1.

Pojam astronomije i astronomske navigacije

Astronomska navigacija je klasina grana navigacije koja se bavi pitanjima i metodama kako
se koristiti nebeskim tijelima za odreivanje i kontrolu poloaja broda na otvorenom moru.
Astronomija je znanost koja prouava nebeska tijela: njihov poloaj, gibanje, zakone po
kojima se ono vri, njihove oblike, dimenzije, daljine, veliine i mase, njihovu fizikalnu
prirodu i kemijski sastav, njihovu prolost i budunost.
Astronomija se dijeli na vise grana: sferna, prakticna, teorijska, zvjezdana, radioastronimija
Astronomska navigacija pripada pozicionoj astronomiji.

2.Jedinice za mjerenje kuteva i sfernih duina-pretvaranje

Osnovna jedinica za mjerenje udaljenosti openito u navigaciji je nautika milja, tj. jedna
minuta luka velike kruice. Iz same definicije proizlazi da je to odgovarajua kutna vrijednost,
kao i zemljopisne koordinate, tj. zemljopisna irina i zemljopisna duina. Ostale koordinate
koje se koriste u astronomskoj navigaciji sve su redom odgovarajui kutovi. Ovi kutovi mogu
se izraziti na razliite naine.
Pun okret odgovara punom kutu i moe se izraziti u:
- kutnoj mjeri od 360 (S=stupnjeva) punog kruga,
- lunoj mjeri od 2 radijana (R) punog kruga,
- satnoj mjeri od 24 sata (h) punog kruga,
- brojem vjetrova (put krug 32 vjetra, svaki vjetar 11.25), itd.

3.Sferna trigonometrija-osnovni pouci

Sferna trigonometrija se bavi primjenom goniometrijskih funkcija za rjeavanje sfernih
trokuta. Sferni trokut je lik na sferi odreen s tri toke koje lee na istoj glavnoj krunici (ona
kojoj ravnina prolazi kroz sredite sfere). U presjenoj toki dviju glavnih krunica formira se
sferni kut, dok krunice tvore sferni dvokut.
Sferna duina je manji luk izmeu dviju toaka na glavnoj krunici sfere izraen u kutnoj,
lunoj ili satnoj mjeri.
Kosokutni sferni trokut je onaj trokut koji openito ima tri razliite sferne duine. Stranice
i kutovi takva trokuta uvijek su manji od 180.
Sferni trokut kojem su vrhovi polovi glavnih krunica na kojem lee stranice drugog
sfernog trokuta, zove se polarni sferni trokut.
Ako je u jednom sfernom trokutu jedan kut od 90, tada se takav trokut zove pravokutni
sferni trokut.
Ako je u jednom sfernom trokutu jedna stranica iznosi 90, tada se takav trokut zove
kvadrantni sferni trokut.
4.Kvadratni i pravokutni sferni trokuti-napierova pravila
Ako se elementi pravokutnog i kvadratnog sfernog trokuta nanesu na krunicu, tada vrijedi
Napierovo pravilo koje glasi:
za pravokutni sferni trokut
cosinus jednog elementa jednak je umnoku cotangesa dva blia elemenata ili umnoku sinusa
dva dalja elementa (s tim da se kut od 90 izostavlja, a njegovi prvi susjedni elementi se
uzimaju kao komplementi, tj oduzimaju se od 90);
za kvadratni sferni trokut
cosinus jednog elementa jednak je umnoku cotangesa dva blia elemenata ili umnoku sinusa
dva dalja elementa (s tim da se stranica od 90 izostavlja, njegovi prvi susjedni elementi se
uzimaju kao komplementi, dok se nasuprotni element uzima kao suplement, tj. oduzima se od
180).

5.Koordinatni sustavi (horizontski, mjesno ekvatorski, nebesko ekvatorski,

ekliptiki)
Odgovoreno u iducim pitanjima.

6.Horizontski sustav
Polovi koordinatnog sustava horizonta su zenit i nadir. Oni se dobiju ako se iz poloaja
opaaa produi okomica do nebeske sfere. Osnovne krunice tog sustava jesu nebeski
horizont, mjesni nebeski meridijan i vertikalne krunice. Nebeski horizont je krunica koja se
dobije ako se ravnina horizonta opaaa produi do nebeske sfere. Mjesni nebeski meridijan
je krunica koja se dobije ako se ravnina meridijana opaaa produi do nebeske sfere, a na
njoj se nalaze zenit, nadir i nebeski polovi. Vertikalne krunice prolaze zenitom, nadirom i
sreditima nebeskih tijela.
Osnovne koordinate u ovom sustavu jesu visina (V) i azimut ().
Visina je luk vertikalne krunice od nebeskog horizonta do sredita nebeskog tijela ili kut
u sreditu sfere izmeu nebeskog horizonta i sredita nebeskog tijela. Mala krunica na
nebeskoj sferi koja spaja sva nebeska tijela s istim visinama zove se almukantarat ili visinski
paralel. Visina nebeskog tijela mjeri se od horizonta do zenita. Nebesko tijelo koje ima visinu
0 nalazi se u horizontu, a nebesko tijelo koje ima visinu 90 nalazi se u zenitu. Nebesko tijelo
ne moe imati visinu veu od 90, a nebesko tijelo koje se nalazi ispod horizonta ima
negativnu visinu(ne vidi se).
Komplement visine (90-V) predouje sfernu udaljenost nebeskog tijela od zenita i zove se
zenitna udaljenost .
Azimut nebeskog tijela je luk horizonta od sjeverne (ili june) njegove toke do vertikalne
krunice na kojoj je nebesko tijelo, ili kut u sreditu sfere izmeu toke sjevera (juga) i toke
presjeka vertikalne i horizonta. Azimut nebeskog tijela je ujedno i kut u zenitu na nebeskoj
sferi izmeu mjesnog nebeskog meridijana i vertikalne krunice kroz nebesko tijelo. Azimut
nebeskog tijela mjeri se od sjeverne strane meridijana, u smjeru kazaljke na satu (retrogradno)
do vrijednosti od 360. Azimut se takoer moemjeriti u polukrunoj skali, od 0 do 180
preko istoka ili zapada, u kvadratalnoj skali (od 0 do 90),

7.MJESNI KOORDINATNI SUSTAV EKVATORA

Osnovna ravnina mjesno-ekvatorskog sustava je ravnina nebeskog ekvatora. Polovi
mjesnog koordinatnog sustava ekvatora dobiju se ako se os Zemlje produi do nebeske sfere,
a to su sjeverni i juni nebeski pol. Glavne krunice ovog sustava jesu nebeski ekvator i
nebeski meridijani (satne krunice). Nebeski ekvator je velika krunica koja se dobije ako se
ravnina zemljina ekvatora produi do nebeske sfere. Nebeski meridijan je velika krunica koja
se dobije ako se ravnina meridijana produi do nebeske sfere.
Osnovne koordinate u ovom sustavu jesu deklinacija () i satni kut (s).
Deklinacija nebeskog tijela je luk satne krunice od nebeskog ekvatora do sredita
nebeskog tijela ili kut u sreditu sfere izmeu nebeskog ekvatora i sredita nebeskog tijela.
Deklinacija nebeskog tijela mjeri se od nebeskog ekvatora do pola i pozitivna je ako je
nebesko tijelo sjevernije od ekvatora (ima oznaku N), a negativna ako je nebesko tijelo juno
od ekvatora (ima oznaku S). Nebesko tijelo koje se nalazi na nebeskom ekvatoru ima
deklinaciju 0,a nebesko tijelo na polu ima deklinaciju 90. Deklinacija ne moe biti vea od
90. Komplement deklinacije (90 ) predstavlja sfernu udaljenost nebeskog tijela od pola i
zove se polarna udaljenost (p).
Satni kut nebeskog tijela je luk nebeskog ekvatora od gornjeg meridijana do satne
krunice nebeskog tijela, ili odgovarajui kut u sreditu sfere. Satni kut ujedno je i kut u polu
izmeu gornjeg mjesnog meridijana (onaj koji sadri zenit) i satne krunice koja prolazi kroz
nebesko tijelo. Satni kut nebeskog tijela broji se u kutnoj mjeri od 0 do 360 preko zapada, ili
od 0 do 180 na istok i zapad.

8.NEBESKI KOORDINATNI SUSTAV EKVATORA

Glavne krunice nebesko-ekvatorskog sustava jesu nebeski ekvator i nebeski meridijan
(satna krunica) nebeskog tijela. Toka u kojoj Sunce pri svom prividnom gibanu oko Zemlje
prelazi s negativne na pozitivnu deklinaciju zove se proljetna toka (), a kad prelazi s
pozitivne na negativnu deklinaciju jesenska toka ()
Koordinate nebeskog tijela u ovom kooordinatnom sustavu jesu:
- deklinacija () i
- surektascenzija (360- ).
Deklinacija je ista kao i u mjesnom koordinatnom sustavu ekvatora, dakle to je luk satne
krunice (nebeskog meridijana) od nebeskog ekvatora do sredita nebeskog tijela ili kut u
sreditu sfere izmeu ravnine nebeskog ekvatora i nebeskog tijela. Deklinacija nebeskog tijela
mjeri se od nebeskog ekvatora prema pola, tj. od 0 do 90 prema sjeveru (N) ili od 0 do 90
prema jugu (S).
Rektascenzija () je luk nebeskog ekvatora od proljetne toke do nebeskog meridijana
koji prolazi kroz nebesko tijelo (tj. do satne krunice), ili kut u polu izmeu nebeskog
meridijana koji prolazi kroz proljetnu toku i nebeskog meridijana koji prolazi kroz nebesko
tijelo. Broji se od 0 do 360 obrnuto od kazaljke na satu (progresivno).
Budui da se rektascenzija broji suprotno od kretanja kazaljke na satu uvedena je
koordinata surektascenzija koja se mjeri u smjeru kazaljke na satu.
Surektascenzija (360-) je luk nebeskog ekvatora od proljetne toke do meridijana koji
prolazi kroz nebesko tijelo (satne krunice), ili kut u polu izmeu nebeskog meridijana koji
prolazi kroz proljetnu toku i nebeskog meridijana koji prolazi kroz nebesko tijelo, a broji se
od 0 do 360 ili od 00 do 24 sata u pravcu kazaljke na satu (retrogradno).

9.KOORDINATNI SUSTAV EKLIPTIKE

Polovi ekliptikog koordinatnog sustava jesu sjeverni i juni pol ekliptike. To su toke na
sferi koje se dobiju kada se os koja je okomita na ravninu ekliptike i prolazi sreditem Zemlje
produi do nebeske sfere. Osnovne krunice u ovom koordinatnom sustavu jesu ekliptika i
meridijani ekliptike. Ekliptika je glavna krunica sfere po kojoj se Sunce prividno kree
tijekom godine, a meridijani ekliptike su glavne krunice koje spajaju polove ekliptike i
sredite nebeskog tijela. Poetna toka ovog sustava je proljetna toka.
10.poloaj nebeskog tijela na sferi
Poloaj svakog nebeskog tijela na sferi odreen je dvjema sfernim kooordinatama.
Smjer brojenja moe biti:
- progresivan ili direktni smjer (od zapada prema istoku, tj. obrnuto od kazaljke na satu),
- retrogradni ili indirektni smjer (od istoka prema zapadu, tj. u pravcu kazaljke na satu).
Ovisno o tome koja je glavna krunica osnovna (od koje se odreuju kooordinate) razlikuje se
vie koordinatnih sustava:
- Horizontski,
- Mjesno-ekvatorski,
- Nebesko-ekvatorski,
- Ekliptiki.

11.Prvi astronomski sferni trokut

Kombinacijom horizontskog i mjesnog-ekvatorskog koordinatnog sustava dobiva se prvi
astronomski sferni trokut s vrhovima u polu, zenitu i u nebeskom tijelu. Zbog njegove
upotrebe u astronomskoj navigaciji dobio je naziv astronomsko-nautiki sferni trokut
poloaja. Kut azimuta i satnog kuta u trokutu uvijek je manji od 180, pa se kao takve veliine
one broje polukruno preko istoka ili zapada. Stranice irine i zenitne daljine uvijek su manje
od 90, a stranica polarne udaljenosti moe biti manja ili vea od 90. Kut u nebeskom tijelu
zove se paralaktiki kut ().

12.Drugi astronomski sferni trokut.

Kombinacijom nebesko-ekvatorskog i ekliptinog koordinatnog sustava dobiva se drugi
astronomsko-nautiki sferni trokut s vrhovima: nebeski pol, pol ekliptike i nebesko tijelo.
Ravnina ekliptike nagnuta je prema ravnini ekvatora za kut ''i''. Za tu istu veliinu udaljen je
pol ekliptike od nebeskog pola, pa je to i jedna stranica ovog trokuta. Druge dvije stranice su
komplementi deklinacije i latitude nebeskog tijela. Kut u nebeskom polu (90+) jednak je
odgovarajuem luku ekvatora, a kut u ekliptikom polu (90-) jednak je odgovarajuem luku
ekliptike. Kut u nebeskom tijelu (p) zove se pozicijski kut.

13 Pretvorba koordinata iz prvog astronomskog sfernog trokuta (grafiki i raunski)

14 Specijalni sluajevi prvog astronomskog sfernog trokuta

a) Izlazak-zalazak nebeskog tijela
Visina tijela je 0, astronomsko nautiki sferni trokut postaje kvadrantan.
b) Prolazak tijela prvim vertikalom
Azimut jednak 90, astronomsko nautiki sferni trokut postaje pravokutan.
c) Prolazak nebeskog tijela poloajem maksimalne digresije
Tijela koja ne mogu proi kroz prvi vertikal iznad horizonta, u jednom trenutku dou u
poloaj kada su najvie udaljeni od mjesnog meridijana. Tad ona postiu i najveu brojanu
vrijednost azimuta, odnosno dolaze u poloaj maksimalne digresije (paralaktiki kut u
nebeskom tijelu postaje pravi, tj. 90, astronomsko nautiki sferni trokut postaje pravokutan).
d) Prolazak nebeskog tijela kroz gornji i donji meridijan opaaa
U svom prividnom dnevnom gibanju nebesko tijelo u jednom trenutku prolazi kroz meridijan
opaaa. U gornjem meridijanu satni kut nebeskog tijela jednak je 0, a u donjem 180. U
gornjem prolaski nebesko tijelo postie najveu visinu za nepomina opaaa na Zemlji, a u
donjem najmanju visinu.
Gornji prolazak (<) V m =90- (- )
Gornji prolazak (>) V m = 90- (-)
Donji prolazak Vm = + - 90
Ako su deklinacija i irina istoimene, tada se deklinacija oduzima od irine, a ako su
raznoimene, tada se one zbrajaju.
Meridijanska visina pogodna je za odreivanje stajnice, odnosno zemljopisne irine
opaaa. Ako se izmjeri visina nebeskog tijela u trenutku prolaza istog kroz gornji meridijan
njegova e zemljopisna irina biti jednaka zbroju komplementa visine i deklinacije.
e)Nebesko tijelo tono u zenitu
Kad se nebesko tijelo nalazi tono iznad opaaa (u zenitu) astronomsko nautiki sferni trokut
nestaje. Deklinacija nebeskog tijela odgovara zemljopisnoj irini opaaa, dok je mjesni satni
kut jednak nuli.
f) Polara
Polara je zvijezda priblino u toki nebeskog pola, to znai da i ovdje nestaje astronomsko
nautiki sferni trokut. Izmjerena visina Polare priblino odgovara zemljopisnoj irini opaaa,
a azimut Polare je pravac sjevera.

15 Sferni trokut kod izlaza zalaza nebeskog tijela

Izlazak-zalazak nebeskog tijela
Visina tijela je 0, astronomsko nautiki sferni trokut postaje kvadrantan.

16 Sferni trokut prolaskom nebeskog tijela prvim vertikalom

Prolazak tijela prvim vertikalom Azimut jednak 90, astronomsko nautiki sferni trokut
postaje pravokutan

17 Sferni trokut kada je kut u nebeskom tijelu 090 stupnjeva

Tijela koja ne mogu proi kroz prvi vertikal iznad horizonta, u jednom trenutku dou u
poloaj kada su najvie udaljeni od mjesnog meridijana. Tad ona postiu i najveu brojanu
vrijednost azimuta, odnosno dolaze u poloaj maksimalne digresije (paralaktiki kut u
nebeskomtijelu postaje pravi, tj. 90, astronomsko nautiki sferni trokut postaje pravokutan.

18 Prolazak nebeskog tijela kroz gornji/donji meridijan

U svom prividnom dnevnom gibanju nebesko tijelo u jednom trenutku prolazi kroz meridijan
opaaa. U gornjem meridijanu satni kut nebeskog tijela jednak je 0, a u donjem 180. U
gornjem prolaski nebesko tijelo postie najveu visinu za nepomina opaaa na Zemlji, a u
donjem najmanju visinu.

19 Nebeska tijela (zvijezde, planete, prirodni sateliti, komete, asteroidi, meteoriti, ...)
Nebeska tijela Suneva sustava jesu sva tijela koja imaju vlastito kretanje oko Sunca.
Sunev sustav ine: Sunce kao sredinje tijelo sustava, planeti Merkur, Venera, Zemlja, Mars,
Jupiter, Saturn, Uran i Neptun sa svojim satelitima, patuljasti planeti (npr. Pluton), planetoidi,
komete, meteori i meteoriti. Osnovna mjerna jedinica za udaljenosti u Sunevu sustavu jest
astronomska jedinica koja predouje srednju udaljenost Zemlje od Sunca i iznosi oko 149.6
milijuna kilometara.
Planeti se mogu podijeliti prema nekoliko kriterija:
a) Po veliini planeti su podijeljeni na vee i manje. Vei planeti su Jupiter, Saturn, Uran
i Neptun, a svi ostali su manji (njima pripada i Zemlja).
b) Po kutu elongacije planeti su podijeljeni na planete kod kojih kut elongacije ne moe
dosei 90 i planete kod kojih kut elongacije moe imati bilo koju vrijednost. Po tom kriteriju
planeti su podijeljeni na unutarnje ili donje i vanjske ili gornje. Drugim rijeima unutarnji
planeti su oni koji se nalaze izmeu Zemlje i Sunca, a vanjski oni koji su udaljeniji od Sunca
nego Zemlja.
c) Po poloaju prema asteroidnom pojasu planeti su podijeljeni na Zemljinu ili terestriku
skupinu planeta (nalaze se unutar pojasa asteroida) i Jupiterovu skupinu ili jovijansku skupinu
planeta (nalaze se izvan pojasa asteroida). Zemljinoj skupini pripadaju manji planeti: Merkur,
Venera, Zemlja i Mars. Jupiterovoj skupini pripadaju svi vei planeti, a to su Jupiter, Saturn,
Uran i Neptun.

20 Sunev sustav
Sunce je sredinje tijelo Suneva sustava. Okree se oko svoje osi, ali nejednoliko.
Najbra je rotacija oko ekvatora i traje oko 25 dana. Po klasifikaciji zvijezda Sunce je
zvijezdapatuljak. Nije zvijezda stajaica, ve se kree brzinom od 20 km/s prema bliskim
zvijezdama u smijeru apeksa, koji se nalazi u blizini zvijezde Vega. Sunce je izvor ivota na
Zemlji. Kad su Suneve zrake okomite, povrina od 1 m2 prima Sunevo zraenje snage 1370
W, to je solarna konstanta. Temperatura na povrini Sunca je oko 6000 C. Sunev sustav
okree se oko centra Mlijenog puta, koji je udaljen 24000 do 26000 godina svjetlosti i jedan
puni krug napravi za 225-250 milijuna godina i taj period se naziva galaktika godina. Srednja
udaljenost izmeu Sunca i Zemlje je 149 600 000 km ili jedna astronomska jedinica (AJ), to
svjetlost pree za 8 minuta i 19 sekundi.

Mjesec je Zemljin satelit, koji spada u grupu veih satelita. Promjer mu iznosi 3475 km.
Od Zemlje je prosjeno udaljen 384400 km. Temperatura na povrini Mjeseca varira od
-150C do +120C, to ovisi da li je povrina okrenuta prema Suncu. Mjesec se oko svoje osi
okrene za 29.5 dana, to je gotovo isto koliko mu treba da se okrene oko Zemlje.

Venera je navigacijski planet, veliinom i masom najslinija je Zemlji. Rotacija je retrogradna

i spora, a traje 243 dana. Dakle, planet Venera se bre okrene oko Sunca nego oko vlastite osi.
Venera ima vrlo gustu atmosferu, tako da tlak na povrini iznosi 90 bara, to odgovara tlaku
mora na dubini od 900 metara. Venera je poslije Sunca i Mjeseca prividno najvee tijelo na
nebeskoj sferi.

Mars je takoer poput Venere navigacijski planet, od Sunca udaljen 1.524 AJ. Putanja Marsa
je znatno izduenija od Zemljine i Venerine. Planet se oko vlastite osi okrene za 24 sata 37
minuta i 23 sekunde (rotacija), a oko Sunca za 687 dana (revolucija). Zbog nagiba putanje nad
ravninom ekliptike, koji je priblino isti kao i zemljin, planet ima godinja doba slina
zemljinim, samo zbog spore revolucije ona traju due od zemljinih godinjih doba. Prosjena
temperatura planeta je -23C, ali je u vrijeme ljeta neto via od 0. Na samom ekvatoru
temperature mogu biti 18C.
Mars ima dva prirodna satelita: Phobos i Deimos (Strah i Uas)

Jupiter je poput Marsa i Venere, takoer navigacijski planet. To je najvei planet Suneva
sustava. Ekvator uini rotaciju za 9 sati 50 minuta i 30 sekundi. Revolucija traje 11.9 godina.
Zbog velike brzine rotacije unutar atmosfere puu jaki vjetrovi brzinom preko nekoliko
stotina kilometara na sat. Jupiter ima 16 satelita i tanak prsten. Njegovi poznatiji sateliti su:
Europa, Io, Ganymed i Kalisto.

Saturn je uz Veneru, Mars i Jupiter posljednji navigacijski planet. Planet nije kompaktna
povrina, rotacija na ekvatoru traje 10.6 sati. Revolucija mu traje 29.5 godina. Posebno
atraktivna pojava na Saturnu su njegovi prstenovi. Planet ima tri vidljiva prstena (A, B i C, s
tim da je C najblii planetu ) i jedan vrlo malen prsten (teleskopom nevidljiv), a sastoji se od
praine, i nalazi se tik uz povrinu planeta (D). Ovi prstenovi zapravo su velik broj
pojedinanih prstenova koji sadre tvari raznih veliina: od veliine praine do veliine
stijenja promjera stotinu metara, prosjeno oko 10 cm. Neka od tih tijela su komadi leda.
Debljina prstenova je oko 15 km. Saturn posjeduje izrazito velik broj satelita od kojih su
najznaajniji: Rhea, Titan, Hyperion, Iapetus i Phoebe. Titan je najvei (vei od Merkura i
Plutona).

Merkur je najmanji planet suneva sustava. Za neku toku njegova ekvatora Sunev dan traje
176 dana, stoga su dnevne temperature jako visoke i iznose oko +430C. No traje jednako
dugo, tako da su none temperature vrlo niske i iznose oko -170C. Os rotacije je gotovo
okomita na ravninu putanje pa se Sunce nalazi uvijek u blizini ekvatora.

Uran ima rotaciju koja traje od 15 do 17 sati, period revolucije iznosi 42 godine, a od Sunca je
udaljen 19.2 AJ. Nagib ravnine ekvatora nad ekliptiku iznosi 82, tako da se planet praktiki
kotrlja po ravnini putanje. Zbog toga je u jednom periodu Suncu okrenut jedan pol planeta, a
drugom periodu drugi pol planeta.

Neptun je veliinom i masom slian Uranu, od Sunca je udaljen oko 30.1 AJ. Ima dva
velika satelita, Triton i Nereid i vei broj manjih.

Pluton je posljednji otkriveni (patuljasti) planet (izgubio status planeta 2006. godine).
Pretpostavlja se da je Pluton zapravo komad leda promjera oko 2300 km. Posjeduje satelit
Haron promjera oko 1000 km.

Planetoidi su hladna tijela promjera manjih od 1000 km. Nepravilnog su oblika, a veina je
smjetena izmeu 2.2 i 3.5 AJ od Sunca (izmeu Marsa i Jupitera). Meutim, postoje
planetoidi ije su putanje nepravilne i koji se Zemlji pribliavaju na samo nekoliko desetaka
mil. kilometara. Najvei planetoid je Ceres iji je promjer oko 1000 km. Ostali vei planetoidi
su: Pallas, Juno, Vesta, Hygiea, Davida, Cibele, itd.

Meteoriti potjeu jo iz vremena nastanka Suneva sustava. Velik je broj meteorita pao na
Zemlju, ak vie od 7000 komada (najvei pronaeni eljezni ima 60 tona, a kameni 1 tonu).
Prolazak kroz atmosferu ih usporava pa na Zemlju najee padaju slobodnim padom. Postoje
tri osnovne skupine meteorita: eljezne (siderite), kamene (aerolite) i eljezno-kamene
(siderolite).

Meteor je nebesko tijelo koje je prolo kroz zemljin omota, ali nije palo na njezinu povrinu.
Najee je to materija zaostala za putanjom kometa. Meteori obino izgaraju na visini od 70
do 130 km, a pojavljuju se pojedinano ili u rojevima u kojima ponekad moemo vidjeti i vie
od 10000 meteora u razdoblju od jednog sata (tzv. meteorska kia) Vei meteori prodiru kroz
vei sloj atmosfere.

Kometi su nebeska tijela koja se kreu po vrlo sloenim putanjama, a neki od njih se
povremeno pribliavaju Suncu. Kometi se sastoje od jezgre, kome i repa. Kad se komet
priblii Suncu na njega djeluje Sunev vjetar koji formira rep kometa. Rep je sekundarna
pojava i zapravo je izrazito rijedak, a za zemaljske uvjete on je vakuum. Najpoznatiji su
Halleyev komet (pojavljuje se prosjeno svakih 76 godina), Enckeov komet (vijeme ophodnje
3.3 godine), komet Schuster, komet Kohoutek, itd.

Zodijaka svjetlost pojavljuje se u blizini ekliptike (zodijaka), a uzrokuju je estice

praine veliine 1 do 10 mikrometara. Najbolje se opaa u ekvatorijalnom i suptropskom
podruju.
21 Geocentrini sustav svijeta
U staroj Grkoj smatralo se da je kugla idealno tijelo, a krunica idealna staza. Ve je Tales
(624. g.p.n.e) uio da Zemlja lebdi u praznom prostoru, a pitagorejci da Zemlja i nebeska
tijela nuno moraju biti kugle. Tako je nastalo prvo uenje o Zemlji u sreditu svijeta, a da se
planete (ukljuujui Sunce i Mjesec) gibaju oko nje po krunici. Aristotel (384-322/321
g.p.n.e) postavio je svoju prirodnu filozofiju u kojoj je svijet podijelio na sublunarni (Zemlja,
voda, zrak i vatra) i supralunarni (sfere: Mjeseca, Merkura, Venere, Sunca, Marsa, Jupitera,
Saturna, zvijezde stajaica; te konano prvi pokreta). Gibanja se prenose s viih sfera na
nie, a gibanje sfera zvijezda stajaica daje ''prvi pokreta''. Napredniji model geocentrinog
sustava postavio je Ptolemej (2 st.p.n.e.) na temelju Aristotelovih nauavanja. U biti on je
matematikom teorijom dopunio Aristotelovu prirodnu filozofiju, pa je tako dao i dokaze o
geocentrinom sustavu svijeta (po njemu je dobio i ime). Njegove su postavke:
- nebeski svod ima oblik kugle i okree se kao ona,
- po svom obliku Zemlja je takoer okrugla,
- svojim poloajem Zemlja je u sreditu nebeskog svoda,
- Zemlja je kao toka u toj kugli i ona nema gibanja koja bi izazvala promjenu njezina
poloaja.

22 Heliocentrini sustav svijeta

Geocentrini sustav svijeta sve je tee podravao mjerenja, odnosno da bi se objasnila
astronomska mjerenja i putanje nebeskih tijela bilo je potrebno stalno uvoenje novih
epicikla.
Rjeenje je ponudio Nikola Kopernik (1473-1543) u svom djelu ''De revolutionibus orbium
coelestium'' (o okretajnima nebeskih krugova), izdanom u Nurnbergu 1543. god. Kopernik je
uspostavio novi sustav svijeta, po kojemu je:
- nepomina sfera zvijezda stajaica vanjska granica svemira,
- idui prema unutranjosti nalaze se krune staze planeta: Saturn koji obilazi oko Sunca za 30
godina, Jupiter za 12 godina, Mars za dvije godine, Zemlja za 1 godinu, Venera za 9 mjeseci i
Merkur za 80 dana;
- u sredini svijeta stoji Sunce, koje upravlja svojom porodicom zvijezda,
- Zemlja ima tri gibanja:
a) dnevno okretanje oko svoje osi (prividna vrtnja nebeske sfere),
b) godinje gibanje oko Sunca od zapada prema istoku (prividno godinje
gibanje Sunca),
c) godinje konusno gibanje Zemljine osi oko normale na ravninu Zemljine
staze u retrogradnom smjeru (precesija)

23 Progresivno i retrogradno gibanje nebeskih tijela

Poloaj svakog nebeskog tijela na sferi odreen je dvjema sfernim kooordinatama.
Smjer brojenja moe biti:
- progresivan ili direktni smjer (od zapada prema istoku, tj. obrnuto od kazaljke na satu),
- retrogradni ili indirektni smjer (od istoka prema zapadu, tj. u pravcu kazaljke na satu).
24 Prividno gibanje nebeske sfere - dnevni i noni lukovi

Prividno kretanje unutarnjih planeta prikazuje slika. Zemlja se na svojoj putanji u odreenom
trenutku nala u poloaju Z1, a unutarnji planet u poloaju P1. Opaa sa Zemlje vidjet e
planet pored zvijezde na nebeskoj sferi. U nekom drugom trenutku Zemlja e se nai u
poloaju Z2, a unutarnji planet po drugom Keplerovu zakonu prevalit e vei put i nalazi se u
poloaju P2. Opaa vidi planet pored zvijezde na nebeskoj sferi. U iduem trenutku Zemlja
je u poloaju Z3, a planet u poloaju P3, opaa vidi planet pored zvijezde . Prividno je
planet na nebeskoj sferi prevalio put od zvijezde do zvijezde , a zatim se vratio prema
zvijezdi .
Opaau na Zemlji se ini da je planet opisao nepravilnu petlju. U odreenom trenutku planet
prividno miruje u nekoj toki na nebeskoj sferi pa se kae da je u tom trenutku stacioniran.
Unutarnji planeti Merkur i Venera preteno se kreu u progresivnom smjeru, a jedino se u
blizini donje konjunkcije odreeno vrijeme kreu u retrogradnom smjeru.
Isti oblik nepravilnog kretanja zbog istih razloga pokazuju i vanjski planeti, donja slika.
Razliiti poloaji Zemlje Z1, Z2 i Z3, planeta P1, P2 i P3 te razliite projekcije planeta na
nebeskoj sferi , , kazuje da je planet takoer napravio petlju. Vanjski planeti uvijek se
kreu progresivno, osim u poloajima blizu opozicije kad u svojem prividnom kretanju prave
retrogradnu petlju.

25 Cirkumpolarna i anticirkumpolarna tijela

Nebesko tijelo koje nema ni izlaza ni zalaza, dva puta prolazi kroz meridijan opaaa i stalno
se na nebeskoj sferi kree po krunici ije je sredite u vidljivom polu. Takvo nebesko tijelo
zove se cirkumpolarno nebesko tijelo.
Nebesko tijelo koje ima izlaz i zalaz u istoj toki horizonta i nikad se ne pojavljuje iznad
horizonta. Takvo nebeska tijelo zove se zadnje anticirkumpolarno nebesko tijelo.
26 Paralelna i okomita nebeska sfera
Paralelna nebeska sfera
Paralelna nebeska sfera je prividna slika neba za opaaa koji se nalazi na nekom od
zemaljskih polova.

Ako se opaa nalazi na jednom od zemaljskih polova, nebeski pol i zenit nalaze se u istoj
toki, a ravnina nebeskog ekvatora poklapa se sa ravninom nebeskog horizonta. Nebesko
tijelo A na slici ima deklinaciju 0 i krui u ravnini horizonta. Nebesko tijelo B ima pozitivnu
deklinaciju i nalazi se iznad horizonta na visini koja odgovara vrijednosti deklinacije. Budui
da nema ni izlaza ni zalaza stalno je iznad horizonta, takva nebeska tijela zovu se
cirkumpolarna nebeska tijela. Nebesko tijelo C ima negativnu deklinaciju, nalazi se ispod
horizonta i opaa ga ne vidi, takva nebeska tijela zovu se anticirkumpolarna nebeska tijela.
Za opaaa na Zemljinu polu Sunce tijekom godine ima visine istovjetne s deklinacijom.
Najvea visina koju Sunce moe postii je 23.5, a to se za opaaa koji je na sjevernom polu
dogaa prvog dana ljeta. Prvog dana proljea i prvog dana jeseni Sunce krui po nebeskom
horizontu. Kad je deklinacija Sunca negativna, Sunce je ispod horizonta. Tijekom proljea i
ljeta vlada polarni dan, kada je Sunce stalno iznad horizonta, a tijekom jeseni i zime vlada
polarna no kad je Sunce stalno ispod horizonta.
Okomita nebeska sfera
Okomita nebeska sfera je prividna slika neba za opaaa koji se nalazi na ekvatoru. Budui
da je opaa na ekvatoru, njegov je zenit u ravnini nebeskog ekvatora, a polovi su na
nebeskom horizontu. Sva nebeska tijela bez obzira na deklinaciju, izlaze i zalaze okomito na
nebeski horizont. Nebesko tijelo A ima deklinaciju 0 izlazi u toki istoka i visina mu raste
bez promjene azimuta koji iznosi 90 sve do trenutka prolaza nebeskog tijela kroz zenit
opaaa, zatim se promjeni za 180 i do zalaza u toki zapada iznosi 270. Visina tog
nebeskog tijela mijenja se pravilno, tono 15 na sat.
Nebesko tijelo B ima pozitivnu deklinaciju, izlazi u toki koja se nalazi sjevernije od toke
istoka, a zalazi u toki koja se nalazi sjevernije od toke zapada. Toka izlaza ima azimut
izmeu 0 i 90, a toka zalaza izmeu 270 i 360.
Nebesko tijelo C ima negativnu deklinaciju i do prolaza kroz meridijan uvijek ima azimut
koji je vei od 90, a nakon prolaza kroz meridijan azimut koji je uvijek manji od 270.
Kod okomite nebeske sfere, bez obzira na deklinaciju, vidljivi luk nebeskog tijela jednak
je nevidljivome, a izlaz i zalaz okomiti su na horizont. Zbog tih razloga dan i no na ekvatoru
uvijek traju jednako dugo, neovisno o godinjem dobu i deklinaciji Sunca. Zbog okomitog
izlaza i zalaza Sunca sumraci traju najkrae.

27 Kosa nebeska sfera

Kosa nebeska sfera je prividna slika neba za opaaa koji se ne nalazi ni na polu ni na
ekvatoru, ve na nekoj zemljopisnoj irini izmeu tih dvaju ekstrema.

Ako se opaa nalazi na nekoj zemljopisnoj irini, zenit opaaa nalazi se izmeu pola i
ekvatora. Nebeska tijela ovisno o poloaju na sferi, zauzimaju razliite poloaje u odnosu
prema opaau. Ravnina nebeskog horizonta nagnuta je na ravninu nebeskog ekvatora za
vrijednost komplementa zemljopisne irine (90 ). Nebeski horizont i ekvator sijeku se u
toki istoka (toke E) i toki zapada (toke W). Vertikalna krunica koja prolazi kroz toku
istoka zove se istoni prvi vertikal, a vertikalna krunica koja prolazi kroz toku zapada zove
se zapadni prvi vertikal. Luk nebeskog horizonta od toke istoka do toke izlaza nebeskog
tijela i od toke zapada do toke zalaza nebeskog tijela zove se amplituda nebeskog tijela.
Pozitivna je ako nebesko tijelo izlazi sjevernije od toke istoka, odnosno zalazi sjevernije od
toke zapada. Negativna je ako nebesko tijelo izlazi junije od toke istoka, odnosno zalazi
junije od toke zapada.
Nebesko tijelo A ima deklinaciju 0 i krui po nebeskom ekvatoru. Izlazi u toki istoka, a
zalazi u toki zapada, vidljivi luk jednak je nevidljivom luku.
Nebesko tijelo B ima pozitivnu deklinaciju, izlazi u toki horizonta koja se nalazi
sjevernije od toke istoka, a zalazi sjevernije od toke zapada i ima pozitivnu amplitudu.
Vidljivi luk vei je od nevidljivog luka.
Nebesko tijelo C ima deklinaciju koja ima isti predznak kao i zemljopisna irina opaaa,
ali njegova deklinacija ima tono veliinu komplementa zemljopisne irine ( = 90-).
Nebesko tijelo ima izlaz i zalaz u istoj toki horizonta, tj. samo tangira horizont u jednoj toki
i nastavlja kretanje po sferi. Takvo nebesko tijelo zove se zadnje cirkumpolarno nebesko
tijelo.
Nebesko tijelo D takoer ima deklinaciju istog predznaka kao i zemljopisna irina opaaa, ali
je vrijednost deklinacije vea od komplementa zemljopisne irine (>90-), odnosno
(+>90). To nebesko tijelo nema ni izlaza ni zalaza, dva puta prolazi kroz meridijan
opaaa i stalno se na nebeskoj sferi kree po krunici ije je sredite u vidljivom polu. Takvo
nebesko tijelo zove se cirkumpolarno nebesko tijelo.
Nebesko tijelo E ima deklinaciju predznak koje je razliit od predznaka zemljopisne irine,
a apsolutna vrijednost deklinacije manja je od komplementa zemljopisne irine (||<90-).
Takvo nebesko tijelo ima svoj izlaz i zalaz, ali je njegov vidljivi luk krai od nevidljivog.
Amplituda je negativna jer nebesko tijelo izlazi u toki horizonta koja se nalazi junije od
toke istoka, a zalazi u toki horizonta koja se nalazi junije od toke zapada.
Nebesko tijelo F ima deklinaciju koja ima razliiti predznak od zemljopisne irine opaaa, ali
je apsolutna vrijednost deklinacije jednaka komplementu zemljopisne irine (|| = 90-||).
Nebesko tijelo ima izlaz i zalaz u istoj toki horizonta i nikad se ne pojavljuje iznad horizonta.
Takvo nebeska tijelo zove se zadnje anticirkumpolarno nebesko tijelo.
Ako deklinacija i zemljopisna irina imaju razliite predznake, a apsolutna vrijednost
deklinacije vea je od komplementa apsolutne vrijednosti zemljopisne irine (||>90-||),
odnosno (||+|| > 90), nebesko se tijelo nikad ne pojavljuje na horizontu i stalno je skriveno
oku opaaa. Takvo nebesko tijelo zove se anticirkumpolarno nebesko tijelo.

28 izlaz i zalaz nebeskih tijela sumrak

Sumrak i svitanje su vremenski intervali u kojima Sunce neposredno nakon zalaska i
neposredno prije izlaska osvjetljava horizont motrioca. Ovisno kolika je visina Sunca postoje:
- graanski ili civilni sumrak (visina izmeu 0 i -6),
- nautiki sumrak (visina izmeu -6 i -12),
- astronomski sumrak (visina izmeu -12 i -18)
Kada je visina Sunca -18 (ili vee negativne vrijednosti) nastupa mrkla no.

29 Stvarna gibanja nebeskih tijela - planeta (Keplerovi zakoni)

Na temelju rada Nikole Kopernika, te na temelju Braheovih opaanja planeta Marsa, Johannes
Kepler (1571-1630) postavio je zakone kretanja planeta:
- planete se kreu oko Sunca po elipsama u ijem aritu je Sunce,
- radijus vektori koji spajaju sredite Sunca i sredite planeta u jednakim vremenskim
razmacima opisuju jednake povrine,
- kvadrati vremena potrebni da planeti opiu punu putanju oko Sunca razmjerni su kubovima
njihovih srednjih udaljenosti od Sunca.
Prvi Keplerov zakon govori da u svakom trenutku udaljenost od sredita planeta do sredita
Sunca ima razliitu vrijednost. U odreenom trenutku planet je najblii Suncu i taj poloaj
planeta zove se perihel. U nekom drugom trenutku planet je najudaljeniji od Sunca i taj
se poloaj planeta zove afel. Pravac koji spaja perihel i afel zove se apsidna (AP) crta. Kepler
je prvo objavio svoja prva dva zakona (djelo Nova astronomija, 1609. god.), a treeg neto
kasnije (u djelu Harmonija svijeta, 1619.god.).
1) Prvi Keplerov zakon
Planete se oko Sunca gibaju po elipsama kojima je u jednom aritu Sunce.
2) Drugi Keplerov zakon
Vrijeme potrebno da planet prevali put od poloaja A do poloaja B jednako je vremenu
potrebnom da planet prevali put od poloaja C do poloaja D, odnosno od E do F. Povrina
koju zatvaraju toke ABS jednaka je povrini koju zatvaraju toke CDS, odnosno EFS.
Slijedi da planet na dijelu putanje od A do B ima maju brzinu nego na dijelu putanje CD, a
kut manji je od kuta . Fali slika.
Drugi Keplerov zakon moe se i na sljedei nain definirati: radijus vektori povueni sa
Sunca na planetu u jednakim vremenima tvore jednake povrine.
3) Trei Keplerov zakon
''Kvadrati ophodnih vremena planeta oko Sunca odnose se kao kubovi srednjih udaljenosti od
Sunca''
30 Gibanje mjeseca
Putanja Mjeseca ima oblik iskrivljene elipse koja se s vremenom mijenja, a u jednom
aritu nalazi se Zemlja. Poloaj u kojem je Mjesec najblii Zemlji zove se perigej, a poloaj
u kojem je Mjesec najudaljeniji od Zemlje zove se apogej. U poloaju apogeja Mjesec je
udaljen oko 400000 km, a u poloaju perigeja oko 360000 km. Zbog razlika u udaljenosti
Mjesec prividno mijenja veliinu promjera, pa je nekad prividno vei, a nekad manji od
Sunca. Vrijeme trajanja revolucije Mjeseca u odnosu na neku zvijezdu zove se sideriki
mjesec i traje oko 27.32166 srednjih dana. To je razdoblje izmeu dviju kulminacija
Mjeseca i neke zvijezde.

31 Mjeseeve faze
Mjesec ima svoje faze (mjene) koje nastaju zbog razliitih meusobnih poloaja Zemlje,
Mjeseca i Sunca. Mlad Mjesec je trenutak kad je razlika longituda Sunca i Mjeseca 0
(konjunkcija). Kada je razlika longituda 90, Mjesec je u kvadraturi. Kada Mjesec doe u
opoziciju sa Suncem, tada je razlika longitude 180. U posljednjoj etvri razlika longitude je
270.
Osvjetljenost Mjeseca raste od faze mladog Mjeseca i osvjetljeni dio uvijek mu je okrenut
prema zapadu. Osvjetljenost opada od punog prema mladom Mjesecu i osvjetljeni dio
uvijek mu je okrenut prema istoku. U jednoj lunaciji Mjesec proe sve svoje faze (sinodiki
mjesec).Metonov ciklus predstavlja period u kojem se ostvari pun broj lunacija i pun broj
godina. U 19 tropskih godina ispuni se 235 lunacija. Tropska godina predstavlja interval
izmeu dva uzastopna prolaska Sunca (srednje ekvatorsko) kroz proljetnu toku (365.24219
srednjih dana).

32 Sinodiki i sideriki mjesec

Sinodiki mjesec je razdoblje izmeu dviju uzastopnih kulminacija Sunca i Mjeseca. Traje
oko 29.530588 dana. Vrijeme trajanja revolucije Mjeseca u odnosu na neku zvijezdu zove se
sideriki mjesec i traje oko 27.32166 srednjih dana. To je razdoblje izmeu dviju kulminacija
Mjeseca i neke zvijezde.

33 Anomalistiki mjesec, Drakonski mjesec, Tropski mjesec

U 19 tropskih godina ispuni se 235 lunacija. Tropska godina predstavlja interval izmeu dva
uzastopna prolaska Sunca (srednje ekvatorsko) kroz proljetnu toku (365.24219 srednjih
dana).
Sarosov ciklus predstavlja period u kojem se ostvari pun broj pomrina Sunca i Mjeseca, i
nakon kojeg nastupaju istim redosljedom. Taj period iznosi 242 drakonska mjeseca = 223
sinodika mjeseca= 6585.36 dana 18 god 11m 8 h, i u njemu se ostvari tono 41 pomrina
Sunca i 29 pomrina Mjeseca.

34 Metonov i Sarosov ciklus

Metonov ciklus predstavlja period u kojem se ostvari pun broj lunacija i pun broj godina
(ime je dobio po atenskom astronomu Metonu, V st.p.n.e.). U 19 tropskih godina ispuni se
235 lunacija. Tropska godina predstavlja interval izmeu dva uzastopna prolaska Sunca
(srednje ekvatorsko) kroz proljetnu toku (365.24219 srednjih dana).
Sarosov ciklus predstavlja period u kojem se ostvari pun broj pomrina Sunca i Mjeseca, i
nakon kojeg nastupaju istim redosljedom. Taj period iznosi 242 drakonska mjeseca = 223
sinodika mjeseca= 6585.36 dana 18 god 11m 8 h, i u njemu se ostvari tono 41 pomrina
Sunca i 29 pomrina Mjeseca.

35 Pomrina Sunca i Mjeseca

U nekim posebnim poloajima Mjeseca i Zemlje prema Suncu moe doi do pomrine
Sunca (Mjeseeva sjena pada na dio Zemlje) i pomrine Mjeseca (Mjesec u Zemljinoj sjeni).
Da bi nastala pomrina Sunca, Mjesec mora biti u konjukciji, duina Mjeseeve sjene mora
biti dulja od udaljenosti Mjeseca od Zemlje i udaljenost Mjeseca od ravnine ekliptike mora
biti manja od polumjera sjene na mjestu gdje prolazi Mjesec. Da bi nastala pomrina Mjeseca
potrebna su dva uvjeta: Mjesec mora biti u konjukciji i udaljenost Mjeseca od ravnine
ekliptike mora biti manja od polumjera sjene koju baca na Zemlju.

36 Proljetna toka, ekvinocijska linija

Toka ekliptike u kojoj se Sunce nalazi prvog dana proljea je proljetna toka. To je toka
na nebeskoj sferi u kojoj se sijeku ravnine ekliptike i ekvatora (deklinacije ide s negativne na
pozitivnu) Toka u kojoj se Sunce nalazi prvog dana jeseni zove se jesenska toka, predouje
toku sjecita ekliptike i ekvatora na suprotnoj strani nebeske sfere (deklinacije ide s pozitivne
na negativnu). Linija koja spaja jesensku i proljetnu toku zove se linija ekvinocija.

37 Perihel i Afel, apsidna linija

Prvi Keplerov zakon govori da u svakom trenutku udaljenost od sredita planeta do
sredita Sunca ima razliitu vrijednost. U odreenom trenutku planet je najblii Suncu i taj
poloaj planeta zove se perihel. U nekom drugom trenutku planet je najudaljeniji od Sunca i
taj se poloaj planeta zove afel. Crta koja spaja toke afela (apogeja) i perihela (perigeja) zove
se apsidna crta. Ona je nagnuta 11 prema liniji solsticija.

38 Solsticijska linija
Tocke u kojima sunce postize maksimalnu deklinaciju zovu se solsticijske tocke, a linija koja
ih spaja solsticijska linija.

39 Nautiki godinjak (dijelovi i njegovo itanje - hrvatski i engleski)

Nautiki godinjak nuna je publikacija u astronomskoj navigaciji, koja uz sekstant i
kronometar ini temelj praktine primjene astronomske navigacije u pomorstvu. Sinonimi za
ovu publikaciju su almanah i efemeride.
Nautiki godinjak prikazuje podatke o satnim kutovima i deklinacijama planeta (Mars,
Venera, Jupiter, Saturn), Sunca i Mjeseca, satne kutove proljetne toke, surektascenzije i
deklinacije odabranih zvijezda. itanje navedenih koordinata dato je u funkciji srednjeg
grinikog vremena (UT) za svaki sat odreenog dana u godini. Za minute i sekunde postoje
posebne korekcione tablice, u zasebnom dijelu nautikog godinjaka.
Za planete, pored deklinacije i satnog kuta, dat je i podatak o surektascenziji.
Nautiki godinjak takoer daje vremena izlaska i zalaska Sunca, vremena graanskog i
nautikog sumraka, vremena izlaska i zalaska Mjeseca, vremena prolaska Sunca i Mjeseca
kroz meridijan, prividne veliine planeta, prividni polumjer Sunca i Mjeseca, te podatke o
jednadbi vremena (razlike pravog i srednjeg sunevog vremena).
Poseban dio nautikog godinjaka posveen je zvijezdi Polari, odnosno nude se tablice uz
pomo kojih je mogue odrediti azimut polare i korekcije visina u cilju odreivanja
zemljopisne irine. Razlika nautikog godinjaka u izdanju Hrvatskog hidrografskog instituta
u Splitu u odnosu na engleska izdanja (ili neka druga) minimalna je. Razliku je mogue
pronai u oznakama pojedinih elemenata, odnosno dodatnim pomonim tablicama ne vezanim
za same efemeride.

40 Povijesni razvoj instrumenata za mjerenje visina (astrolab, kvadrant, Jakovljev tap,

leni tap, sekstant)
Gnomon
Gnomon se sastoji od tapa okomito zabijenog u zemlju i skalom na zemlji. Gnomon je
vjerojatno najstariji astronomski instrument. Smatra se da je izumljen prije otprilike 5000
godina u Egiptu .Najstariji pisani trag o mjerenju gnomonom nalazi se u rukopisu Kineza in
Pia iz 1100. godine prije Krista. U tom izvjeu navode se izmjerena ljetna i zimska visina
Sunca, a iz tih podataka izraunavao se i nagib ekliptike.
Prolazak Sunca kroz meridijan opaaa
U toku dana promatra se sjena koju gnomon baca na Zemlju. Ova sjena mijenja svoj smjer
i veliinu. Sjena gnomona putuje zajedno sa Suncem, a njena duina je odreena visinom
Sunca nad horizontom. to je Sunce vie na nebeskoj sferi sjena je kraa i obrnuto. Trenutak
kada je Sunce najvie na nebeskoj sferi, predstavlja njegov prolazak kroz nebeski meridijan
opaaa. Sjena je tada najkraa i usmjerena je tono prema sjeveru, a podnoje gnomona
predstavlja jug.

Kamal
Kamal su skupa s astrolabom upotrebljavali Arapi, prvenstveno za odreivanje visine
Polarne zvijezde. U Europu ga je prenio Vasco de Gama koji je za njega saznao na putovanju
prema Indiji, a potom ga i sam preuzeo od Arapa.
Kamal je zapravo bila pravokutna ploa u sreditu s privrenim konopcem razdijeljenim na
uzlove na odreenim udaljenostima. Motritelj bi odmicao plou od oka dok njezina donja
stranica nije bila na morskoj razini, a gornja se poklapala s praenom zvijezdom. Zatim bi
razvukao konopac okomito na plou do svojih usta. Visina zvijezde bila je odreena duinom
razvuenog konopca, a izraavana je u izbamas.

Astrolab
Astrolab se poeo koristiti na kopnu u 2. st. p.n.e. Arapi su ga prenijeli u Europu u osmom
stoljeu nove ere, a na brodu se poeo upotrebljavati u 15 st. kao navigacijsko pomagalo.
Astrolab se izraivao u obliku okrugle drvene ili metalne ploe koja je na vanjskom luku
sadravala stupanjsku podjelu od 0 do 360, a u sreditu je bila privrena vizura tako da je
sliio dananjoj smjernoj ploi. Visio je na prstenu, a 0 stupanjske podjele nalazilo se
usporedno s ravninom horizonta. Upotrebljavao se i kao identifikator zvijezda i za tu svrhu
dodavale bi se urezane slike s jedne strane ploe.
Astrolab je upotrebljavala veina pomoraca u 15. i 16. st. Astrolabom se najee odreivala
visina Sunca i zvijezde Polare, i to kada bi njihove visine bile 50 i vie iznad horizonta. Za
manje visine najee su se koristili drugi instrumenti. Zbog posrtanja i valjanja broda
astrolabom se nije moglo precizno izmjeriti visina nebeskog tijela s broda, i u najboljim
uvjetima nije se mogla postii vea tonost od nekoliko stupnjeva.

Kvadrant
Kvadrant je kao i astrolab jedan od najstarijih naprava za mjerenje visina nebeskih tijela.
Znaajnija upotreba kvadranta na moru poinje u 15. st. (koriste ga Portugalci), takoer
zna se da su kvadrant na svojim putovanjima upotrebljavali Kolumbo i Magellan.
Kvadrant se izraivao od trokutaste drvene ploe (kasnije metalne) s krunim lukom od
90 koji predstavlja etvrtinu kruga po emu je kvadrant i dobio ime. Po jednom rubu nalazile
su se smjernice za smjeranje. To su bile dvije probuene ploice postavljene na odreenoj
udaljenosti i okomite na tijelo kvadranta. Najvei nedostatak za praktinu upotrebu na brodu
bio je prevelik utjecaj gibanja broda, dakle isto kao i kod astrolaba.

Jakobov tap
Jakobov tap je prvi instrument kojim se mjerila visina nebeskog tijela i to od morskog
horizonta (eng. Cross-staff).
Jakobov tap se sastojao od veeg drvenog tapa po kojem je klizio drugi, manji tap, okomit
na prvi. Bila su tri do etiri manja (krina) tapa kojima su se mjerile vee ili manje visine, a
za svaki takav krini tap bila je stupanjska podjela na jednoj stranici glavnog tapa. Opaanje
je bilo nezgodno jer je opaa morao istodobno gledati i gore na nebesko tijelo i dolje na
horizont. Taj stari instrument esto se upotrebljavao usporedno s astrolabom ili kvadrantom.
Za manje visine sluio je Jakobov tap, a za vee astrolab ili kvadrantom.
Osnovne prednost ovog instrumenta, u odnosu na astrolab i kvadrant, je manji utjecaj gibanja
broda na tonost opaanja.

Davisov kvadrant
John Davis 1590. godine opisuje u svom djelu The Seaman's Secrets novi instrument, tzv.
leni tap (eng. Backstaff), koji je on konstruirao. Taj instrument poznat je jo i pod nazivom
Davisov kvadrant (eng. Sea Quadrant, Davis Quadrant), a sluio je samo za mjerenje visine
Sunca.
Kvadrant je mjerio visine do 45, a nakon prve izvedbe uslijedila su poboljanja. Kasnije
izvedbe Davisova kvadranta imale su osim stupanjske podjele i minutnu podjelu.

41 Dijelovi i itanje sekstanta

Glavi djelovi sekstanta su tijelo sekstanta, alhidada, limb, bubnji, dalekozor, veliko i malo
zrcalo, potamnjena stakla i ruica sekstanta. Tijelo sekstanta je metalni okvir na kojem se
nalaze svi djelovi sekstanta. Limb je kruni sektor veliine oko 70, s graduiranim oznakama
stupnjeva. Stupanjska podjela pokazuje visine do 120 (ili neto vie) u pozitivnom smjeru i
oko 5 u negativnom smjeru (za oitavanje veliine indeksne greke sekstanta).
Alhidada je pokretna poluga koja se okree oko osovine uvrene u sreditu krunog luka
sekstanta. Na uvrenom dijelu alhidade nalazi se veliko zrcalo, a na pokretnom dijelu
bubnji za fino mjerenje visina.
Mikrometarski vijak pomie alhidadu uzdu limba pri preciznom mjerenju. Na jednom
kraju mikrometarskog vijka nalazi se bubnji za oitavanje minuta, te skala nonija za
oitavanje desetih dijelova minuta.
Veliko zrcalo je pomino zrcalo, koje je uvreno za alhidadu. Pomakom alhidade uzdu
sektora limba mijenja se poloaj ravnine velikog zrcala u odnosu prema horizontu. Na
stranjem dijelu zrcala nalazi se vijak kojim se moe regulirati okomitost na ravninu limba.
Malo zrcalo je nepomino u odnosu na tijelo sekstanta. Podjeljeno je na dva dijela: jedna
polovica malog zrcala je prozirno staklo kroz koje se gleda morski horizont, a druga polovica
je zrcalo u kojem se slika nebeskog tijela s velikog zrcala odbija prema oku opaaa. Na taj se
nain moe izmjeriti visina nebeskog tijela u odnosu prema horizontu. Na stranjoj strani
zrcala su dva vijka kojima se usklauje okomitost malog zrcala prema ravnini limba i
paralelnost s velikim zrcalom.
Ruica sekstanta slui za dranje sekstanta prilikom mjerenja, ali ima i druge namjene: u
njezinoj unutranjosti moe biti smjetena baterija koja omoguuje osvjetljavanje limba i
bubnjia pri itanju izmjerene visine, te prekida kojim se aktivira osvjetljenje limba i
bubnjia.
Potamnjena stakla se nalaze ispred velikog i malog zrcala, a slue za opaanje Sunca.
Intenzitet zatamnjenja pojedinih stakala je razliit, stoga opaa sam odluuje kako postaviti
zatamnjena stakla.
Nosa dalekozora slui za umetanje raznih oblika dalekozora koji slue za bolje uoavanje
horizonta ili nebeskog tijela. U mjerenjima se koriste etiri vrste dalekozora.
42 Princip sekstanta
Za mjerenje visine nebeskih tijela koristi se optiko naelo sekstanta koje je otkrio Isaac
Newton. Kut pod kojim se svijetlosna zraka odbija od glatke povrine jednak je upadnom kutu
zrake, a ako se glatka povrina zakrene za odreeni kut, odbijena zraka zakrene se za
dvostruko vei kut. Zraka s nebeskog tijela pada na povrinu velikog zrcala koje se moe
pomicati. Zraka upada pod kutom m i odbija se pod istim kutom prema malom zrcalu koje je
konstruirano tako da se istodobno u njemu moe gledati odraena slika nebeskog tijela i
morski horizont. Na malo zrcalo zraka upada pod kutom n u odnosu prema okomici i odbija
se pod istim kutom u oko opaaa.

43 Greke sekstanta - otkivanje i ispravljanje greaka (greka okomitosti malog

ogledala, greka okomitosti velikog ogledala, greka paralelnosti velikog i malog
ogledala, greka paralelnosti optike osi durbina s tijelom sekstanta)
Greke sekstanta mogu se svrstati u dvije skupine: one koje se mogu mehaniki ispraviti i
one koje ne mogu. One greke koje se ne mogu ispraviti uzimaju se korekture u raunu
izmjerene visine.
Greke koje se ne mogu ispraviti su: greka podjele limba i nonija, greka ekscentriciteta
(alhidata nije u centru krunice po kojoj je postavljena skala limba) i prizmatika greka
dalekozora.
Greke koje se mogu ispraviti su: neokomitost zrcala prema ravnini limba, neparalelnost
osi dalekozora prema ravnini sekstanta te greka u paralelnosti izmeu zrcala kada je sve na
nuli.
Greka u okomitosti velikog zrcala ispituje se izravnim opaanjem luka limba i njegovom
slikom u velikom zrcalu (sekstant se dri u horizontalnoj ravnini, alhidada je na oko 35). Ako
se obje slike vide kao jedna ta greka ne postoji. Ako su obje slike razdvojene greka postoji,
a ispravlja se okretanjem vijka na stranjoj strani velikog zrcala.
Paralelnost optike osi dalekozora ispituje se prije okomitosti malog zrcala, u iju svrhu
slue posebne crte koje se nalaze u optici dalekozora. Ova greku utvruje se promatranjem
dalekog objekta, najee linije horizonta, tako da se sekstant postavi na horizontalnu ravninu
sa koje se promatra linija horizonta. Ako je optika os paralelna, linija horizonta e se nalaziti
tono u sredini izmeu dvije crte koje se nalaze u optici dalekozora, a ako nije, paralelnost se
namjeta uz pomo vijka koji se nalazi na nosau dalekozora.
Greka okomitosti malog zrcala ispravlja se tako da se alhidada postavi na nulu, a zatim se
promatra neka zvijezda. Bubnji se zakree lijevo desno i opaa se kako reflektirana slika
zvijezde ide gore/dolje u odnosu na izravnu sliku. Ako odraena slika prolazi sa strane greka
postoji. Umjesto navedenog postupka moe se promatrati vertikalna crta (jarbol) ili u
vodoravnom poloaju promatrati crtu horizonta. Ako se izravna i odraena slika ne poklapaju
greka postoji. Takoer, moe se promatrati horizont sa sekstantom u uspravnom poloaju. Uz
pomo bubnjia izravna i odraena slika dovode se u dodir. Zatim se sekstant zanjie oko
vodoravne osi, ako linija horizonta cijelo vrijeme ostaje neprekinuta, greke nema. Ispravlja
se vijkom na poleini malog zrcala.
Greka indeksa sadri u sebi sve preostale greke, a najee greku paralelnosti izmeu
ravnina malog i velikog zrcala. Greka indeksa provjerava se pomou linije horizonta tako da
se alhidada i bubnji postave na nulu, nakon ega se promatra linija horizonta. Ako greka ne
postoji, izravna linija i odraena linija horizonta se poklapaju ,odnosno ako postoji ove linije
se ne poklapaju. Greka indeksa se ispravlja zakretanjem vijka na poleini malog zrcala na
nain da se izravna i odraena linija horizonta dovedu do meusobnog preklapanja. Ako je
vrijednost indeksne greke mala, unutar nekoliko minuta, ne ispravlja se na sekstantu ve se
vrijednost slijedeih mjerenja visina ispravlja tijekom raunskih operacija za iznos te greke
(Ki). Meutim, ako je vrijednost indeksne greke vea moe se ispraviti jednim od dva vijka
koji se nalaze na stranjoj strani malog zrcala (jedan je za greku indeksa, a drugi za greku
okomitosti malog zrcala). Indeksna greka (greka paralelnosti zrcala) posljednja se ispravlja.
Ako se sekstantom paljivo rukuje, nee biti potrebe za estim podeavanjem. esto
ispravljanje greaka vijcima na sekstantu nije poeljno jer se se sekstant time puno bre
unitava. Meutim, treba napomenuti da greku indeksa, tj. greku paralelnosti velikog i
malog zrcala kada je sve na nuli, treba uvijek provjeravati, i to svaki put prije opaanja.

44 Greke izmjerenih visina (refrakcija, depresija, paralaksa, i ostale)

Odgovoreno u iducim pitanjima.

45 Refrakcija
U astronomskim motrenjima, svjetlost s promatranog nebeskog tijela prije nego doe do
motritelja mora proi kroz zemaljsku atmosferu. Zraka svjetlosti za vrijeme prolaska
atmosferom mijenja svoj smjer. Kada Zemlja ne bi imala atmosferu, a prostor izmeu Zemlje
i nebeskih tijela bio zrakoprazan, svjetlost bi se irila tim prostorom pravocrtno, i nebesko
tijelo bi se vidjelo u pravcu irenja zraka svjetlosti. No, Zemlju omotava atmosfera koja
dosee visinu iznad povrine Zemlje i do nekoliko stotina kilometara. Zemaljska atmosfera je
nehomogena i idui od povrine Zemlje prema granici atmosfere gustoa joj opada. Zbog toga
zraka svjetlosti koja dolazi od nebeskog tijela, kada iz meuzvjezdanog zrakopraznog
prostora doe na granicu atmosfere, lomi se, i do motriteljeva oka dolazi iz smjera razliitog
od prvotnog. Motritelj vidi nebesko tijelo u smjeru tangente na krivulju, uzdu koje se zraka
svjetlosti giba na svom putu kroz atmosferu. Nebesko tijelo vidi se na drugom mjestu nebeske
sfere, nego se ono stvarno nalazi(s visinom vecom nego sto je inace).

46 Depresija
Depresija je kut kojeg zatvara horizont oka (horizontalna ravnina kroz oko promatraa) s
tangentom na polumjer Zemlje. To je tzv. depresija geometrijskog horizonta (depg). Budui
da se prolaskom kroz atmosferu svjetlosna zraka radi pojave refrakcije lomi, opaa e vidjeti
vei horizont, tj. morski horizont (dg+d). Morski horizont predstavlja krunicu koja na
morskoj povrini ograniava vidik, odnosno krunicu koja razdvaja more od neba. Nebeska
tijela prilikom mjerenja visina ''sputaju se'' upravo na ovaj horizont. Depresija morskog
horizonta (dep) je kut za koji je ravnina morskog horizonta nagnuta pod ravninu pravog
(astronomskog) horizonta.

47 Paralaksa (dnevna, godinja)

Paralaksa openito znai promjenu poloaja objekta uzrokovana promjenom poloaja
motritelja. U astronomiji paralaksa je kut izmeu smjera pod kojim se u jednom trenutku vidi
nebesko tijelo i smjera pod kojim bi se to tijelo vidjelo iz jedne sredinje toke. Postoji:
dnevna paralaksa i godinja paralaksa
Dnevna paralaksa je kut za koji se prividni smjer nebeskog tijela gledan sa zemljine
povrine svodi na pravi smjer koji bi se vidio iz njezina sredita. Moe se definirati i kao kut u
nebeskom tijelu pod kojim se vidi Zemljin polumjer. Postoji tri vrste dnevne paralakse: -
visinska (tijelo blizu zenita, paralaksa najmanja),
- horizontska (najvea, tijelo blizu horizonta) i
- horizontsko-ekvatorska
Godinja paralaksa je kut za koji se prividni smjer neke zvijezde gledan sa Zemlje svodi
na smjer kao da je gledan sa Sunca. Moe se definirati i kao kut u nebeskom tijelu pod kojim
se vidi polumjer Zemljine staze oko Sunca.
48 Augment
Geocentrini polumjer je prividni polumjer nebeskog tijela koji bi zamiljeni opaa mjerio iz
Zemljina sredita i on je uvijek manji od onog stvarnog, tj. prividnog kada je opaa na
povrini Zemlje. Poveanje prividnog polumjera s visinom naziva se augment. Za sva nebeska
tijela, osim Mjeseca on se zanemaruje. Nautike tablice ne sadre posebno augment, jer je on
ukljuen u ukupnu korekturu izmjerene visine Mjeseca.

49 Polumjer nebeskih tijela

Visina prividno veih nebeskih tijela, posebno Sunca i Mjeseca, mjeri se od njihova
gornjeg ili donjeg ruba, stoga je takvu izmjerenu visinu potrebno ispraviti za vrijednost
polumjera.
Srednja vrijednost polumjera Sunca iznosi 16' 02'', a mijenja se od 15' 46'' (kada se Zemlja
nalazi u poloaju afela) do 16' 18'' (kada se Zemlja nalazi u poloaju perihela). Srednja
vrijednost polumjera Mjeseca iznosi 15' 42'', a mijenja se od 14' 44'' u poloaju apogeja do 16'
40.5'' u poloaju perigeja. Tone vrijednosti ovih polumjera moe se pronai u nautikim
godinjacima. Refrakcija, depresija, paralaksa i prividni polumjer (za blia nebeska tijela)
najvaniji su uzronici razlike stvarnih i prividnih visina nebeskih tijela i njihov utjecaj u
navigacijskoj praksi najee se odreuje uz pomo odgovarajuih tablica.

50.Korektura za iradijaciju i fazu

Iradijacija je optika pojava koja se oituje tako da svjetli predmeti na tamnoj podlozi
izgledaju vei nego to stvarno jesu. Zato Sunce u odnosu prema pozadini neba izgleda vee,
a budui da je nebo svjetlije od mora, horizont se ini sputenim. Kada se opaa Sunev donji
rub, tada se ove greke ponitavaju, a za gornji rub se zbrajaju.
U periodima od jedne sinodike revolucije (pun okret u odnosu na Sunce) Mjesec i donje
planete prolaze kroz svoje mjene (faze). Zbog tih mjena njihovo pravo sredite razlikuje se od
prividnog. Kod Mjeseca to nije bitno jer se i tako opaa njegov donji rub, a ne njegovo
sredite. Meutim, za blie planete, npr. Veneru, faza je mjerljiva. Ta korektura (moe se
pronai u nautikim godinjacima) primjenjuje se samo kad se Venera motri u sumrak, a za
dnevna mjerenja nije ju potrebno uzimati.

51 Korektura za nestandardne uvjete atmosfere

Srednja refrakcija dana je za srednje uvjete atmosfere, i to za temperaturu od 10C i tlak
zraka od 1013 hPa. Kad je temperatura via, kut refrakcije je manji, i obrnuto, a ako je tlak
zraka vei, vea je i refrakcija. Nautike tablice NT-35 (HHI Split) daju popravak srednje
refrakcije za temperaturu i barometski pritisak.

52 Korektura za razliku temperature zrak-more

Temperatura i zlak zraka opadaju s visinom za normalne prilike u atmosferi. U najdonjem
sloju atmosfere (troposfera - do 11km), temperatura prosjeno opada oko 1C za svakih 100
m visine, a tlak 1 hPa za svakih 7.9 m. Te vrijednosti izraunate su za neke srednje uvjete u
atmosferi (standardna atmosfera). Nestandardne prilike nastaju pri znatnijoj razlici izmeu
temperature mora i zraka. Kada je more toplije od zraka zna doi do fenomena koji se zove
''ledeni dim-Frost Smoke'', tj. do isparavanja s morske povrine, pa se u tom sluaju horizont
ne vidi. Kada je more toplije, zrak se u dodiru s njim zagrijava i kao topliji se die. Gustoa u
donjim slojevima se smanjuje, pa nastaje subrefrakcija. Stvarna depresija je vea od srednje.
Obrnuto je kada je more hladnije.Ispitivanja su pokazala da ova korekture prosjeno varira od
0.2' do 0.28' za svaki stupanj razlike temperature zraka i mora. Ako se uzme srednja vrijednost
od 0.24', tad ova korektura iznosi 1' za svaka 4.2 temperaturne razlike. Korektura se odnosi
na sva nebeska tijela koja se mjere na morski horizont.
53 Koriolisova korektura
Na svako tijelo koje se giba po Zemljinoj povrini djeluje otklonska sila Zemljine rotacije
koja se zove Coriolisova sila. Ona djeluje u smjeru rezultante Zemljine rotacije i smjera
kretanja u odnosu prema povrini Zemlje i uzrokuje skretanje udesno na sjevernoj hemisferi,
odnosno ulijevo na junoj. Skretanje valova i oceanskih struja upravo je posljedica
Coriolisove sile. Ova sila djeluje i na libelni sekstant, pa i na sekstant na njihalo, a posljedica
je greka u horizontali, odnosno vertikali. Greka (Z-Coriolisova korektura) je u funkciji
brzine kretanja (b), zemljopisne irine (), pravog kursa (K) i promjene kursa u stupnjevima
(K). Uzima se u obzir samo kod velikih brzina.

54 Greka zbog akceleracije

Greka akceleracije nastaje zbog valjanja i posrtanja broda ili aviona, a javlja se i kod
svake promjene brzine ili kursa. Posebno je izraena kod sekstanta s umjetnim horizontom,
odnosno ovi sekstanti su gotovo neupotrebljivi na uzburkanom moru upravo zbog ove greke.

55 Otklon od vertikale
Obino se pretpostavlja da je smjer sile tee normalan na sferoidnu Zemljinu povrinu.
Meutim, zbog nepravilnosti u gustoi atmosfere, i u blizini visokih planinskih masiva, dolazi
do tzv. otklona od vertikale, koji moe biti i do 1.1'. Ova greka prisutna je uvijek kada se
koristi sekstant (obini ili onaj s umjetnim horizontom), meutim u praksi se zanemaruje.

56 Jedinice za mjerenje udaljenosti u astronomiji (AJ, svjetlosna godina, parsek)

Srednja udaljenost izmeu Sunca i Zemlje je 149 600 000 km ili jedna astronomska jedinica
(AJ), to svjetlost pree za 8 minuta i 19 sekundi.
Svjetlosna godina je udaljenost koju svijetlo prevali u vakuumu za vrijeme jedne tropske
godine, i iznosi 9.461012 km. Parsec (pc) je udaljenost s koje se srednji polumjer putanje
Zemlje vidi pod kutem od jedne lune sekunde, a iznosi 3.26 godina svjetlosti. Parsec je
izvedenica paralakse od jedne sekunde.

57.Precesija
Precesija (lat. prednjaenje), u fizici openito znai gibanje koje izvodi rotirajue tijelo
zbog djelovanja sile koja nastoji promjeniti smjer osi vrtnje u prostoru.
Zbog spljotenosti Zemlje i kosog poloaja polarne osi prema ekliptici, gravitacijska sila
Sunca, Mjeseca i planeta, te centrifugalna sile na Zemlji, nastoje polarnu os pomaknuti prema
osi ekliptike. Po zakonima zvrka polarna os Zemlje se giba tako da opisuje plat konusa oko
pola ekliptike i ta se pojava u astronomiji zove PRECESIJA.
Precesija je dakle pojava skretanja osi rotacije Zemlje zbog utjecaja gravitacijskih sila
Mjeseca, Sunca i planeta. Kada bi Zemlja bila idealna kugla, gravitacijske sile Mjeseca, Sunca
i planeta djelovale bi jednako na svaku toku povrine Zemlje i ne bi bilo pojave precesije.
Budui da mase Zemlje nisu ravnomjerno rasporeene, gravitacijske sile najbliih nebeskih
tijela ne djeluju jednako na sve toke Zemljine povrine. Zbog precesije mijenja se poloaj
nebeskih polova na nebeskoj sferi. Pol opisuje spiralnu krivulju, a period jednog kruenja
iznosi oko 5800 godina i zove se Platonova godina. Danas Zemljina os usmjerena je u toku
koja se nalazi u blizini Polarne zvijezde (2100 god. trebali bi se tono podudarati). Za
jedanaest tisua godina polarna zvijezda bit e zvijezda Vega.
58 Aberacija
Aberacija kao pojam (latinska rije) openito znai skretanje od smjera uobiajenog reda.
Astronomska aberacija predstavlja optiki efekt da motritelj vidi zvijezde na nebeskoj sferi u
poloajima koji se razlikuju od onih u kojima bi ih vidio da miruje. Razlog tomu je to brzina
svjetlosti nije beskonana. Aberacija se moe definirati i kao prividno odstupanje poloaja
nebeskog tijela zbog odnosa brzine svjetlosti i brzine Zemlje na putanji oko Sunca. Postoji
godinja i dnevna aberacija. Prva dolazi od godinje revolucije, a druga od dnevne rotacije
Zemlje.
Pojavu astronomske aberacije otkrio je u prvoj polovini 18. st. engleski astronom James
Bradley (1693.-1762.), koji je bio direktor zvjezdarnice Greenwich.
Pored godinje i dnevne aberacije postoji jo sekularna i planetska aberacija. Sekularna
aberacija posljedica je gibanja sunevog sustava oko galaktikog sredita. Planetska aberacija
pored gibanja opaaa uzima u obzir i vlastito gibanje opaanog nebeskog tijela. Ove dvije
aberacije takoer se zanemaruju u navigacijskoj praksi.

59 Nutacija
Nutacija je pojava skretanja (kolebanja) poloaja nebeske osi najveim dijelom uzrokovana
promjenom poloaja Mjeseca u odnosu na Zemlju. Mjeseeva putanja nagnuta je nad
ravninom ekliptike za priblino 5, pa je Mjesec nekad iznad, a nekad ispod ekliptike te
promjena precesije nije pravilna. Zbog nutacije Zemljina os ne pravi pravilnu precesijsku
spiralu, ve su na njoj izraeni tzv. nutacijski nabori. Zbog djelovanja nutacije promjena
deklinacije i rektascenzije nije sasvim pravilna: u jednoj poluperiodi koordinate se mijenjaju
bre, a u drugoj poluperiodi sporije. Zbog nutacije pravi pol napravi jedno valovito gibanje
oko srednjeg pola u periodu od oko 18.6 godina (u retrogradnom smjeru).

60 Pojam vremena
Vrijeme kao pojam nije mogue jednoznano definirati. Ono moe oznaavati tono
odreeni trenutak nekog dogaaja, ali i razmak vremena izmeu dva uzastopna istovjetna
dogaaja. Aristotel je vrijeme oznaavao kao ''broj odgovarajuih pokreta unaprijed i
unatrag''. Newton je vrijeme definirao: ''apsolutno, pravo i matematiko vrijeme protjee samo
po sebi i po prirodi je uniformno i nezavisno od bilo kakve vanjske stvari''. Meutim, Einstain
je pokazao da to ipak nije tako, odnosno povezao je prostor i vrijeme u etverodimenzionalni
prostornovremenski kontinuum (teorija relativiteta). Danas, osnovna jedinica za mjerenje
vremena jest jedna sekunda.

61 Mjerenje vremena
Razdoblje od jednog dana jest vrijeme koje protekne izmeu dviju uzastopnih kulminacija
nekog nebeskog tijela za opaaa koji se nalazi na odreenom meridijanu na Zemlji. Budui
da razliita nebeska tijela mogu dvaput uzastopno kulminirati, postoje i brojne vrste dana
(sunev, zvjezdani, planetski, mjeseev, tropski, itd.).

62 Zvjezdano vrijeme
Zvijezdani dan je vrijeme potrebno da odreena zvijezda dvaput uzastopno kulminira u
odreenoj toki na Zemlji, i priblino je jednak tropskom danu (razlika je oko 0.0008
sek.). Stoga, za poetak zvijezdanog dana moe se uzeti prolaz proljetne toke kroz gornji
meridijan, pa se zvijezdano vrijeme poklapa sa satnim kutom proljetne toke.
Zvjezdani dan odgovara punom okretu Zemlje oko svoje osi za 360.
63 Planetsko vrijeme
Planetni dan je vrijeme potrebno da odreeni planet dvaput uzastopno kulminira u odreenoj
toki na povrini Zemlje, a moe biti dulji ili krai od Suneva dana.

64 Mjeseevo vrijeme
Mjeseev dan je vrijeme potrebno Mjesecu da dva puta uzastopno kulminira u odreenoj
toki na Zemlji (vrijeme potrebno da Zemlja uini punu rotaciju oko svoje osi i jo oko 13).
Srednja vrijednost Mjeseeva dana je oko 24 sata i 50 minuta.

65 Tropsko vrijeme
Tropski dan je vrijeme potrebno da proljetna toka dvaput uzastopno kulminira u odreenoj
toki na Zemlji. Od Suneva dana je krai oko 4 minute.

66 Pravo sunevo vrijeme

Pravo Sunevo vrijeme je vrijeme koje se rauna iz poloaja Sunca. Vrijeme koje protekne
izmeu dvije uzastopne kulminacije Sunca u nekom meridijanu je pravi Sunev dan. Pravo
Sunevo vrijeme nije prikladno za primjenu u svakodnevnom ivotu, jer se Sunce ne giba
jednakomjerno po ekliptici pa pravi Sunev dan ne traje jednako u razliitim razdobljima
godine.

67 Srednje sunevo vrijeme

Ukoliko se pretpostavi da je putanja Sunca na nebeskoj sferi ujednaena, da Sunce nema
deklinaciju, to jest da se giba po nebeskom ekvatoru, i da mu se surektascenzija mijenja
ravnomjerno, moe se definirati neko zamiljeno srednje Sunce po kojem se moe raunati
srednje mjesno Sunevo vrijeme (ts) ili srednje Griniko Sunevo vrijeme (UT). Zamiljeno
srednje Sunce upravo definira srednji sunev dan, odnosno tropsku godinu.
Svaki meridijan ima svoje srednje (pravo) Sunevo vrijeme, stoga ista vremena u odreenom
trenutku imaju samo ona mjesta koja se nalaze na istom meridijanu.

68 Graansko vrijeme
Vrijeme brojeno od prolaska srednjeg Sunca kroz donji meridijan zove se graansko vrijeme.

69 Mjesno vrijeme
Svako vrijeme, bilo ono zvjezdano, sunevo pravo ili srednje, povezano je s meridijanom
mjesta motrenja. Prema tome to su sve mjesna vremena. Samo mjesta na istome meridijanu
imaju u jednom trenutku isto mjesno vrijeme.

70 Zonsko vrijeme
S obzirom da svaki meridijan na Zemlji ima vlastito pravo i srednje vrijeme, bilo bi vrlo
nepraktino da svako mjesto na zemlji ima vrijeme koje se razlikuje od susjednog mjesta. Bilo
bi jako teko uskladiti npr. polaske i dolaske aviona, vlakova , brodova, itd.
Da se to izbjegne, povrina Zemlje je podijeljena na 24 vremenske zone, unutar kojih se
vrijeme rauna po sredinjem meridijanu koji prolazi kroz svaku vremensku zonu. Takvo
vrijeme se zove zonsko vrijeme.

71 Pretvorba vremena (mjesno, zonsko, srednje, pravo)

Sva vremena i satni kutovi koji se odnose na meridijan Greenwicha oznauju se velikim
slovom. Na primjer:
Tz = griniko zvjezdano vrijeme = Sy = satni kut proljetne toke u Greenwichu; Ts = srednje
vrijeme Greenwicha = GMT = Greenwich mean time = UT = Universal time = svjetsko
vrijeme.
Sva druga mjesna vremena oznauju se malim slovom. Na primjer: tz = mjesno zvjezdano
vrijeme = s = mjesni satni kut proljetne toke; tp = pravo mjesno sunevo vrijeme; ts = srednje
mjesno sunevo vrijeme.
Veza izmeu grinikih i mjesnih vremena jest zemljopisna duina, jer je:
Tz = tz ( ) i tz = Tz + ( ) i = tz Tz
Tp = tp ( ) i tp = Tp + ( ) i = tp Tp
Ts = ts ( ) i ts = Ts + ( ) i = ts Ts.
Zonsko vrijeme (tx) odreuje se prema vremenu sredinjeg meridijana zone, na nain da se
srednjem Sunevu vremenu meridijana Greenwich (UT) doda vrijednost zone (x):
tx = UT + ( x)
Jednadba vremena je razlika izmeu pravog i srednjeg Suneva vremena, odnosno razlika
rektascenzija srednjeg i pravog Sunca.
e = Tp UT
e = Tp-Ts = tp ts = sr-pr
Pravo mjesno vrijeme (tp) moe se izraunati pomou satnog kuta Sunca (s):
tp = 12h + s. .
Pri tome valja imati na umu:
- ako je Sunce prolo gornji meridijan (ako je prolo pravo podne), mjesni satni kut ima
zapadni predznak (sw),
- ako Sunce nije prolo gornji meridijan (ako nije prolo pravo podne), mjesni satni kut
ima istoni predznak (se).
Pravo se Sunevo vrijeme tada moe izraunati iz izraza:
tp = 12h se
tp = 12h + sw

72 Jednadba vremena
Jednadba vremena je razlika izmeu pravog i srednjeg Suneva vremena, odnosno razlika
rektascenzija srednjeg i pravog Sunca.
e = Tp UT
e = Tp-Ts = tp ts = sr-pr
etiri puta godinje pravo i srednje Sunce se poklapaju, pa je jednadba vremena jednaka
nuli.

73 Datumska granica
Dvanaestu zonu presjeca datumska granica, jer putujui prema istoku, vrijeme tee unaprijed,
tako da se stigavi do dvanaeste zone dobiva 12 sati vie nego u griniu. Putujui prema
zapadu vrijeme tee unazad, tako da se do dvanaeste zone skupi 12 sati manje nego u griniu.
Datumska granica ne slijedi meridijan 180, ve slijedi granice drava. Prilikom putovanja
prema istoku sat se pomie naprijed za 1 sat svakih 15, a pri putovanju na zapad oduzima se
jedan sat svakih 15. Prilikom prelaska datumske granice u vonji iz istone u zapadnu sferu
treba ponoviti isti datum (ponavlja se tekui dan u tjednu), a pri vonji iz zapadne u istonu
sferu mora se preskoiti jedan dan.

74 Tropska godina
Tropska godina je razmak vremena koji proe izmeu dva uzastopna prolaska Sunca kroz
proljetnu toku. Tropska godina ima 365.24219878 srednjih Sunevih dana, to jest oko 365
dana 05 sati 48 minuta i 46 sekundi. Kako godina nema cijeli broj dana, u javnom ivotu je
uvedena takozvana graanska godina koja ima 365 ili 366 dana.
75 UTC vrijeme
UTC-(Coordinated Universal Time) je koordinirano (usklaeno) svjetsko vrijeme koje je
izvedeno iz meunarodnog atomskog vremena, ali je svojevrsni kompromis izmeu
atomskog i astronomskog pristupa. Naime, jedinica sustava jest atomska sekunda, ali
UTC slijedi UT uvoenjem prijestupne sekunde. UTC je vremenska skala koja je temelj
ope priznatog graanskog vremenskog sustava (zonskoga vremena).

76 Atomsko vrijeme, TAI vrijeme, GPS vrijeme

Generalna konferencija za mjere i utege 1967. godine uvela je novo, tzv. atomsko vrijeme.
Njega registriraju atomski satovi, koji mogu precizno mjeriti vrijeme na principu prelaska
elektrona s jednog nivoa na drugi u atomu cezija 133. Jedinica atomskog vremena je atomska
sekunda. Ovako definirano atomsko vrijeme (AT) tonije je od bilo kojeg drugog vremena.
Razlike koje nastanu izmeu atomskog i svjetskog vremena (UT) usklauju se dodavanjem ili
oduzimanjem prestupne sekunde kad god ta razlika dostigne vrijednost 0.7 sec. To znai da
se i to najpreciznije mjereno vrijeme prilagouje vremenu odreenom prema gibanju Zemlje.
Meunarodno atomsko vrijeme (Time Atomic International TAI) je realizacija idealnog
terestrikog vremena (terestical time-TT). TAI je najpreciznije determinirana vremenska
skala. TAI vrijeme se s vremena na vrijeme korigira kako bi se uskladilo s UTC vremenom.
GPS vrijeme takoer pripada atomskom sustavu i nominalno se razlikuje od TAI vremena
za vrijednost od nekoliko sekundi. GPS vrijeme u biti predstavlja ameriko atomsko vrijeme,
odnosno vrijeme na kojem se temelji GPS sustav pozicioniranja.

77 Veza izmeu vremena, zemljopisne duine, satnog kuta i rektascenzije

Veza izmeu grinikih i mjesnih vremena jest zemljopisna duina. U astronomiji se vrijeme
mjeri pomou satnih kutova nebeskih tijela. Satni kut proljetne toke moe se izjednaiti sa
zvjezdanim vrijemenom, a satni kut Sunca je pravo sunevo vrijeme. Satni kut je 0 kad tijelo
prolazi kroz gornji meridijan. Znai da zvjezdani dan poinje kad je proljetna toka u gornjem
meridijanu, a po veliini satnog kuta proljetne toke moe se odrediti koliko je zvjezdanog
vremena. Veza izmeu grinikog satnog kuta i surektascenzije je satni kut proljetne toke.

78 Kronometar (mehaniki, kvarcni, atomski, odravanje, ...)

Kronometar je izrazito precizan sat koji pokazuje srednje vrijeme meridijana Greenwich.
Poznavanjem srednjeg grinikog vremena moe se astronomskim opaanjima odrediti
zemljopisna duina broda.
Mehaniki kronometar. Osnovni dijelovi su: pogonski ureaj i sustav zubanika, regulator,
zaporni ureaj. Kronometar se smjeta u posebno zatienu kutiju, po mogunosti na
kardanskom ovjesitu, na zapovjednikom mostu, zatien od vanjskih utjecaja (udara,
vibracija, promjene temperature, itd.). Mehaniki kronometar potrebno je svaki dan navijati u
isto vrijeme. Kad se zaustavi kazaljke nije uputno micati, ve treba ekati vrijeme kad je stao i
naviti ga malo prije.
Automatski elektronski kvarcni kronometar u poetku je koristio titraje glazbenih viljuki s
frekvencijom od oko tri milijuna titraja u jednom satu. Danas se umjesto glazbene viljuke
koristi, posebnim tehnikama brueni, kristal kvarc s vrlo stabilnom frekvencijom titranja.
Kvarcni kronometri mogu imati hod od jedne sekunde godinje, a njihova veliina danas je
veliine runog sata. Energiju mu daje mala baterija koja traje vie godina.
Atomski sat je ureaj za mjerenje intervala vremena mjerenjem frekvencije elektro-
magnetskog zraenja koje emitiraju ili apsorbiraju atomi ili molekule (npr. cezija, amonijaka,
vodika, i dr.). Preciznost atomskih satova danas je takva da ne odstupaju vie od sekunde od
tonog vremena u milion godina.
O stanju kronometra, dnevnom hodu, kontrolama vremenskog signala i openito o radu sa
kronometrom, potrebno je voditi dnevnik kronometra.

79 Godina i kalendar
Kalendar je skup pravila kojima se odreuje odnos izmeu raznih vremenskih intervala:
dana, tjedna, mjeseca i godine; nadalje, znai knjigu s navedenim danima tjedna i mjeseca u
pojedinoj godini, odnosno preglednu tablicu rasporeda dana u godini. U uem smislu kalendar
je brojenje godine na puni broj dana. Rije kalendar dolazi od latinskog imena calenda-prvi
dan u mjesecu. Pored lunarnih i solarnih kalendara postoje jo lunisolarni i proizvoljni
kalendari. Lunisolarni kalendar je usklaen s kretanjem Mjeseca i s prividnim kretanjem
Sunca. Proizvoljni kalendar nije usklaen ni s Mjesecom ni sa Suncem, ve je stvoren
proizvoljno prema dogovoru.
Egipatski kalendar. Drevni egipatski kalendar poznatiji kao Annus Vagus ili "Pomina
godina" bio je lunisolarni.
Babilonski kalendar bio je lunisolarni kalendar s godinama koje su se sastojale od 12 lunarnih
mjeseci.
Svjetovni kalendar (Haab), je solarni kalendar Maya kojeg tvori ciklus od 18 razdoblja s 20
dana, tj. 360 dana, plus jo 5 dodatnih dana.
Rimski kalendar. Smatra se da je prvobitni rimski kalendar bio lunarni kalendar, slian nekom
od grkih kalendara.
Julijanski kalendar dobio je ime po rimskom vojskovoi Gaju Juliju Cezaru, koji je uz pomo
aleksandrijskog astronoma Sosigena dao popraviti velike greke rimskog kalendara. Uzevi
kao osnovu tropsku godinu, Sosigen je odluio da svaka etvrta godina bude prijestupna, s
366 dana.
Gregorijanski kalendar. Po savjetu njemakog astronoma Christophera Claviusa (1538.-1612.)
i napuljskog fiziara i astronoma Aloysiusa Liliusa (1520.-1576.), papa Grgur XIII. (1502.-
1585.) je 24. veljae 1582. objavio reformu do tada postojeeg, Julijanskog kalendara
papinskom bulom Inter Gravissimas nazvanom po prve dvije rijei teksta. Papinska bula
sadravala je slijedee odredbe:
- iz kalendara e se izostaviti 10 dana, tako da poslije etvrtka 04.10. slijedi petak
15.10.1582.;
- prijestupna je svaka godina djeljiva sa 4, osim godina djeljivih sa 100, kod kojih su
prijestupne samo one djeljive s 400;
- dan vika u prijestupnoj godini dodavat e se na kraju mjeseca veljae;
- Uskrs e se odsad izraunavati po novom pravilu; prvi dan u godini bit e 01.sijenja.
Gregorijanski kalendar danas je najraireniji kalendar, a moe se rei i dananji svjetski
kalendar.

80 Sluba vremena

81 Krunica poloaja i toka terestrike projekcije

Toke na povrini Zemlje sa kojih se u istom trenutku mjeri jednaka visina nebeskih tijela
nalaze se na krivulji koja ima oblik krunice, a naziva se krunica pozicije (krunica istih
zenitnih udaljenosti, tj. visina). Krunica pozicije dobiva se ako se iz pozicije terestrike
pozicije povue krunica polumjera zenitne udaljenosti (90- V). Negdje na krunici nalazi se
poloaj broda, dakle ona je stajnica.
Poloaj neke toke na povrini Zemlje definiran je zemljopisnim koordinatama, zemljopisnom
irinom () i zemljopisnom duinom (). Ako se zemljopisne koordinate nebeskog tijela
usporede s koordinatama mjesno-ekvatorskog sustava vidi se da zemljopisna irina ()
odgovara deklinaciji (), a zemljopisna duina () odgovara grinikom satnom kutu (S).
Terestrika projekcija nebeskog tijela jest toka na povrini Zemlje kroz koju prolazi spojnica
sredita Zemlje i sredita nebeskog tijela.

82 Krunica poloaja na Merkatorovoj karti

Na Mercatorovoj navigacijskoj karti krunica pozicije moe imati razliite oblike, to ovisi
o poloaju opaaa i poloaju nebeskog tijela. Ako je krunica pozicije u cijelosti izmeu
ekvatora i pola, stajnica na Mercatorovoj karti poprima oblik nepravilne elipse s velikom osi u
smjeru meridijana.
Ako krunica pozicije obuhvaa dvije polutke, a unutar nje se nalazi Zemljin pol, krivulja
poprima oblik slian cosinusoidi.

Ako krunica pozicije dodiruje Zemljin pol, ona na Mercatorovoj karti poprima oblik koji
je slian obliku parabole.

83 Luk i pravac poloaja

Luk i pravac pozicije dobivaju se iz krunice pozicije i kruga zbrojene pozicije. Luk pozicije
je onaj dio krunice pozicije koji se nalazi unutar kruga zbrojene pozicije. Luk pozicije,
takoer se u praksi ne koristi, ve se zamjenjuje pravcem pozicije. Pravac pozicije
(astronomska stajnica) dio je tangente na krunicu pozicije koja se nalazi unutar kruga
zbrojene pozicije. Pravac pozicije crta se na Mercatorovu kartu kao ravna linija, tj. kao dio
loksodrome.

84 Pravac poloaja po metodi sekante

Geometrijski gledano pravac (stajnica) je odreen sa dvije toke ili jednom tokom i
smjerom. Pravac koji spaja dvije toke na krunici zove se sekanta, pa se zato Sumnerova
metoda naziva jo i metodom sekante.
Toke na krunici poloaja mogu se odrediti na dva naina:
a) s odabranom zemljopisnom irinom rauna se zemljopisna duina
Ovaj nain najbolje rezultate daje u blizini prvog vertikala, a najloije u blizini meridijana.
b) s odabranom zemljopisnom duinom rauna se zemljopisna irina
Kada se procjenjuje zemljopisna duina, a rauna zemljopisna irina, najbolje rezultate daje u
blizini meridijana, a najloije u blizini prvog vertikala.
85 Pravac poloaja po metodi tangente (irinska, duljinska, visinska metoda)
irinska - Odreujua toka ove metode je zemljopisna irina, odnosno zemljopisna duina se
procjenjuje, a irina se rauna za tu procjenjenu zemljopisnu duinu, kao i pripadajui azimut.
Pravac poloaja (stajnica) prolazi kroz dobivenu toku i okomit je na azimut. Ova metoda
daje najbolje rezultate u blizini meridijana, a najloije u blizini prve vertikale.

Duljinska - Odreujua toka ove metode je zemljopisna duina, odnosno zemljopisna irina
se procjenjuje (npr. iz zbrojene pozicije), a duljina se rauna za tu procjenjenu zemljopisnu
irinu kao i pripadajui azimut (obrnuto u odnosu na irinsku metodu). Pravac poloaja
(stajnica) prolazi kroz dobivenu toku i okomit je na azimut. Ova metoda daje najbolje
rezultate u blizini prve vertikale, a najloije u blizini meridijana.

Visinska - Pravac pozicije s ovom metodom se dobije kao razlika izmeu izmjerene visine
(visine prave) i visine izraunate pomou koordinata zbrojene (ili izabrane) pozicije, a u
pravcu azimuta. Dakle, visinska metoda temelji se na ispravljanju koordinata zbrojene
pozicije za vrijednost razlike izmeu izmjerene i raunate visine nebeskog tijela u pravcu
azimuta.

86 Izravne metode odreivanja poloaja broda

U izravne metode spada Dozierova metoda. Dvije krunice poloaja sijeku se u dvije toke.
Jedna od njih je pozicija broda. Zadatak bi se najbre i najjednostavnije rijeio kad bi se
mogle te krunice nacrtati na zemaljski globus. Meutim, to nije praktino (da bi se 1 M
prikazala duljinom od 1mm, globus bi morao imati promjer oko 7 m). Pozicija broda se
odreduje pomocu matematickih formula.

87 Neizravne metode odreivanja poloaja broda

U neizravne metode odreivanja poloaja broda u astronomskoj navigaciji ubrajaju se one u
kojima se odreivanje zemljopisnih kooordinata ostvaruje posredno, preko pomonih
veliina, bilo grafiki ili raunski (metode sekante i metode tangente). Od svih neizravnih
metoda danas se najvie upotrebljava visinska ili Hilaireova metoda. Postupak se svodi na
odreivanje stajnica od vie nebeskih tijela, bilo istovremenim opaanjem ili u razmaku
vremena.
88 Visinska metoda odreivanja poloaja broda
Ukoliko okolnosti dozvoljavaju, potrebno je odrediti poziciju broda mjerenjem visina triju i
vie nebeskih tijela. U navigacijskoj praksi mjerenja se vre najee za vrijeme jutarnjeg ili
veernjeg nautikog sumraka (zvijezde, planeti i Mjesec), a preko dana Sunce. Treba
izbjegavati nebeska tijela s visinama manjim od 20 i veim od 70. Azimuti opaanih
nebeskih tijela moraju se razlikovati za najmanje 30, a najvie 150 (po mogunosti
ravnomjerno po krugu od 360, npr. za tri nebeska tijela 120, a za etiri 90). Za svako
opaanje izrauna se razlika visina (V) i azimut (), a na Mercartorovoj karti ucrtavaju se
pravci pozicije. Za poziciju se najee uzima vrijeme zadnjeg mjerenja.

89 Odreivanje pozicije istovremenim snimanjem vie nebeskih tijela

Razlika vremena izmeu pojedinih mjerenje ne smije biti vea od vremena potrebnog da brod
prevali jednu nautiku milju. Snimanjem neb. tijela se odreduju njihove visine i azimuti te se
matematickim formulama dolazi do delta V i pravog azimuta. Zatim se skicira koordinatni
sustav s zbrojenom pozicijom u sredistu, naznace se azimuti i delte V i astronomske stajnice.
Pozicija broda je u sjecistu stajnica ili u slucaju dobivanja trokuta, u sredistu trokuta.

90 Odreivanje pozicije opaanjem vie nebeskih tijela u razliitim vremenima

91 Odreivanje pozicije opaanjem jednog nebeskog tijela

Najcesce se vrsi tokom dana kada je sunce jedino raspolozivo tijelo te se koristi metoda sunca
u razmaku vremena. Obavi se prvo opazanje i dobije delta V i azimut, te se nakon par sati
obavi drugo opazanje i dobiju isti podaci. Izracuna se udaljenost koliku je brod prevalio
izmedu opazanja i zacrta se na kurs. Prva se stajnica prenese u tu tocku i di se sijece s drugom
stajnicom, tu je pozicija broda.

92 Raun zemljopisne irine meridijanskom visinom

Meridijanska visina je ona visina koju nebesko tijelo postie u trenutku prolaza kroz gornji
ili donji meridijan, a kulminacijska visina je najvea visina nebeskog tijela u jednom danu.
Satni kut neb tijela u tom trenutku je 0. Metoda odreivanja zemljopisn irine za trenutak
prolaza nebeskog tijela kroz meridijan dosta se esto koristi u praksi, posebno za Sunce
tijekom dana.

93 Odreivanje vremena prolaza Sunca kroz gornji meridijan (itanjem za grini, preko
satnog kuta, uz pomo jednadbe vremena)

94 Raun zemljopisne irine uz pomo Polare

Postupak za izraunavanje zemljopisne irine mjerenjem visine Polare:
1. Izmjeri se visina Polarne zvijezde i oita vrijeme na kronometru. Izmjerena visina se
ispravi za utjecaj depresije i refrakcije, a vrijeme kronometra za greku (stanje), kako bi se
dobilo srednje griniko vrijeme (UT).
2. Sa srednjim grinikim vremenom (UT) iz nautikog godinjaka izrauna se griniki
satni kut proljetne toke. Toj vrijednosti pribroji se zemljopisna duina zbrojene pozicije, te se
tako dobije mjesni satni kut proljetne toke. Sa mjesnim satnim kutom proljetne toke iz prve
tablice (Tablice za Polaru) dobiva se ispravak K1. Sa mjesnim satnim kutem proljetne toke i
zemljopisnom irinom zbrojene pozicije (ili ispravljenom visinom Polarne zvijede) iz druge
tablice dobiva se ispravak K2. Sa mjesnim satnim kutom proljetne toke i datumom iz tree
tablice dobiva se ispravak K3. Zbrajanjem ova tri ispravka dobiva se ukupnu korekciju.
3. Ispravljenoj visini pribroji se vrijednost ukupne korekcije (i kod nekih godinjaka
oduzme 60 minuta), ono to se dobije jest zemljopisna irina.
Odreivanje zemljopisne irine mjerenjem visine zvijezde Polare mogue je samo na
sjevernoj hemisferi, na irinama veim od 15.

95 Odreivanje poloaja broda uporabom nautikih i astronomskih tablica

96 Tablice za zranu navigaciju - Air navigation tables

Danas na brodovima najee se koriste Sight reduction tables for air navigation (No
249). Postoji izvedenica ovih tablica za pomorsku navigaciju ali razlika je minimalna.
Specifinost ovih tablica (prvi dio-Vol I), ogleda se u tome to su ponuene izraunate
vrijednosti pravih visina i azimuta odabranih nebeskih tijela (najbolje vidljiva i s povoljnim
meusobnim poloajem), a u funkciji mjesnog satnog kuta proljetne toke i zemljopisne irine
(dati za pune stupnjeve). Vrijednosti iz tablica itaju se tako da se zemljopisne irina iz
zbrojene pozicije zaokrui na puni stupanj, a zemljopisna duina iz zbrojene pozicije se
promjeni na najbliu vrijednost tako da zbrojena s grinikim satnim kutom proljetne toke da
mjesni satni kut proljetne toke na puni stupanj.

97 Indentifikacija nebeskih tijela (zvjezdane karte, indentifikator, tablice, raunski)

Zvjezdane karte mogu se pronai u nautikim godinjacima, ili u posebnim publikacijama
(prirunicima), odnosno mogu se pronai samostalno kao informativne karte. Veinom su to
karte u stereografskim projekcijama, mada mogu biti i u Mercatorovoj projekciji (najee
zemljopisne irine od + 70 do - 70). Na zvjezdanim kartama i globusima ucrtane su samo
zvijezde, jer se njihova deklinacija i surektascenzija ne mijenjaju, ili se mijenjaju vrlo sporo.

Identifikatori zvijezda temelje se na usporeivanju horizontskih i mjesnoekvatorskih (ili

nebeskoekvatorskih) koordinata zvijezde. Koordinate horizontskog sustava (visina i azimut)
se mjere, a zatim usporeuju sa koordinatama mjesno ekvatorskog (ili nebesko ekvatorskog)
sustava. Poznatiji identifikatori jesu: ameriki Star Finder and Identifier (U.S. Navy
Hydrographic Office), Britanski Identifikator, Kotlariev Identifikator zvijezda i umbeliev
Identifikator zvijezda.

98 Kontrola devijacije kompasa uz pomo nebeskih tijela (raunski, ABC tablice)

Za magnetski kompas devijacija se odreuje na slijedei nain:
p= azimut pravi (ita se s karte za pokriveni smjer ili rauna za nebeska tijela)
- k= azimut kompasni (oitava se s magnetskog kompasa)
Ku= ukupna korekture
- Var= varijacija (s karte)
m= devijacija magnetskog kompasa
Za zvrne i ostale amagnetske kompase:
p= azimut pravi (ita se s karte za pokriveni smjer ili rauna za nebeska tijela)
- g= azimut zvrnog kompasa (oitava se sa zvrnog kompasa)
Ku=g= ukupna korekture (devijacija zvrnog kompasa)
Umjesto raunskog naina mogu se upotrijebiti i tablice. U ABC tablicama koeficijent A u
funkciji je satnog kuta i zemljopisne irine, a koeficijent B u funkciji satnog kuta i deklinacije.
Pravila za predznak su na dnu stranice. Zbrajanjem A i B dobiva se koeficijent C, za koji se iz
zadnjeg dijela tablica u funkciji zemljopisne irine ita azimut. Ovako dobiveni azimut je u
kvadratalnoj skali, pravilo za prvi predznak je na dnu stranice, a drugi predznak odreuje
vrijednost satnog kuta.
99 Greke u astronomskoj navigaciji (greke stajnice, greke pozicije)
Greke pravca poloaja(stajnice) kod opaanja nebeskih tijela nastaju zbog:
a) Greke izmjerene visine
b) Greke raunane visine
c) Greke zbog prijenosa pravca poloaja
d) Greke zbog zamjene luka poloaja lukom loksodrome
e) Greke zbog zamjene ortodromskog loksodromskim azimutom
Greka poloaja broda izravno je posljedica greaka pravca poloaja. Zbog sustavnih i
slucajnih pogresaka pri odredivanju pozicije broda formira se paralelogram, trokut ili
cetverokut neizvjesnosti. Ako se pozicija odreduje s 2 ili 4 stajnice njihov kut sjecista najbolji
je 90, a s 3 stajnice 120.

100 Raunala u astronomskoj navigaciji

Danas postoje razni racunalni programi za identifikaciju zvijezda i odredivanje stajnica. I tako
dalje i dalje