Str.

Bila je soba tamna: svijetla tek toliko koliko su kroz dam, na nju djevojku , virkale
zvijezde, bacajui joj na koulju i prsa, i ut dukat na elu, svoju titravu plavu
svjetlost, jer bio je cio jedan kraj neba zvjezdan, onaj prema njenom damu. Nikad
veli, poskoivi od straha to je to rekla neu vidjeti onu jabuku. Onu granu. Onu
zvijezdu. Da poupam zbog toga kosu! O kako sam noas ostala sama! Majka mi
vie nije majka, otac mi vie nije otac, nemam vie brae nemam od noas ja
nikoga o kako sam ostala sama! Kuda to polazim? Kuda ide, Umka? Zida sva
etiri, sat o iviji, dolapovi, ereze na vratima ponovili su za njom: Kud e to ,
Umka ?

Str.11

Sijeno na kolima ljuljkalo se, sa njim Umka. Slamke su je bole po rukama, po

njedrima, po sljepoonicama, a u duu je boli vreli igovi to je tu, to nekud ide -
da se izgubi, u tuini, tako gola, jer gotovo gola skoila je sa prozora, i slamke su je
sad golu bole, i u golu duu boli je igovi. Nikoga vie nije imala ni roda, ni Radia,
jer je bila na sredini puta izmeu njih, i bila je kao jedna slamka, niz vjetar putena,
od onog asa kad je skoila.

Gdje je ta kua? Tamo e me prekrstiti, rei e mi da rukom inim ovako i ovako...

vidjela sam kako se to ini. Da nije toga ne bi mi ni branili za uitelja: da nije toga...!
Aman! Moe biti da sam ja ve mrtva. I da e mi tijelo gorjeti. Sve to e mi biti, nek
mi je sa njim.

Str.17

Jer bilo je to sada tue stvorenje. Na tuu vjeru zavedeno. Za kuu karadaiku
iteeno. Neto to u srcu nosi dumansku misao, onu koju ponekad nose djevojke
kad im doe vrijeme opadanja...

Lica, pomodrila od krvi koja joj se slila u obraze i sljepoonice, ona se trzala od
udaraca kao da je sva jedan damar i jedna ila, i inilo joj se da je ostala sva gola, i
da je tako golu udaraju, i golu gledaju. Poelje da umre. Tu na sanduku . na svojoj
opremi djevojakoj. Pod njihovim ipkama.

Str. 19

- Hajde ti k tvojim sinovima, ne trebaju meni tvoje krpe.

- Umka!
- Eno tebi tvojih sinova.
- Zdravo meni bili moji sinovi, a ti se namjesti da te previjem.

Izmeu prstiju kapale su joj kaplje vode.

Veli:
 - I ti si moja, nego ija si! A braa kad biju to je kao i kad miluju; fala bogu kad
ima brau.
- Ja nemam brae veli Umka.
- Ima , ima; ima ura i ima Kasuma, i odmah se pomoli bogu to ih ima i
to si u lijepoj turskoj vjeri. Sve bog vidi; de pomeni ga, ne valja ti ako boga ne
pominje, Umka.
- Jesu li te to nagovorili tvoji sinovi da mi tako kae? - gotovo podrugljivo
izgovorila je Umka.

Utisnuvi ljuto krpu u lonac, Dana je doekala:

- To ti govori tvoja majka, a ne laje kuka! U ovoj se kui take rijei nijesu ule,
do sad od tebe; pomeni boga!

Str.23

Umka...! zvala su je usta njenih mrtvih tetaka. ovjek, koji je do sada bio tu
vidljiv samo dolje na drumu kako u brda provodi ake, i vidljiv zatim nou u
snovima, a nedodirljiv nikad, bio je sada tu uz nju, i njen, sav takav kakav je: visok,
crn, mrav. Ruka njena bila je sada u njegovoj, i to je za nju bilo jedno udo. Bila se
probudila, pravo iz sna, i zatekla ono to je sanjala. Gledala ga je u ruke, jer joj se
inilo da se to moe i smije gledati, i inilo joj se da je uhvaena tom njegovom
rukom kad je letjela kao ptica, i da joj sada sve perje tu, i sva dua, i sva ona -
djevojka, karadaika pobjeglica, za uitelja. Gleda ga zbunjeno i uplaeno, i u sebi
veli gledajui ga: ta e sad sa mnom, oj kukuj! Jesi li ti onaj moj, onaj pravi oj
kukuj!

Str.46

Iao je s pukom o ramenu, okreui se k njenom prozoru, iz kojeg je Umka ostajala

da eka kraj! Bila se kroz prozor nagnula do pasa da ga jo jednom vidi , prije nego
to ode, ne marei za psovke i pogrde ena iz avlija i iza taraba; pljuvale su prema
njoj, i prijetile joj da e je pljuvati sve dokle je iva, a i poslije kad umre, jer e
pljuvati i na njen grob. Vjerovala je da ga gubi zauvijek i zbog toga padala u glasan
pla, zabpravljajui da je pljuju, i da joj prijete: da e joj vatrom izgorjeti njenu kosu,
oi i kosti.

Str.279

Bilo joj je lice blijedo, crnom podvezom uokvireno, pa dolo kao slika svetice na
crkvenom zidu kad je osvjetljava prva svjetlost dana... Padalo joj je sunce na obraze
na oi nejako jo, pa joj od sunca dolo lice lijepo, tako da Rafailo, zagledan u sjaj
njenog lica, posrnu i pade, i samom sebi ree: Skoio!

Str.305
Stojei uz brvna, oiju pritvorenih - onako kao to nevjeste i stoje na svadbama,
Umka je u svojim mislima bubnjanje topova pretvarala u bubnjanje bubnjeva u koje
udaraju nekakve bubnjadije na njenoj svadbi , izgovorivi u strahu: Aman,
aman...!

Otud e doi, iz toga bubnjanja.

I odmah su joj u ui nahrupile rijei njenih mrtvih tetaka one prijekorne: Umka...!
Jel to tvoje veselje, Umka? Tako li se udaje, Umka: Kako smije da to slua, Umka?
to nijesi posluala brau, pa da sada na ardaku uz damove sjedi, a ne u kolibi,
jadna ti! Odbacivala je rijei mrtvih tetaka, i njihova zemljava usta tjerala od sebe,
odgovarajui im: Nikoga nijesam htjela da posluam, hou ovako; nek se ova brda
sva na mene prevrnu, hou ovako...

Str.314

Nema! veli, ne diui, uro. Vidi li, Umka, da nema kud. Oni te nee, mi
te neemo - vidi li, Umka, da nema kud. Da sam te onda ubio iz puke, onda bi,
Umka, imala kud - u zemlju!

Str.348

To je moja snaha veli Despina pripremila za Radia. Bolesna je veli moja

snaha. Zbog nje sam se i digla ovamo. Zbog nje i Radia; pa Radia eto nema.

- to je snahi? ljubazno, koliko iz reda koji nosi od kue, toliko i zbog onoga u
bisagama, pita jedan.
- Za njim...

Str.356

- Nee ni znati da si iv ostao. Radiu! Hoe da te vidi prije no to umre.

- To mi sad pria!
- Zbog toga te traim. Boe daj, a nee dati... da glavu digne.
- Lei li? iz drhtavih miia oko usana istisnuo je Radi.
- Bolje ti je da me pita je li jo iva; a sve se bojim da nije. Mladina joj se
osuila da je poznat ne moe, Radiu. A zbog tebe, Radiu!

str.369

Nosili su je na nosilima mrtvu. Naprijed je iao uro nosio je prednji kraj nosila,
onaj na kojem je bila njena glava; drugi kraj je nosio Mojsija. Za njim je tapkala
Despina, a za njom ene i mukarci oni koji vie nijesu vojska nego narod.

Pobodoe - na kraju, dva kamena.

I odoe.

Kao plea lava stajala je pred njima planina.