Professional Documents
Culture Documents
Gene Wolfe - 1. Vitez
Gene Wolfe - 1. Vitez
Vitez arobnjak
1. deo
Prvo proitaj ovo, Bene.
Iitavao sam prvi deo ovog pisma i primetio da gomilu imena uopte
nee znati. Stoga sam ih veim delom ovde popisao. Ako tokom itanja
naleti na nekog ili neto sasvim nepoznato, slobodno pogledaj spisak. Nema
potrebe da ga sada ita. Neka ti poslui samo kad ti zatreba.
Ako neko ime nedostaje, verovatno sam ga smetnuo s uma, a moda ni
sam ne znam o kome, odnosno o emu se radi. Ili moda podrazumevam da ti
zna. Idemo redom.
Eto ih, Bene. Nije mi bilo teko da ih pobrojim. Tee je bilo da ih za tebe
uinim stvarnima. Upamti da Osterlinzi imaju dugake zube i izgladnela lica, a
da Angrodi smrde. Upamti da Diziri menja oblike i da je svaki od njih prelep.
Prva glava
DRAGI BENE
***
Probudio sam se u peini kraj mora u kojoj je sedela i prela jedna starica
sa previe zuba. Kada sam se sabrao i pronaao svoj tap, pitao sam je gde se
nalazimo, trudei se da budem to ljubazniji.
"Moete li mi rei kakvo je ovo mesto, gospoo, i kako da odavde stignem
do Grifonsforda?" Iz nekog razloga, mislio sam da ivimo u Grifonsfordu,
Bene, i jo uvek se ne seam pravog imena. Moda zaista jeste Grifonsford.
Sve mi se izmealo.
Starica odmahnu glavom.
"Znate li kako sam dospeo ovamo?"
Nasmejala se, a vetar i more joj se pridruie; i pena i talasi koji su spolja
udarali o peinu kao da su bili deo nje. Obrativi se njoj, obraao sam se i
njima. Tako je to meni izgledalo. Zvui li ludo? Od roenja me je pratilo
ludilo, ali sada sam bio normalan i oseaj je bio divan. Vetar i talasi sedeli su
pored mene u toj peini i preli, a priroda se spolja preselila unutra. Starica je
inila njen veliki, a ja samo mali, predugo odsutni deo. Garsek je kasnije rekao
da me je izleilo more.
Otiao sam do izlaza iz peine i spustio se u vodu do struka, ali uspeo sam
da vidim samo litice koje su se uznosile nad peinom, tamnoplavu vodu u
daljini, galebove i nazubljene crne stene nalik zmajevim zubima.
Vratio sam se nazad, mokar sve do pazuha.
"Hoe li biti dugaka?"
"Dovoljno dugaka."
Oslonio sam se o tap i posmatrao je kako prede, pokuavajui da
otkrijem ta je to pretvarala u nit i zbog ega je to proizvodilo zvuke. Na
trenutke je izgledalo kao da se unutra nalaze lica i kao da odatle izviru ruke i
noge.
"Ti si Ejbl od Visokog srca."
To mi je privuklo panju i ja joj rekoh svoje staro ime.
Sve do tada nijednom nije podigla pogled sa prediva.
"to ja kaem, to i uj, bolje ti je - ne pametuj", ree mi.
Izvinih joj se.
"Neke tete mora biti, pa u ovo izjaviti: to ti je gospa nieg roda, to ti
ljubav veu poda." Prestala je da prede kako bi mi uputila osmeh. Znam da je
to uinila iz najboljih namera, ali zubi su joj bili jezivi i delovali su otro poput
ileta. Rekla je: "Za svaku uvredu postoji i kazna", ree mi. "Dodue, ova tvoja
i nije neka velika."
Eto kako sam promenio svoje ime.
Starica se vratila predenju, ali kao da je itala neto sa niti.
"Propae pre nego to se uspne i uspee se pre nego to propadne."
Uplaen njenom izjavom, upitah smem li da postavim pitanje.
"Bie bolje da to uini, poto si jedno ve postavio. ta eli da zna,
Ejble od Visokog srca?"
Toliko toga mi se motalo po glavi da nisam znao odakle da ponem.
"Ko si ti?" rekoh konano.
"Parka."
"Da li si proroica?"
Ponovo se nasmeila.
"Neki kau da jesam."
"Kako sam dospeo ovde?"
Podigla je preslicu, stvaricu na kojoj se nalazilo ono to je uvijala, upirui
njome ka dnu peine, gde je vladala tama.
"Ne seam se da sam bio tamo", rekoh.
"Seanje ti je oduzeto."
Znao sam da je u pravu istog trenutka kada je to izgovorila. Seao sam se
nekih stvari. Setio sam se tebe, kolibe i oblaka, ali sve se to odigralo veoma
davno. Mnoge stvari koje su se desile nakon toga uopte nisam uspevao da
dozovem u svest.
"Elfi su te doneli do mene."
"Ko su elfi?" Oseao sam da bi to trebalo da znam.
"Zar ne zna, Ejble od Visokog srca?"
Dugo nije progovarala. Sedeo sam i posmatrao je, povremeno virkajui ka
dnu peine, odakle je rekla da sam doao. Kada bih skrenuo pogled sa nje,
postajala je sve vea i vea, to mi je govorilo da se iza mene nalazi neto
ogromno. A kada bih se okrenuo i ponovo je pogledao, bila je nia od mene.
Toliko o tome. S druge strane, seao sam se da sam kao mali znao sve o
elfima, to ima veze sa jednom drugom osobom, devojicom koja se sa mnom
igrala. Postojala su i velika, velika stabla paprati, mnogo via od nas, i bistri
potoci. I mahovina. Mnogo mahovine. Meke, zelene mahovine nalik somotu.
"Poslali su te u znak nepravde koja im je naneta", progovori Parka,
"rekavi da se klanjaju."
"Klanjaju?" Nisam bio siguran na ta misli.
"Tebi."
To je prizvalo i ostale stvari - ne prave stvari, ve oseanja.
"Ne dopadaju mi se", rekoh, i to je bila istina.
''Posadi jedno seme", uzvrati ona.
Dugo sam ekao da kae jo neto, ekao jer mi se nisu postavljala pitanja.
Na kraju ipak rekoh: ''Zar nee da mi ispria o svemu tome? O grekama i
ostalim stvarima?''
''Ne.''
Odahnuo sam. Plailo me je ono to sam mogao da ujem.
''Dobro je.''
''Tano. Nekog dobra mora biti, pa u ovo izjaviti: Kad te jedna elja mine,
srce odmah za neim veim gine.''
Imao sam oseaj da mi se, ako budem nastavio sa pitanjima, odgovori
nee dopasti. Sunce je pruilo svoje ruke u peinu i blagoslovilo nas oboje, bar
je tako izgledalo. Zatim je potonulo u more, koje je pokualo da krene za njim.
Prilino brzo, mesto do kojeg sam doao kada sam izaao iz peine bilo je
gotovo suvo.
''Je li ovo oseka?'' pitah Parku.
''ekaj'', odgovori ona i zagrize u ono to je prela. Razvukla je jedan deo
prediva, odgrizla ga i pruila meni, rekavi: ''Za tvoj luk.''
''Ja nemam luk.''
Pokazala je na moj tap, Bene, i video sam kako pokuava da se pretvori u
luk. Na sredini se nalazilo zadebljanje; ostatak je bio sasvim prav i neto ui na
krajevima koje sam deljao.
Zahvalih joj se i istrah napolje, na nekakvu stenovitu plau podno litica.
Kada sam joj mahnuo u znak pozdrava, uinilo mi se da je cela peina prepuna
belih ptica koje klepeu krilima i podiu se u vazduh. Odmahnula mi je; u tom
trenu inila se veoma sitnom, poput plamena svee.
Juno od peine, pronaao sam strmi puteljak koji je vodio ka vrhu litice.
Tamo su se nalazile sruene zidine i ostaci tvrave. Dok sam se uspinjao,
pojavile su se zvezde i zahladnelo je. Potraio sam neko zaklonjeno mesto.
Pronaavi ga, popeo sam se na ono to je ostalo od tvrave.
Leala je na kamenom ostrvu povezanom sa kopnom nasipom peska i
kamena, tako niskim da je ak i za vreme oseke gotovo potopljen. Zurio sam
sigurno nekih pet minuta u talase koji su se pod svetlou zvezda razbijali o
njega, sve dok se nisam uverio da je zaista to. Bio je, to je znailo da moram
na vreme da odem sa ostrva i pronaem prenoite na obali.
Znao sam da je tako najbolje, ali nisam posluao samog sebe. Kao prvo,
ve sam bio umoran. Ne gladan, niti posebno edan, ali toliko umoran da sam
samo eleo negde da prilegnem. Kao drugo, zazirao sam od onoga to u
pronai na obali, i od onoga to bi moglo da pronae mene.
Pored toga, trebalo mi je vremena da saberem misli. Previe saznanja bilo
je izgubljeno u zaboravu, a ono to nije nestalo (ti, Bene, koliba i kua u kojoj
smo iveli, kao i one tvoje fotografije majke i oca) pripadalo je davnoj
prolosti. eleo sam da se setim svega ostalog i porazmislim o znaenju
Parkinih rei.
Vratio sam se, dakle, u zaklon koji sam pronaao meu plavim stenama i
legao na zemlju. Bio sam bos i, dok sam leao, shvatih da mi nedostaju
planinarske izme i arape. Nisam se seao ta se s njima desilo. Nosio sam
sivu vunenu koulju bez dugmadi i sive vunene pantalone bez depova, i to mi
je delovalo neverovatno. Imao sam pojas sa kojeg je na vezicama visila kona
torbica; u njoj su se nalazili samo Parkina tetiva za luk, tri tvrda crna semena i
jedan noi sa drvenom drkom i drvenom futrolom. No je pristajao mojoj
ruci kao da je deo nje, ali nisam znao odakle mi.
Druga glava
SRUENI GRAD
***
TRNOVITA POMORANDA
***
Hrabri Bertold je sledeeg jutra bio na nogama pre mene. Napustili smo
kolibu prekrivenu koama pre nego to je sunce prelo vrhove kronji. Mogao
je da hoda samo sporim korakom, oslanjajui se o svoj tap, ali bio je dovoljno
izdrljiv i mnogo raspoloeniji za priu nego prethodne noi.
"Sino si hteo da uje neto o elfima", ree mi, na ta ja klimnuh glavom.
"A ja se raspriao o Skaju. Mora da si pomislio da sam enuo. Mada, imao
sam svoje razloge."
"Nita ne smeta", rekoh, "i o tome sam hteo da ujem."
Skoro nevidljiva staza koju smo pratili odvela nas je do istine na kojoj se
Hrabri Bertold zaustavio i tapom pokazao ka Skaju.
"Ptice odlaze tamo gore. Video si ih."
Klimnuh. "Sada vidim jednu."
"One ne mogu da ostanu tamo."
"Ali bi... Neka od njih bi mogla da sleti na zid zamka, zar ne?"
"Ne priaj." Nisam bio siguran da li je ljut ili uplaen.
"Ne priaj o tome sad, a moda nemoj nikad."
"U redu. Obeavam."
"Ne bih da te opet izgubim." Duboko je udahnuo. "Ptice ne mogu da
ostanu tamo, dok ti i ja uopte ne moemo da odemo. Tako ga vidimo.
Shvata?"
Klimnuh.
Ponovo je urno poeo da grabi napred, lupajui tapom po zemlji pred
sobom.
"ta misli, mogu li ptice da ga vide? Orlovi vide bolje od tebe. Da li si
ikada pronaao orlovo gnezdo?"
"Jesam. Na oko osam kilometara od nae kolibe."
"Na vrhu velikog drveta?"
"Tako je. Na visokom boru."
"Verovatno je orao sedeo tamo, na jajima. Misli li da je ikad pogledao
navie, umesto nanie?"
"Pretpostavljam da jeste." Trkarao sam za njim.
"Onda je u stanju da ode, ako poeli. Isto vai i za elfe." Hrabri Bertold
upre ka tlu svojim debelim prstom ispresecanim plavim venama.
"Mi njih ne vidimo dole, ali oni vide nas. Tebe i mene. Mogu i da nas uju,
ako glasno govorimo. Kao i te ptice, mogu da se popnu ovde, ako ele, ali ne
mogu da ostanu."
Sledeih pola sata koraali smo u tiini, dok sam ja prizivao na gotovo
iezla seanja.
"ta se deava kada elf pokua da ostane ovde?" pitah na kraju.
"Umire", odgovori Hrabri Bertold. "Tako barem tvrde."
"Oni su ti to rekli? Da ovde ne mogu da ive?"
"Tako je."
Kasnije, kada smo zastali da se napijemo iz potoka, rekao sam: "Neu te
pitati kako su to ustanovili, ali da li zna?"
"Znam samo ono to mi kau."
Te noi, logorovali smo blizu Grifona, razveseljeni i osveeni njegovim
uborom. Hrabri Bertold poneo je sa sobom kremen i metal, a ja sam prikupio
suvarke i izlomio ih u tako sitno iverje da ih je upila ve prva kia utih iskri.
"Da nema zime, ceo ivot bih proveo ovako", ree on, a kao da je govorio
i u moje ime.
Izvaljen na leima nakon obroka, uo sam udaljeni huk sove i apat vetra
u tek ozelenelim kronjama. Mora da shvati da sam u to vreme verovao da
u se ubrzo vratiti kui. Mislio sam da su me elfi oteli i odveli negde na zapad
ili u neku stranu zemlju. Seanje na to zarobljenitvo e se vremenom vratiti.
Da sam bio mudriji, ostao bih u Iringzmutu, gde sam stekao prijatelje i gde
se moda nalazila biblioteka sa mapama, ili ameriki konzul. U to vreme inilo
mi se da u u Grifonsfordu pronai neki trag (tada jo nisam bio siguran da se
na grad zove drugaije) i da me nita ne spreava da se posle vratim u
Iringzmut. Grad je, onako polurazruen, i dalje bio neka vrsta luke. Moda sam
tamo mogao da se ukrcam na neki brod za Ameriku. ta me je spreavalo?
Nita i niko, a dopala mi se i pomisao na putovanje brodom.
"H-u", oglasi se sova. Njen glas, prijatan i taman poput prolene noi,
nosio je u sebi i razumevanje i znatielju.
Nije ona jedina osetila korake kojima se neko, ili neto, pribliavao kroz
umu, iako bi kap rose sa visoke stabljike u svom padu proizvela vie buke.
"H-uljezu, ko si?"
Ti bi se oenio, a ja bih ti smetao sve dok ne postanem samostan. Za mene
bi, u tom sluaju, najbolje bilo da ostanem tamo, u kolibi, barem prvih godinu
dana. Moda bi jo bolje bilo da se ne vratim kui tako brzo. Kui - u bungalov
koji je pripadao ocu i majci. Kui - u kolibu u koju smo odlazili na pecanje sve
do prvog snega.
Ali, bilo je prolee. Sigurno je bilo prolee. Jelen kojeg sam ubio nije imao
rogove, a trava u naputenom malom vrtu Zamka plavog kamena bila je meka i
kratka. ta se desilo sa zimom?
Prelepo, zailjeno lice, ukraeno krupnim, caklastim oima, okruglim kao
mesec, zagledalo se u mene odozgo, a onda se izgubilo.
Pridigoh se. U okolini nije bilo nikog osim mene i Hrabrog Bertolda, koji
je vrsto spavao. Sova je zautala, ali je noni vetar aputao tajne umi oko
nas. Sputajui se ponovo na zemlju, trudio sam se da to bolje upamtim lice
koje mi se ukazalo. Zeleno lice? Bez sumnje, pomislio sam, bez sumnje je bilo
zeleno.
***
SER RAVD
***
JEZIVE OI
Stigli smo u Glenidem negde sredinom jutra, i Ravd je sazvao ljude, sve
mukarce i ene, i poneko dete. Poeo je tako to je sjurio Ratnicu u panj koji
smo mu Svon i ja doneli.
"Pozvani ste da se zakunete na odanost naem gospodaru, vojvodi
Marderu", rekao im je. "Ja vas neu terati da se zaklinjete... slobodni ste da
odbijete ako elite. Ali znajte da u prijaviti sve one koji to nisu uinili."
Sasluavi ga, svi redom su se zakleli, sputajui dlanove na lavlju glavu i
ponavljajui rei za Ravdom.
"Sada bih voleo da porazgovaram sa nekima od vas, pojedinano", ree on
i odabra est mukaraca i est ena, naloivi meni i Svonu da motrimo na njih
dok on razgovara sa prvim ovekom u glavnoj prostoriji najvee kue u selu.
Proao je itav sat u tom razgovoru i ostali postadoe nemirni; Svon spusti
ruku na ma i povisi glas sve dok se nisu utiali.
Prvi ovek konano izae napolje, oznojen i bez snage da se suoi sa
pogledima ostalih jedanaestoro, nakon ega Ravd pozva unutra prvu od ena.
Ula je u kuu tresui se. Minuti su proticali. Sjajna zunzara, nagojena od
izmeta, letela je prvo oko mene sve dok je nisam oterao, a onda oko Svona, da
bi na kraju dospela do niskog crnobradog oveka koga su ostali zvali Tag i
koji je delovao suvie maloduno da bi bilo ta terao od sebe.
Na pragu se pojavi ena, lica okupanog suzama.
"Ejble? Ko je od vas Ejbl? Hoe da vas vidi."
Uoh unutra, a ena se spusti na maleni tronoac za muu ispred samog
Ravda.
On je sedeo na kratkoj klupi sa naslonom.
"Ejble, ovo je Brega", ree. "Dozvoljavam joj da sedi zato to je ena.
Mukarci stoje. Brega mi je rekla da postoji ovek po imenu Siksnit koji
veoma dobro poznaje odmetnike i gosti ih s vremena na vreme. Da li ti je jasno
zato sam te pozvao da ue?"
"Da, gospodine", odgovorih. "Samo to ne verujem da u biti od velike
pomoi."
"Ako mi ne saznamo nita od tebe, moda e ti neto od nas." Ravd se
obrati eni. "Dakle, Brega, eleo bih da ti objasnim kako stvari stoje po tebe. U
stvari, moram da ti objasnim, jer ne uvia sama."
Mrava i ne vie mlada, Brega je mrcala i brisala oi rubom kecelje.
"Plai se da e ovaj Ejbl ovde ispriati ostalima ono to si mi rekla o
Siksnitu. Je li tako?" Klimnula je glavom.
"On to nee uiniti, ali pred tobom lei mnogo vea opasnost. Uzgred, da li
se vas dvoje znate?"
Odmahnula je glavom, a ja rekoh: "Ne, gospodine."
"Ispriala si mi sve o Siksnitu, a ja u, naravno, pokuati da ga pronaem i
porazgovaram sa njim. Oni ljudi napolju e znati da smo nas dvoje priali i to
due vremena provedemo zajedno, to e oni biti uvereniji da si mi sve rekla.
Shvata?"
"D-da."
"Da li su tebe, ili tvog mua, ikada opljakali?"
"Sruili su me na zemlju." Potekoe joj suze, koje su se slivale niz njeno
lice.
"Zna li ime odmetnika koji te je oborio?" Odmahnula je glavom.
"Ali rekla bi mi da zna, zar ne? Nema smisla da ga krije od mene nakon
to si mi se poverila. To ti je jasno, zar ne?"
"Bio je to Egil."
"Hvala ti, Brega. Sad si pod zakletvom, najasnijom zakletvom pod kojom
ena moe da bude. Prihvatila si vojvodu Mardera za svog gospodara i
obavezala se da e mu u svemu biti pokorna. Ako prekri zakletvu, Hel e ti
duu osuditi na Muspel, Vatreni krug. rtve koje si ponudila elfima nee te
spasti. Pretpostavljam da to sve zna."
Klimnula je.
"Ja sam ovde po nalogu vojvode Mardera. Inae bih sada sedeo za stolom
u Crvendvoru ili se brinuo o svojim konjima. Govorim u ime vojvode Mardera
- kao da se on lino nalazi ovde. Ja sam njegov vitez."
"Znam." Ona mrcnu.
"Osim toga, odmetnici e se osvetiti kako tebi, tako i celom selu, ako im
dozvolimo. Taj to te je oborio na zemlju, Egil, uradie neto jo gore. Ovo ti
je ansa da se osveti reima koje meni i vojvodi Marderu znae vie od
maeva. Zna li jo nekog iz sela ko je u dobrim odnosima sa odmetnicima?
Bilo koga?"
Odmahnula je glavom.
"Samo Siksnita. Kako mu se zove ena?"
"Dizira."
"Zaista?" Ravd stisnu usne. "To strano lii na kraljiino ime, u koje se
neki kunu. Zna li koje je to ime?"
"Ne. Ja ga ne izgovaram."
"A ona? Neu rei kako se zove. ena o kojoj govorimo. Sinitova ena. Da
li je ona pominjala kraljicu u tvom prisustvu?"
"Ne", ponovi Brega.
Ravd uzdahnu.
"Ejble, da li bi prepoznao Siksnita kada bi ga video? Razmisli pre nego to
odgovori."
"Siguran sam da bih, gospodine", rekoh.
"Brega, opii ga, molim te." ena je zurila u Ravda. "Da li je visok?"
"Vii je od mene." Rairila je ruke tridesetak centimetara kako bi pokazala
koliko.
"Ima li tamnu bradu?"
"Riu."
"Jedno oko? Slomljen nos? epavu nogu?"
Odmahnula je glavom na sve to.
"ta jo moe da nam kae o njemu?"
"Debeo je", ree ona zamiljeno, "i ovako hoda." Ustala je i pokazala nam,
okrenuvi none prste ka unutra.
"Tako znai. Ejble, da li se ovo slae sa onim ega se ti sea? Debeo. Ria
brada. Hod."
Slagalo se.
"U ranijem razgovoru nisi mi rekao kako se zove Siksnitova ena. Da li
nisi znao njeno ime ili si bio suvie oprezan da bi ga izgovio?"
"Nisam ga znao, gospodine. Ne plaim se da kaem Dizira."
"Ipak bi ti bolje bilo da ga ne izgovara preesto. Zna li kako ona
izgleda?"
Klimnuh.
"Niska je, crne kose, izrazito bele koe. Dok je Sinit lagao Hrabrog
Bertolda i mene, nije mi se uinila posebno lepom, ali video sam i runije."
"Brega, da li je on poznaje?"
"Mislim da je poznaje." Obrisavi suze ve nekoliko puta, ena ih obrisa
jo jednom.
"Vrlo dobro. Obrati panju, Ejble. Ako me ne bude posluao kada je u
pitanju ime te ene, posluaj me barem oko ovoga. Hou da pretrai selo i
pronae ove ljude. Kada pronae nekog od njih, dovedi ga k meni, ako
moe. U protivnom, vrati se ovamo i reci mi gde se nalaze. Brega e do tada
otii, ali ja u najverovatnije razgovarati sa ostalima. Slobodno nas prekini."
"Da, gospodine."
"Hou Siksnita, naravno. Ali, podjednako hou i njegovu enu. Ona
verovatno zna manje, ali e mi rei vie. Poto ima novoroeno dete, mogue
je da se jo uvek nalazi u blizini. Idi sada."
Zaustavio sam se na izlazu iz Glenidema da pogledom pretraim njegova
proklijala polja. Zavirio sam u svaku prostoriju svake kue u selu, kao i u
svaku talu i upu, ne pronaavi ni Siksnita, ni njegu enu. Ravd je rekao da
ga slobodno prekinem ako ih pronaem, ali bio sam prilino siguran da mu se
ne bi dopalo da to uinim praznih aka.
Ravd je u pravu, rekoh sebi. ena sa novoroenim detetom nee
svojevoljno prevaliti dug put. Po svemu sudei, nije odmakla dalje od najbliih
stabala, gde se smestila u njihovu ugodnu senku i dojila svoje edo. Ako bih je
tamo potraio... Pravei plan u svojoj glavi, tiho pozvah: "Dizira? Dizira?"
Uinilo mi se da meu gustim liem na rubu ume vidim njeno lice. S
jedne strane, sumnjao sam da se radi o igri svetlosti i senke; s druge, znao sam
da sam je video.
Ili barem da sam neto video.
Nainih nekoliko koraka. Nakon toga, i dalje nesiguran, zastadoh na
trenutak, a onda ipak pourih napred.
Sedma glava
DIZIRI
"U pomo..." Nije to toliko bio povik koliko je liilo na zavijanje vetra, i
ba nalik vetru, kao da je ispunjavalo celu umu. Probih se kroz gusto ipraje
na rubu ume, urno se provukoh izmeu zbijenih mladica, a onda protrah
pored stasalih stabala koja su postajala sve vea i sve rea kako sam
napredovao.
"Molim te, pomozi mi. Molim te..."
Zastadoh da doem do daha. Stavih ruke oko usta i povikah to sam
glasnije mogao: "Stiem!" udio sam se kako zna da je sluam dok se jo uvek
provlaim kroz redove izniklog ita. Verovatno i nije znala. Verovatno je
satima tako dozivala.
Ponovo ubrzah korak, a onda potrah uz strmu padinu na ijem se vrhu
nalazila otuna kukuta, pa du njene ivice, sve dok se ne spustih meu
hrastove. Sve vreme inilo mi se da ena koja me doziva nije dalje od stotinu
koraka.
ena za koju sam bio uveren da je Siksnitova supruga, Dizira.
Ubrzo sam dospeo do male reke koja je morala biti Grifon. Preao sam je
bez skretanja s puta. Naprosto sam zagazio u vodu na mestu na kojem sam se
naao. Svoj luk, tobolac i torbicu vezanu za pas morao sam da drim iznad
glave sve do izlaska na suvo, ali uspeo sam da je preem. Uzverao sam se uz
dugaku, strmu obalu od oblaka na drugu stranu.
Tamo su goleme bukve prekrivene mahovinom uzdizale svoje ponosite
glave ka onom petom svetu po imenu Skaj; a ena koja me je dozivala inila se
jo bliom, udaljena (mislio sam) samo nekoliko koraka. Nisam sumnjao da u
je pronai u mranoj dolini, prepunoj peurki i prologodinjeg lia. Sigurno
se nalazila tamo iza, na kamenoj goleti sa druge strane dabrovog sklonita.
Ali, popevi se na uzvisinu, i dalje sam uo glas kako me doziva iz daljine.
Ponavljao sam njeno ime i u pauzama se borio za dah: "Dizira!... Dizira!.
Dizira!"
"Ovde sam! Ovde, kod oborenog drveta!"
Sekunde su proticale, duge poput uzdaha, sve dok dole, u plitkoj dolini sa
druge strane goleti, nisam spazio oboreno deblo polomljenih grana ije je
isprepleteno lie samo delimino skrivalo neto zeleno poput prolea.
"Palo je", rekla mi je kada sam priao. "Htela sam da vidim mogu li samo
malo da ga pomerim, kada mi se sruilo na stopalo. Zaglavila sam se."
Podvukoh svoj luk ispod oborenog debla i navalih se na njega. Nisam
osetio da se pomerilo, ali ona je uspela da oslobodi stopalo. I jo dok je to
inila, primetih neto toliko udno da sam bio siguran da me oi varaju, neto
to reima verovatno nikad neu uspeti valjano da opiem. Popodnevno sunce
je sijalo, dok je lie na sruenom drvetu (kojeg je, ini mi se, oborila munja),
kao i ono sa susednih stabala, bacalo arenu senku na tlo. Nas dvoje smo
uglavnom bili u hladovini, ali nije se moglo pobei od mestiminih jarkih
sunevih zraka. Bilo mi je logino da je na suncu bolje vidim.
Ali, deavalo se suprotno: upravo u senci sam je izvrsno video, ali kada bi
svetlost pala na njeno lice, njene noge, ramena ili ruke, inilo se kao da je
nestala. Gospodin Pota nam je u koli jednom prilikom pokazao hologram.
Navukao je zavese i objasnio nam da hologram izgleda stvarnije to je u sobi
vei mrak. Svi smo ga razgledali, a ja sam priao zavesi i pustio malo svetla
unutra. Bio je u pravu. Hologram je izbledeo. Onog asa kada sam ostavio
zavesu na miru, ponovo je snano zasjao.
"Mislim da ne bi trebalo da se oslanjam na njega." Masirala je svoje
stopalo. "Boli me. Ima jedna peina na samo nekoliko koraka odavde. ta
misli, moe li da me odnese do nje?"
Htedoh da kaem da je zadatak preteak, ali reih da prvo pokuam.
Podigao sam je. Bila je laka od deteta, tako topla i stvarna. Poljubila me je.
"Tamo emo se skloniti od kie", ree mi. Oborila je pogled kao da se
stidi, ali znao sam da se ne radi o tome.
Napravih nekoliko koraka u nadi da peina koju pominje nije daleko.
Rekoh joj da nee pasti kia.
"Hoe. Zar nisi primetio kako je vazduh postao sve? Osluni ptice. Skreni
malo na levu stranu, pa pogledaj iza velikog panja."
Bila je to lepa mala peina, visoka taman toliko da se ispravim u njoj.
Pronali smo unutra i neto nalik krevetu nainjenom od jelenskih koa i
krzna, prekrivenom ebetom od zelenog somota.
"Spusti me", ree ona. "Molim te."
Na kraju sam dobio jo jedan poljubac; kada su nam se usne razdvojile,
seo sam na mekani pesak peine kako bih povratio dah. Nasmejala se, ne
rekavi nita.
I ja sam prilino dugo utao. Misli su mi se rojile po glavi, ali nisam bio u
stanju da ih kontroliem. Uzbuen njenim prisustvom, verovao sam da e se
svakog trena desiti neto ega u se stideti do kraja ivota. Ona je bila (a i dalje
je) najlepa ena koju sam ikad video, i ja zatvorih oi, na ta se opet
nasmejala.
Taj smeh kao da nije pripadao ovom svetu. Kao da su zlatna zvona,
obeena izmeu cvetova u umi najlepeg drvea na svetu, zvonila milovana
vetrom. Nateravi se da otvorim oi, proaptah: "Ko si ti, u stvari?"
"Ona koju si zvao." Smeila se, ne trudei se vie da sakrije pogled.
Verovatno leopard ima takve oi. Ne znam.
"Zvao sam Siksnitovu enu, Diziru. To nisi ti."
"Ja sam Diziri, Mahovinka, i ja sam te poljubila."
I dalje sam je oseao na usnama, dok joj je kosa mirisala na preoranu
zemlju i slatkasti dim.
"Mukarci koje poljubim ne smeju da odu bez moje dozvole."
Htedoh da ustanem, ali znao sam da ne mogu da je ostavim. "Ja nisam
mukarac, Diziri, ja sam samo dete."
"Mukarac si! Mukarac! Daj mi kap svoje krvi i pokazau ti."
***
Kia je stala do jutra. Plivali smo u reci jedno pored drugog i poput dve
zmije leali zajedno na velikom kamenu u hladu, samo nekoliko centimetara
iznad vode. Znao sam da sam postao drugaiji, ali ne i koliko drugaiji.
Verovatno se i gusenica tako osea dok, pretvorivi se u leptira, jo uvek sui
svoja krila.
"Ako se pojavi neki drugi ovek", rekoh, "da li e te on videti onako kako
te ja vidim sada?"
"Niko drugi se nee pojaviti. Zar te brat nije tome nauio?"
Nisam bio siguran misli li na tebe, Bene, ili na Hrabrog Bertolda. Svejedno
sam odmahnuo glavom.
"On me poznaje."
"Da li si ga poljubila?"
Nasmejala se i odmahnula.
"Hrabri Bertold mi je rekao da elfi izgledaju kao pepeo."
"Mi smo Mahovnjaci, Ejble, i ivimo u umi, a ne u pepelu." I dalje se
smeila. "Vi nas nazivate Drijadama, Skogsfruima, Drvenevestama i drugim
imenima. Moe i ti da smisli neko ime za nas. Ko bi voleo da nas zove?"
"Aneli", proaptah; ali ona spusti prst na moje usne. Zatreptah i skrenuh
pogled, meutim, kada sam krajikom oka virnuo ka njoj, uinilo mi se da
izgleda drugaije od one devojke sa kojom sam plivao, i od svih onih devojaka
sa kojima sam upravo vodio ljubav.
"Da ti pokaem?"
Klimnuh glavom - i osetih kako miii u mom vratu klize poput pitona.
"Blagi boe!" rekoh, i uh sasvim nov glas, divalj i dubok. Oseaj je bio
neverovatan; znao sam da sam se promenio, ali nisam znao koliko, i dugo
nakon toga bio sam ubeen da u se vratiti na staro. To mora da zapamti.
"Nee me mrzeti, Ejble?"
"Nikad ne bih mogao da te mrzim", odgovorih. Bila je to istina.
"Oni koji nas ne slave, preziru nas."
Zakikotah se na to, iznenaen dubokim brundanjem u grudima.
"Ovo su i dalje moje oi", rekoh, "i ine ono to im naredim. Zatvoriu ih
pre nego to te poljubim, ako se toliko stidi."
Sela je, praakajui nogama po bistroj, hladnoj vodi.
"Ne na ovom svetlu." Prsnula je vodom kroz suneve zrake i okupala nas
srebrnim kapljicama.
"Ti voli sunce", rekoh. Osetio sam to.
Klimnula je glavom.
"Zato to je to tvoje carstvo. Sunce mi je podarilo tebe, i ja te volim. Moja
vrsta voli no, a ja i no i dan."
Odmahnuh glavom.
"Ne razumem. Kako je to mogue?"
"Poto si voleo mene, da li bi mogao da voli neku obinu enu?"
"Ne", odgovorih. "Nikada." Zaista sam tako mislio.
"Pokai mi", ree. Ovog puta zbijala je egu sa mnom.
Zapraakala je nogama po vodi. Vitko maleno stopalo koje se podiglo iz
svetlucave vode zelenilo se poput tek izniklog lia. Njeno lice bilo je otro,
takoe zeleno, srcoliko, odluno i lukavo. Sone usne se spustie na moje, a
kada smo se razdvojili, zatekoh sebe kako gledam pravo u uti plamen njenih
oiju. Kosa joj se vijorila iznad glave.
Zagrlio sam je i podigao, poljubivi je jo jednom.
Osma glava
ULFA I TAG
AROBNJAK-VITEZ
"Gde smo?" Tag je zverao oko sebe, posmatrajui (ba kao i ja) kako
drevna stabla postaju ira od kue njegovog oca i via od oblaka, dok je zemlja
oko njih bujala od cvea i paprati, ispresecana kristalnim potoiima. Meka,
siva svetlost pod kojom smo se divili uzvienosti i srceslamajuoj lepoti svega
oko nas kao da je poticala od samog vazduha.
"U donjem svetu, ini mi se. U Elfrisu, odakle dolaze elfi. Smiri se sad.
Mora da si nas ti odao."
"Ovo je Elfris?"
"Mislim da sam tako rekao." Nisam bio siguran u to, ali trudio sam se da
zvuim uverljivo i ljutito.
"Ovo nije stvarno!"
Stavio sam prst na usta.
"Izvinjavam se, ser Ejble." Tag je pomahnitao od znatielje. "Mislite da su
nas pratili?"
"Ne verujem, mada je mogue. Ali, ako se ne smiri, moda e probuditi
neto mnogo gore."
"Neto poput mene, Ejble?" Bio je to Dizirin glas, ispunjen veseljem, alom
i muzikom. Kao i svetlost, nije dopirao niotkud. Odmah sam ga prepoznao.
"Diziri, ja..."
"Ti e mi se pokloniti, ako ti dozvolim."
"D-da." Padoh na kolena, osetivi da u jedino tako prestati da mucam.
"Hou, prelepa kraljice. Imaj milosti i pokai se."
Iskoraila je iza drveta, ne via od Taga, vitka poput isukanog maa kojeg
je nosila, zelene koe. I on se spusti na kolena, verovatno videvi mene.
"Je li ovo tvoj rob, Ejble? Reci mu da ustane."
Nainih brzi pokret i Tag ustade.
"Uinila sam ti veliku uslugu dozvolivi da mi se pokloni, ali to se odnosi
samo na tebe."
"Hvala", rekoh. "Mnogo ti hvala. Shvatam."
"Sada i ti treba da ustane. Ubudue, kada bude eleo da me oboava,
morae da ga udalji. Nije u redu da moj suprunik klei dok njegov rob
lenari."
Tag stade da uzmie.
"Diziri, da li bismo..." I dalje sam bio na kolenima. "Mogli da se
povuemo na neko osamljeno mesto?"
"Mislim da ne bismo. Tvoj rob bi mogao da upadne u nevolju."
"Smem li onda da ga ubijem?"
"Ser Ejble!" zakuka Tag.
Diziri se nasmeja.
"Gledaj ga! On misli da si ozbiljan!"
"I jesam", rekoh.
"Hoe neto da kae, vidi kako mu se usne pomeraju." Oduevljena,
Diziri upre tanko seivo ka njemu. "Govori, deae. Neu mu dozvoliti da te
zadavi, barem ne jo."
"Moja sestra..."
"ta s njom?"
Tag duboko udahnu. "Imam sestru, kraljice Diziri. Zove se Ulfa."
Diziri baci pogled ka meni.
"Trebalo je paljivije da te pratim, dragi moj glasnie."
"Ona ga voli. Ser Ejbla. Bar tako mislim."
Postavih prekratku strelu na Parkinu tetivu i namestih je da fino legne.
"Kako zna? Odnosno, ako zna to, onda ti je poznato i da ja nju ne volim."
"Prislukivao sam ispod prozora. Tata mi je naredio. uo sam je kako vam
se obraa. ta je rekla." Tag zastade i proisti grlo. "Hou rei, ako me ubijete,
ser Ejble, ubiete brata devojke koja vas voli. elite li to da uinite?"
Obratih se Diziri.
"Ubiu ga, ako mi tako naloi."
Znatieljno me je posmatrala.
"Zar te to ne bi kasnije muilo?"
"Moda i bi. Ali, ako ga eli mrtvog, ubiu ga zbog tebe, pa onda saznati
ta e biti."
"Vi, smrtnici", obrati se ona Tagu, "esto ste veoma osetljivi oko tih stvari.
To bi trebalo da nam poslui za primer. Najee i slui."
Razrogaenih oiju, Tag klimnu glavom.
Diziri se okrenu ka meni, kao da je on prestao da postoji.
"Kada smo nas dvoje poslednji put bili zajedno, Ejble? Pre godinu dana?
Tako neto?"
"Jue ujutro, kraljice Diziri."
"Postao si vitez za tako kratko vreme? I saznao da sam ja kraljica? Ko ti je
to rekao i ko ti je dao titulu?"
Nisam hteo da odam Ulfu.
"Ja sam vitez bez maa", rekoh umesto toga, "koji je samog sebe proglasio
za viteza. Nadao sam se da e me tako zavoleti."
Nasmejala se. (Tag se povue jo nekoliko koraka.)
"Na isti nain, ja sam kraljica."
"Klanjam ti se otkako sam te odneo u peinu, kraljice Diziri."
"Tvoja kraljica", obrati se ona Tagu, "koja ipak nema hrabrosti da se
popne u peti svet. Da li si to znao, deae?"
On odmahnu glavom, ali videvi kako ga posmatram, dodade: "Ne,
kraljice Diziri. Mi u Glenidemu ne znamo nita o takvim stvarima."
"Vai Oversini zaas bi me unitili. A ni drugi svet nije nita bezbedniji."
Okrenula se ka meni. "Odvratno je to mesto. Tamo riu i bore se zmajevi kao
to je Setr. Da li bi poao tamo sa mnom?"
Rekao sam, potpuno iskreno, da bih sa njom poao bilo kuda.
"Kao to ste videli, mogu da se popnem u va svet."
Klimnuh. "Pitam se da li bih ja isto tako mogao da odem u peti svet."
"Ne znam." Zastala je, prouavajui me. "Ti vitez, Ejbl. Tako ti tvrdi, tako
kae i ovaj deak. Takoe si pomenuo da nema ma, a on je potreban svakom
vitezu."
"Ako ti tako kae, kraljice Diziri."
"Kaem." Nasmeila se. "A i znam kako da doe do njega. Veliki vitez,
odabran za kraljiinog suprunika, ne sme da nosi obian ma, ve onaj
legendarni, ispunjen raznoraznim maginim svojstvima i mistinim znaenjima
- Eternu, ma Grengarma. Ne protivrei mi, jer znam da sam u pravu."
"Ne bi mi ni palo na pamet. Nikada."
Glas joj utihnu.
"Takvi maevi kovani su u Davnim vremenima. Oversini su tada ee
poseivali Mitgartr i poduavali vae kovae kako biste odbranili svoj svet od
Angroda. Ti to sigurno ve sve zna."
Odmahnuh glavom.
"Tako je bilo. Prvi par maica bio je poloen pred Velandove noge, a
zajedno sa njima i gomila usijanog elika. Veland je napravio est komada i
svih est polomio. Sedmi komad, Eternu, nije bio u stanju da polomi. Ni snaga
Angroda, ni vatra Grengarma ne mogu da nakode tom seivu. Ukleto je i
upravlja duom svog vlasnika." Zastala je i pogledala me u oi. "Moda nije
trebalo sve ovo da ti govorim."
"Doneu ga", rekoh joj, "ako dozvoli da krenem u potragu za njim."
Polako je klimnula glavom.
Sama pomisao na to oarala me je vie od bilo ega drugog, osim same
Diziri.
"Ili u ga doneti ili umreti traei ga", rekoh.
"Znam. Pokuae da ga otme od zmaja. ta ako te zamolim da to ne
uini?"
"Posluau te."
"Sigurno?" Nagnula se ka meni.
"Najsigurnije."
"Dobro." Uzdahnula je. "Nakon toga bi kao ovek manje vredeo, a tvoja
ljubav mi ne bi mnogo znaila."
Podigoh pogled ka njoj, lud od iekivanja. "Da li ti sada mnogo znai?"
"Vie nego to zna, Ejble. Tragaj za Eternom, ali nemoj sasvim da me
zaboravi."
"Ne bih ni mogao."
"Svi mukarci tako kau, a ipak su me mnogi zaboravili. Kada vetrovi
zahuu u dimnjacima, ljubavnie moj, poi u umu. Tamo e me pronai
kako plaem za izgubljenim ljubavima."
Tag mlai istupi napred drhtei. "Ne aljite ga za tim maem, kraljice elfa."
Diziri se nasmeja.
"Plai se da e i tebe naterati da poe?"
Tag odmahnu glavom. "Plaim se da mi nee dozvoliti da poem."
"Sluaj ti njega! Hoe li ga povesti, Ejble?"
"Ne", odgovorih. "Kada izaemo odavde, poslau ga nazad njegovoj
majci."
"Vidite li?" Tag se priblii Diziri, mada se nije usuivao da je dotakne.
"Mnogo vie od vas dvojice zajedno." Uspravila se. "Hoe li me posluati,
Ejble?"
"U potpunosti. Kunem se."
"U tom sluaju imam jo neto da kaem ovom deaku, iako on nee imati
ta da kae meni. Ne mora da se plai da e se vratiti kao mukarac. Nee biti
takve promene." Podigla je ma i dotakla moja ramena pljosnatim delom
seiva. "Ustani, ser Ejble, moj pravi vitee!"
Nainivi korak ili dva nestala je meu visokom paprati, zelenom poput
nje. Nalik psu koji se plai da ne poslua nareenje, Tag pouri i izgubi se za
njom.
ekao sam, pitajui se da li e se ijedno od njih uopte vratiti. Vreme je
sporo prolazilo i ustanovio sam da je moje novo, veliko telo bilo nasmrt
umorno. Seo sam, zatim etao levo-desno, onda opet seo. Neko vreme traio
sam dva drveta iste vrste. Sva su bila velika i veoma stara, jer Elfris (to sada
znam) nije mesto gde seku stabla. Svako je raslo na osoben nain, listova
razliitih boja i oblika. Pronaao sam jedno sa ruiastom korom, i drugo sa
ljubiastom; stabla su najee bila bela, kako glatka tako i hrapava. Lie je
bilo crveno, i uto, i u stotama nijansi zelene, a jedno drvo bilo je golo, sa
zelenom korom umesto listova - korom koja je visila u naborima i trakama
kako bi nakupila to vie svetlosti. Nakon boravka u umi Elfrisa, uvek mi se
inilo da trnovita pomoranda potie sa tog mesta. Kao to sam ranije
pomenuo, seme joj je sigurno preneo neki elf ili jo verovatnije neko od ljudi,
dok se, naputen poput mene, vraao u svoj svet. Kako god bilo, izvadio sam
poslednje seme iz torbice koja mi je visila o pojasu i posadio ga na jednoj
istini kojom su carovali spokoj i neverovatna lepota. Ne znam da li se razvilo i
pustilo koren.
Podigao sam naas glavu dok sam sadio seme i ugledao mukarce, ene,
decu i mnoge ivotinje kako promiu iznad mene - ne korak po korak, ve
kroz vreme u kojem ive. Dok sam zbunjeno treptao, jedan mukarac je radio
u polju samo da bi se umoran vratio kui i, bacivi sluajno pogled kroz
prozor, ugledao svoju enu kako drugom nudi ljubav. Previe umoran da bi
osetio bes, seo je kraj vatre pretvarajui se da nita ne primeuje, a nakon to
mu se ena vratila, prljava kao postelja prepuna lai, zatraio je veeru i
nastavio da uti.
Posadivi seme, razmislio sam o svemu tome i shvatio da su prizori sa
elfrikog neba isti kao oni koje mi tetiva pokazuje u snovima; prvo sam je
otkaio sa luka onako kako ti to ini, ali onda odmah vratio, podigavi luk
kako bih ga osmotrio nasuprot neba. Parkina tanka tetiva izgubila se na
irokom sivom nebu tako da joj nisam razabirao obrise. Nisam to razumeo
tada, a ne razumem ni sada. Samo znam ta sam video.
Zatrpao sam seme i krenuo nazad ka mestu na kojem me je ostavila Diziri.
Ne uspevi da ga pronaem, kruio sam - ili se barem nadao da kruim - u
potrazi za njime. Ubrzo shvatih da je vazduh pri svakom mom koraku sve
tamniji. Pronaao sam nekakav zaklon, legao da se odmorim i zaspao.
***
MRAZ
Dok smo Tag i ja kleali u Elfrisu, proticali su dani. Sada, dok smo Dizira,
njena beba i ja boravili kod Hrabrog Bertolda, prolazile su nedelje. Ja sam
lovio, a on postavljao zamke, jer je bio veoma vet u tome. Dizira je istila i
brisala prainu, drala kou sa lovine koju bismo doneli, irila i tavila koe,
kuvala i igrala se sa Osarom. Nismo bili mu i ena, ali mislim da sam u
svakom trenutku mogao da je imam. Niko od putnika (da ih je bilo) ne bi
pomislio da nismo u braku.
Siksnit se loe ophodio prema njoj i za vreme trudnoe ju je u vie navrata
tukao, tako da se plaila pobaaja. Pored toga, bio je u dogovoru sa
odmetnicima ba kao to je Ravd rekao i to je due bila odvojena od njega, to
joj se manje vraalo nazad. Ispriala mi je mnogo toga o odmetnicima. Znala je
vie nego to je bila svesna. Iako Ravna vie nisam video, niti znao da li su
Svon i on negde u blizini ili su se vratili u njegov voljeni Crvendvor, nadao
sam se da u mu jednom prikom sve to preneti.
A onda je dolo jutro - prijatno i sunano jutro - iji je vazduh odisao
neim novim. Dok sam tumarao umom, jedan list, jedan jedini iroki list
javora, pade mi pred noge. Podigao sam ga (i dalje se toga jasno seam) i stao
da ga prouavam. Iako je uglavnom bio zelen, ponegde je imao crvene i zlatne
fleke. Leto se zavrilo; nastupila je jesen i dolo je vreme da se pripremimo za
nju.
Kao prvo, trebalo je uskladititi namirnice i pribaviti to vie hrane. Koe
smo ovog puta mogli da odnesemo do Iringzmuta. Put bi bio dui ali cena
bolja i niko nas ne bi prevario. Tamo bismo kupili brano, so i tvrdi hleb, sir, i
sueni pasulj, ali bilo nam je potrebno jo mesa za suenje i jo koa za
prodaju. U to vreme dozrevali su razni plodovi: bukvin ir, orah i kesten.
Hrabri Bertold mi je rekao da se ak i irovi jedu ako se fino pripreme i da
treba da nakupimo to vie takvih plodova.
Kao drugo, Dizira. Ako je uopte imala nameru da se vraa u Glenidem,
sada je bilo pravo vreme. Putovati sa bebom samo po sebi dovoljno je teko, a
putovati sa bebom zimi...
Poeo sam da lovim u pravcu Glenidema, to ranije nisam tako esto
inio, ubedivi sebe da e to biti dvostruko korisno. Svaki ulov je dobrodoao;
ali ak i bez plena, osveiu seanje na sve puteljke i skretanja. Negde u blizini
Iringa ugledao sam iznad niskih stabala glavu ije je lice bilo gotovo ljudsko.
Blistave oi su me prouavale, paraliui me - bio sam previe uplaen da bih
beao ili se krio.
Nakon pola minuta, pojavilo se celo udovite. Morau dosta toga da ti
pripovedam o Angrodima, stoga mi dozvoli da ti opiem ovog jednog, u ime
itavog plemena. Zamisli najglomaznijeg oveka na svetu, oveka sa velikim
stopalima i debelim lancima, tekim nogama i irokim kukovima. oveka sa
velikim mlohavim stomakom, naduvanim grudima i ogromnim ramenima.
(Idn se odmarala na ramenima kralja Gilinga kao da je sedela na nekoj klupi;
ona je, dodue, bila neto nieg rasta.) Na ramenima se nalazi prevelika glava.
Oi, zbijene oko nosa i tako svetle da su gotovo bezbojne, prevelike su za
njegovo znojavo lice, zenica toliko sitnih da ih ne vidi. Veliki pljosnati nos
krase nozdrve u koje moe da ugura obe ake, upava brada nikad nije
podseena niti oprana, a usta su razvuena od uveta do uveta. Flekave kljove
prevelike su i suvie iskrivljene da bi ih pokrile tanke, crne usne.
Nakon to si zamislio takvog oveka i urezao njegovu sliku u pamenje,
oduzmi mu ljudskost. Krokodili nisu nita manje humani od Angroda. Njih
niko ne voli, ni naa ni njihova vrsta, a ni ivotinje. Diziri verovatno zna zbog
ega je mogue voleti ljude, elfe, pse i kreje, ak i kue, zamkove i dvorove, ali
Angrodi nita ne oseaju i toga su svesni. Mislim da je upravo zato Tijazi
sagradio sobu o kojoj u kasnije da ti govorim.
E sad, poto si figuri za koju si pomislio da je ovek oduzeo svu ljudskost
niim je ne nadomestivi, zamisli da je ona mnogo vea od bilo kog oveka,
toliko velika da joj visok mukarac koji jae krupnog konja ne dolazi ni do
pasa. Razmisli samo o smradu koji ta figura iri i o ogromnim sporim batovima
koraka, koraka koji potresaju tlo i gutaju kilometre onako kako tebe tvoji
koraci odvode od naih vrata do prvog oka.
Kada sve to sklopi u glavi, imae sasvim dobru sliku Angroda za sve
ono to tek moram da ispriam; mada, ne zaboravi da ona nije sasvim precizna
- Angrodi imaju kande umesto noktiju i ogromne ui - njihove ruke i ake,
lea, grudi i noge prekrivene su maljama boje tek upletenog ueta i uivo su
runiji od bilo ega to si zamislio.
im sam se pribrao, potrao sam. Trebalo je da mu smestim nekoliko
strela u oi. To sada znam, ali tada nisam, a onakav nagli susret prilino me je
okirao. Pretpostavljam da nikad nisam do kraja poverovao Hrabrom Bertoldu.
Bez obzira na sve to mi je o njima ispriao, uporno sam mislio da su visoki
negde oko tri metra; ali, Hela je bila te visine, a njen brat za glavu vii od nje.
Takoe, kada sam se navikao na njenu veliinu, Hela mi nije delovala toliko
runo.
Osetio sam dim pre nego to sam uopte ugledao kolibu Hrabrog Bertolda.
Bio je to miris nagorele koe, sasvim drugaiji od mirisa zapaljenog drveta.
Odmah sam znao da je prekasno. Vratio sam se da mu kaem da u okolini ima
Angroda, da pokuam da ga nateram na beg i sklonim Diziru sa njenom bebom
u skrovite okrueno velikim trnovitim bunovima. Ali, omirisavi nagorelu
kou, pomislio sam da su Angrodi ve proli tuda.
Malo kasnije, pronaao sam tragove na tlu i shvatio da ipak ne pripadaju
Angrodima. Bili su ljudski i ostavila su ih stopala u izmama - stopala okrenuta
na unutra, bar to se tie jednog para. A onda sam uo Osara kako plae.
Krenuo sam u potragu za njim i pronaao njovu majku. Ni mrtva ga nije
putala iz naruja. Nisam saznao zbog ega ga je Siksnit potedeo. Udario je
Diziru ratnom sekirom po glavi i ostavio svog malenog sina da umre, ali ga
nije ubio. Pretpostavljam da nije imao hrabrosti; ljudi su ponekad zaista
smeni.
Morao sam da otrgnem Osara iz njenih ruku, ponavljajui uzaludne rei:
"Hajde, Dizira, daj ga sad meni." Izgovarao sam ih bez prestanka, svestan da ne
moe da me uje. Izgleda da sam i ja ponekad smean. "Mora da ga ostavi
sada." Trudio sam se da joj gledam u ruke, a ne u lice.
Osar i ja smo, odmah nakon toga, pronali mesto na kojem se nalazila
koliba Hrabrog Bertolda. Odneli su ta su eleli a ostalo spalili, ostavivi krug
dima i pepela meu divljim ljubiicama koje su prestale da cvetaju jo u
prolee.
Skinuo sam Osarovu pelenu i oprao ga vodom iz reke koliko sam mogao,
a onda ga zamotao u jelensku kou, nagorelu samo na jednom kraju. Traio
sam telo Hrabrog Bertolda na sve strane, ali bez uspeha. Zeleo sam da sahranim
Diziru, ali nisam imao ime da kopam. Na kraju sam odlomio jednu veliku
motku i izdeljao je na irem kraju. Imala je vor na koji sam sputao stopalo,
iskopavi dole kod Grifona mali, plitki grob. Prekrio sam Dizirino telo
zemljom i nagomilao na nju kamenje sa reke. Povezao sam dve granice i
postavio maleni krst na grob. To je verovatno jedini grob u Mitgartru obeleen
krstom.
Do tada je bilo ve prilino kasno, ali ipak sam krenuo ka Glenidemu.
Morao sam da pronaem nekoga ko ima kravljeg ili kozjeg mleka za Osara, jer
ja sam mu davao samo vodu. Pored toga, nadao sam se da u u Glenidemu
pronai Hrabrog Bertolda. eleo sam da pronaem i Siksnita, i ubijem ga. Te
noi, kada nas je mrkli mrak naterao da se zaustavimo, uo sam kako neto
zavija na mesec. Znao sam da se ne radi o vuku ve o neem krupnijem, ali
nisam imao pojma o emu.
Za ono to u ti sada ispriati nemam objanjenje. U iskuenju sam da celu
stvar preutim; ali ako budem izostavljao sve nejasne delove, toliko toga e
nedostajati da nee stei pravu sliku o Mitgartru i ivotu koji sam vodio
otkako sam se u njemu obreo. Kao prvo, re je o srni. Video sam je zajedno sa
lanetom sledeeg dana. Bio sam gladan i svestan toga da bi trebalo da ulovim
neko meso i ispeem ga kako bih povratio snagu i savakanim zalogajima
nahranio malog Osara pre no to umre od gladi. Otkako mu je otac ubio
majku, nije uneo u sebe nita sem vode. Dakle, ugledavi srnu, znao sam da u
morati da ubem ili nju ili lane, ali tada se prisetih one smee devojke i, nekim
udom uveren da se opet radi o njoj, ne odapeh strelu. Pronaao sam umesto
toga kupine, izgnjeio ih i dao Osaru, ali on ih je ispljunuo.
Nadao sam se da emo stii do Glenidema pre mraka. Nije nam uspelo, to
sam, ini mi se, i oekivao. Glenidem je bio na dva dana laganog hoda od
kolibe Hrabrog Betrolda, dok sam ja putovao samo tri ili etiri sata jednog i
itav drugi dan. Pored toga, Osar me je uspavao. Ponovo smo podigli ator.
Primetio sam da obojica postajemo sve slabiji; iako sam smazao sve kupine
koje sam pronaao, mogao sam vola da pojedem. Hteo sam da izaem napolje i
potraim neto za jelo, ali u mraku je to uzaludan posao. Preostalo nam je samo
da odspavamo u nadi da nas medvedi i vukovi nee pronai i da emo onda,
sledeeg jutra, stii do Glenidema.
Jedanaesta glava
GILF
"Ser Ejble?"
Pridigao sam se u trenu potpuno razbuen, zadrhtao i protrljao oi.
Severni vetar motao se po kronjama, a pun mesec sijao je skoro kao sunce,
mada nije irio toplotu. Zagledao sam se u njega onako ko ti ponekad ume,
pitajui se da li je to maloas ispred njega proao zamak, zamak ije se zidine i
kule uzdiu sa svih est strana, ojaane zidine i iljate kule sa dugim, tamnim
barjacima koji se vijore.
Zatim sam uinio jo neto to ne umem da objasnim. Dizira je bila mrtva,
Osara je verovatno ekala ista sudbina, a Hrabri Bertold je nestao; sve me je to
u trenutku potreslo, vie nego ikad pre. Nisam znao zato bih traio bilo ta od
osobe iji me je zamak doveo na ovo mesto, niti ko bi ona mogla biti. Ipak,
podigao sam ruke i zavapio za pravdom, ne jednom, nego bar dvadeset puta.
Kada sam se konano zaustavio i dodao drvo na nau malu vatru, uh
neiji glas: "Ser Ejble?"
U blizini nije bilo nikoga sem Osara, a on je, utonuvi onako izgladneo i
umoran u tvrd san, bio premlad da bi govorio. Podigao sam ga i rekao mu da
nastavljamo put, bila no ili ne. Na ovako blistavoj meseini staza se jasno
videla, a do Glenidema delilo nas je moda tri ili etiri sata hoda.
Tek to smo krenuli, tihi glas iza mene prozbori: "Ser Ejble?"
Okrenuh se to sam bre mogao. Pokreti su mi bili nespretni, jer sam se
jo uvek s mukom borio sa svojim novim, velikim telom. I pored toga, bio
sam prilino brz. Iza mene nije bilo nikoga.
"Ima jedno jagnje."
Ovog puta nisam se osvrnuo.
"Ima jedno jagnje", ponovi glasi. Kao da se nalazio odmah iza mene.
"Sluaj", rekoh, "ja tebe sigurno neu povrediti. Ako ti eli da povredi
mene, molim te da ne dira bebu."
"Uzvodno. Ispustio ga je vuk, pa smo mislili... Pretpostavljali smo..."
Ve sam krenuo da se probijam uzvodno, sa lukom u jednoj i Osarom u
drugoj ruci. Prvo sam pronaao vuka - skoro se saplevi o njega uprkos
meseini. Ako je bio proboden strelom, ja je nisam video. Polegoh Osara na
zemlju i rukama pretraih leinu. Nije bilo strele, ali mu je grlo bilo prerezano.
U nadi da je osoba koja mi se obratila pola za mnom, rekoh: "Mogli bismo i
ovo da pojedemo, ali jagnje bi bilo bolje. Gde je?"
Odgovora nije bilo.
Pokupih Osara, uspravih se i dadoh u potragu. Jagnje je lealo na samo
desetak koraka od nas, ali sam ga jedva uoio jer je bilo manje od vuka.
Prebacih ga oko vrata poput ulovljenog jelena i odnesoh nazad do vatre.
Plamen skoro da se ugasio, ali dok sam ga ponovo raspirivao i drao jagnje,
nebo postade svetlije.
"elimo neto da vam damo."
"Dali ste mi ve dosta toga", rekoh ne okrenuvi se.
"On je mnogo vei." Govornik se nakalja. "Ali, nije vredan. Nisam mislio
rei vredan. Mislim, jeste vredan, ali ne kao zlato. Ili dragulji. Ne na taj nain."
Ponovih da on zaista ne mora nita da mi da.
"Ne samo ja. Svi mi, ceo na klan. Ja sam predstavnik."
"A ja predstavnica", dobaci novi glas.
"Tebe niko nije imenovao", pobuni se onaj prvi.
"Imenovala sam samu sebe. elimo da naglasimo da se ne radi iskljuivo o
umskim enama, jer u umi ne ive samo one. Mi uestvujemo u ovome
zajedno sa ostalima, ali nismo bespomone."
"Dobro reeno!"
"Hvala. Nismo bespomone, ta god neki rekli. Takoe, ne moramo da se
krijemo."
"Budi paljiva!"
"Ve me je dvaput video, a nijednom nije potegao oruje. ega se, onda,
plaimo?"
"A ta ako mu se ne svidi?"
"Suvie je utiv da bi ga vratio nazad."
"Pa, najbolje je rase. tene iz samog Valoevog opora."
Zaledih se. "ta moete da mi kaete o njemu?"
"Nita!" (Bio je to onaj prvi, muki glas.)
"Zaista nita." (Ovo je bio enski glas.) "Vi znate mnogo vie o njemu od
nas. Mnogi od vas misle da je on Najvii bog."
"Utoliko znaju manje. Ne smemo da ostanemo nakon svitanja, zna."
"Stvarno?"
"Nikada nismo videli zoru." Muki govornik proisti grlo. "Osim toga, ne
smemo da priamo o ovome. Doi, Gilfe! Ovamo, mome!"
"ta e da uradi? Da se sakrije iza njega?"
"Da, ako zatreba. Sedi! Dobar mali!"
"Smem li da se osvrnem? Neu nikog povrediti", rekoh.
"Zar nisam rekla da moete?"
Bila je visoka i vitka poput naramka gipkih iba, boje mlene okolade.
On je bio dosta nii, takoe sme, ogromnog nosa i bisernih oiju. Nisam ga
odmah lepo odmerio poto se krio iza psa.
Nikad u ivotu nisam video veeg psa. Bio je sme, sa belom flekom na
grudima i smeio se. Zna ve kako psi umeju da se smee. Imao je mekane
povijene ui, glavu veliku kao u bika, samouverene oi i usta u koja sam
mogao da stavim celu svoju glavu.
"Ovo je Gilf." Skoro itav minut mislio sam da je progovorio pas, ali
muki glas dopirao je zapravo iza ivotinje.
"On je, u stvari, samo tene", ree smea ena.
"Ali u stanju je... znate."
"elite li da se brinemo o bebi?"
"Sada emo imati slobodnog vremena, znate." Vlasnik mukog glasa
oprezno proviri iza Gilfa. Bio je neverovatno ruan. "Podizali smo mi i ranije
vau decu."
"Ja u sve raditi", ree smea ena, "a on e preuzeti sve zasluge."
"Sunce samo to nije izalo."
"Hraniete ga? I... ta jo?" upitah.
"Obrazovati ga", dovri smea ena. "Videete."
"Ali, ne tako brzo. Biemo u Elfrisu."
"Pa, isto kao to je i on bio!"
Ne znam, naalost, zbog ega su mi te rei pomogle da se odluim, ali jesu.
S jedne strane, palo mi je na pamet da e Siksnit moda ubiti Osara ako ga
ostavim u Glenidemu i nastavim svoj put. S druge, po glavi mi se motalo neto
nedokuivo, neto poznato, ali neuhvatljo.
"Uzmite ga!" rekoh im.
ena me poslua; zaljuljala ga je u svom naruju i tiho zapevala.
Oba elfa tada stadoe da uzmiu niz obalu reke koja se, umesto da se
uzdie, sada sputala.
"Ne bojte se", dobaci mi smea ena dok su nestajali u magli. "Ispriau
mu sve o vama."
"to se tie Gilfa", prozbori vlasnik mukog glasa, "to se stalno deava.
Nakon oluje, neko uvek pronae tence."
"Ba kao mi ovog puta", dodade smea ena.
"Samo to oni, u stvari, pripadaju njemu."
"Duni smo da se brinemo o njima sve dok on ne zazvidi."
"to smo i inili..."
im su nestali zajedno sa malim Osarom, obala reke ponovo zauze
prethodni poloaj.
Posmatrao sam psa, verovatno zato to ni u ta drugo nisam imao da
gledam.
"Ono su bili Bodakani, zar ne? Elfi zemlje?"
On kao da klimnu glavom i iskezi mi se.
"Pa, ja sam ovek zemlje. Vidi kako su mi ruke smee? Ne bi trebalo da
primeti neku veliku razliku."
Ovog puta je sigurno klimnuo glavom.
"Ti si ba neki bistar pas, zar ne?" rekoh.
On klimnu i nasmei se.
"Da li si zaista pripadao Valou? ini mi se da su to rekli." Klimnuo je,
kao i malopre.
"Shvatam. Neko te je nauio da klima glavom svaki put kada uje
pitanje. Ima li neko pitanje na koje ne bi klimnuo?"
Kao to sam oekivao, ponovo je klimnuo. Takoe je, nakrivivi malo
glavu, sa velikim interesovanjem gledao askom ka odranom jagnjetu, askom
ka meni.
"U pravu si, trebalo bi da ga ispeem. Dau ti malo mesa i sve kosti, je l'
vai?"
Naravno da je klimnuo glavom.
Ceo jagnjei but okretao se nakon nekoliko minuta na zailjenom kocu.
Tek kada sam ga omirisao, shvatih koliko sam gladan. Voda mi je curila na
usta i inilo mi se da nikad pre nisam osetio tako dobar miris.
Pas mi prie i prui se pored mene.
"Gilf?" rekoh. "Tako se zove?"
Klimnuo je kao da razume svaku re.
"Ti si lovaki pas, zar ne? ta lovi?" Pokazao je njukom kao da misli na
mene. "ta? Mene? Stvarno?" Klimnuo je. "Zeza me!"
Oblizao se, merkajui re peeno meso. Jezik mu je pod svetlou vatre
bio dreavo ruiast, irok kao moj dlan.
"Dau ti malo, ali obojica moramo da saekamo. Bie vrelo." Istovremeno
sam skidao peenje sa vatre. Meso po potrebi moe da pee due, ali ako ga
prepee, nema mu spasa. Sklonivi ga, pomilovao sam velikog psa koji mi je
tako neoekivano pao u ruke. Njegovo ravno, smee krzno bilo je mekano i
deblje nego to sam mislio. "Bie lepo spavati pored tebe u hladnim noima",
rekoh.
Klimnuo je glavom i liznuo mi koleno. Iako je bio tako velik i grub, jezik
mu je bio topao i prijatan.
"Kada zavrimo s jelom, krenuemo ka Glenidemu. elim da pronaem
Siksnita i ubijem ga. Osim toga, moda se Tag ve vratio kui. Nadam se da
jeste. Videemo. Ako ostane sa mnom, bie moj pas sve dok te ne pozove
Valotac. U protivnom neu te zadravati, ali ti svejedno elim sve najbolje."
Pipnuo sam meso i olizao prste, a onda zamahnuo ranjem ne bih li ga
ohladio.
"Da li si gladan koliko i ja?"
Klimnuo je i ja primetih da mu sline cure u potocima.
"Zna, pitao sam se ta je ubilo vuka. Glupo pitanje, poto odgovor lei tu,
pored mene. Ti si ga ubio. Ne mora da potvruje, Gilfe. Znam da jesi."
Svejedno je klimnuo.
"A onda si mi ostavio jagnje, umesto da ga sam pojede. Mogue da je ona
smea devojka uplela svoje prste u to. Svejedno, svaka ast na gestu." Otkinuo
sam donji deo jagnjeeg buta i pruio ga psu.
Prihvatio ga je prednjim apama kako to ve psi ine i rastrgao zubima
koji bi postideli lava. Ugledavi ih, pitao sam se zbog ega vuk naprosto nije
ispustio jagnje i pobegao.
"Pa, kakvo je?" pitah ga.
"Dobro!" zabrunda on.
Dvanaesta glava
TAG STARIJI
PAUZA
***
POLOMLJENI MA
PUK
TRGOVAC SA ZAPADA
U SIDRITU
Brod se sledeeg jutra ljuljao i propinjao skoro isto kao prethodne noi i
dana, ali sam se, ustavi naglo iz kreveta (kako bih pobegao od loeg sna),
oseao sasvim dobro i bio toliko gladan da bih pojeo i ofucanu cipelu. Bacivi
pogled kroz prozor, video sam da se i dalje nalazimo u luci, dok su zvukovi
koji su me probudili ukazivali na to da je u toku naporno ukrcavanje nekog
veoma tekog tovara. Stvari su padale, kotrljale se i zveale, bose noge
trupkale levo-desno, glasovi dozivali jedni druge. uo se i jedan piskavi glas
za koji sam pretptavio da pripada nekoj ptici.
Za razliku od prethodnog dana, napolju je sijalo sunce i duvao jedan od
onih toplih jesenjih vetrova zbog kojih poeli da zaigra ragbi. Pravio sam se
da to i inim, shvativi da bi me s ovakvim rukama, nogama i ramenima bez
problema primili u Vikinge. Zatim sam se obukao i okaio o sebe strani
buzdovan koji smo kupili kod Morija. Visio mi je sa pojasa poput maa.
Proverio sam luk i tobolac, odluivi da ih zasad ipak ostavim u kabini,
zajedno sa brodskim kaputom. Za sve loe snove - koji su se ponavljali skoro
svake noi - bila je kriva Parkina tetiva. Nalazila se u futroli za luk, odloena u
najdalji oak. ak i tamo, kao da nije bila dovoljno daleko.
Napolju na palubi, etrdeset ljudi istovaralo je sa bare sa odseenim
pramcem preko vesala sanduke, burad i kutije. Na najviem jarbolu nalazio se
jedan ukoso postavljen kolac na ijem kraju se okretao kalem, kroz koji je
prolazio konopac. Pri velikom optereenju kalem je kripao i ciao gore od jata
galebova. Tako je tovar prebacivan na palubu broda.
Kerl dotra do mene, podigavi ruku do kape. Za njim je iao Puk, i ja se
sa zakanjenjem setih da mu dugujem jo jedan sajld.
"Nadam se da vas nije probudila buka, ser Ejble." Kerl jo jednom
dotaknu svoju kapu. "Mislili smo da ste ve na nogama, ser, ali nismo eleli da
smetamo. Da li ste, moda, za doruak, ser?"
Klimnuh, posmatrajui sve vreme ivahnu aktivnost oko sebe.
"U vaoj kabini, ser?"
Protumaivi to kao znak da ne moram da jedem tamo, razmislio sam i
rekao: "Nisam preterano upoznat sa ovakvim brodovima, oficiru Kerl."
Klimnuo je uplaeno.
"Imate te drvene grudobrane. Jedan je na pramcu, a ovaj pozadi je, u
stvari, moja soba."
"Tako je, gos'n ser Ejble. Odatle se borimo, ako ustreba. Ono tamo je
pramana utvrda, a ovo ovde krmna, ser."
"Imaju li ravne krovove? Tako mi se ini." Nadao sam se dobrom
pogledu, dobrom vetru i suncu.
"Imaju, ser." Kerl iskosi glavu. "Odatle se upravlja brodom, ser. Tu je
kormilo."
"I treba da ste tamo, ser", dodade Puk, "a ne ovde dole."
Klimnuh glavom.
"Vodi me. Hou da vidim."
Puk me povede, dok ga je Kerl sledio u stopu. Uske stepenice koje su
nazivali 'spust' vodile su ka vrstoj palubi sa drvenom ogradom na kojoj su
iseeni kvadratni prorezi za odapinjanje strela i bacanje kopalja. To se naziva
grudobranom. Srueni zidovi koje sam video u Iringzmutu takoe su ih imali,
samo od kamena. Ovde se nalazilo kormilo. A ispred njega je, na postolju, bio
magnet.
Tu sam zatekao i kapetana; pio je malo piva i jeo jaja sa slanom, sve hleb
i salatu od rotkvica i mlade zeleni. im me je video, utivo se podigao i rekao:
"Dobro vam jutro, ser Ejble od Visokog srca."
Otpozdravih mu.
"Smem li da vam se pridruim, kapetane? Nisam nita dorukovao."
On pristade, a ja rekoh Puku: "Nakon jela moram da porazgovaram sa
tobom. Jesu li ti dali da jede?"
Dotakao je svoju kapu.
"Jata, ser."
"Onda mi nabavi stolicu i popriaj sa kuvarom."
Istog trena, ubaci se kapetan: "Uzmite moje, ser Ejble. Bie mi
zadovoljstvo." Posluah ga.
"Odo' da donesem drugu porciju za kapetana, ako moe, ser. Samo oficir
ima pravo da naruuje. Ja u samo da pokupim."
"Ako ste jo gladni, ser Ejble od Visokog srca", dodade kapetan nesigurno,
"probajte ovo. Najbolje sam uvao za kraj, ser Ejble, a ova dva komada nisu ni
taknuta."
Rekoh da u saekati.
"Ako biste radije sami da jedete, ser Ejble od Visokog srca..."
Rekoh da ne bih. "Imam mnogo pitanja za vas i hteo bih da to obavimo za
vreme doruka. Ja u tek da ponem, a vi dovrite to vae. Da li ste trenutno
potrebni posadi?"
"Oko utovara?" Kapetan odmahnu glavom. "Oficir Kerl time rukovodi
dobro koliko i ja."
"Vi svejedno imate bolju kabinu. Ili ste je imali."
Kapetan ne odgovori.
"Vi izdajete nareenja, a Kerl izvrava sve to kaete. ta se deava kada
nije u stanju da ispuni zadatak?"
"Iskreno govorei, ser Ejble od Visokog srca, on sve poslove obavlja
uspeno koliko i ja. ak je u veini stvari prilino dobar. Ja sam bolji
navigator, ali ni on nije lo. Laskam sebi da sam bolji u nabavci i prodaji robe.
Mislim da Kerl ne bi ostvario takvu zaradu, ali veoma je dobar moreplovac."
To sam ga pitao zbog sna. U njemu, bio sam duboko ispod glavne palube.
Oko mene je vladao mrkli mrak, ali neto mi je govorilo da naa majka uopte
nije mrtva i da je vezana tu, dole, zapuenih usta, kako ne bi pustila ni zvuka.
Pokuao sam da je pronaem kako bih je oslobodio i izveo na palubu. Ali, tu
je bio i kapetan, drei u ruci kopac namenjen mom vratu. Kretao se veoma
tiho u nameri da mi se prikrade s lea i zadavi me. I ja sam se trudio da budem
to tii, kako bih ga izbegao. Meutim, sve vreme sam se saplitao i preturao
stvari.
Pitao sam se ta bi bilo da ga ubijem kao one otpadnike. Sada je bio tako
fin prema meni kao da mi ita misli. Ali, duboko u sebi mrzeo me je i eleo je
nazad svoju kabinu. Toliko mi je bilo jasno. Kerl je bio manje opasan, a i on bi
me bez problema doveo do Forsetija.
Jo neko se u tom snu nalazio dole sa nama, neko potpuno nepomian i
neujan. Nisam znao ko bi to mogao biti.
Puk se vratio nosei stolicu za kapetana.
"Ako vam ne trebam vie, ser, oti'o bi' da vam namestim krevet i spremim
sobu." Klimnuh glavom, a on dodade: "Samo viknite, ser, ako bilo ta ustreba.
Biu odma' ispod."
Kapetan sede na stolicu.
"Je li dobar sluga?"
Nisam znao ta da odgovorim.
"Koristan je, ako nita drugo. Tvrdi da je vei deo ivota proveo na
brodovima. Kada emo da isplimo?"
"Sutra uvee, sa plimom. Ako vam tako odgovara, ser Ejble od Visokog
srca."
"Zato ne danas?"
"Moramo da ukrcamo tovar. Odnosno, ako nam dozvolite, ser Ejble.
Tokom dananjeg i sutranjeg dana, ako sve protekne u redu. Isploviemo im
tovar bude u potpalublju, na sigurnom." Prekinuo je sa jelom, ekajui da
stigne moja hrana.
Rekoh mu da me ba to zanima. Da li je, recimo, mogao da isplovi odmah,
da ne eka plimu?
Slegnuo je ramenima.
"Zavisi od vetra, ser Ejble. Mogli bismo, ako nam se Ran smiluje. Ali,
teko je uvek predvideti vetar. Plima je izvesnija i ako joj se prepustimo,
odnee nas na puinu."
Saekao je da progovorim, ali ja sam utonuo u svoje misli.
"Ako poelite da isplovim ranije, tako e i biti, ser Ejble od Visokog srca.
Ali, upozoravam vas da emo se tako lake nasukati."
"Inae to ne biste uradili?" Kapetan odmahnu glavom.
"Onda nemojte ni sutra. Saekaemo plimu, kao to predlaete. Koliko
nam treba do Forsetija?"
"Opet zavisi od vetra..."
Kuvar, u pratnji pomonika, u tom asu iznese moj doruak. Tada se jo
uvek nisam preterano razumeo u brodsku kuhinju, ali sam, na osnovu onoga
to mi je ispriao Puk, shvatio da su upotrebili svaku namirnicu iz kuhinje.
Nakon to su kuvar i pomonik ispunili malu trpezu posuem i povukli se u
galeriju, kapetan ree: "Uz povoljan vetar, pristaemo u Forseti za pola ciklusa,
ser Ejble od Visokog srca. U protivnom - pa, odredite sami. Za mesec. Dva.
Nikada."
Pola ciklusa je isto to i dve nedelje, to ja tada nisam znao. Rekoh mu da
pola ciklusa i nije ba mnogo, saekavi komentar.
"Moemo da plovimo i danju i nou", objasni on, "a uz dobar vetar u
stanju smo da preteknemo dobrog jahaa. Jer, dok on jede, spava i odmara
konja, mi plovimo kao da je podne."
Zvakao sam svoj obrok.
"Meutim, zavisi i od toga kako putujemo, ser Ejble. Vaa elja je da
nijednog trena ne gubimo kopno sa horizonta?"
Progutao sam zalogaj.
"Moja elja je da stignem tamo to pre, bez preduzimanja rizinih poteza."
"Ljudi iz unutranjosti uglavnom ne vole da gube kopno sa vida", objasni
kapetan.
"Nije im jasno kako se orijentiemo na puini."
Zakikotao se. "Ponekad nije ni nama. Meutim, uglavnom se snalazimo.
Putovati puinom je bre, a i bezbednije. Osterlinzi i oluje su opasni gde god
da ste, ali blizina kopna poveava rizik."
Klimnuh glavom, rekavi da sam obiao Zamak plavog kamena.
"Upravo tako. Uglavnom se motaju blizu obale i iskrcavaju to gde im se
svidi. Mesto biraju prema brojnosti svojih snaga i prema tome koliko su
sigurni u pobedu. eljni su ivog mesa, ali i zlata, a pekad ono prvo ele vie
od ovog drugog. Probae da preuzmu svaki brod koji primete. Na kopnu,
meutim, uvek ima vie mesa i zlata. Oluja, gde god da nas zatekne, uglavnom
samo skree brod sa kursa. Potopie nas samo ako naletimo na hridine."
"Mislim da sam u oluji prilino beskoristan", rekoh, "ali, poveu vae
ljude u svaku borbu, ako budu hteli da me slede." Nisam verovao da e se tako
neto zaista desiti. "Imaju li oruje?"
Klimnuo je glavom.
"Uglavnom koplja i brodske sekire."
To je objasnilo Pukovo protivljenje ratnoj sekiri.
Kapetan proisti grlo.
"Kad smo ve kod oruja, moram neto da vas pitam, ser Ejble od
Visokog srca. Znam da mi ne verujete. I ne krivim vas zbog toga, iako zaista
nemate razloga. Neka rune stvari ostanu za nama, ako shvatate na ta mislim."
Rekoh da je to veoma lepo od njega.
"Isploviemo sutra uvee. Putate li me da odem na obalu i nabavim sebi
ma? Moda mi ustreba."
Iskreno, hteo sam da mu zabranim. Ali, svejedno je mogao da uzme neku
od brodskih sekira ili neto slino. Tako da sam ga ipak pustio.
Osamnaesta glava
SAMOA
PROSTORIJA ZA UAD
***
Sledei put probudio sam se bistrijeg uma. Bio sam slab i uplaen zbog
toga. U prostoriji za uad oseala se vlaga; moja rana je irila toplotu, ali sam
ipak satima drhtao.
***
***
MAOLOMAC
***
"Ja sam samo klinac", rekoh Puku izmeu zalogaja. Nije razumeo tu re,
tako da se ispravih: "Deak, koji je postao ovek nakon noi provedene sa
enom."
"Jasno, ser. I ja sam se tako ose'o mnogo puta."
Ovde bih se zaustavio i pomenuo da su mi se sline stvari esto deavale.
Pokuavao sam da ispriam drugim ljudima o Diziri i sebi, i promeni koja mi
se desila. Uvek bi mi odgovarali da su proiveli isto. Ne verujem da jesu. Samo
su tako mislili. U mom sluaju, to je bila istina. Oni su samo oseali da treba
uzvratiti istom merom.
"Samo deak", rekoh Puku. "Deak koji misli da je hrabri vitez."
"Nikad nisam vid'o hrabrijeg oveka od vas, ser." Puk je zvuao kao da bi
se potukao sa svakim ko mu se usprotivi. "Kad su oni Osterlinzi probili mreu,
ko je kren'o na njih?"
Spustih viljuku da razmislim o tome.
"Sigurno pas. Onaj kojeg oficir Nur nije mogao da pronae."
"Ne, ser! Vi. Mi smo krenuli za vama, al' sve bi propalo da nije bilo vas.
Osterlinzi nisu imali pojma da je vitez na brodu. Ispraili ste ih pre nego to su
se snali. Kad ste pali, oni su ve 'vatali put pod noge."
Klimnuo sam glavom nakon nekog vremena.
"Seam se. Ili mi se bar tako ini. Neprijatelj je bio i ispred i oko mene.
Mlatio sam ih onim Morijevim buzdovanom. ta je s njim, kad smo ve kod
toga? Zna li gde je zavrio?"
"Verovatno ga je uz'o kapetan, ser."
"Saznaj, ako moe. Voleo bih da ga dobijem nazad." Prestao sam da
priam kako bih uzeo jo koji zalogaj i poeao se po glavi. "Treba mi neto za
levu ruku, Pue. tit ili bar motka da odbijam udarce. Ovako sam buzdovan
koristio u obe svrhe."
"Jasno, ser. Odo' da traim."
"Potrai usput luk i tobolac. I psa. Da li je i dalje na palubi?"
"Vit ga je vid'o sino, ser. Kae da je strano mrav i da je balio k'o da e
ga pojede."
"Bar nije pao kapetanu u ake."
Puk se nakalja.
"Kad ve pominjete kapetana, ser... moda mu i jeste pao u ake. Osim
toga, uo sam ta namerava, ser. Ispri'o je prvom oficiru, koji je rek'o
drugom, a uo ih je Njors, pa je rek'o meni. Isplatie posadu kad pristanemo u
luku, ser, i poslati ih na obalu. On misli da e svi da odu, al' ja u da ostanem,
ser. Biu pored vas kada se sa prvim oficirom doe da vas ubije."
Rekoh mu da nema nita od toga.
"Ne pada mi na pamet da ih ekam. Koliko jo ima do luke?"
Puk slegnu ramenima.
"Nisam ja navigator, ser. Moda pet dana. Moda i deset."
"Do Forsetija?"
"Ne, ser. Do Jensa, ser. Tako bar kau. Ako ste pojeli, ser..."
"Nisam." Ustadoh lako i bez ikakve pomoi. "Daj da ja to vratim. Gotov
sam sa jelom, ali nisam gotov sa paprikaem koji su mi skuvali."
"Ja bih se malo uti'o, ser. Prvi oficir je moda u blizini."
Tek tada primetih da sam povisio ton, to me ne sprei da nastavim jo
glasnije. "Trudio sam se da budem tih, kao to si me savetao. Ali, emu to?
Kapetan je ve skrojio planove. Moram da ga spreim da ih ostvari. Hou da
to pre pronae moj luk. Luk i tetivu - ona je veoma vana. Kao i tobolac, sa
svim strelama koje pronae."
"Jasno, ser."
Otvorih vrata prostorije za uad.
"Gilfe!" Potrudih se da budem glasan, ali oigledno da to nije bilo
dovoljno. "Gilfe! Ovamo, Gilfe!"
"Ser? Ko je..."
"Moj pas. On je zaista moj, Pue, i to e ostati sve dok ga njegov stari
vlasnik ne pozove nazad. Terao sam ga od sebe jer sam ga se plaio. Pokuao
sam da ga se reim pre nego to smo preli Iring. Naterao sam ga da ode i
rekao mu da se ne vraa." Duboko sam udahnuo, trpei jake bolove. "GILFE!
Doi ovamo, Gilfe!"
Mislim da bi Puk sigurno pobegao da ga nisam spreio.
"Mislio sam da sam ga se otarasio kada smo se ukrcali na brod."
Zastadoh i zviznuh.
"Sad je no, zar ne? Zato je unutra tako mrano - nema svetlosti da prodre
unutra."
"A-ha, ser."
"Sutra u da porazgovaram sa kapetanom posle doruka. Toliko mu
dugujem. Moe to da mu prenese, ako eli."
uvi grebanje tupih kandi nie u potpalublju, otvorio sam poklopac
inije koju mi je Puk doneo i spustio je na pod za Gilfa.
***
VIDEO SAM IH
GARSEK
NA STEPENITU
SUNEVA SVETLOST
PRVI PREDMET
KULILI
Pred nama se vie nije pruao put ve samo mekana trava i paprat ispod
velikih stabala. Sputali smo se, malo krivudali, a onda jo malo sputali, sve
dok se nismo nali u malecnoj dolini, irokoj ne vie od stotinu metara. Zastao
mi je dah od lepote. Majuni vodoskoci izbijali su iz stena, a na sredini se
nalazilo jezerce oko kojeg su rasli ljiljani. Bilo je i paprati. Ona koju sam ranije
viao nije rasla mnogo u visinu, ali ova ovde bila je ogromna, kao da je u
Elfrisu. Uzdizala se tako visoko da sam mogao da jaem konja ispod nje ne
skidajui lem sa glave. Garsek je, u debeloj hladovini koju su pravile, delovao
potpuno stvarno, tako stvarno da sam znao da pri dodiru uopte ne bih osetio
ono ogromno telo.
U najveem hladu, nalazila se bela statua. Prikazivala je golu enu koja je,
na tako mranom mestu, izgledala poput duha koji mi se prikrada. Jednom
rukom kao da je elela da prekrije grudi, dok je drugu ispruila prosei.
Ve sam, ini mi se, rekao da sam i ja bio go tako da se, pred prizorom
bele ene, ponovilo ono to se desilo kada sam u srednjoj koli posmatrao
devojke dok igraju odbojku. Ne elei da me Garsek vidi, uskoio sam pravo u
jezero. Pomoglo je, poto je voda bila prijatna i hladna. Kada sam izronio,
sklonio sam kosu s oiju onako kako ti to ponekad ini i osmehnuo se.
Garsek se nadvio nad jezero, kako bi me bolje osmotrio.
"Zato si to uinio?"
"Da bih se rashladio i sprao znoj. Zar ti nije vrue nakon tolike etnje? Ja
sam se skuvao."
Doplivah do njega i, prihvativi ispruenu ruku, uspentrah se napolje.
"Pogledaj u vodu. Saekaj dok talasi ne prou, a onda paljivo pogledaj."
"Samo zato to si obeao da e mi pokazati moj odraz", prisetih se, "kako
bih shvatio zato me se Osterlinzi plae? Ne verujem u to."
"Ne samo zato. Pogledaj duboko u jezero, ser Ejble."
Pogledao sam. Jezero kao da je bilo beskrajno duboko, sputui se
donekle nepravilno, nagnuto na jednu stranu. To mu i rekoh.
"Kao i mnoge sline vode, to je kapija Elfrisa", uzvrati Garsek.
"Pokazujem ti je kako bi je ubudue prepoznao. Da li si znao da ulazi u Elfris
kada su te Kelpiji nosili ka meni?"
Odmahnuh glavom.
"Zar ti se ne ini da posmatra najvii sprat Kule na Staklenku?"
Tek tada primetih da je u pravu. Zemlja ostrva nije bila dublja od tretiri
metra. Zagledah se dublje, shvativi da, iako sam svom silinom pljusnuo u
vodu, nisam dotakao dno.
"ovek odavde iz Mitgartra moe da posmatra Elfris", ree Garsek.
"Upamti prizor pod sobom. Urei tu sliku u svoj um. Moda e ti dobro doi u
vremenima koja nastupaju."
Nisam verovao da se jezero protee sve do Elfrisa. To mu i rekoh. Voda
jeste delovala udno, veoma udno. Ali, ve sam bio u njoj i nije se desilo
nita neoekivano. (I dalje sam odvraao pogled od statue. Uri i Baki su, u
poreenju s njom, bile poput dva deaka.)
"Ti tvrdi da tek tako mogu da odem u Elfris, pod uslovom da si pored
mene, kako se ne bih udavio?" rekoh.
"Nee se udaviti", odgovori Garsek. "More je deo tebe, vie nego to
misli."
Bio je veoma siguran u ono to govori. Meni se po glavi motalo samo to
da je Diziri u Elfrisu. eleo sam je najvie na svetu, tako da ponovo skoih u
vodu. Danas, doneo bih istu odluku.
Ovog puta voda kao da je bila malo toplija i, im sam osetio da sporije
tonem, bacio sam se na plivanje. Jo u Americi sam vaio sa dobrog plivaa, a
ne bi poverovao koliko sam se izvebao uz Garseka. Sputao sam se sve dublje
i dublje.
Trebalo je da bude sve tamnije, ali nije. Kroz vodu se probijalo prekrasno
plavo svetlo, nalik onom koje sam i ranije viao pod vodom, ali to nije
umanjivalo njegovu lepotu. Reio sam da se nakon izvesnog vremena malo
odmorim i prepustim struji, pokuavajui da odredim u kojem je pravcu
povrina. To ti verovatno izgleda kao lak zatak jer je dovoljno pogledati ribe,
ali kada u blizini nema nijedne reke, ve te obavija samo oaravajua plava
izmaglica, mora staviti prst na elo.
Plutao sam u vodi dosta dugo ili mi se bar tako inilo. Oseao sam kako
me slaba struja lagano okree i nosi, to je bilo sjajno. Razmiljao sam o Diziri
i o statui, sve dok u mojim mislima nisu postale jedno tako da se upitah koliko
sam uopte ja stvaran. Pomislih da ovako izgleda kada postane neije seanje.
Moda me se Diziri sea, jer ona e me zauvek pamtiti i voleti, ba kao to ja
volim nju. Moda sam ovo ja u njenom umu.
Ja sam Kulili.
Nisam to uo svojim uima. Vie je liilo na zvuk u kostima moje lobanje.
Nie. Spusti se nie.
Posluah je, pratei njen glas. Plava svetlost postade ljubiasta, a onda me
iznenada okrui mrak. Prsti mi dotaknue lice, ali znao sam da je u pitanju
neto drugo. Bio sam u neravnopravnom poloaju, tako da rekoh: "Ne vidim
te."
Videe me kada ja tako odluim.
"Ko si ti?" upitah. Na tren mi se uini da ne znam ni ko sam ja. Da li sam
zaista klinac iz Amerike? Vitez? Brat Hrabrog Bertolda?
Ja sam Kulili. Ti si ovek koji se zakleo da e se boriti protiv mene.
"Ejbl", rekoh. "Zovem se... Ejbl."
Da li e se boriti protiv mene?
"Ne znam." Moja odluka, meutim, nije bila od presudnog znaaja.
"Pretpostavljam da bi trebalo da pokuam. Obeao sam."
I meni se ini. Za tebe je ast svetinja.
"Ti si udovite. Tako mi je rekao Garsek." Oko mene je sve do tada
vladala potpuna tama, ali sada se u daljini pojavilo zeleno svetlo. ta je zaboga
to, pomislih.
Svetlee ribe. Ponekad dolaze ovamo.
"Teko je razmiljati." Ne znam zato sam to rekao, ali nisam slagao.
"Zato je tako teko razmiljati ovde?"
Moja voda je hladna.
"Zato si me dovela ovde?" utala je.
"ta misli o tome da otplivam navie? Voleo bih ponovo da se ugrejem."
Pre nego to me ubije?
Nije uspela da me naljuti. Donekle mi se ak i dopadalo to to mi se
podsmeva.
"Ovde dole moe da me ubije kad god poeli."
Neu te ubiti.
"Ubila si elfe koji su doli da te smaknu. I to sam uo od Garseka."
Ovaj svet pripada meni. Pripadao mi je dok jo nije bilo elfa. Prvo su me
oterali sa kopna u vodu, a onda u ove dubine. Dalje nemam kud. eli li da
me vidi?
U mom umu pojavila se niotkuda veoma jasna slika. Video sam onu
statuu, samo oivelu.
Pogledao si u jezero. Video si sebe onako kako te vide drugi. Sada vidi
mene onakvu kakva sam u oima drugih.
Nisam shvatao kako neko moe da mrzi ovako lepo stvorenje. Pitao sam je
zbog ega je elfi ne vole.
Pitaj njih.
"Zbog ega ti njih mrzi?"
Ne mrzim ih, ali u ih se plaiti sve dok se oni plae mene.
Prelepa ena nestade. Umesto nje ukaza mi se neobina uma, ispunjena
stablima nalik telefonskim stubovima, sa krupnim listovima tek pri samom
vrhu. Svuda izmeu njih nalazila su se jezerca, a dole ispod korenja, raslo je
neto veliko, putajui pipke na sve strane. Drvee se, zajedno sa sitnijom
vegetacijom, obraalo toj eni pod zemljom, a ona je, prekrasna, svakom
posebno odgovarala. Sve ih je jasno videla, zavirujui u njihove due, jer
svaka biljka je ogrnuta duom kao to se ovek ogrne kaputom. Due su bile
prelepih boja, ali bez obzira na boju, svaka je na neki nain blistala.
Insekti su prodirali lie i prosipali nektar, dok su druge ivotinje jele
koru i unitavale stabla. Stoga im je ta ena stvarala zatitnike. Otkidala je
malene delove njihovih dua, odvajajui usput i parie svoje bledosive
mudrosti, caklaste poput bisera. Skupljala je razne stvari: granice, lie i blato,
vatru i dim, vodu i mahovinu.
Zatitnici su u poetku dosta liili na ivotinje, sve dok velika ena koja
ivi ispod korenja nije pogledala navie, ka nebu, i ugledala Mitgartr; ljude koji
oru zemlju, sade cvee i odravaju vonjake. Tada je odluila da svoja bia
priblii njima, pretvorivi ih u neto nalik strailima. Meutim, brzo su
napredovali, postajui sve samostalniji.
Neki i dalje tite umu, ak i od mene. Da li ih poznaje?
Ugledao sam Diziri, zagrcnuvi se. Pomislio sam da u umreti ako je ne
dodirnem i obratim joj se.
"Da", rekoh, "i volim je."
Kao i ja, dodade Kulili. Diziri nestade. Da li sada eli da me vidi?
Svojim pravim oima?
Odgovorih da elim.
ekali smo. Nije se radilo o minutima, niti sekundama, ve o vremenu
koje je postojalo pre prvog asovnika. Plutao sam u toj hladnoj vodi, okretao
se i ekao, nita vie od toga. Svuda oko mene bila su bela, uta i zelena svetla,
kao i ona boje sena i boje neba.
Naa svetiljka.
Dole su sve zajedno i shvatih da se radi o ribama. O malim narandastim
ribama koje svetle poput plamena svee, o crnim ribama ogromnih glava i
grozomornih zuba koje postavljaju crvene i plave mamce ispred svojih usta, o
dugakim srebrnkastim ribama svetlucavih krga i repova, o plavim ribama sa
redovima plavih svetala du bokova i o raznim crvenim, utim, ruiastim
vrstama kojih se sada vie ne seam.
Ali, one nisu vane. Ono to je vano nalazilo se ispod njih. Beli konac,
veliko, ogromno klupko belog konca, ivog i lelujavog. Isprva mi se uinilo da
nema nikakav oblik, ali klupko ga u trenu poprimi. Pojavila su se usta koja su
u stanju da progutaju celog Trgovca sa zapada i nos velik kao brdo. Ubrzo
iznikoe i oi, bele, naizgled slepe.
Treptale su, zenica koje me umalo ne uvukoe u sebe. Bilo je i plavih
oiju, dok su se obrazi crveneli poput procvalih rua. Bila je to ena po kojoj je
isklesana statua. Statue su, dodue, obino vee od ljudi. Ovde, u dubokoj,
tamnoj vodi, nalazila se prava osoba koja je svoju statuu mogla da nosi kao
privezak oko vrata.
Da li i dalje eli da me ubije?
S jedne strane, nisam eleo. S druge, nisam bio siguran da uopte mogu.
"Morau da pokuam, Kulili", rekoh. "Dau sve od sebe da ispunim obeanje.
Ipak se nadam da e se izvui. Da mi nee uspeti."
Sada?
"Ne. Ove tvoje ribe zaas bi me ubile, a nemam ni ma."
Daj sebi vremena koliko god eli.
Dvadeset i osma glava
TRI GODINE
MOJA OPKLADA
Da sam znao ta nas eka, nikada ne bih poao tamo. Ili barem ne bih
dozvolio Puku da krene sa mnom. Sve je veoma lepo poelo; krenuli smo rano
izjutra, pre ege, takmiei se za opkladu ko e bre da hoda. Sunce je sve
snanije peklo tako da smo vremenom usporili, vukui se od senke do senke,
ako zna na ta mislim. Sreom, bilo je hladovine, ali su nas, s druge strane,
gnjavile razne bube. Mada, ni one nisu ba najbolje prole. Pogazili smo bar
stotinu komada tako da sam pomislio kako bi bilo lepo sve ih spakovati u
jednu veliku bubu i gaati je strelama.
Dok sam mozgao kako to da izvedem, priao nam je farmer sa taljigama
prepunim voa namenjenog onima na Vatrenoj planini. Povezao nas je i pustio
da usput jedemo mango. Obeasmo da emo mu pomoi pri istovaru, ali kada
je saznao da sam vitez, nije pristao na to. Na kraju je Puk morao da istovara za
obojicu.
Ja sam za to vreme propitivao vojnike o zidinama, kulama, o tome ko je
stareina i slinim stvarima. Lord Tanrolf je bio zaduen za sve. Ve smo proli
prve niske ali veoma dugake zidine koje opasuju onaj deo planine kojim se
moe uspeti. Rekoh im, sa punim pravom, da sam vitez i da elim da vidim
velike zidine i kule tamo gore, a moda ak i mesto sa kojeg se uzdie dim. Od
Kerla sam saznao da dim dolazi iz Muspela, u ta ba i nisam verovao
sumnjajui da se radi samo o legendi. Hteo sam lino da se uverim.
Odgovorie da mi da za to treba dozvola lorda Tanrolfa. U redu, rekoh.
Gde da ga pronaem? Sreom, nalazio se gore, u zamku po imenu Okrugla
kula pa sam imao odlian pogled dok su me sprovodili do tamo. Lep ali
zastrauju prizor. Gleda u visine i sve to vidi su brojne kule, zidine
naslagane jedne na druge i velike povrine golog kamena. Sa najviih kula
vijorile su se zastave kralja i lorda Tanrolfa, kao i vee ili manje zastave ostalih
vitezova. Sa zidina su visili titovi, a na svakom je bilo okaeno viteko oruje.
Kamen od kojeg je sve bilo sagraeno potie sa same planine i bilo ga je u
svim bojama, mada uglavnom u crvenoj, crnoj i sivoj. Iznad svega isticao se
vrh planine, prekriven snegom iz kojeg se uzdizao dim. Crni dim koji se
protezao ka Skaju kao da zmajevi Muspela njime pokuavaju da oteraju Valoa
i ostale Oversine. Nikada to neu zaboraviti. Uspon je bio veoma strm, ali
nakon izvesnog vremena podigao se vetar i rashladio vazduh, to mi je
pomoglo da shvatim zato je Tanrolf odseo gore, a ne u podnoju. Osim toga,
na visini nije bilo buba.
Poto je do vrha vodio samo jedan put, Osterlinzi su imali anse da
povrate Planinu samo ako osvoje svaku utvrdu du puta ili izgladne vojsku.
Nisam se trudio da saznam sa koliko hrane i vode raspolau gore, ali Tanrolf
mi je rekao da se veliki rezervoari uklesani u stenama redovno pune obilnim
padavinama. Napad na ove zidine i kule delovao mi je zahtevan koliko i napad
na kulu na Staklenku. U to vreme nisam znao da e nam je Osterlinzi oteti, niti
da emo je na kraju povratiti. Da mi je neko tada rekao da u ja biti taj koji e
narediti predaju i povlaenje na jug, odgovorio bih mu da nije normalan.
Ali sada, tokom naeg prvog boravka, glavni zadatak Tanrolfa i njegovih
ljudi bio je da sagrade to vie zidina i kula. Ojaali su sve postojee zidove i
sagradili nove. Pored vojnika, bilo je uposleno i lokalno stanovnitvo. Vitezovi
su nadgledali posao, a Tanrolf je nadgledao njih. Vitezovi ne bi trebalo da rade
fizike poslove, ve samo da se bore i obuavaju druge za borbu. Mislio sam
da, na osnovu onoga to sam pokupio jo u Iringzmutu, znam poneto o
ovdanjim obiajima, ali tek sam u Forsetiju video koliko ih se narod
pridrava.
Dakle, na svakom mestu na kojem se put suava, prelazei strmi deo
padine, vojska je podizala zidine sa kapijama i kule sa kojih strelci imaju
potpuni pregled okoline. Krenuli su sa izgradnjom od podnoja, napredujui
polako ka vrhu planine.
Stigli smo do velike kule, a onda se popeli stepenitem etiri ili pet
spratova do Tanrolfovih odaja. Tu smo morali da ekamo i ekamo. Puk i ja
smo jeli mango na taljigama, ali od tada kao da su prole godine. Bili smo
gladni i strano edni.
Svaki as neko bi priao i pitao nekog od nas ko smo i ta elimo. Moda
sam pogreio to zbog umora nisam obraao previe panje na to ta su priali
sa Pukom. Na kraju sam ga poslao da pronae neto za jelo i pie, ostavi sam
da ekam. Dan je proticao i pitao sam se da li e nam Tanrolf, ili neko drugi,
uopte dozvoliti da prenoimo ovde i obezbediti nam krevete.
I ba kada sam odluio da krenem nazad i vidim hoe li me neko
zaustaviti, pojavio se posluitelj i rekao mi da uem. Video sam ga i ranije, bar
deset puta je uao i izaao iz Tanrolfove prostorije. Sada mu je na licu titrao
zavereniki osmeh. Iako mi se to nije dopalo, pooh za njim.
Tanrolf je sedeo za stolom na kojem se nalazila flaa vina i nekoliko aa.
apnuh posluitelju svoje ime, a on ga prenese Tanrolfu. Tanrolf mi ree da
sednem i pokretom naloi posluitelju da mi sipa vino. To mi se uini kao lep
gest. Tanrolf je bio visok ovek, dugih nogu. Za razliku od veine ljudi
njegovih godina, nije imao ni bradu, ni brkove. Na prvi pogled delovao je kao
da previe pije a premalo jede.
"Dakle, vi ste vitez."
Odgovorih da jesam.
"Ovde ste na brodu koji ide do Forsetija. Prilino ste skrenuli sa putanje."
"Uglavnom se trudim da idem pravo ka cilju, ali mi izgleda ne uspeva",
pokuah da se naalim.
On se namrti.
"Zar vas niko nije nauio da kaete: 'Moj gosparu', kada razgovarate s
baronom?"
"Oprostite, Moj gospodaru. Nisam proveo mnogo vremena u drutvu
barona."
Odmahnuo je rukom kao da sve to nije vano i otpio malo vina, to mi je
pruilo ansu da dobrano nategnem iz svoje ae. Usta su mi bila suva kao
postava stare cipele, a ukusno vino ih je prijatno hladilo.
"eleli biste da bacite pogled sa vrha planine?"
"Da, Moj gospodaru", rekoh. "Ako nije problem."
"Dalo bi se srediti, ser...?"
Posluitelj mu je ve preneo, ali ja ponovih: "Ser Ejbl od Visokog srca."
"I sada biste svoje srce, kao i ostatak tela, hteli da podignete visoko."
Tanrolf se nasmeja sopstvenoj ali. Time nije porastao u mojim oima, ali on
ubrzo nastavi: "Da li ste veerali?"
"Nismo, Moj gospodaru."
"Jeste li gladni? Vi i va saputnik?"
"I te kako."
"Tako dakle. Veeraete sa nama, ser Ejble, ali pre toga moro raistiti dve
stvari. Prva se odnosi na status vaeg saputnika. Gospodaru Egornu ste rekli da
se radi o prijatelju."
Klimnuh glavom.
"Da li je i on vitez?"
"Nije, Moj gospodaru. Samo prijatelj. Vitezovi mogu da imaju prijatelje
koji nisu vitezovi, zar ne?"
"Nije ni vojnik?"
"Nije, Moj gospodaru. Puk je mornar."
"Tako znai." Tanrolf otpi jo malo vina. Ja potegnuh za njim, ali onda
odluih da je dosta. Usne su mi se udno ponaale.
"Ili, pak, nije tako. Va prijatelj je Atlu rekao da je sluga. Poslao sam
gospodara Oda da popria s njim i njemu je ponovio istu stvar. Neko od vas
dvojice lae."
Pokuah da izgladim stvar.
"Puk se plai da ljudi ne pomisle da sam ja niko i nita. Iako je to istina.
eli da ih uveri da sam vana osoba i zato to govori. Moda bi bilo tako da
imam ime da ga platim. Ali nemam."
"Siromani ste?"
"Veoma, Moj gospodaru."
"Tako sam i mislio. A sad, da preemo na drugu stvar. Mi ovde gajimo
jedan obiaj. Odnosno, gaje ga moji vitezovi. Obiaj je varvarski, ako mene
pitate, ali ipak je obiaj." Tanrolf podrignu. "Svaki novi vitez... Jeste li vi
vitez?"
"Jesam, Moj gospodaru. Ve sam vam rekao."
"Znam. Nisam zaboravio. Svaki novi vitez mora da se bori priv najboljeg
od njih. Tupim maevima, na stolu, pre veere. Mora da se bori protiv njega,
da ga eliminle, za ulog od jednog septra. Deluje mi zapanjeno, ser Ejble. Da li
se plaite borbe?"
"Ne, Moj gospodaru. Ali..."
"Ali ta?"
Znao sam, po nainu na koji me gleda, da je ubeen da se plaim. To mi se
nije dopalo, ali nita nisam mogao da uinim.
"Pa, kao prvo, nemam jedan septr, Moj gospodaru", rekoh.
Otvorio je fioku u stolu, prekopao po njoj i izvukao novi. "Zato ja
imam", ree i pokaza mi ga. "Da vam ga pozajmim?"
"Da, Moj gospodaru. Molim vas. Obeavam da u ga vratiti ako pobedim."
"A ako izgubite?" Posmatrao me je gotovo zatvorenih oiju. "Jer,
izgubiete, ser Ejble. Ne sumnjajte u to."
"Onda neu biti u stanju da ga vratim." Vidi, ovo me je podsetilo na
Pukovu i moju opkladu ko e da pobedi u brzom hodanju. "Moda bih umesto
toga mogao da vam uinim neku uslugu, Moj gospodaru", rekoh. "Uiniu sve
to poelite."
"Sve, ser Ejble?"
U tom trenutku nisam mario to gotovo sigurno upadam u nevolju. "Da,
Moj gospodaru. Sve."
"Onda dobro." Pruio mi je septr. "Neto mi se ve mota po glavi. Otii
emo na vrh moje planine, to vama savreno odgovara. Dobar je to plan,
vidite. Dobri planovi se uklapaju kao... pa, recimo kao kamenje u zidinama. Vi
ete se tako popeti na vrh planine, ba kao to elite, a ja u ostvariti svoje
namere." Sipao mi je jo malo vina i naterao me da nazdravimo.
Otpih samo malo.
"Postoji jo jedan problem, Moj gospodaru, iako mislim da nije velik.
Pomenuli ste tupe maeve, ali ja neu uzeti ma u ruke. Smem li umesto toga
da koristim ovo?" Izvukoh Maomca i pokazah mu ga.
Premetao ga je po rukama ceo minut, maui njime onako kako ti to ini.
Zatim mi ga je vratio.
"Naalost ne, ser Ejble. To je buzdovan. Sami ste tako rekli." Klimnuh na
to.
"Suvie je ubojit. Ne elim da neko nastrada. Pronai u ja neto drugo za
vas. Uzgred, imate li tit?"
Rekoh da nemam, a on obea da e mi ga nabaviti.
U to je dolo vreme za veeru, tako da se spustismo u dvoranu. Gomila
ljudi ve je bila tamo, a novi su pristizali bez prestanka. Dok smo stajali i
posmatrali ih, pojavio se Puk rekavi da nije pronaao nita ni za jelo, ni za
pie, ali da e nam neko od prisutnih moda udeliti malo. Objasnih mu da
emo jesti sa svima ostalima, im se zavri moja borba na stolu, po
Tanrolfovom nalogu.
Tanrolf pokaza na jedno mesto i naloi Puku da sedne. Nas dvojica
zaputismo se nakon toga ka elu stola. Objasnio mi je da vitezovi sede napred
za poasnim stolom, blizu njega. Prijatelji vitezova koji nemaju titulu sede na
udaljenom kraju poasnog stola, tamo gde je bio Puk, dok sluge sede za
obinim stolom blizu vrata. Pitao me je da li mi to smeta. Odgovorih da mi ne
smeta.
Neko nam je, pretpostavljam da je to bio gospodar Od, doneo tupe
maeve. Bili su to obini stari maevi, veoma jednostavni, sa zatupljenim
vrhovima i otricama. Vitez protiv koga je trebalo da se borim uze jedan, a ja
objasnih da nemam nameru da prihvatim ma, ak ni taj tupi koji mi nude.
Tanrolf tada posla po glavnog kuvara kome je, kada se pojavio, izloio
situaciju i naredio da donese tit i neto u zamenu za ma. Istovremeno,
oduzee mi Maolomca i luk.
Glavni kuvar se vratio prilino brzo, nosei umesto tita jedan od limenih
poklopaca kojim se prekrivaju kuvana jela i dugaku elinu kaiku umesto
maa. To mi se nije dopalo, ali ipak se popeh na sto i prihvatih oruje. Svi u
sali nagovarali su me da to uinim i, pravo da ti kaem, podigli su me i
postavili na sto, smejui se i urlajui sve vreme. U redu, pomislih. Vei sam i
jai od ovog momka. Ima da mu pokaem.
Sada je pravo vreme za izgovore. Popio sam previe vina sa Tanrolfom,
tako da su mi noge bile isuvie nesigurne. To je iva istina. Pored toga, vukli
su me za lanke i pokuavali da me sapletu. I to je istina. Samo to nita od
toga nije od presudnog znaaja. Vitez je bio odlian maevalac, za razliku od
mene. Ja nisam ni znao ta znai biti dobar maevalac, sve do susreta s njim.
Tako sam snano udario po njegovom titu da mi se kaika iskrivila. Ali,
kakva vajda od toga? On nije nijednom dotakao moj poklopac. Udarao je oko
njega, terajui me da uzmiem tano onako kako eli. Verovatno se radilo o
dobrom momku; video sam da se saalio nada mnom. Udario me je tri ili etiri
puta, ne prejako, a onda me sruio sa stola. Podigao sam se i pruio mu
pozajmljeni septr. Tako se zavrila naa opklada.
Tanrolf se smejao ba kao svi ostali, lupivi me po leima i nateravi da
sednem kraj njega. Izneli su pivo, jo vina, supu, meso hleb. Bilo je i nekakve
salate od iseckanog korenja ili neeg hrskavo nalik tome, ulja i usoljene ribe.
Svidela mi se, kao i meso i hleb. Kasnije su posluili voe, reklo bi se ba onaj
mango s kojim smo se tog jutra vozili. Pojeo sam mnogo, za razliku od
Tanrolfa. On je pio bez pauze, mada ni u jednom trenutku nije delovao zaista
pijan. Kasnije sam upoznao Morkain i ona je bila ista takva. Pila je brendi
umesto vina, i to u povelikim koliinama. Obrazi su znali da joj se zarumene i
ponekad bi se zanela pri hodu, ali nikad nije ni pevala, ni budalesala ni padala
u nesvest. Nije mi bilo jasno zbog ega toliko piju. I ona i Tanrolf.
Trideseta glava
VATRENA PLANINA
Tanrolf je imao konja, kao i njegovi vitezovi, ali Puk i ja smo, zajedno sa
posmatraima, morali da hodamo. Put je postajao sve strmiji, vodei nas do
dugakog stepenita pred kojim su oni na konjima morali da sjau. Nastavili
smo dalje, opet putem, onda stepenicama prekrivenim snegom i ledom. Deo
ljudi okrenuo se usput i vratio, ali nama dvojici, pored toliko vojnika, nije ni
vredelo da krenemo za njima. Dobacih Puku da zadatak i nije teak za nekog
ko se popeo na Kulu na Staklenku, a on mi odgovori da nije teak ni za nekog
ko se bezbroj puta popeo na glavni jarbol. I pored meusobnog bodrenja,
uspon je zaista bio otar. Tamo, na Staklenku, svaki as smo se zaustavljali i
odmarali. Ovde niko nije pravio pauze.
Pogled sa visine bio je fantastian. U ravnici se ve spustila tama i na
kulama du prvih zidina videla su se svetla, dok su u daljini svetleli prozori
usamljenih kueraka ili moda samo logorske vatre. Oko nas je jo uvek
vladao sumrak, donosei sve, prohladni vetar. Posmatrao sam sive i zlatne
oblake nad morem, oekujui da se itave grupe vitezova svakog asa pojave u
dolini. I kada se sunce spustilo jo malo, neki od njih se zaista pojavie; sitne,
daleke prilike ije sam zastave i odsjaje sa titova ipak uspeo da razaznam.
Nikad neu zaboriti tako divan prizor.
Udar ekia naterao me je da se okrenem pre nego to sam video kuda su
se tano zaputili. Postavivi okov oko Pukovog lanka, kova je zabijao kolac
u jedan veliki kamen, vezujui ga za njega.
Tanrolf zatim naloi Puku da podigne kamen i ponese ga. Puk pokua, ali
je kamen bio toliko teak da ga je ispustio nakon samo noliko koraka. Na kraju
mu je pomogao jedan od slugu koji su poli s nama, tako da smo nastavili put
ka vrhu. Gore se nalazila kamena terasa u obliku odseenog nokta koju su
izgradili Osterlinzi. Sa njenog ruba videla se unutranjost Vatrene planine.
Grotlo nije padalo vertikalno, ve se prostiralo kao strma padina, tu i tamo
proarana krunim kamenjem. Sputala se u beskraj, osvetljena vatrom sa dna.
Sam otvor je, sa mesta na kojem smo stajali, mogla da prebaci snano odapeta
strela, mada se suavao u dubini.
Videvi da je Tanrolf doveo Puka do samog ruba, ubeivao sam sebe da
ga ipak nee gurnuti preko, jer mi nismo Osterlinzi. Zaista sam verovao da e
ga potedeti. Ali, tada se sluga koji mu je pomagao da nosi kamen odmaknu, a
Tanrolf malko gurnu Puka, tek toliko da ovaj preleti preko ruba.
Klizio je niz padinu, kotrljao se i udarao na sve strane, pokuajui da se
uhvati za neto. Ipak, kamenje nije uspevalo da ga zadri. Ja istog trena
nasrnuh na Tanrolfa.
Vojnici bi me zaas ubili da im je tako naredio, ali nije. Oborio sam jednog
a drugom polomio ruku pre nego to su me vitezovi zaustavili. Previe vojnika
nalazilo se izmeu mene i njega. Uperili su vrhove svojih kolaca i helebardi
pravo u moje lice i grudi. Bilo je dovoljno da ih zabiju u mene. Tanrolf naredi
kovau da postavi jedan okov oko moje desne ruke. Drugi se nalazio na kraju
lanca i on ga podignu i pokaza vitezovima.
"Dakle, hrabri ser Ejble", ree. "Ostajete pri tome da vam je onaj ovek
prijatelj, a ne sluga?"
"Da", odgovorih. "Rekao sam vam istinu."
"Moj gospodaru." Tanrolf kao da se pritom podsmehnuo.
Vitezovi pokuae da mi zavrnu ruke, ali snaga mora nadolaza je u meni
poput oluje. uo sam puinu i oseao udare talasa. Nisam eleo da shvate da
sam jai od njih, iako su me po trojica drali za obe ruke.
"Moj gospodaru. Rekao sam istinu, Moj gospodaru. On mi je prijatelj",
urno se ispravih.
"Tako je ve bolje." Tanrolf mi uputi osmeh. U ruci je i dalje drao
slobodni okov, zabavljen itavom situacijom. "Ako se zaista radi o vaem
prijatelju, optuba je pogrena... iako je ovek sam sebe okrivio. Pogledajte
nanie. Da li ga vidite?"
Vitezovi me pustie da priem rubu i bacim pogled niz grotlo. Trebalo mi
je malo vremena da primetim Puka. Kamen koji je vukao sa sobom zaglavio se
u lavi i on je pokuavao da ga oslobodi. Dozvao sam ga i rekao mu da ne
mrda, jer u se spustiti i izbaviti ga.
"Ah!" ree Tanrolf. To mu se, oigledno, veoma dopalo. "Spustiete se
samo ako vam ja to dozvolim. Nikako drugaije."
Bio sam spreman da ponovo nasrnem na njega ili ga barem jednom dobro
odvalim. Ipak samo rekoh: "Molim vas, Moj gospodaru, pustite me. On nije
uinio nita loe. Pustite me da se spustim i izvedem ga odatle."
Tanrolf klimnu glavom.
"Hou, ser Ejble, ako to zaista elite. Da li ste spremni da rizikujete svoj
ivot u Vatrenoj planini zbog prijatelja?"
"Naravno da jesam, Moj gospodaru", rekoh i poeh da se penjem preko
ruba.
Dao je znak vitezovima da me zaustave. Poeleh da ih gurnem u ambis, to
sam i mogao.
"Dozvoljavam da idete", ree on, "ali ne sami. Imaete saputnika, jo
jednog hrabrog viteza koji e vam pomoi oko prijatelja i kamena. Ko se
javlja?" Ponovo je podigao okov.
Niko nije ni zucnuo.
"Traimo dobrovoljca. Bilo ko?" Tanrolf zazvecka okovom.
Pomislio sam isto to i on. Da e moi da bira izmeu dvojice-trojice, ako
ne i svih vitezova. Ali, niko nije istupio, a neki su se ak povukli korak
unazad. Nisam rekao ni re, iako sam znao da bi se ser Ravd sigurno odazvao.
Tanrolf se razbesni, nazivajui ih poltronima i kukavicama. Videlo se da bi
ga najradije ubili zbog toga, ali drugi okov i dalje ostade prazan.
U tom asu ponovo pogledah nanie, ne zatekavi Puka na onom mestu.
Nije ga nigde bilo, to je znailo da je verovatno oslobodio kamen, a onda,
pokuavi da se izvue zajedno sa njim, pao jo dublje u bezdan.
Uhvatih Tanrolfa za ruku.
"Ja kreem", rekoh mu. "Stavite i drugi okov na mene."
"Ne", rekao je, "neko od ovih cvikaroa poi e sa vama. Hou da svi
zajedno vidimo ko e se prvi vratiti."
Prelazei preko ruba, rekoh mu da u se vratiti pre nego to oni uopte
krenu. Meutim, drugi kraj lanca jo uvek se nalazio kod njega i jedan od
vojnika pomogao mu je da me zaustavi. Ionako me je ekao teak uspon, a
znao sam da e i ostali dograbiti lanac ako ovu dvojicu povuem za sobom.
"Ovo vam je poslednja ansa", obrati se Tanrolf vitezovima, "poslednja
prilika. Da ujem."
Izvirio sam preko ruba i prodrao se: "Stavite ga na moju drugu ruku!
Odlazim!"
Ono to se sledee desilo zapanjilo me je, ali to, kao to ve zna, nije bilo
prvi put. Tanrolf postavi okov oko svog runog zgloba, baci jo jedan pogled
na svoje vitezove, a onda se spusti do mene.
Vazduh je u dubini postajao sve topliji i oteavao nam disanje, dok nas je
dim terao na kaalj. Obojica smo imali velike anse da umremo, a uopte mi se
nije umiralo.
(Na ovakvim mestima veoma je teko izrei istinu. Verovatno ne postoji
nita tee od toga. Malopre sam izaao napolje i obiao krug, posmatrajui
more i planine - ovo prelepo mesto na kojem ivimo. Da su Diziri i Majkl
ovde, popriao bih sa njima o svemu, ali nisu, tako da je odluka samo moja.
Doneo sam je i ono to sledi prava je pravcata istina.)
Da je Vatrena planina bila vulkan, kao oni koje imamo kod kue, nikada
ne bih smogao dovoljno hrabrosti. Ali, pomoglo mi je saznanje da se ne radi o
vulkanu. Znao sam da se ispod Elfrisa nalazi jo jedan svet, da je to esti svet i
da se zove Muspel. Znao sam da rupa u sredini Vatrene planine vodi do njega i
da vatra i dim koje vidimo potiu odatle.
Toliko o tome. S druge strane, ipak sam se nadao da se neemo sputati do
samog Muspela. Uveren da e Puk, kao i ranije, opet negde zastati, uporno sam
vukao Tanrolfa za sobom, ak i kada je poeo gadno da kalje i da se opire. Na
trenutke je sasvim razgovetno pretio da e me ubiti, ali ja sam se pravio da ga
ne razumem i, bez prestanka zateui lanac izmeu naih zglobova, ubeivao
ga da nastavi da hoda.
Grotlo se neto kasnije opet irilo tako da se vie nismo sputali niz
padinu, ve niz liticu. Tanrolf ponovo pade. Do tad je ve nekih dvadesetak
puta izgubio oslonac, ali nikad ovako. U poslednji as uhvatio sam lanac sa
kojeg je visio. I dok sam se upinjao da ga podignem do nekog sigurnog mesta,
ugledah jednog od zmajeva Muspela kako se, duboko ispod nas, pribliava
Puku.
Ne verujem da su se dva oveka ikad bre spustila niz neku liticu. Stigavi
do dna, pokuao sam da dozovem Puka, kao i da urlanjem oteram zmaja, ali
Tanrolf je iskoristio priliku i pokuao da me probode maem. Uhvatio sam ga
za zglob i zavrnuo mu ruku, sve dok ga nije ispustio.
Teko je ovo opisati, jer su se stvari odvijale veoma brzo. Nisam mogao u
isto vreme da se rvem sa Tanrolfom i pazim na zmaja, iako sam znao da se
velikom brzinom kree ka Puku. eleo sam da se doepam Tanrolfovog maa.
Tano je da sam se zarekao da nikakav ma neu uzeti u ruke sve dok ne
dobijem onaj koji mi je Diziri obeala, ali svejedno sam ga eleo. Jedino tako
bismo se izvukli iz nevolje, jer dati ga Tanrolfu u ruke znailo je potpisati sebi
smrtnu presudu. On je jurio mene, a ne zmaja.
Ma, meutim, kliznu u pukotinu iz koje je kuljao plamen, zarivi se tako
duboko da se nije video. Okrenuh se to sam bre mogao ka Puku, koga je
zmaj ve prikovao za zemlju jednom od prednjih apa. Zamisli veliku zmiju,
krokodila velikog kao brod i jednog od onih leteih dinosaurusa. Zatim uzmi
sve najgroznije delove i dobie zmaja. Jeziviji je od svakog pojedinano, kao i
od sva tri udovita zajedno.
Uzeh kamen u ruku. Bio je tako vru da sam ga jedva drao, ali ga ipak
bacih ka zmaju. Stvorenje zaita poput parne pitaljke i iroko otvori usta u
kojima se, umesto jezika, nalazilo Garsekovo lice.
"Ser Ejble", ree on, "zato me napada?" Glas jeste pripadao njemu, ali
zvuao je kao itav rok bend.
Objasnih mu da je Puk moj prijatelj i da e, ako ubije njega, morati da
ubije i mene.
"A ta ako ga ne ubijem?" Garsek se nasmei u ustima zmaja. Lice mu je
bilo triput vee nego ranije.
"Onda u poiveti da ispunim obeanje koje sam ti dao. Rekao sam da u
se boriti sa Kulili. Tako e i biti."
uvi to, rairio je krila. Ve sam imao prilike da se uverim koliko je
velik, ali ovako je bio vei od aviona. Odleteo je, podigavi za sobom olujni
vetar. Zasuo nas je peskom, kamenjem i vatrom, tako da smo se kotrljali po
dnu kao da klizimo niz zidove grotla Vatrene planine.
Pogledao sam navie, ugledavi ga visoko na nebu. ak i u daljini, krila su
delovala ogromno. Nebo je bilo jezivo, crveno od praine i osvetljeno vatrom
ispod nas. Ali, iznad toga se, meu najviim oblacima, video Elfris, njegova
prelepa stabla, planine, sneg i cvee, kao i Kulili, duboko u hladnom, plavom
moru.
PONOVO NA MORU
Jedna svetlija, blia zvezda sjala je ispod nas - logorska vatra na dnu prvog
stepenita. Spustismo se do nje, hodajui veoma sporo i terajui sneg u usta. Ja
sam nosio Puka i po potrebi pridravao Tanrolfa. Bili smo nadomak poslednje
stepenice kada Tanrolf ree: "Ode!"
Mukarci okupljeni oko vatre poskakae na noge, a Tanrolf prelete
nekoliko stepenika kako bi ih zagrlio. Nakon toga je zaplakao. Ja spustih Puka
blizu vatre i pocepah odrpanu odeu sa njega. Sa zadovoljstvom ustanovih da
polomljene kosti nisu probile kou. Kada sam se jednom sruio sa drveta,
Hrabri Bertold mi je rekao da se otveni prelomi teko preivljavaju.
"Ovo je Od, moj majordom", ree Tanrolf, "a ovo Viks, moj posilni." Suze
su klizile niz njegovo lice. "Nikada nisam bio sreniji to vidim ove dve
vucibatine."
Imali su vina i vode, tako da smo im se pridruili, terajui Puka da gucne
malo vina. Oseao je muninu i vrtoglavicu i kao da nije bio svestan okoline.
"Na dananji dan ste se, pre tano godinu dana, spustili u Vatrenu planinu,
vae gospodstvo", ree Od Tanrolfu. "Noas smo doli da vam odrimo
pomen."
"Mislili smo da se sutra vratimo u Moredom, Vae gospodstvo. Lord Olof
nam je ponudio novu slubu, ali smo je odbili."
"Znai, novi gospodar upravlja Okruglom kulom." Tanrolf kao da se
obraao samom sebi. "Nije me briga. Uopte me nije briga. Ionako mi je dosta
svega."
"Kralj ga je poslao, Vae gospodstvo", ree Od.
"Onda mogu da idem kui. Idemo kui." Protegao se i ispraznio au.
"Tako sam umoran... Moraete da pomognete i meni i Ejblu. Ser Ejblu.
Pomozite i njemu. Da li ete poi za Moredom sa mnom, ser Ejble? Imenovau
vas za glavnog viteza i svog naslednika. Usvojiu vas."
Zahvalih mu se i objasnih da smo Puk i ja krenuli ka Forsetiju kako bismo
stupili u slubu vojvode Mardera.
"Ja u ovde spavati. Pokrij nas, Vikse." Tanrolf se nakon toga spusti na
zemlju i zatvori oi, a Viks ga pokri svojim kaputom.
Njih dvojica su na magarcima doli do stepenita, a onda je Od odjahao do
Okrugle kule da pozove vidara. Ja sam zaspao pre nego to se vratio, usnivi
jedan od retkih snova u kojima nije bilo ljudi ije ivote tka Parkina tetiva. A
nije me muio ni Setr, mada e se kasnije esto motati po mojim snovima.
***
KULA UPRAVITELJA
PIJ! PIJ!
***
Ponovo sam leao u krevetu, okupan svetlou. Soba je, u stvari, bila
mrana koliko i sve ostale, ali sunevi zraci su dopirali kroz prozor i meni je to
bilo dovoljno. Odmah pored kreveta nalazio se mali sto na kojem je stajao
pehar nalik onom na Staklenku. Setivi se otrova, plaio sam se da pijem iz
njega.
Ubrzo namirisah pivo, ali dugo je vremena prolo pre nego to sam se
podigao i popio ga. Nije bilo ledeno, pa ak ni hladno, ali mi se dopalo. Tu je
bio i pladanj (odnosno drveni posluavnik) sa hlebom, mesom i sirom. Uopte
nisam oseao glad, ali zato iskapih pivo i povo utonuh u san.
Probudio sam se sa oseajem da sam dugo spavao, mada nisam znao
koliko dugo. Oko mene je opet bilo prilino tamno. U jednom trenutku
pojavila se ena u kecelji i poela da govori. Nisam uspevao da se usredsredim
na njene rei. Poela je da mi menja zavoje, rekavi: "Ima i hrane, ser, ako
elite. Moda biste sada malo pojeli?"
apatom joj rekoh da je hrana pored stola. Nisam nameravao da apuem,
ali tako je ispalo.
"To? O, pa sve se osuilo do sada, ser. Baciu to psima. Donela sam vam
malo fine, vrue supe."
Nisam joj dozvolio da mi pomogne pri ustajanju. Uspravio sam se sam,
trpei bolove. Oduzeo sam joj i kaiku kojom je htela da me hrani, ali je pustih
da pridrava iniju dok jedem.
"Pa, lepo se oporavljate, ser. Jadni ser Hermad e verovatno umreti, tako
kau. Sva rebra su mu slomljena. A ser Lad povraa krv." Zakikotala se. "Neki
kau da e i on umreti. U kuhinji padaju opklade, ser."
"Zovem se ser Ejbl. Ako ti je zaista stalo do mene, zovi me ser Ejbl."
Hitro je ustala i kleknula na jedno koleno, po ovdanjem obiaju.
"Da, ser Ejble. Nisam mislila nita loe, ser Ejble."
Bilo mi je sve bolje.
"Naravno da nisi", rekoh. "Sedi. Kako se zove?"
"Modguda, ser Ejble."
"Da li sam i dalje u zamku vojvode Mardera, Modguda?"
"Da, ser. U Ravnozidu, ser Ejble. Ali u kuli gospodara Agra. Samo on ima
kulu za sebe. I njena milost. To je Vojvotkinjina kula, ser Ejble. Sad niste
tamo, ak je ni ne vidite s prozora. Ovo je Kula upravitelja. ula sam da vas je
gospodar Agr sa svojim ljudima doneo ovde kako vas ostali ne bi prebili
motkom koju ste polomili. Tako se pria."
Klimnuh glavom i ustanovih da to i nije tako jednostavno.
"Ako smo u kuli gospodara Agra, onda ti je sigurno on ef."
Nije me razumela, pa joj poblie objasnih.
"Tako je, ser Ejble... ser", ree na kraju.
Osmeh me nije zaboleo.
"Ama, reci ve jednom. ta to krije? ega se plai?"
"Vi ste vitez, ser."
"Tako je", rekoh.
"Pa, vitezovi ne vole mnogo mog gospodara, ser, jer moraju da ga sluaju,
iako on sam nije ni vitez, ni baron, ser Ejble. Ali, iznad njega je samo vojvoda.
On je njegov ovek, ser, tako da ga svi sluaju."
"Uopte nisi u pravu", rekoh. "Ja nemam nita protiv gospara Agra. Ba
nita."
"Pa to i kaem, ser. I ne treba da imate, poto su vas sruili na zemlju i
isukali maeve, spremni da vas ubiju. Svi, sem ser Vodeta. Njegov titonoa
Jond bacio se preko vas i pozvao u pomo. Dotrala je straa mog gospodara
poto je on, zajedno sa uiteljem Toupom, pokuavao da prekine tuu. Uitelja
Toupa su uboli ba kad je stigla straa. Posle su..."
"Stani malo. Kae da su uboli uitelja Toupa? Straari gospodara Agra?"
"O, ne, ser Ejble." Delovala je okirano. "Gospodar Agr nikad ne bi
naredio tako neto, ser. Ubo ga je ili neko od vitezova ili od tonoa. Do tada
se ve i pokoji pa ubacio u mete, tako da moe biti i neko od njih. U svakom
sluaju, gospodar Agr i uitelj Toup pokuavali su da slede titonou Jonda i
postave se izmeu vas i vitezova. Tada su ga uboli, ser Ejble, jer je pokuavao
da vam pomogne zajedno sa gospodarom Agrom. Na kraju vas je izbavila
straa."
Zavrtelo mi se u glavi.
"Je li uitelj Toup mrtav?"
"Nije, ser Ejble. Ali kau da je veoma teko ranjen, ser."
"Moram da ga vidim, Modguda. Ranjen je dok je pokuavao da mi
pomogne."
"Shvatam, ser, ali u poetku neete ba moi da hodate, ser Ejble." Ustala
je i naklonila se, kao i prethodni put. "Sigurna sam da e se obradovati to vas
vidi, ser. Pokazau vam kuda da idete kada budete spremni, ser."
Razmiljao sam o onome to je rekla. Da moda neu moi da ustanem
neko vreme.
"Moe li da prenese jednu poruku u grad?"
"Potrudiu se, ser, ili u poslati paa."
"Dobro. Imam slugu koji se zove Puk. Odseli smo u krmi u Forsetiju. Na
tabli ima nacrtanu flau i morsku koljku. Zna li gde se nalazi?"
"Da, ser Ejble. To je Buteljka i koljka, ser."
"Hvala ti. Reci Puku gde se nalazim i objasni mu da sam povreen, molim
te."
"Da, ser. Je li to sve, ser Ejble? Ostali e se pitati gde sam."
Odmahnuh rukom i ona urno izae.
Pojeo sam malo hleba i komad sira, pitajui se da li je to pametno. Ispio
sam pivo i, prilino oamuen, opet zaspao.
***
***
***
BITI VITEZ
Uri i Baki sledeeg jutra nisu bile kraj mene. Tako je to uvek bilo.
Objasniu ti sada, kako ne bih morao svaki put da pominjem. Njima se nije ba
dopadalo nae sunce. Svetlost ih je ranjavala i pod njom su bile skoro
nevidljive. Stoga su se po svitanju uglavnom vraale u Elfris, osim za tmurnih i
oblanih dana. Ako bi bile prisiljene da ostanu, drale bi se senki ili barem to
pokuavale. U poetku sam mislio da mi se priinjavaju ili da ih sanjam.
Ba kada sam hteo da ustanem i proverim da li se Maolomac i luk zaista
nalaze ispod kreveta, neko pokuca na vrata.
"Napred!" dobacih.
Bio je zaista ogroman, vei od mene, plav, sa debelim brkovima, tamnijim
od njegove kose. Odmah mi se dopao. Videlo se da je prijateljski nastrojen ali
oprezan. (esto se i sam nalazim u istoj suaciji.)
"Nadam se da vas nisam probudio", ree mi.
Iako nisam znao pravi odgovor, rekoh da nije. Obratih panju na svetlo
koje je dopiralo u sobu i omirisah vazduh, zakljuivi da je negde oko sredine
jutra.
"Ja sam ser Vodet od Istokdvora." Pruio mi je ruku.
Pridigoh se i prihvatih je.
"Ser Ejbl."
"Ne bi trebalo da sam ovde." Pogledao je oko sebe i pronaao malu
stolicu. "Smem li da sednem?"
"Naravno", rekoh.
"Prema naredbi Njegove gladei posete su zabranjene, jer se plai da vas
neko ne ubije." Vodet napui donju usnu i prevue je preko brkova. To sam
kasnije esto imao prilike da vidim. "Neko bi zaista i mogao. Ne ja, ve neko
drugi."
Do tada sam se dovoljno razbudio da se prisetim Modgudinih rei. "Vi ste
me spasli."
"Pokuao sam. Kao jo neki."
"Va titonoa bacio se na mene kako me ostali ne bi udarali. Tako su mi
rekli. Ja se ne seam."
"Ve ste leali na zemlji." Vodet ponovo usnom zagladi brkove. "To je
problem sa slinim tuama. Nema pravila asti. ini mi se da vam ih nisu ni
izneli."
Nisam imao pojma o emu govori, ali ipak rekoh: "Mislim da nisu."
"I ja sam se tukao sa vama. Udarili ste me ovde." Pokazao je. "I to svojski.
Kada sam se nekako podigao, zamahivali su maevima ka vama. Dobacio sam
im da se zaustave i tada se Jond bacio na vas."
"Va sam dunik", rekoh. "Zaduili ste me ivotom."
"Nije tano." Odmahnuo je glavom. Bio je zaista krupan, a zbog svetle
kose glava mu je delovala ogromno. "Uitelj Toup i gospodar Agr su takoe
pokuavali da vas zatite. Neki bednik je zabo seo u Toupova lea dok se
ovaj upinjao da ouva ast domainstva Njegove milosti."
"Da, uo sam za to. Posetiu ga danas."
Vodet se zaudi.
"Drago mi je da ujem da ste se oporavili. Ja ni u jednom trenutku nisam
eleo da vas ubijem. Samo da vas isprebijam, to sam i pokuao. Dobro se
sluite akama, ser Ejble."
"Ali ne i kopljem."
Vodet se isceri.
"Ne,"
"Jo ne, ali u nauiti. Zato ste hteli da me isprebijate?" Pogledao me je,
pokuavajui da me odmeri.
"Da li ste visokog roda?"
"Mislite plemenitog? Nisam."
Odmahnu glavom.
"Plemstvo podrazumeva nasleenu titulu i imanje. Viteka titula nije
nasledna. Visoki rod naprosto znai da se vai preci nikada nisu bavili
trgovinom niti obavljali fizike poslove."
Objasnio sam mu da su nai baka i deda bili farmeri, a da je otac drao
prodavnicu.
"Zaista bih voleo da mogu da kaem kako sam izgubljeno dete nekog
kralja", dodadoh, "ali u tome ne bi bilo ni trunke istine."
S mukom je uspevao da gleda u mene.
"Pa, vidite, Ejble, kada neko visokog roda..."
"Ser Ejble", rekoh.
"U redu. Ali, kada neko visokog roda, poput mene i ostalih, uje da neko
drugi lae da je visokog roda i predstavlja se za viteza, onda..."
"Onda ta?"
"Pa, onda ga isprebijamo. Ne ubijemo ga, ve ga samo premlatimo. Isto
vai za onog ko pogreno tvrdi da neko nije visokog roda."
"U redu. Tamo se naao neko ko tvrdi da ja nisam pravi vitez, na ta sam
odgovorio da ja jesam, ali da on nije."
Vodet klimnu.
"Nismo bili sigurni za vas, mada vam niko nije verovao. Tua je izbila
zato to ste Hermadu rekli da nije pravi vitez."
"Tako znai. Ja jesam vitez. Ako mi ne verujete, boriemo se."
Vodet se nasmei.
"Kopljima?"
"Ovde. Ovog trena. Imate ma. Plaite li se da ga upotrebite?"
"Nipoto!" Izvukao je ma bre nego to je ustao, a ustao je prino brzo.
Vrh seiva zagolica mi za tren oka vrat. "Vi, meutim, tvrdite da ste vitez",
ree. "Ne mogu da ubijem nenaoruanog viteza. Pravilo asti."
"Rekao sam vam ko su mi bili roditelji. Nisam visokog roda."
"Zato ja jesam." Vodet vrati ma u korice istom brzinom kojom ga je
izvukao. Trudio se da ostane ozbiljan. "Morau da se raspitam kod vojvodinog
nadzornika."
Rekoh mu da bih voleo da postanemo prijatelji.
"Pruio sam vam ruku." Slegnu ramenima. "Ipak bi valjalo da ste
plemenitog porekla, ser Ejble. To bi obojici olakalo stvari."
"Imam ja poreklo", dobacih.
Kasnije sam posetio uitelja Toupa, kao to sam planirao. U povratku me,
pred samim vratima sobe, presrete gospodar Agr sa nekim visokim ovekom
sede brade u crvenom somotskom platu. Gospodar Agr se iznenadi to me
vidi na nogama.
"To je on, Vaa milosti!" ree.
Poklonih se, shvativi da je onaj drugi Marder. Verovatno bih to zakljuio
i po njegovoj odei. Ve sam dovoljno znao o odevanju da procenim koliko je
skupocenu odoru nosio.
Marder se nasmei.
"uo sam da ste vezani za postelju, mladiu."
"Bio sam, Vaa milosti", rekoh. "Danas se bolje oseam."
"Mnogo bolje."
"Da, Vaa milosti."
"Doli smo kod vas", ree Agr, "ali smo zatekli praznu postelju. Pomislio
sam da vas je neko ubio i pobegao sa telom. Gde ste bili?"
Objasnih da sam otiao da se zahvalim uitelju Toupu.
"eleo sam i vama da se zahvalim, gospodaru Agr, ali mi je va ovek
rekao da ste kod Njegove milosti. Ja... Uinili ste mi veliku uslugu. Ako vam
ikada neto zatreba od mene, bilo ta, samo recite. I pored toga, verovatno
nikad neu uspeti da vam se oduim."
Marder proisti grlo.
"Vi znate ko sam ja, mladiu. Ja o vama znam samo ono to mi je rekao
gospodar Agr, tako da bih voleo da em ta imate da kaete o sebi. Ko ste vi?"
"Ja sam ser Ejbl od Visokog srca, Vaa milosti. Vitez koji e vam rado i
verno sluiti."
"Takoe i bez prebijene pare", dodade Agr sebi u bradu.
"Ne ba, iako nemam mnogo novca."
Marder klimnu. Delovao je ozbiljno.
"Nemate zemlje? I skoro da nemate ni novca? ta imate?"
"Ovu odeu i jo jednu presvlaku, ako moj sluga nije pobegao sa njom.
Neke poklone od lorda Olofa i lorda Tanrolfa." Pekla me je savest zbog onoga
to sam rekao o Puku. "Greim duu o svog slugu, Vaa milosti. On to nipoto
ne bi uinio i trebalo bi da nauim kada da umuknem."
"To je sve?"
"Jednu probijenu verinjau, Vaa milosti. Ostavili smo je u Forsetiju da je
zakrpe. Metalni lem. Maolomca, luk i nekoliko strela."
"Njegovo oruje je pod kljuem", ree Agr Marderu.
"Vratite mu ga kada bude traio, gospodaru Agr."
"Hou, Vaa milosti."
Marder me je odmeravao.
"Ova sluba nije laka, ser Ejble."
"Nisam ni doao da bih se izleavao, Vaa milosti."
"Bez prestanka ete se boriti protiv mojih neprijatelja. Da li me razumete?"
Klimnuh glavom.
"Znam na ta mislite, Vaa milosti. Bio sam ser Ravdov prijatelj."
Videh kako su se Marderove oi malko rairile.
"Da li ste bili sa njim do samog kraja?"
"Nisam, Vaa milosti. Tada sam bio samo deak, ali borio bih se uz njega.
Verovatno bih i umro zajedno s njim."
Marder zausti neto da kae, ali ipak odustade. Primetio sam da je Agru
bilo prilino neprijatno.
"Umro je borei se za vas, Vaa milosti", rekoh.
Agr proisti grlo.
"Prole su etiri godine..." ree Marder. "Rekao bih da je to za oveka
vaih godina prava venost. uo sam da su vas jue oborili motkom."
"Primio sam udarac u glavu, Vaa milosti. To je sve to znam."
"Ser Ravd je bio moj najpouzdaniji vitez, ser Ejble. Bio mi je kao sin."
Rekoh da me to uopte ne udi.
"Njegov titonoa je, po sopstvenim reima, na bojnom polju bio
onesveen udarcem u glavu. Kada je doao sebi, vukovi su ereili leeve.
Sada vi tvrdite da ste bili ser Ravdov prijatelj."
"Tako je, Vaa milosti. Vodio sam ga kroz umu." Istog trena shvatih da to
verovatno nije jedina uma, tako da dodadoh: "Severstono od Iringzmuta."
"Niste bili sa njim kada je umro?"
"Ne, Vaa milosti. Imao sam druge obaveze."
"Onda ste sigurno od nekog uli vest o smrti. Od koga?"
"Ni od koga." Iznenada, neko kao da me je stegnuo oko vrata. "Pronaao
sam njegov ma, Vaa milosti. To je sve. Bio je polomljen. Leao je meu
plenom odmetnika koje sam pobio zajedno sa svojim psom i ovekom po
imenu Tag. Ugledao sam ga i podigao..."
"Shvatam. Bilo vas je samo dvojica? Vi i vojnik kog ste pomenuli?"
"Tag nije vojnik, Vaa milosti, ve obian seljak."
"Koliko ste rekli da je bilo odmetnika?"
Uopte mu to nisam rekao. Nisam bio siguran u njihov broj. To mu i
rekoh.
"Prebrojala ih je Ulfa, Tagova erka, Vaa milosti. Prebrojala je njihova
tela. Mislim da je rekla dvadeset i tri."
"I oekujete da Njegova milost poveruje u to?" prasnu Agr.
"Ja sam vitez", rekoh. "I ne bih slagao. Ne njega."
"Ha!"
Marder mu pokaza da uuti.
"Nadao sam se da ete mi neto rei o ser Ravdovoj smrti."
"Ispriao sam vam sve to znam, Vaa milosti."
"A kad smo ve kod njegovog titonoe", ree Marder, "on je sazreo za
titulu viteza."
"Verujem da govori istinu, Vaa milosti", rekoh, "iako ne mogu biti
siguran."
"Sada je ser Hermadov titonoa. Ali, koliko znam, ser Hermad je teko
ranjen." Rekavi to, Marder pogleda u Agra. Agr klimnu, neveselog lica.
"Neka se brine malo o svom gospodaru. Da ubije vreme. Ako ste vodili
ser Ravda kroz ume severa, ser Ejble, sigurno ste vodili i titonou Svona."
Odgovorih da jesam.
"I nemate nita vie da mi kaete?"
Pretpostavlja ta sam bio u iskuenju da ispriam. Ipak sam se suzdrao.
"Nita to ve nisam pomenuo, Vaa milosti."
"Pobeeni ste na stratitu. Za incident sam uo tek poto sam video
masnice oko oiju i izbijene zube." Marder uputi Agru kratki, otar pogled. "Da
ne pominjemo ser Viderov polomljeni nos. Raspitao sam se o svemu."
inilo mi se da je bolje da utim.
"elite da mi sluite, ser Ejble?"
"Da, Vaa milosti." To je bilo lako.
"Bez naknade, iako jedva da imate jedan sajld u depu."
"Imam neto malo, Vaa milosti. Nije ba da sam bez prebijene pare."
"Pomenuli ste slugu. Kako mislite da ga plaate?"
"Zove se Puk. On me slui bez naknade, Vaa milosti."
"Tako znai. Mada ne bi morao. Da nije slep? Obogaljen? epav? Da
moda nema konu bolest?"
"Slep je na jedno oko, Vaa milosti."
"A na drugo ne vidi, rekao bih", promrmlja Agr.
"Ne, ser. Puk ima otre oi - odnosno, otro oko. Vi i Njegova milost elite
da znate zato me slui bez plate, ali ja ne znam ta da vam kaem."
"Onda ne vredi ni raspravljati. Da li vam je gospodar Agr izloio moju
politiku primanja vitezova u slubu?"
"Nije, Vaa milosti."
"Ako je vitez na visokom glasu, odmah ga primam u slubu. Mora da mi
se zakune na odanost, pri emu postoji ceremonija."
"Ja u vam se drage volje zakleti, Vaa milosti."
"Siguran sam u to. Kada vitez nie reputacije nudi svoju odanost, ja ga ili
odmah odbijam ili neformalno primam na odreeno vreme sve dok ne dobije
ansu da se pokae. Primiu vas pod tim uslova, ako elite."
"elim, Vaa milosti. Mnogo vam hvala."
"Kleknite!" Proapta Agr. "Na jedno koleno."
Spustih se na jedno koleno i pognuh glavu. Na neki nain, kao da su me
proglaavali za viteza.
"Vi mene prihvatate kako biste me isprobali, Vaa milosti, ali ja vas
prihvatam kao svog gos... gospodara..." Uri i Baki potpuno su me izbacile iz
koloseka. Jedna od njih dve posmatrala me je i smejala se. Marder i Agr nisu je
uli, ali ja jesam. "Kao svog gospodara i gazdu, ak i u smrti." Tada sam
zautao, prilino izmoren.
"Dobro. Vaa oprema je oskudna, ser Ejble."
Podigoh se.
"To je, naalost, istina, Vaa milosti."
"Nameravam da vas aljem na svoje neprijatelje kako biste se pokazali - i
uveren sam da ete to i uiniti - ali zbog sopstvene asti ne mogu, niti elim da
vas poaljem nenaoruanog."
"Koliko znam, Vaa milosti, obiaj je da vitezovi ekaju na mostovima i
izazivaju na borbu svakog ko eli da pree na drugu stranu. Tako bih, uz vau
dozvolu, nabavio oklop, koplje, kao i dobrog konja. Sve to mi treba."
Agr frknu.
"Bez konja, koplja ili tita? Poginuete."
Slegnuh ramenima.
"Ipak bih voleo da pokuam."
"Kao mlad sam se okuao u tome, ser Ejble", ree Marder polako.
"Verovatno sam bio vaih godina. Nije to turnir sa zatupljenim orujem. Mogu
da vam pokaem oiljke."
"Meni bi to bio prvi put, Vaa milosti. Svejedno mogu da vam pokaem
oiljke i gomilu modrica."
"Imao sam ih i ja nekada."
"Siguran sam da jeste, Vaa milosti", rekoh. "Ali, sami ste rekli da je to
bilo nekada. Sada je doao red na mene i voleo bih da pokuam."
Marder se na trenutak namrti, ali gra ubrzo nestade i on se grohotom
nasmeja.
"uje li ti ovog deliju?" Gurnuo je laktom Agra.
"Kladim se da bi on ovako juriao i na Angrode!"
Agr snudeno klimnu.
"Juriao bi, Vaa milosti, samo da mu date konja."
"Moe i peice, Vaa milosti", rekoh, "ako ne date konja."
"ujte sada moju odluku." Marder prestade da se smeje i uozbilji se.
"Ostaete petnaestak dana ovde, u Ravnozidu, da se oporavite. Nakon toga e
vam gospodar Agr dati sve to vam treba. Otii e do nekog udaljenog mosta,
renog gaza ili planinskog prevoja, kao to ste predloili, i ulogoriti se tamo.
Zadraete se tamo do zime - sve dok se u luci ne pojavi led. Kada stegne zima,
vratiete se da nam ispriate kako je bilo."
"ta ako izgubi svoju prvu bitku, Vaa milosti? Onda e biti izgubljeno i
sve to sam mu dao", ree Agr.
"Pogledaj ga kako se osmehuje, Agr."
Agru se prizor nije mnogo svideo.
"Ako e on rizikovati svoj ivot, mi valjda moemo nekoliko konja,
kopalja i verinjaa."
***
BILO JE LJUDODERA
BUTELJKA I KOLJKA
ZELENI VITEZ
Tog dana sam se ba najahao i sve me je bolelo, ali sam ipak potpuno
samouvereno stavio nogu u uzengiju i prebacio se u sedlo. Najtirov konj bio je
nabijeni rian sa velikom belom flekom na glavi, nervozan i energian, ali
suvie mali i slabaan za jurinog konja. Zeleno bojno koplje (sa zastavom)
uzdizalo se sa prelepog ratnog sedla od zelene koe.
Rian zacupka postrance, zaklepetavi potkovanim kopitima po
poploanoj ulici.
"Dobro je to ja ne moram da ga jaem", ree Puk dok je vraao Najtirov
tit na tovarnog konja.
"Pazi kako to radi", rekoh. "Jedino mi tit odgovara."
"Ima njegov znak na sebi, ser." Puk je zatezao poslednji vor.
"Misli na grb?" vrsto sam drao rianove uzde.
"A-ha, ser. Ovcu sa velikim rogovima, ser, mada su mogli da budu i vei."
"Prefarbaemo je. Trea ulica uzbrdo, pa etvrta prema zapadu."
Puk klimnu glavom, podozrivo posmatrajui svog konja.
"Znak maica i malja, ser."
"Ume li da vodi dva konja, Pue?"
"Ako 'oe jedan za drugim, onda umem. Neki 'oe, neki nee. Nikad ne
znate dok ne probate."
Oruar kod koga smo ostavili verinjau bio je krupniji, mlai i sporiji od
gospodara Morija. Sada je podigao moju novu koulju i, zviduui sebi u
bradu, odneo je do prozora pod bolje svetlo.
"Dobio sam je od ser Najtira, ako ti to neto znai", rekoh.
"Dvoslojna. Nije nae izrade, al' nije loa."
"Ako moe da produi ramena i rukave..."
"Neg' ta neg' mogu, ser Ejble. Ali, to kota."
"Ove verine pantalone. Ne znam ni kako se u stvari zovu. Ostaviu ti ih,
ako mi sredi koulju."
Prui mi ruku.
"Moram da vam uzmem mere, ser Ejble. Detalje emo srediti kada doete
po nju. Ako se pojavite ujutro, dobiete je po podne."
"Pitajte ga za tit, ser", ree Puk. "Rekli ste da vam se svia."
"Tako je." Uzeh ga iz Pukovih ruku i pokazah oruaru. "Moe li da
prefarba ovna, ali da se to ne primeti?"
"Neg' ta." On uzme tit i pregleda ga. "Koa preko vrbine osnove,
verovatno duple." Ponovo pogleda u mene. "Isprepletena je tako da ne pukne.
Morau da skinem kou kako bih bio siguran. Ovo je radio dobar majstor i
sigurno ne bi stavio samo jedan sloj. Neu zagladiti ako ne elite. Samo u
prefarbati lice. ta biste umesto ovna?"
"ta kaete na srce, ser?" upita Puk, poto sam ja utao. "Srce ispod kojeg
je sunce. To bi bilo fino."
Odmahnuh glavom.
"Cena zavisi od slike", ree oruar. "to je vie posla za mog slikara, to je
usluga skuplja. Jednom su mi traili tri srca i tri lava na istom titu. Odradili
smo posao, al' grdno je kotalo."
Rekoh da nikad ne bih stavio lava.
"Pa, ta biste stavili? To je pitanje."
Pomislih na zvezde i pruge i na sve one kolske timove koji se zovu
Risovi, ali to mi nije odgovaralo.
Puk odeta do zida i skinu sa njega dugaki no. Imao je crno seivo i Puk
ga sa zanimanjem proui.
"Elfska izrada", ree oruar. "Imam samo taj. Jeste li ikad vidi neto slino,
ser Ejble?"
"Ne, ali bih voleo."
Puk mi dobaci no.
"Vole te otrice u obliku lista. To me izluuje."
"Meni izgleda skroz dobro", ree Puk.
Okretao sam seivo na sve strane kako bih uhvatio odsjaj. "Vidim prelive
na metalu, nalik brzacima u potoku."
Oruar klimnu.
"Legure metala. Kada mi meamo metale, oni se spajaju kao voda i sire.
Kod njih to vie lii na vodu i ulje. Metali se spajaju, ali ipak ostaju odvojeni.
Shvatate?"
"Da", rekoh. "Ba to i gledam." Razmiljao sam o tome da li da prekinem
ovaj razgovor. Ipak nisam. "Ti veruje u elfe. Dosta ljudi ne veruje."
Oruar slegnu ramenima.
"Znam ono to znam."
"Moj gospodar..." zapoe Puk, ali ga prekinuh pokretom ruke. "I njegov
gospodar veruje. Sigurno zna mnogo toga o maevima. Da li si ikad uo za
Eternu?"
"To je slavan ma. Pesme su pisane o njemu."
"Zna li gde je sada?"
Oruar odmahnu glavom.
"Napravili su ga Vatreni elfi, ba kao i taj no. Iskovao ga je njihov kralj
uz pomo magije. Nemogue ga je polomiti, nemogue saviti. Otre ga samo
zmajske kande, mada ga nije potrebno ni otriti. Bio je u rukama slavnih
kraljeva i vitezova, al' znam kod koga je sada. Verovatno je u tom svetu elfa."
"Koji se zove Elfris", ree Puk, "je l' da, ser?"
Oruar ponovo klimnu.
"Znam. Ali nisam mislio da ti zna.
"Ovo ovde je Mitgartr. Jesi li znao to?"
Puk odmahnu glavom. "Eto vidi."
Ja oprezno nastavih.
"Kae da je Eternu napravio kralj Vatrenih elfa. Ja sam uo da ga je
iskovao ovek, kao ti i ja, po imenu Veland."
"To mu je ime", ree oruar, "ali jeste bio kralj Vatrenih elfa. Kralj Veland.
Oni ga pominju iako ga je ubio zmaj."
"To je istina", apnu neki tihi glas pokraj mene. "Pominjemo ga i uvek ga
oplakujemo."
Klimnuh kako bih pokazao da sam uo.
"tit koji sam ti doneo. Ofarbaj ga u zeleno" rekoh naglas.
"Zeleno, ser. ta elite preko?"
"Nita. Samo zelenu boju", rekoh. "Prefarbaj ovna tako da se uopte ne
vidi."
Napolju je bilo mnogo hladnije i isprva pomislih da oseamo jasnu razliku
samo zato to smo se udaljili od usijanih pei. Meutim, dok sam zajedno s
Pukom naputao grad, zapadni vetar prebaci dugaku rianovu grivu preko
njegovih oiju, nadigavi usput i moju kapuljau poput jedra, tako da sam bio
prisiljen da je zategnem oko lica.Vetar je bio sve, ili bolje reeno, prilino
hladan.
"Skaj nek' pomogne onima na moru", promrmlja Puk.
Okrenuo se da osmotri horizont iza nas i ja uinih isto. Crni oblaci
zaklanjali su sunce. Jedna munja rascepi nebo.
Oboh riana petama. Ima jedna stvar koju nipoto ne sme da uzme sa
viteza, ak ni ako si ga ubio. To su njegove zlatne mamuze. Strano sam eleo
da uzmem Najtirove, ali nisam ih ni u jednom trenu pomenuo. Takav je zakon.
Prvo sam ih eleo zato to oznaavaju vitetvo, ali sada samo zato to su
mamuze.
"Moramo da pourimo", dobacih Puku, "ili emo biti mokri do gole koe."
On oinu uzdama konja po leima, utnu ga jednom i opsova, dok se
ivotinja nije dala u ustar kas, umalo ga ne sruivi sa sedla.
"Moram da iseem neki prut, ser. Stau kod prvog buna, pa u posle da
vas stignem. Nita se ne bojte. Jeste moda za razgovor?"
Zauzdah malo riana.
"Ne posebno, ali to da ne. O emu bi da razgovaramo?"
"Neto ste se zamislili, ako smem tako da kaem, pa nisam 'teo smetam,
ser. Al', samo da kaem da nema vajde od brzog jahanja. A oluja e nas stii
pre nego to dospemo do zamka. Ionako emo da nagrabusimo. to onda da
urimo? ao mi je samo to e nas ljudi ekati na ruku. Obeali smo da emo
svratiti."
Pucnuh prstima.
"Ono imanje. Tako je! Hteo sam da priam s Dansom."
"Jasno da ste zaboravili kad toliko razmiljate, ser. Ima jo neto, ser.
Taman kad budemo jeli, napolju e nas doekati potop i orkanski vetar. Mislite
li da e se gospodar Agr ljutiti ako prenoimo tamo i smestimo konje na
suvo?"
"Verovatno nee. Prei e preko toga, iako nam nije odobrio."
"I ja bih tako rek'o, ser. Samo ljudi iz unutranjosti misle da je uvek vreme
za plovidbu. A kol'ko sam ja vid'o, ljudi iz zamka nisu iz unutranjosti, bar kad
je re o konjima, ako znate na ta mislim."
Puk proisti grlo.
"Pit'o bih vas jo neto, ser. Nemojte da se ljutite, al' to ste onom kovau
rekli da prefarba ceo tit u zeleno? Ne morate da mi odgovorite, ako ne elite."
"Nema tu neke velike tajne. Malo sam razmislio i shvatio da je tako
najbolje. Vidi ovo." Skinuh lem sa jabuke sedla i pokazah mu ga. "Skinuo
sam malog drvenog ovna sa vrha i bacio ga. Koje je boje ovo ispod?"
"Zelene, ser."
"Tako je. Skupo bi me kotalo da menjam boju, a nisam u prilici da se
rasipam. Ako si primetio, ak je i lem koji si spakovao zatien zelenom
bojom."
"Jata, ser. Mada nisam razmilj'o o tome."
"Slika na titu bila bi veoma skupa, ak i jednostavna poput one koju si
predloio - srce i sunce. Ja sam pomiljao na drvo prekriveno mahovinom. Na
kraju je ostala samo zelena boja. Moja gospa je kraljica Mahovnjaka."
Trideset i osma glava
VETAR U DIMNJAKU
Kia je pljutala kada smo stigli do imanja. Jedan od sinova otvorio nam je
talu, tako da smo ujahali i privezali konje meu ve natiskane ivotinje. Rekao
sam Puku da treba rasteretiti tovarnog konja kako bi se najeo i malo odmorio.
"Neete dobit' bogzna ta za jelo", upozori me sin. "Mi smo obian svet."
"Ba kao i nas dvojica." Pruih mu ruku.
"Zovem se Dans, ser. Mokra mi ruka. Izvin'te zbog toga."
"I moja je", rekoh mu. Prvo se rukovao sa mnom, a onda i sa Pukom.
Tad nam se pridruio i Ans. Prvo mi se uinilo da se radi samo o
umanjenoj verziji Dansa, ali kasnije sam, pod boljim svetlom, video da neto
nije u redu s njegovim leima.
Pitao sam kako se zove domaica i Dans mi odgovori: "Majka Nukara, ser,
al' sad jo kuva, pa ne mo' da doe da se pozdravi."
"Shvatam. Ako ova kia nastavi, moda emo vas zamoliti i za prenoite,
ako imate gde da nas smestite."
"Stae kad izae mesec", promuca Ans. "Vetar e da stane, a kia jo malo
da nastavi." Kasnije sam se uverio koliko je dobar u predvianju vremena.
Dans klimnu glavom. "Imamo jedan krevet, ser, al' ja u vam dat' moj."
"Ja u spavati na palubi, ser", dobaci urno Puk. "Ne bi mi bilo prvi put."
Nasmeih se, zagledan u uspomene.
"Ispred mojih vrata, da me uva od duha."
"Jata ser. Samo nek' proba, ser."
"Sutra se vraamo u Ravnozid, stala oluja ili ne", rekoh mu. "Toliko jesam
ovek iz unutranjosti. Ali, ostaemo ovde noas, ako nas primi dpmaica. U
tom sluaju, treba skinuti sedla sa konja i nahraniti ih. ta misli, Danse? Da li
emo Puk i ja noas ugledati tog duha?"
"Nije to ala, ser."
"Za tebe sigurno nije. Moda nije ni za mene. Proli put nam je tvoja majka
rekla da si godinu dana leao u postelji."
Dans klimnu glavom, namrtivi svoje pitomo, suncem opaljeno lice.
"ta ako poelim da ga vidim? ta treba da uradim?"
Dans baci pogled ka Puku, uveri se da je ovaj skinuo tovar sa konja i
pokaza nam da ga sledimo.
"'Ajmo prvo u kuu, ser, da se osuimo."
Ostavivi Ansa da epa za nama, sledili smo Dansa kroz pljusak i ljapkali
kroz blato do kolena, sve dok nismo uli u kuu, praeni grmljavinom
dovoljno snanom da zatrese zidove.
"Kapetanov zviduk", ree Puk kada se buka malo utiala unutar etiri
zida.
Nasmeih se i podsetih ga da bi veina ljudi rekla da je Valotac ljut.
"Nije na nas", objavi Puk. "Nama je ovo potrebno."
Ans me uhvati za rukav.
"Moda da prespavate u kujni." Trebalo mi je vremena da shvatim da je to
odgovor na pitanje postavljeno u tali.
Dans proe prstima kroz kosu i otrese vodu sa njih.
"On je vitez, glupane! Vitezovi ne spavaju u kujnama. Doneu vam pekir,
ser, da obriete lice."
Puk se utia do apata.
"Vatrica je fino zagrejala kuhinju, ser."
Drhtei i mokar do gole koe, rekao sam Ansu da elimo da se
pozdravimo sa domaicom, obeavi da joj neemo smetati pri kuvanju. Uveo
nas je u prostranu, veselu, poploanu prostoriju, gde smo se pozdravili sa
Nukarom i ugrejali nad vatrom na kojoj se pekao na ruak.
***
Za jelom, Dans ree: "'Teli ste da znate kako mo'te da ga vidite ako
ostanete, ser."
Klimnuh i dodadoh da u, ako treba, rado prespavati u kuhinji. Nukara
odmahnu glavom.
"Znam samo ta sam ja uradio. Mislim da vam je majka ve ispriala."
Ponovo klimnuh.
"To je, izgleda, neki prilino ilav duh."
Dans alosno potvrdi klimanjem, a njegova majka ustro klimnu glavom.
Ans nije dizao pogled sa svog tanjira.
"Jedne noi sam se utke pridig'o u krevetu, sve dok nisam neto uo.
Onda sam se izvuk'o iz postelje, to sam tie mog'o. Pokazau vam 'de sam ga
prvi put vid'o."
"Moda kasnije."
"Bilo je toplo, tako da smo otvorili prozore i on je zbris'o kroz jedan, a ja
sam ga stig'o na junom panjaku. Bio sam snaan ovek."
"Znam da jesi. Upamtio sam kako si mi stisnuo ruku."
"Onda sam bio jo jai. Al' duh je bio jai od mene. Mnogo jai." Oito ga
je bilo stid.
Nukara je s oekivanjem zurila u mene.
"Je l' da se neete rvati s njim, ser Ejble? K'o Dans? Mislila sam da ete...
ne znam ni sama."
"Neu..." Zautao sam dok je jezivi fijuk vetra ispunjavao sobu, duh
nestvarniji od onog kojeg sam mislio da uhvatim.
"Oluja se pogorava", promrmlja Dans.
"Da." Ustadoh od stola.
Nukara se iznenadi.
"To je samo vetar u dimnjaku, ser Ejble."
Sloih se s njom, ali u isto vreme setih se ta je rekla Diziri na naem
rastanku, svestan da moram da krenem. Puk ustade za mnom, ali mu naredih
da se vrati za sto i dovri jelo.
Nakon toga pokupio sam se bez zadravanja i izaao napolje, nadajui se
da nekim pokretom ili nepromiljenom reju neu odati svoju tajnu. Iza kue
nalazio se natkriveni trem pod kojim sam se zaustavio i sigurno nekih pola
minuta zurio u kiu. Moda sam se zato i mimoiao sa njom.
***
MAGLA U VAZDUHU
STANOVNIK PODRUMA
Za veeru smo dobili velike inije izvrsne supe od povra i sve hleb, tek
izvaen iz pei, sa puterom. Nukara je oslobodila jednu sobu za mene i prostrla
istu posteljinu na krevet. Dok smo jeli, rekla mi je da je u sobi veoma
udobno.
Odmahnuh glavom.
"Obeao sam gospodaru Agru da u mu noas vratiti konje, a i vojvoda
vie voli da noi provodim u Ravnozu, sve dok me ne pusti da idem na sever.
Mislio sam da e mi oluja ponuditi dobar izgovor da ostanem ovde s vama, ali
zavrila se. Puk i ja emo morati da se oprostimo od vas im on pripremi
konje."
Osmeh nestade s njenog lica. Zaista je elela da ostanemo.
"Dodue, verujem da u ipak udariti na tog vaeg duha. Ako budemo imali
sree, izgubie se za sva vremena pre nego to Puk nabaci prtljag na konje."
"Tako brzo?" Videlo se da sumnja u to.
Klimnuh glavom i bacih malo hleba Gilfu.
"Ako mi pozajmite Ansa. Vai?"
Oboje pogledasmo u Ansa, koji nije dizao pogled sa svoje supe.
"Stidljiv je", ree ona.
Ans je i dalje piljio u svoj tanjir.
"Vi ne... Ne dajte da pogine. Ili da ga povrede kao Dansa."
Klimnuh glavom. "Ja u se boriti protiv ljudodera, ako ga praemo. Nee
povrediti Ansa."
Puk proisti grlo.
"Ja bi' strano voleo da gledam, ser. Je l' moe, ser?"
Umoio sam hleb u supu za Gilfa; to mi je dalo ansu da razmislim pre
odgovora.
"Ima ti ta da radi", rekoh konano. "Ans i ja emo izai na livadu da
potraimo ljudodera. Moda emo otii i do ume. Verovatno bi se izgubio
traei nas. Bolje ostani ovde."
"Skoro e mrak, ser Ejble", ree Dans.
Rekoh da sam prilino siguran da se ljudoder nee pokazati po dnevnom
svetlu, tako da imamo dovoljno vremena da na miru pazgovaramo i ohladimo
supu.
"Kada se sve zavri", dodadoh, "Puk i ja emo odjahati kui po meseini.
Noas e biti fin, pun mesec i straa e nam spustiti most." ekao sam da Ans
neto kae, ali on je utao kao zaliven.
***
Napustio sam kuu sa Gilfom pored sebe i Ansom koji se vukao za nama.
Ne znajui za bolji put, pratio sam usku stazu koja vodi izmeu polja ka umi,
stazu koju Dans i Ans sigurno koriste da naseku drva za potpalu. Stigavi do
prvih stabala, zastali smo. Seam se da je mesec ba provirio iznad istonih
vrhova. Kada nas je Ans sustigao, rekao sam mu: "Nisam doao ovamo da
jurim ljudodera, jer obojica znamo da ga ovde nema. Doao sam da ti i ja lepo
popriamo."
Ans je i dalje utao.
"Zna da mi se uri. Ako mi sada sve kae, utedeu malo vrena. Ne elim
da te povredim i shvatiu to kao uslugu."
Otvorio je usta nesigurno, a onda ih zatvorio. Sledeeg trenutka
odmahnuo je glavom.
"Kako god hoe. Nemoj da si kasnije neto traio od mene. Lepo sam te
upozorio, tako da nee biti nikakvih usluga."
Gilf zarea duboko u grlu.
"Pre nego to sam doao ovamo", rekoh, "ekale su me dve prijateljice.
One tvrde da su moje robinje, ali ja ih smatram prijateljicama."
Ans je, onako obogaljenih lea, teko dizao pogled, ali ga je lako obarao. I
sada je sledio liniju manjeg otpora, zurei u svoja blatnja stopala.
"Gilf nije osetio trag tvog ljudodera u ovim umama. Gilf je moj pas. To
sam ti, ini mi se, ve pomenuo. I ima veoma osetljiv nos." Ans klimnu.
"Ali, ljudoder zaista postoji. Tvoj brat rvao se s njim i posle toga preleao
godinu dana u krevetu. Ne znam da li verujem u duhove, ali sigurno ne
verujem u duhove koji se ponaaju kao da su ivi. Ostio sam jednu prijateljicu
da motri na kuu dok sam bio odsutan. Treba li da ti kaem ta je videla? Ovo
ti je poslednja ansa, Anse."
Ans se okrenu i potra. Klimnuo sam ka Gilfu, koji ga dovue nazad pre
nego to je ovaj preao deset metara.
"Videla te je kako se sputa u podrum i razgovara sa ljudoderom",
rekoh dok se Gilf nadnosio nad Ansom i reao. "Pretpostavljam da se tamo
krije. Verovatno krade hranu iz kuhinje tvoje majke. eleo si da prespavam
tamo. Da bi me ljudoder pojeo na spavanju? Ili bih ga barem jednu no
spreio da krade?"
"Sklonite ga!" ree Ans.
"Samo malo. Ljudoder je iv. Mora da bude, ako je uopte ljudoder. Da
li je?"
"Ne znam. Valjda je."
To je bilo prvi put da je neto priznao, ali odluih da preutim komentar.
Stegnuh vilice i upitah ga da li se udovite samo izjasnilo.
"Ne pria mnogo."
"Ali ipak pria."
"Malo. Nauijo sam ga."
Nasmeih se, iako mi nije bilo do radovanja.
"Pretpostavljam da si ga uhvatio mladog. Kako se zove?"
"Ljuder. Sklonite ga il' neu vie da priam."
Rekao sam Gilfu da ga pusti, na ta se ovaj povue, i dalje reei.
Ans saeka malo da vidi hoe li mu Gilf otkinuti ruku ako bude ustao. Na
kraju ipak to uini. Bio je to muan proces, poto je zbog iskrivljenih lea
teko odravao ravnoteu.
"Ja samo zvuim kao da znam sve. Najvanije je da saznam mogu li ga
pobediti u potenoj borbi. Ti mi to ne moe rei, ak i ako smatra da si u
stanju. Jesi li ga uhvatio mladog?"
"Uopte ga nisam u'vatijo", promuca Ans. "Mama mu bila mrtva, leala je
u umi sa strelama svuda po sebi, a Ljuder je gladov'o. Treb'o sam da ga
ostavim. Znam. Al' bijo je tene, pa sam ga ipak uz'o."
"Sakrio si ga u majin podrum?"
"Da ser, ima tamo je'na ostava na koju je mama zaboravila, i tu ivi
Ljuder."
"Tako znai."
Ans isprui vrat u potrazi za odobravanjem.
"On strano smrdi, jer spava u svojim govnima i nekad mi doe da ga
izbacim. Al' bi nastrad'o. Tako mu je i mama poginula. Nisam ga izbacijo. Al'
'teo bih, i 'ou jednog dana."
ekao sam, prilino siguran da e nastaviti sa priom, ako mu dam
dovoljno vremena.
"Malko sam ga nauijo da pria, ser. Prob'o sam da ga nauim da ka'e
'ljudoder', jer to i jeste. Al' on rek'o 'ljuder'. Po tome sam ga nazv'o, ser.
Ljuder. Zna da ka'e 'da' i 'ne' i 'Ans'. Tak'e male rei."
Klimnuh glavom.
"I zbog toga to u kui dri udovite za koje niko ne zna mislio si da si
bolji od svog brata. A moda i od svoje majke."
"Mislijo sam da sam isti k'o oni, to je sve, ser. Mama..."
"Nastavi."
"Ona mi jeste mama, al' ponekad se ponaa k'o da sam i dalje mali. I kad
umre, ostavie imanje Dansu." Klimnuo sam u sebi. "A Ljuder znai da se i ja
raunam."
"Moe li da ga izvue iz podruma i dovede ovamo, a da te niko ne
vidi?"
Ans je oklevao, grickajui usnu.
"Ubiete ga, ser Ejble."
"Rvau se s njim, ako pristane na to. Moda e on da ubije mene, da mi
polomi lea ili vrat. U tom sluaju..."
Gilf zarea; ti si ve uo taj zvuk, ali mislio si da se radi o udjenoj
grmljavini.
"Morae da izgladi stvari sa Gilfom i Pukom. No, ko zna, moda ja
ubijem njega. Videemo."
"Rvaete se s njim kako valja, ser?"
"Da. Bez oruja, ako na to misli. Moe li da ga dovede? Nemoj da te
neko vidi."
Ans zatrese glavom.
"Da, ser. Kroz vrata podruma, ser. Oni nee znati."
"Onda ga dovedi. Ako ga odmah dovede, dau sve od sebe da ne
zadobije ozbiljnije povrede."
Gilf je hteo da poe sa Ansom, ali mu nisam dozvolio. Kada smo ostali
sami, skinuo sam izme i pojas za ma i odloio ih sa strane, ostavivi
Maolomca i bode u svojim koricama. Zatim svukoh odeu. Jo uvek je bila
prilino mokra, ali sam otkrio da mi je ipak znatno hladnije bez nje. Spustih
pojas na izme, zataknuvi Maolomca i bode u njih, kako bi ostali suvi.
Onda na sve to nagomilah odeu, trudei se da je ne skvasim previe.
Poto sam ostao go, razgibao sam se onako kako te ue u teretani,
naginjui se nalevo i nadesno, i dodirujui prste na nogama. Osetih talase mora
u sebi i prepustih mu se dok su mi se miii oputali. Diziri me je uinila
krupnim ovekom, gotovo za glavu viim od svih ostalih, irokih ramena i
dugakih ruku. Znao sam da e mi sve to biti potrebno, a ponajvie puina.
Veliki talasi koji zapljuskuju obalu, a onda se povlae u dubine. Snani ali i
pokretni. Gutaju sve to baci na njih, a onda ti vrate dvostruko jae.
Po zvuku Gilfovog lavea znao sam da dolazi Ljuder. Duboko sam
udahnuo i polako izbacio vazduh iz plua.
Zatim sam prekrstio ruke i ekao. Pripremao sam se za test u iji rezultat
nikako nisam bio siguran.
etrdeset i prva glava
LJUDER
"Treba da znate da 'oe da ugrize, ser. I sad je vei nego kad se bijo s
Dansom."
Primih to k znanju, osetivi blagu muninu. Dok je stajao iza Ansa na
meseini, ljudoder nije delovao mnogo vii od njega, ali su mu ramena bila
ogromna. Tolika da mu je glava, iako dvaput vea od Ansove, delovala
premalo. Uinilo mi se da su mu ruke toliko dugake da se vuku po zemlji, a
zapravo je hodao podupirui se lancima.
"I brz je, ser Ejble." Ans je zvuao ponosito. "Paz'te se, ser. Nemojte misliti
da je spor samo zato to je toliki. Brz je i za as e vas odalamiti. Njegov amar
i nije ba obian amar."
"Zvui kao da si se i sam tukao s njim", rekoh.
"Nisam k'o Dans. Mene je tuk'o malice, jer sam mu pokaz'o da bez mene
ne moe. Neko mora da vodi brigu o njemu. Svejedno sam mislijo da e me
pojesti."
"Pa, bez mene moe." Primakoh se korak, dva. "Mene slobodno moe da
pojede."
Ljuderova leva ruka fijuknu kroz vazduh bre od bilo kakvog maa.
Pokuah da se izmaknem, ali njena ivica snano me udari u lea. To me je
dobro oamutilo; svejedno sam znao da moram da mu uem u zagrljaj pre
nego to me te dugake ruke opet dohvate. Zaleteh se snano i zabih ramena u
njegov ogromni, okrugli stomak.
Kao da sam udario u kamen. Snano sam zamahivao i upuivao kratke
udarce ka njemu, levom, desnom, pa levom, pa desnom, jo jednom, pa jo
jednom. Tek kasnije sam shvatio da su njegove krljuti gulile kou sa mojih
zglobova. Usred svega toga naprosto me je podigao i bacio od sebe. Nikako mi
ne uspeva da se setim tog leta.
***
***
Bio sam ena i leao sam na prljavom krevetu u maloj, pretrpanoj sobi.
Starica je sedela pokraj mog kreveta i bez prestanka govila mi da guram, i ja
sam gurao, iako pored sveg truda, nisam imao dovoljno snage. Znao sam da
moja beba bezuspeno pokuava da die i da e uskoro umreti.
"Guraj!"
***
Prvo sam pokuavao da spasem ono to se spasti moglo, ali sada sam
samo pokuavao da izvuem sebe. Nije me putao; popeo se na mene i gurao
me pod vodu.
***
JA SAM HEROJ
***
RATNA STAZA
***
***
Bio je to Svon. Seam se da sam te noi, podigavi pogled sa vatre kako
bih ga dobro osmotrio, video da spava i da je Gilf ostavio mrtvog zeca blizu
njegove glave. Uzeo sam zeca i odrao ga, a onda naknuo batak na dugaki tap
onako kako ti to radi i postavio ga iznad vatre.
Ve je dobio smeu boju kada se Svon probudio.
"Pojeete sve to, ser Ejble?"
Pokazah mu ostatak ivotinje.
"Ima ovde jo. Uzmi ta god ti se svia."
"Lepo od vas. Kratki smo na zalihama, a?"
Podsetih ga da je sebi kupovao dodatnu hranu dok smo se zaustavljali u
krmama i selima. Bilo je lako - u stvari, previe lako - naljutiti se na Svona.
Moda se on sa istom lakoom ljutio na nas. Kada sam malo razmislio o tome,
shvatio sam kakav je on ovek. I dalje je bio titonoa, iako su mnogi u
mlaem dobu postali vitezovi.
I ja sam bio jedan od njih.
On se udalji da otkine tap. Kada se vratio, podigao je i drugi batak iznad
vatre.
"Mogao bih sirovog da ga pojedem, kao vae udovite, ser Ejble. Ali, ja
sam ovek, pa u ga ipak omekati."
Nisam progovarao, znajui da pokuava da me razbesni.
"Va ljudoder, trebalo je da kaem. Ne dopada mi se."
Bacih jo jedan pogled na svoje meso, a onda okrenuh tap.
"Lepo sam dremao, sve dok nisam namirisao zeca. Da li ste vi uopte
spavali?"
Odgovorih da nisam.
"Zato to se plaite da zaspite bez psa i udovita? Je li tako? Plaite se da
u vas probosti."
"I ranije su me probadali", rekoh. Njegove usne se stegoe.
"Ali nisam ja."
"Nisi."
"Dozvolite mi da kaem neto, ser Ejble. Znam da mi neete verovati, ali
ipak bih voleo to da kaem. Neu vas probosti, u svakom sluaju ne dok
spavate. Ali, va ljubimac ljudoder okrenue se jednog dana protiv vas,
spavali vi ili ne."
"Ako se to desi, hoe li me braniti?"
"Kako to da shvatim? Da li da odgovorim potvrdno kako biste po
povratku rekli neto pohvalno o meni?"
Odmahnuh glavom.
"Shvati to ozbiljno, eto kako. I odgovori iskreno - makar i u sebi."
Pokuao sam da skinem meso sa tapa a da ne opeem prste; kada mi je
uspelo, odgrizao sam jedan komad. Bilo je veoma tvrdo i dovoljno vrue da mi
opee jezik. Imalo je odlian ukus.
"Vi uvek govorite istinu, zar ne?"
Klimnuh glavom, punih usta.
"Svesno pokuavate da ostavite takav utisak." Upro je prstom u mene.
"Ali, taj utisak je laan."
Jo malo sam vakao, a onda progutao.
"Naravno. Poto si sada budan, idi i obii konje."
Ignorisao me je.
"Rekli ste Njegovoj milosti da ste vodili ser Ravda i mene kroz ume
povrh Iringzmuta. Jo jedna la."
Vrisak neke ivotinje obojicu nas natera da poskoimo.
Svon duboko udahnu i isceri mi se.
"Va ljubimac je opet nekog ubio."
Obiao sam oko vatre i odalamio ga iz sve snage.
Verovatno je pri padu dodirnuo Puka, koji se naglo pridigao. Zurio je u
Svona, trepui i trljajui oi.
Podigoh tap koji je Svon ispustio i dodadoh ga Puku.
"Dri. Ima malo pepela na mesu, ali nee ti creva ispasti." Nakon toga
otiao sam do prtljaga i izvukao luk i tobolac.
Svon se podigao. (Verovatno je mislio da sam otiao - shvatio sam da me
ak i Baki ponekad teko primeuje.) Prstima je prepipao koren vilice i vrat -
mesto udarca.
"Sami ste traili", ree Puk.
"Trebalo je da mu odseem tu kopilansku glavu", ree Svon, a ja se
povukoh jo malo u mrak. Nisam eleo da ga ubijem; zato sam izbegavao da se
opet sretnemo.
Puk je osmotrio meso koje sam mu pruio. Odluio je da ga treba jo pei
i nadneo ga nad vatru.
"Da sam na vaem mestu, ser, ne bih to radio."
"Ja sam gospodin, a gospoda se svete za nanete im nepravde", kruto ree
Svon.
"Sami ste traili", ponovi Puk, "tako da nije nepravda."
"Otkud ti zna? Spavao si."
Okrenuh se od njih. Iza mene, uo sam Puka kako govori: "Poznajem ga,
ser, a poznajem i vas."
"Ubiu ga!"
"Da mislim da ste ozbiljni, ser, ja bih ubio vas", dodade Puk, veoma tiho.
etrdeset i etvrta glava
MAJKL
Rado bih ti rekao kuda sam krenuo kada sam se udaljio od vatre, ali
nemam pojma. Hteo sam da odem to dalje od Svona i Ljudera. Nita me
drugo nije vodilo. Hteo sam da pronaem neko mesto za odmor na kojem bih
razbistrio um pre nego to se opet sretnem s njima. Mogao sam da naloim
vatru na mestu na kojem sam se zaustio, ali u mraku je to zahtevan posao. Bio
sam veoma umoran, a nou u to vreme i nije bilo previe hladno. Nisam
siguran, ali mislim da je bio kraj juna ili poetak jula.
Na kraju sam se samo umotao u ogrta onako kako ti to ini i legao na
zemlju. Kasnije su mi Uri i Baki rekle da nisam ak ni izme izuo. Pronale su
me kako spavam na zemlji, a ubrzo im se pridruio i Gilf, koji se prvo vratio
do vatre, a onda odatle pratio moj miris. Sve troje stajalo je oko mene i uvalo
me, mada ne znam od ega.
Jarko sunce ve je bilo visoko na nebu kada sam se probudio. im sam
otvorio oi, Gilf mi je olizao lice; strpljivo je ekao na ansu, koristei je samo
kada je smatrao da me treba oraspoloiti. Uputih mu neto nalik osmehu i
rekoh da mi je dobro. Na osnovu njegovog utanja zakljuih da nismo sami.
Baki mi mahnu iz senke drveta kada je videla da gledam ka njoj. Uri je
stajala tik do nje.
"Plaili smo se da vas neko ne povredi, gospodaru. Sve troje smo brinuli."
"Hvala." Ustao sam i pogledom potraio potok, u nadi da u utoliti e i
pljusnuti malo vode po licu, moda ak i skinuti odeu i oprati se kada oni
odu. Nigde nije bilo potoka, tako da sam ih upitao gde su Puk i Svon.
"Ne znam gde su sada, gospodaru", ree Uri, "ali u ih potraiti zajedno sa
Baki, ako eli."
"Moda Gilf zna", ree Baki, na ta on odmahnu glavom.
Uri dolete do mene; lepa devojka, savreno vitka, tamnocrvene koe koja
na suncu postaje providna. (Zamisli da kroz mutno staklo posmatra golu
bakrenocrvenu devojku.)
"Zato si po noi otiao sam u umu? To je bio glup potez."
"Glup potez bio bi da sam ostao. Ima li kakve vode u blizini?"
"Nema", ree Uri, "nema itav kilometar, a moda i vie." Gilf, meutim,
klimnu glavom.
"Ima vode tamo gde ste podigli logor", istaknu Baki. "U vaim flaama."
"Da sam ostao tamo, potukao bih se sa Svonom", objasnih. "Osim toga,
Ljuder je opet neto ubio, pa sam hteo da vidim ta."
"O, pa mi emo ti rei", dobaci Baki.
"Okomio se na mulu", nastavi Uri, "koju je jahala jedna ena. Mislim da ga
ona nije zanimala."
"to ona nije mogla da zna", dodade Baki.
"Mula je ustuknula nekoliko koraka i zbacila enu sa sebe. A onda ju je
Ljuder dohvatio. To je ono to si uo."
"I pojeo ju je. Barem dobrim delom."
Razmislih o tome.
"ena je pobegla?"
"Da."
U tom trenu sunce zakloni oblak, a Baki mi prie, stvarnija no ikad.
"Imala je ma, ali je ipak pobegla. Ne moe da joj se zameri. Ko bi se jo u
mraku borio protiv Ljudera?"
"Ja bih", rekoh, "odnosno, ja jesam. A moda u jednog dana opet.
Verovatno ne znate gde je on sada?"
Obe odmahnue glavom.
"Onda mi ga pronaite. Ili pronaite Svona i Puka. Koga god da ugledate,
vratite se i javite mi." U trenu su nestale.
"Rekao si da zna gde ima vode", rekoh Gilfu. "Je li daleko?" On
odmahnu glavom.
"Lepo jezerce."
"Molim te, vodi me do njega."
Gilf klimnu i otkasa, osvrui se preko ramena kao pravi pas kako bi
video idem li za njim.
Potrah da ga stignem.
"Sami smo, je l' da? Moe da pria?"
"Ve sam priao."
"Znaju li Uri i Baki za tu tvoju vodu?"
"A-ha."
"Ali nisu htele da mi kau. Sigurno ne ele da umrem od ei. Ovo je
uma, a ne pustinja, i verovatno je prilino lako nai vodu. Zato su je onda
preutale?"
"Tamo je jedan bog."
Na trenutak se sledih. Prvo mi je pala na pamet Parka, a onda i Tunor -
Oversin o kome su ljudi mnogo govorili.
"Niko Oversine ne naziva bogovima", rekoh Gilfu. "Barem niko odavde.
Je li to Parka? Zna li ko je Parka?"
Nije mi odgovorio. Toliko je odmakao da sam morao da prim za njim,
sustigavi ga tek kada je stigao do jezera i zaustavio se.
Potraio sam boga. Ne videvi ga, kleknuo sam i oprao ruke i lice (bio sam
sav oznojan), napivi se usput vode.
Neko vreme umivao sam se i polivao po glavi, skupljajui vodu u spojene
dlanove. Sunce se u meuvremenu opet pojavilo. Svetlost je kapi koje su se
cedile sa vrhova mojih prstiju pretvarala u dijamante i prodirala duboko u
jezero. Na samom dnu, duboko, duboko ispod, videle su se Uri i Baki. Stajale
su u odaji velikoj poput aerodroma. Po njenim zidovima, kao i na postoljima i
dugakim policama, visili su maevi, koplja i sekire tako da se sa svih strana
video odsjaj metala. Razgovarale su sa neim velikim i tamnim to se uvijalo
poput zmije. Dok sam ih posmatrao, Uri se ponovo pretvori u himeru.
Slika je ubrzo izbledela. Sunce je i dalje prilo, ali zraci nisu vie padali
uspravno. Bar mi se tako inilo. Onog trena kada je zalo, pojavio se oblak - ili
neto nalik oblaku - na ta Gilf ree: "Tamo je bog." Gilf ponekad ume da se
uzbudi, ali na tih i dostojanstven nain.
Podigao sam pogled, ali ono to sam video nije bio oblak ve krilo, tako
belo da kao da je zrailo svetlost, mnogo vee od najveeg jedra na Trgovcu sa
zapada. Poticalo je sa lea oveka u oklopu koji je sedeo na obali jezerceta.
Nisam verovao da krila - etiri komada - zaista njemu pripadaju. On to shvati
im me je pogledao, tako da ih smota oko sebe. Sada mu se vie nije video
oklop - izgledalo je kao da nosi dugaku haljinu od belog perja.
"I mene su prognali", ree on.
"I vas?!" Toliko sam se iznenadio da nisam uo ta govorim. "Ja sam
prognan sa dvora vojvode Mardera sve dok led ne okuje zaliv."
"Zato ti i dolazim."
On kao da je ve sve znao. Vilica mi se oklembesila skoro do pojasa.
"U stvari, ne zato. Ipak, poznajem te bolje od tvoje majke, jer ti ujem
misli." Podigao je desnu ruku. (Kasnije sam imao prilike da upoznam kralja
Arntora. On bi voleo da moe tako da podigne ruku, ali nijedan ovek to nije u
stanju.) "Tvoja majka nikada te nije upoznala", ree on. "Sada to znam, iako
znam veoma malo. Eto vidi, ja pravim greke. Malo mi nedostaje do
savrenstva."
Do tada sam ve kleao, oborene glave.
"Zahvalan sam ti", ree on, "ali sada mora da ustane. Nisam doao da mi
se klanja, ve da ti pomognem. I ja sam vitez u slubi Gospoda. Moje ime je
Majkl."
Jedino to mi je palo na pamet jeste da se radi o imenu iz naeg sveta. U
tom asu to je bilo udo. I sada je. Imao je zemaljsko ime i doao je u Mitgartr
da mi pomogne.
"Tako to u ti dati svoje znanje na raspolaganje."
Nisam znao ta da kaem od sree. Posluao sam ga i ustao, upiljivi se u
njega dok me je prouavao. Njegove oi nisu imale ni beonjae, ni zenice. Kao
da sam pravo kroz njegovu glavu gledao u Skaj.
"Pomislio si na Skaj, Peti svet. Veruje da sam isteran iz zamka kojeg vidi
tamo gore."
Sa mukom klimnuh glavom.
"Pr... Pretpostavljam."
"Ne. Ja pripadam estom svetu, po imenu Kleos, Svetu pravih stvari."
"Nisam mu ak ni ime znao, Moj gospodaru." Skoro se uguih, shvativi
da mu se obraam isto kao Tanrolfu. "Ja... Voleo bih da nako dospem do
zamka. Da li se to sme?"
"Velika je to ambicija."
"Hoete li..." Prisetih se Ravda i shvatih da ponavljam greku. "Hoete li
mi rei kako da to uinim?"
Majkl me jo jednom odmeri; kao da mu je za to trebalo mnogo vremena.
Na kraju ree: "Poznate su ti osnove vitekog turnira."
Klimnuh, suvie uplaen da zucnem.
"Uio te je neko veoma umean." Majkl pucnu prstima, na ta mu Gilf
ponosito prie i lee pored njegovih stopala.
"Da", rekoh. "Uitelj Toup. Bio je suvie teko povreen da bismo vebali
zajedno, ali mi je objanjavao tehniku, dok se jedan od njegovih pomonika
borio sa mnom."
Majkl se nasmei na to. Iako je osmeh bio tako blag da sam ga jedva
primetio, sunce kao da je jae zasjalo.
"Ne smeta ti to je tvoj pas naklonjeniji meni nego tebi?"
"Ne", rekoh, "i ja sam naklonjeniji vama nego sebi."
"Shvatam. Uitelj Toup ume da rukuje kopljem, ali nikada nee dospeti do
zamka o kojem govorimo. ta je to to nadmauje vetinu?"
Zaustio sam da kaem neto, a onda se zaustavio. Sigurno je bilo neto
glupavo, mada se ne seam ta.
"Kada sazna, otii e gore. Ne pre toga. Ima li jo pitanja? Pitaj sada.
Ubrzo u morati da se povuem."
"Kako da pronaem kraljicu Diziri?"
Osmeh nestade s njegovog lica.
"Budi srean da ona nije pronala tebe."
Odgovor je zaboleo poput amara.
"Dobro. Ja nisam savren i za to sam platio cenu. Naui kako da je
dozove, nju ili bilo koga od njih, i morae da doe."
"Uri i Baki ponekad dou kada izgovorim njihova imena", rekoh mu. "Da
li na to mislite?"
"Ne." Majkl potapa Gilfovu glavu. "Nju ili njoj sline doziva kao to bi
oni koje naziva Oversinima dozvali tebe."
"Hoete li me nauiti?"
Majkl odmahnu glavom.
"Ne mogu. To niko ne moe. Naui samog sebe. Nema drugog naina."
Kada je zatvorio oi, jedan jednooki ovek sa kopljem pojavi se iz ume,
kleknu i poloi koplje pred Majklove noge. Gilf se obradova jednookom
oveku.
A onda ovek nestade zajedno sa kopljem.
"Vidi? Kako da te ja, ili bilo ko drugi, tome naui?"
Osvrnuo sam se prema bistrom jezeru i osunanoj padini. Zapravo sam
traio jednookog oveka - u redu, Valoa, poto je to bio on - ve tada svestan
da ih nikada neu zaboraviti. Kasnije, kada sam sve zaboravio, pa ak i Diziri
na neko vreme, njih dvojice i dalje sam se seao.
"Ako je to sve, ser Ejble, idem ja."
"Nije, ser Majkle." Bilo je neverovatno teko uobliiti te rei. "Imam jo tri
pitanja. Smem li da ih postavim? Nadam se..."
"Da, to nije previe. Hajde, pitaj."
"Svojevremeno sam se naao na - na jednom ostrvu, ostrvu na kojem se
nekad nalazio Zamak plavog kamena." Klimnuo je.
"I tamo sam nakratko video jednog viteza. Viteza sa crnim zmajem na titu.
Da li sam ga dozvao onako kako ste vi dozvali Valoa?"
"On je dozvao tebe." Majkl ustade.
Njegova krila se malo rairie tako da se ispod snene beline video
drugaiji odsjaj.
"Moete li da letite u oklopu?"
U njegovim oima boje neba zatitra neto nalik osmehu. "To nije tvoje
drugo pitanje."
"Ne. Hteo sam da vas pitam kako se zove vitez koga sam video."
"Da, mogu da letim. Ali ovde sam doao da padnem. A to se tie viteza,
rei u ti da na tom ostrvu nije bilo nikog sem tebe."
"Nije mi jasno."
"Tvoje tree pitanje je ujedno i najmudrije. Uvek je tako. Postavi ga."
"Ono glasi: ta treba da pitam?"
Osmeh se vrati na njegovo lice.
"Treba da pita odakle su dole maice kojima je drana Eterna. Ako se
sea, nisam rekao da u ti odgovoriti. Zbogom. Odoh u Elfris da tragam za
tim nadaleko poznim vitezom, ser Ejblom od Visokog srca."
Rekavi to, Majkl proeta do sredine jezera i nestade ispod povrine.
etrdeset i peta glava
KUICA U UMI
Ostatak dana proveo sam radei neto to nikada ranije nisam radio, neto
za ta bih se nad hrpom Biblija mogao zakleti da nikada neu raditi. U
Ravnozidu sam video kameni sto na kojem se prinose rtve pre nekog rata ili
bitke, tako da sam pored jezerceta sagradio jedan slian njemu. Ceo dan sam
prenosio kamenje i uklapao ga kao da reavam slagalicu, prepustivi lov Gilfu.
Zavrio sam posao tek pred mrak.
Sledeeg jutra nakupio sam gomilu suvih grana, dovoljnu da se naloi
velika vatra - to je bilo mnogo lake od prenoenja kamena. Veinu grana
lomio sam preko kolena, a one ilave polagao sam na tlo kako se ne bi
pomerale i Maolomcem mlatio po njima. Posle sam otiao u lov sa Gilfom.
On je prethodnog dana doneo tetreba i mrmota, ali sada smo jurili neto vee
za rtvenik. I kada je sunce dotaklo vrhe stabala, ulovili smo jednog krupnog
losa. U to doba godine, naravno, nije imao rogove, ali je i bez toga bio
ogroman. Da je imao rogove, sigurno bi bili predivni. Ugledao sam ga na
grebenu oko dve stotine metara od nas. Prethodne noi luk me je toliko
izludeo prenosei mi tue snove da sam pomiljao da ga bacim. Meutim,
ugledavi tog losa, obradovah se to ga imam. Strela se sjurila poput munje,
zarivi se u donji deo losovog ramena. Pobegao je brzinom vetra, ali Gilf ga je
pretekao i naterao da promeni pravac. Los je trao ka naem stolu, sve dok nije
pao.
Diziri me je nainila krupnim ovekom i mnogi su hvalili moju snagu, ali
nisam bio dovoljno snaan da ponesem tog losa. Morao sam da ga vuem za
sobom, putajui Gilfa da ga zubima tegli preko grbog terena. Na kraju sam
odustao. Rekao sam Gilfu da nam preostaje samo da ponesemo jedan deo i
pojedemo ga. On tada postade velik i crn; podigao je losa kao da je zec i
preneo ga umesto mene. Smeno je to se ak i takav plaio mog besa. Nisam
bio besan. Moda uplaen, ali ne besan.
Podigli smo losa na drva koja su leala na stolu, a onda preko njega
prebacili jo drva. Zatim se obojica pomolismo bogovima Kleosa, nakon ega
sam potpalio drva. Iako smo bili sami, oseao sam se odlino zbog onoga to
sam uradio.
Na spavanju se desilo isto to i prethodne noi. Bio sam jedan ovek, pa
onda neki drugi, da bih na kraju postao neko trei. Nakratko sam opet bio s
tobom i Gerijem, samo to smo sva trojica bili stariji. Pravo da ti kaem, bilo
mi je drago kada me je Uri probudila. Znao sam da bi trebalo da se ljutim, ali
nikako mi nije ilo.
"Priao si u snu, gospodaru", ree mi ona. "Pomislila sam da je ovako
bolje."
Sloih se s njom, dodavi da sam ja mala devojica koju njih dve
nameravaju da operiu, ali koja zna da e je boleti, jer anestezija nije dovoljno
jaka.
"Dobro, ta je bilo?"
Baki se nakloni.
"Uinile smo kako si traio, gospodaru."
Uri zaklima.
"Pronala sam tvog slugu Svona, a Baki tvog slugu Puka."
Rekoh im da je to ba super i da u krenuti ujutro.
"Do sluge Svona, gospodaru? Ili sluge Puka?"
"Razdvojili su se?"
"Nego ta", naglasi Baki. "Tvoj sluga Puk odmakao je dva dana jahanja na
sever putem kojim smo ili sve dok nisi zaao u ovu umu, gospodaru."
Znao sam da u morati da napustim jezero - sve vreme sam to znao - ali mi
se nije ilo.
"Gde je Ljuder?" upitah.
"Tvoj sluga Ljuder je sa Svonom, gospodaru", ree Uri.
"Dobro. Gospodar Agr mi je dao jurinog konja, kestenjastog pastuva po
imenu Magneis. Gde je on?"
"Dobro ga poznajem, gospodaru", ree Baki. "On je sa tvojim slugom
Pukom, gospodaru. Svi konji su s njim."
"Onda je bolje da prvo odem do Puka. Kako da stignem do puta? Hou li
ga pronai ako krenem na sever?"
"Ne znam, gospodaru. Mislim da je bri od tebe. Ali, sigurno e se
zaustaviti kada stigne do planina."
"Zaustavie se on mnogo ranije", rekoh, "ako mu tako naredi. Ponovo ga
pronai i reci mu da mu nareujem da krene na jug."
Obe odmahnue glavom.
"Nee nam verovati", izjavi Uri. "Nikad nas nije video i nee imati
poverenja u nas."
"Bacie na nas ini koje mogu da nas unite", ree Baki. "Da li bi nas
poslao u smrt?"
Nasmejah se.
"Tvrdite da Puk - Puk, od svih ljudi - zna ini koje utiu na vas, elfe?"
Uri pogleda oko sebe kako bi se uverila da niko ne slua, pa provori
zaverenikim apatom: "On je prost ovek, gospodaru, a prosti ljudi su opasni.
Oni veruju svojim inima."
"On je od starih bogova, gospodaru, kao i ti. Njegov soj nije zaboravio",
dodade Baki.
"Pa vi morate da nas sluate", tek tada mi je palo na pamet.
"Tako je, gospodaru. Moramo, iako smo te hranile. Isto kao to vi sluate
Oversine, gospodaru."
To je bio veoma domiljat komentar. Mi Oversine sluamo uglavnom
onda kada strahujemo da neposlunost nee upaliti. Dovoljno sam dugo
vremena proveo ovde da bih to shvatio.
Sve u svemu, naloio sam im da odu na jug i ostanu u Mitgartru sa
Svonom i Ljuderom, sve dok Gilf i ja ne sustignemo Puka i konje. Nakon
toga nastavio sam da spavam poput bebe.
***
Dok smo se sledeeg jutra probijali kroz umu, Gilf me je pitao kako to da
je Puk odveo sve konje.
"Potukao se sa Svonom i pobedio ga", odgovorih mu. "Nije mu uzeo
novac i oruje, ali je odneo konje i opremu za logorovanje."
"Bez maa."
Klimnuh glavom.
"Tako je, Puk nema ma. Ali, Uri i Baki su mi rekle da s njim putuje jedna
ena koja ima ma. Prislonila je njegov vrh na Svonovo grlo poto ga je Puk
oborio. Tako bar one tvrde."
Zastao sam i razmislio malo o tome.
"Verovatno je to ena iju je mulu pojeo Ljuder", rekoh na kraju.
Gilf zabrunda.
"ta e ona ovde?"
"Uri i Baki ili nisu znale ili nisu htele da mi kau."
Gilf se uopte nije raspitivao o onome to sam video u jezeru. Verovatno
nita nije primetio, a ja mu nisam rekao ni re. Meutim, ispitao sam Uri i Baki.
Priznale su mi da je mrano stvorenje koje sam ugledao na dnu Setr, odnosno
Garsek, kako su ga nazvale ne bi li zvualo manje strano. On je bio jedan od
novih bogova, tako da su morale da ga sluaju.
Do Ratne staze stigli smo neto iza podneva. Celo popodne uspinjali smo
se njome ne naiavi ni na koga, da bi te noi kraj nje podigli logor.
***
Kia me je trgla iz sna pred samu zoru. Bilo mi je hladno i - po prvi put
nakon mnogo vremena - poeh da drhtim, mokar do gole koe. Osetih glad, ali
u blizini nije bilo ni hrane ni Gilfa. Od vatre je ostao samo dim tako da sam,
psujui, nagomilao granice na ognjite pokuavajui da se osuim i ugrejem.
Konano se razdanilo. Ugasio sam vatru i spustio se po kii do puta,
siguran da e me Gilf sustii.
to se i desilo, dva-tri sata kasnije. Vreme se, meutim, stalno
pogoravalo. Kia je padala bez prestanka, katkad sipila, katkad pljutala.
Spirala je sa sobom mirise ivotinja tako da Gilf nita nije doneo. Nakon
jednog dana prestao sam da oseam glad i poeo da oseam slabost. Znao sam
da moramo da prikupimo snagu i ulovimo neto, jer emo u protivnom umreti.
Sledeeg dana nam se posreilo. Uhvatili smo jedno mlado govee, prvo
koje sam u ivotu video. Kada ga je Gilf epao, ja pritrah i zabih mu bode u
grlo. Govee je neto izmeu bika i bizona. Ovo nije moglo da izabere gore
mesto za smrt; ipraje na dnu jedne strme, male kotline. Razmiljao sam da li
da zatraim od Gilfa da ga ponese kao to je poneo losa, ali odustadoh od toga.
Odsekao sam jednu butku i preneo je do mesta na kojem smo, uz dosta sree,
moda mogli da naloimo vatru. Bila je teka izmeu pedeset i sedamdeset kila,
ali kada smo je konano spustili na pravo mesto, kao da je imala dve tone.
Naloili smo vatru i napunili stomake do vrha, sluajui kako se vukovi
otimaju oko ostatka.
***
MANI
Verovatno mi nije trebalo mnogo da odseem granu, ali dok sam stajao
tamo na kii i hladnoi, svestan da u kolibi gori vatrica, uinilo mi se da je
prola venost. Odsekavi jednu, utrao sam unutra, ubeen da sam usput uo
razgovor koji je prestao onog trena kada sam preao prag.
Dva komada mesa behu nestala s ognjita. Podigao sam jedan od
preostalih, nataknuo ga na tap i podigao iznad vatre, pokuavajui
istovremeno da se osuim. Gilf mi prie i prui se na zemlju.
"S kim si priao?" upitah ga.
On odmahnu glavom i skloni se od mene, legavi u suvi ugao kolibe.
"Zna", rekoh, "ponekad bih voleo da si najobiniji pas koji ne govori.
Tako se ne bih ljutio na tebe to uti. Kao sada. Obojica znamo da je jo neko
ovde s nama. Ali, nee da mi kae ko."
Bio bih veoma iznenaen da je tada progovorio.
Kada se ispeklo meso, nastavih: "Znam da je jo neko ovde. Ja sam vitez i
moja re je svetinja. Neu te povrediti, ko god da si. Ako eli ovaj lepi komad
sa rotilja, samo se pojavi i reci 'zdravo'."
Tiina.
Dobro sam osmotrio okolinu. Osvetljena vatrom, prostorija je bila mnogo
jasnija nego kada smo tek uli. Unutra nije bilo nikog sem Gilfa i mene; nije
bilo ni nametaja, niti bilo kakvog zaklona.
Odgrizoh pare mesa, savakah ga, jo jednom pogledah oko sebe i
razmislih malo o svemu. Staza je bila pusta. Provukoh glavu kroz mali prozor i
bacih pogled napolje. Ni tamo nije bilo nikoga. Mrani dovratak vodio je ka
malenoj stranjoj sobi. Unutra se nalazio stari iani krevet koji se raspadao,
prekriven samo gomilom prljavih krpetina.
"Da smo sami", rekoh glasno, "pas bi hteo da pria sa mnom. Ali, poto
eli da se krije, neu te traiti. Voleo bih da napunim stomak i osuim odeu.
Je li to u redu? Otii emo im kia popusti. Nema ljutnje?"
Nisam dobio odgovor, ali Gilf se nacrtao pred ulaznim vratima i zamahao
repom, to znai da eli smesta da izae.
"Nisi vezan, je li tako?" rekoh. "Ako hoe napolje, ja te neu zaustavljati."
Vratio se u svoj oak.
"Moe li taj neko da nas povredi?" upitah.
On zatvori oi.
"Kako god hoe." Nataknuh i poslednji komad mesa na tap. "Nee da
razgovara sa mnom? Dobro, i ja u prestati da razgovaram sa tobom."
Meso samo to nije bilo gotovo kada sam uo neiji tihi glas: "Molim
vas..."
Pogledah oko sebe.
"Ako eli malo mesa, doi i uzmi." (To si ti esto govorio dok bi sipao
hranu.)
"Molim vas..."
Ustanovih odakle dopire apat. Stranja soba ipak nije bila prazna.
Odnesoh meso tamo.
"Da li si suvie bolestan da se kree?"
Umesto odgovora, pomeri se gomila krpa na krevetu. Pruih joj meso,
uplaen vie nego ikad pre.
"Ja... Hvala vam. Fini ste... prema starici." Evo neeg u ta znam da nikad
nee poverovati. To je govorila kia napolju. Kapi su, dobujui na odreeni
nain, oblikovale rei. "Njen blagoslov... gde god..."
unuo sam kraj kreveta, ljut na sebe to sam se tako isprepao kada je tu,
pored mene, neko kome je potrebna pomo.
"Ja... blagosiljam. Proklinjem."
"ta mislite o tome da vam otkinem jedno parence?" rekoh.
"Nikad ne umri..."
Pomislih da je to verovatno potvrdan odgovor, pa otkinuh komadi mesa.
Meu prnjama otvorie se usta - zapravo rupa. Ubacih unutra komad
mesa. Nakon toga iz prnja izviri njena glava. Samo glava. Otkotrljala se do
mesta na kojem je bila pokidana iana podloga i kroz otvor se sruila na pod.
Komad mesa koji sam otkinuo ispade joj iz usta.
Nikada to neu zaboraviti. Voleo bih da mogu. Pokuao sam, ali ne ide.
Seanje me uporno prati.
Sa velikom mukom podigoh tu glavu. Koa joj je bila kao u krokodila,
mada nije bila prljava. Odneo sam je nazad u veliku sobu da bi je pokazao
Gilfu, ali i kako bih je bolje razgledao pod svetlom vatre. Na njoj je jo bilo
nekoliko sivih dlaka. Od oiju ostale su samo rupe.
"Evo ta mi se obratilo", rekoh Gilfu. "Mada, mislim da vie nee. Tek
kada sam joj stavio malo mesa u usta, glava je shvatila da je mrtva. Barem je
tako izgledalo. Sad je vie nema, tako da moe da govori."
Bio sam uveren da e me posluati. U protivnom bih i ja utao.
On, meutim, ustade i izae na kiu.
Htedoh da bacim glavu u vatru, ali se ipak suzdrah. Spustih je na ognjite
i prioh vratima kako bih oprao ruke na kii. Nisam se tu zaustavio. Izaao
sam napolje i nastavio da koraam po kii - zajedno sa Gilfom.
***
Prestalo je da pada neto pre svitanja. Skinuo sam odeu i iscedio je. Bila
je prilino prljava, ali kia je oprala i nju i mene.
"Zarae mi oklop", rekoh Gilfu, "ali to ne mogu da spreim. Pesak e da
skine ru, ako naletimo na njega, a ulje e da sprei dalje ranje. Ulje ili mast."
Drhtao sam.
"Vatra?" Bilo je to prvo to je izgovorio otkako se uutao u kolibi.
"Ako pronaemo neto dovoljno suvo za potpalu. Potraiu."
"Ja u da lovim", ree Gilf. Rekoh mu da usput potrai i put.
"Stani", viknuh trenutak pre nego to je krenuo. "Nisi ti razgovarao s onim
mrtvacem, zar ne? Da jesi, to bi mi rekao kada sam uneo glavu. Ko je to, onda,
bio?"
Oborio je pogled.
"Tako sam i mislio. Jer, glas kojem si se ti obraao bio je unutra. A dok
sam ja razgovarao sa staricom, glas je bio napolju. Kapi kie nekako su
govorile umesto nje. Osim toga, glasovi su se razlikovali. U redu, ako nisi
priao sa mrtvacem, sa kime si?"
Gilf se udalji pre nego to sam zavrio. Malo sam psovao, nazivajui ga
tvrdoglavim glupavim psom i slinim stvarima, ali kada sam konano
umuknuo, neko uplaeno zacvili: "Sa mnom."
Zgrabih Maolomca, ali oko mene nije bilo nikog.
"Imate sjajne miie", ree novopridoli glas. "Vebate li mnogo?"
Klimnuh u prazno, jer sagovornika i dalje nije bilo.
"I ja. Znam koje drvo gori i kad je mokro. elite li da vam ga pokaem?"
Mozgao sam da li se radi o eni ili mukarcu, ali je glas mogao pripadati i
jednom i drugom, a neki tonovi kao da uopte nisu pripadali stvarnoj osobi.
"Da, takvo drvo bi nam zaista dobro dolo. Pokaite mi ga, molim vas."
"Skoro pa moete da otkotrljate loptu do tamo." Mekani glas postade
napet, kao kod umornog detenceta. "Mislite li da emo se osuiti blizu vatre?"
"Naravno", rekoh. "Navui u izme, ali u oklop i odeu ostiti ovde. Je li
to u redu?"
Ne dobih odgovor na pitanje.
"Sluajte, ne morate da mi kaete ako ne elite, ali o emu ste tamo unutra
razgovarali s Gilfom?"
"On me ne voli."
Navlaenje izama nikad nije zabavan posao, a sada, sa mokrim nogama i
mokrim izmama, bilo je naprosto grozno.
"ao mi je to to ujem", rekoh, navukavi nekako levu.
"ta vi oseate? Prema meni, mislim?" Glas koji je to izgovorio bio je
mazan, kenjkav, plaan i na trenutke piskav kao u galeba.
Nije mi se mnogo dopadao, ali osetio sam da bih se brzo na njega navikao.
Osim toga, eleo sam da doem do drveta o kojem je govorio.
"Naklonost, zaista", rekoh. "Ako ste u pravu i ta vrsta drveta zaista bude
gorela, biu vam prijatelj dokle god to elite."
"Stvarno tako mislite?" Glas je sada bio malo blii.
"Apsolutno." Navukao sam i drugu izmu.
"Prema vetici ste bili dobri, ali ja nisam mrtav."
"Tek kasnije sam shvatio da je mrtva", rekoh. "A nisam ni znao da je bila
vetica. Gilf i ja smo mislili da tu jo uvek neko ivi, zbog staze."
"O, ponekad je ustajala s kreveta i izlazila napolje."
Trgnuh se. On to primeti i nasmeja se. Smeh mu nije bio prijatan niti
slian bilo emu to sam imao prilike da ujem.
"Zove se smolasti bor", ree on kada sam ustao. "Da li ste to stvarno
mislili? O prijateljstvu? Prvo ete morati da ostruete malo kore. Nisam vam
obeao da nee biti posla."
"Nema problema."
"Ono o prijateljstvu", ree, "je li to bilo ozbiljno?"
"Nego ta", odgovorih. "Nas dvojica smo prijatelji do smrti."
"Pa, treba mi novi gazda i vitez e sasvim odgovarati, samo to vi imate taj
veliki luk. Da li se tetiva skvasila?"
"Tetiva je u ovoj torbi." Dograbih je i pokazah mu. "Verovatno je i dalje
suva, ali ne pada mi na pamet da je vadim i proveravam."
"Neu vam se dopasti."
"Dopada mi se. Zaista."
"Kao hrana. U stvari nas verovatno mrzite. Veina ljudi nas mrzi, ba kao
va pas."
Pokuah da se setim neega to zaista mrzim. Dok sam bio u prostoriji za
uad na brodu, zamrzeo sam pacove, ali sam nakon izvesnog vremena shvatio
da je to suludo. Oni su samo ivotinje. Naravno da sam pokuavao da ih
ubijem jer su me jednom ili dvaput ujeli na spavanju. Ali, nema smisla mrzeti
ih, pa sam odustao. "Trudim se da ne mrzim nikoga, pa ak ni pacove",
odgovorih mu na kraju.
"Ja nisam pacov."
"Ne kaem da jesi."
bun sa moje leve strane malo se zatrese, rasprivi nekoliko kapi vode.
Tada shvatih da je stvorenje prilino malo. S jedne strane, to je bilo dobro. S
druge, ba i nije.
"Jesi li nevidljiv?" upitah ga.
"Samo nou. Sledite me."
"Ne vidim te."
"Sledite moj glas."
Napustio sam proplanak na kojem sam se nadao da u naloiti vatru i
krenuo kroz vlanu umu, trudei se da ne izgubim korak. Mislio sam da u se
naisto zalediti.
"Ovamo."
Tada sam ga prvi put video. (Mada samo na sekund.) Neto crno stajalo je
na oborenom deblu, izgubivi se pre nego to sam ga lepo osmotrio.
"Ovamo. Vidite ovo malo drvo?"
"ini mi se", rekoh.
"Prelomite jednu granu i omiriite je. Zapamtite taj miris. Smola e vam
ulepiti ruke."
Noi kojim sam izdeljao luk nalazio se u torbi, zajedno sa tetivom. Nakon
to sam ga posluao i polomio granu, izvukao sam ga i odsekao osam ili devet
granica.
"Vidite kako na mestu gde je drvo povreeno curi smola?"
"Da", rekoh. "Hoe li goreti?"
"Goree. I drvo i iglice."
Prvo sam sve poneo nazad do mesta gde sam ostavio pojas i ostale stvari,
a onda oljutio grane, dobivi na kraju veliku gomilu smolom natopljene
strugotine i iglica. No mi je, kao i ruke, bio potpuno crn.
"Ni meni se ne dopada", ree mekani glas, "mada je boja lepa."
"Boja smole, misli. Crna je samo zato to se prljavtina lepi za nju."
Bezuspeno sam trljao ruke vlanim liem.
"Crna je najodvanija i najbolja boja. Najdramatinija."
"U redu", rekoh, "ako bude htelo da gori, dopadae mi se koje god da je
boje." Odustah od trljanja i izvadih kremen i kresivo. Ve prva kia varnica
proizvela je itav, pucketav uti plamen.
"Vidite?"
"I te kako." Sakupljao sam granice da ih nabacim na vatru. "Zna, ti si
jedna veoma fina maka."
"Videli ste me?"
"Da, kada si skoio na tavan. To si bio ti."
"Ne mrzite make? Mnogi ljudi nas mrze." Maka se pojavi iza divljeg
cvea na drugoj strani poljaneta. Bila je neverovatno mala za osobu, ali zato
vraki velika za maku - moda najvea maka koju sam video.
"Dopada mi se", rekoh. "Voleo bih da te pomazim. Mislim, kada uspem
da oistim ruke."
"Moete da ih oliete, zar ne?" Maka je bila spremna da isproba svoju
teoriju na meni. "Uzgred, zovem se Mani."
"Ja sam ser Ejbl od Visokog srca", rekoh. "Drago mi je da smo se
upoznali, Mani."
Kada se vatra razgorela, Mani se ve mazio oko mojih nogu.
etrdeset i sedma glava
"Zeevi. Bolje nisam mogao." Gilf ih ispusti blizu moje glave. "Ali sam je
pronaao."
Pridigoh se, trljajui oi.
"Pronaao si Ratnu stazu?"
"Da."
"Pa to je sjajno!"
Gilf zabrunda i lee na zemlju. Videlo se da je umoran.
"I ljude."
Sekao sam glavu i ape najveeg zeca kako bih ga odrao.
"Dobre ljude?"
"Pokuali su da me veu."
"Tako znai. Drvosee ili neki slini njima?"
Razmislio je malo o tome. Na kraju je rekao: "Ne znam."
Bio sam uposlen dranjem koe.
"Dobijem kuvano?"
"Naravno. itavog zeca, ako hoe. Na kraju krajeva, ipak si ga ti
uhvatio."
Neka tri metra iznad nas, sa grane se oglasi Mani: "Prosledite mi glavu
ovamo, ako je tamo dole niko nee."
Gilf zarea.
Uzeh zeju glavu za ui i bacih je meu lie da je on dohvati.
"Mani je na prijatelj", rekoh Gilfu. Samo je odmahnuo glavom.
"Mislim da je bolje da prestane sa tim utanjem dok je on u blizini. Mani
nije ni mukarac, ni ena, pa ni elf. On je ivotinja, kao i ti, i ve te je uo.
Stavie, priao si s njim dok mene nije bilo."
"Dobro."
"Hvala." Protrljah mu ui. "Ti si najbolji pas na svetu, zna? I moj najbolji
prijatelj."
"Poznajete neke elfe? Zvualo je kao da ih poznajete", ree Mani odozgo sa
grane.
"Poznajem. Kada smo se sreli, pomislio sam da si jedan od njih. Ali, nisi
pobegao od sunca dok smo gomilali drva za vatru."
"Ja sam maka", objasni Mani. Gilf stisnu usne,
"Da, znam. Gilfe, kako bi bilo da mi ispria o emu si razgarao s Manijem
u kolibi? Zar ne treba da znam?"
Odmahnuo je glavom tako da su mu ui zaklepetale.
"Ne!"
"Je li te sramota? Svi mi u besu izgovorimo stvari zbog kojih nas je posle
sramota."
Uutao se.
"Lako je to ovako rei", dodadoh, "ali treba biti junaina od psa pa to
priznati." Tada sam se osetio malo glupavo, ali pravo da ti kaem, radije
razgovaram sa ivotinjama nego sa veinom ljudi.
"Sramota ga je to je razgovarao sa mnom", objasni Mani, "isto kao to je
mene sramota to sam razgovarao s psom. Sigurno se seate mesa koje ste
ostavili pred ognjitem."
To me podseti na zeeve, pa se vratih poslu.
"On ga je prodirao", nastavi Mani, "kada sam mu ja, potpuno izgladneo,
veto ukrao komad ispod prodrljivog nosa."
"Tako znai." Podigoh se da odseem jedan zeleni prut.
"Svata mi je govorio, kao i svaki pas. Davao uvredljive epitete. Naglasio
sam mu da je nita drugo do najobinija lutalica koja je bez ikakvog poziva i
pardona upala u dom moje vlasnice. On me je obavestio - preskoiu sve
izreene uvrede - da se nalazi u vlasnitvu jednog plemenitog viteza,
izgovorivi pri tom vae ime."
Zeca kojeg sam hteo da ispeem za Gilfa nataknuh na prut.
"Koliko vidim, sada nisi pokuao da ukrade nijedan komad mesa."
"Nadao sam se da u vas ubediti da sa jednog od preostalih zeeva ispeete
parence za mene", utivo ree Mani.
"Ali, jo uvek jede glavu", rekoh, postavljajui ostatak zeca na vatru.
"Istina. I hvala vam za to."
"Dakle, Gilf dobija prvi komad. Ja uzimam sledei, poto jo nisam ni
okusio meso. Ti dobija posle nas."
"Pouzdam se u vau dareljivost."
"Da li e govoriti i u blizini drugih ljudi? Gilf to odbija."
"Ba fino! Neka dou i uutkaju ga." Mani ispusti zeju lobanju na tlo.
"to se mene tie, to e verovatno zavisiti od osobe i od toga ta misli o
makama. Tek u da vidim." Poeo je da lie ape.
"Kao i ja. Ne smeta ti jedna provera?"
Tiinu shvatih kao potvrdan odgovor.
"Uri! Baki! Potrebne ste mi!" pozvah.
Oekivao sam da se jedna ili obe pojave iz tame koja je okruala stabla, ali
to se nije desilo.
"Uri! Baki!"
Mani se utivo nakalja.
"Takva vika moe da prizove nepoeljne goste. Nemojte se vreati to sam
primetio."
"Ljute su na mene to sam ih naterao da ostanu ovde po izlasku sunca",
objasnih. "Suneva svetlost im u sutini ne kodi, sve dok ih ne obasjava, ali
svejedno je ne vole."
"Pretpostavljam da Uri i Baki pripadaju elfima. Molim vas da proverite
nae meso."
To i uinih.
"Da li zaista poznajete elfe? Odnosno, da li ste u prijateljskim odnosima s
njima? U sutini."
"Voleo bih da sam s jednim od njih jo bolji prijatelj", odgovorih.
Mani zatrai da mu objasnim i ja mu donekle udovoljih, ali takav razgovor
mi se uopte nije dopao i on, kada je to primetio, zauta. Ispekli smo preostale
zeeve i meusobno ih podelili u tiini.
***
Kada smo sledeeg jutra krenuli ka Ratnoj stazi, trava je jo uvek bila
mokra. Gilf je otkasao ispred da mi pokae put, dok se Mani, kada ne bi sedeo
na mom ramenu, drao iza nas kako bi bio to dalje od Gilfa. Nakon pola sata
brzog hoda ugledali smo atore oko kojih su istile pospane sluge, donosei
usput hranu za preko stotinu konja i mula. Jedan vojnik sa helebardom
iskorai na put i zaustavi nas.
"Ja sam ser Ejbl od Visokog srca", rekoh mu, "vitez iz zamka Ravnozid.
Izgubio sam se u ovoj umi. Bio bih vam veoma zahvalan kada biste mi
pozajmili konja. Vratiu vam ga im pronaem svog slugu kod koga su moji
konji."
Vojnik pozva svog narednika, jednog starijeg vojnika sa lemom i tekom
konom kouljom. Pred njim sam ponovio celu priu.
"Moraete da pitate gospodara Krola, ser", ree on na kraju. "Je li to va
pas?"
"Da. Zove se Gilf."
"Sino smo pokuali da ga uhvatimo, ali nam je zbrisao. Je li dobar
lovac?"
"Najbolji."
"Onda poite za mnom, ser." Narednik potapa Gilfa po glavi, to ovaj
istrpe u znak dobrog raspoloenja. "Jeste li dorukovali?"
Odmahnuh glavom.
"Sino smo pojeli nekoliko zeeva i, da vam pravo kaem, dobro su mi
legli. Ali, morali smo da ih delimo na tri dela. Deo meni, deo Gilfu, deo mom
maoru. Niko se nije ba najeo."
"Imate maku, ser?" Narednik se osvrnu oko sebe, ali ne vide Manija.
"Tu je negde." Nisam uspeo da sakrijem osmeh. "Nevidljiv je samo nou,
stoga se verovatno krije dok ne sazna da li ste dobronamerni."
"Nisam, ser. Volim pse. ta e vam uopte maka?" Gilf blago zalaja.
"Pa", rekoh, "ja sa svojom razgovaram. Maka vas moe mnogo emu
nauiti."
Sluga unese veliku tacnu prepunu vrele hrane u najblii ator.
"To je doruak za gospodara Krola", ree narednik, "i ostale vie sluge,
ser. Hajde da vidimo hoe li gospodar Krol porazgovarati s vama za vreme jela.
Ako pristane, moda i vi dobijete koji zalogaj."
Rekoh mu da se nadam tome.
"Mislim da gospodar Krol voli make. U zamku ih ima itavo tuce. Moda
bi bilo bolje da ostavite psa ovde, kod mene. Neu mu nauditi."
"Znam da neete", rekoh, "ali ipak u ga povesti sa sobom. Ako se
gospodar Krol pobuni zbog toga, otii u."
Narednik se isceri i dotaknu svoju kapu.
"Saekajte ovde, ser. Eto me za koji tren."
Potrajalo je due nego to sam mislio, ali taman sam malo poeao Gilfa
iza uiju i bacio pogled na logor, koji je bio zaista velik. Sigurno se gotovo
pedeset raznoraznih slugu motalo naokolo, zajedno sa gomilom strelaca i
vojnika.
"Sada e vas primiti, ser", ree narednik, izaavi iz atora. A onda se malo
priblii i snizi ton. "Pomenuo sam mu psa. Rekao je da nema problema."
Unutranjost atora je, u odnosu na jarku dnevnu svetlost, bila tamna, ali
uspeo sam da razaberem tri oveka kako jedu za malim stom.
"Dobri gospodaru Krole?"
ovek ije sam lice video pokaza mi da priem.
"Vi ste ser Ejbl, jedan od vitezova vojvode Mardera?"
Rekoh da jesam.
"Izgubili ste se? I hteli biste neto da pojedete?"
"Ponajvie bih voleo da pozajmim jednog dobrog konja", rekoh, "ali ne bi
bio lo ni pokoji zalogaj, ako nije problem."
"A ta ako jeste?"
Nisam znao trai li kavgu ili se samo ali.
"Onda mi dozvolite da pozajmim konja i otii u", rekoh.
Pljesnuo je rukama.
"Moramo vam doneti neto za sedenje, ser Ejble. Da li taj pas jede onoliko
koliko bih rekao da jede?"
Gilf zamaha repom.
"I vie od toga", rekoh ja.
"Naloiu da mu donesu neto."
Jedan od preostale dvojice ustade od stola. "Meni je dosta. Bolje da se
vratim na posao. Sedite na moje mesto, ser Ejble, ako elite." Zahvalih se i
sedoh. "Imam i maora. Mislim da se sada krije."
"Shvatam."
"Voleo bih da dobijem hranu i za njega, kada ga pronaem."
Jedan sluga se pojavi i Krol mu ree da odnese prljavi pladanj sa kojeg je
jeo prethodni ovek i donese ist. "I kosti. Sa ostacima mesa na njima."
"Ja sam gospodar Papauns", ree ovek s druge strane stola. "Moja
nadlenost su sluge. Gospodar Egr, koji se maloas udaljio, brine o prtljagu i
mulama. Ser Garvaon nadzire nae vojnike i strelce."
Krol se ubaci.
"Oni su u velikom atoru. Sluite li se tim lukom?"
Isto pitanje postavio mi je svojevremeno i gospodar Agr.
"Umem da gaam kao i veina ljudi", odgovorih.
"Mogli bismo se noas takmiiti", predloi Papauns. "Ser Garvaon je dobar
strelac."
"Ja u biti daleko ispred vas", rekoh, "ako dobijem konja."
"To zavisi od gospodara Krola. On je nadzornik lorda Bila i stara se o
svemu, osim o ljudima ser Garvaona."
Krol odmahnu glavom.
"Mora ga primiti Njegovo gospodstvo.
"Ja..."
Tada se pojavie dva posluitelja, jedan sa istim pladnjem za mene,
puterom i korpicom sa hlepiima, a drugi sa velikom inijom ostataka i
kostiju za Gilfa.
Kada su otili, Gilf poe da krcka kosti, a Krol proe prstima kroz svoju
bradu. Koliko sam video, bila je to crna, kozja brada. Lice povrh nje izgledalo
je dovoljno staro da bih pomislio da je crna boja zapravo farba.
"Vi niste plemenitog roda, ser Ejble?" upita.
Odmahnuh glavom, pokuavi da mu objasnim da je na otac drao
gvoaru. Kada sam uvideo da e me to uvaliti u jo vee nevolje, samo rekoh
da me je podigao moj brat Hrabri Bertold, seljak.
"Ali, zar niste vitez?" upita Papauns. "Tako su nam rekli."
"Jesam", odgovorih. "Vitez sam u slubi vojvode Mardera od Ravnozida."
"Moji roditelji su bili seljaci", ree Krol. "Ja sam otiao u vojnike. Moj otac
se ponosio time, ali braa su bila ljubomorna."
"Znam da bi Hrabri Bertold bio ponosan na mene", rekoh, "i da je zdrav i
ponovo mlad, prvom prilikom bih mu navukao verinjau i lem. Nikad nisam
poznavao hrabrijeg oveka od njega. Mogao je da se porva s bikom."
"I vi ste snani." Krolovi zubi zasjae izmeu crne brade i crnih brkova.
Slegnuh ramenima.
On posegnu preko stola.
"Hajde da stisnemo ake." Propustio sam pravi trenutak da ga stegnem,
tako da se Krolova aka (vea i od moje) zatvorila oko moje poput tipaljke.
Izbacio sam bol iz glave, ako zna na ta mislim, i osetio u sebi oluju koja die
talase i razbija ih o liticu na kojoj sam stajao s Garsekom dok se stene
obruavaju u more poput loptica za stoni tenis.
"Dosta."
Pustih mu ruku.
"Da sam vojvoda Marder, sam bih vas imenovao za viteza. Kako ete se
svideti lordu Bilu, ne znam. Jeste li se najeli? Hajde da proverimo jesu li on i
njegova erka ustali."
Papauns se nagnu preko stola i apnu neto Krolu na uvo. Ja za to vreme
ugrabih jo jedan zalogaj unke.
"Neu pominjati vaeg oca ni brata", ree Krol. "Bilo bi mudro da ih ne
pominjete ni vi."
"Neu, osim ako lord Bil..."
Neto veliko, teko i mekano uvali mi se u krilo i Manijeva glava, vea od
moje pesnice, pojavi se preko ruba stola kako bi osmotrila pladanj sa kojeg
sam jeo. Krol i Papauns se nasmejae, a ni ja nisam uspeo da sakrijem osmeh
na licu, nakon ega velika, crna apa izbaci kande dovoljno dugake da
upecaju lososa i dograbi ostatak unke.
"Zadraemo se jo koji minut", ree Krol. "Nee nikome koditi."
"Hvala. Hteo sam da kaem da se ne stidim svoje porodice. To me moe
povrediti, kao to me je povredilo u Ravnozidu, ali nikakav komentar ne moe
me postideti. A to se tie Hrabrog Bertolda, sve sam vam rekao.
Svojevremeno je istu priu uo i ser Ravd, koji je zakljuio isto to i ja."
"On je, koliko znam, veoma odvaan vitez", ree Papauns.
"On je mrtav", rekoh. "Umro je pre etiri godine." Odgurnuh svoju malu
stolicu i ustadoh od trpeze.
etrdeset i osma glava
PREVELIKA AST
SINOVI ANGRODA
Tog i sledeeg dana tlo se neprekidno uzdizalo i polako sam shvatao dve
stvari. Kao prvo, nalazili smo se meu visokim, kamenitim brdima koja sam
jednom ili dvaput uspeo da vidim iz nizija severno od ume u kojoj smo Hrabri
Bertold i ja iveli poput odmetnika. Kao drugo, prave planine, one o kojima se
nije mnogo govorilo, one iji se snegom pokriveni vrhovi zavravaju u Skaju,
nalazile su se jo daleko ispred nas.
Tada sam napustio Ratnu stazu i tromu kolonu teretnih konja i mula lorda
Bila, terajui belog pastuva kojeg sam dobio uz jedno od tih brda dokle god je
mogao da me nosi. Na kraju sam siao s njega, privezao ga za jednu stenu i
uspeo se peke do vrha. Odatle su se videle nizije i tamna uma iza njih, pa ak
i delii srebrne niti koja je bila Grifon.
"Sutra u mu pronai izvor", obeah tad sebi, "i napiti se vode u ast
Hrabrog Bertolda i Grifonsforda." Nisam to rekao Gilfu, jer je on ostao dole da
uva pastuva. A ni Maniju, jer je on jahao sa Idn, ukan u njenu crnu
somotsku torbu, odakle su mu najee virile samo prednje ape i glava. Rekao
bih to Uri i Baki da sam mogao, ali nisam ih video otkako je Baki provirila iza
Idnine zavese.
Kao to rekoh, uputih to samome sebi, ne nasmejavi se, iako sam znao
koliko to sve skupa glupavo zvui.
Gore je vetar bio toliko hladan da sam se umotao u sivi mornarski kaput
kojeg mi je sauvao Kerl i navukao kapuljau na glavu. Duvao je tako snano
da sam poeleo da je vuna kaputa jo deblja. Ipak sam ostao na vrhu due od
sata, posmatrajui okolinu i razmiljui o tome kakav sam klinac bio i u ta
sam se pretvorio. Bio sam sasvim sam, kao onda kada bih lagao Hrabrog
Bertolda da odlazim u lov, zapravo odlazei da lovim uspomene po umi, a
ponekad i dalje, do ruba ume i po nizijama na kojima sam, iako uvek sa
velike daljine, redovno viao losove.
U redu, napisau ovo, iako nisam nameravao. Posedevi dosta dugo na
tom mestu i razbistrivi malo glavu, setio sam se Majkla i pokuao da dozovem
Diziri onako kako je on dozvao Valoa. Nije mi uspelo, tako da sam zaplakao.
Kada sam se vratio do Gilfa i pastuva, sunce se ve spustilo ka zapadu.
"Proli su", ree Gilf mislei time da su poslednja mula i odstupnica - moj
zadatak bio je da komandujem odstupnicom - odavno prole putem.
Rekoh mu da znam i da emo ih brzo stii.
"Da izvidim?"
Dok sam se sputao niz brdo, razmiljao sam o tim reima. Dosta sam
vremena proveo sam i sada su mi bili potrebni drutvo i razgovor. Meutim,
Gilfa sam poznavao ve dovoljno dobro i znao sam da on ne ide u lov ili uva
neto bez jakog razloga. To znai da je uo, video ili najverovatnije namirisao
neto to ga brine. Istog trena poeo sam i ja da oslukujem i njukam vetar,
iako savreno dobro znam da su njegove ui otrije od mojih i da, pored
njegovog, moj nos kao da ne postoji.
"Da idem?"
Znai, bio je veoma zabrinut.
"Da", rekoh mu, "idi. Bio bih ti zahvalan."
Samo to sam to izgovorio, on polete poput strele. Ispoetka je to bila
smea strela, ali ubrzo je postala crna. uo sam ga kako zavija, dubokim
glasom koji se jasno uje gore, u Skaju, gde voa opora tri sam, ispred svih
pasa, tako brzo da ak ni Valotac na svom lovakom konju sa osam nogu ne
moe da ga sustigne.
Tada je pokrenuo grmljavinu. Rei e da izmiljam, ali upravo je tako
bilo. Prvo je zatutnjalo u daljini, iznad pravih planina, a onda sve blie i blie.
Hteo sam da obodem konja, ali on je oprezno birao sebi put kroz kamenjar. Na
kraju sam mu rekao, sebi da udovoljim: "Idi tako brzo da ne polomi ni svoju,
ni moju nogu. Ne verujem da bi nam to ovde bilo od velike koristi."
On klimnu glavom, kao da me je razumeo. Znao sam da nije, ali tako mi se
uinilo. Mani se stalno neto hvalisao i raspravljao, i u tom trenu sam vie
voleo svog utljivog konja.
"Gle", rekoh mu, "pa samo ja priam. Kul!"
Okrenuo je ui prema meni. Mislim da je to znailo da ume dobro da
slua.
im mu se pod potkovicama nala trava, podbo sam ga (plaenim
elinim mamuzama koje mi je odnekud izvukao gospodar Krol), tako da se
dao u brz galop sve dok nismo izbili na Ratnu stazu, preavi u jo bri galop
dok smo prolazili klisurom koja kao da je dosezala do samog vrha brda sa
kojeg sam se spustio. Zatim smo proli kroz uski klanac, dok nisam zauo
zvuk kamenja koje se kotrlja. Naglo sam se zaustavio, prilino siguran ta bi to
moglo da bude.
Bona strana klanca bila je nia od brda, ali ve sam bio umoran, a i bilo je
hladno. Na nebu su se pojavile prve zvezde. S mukom sam pronaao
rukohvate, koji su ak i tada u veini sluajeva bili nalik bledim senkama.
Uspinjao sam se uglavnom po oseaju, za ta kao da su mi bili potrebni sati.
Negde na pola puta, kamenje se opet skotrljalo. Nakon toga, sve se
umirilo. Odnekud se prolomi divlji urlik. To mora da je bilo veoma daleko, ali
odjek ga uini bliim. Izaao je mesec. Iz nekog log razloga, pogledao sam ka
njemu ba kada je letei zamak proao ispred njega, crn na beloj pozadini i
sitan poput igrake. U to vreme nisam bio siguran da pripada Valou (a
pripada), ali prizor me je prilino ohrabrio. Znam da e rei kako nita od
toga nema smisla, ali nije tako. Bio sam more i gledao sam navie, ka mesecu i
tom estostranom zamku, poseui za njima svojim velikim, penuavim
talasima kao rukama. I tras! Nalazio sam se na vrhu klisure sa odranim prstima
sa kojih se slivala krv; vazduh je mirisao na rat i bilo je previe mrano da bih
odapeo strelu. Sjurio sam se nizbrdo, preskaui pukotine i manje litice, i nita
na svetu nije me moglo zaustaviti.
Osim dlakave ruke, velike poput lopate. Dograbie me dve ruke, ali ja
slobodnom levom zarih bode u vrat velikog oveka pre nego to je uspeo da
me gurne preko litice. Sruio se poput stabla, pri emu smo obojica zavrili tik
do samog ruba. Krvario je i mlatarao rukama naokolo pokuavajui da ustane.
Prvi se podigoh i udarih ga Maolomcem u glavu. uo sam kako mu od
udarca puca lobanja. Nakon toga opet je pao i vie se nije pomerao.
U podnoju, neko viknu: "Lepodol! Lepodol!" Mislim da sam prepoznao
Garvaonov glas. Pretpostavio sam da uzvikuje ime svog zamka. Poto ja nisam
imao svoj, povikah: "Diziri! Diziri!" kako bi Garvaonu dao do znanja da sam
ovde gore i da im pomaem.
'Diziri!' - to je zauvek ostao moj ratni pokli. Moda se neu setiti da ga
napiem svaki put kada zatreba, ali tako je bilo. Kada sam dospeo u Skaj
(hajde da to kaem pre nego to zaboravim), koristio sam ga i tamo. Na kraju
me je Alvit pitala ta to znai, a ja nisam mogao da se setim. Uporno sam
pokuavao, ali nije ilo. Duboko u sebi, oseao sam bol.
Naravno, dok sam trao niz liticu, nita od toga nisam znao. Prilino brzo,
naleteo sam na tri najvea oveka koja sam u ivotu video. Kotrljali su stenu
ka rubu litice. Maolomac prvog pogodi u elo - toliko sam uspeo da
podignem oruje - ba kada se okrenuo da me pogleda. Jedan kamen se odbi o
moj lem i zbaci mi ga s glave. Mislim da sam posle toga malice posrtao
naokolo. Neko me zgrabi za zglob. Ja ga posekoh bodeom, na ta stisak
popusti. Seam se da sam, videvi njegovo koleno u visini mojih prepona,
svom snagom odvalio Maomcem po njemu.
Neko drugi hitnu koplje. Nije mi probilo verinjau, ali me je oborilo na
zemlju. Obojica se uhvatismo za njega, ali ga on podie, odigavi i mene malo
od zemlje, poto sam se vrsto uhvatio za drku. Pustio ga je tek kada sam ga
udario u lice. Skoih na noge i unesoh se u njega kao da igram ragbi, gurnuvi
ga preko ivice, pri emu umalo i sam ne padoh. Povrativi ravnoteu, pogledao
sam nanie i video ga kako se jo uvek odbija o stene. Izgubio se sa meseine,
nakon ega se uo udarac o zemlju.
Negde sam ispustio i Maolomca i bode. Seivo bodea bilo je uglancano
i sijalo je na meseini, ali Maolomca sam morao da potraim.
Uspravivi se, ugledah ogromnog oveka, previsokog ak i za En-Bi-Ej,
kako ide ka meni sa batinom. unuh - valjda sam hteo da se zaletim u njega
im podigne batinu - ali dohvatilo ga je neto crno i mnogo vee od njega.
Iznenada vie nije bio tako krupan. Bio je samo jo jedan oveuljak koji je
potroio svoje vreme na ovom svetu i sada mora da umre. Vrisnuo je kada se
eljusti sklopie oko njega. (uo sam kako mu pucaju kosti - taj zvuk je uvek
jeziv.) Gilf ga protrese kao pacova i baci na tlo.
"Bolje da se skloni odavde, gospodaru." Uri se nalazila kraj mog desnog
lakta, drei u ruci dugako, tanko seivo; nisam je ni uo ni video kako
dolazi, a ipak, stajala je tu.
"Ubie te, gospodaru, ako ovo jo potraje", proapta Baki sa moje leve
strane.
"U mraku vidite bolje od mene", rekoh. "Ima li ih jo u blizini?"
"Na stotine, gospodaru, tamo kuda si krenuo." Naloih im da me slede.
***
Ostali smo na proplanku ceo taj dan i no. Sledeeg jutra, Bil mi je naloio
da ga posetim. Kao i ranije, bio je podignut sto sa dvema stolicama na
rasklapanje.
"Sedite", ree. "Doruak e biti gotov za koji trenutak."
Zahvalih mu se.
"Popeli ste se uz liticu da se borite protiv Planinskih ljudi. Tako su mi
rekli, a u jednom trenutku sam vas i video tamo gore. Bar mi se tako ini."
Klimnuh.
"Poastvovan sam, Moj gospodaru."
"Ogromno kamenje obruilo se na nas." Bil kao da je razgovao sam sa
sobom. "Kao i tela. Leevi naih neprijatelja. Dok su pretovarane mule,
zabavio sam se sa ser Garvaonom tako to sam im pario lica pod svetlom
baklji. Moda ste i sami to uinili, ser Ejble?"
"Ne, Moj gospodaru. Morao sam da se vratim po svog konja." U tom
trenu, dolo mi je da preskoim doruak i napustim ator.
"Shvatam. Inae svakog dana dorukujem sa svojom erkom, ser Ejble.
Ona danas nije ovde. Sigurno ste primetili."
Klimnuh.
"Nadam se da nije bolesna."
"Dobro se osea i nije povreena. Rekao bih da je to dobrim delom vaa
zasluga."
"Voleo bih da je tako."
Bil spoji vrhove prstiju i sede, posmatrajui me sve dok nije stigla hrana.
"Posluite se, ser Ejble. Nemojte mene da ekate."
Rekoh da u radije saekati, na ta on uze malo dimljene ribe, hleba i sira.
"Volim da dorukujem sa svojom erkom."
Ponovo klimnuh.
"U njenom drutvu je sigurno veoma prijatno, Moj gospodaru."
"Doruak mi prua oko sat vremena za razgovor sa njom. Poto sam zauzet
po ceo dan."
"Siguran sam da je tako, Moj gospodaru", rekoh.
"Mnogi ljudi mog ranga, pa i oni iznad mene, rade veoma malo, ser Ejble.
Malo ili ba nita. ire se po svojim dvorovima i posedima. Namesnici vode
imanja umesto njih, to se deava i u mom sluaju. Ako kralj pokua da ih
ubedi da stupe na neki poloaj, to svaki razuman ovek esto ini, oni e se
na svaki nain izvui i smisliti neki izgovor. Ja sam odluio da budem ovek
drugaijeg kova. Neu vas zamarati nabrajanjem svih slubi koje sam obavljao
pod naim Velianstvom i njegovim kraljevskim ocem. Bilo ih je mnogo, a
neke su bile i veoma zahtevne. Bio sam Glavni uvar trezora gotovo sedam
godina, na primer."
"Znam da je to teak posao", rekoh.
Bil odmahnu glavom.
"Samo mislite da znate, ser Ejble, ali u stvari nemate pojma. Bila je to
nona mora kojoj se nije nazirao kraj. A sada jo ovo."
Klimnuh, u znak saaljenja.
"Doruak mi omoguava da svakog dana provedem sat vrema u drutvu
svoje erke. Pokuao sam da joj budem i majka i otac, ser Ejble. Ne kaem da
sam uspeo. Ali sam pokuao."
Bil ispravi ramena. Nije uzeo ni zalogaj hrane.
"Jutros sam je poslao da dorukuje sa svojim slukinjama. Bila je
iznenaena i zadovoljna."
"Sigurno nije bila zadovoljna", rekoh. Do tada ni ja nisam jeo, ali sada
reih da je vreme da ponem.
"Hvala vam, ser Ejble. Meutim, bila je. Poslao sam je zato to sam hteo da
razgovaram sa vama. Ne kao sa vitezom, ve kao sa sinom, jer bih iz sveg srca
eleo da su mi Oversini podarili sina kao to ste vi."
Nisam znao ta da kaem.
"Velika mi je ast, Moj gospodaru", rekoh na kraju.
"Ne trudim se da vam ukaem ast, ve samo govorim istinu." Bil napravi
pauzu, ini mi se kako bi procenio ta mislim o onome to je rekao. "Ljudi
poput mene, plemii na visokim mestima u Savetu Njegovog velianstva, nisu
ba poznati po tome da govore istinu. Mi veoma paljivo biramo rei i dela.
Moramo to da inimo. Lagao sam kada je to dunost od mene zahtevala. Nije
mi se dopalo, ali ipak sam dao sve od sebe."
"Shvatam", rekoh.
"Sada u vam rei jednu pravu istinu. Traim od vas da verujete u nju. Ali
traim jo neto. Traim da i vi prema meni budete jednako iskreni. Uiniete
to?"
"Naravno, Moj gospodaru."
Bil ustade sa stolice i prie jednom sanduku, otvori ga i izvue odatle
svitak pergamenta.
"Imate li posed, ser Ejble? Gde se on nazi?"
"Nemam, Moj gospodaru."
"Nikakav?"
"Ne, Moj gospodaru", ponovih.
On ponovo sede i dalje drei pergament u ruci.
"Va gospodar vas alje da se ulogorite u Mijim planinama. Na pola
godine."
"Nisam uo da ih tako zovu. Ali da, tako je."
"To ime koriste Angrodi. Mi ih uglavnom zovemo Severne planine ili
koristimo naziv nekog od pojedinanih lanaca. ta mislite, zato ih Angrodi
tako zovu?"
Spustio sam nazad kriku hleba koju sam nameravao da pojedem.
"Nemam pojma, Moj gospodaru, osim ako u njima nema mnogo mieva."
"Isto kao i na bilo kom drugom mestu, ako ne i manje. Zovu ih tako zbog
ljudi protiv kojih ste se borili prole noi. To su sinovi Angroda - sinovi koje
su Angrodi napravili naim enama. Vidim da sam vas iznenadio."
Pedeseta glava
STRELJATVO
U snu koji sam tog jutra usnio za promenu nisam postao neko drugi. Bio
sam veoma mlad, dosta mlai nego kada sam izaao iz Dizirine peine. Sedeo
sam u malom amcu i veslao uz Grifon. Hrabri Bertold je stajao na obali i
posmatrao me, a Setr je plivao kraj mene, izbacujui vodu i paru poput kita.
Gore, uz reku, ekala me je majka. Hrabri Bertold ubrzo ostade negde iza.
Video sam majino lice meu listovima vrbe i gloga, prelepo i nasmeeno,
okrueno glogovim cvetima; ali Grifon se nastavljao i kada sam proao
gloginje, nje vie nije bilo. U nekoliko navrata video sam kamenog grifona iz
ijih usta izvire reka. Pokuao sam da mu se pribliim, ali umesto toga dospeo
sam do otvora tube od zelenog stakla.
Izaavi napolje, zahajao sam sivog ratnog konja i dograbio kratko koplje
sa kojeg se vijorila zastavica. Kameni grifon stajao je preda mnom, visok kao
planina i vri od nje. Spustio sam koplje i zaleteo se pravo u njegova
razjapljena usta.
***
***
***
USLUGE
IDN
Jutarnje sunce oteralo je poslednje tragove hladne noi davno pre nego to
smo napustili logor. Planine u kojima nas je saekala zaseda ustupile su mesto
prilino velikoj dolini, uglavnom prekrivenoj umom, kroz koju je tekla brza
reka. Iza toga, Ratna staza se vijugavo uspinjala dokle god je pogled dosezao,
gubei se na kraju meu samim vrhovima uronjenim u oblake.
"Tamo emo nai Puka", apnuh belom pastuvu kojeg mi je dao Bil, "kao i
Gilfa." Poeleh da preem u galop, ali ipak se zadovoljih brzim kasom. Sutra,
pomislio sam. Sutra emo stii do prvih visokih prevoja; jo ovu no emo
provesti u dolini, blizu vode.
Da li je Gilf ve preao reku? Pretpostavio sam da jeste.
Stabla koja su, dok sam ih posmatrao sa visova, izgledala kao gusta uma
zapravo su bila ratrkana u lugove sa previe brisanog prostora za bilo kakvu
zasedu. Zaustavio sam se kod prvog umarka i ugledao sunev odsjaj na
Garvaonovom lemu. Tada sam nastavio da jaem, prevalivi kasom duinu
putanje snano odapete strele pre nego to sam opet zauzdao konja i oslunuo
oko sebe.
Ranije bih uglavnom uo samo uzdisaje vetra i utanje lia uz povremeni
poj ptica, ali sada moje ui uhvatie ravnomerno dobovanje kopita u galopu.
Ostao sam u mestu, pomislivi da neko hita ka meni sa vestima. Ali zvuk,
umesto da se pojaa, posve zamre.
Umesto da zapnem tetivu o luk, samo slegoh ramenima, oslodih
Maolomca u koricama i nastavih da jaem.
Put je obilazio oko ogromne sive stene na ijem je vrhu raslo zakrljalo
drvee. itava uzvisina liila je na obraslu lobanju, okruu stablima. Iza stene,
Ratna staza protezala se pravo neto vie od jednog kilometra, a negde na pola
puta ekao me je konjanik.
Pojurih ka njemu, naavi dobar izgovor za galop.
Kada sam se zaustavio, Idn mi se osmehnu, a Mani se iz njenog krila
prebaci u moje.
"Ne bi trebalo da rizikujete, Moja gospo."
Njen osmeh se rairi. "Nego kako bi trebalo?"
Duboko udahnuh, umalo joj ne rekavi svata.
"Tako to... tako to... Ama, nije bitno."
"Poto vi niste hteli da se pridruite meni, reila sam da se ja pridruim
vama."
Klimnuh.
"Zadrala sam se na kraju kolone, meu mulama gde mi je i mesto,
saekavi da zaemo u umu. Meu stabla. Tada sam skrenula levo s puta i
udaljila se dovoljno da me ne primete dok prolazim pored njih. Ovuda je
prelepo galopirati. Odmah ste znali ko sam, zar ne?"
Ponovo klimnuh.
"im niste isukali to to lii na ma. Samo ste pohitali k meni. I sada ete
me poslati nazad."
"Odveu vas nazad, Moj gospo." Bilo je teko govoriti, a jo tee suzdrati
se od komentara.
"Zato to ne verujete da u posluati vau naredbu." Bilo je neeg
srceparajueg u njenom osmehu.
"Ja sam momak nedostojnog porekla, Moja gospo. Otac mi je bio trgovac
a deda farmer, ono za ta biste vi rekli seljak. Ljudi me stalno podseaju na to.
Va pradeda bio je kralj. Nemam prava da vam izdajem nareenja."
"A ta da smo venani? Mu ima pravo da nareuje eni, bez obzira na to
ko joj je pradeda."
"Mi nikada neemo biti venani, Moja gospo."
"Niti sam rekla da u vas posluati." Ispruila je ruku; poto je nisam
prihvatio, dohvatila je remen mog tobolca. "Zaista ete me povesti nazad?"
"Moram."
"Ali ne elite, zar ne?" ree Mani. "Uvek poe po zlu kada neko radi ono
to ne eli."
Idn se nasmeja, izgubivi crtu tuge u svom osmehu.
"Ba sam se pitala da li e progovoriti kada smo nasamo."
"U pravu je", rekoh. "Ono to ovek ini nevoljno obino donosi
neprilike. Ali, ima trenutaka kada smo prisiljeni da se suoimo s neprilikama."
Idn klimnu u znak slaganja.
"Upravo zbog toga neu se ponovo odvojiti od kolone i krenuti na jug,
umesto na sever. Neu se vraati u Krunokob." I kao da je potrebno nekakvo
objanjenje, ona dodade: "Tamo imamo kuu."
Pokuah da se otrgnem, ali ona je uporno drala svog ukopljenika uz mog
jurinog konja.
"To ste hteli da mi naloite pre nekoliko trenutaka, zar ne? Pre nego to ste
izgubili ivce? Da se vratim kui u Krunokob."
"Ne bi valjalo da posluate mene, Moja gospo, ali ni sebe."
"Ili bih mogla da odem u Tortoranj i ispriam kralju neku neverovatnu
priu. Na trenutak ste prestali da me oslovljavate sa 'Moja gospo'. Volela bih da
je due potrajalo."
"Moram da vas vratim vaem ocu, Moja gospo", rekoh to sam odlunije
mogao.
Njen osmeh nestade.
"Ser Ejble?"
"Da, Moja gospo?"
"Dozvolite mi da jaem sa vama jedan sat. Malo emo da razgovaramo, a
onda u se bez ikakvog opiranja vratiti ocu."
"Ne mogu to da dozvolim, Moja gospo. Morate odmah da mu se vratite."
"Samo pola sata."
Odmahnuh glavom.
"Imam brzog konja, ser Ejble. ta ako se povredim pri padu?"
Stegnuh zglob ruke kojom je drala remen.
"Rei u ocu da ste poloili ruke na mene!"
Potvrdih glavom.
"Pa i jesam, Moja gospo. Slobodno mu recite."
"Zar vam nimalo nije stalo do mene?"
Mani se umea.
"Dozvolite da ja presudim. Oboje mi se dopate. Ako obeate da ete me
posluati, okonaemo ovu prepirku. Zar nije tako bolje?"
Idn klimnu.
"Njegov si maor, to mu daje prednost. Ali, sloiu se sa svim to kae,
ak i ako me iz ovih stopa poalje nazad."
"Gospodaru?"
"Pristajem, mada ne bi trebalo."
"Dobro." Mani obliza usne. "Poujte moj sud. Vas dvoje more da ostanete
zajedno i razgovarate sve dok ne stignete do onog velikog drveta tamo dole,
onog koje je ostalo bez kronje. Tada e se Idn vratiti svom ocu i nee smeti da
mu pomene kako ste je dodirnuli, niti bilo ta to e vam nakoditi. Morate da
me posluate. Obeali ste."
Slegoh ramenima.
"Ima da jaemo pola jutra. Ali, dao sam re i odrau je."
"Naprotiv, stii emo tamo pre nego to bi se zavrila dvorska pesma",
ree Idn, "ali, u meuvremenu e nas napasti Planinski ljudi. Zarobie nas i
sledeih deset godina emo provesti uureni u ledenoj tamnici. Kada nas
oslobode, biu runa i niko me nee eleti, ali Mani e mi pomoi da vas
nagovorim na brak."
Frknuh.
"Kada oboje ostarimo, pogurimo se i osedimo, i kada budemo imali
trideset i troje dece, jo jednom emo projahati ovim putem. Vi ete se tada
kod ovog drveta uzdignuti u nebesa ili propasti u zemlju i nikad vas vie neu
videti."
"Mjauuu!" ree Mani.
"O, da, ti e mi ostati."
"Da li ste o ovome eleli da razgovarate sa mnom?" upitah.
"Zapravo ne. Samo sam navikla da smiljam ovakve prie kako ne bih
razmiljala o onome to me mui. Imam ih oko hiljadu, ali uli su ih samo
Mani i moja dadilja. I evo sada vi. Da li ste ikad videli Angroda, ser Ejble?"
Pitanje me, postavljeno tako iznebuha, doeka nespremnog. Pogledom
pretraih proplanak sa obe strane Ratne staze, shvativi u trenu da je to trebalo
da radim otkako sam ugledao Idn.
"Ja ih nikad nisam srela. Pa ni sada. A vi?"
"Jesam, Moja gospo. Nakratko."
"Planinski ljudi su ogromni. Tako kae Mani. Veliki poput vas?"
"Mnogo su vei od mene, Moja gospo."
"A Angrodi?"
"Kao ja u odnosu na malo dete."
Idn se strese, nakon ega smo neko vreme jahali u tiini. Na kraju je
dodala: "Seate se ta sam vam rekla kada smo se maloas sreli? Rekla sam da
mi je mesto na kraju kolone, meu mulama. Upote me niste pitali. Da li ste
hteli da me uvredite ili stvarno shvatate ta sam time mislila?"
"Mislim da sam shvatio, Moja gospo."
"Zar vas to nimalo ne pogaa?"
utao sam, oseajui se veoma bedno.
"Te mule nose nae zalihe. Hranu koju svaki dan jedemo, kao i atore. Ali,
vei deo zapravo nosi poklone za kralja Gilinga od Jotunlanda."
"Znam."
"Tamo se nalazi i ogromni lem, isti kao taj to nosite. lem velik kao
zdela za pun, sav optoen zlatom."
"I svilom i somotom", ree Mani. "Kao i draguljima."
Idn klimnu.
"Pokuavamo da kupimo mir. Mir od kralja Gilinga i njegovih Angroda.
Na istoku je rat, a Osterlinzi dolaze sa juga, kao da nomadi ne prave ve
dovoljno problema. Da li vam je to poznato?"
"Neko je pomenuo nevolje na jugu dok sam bio u Ravnozidu, Moja
gospo", rekoh. "Moda ser Vodet. Nisam obratio mnogo panje. Smatrao sam
da problem nije previe ozbiljan poto je jug bio prilino miran dok sam ja bio
tamo. A verovao sam da bi nas, u sluaju velikih nevolja na istoku, poslali u
boj."
"Da je Marder poslao svoje vitezove, ceo zapad bio bi otvoren za kralja
Gilinga." Gorko je dodala: "Kada bi obeao da e drati sve ljude podalje od
ostatka kraljeve zemlje, verovatno bismo mu ga prepustili."
"Ako ne prihvati mir, treba da upadnemo na njegovu teritoriju i borimo se
protiv njega i njegovih ljudi."
"Hrabre rei. Treba ih spreiti da previe kradu. Imate li predstavu o tome
koliko jedan od tih Ledenih dinova pojede?"
"Ne, Moja gospo."
"Ni ja. Samo se nadam da za svog neu morati da kuvam." Nisam znao ta
da kaem na to. "Sve vreme ste znali, zar ne?"
Odmahnuh glavom.
"Ne sve vreme, Moja gospo. Tek kada su mi rekli da su Planinski ljudi,
one grdosije koje Angrodi nazivaju Mravima, zapravo deca koju su napravili
naim enama. Ali... ali..."
"Ali ne shvatate kako je to uopte mogue. Kao da se viteki jurini konj
pari sa dejim ponijem."
"Da, Moja gospo."
"Ne shvatam ni ja. U stvari, shvatam, ali ne smem ni da pomislim ta im
oni rade, ni kako se one posle toga oseaju."
Idn ispravi ramena, zabacujui svoju dugu i bujnu, crnu kosu.
"Ba to se desilo u Kamenhladu dok sam bila mala, ser Ejble. Stvarno
jeste. Kamenhlad pripada mom stricu i otili smo da ga posetimo. Imala sam u
to vreme malog ponija i bila sam zaljubljena u njega. Otac mi je dozvolio da ga
jaem. Kada smo se vratili kui, dolo je vreme da se porodi, ali otac je naredio
da izvade drebe iz nje. Jednu mulu su odredili da se brine o njemu. Morali su,
poto je poni uginuo. Mislite li da sve ovo izmiljam?"
"Ne, Moja gospo."
"Volela bih da izmiljam, jer bih u tom sluaju smislila lepi kraj. Kada je
porastao, otac je hteo da ga jaem, poto sam bila doljno velika, ali uporno sam
to odbijala. Na kraju su ga prodali."
Idn poe da plae. Ja poterah svog konja ispred nje.
Stigavi do drveta, okrenuh pastuva ka njoj.
"Sada morate da se vratite lordu Bilu, Moja gospo. Takav je dogovor."
Ona obode konja.
"Jo nisam stigla do drveta, ser Ejble. Ne jo. Kada ste se pojavili,
pomislila sam da je stigao moj spasilac."
"Moja gospo, sasluao sam vas i saznao vie nego to elim da znam.
Molim vas da bar na tren posluate glas razuma."
"Imam obavezu prema ocu." Ispljunula je te rei iz usta. "Na to mislite.
Moj otac je mlai sin mlaeg sina. Znate li uopte ta to znai?"
"Ne ba, Moja gospo."
Njen ljupki glas prede u apat.
"Ne tako davno, pripadali smo kraljevskoj porodici. Jo ima onih koji se
seaju tog vremena. Moj deda je bio vojvoda, ba kao moj stric sada. Moj
stariji brat e naslediti baroniju. Mlai brat e u najbolju ruku postati vitez. I
dobie nekoliko sela i bednu kuu na imanju na nedelju dana jahanja od bilo
ega."
Spustivi uzde na ukopljenikov vrat, obrisala je suze prstima.
"To izjeda mog oca. Kao da je progutao pacova koji mu nagriza srce. ujte
me, ser Ejble." Klimnuh.
"On je dvadeset i pet godina odano sluio kruni, znajui sve vreme da bi
pripala njemu kada bi stvari bile samo malo - trunicu - drugaije. Ali, kralj
nije nezahvalan. O, ne! Daleko od toga. Znate li kako ga je nagradio?"
"Recite mi, Moja gospo."
"Pa, njegova erka, erka pukog barona, treba da postane kraljica
Jotunlanda. Biu predata kralju Gilingu poput ae, srebrnog pehara u koji e
sipati svoje seme. Samo da bi moj otac, kada se vrati u Tortoranj, mogao da
kae: 'Njeno velianstvo, moja erka."
Klimnuh.
"Shvatam, Moja gospo. Ali, nisam imao nameru da pominjem vau
obavezu prema lordu Bilu. Traio sam od vas da sluate glas razuma. Obaveza
je poput asti. Ona ne pripada razumu. Kaete da elite da vas spasem. Pod
time podrazumevate da vas odvem u Zemlju snova u kojoj se ispunjuju sve
elje. Nikad nisam uo za takvo mesto, a i da jesam, ne bih znao da doem do
njega."
Idn ponovo briznu u pla, ridajui poput male devojice. To je i bila pre
samo godinu-dve.
"Nemate ba visoko miljenje o vitezovima. Veina vitezova u Ravnozidu
nije imala najbolje miljenje o meni. Oklop mi je i dalje rav od vlanog
drvea i spavanja u prirodi. Vistan mi je pokazao kako da ga uglancam. Moj
titonoa me je, zgaen, napustio. Pola odee koju nosim pozajmio sam od ser
Garvaona i njegovih ljudi. Va otac mi je dao konja. Nemam ni zemlje ni
novca i ako uspem da kupim neko imanje koje smatrate toliko nedostojnim
vas, biu srean koliko i va otac kada postanete kraljica."
Idn nije prestajala da plae; opet sam joj priao, dohvatio uzde i okrenuo
ukopljenika na drugu stranu, a onda ga estoko pljesnuo po slabinama.
Konj otkasa nosei na leima uplakanu Idn. Pre nego to su se izgubili s
vidika, Mani skoi sa mog sedla i nestade u visokoj, divljoj travi koja je rasla
du Ratne staze.
Pedeset i peta glava
MA I TIT
"Vidite kako drim ma", ree Garvaon, "tako da se vidi palac? Uhvatite i
vi svoj tako."
Ono to smo Garvaon i ja zaista drali bili su zeleni prutovi koje je isekao.
"Kod maa ili buzdovana bitna je snaga. elite da udarite to jae, jer u
protivnom neete naneti dovoljnu tetu. Dobar ma pravi uda i pri slabom
udarcu, ali morate da znate finese. Nikad ne pokuavajte da unitite suparnikov
tit. Maevi ne slue tome."
Zastao je kako bi proverio moj stisak.
"Jo malo napred. Ruka treba da je blizu balaka, a ne jabuke."
Pomerih ruku napred.
"Tako je bolje. Poeleete ponekad da spustite tit i dograbite ma obema
rukama kako biste pojaali udar."
"Kao sa sekirom?"
"Ne. Ne cepate drva, ve seete." Garvaon se udalji jedan korak, zamiljen.
"To mi je, kao deaku, zadavalo mnogo muka. Mislim, to seenje, a ne
cepanje. Obino bih dobijao batine. Evo kako sam radio problem. Kada
cepate, oekujete da sekira ostane na mestu udara. Recimo, kao kod cepanja
drva. Ali, kada seete, oekujete da seivo nastavi sa kretnjom. Ako otrica
udari po vratu vaeg neprijatelja na pedalj od vrha, ostatak - odnosno deo
izmeu take udara i vrha - kliznue du reza. Na kraju stie i vrh. Seivo se
tada oslobaa, putajui vas da ponovo udarite, otvorenim ili zatvorenim
pokretom."
Klimuh glavom, mada nisam bio siguran da razumem.
"Teinu ruke pokuavate da suprotstavite teini seiva, ali bez stezanja
zgloba jer ete tako cepati. E sad, nek vam ono drvo bude suparnik. elim da
vas vidim kako napadate i seete."
Pokuao sam.
"Bre!"
"Hteo sam da vidite ta radim", objasnih.
"Nita se vi ne brinite. Sluajte." Garvaon me uhvati za ramena. "Brzina
nije glavna stvar. Brzina nije ni najbitnija stvar. Brzina je jedina stvar. Ako
nemate brzinu, nije vano kako drite ma, niti da li ste hrabri, pa ni znate li
nekoliko trikova."
Klimnuh, trudei se da delujem to sigurnije.
"Da li ste ikada posmatrali borbu bikova? Dva ba dobra bika?"
Odmahnuh glavom.
"Brzi su. Toliko su brzi da ostajete bez daha. Prvo stoje daleko jedan od
drugog i udaraju papcima o zemlju, utvrujui oslonac. Ali, samo to krenu
ve udaraju jedan u drugog brzinom munje. Rekao sam dobri bikovi, shvatate?
Ako su dobri, onda su i brzi, jer bez brzine nije bitno koliko su snani. Ako je
jedan samo malice sporiji, drugi e ga potkaiti s boka i okonati bitku.
Krenite opet. Bre!"
Posluah ga. Blokirao sam zamiljene udarce titom pozajmljenim od
nekog vojnika i ibao sam stablo prutom sve dok sav oznojen ne ostadoh bez
daha.
"To je mnogo bolje", ree Garvaon. "Hajde da vidimo kako me napadate."
Nasrnuh na njega, ali svaki moj udarac zavrio je na njegovom titu, dok
me je on svojim prutom peckao po kolenima i listovima.
Kada me je oinuo po oba uva, odmakao se i spustio oruje.
"Brzi ste, ali pravite dve krupne greke. Svaki va zamah je zaseban
pokret."
Klimnuh.
"To ne valja. Svaki sledei rez treba da proistie iz prethodnog." Dok mi je
pokazivao, prut je leteo i gibao se na sve strane. "Ovo nije teko, poto je ma
lagan. Kada vebam kod kue, koristim ma za vebanje koji je tei od
Bojovnice."
Prisetivi se da je Maolomac tei od bilo kojeg maa, ponovo klimnuh.
"Da vidimo vas. Dole, pa onda gore. Levo, pa desno. Gore i preko. Drugu
ruku drite iza lea. Ne maete tapom, ve seete maem. Suparnik nosi oklop
pod kojim je koni prsluk... Ne usporavajte! Ako se umorite, umreete. Tako
je bolje."
Pokreti postadoe naleti plime bistrog elfrikog mora, a zeleni prut,
odnosno Zeleni ma, Eterna, uvijao se poput talasa i obruavao poput lavine,
vraajui se u more i iznova udarajui u obalu.
"To je to! To je to!"
"U redu. Dosta."
Zaustavio sam se, borei se za dah.
"Bilo je dobro. Ako ste u stanju da s pravim maem svaki put ovako
rukujete, onda ste pravi maevalac." Garvaon zastade i na tren se njegov
prodorni pogled zamuti. "Uitelj Tang mi je esto govorio da je pravi
maevalac slian ljiljanu koji cveta u vatri."
Nakaljao se.
"Uitelj Tang me je poduavao dok jo nisam bio vii od tog vaeg pruta.
Shvatate li ta je hteo da kae?"
Prisetivi se bitke na osterlinkom brodu, rekoh: "Mislim da shvatam,
donekle."
"Svaki Oversin u Skaju zna da meni nikad nije uspelo." Garvaon se
nasmeja samoprekorno. "Ali, on je to neprekidno ponavljao tako da mu je
sigurno mnogo znailo. Pored toga, bio je odlian maevalac."
"Sigurno i dobar ovek, jer da nije, ne biste o njemu ovako govorili."
"Vi niste odlian maevalac", ree Garvaon, "ali napredujete. Moda ete
to postati ako proniknete u ono sa ljiljanom u vatri."
Garvaon potapa moj tit prutom.
"Rekao sam da ste greili u dve stvari. Seate se? Koje su to stvari?"
"Rekli ste... rekli ste da moj ma nije kao more. Ili barem da nije dovoljno
nalik moru." Nisam znao koja je druga stvar. "I rekli ste da..."
"Niti sam to rekao, niti traim da ponavljate moje rei. Pitam vas ta ste
radili pogreno. Prvu stvar ste pogodili. Pokret vaeg maa mora da bude
teniji. Sad, koja je druga stvar?"
"Ne znam."
"Razmislite. Vratite se na nau borbu i setite se kako ste me napadali."
Pokuah.
"Dotle u vam odati jednu tajnu", ree Garvaon. "Ako elite da budete
dobri, morate da razmiljate o borbama koje ste vodili. Nije bitno da li se radi o
vebi ili o pravom okraju, niti kakvo ste oruje koristili. Morate da zavirite u
svoj um i vratite se na nju. ta je uinio on, a ta vi? Kako je sve skupa teklo?"
"Stalno ste me udarali po nogama", rekoh, "a onda ste me oinuli po glavi.
Ja sam sve vreme udarao u va tit. Nije mi to bila namera i trudio sam se da ga
izbegnem, ali nije ilo."
"Dobro. Kada ste me napali, krenuli ste prvo maem, evo ovako."
Garvaon pokaza.
"To je zato to vam je u glavi bio samo ma, ma, ma, a zapravo je
trebalo da kombinujete tit, ma, tit, ma, tit. tit nije nita manje vaan od
maa. Zapamtite to."
Zastao je da pregleda svoje oruje.
"Imao sam prilike da se borim protiv ljudi koji to nisu shvatili i uvek sam
ih lako prepoznavao. Brzo padaju."
Progutah knedlu.
"Kao to bih i ja pao da ste imali pravi ma. Prvi udarac presekao bi mi
lanak."
"Tako je. Sada emo probati neto drugaije. Prebacite tit u desnu ruku, a
uhvatite ma levom. Hou da razmiljate: 'tit, ma, tit, ma, tit' Razumete?"
Eto tako sam nauio da maujem levom rukom. Znam da zvui glupo, ali
bila je to dobra lekcija. Kada zameni ruke, tit dobrim delom koristi kao ma
i to je pravi put do pobede. Poetnici uvek razmiljaju samo o tome kako da te
ubodu ili preseku. Zreli borci radije bi da pri tom ostanu u jednom komadu.
tavie, oni znaju da se tit koristi i za napad, a ma za odbranu.
Ali, brzina je vanija od svega. Garvaon je to sve vreme naglaavao. Ako
ne mauje brzo, ne mauje uopte. Mlad vitez - kao to sam bio ja - obino je
bri od starijeg kao to je Garvaon. Obojica smo to znali. Svejedno, on je bio
bri jer su mu borbe i vebe postale deo svakodnevnog ivota. Nije mi odrao
mnogo asova. Odjahao sam u Jotunland pre nego to smo daleko odmakli.
Ali, nauio sam toliko da su mi, kada sam stigao u Skaj, neki od tamonjih
vitezova - vitezova koji su u Mitgartru i dalje slavni - priznali da sam bolji
maevalac od veine novopridolih.
Garvaon je bio jednostavan ovek i upravo ga je zbog te jednostavnosti
teko razumeti, iako i sebe smatram jednostavnim. Vebao je sa svojim ljudima
u svakoj prilici, poduavajui ih svemu to zna, a znao je mnogo. Jednom mi
se poverio da uvek osea strah pre bitke, ali nikad poto boj otpone. Zbog
toga ljudi esto prerano krenu u napad, ali ako se to ikad desilo Garvaonu, ja
za to nisam uo. Kada je dolo vreme za borbu, rekao je ljudima da ga slede i
probio se u samo njeno arite. Bio je ponosan na sebe i svoje ljude. Znao je da
uspeno obavlja svoju dunost. Takoe je primeivao da mnogi ljudi svoju ne
obavljaju i zbog toga ih je malice prezirao. Bio je onaj tip borca koji se brine
da nijedan konj ne ostane bez potkovice.
Pedeset i esta glava
ZGARITE NA PREVOJU
***
POVRATAK NA ZGARITE
***
U JOTUNLANDU
Bil naredi da se izmeu dva zgarita prostre tepih i upita svakog od nas zna
li zato su bile dve vatre. Ja odmahnuh glavom, ali Idn ree: "Zna ser Garvaon.
Hoete li nam rei, vitee?"
"Prvu vatru zapalili su ovde." Garvaon pokaza prstom. "Na tom mestu
okrenuta je ka zapadu i najzaklonjenija od vetra. Sledee noi, ili moda one
tamo, shvatili su da e ih neko primetiti sa severa."
"I primetili su ih", promrmlja Bil. "Hajde da vidimo da li e nam se uopte
neto ukazati. Ponovo vas sve upozoravam da ovo moda nee uroditi
plodom."
Bacio je pogled na iniju u rukama njegovog sluge.
"Pa to je srebro! Gde je moja zlatna inija, Sverte?"
"Ja sam mu rekla da ponese ovu, oe", ree Idn. "Baca ini po meseini, a
ne po danu. To je moja inija za voe. Mislim da e ti noas doneti sreu."
Bil se nasmei.
"Da nisi i ti postala vetica?"
"Ne, oe. Ne znam nita o magiji, ali posavetovao me je jedan prijatelj."
"Ser Ejbl?"
Odmahnula je glavom.
"Obeala sam da neu otkriti ko je."
"Verovatno neka od slukinja." Idn ne odgovori nita.
"Nije ni vano." Bil kleknu na tepih. Sluga mu dodade srebrni pehar i meh
za vino, nakon ega ovaj napuni i iniju i pehar.
Mani se pojavi odnekud i skoi mi na rame kako bi bolje video.
"Budite tihi", ree Bil. Posegnuvi u svoj kaput, on izvue konu vreicu i
otkinu iz nje debelu vezu suenog bilja. Pola prosu u iniju, pola u pehar.
Zatim je zatvorio oi i izrecitovao bajalicu.
Meni se uini da je u tiini koja je nastupila pesma vetra postala drugaija,
ispunjena nerazumtjivim amorom.
"Mongan!" Povika Bil. "Dirmejd! Sirona!" Iskapio je srebrni pehar u
jednom gutljaju i sagnuo se da pogleda u srebrnu iniju.
To uinih i ja, unuvi pored njega. Ubrzo nam se pridrui Idn, a onda i
Garvaon.
Kroz neto nalik ulazu u mranu peinu, zurio sam u umu nezemaljske
lepote. Diziri, kraljica elfa, stajala je gola na proplanku na kojem je cvetalo
neobino cvee, otmenija i lepa od bilo koje smrtne ene; zelena kosa vijorila
joj se visoko iznad glave, talasajui se i lepetajui na povetarcu koji je mrsio
cvee. Tag mlai drhtao je ispred nje, a ja sam ekao na kolenima. Uskim
srebrnim maem ona dodirnu oba moja ramena.
"To je iz prolosti", promrmljah Bilu. "Bacite pepeo u vino."
Bil me tupo pogleda, ali Idn prosu malo pepela u iniju i zamuti staklastu
povrinu vina.
Sada sam posmatrao sivi kaput zdepastog oveka koji dugakim i
blatnjavim putem koraa preko ravnice okovane oblacima. U daljini su se
uzdizale iroke i visoke kule. On svojim tapom udari enu ne veu od deteta.
Jedna odrpana prilika, koja je ispred njih vodila konje velike kao pse, bacila se
preko ene, nudei svoja lea umesto njenih. ovek u sivom kaputu prezrivo
ga oinu, a onda ih zajedno utnu vrhom izme.
Vrh crne ime koja udara Ulfu poe da raste sve dok nije ispunio celu
iniju, u kojoj je zapravo samo pepeo plivao na vinu.
"Sluajte!" Garvaon ustade.
I ja se uspravih i oslunuh: nisam uo nita sem vetra. Bio je to prazan
um, ono to se u njega uselilo sada ga je napustilo.
Idn i sluga pomogli su Bilu da ustane. Garvaon istog asa skoi u sedlo i
obode konja nazad ka logoru.
"Logor je napadnut", rekoh Idn. Skinuh Manija s ramena i predadoh joj
ga. "Moram da idem. Ostanite ovde dok ne doem po vas."
Dobacila je neto dok sam se udaljavao, ali nisam uo da li me je molila da
ostanem, poelela mi sreu ili zatraila da se brinem o Garvaonu. To je bila
jedna od stvari o kojima sam mozgao, mamuzui pastuva niz strmi planinski
put.
***
***
TA STE VI VIDELI?
***
NAKON NAPADA
***
Talasi su se razbijali o liticu, a ja sam se prevrtao i valjao po njima,
zajedno sa Vodenim elfkinjama, devicama ija su tela, osim njihovih oiju, bila
plava poput oiju najlepe gospe iz Mitgartra; kupao sam se s prekrasnim
devojkama koje, svetlucave i nasmejane, iskau iz jogunastog mora pravo u
oluju to obasjava i trese nebesa.
Oluju to obasjava i trese Mitgartr. Zato nisam tako pomislio? Okrenuh se
na drugu stranu, grabei ebe i ogrta kako bih se bolje umotao.
Na litici su me ekali Garsek i Garvaon; Garvaon sa isukanim maem, a
Garsek u telu zmaja od elinoplave vatre. Kelpiji su pruali svoje vitke ruke i
podizali zadivljena, lepa lica, uzvikujui molitve Setru; pozdravljali su ga dok
je plamiak grimizne vatre terao Garvaona preko ivice.
Garvaon pade, udarajui o stene. Njegovog lem nestade, ma se uz zveket
otkotrlja niz kamenu liticu, a vitezove kosti se izlomie sve dok bezoblina
masa oklopa i krvavog mesa nije upala u more.
***
***
Vojske Zime i Stare noi napredovale su preko neba, dok su munje iznutra
osvetljavale njihova udovina tela. Letei zamak, stvarica ne vea od igrake,
blokirao im je put. Hiljadu glasova preklinjalo je sa njegovih zidina: "Ejble!
Ejble! Ejble..."
Ali ja sam spavao povrh nizija dok su ta stvorenja, vea od Angroda,
mahala kopljima haosa i penila se od mrnje.
***
***
Nita se nije videlo. Moda je bila no, a moda dan - nije bilo razlike.
Lanac oko mog vrata zavravao se kocem zabijenim u pukotinu na zidu.
Jednom davno, pokuao sam da ga izvuem, ali sam odustao.
Jednom davno sam se tresao. I to sam prestao da radim.
Jednom davno, nadao sam se da e mi neki prijatelj doneti ebe ili bar
gomilu krpa. Nadao sam se da e mi ena koja nije izgubila vid i koja je nekad
bila moja supruga doneti koricu hleba ili iniju supe. Nita od toga nije se
desilo, niti e se ikad desiti.
Jednom davno, tresao sam se na vetru, ali sam se pobunio i prestao da
drhtim. Sada mi se spavalo i, mada me je sneg milovao po licu i motao mi se
oko stopala, bilo mi je prijatno. Nita me vie nije bolelo.
***
Neto grubo, toplo i vlano zastruga po mom obrazu. Probudih se i
ugledah upavo, poznato lice, iroko i smee poput sedla, kako zuri u mene.
Trepnuh, a Gilf mi oliza nos.
"Vreme je za ustajanje. Pogledajte sunce."
uta kugla bee ve u zenitu.
"Pronaao sam ga." Gilf ivahno zamaha repom. "Pokazau vam. Idemo?"
"Da." Zbacih ebe; bio sam potpuno mokar, ali nije mi bilo previe hladno.
"Samo, ne sada. Moram da usporim Angrode. Prvo u da oistim oklop i malo
porazgovaram s tobom."
"Dobro." Gilf je legao na zemlju. "Ionako me bole ape."
"Pre svega, moram da pronaem svog konja. Izgleda da je odlutao u toku
noi." Ustadoh i pogledah unaokolo, titei dlanom oi od sunca.
"Uz vetar. Namirisao sam ga."
Tragovi sedla vuenog po zemlji bili su nakon pola kilometra tako jasni da
sam ih ak i ja video. Gilf je reao i kljocao vilicom, zadravajui pastuva
kako bih mu dohvatio uzde.
Vrativi se do rupe s vodom, skinuo sam s konja lem i oklop i izvadio
krpe i flaicu sa uljem iz bisaga.
"Ovo nisam imao kada smo se izgubili u umi", rekoh Gilfu, "ali, neke
stvari sam usput nauio. Biti vitez je isto kao i biti mornar. Slavu i slobodu
plaa podmazivanjem, ribanjem, krpljenjem i poliranjem. Ili ostaje bez njih."
"To su bili dani." Gilf se prevrnuo u mokroj travi, pa ustao i otresao
krzno.
"Dopadalo ti se na brodu?"
"U umi. Voleo sam to. Samo nas dvojica. Dobri mirisi. Lov. None
vatre."
Nasmeih se.
"Jeste bilo lepo."
"Zlo mesto." Gilf kihnu.
"uma? Mislio sam da ti se dopada?" Oklop, koji sam nauljio pre nego to
sam napustio Bilovu kolonu, jo uvek nije poeo da ra.
Otresoh sa njega kiu sitnih kapljica, a onda ga osuih istom, mekom
krpom, uvlaei je meu gusto nanizane eline prstenove kad god bih
posumnjao da je zaostala neka kap.
"Ovo ovde", objasni Gilf.
Razmislih o tome.
"I jeste i nije. Znam na ta misli. Na ovoj goleti nema dovoljno ni divljai
ni vode, mada je sino onako pljuto. A s druge strane, ima Angroda, naih
stranih neprijatelja. Jotunland je njihova zemlja. Lord Bil je rekao da e
povesti stotine vitezova protiv njih i ovo je prelep pejza za tako neto. Daj
lordu Bilu ili vojvodi Marderu pet stotina vitezova i dve stotine strelaca i
dobie bitku o kojoj e se pevati pesme sve do sudnjeg dana."
Gilf zabrunda.
"Hrabri vitezovi na dobrim konjima, sa dugakim, vrstim kojima. Strelci
sa dugim lukovima i stotinu strela po oveku. Ova zemlja je savrena, kako za
jurianje tako i za strelce." Istog trena poeleo sam da uestvujem u takvoj bici.
"Posle godinu dana, Angrodi bi bili retki kao ljudoderi danas. Posle stotinu
godina, pola Forsetija mislilo bi da su oni samo legenda."
Gilf me vrati u sadanjost.
"Vi ih lovite. Tako ste rekli."
"Tano, lovim ih. Zaskoili su logor lorda Bila dok ni ja ni ser Garvaon
nismo bili tamo, kao ni lord Bil i njegova erka. Ubili smo voricu, ali ostatak
je zbrisao sa poklonima koje smo nosili za njihovog kralja."
"Svejedno e ih dobiti", primeti Gilf.
"Moda i hoe, bar jedan deo. Ali, drugaije bi bilo da mu ih lord Bil urui
u ime kralja Arntora. Dakle, traimo Angrode. Odhajao sam u izvidnicu, dok
ostali pristiu to bre mogu, mada je i to veoma sporo poto veliki deo ljudi
peai."
"Da ih pronaem?"
"Bole te ape."
Gilf oliza prednju apu kao da je proverava.
"Ne mnogo."
"Ostani pored mene", odluih. "Dugo si traio Puka i to mi se nije dopalo.
A ne bi ti kodilo ni nekoliko dobrih obroka."
"Nego ta!" Gilf zamaha repom.
"Imam malo suenog mesa." Izvadih meso iz bisaga i pruih Gilfu komad.
"Prilino je slano. Moe li da pije vodu iz te rupe? Kiica ju je malo
izbistrila."
Gilf ivahno klimnu punih usta.
"Verovatno se pita ta je sa Manijem."
Gilf odmahnu glavom.
"Ostao je sa gospom Idn."
Gilf proguta.
"Loa maka! Loa!"
"Zapravo nije. Tako smo se dogovorili. Ne moe da mi pomogne u lovu
na dinove, ali zato moe da uva lorda Bila umesto mene. Iako se nadam da to
nee biti potrebno. Svejedno, treba biti oprezan." Oblak zakloni sunce.
"Elfi", promrmlja Gilf. "Misli na Uri i Baki?"
Naevi drugo pare suenog mesa, Gilf ponovo klimnu.
"Ispred nas su, trae Angrode koji su nas opljakali."
"Jok."
"Verovatno misli na to to su te pronale i oslobodile. Naredio sam im da
to prvo urade. Sada trae Angrode."
"Miriem ih", promrmlja Gilf. Iza mene se zau kikot i ja se okrenuh.
"Evo nas", objavi Uri.
"Da smo Angrodi, mogle smo da vas zgazimo", ree Baki.
"Vas elfe niko ne uje."
Baki odmahnu glavom.
"Samo vi glupanderi."
"Ostali obino znaju kada se motamo u blizini", dodade Baki.
Pitao sam ih da li Angrodi znaju.
"Ne, gospodaru."
"I oni su glupi", ree Baki. Obe su na tren izbledele kada se sunce pojavilo
iza oblaka.
"Onda ste ih sigurno pronale."
"Jesmo. Ali, gospodaru..."
"Ali ta?"
"Daleko su odmakli. Hodaju tako brzo da mule vei deo vremena kaskaju
za njima."
"Ova brda na severu ustupaju mesto Jotunlandskoj ravnici", ree Baki.
Klimnuh.
"Dobro."
"Tamo se nalazi kraljev zamak, veliko zdanje po imenu Utgard. Tako se
zove i grad."
Ponovo klimnuh.
"Ule smo u njega", snudeno ree Uri. "Veoma je, veoma velik. Misli li
da je Kula na Staklenku velika?"
"Da. Ogromna."
"Onda treba da vidi Utgard. To to radi, gospodaru, uopte nije ala."
"Utgard je grozno mesto", ree Baki, "i nas dve bismo volele da
odustane."
"Mislite li da u poginuti?" Obe klimnue. "Pa, onda u poginuti." Duboko
u grlu, Gilf zarea.
"Gospodaru, to je budalasto. Ti..."
Podigoh ruku i, videvi da jo uvek drim krpu, nastavih da istim oklop.
"Glupo je ceo ivot provesti u strahu od smrti."
"Veruje u rei tamo nekog viteza."
"Misli na ser Ravda. Ne, on mi je samo rekao da vitez dela onako kako
mu nalae ast i da nikad ne broji neprijatelje. Mada, nisi daleko od istine.
Jedan vitez mi to jeste rekao. Taj vitez sam ja. Ljudi koji se plae smrti - mislim
da je Bil jedan od njih - ne ive nita due od onih koji je se ne plae, samo to
ive u stalnom strahu. Radije bih da ostanem ovakav vitez - vitez koji nema
nita - nego da ivim kao Bil, uvek gladan moi i novca."
Ustadoh i navukoh oklop na sebe.
"Vas dve strahujete da e Angrodi stii do Utgarda pre nego to ih
uhvatim. Je li tako?"
Uri odmahnu glavom.
"Ne, gospodaru. Nisu oni daleko. Stii ete ih danas, ako elite."
"Ali, borili biste se sami", dodade Baki, "i sigurno poginuli. Ostatak ljudi,
taj lord Bil kog pominjete i ostali stari bogovi koji maraju s njim, nikad nee
stii dinove."
"ak ni da je Utgard hiljadu puta dalji nego to jeste", potvrdi Uri.
"Onda emo da ih usporimo." Urolah svoje ebe i pokupih podlogu za
sedlo sa zemlje. "Obeao sam to lordu Bilu i ne elim da razmiljam ni o emu
drugom."
"Puk", Gilf objasni elfkinjama.
"Upravo tako. Treba da oslobodimo Puka i Ulfu. Ako me Angrodi ubiju,
njih dvoje e zauvek ostati robovi. Ti ree da si ih pronaao, Gilfe?"
On klimnu.
Osedlavi pastuva, stavio sam lem na glavu i Maolomca oko pasa.
"U redu, gde su?"
"U Utgardu."
ezdeset i trea glava
JOTUNLANDSKA RAVNICA
Iako je no pala pre nego to smo stigli do logora koji su Angrodi podigli
uz umom okrueni potok, vatra koju su tamo zapalili - vatra od itavih
stabala, toliko irokih da ih ovek ni nakon sat vrema ne bi oborio sekirom -
osvetljavala je krajolik. Dve mule okretale su se na ranju iznad nje.
Skinuo sam lem i oklop i otpuzao ka svetlu plamena da bolje osmotrim
neprijatelja. Kada sam se vratio u umu gde su me ekali Uri, Baki i Gilf, ve
sam skovao plan.
"Samo ih je sedmorica." Seo sam na deblo skriveno u mraku. "Nismo znali
njihov taan broj, ali svi smo mislili da ih je vie."
"Onda ti ne treba naa pomo", ree Uri. "Samo sedam dova? Ma, ti i tvoj
pas ete ih pobiti pre doruka."
"Nee da se bori?"
Uri odmahnu glavom.
"Vas dve ste se borile protiv Planinskih ljudi."
"Samo smo im odvlaile panju da bi se ti borio."
"Ovakve bitke prevazilaze nae moi, gospodaru." Baki nije smela da me
pogleda u oi.
"Zato to su oni nekad bili vai bogovi?"
Baki uzdahnu. Njen avetinjski apat proiri se tamom podno kronji.
"Vi ste bili nai bogovi, gospodaru, a ne oni."
"Moemo da se pojavimo u njihovoj vatri", predloi Uri, "ako e to biti od
neke koristi."
"Ali, dinovi se ne plae nas", dodade Baki. "Morale bismo da izaemo
odatle im nam narede."
"Pre nego to nam urade neto jo gore, gospodaru."
Gilf zarea.
"Znai, niste raspoloene da nam pomognete. Ako je tako, slodno se
vratite u Elfris."
"Hoemo ako nam naredi, gospodaru", ree Uri, "mada radije ne bismo."
Bio sam zgaen.
"Reci mi ta ete mi ovde."
"Budi razuman, gospodaru." Uri pribi svoje usne uz moje. Njena bedra bila
su topla i mekana kao kod prave ene. "Sam si rekao da prvo eli da izvue
svog slugu..."
"I njegovu drubenicu", dodade Gilf.
"Iz Utgarda. Zamisli da se svo etvoro borimo. Baki i ja, koje nisu u stanju
nita da uine, zajedno s tobom i tvojim psom. Kako bi se to zavrilo? Ubili bi
nas, odnosno tebe i psa, dok bi nas dve pobegle u Elfris ili umrle."
Saekala je da neto kaem, ali nisam.
"ta bismo time dobili? Jednog mrtvog dina? Dvojicu? Nijednog, ako
mene pita. Vrane bi dobile mrtvog viteza i psa za uinu. Hajde da ih samo
usporimo. Zar nam to nije bio prvobitni plan?"
Dok sam, deset minuta kasnije, puzao kroz visoku travu prema grupi
privezanih mula, shvatio sam da je to to radim verovatno opasnije od same
borbe. Svaki moj pokret pratio je um trave i ako me Angrodi ve nisu uli,
mule privezane za vornatu brezu oko kojih sam se unjao sigurno jesu. Vatra
ih je lepo osvetlila; uspravljenih vrova, naulile su ui, okrenuvi ih napred.
Nervozno dobovanje kopita po tlu bilo je glasnije od ubora potoka. Bio sam
siguran da su ih Angrodi ve uli, a kada sam im se primakao, sinulo mi je da
se mule esto ritaju i grizu kao konji, ako ne i snanije. Pripremile su se da
doekaju napad i nisu bile nimalo bespomone.
"Ovi Ledeni dinovi upravo peku vae dve drugarice", proaptah.
Mani je jednom rekao da neke ivotinje govore; ni tada, a ni sa ne verujem
u to, iako je rekao ono to zaista misli.
"Vi ste razumne ivotinje. Zar ne elite da pobegnete odavde?"
Govorio sam i puzao sve dok mi konopac nije dodirnuo obraz. Tad
izvukoh bode i presekoh ga, uvi kratak frktaj zadovoljne mule koju sam
upravo oslobodio.
Nastavio sam da puzim do drveta, a onda, skupivi hrabrost, ustadoh sa tla
pazei da me deblo sve vreme zaklanja. Bode mi je bio otar, ali uzde su bile
ilave. Jo uvek sam ih testerisao kada je jedna osloboena mula naprosto
odetala od mene. Premoren, pitao sam se ko ju je odvezao; ja, Uri ili Baki.
Uzda konano popusti, a ja posegnuh za sledeom.
Iz pravca vatre zagrmee duboki, besni glasovi. Jedan od Angroda ustade,
drugi povika, trei zarea. Uspanieno sam sekao ilave uzde.
Na pola domaaja strele od mene, mula je u nespretnom ali brzom galopu
prelazila preko komadia zemlje osvetljenog meseinom, dok ju je pourivala
elfkinja, ispruena na njenim leima poput crvene senke.
Jo jedna uzda se prekinu. Umalo ne ispustivi bode, pretraio sam deblo
u potrazi za preostalima, ali sve su slobodno visile. Trojica Angroda ve su
napustila vatru i koraala ka meni, dvojica rame uz rame, dok se trei vukao
iza.
"Gilfe!" viknuh. "Gilfe!"
Kao odgovor prvo je stiglo zavijanje psa koji je neto nanjuio, a zatim,
nakon kratke pauze, i uzbueni kevtaj psa koji je pronaao plen. Mula negde
vrisnu, posle ega se, uvi otar urlik prestravljene ivotinje, itavo tuce
razbealo. Najblii din skoi za jednom kao to bi ovek moje visine skoio za
odbeglom ovcom, ali mula mu se izmigolji iz aka. Na trenutak ju je drao za
rep, a onda ga je ritnula u ruku i nestala u mraku.
Crna zver koja je svojevremeno poubijala onoliko Mieva epa drugog
Angroda za grlo. Ruke ire od ovejeg tela zaklopie se oko nje.
"Diziri!" Uleteh u bitku. Trei Angrod gegao se prema meni, ali mula sa
grimiznom senkom na leima istra pred njega i saplete ga.
Jo jedan Angrod krenu ka meni, rvajui se sa stvorom nalik psu ili vuku,
ali mnogo veem od lava. Poput stene koju kotrlja talas, vrsta otrica
Maolomca oblika dijamanta nije prestala da udara oko sebe. A onda sam se,
ako me seanje ne vara, sasvim iznenada naao na leima pomahnitale zveri
koju pokuavam da spasem, jurei poput vetra preko brda.
Kao da sam jahao oluju.
***
Gilf se vratio na svoju normalnu veliinu pre zore, a nedugo zatim pronali
smo belog pastuva tamo gde sam ga ostavio prethodne noi. Umesto da se
popnem na njega, ja ga odvezah i skinuh mu sedlo.
"Umorni ste", primeti Gilf. "Treba da spavate. uvau strau."
"Jesam umoran", priznadoh, "ali niti elim, niti nameravam da spavam.
Hou da popriamo."
"Odoh ja."
"Ne elim da ode. Ti si moj, pod uslovom da su Bodakani uopte imali
prava da mi te daju. Veoma mi se dopada i elim da te zadrim. Ali moram da
znam neke stvari."
"Plaim vas."
"Mene i ostatak sveta." Ne pronaavi nijedan trupac ili kamen, spustih se
na paprat nedaleko od vode.
"Odoh ja."
"Rekoh ti da ne elim da ide. ak ne elim ni da ulovi zeca. Suvie smo
blizu Ledenih dinova. Hou da mi kae ta si ti."
"Pas." Gilf sede pored mene.
"Obian pas ne moe ono to ti moe. Obian pas ne govori."
"Dobar pas."
Smiljao sam pitanje na koje u dobiti pravi odgovor, ali najbje to sam
smislio bilo je: "Zbog ega postaje velik kada se nou bi protiv neprijateija?"
"Zato to mogu."
"Kada smo dobili Manija, pomislio sam da ste slini." Gilf zarea.
"U redu, u redu. Mislio sam da je on nalik tebi, samo u telu maora. To
esto izgleda tako, ali siguran sam da nije."
Gilf lee na zemlju ne ponudivi mi odgovor.
"Mani je mnogo nauio o magiji posmatrajui veticu, svoju bivu
gazdaricu. Ti o magiji ne zna nita tako da promena oblika nema veze s njom.
Ne znam s im ima, ali znam da nee prestati da me mui. Osim ako mi se ne
poveri."
"Ne mogu."
"Onda moda moe Uri. Ili Baki." Pozvah ih, ali se nijedna nije odazvala.
"To ne valja", rekoh. "Moramo da odemo do Utgarda, spasemo Puka i
Ulfu i vratimo se ovde pre nego to stigne druina lorda Bila. ta ako nam
zatrebaju njih dve?"
Gilf podie glavu.
"Mislite da one znaju? O meni?"
"Moda", rekoh. "Moda bi nam sve razjasnile. Elfi menjaju oblik."
Zastadoh i razmislih malo. "Dodue, ne na suncu. U Elfrisu je Setr uzeo oblik
oveka po imenu Garsek, dok je Uri i Baki pretvorio u himere. Ili su se same
pretvorile. Ne znam."
Uvidevi da me Gilf ne razume, dodadoh: "Himere, letea ovita. Ali,
neto tu smrdi. Ne znam ta, ali oseam smrad."
"Spavajte", predloi Gilf.
Slegoh ramenima.
"U pravu si. Potreban mi je san. Moda mi reenje posle padne na pamet.
Ako se i ti ne uspava, budi me pre mraka. Vai?"
Ovo je opasno, mislio sam, proteui se na hladnoj paprati. Nismo
odmakli dalje od nekoliko kilometara od logora Angroda. Ako krenu da
pretrauju umu u potrazi za mulama, naletee na nas. tavie, ugledae belog
pastuva i upregnuti ga kao teretnog konja. III e, to je jo gore, svu trojicu
juriti do iznemoglosti. A blie Utgardu, kako su mi rekli, ivi vie dinova nego
meu ovim suvim brdima.
Dok mi se san polako navlaio na oi, pokuao sam da zamislim Angroda
kako ore s volovima onako kako bi na farmer orao traktorom-igrakom. Nije
mi uspelo.
***
***
Probudih se u sumrak. Za manje od sat vremena, jahao sam ka severu,
dok je Gilf kaskao pored mog pastuva.
"Mislim da sam shvatio", rekoh mu kada je izaao mesec. "Ne sve, ali
dobar deo."
Gilf me pogleda.
"U vezi sa mnom?"
"Da, ali ne samo to. Mislio sam da se ti menja samo nou."
"Uglavnom."
"Da, uglavnom. Ali ne iskljuivo nou. ta je bilo onda kada smo se ti, ja i
Tag stariji tukli sa odmetnicima, a?"
Nastavili smo put u tiini. Pastuv je oprezno birao sebi put kroz tamu na
zemlji, a mesec na nebu.
"Sea li se svoje majke, Gilfe? Da li ti je uopte ostala neka uspomena na
nju?"
"Njen miris."
"Odvojio si se od nje. Sea li se kako je to bilo?"
"Nije trebalo da idem." Po Gilfovom dubokom glasu ulo se da je
zamiljen. "Ipak sam otiao."
Pomislih na malu decu u kui.
"Odlutao si?"
"Posle nisam mogao da je stignem. Tada su me pronali Smei ljudi."
"Bodakani."
On zabrunda potvrdno.
"Naklonili su se kada su te predavali meni. Sea se? Pokuali su da
sakriju svoja lica."
"A-ha."
"Gilfe, mislim da su me u Elfrisu nauili mnogim stvarima. Oseam to.
Ali, ne znam ni ta sam sve nauio, ni zbog ega."
"Hm!"
"Zapravo, nisam ni u ta siguran. Ali, verujem da su tebe odnegovali
Bodakani. Istrenirali su te ili kako god da se to kae. Nauili te da govori,
recimo. Mislim da su ti oni pokazali kako da menja oblik, rekavi ti da to ne
ini na sunevom svetlu, bar ne ovde, u Mitgartru."
"Svinje."
Povukoh uzde.
"ta kae?"
"Svinje. Osetite miris?"
"Misli da su blizu?" Nagnuh se napred da osmotrim tamu, osetivi da je i
Gilf podigao nos da omirie vetar.
"Ne."
"Idemo dalje", odluih nakon minuva. "Ovde je moda opasno nou, ali je
jo opasnije danju."
Kada smo se popeli na sledee brdo, Gilf primeti: "Sviaju mi se."
"Svinje?" Zagubio sam se u sopstvenim mislima.
"Elfi."
"To znai da su bili dobri prema tebi. Drago mi je da to ujem."
"I vi ste."
"Sa mnom si proao mnogo tekih trenutaka."
"Samo jednom."
"Na brodu?"
"U peini."
Nakon toga, putovali smo u tiini. ula se samo pesma slavuja u umi
pokraj reke i ja se zapitah zbog ega je ta svugde dobrodola ptica odabrala da
ivi u Jotunlandu. Podsetila me je na to kako sam ostao u kolibi da ti ne bih
bio na teretu. Tada mi samoa nije smetala, naprotiv, veoma mi se dopadala,
pa zakljuih da mi je i ovde, u Jotunlandu, sasvim prijatno kad sam sam. Ljudi
su uglavnom fini, a neki od njih su zaista dobri; ali kad si s njima, ne vidi
Valoev zamak.
Osim toga, radovao sam se vremenu koje u provesti s Gilfom. Bio je u
pravu to se tie ivota u umi, mada ja na to ranije nisam obraao panju.
Uglavnom sam razmiljao o tome kako je postao velik i kako sam ga zajahao
umesto pastuva. ak i kada bi se smanjio najvie to moe, bio je vei od
obinog psa. A da je zaista mogao, smanjio bi se do veliine teneta, poput
figurice gospoe Kon. Nema boljeg drutva od tog ogromnog psa.
Pokuao sam da se setim nekog s kim bih radije putovao. S Diziri, ako me
i dalje voli. Ali, ta ako me ne voli? Diziri je bila divna, naravno, ali isto tako je
bila teka i opasna. Odbila je da bude sa mnom sve dok ne pronaem Eternu, a
moda i tada. Da osea prema meni ono to ja oseam prema njoj, mislio sam,
provela bi sa mnom sve vreme ovog sveta.
Garsek bi bio dobar saputnik, mada ne i najbolji, jer on je zapravo bio
Setr. Idn bi predstavljala stalnu brigu. Puk ne bi bio lo. Neprestano bi eleo da
pria i morao bih da ga uutkujem - ali taj zanat sam ve ispekao.
Na kraju stigoh do Hrabrog Bertolda. On bi bio savren. im sam pomislio
na njega, osetih koliko mi nedostaje. Sve vreme tokom naeg poznanstva
hodao je iskrivljen poto mu je glava bila nagnuta na jednu stranu. Bio je
zaboravan i uglavnom je koraao poput pijanca. Ali, kada bi mu priao, video
bi kakav je to ovek nekad bio - ovek koji se rvao sa bikovima, ovek koji je
zadrao velik deo negdanje snage. U njegovom kraju nije bilo kole, ali uila
ga je majka. Znao je mnogo o zemljoradnji i drvodeljstvu, kao i o elfima.
Nikad ga nisam pitao ta treba da izgovorim da ih dozovem, a sada je bilo
prekasno. Oseao sam da je on to znao. Hrabri Bertold bio bi savren.
I Ravd bi bio odlian. Zato su najbolji ljudi koje sam upoznao umrli?
Setih se kako sam zaplakao podigavi njegov polomljeni ma. Setih se i peine
u kojoj smo ga pronali, Gilf je verovatno mislio na nju.
"Jedina peina u kojoj smo bili nas dvojica", rekoh mu, "jeste ona u kojoj
su odmetnici krili svoj plen, ali u njoj nismo proveli mnogo vremena. Da ne
misli na prostoriju za uad? Tu smo obojica prilino nagrabusili."
"Samo ja", objasni Gilf. "Vi niste bili tamo."
"Garsekova peina? uo sam neto o tome. Bio si vezan lancem?"
"A-ha."
Garsek ga je, dakle, vezao isto kao Angrodi. Pitao sam se zato bi Gilf bilo
kome dozvolio da mu uradi tako neto, ali shvatih da on ne voli da poprima
svoj pravi, ogromni oblik. Radio je to u borbi, ali inae je radije dozvoljavao
da ga okuju nego da prolazi kroz promenu.
"Kad smo ve kod Garsekove peine", rekoh, "tvoje telo se menja, ali tako
to raste. Garsek mi je jednom rekao da elfi pri slinim promenama uvek
ostaju iste veliine."
"Beskorisno."
"O, uveren sam da uopte nije loe. Uri i Baki ak znaju i da lete i voleo
bih da imam tu mo. Ali, s tobom je drugaije. Oigledno su to dve razliite
stvari koje samo izgledaju slino."
Traio sam pravo poreenje.
"Kada sam prvi put napustio brod sa Garsekom, Kelpiji, Morski elfi,
plivali su svuda oko mene. Plaio sam se da se ne utopim, ali oni su mi rekli da
nema razloga za strah, jer se neu udaviti sve dok sam s njima."
Gilf opet podignu glavu, njuei vetar.
"Kasnije sam ostao nasamo s Garsekom, ali se svejedno nisam udavio.
Nakon toga, zaronio sam u jezero na Staklenku. Sputalo se ka moru,
elfrikom moru, i bio sam sam u vodi sve dok nisam pronaao Kulili. Opet se
nisam udavio."
"Vidite onaj estar?" upita Gilf.
"Vidim dugu, tamnu liniju", odgovorih. "Mislio sam da se radi o
nekakvom zidu."
"Neko je u njemu."
Oslobodih Maolomca iz korica.
"Najbolje je da se neko vreme pravimo da nita ne primeujemo. Kad
priemo blie, ti bolje osmotri."
"Vai."
"Da dovrim misao: Kelpiji verovatno pruaju zatitu ljudima koji su s
njima, ali meni ona nije bila potrebna. Mene je titilo neto to ima veze sa
mojom prvom posetom Elfrisu. Neto to samo na prvi pogled deluje
poznato."
"Hm!"
"Dakle, rekli smo da se ti ne menja kao elfi. Diziri je visoka i vitka, ali
dok smo bili sami u jednoj peini - ti jo uvek nisi bio sa mnom - postala je
zaobljenija, zna." Obrazi mi se zajapurie. "to je bilo veoma lepo, ali morala
je da se smanji kako bi to postigla. Da li je u estaru samo jedna osoba?"
"I jedan jazavac."
"Ali samo jedan ovek?"
Gilf ponovo onjui.
"ini mi se."
"Ispriao sam Garseku ovu priu o Diziri. Meutim, pametnije bi bilo da
sam razmislio. Preobrazio se u zmaja, ogromno stvorenje. Poprimio je i moj
oblik, iako sam vii od njega. Moe li ti da se prvori u mene?"
"Ne."
"A da postane onako velik? Sada?"
Gilf poe da raste. Oi mu zasjae poput eravice, a onjaci dugi dve stope
razdvojie mu usne. Uplaeni jauk, tih ali ipak ujan, dopre iz estara. Gilf je
pojurio, a ja sam obo svog pastuva i krenuo za njim.
ezdeset i etvrta glava
JA U VAS OSLOBODITI
Gaz je, sreom, bio plitak; prijatna, tiha voda dosezala nam je jedva do
kolena. Na drugoj obali izvadio sam krpe iz bisaga i obrisao stopala i noge,
navukavi posle toga opet arape i izme.
"Dublji je na prolee", objasni starica. "Tad je ovo jedini prelaz. 'Oete da
mi pomognete da siem, ser?"
Uspravih se.
"Na Ratnoj stazi naleteli smo na tako dubok gaz da se nismo usudili da ga
prejaemo, u strahu da nas ne odnese." Uhvatih staricu oko struka i spustih je s
konja. "Drali smo jedni drugima kope za uzengije i vodili konje, dok je voda
kljuala oko nas."
"U prolee ne biste ni ovaj preli, ser. Osim ako niste din."
Klimnuh.
"Bolje da odavde nastavim peke, ser. Hodau to bre mogu ako krenete
za mnom. Je l' da neete da me ostavite? Hou da ga vidite i da popriate s
njim, ser."
"Neu te ostaviti", obeah. "Moram oboje da vas pitam za put ka Utgardu."
"Moraete ba sporo da vodite konja, da ne stignete pre mene."
Potvrdih glavom i ispratih je pogledom u no.
"Bolje da saekamo minut-dva, Gilfe", rekoh tie.
"A-ha."
"Video si samo starca?"
"A-ha. Dobar ovek." Gilf kao da je oklevao. "Dao sam mu da me
potape."
"Je li snaan?"
Gilf razmisli.
"Ne kao vi."
U daljini se zau grubi glas.
"Gerda? Gerda?"
"Sad je blizu", promrmlja Gilf.
"Dovoljno blizu da uje nae korake. I da mi ujemo njega." Dohvatih
uzde hromog pastuva.
"Gladan sam."
"I ja", rekoh. "Misli li da e nam dati neto za jelo? Ti dinovi valjda
imaju hrane u izobilju."
"A-ha."
"Gde je, uopte, kua? Jesi li je video?"
"S druge strane brega."
Nabacih uzde na vrat pastuva i popeh se u sedlo.
"Trebalo bi da zateknemo ovce, svinje i druge ivotinje. U najgorem
sluaju, ukraemo jednu." Dotakoh mamuzama slabine pastuva i on poe
epavo da kaska.
"Imate svoj luk?"
Luk i tobolac visili su sa leve strane sedla. Pokazah mu ih.
"to pita?"
"To ih oslepljuje", ree Gilf i produi ispred mene.
Brdo nije bilo ni visoko ni strmo. Zastao sam blizu vrha da bacim pogled
na crne obrise udaljene domainske kue koja je na meseini delovala suvie
velika i jednostavna.
"Ovamo, ser", pozva me starica. "Ispod drveta."
"Znam." Spustih se na tlo i povedoh pastuva.
"Pas je ve ovde." Bio je to grubi muki glas. "Dobar pas."
"Da, jeste." alei to nemam baklju, pridruih im se, ostavivi pastuva da
pronae sebi veeru u suvoj travi. "Ja sam vitez iz zamka Ravnozid, oe.
Zovem se ser Ejbl od Visokog srca."
"Ejbl", ree starac. "Imao sam brata koji se tako zvao."
Klimnuh glavom.
"To je lepo ime."
"On se zove Bertold, ser", ree Gerda. "Hrabri Bertold, tako su ga zvali kad
je bio mlad."
Na maloj fleki meseine, uspeo sam da vidim kako ruka Hrabrog Bertolda
traga za njenom, a onda je i pronalazi.
ezdeset i esta glava
U tali je bilo mrano kao u tunelu, ali Gilf nanjui kukuruz za pastuva koji
je, gotovo podjednako brzo, pronaao korito s vodom. Skinuh mu bisage,
sedio i uzde. Dok sam traio gde u da ih odloim, sluajno udarih u
merdevine koje vode ka seniku. Nakon mrklog mraka tale, na meseini koja
je obasjavala senik moglo se bez problema itati. Vilama svukoh pola plasta
sena za Gilfa i pastuva, a onda svukoh izme i zaspah im sam legao.
Probudila me je grmljavina - munje, gromovi i naleti kie koja se probijala
kroz svaku pukotinu na krovu. Pridigoh se, isprepadan i zbunjen, a kada je
sledei put sevnulo, ugledah pred sobom runo lice ledenog dina kog sam pre
mnogo godina video kraj Grifona - dina zbog ijeg sam lica i ogromne pojave
otrao pravo do Hrabrog Bertolda da ga upozorim na opasnost.
"ta si mislio, da neu videti tragove konja?"
Dinov glas bio je dubok i hrapav i verovatno bi me nasmrt uplaio da
sam ga iznenada uo za sunanog letnjeg dana. Ovako ga je ublaila
grmljavina. "Mislio si da e ih sprati kia, zar ne?"
Odmahnuh glavom, zevnuh i protegnuh se. Odgovaralo mi je to pre
borbe hoe da popria sa mnom.
"Nisam znao da e da padne kia, niti me je bilo briga da li e videti
tragove kopita."
"unjao si se. Krio."
"Boe sauvaj." Ustadoh i otresoh sa sebe seno, pitajui se sve vreme gde
je Gilf. "Putovao sam nou. Moram hitno da se sastanem sa kraljem Gilingom,
tako da sam terao konja do iznemoglosti. Da si bio budan, zamolio bih te za
hranu i smetaj, ali svetla su bila pogaena. Uao sam ovamo i sam se snaao.
Da nema neto za doruak?"
Munja opet sevnu i ja uz olakanje shvatih da ogromna glava nije odseena
od tela, ve da ju je samo provukao kroz otvor na podu senika.
"Vitez, zar ne?"
"Tako je. Ja sam ser Ejbl od Visokog srca i zahvaljujem ti se na
gostoprimstvu."
Sledea munja osvetli aku koja je letela ka mom licu. Izvukoh
Maolomca i zamahnuh u mraku ka njoj. Za odvratnim zvukom pucanja kosti
usledi bolni krik dina.
Cela tala zatresla se kada je udario u zid. Kroz dobovanje kie na trenutak
uh bat koraka. Zatim se u daljini zalupie vrata.
Pomislih da je otiao da zalei ranu ili moda uzme neko oruje. Pitanje je
bilo samo da li je zabravio vrata.
Ne, rekoh sebi i spustih se niz merdevine. U stvari, postoje dva pitanja.
Drugo glasi: kako u ga uopte pobediti?
Napolju je stajao Hrabri Bertold, negde izmeu kue i tale, utirui tapom
put kroz pljusak. Na grudima je drao neto umotano u krpe.
"Ovde sam!" viknuh i potrah ka njemu, skvasivi se do gole koe i umalo
se ne okliznuvi kada sam izaao iz tale.
Napipao me je tapom, a onda pokuao da mi preda zamotuljak.
"Traio sam vas sino. Rekli ste da ete biti u tali i ja sam svuda bockao,
ali vas nisam pronaao."
"Spavao sam u seniku." Bilo me je sramota. "Trebalo je da te se setim.
Izvini."
On me dohvati za ruku.
"Povredili ste mog gospodara?"
"Pokuao sam. Mislim da sam mu slomio kost na ruci."
"Beite onda!" Munja osvetli njegovo zgreno lice i prazne one jabuice u
kojima su nekad bile dobroudne, smee oi.
"Je li te on oslepeo?"
"Nije vano. Ubie vas!"
"Vano je. Da li je to bio on?"
"Svi to rade." Osetih paniku u njegovom glasu. "Morate da beite.
Odmah!"
"Ne. Sakrij me u kui. Najbolje u kuhinji."
Tamo se nalazilo pedest noeva, ali napravljeni po meri slabane ene koja
ga je sluila a ne Bajmira, jedva da su bili vei od mog bodea.
"Evo ga, stie", dobaci jedna od ena dok sam preturao zveckavu fioku. U
oaju epah kolac sa velikog ognjita, dovoljno velik da primi etiri vola. Na
jednom kraju bio je savijen u obliku ruke, a sa druge strane zailjen da proe
kroz meso. Ubacih taj kraj u zaareno ugljevlje, osetivi kako borbeno more
tue mojim venama iekujui oluju.
Kada je Bajmir konano upao na vrata, prepone mu se naoe u visini
mojih oiju i ja sjurih otar kraj koca u njih.
Kada se presavio, zaboh mu ga u grlo.
Da nisam odskoio u stranu, sruio bi se na mene. Izvukavi kolac,
primetih da ga je pri padu savio. Ispravih ga preko kolena.
"Je li to on?" promuca Hrabri Bertold. "To to se sruilo?"
Sve tri zaputene i mrave ene uverie ga da jeste. Dohvatih Bajmirorvu
levu izmu i ispravih mu nogu.
"Sada, kada ovako lei, ne izgleda tako velik."
"Paz'te na krv", proapta jedna od ena. "Da se ne okliznete, ser."
"Potrudiu se." Izbegavao sam taj uzavreli slap zbog svojih izama, mada
sam dolazio u iskuenje da izgazim runa, sitna stvorenja koja su plivala u
njemu.
"etiri i po koraka. Odnosno etiri i po metra, ako je korak jedan metar.
Nije na odmet znati."
Okrenuh se ka Hrabrom Bertoldu i spustih mu ruku na rame.
"Moram u Utgard, kao to sam ti sino rekao, ali vratiu se to pre. U
meuvremenu, hou da zajedno s ovim enama isee Bajmirovo telo i rei ga
se kako zna i ume. Ako drugi Angrodi pitaju..."
"Da, mome. to si stao?"
"Vetar. Vetar je u dimnjaku."
Divlji severnjak tad se oglasi, kao da me uo.
"U ovakvoj oluji? Velik je to dimnjak i u njemu uvek vlada promaja, ser."
"Moram da idem. Gilf je, izgleda, ve otiao za Valoevim oporom, mada
ih noas nisam uo. Da li je moj konj i dalje u tali?"
"Valjda jeste, ser. Bio je tamo kada sam vas traio. Tamo vam je i sedlo."
"Doi u im... doi u to pre." Zgrabih ofucani zamotuljak iz ruku
Hrabrog Bertolda, spakovah ga pod miku i ponovo izleteh na oluju.
Prisetih se da najblia uma, ona u kojoj su se sreli Gerda i Hrabri Bertold,
lei sa druge strane kue. Nastojei da mi vetar ostane s leve strane, obo sam
konja tako snano da mu voda i blato naprosto eksplodirae pod kopitima.
Munje su obasjavale debla obrasla mahovinom i ja dozvah Diziri. Nije bilo
odgovora, ali kia prestade da pada.
Pod tim ne mislim da se smirila, ve da je potpuno stala. Prestalo je da
seva i grmi, a sa lia iznad moje glave, ak i kada sam ga protresao akom, ne
spusti se vie nijedna ledena kapljica. Oko mene je i dalje vladala tama; tama
vie zelena nego crna. Sa obronka neke daleke planine ulo se zavijanje vuka.
Nastavih da jaem, preavi grgoljavi srebrni potok koji ovde, u
Jotunlandu, nije bio ni reica. Sunce se nije raalo, zvezde nisu sjale; ipak,
neto kao da je rasterivalo zelenu tamu. Iako je vazduh bio potpuno
nepomian, osim tamo gde sam ga uskovitlao svojim dahom, vetar je utao u
kronjama, dozivajui hiljade imena.
Meu njima i oba moja.
Zauzdah konja i oslunuh, podigavi se u sedlu.
"Valevejn, Vejs, Vortigern, Kjot..."
Imena koja sam uo, ona moja, nisu se ponovila. "Ivajn, Gotfrid, Ajlhart,
Palamedes, Duah, Tristan, Albreht, Karadok..."
Neko je trao ka meni - trao, saplitao se, opet trao. uo sam ga kako
die i jeca pre nego to se lie razmaklo i dozvolilo tinejderu unezverenog
pogleda i iscepane odee da me uhvati za izmu.
"Ko si ti?" upitah.
Usta mu se otvorie i zatvorie, ali iz njih dopree samo jecaji.
"Sav si prljav i, reklo bi se, nasmrt isprepadan. Juri li te neko?" Ne
prestajui da jeca, deak odmahnu glavom.
"Ovo je Elfris, zar ne?" Zastadoh tada da osmotrim okolinu. "Mora da
jeste, ali ti oigledno nisi elf. Zato si trao?" Pokazujui na svoja usta, on opet
odmahnu glavom. "Gladan si?"
Dok je klimao glavom, u oima mu se video traak nade.
"Pa, nemam nita... ekaj samo malo."
U zamotuljku Hrabrog Bertolda bila je jedna povelika vekna belog hleba i
komad sira. Prvo prelomih veknu, a onda i sir, pa dva manja dela pruih
deaku. Hleb je bio sve, sir ukusan.
"Slobodno priaj za stolom", rekoh, progutavi prvi zalogaj. "Kao deak
bih s bratom najee odmah navalio na hranu, ali u zamku vojvode Mardera
se ne jede tako. Valja prvo popriati o vremenu, lovu ili neijem novom
konju."
Ponovo upirui u svoja usta, on odmahnu glavom.
"Ne moe da govori?"
On klimnu.
Spustih se u sedlo.
"Progutaj sir i zini. Da malo pogledam." Deak me poslua.
"Jezik je na svom mestu. Pomislio sam da su ti ga odsekli." On odmahnu
glavom.
"Lord Bil mi je jednom rekao da se pravi oblik svakog bia ukae kada ga
udari vetijom leskom po licu. Moda bi uspelo i na tebi, ali nigde ne vidim
lesku. Je li ovo tvoj pravi oblik?"
On klimnu.
"Moda si tako roen?" On odmahnu glavom.
"Zna, poznat si mi odnekud." Pokuao sam da se setim deaka koga je
Modguda poslala po Puka. "Kako si se naao u Elfrisu?" On pokaza na mene.
"Ja sam te doveo?" On klimnu, i dalje uplakan.
"Upravo sada?" Odgrizoh jo jedno pare sira i razmislih o tome. "Pratio si
me od Bajmirovog imanja?" Deak odmahnu glavom.
"Ipak, ja sam te doveo?" Ponovo klimnu. Pucnuh prstima. "Tag!" Deak
radosno klimnu glavom bar deset puta. "Bio sam u Elfrisu s tobom pre mnogo
godina. Mada ne deluje tako. Koliko dugo si ovde?" On slegnu ramenima.
"Izgleda da je uvek tako. Ovde izgubi pojam o vremenu. Moda, u stvari,
ono i ne tee. Hajde da vidimo. Odvela te je kraljica." Tag uplaeno klimnu.
"Rekla je da ima neto da ti kae ili da te pita. Otili ste i nikad se niste
vratili."
Tag odmahnu glavom.
"Vratili ste se? Kada?"
Tag pokaza prstom na tlo pod svojim nogama.
"Sada?"
Tag klimnu.
"Upravo sada dolazi od nje?" Ponovo klimnu.
"Odvedi me do tog mesta, vai?"
Opet klimanje.
"Hajdemo onda!"
Pokazao je na pastuva. U pogledu mu se naziralo pitanje.
"U pravu si." Dohvatih uzde. "Bre emo jahati nego hodati, ak i kroz ove
kronje." Pustio sam ga da se popne u sedlo i smestio ga iza sebe.
"Dri se za jabuku i pokazuj na koju stranu. Biraj najkrai put."
Ponovo zaplakavi, on pokaza. Zabih pozajmljene mamuze u slabine
pastuva.
ezdeset i osma glava
U PEINI GRIFONA
***
U snu sam postao nepoznati deak koji tri preko poljane sa drugim
deacima. Uhvatili smo zeca u zamku i plakao sam zbog njegove smrti i zbog
neke neizmerne tuge koja me je ophrvala. Odrali smo ga i oistili, a onda
ispekli iznad vatrice od zapaljenog prua. Zagrcnuo sam se i sruio preko vatre.
Tu sam i skonao. eleo sam da sauvam kosti za svog psa, ali bio sam mrtav,
a pas se pridruio Divljem lovu, dok je vrelo zeje meso gorelo u mom grlu.
***
GRENGARM
***
Na suncem obasjanoj litici nije bilo nikog osim mene. Polako sam izaao iz
potoka paljivo birajui oslonac, svestan samo toga da ne elim da padnem
nazad u vodu - ni po koju cenu nisam eleo opet da se skvasim. Ipak, kada
pomislim na to vreme, najbolje se seam umora koji sam oseao. U stvari, to je
skoro jedino ega se seam.
U logoru, tamo gde smo naloili vatru i privezali hromog pastuva, kojeg
mi je poklonio lord Bil, nalazile su se krpe i flaica s uljem. Hteo sam da ih
pronaem i nauljim neobini oklop iz izvora. Seam se da sam, razgledajui ga
na suncu, primetio da je svaka peta metalna alka zlatna. Hteo sam da nauljim i
bode i Maolomca, koje sam nosio sa sobom, ali ponajvie me je brinula
Eterna. Ako je isuem iz korica i nauljim joj seivo, pojavie se avetinjski
vitezovi. Nisam znao kako to da spreim. Brinuo sam se i za korice. Bile su
zlatne i ukraene dragim kamenjem, ali morao je postojati i nekakav okvir,
najverovatnije drveni, koji je moda propao.
Duboki, moni, ukavi glas grifona zagrme iza mene: "eli li da ga vidi?
Pogledaj ka zapadu."
Umesto toga, pogledah u grifona. Zapravo se upiljih u njega. Bio je
potpuno beo, osim kljuna, kandi i prekrasnih zlatnih oiju.
"Pogledaj ka zapadu", ponovi on.
Sad ga posluah. Na zapadu su se gomilali oblaci i veliki kumulusi
zaklonili su sunce. Ali, naspram olujne tame, letelo je neto jo mranije.
"To je on. Hoe li ga potedeti?" Grifon se spusti sa svog mesta na litici,
potresavi zemlju svojom teinom. "IIi e ga unititi?"
"Ubio bih ga da mogu", rekoh. "Ali ne znam kako."
"Ne leti nita bre od mene, moda je ak sporiji. Ide li?" Orlovsko lice
zakloni mi vidik, a kande, vrsto stegnute oko kamena, podigle bi me kao
dete lutku.
Iako Ravd tokom borbe nije bio meu avetinjskim vitezovima, njegov duh
kao da je stajao kraj mene kada sam rekao: "Idem."
Grifon dostojanstveno klimnu ogromnom, stranom glavom. ekao sam,
eljan odmora i svestan da u umesto toga upravo doiveti let ivota, ali grifon
uini neto to me je iznenadilo koliko svi dogaaji u peini zajedno.
Okrenuvi se kako bi pogledao niz liticu, on viknu: "Tag!"
Tag nas je po svoj prilici posmatrao iz nekog skrovita, jer se istog asa
pojavio.
"Evo vaeg luka, ser Ejble", ree. "Tu su i strele i lem. Ostavili ste ga
ovde."
Uzeh stvari, predavi mu Maolomca i stari pojas.
"Opet moe da govori."
"Da, ser Ejble, im ste uzeli ma. ekao sam ovde i sluao ga..." Okrenuh
se i pogledah grifona.
"Da, njega. Video je da mi se ide za vama i rekao mi je da slobodno
krenem - pod uslovom da se vi ne usprotivite - ali nisam putao ni glasa. Kada
sam iznenada progovorio, znali smo da ste se dokopali maa i da je sve u redu.
Pa, mogu li da poem s vama, ser Ejble?"
"Smem li, a ne 'mogu li", rekoh, osetivi Ravdovu ruku na ramenu, iako
ga nisam video.
Jahali smo zajedno na grifonovom vratu, zagrejani njegovim belim perjem
koje nam je dosezalo do grudi. Ja sam sedeo prvi, Tag iza mene.
"Ako poivi, bie vitez", rekoh kroz lepet krila. "Posle svega, nita drugo
ti i ne preostaje."
"Znam", ree Tag. Zagrlio me je oko struka, stegnuvi me kao prilepak.
Osetio sam duh proroanstva kako se sputa na mene, duh koji se javlja
onima koji e umreti.
"Postae vitez", ponovih, znajui da Tag - deak na pragu zrelosti - u srcu
ve jeste vitez. "Ali, nita to kao vitez uradi nee se meriti s ovim. Traio si
neto od mene i posluao sam te. Sada je na mene red da traim uslugu."
"Tako je, ser Ejble." Zubi mu zacvokotae. "tagod."
"Reci: 'Uiniu sve to zatraite'."
"Uiniu sve to zatraite", ponovi on. "Samo neu skoiti." Bacio je
pogled dole, ka dalekom sivozelenom moru.
"elim da na svom titu naslika ovog grifona. Hoe li mi udovoljiti?"
"Bolje... bolje ga vi stavite, ser Ejble."
"Ne. Hoe li mi uiniti tu uslugu?"
"Da, ser Ejble. Hou."
Grifon se okrenu i pogleda nas, a onda spusti pogled ka vodi. Pogledavi
za njim, u moru ugledah Grengarma.
Grifon se, izvuenih kandi, obrui poput munje. Grengarm zaroni dublje
kreui se kao kit, ali moja strela ga ipak pogodi.
Leteli smo tik iznad vode. Ugledavi talase i osetivi njihov topli, slani
miris, zavoleh ih kao to ovek voli enu.
"Izronie da udahne", ree Grifon. Svaku re pratio je snani zamah krila
koja su nas odravala u vazduhu. "Ali ne tako skoro. Kada izroni, bie daleko
od nas."
Polako se, u irokim krugovima, vratismo u visine gde je vazduh bio
prohladan. "Neemo ga videti ako izroni po mraku", rekoh.
"Ja hou", obea nam grifon.
***
Sunce je zalazilo kada se grifon opet spustio do vode i ja, odapevi strelu,
pogodih Grengarma u vrat.
Kada je izronio trei put, sunce se ve sakrilo iza zapadnih ostrva. Nije se
vratio u vodu ve je zalepetao ogromnim crnim krilima po divljim talasima i
podigao se u vazduh kao to fazan bei od lovakog psa. Krenuvi za njim,
vinuli smo se u visine, dok su milioni zvezda ispod nas sjali poput dijamanata
prosutih po prostirci od oblaka.
Sustigli smo ga negde izmeu meseca i Valoevog zamka. Grifon i zmaj
otpoee borbu na ivot i smrt na takvoj visini da je zamak (koji zbog svojih
bletavih kula to se uzdiu sa svih est strana nepaljivom posmatrau izgleda
kao iljata zvezda) delovao mnogo vei od tamnog Mitgartra. Sa njegovih
zidina posmatrala nas je i pozdravljala gomila ljudi; na svakom prozoru videlo
se po jedno prelepo lice.
Kada su se Grengarmove kande sklopile oko grifonovog vrata, ja isukah
Eternu i preleteh sa grifona na zmaja. Vetar sa njihovih krila pevao mi je u
uima, rasprivi desetak avetinjskih vitezova oko mene poput jesenjeg lia.
Legendarno seivo zarih do balaka tamo gde mi je zabodena strela ve utrla
put i osetih kako zmaj poda mnom umire. Stravina krila se opustie, a grifon,
bezuspeno se borei sa pretekim plenom, na kraju popusti stisak. Dok smo
padali, izvukoh Eternu iz smrtonosne rane i oistih je na vetru razaslavi kapi
zmajeve krvi sva po nebu.
Na kraju je vratih u korice, pomislivi kako e, ak i kada mene vie ne
bude, ma i korice ostati zajedno.
Nakon to su utvare nestale, Grengarm okrenu stranu glavu ka meni
gracioznije od bilo kojeg drala i iroko otvori usta. Zurei mu niz drelo kao
da posmatram samu smrt, shvatio sam neke do tada skrivene stvari.
Konj se u galopu sjuri k meni, dok su ga srebrom potkovana kopita nosila
ka tlu bre od grifonovih krila. Devica koja ga je jahala pokua da me dohvati,
ali ne uspe. Za njom je, meutim, jahala jo jedna, a iza nje jo jedna,
podvriskujui od zadovoljstva dok je jurila niz zvezdano nebo i uzdama ibala
pastuva. Na kraju me ta trea s lea uhvati ispod desne ruke i postavi u sedlo
pred sebe onako kako sam ja podigao Taga dok je jo bio nem. Osvrnuh se - i
shvatih da, iako me smatraju jednim od najboljih boraca, njoj ne doseem ni
do brade.
"Zovem se Alvit!" dobaci mi devica. "Ne govorite mi svoje ime! Znamo ko
ste!"
Spustili smo se do samih oblaka, a onda nastavili kasom uz strmu planinu
od bele pare, pri emu se Alvitin beli pastuv nije ni sapleo, ni umorio. Sa vrha
te planine od oblaka ponovo se otisnuo u vazduh.
"Ovo je najlepa stvar na svetu", rekoh, uveren da e se rei, ionako
neupuene nikom, izgubiti u snanom vetru naeg trka.
Ali, Alvit ree: "Nije najlepa, ve nestvarna. Volite li dobru bitku, ser
Ejble?"
"Ne", rekoh i iskreno zavirih u svoju duu. "Borim se to bolje umem, ali
samo kada mi to ast nalae. inim sve da pobedim."
Nasmejala se i vre me uhvatila. Njen smeh bio je onaj neobini,
uzbudljivi zvuk sa neba kojeg mukarci ponekad uju, pitajui se kasnije o
emu se zapravo radilo. "Za nas je to sasvim dovoljno. Osim toga, dopadate mi
se. Da li ete nas braniti od Dinova zime i stare noi? Ako vas povedemo u
boj, da li ete se boriti?"
"Braniu vas od bilo ega", rekoh, "a ak ne morate ni da me vodite. Mene
niko ne vodi. Vodiu samog sebe i boriu se i onda kada poklekne svaki voa
koga biste mi dali."
Dok sam izgovarao poslednju re, onda se nagnu i poljubi me. Takav
poljubac nikad nisam doiveo ni pre ni posle - stegnuo mi je sve miie u
udovima i zapalio vatru ispod rebara.
Njen pastuv ubrzo se preokrenuo u vazduhu ne prestavi da galopira i ja
sam video da se Valoev zamak, umesto iznad nas, zapravo nalazi ispod.
Sledeeg trenutka, srebrne potkovice konja zazvonie po kristalnim ploama
unutranjeg dvorita.