Knjievno djelo Ibn al-Mukafe svrstano je u zaetke arapske umjetnike proze.

Njegovi traktati pod naslovima al-Adabu-l-kabir i al-Ada-bu-s-sagir predstavljaju

originalna djela utilitarnog karaktera u kojima autor da je mudre pouke vladarima
kako da se ponaaju prema podanicima, te kako da se ljudi uope ponaaju jedni
prema drugima. Ovi pragmatini i didaktiki savjeti izloeni su, zatim ilustrativno
u jednome od najpoznatijih djela svjetske literature u Kelili i Dimni. Ovaj zbornik
izvanrednih i vjeno aktuelnih basni zapravo i nije originalno djelo Ibn al-Mukafe,
ve njegov prijevod sainjen sredinom osmoga vijeka sa pahlevi
(srednjeperzijskog) jezika na arapski. Sudbina Kelile i Dimne gotovo u svemu
veoma podsjea na sudbinu mnogo poznatijeg djela Hiljadu i jedna no. Naime,
ovo djelo kojim se Ibn al-Mukafa proslavio kao njegov uspjean prevodilac i
preraiva takoer potie iz drevne Indije: Kelila i Dimna je, izvorno, zbirka
indijskih basni nastalih na sanskriru, pod naslovom Panatantra, kao velika
kulturna dragocjenost prenesena je na pahlevi jezik, o emu se detaljno govori i u
uvodnim dijelovima Kelile i Dimne. Kako nije sauvana ni sanskritska ni pahlevi
verzija, Ibn al-Mukafin prijevod i prijevod na sirijski jezik jedini su poznati tragovi
o porijeklu jednog od najznamenitijih djela u svjetskoj knjievnoj batini. Znaaj
ovoga djela u verziji kakvu danas imamo zaslugom Ibn al-Mukafe je, izmeu
ostalog, i u tome' to ono predstavlja pravu riznicu uticaja i proimanja filosofskih
misli i kultura drevne Indije, antike Grke, Persije i velikoga arapsko-islamskog
halifata. U svome pohodu kroz vijekove i civilizacije ovo djelo se usavravalo i
brusilo, poput bisera u morskim dubinama, u preradbama raznih prevodilaca koji
su ga prilagoavali svome vremenu, ili ukusu svojih suvremenika. Poredei
arapski i sirijski prijevod, moemo pouzdano zakljuiti da je Ibn al-Mukafa bio vrlo
slobodan i kreativan prevodilac koji je basne prilagoavao ukusu muslimanske
publike i da je razvijao neke vlastite ideje koje je izlagao u svojim originalnim
djelima. ak je vrio neku vrstu depaganizacije odstranjujui dijelove teksta koji
bi mogli povrijediti muslimanska vjerska osjeanja i uvodei nekoliko citata iz
Kur'ana kojih, naravno, nije moglo biti u sanskritskom izvorniku. Prevodilac je
ovako dragocjenom slobodom uinio ogromnu uslugu svjetskoj knjievnosti jer je,
zahvaljujui tome, djelo postalo veoma popularno u arapsko-islamskom svijetu i
odatle je prelo u Evropu ve u jedanaestom vijeku. Bila je to jo jedna iznimno
velika posrednika uloga arapsko-islamskog svijeta izmeu antikih kultura i
Evrope. Forma Kelile i Dimne, kao i forma Hiljadu i jedne noi, takoer je indijskog
porijekla. Vrlo osobena forma podsjea na veliki ram unutar koga se nalazi itav
niz manjih ramova, ili pria, koji ine skladnu kompozicionu cjelinu. Osnovni ili
najvei ram je povijest indijskog cara Depelima i filosofa Bejdebe koji postojano
pouava svoga vladara mudrosti upravljanja i odnosa prema ljudima uope.
Unutar toga rama kao najire okvirne prie razvija se itav niz kraih pria od
kojih se svaka moe itati kao zasebna cjelina, ali dra ove forme je u tome to
prie istovremeno prelaze jedna u drugu razvijajui se u pravcu omeenom
najirom okvirnom priom. Ova zanimljiva arhitektonika upotpunjena je i uvodnim
poglavljima koja je vjerovatno prevodilac Ibn alMukafa dodao usklaujui ih sa
osnovnom strukturom djela. Kelila i Dimna je u osnovi djelo didaktikog
karaktera. U skladu s arapskim srednjovjekovnim pojmom adaba, koji se danas
prevodi kao knjievnost a oznaavao je ukupnost ljudske djelatnosti usmjerene ka
obrazovanju i oplemenjivanju ovjeka, ovo djelo ima cilj da zanimljivom priom
poui, obrazuje, oplemeni i usrei ovjeka. Pri tome se koriste uglavnom basne
kao ilustrativni element gdje ivotinje govore i djeluju kao ljudi. Dodue, prie su
namijenjene u prvome redu carevima, hali-fama, njihovim najbliim saradnicima
emirima i upravnicima kojima se u sugestivnoj formi basni daju lekcije iz oblasti
politike vjetine i dravnike mudrosti radi usreivanja podanika i dugovjenosti
samih vladara. Meutim, ivome pouke koje sadri svaka pria namijenjene su i
drugim ljudima, ovjeku uope, kome je potrebna pomo u savladavanju svih
vrsta ljudskih slabosti. Prema tome, Kelila i Dimna u Ibn al-Mukafinoj verziji tei
da da doprinos usavravanju moralnih vrijednosti zasnovanih na principima
najireg srednjovjekovnog pragmatizma. Krajnja ideja je da loi postupci i odnosi
meu ljudima ne valjaju jer, ilustriram basnama, ubjedljivo protivrjee
praktinosti i zdravom razumu, te se, najzad, okreu protiv onih koji tako
postupaju. Upravo ta dimenzija univerzalistike vrijednosti basni ini ih
zanimljivim svakom itaocu i osigurava im aktuelnost u svakom vremenu. Jer,
itajui basne u Kelili i Dimni, ne samo da izvlaimo dragocjene pouke o nunom
savladavanju vlastitih slabosti i o potrebi da se klonimo loih postupaka koji e
nam se najzad osvetiti, nego na mnotvu mjesta u savjetima drevnom caru
Depelimu, ili halifi, uoavamo mudrost koja je isto toliko aktuelna i danas, te bi
se mogla preporuiti dananjim politiarima, dravnicima, sudijama i drugim
ljudima od vlasti i uticaja. Ne samo vladar, ve i obian ovjek mora biti pravedan
i milosrdan, odrati zadatu rije i ne podavati se gnjevu jedna je od brojnih i
estih poruka basni. Razlika izmeu obinog i uticajnog ovjeka u podavanju ili
otporu ovim mahanama mogua je samo u dalekosenim posljedicima: vladarev
gnjev, na primjer, ili nepravinost, proizvode mnogo opasnije posljedice nego u
obinog ovjeka. Princip ogledala jer basna se gradi upravo na tome principu
mnogo ubjedljivije odvraa i cara i podanika od odurnih postupaka, budui da se
lake uoavaju ako nam se pokazuju kod drugih, a ne kod nas samih kao u
jednoj vrsti ogledala. Istovremeno, moralizatorska poza koja u izravnom dijeljenju
savjeta moe naii na stav odbojnosti i otpora vjeto se prikriva formom basne
koja ima veu sugestivnu mo i efikasnije djejstvo. Iako jeKelila iDimna slobodan i
djelimino preraen prijevod djela iz indijske literature, njega batini historija
arapske knjievnosti kao jedno od najznaajnijih svojih proznih djela. Razlog je i u
tome to je danas poznato kako je ovo djelo uistinu izvrilo ogroman uticaj na
cjelokupnu srednjovjekovnu arapsku knjievnost, tanije na njene prozne vrste
koje dotle nisu bile ni izdaleka razvijene kao poezija. Nakon Kelile i Dimne, anr
zanimljive prie uhvatio je korijena u arapskoj prozi i dalje se uspjeno razvijao u
djelima al-Dahiza, al-Hamazanija, al-Ha-ririja i drugih pionira arapske umjetnike
proze. ( Durakovi) Jedno od najuvenijih djela te vrste jeste, bez sumnje,
Panatantra ili u arapskoj verziji Kelila i Dimna. (Naziv Kelila i Dimna dobila je
Panatantra po imenima dva akala, glavnih junaka najvee pripovijetke "Lav i
vo", ija imena na sanskritskom glase: Kaataka i Damanaka.) Panatantru je
napisao na sankritskom jeziku indijski filozof i brahmanski prvosvetenik Bejdeba,
koji je ivio u gradu Kamiru oko 300 godina prije nae ere. Za vladavine
najslavnijeg perzijskog cara, Enuirvana Pravednog (531-579), prevedena je
Panatantra, kako se to vidi iz uvoda, u prvoj polovici VI vijeka sa sanskrita na
pehlevijski jezik, tadanji knjievni jezik stare Perzije. O piscu Panatantre,
filozofu Bejdebi, o njenom prevodiocu na pehlevijski jezik, ljekaru Berzevejhu, kao
i o piscu uvoda, Perzijancu Behnudu sinu Sehvanovu, ne zna se nita podrobnije.
U Vili vijeku, u doba kada Arapi, osvojivi Perziju i prostrane i bogate krajeve
negdanjeg Vizantijskog carstva, Siriju, Egipat i Sjevernu Afriku, uspijevaju da
prevedu na arapski jezik sva znaajnija djela indijskih, grkih i perzijskih mudraca,
poznati arapski knjievnik Abdu-lah ibn El-Mukafa, rodom Perzijanac, prevede na
arapski jezik Panatantru i tako sauva od zaborava ovo znaajno knjievno djelo,
jer su se tokom stoljea i sanskritski original i pehlevijski prevod zagubili.
Prevodilac Panatantre na arapski jezik Abdulah ibn El-Mukafa roen je u
perzijskom gradu Huzu. Otac mu je bio visoki poreski slubenik istonih provincija
tadanje ogromne arapske drave. Mladi Abdulah se, ivei u izobilju, vrlo rano
odao nauci i knjievnosti. Ve u dvadesetoj godini ivota bio je uven kao
izvanredan majstor stila i znalac arapskog jezika. Primivi islam, on po ondanjem
obiaju stupa u svitu i slubu Isa ibn Alije, strica prve dvojice abasovikih halifa,
Ebul-Abasa Es-Sefaha (749- 754) i Ebu Dafera El-Mensura (754-775). Mladi
knjievnik Abdulah ibn El-Mukafa napisao je nekoliko originalnih knjievnih djela,
a i nekoliko ih je preveo sa perzijskog jezika. ivio je najvie u Basri, tada
glavnom gradu istonih provincija arapske drave, centru knjievnika i uenih
ljudi. Slobodouman, kritinog duha, otra jezika i pod sumnjom da je bezvjerac,
Abdulah ibn El-Mukafa se brzo zamjerio tadanjem namjesniku istonih provincija
abasovike drave Sufjan ibn Muaviji, pa ga ovaj po odobrenju bagdadskog halife
Ebu Dafera El-Mensura, kome se Abdulah takoe jako bio zamjerio, na grozan
nain pogubi. Stradao je, dakle, u naponu svoga stvaralatva, u 32. godini ivota.
Stare indijske pripovijetke Kelila i Dimna (Panatantra) je zbirka kraih i duih
basni u kojima su vrlo duhovito i misaono obraene raznolike teme iz ljudskog
ivota i kazane mnoge opte ljudske istine. U tim pripovijetkama se govori
mahom u tonu moralizatorsko-didaktinom o prijateljstvu, p zlu i dobru, o ovjeku
i njegovu odnosu prema drugim ljudima, o vlasti i vlastodrcima, o srei i nesrei,
o pravdi, nepravdi i pravosuu, o ljubavi, itd., itd. Indijski filozofi brahmanski
prvosvetenik Bejdeba, tvorac Panatantre, proeo je, sasvim shvatljivo, sieje
pojedinih basni svojim religioznim refleksijama, pokuavi da svojim mislima da
peat shvatanja i morala brahmanske religije. Prevodioci na perzijski i arapski
jezik, svaki na svoj nain i u duhu svojih religioznih shvatanja, pokuali su takoe
da sauvaju taj izrazito moralizatorsko-didaktini ton djela. Meutim, ni sva
religiozna zamagljivanja osnovnih sieja Kelile i Dimne, ni sva isticanja religioznih
ideja o sudbinskoj predodreenosti ljudskog ivota u prvi plan, koji su, uzgred
budi reeno, danas pravi anahronizam, nisu mogli da umanjenu istinsku
vrijednost i estetsku ljepotu djela. Ono bitno u Kelitt i Dimni: istonjaka mudrost
kao izraz ivotnog narodnog iskustva, duhovita igra ljudske misli koja
impresionira, snane analize Ijudksih karaktera, skepsa kojom je proeta svaka
misao i koja svakoj misli da je osobitu dra to je sauvano, to se niim nije
moglo zasjeniti. Kao izraz utanane istonjake filozofske misli kazane u finim
metaforama i alegorijama i izraene aforistikim stilom i biranom rijeju, Kelila i
Dimna je zato i prevoena sa arapskog na mnoge jezike (sirijski, grki, hebrejski,
latinski, novoperzijski, mongolski, etiopski, panski, engleski, francuski, njemaki,
malajski, turski i ruski), zato su je i Arapi tri puta pretakali u stihove, samo se,
naalost, nijedan od tih arapskih prepjeva nije sauvao. Pa ne samo to. Ovo je
impozantno istonjako djelo svojini sieom i milju oplodilo mnoga istonjaka
remek-djela, meu kojima i Hiljadu ijednu no, i ono je dolazilo u strane literature
u raznim skraenim i preinaivanim verzijama. Jedna od takvih verzija koja je u
srednjovjekovnu srpsku knjievnost u XIII vijeku dola preko bizantijske.
Aleksandar Veliki je korio sve, osvajao bitke sve dok nije doao do Fura, indijskog
vladara koji mu je pruio jak otpor. Meutim Aleksandar pobijedi Fura i postavi za
namjesnika svog ovjeka. kako taj narod nije podnosio da nije na vlasti neko
njihov oni postavie na vlast cara Depelima. Kada je car Depelim vrsto uzeo
vlast u svoje ruke, poeo je initi nasilja preko mjere, osilio se i postao ohol. Zbog
toga su ga se njegovi podanici mnogo bojali. U Depelimovo doba ivio je neki
filozof, brahmanski svetenik, zvani Bejdeba, mudar i estit ovjek, koga su
mnogo uvaavali i priznavali, i ija se rije sluala. Mudrac je otiao do svog cara
kako bi ga posavjetovao da vie ne ini zulum svom narodu, ali on ga je kaznio
strpavi ga u tamnicu. kada je car uvidio da nije dobro postupio oslobodio ga je i
postavio za vladara.