POLITOLOKI POJMOVNIK: POPULIZAM

to je
populizam?

Berto alaj

Povijest populizma

Najutjecajnija suvremena Etimoloka usporedba demokracije i populizma navodi na

zakljuak kako je rije o pojmovima slinog znaenja. Demokra-
cija doslovce znai vladavinu naroda, dok populizam ima po-
denicija populizma potjee od drijetlo u latinskoj rijei populus ili narod. U Rimskoj Republici
izraz je koriten da bi se oznaio politiki pokret koji je zastu-
pao interese obinih graana (Morstein-Marx, 2003). Poput
nizozemskog politologa Casa pojma demokracije, i taj je izraz oznaavao vladavinu koja se
vodi u interesu naroda nasuprot oblicima politikog organizi-
ranja koji su primarno vodili rauna o interesima malih skupina
Muddea, prema kojoj je populizam stanovnitva, kao to su bile aristokracija i plutokracija.1 Unato
toj slinosti, u suvremenoj upotrebi ta se dva pojma razlikuju.
"ideologija koja dijeli drutvo na Pojam demokracija u javnome i politikom diskursu uglavnom
ima pozitivne konotacije, dok se za pojam populizam najee
vezuju negativne konotacije.
dvije antagonistike skupine, Pridjev populistiki u svakodnevnom se govoru najee ko-
risti kao izraz kojim se eli diskreditirati politike aktere s ijim
stavovima oni koji ih prozivaju nisu suglasni. Populiste se optu-
obian narod i korumpiranu elitu, i uje za davanje lanih i nerealnih obeanja i jeftinu demagogiju
pomou kojih u ljudima nastoje probuditi niske osjeaje i stra-
sti te tako zadobiti njihovu potporu. Istodobno, veina suvre-
koja tvrdi da bi politika trebala biti menih politikih aktera ne eli da se njihova politika i programi
nazivaju populistikima. Pojam se, ukratko, u suvremenoj politi-
izraz volje naroda" ci uglavnom koristi u pejorativnom znaenju.
U posljednjih nekoliko desetljea populizam se u Europi pre-
teno povezuje s jaanjem desnih i radikalnih desnih politikih

Berto alaj, docent na Fakultetu politikih znanosti u Zagrebu. U posljednje se vrijeme intenzivno bavi izuavanjem populizma. E-pota: bsalaj@fpzg.hr

broj 11 - rujan 2012. 55

 Politoloki pojmovnik: Populizam
pokreta (Betz, 1994; Betz i Johnson, 2004; Rydgren, 2007). Vano
je stoga istaknuti kako je izraz populizam u suvremenu politiku
i politologiju uao kao oznaka za lijevi pokret. Naime, pridjev
populistiki poinje se koristiti krajem 19. stoljea u SAD-u za
opis naela i djelovanja Narodne stranke (Peoples Party)2 koja
se zauzimala za vea prava seljaka i radnika i kritizirala politiki
sustav koji pogoduje interesima povezanih i korumpiranih po-
litikih i poslovnih elita iz Washingtona i New Yorka. U ekonom-
Pridjev populistiki poinje se
koristiti krajem 19. stoljea u SAD-u
za opis naela i djelovanja Narodne
stranke (Peoples Party) koja se
zauzimala za vea prava seljaka i
radnika i kritizirala politiki sustav
koji pogoduje interesima povezanih
i korumpiranih politikih i poslovnih
elita iz Washingtona i New Yorka
skom dijelu programa zahtijevala je vee dravne poticaje po-
ljoprivrednicima, progresivno oporezivanje, dravno vlasnitvo
nad prometnom infrastrukturom poput eljeznice itd. Politiki
dio programa obuhvaao je, meu ostalim, uvoenje instituta
neposredne demokracije na sve razine politikog odluivanja i
skraivanje trajanja mandata predsjednika drave. Bio je to po-
kuaj da se u unutar amerikoga politikog sustava inaugurira
trea politika snaga nasuprot dvjema dominantnim politikim
opcijama koje su se otuile od naroda i iskvarile izvorne ide-
je Amerike revolucije. Politike elite, u sprezi s poslovnima,
ukrale su amerikom narodu demokraciju. Stoga je glavni
cilj populista vratiti suverenost naroda, to jest uspostaviti vla-
davinu obinih i potenih ljudi. Stranka je na izborima koji su
odrani izmeu 1890. i 1900. osvojila nekoliko desetaka mjesta
u Predstavnikom domu i nekoliko mjesta u Senatu, ali nije se
uspjela etablirati kao trea politika opcija. No preivio je pojam
populizam kao oznaka za politiki pokret koji zagovara interese
obinih graana nasuprot interesima politike i poslovne elite.
Nakon Drugoga svjetskog rata pojam se iz SAD-a iri u druge
dijelove svijeta, ponajprije u Latinsku Ameriku, gdje se koristi
kao oznaka za nain vladanja Juana Perna u Argentini i Getlia
Vargasa u Brazilu. U tom se razdoblju najee nekritiki kori-
sti kako bi se oznaile neuobiajene politike pojave ili pokreti
koje nije bilo lako svrstati u neku poznatu kategoriju. Populi-
zam se poinje sustavno znanstveno izuavati razmjerno kasno,
ezdesetih godina 20. stoljea. Prijelomnicom se smatra znan-
stvena konferencija u Londonu 1967. koja je okupila drutvene
znanstvenike iz raznih dijelova svijeta koje je zaokupljala poja-
va populizma. Rezultat konferencije bio je zbornik Populism: its
Meanings and National Characteristics (1969), to su ga uredili
56
Ionescu i Gellner, s dvadesetak radova o populistikim pokreti-
ma u razliitim dijelovima svijeta. I povrni pregled objavljenih
radova pokazuje kako je rije o studijama pojedinih populisti-
kih pokreta, bez pokuaja da se sintezom spoznaja steenih tim
studijama doe do irih teorijskih uopavanja o tom fenomenu.
Stari populizam: pojam i vrste
Taj iskorak napravila je u svojoj studiji Populism (1981) britan-
ska politika teoretiarka Margaret Canovan. Ona oznaava po-
etak autoriina sustavnog bavljenja populizmom koje je urodi-
lo brojnim i vanim uvidima izloenima u vie studija (Canovan
1984, 1999, 2002, 2004). Nasuprot kasnijim studijama u kojima
pokuava razviti opu teoriju populizma, u Populism bavi se
klasifikacijom i tipologizacijom razliitih populistikih pokreta.
Prema njezinu miljenju, populistiki pokreti mogu se podijeliti
na dva glavna tipa: agrarni i politiki. Agrarni populizam ima tri
podvrste: populizam farmera, primjer je Peoples Party u SAD-u;
zemljoradniki populizam, prisutan u zaecima u nekim zapad-
noeuropskim dravama; populizam intelektualaca, a primjer
je pokret narodnika koji se pojavio u Rusiji krajem 19. stoljea
i u kojemu je skupina mladih intelektualaca zagovarala intere-
sa seljaka i nastojala ih politiki mobilizirati. Unutar politikog
populizma razlikuje etiri podvrste. Prvu podvrstu politikog
populizma Margaret Canovan naziva populistikom demokraci-
jom, a zasniva se na zagovaranju sudjelovanja graana u politici
putem instituta izravne demokracije. Politiarskim populizmom
naziva pokuaje pojedinih politiara da kroz dezideologizirano
pozivanje na narod zadobiju to iru politiku potporu i osvo-
je vlast. Trea je podvrsta reakcionarni populizam koji okuplja
mase na temelju nesnoljivosti prema odreenim manjinskim
skupinama. U posljednja dva desetljea upravo je ta podvrsta
postala vrlo prisutna u politikom ivotu europskih zemalja. Ca-
novan je zagovornikom te vrste politikog populizma smatrala
britanskog politiara Enocha Powella. koji je na osnovi proble-
matiziranja imigracije nastojao izgraditi politiki pokret. etvrta
su podvrsta populistike diktature, a ogledni je njihov primjer
Pernova vladavina u Argentini.
Prvu podvrstu politikog populizma
Margaret Canovan naziva
populistikom demokracijom,
a zasniva se na zagovaranju
sudjelovanja graana u politici
putem instituta izravne demokracije
Novi poticaji za znanstveno prouavanje populizma nastali
su devedesetih godina kada u nizu europskih drava jaaju po-
litiki pokreti koje analitiari oznaavaju kao desni populizam.
Prva skupina istraivaa nastavlja znanstvenu tradiciju uteme-
ljenu ezdesetih godina i usredotouje se na iscrpne opise poje-
POLITIKE analize

dinih populistikih pokreta, to rezultira zanimljivim studijama
sluaja, ali bez pokuaja da se spoznaje steene njima teorijski
uope. Druga skupina istraivaa nastavlja se na studiju Marga-
ret Canovan s poetka osamdesetih godina, polazei od postav-
ke da populizam kao fenomen nema neku zajedniku jezgru te
istraivaima, u najboljem sluaju, ostaje da izrade tipologiju
populistikih pokreta. No u posljednjih desetak godina pojavili
su se istraivai kojima primarni cilj nije analiza empirijskih slu-
ajeva populizma nego teorijsko istraivanje znaenja i prirode
tog fenomena te pronalaenje zajednikih obiljeja razliitih
populistikih pokreta (Abts i Rummens, 2007; Akkerman, 2003;
Albertazzi i McDonnell, 2008; Canovan, 2002; Jansen, 2011;
Mudde, 2004; Menyi Surel, 2002; Taggart, 2000, 2002, 2004; Za-
slove, 2008).
Novi populizam: pojam i vrste
Kako se shvaa populizam danas? Prema konvencionalnom
razumijevanju koje potjee jo iz pedesetih godina 20. stoljea,
populizam se pojavljuje kad god postoji nezadovoljstvo naro-
da aktualnim drutvenim poretkom to ga je nametnula vla-
Jansen populizam odreuje kao
oblik politike mobilizacije u
okviru kojega se nastoji mobilizirati
marginalizirane sektore drutva
i od njih stvoriti politiku snagu,
koristei se pritom nacionalistikom i
protuintelektualnom retorikom koja
velia obine ljude
dajua klasa, pri emu narod vjeruje da ta vladajua klasa ima
monopol nad vlau, vlasnitvom i kulturom (Shils, 1956:100).
Najutjecajnija suvremena definicija populizma potjee od nizo-
zemskog politologa Casa Muddea, a prema njoj je populizam
ideologija koja dijeli drutvo na dvije antagonistike skupine,
obian narod i korumpiranu elitu, i koja tvrdi da bi politika tre-
bala biti izraz volje naroda (2004:543).3 Slinu je definiciju malo
ranije predloio Torcuato Di Tella, koji smatra da se populizam
moe definirati kao politiki pokret koji naglaava interese,
kulturu i spontane osjeaje obinih ljudi nasuprot interesima i
kulturi privilegirane elite (1995:985). Na tom su tragu Albertazzi
i McDonnell, koji populizam vide kao ideologiju koja suprot-
stavlja jedinstven i moralan narod elitama i opasnima drugima
koji zajednikim snagama suverenom narodu oduzimaju (ili
pokuavaju oduzeti) njegova prava i vrijednosti (2008:3). Poku-
avajui dati to konciznije odreenje, Abts i Rummens populi-
zam vide kao ideologiju koja zagovara vladavinu naroda kao
jedinstvenoga suverenog tijela (2007:409). Jansen (2011:75)
populizam odreuje kao oblik politike mobilizacije u okviru
broj 11 - rujan 2012.
Berto alaj: to je populizam?
kojega se nastoji mobilizirati marginalizirane sektore drutva i
od njih stvoriti politiku snagu, koristei se pritom nacionalisti-
kom i protuintelektualnom retorikom koja velia obine ljude.
U jednom od svojih radova Canovan (1999:3) navodi da je po-
pulizam pokret koji istie narod nasuprot etabliranim struktura-
ma moi i dominantnim idejama i vrijednostima u drutvu.
to je zajedniko tim definicijama populizma? Mogu li se u
tim definicijama, a onda i u empirijskim sluajevima na koje se
one odnose, nai neka zajednika obiljeja koja bi omoguila da
populizam tretiramo kao politiku ideologiju? Je li populizam
politika ideologija poput, primjerice, liberalizma, socijalizma ili
konzervativizma? Ili je, kao to to sugeriraju empirijski primjeri,
previe eklektian i raznolik da bi bio koherentna politika ide-
ologija?
Je li populizam politika ideologija?
Odgovor na to pitanje ovisi i o tome kako definiramo poli-
tiku ideologiju. Veina analitiara populizma (Canovan, 2002,
Akkerman, 2003, Mudde, 2004) oslanja se na shvaanje po-
litikih ideologija Michaela Freedena (2006). Prema njegovu
miljenju, politike ideologije slue kao konceptualne mape
politikog svijeta koje olakavaju graanima politiko razmi-
ljanje i snalaenje. Pretvarajui kompleksne politike procese
u slike koje graani mogu razumjeti, politike ideologije ine
most izmeu politike i naroda. Svaka ideologija ima temeljnu
strukturu s nekoliko meusobno povezanih koncepata. Pritom
se ideologije manje razlikuju prema tome koje koncepte koriste,
a vie prema nainima na koje ih interpretiraju i kombiniraju. U
kojoj mjeri populizam udovoljava tim uvjetima?
Neki autori (Taguieff, 1995, Tarchi, 2002, 2008; Jansen, 2011)
smatraju da populizam treba tretirati kao politiki diskurs ili po-
litiki stil koji je svojstven razliitim drutvenim i politikim sku-
pinama s obzirom na to da je jedino zajedniko obiljeje razli-
itih populistikih pokreta pozivanje na narod. Najee ga ko-
riste one skupine koje se suprotstavljaju aktualnim nositeljima
vlasti ili prevladavajuoj intelektualnoj klimi u nekom drutvu.
Rije je, ponajprije, o politikom jeziku i retorici koji inzistiraju
na jednostavnosti i izravnosti. Prizivajui zdrav razum obinog
naroda i odbacujui intelektualizam elita, populisti nude jedno-
Neki autori smatraju da populizam
treba tretirati kao politiki diskurs ili
politiki stil koji je svojstven razliitim
drutvenim i politikim skupinama
stavna rjeenja za kompleksne politike i drutvene probleme.
Populizam nije politika ideologija zbog, najmanje, dva razloga.
Prvo, populistiki pokreti nemaju jasno i koherentno izraene
stavove o veini vanih suvremenih politikih pitanja. A ak i
kada su ti stavovi izraeni, uglavnom predstavljaju reaktivnu, a
ne konstruktivnu viziju neke politike. Drugim rijeima, populiz-
mu nedostaju sredinje vrijednosti kao to su, primjerice, slo-
57
 Politoloki pojmovnik: Populizam
boda, jednakost ili socijalna pravda te na njega treba gledati
kao na politiki stil ili nain politike mobilizacije, a ne politiku
ideologiju.
Drugi, brojniji autori smatraju da je populizam ipak politika
ideologija s obzirom na to da postoji odreeni zajedniki skup
obiljeja koji dijele gotovo svi populistiki pokreti. Nastojei
pronai zajedniku jezgru, oni ele konstruirati idealan tip po-
pulizma na temelju kojega bi se procjenjivali konkretni empirij-
ski sluajevi. Koja su to zajednika obiljeja razliitih populisti-
kih pokreta koja populizam ine politikom ideologijom?
Populizam proima ideja dobroga,
potenog i jednostavnog naroda
kojega su prevarile i izmanipulirale
korumpirane, nekompetentne i
meusobno umreene elite
Sredinja je ideja populizma da je drutvo podijeljeno u dvije
homogene i antagonistike skupine: poteni narod i korumpi-
ranu elitu. Tako Meny i Surel (2002) naglaavaju da populizam
proima ideja dobroga, potenog i jednostavnog naroda koje-
ga su prevarile i izmanipulirale korumpirane, nekompetentne i
meusobno umreene elite. Populisti tvrde da drutvo i politiku
treba korjenito promijeniti kako bi se ukinula dominacija elita
te obnovile zamisao i praksa politike kao izraza volje naroda. Svi
analitiari populizma navode da populisti na narod gledaju kao
na jedinstveno i homogeno tijelo. Drugim rijeima, zanemaruju
se klase, posebni politiki interesi i individualne potrebe.4 De-
mokracija je vladavina suverenoga homogenog naroda, a ne
politiara. Canovan (2002) tvrdi da isticanje suverenosti naroda
implicira da demokracija podrazumijeva politiku kao izravan
izraz politike volje veine, a ne politiku kao umijee pregovara-
nja, dogovaranja i postizanja kompromisa. Odatle slijedi da su
samo populisti istinski demokrati koji ele obnoviti demokraci-
ju kao vladavinu naroda.
Obnova vladavine naroda nastoji se ostvariti napadom na in-
stitucije predstavnike demokracije. Proces predstavljanja i po-
sredovanja populisti smatraju zapravo procesom korumpiranja
i pervertiranja narodne volje. Idealan populistiki politiki su-
stav ideoloki se pribliava izravnoj demokraciji u kojoj graani
imaju posljednju rije u donoenju svih najvanijih politikih
odluka.5 Populisti su sumnjiavi prema svim posrednikim insti-
tucijama, a poglavito prema etabliranim politikim strankama,
pa populistiku propagandu obiljeuju snani protustranaki
sentimenti. Politike su stranke krive zato to u narodu stvaraju
umjetne podjele te vie vode rauna o svojim interesima nego
o interesima naroda.
Narod je podijeljen na dvije drutvene skupine, koje se za-
pravo ne smatraju njegovim dijelovima. Jednu, kao to je ve
spomenuto, ine elite, a drugu ono to veina analitiara naziva
opasnima drugima. Suprotstavljanje elitama i opasnima dru-
58
gima zajedniko je obiljeje svih populistikih pokreta, a isto-
dobno i izvorite razlika meu njima. Konkretan sadraj i pro-
gram nekoga populistikog pokreta ovise, naime, o vrijedno-
stima i obiljejima vladajuih elita kojima se suprotstavlja. Ako
su te elite preteno liberalne, populizam e biti reakcionaran,
kao to je to uglavnom u Europi u posljednja dva desetljea.
Ako su pak dominantne elite uglavnom konzervativne, populi-
zam e kao to to pokazuju recentni sluajevi Huga Chveza
u Venezueli, Eva Moralesa u Boliviji i Rafaela Corree u Ekvado-
ru biti utemeljen na lijevim politikim vrijednostima, kao to
je zagovaranje interesa radnika nasuprot interesima bogatih
poduzetnika.6 Albertazzi i McDonnell (2008) pokazuju kako to
vrijedi i za odnos populizma prema ekonomskom modelu koji
zagovara. To ovisi i o paradigmi kojoj se populisti suprotstavlja-
ju, pa se ponekad suprotstavljaju visokim porezima i dravi bla-
gostanja te tako zagovaraju svojevrsni ekonomski libertarijani-
zam, dok u drugim prigodama kritiziraju ideologiju slobodnog
trita i trae vee sudjelovanje drave u ekonomskim aktivno-
stima, pa i nacionaliziranje privatnih poduzea. Slino vrijedi i
za drugu granicu koju populizam nastoji uspostaviti onu pre-
ma opasnima drugima. Opasni drugi su drutvene skupine
koje ugroavaju jedinstvo i homogenost obinog naroda jer
promiu neke posebne interese. One su prijetnja naporima da
se mo i vlast vrate obinom narodu. Ta prijetnja moe biti izra-
ena u ekonomskim ili politikim kategorijama ili u kombinaciji
i jednih i drugih. Prijetnjom mogu biti proglaeni imigranti za
koje se misli da e domaim ljudima oduzeti poslove, ili etni-
ke i vjerske manjine za koje se pretpostavlja da mogu ugroziti
nain ivota i kulturu domaih ljudi. U takvim uvjetima nastaje
desni populizam koji je netolerantan prema pravima manjina i
imigranata. Ako se pak kao prijetnja opstanku percipiraju veli-
ka strana poduzea i poduzetnici, onda populizam posee za
lijevim politikim porukama i mjerama, poput nacionaliziranja
imovine stranih poduzea. Populizam, dakle, moe biti i lijevi
Idealan populistiki politiki sustav
ideoloki se pribliava izravnoj
demokraciji u kojoj graani imaju
posljednju rije u donoenju svih
najvanijih politikih odluka
i desni, i autoritaran i libertarijanski, i progresivan i reakciona-
ran, ovisno o vrijednostima elita i opasnih drugih kojima se
suprotstavlja.
Upravo ta silna razliitost navodi neke teoretiare da za-
kljue da nije mogue govoriti o populizmu kao koherentnoj
politikoj ideologiji. Paul Taggart (2002) smatra kako je to ipak
mogue ako uvaimo razliku izmeu generikih i kontekstual-
nih obiljeja populizma. Generika obiljeja proizlaze iz inje-
nice da svi populistiki pokreti suprotstavljaju dobar i poten
narod korumpiranim i pokvarenim elitama, a kontekstualna
POLITIKE analize

obiljeja ovise o konkretnim politikim, socijalnim i kulturnim
uvjetima u kojima se pojedini populistiki pokreti razvijaju. Dru-
gim rijeima, moglo bi se rei kako je populistikim pokretima
zajedniko razumijevanje strukture politike, ali to razumijevanje
ispunjavaju razliitim vrijednostima.7
Zakljuno, plauzibilnom se ini teza koju zastupaju Marga-
ret Canovan (2002) i Cas Mudde (2004) da se populizam moe
promatrati kao politika ideologija, ali da ne treba oekivati da
ga obiljeuje jednak stupanj intelektualne konzistentnosti i rafi-
niranosti kao, primjerice, liberalizam ili konzervativizam. Popu-
lizam ima sredinju koncepcijsku jezgru, pozivanje na narod i
antagonistiki odnos prema elitama, ali su mu potrebni dodatni
sadraji i vrijednosti kako bi osmislio politiki svijet o kojemu
govori i u kojemu djeluje. Budui da ti sadraji i vrijednosti
mogu biti vrlo razliiti, populizam se moe smatrati slabo ute-
meljenom (thin-centred) ideologijom. Upravo se zato lako moe
kombinirati s drugim ideologijama.
Biljeke
1 Pojam populizma moe se povezati i s izrazom populares ko-
jim je u razdoblju kasne Rimske Republike oznaavana jedna
politika frakcija u Senatu. Posrijedi je bila skupina senatora
koji su, premda su sami bili aristokratskog podrijetla, u svo-
jim politikim govorima i djelovanju promicali zamisao o
vladavini u interesu naroda. Time su se suprotstavljali drugoj
frakciji, poznatoj pod nazivom optimates, koja se zauzimala
za interese senatorske elite. Ta suprotstavljenost, koja je u
praksi najee prisutna u koritenju razliitih retorikih kon- Za razliku od Europe, u Latinskoj Americi prevladava lijevi
strukcija, izraavala je postojanje dvostrukoga izvora moi
Senata i naroda u Rimskoj Republici. Kao najpoznatijeg
pripadnika frakcije populares povjesniari navode Julija Ce-
zara, koji se esto u svome politikom djelovanju i stjecanju
moi koristio pozivanjem na narod. O tome vie u: Holland
(2003) i Morstein-Marx (2003).
2 Brojne su studije o nastanku i razvoju populizma u SAD-u,
a meu najcitiranijima su Goodwynova knjiga Democratic
Promise: The Populist Movement in America (1976) i Kazino-
vo djelo The Populist Persuasion: An American History (1995).
Goodwyn se vie bavi zaecima populizma i djelovanjem
Peoples Party, a Kazin prati razvoj amerikih populistikih
pokreta od njihove pojave u amerikoj politikoj povijesti
do kraja osamdesetih godina 20. stoljea. Kazin navodi kako
je od nastanka pa sve do etrdesetih godina ameriki popu-
lizam bio preteno lijevi progresivni populizam, a nakon
toga sve se vie razvijao kao desni reakcionarni populizam.
3 Mudde dodaje da tako definiran populizam ima dvije glav-
ne suprotnosti: elitizam i pluralizam. Elitizam je zapravo
zrcalna slika populizma s kojim dijeli manihejski pogled na
svijet ali, nasuprot populizmu, smatra da politika treba biti
izraz stavova i vrijednosti moralnih i kompetentnih elita, a ne
neobrazovanoga i nemoralnog naroda. Pluralizam odbacuje
dihotomnu podjelu, koju zagovaraju i populizam i elitizam,
i na drutvo gleda kao na heterogenu skupinu pojedinaca i
skupina s razliitim politikim stavovima i vrijednostima.
4 Paul Taggart (2000, 2002, 2004) smatra kako je populistiko
broj 11 - rujan 2012.
Berto alaj: to je populizam?
shvaanje naroda usko povezano s jednim drugim koncep-
tom koji naziva srcem domovine (heartland). Pod tim misli na
idealiziranu viziju politike zajednice u kojoj bi populisti e-
ljeli ivjeti. Narod je za populiste vaan zato to nastanjuje tu
idealiziranu zajednicu, pa ako elimo razumjeti to populisti
misle pod narodom, mora se analizirati to misle pod srcem
domovine. Ta idealna zajednica esto nije neka budua uto-
pija kojoj treba teiti, nego zajednica kakva je postojala dok
je politike i poslovne elite nisu iskvarile.
5 U praksi je ta koncepcija zapravo rijetka jer u velikoj veini
populistikih pokreta vanu ulogu imaju politike voe.
6 Novija istraivanja populizma u Europi gotovo se iskljuivo
usredotouju na desni populizam, to je donekle i shvatlji-
vo ako se ima na umu da je veina suvremenih europskih
populistikih pokreta usmjerena na kritiku dominantne li-
beralno-demokratske ideologije, a najei opasni drugi su
imigranti i etnike ili vjerske manjine. Kao primjeri desnog
populizma u Europi najee se navode: Naprijed Italijo
(Forza Italia) i Sjeverna liga (Lega Nord) u Italiji (Tarchi, 2002,
2008), Nacionalna fronta (Front National) u Francuskoj (Su-
rel, 2002), vedski demokrati (Sverigedemokraterna) u ved-
skoj (Rydgren, 2008; Hellstrm i Nilsson, 2010), Slobodarska
stranka (Freiheitliche Partei sterreichs) u Austriji (Mller,
2002; Heinisch, 2008), vicarska narodna stranka (Schweize-
rische Volkspartei) u vicarskoj (Albertazzi, 2008), Pravi Finci
(Perussuomalaiset) u Finskoj (Arter, 2010), Danska narodna
stranka (Dansk Folkeparti) u Danskoj (Rydgren, 2004) i Stran-
ka napretka (Fremskrittspartiet) u Norvekoj (Oesch, 2008).
populizam. Posebice se to odnosi na posljednjih desetak go-
dina kada su se u nizu drava pojavili populistiki lideri koji
su uspjeli osvojiti vlast na temelju obeanja o borbi protiv
meusobno umreenih stranih poslovnih elita i korumpi-
ranih domaih politiara. U politolokoj literaturi najvie se
pozornosti pridaje populistikom pokretu u Venezueli pod
vodstvom Huga Chveza (Hawkins, 2010), u Ekvadoru gdje
je voa Rafael Correa (Torre, 2010) te u Boliviji gdje je na elu
populistikog pokreta Evo Morales (Rochlin, 2007). Ipak, tre-
ba napomenuti da se lijevi populizam ne pojavljuje samo u
Latinskoj Americi nego i u Europi. Kao primjer, najee se
navodi Stranka demokratskog socijalizma (Partei des Demo-
kratischen Sozialismus, sada Linkspartei.PDS) u Njemakoj
(Oswald, 2002; Gapper, 2003; Decker i Hartleb, 2007; Decker,
2008). U posljednje vrijeme sve je vie radova koji pojavu i
jaanje ajankarskog pokreta (The Tea Party Movement) u
SAD-u promatraju kroz prizmu populizma (Foley, 2012; For-
misano, 2012; Skocpol i Williamson, 2012).
7 Na tragu rasprava o tome to je populizam, Tjitske Akkerman
(2003) smatra kako treba razlikovati populistiki stil od po-
pulizma kao modela politike. Za populistikim stilom pose-
u i etablirane politike stranke i voe, a tipian je primjer
bivi britanski premijer Tony Blair. Akkerman pokazuje kako
se Blair, pokuavajui stei to iru izbornu podrku graana,
esto pozivao na narod i interese naroda, nastojei ih poisto-
vjetiti s interesima Laburistike stranke. Populistiki stil kori-
ste, najee u predizbornim kampanjama, i politiari glavne
59
 Politoloki pojmovnik: Populizam
struje (mainstream). Pritom ih od pravih, radikalnih populista
razlikuje to to ne zagovaraju dualistiki nego pluralistiki
pogled na politiku i ne dovode u pitanje institucije pred-
stavnike demokracije. Takvo koritenje populistikog stila
Akkerman naziva i podnoljivim (respectable) populizmom
koji razlikuje od populizma kao modela politike, odnosno
politike ideologije, koji naziva radikalnim populizmom.
Literatura
Abts, K., Rummens, S. (2007). Populism versus Democracy. Poli-
tical Studies. (55) 405-424.
Akkerman, T. (2003). Populism and Democracy: Challenge or Pa-
thology? Acta Politica. (38) 1:147-159.
Albertazzi, D. (2008). Switzerland: Yet Another Populist Paradise.
U: Albertazzi, D., McDonnell, D., str. 100-118.
Albertazzi, D., McDonnell, D. (2008). The Sceptre and the Spec-
tre. U: Albertazzi, D., McDonnell, D., str. 1-11.
Albertazzi, D., McDonnell, D. (ur.). Twenty-First Century Populism:
The Spectre of Western European Democracy. New York: Pal-
grave.
Arter, D. (2010). The Breakthrough of Another West European
Populist Radical Right Party? The Case of True Finns. Gover-
nment and Opposition. (45) 4:484-504.
Betz, H.-G. (1994). Radical Right-Wing Populism in Western Euro-
pe. London: MacMillan.
Betz, H.-G., Johnson, C. (2004). Against the Current Stemming
the Tide: the Nostalgic Ideology of the Contemporary Radi-
cal Populist Right. Journal of Political Ideologies. (9) 3:311-327.
Canovan, M. (1981). Populism. New York i London: Harcourt Bra-
ce Jovanovich.
Canovan, M. (1984). People, Politicians and Populism. Gover-
nment and Opposition. (19) 3: 312-327.
Canovan, M. (1999). Trust the People! Populism and the Two Fa-
ces of Democracy. Political Studies. (47) 1:2-16.
Canovan, M. (2002). Taking Politics to the People: Populism as
the Ideology of Democracy. U: Meny, Y., Surel, Y., str. 25-44.
Canovan, M. (2004). Populism for Political Theorists? Journal of
Political Ideologies. (9) 3:241-252.
Decker, F. (2008). Germany: Right-wing Populist Failures and
Left-wing Successes. U: Albertazzi, D., McDonnell, D., str. 119-
134.
Decker, F., Hartleb, F. (2007). Populism on Difficult Terrain: The
Right- and Left-Wing Challenger Parties in the Federal Repu-
blic of Germany. German Politics. (16) 4:434-454.
Di Tella, T. (1995). Populism. U: Lipset, S. M. (ur.). The Encyclope-
dia of Democracy. Washington: Congressional Quarterly Bo-
oks, str. 985-989.
Foley, E. (2012). The Tea Party: Three Principles. New York: Cam-
bridge University Press.
Formisano, R. (2012). The Tea Party: Brief History. Baltimore:
Johns Hopkins University Press.
Freeden, M. (ur.). (2006). Politike ideologije: novi prikaz, Zagreb:
Algoritam.
Gapper, S. (2003). The Rise and Fall of Germanys Party of Demo-
cratic Socialism. German Politics. 12 (2):65-85.
60
Goodwyn, L. (1976). Democratic Promise: The Populist Movement
in America. Oxford: Oxford University Press.
Hawkins, K. A. (2010). Venezuelas Chavismo and Populism in Com-
parative Perspective. Cambridge: Cambridge University Press.
Heinisch, R. (2008). Austria: The Structure and Agency of Austri-
an Populism. U: Albertazzi, D., McDonnell, D., str. 67-83.
Hellstrm, A., Nilsson, T. (2010). We Are the Good Guys: Ide-
ological positioning of the nationalist party Sverigedemo-
kraterna in contemporary Swedish politics. Ethnicities. (10)
1:55-76.
Holland, T. (2003). Rubicon: The Last Years of the Roman Republic.
London: Abacus.
Ionescu, G., Gellner, E. (ur.) (1969). Populism: its Meanings and
National Characteristics. London: Weidenfeld & Nicolson.
Jansen, R. S. (2011). Populist Mobilization: A New Theoretical
Approach to Populism. Sociological Theory. (29) 2:7596.
Kazin, M. (1995). The Populist Persuasion: An American History.
New York: Basic Books.
Meny, Y., Surel, Y. (2002). The Constitutive Ambiguity of Populi-
sm. U: Meny. Y., Surel, Y., str. 1-21.
Meny, Y., Surel, Y. (ur.) (2002). Democracies and the Populist Chall-
enge. Basingstoke: Palgrave.
Morstein-Marx, R. (2003). Mass Oratory and Political Power in the
Late Roman Republic. Cambridge: Cambridge University Press.
Mudde, C. (2004). The Populist Zeitgeist. Government and Oppo-
sition. (39) 4:541-563.
Mller, W. C. (2002). Evil or the Engine of Democracy? Popu-
lism and Party Competition Austria. U: Meny, Y., Surel, Y., str.
155-175.
Oesch, D. (2008). Explaining Workers Support for Right-Wing
Populist Parties in Western Europe: Evidence from Austria,
Belgium, France, Norway, and Switzerland. International Poli-
tical Science Review. (29) 3:349-373.
Oswald, F. (2002). The Party that came out of the Cold War: The
Party of Democratic Socialism in United Germany. Westport:
Praeger.
Rochlin, J. (2007). Latin Americas Left Turn and the New Strate-
gic Landscape: The Case of Bolivia. Third World Quarterly. (28)
7:13271342.
Rydgren, J. (2004). Explaining the Emergence of Radical Right-
Wing Populist Parties: The Case of Denmark. West European
Politics. (27) 3:474-502.
Rydgren, J. (2007). The Sociology of Radical Right. Annual Revi-
ew of Sociology. (33) 241-262.
Rydgren, J. (2008). The Scandinavian Exception. U: Albertazzi, D.,
McDonnell, D., str. 135-150.
Shils, E. A. (1956). The Torment of Secrecy: The Background and
Consequences of American Security Politices. Glencoe: Free
Press.
Skocpol, T., Williamson, V. (2012). The Tea Party and the Remaking
of Republican Conservatism. Oxford: Oxford University Press.
Surel, Y. (2002). Populism in the French Party System. U: Meny, Y.,
Surel, Y., str. 139-154.
Taggart, P. (2000). Populism. Buckingham: Open University Press.
Taggart, P. (2002). Populism and the Pathology of Representati-
ve Politics. U: Meny, Y., Surel, Y., str. 62-80.
POLITIKE analize

Taggart, P. (2004). Populism and representative politics in con-
temporary Europe. Journal of Political Ideologies. (9) 3:269-
288.
Taguieff, P. A. (1995). Political science confronts populism: from
a conceptual mirage to a real problem. Telos. (103) 9-44.
Tarchi, M. (2002). Populism Italian Style. U: Meny, Y., Surel, Y., str.
120-138.
Tarchi, M. (2008). Italy: A Country of Many Populisms. U: Alber-
tazzi, D., McDonnell, D., str. 84-99.
broj 11 - rujan 2012.
Berto alaj: to je populizam?
Torre, C. de la (2010). Populist Seduction in Latin America: The
Ecuadorian Experience. Ohio University Press.
Weyland, K. (2001). Clarifying a Contested Concept. Populism
in the Study of Latin American Politics. Comparative Politics.
(34) 1:1-22.
Zaslove, A. (2008). Here to Stay? Populism as a New Party Type.
European Review. (16) 3:319-336.
61