Professional Documents
Culture Documents
Vegetacija Hrvatske PDF
Vegetacija Hrvatske PDF
Vegetacija Hrvatske PDF
Antun Alegro
1
2.3.1. Brdske ume bukve
2.3.2. Acidofilne ume bukve s bekicom
2.3.3. Primorske ume bukve s jesenskom aikom
2.3.4. Reliktne ume lipe i tise
2.3.5. Reliktne ume crnog bora
2.4. Gorski pojas
2.4.1. ume bukve i jele
2.4.2. ume jele s rebraom
2.5. Pretplaninski pojas
2.5.1. Subalpske ume bukve
2.5.2. Klekovina bora krivulja
2.5.3. ume smreke
1. MEDITERANSKA REGIJA
2
kamenjari i kamenjarski panjaci, te male rascjepkane obradive povrine. Proces
kojim umska vegetacija prelazi u razne degradacijske tipove vegetacije (makiju,
garige, kamenjare) djelovanjem ovjeka naziva se regresivna sukcesija.
3
hladnija od mikroklime otvorenih prostora. Zbog tame uzrokovane gustim sklopom, a
koja je trajna budui da je uma vazdazelena sloj prizemnog raa je vrlo slabo
razvijen, proljetnica takoer nema.
Ovaj tip ume za razliku od uma alepskog bora razvija se na dubljim tlima,
najee mediteranskim crvenicama, ali i drugim tipovima tla. Temperature su neto
nie, a koliina padalina vea, s neto povoljnijim rasporedom ljeti. ivotni vijek ove
ume vrlo je dug i ona znaajno utjee na klimu, hidroloke prilike, stvaranje tla i
spreavanje erozije.
Uz hrast crniku ili esminu (Quercus ilex) est je i crni jasen (Fraxinus
ornus), osobito u sjevernijem podruju, zatim zelenika (Phillyrea latifolia), smrdljika
(Pistacia terebinthus), mirta (Myrtus communis), planika (Arbutus unedo), lovor
(Laurus nobilis), veliki vrijes (Erica arborea), kozokrvine (Lonicera implexa i L.
etrusca) i dr. Zbog male koliine svjetla u prizemnom sloju u ovim umama raste
razmjerno velik broj vrsta povijua koje penjanjem uz drvee dolaze do svjetla. To su
npr. bljut (Tamus communis), tetivika (Smilax aspera), zimzeleni bro (Rubia
peregrina), sparoina (Asparagus acutifolius). Prisutnost velikog broja povijua ini
ovaj tip uma teko prohodnim. Ukoliko je sklop drvea prorijeen moe se razviti i
prizemni sloj u kojem su najee vrste uskolisna veprina (Ruscus aculeatus) i
primorska ciklama (Cyclamen repandum).
Zbog stoljetnog utjecaja ovjeka ume hrasta crnike do danas su ouvane na
vrlo malim povrinama. Najljepe sastojine ouvane su na Mljetu, Rabu (uma
Dundo) i na Brijunima. Najveim dijelom prevedene su u degradacijske stadije
makije, gariga i kamenjara.
Makija je degradacijski stadij crnikove ume koji je po postanku panjaa tj.
Razvija se iz panjeva posjeenih stabala hrasta crnike. Kako iz pojedinog panja izraste
najee vie izdanaka oni ne dosiu visinu stabala, a sklop je vrlo gust. U makiji nije
izraena slojevitost, visoka je do nekoliko metara i u njoj prevladavaju grmoliki oblici
crnike, planike, zelenike i drugih vrsta. Zbog gustog sklopa i velikog broja povijua
gotovo je neprohodna. Po sastavu vrsta ne razlikuje se bitno od crnikove ume, no po
vrijednosti izgledu i strukturi razkikuje se bitno.
Sljedei degradacijski stadij nakon makije je garig. Nastaje estim sjeama
makije, ispaom i slinim negativnim utjecajima. Garizi su prorjeene ikare u kojima
zbog vee koliine svjetla rastu druge vrste u odnosu na crnikovu umu i makiju.
Kako je vegetacijski pokrov rijedak znatno je vea i erozija tla. Nestanak tla znatno
4
usporuje zaraivanje gariga odnosno sukcesiju prema crnikovoj umi. U garizima
rastu toploljbive i svjetloljubive (termofilne i heliofilne) vrste kao to su crveni buin
(Cistus incanus), kretski buin (C. creticus), bijeli buin (C. salviifolius), ljepljivi
buin (C. monspeliensis), drvenasti vrijes (Erica arborea), brnistra (Spartium
junceum), hlapinika (Calicotome villosa), rumarin (Rosmarinus officinalis) i mnoge
druge. Mnoge vrste koje rastu u garizima vrlo su aromatine zbog velike koliine
eterinih ulja. Velika suhoa, gust sklop nekih tipova gariga i velika koliina eterinih
ulja razlog su estih poara u ovom tipu vegetacije.
Krajnji degradacijski stadij na podruju crnikove ume je kamenjara.
Nastaje zbog snane erozije nakon unitenja uma, utjecaja vjetrova, ljetne sue,
intenzivne ispae i poara. Velike kamenjarske povrine razvijene su na otoku Pagu,
Kornatima, Golom otoku i na mnogim drugim mjestima. Tlo na kojem se razvija
izuzetno je plitko i skeletno, s mnogo pokretnog i nepokretnog kamenja. ine ga
mediteranske crvenice ili smea karbonatna tla. Kamenjare se koriste kao panjaci.
Prestankom ispae zaratavaju u ibljake u kojima s godinama sve uestalije postaju
drvenaste vrste. Vrste koje rastu na kamenjarama takoer imaju veliku koliinu
eterinih ulja, esto su prekrivene dlakama, ljepljive su i imaju trnove kako bi se
obranile od ivotinja koje ih pasu i brste. Najee vrste u kamenjarama su ljekovita
kadulja (Salvia officinalis), smilje (Helichrysum italicum), mekinjak (Drypis spinosa),
dubaac (Teucrium polium), primorski vrisak (Satureja montana), kovilje (Stipa
eriocaulis) i dr.
Za duge ljetne sue dolazi do gotovo potpunog prekida vegetacije.
Kamenjare ponovno oivljuju nakon prvih jesenjih kia. Kako su zime blage ivot se
odvija i zimi, a vrlo intenzivno nastavlja u proljee, kada mnoge povrine kamenjara
izgledaju poput cvjetne livade. Vrstama su bogatije submediteranske kamenjare na
kojima ima vie tla. Kamenjare su znaajne za pelarstvo budui da su mnoge vrste,
poput ljekovite kadulje i primorskog vrijeska, medonosne.
5
mjestima gdje reljef dozvoljava, prodiru i u unutranjost kopna. To je npr. sluaj u
jednom dijelu Like, uz Neretvu i drugdje.U visinskoj zonaciji ovaj tip uma razvija se
iznad crnikovih uma na visini od 400 m n.m., a u obalnom dijelu moe se nai i na
visini od 900 m n.m. Razvijaju se na smeim karbonatnim tlima, crvenici i
posmeenoj crvenici u uvjetima umjereno tople i perhumidne klime. Temperature su
dakle nie, a koliina padalina vee nego u zoni crnikovih uma. Velike povrine
razvijene su obliku raliitih degradacijskih stadija zbog stoljetnog iskoritavanja ovih
uma za ogrjev ili dobivanja panjakih povrina. U novije doba na velikim, nekad
degradiranim povrinama vidljiv je progresivni razvoj vegetacije u pravcu ikare i
konano prave ume zbog naputanja stoarstva i prestanka koritenja drva kao
glavnog ogrijevnog sredstva.
Od drvenastih vrsta najznaajnije su bijeli grab (Carpinus orientalis), hrast
medunac (Quercus pubescens) kojeg prema jugu smjenjuje hrast dub (Quercus
virgiliana), crni jasen (Fraxinus ornus), maklen (Acer monspessulanum), cer
(Quercus cerris), te lokalno oko Karlobaga judi (Celtis australis).
U sloju grmlja este su vrste grmoliki graar (Coronilla emeroides), rujevina
(Cotinus coggygria), draa (Paliurus spina-christi), pucalina (Colutea arborescens),
raeljka (Prunus mahaleb), drijen (Cornus mas), trnina (Prunus spinosa), pavitina
(Clematis vitalba), brijestolisna kupina (Rubus ulmifolia) i dr.
U prizemnom sloju moe se nai jasenak (Dictamnus albus), pelinja ljubica
(Melittis melissophyllum), crvena djetelina (Trifolium rubens), lastavinjak
(Cynanchum adriaticum), primorski vrisak (Satureja montana), uskolisna veprina
(Ruscus aculeatus), jesenska aika (Sesleria autumnalis), sparoina (Asparagus
tenuifolius), parga (Asparagus tenuifolius), crvena iglica (Geranium sanguineum) i
mnoge druge.
Kako je ve spomenuto jugoistono od Zrmanje hrast medunac se poinje
postupno zamjenjivati hrastom dubom. Dub je kserotermniji od medunca, podnosi
veu suu i jedna je od najotpornijih listopadnih vrsta drvea. Najvee povrine
zauzima u niim podrujima od Drnia prema Sinju, Imotskom i dalje do Vrgorca i
Metkovia, te u dubrovakom zaleu.
Najraireniji degradacijski stadij uma bijelog graba i hrasta medunca je
draik ili trnjak drae (Paliurus spina-christi). Najvee sastojine ove zajednice nalaze
se na junim padinama Velebita, na podruju Bukovice, Istre, sjevernog, srednjeg i
junog primorja. To je vrlo degradirani tip vegetacije u kojem je najee degradirano
6
i tlo, koje je plitko i siromano. Razlog takvoj degradaciji vegetacije i tla uglavnom je
prevelika ispaa. Manje degradirane povrine pored drae u svom sastavu imaju i niz
drugih drvenastih vrsta kao to su bijeli grab, crni jasen, pucalina, grmoliki graar,
smrdljika, ipak (Punica granatum), srednja krkavina (Rhamnus intermedia) i dr.
Zbog naputanja tradicionalnog oblika koritenja (paa i sjea) ove povrine danas se
nalaze u procesu progresivne sukcesije koja vodi obnovi umske vegetacije.
U submediteranskom pojasu razvijene su takoer i kamenjare opisane u
poglavlju o umama crnike. O livadama ovog pojasa bit e vie rijei u poglavlju o
neumskoj vegetaciji Hrvatske.
7
zonama, prosjena godinja koliina oborina iznosi oko 1400 mm. Snijeg je takoer
est, ali se ne zadrava dugo.
ume dalmatinskog crnog bora (Pinus nigra subsp. dalmatica) rastu iznad
uma hrasta crnike i alepskog bora. Najvei kompleksi tih uma razvijeni su na
nadmorskoj visini od 450-750 m, na Brau, Hvaru i Koruli, a na Peljecu i na veim
visinama. Najee su razvijene na plitkim, skeletnim vapnenakim crnicama i
posmeenim crvenicama.
8
U graninom pojasu crnoborvih uma prema crnikovim umama, na
vapnenoj podlozi rastu ume dalmatinskog crnog bora s crnikom. U crni bor u ovim
umama rastu i borovica (Juniperus oxycedrus), sparoina (Asparagus acutifolius),
buin (Cistus incanus), ljekovita kadulja (Salvia officinalis), dalmatinska utilovka
(Genista dalmatica) i dr.
2. EUROSIBIRSKO-SJEVERNOAMERIKA REGIJA
Ova regija obuhvaa velika umska podruja Europe, Azije (Sibira) i
Sjeverne Amerike. U toplijim dijelovima razvijena je listopadna vegetacija, a u
hladnijim crnogorina, kojoj pripadaju ogromna prostranstva sibirske i kanadske
tajge.
Kontinentalni dio Hrvatske u cijelosti pripada ovoj velikoj regiji i to njenom
junom rubu, koji granii s mediteranskom regijom. Posljedica toga je da
kontinentalni dio Hrvatske karakteriziraju razni tipovi bjelogorinih, listopadnih
uma, ali istovremeno na toplijim stanitima rastu i mnoge toploljubne
submediteranske vrste, kojima se pridruuju i mnoge ilirske vrste. Ilirske vrste su one
kojima je centar rasprostranjenja sjeverozapadni dio Balakana, odnosno podruje
Dinarida. Toj skupini pripadaju mnoge stare vrste koje su na ovom podruju
preivjele ledena doba dok su u srednjoj i sjevernoj Europi izumrle, tako da su danas
uglavnom endemine za ovo podruje i znatno pridonose bogatstvu i posebnosti flore
i vegetacije. Takoer, u vrijeme ledenih doba mnoge vrste sa sjevera prodrle su u
podruje jugoistone Europe i ovdje se zadrale do danas. Dakle, iako dio velike
eurosibirsko-sjevernoamerike regije, zbog svog junog poloaja na susretitu s
mediteranskom regijom i slabijim utjecajem ledenih doba, kontinentalni dio hrvatske
izdvaja se u posebnu ilirsku provinciju europske subregije. Ovisno o ekolokim,
osobito klimatskim imbenicima razlikuju se nizinski, breuljkasti, brdski, gorski i
pretplaninski pojas, to vegetaciju ini iznimno bogatom. Klimatogenu
klimazonalnu) vegetaciju, dakle vegetaciju koja se razvija pod dominantnim
utjecajem ope klime, a ne nekog lokalnog imbenika, npr. velike koliina vode,
strme stijene, djelovanje ovjeka; u ilirskoj provinciji ine ume. Krajnji
sjeveroistoni dio Hrvatske pod utjecajem je suhe stepske klime tako da se on izdvaja
u posebni panonski sektor srednjoeuropske provincije. Za panonski sektor znaajno
je da primarnu, klimatogenu vegetaciju ne ine ume, nego stepski travnjaci koji su
do danas gotovo u cjelosti pretvoreni u plodne obradive povrine.
9
Ravnice i breuljci prostranog nizinskog podruja sastoje se od aluvijalnih i
diluvijalnih naslaga. Ostala su podruja najveim dijelom izgraena od vapnenca i
dolomita razliitih geolokih formacija. Klimatski ovo podruje je vrlo raznoliko, a od
sredozemne regije razlikuje se niim temperaturama i dovoljnom koliinom padalina
u ljetnim mjesecima tako da ne dolazi do perioda izrazite ljetne sue.
10
2.1.1. UME HRASTA LUNJAKA SA UTILOVKOM
Ove ume rasprostranjene su u nizinskom dijelu Hrvatske uz Savu, Dravu,
Odru i Kupu. Toj umskoj zajednici pripadaju poznate slavonske hrastove ume.
Rasprostiru se na oko 200 000 ha i ine velike umske komplekse kao to su
spavanski, pokupski, esmanski, lipovljanski, uma utica, Repa, naike,
donjomiholjake i slatinske ume. Takvi veliki umski kompleksi koji zauzimaju i po
nekoliko desetaka tisua hektara jedinstveni su u Europi.
ume hrasta lunjaka uspijevaju iznad uma vrba, topola, crne johe i
poljskog jasena na terenima koji su nekoliko metara iznad normalnog vodostaja. Oni
su periodino plavljeni stagnantnom vodom, ali poplava traje krae vrijeme, ili su van
dohvata poplavnih voda, ali su jo uvijek dovoljno svjei. Zajednica se razvija na
mineralno-movarnom, slabije ili jae kiselom tlu i na pseudoglejnom, odnosno
podzolastom, slabo kiselom tlu. Razina podzemne vode ostaje tijekom cijele godine
relativno visoka, a na povrini voda stagnira vrlo dugo (do lipnja ili srpnja), jer je tlo
glinasto i vrlo slabo propusno tako da se voda gubi hlapljenjem, a ne procjeivanjem
u dublje slojeve.
U sloju drvea prevladava hrast lunjak (Quercus robur), a zatim poljski
jasen (Fraxinus angustifolius), crna joha (Alnus glutinosa), nizinski brijest (Ulmus
laevis), crna i bijela topola (Populus alba i P. nigra). isti hrastici nisu prirodni, nego
su nastali sjeom ostalih drvenastih vrsta, osobito u zapadnom dijelu areala ove
zajednice. Takve iste sastojine su znatno manje stabilne od prirodnih mijeanih
sastojina. Tradicionalno intenzivno irenje svinja takoer djeluje negativno jer je
onemogueno pomlaivanje uma.
Sloj grmlja je takoer bujan i raznovrstan, a tvore ga velika utilovka
(Genista elata), glog (Crataegus oxyacantha i C. monogyna), trnina (Prunus spinosa),
divlja kruka (Pyrus pyraster), crvena hudika (Viburnum opulus), truljika (Frangula
alnus), kupine (Rubus spp.) i dr. Sloj niskog raa osobito je bujan u proljee nakon
poplava. Neke od najeih vrsta su rastavljeni a (Carex remota), uskolisni a
(Carex strigosa), umski roac (Cerastium sylvaticum), odoljen (Valeriana
officinalis), vuja noga (Lycopus europaeus), dobriica (Glechoma hederacea), uta
perunika (Iris psudacorus), sedmolist (Aegopodium podagraria), movarna mljeika
(Euphorbia palustris), vodena metvica (Mentha aquatica), metljika (Lysimachia
nummularia), obini protivak (Lysimachia vulgaris), vodeni dvornik (Polygonum
hydropiper) i mnoge druge.
11
Posljednjih 50 godina lunjakove ume doivjele su krupne promjene. Radi
intenzivnog koritenja njihove povrine su znatno smanjene, a znatno su stradale i od
tetnih kukaca i parazitskih gljiva. Prvo suenje lunjakovih uma primjeeno je jo
1908. u Velikom etraku kod Lipovljana. Tada je ustanovljeno da se radi o pepelnici
koju uzrokuje parazitska gljivica Microsphaera alphitoides, koja se osobito brzo iri
nakon to su mlado lie ve napali razni tetni kukci. Prirodnu obnovu ovih uma
znatno je ometalo i intenzivno irenje svinja, no zadnjih desetljea ovakav nain
stoarenja nestaje, pa vie ne predstavlja znaajan problem. Zbog meliorativnih
zahvata ove ume su danas samo manjim dijelom poplavne, a ta smanjena koliina
vode takoer je djelovala vrlo tetno na mnoge sastojine.
Slina umska zajednica razvija se i u srednjoj Europi (Querco-Ulmetum), no
zbog osobitog floristikog sastava nae lunjakove ume se odvajaju u posebnu
umsku zajednicu (Genisto elatae-Quercetum roboris). S obzirom na veliko podruje
rasprostranjenja i donekle razliite ekoloke prilike u kojima se razvija ova zajednica
se moe razdijeliti u nekoliko podtipova.
12
glogovi (Crataegus monogyna i C. oxyacantha). U prizemnom sloju rastu visibaba
(Galanthus nivalis), afran (Crocus vernus), umarica (Anemone nemorosa), uti
gavez (Symphytum tuberosum), velecvjetni crijevac (Stellaria holostea), plunjak
(Pulmonaria officinalis), velika vlasnjaa (Festuca gigantea), zdraviica (Sanicula
europaea), kravojac (Angelica sylvestris) i dr.
13
2.1.4. UME CRNE JOHE
U Hrvatskoj su razvijena dva tipa uma crne johe, u podravini raste uma
crne johe s dugoklasim aem (Carici elongatae-Alnetum glutinosae), a u posavini
uma crne johe s truljikom (Frangulo-Alnetum glutinosae). Obje zajednice imaju
izuzetno visoku primarnu produkciju.
uma crne johe s dugoklasim aem tipina je srednjoeuropska zajednica
razvijena sjeverno od Alpa. U Hrvatskoj raste u Podravini u Crnim jarkima, Kupinju,
Limbuu, Prelonikom bereku i drugdje. U ovom podruju ova uma predstavlja
reliktni tip vegetacije, tj. ostatak ledenodobske vegetacije. Naime u vrijeme ledenih
doba areal ove, inae srednjoeuropske zajednice, pomicao se prema jugu Europe.
Nakon ponovnog zatopljenja izumrla je na najveem dijelu junoeuropskog prostora,
a samo se fragmentarno zadrala na podruju dananje Podravine.
Raste na tresetnim i bazama bogatim, humusno glejnim tlima koja su
zasiena vodom. Posljednjih desetljea je zbog izgradnje hidroenergetskih i
meliorativnih sustava areal ove zajednice smanjen na raun zajednica koje trebaju
manje vode.
U sloju drvea dominira crna joha, koja moe dosei znatne dimenzije. Uz
crnu johu mogu rasti i poljski jasen (Fraxinus angustifolia) i nizinski brijest (Ulmus
laevis), a na povienim rubovima i hrast lunjak (Quercus robur). Sloj grmlja dobro je
razvijen i u njemu rastu crvena hudika (Viburnum opulus), prava krkavina (Rhamnus
catharticus), sremza (Prunus padus), truljika (Frangula alnus), svibovina (Cornus
sanguinea), obina kurika (Euonymus europaeus). U sloju niskog raa rastu
dugoklasi a (Carex elongata), vuja noga (Lycopus europaeus), paskvica (Solanum
dulcamara), hmelj (Humulus lupulus) i dr.
uma crne johe s truljikom vrlo je slina prethodnoj zajednici, a razvija se
u Posavini i Pokuplju. Najee se razvija u starim rijenim koritima, zibovima,
rubovima movara, te je stoga fragmentarno rasporeena i relativno malih povrina.
Crna joha ima pionirski karakter jer obrauje stare tokove i stvara umsko tlo koje
omoguuje rast drugim vrstama drvea.
uma crne johe s truljikom razvija se na slabo kiselom organogeno-
movarnom tlu. Najvei dio godine ova uma nalazi se pod vodom dubine 20-70 cm.
Zbog te trajno prisutne stajae vode crna joha razvija posebne bone unjaste izdanke
14
oko kojih se skuplja mulj i mrtvi biljni materijal, te se stvara tlo na kojem se onda
zakorjenjuju zeljaste biljke.
Za razliku od uma crne johe s dugoklasim aem ovaj tip ume crne johe
nije reliktnog karakteta, nego predstavlja pionirsku i prijelaznu zajednicu u kojoj crna
joha osvaja otvoreni teren, izgrauje umu, te stvara povoljne uvjete za razvoj drugih
drvenastih vrsta, prvenstveno hrasta lunjaka.
U sloju drvea uz crnu johu rastu joi poljski jasen (Fraxinus angustifolia) i
nizinski brijest ili vez (Ulmus laevis). Sloj grmlja slabo je razvijen i u njemu rastu
truljika (Frangula alnus), crvena hudika (Viburnum opulus), siva vrba (Salix
cinerea), divlja rua (Rosa canina s.l.). U sloju niskog raa razlikuju se biljke koje
rastu na unjastim pridancima uz stabla johe i one koje rastu na samom tlu. Na
unjevima rast npr. tresetna paprat (Dryopteris carthusiana), uti gavez (Symphytum
tuberosum), dobriica (Glechoma hederacea), paskvica (Solanum dulcamara) i dr.
Na samom tlu rastu irokolisni dvornik (Polygonum lapathifolium),
movarna broika (Galium palustre), vrbolika (Lythrum salicaria), rebraa (Hottonia
palustris), kaljunica (Caltha palustris), uta perunika (Iris pseudacorus), vodena lea
(Lemna trisulca) i dr.
15
porijeklom iz Sjeverne Amerike i ljezdasti nedirak (Impatiens glandulifera)
porijeklom iz Azije.
Ritska uma zajedniki je naziv za razne tipove umske vegetacije koja se
razvija uz rijene obale, na naplavnim tlima i periodiki se poplavljuje. Njihov
razvitak nije u prvom redu ovisan o opoj klimi nego o prisustvu rijeke, odnosno o
vodnom reimu.
U umi bijele vrbe poplave mogu trajati 3-5 mjeseci, a visina vode je naee
2-4 m. Zbog stalne uronjenosti korjena u vodu onemogueno je primanje kisika u
korijen, pa iz stabala izrasta adventivno, tzv. bradasto korijenje kojem je osnovna
uloga opskrba kisikom.
Ovaj tip uma vrlo je jednolik na podruju cijele Europe, pa se ni nae ritske
ume u svom sastavu ne razlikuju bitno od srednjoeuropskih, tovie moe se rei da
su one srednjoeuropskog karaktera.
Rakitov ibljak tvori graninu umsku zajednicu prema movarnoj
vegetaciji, prije svega tracima.
uma bademaste vrbe pionirska je zajednica koja se razvija na najniim
dijelovima sprudova i taloi nove slojeve pijeska i mulja te tako stvara uvjete za
razvoj bijele vrbe.
uma bijele vrbe i crne topole najbolje je razvijena u hrvatskom Podunavlju.
Razvija se na mjestima koja su rjee i krae zahvaena poplavama u odnosu na ona na
kojima se razvija uma bijele vrbe.
ume bijele i crne topole razvijaju na humoznim, hranivima bogatim,
plodnim tlima koja su jo krae poplavljena od prethodnih. Rasprostranjene su na vrlo
malim povrinama.
16
slavonsko gorje). Breuljkasti pojas razvijen je takoer i junije od Karlovca i to u
smjeru Severina na Kupi, te u smjeru Josipdola, te na rubu like visoravni i u Istri.
Prosjena godinja temperatura ovog podruja iznosi oko 10C, prosjena
godinja koliina oborina oko 1200 mm u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske, odnosno
oko 800 mm u istonom dijelu panonskog gorja.
Najznaajnija drvenasta vrsta je hrast kitnjak (Quercus petraea), koji ini
vie tipova umskih zajednica. Od ostalih drvenastih vrsta znaajne su obini grab
(Carpinus betulus), pitomi kesten (Castanea sativa), breza (Betula pendula), hrast cer
(Quercus cerris), hrast medunac (Quercus pubescens), klen (Acer campestre), divlja
trenja (Prunus avium), bukva (Fagus sylvatica).
Ovisno o ekolokim prilikama u ovom pojasu razlikujemo tri grupe umskih
zajednica:
a) ume razvijene na neutralnim do slabo bazinim tlima, na vapnenakoj ili
dolomitnoj geolokoj podlozi. Glavne drvenaste vrste su hrast kitnjak, obini grab,
trenja, klen.
b) Acidofilne ume razvijene na kiselim tlima, odnosno silikatnoj geolokoj
podlozi. Glavne drvenaste vrste su hrast kitnjak, pitomi kesten i obina breza.
c) Termofilne ume razvijene na junim i jugozabadnim ocjeditim
obroncima, na toplim prozranim tlima, takoer iznad vapnenake ili ee dolomitne
podloge. Glavne drvenaste vrste su hrast kitnjak, hrast medunac, crni grab, crni jasen i
druge submediteranske, termofilne vrste.
17
ume, ove se odlikuju znatno bogatijim floristikim sastavom i specifinim ilirskim
vrstanma, pa ih stoga nazivamo i ilirskim umama hrasta kitnjaka i obinog graba.
Neke od tih ilirskih vrsta su mije uho (Omphalodes verna), kukurjeci (Helleborus
dumetorum, H. niger, H. artrorubens), ukasta grahorica (Vicia oroboides), reuhe
(Cardamine enneaphyllos, C. polyphylla, C. trifolia, C. waldsteiniana), biskupska
kapica (Epimedium alpinum), volovsko oko (Hacquetia epipactis).
Od drvenastih vrsta najvanije su hrast kitnjak (Quercus petraea) i obini
grab (Carpinus betulus). Ako se tlo zakiseljuje poinje izostajati grab, tako da uma
konano prelazi u isti hrastik, a sastojine na vlanijim stanitima, u jarcima,
klancima, uz rubove ptoka esto su isti grabrici. Od ostalih drvenastih vrsta esti su
klen (Acer campestre), divlja trenja (Prunus avium), zatim brijest (Ulmus glabra),
javori (Acer pseudoplatanus i A. platanoides), te kesten (Castanea sativa) i bukva
(Fagus sylvatica). Sloj grmlja dobro je razvijen i grade ga mnogobrojne vrste. Neke
od njih su poljska rua (Rosa arvensis), lijeska (Corylus avellana), divlja kruka
(Pyrus pyraster), likovac (Daphne mezereum), glogovi (Crataegus monogyna i C.
oxyacantha). Sloj prizemnog raa takoer je izuzetno dobro razvijen iz uz ve
spomenute ilirske vrste, karakterizira ga i velik broj vrsta proljetnica koje te ume ine
izuzetno arenim u proljee prije prolistavanja drvenastih vrsta.
S obzirom na vrstu tla na kojoj je razvijena ova umska zajednica moe se
podijeliti na nekoliko podtipova.
18
acidofilne vrste runjika (Hieracium sylvaticum, H. racemosum, H. rotundatum),
urodica (Melampyrum pratense), raznolisna vlasnjaa (Festuca heterophylla),
bjelkasta bekica (Luzula albida) i dr. Karakteristian je i relativno velik broj vrsta
mahovina od kojih su najei rodovi Polytrichum i Leucobryum.
Na podrujima Like, Korduna, Gorskog kotara i dijela umberka na
mjestima gdje su iskrene prije svega ume pitomog kestena i hrasta kitnjaka nastaje
specifian oblik vegetacije nazvan vritine ili bujadnice. Razvijaju se na
zakiseljenim, sivim, ilovastim tlima. Slue kao panjaci, a ako se prekine s ispaom
zarastaju u ikare i brezike. Karakteristine vrste vritina su vrijes (Calluna vulgaris),
uice (Genista pilosa, G. germanica, Chamaespartium sagittale) i bujad (Pteridium
aquilinum). Ako se kose daju sijeno niske kvalitete koje se najee koristi kao stelja.
Vritine su zanimljive pelarima zbog vrijesa koji je medonosna vrsta.
19
2.3. Brdski pojas (montani pojas)
Brdski pojas zauzima prostore iznad 350 m n.m. u panonskom dijelu,
odnosno iznad 600 m n.m. u Dinaridima. Gornja granica lei izmeu 700 i 900 m n.m.
Prosjena godinja temperatura kree se izmeu 7 i 9 C, a prosjena koliina oborina
iznad 1200 mm, s tim da u dinarskom podruju moe dostii i bitno vee vrijednosti.
Dominantna drvenasta vrsta ovog pojasa je bukva. Slino kao i u prethodnom pojasu
zbog razliitih ekoloko-klimarskih prilika razlikuju se tri grupe umskih zajednica:
a) Neutrofilne bukove ume ilirske vegetacijske zone. (Lamio orvalae
Fagetum)
b) Acidofilne bukove ume srednjoeuropske vegetacijske zone. (Luzulo-
Fagetum i Blechno-Fagetum)
c) Primorske bukove ume paramediteranske vegetacijske zone. (Seslerio-
Fagetum).
Zbog ve prethodno opisanih povijesno-ekolokih razloga bukove ume ovog
podruja s obzirom na bogatstvo vrsta i izuzetno bujnu razvijenost ine najljepe
bukove ume u Europi.
20
Hrvatskoj. Posebnu specifinost tom sloju daje vrlo velik broj ilirskih vrsta koje su
endemi sjeverozapadnog dijela Balkana. Neke od tih vrsta su velika mrtva kopriva
(Lamium orvala), volujsko oko (Hacquetia epipactis), kranjski bijeli bun (Scopolia
carniolica), kranjska mljeika (Euphorbia carniolica), mije uho (Omphalodes
verna), mnogolisna reuha (Cardamine polyphylla) i dr.
Dok je veina srodnih bukovih uma u srednjoj Europi pretvorena u kulture
smreke kod nas su one sauvane u gotovo prirodnom stanju to je takoer jedna od
posebnosti ovog prostora.
Brdska bukova uma s obzirom na ekoloke prilike na stanitu dosta se
meusobno razlikuje. Razvijena je na toplijim i hladnijim poloajima, na pliem i
dubljem tlu, reakcija tla moe takoer varirati. Svi ti imbenici utjeu na sastav
zajednica. Antropogeni utjecaj, prije svega sjea, moe isto tako biti izraen.
Degradacijom tih uma nastaju panjae, odnosno ikare u kojima obilno rastu lijeska
(Corylus avellana) i breza (Betula pendula).
21
2.3.3. PRIMORSKE UME BUKVE (Seslerio-Fagetum)
To je bukova uma visokog kra, a razvija se na skeletnim karbonatnim
tlima. Zauzima velike prostore na primorskim padinama Dinarida iznad uma hrasta
medunca i crnog graba. ini graninu umsku zajednicu izmeu mediteranske i
eurosibirsko-sjevernoamerike regije. Raste na junim padinama Dinarida, od Istre
preko sjevernog i srednjeg Primorja do Biokova. U Lici, na toplim stanitima raste
kao ekstrazonalna zajednica.
U sloju drvea dominantna je bukva (Fagus sylvatica), a rastu jo i crni grab
(Ostrya carpinifolia), crni jasen (Fraxinus ornus), javor gluha (Acer obtusatum),
gorski javor (Acer platanoides). U sloju grmlja este su crna udikovina (Viburnum
lantana), drijen (Cornus mas), bradaviava kurika (Euonymus verrucosus). U sloju
prizemnog raa dominantana je jesenska aika (Sesleria autumnalis) koja slino kao
i u umi crnog graba tvori gusti zeleni sag. Osim nje este su i pelinja ljubica
(Melittis melissophyllum), prstasti a (Carex digitata) arena kukaviica (Lathyrus
venetus), umarica (Anemone nemorosa), velecvjetna gorska metvica (Calamintha
grandiflora).
22
(Pinus nigra). Sauvale su se na podruju Biokova, Velike i Male Paklenice, na
sjevernom Velebitu u Senjskoj dragi. Za njih je znaajno da u svom flornom sastavu
imaju niz mediteranskih vrsta. U kontinentalnom podruju ume crnog bora postoje u
Borovoj dragi na Obruu iznad Grobnikog polja i na padinama Male Kapele, na
irem podruju Rudopolja i Vrhovina.
Razvijene su na karbonatnoj i dolomitnoj geolokoj podlozi.
23
znaajan je velik udio ilirskih vrsta, dok su panonske srodne sa slinim umama
srednjoeuropskog prostora.
24
2.4.2. UME JELE S REBRAOM (Blechno-Abietetum)
Ovaj tip ume rasprostire se na nadmorskim visinama od 650-950 m, unutar
bukovo jelovih uma, ali na silikatnim stijenama, odn. kiselim, podzoliranim tlima.
Gospodarski predstavljaju jedan od najvanijih tipova uma. Najvie ih ima u
Gorskom kotaru, zatim na Velebitu, Kapeli i Pljeivici. U sjevernoj Hrvatskoj raste
samo na Maceljskoj gori, na nadmorskim visinama od 210-425 m.
Tla na kojima se razvija izrazito su kisela, s pH esto ispod 5.
U sloju drvea dominira jela (Abies alba), uz nju mogu rasti i smreka (Picea
abies) i jarebika (Sorbus aucuparia), te bukva (Fagus sylvatica) koja u ovim umama
slabo uspijeva. Sloj grmlja slabo je razvijen. U njemu dominira podmladak jele i
jarebike, a moe se nai i malina (Rubus idaeus), razne vrste kupina (Rubus spp.), te
crna kozlokrvina (Lonicera nigra). Prizemni sloj dobro je razvijen i ini ga velik broj
vrsta. Osobito je znaajna paprat rebraa (Blechnum spicant) po kojoj je uma i dobila
ime. Od ostalih vrsta valja spomenuti borovnicu (Vaccinium myrtillus), crvotoine
(Lycopodium annotinum, L. clavatum, Huperzia selago), trave auljice
(Calamagrostis spp.), te vie vrsta mahovina koje do izraaja dolaze osobito na
vlanijim stanitima.
25
b) Vii potpojas
U Gorskom kotaru zauzima prostore iznad 1350 m n.m., a na Velebitu iznad
1450 m n.m. Klima je hladna s prosjenom godinjom temperaturom od oko 2 C, a
prosjena godinja koliina oborina kree se od oko 2000 mm na Velebitu do preko
4000 mm na Risnjaku. Vrlo je izraen utjecaj jakih vjetrova i dugog zadravanja
snijega. Geoloku podlogu ine vapnenci, a tla su karbonatne crnice.
Vegetaciju ovog potpojasa ini najveim dijelom klekovina bora krivulja
(Pinus mugo) s kojim esto raste i velelisna vrba (Salix appendiculata), a mjestimino
kao klekovina moe biti razvijena i bukva. Klekovina bora krivulja ini zadnju zonu
umske vegetacije. Iznad nje raste vegetacija planinskih travnjaka (rudina) i pukotina
stijena koja je izuzetno bogata endeminim vrstama.
26
subsp. croatica), medvjei i planinski luk (Allium ursinum, A. victorialis), mlije
(Cicerbita alpina), platanolisni abnjak (Ranunculus platanifolius).
27
podzolastim tlima, na nadmorskim visinama od 900-1100 m. Poznate ume ovog tipa
su tirovaa na sjevernom Velebitu i ume u Lazcu izmeu Risnjaka i Snjenika.
Drugi tip stanita su strme vapnenake stijene sa vrlo malo tla tako da je
zbog oskudnih uvjeta onemoguen rast drugih drvenastih vrsta. Kako je smreka tzv.
pionirska vrsta tj. moe rasti u vrlo skromnim uvjetima s malo tla i vode osvojila je
takva stanita i izgrauje poseban tip ume (Listero-Piceetum abietis). Ova umska
zajednica razvija se na nadmorskim visinama od 950-1450 m n.m. Raste na
Samarskim i Bijelim stijenama, na Lubenovcu (sjeverni Velebit), u Smrekovcu
(Risnjak).
No osim na ovim prirodnim stanitima smreka je tijekom 19. stoljea kao
jedna od najznaajnijih umarskih vrsta, prije svega zbog brzog rasta i skromnih
zahtjeva, saena i na mnoga druga podruja gdje su iskreni drugi tipovi uma, npr.
brdske bukove ume ili ume bukve i jele tako da je smreka danas rasprostranjena ire
no to bi to prirodni uvjeti dozvolili.
NEUMSKA VEGETACIJA
Hrvatska po svom fitogeografskom poloaju spada sa svojim kontinentalnim
i mediteranskim dijelom u umsko podruje Europe, tako da nema stoljetnog ili ak
tisuljetnog djelovanja ovjeka najvei dio povrine bio bi prirodno prekriven
umskom vegetacijom. ume prirodno nema jedino na vrlo vlanim mjestima gdje se
razvija vegetacija rijeka, jezera i movara; zatim na strmim stijenama, visokim
planinama, obalma mora i sl. Svi tipovi ikara, ivica, travnjaka, livada, panjaka,
sjeina, oranica itd. nastali su djelovanjem ovjeka tj. krenjem (sjeom i paljenjem)
prvotne umske vegetacije.
Prirodni travnjaci u Hrvatskoj razvijeni su u krajnjem sjeveroistonom dijelu
Hrvatske, Baranji zato jer je tamo zbog male koliine oborina onemoguen razvoj
umske vegetacije. Ti stepski travnjaci danas su gotovo u potpunosti pretvoreni u
obradive povrine, jer su bili razvijeni na izuzetno plodnom ernozemu. Uz te stepske
travnjake, jednim dijelom prirodni su i visokoplaninski zato jer se na tim stanitima
zbog jakog djelovanja vjetra, snijega i niskih temperatura nije mogla razviti uma. No
veim dijelom planinski travnjaci su kod nas nastali krenjem, prvenstveno paljenjem
klekovine bora krivulja.
28
1. VEGETACIJA IKARA
Ovaj tip vegetacije obuhvaa ikare, ibljake i garige ili buike. To su
antropogene ili sekundarne biljne zajednice nastale unitavanjem uma.
U nizinskom kontinentalnom podruju Hrvatske ikare su stvorene uz
rubove uma, livada, polja i puteva. Najee vrste su svibovina (Cornus sanguinea),
kalina (Ligustrum vulgare), trnina (Prunus spinosa), pasja rua (Rosa canina), utika
(Cornus sanguinea), pavitina (Clematis vitalba) i dr.
U submediteranskom podruju nastali su ibljaci drae (Paliurus spina-
christi) ili draici opisani u poglavlju o umama hrasta medunca i bijelog graba.
U eumediteranskom vazdazelenom podruju stvorene su termofilne i
heliofilne ikare nazvane garizi ili buici. Opisani su u poglavlju o umama hrasta
crnike.
2.VEGETACIJA SJEINA
Vegetacija umskih sjeina specifina je po tome to se razvija u uvjetima s
vie svjetla budui da je drvee posjeeno i na tlima bogatijim hranivim tvarima koje
se oslobaaju truljenjem preostalih dijelova drvea (lie, granje). Ovaj tip vegetacije
je prijelazan, jer ako se sjeina zapusti sukcesijom preko stadija ikare prelazi
ponovno u umu, a ako se krenje nastavi mogu nastati razni tipovi otvorenih stanita.
Neke od karakteristinih vrsta sjeina su koloto (Telekia speciosa), kiprej
(Chamaenerion angustfolium), velebilje (Atropa bela-donna), konopljua
(Eupatorium cannabinum), kopriva (Urtica dioica), bazga (Sambucus nigra),
habdovina (Sambucus ebulus).
29
Vegetaciju visokih zeleni ine uglavnom robustne vrste iz porodica titarki
(Apiaceae), glavoika (Compositae), abnjaka (Ranunculaceae) i ljiljana (Liliaceae).
este vrste su austrijski divokozjak (Doronicum austriacum), mlije (Cicerbita
alpina), siva ljepika (Adenostyles alliariae), umska siritara (Gentiana asclepiadea),
otrobridi jedi (Aconitum lycoctonum), planinica (Trolius europaeus), umska iglica
(Geranium sylvaticum), umska kozlaica (Thalictrum aquilegiifolium) kranjski i
bosanski ljiljan (Lilium carniolicum, L. bosniacum) i dr.
4.TRAVNJACI I VRITINE
Travnjaci su biljne zajednice graene od zeljastih vrsta meu kojima
prevladavaju predstavnici porodice trava (Poaceae). Koriste se kao panjaci ili livade
koanice za dobivanje sijena. Trave su obilno zastupljene zato jer im njihova
anatomska graa omoguuje da se brzo oporave i nastave s rastom nakon to ih stoka
odgrize ili budu pokoene. To su dakle gospodarski izuzetno vani tipovi vegetacije
jer ine osnovu stoarstva.
Izuzetno su zanimljivi i botaniki jer na njima raste velik broj specifinih
biljnih vrsta koje su vezane iskljuivo za taj tip stanita. Danas su neke od tih vrsta
postale rijetke i ugroene i to s vie razloga. S jedne strane proizvodnja na nizinskin
travnjacima se intenzivira, oni se prihranjuju i kose i do tri puta godinje. Vlani
nizinski travnjaci se isuuju, a dio ih se prevodi u oranice. Time se stvaraju vrlo
jednolini ivotni uvjeti, djelovanje ovjeka je izrazito, pa to djeluje na smanjenje
broja vrsta. S druge strane mnogi brdski panjaci i livade se prestaju koristiti zbog
nemogunosti koritenja mehanizacije, niske produktivnosti, prestanka bavljenja
stoarstvom ili jednostavno zbog iseljavanja ljudi i zaputanja. Takve travnjake
poinje prerastati ikara i uma, pa biljke prilagoene na otvorena stanita nestaju.
S obzirom na veliku klimatsku i ekoloku raznolikost Hrvatske razlikujemo
etiri velike grupe travnjaka:
30
koji se koriste kao livade koanice razvijeni su na poplavnim krkim poljima i u
dolinama krkih rijeka.
Zbog otplavljivanja tla, djelovanja vjetra, ljetne sue i poara mnogi
primorski travnjaci su vrlo oskudno obrasli, pa izgledaju poput kamenih pustinja (npr.
otok Pag, Kornati).
Na mjestima gdje se zadralo vie tla travnjaci su znatno gue obrasli i
bogatiji vrstama. Znaajka primorskih panjaka je da imaju dva vegetacijska razdoblja
godinje, u proljee nakon kia i u jesen. Izmeu je suno ljetno razdoblje u kojem
dolazi do potpunog prekida vegetacije. Na veim nadmorskim visinama, u zono crnog
graba razvija se poseban tip kamenjarskih travnjaka izuzetno bogatih biljnim vrstama
od kojih su mnoge i endemine.
b) Brdski i planinski travnjaci kopnenih podruja (Festuco-Brometea i
Elyno-Seslerietalia)
Obuhvaaju suhe travnjake i kamenjarske panjake listopadnog dijela
primorja i kopnenih brdskih i planinskih podruja.
Brdski travnjaci uspravnog ovsika i srednjeg trpuca (Bromo-Plantaginetum
mediae) rasprostranjeni su zoni bukovih uma u rasponu nadmorskih visina od 180-
1300 m n.m. Razvijaju se na suhim i plitkim tlima iznad vapnenca ili dolomita.
Koriste se kao livade koanice koje se kose jednom godinje ili rjee kao panjaci.
Izuzetno su bogate biljnim vrstama tako da u vrijeme cvatnje izgledaju poput cvjetnog
saga.
Planinski travnjaci (Seslerietalia tenuifoliae) ili rudine razvijaju se u
uvjetima niske srednje godinje temperature, velike koliine oborina, dugih zima i
kratkih ljeta. Razvijeni su pojasu klekovine bora krivulja i subalpskih bukovih uma
na stanitima koja nisu pogodna za razvitak klekovine. Krenjem i paljenjem
klekovine proirili su se na velika podruja naih planina.
c) Nizinski travnjaci kopnenih podruja (Molinio-Arrhenatheretea)
Dok u primorskim i planinskim podrujima travnjaci slue uglavnom kao
panjaci, u nizinskom podruju kontinentalne Hrvatske koriste se prvenstveno kao
livade koanice.
S gospodarskog gledita najbolji su oni travnjaci koji nisu previe, ali su jo
uvijek dovoljno vlani da daju primjeren prihod i dodru kvalitetu krme. Takva je
travnjaka zajednica runjavog zejeg trna i ovsenice pahovke (Ononido-
Arrhenatheretum elatioris) rasprostranjena na svjeim, neutralnim do slabo kiselim
31
tlima dovoljno opskrbljenim hranivima. Takve livade kose se redovito dvaput
godinje, a ako je ljeto kiovito i triput. Za tu zajednicu znaajne su vrste ovsenica
pahovka (Arrhenatherum elatius), obina zobika (Trisetum flavescens), livadna
vlasulja (Festuca pratensis), livadna vlasnjaa (Poa pratensis), rdobrada (Dactylis
glomerata), razne vrste djetelina (Trifolium spp.), ivanica (Leucanthemum vulgare),
divlja mrkva (Daucus carota), kozja brada (Tragopogon orientalis) i mnoge druge.
Zbog opsenih hidromeliorativnih zahvata ta se zajednica znatno proirila na raun
poplavnih i movarnih travnjaka.
Movarna livada trave busike (Deschampsietum caespitose) rasprostranjena
je na tekim, glinastim za vodu slabo propusnim tlima Posavine. Mnoge vrste koje
rastu na livadama pahovke rastu i na livadama busike uz jo niz movarnih vrsta kao
to su npr. milica (Gratiola officinalis), movarni kaun (Orchis palustris), ljetni
drijemovac (Leucoium aestivum), obini sit (Juncus effusus) i razne vrste aeva
(Carex spp.).
5. CRETNA VEGETACIJA
Cretovi su posebne movarne zajednice u kojima glavnu ulogu imaju
mahovine, a osobito razne vrste maha tresetara (Sphagnum). Za cretovima je
bakterijska razgradnja usporena zbog kiselosti supstrata, tako da se odumrli biljni
dijelovi gomilaju i s vremenom stvaraju treset. Redovno su vrlo siromani hranivim
tvarima, pa na njima rastu biljke mesoderke kao npr. rosika (Drosera rotundifolia).
Kako su cretovi tipina vegetacija sjeverne i atlanske Europe oni su kod nas rijetki i
predstavljaju reliktnu ledenodobsku vegetaciju. Zbog za njih nepovoljnih klimatskih
prilika razvijeni su vrlo malim povrinama i prijeti im izumiranje.
32
Cretovi se razlikuju po nastanku i flornom sastavu, pa se obino lue visoki,
prijelazni i niski cretovi. Visoki cretovi razvijaju se iskljuivo pod utjecajem
oborinske vode, tj. biljke se vodom ne snabdijevaju iz podloge. Zbog nepovoljnih
klimatskih prilika visokih cretova u Hrvatskoj nema, najblii su u Sloveniji.
Prijelazni cretovi ne snabdijevaju se samo oborinskom vodom, nego i
podvirnom vodom kisele reakcije. Do danas su se odrali na sasvim malim
povrinama u Dubravici u Hrvatskom zagorju, Blatui na Baniji, na nekoliko mjesta u
Gorskom kotaru i Sunerima na Velebitu.
Niski cretovi razvijaju se na bazinoj podlozi, a navlauju se podvirnom
vodom alkalne reakcije. Postoje jo u Gorskom kotaru, Lici, Velebitu, okolici
Plakog.
Na cretovima rastu mnoge rijetke biljne vrste koje pridonose bogatstvu
hrvatske flore, pa su stoga vrijedni zakonske zatite.
33
Vodene zajednice graene su od relativno malog broja vrsta, ali je njihova
biomasa velika, a primarna produkcija najvia u odnosu na sve ostale kopnene
zajednice.
Zbog sve jaeg oneiavanja voda vodena je vegetacija izloena
propadanju, pa je jedini nain njezina ouvanja uinkovitija zatita voda.
34
8. VEGETACIJA IVIH PIJESAKA
U Hrvatskoj su ivi pijesci slabo zastupljeni, pa je shodno tome i pjearska
vegetacija oskudna. Obalni pijesci nalaze se na otoku Rabu (Lopar), Koruli
(Lumbarda) i Mljetu (Saplunara), a na kopnu najvee takvo stanite su urevaki
peski u Podravini. U kru stvaranje pijesaka nije mogue. Jedino se na jugoistonoj
obali Krka (Zarok) mogu nai pijesci graeni od kalcij-karbonata.
ivim se nazivaju zbog pokretljivosti pjeane podloge. Pod utjecajem vjetra
pijesak se premjeta, pa nastaju pjeani humci poput morskih valova, sipine ili dine.
Premda je i obalnim i kopnenim pijescima zajednika znaajka gibljivost i stvaranje
sipina, ipak je rastlinstvo koje ih obrasta bitno razliito. To je odraz zaslanjenosti
obalnih pijesaka, dok su oni u unutranjosti isprani, a nalaze se i u drugom
klimatskom podruju.
Zbog razvitka turizma primorska pjearska vegetacija bitno se prorijedila,
pa je nuna uinkovita zatita. Neke od eih vrsta primorskih pijesaka su Calystegia
soldanella, Eryngium maritimum, Imperata cylindrica, Euphorbia peplis,
Echinophora spinosa.
Nekad velike povrine Podravske pustinje danas su najveim dijelom
obrasle saenim kulturama bijelog i crnog bora kako bi se sprijeilo zatrpavanje polja,
kua itd. Samo manji dio koji je izdvojen i zatien kao specijalni rezervat nosi
ostatke specifine pjearske vegetacije. Neke od vrsta koje rastu na urevakim
peskima su Corynephorus canescens, Festuca vaginata, Jasione montana, Potentilla
arenaria, Potentilla argentea.
35
Velebita i Biokova, te na Peljecu 600-900 m. Takvi veliki visinski rasponi za
posljedicu imaju da u razliitim visinskim zonama rastu i razliite biljne vrste,
odnosno biljne zajednice to je rijetkost na drugim obalama.
Na tim stanitima rastu specifine biljke pukotinarke (hazmofiti) kojima
pripadaju mnogi endemi hrvatske flore kao to su hrvatska bresina (Micromeria
croatica), prozorski zvoni (Campanula fenestrelata), istarski zvoni (Campanula
istriaca), tommasinijev zvoni (Campanula tommasinii) kitajbelov jaglac (Primula
kitaibeliana) i mnoge druge.
36
poznata velebitska degenija (Degenia velebitica). U Hrvatskoj je opisano ukupno 19
biljnih zajednica na toiloma, a najee su zajednice na karbonatnim (preteno
vapnenakim) toilima kako u primorskim tako i planinskim podrujima.
37