Ontologija fizike u novovjekovnoj filozofiji i znanosti

Uvod

Fizika (gr. = priroda) je u najirem smislu znanost koja prouava prirodu 1. Ona
je puno utjecala na oblikovanje i mijenjanje znanstvenih paradigmi 2 tijekom povijesti.
Znanstvene paradigme, potom, uvelike utjeu na ljudski pogled na sveukupnu stvarnost.
Posebno na ljudski pogled prema stvarnosti istie se utjecaj fizike jer prouava prirodu sa
kojom je ovjek okruen. Kako filozofija tei spoznaji svih stvari po njihovim uzrocima 3,
neizostavno je da i znanstvene paradigme utjeu, a time i fizika, na filozofiju, te vrijedi i
obrnuto. Ontoloko poimanje fizike se nemalo mijenjalo tijekom povijesti, a u ovome
elaboratu emo se osvrnuti na ontologiju novovjekovne fizike i znanosti, kojoj prethodi
poimanje iste u antici koja ima veliki znaaj za ontoloko shvaanje cjelokupne znanosti.
Dapae, Alexander Koyre smatra da svo ontoloko shvaanje znanstvenih paradigmi tijekom
povijesti moemo podijeliti na platonistiko i aristotelovsko shvaanje 4. Prvo shvaanje
naglaava primat matematike, a drugo naglaava ulogu fiziku.

1. Antiko poimanje fizike

Najvanija ontoloko poimanja fizike i openito znanosti u Antikome svijetu, s

dananjeg gledita, jesu ona od Aristotela i Platona. Njihovo poimanje prirode fizike su
ontoloki razliita jer ovise o njihovoj filozofiji, posebno epistemolokom shvaanju znanja i
mogunosti spoznaje.

1.1. Platonovo poimanje prirode

Platon je svoje fizikalne poglede na svijet iznio u svome dijalogu Timej, i u tom smislu
je jedini Platonov znanstveni dijalog5. Kao idealist imao je dualistiko poimanje svega
stvorenoga, tj. da je sve stvoreno posljedica ideja. Po njemu, sve ideje egzistiraju u svijetu

1 Usp. Anto Mii, Rjenik filozofskih pojmova, Split 2000., Verbum, 98.
2 Pojam znanstvene paradigme i njezinu promjenu kroz povijest znanosti je uveo i opisao Thomas Kuhn u
svome djelu "The Structure of Scientific Revolutions". On je definira kao "skup openito priznatih
znanstvenih dostignua koja, u nekom odrenom vremenu, pruaju odreeni model problema i rjeenja za
zajednicu praktiara", Thomas S. Kuhn, The Scructure of Scientific Revolutions, iz International
Encyclopedia of Unified Science br. 2, The University of Chicago Press, Chicago 1970., 8
3 Usp. Anto Mii, Rjenik filozofskih pojmova, Split 2000., Verbum, 96.
4 Usp. Alexandre Koyre, Galileo and Plato, u: Journal of the History of Ideas, vol. 4, br. 4 (1943), 421.
5 Usp. Frederick Copleston, Istorija filozofije, Beograd 1999., Beogradski izdavako-grafiki zavod (skraeno
BIGZ), 314.
ideja koji je vjean i nepromjenjiv, a materijalni svijet je samo loija kopija svijeta ideja, koji je
prolazan i promjenjiv. Ideje za njega predstavljaju samu unutranju formu samih stvari i njihovu
metafiziku i inteligibilnu strukturu, te su one bestjelesne i savrene. Dugo nije objanjavao odnos
ta dva svijeta i fiziku materijalnog svijeta, te je tek u kasnim godinama ivota (oko 70. godine)
Platon je shvatio potrebu da barem donekle pokua objasniti taj odnos i narav materijalnog svijeta 6.
Prema njemu ovaj svijet je uredio Demijurg koji je prijanji nesklad i neureenost uredio prema
svijetu ideja. On nipoto nije stvoritelj svijeta, nego, na jedan nain gledano, boanski Um koji
djeluje u svijetu i odreuje fizike zakone po kojima osnovni elementi se ponaaju. Kako su ideje
temelj postojanja ovoga svijet Platon predmetom istraivanja i znanja nije smatrao materijalne
objekte, nego samo iste apstraktne pojmove (ideje)... 7. Iz toga se moe zakljuiti da svi fizikalni
zakoni, bili oni ontoloki ili praktini, su utemeljeni na samim idejama i da oni, poto ideje postoje
neovisno od materije, postoje neovisno od objekata za koje vrijede. Kako bi opisao donekle
sudjelovanje objekata u materijalnom svijetu, Platon kae da oni sudjeluju u brojevima tako da
objekti zadravaju svoj dualizam8. Prema tome se moe zakljuiti kako, da bi se bavili fizikom,
treba poznavati matematiku kako bi s njom definirali fizikalne zakone. Vano je napomenuti, kako
Platon nije smatra moguom istinsku spoznaju materijalnoga svijeta, nego samo vjerojatnom. Iz
toga proizlazi da fizika, i openito znanost, nikada nije mogla biti egzaktna po Platonu 9. Ali ono to
je mogue istinito spoznati spoznaje se samo pomou intelekta, a ne osjetila.

1.2. Aristotelova fizika

Svoje shvaanje fizike Aristotel je izjeo u svom djelu Fizika (dijelom i u svojoj Metafizici)
koje je i filozofsko i, u antikom shvaanju, znanstveno djelo. On smatra, za razliku od Platona, da
je spoznaja pomou osjetila mogua. Fiziku Aristotel smjeta u teoretske (motridbene) znanosti,
koje promatraju radi samoga promatranja. U te teoretske znanosti on smjeta i prvu filozofiju te
matematiku. Prva filozofija (metafizika) je za Aristotela najvanija jer se bavi prvotnim uzrocima
svih stvari, dok fiziku za razliku od Platona, stavlja ispred matematike. Razlog tome jest
Aristotelovo shvaanje naina bitka matemakih stvari10. Dok Platon smatra da matematiki bitak
egzistira u zasebnom carstvu, Aristotel kae kako matematika istrauje proizvode odmiljanja
(apstrakcije) prirodnog svijeta, te nije nikakav zasebitak11. Po tome je matematika ispod fizike, pa

6 Usp. Frederick Copleston, Istorija filozofije, Beograd 1999., Beogradski izdavako-grafiki zavod (skraeno
BIGZ), 314-315.
7 Branko Bonjak, Filozofska hrestomatija 1, Grka filozofija, Zagreb 1982., Nakladni zavod Matice hrvatske, 102.
8 Usp. Frederick Copleston, Istorija filozofije, Beograd 1999., BIGZ, 315.
9 Usp. Isto, 315.
10 Usp. Danilo Pejovi, Bitak i kretanje: Fizika i metafizika u miljenju Aristotela, Predgovor Fizici u prijevodu
Tomislava Ladana, Zagreb 1992., SNL, VII
11 Usp. Isto, VII

2
radi toga ona ne moe apriorno prethoditi fizici, kao to neoplatoniari tvrde. Dakle, fizika u
Aristotelovom shvaanju, je po svojoj nakani je posve teoretski pothvat namijenjen istraivanju
poela i uzroka prirode te naina njezina bitka, to se vri kao kvalitativni opis prirodnih stvari,
pokretnina ili osjetnina i utemeljuje na logiko-ontoloki nain obrazlaganjem i dokazivanjem 12.
Ona nema nikakvu praktinu primjenu, nju zanima to je priroda, pokuavajui dokuiti bit i nain
bitka kao jednog vida bia u okrugu bitka uope; ona je ontologija prirode 13. Za Aristotela svako
prirodno bie ima u sebi poelo kretanja i stajanja. Svako bie koje nije doseglo svoju punu
zbiljnost je u pokretu jer je "na putu bivovanja u puno bie" 14. Ona bia koja su pokrenuta sama po
sebi jesu prirodna, a umjetna su ona iji su uzroci kretanja izvan njih. Dakle cijela priroda je
pokrenuta i kree se sama po sebi. Za svaka kretanja i promjene Aristotel definira etiri njhova
uzroka (tvarni, oblikovni , tvorni i svrni uzrok). Zadak fiziara je da da uoi uzroke te razluuje
prirodno i umjetno te tako spoznaje bit prirode. Istinita spoznaja prirode je mogua jer mi
spoznajemo stvari, a poto stvari u sebi sadre i njihovu ideju, mogue je spoznati stvari onakvim
kakvim jesu.

2. Novovjekovno poimanje fizike

U novovjekovnoj znanosti se deava kopernikanski obrat koji predstavlja promjenu

znanstvene paradigme sa klasine na modernu. Poinje kada Nikola Kopernik izdaje svoje djelo
"De revolutionibus orbium coelestium" u kojem tvrdi da se zemlja vrti oko sunca, a ne suprotno
kako se do tada veinom vjerovalo. Kopernikanska revolucija, kako je jo zvan taj obrat, je zavrila
sa Isaacom Newton koji sa svojim zakonima jasno definira kretanje i odnos nebeskih tijela, te tako
dokazao kopernikovu tezu da zemlja nije u sreditu svemira. Preokret nije bio samo isto
znanstvene naravi, nego je prije svega predstavljao jedan duhovni zaokret filozofske naravi. On
posve raskida sa tradicionalnim shvaanjem ulogom ovjeka u svijetu. ovjek odbacuje
tradicionalnu ovjekovu kontempletaciju nad prirodom i sada eli posve ovladati njome uoavajui
njezine zakone15. Tako se zadatak i metoda fiziara temeljito mijenja. Na oblikovanje cjelokupne
novovjekovne znanstvene paradigme je uvelike utjecao Galileo Galile i Isaac Newton, te jo Rene
Descartes , Johannes Kepler, Tycho Brach itd. Ta znanstvena paradigma je oblikovala ontoloko
shvaanje fizike u novome vijeku. Da bi shvatili osnove toga shvaanja dovoljno je prouiti
Galileovo shvaanje toga koja veim dijelom prihvaa i Newton.

12 Usp. Isto, VI
13 Usp. Isto, VI
14 Danilo Pejovi, Bitak i kretanje: Fizika i metafizika u miljenju Aristotela, Predgovor Fizici u prijevodu Tomislava
Ladana, Zagreb 1992., SNL, XI
15 Usp. Alexandre Koyre, Galileo and Plato, u: Journal of the History of Ideas, vol. 4, br. 4 (1943), 402.

3
 2.1. Galileovo poimanje prirode

Na zaokret cijele znanstvene paradigme u novom vijeku nezaobilaznu ulogu je odigrao

sigurno Galileo Galile. On je dao temelje metodi moderne prirodne znanosti. Postavio je temeljne
aksiome fizike, tj. definiciju gibanja16. Ona je zahtijevala raskid sa tradicionalnim ontolokim
shvaanjem fizike i definiranjem novoga- Kroz proces definiranje kretanja od Galilea do Newtona
oituje se veim dijelom i ontoloka promjena shvaanja fizike. Tako je tvrdio u svome principu
inercije da e se tijelo nastaviti gibati jednoliko u istom smjeru, osima ako na njega ne djeluje neka
druga slika. To se razlikuje od Aristelova shvaanja da se na tijelo mora djelovati kako bi ono bilo u
bilo kakvom pokretu.
Galileo je tvrdio da je cijela priroda ispisana matematikim jezikom. Dakle matematika i
logika, po njemu, iskazuju samu strukturu bitka 17. Iz toga slijedi kako je zapravo matematika nuan
preduvjet za bavljenje fizikom. Ipak naglaavao i vanost eksperimenata kojima bi svoje zakone,
koji su matematiki prije utemeljeni, provjeravao takoer prema matematiki definiranim
modelima. Njegova metoda je bila matematiko-eksperimentalna. Takva metoda prirodu opisuje
kvantitativno, na temelju odnosa meu objektima u prirodi. Za razliku od aristotelovog opisa
prirode, koji smjera na njezinu bit, ovdje je cilj stei ope znanje koje ne dosee samu bit stvari.
Sam Galileo posao oko "istinske i nutarnje biti prirodnih supstancija" u jednom svom pismu istie
kao nemoguim i beskorisnim poslom18. Po tome kvantitativne naravi (broj, protenost, lokalno
gibanje itd.) su jedina realna svojstva, a kvalitativne naravi (boja, zvuk, toplina itd.) su subjektivne,
tj. nastaju djelovanje kvalitativnih elemenata na naa osjetila 19. Ovaj pogled na stvarnost se naziva
mehanicistikim. Na svijet se gleda na stroj gdje je sve strogo determinirano, te tako nema nikakvih
kvalitativnih promjena. Takve ideje e u veoj mjeri usvojiti i Newton.
Kako su svi toni matematiki zakoni su zapravo nepogrijeivi i nuno istiniti, jer izraavaju
strukturu bitka, posve je mogua i istinita spoznaja prirodnih zakona u fizici, te oni postoje zasebno
neovisno o nama jer im je temelj u bitku. Sami in promatranja omoguuje fiziaru da samostalno
uoi te zakone koji postoje neovisno od njega i upravljaju svemirom. To distancira modernu fiziku
od tradicionalne, gdje se fiziar trebao pozivati na vie metafizike autoritete kako bi opravdao
svoje teorije, makar mu njegove "oi" ukazivale na pogrenost autoriteta, barem u fizikalnom
smislu20. Jo veu vanost od metode promatranja za fiziara je imao eksperiment. Fiziar je
16 Usp. Vjekoslav Bajsi, Granina pitanja religije i znanosti, Zagreb 1998., Kranska sadanjost, 334.
17 Usp. Isto, 174.
18 Usp. Isto, 174.
19 Usp. Isto, 174.
20 Usp. Alexandre Koyre, Galileo and Plato, u: Journal of the History of Ideas, vol. 4, br. 4 (1943), 402.

4
pomou njega mogao ispitati svoje prethodno uoene i matematiki opisane teorije, tj. zakone. On u
eksperimentu dobiva odgovore ovisno o njegovu pitanju i jeziku kojem je pitao 21. Za Galilea je taj
jezik geometrija koji nam treba pomoi da i modeliramo eksperiment i ispravno protumaimo
njegove rezultate. Po tome fiziaru jest cilj da uoava zakone motrei prirodu, te da ih matematiki
odredi, a potom poslije paljivo osmiljenim eksperimentom preispita. Vano je uoiti da
eksperimentu prethodi neka matematika hipoteza (ideja). Po tome i isticanju vanosti matematike
Galileia se moe svrstati u kategoriju platonistikoga shvaanja fizike i openito znanosti.

3. Zakljuak

Neosporan je veliki utjecaj Platona i Aristotela na ontoloka shvaanje fizike. Prema njima
suvremeni filozofi znanosti kao to su Thomas Kuhn i Alexandre Koyre su oblikovali dvije temeljne
kategorije ontolokog shvaanja kako fizike tako i znanosti openito, a to su aristotelizam i
platonizam koje su lako primjenjive na ontoloka shvaanja fizike kroz povijest. One se kroz
povijest znanosti meusobno izmjenjuju i isprepleu. Vano je uoiti kako promjeni ontolokog
shvaanja fizike i openito znanosti prethodi ili prati je promjena u filozofiji 22. U ontologiji
novovjekovne fizike to se najjasnije oituje kroz kopernikanski obrat, tj. proces definiranja kretanja
i promjena metode. Galileo uvodi matematiko-eksperimentalnu metodu koja svojim kvantitanvim
opisom prirode raskida sa tradicionalnim kvantitavnim opisom. Po tome je on platoniar. Ta metoda
postaje glavno orue novovjekovnog fiziara. Takva strogo determinirana metoda stvara
mehanicistiko shvaanje svijeta ne tei vie da dosegne bit stvari, nego samo za znanjem o onome
to se da definirati kroz matematike zakone. Time fiziar treba samo da promatra svijet traei
zakone u njemu i kada ih nae da ih definira i eksperimentom provjeri, a ne i da se pita u prvim
uzrocima tih stvari. To je do dovelo do toga da se ovjek sve manje usmjerava prema
transcedentalnom i sve je vie pojam boanstva poeo nestajati iz znanstvene slike23.

21 Usp. Isto, 403.

22 Usp. Milan Galovi, Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, Zagreb 1997., Hrvatsko filozofsko drutvo, 129.
23 Usp. Isto, 130.

5
 LITERATURA

- Frederick Copleston, Istorija filozofije, Beograd 1999., Beogradski izdavako-grafiki

zavod
- Alexandre Koyre, Galileo and Plato, u: Journal of the History of Ideas, vol. 4, br. 4 (1943),
400-428.
- Danilo Pejovi, Bitak i kretanje: Fizika i metafizika u miljenju Aristotela, Predgovor
Fizici u prijevodu Tomislava Ladana, Zagreb 1992., Sveuilina naklada Libar
- Vjekoslav Bajsi, Granina pitanja religije i znanosti, Zagreb 1998., Kranska sadanjost
- Branko Bonjak, Filozofska hrestomatija 1, Grka filozofija, Zagreb 1982., Nakladni zavod
Matice hrvatske