MEDICINSKI FAKULTET U RIJECI

STUDIJ SESTRINSTVA

FIZIOLOGIJA
skripta za pripremu ispita

Filip Knezovi, student 1. godine sestrinstva

U Rijeci, studeni 2013.

-1-
POJMOVI BITNI ZA RAZUMIJEVANJE FIZIOLOGIJE
atomi, molekule; anorganske i organske molekule; voda
ionska i kovalentna veza; disulfidna veza
plinovi u krvi kisik i ugljini dioksid; stanina respiracija
kiseline, baze; pH; acidoza, alkaloza
puferi; jaka kiselina slaba baza, jaka baza slaba kiselina
organske molekule ugljikohidrati (eeri); lipidi (hidrofilno hidrofobno); proteini i
vrste proteina (enzimi, hormoni, hemoglobin, mioglobin, protutijela, miozin, aktin);
enzimi; nukleinske kiseline (DNA, RNA, ATP)
stanica, stanina membrana; humana stanica
oblik eritrocita u otopinama razne koncentracije soli
prijenos tvari kroz staninu membranu
sinteza proteina
stanini ciklus
tkiva epitelno, miino, vezivno, nervno

PRIJENOS TVARI KROZ STANINU MEMBRANU

Stanina membrana je SELEKTIVNO (ODABIRNO) propusna za razliite tvari. Kroz
hidrofobni lipidni dvosloj najlake prolaze male hidrofobne (nepolarne) molekule, a
najtee elektroliti (ioni).
Vea liposolubilnost (topivost u mastima) laki prolaz krozlipidni dvosloj

Naini prolaska molekula kroz staninu membranu

1. Pasivni procesi - DIFUZIJA:
a) Obina difuzija - kroz lipidni dvosloj (npr. O2, CO2)
b) Olakana difuzija - kroz membranske kanale ili preko nosaa
2. Aktivni procesi - koristi energiju iz ATP-a
a) pomou aktivnih crpki
- primarno aktivni transport
- sekundarno aktivni transport
b) vezikularni transport (endocitoza i egzocitoza)

Osnovni princip difuzije

Difuzija transport koji ne treba posrednika
(PASIVNI TRANSPORT)
- kinetiko gibanje estica niz
koncentracijski gradijent do
izjednaenja koncentracija tvari

Ovisi o:
koncentracijskom gradijentu
(elektrokemijskom ako je rije o
nabijenim esticama)
propusnosti i povrini "plohe", tj.
membrane kroz koju se odvija
vremenu (duljini kontakta sa
membranom)

-2-
Difuzijom se ne moe nagomilati tvar nasuprot prvotnom koncentracijskom gradijentu!

Vrste difuzije
PASIVNI PROCESI tvari prolaze kroz membranu bez utroka stanine energije. Molekule
putuju niz koncentracijski gradijent, tj. iz podruja vee u podruje manje koncentracije
(jednostavna difuzija i olakana difuzija)

Ioni pasivno difundiraju niz koncentracijski gradijent kroz membranske ionske kanale
kanali nadzirani naponom
kanali nadzirani ligandom
mehanosenzitivni kanali

Akivni transport
AKTIVNI PROCESI tvari prolaze kroz membranu uz utroak stanine energije. Molekule
putuju suprotno koncentracijskom gradijentu, tj. iz podruja manje u podruje vie
koncentracije (npr. Na+/K+ crpka, H+ crpka...)

-3-
Vrste aktivnog transporta
primarno aktivni izravno koristi ATP za
prijenos i nagomilavanje tvari
sekundarno aktivni koristi
koncentracijski gradijent jedne tvari nastao
primarno aktivnim transportom (tj. difuziju
"niz" njega), kako bi se druga tvar prenijela
nasuprot svog gradijenta
kotransport ili sinport obje tvari
prenose se u istom smjeru
kontratransport ili antiport
tvari se prenose u suprotnim
smjerovima

Na+/K+ ATPaza
hidroliza 1 ATP a prenosi 2 K+ i 3 Na+ protiv
koncentracijskog gradijenta
odrava nejednoliku distribuciju iona Na+ i K+ na
staninoj membrani membranski potencijal u
mirovanju
odrava stanini volumen
koncentracijski gradijent Na+ za sekundarni aktivni
transport

Osmoza
Neto kretanje molekula vode kroz
selektivno propusnu membranu iz
podruja vee koncentracije vode
(manje koncentracije otopljene tvari) u
podruje manje koncentracije vode
(vee koncentracije otopljene tvari).

Osmoza kroz stanine membrane

-4-
OSMOTSKI TLAK tlak potreban da zaustavi protok vode kroz membranu tijekom
procesa osmoze

Odnosi razliito osmolarnih otopina

Izotonina otopina koncentracija vode
i otopljene tvari je jednaka s obiju strana
stanine membrane
Hipotonina otopina stanica se nalazi
u otopini kojoj je koncentracija
otopljenih tvari manja nego u njoj samoj
stanica bubri
Hipertonina otopina stanica se nalazi
u otopini kojoj je koncentracija
otopljenih tvari vea nego u njoj samoj
stanica se skvrava

-5-
 KRVNE STANICE I HEMATOPOEZA

Krv je sastavljena je od tekueg dijela (PLAZME) i staninog (korpuskularnog) dijela

(KRVNE STANICE)

Fizikalne karakteristike krvi

krv je ljepljiva, neprozirna tekuina
boja varira od grimizne (bogata kisikom) do tamno crvene (osiromaena kisikom)
pH krvi je 7.357.45
temperatura je 38C, via od normalne tjelesne temperature
krv ini otprilike 8% tjelesne mase
prosjean volumen krvi je 56 l za mukarce i 45 l za ene

Krvna plazma
Krvna plazma sadri vie od 100 otopljenih tvari:
Proteini
Albumini (pH i osmotski tlak)
, i g globulini (transportni proteini i protutijela)
Faktori zgruavanja krvi (protrombin i fibrinogen)
enzimi i hormoni
Neproteinske tvari mlijena kiselina, urea, kreatinin
Organske hranjive tvari glukoza, ugljikohidrati, amino kiseline
Elektroliti natrij, kalij, kalcij, kloridi, bikarbonati
Respiracijski plinovi kisik i ugljik dioksid
Plazma prenosi toplinu

PLAZMA
- sastavljena je od vode (~ 92%), bjelanevina plazme i otopljenih tvari (elektroliti,
hranidbene tvari, vitamini, hormoni, otpadni produkti metabolizma)
serum je plazma bez imbenika zgruavanja

STANINI ELEMENTI KRVI SU:

ERITOCITI ili crvene krvne stanice
LEUKOCITI ili bijele krvne stanice
TROMBOCITI ili krvne ploice

HEMATOKRIT (Htc) je udio (postotak) krvnih stanica u ukupnom volumenu krvi, od ega
99% otpada na eritrocite.
Htc je manji ako je manje eritrocita ili ako je vei volumen plazme!

-6-
Normalne vrijednosti hematokrita:
M: 40 - 52%
: 35 - 47%

HEMATOPOEZA je proces stvaranja krvnih stanica.

tijekom embrionalnog i fetalnog ivota krvne stanice stvaraju umanjana vrea, jetra,
slezena i crvena kotana sr
nakon roenja hematopoeza se odvija u kotanoj sri gotovo svih kostiju (do otprilike
5. godine ivota)
sa starenjem hematopoeza se odrava samo u kotanoj sri plosnatih (membranskih
kostiju) kao to su prsna kost, rebra, zdjelica, kraljeci

-7-
ERITROCITI
bikonkavne ploice (obostrano udubljene) u obliku diska, bez jezgre i organela,
ispunjene metaloproteinom hemoglobinom (Hb)
uvaju hemoglobin u krvi kako se ne bi kroz kapilare procijedio u tkiva i putem
bubrega u mokrau
hemoglobin prenosi kisik od plua do tkiva i sudjeluje u prijenosu ugljikova dioksida
od tkiva do plua
jak acidobazni pufer

Normalni raspon koncentracije eritrocita u krvi

Mukarci: 4,9-5,5 x 1012/L
ene: 4,4-5,0 x 1012/L

Hemoglobin se sastoji od 4 globinska polipeptidna lanca:

2 molekule globina i 2 molekule globina (2 i 2 polipeptidna lanca).
Svaki globinski lanac vezana je jedna molekula hema (ukupno 4 hema u molekuli
hemoglobina).
Svaka molekula hema ima 1 atom eljeza (Fe 2+/ fero oblik) koji reverzibilno vee jednu
molekulu kisika.
Svaka molekula hemoglobina moe prenijeti 4 molekule kisika.

Hemoglobin reverzibilno vezuje kisik i veina kisika u krvi je vezana na

hemoglobin
- vei afinitet prema kisiku pri veim parcijalnim tlakovima kisika
vezanje kisika za Hb u pluima
Oksihemoglobin hemoglobin vezan s kisikom
Periferna tkiva manji parcijalni tlak kisika manji afinitet Hb prema kisiku
otputanje kisika u tkiva
Deoksihemoglobin hemoglobin nakon otputanja kisika tkivima (reducirani Hb)
Karbaminohemoglobin hemoglobin vezan s CO2 - vezanje CO2 u kapilarama
perifernih tkiva

ERITROPOEZA proces u kojem iz matinih stanica u kotanoj sri nastaju zreli

eritrociti.

-8-
Sinteza hemogoblina zapoinje u proeritroblastima i traje do faze retikulocita. Zreli
eritrociti ne sintetiziraju hemoglobin.

imbenici neophodni za odvijanje eritropoeze

ERITROPETIN hormon, po strukturi glikoprotein
80-90% ga se stvara u bubrezima, a ostatak u jetri
glavni poticaj za njegovo luenje je smanjena koncentracija O2 u tkivima (hipoksija)
potie proizvodnju proeritroblasta i njihovu diferencijaciju prema eritrocitima
ELJEZO neophodno za sintezu hema
do kotane sri prenosi se krvlju vezano za prijenosu bjelanevinu plazme koja se zove
TRANSFERIN
u organizmu postoje priuve eljeza; u stanicama se eljezo pohranjuje vezano za
bjelanevinu FERITIN
kada se feritin u potpunosti zasiti, eljezo se nakuplja u stanicama u netopljivom
obliku HEMOSIDERIN
VITAMIN B12 potrebni za sintezu DNA
FOLNA KISEKINA (nukleotida timidin-trifosfata)
njihov nedostatak est zbog smanjene apsorpcije u kroninim bolestima
crijeva (celijakija, Crohnova bolest)
za apsorpciju vitamina B12 neophodan unutarnji faktor kojeg lue
parijetalne stanice eluca

Regulacija eritropoeze eritropoetinom

Raspadanje ostarijelih eritrocita

eritrociti imaju ivotni ciklus od 100 do 120 dana
starenjem enzimi se denaturiraju, a stanina membrana postaje krhka
mrtve i oteene eritrocite odstranjuje jetra i slezena
globinska molekula i eljezo se recikliraju

-9-
HEMATOLOKI INDEKSI
Prosjean stanini volumen eritrocita ( mean corpuscular volume) - MCV

Prosjean stanini hemoglobin ( mean corpuscular hemoglobin ) - MCH

Prosjena stanina koncentracija hemoglobina (mean corpuscular hemoglobin concentration )

MCHC

Indeks boje (colour indeks) CI

Leukociti su jedine krvne komponente koje su kompletne stanice, a funkcija im je zatita

organizma od mikroorganizama i stranih tvari

- 10 -
 Manje su brojni od eritrocita
Normalni broj leukocita u perifernoj krvi je 4-10 x 109 /L.
ine oko 1% ukupnog volumena krvi
Mogu napustiti kapilare dijapedezom
Kreu se kroz tkivne prostore

Leukocitoza broj leukocita iznad 10 x 109 /L

normalan odgovor na infekciju i upalu

Vrste leukocita
heterogena skupina stanica
grupirani prema morfolokim karakteristikama ili prema razvoju
dvije osnovne skupine su GRANULOCITI i AGRANULOCITI

GRANULOCITI - imaju svjetlosnim mikroskopom vidljive granule (zrnca) u citoplazmi

- razlikuju se prema razliitom afinitetu granula za pojedine boje

AGRANULOCITI svjetlosnim mikroskopom ne uoavaju se zrnca u citoplazmi

LIMFOCITI T unitavaju stanice zaraene virusima i tumorske stanice

LIMFOCITI B diferenciraju se u PLAZMA STANICE koje izluuju PROTUTIJELA
(IMUNOGLOBULINE)

- 11 -
RAZVOJ LEUKOCITA
Tijekom LEUKOPOEZE pluripotentne matine stanice se diferenciraju u usmjerene
mijeloidne matine stanice i usmjerene limfoidne matine stanice.

Dvije "loze" leukocita:

1. MIJELOIDNA (MIJELOINA, MIJELOCITNA) loza - granulociti i monociti
- u potpunosti dozrijevaju u kotanoj sri
2. LIMFOIDNA (LIMFATINA, LIMFOCITNA) loza - limfociti
- funkcionalno dozrijevanje zavravaju u limfatikim organima

NEUTROFILI
promjer 9-12 mikrometara
granule se boje jednako kiselim i bazinim bojama
granule sadre peroksidaze i hidrolitiki enzime
citoplazma je blago ruiaste boje
jezgra nepravilna i segmentirana (3, rjee 2 ili 4 segmenta)
najzastupljeniji leukociti u diferencijalnoj krvnoj slici
neutrofili su prva linija obrane organizma od bakterija
u krvi mogu napasti i unititi bakterije
izlaze iz krvi u tkiva na mjesto infekcije

NEUTROFILIJA - povean broj neutrofila u krvi

nastaje u akutnim bakterijskim infekcijama (poticanje kotane sri na proizvodnju
neutrofila jer oni uinkovito uklanjaju bakterije)
moe se razviti pri ozljedi tkiva, tekom fizikom naporu i emocionalnom stresu

- 12 -
SKRETANJE DIFERENCIJALNE KRVNE SLIKE U LIJEVO
pojava veeg broja nezrelih, mladih neutrofila zbog snane stimulacije i
hiperprodukcije u kotanoj sri
nezreli neutrofili imaju NESEGMENTIRANU, TAPIASTU JEZGRU
(nesegmentirani ili tapiasti neutrofili, engl. band form)
javlja se u akutnim bakterijskim infekcijama

SKRETANJE DIFERENCIJALNE KRVNE SLIKE U DESNO

pojava veeg broja starih, HIPERSEGMENTIRANIH neutrofila (jezgra ima vie od
4 segmenta)
nastaje zbog smanjene produkcije neutrofila u kotanoj sri:
- supresija kotane sri (lijekovi, zraenje, toksini)
- usporena sinteza DNA (manjak vitamina B12 i folne kiseline)

EOZINOFILI
promjera 11-14 mikrona
jezgra ima 2-3 okrugla segmenta
u citoplazmi Imaju crvene do zagasitocrvene (acidofilne) velike, grube, lizosomima
sline granule koje ne pokrivaju jezgru
sudjeluju u obrani organizma od parazitskih crva
sudjeluju u alergijskim reakcijama

EOZINOFILIJA poveanje broja eozinofila. Javlja se kod zaraze parazitima i u

alergijskim reakcijama.

BAZOFILI
jezgra velika, se promjera 8 -11 mikrona
segmentirana ili samo lagano utisnuta
u citoplazmi Imaju gruba i nepravilna tamno plavo obojene granule koja prekrivaju
jezgru
granule sadre HISTAMIN koji iri krvne ile (vazodilatacija)
imaju vanu ulogu u alergijskim reakcijama
ine svega 0.5% leukocita u krvi (najmanje zastupljeni u DKS)

MONOCITI
najvei leukociti, promjer 15 - 20 mikrona
jezgra lei ekscentrino, nestalna je oblika (bubreasat, jajasta, potkovasta)
citoplazma zauzima vie od polovine stanice, blijedo plaviaste boje
izlaze iz cirkulacije, ulaze u tkiva i diferenciraju se u MAKROFAGE

MONOCITNO-MAKROFAGNI SUSTAV (RETIKULOENDOTELNI SUSTAV) sastoji

se od monocita, pokretnih makrofaga, privrenih makrofaga u tkivima, te nekih
specijaliziranih endotelnih stanica u kotanoj sri, slezeni i limfnim vorovima. Makrofazi su
izrazito prisutni u limfnim vorovima, plunim alveolama, u jetrenim sinusima (Kupfferove
stanice), te slezeni i kotanoj sri.

- 13 -
MONOCITOZA poveanje broja monocita. Javlja se u kroninim bakterijskim infekcijama
(tuberkuloza)

LIMFOCITI
ine etvrtinu ili vie od ukupnih leukocita krvi
Imaju veliku, tamno ljubiastu, okruglu jezgru sa tankim prstenastim rubom
plaviaste citoplazme
Nalaze se uglavnom u limfatikom tkivu (dio cirkulira u krvi)
dvije su vrste limfocita: T i B
T limfociti sudjeluju u staninoj imunosti
B limfociti prelaze u PLAZMA STANICE koje proizvode protutijela
(imunoglobuline)

DJELOVANJE LEUKOCITA
Granulociti i monociti (makrofazi) sudjeluju u zatiti organizma fagocitiranjem
("prodiranjem") stranih estica (npr. bakterija). Stoga se ovi leukociti funkcijski svrastavaju
u FAGOCITE
Limfociti i plazma stanice (aktivirani limfociti B) specifino unitavaju patogena izravnim
ubijanjem zaraene ili tumorske stanice ili luenjem protutijela. Neki limfociti su vani u
aktivaciji ostalih stanica imunolokog sustava.

OBRAMBENA SVOJSTVA FAGOCITA

DIJAPEDEZA U TKIVNE PROSTORE (provlaenje kroz kapilarne pore)
AMEBOIDNO GIBANJE KROZ TKIVNE PROSTORE
KEMOTAKSIJA PREMA IZVORU INFEKCIJE
Kemotaksija je proces gibanja stanica prema ishoditu stvaranja odreenih kemijskih
tvari (kemotaksijske tvari)
KEMOTAKSIJSKE TVARI: neki bakterijski toksini, proizvodi upaljenog tkiva,
komponente komplementa, neke tvari nastale koagulacijom....
FAGOCITOZA
- najvanija zadaa neutrofila i makrofaga
- prodiranje tetnog uljeza fagocitirane estice razgrauju se proteolitikim
enzimima u lizosomima

FAGOCITOZU OLAKAVAJU:
- hrapava povrina estice
- odsustvo zatitnog proteinskog omotaa
- opsonizacija (oblaganje estice protutijelima i C3 komponenta komplementa

HEMOSTAZA
Hemostaza je proces zaustavljanja krvarenja
Postoje 4 mehanizma kojima se postie hemostaza:
1) Gr ile
2) Stvaranje trombocitnog epa
3) Stvaranje ugruka
4) Konano urastanje vezivnog tkiva u ugruak

- 14 -
1. GR KRVNE ILE
kontrakcija glatkog miia u stjenci ile odmah nakon presijecanja
traje par minuta do par sati
gr ile je jai to je stupanj oteenja ile vei

Gr ile nastaje zbog:

1. Lokalnog miogenog spazma (potaknuta izravnim oteenjem ile)
2. Lokalnih imbenika iz oteenog tkiva i trombocita vano luenje tromboksana A2
iz trombocita (manje krvne ile)
3. ivanih refleksa (bolni impulsi iz oteene ile ili tkiva)

2. TROMBOCITI - Stvaranje trombocitnog epa

TROMBOCITI:
o Krvne ploice promjera 1-4 m koje nastaju raspadom megakariocita
o 150-300 x 109 u litri krvi
o Poluivot u krvi 8-12 dana
o najveim dijelom ih odstranjuju makrofagi slezene

Za kontrakciju trombocita bitne su molekule aktina i miozina, kao i kontraktilna

bjelanevina trombostenin.
Na membrani imaju glikoproteinski omota koji sprjeava prianjanje membrane uz normalni
endotel, ali omoguava prianjanje na oteenja ilne stjenke i kolagen
Trombociti mogu stvarati i luiti:
1. ATP i ADP
2. Prostaglandine
3. Faktor stabilizacije fibrina
4. imbenik rasta (PDGF) - djeluje na endotelne i glatke miine stanice, te fibroblaste

1. nakon dodira s oteenom povrinom ile trombociti postanu ljepljivi

Kontrakcija kontraktilnih bjelanevina i otputanje aktivnih imbenika
Prianjanje za tkivni kolagen
2. Luenje ADP-a i tromboksana A2 koji aktiviraju druge trombocite i ine ih ljepljivima
3. Nastanak trombocitnog epa
Trombociti otputaju i fosfolipide koji sudjeluju u unutarnjem putu zgruavanja krvi.

3. STVARANJE KRVNOG UGRUKA

o javlja se kao posljedica oteenja ile ili oteenja krvi u roku od par sekundi do par
minuta
o zgruavanje ovisi o ravnotei prokoagulancija i antikoagulancija
o kaskada kemijskih reakcija koja dovodi do stvaranja aktivatora protrombina
omoguava pretvorbu protrombina u trombin

Stvaranje krvnog ugruka

1. Stvaranje protrombinskog aktivatora
2. Pretvorba protrombina u trombin djelovanjem protrombinskog aktivatora
3. Pretvorba topivog fibrinogena u netopivi fibrin djelovanjem trombina

- 15 -
 Protrombin: 2 globulin, MM 68 700
0,15 g/L krvi
nestabilna bjelanevina
stvara se u jetri
potreban vitamin K

Fibrinogen: bjel. plazme, MM 340 000

1-7 g/L krvi
stvara se u jetri

Faktori zgruavanja:
I. fibrinogen
II. protrombin
III. tkivni tromboplastin
IV. ioni kalcija
V. proakcelerin; labilni faktor; Ac-G
VII. prokonvertin; akcelerator pretvorbe serumskog protrombina; SPCA; autoprotrombin I
VIII. antihemofilini faktor; AHF; antihemofilini globulin; AHG; antihemofilini faktor A
IX. sastojak plazmatskog tromboplastina; PTC; Christmasov faktor; CF; autoprotrombin II;
antihemofilini faktor B
X. Stuartov faktor; Prowerov faktor; Stuart-Prowerov faktor; autoprotrombin III
XI. prethodnik tromboplastina plazme; PTA
XII. Hagemanov faktor
XIII. faktor stabilizacije fibrina

Vanjski mehanizam zgruavanja

o oteenje stijenke krvne ile ili tkiva izvan krvne ile
o pokree ga tkivni faktor (tkivni tromboplastin fosfolipidi iz membrana u tkivima, te
lipoproteinski kompleks)

Unutarnji mehanizam zgruavanja

o ozljeda same krvi ili izlaganje krvi kolagenu u traumatiziranoj stijenci krvne ile
o pokree ga dodir faktora XII i trombocita u stijenci krvne ile

Retrakcija (stezanje) ugruka

Ugruak ine: niti fibrina, trombociti i plazma
o nekoliko minuta nakon stvaranja ugruak se pone stezati - funkcija trombocita
o iz njega se istisne tekuina serum plazma bez fibrinogena
o trombociti lue faktor stabilizacije fibrina, sami se kontrahiraju (aktivacija aktina,
miozina i trombostenina) i privlae niti fibrina, kao i rubovi prekinute krvne ile

Pozitivna povratna sprega (trombin potie stvaranje trombina iz protrombina)

- 16 -
ANTIKOAGULANCIJE
1. Faktori povrine endotela
- glatkoa endotela
- sloj endotelnog glikokaliksa (mukopolisaharid koji odbija faktore zgruavanja
i trombocite)
- bjelanevina trombomodulin koja vee trombin na endotelu
- kompleks trombomodulin-trombin aktivira protein C koji inaktivira faktore V i VIII

2. Antitrombinski uinak fibrina i antitrombina

- fibrinske niti odstranjuju trombin
- antitrombin III (kofaktor antitrombin-heparin) vee trombin

3. Heparin
- koncentracija u krvi mala slab antikoagulans sam po sebi, ali heparin u spoju sa
antitrombinom III (100-1000x vea aktivnost antitrombina III) uklanja i faktore XIIa,
XIa, Xa, IXa
- stvara se u bazofilnim granulocitima i mastocitima (plua, jetra)

Antikoagulancije u klinikoj primjeni

Heparin: 0,5-1 mg/kg tjelesne mase
produlji vrijeme vrijeme zgruavanja sa 6 na 30min
uinak traje 2-4 sata (heparinaza)
Kumarini: Varfarin: sniava koncentraciju: protrombina, te faktora
VII, IX i X - smanjuje jetrenu sintezu
kompeticija s vitaminom K

Vitamin K i kalcijevi ioni u zgruavanju krvi

Vitamin K - antihemoragini vitamin
o neophodan za poticanje stvaranja protrombina, faktora VII, IX, X i proteina C u jetri
o najei uzrok nedostatka vitamina K je slaba apsorpcija vitamina K i unitenje
crijevne flore

Kalcijevi ioni (Faktor IV)

o ako nema Ca++ nema ni zgruavanja krvi
o djeluje na vie toaka tijekom zgruavanja
Inhibicija djelovanja kalcijevih iona:
- citratni ioni: deionizacija kalcija
- oksalatni ioni: precipitacija kalcija

OTAPANJE UGRUKA
Plazmin probavlja fibrinske niti i druge koagulancije
Oteena tkiva otputaju tkivni aktivator plazminogena (t-Pa) koji uzrokuje pretvorbu
plazminogena u plazmin tijekom 1-2 dana
Plazmin probavlja i fibrinske niti, fibrinogen, faktor V, faktor VIII, protrombin, faktor XII

- 17 -
TESTOVI HEMOSTAZE
o Vrijeme krvarenja vrijeme krvarenja nakon manjih oteenja, iznosi oko 1-3
minute, poremeaj esto posljedica oteenja funkcije trombocita
o Vrijeme zgruavanja iznosi -10 minuta, testira poremeaje unutarnjeg puta
zgruavanja krvi
o Test kapilarne krhkosti poremeaj krhkosti zbog kapilarnih abnormalnosti i
trombocitopenije, ruku izloimo povienom tlaku i promatra se broj petehija
o Test trombinskog vremena vrijeme stvaranja ugruka nakon dodatka trombina
(produljeno u nedostatku fibrinogena)
o Test retrakcije ugruka govori o funkciji trombocita, 1 i 24 h nakon zgruavanja
gleda se odnos ugruka i seruma
o Protrombinsko vrijeme - procjena koliine protrombina
Vrijeme potrebno da se krv zgrua (10 - 14 sek)
Krvi se doda oksalat, zatim suviak tkivnog faktora i Ca2+ iona
Produljeno nedostatak protrombina, vitamina K, jetrene bolesti, antikoagulantna
terapija

KRVNE GRUPE
KRVNE GRUPE su nasljedne karakteristike koje su ispoljene na krvnim stanicama.
Sustav krvnih grupa obuhvaa vie srodnih antigena i odgovarajuih protutijela koja s njima
reagiraju

U praktine svrhe najvanija su dva krvno grupna sustava:

- ABO sustav
- Rh sustav

- 18 -
ERITROCITNI ANTIGENI
integralni dijelovi eritrocitne membrane
razvrstani su u 23 sustava krvnih grupa
razliite funkcije nune za oblik, funkciju i ivot stanice
kemijska struktura: ugljikohidrati, proteini, glikolipidi ili glikoproteini ovisno o
sustavu krvih grupa!!!
neki od ovih antigena se nalaze na povrinama stanica i drugih tkiva

- 19 -
Imunogenost eritrocitnih antigena Imunoloki odgovor
Primarni nakon prvog kontakta imunolokih stanica sa stranim antigenom; At se
stvaraju polako, u niskim koncentracijama IgM klase
Sekundarni na ponovni kontakt istim antigenom-anamnestika imunoloka reakcija,
brzo stvaranje At, IgG klase, vie koncentracije i jaeg imuniteta za Ag

PROTUTIJELA U ABO SUSTAVU

aglutinini uvijek prisutni u serumu osobe protiv onih antigena koje ona nema
prirodna protutijela IgM klase, nastala imunizacijom na antigene okolia, ne prolaze
posteljicu, uglavnom spontano aglutiniraju eritrocite, aktiviraju i komplement,
maksimum aktivnosti na +4 C i +20 C
imuna protutijela IgG klase, nastala imunizacijom nakon transfuzija nepodudarne
krvi ili u trudnoi, te antigenski slinim molekulama u cjepivima, lijekovima ;prolaze
posteljicu
njihova vanost: mogu dovesti do reakcije majke na dijete (kad je majka O, a dijete
grupa A,B ili AB) i ako se majka prije trudnoe senzibilizira antigenima A i B npr.
Transfuzijom, ili nekim cjepivima ili lijekovima biolokog podrijetla.

Titar aglutinina u razliitoj ivotnoj dobi

u novoroeneta nema vlastitih aglutinina
poinju se stvarati 2-8 mjeseci nakon roenja
najvii titar izmeu 8. i 10. godine ivota
najnii titar u starosti
nedostatak aglutinina u 0,1 % osoba znak je imunodeficijencije

PODGRUPE A I B SUSTAVA
antigeni A i B, osobito A, pojavljuju se u brojnim inaicama (varijantama)npr
80% A1 ili A1B, a 20% A2 ili A2B, Ax, Am
te inaice se mogu otkriti sloenim ralambama
imaju praktinu vanost: mogu izazvati neeljene senzibilizacije pri transfuzijama krvi
ISTE KRVNE GRUPE

- 20 -
Odreivanje antigena ABO
na principu hemaglutinacije, tj. vezanja gotovih antitijela na eritrocite ispitanika

PRIJETRANSFUZIJSKO TESTIRANJE
velika krina proba/prvi dio: reakcija izmeu bolesnikova seruma i davateljevih
eritrocita
aglutinacija i/ili hemoliza znai da e eritrociti tog davatelja biti uniteni i transfuzija
je kontraindicirana
aglutinacija izostaje ako ako su bolesnik i davatelj istih krvnih grupa, te ako je
bolesnik AB krvne grupe (nema protutijela) i davatelj O krvne grupe (nema antigena).
U tom sluaju nastavlja se drugi dio krine reakcije
mala krina proba/drugi dio: reakcija izmeu davatelja seruma i bolesnikovih
eritrocita.
ako tu doe do reakcije onda smo potvrdili da bolesnik ima AB krvnu grupu, a
davatelj O krvnu grupu. U tom sluaju se daje cca 200 ml krvi (npr. u ratu)

Rh sustav krvnih grupa

antigeni su dio lipoproteinskih molekula nunih za odravanje integriteta stanine
membrane
nasljeivanje: to su geni sa tri usko vezana lokusa (Dd, Cc i Ee) koji se zapravo
smatraju pseudoalelima (pseudogeni) te svaki ovjek ima po jedan gen iz svakog od tri
para gena
Rh geni se nasljeuju kao Rh kompleks, tj. kao dva haplotipa

Protutijela u Rh sustavu
imuna, IgG klase (samo iznimno prirodna npr. Anti-E),
ako se Rh- osobi, koja do sada nikad nije bila u kontaktu sa Rh faktorom, da krv Rh+
osobe, nee odmah doi do reakcije, ali za 2 do 4 tjedna moe se stvoriti dovoljna
koliina anti Rh antitijela koja e aglutinirati eritrocite te se oni zatim koje e zatim
hemolizirati sustav tkivnih makrofaga (odgoena transfuzijska reakcija iako je obino
slaba)
ako se sada ista transfuzija ponovi, osoba je dovoljno od prije senzibilizirana te moe
nastati puno jaa reakcija (slina onoj kod nekompatibilnosti grupa na temelju ABO
sustava)

Odreivanje krvne grupe radi se u sljedeim sluajevima:

Prije operativnih zahvata
Prije davanja transfuzije krvi
Prije nego osoba daruje krv
Prije nego osoba daruje neki organ za transplantaciju
Prilikom prvog pregleda trudnice ili prije zaea
U sluaju da se eli utvrditi krvno srodstvo dviju osoba

Uestalost krvnih grupa u populaciji

0 = ~45%
A = ~43%
B = ~9%
AB = ~3%

- 21 -
Univerzalni davatelj je krvna grupa 0
Univerzalni primatelj je krvna grupa
AB

- 22 -
 IMUNOLOGIJA Imunoloka reakcija: uloga limfatikog tkiva u obrani
organizma

Imunitas, lat. = Otpornost

Imunost je otpornost organizma na djelovanje stranih tvari
fizioloka uloga imunoloke reakcije:
1. Obrana od infekcije
2. Obrana od tumora
3. Odravanje genske i antigenske homeostaze

Podjela imunosti
I. Prema izvrnim mehanizmima:
1. Humoralna imunost
2. Stanina imunost

II. Prema nainu odstranjenja strane tvari:

1. Nespecifina (uroena) imunost
2. Specifina (steena, adaptivna) imunost

1. NESPECIFINA (uroena) 2. SPECIFINA (steena)

usmjerena je protiv svih antigena pojavljuje se u kraljenjaka
podjednako; odvija se bez prethodnih dodira s posredovana limfocitima
antigenom:
anatomska zapreka koe i sluznica
kemijska zatita: pH koe, eluana
kiselina
nespecifine topljive tvari:
komplement, lizozimi, citokini
stanine zapreke: makrofazi,
neutrofili, eozinofili, bazofili, NK
stanice

Prema nainu stjecanja specifina se imunost dijeli:

AKTIVNA IMUNOST
organizam je stvara sam u kontaktu s antigenima
npr. primarni ulaz antigena (zarazna bolest)
umjeteno unoenje (cjepljenje)

PASIVNA IMUNOST
Prijenos gotovih protutijela koji je stvorio neki drugi organizam
prirodan nain: putem posteljice, kolostrum (IgG protutijela)
umjetan nain: seroterapije ili seroprofilaksa
Pasivna zatita kratko traje, pogotovo ako su to ksenoserumi.
Postoji opasnost od anafilaksije.

ADOPTIVNA IMUNOST
Prijenos senzibiliziranih imunokompetentnih stanica iz imunog u neimun organizam.

- 23 -
Limfatiki organi
1. PRIMARNI (CENTRALNI) LIMFATINI ORGANI
kotana sr; Fabriziova burza u ptica nastaju prekursori svih imunolokih stanica
timus razvoj i proliferacija T limfocita
2. SEKUNDARNI (PERIFERNI) LIMFATINI ORGANI
inkapsulirani: slezena i limfni vorovi
limfnoretikularno tkivo: probavnog sustava, dinog sustava, genitourinarnog
sustava, jetre

Stanice ukljuene u imunoloku reakciju

I. Limfatike stanice
1. Limfociti T
a) Regulacijski
pomagaki: - TH1 i TH2
supresijski

b) Izvrni

2. Limfociti B
3. Limfociti O: stanice K i stanice NK

II. Fagociti
monociti-makrofagi
polimorfonuklearni neutrofili
polimorfonuklearni eozinofili
dendritine stanice

III. Posrednike ili medijatorske stanice

Polimorfonuklearni bazofili
Mastociti
Trombociti

IV. Stanice koje predoavaju antigen

Temeljne znaajke imunoloke reakcije
1. Prepoznavanje
2. Specifinost teorija klonske selekcije
3. Imunoloko pamenje
4. Razliitost

PREPOZNAVANJE
Imunoloki sustav (specifina imunost) prepoznaje tue antigene u kontekstu vlastitih
molekula i to povrinskim receptorima.
Dva sustava koji su klonski organizirani:
1. Klonovi limfocita B imunoglobulinima prepoznaju izvanstanine antigene
2. Klonovi limfocita T T staninim receptorom prepoznaju antigene preraene unutar
antigen predonih stanica

ANTIGENI
su bjelanevine, eeri, nukleinske kiseline i masti koje nisu poznati i ne izgrauju jedinku
epitop
- 24 -
- antigenska determinanta vie epitopa postoji na jednom antigenu, to znai da vie klonova
reagira s jednim antigenom
Hapten je molekula male Mw, nije imunogena, ali moe vezati tvari ikoje tada postaju
imunogene.
IMUNOGEN je tvar koja moe izazvati imunoloku reakciju.
Svaki antigen nije imunogen.

Antigeni mogu potjecati iz:

jedinke druge vrste KSENOANTGENI
druge jedinke iste vrste ALOANTIGENI
iz istog organizma AUTOLOGNI

SPECIFINOST
Imunoloka reakcija se odvija samo prema antigenu koji je reakciju pokrenuo.
Postoje protutijela ili limfociti usmjereni protiv specifinih antigena.
KLON sainjavaju stanice nastale od jedne jedine stanice razmnoavanjem.
Sve stanice unutar klona su jednake.
Klon se od klona razlikuje po specifinosti svojih receptora za antigene.
Klonovi probiraju antigene s kojima e reagirati.

IMUNOLOKO PAMENJE
svojstvo organizma tj. imunokompetentnih stanica da na ponovni ulazak istog antigena
odgovara brom, eom i djelotvornijom reakcijom.

Primarna imunoloka reakcija nastaje prilikom prvog dodira s antigenom

Sekundarna reakcija
- nastaje prilikom svakog slijedeeg dodira s antigenom
- traje tjednima, mjesecima ili doivotno.

RAZLIITOST
Masa imunolokog sustava je oko 1 kg, 1012 limfocita.
Dnevno propadne, ali i stvori se 107 limfocita.
Kako su limfociti klonski organizirani, nikad nisu klonovi iscrpljeni.
Prisutni su svi klonovi, samo je broj stanica pojedinog klona vei ili manji.
Broj klonova tijekom ivota raste u dodiru s novim antigenima, pogotovo u djejoj dobi.
Organizam moe stvoriti 1011 razliitih klonova, ali ne sve istodobno.

Faze imunoloke reakcije

1. Aferentna (inicijalna) faza
- prepoznavanje antigena i predoavanje limfocitima
2. Centralna faza
- odabir odgovarajueg repertoara odgovora
- ukljueni razliiti regulacijski mehanizmi
3. Efektorska (eferentna) faza
- odstranjenje strane tvari iz organizma
- suradnja limfocita T i B

- 25 -
Molekule glavnog sustava tkivne podudarnosti (MHC)
na naim stanicama se izraavaju 2 razreda molekula glavnog sustava tkivne
podudarnosti (engl. Main Hystocompatibility Complex MHC);
MHC-I
MHC-II

OSNOVNA ULOGA: Predoiti strani peptid limfocitima T i prenijeti poruku: NETO SE

STRANO NALAZI U ORGANIZMU

Koju informaciju daju MHC molekule?

Nastanak MHC molekula I razreda MHC molekule I. razreda u pravilu predoavaju

peptid endogenog porijekla (sintetiziran u stanici)

Nastanak MHC molekula II razreda MHC molekule II. razreda predoavaju peptid
egzogenog porijekla (sintetiziran izvan stanice)

Svojstva MHC molekula

- 26 -
Osnovni oblici imunolokog odgovora
HUMORALNA
- posredovana protutijelima, limfocitima B i plazma stanicama
- stvaraju se protutijela protiv topljivih antigena
STANINA
- posredovana stanicama limfocitima T , stanicama NK i makrofagima
- uklanjaju se stanice promijenjene virusima, bakterijama, gljivama ili tumorske stanice
iz organizma.

STANINA IMUNOST
- posredovana preteito limfocitima T i makrofazima, iako su ukljuene i druge
podvrste stanica

Limfociti T (CD3+): - pomagaki limfociti T

- supresijski limfociti T
- citotoksini limfociti T

1. Pomagaki limfociti T (CD3+ CD4+)

lue proteinske medijatore LIMFOKINE (Citokine), koji djeluju na druge stanice
imunolokog sustava i pomau imunolokoj reakciji
o potiu rast i proliferaciju citotoksinih limfocita T
o aktiviraju makrofage
o potiu rast i proliferaciju limfocita B
predoavaju peptid u sklopu MHC molekula razreda II (porijeklom od endocitiranog
antigena)
dijelimo ih na: TH1 (lue interleukin-2, IFN-, TNF-, TNF-),
TH2 (lue IL-3, IL-4, IL-5, IL-6, IL-10, IL-13)
TH1 stanice potiu makrofage i supresijske limfocite T (stanini imunoloki odgovor) i
djeluju pro-upalno
TH2 potiu limfocite B (humoralni imunoloki odgovor)

2. Citotoksini limfociti T (CD3+ CD8+)

ubijaju ciljne stanice po prepoznavanju antigena u sklopu MHC molekule razreda I
imaju ubilaka svojstva
unitavaju stanice zaraene virusima
unitavaju stanice raka
unitavaju stanice nesrodnog presaenog organa

3. Supresijski limfociti T (CD3+ CD8+)

vani su za perifernu toleranciju
lue TGF- i IL10 (iz TH2 skupine; koe luenje TH1 citokina
nazivaju se i TH3 limfociti T

HUMORALNA IMUNOST
posreduju je limfociti B
nakon stimulacije sa antigenom i pomoi pomagakih limfocita T, limfociti B
proliferiraju i diferenciraju se u plazma stanice, koje lue imunoglobuline, protutijela

- 27 -
Protutijela:
gama-globulini ili imunoglobulini
5 klasa (razreda) imunoglobulina: IgG, IgM, IgA, IgD, IgE

Mehanizmi djelovanja protutijela:

1. Aglutinacija - povezivanje velikih estica (stanica) u nakupine
2. Precipitacija - taloenje kompleksa protutijelo-antigen (npr. tetanusni toksin)
3. Neutralizacija - prekrivanje toksinih mjesta na tetnom agensu
4. Aktivacija komplementa i liza ciljne stanice - raspadanje stanica nakon vezanja
protutijela
5. Opsonizacija - oblaganje bakterija protutijelima radi lake fagocitoze

- 28 -
 MEMBRANSKI I AKCIJSKI POTENCIJAL. KONTRAKCIJA
SKELETNOG I GLATKOG MIIJA

postoji veliki koncentracijski gradijent za K+ i Na+ (tj. difuzijski potencijal - kalij

nastoji difundirati iz stanice van, a natrij nastoji izvana ui u stanicu)
K+ i Na+ ne mogu difundirati kroz lipidni dvosloj stanine membrane, ve moraju
prolaziti kroz bjelanevinske (proteinske) kanale (integralni proteini membrane)

KONCENTRACIJA IONA U IZVANSTANINOJ TEKUINI JEDNAKA JE

KONCENTRACIJI TIH IONA U PLAZMI
Normalni raspon plazmatske koncentracije natrija: 138 146 mmol/L
< 138 mmol/L HIPONATRIJEMIJA
> 146 mmol/L HIPERNATRIJEMIJA

Normalni raspon plazmatske koncentracije kalija: 3,8 5,0 mmol/L

< 3,8 mmol/L HIPOKALIJEMIJA
> 5,0 mmol/L - HIPERKALIJEMIJA

Normalni raspon plazmatske koncentracije kalcija: 1,0 1,4 mmol/L

< 1,0 mmol/L HIPOKALCIJEMIJA
> 1,4 mmol/L - HIPERKALCIJEMIJA

Promjene koncentracije elektrolita u plazmi, istovjetno mijenjaju koncentraciju

elektrolita u izvanstaninoj tekuini !

u mirovanju (kada stanica nije podraena) membrana je oko 100 puta propusnija (
vodljivost) za kalij (prolazi kroz trajno otvorene kanale) ~ 100 puta vie K+ iona
izlazi iz stanice nego to Na+ iona ulazi u stanicu

izlazei iz stanice, K+ odnosi pozitivne naboje iz unutranjosti stanice, ostavljajui

za sobom elektronegativnost u stanici (zbog puno manje propusnosti za Na+, ulazak
Na+ ne donosi u stanicu toliko pozitivnih naboja koliko ih izlazak K+ odnosi
neto manjak pozitivnih naboja (tj. viak negativnih ) u unutranjosti stanice u
odnosu na izvanstaninu tekuinu

u mirovanju postoji razlika potencijala izmeu unutranje i vanjske strane stanine

membrane, to se naziva MEMBRANSKI POTENCIJAL MIROVANJA.
Unutranjost stanine membrane je elektronegativna u odnosu na vanjsku povrinu
membrane, tj. vanjska povrina membrane je elektropozitivna u odnosu na unutranju
(UNUTRA NEGATIVNO, VANI POZITIVNO)

- 29 -
Primjeri membranskih potencijala mirovanja pojedinih stanica:
skeletno i srano miino vlakno - 90 mV
debelo ivano vlakno - 90 mV
provodna srana miina vlakna - 60 mV
glatki mii - 45 mV

Na+/K+ crpka (pumpa, ATPaza) je primarno aktivni transporeter (koristi energiju

dobivenu razgradnjom ATP-a) koji u stanicu ubacuje 2 K+, a izbacuje 3 Na+, te time
odrava koncentracijske gradijente za te ione i dodatno pridonosi negativnosti s
unutranje strane membrane (3 pozitivna naboja izbaena vs. 2 pozitivna ubaena
neto uinak stvaranje elektronegativnosti od 4 mV unutar stanice u odnosu na van)
razlika potencijala kroz membranu (elektrini gradijent), uz razliku u koncentraciji
(koncentracijski ili kemijski gradijent) takoer stvara pogonsku silu za kretanje iona
(elektropozitivno se nastoji kretati prema elektronegativnom i vice versa;)
ELEKTROKEMIJSKI GRADIJENT
Na+ nastoji ui u stanicu i zbog razlike u koncentraciji (puno ga je vani, a
malo unutra) i zbog razlike u potencijalu (vani pozitivno, unutra
negativno), ali u mirovanju je membrana vrlo slabo propusna za Na+ jer su
natrijski kanali kroz koje natrij moe prolaziti u mirovanju zatvoreni
elektronegativnost unutar stanice u mirovanju opire se daljnjem izlasku K+
iz stanice, iako postoji veliki koncentracijski gradijent (puno ga je u stanici,
malo izvan)
nakon podraaja (pobude) ionski kanali koji su u stanju mirovanja zatvoreni
(nepropusni), mogu se otvoriti, tj. postati propusni za odreeni ion (zbog promjene
konformacije mebranskog proteina koji gradi ionski kanal)
ionski kanali su selektivno propusni - kada su otvoreni, kroz njih moe prolaziti jedan
ili vie specifinih iona (natrijski kanali, kalijski kanali, kloridni kanali, kalcijski
kanali....)

- 30 -
Prema mehanizmu otvaranja i zatvaranja, ionski kanali se dijele na:
1. IONSKI KANALI NADZIRANI (REGULIRANI) LIGANDOM
otvaraju se vezivanjem odreene kemijske tvari (liganda; od lat. ligare - vezati), kao
to su neurotransmitori i hormoni
ovi kanali jo se nazivaju IONOTROPNI RECEPTORI

2. IONSKI KANALI NADZIRANI (REGULIRANI) NAPONOM (VOLTAOM)

otvaraju se pri promjeni potencijala na odreeni napon (npr. sa -90 na - 70 mV)

3. MEHANOSENZITIVNI IONSKI KANALI

otvaraju se i zatvaraju uslijed djelovanja mehanike sile koja uzrokuje "izoblienje"

AKCIJSKI POTENCIJAL je nagla promjena s negativnog potencijala mirovanja na

pozitivni potencijal i ponovno brzo vraanje prema negativnom potencijalu.

Faze akcijskog potencijala:

1. Faza mirovanja
membranski potencijal prije nastanka akcijskog potencijala
unutranjost stanice je negativna (-90mV)
membrana je POLARIZIRANA

2. Faza depolarizacije
otvaraju se natrijski kanali (membrana propusna za Na+)
natrij naglo ulazi u stanicu i "donosi" pozitivne naboje
unutranjost membrane postaje manje negativna, tj. DEPOLARIZIRA se, te za
kratko vrijeme postaje pozitivna u odnosu na vanjsku stranu - PREBAAJ
potencijala (+35 mV)

3. Faza repolarizacije
natrijski kanali se zatvaraju, a kalijevi otvaraju (membrana je za kalij
propusnija nego u mirovanju)
K+ izlazi iz stanice i "odnosi" pozitivan naboj
unutranjost membrane postaje sve negativnija i vraa se prema potencijalu
mirovanja (-90 mV) tj. membrana se REPOLARIZIRA (ponovno postaje
polarizirana)
ponekad po zavretku repolarizacije unutranja strana membrane kratko
vrijeme bude negativnija nego u mirovanju (-100 mV) to se naziva
HIPERPOLARIZACIJA, a nastaje jer mnogi kalijski kanali ostaju dodatno
otvoreni izlazak K+ "odnosi" pozitivne naboje

PLATO U NEKIM AKCIJSKIM POTENCIJALIMA

repolarizacija ne uslijedi odmah poslije depolarizacije, nego potencijal ostane u
vidu zaravnjivanja (platoa) blizu maksimalnih pozitivnih vrijednosti potencijala
nekoliko milisekundi prije poetka repolarizacije
plato znaajno produuje vrijeme depolariziranosti (elektropozitivnosti) membrane
karakteristian za akcijski potencijal u sranim miinim vlaknima

- 31 -
 nastaje zbog sporog, ali produljenog otvaranja sporih kalcijsko-natrijskih kanala
(produljen ulazak pozitivnih naboja), te zbog sporijeg otvaranja kalijevih kanala
(odgoen izlazak pozitivnih naboja)

TO MOE POBUDITI NASTANAK AKCIJSKOG POTENCIJALA, tj. STVORITI

PODRAAJ STANICE
svaki imbenik, koji uzrokuje da dovoljan broj iona Na+ zapone difundirati kroz
membranu prema unutra i tako izazove dostatnu depolarizaciju membrane (tj. smanji
elektronegativnost s unutranje strane membrane = izazove dovoljan otklon
membranskog potencijala prema pozitivnijim vrijednostima), pokrenut e automatsko
otvaranje dodatnih Na+ kanala reguliranih naponom (koji se otvaraju zbog te inicijalne
promjene potencijala)
stvara se potitivna povratna sprega (zaarani krug): vei broj otvorenih Na+ kanala
depolarizacija vei broj otvorenih Na+ kanala

kemijski imbenici (neurotransmiteri, hormoni, osjet mirisa i okusa) posredstvom

ionskih kanala reguliranih ligandom (ionotropni receptori)
elektricitet (el. struja za prijenos signala izmeu miinih stanica u srcu) posredstvom
ionskih kanala reguliranih naponom
mehanike promjene (podraivanje osjetnih ivanih zavretaka u koi)
posredstvom mehanosenzitivnih ionskih kanala

DA LI SVAKA DEPOLARIZACIJA MEMBRANE OBAVEZNO ZNAI I

NASTANAK AKCIJSKOG POTENCIJALA?
NE
da bi nastao akcijski potencijal inicijalna depolarizacija mora dosei odreenu
vrijednost pri kojoj se otvara kritian broj napon reguliranih Na+ kanala, dovoljan da
se uspostavi pozitivna povratna sprega daljnjeg otvaranja kanala
minimalna razina depolarizacije pri kojoj moe nastati (izbiti) akcijski potencijal
naziva se PRAG PODRAAJA

ako se dosegne prag, akcijski potencijal je, neovisno o jakosti podraaja koji ga je
izazvao, uvijek iste amplitude (jednake veliine promjene potencijala), te se kao val
depolarizacije iri cijelom duinom stanice u svim smjerovima, ne mijenajui aplitudu
PRAVILO SVE ILI NITA

inicijalna depolarizacija na jednom

odsjeku membrane otvara naponom
regulirane natrijske kanale na susjednom
odsjeku itd. automatina regenarcija
akcijskog potencijala

prijenos vala depolarizacije uslijed

akcijskog potencijala uzdu ivanog i
miinog tkiva zove se ivani ili
miini impuls

- 32 -
RAZDOBLJE REFRAKTERNOSTI (NEPODRALJIVOSTI)
u naelu za vrijeme trajanja akcijskog potencijala nemogue je izazvati novi akcijski
potencijal (jer su natrijevi kanali zatvoreni) RAZDOBLJE REFRAKTERNOSTI
vraanjem potencijala na vrijednost u mirovanju natrijski kanali mogu se
podraivanjem ponovo otvoriti i moe se izazvati izbijanje novog akcijskog
potencijala

APSOLUTNO REFRAKTERNO RAZDOBLJE

vremenski interval u kojemu se ne moe ni
vrlo jakim podraajen izazvati akcijski
potencijal

RELATIVNO REFRAKTERNO RAZDOBLJE

vremenski interval tijekom kojega se stanica
moe podraiti samo podraajem jaim od
normalnoga
1. Neki Na+ kanali su (jo uvijek)
inaktivirani
2. K+ kanali su irom otvoreni (to se
suprotstavlja glavnini stimulacijskih
signala tj. ulasku Na+)

PODRAIVANJE I KONTRAKCIJA MIIA

Prema strukturi, funkciji i mehanizmima podraivanja razlikuju se 3 vrste miinog tkiva:
skeletno miino tkivo
podrauje se motorikim ivcima
pod utjecajem nae volje
glatko miino tkivo
podrauje se autonomnim ivanim sustavom i hormonima
nije pod utjecajem nae volje
srano miino tkivo
posjeduje vlastitu automatinost (samopodraivanje)
nije pod utjecajem nae volje

to je zajedniko u fiziologiji stanica skeletnog, glatkog i sranog miia?

Svi miii prevode kemijsku ili elektrinu naredbu (podraaj) u mehaniku radnju
(kontrakciju)
Kontrakciju u sve tri vrste miia u konanici izaziva porast koncentracije slobodnog
Ca++ u citosolu

GRAA SKELETNOG MIINOG VLAKNA

miino vlakno izduena miina stanica (miocit)

SARKOLEMA stanina membrana miinog vlakna (plazmatska membrana + tanki sloj

polisaharidne tvari i kolagena)
SARKOPLAZMA citoplazma miinog vlakna u kojem su smjetene miofibrile.
Sarkoplazma je bogata mitohondrijima, K+, Mg++ i fosfatima.

- 33 -
U sarkoplazmi se nalazi SARKOPLAZMATSKI RETIKUL (endoplazmatska mreica
miinog vlakna), koji obiluje Ca2+ ionima (slui kao spremite Ca2+ iona).
* Sarkos gr. = meso
MIOFIBRILE graene su od aktinske i miozinske niti koje su kontraktilne bjelanevine
(nosioci kontraktilne sposobnosti)

GRAA MIOFIBRILE
Poprene pruge:
I - pruge samo aktinske niti
A - pruge miozinske niti i zavrni
dijelovi aktinskih niti
Z ploa graena od nitastih
bjelanevina za koje su privrene
aktinske niti

SARKOMERA dio miofibrile koji se

nalazi izmeu dviju Z-ploa. Miofibrila
moe biti graena od nekoliko stotina do
nekoliko tisua sarkomera
M - vrpca sredina sarkomere
H - zona sredina sarkomera oko M vrpce

OSNOVNI MEHANIZAM MIINE KONTRAKCIJE

osnovni princip miine kontrakcije zasniva se na klizanju aktinskih i miozinskih
niti, pri emu se miino vlakno skrauje
Ca2+ ioni potiu privlane sile izmeu aktinskih i miozinkih niti to uzrokuje njihovo
klizanje, tj. uvlaenje aktinskih niti u prostore izmeu miozinskih niti (krajevi
suprotnih aktinskih niti u sarkomeri kontrahiranog miia se vie preklapaju)
aktinske niti tijekom klizanja (kontrakcije) privuku Z-ploe prema krajevima
miozinskih niti, to predstavlja skraenje sarkomere

KAKO KALCIJ OTPOINJE KONTRAKCIJU MIIA ?

oko aktinske niti spiralno je omotana bjelanevina TROPOMIOZIN. U mirovanju, tj.
kada je mii relaksiran (oputen), tropomiozin prekriva aktivna mjesta na aktinskoj
niti, to onemoguava privlaenje aktinskih i miozinskih niti i njihovo klizanje
na aktinsku nit vezana je i bjelanevina TROPONIN. Ona sastoji od 3 podjedinice:
Troponin I ima velik afinitet prema aktinu; troponin C prema kalciju, a troponin T
prema tropomiozinu

kad se Ca2+ ioni veu se za troponin C, troponinski kompleks mijenja konformaciju,

ime se povlai tropomiozinska molekula (vezana preko troponina T) i otkrivaju se
aktivna mjesta na aktinskoj niti, te otpoinje privlaenje i klizanje aktinskih i
miozinskih niti, tj. kontrakcija miia
energija za klizanje niti (kontrakciju) namie se razgradnjom ATP-a. ATP razgrauje
dio miozinske niti nazvan miozinska glavica (posjeduje ATP-aznu aktivnost)

- 34 -
PODRAIVANJE (EKSCITACIJA) SKELETNOG MIIA
skeletne mie podrauju motorika ivana vlakna neurona porijeklom iz prednjih
rogova lene modine
podraivanje se dogaa na mjestu gdje ivani aksonski zavretak dolazi u kontakt sa
miimim vlaknom, a naziva se NEUROMUSKULARNI SPOJ
neuromuskularni spoj je vrsta KEMIJSKE SINAPSE u kojoj kao neurotransmiter
djeluje ACETILKOLIN

Fizioloka graa neuromuskularnog spoja

ivani aksonski zavretak "utiskuje" se u miino vlakno, ali NE DOTIE
sarkolemu, ve izmeu dviju membrana postoji prostor nazvan SINAPTIKA
PUKOTINA
u ivanom zavretku nalaze se SINAPTIKI MJEHURIIkoji sadre
neurotransmiter ACETILKOLIN
sarkolema u podruju spoja predstavlja POSTSINAPTIKU MEMBRANU, koja je
invaginirana (uvuena) tako da tvori SINAPTIKI LIJEB u koji je uloen aksonski
zavretak
membrana sinaptikog lijeba ima brojne male nabore koji se zovu SUBNEURALNE
PUKOTINE, a koji znatno poveavaju povrinu membrane, budui da su tu smjeteni
ACETILKOLINSKI RECEPTORI

na presinaptikoj membrani (membrana ivanog vlakna) nalaze se kalcijski

kanali. To su kanali regulirani naponom, te kad akcijski potencijal stigne do ivanog
zavretka, uslijed depolarizacije u njega ulaze Ca 2+ ioni nakon ega se u sinaptiku
pukotinu izluuje neurotransmiter ACETILKOLIN.
izlueni acetilkolin difundira kroz sinaptiku pukotinu i vee se na acetilkolinske
receptore na membrani miinog vlakna (u subneuralnim pukotinama sinaptikog
lijeba)

acetilkolinski receptori su IONOTROPNI RECEPTORI, tj. IONSKI KANALI

REGULIRANI LIGANDOM (acetilkolin je ligand za acetilkolinski receptor)
nakon vezivanja acetilkolina, acetilkolinski receptor se otvara, te membrana postaje
propusna za Na+ ione i oni naglo ulaze u miino vlakno

zbog ulaska natrija miino vlakno se DEPOLARIZIRA, tj. membranski potencijal

postaje manje negativan
ukoliko depolarizacija dosegne prag podraaja, nastaje akcijski potencijal koji se od
neuromuskularnog spoja iri u svim smjerovima du cijelog miinog vlakna
enzim ACETILKOLINESTERAZA, koji se nalazi u sinaptikoj pukotini, vrlo brzo
razgrauje acetilkolin na acetat i kolin, ime podraaj miinog vlakna prestaje

Kurariformne tvari (npr. D-tubokurarin) nadmeu se s acetil-kolinom za

receptorska mjesta na membrani - izostanak depolarizacije miinog vlakna i paraliza
Neostigmin, prostigmin, organofosfatni spojevi inhibiraju aktivnost acetilkolin
esteraze i uzrokuju miine greve (spazme)

- 35 -
SPREGA PODRAIVANJA (EKSCITACIJE) i KONTRAKCIJE MIIA
(tj. kako akcijski potencijal dovodi do kontrakcije)
akcijski potencijal (elektrofizioloko zbivanje) i kontrakcija (mehaniko zbivanje)
integrirani su u sinhronu funkcionalnu aktivnost gotovo momentalno po nastanku
akcijskog potencijala slijedi kontrakcija
membrana miinih vlakana tvori invaginacije koje se proteu popreno kroz cijelu
debljinu miinog vlakna, s jedne na drugu stranu, a nazivaju se POPRENE ili T-
CJEVICE. Poprene cjevice se granaju i tvore isprepletenu mreu oko miofibrila i
SARKOPLAZMATSKOG RETIKULUMA koji sadri velike koliine Ca2+. Kad se
akcijski potencijal iri miinim vlaknom, iri se i T-cjevicama (one su "unutarnji
produeci" stanine membrane). Depolarizacija T-cjevica otvara kalcijske kanale na
membrani sarkoplazmatskog retikuluma, te Ca2+ ioni izlaze u sarkoplazmu (nastaje
"plima" Ca2+ iona). Ca2+ se zatim vee za troponin C i tako otpoinje kontrakciju.
kontrakcija traje sve dok je u sarkoplazmi prisutna velika koncentracija Ca2+ iona.
KALCIJSKA CRPKA (primarno aktivni transporter, izravno koristi energiju ATP-a
za prijenos iona), smjetena na membrani sarkoplazmatskog retikuluma, neprestano
prebacuje Ca2+ ione iz sarkoplazme nazad u sarkoplazmatski retikulum.

KONTRAKCIJA GLATKOG MIIJA

Vrste glatkih miia
1) Viejedinini glatki mii
sastoji se od odijeljenih glatkih miinih vlakana i svako vlakno djeluje potpuno
neovisno o drugom
nadziru ih uglavnom ivani podraaji
cilijarni mii, arenica oka, piloerekcijski miii...

2) Jednojedinini glatki mii

vie stotina do milijun miinih vlakana koji se zajedno kontrahiraju stoga to akcijski
potencijali putuju izravno s jednog vlakna na drugo (spojevi pukotinastim spojitima -
ELEKTRINA SINAPSA.)
naziva se i sincicijskim glatkim miiem
prisutan u visceralnim organima (crijevo, uni vodovi, maternica, mokrani
mjehur...)

Mehanizam kontrakcije glatkog miia

aktinske i miozinske niti nisu rasporeene kao kod skeletnog miia (izmeu mnogih
aktinskih niti obino je ratrkano nekoliko miozinskih niti), ali je mehanizam
kontrakcije isti.
akinske niti su privrene uz zgusnuta tjeleca (neka od njih su privrena za
staninu membranu, a druga razasuta po stanici)

Usporedba kontrakcije glatkog i skeletnog miia

sporost kontrakcije i relaksacije glatkog miia (kontrakcije traje prosjeno 1-3
sekunde, ali moe i dulje)
vea sila miine kontrakcije glatkog miia
vea mogunost skraivanja glatkog miia
odravanje dugotrajnih kontrakcija glatkog miia
- stres relaksacija glatkog miia (snakga kontrakcije se nekoliko sekundi ili minuta
nakon produljenja ili skraenja vraa na poetnu razinu)

- 36 -
 nemaju T-tubula i posjeduju vrlo oskudan sarkoplazmatski retikulum

Regulacija kontrakcije glatkog miia:

Glatki mii ne sadri troponin i kontrakcija glatkog miia se regulira pomou kalmodulina
(bjelanevine koja vee kalcij), a koji aktivira enzim miozin-kinazu. On fosforilira (prenosi
fosfatnu skupinu) miozin koji se tada moe vezati za aktinsku nit, te time otpoinje klizanje
niti, odnosno kontrakcija.

Kontrola kontrakcije glatkog miia

ivana kontrola kontrakcije glatkog miia

Difuzni spojevi - na granici vlakana autonomnog ivanog sustava i miinog vlakna
ivana vlakna ne dolaze u izravan dodir s vlaknima glatkog miia, ve se na ovim
spojevima izluuju prijenosne tvari u meustaninu tekuinu koje potom difundiraju do
stanica. Veina aksonskih zavretaka ima proirenja u njima se nalaze mjehurii s
prijenosnom tvari (neurotransmiterom). Ako proirenje lei izravno na membrani miinog
vlakna govorimo o dodirnim spojevima. Neurotransmiteri acetilkolin i noradrenalin.
Uinak neurotransmitera ovisi o receptoru za koji se vee.

Humoralna kontrola kontrakcije glatkog miia

pomou lokalnih tkivnih imbenika: manjak kisika, viak CO2, produkata
metabolizma, prisustvo NO...
pomou hormona: Noradrenalin, adrenalin, acetil-kolin, serotonin, angiotenzin,
histamin...

Glatki miii se znaajno razlikuju od tkiva do tkiva

razlikuju se prema nainu hormonalne kontrole, elektrine aktivnosti i nainu
kontrakcije
stanice glatkih miia izraavanju razliite receptore za neurotransmitore i hormone
fenotip stanice glatkih miia se moe mijenjati prema fiziolokoj potrebi (uterus)

- 37 -
 SRANI MII I SRCE KAO CRPKA. RITMINA EKSCITACIJA
SRCA
GRAA SRCA
Srce je graeno od dvije odvojene crpke desnog srca (pumpa krv u plua) i lijevog srca
(pumpa krv u plunu cirkulaciju). I lijevo i desno srce graeni su od po jednog atrija i jednog
ventrikula srce ima ukupno 4 komore (2 atrija i dva ventrikula). Izmeu atrija i ventrikula
nalaze se zalistci koji sprjeavaju povratak krvi iz ventrikula u atrije. Zalisci se takoer nalaze
i na izlazitu arterija iz ventrikula

Srana stjenka ima 3 glavna sloja:

1. Endokard
2. Miokard
3. Epikard (visceralni sloj seroznog perikarda)

GRAA SRANOG MIIA

3 glavne vrste sranog miia:
Atrijski mii kontrahiraju se kao i skeletni mii, samo kontrakcija
Ventrikularni mii due traje
Vodljiva miina vlakna vrlo slabo se kontrahiraju jer imaju malo kontraktilnih
bjelanevina

Srani mii je graen kao sincicij miine stanice su povezane pukotinskim spojitima kroz
koja lako prolaze ioni jednom nastali akcijski potencijal lako se iri s jedne miine stanice
na drugu
Dva funkcionalna sincicija atrijski i ventrikularni (odvojeni vezivnim tkivom) nema
prijelaza akcijskog potencijala osim specijaliziranim vlaknima (AV vor) atriji se
kontrahiraju prije ventrikula

AKCIJSKI POTENCIJALI U SRANOM MIIU

Membranski potencijal mirovanja:
-85 do -95 mV miina vlakna
-95 do -100 mV provodna vlakna
Akcijski potencijal: ~ 105 mV

Karakteristika akcijskog potencijala u sranom miiu je postojanje platoa koji nastaje zbog
sudjelovanja sporih Na/Ca kanala u fazi depolarizacije, te smanjene propusnosti tih stanica za
K+ ione.

Uloga Ca2+ iona i T-tubula u kontrakciji

Izvanstanina koncentracija Ca2+ iona izuzetno je vana za kontrakciju sranog miia jer on
ima slabo razvijenu sarkoplazmatsku mreicu (vlastiti pool Ca2+ iona).
Akcijski potencijal izaziva oslobaanje Ca2+ iona iz sarkoplazmatske mreice, ali i Ca2+ iz
T-tubula bez kojih bi snaga kontrakcije bila znatno manja

Duina trajanja kontrakcije sranog miia ovisi o trajanju akcijskog potencijala 0,2 sec u
atrijima i 0,3 sec u ventrikulima.
Frekvencija srca mijenja odnos trajanja kontrakcije i relaksacije (normalno 40:60)

- 38 -
SRANI CIKLUS
razdoblje od poetka jedne do poetka druge srane kontrakcije
svaki ciklus poinje spontanim stvaranjem akcijskog potencijala u SA voru
svaki se sastoji od sistole (razdoblje kontrakcije) i dijastole (razdoblje relaksacije)

Razdoblje punjenja otvaranje AV zalistaka, raste V krvi u ventrikulu, dok tlak raste samo
neznatno
Razdoblje izovolumne kontrakcije svi zalisci su zatvoreni i volumen ventrikula ostaje isti,
ali se tlak unutar ventrikula izrazito povisuje
Razdoblje izbacivanja otvaranje aortalnih zalistaka, volumen krvi u ventrikulu pada, a tlak
ostaje priblino jednak
Razdoblje izovolumne relaksacije zalisci zatvoreni, volumen se ne mijenja, a tlak pada na
dijastolike vrijednosti

Zbivanja tijekom sranog ciklusa:

75% krvi iz atrija u ventrikule dolazi pasivno, a atriji svojom kontrakcijom doprinose svega
25% punjenja.

Udarni volumen volumen jednog sranog izbaaja u mirovanju (70 ml)

Srani minutni volumen (SMV) koliina krvi koju srce izbaci u 1 minuti.
Srani minutni volumen = udarni volumen x srana frekvencija
= 72 otkucaja/min x 70 ml 5 000 ml

Frakcija izbacivanja 60% (40% krvi prisutne u ventrikulu na kraju njegove dijastole
ostaje u njemu i nakon sistole)

- 39 -
Predoptereenje volumno optereenje; zavrni dijastoliki tlak ventrikula

Naknadno optereenje tlano optereenje; tlak u arteriji

RITMINA EKSCITACIJA SRCA

Provodni sustav srca ine:
1. Sinusatrijski vor (SA vor)
2. Internodalna vlakna (povezuju SA i AV vor)
3. Atrioventrikularni vor (AV vor)
4. Hisov snop
5. Purkinjeova vlakna (najvea brzina provoenja impulsa)

SA vor
ima svojstvo samopodraljivosti
normalan srani predvodnik. No, njegovu ulogu mogu preuzeti i ektopini
predvodnici (AV vor, Purkinjeova vlakna, ektopino arite u sranom miiu)

Internodalni putevi
AV vor usporenje provoenje impulsa
Purkinjeova vlakna vrlo brz prijenos impulsa

- 40 -
REGULACIJA RADA SRCA
Regulacija volumena sranog crpljenja:
1) Autoregulacija
Frank-Starlingov mehanizam srce unutar svoje fizioloke granice izbacuje svu krv
koja doe u njega (VENSKI PRILJEV).
2) Kontrola rada srca autonomnim ivanim sustavom

Parasimpatikus
Parasimpatika vlakna rasporeena su preteito oko SA i AV vora, te stoga uglavnom
djeluju na ritam a izuzetno slab utjecaj imaju na snagu kontrakcije
Parasimpatikus usporava srani ritam, usporava provoenje impulsa kroz srce i
izuzetno blago smanjuje jainu srane kontrakcije

Simpatikus
Simpatika vlakna rasporeena su po cijelom srcu te stoga utjeu i na ritam i na snagu
kontrakcije
Simpatikus ubrzava srani ritam, ubrzava provoenje impulsa kroz srce i poveava
jainu srane kontrakcije

Uinak iona na rad srca

K+ dilatacija i mlohavljenje srca, usporenje frekvencije i smrt (zastoj srca u dijastoli)
Ca+ spastika kontrakcija srca, zastoj srca u sistoli

ELEKTROKARDIOGRAFIJA
ELEKTROKARDIOGRAM (EKG) - zapis irenja elektrinih zbivanja (depolaraizacija,
repolarizacija) u srcu, dobiven registriranjem elektrine struje pomou elektroda
postavljenih na povrinu tijela (kou)

Normalni EKG:

P-val = depolarizacija atrija

QRS kompleks = depolarizacija
ventrikula
T-val = repolarizacija ventrikula

Repolarizacija atrija se NE VIDI na

EKG zapisu (preklapa se sa QRS
kompleksom)

Elektrokardiografski odvodi:
tri standardna bipolarna odvoda s udova
tri pojaana unipolarna odvoda s udova
prekordijalni odvodi (odvodi s prsnog koa)

- 41 -
Standardni bipolarni odvodi (dvije elektrode postavljaju se na udove)
I. Odvod negativna elektroda spojena s desnom rukom, a pozitivna s lijevom rukom
II. Odvod negativan elektroda spojena s desnom rukom, a pozitivna s lijevom
nogom
III. Odvod negativna elektroda spojen s lijevom rukom, a pozitivna s desnom
nogom

Pojam odvod definira se kao prostorni raspored dviju elektroda smjetenih na tijelu.
Jedna elektroda oznaena je s +, druga s -. Smjetaj elektroda odreuje smjer biljeenja
odvoda koji se zove os. Os je odreena smjerom idui od negtivne k pozitivnoj elektrodi.
Elektrokardiograf procjenjuje razliku (magnitudu) izmeu pozitivne i negativne elektrode.
Vektor je matematiki nain prikazivanja sile dobivene mjerenjem elektrinih
potencijala u pojedinom odvodu. Opisuje se kao strelica iji je vrh usmjeren pozitivno (prema
pozitivnoj elektrodi). Duljina strelice proporcionalna je jaini struje u tom odvodu.
Einthovenov trokut ine tri odvoda; odvod I je izmeu desnog i lijevog ramena, odvod
II izmeu desnog ramena i podruja prepone, a III izmeu lijevog ramena i prepone, s
polaritetima kao na slici.
Einthovenov trokut kao zamiljena spojnica triju odvoda. Da bi pojednostavili
raunanje, uzima se kao da je to istostranian trokut. Kako se ruke i noge ponaaju kao
jednostavni produeci trupa, odvode moemo definirati kako slijedi:

Treba obratiti panju na smjer odvoda. Ovako

postavljeni odvodi nazivaju se standardni (elektrode se
postavljaju na dogovorena-standardna mjesta), a bipolarni
jer se mjeri razlika potencijala izmeu dvije elektrode.

Postoje jo i tzv. unipolarni odvodi s udova (3

odvoda) i prekordijalani odvodi (6 odvoda), ali o njima ne
raspravljamo u ovoj vjebi.
Einthovenov zakon dan je matematikom formulom: I
odvod + II odvod=III odvod. Na taj nain, ako su
poznate vrijednosti dvaju odvoda moe se matematiki
dobiti vrijednost treeg.
Elektrina aktivnost srca u odreenom vremenu moe se prikazati u obliku vektora.
Srednja elektrina os srca je zbroj svih vektora tijekom sranog ciklusa. Kako je QRS
interval posljedica depolarizacije klijetki i predstavlja veinu elektrine aktivnosti srca,
elektrinu os moemo odrediti priblino samo na temelju tog intervala.

- 42 -
 FIZIOLOGIJA CIRKULACIJE. KRVNE ILE I REGULACIJA
ARTERIJSKOG TLAKA
FUNKCIJA CIRKULACIJE KRVI je zadovoljavanje tkivnih potreba!

prijenos hranjivih tvari i O2

odnoenje otpadnih proizvoda i CO2 odravanje prikladnog
odravanje pH unutranjeg
prijenos hormona (suradnja stanica "na daljinu") mikrookolia
prijenos imunolokih stanica i molekula
odravanje temperature

FUNKCIJSKI OPTOK izravno omoguuje i podupire funkcije pojedinih organa (bubreg,

jetra)

- 43 -
OSNOVNA NAELA CIRKULACIJE
veliina krvnog protoka kroz tkiva odreena je TRENUTNIM TKIVNIM
POTREBAMA

Srani minutni volumen uglavnom se nadzire ukupnim LOKALNIM tkivnim

protokom
POTREBE LOKALNI PROTOK VRAANJE VENAMA
VENSKI PRILJEV SMV

Arterijski se tlak nadzire NEOVISNO o nadzoru lokalnog krvnog protoka i

sranog minutnog volumena
- ivani mehanizmi
- endokrini mehanizmi
- bubreni mehanizmi

- 44 -
KRVNI TLAK

sila kojom krv djeluje na jedinicu povrine ilne stijenke, ali i na

povrinu presjeka susjednog "stupca" krvi u ili

Jedinice:
Pa (N/m2), kPa (SI)
mm Hg 1 mm Hg = 133,322 Pa
cm H2O

volumen tekuine u unutarilnom odjeljku organizma

trenutni volumen krvi u ili (dotjecanje otjecanje)
promjer krvne ile
osobitosti ilne stijenke

nastaje zbog trenja krvi i stijenke ile

O emu ovisi otpor protjecanju krvi ?
otpor je upravno razmjeran duljini krvne ile
otpor je obrnuto razmjeran sa etvrtom potencijom polumjera krvne ile
otpor je upravno razmjeran sa viskoznou krvi () krvi 3 x vode

Poiseuilleov zakon
promjer krvne ile (dvostruki polumjer) glavni imbenik koji odreuje protok, tj. otpor
arteriole glavne otpornike ile
regulacija protoka
preusmjeravanje ukupnog protoka

- 45 -
KAKO KRV PROTJEE KRVNIM ILAMA ?
Laminarno (strujniko) protjecanje
protjecanje u strujnicama (slojevima)
tijekom protjecanja slojevi ostaju na jednakoj
udaljenosti od stijenke ile (sredinji sloj
uvijek u sreditu)
pravocrtno gibanje (nema promjene smjera)
u fiziolokim uvjetima u veini krvnih ila
Parabolini profil brzine slojevi uz
stijenku pomiu se najsporije (prianjanje i
trenje); slojevi blie sreditu ile pomiu se
sve bre

Turbulentno (vrtlono) protjecanje

neoravilno protjecanje u razliitim smjerovima
stvaraju se vrtlone struje
udaranje o stijenku ile
otpor ( ukupno trenje)

to pogoduje pojavi turbulentnog protjecanja?

velika brzina protjecanja
suenje krvne ile brzine
smanjena viskoznost krvi
hrapava unutarilna povrina
nagla promjena smjera protjecanja (bifurkacije)

Reynoldsov broj mjerilo sklonosti prema pojavi turbulencije

sklonost turbulentnom protjecanju poveava se upravno razmjerno brzini protjecanja
krvi, promjeru krvne ile i gustoi krvi, a obrnuto je razmjerno viskoznosti krvi

- 46 -
Kasna popustljivost stres relaksacija

PULZIRANJE ARTERIJSKOG TLAKA I TLAK PULSA

Tlak pulsa - razlika izmeu ST i DT
(amplituda pulsnog vala)
Ovisi o:
udarnom volumenu
popustljivosti arterijskog stabla
brzini pranjenja lijeve klijetke
volumenu i brzini dijastolikog
otjecanja krvi

Prinoenje i priguivanje tlaka pulsa

brzina prijenosa obrnuto je razmjerna sa popustljivou
priguivanje - slabljenje pulzacija na periferiji
- stupanj priguivanja razmjeran otporu i popustljivosti

Palpacija perifernog pulsa

procjena sranih poremeaja i stanja perifernih arterija
analiza amplitude, tj. volumena pulsa ("dobro punjen", "slabo punjen")

Mjerenje krvnog tlaka

direktna metoda (invazivna)
indirektna metoda (auskultacijska)

SREDNJI ARTERIJSKI TLAK (SAT)

prosjek SVIH tlakova u svakom trenutku tijekom
sranog ciklusa
tijekom veeg dijela cikulsa arterijski tlak je blii
dijastolikim vrijednostima
moe se izraunati kao omjer povrine ispod krivulje tlaka i vremenskim razdobljem
promjene

- 47 -
MEHANIZMI REGULACIJE ARTERIJSKOG KRVNOG TLAKA
1. Kratkoroni mehanizmi regulacije arterijskog tlaka
BARORECEPTORI
KEMORECEPTORI
ISHEMIJSKA REAKCIJA CNS-a
To su refleksni mehanizmi negativne povratne sprege.
ivani mehanizmi

2. Srednjeroni mehanizmi regulacije arterijskog tlaka

STRES RELAKSACIJA KRVNIH ILA
POMAK TEKUINE U KAPILARAMA
SUSTAV RENIN - ANGIOTENZIN
Humoralni i fizikalni mehanizmi

3. Dugoroni mehanizmi regulacije arterijskog tlaka

SUSTAV BUBREZI TJELESNE TEKUINE (povezan s renin
angiotenzinom)
ALDOSTERON
humoralni mehanizam

IVANI MEHANIZMI
Autonomni ivani sustav sudjeluje u regulaciji rada kardiovaskularnog sustava:
1. Simpatiki ivani sustav u regulaciji cirkulacije.
Centar simpatikusa: intermediolateralna kolumna lene modine C8-L2

2. Parasimpatiki ivani sustav u regulaciji srane funkcije

Centri parasimpatikusa: kranijalna i kaudalna parasimpatika jezgra.

Vazomotoriki centar
smjeten u bulboretikularnoj formaciji:
produljene modine i donjeg dijela mosta
bulboretikularna formacija se sastoji od
2/3 neurona koji su stalno toniki aktivni!

Vii modani centri nadziru rad

vazomotorikog centra!
mezencefalon
diencefalon
hipotalamus
modana kora

- 48 -
Vazokonstrikcijsko ili ekscitacijsko podruje vazomotorikog centra sainjavaju tijela
neurona koji su toniki aktivni.
Njihovu toniku aktivnost treba nadzirati! Razliite su razine nadzora.
Vazodilatacijsko ili inhibicijsko podruje vazomotorikog centra sainjavaju tijela neurona
iji aksoni zavravaju u vazokonstrikcijskom podruju i koe vazokonstrikcijsku aktivnost.
Senzoriko podruje sainjavaju tijela neurona u solitarnom traktu iji aksoni zavravaju u
vazodilatacijskom podruju i stimuliraju inhibicijsku aktivnost vazodilatacijskog podruja

SIMPATIKI VAZOKONSTRIKCIJSKI TONUS je odailjanje impulsa 0,5 2 u

sekundi iz vazomotorikog centra.

VAZOMOTORIKI TONUS je djelomina kontrakcija krvnih ila nastala kao posljedica

simpatikog vazokonstrikcijskog tonusa.

Noradrenalin je simpatiki vazokonstrikcijski neurotransmiter.

Vazokonstrikcija ila na periferiji kada izostane inhibicija vazokonstrikcijskog podruja
Vazodilatacija ila na periferiji inhibicija vazokonstrikcijskog podruja

Simpatiki vazokonstrikcijski uinak je dobro izraen u:

crijevima
slezeni
koi
bubregu

Manje je izraen u mozgu, srcu i skeletnom miiju.

mogunost CENTRALIZACIJE KRVOTOKA (npr. u krvotonom uruaju)

Simpatikus ima velik uinak u nadzoru nad cirkulacijom!

Simpatikus inervira sve ile osim kapilara, prekapilarnih sfinktera (lokalni tkivni nadzor) i
venula.
Dobro su inervirane arteriole i metaarteriole - poveanje otpora u cirkulaciji!
ARTERIOLE su glavne otpornike ile - pruaju najvei otpor protjecanju krvi (djeluju kao
ventili za proputanje krvi)!
Simpatika inervacija vena simpatikus popustljivost vena tlak za isti volumen
krvi venski priljev SMV (Fraknk-Starlingov zakon) arterijski tlak
Parasimpatikus ima mali uinak u nadzoru nad cirkulacijom!

- 49 -
Utjecaj simpatikusa na srce
Simpatikus potie:
provodnju signala u srcu djeluje pozitivno dromotropno
poveava kontraktilnost srca djeluje pozitivno inotropno
ubrzava rad srca (poveava frekvenciju) djeluje pozitivno kronotropno
poveava podraljivost sranog miia djeluje pozitivno batmotropno

poveava SMV
ALI: frekvencija > 180-200/min izrazito skrauje dijastolu SMV

Utjecaj parasimpatikusa na srce

Parasimpatikus djeluje na srce, ali manje od simpatikusa:
Smanjuje sranu frekvenciju djeluje negativno kronotropno
Blago smanjuje kontraktilnost srca djeluje negativno inotropno

Sposobnost brzog povienja arterijskog tlaka jedna je od najvanijih funkcija ivanog

sustava u kontroli cirkulacije, a odvija se putem tri glavne promjene:
Vazokonstrikcija poveanje UPO
Mobilizacija krvi iz vena poveava se venski priljev, snaga kontrakcije srca i UV
(Frank-Starlingov mehanizam)
Simpatika stimulacija srca porast frekvencije i UV
Povienje tlaka tijekom miinog rada i ostale vrste stresa.

KRATKORONI MEHANIZMI =ivani mehanizmi

BARORECEPTORI
KEMORECEPTORI
ISHEMIJSKA REAKCIJA CNS-a
To su tipini refleksni mehanizmi negativne povratne sprege.

Kratkoroni mehanizmi regulacije arterijskog tlaka:

5-10 s potrebno za povienje tlaka
10-40 s potrebno za snienje tlaka

BARORECEPTORI ili
PRESORECEPTORI
ivani zavreci u obliku
granica u stijenci
velikih arterija u blizini
srca:
- Luk aorte
- Ravite karotide
(sinus caroticus)

Reagiraju na istezanje
stijenke krvne ile i
poveavaju frekvenciju
odailjanja
signala u vazomotoriki
centar.

- 50 -
Mehanizam:

signali iz baroreceptora aktiviraju senzoriko

podruje

senzoriko podruje aktivira inhibicijsko podruje

smanji se aktivnost aktivacijskog podruja

smanji se odailjanje putem simpatikusa

vazodilatacija na periferiji

pad arterijskog tlaka

Baroreceptori izuzetno brzo reagiraju na promjene

arterijskog tlaka.Vei broj impulsa za vrijeme
sistole, a manji za vrijeme dijastole.
Puferska funkcija: Odravaju arterijski tlak razmjerno stalnim za vrijeme promjena
poloaja tijela.
Baroreceptori se lako prilagouju novim promjenjenim vrijednostima arterijskog tlaka.

KEMORECEPTORI
Kemosenzitivne stanice smjetene u karotidnim (2) i aortalnim tjelecima (3) osjetljive na:
manjak kisika, (hipoksiju)
viak CO2 (hiperkapniju)
viak H+ (acidozu)

Irigirane su posebnom malom arterijom direktno iz luka aorte ili karotide.

Smanjenje tlaka podrai kemoreceptore jer zbog nedostatne cirkulacije nastaje hipoksija,
hiperkapnija i acidoza.
Inervirana su Heringovim ivcem (n. IX) ili n. X .
Impulsi zavravaju u vazomotorikom centru, ali kad atrerijski tlak padne ispod 10,5 kPa.
Vaniji su u kontroli respiracije.

ISHEMIJSKA REAKCIJA SREDINJEG IVANOG SUSTAVA

Kad se protok krvi kroz mozak (naroito donji dio modanog debla) znatno smanji (art. P <8
kPa) poremeti se prehrana modanog tkiva CEREBRALNA ISHEMIJA.
Neuroni vazomotorikog centra izravno reagiraju na ishemiju i postanu snano ekscitirani.
Sistemski arterijski tlak naraste na najvee vrijednosti pri kojima srce jo moe raditi (33
kPa) reakcija centralnog ivanog sustava.

Vanost ishemijske reakcije CNS-a:

Nastupa ispod 8 kPa(60 mmHg)
Najjaa reakcija se razvije na 2-2.7 kPa
To nije svakodnevni uobiajeni mehanizam za regulaciju arterijskog tlaka.

- 51 -
Ishemijska reakcija CNS-aslui za kontrolu arterijskog tlaka u stanjima opasnosti, kad
god se krvni protok kroz mozak smanji toliko da to znai ivotnu opasnost.
Snana i dugotrajna ishemija CNS-a potiskuje rad vazomotorikog centra!

Dugoroni mehanizam regulacije tlaka bubrezima povezan je s homeostazom tjelesnih

tekuina.
Povienje arterijskog tlaka
bubreg izluuje suviak tekuine u mokrau: TLANA DIUREZA
bubreg izluuje suviak natrija: TLANA NATRIJUREZA
sniavanje krvnog tlaka

Uloga sustava renin angiotenzin u regulaciji arterijskog tlaka

Modificirane glatke miine stanice aferentnih arteriola sintetiziraju i pohranjuju RENIN.

- 52 -
 ULOGA BUBREGA U STVARANJU URINA I ODRAVANJU
SASTAVA TJELESNIH TEKUINA
Funkcije bubrega su:
1) izluivanje metabolikih razgradnih proizvoda i stranih kemikalija
2) nadzor nad ravnoteom vode i elektrolita
3) nadzor nad osmolarnou i koncentracijom elektrolita u tjelesnim tekuinama
4) regulacija arterijskog tlaka
5) regulacija acidobazne ravnotee
6) luenje, metabolizam i izluivanje hormona
7) glukoneogeneza

Izluivanje metabolikih razgradnih proizvoda, stranih kemikalija, lijekova i

hormonskih metabolita
- bubrezi glavni put za uklanjanje metabolikih razgradnih proizvoda
o urea (iz metabolizma AK)
o kreatinin (iz miinog kreatinina)
o mokrana kiselina (iz NK)
o konani proizvodi razgradnje hemoglobina
o metaboliki razliitih hormona

Nadzor nad ravnoteom vode i elektrolita

- unos i iznos elektrolita i vode mora biti jednak
- kod poveanog/smanjenog unosa i iznosa bubrezi se prilagoavaju i uspostavljaju
ravnoteu
- veoma smanjeni ili poveani unos vode i elektrolita (ioni natrija, kalija, kalcija,
magnezija, vodik, kloridi, fosfati) ne utjee veoma na promjenu VOLUMENA
IZVANSTANINE TEKUINE i PLAZMATSKU KONCENTRACIJU
ELEKTROLITA

Bubrena regulacija arterijskog tlaka

- kratkorona regulacija luenje vazoaktivnih imbenika (npr. renin koji lui
angiotenzin II)
- dugorona regulacija izluivanje promjenjivih koliina natrija i vode

Regulacija acidobazne ravnotee

- regulacija zajedno s pluima i tjelesnim puferima
- izluivanje kiselina i nadzor zalihe nad puferima u tjelesnim tekuinama

Nadzor nad proizvodnjom eritrocita

- bubrezi pod podraajem (hipoksija) lue eritropoetin (potie proizvodnju eritrocita)
- gotovo sav eritropoetin koji se lui u krvotok nastaje u bubrezima

Nadzor nad proizvodnjom 1,25-dihidroksi-vitamina D3

- hidroksiliranjem vitamina D na poloaju 1 bubrezi proizvode 1,25-dihidroksi-
vitamin D3 (kalcitrol) aktivni oblik vitamina D

prijeko potreban za normalno odlaganje
kalcija u kostima i za apsorpciju kalcija iz
probavnog sustava

- 53 -
Sinteza glukoze
- glukoneogeneza sinteza glukoze u bubrezima iz AK i drugih pretea za
dugotrajnog gladovanja

FIZIOLOKA GRAA BUBREGA

BUBRENA OPSKRBA KRVLJU

- protok krvi kroz oba bubrega normalno iznosi oko 22% sranog minutnog volumena
- u hilusu bubrega ulazi bubrena arterija grananje interlobarne, arkuatne,
interlobularne (radijalne), aferentne arteriole

nastavljaju se na glomerularne
kapilare

filtracija velike koliine tekuine
i otopljenih tvari (osim proteina
plazme)
- distalni krajevi kapilara u glomerulu se udruuju i ine eferentnu arteriolu

nastavlja se u drugu kapilarnu
mreu peritubularne kapilare

BUBRENI 2 kapilarne
KRVOTOK mree

glomerularne kapilare
peritubularne kapilare

spojeni serijski
odvojene eferentnim arteriolama

reguliraju HIDROSTATSKI tlak
u kapilarama obiju mrea

hidrostatski tlak od hidrostatski tlak od 1,7

8 kPa u glomerularnim kPa u peritubularnim
kapilarama uzrokuje kapilarama omoguuje
brzu filtraciju brzu reapsorpciju
tekuine tekuine (tubularna
(glomerularna reapsorpcija)
filtracija)

prilagodbom otpora izmeu aferentnih i eferentnih arteriola bubrezi

mogu regulirati tlak i u glomerularnim i peritubularnim kapilarama

mijenja se veliina glomerularne
filtracije i/ili tubularne reapsorpcije

- 54 -
NEFRON KAO BUBRENA FUNKCIONALNA JEDINICA
- svaki bubreg ima oko 1,3 milijuna nefrona
- nefroni se ne mogu regenerirati
- poslije 40. godine ivota broj se funkcionalnih nefrona smanjuje za 10% svakih 10
godina

Svaki nefron ima:

1) Glomerul splet glomerularnih kapilara gdje se odvija filtracija krvi
- mrea glomerularnih kapilara koje se granaju i meusobno anastomoziraju
- visok hidrostatski tlak u njima (oko 8 kPa)
- glomerularne kapilare prekrivene epitelnim stanicama
- glomerul uloen u Bowmanovu kapsulu

2) Tubul (dugaki kanali) tu se filtrirana krv na putu do bubrene nakapnice pretvara

u mokrau

Tijek filtrirane tekuine:

GLOMERULARNE KAPILARE
TANKI SEGMENT silazni krak i
BOWMANOVA AHURA poetni dio uzlaznog kraka

DEBELI SEGMENT uzlazni krak
PROKSIMALNI TUBUL
koji prelazi dio puta natrag prema
BUBRENE KORE kori pa stijenka postaje deblja

HENLEOVA PETLJA (uranja duboko u sr bubrega)

SILAZNI KRAK PETLJE

UZLAZNI KRAK PETLJE

MACULA DENSA na kraju debelog segmenta u vidu zadebljanja u stijenci

DISTALNI TUBUL (lei u bubrenoj kori)

ZAVRNI SPOJNI TUBUL
DISTALNI KANALI KORTIKALNI SABIRNI TUBUL

ima ih 250, a svaka skuplja
mokrau iz priblino 4 000
nefrona
KORTIKALNA SABIRNA CIJEV
(8-10 cijevi se spaja i odlaze u sr)
MEDULARNA SABIRNA CIJEV
(udruuju se u vee sabirne cijevi
BELLINIJEVE CIJEVI)
kroz vrke bubrenih papila
se izlijevaju u bubrenu nakapnicu

- 55 -
 Razlike u grai nefrona
- razlike postoje ovisno o tome koliko se duboko nalaze u bubrenom tkivu

KORTIKALNI NEFRONI
o njihovi glomeruli se nalaze u vanjskom dijelu kore
o Henleove petlje kratke i uranjaju se samo plitko u sr
o cijeli tubularni sustav okruen obilatim spletom peritubularnih kapilara
JUKSTAMEDULARNI NEFRONI
o glomeruli lee duboko u kori, blizu sri
o duge Henleove petlje koje se uranjaju duboko u sr, katkad i do vraka
bubrenih papila
o duge eferentne arteriole se proteu do vanjskog dijela sri i granaju u
KAPILARNA MREA
SPECIJALIZIRANA

specijalizirane peritubularne kapilare vasa recta

MEDULARNA

proteu se duboko u sr
prianjajui uz Henleove petlje
Henleove petlje i vasa recta vraaju se u
koru i tamo izlijevaju u kortikalne vene
vana uloga u stvaranju
koncentrirane mokrae

Izluivanje tekuine i elektrolita se treba dobro prilagoditi unosu tih tvari. ovjek tokom dana
unosi u sebe oko 2,1 L vode i hrane (koja sadri vodu), a oko 200 mL nastane iz
ugljikohidrata. Dakle, dnevni unos vode iznosi 2,3 L na dan. ovjek neosjetno gubi oko 700-
800mL vode kroz kou i dini sustav. Osobe koje nemaju lijezde znojnice takoer gube
vodu. Kolesterol u koi sprjeava vei gubitak vode. Gubitak kroz kou iznosi oko 300-
400mL na dan. Zrak koji udiemo se vlai u dinom sustavu i tako izgubimo takoer oko 300-
400mL tekuine, pogotovo kada je zrak hladan i tlak vodene pare se pribliava nitici to
pospjeuje gubljenje vode disanjem. ovjek gubi vodu jo i znojenjem (od 100mL na don do
1-2L na dan pri teem radu ili toplijim danima), stolicom (100 mL, povea se kod proljeva) i
bubrezima (0,5L- 20L/dan mokrae) koji imaju glavnu ulogu u izluivanju vode i elektrolita.
Ukupna tjelesna tekuina je podijeljena na unutarstaninu i izvanstaninu, a izvanstanina je
jo podijeljena na plazmu i meustaninu tekuinu. Postoji i jedna poseban odjeljak
izvanstanine tekuine nazvan transcelularna tekuina (2L) koja obuhvaa tekuinu u
sinovijalnom, peritonealnom, intraokularnom prostoru, te cerebrospinalni likvor. Njihov
sadraj se esto razlikuje od onog u plazmi i meustaninom prostoru. ovjek u sebi ima oko
42L vode (60 % ukupne mase). Taj udio je promjenjiv jer starenjem se poveava udio masti, a
smanjuje udio vode u tijelu. ene imaju vie masti i udio vode je 50%, kod novoroenadi 70
75%. Od 42 L se 8 L (40% mase) nalazi u intracelularnom prostoru. Ekstracelularna
tekuina ini 14L od kojih 1L otpada na meustaninu tekuinu, a 3 L na plazmu. Nestanini
dio plazme prolazi kroz pore na membranama i neprestano se izmjenjuje sa meustaninom
tekuinom, pa imaju gotovo isti sastav (bjelanevine jedino ne prolaze). Krv se smatra
posebnom tekuinom jer je u svom odijeljenom prostoru (cirkulacijski sustav) i ini 7%
tjelesne mase.

Sastav plazme i meustanine tekuine smatramo istima. U plazmi ima oko 2% vie pozitivno
nabijenih iona koji se veu na negativno nabijene bjelanevine. Proteini imaju negativan neto-
naboj i za njih se veu Na i K ioni, pa se dodatno zadravaju u plazmi. Meustanina tekuina
ima vie negativno iona ( jer ih odbijaju negativni naboji u plazmi) i manje proteina. Openito

- 56 -
izvanstanina tekuina ima vie Na i Cl iona i hidrogenkarbonatnih iona od unutarstanine
tekuine. Unutarstanina tekuina ima vie proteina, organskih spojeva, fosfatnih iona i
naravno K iona. Sama stanica sadri dosta kalijevih i fosfatnih iona, malo Mg i sulfatnih iona
i 4x vie proteina od plazme, a ima malo Na i Cl iona i gotovo uope ne kalcija.

Koliina izvanstanine tekuine izmeu plazme i meustanine tekuine ovisi o

hidrostatskom tlaku i koloidno osmotskom tlaku. Koliina tekuine izmeu unutarstanine i
izvanstanine tekuine ovisi o osmotskom tlaku kojeg uzrokuju ioni Na i K. Oni teko prolaze
kroz membrane, a voda lako, pa unutarstanina tekuina postane izotonina sa
izvanstaninom tekuinom.

Pojmovima izo-hipo-hipertonina otopina izraavamo da li e otopina izazvati promjenu

staninog volumena. Hipo-hipertonina otopine ima manju ili veu koncentraciju
nedifuzibilnih estica od izvanstanine tekuine. Izoosmotska otopina je otopina iste
osmolarnosti kao stanica bez obzira na to da li estice mogu ili ne mogu prolaziti kroz
staninu membranu. Isto tako hipo/hiper-osmotska otopina. Urea prolazi lako kroz staninu
membranu i izaziva pomak tekuine izmeu staninog i izvanstaninog odjeljka. Kada
popijemo odreenu koliinu vode, potrebno je oko 30 minuta da se rasporedi po itavom tijelu
i tako izjednae volumeni (apsorbira se u crijevima). Unos vode, dehidratacija, intravensko
ubrizgavanje neke otopine i gubljenje vode znojenjem i mokraom mogu promijeniti volumen
izvan i unutarstanine tekuine. Voda kroz stanine membrane lako difundira, pa se odnosi ne
naruavaju, osim u prvih nekoliko sekunda ili minuta. Membrane su nepropusne za veinu
otopljenih tvari, pa se odnosi takoer ne naruavaju (broj osmola ostaje uglavnom
nepromijenjen), osim kada se otopljene tvari ne dodaju ili gube iz izvanstaninog prostora.
Dodamo li hipertoninu otopinu u izvanstasnini prostor, doi e do difuzije vode u
izvanstanini prostor i do poveanja osmolarnosti u oba odjeljka. Dodamo li hipotoninu
otopinu u izvanstaninu tekuinu, doi e do difuzije vode u stanini prostor sve dok se
osmolarnost ne izjednai. Konaan uinak je poveanje volumena u obaju odjeljaka,
ali se stanini vie povea. Bolesnicima se esto daje otopina glukoze ili aminokiselina i
homogenizirane masti (ije su otopine priblino izotonine) koje se metaboliziraju i ostane
vode. Ta voda se izluuje bubrezima u obliku razrijeene mokrae.

STVARANJE MOKRAE
Osim ienja organizma od tetnih tvari, bubrezi imaju jo i ulogu u nadzoru nad ravnoteom
vode i elektrolita, osmolarnou i koncentracije elektrolita u tjelesnim tekuinama, regulaciji
arterijskog tlaka i acidobazne ravnotee, luenju, metaboliziranju i izluivanju hormona, te
imaju ulogu u glukoneogenezi. Bubrezi izluuju (filtriraju iz krvi) ureu (razgradnja
aminokiselina), kreatinin (iz miinog kreatina), bilirubin (produkt razgradnje hemoglobina),
metabolite hormona, pesticide, lijekove i dodatke namirnicama. Oni se moraju uklanjati
jednakom brzinom kojom se i stvaraju. Bubrezi izluuju vodu i elektrolite ija koliina unosa
ovisi o navikama ovjeka. Na poveani unos bubrezima treba oko 2-3 dana za prilagodbu,
tako se u tome intervalu npr. kod poveanog unosa natrija najprije dolazi do njegovog
nagomilavanja, poveanja volumena izvanstanine tekuine, te preko potaknute hormonske
promjene do obavjetavanja bubrega da povea izluivanje natrija mokraom. Takoer
sudjeluju u regulaciji tlaka tako to prilagoavaju luenje Na i vode (dugorona regulacija),
ali mogu i luiti vazoaktivne tvari (kratkorona regulacija, renin i angiotenzin). Sudjeluju u
acidobaznoj regulaciji zajedno sa pluima i tjelesnim puferima, tako to izluuju kiseline
(jedino bubrezi mogu izluivati sumporne i fosforne kiseline). Nadziru proizvodnju vitamina
D3 (1,25-dihidroksi vitamin D), koji se zove kalcitrol i odgovoran je za odlaganje Ca u
kostima. Za vrijeme gladovanja bubrezi stvaraju glukozu (glukoneogeneza) iz aminokiselina i

- 57 -
drugih pretea. Bubrezi jo lue i eritropoetin za stvaranje eritrocita. Bubrezi se nalaze u
stranjoj stjenci abdomena izvan peritonealne upljine (retroperitoneum). Imaju masu oko
150g i veliinu stisnute ake. Na medijalnom kraju je hilus za ulazak i izlazak krvnih ila. Na
presjeku bubrega vidi se kora i sr sa 8-10 piramida, ija se baza nalazi na granici kore i sri,
a vrh (papila) gleda u pelvis renalis (nakapnica). Calices minores skupljaju mokrau iz papila
i ulijevaju se u calices majores. Svi sadre kontraktilne elemente za potiskivanje mokrae
prema mokranom mjehuru. Protok kroz bubrege iznosi 22% SMV-a ili 1100 ml/min.
Bubrena arterija ulazi kroz hilus u bubrege tvorei interlobarne, arkuantne, interlobularne
arterije i aferentnu arteriolu koja se nastavlja u glomerul tvorei glomerularne kapilare. Iz
glomerula izlazi eferentna arteriola koja tvori mreu peritubilarnih kapilara. Bubrezi su po
tome jedinstveni jer imaju dvije mree kapilara. Te dvije mree su spojene serijski i
odvojene eferentnom arteriolom koja regulira hidrostatski tlak u obe mree. Visok
hidrostatski tlak u glomerularnim kapilarama (8 kPa) omoguuje brzu filtraciju, dok niski
hidrostatski tlak (1,7 kPa) u peritubularnim kapilarama omoguuje brzu reapsorpciju.
Peritubularne kapilare se nastavljaju na venski sustav koji tvori interlobularne, arkuantne i
interlobarne vene, te zavrnu bubrenu venu. Bubreg ima oko milijun nefrona i svaki moe
samostalno stvarati mokrau. Oni se ne mogu regenerirati, a nakon 40. godine se njihov udio
smanjuje svakih 10 godina za 10%. Nefron se sastoji od kapilarnog spleta (glomerul) koji je
uronjen u Bowmannovu ahuru i meusobno anastomoziraju.. Glomerul je obloen epitelnim
stanicama i u njima je visok hidrostatski tlak. Filtrat iz krvi najprije odlazi u Bowmannovu
ahuru i zatim u proksimalni kanali (nalazi se u kori) koji se dalje nastavlja na Henleovu
petlju. Petlja se sastoji od tankog silaznog kraka (tanki segment Henleove petlje ) i debelog
uzlaznog kraka (debeli segment). Uzlazni krak se nastavlja u koru (tu ima jedno zadebljanje
na stjenci macula denza) i u distalni kanali. Zatim slijedi spojni kanali i kortikalni kanali
koje se nastavlja u kortikalnu sabirnu cijev. Na kraju slijedi medularna sabirna cijev koja
izlazi kroz bubrenu papilu. Svaki bubreg ima oko 250 vrlo velikih sabirnih cijevi (Bellinijeve
cijevi), svaka skuplja mokrau iz priblino 4.000 nefrona. U bubregu postoje dvije vrste
nefrona. Kortikalni nefroni se nalaze vie u kori i imaju kratke henleove petlje koje samo
djelomino ulaze u sr. Junkstamedularni nefroni su smjeteni duboko u kori na granici sa
sri i imaju duge petlje koje se mogu protezati skoro do papila. Kortikalni imaju obilat splet
peritubularnih kapilara oko tubularnog sustava. Junkstamedularni imaju duge eferentne
arteriole koje idu sve do vanjskog dijela sri i ondje se granaju u specijalizirane kapilare
nazvane vaza recta. Proteu se duboko u sr, prianjaju uz petlju i zajedno s njima vraaju u
koru. Mokrenje je proces pranjenja mokranog mjehura. Kada se stjenka mjehura istegne
do jednog praga, stvara se impuls koji uzrokuje pranjenje mjehura, a ako do tog ne doe,
stvara se elja za mokrenjem. Mii u mokranom mjehuru je m. detrusor i svi njegovi
dijelovi se kontrahiraju istodobno, te povisuju tlak na 5-8 kPa. Na samom mokranom
mjehuru razlikujemo tijelo i vrat, koji je ljevkasti nastavak i povezuje tijelo s uretrom. Na
stranjem dijelu stjenke iznad vrata nalazi se trigonum, koji, za razliku od naborane stjenke
mjehura, ima glatku stjenku. Na donjem dijelu se nalazi tzv. stranja uretra, a na gornjim
kutovima otvara se mokraovod. M. detrusor zajedno sa elastini tkivom na vratu mjehura
stvara unutarnji sfinkter, iji prirodni tonus ne doputa ulazak urinu u vrat mjehura dok se
tlak u mjehuru ne povisi dovoljno. Vanjski sfinkter, koji je pod utjecajem nae volje, nalazi
se na mjestu prolaska uretre kroz urogenitalnu dijafragmu.

Mokraa koja izlazi iz mokraovoda je istog sastava kao i ona u bubrenim vrevima.
Mokraa vreve rastee i tako se stvara peristaltiki val koji potiskuje mokrau u mjehur.
Mokraovod ulazi koso kroz detruzorski mii i on svojim tonusom sprjeava vraanje
mokrae u mokraovode kada je mjehur napunjen ili kontrahiran. Peristaltiki valovi koji se
javljaju u mokraovodu povisuju u njemu tlak i otvaraju prolaz kroz detruzorski mii.

- 58 -
Parasimpatikus poveava peristaltiku, dok ju simpatikus koi. Ako se mokraa iz mjehura
zbog nekog patolokog razloka vraa u mokraovod, to se onda naziva vezikoureteralni
refluks. Ako se zaepi mokraovod iz jednog bubrega zbog kamenca ili drugog razloga, onda
dolazi do ureterorenalnog refleksa, to smanjuje protok mokrae kroz zaepljeni
mokraovod (arteriola se u tom bubregu stiu i tako smanjuju koliinu mokrae koja se lui
iz tog bubrega). Kada je mjehur prazan u njemu je tlak 0 kPa, a kada se napuni sa 30-50 mL
tlak se povisi na 0,5 1,0 kPa. Zbog vlastitog tonusa stjenke mjehura tlak se i sa volumenom
200-300 mL odrava u tom rasponu, a tek volumen vei od 300-400 mL izaziva vee
promjene tlaka. Pri punjenju mjehura se pojavljuju superponirane kontrakcije mokrenja
mikturicijski valovi, koje uzrokuje refleks mokrenja. to se vie puni, to se stjenka vie iri i
receptori vie podrauju (pogotovo oni u stranjem dijelu uretre). Signali se prenose
pelvinim ivcem u sakralne dijelove kraljenike modine i vraaju parasimpatikim
ivcima. Kada je mjehur malo napunjen, kontrakcije nakon nekog vremena jenjavaju.
Zapoeti refleks se automatski sve vie pojaava jer svaka kontrakcija uzrokuje jau
aktivaciju receptora za istezanje, sve dok mjehur ne postigne jak stupanj kontrakcije. Refleks
se nakon par minuta poinje zamarati i regeneracijski ciklus mokrenja prestaje i mjehur se
opusti. Refleks mokrenja s sastoji od brzog i naglog povienja tlaka, od razdoblja u kojem se
tlak odrava stalnim i od vraanja tlaka na normalne vrijednosti. Kada refleks za mokrenjem
postane dovoljno jak, pobuuje se dodatni refleks preko pudendalnih ivaca u vanjski sfinkter
i inhibiraju ga. Kada inhibicijski signali nadvladaju voljne kontrakcijske signale iz mozga,
nastupa mokrenje. Centri u mozgu mogu potisnuti ili olakati refleks mokrenja preko snanog
fascilitacijskog i inhibicijskog centra u ponsu i preko centara u kori velikog mozga, koji
djeluju uglavnom inhibicijski, a ponekad i ekscitacijski. Ti centri odravaju refleks mokrenja
inhibiranim i sprjeavaju mokrenjem toninom kontrakcijom vanjskog sfinktera, a kortikalni
centri mogu fascilitirati sakralne centre i pobuditi refleks mokrenja uz inhibiciju vanjskog
sfinktera. Nakon voljnog mokrenja u mjehuru rijetko ostane 5-10 mL urina.

Veliina bubrenog izluivanja ovisi o glomerularnoj filtraciji, reapsorpciji u krv i sekreciji iz

peritubularnih kapilara u kanalie. Stvaranje mokrae zapoinje kada se tvar iz glomerula
filtrira u Bowmannovu ahuru (skoro sve osim bjelanevina). Taj filtrat ima gotovo isti sastav
kao plazma, ali se njen sastav mijenja u kanaliima jer se voda i odreene tvari reapsorbiraju
natrag u krv.

- 59 -
Za veinu tvari je filtracija i reapsorpcija velika u odnosu na ekskreciju i male prilagodbe
mogu uzrokovati velike promjene u ekskreciji tvari. Kada bi se MGF poveala za 10%,
volumen mokrae bi se poveao 13x, no u veini sluaja se reapsorpcija uskladi s filtracijom.
MGF je minutna glomerularna filtracija i ona prua dvije velike prednosti. Omoguuje
brzo uklanjane otpadnih tvari (zato se i neki elektroliti i bitne tvari najprije filtriraju, a onda
apsorbiraju) i omoguuje da se sve tjelesne tekuine filtriraju vie puta na dan (3L plazme /
180L/min 60x).
Stvaranje mokrae zapoinje filtriranjem krvi iz glomerula u Bowmannovu ahuru.
Glomerularni kapilari, kao i svi ostali u tijelu, su nepropusni za proteine i eritrocite. Neke
niskomolekularne tvari se ne filtriraju jer su vezani za plazmatske bjelanevine (masne
kiseline i kalcij). MFG odreuje ravnoteu izmeu koloidno osmotskog tlaka i hidrostatskog
tlaka koji djeluju na kapilarnu membranu, filtracijski koeficijent koji je jednak umnoku
propusnosti i filtracijskoj povrini. MGF iznosi 125mL ili 180L na dan. Udio bubrenog
protoka plazme koji se filtrira (filtracijska frakcija) iznosi 0,2 tj. filtrira se 20% plazme.
Stjenka glomerularnih kapilara ima 3 sloja, a to su
endotel, bazalna membrana i vanjski epitel od podocita.
Iako ima 3 sloja kroz te kapilare se i dalje filtrira vie
tvari, nego kroz ostale kapilare koje imaju 2 sloja.
Endotel ima fenestre koje su velike, ali negativno
nabijene i tako sprjeavaju prolazak bjelanevinama.
Bazalna membrana sadri kolagena vlakna i
proteoglikane izmeu kojih postoje veliki prostori, ali su
proteoglikani negativno nabijeni i takoer sprjeavaju
prolazak bjelanevinama. Epitelne stanice ine neprekinuti vanjski sloj i imaju noice (zato se
i zovu podocite) izmeu kojih su pukotinske pore. Epitelne stanice su takoer negativno
nabijene. Stjenka glomerularnih kapilara je mnogo deblja od ostalih, ali filtrira vie od ostalih.
Filtrabilnost 1,0 znai da se tvar filtrira jednakom brzinom kao i voda. to se molekulska
masa pribliava onoj albumina, ona se sve slabije filtrira. Veliina filtracije ovisi o
hidrostatskom tlaku i koloidno osmotskom tlaku membranu, te o filtracijskom koeficijentu.
Hidrostatski tlak u kapilarama pogoduje filtraciji, dok u Bowmannovoj ahuri ne pogoduje
filtraciji. Koloidno osmotski tlak u kapilarama ne pogoduje filtraciji, dok u Bowmannovoj
ahuri pogoduje (ali je taj tlak vrlo malen, pa se on zanemaruje).

Hidrostatski tlak je vaan mehanizam fizioloke regulacije MGF-a, a na njega utjee

arterijski tlak i otpor u aferentnim i eferentnim arteriolama. Porast arterijskog tlaka nastoji
poveati hidrostatski tlak, ali zbog autoregulacijskih mehanizama to toga ne dolazi.
Konstrikcija aferentnih arteriola poveava u njima otpor i smanjuje se hidrostatski tlak u
kapilarama glomerula i MGF pada. Njihova dilatacija uzrokuje porast MGF-a. Blaga
konstrikcija eferentnih arteriola blago povea MGF jer se protok usporava i raste
hidrostatski tlak. Jaa konstrikcija (3x vei otpor) eferentnih arteriola smanjuje MGF jer se
zbog velikog otpora u njima i sporog protoka nakupljaju proteini zbog vee filtracijske
frakcije i veu s ionima (Donnanov uinak) i raste koloidno osmotski tlak, koji nadmauje
poveani hidrostatski tlak. Protok krvi kroz bubrege iznosi oko 1100mL/min, to je 22%
ukupnog protoka. Bubrezi ine 0,4% ukupne tjelesne mase, to ukazuje na to da bubrezi imaju
ogroman protok krvi da bi mogli odravati veliki MFG. Potronja kisika u bubrezima ovisi o
reapsorpciji Na u kanaliima, a to pak ovisi o MGF-u. Ako se zaustavi filtracija potpuno,
prestaje u bubrena reapsorpcija Na i potronja kisika se smanji na . Kisik se tad uglavnom
troi za odravanje osnovnog metabolizma bubrega.

- 60 -
Tlak u bubrenoj arteriji je slian sistemskom tlaku, dok je u bubrenoj veni oko 0,4-0,5 kPa.
Vaskularni otpor ini zbroj otpora u arterijama, arteriolama, kapilarama i venama. Najvei
vaskularni otpor ine interlobularne arterije, aferentne i eferentne arteriole. Oni su pod
nadzorom simpatikusa, hormona i samih bubrega. U rasponu arterijskih tlakova od 10-20 kPa
mogu MGF odravati stalnim, a to se zove autoregulacija. Protok kroz koru bubrega iznosi
98-99%, a ostatak je u sri putem specijaliziranih ila oko Henleovih petlji koje se zovu vaza
recta. Hidrostatski tlak i koloidno osmotski tlak u glomerularnim kapilarama odreuju MGF,
a promjenjivi su i podloni fiziolokoj kontroli. Pod utjecajem su simpatikusa, hormona i
autakoida (vazoaktivne tvari koje djeluju lokalno, a lue ih kanalii u bubrezima), te
mehanizmima povratne sprege. Simpatikus inervira gotovo sve krvne ile u bubregu, a
pogotovo aferentne i eferentne arteriole. Slabo ili umjereno podraivanje simpatikusa (primjer
za to je podraivanje baroreceptora koji se aktiviraju nakon snienja arterijskog tlaka) nema
utjecaja na MGF, ali je on ipak najvaniji u smanjenju MGF pri tekim bolestima. Simpatiki
ivci djeluju na MGF pri ishemiji mozga ili kod tekog krvarenja.
Noradrenalin i adrenalin se lue u sri nadbubrene lijezde i oni stiu aferentne i
eferentne arteriole i tako smanjuju MGF. Oni su pod utjecajem simpatikusa, pa oni slabo
utjeu na bubreni hemodinamiku, osim pri tekom krvarenju.
Endotelin je jaki vazokonstriktor koji se lui u oteenim vaskularnim tkivima u endotelu (u
bubrezima i na drugim dijelovima tijela). Njegov nain djelovanja nije potpuno razjanjen, ali
sudjeluje u homeostazi i njegova razina je poviena pri nekim bolestima kao to su toksemija,
uremija i zastajanje bubrega i vjerojatno smanjuje MGF.
Angiotenzin II je moni vazokonstriktor koji je cirkulirajui hormon, a i autakoid (lui se u
bubrezima, ali i u periferiji). On prvenstveno stie eferentne arteriole i time poveava
bubreni hidrostatski tlak, odrava MGF (ne doputa da se smanji MGF zbog smanjenog
volumena i tlaka krvi) i poveava reapsorpcija Na i vode. Taj hormon djeluje pri niskom
tlaku, smanjenju volumena krvi i pri uzimanju hrane sa malo Na. Sve krvne ile u bubregu
imaju receptor za angiotenzin II, no on ne djeluje na aferentne arteriole jer se u njima lue
vazodilatacijske tvari poput NO i prostaglandina.
Endotelni duikov oksid je autakoid koji se lui u svim ilnim tkivima i smanjuje otpor u
bubregu i omoguuje normalno izluivanje natrija i vode. Lijekovi koji koe proizvodnju
duikovog oksida mogu uzrokovati visok tlak i smanjen MGF. Od ostalih vazodilatatora treba
spomenuti prostaglandine ( PGE2 i PGI2 ) i bradikinin koji ublaavaju utjecaj angiotenzina
II i simpatikusa, pogotovo na aferentnim arteriolama, te sprjeavaju prekomjerno smanjenje
MGF i bubrenog protoka. Aspirin koi sintezu prostaglandina.
Autoregulacija u tkivima osigurava stalan protok krvi, dotok hranjivih tvari i kisika i
odstranjivanje tetnih produkata. U Bubrezima autoregulacija ima ulogu odraavanja MGF-a
stalnim, bez obzira na sistemske utjecaje. Normalna glomerularna filtracija iznosi 180L/dan, a
reapsorpcija 178,5L/dan, a volumen mokrae 1,5L/dan. Kad ne bi bilo autoregulacije onda bi
poveanje arterijskog tlaka od 25% povealo i filtraciju za 25%, pa bi se volumen mokrae
poveao 30 puta. Autoregulacija u tom sluaju sprjeava poveanje MGF, a mehanizam
glomerulotubularne ravnotee poveava reapsorpciju, ako se povea filtracija. Kolebanje
arterijskog tlaka sa 10 na 20 kPa, mijenja MGF samo 10%. Postoji mehanizam povratne
sprege koji koncentraciju Na razini makule denze u distalnom kanaliu povezuje sa
kontrolom otpora u bubrenim arterijama. Taj mehanizam osigurava razmjernu
nepromijenjenu dopremu Na u distalne kanalie i osigurava neprimjereno kolebanje
bubrenog izluivanja. Povratna sprega usporedno regulira i bubreni protok i MGF.
Mehanizam tubuloglomerularne povratne sprege ima dvije komponente, a to je mehanizam
povratne sprege aferentnom i eferentnom arteriolom (oni ovise o anatomskom ustrojstvu
junkstaglomerularnog kompleksa). Junkstaglomerularni kompleks se sastoji od makule
denze i od junkstaglomerularnih stanica koje oblau aferentne i eferentne arteriole. Makula

- 61 -
denza je skupina specijaliziranih stanica koje su u tijesnom dodiru sa arteriolama. Stanice
posjeduju Golgijeve aparate usmjerene prema arteriolama, pa vjerojatno neto secerniraju.
Makula denza zamjeuje promjenu volumena tekuine koja dospije u distalni kanali.
Smanjenje MGF-a usporava protok kroz henleovu petlju, pa se vie Na reapsorbira u
uzlaznom kraku petlje i manja je koliina Na koja dospije u razinu makule. Makula zatim
pomou jo neobjanjenih signala smanjuje otpor u aferentnim arteriolama i tako poveava
hidrostatski tlak i vraa MGF na normalu. Makula takoer utjee na luenje renina koji stvara
Angiotenzin II. On utjee na konstrikciju eferentnih arteriola i takoer poveava hidrostatski
tlak i vraa MGF na normalu.
Miogeni mehanizam takoer odrava protok i MGF stalnim. Kada se povisi arterijski tlak,
stjenke krvnih ila se proire i u njih ulazi Ca to dovodi do kontrakcije. Ovaj mehanizam ne
moe izravno zamijetiti promjene u protoku i MGF, te vjerojatno ma ulogu u zatiti bubrega
od previsokog arterijskog tlaka. Veliki unos proteina poveava koliinu aminokiselina u krvi,
koje se reapsorbiraju u proksimalnim kanaliima zajedno sa natrijem. Do makule denze
dospijeva manje natrija i aktivira se mehanizam povratne sprege i dolazi do poveanja MGF-
a. MGF i protok se poveaju 20-30% nakon 1-2sata od unosa visokoproteinskog obroka. Ista
stvar se dogaa kod prekomjerne glukoze u krvi, koja se takoer reapsorbira s natrijem.
Otrovanjem tekim metalima razara se proksimalni kanali, te vea koliina NaCl dolazi do
makule denze i aktivira se mehanizam smanjenja MGF-a preko makule denze.

Filtrat prolazi prvo proksimalnim kanaliem, Henleovom petljom, distalnim kanaliem,

sabirni kanali i na kraju u sabirnu cijev. Krajnji sastav mokrae je rezultat glomerularne
filtracije, tubularne reapsorpcije i sekrecije. Bubrezi neke tvari slobodno filtriraju, a zatim
reapsorbiraju. Veliina filtracije je jednaka umnoku glomerularne filtracije i koncentraciji u
plazmi. Za neke tvari (glukoza, aminokiseline) je filtracija jednaka apsorpciji, pa je ekskrecija
gotovo jednaka nitici. Ako se reapsorpcija smanji za 10%, volumen mokrae se moe
poveati 13 puta. To se ne dogaa jer su filtracija i reapsorpcija primjerene jedna drugoj.
Filtracija nije selektivna, pa se filtrira gotovo sve osim plazmatskih bjelanevina i tvari
vezanih za njih. Reapsorpcija je vie selektivna i njom se npr. potpuno apsorbiraju glukoza i
aminokiseline, a ureja i kreatinin gotovo uope ne. Reapsorpcija nekih tvari ovisi o potrebama
organizma (ioni Na, kloridi i hidrogenkarbonati). Da bi se neka tvar reapsorbirala, ona se
najprije treba kroz tubularne epitelne membrane prenijeti u meustaninu tekuinu, a zatim
kroz peritubularnu membranu prenijeti u krv. Prolaz kroz tubularni epitel odvija se pasivnim
ili aktivnim prijenosom kroz tubularne membrane u meustaninu tekuinu. Voda i otopljene
tvari idu transcelularno ili paracelularno. Zatim iz meustanine tekuine odlaze u krv
ultrafiltracijom (pasivni proces), a ona je rezultat hidrostatskih i koloidno osmotskih sila.
Peritubularne kapilare su poput venskih krajeva kapilara jer u njima postoji neto eapsorpcijska
sila koja vue tekuinu i otopljene tvari iz intersticija u krv. Voda prolazi membranu
osmozom. Kao primarni aktivni transporter djeluje Na/K-ATPazna crpka koja je aktivna u
gotovo svim dijelovima tubula i prebacuje natrij iz stanice u intersticij, a kalij iz intersticija u
stanicu na bazolateralnoj strani. Posljedica je mala koncentracija natrija i velika koncentracija
kalija u stanici, te stvaranje negativnosti od -70mV. Zbog koncentracijskog gradijenta i
negativnosti unutar stanice, pozitivni natrijevi ioni ulaze u stanicu kroz luminalnu (apikalnu)
stranu iz tubula. Dodatna prilagodba u proksimalnim kanaliima za prijenos natrija je etkasta
prevlaka, koja poveava reapsorpcijsku povrinu 20x i proteini za vezanje natrija, koji djeluju
kao transporteri (olakana difuzija) i omoguuju sekundarno aktivni prijenos glukoze i
aminokiselina. Sekundarno aktivnim transportom prenosi se glukoza i aminokiseline, pri
emu se koristi energija osloboena istodobnom olakanom difuzijom neke druge tvari
prenoene niz elektrokemijski gradijent. U proksimalnim kanaliima postoje proteini koji
veu 1 natrij i 1 aminokiselinu/glukozu. Glukoza i aminokiseline iz stanice izlaze zbog

- 62 -
koncentracijskog gradijenta jer ih ima manje u intersticiju nego u stanici, a takoer postoje i
specifini prijenosni proteini. Glukoza se u proksimalnim kanaliima prenosi sekundarno
aktivno, u intersticij pasivno olakano, a u peritubularne kapilare pasivnim prijenosom
zajednikim tokom s otapalom. Stanice bubrenih kanalia spojeni su vrstim spojevima i
tvari se mogu prenositi transcelularno (kroz stanicu) ili paracelularno (izmeu stanica kroz
vrste spojeve). Natrij ide oba naina, ali najvie ipak transcelularno. Voda, koja za sobom
povlai K, Mg i Cl ione, kree se paracelularno. U kanalie se i odreene tvari secerniraju
sekundarno aktivnim transportom uglavnom kontratransportom s natrijevim ionima. Primjer
za to je Na/H-izmjenjiva, koji ubacuje H ione u lumen tubula, a Na ioni ulaze u stanicu.
Aktivnim prijenosom pinocitoze se neki proteini uvlae u stanicu na etkastoj prevlaci,
razgrauju na aminokiseline i dalje putuju kroz bazolateralnu membranu. Za svaku tvar koja
se prenosi postoji prijenosni maksimum tubularno optereenje. Prevelika koncentracija
glukoze zbog velikog MGF ili plazmatske koncentracija dovodi do zasienja proteinskih
nosaa, te se u urinu nalaze vee koliine glukoze. Prijenosni maksimum za glukozu je 2,1
mmol/min. Glukoza se pojavljuje u urinu kada koncentracijski dosegne odreeni prag
(1,4mmol/min), koji ne mora iznositi 2,1mmol/min jer svi nefroni ne reapsorbiraju glukozu
jednako. U zdravog ovjeka glukoza nikad ne dosegne takvu koncentraciju da se pojavljuje u
urinu. Za tvari koje se kreu pasivno kroz membranu ne postoji prijenosni maksimum. Njihov
prijenos ovisi o koncentracijskom gradijenti, propusnosti membrani i o vremenu zadravanja
otapala u kanaliu tj. o brzini tubularnog protoka. Takav prijenos je prijenos ovisan o
gradijentu i vremenu. Neke vrste aktivnog prijenosa imaju takoer takve karakteristike kao
npr. reapsorpcija Na u proksimalnim kanaliima. Tu se takoer ne pojavljuje prijenosni
maksimum jer je prijenosna mo Na/K-ATPazne crpke mnogo vea od stvarne veliine
reapsorpcije natrija jer dio natrija se vraa kroz vrsta spojita u lumen tubula. Koliina
povratnog natrija ovisi o propusnosti vrstih spojeva i o silama u bubrenom intersticiju.
Veliina reapsorpcije natrija u proksimalnim kanaliima, koja ima karakteristike prijenosa
ovisnom o gradijentu i vremenu, ovisi o koncentraciji natrija u kanaliu i o brzini protoka
(manja brzina protoka vea reapsorpcija). U distalnim kanaliima prijenos natrija ima svoj
prijenosni maksimum i ovisan je o aldosteronu. Proksimalni su kanalii jako propusni za
vodu, koja osmozom prolazi kroz stanicu i vrsta spojita i za sobom povlai i male ione
povlaenjem otapalom. Propusnost za ione je samo malo manja od propusnosti za vodu. Od
Henleove petlje, pa sve do sabirnih kanalia, propusnost za vodu je manja jer su vrsti spojevi
manje propusni i manja je reapsorpcijska povrina. Reapsorpcija kloridnih iona vrsto je
spregnuta s aktivnom reapsorpcijom natrijevih iona preko elektrinog potencijala (natrij
odvodi pozitivne naboje i lumen postaje negativno nabijen u odnosu na intersticij to uzrokuje
njegovu pasivnu paracelularnu difuziju) i kloridnog koncentracijskog gradijenta (voda
odlazei osmozom u stanicu koncentrira kloridne ione u lumenu). Kloridni ioni se
reapsorbiraju i kotransportom s natrijem. Urea slijedi isti mehanizam reapsorpcije kao i
natrij (koncentriranje zbog osmoze vode), no propusnost za nju je mnogo manja i samo se
50% reapsorbira. U medularnim sabirnim cjevicama postoje i proteinski nosai za ureu.
Kreatinin ima veu molekulu od uree i gotovo se uope ne reapsorbira. Filtrat prije nego to
dospije u henleovu petlju, najprije se iz njega u proksimalnom kanaliu reapsorbira 65% Na i
vode i neto manje klorida. Za veliku reapsorpcijsku mo proksimalnih kanalia odgovorne su
posebne epitelne stanice. Te stanice imaju veliki metabolizam i mnogo mitohondrija, to je
potpora aktivnom prijenosu. Takoer imaju etkastu prevlaku na luminalnoj (apikalnoj) strani
membrane i obilati labirint bazalnih i meustaninih membrana koje poveavaju
reapsorpcijsku povrinu. Ta velika povrina ima proteinske nosae koje kotransportom
prenose Na zajedno sa glukozom, aminokiselinama i brojnim organskim hranjivim tvarima.
Ostatak Na se prenosi kontratransportom, pri emu se izbacuju H ioni. Na/K ATPazna crpka
je glavni put kojim se prenose Na,K i Cl ioni. U prvoj polovici proksimalnog kanalia se Na

- 63 -
prenosi zajedno sa Glukozom, hidrogenkarbonatom , aminokiselinama i drugim organskim
ionima, dok u drugoj polovici sa kloridnim ionima jer ponestane glukoze i aminokiselina. U
drugoj polovici se poveava koncentracija kloridnih iona, pa oni difundiraju iz lumena. Uzdu
proksimalnog kanalia se koncentracija Na ne smanjuje, jer reapsorpcija vode dri toksa Na.
Koncentracija organskih molekula i tetnih tvari (kreatinin) se poveava uzdu kanalia.
Osmolarnost takoer ostaje ne promijenjena. Proksimalni kanali je vaan i za sekreciju jer se
u njega lue organske kiseline, baze, vodikovi ioni i tetne tvari (une soli, oksalat, urati,
katekolamini i tetni produkti lijekova) sa slabom mogunosti njihove ponovne reapsorpcije.
PAH (para-aminohipurna kiselina) se koristi kao mjerilo bubrenog protoka plazme jer se
90% tog spoja ukloni.

Henleovu petlju ine tri segmenta, a to su tanki silazni i ulazni krak i debeli uzlazni krak.
Tanki segmenti nemaju debelu membranu i sadre malo mitohondrija i imaju minimalnu
razinu metabolike djelatnosti. Tanki silazni je veoma propustan za vodu, dok ostali nisu.
20% vode se reapsorbira u henleovoj petlji, a od toga gotovo sve u silaznom kraku. U tom
dijelu se dogaa slobodna difuzija gotovo svih tvari, pa tako i Na i ureje. Debeli dio poinje
negdje na polovici uzlaznog kraka. On je metaboliki vrlo djelatan i u njemu se aktivno crpi
Na,K i Cl ioni (25%), te jo neki ioni (hidrogenkarbonatni ioni i magnezij). Reapsorpcijska
mo tankog uzlaznog kraka je mnogo manja, a tanki silazni krak ne reapsorbira ni jedan od
navedenih iona. U debelim dijelovima postoje kao i u proksimalnom kanaliu Na/K-ATPazne
crpke koja odravaju nisku koncentraciju unutarstaninog Na. Kretanje Na kroz luminalnu
membranu u debelom uzlaznom kraku posredovano je poglavito jednim kontransporterom
koji prebacuje 1 Na, 2 Cl i 1 K. U debelom uzlaznom kraku postoji paracelularni prijenos Mg,
Ca, K i Na iona jer je naboj u lumenu stanica malo pozitivan u odnosu na intersticij.
Kotransport 1Na, 2Cl i 1K prenosi jednaku koliinu kationa i aniona u stanicu, ali zbog blage
difuzije K natrag u lumen, u lumenu nastaje pozitivan naboj od +8mV. Taj pozitivan naboj
djeluje na Mg i Ca tako da i oni paracelularno difundiraju u stanicu. U luminalnoj membrani
debelog uzlaznog kraka postoji i kontratransport Na/H kojim se Na ubacuje u stanicu, a H
lui u lumen. Taj segment je gotovo nepropustan za vodu, pa mokraa na putu prema
distalnom kanaliu postaje sve razrijeenija. Distalni kanali se nastavlja nakon henleove
petlje i njegov poetni dio pripada junkstaglomerularnom kompleksu (nadzor filtracije i
protoka). Nakon toga slijedi druga polovica poetnog dijela koja dosta vijuga i reapsorpcijski
je slina debelom kraku Henleove petlje. Taj dio pohlepno reapsorbira ione, a gotovo uope
ne vodu. Dakle taj tubularni dio dodatno razrjeuje mokrau, pa se zove dilucijski segment.
Oko 5% filtriranog Na se reapsorbira u tom segmentu. Na/Cl kotransport prebacuje
NaCl iz lumena u stanicu, a Na/K-ATPazna crpka prenosi Na iz stanice kroz
bazolateralnu membranu. Klorid difundira kroz kloridne kanale u bazolateralnoj
membrani. Druga polovica distalnog kanalia i susjedna kortikalna cijev imaju sline uloge.
Sastoje se od dvije vrste stanica, a to su glavne stanice i umetnute (interkalirane). Glavne
stanice apsorbiraju Na i vodu, a lue u lumen K ione. Umetnute Stanice apsorbiraju K i
hidrogenkarbonatne iona, a lue u lumen H ione. Glavne stanice pomou Na/K-ATPazne
crpke u bazolateralnoj membrani reapsorbiraju Na i lue K. Ta crpka odrava koncentraciju
Na unutar stanice malom i zato pogoduje difuziji Na u stanicu. K se u tubularni lumen
secernira u dva koraka. K pomou ATPazne crpke ulazi u stanicu jer ta crpka odrava
njegovu veliku koncentraciju u stanici. Zatim niz svoj koncentracijski gradijent difundira u
tubularni lumen. Antagonisti aldosterona se natjeu sa aldosteronom za receptorsko mjesto na
glavnim stanicama. Blokatori Na inhibiraju ulazak Na u natrijske kanale na luminalnoj
membrani i time smanjuju koliinu Na koji se moe prebaciti preko bazolateralne membrane.
Zbog toga se smanjuje i sekrecija K u tubule. Umetnute stanice secerniraju H ione pomou H-
ATPazne crpke. U tim stanicama se H proizvodi pomou karboanhidraze koja iz vode i

- 64 -
ugljinog dioksida stvara ugljinu kiselinu (koja disocira na H ione). Za svaki secernirani H
ion se moe jedan hidrogenkarbonatni ion i K ion apsorbirati kroz bazolateralnu membranu.
Tubularne membrane zavrnog distalnog kanalia i sabirne cijevi su nepropusne za ureju, pa
koliina te tvari koja dospije u navedene segmente e se na kraju i izluiti mokraom. Ti
segmenti apsorbiraju Na i lue K u lumen pod nadzorom aldosterona i drugih imbenika
(koncentracija K iona u tjelesnim tekuinama). Pohlepno secerniraju H ione nasuprot visokim
koncentracijskim gradijentu (1:1000) pomou H-ATPazne crpke. Propusnost tih segmenata za
vodu je pod nadzorom ADH. Medularna cijev apsorbira 10% filtrirane vode. Epitelne stanice
su kubine, glatke i sa malo mitohondrija. Propusnost za vodu ovisi o ADH, moe apsorbirati
ureju preko posebnih nosaa i secernirati H ione. Ona zajedno sa kortikalnom sabirnom cijevi
sudjeluje u acidobaznoj ravnotei. Takoer reapsorbira Na, Cl i hidrogenkarbonatne ione.

Bubrena hemodinamika ima utjecaja na hidrostatski i koloidno-osmotski tlak u

peritubularnim kapilarama. Rastom arterijskog tlaka raste i hidrostatski tlak u peritubularnim
kapilarama, to smanjuje reapsorpciju. Autoregualcijskim mehanizmima poveanjem otpora u
aferentnoj ili eferentnoj arterioli (raste hidrostatski tlak u kapilarama glomerula) hidrostatski
tlak se smanjuje. Poveanje plazmatskih proteina u sistemnoj krvi poveava i koloidno-
osmotski talk u peritubularnim kapilarama, to pospjeuje reapsorpciju. Porastom filtracijske
frakcije raste koncentracija proteina u plazmi. Filtracijska frakcija raste poveanjem MGF-a
ili smanjenjem bubrenog protoka plazme. Angiotenzin II poveava MGF i smanjuje BPP.
Iako filtracijski koeficijent uglavnom ostaje stalan, teoretski njegovim poveanjem raste, a
smanjenjem pada reapsorpcija. Aktivnom ili pasivnom difuzijom otopljenih tvari u intersticij
dolazi i do povlaenja vode iz tubula. U koliko je reapsorpcija velika, smanjuje se hidrostatski
tlak i raste koloidno osmotski tlak u intersticiju i svi oni odlaze i peritubularne kapilare, a
njihov povratak kroz vrste spojeve, koji su u proksimalnom kanaliu vrlo propusne za natrij,
je neznatan. Ako je reapsorpcija slaba, hidrostatski intersticijski tlak je povien i nastupa
vraanje vode i otopljenih tvari u tubule. Promjene koje pogoduju reapsorpciji u kapilare,
pogoduju i reapsorpciji iz tubula u intersticiju (vrijedi i obratno).
Kolebanje arterijskog tlaka od 10-20 kPa nema preveliki uinak na MGF, a mala promjena
koja se ipak dogodi poveava izluivanje mokrae. Takoer zbog veeg arterijskog tlaka raste
Hidrostatski tlak u peritubularnim kapilarama i u intersticiju, to dovodi do povratka natrija
kroz vrste spojeve iz intersticija u tubule. Smanjuje se proizvodnja angiotenzina II, to
pridonosi smanjenoj reapsorpciji natrija.
Za selektivnu reapsorpciju ili ekskreciju zasluni su hormoni:
Aldosteron je hormon glomerulozne zone kore nadbubrene lijezde i djeluje na Na/K-
ATPaznu crpku u bazolateralnoj membrani zavrnog distalnog kanalia i sabirne cijevi.
Poveava propusnost za natrij na luminalnoj strani. Hormon se lui pri poveanoj
koncentraciji natrija u izvanstaninoj tekuini i kada poraste koncentracija angiotenzina II.
Angiotenzin II pospjeuje luenje aldosterona, stie eferentne arteriole (raste koloidno
osmotski tlak u peritubularnim kapilarama zbog vee filtracije i koncentriranja proteine, te se
smanjuje hidrostatski tlak u kapilarama) i pospjeuje reapsorpciju natrija u proksimalnim
kanaliima, distalnim, Henleovoj petlji i sabirnim cijevima djelujui na Na/K-ATPaznu crpku
na bazolateralnoj, na Na/H-izmjenjiva na luminalnoj membrani (osobito u proksimalnim
kanaliima) i na Na/HCO3-kotransport u bazolateralnoj membrani. Angiotenzin II pospjeuje
zadravanje natrij preko luminalne i bazolateralne membrane.
ADH poveava proizvodnju cAMP-a i aktivira protein kinaze vezujui se za V2-receptore u
zavrnim distalnim kanaliima i sabirno cijevi. Zatim se premjetaju proteini nazvani
akvaporini-2 ( AQP-2 ) na luminalnu stranu membrane i egzocitozom se stapaju s staninom
membranom stvarajui vodene kanale. Na bazolateralnoj membrani to ine AQP-3 i AQP-4,
no vjeruje se da oni nisu pod utjecajem ADH.

- 65 -
ANP (atrijski natrijueretski peptid) koi reapsorpciju natrija i vode i stvaranje renina, osobito
u sabirnim cijevima, a lue ga stanice atrija kao odgovor receptora na povean plazmatski
volumen pri npr. zatajivanju srca kada su srani atriji jako istegnuti zbog smanjenog
izbacivanja krvi.
Paratireoidni hormon poveava reapsorpciju Ca u distalnim kanaliima i moda u henleovoj
petlji. On takoer koi reapsorpciju fosfata u proksimalnim kanaliima i pospjeuje
reapsorpciju magnezija u Henleovoj petlji.
Simpatikus moe smanjiti ve pri blagoj aktivaciji izluivanje natrija i vode sa konstrikcijom
bubrenih arteriola smanjuje MGF zbog aktivacije alfa-adrenerginih receptora na epitelnim
stanicama bubrenih kanalia. Simpatikus aktivira i proizvodnju renina.

Klirens je volumen plazme koji bubrezi oiste od neke tvari u jedinici vremena. Iako se niti
jedna tvar ne moe potpuno ukloniti, klirens slui kao procjena bubrene funkcije (filtracija,
reapsorpcija, sekrecija) i za odreivanja veliine protoka krvi kroz bubrege. Ako je npr. u
svakoj litri plazme prisutno 1 mmol neke
tvari, a bubrezi izluuju 1 mmol te tvari,
onda se 1L plazme oisti od te tvari u minuti.
Inulin je tvar koja se slobodno filtrira poput
vode, ne reapsorbira se, niti secernira, tako
da je veliina izluivanja jednaka veliini
filtracije.

- 66 -
 FIZIOLOGIJA RESPIRACIJE. PLUNA VENTILACIJA.
REGULACIJA RESPIRACIJE
Funkcija respiracijskog sustava je:
1) Pluna ventilacija
2) Difuzija O2 i CO2 izmeu alveola i tkiva
3) Prijenos O2 i CO2 krvlju i tjelesnim tekuinama
4) Regulacija respiracije

Glavni (i jedini pri normalnom mirnom disanju) respiracijski mii je dijafragma. Pri
mirnom disanju kontrakcija dijafragme je odgovorna za udisaj, dok je izdisaj pasivni proces
koji nastaje jer plua sadravaju mnogo elastinih vlakana.
Prilikom udisaj dijafragma se pomie prema dolje, dok se rebra pomiu prema gore i van
poveava se volumen prsnoga koa. Prilikom izdisaja imamo obrnutu situaciju.

UDISAJ IZDISAJ

Pomoni inspiratorni miii:

- vanjski meurebreni miii
- mm. Scaleni
- mm. Serrati anterior
- m. sternocleidomastoideus

Pomoni ekspiratorni miii:

- unutranji meurebreni miii
- trbuni miii

Osnovni cilj ventilacije je odravanje optimalnog sastava alveolarnog zraka kako bi se

omoguila adekvatna izmjena plinova.
Jedan respiracijski ciklus sastoji se od inspirija (udisaja) i ekspirija (izdisaja).
Normalna frekvencija disanja je 12/minuti (12 respiracijskih ciklusa u 1 minuti).

- 67 -
Plua su poput balona i da nema sile koja ih dri proirenima, potpuno bi se ispuhala
uloga negativnog pleuralnog tlaka

Pleuralni tlak tlak u uskom prostoru izmeu plune pleure i pleure prsne stijenke.
Iznosi od 0.5 (- 0.75) kPa.
Alveolarni tlak tlak unutar plunih alveola (-0.1 (+0.1 kPa)).

MEHANIZAM DISANJA

Pluna popustljivost veliina irenja plua za svaku jedinicu porasta transpulmonalnog

tlaka (0.2 L / 0.1 kPa)
Elastine sile plua:
elastine sile samog plunog tkiva
elastine sile uzrokovane povrinskom napetou tekuine koja oblae unutarnje
stijenke alveola vanost surfaktanta (fosfolipidi, bjelanevine, ioni) lue ga
alveolarne stanice tipa II i on smanjuje povrinsku napetost

- 68 -
PLUNI VOLUMENI I KAPACITETI STATIKI TESTOVI
Spirometrija biljeenje volumena pri kretanju zraka u plua i iz njih

Statiki pluni testovi

Respiracijski minutni volumen ukupna koliina novog zraka koja svake minute ulazi u
dine puteve (= RV x frekvencija respiracije ~ 6L/min).

Alveolarna ventilacija koliina novog zraka u podruju respiracijskog sustava u kojem se

odvija izmjena plinova (alveole, alveolarni sakuli, alveolarni duktusi i respiracijski bronhioli).

Mrtvi prostor podruje u respiracijskom sustavu u kojem se ne odvija izmjena pilinova

150 ml. Razlikujemo anatomski i fizioloki mrtvi prostor.

- 69 -
ivana regulacija:
1) Simpatika regulacija adrenalin i noradrenalin (bronhalna dilatacija)
2) Parasimpatika regulacija acetilkolin (blaga do jaka kontrakcija)

Funkcije nosa: a) zagrijavanje zraka

b) vlaenje zraka
c) filtracija zraka (estice veliine do 4-6 mm)

PLUNA CIRKULACIJA

Karakteristike plune cirkulacije:

velika popustljivost arterijskog dijela
protok krvi kroz plua ~ SMV
smanjeni pO2 dovodi do kontrakcije krvnih ila u pluima
gradijent hidrostatskog tlaka utjee na protok krvi kroz plua
pri miinom radu se poveava protok krvi kroz plua, kao i broj otvorenih kapilara

- 70 -
Postoje tri zone protoka krvi kroz plua (2 u fiziolokim stanjima):
1. Zona protoka nema niti za vrijeme sistole niti za vrijeme dijastole (u fiziolokim
stanjima ne postoji)
2. Zona krv kroz plua tee samo u vrijeme sistole (fizioloki u vrcima plua)
3. Zona krv kroz plua tee kontinuirani, i za vrijeme sistole i za vrijeme dijastole
(fizioloki u plunim bazama)

PRIJENOS O2 I CO2 IZMEU ALVEOLA I TKIVA

Osnovni proces koji omoguava prijenos O2 i CO2 izmeu alveola i tkiva je difuzija.

Koncentraciju O2 u alveolama, kao i njezin tlak, odreuje ravnotea izmeu brzine apsorpcije
O2 u krv i brzine dolaska novog O2 u plua ventilacijskim procesom.

Alveolarni pCO2 poveava se izravno proporcionalno veliini stvaranja CO2 u tkivima, a

obrnuto je proporcionalan alveolarnoj ventilaciji.

RESPIRACIJSKA MEMBRANA DIFUZIJA PLINOVA

Respiracijska jedinica respiracijski bronhiol, alveolarni duktusi, atrij i alveole
Respiracijska membrana (pluna membrana) sve membrane zavrnih dijelova plua

imbenici koji odreuju brzinu prolaenja plinova kroz RM:

1) Debljina membrane
2) Povrina membrane
3) Difuzijski koeficijent plina u samoj membrani (za CO2 je 20x vei nego za O2)
4) Razlika tlakova izmeu suprotnih strana membrane

- 71 -
PRIJENOS O2 U KRVI
97 % vezano za Hb
3% otopljen u vodi plazme i stanica

Bohrov uinak Pri niem pH krivulja

disocijacije Hb se pomie udesno lake
otputanje kisika

PRIJENOS CO2 U KRVI

1) Prijenos u otopljenom stanju 7%
2) Prijenos u obliku bikarbonatnog iona (vanost karboanhidraze) 70%
3) U obliku karbaminohemoglobina (ne vezuje se na hem) 23%

REGULACIJA RESPIRACIJE
Centar za disanje nairoko razasute skupine
ivanih stanica smjetene bilateralno u
produljenoj modini i ponsu

1) Dorzalna respiracijska skupina izaziva inspiraciju i uspostavlja osnovni

respiracijski ritam.
2) Pneumotaksijski centar sudjeluje u kontroli frekvencije i naina disanja. alje
inhibicijske signale u inspiracijsko podruje i ograniava udisaj. Time posredno
djeluje na poveanje frekvencije respiracije.

- 72 -
 3) Ventralna respiracijska skupina moe uzrokovati i inspiraciju i ekspiraciju ovisno
o tome koji su neuroni podraeni. Ovi neuroni su inaktivni tijekom normalnog disanja,
ali tijekom snanih poticaja za poveanje plune ventilacije se aktiviraju. Osobito je
vaan uinak ekspiracijskih neurona koji uzrokuju kontrakciju unutranjih
meurebrenih, kao i abdominalnih miia tijekom snanih izdisaja.
4) (???) Apneustiko podruje alje stimulacijske impulse u inspiracijsko podruje
ime produljava inspiraciju dok je pneumotaksiko podruje inaktivno.

Hering - Breuerov refleks napuhavanja posredovan receptorima za istezanje smjetenih

po itavim pluima u stijenkama bronha i bronhiola koji u sluaju prevelikog rastezanja plua
alju vagusom signale u dorzalnu respiracijsku skupinu neurona djelujui inhibicijski. Time
prekidaju inspiracijski rastui signal ime se zaustavlja daljnje udisanje.

KEMIJSKA KONTROLA DISANJA

Kemosenzitivno podruje dinog centra
smjeteno bilateralno 1/5 mm ispod ventralne
povrine produljene modine
veoma je osjetljivo na promjene pCO2 ili
koncentracije vodikovih iona u krvi
kasnije podrauje ostale dijelove dinog centra,
uzrokujui pojaanu ventilaciju
Smatra se da vodikovi ioni podrauju neurone ovog
podruja. No, pretpostavlja se da u kemosenzitivno podruje
ne ulaze izravno, ve nastaju disocijacijom H2CO3, koja je
nastala spajanjem CO2 (koji je dospio difuzijom) i H2O.
Konani uinak je poveanje alveolarne ventilacije.

- 73 -
Periferni kemoreceptorski sustav
veoma je osjetljiv na promjene O2 u krvi (najosjetljiviji kad pO2 arterijske krvi padne
na vrijednosti izmeu 8,0 i 4,0 kPa), a manje na konc CO2 i vodikovih iona. Poveava
respiraciju, ali manje od oekivanog zbog posljedino smanjenog pCO2 i vodikovih
iona.
najvie kemoreceptora je smjeteno u karotidnim i aortalnim tjelecima. Protok krvi
kroz njih je izrazito velik tako da su cijelo vrijeme izloeni arterijskoj krvi.

POTICAJI KOJI UTJEU NA FREKVENCIJU I DUBINU RESPIRACIJE

- 74 -
 FIZIOLOGIJA PROBAVNOG SUSTAVA
FUNKCIJE PROBAVNOG SUSTAVA osigurati hranu, vodu i elektrolite. Da bi GIS
obavljao svoje funkcije potrebne su:
Kretnje sadraja kroz probavnu cijev
Izluivanje probavnih sokova, enzima i probava
Apsorpcija probavnih proizvoda, vode i elektrolita
Cirkulacija (perfuzija GIS-a)
Kontrola rada ivana i hormonska
Svaki dio probavnog sustava prilagoen je specifinim funkcijama

Stijenka probavnog sustava ima slojevitu strukturu

1. Sluznica je graena od epitela, lamine proprije i miinog sloja (lamina muscularis
mucosae). Lamina proprija sadri rahlo vezivno tkivo graeno od kolagenskih i elastinskih
niti. Miini sloj sluznice je najunutraniji dio crijevnog glatkog miia
2. Submukoza (podsluznica) graena je od rahlog vezivnog tkiva sa kolagenskim i
elastinskim nitima
3. Miinica sastoji se od unutranjeg krunog (cirkularnog)i vanjskog
uzdunog(longitudinalnog) sloja.
4. Seroza

Longitudinalni i cirkularni miini sloj (vanjski slojevi crijevne stjenke) zadueni su za

pokretljivost u probavnom sustavu, a unutarnji sloj (sluznica) zaduenje za sekreciju
probavnih sokova i apsorpciju hranjivih tvari.
Osnovna razlika grae tankog i debelog crijeva je u tome to sluznica tankog crijeva ima
RESICE!!!

GRAA I EL. AKTIVNOST GASTROINTESTINALNOG MIIA

Glatki mii graen je kao SINCICIJ (pukotinska spojita meu stanicama)
Vrste elektrinih valova glatkog miia GIT-a:
1. Spori valovi ne dovode do kontrakcije; nisu pravi a.p.
2. iljci pravi a.p.; dovode do kontrakcije

IVANI NADZOR GIS-a

1. Crijevni ivani sustav
MIJENTERINI
- lei izmeu uzdunog i krunog miinog sloja
- uglavnom ekscitacijski (parasimpatikus), inhibicijski (pilorini sfinkter i
ileocekalnisfinkter)

1. uzrokuje jaanje tonine kontrakcije

2. pojaava intenzitet i uestalost toninih kontrakcija
3. poveava brzinu provoenja ekscitacijskih valova uzdu crijevne stijenke

PODSLUZNINI SPLET lei u unutarnjem dijelu stijenke

1. nadzor lokalnog luenja

2. lokalne apsorpcije
3. lokalne kontrakcije

- 75 -
 submukozni i mijenterini spletovi zajedno sa drugim spletovima probavnog sustava
ine crijevni (enterini) ivani sustav
enterini sustav ima nadzornu funkciju i funkcionalan je i nakon presjecanja
simpatikih i parasimpatikih ivaca

2. Autonomni ivani sustav

parasimpatina inervacija ima kranijalni i sakralni dio
osim parasimpatikih vlakana za usta i drijelo kranijalni parasimpatikus dolazi u
probavani sustav iskljuivo parasimpatikim ivcima
kranijalni parasimpatikus obilno inervira jednjak, eludac i guterau dok je
inervacija slabije izraena u crijevu i to do kraja prve polovice debelog crijeva
sakralni parasimpatikus potjee od drugog do etvrtog sakralnog segmenta
kraljenie modine te putem pelvinih ivaca inervira distalnu polovicu debelog
crijeva
vlakna sakralnog parasimpatikusa imaju znaajnu ulogu u stvaranju defekacijskih
refleksa
ishodite simpatikih vlakna za probavni sustav su dijelovi kraljenike modine
izmeu petog torakalnog i drugog lumbalnog segmenta
nakon izlaska iz kraljenike modine veina preganglijskih vlakana koja inerviraju
crijevo ulazi u simpatiki lanac i putem njega dolazi do perifernih ganglija
periferni gangliji primjerice celijani i mezenterini gangliji posjeduju tijela veine
postganglijskih neurona od kojih se postganglijska vlakna putem postganglijskih
ivaca ire u sve dijelove probavnog sustava

GASTROINTESTINALNI REFLEKSI
1. REFLEKSI UNUTAR CRIJEVNOG IVANOG SUSTAVA luenje,
peristaltika, kontrakcije mijeanja, lokalni inhibicijski uinci
2. REFLEKSI CRIJEVO-PREVERTEBRALNI SIMPATIKI GANGLIJI-
CRIJEVO
GASTROKOLINI: signal iz eluca za pranjenje debelog crijeva
ENTEROGASTRINI: signali iz t. i d. crijeva inhibiraju eluani motilitet i
sekreciju
KOLONOILEALNI: signali iz d. crijeva inhibiraju pranjenje ileuma u d.
crijevo
3. REFLEKSI CRIJEVO-LENA MODINA ili MODANO DEBLO-GIT
iz eluca i duodenuma natrag u eludac (VAGUS): motorika i luenje
BOLNI REFLEKSI: inhibicija u cijelom GIT-u
DEFEKACIJSKI REFLEKSI

- 76 -
HORMONSKI NADZOR GIS a

VRSTE KRETNJI U GIS u

1. Peristaltika
PERISTALTINI ili MIJENTERINI REFLEKS
Kontrakcijski prsten oralno od rastegnutog mjesta, a
relaksacija crijeva analno od rastegnutog mjesta
(receptivna relaksacija)
Kontrakcijski prsten gura crijevni sadraj 5 do 10 cm u
smjeru prema anusu
kada mijenterinog spleta nema izostaje peristaltika
zakon crijeva

peristaltika je uroena osobitost mnogih cijevi graenih od sincicijskog miia

podraaj u bilo kojem dijelu krunog crijevnog miia uzrokuje prstenastu kontrakciju
koja se kree uzdu cijevi
najei stimulus za peristaltiku jest rastezanje crijeva
drugi podraaji koji mogu zapoeti peristaltiku jesu kemijski i fiziki nadraaj epitela
to oblae crijevo

2. Kretnje mijeanja (segmentalne kontrakcije)

mukanje sadraja -osigurava se kontakt sa probavnim enzimima i apsorpcijskom
povrinom
povremene lokalne konstrikcije segmentacijske kretnje i haustracija
trajanje 5-30 s

SPLANHNINI KRVNI OPTOK

Protustrujni tijek krvi u resicama - 80% krvi iz arterijskog kraja kapilare direktno pree u
venski kraj (anastomoze), a svega 20% dolazi do vrka resica

- 77 -
VAKANJE MASTIKACIJA
REFLEKS VAKANJA
1. hrana u ustima inhibira vane miie
2. sputanje donje eljusti
3. refleks istezanja eljusnih miia
4. povratna kontrakcija
5. podizanje donje eljusti, stiskanje zubi
6. ponovni pritisak hrane na sluznicu usne upljine
7. ponovno sputanje donje eljusti itd.

USITNJAVANJE HRANE
PROBAVLJANJE HRANE (enzimi u ustima)

GUTANJE DEGLUTACIJA
1. VOLJNA FAZA pritisak jezika prema natrag i gore prema nepcu voljno
protisnemo hranu u drijelo
2. FARINGEALNA FAZA nije pod utjecajem volje -dunik se zatvara, a jednjak
otvara-brz peristaltini val koji zapoinje u drijelu tjera zalogaj u gornji dio jednjaka,
traje manje od 2 sekunde
3. EZOFAGEALNA FAZA
Primarna peristaltika nastavak peristaltinog vala iz drijela za vrijeme faze gutanja
Sekundarna peristaltika rastezanje jednaka hranom koja je zaostala (nadzor:
jednjana mijeneterika vlakana, n vagus)
ispred peristaltinog vala je val relaksacije, koji dospije u donji dio jednjaka - relaksira
eludac i duodenum (priprema za prihvat hrane)

Donji ezofagealni (jednjani) sfinkter

na donjem kraju jednjaka nalazi se gastroezofagealni sfinkter
fizioloki je ovaj mii trajno kontrahiran za razliku od srednjeg dijela jednjaka
koji je normalno relaksiran
sprjeava vraanje (refluks) sadraja iz eluca u jednjak
ukoliko se gastroezofagealni sfinkter dostatno ne olabavljuje razvija se stanje
nazvano ahalazija
refluks spreava ventilno djelovanje kratkog odsjeka jednjaka koji se protee
u eludac

- 78 -
MOTORIKE FUNKCIJE GIS a

MOTORIKE FUNKCIJE ELUCA

1. Pohrana velikih koliina hrane dok se ne uspije probaviti u duodenumu (0,8 1,5 L)
2. Mijeanje hrane eluanim sokovima dok ne nastane polutekua masa HIMUS
3. Polagano otpremanje hrane iz eluca u tanko crijevo

Pilorika crpka pranjenje eluca

Srednji dio eluca irenje prema pilorusu gdje se proputa nekoliko mililitara
himusa usljed jakih 5-7kPa peristaltikih
Dvanaesnini imbenici koji koe pranjenje eluca
Hrana u duodenumu - inhibicijski enterogastrini ivani refleks kako bi se zaustavilo daljnje
pranjenje eluca.
On se provodi 3 ivanim putovima:
1. Duodenum eludac crijevnim ivanim sustavom
2. Izvancrijevni ivci idu u prevertrebralni simpatike ganglije. Simpatikus, koenje
peristaltike
3. Manjim dijelom vagusnim ivcima modano deblo

imbenici koji potiu pranjenje eluca

koliina hrane
gastrin - lui se na aciditet i hranu poveava kiselost i pranjenje eluca potie rad
pilorike crpke

MOTORIKE FUNKCIJE TANKOG CRIJEVA

mogu se podijeliti na kretnje mijeanja (segmentacijske) i kretnje potiskivanja
Atropin koi ekscitacijsku aktivnost crijevnog ivanog sustava i koi segmentacijske
kontrakcije
uz ivane signale na peristaltiku tankog crijeva utjeu hormoni gastrin,
kolecistokinin, inzulin, motilin i serotonin koji pospjeuju crijevnu pokretljivost
sekretin i glukagon inhibiraju kretnje tankog crijeva
frekvencija valova mijeanja u duodenuma je 12 u minuti a u ileumu 8 do 9

- 79 -
Funkcija ileocekalne valvule: sprjeava vraanje fekalnog sadraja iz debelog crijeva u
tanko crijevo. Gastrin otvara ileocekalnu valvulu.

MOTORIKE FUNKCIJE DEBELOG CRIJEVA

kretnje debelog crijeva su veinom
trome i mogu se podijeliti na
kretnje mijeanja
(HAUSTRACIJE) i potiskivanja
(MASOVNE KRETNJE)

KRETNJE MIJEANJA
(HAUSTRACIJE)
Segmentalne kretnje, velika kruna
suenja i kontrakcija uzdunog
/krunog miija,
vreasto ispupenje nepodraenih
djelova crijeva prema van
(haustracije)
30-60sek
polagane kretnje mijeanja i prevrtanja + apsorpcija (kao prevratanje lopatom)

- 80 -
MASOVNE KRETNJE
kretnje potiskivanja
obino 15 min. nakon doruka kontrakcija 20 cm debelog crijeva, koja potiskuje
sadraj distalno 2-3 min relaksacija
masovne kretnje ine osnovne kretnje kojima se potiskuje hrana iz poprenog kolona
do sigmoidnog crijeva

Gastrokolini i duodenokolini refleks: rastezanje eluca odnosno duodenuma uzrokuje

kontrakciju debelog crijeva i masovne kretnje

DEFEKACIJA
pranjenje crijeva
rektum ne sadri stalno fekalne mase, nego kad se napuni pokree refleks za
defekaciju
Defekacijom se mora opustiti:
- unutranji analni sfinkter (nije pod utjecanjem nae volje)
- vanjski analni sfinkter (pod utjecajem
nae volje)

DEFEKACIJSKI REFLEKSI
VLASTITI DEFEKACIJSKI
REFLEKSI
- rastezanje fecesom rektuma-
mijenteriki splet valovi
potiskivanja

PARASIMPATIKI
DEFEKACIJSKI REFLEKS
- sakralni ivani splet, parasimpatikus
pojaava defekacijski refleks

SEKRECIJSKE FUNKCIJE GIS a

lijezde probavnog sustava lue probavne enzime i sluz.

Vrste lijezda:
jednostanine mukozne lijezde (vraste stanice)
jamice (Liberkuehnove kripte)
tubularne lijezde eluca i gornjeg dijela duodenuma
slinovnice, guteraa, jetra

Bazalna sekrecija je mala. Veina sekreta se lui u odgovoru na hranu. Sekret slui za zatitu
sluznice i probavi hrane.

Mehanizmi regulacije eluane sekrecije

1) Direktna mehanika regulacija
hrana ljezdana stanica (uglavnom za luenje sluzi)

2) ivana regulacija
hrana aktivacija ivanog sustava
- 81 -
 parasimpatikus
potie sekreciju
pod njegovim nadzorom su: slinovnice, lijezde jednjaka i eluca,
guteraa, Brunnerove lijezde u duodenumu, distalni dio debelog
crijeva

simpatikus u naelu smanjuje sekreciju (vazokonstrikcija)

3) Hormonalna regulacija

hrana sluznica apsorpcija u krv poticanje ciljne

(otputanje hormona) lijezde
(guteraa, eludac, uni mjehur)

Luenje sline
1l/dan, pH = 6,0-7,0
sadri: serozni sekret (ptijalin) i mukozni sekret (mucin), pt, tiocijanatne ione,
proteolitike enzime (lizozim); ima veliku zatitnu ulogu
luenje sline pojaavaju i parasimpatikus i simpatikus (puno slabije)

lijezde slinovnice su:

parotidna lijezda
submandibularna lijezda
sublingvalna lijezda
bukalne lijezde

Luenje u elucu vrste lijezdi:

PILORINE LIJEZDE sadre malo peptinih i gotovo nimalo parijetalnih
stanica; sluz, gastrin, malo pepsinogena
KISELINSKE (GASTRINE) LIJEZDE sadre 4 vrste stanica:
mukozne lijezde sluz, pepsinogen
peptine (glavne) stanice pepsinogen
parijetalne (kiselinske, oblone) stanice HCl, unutranji faktor
kromafine stanice histamin

Nadzor eluanog luenja

stimulacija acetilkolin, histamin, gastrin (HCl)
inhibicija
pH <3 blokira luenje gastrina i inhibira ivane reflekse
tanko crijevo
enterogastrini refleks (ide preko mijenterinog pleksusa,
simpatikusa, vagusa; mogu ga izazvati rastezanje stijenke,
nadraaj, bjelanevine)
crijevni hormoni (sekretin, somatostatin, eluani inhibicijski
peptid GIP, vazoaktivni crijevni peptid VIP)

Guterano luenje
guteraa velika sloena lijezda, sastavljena od acinusa (lue probavne enzime) i
tubula (lue HCO3)
- 82 -
 guteraa lui oko 1 L soka/dan, uglavnom kao odgovor na prisutnost himusa u
gornjim dijelovima tankog crijeva
Enzimi
lue ih acinusi
optimalni pH za njihovo djelovanje je 7,0 8,0

1) Za razgradnju bjelanevina
lue se u inaktivnom obliku, a aktivira ih enterokinaza (lue je enterociti, te
ona prvo aktivira tripsinogen koji dalje aktivira sve druge enzime)
to su: tripsin i kimotripsin (razlae bjelanevine na peptide),
karboksipolipeptidaza (razlae bjelanevine na AK)
iste stanice koje lue tripsinogen, lue i tripsinski inhibitor

2) Za razgradnju ugljikohidrata
amilaza (razgrauje sve ugljikohidrate, osim celuloze, na disaharide i manji
dio na trisaharide)

3) Za razgradnju masti
lipaza (razgrauje neutralne masti na MK i monogliceride)
kolesterol esteraza (hidrolizira kolesterolske estere)
fosfolipaza (sa fosfolipida odcjepljuje MK)

HCO3 i H2O lue ih tubuli (epitelne stanice)

Nadzor nad guterainim luenjem

Faze luenja:
1, 2) Cefalina i gastrina
- pod utjecajem je vagusa (acetilkolin)
- prevladava luenje enzima, ali oni slabo dolaze do duodenuma jer se lui vrlo
malo guteranog soka

3) Intestinalna
- poinje dolaskom himusa u crijevo
- pod utjecajem je sekretina i kolecistokinina

Sekrecija u tankom crijevu

Liberkuhnove kripte nalaze se u podruju izmeu resica i pokrivene su epitelom koji se
sastoji od: vrastih stanica (lue sluz za podmazivanje i zatitu crijeva), enterocita (lue
crijevni sok koji je ista izvanstanina tekuina); pH = 7,5 8,0
Probavni enzimi tankog crijeva lue ih uglavnom enterociti koji pokrivaju resice (oni
migriraju iz dubine kripti; ivotni vijek resice je oko 5 dana)
- Peptidaze razlau dipeptide i tripeptide do aminokiselina
- Saharaza, maltaza, izomaltaza, laktaza razlau disaharide na monosaharide

- 83 -
 - Crijevna lipaza neutralne masti razlae na MK i glicerol

Nadzor nad luenjem iz tankog crijeva

- lokalni crijevni ivani nadzor glavnina
- kolecistokinin i sekretin izuzetno slabo su zastupljeni

Brunnerove lijezde
- nalaze se u gornjem dijelu duodenuma (izmeu pilorusa i pappile Vateri)
- lue lunatu sluz (slui za neutralizaciju HCl-a i zatitu sluznice duodenuma)
- poticaj za njihovo luenje su:
- nadraaj pripadajue sluznice
- vagus (simpatikus ih blokira)
- sekretin
Sekrecija u debelom crijevu
- postoje Liberkuhnove kripte, ali bez resica; nema luenja enzima ve postoje samo
mukozne stanice koje lue sluz i epitelne stanice koje lue HCO3
- pH = 8,0
- podraaj na luenje: direktni uinak na stanicu, lokalni ivani refleksi i zdjelini
parasimpatikus

APSORPCIJA
glavnina apsorpcije se odvija u tankom crijevu (7 9 L)
resice, kruni nabori i etkasta prevlaka poveavaju apsorpcijsku povrinu 1000 puta
(ukupno 250 m2)
3 osnovne vrste prijenosa: aktivni prijenos, difuzija, povlaenje otapalom

APSORPCIJA U TANKOM CRIJEVU

Apsorpcija vode
- odvija se po naelima osmoze i to difuzijom
- voda prometuje u oba smjera

Apsorpcija iona
u normalnim uvjetima se samo 0,5% gubi stolicom
potrebno je svakog dana apsorbirati 25 35 g (dnevno se unese 5 8 g, a u
Na+
crijevne sokove se izlui jo 20 30 g)
aldosteron snano potie resorpciju natrija na sve naine

Cl ide paracelularno kao posljedica resorpcije natrija
u himusu se spaja s H+ (koji je u himus doao u zamjenu za resorbirani natrij i
nastaje H2CO3 koja disocira na H2O i CO2 ostaje u lumenu dok CO2 difundira
HCO3
u stanicu resorbira se
u ileumu i debelom crijevu se HCO3 secenira u zamjenu za Cl
apsorbira se najvie u duodenumu i to aktivno, a apsorpcija odgovara dnevnim
Ca+ potrebama
pod utjecajem je PTH koji aktivira vitamin D koji onda potie apsorpciju Ca+
apsorpcija se odvija u svim dijelovima tankog crijeva i to izuzetno sporo
(nekoliko mg dnevno)
jetra lui apotransferin koji putem ui dolazi u duodenum i tamo vee eljezo
Fe+
te nastaje transferin; transferin se vee na svoj receptor na P stanica i
klatrinskom endocitozom se apsorbira; iz stanica transferin odlazi u krv i
nastaje plazmatski transferin

- 84 -
HIDROLIZA JE OSNOVNI PROBAVNI PROCES!!!

PROBAVA I APSORPCIJA UGLJIKOHIDRATI

PROBAVA I APSORPCIJA BJELANEVINA

- 85 -
PROBAVA I APSORPCIJA MASTI

APSORPCIJA U DEBELOM CRIJEVU

Proksimalni dio apsorpcijski kolon apsorpcija iona i vode
Distalni dio spremini kolon pohrana sadraja
Djelovanje bakterija u debelom crijevu
- probavljaju maleni dio celuloze
- stvaraju vitamin K (izuzetno bitno jer ga ne unosimo dovoljno hranom), B12,
tiamin, riboflavin, razliiti plinovi (flatus)
Feces sadri 75% vode i 25% krute tvari; smeu boju mu daju sterkobilin i urobilin

- 86 -
 FIZIOLOGIJA JETRE
Osnovna funkcionalna jedinica jetara je jetreni renji.
Protok krvi kroz jetra je velik (25% SMV), a otpor mali. Jetra slui kao spremnik krvi (oko
450 ml). Jetra ima veliku sposobnost regeneracije.
Jetra ima preko 1000 funkcija.

1. METABOLIKE FUNKCIJE JETARA

UGLJIKOHIDRATI
- pohranjivanje velike koliine
- pretvaranje galaktoze i fruktoze u glukozu
- glukoneogeneza (iz aminokiselina i glicerola)
- stvaranje raznih kemijskih spojeva iz meuprodukata u metabolizmu UH

Jetra je vana za odravanje normalne koncentracije glukoze u krvi puferska

funkcija jetara za glukozu

MASTI
- oksidacija masnih kiselina i stvaranje acetoctene kiseline (cjelokupan acetil-
CoA nastao oksidacijom ne moe se iskoristiti u jetri, pa se dvije molekule
spajaju meusobno i u obliku acetoctene kiseline odlaze do drugih tkiva)
- stvaranje lipoproteina
- stvaranje velikih koliina kolesterola i fosfolipida
- pretvaranje velikih koliina ugljikohidrata i proteina u mast putem
lipoproteina do masnog tkiva gdje se pohranjuje

PROTEINI
- deaminacija aminokiselina (da bi se iskoristile za stvaranje E ili pretvorile u
UH ili mast)
- stvaranje uree ime se odstranjuje amonijak (nastaje deaminacijom AK u jetri,
ali i djelovanjem bakterija u crijevu)
- stvaranje proteina plazme (90% sve osim dijela globulina) sposobnost
sinteze AK (transaminacijom ketokiselina) i prevorba AK u neke druge vane
tvari

POHRANJIVANJE VITAMINA I MINERALA

- A, D, K i B12; Fe (feritin = Fe + apoferitin), Cu, Zn

SINTEZA FAKTORA ZGRUAVANJA

- I, II, V, VII, IX, X (XI i XII) K-vitamin ovisni
- antiplazmin, inhibitor aktivatora plazminogena

UKLANJANJE I IZLUIVANJE LIJEKOVA, HORMONA I DR.

- 87 -
2. STVARANJE UI
- jetra lui oko 0,6 1 L ui/dan
- u stvaraju hepatociti; poetna u je puna unih kiselina i kolesterola, a u
unim kanaliima joj se dodaje otopina HCO3 nakon stimulacije sekretinom
- oko 450 ml ui se moe pohraniti u unom mjehuru (V = 30 60 ml), jer se
prilikom pohrane u uguuje (aktivna resorpcija Na+, pasivna Cl, te
resorpcija vode)

Funkcije ui su:
- izluivanje otpadnih tvari (bilirubin, suviak kolesterola)
- luenje unih kiselina za probavu masti (emulgiranje i stvaranje micela)

Sastav ui:
- une soli (50%)
- bilirubin
- kolesterol (okruen je lecitinom i unim solima pa se ne moe taloiti)
- lecitin
- elektroliti plazme i voda (apsorbiraju se prilikom uguivanja)

Sinteza unih soli 94% unih solu podlijee enterohepatikoj cirkulaciji

- 88 -
 Pranjenje unog mjehura
kolecistokinin (kontrakcija unog mjehura, relaksacija Odijevog sfinktera)
acetilkolin (slabije)
sekretin (luenje NaHCO3, ali ne i luenje iz hepatocita)

3. KONJUGACIJA BILIRUBINA
Normalna koncentracija = 9 mol/L (uglavnom slobodan)
utica kada je koncentracija > 25 mol/L

4. SINTEZA PROTEINA AKUTNE FAZE

- C-reaktivni protein, haptoglobin, ceruloplazmin, transferin, alfa1-antitripsin

- 89 -
 METABOLIZAM
METABOLIZAM - proces koji podrazumijeva kemijske reakcije koje se odvijaju u tijelu.
Moe se definirati i kao postizanje energetske ravnotee izmeu anabolizma (reakcije sinteze)
i katabolizma (reakcija razgradnje).

ANABOLIZAM - kemijske reakcije u kojima od jednostavnijih spojeva nastaju

sloeniji (npr. nastajanje proteina iz aminokiselina).
KATABOLIZAM - kemijske reakcije razgradnje kompleksnih kemijskih spojeva u
jednostavnije (npr. razgradnja glikogena u molekule glukoze).

Adenozin-trifosfat (ATP) je visokoenergetska molekula, kemijski spoj koji je prisutan u

svim stanicama, a one ga koriste kao glavni izvor energije u slijedeim kemijskim reakcijama:

ATP daje energiju za:

1. aktivan prijenos molekula kroz staninu membranu
2. diobu i rast stanica
3. miinu kontrakciju
4. ljezdanu sekreciju
5. ivanu vodljivost
6. fizioloke funkcije potrebne za pravilan rad organizma

METABOLIZAM UGLJIKOHIDRATA
Glukoza, fruktoza i galaktoza su glavni monosaharidi. Nakon apsorpcije galaktoza i
fruktoza uglavnom prelaze u glukozu, te se u stanicama dalje iskoritavaju za dobijanje
energije ili za sintezu drugih spojeva.
Za prijenos glukoze kroz staninu membranu svih stanica (osim jetrenih i modanih) potreban
je inzulin.
Normalna koncentracija glukoze u krvi iznosi izmeu 3,3 5,5 mmol/L, a ak i nakon obroka
rijetko naraste na konc. vie od 7.8 mmol/L osim u osobe koja boluje od eerne bolesti
(OGTT).
Nakon ulaska u stanicu glukoza se fosforilira (enzim glukokinaza ili heksokinaza), pri emu
nastaje glukoza-6-fosfat. Fosforilirana glukoza ne moe izai iz stanice. Jedino iz stanica koje
imaju enzim glukoza-fosfataza (jetrene stanice, te stanice bubrenog i crijevnog epitela),
glukoza moe ponovno izai iz stanica u krvotok.

- 90 -
Glikoliza proces razgradnje glukoze pri emu nastaju dvije molekule ATP
Glukoza + 2ADP + 2PO43- 2 Piruvat + 2ATP + 4H
Ciklus limunske kiseline (Krebsov ciklus) - slijed kemijskih reakcija u kojima se acetlni dio
molekule acetil koenzima A razgrauje do ugljinog dioksida, vodikovih atoma i 2ATP-a
2 acetil-CoA + 6H2O + 2ADP 4CO2 + 16H + 2 ATP

OKSIDATIVNA FOSFORILACIJA proces koji se odvija u mitohondrijima, a obuhvaa

niz reakcija redukcije i oksidacije koje omoguavaju prijenos vodikovih iona i stvaranje 32
(34) molekule ATP.

GLIKOGENEZA proces stvaranje glikogena iz molekula glukoze. Proces se moe odvijati

u svim stanicama, ali najvie u miinim i jetrenim. Stimulira ju inzulin.
GLIKOGENOLIZA - proces razgradnje glikogena. Glikogenolizu potiu adrenalin i
glukagon.
GLUKONEOGENEZA-proces nastanka glukoze iz aminokiselina i glicerolskog dijela
masti. Sniena koncentracija ugljikohidrata u stanicama i sniena razina eera u krvi potiu
glukoneogenezu. Najvaniju ulogu u tom procesu ima hormon kortizol, te glukagon i tiroksin.

METABOLIZAM LIPIDA
U lipide ubrajamo:
neutralne masti (trigliceride)
fosfolipide
kolesterol

Lipidi se iz hrane apsorbiraju u limfu u obliku hilomikrona, a iz limfe prelaze u vensku krv.

Stanice masnog tkiva i jetre sadre enzim lipoprotein lipaza koja katalizira slijedeu
reakciju:

Trigliceridi slobodne masne kiseline + glicerol

Nakon to su difundirale kroz membrane stanica masnog tkiva ili jetre, slobodne masne
kiseline se esterificiraju glicerolom (nastalim u metabolikim procesima) u trigliceride.

LIPOPROTEINI estice koje se sastoje od bjelanevina, triglicerida, fosfolipida i

kolesterola. Osnovna im je uloga prijenos raznih vrsta lipida po tijelu, a razlikujemo ih vie
vrsta:
1. Hilomikroni - imaju najmanju gustou jer sadre najvie triglicerida (egzogenog
porijekla)
2. VLDL (lipoproteini vrlo male gustoe) sadre velike koncentracije endogenih
triglicerida (stvorenih u jetri) i umjerene fosfolipida i kolesterola
3. LDL (lipoproteini male gustoe) sadre manje koncentracije triglicerida i visoke
koncentracije kolesterola (dovode ga stanicama) i fosfolipida
4. IDL (lipoproteini srednje gustoe) meustupanj u pretvorbi VLDL-a u LDL
5. HDL (lipoproteini velike gustoe) sadre oko 50% bjelanevina i manje
koncentracije lipida. Vana uloga im je uklanjanje kolesterola iz stanica.

- 91 -
LIPOLIZA proces razgradnje masti na slobodne masne kiseline i glicerol. Stimulira ju
smanjena koliina glicerola u stanici. U tom sluaju dolazi do pojaane aktivnosti stanine
hormonski osjetljive trigliceridne lipaze. Aktiviraju ju adrenalin i noradrenalin, te
glukokortikoidi (kortizol), tiroksin i nedostatak inzulina.
Masne kiseline nastale na taj nain spajaju se s albuminom u plazmi. Normalna koncentracija
slobodnih masnih kiselina u plazmi je ~ 150 mg/L.
LIPOGENEZA proces sinteze masti iz slobodnih masnih kiselina i glicerola.

Funkcije jetre u metabolizmu lipida:

1) Razgradnja masnih kiselina u male spojeve koji se mogu iskoristiti za dobivanje
energije;
2) Sinteza triglicerida (uglavnom iz ugljikohidrata, a djelomino iz bjelanevina);
3) Sinteza drugih lipida iz slobodnih masnih kiselina, posebice fosfolipida i kolesterola.

Trigliceridi slue prvenstveno za dobijanje energije. Slobodne masne kiseline se razgrauju u

mitohondrijima procesom -oksidacije ime nastaje odgovarajui broj molekula acetil CoA
koje se dalje ukljuuju u Krebsov ciklus (ciklus limunske kiseline).
Takoer iz acetil CoA u jetri mogu nastati i keto tijela acetoctena kiselina, -hidroksi
maslana kiselina i aceton koja se dalje mogu iskoritavati u perifernim tkivima do kojih se
prenose putem krvi.
Ugljikohidrati se mogu pretvoriti u masne kiseline preko acetil CoA.
Glicerolski dio molekule triglicerida nastaje iz -glicerofosfata (meuprodukt u procesu
glikolize).
Aminokiseline takoer mogu prijei u lipide preko acetil CoA.

Regulacija unosa hrane

Centar za regulaciju unosa hrane nalazi se u hipotalamusu.
Hormoni koji se lue nakon uzimanja obroka i prilikom probave hrane koe uzimanje hrane i
potiu osjeaj sitosti te poveava potronju energije (kolecistokinin, inzulin, PYY...)
Grelin njegova koncentracija se povisuje tijekom gladovanja potie uzimanje hrane i
smanjuje potronju energije.

METABOLIZAM BJELANEVINA
Osnovne bjelanevine plazme su: albumin, globulin i fibrinogen. Uglavnom se (osim -
globulina) stvaraju u jetri.

Aminokiseline su osnovni monomeri bjelanevina. U perifernoj krvi im je koncentracija

izmeu 350-650 mg/L plazme.
Bjelanevine nastaju u stanici na ribosomima prema zapisu na mRNA. Taj proces stimulira
hormon rasta i inzulin.

Aminokiseline mogu sluiti kao izvor energije. Ta se razgradnja gotovo u potpunosti odvija u
jetri, a poinje njihovom deaminacijom. U tom procesu nastaje keto kiselina koja se moe
ukljuiti u Krebsov ciklus, a amino skupina prelazi u amonijak koji u jetri prelazi u ureju.
Amino skupina se moe vezati i za drugu keto kiselinu koja time prelazi u novu aminokiselinu
(npr. piruvat u alanin).
Neke su deaminirane aminokiseline sline razgradnim produktima koji nastaju u metabolizmu
glukoze i masnih kiselina (npr Alanin Piruvat; Glutamat a-ketoglutarat...).

- 92 -
Pretvorba aminokiselina u glukozu ili glikogen se zove glukoneogeneza, a u ketokiseline ili
masne kiseline zove se ketogeneza.

REGULACIJA TJELESNE TEMPERATURE

IMBENICI STVARANJA TOPLINE U TIJELU

1. Bazalni metabolizam
2. Miina aktivnost
3. Metabolizma tiroksinom
4. Stanini uinak adrenalina, noradrenalina, simpatikusa
5. Kemijska aktivnost stanica zbog stanine temperature
6. Probava,apsorpcija i pohrana hrane

Homeotermni organizmi
imaju visok intenzitet metabolizma tj. veliku proizvodnju topline
uglavnom griju tijelo vlastitim metabolizmom
evolucijom razvili mehanizme koji odravaju stalnu temperaturu unutranje jezgre
izmeu 36,5 37,1 C (26 42 C) u irokom rasponu okolinih temperatura
temperatura jezgre bitno je razliita od temperature okolia

Raspon tjelesnih temperatura

T (C) Simptomi
paraliza miia,
28 inhibicija CNS-a, koma,
smrt
hipotalamus gubi
30
regulacijsku sposobnost
33 gubitak svijesti
37 normalno
toplinska iscrpljenost,
42
grevi
smrt ireverzibilna
44
denaturacija proteina

- 93 -
ivi organizam termodinamiki otvoren sustav

Stvaranje i izdavanje topline

Izmjena topline s okoliem:
Unutranje voenje topline
- kondukcija difuzija topline kroz intersticij od stanica do krvi (15%)
- konvekcija prijenos topline krvlju
Vanjska izmjena topline izmeu
koe i okolia
- radijacija infracrveno
zraenje (60%)
- kondukcija voenje na
predmete (5%)
- konvekcija voenje u
zrak
- evaporacija hlapljenje
(20%) = neosjetno (0,7
L/dan), znojenje (50 ml/h
4 L/h)

Radijacija
- prijenos topline izmeu predmeta koji nisu u izravnom dodiru
- svi predmeti ija je temperatura via od apsolutne nule zrae i apsorbiraju infracrvene
zrake
- topliji predmeti izdaju vie topline nego to je apsorbiraju, pa se hlade
- hladniji predmeti apsorbiraju vie topline nego to zraenjem izdaju, pa se zagrijavaju

Kondukcija
- voenje topline na predmete i u okolni zrak
- ovisi o svojstvima predmeta i temperaturnom gradijentu

- 94 -
 Evaporacija
- hlapljenje tekuine s povrine predmeta
- hlapljenje moe biti s povrina sluznica (dini sustav) ( ~ 0,7 L/dan) i hlapljenje preko
koe (znojenjem)
- za isparavanje 1 L vode treba oko 2403 kJ
- veliina hlapljenja ovisi o postotku vlage u okoliu i o strujanju zraka

Temperaturni slojevi pri razliitim okolinim temperaturama

Ravnotea izmeu stvaranja i izdavanja topline

- 95 -
Regulacija tjelesne temperature preko hipotalamikog integracijskog centra
proizvodnja, uvanje i izdavanje topline
temperatura koe
temperatura tople jezgre

Kontrola tjelesne temperature

termoreceptori povrinski (koa), duboki
(unutranji organi) i centralni (hipotalamus)
hipotalamiki integracijski centar
termoregulacijski odgovori
- termoneutralnost i vazomotorika regulacija
- hladni stres i metabolika regulacija
- toplinski stres regulacijom evaporacije

Mehanizmi kontrole tjelesne temperature

Mehanizmi snienja temperature

1. VAZODILATACIJA (u koi; inhibicija simpatikih sredita u hipotalamusu tj.
inhibicija vazokonstriktornih sredita)
2. ZNOJENJE (povienje temperature jezgre >37C)
3. SMANJENJE STVARANJA TOPLINE (inhibirani mehanizmi drhtanja i kemijske
termogeneze)

Mehanizmi povienja temperature

1. VAZOKONSTRIKCIJA
2. PILOEREKCIJA
3. TERMOGENEZA (drhtanje; simpatika aktivacija rasplitanje oksidativne
fosforilacije i oslobaanje topline bez stvaranja ATP-a; luenje tiroksina)

- 96 -
Aklimatizacija
proces kojim se tijelo privikava na razlike temperatura
prilagodba organizama na normalno funkcioniranje u okoliu
to su ekstremniji uvjeti potrebno je vie vremena
minimum trajanja aklimatizacije 3-5 dana, veina osoba 2-3 tjedna
dvostruko poveanje maksimalne veliine znojenja
smanjenje gubitka soli u znoju i urinu na niticu (s 30 g na 5g)
redukcija protoka krvi kroz kou
stabilna srana frekvencija

- 97 -
 ENDOKRINOLOGIJA, LIJEZDE I HORMONI

Tjelesne funkcije nadziru ivani, hormonski i imunoloki sustav.

Endokrini sustav
koordinira funkcije stanica
koristi kemijske signale za komunikaciju medu stanicama
odgovor na endokrini signal odvija se u rasponu od nekoliko minuta do nekoliko sati

HORMON tvar koju lui jedna skupina stanica direktno u krv, a ostvaruje uinak na
udaljenom mjestu. Hormone lue endokrine lijezde ili specijalizirane stanice
1. Djelovanje sporije u usporedbi s ivanim sustavom;
2. Izrazito male koncentracije dovoljne za postizanje eljenog uinka

PODJELA HORMONA
1. PREMA IZVORU
opi hormoni - hormoni u uem smislu rijei, izluuje u krv specijalizirana nakupina
stanica tj. endokrina lijezda (npr. inzulin)
tkivni (lokalni) hormoni izluuje u krv tkivo koje inae obavlja drugu funkciju, a
samo usput i endokrinu (npr. probavni hormoni)
stanini hormoni - izluuju u okoli pojedinane stanice, a djeluju na susjedne stanice
(npr.citokini)

2. PREMA PUTU PRIJENOSA

endokrini hormoni prenosi se krvlju iz jednog u drugo udaljeno tkivo (npr.
kortikotropin)
neurokrini hormoni neurohormon se prenosi aksonom, pa potom krvnom strujom
(npr. ADH)
parakrini i autokrini hormoni - prenosi se medustaninom tekuinom do susjednih
razliitih (parakrinih) ili istih (autokrinih) stanica (npr. somatostatin u guterai)

3. PREMA KEMIZMU
proteini (peptidi) - hormoni hipofize, inzulin, glukagon, parathormon, tireokalcitonin
amini, derivati tirozina - tireoidni hormoni, kateholamini
steroidi glukokortikoidi, mineralokortikoidi, spolni hormoni, metaboliti vitamina D

4. PREMA FUNKCIJI
efektorni hormoni izravno djeluje na izvrne organe (npr. estrogeni)
tropni hormoni regulira stvaranje i luenje efektornih hormona (npr. tireotropin)
liberin, statin - hormoni koji oslobada (realising hormoni) i hormon koji inhibira
hormon adenohipofize (npr. TRH)

5. PREMA VRSTI OBAVIJESTI

upravljaki hormoni - ima kvantitativan uinak ovisan o koncentraciji (npr.
alodsteron)
permisivni hormoni - omoguuje odreeni proces neovisno o koncentraciji (npr.
tiroksin)

- 98 -
6. PREMA REGULACIJI NJIHOVE KONCENTRACIJE
Hormoni iji se uinak regulira koncentracija hormona se mijenja ovisno o
promjeni nadzirane veliine (npr. inzulin)
Hormoni ija se koncentracija regulira hormoni ija je koncentracija manje vie
stalna tijekom dugog vremena (npr. tiroksin)

MEHANIZMI HORMONSKOG DJELOVANJA

Hormon se vezuje za specifini receptor na stanici ili unutar nje. Takav kompleks pokree
neku od slijedeih reakcija:
1) Membranski receptor mijenja konformaciju po vezivanju hormona, te aktivira druge
glasnike koji prenose informaciju za odreenu aktivnost stanice (proteinski i peptidni
hormoni)
2) Intracitoplazmatski ili intranuklearni receptori zajedno u kompleksu s hormonom, koji
je u difundirao u citoplazmu, potiu ili koe prepisivanje odreenih gena (steroidni
hormoni, tiroksin, trijodtironin)

KONTROLA IZLUIVANJA HORMONA

1. Bioritam (npr. kortizol se najvie izluuje tijekom ranog jutra)
2. Kontrola ivanim sustavom sr nadbubrene lijezde, hipofiza i pinealna lijezda
3. Kontrola mehanizmom povratne sprege

MEHANIZMI RAZGRADNJE I UKLANJANJA HORMONA

1. Metabolika razgradanja u tkivima
2. Vezanje u tkivima
3. Izluivanje preko jetre u u
4. Bubreno izluivanje urinom

Eliminacija hormona iz krvi (klirens)

HIPOTALAMUS
Hipotalamus nadzire rad hipofize, a sam je nadziran iz cijelog CNSa. Lui hipotalamusne
hormone koji potiu ili koe luenje hormona iz hipofize, a do adenohipofize dolaze
hipotalamino-hipofiznim portalnim ilama (krvlju)
TRH (faktor koji oslobaa tireotropni hormon)
CRH (faktor koji oslobaa kortikotropin)
GHRH (faktor koji oslobaa hormon rasta)
GnRH (faktor koji oslobaa gonadotropine)
PIF (faktor koji inhibira prolaktin)

HIPOFIZA
Hipofiza je lijezda veliine 1cm, smjetena u turskom sedlu i povezana s hipotalamusno-
hipofiznim drkom.
1) Prednji reanj (Adenohipofiza)
2) Stranji reanj (Neurohipofiza)

- 99 -
Prednji reanj (Adenohipofiza)
Hormon rasta (GH)
1) Utjee na rast svih stanica
2) Poveava sintezu, a smanjuje razgradnju proteina
3) Troi masti radi dobivanja energije
4) Smanjuje iskoritavanje glukoze u tijelu (koi njezin ulazak u stanice i razgradnju, a
poveava odlaganje glikogena)

Adenokortikotropni hormon (ACTH) potie luenje hormona kore nadbubrene

lijezde
Tireotropni hormon (TSH) potie luenje hormona titnjae
Hormon koji stimulira folikule (FSH) potie rast folikula prije ovulacije i rast
spermija u testisima
Luteinizacijski hormon (LH) potie razvoj utog tijela i luenje spolnih hormona
(estrogena, progesterona i testosterona)
Prolaktin potie razvoj mlijenih lijezda i stvaranje mlijeka)

Srednji reanj (Neurohipofiza)

ADH (Vazopresin) zadrava vodu u bubrezima, potie vazokonstrikciju i povisuje
krvni tlak
Oksitocin potie kontrakcije maternice tijekom poroaja i kontrakcije mioepitelnih
stanica u dojkama tijekom dojenja

HORMONI TITNJAE
1) Folikuli lue tiroksin (T4) i trijodtironin (T3)
2) Parafolikularne stanice lue kalcitonin

titnjaa je jodna crpka, hvata jod (1 mg/tjedno) i ugrauje u protein tireoglobulin.

Enzimi titnjae ugrauju jod u tireoglobulin, te stvaraju T3 i T4, koji se u stanicama folikula
otcjepljuju od tireoglobulina, ulaze u krv i veu se za globuline. Ti hormoni se dalje veu za
unutarstanini receptor za T3 (T4 T3) i potiu prepisivanje gena.

Uinak hormona T3 i T4:

potiu rast
u stanicama poveavaju broj mitohondrija
poveava se aktivni transport u stanicama
poveavaju frekvenciju srca i disanja, protok krvi i MVS
poveavaju luenje probavnih sokova, te tek
poveavaju bazalni metabolizam
potiu metabolizam UH i masti
ubrzavaju modani rad, no mogu dovesti i do disocijacije modanih aktivnosti
posredno dovode do slabosti miia

Regulacija luenja
Mehanizam povratne sprege: dovoljno T3 i T4 koi luenje TSH. Jedan od najbolje poznatih
podraaja za luenje TRH je hladnoa.

- 100 -
HORMONI NADBUBRENE LIJEZDE
1) KORA NADBUBRENE LIJEZDE lui kortikosteroide
2) SR NADBUBRENE LIJEZDE je funkcijski vezana za simpatikus.

Hormoni kore nadbubrene lijezde (kortikosteroidi)

1) MINERALOKORTIKOIDI djeluju na koncentraciju elektrolita u plazmi
Aldosteron
- reapsorbira Na+ i vodu iz bubrenih kanalia, a secernira K+
- djelomino moe i secernirati H+ u bubrenim kanaliima (umjerena alkaloza)
- regulacija luenja:
hiperkalijemija i acidoza
hiponatremija i nizak tlak
reninsko angiotenzinski sustav
ACTH

2) GLUKOKORTIKOIDI djeluju uglavnom na metabolizam

Kortizol
- poticanje glukoneogeneze i smanjeno iskoritavanje glukoze u stanicama (osim
u jetri) POVEAVA GUK
- smanjuje sintezu i poveava razgradnju bjelanevina poveana konc. AK u
krvi
- smanjuje prijenos AK u ekstrahepatina tkiva
- mobilizira i razgrauje mast iz masnog tkiva, ali ju odlae u vrat, ramena i
gornji dio prsnog koa
- protuupalno i imunosupresijsko djelovanje
- regulacija luenja: ACTH mehanizmom negativne povratne sprege

Spolni hormoni (estrogen, progesteron i testosteron)

Hormoni sri nadbubrene lijezde

1) ADRENALIN
2) NORADRENALIN

1) Uzrokuju vazokonstrikciju i porast krvnog tlaka

2) Glikogenoliza i lipoliza

GUTERAA
Acinusi egzokrini dio, lui probavne enzime
Langerhansovi otoii endokrini dio

a stanice lue glukagon

b stanice lue inzulin
d stanice lue somatostatin

Inzulin
- polipeptid iji je primarni uinak omoguavanje ulaska glukoze u stanice. Nije
iskljuivo potreban jedino za njezin ulazak u modane i jetrene stanice, kao i za
miine tijekom jaeg miinog rada

- 101 -
 Metabolizam eera
1) U jetri i miiu stimulira glikogenezu
2) Viak glukoze pohranjuje u obliku masti. Mast se prenosi i u masno tkivo preko
lipoproteina
3) Koi glukoneogenezu
Ukupan uinak je smanjenje GUK.
Izmeu obroka jetra razgrauje glikogen i otputa glukozu u krv
Na luenje inzulina utjee povien GUK, a nekad i neke aminokiseline (Ala, Arg)
(poticanje sinteze bjelanevina).
Hipoglikemija GUK < 2.5 mmol/L

Metabolizam masti
1) Pospjeuje sintezu masti u jetrenim stanicama i njihov prijenos u masno tkivo
2) Koi lipolizu
3) Pospjeuje unos glukoze u masne stanice, gdje se ona korisi za sintezu glicerola
4) Koritenjem masti za energiju stvaraju se velike koliine keto tijela
5) Pri nedostatku inzulina dolazi do lipolize, te se u plazmi pojavljuju razgradni produkti
masti: glicerol i SMK, koji u jetri potiu nastanak fosfolipida, kolesterola i TGL, kao i
ukupnih lipoproteina

Metabolizam bjelanevina
1) Ulazak AK, K+, Mg2+ i PO43- u stanice
2) Poveava sintezu novih bjelanevina i rast
3) Poveava prepisivanje gena
4) Sprjeava razgradnju bjelanevina

Glukagon
- potie ga niska GUK, kao i neke AK ((Ala, Arg) (radi glukoneogeneze))

1) Glikogenoliza u jetri
2) Glukoneogeneza u jetri

Ukupan uinak je poveanje GUK

PARATIREOIDNI HORMONI I
KALCITONIN

Paratireoidni hormon
PTH je bjelanevina koja se lui u paratireoidnim
lijezdama:
Glavne stanice lue veinu PTH
Oksifilne stanice (? uloga)

1) Apsorpcija Ca2+ i fosfata iz kosti

2) Smanjena tubularna reapsorpcija fosfata u
bubrezima
3) Poticanje tubularne respsorpcije Ca2+
4) Aktivacija vitamina D

- 102 -
Vitamin D ima vanu ulogu u apsorpciji i odlaganju kosti i bez njega djelovanje PTH na
apsorpciju kosti bi bilo smanjeno.
U manjim koncentracijama pospjeuje kalcifikaciju kosti uslijed poveane apsorpcije kalcija i
fosfata iz crijeva.

Regulacija luenja: Snienje Ca2+ potie aktivnost PTH

Kalcitonin
Lue ga parafolikularne stanice (stanice C) smjetene u intersticijskom tkivu izmeu folikula
titnjae. Primarna uloga mu je smanjivanje koncentracije Ca2+ u krvi.
Regulacija luenja: Povienje koncentracije Ca2+ potie aktivnost kalcitonina.

MUKI SPOLNI HORMONI

Testosteron
Testosteron se stvara u intersticijskim Leydigovim stanicama, a poinje se stvarati priblino u
2. mjesecu ivota. Male koliine androgena takoer stvara i kora nadbubrene lijezde.

Djelovanje:
razvoj primarnih i sekundarnih osobina mukarca
rast dlaka po licu, prsima i pubinom podruju
elavost
glas hipertrofija sluznice grkljana
podebljavanje koe po itavom tijelu
poveava sintezu bjelanevina (muskulatura vea za 50% nego kod ena)
poveava ukupnu koliinu kotanog matriksa, a time i koliinu Ca2+ u organizmu
poveava broj eritrocita

Regulacija luenja: Preko FSH (potie razvoj spermatogonija u spermatocit) i LH (potie

Leydigove stanice da stvaraju testosteron). GnRH vri nazdor nad luenjem testosterona po
principu negativne povratne sprege.

GnRH LH testosteron GnRH

ENSKI SPOLNI HORMONI

enski spolni hormoni su pod utjecajem djelovanja FSH i LH koji nadziru rast i razvoj
folikula u jajnicima.
U prvom dijelu enskog spolnog ciklusa granulozne i tekalne stanice strome lue estrogen i
progesteron.
U drugoj fazi velike koliine estrogena, a osobito progesterona lui uto tijelo (granulocitne
stanice su prele u luteinske). Velika koliina progesterona i estrogena inhibira stvaranje FSH
i LH. No, 12. dan nakon ovulacije, uto tijelo u potpunosti degenerira, te adenohipofiza
ponovno poinje luiti FSH i LH koji potiu rast novih folikula i zapoinju novi ciklus.
Menstruacija se javlja zbog slabog luenja progesterona i estrogena pri kraju ciklusa.
Za ovulaciju je bitan preovulatorni val LH i FSH.

- 103 -
Estrogeni
razvoj primarnih i sekundarnih osobina ene
poveava osteoblastinu aktivnost
potie odlaganje veih koliina masti u potkona tkiva
omoguuje bolju proiljenost koe

Progesteron
poticanje sekrecijskih promjena u endometriju uterusa ime se on priprema za
implantaciju oploenog jajaca
pospjeuje sekrecijske funkcije jajovoda (vano za oploeno jajace)
potie razvoj renjia u alveolu dojke ime alveolarne stanice poprimaju sekretorna
obiljeja, ali ne izluuju mlijeko

- 104 -
 FIZIOLOGIJA IVANOG SUSTAVA

ORGANIZACIJA CNS a
neuron centralnog ivanog sustava (CNS) je osnovna funkcijska jedinica
CNS ima 100 x 109 neurona
ulazni signali dospijevaju preko sinapsi na neuronskim dendritima i sinapsi na
neuronskom tijelu
izlazni signali putuju jedinim aksonom koji izlazi iz neurona

SENZORIKI DIO OSJETNOG SUSTAVA OSJETNI RECEPTORI

Veina aktivnosti ivanog sustava zapoinje osjetnim doivljajem preko osjetnog
receptora
Somatski dio ivanog sustava dobiva informacije preko perifernih ivaca a potom se
informacije prenose u:
a) sve razine kraljenine modine;
b) retikularnu tvar produljene modine, ponsa i mezencefalona;
c) mali mozak;
d) talamus;
e) podruja kore velikog mozga

MOTORIKI DIO EFEKTORI

motorike funkcije ivanog sustava obuhvaaju:
1) kontrakciju skeletnih miia;
2) kontrakciju glatkih miia u unutarnjim organima;
3) luenje egzokrinih i endokrinih lijezda
miie i lijezde nazivamo efektorima jer obavljaju funkcije kojima upravljaju ivani
signali
skeletna motorika ivana os nadzire kontrakcije skeletnih miia
autonomni ivani sustav nadzire glatke miie i lijezde

OBRADA INFORMACIJE
jedna od najvanijih funkcija ivanog sustava je obrada ulaznih informacija
99% ulaznih informacija odbacuju se kao nevane
usmjeravanje i obraivanje informacija naziva se integracijskom funkcijom ivanog
sustava

Uloga sinapsi u obradi informacija

sinapsa je mjesto povezivanja dvije ivane stanice
djelatnost sinapse je selektivna

POHRANJIVANJE INFORMACIJA PAMENJE

veina se informacija pohranjuje u kori velikog mozga dok se manji broj informacija
pohranjuje u bazalnim ganglijima i lenoj modini
pohranjivanje informacija nazivamo pamenje
facilitacija je proces olakanog prijenosa signala koji se ponavljaju

- 105 -
GLAVNE RAZINE U FUNKCIJI CNS a
razina kraljenine modine
subkortikalna razina ili razina niih dijelova mozga
kortikalna razina ili razina viih dijelova mozga

Razina kraljenine modine

ivani sklopovi u kraljeninoj modini mogu uzrokovati:
a) pokrete koraanja;
b) reflekse kojima se dijelovi tijela uklanjaju od predmeta koji uzrokuju bol;
c) reflekse koji ukruuju udove i podupiru tijelo protiv sile tee;
d) reflekse koji nadziru lokalne krvne ile, pokrete probavnog sustava i mokrenje
vii dijelovi ivanog sustava alju signale u periferne dijelove tijela nareujui im
da obave svoje funkcije

Razina niih dijelova mozga subkortikalna razina

podsvjesne tjelesne aktivnosti nadziru nia podruja mozga
podsvjesnu kontrolu arterijskog tlaka i disanja obavljaju produljena modina i pons
nadzor nad ravnoteom funkcija je starijih dijelova maloga mozga, produljene
modine, ponsa i mezencefalona
hranidbene reflekse potiu podruja u produljenoj modini, ponsu, mezencefalonu,
amigdalima i hipotalamusu

Razina modane kore

kora je glavno mjesto pamenja
kora kontrolira funkcije niih modanih centara
kora je bitna za procese miljenja
budnost kore potie iz niih modanih centara (talamokortikalni aktivacijski sustav)

SINAPSE CNS a
sinapse dijelimo na kemijske i elektrine
gotovo sve sinapse CNS su kemijske
prvi neuron lui kemijsku tvar nazvanu neurotransmiter (prijenosna tvar)
prijenosna tvar djeluje na receptorsku bjelanevinu na membrani drugog neurona
elektrine sinapse su kanali otvoreni za izravni prijenos tekuine koja provodi
elektrinu struju
veinu kanala ine male bjelanevinaste tubularne tvorbe nazvane pukotinska spojita
(engl. gap junctions)
Voenje signala kroz kemijske sinapse je jednosmjerno a kroz elektrine sinapse
dvosmjerno

SUSTAV DRUGIH GLASNIKA U POSTSINAPTIKOM NEURONU

njihovo djelovanje uzrokuje produljeni uinak
G-protein je privren na dijelu receptorske bjelanevine koja stri u unutranjost
stanice
G protein grade a komponenta koja je aktivacijski dio G proteina i i podjedinica
koje privruju G protein uz unutranji dio stanine membrane
poslije aktivacije ivanim impulsom dio a G proteina odvoji se od dijela i

- 106 -
Funkcije podjedinice G proteina
1) otvaranje specifinih ionskih kanala kroz membranu postsinaptike stanice
2) aktiviranje ciklinog AMP ili c-GMP u ivanoj stanici
3) aktiviranje jednog ili vie unutarstaninih enzima
4) aktiviranje transkripcije gena

EKSCITACIJSKI RECEPTORI U POSTSINAPTIKOJ MEMBRANI

1) ekscitaciju uzrokuje otvaranje natrijskih kanala (ulazak pozitivnih iona)
2) ekscitaciju uzrokuje smanjeno provoenje kroz kloridne i kalijske kanale ili pak
kroz obje vrste kanala-smanjuje se ulazak klorida i difuzija pozitivno nabijenih
kalijevih iona prema van
3) ekscitaciju uzrokuju razliite promjene unutarnjeg staninog metabolizma

INHIBICIJSKI RECEPTORI U POSTSINAPTIKOJ MEMBRANI

1) Inhibiciju uzrokuje otvaranje kloridnih kanala kroz receptorsku molekulu (ulazak
kloridnih iona)
2) inhibiciju uzrokuje poveanje vodljivosti za kalijeve ione kroz receptor (izlazak
kalijevih iona)
3) inhibiciju uzrokuje aktivacija receptorskih enzima koji inhibiraju stanine
metaboline funkcije poveavajui broj inhibicijskih receptora i smanjujui broj
ekscitacijskih receptora

KEMIJSKE TVARI KOJE DJELUJU KAO SINAPTIKI PRIJENOSNICI

niskomolekularni prijenosnici brzog djelovanja omoguavaju osjetne signale za mozak
i motorike signale za miie
niskomolekularni prijenosnici najee mijenjaju vodljivost kroz ionske kanale
mjehurii sa niskomolekularnim prijenosnicima se ponovo iskoritavaju
acetilkolin se sintetizira iz acetila i kolina u prisustvu enzima kolin-acetil transferaze
acetilkolin razgrauje na acetat i kolin enzim kolinesteraza

Niskomolekularni prijenosnici:
Acetilkolin
1. specifian je za zavretke piramidnih stanica motorike kore
2. Za razliite vrste neurona u bazalnim ganglijjima
3. Za motoneurone koji inerviraju skeletni mii
4. Za preganglijske neurone autonomnog ivanog sustava
5. za postganglijske neurone parasimpatikog sustava
6. za neke postganglijske neurone simpatikog ivanog sustava
djelovanje acetilkolina je u veini sluajeva ekscitacijsko dok u perifernim
parasimpatikim vlaknima ima i inhibicijske uinke, primjerice na srcu

Noradrenalin
lue ga neuroni ija se stanina tijela nalaze u modanom deblu i hipotalamusu
lue ga neuroni locusa ceruleusa koji pomae u odravanju budnosti
njegov uinak moe biti i ekscitacijski i inhibicijski

- 107 -
Dopamin
lue ga neuroni supstancije nigre koji se nalaze uglavnom u strijatnom podruju
bazalnih ganglija
njegovi uinci su uglavnom inhibicijski

Glicin
lue ga sinapse kraljenine modine
djeluje kao inhibicijski prijenosnik

GABA ili - aminomaslana kiselina

lue je ivani zavreci u kraljeninoj modini,malom mozgu, bazalnim ganglijima,te
kortikalnim podrujima
uzrokuje inhibiciju

Glutamat
lue ga presinaptiki zaveci u mnogim osjetnim putovima te u mnogim podrujima
kore velikog mozga
uzrokuje ekcitaciju

Serotonin
lue ga jezgre raphe modanog debla a vlakna iz tih jezgara proteu se u mnoga
podruja mozga i kraljenine modine, posebice u stranje rogove kraljenine
modine i hipotalamus
serotonin djeluje kao inhibitor spinalnih putova za bol
dri se da djeluje u nadzoru raspoloenja

Duikov oksid
lue ga dijelovi mozga odgovorni za dugorono ponaanje i pamenje
sintetizira se kad zatreba (nije prethodno sintetiziran)
difundira iz presinaptikog zavretka te dospijeva u okolne postsinaptike neurone
ne utjee znatnije na membranski potencijal postsinaptikog neurona nego djeluje na
unutarstanine metabolike funkcije

Neuropeptidi
sintetiziraju se u ribosomima kao sastavni dijelovi velikih bjelanevinastih molekula
bjelanevine se pomou enzima razgrauju na neuropeptide ili njihove prethodnike
neuropeptidi se gomilaju u siunim prijenosnim mjehuriima koji se otputaju u
citoplazmu
proces prijenosa prijenosnih mjehuria do vraka ivanih vlakana naziva se aksonsko
strujanje
mjehurii su podloni autolizi
koliina osloboenih neuropeptida je mnogo manja od koliine niskomolekularnih
prijenosnika
neuropeptidi su 1000 puta aktivniji od niskomolekularnih prijenosnika te su njihova
djelovanja dua
meu dugotrajne uinke spada dugotrajno zatvaranje kalcijskih pora, promjene
aktivacije i deaktivacije specifinih gena u jezgri

- 108 -
MEMBRANSKI POTENCIJAL MIROVANJA NEURONSKE SOME
membranski potencijal mirovanja iznosi -65 mV
koncentracija natrija u izvanstaninoj tekuini iznosi 142 mmol/L a unutar neurona 14
mmol/L (natrijska crpka stvara gradijent)
koncentracija kalija u somi iznosi 120 mmol/L a u izvanstaninoj tekuini 4,5 mmol/L
(kalijska crpka stvara gradijent)
potencijal koji spreava gibanje bilo koje vrste iona naziva se Nerstov potencijal za taj
ion

EKSCITACIJSKI POSTSINAPTIKI POTENCIJAL

potencijal membrane u mirovanju iznosi -65mV
porast potencijala na manje negativne vrijednosti naziva se ekscitacijskim
postsinaptikim potencijalom (EPSP)
EPSP nastaje u poetnom segmentu aksona koji izlazi iz neuronske some jer ima
sedam puta veu koncentraciju natrijskih kanala reguliranih naponom
prag podraivanja neurona iznosi -45mV

INHIBICIJSKI POSTSINAPTIKI POTENCIJAL

uzrokuje ga ulaenje klorida i izlaenje kalija to dovodi do poveanja unutarstanine
negativnosti (hiperpolarizacija)
poveanje negativnosti ispod razine normalnog potencijala membrane u mirovanju
zove se inhibicijskim postsinaptikim potencijalom (IPSP)

PRESINAPTIKA INHIBICIJA
inhibicijska prijenosna tvar GABA otvara anionske kanale to omoguuje difuziju
kloridnih iona u zavrno vlakance
presinaptika inhibicija koi postranino irenje signala u osjetnim putovima
EPSP i IPSP traju oko 15 ms

PROSTORNA I VREMENSKA SUMACIJA U NEURONIMA

uinak zbrajanja istodobnih postsinaptikih potencijala nastalih aktiviranjem veeg
broja zavretaka na velikoj povrini membrane naziva se prostornom sumacijom
nastaju li uzastopna izbijanja iz pojedinog presinaptikog zavretka dovoljno brzo
mogu se meusobno zbrajati pa nastaje vremenska sumacija
uinci EPSP i IPSP mogu se istovremeno zbrajati

- 109 -
 za neuron iji sumirani EPSP nije toliko povean da bi dosegao prag podraaja
kaemo da je facilitiran

POSEBNE FUNKCIJE DENDRITA U PODRAIVANJU NEURONA

80-95% svih presinaptikih zavretaka motoneurona prednjeg roga zavrava na
dendritima a 5-20% na somi
veina dendrita ne mogu provoditi akcijske potencijale jer imaju malo natrijskih
kanala reguliranih naponom
poveanje negativnosti membranskog potencijala za vrijeme njegovog elektronikog
irenja uzdu dendrita prema somi naziva se dekrementno voenje
dendriti mogu zbrajati EPSP i IPSP

POSEBNE ZNAAJKE SINAPTIKOG PRIJENOSA

zamor sinaptikog prijenosa je pojava pri kojoj se frekvencija izbijanja
postsinaptikih neurona postepeno smanjuje
zamor nastaje zbog iscrpljenja zaliha prijenosne tvari u sinaptikim zavrecima
uzrok zamaranja moe biti:
1) progresivna inaktivacija sve veeg broja postsinaptikih membranskih receptora;
2) sporo nastajanje nenormalne koncentracije iona unutar postsinaptike neuronske
stanice
alkaloza znatno poveava podraljivost neurona a acidoza smanjuje
sinaptiko usporenje iznosi 0.5 ms

- 110 -
LITERATURA:

predavanja iz fiziologije predavaa Katedre za fiziologiju Medicinskog fakulteta u

Rijeci (http://www.medri.uniri.hr/katedre/Fiziologija/nastava.htm)
Guyton A. C., Hall J. E. Medicinska fiziologija, udbenik, 12. izdanje, Medicinska
naklada, Zagreb, 2012.
Skupina autora Prirunik za vjebe iz fiziologije, neurofiziologije i imunologije,
Medicinski fakultet u Rijeci, Rijeka, 1999.

- 111 -