Professional Documents
Culture Documents
Emilio Salgari - Sandokan Tigrovi Mompračema
Emilio Salgari - Sandokan Tigrovi Mompračema
SANDOKAN
TIGROVI MOMPRAEMA
Naslov originala
LE TIGRI DI MOMPRACEM
Deje novine,
Gornji Milanovac 1981.
Prevod sa italijanskog
Dragoslav Nikoli Micki
GUSARI SA MOMPRAEMA
U noi 20. decembra 1849. godine, snani uragan besneo je nad
Mompraemom, divljim ostrvom a gnezdom stranih gusara, smetenim u
Malezijskom moru na nekoliko stotina milja od zapadnih obala Bornea.
Nebom su, gonjene neodoljivim vetrom, jurile kao neosedlani konji crne
mase oblaka, iz kojih su se s vremena na vreme sruivali besni pljuskovi na
tamne ume ostrva; na moru koje je podizao vetar sudarali su se i besno lomili
ogromni talasi, meajui svoju riku sa as kratkom a as beskrajno dugom
grmljavinom.
Ni iz koliba poreanih na dnu ostrvske plae, ni sa utvrenja koja su titila
ostrva, ni sa brojnih brodova ukotvljenih iza stena, ni iz ume, ni na
uzburkanoj povrini mora, nije mogla da se opazi bilo kakva svetlost;
meutim; onaj ko je dolazio sa istoka, ako bi pogledao gore, otkrio bi na vrhu
najvie litice, koja se strmo sputala u more, dve svetle take, dva ivo
osvetljena prozora.
Ko li je u to doba i u takvoj buri bdeo na ostrvu krvavih gusara?
Iz lavirinta iskopanih rovova, nasipa, poupane ograde od kolja, raskidanih
koara punih zemlje kraj kojih se jo moglo opaziti polomljeno oruje i ljudske
kosti, uzdizala se prostrana i solidna koliba koju je na vrhu krasila velika
crvena zastava sa tigrovom glavom u sredini.
Jedna soba ovog stanita je osvetljena: zidovi su prekriveni tekim crvenim
tkaninama, somotom i brokatom velike vrednosti, ali tu i tamo zguvanim,
pokidanim i zaprljanim, dok se pod ne vidi ispod visokog sloja persijskih
tepiha protkanih zlatom, isto tako pocepanih i zaprljanih.
U sredini je sto od abonosa, sa sedefnom intarzijom i srebrnim ukrasima,
pun boca i aa od najskupljeg kristala; u uglovima se uzdiu velike police,
delom polomljene, natrpane vazama punih zlatnih narukvica, naunica,
prstenja, medaljona, skupocenih svetih predmeta, ulubljenih ili polomljenih,
bisera koji bez sumnje potiu sa uvenih lovita Cejlona, smaragda, rubina i
dijamanata koji su bletali kao mnoga mala sunca, pod svetlou jedne
pozlaene lampe koja je visila sa tavanice.
U jednom uglu se nalazio turski divan sa ponegde pokidanim resama; u
drugom harmonijum od abonosa sa oteenim dirkama: u neopisivom neredu
stajali su rasuti nerazvijeni tepisi, sjajna odea, slike koje su moda poticale od
slavnih paleta, polomljene lampe, uspravne ili oborene boce, cele ili
polomljene ae, a zatim hinduski karabini sa arabeskama, panske trube,
maevi, sablje, sekire, noevi, pitolji.
U ovoj tako udno opremljenoj sobi sedeo je jedan ovek u fotelji bez
jedne noge: visoka stasa, vitak, snane muskulature, mukih, gordih i
energinih crta lica, i udne lepote.
Duga kosa mu je padala na ramena; veoma crna brada uokvirivala je
njegovo lako preplanulo lice.
elo mu je bilo visoko, zaseneno dvema divnim obrvama povijenim u
smelom luku, a mala usta pokazivala su zube otre kao u ivotinje i blistave
kao biseri; dva kao ugljen crna oka, iji je plamen opinjavao, gorela su i pred
njime se obarao svaki drugi pogled.
Sedeo je nekoliko minuta pogleda uprtog u lampu, aka nervozno stisnutih
na drau bogate sablje koja mu je visila o irokoj traci od crvene svile i koja je
bila uvijena oko kazake od plavog somota sa zlatnim resama.
Jedan strani udar koji je iz temelja potresao kolibu prenuo ga je iz ove
nepokretnosti. Zabacio je unazad dugu i kovrdavu kosu, stavio na glavu
turban ukraen divnim dijamantom, velikim kao orah, i naglo je podigao
pogled u kome je moglo da se proita neto mrano i pretee.
Pono je promrmljao je. Pono je a on se jo nije vratio.
Lagano je ispio au punu tenosti boje ambre, zatim je otvorio vrata i
vrstim korakom se uputio kroz aneve koji su titili kolibu, da bi se
zaustavio na rubu velike litice u ijem je podnoju besno rikalo more.
Stajao je nekoliko minuta skrtenih ruku, vrst kao stena na kojoj se
nalazio, eljno udiui dah bure i pogledajui na uzburkano more; zatim se
lagano povukao, vratio u kolibu i stao ispred harmonijuma.
Kakav kontrast! povikao je. Napolju je uragan, a ovde sam ja! Ko je
straniji?
Preao je prstima po klavijaturi izvlaei brze zvukove koji su u sebi imali
neeg udnog, divljeg, a zatim je usporio sve dok se nisu izgubili u grmljavini i
zviduku vetra.
Najednom je ivo okrenuo glavu prema vratima koja je ostavio
poluotvorena. Stajao je jedan asak oekujui, povijen unapred, nauljenih
uiju, a zatim je brzo iziao i krenuo ka ivici stene.
U kratkom blesku jedne munje video je mali brod sa skoro sputenim
jedrima kako ulazi u zaliv i smeta se izmeu ukotvljenih laa.
Na ovek je prineo usnama zvidaljku od zlata i tri puta otro zazvidao;
trenutak kasnije otri zviduk mu je odgovorio.
On je promrmljao je veoma uzbuen. Ve je krajnje vreme!
Pet minuta kasnije jedno ljudsko bie, uvijeno u iroki ogrta sa kojeg se
cedila voda, ukazalo se pred kolibom.
Janee! povikao je ovek sa turbanom grlei ga.
Sandokane! odgovorio je pridolica sa jasno izraenim stranakim
akcentom. Brr! Kakva paklena no, pobratime moj.
Hodi!
Brzo su proli kroz rovove i uli u osvetljenu sobu, zatvarajui vrata.
Poto je napunio dve ae i jednu pruio strancu, koji se oslobodio ogrtaa
i karabina, Sandokan mu se srdano obratio:
Pij, dobri moj Janee.
U tvoje zdravlje, Sandokane!
U tvoje!
Ispraznili su ae i seli za sto.
Pridolica je bio ovek od svojih trideset tri ili trideset etiri godine, neto
malo stariji od svog druga. Bio je srednjeg rasta, veoma snaan, izuzetno bele
koe, pravilnih crta lica, sivih, lukavih oiju, podrugljivih i tankih usana, to je
bio znak gvozdene volje. Na prvi pogled se primeivalo da je bio ne samo
Evropejac ve da je morao da pripada nekoj sredozemnoj rasi.
Pa dobro, Janee, upitao je Sandokan sa izvesnim uzbuenjem jesi li
video devojku zlatne kose?
Ne, ali znam ono to si hteo da dozna.
Zar nisi iao u Labuan?
Da, ali shvatie da se na obalama, koje nadgledaju engleske krstarice,
teko iskrcavaju ljudi nae vrste.
Priaj mi o toj devojci. Ko je ona?
Rei u ti da je to arobno lepa osoba, toliko lepa da je kadra da opini i
najstranijeg gusara.
Ah! povikao je Sandokan.
Rekli su mi da ima kosu kao zlato, oi plavlje od mora, pt belu kao
alabaster. Znam da je Alamba, jedna od naih najdivnijih gusara, video jedne
veeri kako eta kroz umu na ostrvu i bio je toliko pogoen tom lepotom da
je zaustavio svoj brod ne bi li je bolje osmotrio, po cenu da ga unite engleske
krstarice.
Ali ija je?
Neki kau da je kerka jednog koloniste, drugi nekog lorda, a trei, opet,
nita manje nego da je neaka guvernera Labuana.
udno bie... promrmljao je Sandokan, steui rukama elo.
I onda?... upitao je Jane.
Gusar nije odgovorio. Naglo je ustao obuzet velikim uzbuenjem priao
harmonijumu i preleteo prstima po klavijaturi.
Jane se samo osmehnuo i, poto je sa jednog eksera skinuo staru
mandolinu, poeo da upka po icama, govorei:
Zasvirajmo malo.
Tek to je poeo da svira jednu portugalsku pesmicu, kad vide Sandokana
kako se ivo pribliava stolu i rukama se odupire o njega takvom snagom da se
ovaj skoro povio.
To vie nije bio onaj isti ovek od malopre: njegovo elo je bilo smraeno i
namrteno, oi su mu turobno sjale, njegove usne, koje su se povukle, otkrile
su zube grevito stisnute, njegovi udovi su drhtali. U tom asu bio je to strani
voa divljih gusara sa Mompraema, ovek koji je ve deset godina krvavio
malezijske obale, koji je svuda vodio krvave bitke, ovek koji je izvanrednom
smelou i neukrotivom hrabrou zasluio nadimak Tigar od Malezije.
Janee povikao je glasom koji vie nije imao nieg ljudskog. ta
Englezi rade u Labuanu?
Utvruju se mirno je odgovorio Evropljanin.
Moda pletu neto protiv mene?
To verujem.
Ah! Ti to veruje? Neka se usude da podignu ma i jedan prst protiv mog
Mompraema! Reci im neka pokuaju da izazovu gusare u njihovom gnezdu!
Tigar e ih unititi sve do poslednjeg i ispie svu njihovu krv. Reci mi ta
govore o meni?
Da je doao as da zavre sa jednim tako hrabrim gusarom.
A da li me mnogo mrze?
Toliko da bi pristali da izgube sve svoje brodove samo da te obese.
Ah!
Moda sumnja? Pobratime moj, ve mnogo godina ti im zadaje sve
vee muke. Sve obale nose tragove tvojih upada; sva sela i sve gradove si
napao i opljakao; sva holandska, panska i engleska utvrena pogoena su
tvojim granatama, a morsko dno je naikano brodovima koje si potopio.
To je istina, ali ko je kriv za to? Zar beli ljudi nisu bili neumoljivi u
pogledu mene? Zar me nisu liili prestola pod izgovorom da sam postajao
isuvie moan? Zar nisu ubili moju majku, moju brau i moje sestre, da bi
unitili moje potomstvo? Kakvo sam zlo ja njima uinio? Bela rasa nije nikad
trpela od mene, pa ipak hoe da me zgazi. Sada ih ja mrzim, bilo da su panci
ili Holanani, Englezi ili Portugalci tvoji sunarodnici, ja ih proklinjem i
strano u im se osvetiti. Zakleo sam se nad leevima moje porodice i ispuniu
zakletvu! Ako sam bio nemilosrdan prema mojim neprijateljima, poneki glas
e se dii da kae da sam ponekad bio i velikoduan.
Ne jedan, ve sto, hiljade glasova mogu da kau da si slabima bio ak i
suvie velikoduan ree Janez. Mogu to da kau sve one ene koje su pale
pod tvoju vlast, da si ih odveo, po cenu da te krstarice poalju na morsko dno,
do vrata belih ljudi; mogu to da kau nejaka plemena koja si branio od
progona monih, siromani mornari koji su izgubili svoje brodove u burama i
koje si ti spasao iz talasa i obasuo poklonima, i stotinu, hiljadu drugih koji e
se uvek seati tvojih dobroinstava, o Sandokane! Ali reci mi sada, pobratime
moj, kakvu e odluku da donese?
Tigar od Malezije nije odgovorio. Poeo je da koraa prostorijom
prekrtenih ruku i glave oborene na grudi. Na ta li je mislio ovaj strani
ovek? Iako ga je znao dugo vremena, Portugalac Janez, to nije mogao da
odgonetne.
Sandokane, ree posle nekoliko minuta na ta misli?
Tigar je stao gledajui ga, ali jo ne odgovarae.
Da li te uznemiruje neka misao? Ponovo ree Janez.
Bah! Reklo bi se da te mui to te Englezi toliko mrze.
I ovaj put gusar nije progovorio.
Portugalac je ustao, upalio cigaretu i uputio se prema jednim vratima koja
su skrivali tepisi, govorei:
Laku no, pobratime moj.
Sandokan se prenuo na ove rei i jednim pokretom zaustavio Portugalca,
rekavi:
Jednu re, Janee.
Govori, dakle.
Da li zna da hou da odem u Labuan?
Ti!... U Labuan!...
Zato se toliko udi?
Zato to si isuvie smeo i to bi poinio neku glupost u gnezdu tvojih
smrtnih neprijatelja.
Sandokan ga je pogledao oima iz kojih je izbijao plamen i izbacio neku
vrstu muklog reanja.
Brate moj, nastavio je Portugalac ne izazivaj sudbinu isuvie. Budi
paljiv! Pohlepna Engleska je bacila oko na na Mompraem i moda samo
eka tvoju smrt da se baci na tvoje tigrove i uniti ih. Budi oprezan jer sam
video jednu krstaricu uperenih topova, punu naoruanih ljudi, kako skitara po
naim vodama, a to je lav koji ne eka nita drugo do plen.
Ali e sresti Tigra! povikao je Sandokan steui pesnice i podrhtavajui
od glave do pete.
Da, sree ga i moda e ga Tigar u borbi savladati, ali e njegov smrtni
krik da dopre do obala Labuana i drugi e se pokrenuti protiv tebe. Umree
mnogi lavovi, jer ti si jak i straan, ali e umreti i Tigar!
Ja...
Sandokan je poskoio unapred sa rukama zgrenim od besa, goruih oiju,
aka stegnutih kao da steu oruje. Bio je to trenutak: seo je zatim za sto, ispio
jednim gutljajem oljicu koja je stajala puna i rekao savreno mirnim glasom:
U pravu si, Jane, pa ipak u sutra otii u Labuan. Neka neodoljiva sila
me gura prema tim obalama, a jedan glas mi apue da treba da odem da vidim
devojku zlatne kose, da treba...
Sandokane!...
uti, pobratime moj: poimo na spavanje.
OKRUTNOST I VELIKODUNOST
Sutradan, nekoliko asova po izlasku sunca, Sandokan je iziao iz kolibe
spreman da preduzme smeli poduhvat.
Bio je obuen za borbu: nosio je duge izme od crvene koe, njegove
omiljene boje, na sebi je imao sjajnu kazaku od somota, takoe crvenog,
ukraenu vezom i resama, i duge akire od plave svile. O vratu je nosio
skupoceni, izrezbareni hinduski karabin duge cevi, o pojasu teku sablju sa
drakom od masivnog zlata, a uz to kriss, no zmijolikog seiva premazanog
otrovom, koji je toliko drag narodu Malezije.
On se naas zaustavio na ivici velike litice, prelazei svojim orlovskim
pogledom po morskoj povrini, koja je postala glatka i sjajna kao ogledalo;
najzad ga zaustavio u pravcu istoka.
Tamo je promrmljao je posle nekoliko trenutaka razmiljanja. udna
sudbino, koja me gura tamo, reci mi da li e biti kobna! Reci mi da li e ta
ena plavih oiju i zlatne kose, koja svake noi remeti moje snove, biti moja
propast!...
Zatresao je glavom kao da hoe da otera runu misao, a zatim je laganim
koracima siao uskim stepenicama koje su vodile na obalu.
Jedan ovek ga je dole ekao: bio je to Jane.
Sve je spremno ree ovaj. Naredio sam da se pripreme dva najbolja
broda iz nae flote i da se pojaaju dvama velikim topovima za ruenje zidova.
A ljudi?
Sve bande su postrojene na obali sa njihovim voama. Ima samo da
odabere najbolje.
Hvala, Janee.
Ne zahvaljuj mi, Sandokane; moda sam pripremio tvoju propast.
Ne strahuj, brate moj; granate me se plae.
Budi oprezan, veoma oprezan.
Biu i obeavam da u se im budem video tu devojku vratiti ovamo.
Prokleta ena! Zadavio bih toga gusara koji je prvi ugledao i koji ti je o
njoj govorio.
Doi, Janee.
Poto su preli preko jedne zaravni koju su branila velika utvrenja i koja
je bila naoruana velikim topovima, zatim preko nasipa i kroz duboke rovove,
stigli su na obalu zaliva u ijem su se sreditu ljuljali jedrenjaci, dvanaest ili
petnaest njih, koji su se zvali prahosi.
Ispred dugog niza koliba i solidnih graevina, koje su izgleda bile skladite,
stajalo je tri stotine ljudi u savrenom poretku, oekujui da se na prvu
komandu bace, kao legija demona, na brodove i poseju strah po svim
malezijskim morima.
Kakvi ljudi i kakvi tipovi!
Bilo je tu Maleana, dosta niskog rasta, snanih i okretnih kao majmuni,
lica koatih i etvrtastih, tamne puti, ljudi poznatih po svojoj smelosti i
okrutnosti; Batiasa, jo tamnije puti, poznatih po svojoj strasti ljudskom mesu,
mada su bili iz drutva koje je relativno brzo napredovalo, sa oblinjeg ostrva
Bornea, visoka rasta, lepih crta, poznatih po svojim pokoljima zbog kojih su
dobili naziv glavosee; Sijamaca, romboidnog lica i oiju ukastog
odbljeska; Koinineza, ute boje i glave ukraene velikim perinom, i zatim
Hindusa, Bugiza, Javanaca, i najzad Negritosa, sa ogromnim glavama i
odvratnim crtama lica.
Na pojavu Tigra od Malezije jedan drhtaj je potresao dugu kolonu gusara;
inilo se da su se sve oi zapalile dok su se sve ruke ovile oko oruja.
Sandokan je uputio pogled zadovoljstva svojim tigrovima, kako je voleo da
ih zove, i rekao:
Patane, istupi.
Jedan Maleanin veoma visokog rasta, snanih udova, maslinaste boje,
obuen u jednostavnu crvenu suknjicu, ukraenu sa nekoliko pera, pribliio se
ljuljajui se, to je osobina ljudi sa mora.
Koliko ljudi broji tvoja banda? upitao je.
Pedeset, Tigre od Malezije.
Jesu li svi dobri?
Svi su edni krvi.
Ukrcaj ih na dva prahosa, a polovinu ustupi Javancu iro-Batolu.
A da li to ide?...
Sandokan mu je uputio pogled od kojeg je nerazumnik zadrhtao, iako je
bio od onih ljudi koji se smeju mitraljezu.
Posluaj, i ni rei ako eli da ivi ree mu Sandokan.
Maleanin se brzo udaljio, vukui za sobom svoju bandu koja je bila
sastavljena od bezumno hrabrih ljudi i koja ne bi oklevala da, na jedan
Sandokanov mig, opljaka Muhamedov grob, iako su svi bili muhamedanci.
Hodi, Jane ree Sandokan kada je video da su se ljudi ukrcali.
Upravo su silazili obalom kada ih je sustigao jedan runi crnac ogromne
glave, neproporcionalnih ruku i nogu, pravi primerak onih stranih negritosa
koji se sreu u unutranjosti skoro svih malezijskih ostrva.
ta hoe i odakle dolazi, Kili-Dalu? upitao ga je Jane.
Dolazim sa june obale odgovorio je negrito, sav zadihan.
I ta nam donosi?
Dobru novost, beli voo; video sam jednu dunku, prilino veliku, kako
jedri prema ostrvima Romades.
Je li bila natovarena? upitao je Sandokan.
Da, Tigre.
U redu je; kroz tri asa bie u mojoj vlasti.
A zatim e otii u Labuan?
Pravo tamo, Jane.
Zaustavili su se pred jednim raskonim i vitkim amcem u kome su bila
etiri Maleanina.
Zbogom, brate ree Sandokan grlei Janea.
Zbogom, Sandokane. Pazi da ne poini neku ludost.
Ne boj se; biu razborit.
Zbogom, i neka te tvoja dobra zvezda titi.
Sandokan je skoio u amac i posle nekoliko zaveslaja stigao do brodova
koji su razvijali svoja ogromna jedra. Sa obale se zauo snaan povik:
iveo malezijski Tigar!
Polazimo zapovedio je gusar okreui se dvema posadama.
Kotve su izvukli demoni maslinaste i prljavo-ute boje, i dva broda, poto
su nainila dva okreta, vinula su se na otvoreno more, sekui plave talase
Malezijskog mora.
Kojim pravcem? upitao je Sabau Sandokana, koji je preuzeo komandu
nad veim brodom.
Ovaj se okrenuo posadama i povikao:
Tigrovi, otvorite dobro oi; treba da opljakamo jednu dunku.
Vetar je bio pogodan, duvao je sa jugozapada, a more, lek malo uzburkano,
nije prualo otpor brodovima koji su za kratko vreme dostigli brzinu od
dvanaest vorova u to je bila brzina koju ba ne dostiu jedrenjaci, ali koja nije
nita izuzetno za malezijske brodove koji imaju ogromna jedra a uzane i lake
trupove.
Dva broda sa kojima je Tigar preduzeo smelu ekspediciju nisu bili pravi
prahosi, koji su obino mali i nemaju most.
Sandokan i Jane, kojima u pogledu pomorskih vetina nije bilo ravnih u
itavoj Maleziji, prepravili su sve svoje jedrenjake tako da su mogli sa
uspehom da napadnu sve brodove koje su gonili.
Oni su zadrali ogromna jedra ija je duina dostizala etrdeset metara, sa
isto tako velikim ali elastinim jarbolima; konopci za manevrisanje bili su od
vlakana izvesnih biljaka i palmi, ali otporniji i laki od sve uadi koja se mogla
nai, osim toga, poveali su dimenzije trupova, kobilicama dali vitkiji oblik, a
pramcu postojanu vrstinu.
Dva prahosa nalazila su se jo dosta daleko od ostrvlja Romades, prema
kojima je, pretpostavljalo se, jedrila dunka koju je bio opazio Kili-Dalu; kada
se pronela vest o prisustvu ovog broda te su se gusari odmah dali na posao
pripremajui se za bitku.
etiri topa, od kojih dva velika za ruenje zidova, bili su najbriljivije
napunjeni; na mostu je bio naslagan veliki broj granata i runih bombi, zatim
puaka, sekira, sablji za bitku prsa u prsa, kao i aklji koje se bacaju na
neprijateljski brod ne bi li se ovaj privukao i na taj nain omoguilo prelaenje
i borba izbliza.
Kada su sve to zavrili, ovi demoni, iji su pogledi goreli, dali su se u
posmatranje; ko na grudobranu, ko na uadi, a ko jaui na motkama, svi eljni
da otkriju dunku koja je obeavala bogatu pljaku. Takvi brodovi obino
stiu iz Kineskih luka.
Izgledalo je da i Sandokana obuzimaju udnja i nemir njegovih ljudi.
Nervoznim korakom iao je od krme do pramca, ispitujui beskrajno vodeno
prostranstvo i besno steui drak svoje sjajne sablje.
U deset asova ujutru Mompraem je iezao iza horizonta, ali je more jo
uvek bilo pusto.
Ni grebena na vidiku, ni traka dima koji bi oznaio prisustvo parobroda,
nijedne bele take koja bi pokazala da je kakav jedrenjak u blizini.
Nestrpljenje je poinjalo da osvaja posade dvaju brodova; ljudi su se peli i
silazili sa brodske opreme proklinjui, premetali puke, sevali blistavim i
otrovnim otricama svojih krissova i sabalja.
Najednom, malo iza podneva, sa vrha glavnog jarbola zauo se povik:
Hej! Gledaj tamo, u zavetrini!
Sandokan je prekinuo svoju etnju, bacio brz pogled na most svoga broda,
zatim na drugi kojim je komandovao iro-Batol, a onda naredio:
Tigrovi! Na svoja borna mesta!
Samo to je to rekao, a gusari koji su se uzverali uz jarbole, sioe na
palubu i zauzee svoja mesta.
Morski Paue, ree Sandokan okreui se oveku koji je ostao na
osmatranici na jarbolu. ta vidi?
Jedro, Tigre.
Je li to dunka?
To je jedro dunke, ne varam se.
Vie bih voleo da je to brod Evropejaca mrmljao je Sandokan, mrtei
elo. Ne mrzim uopte ljude Nebeskog Carstva. Ali ko zna!... Zatim je
nastavio sa etnjom i nije vie govorio.
Prolo je pola asa. Za to vreme dva prahosa su prela pet vorova, a zatim
se ponovo zauo glas Morskog Pauka.
Kapetane, to je dunka! povikao je. Pazite, ugledala nas je i sada
skree.
Ah! povikao je Sandokan. Hej! iro-Batole, manevrii tako da ih
sprei da pobegnu.
Trenutak kasnije dva broda su se odvojila i, poto su opisala veliki
polukrug, pola razvijenih jedara prema trgovakom brodu.
Bio je to jedan od onih tekih brodova koji se nazivaju dunkama,
zdepastog oblika i sumnjive postojanosti, koji su upotrebljavaju u kineskim
morima.
Tek to je opazio prisustvo ovih sumnjivih brodova, protiv kojih nije
mogao da se bori brzinom, trgovaki brod se zaustavio istiui veliku zastavu.
Videvi ovaj znak Sandokan je ustuknuo.
Zastava rade Bruka, istrebitelja gusara! povikao je sa neshvatljivom
mrnjom. Tigrovi! U borbu prsa u prsa!
U napad!...
Straan i divlji urlik se zauo iz grla posade; njoj nije bila nepoznata pria o
Englezu Demsu Bruku, koji je poslao rada od Saravaka, bezdunom
gusarskom neprijatelju pod ijim su udarcima mnogi od njih pali.
Patan se jednim skokom naao kraj topa na pramcu, dok su drugi
usmeravali drugi top i punili karabine.
Treba li da ponem? upitao je Sandokana.
Da, ali da tvoja kugla ne ode uzalud.
U redu.
Najednom je odjeknula detonacija sa palube Dunke i jedna granata maloga
kalibra, otro zvidei, prola je kroz jedra.
Patan se povio nad svojim topom i opalio. Rezultat je odmah usledio:
glavni jarbol dunke, koji je bio preseen u osnovi, snano se zaljuljao unapred
i unazad i pao na palubu sa svim jedrima i uadima.
Na palubi nesrenog broda videlo se kako tre ljudi pored ograde, a zatim
nestaju.
Gledaj, Patane! povikao je Morski Pauk.
Jedan mali amac, na koji se ukrcalo est ljudi, odbio se od dunke i beao
prema ostrvima Romades.
Ah! povikao je Sandokan besno. Kakvi su to ljudi koji bee umesto
da se bore! Patane, otvori vatru na te kukavice!
Maleanin je po povrini vode osuo pravi mitraljeski pljusak koji je
potopio amac i kao munjom oinuo sve one koji su bili u njemu.
Bravo, Patane povikao je Sandokan. A sada sravni taj brod kao to si
amac, jer na njemu vidim jo uvek brojnu posadu. Zatim emo ga poslati na
opravku u radina brodogradilita, ukoliko ih ima!
Dva gusarska broda zapoee paklenu muziku hitajui ulad, granate i kiu
kartea protiv jadnog broda, lomei mu jarbol, ruei ogradu i bokove, sekui
manevarsku uad i ubijajui mornare koji su se oajno branili pucajui iz
puaka.
Bravo! povikao je Sandokan koji se divio hrabrosti ovo malo ljudi koji
su ostali na dunki. Pucajte, jo pucajte na nas! Dostojni ste da se borite
protiv malezijskog Tigra!
Dva gusarska broda, ovijena gustim oblacima dima iz kojih je bljeskala
svetlost, za kratko vreme su se nala pod bokovima dunke.
U napad, tigrovi! zagrmeo je strani gusar.
On se povukao sav u sebe, kao tigar koji se priprema da skoi na rtvu. I
ve je nainio pokret, ali ga je jedna snana ruka zadrala.
Okrenuo se izbacujui urlik besa, ali je ovek koji se usudio da ga zaustavi
skoio pred njega, zaklanjajui ga sopstvenim telom.
Ti, Morski Paue! povikao je Sandokan podiui sablju na njega.
Ba u tom trenutku odjeknuo je pucanj puke koji je dolazio sa dunke i
jadni Pauk je pao na most pokoen.
Ah! Hvala, moj tigre ree Sandokan. Hteo si da me spase!
Bacio se zatim unapred kao ranjeni bik i hvatajui se za grotlo jednoga topa
uspuzao se na most dunke i sunovratio meu borce sa onom ludom smelou
kojoj su se svi divili.
itava posada trgovakog broda bacila se da mu preprei put.
K meni, tigrovi! povikao je obarajui dvojicu udarima sablje.
Deset ili dvanaest gusara, verui se kao majmuni po uetima i preskaui
ograde, bacie se na palubu, dok je drugi brod dobacivao aklje za privlaenje.
Predajte se! povikao je Tigar mornarima dunke.
Sedam ili osam ljudi koji su jo bili u ivotu, videi i druge gusare kako
osvajaju gornju palubu, pobacae oruje.
Tigar je podigao ruku prema istoku, a zatim je povikao metalnim glasom
koji je podrhtavao:
Tigrovi, u Labuan! U Labuan!
KRSTARICA
Poto su napustili opustoenu dunku, koja ipak nije bila u opasnosti da
potone, bar u tom trenutku, dva pljakaka broda uzee kurs prema Labuanu,
ostrvu na kome je ivela devojka zlatne kose, koju je Sandokan po svaku cenu
eleo da vidi.
Tek to je pala no, dva broda su smanjila svoja velika jedra da bi se
obezbedila od iznenadnih udaraca vetra i pribliila se jedan drugom da se ne
izgube iz vida i da eventualno jedan drugom priteknu u pomo.
Oko ponoi, u trenutku kada su prolazili pored Tri Ostrva, koja su u stvari
predstrae Labuana, Sandokan se pojavio na mostu.
Jo uvek je bio veoma uzbuen. Poeo je da eta od pramca do krme,
prekrtenih ruku, utonuo u mir. S vremena na vreme se zaustavljao da ispita
crnu povrinu mora, prilazio ogradi da bi imao to bolji vidik, a zatim se
povijao i oslukivao. ta je to pokuavao da uje? Moda brundanje kakve
maine koje bi oznailo prisutnost neke krstarice, ili um talasa koji se lome o
obale Labuana?
U tri ujutru, kada su zvezde poele da blede, Sandokan je povikao:
Labuan!
I zaista prema istoku, tamo gde se more spajalo sa horizontom, nejasno se
ukazala jedna tanka tamna linija.
Labuan ponovio je gusar, odahnuvi kao da mu je spao veliki teret koji
mu je pritiskao srce.
Treba li i dalje ii napred? upitao je Patan.
Da odgovorio je Tigar. Ui emo u reicu koju ve poznaje.
Komanda je bila preneta iro-Batolu i dva broda su se u tiini uputila
prema uenom ostrvu.
Labuan, ija povrina nije prelazila sto esnaest kvadratnih kilometara, nije
u to vreme bio vana pomorska stanica kakva je danas. Okupiran 1847. godine
od ser Rodnija Mandija, komandanta Irisa, po nareenju engleske vlade koja
je ciljala na to da ugui gusarstvo, u to vreme nije brojao vie od hiljadu
stanovnika, skoro svih Maleana i moda dve stotine belaca.
Tada su Englezi podigli tvravu kojoj su dali ime Viktorija, snabdevi je
izvesnim utvrenjima ne bi li spreili gusare sa Mompraema da je razore, jer
su ovi vie puta opustoili obalu. Ostatak ostrva je bio prekriven gustim
umama koje su jo uvek nastanjivali tigrovi i samo sa ponekom farmom na
visoravnima i u dolinama.
Poto su se dva prahosa pribliila obali ostrva na nekoliko milja, uvukla su
se tiho u jednu malu reicu ije su obale bile pokrivene bogatom vegetacijom,
potom su prela jo est ili sedam stotina metara i ukotvila su se pod tamnom
senkom velikog drvea.
Ako bi neka krstarica pretraivala obalu, ne bi mogla da ih otkrije, niti
oekuje prisustvo gusara, skrivenih kao tigrovi indijskog Sanderabada.
Poto je oko podne poslao dvojicu ljudi na izvor reice a drugu dvojicu u
ume da ne bi bio iznenaen, Sandokan se iskrcao, naoruan karabinom i
praen Patanom.
TIGROVI I LEOPARDI
Za manje od deset minuta dva gusara su stigla na obalu reice. Svi njihovi
ljudi su bili na palubama i sputali jedra.
ta se dogaa? upitao je Sandokan, skaui na most.
Napadnuti smo, kapetane ree iro-Batol. Jedna krstarica nam je
prepreila put na uu reke.
Na est stotina metara od obale, jedan veliki bojni brod, nosivosti preko
hiljadu pet stotina tona i mono naoruan, plovio je smanjenom parom,
zatvarajui put sa zapada.
Na njegovom mostu se ulo brujanje doboa koji su pozivali ljude na
njihova borna mesta, i komande oficira.
Sandokan je mirno gledao tog stranog neprijatelja, i umesto da se uplai
od njegove veliine, brojnih topova i posade tri ili etiri puta vee od njegove,
on je zagrmeo:
Tigrovi, na vesla!
Gusari su se sunovratili pod most i epali vesla, dok su artiljerci punili
topove.
Sad je red na nas dvoje, prokleti brode ree Sandokan kada vide kako
su njegova dva broda poletela kao strele, gonjena veslima.
Odmah zatim je planuo pucanj na mostu krstarice i granata velikog kalibra
je prozvidala izmeu jarbola prahosa.
Patane! povikao je Sandokan. Na svoj top!
Maleanin, jedan od najboljih artiljeraca kojim moe da se pohvali
gusarstvo, otvorio je vatru. Projektil se udaljio zvidei i polomio motku na
kojoj je bila zastava.
Umesto da uzvrati ratni brod je nainio zaokret i postavio se bokom, a iz
njegovih su otvora izronile cevi pola tuceta topova.
Bednie! grmnuo je pokazujui neprijatelju pesnicu.
Kukavice, bei, ali u te stii!
Jednim zvidukom je pozvao svoje ljude na palubu.
Brzo podignite barikade ispred topova, a zatim napred!
Za tren oka na pramcu oba broda bilo je nagomilano rezervno drvee, stari
demontirani topovi i otpaci svake vrste; sve je to obrazovalo vrstu barikadu.
Dvadeset najsnanijih ljudi otilo je za vesla, a ostali su se smestili iza
barikade steui u rukama karabine a meu zubima noeve koji su bleskali pod
drhtavim usnama.
Napred! komandovao je Tigar.
Krstarica se zaustavila u povlaenju i sada se pribliavala sa smanjenom
parom, bljujui bujice crnog dima.
Vatra bez prekida! povikao je Tigar.
Sa obe strane je ponovo zapoela paklena muzika, pa je hitac odgovarao
hicu, metak metku, karte karteu.
Tri broda, odluna da podlegnu ali da ne odstupe, nisu se skoro vie videla
obavijena ogromnim oblakom od dima, ali su i dalje rikale sa jednakim besom
i blesak je smenjivao blesak, detonacija detonaciju.
Strana bitka je trajala dvadeset minuta, a zatim se krstarica povukla jedno
est stotina koraka da bi izbegla spajanje sa gusarskim brodovima.
Sandokan ipak nije eleo da popusti. Obarajui strahovitim udarcima ljude
koji su ga okruavali, nagnuo se nad top koji je bio napunjen, nanianio i
opalio.
Nekoliko sekundi zatim glavni jarbol krstarice, preseen u korenu, sruio
se u more zajedno sa onima koji su bili u izviakim korpama i na krstovima.
Dok se bojni brod zaustavljao da spase svoje ljude koji su se davili,
Sandokan je to iskoristio da na svoj brod prebaci posadu iro-Batola.
A sada na obalu, i to hitro! zagrmeo je. Gusari su odmah epali vesla i
koristei neaktivnost bojnog broda udaljili se brzo beei u reicu.
Bilo je i vreme! Jadni brod, u koji je prodirala voda sa svih strana, i pored
epova u urbi stavljenih u rupe koje su nainile granate sa krstarice, tonuo je
lagano.
Sandokan je stao za krmu, upravio brod prema oblinjoj obali i nasukao ga
na jedan peani sprud.
Tek to su gusari videli da je prola opasnost od potapanja, provalili su na
palubu kao krdo izgladnelih tigrova, sa orujem u rukama, sa licima zgrenim
od besa, spremili da ponovo ponu borbu sa istom estinom i odlunou.
Sandokan ih je zaustavio jednim pokretom, a zatim rekao, gledajui
asovnik koji je nosio u pojasu:
est sati je: kroz dva asa e sunce zai i mrak e se spustiti na more.
Neka se svi ivo bace na posao da bi brod, u pono bio spreman da isplovi na
more.
Hoemo li da napadnemo krstaricu? upitali su gusari besno maui
orujem.
To vam ne obeavam, ali vam se kunem da e ubrzo doi dan kada emo
osvetiti poraz. Mi emo razviti nau zastavu na utvrenjima Viktorije.
iveo Tigar! urlali su gusari.
Tiina! zagrmeo je Sandokan. Neka pou dva oveka na ue reice
da uhode krstaricu, a druga dvojica u ume da bismo izbegli da nas iznenade.
Zatim se pobrinimo za ranjene, a onda svi na posao.
Dok su se gusari urili da previju svoje ranjene drugove, Sandokan se
uputio na pramac i ostao nekoliko trenutaka posmatrajui zaliv ije se vodeno
ogledalo moglo opaziti meu umskim procepima.
Bez sumnje je pokuavao da otkrije krstaricu, ali je izgledalo da se ova ne
usuuje da se isuvie priblii obali, plaei se moda da se ne nasue na brojne
peane sprudove. Seo je zatim na top i pozvao Sabau.
Malo nas je, Sabau, da bismo se suprotstavili posadi krstarice, a zatim,
kako da odgovorimo na njihovu artiljeriju? Na brod vie nije u stanju da
podnese jo jednu bitku.
To je istina, voo.
Strpljenje za sada; dan osvete e ubrzo doi.
Dok su dvojica voa askali, njihovi ljudi su radili sa grozniavom
upornou. Svi su bili vrsni mornari i meu njima nije nedostajalo ni stolara ni
tesara.
Za samo etiri asa podigli su dva nova jarbola, obnovili ogradu, zapuili
sve rupe i zamenili uad, jer su imali u izobilju eksera, vlakana, lanaca i uadi.
U deset asova, brod ne samo da je mogao da isplovi na more ve i da stupi
u novu bitku, jer su bile podignute ak i barikade od drvenih oblica, da zatite
topove.
Za vreme ova etiri asa nije se ukazao u zalivu nijedan amac sa krstarice.
Oko jedanaest asova Sandokan je, poto je odluio da isplovi, naredio da se
pozovu ljudi koji su straarili na uu reke...
Zatim, okreui se prema Sabau, ree:
Polazimo.
Odmah je petnaest ljudi silo na obalu i snano porinulo Prahos u reku.
Neka se niko ne usudi da progovori ree Sandokan zapovednikim
glasom. Ali dobro otvorite oi i drite spremno oruje. Mi upravo igramo
stranu igru.
Tama je pogodovala njihovom bekstvu. Nije bilo ak ni meseca niti ijedne
zvezde, a ni one lake svetlosti kojom zrae oblaci kada ih trak noi odozgo
obasja. Duboka tiina, tek malo naruavana lakim uborom vode, vladala je u
tom malom vodenom toku. Nije se uo ni um lia jer nije bilo ni daka vetra
pod tamnim lukovima ovih ogromnih biljki; a ni na mostu broda se nije uo
bilo kakav apat.
Brod je ubrzao svoj hod, pratei vijuganje reice. Sreno su savladali
prepreku, prolazei izmeu peanih sprudova i stena, a onda su preli mali
zaliv i tiho uplovili u more.
A ratni brod? upitao je Sandokan, skaui na noge.
Eno ga tamo, na pola milje od nas odgovorio je Sabau.
Njihov brod se ve bio udaljio pet ili est stotina koraka od zaliva i
pripremao se da isplovi na otvoreno more, kada se na krmi, u vodenoj brazdi
koju je za sobom ostavljao, pojavilo nekakvo udno svetlucanje. Izgledalo je
kao da su se mirijade plamiaka pojavile iz tamne dubine mora.
Odajemo se ree Sabau.
Utoliko bolje odgovorio je Sandokan sa divljim osmehom. Ne, ovo
povlaenje nije bilo dostojno nas.
Na oruje! zauo se povik sa palube ratnog broda.
Gusari su spremno poskoili, dok su se tobdije sunovratile na topove. Svi
su bili spremni da prihvate poslednju borbu.
Posle prvog povika na palubi krstarice zavladala je kratka tiina, a zatim je
ponovo odjeknuo glas kojeg je vetar nosio ka gusarskom brodu:
Na oruje! Na oruje! Gusari bee!
Malo kasnije se zaulo bubnjanje doboa na mostu krstarice. Pozivali su se
ljudi na svoja borna mesta.
Navaljeni na ogradu ili sakriveni iza barikada gusari nisu disali, ali su im
crte lica, koje su postale divlje, odavale njihovo duevno stanje. Njihovi prsti
su se grili na oruju u nestrpljenju da potegnu obarae svojih stranih
karabina.
Doboi su i dalje dobovali na neprijateljskom brodu. Brod se pripremao da
podigne kotvu i da napadne mali gusarski brod.
Na tebe je red, Sabau! zapovedio je Malezijski Tigar.
Osam ljudi na topove!
Tek to je izdao ovu zapovest, a sa pramca krstarice, iznad komandnog
mosta, blesnuo je plamen obasjavajui boni jarbol. Odjeknula je otra
detonacija za kojom je usledilo metalno zvidanje projektila kroz vazduh.
Urlik besa je odjeknuo sa palube gusarskog broda. Sad je ve trebalo
prihvatiti bitku, a to je ba bilo ono to su eleli smeli gusari.
Crvenkasti dim je izbijao iz dimnjaka ratnog broda. Svi su hitali da zauzmu
svoja borbena mesta. Videlo se kako dva fenjera menjaju svoju poziciju. Ratni
brod je urio da presee povlaenje gusarskog jedrenjaka.
Pripremimo se da umremo kao junaci! povikao je Sandokan.
Samo jedan urlik je bio odgovor:
iveo Tigar od Malezije!
Sandokan je snanim pokretom krme okrenuo brod i, dok su njegovi ljudi
upravljali jedra, poterao ga prema ratnom brodu ne bi li se spojio sa njim i
iskrcao svoje ljude na njegovu palubu.
Ratni brod je punom parom jurio na jedrenjak da ga potopi svojim
kljunom, ali je Sandokan snanim potezom krme izbegao udarac, a zatim je
upravio svoj brod na toak neprijateljskog.
Udarac je bio veoma snaan. Gusarski brod se nagnuo punei se vodom i
stresajui mrtve i ranjene u more.
Bacajte aklje! grmnuo je Sandokan.
Dve aklje za privlaenje zakaile su se za ogradu krstarice. Tada je trinaest
gusara, ludih od besa i ednih osvete, poletelo kao jedan ovek na
neprijateljski brod.
Pomaui se rukama i nogama, hvatajui se za topovske otvore, dokopali
su se ograde i sunovratili se na palubu krstarice pre nego to su Englezi,
zapanjeni tolikom smelou, i pomislili da ih odbiju.
Sa Malezijskim Tigrom na elu, bacili su se na artiljerce ubijajui ih na
njihovim topovima i naterujui u bekstvo strelce koji su dotrali da im
prepree put.
Zatim su se, obarajui udarcima sablji i desno i levo, uputili prema krmi.
Tamo su se, na pozive oficira, sakupili ljudi sa topova. Bilo ih je ezdeset ili
sedamdeset, ali se gusari nisu zaustavili da ih prebroje, ve su se besno bacili
na vrhove bajoneta, zapoinjui titansku borbu.
Zadajui silovite udarce, sekui ruke i lomei glave, urlajui ne bi li posejali
strah, padajui i diui se, as povlaei se as napredujui, nekoliko minuta su
se odupirali neprijatelju. Ali, pogoeni mecima onih koji su bili u korpama na
jarbolu, iseeni sabljama s lea, ovi junaci su najzad pali.
Sandokan i etvorica drugih, prekriveni ranama, sa orujem krvavim do
balaka, otvarali su sebi put sa uasnim naporom i pokuavali da osvoje krmu
ne bi li topovskim mecima zaustavili ovu ljudsku lavinu.
Na sredini palube Sandokan je pao ranjen u grudi metkom iz karabina, ali
se odmah podigao urlajui: Ubij! Ubij!...
Englezi su se pribliavali brzim koracima sa oborenim bajonetima. Bio je to
smrtni udarac.
etiri gusara su se bacili pred svog kapetana da bi ga zatitili, ali su bili
pokoeni jednim plotunom; meutim to se nije zbilo i sa Tigrom od Malezije.
Strani ovek, uprkos rani iz koje je tekla krv u mlazu, stigao je ogromnim
skokom do ograde, oborio udarcem sablje jednog osmatraa koji je pokuao
da ga zadri i glavaki se bacio u more, i nestao u crnim talasima.
BISER LABUANA
Jedan takav ovek, obdaren ogromnom snagom, izuzetnom energijom i
besprimernom hrabrou, nije mogao umreti.
Dok je parni brod nastavljao svoj hod, gusar je snanim pokretima nogu
isplivao na povrinu i zaplivao u stranu da ga ne bi presekao neprijateljski
brod ili pogodio puani metak.
Priguujui jauke bola koji mu je zadavala rana i sputavajui bes koji ga je
prodirao, on se zgrio skoro potopljen pod vodom u oekivanju pogodnog
trenutka da se dokopa obale ostrva.
Koili su mu se udovi, dah mu je postajao sve tei, a rana je na nesreu
ponovo poela da krvari, izazivajui otre bolove u dodiru sa slanom vodom.
Odjednom je osetio udar. Neto ga je dodirnulo. Da li je to moda bio
morski pas? Na ovu pomisao, uprkos svoje lavovske hrabrosti, osetio je kako
mu se jei koa.
Instinktivno je pruio ruku i epao jedan hrapavi predmet koji je plovio
po povrini vode.
Privukao ga je i video da se radi o olupini. Bio je to komad palube
prahosa, na kome su jo visili komadi uadi.
Bilo je vreme promrmljao je Sandokan. Ve sam gubio snagu.
Uzverao se mukom na olupinu, izlaui vazduhu ranu, koja je po ivicama
bila naduvena i crvena od morske vode, i iz koje je jo isticala krv.
Sledei sat ovaj ovek, koji nije eleo da umre, niti da bude pobeen, borio
se sa talasima koji su s vremena na vreme potapali olupinu, ali je zatim
malaksao i klonuo, ruku jo uvek ovijenih oko komada drveta.
Poelo je da svie kada ga je snaan udar otrgnuo iz ove klonulosti. S
mukom se izdigao na ruke i pogledao oko sebe. Kao kroz kakav krvavi oblak,
ranjenik je na maloj udaljenosti spazio obalu.
Labuan promrmljao je. Zar u se iskrcati ovde, na zemlji mojih
neprijatelja? Posle kratkog oklevanja, prikupivi svu snagu, napustio je
olupinu koja ga je spasla skoro sigurne smrti i osetivi pod nogama peano
tlo, uputio se ka obali. Ma koliko da je bio veoma iscrpen dugom borbom i
velikim gubitkom krvi, on je razgolitio ranu i dugo je posmatrao. Bila je to
rana od metka, moda od revolverskog: nalazila se ispod petog rebra na desnoj
strani i taj komad olova poto je skliznuo meu kosti, izgubio se u
unutranjosti, ali ne dodirujui, kako je izgledalo, nijedan vitalni organ. Moda
ova rana nije bila teka, ali je mogla to da postane ako odmah ne bi bila
briljivo leena. Sandokan, koji se pomalo razumevao u to, dobro je to
shvatao.
Poto je u blizini uo ubor izvora, on se dovukao do njega, rairio otvor
rane koji se bio naduo u dodiru sa morskom vodom, i briljivo je oprao,
steui je dok nije isteklo nekoliko kapi krvi. Zatim je zatvorio ranu i uvio je
krajem svoje koulje, jedinim delom odee kojeg je imao na sebi, osim
smotuljka u kome je bio kriss.
Ugasio je e, oprao ponovo ranu, a zatim obuhvatio glavu akama i
zagledao se u more koje se razbijalo na nekoliko koraka, muklo huei.
Ah! povikao je kripei zubima. Ko bi ikad mogao da kae da e
jednoga dana leopardi iz Labuana (ovako su nazivali Engleze jer su na
engleskoj zastavi bila predstavljena tri leoparda ) da pobede tigrove sa
Mompraema?
Tako govorei gusar se ponovo podigao, plamenih oiju, maui pretei
desnom rukom, kao da jo uvek stee stranu sablju. Iako ranjen, jo uvek je
bio nepobedivi Tigar od Malezije.
Strpljenje za sada, Sandokane povratio se iz zanosa padajui meu
travu i suve grane. Ozdraviu, makar morao da ivim mesec, dva, tri u ovoj
umi, i da se hranim ostrigama i voem; ali kada budem prikupio snagu vratiu
se u Mompraem, makar nainio splav ili oteo amac udarcima krissa.
Sedam asova je leao opruen pod irokim liem areke, tupo gledajui
talase koji su dolazili i umirali skoro kraj njegovih nogu. Izgledalo je kao da
trai trupove svojih laa koje su potonule u ovim vodama ili leeve svojih
nesrenih drugova. Meutim, snana groznica ga je obuzimala i on je oseao
kako mu se krv u talasima penje u mozak. Rana je uzrokovala neprekidne
greve, ali nijedan jauk nije iziao iz usta stranog oveka. Stegao je obema
rukama ranu, a zatim je skoio. Gledao je more koje je postalo crno kao
mastilo; gledao je pod drvee ispitujui njegovu tamnu senku; a zatim je,
zahvaen iznenadnim napadom bunila, poeo da tri kao lud, uvlaei se u
umu.
Trao je jo neko vreme, stalno urlajui i pretei. Najzad je iziao iz ume i
sunovratio se preko jedne livade. Uinilo mu se da nazire jednu palisadu.
Zatim se zaustavio i pao na kolena. Bio je iznemogao, zadihan.
Ostao je nekoliko trenutaka zgren, zatim je jo jednom pokuao da se
uspravi, ali ga je snaga najednom izdala, krvavi veo mu je prekrio oi i on se
sruio na tle, isputajui poslednji krik koji se izgubio u tami.
LORD DEMS GVILONK
Kada je, sa velikim uenjem, doao k sebi, nije se vie nalazio na maloj
livadi koju je pretrao tokom noi, ve u prostranoj sobi tapaciranoj kineskom
cvetnom hartijom, u ugodnom i mekom krevetu.
Prvo je pomislio da sanja; nekoliko puta je protrljao oi da se probudi, ali
se ubrzo uverio da je sve to bila stvarnost. Podigao se i seo, pitajui se vie
puta:
Ali gde sam to ja? Jesam li jo iv ili mrtav? pogledao je oko sebe, ali
nije video nikoga kome bi mogao da se obrati.
Tada je poeo da osmatra sobu; bila je prostrana, elegantna, svetlost je
ulazila kroz dva velika prozora, kroz ija se okna videlo veoma visoko drvee.
Ali gde sam to ja? upitao se po drugi put. U kui prijatelja ili
neprijatelja? I ko mi je uvio i leio ranu?
Najednom se njegove oi ponovo zaustavie na knjizi koja je stajala na
klupici i on je, potaknut neodoljivom radoznalou, ispruio ruku i uzeo je. Na
naslovnoj strani bilo je jedno ime utisnuto zlatnim slovima.
Marijana! proitao je. ta li to znai? Je li to ime ili re koju ne
razumem?
Ponovo je proitao i, udna stvar, osetio kako ga potreba neko nepoznato
uzbuenje. Neto slatko je pogodilo srce ovog oveka, srce koje je bilo od
elika i koje je ostajalo zatvoreno za najdrhtavija uzbuenja.
Otvorio je knjigu: bila je ispisana rukopisom lakim, elegantnim i istim, ali
nije uspeo da razume te rei, iako su liile na jezik Portugalca Janea. Bez
uea volje ali potaknut nekom tajanstvenom snagom, neno je uzeo cvet koji
je malopre video i dugo ga posmatrao. Pomirisao ga je vie puta trudei se da
ga ne oteti prstima koji su stezali samo balak sablje, oseajui ponovo udno
uzbuenje, tajanstveni drhtaj, neto u srcu to nije mogao da objasni; taj krvavi
ovek, taj ratnik, osetio se pobeen od ive elje da ga prinese usnama!
Ponovo ga je, skoro nezadovoljan, stavio meu listove, Zatvorio knjigu i
vratio je na klupicu. Bilo je i vreme: Vrata su se pokrenula i jedan ovek je
uao, idui lagano sa onom ukoenou koja je svojstvena ljudima
anglosaksonske rase. Bio je to Evropljanin, sudei po boji koe, visok i dobro
graen. Odavao je oveka pedesetih godina; lice mu je bilo uokvireno
crvenkastom bradicom koja je poinjala da sedi; dva plava i duboka oka
odavala su oveka naviknutog da zapoveda.
Milo mi je to vas vidim mirnog; tri dana vas bunilo ni je naputalo ni
jednog trenutka.
Tri dana! povikao je Sandokan zauen. Zar sam ve tri dana
ovde?... Dakle, ne sanjam?
Ne, ne sanjate. Kod dobrih ste ljudi koji e vas svesrdno leiti i koji e
uiniti sve to je u njihovoj moi da biste ozdravili.
Ali ko ste vi?
Lord Dems Gvilonk, kapetan bojnog broda Njenog Velianstva,
milostive carice Viktorije.
Sandokan je uzdrhtao, a njegovo elo se zamrailo. Ali se brzo pribrao i,
inei krajnji napor da ne oda mrnju koju je gajio protiv svega to je bilo
englesko, rekao:
Zahvaljujem vam, milorde, na svemu to ste uinili za mene, za jednog
neznanca koji je mogao da bude i va smrtni neprijatelj.
Bila je moja dunost da primim u kuu jednog jadnog oveka, moda
smrtno ranjenog odgovorio je lord. Kako ste sada?
Oseam se prilino snanim i nemam vie bolova.
Veoma sam zadovoljan, ali mi recite, ako vam to nije neprijatno, ko vas
je tako udesio? Osim metka koji vam je prodro u grudi, vae telo je bilo
pokriveno ranama koje potiu od hladnog oruja.
Iako je oekivao ovo pitanje, Sandokan nije mogao a da snano ne zadrhti.
Ipak se nije izdao i nije izgubio prisustvo duha. Ako ba moram da kaem,
ne bih to znao odgovorio je. Kada je pala no video sam ljude kako skau na
moje brodove i ubijaju moje mornare. Ko su bili? Ja to ne znam jer sam pri
prvom napadu pao u more, pokriven ranama.
Bez sumnje su vas napali tigrovi Malezijskog Tigra rekao je lord Dems.
Gusari?... povikao je Sandokan.
Da, oni sa Mompraema, koji se tri dana skitaraju oko ostrva i koje je
unitila jedna od naih krstarica. Recite mi, gde su vas napali?
U blizini ostrvlja Romades.
Zar ste plivajui stigli do naih obala?
Da, na jednoj olupini. Ali gde ste me pronali?
Opruenog na travi, u stranom bunilu. A gde ste se vi bili uputili u
trenutku kada su vas napali?
Iao sam da odnesem poklone sultanu od Varauni, koje mu alje moj
brat.
A ko je va brat?
Sultan od aje.
Dakle vi ste malezijski princ! povikao je lord, pruajui ruku koju
Sandokan, posle kratkog oklevanja, stee skoro sa odvratnou.
Da, milorde.
Veoma sam zadovoljan to sam vam pruio gostoprimstvo. Uiniu sve
da se ne dosaujete kad ozdravite. ak, ako vam to ne bude neprijatno, otii
emo zajedno da posetimo sultana od Varauni.
Da, i...
On je zastao naginjui glavu kao da pokuava da uhvati kakav daleki
amor.
Spolja su dopirali akordi mandoline, moda oni isti zvuci koje je malopre
uo.
Milorde! povikao je obuzet ivim uzbuenjem, za koje je uzalud
pokuavao da pronae razlog. Ko to svira?
Zato, moj dragi prine? upitao je Englez smekajui se.
Ne znam... Ali bih ivo eleo da vidim osobu koja tako svira... Reklo bi
se da mi ova muzika dotie srce... i da u meni izaziva jedno za mene novo i
neobjanjivo uzbuenje.
Saekajte trenutak. Lord mu je dao znak da legne i iziao. Sandokan je
pao na jastuk, ali se odmah uspravio, kao da je bio gurnut nekom oprugom.
Neobjanjivo uzbuenje koje ga je malopre pogodilo vratilo se jo snanije.
Srce mu je tako tuklo kao da e da iskoi iz grudi, krv mu je besno tekla
venama, a kroz udove su mu prolazili udni drhtaji.
Ali ta to oseam? upitao se. Moda je to bunilo koje me ponovo
hvata...
Tek to je izgovorio te rei, lord se vratio, ali ne sam.
Iza njega je ila, jedva dotiui tepih, divna osoba; kada je ugledao,
Sandokan nije mogao da zadri uzvik iznenaenja i divljenja.
Bila je to devojka od esnaest ili sedamnaest godina, malog rasta, ali vitka i
elegantna, savreno izvajanih oblika, tako uska u struku da je ovek mogao
samo jednom rukom obuhvatiti, rumene i svee puti kao tek procvetalog cveta.
Imala je divnu glavicu, sa dva oka plava kao morska voda, neuporedivo
jasno elo pod kojim su se isticale lako povijene obrve. Plava kosa padala joj
je kao zlatna kia, na beli jelek koji joj je pokrivao grudi.
Videvi ovu enu koja je izgledala kao devojica, gusar se, i pored svojih
godina, osetio potresenim do dna due. Ovaj tako divlji, tako krvavi ovek,
koji je nosio strano ime Tigra od Malezije, po prvi put u svom ivotu osetio se
oaranim jednim ljupkim stvorenjem, tim divnim cvetom izniklim u
labuanskim umama.
Njegovo srce koje je malopre snano tuklo, sada je gorelo, a po venama su
mu igrali plameni jezici.
Dakle, dragi moj prine, ta kaete za ovu gracioznu devojku? upitao ga
je lord.
Sandokan nije odgovorio: nepokretan kao bronzana statua, posmatrao je
mladu devojku. Oi su mu gorele od udnje. Izgledalo je kao da vie ne die.
Nije vam dobro? upitao je lord koji ga je posmatrao.
Ne!... Ne!... povikao je ivo gusar.
Onda mi dozvolite da vam predstavim moju neaku, ledi Marijanu
Gvilonk.
Marijana Gvilonk!... Marijana Gvilonk!... ponovio je Sandokan muklo.
Zar vam tako udno zvui moje ime? upitala je mlada devojka
osmehujui se. Reklo bi se da vas je veoma zaudilo.
Sandokan je snano zadrhtao na zvuk ovoga glasa. Nikada nijedan glas nije
tako slatko milovao njegove ui, naviknute na paklenu muziku topova i na
smrtne urlike boraca.
Nieg udnog ne nalazim rekao je izmenjenim glasom. Samo, vae
ime mi se ne ini novo.
Oh! povikao je lord. A od ega ste ga uli?
Malopre sam ga proitao na knjizi koju tu vidite i zamiljao sam da ona
koja ga nosi mora da bude divno bie.
alite se ree mlada ledi crvenei. Zatim, menjajui ton, upita: Da li je
istina da su vas gusari teko ranili?
Da, istina je odgovorio je Sandokan muklim glasom.
Pobedili su me i ranili, ali jednoga dana, kad ozdravim, teko onima koji
su me ranili.
Moj boe, ta vam je? upitala je ledi pribliavajui se.
Recite mi, imate li neko drugo ime, mnogo lepe od ovoga Marijana
Gvilonk, zar ne?
Kako je mogue? upitali su u isto vreme i lord i mlada kontesa.
Da, da! povikao je Sandokan snanim glasom. Samo vi moete da
budete ono bie koje svi domoroci zovu Biser Labuana!
Lord je nainio pokret iznenaenja, a duboka bora mu je izbrazdala elo.
Prijatelju moj, rekao je tekim glasom kako je mogue da to znate kad
ste mi rekli da dolazite sa dalekog Malezijskog poluostrva?
Nije mogue da je ovaj nadimak dopro i do vae zemlje dodala je ledi
Marijana.
Nisam ga uo u aji, odgovorio je Sandokan, koji umalo to se nije
odao ve na ostrvima Romades, na ije sam se obale iskrcao pre nekoliko
dana. Tamo su mi govorili o devojci neuporedive lepote, plavih oiju, kose
mirisne kao jasmini sa Bornea; o biu koje jai kao amazonka i koje smelo lovi
divlje ivotinje; o jednoj miloj devojci koja nekih veeri, na zalasku sunca,
moe da se vidi na obalama Labuana kako svojom pesmom koja je slaa od
ubora izvora oarava ribare na obali. Ah! Miledi, i ja elim da jednoga dana
ujem taj glas.
Tolike lepe stvari mi pripisuju! odgovorila je ledi smejui se.
Da, i vidim da su ti ljudi, koji su mi o vama govorili, bili u pravu!
povikao je gusar sa strasnim poletom.
Kada je ostao sam gusar se dugo nije pomerio, oiju uprtih u vrata kroz
koja je izala ta mila devojka. Izgledalo je da je obuzet dubokim mislima i
velikim uzbuenjem.
Moda u tom srcu, koja do tada nije znalo ni za jednu enu, u tom trenutku
vladae uasna bura.
Sandokan je ostao nekoliko trenutaka nepokretan, plamteih oiju,
izmenjena lika, ela oroenog znojem i prstiju zarivenih u gustu i dugu kosu.
Onda su njegova usta, bez uea volje, prozborila samo jedno ime:
Marijana!
Gusar vie nije mogao da se uzdri.
Ah! povikao je besno i lomei ruke. Oseam da ludim... da je...
volim!...
OZDRAVLJENJE I LJUBAV
Ledi Marijana Gvilonk roena je pod lepim nebom Italije, na obali divnog
napuljskog zaliva, od majke Italijanke i oca Engleza.
Ostala je siroe u jedanaestoj godini i naslednik znatnog imanja. Kasnije je
uzeo stric Dems, jedini roak koji se tada naao u Evropi.
U to vreme Dems Gvilonk je bio jedan od najneustraivijih morskih
vukova dvaju svetova, vlasnik jednog naoruanog broda opremljenog za
borbu. Lord Dems se udruio sa Demsom Brukom, kasnijim radom od
Saravaka, u elji da istrebi malezijske gusare, strane neprijatelje engleske
trgovine u tim dalekim morima. Jako neotesan kao i svi mornari i nesposoban
za bilo kakva oseanja, lord Dems nije gajio preteranu nenost prema mladoj
neaki, umesto da je poveri tuim rukama ukrcao je na svoj brod i odveo na
Borneo, izlaui je velikim opasnostima na tim napornim krstarenjima.
Tokom tri godine devojka je bila svedok krvavih bitaka u kojima su gusari
ginuli na hiljade i koje su buduem radi Bruku donele onu tunu slavu koja je
duboko potresla njegove sunarodnike i osramotila ga u njihovim oima.
Lord Dems je jednoga dana, umoran od pokolja i opasnosti, a moda
setivi se da ima neaku, napustio more i smestio se u Labuanu, skrivajui se u
njegovim centralnim umama.
Ledi Marijana, koja je tada ulazila u etrnaestu godinu i koja je u tom ivotu
punom opasnosti postala malo divlja ali i stekla posebnu energiju, iako je
izgledala kao krhko dete, pokuala je da se odupre strievim eljama, uverena
da nikad nee moi da se navikne na ovu izolovanost i divlji ivot. Meutim,
morski vuk, koji izgleda nije oseao mnogo ljubavi prema njoj, ostao je
nesalomiv.
Primorana da podnosi ovo udno zatoenitvo, ona se sva posvetila
upotpunjavanju svoga obrazovanja, za koje do tada nije imala vremena.
Poto je imala jaku volju, malo-pomalo savladala je divlju estinu koja je u
neprekidnom dodiru sa ljudima sa mora bila nakupljena u njoj. Strasno se
predala uenju muzike, gajenju cvea, slikanju u asovima dokolice,
poduavana od jedne stare prijateljice njene majke, koja je kasnije podlegla
arkoj, tropskoj klimi. Kako je napredovala sa vaspitanjem, sauvavi ipak u
dnu due neto od stare divljine, tako je postajala dobra, ljupka, milosrdna.
Tako je ova devojka, svojom neustraivou, dobrotom i lepotom, zasluila
nadimak Biser Labuana, nadimak ija se fama nadaleko pronela i koja je
uznemirila srce stranog Tigra od Malezije. U tim umama, daleko od svakog
civilizovanog bia, devojica koja je postala devojka nije opazila da je ena; ali
kada je videla tog divljeg gusara, ona je, i ne znajui zbog ega, osetila neki
udni nemir.
Poto ga je oarala svojim pogledom, glasom i svojom lepotom, bila je
najzad i sama oarana i pobeena.
Kada je petnaestog dana popodne lord iznenada uao, naao je gusara na
nogama, spremnog da izae.
Oh! Moj dragi prijatelju! povikao je veselo. Veoma sam zadovoljan
to vas vidim na nogama!
Ne mogu vie da ostanem u krevetu, milorde odgovorio je Sandokan.
Osim toga, oseam se toliko jakim da bih mogao da se borim sa tigrom.
Odlino, zato u vas iskuati!
Na koji nain?
Pozvao sam nekoliko dobrih prijatelja u lov na jednog tigra koji esto
dolazi i rei blizu zidova mog parka. Poto vidim da ste ozdravili, veeras u ih
obavestiti da sutra idemo u lov na zver.
Uzeu uea, milorde.
To verujem, ali recite mi hoete li neko vreme da budete moj gost?
Da, milorde, ostau dokle elite rekao je sa estinom. Prihvatam
gostoprimstvo koje mi srdano nudite. Ako se jednoga dana, ne zaboravite ove
reci, milorde, budemo sreli ne vie kao prijatelji ve kao divlji neprijatelji, sa
orujem u rukama, setiu se tada zahvalnosti koju vam dugujem.
Ako elite da siete u park, nai ete tamo moju neaku, koja e vam,
nadam se, biti ugodno drutvo.
Hvala, milorde.
To je ba bilo ono to je Sandokan eleo; da se nae, makar i naas, sam sa
mladom devojkom i da joj moda otkrije svoju ogromnu strast koja mu je
prodirala srce.
im je ostao sam pribliio se brzo prozom koji je gledao na prostrani park.
Tamo, u senci jedne kineske magnolije pune cvetova otrog mirisa, sedela
je na oborenom stablu jedne arenge mlada ledi. Bila je sama, zamiljena, sa
mandolinom na kolenima.
Sandokanu se uinilo da vidi nebesku viziju. Sva krv mu je navrla u glavu,
a srce je poelo da tue sa neopisivom estinom.
Ostao je tu, kao prikovan pored prozora, sputan snagom koja je
nadmaivala njegov bes, oiju uprtih u mladu ledi.
Marijana! povikao je najednom. Marijana!
Pri pomenu tog oboavanog imena, ovaj izliv besa i mrnje ispario je kao
rosa na suncu. Tigar se preputao zaljubljenom oveku...
Bez uea volje, njegove ruke su pole prema poluzi od prozora i on ga je
brzim pokretom otvorio. Mlak vazduh, ispunjen mirisom hiljadu cvetova, uao
je u sobu. Udiui ove blagotvorne mirise gusar je osetio kako se opija i kako
mu se u srcu ponovo budi, snanije no ikad, ona strast koju je maloas
pokuao da ugui.
Nagnuo se preko prozora i posmatrao mirno, tiho, ushieno, divnu ledi.
Koliko vremena je ostao tu? Bez sumnje mnogo, jer kada se prenuo, mlade
ledi vie nije bilo u parku. Sunce je bilo zalo, pala je tama, a na nebu su
svetlucale milijarde zvezda.
LOV NA TIGRA
Kada je, u prvo svitanje, lord doao da pokuca na vrata, Sandokan jo nije
oka sklopio.
Setivi se lova on naglo skoi sa kreveta i stavljajui svoj verni kriss za
pojas otvori vrata, govorei:
Evo me, milorde.
Odlino ree Englez. Nisam verovao da u vas nai spremnog, dragi
prine. Kako ste?
Oseam se toliko snanim da bih mogao da iupam drvo.
Onda pourimo. U parku nas ekaju hrabri lovci koji su nestrpljivi da iste
raju tigra iz njegovog gnezda. To e uiniti moji hajkai.
Spreman sam da vas pratim; a zar ledi Marijana nee sa nama?
Svakako, verujem da nas ve eka.
Sandokan je s mukom priguio uzvik radosti.
Idemo, milorde, ree gorim od elje da sretnem tigra.
Uli su u salon po ijim zidovima je visilo svakovrsno oruje. Tu je
Sandokan video mladu ledi, lepu no ikad, sveu kao rua, blistavu u njenom
plavom kostimu, lica koje je ivo isticala njena plava kosa.
Videi je Sandokan se zaustavio kao opinjen, a zatim je brzo priao i
rekao, steui joj ruku:
I vi idete u lov?
Da, prine; rekli su mi da su vai sunarodnici vrsni lovci u ovoj vrsti
lova; elim to da vidim.
Prikovau tigra mojim krissom i pokloniu vam njegovu kou.
Ne!... Ne!... povikala je prestraeno. Mogla bi da vam se dogodi
kakva nova nesrea.
Za vas, miledi, dopustio bih da me rastrgnu. Ali, ne bojte se, labuanski
tigar me nee oboriti.
U tom trenutku se pribliio lord i pruio Sandokanu raskoan karabin.
Uzmite, prine ree. Ponekad jedno zrno vie vredi od prekaljenog
krissa. Sada hajdemo, prijatelji nas ekaju.
Sili su u park gde je ekalo pet lovaca; etvorica su bili kolonisti iz
okoline, a peti je bio jedan elegantan pomorski oficir. Sandokan je, i ne znajui
jasno zbog ega, odmah osetio prema ovom mladiu snanu antipatiju, ali je
priguio ovaj oseaj i svima pruio ruku.
Prilikom susreta oficir ga je dugo posmatrao, pa je zatim, koristei trenutak
kada niko nije na njega obraao panju, priao lordu koji je ispitivao konjsku
opremu na jednom konju i rekao mu, priklonivi se:
Kapetane, mislim da sam ve video ovog malezijskog princa.
Gde? upitao je lord.
Ne seam se dobro, ali sam u to uveren.
Ha! Varate se, prijatelju moj.
To emo jo videti, milorde.
Neka bude. U sedla, prijatelji, sve je spremno! Pazite, tigar je veoma
veliki i ima mone kande.
Ubiu ga jednim metkom, a kou u ponuditi ledi Marijani ree oficir.
Nadam se da u ga ubiti pre vas, gospodine ree Sandokan.
To emo da vidimo, prijatelji ree lord. A sada u sedla!
Lovci su zauzdavali konje koje su dovele sluge, a ledi Marijana je uzjahala
jednog divnog ponija belog kao sneg.
Na lordov znak svi su izali iz parka, predvoeni hajkaima i brojnim
psima.
Tek to su se nali napolju, povorka se podelila da bi mogla da pretrai
veliku umu koja se protezala do mora.
Sandokan, koji je jahao na jednom vatrenom konju, krenuo je jednom
uskom stazom, hitajui smelo da prvi otkrije zver; ostali su poli u drugim
pravcima.
Gusar je siao sa konja, vezao ga za jedno stablo, stavio kriss u zube i
epavi karabin poleteo prema oznaenom mestu.
U vazduhu se oseao snaan miris divlje ivotinje, miris svojstven
makama, koji traje jo neko vreme posle njihovog prolaska.
Pogledao je po granama drvea na koje je tigar mogao da se uzvere i
oprezno nastavio obalom bare, ija je povrina bila uznemirena.
ivotinja je prola ovuda ree. Lukavtina je prela preko bare da bi
psima zamela tragove, ali Sandokan je lukaviji od nje.
Vratio se konju i popeo u sedlo. Upravo je kretao kada je na maloj
udaljenosti zauo pucanj kojeg je pratio uzvik, od ijeg je zvuka zadrhtao. Brzo
je poao prema mestu gde je odjeknuo pucanj i usred jednog malog proplanka
opazio mladu ledi na belom poniju i sa karabinom koji se jo puio.
Jednim skokom se naao pored nje radosno uzvikujui:
Vi... ovde... sama!...
A vi, prine, kako ste se vi nali ovde? upitala je ona crvenei.
Pratio sam tigrov trag.
I ja.
Ali na koga ste pucali?
Na zver, ali je pobegla, neokrznuta.
Veliki boe!... Zato izlaete svoj ivot takvoj divljoj zveri?
Da bih vas spreila da budete nerazumni i napadnete je vaim krissom.
Greite, miledi. Ali, ivotinja je jo iva i moj kriss je spreman da joj
razdere srce.
Ne inite to! Hrabri ste, znam to, itam to u vaim oima; snani ste,
okretni ste kao tigar, ali otvorena borba sa zveri mogla bi da bude kobna po
vas.
To nije vano! eleo bih da mi zada tako strane rane da ih nosim itavu
godinu.
A zbog ega? zaueno je upitala mlada devojka.
Miledi! rekao je gusar pribliujui joj se. Vi ne znate da se moje srce
kida pri pomisli da e doi dan kada u morati da vas napustim zauvek. Ako
me tigar razdere mogao bih jo da ostanem pod vaim krovom i da jo jednom
uivam u slatkim uzbuenjima koja sam osetio dok sam, pobeen i ranjen,
leao u postelji. Bio bih srean, zaista srean, ako bi me nove strane rane
prisilile da ostanem u vaoj blizini, da diem vazduh koji vi diete, da ponovo
ujem va umilni glas i da se opijam vaim pogledima i osmesima! Miledi,
opinili ste me, i ja oseam da ne bih mogao da ivim daleko od vas, da ne bih
vie imao mira, da bih bio nesrean. ta ste to uinili sa mnom? ta ste uinili
sa mojim srcem koje nijedna strast nije mogla da zapali? Gledajte: samo to
sam vas ugledao, ja sav drhtim i oseam kako mi krv pali vene.
Marijana je pred ovom strasnom i iznenadnom ispoveu ostala nema, ali
nije povukla ruke koje joj je gusar strasno stezao.
Ne ljutite se, miledi nastavio je Tigar glasom koji je srce ove sirotice
milovao kao blaga muzika. Ne ljutite se sto vam ispovedam svoju ljubav, to
u vam rei da vas, iako sam dete obojene rase, oboavam kao boga, i da ete
ine jednoga dana i vi voleti.
Sluajte me, miledi; toliko je mona ljubav koja mi saie grudi da bih se
za vas borio protiv svih ljudi, protiv sudbine, protiv boga! Hoete li da budete
moja? Nainiu vas kraljicom ovih mora, kraljicom Malezije! Na jednu vau
re tri stotine ljudi, hrabrijih od tigrova, koji se ne plae ni olova ni elika,
ustae i osvojie dravu Borneo da vama podare presto. Recite sve to elite i
imaete. Imam toliko zlata da mogu da kupim deset gradova, imam brodove,
vojnike, topove, moan sam, moniji nego to moete da pretpostavite.
Boe moj, ali ko ste vi? upitala je mlada devojka, zapanjena ovom
bujicom obeanja i opinjena tim oima koje su plamtele.
Ko sam! povikao je gusar, a njegovo elo se smrailo. Ko sam!...
On se jo vie pribliio mladoj ledi i gledajui je pravo u oi rekao muklim
glasom:
Tama je oko mene i bolje je, bar za sada, ne razgoniti je. Znajte da
oseam uas da nosim ime koje uliva strah ne samo svim narodima ovih mora
ve od njega drhti i sultan Bornea, pa ak i Englezi na ovom ostrvu.
I vi kaete da me volite, vi, tako moan? upitala je mlada devojka
priguenim glasom.
Toliko vas volim da mi je svaka stvar mogua; volim vas onom ljubavlju
zbog koje se ine i uda i prestupi ujedno. Stavite me na probu: recite neto i ja
u vas sluati kao rob, bez jadikovanja, bez ijednog uzdaha. Hoete li da
postanem kralj da bih vam podario presto? Ja u to postati. Ako hoete da se,
ja koji vas do ludila volim, vratim u zemlju iz koje sam doao, ja u se vratiti
makar veno muio svoje srce; ako hoete da se ubijem pred vama, ja u se
ubiti. Govorite, um mi se smuuje, krv mi vri, govorite, miledi, govorite!
Dobro... volite me proaputala je ona, oseajui da je ljubav savladava.
Gusar je kriknuo. U isto vreme odjeknula su dva ili tri puana pucnja.
Tigar! povikala je Marijana.
Moj je! kliknuo je Sandokan.
Zabio je mamuze u konjski stomak i poleteo kao munja, oiju blistavih od
elje, sa krissom u ruci, praen mladom devojkom; ona je osetila da je privlai
taj ovek koji je tako smelo izlagao opasnosti sopstveni ivot.
Na udaljenosti od trista koraka stajali su lovci. Ispred njih se nalazio
marinski oficiri sa pukom uperenom prema jednoj grupi drvea.
Sandokan je iskoio iz sedla viui:
Tigar je moj!
Liio je na drugog tigra: pravio je ogromne skokove i reao kao divlja zver.
Prine! povikala je Marijana siavi sa konja.
U tom trenutku Sandokan nije nikog uo; nastavio je da se pribliuje u trku.
Marinski oficir je bio deset koraka ispred njega. Kada je uo kako se
Sandokan pribliava, brzo je napunio puku i otvorio vatru na tigra koji je
stajao u podnoju jednog velikog drveta, suenih enica, rairenih monih
kandi, spreman na skok.
Jo se dim nije raziao a moglo se videti kako tigar juri prema nerazumnom
i nespretnom oficiru.
Pripremao se za skok, da se baci na lovce, ali Sandokan je bio tu. Steui
vrsto kriss on se bacio na zver i, pre no to je ova, iznenaena tolikom
smelou, poela da se brani, oborio je na tlo steui joj takvom snagom vrat
da je zaguio njeno rikanje.
Gledaj me! rekao je. I ja sam Tigar.
Zatim je, brz kao misao, zario vijugavo seivo svoga krissa u srce zveri,
koja se opruila kao gromom pogoena.
Jedno snano ura pozdravilo je ovu hrabrost. Gusar je, izaavi
nepovreen iz ove borbe, bacio prezriv pogled na oficiria, a zatim, okreui
se mladoj ledi koja je od straha ostala nema, pokretom koji je bio dostojan
jednog kralja, rekao:
Miledi, tigrova koa je vaa.
IZDAJA
Ruak koji je lord Dems priredio zvanicama bio je jedan od najsjajnijih i
najveselijih do tada prireenih u vili.
Za vreme aja razgovor je bio veoma iv. Govorilo se o tigru, o lovu, o
gusarima, o engleskim brodovima i o Maleziji. Samo je marinski oficir utao i
izgledao obuzet Sandokanom: nijednog asa ga nije gubio iz vida, niti mu je
izmakla ijedna njegova re ili pokret.
Najednom je, upravljajui prst u Sandokana koji je upravo govorio o
gusarstvu, naglo upitao:
Izvinite, prine, da li ste ve dugo u Labuanu?
Ovde sam dvadeset dana, gospodine odgovorio je Tigar.
Ali iz kog razloga va brod nije bio vien u Viktoriji?
Zato to su gusari oteli dva moja broda.
Zar niste prisustvovali borbi izmeu dva gusarska broda, za koje se tvrdi
da ih je vodio Tigar od Malezije, i jedne krstarice?
Ne.
To je udno...
Gospodine, sumnjate li moda u moje rei? upitao je Sandokan skaui
na noge.
Boe sauvaj prine... odgovorio je oficir sa lakom ironijom.
Oh! Oh! povikao je lord interveniui. Barone Vilijam, molim vas, ne
vodite ovakve razgovore u mojoj kui.
Izvinite, milorde, nisam eleo da zapodenem raspravu... odgovorio je
oficiri.
Oficiri je proaputao nekoliko rei lordu na uvo tako da niko nije mogao
da ih uje.
U redu odgovorio mu je lord. A sada laku no, prijatelji, i neka vas
bog uva od neprijatnih susreta.
Lovci su se popeli u sedla i u galopu napustili park.
Sandokan se povukao u svoju sobu poto je pozdravio lorda, koji je
odjednom postao loe volje, i poto je strasno stegao ruku mlade ledi.
Umesto da legne on je poeo da eta obuzet nemirom. Neka nejasna
uznemirenost ogledala mu se na licu, a ruke su mu stalno dodirivale drak
krissa.
Bacio se na krevet ne svlaei se, stavio pored sebe kriss i mirno zaspao sa
Marijaninim slatkim imenom na usnama.
Probudio se oko podne kada je sunce ve ulazilo kroz prozore koji su ostali
otvoreni. Pozvao je slugu i upitao ga gde je lord, ali je dobio odgovor da se
ovaj pre zore popeo na konja i uputio u Viktoriju.
Ova novost, koju nije oekivao, zaudila ga je.
Otiao! proaputao je. Otiao a da mi nita sino nije rekao? Zato?
Da nije posredi izdaja? Hoe li se veeras vratiti kao prijatelj ili kao ogoreni
neprijatelj? ta da uinim sa tim ovekom koji se o meni brinuo kao otac i koji
je stric ene koju oboavam? Treba da vidim Marijanu i da pokuam da neto
saznam.
Siao je u park u nadi da e je sresti, ali nije video nikog. Nesvesno se
uputio prema oborenom drvetu na kome je ona obiavala da sedi i tu se
zaustavio duboko uzdahnuvi.
Gusar je poeo da eta parkom, izmenjena lika, obuzet snanim nemirom
od kojeg je sav podrhtavao.
Ledi Marijana se pojavila na zavoju jedne staze: pratila su je dva do zuba
naoruana domoroca.
Miledi! povikao je Sandokan trei joj u susret.
Moj hrabri prijatelju, traila sam vas rekla je crvenei. Zatim je prinela
prst usnama, kao da mu savetuje da ute, i hvatajui ga za ruku povela u jedan
mali kineski paviljon, koji je bio poluskriven u umici pomorandi.
Domoroci su se zaustavili na kratkom odstojanju sa spremnim karabinima.
Sluajte, rekla je mlada devojka koja je izgledala preplaena, jue sam
vas ula... izmakle su vam rei koje su uznemirile mog strica... Prijatelju moj,
obuzela me je sumnja. Recite mi, moj hrabri prijatelju, ako vam ena kojoj ste
se zakleli na ljubav zatrai priznanje, da li biste joj ga dali?
Gusar je na ove rei ustuknuo. Crte njegovog lica su se zgrile kao da je
dobio snaan udarac.
Miledi! rekao je posle kratkog utanja i epao je za ruku. Miledi, za
vas bih sve uinio! Govorite! Ako treba da vam neto otkrijem, ma koliko to
bilo teko za oboje, kunem vam se da u to uiniti.
Marijana je podigla oi i pogledala ga. Njen pogled, moleiv i suzan, sreo se
sa njegovim koji je sijao. Ova dva bia bila su obuzeta udnjom od koje su
oboje patili.
Ne varajte me, prine rekla je Marijana priguenim glasom. Bilo ko da
ste, ljubav koju ste probudili u mom srcu nikad se nee ugasiti. Kralj ili bandit,
jednako u vas voleti.
Gusar je duboko uzdahnuo.
Moje ime dakle, moje pravo ime, ti boansko bie, eli da sazna?
povikao je.
Da, tvoje ime, tvoje ime!
Sandokan je nekoliko puta preao akom po elu vlanom od znoja, a ile
na vratu iskoile su mu kao da ini natoveanski napor.
Sluaj me, Marijana rekao je divljim glasom. Postoji ovek koji vlada
ovim morem koje kupa obale malezijskih ostrva, ovek koji je bi za
moreplovce, od kojeg drhte narodi i ije ime odzvanja kao posmrtno zvono.
Jesi li ula za Sandokana, nazvanog Tigar od Malezije? Gledaj me u oi. Tigar
sam ja!
Mlada devojka je kriknula uplaena i prekrila lice rukama.
Marijana! povikao je gusar padajui kraj njenih nogu i pruajui ruke
prema njoj. Ne odbijaj me, ne plai se tako! Sudbina je htela da postanem
gusar!
Da, volim te, Sandokane, sada vie nego ranije...
Gusar je privukao i stegao na grudi.
Moja! Ti si moja! povikao je kao izvan sebe. Govori sada, oboavana
moja, reci mi ta da uinim za tebe, jer ja sve mogu.
Treba da me poslua, Sandokane.
ta treba da inim?
Treba odmah da ode.
Da odem!... Da odem!... Ali ja se ne plaim!
Bei, Sandokane, dok jo ima vremena. Imam mrano predoseanje,
plaim se da e te snai nesrea. Moj stric je iznenada otiao; mora da ga je
pozvao baron Vilijam Rozental, koji te je moda prepoznao. Ah, Sandokane!
Idi, vrati se na svoje ostrvo i spasi se pre no to se nesrea srui na tvoju
glavu.
Umesto da poslua, Sandokan je epao mladu devojku i stegao je u
zagrljaj. Njegovo lice, koje je malopre bilo uzbueno, poprimilo je nov izraz:
oi su mu svetlele, u slepoonicama mu je tuklo, a usne su mu se irile. Otili
su zajedno u kuu.
U tom istom asu u salon je uao lord Dems. To vie nije bio isti ovek
kao prethodnog dana: bio je smrknut, namrgoen, ljutit, a na sebi je imao
uniformu pomorskog kapetana.
Prezrivim pokretom odbio je ruku koju mu je gusar smelo pruio i hladno
rekao:
Da sam ovek vaeg kova, ja bih, umesto da traim gostoprimstvo kod
ljutog neprijatelja, pustio da me ubiju tigrovi u umi. Povucite tu ruku koja
pripada gusaru, ubici.
Gospodine! povikao je Sandokan, koji je ve shvatio da je otkriven i
pripremao se da skupo proda ivot.
Nisam ubica, ve delim pravdu!
Ni rei vie u mojoj kui! Izlazite!
U redu odgovorio je Sandokan. Bacio je dug pogled na voljenu koja je
pala poluonesveena na tepih, nainio pokret kao da e da poleti njoj, ali se
obuzdao i laganim koracima sa desnom rukom na drau krissa, uzdignute
glave i ponosnog pogleda, izaao iz sale i siao u vrt, priguujui, sa velikim
naporom besne udare srca i snano uzbuenje koje ga je obuzimalo.
Kada je stigao u park, izvukao je kriss ija je otrica blesnula na meseini.
Na tri stotine koraka od njega protezao se red vojnika sa karabinima u
rukama, spremnih da otvore vatru.
LOV NA GUSARA
Popeo se ponovo stepenicama, neopaen od vojnika, i vratio se u salon sa
krissom u rukama.
Lord je jo uvek bio tu, namrten, sa prekrtenim rukama; mlada ledi je bila
nestala.
Gospodine! rekao je Sandokan pribliavajui mu se.
Da sam ja vama pruio gostoprimstvo i da sam vas nazivao prijateljem a
zatim otkrio da ste mi smrtni neprijatelj, pokazao bih vam vrata ali vam ne bih
namestio podlu zamku. Tamo dole, na putu koji treba da preem, stoji pedeset
a moda i stotinu ljudi koji su spremni da me ubiju; naredite da se povuku i
oslobodite mi prolaz.
Nepobedivi Tigar se dakle plai? upitao je lord sa hladnom ironijom.
Ja se plaim? Uistinu ne, milorde, ali ovde se ne radi o borbi ve o
ubistvu nenaoruanog oveka.
To me se ne tie! Izaite, ne sramotite mi vie kuu, ili, tako mi boga...
Lord je sa jednog eksera skinuo rog i snano dunuo u njega.
Ah, izdajnie! povikao je Sandokan koji je osetio kako mu krv kljua u
venama.
Vreme je, nesrenie, da padne u nae ruke ree lord. Za nekoliko
minuta vojnici e biti ovde, a kroz dvadeset etiri asa bie obeen.
Sandokan je muklo kriknuo. Majim skokom se dokopao jedne teke
stolice, a zatim se popeo na sto koji je stajao u sredini sale.
Delovao je zastraujue: crte njegovog lica bile su divlje zgrene od besa, iz
oiju mu je izbijao plamen, a zverski osmeh mu je titrao na usnama.
U tom asu se napolju uo zvuk trube, a u hodniku Marijanin glas koja je
oajno vikala:
Bei, Sandokane!
Krvi!... Vidim krv! urlao je gusar.
Podigao je stolicu i snano je bacio na lorda koji se pogoen u grudi teko
sruio na pod.
Zatim je uzeo sablju i poleteo u hodnik viui:
Marijana, evo me!
Mlada ledi se bacila u njegovo naruje, a zatim ga je plaui povukla u
svoju sobu i rekla:
Sandokane, videla sam vojnike. Ah moj boe, izgubljen si.
Ne jo odvratio je gusar. Pobei u od vojnika, videe.
Uhvatio je za ruku i odveo do prozora, a zatim je posmatrao nekoliko
trenutaka pod meseevim zracima.
Marijana rekao je zakuni se da e mi biti ena.
Kunem ti se uspomenom na moju majku odgovorila je mlada devojka.
I da e me ekati?
Da, obeavam ti to.
Dobro. Ja beim, ali kroz nedelju ili dve, najvie, vratiu se da te uzmem,
na elu mojih hrabrih tigrova. A sada je red na vas, engleski psi! povikao je
uspravljajui se gordo u svoj svojoj veliini. Borim se za Biser Labuana.
Brzo je opkoraio prozor i skoio usred jedne guste aleje koja ga je
potpuno sakrila.
Vojnici su, a njih je bilo ezdeset ili sedamdeset, opkolili park i lagano se
pribliavali vili sa pukama u rukama, spremni da otvore vatru.
Sandokan je bio skriven kao tigar, sa sabljom u desnoj a krissom u levoj
ruci; nije se pokretao, gotovo nije disao, sav se napregnuo da se baci na ovaj
krug i da ga raskine sa neodoljivom estinom.
U tom trenutku zauo se zvuk lordovog roga u palati.
Zar jo jedan znak? proaputao je Sandokan.
Napred! komandovao je kaplar. Gusar je u blizini kue.
Vojnici su se lagano pribliavali bacajui uznemirene poglede na sve strane.
Sandokan je odmerio rastojanje, uspravio se na kolena, a zatim se jednim
skokom bacio na neprijatelja.
Razbio je lobanju kaplaru i nestao u oblinjem bunju. Sve je to trajalo
veoma kratko.
Vojnici su, iznenaeni tolikom smelou, bili skoro paralisani smru
njihovog kaplara, tako da nisu ni pomislili da odmah otvore vatru. Ovo kratko
oklevanje bilo je dovoljno Sandokanu da stigne do ograde, preskoi je jednim
zamahom i nestane na drugoj strani.
Odjeknuo je urlik besa, praen mnogim pucnjima. Svi oficiri i vojnici
bacili su se kao jedan prema izlazu iz parka, trei u svim pravcima i pucajui
na sve strane u nadi da e da uhvate begunca, ali je sve bilo kasno. Sandokan
je, spretno pobegavi iz obrua, kao vihor uleteo u umu koja je okruavala
boravite lorda Demsa.
Da vidimo sad rekao je gusar upravljajui se prema zvezdama. Za
leima su mi Englezi, a ispred mene je, prema zapadu, more. Ako odmah
krenem u tom pravcu, mogu da naletim na neki odred, jer e oni pretpostaviti
da pokuavam najkraim putem da doem do oblinje obale. Bolje je da
skrenem sa pravog puta i da idem na jug prema moru, koje je prilino,
udaljeno odavde. Sandokane, na put i dobro otvori oi i naulji ui.
Iao je tako tri asa, zastajui samo kada bi prhnula neka ptica uplaena
njegovim prisustvom ili kada bi neka divlja ivotinja zaurlala beei, da bi se
najzad zaustavio kraj jednog toka ija je voda bila crna.
Uao je u vodu i iao tako pedesetak metara, gazei po hiljadama vodenih
crva. Kada je stigao do jednog velikog lisnatog drveta, uzverao se uz njega.
Eto, to je dovoljno da svoje tragove zametnem i psima rekao je. Sada
mogu da se odmorim bez straha da e me otkriti.
Posle pola asa zauo je lak um koji bi izmakao prosenom sluhu. Lagano
je razmaknuo grane i, zadravajui dah, bacio ispitujui pogled u tamu ume.
Tiho je nastavio hod upuujui se prema jugu, preao preko vode i proao
kroz gustu zavesu od biljaka.
Upravo je hteo da pogleda okolinu sa velikog kamforovog drveta koje mu
se nalo na putu, kada je odjeknuo jedan pretei i zapovedniki glas:
Nainite li samo korak ili pokret, ubiu vas kao psa!
IRO BATOL
Iako se nije uplaio ove iznenadne naredbe, koja ga je mogla stati ivota,
gusar se lagano okrenuo steui sablju, spreman da je upotrebi.
Na est koraka od njega stajao je jedan ovek, vojnik.
Gusar ga je mirno posmatrao oima koje su udno bletale u ovoj dubokoj
tami, a zatim se grohotom nasmejao.
Zato se smejete? upitao je narednik, zbunjen i iznenaen. ini mi se
da nije trenutak za to.
Smejem se jer mi je udno to se usuuje da mi preti smru
odgovorio je Sandokan. Zna li ko sam ja?
Voa gusara sa Mompraema.
Iznenaen i uplaen vojnik, koji je oborio puku ne znajui vie da li pred
sobom ima oveka ili avola, ustuknuo je trudei se da ponovo naniani, ali je
Sandokan, koji ga nije gubio iz vida, u jednom skoku bio na njemu i obalio ga
na zemlju.
Milost! Milost! mucao je jadni narednik koji je iznad sebe ugledao vrh
sablje.
Poklanjam ti ivot rekao je Sandokan.
Mogu li da vam verujem?
Malezijski Tigar ne obeava uzalud. Ustani i sluaj me!
Narednik koji se zvao Vilis, je ustao drhtei i preplaeno posmatrao
Sandokana.
Govorite rekao je.
Rekao sam da ti poklanjam ivot, ali treba da mi odgovori na sva pitanja
koja ti budem postavio.
Recite.
U kom pravcu misle da sam pobegao?
Prema zapadnoj obali.
Koliko ljudi me goni?
To ne mogu da kaem; bila bi to izdaja.
U pravu si; ne prebacujem ti, tavie, cenim te.
Narednik ga je gledao zaueno.
Kakav ste vi ovek? upitao ga je. Verovao sam da ste bedni ubica, ali
sada vidim da se svi varaju.
Nije mi to vano. Svui svoju uniformu.
Zato vam je ona potrebna?
Posluie mi za bekstvo i nita vie. Ima li hinduskih vojnika meu
onima koji me gone?
Da, ima cipaja1.
U redu. Svui se i ne pruaj otpor ako hoe da se rastanemo kao dobri
prijatelji.
Vojnik je posluao. Sandokan je nekako navukao uniformu, stavio za pojas
no i fieklije a na glavu bere, dok je o vrat obesio karabin.
Sad pusti da te veem rekao je zatim vojniku.
Hoete da me proderu tigrovi?
Ha! Tigrovi nisu tako brojni kao to misli. Ipak, potrebno je da
preduzmem mere da bih te spreio da me izda.
Dohvatio je snanim rukama vojnika koji se nije usuivao da prui otpor i
jakim uetom ga vezao za drvo, a zatim se brzo udaljio ne okreui se.
Nastavio je brzim korakom i iao celu no prolazei pored grupa ogromnog
drvea, pored malih uma, pored livada koje su se odronjavale zbog bujica i
pored bara, pokuavajui da se upravlja prema zvezdama.
Pri izlasku sunca zaustavio se kraj jednog ogromnog duriona da se malo
odmori i da ispita da li je put slobodan.
Popio je nekoliko gutljaja viskija, jer je Vilisova boca bila puna, pojeo
nekoliko banana koje je ubrao u umi, a zatim se spustio na jedan snop trave i
pao u dubok san, ne mislei vie na svoje neprijatelje.
Koliko je spavao? Verovatno ne vie od tri do etiri asa, jer kada je
otvorio oi sunce je bilo jo visoko. Upravo je ustao i pripremao se da nastavi
put kada je u blizini uo puani pucanj, iza kojeg je usledio brz konjski topot.
Jesu li me otkrili? proaputao je Sandokan, skrivajui se ponovo u
bun.
Brzo je repetirao karabin, paljivo razmaknuo lie i pogledao.
U prvom trenutku nita nije video; uo je samo galop koji se brzo
pribliavao.
Pomislio je da se radi o nekom lovcu koji je sledio trag babirusa2, ali je
ubrzo uvideo da se prevario. Bio je to lov na oveka.
I zaista, as kasnije jedan malezijski domorodac, sudei po njegovoj
crvenkasto-crnoj boji koe, u trku je prelazio livadu pokuavajui da se
domogne guste ume banana.
Bio je to nizak ovek, snanih udova. Na sebi je imao samo kratku suknjicu
i eir od vlakana rotanga; u jednoj ruci je nosio vornovat tap, a u drugoj
kriss, bletave seice.
On je tako brzo trao da Sandokan nije imao vremena da ga bolje osmotri.
Video je kako se poslednjim naporom uvlai meu banane i nestaje pod
dinovskim listovima.
Ko li je ovaj? upitao se zaueni Sandokan. Malezijac svakako.
Najednom mu se rodila sumnja.
Da nije neko od mojih ljudi? upitao se. Da nije Janez ovde iskrcao
nekog da me potrai? On je znao da sam otiao u Labuan.
U asu kada je izlazio iz buna da bi potraio begunca, na ivici ume se
ukazao konjanik.
Bio je to konjanik iz bengalske regimente.
Izgleda da je bio besan jer je psovao i kinjio konja mamuzajui ga i trzajui
uzde.
Kada je stigao na pedeset koraaja od bananovog buna, skoio je lako na
zemlju, vezao konja za drvo, pripremio puku i ostao u stavu iekivanja,
ispitujui paljivo okolno drvee.
Sto mu gromova! povikao je. Nije valjda otiao pod zemlju! Mora da
se sakrio, ali, boga mi, nee i drugi put izbei moju puku. Dobro znam da
imam posla sa Tigrom od Malezije, ali Don Gibs se ne plai.
Tako mumlajui konjanik je izvukao sablju i krenuo prema jednom bunu
reke, paljivo razmiui grane.
Sandokan, koji nije naputao skrovite, uzalud je pokuavao da odgonetne
gde se sakrio taj Malezijac. Ma koliko da se istezao i gledao iznad i ispod
kronji, nije uspevao da ga vidi. Zatim je promatrao da li konjanik ide pravim
putem, plaei se da ne izda tog jadnog domoroca, koga su proganjali
njegovom krivicom.
Pokuajmo da ga spasemo proaputao je. Mogao bi da bude jedan od
mojih ljudi ili neko koga je Janez poslao u izvidnicu. Ovog konjanika treba
poslati nekud ili e ga na kraju pronai.
Upravo je krenuo, kada je na nekoliko koraaji video kako se pomera
jedna lijana. Brzo je pogledao na tu stranu i ugledao Malezijca. Jadni ovek se,
plaei se da ne bude otkriven, uzverao uz biljnu uad da bi se dokopao vrha
jednog manga meu ijim je gustim liem mogao da nae izvrsno skrovite.
Lukav je proaputao je.
Saekao je da ovaj doe izmeu grana i da se okrene. Kada je opazio
njegovo lice, Sandokan je uspeo da zadri krik radosti i uenja.
iro-Batol! povikao je. Moj hrabri Malezijac! Kako to da je ovde,
iv?... Seam se da sam ga ostavio na prahosu koji je tonuo, mrtvog ili u
ropcu. Kakva srea! Ovome je dua vrsto prikovana za telo. Spasimo ga!...
Uzeo je karabin, nainio jedan krug i buno se pojavio na ivici ume viui:
Hej, prijatelju! ta tako paljivo traite? Jeste li ranili nekog babirusa?
Kada je uo ovaj glas, konjanik je izaao iz grma, drei spremnu puku i
zaueno povikao:
Gle! Neki narednik!
To vas iznenauje, prijatelju?
Odakle ste se izvukli?
Iz ume. uo sam pucanj puke i pourio da vidim ta se dogodilo. Jeste
li pucali na babirusa?
Eh da, na babirusa opasnijeg od tigra rekao je konjanik sa neskrivenim
besom.
Kakva je to ivotinja bila?
Da li i vi nekog traite? upitao je vojnik.
Da.
Tigra od Malezije, je li tako, narednie?
Upravo tako.
Da li ste videli stranog gusara?
Ne, ali sam otkrio njegov trag.
A ja sam, narednie, pronaao gusara lino.
To je nemogue!
Pucao sam na njega.
I... jeste li promaili?
Da, kao neki lovac poetnik.
Gde li se samo skrio?
Bojim se da je sada ve daleko. Video sam ga kako prelazi preko livade i
skriva se u ovom gustiu.
Onda ga vie neete nai.
Toga se i ja bojim. Taj ovek je spretniji od majmuna, a straniji od tigra.
Sposoban da nas obojicu poalje na drugi svet.
Znam to, narednie. Da nije tih sto sterlinga koje je obeao lord Gvilonk,
sa kojima raunam da jednoga dana osnujem farmu i bacim sablju, nikada se
ne bih usudio da ga gonim.
I ta sada mislite da radite?
Ne znam. Mislim da bih pretraujui ove ume uzalud gubio vreme.
Hoete li jedan savet?
Recite, narednie.
Popnite se na konja i nainite krug oko ume.
Hoete li i vi sa mnom? Udvoje emo biti hrabriji.
Ne, drue.
A zato, narednie?
Zar hoete da gusar pobegne?
Objasnite.
Ako obojica gonimo sa jedne strane, Tigar e pobei na drugu. Vi
nainite krug oko ume, a meni ostavite da pretraim estar.
Prihvatam, ali pod jednim uslovom.
Pod kojim?
Da podelimo nagradu ukoliko vi budete imali sreu da uhvatite Tigra. Ne
elim da izgubim svih sto funti sterlinga.
Saglasan sam odgovorio je Sandokan smeei se.
Konjanik je vratio sablju u korice, popeo se u sedlo, stavio ispred sebe
napunjenu puku i pozdravio narednika rekavi mu:
Ponovo emo se nai na drugom kraju ume.
Dugo e me ekati proaputao je Sandokan.
Priekao je dok je konjanik iezao, a zatim se pribliio drvetu na kome je
bio skriven njegov ovek i rekao:
Sii, iro-Batole.
Jo nije ni zavrio a Malezijac je pao kraj njegovih nogu viui uzbueno:
Ah... moj kapetan!
Jesi li iznenaen to me ponovo vidi, i to ivog, moj junae?
Uto budite uvereni, Tigre ree gusar kome su oi bile pune suza.
Mislio sam da vas vie nikad neu videti jer sam bio siguran da su vas Englezi
ubili.
Ubili! Englezi nemaju dovoljno elika za srce Tigra od Malezije
odvratio je Sandokan. Teko su me ranili, to je istina, ali sam, kao to vidi,
ozdravio i spreman sam da ponovo otponem borbu.
A ostali?
Spavaju u dubini mora odgovorio je Sandokan uzdahnuvi. Svi
junaci koje sam poveo na palubu prokletog bojnog broda pali su pod udarcima
leoparda.
Ali mi emo ih osvetiti, zar ne, kapetane?
Da, i to ubrzo. Ali emu da zahvalim to sam te naao ivog? Seam se da
sam te video kako pada umirui na palubi tog prahosa, za vreme prve borbe.
Istina je, kapetane. Jedno mitraljesko zrno me je ranilo u glavu, ali me
nije ubilo. Kada sam doao k sebi, jadni brod, koji ste prepustili talasima,
izreetan granatama sa krstarice, upravo je tonuo. Dokopao sam se jedne
olupine i krenuo prema obali. Lutao sam nekoliko asova morem, a zatim sam
se onesvestio. Probudio sam se u kolibi jednog domoroca. Taj dobri ovek me
je naao na petnaest milja od obale, ukrcao me je u svoj amac i doneo do
obale. Leio me je sa ljubavlju sve dok nisam sasvim ozdravio.
Kuda sad bei?
Uputio sam se na obalu da porinem u vodu amac koji sam izdubio, ali
me je napao ovaj vojnik.
Oh! Ti, znai, ima amac?
Da, moj kapetane.
Hteo si da se vrati u Mompraem?
Ove noi.
Ii emo zajedno, iro-Batole.
Kada?
Ukrcaemo se ove veeri.
Hoete li da doete u moju kolibu da se malo odmorite?
Oh! Ti ima i kolibu!
Jednu krovinjaru koju su mi dali domoroci.
Hajdemo odmah tamo. Ne moe da ostane ovde, iznenadie te
konjanik.
Dva gusara su izala iz ume i, poto su se uverili da nikog nema u blizini,
preli su brzo livadu i stigli do druge ume.
Poto su preli jedan proplanak, zali su meu gusto bilje, s mukom krei
put. Ili su dobrih etvrt asa, prelazei mnoge reice, na ijim su se obalama
videli svezi ljudski tragovi, a zatim su stigli u tako gustu umu u koju nije
mogao da prodre ni traak svetlosti.
iro-Batol se zaustavio naas da oslune, a zatim je rekao okreui se
prema Sandokanu:
Moja koliba je tamo, usred ovog drvea.
Sigurno sklonite odvratio je Tigar sa lakim osmehom. Divim se
tvojoj razboritosti.
Doite, moj kapetane. Niko nas nee uznemiravati.
AMAC IRO BATOLA
Koliba iro-Batola uzdizala se usred te guste ume, izmeu dva velika
drveta, koja su svojim ogromnim kronjama titila kolibu od sunevih
zrakova.
To je vie bila krovinjara nego kua za stanovanje, u kojoj je mogao da se
skloni i poneki par divljih zveri, niska, uzana, sa krovom od lia banane i sa
zidovima od upletenog granja. Jedini otvor su bila vrata; od prozora nije bilo ni
traga.
Unutranjost nije bila nita bolja. Tu je bio samo krevet od suvog lia, dva
neobraena suda od loe peene, ilovae i dva kamena koja su sluila kao
ognjite.
Ipak, bilo je namirnica u izobilju, svakovrsnog voa i ak polovina
babirusa od nekoliko meseci, obeenog o tavanicu za zadnje noge.
Sandokan, koji je ogladneo u dugom hodanju kroz umu, navalio je na
jedan kokosov orah koji, nije teio manje od dvadeset livri.
Za to vreme je Malezijac, poto je na ognjite nabacao suve grane,
pokuavao da zapali vatru komadima bambusa, na nain na koji su to inili
narodi Malezije koji nisu imali potrebu za palidrvcima. Operacija je dosta laka i
brza, i ne zahteva naroitu spretnost. Radi se o jednostavnom trljanju drveta o
drvo i izazivaju plamena na taj nain.
Kada je zapalio vatru iro-Batol se predao peenju jednog komada
babirusa nataknutog na zelenu granu koja je stajala na dvema ravama
pobodenim u zemlju.
Dok su ekali da se ispee meso, zapodeli su razgovor.
Hoemo li poi ove noi, moj kapetane? upitao je iro-Batol.
Da, im mesec zae odgovorio je Sandokan.
Da li e put da bude slobodan?
Nadam se...
Plaim se nekog neeljenog susreta, moj kapetane.
Ne brini se, nee sumnjati u jednog narednika.
A ako vas neko prepozna i u toj uniformi?
Malo osoba me zna, a njih, verujem, neu sresti na svom putu.
Imali ste mnogo susreta, znai?
Da, i to sa veoma znaajnim osobama, sa baronima i grofovima rekao
je Sandokan.
Vi, Tigar od Malezije! povikao je iro-Batol, zauen.
Zatim je, malo zbunjeno posmatrajui Sandokana, upitao oklevajui:
A bela devojka?
Tigar je naglo podigao glavu i pogledao Malezijca tupim pogledom. Zatim
je, duboko uzdahnuvi, rekao:
uti, iro-Batole. uti! Ne budi mi strana seanja!
Nekoliko trenutaka je utao, sa glavom meu akama i oima koje su
gledale u prazno, a zatim je, kao da govori za sebe, nastavio:
Vratiemo se brzo na ovo ostrvo. Sudbina e biti jaa od moje volje. Zar
poraz nije bio dovoljan? Trebalo je da ostavim i srce na ovom prokletom
ostrvu!
O kome govorite, moj kapetane? upitao je iro-Batol, krajnje
iznenaen.
uti, iro-Batole rekao je Sandokan zapovedniki.
Malezijac se nije usudio da nastavi. Podigao je peenje sa vatre, stavio ga
na iroki list banane i ponudio ga Sandokanu. Zatim je neto traio u uglu
kolibe i iz jedne rupe izvukao poluslomljenu bocu, koja je briljivo bila uvijena
u komad materije nainjene od upletenih biljnih vlakana.
Din, moj kapetane rekao je gledajui bocu uagrenim pogledom.
Morao sam mnogo da radim da bih je iznudio od domorodaca, a uvao sam je
da bi me osnaila na moru. Moete da je ispijete do poslednje kapi.
Hvala ti, iro-Batole odvratio je Sandokan sa osmehom. Bratski
emo je podeliti.
Sandokan je jeo utei i ispijao din, a kada je zavrio opruio se po
sveem liu i rekao:
Odmorimo se nekoliko sati. Za to vreme e da padne no, a onda emo
saekati da zae mesec.
Razmiljajui tako Sandokan je saekao da zae sunce a zatim je, kada je
tama osvojila kolibu i umu, probudio iro-Batola, koji je hrkao kao tapir.
Idemo ree mu. Nebo je prekriveno oblacima pa zato nije potrebno
ekati da zae mesec. Poi brzo, jer oseam da ako bih morao da ostanem
ovde jo samo jedan as, ne bih poao sa tobom.
I vi biste napustili Mompraem zbog ovog prokletog ostrva?
uti, iro-Batole rekao je Sandokan skoro besno.
Gde se nalazi tvoj amac?
Na deset minuta od staze.
Ili su oko pola asa kada se iro-Batol najednom zaustavio i nauljio ui.
ujete li ovaj um? upitao je.
ujem; to je more odgovorio je Sandokan. Gde je amac?
U blizini ree Malezijac.
Onda je siao na obalu, pomerio grane jednog drveta i pokazao amac koji
se ljuljao u dnu malog zaliva. Bio je to amac izdubljen u deblu velikog drveta
koji je liio na one koje koriste Indijanci na reci Amazonu i Polineani na
Pacifiku. Izazivati more ovakvom barkom bila je besprimerna smelost jer bi i
mali talasi mogli da ga prevrnu. Ali, gusari nisu bili ljudi koji su se plaili.
iro-Batol je prvi uskoio i podigao mali jarbol na kome je bilo
privreno jedro, nainjeno od briljivo upletenih biljnih vlakana.
Hodite, kapetane rekao je spremajui se da se prihvati vesla. Za
nekoliko minuta put bi nam mogao biti preseen.
Sandokan je, mraan, oborene glave i ruku skrtenih na grudima, jo uvek
stajao gledajui prema istoku, kao da je u gustoj tami pokuavao da razabere
stanite Bisera Labuana.
Kapetane ponovio je gusar hoete li da nas uhvate krstarice? Doite,
ili e biti kasno.
Sledim te odgovorio je Sandokan tunim glasom. Skoio je u amac,
zatvorio oi i duboko uzdahnuo.
PRAVAC: MOMPRAEM
Vetar je duvao sa istoka i vreme je bilo vie nego pogodno. amac je sa
svojim napetim jedrom prilino brzo plovio nagnut na stranu, poveavajui
razdaljinu izmeu gusara, koji je bio krajnje uzbuen, i jadne Marijane.
Sandokan, koji je sedeo na krmi, nije govorio, dok mu je pogled bio
upravljen ka Labuanu koji se lagano gubio u tami; iro-Batol je bio srean,
nasmejan i brbljao je za desetoricu, upravljajui pogled prema zapadu gde je
trebalo da se ukae strano ostrvo Mompraem.
Plovili su nekoliko asova kada je otri pogled Malezijca opazio jednu
svetlu taku koja je bleskala na liniji horizonta.
Da li je to jedrenjak ili ratni brod? brino je upitao.
Sandokan, jo uvek utonuo u svoje bolne misli, nije nita opazio.
Svetla taka se brzo uveavala; izgledalo je da se sve vie uzdie na liniji
horizonta. Ova bela svetlost mogla je da pripada samo parobrodu: To je mogao
da bude upaljeni fenjer na vrhu bonog jarbola.
Ubrzo se iznad ovog belog fenjera pojavie i druga dva; crveni i zeleni.
Parobrod! rekao je iro-Batol, koji je bivao sve uznemireniji jer je
izgledalo da se svetla taka upuuje pravo prema amcu.
Sandokan nije odgovorio. Moda ga nije uo.
Moj kapetane! ponovio je. Parobrod!
Sandokan je utao nekoliko trenutaka, paljivo posmatrajui neprijatelja, a
zatim je rekao:
Imamo posla sa topovnjaom.
Koja dolazi iz Saravaka...
I meni se ini, iro-Batole. Poto plovi prema nama, saekajmo je.
Topovnjaa je upravila pramac ka amcu i ubrzavala hod da bi ga dostigla.
Ugledavi amac tako daleko od labuanskih obala, moda ljudi sa topovnjae
pomislili da ga je na otvoreno more bacio udar vetra, pa su pourili da im
pomognu, a moda je njen komandant eleo da se uveri da li se radi o
gusarima ili o brodolomnicima.
Sandokan je naredio iro-Batolu da uzme vesla i da amac upravi prema
romadesima, grupi malih ostrva smetenih na jugu. Ve je skovao plan kako
da prevari komandanta.
Pola asa kasnije topovnjaa se nalazila na nekoliko gomena od amca. Bio
je to mali brod niske krme, naoruan samo jednim topom smetenim na
zadnjoj platformi, i sa samo jednim jarbolom.
Njegova posada nije mogla da broji vie od trideset ili etrdeset ljudi.
Komandant je tako manevrisao da brod proe na samo nekoliko metara od
amca, a zatim je naredio da se tokovi zaustave i povio se preko ograde
viui:
Stoj, ili u vas poslati na dno!
Sandokan se podigao i poeo na dobrom engleskom:
Za koga me smatrate?
Gle! zaueno je povikao oficir. Narednik cipaja! ta radite vi ovde,
na otvorenom moru?
Idem do ostrvlja Romades, gospodine odgovorio je Sandokan.
Sa kakvom namerom?
Treba da odnesem nareenja na jahtu lorda Demsa Gvilonka.
Zar se tamo nalazi taj brod?
Da, komandante.
A vi idete amcem?
Nita bolje nisam mogao da naem.
Pazite, malezijski prahosi skitaju na otvorenom moru.
Ah!... nainio je Sandokan, s mukom krijui radost.
Jue sam video dva i kladio bih se da dolaze sa Mompraema. Da sam
imao koji top vie, ne znam da li bi jo bili na povrini.
uvau se tih brodova, komandante.
Da li vam je neto potrebno, narednie?
Ne, gospodine.
Srean put.
Topovnjaa je nastavila prema Labuanu, dok je iro-Batol podeavao jedra
prema Mompraemu.
Je si li uo? upitao ga je Sandokan. Nai brodovi plove morem.
Jo vas trae, moj kapetane.
Ne veruju u moju smrt. Kako e biti iznenaen moj dobri Janez kada me
ugleda! Hrabri i privreni drug.
U zoru je samo pet stotina pedeset milja delilo begunce od Mompraema,
bila je to razdaljina koja je mogla da se pree za manje od dvadeset etiri asa
ukoliko vetar ne bi oslabio.
Za vreme dana vetar je nekoliko puta estoko dunuo i amac se, teko
odravajui na talasima, esto punio vodom. Uvee se podigao sve vetar sa
jugoistoka, terajui amac prema zapadu, i duvao sve do sledeeg dana.
U smiraju dana Malezijac je najzad opazio tamnu masu koja se uzdizala u
moru.
Mompraem! povikao je.
Na taj povik Sandokan je skoio. To vie nije bio onaj ovek od malopre:
tuni izraz je sasvim iezao sa njegovog lica. Oi su mu plamtele, a njegove
crte lica vie nisu bile naruene otrim bolom.
Mompraem! povikao je uspravljajui se u svoj svojoj veliini.
Spaeni smo, Tigre! rekao je Malezijac koji je ludeo od radosti.
Sandokan ga je pogledao skoro u udu.
Da li jo zasluujem to ime, iro-Batole? upitao je.
Da, kapetane.
A ja sam mislio da ga vie ne zasluujem proaputao je Sandokan
uzdiui.
epao je letvu koja je sluila kao krma i upravio amac prema ostrvu koje
je lagano izranjalo iz tame. U deset asova dva gusara, potpuno neopaeni,
pristali su u blizini velike stene.
Sandokan je stupajui na tlo svoga ostrva duboko uzdahnuo. Moda u tom
trenutku nije alio za Labuanom, a moda je ak, naas, zaboravio Marijanu.
Obiao je oko stene i krenuo zavojitim stepenicama koje su vodile u veliku
kolibu.
LJUBAV I ZANOS
Kada je stigao na vrh velike litice, Sandokan je stao na ivicu i svoj pogled
upravio daleko prema istoku, u pravcu Labuana.
Veliki boe! proaputao je. Kolika me razdaljina deli od te nebeske
osobe. ta li radi ona sada? Da li me oplakuje kao mrtvog ili tui to sam
zarobljen?
Zatim se laganim koracima uputio prema velikoj kolibi u kojoj je jedna
prostorija jo uvek bila osvetljena. Pogledao je kroz prozor i video oveka koji
je sedeo za stolom sa glavom meu akama.
Jane rekao je tuno se smeei. ta li e rei kada bude saznao da se
Tigar vraa pobeen i opinjen?
Priguio je uzdah i lagano otvorio vrata, tako da ga Jane nije uo.
Pa dobro, brate rekao je posle nekoliko asaka. Je si li zaboravio
Tigra od Malezije?
Jo nije ni zavrio a Jane mu je poleteo u zagrljaj, uzvikujui:
Ti! ti... Sandokane!... Ah! ve sam poverovao da sam te zauvek izgubio!
Ne, vratio sam se, kao to vidi.
Nesreni moj prijatelju, gde si bio svih ovih dana? Ima ve etiri nedelje
kako ekam obuzet hiljadama strahova. ta si radio toliko vreme? Jesi li
opljakao sultana od Varauni ili te je opinio Biser Labuana? Odgovori, brate
moj, gorim od nestrpljenja!
Umesto da odgovori na ta sva pitanja, Sandokan ga je posmatrao utei,
ruku prekrtenih na grudima, mrana pogleda i smrknuta lika.
Hajde reci, ree Jane, iznenaen ovim utanjem. ta znai ta uniforma
koju nosi i zato me tako gleda? Da li ti se dogodila neka nesrea?
Nesrea! povikao je Sandokan promuklim glasom. Zar ne zna da je
od pedeset tigrova koje sam vodio na Labuan preiveo samo iro-Batol? Zar
ne zna da su svi pali na obalama prokletog ostrva, raskidani engleskim
elikom, da sam ja pao teko ranjen na palubi jedne krstarice i da se moji
brodovi odmaraju na dnu malezijskog mora?
Ti potuen! To je nemogue! Nemogue!...
Da, Janee, bio sam pobeen i ranjen a moji ljudi su pobijeni. Vraam se
smrtno bolestan...
Gusar je grevitim pokretom privukao stolicu, ispraznio jednu za drugom
tri ae viskija, a zatim slomljenim i uzbuenim glasom ispriao potanko sve
to mu se dogodilo: iskrcavanje u Labuanu, susret sa krstaricom, stranu bitku
na palubi bojnog broda, o rani koju je zadobio, o patnjama i o ozdravljenju.
Kada je poeo da govori o Biseru Labuana, sav njegov bes je iezao.
Njegov je glas, maloas promukao, zaguen besom, poprimio sada jedan drugi
ton i postao sladak, umilan, strastan.
Sluaj me, Janee nastavio je jo uvek uzbuen. U trenutku kad sam
ulazio u amac i ostavljao Marijanu nezatienu, inilo mi se da e mi srce
pui. Poeleo sam, umesto da napustim to ostrvo, da preturim amac sa iro-
Batolom, u tom trenutku bih bez aljenja razorio moj strani Mompraem,
potopio prahose i rasterao moje ljude ne elei da ikad vie budem... Tigar od
Malezije!...
Gusar je zautao i naglo ustao izmenjena lika i vrsto stisnutih zuba.
Nainio je nekoliko koraka po sobi, kao da pokuava da pobegne od te vizije
koja ga je proganjala i da umiri udnju koja ga je prodirala. Zatim je stao
ispred Portugalca, ispitujui ga pogledom, ali ovaj je utao.
Ti nee verovati nastavio je Sandokan ali ja sam se uasno borio pre
nego to me je strast pobedila. Ali, ni gvozdena volja Malezijskog Tigra, ni
moja mrnja prema svemu to je engleska, nisu mogli da obuzdaju moje srce.
Koliko sam puta pokuao da polomim lanac. Morao sam da popustim, Jane.
Naao sam se izmeu dva ponora: ovde Mompraem sa gusarima, u blesku
njegovih stotinu topova i pobednikih prahosa; tamo to oboavano bie zlatne
kose i plavih oiju. Dugo sam oklevao, zatim sam se priklonio toj devojci, od
koje me, oseam to, nikakva ljudska sila nee moi otrgnuti. Ah! Oseam da e
Tigar prestati da postoji!
Zaboravi je onda rekao je Jane.
Da je zaboravim!... To je nemogue Jane, nemogue je! Oseam da
nikad neu moi da polomim zlatne lance koje je ona obavila oko mog srca. Ni
bitke, ni velika uzbuenja gusarskog ivota, ni ljubav mojih ljudi, ni strana
osveta, ne bi bili u stanju da me nateraju da zaboravim tu devojku. Njena slika
bi se uvek postavljala izmeu mene i tih stvari i gasila bi staru energiju i
hrabrost Tigrovu. Ne, ne, nikad je neu zaboraviti, bie moja ena makar me to
stajalo imena, mog ostrva, moje moi, svega, svega!
Sandokan je skoio, poao prema vratima i naglo ih otvorio.
Kuda e? upitao je Jane skaui na noge.
Vraam se u Labuan odvratio je Sandokan. Sutra e rei mojim
ljudima da sam zauvek napustio moje ostrvo i da si ti njihov novi voa. Nikad
vie nita nee uti o meni, jer se neu vratiti u ova mora.
Sandokane! povikao je Jane epavi ga snano za ruku. Je si li lud?
Vraa se sam u Labuan dok ovde ima brodove, topove i odane ljude,
spremne da poginu za tebe i onu koju voli? Hteo sam da te zadrim, da vidim
da li je mogue iupati iz tvoga srca strast koju gaji prema toj eni, potekloj iz
rase koju bi morao veno da mrzi.
Ne, Janez, ona nije Engleskinja. Priala mi je o plavom moru koje je lepe
od naeg i koje umiva njenu daleku otadbinu, raj zemaljski, iznad koje je
zadimljeni vulkan, u kojoj se govori milozvunim jezikom; ta zemlja nema
nieg zajednikog sa Englezima.
Nije vano da li je Engleskinja ili nije. Poto je ti tako beskrajno voli, svi
emo ti pomoi da postane tvoja ena i da se Vrati srean. Ti e i dalje da
bude Malezijski Tigar, iako se oeni devojkom zlatne kose.
Sandokan se bacio u Janeov zagrljaj i dva oveka su dugo ostala zagrljena.
Sad mi reci rekao je Portugalac ta namerava da uini?
Da to je mogue pre odem u Labuan i otmem Marijanu.
U pravu si. Jer lord moe, kad dozna da si napustio ostrvo i vratio se u
Mompraem, da otplovi iz straha od tvog povratka. Treba brzo raditi, ili je igra
izgubljena. Idi sada da spava jer ti je potreban mir, a meni prepusti brigu oko
priprema. Sutra e ekspedicija da bude spremna da otplovi.
Do sutra, Janee.
Zbogom brate odgovorio je Portugalac i izaao.
Kada je ostao sam, Sandokan je seo za sto, mraniji i uznemireniji no ikad,
praznei mnoge boce viskija.
Gusar, koji je ve bio pijan, nastavio je da pije sa novom estinom, gutajui
estoko pie kao da je voda, smenjujui kletve sa smehom.
Najzad je, pobeen piem, klonuo i utonuo u dubok san.
ENGLESKI KAPLAR
Kada se probudio, naao se na otomanu na koji su ga preneli Malezijci u
njegovoj slubi. Sandokan je nekoliko puta protrljao oi i preao akama preko
vrelog ela, kao da pokuava da se seti svega to je uradio.
Zbacio je sa sebe uniformu narednika Vilisa, obukao novo odelo koje je
bletalo od zlata i bisera, stavio na glavu raskoan turban na kome je bio safir
veliine oraha, za pojas novi kriss i obesio novu sablju, a zatim izaao.
Duboko je udahnuo morski vazduh koji mu je potpuno razvejao maglu
pijanstva, pogledao sunce koje je ve visoko odskoilo, zatim se okrenuo
prema istoku i gledajui u pravcu dalekog Labuana uzdahnuo.
Jadna Marijana! proaputao je.
Orlovskim pogledom preao je preko morske povrine i zaustavio ga u
podnoju litice. Tri prahosa sa razvijenim velikim jedrima stajala su ispred
sela, spremna da isplove.
U Labuan! U Labuan! vikali su gusari besno maui orujem.
Janee je li sve spremno? pitao je Sandokan.
inilo se kao da Jane nije uo. Bio se popeo na jedan stari lafet i paljivo
gledao prema rtu koji je zalazio duboko u more.
ta trai, pobratime? upitao ga je Sandokan.
Vidim vrh jednog jarbola koji viri iza stene odgovorio je Portugalac.
Je li to jedan od naih prahosa?
A koji bi se drugi brod usudio da se priblii naim obalama?
Kada je brod obiao najistaknutiju taku grebena, povik je izleteo iz svih
grudi:
Pisangov prahos!
Bio je to odista jedrenjak kojeg je Jane pre tri dana poslao prema Labuanu
da pokua da sazna neto o Tigru i njegovim junacima. Ali u kakvom se stanju
vraao! Od bonog jarbola ostao je samo patrljak; glavni se jedva drao,
osiguran metalnim kukama. Ograda vie nije postajala, a bokovi su bili teko
oteeni i puni drvenih zakrpa koje su zatvarale rupe nainjene topovskim
uladima.
Potpomognut veslima, Prahos se brzo pribliavao. Kada je njegov kapetan,
poreklom sa Bornea, ovek visokog rasta i divnih telesnih oblika koji su
podseali na antiku bronzanu statuu, opazio Janea i Sandokana, povikao je
od radosti, a zatim je podigao ruke i zaurlao:
Dobar plen!
Pet minuta kasnije jedrenjak je uao u mali zaliv i ukotvio se na dvadeset
koraka od obale. amac je odmah bio sputen u more i u njega je uao Pisang
sa vojnikom i etvoricom veslaa.
Odakle dolazi? upitao ga je Sandokan im se ovaj iskrcao.
Sa istonih labuanskih obala, moj kapetane rekao je Borneanin.
Poao sam tamo sa nadom da saznam neto o vama, a sada sam srean to vas
vidim ovde, ivog i zdravog.
Ko je ovaj Englez?
Jedan kaplar, kapetane.
Gde si ga zarobio?
U blizini Labuana.
Hvala ti. Dovedite vojnika.
Nesrenik je ve bio izbaen na obalu. Oko njega su se okupili gusari koji
su odmah poeli da ga kinje i da mu upaju kaplarske znake.
Bio je to mladi od dvadeset pet do dvadeset osam godina, pun, niska rasta,
plav, rumen i bucmast.
Izgleda da je bio prilino uplaen to se nalazi meu gusarskom bandom,
ali nije putao glasa od sebe.
Videi Sandokana pokuao je da se osmehne, a zatim je rekao drhtavim
glasom:
Malezijski Tigar.
Poznaje me? upitao ga je Sandokan.
Da.
Gde si me video?
U vili lorda Gvilonka.
Svakako si zauen to me vidi ovde.
Istina je. Verovao sam da ste jo u Labuanu i da ste ve u rukama mojih
drugova.
Gde si se nalazio kada sam napustio lordovu vilu?
U umi odgovorio je vojnik.
ta si radio?
Nita.
Hoe da se sprda sa mnom? Labuan ima isuvie malo vojnika da bi
neko mogao, bez razloga, da ih poalje u etnju po umi rekao je Sandokan.
Ali...
Govori, hou sve da znam.
Nita ne znam.
Ne zna? To emo da vidimo.
Sandokan je izvukao kriss, brzim pokretom ga upravio prema vojnikovom
grlu i lako ga zaparao, tako da je istekla kap krvi. Zarobljenik nije mogao da
zadri povik bola.
Govori ili u te ubiti rekao je hladno Sandokan, ne sklanjajui no iji
je vrh poinjao da se rumeni.
Kaplar je jo oklevao, ali je, videvi u Tigrovim oima strano sevanje,
popustio.
Dosta! rekao je izmiui vrhu noa. Govoriu.
Sandokan je dao znak svojim ljudima da se udalje, a zatim je seo sa
Janeom na jedan lafet i obratio se vojniku:
Sluam te. ta si radio u umi?
Pratio sam barona Vilijema Rozentala.
Ah! povikao je Sandokan dok mu je pogled blesnuo.
Onog pomorskog oficira!
Lord Gvilonk je saznao da ovek koga je ranjenog prihvatio i leio u
svojoj kui nije bio malezijski princ, ve strani Tigar od Malezije, pa se sa
boronetom i guvernerom Viktorije dogovorio da pripreme zamku.
A kako je to doznao?
To ne znam.
Nastavi.
Bilo je sakupljeno sto ljudi da opkole vilu i spree vae bekstvo.
To znam. Reci mi ta se dogodilo posle, kada sam uspeo da probijem
obru i pobegnem u umu.
Kada je baron uao u vilu, zatekao je lorda Gvilonka veoma uzbuenog.
Imao je ranu na nozi koja je poticala od vas.
Od mene! povikao je Sandokan.
Moda niste opazili.
Verujem u to, jer da sam hteo da ga ubijem niko me u tome ne bi mogao
spreiti. A ledi Marijana?
Plakala je. Izgleda da se izmeu lepe devojke i njenoga strica odigrala
burna scena. Lord je optuivao da je potpomagala vae bekstvo... a ona je
molila milost za vas.
Jadna devojka! povikao je Sandokan dok mu je uzbuenje izmenilo lik.
uje li to, Jane?
Nastavi rekao je Portugalac vojniku. Ali govori istinu jer ostaje ovde
sve do naeg povratka iz Labuana. Ako bude lagao, nee izbei smrt.
Nemam koristi od lai odvratio je kaplar. Poto progon nije dao
rezultata, ostali smo ulogoreni pored vile da bismo je titili od mogueg napada
gusara sa Mompraema. Kruili su nepouzdani glasovi. Govorilo se o
tigrovima koji su se iskrcali i o Malezijskom Tigru koji je bio skriven u umi,
spreman da napadne vilu i otme devojku. ta se zatim dogodilo, ja ne znam.
Moram samo da vam kaem da je lord Gvilonk preduzeo mere da se povue u
Viktoriju, pod zatitom krstarica i vojnih snaga.
A baron Rozental?
Oenie se uskoro ledi Marijanom.
ta si rekao? povikao je Sandokan skaui na noge.
Da e vam uzeti devojku.
Lae me!
Zato bih vas lagao? Kroz mesec dana e se obaviti to venanje.
Ali ledi Marijana mrzi tog oveka.
Zar je to vano lordu Gvilonku?
Sandokan je kriknuo i zatvorio oi. Straan gr mu je izobliio lice.
Pribliio se vojniku i rekao mu, tresui ga besno:
Nisi me prevario, zar ne?
Kunem vam se da sam rekao istinu!
Ostae ovde, a mi idemo u Labuan. Ako nisi lagao, dau ti onoliko zlata
koliko si teak.
Zatim je rekao odlunim glasom, obraajui se Janezu:
Polazimo!
Spreman sam da te pratim odgovorio je Portugalac.
Je li sve spremno?
Ostaje samo da odabere ljude koji e te pratiti.
Poveemo najhrabrije jer je ovo poslednja igra.
Ipak, ostavi i ovde snage koje e da brane nae sklonite.
ega se boji, Janez?
Englezi bi mogli da iskoriste nau odsutnost i da se bace na ostrvo.
Sandokan je pozvao zatim iro-Batola i pokazujui mu ete koje je trebalo
da ostanu da brane ostrvo, rekao:
Evo oveka koji je jedan od najvrednijih meu gusarima, jedini koji je
preiveo nesrenu ekspediciju na Labuan. Za vreme moga odsustva sluajte ga
kao to biste sluali mene. A sada, ukrcajmo se Janez.
EKSPEDICIJA NA LABUAN
Devedeset ljudi se ukrcalo na prahose. Jane i Sandokan su zauzeli mesta
na najveem i najjaem, koji je imao dvostruko vie topova i pola tuceta
topova za ruenje zidova, i bio zatien gvozdenom oblogom.
Kotve su bile izvuene, a jedra sreena. Ekspedicija je krenula iz zaliva
praena povicima eta sakupljenih na obali.
Nebo je bilo vedro, a more glatko kao ulje. No ipak, na jugu se ukazalo
nekoliko oblaaka izuzetne boje i oblika, koji nisu predskazivali nita dobro.
Sandokan je, osim to je imao izvrstan vid, bio pravi ivi barometar;
nanjuio je blisku atmosfersku promenu, ali se nije uznemirio.
Ako ljudi nisu u stanju da me zaustave, jo manje e to moi bura.
Oseam se toliko snanim da mogu da prkosim i besovima prirode rekao je.
Da li se plai snanog uragana? upitao je Jane.
Da, ali se zbog toga neu vratiti. tavie, moe i da nam pogoduje,
pobratime moj, jer moi emo da se iskrcamo neuznemiravani od krstarica.
A kad se iskrca, ta e da radi?
To jo ne znam, ali oseam da sam sposoban za sve, da mogu da se
suprotstavim itavom odredu Engleza kao i da svoje ljude povedem u
osvajanje vile i spasavanje Marijane:
Sandokane, pomisli na ono to e se dogoditi sa Mompraemom bez
Malezijskog Tigra. Sa tobom bi toliko zablistao da bi zasenio i Labuan i druga
ostrva, i od njega bi drhtalo potomstvo ljudi koji su unitili tvoju porodicu i
tvoj narod. Hiljade Dajaka i Malezijaca samo ekaju tvoj poziv da dotre i
uveaju bandu tigrova sa Mompraema.
Na sve to sam mislio, Janee.
I ta ti je reklo srce?
Osetio sam kako krvari.
I ti bi i pored toga unitio svoju mo zbog te ene.
Volim je, Janee. Ne bih eleo vie da budem Tigar od Malezije!
Jane ga je dugo gledao utei, a zatim je poeo da eta palubom.
Sutradan se situacija pogorala. Veliki talasi, koji su dolazili sa juga, jurili
su i sudarali se uz muklo rikanje, ljuljajui tri broda. Nebom su mahnito jurili
ogromni oblaci, crni kao smola.
Uvee se vetar pojaao pretei da polomi katarke, ukoliko se ne smanje
jedra.
Sandokane, rekao je Jane koji je postajao sve uznemireniji pazi da ne
uletimo u teku nevolju.
ega se plai, brate moj? upitao je Tigar.
Plaim se da e nas uragan poslati doavola.
Nai brodovi su vrsti.
Ali uragan, ini mi se, preti da postane uasan.
Smanjenih jedara, prahos je poleteo kao strela prema istoku, voen
Sandokanovom gvozdenom rukom.
Oblaci koji su se gomilali od poetka dana sada su besno jurili prostorom,
penjui se u visinu i padajui na talase, dok se more survavalo sa stranom
estinom.
Prahos, prava orahova ljuska koja izaziva razbesnelu prirodu, zasipan
velikim talasima koji su ga napadali sa svih strana, teturao se skaui sa
penuavih vrhova talasa u dno pokretnih provalija, obarajui ljude i cepajui
jedra.
Ali Sandokan, uprkos ovom besnom kovitlacu, nije odstupao i vodio je
svoj brod prema Labuanu, neustraivo izazivajui nepogodu.
Prahos se oajniki borio protiv talasa koji su ga vukli na sever, sve
opasnije se napinjao, propinjao se kao preplaeni konj, uranjao kljunom sekui
talase, jeao kao da e svakog asa da se raspadne, i u izvesnim trenucima se
tako naginjao da je postojala opasnost da vie ne povrati ravnoteu.
Borba sa morem koje je postajalo sve burnije bila je ludost. Trebalo je
pustiti brod da ga talasi nose ka severu, kao to su to moda uinila druga dva
broda, koja su se negde izgubila jo pre nekoliko asova.
Jane, koji je shvatao koliko je bilo nerazumno joguniti se u ovoj borbi,
uputio se prema krmi da zamoli Sandokana da promeni pravac, kada je
odjeknula detonacija koja nimalo nije liila na grmljavinu. Trenutak kasnije,
jedna granata je zvidei prola iznad palube obarajui popreni krak bonog
jedra.
Urlik besa odjeknuo je palubom prahosa kao odgovor na ovaj napad, koji
usred nepogode niko nije oekivao.
Sandokan je poleteo na pramac da otkrije tog drznika koji ga je napao po
takvom nevremenu.
Uh! povikao je. Jesu li to krstarice koje jo bdiju?
Meutim, napada je bio jedan veliki bojni parobrod koji je imao razvijenu
englesku zastavu, a na vrhu glavnog jarbola veliku traku koju nose ratni
brodovi. ta je radio na otvorenom moru pri takvom vremenu? Da li je
krstario pored labuanskih obala ili je dolazio sa nekog oblinjeg ostrva?
Okrenimo, Sandokane rekao je Jane koji mu je priao.
Da okrenemo?
Da, brate moj. Ovaj brod sumnja da smo mi gusari koji su se uputili u
Labuan.
Odjeknuo je jo jedan topovski pucanj sa palube broda, i jo jedna granata
je prozvidala kroz opremu prahosa.
Uprkos snanom ljuljanju, gusari su se bacili na topove da uzvrate vatru, ali
ih je Sandokan zaustavio.
I zaista, to nije bilo potrebno. Bojni brod, koji je ulagao ogromne napore da
se odri na talasima i koji se sunovraao u ambise pod teretom svoje gvozdene
konstrukcije, bio je, uprkos svim nastojanjima, odvuen na sever. Nekoliko
trenutaka kasnije bio je toliko daleko da se vie nije trebalo plaiti njegove
artiljerije.
U tom trenutku jedan Malezijac je povikao sa bonog jarbola:
Zemlja ispred pramca!
Sandokan je kriknuo od radosti:
Labuan! Labuan! U meni vri!
Pretrao je palubu iako su je talasi prelivali svakog asa, stao za krmu i
upravio prahos prema istoku.
Dok se pribliavao obali, more je udvostruilo bes kao da po svaku cenu
eli da sprei iskrcavanje. Ogromni talasi su vitlali u svim pravcima, a vetar se
pojaavao.
Ali Sandokan nije odstupao. Oiju uprtih prema istoku nastavljao je svoj
put, koristei blesak munja da bi se orijentisao. Ubrzo se naao na nekoliko
gomena od obale.
Oprezno, Sandokane rekao je Jane koji je stajao pored njega.
Ne boj se, brate.
Pazi na stene.
Izbei u ih.
Ali gde e nai zaklon?
Videe.
Sandokan je vodio brod tako smelo da se i najhrabrijim morskim vucima
dizala kosa na glavi. Brod je proao kroz uzani otvor izmeu dve ogromne
litice i uao u jedan mali ali dubok zaliv, koji se, izgleda, zavravao rekom.
Razbijanje talasa o obalu bilo je tako snano u tom zaklonu da se brod
naao u velikoj opasnosti. Bilo je lake izazivati bes mora na otvorenom nego
se razbiti o ove obale.
Nita se ne moe uiniti, Sandokane rekao je Jane.
Ako pokuamo da se pribliimo obali, razbiemo brod.
Jesi li dobar pliva? upitao je Sandokan.
Kao i nai Malezijci.
Ne plai se talasa?
Ne plaim ih se.
Onda emo da pristanemo.
ta smera?
Umesto da odgovori Sandokan je povikao:
Paranoa! Na krmu!
Dajak je poleteo i dokopao se krme koju je Sandokan ve naputao.
ta treba da radim? upitao je.
Da za sada dri brod protiv vetra odgovorio je Sandokan. Samo,
pazi da ga ne upravi na sprudove.
Ne bojte se, Tigre.
Sandokan se zatim okrenuo mornarima i rekao:
Pripremite amac i podignite ga na ogradu. Kada talas doe do ivice,
pustite ga.
ta je smerao Malezijski Tigar? Da li je hteo da pokua iskrcavanje na tom
amcu, bednoj igraki na stranim talasima? Kada su uli ovu zapovest njegovi
ljudi su se pogledali sa strahom, ali su ipak pohitali da posluaju, ne traei
objanjenje.
Snagom svojih ruku podigli su amac i stavili ga na ogradu poto su, po
nareenju Sandokanovom, stavili u njega dva karabina, municiju i namirnice.
Malezijski Tigar je priao Janeu govorei:
Penji se u amac, brate moj.
ta hoe da uini, Sandokane?
Hou da se iskrcam.
Razbiemo se o obalu!
Ba! Penji se, Janee.
Ti si lud!
Umesto da odgovori, Sandokan ga je epao i ugurao u amac, a zatim je i
sam skoio u njega. Jedan ogroman, talas je dolazio strano riui.
Paranoa! povikao je Sandokan. Budi spreman da okrene.
Treba li ponovo da izaem na otvoreno? upitao je Dajak.
Poi prema severu sa smanjenim jedrima. Kada se more smiri, vratie se
ovamo.
U redu, kapetane. Ali vi?
Iskrcau se...
Izgubiete ivot.
uti! Otpustite amac! Evo talasa!
Pribliavao se ogroman talas sa krestom bele pene, koji se u blizini obale
prelomio nadvoje a zatim uao u zaliv, strmoglavljujui se na prahos. Brod je
bio obavijen oblakom pene.
Putajte! zaurlao je Sandokan.
Preputen samom sebi, amac je poleteo zajedno sa dvojicom hrabrih.
Skoro u istom trenutku prahos je zaokrenuo i koristei jedan protiv-talas
izaao na otvoreno more i nestao iza stene.
Ne naputaj amac!
amac je bio ponovo na vrhu talasa. Zaljuljao se jedan as na kresti, a
zatim se sunovratio i, zahvaen talasima koji su se lomili bio baen na jedno
deblo sa takvom snagom da su dvojica gusara izletela iz njega. Sandokan, koji
je pao na gomilu lia i grana, se odmah podigao, skupljajui karabine i
municiju.
Kuda emo, Sandokane? upitao je Jane.
Ne znam.
Zar ne zna gde se nalazimo?
Za sada je to nemogue. Pretpostavljam da nismo daleko od reice.
O kojoj reci govori?
O onoj koja je posluila kao skrovite mojim brodovima posle bitke sa
krstaricom.
Da li je vila Lorda Demsa u blizini reke?
Na nekoliko milja.
Onda treba prvo da potraimo taj vodeni tok.
Svakako, Jane.
Sutra emo pretraiti obalu.
Sutra! povikao je Sandokan. Ti misli da ja mogu toliko da ekam i
da sedim mirno? Zar ne zna da mi je vatra u venama? Zar nisi opazio da smo
u Labuanu, u zemlji gde svetli moja zvezda!
Hoe li da crveni mundiri saznaju da se nalazimo na ostrvu?
Bar da je vidim rekao je Sandokan uzdahnuvi.
I da poini kakvu nerazboritost, je li tako?
Ne.
Hm!... Znam na ta si sve sposoban. Umiri se, brate moj. Pomisli na to da
nas je samo dvojica, a da su u vili vojnici. Saekajmo brodove pa onda
delajmo.
A da li u moi da ekam do sutra?
Samo je tri asa do zore.
Venost!
Za to vreme e se more umiriti, vetar izgubiti u snazi i brodovi e se
vratiti. Hajde, leimo pod ovu areku sa ogromnim liem, koje e da nas titi
bolje od atora, i saekajmo zoru.
Sandokan je bio neodluan. Gledao je vernog prijatelja, nadajui se da e
ga privoleti na pokret. Zatim je popustio i sruio se pored jednog stabla,
duboko uzdiui.
Jane je zapalio cigaretu i opruio se po travi, koja je bila skoro suva jer su
je titili iroki listovi drveta, i zatvorio oi.
Sandokan je, meutim, ustao i poao ka obali. Portugalac ga je video kako
krui po ivici ume, idui as na sever a as na jug. Verovatno je pokuavao da
se orijentie i da prepozna obalu kojom je ve prolazio za vreme svog boravka
na ostrvu.
Kada se vratio, poinjalo je da svie. Kia ve nekoliko asova nije padala,
a vetar vie nije onako snano rikao kroz umu.
Znam gde se nalazimo rekao je Sandokan Janeu.
Gde? upita ovaj pripremajui se da ustane.
Reica treba da se nalazi prema jugu i moda nije daleko.
Hoe li da je potraimo?
Da, Jane.
Nadam se da se nee usuditi po danu da se priblii vili.
Ne, ali noas me niko nee zadrati.
Zatim je dodao:
Jo dvanaest asova! Kakvo muenje!
U umi vreme brzo prolazi, Sandokane odvratio je Jane smekajui se.
Hajdemo!
Spreman sam da te pratim.
Bacili su karabine na ramena, stavili municiju u depove i krenuli kroz
veliku umu, pazei da se mnogo ne udaljuju od obale.
Oko podne Sandokan se zaustavio i rekao:
Blizu smo.
Reci ili vili?
Vodenom toku odgovorio je Sandokan. Zar ne uje uborenje koje
odzvanja pod gustim lukovima zelenila?
Da rekao je Jane poto je oslunuo. Da li je to ba reica koju
traimo?
Ne mogu da se prevarim. Ve sam prolazio ovim mestima.
Proli su brzo ivicom velike ume i posle deset minuta nali se pred malim
vodenim tokom koji je uticao u ljupki zaliv, oivien velikim drveem.
Sluaj ih je doveo na ono isto mesto gde su pristali brodovi prve
ekspedicije. Jo su se videle grede koje je za sobom ostavio drugi brod kada je,
uzmiui pod stranom kanonadom krstarice, ovde pronaao sklonite. Na
obali je mnogo bilo komada jarbola, delova ograde, komada platna i konopaca,
topovske uladi, sablji i polomljenih sekira, kao i ostataka brodske opreme.
Sandokan je tupo pogledao ostatke koji su ga podseali na njegov proli
poraz i uzdahnuo, mislei na junake koje je ubila vatra sa krstarice.
Odmaraju se tamo dole, na dnu mora rekao je Janeu tunim glasom.
Jadni mrtvi, jo neosveeni!
Jesi li se ovde iskrcao?
Da, ovde, Janee. Tada sam bio nepobedivi Tigar, tada mi srce nije bilo
okovano, niti su mi privienja iskrsavala pred oima. Tukao sam se kao
oajnik vodei svoje ljude na palubu neprijateljskog broda, ali su me slomili.
Jo mi se ini da vidim kako napadam u toj stranoj noi sa mojim
malobrojnim junacima. Kakav uasan trenutak, kakav pokolj! Svi su pali, svi,
osim mene...
Zautao je i poao prema obali pogledajui na plave obale zaliva, a zatim je
stao i pokazao Janeu mesto gde se odigrala strana bitka.
Nastavili su put.
Sledili su desnu obalu reice, a zatim su odluno uli u veliku umu. Videlo
se da je uragan strano besneo u ovom delu ostrva. Brojno drvee je lealo na
zemlji, oboreno vetrom ili gromovima. Svuda je bilo pokidanog bunja, gomila
lia i voa, polomljenih grana, meu kojima su urlali ranjeni majmuni.
Uprkos ovim brojnim preprekama, Sandokan se nije zaustavljao. Nastavio je
da hoda sve do zalaska sunca ne kolebajui se vie.
Padalo je vee. Ve je i Sandokan gubio nadu da e nai reicu, kada se
iznenada naao pred jednom irokom stazom.
ta si ugledao? upitao je Portugalac, videi ga kako se zaustavlja.
U blizini vile smo odvratio je Sandokan muklo. Ovaj put vodi u park.
Ubrzo su stigli do parka i Sandokan se uzverao uz ogradu, spretno kao
maka, i paljivo pogledao u park.
ini mi se da nema straara rekao je. Uimo.
Skoio je na drugu stranu i Jane je uinio isto. Obojica su se tiho uvukli u
park, skrivajui se iza bunja i po alejama, oiju uprtih u palatu koja se
nejasno, nazirala u tami.
Bili su stigli na pukomet, kada se Sandokan najednom zaustavio i uperio
karabin.
Stani, Janee, proaputao je.
ta si video?
Ljude pred palatom.
Da li je to lord sa Marijanom?
Ispruili su se iza jednog gustog buna, ali tako da ne gube iz vida vojnike,
i ostali tako da ekaju pogodan trenutak.
Prolo je dva, tri, etiri asa, za Sandokana duga kao etiri veka, i vojnici
su se najzad povukli u vilu buno zatvarajui vrata.
Tigar je nainio pokret da krene, ali ga je Portugalac zadrao, uvukao ga u
gusti mrak i rekao:
Kai mi, Sandokane: ta smera da uini ove noi?
Da je vidim.
Veruje li da je to laka stvar? Jesi li pronaao nain da je vidi, uprkos
svemu ovome?
Ne, ali...
Da li zna tvoja devojka da si ovde?
Ne verujem.
Trebalo bi dakle da je pozove.
Da.
I vojnici e izai, jer ne moemo da pretpostavimo da su gluvi, i zasue
nas karabinskom vatrom.
Sandokan nije odgovorio.
Pazi dobro, jadni moj prijatelju, ove noi ne moe nita da uini.
Mogu da se uzverem do njenih prozora rekao je Sandokan.
Zar nisi video vojnika koji se sakrio pored paviljona?
Vojnika?
Da. Pogledaj kako blista cev njegove puke.
ta mi onda savetuje da inim? Govori! Groznica me prodire!
Koji deo parka obino poseuje tvoja devojka?
Svaki dan je odlazila da veze u kineski paviljon.
Odlino. Gde se on nalazi?
U blizini.
Vodi me tamo.
ta e da uini, Janee?
Treba da je obavestimo da smo ovde.
Iako se pakleno muio to se udaljuje od ovog mesta, Sandokan je poao
jednom bonom stazom i poveo Janea u paviljon.
Bio je to ljupki, mali paviljon, zidova obojenih ivim bojama, sa metalnom
i pozlaenom kupolom po kojoj su bili iljci i nekakve adaje.
Unaokolo se prostirala mala uma jorgovana i velikih bokora kineskih rua
koje su odisale otrim mirisom.
Jane i Sandokan naoruani karabinima jer nisu bili sigurni da je paviljon
pust, uli su u njega. Unutra nije bilo nikoga.
Jane je zapalio ibicu i najednom lakom stolu ugledao korpicu u kojoj se
nalazila ipka i konac, a pored n je mandolinu sa sedefnom intarzijom.
Jesu li to njene stvari? upitao je Jane Sandokana.
Da odgovorio je ovaj sa beskrajnom nenou.
Jesi li siguran da e ponovo doi ovamo?
To je njeno omiljeno mesto. Ovamo dolazi da udahne vazduh ispunjen
mirisom procvetalog jorgovana i da peva slatke pesme svoje rodne zemlje.
Ovde mi se zaklela na venu ljubav.
Jane je iz notesa otrgnuo listi, pronaao u depu komad olovke, pa je,
dok mu je Sandokan osvetljavao ibicom, napisao sledee rei:
Za izdavaa
Miroslav Petrovi
generalni direktor
Recenzenti
Prof. Milica Popovi
Dr Momilo Savi
Urednik
Radmilo Lale Mandi
Lektor
Nadeda Kosti
Grafika oprema
Ljubomir Vorkapi