena crnim i smeim biserom i iroko razgranatim, bljetavo-bijelim
iljcima.
Oh! klikne Falina sva oarana. Gobo ponovi tiho: Oh! Bambi
ne ree ni rijei. Bio je zanesen i nijem.
Sada se pokrenu obojica, svaki okrenu na svoju stranu i poe polako
natrag u umu. Onaj se dostojanstveni sasvim pribliio djeci, majci i tetki
Eni. U tihoj je krasoti koraao kraj njih, nosio gordo i ozbiljno plemenitu
glavu i nikoga nije poastio ni pogledom. Djeca se nisu usudila ni disati
dok nije nestao u gutari. Obazree se za drugim, no upravo toga trenutka
zatvorie se za njim zelena vrata ume.
Falina je prva prekinula utnju.
Tko je to bio? kliknula je. No njezin je sitni, smioni glas treperio.
Gobo ponovi jedva ujno: Tko je to bio?
Bambi je utio.
Tetka Ena ree sveano:
To su bili oevi.
Nitko ne ree vie ni rijei, i oni se rastanu. Tetka se Ena povukla sa
svojom djecom odmah tu, u najblie grmlje. To je bio njezin put. Bambi je
morao s majkom prijei preko itave livade do hrasta da bi stigli do svog
uobiajenog puta. Dugo je utio. Konano upita:
Zar nas nisu vidjeli?
Majka je shvatila to on misli, i odgovori:
Svakako. Oni sve vide.
Bambi je bio potiten; bojao se postavljati pitanja, ali su ga ona silno
titala. On zausti: ... Zato i zauti. Majka mu pomogne:
to si htio rei, dijete moje?
Zato nisu ostali s nama?
Oni ne ostaju s nama odgovori majka samo u neko vrijeme...
Bambi nastavi:
Zato nisu razgovarali s nama?
Majka odvrati:
Oni sada ne razgovaraju s nama... doi e vrijeme... Moramo ekati
dok ne dou i dok oni nama ne progovore... kad se njima bude svidjelo.
Bambi upita sav uzbuen:
Hoe li moj otac sa mnom razgovarati?
Dakako, dijete moje obea mu majka kad odraste, govorit e s
tobom, ti e koji put moi biti s njim.
Bambi je utei iao pokraj majke, sve mu je bie bilo ispunjeno
oevom pojavom.
Kako je lijep! miljae on i ponovi: Kako je lijep!
Majka progovori, kao da je mogla uti njegove misli:
Ako ostane u ivotu, dijete moje, ako postane pametan i bude li
znao izbjegavati opasnosti, bit e i ti jednom tako snaan i lijep kao otac i
nosit e isto tako krunu kao i on.
Bambi je disao duboko. Srce mu se irilo od sree i slutnje.
 Vrijeme je prolazilo, i Bambi je stekao mnoga iskustva, doivio
stotinu doivljaja. Katkada mu se mutilo u glavi jer je toliko toga morao
uiti.
Ve je znao oslukivati. Ne samo ono to se zbiva blizu, to samo od
sebe dopre do uiju. Ne, to doista nije nikakvo umijee. Znao je kako treba
razumno oslukivati sve to se ma kako tiho micalo, svaki tihi suanj koji
je vjetar sa sobom donio. On, na primjer, zna da ondje tri kroz grmlje
fazan, on sasvim tono poznaje njeno tapanje koje svaki as zastane. I
umske mieve prepoznaje sluhom, kako tre tamo-amo kratkim stazama
kojima se slue. Zatim krtice kad se vesele i kad se jure u krugu pod
bazgovim grmom. On poznaje smioni, jasni zov sokolova i uje po
njihovom ljutitom, izmijenjenom glasu da se pribliava jastreb ili orao,
razabire kad se este u strahu da e im netko preoteti njihovo podruje. On
poznaje lepet krila umskih golubova, lijepi, daleki um pajih krila, i jo
mnogo ta drugo.
On sada pomalo ui kako se njui. Doskora e to znati isto tako dobro
kao i njegova majka. On moe uvui zrak i u isti ga as razumom rainiti.
Oh, to je djetelina i metvica, zakljuuje kad vjetar piri s livade; da, i prijan
zeko je sada tamo napolju, jasno osjea njegov miris. Zatim razabire usred
mirisa lia, zemlje, bijelog luka i prvenca, da negdje prolazi tvor; ako
prigne njuku k zemlji i pomno onjui, razabrat e da je tuda prola lisica
ili e zamijetiti: ovdje su negdje u blizini roaci, tetka Ena s djecom.
Njemu je sada potpuno poznata no i vie ne ezne tako jako za tim
da tri naokolo za bijela dana. Sada sasvim rado preko dana lei kraj majke
u maloj, sumranoj komorici od lia. On uje kako zrak treperi od ege i
kad spava. Od vremena do vremena se probudi, oslukuje i njuka, ba
kako treba. Sve je u redu. Samo male sjenice pomalo brbljaju, grmue, koje
skoro nikad ne ute, razgovaraju, a golubovi dupljai ne prestaju
deklamirati svoje uzbudljive njenosti. No to se to njega tie? On opet
usne.
No mu se sada jako svia. Sve je budno, sve u pokretu. Dakako,
treba i nou biti na oprezu, no ipak je sve bezbrino pa se kree svuda
naokolo, kud god poeli. I posvuda se mogu susresti znanci koji su isto
tako bezbrini kao i on. Nou je uma sveana i tiha. uje se samo poneki
glas, koji se jo glasnije razabire u toj tiini, ali ipak zvui drukije nego
danju i doimlje se jae. Bambi voli sovu. Ona leti tako otmjeno, potpuno
neujno i sasvim lako. Ni leptir ne leti neujnije od nje, a koliko je ona
vea od njega. Ona ima vrlo znaajno lice, tako izraajno, tako nadasve
misaono, i divne oi. Bambi se divio njezinu vrstom, mirnom i smionom
pogledu. On rado slua kad ona razgovara s majkom ili bilo s kim drugim.
On stoji malo postrani jer se poneto boji zapovjedna pogleda kojemu se
toliko divi, ne razumije ba mnogo od tih mudrih stvari o kojima ona
govori, ali zna da je sve to mudro, i to ga oduevljava i ispunjava
potovanjem prema sovi. A kad sova zapone svoj pjev: Haa-ah-haha-ha-
haa-ha! To zvui drukije nego pjesma drozdova ili vugina, drukije od
prijatne kukavije lozinke, no Bambi voli sovinu pjesmu jer u njoj osjea
neku tajanstvenu ozbiljnost, neku neizrecivu mudrost i zagonetnu sjetu.
Zatim je tu i uk, draesni mali momi. Lukav, druevan i preko svake
mjere radoznao. On silno udi za tim da na sebe svrati panju. Uj-i-ik! Uj-
i-ik! zove an prodornim glasom koji daleko odjekuje. Kad se tako javi,
pomislit e netko da je u smrtnoj opasnosti. No on je u sjajnom
raspoloenju i silno se veseli kad moe nekoga prestraiti. Uj-i-ik! vie on
tako jakim glasom da se ori umom pola sata daleko. A potom se smije kao
da tiho, sam za se, gue, no to se uje samo onda ako je sasvim blizu.
Bambi je otkrio tajnu da se uk veseli kad nekoga uplai ili kad netko
pomisli da se njemu dogodila neka neprilika. Otkako je otkrio ukovu
tajnu, Bambi nikad ne proputa prilike, ako se ba nae u blizini, da dojuri
i upita: "Zar vam se togod dogodilo?" ili da kae s uzdahom: "Ah, kako
sam se prepao!" Onda je uk zadovoljan. "Da, da", kae on u smijehu, "to
zvui vrlo tugaljivo." On nakostrijei perje, pa izgleda kao siva, mekana
lopta, i arobno je lijep.
Bilo je i oluje nekoliko puta. Danju i nou. Prvi put bila je danju i
Bambi je osjetio kako mu je strah obuzeo duu kad je u njegovoj komorici
bivalo mranije i mranije. inilo mu se da je usred dana pala s neba no.
Kad bi zatim oluja urlajui prohujala umom, nijemo bi drvee poelo
glasno jeati, Bambi bi drhtao od straha. A kad su bljesnule munje, kad se
prolomila grmljavina, bio je Bambi sav izbezumljen od uasa. Vjerovao je
da e se svijet raspasti u komade. Trao je za majkom koja je zbunjeno
poskoila i hodala tamo-amo po grmlju. Nije mogao misliti niti se mogao
snai. Onda se s praskom spustila kia u divljim mlazovima. Sve se
posakrivalo kao da se uma ispraznila, i nikud se nije moglo pobjei. I u
najguem grmlju ibala je odozgo voda. Ali gromovi umukoe i njihove
plamene strijele nisu vie sijevale kroz vrke drvea; grmljavina se udaljila
i tek se iz daljine ulo njeno mumljanje, da uskoro sasvim umukne. Onda
kia postade blaa. Njezin je iroki um odzvanjao jednoliko i snano jo
itav sat; uma je duboko disala u tiini bez vjetra i putala da je kia
polijeva. Nitko vie nije bio u strahu. Taj je osjeaj uminuo, isprala ga je
kia.
Nikad majka nije s Bambijem izila na livadu tako rano kao ove
veeri. Zapravo jo nije ni bila veer. Sunce je stajalo jo visoko na nebu,
zrak je bio otar i svje, mirisalo je jae no inae, a uma je pjevala u
tisuu glasova. Sve ivo je izilo iz svojih skrovita, i nastade urba i
vreva. Svatko se trudio da nae nekoga kome e ispriati svoje doivljaje.
Prije nego to su stupili na livadu, proli su kraj velikog hrasta koji je
stajao sasvim na rubu ume, uz sam njihov put. Kad god bi ili na livadu,
uvijek su morali proi kraj ovog velikog, lijepog stabla. Sada je na jednoj
grani sjedila vjeverica i veselo ih pozdravljala. Bambi je s vjevericom ivio
u prijateljstvu punom radosti. Ona ga je pri prvom susretu zbog crvene
suknjice smatrala sasvim malom srnom i sada se zapanjeno zagledala u nj.
No Bambi je tada doista bio jo sasvim djetinjast i nije se ni u emu
snalazio. Odmah, od samog poetka, vjeverica mu se neobino svidjela.
Bila je vrlo, vrlo otmjena i prijatno razgovorljiva, i Bambi je uivao u tome
kako je divno gimnasticirala, penjala se i skakala. Jurila je usred razgovora
gore-dolje uz glatko deblo kao da to ne znai nita. Onda je uspravno sjela
na jednu zaljuljanu granu, udobno se naslonila na svoju kitnjastu zastavu
koja je iza nje ljupko strila, pokazivala svoja bijela prsa, kieno pokretala
svoje male prednje apice, okretala tamo-amo glavu, smijala se veselim
oima i u asu izrekla mnotvo veselih i zanimljivih stvari. Upravo se opet
sada sputala tako brzo i takvim skokovima da bi svatko morao pomisliti,
sad e se skotrljati nekome na glavu. Svojom je dugakom crvenom
zastavom ivo vijorila i jo s visine pozdravljala:
Dobar dan! Dobar dan! Zaista je lijepo to prolazite ovim putem!
Majka i Bambi se zaustavie.
Vjeverica sleti niz glatko deblo avrljajui:
No, jeste li ovu strahotu sretno preivjeli? Dakako, ta vidim i sama
da je sve u najboljem redu. A to je, na kraju krajeva, vanije od svega.
Opet se kao munja uzverala uz deblo i verui se viknula: Ne, tamo mi je
dolje ipak odvie vlano. ekajte, potrait u neko mjesto gdje e biti
bolje. To vas, vjerujem, nee nita smetati? Lijepa hvala! Znala sam da vas
nee smetati. A razgovarati se moe i odavde.
Trala je po nekoj ravnoj grani tamo-amo.
To je bila parada nastavi ona kakva buka i kakav urnebes! No,
moete li zamisliti kako sam se prepala! uurila sam se sasvim tiho u
neki kut i nisam se smjela ni maknuti. To je najgore, ovako sjediti i ostati
miran. Nadala sam se da se nee nita dogoditi, ta moje je stablo za ovakve
zgode vrlo pogodno, ne, nema tu ta, moje je stablo najpogodnije... moram
to rei. Ja sam zadovoljna. Koliko god sam naokolo obilazila umom,
nisam nala prikladnije. Ali kad se ovako bura razmae kao danas, to je
ipak strano uzbudljivo.
Sada emo poi na livadu ree majka da se osuimo na suncu.
Oh, to je dobra zamisao klikne mala vjeverica. Vi ste tako
pametni, doista, uvijek sam rekla da ste jako pametni! Jednim skokom
skoi ona na viu granu. Ne biste mogli ba nita bolje uiniti nego da
sada odete na livadu vikne iz te visine. Onda sune lakim skokovima
uzdu i poprijeko kroz kronju do jo vie grane. Popet u se gore gdje
ima sunca brbljala je veselo sasvim smo pokisli! Popet u se sasvim do
vrha! Nije se brinula da li je jo tkogod slua.
Livada je bila ve puna ivota. Prijan zeko sjedio je tu, a s njim je bila
i njegova obitelj. Tetka Ena stajala je ondje sa svojom djecom i s jo nekim
znancem. Bambi je i danas vidio oeve. Oni dooe polako iz ume, jedan
odavle, a drugi s onog kraja, a pojavio se jo i trei. Polako su ili tamo-
amo livadom, uz sam rub ume, svaki na svojoj strani. Oni se nisu
obazirali ni na koga, nisu razgovarali ni sami meu sobom. Bambi je esto
pogledavao na njih pun potovanja i radoznalosti.
Zatim je poveo razgovor s Falinom, s Gobom i jo s nekom djecom.
Mislio je da bi se mogli malo poigrati. Svi su bili sporazumni i kruenje
zapone. Pokazalo se da je Falina najveselija. Bila je tako svjea, ivahna i
puna doskoica kao ipak kotica. No Gobo se doskora umorio. Strano se
prepao oluje i od toga dobio lupanje srca, a to je trajalo jo i sada. Gobo je
uope bio poneto slabunjav, no Bambi ga je volio jer je bio tako dobar i
susretljiv i uvijek pomalo turoban, a da to ipak nije pokazivao.
Vrijeme je prolazilo, i Bambi je nauio kako prija metvica, kako su
njeni lisni pupoljci i kako je slatka djetelina. Majka ga je morala odbiti
kad se preesto gurao uz nju da se nasie mlijeka. "Ta nisi ti vie malo
dijete." Katkad je ak i otvoreno rekla: "Idi, ostavi me na miru." Dogaalo
se da je majka u maloj umskoj komorici ustala, digla se usred bijela dana i
otila ne pazei je li Bambi poao za njom. Katkad opet, kad su prolazili
starim svojim putem, uinilo se kao da uope ne pazi na to slijedi li je
Bambi i tri li lijepo i posluno za njom. Jednoga dana majka odjednom
nestade. Bambi nije znao kako se to dogodilo, nije to sebi mogao objasniti.
Majka je nestala, i Bambi prvi put ostade sam.
On se zaudi, uznemiri, zahvati ga strah i tjeskoba. Stajao je tu silno
raaloen i dozivao. Nitko mu se nije odzivao, nitko nije dolazio.
Oslukuje, njui. Nita. Zove ponovo. Sasvim tiho, moleivo doziva:
Mama... mama...! Uzalud.
Onda ga spopade oajanje; on to nije mogao podnijeti i krene od kue.
Ide poznatim putem; postajkuje i zove, ide opet dalje suzdrljiva
koraka, plah i bespomoan. Silno je alostan. Putuje sve dalje i dalje i doe
na putove kojima nikad jo nije iao, stie u predjele koji su mu tui. Vie
se nije mogao snai.
Onda zau dva djetinja glasa koji zovu kao i on: Mama... mama...!
Stane i oslune.
Doista, to su Gobo i Falina. To su svakako oni. Brzo potri za
glasovima i uskoro opazi kako kroz lie svjetlucaju crvene suknjice. Eno
gdje sjetni stoje ispod jednog drijenkova grma i zovu: Mama... mama...!
Obradovali su se jer su uli da neto uti u grmlju. Ali kad
prepoznae Bambija, bijahu razoarani. No ipak se malo i njemu
razveselie, a i Bambi je bio zadovoljan to nije vie tako sam.
 Moja je majka otila ree Bambi.
I naa je otila odgovori Gobo plaljivo. Oni se pogledae
zgranuti.
Gdje bi samo mogle biti? upita Bambi. Zamalo da ne zajeca.
Ja ne znam uzdahne Gobo. Njemu je lupalo srce i osjeao se
bijedno.
Odjednom ree Falina:
Ja mislim... one su kod oeva...
Gobo i Bambi zgledae se zadivljeno. Odmah ih obuze osjeaj
potovanja.
Misli li... kod oeva? upita Bambi drui.
I Falina dre takoer, ali ona pravi lice kao da neto zna, kao netko
tko zna vie nego to bi htio odati. Dakako da ne zna nita; ona ne zna ni to
odakle joj je pala ta misao. No kad Gobo ponovi: Misli li doista tako?
dade svome licu mudri izraz i ree opet tajanstveno: Da, ja mislim tako!
To je, dakako, samo nasluivanje i o tome bi se moglo razmisliti. No
ipak to Bambija ne umiri. A onda, on sada ne moe razmiljati, previe je
uzbuen i odvie alostan.
Bambi poe dalje. Nikako nije mogao ostati na jednom mjestu. Falina
i Gobo isprate ga komad puta i sve troje stade dozivati: Mama... mama...
No Gobo i Falina stanu; bojali su se da pou dalje.
Falina ree:
A i zato? Majka zna gdje smo. Ostanimo, dakle, tu, da nas nae
ako se vrati.
Bambi se uputi sam. Idui gutarom naie na malu istinu. Usred
istine naglo stane. Stao je kao ukopan i nije se mogao mai s mjesta.
Tamo, na rubu istine, u jednom visokom ljenikovom grmu, stoji
neka pojava. Bambi jo nikad nije vidio takav lik. U isti mu as donese
zrak vonj kakav nikad prije nije osjetio. To je neki tui vonj i teak i otar i
uzbudljiv, da poludi.
Bambi je zapanjeno gledao taj lik. udno je uspravljen, neobino
uzak i ima blijedo lice, koje je oko nosa i oiju sasvim golo.
Stravino golo. To lice ima neku strahovitu snagu od koje te zahvaa
uzetost. Gledanje u to lice izaziva nepodnoljivu muku, pa ipak Bambi
stoji i gleda ga netremice
Lik ostade dugo nepomian. Onda isprui jednu nogu koja je sasvim
gore, uz samo lice. Bambi nije ni opazio da je ima. Ali kad se ta strana
noga ispruila ravno u zrak, kao da je Bambija od same te kretnje zahvatio
vihor i bacio ga poput pahuljice ustranu. U tren oka bio je opet u gutari,
tamo, odakle je i doao. I dade se u bijeg.
Odjednom se i majka pojavila. Trala je kraj njega kroz grmlje i
ikaru. Oboje su trali to su bre mogli. Majka je vodila, ona poznaje put,
a Bambi je trao za njom. Tako su trali dok nisu stigli do svoje komorice.
Jesi li... vidio? upita tiho majka.
Bambi nije mogao odgovoriti. On samo potvrdi glavom.
To je... bio... On! ree majka. Njih oboje podie jeza.
Bambi je ee ostajao sam. Ali se nije vie plaio tako jako kao prvi
put. Majka bi nestala, a on je mogao zvati koliko mu drago; ona se ne bi
vraala. Ali bi se opet nenadano pojavila i bez dozivanja.
Jedne je noi opet tako lutao sasvim sam i naputen. Nije mogao nai
ni Goba ni Falinu. Nebo je ve postalo blijedosivo i ve je svanjivao dan.
Nad grmljem i dbunjem ve su se mogli razabrati svodovi to ih ine
kronje. Odjednom neto zauti u grmlju, liem prohuji neki snani um
u jednom pravcu, i u taj as projuri kraj njega majka. Tik iza nje promakne
jo netko. Bambi nije znao tko bi to mogao biti. Moda tetka Ena ili otac ili
netko drugi. No majku je odmah prepoznao, koliko god je naglo kraj njega
projurila. Razabrao je njen glas. Neto je uzvikivala, i Bambiju se priinilo
da je to bilo u ali, no ipak kao da je u tim krikovima bilo i straha.
Jednom drugom zgodom, zbilo se to danju, Bambi je prolazio
gutarom; ve je satima tako tumarao. Na kraju pone dozivati. I ne moda
zbog tjeskobe. On tek nije htio vie ostati tako osamljen, osjeao je da e
ga uskoro obuzeti tuga. I tako on poe dozivati majku.
Odjednom je pred njim stajao jedan od oeva i gledao ga strogo.
Bambi nije uo kad je doao i prepao se. Na prvi se pogled vidjelo da je
stari srnda snaniji od ostalih, vii i ponositiji. Njegova je odjea
plamtjela u dubokom tamnom crvenilu, no u licu mu se primjeivalo
srebrnasto-sivo ljeskanje; ive mu je pokretne ui visoko nadvisivala
kruna, posuta crnim biserom.
Zato zove? upita ga Starina strogo. Bambi protrne od potovanja
i ne usudi se progovoriti ni rijei. Tvoja majka nema sad vremena za
tebe! produi Starina. Bambi je bio sasvim utuen od toga
zapovjednikoga glasa, ali mu se u isti as i divio. Zar ne moe biti
sam? Stidi se! Bambi htjede rei da on sasvim lijepo moe biti sam, da je
ve esto bio sam, ali ne uzmogne progovoriti ni glasa. Pokorno je sluao i
strano se stidio. Stari se okrene i ode. Bambi nije znao ni kako ni kuda,
nije opazio da li se udaljio brzo ili polako. Nestao je, eto, s nenadano kao
to je i doao. Bambi je napeto oslukivao. Nije uo ni topot koraka koji se
udaljuju, ni um lia koje se pokree. Mislio je stoga da je Stari jo tu
negdje u blizini, onjuio je zrak na sve strane, no pritom je osjetio snanu
elju da Starog jo jednom susretne i stekne njegovu naklonost.
Kad je zatim dola majka, on joj ne ree nita o svome susretu. Vie
je nije dozivao kad bi opet nestala. Mislio je na Starog za vrijeme svojih
osamljenih tumaranja; elio je silno da ga negdje sretne. Htio bi da mu
onda kae: "Vidite li, ja ne zovem vie." A Stari bi ga na to pohvalio.
 No Gobu i Falini je sve ispriao, kad su opet zajedno bili na livadi.
Sluali su napeto i nisu mogli ispriati nikakav doivljaj koji bi se
mogao usporediti s ovim.
Zar se nisi bojao? upita Gobo uzbueno.
Jesam ipak! prizna Bambi no sasvim malo.
Gobo izjavi: Ja bih se strano bojao.
Bambi odgovori da se nije bojao jako, ne, nikako, jer je Stari bio
velianstven.
Gobo miljae: To bi meni malo pomoglo. Ja od straha ne bih
mogao ni da ga pogledam. Kad mene spopadne strah, titra mi pred oima
da vie i ne vidim, a srce mi lupa tako jako da ne mogu disati.
Dok je Bambi priao, postade Falina vrlo zamiljena i ne ree nita.
Kad se slijedei put naoe, dolete Gobo i Falina velikom urbom.
Opet su bili sami kao i Bambi.
Mi te traimo ve odavna povie Gobo.
Da ree Falina vano jer sad mi sasvim tono znamo tko je bio
taj to si ga vidio.
Bambi poskoi od radoznalosti. Ako...? Falina ispria sveano:
Bio je to stari knez.
Odakle to znate? navaljivae Bambi.
Od nae majke! odgovori Falina.
Bambi upita uz kretnju uenja:
Zar ste joj ispriali tu priu?
Oboje potvrdi glavom.
Ta to je bila tajna! povie Bambi s negodovanjem.
Gobo istoga asa iznae ispriku: To nisam bio ja. Falina je to
uinila.
No Falina vikne ivahno:
 Ah to, tajna! Htjela sam znati tko je to. Sad znamo, i to je mnogo
zanimljivije!
Bambi je izgarao od elje da uje sve, i to ga umiri.
Falina mu ispripovjedi sve to je znala. On je najplemenitiji u
itavoj umi. On je knez. Nema nikoga tko bi mu bio slian. Nitko ne zna
koliko je star. Nitko ne zna rei gdje stanuje. Nitko ne zna nabrojiti
njegove roake. Malo je njih koji su ga uope vidjeli. ulo se, pronio se
glas da je mrtav jer ga dugo vremena nitko nije vidio, pa se u to i
povjerovale. A onda ga opet vidjee samo na trenutak, i tako se saznalo da
je jo u ivotu. Nitko se nije odvaio da ga pita gdje je bio. On ne
razgovara ni s kim i nitko nema smionosti da ga oslovi. On ide putovima
kojima nitko drugi ne ide; on pozna umu do najdaljih daljina. I za njega
ne postoje opasnosti. Ostali srndai se kadikad meusobno zakvae i to
bude katkad samo radi iskuavanja snaga ili zbog ale, ali bude ponekad i
ozbiljno. S njim se ve mnogo godina nitko nije borio, a od onih koji su se
neko s njim uhvatili ukotac bilo je to pred mnogo vremena da, od tih
ne ivi vie ni jedan jedini. On je umski knez.
Bambi oprosti Gobu i Falini to su njegovu tajnu izbrbljali svojoj
majci. tovie, bio je s tim zadovoljan jer je saznao za sve te znamenite
stvari. No bilo mu je ipak drago to Gobo i Falina nisu znali sve onako
tono. Da je umski knez rekao: "Zar ne moe biti sam?", da je rekao:
"Stidi se!" to nisu znali. Bambi bijae sada zadovoljan to je ovaj
dobiveni prijekor preutio. Falina bi to sigurno bila izbrbljala, kao i sve
ostalo, i onda bi itava uma o tome govorila.
Ove noi, im je mjesec iziao, opet se majka vratila. Odjednom je
stajala ispod velikog hrasta na rubu livade, i ogledala se za Bambijem. On
je odmah spazi i potri k njoj. Te noi je Bambi opet doivio neto novo.
Majka je bila umorna i gladna, pa nisu obilazili tako daleko kao inae.
Majka se nasitila na livadi, gdje je i Bambi obiavao uzimati veinu svojih
obroka. Onda su jo zajedno grickali granice grmlja i na taj lijepi i ugodni
nain zalazili sve dalje u umu. Odjednom se kroz gutaru priblii neko
snano utanje. Prije nego to je Bambi i naslutio to se zbiva, pone
njegova majka vikati, onako kako je katkad vikala kad bi se prepala ili kad
bi je obuzela kakva pometnja. A-oh! vikala je, poskoila, stala i vikala:
A-oh, ba-oh! Uto Bambi opazi neke goleme spodobe, koje su tuda
prolazile s velikom bukom. Prole su sasvim blizu. Bile su nalik na
Bambija i njegovu majku, sline su tetki Eni i svim ostalim njegova roda,
ali su bile ogromne, takva silnog rasta da je to moralo svakoga svladati i
svatko je morao dobro podii glavu da ih vidi. I Bambi zapone
zapomagati: A-oh... ba-oh... ba-oh! Jedva je i znao da vie, nije mogao
drukije. Povorka je lagano prolazila. Tri, etiri gorostasna lika jedan za
drugim. Na kraju je iao jedan koji je bio jo i vei od ostalih; imao je
divlju grivu na vratu i nosio itavu kronju kao krunu. Kad netko to vidi,
stane mu dah. Bambi je stajao i derao se iz punih grudi, jer mu je bilo
neprijatno pri dui kao nikad prije. Bojao se, ali na neki osobit nain. Sam
se sebi inio jadno siunim, pa mu se ak i majka inila kukavno
malenom. Stidio se, a da ni sam nije znao zato, ali ga je u isti as
podilazila i jeza, i on je nasumce zapomagao: Ba-oh... ba-oh! Bilo mu
je lake kad bi tako dreknuo.
Povorka proe. Od nje se vie nije nita ulo ni vidjelo. I majka je
umuknula. Samo bi Bambi od vremena do vremena jo jednom riknuo. Jo
uvijek ga je neto na to gonilo.
Budi ve jednom miran ree majka ta oni su ve proli.
Oh, majko proape Bambi a tko je to bio?
Ah, zapravo nije ni tako opasno nastavi majka bili su to nai
roaci... da....oni su veliki i moni... moniji od nas.
 I oni nisu opasni? upita Bambi.
Nisu ba jako izjavi majka. Kau, dakako, da se ve tota
dogodilo. O tom se govori ovo i ono, no ja ne znam ima li u tim priama i
zere istine. Meni nisu nikad nita uinili, a niti ikome od mojih znanaca.
A zato bi nam i inili miljae Bambi kad su, kae, nai
roaci? Htio je da se umiri ali je jo uvijek drhturio.
Ne, oni nam zaista nee uiniti nita odgovori majka no, ja ne
znam, ja se uvijek prepadnem kad ih vidim. Ne mogu se nikako svladati.
Uvijek je sa mnom tako.
Bambi se od tih razgovora malo-pomalo umiri, ali ostade zamiljen.
Upravo iznad njega u granju jedne johe ukne uk da svrati na sebe panju.
No Bambi je bio rastresen, te ovaj put zaboravi odglumiti da se prestraio.
Ipak doe uk odmah blie i raspita se: Jesam li vas moda prestraio?
Dakako odgovori Bambi vi mene uvijek prestraite.
uk se nasmije tiho; bio je zadovoljan. Ja se nadam da mi to neete
zamjeriti ree to je moj nain, ta ete. On se nakostrijei da je
izgledao kao kugla, uvue kljun u pahuljasto meko perje i napravi poteno
i ozbiljno lice. Bio je zadovoljan.
Bambi mu se izjada: Zaista zapone on, kao to ine stariji ja
sam malo prije pretrpio jo mnogo vei strah.
Tako? upita nezadovoljno uk.
Bambi mu ispria o svom susretu s gorostasnim roacima.
Prestanite mi, molim vas, s rodbinom povie uk. I ja imam
roaka. No ako se bilo gdje za dana pojavim, odmah me svi napadnu. Ne,
nema mnogo smisla imati roake. Ako su vei od nas, ne vrijede nam
nita, a ako su manji, vrijede jo manje. Ako su vei od nas, onda ih ne
moemo podnijeti jer su oholi, a ako su manji, onda oni ne podnose nas jer
smo onda mi oholi. No, o itavoj toj stvari neu da znam.
 Ali... ja svoje roake uope ne poznajem... ree Bambi skromno i
enjivo. Nikad o njima nisam ni uo i danas sam ih prvi put vidio.
Ne vodite brige o njima dovikne mu uk. Vjerujte mi prevrne
on znaajno oima vjerujte mi, to je najbolje. Roaci nisu nikad tako
dobri kao prijatelji. Vidite li, nas dvoje nismo uope u srodstvu, pa ipak
smo dobri prijatelji, a to je vrlo prijatno.
Bambi htjede jo neto rei, no uk produi: U tim stvarima imam ja
svoja iskustva. Vi ste jo tako mladi! Vjerujte mi, ja znam to bolje.
Uostalom i ne pada mi na pamet da se mijeam u vae obiteljske prilike.
On je prevrtao oima tako mudro i izgledao sa svojim ozbiljnim licem tako
vano da Bambi skromno uuti.
Prola je jo jedna no, i jutro osvane s novim dogaajem.
Bilo je to jutro puno rose i svjeine. Sve je lie na drveu i grmlju
odjednom stalo jae mirisati. Livada je u irokim valovima slala svoje
mirise prema, vrcima drvea.
Piip rekoe sjenice kad se probudie. Rekoe to tiho.
Ali vie ne progovorie ni rijei, jer sve je bilo sivo i sumrano. Neko
je vrijeme vladala najvea tiina, zatim jekne zrakom, visoko odozgo,
kretav, promukao, prodoran vranin zov. Vrane su se probudile i
meusobno posjeivale u vrhovima drvea. Odmah im se javi svraka:
Sakeraak... zar mislite da jo spavam? I sada zapone sitno stokratno
dozivanje, eno ondje, i tu, izdaleka i izbliza, sasvim tiho: Piip! Tiu! U
tim se glasovima jo osjeala snenost i svitanje. I to su zapravo bili tek
pojedinani glasovi.
Odjednom uzleti jedan kos na vrak jele. Uzletio je sasvim gore na
najvii iljak, koji je vitko strio u zrak. Sjeo je i gledao onamo preko
svega drvea kako se od noi umorno, sumorno-sivo nebo ari daleko tamo
na istoku i postaje ivo. I kos zapone pjevati. Kad bi ga netko opazio
odozdo, inio bi mu se kao sitna tamna tokica. Njegovo je sitno crno tijelo
izdaleka bilo nalik na uveli list. Ali mu se pjesma pronosila umom kao
silni poklik slave. I od toga sve oivi. Zapjevale su zebe i zauli se glasovi
crvendaa i eljugara.
Uz iroki lepet i utanje krila prelijetali su golubovi s jednog mjesta
na drugo. Uzvikivali su fazani, a glas im je zvuao kao da e im se raspui
grlo. Dok su slijetali na zemlju s drvea na kojem su spavali, uo se mek i
snaan um njihovih krila. Jo su mnogo puta na tlu kliknuli svojim
metalnim praskavim krikom, a za krikovima tiho gukali. Visoko u zraku
kliktali su sokoli otri i radosni: Jajaja!
Granulo je sunce.
Din-diju! kliktala je vuga. Letjela je tamo-amo izmeu granja, a
uto joj se i okruglo tijelo ljeskalo na jutarnjem suncu kao krilata zlatna
kugla.
Bambi korakne ispod velikog hrasta i izie na livadu koja se iskrila od
rose, mirisala na travu, na cvijee i vlanu zemlju i aptala tisuustrukim
ivotom. Tamo je sjedio prijatelj zeko i gledao kao da razmilja o nekoj
vanoj stvari. Ondje je polako etao jedan ponosni fazan, upkao vlati
trave i ogledavao se oprezno na sve strane. Tamnoplavi ukras njegova
vrata sjajio se na suncu. No odjednom se pred Bambijem, sasvim blizu,
pojavio neki srnda. Bambi ga jo nikad nije vidio, nije uope nikad vidio
nijednog od oeva iz takve blizine. Stajao je pred njim tik uz ljeskov grm,
jo poneto zaklonjen granjem. Bambi se nije ni maknuo. Nadao se da e
srnda sasvim izii. Razmiljao je bi li se mogao odvaiti da ga oslovi.
Htjede zapitati majku i ogleda se ne bi li je gdjegod spazio. Ali majka je
ve bila otila dalje i stajala prilino daleko, tamo kraj tetke Ene. Upravo
su bili iz gutare istrali na livadu Gobo i Falina. Bambi je razmiljao i nije
se micao. Ako bi htio prijei prijeko k majci i ostalima, morao bi proi kraj
srndaa. To mu se inilo nepristojnim. "Ali ta", mislio je, "zar ba moram
najprije pitati majku? Na kraju krajeva, sa mnom je razgovarao stari knez,
a ja nisam o tome nita priao majci. Oslovit u ga, pokuat u. Neka oni
prijeko vide kako ja razgovaram s njim. Rei u: Dobro jutro! Ta zbog toga
se nee razljutiti. A ako se razljuti, brzo u pobjei." Bambi se borio s
ovom odlukom i neprestano se kolebao.
Uto izae srnda iz ljeskova grma na livadu. "Sada"... pomisli Bambi.
No u taj as prasnu grom.
Bambi se trgne ne znajui to se dogodilo.
Vidio je kako je srnda pred njim skoio uvis u velikom luku i kako je
tik kraj njega jurnuo u umu. Bambi je zapanjeno gledao. Jo mu je u
uima odzvanjao prasak groma. Vidio je kako tamo prijeko bjee prema
umi majka, tetka Ena, Gobo i Falina, vidio je kako je izbezumljeni prijan
zeko otpraio i kako fazan tri ispruena vrata. Primijetio je kako je
odjednom umuknula sva uma; pribrao se i skoio natrag u gutik.
Skoio je samo nekoliko puta i naao se pred srndaem, koji je leao
na zemlji. Nije se micao. Bambi stade zaprepaten; nije ni mogao shvatiti
to se to moglo dogoditi. Srnda je leao tu krvav i mrtav, a na ramenu mu
je zjapila iroka rana.
Ne postajkuj! zauo je kraj sebe zabrinut krik. Bila je to majka,
koja je pojurila u punom trku. Bjei! viknula je. Bjei, koliko moe!
Nije se zaustavljala, jurila je dalje, a njezina je zapovijed povukla za
sobom i Bambija. Potrao je iz svih sila.
to je to, majko? upita Bambi. to je to bilo, majko?
Majka mu zadahtano odgovori:
To...je... bio... on!
Bambi protrne. Trali su zajedno dalje. Na kraju se zaustave bez daha.
to kaete? Molim vas, to kaete? zauje se daleki glas iznad
njih. Bambi pogleda gore i opazi vjevericu kako se s hukom sputa kroz
granje.
Ja sam itavim putem skakala za vama vikne vjeverica. Ah, to je
strano!
Zar ste i vi bili prisutni? upita majka.
Pa dakako da sam bila odgovori vjeverica. Ta jo drem
itavim tijelom. Sjedila je uspravno, naslonjena na svoj divni barjak,
pokazivala im uska bijela prsa i obje prednje ape drala priljubljene uz
tijelo, uvjeravajui ih u istinitost svojih rijei. Sva sam izbezumljena od
uzbuenja.
I ja sam sasvim smalaksala od prepasti ree majka. To je
neshvatljivo. Nitko od nas nije vidio nita.
Tako? uzvrpolji se vjeverica. No vi se varate. Ja sam Ga ve
odavna vidjela!
I ja! ree neki drugi glas. Bila je to svraka; doletjela je i sjela na
oblinju granu.
Ja takoer! zau se krijetanje s jo vee visine. Tamo je na jasenu
sjedila sojka.
A iz vrkova drvea zauje se mrzovoljno graktanje nekoliko vrana.
Svi su sjedili naokolo i vano razgovarali. Bili su neobino uzbueni, i
kako se inilo, vrlo ljuti i potiteni.
"Koga, koga su vidjeli?" razmiljao je Bambi.
Nastojala sam svim silama priala je vjeverica i pritisnula
uvjeravajui obje prednje apice na srce. Svim silama sam nastojala da
upozorim nesretnika.
A ja zakrijeti sojka koliko sam puta kriknula! Ali on me nije
htio sluati.
Ni mene nije uo estila se svraka. Deset puta sam zvala.
Upravo sam htjela da mu sletim sasvim blizu, jer sam mislila, ako me sad
ne uje, sletjet u na ljeskov grm pred kojim je stajao. Odande bi me morao
uti. Ali se u taj as ve dogodila nesrea.
Moj glas je ipak jai od vaeg, i ja sam ga opominjala koliko sam
god mogla govorila je sojka ogorenim glasom. Ali gospoda se
premalo obaziru na nas.
Doista premalo suglasi se vjeverica.
inimo to moemo miljae svraka mi zaista nismo krivi ako
se zbog toga dogodi kakva nesrea.
Takav krasan srnda tugovala je vjeverica i u najboljim
godinama.
Hoh! prodere se sojka da nije bio tako ohol, bio bi se obazreo na
nas!
Nije on bio ohol, nikako! usprotivi se vjeverica.
A svraka dodade: Nita oholiji od ostalih mladih srndaa.
Dakle, glup! nasmije se sojka.
Sami ste glupi! vikne vrana svisoka. Ne govorite gluposti.
itava uma zna kako ste glupi.
Ja? odgovori sojka osupnuta od uenja. Meni ne moe nitko
rei da sam glupa. Zaboravljiva jesam, ali glupa nikako.
Kako vam drago ree vrana ozbiljno. Zaboravite to sam rekla,
ali upamtite da srnda nije morao umrijeti zato to je bio ohol i glup, ve
zato to Njemu ne moe nitko izbjei.
Hoh! zakrijeti sojka. Nije mi do takvih razgovora. I odleti.
Vrana je nastavila: On je ak nadmudrio i mnoge moga soja. On ubija
koga god hoe. Ne pomae nam nita.
Treba ipak biti na oprezu dobaci svraka.
To treba svakako ree alosno vrana. Do vienja. Odletjela je,
a njeni roaci pooe s njom. Bambi se ogleda. Majke vie nije bilo.
"O emu samo oni govore?", mislio je Bambi. "Ne mogu razumjeti
sve to govore. Tko je to: On, o kome govore...? Bio je On i onaj kojega
sam vidio onomad u grmlju... no On me nije ubio..."
Bambi je mislio na srndaa kojega je vidio kako pred njim lei s
krvavo raskidanim ramenom. Taj je sada bio mrtav. Bambi poe dalje.
uma je opet pjevala u tisuu glasova, sunce je irokim snopovima zraka
prodiralo kroz kronje, svugdje je bilo svijetlo, a s lia se dizala para;
visoko u zraku kliktali su sokolovi, a ovdje, sasvim blizu nasmijao se
djetli glasno kao da se nita nije dogodilo. Bambi se nije mogao veseliti.
Osjeao je da mu prijeti neto mrano i nije mogao shvatiti kako su ostali
mogli biti tako vedri, a ivot je ipak tako teak i opasan. U tom ga asu
zahvatila enja da poe daleko, sve dublje i dublje u umu. Mamilo ga je
da krene onamo gdje je najgue, da potrai neko skrovito utoite gdje ga,
nadaleko i nairoko okruena neprobojnom ikarom, ne bi mogao nitko
vidjeti. Nije vie imao elje da poe na onu livadu.
Kraj njega se u grmlju pokrene neto sasvim tiho. Bambi se estoko
trgne. Pred njim je stajao Stari.
U Bambiju je neto treperilo; htjede pobjei, ali se svlada i ostade na
mjestu. Stari ga pogleda svojim velikim, dubokim oima:
Jesi li maloprije bio ondje?
Jesam ree Bambi, tiho. Srce mu je lupalo sve do u grlo.
Gdje ti je majka? upita Stari. Bambi odgovori jo uvijek tiho:
Ne znam.
Stari ga neprestano promatrae: I ti je ne zove? Bambi je gledao u
asno, poput leda sivo lice, gledao je divnu starevu krunu i odjednom se
ohrabrio.
Mogu biti i sam ree.
 Stari ga je gledao jo neko vrijeme, a onda ree blago:
Zar nisi ti onaj malian koji je nedavno jo plakao za majkom?
Bambi se malo zastidi, ali priznade iskreno: Da, to sam ja.
Stari ga je i dalje gledao, a Bambiju se priinilo da sada oi gledaju
blae.
Ti si me tada grdio, starjeino vikne uzbueno jer nisam imao
hrabrosti da budem sam. Od onda mogu biti sam.
Stari ga je gledao ispitujuim pogledom i smjekao se, sasvim slabo,
jedva primjetno, ali je Bambi ipak osjetio taj smijeak. Potovani stare
zamoli ga s pouzdanjem reci mi to se dogodilo? Ja to ne shvaam... tko
je On o kome svi govore...? Bambi uuti preplaen tamnim pogledom
koji mu je zapovjedio da uti.
Opet proe neko vrijeme. Stari je gledao preko Bambija u daljinu a
onda ree polako: Sluaj sam, njukaj i gledaj sam. Moe i sam uiti.
Podigao je okrunjenu glavu jo vie. Zbogom ree i ne ree vie ni
rijei. I nestade; nije ga vie bilo.
Bambi ostane smeten i klonula duha. Ali mu je onaj
"Zbogom" jo uvijek odzvanjao u uima i tjeio ga. "Zbogom, rekao
je Stari. Prema tome, nije bio ljut", pomisli Bambi.
Osjeao je kako ga proima ponos, osjeao je kako ga bodri neka
sveana ozbiljnost. Da, ivot je teak i pun opasnosti. Neka doe to mu
drago, on e uiti i nauiti da podnese sve.
I zae polako dublje u umu.
S velikog hrastova stabla na rubu livade padalo je lie. Padalo je sa
svega drvea. Jedna je hrastova grana strila visoko iznad ostalih grana i
segnula daleko nad livadu. Na njenom krajnjem krajiku sjedila su dva
lista.
Nije vie onako kako je bilo prije ree jedan list.
 Nije odgovori drugi. Noas je opet otilo mnogo naih... mi smo
gotovo jedini ovdje na naoj grani.
Nikad se ne zna kad e koga zadesiti ree prvi. Dok je jo bilo
toplo i dok je sunce jo eglo, dola bi katkad oluja ili prolom oblaka i
mnogi su od nas bili otkinuti jo onda, iako su bili mladi. Nikad se ne zna
kad e koga stii.
Sunce sada sja vrlo rijetko uzdahne drugi list a kad i sja, ne daje
snage. Trebalo bi sabrati nove snage.
Je li istina, je li zaista mogue da na nae mjesto, kad mi odemo,
dolaze drugi, pa opet drugi, i uvijek iznova drugi...
Doista je tako proape drugi tako neto teko je i zamisliti... to
prelazi nae shvaanje...
A osim toga, to je vrlo alosno doda prvi.
utjeli su neko vrijeme. Zatim ree prvi tiho, sam za se:
A zato mi moramo ii...? Drugi upita:
to se zbiva s nama kad se otkinemo...?
Padamo...
A to je tamo dolje? Prvi odgovori:
Ja ne znam. Netko kae ovo, netko ono... no nitko ne zna pravo.
Ponovo upita drugi:
Moemo li jo neto osjeati, znamo li jo togod o sebi kad se
naemo tamo dolje?
Prvi odvrati:
Tko bi znao rei! Nijedan od onih koji su dolje nije se jo vratio da
nam o tome pria.
Opet umukoe. Zatim prvi list njeno progovori drugome:
Ne alosti se odvie, drue, ta to je tebi, ti dre.
Ah, ostavi me odgovori drugi ja sada zatreperim zbog svake
sitnice. Eto, vie se ne osjeam tako sigurnim na svome mjestu.
Ne govorimo vie o tim stvarima ree prvi list. Drugi mu
odgovori:
Tako je... ostavimo to... No... a o emu da govorimo inae?
Zautio je, ali se nakon kraeg vremena opet javi: Koji e od nas dvojice
morati prvi onamo dolje, da mi je znati...?
Za to ima jo vremena umirivae ga prvi. Podsjetimo se radije
kako je neko bilo lijepo, kako je bilo divno kad se pojavilo sunce i arko
nas eglo. Imali smo osjeaj kao da smo nabrekli od zdravlja. Sjea li se
jo? A onda rosa u jutarnjim satima... i blage, divne noi...
Noi su sada strane kukao je drugi list i nema im kraja.
Ne smijemo se tuiti ree blago prvi mi smo ivjeli due nego
mnogi, mnogi drugi.
Ja sam se jamano sasvim izmijenio? raspitivao se zabrinuto ali
usrdno drugi list.
Ni govora uvjeravae ga prvi ti zacijelo misli tako jer sam ja
postao tako ut i ruan. Ne, kod mene je to neto sasvim drugo...
Ah, nemoj tako usprotivi se drugi.
Ne, zaista ponovi prvi sa arom ta vjeruj mi! Ti si lijep kao i
prvog dana. Pogdjegdje moda kakva mala, uta mrlja, jedva se i vidi; a
ini te jo ljepim. Ta vjeruj mi!
Hvala ti proape ganuto drugi list. Ja ti ne vjerujem... ne
sasvim... ali zahvaljujem jer si tako dobar... bio si uvijek tako dobar prema
meni... ja tek sada potpuno shvaam kako si bio dobar.
Ta uti ree prvi i sam uuti jer nije vie mogao govoriti od tuge.
utjela su oba lista. Sati su prolazili. Vlanije vjetar brijao hladno i
neprijateljski kroz kronje.
Ah... sada... ree drugi list ... ja... Glas mu se prekine. Lako se
odvojio od svog mjesta i kruei zrakom spustio se na zemlju.
Nastupila je zima.
Bambi je primijetio da se svijet izmijenio. Teko se snalazio u tom
izmijenjenom svijetu. Ranije su svi ivjeli u izobilju, a sada su pomalo
zapadali u siromatvo. No Bambi je poznavao samo bogatstvo. Njemu je
bilo sasvim razumljivo to je odasvud bio okruen najveim obiljem i
najfinijom raskoi, to nema nikakvih briga o hrani, to spava u lijepoj,
zelenilom zavjeenoj izbici u koju nije mogao prodrijeti niiji pogled, i to
se kicoio u sjajnoj crvenoj haljinici.
Sve je sada izmijenilo svoj lik, a da tok promjene nije zapravo ni
primijetio, itavo to zbivanje u prirodi znailo je za njega samo niz novih
pojava, koje su mu posluile kao razonoda. Zabavljao ga je prizor kad bi se
s livade dizale jutarnje mlijenobijele maglene koprene ili kad bi odjednom
pale s jo snenog jutarnjeg neba da se zatim lagano rasplinu u sunanom
sjaju. Sviao mu se i mraz, koji bi tako iznenadno posuo bjelinom zemlju i
livadu. Neko je vrijeme uivao sluajui riku svojih velikih roaka jelena.
itava se uma orila od glasova tih umskih divova. Bambi je sluao i jako
se bojao, ali mu je srce drhtalo od udivljenja kad bi zauo to gromko
dozivanje. Mislio je na to da divovi nose krune, koje su tako velike i
razgranate kao snane grane drvea, i da su im glasovi isto tako silni kao i
krune. Kad bi zauo riku takva glasa, stao bi i ne bi se maknuo s mjesta.
Zapovjedna udnja orila se u tim dubokim glasovima, u njima su
odjekivali uzdasi plemenite pobjenjele krvi, koja se praiskonskom snagom
pjenila od enje, srdbe i ponosa. Uzalud se Bambi borio protiv svoga
straha. Kad bi zauo te glasove, osjetio bi da je savladan, ali je bio ponosan
to ima takve ugledne roake. No u isti je as osjetio da se u njemu javlja
razdraenost to su tako nedokuivi. To ga je vrijealo i poniavalo, a da
nije znao zato i kako, tavie, on toga uope nije bio ni sasvim svjestan.
Kad je za jelene prolo vrijeme ljubavi i kad je zanijemjelo gromoglasno
dozivanje, tek onda je Bambi mogao posvetiti svoju panju drugim
stvarima. Kad bi nou prolazio umom ili prekodan leao u svojoj izbici,
uo bi kako ape lie padajui kroz kronje drvea. U zraku je, u svim
kronjama, u svemu granju, neprestano utalo i pucketalo. Neprestano su
prema zemlji sipili njeni srebrni tonovi. Bilo je divno buditi se s njima, a
uitak usnuti uz taj tajanstveni, sjetni apat. U to je vrijeme lie lealo na
zemlji visoko i rahlo, i kad bi se po njemu koraknulo, glasno bi zapraskalo
i tiho zaukalo. Bilo je pravo veselje to ga je pri svakom koraku trebalo
odgurnuti, jer je bilo tako visoko naslagano. aputalo je "", sasvim fino,
sasvim jasno i srebrno. Bilo je osim toga i korisno, jer u te dane nije bilo
potrebno da se obrati osobita panja oslukivanju i njukanju. Lie je
glasno i pri najmanjem pokretu ukalo "! " Tko bi se tada mogao
priuljati? Nitko!
A zatim se spustila kia. Lijevala je, pljutala i rominjala od ranog
jutra do kasne veeri, i opet od kasne veeri kroz itavu no do drugog
jutra; malo bi stala i opet iznova poela novom snagom. inilo se da je
zrak ispunjen hladnom vodom, da je vodom natopljen itav svijet. Bila su
je puna usta kad bi se zahvatilo nekoliko vlati trave, a kad bi se sasvim
malo upnulo grmlje, stresli bi se u oi i nos prvi kropci. Ni lie nije
ukalo. Lealo je na tlu meko i teko, stlaeno kiom i uope nije davalo
nikakav um. Bambi je prvi put iskusio kako je neprijatno kad ga dane i
noi odozgo polijeva kia i kad ga moi sve do koe. Jo nije zebao, ali je
eznuo za toplinom i smatrao alosnom pojavom to mora naokolo trati
sav prokisao.
A kada je sa sjevera udarila bura, upozna Bambi to znai zepsti. Nije
mu mnogo pomoglo to se tijesno priljubio uz majku. U prvi mah uinilo
mu se, dakako, velianstvenim da tu lei i da ga bar s jedne strane grije
ugodna toplina. Ali je bura bjesnjela umom vie dana i noi. Izgledalo je
kao da je tjera u bjesnilo neka neshvatljiva, ledena srdba, kao da hoe
iupati umu iz korijenja i odnijeti je ili unititi na kakav drugi nain.
Drvee je umilo u svom monom otporu, snano se borilo protiv silnog
naleta. ulo se njegovo otegnuto jecanje, njegova kripa i uzdisanje, ulo
se glasno praskanje kad su se krile jake grane, ljutiti tresak kojim se, as
ovdje as ondje, slomilo koje deblo i pobijeeno kriknulo iz svih rana svog
raspucalog i umirueg tijela. A onda se odjednom nije ulo nita, jer se
bura jo bjenje sruila na umu i jer je njezin urlik progutao sve ostale
glasove.
Bambi je shvatio da je nadola bijeda i nevolja. Vidio je kako su kia i
bura izmijenile sliku svijeta. Na drveu i grmlju nije bilo vie ni jednog
jedinog lista. Sve je stajalo ogoljelo, opljakano, golo itavim tijelom, koje
je odjednom postalo vidljivo i jadno prualo prema nebu svoje grane: svoje
gole smee ruke. I izbica je sada bila bijedna i pusta. Otkako su nestale
zelene stijene, nije se ni ovdje moglo boraviti onako sasvim odijeljeno kao
prije, i sa svih je strana pirio kroz nju vjetar.
Jednog je dana neka mlada svraka prelijetala iznad livade. Neto joj je
bijelo i hladno padalo u oi i to se neprestano ponavljalo i lakim joj velom
zastiralo vid. Oko nje su poigravale male, meke i bljetavobijele pahuljice.
Lepeui krilima zastala je u letu, ustremila se naglo i uzletjela navie.
Uzalud. I tu su bile meke, hladne pahuljice i padale joj u oi. Jo se jednom
uspravila u letu i uzletjela jo vie.
Ne trudite se, draga moja vikne joj vrana, koja je iznad nje letjela
istim pravcem ne trudite se. Tako visoko ne moete uzletjeti, da bi
izmakli ovim pahuljicama. To je snijeg.
Snijeg? udila se svraka i borila se protiv meave.
Ta jest ree vrana nastala je, eto, zima. A to je snijeg.
 Oprostite mi odgovori svraka ja sam u svibnju tek izila iz
gnijezda. Jo ne znam to je to zima.
Mnogima je tako primijeti vrana ve ete je upoznati.
No, ako je to snijeg miljae svraka onda u malo sjesti.
Spustila se na johinu granu i protresla perje.
Vrana odleti dalje tekim letom. Ispoetka se Bambi veselio snijegu.
Zrak je bio miran i blag, bijele su se zvjezdice lebdei sputale, a svijet je
dobio sasvim novi izgled. Postalo je svjetlije, pa i veselije, mislio je
Bambi, i kad bi se za trenutak pokazalo sunce, sve bi zasjalo, bijeli bi se
pokrov iskrio i sjao tako snano da bi od toga obnevidjele oi. Ali se
Bambi uskoro prestade veseliti snijegu jer je bilo sve tee i tee nai hranu.
Trebalo je ostrugati i razgrnuti snijeg da se razotkrije mala plohica uvele
trave, a to je iziskivalo mnogo truda. Snijeg je osim toga rezao noge, i
trebalo se bojati da se na njima ne pojave rane. Gobo ih je ve imao.
Njemu je, dakako, bilo teko jer on uope nije mogao mnogo podnijeti. To
je zabrinjavalo njegovu majku.
Bili su gotovo uvijek na okupu i ivot se provodio mnogo druevnije
nego prije. Stalno ih je posjeivala tetka Ena sa svojom djecom. U
posljednje vrijeme pridruila se njihovu krugu i Marena. Bila je to gotovo
posve mlada srna. No zapravo je Netla unosila najvie ivota u drutvu.
Ona je bila sama na svijetu, a o svakoj je stvari imala svoje vlastito
miljenje. Ne rekla bi Netla neu se vie baviti djecom. Te mi je ale
ve zaista dosta.
A Falina bi na to zapitala: A zato ne, ako je to ala? Netla bi se
toboe razljutila i rekla: Jest, ali loa ala, meni je toga dosta. Svi su se
divno zabavljali. Sjedili su u krugu i brbljali. Jo nikad nisu djeca ula
toliko zanimljivih stvari.
Katkad bi im se pridruio pokoji mladi srnda. U prvi mah bilo je
drutvo poneto ukoeno, osobito stoga to su djeca isprva bila malko
ustraena. Ali to je uskoro prolo, i tada je bilo prijatno. Bambi se divio
mladom Roni, vrlo pristalom mladiu, i silno zavolio lijepog Karusa. Oni
su odbacili svoje krune, pa je Bambi esto promatrao obje kriljastosive,
okrugle plohe, koje su se ocrtavale na glavama mladih srndaa, glatke,
sjajne, s mnogim njenim pjegama. To je bilo vrlo lijepo.
Bilo je silno zanimljivo kad bi koji srnda priao o Njemu. Rono je
imao na lijevoj prednjoj nozi krupnu kvrgu, obraslu krznom. Hramao je na
tu nogu i esto bi pitao: Vidi li se zapravo da hramljem? Svi su pohitali
s uvjeravanjem da se to nimalo ne opaa. To i jest bilo ono to je Rono htio
uti. Uostalom, vidjelo se doista samo malo da hramlje. Da produio je
Rono tu sam se spasio iz jedne grdne nevolje. I zatim je Rono ispriao
kako ga je On iznenadio i na njega iknuo vatru. Ali je bio pogoen samo
tu na nozi. Boljelo je da poludi. Nije ni udo. Bila mu je smrskana kost.
No Rono nije izgubio prisutnost duha. Dao se u bijeg na tri noge. Uvijek
dalje, usprkos malaksavanju, jer je dobro znao da ga On progoni. Bjeao je
i bjeao, dok nije pala no. Tek tada je legao da otpoine. No drugog je
jutra opet poao dalje, sve dok nije osjetio da je u sigurnosti. Zatim se
lijeio, usamio se, dobro se sakrio i ekao da mu zaraste rana. Na kraju je
opet iziao iz svog skrovita i postao junak dana. Hramao je, ali se to jedva
primjeivalo.
Sada, kada su bili tako esto na okupu i kad su sasluane tolike prie,
uo je Bambi o Njemu vie nego ikad ranije. Govorili su kako je On
straan po izgledu. Nitko nema hrabrosti da Mu pogleda u blijedo lice.
Govorilo se i o vonju koji je On irio oko sebe, i tu bi Bambi mogao dodati
svoja opaanja, ali je bio odvie dobro odgojen a da bi se umijeao u
razgovor odraslih. Priali su da se Njegov vonj mijea na hiljadu naina, ali
da se moe odmah prepoznati jer uvijek udnovato uzbuuje, zatim da je
tajanstven i neobjanjiv i ve sam po sebi jedna strahota. Govorili su da On
treba samo dvije noge za hodanje i priali o silnoj snazi njegovih ruku.
Neki su tono znali to su zapravo: ruke. Ali kad je to netko iz drutva
objasnio, primijetila je tetka Netla: Na tome ne nalazim nita udno. Sve
to, o emu vi ovdje priate, moe uiniti i vjeverica, a istu e vjetinu
izvesti i svaki mali mi. Pritom Netla prezirno okrene glavu. Oho!
viknue ostali, ime su htjeli rei da to ni priblino nije isto. Ali se tetka
Netla nije dala razuvjeriti. A svraka! povie Netla. A kanjac? A
sova? Oni uope nemaju vie nego dvije noge, i kad ele da neto uhvate,
kako vi to nazivate, to je samo na jednoj nozi, a drugom hvataju. To je jo
mnogo tee, i to On jamano ne moe. Tetka Netla nije nipoto bila
sklona da Mu se divi bilo u emu. Ona Ga mrzi iz svega srca. On je
ogavan ree i pritom ostade. Nitko joj nije protuslovio jer nitko nije ni
mislio da je On vrijedan ljubavi. No stvar se zaplela kad je netko rekao da
On ima i treu ruku, ne samo dvije, nego jo i treu. To je stara brbljarija
zakljui Netla kratko i odluno ne vjerujem u to. Tako? umijea se
Rono a ime mi je onda smrskao kost? Recite mi, molim vas? Netla
odgovori olako: To je vaa stvar, dragi moj, meni je nije smrskao. Nato
progovori Ena: Ja sam mnogo toga vidjela u svom ivotu i mislim da ima
neto u tome kad se tvrdi da On ima i treu ruku. Mladi Karus primijeti
utivo: U tome se mogu sloiti s vama. Ja sam se bio sprijateljio s
jednom vranom... Karus zastane na asak u neprilici i pogleda sve redom
kao da se boji da e ga ismijati. Ali kad je vidio da ga svi paljivo sluaju,
nastavi: Vrana je neobino obrazovana. Moram to naglasiti. Njezina
obrazovanost naprosto zauuje... Ona je priala da On doista ima tri ruke,
ali ne uvijek. Ta trea ruka, kae vrana, to je ona zla ruka. Ona nije prirasla
kao obje ostale, ve je On nosi ovjeenu o rame. Zatim vrana kae, da
tono zna kad je On ili bilo koji od Njegova soja opasan, a kad nije. Kad
dolazi bez tree ruke, tada nije opasan. Netla se nasmije: Tvoja je vrana
glupaa, moj dragi Karuse, to joj moe isporuiti s moje strane. Kad bi
ona bila tako pametna kao to misli da jest, znala bi da je On uvijek
opasan, uvijek.
I Bambijeva majka ree svoje miljenje: Ipak ih ima koji zaista nisu
opasni. To se vidi odmah. Tako? upita Netla onda e ti ostati na
mjestu dok ti ne priu, i jo e im rei: dobar dan? Bambijeva majka joj
odgovori blago: Dakako da neu ostati na mjestu, pobjei u. Iznenada
se javi Falina: Treba uvijek pobjei! Svi se nasmijae. No kad su
nastavili razgovor o treoj ruci, postadoe ozbiljni i u njihov se krug
pomalo uvue jeza. Jer, neka je to mu drago, trea ruka ili neto drugo,
strano je, i oni to nisu mogli shvatiti. Veina je to znala samo iz prianja
drugih, ali su neki vidjeli i sami: On stoji u velikoj daljini i ne mie se; ne
da se objasniti to On radi i kako se to dogaa, ali odjednom prasne kao
grom, ikne plamen, a tamo, daleko od Njega, netko se srui s raskidanim
prsima i umire. Svi su se uurili kad se o tome vodio razgovor, kao da
osjeaju neku mranu silu koja nad njima vlada na nain njima nedokuiv.
udno su sluali mnoge prie koje su uvijek bile ispunjene strahotama,
krvlju i jadom. Neumorno su sluali i pamtili sve to se o tome prialo.
Bajke, koje su bez sumnje izmiljene, prie i dogodovtine koje su
naslijedili od djedova i pradjedova, i svi su mozgali, nesvjesno i u strahu,
kako bi se mogla ublaiti ta sila ili kako bi joj se moglo izbjei.
Ali, da mi je samo znati ree sasvim potuljeno mladi Karus kako
to da je On tako daleko, a ipak moe nekoga oboriti?
Zar ti nije to objasnila tvoja mudra vrana? naruga se Netla.
Nije nasmijei se Karus ona kae da je tako neto vidjela esto,
ali da to ne moe nitko objasniti.
No, On moe oboriti i vranu s drveta, ako hoe primijeti Rono.
 A fazane skida iz zraka dodade tetka Ena.
A Bambijeva majka ree: On izbaci svoju ruku. Priala mi je to
moja baka.
Tako? upita Netla a to je ono to tako strahovito grune?
Kad On izbaci svoju ruku protumai Bambijeva majka bljesne
plamen i grune kao grom. On je iznutra sav od vatre.
Oprostite ree Rono da je On iznutra sav od vatre, to je tono.
Ali ono s rukom je zabluda. Jedna ruka ne moe nanijeti takve rane. To
ete valjda i sami priznati. Bit e prije da je to neki zub kojim nas On
dohvaa. Vidite li, zub, to razjanjava mnoge stvari. I zapravo se umire od
njegova ugriza.
Mladi Karus uzdahne duboko: Zar On nee nikad prestati da nas
progoni?
Zatim progovori Marena, mladica koja je ve skoro sasvim odrasla:
To bi znailo da e On jednog dana doi meu nas i biti blag kao to smo i
mi blagi. Igrat e se s nama, itava e uma biti sretna, i mi emo se
izmiriti.
Tetka Netla vikne u smijehu: Neka On ostane gdje je, a nas neka
ostavi na miru!
Tetka Ena je prekori: Ali tako to ne smije ipak govoriti.
A zato ne? odgovori Netla usplahireno. Ne uviam zato ne bih
smjela. Izmiriti se! On nas ubija otkako pamtimo, sve nas, nae sestre, nae
majke, nau brau! Otkako smo na svijetu ne da nam mira, ubija nas, gdje
god se pojavimo... i da se onda izmirimo s njim? Kakva glupost!
Marena pogleda sve prisutne velikim sjajnim oima. Izmirenje nije
glupost! ree ona. Do izmirenja mora doi.
Netla se okrene. Potrait u neto za jelo ree i otri.
Zima se otegnula. Katkad je popustila, ali bi zatim opet pao novi
snijeg. Bilo ga je sve vie, tako da se nije mogao razgrnuti. Jo je gore bilo
kad bi vrijeme omekalo i kad bi se nou opet smrznula voda od okopnjela
snijega. Stvorila bi se tada tanka ledena kora na kojoj bi se noga lako
okliznula. Katkad bi kora popucala, a onda bi do krvi ranjavala njene
zglavke na srneim nogama. No sada je nastala estoka zima. Trajala je
ve nekoliko dana. Zrak je bio ist i proziran kao jo nikada i bio je vrlo
otar. Poeo je zvoniti finim, visokim tonom. Pjevao je od studeni.
U umi je bilo tiho, ali se svakog dana dogaala po neka strahota.
Jednom su vrane napale zeeva sinia, koji je ionako leao bolestan, i
ubile ga na okrutan nain. ulo se dugo kako jadno kmei. Prijan zeko bio
je ba na putu, i kad je primio alosnu vijest, htio je svisnuti od boli.
Drugom jednom prilikom trala je vjeverica naokolo s velikom ranom na
vratu, koju joj je zadala kuna. Nije mogla govoriti od boli, ali je jurila kroz
granje. Svatko je to mogao vidjeti. Od vremena do vremena bi stala i sjela,
digla u oaju prednje ape, hvatala se u svojoj prepasti za glavu, a pritom
joj se niz bijele grudi cijedila crvena krv. Trala je ovako naokolo jedan
sat, a onda je odjednom obnemogla i pala. U padu je muklo udarala o
granje i umirui bubnula u snijeg. Odmah je dolo nekoliko svraka da
zaponu svoju gozbu. Jednom je lisica raskidala lijepog, snanog fazana,
kome su svi bez razlike iskazivali svoje potovanje i ljubav. Njegova je
smrt nadaleko izazvala veliku suut, i svi su saaljevali neutjeljivu
udovicu. Lisica je izvukla fazana iz snijega u koji se zameo i gdje se
osjeao dobro skrivenim. Nitko nije bio vie siguran, jer se sve to zbivalo
za bijela dana. Velika oskudica, kojoj se nije mogao dogledati kraj,
ogorila je sva bia i uinila ih surovima. Ponitila je sva iskustva,
podrovala savjest, iskorijenila sve dobre obiaje i razorila meusobno
povjerenje. Vie nije bilo samilosti, nije bilo mira ni suzdrljivosti.
Ne da se uope ni zamisliti da bi jednom moglo biti bolje
uzdahnula je Bambijeva majka.
I tetka Ena je uzdisala: A ne da se zamisliti ni to da je ikad bilo
bolje.
Oh, moe ipak ree Marena gledajui preda se ja neprestano
mislim kako je neko bilo lijepo!
Gledajte ree Netla tetki Eni ta va mali dre! Pokazivala je
na Goba. Zar uvijek tako dre?
Naalost odgovori Ena zabrinuto ve nekoliko dana.
No mislila je Netla na svoj otvoreni nain ja sam zadovoljna to
vie nemam djece. Kad bi taj mali bio moj, bojala bih se hoe li preivjeti
zimu.
I doista, s Gobom nije bilo dobro. Bio je slab, oduvijek je bio mnogo
njeniji od Bambija ili Faline, a ostao je i manji od njih dvoje. No sada mu
je bilo iz dana u dan sve gore i gore. Nije mogao podnijeti hranu koja se
sada mogla pronai. Od nje je dobivao bolove u utrobi. I tako je od
hladnoe i bolesti sasvim obnemogao. Neprestano je drhtao i jedva se
drao na nogama. Svi su ga gledali saaljivo.
Tetka Netla prie Gobu i gurne ga blago u bok. Samo se nemoj
alostiti ree mu stoga to ne prilii jednom malom srndau, a nije ni
zdravo. Ona se okrene jer ne htjede pokazati kako je ganuta.
Rono, koji je leao malo postrance u snijegu, skoi na noge. Ja ne
znam to je to... promrmlja obazirui se oko sebe.
Svi stadoe paljivo oslukivati. A to to... ?
Ja zapravo ne znam ponovi Rono no ja sam nemiran... odjednom
sam postao nemiran... kao da se neto dogaa...
Karus onjui zrak. Ja ne osjeam nita naroito izjavi on. Svi su
stajali u krugu, oslukivali i ispitivali zrak.
Nita! Ne osjea se nita... javljali su se jedan za drugim.
 Pa ipak! ne dade se smesti Rono recite to vam drago... neto se
zbiva...
Marena ree: Oglasile su se vrane...
Evo, opet dozivaju! doda Falina brzo, no sada su i ostali uli.
Eno gdje lete! upozori Karus ostale.
Svi pogledaju uvis. Iznad vrkova drvea prelijetale su vrane u jatima.
Dolazile su do krajnjeg ruba ume, s one strane odakle se uvijek pojavljuje
opasnost. Odozgo se uo njihov mrzovoljni razgovor. Bilo je jasno da se
radi o nekoj ozbiljnoj stvari.
No zar nisam imao pravo? upita Rono. Vidi se da se ipak neto
zbiva!
to da radimo? proape uplaeno Bambijeva majka.
Odmah dalje! pourila je uzbueno tetka Ena.
ekati! odlui Rono.
ekati? S djecom? usprotivi se tetka Ena ta Gobo ne moe
trati!
Dobro, dakle dopusti Rono udaljite se s djecom. Ja, dakako,
mislim, da to nema svrhe, ali ne bih htio da mi se kasnije togod spoitava.
Bio je ozbiljan i sabran.
Doi, Gobo! Falina, doi! Ah tiho! Polako! I uvijek za mnom
opomene ih tetka Ena i odulja se s djecom.
Prolo je neko vrijeme. Stali su bez glasa, oslukivali i njuili zrak.
Jo je zaista samo to trebalo javi se tetka Netla jo nam je samo
to trebalo uza sve ono to sad moramo trpjeti! Bila je vrlo ljuta. Bambi je
pogleda i osjeti da misli na neto strano.
Eto, ve klijete svrake s iste one strane gutare s koje su doletjele
vrane; tri, etiri odjednom. Pazite, pazite, pazite, pazite! dovikivale su
svrake. Jo ih nitko nije mogao vidjeti, ali se ulo kako dozivaju jedna za
drugom i sve odjednom: uvaj se, uvaj se, uvaj se! Zaas dooe
blie, a zatim odletjee dalje, nemirne i uplaene.
Hah! zakrijeti sojka. Prodornim glasovima davale su ptice
znakove uzbune.
Odjednom se sve srne sjate u gomilu, sve u isti as. Kao da ih je
trgnuo neki udarac. Zatim su stajale nijeme i udisale zrak.
Bio je to On.
Zapahne ih val zadaha, gust kao nikad ranije. Tu nije vie bilo mjesta
nekom ispitivanju vonja. Udario im je u nos, zamaglio im osjetila, sledio
srca.
Jo su iznad njih kriale svrake i krijetale sojke, no sad je oivjelo i
sve drugo oko njih. Kroz granje su vrljale sjenice, stotine mladih krilatih
loptica; agorile su:
Bje'te! Bje'te!
Iznad drvea preleti poput strijele kos, crn i blistav, uz otegnuti,
cvrkutavi krik. Kroz tamni splet gologa grmlja vidjele su srne na snijegom
pokrivenu tlu smetenu vrevu sitnih, uskih sjena. Bili su to fazani. Eno,
ondje je bljesnule neto crveno. Zaista, bila je to lisica. No sada nitko nije
bio u strahu od nje, jer je neprestano strujao odanle onaj strahoviti vonj,
koji ih je zapahnuo stravom i sve ih sjedinio u jednom, jedinom luakom
strahu i u jednoj jedinoj grozniavoj tenji da pobjegnu, da se spasu.
Ovaj tajanstveni, nadmoni zadah proimao je umu silnom snagom, i
po tome se moglo odmah razabrati da ovaj put nije On sam, ve da je,
bogami, doao sa svim svojima, i da sad dolazi ono najgore.
Nitko se nije micao. Svi su promatrali sjenice kako odlijeu u naglom
letu, kosove, vjeverice koje su se luakim skokovima bacale s jednog
vrka na drugi; mislili su da se ovi mali stvorovi zapravo ne moraju niega
bojati. Ipak su shvaali zato bjee kad se On pojavi, kad osjete Njegov
vonj, jer nijedno umsko bie nije moglo podnijeti Njegovu blizinu.
Uto doskakue odnekle prijan zeko, sjedne neujno i opet odskakue
dalje.
to je? dovikne mu nestrpljivo Karus.
Ali je prijan zeko samo gledao smetenih oiju oko sebe i nije odmah
mogao odgovoriti. Bio je sasvim zbunjen. to pita... pomisli Rono
mrano.
Prijan zeko je hvatao dah. Opkoljeni smo ree bez glasa. Ni na
koju se stranu ne moe pobjei. Svugdje je On!
U taj as zauje se Njegov glas. ulo se dvadeset, trideset krikova
odjednom. Hoho! Haha! orilo se uzbudljivije od bure i oluje. Udaralo
je po deblima, da je odzvanjalo kao od bubnja. Rasprostirala se jeza i silna
potitenost. ak dovle je dopirao um i pucketanje grmlja koje je netko
razmicao, i kripa i krhanje pokidanog granja.
Dolazio je On! On je dolazio ovamo u gutaru.
Ondje straga ulo se itavo, kratko trilikanje i irok lepet razmahanih
krila. Tamo Mu se ispod nogu digao fazan. uli su negdje visoko u zraku
sve tii um fazanovih krila. Jasni tresak groma. Tiina. Zatim mukli
udarac o zemlju. Fazan je pao ree drui Bambijeva majka. Prvi...
doda Rono. Marena, mlada djevojka, progovori: Dolo je vrijeme i
mnogi e od nas umrijeti. Moda u i ja biti meu njima? Nitko je nije
sluao. Zavladala je velika strava.
Bambi je pokuao sabrati misli, ali je huka i graja, koju je On od asa
do asa pojaavao, kidala svaku misao. Bambi nije uo nita od ove
zaglune graje i kucanja svog vlastitog srca, usred svega urlikanja, dreke i
praska. Osjeao je samo radoznalost. Nije znao da mu dru svi udovi. Od
vremena do vremena viknula bi mu majka u uho: Ostani samo kraj mene
ali se Bambiju inilo u toj huci kao da mu ape. Njezine rijei "ostani
samo kraj mene" bile su mu ohrabrenje. One su ga poput lanca vezale uz
majku, inae bi bio bez promiljanja nekud odsrljao. uo ih je uvijek jo u
pravi as, kad je ve gubio prisutnost duha i kad se spremao da pobjegne.
Gledao je oko sebe. Svuda je vladala vreva raznolikog svijeta, zbunjenog i
zaslijepljenog strahom. Pokraj njih je promakao par lisica, tanke vijugave
pruge koje je jedva mogao pratiti pogledom. Jedan je tvor edno sluao
svaku vijest koju bi mucajui dojavio zec, pun oajanja. Ondje je opet
stajala lisica usred gomile skakutavih fazana. Oni se na nju nisu ni
obazirali, potrali su joj ispred nosa, a ni lisica nije njima posveivala
nikakvu panju. Ne miui se, naprijed ispruena vrata, nauljenih uiju i
ustreptalih nozdrva, oslukivala je buku koja je dolazila sve blie. Samo joj
se micao rep, lako udarajui o zemlju. inilo se kao da napregnuto
razmilja. U velikoj urbi dotri jedan fazan. Doao je odanle iz najvee
opasnosti sav izbezumljen. Ne uzlijeite viknuo je svojima. Ne
uzlijeite... samo trite! Ne dajte se smesti! Neka nitko ne uzleti! Samo
trite, trite, trite! Ponavljao je uvijek jedno te isto kao da opominje
sama sebe. Ali vie nije ni sam znao to govori. Hoho! Haha! prolomi
se dreka. inilo se kao da dolazi sasvim izbliza. Ne dajte se smesti!
kokotao je fazan. U isti as lomio mu se glas u zvidavo jecanje. Uz glasni
je lepet rairio krila i uzletio. Bambi je gledao za njim kako se u ravnom
pravcu strmo die meu drvee uz um krila, raskono blistav, s metalnim
tamnoplavim i zlatnosmeim odbljeskom tijela, divan kao dragulj. Za njim
se ponosno vukla povlaka njegova dugakog repnog perja. Otro je tresnuo
kratki, gromki prasak. Fazan se ondje gore zgri i sunovrati svom svojom
teinom. Pao je usred svojih drugova i nije se vie micao.
Nitko nije mogao sauvati prisebnost. Sve se ratrkalo na sve strane.
U isti se as diglo uvis pet-est fazana.
Ne uzlijeite! povikae ostali i pobjegoe. Grom tresne pet-est
puta, i od onih koji su uzletjeli vrati se nekoliko njih na zemlju u mrtvom
padu.
Poimo sada! ree majka. Bambi se trgne. Rona i Karusa nije vie
bilo. Eno tamo izmie Netla. Samo je Marena ostala s njima. Bambi poe s
majkom. Marena ih je paljivo slijedila. Oko njih se na sve strane ula
lomljava, prasak, urlik i tresak. Majka je bila mirna. Samo je neprimjetno
drhtala, ali je svoje misli drala na okupu. Bambi, diko ree majka idi
samo uvijek za mnom. Ovdje moramo izii i jurnuti preko livade. Ali dok
smo ovdje unutra, moramo ii polako.
Urlanje se pojaa do mahnitosti. Deset, dvanaest puta prasne grom,
koji je sijevao iz Njegove ruke.
ekaj opomene ga majka ne bjei! Kad stignemo na rub istine,
tek onda potri to bre moe, i ne zaboravi, Bambi, dijete moje, ne
obaziri se na mene kad budemo napolju. Pa ni onda ako padnem, ne brini
se za mene... samo dalje, dalje! Razumije li, Bambi?
U svoj toj lomljavi i graji majka se nije smela, pola je polako, korak
za korakom. Fazani su trali tamo-amo, uurili se u snijegu, opet iskoili
i ponovo otrali dalje. itava je zeja obitelj bezglavo naokolo skakutala,
posjedala i opet odskakutala dalje. Nitko nije progovorio ni rijei. Svi su
bili iznemogli od straha i uzeti od urlika i praska gromova.
Pred Bambijem i njegovom majkom postade svijetlo. Kroz splet
grmlja svjetlucala se istina. Iza njih je, sve blie i blie, praskalo udaranje
tapova po deblima, pucketalo krhanje granja i odjekivalo: Haha, hoho!
Tik kraj njih ine napolje preko livade prijan zeko sa svoja dva
bratia. Bum! Peng! Bum! kresnuo je grom. Bambi je vidio kako se
prijan zeko meko prebacio naglavce u zraku, kako je uvis okrenuo svoj
svijetli trbuh i ostao leei. Malo je trznuo nogama i onda se smirio. Bambi
se okamenio od straha.
 Ali se iza njih zauje glas! Evo ih! Sve treba istjerati napolje!
Zauje se irok um naglo otvorenih krila, fijuk, jecanje, uanj perja,
lepet krila. Uzletjeli su fazani, digli se u zrak u isti as u itavim jatima.
Zrak se prolamao od mnogokratnog gromkog praska. Mogli su se uti
mukli tutnjevi palih i fini um onih koji su se spasili i odletjeli.
Bambi zauje korake i okrene se. To je bio On. Izbio je kroz grmlje
na raznim mjestima sad ovdje, sad ondje. Pojavljivao se odasvud, mlatio
oko sebe, udarcima razdvajao iblje, bubao tapovima po deblima i vikao
strahovitim glasom.
Sad! ree majka. Samo ravno naprijed! I ne preblizu iza mene!
Jednim skokom bila je napolju. Snijeg je samo prskao. Bambi jurne za
njom. Nad njim se sa svih strana ukrstie gromovi. inilo se da se zemlja
raspukla posred srijede. Bambi nije nita vidio, samo je trao. U njemu se
nakon svega toga razmahala nakupljena tenja da pobjegne iz te huke, da
se udalji iz zamagljenog kruga toga jetkog vonja, u njemu se oslobodio
nagon da utekne i elja da se spase. Trao je. Uinilo mu se da je vidio
majku kako pada, ali nije znao je li doista pala. Osjeao je kao da mu je
neki veo zastro oi. Taj veo mu je prebacio preko oiju strah od praskanja
gromova, koji se na kraju u njemu razbudio. Nije mogao misliti, nije se ni
na to obazirao, samo je jurio.
Projurio je proplankom sve do drugog kraja, i tu ga opet prigrli
gutara. Za njim jo jednom odjeknue krikovi, jo jednom se prolomi
otar prasak. Nad njim u granju neto zaprati kratko, kao prvi kropac
tue. Zatim se poneto stialo, no Bambi je trao dalje. U snijegu naie na
umirueg fazana sa zavrnutim vratom, koji je samo jo mlohavo udarao
krilima. Kad je uo Bambijeve korake, zaustavi na asak grevite trzaje i
proape: Gotovo je... Bambi se jedva obazre na njega i otri dalje.
Isprepletena gutara u koju je zapao prisili ga da uspori svoj trk i da potrai
neku stazu. Nestrpljivo je udarao nogama oko sebe. Obii ovdje viknu
mu netko promuklim glasom. Bambi poslua nesvjesno i odmah se nae na
mjestu kuda se moglo proi. Ali se netko pred njim s naporom uspravi.
Bila je to zekina supruga. Ona ga je dozivala.
Ne biste li mi mogli malo pomoi? ree zeica. Bambi je pogleda i
podie ga jeza. Stranje su joj se noge vukle bez ivota u snijegu koji se
topio, obojen vruom krvlju, isteklom iz njezinih rana. Jo jednom
progovori: Biste li mi mogli malo pomoi? govorila je mirno i gotovo
vedro, kao da je zdrava. Ja ne znam to se sa mnom dogodilo nastavi
zeica nije zacijelo neto ozbiljno... samo to upravo sada... ne mogu sad
hodati... Usred tih rijei klonula je u stranu, i bila je mrtva. Bambija
iznova uhvati uas, i on otri dalje.
Bambi!
Stao je u tili as. To je bio netko od njegovih.
Jo jednom zauje: Bambi... jesi li to ti?
Ondje u snijegu leao je bespomono Gobo. Sasvim su ga ostavile
snage; nije mogao ni stajati na nogama. Leao je kao ukopan i samo je
klonulo podigao glavu. Bambi mu prie, zaprepaten.
Gdje ti je majka, Gobo? upita ga drui a gdje je Falina?
Bambi je govorio brzo, uzbueno i nestrpljivo. Jo uvijek mu je srce
nesmanjenom estinom kucalo od straha.
Majka i Falina morale su dalje odgovori Gobo pomiren sa svojom
sudbinom. Govorio je tiho, ali tako ozbiljno i mudro kao da nije vie dijete.
Morale su me ostaviti da ovdje leim. Pao sam. I ti mora dalje, Bambi!
Dii se! vikne Bambi. Dii se, Gobo! Dosta si poivao. Nema
vie vremena za leanje. Dii se! Poi sa mnorn!
Ne, ostavi me odgovori tiho Gobo ne mogu ustati. Ne mogu.
Rado bih, Bambi, i sam zna, ali sam preslab.
 A to e biti s tobom? ustrajao je Bambi.
Opet se zauje graja, koja je dopirala sve do njih. A u toj graji novi
praskovi groma. Bambi se trgne. U granju nastade lom, zauje se topot
koraka u snijegu, i s hukom dojuri u kasu mladi Karus. Bjei! vikne
Karus kad opazi Bambija. Tko jo moe bjeati, neka ne eka! Zaas
nestane, a njegova neobuzdana urba povue za sobom i Bambija. Bambi
nije uope ni znao da je opet poeo trati, i tek nakon nekog vremena ree:
Do vienja, Gobo. Ali je Gobo ve bio daleko iza njega. Vie ga nije
mogao uti.
Trao je bez cilja umom, ispunjen grajom i praskom, sve do veeri.
Kad se stao sputati mrak, nastade tiina. Laki je vjetar uskoro odnio sa
sobom i ogavni vonj koji se bio proirio na sve strane. Ali je ostalo
uzbuenje. Prvi znanac, koga je Bambi susreo, bio je Rono. Hramao je jae
nego ikada. Prijeko, na kraju hrastove ume priao je Rono lei lisica u
groznici od rane. Upravo sam kraj nje proao. Strano je koliko trpi. Od
boli grize snijeg i zemlju.
Niste li vidjeli moju majku? upita Bambi.
Nisam odgovori Rono plaho i ode brzo dalje. Kasnije u noi nae
Bambi Netlu i Falinu. Sve se troje vrlo veselilo ovome susretu.
Jesi li vidjela moju majku? upita Bambi.
Nisam odgovori Falina ja jo ne znam ni gdje je moja.
No, to je krasno ree ivo Netla. Bila sam tako sretna to se vie
ne moram patiti s djecom, a sad, eto, odjednom dvoje za koje se moram
brinuti. Hvala lijepa!
Razgovarali su o Gobu. Bambi im ispria kako ga je naao, i njih
obuze takva alost da su poeli plakati. Ali Netla ne dopusti da se rasplau.
Prije svega morate se pobrinuti da naete neto za jelo. itav dan nismo
mogli okusiti ni zalogaja. To je neuveno! Ona povede oboje na mjesta
gdje je jo preostalo neto lia, koje je visilo nisko pri zemlji i koje se nije
sasvim osuilo. Tetka Netla se divno snalazila. Ona nije taknula nijednog
lista. Samo je nutkala Bambija i Falinu da se dobro najedu. Ona bi im na
travnim mjestima razgrtala snijeg i zapovijedala: Evo... ovdje... to je
dobro ili bi rekla: Ne, ekajte... nai emo odmah neto bolje. Ali je
za to vrijeme i psovala: Preglupo! Koliko neprilika s djecom!
Odjednom opaze kako im se pribliava tetka Ena, i oni joj pohrle u
susret. Tetka Ena! vikne Bambi. On ju je prvi ugledao. Falina se
izbezumila od radosti i stala se pred njom propinjati. Majko! No Ena je
plakala i bila je nasmrt iznemogla. Goba nema jadikovala je. Ja sam
ga svuda traila... bila sam kraj njegova leaja, tamo u snijegu, gdje se
sruio... bio je prazan... nema ga... jadni moj mali Gobo.
Netla zaguna: Da ste mu radije potraili trag, to bi bilo pametnije
nego da plaete.
Nije ostavio nikakvih tragova ree tetka Ena. Ali... On!... Iza
Njega je ostalo mnogo tragova... On je bio kraj Gobova leaja.
Svi su utjeli. Na kraju zapita Bambi plaljivo: Tetka Ena... zar nisi
vidjela moju majku?
Nisam odgovori tetka Ena tiho. Bambi nije nikad vie vidio svoju
majku.
*
Vrbe su ve odavno izgubile svoje mace. Sve se poelo zelenjeti, ali
je mlado lie na grmlju i drveu bilo jo sitno. Preplavljeno njenim
svjetlom ranog jutarnjeg asa, bilo je u svojoj nasmijeenoj svjeini nalik
na malu djecu koja su se upravo probudila iz sna.
Bambi je stajao pred ljeskovim grmom i svojom novom krunom
udarao po granju. To mu je tako prijalo. A osim toga bilo je i potrebno jer
je liko i krzno jo uvijek ovijalo ukras njegove glave. To je trebalo skinuti,
o tome nije bilo sumnje, i tko se drao reda, taj nije ekao da otpadne samo
od sebe. Bambi je istio svoju krunu, da se likov ovoj kidao i u rojtama
poigravao oko njegovih uiju. Dok je udarao i odozgo i odozdo po
ljeskovom grmlju, osjeao je da je njegova kruna tvra od iblja. Taj ga je
osjeaj proimao opojnou snage i ponosa. Poeo se jo ee zalijetati u
ljeskov grm i raskidati mu odjeu od kore u dugake bieve. Pokazalo se
golo bijelo drvo i odmah se, nenavikle na izravni dodir sa zrakom,
zahuknulo rasto-crvenom bojom. Bambi se nije na to mnogo obazirao.
Vidio je kako od svakog njegova udarca sijevne bjelina drvenog mesa, i to
ga je oduevljavalo. U krugu oko njega bio je jo po koji ljeskov i svibov
grm, na kojima su se opaali tragovi njegovih ranijih udaraca.
Gle, jo malo, pa e biti gotovi...? zau se neki vedar glas u
njegovoj blizini.
Bambi trgnu glavu uvis i ogleda se.
Ondje gore sjedila je vjeverica i gledala ga prijazno. Netko se iznad
njega nasmijao jasnim i kratkim smijehom: Tja-ha!
Malo da se nisu prepali i Bambi i vjeverica. No una, koja je uala
uz samo hrastovo deblo, dovikne im odozgo: Oprostite... ja se moram
smijati kad vas ovako promatram.
A molim vas, zato taj glasni smijeh? upita utivo Bambi.
Eto progovori una vi postupate sasvim pogreno. Treba u
prvom redu potraiti neko jae drvo jer vam iz tako tankog ljeskovog iblja
nee izai nita.
A to bi trebalo izii? upita Bambi.
Kukci... nasmije se una. Kukci i liinke... Gledajte, to se radi
ovako! Ona zakuca po hrastovu deblu: Tok, tok, tok, tok.
Vjeverica se u tren oka popne i odozgo se okosne na unu. Ne
brbljajte kojeta! Srndai ne trae nikakve kukce ni liinke...
 A zato ne? ree una zadovoljno izvrsni su... Kljunom je
raskinula jednog kukca, progutala ga i opet zabubnjala.
Vi to ne razumijete svaala se dalje vjeverica ovakvo otmjeno
bie ide za sasvim drugim, uzvienim ciljevima... Samo pravite od sebe
sprdnju...
To me se nita ne tie odgovori una. Zvidim ja na neke
uzvienije ciljeve vikne veselo i odlepra dalje.
Vjeverica se opet spusti s hukom kroz granje.
Zar me ne poznajete? upita veselim licem.
Mislim da vas poznajem odgovori Bambi ta vi stanujete ondje
gore... pokae Bambi glavom na hrast.
Vjeverica ga pogleda veselo. Vi me zamjenjujete s mojom bakom
ree znala sam da me zamjenjujete s bakom. Ondje gore je stanovala
moja baka dok ste vi jo bili dijete. Ona mi je esto priala o vama. Da...
ali je moju baku usmrtio tvor... davno... bila je zima... zar se ne sjeate?
Sjeam se ipak potvrdi Bambi. uo sam o tome. Eto... a
poslije nje se ovdje nastanio moj otac priala je vjeverica. Uspravila se, u
udu izbeila oi i priljubila obje ape uz bijela prsa. No... moda me
zamjenjujete s mojim ocem... Jeste li poznavali mog oca?
Nisam, naalost odgovori Bambi nisam nikad imao ast.
To sam i mislila! klikne vjeverica zadovoljno. Moj je otac bio
tako mrzovoljan i plaljiv. On se nije ni s kim druio.
A gdje je sada? raspita se Bambi.
Ah ree vjeverica pred mjesec dana ga je uvrebala sova. Da. A
sad stanujem ja ondje gore. Vrlo sam zadovoljna. Morate imati na umu da
sam se ondje gore rodila.
Bambi se okrene da poe dalje.
ekajte viknu brzo vjeverica o svemu tome nisam uope htjela
govoriti. Htjela sam vam rei sasvim neto drugo.
A to bi to bilo? upita Bambi nestrpljivo.
Da... to je to bilo? Vjeverica je razmiljala. Zatim je opet
iznenada poskoila, sjela uspravno i naslonila se na svoj raskoni barjak.
Ah, zbilja! Sad znam brbljala je dalje. Htjela sam rei, da ete
uskoro osvjetlati svoju krunu i da e ona biti prekrasna.
Zar doista? obradova se Bambi.
Prekrasna! klikne vjeverica i pritisne oduevljeno obje prednje
ape na bijela prsa. Tako visoka! Tako pristala! S tako dugim, svijetlim
iljcima. To se rijetko kad nae!
Zaista? upita Bambi. Bio je tako veseo, da je odmah poeo
ponovo udarati po ljeskovu grmlju. Kora je frcala naokolo u dugakim
vrpcama.
Za to je vrijeme vjeverica dalje brbljala: Zaista, moram priznati da
drugi u vaoj dobi nemaju tako divnu krunu. Jedva e tkogod i povjerovati
da je to mogue. Tko vas je poznavao prolog ljeta ja sam vas nekoliko
puta vidjela izdaleka zaista ne bi vjerovao da ste vi taj isti... kakve ste u
to vrijeme imali tanke tapie...
Bambi odjednom stane. Do vienja ree u urbi moram dalje!
i otri.
Nije mu bilo drago to ga podsjeaju na lanjsko ljeto. Bilo je to za
njega teko vrijeme. Ponajprije, osjeao se potpuno osamljenim kad mu je
nestala majka. Zima je tada trajala vrlo dugo, proljee je nadolazilo
oklijevajui i tek kasno poelo zelenjeti. Bez tetke Netle ne bi se Bambi
bio snaao, no ona se zauzela za njega i pomogla mu koliko je mogla. Pa
ipak je bio vrlo osamljen. Mnogo mu je nedostajao Gobo, jadni Gobo, koji
je zacijelo bio mrtav kao i mnogi drugi. Bambi je u to vrijeme morao esto
misliti na njega i tek je naknadno pravo shvatio kako je Gobo bio dobar i
drag. Falinu je viao rijetko. Ona se uvijek drala uz majku i bila je
udnovato plaljiva. Kasnije, kad je konano okopnio snijeg, poeo se
Bambi opet oporavljati. Svoju je prvu krunu oistio, ulatio i bio je na nju
vrlo ponosan. Ali je uskoro dolo gorko razoaranje. Ostali okrunjeni
proganjali su ga gdje god bi ga ugledali. Gonili su ga ljutito pred sobom i
nisu trpjeli da se on kome priblii. Zlostavljali su ga, i na kraju se bojao na
svakom koraku da ga ne uhvate. Nije vie imao hrabrosti da se bilo gdje
pokae. uljao se naokolo skrovitim putovima, neraspoloen i potiten.
Pritom ga je obuzimao neki udni nemir, koji se pojaavao to vie to su
dani postajali topliji i sunaniji. Srce mu je sve vie i vie salijetala neka
enja, koja je u isti as bila i bolna i prijatna. Kad bi koji put sluajno i
izdaleka vidio Falinu ili koju od njenih prijateljica, zahvatila bi ga bura
neshvatljivog uzbuenja. esto se to deavalo kad bi samo naiao na
njihov trag ili kad bi udisanjem uvukao miris njihove blizine. Uvijek je
tada osjetio kako ga neto neodoljivo vue k njima. Ali mu je uvijek bilo
na nepriliku kad bi popustio elji koja ga je vukla k njima. Dogaalo se da
nije nikoga naao, pa bi umoran, nakon dugog lutanja spoznao da ga
izbjegavaju, ili bi naletio na kojeg od okrunjenih koji bi odmah nasrnuo na
njega, izbio ga, izbo i sramotno otjerao. Najrunije su se prema njemu
vladali Rono i Karus. Ne, to nije bilo lijepo doba.
I sad ga je vjeverica u svojoj ludosti na to podsjetila. Odjednom je
sasvim podivljao i poeo trati. Sjenice su se i carii uasnuti razletjeli na
sve strane kad bi proao kraj kojeg grma, i meusobno se pitali: A tko je
to?... Tko je to bio? Bambi ih nije uo. Nekoliko je svraka uznemireno
zakrijetalo:
Zar se neto dogodilo? sojka je pakosno uzviknula: to je to?!
Bambi se nije ni obazreo. Iznad njega prelijetala je vuga s drveta na drvo i
pjevala: Dobro jutro... ja sam... tu-u!
 Bambi ne odgovori ni rijei. U gutaru je bilo ve dobrano prodrlo
danje svjetlo, i sve je ve bilo protkano preom sunanih zraka. Bambi nije
to ni primijetio. Odjednom neto zakokoe glasno, gotovo pod samim
njegovim nogama; itav snop prekrasnih duginih boja sijevne mu ispred
samih oiju, tako da je zablijeten ustuknuo. Bio je to fazan Janelo, koji se
preplaen digao uvis, jer ga je Bambi skoro zgazio. Odletio je nekud
psujui: Neuveno! vikao je svojim napuklim, kretavim glasom.
Bambi je stajao zapanjen i gledao za njim. Jo je sve dobro i prolo, no vi
ste zaista bili nesmotreni... ree jedan blagi, cvrkutavi glas s tla u
njegovoj blizini. To je bila Janelina, fazanova druica. Sjedila je na zemlji
na jajima.
Moj se mu silno prepao nastavila je zlovoljno i ja takoer. Ali
ja se ne smijem maknuti s mjesta... ja se ne smijem maknuti s mjesta... ja
se ne miem, dogodilo se to mu drago... mene ste jednostavno mogli
zgaziti...
Bambi se malo zastidio: Oprostite promuca nisam bio dosta
oprezan.
Janelina odgovori: Oh, molim! Moda i nije bilo tako strano.
Znate, moj drug i ja sada smo tako uznemireni. Vi ete shvatiti...
Bambi nije shvatio nita. Poao je dalje. Ve se malo umirio. Svuda
naokolo pjevala je uma. Svjetlo poprimi zlatnoutu boju i postade are, a
lie na grmlju i trava na tlu, pa i sama zemlja, poee otro mirisati. U
Bambiju se napne mlada snaga i prome mu sve udove, tako da je
postajkujui koraao suspregnutim korakom, kao da je umjetno nainjen, a
ne ivo bie.
Priao je nekom bazgovom grmu i visoko podiui koljena udarao
estokim udarcima nogom po tlu, da su grude zemlje samo prskale na sve
strane. Njegovi fini i otri papci, rasjeeni po sredini, odsijecali su travu,
koja je tu rasla, podsjekli grahoricu, bijeli luk, ljubiicu i urice, sve dok
nije razgolio zemlju i dok nije pred njima leala sva izbrazdana.
Muklo je toptalo pod svakim njegovim udarcem.
Dvije krtice, koje su se vrzle u zamrenom korijenju starog zimzelena,
naulie ui, pogledae napolje i ugledae Bambija: No... to je ipak
smijeno to ovaj radi proape jedna. Tako se ipak ne kopa...
Druga razvue svoje fine usne na posprdni smijeak: Taj zaista ne
zna nita... to se odmah vidi... Ali tako je to kad netko radi neto u to se ne
razumije.
Odjednom je Bambi naulio ui, trgnuo glavu uvis, oslunuo i vrebao
kroz lie. Ondje u granju bljesne neka crvena mrlja i nejasno sijevnue
paroci krune. Bambi frkne na nos: Bio tko mu drago, taj koji se tamo
ulja, Rono, Karus ili koji drugi naprijed! I Bambi pojuri! Pomislio je
kao u nekom naglom bunilu: Neka se zna da sam ja onaj kojeg se treba
bojati!
Grmlje je zautalo od sile njegova nasrtaja, granje je pucketalo i
lomilo sve. Ve je Bambi vidio onog drugog tik pred sobom. Nije ga
mogao prepoznati jer mu se zamaglilo pred oima. Bila mu je jedina misao
naprijed! Duboko sputene krune nasrnuo je, skupivi svu snagu u iju,
spreman za udarac. Ve je osjetio vonj protivnikova krzna. Nije vidio nita
do crvenog zida neijeg boka. Uto onaj drugi uini sasvim laki pokret, i
Bambi, u oekivanju da e naii na neku zapreku, posrne kraj njega u
prazno. Jo malo, pa bi se bio skotrljao naglavce. Zakolebao se, ali se
odmah trgnuo i okrenuo za novi nasrtaj.
U taj as prepozna Starog.
Bio je tako iznenaen da se potpuno smeo. Stidio se da jednostavno
pobjegne, to bi bio najradije uinio. A stidio se i da ostane. Nije se micao
s mjesta.
 No...? upita Stari tiho i mirno. Njegov duboki glas, koji je bio tako
spokojan, a opet tako zapovjedniki, prodre Bambiju u samo srce. Nije
rekao ni rijei.
Stari ponovi: No...?
Mislio sam... promuca Bambi mislio sam... Rono... ili... Uutio
je, ali se odvaio da Starog pogleda u lice. Njegov pogled jo ga vie
zbuni.
Stari je stajao mirno i dostojanstveno. Glava mu je bila sasvim sijeda,
a njegove tamne i ponosne oi sjale su dubokim sjajem.
Zato ne navaljuje...? upita Stari.
Bambi ga pogleda ispunjen nekim udnovatim oduevljenjem i
protrne nekom tajanstvenom jezom. Bio bi mu rado doviknuo: "Jer vas
volim!", ali odgovori samo: Ne znam...
Stari ga je promatrao: Ve te odavna nisam vidio. Postao si velik i
jak.
Bambi ne odgovori nita. Drhtao je od radosti. Stari ga je i nadalje
promatrao ispitujuim pogledom. Zatim prie sasvim blizu Bambiju, koji
se u isti as i iznenadio i uplaio. Ostani i nadalje dobar i vrijedan...
ree Stari.
On se okrene i u tren ga oka nestane. Bambi je jo dugo stajao na
istom mjestu.
Bilo je ljeto i sunce je arko eglo. U Bambiju se opet poela buditi
enja koju je ve jednom osjetio, ali je sada bila mnogo jaa nego prije.
Vrila mu je u krvi i silno ga uznemirivala
Dao se na daleka lutanja.
Jednog dana susretne Falinu. Ugledao ju je neoekivano, jer su mu
misli u taj as bile uznemirene, a osjetila zamagljena enjom koja mu je
toliko uzburkala srce da je nije ni primijetio. I sada je odjednom stajala
pred njim. Bambi je promatrae neko vrijeme bez rijei, a onda ree
ushieno:
Falina... kako si postala lijepa...
Falina mu odgovori: Jesi li me prepoznao?
A kako ne bih tebe prepoznao? vikne Bambi Zar nismo zajedno
odrasli?
Falina uzdahne: Tako se dugo nismo vidjeli... a zatim produi
...vrijeme razdvaja i otuuje no to je ve bilo ono njezino lakomisleno,
koketno drakanje. Takva je ona bila oduvijek.
Ostadoe zajedno.
Ovim putem sam prolazio s majkom dok sam jo bio dijete ree
Bambi nakon nekog vremena.
On vodi na livadu primijeti Falina.
Ja sam tebe prvi put vidio na livadi ree Bambi poneto sveano
sjea li se toga?
Da odgovori Falina mene i Goba i laku uzdahne:
Jadni Gobo.
Bambi ponovi: Jadni Gobo.
Produili su razgovor o tome kako je bilo neko i svaki as su se
pitali: Sjea li se? Pokazalo se da im je sve ostalo u sjeanju. To ih je
oboje oduevilo.
Napolju na livadi igrali smo se i lovili... Sjea li se jo?
Mislim da je bilo ovako... ree Falina i odskae poput strijele.
Bambi ostade u prvi as iznenaen na mjestu, a onda jurne za njom.
ekaj! Ta ekaj! povie sav sretan.
Neu da ekam izazivala ga je Falina jako mi se uri! Poletjela
je lakim skokovima u irokom krugu daleko kroz dbunje i travu. Bambi je
na kraju stigne, preprijei joj put i sad su opet stajali mirno jedno kraj
drugoga. Smijali su se i bijahu sretni.
Odjednom Falina skoi uvis kao da ju je neto ubolo i ponovo odjuri
daleko. Bambi se zaleti za njom. Falina je izvodila luk za lukom, pa bi
odjednom skrenula u stranu i uvijek mu vjeto izmakla.
Stani! dahtao je Bambi. Ta stani ve jednom... moram te neto
pitati.
Falina stade. A to me mora pitati? upita Falina radoznalo.
Bambi je utio.
Ah, ti me samo vara... prigovori mu Falina i htjede otii.
Ne! izgovori Bambi brzo: Ta stani... htio sam... htio bih te
pitati... voli li ti mene, Falina?
Ona ga pogleda jo mnogo radoznalije nego prije i pomalo vrebajui
ree: Ja ne znam.
Ipak navaljivao je Bambi mora znati! I ja znam, osjeam
sasvim jasno da te volim. Ludo te volim, Falina. Reci mi sada voli li ti
mene?
Pa tako, moda te i volim odgovori onako olako.
A hoe li ostati sa mnom? ispitivao je Bambi uzbueno.
Ako me lijepo zamoli... ree Falina radosno.
Ja te molim, Falina! Draga, lijepa Falina vikne Bambi ushieno
uje li? Molim te od svega srca!
Onda ostajem svakako s tobom ree Falina blago i odjuri.
Ushien, Bambi potri ponovo za njom kao strijela. Falina je jurila preko
livade, iznenada skrenula ustranu i ostala u gutari. Ali kad je i Bambi
skrenuo da poe za njom, une neto estoko u grmlju i pred njim se
pojavi Karus.
Stoj! povie on.
Bambi nije shvatio. Bio je odvie zaokupljen Falinom. Pusti me da
proem ree ivo ja nemam za tebe vremena!
Gubi se! okosne se srdito Karus. Gubi se smjesta! Inae u te
najuriti da e isplaziti jezik! Ja ti zabranjujem da tri za Falinom!
U Bambiju se polako poelo buditi sjeanje na prolo ljeto, kad bi ga
tako esto i tako sramotno otjerali. Zaas ga spopadne srdba. Ne ree ni
rijei nego se smjesta, prignuvi krunu, baci na Karusa.
Nasrtaj je bio neodoljiv, i Karus je leao u travi prije no to je pravo i
znao to se s njim zbiva.
Uspravio se hitro poput munje, no jedva to je stao na noge, ve ga
pogodi novi udarac od koga je zaglavinjao.
Bambi! krikne Karus i htjede jo jednom viknuti Bam... kadli
mu trei bolni udarac, koji ga je zahvatio preko pleke, zamalo ne presijee
dah.
Karus odskoi ustranu da izbjegne Bambiju koji je ponovo nasrnuo.
Odjednom je osjetio neku udnovatu slabost. Na kraju je s uasom
razabrao da se tu radi o borbi na ivot i smrt. Zahvati ga ledeni strah.
Okrene se i dade u bijeg. Bambi pojuri utei za njim. Po toj je utnji
Karus razabrao da je Bambi izbezumljen, ljut i nepokolebljiv u svojoj
odluci da ga ubije. To ga je sasvim smelo. Skrenuo je s puta i posljednjim
snagama uletio u grmlje. Prole su ga sve elje i misli traio je samo
milost i spas.
No Bambi odjednom napusti potjeru i stane. U svom strahu nije to
Karus ni primijetio, ve je i dalje srljao poprijeko kroz grmlje to je najbre
mogao.
Bambi se zaustavio, jer je zauo sasvim tihi Falinin zov. Evo, i opet je
zvala, uplaeno i tjeskobno. Bambi se u tren oka okrene i pojuri natrag
poput vihora.
Kad je stigao na livadu, mogao je jo samo vidjeti kako Falina zamie
u gutaru i kako je Rono progoni.
Rono! krikne Bambi. Nije ni znao da je kriknuo. Rono nije mogao
tako brzo trati jer ga je u tome spreavalo hramanje, pa je stao.
Gle ree oholo mali Bambi! Jesi li togod elio od mene?
elim progovori Bambi mirno, i sasvim promijenjenim glasom, u
kojem se lako mogla razabrati suzdrana snaga i svladana srdba. elim
da Falinu ostavi u miru i da se smjesta izgubi.
I nita vie? podrugnu mu se Rono Gle, kakav si drzak momak
postao... to ja ne bih nikad ni pomislio.
Rono ree Bambi jo tie ja to elim zbog tebe. Jer ako se sada
odmah ne udalji, poeljet e da pobjegne svojim vlastitim nogama, ali
nee uope moi bjeati...
Oho! povie Rono ljutito Tako ti razgovara sa mnom? Zato to
hramljem? To se uostalom i ne opaa. Ili zar moda misli, ako se Karus
tako sramotno i kukavno ponio, da te se i ja bojim? Savjetujem ti
prijateljski...
Ne, Rono prekide ga Bambi ja savjetujem tebi. Idi! Glas mu je
podrhtavao. Uvijek si mi bio drag, Rono. Drao sam te vrlo pametnim i
potivao sam te, jer si stariji od mene. Kaem ti sada posljednji put, idi... ja
vie nemam strpljenja...
To je zlo ree prezirno Rono to ima tako malo strpljenja. Vrlo
zlo po tebe, mali moj. Ali umiri se, bit u s tobom brzo gotov. Nee
morati dugo ekati. Ili zar si moda zaboravio koliko sam te puta ganjao?
Nakon ovog upozorenja nije Bambi vie progovorio ni rijei. Tu nije
vie bilo mjesta nikakvim obzirima. On se luaki zaleti na Rona, koji ga
doeka sputene glave. Prasnulo je od estokog sudara. Rono je stajao
vrsto i udio se to Bambi ne poputa. Malo ga je i zapanjio iznenadni
prepad jer on ne bi bio nikad ni pomislio da e ga Bambi prvi napasti. S
nelagodnou je osjetio silnu Bambijevu snagu i uvidio da mora sabrati sve
svoje sile. Dok su stajali vrsto oslonjeni elom o elo, padne mu na pamet
jedna lukavtina. Naglo se izmakne, ne bi li Bambi izgubio ravnoteu i
naglavce posrnuo.
No Bambi se propne na stranje noge i odmah se baci na Rona
udvostruenom estinom, jo prije nego to je ovaj dospio da opet zauzme
vrst stav. Zauo se jasni, praskavi zvuk, jer se skrhao jedan paroak
Ronove krune. Rono pomisli da mu je smrskano elo. Pred oima mu
iskoie svjetlaci, a u uima mu zaumi. U slijedeem trenutku raspori mu
snaan udarac rame. Od udarca mu ponestane daha. Leao je na zemlji, a
Bambi je sav bijesan stajao nad njim.
Pusti me zajeca Rono.
No Bambi je slijepo udarao. Iz oiju su mu sijevale munje. Ni aska
nije pomiljao na to da ga potedi.
Molim te... prestani ve jednom molio je Rono plaljivo ta zna
da hramljem... ja sam se samo alio... pusti me... zar ne shvaa alu...?
Bambi ga ostavi bez rijei. Rono se s mukom uspravi. Krvario je i
ljuljao se na uzdrhtalim nogama. utke se oduljao dalje.
Bambi je htio skrenuti u gutaru da potrai Falinu. Uto ba ona izie.
itavo je vrijeme stajala na rubu ume i sve je promatrala. To je bilo
velianstveno ree Falina u smijehu i odmah doda ozbiljno i tiho: Ja te
ljubim.
Pooe zajedno i bijahu vrlo sretni.
Jednoga se dana nakane da potrae onaj proplanak tamo duboko u
umi, na kojem je Bambi posljednji put susreo Staroga. Bambi je
oduevljeno priao o njemu.
Ja eznem za njim moda emo ga opet susresti.
To bi bilo lijepo ree Falina poduzetno ja bih zaista htjela s njim
malo probrbljati. Ali nije govorila istinu. Bila je dodue radoznala, ali se
zapravo bojala Staroga.
Ve se javljao osvit dana, jo malo pa e granuti sunce.
Ili su tiho jedno kraj drugoga stazom uz koju su pojedinano stajali
bokori i grmlje i odakle se otvarao pogled na sve strane. Nedaleko od njih
je neto zautalo. Odmah stanu i pogledaju na tu stranu. Jedan je golemi
jelen laganim korakom iao kroz grmlje prema proplanku. U sumraku, koji
jo nije otkrivao boje, bio je nalik na sivu divovsku sjenu.
Falina nije mogla savladati krik iznenaenja. Stala je kao ukopana.
Bambi se brzo snaao. I on se bio isto tako prepao, ali je svoj krik u
posljednji as priguio. No Falinin je glas odjeknuo tako bespomono te je
osjetio prema njoj samilost i pribrao toliko snage da je moe tjeiti.
Ta to ti je? proape Bambi vrlo zabrinuto, ali je i njemu glas
drhtao. Ta to je tebi? Nee nam nita uiniti, vidjet e!
Falina je i nadalje baukala.
Ta nemoj se toliko uzbuivati, draga molio je Bambi. Smijeno
je to ih se toliko strai, iako su veliki. Na kraju krajeva, oni su nai
roaci.
Ali Falina nije htjela ni uti o kakvom srodstvu. Stajala je sva
ukoena i netremice buljila u jelena koji je nesmetano iao dalje. Vikala je
iz svega grla.
Saberi se molio je Bambi to e misliti o nama? Falina se nije
mogla umiriti. Neka misli to hoe viknula je i opet riknula: Ah-oh!
Ba-ah!... pretjerano je biti tako velik!
Baukala je dalje: Ba-oh! i nastavila ostavi me, ja ne mogu
drukije. Moram! Ba-oh! Ba-oh! Ba-oh!
Jelen je stajao na proplanku i paljivo prebirao travu u potrazi za
poslasticama.
 U Bambiju, koji je as pogledavao na Falinu, as opet na jelena, neto
se pokrenulo. Umirujui Falinu svladao je i svoj vlastiti strah. Sada je
samome sebi spoitavao taj strah u koji bi zapadao svaki put kad bi
ugledao jelena. Bilo je to uvijek ono isto muno stanje, sloeno od jeze,
uzbuenja, udivljenja i smjernosti.
Sve je to besmisleno odlui on s naporom. Sad idem ravno
onamo da se upoznam s njim.
Ne ini to! kriknula je Falina ne ini to! Ba-oh! Dogodit e se
neka nesrea! Ba-oh!
Idem svakako odgovori Bambi.
Jelen, koji se ondje spokojno sladio i koji se uope nije ni obazirao na
Falininu kuknjavu, uinio mu se doista odvie oholim. Osjeao se
uvrijeenim i ponienim. Idem ree ta uti ve jednom! Vidjet e da
se nee nita dogoditi, ekaj me ovdje.
I on se zaista uputi. No Falina ga nije ekala. Za to nije imala ni
najmanje volje, a nije imala ni hrabrosti. Okrenula se i viui odjurila;
smatrala je da je to najbolje od svega to moe uiniti. Kako se udaljivala,
tako se ulo sve slabije: "Ba-oh! Ba-oh!"
Bambi bi rado bio poao za njom, ali to sada vie nekako nije bilo
mogue. Pribrao se i poao naprijed. Kroz granje je vidio kako jelen stoji
na proplanku sagnute glave.
Bambi je osjetio kako mu je srce poelo estoko udarati, im je iziao
na istinu.
Jelen je odmah visoko podigao glavu i pogledao prema Bambiju, a
onda je opet upravio svoj rasijani pogled ravno preda se.
Bambiju se uinilo beskrajnom oholou i jedno i drugo, i ono kako
ga je pogledao, i nain na koji je gledao preda se, kao da nitko vie nije bio
prisutan.
 Bambi nije znao to bi uinio. Iziao je napolje s tvrdom odlukom da
oslovi jelena. Htio je rei: dobro jutro, ja se zovem Bambi... smijem li vas
zamoliti da mi kaete svoje ime?
Dakako, on je to sebi predstavio vrlo jednostavno, a sada se pokazalo
da ipak nije tako. to je tu koristila i najbolja nakana? Nije nikako htio da
ispadne neodgojen, a to bi bio kad bi samo onako bez rijei iziao napolje.
Nije htio biti ni nametljiv, a moglo bi se uiniti da je takav ako prvi
progovori.
Jelen je stajao tu uvredljivo dostojanstven, a Bambi je bio ushien, ali
se osjeao i ponienim. Uzalud je pokuavao da se ohrabri, iako je
neprestano u sebi ponavljao: "Zato doputam da me prevlada osjeaj
smjernosti...? Ja sam upravo toliko vrijedan... upravo toliko koliko i on!"
Ali sve to nije pomagalo. Bambi je ostao nijem i sasvim na dnu svog
bia uvjeren da se ipak ne moe mjeriti s njim. Bilo mu je teko pri dui i
morao je sabrati svu svoju snagu da bar donekle sauva svoje dostojanstvo.
Jelen ga je gledao i pri tome mislio: Draestan je... Doista je
krasan... tako lijep... tako pristao... tako utiv u svem svojem vladanju... No
ja ga ne bih smio tako uporno promatrati, to se doista ne pristoji. Osim
toga mogao bih ga dovesti u nepriliku. Opet je gledao preko Bambija u
daljinu.
Taj oholi pogled! pomisli Bambi u sebi. Nepodnoljivo je koliko
je umiljen!
A jelen je mislio: Rado bih s njim porazgovoarao... tako je drag...
Kako je glupo to nikad ne razgovaramo! I on se zamiljeno zagleda
preda se.
Ja sam za njega zrak ree Bambi taj soj se uvijek vlada kao da je
sam na svijetu!
No to da mu kaem...? razmiljao je jelen... nisam navikao na
takve susrete... jo u izvaliti kakvu glupost... i uinit u se smijenim... jer
on je zacijelo vrlo mudar.
Bambi se pribere i vrsto pogleda u jelena. Kako je ponosan!
pomisli u oajanju.
No... moda drugom prilikom... odlui se jelen na kraju i poe
nezadovoljno, ali dostojanstveno svojim putem.
Bambi je ostao na mjestu, ogoren na sama sebe.
uma se isparivala pod egom arkog sunca. Od asa kad je granulo,
pilo je i popilo s neba sve oblake, sve do i najmanje kapljice, i sada je
samo vladalo irokim nebeskim plavetnilom, koje je potamnilo od jare.
Nad livadom i nad vrstima drvea titrao je zrak staklasto-prozirnim
titrajima, kakvi se obino vide nad plamenom. Nije se micao nijedan list,
nijedna travka. Ptice se nisu oglaavale; sjedile su u sjeni lia i nisu se
micale s mjesta. Sve staze i putovi gutare ostadoe pusti, jer se nijedna
ivotinja nije nikuda kretala. uma je pod arkim svjetlom leala bez uha
kao da je uzeta. Zemlja je dahtala, dahtalo je drvee i grmlje i sve ivo u
tekoj omarini ove silne ege. Bambi je spavao.
itavu je no bio sretan s Falinom, igrao se s njom sve do svanua i u
svojem je blaenstvu zaboravio ak i na jelo. A poslije toga je bio tako
umoran da nije vie ni osjeao glad. Oi su mu se sklapale. Kud bi god iao
i gdje bi god stao, usred same gutare, samo bi legao i zaspao. Za vrijeme
spavanja opijao ga je sladogorki miris koji se dizao iz borovice, raspaljene
suncem, i blagi miris mladog likovca iznad njegove glave. Od tih je mirisa
primao novu snagu.
Iznenada se probudi sav smeten. Nije li ga to zovnula Falina?
Bambi se ogleda oko sebe. U svome je sjeanju jo vidio kako je, dok
je on lijegao, stajala sasvim blizu kraj bijelog gloga i upkala lie. Mislio
je da e ostati pored njega. Ali je otila. Zacijelo joj je dojadilo to je sama,
pa je sada zvala da je potrai.
Oslukivao je i za to vrijeme razmiljao o tome kako je dugo mogao
spavati i nije li ga Falina ve vie puta dozivala. Nije se mogao nikako
snai. Jo mu je glava bila zamagljena velima sna.
Opet se zau dozivanje. Bambi se jednim trzajem okrene u pravcu
odakle je dolazio glas. Eto, opet! I Bambi se odjednom sasvim razbudio.
Osjeao se udno osvjeen, odmoran i osnaen, a iznad svega silno gladan.
Opet se oglasi zov, tanak kao tihi ptiji cvrkut, enjiv i njean:
Doi... doi...
Da, to je bio njezin glas! To je bila Falina! Bambi odjuri s takvom
estinom da je suho granje grmlja kroz koje je prodirao samo praskalo, a
vrue, zeleno lie utalo.
Ali usred skokova morao je odjednom stati i baciti se u stranu, jer se
pred njim pojavio Stari i preprijeio mu put.
U Bambijevu je srcu plamtjela ljubav. Stari mu je sada bio deseta
briga. Bit e kasnije jo dosta prilike da ga bilo gdje sretne. Sada nije imao
vremena da se bavi starcima, koliko god oni bili asni. Sada je mislio samo
na Falinu.
Pozdravi ga tek onako usput i htjede proi kraj njega.
Kamo? zapita Stari ozbiljno.
Bambi se malo postidi, pokua da nae bilo kakav izgovor, ali se
predomisli i odgovori otvoreno: K njoj.
Ne idi ree Stari.
Zaas frkne u Bambiju iskra srdbe, jedna jedina. Da ne pode k
Falini? Kako je Stari mogao tako neto zahtijevati? Sine mu misao:
"Jednostavno pobjei", i pogleda Starog jednim brzim pogledom. Ali ga na
mjestu prikuje duboki pogled, koji ga pogodi iz tamnih starevih oiju.
Zatreptao je od nestrpljenja, ali nije pobjegao.
 Ona me zove... ree da opravda svoju urbu. Rekao je to takvim
glasom, da se iz njega jasno mogla razabrati molba: Nemoj me
zadravati!
Ne ree Stari ne zove to ona.
Jo se jednom zauje glas slian ptijem cvrkutu: Doi!
Evo opet! ree Bambi uzbueno Ta ujete li?
ujem potvrdi Stari.
Do vienja... ubaci Bambi brzo. No Stari vikne na njega: Stoj!
to elite? upita Bambi usplahireno. Pustite me da idem!
Nemam vremena! Ta molim vas... kad me Falina zove... Shvatite to...
Kaem ti progovori Stari nije to ona.
Bambi je oajavao: Ali... ja dobro poznajem njen glas.
uj me produi Stari. Zov se ponovi.
Bambiju je gorjelo tlo pod nogama. Kasnije! Vratit u se zamoli
Staroga.
Ne ree Stari alosno nee se vratiti. Nikad vie.
Moram ii! Moram!... Bambiju je bilo da poludi.
Dobro izjavi Stari zapovjednim glasom onda idemo zajedno.
Ali brzo! vikne Bambi i potri naprijed.
Ne... lagano! zapovjedi Stari glasom koji je Bambija prisilio na
poslunost. Ostat e iza mene... Korak po korak...
Stari se pokrene. Bambi pode za njim nestrpljivo uzdiui.
Sluaj ree Stari ne zaustavljajui se neka zove koliko mu drago,
ne mii se iz moje blizine. Ako je to Falina, jo emo uvijek na vrijeme
doi do nje. Ali to nije Falina. Ne daj se obmanuti. Sada sve ovisi o tome
ima li povjerenja u mene ili nema.
Bambi nije imao hrabrosti da se usprotivi; nijemo se prepustio
starevu vodstvu.
 Stari je koraao polako, a Bambi za njim. Oh, Stari je dobro znao
kako treba ii! Pod papcima njegovih nogu nije se uo nikakav zvuk.
Nijedan se list nije pokrenuo. Nijedna granica nije krenula. Pritom se
Stari glatko provlaio kroz gusto dbunje i uljao kroz pleter prastaroga
grmlja. Bambi se morao diviti i uditi usprkos svojoj grozniavoj
nestrpljivosti. Nikad nije ni pomislio da bi se moglo tako vjeto kretati
gutarom.
Dozivanje se svaki as ponavljalo. Stari bi stao, oslunuo i znaajno
klimnuo glavom. Bambi je stajao kraj njega, tresao se od enje, muio
muku zbog nametnute mu stege i nije shvaao nita. Stari bi se koji put
zaustavio premda se nije ulo dozivanje, pa bi digao glavu, oslunuo i
klimnuo. Bambi nije uo nita. Stari skrene s pravca odakle se uo zov i
poe u luku. Bambi je bio zbog toga bijesan.
Opet se uo zov za zovom. Na kraju prioe blie, jo blie, sasvim
blizu.
Stari proape: Vidio ti sada to mu drago... ne mii se... uje li?
Pazi dobro to ja radim i radi tono onako kao to radim ja... budi oprezan!
Ne gubi prisutnost duha...
Jo nekoliko koraka... i odjednom udari Bambiju u nos onaj estoki,
uzbudljivi vonj koji je ve otprije dobro poznavao. Struja zraka donijela ga
je u tolikoj koliini da mu se skoro izmakao krik. Stao je kao prikovan. U
isti as poe mu srce kucati u grlu.
Stari je mirno stajao kraj njega. Pokae mu pogledom pravac: Ondje!
A tamo? Tamo je stajao On.
Stajao je sasvim blizu, oslonjen na deblo nekoga hrasta, zaklonjen
granjem ljeskova grma, i pri tom je tiho dozivao: Doi... doi...
Vidjela su mu se samo lea i, kad bi okrenuo glavu ustranu, jo i dio
lica, ali sasvim nejasno.
 Bambi je bio potpuno zbunjen i tako potresen da je tek malo-pomalo
razabrao o emu se radi: ondje je stajao On, i On je bio taj koji je dozivao
glasom Faline. On je bio taj koji ga je zvao sviraljkom: Doi... doi...
Bambiju prooe svim udovima srsi blijede jeze. U srcu mu zatreperi
pomisao na bijeg. Neto ga je silom vuklo da utee.
Budi samo miran! proape mu Stari brzo i zapovjedniki kao da
eli suzbiti provalu straha u njemu. I Bambi se tekom mukom svladao.
Stari ga pogleda; u prvi as poneto podrugljivo. Barem se Bambiju
tako priinilo, premda je bio sav zbunjen. No ve u slijedeem asu
postade taj pogled ozbiljan i blag.
Bambi je sjajnim oima netremice gledao prijeko, u pravcu gdje je
stajao On, i osjeao je da nee moi dugo izdrati Njegovu stranu blizinu.
Stari mu proape kao da je naslutio ovu njegovu misao: Poimo...
okrene se i poe.
Stadoe se oprezno uljati. Stari je iao u nekoj udno izlomljenoj crti,
iju svrhu Bambi nije mogao shvatiti. On je i sada jo teko svladavanom
nestrpljivou slijedio spore stareve korake. Dok su ili ovamo, tjerala ga
je naprijed enja za Falinom, a sada mu je u ilama treperio nagon na
bijeg.
No Stari je i dalje iao polako; katkad bi postajkivao i oslukivao,
kretao novim krivudavim putovima, ponovo zastao, stao, pa zatim opet
poao dalje polako, sasvim polako.
Ve su se prilino daleko udaljili od stranog mjesta.
Ako opet zastane, mislim da u smjeti progovoriti. Moram mu se
zahvaliti. No u taj as opazi kako je Stari nenadano nestao u spletu
visoka svibova grmlja. Nije se zanjihao nijedan list, nijedan se suharak nije
slomio, tako je Stari spretno proao kroz ikaru.
Bambi je poao za njim i trudio se da proe isto tako neujno i da isto
tako vjeto izbjegne svaki um. Ali u tome nije uspijevao. Lie je tiho
utalo, grane se savijale ustranu, zatim bi se opet odapele, a suho iblje
krilo pod pritiskom njegovih prsiju uz kratki, praskavi lom.
"Spasio mi je ivot", produio je Bambi u mislima, "kako da mu se
zahvalim?"
Ali Staroga vie nije bilo. Bambi se sasvim polako iskrade iz grmlja.
Pred njim su stajali bujni bokori zlatice u utom cvatu. Podigao je glavu i
ogledao se na sve strane. Koliko je oima mogao obuhvatiti, nigdje se nije
micala nijedna vlat trave. Bio je sam.
Sada, kad vie nije bio ni pod kakvom stegom, naglo ga zahvati i
ponese nagon na bijeg.
Pod njegovim su se visokim skokovima razdvajali cvatovi zlatice uz
iroko itanje, slino siktanju kose. Nakon dugog jurenja naie na Falinu.
Bio je bez daha, umoran, sretan i duboko ganut.
Molim te, draga ree Bambi molim te... ne dozivaj me kad smo
razdvojeni... ne dozivaj me nikad vie...! Trait emo se dok se ne
naemo... ali te molim, nemoj me dozivati... jer ne mogu odoljeti tvome
glasu.
Nekoliko dana kasnije prolazili su bezbrino gutarom hrastovih
mladica koje su rasle s druge strane livade. Htjeli su preice prijei preko
livade i potraiti svoj stari put, tamo gdje stoji onaj visoki hrast. Kad se
grmlje prorijedilo, stanu i obazru se na sve strane. Ondje uz hrast micalo se
neto crveno.
Tko bi to mogao biti...? proape Bambi.
Moda Rono ili Karus mislila je Falina.
Bambi posumnja: Oni se vie ne usuuju u moju blizinu: Bambi
pogleda malo otrije. Ne zakljui on to nije ni Karus ni Rono... to je
neki stranac...
 Falina mu potvrdi, zauena i radoznala: Zaista, neki stranac, sad
vidim i sama... udno!
Promatrali su paljivo.
Kako se neusiljeno dri! vikne Falina.
Glupo ree Bambi zaista glupo! Vlada se kao sasvim malo
dijete... kao da nema nikakve opasnosti!
Poimo k njemu predloi Falina. Bila je silno radoznala.
Dobro odgovori Bambi poimo... moram tog momka pogledati
izbliza...
Pooe nekoliko koraka, ali se Falina zaustavi: No, ako s tobom
zapodjene kavgu... jak je...
Bah! Bambi nakrene glavu i prezrivo iskrivi lice. Ta pogledaj
samo tu malu krunu... zar da se toga bojim...? Krupan je i ugojen taj
mladi... ali da je jak? Ne vjerujem. Doi samo...
Pooe...
Onaj drugi prijeko bio je zabavljen upkanjem busenja. Primijetio ih
je kad su ve prilino daleko zali na livadu. Odmah im potri u susret.
Izvodio je radosne zaigrane skokove i opet u njima pobudi dojam udne
djetinje neozbiljnosti. Bambi i Falina zastadoe zbunjeni. ekali su da im
prie blie.
Doao im je u susret na nekoliko koraka udaljenosti. I onda se
zaustavio.
Nakon nekog vremena upita: Zar me ne poznajete?
Bambi je poniknute glave, spreman na borbu, odgovorio pitanjem:
Zar ti moda poznaje nas?
Strani mu upadne u rije. Ali, Bambi! viknuo je glasom
prijateljskog spoitavan]a.
Bambi se zbunio kad je uo da ga zove imenom. Zvuk toga glasa kao
da je odjednom u njemu probudio neko sjeanje, no Falina je ve skoila
strancu u susret.
Gobo vikne Falina i zanijemi. Stajala je bez glasa i pokreta.
Ponestade joj daha.
Falina... ree Gobo tiho Falina... Sestro... ipak si me prepoznala.
On joj prie i poljubi je u usta. Suze mu potekoe niz lice.
I Falina je plakala. Nije mogla progovoriti ni rijei.
Jest... Gobo... zapone Bambi. Glas mu je drhtao. Bio je uzbuen i
duboko ganut. udom se udio. Jest... Gobo... zar nisi mrtav...?
Gobo se nasmije. Ta gledaj... ja mislim da se na meni moe
razabrati da nisam mrtav.
Ali... onda... u snijegu? nastavljao je Bambi.
Onda? ree Gobo samosvjesno. Onda me je On spasio...
A gdje si bio tako dugo...? upita Falina zapanjeno. Gobo
odgovori: Kod Njega... za sve vrijeme kod Njega... Uutio je.
Pogledavao je as Falinu, as Bambija i uivao u njihovoj smetenosti i
uenju. Zatim nastavi: Jest, dragi moji... mnogo sam stvari doivio...
vie nego svi vi zajedno ovdje u umi... Ove su rijei zvuale malko
razmetljivo, ali oni to, u svom silnom uzbuenju, nisu primijetili.
Ta priaj! povie Falina izvan sebe od radosti.
Oh primijeti Gobo zadovoljno mogao bih priati dane i dane i
jo ne bih doao do kraja. Bambi je navaljivao: Priaj ipak!
Gobo se okrene Falini i vrlo se uozbilji. Je li majka jo iva? upita
tiho i bojaljivo.
Jest vikne Falina veselo. Ona je iva... ali je ve odavna nisam
vidjela.
Idem k njoj ree Gobo. Hoete li sa mnom? Pooe zajedno.
itavim putem nisu progovorili ni rijei.
 Bambi i Falina su osjeali da Gobo nestrpljivo ezne za majkom, pa je
sada oboje utjelo. Gobo je urno koraao; ni njemu nije bilo do razgovora.
Nisu ga htjeli smetati u njegovim mislima. Tek bi ga katkad zovnuli, kad bi
projurio kraj kakva raskra putova ili kad bi u urbi i naglosti udario
pogrenim smjerom. Ovuda! proaptao bi Bambi. Ili bi Falina rekla:
Ne... sad ovuda naokolo...
Nekoliko su puta morali prijei preko irokih proplanaka. Palo im je
u oi da Gobo nikad ne zastaje na rubu gutare, da se nikad ni za trenutak
ne osvrne, prije nego to e stupiti u slobodan prostor, da samo srlja bez
ikakva opreza. Ali ne progovorie ni rijei. Slijedili su Goba poneto
oklijevajui.
Dugo su morali tumarati i traiti uzdu i poprijeko. Odjednom je
Gobo prepoznao putove svoga djetinjstva. Bio je ganut; zaboravio je da su
ga vodili Bambi i Falina, ogledao se i doviknuo im: to kaete, nisam li
se dobro snaao?
Ne rekoe nita. Samo se pogledae.
Uskoro dooe do jedne male umske komorice, zastrte liem.
Ovdje! klikne Falina i mugne u komoricu. Bila je to ista ona liem
obrasla izbica u kojoj je njih dvoje dolo na svijet, u kojoj su kao mala
djeca stanovali s majkom. Gobo i Falina pogledae jedno drugome u oi.
Nisu progovorili ni rijei. Falina poljubi brata u usta. Zatim pohitae dalje.
Ili su tamo-amo jo dobar sat. Sunce je sve jasnije i jasnije sjalo kroz
granje, a uma postade tia i mirnija. Bilo je vrijeme da legnu i da
otpoinu. Ali Gobo nije osjeao nikakva umora. Koraao je urno, teko je
disao od nestrpljenja i uzbuenja i zvjerao naokolo. Trgnuo bi se kad bi mu
ispod nogu kroz busenje trave promakla lasica. Malo da nije nagazio na
fazane koji su se tijesno priljubili uza zemlju, ali bi se jako prepao kad bi
pred njim uzletjeli s glasnim lepetom krila. Bambi se udio to Gobo tako
neoprezno i slijepo srlja u opasnosti.
Gobo zastane i okrene se svojim pratiocima. Nigdje nita! vikne u
oajanju.
Falina ga umirivae. Jo malo ree ganuto. Jo malo, Gobo.
Pogleda ga u oi. Opet je lice bilo uplaeno. Ona je to dobro poznavala.
Da pokuamo dozivati? ree Falina sa smijekom. Da zovemo
kao nekad, dok smo jo bili djeca?
No Bambi krene dalje. Preao je tek nekoliko koraka, kadli opazi
tetku Enu. Ve je bila legla na poinak; leala je tiho sasvim blizu, u sjeni
ljeskova grma.
Konano! ree Bambi preda se. U isti as stigoe Gobo i Falina.
Sve troje je stajalo i gledalo prijeko prema Eni. Ona je mirno podigla glavu
i gledala ih snenim pogledom.
Gobo korakne jo nekoliko puta opreznim korakom i tiho zovne:
Majko!
Ena skoi s leaja kao gromom oinuta i stane kao ukopana. Gobo joj
brzo priskoi: Majko...! zapone iznova, ali nije mogao protisnuti vie
ni rijei.
Majka se zagleda u Gobu okom u oko. Ukoenost njenih udova
polako je poputala; vidjelo se kako joj niz lea prelaze srsi, val za valom.
Nije pitala nita, nije traila da joj objasni, da joj pria. Lako ga je
ljubila u usta, u lice, u vrat; bez prestanka ga je umivala poljupcima, kao
neko, u asu njegova roenja.
Bambi i Falina se udaljie.
Stajali su zajedno u jednoj maloj istini usred gutika. Gobo je priao.
I prijan zeko je sjedio u njihovom drutvu. Ispunjen udivljenjem,
ulio je ui napeto sluajui i opet ih oaran priom sputao, da ih odmah
ponovno uspravi.
 Na najnioj grani bukve uala je svraka i zapanjeno sluala. Na
suprotnoj strani, na susjednoj bukvi, sjedila je nemirno sojka i katkad
zakrijetala od uda.
Tu se nalo i nekoliko poznatih fazana sa svojim suprugama i djecom.
Dok su sluali zadivljeno, izvijali su vratove i opet ih s trzajima uvlaili,
okretali glave tamo-amo i nijemo se snebivali.
I vjeverica je doskakutala i vrpoljila se vrlo uzbueno. as bi kliznula
do zemlje i zaas se opet naglo popela uz koje drvo, a onda bi malo sjela
oslonjena na svoju uspravljenu zastavu i pokazala bijele grudi. Neprestano
je pokuavala da prekine Goba u prianju i da neto kae, ali bi je ostali
uvijek otro pozivali da se umiri.
Gobo je priao kako je bespomono leao u snijegu i oekivao smrt.
Nali su me psi priao je dalje. Psi su strani. Na svijetu uope i
nema neto stranije od pasa. Ralje su im krvave, a glas pun srdbe i bez
milosti. Pogledom preleti itavim krugom i nastavi ... no... otkako se
igram s njima kao sa sebi jednakima... na to je bio vrlo ponosan ... ne
bojim se vie pasa jer sam se s njima vrlo sprijateljio. Ali, kad se odvie
razgoropade, meni zaumi u uima i srce mi se sasvim sledi. Vjerujte, oni
ne misle uvijek zlo i, kao to rekoh, mi smo sada prijatelji, ali u njihovu
glasu ima neka strana sila. Gobo uuti.
Dalje! nestrpljivo e Falina.
Gobo je pogleda. No onom prilikom bi me zamalo bili rastrgali u
komade... ali uto je doao On!
Gobo zastade u prianju. Sluatelji su jedva disali.
Da ree Gobo uto je doao On! Viknuo je na pse, i oni se odmah
potpuno stiae. On viknu jo jednom, a psi polegoe pred njima na zemlju
i nisu se vie ni maknuli. Onda me On podie sa zemlje. Ja sam vikao. A
On me gladio rukom. Njeno me prigrlio na svoje grudi. Nije mi uinio
nita naao. Zatim me je ponio sa sobom...
Falina ga prekine: to znai ponio?
Gobo je to pokuao da joj objasni opirno i vano.
To je vrlo jednostavno upadne mu u rije Bambi ta gledaj,
Falina, kako to ini vjeverica, kad dri orah i ponese ga sa sobom...
Konano je vjeverica htjela ugrabiti priliku da doe do rijei ...jedan
moj brati... zapoela je ivo. Ali ostali odmah kliknue: uti! uti!
Neka Gobo pria dalje!
Vjeverica je morala uutjeti. Bila je oajna. Priljubila je prednje
apice uz bijela prsa i obratila se svraki da s njom zapodjene razgovor:
...naime... jedan moj brati...
Ali joj svraka jednostavno okrene lea.
Gobo je priao udesa: Napolju hladno i urla bura. Unutra kod
Njega od vjetra ni uha, a toplo kao ljeti.
Hah! zakrijeti sojka.
Napolju pljuti s neba kia, da sve pliva. No unutra kod Njega ni
kapi, i sve je suho.
Fazani ispruie vratove i stadoe tamo-amo okretati glave.
Napolju je svuda leao snijeg, a ja sam unutra bio u toplini; bilo mi
je vrlo vrue. On mi je davao sijeno, kesten, krumpir, repu i sve to sam
samo mogao poeljeti...
Sijeno?! upitae svi u isti as snebivajui se u nevjerici i
uzbuenju.
Svjee, slatko sijeno ponovi Gobo mirno i pogleda kao pobjednik
krugom.
Vjeverica iskoristi tiinu i ubaci: Jedan moj brati...
Ta uti! povikae ostali.
A Falina upita Gobu malo ee: A odakle Mu zimi sijeno, i sve ono
ostalo?
Njemu to izraste odgovori Gobo. Njemu izraste sve to hoe, i
to god zaeli, tu je!
Falina je pitala dalje: A reci, Gobo, nisi li tamo kod Njega bio
uvijek u strahu?
Gobo se nasmije svisoka. Ne, draga Falina. Nisam se nimalo bojao.
Ta znao sam da mi On nee uiniti nita naao. Pa zato bih se onda bojao?
Svi vi mislite da je On zao. Ali nije. On je dobar kad Mu je netko drag i
kad Mu slui. Ne biste vjerovali kako je dobar. Nitko na svijetu ne bi
mogao biti tako dobar kao On...
Odjednom, dok je Gobo govorio, izie iz grmlja Stari.
Gobo ga nije primijetio i nastavio je s prianjem. No svi su ostali
opazili Staroga i puni potovanja suspregli dah.
Stari je ne miui se stajao i promatrao Goba ozbiljnim, dubokim
oima.
Gobo nastavi: I nije me volio samo On, nego i djeca Njegova i ena
Mu i svi ostali. Dragali su me, davali mi hranu i igrali se sa mnom...
Usred rijei Gobo uuti. Opazio je Staroga.
Nastade tajac.
Nato upita Stari svojim mirnim, zapovjednikim glasom: A kakva ti
je to brazgotina na vratu?
Svi su utjeli. Stari je gledao Goba dugo, uporno i crtu zgnjeene i
izguljene dlake, golu prugu koja je obuhvaala Gobov vrat.
Gobo odgovori nesigurno: T...? To je od vrpce, koju sam nosio... to
je bila vrpca... i... da... i najvea je ast nositi Njegovu vrpcu... to je...
Smeo se i zamucao.
Svi su utjeli. Stari je gledao Goba dugo, uporno i alosno.
Nesretnie! ree tiho, okrene se i ode.
 U utnji zbog zaprepatenja, koja je zatim nastala, pone vjeverica
brbljati: Naime... jedan moj brati je takoer bio kod Njega... On ga je
uhvatio i zatvorio... oh, vrlo dugo, dok nije moj brati jednoga dana...
Ali nitko nije sluao. Poee se razilaziti.
Jednoga se dana opet pojavila Marena.
Ona je, u vrijeme kad je Gobo nestao, bila ve odrasla srna, ali ju je
od onda malo tko vidio jer se uvijek tuila i ila opustjelim stazama.
Ostala je vitka i posve mladenakog izgleda. No bila je ozbiljna i tiha,
a svojom je blagou nadmaila sve ostale. Doula je od vjeverice, od
sojke, svrake, drozda i fazana da se Gobo vratio i da je doivio udne
stvari. Pojavila se sada da ga vidi. Gobova majka je bila vrlo ponosna i
sretna zbog njezina posjeta. Uope je Gobova majka postala u svojoj srei
vrlo ponosna. Radovala se to sva uma govori o njezinu sinu, uivala je u
njegovoj slavi i od svih je traila priznanje da je njezin Gobo najmudriji,
najsposobniji i najbolji.
to eka ti, Mareno? klikne Ena. to ti kae o Gobu?
Produila je ne ekajui odgovor: Sjea li se jo kako je Netla govorila
da on ne vrijedi mnogo, jer je katkada drhtao od hladnoe... sjea li se jo
kako mi je proricala da od njega neu doekati mnogo radosti?
No, drim da ste imali mnogo muke s Gobom odgovori Marena.
Ta to je prolo! kliknula je majka i jako se zaudila to netko jo
moe misliti na te stvari. Ali, tako se alostim zbog bijedne Netle. Kolika
teta to vie ne ivi i to ne moe vidjeti kako se razvio moj Gobo!
Da, jadna Netla ree Marena tiho teta je to je vie nema. Gobo
je rado sluao kako ga majka hvali. To mu je godilo. I sada je stajao i od
tih mu je pohvala bilo voljko pri dui, kao na toplom suncu.
Majka je priala Mareni: I sam stari knez je doao da vidi Goba...
Rekla je to tajanstvenim glasom, sopui i sveano. Jo se nikad nije
pokazao meu nama... ali radi Goba je doao!
A zato mi je rekao: "Nesretnie?" upadne Gobo glasom u kojem
se osjealo nezadovoljstvo. Htio bih znati to bi to imalo znaiti!
Ne zabrinjavaj se tjeila ga je majka on je, eto, star i pomalo
udak.
Gobo konano dade sebi oduka: Ve me toliko dana neprestano
mui ta misao. "Nesretnie!" Ja nisam nimalo nesretan! Naprotiv, vrlo sam
sretan! Vidio sam vie i vie sam doivio nego svi ostali! Ja znam o svijetu
i poznajem ivot bolje nego itko u umi! to misli ti, Marena?
Da ree Marena to ne moe nitko zanijekati. Od toga su dana
Marena i Gobo ili uvijek zajedno.
Bambi je traio Staroga. Mnoge je noi protumarao krajem, prolazio
neugaenim stazama u asu sunanog raanja i u vrijeme jutarnjeg
rumenila; sam, bez Faline. Katkad bi ga enja vukla k Falini jer je jo
uvijek, kao i prije, rado provodio vrijeme u njezinu drutvu. Uivao je u
tome da s njom obilazi umom, da slua njezino naklapanje ili da s njom na
livadi ili uz rub gutare malo popase, ali ga to nije vie sasvim
zadovoljavalo.
Ranije, dok je ivio s Falinom, rijetko bi se i tek na trenutak sjetio
svog susreta sa Starim. A sada ga je posvuda traio. Osjeao je neku
neobjanjivu i upornu elju da ga vidi i tek bi se sluajno sjetio Faline. Nju
je mogao nai kad god bi zaelio. A drutvo ostalih, to jest Goba i tetke
Ene, nimalo ga nije privlailo. Izbjegavao ih je gdje god je mogao.
Rije koju je Stari izrekao o Gobu duboko mu se usjekla u pamenje.
Ona ga se dojmila neobino snano. Gobo je u njemu, ve od prvog dana
svog povratka, izazivao neki udni osjeaj saaljenja. Bambi nije znao
nita, ali kad je vidio Goba, podilazio bi ga neki muan osjeaj. Stidio se
zbog Goba, a da nije znao zbog ega; osjeao je za njega neki strah, ali ga
nije znao protumaiti. Kad bi se susreo s neiskusnim, samosvjesnim i
samodopadno oholim Gobom, morao se uvijek stidjeti rijei: "Nesretnie!"
Ta rije ga je uvijek pratila.
Jedne tamne noi, kad je jednom uvjeravao malog uka da ga je jako
prestraio, to je uku vrlo godilo, padne mu nenadano na pamet da ga
upita: Znate li moda gdje bi sada mogao biti Stari?
Mali je uk guknuo da o tome ne zna ba nita. No Bambi je osjetio
da uk neto zna, ali taji i nee da kae.
Ne ree Bambi to ne vjerujem. Vi ste tako mudri, vi znate sve
to se dogaa u umi... vi sigurno znate gdje se skriva Stari.
uk, koji se bio sav nauurio, sloi svoje perje uz tijelo i postade
uzak. Dakako da znam zague jo tie ali ne smijem rei... zaista ne
smijem...
Bambi ga stade moliti: Ja vas neu odati... kako bih i mogao kad vas
toliko potujem.
uk se opet nadme u lijepu, mekanu, sivosmeu kuglu, zakoluta malo
mudrim, velikim oima, kao to je to uvijek inio kad mu je bilo voljko pri
dui, i upita: Tako, tako, vi me doista potujete? A zato?
Bambi nije oklijevao. Jer ste tako mudri ree mu prostoduno a
ipak tako veseli i prijazni. I jer uvijek uspijevate da druge uplaite. To je
tako pametno to druge plaite, vrlo, vrlo pametno. Pametno i zgodno.
Mogu iskreno rei da bih elio da i ja to mogu, to bi mi bilo od velike
koristi.
uk je uvukao kljun duboko u perje na svojim grudima i bio je sretan.
No ree uk ja znam da vam je Stari sklon.
Mislite li? upadne mu Bambi u rije a srce mu zapone radosno
kucati.
Jest, uvjeren sam odgovori mali uk on vas vrlo voli i zato
mislim da vam smijem rei gdje je on sada...
Pritegnuo je perje tijesno uz tijelo i postao u asu sasvim tanak.
Znate li za onu duboku jarugu gdje stoje vrbe?
Znam klimne Bambi glavom.
Znate li za onaj mladi hrastov estar na suprotnoj strani?
Ne znam prizna Bambi jo nikad nisam bio na drugoj strani.
E, onda pazite dobro proape uk na drugoj strani je hrastov
estar. Tu morate proi. Zatim dolazi grmlje, mnogo grmlja: ljeskova i
topolova, glogova i zimzelena. Usred svega toga lei jedna stara bukva
koju je slomio vjetar. Morat ete je traiti jer se ona tamo odozdo ne moe
opaziti tako lako kao odozgo iz visine. Tamo ispod onog debla stanuje
Stari. Ali... nemojte me odati!
Ispod debla?
Da! uk se nasmije. Ondje je najednom mjestu mala jaruica.
Deblo lei visoko nad njom. Tu je on.
Hvala vam ree Bambi srdano. Ne znam hou li ga nai, ali
vam zahvaljujem tisuu puta.
Bambi brzo odjuri.
uk je neujno poletio za njim i tik iznad Bambija ukne prodorno.
U-ij! U-ij! Bambi se strese.
Jeste li se prepali? upita uk.
Jesam... promuca Bambi. Ovaj puta je rekao istinu. uk zague
vrlo zadovoljno i doda: Htio sam vas samo jo jednom podsjetiti
nemojte me odati!
Neu, budite uvjereni! zajami Bambi i otri dalje. Kad je stigao
do jaruge, iznikne pred Bambijem iz dubine, mrane poput noi, Stari, tako
tiho i nenadano da se Bambi opet trgnuo sav uplaen.
Ja nisam vie ondje gdje me trai ree Stari. Bambi je utio.
 to eli od mene? upita Stari.
Nita... promuca Bambi oh... nita... oprostite mi...
Nakon kratke stanke ree Stari blagim glasom: Ti me ne trai tek
od danas.
Stari je ekao odgovor, ali je Bambi utio. Zatim nastavi: Juer si
proao dvaput sasvim blizu mene, a jutros opet dvaput sasvim blizu...
Zato... Bambi pribere svu svoju hrabrost. Zato ste ono rekli
Gobu...?
Misli da sam uinio krivo?
Ne vikne Bambi strastveno. Ne! Osjeam da je to istina!
Stari klimne glavom jedva primjetno, a njegove ga oi gledahu
dobrostivo kao nikad prije.
Bambi odgovori gledajui mu u oi: Ali... zato?... Ja to ne mogu
shvatiti!
Dovoljno je ono to osjea. Shvatit e kasnije. Do vienja.
Svi su u umi odmah primijetili da Gobo ima neku udnu naviku.
Svi su se zbog toga zabrinuli. Spavao je nou dok su drugi bdjeli i
obilazili. Ali danju, kad su se ostali sklanjali u svoja skrovita, bio je budan
i polazio je u etnju. Da, on bi, kad god bi mu se prohtjelo, izlazio sasvim
spokojno i bez oklijevanja nasred livade i stajao u jasnom sunanom
svjetlu.
Bambi nije mogao otrpjeti a da mu ne kae: Zar ti i ne pomilja na
opasnost?
Ne odgovori mu Gobo jednostavno za mene nema opasnosti.
Ti zaboravlja, dragi moj Bambi umijea se majka ti
zaboravlja, da je On njegov prijatelj. Gobo smije sebi dopustiti vie nego
ti ili mi ostali. Govorila je ponosno.
Bambi nije rekao ni rijei. Jednoga mu dana primijeti Gobo: Zna li,
ponekad mi se ini udnim da ja ovdje tako pasem kad hou i gdje hou.
Bambi ga nije razumio. Zato bi to bilo udno? Ta mi svi inimo
tako.
Da... vi! odgovori samosvjesno no sa mnom je sasvim neto
drugo. Ja sam navikao da mi se jelo donese i da me zovu kad je prireeno.
Bambi pogleda Goba saaljivo. Zatim pogleda tetku Enu, Falinu i
Marenu. No one su se samo smijeile i divile se Gobu.
Ja mislim progovori Falina da e se ti, Gobo, teko naviknuti
na zimu. Ovdje napolju, kod nas, zimi uope nema sijena, a nema ni repe
ni krumpira.
To je istina odgovori Gobo zamiljeno na to nisam ni mislio. Ja
uope ne mogu zamisliti kako je to. Mora da je strano.
Bambi ree mirno: Nije strano samo je teko.
No izjavi Gobo samosvjesno ako mi bude teko, vratit u se
opet k Njemu. Zato da gladujem? To zaista nije potrebno.
Bambi se bez rijei okrene i ode.
Kad je Gobo opet bio sam s Marenom, zapone razgovor o Bambiju.
On mene ne razumije ree Gobo dobri Bambi misli da sam jo uvijek
glupi, mali Gobo, kakav sam bio neko. On se jo uvijek ne moe pomiriti
s tim da meni nije nitko ravan. Opasnost! to on meni govori o opasnosti!
Vjerujem da mi eli dobro, ali opasnost, to je neto za njega i njemu sline,
a ne za mene!
Marena je isto mislila. Ona ga je voljela, a Gobo je volio nju, i oboje
su bili vrlo sretni.
Vidi li ree joj Gobo nitko me ne razumije kao to me
razumije ti! Ja se, dakako, ne tuim. Svi me odreda potuju i cijene, no ti
me razumije najbolje. Ostali... ma koliko im ja priao o Njegovoj dobroti,
sluaju i sigurno ne misle da laem, ali su ipak uvjereni da je On straan!
 Ja sam uvijek osjeala prema Njemu povjerenje ree Marena
zamiljeno.
Tako? odgovori Gobo olako.
Sjea li se produi Marena sjea li se onoga dana kad si ostao
leei u snijegu? Toga sam dana rekla da e On jednom doi k nama u
umu i igrati se s nama...
Ne odgovori Gobo otegnuto toga se ne sjeam.
Proe nekoliko tjedana. Jednoga dana u osvit zore nau se Bambi i
Falina, i Gobo i Marena u starom, rodnom ljeskovom estaru. Bambi i
Falina se upravo vratie kui sa svog putovanja, prooe kraj hrasta i
htjedoe potraiti svoj log, kadli susretoe Goba i Marenu. Gobo upravo
htjede izii na livadu.
Ta ostani s nama ree Bambi sunce e uskoro izii i u to vrijeme
vie nitko ne izlazi napolje u slobodni prostor.
Smijeno podrugne se Gobo ako ne ide nitko... ii u ja. On
poe dalje, a Marena za njim.
Bambi i Falina ostadoe u grmlju. Doi! ree Bambi ljutito Falini.
Doi! Neka radi to hoe.
Htjedoe poi dalje. Uto se s druge strane livade javi prodorno
krijetanje sojkino, glasno i opominjui. Bambi se jednini trzajem okrene i
poleti za Gobom. Tik uza sam hrast stigne njega i Marenu.
uje li? zovne ga Bambi.
A to? upita Gobo u udu.
Opet zakrijeti sojka s drugog ruba livade.
Zar ne uje? ponovi Bambi.
Ne ree Gobo mirno.
Ta to znai opasnost! navaljivao je Bambi.
U taj as jasno zakrijeti i svraka, odmah zatim jo jedna, a trenutak
kasnije trea. Uto se ponovo javi sojka, a odozgo iz zraka davale su
znakove vrane.
I Falina stade moliti: Ne idi napolje, Gobo! Opasno je!
Pa i sama je Marena molila: Ostani tu! Meni za ljubav ostani
danas... opasno je!
Gobo je stajao i nadmono se smjekao: Opasnost! Opasnost! to se
to mene tie?
Bambiju sine misao koju mu je nametnula teina trenutka: Pusti da
Marena izie prva, saznat emo...
Jo ne doree, ve se Marena iskrala i izila.
Sve troje stajalo je i gledalo za njom. Bambi i Falina bez daha, a
Gobo s naglaenom strpljivou, kao da im blagonaklono doputa da rade
po svome ludome efu.
Gledali su kako Marena izlazi korak po korak na livadu, polako,
podignute glave, oklijevajui u hodu. Izviala je i njukala na sve strane.
Odjednom se poput munje okrene u visokom skoku i mugne natrag u
gutaru kao da ju je pomela oluja. On... On je tamo! proape glasom
priguenim od uasa. Drhtala je itavim tijelom. Ja... ja... ja... ja sam ga...
vidjela... tamo je On... promuca tamo prijeko stoji kod joha...
Bjeimo! vikne Bambi bjeimo smjesta!
Doi ovamo! molila je Falina. A Marena, koja je jedva mogla
govoriti, proape: Molim te, Gobo, doi... lijepo te molim...
Ali je Gobo ostao miran. Ta bjeite, koliko god moete ree on
ja vas ne zadravam. Ako je tu On, ja u Ga pozdraviti.
Nitko ga nije mogao zadrati.
Stali su i gledali kako izlazi. Bili su pod dojmom njegova velikog
pouzdanja, ali ih je na mjestu prikovao i silni strah za Goba. Nisu se mogli
ni maknuti s mjesta.
 Gobo je slobodno stajao na livadi i obazirao se traei johe. Eto, kao
da ih je naao, i, ini se da je Njega opazio. U taj as prasne grom.
Od praska Gobo poskoi, naglo se okrene i u dugim skokovima uleti
natrag u gutaru.
Kad je stigao do njih, oni su jo stajali na istom mjestu, uzeti od
straha. uli su kako mu piti dah. Gobo se nije zaustavio, ve je sav
izbezumljen srljao dalje. Oni se okrenu da pou za njim i, uzevi ga u
svoju sredinu, dadu se u bijeg glavom bez obzira.
No odmah zatim se Gobo srui.
Marena je stala i ostala sasvim blizu, kraj njega. Bambi i Falina neto
podalje, spremni na bijeg.
Gobo je leao s raskidanim bokom i s krvavom, prokuljalom utrobom.
Klonulom kretnjom, iskrivljena vrata, podigne glavu.
Marena... ree s mukom Marena... On me nije prepoznao...
Glas mu se prelomi.
U gutari sa strane livade zauti silovito i bezobzirno.
Marena prigne glavu prema Gobu On dolazi! proape pourujui.
Gobo... On dolazi! Zar se ne moe dii i poi sa mnom?
Gobo ponovo podigne malo glavu iskrenuvi vrat, zatrza nogama i
ostade leei.
S praskom, uz krenje grana i utanje lia razdvoji se grmlje, i On
prie blie.
Marena Ga je vidjela sasvim izbliza. Polako se povukla, nestala za
grmljem i pridruila se Bambiju i Falini. Jo se jednom okrenula i dobro je
vidjela kako se nadvio nad palim Gobom i segnuo rukom prema njemu. A
onda zauje Gobov samrtni krik pun bola.
Bambi je bio sam. Poao je na pojilo, na rijeku koja je tiho tekla
izmeu rogoza i obalnih vrba.
 Otkako se bio usamio, dolazio je ovamo vrlo esto. Tu je bilo malo
putova i tu nije nikada susreo nikoga od svojih. A to je i htio jer mu se duh
uozbiljio, a ud oteala. Nije znao to se s njim zbiva, a nije ni mislio o
tome. Zbunjeno i bez reda mozgao je u sebi i bilo mu je kao da je ivot
potamnio.
Dugo bi stajao na obali. Tok vode, koja je ovdje pretjecala u blagom
luku, pruao mu je irok vidik. Prohladni dah valova nosio je sa sobom
gorke, osvjeavajue i neobine mirise ije mu je udisanje ulijevalo
pouzdanje i bezbrinost. Stajao bi i promatrao patke koje su se ovdje
okupljale i provodile svoj ivot u drutvu. Neprekidno su razgovarale,
prijazno, ozbiljno i mudro. Bilo je nekoliko majki, a oko svake se vrzlo
itavo jato djeice koju su neprestano pouavale, a paii su neumorno
uili. Katkada bi ova ili ona majka gaknula na oprez. Onda bi se mladi
paii ratrkali na sve strane; itavo bi se drutvo raspalo bez oklijevanja i
u najveoj tiini, kao rasuto zrnje. Bambi je neko vrijeme promatrao kako
paii, koji jo nisu mogli letjeti, odmiu u gutaru aa, pazei dobro da se
koja stabljika ne bi zaljuljala od njihova dodira i odala njihovo prisustvo.
Vidio bi kako u rogozu polako klize i nestaju tanina, mala tjeleca. Na
kratki majin zov svi bi opet izmiljeli. Za tili as bi jato opet bilo na okupu,
i opet bi poelo paljivo krstarenje, kao i maloprije. Kad god bi to vidio,
Bambi se uvijek iznova divio. Bilo je to malo remek-djelo vjetine.
Poslije jedne ovakve uzbune upitao je jednu od majki: to se to
malo prije dogodilo? Ja sam gledao paljivo, ali nisam nita primijetio.
Pa i nije bilo nita odgovori patka.
Drugom je prilikom zapitalo na uzbunu jedno od djece, strelovitom
se brzinom okrenulo, zaveslalo kroz trsku upravo prema mjestu gdje je
stajao Bambi, i uspelo se na suho.
Bambi upita maliana: to je to bilo? Ja nisam opaznio nita.
 Pa i nije bilo nita odgovori malo pae, strese znalaki perje na
trtici, brino preko nje sloi vrkove krila i opet se spusti u vodu.
Pa ipak se Bambi pouzdavao u patke. Shvatio je da su one opreznije,
da imaju otriji sluh i da bolje vide od njega. Kad bi tu stajao, malo bi
popustila napetost u kojoj se inae nalazio.
Rado se i porazgovorio s patkama. One nisu govorile besmislice
kakve je toliko puta uo od drugih znanaca. Priale su o irokim zranim
prostorima, o vjetru i dalekim poljima na kojima bi se nauile slasnih
poslastica.
Katkad je Bambi vidio kako bi neto sitno iknulo kraj njega zrakom,
tik uz obalu, kao munja arkih boja. Srrr-ih! kriknuo bi tiho za se
zimorod i nestao. Mala leprava toka. Zaario bi u zraku u plavoj i zelenoj
boji, sijevnuo crvenilom, planuo i uminuo. Bambi se oduevio, poelio da
vidi neznanca izbliza i zovnuo ga.
Ne trudite se ozove se vivak iz gustoga aa. Nemojte se truditi
uzalud, taj vam nee odgovoriti.
Gdje ste? upita Bambi i stade se obazirati. No vivak se ponovo
glasno javi iz nekog drugog pravca. Tu sam! Taj mrzovoljni svat kojega
ste maloas oslovili ne razgovara ni s kim. Sasvim ga uzalud dozivate.
Tako je lijep! ree Bambi.
Ali zao! odgovori mu vivak, opet s nekog drugog mjesta.
Kako to mislite? raspitivao se Bambi.
Vivak odgovori opet iz nekog novog skrovita: On ne vodi brige ni
o kome i ni o emu, dogodilo se to mu drago. On nikada ne pozdravlja i
nije jo nikada odzdravio. On ne upozorava nikoga ako je kakva opasnost u
blizini. Jo nikad nije progovorio ni s kim ni rijei.
Jadnik... ree Bambi.
Vivak nastavi, ali se njegov vedri, pijukavi glas opet javi iz nekog
drugog mjesta: On zacijelo misli da mu netko zavidi zbog tih njegovih
nekoliko boja, i on ne eli da ga bilo tko pogleda izbliza.
Ali ni vi ne doputate da vas tko vidi primijeti Bambi.
Vivak se u tren oka pojavi pred njim. Na meni nema nita
zanimljivo ree jednostavno. Tanak, sav blistav od vode, stajao je u
skromnoj haljini, u svom njenom liku, nemiran, okretan i zadovoljan.
u! i ve ga nije bilo.
Ne razumijem kako moe netko tako dugo stajati na istom mjestu
klikne iz vode. A zatim opet iz nekog drugog pravca nadovee: Dosadno
je i opasno ostati tako dugo na istom mjestu. Pa opet s nekog treeg
mjesta klikne jasno nekoliko puta: Treba se kretati! I vikne veselo s one
strane: Tko eli ivjeti sigurno i biti sit, mora se kretati!
Bambi se odjednom trgne; zauo je tiho pucketanje trave. Ogleda se
naokolo. Ondje na nasipu neto je crveno bljesnulo i nestalo u au. U isti
as uvue dahom neki topli, otri vonj. Tamo se uljala lisica. Bambi
htjede kriknuti i topotom nogu upozoriti na opasnost, ali uto ve zauti
rogoz razmaknut lisijim skokom, voda zabuka i odjekne oajni krik
patke. Bambi zauje lepet krila, ugleda patkino bijelo tijelo u zelenom
odbljesku i vidje kako krilima udara, uz glasni pljesak, lisicu po licu. Zatim
se sve stia.
Malo zatim uspne se lisica uz nasip drei u gubici patku. Paji je vrat
mlohavo visio. Jo je sasvim nemono trzala krilima, ali se lisica nije na to
obazirala. Pogledala je Bambija iskosa podrugljivim i izazovnim pogledom
i nestala u au.
Bambi je stajao kao ukopan.
Nekoliko se starih pataka uz jaki um krila vinulo u zrak i odletjelo
nekud u bezumnom strahu. Vivak je na sve strane kriknuo znakove
uzbune. U grmlju su uzbueno zacvrkutale sjenice, a mali su paii
vrludali naokolo evarom i osirotjeli kukali tihim glasovima.
Zimorod je proiao nad rijekom.
Molimo vas! viknuli su za njim mladi paii molimo vas, jeste li
vidjeli nau majku?
Srr-ih! zapiti zimorod i preleti kao sjajna toka. to me se to
tie!
Bambi se okrene i udalji. Prolazio je kroz divlje bokore zlatnice,
preao plohu obraslu visokim bukvama, preprijeio kroz ljeskovo grmlje i
stigao na rub velike jaruge. Tu je lutao i obilazio u nadi da e susresti
Staroga. Ve ga odavno nije vidio, od onog Gobova svretka. Sad ga je
ugledao ve izdaleka i potrao mu u susret.
Ili su neko vrijeme utei jedan kraj drugoga. Zatim upita Stari:
No... govore li jo uvijek mnogo o njemu?
Bambi je shvatio da misli na Goba, i odgovori: Ne znam... ja sam
sada skoro uvijek sam... i produi nesigurno ali... ja vrlo esto mislim
na njega.
Tako! nastavi Stari Sad si sam?
Da ree Bambi u iekivanju, ali je Stari utio. Poli su dalje.
Odjednom se Stari zaustavi. Zar ne uje nita?
Bambi stade oslukivati. Ne, nije uo nita. Doi vikne Stari i
poleti naprijed. Bambi poe za njim.
Stari ponovo stane. Zar jo uvijek ne uje nita?
Bambi sada zauje neki um koji nije mogao sebi objasniti. inilo se
da netko pritee granje k zemlji, a ono se opet ilavo odapinje uvis. Pri tom
je neto muklo i nepravilno udaralo o tle.
Bambi se htjede okrenuti i pobjei.
Doi vikne Stari i potri u pravcu uma. Bambi, pratei ga uz bok,
odvai se na pitanje: Nije li tamo nekakva opasnost?
 Svakako! odgovori Stari mrano. Velika opasnost! Doskora
ugledae granje koje je netko povlaio i trzao i koje se na mahove silno
zanjihalo. Prili su blie i opazili da kroz grmlje vijuga puteljak.
Na tlu je leao prijan zeko, bacao se tamo-amo, mlatio nogama,
smirio se i legao, pa opet zamlatio nogama, a svakom je svojom kretnjom
potresao granjem iznad sebe.
Bambi primijeti neku tamnu crtu, nalik na vrijeu. Bila je otro napeta
od grane do zeke i stezala mu vrat.
Prijan zeko morao je uti da je netko doao jer se kao bijesan bacio
uvis i pao na zemlju. Htio je pobjei, ali ga je ica trgnula natrag. Skotrljao
se u travu i stao mlatiti nogama.
Lezi mirno! vikne na njega Stari, a zatim mu saaljivim i blagim
glasom, koji je Bambiju parao srce, ponovi sasvim izbliza: Lezi mirno,
prijane zeko, to sam ja! Ne mii se. Lezi sasvim mirno.
Zec je leao povaljen na zemlju i nije se micao. Tiho je hroptao jer
mu je grlo bilo stegnuto. Stari prihvati usnama granu s udnom vrijeom,
pritegne je k zemlji i vjetom kretnjom stane na nju. Tvrdim papcima
svojih nogu pritisne je o zemlju i prekine je jednim jedinim udarcem krune.
Zatim se prigne k zecu. Budi miran ree mu pa makar te i
boljelo.
Prignuvi glavu ustranu, poloi jedan ogranak krune sasvim uza
zeevu iju, potisne mu ga u krzno iza uiju, napipa i stade potezati. Zec se
stade griti.
Stari se odmah povue. Budi miran! zapovjedi zecu. Radi se o
tvom ivotu. Iznova se dade na posao. Zec je leao mirno, ali je hroptao.
Bambi je stajao kraj njih, nijem od uda.
Jedna se grana stareve krune vrsto utisnula u zeevo krzno i
zahvatila petlju. Stari je gotovo kleao, okretao glavu, potiskivao krunu sve
dublje i dublje pod petlju, koja je na kraju popustila i olabavila.
Zeko je doao do zraka, i u isti as izbije iz njega strah i krikovi bola:
E... e... eh! Plakao je jecajui.
Stari je otpoinuo. Ta uti vikne mu korei ga blago uti ve
jednom! Usta su mu bila tik uz zeevo rame, a kruna mu je jednom
svojom granom zahvatila meu zeeve ui. Izgledalo je kao da je nabo
zeca.
Kako moe samo tako glupo plakati promrmlja Stari blagim
glasom. Zar eli dozvati lisicu? Da? No, dakle? Budi miran.
Radio je dalje, polako, oprezno i napregnuto. Odjednom petlja popusti
uz laki trzaj. Zec se izvukao. Bio je slobodan, ali u tom asu nije jo bio
svjestan svoga osloboenja. Uini jedan korak, ali omamljen sjedne. Zatim
pone skakutati, iz poetka polako i plaljivo, a zatim sve bre. Na kraju
odjuri u divljim skokovima.
Bambi je gledao za njim. Nije se ni zahvalio! klikne zapanjen.
Jo je sasvim oamuen ree Stari.
Petlja je leala na zemlji savijena ukrug. Bambi je lako gurne nogom;
zveknula je, od ega se Bambi prepao. Bio je to zvuk koji se inae nije uo
u umi.
On...? upita Bambi tiho. Stari mu potvrdi glavom. Udaljie se,
koraajui tiho jedan kraj drugoga. Budi oprezan progovori Stari kad
ide putem. Ispituj grane, mai krunom gore-dolje i odmah se vrati kad
zauje takav zvuk. A u vrijeme kad ti otpadne kruna, budi dvostruko
oprezan. Ja ve odavna ne idem utrtim stazama. Bambi utone u uzbueno
razmiljanje.
On nije ovdje... ? aptao je preda se duboko zauen. Stari mu
odgovori: Ne... sada On nije u umi.
Pa ipak On! Bambi potrese glavom.
 Stari nastavi glasom punim gorine: Kako je ono rekao va Gobo...?
Nije li vas uvjeravao da je On svemoan i neizmjerno dobar...? Bambi
proape: Zar on nije svemoan?
Isto toliko, koliko i neizmjerno dobar razgnjevio se Stari. Bambi
primijeti plaho: ... Prema Gobu... prema njemu je On ipak bio dobar...
Stari se zaustavi. Vjeruje li u to, Bambi? upita ga alosno. Po
prvi put je Bambija nazvao imenom.
Ne znam! vikne Bambi ispaeno. Ja to ne shvaam!
Stari ree polako: Treba uiti kako se ivi... i biti na oprezu.
Jednog jutra Bambija zadesi nesrea.
U tamnu umu prikradala se uvela siva boja prvog svitanja. S livada
se dizala mlijenobijela izmaglica. Naokolo se razastirala tiina kojom
odiu mijene dana.
Vrane se jo nisu bile probudile, ni svrake, a i sojka je spavala.
Bambi je te noi susreo Falinu. Ona ga je pogledala alosnim
pogledom i drala se vrlo povueno.
Ja sam tako mnogo sama ree tiho.
I ja sam osamljen odgovori Bambi oklijevajui.
Zato se vie ne drui sa mnom? upita Falina skromno. Zaboljele
ga je kad je vidio koliko je, nekada vedra i nestana Falina, postala ozbiljna
i pokorna.
Moram biti sam odgovori joj Bambi. No koliko je god nastojao da
te rijei djeluju utjeno, one su ipak zvuale tvrdo. I sam je to osjetio.
Falina ga pogleda i zapita sasvim tiho: Voli li me jo?
Istim tonom odgovori joj Bambi: Ne znam.
Nato se ona tiho udalji i ostavi ga sama. Stajao je pod velikim
hrastom na rubu ume, paljivo razmatrao okolicu i udisao jutarnji vjetri,
oien od svakog tueg vonja. Mirisalo je vlano i svjee po zemlji, po
rosi, travi i mokrom drvetu. Bambi je duboko disao. Bilo mu je tako lako
pri dui kako mu ve nije bilo odavna. Vedro je stupio na livadu, po kojoj
su se vukle maglene koprene.
Uto prasne prasak. Bambi osjeti strahovit udar od kojega zaglavinja.
Lud od prepasti, skoi natrag u gutaru i dade se u bijeg. Nije mogao
shvatiti to se dogodilo. Nije smogao nijedne suvisle misli, samo je bjeao
i bjeao. Strah mu je zahvatio srce da mu je ponestalo daha, ali je jurio
dalje glavom bez obzira. No odjednom ga igne otra, nepodnoljiva bol.
Osjeao je kako mu se neto vrue cijedi niz lijevo stegno, kao tanka, vrela
nit, sve do mjesta na kojem ga je upekla bol. Morao se zaustaviti. Bio je
prisiljen da uspori korake. Zatim osjeti nemo u krstima i nogama i srui se
na zemlju.
Kakav prijatan osjeaj, lei i poinuti.
Ustaj! Bambi! Ustaj! Kraj njega je stajao Stari i lako ga gurne u
rame.
Bambi je htio odgovoriti: Ne mogu ali Stari ponovi: Ustaj!
Ustaj! a u njegovu je glasu bilo toliko usrdnosti i njenosti, da je Bambi
utio. I sama je bol, koja je kidala njegovim tijelom, za asak uutjela.
Zatim Stari progovori u urbi i strahu: Dii se! Mora odavle, dijete
moje! Dijete moje... inilo se kao da mu je nehotice izmakla ta rije, i
Bambi se u tren oka digne na noge.
Tako! ree Stari, odahne duboko i nastavi uvjerljivim glasom:
Hajde sada sa mnom... ali uvijek tik uza me...!
Stari pohita naprijed, a Bambi za njim. Ali ga je morila iva elja da
klizne na zemlju, da tiho legne i otpoine.
Stari je, ini se, naslutio tu elju, pa je nastavio neprestanim
nagovaranjem. Mora sada podnijeti svaku bol ne smije misliti da
legne... na to ne smije ni pomisliti jer te ve i to umara! Mora se
spasiti... razumije li, Bambi?... spasiti, inae si izgubljen... misli na to da
te On progoni... razumije li, Bambi?... a On e te ubiti bez milosti... evo,
ovuda... samo uvijek za mnom... moi e... mora!...
Bambi vie nije imao snage da misli. Bol je bjesnjela u njemu pri
svakom koraku, oduzimala mu dah i svijest, a vrui potez koji ga je palio
niz stegno, raspalio je u njegovu srcu duboki, sanjivi osjeaj.
Stari je iao irokim krugom. Trajalo je to dugo. Bambi je kroz veo
boli i slabosti u udu opazio da su opet proli kraj velikog hrasta.
Stari se zaustavi da onjui zemlju. Ovdje! proape... ovdje... bio
je On... a ovdje... pas. Hajde sada, bre!
Stadoe trati.
Iznenada Stari ponovo stade.
Vidi li...! klikne tu si leao na zemlji.
Bambi je vidio ugnjeenu travu i svoju vlastitu krv u irokoj mlaci
kako polako nestaje u zemlji.
Stari briljivo onjui tlo. Ve su bili ovdje... On i pas... ree a
sad poimo! Koraao je dalje, neprestano njuei.
Bambi je vidio kako na liu, grmlju i vlatima trave blistaju crvene
kapljice. "Ovuda smo ve jednom proli", pomislio je, ali nije mogao
govoriti.
Tako! ree Stari. Bio je veseo. Sad smo iza njih... Iao je jo
neko vrijeme istim tragom. Zatim iznenada skrenu ustranu i poe novim
krugom. Bambi krene glavinjajui za njim.
Jo su se jednom vratili do hrasta, ali sada s protivne strane, i po drugi
put stigli do mjesta gdje je Bambi pao. Stari opet udari novim pravcem.
Jedi od ove travke! zapovjedi Stari. Stao je, razgrnuo travu i
pokazao mu nekoliko sitnih listia koji su izbijali iz tvrdog tla, kratki,
tamno-zeleni, mesnati i posuti maskom.
 Nakon nekog vremena upita ga Stari: Kako ti je?
Bolje odgovori Bambi brzo. Odjednom je mogao govoriti, svijest
mu se razbistrila a umor ublaio.
Nije prolo mnogo i Stari mu opet zapovjedi: Poi malo naprijed.
Idui tako neko vrijeme iza Bambija, progovori: Konano! Stadoe.
Krv ti se ustavila progovori Stari vie ne kaplje iz tvoje rane i
vie nee biti tvoj vlastiti izdajica... nee vie Njemu i Njegovom psu
pokazati put do tvog ivota.
Na Starome se opaalo da je umoran i iscrpljen, ali se u njegovu glasu
razabrala radost. Poimo sada dalje produi Stari. Sad e se moi
odmoriti.
Stigli su do iroke jaruge koju Bambi jo nikad nije prekoraio. Stari
se spusti na njezino dno. Bambi ga pokua slijediti, ali ga stajae mnogo
muke da se na drugoj strani popne uza strmu kosinu. Opet ga pone muiti
bol. Spoticao se, uspravljao, ponovo posrtao i teko disao.
Ja ti ne mogu pomoi ree mu Stari mora se sam popeti! I
Bambi se popne sve do vrha. Iznova osjeti vrui potez na svom stegnu i po
drugi put primijeti kako mu ponestaje snage.
Opet krvari progovori Stari to sam i oekivao. Ali sasvim
neznatno... i... produi apui... sad vie nije opasno.
Koraali su sasvim polako dvoranom do neba visokih bukava. Tlo je
bilo meko i glatko. Po njemu se moglo ii bez tekoa. Bambija je obuzela
elja da legne, da se isprui i da se vie ne mie. Nije mogao dalje. Boljela
ga je glava, u uima mu umilo. Svaka mu je ilica treperila, i zapoe ga
tresti groznica. Mrailo mu se pred oima. U sebi nije osjeao nita do
elje za mirom. Tek se jo malo udio kako je sada odjednom poeo ivjeti
nekim novim, izmijenjenim ivotom. inilo mu se da je daleko i davno
uminulo ono vrijeme sree kad je... jo jutros... pred jedan sat... prolazio
umom zdrav i nepovrijeen.
Proli su niskim hrastovima i svibovim ibljakom. Poprijeko pred
njima lealo je i preprijeilo im put slomljeno deblo goleme bukve,
utonulo duboko u grmlju.
Tu smo... zauje Bambi starev glas. On proe uz bukvino deblo.
Bambi je iao za njim i malo da nije pao u jamu koja se ovdje provalila.
Tako! ree Stari na kraju tu moe lei. Bambi se srui i vie se
ne makne.
Ispod povaljena bukova debla uleknula se zemlja u jamu, nalik na
neku komoricu. Grmlje, izraslo na njenom vanjskom rubu, ponovo se
sklapalo kad bi netko uao i zaklanjalo od svaijeg pogleda. Ui u to
duplje, znailo je nestati s povrine zemlje.
Ovdje e biti siguran ree Stari tu e ostati.
Prolazili su dani. Bambi je leao na toploj zemlji, s trulom korom
oborenog stabla nad glavom, oslukivao kako mu u tijelu rastu bolovi,
kako postaju ei, kako poputaju, kako se povlae, malaksavaju i bivaju
sve tii i tii. Katkad bi se izvukao, postajao slab i klimav na nesigurnim
nogama i ukoeno koraknuo nekoliko puta da potrai hrane. Griskao je
travke na koje se ranije nije ni obazirao, koje ak nije ni poznavao. Sad su
se odjednom same nudile i dozivale ga svojim mirisom, punim udne i
primamljive otrine. Ono to bi neko prezreo i odbacio, ako bi mu
nepanjom dospjelo u usta, sada mu se inilo ukusnim i mirisnim. Ni sada
mu nisu prijali neki sitni listii i kratke mesnate stabljike, ali ih je ipak
gutao kao pod nekim pritiskom. Rana mu je od toga brzo zacjeljivala i
osjetno mu se vraala stara snaga.
Bio je spaen. No ipak nije ostavljao jamu. Nou bi tek malo obiao
oko nje, a danju bi ostajao tih i skriven na svome leaju. Tek sada, kad u
svom tijelu vie nije osjeao nikakve boli, ponovo je u mislima
proivljavao svoj nedavni doivljaj. U njemu bi se tek sada naknadno
pojavio neki strah, a duom bi mu katkad prostrujila duboka jeza. Toga se
nije mogao osloboditi. Jo uvijek nije mogao potrati naokolo onako kao
neko. Leao je, uzbuivao se, na mahove bi ga zahvatio strah, zatim bi se
zastidio, iuavao i rasplakao od ganua. U jednom bi ga asu svladala
velika sjeta, a as kasnije bio bi presretan.
Stari je bio uvijek kraj njega. U poetku je itave dane i noi
proboravio uz njegov leaj. Sad bi ga katkad ostavljao sama, ponajvie
onda kad bi Bambi zapao u neko stanje zamiljenosti. Ali bi se ipak
zadravao u blizini jame.
Jednog se dana, nakon munja, gromova i olujnog nevremena, spustila
veer pod razgaljenim plavim nebom, obasjana zalazeim suncem.
Posvuda su, na samim vrcima drvea, pjevali kosovi, a u grmlju biglisale
zebe i aptale sjenice. Sa tla, ispod grmlja, odzvanjali su iz trave u kratkim
krikovima metalni, napuklo-promukli glasovi fazana, una se smijala
jasnim, kliktavim podvikivanjem, a golubovi gukali u strasnoj ljubavnoj
enji.
Bambi izie iz jame. ivot mu se opet uinio lijepim. I Stari bijae tu,
kao da ga oekivae. Pooe zajedno nehajnim korakom.
Bambi se ipak nije vie vraao k svojima koji su ivjeli s onu stranu
jame.
Jedne noi, proete apatom opalog jesenjeg lia, zauje se krik uka
koji je dugo odjekivao kronjama. Zatim uk zanijemi kao da neto eka.
Bambi ga je ve izdaleka opazio kroz prorijeeno lie i pritajio se u
nekom oekivanju.
uk doleti blie, krikne jo glasnije i opet malo poeka. No Bambi se
ni sada ne javi.
Na kraju uk izgubi strpljenje i upita: Zar se niste uplaili? Bio je
nezadovoljan.
Jesam odgovori Bambi blago. Neto malo.
Tako, tako zague uvrijeeno uk samo neto malo. Neko ste
se silno plaili. Bio je pravi uitak kako biste se prepali. A koji je tome
razlog da se sada plaite tek neto malo... Ljutio se i ponavljao: Samo
neto malo...
uk je ve bio star i zbog toga tatiji i osjetljiviji.
Bambi mu htjede odgovoriti: Ja se ni onda nisam plaio. Samo bih
tako rekao da vam priinim veselje. Ali je radije za sebe zadrao takvo
priznanje. Saalio mu se dobri, stari uk kad bi tako sjeo i ljutio se.
Pokuao je da ga umiri. Moda je razlog u tome to sam upravo mislio na
vas ree Bambi.
to? uk se opet razvedri. to? Vi ste na mene mislili?
Da odgovori Bambi oklijevajui ba u asu kad ste poeli vikati.
Inae bih se, dakako, bio prepao kao i inae.
Zaista? guknuo je uk.
Bambi ga nije htio raalostiti. Ta od toga ne moe biti nikakva zla!
Neka se raduje mali, stari momi.
Zaista potvrdi Bambi i nastavi ...meni je drago... jer mi neto
prostruji svim udovima kad vas tako iznenada ujem.
uk nadme perje i pretvori se u meku, smeu i svijetlosivu,
pahuljastu kuglu. Bio je sretan. Lijepo je to na mene mislite... vrlo
lijepo... gukao je uk. Ve se odavna nismo vidjeli.
Da, ve odavna ree Bambi.
Vi zacijelo ne idete starim stazama? upita uk.
Ne ree tiho Bambi vie ne prolazim starim putovima.
I ja se katkada uputim u daleki svijet, mnogo dalje nego ranije
primijeti uk. Preutio je da ga je iz rodnog kraja otjerao neki mlai
bezobrazni roak. Nije dobro ostati uvijek na istome mjestu dometne
uk. Zatim je ekao odgovor.
Ali se Bambi udaljio. Sad je i on znao neujno nestati, gotovo isto
tako vjeto kao i Stari.
uk je bio ljut i zlovoljan. To je bestidno... guknuo je preda se.
Stresao se, zakopao kljun u perje na prsima i uputio se sam za se u duboko
razmiljanje: Neka samo nitko ne misli da s otmjenom gospodom moe
biti kakva prijateljstva. Bili oni s tobom ne znam kako ljubazni... jednoga
dana postaju bestidni... i onda te ostave na cjedilu kao to su, eto, ostavili
mene...
Odjednom padne uk poput kamena na zemlju. Uvrebao je mia koji
je dospio da jedan jedini put propiti u njegovim pandama. Raskinuo ga je
u komade; bio je vrlo bijesan. Udavio je taj zalogaji od mia bre nego
ikada. Svrivi s tim, odleti dalje. to me se tie to itavo otmjeno
drutvo? Ba nita! Poeo je ipak kliktati tako prodorno i otegnuto da je
probudio par golubova dupljaa kraj kojih je upravo preletio. Otprhnuli su
sa svojih mjesta s glasnim lepetom krila.
Bura je vie dana brijala umom i pokidala s granja i posljednje lie.
Drvee je sad stajalo potpuno golo. Bambi se u osvit zore vraao kui da u
jami kraj Staroga prespava dan.
Dok je tako iao, zovne ga neki tanki glasi dva-tri puta uzastopce.
Bambi se zaustavi. Poput strijele spusti se s grane vjeverica i sjedne pred
njega na zemlju.
Dakle, vi ste to zaista cikne u smjernom uenju. Odmah sam
vas prepoznala kad ste prolazili kraj mene, ali nisam mogla vjerovati
roenim oima...
A kako vi dolazite ovamo...? upita Bambi.
Veselo, sitno lie pred njim postade vrlo zabrinuto. Hrast je
stradao... pone se jadati moj lijepi stari hrast... ta sjeate se? Bilo je
strano... On ga je oborio.
Bambi je od alosti pognuo glavu. Bilo mu je od srca ao onog
divnog, starog stabla.
To je ilo tako brzo pripovijedala je vjeverica. Svi mi koji smo
na stablu stanovali, pobjegli smo i izdaleka promatrali kako je On s nekim
golemim blistavim zubom pregrizao stari hrast. Stablo je iz svoje rane
neprestano vikalo, a vikao je i zub... bilo je strano. Zatim se jadno, lijepo
drvo sruilo. Napolju na livadi... svi smo plakali.
Bambi je utio.
Da... uzdahne vjeverica. On moe sve... On je svemoan...
Gledala je Bambija velikim oima i uiljila ui, ali je Bambi utio.
Sad smo svi bez krova nad glavom... govorila je dalje vjeverica
ja ni sama ne znam kuda su se ratrkali ostali... Dola sam ovamo... Ali
onakvo stablo neu tako skoro nai.
Stari hrast... ree Bambi preda se poznavao sam ga od svog
djetinjstva.
No, zar ste to zaista vi? Vjeverica je bila vrlo zadovoljna. Svi su
mislili da ste ve odavna mrtvi. Dakako, ulo se koji put da ste jo u
ivotu... ali se nije moglo saznati nita pouzdano, pa se to smatralo pustim
glasinama... Vjeverica ga pogleda ispitujuim pogledom. Pa jest... jer
se niste vie vratili.
Vidjelo se kako je radoznala po tome to je uporno sjedila i ekala
odgovor.
Bambi je utio. No i u njemu se samome pokrenula tiha, tjeskobna
radoznalost. Htio je pitati o Falini, o tetki Eni, o Ronu i Karusu, o svim
drugovima svoje mladosti. Ali je utio.
Mala je vjeverica jo uvijek sjedila pred njim i promatrala ga
netremice. Ta kruna! kliknula je ta kruna! Takve krune nema nitko,
osim starog kneza, nitko u svoj naoj umi.
Neko bi se Bambi sav razblaio zbog ovakva priznanja i osjeao bi
se polaskanim. Sada je rekao tek onako mimogred: Tako... moda...
Vjeverica je zaklimala glavom. Gle, zaista udila se zaista vi ve
poinjete sijedjeti.
Bambi poe dalje.
Vjeverica je razabrala da je razgovor dovren i vinula se u granje.
Zbogom viknula je odozgo do vienja! Bilo mi je drago. Kad
susretnem kojega od vaih starih znanaca, priat u mu da ste ivi... Svi e
se vrlo radovati.
Bambi je to uo i opet je u svom srcu osjetio onaj tihi pokret, ali ne
ree nita. Treba ostati sam uae ga Stari onomad, dok je Bambi bio
jo dijete. A kasnije, sve do dana dananjeg, razotkrivao mu je mnoge
istine i tajne. No od svih njegovih pouka bila je najvrednija ova: Treba
ostati sam. Tko eli da se ouva, da shvati ivot, tko eli da postigne stepen
mudrosti, treba da ostane sam!
Ali zapitao je jednom Bambi ali nas dvojica, mi smo ipak sada u
vijek zajedno...?
Ne zadugo odgovorio je na to Stari.
Bilo je to prije nekoliko sedmica. Ovih se rijei sada sjetio Bambi, a
sjetio se odjednom da su ve i prve stareve rijei govorile o usamljenom
ivotu. U ono vrijeme, dok je Bambi bio jo dijete i dozivao majku. Tada
mu je Stari priao i pitao ga: Zar ne moe biti sam?
Bambi se uputi dalje.
uma je opet leala u snijegu, nijema, zastrta gustim bijelim
ogrtaem. ulo se samo dozivanje vrana i tek katkad zabrinuto krijetanje
poneke svrake, i zaplaeni, tihi, cvrkutavi razgovor sjenica. Zatim je mraz
stegnuo jo ee i sve je uutjelo. Zrak je od studeni postao zvonak.
Jednog jutra propara duboku tiinu pasji lave. Bio je to neprekidni,
brzi lave, koji se naglo razlijee umom, izazivajui na kavgu svojim
vritavim, zvonkim i otegnuto kevkavim tonovima.
U jami ispod oborenog bukovog debla podigne Bambi glavu i pogleda
Starog, koji je leao kraj njega.
Nije to nita odgovori Stari na Bambijev pogled nita to bi se
ticalo nas.
Ipak su obojica oslukivala. Leali su u svojoj jami, sa zatitnim
krovom bukova debla nad glavom. Visoki ih je snijeg uvao od ledene
promaje, a zamreno granje grmlja poput guste reetke zaklanjalo od
svakog vrebajueg oka.
Gnjevni se, daui zasopljeni lave pribliavao. To je svakako bio
neki mali pas.
Dolazio je sve blie i blie. Ve su uli udvostrueno dahtanje i neko
tiho i bolno reanje kroz svadljivi lave. Bambi se uznemirio, ali ga Stari
utjei: Nita, ne tie se nas.
Pritajie se u svojoj toploj komorici i izvirivahu napolje.
ulo se kako u iblju neto pucketa sve blie i blie, od naglog dodira
stao se s granja truniti snijeg, a sa tla se dizao u obliku praine.
Na kraju se ve moglo razabrati tko se to pribliava. Kroz snijeg i
iprag, preko granja i korijenja skakala je, uljala se i provlaila stara
lisica.
Odmah za njom naleti pas. Bio je to zaista mali pas na kratkim
nogama.
Lisici je bila smrskana jedna prednja noga, a tik nad tim mjestom
isparano krzno. Smrskanu je nogu nosila visoko pred sobom. Iz rane joj je
urkom curila krv, pitavo je dahtala a oi izbeila od uasa i napora. Bila
je izbezumljena od straha i srdbe, oajna i smalaksala.
Iznenada se okrenula. Jedan udarac iz okreta po njuci zapanji psa da
je ustuknuo nekoliko koraka.
Lisica sjedne na stranje noge. Nije mogla dalje. Rastvorenih ralja i
trzavih usana iskesila se na psa, jadno podiui prostrijeljenu prednju
nogu.
No pas nije utio ni asa. Njegov je visoki skiavi glas postao puniji i
dublji. Tu! Tu! vikao je. Tu! Tu je! Tu! Tu! Tu! Vie nije psovao
lisicu, u tome asu nije vie uope govorio njoj, ve je oito dovikivao
nekome drugome koji je jo bio vrlo daleko.
Bambi je znao, jednako kao i Stari, da je onaj koga je dozivao bio On.
Znala je to i lisica. Krv joj je tekla niz tijelo, brizgala iz prstiju po
snijegu i stvarala na bijelom zaleenom pokrovu plamenocrvenu mrlju,
koja se lako puila.
Lisicu je obuzimala neka slaboa. Njena bi razmrskana apa klonula
bez snage, ali se trznula pri svakom dodiru s hladnim snijegom, kao da je
probada arka bol. S mukom bi je opet pridigla i drala je drhtavu pred
sobom u zraku.
Pusti me... progovori lisica. Pusti me... govorila je tihim
glasom molei. Bila je potpuno iznemogla i pogruena.
Ne! Ne! Ne! napadae je pas pakosnim reanjem.
Ja te molim... ree lisica ne mogu dalje... ja sam gotova... pusti
me da idem... pusti me kui... daj da barem umrem u miru...
Ne! Ne! Ne! zavijao je pas.
Lisica postade jo usrdnija u svojim molbama. Ta mi smo ipak
roaci... kukala je gotovo braa... pusti me kui... da umrem meu
svojima... mi... mi smo gotovo braa... ti i ja...
Ne! Ne! Ne! bjesnio je pas.
 Lisica se odjednom die i sjede uspravno. Lijepu je uiljenu njuku
priklonila prema zakrvavljenim prsima, podigla oi i pogledala psu ravno u
lice. Potpuno izmijenjena glasa, sabrano, alosno i ogroeno zarei: Zar
se ne stidi...? Izdajico!
Ne! Ne! Ne! zavriti pas.
No lisica je nastavila: Prebjee... otpadnie! Uspravila je svoje
raskidano tijelo, ispunjena mrnjom i prezirom. biru! siktala je.
Bijednie... ti nas pronjuka svagdje gdje nas On ne bi mogao stii...
predaje nas Njemu u ruke... nas koji smo svi tvoji roaci... mene koja
zamalo nisam tvoja sestra... i ti stoji tu i ne stidi se?
Odjednom se odasvud zauju mnogi drugi glasovi.
Izdajico! vikale su svrake s drvea.
biru! krijetala je sojka.
Bijednie! zvidala je lasica.
Otpadnie! frcao je tvor.
Sa svakog drveta, iz svakoga grma ulo se piskanje, pijukanje i
zvidanje, a iz zraka su krijatale vrane: biru! biru! Svi su se sjatili i
potajno promatrali borbu odozgo s drvea i iz sigurnih zaklona na zemlji.
Pobuna, koju je podigla lisica, podjarila je staru, ogorenu bunu u svima
njima, a krv koja se, prolivena u snijegu, puila pred njihovim pogledima,
izazvala je u njima bjesnilo i potisnula u zaborav svaku plaljivost.
Pas se ogleda krugom. Vi! vikne pas. to vi elite? to vi znate?
to vi govorite? Svi zavisite od Njega kao to ovisim od Njega i ja! No ja...
Ga volim, ja Ga oboavam! Ja Njemu sluim! Vi elite da se bunite...
protiv Njega... bijednici! On je svemoan! On je iznad nas! Sve to imate,
od Njega je! Sve to ovdje raste i ivi, Njegovo je! Pas je drhtao od
oduevljenja.
Izdajico! iskesi se vjeverica.
 Jest! sikne lisica. Izdajico! Ti jedini... nitko drugi...
Pas je poskakivao u svom podanikom uzbuenju. Ja jedini...?
Laove! Zar nisu mnogi, jo mnogi drugi s Njim...? Konj... govedo...
janje... kokoi... od svih vaih po neki, mnogi su iz svih vaih porodica kod
Njega i oboavaju Ga... slue Mu!
Odmetnie! hukne lisica ispunjena neizmjernim prezirom.
Pas nije vie mogao izdrati i skoi na lisicu. Valjali su se u snijegu
reei, pljujui, daui kao koprcavo, divlje i hlaptavo klupko, iz kojega
su izlijetale dlake, praio se snijeg i prskala krv u sitnim kapljicama. Ali se
lisica nije mogla dugo boriti. Jedva to je prolo nekoliko trenutaka, ve je
polegla na lea, pokazala svoj svijetli trbuh, trznula se, protegnula i
uginula.
Pas je potrese jo nekoliko puta, pusti je da padne u razgaeni snijeg,
stane raskoraenih nogu i opet zovne punim, dubokim glasom: Tu! Tu!
Tu je!
Ostali se uasnuti raspre na sve strane.
Strano... tiho ree Bambi Starome u jami.
Najstranije je odgovori Stari da oni vjeruju rijeima koje je
izrekao pas. Oni u to vjeruju, provode svoj ivot ispunjeni strahom, mrze
Njega i sebe Same... i ubijaju se zbog Njega.
Hladnoa je ustuknula, i usred zime nastade nekoliko toplijih dana.
Zemlja je u velikim gutljajima upijala okopnjeli snijeg, i ve su se posvuda
pokazale iroke plohe gole zemlje. Kosovi jo nisu propjevali, ali kad bi
uzlijetali sa tla, gdje su traili crve, ili prelijetali s drveta na drvo, moglo se
uti otegnuto, veselo zvidukanje koje je ve nalikovalo na pjev. Gdjegdje
bi se opet zauo djetliev smijeh. Svraka i vrane postadoe razgovorljivije,
sjenice zaagorie veselije, a fazani su, kad bi sletjeli sa svog drvea za
spavanje, ostajali na istom mjestu da u jutarnjem suncu pretresu svoje perje
i da se u kratkim razmacima oglase svojim metalno praskavim zovom.
Takvog jednog jutra tumarao je Bambi u krugu irem nego inae. Ve
je u cik zore stigao do ruba jaruge. Prijeko, na drugoj strani, tamo gdje je
neko ivio, neto se micalo. Bambi se zaustavio skriven u ipragu i
paljivo promatrao. I zaista, ondje je netko hodao tamo-amo, traio mjesta
osloboena od snijega i prebirao po prerano iznikloj travi.
Bambi upravo htjede da se bezbrino okrene i ode, kadli prepozna
Falinu. U prvi as snae ga elja da skoi iz ipraga i da je zovne. Ali
ostade stojei kao ukopan. Ve odavna nije vidio Falinu. Srce mu zapoe
estoko kucati. Falina je ila polako kao da je umorna ili alosna. Bila je
slina svojoj'majci, izgledala je kao tetka Ena. Bambi je to primijetio s
nekim udnim, tjeskobnim uenjem.
Falina digne glavu i zagleda se prema njemu kao da osjea njegovu
blizinu.
Opet Bambija neto potakne da istupi, ali se ponovo zaustavi kao da
je uzet od nemoi. Nije se mogao ni maknuti.
Vidio je da je Falina posijedjela i ostarjela.
Zar je to ona ista mala, neko tako vedra, smiona, lijepa i okretna
Falina? pomisli Bambi. U njegovu sjeanju odjednom sine sva njihova
mladost. Sjeti se livade, putova kojima ga je vodila majka, veselih igara s
Gobom i Falinom, dobrog skakavca i leptira i borbe s Karusom i Ronom u
kojoj je osvajao i osvojio Falinu. Odjednom opet osjeti kako je sretan, pa
ipak ga sve to potrese.
A sada je tamo prijeko ila Falina, glave priklonjene k zemlji,
udaljivala se polako, umorno i alosno. Bambi je Falinu ljubio u taj as i
osjetio enju, pomijeanu s njenom sjetom. Htjede prijei preko jaruge
koja ga je tako dugo odvajala od nje i drugih, htjede je stii da je pozdravi i
da se s njom porazgovori o mladosti i o svemu to je neko bilo.
 Ali je samo gledao kako se udaljuje kroz ogoljeli iprag i kako na
kraju iezava.
Dugo je stajao na mjestu i gledao u istom pravcu. Odjednom neto
grune kao grom. Bambi se trgne.
To je bilo ovdje, s ovu stranu jaruge. Ne ba blizu, pa ipak tu, na ovoj,
njegovoj strani.
Malo zatim prasne jo jedan hitac, a zaas i trei. Bambi mugne s
nekoliko skokova dublje u gutaru i stane oslukivati, a onda se oprezno
odulja kui.
Stari je ve bio kod kue, ali jo nije legao. Stajao je kraj povaljena
debla kao da ga eka.
Gdje si tako dugo? upita ozbiljno. Bambi je utio.
Jesi li uo maloprije? nastavi Stari nakon kratke stanke.
Jesam odgovori Bambi tri puta... On je u umi.
Dakako... Stari potvrdi glavom i ponovi s osobitim naglaskom.
On je u umi... moramo onamo.
Kamo? izmakne se Bambiju.
Onamo ree Stari, a glas mu bijae teak onamo, gdje je sad On.
Bambi se prepadne.
Nemoj se prepasti nastavi Stari. Hajde sada i ne boj se! Drago
mi je to te mogu odvesti onamo da ti pokaem... Malo je oklijevao, a
zatim dodaj... prije nego to umrem.
Bambi pogleda Staroga smeteno i odjednom primijeti da je oronuo.
Glava mu je bila sasvim sijeda, lice potpuno omravjelo, a u lijepim se
njegovim oima duboki sjaj bio ugasio; imale su mutni zeleni odraz, kao
da su zamrle.
Tek to su Bambi i Stari krenuli, kadli im dahne u susret prvi uh
onog otrog vonja koji je jedini mogao uliti u srca toliku prijetnju i uas.
 Bambi stane. No Stari poe dalje pravcem iz kojega je dolazio vonj.
Bambi se nesigurna koraka uputi za njim. U sve guim valovima udarae
im u lice podraujui miris. No Stari je bez oklijevanja poao dalje. U
Bambiju se porodi misao o bijegu, uznemiri mu srce, plaho pojuri glavom i
pokrene udovima, no on se silom svlada i poe za Starim.
Neprijateljski je vonj nabujao tako snano da se kraj njega nije mogao
osjetiti nikakav drugi miris; jedva da se jo moglo disati.
Evo! ree Stari i stane ustranu.
Na izlomljenom iblju grmlja, u ugaenom snijegu leao je On, dva
koraka pred njima.
Bambiju izleti potmuli krik uasa i jednim naglim skokom dade se u
eljkovani bijeg. Malo da nije poludio od straha.
Stoj! zauje povik Starev, ogleda se i vidje kako Stari mirno stoji
na mjestu gdje je On leao na zemlji. Izvan sebe od uenja, sputan
poslunou, bezgraninom radoznalou i ustreptalim iekivanjem,
Bambi se vrati i prie.
Jo blie... ne boj se! ree Stari.
Pred njima leae On, blijeda, gola, prema nebu okrenuta lica. eir
mu bijae malo postrani u snijegu, sam za se, i Bambi, koji nije znao o
eirima nita, miljae da Mu je strana glava razbijena u dva komada.
Na razgaljenu vratu zvjerokradice zjapila je rana, rastvorena poput
malih crvenih usta. Iz nje se jo polako cijedila krv i rumenjela u irokoj
lokvi na snijegu koji se topio od njene topline.
Mi stojimo ovdje zapone Stari tiho stojimo sasvim blizu kraj
Njega... a gdje je opasnost?
Bambi nije mogao odgovoriti.
Vidi li jasno, Bambi nastavi Stari vidi li da On tu lei, jednako
kao netko od naih? uj, Bambi, On nije svemoan kao to kau. Nije On
taj od koga sve dolazi, po kome sve raste i ivi. Nije On nad nama! Uz nas
je On, i takav je, kakvi smo i mi jer i On poznaje strah, nevolju i bol, kao
to ih poznajemo i mi. On moe biti svladan, jednako kao i mi, i lei
bespomono na zemlji kao i mi ostali, ba tako kao to Ga vidi sada pred
sobom.
Tiina.
Razumije li me, Bambi? upita Stari.
Bambi odgovori apui: Ja mislim...
Stari zapovjedi: Ta govori!
Bambi se zaari i ree drui: Neto je drugo nad nama svima...
nad svima nama i nad Njim. To su zakoni prirode.
Onda mogu ii ree Stari.
On se okrene, i oba se upute komad puta zajedno. Pod jednim visokim
jasenom Stari stane: Ne slijedi me vie, Bambi otpone Stari sumornim
glasom moje je vrijeme prolo. Sad moram potraiti mjesto gdje u
svriti...
Bambi htjede progovoriti.
Ne presijee mu Stari rije ne... u asu kojemu idem u susret,
svaki je od nas sam. Zbogom, moj sine... volio sam te silno.
Ljetni se dan zaario ve u samo jutro bez i najmanjeg uha vjetra,
bez svjeine jutarnjeg sumraka. inilo se da se danas sunce pourilo vie
nego inae. Brzo se popelo i granulo zasljepljujuim plamenom, kao silni
poar.
Rosa se na livadama i grmlju isparila u tren oka; zemlja se sasvim
osuila, grude se drobile. Tek se pogdjegdje uo djetli kako se smije iza
glasa, a golubovi su gukali svoje neumorne i usrdne njenosti.
Bambi je stajao na jednoj skrovitoj maloj istini koja je ostavljala
malo slobodna prostora, okruena gutikom. Nad glavom mu je u
sunanom svjetlu zujao roj muica. U liu ljeskova grma kraj Bambija
zauje se neko tiho brujanje i stade se pribliavati. Iz grma izleti veliki
hrut, proleti posred roja muica i stade se dizati sve vie i vie, prema
vrku stabla, na kojemu e prospavati sve do veeri. Pokrovci krila strili
su mu iljato i kieno u stranu, a krila brujala od snage.
Jeste li ga vidjeli...? upitae muice jedna drugu. To je stari hrut
pjevale su jedne, a druge rekoe: Svi su od njegova roda ve mrtvi, no
on ivi jo uvijek.
Nekoliko sasvim sitnih muica upita: Koliko on zapravo moe
ivjeti? Ostale odgovorie pjevajui: To mi ne znamo. On je preivio
sve svoje... star je... prastar.
Bambi poe dalje. "Pjesma muica", pomisli, "pjesma muica..." Do
njega dopre tiho, plaljivo dozivanje. Glasovi njegove vlastite vrste.
Mama... mama!
Bambi se provue kroz iprag i poe za glasom. Na istim stajahu
jedno kraj drugoga dva laneta, brat i sestra, naputeni i uplaeni. Mama...
Mama!... ulo se njihovo dozivanje.
Bambi se pojavi pred njima tako nenadano da nisu stigli ni pomisliti
to se to zbiva. Vaa majka nema sad vremena ree im Bambi strogo.
Zagledao se malome u oi: Zar ne moe biti sam?
Bratac i sestrica ostadoe nijemi.
Bambi se okrene, mugnu u najblii grm i nestade jo prije nego to
su se mogli snai od uda. Poao je dalje. Mali mi se svia... miljae
Bambi. Moda u ga opet sresti kad poodraste... Nije se zaustavljao.
A mala nastavi u mislima i mala je lijepa, tako je izgledala Falina dok
je jo bila dijete.
Krenuo je dalje i nestao u umi.
 BILJEKA O PISCU

Pisac u svijetu veoma popularne povijesti "Bambi" Felix Salten zvao

se zapravo Siegmund Salzam (Zigmund Salcman). Felix Salten mu je
knjievno ime. Roen je 1869. u Budimpeti. Jo kao dijete se odselio s
roditeljima u Be gdje je zavrio gmnaziju i iza toga morao se zaposliti te
je radio kao novinar, a kasnije i kao knjievnik u raznim bekim listovima.
Svoj knjievni rad zapoeo je piui i objavljujui pripovijetke, a kasnije i
dramske radove i eseje. Objavio je itav niz djela, te je jedna njegova
knjiga prevedena i kod nas jo prije prvog svjetskog rata i izdana u
Zagrebu.
Najveu popularnost kao pisac postigao je Salten svojom pri-
povijetkom iz ivotinjskog svijeta "Bambi" koju i mi evo izdajemo u
svojoj biblioteci Interneta, a Salten ju je objavio prvi put 1923. godine.
Kasnije je ubrzo prevedena na mnoge jezike u svijetu i dostigla veliku
popularnost, kako kod najmlaih italaca tako i kod odraslih. Isto su tako i
djeca i odrasli jednako uivali i u filmu Walta Disneyja (Volta Diznija)
koji je snimljen po toj pripovijesti. Poznati engleski pisac John Galsworthy
(Don Golsvordi) ovako je opisao svoj doivljaj ove pripovijesti.
"Bambi je divna knjiga. Ona e oarati ne samo djecu nego i odrasle
koji vie nisu tako sretni da budu djeca. Ne sjeam se ni jedne prie o
ivotinjama koja bi se otrinom zapaanja i unutranjom istinitou mogla
mjeriti s ovim ivotopisom jedne srne. Felix Salten je pjesnik. On nadasve
duboko osjea bit prirode, on voli ivotinje. Ja openito nerado sluam
ljudske rijei iz usta bia bez razuma, ali u ovoj je knjizi velebno ba to to
u njoj izgovorene rijei zrae pravom toplinom osjeaja bia koja govore.
To je malo remek-djelo, jasno, aroliko i mjestimice ganutljivo. itao sam
ga s korekturnih traka na putu iz Pariza u Calais (Kale) prije prijelaza
preko Kanala. im bih proitao jednu traku, dao bih je svojoj eni, koja bi
je takoer proitala i dodala eni moga neaka, koja bi je proitala da bi je
zatim predala mome neaku. Tako smo nas etvoro tri sata sjedili i itali u
tihom zanosu. A tko zna to znai itati neku knjigu u trakama i tko zna to
znai put preko Kanala, tome e biti jasno da rijetko koja knjiga moe
izdrati takvu kunju. Stavljam je na srce naroito lovcima."
Potaknut velikim uspjehom "Bambija" Salten je nastavio da pie
pripovijesti o prirodi i ivotinjama te je objavio jo knjige "Bambijeva
djeca", "Petnaest zeeva", "Dobro drutvo", "Prijatelji odasvuda" i
"Fabijan, carev konj", ali ni jedna od njih nije postala tako popularna kao
"Bambi".
Pred prikljuenje Austrije Hitlerovoj njemakoj dravi Felix Salten je
napustio Be i otiao u vicarsku, jer nije htio da eka dolazak faizma. U
vicarskoj je i umro 1945. godine.