Gabriel Garcia Marquez

Sjeanje na moje tune kurve

2
 01.

ONE GODINE kad sam navrio devedesetu, poelio sam si darovati no

razuzdane strasti s mlaahnom djevicom. Sjetio sam se Rose Cabarcas, vlasnice
ilegalne javne kue koja je obiavala obavjetavati svoje dobre klijente o novim
raspoloivim djevojkama. Nikad nisam popustio takvoj, niti bilo kojoj od njezinih
brojnih besramnih kunji, ali ona nije vjerovala u istou mojih naela. Moral je
takoer pitanje vremena, govorila je, pakosno se smijeei, vidjet e ve. Bila je
neto mlada od mene, a kako ve godinama nita o njoj nisam uo, moda vie i nije
bila meu ivima. Ipak sam odmah prepoznao glas s druge strane linije, te ispalio bez
okolianja:
- Danas moe.
Uzdahnula je: O, jadna moja mudrice, nema te dvadeset godina, a onda se
pojavi samo da bi traio nemogue. Odmah potom se pribrala i ponudila mi
nekolicinu oaravajuih mogunosti, ali, iskreno, sve iskoritene. Odluno sam odbio,
inzistirajui na djevici, i to za tu istu no. Uznemireno me upitala: to zapravo eli
dokazati? Nita, odgovorih, no pogodila me gdje najvie boli, jer sam dobro znao to
mogu a to ne mogu. Ne trepnuvi odgovorila je da mudraci znaju mnogo, ali ne znaju
sve: Jedine Djevice koje jo postoje ste vi, roeni u kolovozu. Zato me nisi ranije
pitao? Nadahnue dolazi bez najave, rekao sam joj. Ali moda to moe priekati,
rekla je, opet mudrija od bilo kojeg mukarca, i zatraila barem dva dana kako bi
temeljito proeljala trite. Odgovorio sam joj ozbiljnim glasom da je po ovom
pitanju, u mojim godinama, svaki sat poput godine. Ti vrapca, onda nema ekanja,
odgovorila je bez ustezanja, ali nema veze, ovako je uzbudljivije, nazvat u te za sat
vremena. Nema potrebe isticati jer vidi se na kilometar: ruan sam, plah i zastario. Ali
budui da nisam elio biti takav, umiljao sam si da sam potpuno drukiji. Pa do dana
dananjeg u tome usrdno ustrajem, barem kako bih umirio vlastitu savjest. Sve sam
zapoeo neuobiajenim pozivom Rosi Cabarcas, to je, kad danas o tome razmiljam,
bio poetak novog ivota, u dobi u kojoj je veina smrtnika ve umrla.
ivim u kui kolonijalnog stila, na sunanoj strani parka San Nicolas, gdje sam
proveo sve dane svog ivota, bez ene i bez imetka, gdje su ivjeli i umrli moji
roditelji i gdje sam naumio umrijeti sam, u krevetu u kojem sam i roen, jednog dana
za kojeg se nadam da je jo daleko, i da e biti bez boli. Otac je kuu kupio na javnoj
drabi krajem devetnaestog stoljea, prizemlje je iznajmio talijanskim trgovcima za
njihove luksuzne duane, a sebi namijenio drugi kat, gdje e ivjeti sretan s kerkom
jednog od Talijana, Florinom de Dios Cargamantos, vrsnom interpretatoricom
Mozarta, poliglotkinjom, pobornicom Garibaldija, ujedno najljepom i najdarovitijom

3
enom koja je ikada ivjela u ovom gradu: mojom majkom.
Kua je prostrana i svijetla, s lukovima ukraenim tukaturom i podovima
poploenim dvobojnim kockastim florentinskim mozaicima, s etverokrilnim
ostakljenim vratima koja vode na balkon gdje je majka sjedila za oujskih veeri,
pjevajui ljubavne arije zajedno sa svojim talijanskim roakinjama. Otuda se vidi
park San Nicolas s katedralom i spomenikom Kristoforu Kolumbu, a jo dalje
skladita rijenog pristanita i nepregledni obzor iroke rijeke Magdalene,
kilometrima daleko od njezina ua. Jedina mana kue je to se sunce tijekom dana
smjenjuje na prozorima, pa ih sve valja pozatvarati kad se pokua odrijemati siesta u
pripeci tako stvorena hlada. Kad sam ostao sam, s navrene trideset i dvije godine,
preselio sam se u sobu koja je pripadala mojim roditeljima, otvorio sporedna vrata
prema knjinici i zapoeo prodavati na drabama kako bih si osigurao ono neophodno
za ivot, rasprodavi na kraju gotovo sve osim knjiga i mehanikog klavira.
etrdeset godina bio sam urednik brzojava u dnevnim novinama El Diario de la
Paz, to je znailo pretoiti u lokalni jezik vijesti iz svijeta koje smo hvatali u letu
kroz zvjezdani prostor na kratkim valovima ili kao Morseovo znakovlje. Danas se
kako-tako snalazim s mirovinom zasluenom ovom izumrlom profesijom; jo slabije
snalazim se s onom koju sam si priskrbio kao uitelj kastiljanske i latinske gramatike,
gotovo nikako s prihodom od nedjeljne kolumne koju sam neprestano pisao tijekom
vie od pola stoljea, i ama ba nikako s naknadom za kratke glazbene i kazaline
dnevne vijesti koje su mi usluno objavljivali prigodom estih posjeta uglednih
izvoaa. Nikad nisam radio nita drugo doli pisao, ali nemam smisla ni sposobnosti
za pravog pisca, potpuno su mi nepoznate postavke dramaturke kompozicije, a to to
sam se naao u ovom poslu zahvaljujem svom ufanju u prosvjeenost koju sam tijekom
ivota stekao velikom naitanou. Grubo reeno, izdanak sam ljudskog roda bez
posebnih znaajki ili talenta, i ne bih imao to ostaviti buduim naratajima da nije
bilo dogaaja koje se spremam, kako najbolje znam i mogu, iznijeti u ovim sjeanjima
na moju veliku ljubav.
Onoga dana kad sam navrio devedesetu, probudio sam se, kao i uvijek, u pet
ujutro. Jedina obveza bila mi je, budui da je bio petak, napisati kolumnu koja je
izlazila nedjeljom u novinama El Diario de la Paz. Simptomi svitanja bili su kao
stvoreni da zatome svaki nagovjetaj sree: ve od zore boljele su me kosti, arilo me
u dupetu i ula se olujna grmljavina nakon tri mjeseca sue. Pristavivi kavu, okupao
sam se, popivi potom poveu alicu zaslaenu medom, uz dva komada torte s
branom korijena yuke, odjenuvi udobnu platnenu odjeu za po kui. Tema kolumne
toga dana, naravno, bio je moj devedeseti roendan. Nikada o godinama nisam
razmiljao kao o kapima kie koje teku niz oluk pokazujui koliko nam je vremena
preostalo. Kao dijete uo sam govoriti da se ui iz vlasita, kad ovjek umre,

4
preplaene razmile po jastucima, na sramotu obitelji umrloga. Kao rezultat, prije
polaska u kolu dao sam se oiati do gola, a i danas netedimice perem ono rijetkih
vlasi to mi je preostalo. to e rei, danas to priznajem, da sam ve zarana imao
snanije izgraen osjeaj drutvenog stida nego osvijetenost o neminovnosti smrti.
Prije nekoliko mjeseci odluio sam da moja roendanska kolumna nee biti tek
tualjka nad proteklim godinama, ve naprotiv pohvala starosti. Zapitao sam se kad
sam uope spoznao da sam star i vjerujem da je to bilo tek prije koji dan. Kad sam
imao etrdeset i dvije godine, otiao sam lijeniku zbog bolova u leima koji su mi
oteavali disanje. Nije tome pridao posebne vanosti: Ovi su bolovi normalni u vaim
godinama, rekao je.
- Ako je tako - odgovorio sam mu - onda nisu normalne moje godine.
Lijenik mi se saalno osmjehnuo. Vidim, pravi ste filozof, rekao je. To je bilo
prvi put da sam o svojim godinama razmiljao kao o starosti, no ubrzo sam zaboravio
na to. Ponekad bi me snala kakva boljka koja se inila poput samrtnog udarca, da bi
sljedeeg dana nestala. U to sam doba uo da je prvi pokazatelj starosti kad pone
nalikovati svom ocu. ini se da sam, dakle, osuen na vjenu mladost, pomislih, jer
moj konjski profil nikada nee poprimiti nadutost karaktera mog oca, niti e ga krasiti
klasine crte lica moje majke. Istina lei u injenici da prve promjene dolaze tako
sporo da ih se jedva primijeti, sami sebe iznutra vidimo onakvima kakvi smo oduvijek
bili, no drugi ih opaaju izvana.
U pedesetima sam polako poeo shvaati to znai starjeti, kad sam opazio prve
praznine u pamenju. Prevrnuo bih kuu u potrazi za naoalama, dok ne bih primijetio
da su mi na nosu, ili bih s njima otiao pod tu ili bih stavio one za itanje, ne skinuvi
prethodno one za daljinu. Jednog sam dana dva puta dorukovao jer sam zaboravio da
sam to ve jednom uinio, i nauio sam prepoznavati paniku u oima prijatelja kad se
ne bi usuivali upozoriti me da ponavljam ono to sam im ve ispriao tjedan ranije.
U to sam doba u pamenju imao popis poznatih lica i popis imena za svako od njih, ali
kad bih se s nekim pozdravljao nisam uspijevao povezati lice s imenom.
Po pitanju seksualnosti starenje me nije previe brinulo jer moja mo nije toliko
ovisila o meni, koliko o njima, a one, kad ele, dobro znaju to i kako. Danas su mi
smijeni mladii u osamdesetima koji odlaze lijeniku proganjani raznim
strahovanjima, a ne znaju da ona u devedesetima postaju i gora, ali nevana: to je rizik
kojem se izlae iv ovjek. Meutim, trijumf ivota lei u injenici da se iz pamenja
starih ljudi redovito gubi ono manje bitno, dok rijetko zakazuje kad se radi o neem
uistinu vanom. Ciceron je to saeto izrazio: Nema starca koji bi zaboravio gdje je
sakrio svoje blago.
Ovim i slinim razmiljanjima zavrio sam prvu biljeku za kolumnu kad je

5
kolovoske sunce zasjalo kroz kronje bademovih stabala u parku a rijeni potanski
brod, kasnei tjedan dana zbog sue, oglasivi se sirenom, uplovio u luki kanal.
Pomislio sam: Evo, stie moja devedeseta. Nikad neu saznati zato, niti to
pokuavam odgonetnuti, ali pod utjecajem ove zastraujue misli, odluio sam nazvati
Rosu Cabarcas kako bi mi jednom pustopanom noi pomogla uveliati proslavu
roendana. Godinama sam ivio u savrenom miru s prohtjevima vlastita tijela,
posvetivi se ponovnom proizvoljnom iitavanju klasika i privatnim programima
klasine glazbe, ali pouda koja me obuzela toga dana inila mi se pravim darom od
Boga. Nakon to sam je nazvao, nisam mogao nastaviti s pisanjem. Objesio sam
viseu mreu u kutak knjinice kamo ne dopire jutarnje sunce i prilegao, nemirna duha
izmuena iekivanjem.
Bio sam razmaeno dijete viestruko darovite majke koju je u pedesetima
odnijela tuberkuloza, uz strogog oca besprijekorna ugleda koji je smrt doekao u svom
udovakom krevetu onoga dana kad je potpisan Nizozemski sporazum kojim je
obiljeen zavretak Tisuudnevnog rata i drugih graanskih ratova prethodnoga
stoljea. Mir je neoekivano i neeljeno promijenio grad. Gomila slobodnih ena
donijela je neslueno bogatstvo starim krmama u irokoj ulici koja je kasnije postala
poznata kao perivoj Abello a danas se zove Kolumbovo etalite, u gradu koji mi je
prirastao srcu, omiljen domaem i stranom svijetu zbog ugodna karaktera njegovih
stanovnika i istoe njegova svjetla.
Nikad nisam spavao sa enom a da joj nisam platio, a one rijetke koje nisu bile u
tom poslu bih uvjerio ili ih prisilio da uzmu novac, pa makar ga potom bacile. S
dvadeset godina poeo sam voditi zapisnik s imenima, godinama, mjestima, kratkim
podsjetnikom na okolnosti i ljubavne tehnike. Do pedesete sam zabiljeio petsto
etrnaest ena s kojima sam bio barem jednom. Prestao sam zapisivati kad tijelo vie
nije imalo toliko prohtjeva, pa sam mogao nastaviti brojati ne biljeei dalje. Drao
sam se svojih pravila. Nikad nisam orgijao, sudjelovao u zavjerama, nisam
povjeravao tajne, niti prepriavao pustolovine tijela ili duha jer sam ve u mladosti
spoznao da nita nije nekanjivo.
Jedina neobina veza bila je ona koju sam godinama odravao s Damianom. Bila
je gotovo djevojica, Indijanka, snana i divlja, govorila je malo i odrjeito, hodala
bosa kako me ne bi ometala dok piem. Sjeam se da sam itao Portret Lozane
Andaluanke u mrei u hodniku i sluajno je ugledao nagnutu kako pere rublje, u suknji
tako kratkoj da su njezine zanosne obline ostale u potpunosti razotkrivene. Obuzet
neodoljivim arom, straga sam joj zadigao suknju, do koljena joj spustio gaice i uzeo
je onako kako ne prilii. Ajme, gospodine, rekla je, zajecavi potiteno, to nije za ulaz
nego za izlaz. Snaan drhtaj potresao joj je tijelo, ali je ostala stajati. Posramljen time
to sam je ponizio, elio sam joj platiti dvostruko vie no to su u to vrijeme traile

6
one najskuplje, ali nije eljela ni uti, pa sam joj bio prisiljen povisiti plau,
uraunavi po jedanput mjeseno, kad sam je uzimao, uvijek dok je prala rublje i
uvijek onako neprilino.
Ponekad bih pomislio kako bi ova prebrojavanja bila dobra podloga za priu o
mom nesreenom ivotu, a naslov mi se sam nametnuo: Sjeanje na moje tune kurve.
Moj je drutveni ivot, naprotiv, bio nezanimljiv: oba roditelja mrtva, samac bez
budunosti, osrednji novinar, etiri puta finalist Proljetnih knjievnih susreta u
Cartageni de Indias i ljubimac karikaturista zbog moje izvanredne runoe. Hiti:
promaen ivot koji je krenuo nizbrdo onog popodneva kad me majka s devetnaest
godina povela da vidimo hoe li El diario de la Paz objaviti kroniku kolskog ivota
koju sam napisao na satu kastiljanskog jezika i govornitva. Objavljena je u nedjelju
uz ohrabrujuu direktorovu uvodnu rije. Kad sam godinama kasnije saznao da je
majka platila objavljivanje te, i sedam sljedeih kolumni, bilo je ve kasno da
propadnem u zemlju od stida jer moja je tjedna kolumna ve letjela noena vlastitim
krilima, a osim toga bio sam i urednik brzojava i glazbeni kritiar.
im sam maturirao s odlinim uspjehom, poeo sam drati satove kastiljanskog i
latinskog na tri dravne gimnazije istovremeno. Nisam bio bogzna kakav uitelj,
nedovoljno obrazovan, nedovoljno zainteresiran, bez imalo suosjeanja prema toj
jadnoj djeci koja su ila u kolu jer je to bio najjednostavniji nain izmicanja
roditeljskim okrutnostima. Jedino to sam za njih mogao uiniti bilo je da im drvenim
ravnalom utjeram strah u kosti kako bi upamtili barem moju omiljenu pjesmu:
Ova, Fabio, srce me boli!,
to gleda, pusta polja
i snudeno brdace,
bila su nekad slavna Italika[1].
Tek kao starac sluajno sam otkrio da su mi uenici potajice nadjenuli pogrdni
nadimak: Profesor Snudeno Brdace.
To bi ujedno bilo sve to mi je ivot udijelio, a ja nisam uinio nita da od njega
izvuem togod vie. Ruao bih sam izmeu pojedinih satova, a u est popodne bih
dolazio u novinsku redakciju u lov na signale iz zvjezdanog prostora. U jedanaest
naveer, kad se zakljuivalo izdanje, zapoinjao bi moj stvarni ivot. Spavao sam u
Kineskoj etvrti, dva-tri puta na ijedan, s toliko razliitih druica da sam dva puta
ponio naslov klijenta godine. Nakon veere u oblinjoj kavani Roma, nasumce bih
odabirao kakav bordel, k risom ulazei kroz stranje dvorite. inio sam to iz uitka,
ali je na kraju ispalo korisnim za moj posao zahvaljujui blagoglagoljivosti velikih
politikih riba, koji su svojim ljubavnicama za jednu no povjeravali dravne tajne, ni
ne pomiljajui da ih javno mnijenje oslukuje kroz tanku kartonsku pregradu. Na taj

7
sam nain, dakako, saznao i da se moja neizljeiva samoa pripisuje nonoj
pederastiji s malim siroiima iz ulice Del Crimen. Na to sam, sreom, brzo
zaboravio, dijelom i stoga jer sam takoer uo i ono dobro to se o meni govorilo to
mi je godilo u onolikoj mjeri koliko je bilo istinito.
Nikad nisam imao velikih prijatelja a oni rijetki koji su to umalo postali, odoe u
New York. to e rei: umrli su, jer pretpostavljam da ispaene due tamo nalaze
utoite kako ne bi morale probavljati istine o svom prolom ivotu. Otkako sam u
mirovini, nemam mnogo obaveza, tek petkom predveer nosim tekst u redakciju ili
odraujem kakve druge manje ili vie unosne poslove: koncerti na Akademiji,
slikarske izlobe u Umjetnikom centru iji sam suosniva, poneka gradska skuptina
u Drutvu za promicanje javnog napretka, ili neki znaajan dogaaj u kazalitu Apolo.
Kao mladi odlazio sam u kino na otvorenom gdje nas je podjednako mogla iznenaditi
pomrina mjeseca kao i obostrana upala plua uslijed sluajnog pljuska. Ali vie od
filmova zanimale su me none ptiice koje su pristajale i po cijeni od jedne ulaznice,
ili davale badava ili na otplatu. Filmovi ba i nisu moja strast. Perverzni kult Shirley
Temple bio je kap koja je prelila au.
Moja jedina putovanja bila su etiri izleta na Proljetne knjievne susrete u
Cartageni de Indias, prije nego to sam navrio trideset godina, i probdjevena no na
motornom brodu, kad me Sacramento Monid pozvala na otvaranje svog bordela u San
Marti. to se tie mog privatnog ivota, nisam zahtjevan po pitanju prehrane i bilo me
je lako zadovoljiti. Otkako je Damiana ostarjela i prestala mi kuhati, moj jedini
redovni obrok bila je tortilla od krumpira u kavani Roma nakon zakljuivanja izdanja.
Tako sam dan uoi svog devedesetog roendana ostao bez ruka i nisam se
mogao usredotoiti na itanje- u iekivanju kakvog glasa od Rose Cabarcas. ( vrci
su glasno cvrali u egi ranog poslijepodneva, a sunce koje se smjenjivalo na
otvorenim prozorima tri puta me prisililo da mijenjam mjesto viseoj mrei. Uvijek
mi se inilo da su dani oko mog roendana najtopliji u cijeloj godini, to sam nauio
tolerirati, ali u ovom raspoloenju to je bilo vrlo teko. Oko etiri sata pokuao sam
se umiriti uz est suita za violonelo Johanna Sebastiana Bacha, u savrenoj izvedbi
Pabla Casalsa. Smatram ih vrhuncem cjelokupnog glazbenog stvaralatva, ali umjesto
da mi po obiaju donesu smirenje, dovele su me u stanje potpune klonulosti. Uz drugu
sam zadrijemao, nekako mi je bila spora, a u snu sam pomijeao jecaje violonela sa
sirenom odlazeeg broda. U taj as probudila me zvonjava telefona, a hrapavi glas
Rose Cabarcas vratio me u stvarnost. Ima ludu sreu, rekla mi je. Nala sam ti bolju
ptiicu nego to si traio, ali postoji potekoa: jedva da je navrila etrnaest godina.
Ne libim se dirnuti u osinjak, rekao sam joj u ali, ne shvaajui to eli rei. Ne radi
se o tebi, rekla je, pitanje je tko e platiti da mene ne strpaju u zatvor na tri godine.
Naravno da nitko nee platiti, a ponajmanje ona, to je bilo jasno. Obogatila se na

8
maloljetnicama koje su joj donosile najvei promet, poduavala ih je i iskoritavala
sve dok ne bi krenule dalje teim putem starijih prostitutki u glasovitom bordelu kod
Crne Eufemije. Nikad nije platila nikakvu globu jer su hodnicima njezine kue
defilirali lokalni monici, od predstavnika vlasti do posljednjeg smutljivca gradskog
poglavarstva, i bilo je teko i zamisliti da vlasnica ne bi iznala naina ogrijeiti se o
zakon kako joj se prohtije. Njezine su zakanjele bojazni bile tek pokuaj da izvue
to vie koristi za sebe: to kanjivije, to skuplje. Problem je rijeen tako da je usluga
poskupjela za dva pesosa i dogovorili srno se da u u deset sati doi u njezinu kuu s
pet pesosa u gotovini kako bih unaprijed platio. Ni minute ranije jer je djevojica
morala nahraniti i uspavati mladu brau i opremiti na spavanje reumatinu majku.
Jo etiri sata. Kako su pretjecali, srce mi se ispunilo kiselkastom pjenom koja
mi je oteavala disanje. Uzalud sam se trudio ispuniti vrijeme, posvetivi se proceduri
odijevanja. Nita neobino za mene, ak i Damiana kae da se spremam kao mlada.
Obrijao sam se britvom, ekao da se rashladi voda u kupaonici, pregrijana u suncu
izloenim cijevima, a u jednostavnom naporu brisanja runikom ponovno sam se sav
preznojio. Odjenuo sam se u skladu s predstojei m nonim pothvatom: bijele platnene
hlae, kruta koulja utirkana ovratnika s plavim prugama, kravata od kineske svile,
ulatene izme i sat od istog zlata na lancu privren o rupicu na reveru. Na kraju
sam podvinuo krajeve hlaa kako se ne bi vidjelo da sam se za pedalj smanjio.
Smatraju me krcem jer nitko ne moe ni zamisliti koliko sam siromaan s
obzirom na to gdje ivim, a prava je istina da ovakva no daleko nadilazi moje
mogunosti. Iz kovega s uteevinom, spremljenog ispod kreveta, izvukao sam dva
pesosa za sobu, etiri za vlasnicu, tri za djevojku i jo pet da mi se nae za veeru i
druge manje izdatke. Dakle, etrnaest pesosa, onoliko koliko mi novine plaaju za
nedjeljnu kolumnu. Sakrio sam ih u skriveni dep na opasau i namirisao se
kolonjskom vodom Lanman & Kemp-Barclay & CO. Osjetio sam navalu panike i na
prvi otkucaj zvona spustio sam se nesigurno mranim stubitem, preznojavajui se od
straha, te zakoraio u blistavo predveerje uoi mog roendana.
Zahladilo je. Grupice osamljenih mukaraca glasno su raspravljale o nogometu
na Kolumbovom etalitu, stojei izmeu nanizanih taksija usred kolnika. Orkestar
limene glazbe izvodio je eznutljivi valcer pod rascvjetanim kronjama. Jedna od
ocvalih prostitutki koje su mamile slubenike u ulici De los Notarios upitala me, kao i
obino, imam li cigaretu, a ja sam joj, kao i obino, odgovorio: Ne puim ve trideset
i tri godine, dva mjeseca i sedamnaest dana. Prolazei ispred El Alambre de Oro,
pogledao sam se u osvijetljenim izlozima i nisam izgledao onako kako sam se osjeao,
ve starije i odjeven u prnje.
Malo prije deset uao sam u taksi i zamolio vozaa da me odveze do gradskog

9
groblja, pokuavajui prkriti kamo zapravo idem. Smijeei se, pogledao me ogledalu
i rekao: Nemojte me plaiti, vaa uenost dao Bog da i sam doivim vae godine.
Zajedno smo izali kod groblja jer nije imao sitnia, pa smo otili razmijeniti novac u
La Tumba, bijednu gostionicu i kojoj jadni pijanci oplakuju svoje mrtve. Kad smo
sredili raun, voza mi veli ozbiljnim glasom: Budite oprezni, gospodine, kua Rose
Cabarcas nije ni sjena onoga to je bila. Mogao sam mu tek zahvaliti, te jo jednom
konstatirati kako za vozae s Kolumbovog etalita nema tajne pod kapom nebeskom.
Zaao sam u siromanu etvrt koja nije imala nita zajednikog s onom koju sam
poznavao u moje vrijeme. Bile su to iste one iroke ulice prekrivene toplim pijeskom,
kue otvorenih vrata, zidovi od sirovih dasaka, krovovi od palmina lia i ljunana
dvorita. Njihovi su stanovnici izgubili svoj mir. U veini kua odravale su se
uobiajene zabave petkom od ilih vam je bubnjeva i inela podrhtavalo u utrobi.
Svatko je za pedeset centava mogao ui na zabavu koja mu se najvie sviala, ali
mogao je ostati i vani i besplatno plesati. Hodao sam proet nelagodnim osjeajem da
bi me vrlo lako mogao progutati mrak, ali nitko na mene nije obraao pozornost, osim
nekog mravog mulata koji je drijemao na ulaznim vratima oblinje kue.
- Zbogom, doktore - doviknuo mi je iz sveg glasa - Dobro je opalite!
to sam drugo mogao nego zahvaliti mu. Morao sam tri puta zastati da bih
povratio dah, prije no to sam svladao i posljednji obronak. Otamo sam vidio ogromni
bakreni mjesec visoko na obzoru, a nenadana bol u trbuhu natjerala me da zadrhtim
nad vlastitom sudbinom; ipak ubrzo je iezla. Na samom kraju ulice, koja se
pretvarala u vonjak, uao sam u radnju Rose Cabarcas.
Ona nije izgledala isto. Bila je najobzirnija madam te stoga i najpoznatija. Kako
je bila visoka stasa, zvali smo je vatrogasnom zapovjednicom, koliko zbog njezine
korpulentnosti, toliko i zbog njezine uinkovitosti pri gaenju uzavrelih strasti medu
klijentelom. Ipak, samoa joj je usukala tijelo, smeurala kou i utanjila glas tolikom
umjenou da je nalikovala staroj djevojici. Otprije su joj ostali samo savreni
zubi, i onaj jedan to ga je iz koketerije dala pozlatiti. Nosila je iskljuivo crninu u
znak alosti za suprugom koji je umro nakon pedeset godina zajednikog ivota,
naglaavajui je crnom kapicom kojom je alila za preminulim sinom jedincem koji
joj je pomagao kad bi zapala u tekoe. Samo su joj sjajne oi bile ive i okrutne i one
su me uvjerile da joj se narav nije promijenila.
Radnja je imala malenu svjetiljku na stropu i gotovo nita za prodaju u ormarima
koji ak nisu ni bili paravan glasovitoj profesiji za koju je svatko znao, ali je nitko
nije priznavao. Kad sam stigao, Rosa Cabarcas upravo je ispraala muteriju,
hodajui na vrhovima prstiju. Ne znam je li me uistinu nije prepoznala ili se tek
pretvarala, reda radi. Sjeo sam dokono na klupu i pokuao je u sjeanju prizvati
onakvu kakva je nekad bila. Ne jednom me je, dok smo jo oboje bili u punoj snazi, i

10
sama spasila od mojih tlapnji. Mislim da mi je proitala misli jer se okrenula prema
meni pomno me motrei uznemirujuom prodornou. Vrijeme se za tebe zaustavilo,
tuno je uzdahnula. elio sam joj polaskati: ali za tebe nije, uinilo te boljom.
Ozbiljno, rekla je, ak ti je pomalo zasjalo lice stare kljusine. Moda stoga to sam
promijenio panjak, rekoh u ali. ivnula je. Koliko se sjeam, krasila te divovska
batina, rekla je. Kako ide? Izvukao sam se rijeima: Otkako se nismo vidjeli, jedina
novost je to me ponekad ari u dupetu. Trenutano je uspostavila dijagnozu:
Nedovoljna uporaba. Rabim ga u svrhu za koju ga je Bog stvorio, rekao sam joj, ali
istina je da se arenje javlja ve due vrijeme i uvijek za puna mjeseca. Rosa je stala
prevrtati po svom krojakom kovegu i otvorila kutijicu s nekom zelenom kremom
koja je mirisala na ulje za masau na bazi aranike. Reci maloj da te namae svojim
prstiem ovako, kruila je kaiprstom s bezonom rjeitou. Odgovorio sam joj da
sam, Bogu hvala, jo sposoban opstati bez narodskih pripravaka. Narugala mi se:
Ajme, maestro, oprostite to sam se drznula pouavati vas. Preli smo na posao.
Djevojka je bila u sobi od deset sati, rekla je, lijepa je, ista i dobro odgojena,
ali prestravljena jer joj je neka prijateljica, koja je pobjegla s lukim radnikom iz
Gayra, iskrvarila za dva sata. No dobro, priznala je Rosa, to je i razumljivo jer oni iz
Gayra su na glasu da s njima nema ale. Vratila se na temu: Jadnica, pored svega
prisiljena je po cijele dane priivati dugmad u tvornici. To mi se ne ini isuvie
napornim poslom. Tako mislite vi mukarci, odgovorila je, ali to je tee od klesanja
kamena. Jo mi je priznala da je maloj dala napitak od odoljena i da ona sad spava.
Pobojao sam se da je poticanje saaljenja druga lukavtina za podizanje cijene, ali ne,
moja rije vrijedi zlata, rekla je. Uz stroga pravila: sve se zasebno plaa, u gotovini i
unaprijed. Tako je i bilo.
Poao sam za njom preko dvorita, ganut ocvalou njezine puti i teinom koraka
njezinih oteenih nogu u arapama od tekog pamuka. Pun mjesec dosizao je sredite
nebeskog svoda i inilo se da je svijet uronjen u zelenu vodu. U blizini radnje nalazio
se podest natkriven palminim liem predvien za javne priredbe, s brojnim konim
stolicama i mreama ovjeenim na raljaste kolce. U stranjem dvoritu, koje je
graniilo s vonjakom, nalazio se trijem sa est soba neobukanih zidova, iji su
prozori bili zastrti grubim platnom za zatitu od komaraca. Jedina zauzeta soba bila je
u polumraku, a Tona la Negra s radija je pjevala o nesretnim ljubavima. Rosa
Cabarcas se trgnula: Bolero je ivot. Sloio sam se, iako se do danas nisam usudio to
napisati. Odgurnula je vrata, nakratko ula, pa izala. Jo spava, rekla je. Najbolje je
da je pusti da se do sita naspava, tvoje su noi due od njenih. Bio sam smeten: to
misli da bih trebao initi? Znat e, rekla je s neprimjerenom mirnoom, emu ti sva
uenost. Okrenula se i ostavila me samog i obuzetog stravom.

11
 Nije bilo druge. Obeshrabren sam uao u sobu i vidio djevojicu kako spava,
golu, kao od majke roenu i bespomonu na ogromnom iznajmljenom krevetu. Leala
je na boku, licem okrenuta prema vratima, obasjana jakom stropnom svjetlou koja
nita nije ostavljala skrivenim. Sjeo sam na rub kreveta i oarano je promatrao
upijajui svim osjetilima. Bila je crna i topla. Podvrgli su je strogom tretmanu pranja i
uljepavanja kojem nije umakao ni pubis. Nakovrali su joj kosu, nalakirali nokte na
rukama i nogama, ali njezina put boje melase bila je vidljivo ogrubjela i nenjegovana.
Tek propupale grudi nalikovale su djeakima, ali skrivena sila u njima bila je
spremna za eksploziju. Na njezinu su tijelu najljepa bila uska stopala, s dugim i
njenim prstima poput onih na rukama. Usprkos ventilatoru, tijelo joj je svjetlucalo
pod kapljicama znoja a kako je no odmicala vruina je postajala sve neizdrljivija.
Bila je tako nalickana, s dva kolobara na obrazima, s umjetnim trepavicama, s
obrvama i kapcima potamnjenim crnilom, s usnama poveanim sjajilom u boji
okolade da je bilo nemogue odgonetnuti kako uistinu izgleda ispod naslaga riina
pudera. Ipak, ni krpice ni minka nisu uspjeli prikriti njezinu ud: uznosit nos,
tvrdoglav luk obrva, odlune usne. Pomislio sam: Poput mlaahna bika u borilitu.
Oko jedanaest sam prionuo rutinskoj proceduri u kupaonici gdje je na stolici
leala njezina jadna odjea sloena briljivou bogataice: koulja od fine tkanine s
uzorcima leptira, ute hlae i pagerice. Povrh odjee leala je jeftina narukvica i
lijepo izraen lani s medaljonom Djevice. Na polici iznad umivaonika, runa
torbica s ruem, rumenilo, klju i neto sitnia. Sve tako jeftino i iskrzano da sam
jedva mogao shvatiti da bi itko mogao biti toliko siromaan.
Razodjenuo sam se i rasporedio odjeu to sam bolje mogao na klinanici, kako
ne bih izguvao svilenu koulju i platnene hlae. Pomokrio sam se u zahodsku koljku
s lancem za putanje vode, sjedei, onako kako me u djetinjstvu nauila Florina de
Dios, kako ne bih smoio rubove none posudice, i jo uvijek, nije da se hvalim,
trenutanim i monim mlazom divljeg drepca. Prije no to sam izaao, nagnuo sam se
prema ogledalu iznad umivaonika. Konjska njuka koja me gledala s druge strane nije
bila mrtvaka ve alobna, s odebljalim podbratkom, podbuhlim kapcima i sa slabom
kosom, ostacima moje nekad neukrotive umjetnike grive.
- Sranje - rekao sam - to da radim ako me nee htjeti?
Trudei se da je ne probudim, sjeo sam gol na krevet, oiju ve naviklih na
izdaju crvenog svjetla, i stao je promatrati, pedalj po pedalj. Jagodicom kaiprsta
klizio sam niz njen oroen zatiljak, na to je zatreperila poput akorda na harfi,
okrenula se prema meni mrmljajui i zapahnula me svojim kiselkastim dahom. Palcem
i kaiprstom stisnuo sam joj nos, odmakla je glavu i okrenula mi leda ne probudivi
se. Pokuao sam joj razmaknuti noge koljenom, tjeran nenadanim iskuenjem. U prva

12
dva pokuaja usprotivila se stisnutim miiima. Pjevao sam joj na uho: Delgadinin
krevet okruen je anelima. Malo se opustila. Toplina mi je prostrujala venama, a
moja troma zvijer probudila se iz svog dugog sna.
Delgadina, duo moja, preklinjao sam je poudno. Delgadina. Darovala mi je
tugaljiv jecaj, izmakla mom dodiru, okrenula mi leda i sklupala se poput pua. ini
se da je napitak od odoljena bio blagotvoran i za nju i za mene jer se nije dogodilo
nita, ni njoj niti ikome drugom. Ali nije mi bilo vano. Pitao sam se emu je buditi
kad sam se osjeao tako posramljen i tuan, i hladan kao led.
Zvona, jasna i neizbjena, otkucala su pono te smo zakoraili u zoru 29.
kolovoza, u dan svetog muenika Ivana Krstitelja. Netko je na sav glas plakao na ulici
ali nitko nije obraao pozornost. Pomolio sam se za njega, moda mu to pomogne, a i
za sebe, u znak zahvalnosti za primljenu blagodat: Neka se nitko ne zavarava, a ne, da
e due potrajati ono sto prieljkuje no stoje trajalo ono to je proivio. Djevojica je
zajecala u snu pa sam se pomolio i za nju: Sve to ionako mora proi. Potom sam
iskljuio radio i ugasio svjetlo ne bih li usnuo.
Probudio sam se u osvit, ne znajui gdje se nalazim. Mala je jo spavala okrenuta
mi leima u fetalnom poloaju. Imao sam neki neodreen osjeaj daje po noi ustajala
i da sam uo putanje vode u kupaonici, ali mogue je i da sam samo sanjao. Ovo je
bilo neto novo za mene. Nita nisam znao o tajnoj moi zavoenja i uvijek sam
nasumce odabirao djevojke za jednu no, vie gledajui cijenu nego njihove drai i
zatim bismo vodili ljubav bez ljubavi, najee polu-odjeveni i uvijek u mraku kako
bismo se zamiljali ljepima. Ove sam noi otkrio neusporediv uitak promatranja
enskog tijela u snu, bez pritiska elje, bez smetnje ili stida.
Ustao sam u pet, zabrinut jer je moja kolumna morala biti na redakcijskom stolu
prije dvanaest. Jo uz svjetlost punog mjeseca obavio sam ustaljenu nudu i kad sam
pustio vodu osjetio sam kako se sva moja prola zlovolja slijeva niz kanal. Kad sam
se osvjeen i odjeven vratio u spavaonicu, djevojka je spavala na leima, okupana
utjenom svjetlou svitanja, leei poprijeko na krevetu, rairenih ruku tvorei kri,
apsolutna metresa vlastitog djevianstva. uvao ti ga Bog, rekao sam joj. Sav novac
koji mi je ostao, i njezin i svoj, ostavio sam na jastuku, i zauvijek se oprostio s njom
poljupcem u elo. Kua, poput svakog bordela u ranim jutarnjim satima, bila je
olienje raja. Izaao sam na vrata koja su vodila u dvorite kako se ne bih ni s kime
susreo. Na sunanoj ulici poeo sam osjeati teret svojih devedeset godina i
odbrojavati minutu po minutu noi preostalih do moje smrti.

13
 02.

OVA SJEANJA ispisujem u onome to je ostalo od knjinice mojih roditelja i

ije police samo to se ne stropotaju uslijed rada marljivih crva. Na kraju krajeva, za
ono to mi je preostalo uiniti na ovome svijetu dostajali bi mi moji rjenici svih
vrsta, uz prva dva sveska Nacionalnih epizoda don Benita Pereza Galdosa i uz
arobnu goru koja mi je pomogla shvatiti majina nepredvidiva raspoloenja nastala
napretkom tuberkuloze.
Za razliku od ostalog namjetaja, ukljuujui i mene samog, masivni stol za kojim
piem ini se da je s vremenom postao sve solidniji jer ga je od plemenita drva
izradio moj djed s oeve strane, brodograditelj. ak i kad ne moram pisati, svako ga
jutro sreujem dokonom ustrinom zbog koje sam izgubio tolike ljubavi. Nadohvat
ruke imam moje nerazdvojne knjige: oba sveska Prvog ilustriranog rjenika
Kraljevske akademije iz 1903. godine; Riznicu kastiljanskog ili panjolskog jezika
don Sebastiana de Coyarrubiasa; gramatiku don Andresa Bella, u sluaju semantikih
nedoumica ona mi je neophodna; novi Ideoloki rjenik don Julia Casaresa, dragocjen
zbog njegovih antonima i sinonima; Rjenik talijanskog jezika Nicola Zingarellija,
kako bih se potpomogao jezikom moje majke, koji sam nauio jo kao dijete, i rjenik
latinskog, kojeg smatram svojim materinskim jezikom budui da je ishodite ostalim
dvama jezicima.
S lijeve strane pisaeg stola uvijek drim pet listova papira uredske veliine za
moju nedjeljnu kolumnu i tuljac s prahom za upijanje tinte koji mi je drai od
modernog jastuia s upijajuim papirom. Na desnoj je kutija s perima za pisanje i
lagano dralo sa zlatnim perom budui da jo uvijek piem krasopisom kojem me
pouila Florina de Dios kako ne bih usvojio krutu kaligrafiju njezinog supruga koji je
bio javni biljenik i do svog posljednjeg daha prisegnuti raunovoa. Ve neko
vrijeme u redakciji se nalae koritenje pisaeg stroja radi lakeg izrauna kartica i
pripreme teksta, ali ja nikad nisam usvojio tu lou naviku. I dalje piem rukom pa
prepisujem na stroju muno kuckajui, zahvaljujui nezavidnom poloaju najstarijeg
zaposlenika. Danas, umirovljen ali nepotuen, uivam svetu povlasticu pisanja kod
kue, iskljuenog telefona kako me nitko ne bi smetao, i bez cenzora koji bi me vrebao
preko ramena.
ivim bez psa, ptica, posluge, osim odane Damiane koja mi je pomogla i u
bezazlenijim situacijama, i jo uvijek jednom tjedno obavlja ono najnunije, pa i u
ovakvom stanju, kratkovidna i zaboravna. Majka me na svom samrtnom odru
preklinjala neka se mlad oenim bjelkinjom, pa da imamo barem troje djece, jednu
djevojicu s njezinim imenom, imenom njezine majke i njezine bake. elio sam odrati

14
obeanje, ali moje poimanje mladosti bilo je u tolikoj mjeri ' elastino da mi se inilo
da nikad nije isuvie kasno. Sve do onog vrueg podneva kad sam, pogrijeivi vrata
u kui obitelji Palomares de Castro u Pradomaru, golu zatekao Ximenu Ortiz,
najmlau ker, koja je spavala u susjednoj sobi. Leala je leima okrenuta vratima,
pogledala me preko ramena takvom brzinom da nisam stigao pobjei. Ajme, oprostite,
uspio sam promucati, dok mi je srce tuklo u grlu. Osmjehnula se, okrenula se gipkou
gazele, dok mi se njezino tijelo nije u potpunosti razotkrilo. Cijela je prostorija
odisala njezinom intimom. Nije bila sasvim naga jer je ponad uha imala poguban
cvijet naranastih latica, kao Manetova Olimpija, i jo zlatnu narukvicu na desnom
zglobu i ogrlicu od siunih bisera. Nisam mogao zamisliti da bih mogao ikada vie
vidjeti ita tako uzbudljivo i danas mogu sa sigurnou potvrditi da sam bio u pravu.
Brzo sam zatvorio vrata, posramljen svojom nespretnou i odluan da je
zaboravim. Ali Ximena Ortiz osujetila je tu moju odluku. Preko zajednikih
prijateljica slala mi je poruke, provokativna pisamca, grube prijetnje, irila je glas
kako smo ludo zaljubljeni jedno u drugo, iako nismo izmijenili ni rijei. Bilo je
nemogue opirati joj se. Imala je oi divlje make, izazovno tijelo u odjei ili bez nje
i guste zlatne razigrane uvojke iji me enski miris tjerao da ljuti to plaem licem
zaronjenim u jastuke. Znao sam da se to nikada nee pretvoriti u ljubav, ali avolska
privlanost kojom me opsjela bila je tako gorua da sam se odluio utjeiti s prvom
suknjom zelenih oiju na koju naiem. Nikad nisam uspio utrnuti ar sjeanja na nju u
krevetu u Pradomaru, pa sam pred nju poloio svoje oruje, slubeno zatraivi
njezinu ruku, uz izmjenu prstenja i najavu velikog vjenanja prije Duhova.
Vijest je naila na snaniji odjek u Kineskoj etvrti nego u drutvenim
krugovima. Ismijavanje se pretvorilo u otvoreno protivljenje akademskih krugova za
koje je brak bio vie smijeno, a manje sveto stanje. Moje su zaruke udovoljile svim
propisima kranskog udorea, na terasi ukraenoj amazonskim orhidejama i
viseom paprati, u kui moje budue. Dolazio sam oko sedam uveer, odjeven u
bijelo, s kakvim znakom panje, primjerice nakitom od arenih stakalaca ili
vicarskom okoladom, pa bismo razgovarali poluifrirano-poluozbiljno sve do deset
sati, pod nadzorom tete Argenide, koja bi u trenu zadrije-mala, ba poput pratilja iz
ondanjih romana.
to smo se bolje upoznavali, Ximena je postajala nezasitnija, otkopavala bi
prsluie i haljine im su pritisnule prve lipanjske sparine, i bilo je lako zamisliti
kakvu bi razornu snagu mogla ispoljiti pod okriljem tame. U dva mjeseca zaruka
nismo imali o emu razgovarati, a ona je nijemo kovala planove o djeci nita ne
govorei, tek pletui lapice za novoroenad od sirove vune. Ja sam poput paljivog
zarunika uz nju uio plesti, i tako su nam protekli ti beskorisni sati koji su nas dijelili
od vjenanja, ja sam pleo plave lapice za djeake, a ona ruiaste za djevojice, pa

15
da vidimo tko e pogoditi, sve dok ih nije bilo dovoljno za pedesetero maliana. Prije
no to bi odzvonilo deset sati, ulazio bih u koiju s konjskom zapregom i odlazio u
Kinesku etvrt kako bih u miru Bojem proivio svoju no.
Temperamentni pozdravi neenji, kojima su me obasipali u Kineskoj etvrti, bili
su suta suprotnost munim sijelima u Drutvenom domu. Takva oprena raspoloenja
posluila su mi da razluim koji je od ta dva svijeta uistinu bio moj, premda sam ivio
u iluziji da su oba moja, svaki u svoje vrijeme, jer sam s gledita jednog od ta dva
svijeta promatrao kako se onaj drugi udaljava uz bolne jecaje kojima se dijele dva
broda na uzburkanoj puini. Momaka veer u restoranu El Poder de Dios ukljuila je
zavrnu ceremoniju kakvu je mogao osmisliti samo pohotni panjolski sveenik. Sve
prisutne enske osobe odjenuo je u velove i mirise, ne bi li se sve vjenale sa mnom u
jedinstvenom sakramentu. Bila je to no velikih svetogra u kojoj su njih dvadeset i
dvije prisegle na ljubav i poslunost, a ja sam im se zauzvrat obvezao na zagrobnu
vjernost i uzdravanje.
Lo predosjeaj nije mi dao usnuti. Od zore sam stao brojati otkucaje sata s
katedrale sve do uasnih sedam sati kad sam se trebao pojaviti u crkvi. Telefon je
poeo zvoniti u osam; dugo, uporno, nepredvidivo, vie od sat vremena. Ne samo da
se nisam javio: nisam ni disao. Malo poslije deset zakucali su na vrata, prvo akom, a
potom viui poznatim i zastraujuim glasovima. Pobojao sam se da bi vrata mogla
popustiti pod kakvim jaim udarcem, ali oko jedanaest kuom je zavladala napeta
tiina kakva slijedi nakon velikih katastrofa. Tada sam zaplakao nad sobom i nad
njom, i svim srcem usrdno molio da se nikada vie ne susretnemo. Neki me je svetac
napola uo jer je Ximena Ortiz iste noi otputovala iz zemlje da bi se vratila tek nakon
nekih dvadeset godina, udana i sa sedmero djece koja su mogla biti moja.
Dobrano sam se namuio kako bih zadrao posao i kolumnu u novinama El
Diario de la Paz nakon takvog skandala. Ali nisu zbog toga pomakli moje tekstove na
jedanaestu stranicu, ve zbog zasljepljujue siline kojom je dolo na scenu dvadeseto
stoljee. Napredak je postao gradski mit. Sve se promijenilo; avioni su letjeli pa je
neki ovjek iz Junkera izvukao vreu punu pisama, izmislivi tako zranu potu.
Jedino to je ostalo isto bili su moji novinski tekstovi. Nove su se generacije
okomile na njih kao na kakvu okaminu iz prolosti koju treba satrti, ali ja sam zadrao
isti stil, bez ustupaka, prkosei struji obnove. Na sve sam se ogluio. Navrio sam
etrdesetu, ali mladi su urednici moju kolumnu nazivali Kolumnom Mumije. Tadanji
me direktor pozvao na razgovor i zamolio da se priklonim novom valu. Pomalo
sveano, kao da je on sam to upravo otkrio, rekao je:
Svijet ide naprijed. Da, odgovorio sam mu, ide naprijed, ali napreduje okreui
se oko Sunca. Bit e da je moju nedjeljnu kolumnu zadrao jer nije mogao nai drugog

16
urednika brzojava. Danas znam da sam bio u pravu, a znam i zato. Moja generacija
mladih, gladnih ivota, sasvim je zaboravila na obmane budunosti, dok ih
svakodnevica nije pouila da budunost nije onakva kakvu su sanjali, pa su upoznali
nostalgiju. Tu na scenu stupaju moji nedjeljni tekstovi, poput arheoloke iskopine
medu ruevinama prolosti, za koje su ustanovili da nisu samo za stare ve i za mlade
koji se ne boje ostarjeti. Tekstovi su se potom vratili na urednike stranice, a u
posebnim prigodama i na naslovnicu.
Ako me pitate, iskreno odgovaram: kurve mi nisu dale vremena da se oenim.
Iako, priznajem, to sam uvidio tek onoga dana kad sam navrio devedesetu, dok sam
izlazio iz kue Rose Cabarcas odluan da vie nikada ne iskuavam sudbinu. Osjetih
da sam se promijenio. Protrnuo sam ugledavi vojnike postrojene uz eljezne reetke
koje su okruivale park. Damianu sam zatekao kako na sve etiri riba podove u
dnevnom boravku, a jedrost njezinih miica u njezinoj dobi u meni je izazvala
negdanje uzbuenje. Mora da je to osjetila jer je stala prikupljati krajeve suknje.
Nisam odolio porivu da je upitam: Damiana, reci mi, ega si se to sjetila? Nisam se
niega sjetila, rekla je, ali vae me je pitanje na neto podsjetilo. Osjetio sam teinu u
prsima. Nikad se nisam zaljubio, rekao sam joj. Kao iz topa je odvratila: Ja jesam. Ne
prekidajui svoj posao, dometnula je: Zbog vas sam proplakala dvadeset i dvije
godine. Srce mi se stegnulo. Traei dostojanstven izlaz iz ove situacije, rekoh joj:
Bili bismo uistinu krasan par. Nema nikakvoga smisla to govoriti, rekla je, jer sad mi
vie ne moe pruiti utjehu. Izlazei iz kue, najprirodnijim tonom dometnula je:
Neete mi vjerovati, ali, Bogu hvala, jo uvijek sam djevica.
Ubrzo sam uoio da su posvuda vaze s crvenim ruama a na jastuku sam
pronaao estitku: elim vam da doivite stotu, S tim gorkim okusom, dovravao sam
tekst koji sam dan ranije ostavio usred pisanja. Okonao sam ga u jednom dahu za
manje od dva sata i morao sam svojski stisnuti zube i pregrmjeti a da se ne osjeti da
grcam u suzama. U iznenadnom i zakanjelom naletu inspiracije, odluio sam za kraj
nagovijestiti da ova kolumna predstavlja sretan svretak dugog i dostojanstvenog
radnog vijeka prije samog neminovnog kraja ivotnoga.
Namjeravao sam je ostaviti na porti redakcije i vratiti se kui. Ali nisam uspio.
Svi su se zaposlenici okupili kako bi mi nazdravili povodom roendana. Zgrada je
bila u radovima, skele i uta na sve strane, ali za ovu su prigodu obustavili radove. Na
tesarskom stolu stajalo je pie pripremljeno za zdravicu i pokloni umotani u arene
papire. Oamuen bljeskanjem fotografskih aparata, sa svima sam se slikao za
uspomenu.
Razveselio me susret s radijskim novinarima i reporterima gradskih novina: La
Prensa, jutarnjih konzervativnih novina; El Heraldo, jutarnjih liberalnih novina i El
Nacional, senzacionalistikih veernjih novina koje su ljubavnim feljtonima nastojale

17
razonoditi napeto puanstvo. Nije bilo neobino vidjeti ih zajedno jer je javno
mnijenje uvijek dralo da prijateljstvo valja uvati netaknutim dok generali biju
urednike bitke.
Ovdje se takoer, izvan svog radnog vremena, zatekao i slubeni redakcijski
cenzor, don Jeronimo Ortega, kojeg smo zvali Grozni ovjek u devet jer je dolazio
tono u devet naveer sa svojom krvavo crvenom olovkom okrutnog satrapa.
Zadravao bi se sve dok ne bi bio siguran da nijedno slovo izdanja u pripremi nije
promaklo njegovom strogom oku. Prema meni je gajio osobnu odbojnost zbog mojih
gramatikih pretjerivanja ili zato to sam koristio talijanske rijei, ne stavljajui ih u
navodnike niti u kurziv, onda kad su mi se inile izraajnijima od kastiljanskih, to bi
trebalo biti legitimnim postupkom medu srodnim jezicima. Trpei takav odnos etiri
godine, na kraju smo ga i prihvatili kao priznavanje vlastite grinje savjesti.
Tajnice su u predvorje donijele tortu s devedeset upaljenih svjeica koje su me
prvi put suoile s brojanim stanjem mojih godina. Gutao sam suze dok su mi pjevali
roendansku pjesmicu i bez nekog posebnog razloga sjetio sam se djevojice. Nije to
bilo predbacivanje, ve zakanjelo suosjeanje s osobom o kojoj nisam mislio da u
ponovno razmiljati. Poto je mikrofon proao iz ruke u ruku, netko mi je dodao no
kako bih razrezao tortu. Strahujui od podsmijeha, nitko se nije odvaio na prigodni
govor. Radije bih umro no da sam primoran odgovarati na tako neto. Privodei
proslavu kraju, glavni urednik, koji mi nikad nije bio previe simpatian, vratio nas je
gruboj stvarnosti: A sada, uvaeni slavljenice, rekao mi je: gdje je vaa kolumna?
Istina je da sam cijele veeri u depu osjeao ivu eravicu, ali od iskrena
ganua nisam imao srca naruiti proslavu najavom svog odlaska. Rekao sam: Ovaj put
je nemam. Glavni se urednik snebivao nad propustom nezamislivim jo od prolog
stoljea. Shvatite me, rekao sam mu, proveo sam tako teku no, da sam se probudio
sav izmoden. Onda ste trebali o tome i pisati, rekao je svojim otrovnim humorom.
itatelji bi voljeli iz prve ruke saznati kakav je ivot devedesetogodinjaka. Jedna od
tajnica mu je pripomogla: Moda je posrijedi kakva slatka tajna, rekla je, gledajui
me zlobno: Ili nije? Val vruine razlio mi se obrazima. Izdajniko crvenilo, zavapih u
sebi. Druga je sva ushiena uprla prstom u mene. Prekrasno! Jo mu ostaje ednosti da
se zarumeni. Njena me nespretna netaktinost natjerala da se zacrvenim povrh
prijanjeg crvenila. Bila je to no za pamenje, rekla je prva tajnica: Ba sam
ljubomorna! Potom mi je utisnula poljubac koji mi se ucrtao u obraz. Fotografi su se
raspomamili. Zbunjen, predao sam tekst glavnom uredniku, rekavi kako sam se
maloas alio, evo vam ga, te sam se iskrao zbunjen posljednjim valom pljeska, kako
ne bih bio nazoan kad otkriju da se radi o mom odlasku nakon pola stoljea
robovanja.

18
 Sav tjeskoban naveer sam kod kue razmotavao poklone. Strojoslagari su
promaili poklonivi mi elektrini aparat za kavu, isti kao i ona tri koja sam dobio za
prethodnih roendana. Tiskari su mi uruili potvrdu za preuzimanje angora maka iz
gradskog prihvatilita za ivotinje. Raunovodstvo mi je udijelilo simbolian novani
bon. Tajnice su mi poklonile tri para svilenih gaica prekrivenih uzorcima poljubaca,
uz pisamce u kojem se nude da mi ih skinu. Palo mi je na pamet kako u ari starosti
spadaju i provokacije koje si doputaju mlade kolegice koje vjeruju da vie nismo za
upotrebu.
Nisam saznao tko mi je poklonio plou s dvadeset i etiri Chophinova preludija
u izvedbi Stefana Askenasea. Urednici su mi uglavnom poklanjali bestselere. Prije no
to sam razmotao sve poklone, nazvala me Rosa Cabarcas s pitanjem koje nisam elio
uti: to ti se dogodilo s malom? Nita, odgovorio sam bez puno razmiljanja. Nita?
A nisi je ni probudio, rekla je Rosa Cabarcas. ena nikada ne oprata mukarcu koji
ostaje ravnoduan pred njenim arima. Primijetio sam kako djevojka nije mogla biti
toliko iscrpljena samo zbog priivanja dugmadi, te se moda samo pretvarala da
spava iz straha pred oekivanim. Jedini problem je u tome, rekla je Rosa, to ona
uistinu vjeruje da vie nisi ni za to, a ja ne bih eljela da se to razglasi na sve strane.
Nisam joj elio pruiti to zadovoljstvo da osjeti moju zateenost. Sto god da se
dogodilo, rekao sam joj, djevojka je u tako jadnom stanju da nije ni za to, spavala-ne
spavala: mjesto joj je u bolnici. Rosa Cabarcas utiala je glas: Krivnja je u urbi u
kojoj smo sve dogovorili, ali situacija se moe urediti, vidjet e. Obeala je
primorati djevojku na iskren razgovor, pa pokae li se potrebnim, vratit e novac. Sto
misli? Pusti, rekao sam, premda se nita nije dogodilo barem sam uvidio da vie
nisam za takve pothvate. U tom smislu, djevojka je u pravu: nisam vie ni za to. Kad
sam spustio slualicu preplavio me osjeaj slobode kakav u ivotu nisam iskusio, jer
sam se konano izbavio ropstva kojem sam se podinio u svojoj trinaestoj godini.
Kao poasni gost, u sedam sati uveer, otiao sam na koncert Jacquesa Thibaulta
i Alfreda Cortota u Koncertnu dvoranu, na velianstvenu izvedbu Sonate za violinu i
klavir Cesara Franka, a za stanke sam se nasluao neumjerenih pohvala o sebi.
Maestro Pedro Biava, na gigantski glazbenik, gotovo me odvukao u garderobu kako
bi me predstavio izvoaima. Toliko sam se smeo da sam im estitao na
Schumannovoj sonati, koju nisu izveli, pa me netko od prisutnih prilino grubo
ispravio. Dojam da sam pobrkao dvije sonate iz puka neznanja visio je u zraku, a jo
sam ga pojaao sljedee nedjelje pokuavajui se opravdati nespretnim objanjenjem
iznesenim u kritici toga koncerta.
Prvi put u svom dugom ivotu osjetio sam se sposobnim nekome zavrnuti vrat.
Vratio sam se kui progonjen vraikom koji mi je, daui za vratom, u uho toio

19
razorne odgovore koje nikada ne dajemo kad treba, tako da ni itanje ni glazba nisu
uspjeli utiati moju srdbu. Sreom, Rosa Cabarcas me spasila dovikujui kroz
slualicu: Ba me razveselio lanak u novinama, jer stekla sam dojam da si navrio
stotu, a ne devedesetu. Upitao sam je srdito: Zar sam ispao tako jadan? Naprotiv,
rekla je, iznenadila sam se kako se dobro dri. Dobro je da nisi poput starih puhala
koja si dodaju godine kako bi ih se smatralo dobrodreima. Bez najave je
promijenila temu: Imam dar za tebe. Iskreno sam se iznenadio: A to je? Mala, rekla je.
Nisam si dao vremena da promislim. Hvala, rekao sam joj, ali to je ve stvar
prolosti. Nastavila je razraivati svoj plan: Poslat u ti je umotanu u ukrasni papir i
servirati ti je na laganoj vatrici, sve besplatno. Nisam se dao pokolebati, ali ona je
ustrajala u svojim nezgrapnim objanjenjima koja su mi se uinila iskrenima. Rekla je
da je djevojka bila u tako jadnom stanju tog petka zato to je bila naila dvjesto
komada dugmadi, iglom i naprnjakom. Da je njen strah od okrutna silovanja iskren,
premda je ve pripravna na svoju rtvu. Da je te noi koju je provela sa mnom uistinu
ustajala jer je morala u kupaonicu, ali da sam tako vrsto spavao da joj je bilo ao
buditi me, a kad se ponovno ujutro probudila ve sam bio otiao. Pobunio sam se
protiv ove nepotrebne lai. No dobro, nadovezala se Rosa Cabarcas, sve daje i tako,
djevojka se kaje. Evo, jadnica, tu je uz mene. eli li razgovarati s njom? Zaboga, ne,
rekao sam.
Taman sam zapoeo s pisanjem kad je nazvala tajnica redakcije. Poruila mi je
da me direktor eli vidjeti sutradan u jedanaest ujutro. Tono u jedanaest bio sam
tamo. Buka radova na zgradi bila je jedva podnoljiva, zrak zasien udarcima ekia,
cementnom prainom i katranskim dimom, ali redakcija je ionako navikla na kaos
svakodnevice. Direktorov ured, naprotiv, hladan i tih, pripadao je nekom drugom
idealnom svijetu koji s naim nije imao nikakve veze.
Marco Tulio trei, mlaahna izgleda, ustao je vidjevi da ulazim, ne prekidajui
telefonski razgovor, pruio mi je ruku preko pisaeg stola pokazujui da sjednem. ak
sam pomislio da s druge strane nema nikoga i da igra ovu farsu ne bi li me
impresionirao, no ubrzo sam otkrio da razgovara s upraviteljem te da je u tijeku napet
dijalog izmeu sranih neprijatelja. Povrh svega, inilo se da se u mojoj nazonosti
posebice trsio biti energinim, iako je itavo vrijeme stajao govorei autoritativnim
tonom.
Uoio sam odreen nedostatak profinjenosti. Navrio je dvadeset i devet godina,
govori etiri jezika i ima tri meunarodne diplome, za razliku od prvog doivotnog
predsjednika, njegova djeda po ocu, koji je postao priueni novinar nakon to je
zaradio bogatstvo trgujui bijelim robljem. Jednostavnih manira, bio je staloen i
miran, a jedino to je naruavalo dojam bio je neki prijetvoran prizvuk u glasu. Nosio
je sportsku jaknu s pravom orhidejom na reveru, i sve mu je pristajalo kao saliveno,

20
premda nita na njemu nije bilo stvoreno za atmosferu ulice ve za ugodu njegova
ureda. A ja, koji sam utroio gotovo dva sata na odijevanje, postidio sam se svog
siromatva i moja je srdba porasla.
No posljednji udarac bila je skupna fotografija osoblja snimljena prigodom
proslave dvadeset i pete obljetnice novina, na kojoj su kriiem povrh glave oznaeni
svi koji su preminuli. Ja sam bio trei s desne strane, sa slamnatim eirom, s velikom
kravatom i biserom u pripadajuoj kopi, s prvim brkom civilnog pukovnika kojeg
sam nosio sve do svoje etrdesete godine, izgledajui poput sjemenitarca s
naoalama metalnih okvira koje mi nakon pola stoljea vie nisu trebale. Ovu sam
fotografiju godinama gledao po zidovima raznih ureda, no tek sam se sad osjetio
pogoenim porukom koju je nosila: od etrdeset i osam ondanjih zaposlenika samo
nas je etvero bilo ivih a najmlai od nas izdrava kaznu od dvadeset godina zatvora
zbog viestruka ubojstva.
Direktor je okonao telefonski razgovor, zatekao me kako promatram fotografiju,
te se nasmijeio. Nisam ja stavio kriie, rekao je. ine mi se vrlo neumjesnima. Sjeo
je na pisai stol i obratio mi se drugim tonom: Dopustite mi da vam kaem da ste
najnepredvidljivija osoba koju sam ikad upoznao. Vidjevi moju zauenost otvoreno
je rekao: Govorim to vezano uz va otkaz. Jedva sam procijedio: Proao je cijeli
jedan ivotni vijek. Odgovorio je da upravo stoga to ne smatra pravim rjeenjem.
Tekst mu se inio velianstvenim, i sve to sam govorio o starosti bilo je najbolje to
je ikada proitao, pa nema smisla zavriti ga odlukom koja nalikuje civilnoj smrti.
Sudbinski, rekao je, Grozni ovjek u devet proitao ga je kad je urednika stranica
ve bila zakljuena ne smatrajui ga prihvatljivim. Ne traei niije miljenje, jednim
potezom svoje inkvizitorske olovke ga je precrtao. Kad sam to jutros saznao, naloio
sam da se uputi prosvjedno pismo Vladi. To mi je dunost, ali medu nama, mogu vam
rei da sam mu izuzetno zahvalan na samovolji, to znai da nisam bio pripravan
prihvatiti njegovo odbijanje. Preklinjem vas, rekao je. Ne naputajte brod na sredini
puine. Zavrio je u velikom stilu: Jo valja mnogo toga rei o glazbi.
Uinio mi se tako odlunim da se nisam usudio uputati u raspravu banalnim
argumentima. Problem je bio to tada ni sam nisam nalazio opravdanog razloga za
naputanje koloteine, a uasavala me pomisao da u opet popustiti samo da bih dobio
na vremenu. Morao sam se kontrolirati da ne ugleda suze u mojim oima. I ponovno
je, kao i uvijek, i nakon tolikih godina sve ostalo po starom.
Sljedeeg sam tjedna, vie zbunjen no veseo, otiao u prihvatilite po maka
kojeg su mi darovali tiskari. Slabo se snalazim sa ivotinjama, isto kao to se slabo
snalazim s djecom koja jo nisu progovorila. Ona kao da su nijema u dui. Ne mrzim
ih, ali ih jedva podnosim jer nikada nisam nauio kako postupati s njima.

21
 Mislim da je protuprirodno da se ovjek bolje razumije sa svojim psom nego sa
svojom suprugom, da ga ui kad treba jesti i ii na stranu, odgovarati na pitanja i
dijeliti s njim svoje probleme. Ali bilo bi neotesano ne preuzeti poklonjenog maka.
Povrh svega, bio je to izuzetno draestan angora maak, arene, sjajne dlake i
blistavih oiju, a njegovo je mijaukanje nalikovalo rijeima. Predali su mi ga u koari
od prua s potvrdom njegova roda i prirunikom za koritenje poput onih za
sastavljanje bicikla.
Vojna je patrola provjeravala identitet prolaznika prije no to bi im dopustila
prolaz parkom San Nicolas. Nikad nisam vidio nita slino niti sam si mogao u veoj
mjeri predoiti obeshrabrujui simptom vlastite starosti. Bila je to etverolana
patrola, pod zapovjednitvom mlaahnog asnika. Vojnici su bili pustinjaci, grubi i
utljivi, vonjali su po talama. asnik ih je nadgledao kao gortake na plai.
Pregledavi moju osobnu iskaznicu i moju novinarsku akreditaciju, upitao me to
nosim u koari. Maka, rekao sam mu. elio ga je vidjeti. Vrlo sam oprezno otklopio
koaru, bojei se da ne pobjegne, ali jedan od vojnika elio je provjeriti da nemam
jo neto na dnu koare, pri emu ga je maak ogrebao. asnik se umijeao. Taj
angora maak je pravi dragulj, rekao je. Gladio ga je mrmljajui, a maak ga nije
ogrebao, niti na njega obraao panju. Koliko ima godina?, upitao je. Ne znam, rekao
sam mu, upravo mi je darovan. Pitam vas zato to se vidi da je prilino star, moda
ima deset godina. Poelio sam ga upitati kako zna, i jo poneto, no usprkos njegovom
pristojnom ophoenju i razgovorljivosti, nisam imao eluca za razgovor s njim.
Izgleda mi poput naputena maka koji je proao sve i svata, rekao je. Promatrajte
ga, nemojte ga prilagoavati sebi ve se pokuajte vi prilagoditi njemu i pustite ga,
neka stekne povjerenje u vas. Zatvorio je poklopac koare i upitao me: Cime se
bavite? Novinar sam. Koliko dugo? itavo stoljee, rekao sam mu. Ne sumnjam,
odgovorio je. Ispruio je ruku i pozdravio me rijeima koje su mogle biti dobar savjet
ili prijetnja:
- uvajte se.
U podne sam iskljuio telefon da bih potraio utoite u izuzetnom glazbenom
programu: Wagnerova Rapsodija za klarinet i orkestar, Debussyjeva Rapsodija za
saksofon i Brucknerov Gudai kvintet, idilini trenutak njegovog inae kataklizmikog
opusa. Utonuo sam u tamu radne sobe. Osjetio sam kako se ispod stola provlai neto
to mi se nije inilo ivim ve nadnaravnim biem koje mi je dotaklo nogu, pa sam
poskoio vrisnuvi. To je bio maak, lijepa kitnjasta repa, lakih i tajanstvenih kretnji i
mitskog porijekla, i nisam mogao suspregnuti jezu nad injenicom da sam u kui sam
sa ivim biem koje nije ovjek.
Kad je s katedrale odzvonilo sedam sati, na ruiastom svodu zablistala je tek

22
jedna sjajna zvijezda, neki je brod ispustio svoj neutjeni pozdrav, a ja sam u grlu
osjetio gordijski vor koji se stezao nad svim onim ljubavima koje su se mogle
ostvariti. Nisam vie izdrao. Podigao sam slualicu dok mi je srce tuklo u grlu,
sasvim polako birao sam etiri brojke, da ne pogrijeim, i na trei zvuk zvona
prepoznao sam glas. Molim te, rekao sam s uzdahom olakanja: Oprosti zbog
jutronjeg ispada. A ona e mirnim glasom: Ne brini, oekivala sam tvoj poziv.
Upozorio sam je: Zelini da me mala doeka kao od majke roena i bez traga minke na
licu. Grleno se nasmijala. Kako ti kae, rekla je, no tako e propustiti uitak
postupnog razodijevanja, to starci, ne znam zato, vole. Ali ja znam, rekao sam joj:
Jer su svaki put sve stariji. Pristala je.
- Dogovoreno - rekla je - onda veeras tono u deset, prije no to se ribica
ohladi.

23
 03.

KAKO BI moglo glasiti njezino ime? Vlasnica mi to nije rekla. Kad bi govorila o
njoj, rekla bi: mala, la nina. A ja sam to pretvorio u nadimak, neto kao malena mojih
snova ili mala moja. Kosa Cabarcas je, osim toga, svoje tienice imenovala
razliitim imenom za svaku muteriju. Zabavljalo me je pogaati imena prema
njihovim licima i od poetka sam bio uvjeren da je djevojino ime dugo, kao
Filomena, Saturnina ili Nicolasa. Razmiljao sam o tome kad se pomakla u krevetu
okrenutih mi lea, a meni se uinilo da je ostavila lokvicu krvi veliine i Oblika
tijela. Uas sam protrnuo, dok nisam shvatio da je to vlaan otisak znoja na plahti.
Rosa Cabarcas mi je savjetovala da budem paljiv prema njoj, jer je jo
ustraena od prvog susreta. tovie: ini mi se da je sama uzvienost ina samo
pojaala njen strah pa su joj poveali dozu odoljena, te je spavala tako spokojno da bi
bila prava teta naglo je probuditi. Stoga sam je brisao runikom pjevajui joj
poluglasno pjesmicu o Delgadini, mlaoj kraljevoj keri, okruenoj oevom ljubavi.
Kako sam je brisao, tako sam u ritmu pjesme otkrivao njene znojne bokove:
Delgadina, Delgadina, bit e moja voljena. Bio je to beskrajan uitak jer dok sam je
obrisao s jednog boka, ona bi se ve oznojila po drugom, pa pjesmi nikad ne bi bilo
kraja. Probudi se, Delgadina, odjeni svilenu haljinu, pjevao sam joj na uho. Na kraju
pjesme, kad je kraljevi sluge pronau u krevetu, umrlu od ei, uinilo mi se da se
moja djevojica budi, dozvana njenim imenom. Znai to je ona: Delgadina.
Vratio sam se u krevet gaama s poljupcima, i legao uz nju. Spavao sam do pet
sati uz zvukove njezinog spokojnog disanja. Na brzinu sam se, bez umivanja, odjenuo i
tek tada ugledao reenicu napisanu ruem za usne na ogledalu iznad umivaonika: Vrag
nikad ne spava. Znam da prole noi nije bila tu i da nitko nije mogao ui u sobu, pa
sam to protumaio kao roendanski poklon samog neastivog. Na izlasku me zatekla
zastraujua grmljavina, a soba se ispunila opominjuim mirisom vlane zemlje.
Nisam imao vremena umai neoskvrnut. Prije no to sam naiao na taksi, spustio se
jak pljusak, kakvi obino od svibnja do listopada gradu donesu sveopu pomutnju, jer
se ulice prekrivene toplim pijeskom, koje silaze prema rijeci, pretvore u bujice koje
odnose sve to im se nade na putu. Oborine ovog udnovatog rujna, nakon tri suna
mjeseca, mogle su biti koliko spasonosne toliko i razorne.
im sam otvorio kuna vrata obuzeo me gotovo opipljiv osjeaj da nisam sam.
Uhvatio sam obris maka koji je skoio sa sofe i zamakao prema balkonu. U njegovoj
zdjelici bili su ostaci hrane koju mu ja nisam posluio. Smrad njegove kiselkaste
mokrae i toplog izmeta bio je sveprisutan. Odluio sam da u ga prouavati onako
kako sam prouavao latinski. U priruniku je pisalo da make vre nudu u zemlji

24
kako bi sakrile svoj izmet, i da e u kuama bez dvorita, poput ove, to initi u
teglama za cvijee ili u kakvom drugom skrovitom kutku. Najbolje bi bilo im od prvog
dana pripremiti kutiju s pijeskom da bi stekli naviku, pa sam tako i postupio. Pisalo je
i da u novom prostoru prvo obiljeavaju svoje podruje mokrei gdje stignu, mogue
da je uistinu tako, ali prirunik nije savjetovao kako to sprijeiti. Slijedio sam ga kako
bih se upoznao s njegovim steenim navikama, ali nisam otkrio njegova skrovita
mjesta, njegova mjesta za odmor ili uzroke njegovih promjenjivih raspoloenja. elio
sam ga nauiti da jede u odreeno vrijeme, da koristi kutiju s pijeskom na terasi, da
mi ne dolazi u krevet dok spavam i da ne njuka po hrani na stolu, i nisam ga uspio
uvjeriti da kuu smatra vlastitim domom, a ne ratnim plijenom. Na kraju sam digao
ruke od svega.
Predveer sam primijetio da je poela oluja koja je prijetila da e sruiti kuu.
Imao sam uzastopne napadaje kihanja, boljela me glava i tresla groznica, ali sam u
sebi osjeao snagu i odlunost koja se u meni nikada ranije nije razbudila. Po stanu
sam razmjestio posude da u njih kaplje, pri emu sam otkrio da postoje i nova mjesta
na kojima prokinjava. Najvie je prokinjavalo uz desni zid knjinice. urno sam
pohrlio izbaviti grke i latinske autore koji su nastanjivali taj kutak, no kad sam
pomaknuo knjige otkrio sam mlaz koji je punom snagom izlazio iz oteene cijevi u
dnu zida. Zatvorio sam ga krpama to sam bolje mogao kako bih dobio na vremenu za
spaavanje knjiga. Ruborenje kapi i zavijanje vjetra u parku postajalo je sve jae.
Zastraujue bljeskanje i istovremena grmljavina umah su proeli zrak mirisom
afrana, nalet vjetra otvorio je ostakljena vrata balkona, a snaan udar bure rastvorio
je kapke i provalio u kuu. No, nije prolo ni deset minuta i sve se najednom umirilo.
Blistavo sunce osuilo je ulice prepune najrazliitijih nanosa i opet je nastupila ega.
Kad je proao pljusak opet me obuzeo osjeaj da nisam sam u kui. Objanjavam
to jedino time da smo sposobni osjeati stvarnim neto to se nikada nije zbilo
jednako kao to zaboravljamo stvarne dogaaje. Jer kad bih evocirao olujnu opasnost,
nisam vidio sebe samog, ve u drutvu Delgadine. Nou sam je osjeao tako blizu da
sam mogao nazrijeti zvuk njezina disanja u spavaoj sobi i otkucaje bila njene
sljepoonice na mom jastuku. Jedino sam si tako uspio protumaiti kako smo mogli
uiniti tako mnogo u tako kratkom vremenu. Sjeam se da sam se uspeo na klupicu u
knjinici i sjeam se kako probuena, u kompletiu cvjetnog uzorka, prihvaa knjige
da bi ih stavila na sigurno. Gledao sam kako tri s jedne na drugu stranu kue, borei
se s nevremenom, sva mokra od kie, do glenjeva u vodi. Sjeam se kako je
sljedeeg dana pripravila doruak koji se nikada nije zbio, i postavila stol dok sam
brisao podove i uvodio red u poplavljenu kuu. Nikad neu zaboraviti njezin aloban
pogled koji sam nazreo dok smo dorukovali: Zato si me upoznao tek ovako star?
Rekao sam joj istinu: ovjek nije star po godinama, ve onoliko koliko se osjea

25
starim.
Otada sam je imao u mislima tako stvarnu da sam s njom mogao initi to sam
htio. Mijenjao bih joj boju oiju prema vlastitom raspoloenju: boja vode kad bi se
budila, boja sirupa kad se smije, boja svjetla kad bih je naljutio. Odijevao bih je
prema godinama i prilikama koje su odgovarale promjenama mog raspoloenja:
dvadesetogodinja zaljubljena naunica, etrdesetogodinja prostitutka,
sedamdesetogodinja babilonska kraljica, stogodinja svetica. Pjevali bismo
Puccinijeve ljubavne duete, bolere Agustma Lare, tanga Carlosa Gardela, i iznova
bismo se uvjerili da oni koji ne pjevaju ne mogu ni zamisliti radost pjevanja. Danas
znam da to nije bila halucinacija, ve jo jedno udo prve ljubavi mog ivota u
devedesetoj godini.
Kad je kua ureena, nazvao sam Rosu Cabarcas. Boe sveti!, uskliknula je
zauvi moj glas, mislila sam da si se utopio. Ne mogu shvatiti da si opet proveo no
s malom ne dotaknuvi je. Doputam da ti se moda ne svia, ali morao bi se ponijeti
kao odrastao ovjek. Pokuao sam joj objasniti, no iznenada je promijenila temu: U
svakom sluaju, namijenila sam ti drugu, malo stariju ljepoticu i takoer djevicu. Otac
za nju trai kuu, ali pregovorima moemo spustiti cijenu. Srce mi se sledilo. Ni
govora, pobunio sam se prestraen, elim istu, kao i do sada, bez galame, svae, i
runih uspomena. S druge strane se ula tek tiina, i konano pomiren glas
progovarajui kao za sebe: Dakle, ini se da je to ono to lijenici nazivaju starakom
demencijom.
Stigao sam u deset sati s vozaem koji je bio poznat po rijetkoj vrlini da ne
postavlja pitanja. Donio sam prijenosni ventilator i sliku Orlanda Rivere, omiljenog
Figurite, eki i avao da je objesim. Putem sam zastao kako bih kupio etkice i pastu
za zube, mirisni sapun, kolonjsku vodu, pastile od metvice. elio sam donijeti jo neku
lijepu vazu i buket utih rua koje bi se slagale s uzorkom na tapetama, ali sve je bilo
zatvoreno pa sam morao posegnuti u neiji vrt za strukom tek procvalih astromelija.
Prema gazdariinom naputku, doao sam stranjom ulicom, iz smjera vodovoda,
da me nitko ne vidi kako ulazim na dvorina vrata. Voza me upozorio: Oprez, vaa
uenosti, u ovoj kui ubijaju. Odgovorio sam mu: Ako je zbog ljubavi, onda je
nevano. Dvorite je bilo u mraku, ali na prozorima se vidjela svjetlost, a iz est soba
dopirali su zvui glazbe. U mojoj sobi, neto glasnije, raspoznao sam Pedra Vargasa,
amerikog tenora, koji je pjevao bolero Miguela Matamorosa. Poelio sam umrijeti.
Odgurnuo sam vrata i ugledao Delgadinu na krevetu, onakvu kakva je bila u mom
sjeanju: gola u snu, u blaenom miru na strani svoga srca.
Prije no to sam legao, namjestio sam budilicu, oronuli ventilator zamijenio sam
novim, te objesih sliku tako da je ona moe vidjeti iz kreveta. Legao sam do nje i stao

26
istraivati poznate predjele, pedalj po pedalj. To je bila ista djevojka koja je hodala
po mojoj kui: iste ruke koje su me dodirom prepoznavale u tami, ista stopala
beumnih koraka koje sam pobrkao s majim, isti miris znoja s moje postelje, isti prst
s naprnjakom. Nevjerojatno: dok sam je promatrao i dodirivao ivu, inila mi se
manje stvarnom no u mojim mislima.
Na onom zidu je slika, rekao sam joj. Naslikao ju je Figurita, ovjek kojeg smo
izuzetno voljeli, najbolji bordelski plesa ikada, tako dobra srca da je i samom vragu
bio drag. Naslikao ju je brodskim lakom na spaljenom platnu nekog aviona koji se
sruio na Sierra Nevadi na Santa Marti s kistovima koje je sam izradio od dlake
vlastita psa. ena koju je naslikao bila je redovnica koju je oteo iz samostana i s
kojom se oenio. Ostavit u je ovdje da bude prvo to e ugledati nakon to se
probudi.
Nije promijenila poloaj kad sam ugasio svjetlo, u jedan izjutra, a disanje joj je
bilo jedva ujno tako da sam joj opipao bilo da se uvjerim da je iva. Krv je tekla
njezinim venama poput pjesme, granajui se do najskrovitijih predjela njezinog tijela
pa se proiena ljubavlju vraala njezinom srcu.
Prije no to sam ujutro otiao, olovkom sam na papir precrtao linije s njena dlana
i dao Divi Sahibf da mi ih proita kako bih upoznao njenu duu. Bilo je ovako: osoba
koja uvijek kae to misli. Stvorena za rune radove. U kontaktu s nekim tko je umro i
od koga oekuje pomo, ali tu grijei: pomo koju trai nadohvat je ruke. Nije bila u
vezi, ali umrijet e stara i udana. Sad ima nekog tamnokosog mukarca ali on nije
odabranik njena ivota. Mogla bi imati osmero djece, ali odluit e se samo za troje.
U trideset i petoj godini, bude li sluala srce a ne pamet, upravljat e znatnom
koliinom novca, a sa etrdeset primit e nasljedstvo. Puno e putovati. Vodi
dvostruki ivot i prati je dvojaka srea, a sama moe znatno utjecati na vlastitu
sudbinu. Sve e isprobati, iz znatielje, ali pokajat e se ukoliko ne dopusti da je vodi
srce.
Ponesen ljubavnim zanosom stao sam uklanjati tragove nevremena, koristei
prigodu da izvrim mnoge druge radove, godinama odgaane zbog besparice ili
nemara. Presloio sam knjinicu, poredavi knjige onim redom kojim sam ih itao. Na
koncu sam rastavio mehaniki klavir, taj ostatak povijesti s vie od stotinu klasinih
melodija, i kupio rabljeni gramofon, bolji od onog kojeg sam imao, sa kvalitetnim
zvunicima, koji su stvorili dojam vee prostranosti kue. Time sam se doveo na
prosjaki tap, ali nagrada je leala u udesnoj injenici da sam u toj dobi jo uope
iv.
Kua je uskrsla iz vlastita pepela a ja sam lebdio na krilima ljubavi takvim
elanom i sreom kakvu nikada za dosadanjeg ivota nisam upoznao. Zahvaljujui
njoj, prvi sam se put suoio sa svojom pravom prirodom u svojoj devedesetoj godini.

27
Uvidio sam da moje opsesivno nastojanje da svaka stvar bude na svome mjestu, svaki
posao izvren na vrijeme, svaka rije pogoenog stila, nije rezultat uravnoteenosti
moga uma, ve naprotiv, itav sustav pretvaranja koji sam sam izmislio kako bih
prikrio neuravnoteenost vlastite prirode. Shvatio sam da moja discipliniranost nije
jedna od mojih vrlina, nego reakcija na moju nemarnost; da se pravim velikodunim
kako bih sakrio vlastitu krtost, da sam oprezan jer sam u biti nepovjerljiv, da sam
pomirljiv kako ne bih upao u zamku svojih neobuzdanih ljutnji, da se trudim uvijek biti
toan da se ne otkrije koliko mi malo znai tue vrijeme. Konano, shvatio sam da
ljubav nije stanje due, ve horoskopski znak.
Postao sam drugaiji. Pokuao sam itati klasinu literaturu koja me nadahnjivala
u mladosti, ali nisam je vie mogao provakati. Zaneseno sam itao romantina djela,
kojih sam se grozio kad mi ih je majka vrstom rukom pokuavala nametnuti, te kroz
njih spoznao da nepobjediva snaga koja pokree svijet nisu sretne ljubavi, ve one
koje nailaze na potekoe. Kad mi je glazbeni ukus upao u krizu, uvidio sam da sam
zaostao i star, pa sam srce otvorio usputnim uicima.
Pitam se kako sam mogao zapasti u tu neprestanu grozniavost koju sam sam
izazivao i koje sam se bojao. Lebdio sam medu putujuim oblacima i sam sa sobom
razgovarao pred ogledalom u ispraznoj nadi da u spoznati tko sam. Toliko sam bio
izgubljen, da sam se tijekom neke studentske manifestacije, kojom prigodom su letjele
boce i kamenje, jedva suzdrao da ne stanem na elo povorke s transparentom u ast
mojoj istini: Ludo sam zaljubljen.
Progonjen nesmiljenim sjeanjima na uspavanu Delgadinu, bez ikakve stvarne
nakane izmijenio sam ton moje nedjeljne kolumne. Kako bilo, pisao sam ih za nju, u
njima sam se smijao ili plakao zbog nje, i svakom rijeju iz mene je istjecao ivot.
Umjesto tradicionalno osobne kolumne, pisao sam ih u obliku ljubavnih pisama.
Predloio sam redakciji da se tekstovi ne objavljuju u pretisku, ve pisani mojim
florentinskim krasopisom. Glavnom se uredniku, naravno, inilo da je rije o jo
jednoj starakoj ludosti, ali glavni direktor ga je obrlatio reenicom koja jo kola
redakcijom:
- Varate se: Najvei su luaci daleko ispred svog vremena.
Publika je reagirala trenutano i entuzijastiki, obasuvi nas pismima zaljubljenih
itatelja. Neka su se pisma itala na radijskim vijestima poput najvanijih vijesti,
umnoavala se ili kopirala, te se poput cigareta ilegalno prodavala na uglu ulice San
Blas. Od poetka je bilo jasno da su kolumne izraz moje potrebe da iskaem svoje
osjeaje, uostalom navikao sam se biti iskren dok piem, sada glasom
devedesetogodinjaka koji se nije nauio razmiljati poput starca. Intelektualni
krugovi, kako to obino biva, bili su bogobojazni i podijeljeni, a nalo se ak i

28
zlonamjernih grafologa koji su izmiljali kontroverze temeljene na sporadinim
analizama mog rukopisa. Upravo oni podijelili su miljenja, potakli polemiku i u
modu uveli nostalgiju.
Na kraju godine dogovorio sam se s Rosom Cabarcas da u sobi mogu postaviti
elektrini ventilator, gramofon i sve to bi olakalo boravak. Dolazio bih oko deset,
uvijek s neim novim za nju, ili za obostrano zadovoljstvo, te bih nekoliko minuta
posvetio rasporeivanju skrivene opreme kako bih obogatio scenografiju naih noi.
Prije odlaska, uvijek prije pet, sve bih ponovno pomno zakljuao. Soba je tada
ostajala ogoljena kao utoite tunim ljubavima prolaznih muterija. Jednog sam jutra
uo da je Marcos Perez, najsluaniji radijski glas, odluio itati moju nedjeljnu
kolumnu u svojim vijestima ponedjeljkom. Jedva savladavi uzdrhtalost, progovorio
sam zateeno: Zna, Delgadina, slava je debela gospa koja ne spava s tobom, ali kad
se probudi uvijek je zatie kako te pomno promatra stojei tik do kreveta.
Jednog dana u to vrijeme ostao sam na doruku s Rosom Cabarcas, koja mi je
svakim danom sve bolje izgledala, usprkos strogoj crnini i crnoj kapici koja joj je
sezala sve do obrva. Njeni su doruci bili na glasu kao izvrsni, zainjala bi ih paprom
da bi me rasplakala. Prvi put kad me palucnulo u ustima rekao sam joj kroz suze:
Noas mi nee trebati pun mjesec da bi me arilo. Ajde, ne ali se, rekla je. Neka te
ari, znai da si jo iv, Bogu hvala.
Iznenadila se kad sam spomenuo Delgadinu. Ne zove se tako, rekla je, zove se...
Nemoj mi rei, prekinuo sam je, za mene je Delgadina. Slegnula je ramenima: No
dobro, na kraju krajeva, tvoja je, ali to me ime asocira na kakav diuretik. Ispriao sam
joj o reenici o vragu koju je djevojka napisala na ogledalu. Ona to nije mogla
napisati, rekla je Rosa, jer ne zna ni itati ni pisati. Pa tko onda? Slegnula je
ramenima: Moda netko tko je umro u toj sobi.
Koristio sam takve prigode da se malo razonodim uz Rosu Cabarcas, traei
male ustupke za dobrobit Delgadine. Pristajala je bez razmiljanja, zaigrana poput
kolarke. Smijeno!, rekla je. Osjeam kao da je eli isprositi od mene. Kad ve to
spominjem, dosjetila se, zato se ne bi oenio njome? Skamenio sam se. Ozbiljno,
ustrajala je, tako e jeftinije proi. U svakom sluaju, problem tvoje dobi jest u tome
jesi li jo emu ili nisi, ali ve si mi rekao da te to ne mui. Nisam joj ostao duan:
ovjek u seksu nalazi utjehu kad mu se ne posrei u ljubavi.
Prasnula je u smijeh: Ti, mudrice moja, oduvijek sam znala da si pravi mukarac,
da si to oduvijek bio, i drago mi je da si i dalje takav, dok tvoji neprijatelji polau
oruje. S razlogom se toliko govori o tebi. Jesi li sluao Marcosa Pereza? Svi ga
sluaju, rekao sam ne bih li izbjegao tu temu. Ali ona je nastavila: ak je i profesor
Camacho y Cano, u emisiji O svemu pomalo, juer rekao da svijet vie nije kakav je
bio jer nije ostalo mnogo ljudi poput tebe.

29
 Tog sam vikenda zatekao Delgadinu kako kalje u groznici. Probudio sam Rosu
Cabarcas zamolivi je kakav domai lijek pa mi je donijela u sobu kovei s prvom
pomoi. Dva dana kasnije Delgadina je i dalje bila iznemogla pa se nije mogla vratiti
svom svakodnevnom priivanju dugmadi. Lijenik joj je prepisao kunu njegu zbog
gripe koja e proi za tjedan dana, ali se zabrinuo nad njezinom pothranjenosti. Nisam
je viao i osjeao sam kako mi nedostaje pa sam iskoristio to vrijeme kako bih uredio
sobu dok je nema.
Donio sam i crte Cecilije Porras za knjigu pria Alvara Cepede, Svi smo bili u
iekivanju. I est svezaka Jean-Christophea Romaina Rollanda, kako bih ispunio
vrijeme svojih bdjenja. Pa kad se Delgadina mogla vratiti u sobu, zatekla ju je
spremnu za trenutke smirene sree: zrak je bio proien aromatinim mirisom
sredstva protiv insekata, zidovi ruiaste boje, svjetiljke u istoj boji, svjee cvijee u
vazama, moje omiljene knjige, vrijedne majine slike objeene na drukiji nain, po
dananjoj modi. Stari radio zamjenio sam kratkovalnim, podeenim na stanicu s
klasinom glazbom kako bi Delgadina nauila spavati uz Mozartove kvartete, ali sam
ga jedne noi naao podeenog na stanicu specijaliziranu za suvremeni bolero. To je
bilo po njenom ukusu, i prihvatio sam to bez zadrke jer sam i sam u svojim najboljim
danima svim srcem prigrlio bolero. Prije no to sam sljedeeg dana otiao kui, na
ogledalu sam ruem za usne napisao: Mala moja, sami smo na svijetu.
U to sam doba stekao udesan dojam da je poela prerano odrastati. Spomenuo
sam to Rosi Cabarcas, ali njoj se to uinilo sasvim prirodnim. Petog prosinca navrit
e petnaest godina, rekla mi je. Pravi Strijelac. Zabrinulo me to je toliko stvarna da
joj predstoji roendan. Sto bih joj mogao pokloniti? Bicikl, rekla je Rosa Cabarcas.
Mora dva puta dnevno prijei cijeli grad kad ide priivati dugmad. Pokazala mi je u
spremitu bicikl kojim se koristila i stvarno mi se uinio starudijom nedostojnom
voljene ene. Ipak, dirnuo me taj prizor jer bio je opipljivi dokaz da Delgadina
postoji u stvarnom ivotu.
Dok sam kupovao najbolji bicikl, nisam odolio iskuenju da ga isprobam, pa sam
napravio nekoliko krugova po prostoru prodavaonice. Prodavau koji se raspitivao za
moje godine, odgovorio sam staraki koketno: Navrit u devedeset i jednu.
Odgovorio je upravo onako kako sam elio: Izgledate deset godina mladi. Ni sam
nisam shvaao kako sam sauvao vjetinu iz kolskih dana, ali sam beskrajno uivao.
Zapjevao sam. Prvo onako za sebe, tiho, a onda na sav glas, uznositou velikog
Carusa, nasred arolikih duana i sulude guve gradske trnice. Ljudi su me promatrali
sa zanimanjem, dobacivali mi, dovikivali neka se prijavim na utrku u invalidskim
kolicima. Rukom sam im odmahivao poput sretna moreplovca, ne prestajui pjevati.
Tog sam tjedna, u ast prosincu, napisao jo jednu smjelu kolumnu: Kako s devedeset

30
biti sretan na biciklu.
One noi kad je Delgadini bio roendan, otpjevao sam joj cijelu pjesmu, i ljubio
je po cijelom tijelu sve dok nisam ostao bez daha: lenu kraljenicu, kraljeak po
kraljeak, sve do oputenih polutki stranjice, bok na kojem je obiavala spavati, onaj
na strani njena neumorna srca. Kako sam je ljubio, tako joj se tijelo sve vie
zagrijavalo, isparavajui neke opojne mirise. Odgovarala mi je vibracijama razliitim
za svaki pedalj njene koe, i kod svakog sam otkrio razliit stupanj topline, samo
njemu svojstven okus, drukiji uzdah, dok je ona sama iznutra odzvanjala izlomljenim
tonovima, a njene bradavice su se rascvale netaknute. Pred zoru sam zamalo utonuo u
san kad zauh neto poput amora mnotva uz more i paniku stabala koji su mi stegnuli
duu. Otiao sam u kupaonicu i napisao na ogledalu: Najdraa Delgadina, zapuhali su
boini vjetrovi.
Jedna od mojih najdraih uspomena je sjeanje na oluju koju sam predosjetio
jednog jutra poput ovoga, izlazei iz kole. to se to dogaa? Uiteljica mi je
odgovorila zaueno: Ali, mali, pa zar ne vidi da je to vjetar? Osamdeset godina
kasnije ponovno sam ga osjetio kad sam se probudio u Delgadininu krevetu, i bio je
prosinac koji se nepogreivo vraa sa svojim bistrim nebom, pjeanim olujama,
ulinim kovitlacem koji odnosi krovove kua i zadie suknje kolarkama. Grad bi tada
proeli sablasni odjeci. Za vjetrovitih noi mogli su se i u viim gradskim predjelima
uti povici s trnice, kao da se nalazi iza ugla. Nije stoga bilo udno da nam nalet
prosinakog vjetra pomogne da po glasovima prepoznamo prijatelje ratrkane po
udaljenim bordelima.
Vjetrovi su donijeli i lou vijest: Delgadina nee moi provesti Boi sa mnom,
ve sa svojom obitelji. Ako postoji neto to mrzim, onda su to obvezatne svetkovine
za kojih ljudi plau od sree, vatrometi, glupave boine pjesmice, vjenii od krepa
koji nemaju nikakve veze s djetetom koje se rodilo prije dvije tisue petsto godina u
skromnoj talici. Ipak, kad je pala no, nisam se mogao oduprijeti nostalgiji pa sam i
bez nje otiao u sobu. Dobro sam spavao, a probudio sam se uz plianog medvjedia,
koji poput polarnih medvjeda hoda na dvije noge, s porukom: Runome tati. Rosa
Cabarcas mi je rekla da Delgadina ui itati na mojim lekcijama napisanim na
ogledalu, a njen mi se lijep rukopis inio dostojnim divljenja. No ona sama me
razoarala jo gorom vijeu da je medvjedi zapravo njezin dar, tako da sam na
Staru godinu ostao kod kue, u krevetu ve od osam sati, zaspavi bez gorine. Bio
sam sretan, jer kad je otkucala pono, usred silovite zvonjave crkvenih zvona,
tvornikih i vatrogasnih sirena, tualjki brodova, petardi, raketa, osjetio sam kako je
Delgadina ula na vrcima prstiju, legla pored mene i poljubila me. Toliko stvarna da
mi je na usnama ostao njen okus po metvici.

31
 04.

POETKOM nove godine poeli smo se bolje upoznavati kao da ivimo zajedno
i na javi, jer sam otkrio priguenu boju glasa koju je ula ne budei se, pa bi mi
odgovarala spontanim govorom tijela. Njena su se raspoloenja vidjela u nainu
spavanja. Od iscrpljenosti i otpora s poetka, sad je stala poprimati unutranju
mirnou koja je proljepala njeno lice i obogatila joj snove. Priao sam joj o svom
ivotu, itao joj na uho biljeke za moju nedjeljnu kolumnu u kojima je, mada se nije
spominjala, bila ona i samo ona.
Po prilici u to vrijeme na jastuku sam joj ostavio smaragdne naunice koje su
pripadale mojoj majci. Na sljedeem ih je sastanku nosila, ali joj nisu pristajale.
Onda sam joj donio druge koje e bolje odgovarati boji njene koe. Objasnio sam joj:
Prve koje sam ti donio nisu najbolje pristajale tvom tipu i frizuri. Ove e ti bolje
stajati. Sljedea dva puta nije nosila nijedne, ali trei put je stavila one koje sam joj
predloio. Tako sam poeo shvaati da ne slijedi moje naputke, ve eka priliku da mi
ugodi. Tih sam se dana toliko bio navikao na takav stil zajednikog ivljenja, da sam
prestao spavati gol i stao oblaiti svilene pidame koje odavno nisam koristio jer ih
nisam imao zbog koga skidati.
Poeo sam joj itati Malog princa Saint-Exuperyja, francuskog autora kojem se
cijeli svijet divi vie no sami Francuzi. Bilo je to prvo tivo koje ju je zabavilo iako
je spavala, tako da sam morao doi dva dana uzastopce kako bih dovrio itanje.
Nastavili smo s Perraultovim Bajkama, biblijskim priama, Tisuu i jednom noi, u
proienoj verziji za djecu, i na temelju razlika medu njima uvidio sam da njezin san
postie razliite stupnjeve vrstoe, ovisno o njenom zanima-, nju za pojedino tivo.
Kad bih osjetio da je dosegla dno, gasio bih svjetlo i zaspao grlei je sve do zore.
Osjeao sam se tako sretnim da bih joj ljubio trepavice, sasvim njeno, i onda se
jedne noi dogodilo, poput iznenadne svjetlosti na nebu: prvi put se nasmijeila.
Neto kasnije, bez ikakva je razloga promijenila poloaj okrenuvi mi leda, i
ozlovoljeno rekla: Pueve je rasplakala Isabel. Oduevljen evokacijom jednog od
proitanih dijaloga, upitao sam je istim tonom: A iji su bili? Nije odgovorila. Glas
joj je poprimio neku sirovu notu, kao da nije pripadao njoj, ve nekoj stranoj osobi
koju je nosila u sebi. Tog je trena za mene nestala i posljednja sjena sumnje: draa mi
je dok spava.
Moj jedini problem bio je maak. Povuen i bez teka, dva je dana uao u svom
kutu ne diui glavu, da bi me poput ranjene zvijeri izgrebao kad sam ga pokuao
staviti u njegovu koaru od prua da ga Damiana odvede veterinaru. Na jedvite ga je
jade savladala i usplahirenog odnijela u pletenoj torbi.. Ubrzo me nazvala iz

32
prihvatilita kako bi me obavijestila da nema drugog izlaza nego uspavati ga, pa
trebaju moj pristanak. Ali zato? Jer je ve jako star, rekla je Damiana. Srdito sam
pomislio da bi onda i mene mogli ivog ispei u spalionici za make. Osjetio sam se
rastrgan izmeu dvije vatre: nisam nauio voljeti maka, ali nisam ni imao srca
narediti da ga ubiju samo zato to je star. Gdje to pie u priruniku?
Taj me dogaaj do te mjere pogodio da sam za nedjelju napisao kolumnu pod
naslovom koji sam ukrao od Nerude: Je li maak najmanji tigar na izlobi? Kolumna
je pokrenula nove polemike koje su i opet podijelile itatelje na one za i one protiv
maaka. Nakon pet dana prevladalo je miljenje da bi se moglo smatrati opravdanim
rtvovati maka u korist ljudskog zdravlja, ali ne i zbog njegove starosti.
Otkako mi je umrla majka, u snovima me proganjao osjeaj da me netko dodiruje
dok spavam. Jedne sam je noi osjetio, ali njen mi je glas vratio spokojnost: Figlio
mio poveretto. Isto se ponovilo jednog jutra u Delgadininu krevetu, pa sam se
protegnuo od uitka vjerujui da me ona dotakla. Ali nije: u mraku sobe stajala je
Rosa Cabarcas. Odjeni se i poi sa mnom, rekla mi je, imam ozbiljan problem.
Uistinu, bilo je ozbiljnije no to sam mogao i zamisliti. Jednog od uvaenih
klijenata izboli su noem u prvoj sobi trijema. Ubojica je pobjegao. Mrtvo tijelo,
ogromno, golo, ali s cipelama na nogama, bilo je blijedo poput kuhane piletine na
krevetu natopljenom krvlju. Odmah sam ga prepoznao: bio je to J.M.B., poznati
bankar, uven po svojoj plemenitosti, srdanosti i dobrim odijelima, a ponajvie po
privrenosti obitelji. Na vratu je imao dvije ljubiaste rane poput usana i posjekotinu
na trbuhu koja nije prestajala krvariti. Jo nije nastupila ukoenost tijela. Vie od
njegovih rana dojmilo me se to je na svom udu, omlohavjelom smru, imao
prezervativ koji, kako se inilo, nije bio koriten.
Rosa Cabarcas nije znala s kim je bio jer i on je koristio povlasticu ulaska kroz
stranja vrata. Nije se mogla otkloniti mogunost da je bio s mukarcem. Jedino to je
vlasnica od mene oekivala bilo je da joj pomognem odjenuti truplo. Djelovala je
toliko samouvjereno da me zabrinula pomisao kako je smrt za nju prava sitnica. Nema
nita tee nego odjenuti mrtvaca, rekao sam joj. Ja sam ih se naodijevala, odgovorila
je. Lako je ako mi ga netko pridrava. Pojasnio sam joj: A to misli, tko e nasjesti
na tijelo izbodeno noem u besprijekornom odijelu engleskoga kroja?
Prestraio sam se za Delgadinu. Najbolje e biti da je odvede, rekla mi je Rosa
Cabarcas. Prvo mrtvaca, rekao sam joj sleena daha. Primijetivi to, nije mogla
prikriti svoju nevjericu: Pa ti se sav trese! Zabrinut sam za nju, rekoh, mada je to tek
djelomino bilo istina. Reci joj neka ode prije no to netko doe. Hou, odgovorila je,
ali tebi kao novinaru nita se nee dogoditi. Kao ni tebi, odvratio sam s dozom
predbacivanja. Jedini si zapovjednik na ovome brodu.
Premda uven po svojoj miroljubivosti i uvrijeenoj sigurnosti, grad bi jednom

33
godinje zadesila nesrea po jednog stranog i skandaloznog ubojstva. Ovo nije bilo
takvo. U slubenoj obavijesti, uz krupne naslove i pojedinosti o smrti, reeno je da je
mladi bankar napadnut i ubijen iz neutvrenih razloga na cesti za Pradomar. Nije imao
neprijatelja. Vladino je priopenje kao mogue ubojice navodilo izbjeglice iz
unutranjosti zemlje, kod kojih je zabiljeen val ope delinkvencije, suprotan
graanskoj uljuenosti stanovnitva. U prvih nekoliko sati privedeno je vie od
pedeset osoba.
Pohitao sam, zgroen, do urednika gradskih vijesti, tipinog predstavnika
novinara iz dvadesetih godina, sa zelenim prozirnim obodom na kapi i elastinim
podvezicama na rukavima, koji je navodno bio upuen u pojedinosti dogaaja. Znao
je, meutim, tek poneku injenicu vezanu uz zloin, a ja sam mu ih nadopunio u
onolikoj mjeri koliko sam smatrao razboritim. Tako smo etveroruno ispisali pet
listova za osam stupaca naslovnice pripisane vjenoj utvari izvora informacija kojoj
dugujemo sve zasluge. No, Grozni ovjek u devet - cenzor - nije se ustruavao
nametnuti slubenu verziju prema kojoj se radilo o napadu razbojnika. Ja sam isprao
savjest nezadovoljnim mrgoenjem na najcininijem i najposjeenijem pogrebu
stoljea.
Vrativi se uveer kui, nazvao sam Rosu Cabarcas da provjerim to je s
Delgadinom, ali cijela etiri dana nije odgovarala na pozive. Petog sam dana stisnuo
zube i zaputio se njenoj kui. Vrata su bila zapeaena, ali peat nije bio policijski
ve od sanitarne inspekcije. Nitko u susjedstvu nita mi nije znao rei. Bez ikakva
traga o Delgadini, bacio sam se u nemilosrdnu, povremeno ak smijenu, potragu koja
mi je oduzimala dah. Cijele sam dane, s klupica pranjavog parka, u kojem su se djeca
igrala verui se po oteenom spomeniku Simonu Bolivaru, pogledom pratio mlade
djevojke na biciklima. Prolazile su, mahnito vrtei pedale: lijepe, nadohvat ruke,
spremne uletjeti u zamku. Kad sam izgubio strpljenje, potraio sam utoite u miru
koji mi je donosilo sluanje bolera. Djelovalo je poput opojna napitka: nalazio sam je
u svakoj rijei. Oduvijek mi je za pisanje trebala tiina jer moj je mozak bio skloniji
glazbi nego pisanju. Sad je bilo obrnuto: mogao sam pisati tek uz pratnju bolera. Moj
je ivot bio ispunjen njome. Tekstovi koje sam napisao u ta dva tjedna bili su tipini
obrasci ljubavnih pisama. Glavni urednik, ne odve oduevljen koliinom pristiglih
odgovora, zamolio me da utiam ljubavni ar dok ne smislimo kako utjeiti svekoliko
zaljubljeno itateljstvo.
Nemir je poremetio ustaljen raspored mojih dana. Budio sam se u pet, ali bih
ostajao u polumraku sobe zamiljajui kako Delgadina u svom nestvarnom ivotu budi
svoju brau, odijeva ih za kolu, priprema im doruak, ukoliko ga uope ima, te
biciklom prelazi grad odlazei na mukotrpno priivanje dugmadi. Pitao sam se u udu:

34
O emu li ena razmilja dok priiva dugmad? Misli li na mene? Trai li i ona Rosu
Cabarcas ne bi li pronala mene? Cijeli tjedan nisam skinuo radno odijelo, ni po danu,
ni po noi, nisam se brijao niti prao zube, jer me ljubav prilino kasno pouila da se
uredujemo za nekoga, da se odijevamo i dotjerujemo za nekoga, a ja nikada nisam
imao za koga to initi. Damiana je pomislila da sam bolestan kad me u deset izjutra
zatekla u mrei. Pratio sam je pogledom zamuenim poudom, te sam joj predloio da
se povaljamo goli. Prezirno mi je odgovorila:
- Jeste li se zapitali to ete uiniti ako pristanem?
Tada sam uvidio do koje mjere me unitila patnja. Nisam izlazio iz kue, ne
elei se udaljavati od telefona. Pisao sam ne iskljuujui telefon, a na prvi zvuk
zvona dojurio bih nadajui se da bi to mogla biti Rosa Cabarcas. Neprestano sam
prekidao to god da sam radio kako bih je nazivao, uporno ustrajui danima, da bih na
kraju zakljuio da taj telefon nema srca.
Vrativi se kui jednog kinog popodneva, zatekao sam prokislog maka na
stepenitu ulaznih vrata. Bio je prljav i jadan, i toliko skruen da mi se smilio.
Prirunik me pouio da je bolestan pa sam slijedio naputke za oporavak. Odjednom,
za lagana drijemea, palo mi je na pamet da bi me mogao odvesti do Delgadinine
kue. U torbi sam ga donio do kue Rose Cabarcas, ija su vrata sveudilj bila
zapeaena i koja nije odavala da bi netko u njoj ivio, gdje se maak tako silovito
uskoprcao da je uspio pobjei, preskoiti vrtnu ogradu i izgubiti se meu drveem.
Zalupao sam akom po vratima i zauo vojniki odrjeit glas koji je upitao ne
otvarajui: Tko ide? Prijatelj, uzvratih istom mjerom. Traim gazdaricu. Nema
gazdarice, odvrati glas. Otvorite mi barem da uzmem maka, ustrajao sam. Nema
maka, odgovorio je. Tad upitah: - Tko ste vi?
- Nitko - odgovori glas.
Oduvijek sam smatrao da je umiranje od ljubavi tek pjesnika figura. Te sam
veeri, vrativi se kui i opet bez maka i bez nje, uvidio ne samo da je mogue, ve
da upravo ja, star i bez ikoga svoga, naprosto umirem od ljubavi. No, istovremeno
sam spoznao da stoji i ona oprena istina: ni za to na svijetu ne bih mijenjao ari
svoje patnje. Vie od petnaest godina posvetio sam pokuajima prevoenja
Leopardijevih pjesama, ali tek sam ih veeras u potpunosti shvatio: Jao meni, ako je
ljubav, koliko boli.
Kad sam se pojavio u redakciji u neslubenom odijelu i neobrijan, potakao sam
odreene sumnje u moje mentalno stanje. Preureen prostor, sa zasebnim ostakljenim
uredima i stropnim svjetlom, izgledao je poput rodilita. Beuman i ugodan sistem
hlaenja navodio vas je da govorite aptom i da hodate na vrcima prstiju. U
predvorju su poput umrlih potkraljeva visjeli portreti u ulju trojice doivotnih
direktora, i fotografije uglednih posjetitelja. U dnu velike glavne dvorane nalazila se

35
ogromna fotografija dananje redakcije snimljena na moj roendan. Nisam se mogao
oteti porivu da je u mislima usporedim s onom kad sam imao tridesetak godina, i jo
sam jednom s uasom ustanovio da se na slikama vie i gore stari nego u stvarnosti.
Tajnica koja me poljubila za roendan, sad me upitala jesam li bolestan. Bio sam
sretan da joj mogu priznati istinu u koju nee povjerovati: Bolestan od ljubavi. Rekla
je: teta to tome nisam uzrok ja! Nisam joj ostao duan: Ne budite tako sigurni.
Urednik gradskih vijesti izaao je iz svog ureda dovikujui da su u gradsku
bolnicu dopremljena beivotna tijela dviju nepoznatih djevojaka. Upitao sam ga
preplaen: Koje dobi? Mlade su, rekao je. Moda izbjeglice iz unutranjosti koje
progoni reim. Odahnuo sam s olakanjem. Iznenada e nas samo zapljusnuti val krvi,
rekoh. Urednik gradskih vijesti iz daljine doviknu:
- Ne krvi, uitelju, ve govana.
Jo gore mi se dogodilo nekoliko dana kasnije, kad je neka djevojka s koarom
identinom onoj mojeg maka projurila ispred knjiare Mundo. Krenuo sam za njom,
probijajui se laktovima kroz gomilu ljudi u vrelini podneva. Bila je vrlo lijepa,
dugim koracima lako je pronalazila put kroz mnotvo, pa sam se pomuio da je
slijedim. Konano sam je sustigao i zagledao joj se u lice. Rukom me odmakla u
stranu ne zaustavivi se, niti se ispriavi. Nije bila ona za koju sam je drao, ali
njena me oholost jednako zaboljela. Uto sam shvatio da ne bih mogao prepoznati
Delgadinu, budnu i odjevenu, niti bi ona mogla znati tko sam ja, kad me nikad nije
vidjela. Sljedea sam tri dana kao lud pleo plave i ruiaste lapice za novoroenad,
nastojei da ne sluam, ne pjevam i ne sjeam se pjesama koje su me podsjeale na
nju.
injenica je da sam duboko patio, i postajao svjestan starenja uvidjevi kako
sam slab kad je ljubav u pitanju. Jo dramatinije iskuenje uslijedilo je kad je
gradski autobus sruio djevojku s bicikla u samom sreditu grada. Poto su je odvela
kola hitne pomoi, razmjeri tragedije procjenjivali su se prema jadnom stanju u kojem
se nalazio njen bicikl, odbaen u lokvi svjee krvi. Mene se nije toliko dojmilo stanje
bicikla, koliko marka, model i boja. Bio je upravo onakav kakvog sam bio poklonio
Delgadini.
Oevici nesree potvrdili su da je ozlijeena djevojka bila vrlo mlada, visoka i
vitka, kratke kovrave kose. Slomljen, uao sam u prvi taksi koji je naiao, i zatraio
da me odveze do bolnice Sestara milosrdnica, stare zgrade oker zidova, koja je
izgledala poput tamnice nasukane na pjeanom sprudu. Trebalo mi je pola sata da
uem i jo pola sata da proem mirisnim dvoritem s vokama, gdje se ispred mene
stvorila neka jadna ena:
- Ja sam ona koju ne trai.

36
 Tek sam se tada prisjetio da tu slobodno ive bezopasni tienici gradske
ludnice. Upravi bolnice morao sam se prijaviti kao novinar kako bi me bolniar
odveo do odjela hitne pomoi. U prijamnoj knjizi upisano je: Rosalba Rios,
sedamnaest godina, podaci o zaposlenju nepoznati. Dijagnoza: potres mozga.
Prognoza: neizvjesno. Upitao sam efa odjela mogu li je vidjeti, istovremeno
prieljkujui da e me odbiti, meutim oduevljeno su pristali s nadom da bih mogao
napisati neto o stanju propadanja u kojem se bolnica nalazi.
Proli smo kroz prenapuenu prostoriju u kojoj se osjeao jak miris fenolne
kiseline, a bolesnici su skvreni leali na krevetima. U dnu, u zasebnoj sobi, na
metalnom krevetiu, leala je ona koju smo traili. Glava joj je bila u povojima, lice
neprepoznatljivo, nateeno i u modricama, ali bio mi je dovoljan pogled na njene noge
da se uvjerim da to nije ona. Tek sam se tada zapitao: to bih uinio da je bila ona?
Jo uvijek zapleten u skute sumraka, odluio sam sljedeeg dana otii u tvornicu
koulja za koju mi je Rosa Cabarcas jednom spomenula da mala u njoj radi, vlasniku
sam rekao neka nam pokae postrojenje kao primjer za kontinentalni projekt
Ujedinjenih Naroda. Vrata svog kraljevstva, za koje je vjerovao da je po svemu
jedinstveno, otvorio nam je debeo i mualjiv Libanonac.
Tristo beznadnih djevojaka u bijelim kouljama prizivalo je dugmad u velikoj
osvijetljenoj prostoriji. Primijetivi nas, ustale su kao u koli i promatrale nas iskosa
dok je upravitelj veliao njihov doprinos drevnoj umjetnosti priivanja dugmadi.
Pomno sam prouavao lica djevojaka, strepei da bih mogao pronai Delgadinu
odjevenu i budnu. No, zbilo se da je jedna medu njima prepoznala mene, bojaljiva
pogleda puna nedunog oboavanja:
- Recite, gospodine, ne piete li vi ljubavna pisma za novine?
Nisam mogao ni zamisliti da bi me jedna uspavana djevojka mogla toliko srozati.
Iz tvornice sam pobjegao glavom bez obzira, ne razmiljajui vie nije li koja od ovih
djevica iz istilita uistinu ona koju sam traio. Po izlasku, jedino sam jo osjeao
elju da se rasplaem.
Rosa Cabarcas nazvala je za mjesec dana s nevjerojatnom isprikom: nakon
ubojstva bankara, priutila si je zasluen odmor u Cartageni de Indias. Nisam joj
povjerovao, naravno, ali sam joj rekao da mi je drago zbog nje i pustio sam je da
raspreda svoje izmiljotine prije no to sam izrekao pitanje koje mi je razdiralo srce:
- A ona?
Rosa Cabarcas dugo nita nije rekla. Tu je, konano je rekla, odsutnim glasom:
Valja malo priekati. Koliko? Ne znam, javit u ti. Osjetio sam da e prekinuti pa sam
je zadrao: Priekaj, reci mi bar neto. Nemam ti to rei, rekla je, i zakljuila: Budi
oprezan, mogao bi natetiti sebi, a njoj pogotovo. Nisam bio raspoloen za takva

37
prenemaganja. Stao sam je preklinjati da mi barem neto kae. Na kraju krajeva, u
istom smo sosu. Nije popustila. Smiri se, rekla mi je, mala je dobro i eka da je
nazovem, ali u ovom se asu nita ne moe napraviti, niti u ita vie rei. Zbogom.
Ostao sam sa slualicom u ruci, ne znajui to dalje, jer sam je dovoljno dobro
poznavao da bih znao da nita neu postii silom. U rano poslijepodne nakratko sam
navratio do njene kue, vie se uzdajui u sluajnost nego u zdrav razum, ali vrata su i
dalje bila zapeaena. Pomislio sam da mi je Rosa Cabarcas telefonirala s nekog
drugog mjesta, moda iz drugog grada, a sama ta misao ispunila me nelagodnim
predosjeajem. Ipak, u est sati, kad sam se najmanje nadao, telefonski mi je uputila
uobiajene rijei:
- Evo, sad moe.
U deset naveer, ustreptao i grizui se za usne da ne zasuzim, dobro sam se
opremio vicarskim okoladama, bademima i karamelama, s koarom arko crvenih
rua, kojima u prekriti postelju. Vrata su bila pritvorena, svjetla upaljena a s radija
je potiho dopirala Prva Brahmsova sonata za violinu i klavir. Delgadina je leala na
krevetu, blistava i drugaija, pa sam je jedva prepoznao.
Odrasla je, ali to se nije vidjelo po njenom stasu, ve po zrelosti koja ju je
uinila dvije do tri godine starijom, i razgolienijom nego ikada prije. Njene istaknute
jagodice, koa opaljena arkim morskim suncem, njene usne i kratka kovrava kosa,
davali su njenom licu hermafroditski sjaj Praksitelova Apolona. Ali, zabune nije
moglo biti jer su joj grudi porasle toliko da mi nisu stale u dlan, bokovi su joj se
zaoblili, a kosti postale vre i skladnije. Oduevio me taj uspjeh prirode, ali su me
rastuili umjetni detalji: umjetne trepavice, nalakirani nokti na rukama i nogama, i
prejak parfem koji nije imao nikakve veze s ljubavlju. Ali ono to me izbacilo iz takta
bilo je pravo malo bogatstvo koje je imala na sebi: zlatne naunice sa smaragdnim
grozdovima, ogrlica od pravih bisera, zlatna narukvica koja se prelijevala
dijamantnim odbijescima, i na svakom prstu po jedan prsten s dragim kamenom. Na
stolici je bilo njeno odijelo radnice iz none smjene s pletivom i vezom i cipele
ravnih potpetica. U meni je prokuhalo:
- Kurvo! - kriknuo sam.
Jer sam je vrag u meni poticao stranu misao. Po prilici ovakvu: one noi kad je
poinjen zloin, Rosa Cabarcas nije imala ni vremena ni ivaca obavijestiti djevojku,
pa je policija zatekla maloljetnicu u sobi, samu i bez alibija. Nema ravnog Rosi
Cabarcas u situaciji poput ove: prodala je djevojinu nevinost jednom od svojih
redovitih muterija, nekom glaveini, kako bi nju izvukli istu iz prie o zloinu. Prvo
je, naravno, valjalo nestati dok se skandal ne stia. Divota! Medeni mjesec za troje,
njih dvoje u postelji, a Rosa Cabarcas na raskonoj terasi uiva u svojoj sretnoj
nekanjivosti. Zaslijepljen nepromiljenom srdbom, stao sam o zid bacati sve to mi

38
se nalo pod rukom: svjetiljke, radio, ventilator, ogledala, vreve, ae. inio sam to
bez urbe, ali neumorno, uz zagluujui prasak i s metodikim zanosom koji mi je
spasio ivot. Djevojka je na prvi prasak poskoila, ali me nije pogledala ve se
uurila okrenuvi mi leda, i tako je ostala podrhtavajui povremeno, sve dok nije
prestalo treskanje. Kokoi u dvoritu i jutarnji lave pasa jo su poveali sablazan. U
slijepom ludilu srdbe palo mi je na pamet da zapalim kuu, kad se na vratima pojavio
beutni lik Rose Cabarcas u spavaici. Nita nije rekla. Pogledom je obuhvatila
razmjere nepogode i ugledala djevojku sklupanu poput pua, glave zaronjene u
dlanove: prestravljenu, ali neozlijeenu.
- Boe dragi! - uzviknula je Rosa Cabarcas - to bih dala za takvu ljubav!
Odmjerila me od glave do pete pogledom punim samilosti, i naredila mi: Idemo.
Poao sam za njom do radnje, u tiini mi je natoila au vode, pokazala da joj
sjednem nasuprot, i natjerala me da progovorim. Ajde, rekla je, ponaaj se kao da si
odrastao i reci mi to se dogaa.
Ispriao sam joj kako sam je razotkrio. Rosa Cabarcas sluala me nijemo, bez
uenja, i na kraju se inila zadovoljnom. Savreno, rekla je. Uvijek sam govorila da
ljubomora zna vie i od same istine. Tada mi je bez zadrke ispriala kako je bilo.
Istina, rekla je, u svojoj izbezumljenosti u noi zloina, potpuno je zaboravila na
djevojku koja je spavala u sobi. Jedna od njenih muterija, jo k tome i odvjetnik
umrloga, uredio je stvar mitom i vezama koje je potegao na sve strane, te pozvao Rosu
Cabarcas u ljetovalite u Cartagenu de Indias, dok se skandal ne stia. Vjeruj mi, rekla
mi je Rosa Cabarcas, cijelo to vrijeme ni trenutka nisam prestala misliti na tebe i na
malu. Vratila sam se prekjuer i prvo nazvala tebe, ali nitko se nije javio. Mala je,
meutim, odmah dola, u tako jadnom stanju da sam je za tebe okupala, odjenula i
poslala da je urede kao kraljicu. Vidio si rezultat: savrena je. Skupocjena odjea? To
su stvari koje posuujem svojim djevojkama kad idu na ples s muterijama. Nakit?
Moj, rekla je: Dovoljno je dodirnuti ga pa da se uvjeri da su dijamanti od stakla a
prstenje od lima. I nemoj vie zanovijetati, zakljuila je: No, probudi je, ispriaj se, i
pobrini se za nju ve jednom. Nitko ne zasluuje vie sree no vas dvoje.
Uloio sam nadljudski napor ne bih li joj povjerovao, ali ljubav je bila jaa od
razuma. Kurve!, rekoh, muen ivom vatrom koja mi je palila utrobu. To ste!, viknuh:
Obine kurve! Ne elim vie uti ni za tebe, niti za ikakvu drugu ensku, a za nju
ponajmanje. S vrata sam joj dobacio posljednje zbogom, zauvijek. Rosa Cabarcas u to
nije sumnjala.
- Zbogom - rekla mi je s tugaljivom grimasom, te se vratila svojoj svakodnevici -
U svakom sluaju, poslat u ti raun za kr i lom koji si nainio u sobi.

39
 05.

ITAJUI Oujske ide naiao sam na zastraujuu reenicu koju autor pripisuje
Juliju Cezaru: Nemogue je ne postati onakvim kakvim te drugi smatraju. Nisam uspio
potvrditi njeno ishodite u samom djelu Julija Cezara, ni u djelima njegovih biografa,
od Svetonija do Carcopina, ali vrijedilo je saznati. Njen fatalizam, kojim sam se za
ivota vodio, u mjesecima koji su uslijedili dao mi je odlunosti ne samo da napiem
ova sjeanja, ve da pisanju pristupim otkrivajui bez stida ljubav prema Delgadini.
Nisam imao ni trenutka mira, jedva da sam ita jeo i toliko sam oslabio da su mi
spadale hlae. U kostima sam osjeao sporadine bolove, bez razloga mijenjao
raspoloenja, noi sam provodio u nekom stanju zanesenosti u kojem nisam mogao ni
itati ni sluati glazbu, a danju bih klonuo u otuan drijeme koji nije mogao
nadomjestiti san.
Olakanje je stiglo u neoekivanom obliku. U pretrpanom autobusu u etvrti
Loma Fresca, ena koja je sjedila do mene, koju nisam primijetio kad je ula, apnula
mi je na uho: Jo ti se die? Bila je to Casilda Armenta, stara ljubav, koja me za male
novce podnosila kao vjernu muteriju jo od vremena kad je bila ohola mladica. Kad
se povukla iz posla, bolesna i bez sredstava, udala se za kineskog vrtlara koji joj je
dao ime i dom, a moda i malo ljubavi. U sedamdeset i treoj godini sauvala je
nekadanju liniju, jo uvijek lijepa i snane osobnosti, zadravi staru lakou
ophoenja.
Odvela me k sebi, u kineski vrt na breuljku, uz cestu koja je vodila prema moru.
Sjeli smo na lealjke za plau na sjenovitoj terasi, izmeu paprati i listova astromelija
i krletki objeenih o nadstrenicu. Na prijevoju breuljka vidjeli su se kineski
povrtlari pod unjastim eirima kako siju povre pod arkim suncem, i siva puina
kod Bocas de Ceniza, s dva lukobrana od kamenih gromada koji usmjeravaju rijeku i
do nekoliko milja u more. Dok smo razgovarali gledali smo kako uplovljava bijeli
prekooceanski brod i u tiini smo ga ispratili pogledom, sve dok nismo zauli njegovu
sirenu poput otunog rikanja bika u rijenoj luci. Uzdahnula je. Jesi li primijetio? U
vie od pola stoljea, ovo je prvi put da te ne primam u postelji. Sad smo drugi ljudi,
rekao sam. Nastavila je kao da me nije ula: Kad god te spomenu na radiju, kad te
hvale zbog privrenosti kojom te okruuju ljudi i kad te, zamisli, nazivaju majstorom
ljubavi, pomislim da nitko nije upoznao tvoje dobre i tvoje loe strane tako dobro kao
ja. Stvarno, rekla je, nitko te ne bi tako dobro podnosio.
Nisam vie mogao odoljeti. Osjetila je to, vidjela je da su mi se oi orosile
suzama, i tek je tada shvatila da nisam kakav sam bio, i izdrao sam njen pogled s
odvanou za koju nisam ni znao da sam sposoban. Starim, rekao sam joj. Ve srno

40
ostarjeli, uzdahnula je. Premda mi to ne osjeamo u sebi, izvana je svima vidljivo.
Bilo je nemogue ne otvoriti joj srce, pa sam joj ispriao cijelu priu koja me
razdirala iznutra, od mog prvog poziva Rosi Cabarcas, uoi mog devedesetog
roendana, do tragine noi u kojoj sam porazbijao sve u sobi, da se vie ne vratim.
Sluala je moju oajnu bujicu kao da i sama sve proivljava, dugo premiljala, da bi
se naposljetku osmjehnula.
- ini kako eli, satno je nemoj izgubiti - rekla mi je.
- Nema vee nesree nego umrijeti sam.
Otili smo u Puerto Colombia, majunim vlakiem, kao da jaimo na konju.
Ruali smo nasuprot tronom drvenom pristanitu kroz koji je cijeli svijet ulazio u
zemlju prije no to su podigli Bocas de Ceniza. Sjeli smo pod strehu od palmina lia,
gdje su korpulentne crne matrone posluivale prene pagre s kokosovim branom i s
krikama zelenih banana. Uljuljao nas je drijeme ranog poslijepodneva te smo
nastavili razgovarati sve dok uarena suneva lopta nije potonula u more. Stvarnost mi
se uinila fantastinom. Pogledaj koliko je potrajao na medeni mjesec, naalila se.
Da bi nastavila ozbiljnijim tonom: Danas kad pogledam iza sebe, vidim dugi niz
stotina mukaraca koji su proli kroz moju postelju i dala bih sve na svijetu da sam
ostala barem s najgorim. Bogu hvala, na vrijeme sam naila na mog Kineza. Kao da
sam udana za patuljka, ali je samo moj.
Pogledala me u oi, pratila kako u reagirati na njezine rijei, i rekla mi: Stoga
poi iz ovih stopa potraiti tu siroticu pa makar bilo istina to je ljubomora skovala,
kako bilo da bilo, nitko ti ne moe oduzeti ono to si proivio. Ali molim te, bez
starake romantike. Probudi je, nabodi na taj svoj kolac kojim te za tvoj kukaviluk i
krtost obdario sam vrag. Ozbiljno, zakljuila je srano: pa nee valjda umrijeti, a da
nisi evio iz ljubavi.
Tuklo mi je u uima dok sam sljedeeg dana okretao brojanik telefona. Koliko
zbog napetosti od novog susreta s Delgadinom, toliko zbog neizvjesnosti kako e mi
Rosa Cabarcas odgovoriti. Grubo smo se sukobili zbog iznosa koju je traila za
nanesenu tetu. Morao sam prodati jednu od majinih najdraih slika, ija vrijednost
je dosezala itavo bogatstvo, ali u asu kad sam je bio prisiljen prodati nije postigla
ni desetinu oekivanog iznosa. Pridodao sam i ostatak vlastite uteevine i sve odnio
Rosi Cabarcas uz neopozivo: Uzmi ili ostavi. Bio je to samoubilaki potez jer bi
prodajom samo jedne od mojih tajni zauvijek unitila moj ugled. Ali nije se bunila,
ve se zadovoljila slikama koje je kao polog uzela u noi prepirke. Bio sam apsolutni
gubitnik u samo jednom bacanju: ostao sam bez Delgadine, bez Rose Cabarcas i bez
uteevine. Sad sam meutim sluao kako zvoni jednom, dvaput, triput, i konano njen
glas: Da? Ostao sam bez glasa. Prekinuo sam. Bacio sam se u mreu, pokuavajui se
umiriti asketskom Satijevom lirikom, preznojivi se do te mjere da se natopila cijela

41
presvlaka. Nisam se odvaio ponovno nazvati do sljedeeg dana.
- Evo me - rekao sam odluna glasa - Danas moe.
Rosa Cabarcas, a u to nisam ni sumnjao, gradila se kao da se nita nije dogodilo.
E jadna moja mudrice, uzdahnula je nepobjediva duha, nestane na dva mjeseca pa se
vrati s ispraznim oekivanjima. Rekla mi je da ve vie od mjesec dana nije vidjela
Delgadinu, da se inilo da je toliko ustraena zbog mog divljakog ponaanja da to
vise nijednom nije spomenula, niti pitala za mene, da je vrlo zadovoljna na novom
poslu, prikladnijem i bolje plaenom. Vatrena stihija stala mi je razdirati nutrinu.
Dakle radi kao kurva, rekoh. Rosa mi je odvratila ne trepnuvi: Ne budi grub, da je
tako bila bi ovdje. A gdje bi joj i moglo biti bolje? Brzina njenog logikog
zakljuivanja u meni je pobudila sumnju: .Kako mogu biti siguran da nije tu? U tom
sluaju, odgovorila je, bolje ti je da i ne zna. Ili? Kako sam je mrzio. Ona mi je, ako
ne zaboravi, obeala pokuati pronai djevojicu. No, bez puno izgleda jer je telefon
susjede iskljuen, a nije imala blagog pojma gdje mala ivi. Ali ne gori pod petama,
ajde molim te, rekla je, nazvat u te za sat.
Taj sat inio se dugim poput tri dana, ali nala je djevojku, ivu i zdravu. Vratio
sam joj se posramljen, i ljubio je pedalj po pedalj, kao za pokoru, od ponoi do zore.
Bila je to duga isprika koju sam si obeao uvijek ponavljati i inilo se kao da
ponovno poinjemo od poetka. Soba je bila u neredu, a zloporabom prostora nestalo
je sve to sam pomno namjestio. Sve je ostavila tako i rekla da se ukoliko neto elim
popraviti za to sam pobrinem jer sam joj jo duan. Ja sam meutim bio na samom
dnu. Mirovina mi je svaki put sve manje dostajala. Ono malo stvari koje se jo iz kue
moglo prodati - izuzev nedodirljivog majinog nakita - nisu puno vrijedile, a nita nije
bilo toliko staro da bi postiglo vrijednost starine. U boljim vremenima, upravitelj mi
je predloio da otkupi sve grke, latinske, panjolske klasike za kolsku knjinicu, ali
nisam imao srca prodati ih. Kasnije, slijedom politikih smjena i sveopim
nazadovanjem svijeta, nitko u upravi nije imao sluha za umjetnost i za knjievnost.
Umoran od traenja prihvatljiva izlaza, stavio sam u dep nakit koji mi je Delgadina
vratila, te se zaputio u mranu uliicu koja je vodila na gradsku trnicu, ne bih li ga
zaloio. Glumei izgubljenog starca, nekoliko sam puta proao tom bijednom etvrti
sa sumnjivim krmama, starim knjiarama i zalagaonicama, ali ponos Florine de Dios
nije mi dao da uinim i posljednji korak: nisam se usudio. Onda sam odluio da u ih
prodati visoko uzdignute glave u najstarijoj i najuglednijoj draguljarnici.
Slubenik mi je postavio nekoliko pitanja dok je pod povealom prouavao
nakit. Ponaanjem, dranjem i stilom podsjeao je na lijenika. Objasnio sam da sam
taj nakit naslijedio od majke. S odobravanjem je kimao na svako moje pojanjenje, te
konano uklonio povealo.

42
 - ao mi je - rekao je - ali to su samo stakalca.
Opazivi moju nevjericu, objasnio mi je s panjom i suosjeanjem: sva srea da
je zlato zlato, a platina platina. Posegnuo sam u dep da provjerim imam li potvrdu o
kupovini i bez nelagode rekao:
- Ali taj je nakit kupljen u ovoj uvaenoj kui prije vie od sto godina.
Nije se zbunio. Dogaa se, rekao je, da s vremenom u naslijeenom nakitu
pomalo nestaje najvrednije kamenje; zamijene ga pustopani lanovi obitelji ili
pokvareni draguljari, i tek kad ih se pokua prodati otkrije se prijevara. Ali dozvolite
mi trenutak, rekao je i s nakitom zamakao za vrata u dnu prostorije. Zaas se vratio, i
bez objanjenja mi pokazao rukom da sjednem, te nastavio s poslom.
Prouavao sam radnju. Dolazio sam s majkom u vie navrata i dobro se sjeam
reenice koja se ponavljala: Nemoj nita rei ocu. Iznenada mi je na pamet pala
pomisao koja me prenerazila: a da nisu Rosa Cabarcas i Delgadina, u dogovoru,
prodale pravo i vratile mi nakit s lanim kamenjem?
Dok su me razdirale sumnje, jedna me slubenica pozvala da poem za njom kroz
ista vrata u dnu prostorije, do malog ureda s visokom policom i debelim knjigama.
Gorostasni beduin ustao je od stola u dnu ureda i prisno mi stegnuo ruku srdanou
starog znanca. Zajedno smo maturirali, rekao mi je umjesto pozdrava. Lako sam ga se
prisjetio: bio je najbolji nogometa u koli i junak naih prvih pohoda na bordele. U
neko sam ga doba prestao viati, a bit e da sam mu se uinio tako oronuo da me
zamijenio za nekog od svojih razrednih prijatelja.
Ka staklenoj povrini stola otvorena je stajala jedna od arhivskih knjiurina u
kojoj je zaveden nakit moje majke. Jasan trag, s datumima i pojedinostima koje su
dokazivale da je ona osobno zamijenila drago kamenje, naslijee dviju generacija
lijepih i uznositih ena iz obitelji Cargamantos, te zapravo prodala ovoj draguljarnici.
To se zbilo u vrijeme kad je draguljarnicu vodio otac sadanjeg vlasnika, a on i ja bili
jo u koli. No on sam me utjeio: takve su zamjene bile uobiajene kod uglednih
obitelji kad bi zapale u potekoe, kako bi se brzo dolo do novca i sauvala ast.
Pred tom grubom stvarnou, odluio sam nakit ipak zadrati kao uspomenu na drugu
Florinu de Dios, onu koju nikada nisam upoznao.
Poetkom srpnja osjetio sam stvarnu blizinu smrti. Srce mi je gubilo ritam i u
svemu sam poeo nalaziti nepogreive nagovjetaje kraja. Najjasniji znak zbio se za
koncerta u Koncertnoj dvorani. Pokvario se rashladni ureaj pa se uvaena krema
drutva kupala u znoju u prepunoj dvorani, no ipak je arolija glazbe stvarala rajski
ugoaj. Na kraju, krajeva. Allegretto poco mosso, ganula me iznenadna spoznaja da
sluam posljednji koncert koji mi je sudba udijelila prije no to umrem. Nisam osjetio
bol ni strah, ve razorno zadovoljstvo to sam uspio doivjeti taj trenutak.

43
 Kad sam se konano, obliven znojem, uspio probiti kroz zagrljaje i uslikavanja,
susreo sam se licem u lice s Ximenom Ortiz, izgledala je poput stogodinje boice u
invalidskim kolicima. Sama njena prisutnost pogodila me poput smrtnog grijeha.
Nosila je svilenu tuniku boje bjelokosti, glatku poput njene koe, nisku pravih bisera u
tri reda, kosu boje sedefa oianu po modi dvadesetih godina, s pramenovima
priljubljenima uz obraze, a velike ukaste oi bile su jo blistavije u kontrastu s
tamnijim kolobarima podonjaka. Sve na njoj poricalo je glasine da je posenilila
uslijed nepovratna gubitka pamenja. Okamenjen i bespomoan u njenoj prisutnosti,
predao sam se crvenilu koje mi je udarilo u obraze, te sam je nijemo pozdravio
dvorskim naklonom. Osmjehnula se poput kraljice i prihvatila moju ruku. Tada mi je
palo na pamet da i ovaj susret mora biti igra sudbine, stoga sam tu priliku iskoristio da
se oslobodim grinje koja me odonda proganjala. Godinama sam zamiljao ovaj
trenutak, rekao sam joj. Ma nemoj!, rekla je. A koji si ti? Nikad nisam saznao je li me
uistinu zaboravila ili je to bila njezina konana osveta.
Spoznaja smrtnosti me, meutim, zatekla nedugo nakon pedesete u slinoj
prigodi, u noi karnevala dok sam plesao tango smrti s prekrasnom enom kojoj nikad
nisam vidio lice, snanijom i viom od mene, no usprkos tome lakom kao perce dok je
plesala. Plesali smo pripijeni jedno uz drugo, tako da sam osjeao kako joj krv kola
venama, od uitka sam bio gotovo usnuo uz njeno ubrzano disanje, opojni miris znoja,
na njenim prevelikim grudima, kad me prvi put uzdrmao, gotovo me sruivi na pod,
ledeni dah smrti. Neto poput okrutnog proroanstva, koje mi je na uho priapnulo:
Ma to radio, jo ove godine, ili za sto, bit e zauvijek mrtav. Ona je preplaena
ustuknula: to ti je? Nita, rekao sam joj, pokuavajui doi k sebi:
- Drhtim zbog vae prisutnosti.
Od tada sam ivot poeo mjeriti ne godinama, nego desetljeima. Pedeseto je
bilo presudno jer sam postao svjestan da su gotovo svi mladi od mene. ezdeseto je
bilo najproivljenije zbog sumnje da vie nemam puno vremena za pogreke.
Sedamdeseto je bilo zastraujue zbog odreene mogunosti da je posljednje.
Meutim, kad sam se probudio iv prvog jutra mojih devedesetih u krevetu sree uz
Delgadinu, obuzela me umirujua pomisao da ivot nije neto to protee poput
uzburkane Heraklitove rijeke, ve jedinstvena prilika da se okreemo na rotilju i da
se nastavljamo pei s druge strane jo devedeset godina.
Postao sam plaljivko. Svako osjeanje koje je imalo ma kakve veze s njenou
stezalo bi mi grlo, pri emu se nisam uvijek uspijevao savladati, te sam pomiljao
odustati od samakog uitka bdjenja nad Delgadininim snom, ne toliko zbog
neizvjesnosti vlastite smrti, koliko zbog boli koju sam osjeao kad bih je zamiljao
kako dalje ivi bez mene. Jednog od tih uznemirujuih dana, zabunom sam se zatekao u

44
otmjenoj Ulici de los Notarios, iznenadivi se kad sam naiao tek na ostatke starog
oronulog hotela u kojem sam silom bio pouen umijeu ljubavi prije svoje dvanaeste
godine. Kua je bila prebivalite negdanjih brodovlasnika, raskona kao malo koja
druga u gradu, sa stupovljem presvuenim alabasterom i s ukraenim frizovima, oko
unutranjeg dvorita s kupolom od stakala u svim bojama koje su obasjavale zimski
vrt. U prizemlju, s gotikim vratima prema ulici, ve vie od sto godina nalazili su se
kolonijalni biljeniki uredi u kojima je radio, napredovao i propao moj otac, tijekom
itavog jednog ivota ispunjenog neutemeljenim snovima. Stare su obitelji malo
pomalo naputale gornje katove u kojima su zaivjele mase bijednih prijateljica noi
koje su se do zore uspinjale i sputale s muterijama jeftino ih pridobivi u krmama
oblinje rijene luke.
S dvanaest godina, u kratkim hlaama i cipelicama prvokolca, nisam mogao
odoljeti napasti da povirim u gornje katove, dok se otac trapio na nekom od svojih
beskrajnih sastanaka, pa sam naiao na rajski prizor. ene koje su budzato prodavale
svoja tijela do rane zore, kretale su se kuom ve od jedanaest sati, kad je vruina pod
staklom postajala nepodnoljiva, obavljajui svoje kuanske poslove hodale su
naokolo bez ijedne krpice, na sav glas raspredajui svoje none pustolovine. Bio sam
prestravljen. Jedino mi je palo na pamet pobjei kako sam i doao, kad me jedna od
goliavih, vrsta tijela, okupana i miriljava, obgrlila oko ramena i u hipu odvela do
svoje kartonske izbe, a da je nisam dobro ni vidio uslijed sveope vike i pljeskanja
nagih sustanarki. Polegla me na leda na svoj veliki krevet, vjetim pokretom skinula
mi hlae, te me opkoraila, ali me leden znoj uasa koji mi je oduzeo tijelo
onemoguio da je primim poput pravog mukarca. Te sam noi budan leao kod kue u
svom krevetu, posramljen takvim napadom, jedva da sam odspavao i sat od
nestrpljenja da je ponovno vidim. No, sljedeeg jutra, dok su noobdije spavale,
uspeo sam se do njenog sobika i probudio je glasnim jecajima lude zaljubljenosti
koja je potrajala dok je nemilosrdno nije odnio vihor stvarnog ivota. Zvala se
Castorina i bila je kraljica kue.
Sobice tog hotela kotale su jedan peso za ljubav na brzaka, ali samo rijetki su
znali da je cijena bila ista i za dvadeset i etiri sata. Castorina me osim toga uvela u
svoj otuni svijet gdje su pozivale siromane muterije da im se pridrue na njihovom
raskonom doruku, davale im unke, ublaavale im zubobolju, a u sluaju krajnje
nude podavale im se iz milosra.
Ali u suton moje starosti nitko se vie nije sjeao, tko zna kad umrle, besmrtne
Castorine, koja se iz bijednog rijenog pristanita uspinjala na uzvieni tron glavne
madam, s crnim gusarskim povezom na oku koje je izgubila u krmarskoj svai.
Njezin posljednji frajer, sretni crnac iz Camagiieva kojeg su zvali Jonas Galijot, bio
je jedan od slavnih havanskih trubaa sve dok mu sretni osmijeh nije zamro u nekom

45
sudaru vlakova.
Za ove gorke posjete, neto me trecnulo u srcu i nisam se oporavio tri dana ni uz
pomo svih raspoloivih kunih lijekova. Lijenik kojem sam se hitno obratio,
potomak slavne lijenike obitelji, bio je unuk onog lijenika koji me pregledao kad
sam imao etrdeset i dvije godine, pa sam se prepao kad sam ga zatekao istog kao
nekad, jer se postarao i izgledao kao njegov djed sa sedamdeset, zbog rane elavosti,
naoala za kratkovidnosti i tuge kojoj nema lijeka. itavog me pregledao pomnou
draguljara. Posluao je disanje u prsima i u leima, mjerio mi tlak, provjerio reflekse
u koljenu, pregledao oko, boju unutranjosti donjeg kapka. U stankama, dok sam
mijenjao poloaj na krevetu za preglede, postavljao mi je najrazliitije brze upite tako
da sam jedva imao vremena razmisliti to da odgovorim. Nakon sat vremena pogledao
me veselo se osmjehujui. Dakle, rekao je, mislim da nemam to za vas uiniti. to
elite rei? Da vae stanje ne moe biti bolje u vaim godinama. Nevjerojatno, rekao
sam mu, isto mi je rekao va djed kad sam imao etrdeset i dvije godine, ba kao da je
vrijeme stalo. Uvijek ete nai nekoga da vam to kae, rekao je, jer uvijek ete biti u
nekim godinama. A ja sam mu, mamei ga da kae kakvu stranu presudu, rekao: Samo
je smrt izvjesna. Da, rekao je, ali do nje nije lako doi u ovakvom stanju kakvo je
vae. Uistinu mi je ao to vam ne mogu ugoditi.
Bila su to dragocjena sjeanja, ali uoi 29. kolovoza osjetio sam ogromnu teinu
stoljea koje me beutno eka, dok sam se olovnih nogu uspinjao kunim stubitem.
Tada sam jo jednom ugledao Florinu de Dios, moju majku, u krevetu koji je bio
njezin sve dok nije umrla, kako mi upuuje isti blagoslov kao i onda kad sam je vidio
posljednji put, dva sata prije no to e umrijeti. U tom emocionalnom preokretu
shvatio sam to kao konanu najavu, pa sam nazvao Rosu Cabarcas da mi jo iste noi
dovede moju malu, u sluaju da se ne ispuni moje oekivanje da u doivjeti i
posljednji asak svoje devedesete. Ponovno sam je nazvao u osam, i opet mi je
ponovila da nije mogue. Mora biti, pod svaku cijenu, vikao sam prestravljen.
Prekinula je bez pozdrava, da bi ponovno nazvala za petnaest minuta:
- Ajde, evo ti je.
Stigao sam u deset i dvadeset naveer i Rosi Cabarcas predao svoja posljednja
pisma s naputkom to e biti s malom nakon mog stranog kraja. Ona je pomislila da
sam jo uvijek pod dojmom ubojstva, pa mi je rekla alei se: Ako e umrijeti, samo
nemoj ovdje, molim te. Ali ja sam joj odgovorio:. Reci da me sruio vlak za Puerto
Colombia, ta bijedna krntija koja nikog ne bi mogla ubiti.
Te noi, spreman na sve, izvalio sam se na leda u, oekujui posljednju bol u
prvim trenucima moje devedeset i prve godine. uo sam udaljena zvona, osjetio sam
miris Delgadinine due dok je spavala na boku, uo sam vrisak na obzoru, jecaje

46
onoga koji je moda prije sto godina umro u ovoj sobi. Onda sam posljednjim dahom
utrnuo svjetlo, isprepleo svoje prste s njenima kako bih je poveo za ruku i u pono
odbrajao dvanaest udaraca zvona, uz mojih dvanaest posljednjih suza, sve dok nisu
zapjevali pijetlovi, a potom se zaula slavodobitna zvonjava, vatromet proslave koja
slavi injenicu da sam preivio svoju devedesetu godinu.
Prve sam rijei uputio Rosi Cabarcas: Kupit u tvoju kuu, sve, radnju i vrt. Ona
mi je rekla: Ajde da se mi starci dogovorimo: onaj koji preivi nasljeduje sve od
onog drugoga, potpisat emo kod biljenika. Ne, jer ako ja umrem, sve ostaje njoj. To
je isto, rekla je Rosa Cabarcas, ja u se brinuti za malu i poslije joj ostaviti i svoje i
tvoje; nemam vie nikoga na ovome svijetu. U meuvremenu moemo namjestiti tvoju
sobu, uvesti hlaenje, donijeti tvoje knjige i glazbu.
- Misli da e se ona sloiti?
- Ma jadna moja mudrice, dobro je to si star, ali nemoj biti seronja - rekla je
Rosa Cabarcas umirui od smijeha - Pa jadnica luduje za tobom.
Izaao sam na svijetlu ulicu i prvi put prepoznao samog sebe na obzoru svog
prvog stoljea. Moja kua, spokojna i ureena, u est i petnaest izjutra, preputala se
draima boja sretnog svitanja. Damiana je na sav glas pjevala u kuhinji, a oporavljeni
maak provukao je rep oko mojih glenjeva i otpratio me do pisaeg stola. Premetao
sam svoje zguvane papire, tintarnicu, guje pero, kad je sunce zasjalo kroz kronje
bademovih stabala u parku, a rijeni potanski brod, kasnei tjedan dana zbog sue,
oglasivi se sirenom, uplovio u luki kanal. Konano sam otpoeo stvarni ivot, mirna
srca, osuen da umrem od ljubavi u sretnoj agoniji ma kojeg dana nakon to doivim
stotu.
svibanj 2004.

[1] Pjesma ruevinama Italike, Rodrigo Cara (1573-1647.); preuzeto iz Kratke povijesti panjolske
knjievnosti, Demetra, Filoloka biblioteka Dimitrija Savia (nap.prev.)

47
 Sadraj:
01.
02.
03.
04.
05.

48