Delly Miriam - Aurora

I
U sobu je ula sobarica i odloila potu na okrugli stoli kraj dubokog naslonjaa. Gospoa Thury
pruila je malu punanu ruku prema stoliu i uzela omotnicu od najfinijeg papira. Rastrgala je peat
s grbom obitelji Briisfeld, otvorila pismo i stala itati: "Ambleuse, 7. sijenja 1860. Draga sestro,
Razmijenivi pisma moj brati Somers i ja smo odluili da se svadba Aurore i Carlomana odri za
tri mjeseca, to jest potkraj travnja. Budite tako ljubazni i pobrinite se za opremu moje keri. Neka
odgovara njezinu drutvenom poloaju. No, treba misliti na to da je ivot u Montaubertu
jednostavan i patrijarhalan, tako mi je pisao Gerard de Somers. Ja imam puno povjerenje u va ukus
i va osjeaj za mjeru. Nadam se da e vam zdravlje dopustiti da pratite Aurora u Ambleuse i
zamijenite joj majku. Bit e dovoljno rano stigne li dva dana prije vjenanja. Obavit emo ga u
najuem krugu. Moj tuni dom ne podnosi nita to bi bilo nalik na sveanost. Gerard de Somers
zbog svoje bolesti nee moi doi, pa e tako Carlomana pratiti samo njegov mlai brat.
Zahvaljujem vam na svemu to ste uinili za Aurora. Pozdravljam vas i ljubim vam rake. Va
Carloman, princ od Brasfelda" Gospoa de Thury odloila je pismo na stoli i dublje se smjestila u
naslonja. Lagana bora pojavila se na njezinu glatkom elu. Mrzila je sve to je moglo uznemiriti
njezin inae tako miran ivot. ivjela je ivotom sebine ene, ispunjene sitnim uivanjima, a sve
joj je to olakavala odana posluga. Ipak joj je bilo teko odbiti urjaku njegovu molbu. Ona je
odgojila Aurom i bila je njezina jedina bliska roakinja. Osim toga, princ je uvijek bio veoma
dareljiv kad je u pitanju bio novac. Poznavala gaje i znala da on ne bi nikada mogao shvatiti zbog
ega ne bi ispunila svoju "majinsku" dunost prema Aurori. Bilo joj je ugodno i to, to je princ
spomenuo njen dobar ukus, a on nije bio ovjek sklon laskanju. Da, to se ticalo ukusa, nije joj bilo
premca. Trenutak je zadovoljno promatrala svoju haljinu od ljubiastog tafta koja je dobro pristajala
njezinu jo uvijek svjeem tenu iako se ve pribliavala pedesetoj godini. Nikada nije bila prava
ljepotica, no njezino okruglo lice bilo je zgodno zbog svoje svjeine i lijepih usana koje su otkrivale
niz krasnih bijelih zuba. Imala je znatne prihode i ne bi joj bilo teko ponovo se udati. No njen prvi
brak nije bio sretan i ona to nije eljela ponovo doivjeti. Stoje za njezinu sreu i bilo potrebno osim
dobre hrane, otmjenih toaleta i ugodnog drutva? Prisutnost Aurore, kerke njezine pokojne sestre,
koja je umrla s dvadeset i etiri godine, nije ni u em promijenila udobni ivot gospoe de Thury,
jer je znala svesti svoje obveze na najmanju mjeru. Nekoliko je trenutaka oklijevala razmiljajui
treba li odmah obavijestiti svoju neakinju o odluci njezina oca. Zatim je pruila ruku i pozvonila. -
Obavijestite gospoicu da elim s njom razgovarati - kazala je sobarici koja se ubrzo pojavila. Prsti,
ukraeni prstenjem, pogladili su prosijedu plavu kosu na kojoj se nalazila kapica od bijele ipke.
Kraj nje je u kaminu plamsala vatra. Maleni, suvie ogoljeni psi spavao je na ruiastu svilenom
jastuku. Papigica je uzbueno skakala po prekama krletke. Kroz blistava prozorska stakla prodiralo
je blijedo zimsko sunce. Gospoa je Thury mislila na patetu s gljivama koju e joj sada posluiti.
Njezina kuharica Leocadie znala je to izvrsno pripremiti. Nasmijeila se sjetivi se toga. Kakve e
joj splaine ponuditi u Ambleuseu? Carloman nikada nije pridavao vanost hrani i u tome se
sigurno nije tijekom vremena izmijenio. Sestrina, koja je vodila njegovu kuu, bila je uboga budala
i potpuno nesposobna. Tamo e morati provesti dva veoma neugodna dana. Ta pomisao pokvarila je
njezinu dobru volju, tako da ba nije najljubaznije doekala svoju neakinju koja je upravo tiho
ula. - Doi, Aurora. Primila sam pismo od tvog oca... Aurora se pribliila. Njezine su kretnje bile
otmjene i lagane. Nije ba bila visoka, no sve je na njoj bilo skladno. Zaustavila se nekoliko koraka
ispred tetke i ekala, hladno i odsutno, to e joj rei. - Radi se o tvome vjenanju polovinom
travnja. Otpratit u te u Ambleuse, to moram uiniti. U glasu se osjetila gorina. - Ostat emo samo
dva dana. Ti e otputovati sa svojim suprugom, a ja u se vratiti kui. Ali sada se moramo
pobrinuti za tvoju opremu. Ne sreu ovdje moemo nabaviti zaista lijepe stvari.
Izraz njezina lica iznenada se promijenio na samu pomisao da e birati lijepe haljine i tkanine. Nije
vidjela drhtaj koji je na trenutak proao njenim licem blijede puti. Nije vidjela odsjaj uAurorinim
lijepim oima boje ljubiica. - Znai osuena sam na taj brak? Odgovorila je glasom u kojem se
osjeao napor da ostane mirna. - Osuena? to to govori? Gospoa Thury promatrala je
iznenaeno svoju neakinju. - Oduvijek se znalo i bilo odlueno da e se udati za Carlomana
Somersa. - Da, noja sam se nadala da e se neto dogoditi. Tetka, odvratno mi je udati se za nekoga
koga nisam jo nikada vidjela! - To se u naoj porodici ve ee dogaalo. Ja sam viala svog
pokojnog mua gotovo svaki dan est mjeseci prije naeg vjenanja, a ipak zbog toga nisam bila
sretnija. - ini mi se da mi ne bi trebalo est mjeseci da ustanovim svia li mi se netko ili ne -
odgovorila je iskreno Aurora. - A je li to vano, svia li se neki mukarac jednoj maloj budali od
osamnaest godina? Mogao bi ti se svidjeti i najvei pokvarenjak. Carloman Somers ivi u svojoj
obitelji, u patrijarhalnoj sredini, pisao je njegov otac. Moemo biti sigurni daje provodio astan i
ozbiljan ivot. A za mukarca nije vano kako izgleda. - Ne mislim samo na izgled. Vana je i
inteligencija i profinjen duh. - Gledaj, gledaj, kako ona lijepo govori! Zato jer je gospoica pomalo
intelektualka, potreban joj je netko pun znanja latinskog i grkog. - Pa zar se ene ne smiju zanimati
niim drugim osim materij alnim problemima? - Ne savjetujem ti da tako govori pred svojim
ocem! On je odabrao moju sestru izmeu stotine drugih i samo je zato tako ljubio jer je bila lijepa.
Kultura duha jedne ene za mukarca nije uope vana. - Ne mogu shvatiti da ena moe biti sretna
ako se netko oeni njome samo zbog njezine ljepote. - Kakve rijei! No dosta ale! O tom su braku
odluili tvoj otac i grog Somers jo prije deset godina. Prema tome vjenat e se. Pozvat u za
sutra gospoicu Gotte. Morat e nabaviti tkanine za haljine. to se tie rublja obratit u se gospoi
Gaulin. Ona divno veze. - A ja u pisati ocu i zamoliti ga neka me potedi toga braka. - Pisat e
ocu? Samo to uini. Vidjet e to e ti odgovoriti. - Nee mi bar odbiti da upoznam ovjeka s
kojim u se vjenati. - Aurora, ne zaboravi, tvoj otac ne trpi kada mu se proturjei. Ta crta njegova
karaktera jo se produbila nakon smrti tvoje majke, zbog samoe u kojoj ivi. Osim toga, u njegovoj
su obitelji uvijek smatrali da se djeca moraju pokoriti oevoj volji bez i najmanjeg negodovanja, ma
to on naredio. Prema tome, i tebi nita drugo ne preostaje. A sada se vrati u svoju sobu. Aurora se
lagano naklonila i izala iz salona. Tetka ju je gledala i pritom mislila: "Kako je tvrdoglava! Kakav
karakter! ini se da u tome slii svom ocu. Ljepotu je naslijedila od majke iako ima neto stoje
sirotoj Blandine nedostajalo. Pitam se kako e ona djelovati na Carlomana koji ju nije vidio ve
deset godina." Aurora se popela uz stare kamene stube i ula u veliku, lijepo ureenu sobu. Sjela je
u kut kraj kamina u kojem je tinjala eravica. Njezini fini dugi prsti nehotice su guvali svilenu
haljinu. Oduvijek je poznavala samo ivot u izobilju. Bila je princeza Aurora od Brusfelda, jedina
nasljednica veoma bogate stare loze. No njezina duevna osamljenost bila je potpuna. Ona i njezina
tetka nisu se voljele. Toplo Aurorino srce i njezin ispitivaki duh nisu mogli zavoljeti enu kao to
je gospoa Thury. Aurora je bila jo gotovo dijete, ali je imala ponosnu i osjetljivu duu: istu i
nepokvarenu. Nagonski je bjeala od zla i osrednjosti. Nije nala pravu prijateljicu meu
djevojkama s kojima se druila u ovom malom gradiu gdje je ivjela s tetkom. A to se ticalo
mladia... Nije esto izlazila u drutvo. Ipak je prole zime, na plesu prireenom prilikom vjenanja
Luile d'Arbigny, plesala s gospodinom Montgirouxom. Nakon toga srela ga je nekoliko puta.
Svojim je pogledom iskazivao osjeaje zbog kojih je Aurorino srce stalo bre kucati. Bio je mlad,
zgodan i iz dobre obitelji, pa se mogao nadati da e zadobiti Aurorinu ruku. Je li Aurora osjeala
ljubav prema njemu? Ne, jo nije. No rado se susretala s njime i vjerojatno bi popustila svojim
osjeajima kada ne bi bilo tih stranih zaruka.
"Kako jedan otac moe biti tako okrutan, tako bez srca?" mislila je ona u asovima pobune. Njezin
otac... Jedva ga je poznavala. Majka joj je umrla za vrijeme poroda a nju su smjestili u dio dvorca u
koji otac nikada nije zalazio. Bio je oajan zbog smrti oboavane ene i zatvarao se u svoje sobe ili
lutao parkom u pratnji svojih pasa. Kasnije ga je Aurora ponekad viala. Bio je mrav, pomalo
zgrbljen, ptijeg lica i nosa nalik na orlovski kljun. Kada bi ga ugledala, njezina dadilja bije brzo
odvlaila govorei: "Ne smijemo smetati princu!" Jednom kasnije, kada je prolazila hodnikom
iznenada se susrela s njim. On se trgnuo i pogledao je pogledom u kojem se nazirao uas - tako se
bar inilo Aurori. Zatim je promrmljao: "Ah! Kako joj je slina!" Odgurnuo ju je i otiao, okrenuvi
glavu. Kratko vrijeme nakon tog susreta on je zamolio gospou Thury da djevojicu uzme k sebi i
odgoji je onako kako to odgovara njezinu poloaju. Jedne veeri pozvao ju je u svoj kabinet gdje je
provodio najvie vremena. Tada je ona prvi put dobro vidjela njegovo mravo lice i mraan i tvrd
pogled od kojeg je zadrhtala. Kazao joj je hladnim glasom, a moda se i prisilio da tako zvui: -
Sutra e otputovati svojoj tetki, gospoi Thury, i odsada e kod nje ivjeti. Ona e te dolino
odgojiti i ostat e kod nje sve do svog vjenanja s mojim kumetom Carlomanom, starijim sinom
mog bratia grofa Somersa. Nas smo dvojica odluili da e ti kao posljednji potomak starije grane
porodice prineva od Briisfelda donijeti mlaoj grani na plemiki naslov i na imetak. I stoga, od
danas smatraj Carlomana svojim zarunikom. Zatim ju je nekoliko trenutaka promatrao nekim
udnim pogledom. Odvrativi oi od nje kazao je priguenim glasom: - A sada, poi! I tako je ona
upoznala svoju sudbinu s osam godina. Kratko vrijeme nakon toga napustila je Ambleuse sa svojom
dadiljom, koja je ostala uz nju kao sobarica. Nije alila za Ambleuseom, dvorcem ispunjenim
dragocjenim pokustvom koji sada vie nije niemu sluio. Tamo se nitko nije zanimao za malo
siroe osim dobre, odane, ali i veoma ograniene dadilje Zephyrine. Doek kod gospoe Thury nije
ugrijao mlado srce. Ve od prvih dana izmeu tetke i neakinje vladalo je neprijateljstvo koje je
postalo jo naglaenije kada je Aurora postala djevojka. Gospoa Thury ju je optuivala da nije
dovoljna paljiva prema njoj. A to je bilo zbog toga to djevojka nije znala laskati i to nije dijelila
tetkin ukus i miljenje. Aurora je mrzila tetkinu sebinost i svojevrsno licemjerstvo koje nije bilo u
skladu s njezinim potenjem. Tako su one ivjele sve do ovog dana kao strankinje. I evo sada su
tom srcu, eljnom ljubavi, nametnuli brak s nepoznatim ovjekom. "to da uinim?! - Pomislila je
ona puna oajanja. "Posluati? Nemam drugog izbora." Osjeala je daje tetka u pravu kad je rekla
daje uzaludno obratiti se ocu. Nagnula se nad vatru i pruila svoje ledene ruke prema toplini. Crveni
odsjaj obasjao je njeno nemirno lice i oivio zlatnosmee uvojke koji su skrivali lijepo elo.
Pomislila je: "Bi li moja majka ovo dopustila?" Sigurno bi, jer je to bio dogovor unutar obitelji. Uz
to i stari obiaj. A vjerojatno bi njezin otac i majci nametnuo svoju vrstu volju. Aurora je u mislima
vidjela lijepo lice Philippa Montgirouxa, njegov pogled u kome se oitovala ljubav. Uzdahnula je,
uspravila se i naslonila svoju umornu glavu na arenu svilu naslonjaa.

II
U toku XVII. stoljea Leopold de Brusfeld, mlai sin manjeg njemakog vladara napustio je svoju
zemlju nakon svae sa starijim bratom. Nastanio se u Francuskoj gdje je njegova ena, roena
Montmorency, posjedovala velika imanja. Jedan od njegovih sinova, koji je imao titulu grofa
Somersa, oenio se jedinom nasljednicom stare porodice iz Franche-Comtea. Jednom od njegovih
potomaka namijenio je Carloman de Brusfeld svoju kerku jer nije imao mukog nasljednika koji bi
produio njegovu lozu. Imanje Montaubert, gdje su ivjeli Somersovi, nalazilo se u planinama Jure
na vicarskoj granici. Sredinji dio dvorca bio je sagraen u XV. stoljeu, a dogradnje su bile
izvrene kasnije. U parku su se nalazile neke stare ruevine. Oko njih dizale su se jele i arii kao
mrani ukrasi planinske visoravni. Nekako u isto vrijeme kada je gospodin Brusfeld pisao svojoj
urjakinji, gospodin Somers je jedno jutro pozvao svog starijeg sina. On se nalazio u velikoj
primaoj sobi kraj ogromne pei koja je neprekidno gorjela. Gerard de Somers postao je, naime,
zimogrozan otkada je prije deset godina, nakon neke nesree, postao invalid. Dvorana, na ijem su
stropu bile napisane izreke i nacrtano oruje, a iji su zidovi bili ukraeni
tapiserijom, imala je tri velika prozora s pogledom na vrt, sada pokriven snijegom. Ovdje se nalazila
i grofova biblioteka, jer on je veoma uen ovjek. To je bilo i mjesto gdje se sastajala obitelj,
najee nakon veere. Gospodin Somers, odjeven u topli kuni kaput, sjedio je u velikom
naslonjau pred masivnim pisaim stolom. Ve je bio preao pedesetu i inio se ak i nekoliko
godina starijim zbog svoje elavosti, naboranog finog lica i dugih bijelih brkova iznad energinih
usana. Kad su se vrata otvorila on je podigao glavu i pogledao mladia koji je uao. Bio je to veoma
visok i veoma mrav mlad ovjek. Imao je ptiji profil i prilino lijepe oi. No njegov je pogled
neprekidno bjeao, a usne su mu bile i odvie mekane ispod smeih brkova. - elite sa mnom
razgovarati, oe? - Da, samo nekoliko rijei. U posljednje sam se vrijeme dopisivao s princem
Brusfeldom i odluili smo da e se vjenati s njegovom kerkom polovinom travnja. Carloman je
naglo stisnuo usne. inilo se da ga ta novost ba ne veseli. - Ve?- zapitao je. - Kako to, ve? Tebi je
dvadeset i sedam godina, Carlo, a Aurori osamnaest. - Da... no ja sam mislio... Htio bih jo sauvati
svoju slobodu. - Ve je vrijeme da se sredi. ivjet e u bogatstvu, imat e ljupku enu...
Carloman se zagriljivo nasmijao. - Ljupku enu? To pretpostavljate, oe, jer vi je ne poznajete. -
Ako je slina svojoj majci, mora da je prava ljepotica. Osim toga, ona je zahvaljujui brizi gospoe
Thury, savreno odgojena. - Ukoliko nije umiljena guska! - kazao je Carlo, uzdahnuvi. - A to
onda ako je ona nauena na mondeni ivot? to e raditi ovdje? - Vodit e je na putovanja. - Ni
govora! Ne elim se odrei svojih navika. Ne zanimaju me drugi gradovi i krajevi. Ne, oe! Ta e
dragocjena Aurora ivjeti ovdje kako e najbolje znati. Ja zbog nje neu promijeniti svoje navike.
Grof je stao svojim suhim prstima nestrpljivo lupkati po stolu. - Govori poput djeteta. Nadam se da
e te brak promijeniti. Naredit u da pripreme sobe tvoje majke. Ona e ih kasnije moi preurediti
po svom ukusu. to se tie tvojih darova, Briisfeld i ja smo odluili da si ne razbijamo glavu zbog
toga. Aurora e kasnije sama kupiti ono to bude eljela. - A to e ona raditi ovdje? Moe se jedino
natjecati u eleganciji s Flavijom i lijepom Sigrid. Bude li je to veselilo neu imati nita protiv.
Glavno je da me ne smeta u mojim navikama. - Dobro dakle. Dogovoreno je da ete se upoznati u
Ambleuseu. Ona e doputovati sa svojom tetkom dva dana prije vjenanja. Sve e se obaviti u
najuem krugu. ao mi je to to nee biti ovdje. No priznajem, to su trenuci koje Aurora mora
provesti uz svog oca. Carloman je u znak pristanka klimnuo glavom. - Ovakav e postupak sve
veoma olakati. Bar joj neu morati udvarati. - Tebe e pratiti Wilfrid i on e ti biti svjedok. Mislio
sam najprije na Melchiora, no ovjek nikada ne zna to moe od njega oekivati. - Wilfrid e to
dobro obaviti. Jo bi bilo bolje kad bi se on mogao oeniti umjesto mene. - Gospodin Somers je
slegnuo ramenima to je odavalo netrpeljivost. I dok mu je sin odlazio iz sobe, gledao ga je i
aptao:- Da, Wilfrid na njegovu mjestu... teta! Carloman je proao kroz veliko nadsvoeno
predvorje, popeo se uz gole kamene stube i doavi na kraj hodnika punog tamnih udubljenja,
otvorio vrata koja su vodila u prostranu sobu osvijetljenu zrakama blagog zimskog sunca. - eka
nas gadan posao, brate! Ispred velikog prozora kroz koji je ulazio ist, hladan zrak s brda, stajao je
mladi ovjek koji se na te rijei naglo okrenuo: - Kakav? Bio je neto nii od Carlomana i veoma
vitak. Djelovao je, u isti as, i otmjeno i snano. Crte njegova lica bijahu vrste i iste, a pogled
njegovih smeih oiju otvoren i pomalo zapovjedniki. - Moje vjenanje, Wilfrid! Za tri mjeseca! A
ti e me pratiti na taj rtveni obred. Wilfrid je skupio obrve pokazujui na taj nain kako ba nije
oduevljen tim zadatkom. - Stii emo na samo vjenanje - nastavio je Carloman. - Moj budui tast
je to dobro zamislio. Princ Briisfeld je zaista lud. Na takav nain udavati svoju jedinicu!
- Siromano dijete! U Wilfridovu se glasu osjeala samilost. - ini se da je nakon smrti svoje ene
postao pravi udak. Nadam se da se meni nee dogoditi takva nesrea. Carloman se smijao. Brat ga
je gledao s negodovanjem pomijeanim s prezirom. - Ne, ti si za to prevelik sebinjak... A to je s
Estellom? inilo se daje Carlomanu neugodno. - to se tie Estelle, nadam se da e biti razumna.
Objasnit u joj... - Prevario si se jer joj nisi govorio o obvezi koju je na otac preuzeo u tvoje ime.
Uvjeravao sije daje vaa veza ozbiljna. to e ona rei kada uje za taj brak? - Morat e se pomiriti
s time - kazao je Carloman nehajno. -Izgovorit u se oevom voljom. Ona je zaista glupa kad je
pomislila da bi grof Somers mogao pristati da mu snaha bude kerka jednog carinika. U
Wilfridovom se pogledu vidjelo negodovanje. - Zato si je onda uvjeravao u to? To je odvratno,
Carl! - To je u prvom redu dosadno - rekao je Carloman, nimalo dirnut. - Moram to urediti, jer u
inae imati velikih neprilika. - Kakva nesavjesnost! -pomislio je Wilfrid dok mu je brat odlazio.

III
Dvorac Amleuse bio je smjeten u krasnoj dolini na granici Bourgogne i planina Jura. Ta divna
graevina iz sedamnaestog stoljea bijae okruena velikim, pomalo zaputenim parkom jer se
njegov gospodar vie nije ni za to brinuo. Nita u tom domu zapravo vie nije bilo kako je trebalo
biti. Gospoica Rolande de Porrieux, koja je upravljala dvorcem, bila je odvie popustljiva. Kada se
koija gospoe Thury zaustavila pred velikim kamenim ulazom, princ Brusfeld se pojavio na pragu
i poao ususret enama koje su se stale uspinjati stubama. Bio je to ovjek pedesetih godina, a
izgledao je poput starca. Pogrbljen, sijede brade i kose s koatim mravim licem na kojem se jo
jae isticao nos nalik orlovskom kljunu. Naklonio se pred gospoom Thury, izrekao nekoliko rijei
dobrodolice i poljubio ruku koju mu je pruila. Zatim se uspravio i pogledao svoju kerku koja je
zastala. Aurora je bila veoma blijeda i pogledala gaje ponosno, ali i prestraeno, svojim divnim
ljubiastim oima. U prinevu pogledu pojavila se iznenadna promjena. Njegov je pogled odavao
zaprepatenje. Proaptao je vrlo tiho: "Blandine!" Zatim, bar naizgled, tekom se mukom sabrao i
pruio ruku Aurori. Ona ju je, prema starom obiaju u njihovoj obitelji, poljubila. - Dobro dola,
keri moja - kazao je. Njegov glas bijae promukao. Ponovo se okrenuo prema svojoj urjakinji i
ponudio joj ruku. Uli su u dvorac. Aurora ih je slijedila. Ovakav ju je doek jo vie uplaio. Ve je
nekoliko tjedana bila uznemirena. No to je mogla oekivati od oca koji je tako hladno odgovorio
na njeno pismo? Njegovo je srce bilo mrtvo. U njemu je samo jo ivjela elja da mu rod ne odumre
pa makar zbog toga morao rtvovati i vlastitu ker. - Ovakav brak donijet e ti mnogo vie
zadovoljstva nego glupi brakovi iz ljubavi - pisao je na svretku kratkog pisma. I tako se gospoica
Aurora morala pokoriti svojoj sudbini. Gospoica Rolande de Porrieux, visoka ena s profilom
ovce, doekala je goe i povela ih u njihove sobe. Gospoa Thury je odmah pokrenula svu poslugu
i ona se ustrala po dvorcu ne bi li nabavila ono to se gospoi inilo da nedostaje za udoban
smjetaj. Aurora se ve smjestila u sobi koja joj je bila namijenjena. U susjednoj sobici vjerna je
Zephyrine pripremala haljinu za svoju mladu gospodaricu. Aurora je sjedila uz prozor i odsutnim
pogledom promatrala francuski vrt, zaputen kao i sve ostalo. Otkada se pribliio datum njezina
vjenanja, ivjela je kao u nekom udnom snu. No uskoro e taj san zavriti. Sutra e se sresti sa
stvarnou. Srest e se sa svojim nepoznatim zarunikom. - Mislim kako je vrijeme da se gospoica
obue - ree Zelphyrine. Aurora se trgnula i ustala, a onda ponovo sjela kraj ogledala. Zelphyrine
joj je stavila oko ramena bijeli ogrta za eljanje i rasplela lijepu kovravu kosu koja se rasula po
ramenima poput prozrana ogrtaa. U ogledalu se vidjelo ljupko mlado lice, zamiljena i pomalo
prestraena pogleda: "Kakva
nesrea."- pomislila je Zelphyrine, oajna zbog toga stoje njezina draga mlada gospodarica bila
nesretna. Kako su mogli nju, tako mladu i dobru, prisiliti na takav brak. Princ je elio da to manje
sudjeluje u razgovoru, pa je zato pozvao na veeru svog susjeda gospodina Ottigniesa, jedinog s
kojim je jo odravao neke veze. Bio je to ovjek njegovih godina, kulturan, ljubazan i ugodan,
profinjena ponaanja. itavu je veer razgovarao s gospoom Thury koja je bila sretna to moe
razgovarati s nekim drugim, a ne samo sa svojim urjakom. Princ je gotovo neprekidno utio. Izraz
njegova lica bio je hladan. Aurora je sjedila pokraj njega i nije progovorila ni jednu rije osim kada
bi joj se gospodin Ottignies izravno obratio. Jedva daje neto pojela, svaki joj je zalogaj
predstavljao pravu muku. inilo se kao daje otac ni ne zapaa. Veera je dugo trajala jer je polagano
posluivao stari sluga. Aurori se inila beskonanom. U salonu, za vrijeme dok je princ igrao partiju
aha sa svojom urjakinjom, gospodin Ottignies je sjeo uz mladu djevojku. Razgovarao je s njom o
malom gradu koji je upravo napustila, a on gaje dobro poznavao. Osjeala je daje dobar ovjek koji
prema njoj osjea simpatiju. Spustivi glas on joj je kazao: - Kako vi sliite svojoj majci! Ona mu je
odgovorila s gorinom: - Zbog toga me moj otac vie i ne voli! - Morate mu oprostiti, dijete moje!
On je jedan od onih ljudi koji sve osjeaju veoma duboko. Ne ele se podvrgnuti ni zakonima vjere,
a ni zdravog razuma. On je mnogo propatio i jo uvijek pati. To mi morate vjerovati. - Zar je to
dovoljan razlog da me prisili na taj brak ne dopustivi mi da upoznam ovjeka kojega mi je
namijenio? Gospodin Ottignies je neko vrijeme promatrao mlado lice na kome se vidjela duevna
borba. - Vi neete biti tako pokorni kao to je bila vaa majka - rekao je zamiljeno. - Vi imate
vrstu volju. Da lije to dobro ili zlo? Moda ete zbog toga vie patiti... Ja sam vaeg oca nagovarao
neka dopusti da se vi i va zarunik bolje upoznate. No sukobio sam se s njegovom vrstom
odlukom. "Taj se brak mora sklopiti da bi se povezale obje strane obitelji! objasnio mi je.
"Carloman se moda nee sviati Aurori no ona e se priviknuti na njega i moda e biti sretnija
nego da se udala iz ljubavi." - To je i meni napisao. Noja ne mislim tako i strano mije to me
prisiljava na to. Rei ete mi da su i mnoge druge djevojke doivjele tu sudbinu. No, ne mislite li da
se brak oskvrnjuje ako se ne sklapa slobodnom voljom? - Ba zbog toga vi morate sami pristati na
taj brak i odluiti da ispunite svoju zadau, ma kako vam se to inilo teko. Aurora je odmahnula
glavom. Ona nije bila uvjerena u to. Gospodin Ottignies je pomislio: "Ovo siroto dijete ima i odvie
arko srce i odvie bistar duh. Njezina srea ovisi o tome kakav je Carloman." Sutrada, poslije
podne, u Ambleuse su stigli Carloman i Wilfrid Somers. Gospodin Briisfeld ih je sam doekao i
naredio da ih odvedu u njihove sobe. Vjenanje se trebalo odrati u pono jer je takav bio obiaj u
obitelji Briisfeld. Princ je keri poklonio udobnu koiju s divnim konjima. Ta e koija odvesti
mladi brani par u Montaubert, kamo bi trebali stii naveer. Pola sata prije veere oba su brata ula
u salon gdje ih je ekao Briisfeld s gospodinom Ottigniesom koji je bio odreen za Aurorina kuma.
U salonu je bio i biljenik koji je stigao zbog potpisivanja ugovora, te naelnik koji e sklopiti
graanski brak. Gospodin ih je Briisfeld upoznao meusobno. Crte njegova lica izgledale su uvelije
nego obino. Pogledao je najprije Carlomana, a zatim Wilfrida usporeujui ih. Bili su odjeveni u
sveana odijela, pa iako su im neke crte lica bile zajednike, oni su se ipak posve razlikovali.
Gospodin je Briisfeld znao prosuditi ljude i mogao je zapaziti ne samo tjelesnu ljepotu mlaeg
brata, ve i njegovo otmjeno dranje, lakou njegovih pokreta i njegove vrste, no pomalo hladne
crte lica. Stariji brat u usporedbi s njim nije bio simpatian. Stari je sluga irom otvorio vrata salona
i Aurora je ula u pratnji gospoe Thury. Zaulo se utanje svile. Aurora je bila odjevena u haljinu
od svijetlo modrog tafta koja je isticala njezinu njenu put obojenu u ovaj as nekom unutarnjom
groznicom. Drala se ukoeno, nastojei sakriti svoje uzbuenje, jer nije eljela da netko opazi njen
strah. Njezin je otac pristupio gospoi Thury i naklonio se pred njom. - Evo, gospoo, moje kume
Carloman Somers. Aurora, evo tvog zarunika. Carloman je pomalo nespretno pozdravio, poljubio
ruku koju mu je pruila gospoa Thury, a zatim se okrenuo prema Aurori. Ona mu je pruila njenu,
draesnu ruku koja se ukoila kada ju je on prinio usnama.
Zatim je princ predstavio Wilfrida svojoj urjakinji i keri. Aurora ga je jedva i pogledala. Ona je
jo uvijek bila pod utiskom iznenadne odbojnosti koju je osjetila oprema buduem muu. Kad je
Wilfrid ugledao Aurora inilo se kao da je njegova uobiajena hladnoa nestala na trenutak. im su
prinevi gosti sjeli biljenik je proitao ugovor. Aurora ne bi mogla ponoviti ono to je on proitao.
Ni mali naelnikov govor, koji je on neto kasnije odrao, nije je mogao trgnuti iz njezine
umrtvljenosti to joj je pretvarala pokrete u pokrete posve bezvoljna ovjeka. Jedva je bila svjesna
rijei "da" koju je izustila, i koja ju je pred zakonom vezala za Carlomana Somersa. To udno stanje
trajalo je i za vrijeme veere. Ona je potpuno nesvjesno jela ne opaajui kako joj Carloman nastoji
udvarati, ne opaajui pogled tetke pun prezira zbog slabo pripremljene veere koja je potvrivala
njezine sumnje u nesposobnost domaice gospoice Rolande de Porrieux. Nasuprot tome Carloman
je mnogo jeo i pio dobra vina iz podruma Ambleusea. Nije se mijeao u razgovor koji su vodili
njegov brat Wilfrid, gospodin Ottignies i naelnik, ovjek veoma inteligentan, odgojen dobrom
knjigom i vlastitim zapaanjem. Taj je razgovor bio zanimljiv i zbog toga to je Wilfried proboravio
dosta dugo vremena u Parizu kod brata svoje majke. On je tamo upoznao mnoge uenjake,
umjetnike i pisce. Njegov bistri duh znao se okoristiti tim susretima. U svako drago doba i Aurora
bi paljivo sluala taj razgovor. No sada je mislila samo na svoju bolnu budunost: postat e ena
Carlomana koji je u njoj pobudio samo prezir. Veera se vukla beskonano dugo. Gospoa Thury
nije mogla skriti netrpeljivost zbog polaganog serviranja. Bijesno je pogledavala svog urjaka koji
joj je sjedio nasuprot. On je utio, a izgled lica bio mu je jo tmurniji nego inae, i to od onog
trenutka kad se Aurora pojavila u salonu i kad ju je ugledao uz Carlomana. Konano su stigli do
kraja. Biljenik i naelnik poli su s princom u salon za puenje, a zatim su se oprostili. Gospodin
Ottignies poveo je Wilbura u biblioteku da mu pokae bakrorez iz sedamnaestog stoljea o kome su
razgovarali prije toga. Aurora je nesvjesno pola do vrata koja su vodila u vrt. Napolju je bila topla
travanjska no, gotovo kao ljetna. Gospoa Thury uronjena u udobnom naslonjau okrenula se
prema Carlomanu koji je stajao nekoliko koraka dalje ne znajui to bi radio. Popio je mnogo vina
pa je postao utljiv i zlovoljan. Inae nije odavao znakove pijanstva. - Poite malo do svoje
zarunice na terasu, drago moje dijete! Morate se upoznati. Bez odgovora Carloman je poao prema
vratima. Aurora je okrenula prema njemu svoje blijedo lice i ozbiljne alosne oi. - Da, bratiu,
trebali bismo razgovarati. Izali su na prostranu terasu koja se pruala ispred dvorca. Aurora je
uinila nekoliko koraka, a zatim je zastala pred Carlomanom. - Moramo iskreno razgovarati u ovom
tako sudbonosnom trenutku naeg ivota. Bit emo ujedinjeni ne poznavajui se. Morat emo se
pokoriti oinskoj volji. Jer i vas su prisilili na taj brak, zar ne? - Prisilili... da! No sada sam
oduevljen. Nisam znao da ste tako... tako... Nije nalazio prave rijei. Aurora je na tren okrenula
glavu zbog njegova arkog pogleda. Glas joj je pomalo drhtao kada je nastavila: - Nastojala sam
nagovoriti oca da me ne prisili na taj brak, ili da mi bar dopusti da se prije upoznamo. Morala sam
se pokoriti. No elim vam rei... Zautjela je na asak jer joj je od uzbuenja glas zastao u grlu. -
Htjela bih da vrijeme zaruka koje nam nisu dopustili, nadoknadimo sada. Da se upoznamo, da ne
budemo stranci. inilo se daje Carloman naas bio zbunjen. Zatim se nasmijao i glas mu je zvuao
pomalo ljutito kad joj je odgovorio. - Ne sviam vam se, draga sestrino, bar tako izgleda. To mi
laska, vjerujte mi. Mrzila je taj pogled koji je izbjegavao susret s njezinim oima, a koji je tog
trenutka ak bio i zao. Ipak nije odvratila svoje oi dok mu je odgovarala: - Nadala sam se da ete
me razumjeti. Nalazimo se u vrlo udnu poloaju. Nisam ni trenutak pomislila na to da bih vas
mogla uvrijediti. Oprostite mi, ako sam pogrijeila. Poniknuo je oima pred tim istim i iskrenim
pogledom. - Nisam mislio da me elite uvrijediti. Moda ste ak pomalo i u pravu. Do prije
nekoliko sati nismo se poznavali. ele nas vjenati tako naglo... Va je otac zaista udan ovjek,
sestrino. - Naalost! On je poput bolesnika. - I moj otac misli posve jednako. Samo to se po svojoj
prirodi razlikuje od vaeg oca. Aurora je s naporom rekla:
- Priajte mi o svojoj obitelji daje bar malo unaprijed upoznam. - Imam sestru Flaviju udanu za
Melchiora Morieresa. Lijepu Flaviju, lakomislenu Flaviju... Carloman je te rijei popratio
podrugljivim smijehom. - Ona vas nestrpljivo oekuje, nadajui se da e moi s vama razgovarati o
haljinama, eirima i drugim jednako tako zanimljivim stvarima. Melchior se bavi poslovima. esto
je odsutan. Imaju sina, nesnosnog derana za kojeg se Flavija uope ne brine. Mog mlaeg brata
Wilfrida poznajete. On voli glazbu, knjige i tome sline stvari. Ponovo se osjetio podsmjeh u
Carlomanovom glasu. - A vi?-zapitala je Aurora. - Ja ne volim nita osim ribolova i lova. Nedaleko
Montauberta imam mali posjed kamo esto odlazim. Tamo tee rijeka, nalaze se lovita i ribnjak. To
je moj raj. - Rado bih upoznala to imanje - kazala je Aurora izgovarajui rijei s oitim naporom.
Carloman je bio oduevljen. - Odvest u vas onamo. Flavija kae da bi tamo umrla od dosade, no
ini mi se da ste vi ozbiljniji od nje... Ah, zaboravio sam! Kod nas ivi jo i Barbeline, naa
gazdarica Barbeline, bez koje ne moemo i koja upravlja svime. Nadajmo se da ete joj se sviati.
No ni ona nije imala najbolje miljenje o braku zakljuenom na taj nain. Ona mi je to posve jasno
rekla, jer njoj je sve doputeno. - To dokazuje da je vrlo razumna. - Pa... da! No mi tu nismo nita
bolji. Najvanije je sada da se dobro razumijemo. - To je ono za to u se pomoliti Bogu - kazala je
Aurora. Pruila mu je ruku i nadovezala: - Zahvaljujem vam to ste pristali na moju molbu.
Poljubio je fine, leden prste. Zatim su zajedno uli u salon. Gospoa Thury je ustala i rekla: - Mora
se odmoriti, Aurora, prije vjenanog obreda. Vratimo se u nae sobe. One su se udaljile, a Carloman
je poao u salon za puenje. Uskoro su se pojavili gospodin Ottignies i Wilfrid. Princ i gospodin
Ottignies su poli odigrati partiju whista, a oba su brata ostala u puionici. - Izvrsna cigara - kazao
je Carloman, promatrajui zapaljenu cigaretu u ruci. - Ovdje ima i dobrih stvari, iako bi Barbeline
zakljuila da posluga nita ne vrijedi. Brat mu nije nita odgovorio i on ga je iznenaeno pogledao. -
Zato si tako ozbiljan? - Ne mogu biti radostan gledajui povezivanje dvaju razliitih bia.
Carloman se naljutio. - Ne proturjeim ti, dragi brate. Ta Aurora je lijepa, otmjena i ima sve odlike,
no ona je i ono ega sam se plaio: nerazumna ena. - Carl! - uzviknuo je Wilfrid. Carloman se
nasmijao. - Da, nerazumna je. Zna li to je maloas zatraila od mene? Zaruke koje bi trajale bar
neko vrijeme da bismo se bolje upoznali! - Sirotica! Carloman se nasmijao. - A mene ne ali!
Siguran sam da e se ona neprekidno tuiti i da se ni u emu neemo slagati. - To se i ja bojim. -
Lijepo! Osim toga vjenani ugovor ima neke odredbe koje svjedoe o nepovjerenju prema meni i
koje su mi neugodne. - Ja sam u tome vidio samo posve prirodnu opreznost zbog tvojih godina i
zbog toga to te princ Briisfeld uope ne poznaje. - Moda i to, kad ti to tako kae... No, dragi moj,
nije li udna opreznost jednog oca samo kad je rije o njegovu imetku. Zato tu opreznost ne
pokazujete i onda kad svoju kerku daje njemu nepoznatom ovjeku kao to sam ja? - Na alost,
tako je. No nije on jedini takav. - Pitam se to emo s tom lijepom Aurorom u Montaubertu. ini mi
se da se ona nee svidjeti Flaviji. Moda e biti simpatina ocu jer se vlada poput prave dame
usprkos svojoj mladosti, a naroito zbog toga jer je bogata... Alija... ba sam siromah. Uzdahnuo je,
namrgodio se i stao bez rijei puiti. Wilfrid je takoer zapalio cigaru, no ona je sama izgarala meu
njegovim prstima. Nabrao je elo i utonuo u misli tako daje skoio zauvi glas princa Briisfelda,
koji je zvao budueg zeta. - Vrijeme je, Carlomane! Mladi je ovjek zadrijemao. Brzo je ustao i
poao u pratnji svog brata u salon.
Trenutak zatim ule su Aurora i gospoa Thury. Aurora je bila odjevena u haljinu od bijelog
damasta, a na glavi je imala veo od alesonske ipke. Iako se Aurora protivila, gospoa Thury je
zahtijevala da stavi malo crvenila na obraze. Bila je zaista neobino lijepa u raskonoj haljini.
Prilazei joj, otac je zastao na trenutak. inilo se kao da mu je iznenada pozlilo, tako se promijenio
izgled njegova lica. Njegov se pogled sreo s tunim Aurorinim pogledom. Naas je sklopio oi, a
zatim je naglo zakoraio prema njoj i ponudio joj ruku na koju je ona naslonila svoju, uzdrhtalu.
Malo zatim u dvorskoj kapeli Aurora Brusfeld je postala enom Carlomana Somersa. Pomolila se za
boju pomo u novom ivotu, uz mua i njegovu obitelj koju nije ni poznavala. Drhtala je iako nije
bilo hladno. Carloman je neraspoloen mislio: "Kako sam umoran! Kako u divno spavati u koiji!"
Kad su se malo kasnije vratili u salon, Aurora se odmah udaljila s tetkom da se presvue u putnu
haljinu. To je uinio i Carloman. Gospodin Ottignies se oprostio od domaina i tako su u salonu
ostali samo princ Brusfeld, Wilfrid i gospoica Porrieux koja je drijemala u poivaljci. Oba su
mukarca utjela. Wilfrid je zabrinuto nabrao elo. inilo se da je princ neizmjerno umoran. U taj
as u salon istodobno uoe Aurora, gospoa Thury i Carloman te svi ustadoe. Oprotaj je bio
kratak. Gospoa Thury je poljubila mladu enu pretvarajui se daje dirnuta. Wilfrid joj je poljubio
ruku. Ruka joj je gorjela i sigurno je imala groznicu. Aurora se pribliila svom ocu. Koraknuo je
prema njoj, nagnuo se i njegove isuene usne dotakle su njezino elo. - Zbogom, keri! Glas mu je
bio gotovo neujan. Okrenuo se prema Carlomanu i pruio mu ruku. - Povjeravam vam je. Uinite
je sretnom. Okrenuo se i naglo napustio sobu.

IV
Probudivi se iz grozniave obamrlosti Aurora se uspravila i pogledala kroz otvoreni prozor koije.
Udahnula je ist zrak pun opojnog mirisa. Kola su prolazila uskim brdskim putem. Jele i arii
pokrivali su brdaca koja su zatvarala planinske visoravni kroz koje su tekli potoci nabujali od
otopljenog snijega. Kada je put zaokrenuo nad dubokim ponorom pojavilo se selo. Iza druge okuke
je nestalo. Aurora je pomislila: "Ovo je bez sumnje Bonnieres." Bonnieres je bilo selo najblie
posjedu Montaubert; tako joj je rekao Carloman. Uskoro e, dakle, stii u kuu koja e odsada biti
njezin dom. Zadrhtala je. Otkada je otila od kue neprekidno je bila u vruici ili je drhtala od zime.
Njezin organizam nije mogao podnijeti sva ta uzbuenja i patnje na koje ju je osudio njezin otac.
Nakon svega to je doivjela, osjeala je kako je i posljednja snaga napustila njeno tijelo. Ma kakav
bio doek u Monaubertu, eljela je to prije stii da bi se napokon mogla odmoriti i zaboraviti, pa
makar na kratko vrijeme, daje Carlomanova ena. Pogledala gaje. Spavao je zavaljen u jastuke.
Glavu je okrenuo prema drugom prozoru. Otkada su napustili Ambleuse njegovo je ponaanje bilo
posve slubeno i jedva bi ponekad neto rekao. Aurori je to bilo drago. Drui skupila je oko sebe
putni ogrta. Zatvorila je oi i pomislila: "Kad bih bar ja mogla malo spavati." No smjesta je
ponovo otvorila oi udahnuvi jo mirisniji zrak. Kola su sada prolazila umom. Oko njih su se
dizale visoke jele. U toj polutami Aurora se osjetila nelagodno vjerojatno zbog silnog uzbuenja.
Ona, naime, inae nije bila straljiva. Osjetila je gotovo olakanje vidjevi da se Carloman
pomaknuo kao da e se probuditi. U taj as je netko skoio na koiju i pruio ruku prema
Carlomanu. Zauo se pucanj. Ubojica je nestao u umi. Aurora je vidjela samo blijedo lice zastrto
crnom kapuljaom povuenom na elo, Htjela je zaviknuti no grlo joj se stisnulo i nije mogla
ispustiti ni glasa. Koija se zaustavila a koija je skoio s kozlia. Za njim je izala i sobarica
Zephvrine. Aurora je s uasom gledala u samrtniki blijedo Carlomanovo lice. Pokuala je neto
rei, ali je izgubila svijest.
V
Sunce je ulazilo kroz iroko otvorene prozore i padalo na Aurorin krevet. Otvorila je oi. Vidjela je
drago Zephvrinino lice nagnuto nad njom. Sobarica ju je gledala oima vjerna psa. - Napokon!
Gospoici je bolje. Lijenik je kazao da ete za dva dana... Aurora ju je prekinula: - Sto je sa
mnom? Zato mi je potreban lijenik? Osjeala se veoma slabom i klonulom. Kao da je stigla na
kraj nekog veoma munog puta i napokon nala svoj mir. - Zar se gospoica ne sjea? Oprostite,
htjela sam rei gospoa. - Gospoa? Aurora je asak razmiljala, a zatim se u njezinom pogledu
pojavio uas. - Da! Da... Carloman! Boe moj! Zakripali su koraci na sjajno ulatenom podu.
Zauo se miran glas koji je zapovjednikim tonom rekao: - Ne umarajte svoju gospodaricu. Poite
sada, ja u se pobrinuti za nju. Zephyrine se povukla i posluno izala. Aurora je ugledala visoku
enu koja se pribliavala. Bila je odjevena u crnu haljinu i naklonila se s potovanjem. - Ja sam
Barbeline, gospoo. - Barbeline? ...Ah, da, Barbeline... Lijepe oi ljubiaste boje promatrale su
iznenaeno iroko lice okrueno sijedom kosom na kojoj se nalazila kapica od crnog tila. - Da... on
mije rekao. Ali... Ah, to je strano! Snana je ruka dotakla njezino uzdrhtalo rame. - Ne uzbuujte se
- rekao je taj zapovjedniki glas. - Na siroti Carloman nije bio odmah mrtav. Jo je imao vremena
da se pokaje i primi posljednju pomast. Ne vjerujem da vam sve to moe zadati mnogo boli jer su
vas prisilili na taj brak. im sam vas ugledala, odmah sam shvatila da na siroti mladi gospodin ne
bi bio pravi mu za vas. Ta iznenadna iskrenost, bez okolianja, naila je na odjek u Aurorinoj dui.
Istina je, ona nije alila, ona nije mogla aliti zbog svega toga. U njoj je postojao samo uas stoje
vidjela stranu nasilnu smrt ovjeka ije je ime sada nosila. Lagano je pocrvenjela osjeajui
dobroduni Barbelin pogled. Domaica je odmah nadodala: - Bili ste uzbueni. To je posve
razumljivo. A sada nastojte zaboraviti i misliti samo na svoj odmor. - Ali, taj zloin! Tko gaje
poinio? - To se jo ne zna. Odmorite se, i ne brinite ni zbog ega. Poekat e dok se budete bolje
osjeali. Isto tako i gospoa Flavie. Ona bi vas svojim brbljanjem zamorila. Donijet u vam aj koji
ja pripremam i koji e vas izlijeiti bre od lijekova doktora Tillona koji sebe smatra najpametnijim
lijenikom. Nakon to je Barbeline otila, Aurora je utonula u ugodno stanje slino snu. Nije vie
imala groznicu, no bila je veoma slaba. Blagoslivljala je Barbeline jer ju je potedjela od posjete
njezina svekra i zaove. Gospodin Somers posjetio ju je idueg dana poslijepodne. Nosio je crninu i
izraz njegova lica odavao je da gaje, usprkos njegovoj sebinosti, smrt starijeg sina duboko
pogodila. Poljubio je Auroru i rekao: - Ostat u samo malo uz vas, draga moja keri. Vama je jo
uvijek potreban mir. No, elio sam vas upoznati i sam se uvjeriti kakvu nam je lijepu groficu
Somers doveo na siroti Carl. Njegovo je ponaanje bilo veoma otmjeno, puno iskrene ljubaznosti.
Aurori se priinio simpatinim. Nala je rijei utjehe za oca shrvana bolju, pa je i njega upitala tko
je ubio Carlomana. - Jo nita ne znamo. andari ispituju, a istraitelji su stigli sino. Oni bi htjeli s
vama govoriti, jer ste se nalazili kraj njega u koiji. Mislite li da ete ih moi sutra primiri? - Ako je
potrebno, hou. No neu moi mnogo rei. Sve se to tako brzo odigralo. Zadrhtala je kada se sjetila
onoga to se dogodilo. - Sto ste primijetili? - Pruenu ruku, glavu obavijenu kapuljaom. Donji dio
lica jedne ene. Gospodin Somers se iznenaeno trgnuo. - Lice ene? Jeste li sigurni? - Bar mi se
tako ini. Prisjeam se malenih otvorenih usta, malih veoma sjajnih, finih zuba. To mije upalo u oi.
No pod onim drveem bilo je veoma mrano.
inilo se da je gospodin Somers uzbuen. - Ta bi zapaanja mogla koristiti u istrazi. Vi ete sve to
ponoviti onoj gospodi, Aurora. A sada vas ostavljam. ekam Wilfrida. Poslao sam mu obavijest o
onom to se dogodilo. - A gdje je on? - upitala je nehotice Aurora. - Odmah nakon vaeg vjenanja
otiao je u Dijon. Tamo su ga ekali poslovi. Stii e sutra ujutro ovamo, a moj jadni sin bit e
sahranjen prekosutra. Uzdahnuo je, proao rukom preko ela, a zatim se sagnuo i poljubio ruku
svoje snahe. - Laku no, Aurora. Moja kerka Flavie htjela vas je posjetiti. No onaj zmaj, Barbeline,
uzela vas je pod svoje okrilje. Ona misli da bi vas Flavie unitila svojim brbljanjem. A Barbeline
ovjek mora posluati. To ete i sami uvidjeti. Da, inilo se da je domaica u Montaubertu
svemona osoba. Zephyrine, u usporedbi s njom, nije znaila nita i pokoravala se bez rijei. Za
Auroru je Barbeline predstavljala sigurnost, razum i utjehu. Sljedeeg su je dana posjetili istraitelji.
inilo se da ih veoma zanima ono to im je kazala Aurora. Dravni tuilac izmijenio je pogled sa
sucem istraiteljem. Zatim su obojica ustala, zahvalila se i ispriala zbog smetnje. Poli su do grofa
koji se nalazio u velikom salonu gdje je i inae najradije boravio. Wilfrid je takoer stigao i sada je
bio s ocem. Nakon upoznavanja, dravni tuilac upita: - Gospodo, biste li mi mogli neto kazati o
sentimentalnom ivotu pokojnika? Gospoa Somers nam je rekla daje zloin poinila ena.
Gospodin Somers je uzdahnuo naslonivi se na stol koji se nalazio ispred njega i zaklonio svoje
visoko elo rukama. - Gospodine tuioe, moj je sin udvarao gotovo svim mladim djevojkama ovog
kraja. Prirodno, s vie ili manje uspjeha. Da li se jedna od njih, neka koju je on ostavio, htjela
osvetiti? Moda. No ne mogu vam kazati nita podobnije o tome. - Ni vi, gospodine? - upitao je
tuilac Wilfrida. - Ni ja, gospodine tuioe - odgovorio je hladno Wilfrid. - Moda emo neto
saznati raspitujui se kod ljudi u ovom kraju. Istraitelj i su se povukli, a otac i sin su ostali sami.
Gospodin Somers se uspravio, pruio svoje bolesne noge i ponovno uzdahnuo. - Taj nesretni Carl!
To je sigurno osveta. Sumnja li na koga, Wilfrid? Podigao je glavu i pogledao sina koji nije sjeo
nakon to su gospoda otila. - Moda i sumnjam. No neu bilo koga optuivati, jer iako osuujem
taj zloin, ipak moram priznati daje pravi krivac Carl, taj nesretni Carl, kako ste vi rekli, oe. Neko
su vrijeme utjeli. Zatim je gospodin Somers zapitao: - Hoe li sada posjetiti Auroru? - Ne, ekat
u dok proe sprovod. Ne bih je htio zamarati, jer su je sad ispitivala ova gospoda. - Poslao sam
pismo i obavijestio njena oca o tom stranom dogaaju. Dogovorit u se kasnije s njim o svemu to
emo uiniti. Aurora se nala u zaista udnom poloaju... A uistinu je draesna! - Da - odgovorio je
kratko Wilfrid. Nainio je nekoliko koraka. Zatim je krenuo prema vratima govorei: - Idem u
Carlovu sobu. Ostat u tamo do veere. - Mislim daje Flavie tamo. - Flavie? Poslat u najprije
Barbeline po nju. Za mene bi bilo strano da moram sluati Flavijino brbljanje kraj njegova odra.

VI
Aurora se nalazila u sobi koja je oduvijek pripadala svim katelankama Montauberta. Bila je
smjetena u sredini dvorca, a njezini su prozori gledali u vrt. Soba je bila namjetena u stilu empira.
No susjedni je salon bio namjeten pokustvom iz osamnaestog stoljea s izblijedjelim tapiserijama
i sa svilenim presvlakama koje je grof dao obnoviti za svoju snahu. Tu se nalazila i mala soba za
molitvu u koju se Aurora povukla za vrijeme Carlomanova sprovoda. Stari lijenik Tillon dopustio
joj je da ustane. Barbeline se nije usprotivila. Nestalo je vruice, a nije vie bila ni tako slaba. U isto
vrijeme njezin je duh opet zadobio uobiajenu svjeinu naas pomuenu zbog bolnih i traginih
dogaaja.
Naslonjena na staro klecalo od izrezbarene orahovine, stavivi elo meu ruke, ona se molila za
onoga koji je samo imenom bio njezin suprug. Pomislila je na budunost. Hoe li sada kad je
postala Carlomanova udovica morati ostati u Montaubertu? Sto e odluiti njezin otac i gospodin
Somers? Srce joj je bilo puno straha. Ovaj dom i njegovi stanovnici predstavljali su za nju
nepoznanicu. Ona se samo nejasno sjeala Wilfrida, a grofa je vidjela samo na as tako da nije
mogla o njemu stvoriti svoj sud. Tog dana, rano poslije podne, ula je Barbeline u njenu sobu.
Nosila je plavokosog djeaia u bijelu svilenu odijelu s ovratnikom od ipke. - Dovela sam vam
naega Louloua, sina gospoe Flavie. Volite li djecu? - Veoma ih volim! Aurora se pribliila
Barbeline i pruila ruke. - No, on je i odvie teak za vas. Sjednite, gospoo, stavit u vam ga na
koljena. Loulou je iznenaeno pogledao mladu enu svojim lijepim plavim oima. Dopustio je da
ga ona poljubi i njeno pogladi po licu. - Kakvo draesno dijete! Aurora gaje pritisnula na grudi i
naslonila svoj obraz na njegovu meku plavu kosu. - Nije divlji s vama. Znai, vi mu se sviate -
kazala je Barbeline. Zatim je stala oslukivati i rekla: - Evo gospoe Flavie. ulo se lupanje
potpetica po hodniku. Barbeline je otvorila vrata i na pragu se pojavila mlada sitna i pomalo okrugla
plavojka, ije se lice ruiaste boje isticalo na ovratniku od crnog krepa. - Draga sestro, nisam
mogla doekati da vas upoznam! No to ja tu vidim? Moj mali nevaljalko ve vas umara? - On me
ni najmanje ne umara - kazala je Aurora. Ustala je i spustila djeaia. - Sigurno vas umara. Djeca
su draesna, no ponekad i dosadna. - Dosadna? - bunila se Aurora. - To ete i sami vidjeti, draga!
Noja, prirodno, oboavam svog malog Louloua. Prignula se, podigla djeaia i stala ga ljubiti. On
je poeo plakati, nastojei joj pobjei. - Eto vidite sada to drago dijete! Odvedite tog zloka,
Barbeline. Ne elim ga vie vidjeti. Pruila je Barbeline sina i okrenula se prema Aurori. - Moram
vas poljubiti, draga sestro! Bacila joj je ruke oko vrata. Prodoran miris parfema zahvatio je Aurora.
- Taj siroti Carl! Toliko sam plakala na sprovodu. Kakvo ga je uasno bie moglo ubiti? Osjeate li
se sada bolje? Ne, jo ne izgledate dobro. Kakav udarac za vas! To je uasno! Ona je neprekidno
govorila visokim glasom koji meutim nije bio neugodan. Aurora je iskoristila kratku stanku u
njezinu govoru i ponudila joj da sjedne. I ona je sjela uz nju. Melchior kae da se ubojica nikada
nee pronai. To bi bilo uasno! ...On je jutros stigao na sprovod. Htjela sam ga povesti i predstaviti
vam ga, no nisam ga mogla pronai. Otiao je, ne znam kuda, s Wilfridom. No ispriajte mi kako se
to dogodilo? - Radije ne bih o tome govorila - kazala je Aurora. - Oh, kako vas razumijem! Priajte
mi radije o svom vjenanju. Zaista je smijeno vjenati se, a da se ovjek nije prije poznavao. Ja
sam bila zaruena est mjeseci. Moj je otac preko volje pristao na na brak zato to Melchior nije
bio bogat. No on je neto naslijedio. Ili nekako drukije doao do novca. I sama ne znam kako. Bio
je tako zaljubljen. Htio je samo mene i nijednu drugu enu. Ona je govorila i govorila, tako daje
Aurora bila zapanjena. Nije mogla shvatiti kako se ozbiljan ovjek mogao zaljubiti u ovu lijepu
lutku bez mozga. Bacivi pogled na Aurorinu smeu barunastu kunu haljinu Flavie je nastavila: -
Niste jo nabavili crninu? Aurelie Dure e vam saiti neto lijepo. Ona je samo mala seoska
krojaka, no zapanjujui je spretna. Pogledajte, saila mije i ovu haljinu... Pokazala je na svoju crnu
haljinu. - Nije loa, zar ne? Na sreu crna mi boja pristaje, no ipak, sve je veoma alosno. Htjela bih
se, u znak alosti, odjenuti u bijelo, poput Sigrid. - Sigrid? - To je lijepa barunica Prauzelles. Njezin
stari mu umro je prije godinu dana. A ona se odjenula u crno samo za sprovod. Otada neprekidno
nosi bijele haljine, poput bijelih kraljica. Znate li da su se francuske kraljice u davna vremena
odijevale u bijelo kada bi postale udovice? Sigrid je pravi
osobenjak. Veoma je sretna jer joj je njezin pokojni mu ostavio veliki imetak pod uvjetom da se
vie nikada ne uda. To je veoma dosadno, no ona ipak vodi udoban ivot. Dio zime provodi u Nici,
a nekoliko tjedana godinje boravi u Parizu i Rimu... A kakve tek toalete i dragulje posjeduje!
Flavia je zautjela i stala oslukivati. - Prepoznajem Melchiorov korak. S njim je i Wilfrid. Brzo je
krenula prema vratima i otvorila ih. - Izvolite ui, gospodo! Zabavljala sam nau ljupku sestru. Ne
izgleda odvie loe, zar ne? Nastojala sam je malo razonoditi. - ini se da si je prije svega umorila -
prekinuo ju je Wilfrid. - Sada emo je pozdraviti i pustiti neka se odmori. - Flavie je ljutito
pogledala brata. - Ja da sam je umorila? Hajde, molim te! Nije ona poput tebe koji mi nikada ne da
doi do rijei. - Bio bih spretan kad bi mi to uspjelo! - odgovorio je Wilfrid. Naklonio se pred
Aurorom i poljubio joj pristojno ruku. To isto je uinio i gospodin Morieres. - Evo mog zeta
Melchiora koji vas je htio pozdraviti prije odlaska. Flavie je naglo ustala. - Sto, zar ve odlazi,
Melchiore? Kazao si mi da e ostati nekoliko dana. - Jesam, no malo prije sam primio pismo.
Moram otputovati na tjedan dana. Pogledao je svoju enu sa smijekom, jedva otvarajui svoje
debele usnice uokvirene svilenkastom bradom smee-crvene boje. To je bio ovjek blizu etrdesetih
godina, dosta nizak, irokih ramena i okrugle glave s crvenom kosom. Njegove su oi u isti as bile
i njene i odlune. itavo njegovo bie odavalo je ovjeka koji je u isto vrijeme i odluan i mek. -
Donijet u ti neto to e ti se sviati, Flavie. Lice mlade ene se razvedrilo. Makastom kretnjom
pritisnula je svoju glavu na ruku svog mua. Aurora je vidjela kako je Wilfrid lagano slegnuo
ramenima, dok se na njegovim usnama pojavio prezriv osmjeh. Okrenuo se prema svojoj snahi i
rekao pristojno, no veoma hladno, iako se u njegovim oima pojavilo malo uzbuenje: - Htio sam
vam zaeljeli dobrodolicu, iako na alost tunu. Sada emo vas napustiti jer ne smijemo zlorabiti
vau snagu. - Da, otii emo, draga Aurora. No esto emo se viati. - Flavie ju je snano poljubila.
Zatim se naslonila na ruku svog supruga i izala zajedno s njim i Wilburom. Aurora je legla na
divan. Flavie ju je zaista umorila. Kako je njezin suprug mogao podnijeti takvu brbljavicu? U taj as
je u sobu ula Barbeline i donijela au starog vina i dvopek. - Uzmite ovo, gospoo. ovjeku je
potrebno da se oporavi nakon posjeta gospoe Flavie. Nije loa, ta sirotica. A i svia se gospodinu
Melchioru. Mukarci ponekad imaju udan ukus. - On esto putuje, zar ne? - zapitala je Aurora. -
Da, veoma esto. Barbeline nije rekla zato putuje, a Aurora je nije dalje ispitivala. Melchior joj nije
bio simpatian, a Flavie je bila nesnosna. to se tie Wilfrida... Njega je ona zapravo danas prvi
puta vidjela. Svi ljudi koje je upoznala na dan vjenanja su u njezinu sjeanju obavijeni maglom.
Isticali su se jedino likovi njezina oca i Carlomana: onog koji ju je prisilio na brak i onog koji se
pod tom prisilom povezao s njome. Wilfrid nije bio ni fiziki, a sigurno ni moralno nalik na svog
brata. U njegovu se pogledu vidjela snaga i privlanost koju je Aurora odmah osjetila. - Kada bi on
bio taj za koga sam se trebala udati... moda... -pomislila je nesvjesno.

VII
Aurora je sutradan prvi puta sjedila za obiteljskim stolom. Wilfrid se vratio u Dijon, i tako su samo
gospodin Somers i Flavie bili prisutni. Flavie je uivala u prianju, prelazei sjedne teme na drugu s
najveom moguom nehajnou. Njezin otac to izgleda nije zapaao. Jeo je polagano i ozbiljno
poput ovjeka koji obavlja neku neophodnu ivotnu dunost. Aurori se povratio tek i godila joj je
izvrsna
kuhinja Montauberta iako nije bila profinjena kao kuhinja gospoe Thury. Pri kraju ruka,
iskoristivi as kada je Flavie poela jesti kremu, zapitala je: - Bili me, oe, netko mogao povesti
poslije podne na groblje? Htjela bih poi na Carlomanov grob. Nije mogla izustiti rijei: "moj mu".
- Da, drago dijete! Neka vaa sobarica obavijesti koijaa Philemona kada zaelite poi. - Na
groblje? - upitala je Flavie. - Ja vas neu pratiti jer je i odvie alosno misliti na to da se siromah
Carloman nalazi ondje. Kada se budete vraali, doite k meni. Zabavljat emo se, razgovarajui. Sat
kasnije, Aurora je napustila dvorac kroz drvored stoljetnog bukvika. Na njezinu kraju koija je
prola kroz uvijek otvorena vrata uz koja su se nalazila dva kamena stupa obrasla mahovinom.
Cesta je zatim prolazila panjacima i umom, sputajui se prema starom selu. Ono je bilo
sagraeno na poumljenom obronku. Neke stare kue s visokim krovovima, uobiajenim u ovom
planinskom kraju, bile su sagraene na obali rijeke. Koija se zaustavila ispred male crkvice
sazidane od kamena potamnjelog od stoljetnih nepogoda. Aurora je kleknula. U crkvi je bilo
prilino hladno, jer je vani grijalo proljetno sunce. Mlada je ena vre omotala crni al. S desne
strane kora stajala je neka ena i ureivala cvijee u vazi. Bila je visoka i odjevena u sivo. Aurora je
vidjela njezin profil vrstih crta i crnu kosu koja je padala na ipkasti al. Njezini dugi i spretni prsti
odabirali su cvijee i stavljali ga u vazu. Zatim je nepoznata ena odnijela vazu na oltar, kleknula i
pola u sakristiju. Aurora je ustala, izala iz crkve i krenula prema groblju. Tisovi su rasli izmeu
grobova ukraenih proljetnim cvijeem. Ptice su cvrkutale u staroj vrbi ije su se grane, obrasle
blijedim listovima, sputale iznad grobova, sakrivajui tako grobnicu Somersovih s velikim
granitnim kriem. CARLOMAN-LOUIS DE SOMERS Umro 28. travnja 1854. u dvadeset i sedmoj
godini Boe, smiluj se njegovoj dui! Carloman... Aurora je tiho opetovala to ime. On je za nju
predstavljao samo uspomenu na veliku nepoznanicu. Pomislila je pomalo strepei: "Da li bih bila
sretna daje...?" Ipak je osjetila olakanje proteklih dana. Kleknula je i sakrila lice rukama. Ne, htjela
je misliti samo na onoga koji je poivao pod ovim kamenom, na ovu duu kojoj je bila potrebna
molitva. Bog od nje nije mogao zahtijevati vie jer je Carloman za nju bio gotovo stranac. Kada je
ustala i okrenula se, vidjela je iza sebe onu visoku enu odjevenu u sivo. - Oprostite mi to vam se
predstavljam. Ja sam Idalie Veyrier, sestrina vaeg svekra. Velike smee oi, blaga i duboka
pogleda, promatrale su mladu enu. Aurorino je srce spontano pripalo ovoj stranoj eni koja joj je
pruila ruku. - Flavie vas je spomenula danas za vrijeme ruka, no odmah je poela govoriti o
neem drugome. Gospoica Idalie se podrugljivo nasmijeila. - Sirota Flavie! Ta mala glupaa. to
bi bilo od Montauberta kada se Barbeline ne bi za sve brinula! Dijete moje, hoete li na trenutak
doi k meni? Razgovarat emo malo. Aurora je pristala. Kad su naputale groblje gospoica Idalie
je zapitala: - Hoemo li poi pjeice? Stanujem pet minuta odavde. - Svakako! Sada se ve osjeam
potpuno zdravom. - U tom sluaju kazat emo vaem koijau neka vas eka ispred moje kue.
Istog su se asa pojavila kola na trgu usred kojeg se dizala crkva. Bila je to otmjena otkrivena koija
u koju je bio upregnut ivahan lijepi konj. Vozila ih je mlada ena odjevena u bijelu haljinu. Aurora
je opazila njen lijepi profil. - Barunica Prauzelles - rekla je Idalie i pola prema koiji iz
Montauberta da kae koijau gdje e priekati gospou. S Aurorom je zatim krenula putem kraj
groblja. S obje strane tog puta dizale su se seoske kue s njegovanim vrtovima punim proljetnog
cvijea koje je u brdima tek sada cvalo. Gospoica Idalie je rekla: - Ovdje proizvode satove. To je
glavna proizvodnja u ovom kraju. Osim toga prave i sir. I gospodin Somers ima panjake na kojima
pasu krave s njegova uzorno ureenog poljoprivrednog dobra. Prolazile su kraj drvene ograde
obojene smeom bojom iza koje se pruao uski vrti pun procvala cvijea. Na kraju vrta uzdizala se
niska kua uz koju se penjala loza, sada jo gola, bez lia. - Ovdje stanuje Aurelie Dore koja je
izvrsna krojaica. Moda vam je o njoj ve priala Flavie jer njoj su haljine neizmjerno vane.
- Da, prisjeam se toga imena. - Njezina kerka Estelle je takoer veoma spretna, naroito u
vezenju. Evo je upravo. - Na pragu kue pojavila se mlada sitna djevojka plamene kose. Pogledala
je obje ene, zatim se inilo kao da e se povui, no ipak je pozdravila. - Dobar dan, Estelle - kazala
je gospoica Idalie.- Je li se tvoja majka posve oporavila od prehlade? - Oporavila se, gospoice.
Glas mlade djevojke bio je nekako promukao. Bila je prilino lijepa. No njen je pogled izbjegavao
poglede drugih ljudi i ona se brzo povukla. - Ovo su poteni ljudi - rekla je gospoica Idalie. - Otac
je bio carinik, no prije dvije godine ubili su ga krijumari koje je progonio. Majka je divna ena ali
nema vrst karakter. Nasuprot tome kerka je i odvie tvrdoglava. Nije ba lako upoznati Estelle i
meni zapravo nije jasno to ona namjerava. Nedaleko se uzdizao zid obrastao brljanom. Kroz
otvorena vrata vidjelo se poploeno dvorite, a iza njega velika siva kua. Bila je obrasla
penjaicama na kojima e se uskoro pojaviti listovi. - Evo moje kue - kazala je gospoica Idalie. -
Dobro doli, drago moje dijete! Aurora se uspinjala izlizanim kamenim stubama i ula u veliko
nadsvoeno predvorje, a zatim u salon koji je gledao na suncem obasjani vrt. Ovdje je, s mnogo
ukusa, razmjeteno staro pokustvo presvueno svilom ivih boja. Cvijee u starim vazama, knjige
na stoliu i razboj davali su toj lijepoj prostoriji prisan ton koji se Aurori odmah svidio. Oslukivala
je znatieljno i zapitala: - to se to uje? - To je rijeka. Ona prolazi s donje strane mog vrta. Povest
u vas jednog dana onamo, a pokazat u vam i svoj staklenik. - Imate staklenik? - Da, i to zato da
bih cijelu godinu imala svjeeg cvijea za crkvu. Volim se baviti vrtlarstvom... Sjednite, naredit u
da nas neim poslue. Aurora se prepustila njezinoj brizi. Od asa kada je ula u ovu staru kuu
osjeala se vrlo ugodno. Kad se gospoica Idalie udaljila da narui uinu pomislila je: "Radije bih
ivjela ovdje nego u Montaubertu." Gospoica Idalie se vratila i sjela kraj mlade ene, nasuprot
prozoru koji je gledao u vrt i kroz koji je ulazio topao, suncem zagrijani zrak. Uzevi u svoje lijepe
ruke, njene Aurorine prste, zapitala je: - Hoe li vam biti jako dosadno u naim planinama? - Ne
znam, gospoice... - Zovite me sestrina, ako to elite. Sestrina je prije svega prijateljica. A to bih
vam ja htjela biti, jer znam da ste pomalo izgubljeni, drago moje dijete. - Oh, da! -promrmljala je
Aurora. U oima su joj se pojavile suze. - Bilo je toliko uzbuenja posljednjih dana. Brak koji mi je
otac nametnuo. Ne moete ni pomisliti stoje to za mene znailo! - Razumijem vas, dijete moje.
Gospoica Idalie gledala je sa saaljenjem mladu enu iji je pogled odavao istou due, a i bol
koju je prepatila. "Kakvo draesno bie."- pomislila je. "to bi od nje postalo uz onog beznaajnog
Carlomaria?" - Nikada nisam bila posve sretna - nadodala je zamiljeno Aurora. - Uostalom, nisam
bila ni nesretna. Samo to se moja tetka i ja nismo mogle razumjeti. Nikada do tada nije to jo
nikome rekla. No u tu je enu odmah imala povjerenja, iako je nije poznavala. - A kakva e sada biti
moja sudbina? to sam ja ovdje? Bila sam udana samo nekoliko sati, pa se ne mogu zamisliti kao
prava snaha gospodina Somersa. Nemam pravo ivjeti pod njegovim krovom. - Ne brinite se za
budunost, draga Aurora. Najprije se morate oporaviti. Ja u vam pomoi. Za poetak: vi ete sada
uinati. Pijui svjee mlijeko, mlada je ena sluala gospoicu Idalie koja joj je priala o
Montaubertu i njegovim stanovnicima. - Gospodin Somers j e inteligentan ovj ek, uenj ak, snana
linost koja moe zavoljeti onoga tko mu se svidi. Vi ete mu se sigurno svidjeti. Njemu je bilo
stalo do tog braka. - Zbog mog imetka sigurno? - kazala je Aurora s malo gorine. inilo se kao
daje gospoica Idalie to preula. Nastavila je:
- Poznajete pomalo Wilfrida? - Veoma malo. Jedva sam ga i vidjela. - On je isprva uvijek pomalo
hladan, pomalo tajanstven, no ja mislim da ima veoma plemenite osjeaje koji bi se mogli jo i
razviti ukoliko netko ne bude negativno utjecao na njega. Aurora je zamijetila malo oklijevanje u
glasu svoje domaice. - O Flaviji ste mogli suditi i sami. Kod nje nita nije nejasno. Njen karakter
nije zamren. Ne bih to mogla kazati za njezina supruga. - On mi se ne svia - kazala je Aurora
spontano. Gospoica Idalie je odmahnula glavom. - Oenio se Flavijom prije tri godine. Ja jo
uvijek nisam stvorila sud o njemu. To je sve to vam mogu rei, to vie to je on veoma esto
odsutan zbog poslova. - Kakvih poslova? - upitala je Aurora. - Ne znam. Kad sam zapitala svog
bratia on je izbjegavao odgovor, pa nisam vie ispitivala. Osim toga, postoji jo i Barbeline. Ona je
gotovo lan obitelji. Aurora se nasmijeila. - Da, ini se da ona svime upravlja. - To je pametna i
dobra ena. Moete joj vjerovati. I to bi bilo sve. ivot e vam sigurno biti jednolian, drago dijete.
Ljeti na okolnim posjedima borave susjedi. - Barunica Prauzelles? Lice gospoice Idalie se
natmurilo. - I ona stanuje kraj granice, poput nas, ali sa vicarske strane. Njen je mu pripadao
staroj porodici iz kantona Neufchatel. On je roak gospodina Somersa, po majci. Prole gaje godine
udarila kap. Bio je mnogo stariji od svoje ene. - Onaje veoma lijepa. - Da, to je zaista. Ona je
strankinja, veanka. Imala je veliki uspjeh kao pjevaica. Gospodin Prauzelles oenio se njome za
vrijeme jednog od svojih estih putovanja. On je bio pravi udak. Divno je uredio svoj dvorac u
Beudantu. - Posjeuje li gospoa Prauzelles mog svekra i njegovu djecu? - Prirodno, pa onaje
njihova roakinja. - Kada je Idalie govorila o lijepoj udovici, u njezinom glasu i izraaju lica bilo je
neto stoje iznenadilo Auroru. Ona se ubrzo oprostila i obeala da e uskoro opet doi. Koija ju je
povezla u Montaubert. Vozei se promatrala je ume i brda uronjena u zalazee sunce. Obuzela ju je
nekakva radost. Radost zbog toga to vie nije sama, stoje stekla novo prijateljstvo. Na kraju
bukovog drvoreda pojavio se dvorac. To je bilo veliko sivo zdanje s ije se desne strane uzdizao
uglati toranj. Kada je Aurora prekoraila prag ugledala je Flaviju kako podie ruke. - Stoje s vama,
draga? Jeste li produili etnju? - Upoznala sam gospoicu Veyrier koja me pozvala svojoj kui. -
Ah, ta draga sestrina Idalie! Kako vam se svia? - Draga je. - Da, no ponekad je i odvie stroga. Ne
sviaju joj se moje toalete. Ona to nikada ne kae. No vidim joj na licu. Osim toga, ona ne voli
Melchiora. - Zato to mislite? - Nikada ne govori o njemu, a i Melchior ne voli nju. Pristupivi
Aurori Flavie ju je uzela pod ruku. - Hoemo li malo brbljati? Prije no to je Aurora mogla
odgovoriti pojavila se odnekud Barbeline. - Gospoa se sada mora odmoriti do veere, gospoo
Flavie -rekla je odluno. Oh, ta Barbeline! Ne osvrui se na uvrijeeni izraz lica mlade ene,
Barbeline je ponudila ruku Aurori koja se naslonila na nju i stala uspinjati stubama. Flavie je nestala
u salonu. - Naa mala gospoa Flavie zasipavala bi vas rijeima bar jedan sat. Nastojte to
izbjegavati jer ona zamara poput mlina koji vam neprekidno umi kraj uiju. Grof i gospodin
Wilfrid ne obraaju vie panju na nju. I vi ete se nauiti. - Nadam se - rekla je Aurora. Sada je bila
spremna na strpljivost, sada kad je znala gdje moe nai moralnu podrku u neprilikama koje su joj
se mogle dogoditi u ovoj kui.
VIII
Prozori Aurorine sobe gledali su na vrt. Bio je to starinski vrt s grabovim drvoredima i grmljem
imira. Idueg dana, nakon posjeta groblju, Aurora je iskoristila trenutak kad je Flavie pola u
svoje sobe, pa je kroz staklena vrata salona izala u poploano dvorite koje se prostiralo ispred
vrata. S desne strane nalazio se staklenik sa stablima narane. Aurora je krenula drvoredom koji se
pruao pred njom. Uz grabova stabla stajalo je nekoliko kipova od siva kamena ve dosta unitenih
vremenom. Bili su to kipovi bogova i boica i Aurora se zabavljala nastojei ih prepoznati. Stigla je
do malog jezera okruenog grmovima podrezanim u obliku kugli i gljiva. Bilo je to isto jezerce
koje se punilo vodom iz brdskih izvora, a odraavalo je plavetnilo neba i njeno svjetlo jasnog
svibanjskog dana. Aurora gaje neko vrijeme promatrala. Zatim je krenula dalje i nala se pod
kupolom drvea pokrivenog svjeim proljetnim listovima. Tamo je stajao kameni, ve pomalo
pozelenjeli, kip ene. ena je drala u rukama vazu iz koje je tekla voda i padala u veliku mramornu
posudu pokrivenu mahovinom. Iz posude je voda otjecala lijebom pod zemlju. Tu je bila i klupa i
Aurora je sjela. Ponijela je sa sobom knjigu pa je ostala ovdje dugo uivajui u tiini i udiui
planinski zrak koji joj je davao novu snagu. Zabranila je samoj sebi da misli na budunost. To joj je
i Idalie rekla: "Ne muite samu sebe. Imajte povjerenja u Boga." Kada se vraala i prolazila kraj
jezerca ugledala je mladu enu odjevenu u bijelu haljinu. Svjetlo ranog poslijepodneva kao da je
oivljavalo mravo dugo lice, gotovo mramorne bjeline i srebrnkasto plavu otkrivenu kosu. Bila je
to gospoa Prauzelles. U ruci je drala veliki eir. Pribliavajui se ugledala je Auroru i smijeak je
rastvorio, crvenilom istaknute, povee usnice na snjeno bijelom licu. - Dola sam vam izraziti
svoju suut, gospoo... Govorila je dosta polagano, a glas joj je bio lijep. Oi, moda plave, a
moda i sive promatrale su bez znatielje Auroru. Bar se tako inilo. - ...a htjela sam vas i upoznati.
Moram li se predstaviti? uli ste o meni. Ja sam barunica Prauzelles i vaa daleka roakinja po
tome to je moj mu bio brati vaeg svekra. - ula sam zaista govoriti o vama - odgovorila je
Aurora, stiui joj finu ruku. I dok je s nekoliko uljudnih rijei odgovarala strankinji, njome je
zavladao neki udan osjeaj: nepovjerenje, ili moda ak nagonska odbojnost. Zajedno su se vraale
prema kui. Sigrid nije govorila ni o Aurorinom braku ni o umorstvu Carlomana. Aurori je to u
ovim okolnostima bilo zaista drago. U salonu su zatekle gospodina Somersa, no odmah se pojavila i
Flavie bacivi se o vrat goe na obazirui se na njezino hladno dranje. Donijeli su aj koji je
posluila Aurora zajedno s Falvijom. Gospoa Prauzelles je utonula u veliki naslonja ukraen
tapiserijom i pustila da Flavijine rijei teku poput potoia, ne obraajui panju na to. Naslonila je
svoje lijepe ruke na eir u krilu. Na njezinu prstu, uz vjenani prsten, bljeskao se jo jedan
prekrasan smaragd. To je bio ujedno jedini prsten koji je mlada ena nosila. Izgledala je mirno i
veoma pristojno, a ponekad, kada je Flavie prekinula svoje brbljanje, ubacila bi po koju rije. Malo
se kasnije oprostila, a Flavie ju je otpratila. - Dakle, Aurora, to mislite o lijepoj katelanki
Beudanta? Gospodin Somers pogledao je svoju snahu i udan, jedva primjetan smijeak se pojavio
na njegovim usnama. Aurora je oklijevala prije no stoje odgovorila. Ponovo je sjela u naslonja u
kojemu je sjedila i prije odlaska goe. Naslonila je lakat na stol. - Ne znam to bih vam kazala,
oe... Teko je o nekome suditi nakon tako malo vremena. - U svakom sluaju nije vam na prvi
pogled draga. - Zaista nije... To je sigurno inteligentna ena, ugodna ponaanja... - Inteligentna, da...
a naroito, veoma spretna. Ispruivi svoje uzete noge i naslonivi se dublje u naslonja gospodin
Somers je stao promatrati svoju snahu. Na njezinoj bijeloj puti vidjeli su se tragovi rumenila od
svjeeg planinskog zraka. Smee trepavice bacale su sjenu na lijepe zamiljene oi. Gospodin
Somers je utio. Njegovo je lice odavalo zadovoljstvo koje Aurora nije primjeivala. - Pisao sam
vaem ocu, drago dijete, i pohvalio vas. Jutros sam primio pismo o kojem u vam kasnije govoriti.
Brinemo se kako bismo najbolje uredili vau budunost. Ove posljednje rijei probudile su u Aurori
nemir. to je za nju mogla znaiti briga oca koji je imao
tako hladno srce. Sigurno joj je spremao novu alost. Gotovo bez prijelaza gospodin Somers je
nastavio: - Mislim da emo ovih dana ponovo vidjeti Wilfrida. U taj je as u sobu ula Flavie i stala
priati o haljini gospoe Prauzelles. Njen se otac udubio u itanje. Aurora je uzela svoj runi rad
nastojei ne sluati dosadno Falvijino prianje. Hoe li se ona na to nauiti, kako je rekla Barbeline?
Wilfrid je stigao tri dana kasnije. Aurora gaje vidjela na ruku. Bio je u isti as i ljubazan i
suzdran. Uspjelo mu je naas uutkati svoju sestru, pa je priao o svom boravku u Dijonu i o
majinim roacima koje je tamo susretao. Aurora gaje sluala sa zanimanjem. Pitala se to se krije
iza te hladnoe jer ponekad bi se u njegovu pogledu pojavio topli sjaj. Prekidajui ga usred reenice
Flavie je uzviknula: - Aurora se ve sprijateljila sa sestrinom Idealie, jesi li to uo, Wilfrid? Mladi
je ovjek pogledao Aurom i nasmijeio se. Imao je veoma ugodan osmjeh koji se meutim rijetko
pojavljivao. Tako je bar Aurora mislila. - estitam vam. Naa j e sestrina veoma dobra osoba.
Inteligentna i razumna. - No ini se da Aurora ba nije oduevljena sa Sigrid - nadodala je Flavie. -
Ah! - to je bilo sve to je na to primijetio Wilfrid. Neto u njegovu pogledu i u njegovu glasu
iznenadilo je Aurom. - Sigrid nas je posjetila prije tri dana - nastavila je Flavie. - Htjela je upoznati
Aurom. Imala je veoma lijepu novu haljinu. Moram rei Aurelie neka je pogleda da mi moe
skrojiti slinu. Gospodin Somers je slegnuo ramenima. - to e ovdje s takvom haljinom? A
siguran sam da su tvoji ormari ve puni. - Volim promjenu. A osim toga, Melchior me eli ovog
ljeta povesti na malo putovanje. ini mi se da upravo sada mnogo zarauje pa je dareljiv. - To ne
treba biti razlog da ovjek uludo potroi novac - promrsio je gospodin Somers. - Nije to uludo, ako
me time obraduje - odgovorila je posve ozbiljno Flavie. I ona je nastavila brbljati i ne opaajui daje
vie nitko ne slua. Wilfridovo lice se natmurilo kada je spomenula svog mua. Gospodin Somers se
zatim obratio sinu: - Trebao bi povesti Aurom u stari dvorac. Ona jo ne poznaje taj dio naeg
posjeda. - Veoma rado, ukoliko ona eli poi u etnju. Aurora je pristala i pola u svoju sobu po
ogrta jer se nebo natmurilo i zahladilo je. Kad se vratila, Flavie vie nije bilo jer nije htjela pratiti
etae da na malim puteljcima ne bi uprljala cipele. - Poite dakle, djeco moja - kazao je gospodin
Somers. Gledao ih je kako se udaljavaju, oboje tako otmjenih pokreta i aristokratskog izgleda. Oni
su obili staklenik s naraninim stablima i poli u umu koja je ovdje poinjala. Neko je vrijeme
Wilfrid utio, a zatim je stao Aurori objanjavati kako su nekad njegovi preci ivjeli u drugom
dvorcu od kojeg su ostale samo ruevine. - Vjerojatno novi dvorac nisu sagradili na mjestu staroga
zbog toga to je u petnaestom stoljeu, kada je podignut dananji Montaubert, stari dvorac mogao
jo neemu posluiti. - Obitelj iz koje je potjecala vaa baka udata za Leopolda Briisfelda morala je
biti veoma stara? - Veoma stara, zaista. To dokazuju nai arhivi. Neki uenjak iz ovog kraja napisao
jeo naoj obitelji veoma dobro dokumentirano djelo. Ako vas to moda zanima moete ga nai u
naoj biblioteci. - Svakako da me zanima! Mene zanima sve to se dogodilo u prolosti. Wilfrid je
pogledao s odobravanjem fini profil koji se pomaljao ispod lagane marame prebaene preko glave. -
ini mi se po vaem pitanju, kao i po mnogima drugim, da se neete sloiti s mojom sestrom. -
Sigurna sam da neu. Wilfrid se nasmijao uvi te iskrene rijei. - Treba vam estitati. Naa uboga
Flavie je na alost utjelovljenje lakomislenosti. Nema smisla da to pred vama skrivam. Nee vas ba
moi mnogo zabaviti jer vi imate tako istanan ukus i volite glazbu i knjige. - Da, sve to volim. -
Tada ete se najbolje sporazumjeti sa sestrinom Idalie. Hodali su razgovarajui po putu
pokrivenom mahovinom u sjeni jo neprolistalog drvea. Put se
uspinjao i postajao sve neravniji. uo se um planinskih potoia koji su tekli u provalijama. Stigli
su do napola gole visoravni. Tamo su stajali posljednji ostaci onoga to je nekad bio dvorac
Montaubert. Ostalo je nekoliko sruenih zidova s velikim otvorima, velika sala s romanskim
svodom i debelim stupovima, te toranj koji je bio jo dosta dobro sauvan. Iznad svega toga dizalo
se brdo s planinskim panjacima. Tamo su pasle krave i uo se zvuk njihovih zvona. - Eto prvog
obitavalita Somersovih - kazao je Wilfrid. Upozorio je Aurom koja se pribliavala: - uvajte se.
Svuda se nalaze ostaci kamenja. Jo je postojao otvor viseeg mosta. Preko jarka ispunjena vodom
koja je dolazila s planinskih izvora stajao je privremeni most. Dalje je vladao pravi kaos odlomljena
kamenja i sruenih zidova. Postojao je samo jedan prolaz koji je vodio do tornja. inilo se da su
njime esto prolazili jer po njemu nije rasla trava kao posvuda uokolo. Aurora je krenula tim
puteljkom razgledavajui oko sebe s velikim zanimanjem. Wilfrridjuje slijedio i objanjavao joj
ostatke prolosti. Stigli su i pred toranj iji su debeli zidovi prkosili vremenu. Ispod jednog otvora u
obliku arkade vidjela su se vrata koja su bila u dobru stanju. - Bismo li mogli ui? Rado bih
razgledala toranj - rekla je Aurora. - Nema nita zanimljiva, stube su napola sruene. Osim toga
vrata su zakljuana. - teta. Pogled s vrha mora daje veoma lijep. inilo se kao daje Wilfrid ne uje.
On je obiao toranj i pomogao Aurori prijei preko ruevina da bi mogla razgledati ostatke kapele.
Od nje je bilo preostalo samo nekoliko stupova, dijelovi oltara, a na kamenim grobnicama jedva su
se mogli nazrijeti natpisi. - Ovdje poivaju bivi gospodari Montauberta - kazao je Wilfrid. - Aurora
j e na trenutak zastala i pomolila se. Lagani vj etar podigao je s njezina ela uvojak plave kose.
Njezine svilenkaste trepavice lagano su se spustile na oi koje su promatrale stare grobove. Wilfrid
ju je pogledao dirnuto i taj je pogled na trenutak izmijenio izraz njegova lica. - Njima su sigurno
veoma potrebne vae molitve, jer, ako elimo povjerovati kronici, neki su od njih bili strani ljudi.
Pogledala gaje zamiljeno. - Rado bih upoznala povijest nae obitelji. - Dobro, ispriat u van neto
o tome. Imamo prilino dobro popunjenu arhivu. Vratili su se istim putem natrag. Kad su preli
preko jarka, Aurora se okrenula i stala promatrati panjake. - Vai su? - upitala je. - Ne, oni
pripadaju posjedu Beudant. Nalaze se na podruju vicarske. Ovdje se nalazimo na samoj granici. -
Zaista? To je Beudant gdje ivi gospoa Prauzelles? Nisam mislila daje tako blizu. - Penjui se po
planinskim putovima tamo se moe stii veoma brzo. Po cesti je potreban i sat, i to za dobra
pjeaka. Razgovarali su o ljepotama tog kraja i sputali se prema dvorcu. U umi su sreli carinika
koji ih je pozdravio. Aurora je zapitala: - Ima li ovdje mnogo krijumara? - Ima ih dosta. Iskreno
govorei, jedan se dio stanovnitva bavi time. Ako sami ne krijumare, oni su ipak nijemi
suuesnici. - To nije dobro - rekla je Aurora. Wilfrid je zautio. Njegovo se lice iznenada zamrailo.
Vie nije govorio, osim nekoliko rijei, sve dok nisu stigli u dvorac. U salonu je gospodin Somers
itao "Gazette de France" i puio cigaru. Izmijenio je nekoliko rijei s Aurorom, pitajui je kako je
protekla etnja, a zatim se Aurora povukla u svoje sobe. Wilfrid je sjeo nasuprot ocu koji mu je
pruio kutiju s cigarama. - Istraga o smrti naeg sirotog Carla nije nita otkrila - rekao je gospodin
Somers. - To sam i pretpostavljao. Jedino je Aurora vidjela ubojicu i to odvie kratko da bi ga mogla
opisati. Gospodin Somers je povukao nekoliko dimova. Sjena tuge, koja se pojavila na njegovu licu
kada se sjetio svog pokojnog sina, ve je nestala pod utjecajem nove misli. - U posljednje vrijeme
dopisivao sam se s princem Briisfeldom. Tragian dogaaj duboko ga se dojmio. I on misli kao i ja
da njegova kerka ne moe dalje ivjeti u tim uvjetima. Smrt tvoga brata ne moe izmijeniti nae
obiteljske dogovore. Stoga smo odluili da se ti oeni Aurorom.
Wilfrid je skoio i ispustio cigaru koju je upravo htio zapaliti. - Da se oenim Aurorom? Ja? - Da,
jer ti si sada moj jedini sin i nasljednik naeg imena. Nakon smrti Aurorina oca Carlomana
Briisfelda, ti e naslijediti titulu prineva Brusfeld, a Aurora e ti donijeti velik imetak starije grane
nae obitelji. - Ali ja to ne elim! Wilfrid je tako naglo ustao daje gotovo sruio stolicu. - Taj je brak
nemogu jer ja ljubim drugu enu. Gospodin Somers se podrugljivo nasmijeio. - Drugu enu? A
koga, ako smijem pitati? - Sigrid. Kazao je to ime odlunim glasom. Izgled lica mladog ovjeka
svjedoio je o njegovoj vrstoj odluci. No ironian izraz na licu njegova oca samo se pojaao. -
Poznato mi je da vas dvoje gajite ve dugo vremena njene osjeaje. Vjerujem i to, da stari Max
nije bio luda i da je njegova oporuka neto kao zagrobna osveta. - Njegova oporuka nije vana! -
kazao je otro Wilfrid. - Nama nije potrebno njegovo bogatstvo. - Tebi sigurno nije, ali njoj... Moe
li zamisliti lijepu Sigrid bez skupocjenih toaleta, divnih dragulja i luksuznog ivota? Zbog toga se i
udala za ovjeka etrdeset godina starijeg od sebe. I ti bi htio da ona sve to napusti zbog ljubavi
prema tebi? Ne treba odvie traiti od izvjesnih ena. Inae bi te one mogle smatrati budalom.
Wilfrid je problijedio. Njegov je glas drhtao kada je odgovorio: - inite joj nepravdu, oe! Sigrid se
udala za gospodina Prazeullesa zbog njegove inteligencije, zbog toga to se divila njegovu
glazbenom talentu. Njezino je srce tada bilo slobodno, pa je mislila da e u tom zrelom mukarcu
nai moralnu podrku i duboku ljubav koju je bila spremna uzvratiti. Ona, na alost, nije znala
kakav je to sebinjak. - Male priice za mlade i neiskusne ljubavnike! Gospodin Somers se tiho
nasmijao. Wilfridu je udarila krv u lice. - Ne mogu podnijeti toliku sumnju u njezinu ljubav, oe! -
Dobro, dobro, sauvaj samo svoju obmanu. Razoaranja ionako dolaze i odvie rano. No
pretpostavljajui ak da ta mlada ena pristane da se odrekne svega zbog tebe, ja nikada neu
pristati na taj brak. Upamti to dobro, Wilfrid! Ti e se oeniti Aurorom zbog toga da bi svi
plemiki naslovi i sav imetak pripali naoj kui. - Ne, oe, nikada se neu oeniti jednom enom
dok ljubim drugu kojoj sam ak dao i svoje obeanje. Odluan Wilfridov ton Uinio je kraj miru
gospodina Somersa, miru kojeg je on znao sauvati sve do sada. - Ti bi to uinio? Ti si njoj neto
obeao? Pogledao je bijesno svog sina. - to si joj obeao? - Kazao sam joj da u joj uvijek biti
vjeran i da moje srce zauvijek pripadati samo njoj. inilo se daje gospodinu Somersu laknulo. -
Dobro! Nisi joj obeao brak, to bi bilo neugodno. Nemoj tako nabirati elo, dragi moj. A ona, ako
eli da zauvijek ostane "bijela udovica" ne moe tebe sprijeiti da se oeni i nastavi svoj rod.
Treba sve to razumno gledati, Wilfrid. Nemoj izigravati lijepog nesretnika koji uzdie do nogu svoje
ljubljene. Aurora je draesna ena s kojom bi bio sretan i najizbirljivi]i ovjek. Ili to moe
zanijekati? - Ne, nita ne nijeem. Alija ljubim Sigrid. - Dobro, dragi moj, ako je ljubi tada se
mora oeniti njome. Wilfrid je poskoio uvi tu iznenadnu odluku svog oca. Gledao gaje
iznenaeno i s nevjericom. - I vi biste pristali? - Svakako. Zato ne bih? Gospodin je Somers
polagano trljao svoje isuene ruke i podrugljiv sjaj u njegovim oima jo se pojaao. - Ako je ti
ljubi, ako te ona ljubi toliko da bi se svega odrekla, ja u vam rado dati blagoslov. - Ali vi ste... -
to sam? Krajikom oka grof je promatrao svog sina koji nije znao to bi rekao. - Teko mije u tim
okolnostima traiti od nje da se svega odrekne. To je osjetljivo pitanje. - I ti bi htio ekati da ona
sama od sebe na to pristane? Pristao bi da uludo izgubi najljepe godine
svoje mladosti kraj te spretne kokete? To se nee dogoditi! Dovoljno si inteligentan da shvati kako
je sve to dosta dugo trajalo. Sigrid te zaarala svojom ljepotom, a naroito svojom spretnou. No iz
toga se mora izvui. Mora i mene shvatiti! - Shvaam vas. U Wilfridovom se glasu ulo
oklijevanje. - Promislit u, oe. Govorit u sa Sigrid... - Dobro! Nita drugo i ne traim od tebe.
elim samo biti na istu, i to to prije. Sve dotada neu nita kazati Aurori. Njezin se otac slae sa
mnom da bi se vjenanje trebalo odrati za pet, est mjeseci. Lako emo dobiti potrebne dozvole
zbog injenica koje su se zbile. Dakle, sporazumjeli smo se? - Sporazumjeli smo se, oe. Wilfrid je
izaao iz sobe zabrinuta izraza lica. Gospodin Somers je stao malo jae trljati ruke, govorei: -
Mogao sam si to dopustiti. Ne postoji nikakva opasnost. I stao se tiho smijati.

IX
Idueg je jutra montauberka koija povela Auroru, Flavie i Wilfrida u selo na nedjeljnu misu. Kada
su stigli na trg proli su kraj neke mrave ene kojoj je crna marama pokrivala glavu. Aurora je
prepoznala Aurelie Dore, krojaicu koja joj je saila crne haljine. im su sili s koije, Flavie je
pourila do nje. - Aurelie, imam ovratnik koga treba izvesti. Recite Estelle neka doe do mene. - Na
alost, Estelle je bolesna, gospoo Flavie. Aurora je pogledala ocvalo lice koje je nekada moralo biti
lijepo i oi alosna pogleda koji je ve prije zamijetila. ena je bila oigledno umorna. Opazila je
kako je toj eni neto veoma neugodno. - Bolesna? to joj je? - upitala je Flavie. - Ona kae daje
veoma umorna... - To je i opet jedna od tih njezinih ideja. Sirota moja Aurelie, vi ste je ve i odve
razmazili, kako to s punim pravom kae gospoica Idalie. inilo se da se tuga u Aurelijinom
pogledu jo produbila. - To je istina, gospoo - promrmljala je. U crkvi se Aurora smjestila na klupi
uz Flavie i Wilfrida. Bojala se da e Flavie i za vrijeme mise nastaviti sa svojim brbljanjem. No
crkva je bila jedino mjesto gdje je gospoa Morieres utjela. U zamjenu zato nije joj izmakao ni
jedan pokret vjernika. U tome je nalazila nove teme svojih razgovora. U crkvi je bila i gospoica
Idalie. Kleala je u svojoj klupi. Blizu nje nalazio se malen starac sijede kose i mlada smeokosa
ena tridesetih godina. Gospodin Somers je ve priao svojoj snahi o tim susjedima koji su
stanovali iznad sela, meu borovima. Oni su dolazili u svibnju i odlazili im su poele prve
hladnoe. Gospodin Piennes je dugo vremena bio lijenik. ivio je sa svojom boleljivom unukom,
Mathildom, poznatom slikaricom. Ljeto su provodili u Nici, a svakog bi se proljea vraali u
planine jer je planinski zrak i miris jela koristio djevojci. Predstavili su ih Aurori na izlasku iz
crkve. Doktor Piennes je imao ugodno lice, gotovo bez bora, i oi u kojima se vidjela dobrota.
Mathilda je bila jedna od onih privlanih runih ena, ivahna duha i velike dobrote. Najavili su
svoj posjet za sutradan i udaljili se u maloj koiji koju je vukao poni. Koiju je vozila gospoica
Piennes. Gospoica Idalie se, nakon to je izala iz crkve, pridruila grupi mlaih roaka. Nakon to
su izmijenili nekoliko rijei, Wilfrid je izjavio: - Povest emo vas sa sobom, sestrino. Ruat ete s
nama. - Oh, da! - uskliknula je Flavie. - Ne smijete odbiti, sestrino Idalie. - Ne, ja to neu odbiti,
draga djeco, no moram to najprije javiti kui. Pogledala je oko sebe i opazila Aurelie Dore koja je
upravo izlazila iz crkve. Draga moja Aurelie, hoete li javiti Celeste da u ruati u Montaubertu? -
Hou gospoice, smjesta u otii onamo. Pola je u pravcu svoje kue. - ini se da je Estelle
bolesna - rekla je Flavie. - Vidjela sam je juer kako iva u svom vrtu. No zaista mi se uinilo kako
ona veoma loe izgleda. - To nije razlog da ne bi mogla izvesti moj ovratnik - kazala je ljutito
Flavie.
- Izvezi ga sama, draga moja. Tako e bar imati nekog posla - rekao je Wilfrid. itav je dan bio
veoma utljiv, lice mu je bilo natmureno. Za vrijeme ruka veoma je malo govorio i nije se
zadravao u salonu. Pola sata kasnije odjahao je iz Montauberta i krenuo cestom prema granici.
Krenuo je u Beudant. Nakon tekog uspona i dugog silaska on je stigao do sela koje se nalazilo u
dnu doline. Neto vie, na visoravni okruenoj umom, nalazila se duga zgrada u talijanskom stilu s
mnogo terasa. Kuu je sagradio djed baruna Prauzellesa i raskono je uredio iznutra. Kasnije su bile
izvrene neke promjene, naroito posljednjih godina, da bi se udovoljilo ukusu mlade ene koju je
doveo Max Prauzelles. Wilfrid je uao kroz vrata reetkaste ograde, neupadljivo ukraene zlatom,
koja se pruala oko dvorita pokrivenog pijeskom. U dvoritu je bila postavljena grupa kamenih
kipova predstavljajui etiri godinja doba. Sluga u plavoj livreji sa srebrnim uresima uzeo je uzde
Wilfridova konja. Dragi gaje doekao na pragu mramornog predvorja. Na stropu se nalazila slika
Jupitera okruenog bogovima i boicama. Wilfrid je upitao: - Je li gospoa u plesnoj dvorani? - Da,
gospodine. Wilfrid je otvorio jedna vrata, proao kroz veliki raskoni salon i uao u neto manju
sobu. Zidovi su bili pokriveni freskama koje su predstavljale nimfe u plesu meu udnim cvijeem i
nepoznato drvee uz obalu jezera u kojem se vidio odsjaj sunca. Raskoni perzijski sagovi pokrivali
su gotovo itav pod od bijelog mramora. Koncertni klavir napravljen od raina drveta stajao je
nasuprot vrata od terase. Osim njega, u sobi se nalazila samo mala biblioteka, stoli i stolica
smjeteni kraj divana na kojem je leala Sigrid. - Evo vas, prijatelju! Smijeak je obasjao oi mlade
ene koje su u taj trenutak bile gotovo modre. Wilfrid je uzeo ruku koju mu je ona pruila i dugo je
ljubio. - Stigao sam sino. - A sada neko vrijeme neete napustiti Montaubert, zar ne? - Mislim da
neu. Mladi je ovjek sjeo na stolicu kraj gospoe Prauzelles. - to se dogodilo? Nagnula se prema
njemu i pogledala u njegovo zabrinuto lice. - Imate neprilika? - Da, to je gore od neprilika. Moj otac
eli da se oenim Carlomanovom udovicom, svojom sestrinom Aurorom Briisfeld. Izraz Sigridina
lica se iznenada promijenio. Wilfrid ju je dobro poznavao i znao je da to lagano stezanje usnica i
sivi sjaj u oima znae veliko uzbuenje. - On eli da oenite svoju sestrinu? Neto se promijenilo
i u boji njezina glasa. - A to ste mu vi odgovorili? - Daje moje srce ve zauzeto i da ga ja ne mogu
ponuditi drugoj eni. Wilfrid je govorio ozbiljnim glasom, veoma strastveno. Mladi je stiskao
Sigridinu ruku meu svojim rukama koje su gorjele. Blijedi kapci sa srebrnkastim trepavicama
spustili su se na Sigridine oi i gotovo ih prekrili. Ona je zapitala: - A to je on rekao? - Rekao mi je
da sam ja posljednji Somers, da moram zamijeniti svog brata i prihvatiti u nasljedstvo bogatstvo i
plemike naslove starije grane nae obitelji. Da sam u godinama za brak i da moram nastaviti nae
plemstvo. Gospoi Prauzelles nije moglo izbjei uzbuenje u Wilfridovu glasu. Ona je utjela i
gladila svoju bijelu svilenu haljinu. Wilfrid je spustio oi i vidio odsjaj divnog smaragda koji je
krasio njezin prst. Nastavio je traei rijei: - Rekao sam da u ostati vjeran svojoj ljubavi... da sam
vama dao svoje obeanje. - I sada elite da vas toga oslobodim? - Sigrid! Njegovi su prsti stali jo
jae stezati njezinu finu, dugu, bijelu i mirisnu ruku. Gledao je arkim pogledom mladu enu ije su
oi jo uvijek bile zastrte kapcima. - Ne, ja to neu traiti od vas! Uvijek u vas ljubiti i zbog vas u
se bez aljena odrei tog nasljedstva
naih predaka. Lako bih mogao uvjeriti oca... - Zar to zaista vjerujete? Dobro! ak kada bi se to i
dogodilo, ja nikada ne bih pristala na tu rtvu. - Ali to ne bi bila rtva! - Sada moda i ne bi, ali
kasnije sigurno bi. Tada, kad me ne biste vie arko ljubili, tad biste zapazili to ste zbog mene
izgubili. Wilfrid je estoko prosvjedovao: - Nikada vas neu voljeti manje nego to vas danas volim.
Ona je odmahnula glavom. Lagani, pomalo ironini smijeak, proao je njezinim usnama. - Tko
zna! Pretpostavimo da biste uvjerili svog oca, u to sumnjam, kakvim bi on oima gledao snahu
zbog koje njegov sin nije dobio bogatstvo Briisfeldovih, snahu koja bi ula potpuno siromana u
njegov dom? Kakav bi bio moj poloaj? Jeste li o tome promislili, Wilfrid? Jeste li pomislili koliko
bi trpio moj ponos u takvim uvjetima? irom je otvorila oi i pogledala njeno i odluno mladog
ovjeka. - To je istina - promrmljao je on. Njegove su se ruke otvorile i ispustile Sigridinu ruku. -
Ma to ja osjeala za vas, dragi prijatelju, nikada ne bih pristala na takvo iskuenje. Osim toga, bilo
bi mi neizmjerno neugodno kad bih ja bila razlog nesporazuma izmeu oca i sina, kad bih vidjela da
se suprotstavljate volji svog oca. - Uvjeravam vas, Sigrid, moj otac nee odbiti... Rekao mi je da e
pristati, ako vi prihvatite taj brak. Sjaj koji se odmah ugasio, proao je njenim oima. Ispruila je
ruku i uhvatila Wilfridove prste koji su gorjeli. - Rekao je to zbog toga to ni trenutka nije
posumnjao u to da sam ja dovoljno ponosna i odvie asna, a da vam pod tim uvjetom ne vratim
vau slobodu. Kaite mu da mu zahvaljujem i da elim biti dostojna njegova povjerenja. Neka meu
nama vlada samo prijateljstvo, duboko i iskreno! Oenite se svojom sestrinom koja je draesna... -
Prijateljstvo? Uzviknuo je steui snano njezinu hladnu bijelu ruku. - Moe li ovjek zapovijedati
svojim osjeajima? Moe li tako olako odagnati ljubav iz svog srca? Moete li vi to, Sigrid?
Njezine su se oi ponovo sakrile iza kapaka. Glas mlade ene pomalo je drhtao kad mu je
odgovorila: - Ja u to bar pokuati. Uinite i vi isto, Wilfrid!

X
Nekoliko trenutaka prije veere u salon je uao Wilfrid i naao gospodina Somersa samog. Grof je
stavio novine koje je upravo prelistavao na stol kraj sebe i pogledao svoga jo uvijek natmurena
sina. - Dakle, to je bilo s prosidbom? Wilfrid mu se pribliio, stavio ruku na naslon naslonjaa i
hladno odgovorio: - Sigrid mi je naloila da vam kaem, oe, da je ona i odvie ponosna, a da bi
siromana ula u obitelj u kojoj bi joj prigovarali to se zbog nje nisam oenio nasljednicom obitelji
Briisfeld. Nadodala je da vam zahvaljuje to niste posumnjali u njezin ponos i da joj pitanje asti
nalae da mi vrati slobodu, pa makar biste vi i pristali na na brak. Podrugljivi smijeak pokazao se
na licu gospodina Somersa. - Odlino! To je razumna ena. U to uostalom nisam ni posumnjao.
Sutra u govoriti s Aurorom. - Jo ne! Wilfridov je glas bio odluan i gotovo grub. - Nije valjda tako
hitno. Moram se priviknuti na tu pomisao. Uostalom, zar su potrebne duge zaruke? Gospodin
Somers nabrao je svoje debele sijede obrve. - elim da se vee, Wilfride. Na taj bi nain i poloaj
ove mlade ene bio mnogo jasniji. Jer sada bi njezino mjesto bilo uz oca ili tetku. - ak i da se
zaruim s njom, mi ne bismo mogli ivjeti pod istim krovom. - To je istina. No Idalie bi te rado
primila k sebi. Dobro, razgovarat u s Aurorom tek za mjesec dana. Nadam se da e je do tada
zavoljeti kao to ona to i zasluuje. - Ne raunajte na moju ljubav... oe. Iskazivat u joj potrebno
potovanje koje zasluuje. Ne govorimo o ljubavi. Uostalom, namjeravam joj sve iskreno rei.
- Rei e joj da si zaljubljen u Sigrid? - upitao je ironino gospodin Somers. - Neu govoriti o
Sigrid. No ne elim da ona misli daje ljubim. - Ne vidim to u tome ima zla! Naroito ako ona tebe
zavoli. Wilfrid je procijedio kroz zube: - Nadam se da nee. U taj je as ula Flavie a za njom vrlo
brzo i Aurora. Pojavio se i Melchior koji je stigao poslijepodne. Veera je zbog toga protekla u
mnogo ivahnijem raspoloenju i Wilfridova utljivost prola je gotovo nezapaeno. Jedino je
Aurora i protiv svoje volje primijetila promjenu u izrazu njegova lica, a to ju je veoma uznemirilo.
Za vrijeme dok su grof, Melchior i Aurora igrali partiju whista, najdrau grofovu igru, Wilfrid je
nestao i nije se vie te veeri pojavljivao. Idueg su dana u Montaubert doli doktor Piennes i
njegova unuka. Simpatija koju je Aurora osjetila prema njima prilikom prvog susreta, sada se
produbila. Doktor je bio veseo, pomalo podrugljiv, no ipak dobroduan. Iako se u politici nije
slagao s gospodinom Somersom, meu njima se sve odvijalo u najveem skladu, to vie to su
izbjegavali to opasno pitanje i razgovarali o knjievnosti i nauci. Mathilda je bila i vesela i sklona
razmiljanju. Zanimali su je Aurorini akvareli koje je naslikala dok je ivjela s tetkom. Na
najljubazniji je nain pristala na Aurorinu molbu da joj dade nekoliko korisnih savjeta. - Morate
upoznati nau kuicu - rekao je doktor dok se opratao od Aurore. - Znam, u alosti ste i ne odlazite
u posjete, no mi smo vam susjedi i vi biste mogli eui doi do nae kue i kod nas se odmoriti.
Grof se sloio s time i dogovorili su se da e Aurora doi za nekoliko dana u posjet u pratnji grofice
Idalie. - Bilo bi nam drago kad bismo mogli pozdraviti i gospodina Wilfrida - nadodao je doktor. -
Recite mu neka nam pokloni nekoliko trenutaka. Ili neka doe k nama na ruak kad god to bude
zaelio. - Rei u mu, doktore. Ne znam gdje je danas. Nisam ga vidio od jutra. Vjerojatno krstari
bregovima u potrazi za kakvom biljkom. Wilfrid se pojavio tek na veeri. Zaista je traio bilje i
donio sa sobom nekoliko zanimljivih primjeraka. Te je veeri bio razgovorljiviji. Aurora je rekla da
je veoma zanima botanika i on joj je obeao da e joj posuditi nekoliko knjiga i dati joj praktinu
poduku. - Pokai joj svoje herbarije - rekao je gospodin Somers. - Tako e Aurora upoznati floru
naih bregova. - Veoma rado, ako elite mogu vam ih sutra pokazati. - Oh, to e me veoma veseliti.
Sestrina Idalie mije rekla da ste vi odlian botaniar. - On voli sve te dosadne stvari - kazala je
Flavie i zijevnula. -Prava srea, to nisi nalik na njega, Melchiore. Tebe zanimaju samo tvoji
poslovi, a to je zaista dovoljno. - To je ak i previe - rekao je Wilfrid tiho. Melchior mu je dobacio
pogled koji je Auroru iznenadio. U njemu se naziralo neprijateljstvo. Aurora je ve i prije osjetila da
se njih dvojica ne vole. Wilfrid je stanovao u dvije sobe na prvom katu tornja. Jedna od njih bila mu
je radni kabinet. Pokustvo od izrezbarene stare hrastovine divno se slagalo s antiknim tapiserijama
koje su pokrivale zidove. U dubokom ormaru bili su sloeni herbariji koje je Wilfrid drugo jutro
izvadio da ih pokae Aurori. Ona je sjedila u naslonjau s visokim naslonom ispred debela hrastova
stola. Wilfrid se nagnuo prema njoj i odgovarao na njezina pitanja. U jednom trenutku njegov je
obraz dodirnuo zlatno smeu kosu. Ona je divno mirisala. Brzo se uspravio. Lijepe ljubiaste oi
iznenaeno su ga pogledale. On je brzo odvratio pogled i stao objanjavati znaajne osobine jedne
male i rijetke biljke koju je otkrio prole godine u nekom skrivenom kutu u brdima. - Kako to
istraivanje mora biti zanimljivo! - rekla je Aurora. - Kako bih rado etala planinom! Mislite li da bi
me sestrina Idalie htjela tamo povesti? - Sigurno hoe. I ja u vas rado pratiti... u prvo vrijeme.
Najprije e vam biti potrebna vjeba da biste postali pravi planinar. Vjerujem da za to imate dara, i
to sigurno vie od Flavie koja izgubi svaku hrabrost pred malo otrijim usponom. - Meni e se to
sviati. Mora da je oaravajue prolaziti tim divnim planinama! U Aurorinu se glasu osjealo
duboko uzbuenje. Susrevi njezin pogled, Wilfridu se uinilo da se pred tim pomalo hladnim
izgledom, koga je stekla kod gospoe Thury, krije topla i osjeajna dua. Kakav divan pogled!
Kakve lijepe oi!
Kada je razgledala sve listove herbarija, mlada se ena oprostila. On ju je otpratio do njezinih soba i
uruio joj knjigu o botanici iz svoje biblioteke. - Prouite najprije ovo - rekao je - i zapitajte me sve
to vam nije jasno. Zatim emo pripremiti izlet sa sestrinom Idalie. To je bio poetak eih susreta
Aurore i Wilfrida. Ona je bila prilino obrazovana. Naroito je poznavala povijest i knjievnost, a i
latinski jetik. Uenje je za nju bilo zabava, a eljela je nadopuniti svoje znanje. Gospodin Somers i
Wilfrid mogli su razgovarati s njom o svemu. Ovi su razgovori potisnuli Flavijino prianje i ona je
sada ee bila sama sa svojim Melchiorom. inilo se da on vie nije toliko zaokupljen poslovima.
Jednog poslijepodneva su ipak obje mlade ene krenule koijom u posjet doktoru Piennesu. Ondje
su ih ljubazno doekali i ugostili. Zatim su u drutvu svojih domaina krenule prema jezeru usred
ume. Povrina jezera sjala je pod zrakama sunca bljetavo zelenom bojom. Aurora bi dugo
promatrala tu lj epotu, no Flaviju nisu zanimale prirodne ljepote. Flavie je hodala naprijed s
doktorom, a Aurora i Mathide Piennes su ih slijedile. Govorei o zanimljivostima okolice Mathilde
je spomenula i dvorac Beudant. - Zar je zaista tako lijep? - pitala je Aurora. - Krasan je. Moda
neto suvie raskono ureen za moj ukus. U toj se kui ivi na veoma visokoj nozi jer je imetak
pokojnog baruna Prauzellesa bio znatan. - I njegova udovica ivi tim ivotom? - Da, ini se da se u
tome dobro snalazi. Ona ima i uNici veoma lijepu kuu. Dok je njezin mu jo ivio imali su uvijek
veoma mnogo gostiju. Svi su joj se divili i udvarali joj. Ponekad bi pjevala na koncertima u
dobrotvorne svrhe. Jednom sam je i ja ula. Njezin je glas veoma ist, no on ostavlja udan dojam.
Ne znam kako da to objasnim. Moj bi djed kazao: "To je glas arobnice. Sigurno su tako pjevale
sirene." - Sastajete li se s njom? - Rijetko. Posjeujemo je samo jednom za vrijeme naeg boravka
ovdje. I to je sve. Na je ivot ovdje jednostavan, lien mondenog sjaja. Osim toga, bit u iskrena,
ona nam nije simpatina. - Nije ni meni. Mathilde je smijeei se pogledala mladu enu. - Vi je jo
ne poznajete dovoljno dobro. Sigurno ete je ovog ljeta ee sretati jer je gospoa Morieres
oarana njome. I gospodin Wilfrid esto svira zajedno s njom, samo sad to nee moi jer je u
alosti. - On dobro svira? - Veoma dobro. Svira violinu, violonelo i klavir? A vi gospoo? - I ja
veoma volim glazbu. Uila sam kod veoma dobrog uitelja. Tetka mije trebala poslati moj klavir, no
to je sad suvino. - Moi ete svirati idue godine. - Idue godine? Aurora je to rekla zamiljeno i to
je opazila i gospoica Piennes. Kad je kasnije ostala sama sa svojim djedom rekla mu je: - to
mislite o poloaju ove mlade ene? Udovica je s osamnaest godina, a zapravo nije pravo ni bila
udana. to ona jo radi u Monraubertu? - Drago dijete, pa ona e se udati za Wilfrida. To je posve
prirodno, zar ti se ne ini tako? - Imate pravo. No hoe li on htjeti? Pa vi ste mi sami rekli da
sigurno postoji neto izmeu njega i gospoe Prauzelles. - Da, no ukoliko meu njima neto i
postoji oni to tako vjeto kriju da nitko u ovom kraju o tome ne govori. Jer kada ne bi bilo tako, tada
bi to njegova sestra ve razglasila na sve strane. Ali on se nikada ne bi mogao oeniti njome. -
Zato? Zato stoje protestantkinja? - Ne, i njegova je majka to bila. No kad bi njegov otac i pristao
na taj brak, ne vjerujem da bi se lijepa barunica odrekla nasljedstva svog mua. - Ali, ako ga ljubi?
Doktor se podrugljivo nasmijao. - Postoji ljubavi ljubav,Mathilde.Ne vjerujem daje ljubav gospoe
Prauzelles sposobna za rtve. Ali to god bilo, ja pretpostavljam da bi Wilfrid bio neizmjerno
sretniji s draesnom Aurorom koju je usud
sauvao od toga da postane Carlomanova ena. ena tog bijednika. - Zar istraga jo uvijek nije nita
otkrila u vezi s njegovom smru? - Nita. Istraga je zavrena bez rezultata. Jo jedan nekanjeni
zloin vie, ukoliko ne doe do nekih iznenadnih otkria, a to ne bi bilo dobro za obitelj Somers, jer
bi to moglo biti i neugodno iznenaenje. On je bio veoma neozbiljan, tako su mi bar priali. U
svakom sluaju on ne bi bio dobar suprug toj mladoj eni neizmjerno otmjenijoj, pametnijoj i boljoj
od njega. Tako ja bar vjerujem.

XI
Aurora je stajala kraj prozora u svom salonu. Upravo se odjenula. Udisala je ugodan miris koji je
prodirao do nje. Kljasti vrtlar Barnabe izvadio je iz staklenika sanduk s oleanderima i naranama te
ih porazmjestio po poploanom dvoritu pred kuom. Rue penjaice cvale su uz proelje kue,
rezede su irile svoj opojni miris. U dvoritu se igrao mali Louis pod nadzorom svoje dadilje i
radosno klicao. Stari vrt s grabovim drvoredom i imirima poprimio je pod proljetnim suncem
gotovo radostan izgled. Aurora je pomislila: "Kako mije lijepo ovdje. Ne dosaujem se. Svi su tako
dobri prema meni. Sestrina Idalie je za mene ono to mi je trebala biti tetka. Moj je svekar divan.
Wilfrid je ljubazan i pristojan... samo stoje ponekad malo udan." Da, on je ponekad bio veoma
tajanstven. inilo se kao da se tada povlai u samog sebe, postaje hladan i natmuren. Aurori bi se
priinjavalo kao da se meu njima podigao zid. Zbog toga je patila, a osjetila bi se sretnom vidjevi
ponovo u njegovim oima svjetlo i privlaan zamiljeni pogled koji je toliko voljela. U drutvu
sestrine Idalie skupljali su biljke za herbarij i Wilfrid je izjavio da je Aurora veoma nadarena za to.
Kakvo su divno vrijeme proveli na zajednikim etnjama! Sve troje u umi, u dubokim udolinama,
na istom planinskom zraku. Wilfrid je namjeravao da pou na jo mnogo dulje etnje jer se Aurora
priviknula na pjeaenje. Zvui koraka prekinuli su mladu enu u njezinu sanjarenju. Nagnula se i
ugledala Wilfrida koji je izaao iz salona. Mali je Louis potrao prema njemu. On ga je podigao,
poljubio a zatim poao u vrt. Ula je Barbeline i javila joj da bi gospodin Somers elio razgovarati s
njom. Pomalo iznenaena sila je u salon. Grof je sjedio prekrienih ruku duboko utonuo u svoj
naslonja. Sa srdanom je dobrodolicom doekao snahu. - Sjednite, drago dijete, moram vam
saopiti neto veoma vano. Aurora je bila prilino uzbuena i preplaena, iako je njegovo lice
odavalo veliko zadovoljstvo. - Niste li ponekad pomislili, drago dijete, da poloaj u kome se sada
nalazite ne moe dulje trajati? - Jesam, i ja sam se pitala... Pomislila je iznenada sa strahom u srcu:
"On me eli poslati mojoj tetki." - Vama je osamnaest godina, i bili ste udati, a da to zapravo i niste
bili. Slubeno, vi ste udovica. No va otac jo uvijek eli, a ja se nadam, da e se nae dvije grane
obitelji sjediniti i osigurati potomstvo loze prineva Briisfeld. Nakon dopisivanja s vaim ocem,
odluili smo da ete vi, posljednji potomak starije grane obitelji postati enom Wilfrida koji je sada
moj jedini muki nasljednik. Kakav nenadan osjeaj sree! Sav je njezin strah nestao kao da nikada
nije ni postojao. Gospodin Somers je iza sputenih kapaka promatrao svoju mladu snahu. Ono stoje
ugledao na njezinu licu bez sumnje mu se svialo jer se smijeak pojavio ispod njegovih sivih
brkova. - to vi kaete na to, Aurora? - Mislim da se moram pokoriti volji svog oca - glas joj je
podrhtavao. - Prirodno, no valjda vam to nee biti i suvie neugodno? Aurora se sabrala nakon te
tako neoekivane vijesti. Nasmijeila se svom svekru i odgovorila: - Mislim da dovoljno poznajem
Wilfrida da bih mogla govoriti kao o dobrom ovjeku, divnih osobina. Jednom rijeju, mogla bih
biti sretna uz njega. - Izvrsno! Wilfrid je zaista inteligentan i estit. Uvjeren sam da e on biti
izvrstan suprug na kojeg bi se svaka ena mogla potpuno osloniti. Nakon kratke utnje gospodin
Somers je nastavio: - Prije no to vi dadete svoj konani pristanak, on bi jo elio razgovarati s
vama. Biste li ga htjeli odmah sada primiti? - O, da!
U glasu mlade ene osjetilo se malo uzbuenje. - Ako elite moete mu se pridruiti u vrtu. Rekao
mi je da e popuiti cigaretu ekajui na va odgovor. Aurora je izala iz salona. Nakon to je u
prolazu i ona poljubila malog Louisa krenula je drvoredom podrezanim u obliku kugle koja je bila
ponos Barbabea. Vrtlar je upravo podrezivao eboj i pozdravio je dok je prolazila. Bezubim velikim
ustima promrmljao je: - Taje mlada ena doista draesna. Aurora je polagano hodala uz umjetno
jezero. Srce joj je lupalo neto snanije nego obino. Osjeala se nekako radosno i mirno kao daje
konano nala svrhu svog ivota. Wilfrid je stajao uz vodoskok pod svodom starih brijestova. Kad
je ugledao Aurora odbacio je cigaretu i poao prema njoj. - Va mije otac rekao da elite razgovarati
sa mnom. Pruila mu je ruku pomalo bojaljivo. Njeno crvenilo popelo joj se uz obraze. - Da,
moram s vama razgovarati. Rije je o naem braku... Hoete li da sjednemo ili biste radije malo
proetali? - Radije bih etala. Krenuli su drvoredom. Sunce nije prodiralo kroz gusto lie. Wilfrid
je pogledao njezin njeni profil, a zatim je zapitao: - to kaete o namjerama vaeg i mojeg oca?
Hoete li pristati na to? - Da. - Crvenilo na Aurorinu licu postalo je jo dublje.- Osim toga, ini mi
se, ne ostaje nam drugi izbor - rekla je. - Dozvolite mi! Nita me nee natjerati da se oenim vama
ako bi vas na to natjerali kao stoje to bio sluaj sa sirotim Carlom. - Ne bih se udala za vas pod
prisilom. Imam povjerenja u vas. - Zahvaljujem vam, Aurora. No da budem dostojan tog povjerenja,
moram biti potpuno iskren s vama. Moj otac zahtijeva da se vjenamo. Ja osjeam prema vama
najdublje potovanje i veliku simpatiju. No moje mi srce vie ne pripada... Ona se trgnula i zastala.
Wilfrid je vidio kako se prema njemu die pogled oiju kojima se on odavno divio zbog tople
ljubiaste boje. inilo mu se da u njima vidi iznenaenje i uznemirenost, pa moda ak i strah, a
odmah zatim i ponos. - To znai da vi ljubite drugu enu? - Da, Aurora, i ja bih se oenio njome da
ona nije odbila ui u nau obitelj. A odbila je zbog toga jer je moj otac ne bi podnosio zato to bi
time sprijeila moju vezu s vama. On joj to ne bi nikada oprostio. Ja vam to govorim posve iskreno
jer, to moram ponoviti, osjeam prema vama najdublje potovanje i ne bih si oprostio da vas
prevarim. Bit u vam odan i privren suprug, ispunit u sve dunosti koje u pred Bogom preuzeti
na sebe. Hoete li me takvog prihvatiti, Aurora? Spustila je elo i njezine su se ruke vrsto stisnule.
Gledao ju je pomalo dirnuto, a i uzbueno, iako toga ni sam nije bio svjestan. Napokon je
progovorila, ne podiui oi: - Htjela bih promisliti! ...Rei u vam sutra... - Neka tako bude!
Pokorit u se vaoj volji. Krenuli su dalje, hodali uz jezerce u kojem se vidio odraz svjetlo plavog
neba i proli tamnim drvoredom. Barnabe je gledao za njima, rairivi usta na smijeak i
promrmljao: "Ah! Ah! Ah!" Zaustavili su se pred vratima koja su vodila u predvorje. Aurora se
okrenula prema svom pratiocu i tiho mu rekla: - Sutra u vam odgovoriti... On se naklonio, a ona je
ula u kuu. Wilfrid je poao u salon. Gospodin Somers je knjigu, koju je drao u rukama, spustio
na koljena i pogledao mladia podrugljivim smijekom koji je kod njega bio est. - Aurora je traila
jedan dan za razmiljanje - rekao je kratko Wilfrid. - Tako, tako! Jasno da joj to u prvi as nije bilo
veoma ugodno. No kasnije e spoznati da si ti veoma poteno postupio. Ba ste glupi, djeco moja!
Glupi! Kasnije ete to i sami spoznati. I slijeui ramenima prasnuo je u smijeh.
XII
Gospoica Idalie je upravo svirala jednu Haendelovu sonatu kada je, oko etiri sata tog dana, k njoj
dola Aurora. Idalie je ustala i pristupila ispruenih ruku mladoj eni. - Dobar dan, dijete! to se
dogodilo? Odmah je opazila promjenu na licu koje je ve dobro upoznala. - Htjela bih vas pitati za
savjet. Aurorine pomalo nemirne ruke skinule su teak eir od krepa i veliki svileni al koji joj je
pokrivao ramena. Sjela je do gospoice Idalie na poivaljku presvuenu arenim platnom. - Dakle,
djevojice moja? to se dogodilo? - Moj otac i moj svekar ele da se udam za Wilfrida. Gospoica
Idalie nije bila ni najmanje iznenaena. - Mislila sam da e to oni eljeti - rekla je. - Zar vam to nije
drago? Aurora je lagano pocrvenjela. - To bi mi se svialo kad... kad bi Wilfrid bio slobodan. Ovoga
je puta gospoica Idalie pokazala malo uzbuenje i uznemirenost. - Zar je on negdje vezan? - Ne,
ali njegovo srce pripada drugoj eni. I Aurora je ponovila Wilfridove rijei. Gospoica Idalie je
odmahnula glavom. - To je poteno od njega, ali... ne treba tome pridavati preveliku vanost, draga
Aurora. Kad postanete njegovom enom, on e vas voljeti. Vi imate i odvie osobina koje ljudi
poput njega cijene, a da bi se moglo neto drugo dogoditi. Aurora je u krilu skupila ruke koje su
podrhtavale. - Uvijek bih se bojala da je on nee moi zaboraviti. - Zaboravit e je i voljeti samo
vas. Jednog dana kada smo govorili o vaem tunom braku on je rekao. "Aurorino srce i dua
sigurno skrivaju pravo blago." <$> Rumenilo se jo samo pojaalo na licu mlade ene. - Kako bih
vam rado vjerovala, sestrino! - Imajte povjerenja, drago dijete! Wilfrid je poten ovjek, moda
malo odvie ponosan, ali veoma privren. Mislim daje on sposoban voljeti arko i biti vjeran u
ljubavi. Na vama je daje zadobijete. Aurora se nagnula i poljubila gospoicu Idalie. - Vratili ste mi
vjeru, draga moja sestrino! - Volite ga, drago dijete? Aurora je promrsila, skrivajui lice na ramenu
svoje prijateljice: - ini mi se da ga volim. Gospoica Idalie se nasmijeila i prola rukom preko
njene kose. - Dakle, sve je u najboljem redu. A sad u se vratiti svom starom Haendelu. Cijeli je sat
gospoica Idalie svirala svoje najmilije skladbe koje je i Aurora voljela. Zatim ju je Aurora
napustila, mirnija i sada posve odluna. Gospoica Idalie gledala ju je s praga kue kako se
udaljava, a njezino elo, obino posve glatko, bilo je malo namrekano. Mislila je."Koga to ljubi
Wilfrid? Moda Sigrid? Bojim se daje tako. To je veoma opasno. Ne vjerujem toj eni. Moda
nisam trebala nagovarati Aurom na taj brak? Ali to bi ona u protivnom uradila? Kakav bi bio njezin
poloaj kad bi odbila tu vezu? I koja bi ena bila od nje sposobnija uiniti da Wilfrid zaboravi
Sigrid?" Idueg je dana Aurora poslala svom svekru nekoliko rijei poruke. Javljala mu je da
prihvaa Wilfridovu pronju. Gospodin je Somers njezino pismo predao sinu. Wilfrid nije nita
rekao. Gospodin Somers je govorio o tome to e poduzeti da bi se vjenanje moglo proslaviti na
poetku jeseni. Obred e se obaviti u dvorskoj kapeli u posve prisnom krugu. Auroraje srela
Wilfrida kada je, kratko vrijeme prije ruka, silazila u salon. On joj je poljubio ruku i zahvalio joj se
s nekoliko pristojnih rijei. Flavie, koju je otac obavijestio o zarukama, zagrlila je uz glasne izjave
ljubavi svoju snahu. Melchior je estitao Aurori dosta hladno. Tajno neprijateljstvo koje je Aurora
osjetila da vlada meu roacima, bilo je sigurno uzrokom to Melchior nije bio oduevljen tim
brakom koji e Wilfridu dati vaniji poloaj u kui. Nakon ruka, dok su pili kavu u dvoritu ispred
salona, sluga Polydore predao je Flaviji pismo obrubljeno uskim crnim rubom. Ona gaje otvorila i
proitala. Zatim je radosno izvijestila nazone: - Poziv od Sigrid. - Poela je glasno itati:
"Draga Flavie, Namjeravam otputovati na neko vijeme, no prije toga htjela bih pozvati vas i vau
ljupku snahu na ruak. Ne izgovarajte se svojom alosti jer e samo roaci biti prisutni. Melchior i
Wilfrid veoma bi me razveselili kad bi vam se pridruili. Dakle, vidjet emo se sutra, zar ne?
Poaljite mi nekoliko rijei o vaem pristanku." - To e biti ugodna razonoda, moje dame - kazao je
Melchior. - Sto se mene tie rado u vas pratiti. Beudant je pravi dvorac iz "Tisuu i jedne noi".
Katelanka je divna ena i njezin kuhar je dostojan svake hvale. - Dobro, poslat emo Philemona da
odnese odgovor. I Flavie je brzo ustala. - Draga, nisi zapitala Auroru prihvaa li i ona poziv? Wilfrid
je to kazao pomalo podrugljivim tonom. - A zato bi ona odbila? Zar ne, Aurora? Aurora je upitno
pogledala svekra i Wilfrida. Wilfrid je odvratio oi, a gospodin Somers je odgovorio: - Jasno da
moete prihvatiti poziv, draga moja. To e biti samo ruak u krugu obitelji, kako to kae gospoa
Prauzelles. Vidjet ete tamo veoma lijepih stvari, a moda ete imati i tu sreu da ujete vau
domaicu kako pjeva, stoje pravi uitak. - Uitak koji ona ne prua esto - dodao je gospodin
Morieres. - Ona je muiava poput svih lijepih i bogatih ena. Prihvati i u moje ime poziv, Flavie. A
vi, Wilfrid? Wilfrid je bio zabavljen motanjem cigarete. Nije odmah odgovorio i gospodin Somers
je rekao umjesto njega: - Pa sigurno da e i Wilfrid poi. Zato ne bi? - Zaista, zato ne bi?
Wilfridova je primjedba bila kratka, ak i pomalo hladna. - Mora je obavijestiti o svojim zarukama.
Napisat u nekoliko rijei. I Flavie je brzo pola u kuu gotovo pogazivi igrake koje je njezin sin
ostavio na tlu. Napola smotana cigareta ispala je Wilfridu iz zgrene ruke. Sagnuo se daju podigne.
Na njegovu licij^ pojavilo se lagano rumenilo. - to ete raditi poslije podne, draga keri? - upitao
je gospodin Somers. - Htjela bih posjetiti gospoicu Piennes. Posavjetovat u se s njom o akvarelu
koji sam zapoela slikati. - To je dobra ideja. Mogao bi je povesti onamo u svojim kolima, Wilfride.
- Veoma rado. Glas mladog ovjeka zvuao je usiljeno i pogled mu je postao tmurniji. Nemirnim
prstima nastavio je motati cigaretu. Aurora ga nije gledala. Promatrala je gospodina Morieresa koji
je etao malenim-dvoritem otpuhujui kolute dima iz svoje cigarete. Prethodne noi nije mogla
spavati pa je ustala i uz otvoreni prozor udisala svjei zrak pun cvjetnog mirisa. Dok je tako stajala
kraj prozora promatrajui drvored u blagom mjeseevu svjetlu zaula je tihe korake. Nagnula se i
ugledala dvojicu mukaraca koji su zaokrenuli oko malog staklenika s naranama i krenuli prema
kui. Nosili su eire sa irokim obodima, navuene na oi, a donji dio lica bio im je zamotan alom
ili crnom maramom. Jedan je bio visok i mrav, a drugi nii sa irokim ramenima. utke su uli u
kuu. Aurora je bila uznemirena. Htjela je o tome pitati Barbeline, no tog je jutra nije vidjela jer je
ova otila posjetiti bolesnu sestru. Za vrijeme ruka nitko nije nita spomenuo. Zakljuila je da su ti
noni etai bili iz kue. Sigurno roaci kojeg sluge. Sada, dok je promatrala gospodina Melchiora,
uinilo joj se daje jedan od one dvojice imao iste lagane, pomalo makaste kretnje. Isto dranje, isti
stas... - Kada elite ii, Aurora? Wilfridov glas trgnuo je Aurora iz razmiljanja. - Kada vi to elite.
Brzo u se spremiti. - Za pola sata? - Dobro. Odmah u poi u svoju sobu. - A ja u narediti
Philemonu da upregne konje. Zajedno su izali. Na vratima Aurorine sobe Wilfrid se naklonio i
rekao: - Doi u po vas. Aurora je ula u svoju sobu i pozvala Zephyrine. Za vrijeme odijevanja
razmiljala je. Osjeala se nelagodno. Zato? Nije znala. Moda zato to je eljela da se Wilfrid
drugaije odnosi prema njoj. Ali,
on je bio samo pristojan i prijateljski dobar. Bila je spremna za polazak kad je Wilfrid pokucao na
vratima. U predvorju su sreli visokog sjedokosog mukarca. Pozdravljajui ih, pogledao je Aurom.
Zapitala je: - Tko je to? - Taj je ovjek u Melchiorovoj slubi - kratko je odgovorio Wilfrid. Popeli
su se u lagana kola, dok je Philemon pridravao uzde konja. Flavie je dotrala do njih nosei u
rukama neki paket. - Biste li mogli poi do Aurelie i predati joj ovo? To je veoma hitno. - Hitno? -
upitao je Wilfrid podrugljivim glasom. - Ti ne oskudijeva u haljinama. No daj nam to. Ovo malo
skretanje s puta nee nas zadrati. - Pozdravite gospoicu Mathilde! Posjetit u je ovih dana. - Ona
nee biti ba oduevljena - kazao je sa smijekom Wilfrid dok je koija izlazila iz dvorita
Montauberta. - Flavie ostaje uvijek kod nje cijelo poslijepodne, a to kod uboge gospoice Mathilde
izaziva stranu glavobolju. Zahvaljujui vatrenom konju za desetak su minuta stigli u selo, a ubrzo
zatim i do kue gospoe Aurelie Dore. Aurora je sila s kola nosei paket, prola malim vrtom i
pokucala na vrata. Ova su se smjesta otvorila i Aurora je pred sobom ugledala krojaiinu ker.
Estelle se trgnula i inilo se kao da se eli povui. Krv joj se popela u blijede obraze. - Ovo gospoa
Morieres alje vaoj majci - rekla je Aurora pruajui paket. - Dobro, ja u joj to predati. Hvala,
gospoo. - Kako ste? Niste li sada neto manje umorni nego ranije? Aurora je osjetilo neko
neobjanjivo zanimanje za tu djevojku blijeda mrava lica i udna pogleda koji kao daje bjeao od
nje. - Umorna? Jo sam uvijek umorna. - Ako biste opet radili ja bih vam donijela neto za vezenje.
Gospoa Flavie mije pokazala neke vae radove, savreni su. - Ne, jo uvijek ne mogu raditi. A i
otputovat u na neko vrijeme. Dok je to govorila Aurora je ugledala, izmeu njenih punih usana, red
sjajnih zubia. I iznenada se sjetila slinih zuba koje je ugledala onog dana kad se dogodila
tragedija. Ta ju je pomisao zbunila. Brzo je rekla: - Do vienja, gospoice. Moram ii. Zatim su
krenuli prema kui gospoice Mathilde. Aurora je utjela, a inilo se kao da njezin pratilac takoer
nije raspoloen za razgovor. Ostavio ju je pred vratima kue i obeao da e doi po nju predveer.
Aurora i Mathilde su se smjestile u velikoj svijetloj sobi koja je Mathilde sluila kao atelje. Radile
su sve do etiri sata a onda su se pridruile doktoru koji se odmarao u sjenici u vrtu. Aurora je
obavijestila svoje domaine o zarukama s Wilfridom. Oboje su to prihvatili s velikim oduevljenjem
jer im je Wilfrid bio veoma drag. - Morat ete upoznati nau lijepu sredozemnu obalu - spomenula
je Mathilde. - Bit emo veoma sretni budemo li vam mogli pruiti gostoprimstvo: veoma skromno,
no naa je kua ugodna naroito zbog svog poloaja i divnog vidika s male terase. - To se ne moe
usporediti s palaom u kojoj ivi barunica Prauzelles - dodao je smijui se doktor. - Zaboravila sam
vam kazati, sutra smo pozvani na ruak k barunici. - Ah! - uzdahnula je Mathilde. Malo je zastala a
onda zapitala: - Svi ete poi onamo? - Da, svi osim moga svekra. Barunica je javila Flaviji da se
sprema vrlo brzo otputovati. - udno. Obino ovdje provodi ljeto. - Moda e otputovati samo na
kratko vrijeme? - Moda - odgovori Mathilde. Na vratima se pojavila sobarica i obavijestila doktora
da ga zovu k nekom bolesniku. - Kome?-upitaoje. - ena carinika Mirauxa krvari, bar se tako ini.
A da bi se iz grada pozvao doktor Tillon potrebno je dugo... - Ve idem. Neka upregnu, Do skorog
vienja, moje dame. Izaao je, a Mathilde je rekla: - Ovi siromani Mirauxovi zaista nemaju sree.
Ove su zime izgubili jedno dijete, a otac je bio ranjen
prije nekoliko mjeseci. - Teko? - Da. ak su ve pomiljali na najgore. No ipak se dosta brzo
oporavio. - Mu gospoe Dore nije imao tu sreu. - Zaista nije, siromah. To je bio dobar ovjek, no
ujedno i veoma teak. Dobra Aurelie nije kraj njega provodila ba lagodan ivot. ini se da je
Estelle naslijedila njegovu narav. - Ona mi nije naroito simpatina. - Simpatina uistinu nije.
Umiljena je i povuena. Bojim se da njezina majka ne nalazi u njoj veliku utjehu. Estelle je veoma
voljela oca i ini se da e se umiriti tek onda kada umre onaj koji ga je ubio. - Ne znam. U ovom su
kraju svi koji se bave krijumarenjem vrsto povezani. I zbog toga sumnjam da e Estelle ikada
saznati ime ubojice da bi mu se mogla osvetiti, stoje od asa oeve smrti stalno, sva oajna,
ponavljala. - Zar bi ona to mogla uiniti? - Tko zna? - odgovorila je Mathilde izbjegavajui pravi
odgovor.

XIII
Gospoa Prauzelles primila je idueg dana svoje goste u velikom salonu smjetenom ispred plesne
dvorane u kojoj je ona voljela boraviti. Veliki je salon imao zidove obloene zlatnim brokatom i bio
je namjeten dragocjenim izrezbarenim pokustvom. Antikne svjetiljke imale su bezbroj svijea, a
obilje umjetnikih predmeta bilo je porazmjesteno po salonu. Sve je bilo razmjeteno s neospornim
umjetnikim ukusom. Ipak Aurora, iji se istanan ukus nije mogao pomiriti s tom i suvie oitom
raskoi, nije bila ba oduevljena. Sigrid je bila savreno lijepa u haljini profinjene jednostavnosti
od bijelog krepa. Puna panje predstavljala je ljubaznu domaicu. Tko bi mogao posumnjati u
sentimentalnu vezu to dvoje ljudi kad bi vidio kako se Sigrid slobodno i prirodno vlada i kako je
Wilfrid hladan, iako veoma pristojan, prema njoj? Izvrstan obilan ruak posluivale su sluge u
livreji s kratkim hlaama i svilenim arapama. Flavie je po obiaju brbljala. Danas je njezin brat u
tome vidio prednost. Melchior je kao veliki sladokusac uivao u jelu i ponekad bi polaskao
domaici. U trenucima kad bi Flavie zbog jela na trenutak zautjela uspjela je Sigrid uputiti
nekoliko rijei Aurori i Wilfridu. Priala je o putu u Rusiju na koji se upravo spremala na poziv
jedne svoje prijateljice. - Hoete li ostati ondje do kraja ljeta? - upitala je Aurora. - Vjerojatno.
Flavie je prestala jesti i uzviknula: - Neete svratiti ovamo pri povratku? - Neu moi. - To je veoma
loa vijest, draga sestrino - kazao je udvorno Melchior. - Jasno, vama je boravak u Beudantu
veoma dosadan. Flavie i ja provest emo, mnogo skromnije, nekoliko tjedana kod mog brata u
Lyonu. - Da, vrlo je dosadno u Montaubertu - nadodala je Flavie. - Meni se to ne ini - mirno je
rekla Aurora. Wilfrid ju je iznenaeno i sa zanimanjem pogledao. Flavie je na svoj poznati nain
odgovorila brzo: - To vam se ini zbog toga to ste kratko vrijeme ovdje! Sve je za vas novo. No
vidjet ete ve kad ete morati ovdje neprekidno ivjeti. - Mislim da u znati uvijek neto pronai
da mi ne bude dosadno. Sigrid ju je upitno pogledala kao da joj eli proniknuti do dna due. - Po
svemu sudei, vi ne volite drutvo, sestrino? - Ono koje sam upoznala kod tetka Thury zaista me ni
najmanje nije zanimalo. - Wilfrid e vas upoznati s mnogo zanimljivijim ljudima u Parizu kamo e
vas, bez sumnje, povesti rekao je Melchior. Sigrid je jednom kretnjom odala neto nalik
iznenaenju. Pogledala je Wilfrida koji je taj pogled podnio s oitim mirom. Jedino je Sigrid mogla
primijetiti malu promjenu u njegovu glasu kad je rekao: - Po elji princa Brusfelda i mog oca,
Aurora i ja smo se sino zaruili. - Izvrsno! To je bilo posve prirodno. estitam, sestrino, a i vama,
Wilfride. Tako e dvorac
Montaubert sauvati svoju mladu gospodaricu, a gospodin Somers ljupku snahu koja mu se, bar se
meni tako ini, veoma svia. Nitko ne bi mogao biti prirodniji i oputeniji od nje. Tako je bar mislio
Wilfrid koji je jedini poznavao prave Sigridine osjeaje. Nakon ruka gospoa je Prauzelles odvela
svoje goste u plesnu dvoranu. Flavie je otrala do klavira, otvorila ga i udarila nekoliko akorda.
Potom se okrenula barunici. - Sigrid, hoete li nam neto pjevati? - Veoma rado, draga Flavie.
Njezini su prsti najprije asak preludirali, a onda se zauo veoma ist glas velikog raspona. Pjevala
je neku talijansku ariju. Bila je to strastvena pjesma. Osjealo se u melodiji, a i rijei su to kazivale.
No ona ju je otpjevala bez topline mada joj je glas bio uzbuujue zavodljiv. Oaravao je, kako je
jednom Aurori rekla Mathilde Piennes. Da, bilo je upravo tako. udna je arobnica bila ta Sigrid,
tako lijepa, bijela i hladna poput snijega. Wilfrid se pribliio vratima koja su vodila van u vrt.
Gotovo je okrenuo lea pjevaici i sluateljima. I kada je Sigrid zavrila i primila pretjerane estitke
Melchiora i Flavie, on je ostao jo nekoliko trenutaka nepomian. Zatim se okrenuo i zapitao: - Ne
biste li htjeli razgledati vrt, Aurora? Prije no to je Aurora stigla odgovoriti, Flavie je uskliknula: -
Da, da, ona ga mora vidjeti! Zar ne Sigrid? Vrt je tako lijep! - Da. Sigrid je stajala uspravno,
naslonjena na klavir. Haljina od bijelog krepa padala je u laganim naborima oko njena vitkog tijela.
Jedva primjetan osmjeh pokazao joj se na licu. Oi, napola zatvorene kapcima, nisu nikoga gledale.
Samo je dobacila brz pogled Wilfridu. Ali on je svrnuo svoj pogled na drugu stranu. Njegovo se lice
stisnulo, a usne su mu lagano podrhtavale. Flavie je uhvatila Aurora za ruku i odvela je prema
vratima. - Doite, draga! Ovaj vrt je pravi san. Wilfrid se odmaknuo da bi propustio mlade ene. Iza
njih je izaao Melchior. Sigrid je jo uvijek stajala nepomino, naslonjena na klavir. Wilfrid se
ponovno napola okrenuo prema prozoru. Barunica je krenula naprijed. inilo se kao da njezini
lagani koraci klize po lijepu mramornom mozaiku. Stavila je ruku na Wilfridovo rame. - Poimo za
njima, dragi prijatelju. Ni ne pogledavi je, on se stao sputati mramornim stubama. Pred njim se
pruao cvjetni vrt ukraen malim jezerima, vodoskocima, kipovima i posudama od mramora.
umice su uokvirivale vrt koji se penjao terasasto prema podnoju brda pokrivena jelama i ariima.
- I tako ste se vi zaruili? Njezin je glas bio ozbiljan, a u njemu se uo prizvuk tuge. - Morao sam to
uiniti - kazao je Wilfrid s gorinom. - A vi, vi odlazite? - Mislila sam da e tako biti najbolje... za
nas oboje. Uzdahnula je prije nego to je nastavila: - Jer mi se sada vie ne smijemo ljubiti. - Ne! -
Proaptao je Wilfrid. Pogledao je mladu enu, odjevenu u crno, koja je hodala pred njim, izmeu
Flavie i Melchiora. Udovica njegova brata, njegova zarunica. Njoj je sada pripadalo njegovo
potovanje i odanost. No nije joj mogao dati i svoju ljubav. Ona je pripadala eni koja je hodala uz
njega, toj arobnici sa Sjevera koju je upoznao jednog zimskog dana prije tri godine. Ugledao ju je,
tada odjevenu u bijeli barun ukraen nojevim perjem, kako stoji na pragu dvorca Beudant, kamo ju
je doveo Max de Prauzelles. Aurora i njena pratnja zastali su kraj jednog vodoskoka u kojem se
razlijevala voda izlazei iz usta bronanog tritona. Kad su im se pribliili Sigrid i Wilfrid, Flavie je
opet poela klicati od oduevljenja. Govorei mnogo umjerenijim rijeima Aurora je izrazila
oduevljenje to moe razgledati vrt. - Staklenik! - zaviknula je Flavie. - Pokaite joj staklenik,
Sigrid! Sa smijekom na usnama Sigrid je uzela pod ruku Aurora i povela je prema stakleniku
napola skrivenom iza grmlja. Ostali su ih slijedili. Hodajui nekoliko koraka iza svoje sestre i
njezina mua, Wilfrid je promatrao obje mlade ene. Njegove su obrve bile nabrane, a usnice
stisnute. Nije uao u staklenik ve je poao prema malom mramornom paviljonu gdje je sjeo. Tamo
su ga neto kasnije nali ostali. Puio je cigaretu, a sluga je kraj njega pripremao
kavu. - Pogledaj ove predivne rue, Wilfride! Flavie je pruala prema bratu kiticu cvijea koje je
drala u ruci. - I mi imamo nekoliko lijepih vrsta u Montaubertu no nita se ne moe usporediti s
ovima! - Jasno da ne moe - kazao je rastreseno Wilfrid. Gledao je Auroru. I ona je drala rue u
ruci. Stajala je na pragu paviljona obasjana sjajnim lipanjskim suncem. Njena bjelina njezine puti
poprimala je ruiastu boju. Njezina je kosa sjala zlatnim sjajem. Podigla je cvijee do svojih
obraza da bi mogla udahnuti njihov miris, a trepavice su se spustile na oi divne svijetlo ljubiaste
boje. I Sigrid ju je gledala. Sjela je na mramornu klupu ukraenu raskonim jastucima i nervozno
vrtjela dugu ogrlicu od sitnih bisera na kojoj je visio sat. - Sjednite, draga! Flavie, vi se toliko volite
kretati pa ete biti tako dobri i posluiti nas kavom. Flavie je to prihvatila s oduevljenjem. Aurora
joj sigurno ne bi povjerila tako njean porculan. Ni Barbeline joj nije doputala doticati alice koje
je princ Briisfeld poklonio kao vjenani dar bratiu Somersu, osim kada bi pila iz njih. O tome je
razmiljala Aurora dok je Wilfrid u posljednji trenutak spasio tanjuri koji samo to nije pao na pod,
a Melchior je na udesan nain spasio od te iste sudbine jednu alicu. No inilo se da barunicu ne
zanima sudbina njezinog finog kineskog porculana. Ona je mirno razgovarala sa svojim gostima.
Kad su se stanovnici Montauberta odluili oprostiti ona ih je pokuala zadrati. Flavie joj je toplo
stisnula ruke i zamolila je neka ponekad pie. - Piite mi sve o Rusiji. To e biti veoma zanimljivo. -
Priat u vam kad se vratim, draga prijateljice. To e biti mnogo bolje nego da vam piem. - No
kazali ste nam da ne znate kad ete se vratiti. - Tko zna, moda u zaeljeti vratiti se u Beudant prije
nego to to sada mislim. Muiava sam. Wilfrid se posljednji oprostio od nje. Naklonio se i poljubio
ruku koju mu je pruila. Zatim, ne pogledavi vie mladu enu, krenuo je za svojim drutvom. Tek
to su sjeli u koiju, Flavie je zaviknula: - to kaete na ovaj dvorac iz "Tisuu ijedne noi",
Aurora? - Ima krasnih stvari, ali i takvih koje mi se manje sviaju. - Manje sviaju? Flavie je irom
otvorila oi. - Meni se sve svia! Ti saloni, taj vrt! - Vrt, da. Saloni mi se manje sviaju. Ne volim
tako upadljivu rasko. - Nevjerojatno! Jesi li uo, Melchiore? Moj je san ivjeti u takvoj palai.
Sretna Sigrid! Posjeduje milijune, moe raditi sve to hoe... - Osim to se ne moe ponovo udati -
prekinuo ju je Melchior. - Da, zaista! No moda joj do toga i nije stalo. Kakvu je divnu haljinu
imala! A ona biserna ogrlica... - Prilino neobina toaleta za j ednu udovicu - kazao j e podruglj ivo
Melchior.- Moe pomisliti kako ona ba ne ali odvie za onim starim Maxom. - Mislite da ga nije
voljela? - upitala je Aurora. Flavie" je odmahnula rukom. - To ne znam. On joj se nastojao sviati, i
inilo se daje sretna. - Ako je on bio dobar prema njoj, moda se mogla pokuati ponaati
uobiajeno. Wilfrid je sluao njihov razgovor kao da ga sve to ba odvie ne zanima i gledao kroz
prozor koije. Na ove posljednje rijei okrenuo se prema Aurori. Je li to bilo zbog njenog mladog
lica koje je iskreno bilo iznenaeno, no njegovo se lice natmurilo i on je u neprilici odvratio oi od
nje. Flavie je odgovorila glasom u kojem se nasluivala dosada: - Vi ste veoma strogi, Aurora. A ja
sam upravo odluila poeti u alosti nositi bijelo. No vi se neete sloiti s tim. Sto kae na to,
Melchiore? Gledala je svog mua prepredenim pogledom make. Slegnuo je ramenima i odgovorio:
- Ne vidim u tome nikakvo zlo. To su posve nevane stvari i pretpostavljam da se Max Prauzelles ne
zgraa zbog toga, tamo gdje se nalazi. Smijeak, kojim je popratio te rijei, nije se sviao Aurori.
Pogledala je Wilfrida i vidjela kako su mu se obrve skupile dajui tako njegovu licu izraz
netrpeljivosti ili srdbe. I njemu se nisu sviale ale tog neugodnog Melchiora.
XIV
Petnaest dana kasnije Melchior i Flavie otputovali su u Lyon. Nitko zbog toga nije bio alostan, a
najmanje mali Louis. On je stalno traio Aurora i najradije bi itave dane provodio uz nju. - Kakva
srea to Flavie nije ljubomorna. Inae bi ljubav njezina sina mogla postati uzrokom velikih
neprilika - kazao je gospodin Somers Barbelini. - Ona je za to odvie ravnoduna. To bi dijete lijepo
izgledalo kada bi se ona sama brinula za njega kazala je svojom uobiajenom iskrenou Barbeline.
Aurora je nastavila svoje etnje s gospoicom Idalie i Wilfridom. Sve ju je vie zanimala botanika.
Poela je, po uputama svog uitelja, izraivati herbarij. Vodili su duge razgovore ne ograniavajui
se samo na ovu temu. Wilfrid je zapoinjao teme i iz knjievnosti, te je odabirao knjige za Aurora.
Kasnije bi o tim knjigama oduevljeno razgovarali. Na taj je nain bolje upoznao sve ono stoje krio
Aurorin duh i njeno srce: jednostavnost, njenost due i potenje, sve te rijetke odlike. Aurora je sve
vie cijenila um i estitost ovjeka koji e uskoro postati njezin mu. Vjenanje je bilo odreeno za
kraj rujna. Gospodin Brasfeld je s nekoliko ledenih rijei obavijestio svoju ker koliko ga ta veza
zadovoljava. No ujedno joj je javio i svoju odluku da nee naputati Ambleuse i da nee
prisustvovati svadbi. Ni gospoa Thury se nije namjeravala izloiti tom naporu. Poslala je svojoj
neakinji krzno i napisala: " Bit e ti potrebno u tim tvojim planinama, drago dijete. Za vrijeme tvog
vjenanja bit e u tim krajevima ve odvie hladno za mene. Zna koliko se moram uvati. I zbog
toga ti aljem samo svoje najbolje elje. Koliko sam mogla prosuditi u Ambleusu imat e
privlanog mua, mnogo boljeg od onog sirotog Carlomana." I tako su ta dva sebinjaka jednako
postupila i nitko od Aurorinih nije prisustvovao sklapanju njezina drugog braka. Ako je moda i
osjeala izvjesnu gorinu, nije bila iznenaena. Jednog je dana, dok su neto ivale u dvoritu kraj
staklenika u Montaubertu, priala gospoici Idalie: - Prije no to sam dola ovamo nisam nikad
osjetila ljubav. Sada znam da vi to osjeate za mene, draga sestrino. - Veoma vas volim, drago
moje dijete. A i va svekar voli vas. to se pak Wilfrida tie, on vas sve vie cijeni. - Ne znam...-
promrmljala je Aurora. Ne, nije znala to da misli o Wilfridovim osjeajima prema njoj. Ponekad joj
se inilo kako se ta suzdranost, uvijek skrivena iza najvee ljubaznosti, pomalo gubi. Da, ponekad
bi joj se uinilo da u njegovim oima vidi toplu njenost. Sigurno je to bila obmana. No nekoliko bi
trenutaka zbog toga drhtala. U taj se as on pojavio na vratima salona. Pribliavajui se enama
koje su ivale zapitao je: - Hoemo li u etnju? Gospoica je Idalie podigla oi prema nebu
pokrivenom oblacima: - Vrijeme se kvari. Ja radije ne bih pola. No, vi mladi, moete hodati mnogo
bre pa vas nita ne sprjeava da protegnete noge. - to kaete na to, Aurora? - Veoma rado. Idem
po kaput s kapuljaom, za sluaj da ipak padne kia. Otii emo do ruevina starog dvorca. Tamo
moemo nai neki kuti i skloniti se u sluaju potrebe. etvrt sata kasnije krenuli su umom i stali
se penjati prema starom dvorcu. Wilfrid je mladoj eni ponudio svoju ruku. Hodali su bez rijei
putem kojim Aurora jo nije prolazila.Stigli su do klanca u kojem se dizao drveni kri. Uz njega je
bilo poloeno nekoliko uvelih strukova cvijea. - Na ovom je mjestu ubijen carinik Dore, Aurelijin
mu. Njegova ki dolazi ovamo kada je vrijeme lijepo i donosi cvijee. - ini se daje ona ve neko
vrijeme u Pontarlieru. Sigurno zbog toga ovdje nema svjeeg cvijea. Aurora je zastala ispred kria.
Pomolila se, a Wilfrid je skinuo eir. Zatim su nastavili put. Ve su bili blizu ruevina. Nebo je
postajalo sve tamnije i kia je poela padati. - Nadam se da e pljusak biti kratak - kazao j e Wilfrid
promatrajui oblake. - Bit e bolje ovdje u zaklonu priekati neko vrijeme. Poveo ju je kraj gomile
starog kamenja pridravajui je vrsto rukom. Stigli su tako do velike dvorane iji su svodovi jo
stajali. Pljusak je postajao sve jai. - Priajte mi neto o svojim precima - zamolila je Aurora.
- O kojem da vam priam? O Thierryu koji je bio veliki razbojnik i pljakao i ubijao siromane
putnike dovoljno nesretne da prou kraj Montauberta? O njegovoj keri Christine koja je pola u
samostan ispatati grijehe svoga oca? O Bertrandu, koga su nazvali Svecem zbog njegove velike
pobonosti i njegovih vrlina? Ili pak... Naglom je kretnjom Wilfrid obuhvatio Aurom i odskoio s
njom. Teak se kamen odvojio od luka svoda i duboko zabio u tlo na mjestu gdje su stajali. Wilfrid
je privinuo Aurora na grudi i ona je osjetila njegov uzbueni dah. Glas, promukao od uzbuenja,
proaptao je njeno ime. Drui, prislonila je glavu na njegovo rame. Tada je jo snanije zatreperila
od sree primivi svoj prvi poljubac. - Neemo ostati ovdje - kazao je Wilfrid. - Mogao bi pasti jo
koji kamen. Grlei je jo uvijek, poveo ju je iz velike dvorane. - Bit e bolje pokisnuti nego se
izloiti novoj opasnosti. Proveo ju je kroz ruevine, no prije toga povukao joj je na glavu kapuljau.
Krenuli su prema dvorcu toliko brzo koliko im je doputao put kojim su ili. Wilfrid je privukao
mladu enu k sebi. utjeli su obuzeti beskrajnom sreom. Gospoica Idalie jo je uvijek bila u
Montaubertu i sjedila u salonu s gospodinom Somersom. Kad su mladi ljudi uli, ona ih je
pogledala i nasmijeila im se, a taj je smijeak postao jo njeniji kad je ugledala sjajne Aurorine oi
i izmijenjeni izraz Wilfridova lica. - Zaljubljeni su - pomislila je ona. - To je dobro! - Kako to
izgledate, djeco moja? - uzviknuo je gospodin Somers. - Mogli ste nas vidjeti jo i u gorem stanju,
oe. I Wilfrid im je ispriao to.se dogodilo. Za to vrijeme je Aurora, sva sretna, napustila salon
govorei da se mora presvui. Barbeline, koju je pozvao grof, donijela je toplo pie i njih je etvero
veselo provelo dosadno kino poslijepodne. Aurori je to poslijepodne ostalo u najslaoj uspomeni.
Melchior je nekoliko dana kasnije doveo kui svoju enu i smjesta otputovao u vicarsku. Njegovi
poslovi, ti slavni poslovi za koje Aurora nije znala kakvi su, jer nitko o njima nije govorio, ini se
bili su veoma uspjeni, sudei po punim kovezima to ih je Flavie donijela sa sobom. - Vidjet ete
kakve sam divne tkanine donijela - kazala je Aurori. - Aurelie e mi saiti prava remekdjela.
Donijela sam i krzna, ipke i raznih drugih stvari! Ove emo se zime jo vratiti u Lyon. Melchior je
tamo iznajmio stan za na povremeni boravak. Povest e me u kazalite i na primanja k svojim
prijateljima. Tako u se bar nekoliko tjedana moi razonoditi. Aurori je za svadbeni dar poklonila
prekrasan veo od engleske ipke. - Stavit ete ga na dan vjenanja - rekla je. Kad je Aurora malo
kasnije pokazala dar Wilfridu, vidjela je nezadovoljstvo na njegovu licu. utio je nekoliko trenutaka
a onda se obratio Aurori, nekako udno, kao daje u neprilici: - ini mi se da je moja majka imala
veo velike vrijednosti, nasljedstvo nae obitelji. Bilo bi mi mnogo milije kad biste taj veo stavili na
dan naeg vjenanja. - Oh, da, to e biti najbolje. - Rei u Barbeline neka vam ga pokae. Tako
Flavie nee biti uvrijeena to niste stavili veo koji vam je poklonila. Oklijevao je nekoliko
trenutaka a zatim je, jo uvijek u neprilici, dodao: - Ne elim da vi od Flavie primite bilo to
plaeno novcem njezina mua. - Ako je to vaa elja, Wilfride, ja u tako postupiti. No sad bi mi
bilo neugodno da joj vratim ovaj veo. - To je istina. Moete ga staviti kad idete u crkvu. Nakon
nekog vremena Flavie e na to posve zaboraviti. Wilfrid joj nije nita dalje objanjavao. No Aurora
je shvatila da izvor Melchiorova bogatstva nije ist. I to je sigurno bilo i objanjenje za
neprijateljstvo koje je vladalo meu urjacima. Aurelie je gotovo svakog dana dolazila ivati Flaviji.
inilo se da je jo umornija i zatvorenija nego obino. Kad bi je zapitali o njezinoj keri, kratko bi
odgovorila: - Ona je jo uvijek kod moje sestre u Pontarlieru. Vjerojatno e se ove zime vratiti.
Barbeline, koja je dobro zapaala, kazala je jednog jutra Aurori: - Ovu enu neto teko mui. Ta
njezina Estelle sigurno joj je zadala velike neprilike. teta to otac vie nije iv. Taj ovjek ba nije
imao dobar karakter, no imao je svoja naela i oboavao je Estelle koja gaje voljela vie nego
majku. Bila je veoma tuna kad je poginuo.
- Strano je kad ovjeka ubiju na taj nain. Vrio je svoju dunost. Krijumar koji je pucao na njega
pravi je ubojica. Barbeline je malo jae stisnula usnice prije nego to je progovorila: - Ovo ne
smijete rei pred ovdanjim ljudima, gospoo, jer veina smatra borbu izmeu krijumara i carinika
posve zakonitom. - udno shvaanje. - Moda, gospoo... moda je tako. No ako ih ovjek eli
urazumiti, biti e to nalik berbi narani na stablu punom jabuka. A osim toga oni e vam odgovoriti
da se i oni mnogo izlau opasnosti. - Ako to ine, znai da u tome nalaze svoj raun. To se samo
njih tie i ne umanjuje im krivnju, nego ba naprotiv. Ove je rijei izgovorila s velikim prezirom, to
je jo vie pojaalo bore oko Barbelinih usana. Vjenanje se trebalo odrati u dvorskoj kapeli, i to u
najuem krugu jer je nad Montaubertom jo uvijek lebdjela sjenka alosti. Zbog toga je Aurora
mogla. nastaviti svoj miran ivot, posvetiti se itanju i etnjama s gospoicom Idalie i Wilfridom
koristei posljednje lijepe jesenje dane. Bila je sretna osjeajui se ljubljena. No ipak, Wilfrid joj
nikada nije govorio o ljubavi. Ali njegovi pogledi, njegova panja, ak i njegova utnja dovoljno su
govorili Aurorinu srcu koje je i samo ljubilo. Sunce je obasjavalo stakla na kapelici kad su zarunici
kleknuli pred oltar. Aurora je nosila srebrnkasto sivu haljinu, a na divnoj kosi je dijamantnim
kopama bio privren veo od skupocjenih ipaka koji je Barbeline izvadila iz kutije u kojoj su
bile dragocjenosti pokojne grofice Somers. Flavie je bila sva u bjelini, a oko vrata je stavila bisernu
ogrlicu, poklon svog mua. Gospodin Somers je bio sretan. I svi prisutni gosti pokazivali su veliko
zadovoljstvo to je bio oit znak daje mladi par svima bio drag. Obred vjenanja obavio je brati
gospodina Somersa, opat iz benediktinskog samostanauSaintesEpinesu. Ruku, nakon vjenanja,
prisustvovali su gospoica Idalie i doktor sa svojom kerkom. Kad su preli u salon gdje su trebali
popiti kavu Barbeline je donijela Aurori divne crvene rue ijedno pismo. Flavie je uzviknula: - To
su rue iz Beudanta! Aurora je otvorila pismo i glasno proitala: "Prolazei ovim krajem aljem
vam svoje najbolje elje i nekoliko cvjetova. Budite uvjereni u moje iskreno prijateljstvo. S. de
Prauzelles" - Ona je u Beudantu, a nije dola na vae vjenanje! Zamislite! To je rekla Flavie i
jedino ju je Melchior podravao. - Zaista je veoma udno. No ona se nikada ne ponaa kao ostali
svijet. Mi to dobro znamo. - Stavite te rue u vazu, Barbeline - kratko je rekao Wilfrid. - U
gospoinu sobu? - Ne, u ovu... ili bilo gdje drugdje. Gospoa e sutra zahvaliti s nekoliko lijepih
rijei i vi ete otpremiti pismo. Njegovo lice, koje je do malo prije odavalo sreu, sada se
promijenilo. Kao daje neka sjena prela preko njega. Nitko to nije opazio osim gospodina Somersa i
sestrine Idalie.

XV
Prvi je snijeg padao kad su se mladi suprunici vratili u Montaubert nakon dosta dugog boravka u
Parizu. Aurora su Wilfridovi roaci, ujak i tetka po majci, najsrdanije primili. Oni su ivjeli u
Parizu. Njoj se sviao taj krag ljudi kod kojih mondenost nije bila prenaglaena i koji su duhovnim
stvarima pridavali veu vanost. I oni su nju veoma cijenili. Wilfridu su laskali zbog nje, govorei
kako je on "najsretniji mukarac". Tako je tvrdio njegov stric, a on to nije poricao. Prije nego to su
napustili Pariz, Aurora je pisala ocu i pitala ga eli li da ga posjete u Ambleusu, na povratku u
Montaubert. On je odgovorio s nekoliko rijei: "Zahvaljujem ti, draga keri, no menije dovoljno to
si ti sretna. Nije potrebno da se ovdje raalosti." U Montaubertu su ih doekali s velikim veseljem.
Gospodinu Somersu bilo je veoma dosadno dok njih nije bilo. Nije imao s kime kartati, ni igrati
ah, osim, naravno, s gospoicom Idalie koja bi ponekad navratila. Flavie nije bila suigra za njega,
a osim toga, nije mogla ni razumno s njime razgovarati. I Flavie je pokazivala neopisivu sreu to
se Aurora vratila, a osim toga su je neizmjerno zanimali
darovi koje je Wilfrid poklonio svojoj mladoj eni. Bili su veoma lijepi, odabrani sa savrenim
ukusom. Flavie se oduevljavala, divila im se i izjavila da e to isto traiti od Melchiora. - Ukoliko
ima sredstava za to - rekao je gospodin Somers. -Wilfrid ima sada veoma velike prihode, pa zbog
svoje osjetljivosti eli, prije svega, da njegova ena ima sve to joj dolikuje. - Ve e Melchior nai
naina. On mora postati isto tako bogat kao i Wilfrid. Tada emo otii i ivjeti u Parizu. Gospodin je
Somers slegnuo ramenima, jer je ve odavno odustao od toga da urazumi svoju ker. Aurora se sva
sretna smjestila u svojim bivim sobama koje su bile preureene, po Wilfridovu nalogu, za vrijeme
njihove odsutnosti. Poela je upoznavati otru planinsku zimu. Wilfrid ju je na saonicama vozio po
bijelim livadama na kojima su ljeti pasla stada i tihim bijelim zaleenim umskim putovima. Nauio
ju je voziti sanjke i ona je uskoro postala veoma vjet voza. Vraajui se s tih vonji njezino bi lice
poprimilo ruiastu boju, a oi su joj bile pune ivota. "Prava krasotica"- govorio bi njezin svekar. A
Wilfridov pogled potvrivao bi rijei katelana Montauberta. Flavie je patila od hladnoe i radije bi
boravila u toplim, dobro zagrijanim sobama. Jedino bi nedjeljom odlazila u crkvu. Sada se odijevala
u bijele, sive i ljubiaste haljine, te bi neprestano nazivala Aurelie Dore zbog novih preinaka svojih
toaleta. Krojaica, jo uvijek veoma mrava i umorna, pokoravala bi se njezinoj mati. Estelle se jo
nije vratila. Kada je Flavie upitala Aurelie za njezinu ker ona bi odgovarala sva smetena, to bi
svakomu tko bi je bolje promatrao, sigurno upalo u oi: - Jo je uvijek potrebna svojoj tetki...
nadam se da e se uskoro vratiti. Flavie je poetkom prosinca otputovala na dva mjeseca u Lyon, a
Estelle se jo uvijek nije vratila kui. Smjestivi svoju enu u stan, koji je iznajmio u kui svog
brata u Lyonu, Melchior se vratio u Montaubert. Aurora je nekoliko puta vidjela Calichouxa,
mravog, sjedokosog ovjeka u Melchiorovoj slubi, kako joj je objasnio Wilfrid. Jednog jutra, za
vrijeme etnje umom kraj Montauberta, ona ih je obojicu srela. Razgovarali su veoma ivo.
Pozdravili su je, ne zaustavljajui se, a ona je nastavila put prema snijegom pokrivenim ruevinama
starog dvorca. Ugledala je tragove nogu, vjerojatno dvojice mukaraca, koji su ili prema mostu
iznad opkopa, a zatim su vodili sve do vrata starog tornja. Stala je razmiljati. Promatrala je vrata
koja su bila gotovo nova i kljuanicu na kojoj nije bilo ni traga hre. Sjetila se da se eljela popeti
na toranj, kad je prvi puta posjetila ruevine, ali joj Wilfrid to nije dopustio zbog ruevnih stuba. to
su, dakle, radili ovdje Melchior i njegov sluga? Wilfrid bi joj to bez sumnje rekao kad bi ga pitala.
No Aurora je bila i previe uviavna i obzirna i ukoliko joj Wilfrid nije elio objasniti o emu se
radi, znai da to nije smatrao potrebnim, a ona ga nije eljela primorati na to. Vrativi se u dvorac,
nakon to se presvukla u udobnu kunu haljinu, pola je u staklenik. Tu je bilo i nekoliko komada
pokustva pa je to bio topao i ugodan kutak u kojem je Aurora voljela boraviti, slikati ili se baviti
runim radom. Osim narani i oleandera, Barnabe je ovdje uzgajao i rue penjaice koje su
ukraavale zid. U posudama od keramike uzgajao je najrazliitije cvijee na koje je bio veoma
ponosan. Putem do staklenika morala je proi pored salona. Stigavi do napola otvorenih vrata ula
je razgovor i prepoznala glasove gospodina Somersa i Melchiora. Mlada je ena ula kako grof
govori: - Ja sam ovo doputao nekoliko godina, no sad mije dosta! Sad ste dovoljno bogati pa nema
potrebe izlagati se daljnjim opasnostima. Ako ve ne mislite na sebe, mislite bar na Flavie i svog
sina. , - Upravo na njih i mislim... Aurora se povukla i izala. Pola je u staklenik hodnikom koji je
prolazio prizemljem, izmeu soba. Sjela je kraj stola na kojem je ostavila pribor za slikanje.
Dovravalaje sliku kojuje eljela pokloniti za Boi gospoici Idalie. Namjeravala je, uz pomo
Barbeline, ukrasiti boino drvce i pozvati obitelji iz sela. Mali Louis trebao je podijeliti djeci
igrake i slatkie. Dok je na bijelom satenu slikala leptire i cvijee razmiljala je. Sve do ovog asa
inilo joj se da je odnos tasta i zeta, ako ne srdaan, a ono bar dobar. Sad je prvi put ula da meu
njima postoji nesporazum zbog tajanstvenog posla kojemu Melchior duguje svoje bogatstvo. Taj
posao ni Wilfrid nije odobravao, ali o tome nije nikada govorio. Slutila je o kakvom se poslu
zapravo radi. I pitala se zato joj to Wilfrid nije rekao. Bila je ve sigurno pola sata u toj ugodnoj
prostoriji zasienoj mirisom lia, vlane zemlje i cvijea i upravo kad je dovravala svoje djelo
otvorila su se vrata i uao je Wilfrid.
- I opet radi, draga moja? Pribliio joj se, privukao stolicu i sjeo nasuprot Aurorinu naslonjau. -
Upravo sam dovrila sliku. Pogledaj! - Krasna je. Naa najdraa sestrina bit e zadovoljna, ona
tako voli lijepe stvari. Odloio je sliku na stol i dodao: - Otac te nije vidio kad si prolazila. - Nisam
prola kroz salon jer sam ula da razgovara s Melchiorom. Wilfrid je nabrao elo. - Da, ini mi se
da su raspravljali. inilo se kao da asak oklijeva, zatim je pomalo uzrujano stavio ruku na ruku
svoje ene. - Aurora, bolje e biti da i ti sve sazna. Moda si ve i pogodila neto? Melchior se bavi
krijumarenjem i to je izvor njegova bogatstva. - Ah, o tome se dakle radi! Pomalo sam sumnjala u
to... - Na pokojni brati Prauzelles naveo ga je na taj zabranjeni posao. Ispod ruevina starog
dvorca postoji tajni podzemni prolaz koji vodi na drugu stranu granice, na imanje Beudant. Veoma
spretan i energian, Melchior je uz pomo ljudi iz ovoga kraja stvorio itavu organizaciju. Svi se
oni bave krijumarenjem, sluaju njegove naloge, a skrivaju se iza svojih redovitih poslova. To su
ovdanji drvosjee, ugljenari, postolari i tako dalje. Moda si primijetila da svi ive u izobilju? -
Zaista jesam. - Eto, to je tajna tog dobrog ivota. Ja sam uvijek bio protiv tog nezakonitog posla i
zbog toga postoji izmeu Melchiora i mene neprijateljstvo, koje si sigurno zamijetila. - Ali, tvoj
otac? Zar je on dopustio svom zetu da upotrebljava tajni prolaz? - On je to zaista dopustio. Nai su
preci cijenili krijumarenje, ne smatrajui to obinim zloinom, pod izgovorom da krijumari izlau
svoju slobodu i svoj ivot opasnosti. I moj je otac tako mislio. No osjeam kako on sada ali to je
dopustio Melchioru da krene tim putom. Melchior je u prvo vrijeme bio dosta oprezan, ali sada
postaje sve smjeliji. ini se da zasada jo ne sumnjaju u njega. No carinici sve vie i vie vrebaju, a
njihov se porunik zakleo da se krijumari nee vie dugo s njime poigravati. Zbog toga je otac
naredio Melchioru da mu vrati klju od tornja i da se vie ne slui tajnim prolazom. - I? - Melchior
e se moda pretvarati da ga je posluao, no nastavit e svoj posao, uz pomo Calichouxa koji mu je
odan duom i tijelom. Suprug nae sirote Flavie zaista nema obzira. To je lukavac koji je dugo
vremena mogao zavaravati oca. Ja sam odmah shvatio kakav je ovjek. Zbog toga me on i ne
podnosi. Aurora je znala kako je Wilfrid uvijek umjeren kad iznosi svoje miljenje o drugim
ljudima. I zbog toga je u njegov sud o Melchioru, ma kako strog bio, posve vjerovala. To vie to se
slagao i s njezinim vlastitim dojmovima, a to mu je ona i rekla. - Da, tvoja ista dua morala je i
nehotice osjetiti odvratnost prema takvoj pokvarenosti. No uspio je zavarati druge. Max de
Prauzelles je o njemu mislio sve najbolje. Tvrdio je daje Melchior ovjek praktina duha i
snalaljiv. ovjek koji se nije gubio u zanesenjatvu poput mene. - Zar je on zanesenjatvom
nazivao najobinije potenje? Wilfrid se podrugljivo nasmijeio. - On je smatrao da postoji vie
vrsta potenja. Nikada se nismo mogli sporazumjeti u tome. - A Sigrid? Ruka koja je jo uvijek
poivala na Aurorinu ramenu lagano je zadrhtala. - to je ona o tome mislila? - Ona se nije bavila
time. Ne vjerujem daje njezin mu ikada s njom o tome govorio. - I Flavie ne zna nita o tome? Sad
se Wilfrid ponovno podrugljivo nasmijao. - Flavie! Onda bi se to glasno moglo objaviti po itavom
kraju. No, Flavie nita ne zna, a nije nikada ni eljela neto znati. Ona zatvorenih oiju prihvaa ono
to joj njezin mu pria o svojim navodnim poslovima. Dok on moe podmiriti sve nj ezine
lakomislene elje, ona se za nita ne brine. A to bi bilo s njom kad bi Melchior jednoga dana bio
uhien, ranjen ili moda ak i ubijen? Aurora je nagnula glavu i njeno prislonila svoj obraz na
muevljevu ruku. - Dragi Wilfride, kako dobro shvaam tvoje brige! Dobro je to si mi o svemu
priao jer je sada tvoja obitelj i moja, pa sve to se dogodi tebi, dogodit e se i meni. - Znam, draga
Aurora! Ti si od onih stvorenja kojima ovjek moe sve povjeriti, siguran da e ga
shvatiti, i ako bude potrebno, pruiti moralnu podrku. Njegova je ruka stisnula Aurorinu. Mlada
supruga je osjetila duboku sreu u svojoj dui. Da, oni su tako dobro razumjeli jedno drugo i gotovo
bez rijei... Ljubili su se plemenitom i toplom ljubavi. Srea njihova braka do sada nije bila
pomuena ni najmanjim oblakom. Ili moda ipak? Ponekad bi se Aurori priinilo kako neka sjena,
neka briga prolazi njegovim lijepim pogledom u kojemu je navikla vidjeti samo njenost. Ona bi
ponekad mislila s malim strahom: "Misli li on jo uvijek na onu drugu? Voli li on jo uvijek onu
nepoznatu enu?" No ubrzo bi rastjerala strah jer je u Wilfridovim oima vidjela kako je ljubi. Nije
vie htjela sluati glasove sumnje, odbacila ih je kao nestvarne.

XVI
Gotovo svakoga dana Wilfrid i Aurora odlazili bi klizati na jezero koje se prostiralo iznad kue
Piennesovih. Ponekad bi im se pridruila i gospoica Idalie. Tada bi se na povratku zaustavili kod
nje i popili aj i neko se vrijeme posvetili glazbi. Tako je bilo i na badnjak. U svijetlom salonu,
zagrijanom velikim panj em, stara im je kuharica servirala palainke s demom koje je Aurora
naroito voljela. Stara je kuharica nekada bila dojkinja gospoice Idalie i zbog toga je uivala
posebne povlastice. Odloila je zdjelu na stol i rekla: - Malo prije sam ula veliku novost,
gospoice. - to to, Melanie? - upnikova neakinja mi je to ispriala. Inae bih to smatrala
izmiljotinom. Vratila se Estelle i dovela sa sobom malo dijete. Ona pria kako se udala i ostala
odmah zatim udovica. Gospoica Idalie je uzviknula: - Udala? Za koga? - Na to pitanje ne eli
odgovoriti. Samo kae: "To e se ve saznati." Wilfrid je stajao iza svoje supruge i spremao violinu
na kojoj je malo prije pratio domaicu. Nemirno se trgnuo tako da mu je skoro gudalo ispalo iz
ruku. - Kakva je to pria? - upitala je s oitim ne povjerenjem gospoica Idalie. - Ta sirota Estelle
uinila je neku glupost. - I njezina majka tvrdi da se ona udala, no ni iz nje se ne moe izvui vie
od toga. - Jasno, nee valjda kazati da joj ki lae. Ako je to istina, zbog ega bi skrivala ime svog
mua? - Tako je. To tvrde i svi u selu. No, vidjet emo. - zavrila je Melanie. - A u meuvremenu
pojedite moje palainke dok su vrue. Aurora se nije dala dugo moliti. inilo se da je Wilfrid, koji
je malo prije tvrdio kako je veoma gladan nakon sklizanja, sada izgubio tek. Njegova je ena to
primijetila i pitala ga uznemireno: - Zar se ne osjea dobro, dragi? - Posve mi je dobro. No prola
me glad i to je sve. Gospoica Idalie mu je dobacila ispitujui pogled. inilo se kao da se iznenada
zabrinula, no Estelleu vie nije spominjala. Malo zatim njezini su se gosti oprostili. Dogovorili su se
da e se ponovo sresti na polnoki. Poslije polnoke trebala je s njima poi u Montaubert i ostati
tamo itav sljedei dan da Aurori pomogne prilikom primanja gostiju. Flavie je poslala skupocjene
igrake za svog sina i pismo za Auroru u kojem je javljala o svojim zabavama, haljinama i
Melchiorovoj dareljivosti. itajui pismo, Aurori se stegnulo srce sjetivi se kakvom bi cijenom to
ludo srce moglo platiti Mechiorovu dareljivost. Nedjeljno je jutro prolo oko priprema za
ukraavanje boinog drvca koje je bilo postavljeno u velikom salonu u prizemlju. Taj se salon
rijetko upotrebljavao. Stari Polydore i koija Philemon ukrasili su ga jelovim granama. Gospoica
Idalie i Aurora bile su veoma zadovoljne njihovim poslom te su ih pohvalile. Ruak je protekao u
munom raspoloenju. I gospodin Somers i Wilfrid su izgledali veoma zabrinuto, a Aurora je znala i
zato. Da bi ih razonodila predloila je da malo sviraju. Grof je bio strastveni ljubitelj glazbe i
radosno je pristao na to. Aurora i gospoica Idalie svirale su njihove omiljene skladbe. Aurora je
svojim istim, izraajnim i ljupkim glasom pjevala stare boine pjesme. Kad su otkucala tri sata
obje su se dame povukle da bi mogle nadzirati paljenje svjeica na velikom boinom drvcu.
Pribliavao se, naime, as dolaska uzvanika. U pomo je dola i Barbelie. Aurora je upravo
ureavala crvenu vrpcu na boinom drvcu kad je zaula prigueni uzvik domaice i okrenula se.
Na vratima, koja su vodila u predvorje, ugledala je
Estelle, umotanu u veliki ogrta koji je pokrivao bijeli paket u njezinim rukama. Mlada je ena
nosila staru krznenu kapu ispod koje su provirivali uvojci sjajne plave kose. Njezine su oi
pobjedniki sjale. Pozdravila je Auroru drei se nadmeno, a zatim se obratila Barbeline: - eljela
bih govoriti s gospodinom Wilfridom. - S gospodinom Wilfridom? Barbeline ju je zaueno
promjerila od glave do pete. - I to upravo sada? Mogli ste odabrati koji drugi dan. - Odabrala sam
dan koji sam htjela. Drsko je uzdignula glavu. Barbeline je pogledala bijeli paket koji se lagano
micao ispod razgrnutog ogrtaa. Promrmljala je: - Doite. Odvela ju je u susjednu sobu i tamo
ostavila. - Obavijestit u gospodina. Estelle je sjela u naslonja i potpuno razgrnula kaput. Na
koljenima je drala posve malo dijete. Ponosno gaje promatrala to je Wilfridu odmah upalo u oi
kad je trenutak kasnije uao u sobu. - eljeli ste razgovarati sa mnom, Estelle? Pogled mu je pao na
dijete i lice mu se naas zgrilo. - Htjela bih vam predstaviti vaeg neaka, Carlomana Somersa.
Pogledala gaje oima u kojima je iskrio enski pobjedonosni sjaj. - Ovo je sin vaeg starijeg brata,
on je bio moj mu. Wilfrid joj se pribliio. Nakon prvog uzbuenja lice mu je postalo mirno i
hladno. - Moj brat nije nikada bio va mu, Estelle. - Nije bio moj mu? Vidjet ete! Iz torbice koja
joj je visjela na ruci izvadila je neki papir i pruila ga Wilfridu. Uzeo gaje, kratko ga pogledao i
vratio joj ga. - To je vjenanje odrano u vicarskoj u protestantskoj crkvi, a obavio gaje
protestantski sveenik. Prema tome, ono nije valjano ni pred zakonom ni pred crkvom. - Nije
valjano? Estelle je kriknula i naglo ustala. Dijete je zaplakalo. - To nije istina! Znala sam da ete vi
neto izmisliti da biste me sprijeili u ostvarivanju mojih prava! Jer moj e sin postati grof Somers
nakon smrti vaeg oca i njemu e pripasti polovina imanja. Krv joj se popela u glavu. U njezinu je
pogledu iskrio bijes pun mrnje. - Varate se, Estelle. Ili bolje reeno, taj nesretni Carl vas je
prevario. Ja sam ga zbog toga osuivao kad mije u nastupu iskrenosti povjerio stoje uinio da bi vas
pridobio. Ostala je trenutak ukoena od zaprepatenja. Smeteno je pogledala Wilfrida. Nastavio je
glasom punim suuti: - Prevario vas je. To je bio njegov veliki grijeh. No ona se sabrala i sada je
gledala Wilfrida drsko i bijesno. - Laete! Laete! Neete me tako lako prevariti! Borit u se za
svog sina pa makar protiv sviju! - Va sin nema nikakva prava, Estelle. Nema zakonitih prava.
Priznajem da ih ima u moralnom pogledu. No, ja u se pobrinuti za njega. Podmirit emo sve
njegove potrebe, a i vae. Govorim ovdje i u ime svog oca koji e se, u to sam uvjeren, sloiti sa
mnom. Brinut emo se za to dijete itav ivot... - Ha! Ha! Zar mislite da u prihvatiti vau
milostinju kad moj sin ima pravo ivjeti pod ovim krovom kao unuk i nasljednik? Pred Wilfridom
je stajala ena koja se nije mogla svladati u bijesu i koja gaje izazivala: - Vidjet emo. Ja to neu
dopustiti i itav e kraj saznati to se dogodilo. - Savjetujem vam, budite oprezni. inilo se da su te
rijei izreene ledenim tonom uinile izvjestan dojam na Estelle. Ipak je opet izazovno pitala: -
Oprezna? to elite time kazati? - Da bi moda bilo bolje za vas da izbjegavate panju javnosti.
Moglo bi se pronai neto... za vas neugodno. Ovoga je puta vidio kako se sva krv povukla iz
njezina lica. - to bi to moglo?... Njen glas vie nije bio onako siguran i, protiv svoje volje,
pritisnula je uza se dijete koje je ponovo zaplakalo.
- Mog je brata ubila jedna ena. Njezin je jedini cilj mogla biti osveta. Pravda je nije otkrila. No ne
treba joj dati mogunosti da posumnja. Pogledala gaje s mrnjom. Njezini zubi, ti sjajni mali zubi,
otkrili su se kao u gru. - Da posumnja kako sam ja to uinila? Vi me optuujete za tu smrt? - Ne
optuujem vas, Estelle. To nije moj zadatak. No istraitelji koji su ispitali cijeli sluaj mogli bi
stvoriti neke zakljuke koji bi ih mogli navesti na pravi put, ukoliko se vi upustite u postavljanje
bilo kakvih zahtjeva. Postoje svjedoci. - Vaa je ena svjedoila... jasno, lano! Ta lijepa, bogata
Aurora, zbog koje me va brat napustio! Oh, kako je mrzim! Wilfrid je skoio nenadanom estinom:
- utite! Ni rijei o njoj! Moj se brat oenio jer je to moj otac elio. On je nije ljubio. - Nije vano!
Napustio me zbog nje, mene koja sam, ma to vi govorili, bila njegova prva ena. Mrzim je! Mrzim
je! I makar i ona rodila sina, njemu nee pripasti nasljedstvo Somersovih, ve samo mome
Carlomanu! Pritisnula je uz sebe dijete koje je plakalo i gotovo viui izgovarala te rijei, a lice joj
se iskrivilo od bijesa. - Sada je dosta, Estelle! Odnesite ovo siroto dijete prije nego to se razboli jer
ste ga doveli po ovakvoj zimi. Ponavljam vam, za njega u uiniti sve to sam duan uspomeni na
mog brata koji je bio veliki krivac. To je i moja kranska dunost. Vi na taj nain imate nada mnom
moralno pravo i ja to neu zaboraviti. Ali, to se tie drugih prava, nemate ih! - Vidjet ete,
gospodine Wilfride Somers! Vi elite sauvati za sebe nasljedstvo, no ja neu dopustiti da mog sina
opljakaju, budite sigurni! Izala je pogledavi ga izazovno. Zatvorio je vrata za njom i sjeo
naslonivi elo na ruke. Onog asa kad je saznao daje Estelle postala majkom, znao je da e se
posluiti onim tobonjim vjenanjem da bi mogla postavljati zahtjeve. Vjerojatno je bila uvjerena u
valjanost tog braka. Carloman je zloupotrijebio njezino neznanje i elju da ue u obitelj vlastelina,
ona, kerka carinika i seoske velje. Imala je pravo na suut. Imala bi to pravo naroito kad ne bi
osvetu uzela u svoje vlastite ruke. Wilfrid je bio uvjeren da je smrt Carlomana njezino djelo. On je
od prvog asa sumnjao na nju, a ta ja sumnja bila potvrena malo prije kad je ugledao njezine sjajne
bijele zube i sjetio se daje tu pojedinost spomenula Aurora opisujui ubojicu. Carloman je iskoristio
neznanje i povjerenje mlade djevojke, potene do tog trenutka. Ona ga je kaznila zbog njegove
krivnje. Wilfrid nije opravdavao taj zloin, no mislio je da bi suci u tome mogli vidjeti olakavajue
okolnosti. Nije sumnjao u to da e Estelle, nakon to dobro promisli, utjeti i da nee izvriti svoje
prijetnje. Bez sumnje, napustiti e ovaj kraj. On e joj dodijeliti veliku rentu i odrediti znatnu sumu
novca za dijete. No zbog oca, nastojat e sauvati tajnu rune Carlove pustolovine. Zdravlje
gospodina Somersa nije bilo najbolje i dosta mu je bilo briga koje mu je zadao Melchior. Wilfrid je
znao koliko bi se uzbudio da sazna za sramno djelo svog starijeg sina. "Da, ja u preuzeti tu
odgovornost! - pomislio je. - Moda u kasnije razgovarati o tome s Aurororm, jer e svi pogoditi
tko je tobonji Estellin suprug. Da, zbog aputanja koje bi joj moglo doi do uiju, ja u joj sve rei,
iako bi mi bilo milije kad ne bi saznala tko je bio ovjek koga joj je njezin otac odredio za supruga."

XVII
Gosti su ispunili dvoranu i obilazili oko rasvijetljenog boinog drvca ispod kojeg je bilo mnotvo
darova. Ovdje se skupilo gotovo cijelo selo i ljudi iz okolice. Aurora, odjevena u haljinu sive boje
ukraenu krznom od inile, obraza zarumenjelih od vruine, obilazila je jednog po jednog gosta.
Ljubazno se obraala svima i svi su je promatrali s divljenjem. Mali Louis je koraao iza nje, sav
bijel i ruiast u odijelcu od plavog baruna. Iz ujninih je ruku uzimao darove i poslastice koje je
skidala s jelke i dijelio ih djeci. Ona su se tiskala oko njega. Nakon prvih trenutaka nelagode zauo
se smijeh i radosni uzvici. Pojavio se gospodin Somers. No, ubrzo se u drutvu sveenika povukao
u salon da odigraju partiju pikea. Wilfrid je takoer bio prisutan. S naporom je glumio dobro
raspoloenje i razgovarao sa svojim gostima. Poslije uine, postavljene na velikom stolu, pomogao
je Aurori oko djece. Kad su smijeh i veselo brbljanje bili na vrhuncu vrata velikog salona su se
otvorila i zavladala je
tiina. Na pragu se pojavila gospoa Prauzelles u bijeloj barunastoj haljini ukraenoj perjem. Mala
kapica skrivala je njezinu svijetlu kosu. inila se kao olienje snijega i zime koja je vladala itavim
krajem. I kao daje s njom u dvoranu ula zima i sve zamrznula. - Dobar dan - polako je rekla svojim
skladnim glasom. Uinila je nekoliko koraka a iza se pojavio veliki bijeli hrt koji je utrao u
dvoranu. Za njima su uli mlada smeokosa ena i mravi mukarac svijetle kose. - Bila sam toliko
slobodna da vam dovedem svoje prijatelje, gospodina i gospou Vorenef. Stigli smo zajedno u Pariz
prije dva dana. Dok je govorila obraala se Wilfridu i Aurori koji su stajali jedno pored drugoga.
Aurora joj je prila i uhvatila pruenu ruku, a zatim je pozdravila i strance kojima ju je Sigrid
predstavila: - Gospoa Aurora Somers, roena princeza Briisfeld, gospodin Wilfrid Somers. inilo
se kao da se Wilfrid na trenutak skamenio. udnim je pogledom promatrao Sigrid. Bio je to pogled
koji se javljao kad je bio ljut ili se neega plaio. Zatim joj je pristupio i pozdravio je prilino
ukoeno. - Ne bismo htjeli ometati ovu draesnu sveanost - rekla je Sigrid. - Hoete li nas odvesti
svome ocu, Wilfride? Rado bismo ga pozdravili. Zar Flavie nije ovdje? - Ne, ona e jo petnaestak
dana ostati u Lyonu - odgovorila je Aurora. - No, Melchior je ovdje, ali i on za koji dan odlazi.
Hoete li ga pozdraviti, sestrino? - Hou, a donijela sam i njegovu sinu boini dar. Okrenula se i
pozvala lakeja koji je stajao na vratima. On je uao, stavio na pod dugaku kutiju i, otvorivi je,
povukao se. - Pogledaj Loulou, ovo je za tebe - rekla je barunica. Djeak je pritrao i izvukao iz
kutije divnog klauna odjevenog u zelenu svilu. Stao je klicati od veselja. - Zahvali gospoi de
Prauzelles - rekao je Wilfrid pomalo hladnim glasom. Louis je pruio ruke prema mladoj eni, a ona
ga je podigla i lagano poljubila u obraze. Zatim gaje spustila na pod. - A sada, dragi Wilfride, hoete
li nas otpratiti do svog oca? Izali su iz dvorane, a za njima i lijepi hrt. No zabava vie nije bila
onako vesela kao prije. Kao da je neki osjeaj neugodnosti zavladao svima. Gospoica Idalie imala
je namrteno elo, Aurora se prisiljavala da bude vesela, no inilo se daje proima udan osjeaj
hladnoe. Kao daje ruan vjetar pomeo svu radost male sveanosti. Kad su se malo kasnije razili i
posljednji gosti, Aurora i gospoica Idalie otile su u salon. U toploj sobi ukraenoj jelovim
granicama sjedili su oko gospodina Somersa Sigrid i njezino drutvo. Ovdje je bio i veoma
raspoloeni Melchior. Malo po strani sjedio je Wilfrid. Izgledao je kao da ga razgovor ne zanima. -
Draga sestrino, nedostajali ste nam - rekla je Sigrid. Obratila se Aurori smijekom koji joj je jedva
otvarao usnice. Zaronjena u duboki naslonja prislonila je noge obuvene u bijelu kou na hrta koji
je leao pred njom. - Dovela sam ovog lijepog Jurija da vam ga pokaem. Rekli ste mi da volite pse.
- Zaista je divan. - To je dar jednog vatrenog oboavatelja nae drage barunice - objasnio je
gospodin Vorenef. - On ima najljepe ruske hrtove. Vi znate da ih mi tako zovemo? - Znam -
odgovorila je Aurora. -To su divne ivotinje. No ja vie volim druge vrste pasa koji su inteligentniji.
- I ja tako mislim, Aurora. To je rekao Wilfrid. Gospoa Prauzelles mu je dobacila kratak pogled, no
nije se prestajala smijeiti. - Divno je ako uvijek imate isto miljenje. - Ne uvijek, ali veoma esto -
kratko je odgovorio Wilfrid. Gospoa Vorenef se nasmijala. - To nije kao kod Alexisa i mene. Naa
se miljenja esto razlikuju. Gledajui ih, Aurora je pomislila: "Tome se zaista ne udim." On je bio
plav i mrav, tvrdoglava ela i vilica koje su odavale vrstu volju. Ona je bila smeokosa ena
lijepih crta lica, ne ba izraajnih velikih crnih oiju i izvjetaena dranja. Trebalo ih je samo
pogledati, jedno uz drugo, pa da se shvati kako meu njima ne moe postojati sloga. Barbeline je
donijela aj, a Aurora je uz pomo Wilfrida posluivala. Melchior, dobro raspoloen, mnogo je
govorio. Gospodin Somers je izgledao umoran. Sigrid je to izgleda primijetila jer je veoma
brzo rekla: - Sad emo se oprostiti da biste se mogli odmoriti, dragi bratiu. No, morate nam obeati
Aurora, i vi Wilfride, da ete nas posjetiti ovih dana i popiti s nama aj. Pogledala ih je oboje.
Njezine su se oi neto dulje zadrale na Wilfridu koji je sjedio malo podalje, u polumraku. - Veoma
rado - kazao je Melchior. - Pod uvjetom da to bude prije kraja ovog tjedna, jer ja moram otputovati
u Lyon. - Dobro, odaberite dan. Sad se Sigrid obratila izravno Aurori. Mlada je ena upitno
pogledala supruga. - Odlui kako tebi odgovara, draga moja. U Wilfridovu se glasu osjeala
usiljenost koju je Aurora odmah opazila, a koju su vjerojatno i drugi osjetili. - Mislim, prekosutra...
- Dobro, dakle prekosutra. To i meni odgovara - pristao je Melchior. - Dogovorili smo se. Sigrid je
sa stola uzela veliki bijeli barunasti muf ukraen perjem. - Svirat emo. Aleksej Krilovi svira
flautu i jo neke instrumente. Bit e to pravi koncert. - Za vrijeme kojega emo se moi diviti
krasnom glasu nae domaice - dodao je gospodin Vorenef. - Vjerojatno neete, jer mi je lijenik
naredio da uvam grlo. - Zar imate nekih potekoa s grlom? - upitao je Melchior. - To ne tvrdim.
No glasnice su najosjetljiviji instrument. - I najdragocjeniji, kad su tako vrijedne - dodao je
laskajui gospodin Somers. Sigrid gaje pogledala sa zagonetnim smijekom. Uronila je ruke u muf i
ustala govorei: - Hajde, Juri, odlazimo! Hrt se podigao, a Sigrid je prila grofu i oprostila se od
njega. Jo uvijek nasmijana pruila je ruku Aurori i gospoici Idalie. Melchioru i Wilfridu je
dopustila da joj poljube ruku. - Do vienja, svima! - rekla je. Izala je sa svojim prijateljima
ostavljajui iza sebe njean miris parfema. Wilfrid i Melchior otpratili su goste do saonica koje su ih
ekale u dvoritu. Melchior i mladi Rus smjestili su Sigrid i omotali je u krzna. Wilfrid se pobrinuo
za gospou Vorenef. Kad su saonice kretale Sigrid je jo jednom viknula: - Do skorog vienja!
Samo je Melchior odgovorio: - Do vienja, draga sestrino! Obojica su se vratili u predsoblje te se
stali uspinjati stubama. Kad su se pribliili Wilfridovoj sobi, on je suho kazao: - Moram s vama
razgovarati, Melchiore. - Zbog ega? Melchior je to rekao dosta nadmeno. - Moj me otac
obavijestio o tome stoje razgovarao s vama. ini se da vi odbijate, iako on eli da prekinete s vaim
zabranjenim poslom. - Jasno da odbijam! Moda u to uiniti za nekoliko godina. No za sada nisam
dovoljno bogat. - Svoje ete bogatstvo morati negdje drugdje stei, jer je otac juer rekao da ne
doputa da se sluite njegovim imanjem i naredio mi da vam to saopim. - Vrlo vano! Melchior se
nacerio. - A kako me misli sprijeiti u tome, taj moj dragi tast? - Zabranit e vam da se koristite
podzemnim hodnikom tornja. Predat ete mu klju Melchior je prasnuo u smijeh. - Klju? Da mu
predam klju? Dragi moj, da ja to elim uiniti moji dobri momci sprijeili bi me u tome. Taj put je
za njih i odvie udoban. Govorimo ozbiljno, niste valjdajedan i drugi ozbiljno mislili da u vam ja
samo tako predati dragocjeni klju? - Dobro! Izvui ete posljedice iz toga - rekao je Wilfrid
ledenim glasom. - to me ta ivotinja mui - mrmljao je Melchior otvarajui vrata svoje sobe.
Wilfrid se uputio u Aurorinu sobu. Uao je u salon koji je bio pun mirisa ljubiica, ljiljana i
karanfila. Poslala ih je Mathilde Piennes. Sjeo je u naslonja kraj kamina u kojem je gorjela vatra i
trenutak
prislonio glavu na naslon zatvorivi oi. Posljednjih je sati doivio nekoliko udaraca koje je morao
skrivati pred svojom okolinom. Sada, u toj tiini i miru toplog salona, u kojem je sve mirisalo po
cvijeu, njegova odlunost je naas popustila i osjetio je umor. Prvo ona scena sa enom koja je
ubila Carlomana, taj prezir... a morao je priznati, svladavajui ponos, sramno vladanje svoga brata
prema djevojci koja gaje moda zaista voljela. Moda je i ona bila astoljubiva. No, u svakom
sluaju vjerovala mu je. Bojao se neprilika koje bi im svima mogla zadati kad shvati da ju je
Carloman izigrao. Bila je to ponosna djevojka i veoma osvetoljubiva, to je dokazala svojim
zloinom. A onda su se pojavile one druge ene. Wilfrid je prislonio vrue elo na ruku koja je
podrhtavala kao i itavo njegovo bie. Sigrid je bila ista kao i onog dana kad ju je prvi puta ugledao
na pragu dvorca Beudant. Bila mu je dvadeset i jedna godina i nikada do tada jo nije ljubio. Onoga
je dana pjevala u plesnoj dvorani poput sirene i zadobila njegovo mlado arko srce skriveno ispod
hladne vanjtine. Zadrhtao je pri pomisli: "Ljubim li je ja jo uvijek?" Ne, on je sada ljubio Aurora.
Sigrid je bila samo uspomena... nije smjela biti vie od toga. Aurora, ta draga Aurora, tople due i
divnih oiju, Aurora, njegova ljubljena ena. Zauo je kako su se u susjednoj sobi otvorila vrata,
zatim je uo lagane korake po sagu i razgrtanje zavjese. Aurora se pojavila na pragu. - Ah, to si ti,
mili. Ostavila sam oca u drutvu nae drage sestrine. Udubljeni su u partiju aha, a ja sam se dola
malo odmoriti. Sjela je na nisku stolicu uz njegov naslonja. Uspravio se i nasmijeio. - Dananji je
dan za tebe bio vrlo zamoran, draga. - Malo. No toliko sam zadovoljna to su svi bili sretni, naroito
djeca. Loulou je bio beskrajno uzbuen i sretan. Ne mogu shvatiti kako se Flavie moe odrei
takvog zadovoljstva. - Ona vie voli prolazne radosti, svoju sebinost i sve ono to Melchiorova
glupost podrava kod nje. Ljutiti ton kojim je te rijei izgovorio njezin mu zaudile su Auroru i
podigla je glavu kako bi ga mogla vidjeti. - Zar se dogodilo neto izmeu tebe i Melchiora?
Ponovio joj je svoj razgovor s Melchiorom. Aurora je upitala: - Kako e ga prisiliti da vrati taj
klju? - On ga nee vratiti. Mogli bismo izmijeniti bravu i unititi prolaz u podzemlje. No, za
obavljanje tih poslova bila bi nam potrebna pomo ljudi iz sela, a oni to sigurno ne bi eljeli uiniti.
Osim toga, izazvali bismo i panju carinika. To bi bilo veoma neoprezno. I zbog toga e moj otac
zamoliti gospou Prauzelles da zagradi na svojoj strani izlaz iz podzemlja. - Misli li da e ona
pristati? - A zato ne bi? Ne znam to bi je u tome moglo sprijeiti. Na taj bi nain malo popravila
greku svog mua koji je Melchiora doveo na taj put. ekaju nas teki asovi, jer e Melchior biti
bijesan i jer e pobuniti protiv nas sve krijumare. - Dragi, ima velike brige. Naslonila je glavu na
njegovo rame i zagrlila ga. - Ne brini, mila moja. Sve e se to srediti, sve... Prekinuo se naas, a
zatim je oklijevajui nastavio: - ak i neprilike s Estellom. Aurora se iznenaeno trgnula. - S
Estellom? to se dogodilo? - Radije u ti to ja rei, jer bi sigurno saznala od drugih, ukoliko ta ena
ne odlui utjeti. Ona je dola ovamo sa svojim djetetom... Carlomanovim sinom. Aurora je skoila
i gledala iznenaeno mua. - Carlomanov sin? - Ono stoje moj brat uinio zaista je veliko zlo,
Aurora. I s nekoliko rijei Wilfrid joj je ispriao sve o tobonjem braku Estelle i Carlomana. Aurora
je sagnula glavu. Osjetilaje kako je to priznanje o bratovu nepotenju bilo neugodno Wilfridu. Nije
htjela da Wilfrid u njezinim oima ugleda zgraanje zbog tog ina, a to u prvi as nije mogla sakriti.
- Estelle eli da to dijete naslijedi Carla, eli njegov naslov i njegov imetak. Morao sam joj rei da
na to nema pravo, no obeao sam joj da u se brinuti za nju i za dijete, materijalno i moralno. No
ona je bila bijesna, pretvarala se kao da mi ne vjeruje, prijetila je. Vjerujem da e se konano
opametiti i
utjeti. - Zato vjeruje da e utjeti? Kad joj Wilfrid nije odgovotio, Aurora je podigla oi i srela
njegov pogled pun mranih misli. Proaptala je: - Wilfride, pitam seje li... Shvatio je, po izrazu
straha u njezinu licu, po drhtanju ruke naslonjene na njegovu, ono to se ona nije usudila rei. - Je li
ona ubila mog brata? - kazao je tihim glasom. Klimnula je glavom. - Bojim se da je tako, Aurora.
Ona je veoma strastvena i osvetoljubiva. Carl joj nije priao o svom braku s tobom. Neprekidno je
odgaao, bojei se stranih scena. Vie od dva mjeseca boravila je u Besanconu sa svojom majkom,
koja je morala na operaciju. Kad se vratila ula je za novost upravo u asu kad se moj brat vraao s
tobom iz Ambleusea. Pobjesnila je, htjela se osvetiti... znala je gdje se nalazi revolver njezina oca...
Da, zaista se bojim da... - Za nju je to moralo biti strano! - rekla je druim, glasom Aurora. -A on
je ipak pristao da se oeni sa mnom. - On je bio uboga zalutala dua. Iskoristio je Estellino
neznanje, njezine astoljubive elje i ljubav koju je osjeala za njega. Kad bi dola pred sud sigurno
bi je oslobodili. No ne vjerujem da e se ona izloiti opasnosti da sad izazove sumnju suda.
Naroito bude li traila savjet nekog odvjetnika koji e joj sigurno rei da nema nikakvih prava. -
Wilfride, kako dva brata mogu biti tako razliiti? Pogledala ga je sa arkom njenou i velikim
povjerenjem. Kako je on volio njezine iste, iskrene oi. U njima je vidio ljubav bez tajni... tajni
koje su nekad, kad ih je ugledao u oima neke druge ene, bile za njega izvor nemira i straha. No on
nije vie elio misliti na te oi. Osjetio je neto nalik na srdbu u svojoj dui od onog trenutka kad je
ugledao Sigrid u haljini slinoj onoj koju je nosila kad su se prvi puta sreli. Da li gaje htjela
podsjetiti na taj trenutak kad ga je u njegovoj mladenakoj strasti uspjela zaarati? Je li ga htjela
podsjetiti na njihovo meusobno obeanje? Nagnuo se i poljubio Aurorine kapke. - Ljubljena moja!
Te su rijei bile izreene tako arkim tonom da je drhtaj sree proao itavim Aurorinim biem.

XVIII
Gospoa Prauzelles primila je svoje goste u dvorani za ples. Kao stoje Sigrid najavila, oni su
poslijepodne posvetili glazbi. Gospodin Vorenef pratio je na klaviru Wilfrida koji je svirao violinu.
Aurora je pj evala najprije sama, a zatim u duetu s Melchiorom koj i j e imao doista ugodan bariton.
Njih je na klaviru pratio Wilfrid. Samo je domaica odbila pjevati. Izjavila je da joj je glas
premoren. No, svirala je na klaviru izvodei s Wilfridom i Melchiorom jedan Beethovenov trio s
kojim su i zakljuili koncert. - Kako je to draesno! - uzviknula je oduevljeno gospoa Vorenefu
kada su sjeli uz aj koji je donijela posluga. - Kakvo divno poslijepodne! Oboavam glazbu!
Gospodine Somers, vi zaista izvrsno svirate. A i va je glas divan, draga gospoo. Zar ne, Sigrid? -
Zaista je ugodan - odgovorila je Sigrid. Stajala je kraj stola na kojem se nalazio aj i punila svojim
dugim, finim prstima skupocjene alice od porculana iz Sevresa. - Hoete li mi pomoi, onja?
Gospoa Vorenef se pourila. Aurora je pomislila kako ona odvie laska svojoj prijateljici. Moda
se moglo nai objanjenje u tome to je gospodinu Vorenef, koji je bio strastveni kockar, u jednom
veoma tekom asu pomogao Max de Prauzelles. Moda je on jo i sada imao obveze prema Sigrid.
Wilfrid je sve to ispriao svojoj eni, nadodavi: - Mislim da su ti ljudi pomalo pustolovi. Na brati
Prauzelles bio je veliki kozmopolit i nije ba uvijek odabirao najbolje drutvo. No Sigrid je mogla s
time prekinuti. Ne razumijem kako moe prijateljevati s njima. Posluivi goste, Sigrid je sjela na
poivaljku. Govorila je veoma malo, dobacujui s vremena na
vrijeme nekoliko rijei. Razgovarali su uglavnom Vorenefi i Melchior. esto bi pogledavala mladu
enu u haljini od crnog baruna ukraenoj ovratnikom od venecijanskih ipki koji je otkrivao njean
biserni lani ovijen oko vrata. Nosila je kapicu od cibelina ukraenu vrpcom od ljubiasta baruna.
Njezina kosa bila je gotovo jednake boje kao i krzno kapice. Zatim bi Sigrid pogledala Wilfrida koji
je sjedio veoma zamiljena izraza lica i rijetko sudjelovao u razgovoru. Iznenada se obratila Aurori:
- Veoma volite cvijee, moram vam pokazati neto u zimskom vrtu. Govorei to ona je ustala. Oko
nje rairila se njezina svilena haljina padajui u dubokim naborima. Uinila je nekoliko koraka i
rekla: - Doite, sestrino... a i vi, Wilfride. Izali su iz salon praeni bijelim hrtom. Susjedni, kineski
salon bio je staklenim vratima odijeljen od zimskog vrta. U njemu su egzotine biljke sluile kao
okvir mramornom vodoskoku. Uz njene stupice penjale su se lijane donesene iz tropskih krajeva. -
Pogledajte ovu biljku. Ona prvi put cvjeta. Veliki cvjetovi tople ljubiaste boje irili su se izmeu
listova koji kao da su izblijedjeli. - Kako ja volim ovu boju! - uskliknula je Aurora. - To je boja
tvojih oiju - rekao je Wilfrid. Aurora se ljupko nasmijeila uvi rijei svoga mua. Sigrid se
okrenula i pomirisala jedan cvijet. Zatim je uinila nekoliko koraka, pogladila hrta koji je podigao
prema njoj svoju dugaku njuku i okrenula se prema Wilfridu. - Danas sam primila pismo vaeg
oca o zatvaranju podzemnog prolaza na mom imanju. Htjela bih vam ugoditi, no znam da bih se
zbog toga zamjerila Melchioru. - Moda i ne biste. Melchior to nama nikada nee oprostiti, no
veoma mu je stalo do dobrih odnosa s vama. Odmahnula je. - Ne znam. To je za mene veoma
osjetljivo pitanje. Moj ga je pokojni suprug naveo na krijumarenje i odobrio mu da se slui
podzemnim hodnikom. Ja mu to, jasno, sada mogu zabraniti. Ako vam je toliko stalo do toga ja u
to uiniti, jer vam na svaki nain elim udovoljiti, ma koliko me to stajalo. Rije "vam" je posebno
naglasila, no tako neprimjetno da je to samo Wilfrid opazio. - Nama je veoma stalo do toga, Sigrid.
Ta igra postaje opasna za Melchiora, a i za nas, jer bi nas svi smatrali suuesnicima. - Recite svom
ocu da u promisliti i uskoro odgovoriti. A sada doite, htjela bih vam pokazati neke stare
nizozemske gravire koje sam kupila ljetos u Njemakoj. Ovaj je poziv uputila i Aurori i Wilfridu.
Uhvatila je pod ruku Wilfrida i povela ga u susjedni salon. Aurora je pola za njima. Gledala je
visoku, vitku mladu enu odjevenu u bijelu svilenu haljinu koja je hodala pred njom po mramornom
podu, naslonjena na ruku njezina mua. Oboje su bili jednake visine, bili su otmjeni i odgovarali
potpuno jedno drugome. Nekoliko je trenutaka osjetila udan nemir. Zbog ega? Nije to znala
objasniti... - Pogledajte uokolo, Wilfride. Sami ete pronai gravire. Sigrid je sjela uz jedan stol,
ponudivi Aurori da sjedne u naslonja kraj nje. Kada je Wilfrid donio slike, pokazala je na stolicu
koja se nalazila izmeu njih dvije. Aurora se osjeala vrlo neugodno. Samo je s pola uha sluala
objanjenje kuedomaice. Wilfrid, pak, kome se Sigrid uglavnom obraala, nije pokazivao veliko
zanimanje za gravire koje mu je ona, jednu po jednu, pruala. Nabrao je obrve i itavo njegovo lice
kao da je bilo u laganu gru. - Ah, dakle tu ste sve troje! Na vratima koj a su dij elila kineski salon
od dvorane za ples poj avio se Melchior. U njegovim se oima pojavio podrugljivi smijeak. Sigrid
je podigla glavu i nasmijeila se. - Da, dragi bratiu, evo nas. Zanimaju li vas te stare gravire? - Da
budem iskren, ne zanimaju me. Nemam isti ukus kao Wilfrid. Rekao bih da ni on ovog asa ne
izgleda tako kao da ga to posebno zanima. Namjerno preuvi tu primjedbu Wilfrid je ustao. -
Moramo misliti na povratak, Aurora. Obeali smo ocu da se neemo kasno vratiti. Aurora se nije
sjeala tog obeanja. U svakom sluaju nije bila prisutna kad je njezin mu razgovarao s ocem. No,
ipak je ustala s velikom urbom, to nije izmaklo budnim Melchiorovim oima. - Eto sretnog
ovjeka, zbog njegovih hirova ova draesna djevojka spremna je napustiti ugodno
drutvo - kazao je podrugljivo. Aurora gaje promjerila s izvjesnim prezirom i primijetila: - Ne ini
mi se da moj svekar ima hirova, a osim toga, uvijek mi je drago ispunjavati njegove elje. - To
bolje, to bolje! On to za mene sigurno ne bi rekao. - Ne, na nesreu. I Sigrid je ustala. Gledala ih je
sve troje, jedno po jedno, svojim tajanstvenim osmjehom. Pristupila je Melchioru i uhvatila ga pod
ruku. - Hajde, ne uvjeravajte nas da ste tako zao momak. Odvedite me do mojih prijatelja koje smo
tako nepristojno ostavili same. Dok su prolazili u susjednu sobu Wilfrid je uhvatio ruku svoje ene i
arko je poljubio. Izmijenili su njean pogled. Zatim su se bez rijei pridruili ostalima u dvorani za
ples. Sigrid nije nastojala zadrati svoje goste. Zamolila je jedino Aurora i Wilfrida da jednog od
iduih dana dou k njoj muzicirati. Taj je poziv oboje Rusa podralo s oduevljenjem. Wilfrid i
Aurora su neto neodreeno obeali i oprostili se. Do saonica ih je otpratio Alexis Vorenef koji je
oduevljeno uzviknuo kada se vratio u toplu sobu svojoj eni i barunici. - Draesna mlada ena!
Tako je lijepa, ljupka i otmjena! ini se da je njezin mu zaljubljen u nju. Trebali ste vidjeti kako je
uzeo lakaju iz ruke njezin ogrta i sam joj ga pomogao obui. A tek kako ju je briljivo smjestio u
saonice i zamotao je. Sigrid je leala na poivaljci, jednu je ruku stavila pod zatiljak a drugu na
glavu hrta koji se naslonio na njezina koljena. Pas je zacvilio od boli. Gospoda Vorenef je zapitala: -
Stoje sirotom Juriju? - Nita, malo sam ga odvie povukla za uho. Draga onja, odmorit u se do
veere. - Da, draga prijateljice. Ostavit emo vas na samu. Taj gospodin Morieres odvie govori i
zato zamara. - Da, gospodin Morieres... - kazala je s udnim smijekom Sigrid. Kad je ostala sama
stavila je obje ruke pod glavu i ostala tako nepomino, zatvorenih oiju. Njezine duge trepavice
grozniavo su drhtale na rubovima kapaka. Wilfrid i Aurora su neko vrijeme utjeli u saonicama
koje su ih nosile u Montaubert. - Misli li da e ona zazidati onaj prolaz? - upitala je Aurora. - Ne
znam. Veoma je muiava. - Odgovorio je nekako nevoljko to je Aurora zamijetila. - Ona ti ba
nije odvie draga? Ovo ga je pitanje iznenadilo. inilo se kao da je nekoliko trenutaka zaokupljen
svojom zapregom, a zatim je na njezino pitanje odgovorio protupitanjem: - Zato me to pita? - Jer
si veoma hladan kad je rije o njoj i ne eli je esto sretati. - Da, zaista mislim... vas dvije niste
stvorene jedna za drugu. Ona je strankinja i njezino ponaanje ti se moda ponekad ne bi svidjelo. -
Ne svia se ni tebi? Pogledao ju je uplaeno. Zato gaje to pitala tako plahim glasom punim nemira.
- Ponekad mi se svia. Tiina... Zatim ponovo jedno pitanje: - Udala se za starog gospodina
Prazeullesa samo zbog novca, zar ne? - Mislim... mislim daje bilo tako. - Ja bih radije radila itava
ivota nego da se na taj nain udam. Nije joj nita odgovorio. No, prisjetio se kako je i on ponekad
osjetio nemir i bol u dui to se ta mlada ena, sposobna da zaradi dovoljno svojom umjetnou,
udala za bogata starca. To je osjeao u danima najvee strasti prema Sigrid. Ona je bila sretna usred
raskoi i novanog blagostanja. Takva je bila. Bilo joj je vie stalo do obilja nego do svega ostaloga
na svijetu. On je to sada znao. Osjetio je tugu pomijeanu s prezirom. Kad su se Aurora i Wilfrid,
stigavi u Montaubert, stali uspinjati stubama, pojavila se Barbeline na hodniku prvog kata. -
Loulou je bolestan - rekla im je. - U groznici je i mnogo kalje. - Da vidimo to je s njim -
odgovorio je Wilfrid. Uli su u djeju sobu i ustanovili da je zaista veoma bolestan. Aurora je
skinula ogrta i smjestila se
kraj njega. Neto kasnije uao je i Melchior koji se upravo vratio. Pogledao je svog sina, rekao da to
nije nita ozbiljno i poljubio ga. On gaje, naime, volio na svoj nain. Zatim se, bez velikog
oduevljenja, zahvalio Aurori to se brine za dijete u odsutnosti majke. Louis je uo te rijei i rekao
svojim promuklim glasiem: - Mama me ne bi znala njegovati. Vie volim ujnu Aurora. Melchior se
podrugljivo nasmijao i pomalo zbunjeno pogledao Aurora. - Pridobili ste njegovo srce, Aurora.
Srea je to Flavie nije ljubomorna. - A stoje sprjeava da bude ovdje i brine se za svog sina? -
upitao je Wilfrid. - Zar njezino mjesto nije ovdje, umjesto da se zabavlja u Lyonu? Melchiorov je
smijeh bio drzak. - Nemam ja vaa kruta naela, dragi moj, i drago mi je to je moja ena pomalo
lakomislena. Svakomu ono to mu se svia, to je moje geslo. Ja to obilno koristim, a to i priznajem i
ne pokazujem se uzorom vrline. Nasmijavi se ponovo podrugljivo izaao je iz sobe. Krv je navrla
Wilfridu u obraze i jedva se suzdravao. - Kako je taj ovjek ogavan - rekla je Aurora s gnuanjem.
Wilfrid se nagnuo nad svog neaka i poljubio mu vrelo elo. - Pokuaj zaspati, Loulou. Barbeline e
pozvati Anette koja e ostati uz tebe. - Ne, hou da ujna Aurora ostane! - Tvoja e ujna doi kasnije.
Sada e presvui haljinu i odmoriti se. Doi, Aurora. Izali su a Barbeline ih je slijedila pogledom.
Izraz njena lica bio je veoma zabrinut. Promrmljala je: - U ovoj kui neke su stvari krenule po zlu.

XIX
Drugog se dana zdravlje malog Louisa pogoralo i doktor Tillon, kojeg su pozvali, bio je veoma
zabrinut. Melchior je to jutro nekuda otputovao. Nitko nije znao kamo. Wilfrid je brzojavio Flavie.
Aurora i on su naizmjenino njegovali bolesno dijete. Gospoica Idalie uvala ga je po noi, da bi
se Aurora mogla odmoriti. Ni drugo jutro malom bolesniku nije bilo bolje. itav je dan proao u
velikom strahu. Pod veer stigao je brzojav od Falvie. Javljala je: "Uskoro dolazim". No nije stigla
ni drugi dan kad je mali Louis izdahnuo. Pojavila se kasno poslijepodne umotana u raskono krzno.
Bacila se na koljena ispred kreveta na kojem je poivalo dijete osvijetljeno svjetlom svijea koje su
gorjele u srebrnim svijenjacima. To je bila scena oajanja, krikova i jecaja. Zatim se onesvijestila.
Wilfrid i Barbeline odnijeli su je u njezinu sobu i tamo se domaica pobrinula za nju. Melchior je
stigao neto kasnije. Vilfrid ga je obavijestio uz pomo Calichouxa, njegova sluge koji je uvijek
znao gdje se nalazi. Uao je u sobu, ostao nekoliko trenutaka ruku prekrienih na prsima pred
svojim mrtvim sinom, a zatim je krenuo van ukoenih koraka i okamenjena lica. Naredio je da mu
se jelo donese u njegovu sobu ne elei imati nikakve veze s ostalim stanovnicima dvorca. Svi su
zbog toga osjetili duboko olakanje. Njegovo tmurno, tvrdo lice nije zaista bilo ugodno. Gospodin
Somers rekao je gospoici Idalie: - Trenutno je nesretan zbog gubitka sina, no brzo e se utjeiti, a
osim toga moi e imati jo djece. Gospodina je Somersa smrt unuka duboko potresla. Ipak ga je
tjeilo to to je njegova snaha oekivala dijete. Osjetio je i radost i ponos pri pomisli da bi to dijete
moglo biti sin, budui grof Somers i princ od Brusfelda. Kad su malog Louisa sahranili u grobnicu
predaka njegove majke, Melchior je napustio dvorac, ne oprostivi se ni od koga osim od svoje
ene. Flavie prvih dana nije prestajala jecati, plakati i vikati kako je ona najnesretnija od svih majki.
Zatim su za njom doli kovezi iz Lyona u kojima se nalazilo sve ono stoje kupila u gradu.
Pozabavila se time da ih otvara sa svojom sobaricom. Prolila je jo nekoliko suza ugledavi otmjena
mala odijelca kupljena za sina. Promatrajui haljine, eire i skupocjene sitnice nabavljene
Melchiorovim novcem ubrzo je zaboravila na to. Sobarica je priala kako je Flavie odgodila
dolazak kui iako je primila brzojav, a sve zbog zaruka na kojima je eljela pokazati novu haljinu. -
Wilfrid uvijek pretjeruje - kazala je roacima svoga mua. - Uz Louloua je moja urjakinja i nisam
zabrinuta. Aurora nije mogla shvatiti tu lakomislenost. Smrt djeaka koga je voljela ostavila je
dubok dojam na nju. Wilfrid je nastojao svladati vlastitu bol i rastresti se. No, imao je i drugih briga.
Iako Estelle vie nije postavljala zahtjeve, jer joj je vjerojatno neki strunjak rekao da nema
nikakvih prava, ipak je ve prije toliko napriala daje sva istina izala na vidjelo po itavom kraju.
Barbeline je rekla Wilfridu da svi govore: "Ovo je dijete Carlomana Somersa koji je prevario sirotu
Estelle, toboe se oenivi njome." To bratovo nedjelo titalo mu je duu. elio je popraviti zlo koje
je njegov brat nanio Estelle bar toliko koliko je to bilo u njegovoj moi. No, Estelle je otila daleko
od Montauberta, a kad je gospoica Idalie, kojoj je Wilfrid sve povjerio, nastojala neupadljivo
posredovati, Estella joj je odgovorila: "Imam pravo na nasljedstvo mog sina. Nije mi potrebna
milostinja." Ni s Melchiorom nije bilo bolje. Nastavio je u noima bez mjeseine vaditi robu
skrivenu u podzemlju. Njegovi su ljudi tovarili robu na kola i skrivali je ispod nasjeenih drva.
Carinicima ni uz najveu panju nije uspjelo bilo to otkriti, no gospodin Somers i njegov sin nisu
sumnjali da e im to jednoga dana ipak uspjeti. - Gospoa Prauzelles pisala je grofu da e uiniti
ono to je od nje traio iako joj je to bilo veoma neugodno zbog Melchiora. No, prolaz e zazidati
nekoliko dana prije svog odlaska na jug jer nije eljela imati zbog roga neprilika s Melchiorom.
Nadodala je da su njezini prijatelji Rusi otputovali i da e ona otputovati iz Beudanta poetkom
veljae. Kad je gospodin Somers proitao pismo na njegovu se licu vidjelo zadovoljstvo. Grof je bio
uvjeren daje sretan to e podzemlje sada biti zazidano. Iako je i on dijelio sinovljevo zadovoljstvo
ipak je bio uznemiren zbog pomisli to e poduzeti ovjek karaktera kakav je bio njegov zet. - To e
biti veoma teko izdrati. On e ili napustiti Montaubert ili vie nee imati to raditi. ao mi je
Flavie, no ona se na sve brzo privikava. - Naroito bude li je poveo u Lyon. Kad ona ne bi bila tako
rastrona, oni bi sad imali dovoljno novaca za pristojan ivot. No, Flavie e se uvijek moi skloniti
ovdje u sluaju da on propadne. Tako su razgovarali otac i sin u salonu nakon ruka. Aurora je bila
veoma prehlaena i nije naputala svoju sobu, a i Flavie se takoer povukla u svoje sobe. Wilfrid je
rekao ocu da e to poslijepodne otii k jednom seljaku da se dogovori o nekim popravcima. Poao
je do Aurore, razgovarao nekoliko asaka s njom, a zatim se otiao pripremiti za etnju. Krenuo je
pjeice kao to je to esto inio, obukavi se za hodanje po snijegu. urio je, zrak je bio leden, a
uokolo bjelina smrznutih uma i panjaka. Zadrao se na dobru koje se prostiralo uz granicu, dajui
savjete jednom seljaku iji je sin bio bolestan. Kad je odlazio seljak mu je rekao gledajui u nebo: -
Sprema se meava, gospodine Wilfrid. Vidite, vjetar se ve die. - To nee biti moj prvi susret s
njome. Do vienja, Moreux. Brzo se udaljavao. Za nekoliko trenutaka poeo je padati snijeg u
gustim pahuljicama noen sve snanijim vjetrom. Wilfrid je bio zaslijepljen i jedva je mogao
napredovati. Kad je stigao na cestu koja je vodila u selo prole su kraj njega saonice. Na zapovijed
enskog glasa stale su. Isti enski glas gaje pozvao: - Wilfride! On se naklonio i krenuo prema
gospoi Prauzelles da je pozdravi. - Odakle dolazite po tom nevremenu? - S Hautlieuova dobra. -
Popnite se brzo. Saekajte u Beudantu dok meava proe. - Ne bojim je se. Laku no, Sigrid. On se
odmaknuo no ona ga je zadrala zapovjednikom kretnjom. - Doite, moram razgovarati s vama. I,
vidjevi kako se on jo uvijek povlai, dodala je s podrugljivim smijekom: - Zar me se bojite?
Ponos je naas zatomio Wilfridovu opreznost i nagon koji je najavljivao opasnost. Kazao je suho: -
Kako ste doli na tu misao? I kad se ona pomakla, napravivi mu mjesta u saonicama, popeo se i
sjeo kraj nje. Saonice su krenule. Snijeg im je udarao u lice i oni itavo su vrijeme vonje utjeli.
Pred dvorcem je pomogao barunici sii. Ona se popela stubama, neto u prolazu naredila slugama u
predvorju i povela svog gosta u dvoranu za ples.
- Sjednite, prijatelju. Popit emo aj. Nakon toga emo malo razgovarati. Skinula je svoju kapu
ureenu perjem i pruila se na poivaljci. Njezina haljina od bijela baruna rasprostrla se oko nje.
Hladnoa joj je obojila obraze lakim rumenilom, a njezine su oi u taj as bile posve modre. - Ne
mogu se zadrati, Sigrid - rekao je kratko Wilfrid. - Moja ena i otac bit e zabrinuti zbog tog
nevremena. - Neu vas dugo zadravati. Znam da vam sada vie nita ne znaim. U njezinu se glasu
osjetio sjetan ton. - Vi ne osjeate za mene ono prijateljstvo koje ste mi obeali. - Ne osjeam vie
prijateljstvo? Kako to moete i pomisliti? - Ne, ja veoma dobro osjeam vau hladnou. Vi potpuno
pripadate svojoj eni. Vije ljubite. - Da, ja je ljubim. Moram to priznati, Sigrid. No taj osjeaj me ne
moe sprijeiti u tome da ne ostanem vjeran obeanu prijateljstvu. Naas j e zatvorila kapke. Nj
ezine duge bij ele ruke gladile su barunastu haljinu. Kad je podigla oi, srela je nemiran Wilfridov
pogled. - Toga ste mi dana rekli i to, da me neete prestati voljeti... Rekli ste: "Ljubavi se ne moe
zapovijedati... ne moe se ljubav samo tako istjerati iz srca." Vidio ju je potpuno nalik onoj koju je
ljubio u prvom aru svoje mladenake neiskusnosti. Isti je bio pogled modrih oiju koji je prodirao
kroz dugake plave trepavice. Taj pomalo tajanstven pogled to gaje privlaio. Lagano drhtanje
njenih ruiastih usnica odavalo je uzbuenje. Ona je ponovila: - Ne moe se istjerati... Ne, ne!
Pruila mu je ruke. Pogledala ga je pogledom punim molbe. Wilfrid je naglo ustao gotovo sruivi
naslonja. - Sigrid, to je nemogue. Vi to dobro znate. Glas mu je bio izmijenjen od uzbuenja. -
Sve bi bilo mogue kad biste vi to htjeli! Nasmijeila se smijekom koji je dovodio u iskuenje i
koji je on tako dobro poznavao. Bio je to smijeak sirene. apnula je: - Wilfride, ne mogu ivjeti
ako me napustite. Mogli bismo se ljubiti... Wilfrid je zadrhtao i povukao se. Nekoliko je trenutaka
njegova dua oklijevala. Zatim se iznenada trgnuo i sve opet vidio u pravom svjetlu. Lijepa, bijela
Sigrid, oiju punih molbe i usana koje su se smijeile, nije za njega bila nita do ene koja gaje
eljela povui za sobom u ponor patnji i grinje savjesti. - Ne, mi se ne moemo ljubiti. Mi smo
sagrijeili, no ja sam se pokajao i sada ne elim jo nie pasti. - Kada ne biste nju ljubili... Prosiktala
je te rijei kroz usne koje se vie nisu smijeile. - Ona je moja ena i pruam joj ljubav koju sam joj
duan pruiti. Wilfridov je glas ponovno bio odluan, a oi mu se nisu okretale od njenih koje vie
nisu bile tako modre. - Zbogom! Nadam se da ete brzo sve ovo zaboraviti. U glasu mlade ene
osjeala se prijetnja. Pred Wilfridom se nalazila ena stisnutih usnica i pogleda puna mrnje. -
Zbogom! - rekla je sada i ona. Bacila se na jastuke, a on je poao u predvorje. Kad je izaao iz
dvorca nije krenuo uobiajenim putem ve poprijeko, kroz park da to bre stigne u Montaubert.
Morao je proi kraj stare napola razruene kue iz koje je vodio podzemni prolaz u ruevine starog
dvorca Montaubert. Kad je stigao do ruevine iz nje je izaao neki ovjek. Bio je to Calichoux,
Melchiorov sluga. Udaljio se kao da nije prepoznao Wilfrida. Krenuo je dalje stazom koja je ovdje
poinjala. Meava se nije stiavala. Bila je potrebna snaga i spretnost, kao i poznavanje ovih
neravnih putova, da bi se moglo napredovati kroz gusti zasljepljujui snijeg. Usprkos svemu tome
stigao je brzo na podruje Montauberta. U umi je bilo mnogo mirnije. Iako je bilo veoma hladno,
osjetio je u sebi groznicu. Bio je veoma uzbuen. Iznenada je ugledao, u pravom svjetlu, enu koju
je nekada ljubio i zbog koje je toliko rtvovao. Njegov duh zaslijepljen strau nije vidio kakva je
zapravo bila. Sad, kad su njegove oi opet jasno vidjele, on se podsjetio na mnogo toga to mu je
ve prije trebalo potvrditi, da je to ena bez srca, ena koja je voljela samo novac i uivala u raskoi
kojom ju je obasipao pokojni mu. Kakva je budala bio kad je pomislio da bi
se ona zbog ljubavi mogla odrei svega toga! A sada je ona eljela da on iznevjeri Aurora, istu i
plemenitu Aurora. Ona se vratila u Beudant da mu postavi klopku, da ga otme Aurori. Kako je
zahvalan bio nebu to mu je dopustilo da ostane jak i da shvati tajnu Sigridine due koja je do sada
bila za njega prekrivena velom. Doao je do kraja ume. Ve je nekoliko trenutaka uo buku kotaa.
Natovarena kola izala su iz ume pred njega. Dva su mukarca hodala kraj kola. Snijeg je pokrivao
cjepanice koje su skrivale krijumarenu robu. Konji su teko napredovali, no krijumarima je to
vrijeme odgovaralo jer su tako izbjegli panju carinika. Wilfrid je pomislio: "Zbog toga je
Calichoux bio ondje. ekao je neku poiljku... Ah! Taj prokleti Melchior! A sada bi "ona" veoma
lako mogla odbiti molbu da zazida izlaz iz podzemlja. Ona mi nikada nee oprostiti, proitao sam to
u njezinim oima."

XX
Nakon boravka u Lyonu punom uitaka Flavie se sve vie dosaivala u Montaubertu. To je uz
jecanje i suze kazala svom suprugu kad se opratao od nje ne govorei ni ovaj put kamo odlazi. -
Strpi se, draga moja, strpi se. U proljee emo otputovat u Pariz -tjeio ju je on. - U Pariz? Kakva
srea! No u oekivanju toga tvoja e sirota Flavie umrijeti od dosade. Ja nisam nalik na Auroru koja
se zabavlja glazbom, knjigama, dosadnim razgovorima s ocem, Wilfridom i sestrinom Idalie.
Odvedi me bar u Beudant. Sigrid e jo nekoliko dana boraviti ovdje. Wilfrid je odbio da me
povede onamo pod nekakvim nerazumljivim izgovorom. - Dobro, povest u te sutra. Pljeskala je i
klicala: - Samo me ti razumije, moj dragi mali Melchiore! Otac kao da se uvijek ruga sa mnom,
Wilfrid se ponaa poput uitelja... - Oh, taj Wilfrid! - promrmljao je Melchior. - Ponaa se poput
starog puritanca. Flavie je idueg dana ponudila Aurori daje prati u Beudant. No Aurora je to odbila.
Posjet gospoi Prauzelles nije za nju predstavljao nikakvo zadovoljstvo. Naprotiv. Ona je tog
poslijepodneva otila u posjet gospoici Idalie. Na povratku kui, pred samim dvorcem sustigla ju
je koija Melchiora i Flavie. Flavie ju je uzela pod ruku i povukla je brbljajui u kuu. Melchior je
bio zaostao jer je morao Philemonu izdati zapovijedi u vezi s konjima. Sumrak je padao. Iz mranog
kuta dvorita izala je neka ena i prila Melchioru. - To ste vi, Estelle? Upitao je iznenaeno. - Da,
to sam ja. Pribliila mu se i stavila svoju vrstu ruku na njegov rukav. - Dobro me posluajte.
Govorila je veoma tiho. Oi su joj sjale kao u groznici. - Znam tko je ubio mog oca. Melchior je
zadrhtao ali se nastojao svladati. - Tko?-upitaoje. - Stari Timothee koji vas je onog jutra pratio,
umro je jutros. No, prije smrti sam ga natjerala da progovori. - Tlapnje umirueg! inilo se daje taj
zagriljivi ton izazvao kod Estelle dodatni bijes. Stisnula je zube i dobacila Melchioru divlji pogled,
prije no to je proaptala: - uvajte se! Zaklela sam se da u osvetiti svog oca, i ja u to uiniti, ma
to se dogodilo. uvajte se! Odmaknula se i brzo udaljila kroz drvored. Melchior je na trenutak
ostao nepomian, zgrena lica. Zatim je slegnuo ramenima i uao u predvorje. Za vrijeme veere
Flavie je na dugo i iroko priala o svojoj posjeti Beudantu: - Sigrid je bila jo ljepa nego inae i
veoma ljubazna. Odvela me u svoju sobu i pokazala mi toalete za boravak na Jugu. Kakva divota!-
Flavie je bila ushiena i nije prestajala priati o tome. - Sigrid je u svom budoaru pokazala
Melchioru neki kip ili, moda je to bila slika... Stoje to bilo, Melchiore? - Indijski kip od jantara
koji predstavlja neku boicu. ini mi se boicu osvete. Flavie se iskreveljila. - Ta je boica morala
biti runa... jer nije lijepo osveivati se. Tako su me uili u samostanu.
- Daje zlo osveivati se, to je sigurno. No, to je ujedno i veoma zamamno - rekao je Melchior. Do
tog trenutka on gotovo da uope nije govorio. Lice mu je bilo natmureno. Wilfrid ga nije vidio, no
inilo mu se kao da u njegovom podrugljivom glasu uje pobjedonosni prizvuk. - Sto to govorite -
rekao je gospodin Somers gledajui svog zeta pogledom u kojem je bilo ak i prezira. - Zaista imate
divne osjeaje, Melchiore. - Divne ili ne, meni odgovaraju-odvratio je Melchior s osmjehom koji je
dovodio u oajanje njegova tasta. - Ne biste se tako osjeali kada biste vi bili rtva! Primjedba koju
mu je dobacio Wilfrid kao da je trenutak oneraspoloila Melchiora. Bez sumnje se sjetio Estelline
prijetnje. No ubrzo mu se, bar naizgled, vratila njegova drzovitost i on se stao smijati kao da je uo
najbolju alu. - A tko bi se elio osvetiti meni, molim vas? - Da, tko bi to elio, mali moj Melchiore!
- uzviknula je Flavie njeno ga pogledavi. - Kome bi ti ikada uinio neto na ao, ti koji si tako
dobar? - I ja se pitam, kome? - rekao je dobrodunim tonom Melchior. -Veoma sam miroljubiv, kada
me ostave na miru i kada se ne mijeaju u moje poslove. Wilfrid je shvatio na to on cilja i
pomislio: "Sigrid muje sve ispriala. On zna da ga elimo sprijeiti da upotrebljava podzemlje."
Osjetio je kako se u njemu die val srdbe i prezira. Kako je podla ta enska dua! Na taj se nain
eljela osvetiti. U posljednje se vrijeme Melchior obiavao povui nakon veere u svoje sobe.
Uinio je to i veeras. Flavie gaje slijedila. Prije nego to je sjela za klavir Aurora je svom svekru
proitala pismo koje je primila od Mathilde Piennes. Dobila je i koaricu mimoza i karanfila.
Cvijee je stavila u vodu, nije ga sloila u vaze. To je namjeravala uiniti sljedeeg jutra. Odsviravi
u salonu jednu od najmilijih skladbi gospodina Somersa, vratila se u sobu gdje je Wilfrid upravo
pripremao ahovske figure. Zaelio je odigrati partiju aha s ocem. Grof je izgledao veoma
zabrinuto. Pogledao je Wilfrida koji takoer nije bio dobre volje. - Misli li da e Sigrid uiniti ono
to od nje traimo? - pitao je konano. - Bojim se da nee. Te je rijei kazao Wilfrid, hladno i
kratko. - Zato? Boji li se oneraspoloiti Melchiora? - Vjerojatno, oe. Gospodin Somers je klimnuo
glavom. - Veliko je zlo to ona ne shvaa u kakvom smo opasnom poloaju zbog toga ovjeka.
Wilfrid se prezirno nasmijao. - Ona nije ena koju bi zanimale opasnosti koje prijete drugima. Otac
ga je iznenaeno pogledao ali nije nita odgovorio. Aurora je uzela svoj runi rad i sjela na
uobiajeno mjesto. Bila je sretna uvi muev sud o gospoi Prauzelles, ali nije nastojala objasniti
taj osjeaj, ni poaliti zbog toga, premda je inae uvijek prema svima bila blagonaklona. Ipak je bila
uznemirena opaajui da je Wilfrid posljednjih dana veoma zabrinut. Tako joj se bar inilo, jer bi na
njena pitanja odgovarao: "Ne, to su samo svakodnevne brige, a i to je dovoljno." Aurora nije dalje
navaljivala. Nastojala je svojom njenou i panjom, bar na kratko vrijeme, odagnati oblake koji
su zastirali Wilfridov duh. Ona je to pripisivala ponajvie njegovoj bojazni zbog Melchiora, koju je
oito dijelio i gospodin Somers. Koliko je morao sada aliti zbog dozvole dane zetu, a na nagovor
gospodina Prauzellesa. Vjerojatno je to uinio u jednom asu zablude. Ako bi se sada otkrilo kako
se krijumarenje odvija i da je gospodar Montauberta suuesnik... a moda i Wilfrid. On, Wilfrid,
toliko poten, savjestan i fin! O tome je razmiljala i idueg jutra u stakleniku, slaui cvijee u
staru vazu od fajanse. ula je otvaranje vrata u hodniku, okrenula glavu i malo se trgnula ugledavi
na pragu Melchiora. - Dobar dan, Aurora! Oprostite to sam vam doao smetati u tom draesnom
poslu.' - Dobar dan - odvratila je hladno Aurora. - to elite? - Doao sam vas zamoliti za nekoliko
granica mimoze. Flavie toliko voli to cvijee. Aurora je pruila ruku i pokazala na malu kiticu
poloenu na stolu. - Ona dobro zna da joj uvijek dajem dio cvijea koje poalje gospoica Piennes.
- Izvrsno! Ja sam na to zaboravio. U tom sluaju odnijet u joj sam. Priao je stolu, prinio kiticu
nosu i pomirisao je. - Divno! Flavie e me ponovno preklinjati da je povedem na tu arobnu obalu.
No to ove godine nije mogue. A vi, Aurora, imat ete sigurno prilike tamo provesti neko vrijeme. -
Wilfrid nema takvih planova. - Moda vam to jo nije rekao... No dopustite mi da vam dam
prijateljski ili, bolje reeno, bratski savjet... Pogledala ga je s prezirom, a on se pretvarao kao da to
ne primjeuje jer je nastavio jednakim slatkim tonom, kojim je i zapoeo ovaj razgovor. - Pokuajte
ga odgovoriti od putovanja u Niu, ako vam on to predloi. To bi za va mir bilo najbolje. - to
elite time rei? Pogledala gaje ponosno. - Bilo bi bolje kad se ne bi sreo s izvjesnom osobom... -
Kojom osobom? Krv je iznenada oblila Aurorine obraze. Melchior se nasmijao pun zlobe. - Dobro
pogaate o kome elim govoriti. Oni su se neko arko ljubili, i jo uvijek se vole. - To nije istina! -
ljutito je kazala Aurora. - Nije istina? Pitajte ga gdje je bio u srijedu kad ste mislili da je kod
Moreuxovih! On ju je posjetio i vratio se poprenim putem kojim potajno odlazi k njoj. Ili bar tako
misli. Ja sam uvjeren da se gospodin Prauzelles nije dao prevariti i da je zbog toga odredio
oporukom da e ona izgubiti nasljedstvo u sluaju ponovne udaje. Nije htio da se njih dvoje
okoriste bogatstvom nakon njegove smrti, a poznavajui nju, znao je da ona nee rtvovati
bogatstvo zbog ljubavi. - Vi ste ogavni klevetnik! Jedva joj je uspijevalo svladati drhtaje koji su
obuzimali itavo njezino bie. - Bijednik! ...Bijednik! Znao sam da ete loe prihvatiti moje savjete.
No, smatrao sam svojom dunou da vas upozorim. Sada moete uiniti to vas volja. No na
vaem mjestu, ja bih bio nepovjerljiv, jer ona ga jo uvijek ljubi i nee oklijevati ni pred ime da ga
ponovno pridobije za sebe. Izrekavi te rijei, smijui se avolski, on se udaljio nosei u ruci kiticu
mimoza i karanfila. Aurora nikada kasnije nije saznala stoje inila za to vrijeme stojei kraj stola,
nesvjesno uzimajui u ruke cvijee i opet ga vraajui na stol. Drhtala je, a neka toplina udarila joj
je u lice. Napokon je otvorila vrata staklenika i gurnula glavu na hladan zrak. Nije ula kad su se
otvorila vrata salona. Trgnula se kad je zaula Wilfridov glas. - to to radi? Nisi dovoljno
odjevena, prehladit e se! - Ne... tu mije ugodno... - samo je promucala. Malo se povukla u toplinu
staklenika. Wilfrid joj se pribliio. Uznemireno je uzviknuo vidjevi njezino uzbueno lice: - to je
s tobom? Jesi li bolesna? - Malo... no to nije opasno. Dola je do naslonjaa i sjela. - Moda je to
zbog mirisa cvijea. Doi preko u salon, tamo e se bolje osjeati. Ustala je i uhvatila ga pod ruku
koju joj je ponudio. Wilfrid je pozvao Barbeline da joj spremi neto za umirenje. Okruena tolikom
brigom nastojala se nasmijeiti i povratiti uobiajeni izgled. Snagom volje to joj je uspjelo. Ostatak
dana ponaala se kao obino i na taj nain uspjela umiriti Wilfrida. Bojala se da e sresti Melchiora,
no na sreu, on je ruao u svojoj sobi, zajedno s Flavie. Naveer je gospodin Somers primio vijest
da mu je umro brati u benediktinskom samostanu SaintesEpines. Wilfrid je trebao idueg dana
otputovati onamo da bi prisustvovao sprovodu. Aurora je osjetila olakanje. Za vrijeme njegove
odsutnosti moi e se moliti, razmiljati i umiriti svoje srce koje je bilo izmueno ogavnim
Melchiorovim klevetama. Klevetanje, da, bar u pogledu veza koje jo postoje izmeu Wilfrida i
gospoe Prauzelles. Bilo je mogue daje Sigrid bila ona ena koju je Wilfrid ljubio prije nje, u
posljednje vrijeme ona je ak i posumnjala u to. No nikada, nikada ona ne bi mogla povjerovati u to
da on sada nije pripadao samo njoj. On tako poten... On, koji je upravo onog dana kada je Melchior
govorio s njom, bio tako njean i tako dobar prema njoj! Ne, nije htjela da ni najmanja sumnja
dotakne njezine misli. Wilfrid je otputovao ujutro. Melchior je prisustvovao ruku i bio dosta dobre
volje i kao da nije zamjeivao natmureno grofovo lice i Aurorin prezir. Flavie je brbljala i takoer
nije nita zapaala.
Tek pri kraju ruka, Melchior je podrugljivo primijetio: - ivot ovdje postaje veseliji iz dana u dan.
Kao da se nalazimo u nekom samostanu. Gospodin je Somers odgovorio suhim glasom: - Zato ne
potraite privlaniji dom. Nitko vas ne zadrava u Montaubertu. - Dragi taste, jo nije kucnuo as
kad u vas osloboditi svoje prisutnosti. Morat ete se strpjeti jo neko vrijeme. - Sto to govori? -
uzviknula je naglo Flavie. - Zato misli da bi otac bio zadovoljan kad bi ti napustio Montaubert?
Melchior se stao glasno smijati i pogledao enu podrugljivim pogledom. - Zato, draga, jer ne
mislim uvijek isto. No, mi smo i suvie dobro odgojeni pa doputamo stvarima da idu svojim
tijekom. - Dok se taj tijek iznenada ne prekine - uzviknuo je gospodin Somers. Ustao je, uzeo tap
koji mu je sluga pruio i obratio se Aurori: - Doi, drago dijete. Molim te da mi proita do kraja
ono tivo koje smo sino zapoeli. - Otac je, ini se, ljut na tebe - kazala je Flavie kad su se vrata
zatvorila iza Aurore i grofa. Melchior je slegnuo ramenima. - U posljednje vrijeme malo je
neljubazan. Mislim da ga Wilfrid huka protiv mene. - Wilfrid? A zato? - to ja znam? Taj me
momak uvijek mrzio. - Melchiore! - Da, da, tako je, draga moja... a i ja osjeam to isto prema
njemu. Ne treba biti tako uplaena. To je tako i mi tu nita ne moemo uiniti. Uzeo je enu pod
ruku i poveo je u njihove sobe.

XXI
Sljedei je dan Aurori bio veoma dug. Njen se svekar loe osjeao, moda ga je muio nemir, pa je
bio veoma zle volje. Ona nije bila sposobna razveseliti ga. Jedva je uspijevala odagnati onu bolnu
misao koje se tako eljela osloboditi. Neko je vrijeme mislila da bi bilo najbolje posjetiti gospoicu
Idalie i ispriati joj sve. No ne bi li na taj nain izrazila sumnju u svog supruga? Oh, ne! Ona je
eljela uvijek vjerovati u njega. Melchior je nestao iz dvorca sutradan ujutro. Flavie se nije
pojavljivala. Zatvorila se u sobu. Moda je na taj nain htjela prosvjedovati zbog ponaanja svog
oca prema Melchioru. Poeo je padati snijeg. Poslijepodne digao se i vjetar tjerajui velikom
snagom snjene pahuljice. Oko pet sati, dok je Aurora u salonu sa svojim svekrom pila aj, pojavio
se sluga s papirom u ruci i objasnio: - Neki je mali djeak ovo donio. Nije odgovorio tko mu je to
dao kad sam ga upitao i udaljio se trei. To mora daje dijete nekog opanara. Gospodin je Somers
otvorio pismo. Ruke su mu drhtale dok je itao. Rekavi Polydoru da se moe udaljiti pruio je
pismo Aurori: - Pogledaj, keri! Proitala je rijei napisane nevjetim rukopisom. "Prijavili su vas.
Carinici su vam na tragu. uvajte se." - Oh, Boe! - apnula je mlada ena. - Ne mogu nita uiniti!
- kazao je gospodin Somers naslanjajui na naslon svoje drhtave ruke. Melchior nije kod kue,
vjerojatno naas uzima robu jer eli iskoristiti povoljno vrijeme. A Wilfrid nije ovdje. Ona gaje
pokuavala smiriti govorei mu da bi se Melchior i opet mogao izvui. - Pa makar se to danas i
dogodilo prijetnja e ipak visjeti nad njegovom glavom i jednoga dana... Kako sam mogao dopustiti
taj brak? No moja uboga, glupa Flavie zaljubila se u njega za vrij em boravka kod naih roaka u Ly
onu. Imalaje prilian miraz jer je dobila nasljedstvo od svojeg kuma. No, Melchior je to brzo
potroio. Tada mu je gospodin Prauzelles dao tu zamisao... a ja sam bio dovoljno slab da pristanem
na nju. Danas sam zbog toga strano kanjen. Njegov je strah zaista bio velik kad je taj inae tako
ponosan ovjek priznao svoju greku. - Tko je mogao podnijeti tu prijavu? - zapitala je Aurora.
- Ne znam. U ovom kraju svi su naklonjeni krijumarima. Protiv njih su samo carinici. - Moda
netko tko je u rodu s kojim carinikom... netko... Svekar ju je pogledao iznenaeno. - to si htjela
rei? Aurora je to izrekla ne razmiljajui i sada je alila zbog toga. - Bila je to samo misao... Neki
roak carinika... Inae ne znam... Naslonio je elo na ruku i stao razmiljati. Stisnuta srca Aurora je
mislila na Estelle, enu koja je bila Carlomanova rtva i koja je mrzila sve Somersove. Carloman je
zaista bio neodgovoran i moda joj je neto priao o Melchiorovim poslovima. A brigadira Dorea,
njezina oca, ubili su krijumari. Barbeline, upoznata s gotovo svime to se ticalo obitelji, dola je na
poziv gospodara koji ju je obavijestio o opasnosti u kojoj su se nalazili. Po nekim rijeima i
primjedbama Aurora je zakljuila kako i Barbeline vjeruje u Estellinu osvetu. Veer je polagano
prolazila u strahu. Vjetar je udarao po zidovima a snijeg je jo uvijek padao. Oko devet sati Aurora
se popela u svoju sobu, ali nije htjela lei. Sjela je kraj vatre i pokuala itati, razmiljala je o
Wilfridu koji je bar izbjegao ovo tjeskobno iekivanje. Zadrijemala je. Trgnula se kad je zaula
buku vrata koja su se otvarala. - Gospoo! Zaula je zadihani Barbeliuin glas. - Jedan nas je ovjek
doao upozoriti daje dolo do bitke. Carinici su naletjeli na kola s robom, nedaleko odavde.
Gospodin Melchior je ranjen, ima i uhapenih. Pokuat e ga otpremiti podzemnim hodnikom u
dvorac Beudant. Aurora je ustala s priguenim uzdahom. Barbeline je nastavila. - ovjek je rekao
da Calichoux poruuje da ukoliko im uspije proi podzemnim hodnikom prije dolaska carinika, oni
nee nai nikakvih tragova. Sva je roba, naime, natovarena na ona kola jer je gospodin Melchior za
sutra oekivao novu poiljku. Snijeg koji pada izbrisao je, na sreu, tragove koraka i kotaa.
Calichoux upozorava da e carinici vjerojatno doi ovamo i izvriti premetainu, no da ne postoji
nita to bi nas moglo obrukati. Aurora je pala na stolicu. Sklopila je ruke i aptala: - To se moralo
jednom dogoditi! A Wilfrid nije ovdje! - Ne uzbuujte se, gospoo! Ako e gospodinu Melchioru
uspjeti prijei u vicarsku, vjerojatno e sve urediti. Uhapenici nee nikome kazati ni rijei. Nije
obiaj ljudi ovoga kraja izdati svoje drugove. Dakle, ako carinici ne nau nita ovdje, a ni u
podzemlju, kakvih bi dokaza onda imali protiv gospodina Melchiora? - Nadam se da e se tako i
dogoditi, Barbeline! No, treba obavijestiti gospodina Somersa. - Na alost, da! Siroti ovjek! No jo
i sutra ujutro bit e dovoljno rano. Bolje da ovu no provede bar donekle u miru. - Imate pravo.
Sutra u ga obavijestiti to paljivije mogu. Ali tu je i Flavie. - To u ja obaviti, gospoo. Moram joj
sve to nekako objasniti da ne bi rekla neto nezgodno pred carinicima. A to ba nee biti lagan
posao. Aurora je opet skupila svu svoju snagu. Barbeline je pomislila kad ju je vidjela tako hrabru:
"To je zaista prava ena za naeg gospodina Wilfrida." Barbeline je idueg jutra primila carinskog
porunika i odvela ga gospodinu Somersu. Porunik se ispriao to smeta: - No,- kazao je on -
postoji opravdana sumnja da je jedan od stanovnika dvorca u vezi s bandom krijumara od kojih su
sino nekolicina uhapeni. I zbog toga sam bio prisiljen doi u dvorac. - Ovdje nema ni jednog
krijumara - odgovorio mu je veoma hladnokrvno gospodin Somers. - No vi morate izvriti svoju
dunost. - Zar izmeu starog dvorca i vicarskog podruja ne postoji. podzemni prolaz? - upitao je
asnik. - On je zaista postojao u pradavna vremena. - Ne slui li on sada za nezakonito prenoenje
robe? Gospodin Somers se uspravio i ponosno pogledao porunika. - Porunice, ja se nikada nisam
bavio krijumarenjem. - No drugi su se mogli sluiti tim hodnikom. Kljuanica je u veoma dobrom
stanju. ini se da se ovaj prolaz esto upotrebljavao. Naloio sam da provale vrata i pregledao sam
podzemlje. - I?
- Mislim daje to idealno mjesto za krijumarenje. - Bez sumnje, no to ne potvruje daje prolaz
zaista i sluio u te svrhe. - Imate li klju od tornja? - Ne, ve ga godinama ne posjedujem. Ne znam
to se s njime dogodilo. - Ipak je netko esto morao otvarati ta vrata jer kljuanica inae ne bi bila u
tako dobrom stanju... A postoji i svjedok koji tvrdi daje vidio vaeg zeta, gospodina Morieresa,
jedne veeri kako ulazi u toranj. - Ne brinem se za ono to radi moj zet. Upitajte njega za to. - A da
li je on ovdje? - upitao je asnik. - Ne znam. On vodi veoma neovisan ivot, a osim toga, se ba ne
slaemo najbolje. Eto, to bi bilo sve to vam mogu kazati, porunice. Kako je gospodin Somers
pokazivao znakove umora asnik vie nije navaljivao. Sa svojim je ljudima zapoeo pomno
pretraivanje dvorca a to je zahtijevalo dosta vremena zbog velikog broja kutaka i skrovita. Oni su
od podruma do tavana otvarali sve ormare, krinje i stare sanduke, nadajui se da e negdje nai
robu koja je nezakonito ula u zemlju. Naroito su pomno pregledali Melchiorov stan. Nali su
Flaviu koja je leala, a uz nju Barbeline kao vjernog uvara. Domaici je zaista bila potrebna velika
strpljivost da bi Flaviji objasnila neugodnu istinu. to? Melchior daje krijumar? ...Morao je pobjei
i sakrivati se? Barbeline joj nije spomenula njegovu ranu. Ve je i bez toga Flavie stala glasno
plakati i jecati izjavljujui da ona nee dopustiti da ti ljudi ruju po njezinu stanu. Barbeline ju je
napokon nagovorila da legne u krevet pretvarajui se da je bolesna. No nije je naputala ni trenutak
za vrijeme dok su neeljeni gosti kopali po njezinoj garderobi, razgrui ipke i pregledavajui
dragulje. Konano su se udaljili ostavivi za sobom nered i Flavie je tek sada mogla pokazati sav
svoj bijes i ogorenost. Barbeline, ispunivi svoj zadatak, ostavila ju je na brizi sobarici, jer se
morala posvetiti vanijim poslovima. Pola je do gospodina Somersa. Zajedno s Aurorom su se
dogovorili to e uiniti. Trebalo je saznati kako je Melchior. On je bez, sumnje, pobjegao u
Beudant. No, je li njegova rana bila teka? Nijedan od stanovnika Montauberta nije mogao poi do
njega. Tamo je morao otii netko tko nije sumnjiv. Dogovorili su se da e za tu uslugu zamoliti
gospoicu Idalie. Aurora je odmah otila k njoj da je obavijesti o uzbudljivim dogaajima te noi.
Idalie je ve neto naula. Naime, neak njezine stare kuharice, koji je bio jedan od Melchiorovih
pomonika, nalazio se u zatvoru. Pola sata kasnije ona je pristala izvriti zadatak. Pola sata kasnije
krenula je saonicama a Aurora se vratila u Montaubert. Zaustavila je saonice kraj crkve u koju je
ula i ostala dosta dugo vremena traei u molitvi snagu za iskuenja koja su je ekala. Kada je
izala iz crkve krenula je prema seoskom duanu u kojem je eljela kupiti vunu. Trgovkinja je bila
roakinja Barbeline. Mladoj je eni predala traenu vunu i oklijevajui rekla: - Ima netko koga bi se
gospodin grof trebao uvati jer e nanijeti zlo njemu i svima njegovima. - To je Estelle Dore, zar
ne? - Oh, vi to ve znate, gospoo? - U to sam sumnjala. - Ona pria da je gospodin Melchior ubio
njezina oca i da e se osvetiti. No, kada ljudi iz ovog kraja posumnjaju da ih je ona prijavila nee
vie moi ostati ovdje. - A je li to gospodin Morieres zaista uinio? - Lako mogue. U tom poslu
ima opasnosti. Ne kaem da odobravam krijumarenje. Moj im se mu na sreu nikada nije
pridruio. No iskuenje na granici je veliko. Moe se mnogo zaraditi, ali izlaui i vlastiti ivot. -
Znate li koliko je ljudi uhapeno? - zapitala je Aurora. - etvorica. Jedan od njih je ranjen.
Pretpostavlja se da su ostali uspjeli pobjei preko granice. Ta ena nije spomenula Melchiora i
Aurora joj je bila zahvalna za njezinu obzirnost. Poslije podne dola je u Montaubert gospoica
Idalie. Ona je nala Melchiora u Beudantu. Lijenik, kojega je pozvala gospoa Prauzelles, nije
mislio daje njegov ivot u opasnosti. - On eli da njegova ena doe u Beudant. Gospoa Prauzelles
odlazi za dva dana na Jug, no dopustit e im da ostanu u dvorcu sve dok se ranjenik ne bude mogao
prevoziti. - A kamo? - upitao je naglo gospodin Somers. - On se ne moe vratiti ovamo. Neka Flavie
poe k njemu, to je njezina dunost. No, tada joj treba rei daje on ranjen. - To u joj ja rei -
ponudila se gospoica Idalie. - A sutra u je povesti onamo.
- Draga sestrino, nee biti potrebno da se vi muite. Wilfrid e jo veeras stii i on e povesti
svoju sestru u Beudant. Gospoica Idalie je ugledala kretnju koju Aurora nije mogla zatomiti i
iznenadno grenje mladog lica. I zbog toga je odluno rekla: - Ne, ne, ja u je povesti. Bit e bolje
ako Wilfrid sada ne poe preko granice.

XXII
Za dva dana Barbeline je iz sela donijela vijesti o Estelli. Kada su je ene krijumara poele tui
jedva je uspjela pobjei kui i ubrzo zatim otputovala je sa sinom u Pontarlier roacima svoje majke
kod kojih je ve i prije boravila. Prepriavalo se i to da je ona ubojica Carlomana Somersa. - Zaista
je uinila sve kako bi sumnju navela na sebe! - rekao je Wilfrid uvi tu novost. - elja za osvetom
kod nje je nadvladala sve ostale razumne osjeaje. - to e biti s njom? - zapitala je Aurora. -
Pobrinut u se za nju i dijete tako da e imati sve to im bude trebalo. No nee joj biti lako zbog
njezine naravi. Sutradan je stiglo pismo od Flavie. Donio gaje sluga iz Beudanta. Zamolila je da joj
poalju njezinu sobaricu i veliki dio garderobe koju je popisala na nekoliko stranica pisma.
"Melchior se osjea bolje i lijenik nas uvjerava da e moi otii odavde za tri do etiri tjedna.
Melchior mije rekao da se dugo vremena nee moi vratiti u Montaubert. Ne ljutim se zbog toga,
iako e mi biti ao zbog oca, Wilfrida, Aurore, pa ak i Barbeline koja me ponekad ljutila. Neko
emo vrijeme ivjeti u Zenevi. Zatim e se Melchior nastojati zaposliti. I ovaj mu je posao tako
dobro uspio. Kae da gaje prijavila Estelle. Nije mi htio kazati zato. Ta strana Estelle! A ja sam
bila tako dobra prema njezinoj majci!" Zatim je slijedila prava oda pohvala dvorcu i njegovoj
gospodarici. !Na nesreu, draga Sigrid putuje sutra. Bit u ovdje sama s Melchiorom koji je ovih
dana zaista neugodan. Ovdje je jo samo bolniarka koja u toku dana ne prozbori ni etiri rijei i
koja me tjera iz sobe kada elim razgovorom razonoditi bolesnika. Htjela sam zamoliti Wilfiida i
Aurora da me posjete, no Melchior mi je to zabranio. ini se da on zaista mrzi moga brata. Ja nita
ne razumijem." - Ne, moja uboga Flavie nikada nita ne razumije - rekao je gospodin Somers,
sklapajui pismo nakon to gaje na glas proitao svom sinu i Aurori. - Nadam se da joj nee suvie
oteati ivot. Melchior sigurno jo raspolae s neto novca, ako nije sve potroio. Osim toga, tu su
jo i dragulji njegove ene. Moda e napokon poeti i raditi. No, hoe li to biti poten posao? Kada
je ovjek takav kakav je on, moe se svaemu nadati. - Na alost, tako je! - rekao je Wilfrid. -
Flavie e uvijek nai ovdje zaklon ukoliko joj to bude potrebno. A mi moemo zahvaliti nebu daje
sve to zavrilo bez velikih neprilika. Nekoliko trenutaka sve je troje utjelo. Gospodin Somers je
rastreseno gladio svoj sijedi brk. Konano je primijetio: - udno mi je Sigridino ponaanje. Zato
nam nije smjesta odgovorila na nau molbu? A sada odlazi bez rijei oprotaja. To nije njezin
obiaj. Reklo bi se da eli prekinuti s nama. - To je lako mogue - nadodao je kratko Wilfrid. Otac
gaje zaueno pogledao. - A zbog ega? - Zar muiava ena mora imati neki razlog? Aurorino srce
poelo je jae kucati. Kakvim je glasom on to rekao? Ledenim, punim prezira. Njezine su ruke
lagano drhtale. Nastavila je prebirati vunu u koarici. Zatim je ustala i otila u staklenik, ostavivi
grofa i Wilfiida pri partiji pikea. Pred njom su na stolu leale stvarice za dijete. Uzela je u ruke
zapoeto pletivo: kouljicu od bijele vune i nastavila plesti. No njezine misli odvele su je daleko od
tog posla i stresla se kad su se vrata salona otvorila. Wilfrid joj je pristupio i njeno stavio ruku na
njezino rame. - A sad emo morati malo misliti na tebe, draga Aurora. - Na mene? Zato? Pogledala
gaje iznenaeno. - Izgleda pomalo umorno. Svi ovi neugodni dogaaji, usprkos tvojoj hrabrosti,
duboko su te potresli, jer je tvoje osjeajno srce i odana dua i odvie sudjelovala u naim brigama i
nemirima. Sjeo je pokraj nje dok je to govorio i uzeo njezinu ruku koja je bila ispustila malenu
koaricu s
pletivom. - Malo sam prije razgovarao s ocem. On misli isto kao i ja. Bit e najbolje da prihvati
poziv doktora Piennesa i provede ostatak zime u Nici. Neu moi zbog oeva slabog zdravlja dugo
vremena biti daleko od njega. Provest u tjedan dana s tobom kad te dovedem u Niu, a ostat u
znatno dulje vrijeme kad budem doao po tebe. Pletivo je skliznulo s Auroriih koljena na pod. Ne
pogledavi supruga mlada je ena odgovorila, nastojei sakriti uzbuenje zbog koj eg j oj j e glas
drhtao: - Ne vidim potrebu za tim putovanjem. Zaista sam malo umorna, no ve sam se dobro
oporavila. Zar postoji bolji zrak od ovog naeg planinskog? - A ipak bi ti promjena sigurno koristila.
Mislim da si pomalo nemirna i vie nisi onako vesela kao prije... ini se kao da ima nekih briga,
Aurora. Ona se nasmijeila vrlo usiljeno. - Briga? Kakva pomisao, dragi! - To je istina. Jer ti bi mi
sigurno sve rekla. Sagnula se da pokupi razasuto pletivo. Kada se uspravila vidio je da joj usnice
dru. - elim ostati ovdje. Moram toliko toga pripremiti za nae dijete. - I tamo e to moi raditi,
a gospoica Piennes e ti pomoi. - Ne, ja neu... U njezinu se glasu osjetio strah stoje Wilfrid
primijetio. Njeno ju je zagrlio i vrsto privukao k sebi. - Sto je? U posljednje vrijeme osjeam
neto u tebi, a sam ne znam to... kao neko nepovjerenje prema meni... - Ti sanja - proaptala je.
No on je osjetio daje zadrhtala. - Ne, ja ne sanjam! Mora mi sve rei, Aurora! Jednog si mi dana
rekla da mi potpuno vjeruje. Hoe li to danas porei? Nije mu odgovorila, samo je jae zadrhtala.
- Aurora! - rekao je toplim ali zapovjednim tonom. - Mora mi sve objasniti. Ona je veoma tiho
rekla: - Znam tko je ona koju si ljubio... Rekli su mi da je jo uvijek ljubi. - Da je jo uvijek
ljubim? Oh, tone! Kako je odluno prosvjedovao! Aurora gaje pogledala pogledom punim sree. -
Tko ti je to rekao? - Melchior. Rekao je da ti nisi bio kod Moreuxovih i da su te vidjeli kako izlazi
od nje... - Melchior? Taj bijednik! Wilfrid je nekoliko trenutaka zanijemio od srdbe. Zatim je
nastavio, svladavajui se: - Zaista sam bio kod Moreuxovih, a bio sam i u Beudantu... Posluaj me,
Aurora... Priao joj je o susretu s gospoom Prauzelles i o kratkom razgovoru u dvorcu. Ona ga je
pokuala ponovo pridobiti, no uzalud. To je i bio razlog neprijateljstva i prelaska na Melchiorovu
stranu. - Vjeruje li mi, Aurora? - upitao ju je kad je zavrio svoju ispovijed. - Da, i to cijelom
svojom duom! - I zato se ne mora bojati, jer ja u nastojati izbjei susret s njom u Nici.
Pocrvenjela je, vidjevi da je on pogodio uzrok njezina odbijanja. - Oprosti mi, toliko sam se
bojala... nje - promucala je Aurora prislonivi lice na rame svog mua. - Nemam ti to oprostiti,
ljubljena. Bio sam mlad i lud pa sam mislio da sam naao sreu ondje gdje je postojao samo njezin
privid. Ne govorimo vie o prolosti zbog koje se kajem. Poimo prema naoj sudbini, ujedinjeni
pred Bogom, u dobru i zlu. Ona je sva ozarena ponovila: - U dobru i u zlu!