KUGA

Isto je tako razumom opravdano prikazati jednu vrstu tamnovanja

drugom, kao to je opravdano prikazati ma koju stvar, koja doista postoji,
nekom drugom koja ne postoji.

DANIEL DEFOE

PRVI DIO

Neobini dogaaji koji tvore predmet ove kronike dogodie se 194... u

Oranu. Prema opemu sudu bijahu pomalo neumjesni, izlazei iz okvira
obinog ivota. Na prvi pogled Oran je doista sasvim obian grad,
obina francuska prefektura na alirskoj obali.

Grad je, valja priznati, sam po sebi ruan. Nije nametljiv pa treba neko
vrijeme da bismo uoili ime se razlikuje od drugih trgovakih gradova u
drugim zemljopisnim irinama. Kako da, na primjer, zamislimo grad bez
golubova, bez drvea i bez vrtova, gdje ne ujemo lepet krila ni utanje
lia, grad bezbojan, ime je sve reeno? Promjena godinjih doba
odraava se jedino na nebu. Proljee se najavljuje samo drukijom
atmosferom i koaricama cvijea koje mali prodavai dopremaju iz
gradske okolice. To je proljee koje se prodaje na trgu. Ljeti sunce pali i
ari isuene kue i pokriva zidove sivkastim pepelom; ivjeti se moe
tada samo u sjeni zatvorenih kapaka na prozorima. U jesen eto naprotiv
bujice blata. Lijepi dani dolaze tek zimi.

Da bismo se upoznali s nekim gradom, treba da saznamo kako njegovi

stanovnici rade, kako vode ljubav i kako umiru. To je zgodan nain. U
naem gradiu (je li to uinak podneblja?) sve se to radi zajedno, jednako
pomamno i rastreseno. To e rei da se ljudi dosauju i da nastoje stei
navike. Nai sugraani mnogo rade, ali samo zato da bi se obogatili.
Najvie se zanimaju za trgovinu, a glavni im je posao initi poslove,
da se posluim njihovim izrazom. Imaju naravno smisao i za sitne
radosti, vole ene, kino i morske kupelji. Ali veoma pametno, oni te
radosti uvaju za subotu naveer i nedjelju, nastojei drugih dana u
sedmici zaraditi mnogo novaca. Podvee, kad naputaju svoje urede,
sastaju se u odreeni sat u kavani, eu istim bulevarom, ili se smjeste na
svom balkonu. udnje mlaega svijeta estoke su i kratke, dok poroci
starijih ne premauju kuglaka drutva, drugarske veere i klubove, gdje
se igra za velike pare, te ovjek gubi ili dobiva kako hoe karta.

Kazat e netko da to nije odlika naega grada i da su, openito uzevi, svi
nai suvremenici takva soja. Nema sumnje da u nae dane nita nije
prirodnije no vidjeti ljude gdje rade od jutra do mraka, da bi zatim
potratili na karte, na kavanu i na brbljarije vrijeme koje im preostaje za
ivot. No ima gradova i zemalja gdje ljudi od vremena do vremena
posumnjaju nema li to drugo. Uglavnom to ne mijenja njihov nain
ivota. No oni su posumnjali, a to je uvijek dobitak. Oran je naprotiv
grad gdje nitko ne sumnja, to jest grad potpuno moderan. Prema tome
nije potrebno razglabati kako se kod nas vodi ljubav. Ili se mukarci i
ene prodiru naglo u takozvanom ljubavnom aktu, ili se predaju
dugakoj navici udvoje. Izmeu tih krajnosti esto nema sredine. A ni to
nije originalno. U Oranu, kao i drugdje, svijet, nemajui vremena da
razmisli i prosudi, mora ljubiti a da i ne zna da ljubi.
Svakako je originalnije da u naem gradu umiranje moe ovjeku zadati
tekoa. Tekoa nije, uostalom, prava rije; bilo bi opravdanije kazati
neudobnost. Nikada nije ugodno biti bolestan, no ima gradova i krajeva
koji bolesnika tako rei podupiru, podravaju, gdje ovjek moe u neku
ruku pustiti maha svojoj slabosti. Bolesniku treba njenosti i blagosti,
drago mu je kad se moe o neto osloniti, a to je sasvim prirodno. Ali u
Oranu krajnosti podneblja, vanost poslova koji se tu sklapaju,
beznaajnost okoline, naglost sumraka i kvaliteta uitaka -sve to
pretpostavlja dobro zdravlje. Bolesnik je u tom gradu veoma osamljen. A
pomislimo na ovjeka koji je na samrti! Uhvaen je u klopku, opkoljen
zidovima koji pucketaju od vruine, a istoga trenutka itavo puanstvo,
na telefonu ili u kavani, govori o ratama, tovarnim listovima i odbicima.
Svatko e razumjeti da smrt, pa bila to i moderna smrt, moe biti jako
neudobna kad nadoe na takovu suhoparnu mjestu.

Tih e nekoliko uputa moda dostajati da netko uzmogne zamisliti kakav

je na grad. Uostalom ne valja nita preuveliavati. Trebalo je istaknuti
kako je lice toga mjesta banalno i kako je banalan ivot koji se tu
provodi. No im smo stekli neke navike, provodit emo dane bez
tekoa. A kako na grad pogoduje navikama, moe se rei da je sve
kako treba. Gledan s toga vidnog kuta ivot zacijelo nije uzbudljiv. Ali u
nas nema nereda i smutnje. A nae iskreno, simpatino i radino
puanstvo oduvijek pobuuje u putnika primjerno potovanje. Taj grad
bez slikovitosti, bez raslinstva i bez due moe nam se uiniti kao neko
odmaralite koje ovjeka pomalo smiruje i na koncu uspava. No budimo
pravedni i dodajmo da je nakalemljen na pejza kojemu nema premca,
usred gole visoravni, okruene blistavim breuljcima, ispred zaljeva
savrenih obrisa. Moglo bi se tek poaliti to je izgraen tako da okree
lea tome zaljevu, pa ovjek ne vidi more koje uvijek mora traiti ne bi li
ga negdje spazio.

Nakon svega toga priznat emo lako da nita nije moglo potai nae
sugraane da naslute iznenadne dogaaje koji se dogodie u proljee te
godine i koji bijahu - kako smo poslije shvatili - predznaci niza tekih
nezgoda koje sam ovdje nakanio opisati. Nekima e se fakti koje iznosim
uiniti sasvim prirodnim; drugima, naprotiv, nevjerojatnim. No piem
kroniku, a kroniar ne moe na kraju krajeva voditi rauna o tim
proturjejima. Jedina je njegova zadaa da kae: To se dogodilo, ako
zna da li se ovo ili ono zaista dogodilo, da je zahvatilo u ivot itavog
puanstva, pa ima na tisue svjedoka koji e u svom srcu prosuditi
govori li istinu.
Uostalom, pripovjeda (koga emo na vrijeme upoznati) ne bi imao
nekih posebnih prava da se dade na taj pothvat, da mu sluaj nije
omoguio da prikupi odreeni broj iskaza i da silom prilika nije bio
upleten u sve o emu hoe izvijestiti. To ga ovlauje da postupa kao
povjesniar. Razumije se, da povjesniar, iako nije strunjak, raspolae
uvijek dokumentima. I pripovjeda ove pripovijesti ima, dakle, svoje. To
je najprije njegovo vlastito svjedoanstvo, to su zatim svjedoanstva
drugih, jer je bio pozvan da primi povjerljive iskaze svih osoba koje se
javljaju u ovoj kronici, to su konano tekstovi koji su mu na koncu
dopali u ruke. Nakanio je da crpi iz njih kad to bude smatrao shodnim i
da ih upotrijebi kako mu se bude svidjelo. Nakanio je jo... No moda je
vrijeme da pusti komentare, da prestane govoriti uvijeno, da bi preao na
samu stvar. Izvjetaj o prvim danima mora biti neto podrobniji.
Ujutro, 16. travnja dr. Bernard Rieux izae iz svoga kabineta i spotae se
o crknutog takora koji je leao usred stubita. Toga asa ne pomisli
nita, nego odgurne ivotinju i poe niza stube. No stigavi na ulicu, sjeti
se da taj takor nije bio na svome mjestu i on se vrati otkuda
je doao, da bi upozorio pa-zikuu. Vidjevi kako stari Michel reagira,
osjeti jo jae da je njegovo otkrie zaista neobino. Njemu se prisutnost
toga takora bila inila samo bizarnom, dok je pazikua bio naprosto
sablanjen. Njegov je stav bio, uostalom, kategorian: u kui nema
takora. Doktor je dodue tvrdio da ima jedan na hodniku prvoga kata i
da je taj vjerojatno crkao, uzalud! Uvjerenje gospodina Michela ostade
neokrnjeno. U kui nema takora, pa mora da je toga donio netko izvana.
Ukratko, netko se htio naaliti.
Iste je veeri Bernard Rieux, uavi u kuu, traio prije nego to e se
popeti, svoje kljueve, kadli spazi u dnu mranoga hodnika krupnog
takora, kako se nesigurno kree, a dlaka mu je nekako vlana. Sada je
stao kao da trai ravnoteu, ponovno kree prema doktoru, staje, okree
se oko svoje osi; sad je cijuknuo i pao, a iz rastvorene gubice iknulo je
neto krvi. Doktor ga malko ogleda, a zatim se pope u svoj stan.
Nije mislio na takora. Ta izbaena krv podsjetila ga je na njegovu
glavnu brigu. Njegova ena koja boluje ve godinu dana ima da otputuje
sutra u jedno gorsko ljeilite. Nae je gdje lei u spavaonici, kako je bio
naredio. Sprema se tako na tegobe putovanja. Sad se nasmijeila:

- Vrlo se dobro osjeam - ree.

Doktor je gledao lice koje mu je bilo okrenuto, a na nj je padalo svjetlo
lampe koja je stajala na nonom ormariu. Njemu je to lice, usprkos
bolesti koja je na njemu ostavila svoje tragove, bilo mlado kao neko,
mada je navrila trideset godina. Moda je to bilo zbog osmijeha koji je
bio jai od svega ostalog.

- Spavaj ako moe - ree on. - Sestra e doi u jedanaest sati, a ja u

vas odvesti na podnevni vlak.

Poljubi elo koje se bilo malko ovlailo. Smijeak ga otprati do vrata.

Sutradan, 17. travnja, u 8 sati, pazikua zaustavi doktora na prolazu i

optui derane koji se glupo naalie stavivi nasred hodnika tri crknuta
takora. Mora da su ih uhvatili velikim miolovkama, jer su bili
raskrvavljeni. Pazikua je stajao neko vrijeme na ulazu, drei takore za
ape; mislio je da e se krivci odati kakvom podrugljivom primjedbom.
Ali nita!
- Neka, neka - govorio je gospodin Michel - uhvatit u ja njih!
Mozgajui o tom sluaju, Rieux odlui da pone svoje lijenike posjete
vanjskim etvrtima gdje su stanovali njegovi najsiromaniji pacijenti.
Sabiranje otpadaka obavljalo se u tim dijelovima grada mnogo kasnije, a
doktorov je auto dodirivao, prolazei ravnim i pranim ulicama, kante za
smee to stajahu na rubu plonika. U jednoj ulici kojom je tako proao
Rieux nabroji dvanaestak takora baenih na otpatke povra i na neke
prljave krpe.
Prvoga svoga bolesnika nae u postelji; leao je u sobi to je gledala na
ulicu, a sluila je kao spavaonica i kao blagovaonica. Bijae to stari
panjolac kotunjava lica, izrovana borama. Pred sobom je na pokrivau
imao dva lonca, a u njima graak. U trenutku kad je doktor ulazio,
bolesnik je, napola sjedei, zabacio glavu, nastojei da uhvati dah. Disao
je kao da su mu plua puna ljunka, poput svih starih astmatiara.

- Dakle, gospodine doktore - ree za vrijeme injekcije - jeste li

vidjeli? Izlaze...
Da - ree ena - susjed je pokupio tri. Stari je trljao ruke.
Izlaze, ima ih u svim kantama, tjera ih glad.
Rieux je zatim morao konstatirati da cijela etvrt govori o takorima.
Zavrivi posjete, vrati se kui.
Gore vas eka telegram - ree gospodin Michel. Doktor ga upita je li
vidio novih takora.
O, ne - ree pazikua - sada ja vrebam, razumijete, pa se one svinje ne
usuuju.
Telegram je Rieuxa izvijestio da e sutradan stii njegova majka. Dolazi
da se brine za kuu dok bolesnica bude odsutna. Uavi u svoj stan,
doktor nae njegovateljicu i vidje enu na nogama: obukla je putni
kostim i naminkala obraze. Rieux joj se nasmijei.
- Dobro je - ree - vrlo dobro.
Malo zatim, na stanici, on je smjesti u spavaa kola. Ona je gledala kupe.
To je za nas preskupo, je li?
Mora biti - ree Rieux.
to je to s tim takorima?
Ne znam. udna stvar. No svakog asa...
Onda joj ree veoma brzo da je moli za oprotenje; da je morao na nju
vie paziti i da ju je mnogo zanemarivao. Ona strese glavom kao da hoe
kazati neka uti. No Rieux nato doda:
Sve e biti bolje kad se vrati. Poet emo iznova.
Da - ree ona blistavih oiju - poet emo iznova.

Trenutak zatim ona mu okrenu lea i stade gledati kroz prozor. Na

peronu se svijet urio i gurao. Huktanje lokomotive dopiralo je do njih.
On zovnu enu po imenu, a kad se okrenula, vidje da je njezino lice
vlano od suza.
- Ne - ree blago.
Posmijeh se vrati ispod suza, malko nategnut, grevit. Ona duboko
uzdahnu.
- Sad idi, sve e biti dobro.
On je privinu na grudi, a zatim napolju, s druge strane stakla, ne vidje
vie njezin smijeak.
- Molim te - ree - pazi na svoje zdravlje.
Ali ga ona nije mogla uti.

Kraj izlaza na kolodvorskom peronu Rieux naie na gospodina Othona,

suca istraitelja, koji je drao svoga djeaia za ruku. Doktor ga upita
da li putuje. Gospodin Othon, dug i crn, podsjeao je svojom vanjtinom
na finoga gospodina (kako se to nekada zvalo), ali i na slubenika
pogrebnog drutva. Odvratio je ljubazno, ali odmjereno:
ekam gospou Othon koja je pola da izrazi svoje potovanje mojoj
rodbini. Lokomotiva se oglasi zvidukom.
takori... - ree sudac.
Rieux se tre kao da e poi prema vlaku, ali se okrenu prema izlazu.
- Da - ree - nije to nita.
Uto proe nosa koji je drao ispod ruke sanduk pun takora. To je bilo
sve to je doktoru ostalo u pameti kad se sjeao toga trenutka.

Istoga dana poslije podne, tek to je poeo ordinirati, Rieux primi nekog
mladog ovjeka za koga mu rekoe da je novinar i da ga je ve ujutro
traio. Zvao se Raymond Rambert. Niska rasta, pleat, energina lica i
bistra pogleda, Rambert je bio odjeven sportski; rekao bi ovjek da se u
ivotu dobro snalazi. Nije okoliao. Vodi anketu za velike novine to
izlaze u Parizu: zanima ga kako ive Arapi, pa eli obavijesti o njihovu
zdravstvenom stanju. Rieux mu ree da to stanje nije povoljno. No prije
nego e zai u stvar, htjede saznati da li novinar smije kazati istinu.
Jasno - odvrati mladi doktoru.
Hou rei, smijete li osuditi to stanje u cijelosti?
U cijelosti, ne; to moram priznati. No ja pretpostavljam da bi takva osuda
bila neosnovana.
Rieux odvrati blago da bi takva osuda bila zaista neosnovana, no da je,
stavljajui to pitanje, htio saznati da li Rambertovo svjedoanstvo moe
biti izneseno bez ikakve ograde.
Priznajem samo takva svjedoanstva i stoga neu poduprijeti vae
informacije svojima.
Tako bi govorio Sain-Just - ree novinar smijeei se.
Rieux ree, ne podiui glas, da ne zna o tome nita, no da tako govori
ovjek kojem je dodijao svijet u kom ivi, ali mu ipak nisu omrznuli
blinji u tolikoj mjeri da bi popustio nepravdi. Rambert je, uvukavi vrat
meu ramena, gledao doktora.

- Drim da vas razumijem - ree napokon ustajui.

Doktor ga isprati do vrata.
Zahvaljujem vam to stvar tako primate. Rambert je odjednom postao
nestrpljiv:
Da - ree - razumijem i molim da mi oprostite to sam smetao.
Doktor mu stisne ruku i ree da bi se mogla napisati zanimljiva reportaa
o mnotvu crknutih takora koji se sada nalaze po gradu.

- Ah - oivi Rambert - to me zanima.

U pet sati poslije podne, kad je izaao da ponovno obie svoje bolesnike,
doktor srete na stubitu ovjeka koga je nekoliko puta sreo kod
panjolskih plesaa koji stanovahu u najviem katu njegove kue. Bio je
jo mlad, krupan i teak, lice masivno, iarano borama i precrtano gustim
obrvama. Jean Tarrou pomno je puio cigaretu, promatrajui posljednje
trzaje takora koji je skapavao na stubi, njemu do nogu. Sada podie
prema doktoru svoje sivkaste oi, pogleda ga mirno, ali znaajno, zaeli
dobar dan i doda da je pojava tih takora zaista udna.
Da - ree Rieux - no postaje pomalo nesnosna.
U neku ruku, doktore, samo u neku ruku. Nikada nismo vidjeli neto
slino pa se uzbuujemo. No menije to zanimljivo, bez sumnje vrlo
zanimljivo.

Tarrou proe rukom preko kose da bi je zabacio, ponovno pogleda

takora koji je sada bio nepomian, a onda se nasmijei Riexu:

- Uglavnom je to stvar pazikue, zar ne, doktore?

Pazikuu nae doktor upravo pred kunim vratima: naslonio se na zid

kraj ulaza, a na licu koje bi obino bilo tamnorumeno odraavao se umor.
- Da, znam - ree stari Michel doktoru koji ga je izvijestio o svom
novom otkriu. - Sada ih nalazim po dva ili tri. Ali u drugim kuama je
isto.
inilo se da je satrven i zabrinut. Mehanikom kretnjom trljao se po
vratu. Rieux ga upita kako se osjea. Nije, dabome, htio rei da se ne
osjea dobro. Ali, eto, nije kao prije. On dri da je to stvar raspoloenja.
Ti su ga takori razljutili i jo ga uvijek ljute; sve e biti bolje kad budu
opet nestali.

No sutradan ujutro, 18. travnja, doktor, koji je doveo s kolodvora majku,

nae gospodina Michela upalih obraza, tako da je izgledao jo gore. Od
podruma do tavana, desetak je takora lealo po stubitu. Kante za smee
susjednih kua bile su pune. Doktorova mati nije se udila primivi tu
vijest.

- To se dogaa - ree.

Bijae to mala starica, srebrnaste kose, crnih i blagih oiju.

- Sretna sam to te opet vidim, Bernard - govorila je ona -to tu
mogu takori?

On je odobravao; da, kad je ovjek s njom, sve mu se ini lako i tako je

uvijek bilo.
Ipak je telefonirao opinskom zavodu za deratizaciju; poznavao je
direktora. Je li on uo za takore koji u velikom broju izlaze iz svojih
rupa da skapaju napolju? Mercier, tako se zvao direktor, uo je o tom
priati; ak je u njegovu uredu koji se nalazi nedaleko od luke pronaeno
pedesetak takora. Ipak se pita je li to ozbiljno? Rieux to nije mogao
prosuditi, ali je drao da bi zavod za deratizaciju morao uredovati.
Da - ree Mercier - ako dobijem nalog. Ako misli da nije teta truda,
mogu pokuati da dobijem nalog za uredovanje.
Daj - ree Rieux - koditi nikako nee.
Dvorkinja, koja je vodila kuanstvo, upravo mu je bila priopila da je u
velikoj tvornici u kojoj radi njezin mu skupljeno nekoliko stotina
takora.

Bilo kako mu drago, ali nekako u isto vrijeme nai su se sugraani poeli
uznemirivati. Jer od osamnaestog nadalje, tvornice, javna skladita
izbacivahu na stotine uginulih takora. U nekim sluajevima trebalo je
ivotinje dotui, jer se njihova agonija odvie otegla. Ali od gradske
periferije, pa do centra, svagdje kuda je dr. Rieux prolazio, svagdje gdje
se nai sugraani skupljaju - takori su ih ekali u hrpama, naslagani na
kantama od smea ili u dugim redovima uzdu kanala. Veernja tampa
prihvati se tog predmeta istoga dana, pitajui opinsku upravu da li
togod namjerava, da ili ne, i kakve hitne mjere kani poduzeti da svoje
opinare zatiti od te odvratne najezde. Opinska uprava nije nita
nakanila, niti je ita namjeravala, ali je - za poetak - sazvala opinsko
vijee, da bi se stvar razmotrila. Zavod za deratizaciju dobi nalog da
skuplja uginule takore svakoga dana u zoru. Poto skupljanje bude
dovreno, dvoja e kola toga zavoda prevesti crkotine u krematorij za
spaljivanje otpadaka, gdje e biti unitene.

No iduih dana stanje se pogoralo. Broj glodavaca koje bi pokupili sve

je vie rastao, a berba je svakoga jutra bila obilatija. etvrtog dana
takori poee izlaziti u grupama da uginu skupno. Iz raznih skrovita,
podzemlja, podruma, oni bi se uspinjali u dugim teturavim redovima, na
svjetlu bi stali jo jae posrtati, okretati se oko svoje osi i skapavati blizu
ljudskih bia. Nou bi se po tijesnim hodnicima i uliicama jasno ulo
kako pocikuju u smrtnoj borbi. Ujutro bi ih naao gdje su se pruili u
kanalu uz cestu: iz iljaste im njuke viri krvavi cvijet; jedni naduti i
truli, drugi ukoeni i tvrdi, a brci im jo stre. I u samome gradu nalazile
bi se manje hrpe po stubitima ili dvoritima. Dolazili bi takoer u neke
uredske prostorije da uginu pojedinano; dolazili bi na kolska igralita,
a katkada i na kavanske terase. Nai sugraani nailazili su na takore na
najprometnijim mjestima grada. Stari trg u sreditu grada, bulevari,
obalna promenada - bijahu mjestimice oneieni. Oien u zoru od
uginulih ivotinja, grad bi se njima kroz dan ponovo napunio. Deavalo
se da po koji noni eta osjeti pod svojom nogom gibljivu masu svjee
crkotine. Rekao bi ovjek da se zemlja u koju su bile usaene nae kue
oslobaa svojih otrovnih sokova te puta da se na njenoj povrini pojave
gnojni irovi koji su se dotad razvijali u njenoj nutrini. Zamislite samo
kako je na pitomi gradi bio osupnut i zaprepaten, nalik na zdrava
ovjeka ija je gusta krv poela najednom stvarati uda.
Stvari su dole tako daleko da je agencija Infordok (Informacije,
dokumentacija, obavijesti o bilo kojem predmetu) objavila u svojoj
besplatnoj emisiji preko radija da je samo dvadeset petoga toga mjeseca
pokupljen i spaljen est tisua dvjesta trideset i jedan takor. Ta brojka,
potkrepljujui svakodnevne prizore koje je svatko u gradu poznavao,
znatno je poveala zabunu. Dotada su to ljudi smatrali nezgodom koja je,
istina, neprilina, pa i odvratna, ali nita vie. Sada su pak primijetili da
se u toj pojavi kojoj se jo ne moe ocijeniti doseg, ni odrediti uzrok,
krije neka prijetnja. Samo je stari astmatini panjolac dalje trljao ruke i
ponavljao sa senilnim zadovoljstvom: Izlaze, izlaze!

Dana 28. travnja Infordok objavi oko osam tisua takora, a tjeskoba u
gradu dosegnu vrhunac. Ljudi su poeli zahtijevati radikalne mjere i
optuivati vlasti, a neki koji su imali kue uz more, stadoe govoriti da
e se onamo povui. No sutradan je agencija objavila da je fenomen
naglo prestao i da je deratizacijska sluba skupila tek neznatnu koliinu
uginulih takora. Grad je odahnuo.
Ipak je istoga tog dana u podne dr. Rieux, zaustavivi auto pred kuom,
spazio na kraju ulice pazikuu koji je muno hodao: glavu je opustio,
ruke i noge rairio, pa je bio nalik na pajaca koji smijeno pokree
nogama i mae rukama kad se potegne za konac. Starac je uhvatio ispod
ruke sveenika koga doktor prepozna. Bijae to otac Paneloux, ueni i
borbeni jezuit koga bi koji put sretao, a bio je veoma cijenjen u naem
gradu pa su ga tovali i oni koji ne mare za religiju.

Priekao ih je. Starome su Michelu oi blistale, a plua su mu radila

poput mijeha. Nije se dobro osjeao pa se htio proetati. Ali osjetivi
estoke boli na vratu, ispod pazuha i u preponama, morade se okrenuti
kui i zamoliti oca Panelouxa da mu pomogne.
- Nadolo mi je kao neki otok - ree on. - Mora da sam se
pretegnuo.
Pruivi ruku kroz okno automobila, doktor proe prstom oko vrata koji
mu je pruao Michel. Na bazi se stvorio neki vor, tvrd kao drvo.
Lezite u postelju, izmjerite temperaturu, posjetit u vas poslije podne.
Poto je pazikua otiao, Rieux upita Oca Panelouxa to misli o toj
takorskoj aferi.
Oh - ree pater - to mora da je neka epidemija - a njegove se oi
nasmijeie iza okruglih naoala.

Nakon objeda Rieux ponovno proita telegram ljeilita, koje mu je

javljalo dolazak njegove ene. Uto zazvri telefon. To ga je zvao jedan
od njegovih bivih pacijenata, opinski inovnik. Dugo je patio od
suenja aorte, a kako je bio siromaan, Rieux ga je lijeio besplatno.

- Da - ree - znam da me se sjeate. No radi se o nekom drugom.

Doite brzo; kod moga susjeda neto se dogodilo.

Zadihao se govorei. Rieux pomisli na pazikuu i odlui da ga posjeti

kasnije. Nekoliko minuta nakon naziva ue u nisku kuu Faidherbove
ulice, na gradskoj periferiji. Na stubitu koje bijae hladovito i smrdljivo
srete Josepha Granda, opinskog inovnika, koji mu je silazio u susret.
Bijae to ovjek pedesetih godina, dugaak, pognut, uskih ramena i
mravih udova; imao je ute brkove.
- Bolje je - ree stigavi do Rieuxa - no mislio sam da e preminuti.
Useknuo se. Na drugom i posljednjem katu, na lijevim vratima, Rieux
proita napisano crvenom kredom: Uite, ja sam objeen!

Uoe. Nad prevaljenim je stolcem visilo ue, poto je stol gurnut u kut.
No ue je visilo prazno.

- Skinuo sam ga na vrijeme - govorio je Grand, koji kanda uvijek

bijae u potrazi za rijeima, premda se izraavao nadasve jednostavno. -
Upravo sam izlazio kad zauh tropot. Kad sam vidio natpis, kako da
vam kaem, mislio sam da je to neka ala. No on je zajauknuo tako
udno, a moglo bi se rei i strano.

Poeao se po glavi.

- Drim da to mora biti bolno... Onda sam uao, naravno!

Zatvorili su vrata i zastali na pragu svijetle i zrane sobe, koja je bila

siromano namjetena. Omalen ovjek okrugla lica leao je na
mesingastu krevetu. Snano je disao i gledao ih zakrvavljenim oima.
Doktor se ne mae. Izmeu udisaja i izdisaja kao da slua smrtnu ciku
takora. No nigdje se nita nije micalo. Rieux poe prema postelji.
ovjek nije pao svisoka, ni odvie naglo: kraljeci su izdrali. No malo
asfiksije, dabome. Trebat e rendgenski snimak. Dade mu injekciju
kamforova ulja i ree da e za nekoliko dana sve biti u redu.
Hvala, gospodine doktore - ree pacijent priguenim glasom. Rieux upita
Granda je li obavijestio policiju, a inovnik se smete, kao da je kriv:
Ne - ree - ne! Mislio sam da je najpree...
Jasno! - prekinu ga Rieux. - Ja u se pobrinuti.
No u taj as bolesnik se tre i sjede u postelji, uvjeravajui doktora da to
nije potrebno.
Umirite se - ree Rieux. - Nije to nita, vjerujte, ali ja moram podnijeti
prijavu.
Oh! - odvrati bolesnik.
I spusti se natrag u postelju, zabaci glavu i stade grevito plakati. Grand,
koji je za to vrijeme natezao svoj brk, sada mu se prikui.

- Hajde, gospodine Cottard - ree on - morate shvatiti.

Doktor je tako rei odgovoran. Kad bi vam dunulo u glavu da pokuate
iznova...
No Cottard ree, obliven suzama, da nee vie nikada, da ga je bila
uhvatila panika i da sada eli samo da ga puste na miru. Rieux je pisao
recept.

- Dobro - ree. - Pustimo sada te stvari. Doi u opet za dva-tri dana.

Ali nemojte praviti gluposti.

Napolju ree Grandu da mora izvijestiti policiju, no da e rei komesaru

da ne poduzme istragu prije dva dana.
Ove noi treba na nj pripaziti. Ima li rodbine?
Ne znam da li je ima. No mogu ja. Stresao je glavom.
A vidite, mogu rei da ga i ne poznam. No moramo pomagati jedni
drugima.
Prolazei hodnikom, Rieux je mehaniki pogledao kutove i zapitao
Granda jesu li takori potpuno nestali iz njegove etvrti. inovnik nije
znao o tome nita. Priali su mu dodue o toj stvari, ali on ne pridaje
mnogo vanosti takvim glasinama.

- Imam druge brige - ree.

Rieux mu je ve stiskao desnicu. urilo mu se k pazikui pa da onda

napie eni pismo.

Kolporteri veernjih novina izvikivahu da je najezda takora

zaustavljena. No Rieux nae svog bolesnika gdje se nagnuo iz kreveta,
samo to nije ispao, i silno se napinje, bacajui ruiastu u u limenu
posudu za smee. Nakon dugotrajnih napora, pazikua je, sav usopljen,
ponovo legao. Temperatura je dosegla 39,5, a limfne lijezde na vratu
veoma su mu natekle, natekli su i udovi a dvije tamne mrlje irile su se
po slabinama. Tuio se da ga sada boli iznutrica.
- Pali - govorio je - taj me gad pali!

Jezik mu je bio aast i odebljao pa je vakao pojedine rijei, a

izbuljene, okrugle oi, to ih je podigao prema doktoru, caklile su se od
suza to ih je izazvala glavobolja.

Njegova je ena tjeskobno pogledala Rieuxa koji je uporno utio.

Doktore - ree ona - to mu je?
Moglo bi biti svata. Zasada nije sigurno. Do naveer dijetna hrana i
neto za ienje. Neka mnogo pije.
Pazikuu je upravo morila e.
Vrativi se kui, Rieux telefonira kolegi Richardu; to je bio jedan od
najvienijih lijenika u gradu.
Ne - ree Richard - nisam primijetio nita izvanredno.
Groznica s lokalnom upalom?
E jesam, jesam, dva sluaja s jako upaljenim limfnim lijezdama.
Abnormalno jako?
Hm - odvrati Richard - normalno i abnormalno, to su, znate i sami...
No bilo ovako ili onako, pazikua je naveer bulaznio i grdio takore.
Temperatura se popela na 40 stupnjeva. Rieux pokua fiksacijski apsces.
Kad ga je zapekao terpentin, pazikua je zaurlao: Svinje!

lijezde su se jo poveale, a bile su na opip tvrde kao drvo. ena se

bolesnikova silno prepala.

- Ostanite budni - ree joj doktor - i zovnite me ako ustreba.

Sutradan, 30 travnja, mlaki je vjetri puhao s modro-vlanog neba.

Donosio je miris cvijea koji je dopirao s najudaljenije periferije. Jutarnji
se amor po ulicama inio ivlji i veseliji no obino. itav je na gradi,
osloboen mukle zebnje koja ga je muila prole sedmice, osjeao taj
dan kao dan obnove. I Rieux, koga je umirilo pismo to ga je primio od
ene, sie laka srca k pazikui. I doista, temperatura je izjutra spala na 38
stupnjeva. Delirantno je stanje prestalo. Bolesnik se, oslabljen, smjekao
u svom krevetu.
Bolje je, zar ne, gospodine doktore? - ree ena.
Poekajmo.

No u podne se groznica ponovo javi, a temperatura se u jednom mahu

pope na 40. Bolesnika je ponovo zahvatio delirij, a vratilo se i bacanje.
Vratne lijezde bijahu veoma osjetljive na opip, a bolesnik kao da se
trudi da dri glavu to dalje od tijela. Njegova je ena sjedila na
podnoju kreveta, ruke je poloila na pokriva i drala njeno
bolesnikove noge. Gledala je Rieuxa.

- ujte - ree ovaj - moramo ga izolirati i pokuati posebno lijeenje.

Telefonirat u u bolnicu; otpremit emo ga bolnikim kolima.

Dva sata kasnije, u kolima, doktor i ena naginjahu se nad bolesnika. Iz

njegovih usta, koja su bila obloena fungoznim izraslinama, izlazile su
nepotpune rijei i reenice: takori, ree, takori... Zelenkast, usne
kao od voska, vjee kao od olova, dah isprekidan i kratak, razapet
oteklim lijezdama, uronjen u svoj leaj, kao da ga hoe za sobom
zatvoriti i kao da ga neto,
doavi iz dubine zemlje zove i doziva bez prestanka - pazikua se guio
pod nevidljivom morom. ena je plakala.
Zar vie nema nade, gospodine doktore?
On je mrtav - odvrati Rieux.
Moe se rei da je smrt pazikue obiljeila konac perioda koji bijae
ispunjen nejasnim i udnim znakovima te poetak jednog drugog,
razmjerno teeg, kad se zbunjenost prvog doba pretvarala pomalo u
paniku. Nai graani nisu nikada pomislili - sada im je to bilo potpunu
jasno - da bi njihov gradi mogao biti naroito podesno mjesto gdje e
takori ugibati na suncu i pazikue umirati od udnih bolesti. S toga
gledita oni su bili u zabludi, a njihove je nazore trebalo podvri reviziji.
Da je sve stalo pri tome, navike bi zacijelo prevladale i nikome nita. No
drugi meu naim sugraanima koji nisu uvijek bili ni pazikue, ni
siromasi, morali su poi putem kojim je prvi poao gospodin Michel.
Toga asa poee se ljudi plaiti, a potom i razmiljati.

Ipak prije nego to ue u potankosti, razmatrajui ove dogaaje,

pripovjeda smatra korisnim da o periodu koji je netom opisan dade
svjedoanstvo drugoga jednog svjedoka. Jean Tarrou, koga smo sreli ve
na poetku pripovijesti, nastanio se u Oranu nekoliko sedmica prije,
boravei u velikom jednom hotelu u gradskom centru. Bio je oito dosta
imuan da ivi od svojih prihoda. No premda se grad priuio na nj, nitko
nije znao otkuda dolazi, ni zato je ovdje. ovjek bi ga sretao na svim
javnim mjestima. Otkako je poelo proljee, viali su ga mnogo na plai:
esto je plivao i vidjelo se jasno kako u tom uiva. Dobriina, uvijek
nasmijeen, on je, rekao bih, volio sve prirodne uitke, ali im nije
robovao. Doista, ljudi su primijetili samo to: da se mnogo drui sa
panjolskim plesaima i sviraima koji su dosta brojni u naem gradu. To
mu je bila jedina navika.

Svakako i njegove biljeke tvore neku vrstu kronike o tome tekom

razdoblju. No ta je kronika neto posebno jer kao da najradije biljei
stvari beznaajne i sitne. U prvi mah, ovjek bi mogao pomisliti da se
Tarrou dovijao, gledajui stvari i bia kroz debeli kraj dalekozora. U
opoj pometnji on se, openito uzevi trudio da bude povjesniar onoga
to nema povijesti. Tu bismo mogli poaliti, zakljuujui odatle da taj
ovjek nema moda dovoljno srca. Ipak je sigurno da te biljeke pruaju
kronici toga razdoblja mnotvo sporednih pojedinosti koje su takoer
vane; a njihova e bizarnost sprijeiti da tu zanimljivu osobu olako
osudimo.
Prve biljeke to ih je Jean Tarrou unio u svoje papire, datiraju od
njegova dolaska u Oran. One pokazuju, odmah s poetka, udno neko
zadovoljstvo to se, eto, naao u gradu koji je sam po sebi tako ruan.
Potanko opisuje oba bronana lava koji rese gradsku vijenicu, a zatim
se daje na dobrohotna razmatranja o pomanjkanju drvea, o nezgrapnim
kuama i apsurdnome planu grada. Tarrou umee i dijaloge to ih je uo
u tramvaju ili na ulici, ne dodajui nikakav komentar, osim za jedan
razgovor, koji se odnosio na nekoga Campsa. Tarrou je prisustvovao
razgovoru dvojice tramvajskih konduktera:
Ti si poznavao Campsa? - rekao je prvi.
Campsa? Onoga dugonju s crnim brkovima?

- Jest. Bio je skretniar.

- Tako je.
I, eto, umro.
Ah, a kada?
Nakon one zgode sa takorima.
Vidi vraga! A to mu je bilo?
Ne znam, groznica. I onda, zna, nije bio snaan. Imao je pod pazuhom
irove. Nije bio dosta otporan, eto.
A ipak mi se inilo da je kao svi drugi.
Ne, ne; bio je slab na pluima, a svirao je u limenoj glazbi. A puhati
uvijek u trubu troi plua.
Ah - odvrati drugi - kad je ovjek bolestan, neka ne pue u trubu.

Nakon tih primjedbi Tarrou se zapitao zato je Camps pristupio

glazbenom drutvu kad su se tome protivili njegovi najoitiji interesi.
Pitao se koji su ga duboki razlozi potakli, da stavi ivot na kocku samo
da u nedjelju moe obilaziti gradom kao lan limene glazbe?
Tarroua se zatim dojmio, rekao bih povoljno, prizor koji se esto
odigravao na balkonu, suelice njegovu prozoru. Njegova je soba
gledala, naime, na malu poprenu ulicu, gdje su spavale make u sjeni
zidova. Svakoga dana, nakon objeda, u doba kad cijeli grad drijema,
jedan bi se stari pojavio na suprotnom balkonu. Njegova je kosa bila
bijela i pomno zaeljana, a drao se uspravno i strogo u svom odijelu
vojnikoga kroja. Takav bi stao na balkon i poeo dozivati make,
govorei: Mic! mic! Srdano i rezervirano u isti mah. Make bi dizale
glavu i onako sanene, blijedo pogledavale, ali se ne bi odmah makle.
Stari je, meutim, razdirao komadie papira i sputao ih na ulicu, a
ivotinje, privuene ovom kiom bijelih leptira, uzee se primicati,
pruajui kolebljivo apu prema posljednjem komadiu papira. Tada bi
stari pljunuo snano i precizno na maku, a kad bi jedan od njegovih
ispljuvaka pogodio cilj, on bi se nasmijao.

Tarroua je definitivno predobio trgovaki karakter grada, jer vanjtina,

ivost, pa i same radosti i zabave - sve je to rekao bih, diktirano
potrebama trgovine. Ta osebujnost, to je izraz kojim se slui u svojim
biljekama, njemu se veoma svidjela, a jedna od njegovih pohvalnih
napomena zavrava ak uzvikom: Napokon! To je jedino mjesto gdje
putnikove biljeke poprimaju neko osobno obiljeje. No teko je
presuditi to to znai i je li to ozbiljno. Tako, na primjer, iznijevi da je
otkrie jednoga crknutog takora potaklo hotelskog blagajnika da
pogrijei u raunu, Tarrou dodaje nesigurnijom rukom, tako da je rukopis
-inae veoma itljiv
- na tome mjestu manje jasan: Pitanje: kako da ovjek postigne da ne
gubi vrijeme? Odgovor: osjetiti ga u svoj njegovoj duljini. Sredstva:
provoditi dan u ekaonici zubara, na neudobnoj stolici; ivjeti na svom
balkonu nedjeljom poslije podne; sluati predavanja na jeziku koji ne
razumijemo; odabirati eljeznike veze koje su to dulje i to nezgodnije
i putovati, naravno, stojei; stajati u repu pred kazalinim alterima, a ne
uzeti karte itd. itd. No odmah nakon tih zastranjivanja, biljeke donose
toan opis naih tramvajskih kola koja imaju oblik amca, koja
su neodreene boje i obino prljava. A ta razmatranja zavrava
primjedbom: To je vano i spomena vrijedno, to ne objanjava nita.

No evo za svaki sluaj Tarrouove obavijesti o takorima:

Danas je stari od preko puta zbunjen i razoaran. Nema vie maaka.

One su zaista nestale: uzbuuju ih crknuti takori koji se nalaze u
velikom broju po ulicama. Drim da make nikako ne jedu crknute
takore. Sjeam se da to moje nisu mogle ni smisliti. Ipak se moraju vrsti
po podrumima, a stari se zbunio. Nije tako pomno oeljan i nije tako
krepak. Osjea se da je nemiran. Nakon nekoliko trenutaka vratio se u
kuu. No jednom je pljunuo, uprazno.
U gradu je danas zaustavljen tramvaj, jer je u kolima naen uginuli
takor koji je onamo stigao bog bi znao kako. Dvije ili tri ene izaoe.
takor je izbaen. Tramvaj je krenuo dalje.

U hotelu mi je noni uvar, ovjek dostojan povjerenja, rekao da ti

takori slute na zlo i da oekuje neku nesreu. Kad takori naputaju
brod... Rekao sam da je to istina za brodove, no da nije provjereno to
se tie gradova. Ipak je njegovo uvjerenje nepokolebljivo. Zapitao sam
ga kakva se nesrea - po njegovu miljenju - sprema. Nije znao
odgovoriti, jer da se nesrea ne moe nikad predvidjeti. Ali ne bi se
udio kad bi kakav potres ispunio njegova predvianja. Priznao sam da
je to mogue, a on me upitao da li me to uznemiruje. Jedina stvar, koja
me zanima, rekoh mu ja, jest kako u nai nutarnji mir. On me
potpuno shvatio.

U hotelskom restoranu ima itava jedna obitelj koja je vrlo zanimljiva.

Otac je visok i mrav, odjeven u crno s tvrdim ovratnikom. Sredina mu je
lubanje elava, a s obje strane ima uperke prosijede kose, zdesna i
slijeva. Male, okrugle oi koje imaju tvrd izraz, sitan nos, vodoravna usta
- sve mu to daje vanjtinu sove kukuvije koja je dobro odgojena. Dolazi
uvijek prvi do ulaza, onda se ugiba, izmie i puta pred sobom sitnu
enicu, koja je nalik na crnoga mia, a onda tek ulazi on, vodei za
sobom djeaia i djevojicu koji su odjeveni kao cirkuski psii. Stigavi
do stola, eka da se najprije smjesti supruga, onda sjeda on, a konano se
mogu popeti na stolicu i oba pudlia. Svojoj eni i djeci kae vi; njoj
kazuje uglaene zlobnosti, a svojim batinicima priopuje konane
sudove protiv kojih nema priziva: Nicole, vi se vladate savreno
antipatino! A djevojica je spremna da zaplae. To i treba.
Jutros je djeai, uzbuen takorskim zgodama, htio za vrijeme objeda
kazati koju:
Kod stola se ne govori o takorima, Philippe. Zabranjujem vam da
ubudue izgovorite tu rije ree on.
Va otac ima pravo - ree crni mi.
Pudlii su zaboli nos u kaicu, a sova je zahvalila jedva primjetljivim
kimanjem glave.

Usprkos tome lijepom primjeru, u gradu se mnogo govori o tim

takorima. Umijeale se i novine. Mjesna kronika, koja je inae
raznolika, ispunjena je sada kampanjom protiv gradske uprave: Jesu li
nai gradski oci uoili opasnost koja prijeti od crkotina glodavaca kad
one ponu trunuti? Direktor hotela ne moe govoriti ni o emu drugom.
Nai takore u liftu pristojnog hotela, tu ovjeku staje pamet. Da bih ga
utjeio, rekoh mu:

Ma svi drugi istu muku mue!

Tono odvratio je on mi smo sada kao svi drugi.

On mi je prvi govorio o prvim sluajevima te udne groznice koja

poinje ljude zabrinjavati. Jedna je od njegovih sobarica oboljela od te
bolesti.
No sigurno nije priljepivo istakao je urno. Rekao sam mu da mi je
to svejedno.
Ah, vidim da je gospodin kao i ja; gospodin je fatalist.
Nisam rekao nita takvo, a osim toga nisam fatalist. To sam mu i
priopio...
Od tog vremena Tarrouove biljeke otkrivaju potanje to je i kako je s
tom groznicom koja je poela uznemirivati javnost. Zabiljeivi da je
onaj stari pronaao opet make, poto nestade takora, pa sada strpljivo
niani i otro puca, Tarrou je dodao da se pojavilo desetak sluajeva
spomenute groznice i da je veina tih oboljenja zavrila smru.

Kao neku vrstu dokumenta moemo na koncu prenijeti ovdje portret

Rieuxa, kako ga je nacrtao Tarrou. Koliko pripovjeda moe prosuditi,
taj je portret vjeran:

ini se, da mu je trideset i pet godina. Srednjeg stasa. Pleat. Lice

gotovo etverouglasto. Oi tamne i ravne, ali eljusti izboene. Nos
velik, ali skladan. Crna kosa, kratko iana. Usta zavinuta, usne pune i
uvijek stisnute. Neto je nalik na sicilijanskog seljaka: na nj podsjea
svojom tamnom puti, crnom kosom i tamnim odijelima, koja mu svojim
tonom dobro pristaju.

Hoda brzo. Silazi s plonika ne mijenjajui brzinu, no dva puta od tri

uspet e se na susjedni plonik, poskoivi malko. Rastresen je za
volanom automobila i esto strelicu, koja oznauje smjer, ostavlja
dignutu, premda je zaokret izvren. Uvijek gologlav. Izraz lica pametan i
obavijeten.

Tarrouove su brojke bile tone. Dr. Rieux dobro je to znao. Poto je tijelo
pazikue izolirano, on je telefonirao Richardu da se raspita o tim
ingvinalnim upalama (*).
* Ingvinalna upala - oticanje lijezda u preponama.
Ja to naprosto ne razumijem - odgovorio je Richard. - Dva mrtva; jedan
za etrdeset i osam sati, drugi za tri dana. Drugoga sam ostavio ujutro
kao rekonvalescenta.
Javite mi ako budete imali jo takvih sluaja - ree Rieux.
Nazvao je jo nekoliko lijenika. Anketa koju je tako proveo iznijela je
najavu dvadesetak slinih sluajeva u nekoliko dana. Gotovo svi su bili
smrtni. Onda zatrai od Richarda, koji je bio tajnik lijenike komore u
Oranu, neka poradi oko toga da novi sluajevi budu izolirani.
Ne mogu ja tu nita - ree Richard. - To moe odrediti samo via upravna
vlast. Uostalom, tko vam kae da postoji opasnost zaraze?
Nitko mi to ne kae, no simptomi su alarmantni.

Richard je ipak drao da nije kompetentan. Jedino to moe jest da

govori s prefektom.

No dok su tamo voeni razgovori, vrijeme se pokvarilo. Sutradan nakon

smrti pazikue, gusta je magla zastrla nebo. Diluvijalni pljuskovi survali
su se na grad; olujna zapara zavlada nakon tih proloma oblaka. I samo je
more izgubilo svoju tamnu modrinu i, pod tmurnim nebom, poprimalo
srebrne i eljezne odraze od kojih bi ovjeka zaboljele oi. Vlana
vruina toga proljea poticala je elju za ljetnom egom. Grad koji se
dizao u spirali, a prema moru je bio gotovo zatvoren, kao da je obamro.
Vladalo je sumorno mrtvilo. Usred obukana zida, meu ulicama s
pranim izlozima, na prljavoutim tramvajima, ovjek se svuda osjeao
kao suanj atmosfere. Samo se stari Rieuxov bolesnik radovao tom
vremenu, jer ga je morila astma.

- Pee, pee - govorio je on - to je dobro za bronhije.

Peklo je doista, ali ni vie ni manje nego to pee groznica. itav je

grad bio grozniav, tako se bar inilo dr. Rieuxu onoga jutra kad se
uputio u Faidherbovu ulicu da prisustvuje istrazi o Cottardovu pokuaju
samoubojstva. Ipak mu se taj dojam inio nerazuman. Objanjavao ga je
time, to je on -Rieux - iznerviran, to je zaokupljen brigama i poslom pa
je zakljuio da je krajnje vrijeme da se malko sredi i prikupi svoje misli.

Kad je stigao, komesara jo nije bilo na licu mjesta. Grand je ekao na

hodniku; odluie da najprije uu k njemu, ostavivi vrata otvorena.
Opinski je inovnik stanovao u dvjema sobama koje su bile oskudno
namjetene. Isticala se samo polica od sirova drva, a na njoj dva ili tri
rjenika te jedna crna ploa na kojoj su se jo mogle itati napola
izbrisane rijei cvjetne aleje. Po Grandu, Cottard je dobro proveo no.
No ujutro se probudio s glavoboljom, nesposoban da bilo kako reagira.
Grand bijae vidljivo umoran i nervozan; hodao je gore-dolje, otvarajui
i zatvarajui debeli fascikl koji se nalazio na stolu, a bio je pun ispisanih
listova.

Ipak je priopio doktoru da Cottarda jedva poznaje no dri da isti ima

neto imetka. Cottard je udan svat. Dugo su se njihovi odnosi
ograniavali na uzajamno pozdravljanje, kad bi se sreli na stubama.

- Samo sam dva puta s njime razgovarao. Ima nekoliko dana to mi

je na hodniku ispala kutija sa arenim kredama, koju sam nosio kui.
Bilo je tu crvenih i modrih kreda. Uto je Cottard izaao na hodnik i
pomogao mi skupljati krede. Pitao me emu slue te raznobojne krede.
Grand mu je tada rastumaio da kua osvjeiti svoje znanje latinskog
jezika. Otkako je izaao iz srednje kole, njegovo je znanje izblijedjelo.

- Da - ree doktoru - uvjeravaju me da je to korisno, ako hoemo

dobro poznavati smisao francuskih rijei.

Stoga ispisuje na ploi latinske rijei. Modrom kredom biljei onaj dio
rije i koji se mijenja prema deklinaciji i konjugaciji, a crvenom onaj
koji se nikad ne mijenja.
- Ne znam je li me Cottard dobro shvatio, ali mi se uinilo da ga
zanima. Onda je zatraio jednu crvenu kredu. Ja sam se malko iznenadio,
ali napokon... Nisam dabome mogao predvidjeti da e to posluiti
njegovu... naumu.

Rieux upita o emu su drugi put razgovarali. No praen svojim tajnikom,

doao je uto komesar i zaelio da najprije saslua Grandovu izjavu.
Doktor primijeti da Grand, govorei o Cottardu, zove svoga susjeda
oajnikom. Jednom je, tovie, upotrijebio izraz kobna odluka.
Raspravie motive samoubojstva, a Grand se pokaza sitniav cjepidlaka
u biranju izraza. Konano se sloie, kazujui intimne brige i tegobe.
Komesar upita je li to u Cottardovu dranju dalo naslutiti da je - kako
ree -stvorio odluku.
- Juer je pokucao na moja vrata - ree Grand - traio je ibice.
Dadoh mu svoju kutiju. Ispriao se, rekavi, da meu susjedima... Onda
me stao uvjeravati da e mi kutijicu vratiti. Rekoh mu neka je zadri.

Komesar zapita svjedoka je li mu se Cottard uinio neobian.

- Neobino mi se uinilo to to je, rekao bih, htio zapodjeti razgovor.

No ja sam bio ba u poslu.

Obrati se Rieuxu i doda kao da se stidi:

- Privatan posao!
Komesar htjede meutim vidjeti bolesnika. No Rieux bijae miljenja da
Cottarda valja najprije pripraviti. Uavi u sobu, nae ga u krevetu: bio je
odjeven u sivkasti flanel, trup je drao uspravno, a tjeskobno je
pogledavao prema vratima.
Policija, je li?
Da - ree Rieux - nemojte se uzrujavati. Dvije-tri formalnosti i imat ete
mira. No Cottard odvrati da to nema smisla i da ne voli policiju. Rieux
postade nestrpljiv.
Ni ja je ne oboavam. Radi se o tom da brzo i tono odgovorite na
njihova pitanja, i bog!
Cottard zauti, a doktor se okrene da e izai. No mali ga je ovjek stao
dozivati, a kad se pribliio postelji, uzeo ga je za ruke:
- Ne smiju dirati bolesnika, ovjeka koji se objesio, zar ne,
gospodine doktore?

Rieux ga askom promotri, a onda mu ree da o tome nije bilo nikada

govora i da je, osim toga, ovdje i on da titi svoga pacijenta. Njemu kao
da je odlanulo, a Rieux uvede komesara.

Cottardu bude proitan Grandov iskaz, a onda ga komesar upita moe li

potanje odrediti to ga je nagnalo na taj in. Cottard odvrati, ne gledajui
komesara, da su to bile intimne brige i tegobe, da, upravo tako.
Komesar je stao navaljivati, ne bi li se izjasnio hoe li jo jednom
pokuati. Cottard, koji se uzbudio, ree da nee i da hoe samo da ga
puste na miru.
- Moram vas upozoriti - ree komesar gotovo ljutito da ste zasad vi
onaj koji drugima ne da mira.

Ali na Rieuxov znak ostadoe pritom.

- Shvatit ete - ree komesar izlazei - takve su nam stvari deveta

briga otkako se pojavila ta groznica...

Upita doktora je li stvar ozbiljna, a Rieux odgovori da ne zna.

- To je samo vrijeme - zakljui komesar.

Da, bijae to zacijelo vrijeme. Tokom dana sve se ovjeku ljepilo u
rukama, a Rieux je pri svakome lijenikom posjetu osjeao kako
njegove bojazni rastu. Naveer istoga dana, na periferiji, jedan se susjed
staroga astmatiara hvatao za prepone i povraao u deliriju. Limfne su
lijezde bile mnogo krupnije nego u pazikue. Jedna se zagnojila i
doskora se otvorila kao gnjili plod. Vrativi se kui, Rieux telefonira
oblasnom skladitu lijekova. Njegove profesionalne biljeke toga dana
spominju samo: Negativan odgovor. I ve su ga svi zvali drugamo
poradi slinih sluajeva. Apscese je trebalo otvoriti, to je bilo oigledno.
Dva zareza kirurkim noiem, na kri, i lijezde izbacie gnojnu
materiju sa sukrvicom. Bolesnici su krvarili, u tekim bolovima. No
zatim bi se na trbuhu i na nogama pojavile mrlje, jedna bi se lijezda
prestala gnojiti, da bi zatim ponovo otekla. U veini sluajeva bolesnik
bi umro, irei uasan vonj.

tampa, koja je u pitanju takora bila tako glagoljiva, sada je utjela

sasvim. takori, naime, ugibaju na ulici, a ljudi umirahu u svojim
kuama. A novine se brinu samo za ulicu. No prefektura i opinska
uprava stadoe se pitati to je? Dok je svaki lijenik znao za dva ili tri
sluaja, nikome nije palo na pamet da togod poduzme. No bilo je samo
dovoljno da se netko sjeti i zbroji sve sluajeve. Zbroj bijae porazan. Za
samih nekoliko dana smrtni se sluajevi umnoie, a oni koji su se bavili
tom udnom boleu moradoe priznati da je rije o pravoj pravcatoj
epidemiji. To je vrijeme odabrao Castel, Rieuxov kolega, ali mnogo
stariji od njega, da bi ga posjetio.
Vi, naravno, znate to je? - ree.
ekam rezultat analiza.
Ja znam i bez analiza. Jedan dio svoje karijere proveo sam u Kini, a prije
dvadesetak godina vidio sam nekoliko sluajeva u Parizu. Samo to se
tada nisu usudili nazvati ih pravim imenom. Javno je miljenje
nepovredivo. Samo da ne bude panike! I onda, kako ree jedan kolega:
To nije mogue, svatko zna da je sa Zapada nestala. Da, svi su to znali
osim onih koji su umrli. Hajde, Rieux, vi znate, kao to znam i ja.
Rieux je razmiljao. Kroz prozor svoje radne sobe gledao je kamenito
rame morske hridi koja je u daljini zatvarala zaljev. Nebo je, iako plavo,
zrailo tupim sjajem koji je sve vie blijedio to je popodne odmicalo.
- Da, Castel - ree napokon - gotovo je to nevjerojatno. No ini se
zaista kao da je kuga. Castel ustade i poe prema vratima.
Znate to e vam odgovoriti: Iz umjerenog podneblja nestala je prije
mnogo godina.
ta znai nestala? - odvrati Rieux slijeui ramenima.
Da! I ne zaboravite: u Parizu prije dvadeset godina.
Dobro. Nadajmo se da sada nee biti gore nego je bilo onda. No ipak je
to nevjerojatno.

Prvi put je pala rije kuga. Na tome mjestu nae pripovijesti gdje smo
Bernarda Rieuxa ostavili kako gleda kroz prozor, neka pripovjedau
bude doputeno da opravda neizvjesnost i zbunjenost doktora, to vie to
je lijenik reagirao veoma slino kao veina naih sugraana.
Elementarne su nepogode doista obina pojava, no ljudi u njih teko
vjeruju kad ih snau. Svijet je doivio toliko kuga koliko ratova, a ipak
kuge i ratovi zateknu ljude uvijek nepripravne. Dr. Rieux bijae zateen,
kao i nai sugraani, pa tako valja shvatiti njegovo kolebanje. Tako valja
shvatiti i injenicu da je bio podijeljen izmeu tjeskobe i pouzdanja. Kad
bukne rat, ljudi kau: To nee trajati, to je preglupo! Rat je zacijelo
preglup, ali to ne smeta da ne bi trajao. Glupost je uvijek uporna, svijet
bi to primijetio kad ne bi uvijek mislio samo na sebe. Nai su sugraani
bili u tome kao ostali svijet: miljahu na sebe, bijahu -drugim rijeima -
humanisti. Nisu vjerovali u spomenute nepogode. Elementarno zlo nije
po ljudskoj mjeri, pa ovjek dri da je to neto irealno, ruan san koji e
proi. Ali uvijek ne prolazi nego se nastavlja, a prolaze ljudi i to
ponajprije humanisti, jer nisu poduzeli mjere opreza. Nai sugraani ne
bijahu vie krivi nego ostali svijet: zaboravili su biti skromni! Mislili su
da je njima jo uvijek sve mogue, to bi pretpostavljalo da su katastrofe
o kojima je rije nemogue. Bavili su se dalje svojim poslovima,
spremali se na put i stvarali zakljuke, imajui svoj sud o ovome ili
onome. Kako da misle na kugu, koja ukida budunost, mijenjanje mjesta
i diskusije? Vjerovali su da su slobodni, a nitko nee biti slobodan dok
bude elementarnih zala.

Pa i poto je dr. Rieux priznao pred svojim kolegom da je aica

bolesnika, rasijanih kojekuda, umrla od kuge bez ikakve predobjave,
opasnost mu se jo uvijek inila irealnom. Samo kad je netko lijenik zna
to je bol, jer ima veu mogunost predoivanja. Dok je Rieux gledao
kroz prozor na svoj grad koji se nije promijenio, jedva da mu se pri
pomisli na budunost malko stuilo, to bi znailo da je nemiran i
tjeskoban. Pokuao je skupiti u pameti ono to je znao o toj bolesti. U
pamenju uskrsnue brojke, i on pomisli da je tridesetak velikih
epidemija kuge to ih biljei povijest pokosilo blizu sto milijuna ljudskih
ivota. No to je sto milijuna mrtvih? U ratu ovjek vie ne zna to je
mrtvac. A kako mrtav ovjek nema konzistencije, nije konkretan ako ga
nismo vidjeli, pa sto milijuna mrtvaca, rasijanih diljem povijesti, nije
nita. Magla koju ne moemo oblikovati. Doktor se sjea da je za kuge u
Carigradu umiralo - kako biljei Prokopije - deset tisua dnevno. Deset
tisua mrtvih, to je opinstvo velikoga kinematografa pomnoeno pet
puta. Evo, to bi trebalo uiniti: skupiti svijet, kad izlazi iz kina, odvesti
ljude na gradski trg da ondje umru na kupu. Pet puta... . Onda bi stvar
postala malo jasnija. Onda bi se bar mogla staviti poznata lica na te
anonimne hrpe. No to se, naravno, ne da izvesti, a zatim, tko pozna deset
tisua lica? Uostalom, ljudi kao to je Prokopije, nisu znali brojiti, to je
poznata stvar. U Kantonu je prije sedamdeset godina uginulo od kuge
etrdeset tisua takora prije nego to se kuga zainteresirala za
stanovnike. No 1871. nije bilo mogunosti da se prebroje takori.
Raunalo se priblino, naveliko, pa se
pogreke nisu mogle izbjei. Ipak, ako je takor dugaak trideset
centimetara, etrdeset hiljada takora koje smo poredali jednoga do
drugog, bilo bi...

No doktor je postao nestrpljiv. Gotovo se naljutio. Prepustio se mislima,

a to ne valja! Nekoliko sluajeva ne ini epidemiju, dovoljno je poduzeti
mjere opreza. I drati se onoga to je uglavljeno: stupor i opa
malaksalost, krvave oi, prljava usta, glavobolje, buboni*, strahovita e,
delirij, pjege na tijelu, nutarnje boli kao da e se raskinuti, i na kraju
svega toga... na kraju svega toga Rieux se sjeti jedne reenice kojom se u
njegovu udbeniku zavravalo nabrajanje simptoma: Bilo postaje
veoma sitno (pulsus filiformis), a smrt nastupa u povodu neznatne kakve
kretnje. Da, na kraju svega toga puls je sitan i tanak poput konca, a
ljudski ivot visi o koncu. Dvije treine bolesnika - to je toan postotak -
dovoljno je nemirno da uini tu neznatnu kretnju koja e ih survati u
propast.

* Bubon (med.) - poveani limfni vor, karakteristini simptom tzv.

bubonske kuge.

Doktor je jo uvijek gledao kroz prozor. S jedne strane stakla svjee

proljetno nebo, s druge rije koja jo odjekuje odajom: KUGA. Ta rije
ne sadri samo ono to hoe u nju staviti znanost nego i dugaak niz
izvanrednih slika koje nikako nisu u skladu s tim utim i sivim gradom
koji u to vrijeme nije odvie ivahan, koji sada ne bui nego tiho bruji,
koji je, ukratko reeno, sretan, ako je mogue biti sretan i turoban u isti
mah. Ta mirnoa, nehajna ta spokojnost nijekala je gotovo glasno stare
slike o kugi: kuna Atena koju napustie ptice, kineski gradovi, puni
utljivih ljudi koji su na samrti; robijai u Marseilleu koji slau u jamu
iznakaene mrtvace s kojih se cijedi gnoj i sukrvica; gradnja velikog zida
u Provansi koji je imao zaustaviti kuni vihor kuge; Jaffa i tamonji
odvratni prosjaci; vlani i truli leajevi na zemljanom podu carigradske
bolnice; bolesnici hvatani kukama; maskirani lijenici za vrijeme crne
smrti, bludnienje ivih na milanskim grobljima; mrtvaka kolica u
prestravljenom Londonu, pa noi i dani, ispunjeni uvijek i svagdje
beskrajnim krikovima ljudskim. Ne, sve to nije dosta snano da ubije mir
toga dana. S druge strane stakla odjeknulo je najednom zvonce
nevidljiva tramvaja i zaas opovrgnulo okrutnost i bol. Jedino je more,
tamo iza posljednjih kua koje su odavle nalik na ahovsku dasku,
podsjealo da na svijetu ima stvari koje uvijek prijete jer nikad ne
miruju. Dr. Rieux koji je gledao zaljev, sjeti se lomaa o kojima govori
Lukrecije; lomaa to su ih Atenjani, pogoeni epidemijom, dizali na
obali mora. Nou bi tamo donosili mrtve, no kako nije bilo dosta mjesta,
ivi se borahu zubljama da bi smjestili svoje mile i drage, lijui radije
krv nego da napuste svoje mrtvace. ovjek bi mogao zamisliti crveni
odraz lomaa u mranim i mirnim vodama, none borbe zubljama koje
prte iskrama, a gusti se otrovni dimovi diu prema nebu koje ih paljivo
prima i doekuje. Mogao bi se i pobojati...

Ali to asovito ludilo nije odolijevalo razumu. Samo trenutak... Da,

izgovorena je rije kuga; istina je da toga asa trese i obara jednu ili
dvije rtve. No zar se to ne moe zaustaviti? Treba priznati jasno i glasno
ono to se priznati mora; otjerati ve jednom beskorisne sjene i poduzeti
mjere koje su u takvoj situaciji potrebne. Onda e kuga stati, jer se kuga
ne da zamisliti ili je zamiljena krivo. Ako se zaustavi (a to je
najvjerojatnije) sve e biti dobro. U protivnom sluaju, znat e se to je, i
nema li naina da se ovjek s njome nekako pogodi, da joj se najprije
prilagodi, e da bi je poslije svladao.

Doktor otvori prozor, a gradski amor odjednom se nadme. Iz radionice

u susjedstvu dopirao je kratak i ritmiki zviduk mehanike pile. Rieux
se strese. Tu je sigurnost, tu je istina: u svakidanjem poslu. Ostalo visi
na nitima, ovisi o neznatnim pokretima; na to se ovjek ne moe
osvrtati. Glavno je da dobro obavljamo svoj posao.
***

Dr. Rieux bijae dopro dotle u svom razmiljanju, kad mu najave

Josepha Granda. Mada je bio opinski inovnik i mada su njegovi
poslovi bili veoma razliiti, uposlili bi ga od vremena do vremena i u
statistikom uredu za osobne podatke. Tako je sada dobio u zadatak da
zbraja smrtne sluajeve. A kako je bio od prirode usluan, pristao je da
donese doktoru jednu kopiju svojih podataka.
Doktor ga vidje gdje ulazi sa svojim susjedom Cottardom. inovnik je
mahao listom papira.
- Brojke rastu, gospodine doktore - ree on - jedanaest mrtvih u
etrdeset i osam sati. Rieux pozdravi Cottarda i zapita ga kako se osjea.
Grand uze objanjavati kako je Cottard elio da zahvali doktoru i da se
ispria to mu je zadao posla. No Rieux je gledao statistiki popis:
Bilo bi moda vrijeme - ree Rieux - da tu bolest nazovemo pravim
imenom. Do sada smo tapkali ne miui se s mjesta. No doite sa mnom,
moram u laboratorij.
Da, da - odgovorio je Grand dok su silazili stubama - stvari treba nazvati
njihovim imenom. No koje je to ime?
Ja vam to ne mogu rei, a ne biste imali nikakve koristi da vam i kaem.
Vidite - nasmijei se inovnik - nije to tako lako. Krenue prema Starome
trgu. Cottard je cijelim putem utio.
Ulice su se poele puniti svijetom. Kratkotrajan sumrak, kakav je u
naim stranama, ve je uzmicao pred nonim mrakom, a prve se zvijezde
stadoe javljati na obzorju koji je jo bio jasan. Za nekoliko trenutaka
planule su uline svjetiljke i potamnjele nebo, a agor glasova kao da se
podigao za jedan ton.

- Oprostite - ree Grand na uglu Staroga trga - moram sjesti u

tramvaj. Naveer sam uvijek zauzet. A kako se kae u mome kraju: Ne
odgaaj za sutra...

Rieux je ve primijetio kako Grand, roen u Montelimaru, rado citira

rijei i uzreice svoga zaviaja, dodajui banalne izraze koji nisu
niotkuda, kao bajno vrijeme ili arobna rasvjeta.
Ah - klikne Cottard - iva je istina. Poslije veere ne moe ga izvui iz
kue. Rieux upita Granda radi li za opinu. Grand odvrati ne; radi za
sebe.
Ah - ree Rieux da bi neto rekao - a stvar napreduje?
Na toj stvari radim godine i godine, pa mora da napreduje, premda u
drugu ruku napredak nije velik.
O emu se zapravo radi? - upita doktor, zaustavivi se.

Grand progovori brzo i nejasno, namjetajui svoj okrugli eir nad

svojim velikim uima. Rieux shvati vrlo mutno da se radi o razmahu
neke linosti, to li? No inovnik se ve opratao i, krenuvi sjenovitim
bulevarom Marne, vrsto zagrabio sitnim korakom. Na pragu laboratorija
Cottard ree doktoru kako bi ga elio posjetiti da ga upita za savjet.
Rieux, koji je guvao u depu statistiki izvjetaj, ree mu neka doe u
ordinaciju, ali se onda predomisli; sutra e ionako u njegovu etvrt pa e
ga sam posjetiti i to potkraj popodneva.

Ostavivi Cottarda, doktor primijeti da misli na Granda. Zamisli ga usred

kuge, ne ove ovdje koja zacijelo nee biti ozbiljna, nego jedne od velikih
kuga o kojima pria povijest. To je vrsta ljudi koji u takvim sluajevima
bivaju poteeni. Sjetio se da je itao kako kuga tedi ljude slabe
konstitucije i razara najradije snano ustrojstvo. I dok je ovako mislio,
njemu se uini da je inovnik pomalo tajnovit.

Na prvi pogled Joseph Grand bijae mali opinski inovnik, kakvim se

priinjao. Visok i mrav, on je plutao unutar odijela, koje bi uvijek bilo
preveliko, obmanjujui se da e mu tako korisnije posluiti. Sauvao je,
dodue, veinu zubi na donjim desnima, ali je zauzvrat, gornja eljust
bila potpuno prazna. Njegov podsmijeh koji je najee podizao gornju
usnu inio je njegova usta sjenovitima. Dodamo li tome portretu hod i
dranje sjemenitarca, umijee da hoda uza zid, kao da e ga ostrugnuti, i
da klizne neujno u veu, pa vonj podruma i dima, sve znakovi kojima se
oituje neznatnost i neznaajnost - priznat emo da tog ovjeka nije
mogue zamisliti drugdje nego pred pisaim stolom, gdje pomno ispituje
opinsku tarifu za gradska kupalita ili prikuplja (za nekog mladog
referenta) podatke o novoj taksi za odvoz kunog smea. I ovjek
nepristran morao bi pomisliti da je Joseph Grand roen zato da vri
skromne i nevidljive, ali neophodne funkcije niega opinskog inovnika
koji radi privremeno za ezdeset dva franka i trideset santima dnevno.

To je prema njegovim izjavama - pisalo na njegovu slubenikom listu

nakon rijei: kvalifikacije. Poto se prije dvadeset i dvije godine,
postigavi diplomu koju zbog siromatva nije mogao nadopuniti viim
sveuilinim astima, prihvatio slube, njemu su obeali da e biti u
najkrae vrijeme sistematiziran. Trebalo je samo da se neko vrijeme
iskae u poslu, bavei se osjetljivim pitanjima koja bi se nametala
opinskoj upravi. Onda e bezuvjetno biti imenovan referentom, to e
mu omoguiti da ivi kao imuan ovjek. Tako su ga uvjeravali. Joseph

Grand nije bio karijerist, o tome je svjedoio i turoban osmijeh kojim bi

potkrepljivao tu izjavu. No perspektiva da e na poten nain osigurati
svoju egzistenciju i da e se, prema tome, moi posvetiti svojim
privatnim poslovima, a da ga pritom ne treba pei savjest ta mu se
perspektiva inila veoma zavodljiva. Spomenutu je ponudu bio primio
zbog asnih razloga, a moe se rei da ga je na to nagnala i vjernost
prema njegovu idealu.

No taj provizorij traje, evo, godine i godine, ivot je nerazmjerno

poskupio, a plaa je Grandova usprkos nekim opim poviicama,
smijeno malena. Bio se potuio Rieuxu, no kao da nikoga za to ne boli
glava. Tu se oitovala Grandova originalnost ili bar jedan od njenih
simptoma. Mogao se on pozvati, ako ne ba na pravo (u koje se nije
mogao pouzdati), a ono
na usmena jamstva i obeanja to ih je primio kad je stupio u slubu. No
prvo i prvo, ef ureda, koji ga je bio namjestio, odavno je umro, a
inovnik se, uostalom nije tono sjeao, to mu je neko obeano i u
kojoj formi. A napokon (i to je bilo glavno) Joseph Grand nije nalazio
potrebne rijei.

Ta je osobina naega sugraanina najbolje oznaavala, to je Rieux

mogao zapaziti u vie navrata. Ona ga je sveudiljno spreavala da napie
albu o kojoj je snovao ili da poduzme korake koje su okolnosti
zahtijevale. Ako mu smijemo vjerovati, njemu je bilo osobito muno
upotrijebiti rije pravo, jer bi se odatle moglo zakljuiti da trai to mu
pripada ime bi stvar dobila neki smioni karakter koji ne bi nikako bio u
skladu sa skromnim funkcijama to ih je obavljao. U drugu ruku nije se
htio posluiti izrazima: dobrohotnost, umoljavati, harnost, jer je
drao da nisu u skladu s njegovim linim dostojanstvom. I tako, ne
mogavi nai pravi izraz, na je sugraanim obavljao dalje neugledne
funkcije i doao tako u godine. Pritom je - sudei uvijek po onome to je
govorio dr. Rieuxu - primijetio u svakodnevnoj praksi da je njegov
materijalni ivot osiguran, jer je - na kraju krajeva - dovoljno da uskladi
svoje potrebe sa svojim sredstvima. Morao je stoga priznati da je istinita
ona omiljela fraza naelnika, velikog industrijalca, u naem gradu, koji
bi energino znao ustvrditi, da napokon (a na toj rijei bijae teite
umovanja), da napokon nitko jo nije umro od gladi. Bilo kako mu
drago, asketski ivot to ga je provodio Joseph Grand liio ga je svake
brige te vrste. Nastavljao je traiti rijei kojima e se izraziti.

U nekom je smislu njegov ivotopis bio doista egzemplaran. Pripadao je

meu one ljude koji su rijetki u naem gradu, kao to su rijetki i drugdje,
meu ljude koji se ne stide svojih dobrih svojstava. Ono malo to je
iznosio o sebi, svjedoilo je o dobroti i odanosti koju dan-danas nitko
nee priznati. Nije se rumenio priznavajui da voli svoje neake i svoju
sestru, jedinu roakinju koja mu je preostala, i kojoj bi svake druge
godine iao u pohode u Francusku. Priznavao je da nije prealio roditelje
koji su umrli dok je jo bio mlad, pa mu sjeanje na njihovu smrt zadaje
bol. Nije poricao da voli vie od svega neko zvono u svojoj gradskoj
etvrti koje bi se blago oglasilo svakoga dana u pet sati poslije podneva.
No da bi ocrtao te emocije koje su u biti tako jednostavne najmanja ga je
rije stajala tisuu muka. Ah, gospodine doktore, govorio bi on, kako
bih elio da se nauim izraavati. O tom je govorio Rieuxu svaki put
kad bi se s njime sastao. Doktor je te veeri, gledajui inovnika gdje
odlazi, shvatio odjednom to je Grand htio kazati: pisao je zacijelo
knjigu ili neto slino. Ta ga je misao pratila sve do laboratorija kamo se
najzad uputio; hrabrila ga je i inila mirnijim. Znao je da je to glupo, no
ipak se nije mogao oteti pomisli da se kuga ne moe ugnijezditi u gradu,
gdje se mogu nai takvi skromni inovnici koji gaje tako asne manije.
Tonije reeno, Rieux ih nije mogao zamisliti usred kuge, pa je zakljuio
da meu naim graanima kuga nema, tono rije, nikakve budunosti.
Sutradan je svojom upornou koja je smatrana neumjesnom, Rieux
postigao da je u prefekturi sazvana zdravstvena konferencija.

- Istina je da se puanstvo uznemiruje - bijae priznao Richard. - A

mnogo se brblja i pretjeruje. Prefekt mi je rekao:

Hajde brzo, ako hoete, ali u diskreciji. Uvjerenje, uostalom, da se radi

o lanoj uzbuni.
Bernard Rieux uze Castela u svoja kola da bi ga odvezao u prefekturu.
Znate li - ree Castel - da zdravstveni odsjek nema seruma?
Znam. Telefonirao sam u spremite lijekova. Gradski fizik kao da je pao
s oblaka. Moraju naruiti iz Pariza.
Nadajmo se da e uskoro stii.
Ve sam telegrafirao - odvrati Rieux. Prefekt je bio ljubazan i nervozan.
Ponimo, gospodo - ree. - Treba li da rezimiram?
Richard je drao da je to suvino. Lijenicima je stanje poznato. Pitanje
je samo kakve mjere treba poduzeti.

- Pitanje je - ree grubo stari Castel - je li to kuga ili nije?

Dva-tri lijenika stadoe glasno prosvjedovati. Ostali kao da krzmaju. A

prefekt se stresao i nehotice pogledao prema vratima, kao da se hoe
uvjeriti da ta monstruozna primjedba nije prodrla u predsoblje i proirila
se po kuloarima. Richard je izjavio da - po njegovu miljenju -ne valja
popustiti panici: radi se o groznici s komplikacijama u preponskoj regiji;
to je sve to se moe ustvrditi; ostalo su hipoteze, a budui da su
hipoteze uvijek opasne, kako u znanosti tako i u ivotu... Stari Castel,
koji je mirno griskao svoj poutjeli brk, podie glavu i pogleda Rieuxa
svojim bistrim oima. Onda se dobrohotnim pogledom obrati ostalima i
ree kako on vrlo dobro zna da se radi o kugi, ali da uvia da bi -
priznaju li to slubeno - morali poduzeti drakonske mjere. Zna i to da u
biti samo to potie kolege da budu rezervirani, pa e stoga za njihovo
umirenje rado priznati da to nije kuga. Prefekt se nato uzvrpolji i ree da
bilo ovako ili onako, nain kako dr. Castel gleda na stvar, nije najbolji.
- Nije vano kakav je to nain gledanja - odvrati stari lijenik - nego
je vano da nas potakne da se zamislimo.

Kako je Rieux utio, upitae ga to on misli.

- Radi se o tifoznoj groznici koja je popraena bubonima i

povraanjem. Incidirao sam bubone i zatraio laboratorijski pregled.
Analizom poslanog materijala ustanovljen je Yersinov bacil koji
uzrokuje kugu. Oni u laboratoriju dre da su ga prepoznali. Ipak moram
dodati da se neke osobine toga mikroba ne poklapaju s klasinim opisom
uzronika kuge.

Richard nadoveza da to opravdava injenicu to se gospoda kolege nee

da odlue napreac; valja priekati dok budu zavrene serijske analize
koje su poete prije nekoliko dana. Tek onda, na temelju statistikih
rezultata...

- Kad se radi o mikrobu - ree Rieux nakon kratke utnje - koji ima
sposobnost da u tri dana poetvorostrui volumen slezene, da limfnim
lijezdama dade obujam narane i kaastu konzistenciju, onda treba
neto poduzeti, makar to bilo napreac. arita infekcije bivaju sve
brojnija, a njihova povrina sve vea. S obzirom na tempo kojim se
bolest iri prijeti opasnost
da e za nepuna dva mjeseca umrijeti pola grada, ako epidemiju ne
zaustavimo. Prema tome prilino je svejedno da li bolest zovete kugom
ili groznicom. Glavno je da sprijeite da ne pomori polovicu grada.

Richard primijeti kako ne valja gledati odvie crno i da zaraznost jo nije

dokazana budui da su roaci bolesnika ostali dosad poteeni.

- No drugi su oboljeli i umrli - nato e Rieux - a znamo da

priljepivost nije nikada apsolutna, inae bismo imali matematiki porast
u beskonanost i veoma naglo opadanje puanstva. Ne gledam crno,
nego zahtijevam mjere opreza.
Richard je pak drao da moe obiljeiti situaciju ovim rijeima: da bi se
zaustavilo irenje bolesti, ako se bolest ne zaustavi sama, potrebne su
ozbiljne profilaktine mjere, koje predvia zakon; da bi se te mjere
mogle primijeniti trebalo bi konstatirati slubeno da se radi o kugi, a
kako se to zasad ne moe ustvrditi s apsolutnom sigurnou, treba o
stvari temeljito razmisliti.
Nije pitanje u tome - uporno e Rieux - jesu li mjere koje predvia zakon
ozbiljne i teke, nego jesu li nune da bi se sprijeio pomor puanstva.
Pitanje jest: hoe li polovica grada izginuti? Ostalo je stvar dravne
uprave, a nai zakoni predviaju zato prefekta koji ima potrebne ovlasti.
Dakako - ree prefekt - no vi morate najprije ustanoviti da se radi o
epidemiji kuge.
Ona bi mogla zatrti polovicu grada, ako mi to i ne priznamo slubeno -
ree Rieux. Richard upade poneto nervozno:
Radi se o tome da na kolega vjeruje da je kuga. Njegov opis sindroma
jasno to pokazuje.
Rieux odvrati da nije opisao sindrom, nego je iznio to je vidio. A vidio
je bubone, pjege, groznice s delirijem koje svravaju za etrdeset i osam
sati eksitusom (*). Moe li gospodin Richard preuzeti odgovornost i rei
da e se epidemija zaustaviti bez najstroih mjera profilakse?
Richard je oito kolebao.
Budimo sasvim iskreni - ree gledajui Rieuxa - jeste li zaista uvjereni
da se radi o kugi?
Problem nije dobro postavljen. Nije to pitanje terminologije, nego pitanje
vremena.
Vaa je misao - ree prefekt - da valja primijeniti profilaktine mjere koje
su predviene za vrijeme kuge, ako to, u naem sluaju, moda i nije
kuga.
Ako moram po svaku cijenu imati neku misao, onda je doista tako
kako ste rekli. Lijenici uzee vijeati, a Richard na koncu ree:
Moramo, dakle, preuzeti odgovornost da se vladamo kao da je ova bolest
neka vrsta kuge.
Formula bude srdano pozdravljena.
I vi se s time slaete, dragi kolega? - upita Richard.
Meni je svejedno kako emo kazati - odvrati Rieux.
Kaimo samo da se ne smijemo vladati kao da polovici grada ne prijeti
opasnost da izgine, jer bi onda doista izginula.

Rieux ode usred sveopeg negodovanja. Za nekoliko trenutaka naao se

na periferiji koja je zaudarala na prenu ribu i mokrau; naao se do
uzglavlja ene koja je urlala kao da je kolju, pokazujui mu krvave
prepone.

* Exitus (lat.) - izlaz, u lijenikom govoru: smrt, tj. exitus latalis.

Sutradan nakon konferencije groznica je opet poskoila. Doprla je ak i u

novine, ali u blagom obliku, jer se tampa zadovoljila kratkom
napomenom. No prekosutra mogao je Rieux itati male bijele plakate to
ih je prefektura dala nalijepiti po najdiskretnijim uglovima, nastojei da
ne budu odvie upadljivi. Na temelju tih plakata nije bilo lako zakljuiti
da su vlasti uoile situaciju. Mjere nisu bile drakonske, a mnogo se -
rekao bih - pazilo na to da se javno mnijenje ne uznemiri. I doista.
Najprije je u naredbi konstatirano da je u oranskoj opini zabiljeeno
nekoliko sluajeva perniciozne groznice za koju jo nije ustanovljeno je
li zarazna. Spomenuti sluajevi nisu dovoljno karakteristini da bi
opravdali istinsku bojazan, a nema sumnje da e puanstvo znati sauvati
hladnokrvnost. Ipak je sigurnosti radi, to e svatko razumjeti, prefekt
poduzeo neke preventivne mjere. Ispravno shvaene i primijenjene kako
valja, te su mjere u stanju da sprijee opasnost bilo kakve epidemije.
Prema tome prefekt ne sumnja ni zaas da e puanstvo njegovu linu
inicijativu svesrdno potpomoi.

Plakat je zatim objavljivao ope mjere, meu njima znanstvenu

deratizaciju utrcavanjem otrovnih plinova u kanale i pomni nadzor nad
opskrbom grada pitkom vodom. Stanovnicima se preporuuje krajnja
istoa, a imaoci buha pozivaju se da dou u opinske dispanzere. U
drugu ruku, obitelj mora pod prijetnjom zakonskih posljedica prijaviti
svaki po lijeniku ustanovljeni sluaj i pristati na izolaciju i smjetaj
bolesnika u posebne bolnike odaje. Te su odaje proviene, uostalom,
svim potrebnim pomagalima da bi bolesnik za kratko vrijeme to
sigurnije ozdravio. Nekoliko dopunskih paragrafa podvrgavalo je
obvezatnom raskuivanju bolesnikovu sobu i prijevozno sredstvo. Inae
su se vlasti zadovoljile time da preporue ukuanima da se podvrgnu
zdravstvenom nadzoru.

Dr. Rieux naglo se okrene od plakata i poe kui, kamo se bio uputio.
Joseph Grand, koji ga je ekao u ordinaciji, podie ruku im ga je
ugledao.

- Da - ree Rieux - znam. Brojke rastu.

Prolog je dana umrlo u gradu desetak bolesnika. Doktor ree Grandu da
e ga moda naveer pohoditi, jer ide - ionako Cottardu.
Imate pravo - ree Grand. - Ugodit ete mu. Sve mi se ini da se
promijenio.
Kako to?
Postao je uljudan.
Zar prije nije bio?
Grand je krzmao. Nije mogao rei da je Cottard bio neuljudan: izraz ne
bi bio toan. Cottard je zatvoren i utljiv, a svojim dranjem podsjea
malko na vepra. Njegova soba, skromna gostionica i etnje koje su dosta
tajnovite, to je, eto, itav ivot toga ovjeka. Slubeno je zastupnik vina i
likera. U veim razmacima prima posjete dvojice-trojice ljudi koji su
valjda njegove muterije. Naveer ide katkad u kino koje se nalazi preko
puta; Grandu se ini da je primijetio kako najvie voli gangsterske
filmove. Inae je u svakoj prilici osamljen i nepovjerljiv.

Sve je to prema Grandovim opaanjima postalo sada drukije.

- Ne znam kako da kaem, no imam dojam da bi se htio pomiriti s
ljudima, da bi svakoga htio predobiti. esto sa mnom progovara, zove
me da s njim izaem, a ja ne umijem uvijek odbiti. Najzad, taj me ovjek
zanima, a mogu rei da sam mu spasio ivot.

Nakon pokuaja da se skona, Cottard nije primio nikakav posjet. Na

ulici, u duanu - svuda je traio simpatije. Tko je ikada razgovarao tako
milo s trgovcem peceraja, tko je tako paljivo sluao trafikanticu?

- Ta je trafikantica - priao je Grand - prava zmija. Rekoh to

Cottardu, a on mi odvrati da se varam, da ona ima dobrih strana i da ih
treba znati pronai.

Konano je dva ili tri puta odveo Granda u luksuzne restorane i kavane.
Poeo je, naime, polaziti te javne lokale.

- Tu je udobno i fino - govorio je on - a ovjek je osim toga u

dobrome drutvu.

Grand je opazio da osoblje susree Cottarda veoma paljivo, a shvatio je

zato vidjevi kakve napojnice dijeli. inilo se da je nadasve osjetljiv na
ljubazan postupak kojim bi mu uzvraali. Jednoga dana, kad ga je ef
sale ispratio i pomogao mu da obue ogrta, trgovac vinom ree Grandu:
To je valjan momak. Mogao bi svjedoiti.
Svjedoiti, a to? Cottard je bio neodluan.
E pa to da nisam zao ovjek.
Bijae, uostalom, muiav. Jednoga dana, kad je trgovac mjeovitom
robom bio manje ljubazan, vratio se kui upravo bijesan.
Preao je na njihovu stranu, gad prokleti - ponavljao je Cottard.
Na iju stranu?
Onu gdje su svi drugi.
Grand je ak prisustvovao udnom prizoru kod trafikantice. Usred
ivahnog razgovora ona je spomenula neko nedavno hapenje koje da je
u Aliru uzvitlalo dosta praine. Radilo se o mladome trgovakom
inovniku koji je na plai ubio nekog Arapina.
- Kad bi sav taj olo strpali u zatvor - rekla je trafikantica - poteni bi
ljudi mogli odahnuti.

Nije mogla nastaviti jer se Cottard odjednom silno uzrujao i jurnuo iz

trafike bez ijedne rijei isprike. Grad i trafikantica ostadoe zapanjeni.

Tokom vremena Grand se naao ponukan da izvijesti Rieuxa o drugim

promjenama u Cottardovu znaaju. Potonji je, naime, uvijek bio
liberalnih nazora. To je dovoljno otkrivala njegova omiljela fraza:
Veliki uvijek guraju male. Ali od nekog vremena kupovao je samo
klerikalno glasilo Orana, a ovjek se ne bi mogao oteti dojmu da on to
istie, itajui list na javnim mjestima. A nekoliko dana poto je bio
ustao, zamolio je Granda, koji je iao na potu, da bude ljubazan i da
preda sto franaka to ih je svakoga mjeseca slao sestri koja je boravila
negdje daleko. U trenutku kada je Grand krenuo on ga zaustavi i ree:

- Poaljite joj dvjesta franaka, ugodno e se iznenaditi. Ona dri da ja

nikada na nju ne mislim. No ja je ipak volim.

Konano je imao s Grandom udan razgovor. Grand je, naime, morao

utaiti radoznalost Cottarda, kome nije dalo mira to to on - Grand - radi
svake veeri.
Dobro - rekao je Cottard sasluavi Granda - vi piete knjigu.
Ako ba hoete, no stvar nije tako jednostavna.
Ah - povie nato Cottard - i ja bih volio da mogu kao vi.
Grand se iznenadio, a Cottard je promucao da biti umjetnik nije mala
stvar i da to moe tota poravnati.
Zato? - upitao je Grand.
Zato to umjetnik ima uvijek vie prava nego drugi, to je opepoznato.
Njemu gledaju vie kroz prste.
Hajde - ree Rieux, a bilo je to onoga jutra kad se pojavie plakati -
zgoda sa takorima zavrtjela mu je mozgom. A moda se boji i groznice.

Grand odvrati:
- Ne vjerujem, gospodine doktore, i ako elite uti moje miljenje...

Kola zavoda za deratizaciju prooe ispod prozora uz estoki prasak

motora. Rieux zauti, ekajui dok buka ne utihne, a onda upita
rastreseno kakvo je to miljenje. inovnik odgovori sveano:
- To je ovjek koji ima neto na dui.
Doktor slegnu ramenima. Kako ree komesar: to mu je deveta briga.
Poslije podneva Rieux se porazgovorio s Castelom. Serumi nikako da
stignu.
Uostalom - upita Rieux hoe li biti djelotvorni? Taj je bacil tako udan.
Oh - ree Castel - tu se ja s vama ne slaem. Naoko su te ivotinje uvijek
originalne, no u sutini je to jedno te isto.
Vi to pretpostavljete, je li? Zapravo ne znamo nita.
Jasno da pretpostavljam. No svi tako postupaju, svi.

Tokom dana doktor je osjeao da ona mala vrtoglavica, koja ga je hvatala

svaki put kad bi pomislio na kugu biva sve to jaa. Napokon morade
priznati da se boji. Dvaput je uao u kavane koje su bile dupkom pune. I
on je, kao i Cottard, htio osjetiti ljudsku toplinu. Njemu se to uinilo
glupim, ali ga podsjeti da je agentu obeao da e ga posjetiti.

Naveer ga nae u blagovaonici gdje stoji pokraj stola. Kad je doktor

uao, spazi na stolu rasklopijen kriminalistiki roman. No veer je ve
bila odmakla, pa je zacijelo bilo teko itati. Minutu prije Cottard je
zacijelo sjedio u mraku i neto razmiljao. Rieux ga upita kako mu je.
Cottard, sjedajui, promrmlja da mu je dobro i da bi se osjeao jo bolje
kad bi bio osiguran da nitko o njemu ne vodi rauna. Rieux primijeti da
ovjek ne moe biti uvijek sam.

- Oh, ne mislim na to. Ja mislim na ljude koji vode o nekome rauna

da bi ovjeku zadali neprilika.

Rieux je utio.
Moram vas upozoriti da se ne radi o meni. No itao sam taj roman. Evo
nesretnika koga iznenada jednoga jutra uhapsie. Vodili su o njemu
rauna, a on to nije znao. Govorilo se o njemu po raznim uredima,
njegovo su ime biljeili u kartoteke. Zar vam se ne ini da to nije pravo?
Mislite da se to smije initi?
Kako kada - ree doktor. - U jednu ruku nema nitko pravo da se mijea u
tui ivot, dabome! No to je sve sporedno. Ne valja ostajati predugo u
sobi. Morate izai.

Cottard se oito nervirao. Ree da stalno izlazi; drugo tako rei i ne radi,
a itav gradski predjel u kom stanuje mogao bi, ako ustreba, za nj
svjedoiti. Pa i drugdje, izvan ove gradske etvrti, ima on znanaca.
- Poznate li gospodina Rigauda, arhitekta? To je jedan od mojih
prijatelja.

Mrak je u sobi postajao gui. Ulica je oivjela, a mukli uzvik, kao da je

ljudima odlanulo, pozdravi trenutak kad su planule uline svjetiljke.
Rieux ode na balkon, a Cottard poe za njim. Iz svih okolnih etvrti,
lagani je vjetri, kao svake veeri u naemu gradu, donosio mrmor
glasova, vonj peena mesa, radosno i mirisavo brujanje slobode koje
pomalo nadima ulice kamo se natisla buna mlade. No, glasni krikovi
nevidljivih brodova, agor koji dopire s mora ili iz gomile to se
razlijeva - o, kako je Rieux poznavao taj as i kako ga je neko volio! No
danas je s obzirom na sve to je saznao, djelovalo na nj depresivno.
- Moemo li upaliti? - upita Cottarda.
Kada se vratilo svjetlo, ovjeuljak pogleda Rieuxa mirkavim oima.
Recite, doktore - ako obolim, biste li me primili na svoj odjel?
Zato ne?
Onda Cottard upita je li se dogodilo da bi nekoga koji lei u klinici ili u
bolnici uhapsili. Rieux odgovori da se to zna dogoditi no da sve ovisi o
stanju bolesnikovu.

- Ja se, eto - ree Cottard - pouzdajem u vas.

Onda jo zamoli doktora da bude tako dobar da ga svojim autom odveze

u grad.
U gradskom centru ulice su bile manje napuene, a svjetla rjea. Djeca
su se jo igrala pred kunim vratima. Na elju Cottardovu doktor
zaustavi kola pred skupinom djece. Igrahu se kole i glasno vikahu.
No jedan meu njima (crna kosa glatko zaeljana, besprijekorna stazica
i prljavi obraz) fiksirao je Rieuxa svojim bistrim i drskim oima. Doktor
odvrati pogled. Cottard, stojei na ploniku, stiskao mu je ruku. Govorio
je hrapavim i tegobnim glasom. Dva-tri puta pogleda iza sebe.
Ljudi govore o epidimiji. Je li to istina, gospodine doktore?
Ljudi uvijek govore, to je prirodno - ree Rieux.
Imate pravo. Kad budemo imali desetak mrtvih, to e biti konac svijeta.
A nama bi trebalo...
Motor je ve radio. Doktor je dohvatio mjenja brzine. No ponovo se
zagledao u dijete koje ga je jo uvijek mjerkalo, ozbiljno i mirno. I
najednom, bez ikakva prijelaza, dijete mu se nasmijei svim zubima.
- to bi nam to trebalo? - upita doktor smijeei se djetetu. Cottard se
uhvati grevito za vrata automobila i, prije nego to e odmagliti, povie
glasom koji bijae pun suza i bijesa:

- Trebao bi nam potres. Pravi pravcati potres!

Potresa nije bilo, a doktor je sutranji dan proveo obilazei gradom na
sve etiri strane, pregovarajui s obiteljima i nateui se s pacijentima.
Nikada se Rieuxu njegovo zvanje nije uinilo tako tegobnim. Dosad su
mu bolesnici olakavali zadau, jer su mu se predavali; sad ih je doktor
prvi put viao rezervirane i nepovjerljive. Oni su mu izmicali uranjajui,
osupnuti i nepovjerljivi, u svoju bolest. Bila je to borba, na koju jo ne
bijae navikao. I stigavi oko deset sati pred kuu starog astmatiara
koga je pohaao posljednjeg, Rieux se tekom mukom otkinuo od
sjedala. Zadrao se gledajui mranu ulicu i zvijezde to se javljahu i
nestajahu na crnome nebu. Stari je astmatiar sjedio u postelji. inilo se
da bolje die; bodro je brojio grakova zrna koja bi premetao iz jednoga
lonca u drugi. Doeka doktora veoma raspoloen:
Dakle, moj doktore, je li kolera?
Gdje ste to pokupili?
U novinama; radio javlja takoer.
Ne, nije kolera.
Bilo ovo ili ono - ree stari ugodno uzbuen - ljudi su pomahnitali; kao
da je vrag u njih uao...
Nemojte nita vjerovati - ree doktor.

Pregledao je staroga, a sada je sjedio usred bijedne blagovaonice. Da,

bojao se. Znao je da e ga samo u tom dijelu grada sutradan ekati
desetak bolesnika, ogledavajui prignute glave svoje bubone. Samo u
dva-tri sluaja incizija je kako-tako pomogla. Veina e morati u bolnicu,
a on zna to znai bolnica za siromahe. Neu da im slui za njihove
eksperimente, rekla mu je ena jednog bolesnika. Nee posluiti ni za
kakve pokuse, nego e naprosto umrijeti. Propisane mjere nisu dovoljne,
to je jasno kao sunce. to se tie bolnikih odaja sa specijalnim
ureajima, doktor je znao to je i kako: dva bolnika paviljona iz kojih su
dotadanji bolesnici hitno iseljeni, otvori zaepljeni kuinom, a naokolo
zdravstveni kordon. Ako epidemija ne prestane sama, mjere to ih je
zamislila uprava nee je nipoto svladati.

Ipak je slubeni komunike koji je naveer objavljen, zvuao optimistiki,

kao i svi dosadanji. Sutradan je agencija Infordok javila da su
prefektove odredbe primljene sa zadovoljstvom, te da se ve trideset
bolesnika prijavilo vlastima. Castel je bio telefonirao Rieuxu:
Koliko kreveta imaju paviljoni?
Osamdeset.
U gradu ima zacijelo preko trideset bolesnika?
Jedni se boje prijaviti, a drugi - brojniji - nisu jo stigli da se prijave.
Pogrebe nitko ne nadzire?
Nitko. Telefonirao sam Richardu da su potrebne ozbiljne mjere, a ne
fraze i da protiv epidemije treba podii istinsku barijeru ili nita.
- A on?

- Odgovorio mi je da nije vlastan. Ja oekujem da e dalje rasti.

I doista za tri dana oba paviljona bijahu puna bolesnika. Richard je

predviao da e vlasti isprazniti jednu kolu i urediti pomonu bolnicu.
Rieux je ekao cjepivo i otvarao bubone. Castel se vratio svojim starim
knjigama i esto zalazio u biblioteku.

- takori su uginuli od kuge ili od neega to je na kugu veoma nalik

- zakljuivao je on. -Pustili su u promet desetke tisua buha koje e
zarazu prenositi u geometrijskoj progresiji, ako je na vrijeme ne
zaustavimo.

Rieux je utio.

U to se doba vrijeme ini se ustalilo. Sunce je ispilo mlake koje ostadoe

od posljednjih pljuskova. Lijepo plavo nebo, prepuno ive svjetlosti, um
avionskih motora u rano ljeto, sve je u to godinje doba poticalo ljude da
budu vedri i zadovoljni. Ipak je za etiri dana groznica etiri puta
poskoila, tako da su ti skokovi svakoga zapanjili: esnaest mrtvih,
dvadeset i etiri, dvadeset i osam i trideset i dva. etvrtoga dana javljeno
je otvaranje pomone bolnice u jednom djejem obdanitu. Nai
sugraani koji su dosad sakrivali svoj nemir dosjetkama i alama hodali
su sada ulicama utljivi i pokunjeni.
Rieux odlui da telefonira prefektu.
Mjere su nedovoljne.
Raspolaem podacima - ree prefekt - moram priznati da zabrinjuju.
Nisu zabrinjavajui nego jasni.
Zatrait e naloge od sredinje vlade. Rieux objesi slualicu i obrati se
Castelu.
Naloge! Bogzna to bi trebalo naloiti.
A serumi?
Stii e ove nedjelje.
Posredstvom Richardovim prefektura zatrai od Rieuxa izvjetaj koji e
biti poslan u glavni grad kolonije da bi se izdali shodni nalozi. Rieux
stavi u svoj izvjetaj kliniki opis i brojke. Istoga dana nabrojeno je oko
etrdeset umrlih. Prefekt uze na sebe da e - kako ree - pootriti
propisane mjere. Bude potvreno da je prijava svakog oboljenja
obvezatna i da bolesnika treba izolirati. Kue bolesnika bit e zatvorene i
raskuene, ukuani podvrgnuti sigurnosnoj karanteni, pogrebe e
organizirati opina, a potankosti e se utvrditi naknadno. Dan kasnije
stigoe avionom serumi. Dostajali su samo za bolesnike koji su tada bili
na lijeenju. Ako se epidemja proiri nee nikako dostajati. Na Rieuxov
telegram stie odgovor da je sigurnosna rezerva iscrpljena i da je nova
proizvodnja upravo zapoela.
Za to vrijeme proljee je iz itave okolice stizalo na gradska trita. Na
tisue rua venulo je u koarama prodavaa uzdu plonika, a njihov
slaani miris lebdio je nad itavim gradom. Naoko se nita nije
promijenilo. Tramvaji su uvijek bili puni u doba kad svijet ide na posao
ili se vraa kui, a prazni i prljavi danju. Tarrou je promatrao maloga
staria, a mali je stari pljuvao na make. Grand je svake veeri
odlazio kui da bi nastavio svoj tajanstveni posao. Cottard se vratio i
vrzao bez cilja i svrhe, a gospodin Othon, sudac istraitelj, vodao je
sveudilj svoju menaeriju. Stari je astmatiar premjetao graak iz jedne
posude u drugu, a na ulici ovjek bi sretao novinara Ramberta koji je
uvijek bio budan i sabran. Veerom bi ista gomila ispunila ulice, a pred
kinematografima izduljili bi se repovi. Epidemija je, uostalom, poela
opadati, pa je nekoliko dana nabrojeno samo desetak umrlih. Onda je
najednom naglo poskoila. Onoga dana kad je broj mrtvih dostigao opet
tridesetak, Bernard Rieux ogledavao je telegram koji mu je prefekt bio
pruio rekavi: Prepali su se. Telegram je glasio: Proglasite
izvanredno stanje. Zatvorite grad.
DRUGI DIO

Moe se rei da je od toga asa kuga bila stvar svih nas. Dosad je,
usprkos uenju i nemiru to su ga izazvali neobini ovi dogaaji, svaki
od naih sugraana iao za svojim poslom, kako je znao i mogao. A tako
e naravno biti i ubudue. No im su vrata od grada bila zatvorena, ljudi
primijetie da su svi odreda, pa i sam pripovjeda, baeni u isti ko i da
se valja snai. Tako je, na primjer, posve osoban osjeaj kao to je
rastanak od ljubljenog bia, postao odjednom, prvih sedmica, neto
openito, jer je zahvatio cjelokupno stanovnitvo. To je - osim straha -
bila i najtea muka toga dugog progonstva.

Jedna od najznaajnijih posljedica zatvaranja grada bijae u stvari nagla

rastava bia koja na to nisu bila spremna. Majke i djeca, brani drugovi i
ljubavni parovi koji su se prije nekoliko dana bili rastali na krae
vrijeme; koji su se na kolodvorskom peronu bili poljubili, poprativi taj
cjelov s nekoliko povrnih uputa i preporuka, uvjereni da e se za
nekoliko dana ili tjedana opet vidjeti.

Ogrezli u glupom ljudskom povjerenju, tako da ih je taj odlazak jedva

odvratio od njhovih obinih poslova, ti su se ljudi nali sada najednom
odvojeni, a da toj odvojenosti nije bilo lijeka, jer nisu mogli jedan do
drugoga, a prekinut je gotovo i svaki drugi dodir. Zatvaranje je, naime,
izvreno nekoliko sati prije nego to je objavljena prefektova naredba, a
pojedinani sluajevi nisu se, dakako, mogli uzimati u obzir.
Moe se rei da je ta brutalna najezda bolesti prisilila nae sugraane da
se vladaju kao da nemaju osobnih osjeaja. To je bila prva posljedica
invazije. Prvih sati onoga dana kad je naredba stupila na snagu, u
prefekturu je nagrnulo silno mnotvo: svi su uvjeravali inovnike,
telefonom ili osobno, da je njihov sluaj neto posebno, a svi su ti
sluajevi bili podjednako vani i zanimljivi, jer nisu mogli biti ni
razmotreni. Stvarno je trebalo nekoliko dana da bismo postali svjesni
toga da se nalazimo u poloaju gdje nema kompromisa i da su rijei:
nagodba, povlastica, iznimka izgubile dotadanji smisao.

I neznatno zadovoljstvo pisanja nama je uskraeno. Grad vie nije bio

povezan s ostalim dijelom zemlje redovnim prometnim sredstvima, a u
drugu ruku novom je naredbom zabranjeno svako dopisivanje, kako se
tim putem ne bi irila zaraza. U poetku je nekolicini sretnika uspjelo
uhvatiti vezu sa straama koje su bile postavljene na ulazima, a neki su
straari pristali da dostave poruku vanjskome svijetu. Pa i to je bilo prvih
dana epidemije, kad su straari smatrali prirodnim da popuste svome
dobrom srcu. Ali nakon nekog vremena, kad su i oni shvatili kako je
poloaj ozbiljan, ne htjedoe preuzeti odgovornost kojoj se nije moglo
odrediti domaaj. Meugradski telefonski razgovori koji su isprva
doputeni potakoe takvu navalu na javne govornice i takav zastoj na
pojedinim linijama da su za nekoliko dana obustavljeni, a zatim strogo
ogranieni na takozvane hitne sluajeve, kao to je smrt, roenje ili
enidba. Preostadoe nam jedino telegrami. Stvorenja koja su bila
povezana umom, srcem i tijelom, moradoe sada tragati za tom
zajednicom itajui velika slova depee koja nije smjela brojiti vie od
deset rijei. I kako su faktino izrazi koje moe upotrijebiti u telegramu
brzo iscrpljeni, dugotrajne ivotne zajednice ili bolne strasti spadoe na
povremenu izmjenu gotovih formula kao: Dobro sam stop mislim na te
stop tvoj...

Neki meu nama bijahu uporni: ipak su pisali i stalno se dovijali kako e
odrati vezu s vanjskim svijetom, premda se svako rjeenje pokazalo
iluzornim. A kad bi se neko sredstvo koje smo smislili i pokazalo
uspjenim, mi to ne bismo znali jer nije bilo odgovora. Dugih sedmica
bijasmo upueni na to da poinjemo sve iznova jedan te isti list, da
prepisujemo iste rijei, iste apele, tako da su malo-pomalo rijei koje
izaoe krvave iz naega srca gubile svoj prvotni smisao. Mehaniki
bismo ih tada prepisivali, kuajui da tim mrtvim izrazima ocrtamo i pri-
kaemo teki svoj ivot. I tako bismo se na koncu posluili telegramom
ma kako bio konvencionalan, mjesto da vodimo uporne i jalove
monologe, da zborimo tako rei sa zidom.

Uostalom, nakon nekoliko dana, kad je postalo jasno da nikome nee

uspjeti da izae iz naega grada, netko se sjeti, da upita vlasti ne bi li se
oni koji otputovae prije epidemije smjeli vratiti. Nakon nekoliko dana
razmiljanja prefektura odgovori jasno ali naglasi da povratnicima nee
ni u kojem sluaju biti doputeno da ponovo napuste grad, te ako im je
prosto da dou, nije im prosto da odu. I tu su neke obitelji (koje,
uostalom, nisu bile brojne) shvatile poloaj olako i, povodei se samo za
eljom da vide roake, smetnule s uma oprez i pozvale svoje mile i drage
da se okoriste prilikom. No te obitelji nisu - kako rekosmo - bile brojne:
zarobljenici kuge uoili su vrlo brzo kakvoj opasnosti izvrgavaju svoje
blinje, pa su se pomirili s time da budu odijeljeni. Kad je bolest najjae
harala, zabiljeen je samo jedan sluaj da su se ljudski osjeaji pokazali
jaim od straha pred smru u tekim mukama. To nije bilo, to je
razumljivo, dvoje ljubavnika koje bi ljubav, kroz more jada, nagnala
jedno drugom u zagrljaj. Bijae to samo stari dr. Castel i njegova ena,
koji su brojne godine proveli u braku. Gospoa Castel bila je nekoliko
dana prije epidemije otputovala u neki oblinji grad. Je li to bio jedan od
onih brakova koji pruaju svijetu primjer idealne sree? Nije.
Pripovjeda moe ak s najveom vjerojatnou ustvrditi da ti brani
drugovi nisu do tog asa bili sigurni
jesu li zadovoljni svojom zajednicom. No brutalna rastava koja se, eto,
oduljila omoguila im je da se uvjere da ne mogu ivjeti jedno bez
drugoga i da - u usporedbi s tim nenadanim otkriem - kuga nije gotovo
nita.

To je, meutim, bio izuzetak. U veini sluajeva odvojeni e ivot, jasno,

prestati, tek kad prestane epidemija. A svi mi otkrismo da osjeaj koji
ispunja na ivot, a znali smo ga tako rei napamet (strasti naega
puanstva nisu - kako je spomenuto -nimalo komplicirane) da taj osjeaj
poprima novo lice. Muevi i ljubavnici koji su dotad imali najvee
pouzdanje u svoje druice pokazae se najednom ljubomorni. Mukarci
koji se smatrahu vjetrogonjama otkrie u ljubavi stalnost i vjernost.
Sinovi koji su ivjeli pokraj svoje majke, a da je jedva i gledahu,
stavljahu sada sav svoj nemir i svu svoju tugu u jednu boru njezina lica
koja je zaokupila njihovo sjeanje. Ta brutalna odsutnost, bez traga, bez
predvidljive budunosti, toliko nas je smela da nismo mogli reagirati
protiv sjeanja na prisutnost, jo tako blizu i ve tako daleku; sjeanja
koje bi nas progonilo cijelog dana. Zapravo smo trpjeli dvostruko:
podnosili smo svoju muku, a podnosili smo i boli koje smo u duhu
pridavali naim odsutnima: sinu, eni ili ljubovci.

U drugim prilikama nai bi sugraani nali izlaz, ivei intenzivnijim

vanjskim ivotom i bavei se vie svojim poslovima. No kuga ih je silila
da budu dokoni, da bazaju po svom sumornom gradu, preputeni, dan za
danom, varavim igrama sjeanja. Jer u svojim besciljnim etnjama,
svraali bi se uvijek na iste putove, a ti bi putovi (Oran je malen grad)
bili veinom oni kojima su neko, u drugo doba, hodali s odsutnom
osobom.

I tako je prva stvar kojom je kuga obdarila nae sugraene bila egzil.
Pripovjeda je uvjeren da moe napisati u ime svih to je tada sam
osjeao, jer je osjeao ono to su osjeali mnogi nai sugraani. Bijae to
doista osjeaj progonstva, ta praznina koju smo uvijek nosili u sebi, ona
odreena emocija, nerazumna elja i udnja za povratkom na staro ili
pak luda potreba da ubrzamo tok vremena, usijane strelice uspomene...
Ako bismo ponekad pustili maha uobrazilji da bismo doarali glas
zvonca na vratima ili poznate korake na stubitu, ako bismo u takvim
trenucima pristali da zaboravimo da su vlakovi zaustavljeni, pa bismo
udesili da ostanemo kod kue, kad bi putnik koji je doputovao veernjim
ekspresom, normalno stigao u nau etvrt, onda je naravno da takve igre
ne bi mogle potrajati. Uvijek bi nadoao as kad bi se ovjek sjetio da
vlakovi ne idu. Spoznali bismo da e naa samoa jo trajati, da tako
mora biti i da moramo kuati da se pomirimo s vremenom. Time bismo u
stvari poeli opet ivjeti kao sunji, opet smo bili upueni na svoju
prolost. Pa ako bi netko od nas popustio napasti da se prenese u
budunost, brzo bi odustao (koliko bi god mogao), jer bi osjetio rane to
ih mata na koncu zadaje onima koji se u nju pouzdaju.
Tako su se nai sugraani veoma brzo odvikli da pred sobom, pred
drugima ocjene i pretpostave kako e dugo biti rastavljeni. Zato?
Uzmimo da najvei pesimisti odrede da bi takvo stanje moglo trajati est
mjeseci, pa da iscrpe unaprijed svu gorinu tih buduih mjeseci, pa teko
mukom podignu moral da bi podnijeli tu kunju, pa upnu posljednje sile
da bi se odrali na visini te kunje koja se protee kroz tolike dane i noi,
a onda se desi da ih prijatelj koga su sluajno sreli, komentar u
novinama, letimina sumnja ili nagla vidovitost, da ih ovo ili ono
potakne da pomisle kako na kraju krajeva nema nikakva razloga da
bolest ne potraje dulje od est mjeseci, a moda i godinu dana ili jo vie.

U tom asu slom njihove hrabrosti, njihove volje i njihove strpljivosti bio
bi tako nagao da bi im se uinilo da se nikada vie nee pridii. Zato bi
se oni silili da nikad ne misle na dan izbavljenja, da se vie ne okreu
prema budunosti, nego da uvijek dre, da tako kaem, oi
sputene. Ta je opreznost, to izmotavanje, to bjeanje od boli, obrambeni
stav koji nee da prihvati borbu - sve to, naravno, nije vodilo dobru.
Izbjegavajui poto-poto spomenuti slom, oni se liavahu asova koji u
stvari bijahu dosta esti. asova kad bi mogli zaboraviti kugu, zanosei
se slikama buduega sastanka. I tako, nasukavi se na pola puta izmeu
ponora i vrhova, oni su ivotarili, a ne ivjeli, preputeni danima bez
pravca i cilja. Preputeni jalovim uspomenama, lutajue sjene koje bi se
mogle utjeloviti samo ako pristanu da se ukorijene u zemlju svojih boli.

Osjeahu, dakle, duboki bol svih suanja i prognanika, to e rei da

ivljahu pamenjem koje niemu ne slui. I ta prolost o kojoj su stalno
mozgali imala je okus aljenja. Najradije bi dodali prolosti sve ono to
su na alost propustili kad su to mogli uiniti, jer je ovaj koga sada
ekaju bio prisutan - kao to bi u sve zgode i nezgode svoga suanjskog
ivota upleli odsutne, pa ih njihov poloaj nije mogao zadovoljiti ni onda
kad su bili relativno sretni. Nezadovoljni svojom sadanjicom,
nezadovoljni prolou, lieni budunosti, bili smo sasvim nalik na one
koje ljudska pravda ili mrnja sili da ive iza reetaka. I tako bi na kraju
krajeva jedino sredstvo da se izmakne tim nesnosnim praznicima bila
mata koja pokree vlakove kojih nema i puni ui zvonjavom zvonca na
vratima koje uporno uti.

No ako je to i bilo progonstvo, ovjek je u veini sluajeva bio prognanik

u svojoj kui. Premda je pripovjeda iskusio samo ope progonstvo, ne
smije zaboraviti one koji su - poput novinara Ramberta ili drugih - muke
razdvojenosti podnosili mnogo tee, jer su kao putnici zateeni u gradu
kad se pojavila kuga, pa su bili odijeljeni i od bia kojem se ne mogu
vratiti i od kraja kojemu pripadaju. U opem progonstvu ti su bili najvie
prognani, jer vrijeme je, istina, stvaralo u njima, kao i u drugima,
specifinu tjeskobu, ali su oni bili vezani i za prostor pa bi neprestano
udarali o zidove koji njihovo kuno sklonite dijele od zaviaja to su ga,
eto, izgubili. Njih bi zacijelo najee viao gdje lutaju pranim ulicama
grada u svako doba dana, dozivajui utke vee koje su poznavali samo
oni, ili dozivajui jutro svoga zaviaja. A hranili su svoj jad neodreenim
znacima i porukama koje zbunjuju, kao to je let lastavica, rosa nakon
suneva zalaza ili bizarne one pruge koje sunce katkad rie po pustim
ulicama. Vanjski svijet ima uvijek lijeka za sve, a oni su zatvarali oi ne
hotei ga vidjeti; uporno su mazili svoje tlapnje koje su bile i odvie
stvarne, nastojei svim svojim silama da zadre i doaraju sliku nekoga
kraja gdje neka odreena svjetlost ili neki breuljci, omiljeno stablo i lica
ena tvore podneblje, koje njima nitko i nita ne moe nadomjestiti.

A na koncu da kaemo napose koju o ljubavnim parovima koji su u toj

prilici najzanimljiviji, a pripovjeda je moda pozvaniji da progovori o
njima nego o strancima. Ljubavne su parove muili i drugi jadi meu
kojima valja spomenuti i kajanje. Poloaj u kom su se nalazili omoguio
im je da svoje osjeaje razmotre s grozniavom nepristranou. A jasno
je da bi u takvim prilikama uoili isto i bistro svoje propuste i pogreke.
Kao prvi povod posluila bi injenica da nisu mogli pravo zamisliti to
odsutna osoba radi i kako ivi. alili bi gorko to ne znaju kako je
rasporeeno njezino vrijeme; korili bi sebe s lakoumnosti i povrnosti to
su propustili da se o tom obavijeste, kao kad ovjeku koji ljubi, nije
znanje o kretanju ljubljene osobe izvor radosti i uitka. im bi doli
dovle, njima je bilo lako zai u povijest svoje ljubavi, ispitujui njezine
nedostatke. U normalno doba znali smo svi, bilo svjesno ili nesvjesno, da
nema ljubavi koja ne bi mogla premaiti sebe; a ipak smo pristali bez
veih skrupula da naa ljubav bude osrednja. No uspomene imaju vee
zahtjeve. I, sasvim logino, nesrea ta koja je dola izvana i koja se
survala na itav jedan grad nije nam donijela samo nezasluene muke
protiv kojih bismo se mogli s pravom buniti. Ne, ta nas je nesrea
nagonila da muimo sami sebe i potakla nas tako da pristanemo na bol.
To je bio jedan od naina kojima se sluila bolest da bi odvratila panju i
pobrkala karte.
Tako se svatko morao pomiriti s time da ivi iz dana u dan i da nasuprot
nebu bude sam. To to su svi bili sami i naputeni, moglo je s vremenom
prekaliti znaajeve. A ipak ih je s poetka uinilo nitavnima i
lakoumnima. Neki od naih sugraana bijahu, na primjer, podvrgnuti
drugom jednom robovanju koje ih je inilo slugama sunca i kie.
Gledajui te ljude, ovjek bi rekao da primaju - prvi put izravno - dojam
o vremenu kakvo jest. Jedna bi zlaana zraka dostajala da im lice bude
radosno, dok bi ga kini dnevi prekrili gustom koprenom koja bi zakrila i
njihove misli. Prije nekoliko sedmica oni su bili prosti od te slabosti,
toga ludog robovanja, jer nisu bili sami na svijetu i jer je u neku ruku
bie, stvorenje koje je s njima ivjelo, sluilo kao neka vrsta filtra
izmeu njih i svijeta. No sada su, rekao bih, izvrgnuti hirovima
meteorologije, to e rei da trpe i da se nadaju bez razloga.

U tim krajnostima samoe nitko se, napokon, nije mogao nadati da e mu

pomoi susjed, pa je svatko ostajao sam sa svojom brigom. Ako bi jedan
od nas pokuao sluajno da se povjeri ili da kae to osjea, odgovor to
ga je primio, gotovo bi ga uvijek pozlijedio. Primijetio bi da njegov
subesjednik i on ne govore o istoj stvari. On se faktino bio izrazio
nakon dugotrajnog i bolnog mozganja, a slika koju htjede priopiti bila je
dugo na vatri ekanja strasti. Drugi je naprotiv zamiljao neto
konvencionalno, najobiniju emociju, kakve se prodaju na sajmu,
melankoliju i bol serijske proizvodnje. Dobrohotan ili dumanski
odgovor uvijek bi promaio cilj, pa je najbolje bilo utjeti. Ili bar, ako je
sumnja nepodnoljiva, prihvatiti sajamski govor, izraavati se
konvencionalno, rijeima obinog izvjea ili domae vijesti, u stilu
dnevne kronike, kad oni kojima se obraamo ne mogu progovoriti iz
srca. I tu su najistinskije boli poprimile naviku da se izraze banalnostima
drutvene konverzacije. Samo uz tu cijenu mogli su kugini sunji postii
sauee svoga pazikue ili zanimanje svojih slualaca.

Meutim, a to je najvanije, ma kako bolne bijahu njihove tjeskobe, ma

kako teko - iako prazno - bijae njihovo srce, ti su prognanici u tom
prvom periodu kuge bili povlateni elementi. Doista, u isto doba kad je
puanstvo poela hvatati panika, njihove su misli bile zaokupljene biem
koje ekahu. U opoj nevolji i bijedi njih je uvao egoizam ljubavi, te
ako bi pomiljali na kugu, bilo je to samo zato to se uslijed kuge moglo
desiti da budu odijeljeni zauvijek. Time su u srce epidemije unosili
korisnu rastresenost koju bi neki smatrali hladnokrvnou. Njihov oaj
spasio je te ljude od panike, njihova je nesrea imala i svoju dobru
stranu. Ako bi, na primjer, kojega od njih pokosila bolest, on to gotovo
nikad ne bi ni primijetio. Trgnut iz toga dugog nutarnjeg dijaloga to ga
je vodio s nekom sjenom, bio bi bez prijelaza gurnut u najguu utnju
zemaljsku. Nije naprosto imao vremena.

***

Dok su nai sugraani kuali da se prilagode tom nenadanom egzilu,

kuga je metala strae na gradska vrata, i skretala s njihova puta brodove
koji su plovili za Oran. Nakon zatvaranja nijedna kola nisu ula u grad.
Od toga dana imao bi dojam da se automobili vrte u krugu. I luka je
pruala neobinu sliku onima koji je gledahu s gornjih bulevara.
Negdanje ivosti, po kojoj je to bila jedna od prvih luka sjeverno afri
ke obale, naglo je nestalo. Vidio bi samo
nekoliko brodova koji su se zadrali u karanteni. Velike dizalice koje
sada mirovahu, prevaljeni vagoneti, samotne naslage baava i vrea na
gatovima - sve je to svjedoilo da je i trgovina uginula od kuge.

Usprkos tim svakidanjim prizorima nai su sugraani teko shvaali to

ih je to zadesilo. Bilo je tu zajednikih osjeaja, kao to je odvojenost ili
strah, no ljudi su i dalje gurali u prvi plan svoje osobne brige i poslove.
Nitko se nije zaista pomirio s boleu. Veinom su je osjeali kao neto
to brka njihove navike i krnji njihove interese. To ih je drailo ili ih je
ljutilo, a to nisu osjeaji koje moe suprotstaviti kugi. Stoga su se, na
primjer, tuili na javnu upravu, a to je bila njihova prva reakcija.
Prefektov odgovor na kritike to su odjeknule u tampi (Ne bi li se
predviene mjere mogle ublaiti? bio je dosta neoekivan. Dotada,
naime, ni dnevni listovi, ni agencija Infordok nisu primili slubeno
nikakve statistike podatke o bolesti. Sada je prefektura davala te
podatke svakodnevno, a prefekt je zamolio spomenutu agenciju da
objavljuje tjedne izvjetaje o kretanju bolesti.

Ali ni tom prilikom nije javnost reagirala smjesta. Priopenje da su tree

sedmice umrle tri stotine i dvije osobe, nije bilo podobno da ugrije
matu. U jednu ruku svi zacijelo nisu umrli od kuge, a u drugu nitko u
gradu nije znao koliko ljudi obino umire za nedjelju dana. Grad je imao
dvjesta tisua stanovnika. Tko zna nije li taj pomor normalan? To su
potankosti o kojima ljudi nikada ne vode rauna (premda je oigledno da
su te stvari zanimljive i vane). Javnosti je nedostajala, da tako kaem,
mogunost usporedbe. Tek mnogo kasnije, konstatiravi porast smrtnih
sluajeva, javnost je stala shvaati to je i kako je. Peta nedjelja dala je
doista tri stotine dvadeset i jednog umrlog, a esta tri stotine etrdeset i
pet. Taj je porast bio rjeit. Ipak nije bio dosta osjetljiv da nai sugraani
ne bi sauvali (ma kako su bili nemirni i zabrinuti) dojam da se radi o
nezgodi koja je, istina, nemila, ali je ipak privremena.

Nastavljali su, dakle, hodati ulicama i sjedati na kavanske terase. Sve u

svemu nisu bili kukavice; radije bi se alili nego jadali, a neprilike koje
su zacijelo prolazne, primali su naoko vedro i dobre volje. Stvari su bile
zatakane. Ipak se potkraj mjeseca, nekako za vrijeme molitvenog tjedna,
o kojem e jo biti govora, pojavie znatne promjene koje su izmijenile
lice grada. Prvo je prefekt poduzeo mjere s obzirom na promet vozila i
snabdijevanje. Snabdijevanje je ogranieno, a gorivo racionirano.
Nareena je i tednja elektrikom. Samo najnuniji proizvodi stizahu u
Oran cestom i zrakom. Tako je promet stao opadati, dok na kraju nije
spao gotovo na nulu. Luksuzni su duani zatvoreni tako rei od danas do
sutra; drugi su naikali izloge objavama da nema robe, dok su pred
vratima stajali kupci u dugim repovima.

Oran je tako poprimio udan izgled. Broj pjeaka znatno je porastao, a

mnogi su ljudi zatvaranjem duana i nekih ureda, prisiljeni na nerad, pa
bi ispunjali sada ulice i kavane u takozvane uplje sate. Zasad nisu bili
nezaposleni nego na dopustu. Oran bi sada oko tri sata poslije podne
pruao varljiv dojam blagdana: zaustavljen je promet i zatvoreni duani,
da bi se mogla odvijati neka javna manifestacija, a stanovnici su, eto,
nagrnuli i na ulice, da sudjeluju u pukome veselju.

Tim dopustom okoristili su se naravno kinematografi koji su pravili

dobre poslove. Ali kretanje filmova po departmanu bilo je prekinuto:
nakon dvije nedjelje, poduzea su morala mijenjati program, a nakon
nekoga vremena kinematografi su stali projicirati sve jedan te isti film.
Ipak se njihovi primitci nisu smanjili.
Kavane, zahvaljujui velikim zalihama vina i drugih alkoholnih pia (to
u gradu, gdje ta vrsta trgovine zaprema prvo mjesto, nimalo ne
iznenauje), mogle su takoer zadovoljiti svoje muterije. Istini za volju
treba rei da se pilo mnogo. Poto je neka kavana oglasila: Tko vino
pije, bolesti se smije, puko je vjerovanje da alkohol titi od zaraznih
bolesti znatno ojaalo. Svake bi noi oko dva sata znatan broj pijanaca
koji su izbaeni iz lokala punio ulice i vodio optimistike razgovore.

No sve te promjene bile su tako izvanredne, a zbile su se tako naglo da ih

nitko nije mogao smatrati normalnima i trajnima. Rezultat je pak bio taj
da smo i dalje gurali u prvi plan svoje osobne osjeaje.
Izlazei iz bolnice, dva dana poto je grad zatvoren, dr. Rieux srete
Cottarda koji se sjajio od zadovoljstva. Rieux mu ree da izvrsno
izgleda.

- Da, dobro je, vrlo dobro - ree mali. - Nego recite, gospodine
doktore, ta se vraja kuga vie ne ali. Stvar postaje ozbiljna, zar ne?

Doktor morade priznati da je tako. A Cottard nadoveza gotovo radosno:

- Sad se nee ni zaustaviti, zar ne? Sve e biti, tono rije, naglavce.

Nekoliko su koraka poli zajedno. Cottard je priao da je u njegovoj

etvrti jedna velika trgovina mjeovite robe gomilala ivene namirnice
da bi ih prodavala uz viu cijenu. Kad su doli po vlasnika da ga prevezu
u bolnicu, naoe pod njegovom posteljom svu silu konzervi. Umro je.
Kuga ne plaa! Cottard bijae pun zgoda i zgodica, istinskih i lanih,
koje su se sve odreda odnosile na epidemiju. Prialo se na primjer da je u
centru neki ovjek, imajui sve simptome bolesti, izletio jednoga jutra iz
kue i, bacivi se na prvu enu koja je naila, estoko je zagrlio i stao
vikati da ima kugu.

- Tako je - zakljui Cottard, a prijazni ton kojim je govorio, nije se

poklapao s njegovom tvrdnjom - tako je, gospodine doktore, svi emo
poludjeti, nema spora... .

Istoga dana poslije podne Joseph Grand konano se povjerio doktoru.

Bio je spazio fotografiju gospoe Rieux na pisaem stolu i pogledao
doktora. Rieux je odvratio da se njegova ena lijei izvan grada.

To je u jednu ruku srea, rekao je Grand. A doktor e na to da je to

doista srea, ali je glavno da ena ozdravi.

- Ah - ree Grand - razumijem.

I prvi put otkako ga je Rieux upoznao, stade govoriti obilato. Premda je i
sada traio rijei, on ih je gotovo uvijek nalazio, kao da je odavno
smiljao i smislio to sada iznosi.

Bio je veoma mlad kad se vjenao sasvim mladom djevojkom iz

susjedstva koja je bila siromana. Da bi se mogao oeniti, napustio je
studije i uzeo slubu. Ni Jeanne ni on nisu obiavali izlaziti iz svoje
gradske etvrti. Pohaao bi je u njezinoj kui, a njezini se roditelji
podsmjehivahu utljivom i nespretnom eniku. Otac bijae eljezniar.
Kad nije bio u slubi, sjedio je uvijek u kutu kraj prozora, promatrajui
zamiljeno to se zbiva na ulici, drei svoje goleme ruke plotimice na
stegnima. Majka je uvijek bila zaokupljena kuanstvom, a Jeanne
joj je pomagala. Bila je tako sitna i krhka da je Grand uvijek strepio kad
bi je vidio gdje prolazi ulicom. Vozila bi mu se tada inila neizmjerno
velika. Jednoga dana Jeanne je stala pred boinim izlogom i, okrenuvi
se naglo prema njemu, kliknula: Kako je to lijepo! On joj je stisnuo
lanak na ruci. Tako su odluili da e se vjenati.

Ostali je dio pripovijesti bio - prema Grandu - veoma jednostavan. Tako

uvijek biva: ljudi se vjenaju, neko se jo vrijeme vole, rade; rade toliko
da zaborave na ljubav. I Jeanne je radila, jer ef ureda nije odrao svoje
obeanje. Tu se valjalo domiljati da bi ovjek pogodio to Grand hoe
kazati. Neto umor, neto njegova narav, Grand je, ukratko popustio i
klonuo. Sve je vie utio i nije svoju mladu enu podravao u uvjerenju
da je voljena. ovjek koji radi, siromatvo, budunost koja pomalo
nestaje, veernja utnja za stolom - u takvim prilikama nema mjesta
velikim strastima. Jeanne je vjerojatno trpjela. Ipak je ostala: deava se
da ovjek dugo trpi a da to i ne zna. Prole su godine. Onda je otila.
Nije, dakako, otila sama. Jako sam te voljela, ali sada sam umorna.
Nisam sretna to odlazim, ali ovjek ne mora biti sretan da bi poeo
iznova. To mu je uglavnom bila napisala.

Sada je bilo na njemu da trpi. I Joseph Grand je trpio. Mogao je poeti

iznova, kako ga je upozorio Rieux. Ali, eto, nije imao pouzdanja.
No uvijek je na nju mislio. 1 to je bilo sve. Htio joj je napisati pismo u
kojemu e se opravdati. No to je teko, govorio je on. Ah, odavno,
odavno na to mislim. Dok smo se voljeli, razumijevali smo se i bez
rijei. No ljudi se uvijek ne vole. Dolo je vrijeme kad sam trebao nai
rijei koje bi je zadrale, ali nisam mogao. Useknuo se u neku vrstu
karirana ubrusa. Onda je otro brkove. Rieux ga je gledao:

- Oprostite mi, gospodine doktore - ree stari. - Ne znam kako da

kaem, ali ja imam u vas povjerenja. S vama mogu govoriti. A to me
onda dira...

Grand je oigledno bio na sto milja daleko od kuge.

Naveer je Rieux telegrafirao svojoj eni da je grad zatvoren, da mu je

dobro, neka ona i dalje pazi na svoje zdravlje i da on misli na nju.

Tri nedjelje nakon zatvaranja grada Rieux naie, izlazei iz bolnice,

mladoga ovjeka koji ga je ekao.
Pretpostavljam - ree ovaj - da me prepoznajete. Rieuxu se inilo da ga
pozna, ali je kolebao.
Bio sam kod vas prije tih dogaaja - ree mladi - raspitivao sam se kako
ive Arapi. Zovem se Raymond Rambert.
Ah, da - ree Rieux. - Sad imate priliku da napiete krasnu reportau.

Mladi je bio nervozan. Ree da se o tome ne radi i da je doao zamoliti

doktora da mu pomogne.

- Molim vas da me ispriate - doda - ali ne poznam ovdje nikoga, a

dopisnik moga lista je po nesrei glupan.
Rieux mu predloi da pou zajedno do dispanzera u sreditu grada, jer je
ondje imao neto posla. Spustie se uliicama crnakoga dijela. Bliila se
veer, ali je grad koji je neko u to doba bio vrlo buan, bio nekako
udno samotan. Nekoliko zvukova trublje to odjekivahu nebom koje se
jo zlatilo dadoe naslutiti da vojnici jo uvijek vre svoje poslove.
Rambert je za to vrijeme, du strmenite ulice, izmeu modrih,
smeeutih i ljubiastih kua maurskih, govorio veoma uzbueno. On je
u Parizu ostavio svoju enu. Zapravo to nije njegova ena, ali je to
svejedno. Telegrafirao joj je im je grad zatvoren. Isprva je mislio da je
to privremeno pa joj je htio samo pisati. Njegovi ovdanji kolege rekoe
da ne mogu nita, pota ga je odbila, a neka tajnica u prefekturi nasmijala
mu se u brk. Poto je dva sata ekao u repu, uspjelo mu je otposlati
telegram kojim je javljao: Dobro sam stop do skorog vienja.

Ali izjutra, kad je ustajao, njemu je najednom sinulo da on zapravo ne

zna kako e to dugo trajati. Odluio je otii. Kako ima preporuke (u
njegovu zvanju postoje razne olakice), dopro je do prefektova efa
kabineta; rekao mu je da nema nikakvih veza s Oranom, da nije njegova
dunost ovdje ostati, da se sluajno naao na licu mjesta i da je pravo i
poteno da mu puste da ode, makar ga, kad bude napolju, podvrgli
karanteni. ef kabineta rekao mu je da shvaa potpuno, ali da nema
iznimaka. Vidjet e to bi se dalo uiniti, no poloaj je svakako ozbiljan,
pa zasad ne moe nita uiniti.
Ali zaboga rekao je Rambert - ja sam u tom gradu stranac!
Svakako, no bilo kako mu drago, nadajmo se da epidemija nee potrajati.

Na koncu je pokuao utjeiti Ramberta, istiui da u Oranu ima grae za

zanimljivu reportau i da - hoemo li pravo -nema nezgode koja ne bi
imala svoju dobru stranu. Rambert je slegao ramenima. Stigoe u gradski
centar.

- Glupo je to, doktore, zar ne? Nisam se rodio da piem reportae.

No moda sam se rodio da budem s jednom enom. Nije li to pravo?

Rieux odvrati da je zacijelo pravo i da mu se ini da nitko pametan ne

moe poricati da je tako.

Na bulevarima u sreditu nije bilo obiajne guve. Nekoliko se

prolaznika urilo u daleke nastambe. Nitko se nije smijeio. Rieux
pomisli da je to rezultat objave koju je toga dana izdala agencija. Nakon
dvadeset i etiri sata nai e se sugraani opet ponadati. No sada su jo
brojke svima u pameti.
Naime - ree Rambert bez ikakva uvoda - mi smo se nedavno upoznali, a
dobro se slaemo... Rieux nije nita odgovarao.
Ja vam dosaujem - opet e Rambert. - Htio sam vas jedino pitati da li
mi moete izdati svjedodbu u kojoj bi stajalo da nemam tu prokletu
bolest. Drim da bi mi to moglo korisno posluiti.

Rieux je odobravao kimajui. Podizao je pomno djeaia koji mu se

zaletio u noge i pao. Onda su krenuli dalje i stigli do Staroga trga. Grane
fikusa visile su, nepomine i sive od praine, oko kipa Republike koji je
bio prljav i praan. Stadoe pod spomenikom. Rieux udari
o tlo, najprije jednom, a onda drugom nogom, jer su cipele bile prekrite
bjelkastom naslagom. Pogleda Ramberta. Pusteni eir gotovo na
tjemenu, ovratnik koulje otkopan pod kravatom, loe obrijan - novinar
je bio slika tvrdoglave ljutine i podmukla bijesa.
Vjerujte mi da vas razumijem - ree napokon Rieux - no vi pogreno
zakljuujete. Ne mogu vam dati tu svjedodbu, jer u stvari ne znam
imate li tu bolest ili je nemate; pa da i znam da niste sada bolesni, ne bih
mogao posvjedoiti da izmeu sekunde kad izaete iz moje ordinacije i
one kad budete uli u prefekturu neete biti zaraeni. A napokon...
Napokon? - upita Rambert.
A napokon, da vam i dadem svjedodbu, ona vam ne bi koristila.
Zato?
Zato to u ovome gradu ima na tisue osoba koje su u istom poloaju kao
i vi, a ipak ne mogu biti putene.
No ako nemaju kugu?
To nije dovoljan razlog. Situacija je glupa, znam, ali se tie svih nas.
Treba je primiti kakva
jest.
Ali ja nisam odavle!
Odsada ete na alost biti odavle, kao i svi ostali. Novinar se raspalio:
To je pitanje ovjenosti, kunem vam se! Moda ne shvaate to znai ta
razdvojenost za dvoje ljudi koji se dobro slau.
Rieux ne odgovori odmah. Onda ree da mu se ini da je shvatio. On eli
od svega srca da se Rambert opet sastane sa svojom enom i da svi oni
koji se vole budu sjedinjeni. No tu su naredbe i zakoni, tu je kuga, a
njegova je zadaa da vri svoju dunost.

- Ne - ree Rambert gorko - vi ne moete shvatiti. Vi govorite

jezikom razuma. Apstraktno.

Doktor podie oi prema Republici i ree da ne zna govori li jezikom

razuma, ali su stvari o kojima govori oigledne, to nije jedno te isto.
Rambert je popravljao svoju kravatu.

- To znai, dakle, da se moram snai sm? Ali - nastavi gotovo

prkosno - ja u izai iz toga grada.

Doktor ree da i to shvaa, no da se to njega ne tie.

- Naprotiv, to se vas tie - plane odjednom Rambert. - Obratio sam

se vama, jer su mi rekli da ste imali vaan udio u odlukama koje su
stvorene. Mislio sam stoga da biste bar u jednome sluaju mogli
razmrsiti ono to ste pripomogli zamrsiti. No vama je to svejedno. Vi
niste mislili ni na koga. Niste vodili rauna o onima koji su rastavljeni od
svojih.
Rieux priznade da je to donekle istina, jer se nije htio na to obazirati.
Ah, vidim, vidim - ree Rambert - opi interesi, odgovornost... . No ope
se dobro sastoji od sree pojedinaca.
Hajde - ree doktor koji se, rekao bih, prenuo - moe ovo, a moe i ono.
Nemojte suditi. No vi inite krivo to se ljutite. Meni bi bilo izvanredno
milo kad bi vam uspjelo da to pitanje nekako rijeite. Ali ima naprosto
stvari koje mi moja sluba zabranjuje.

Drugi mahne nestrpljivo glavom:

- Da, krivo inim to se ljutim. A oduzeo sam vam dosta vremena.

Rieux zaeli da bi ga stalno izvjeivao kako napreduje njegova akcija i
da se ne bi na nj ljutio. Postoji zacijelo podruje na kojem bi se oni mogli
sloiti. Rambert se odjednom, rekao bih, smeo:

- Vjerujem da ima - ree nakon kratke utnje - vjerujem protiv svoje

volje i usprkos svemu to ste mi rekli.

Krzmao je.

- Ali vam ne mogu dati pravo.

Naturi eir na elo i ode brzim korakom. Rieux vidje gdje ulazi u hotel
u kojem je stanovao Jean Tarrou.

Nakon nekog vremena doktor potrese glavom. Novinar je u nestrpljivosti

svoje sree imao pravo. No je li imao pravo kad je nastupio kao tuitelj?
Apstraktno! Da li su apstraktni dani koje provodi u bolnici gdje kuga
hara udvojenom estinom, kako da se broj rtava popeo na pet stotina
nedjeljno? Da, ima u nesrei neto apstraktno, neto irealno. No kad
apstrakcija postane ubitana te ljudi umiru od te apstrakcije, e onda je
potrebno da se njome pozabavimo! Rieux je znao da to nije najudobnije
rjeenje. Jedino to je i znao. Je li, na primjer, lako upravljati pomonom
bolnicom (sada su bile tri) koja je njemu povjerena? U jednoj prostoriji
koja je vodila u ambulantu dao je urediti sobu za primanje. Izduben je
pod tvorio jezero krezola usred kojega se nalazio otoi od opeka.
Bolesnika bi prenijeli na otok, naglo skinuli, a njegova bi odjea pala u
spomenutu tekuinu. Opran, otrt, odjeven u grubu bolniku koulju,
bolesnik bi doao u ruke Rieuxu, a onda bi ga odnijeli u jednu bolesniku
dvoranu. Morali su upotrijebiti i kolsko igralite, na kojem je sada bilo
svega pet stotina kreveta koji su gotovo uvijek bili zauzeti. Nakon
jutarnjeg primanja kojim je sam rukovodio, nakon cijepljenja, nakon
incizija, Rieux je provjeravao statistike podatke, a itavo bi
poslijepodne radio u svojoj ordinaciji. Podveer bi stao obilaziti
bolesnike, a kasno u no vratio se kui. Prole je noi mati primijetila,
pruajui mu telegram gospoe Rieux mlae da ruke doktorove
podrhtavaju.

- Da - rekao je on - no ako se budem trudio, bit u manje nervozan.

Bio je snaan i izdrljiv. On se jo stvarno nije umorio. No lijeniki

posjeti, da spomenemo jedan primjer, postajahu mu nesnosni. Ustanoviti
epidemijsku groznicu znailo je ujedno
pokupiti i otpremiti bolesnika. Tu bi poinjala apstrakcija, a s njome i
potekoe, jer je obitelj bolesnikova znala da e ga vidjeti ili izlijeena,
ili mrtva, a prije nikako. Smilujte se, gospodine doktore, govorila je
gospoa Loret, majka sobarice koja je radila u Tarrouovu hotelu. to je
to znailo? On je, dakako, bio pun smilovanja. No time nije nikome bilo
pomognuto. Valjalo je telefonirati. Doskora bi se zaula truba bolnikog
automobila. Susjedi su isprva otvarali prozore i gledali. Poslije su ih
bre-bolje zatvarali. Onda bi poela borba, suze, nagovaranje, ukratko,
apstrakcija! U tim stanovima koji su bili pregrijani od groznice i od
tjeskobe odigravahu se prizori ludila. No bolesnik bi na koncu bio
odveden, a Rieux bi morao otii.

U prvo vrijeme naprosto bi telefonirao i pohitao k drugim bolesnicima,

ne ekajui bolnika kola. No roaci bi tada zatvorili vrata, jer im je
drae bilo da budu s kugom pod istim krovom nego da pristanu na
rastanak, znajui sada kako svrava. Krikovi, nagovori, uredovanje
policije, a poslije i oruane sile - i bolesnik bi na juri bio zauzet. Prvih
nedjelja Rieux je morao ostajati u kui do dolaska bolnikih kola.
Poslije, kad je svakog lijenika pratio na njegovim pohodima dobrovoljni
inspektor, Rieux je mogao juriti od jednog bolesnika k drugome. Ali na
poetku, sve su veeri bile kao onda kad je - uavi gospoi Loret u mali
stan, ukraen lepezama i umjetnim cvijeem bio primljen od majke koja
mu ree s izoblienim posmijehom:

- vrsto se nadam da nije groznica o kojoj svi priaju.

A on je, odgurnuvi pokriva i koulju, gledao utke crvene mrlje na
trbuhu i na stegnima, natekle lijezde u preponama. Majka je gledala
meu noge svoje keri i kriala ne mogavi se obuzdati. Svake su veeri
urlale majke kao i gospoa Loret, stojei apstraktna lica pred razgaljenim
trbusima na kojima bijahu ispisani znakovi smrti, svake su veeri neije
ruke grabile doktora, hvatale se za nj, svake veeri suvine rijei,
obeanja i suze, pa signali bolnikih kola i krize, uzaludne i jalove kao
bol. A na kraju toga dugakoga niza veeri koje bijahu uvijek jednake,
Rieux se nije mogao nadati niemu drugom nego dugom nizu slinih
prizora koji e se ponavljati unedogled. Da, kuga je, kao apstrakcija, bila
jednolina. Samo se neto moda mijenjalo, a to je bio sm Rieux. On je
to osjeao te veeri na podnoju spomenika Republike postavi svjestan
teke ravnodunosti koja ga je stala obuzimati, dok je uporno gledao
vrata hotela u kojima nestade Ramberta.

Nakon tih tegobnih sedmica, nakon svih tih sutona kad je grad izlazio na
ulice da bi se vrtio u krugu, Rieux je spoznao da se ne treba vie braniti
od smilovanja. ovjeku dodija i smilovanje kad je beskorisno. U tom
osjeanju, kad bi se inilo da se njegovo srce polako zatvara u sebe u
tom osjeanju doktor je nalazio jedinu okrepu i olakanje svojih munih
dana. Znao je da e tako svoju dunost lake obavljati. Zato se tome i
radovao. Kad bi mati doekavi ga u dva sata nou, poalila njegov
prazan pogled kojim ju je pogledao, alila je upravo ono to je Rieuxu
bilo jedino olakanje. Da bi se ovjek mogao boriti protiv apstrakcije,
mora malo naliiti na nju. No kako da to osjeti Rambert? Njemu je
apstraktno bilo sve ono to se isprijeilo izmeu njega i njegove sree,
istini za volju treba rei da je Rieux znao da je novinar imao pravo u
jednu ruku. Ali je znao i to da je apstrakcija ponekad jaa od sree i da
onda i samo onda treba o njoj voditi rauna. To je doivio Rambert, kako
je doktor potanko saznao od samog Ramberta kad mu se novinar
naknadno povjerio. I tako je doktor mogao pratiti na novome jednom
planu sumornu borbu izmeu sree svakog pojedinca i apstrakcija kuge
koja je obuhvaala svekolik ivot naega grada kroz taj dugi period.
***
No gdje su jedni vidjeli apstrakciju, drugi su vidjeli istinu. Konac prvoga
mjeseca kuge bijae pomraen izrazitim pogoranjem epidemije i
estokom propovijedi Oca Panelouxa, isusovca, koji je ono bio pritekao
u pomo starome Michelu u poetku njegove bolesti. Otac Paneloux bio
se istakao kao marljiv suradnik glasila Zemljopisnog drutva u Oranu
gdje su njegova epigrafska istraivanja veoma zapaena i cijenjena. No
stekao je vei broj slualaca nego to bi mogao stei kao specijalist,
odravi ciklus predavanja o suvremenom individualizmu. U njima je
ustao u obranu beskompromisnoga kranstva koje osuuje i modernu
slobodoumnost i opskurantizam prolih vjekova. Tom prilikom nije se
acao da svome sluateljstvu skree u brk razne neugodne stvari. Odatle i
njegova reputacija.

Potkraj toga mjeseca crkvene su vlasti naega grada oduile zapodjeti

borbu protiv kuge svojim vlastitim sredstvima, organizirajui tjedan
skupnih pobonosti, odnosno javnih molitava. Te manifestacije
pobonosti, zakljuit e se u nedjelju sveanom slubom bojom
posveenom svetom Roku, kunome svecu. Tom prilikom zatraie od
oca Panelouxa da uzme rije i progovori narodu. Evo, etrnaest dana to
se otkinuo od svojih radova o sv. Augustinu i afrikoj crkvi kojima je
postigao zasebno mjesto u svome redu. Od prirode estok i strastven,
odluno se prihvatio zadatka koji mu je povjeren. Davno prije te
propovijedi u gradu se o tom govorilo; njome je donekle obiljeen i
vaan datum u povijesti toga razdoblja.

U tjednu pobonosti sudjelovalo je brojno opinstvo. Ne to bi u

normalno doba stanovnici Orana bili naroito poboni. Tako je, na
primjer, nedjeljom prije podne kupanje u moru ozbiljno konkuriralo
slubi bojoj. A nije ih prosvijetlio ni Duh sveti da bi se na brzinu
obratili. No grad je bio zatvoren, luka zona zabranjena, pa se ljudi nisu
mogli vie kupati. Osim toga njihovo je duevno stanje bilo sasvim
osobito: oni se, dodue, nisu pomirili s udnim i nevienim dogaajima
koji su se na njih oborili, ali se nisu mogli oteti dojmu da se neto doista
promijenilo. Mnogi se ipak nadahu jo uvijek da e epidemija prestati i
da e biti poteeni oni i njihove obitelji. Premda tome nisu ni smatrali
da su na ita obvezani. Za njih je kuga bila neugodna goa koja e
jednoga dana morati da ode, naprosto zato to je dola. Bili su
prestraeni, ali nisu bili oajni; nije jo kucnuo as kad e uvidjeti da je
kuga oblik i sadraj njihova ivota; kad e zaboraviti egzistenciju koju su
do pojave kuge mogli provoditi. Ukratko reeno, oni su ekali. to se
tie religije, kao i mnogih drugih pitanja, kuga je njihovu duhu dala
poseban smjer, pa su bili jednako daleko od nehaja i od zanosa, a njihovo
dranje moglo bi se oznaiti dosta dobro izrazom objektivnost. Veina
onih koji su sudjelovali u molitvenom tjednu, prihvatili bi zacijelo rijei,
kojima je pred dr. Rieuxom jedan od vjernika oznaio situaciju: To
nikako ne moe nauditi. Tarrou koji je zabiljeio u svoje zapise da
Kinezi u takvoj prilici udaraju u tamburin da bi svirkom udobrovoljili
genija kuge, dodao je da nije mogue ustanoviti je li se tamburin
pokazao djelotvorniji od profilaktikih mjera. Dodao je jo da to pitanje
ne moe biti rijeeno dok nismo obavijeteni o nekom geniju kuge,
znajui da postoji, pa nae neznanje o toj vanoj toki ini jalovima sve
nazore koje bismo o toj stvari mogli imati.

Katedrala naega grada bila je, dakle, puna vjernika i to svakoga dana u
tjednu. U poetku su mnogi stanovnici zaostajali u vrtovima koji se
pruaju pred crkvenim trijemom, meu palmama i mogranjima. Tu su
sluali zazivanja i molitve to se slijevahu na ulicu poput plime. No
malo-pomalo, povodei se za primjerom, ti se sluaoci odluie da uu i
da se
bojaljivim glasom prikljue odgovorima prisutnih vjernika. A u nedjelju
nagrnulo je silno mnotvo u crkvene lae, tako da su neki morali ostati
pred ulazom, dok su se drugi popeli kojekuda. Sino se nebo bilo
naoblailo, a sada je lijevala kia. Vonj tamjana i mokrih tkanina lebdio
je u katedrali kad se Otac Paneloux uspeo na propovjedaonicu.

Bio je srednjeg stasa, ali pleat. Kad se naslonio na rub propovjedaonice

i stisnuo drvenu ogradu svojim ruetinama, razabrao si samo glomaznu
crnu spodobu, a na vrhu dvije mrlje njegovih obraza to se rumene pod
eljeznim naoalama. Imao je snaan, strastan glas koji je daleko nosio, a
kad je nasrnuo na sluateljstvo, jednom jedinom reenicom, estoko,
odsjeeno: Brao moja, vi ste u nevolji; brao moja, vi ste je zasluili,
sluateljstvo se ustalasalo sve do maloga trga pred crkvom.

Ono to je slijedilo nije - logino uzevi - bilo u skladu s tim patetinim

uvodom. Tek nastavak besjede otkrio je naim sugraanima da je,
spretnim govornikim postupkom, propovjednik dao temu itave svoje
propovijedi, postupajui kao ovjek koji hoe nekoga mlatnuti. Odmah
nakon te reenice on je citirao tekst ishoda iz Egipta da bi zatim rekao:

Prvi put kad se ta pokora javlja u povijesti, javlja se zato da bi pogodila

neprijatelje Boje. Faraon se protivio vjenim ciljevima, a kuga ga je
prisilila da poklekne. Od poetka povijesti Boja pedepsa* obara ohole i
slijepe, silei ih da pokleknu pred Njim. Razmislite o tom i kleknite.

* Pedepsa (gr.) - kazna.

Kia je vani lijevala udvojenom snagom, a ta posljednja fraza, izreena u

dubokoj tiini koju je pljutanje kie o prozorska stakla uinilo jo
dubljom, odjeknula je tako snano da se nekoliko slualaca, nakon
kratkog krzmanja, spustilo sa svojih stolica na klecalo. Drugi pomislie
da se moraju povesti za njihovim primjerom, tako da se - sve malo-
pomalo - naao doskora itav auditorij na koljenima, a da je pritom
zakripalo samo nekoliko stolica. Paneloux se nato uspravi, duboko
udahnu i nastavi, podiui sve vie glas: Ako je danas kuga bacila oko
na vas, onda to znai da je kucnuo as kada se valja zamisliti. Pravednici
se toga ne trebaju da plae, ali grenici imaju razloga da dru. U
golemoj itnici svijeta nesmiljeno e mlatilo Boje mlatiti ljudsko ito,
dok pljeva ne bude odijeljena od zrnja. Bit e vie pljeve nego zrnja, vie
zvanih nego odabranih, a nesreu tu Bog nije htio. Odvie se dugo svijet
sporazumijevao sa zlom, odvie se dugo pouzdavao u boansko
milosre. Dosta je bilo da se pokaje, sve bijae doputeno. A svatko je
drao da je kajanje laka stvar. Kada doe hora, sigurno e se pokajati. A
dotle, pusti maha svojim prohtjevima, jer je to najjednostavnije; za ostalo
e se pobrinuti boansko milosre. Tako, dakle, nije moglo potrajati.
Bogu koji je tako dugo nagibao nad ovaj grad svoje milostivo lice
dodijalo je ekanje; razoarao se u svojoj vjenoj nadi pa je okrenuo svoj
pogled. Lieni Boje svjetlosti, naosmo se zadugo u tminama kuge!

U dvorani netko zafrkta kao nestrpljiv konj. Nakon kratke stanke asni
otac nastavi tiim glasom: itamo u Zlatnoj legendi (Legenda aurea) da
je u doba langobardskog kralja Humberta Italiju poharala tako strana
kuga da ivi jedva dostajahu da pokopaju mrtve, a ta je kuga bjesnjela
najjae u Rimu i Paviji. Tada se pojavi dobar aneo, tako da su ga svi
mogli vidjeti, a dao je naloge zlom anelu koji je nosio lovaku kijau;
koliko bi puta udario u kuu, toliko bi mrtvih iznijeli napolje.
Tu je Paneloux pruio svoje kratke ruke prema crkvenom trgu, kao da
pokazuje neto to se dogaa iza pokretne kine zavjese: Brao moja,
ree odrjeito, takav se ubitani lov danas lovi po naim ulicama.
Gledajte ga, anela kuge! Lijep je poput Lucifera, a blistav i zamamljiv
kao samo zlo. Evo ga gdje lebdi nad vaim krovovima, drei u desnici
rumenu kijau sa eljeznim iljkom, dok ljevicom pokazuje na jednu od
vaih kua. Moda je ba u tom trenutku pruio prst svoj prema vaim
vratima; moda toga trenutka kuga ulazi, sjeda u vau sobu i eka na va
povratak. Tu je, strpljiva i paljiva, a sigurna i neminovna kao poredak
svijeta. Ruku koju e vam pruiti ne moe otkloniti nikakva sila
zemaljska, pa ni -upamtite dobro -isprazno ljudsko znanje. I mlaeni na
krvavom gumnu boli, vi ete biti odbaeni s pljevom.

Tu je govornik ponovo prihvatio patetiku usporedbu mlatila i potanje je

razradio. Doarao je golemu drvenu gredu kako se vrti i obre nad
gradom, kako udara gdje stigne, kako se uzdie okrvavljena, razbacujui
zatim krv i ljudsku bol za sjetvu koja e proklijati za etvu istine,

Na koncu tog dugog perioda otac Paneloux stade: kosa mu je spala na

elo, itavo mu je tijelo drhtalo, a ruke su to drhtanje prenijele na
propovjedaonicu. Onda nastavi muklije, ali glasom tuitelja: Da, dolo
je vrijeme da se zamislimo. Vi ste drali da je dosta ako posjetite Boga
nedjeljom, da biste ostale dane bili slobodni. Drali ste da ete, kleknuvi
jedan ili dva puta, naplatiti svoj greni nehaj. Ali Bog nije mlakonja. Ti
povremeni i rijetki dodiri nedostajahu njegovoj prodrljivoj njenosti.
Htio je da budete uza nj dulje vremena, tako vas on ljubi, to je njegov
nain, a to je i jedini nain ljubavi. I zato. je, poto mu dozlogrdi
ekanje, dao da vas posjeti ova pokora koja je posjetila sve gradove
grijeha otkako je svijeta i vijeka. Sada znate da je to grijeh, kao to su to
saznali Kain i djeca njegova, oni prije potopa, oni u Sodomi i Gomori,
faraon i Job, a tako i svi prokletnici. A poput njih gledajte i vi bia i
stvari novim pogledom, otkako je ovaj grad zatvorio svoje zidine oko vas
i kuge. Sada konano znate da valja prijei na bitno.

Vlani je vjetar sada prodirao u crkvene lae, a plamenovi se nagnue i

svijee stadoe pucketati. Gusti zadah, u kojem se mijeao vosak svijea
s kaljanjem i kihanjem, podie se do oca Panelouxa koji - vrativi se
okretno glavnoj misli (tako okretno da je time pobudio ope priznanje) -
nastavi mirnim glasom: Mnogi izmeu vas, ja to znam, pitaju se
zacijelo: to zapravo hou i na to vas hou navesti. Hou vas navesti na
istinu; hou vas nauiti da se radujete unato svemu to sam kazao. Nije
vie vrijeme kad je dobar savjet ili bratski poticaj mogao posluiti da vas
privede dobru. Danas je istina zapovijed. A put spasenja pokazuje vam
krvavo koplje koje vas navraa na nj. Tu se, brao moja, oituje na djelu
Boje milosre, koje stavlja u svaku stvar i dobro, i zlo, srdbu i
smilovanje, kugu i spas. Sama ta pokora koja vas ranjava, mui i ubija,
pridie vas i kazuje vam put.

Neko su davno, nastavljao je propovjednik, abesinski krani vidjeli

u kugi djelotvorno sredstvo boanskog iskona da postignu vjenost. Oni
koji nisu bili zaraeni, zamatali bi se u kune ponjave e da bi to
sigurnije umrli. Ta bijesna tenja za spasenjem nije, zacijelo,
preporuljiva. Ona otkriva aljenja vrijednu naglost koja je veoma bliska
oholosti. Nama se ne smije vie uriti nego to se uri Bogu, a sve to
hoe da ubrza nepromjenljiv red to ga je On ustanovio jednom zavazda,
dovodi do hereze. No i taj primjer nosi pouku. Nas koji smo
prosvjeeniji Bog ui da bismo cijenili onu divnu svjetlost koja je na dnu
svake patnje. Ta svjetlost obasjava sutonske staze koje vode otkupljenju.
U njoj se oituje boanska volja koja - lasno i sigurno - pretvara zlo u
dobro. I danas ponovo ona nas vodi kroz smrtne krikove i tjeskobe, vodi
nas prema onoj utnji koja je bitna, prema naelu svega ivota. Evo,
brao
moja, neizmjerne utjehe koju vam htjedoh donijeti da ne biste ponijeli
odavle samo rijei koje kanjavaju nego i rije koja smiruje.

Osjealo se da je Paneloux zavrio. Vani je kia prestala. Svjetlo to ga je

na trg izlijevalo nebo na kom se voda pomijeala sa suncem bilo je sada
pomlaeno. Iz ulice dopirahu glasovi, ulo se kako klize kola, sav govor
grada koji se budi. Sluaoci pokupie diskretno svoje stvari, a amor
razlaza bio je priguen. asni je otac ipak jo progovorio i rekao da je -
pokazavi boansko podrijetlo kuge i kazneni karakter toga zla - zavrio
svoje izlaganje, pa se nee na koncu posluiti rjeitou koja bi bila
neumjesna s obzirom na predmet koji je doista tragian. Dri da je sve
jasno svima. Samo bi jo podsjetio da je prigodom velike kuge u
Marseilleu, kroniar Mathieu Marais poalio to je gurnut u pakao,
ivei tako bez pomoi i nade ikakve. No Mathieu Marais bijae slijep!
Otac Paneloux nije nikada osjetio tako jako kao danas boansku pomo i
kransku nadu, kojima se svatko moe okoristiti. On se ufa, bilo kako
mu drago, da e usprkos uasu ovih dana i leleku umiruih, nai
sugraani uputiti nebu jedinu rije koja je kranska, a znai ljubav.
Ostalo e uiniti Bog.

Teko je rei je li ta propovijed djelovala na nae sugraane. Gospodin

Othon, sudac istraitelj, izjavi dr. Rieuxu da je po njegovu miljenju
izlaganje oca Panelouxa apsolutno ispravno i neoborivo. No svi nisu
bili tako kategorini. Propovijed je neke naprosto potkrijepila u miljenju
koje je dotad bilo dosta neodreeno da su poradi nepoznatog zloinstva
osueni na tamnovanje koje je teko i zamisliti. 1 dok su jedni nastavljali
svoj sitni ivot, privikavajui se na zatvor, drugima je naprotiv bila odsad
jedina misao kako da iz te tamnice umaknu.
Ljudi su isprva bili pristali da budu odrezani od vanjskoga svijeta, kao
to bi pristali na svaku povremenu nezgodu koja brka samo neke od
njihovih navika. No sada, postavi najednom svjesni da se nalaze na
neke vrsti prisilnom boravku, a nebo, koje se poelo ariti ljetnim arom,
pritiskuje ih poput nekog poklopca ti ljudi mutno osjeahu da to uznitvo
ugroava itav njihov ivot. I tako, kad bi se spustilo vee, energija koja
im se vraala veernjom svjeinom, nagonila ih je pokoji put na
oajnika djela.

Prvo i prvo, ne ulazei u pitanje je li to koincidencija, od spomenute

nedjelje zavlada u naem gradu tako openit i tako dubok strah te se
moglo pomisliti da nai sugraani poinju zaista bivati svjesni svoga
poloaja. Prema tome se atmosfera naega grada neto promijenila. Ali je
pitanje je li promjena bila u atmosferi ili u srcima?

Kratko vrijeme nakon propovijedi, Rieux je, komentirajui s Grandom

taj dogaaj iao prema periferiji grada, kadli se u mraku sudari s
ovjekom koji se pred njim gegao, a sada je sasvim stao. U taj as javne
svjetiljke naega grada koje su paljene sve kasnije i kasnije, naglo
zasinu. Visoka lampa koja je bila iza njih, rasvijetli odjednom ovjeka
koji se tiho smijao, zatvorenih oiju. Bjelkastim licem koje bijae
rastegnuto nijemom veselosti tekle su krupne kaplje znoja. Prooe.

- To je neki luak - ree Grand.

Rieux koji ga je bio zgrabio za ruke da bi ga povukao za sobom osjeti,

kako inovnik dre od uzbuenja.
Doskora e meu naim zidovima biti sami luaci - odvrati Rieux. A
kako je bio umoran, osjeti da mu se osuilo grlo.
Da neto popijemo.
U maloj kavani u koju uoe, a bila je rasvijetljena jednom jedinom
svjetiljkom iznad kase, ljudi su razgovarali tihim glasom a da nije bilo
jasno zato tako tiho govore. Atmosfera je bila gusta i crvenkasta. Grand,
na doktorovo veliko udo, narui estoko pie koje popi naduak i onda
izjavi da je veoma jako. Onda htjede da izau. Napolju se Rieuxu uini
da je no puna jecaja. Negdje na crnome nebu, iznad ulinih svjetiljki,
muklo zvidanje dozva im u pamet nevidljivu smrt koja je vrui uzduh
neumorno varila.
Sreom, sreom - govorio je Grand. Rieux se pitao to hoe time rei.
Sreom - govorio je inovnik - imam svoj posao. - Da - ree Rieux - to je
velika prednost. I odluivi da ne slua zvidanje, upita Granda je li
zadovoljan svojim radom.
Pa drim da sam na dobrom putu.
Imate li jo zadugo?
Grand je nekako ivnuo; toplina alkohola prijee u njegov glas.
- Ne znam. No ne radi se o tome, gospodine doktore, ne radi se o
tome.
Rieux je u mraku nagaao da Grand mae rukama. Kao da neto sprema
to je zatim dolo naglo i rjeito:

- Vidite li, gospodine doktore, ja hou da onoga dana kad rukopis

bude kod izdavaa, izdava ustane, poto ga je proitao, i rekne svojim
suradnicima: Gospodo, kapu dolje!

Ta je nagla izjava Rieuxa osupnula. Unilo mu se da njegov pratilac ini

kretnju kao da se otkriva: ruku je prinio glavi i zatim je namjesti
vodoravno. Gore se udno ono zvidanje ponovo javilo; sada je, rekao
bih, bilo mnogo jae.

- Da - ree Grand - to mora biti savreno.

Premda nje bio upuen u knjievnu praksu, Rieux je ipak drao da se te

stvari ne zbivaju tako jednostavno i da, osim toga, nakladnici u svom
uredu nemaju na glavi kapu. No tko zna na koncu kako je, pa je Rieux
radije zautio. Protiv svoje volje naulio je ui, sluajui tajanstveni
mrmor kuge. Pribliavahu se Grandovoj etvrti, a kako je taj dio grada
bio malko uzdignut, hladio ga je lagani vjetri koji je istodobno istio
grad od svih tropota. Grand je, meutim, dalje govorio, a Rieux nije
shvaao sve to je stari iznosio. Razabrao je samo to da spomenuto djelo
broji ve mnogo stranica, no da je napor to ga pisac ulae da bi stvar
doveo do savrenstva veoma muan. Cijele veeri, itave sedmice
muim se oko jedne jedine
rijei... katkad i obinog veznika. Tu se Grand zaustavi i prihvati
doktora za dugme. Rijei su izlazile posrui iz njegovih krezubih usta.
Da biste me dobro shvatili, gospodine doktore! Hoemo li pravo, nije
teko birati izmeu ali i no. Birati izmeu i i pa, ve je mnogo tee.
Potekoe rastu kad je u pitanju zatim i onda. No svakako je najtee kad
valja odrediti hoemo li staviti i ili emo ga izostaviti.
Da - ree Rieux - shvaam.
Ponovno je krenuo. Grand se, rekao bih, smeo. Pourio se da bi stigao
doktora.
- Oprostite - promuca on - ne znam to mi je ove veeri!
Rieux ga blago potapa po ramenu i ree da bi mu elio pomoi i da ga
njegova stvar ivo zanima. Grand se neto razvedrio, a kad su stigli pred
kuu, pozove doktora, nakon kratkog kolebanja, da naas ue. Rieux
prihvati.

U gostinskoj sobi Grand mu ponudi da sjedne za stol koji je bio krcat

papirima; svi su bili ispisani mikroskopskim rukopisom i prekriti
ispravcima.

- Da, to je - ree Grand doktoru koji ga je pitao pogledom. - No

hoete li neto popiti? Imam malo vina.

Rieux odbije. Gledao je listove papira.

- Nemojte gledati - ree Grand. - To je moja prva reenica. Zadaje mi

muke, mnogo muke.

I on je gledao sve listove, a kanda je njegovu ruku privlaila neodoljivo

jedna stranica koju podie do elektrine arulje tako da je papir postao
proziran, jer arulja nije imala sjenila. List je drhtao u njegovoj ruci.
Rieux primijeti da je elo inovnikovo vlano.
- Sjednite - ree - i itajte mi.
On ga pogleda i zahvalno se nasmijei.
- Da - ree - sve mi se ini da to elim.
Malo je poekao, gledajui uporno list papira; onda sjede. Rieux je
sluao u isto vrijeme neko nejasno zujanje koje u gradu moda odgovara
onom zvidanju. Imao je u tom trenutku izvanredno jasnu percepciju
grada koji mu se pruao do nogu, percepciju zatvorenog svijeta to ga je
sainjavao, i stranih jauk to ih je nou guio. Grandov glas pojavi se
muklo: Lijepoga jednog jutra u mjesecu svibnju elegantna je amazonka
kasala na divnoj alazanskoj kobili cvjetnim alejama Bulonjske umice.
Ponovo zavlada utnja, a s njome se vrati nejasni mrmor patnikog
grada. Grand je odloio list, ali ga je jo uvijek gledao. Onda nakon
nekoliko trenutaka podie oi:

- to mislite o tome?

Rieux odvrati da taj poetak potie njegovu radoznalost pa bi elio uti

nastavak. No Grand odvrati ivo da to nije ispravno stajalite. Udari
papire plotinom ruke.
- To je samo priblino. Kada mi uspije da izradim potpunu sliku koju
gledam u mati, kad moja reenica bude imala ritam ove kasake etnje:
jedan - dva - tri, ostalo e sve biti lake; iluzija e, to je glavno, biti od
samog poetka tako snana da e biti mogue kazati: Kapu dolje!

No za to ima jo da se radi. Nikada nee pristati da prepusti tu reenicu

tamparu kakvu-takvu. Jer premda ga ponekad zadovoljava, on je
svjestan da se jo nije priljubila potpuno uz realnost i da se nije sasvim
oslobodila onoga lakog tona koji podsjea, iako izdaleka, na neto
stereotipno. To je bio smisao onoga to je govorio, kad zauju kako pod
prozorom neki ljudi tre. Rieux ustade.

- Vidjet ete to u ja od toga napraviti - ree Grand i okrenuvi se

prozoru, doda: - Kad sve to bude gotovo.

Ponovo se zaue nagli koraci. Rieux je ve silazio, a kad se naao na

ulici, dvojica su naglo proli pokraj njega. Kretali su se oito prema
gradskim vratima. Nekima je od naih sugraana vruina i kuga zavrtjela
mozgom, pa nisu prezali od nasilja, kuajui zaskoiti straare da bi
pobjegli iz grada.

***

Drugi, poput Ramberta, kuali su takoer pobjei iz te panine atmosfere

koja je bivala sve tea, ali su pritom razvijali vie upornosti i vie
spretnosti. Ipak nisu imali vie uspjeha nego oni prvi. Tako je Rambert
isprva nastavljao svoje slubene korake. Uvijek je govorio kako vjeruje
da se upornou mogu svladati sve zapreke. A donekle je i njegovo
zvanje bilo takvo da je morao biti spretan i promuuran. Pohodio je,
dakle, mnotvo inovnika i ljudi u kojih strunu spremu nije obino nitko
sumnjao. No u konkretnom sluaju ta im sprema nije sluila nizato.
Bijahu to u veini sluajeva ljudi s tono odreenim i pomno sreenim
nazorima o svemu to se odnosi na bankarstvo ili na uvoz, juno voe ili
trgovinu vinom; ljudi koji posjedovahu neosporivo znanje u parbenim
stvarima ili osiguranju, ne raunajui zamane diplome i nesumnjivu
dobru volju. I ba je dobra volja bila kod svih njih najfrapantni-ja. No u
pitanjima kuge njihovo je znanje bilo gotovo jednako nuli.

Ipak je u svakoj prilici Rambert objanjavao pred njima svoj sluaj.

Njegovo se dokazivanje svodilo uvijek na to da je stranac u naem gradu
i da, prema tome, njegov sluaj mora biti posebno ispitan. Openito bi
njegovi subesjednici rado primali njegovo stajalite, ali bi obino
predoili da su u tom poloaju i neki drugi ljudi i da, prema tome, njegov
sluaj nije tako poseban kako on to misli. Na to je Rambert mogao
odgovoriti da to ne obara njegovu argumentaciju, jer da se time ne
mijenja nita na stvari. Oni bi mu na to odgovorili da se mijenja i te kako
s obzirom na administrativne potekoe budui da svaki povlateni
postupak moe stvoriti presedan (a samu tu rije izgovarahu s velikom
odvratnou i gnuanjem). Prema klasifikaciji koju je Rambert podastro
dr. Rieuxu, ti su ljudi bili formalisti. Uz njih bi
nalazio i blagorjeive, koji su uvjeravali molitelja da se to stanje ne moe
odrati i, dijelei spremno dobre savjete kad bi od njih traio odluku,
tjeili Ramberta, jer da se radi samo o trenutanoj nezgodi i neprilici.
Bilo je i takvih koji su se pravili vani i molili posjetioca da ostavi
napismeno to je i kako je; oni e onda razmotriti njegov sluaj i shodno
postupati. Bilo je povrnih koji ga htjedoe zadovoljiti stambenim
doznakama i adresama jeftinih penziona; metodinih koji su traili da
ispuni tiskanicu koju bi zatim stavili ad acta; prezaposlenih koji bi lamali
rukama, smetanih koji bi okretali glavu da im ne bi dodijavao. A bilo je
napokon i tradicionalista (ti su bili najbrojniji) koji bi Ramberta uputili u
kakav drugi ured ili mu savjetovali da poduzme kakav novi korak.

Novinar se tako iscrpio posjetima, a ekajui na klupi od moleskina, pred

velikim plakatima koji su nudili obveznice dravnog zajma (osloboene
od poreza!) ili pozivali da se upie u kolonijalnu vojsku, ekajui na
klupi ili stupajui u kancelariju gdje su lica bila nalik na ladice kartoteke
i police sa slubenim spisima, Rambert je saznavao kako to hoda i to je
u stvari opinska ili dravna uprava. - Dobro je - govorio bi dr. Rieuxu
pomalo gorko - dobro je to sve to prikriva istinsku situaciju. - Nije znao
kako napreduje kuga. A bez obzira na to da su dani tako bre prolazili,
itav je grad bio u takvu poloaju da se moglo rei da svaki dan, koji
smo preturili pribliuje svakoga od nas koncu ovih nevolja i jada,
dakako, uz uvjet da prije ne umre.

Rieux morade priznati da je to istina, no da je ta istina ipak previe

openita.

Jednom se Rambert ponadao. Primio je od prefekture upitni arak koji je

valjalo tono ispuniti. Netko se zabrinuo za njegov identitet, njegovo
obiteljsko stanje, njegove prihode, bive i sadanje, a traen je - kako se
ono kae - i njegov curriculum vitae. Uinilo mu se da se radi o anketi,
kojoj je svrha da se popiu osobe koje bi mogle biti vraene u negdanje
stalno boravite. Nekoliko mutnih informacija, pokupljenih u nekom
uredu potkrijepilo ga je u tom vjerovanju. Ali nakon nekoliko preciznih
koraka, uspjelo mu je pronai ured koji mu je poslao upitni arak, pa je
tako saznao da se ti podaci prikupljaju za sluaj da.

- Za kakav sluaj? - upita Rambert.

Onda mu objasnie da je to za sluaj da oboli i umre od kuge, da bi se - s

jedne strane mogla obavijestiti obitelj, a - s druge strane - da bi se znalo
treba li bolnike trokove prebaciti na gradski budet ili se moe
oekivati, da e ih njegova rodbina namiriti. To je, dodue, svjedoilo da
nije sasvim odijeljen od one koja ga je ekala kad drutvo, eto, vodi o
njemu rauna. Ipak to nije bila utjeha. No bilo je znaajno (a Rambert je
to s vremenom uoio) kako uprava moe funkcionirati poduzimajui ovo
ili ono to nema vie nikakve veze s vremenom. Vie vlasti za to esto i
ne znaju, ali sluba funkcionira kao neko, jer je za te funkcije dotini
ured osnovan.

Razdoblje koje slijedi bijae za Ramberta i najlake, i najtee. To je bio

period klonulosti i mlitavila. Obiao je sve urede, poduzeo sve korake, na
toj su strani svi izlazi zasad zabrtvljeni. Lutao je od kavane do kavane.
Ujutro bi sjeo na terasu, a pred njim aa mlakog piva, proitao novine u
nadi da e naii na kakve znakove da e bolest doskora prestati; gledao
pozorno uline prolaznike, okretao se s gnuanjem od njihovih alosnih
lica i onda bi, proitavi po stoti put cimere susjednih duana, reklame
skupih aperitiva koji se vie nisu toili, ustao i stao bazati po utim
ulicama grada. U samotnim etnjama iz kavane u kavanu ili iz kavane u
restoran, doekao bi napokon veer.
Tako Rieux spazi jedne veeri novinara gdje stoji pred vratima kavane i
koleba bi li uao. Onda kao da se odluio i, uavi, sjeo u dno dvorane.
Bilo je to vrijeme kad se u kavanama imalo upaliti svjetlo, ali se po
viem nalogu taj trenutak odgaao. Sumrak se irio dvoranom poput sive
tekuine, ruiaste boje zapada odravahu se na kavanskim staklima, a
mramorne ploe stolova slabo su svjetlucale u mraku koji je bivao sve
gui.

U pustoj kavani Rambert bijae nalik na izgubljenu sjenu, a Rieux

pomisli da je to as kad je potpuno sam i naputen. No to je bilo vrijeme
kad su svi zarobljenici grada osjeali da su sami i naputeni, pa je trebalo
neto poduzeti da se ti trenuci ne bi odvie otegli. Rieux okrenu glavu.

Rambert je provodio mnogo vremena i na kolodvoru. Na perone je

pristup bio zabranjen. No ekaonice u koje bi se ulazilo s vanjske strane
ostadoe otvorene, a katkada bi se za vruih dana smjestili u njih
prosjaci, jer su bile sjenovite i hladovite. Rambert je dolazio ovamo da
ita bive vozne redove, natpise kojima se zabranjuje pljuvati na pod,
eljezniko-redarstvene propise. Onda bi sjeo u jedan kut. Dvorana je
bila mrana. Stara pe od lijevana eljeza hladila se ve mjesecima,
usred tragova u obliku osmica, zaostalih od prijanjeg kropljenja. Na
zidu je nekoliko plakata velialo sretan i slobodan ivot u Bandolu ili u
Cannesu. Tu bi se Rambert dovinuo one jezovite slobode koju nalazimo
u krajnjoj oskudici. Slike koje bi najtee podnosio, bijahu - tako je barem
kazivao Rieuxu - slike Pariza. Pejza staroga kamenja s bazenima i
vodoskocima, golubovi Palais-Royala, Sjeverni kolodvor, pusti predjeli
oko Pantheona i neki dijelovi grada za koje nije znao da ih toliko voli,
progonili su Ramberta i spreavali ga da poduzme ita odreeno. Rieux
miljae da te slike naprosto identificira sa slikama svoje ljubavi. A
onoga dana kad mu je Rambert rekao da se voli probuditi u etiri sata
ujutro da bi mislio na svoj grad, doktor se nije morao truditi da shvati na
temelju svoga vlastitog iskustva da Rambert zamilja pritom enu koju je
ondje ostavio. Bilo je to faktino vrijeme kad ju je mogao dohvatiti. Do
etiri sata ujutro ne poduzima se obino nita, nego se spava, ako je no
bila i no izdaje. Da, ljudi u to vrijeme spavaju, a to ovjeka umiruje jer
je velika elja i udnja nemirnoga srca posjedovati, uvijek i stalno, bie
koje ljubimo, i moi da ga uronimo, ako je dolo vrijeme rastanka, u
duboki san bez snova iz kojeg e se probuditi tek onda kad bude kucnuo
as sastanka.
Kratko vrijeme nakon propovijedi zavlada vruina. Pribliavao se konac
lipnja. Sutradan nakon okanjelih pljuskova koji su oznaili onu nedjelju
pojavi se u jedan mah na nebu i nad kuama ljeto. Najprije se podie
arki vjetar koji je puhao cijeli dan i posuio zidove. Sunce se ustalilo.
Neprekidni valovi vruine i svjetlosti poplavili bi grad za vrijeme dana.
Izvan ulinih arkada i stanova nije u gradu bilo, rekao bih, mjesta koje
nije bilo izvrgnuto odsjevima koji bi ovjeka gotovo zaslijepili. Sunce je
progonilo nae sugraane u svim kutovima ulica, a kad bi stali, ono bi na
njih nasrnulo. Kako se prva ega poklapala s naglim porastom broja
rtava koji je dosegao sedam stotina nedjeljno, grad je obuzela neka
malodunost i klonulost. U gradu je, izmeu ravnih ulica i kua graenih
u terasama, opala obiajna ivost, u etvrtima gdje su stanovnici ivjeli
uvijek pred svojim vratima, sada su bili zatvoreni svi ulazi a kapci
sklopljeni, pa se nije moglo znati da li se svijet hoe zatititi od kuge ili
od sunca. Iz nekih su kua dopirali ipak jauci. Neko bi, kad se to
dogodilo, viao esto radoznalu eljad koja bi stala na ulici, oslukujui.
No nakon svih tih uzbuna ovjek bi rekao da je svatko otvrdnuo, pa sada
se kree i ivi usred zapomaganja, kao da su tualjke i jadikovke prirodni
govor ljudi.
Sukobi na gradskim vratima kojom su prilikom straari morali
upotrijebiti oruje stvorie muklu uzrujanost. Bilo je zacijelo ranjenih, ali
se prialo o mrtvima jer je uslijed vruine i straha svatko u gradu
pretjerivao. Svakako je nezadovoljstvo neprestano raslo, tako da su se
vlasti pobojale najgoreg i ozbiljno razmotrile mjere koje e poduzeti ako
bi se puanstvo, pritisnuto kugom, pokualo buniti. Novine su objavile
naredbu kojom se obnavlja zabrana da se izae iz grada i prijetilo
tamnicom onima koji se toga ne bi drali. Patrole su obilazile gradom.
esto bi se u pustim i pregrijanim ulicama viali straari koji bi projahali
izmeu dva reda zatvorenih prozora, a topot konjskih kopita najavljivao
je izdaleka njihov dolazak. Poto bi patrole nestalo, spustila bi se ponovo
sumnjiava utnja na ugroeni grad. Povremeno bi ovdje-ondje odjeknuli
puani hici specijalnih odreda kojima je najnovijom naredbom bilo
povjereno da ubijaju pse i make s pomou kojih bi se mogle prenijeti
buhe. Te suhe detonacije pripomogoe atmosferi uzbune u kojoj je na
grad ivio.

U zapari i utnji sve se, uostalom, prestravljenim naim sugraanima

inilo vee i vanije nego to je doista bilo. Boje neba i mirisi zemlje
koji tvore prijelaz izmeu godinjih dobi bijahu sada po prvi put
zamjetljivi svima. Svatko je shvaao s jezom u srcu da e vruina
potpomoi epidemiju, a vidio je istodobno da je ljeto zapoelo. Krikovi
dugorepih lastavica na veernjem nebu bivahu sve sitniji i krhkiji. Nisu
bili u skladu s lipanjskim sutonima kad se obzor naega kraja razmie.
Cvijee nije vie dolazilo na trita u pupoljcima nego se ve bilo
rascvalo, a nakon jutarnje prodaje prani je plonik bio posut laticama.
Jasno se razabiralo da se proljee iscrpilo, da se razdalo u tisuama
cvjetova koji su procvjetali posvuda, pa e sada usnuti, klonuti pod
dvostrukim pritiskom kuge i vruine. Za sve nae sugraane ljetno je
nebo, s ulicama koje su blijedjele pod naslagom praine i ame, znailo
isto takvu prijetnju kao i stotine umrlih kojima bi grad oteao svakoga
dana. Neprestano sunce, satovi s okusom snova i praznika, ne pozivahu
vie nikoga na svetkovine mora i puti. Oni su naprotiv zvuali uplje u
zatvorenom i utljivom gradu. Izgubili su metalni zvuk sretnih godinjih
doba. Sunce kuge pogasilo je sve boje i nagnalo u bijeg svaku radost.

Bijae to jedan od velikih prevrata to ih je izazvala bolest. Svi nai

sugraani obino su doekivali ljetno doba s radou. Grad bi se onda
otvorio prema moru, a mlade bi se slijevala na plae. Toga ljeta blisko
je more bilo naprotiv zabranjeno, a tijelo nije imalo vie prava na svoje
radosti. to da se radi u tim okolnostima? 1 opet nam Tarrou daje
najvjerniju sliku naega tadanjeg ivota. On je, naravski, pratio
napredovanje kuge uope, zabiljeivi veoma ispravno da je radio
oznaio obrat epidemije ne objavljujui vie stotine smrtnih sluajeva
sedmino nego dvadeset i dva, sto sedam i sto dvadeset dnevno. Novine i
vlasti htjele bi nadmudriti kugu. Misle da u toj igri oduzimlju kugi
poene, jer je sto i trideset manje krupna cifra nego devetsto i deset.
Osvrnuo se i na patetine i upadljive strane epidemije, spominjui na
primjer enu koja je u jednoj pustoj etvrti gdje su kapci bili zatvoreni,
naglo otvorila prozor i dvaput kriknula prije nego e zalupiti kapke na
gustu sjenu svoje odaje. No drugdje bi zabiljeio da su iz ljekarnica
nestale mentol-pastile, jer su ih mnogi ljudi sisali da bi se ouvali od
eventualne zaraze.

Nastavio je motriti svoje osobe miljenice. Tako saznajemo da i stari s

makama ivi u tragediji. Jednoga jutra prasnulo je nekoliko hitaca i,
kako je zabiljeio Tarrou, nekoliko je olovnih ispljuvaka ubilo veinu
maaka i prestrailo preostale tako da su napustile ulicu. Istoga dana
stari je izaao na balkon u redovno doba, pokazao neko uenje,
nagnuo se preko ograde, pretraio pogledom oba kraja ulice i odluio
najzad da eka. Njegova je ruka udarala kratkim udarcima po eljeznoj
ogradi balkona. Jo je ekao, izderao na sitno malo papira, uao u sobu,
ponovo izaao, a onda nakon nekog vremena naglo nestao zatvorivi za
sobom ljutilo staklena vrata to su vodila na balkon.
Iduih dana ponovi se ista scena, ali na licu staria mogla se razabarati
sve oiglednija tuga i smetenost. Nakon nedjelje dana Tarrou je uzalud
ekao svakodnevnu pojavu: prozori ostadoe uporno zatvoreni krijui
tugu i zabrinutost koja bijae posve razumljiva. Za vrijeme kuge
zabranjeno je pljuvati na make, to je bio zakljuak tih zapisa.

S druge strane, kad bi se Tarrou naveer vraao kui, bio je uvijek

siguran da e u halu naii na mranu spodobu nonoga uvara. Taj nije
proputao da svakome pridolici dozove u pamet kako je on bio
predvidio ono to se sada dogaa. Tarrou koji je priznavao da je uo gdje
najavljuje nesreu, ali bi ga podsjetio da je govorio o potresu, stari je
uvar odgovarao: Ah, da je bar potres! ovjek se dobro strese i
gotovo... Prebroji mrtve, prebroji i bog! No ta svinjarija od bolesti... I
oni koji je nemaju nose je u svom srcu.

I direktor bio je satrt. S poetka su putnici, ne mogavi napustiti grad,

zadrani u hotelu. No kako se stvar oduljila, mnogi su se radije preselili
prijateljima i znancima. Isti razlozi koji su bili napunili hotelske sobe,
sada su ih drali praznima jer u na grad nisu vie dolazili putnici. Tarrou
je bio jedan od rijetkih stanara, a direktor ne bi nikad propustio priliku da
ga upozori da je njegova elja ugoditi posljednjim svojim gostima jedini
razlog to ve odavno nije zatvorio hotel. esto je traio od Tarroua da
ocijeni kako bi dugo mogla trajati epidemija. Kau, rekao bi Tarrou,
da studen ne pogoduje toj vrsti bolesti. Direktor bi se onda silno
uzbudio. Ma ovdje nije zapravo nikad zima, gospodine! A na svaki
nain, to bi znailo jo nekoliko mjeseci... Bio je, uostalom, siguran da
e putnici jo dugo izbjegavati grad. Ta je kuga propast turizma.

U restoranu se nakon kratke odsutnosti ponovo pojavio gospodin Othon,

ovjek-sova, no sad su ga pratili samo njegovi ueni psii. Propitavi se,
Tarrou saznade da je ena njegovala i pokopala svoju majku pa je sada u
karanteni.

- To se meni ne svia - ree direktor Tarrouu - karantena ovamo,

karantena onamo, ena je sumnjiva, a prema tome i oni.

Tarrou ga upozori da je - gledamo li s toga stajalita - svatko sumnjiv. No

ovjek je bio kategorian imajui u tom pitanju vrsto odreeno
miljenje.

- Ne, gospodine, ni vi, ni ja nismo sumnjivi. Oni jesu.

No gospodin Othon nije bio spreman da se zbog svake sitnice mijenja, a

taj put je kuga izvukla krai kraj. Ulazio je u restoran kao i prije, sjedao
prije svoje djece i drao im otmjeno-dumanske govore. Jedino se
djeai izvana promijenio. Odjeven u crno kao njegova sestra, malo
vie skupljen i povuen u se, bijae nalik na oca, ali u manjem izdanju.
Noni uvar koji nije volio gospodina Othona bijae rekao Tarrouu:

- Ah, taj e krepati sasvim odjeven. Nee ga morati oblaiti, nego

samo, putuj!

I Panelouxova propovijed bijae tu zabiljeena, ali uz ovaj komentar: Ja

razumijem taj simpatini ar. Na poetku elementarnih zala i na koncu
ima uvijek neto retorike. U prvom sluaju, ljudi jo nisu izgubili tu
naviku; u drugome ona se ve vratila. U asu nesree ovjek se navikava
na istinu to e rei na utnju. ekajmo.
Tarrou je jo napisao da je imao dugi razgovor s dr. Rieuxom,
zabiljeivi samo da je taj razgovor urodio dobrim rezultatima. Tom je
prilikom ustanovio da gospo a Rieux majka ima svijetlokestenjaste oi i
bizarno ustvrdio da e pogled u kojem se ita toliko dobrote biti uvijek
jai od kuge. Na koncu je posvetio dosta prostora starome astmatiaru
kojeg je lijeio Rieux.

Iao je s doktorom da ga posjeti, a to je bilo nakon njihova razgovora.

Stari je doekao Tarroua cerekajui se i tarui ruke. Bio je u krevetu,
naslonjen na jastuk, a do njega obje posude s grakom: Vidi, vidi, jo
jedan! ree spazivi Tarroua. To je svijet stao naglavce: vie ima
lijenika nego bolesnika. To je zato to se ljudima vraki uri, je li?
upnik ima pravo: zasluili su, i te kako zasluili. Sutradan je Tarrou
doao bez najave.

Ako se moemo pouzdati u njegove zapise, stari je astmatiar, mali

trgovac kratkom i pletenom robom, zakljuio, navrivi pedesetu da je
dosta uradio. Jednoga je dana legao i nije vie ustao. A mogao je biti na
nogama: njegova ga astma ne bi smetala. Mala renta dovela ga je do
sedamdeset i pete koju je bodro nosio. Nije mogao podnijeti da vidi uru
i, stvarno, u itavoj kui nije bilo ni jedne jedine. Ura je, govorio bi
on, neto skupo i neto glupo. Ocjenjivao je vrijeme, naroito vrijeme
jelu koje ga je jedino zanimalo, s pomou svojih dviju posuda od kojih bi
jedna bila puna graka kad bi se probudio. Drugu bi punio graak po
graak, jednom te istom kretnjom, graak po graak, pravilno i paljivo.
Tako se snalazio u vremenu koje je mjerio loncima. Nakon svakog
petnaestog lonca, govorio bi on, moram neto prigristi. To nije teko
upamtiti.

Sudei, uostalom, po izjavama njegove ene, taj se njegov poziv zarana

oitovao. Nikada ga nita nije zanimalo, ni posao, ni prijatelji, ni
karavana, ni glazba, ni ene, ni etnje. Nikada nije izaao iz grada, osim
jednom kad je, zbog nekih obiteljskih stvari, morao putovati u Alir, ali
je izaao na prvoj stanici nakon Orana, ne mogavi dokonati avanturu.
Vratio se kui prvim vlakom.

Poto se Tarrou, rekao bih, zaudio to ivi zatvoren kao u samostanu,

stari mu je objasnio kako nas vjera ui da je prva polovica ivota
ovjejeg uspon, a druga polovica silazak, da pri silaenju nama dani
vie ne pripadaju, da nam mogu biti oduzeti svakog asa, da se prema
tome ne moe njima nita uraditi i da je stoga najbolje ako ovjek nita i
ne radi. Proturjeje ga, uostalom, nije plailo jer je odmah zatim rekao
Tarrouu da Bog zacijelo ne postoji jer bi u protivnom sluaju popovi bili
suvini. Dodao je jo neke refleksije, a Tarrou shvati da je ta filozofija
usko povezana s negodovanjem koje bijae izazvano estim skupljanjem
milodara u njegovoj upi. No starev je portret upotpunila elja koja je
bila, ini se, duboka, a bolesnik je tu elju pred svojim gostom vie puta
ponovio: nadao se i nada da e umrijeti veoma star.

Je li to svetac? pitao se Tarrou. I odvraao: Da, ako je svetost skup

navika.

No u isto je vrijeme Tarrou poduzeo minuciozan opis jednog itavog

dana u kunome gradu, dajui tonu sliku o tome ime su se bavili i kako
su ivjeli nai sugraani toga ljeta: Nitko se ne smije osim pijanaca,
pisao je Tarrou, a ti se smiju i odvie. Onda je zapoeo svoj opis:
U rano jutro kao da lagani daci prolaze gradom. U taj sat koji je izmeu
nonih pokojnika i danjih samrtnika, kao da kuga naas prekida svoj
posao hotei malko odahnuti. Svi su duani zatvoreni. Ali natpis:
Zatvoreno zbog kuge koji se nalazi na nekim duanima svjedoi da se
nee odmah otvoriti kao drugi. Prodavai novina koji jo spavaju ne
izvikuju jote novosti, ali, naslonjeni na uline uglove, pruaju svoju
robu ulinim svjetiljkama, somnambulnom kretnjom. Zaas, probueni
prvim tramvajskim kolima, oni e se razletjeti po itavom gradu, nudei
ispruenom rukom listove, gdje se istie rije Kuga. Hoe li kuga
potrajati do jeseni? Profesor B... odgovara: ne. Bilanca devedeset i
etvrtog dana kuge: 180 umrlih.

Unato nestaici papira koja biva sve vea i koja je neke periodine
listove prisilila da smanje broj stranica osnovan je novi dnevni list: Glas
kuge koji hoe da informira nae sugraane, vodei rauna o najveoj
objektivnosti, o napredovanju ili nazadovanju bolesti; da podastire
najkompetentnija svjedoanstva o razvitku epidemije; da svojim
stupcima pomogne svima onima, poznatim i nepoznatim, koji su spremni
da se bore protiv nepogode; da podri moral puanstva, prenosi direktive
javnih vlasti i da, ukratko, okupi sve ljude dobre volje da bi se uspjeno
uhvatili u kotac sa zlom koje nas bije. U stvari je taj list veoma brzo
spao na to da objavljuje oglase novih proizvoda koji sasvim sigurno
spreavaju kugu.

Oko est sati ujutro sve se te novine poinju prodavati u repovima koji se
stvaraju na vratima duana, vie od sata prije nego to se otvore, a zatim
u tramvajima koji dolaze krcati s periferije. Tramvaji postadoe jedino
prometno sredstvo, a miu se tekom mukom, prenatrpani te putnici koji
su se natisli na prednju i stranju platformu stoje na stubama. No udna
stvar, svi nastoje koliko je mogue okrenuti lea jedni drugima da se ne
bi uzajamno zarazili. Na postajama kola izbacuju tovar ljudstva kojem se
uri, jer svatko eli da to prije bude sam. esto izbijaju sukobi kojima je
uzrok zlovolja i neraspoloenje koje postaje kronino.

Poto su proli prvi tramvaji, grad se pomalo budi. Otvaraju se prve

kavane i gostionice koje su oblijepljene objavama: Kave nema ili
Donesite svoj eer itd. Onda se otvaraju prodavaonice; ulice postaju
ivlje. Uto se i sunce uspelo navie, a srpanjsko nebo poinje zraiti
vruinom to je vrijeme kad se oni koji nita ne rade usuuju izai na
bulevare. Rekao bih da im je glavna i jedina zadaa da otklone kugu
razmeui se svojim luksuzom. Svakog se dana oko jedanaest sati odvija
na glavnim arterijama smotra mladih ljudi i mladih ena. U toj se paradi
osjea ona strasna volja za ivotom koja nie iz velikih nevolja i nesrea.
Proiri li se epidemija, raspustit e se i moral. Doivjet emo milanske
saturnalije na rubu grobova.

U podne se restorani napune u tren oka. Smjesta nastaju pred vratima

manje skupine: to su oni koji ne mogoe nai mjesta. Uslijed silne ege,
nebo nije vie tako svijetlo i sjajno. U sjeni velikih zavjesa kandidati na
jelo ekaju da dou na red stojei na rubu plonika koji puca od sunca.
Svijet grne u restorane, jer mnogima znatno pojednostavnjuju pitanje
prehrane. No tjeskoban strah od zaraze ostaje netaknut. Gosti gube duge
minute, briui strpljivo jedai pribor. Nema dugo to su neki
gostioniari oglaavali: Ovdje je pribor prokuhan. No malo-pomalo
odrekoe se svake reklame, jer gosti moraju ionako doi. I rado troe.
Naruuju najfinija ili tobo najfinija vina, najskuplje priloge. Tako
poinje neobuzdana trka... ini se da su u nekoj gostionici izbili panini
prizori, jer je nekom gostu pozlilo pa je problijedio, ustao i, posrui,
pohitao prema izlazu.

Oko dva sata, grad se pomalo prazni; to je as kad se utnja, praina,

sunce i kuga sreu na ulici. Vruina protjee uzdu sivih kuerina bez
mira i pokoja. To su dugi, suanjski sati koji
svravaju plamenim veerom to se rui na grad, prenapuen i brbljav.
Otkako je vruina zavladala, veeri su tu i tamo bile puste, a da nitko ne
bi znao zato. No sada prva svjeina dovodi sa sobom neko olakanje, da
ne kaem nadu. Svi tada silaze na ulice, zagluuju se govorom, svaaju
se ili prieljkuju, a pod crvenim srpanjskim suncem grad, nabijen
parovima i vikom, pluta prema noi koja dae od poude. Uzalud svake
veeri neki nadahnuti starac koji nosi pusteni eir i iroku kravatu
prolazi kroz gomilu, ponavljajui bez prekida: Bog je velik, doite k
njemu! Svi jure naprotiv za neim to slabo poznaju, ali im se ini pree
od Boga. U poetku kad miljahu da je to bolest kao sve druge, religija je
bila umjesna. No kad su vidjeli da je stvar ozbiljna, sjetie se uitaka.
Tjeskoba koja se danju odrazuje na licima rasplinjuje se sada u arkom i
pranom sutonu pretvarajui se u divlju uzbuenost, nespretnu,
grozniavu slobodu koja je zahvatila itav jedan puk.

Ja sam kao i oni. No nita! Za ljude moga kova smrt nije nita. To je
dogaaj koji im daje pravo.

Sastanak s Rieuxom koji spominje u svojim zapisima zatraio je sam

Tarrou. Upravo one veeri kad ga je ekao, doktor je motrio svoju majku
koja je mirno i spokojno sjedila na stolici u kutu blagovaonice. Tu je
provodila svoje dane kad je ne bi zaokupljali kuni poslovi. Sada je
ekala, skupivi ruke na koljenima. Rieux nije bio siguran da eka ba
njega. Ipak bi se neto na njezinu licu promijenilo kad bi se on pojavio.
Nijemi onaj izraz kojim je to lice oznaio rabotniki ivot, kao da je
oivio. Onda bi opet zapala u muanje. Te je veeri gledala na ulicu koja
ve bijae opustjela. Nona je rasvjeta bila smanjena za dvije treine. U
veim je razmacima pokoja slaba lampa inila gradske sjene neto
svjetlijima.
Hoe li rasvjeta biti smanjena dok god traje kuga? - upita gospoa Rieux.
Vjerojatno.
Samo da ne potraje do zime. Bilo bi alosno.
Da - ree Rieux.
Vidje da ga je majka pogledala u lice. Znao je da je tjeskoba i
premorenost posljednjih dana ostavila tragova, pa su mu obrazi bili upali.
Jesi li imao danas neprilika? - upita gospoa Rieux.
O, kao obino.

Kao obino! To e rei da novi serum, poslan iz Pariza, nije, ini se, tako
djelotvoran kao prvi i da statistika raste. Jo uvijek moe izvriti
preventivno cijepljenje samo na lanovima obitelji u kojima je netko ve
obolio. Da bi se generalizirala upotreba tog seruma, bile bi potrebne
industrijske koliine. Veina bubon nee puknuti, kao da je nastupila
faza kad lijezde potpuno otvrdnu pa bolesnici imaju teke bolove. Od
sino javlja se epidemija u novom obliku: u gradu su zabiljeena dva
sluaja plune kuge. Ba su danas lijenici satrti od posla i odgovornosti,
zatraili i postigli od prefekta, koji je sasvim izgubio glavu, nove
profilaktine mjere s obzirom na plunu formu bolesti da bi se smanjila
mogunost zaraze od usta do usta. Kao obino nitko nije znao nita.
Pogledao je majku. Lijepi kestenjasti pogled vrati ga u doba djetinjstva.
Boji li se, majko? - upita njeno.
U mojim godinama ljudi se malo ega boje.
Dan je dug, a mene nema vie nikad kod kue.
Ja mogu i ekati, samo kad znam da e doi. A kada te nema, mislim na
ono to radi. Ima vijesti?
Da, sve je u redu, ako je istina to javlja u posljednjem telegramu. No
znam da to veli da bi me umirila.

Zvonce na vratima odjeknu. Doktor se nasmijei materi i ode da otvori.

U polumraku stubita Tarrou je bio nalik na velikoga sivog medvjeda.
Rieux posjedne gosta pred pisai stol. On je ostao stajati iza svog
naslonjaa. Dijelila ih je lampa na pisaem stolu, jedina koja je gorjela u
sobi.
Znam da s vama ne moram okoliati - ree Tarrou bez ikakva uvoda.
Rieux potvrdi utke.
Za etrnaest dana ili za jedan mjesec, neete vie biti ni od kakve koristi.
Dogaaji su vas pretekli.
Organizacija zdravstvene slube ne valja. Nedostaje vam ljudi i vremena.
Rieux priznade da je i to istina.
Saznao sam da prefektura kani uvesti neku civilnu mobilizaciju kako bi
prisilila sve mukarce koji nisu invalidi da sudjeluju u opem
spasavanju.
Dobro ste obavijeteni. No ve se javilo veliko nezadovoljstvo, i prefekt
koleba.
Zato nisu traeni dobrovoljci?
Traeni su, ali je rezultat bio slab.
Traeni su slubenim putem, bez pravoga pouzdanja. Upravne vlasti ne
mogu stvar zamisliti. Njima nedostaje mate. Nikada nisu na visini
elementarnih nepogoda. A lijekovi koje izmiljaju podobni su da izlijee
hunjavicu. Ako ih pustimo da rade po svome, izginut emo svi odreda.
To je vjerojatno - ree Rieux. - Ipak, moram spomenuti da su pomislili na
zatvorenike koji bi vrili ono to u nazvati tekim poslovima.
- Meni bi drae bilo da to vre slobodni ljudi.
I meni. No pitam se, zato?
Mrske su mi smrtne osude. Rieux pogleda Tarroua.
Pa onda?

Pa onda imam plan za osnutak dobrovoljnih zdravstvenih odreda.

Ovlastite me da se time pozabavim i pustimo javnu upravu po strani.
Ona je, uostalom, preoptereena. Imam posvuda prijatelja: oni e biti
prva jezgra. Sudjelovat u i ja, naravno.
Vi zacijelo ne sumnjate - odvrati Rieux - da radosno prihvaam. ovjeku
je potrebna pomo, pogotovo u tom poslu. Preuzimam zadau da
nagovorim one na prefekturi da prihvate osnovu. Uostalom, nemaju to
da biraju. Ali...
Rieux se zamislio.
Ali taj posao moe biti smrtonosan, znate i sami. Moram vas upozoriti.
Jeste li razumjeli? Tarrou ga je gledao svojim mirnim, sivim oima.
to mislite o Panelouxovoj propovijedi, doktore?
Pitanje je postavljeno prirodno i Rieux odgovori na nj prirodno.
Odvie sam ivio po bolnicama da bih mogao cijeniti misao o
kolektivnom kanjavanju. No znate, krani katkada tako govore a da
tako i ne misle. Bolji su nego to se ine.
No vi mislite ipak, kao i Paneloux, da kuga ima i svoju dobru stranu; da
otvara ovjeku oi, da ga sili na razmiljanje.

Doktor nestrpljivo strese glavom.

- Kao sve bolesti na tom svijetu. No to vrijedi za njih, vrijedi i za

kugu. Moe pripomoi da bi netko postao veim. Meutim, kad ovjek
vidi bijedu i bol koju donose mora biti luak, slijepac ili kukavica da bi
se pomirio s kugom.
Doktor je samo malo podigao glas. No Tarrou mahnu rukom, kao da ga
hoe umiriti. Smjekao se.
Da - ree Rieux slegnuvi ramena. - No vi mi niste odgovorili. Jeste li
promislili? Tarrou se udobnije smjesti u svom naslonjau i prui glavu
prema svjetlu.
Vjerujete li u Boga, doktore?
I to je pitanje zvualo prirodno. No sada je Rieux kolebao.
Ne, ali to to znai? Nalazim se u mraku i nastojim neto vidjeti. Odavno
sam prestao vjerovati da je to originalno.
A da li vas upravo to ne dijeli od Panelouxa?
Ne bih rekao. Paneloux je kabinetski ovjek koji ivi meu knjigama.
Nije u dovoljnom broju vidio ljude umirati, pa govori u ime neke istine.
No posljednji seoski upnik koji se brine za svoju pastvu, a sluao je
samrtniki hropac, mislit e poput mene. Nastojat e najprije pomoi,
mjesto da kua dokazati da je bijeda i nevolja neto izvrsno.
Rieux ustade; njegovo je lice bilo sada u sjeni.
Pustimo to - ree - kad neete odgovoriti... Tarrou se nasmijei, ne
maknuvi se u naslonjau.
Da li bih mogao odgovoriti pitanjem? Sada se doktor nasmijeio.
Volite tajnovitost - ree - da ujemo!
Evo - ree Tarrou. - Zato ste vi tako odani i portvovni kad ne vjerujete
u Boga? Va e odgovor moda pomoi meni da odgovorim.

Ne izlazei iz sjene, doktor ree da je ve odgovorio: kad bi vjerovao u

Boga svemoguega, prestao bi lijeiti ljude jer bi tu brigu njemu
prepustio. Ali nitko na svijetu, pa ni Paneloux koji misli da vjeruje, ne
vjeruje u takva Boga, jer mu se nitko potpunije ne predaje i preputa, pa
stoga on - Rieux - dri da je bar onda na pravome putu kad se bori protiv
svijeta kakav je stvoren.
Ah - usklikne Tarrou - tako vi zamiljate svoje zvanje?
Otprilike tako - odvrati doktor, vraajui se u svjetlo. Tarrou tiho
zafiuka, a doktor ga pogleda.
Da - ree on - mislite da ovjek mora biti ohol da tako misli. No ja sam
ohol koliko mi treba, ni vie ni manje, vjerujte mi! Ne znam to me eka,
ni to e doi nakon svega toga. Zasada, eto bolesnika koje treba
izlijeiti. Oni e zatim razmiljati, a razmislit u i ja. No prvo je i
najhitnije - da ozdrave. Ja ih branim koliko mogu, to je sve.
Od koga?

Rieux se okrenu prema prozoru. U daljini je nazirao more, jer se obzor

tamnije zgusnuo. Osjeao je samo svoj umor, ali se u isti mah opirao
nagloj i bezumnoj elji da se povjeri tome neobinom ovjeku u kome je
osjeao srodnika.
Ne znam ja nita, Tarrou, nita. Kad sam uao u to zvanje, uinio sam to
nekako apstraktno, jer sam morao, jer je to posao kao svaki drugi, jedna
od karijera na koje se mladi ljudi odluuju. Moda i zato to je to bilo
osobito teko za radniko dijete kao to sam ja. A onda, trebalo je gledati,
kako ljudi umiru. Znate li vi da ih ima koji naprosto nee da umru? Jeste
li ikada uli enu koja na umoru vie: Nikada! Ja jesam. I onda sam
primijetio da se na to neu priviknuti nikad. Bio sam tada mlad, a moja
se odvratnost - mislio sam ja - odnosi na sm poredak koji vlada u
svijetu. Odonda sam postao skromniji. Nisam se jo privikao gledati
ljude koji umiru. I to je sve. Drugo nita ne znam. Ali na kraju krajeva...
Na kraju krajeva? - ree blago Tarrou.
Na kraju krajeva... - nastavi doktor koji je jo uvijek oklijevao gledajui
Tarroua - to je stvar koju ovjek poput vas moe shvatiti, zar ne? Budui
da je poredak u svijetu reguliran smru, bit e moda za Boga bolje da u
njega ne vjerujemo i da se borimo svim silama protiv smrti, ne diui
pogleda prema nebu gdje on uti.
Da - potvrdi Tarrou - ja to mogu shvatiti. No vae e pobjede biti uvijek
provizorne, to je! Rieux se, rekao bih, smrkao.
Da, uvijek! Ja to znam, ali to nije razlog da se ovjek prestane boriti.
Da, to nije razlog. Ali onda mogu i zamisliti kako se vi odnosite prema
toj kugi. to je ona za vas...
Da - ree Rieux - poraz bez konca i kraja.

Tarrou omjeri doktora, a onda se podie i poe tekim korakom prema

vratima. Rieux poe za njim. Stigao ga je u trenutku kad je Tarrou,
gledajui svoje noge, progovorio:
Tko vas je svemu tome nauio, doktore? Odgovor doe smjesta:
Bijeda.
Rieux otvori vrata svoga kabineta i ree Tarrouu, stojei na hodniku, da
e i on izii, jer da ide pohoditi jednoga od svojih bolesnika na gradskoj
periferiji. Tarrou mu nato ponudi da e ga pratiti, a doktor prihvati. Na
kraju hodnika sretoe gospou Rieux kojoj doktor predstavi Tarroua.
Jedan moj prijatelj... - ree.
Oh - odvrati gospoa Rieux - vrlo mi je drago to sam vas upoznala.

Kad je odlazila, Tarrou se jo jednom za njom okrenuo. Doktor je uzalud

pokuao upaliti svjetlo: stubina rasvjeta nije funkcionirala, a stube
ostadoe u mraku. On se upita nije li to nova mjera tednje. Tko bi znao.
Od nekog vremena sve se u kuama i u gradu kvari i poremeuje. Moda
je to naprosto zato to pazikue i nai sugraani uope ne paze vie ni na
to, niti se za ita brinu. No doktor nije imao vremena da se dalje
ispituje. Za njim je zazvuao Tarrouov glas:
Jo jednu rije, doktore, makar vam se uinila i smijena. Vi imate
potpuno pravo. Rieux slegnu u tami ramenima.
Ne znam, zaista, imam li pravo. No vi, odakle vi to znate?
Oh - ree Tarrou mirno - malo ima stvari koje bih morao saznati.
Doktor se zaustavi, a Tarrou, koji je bio iza njega, poskliznu se na jednoj
stepenici, kao da e pasti. Ipak se odra na nogama uhvativi Rieuxa za
ramena.
- Zar mislite da znate sve o ivotu? - upita.
Odgovor doe kroz mrak, noen istim mirnim i spokojnim glasom:
- Jest.
Kad su izbili na ulicu, shvatie da je dosta kasno, moda jedanaest sati.
Grad je bio nijem, napuen samim utajima. Iz daljine je dopiralo
zvonce bolnikih kola. Sjeli su u auto, a Rieux pokrenu motor.
Sutra morate doi u bolnicu - ree doktor - radi preventivnog cijepljenja.
No da zavrimo na razgovor. Prije nego uete u to, imajte na umu da je
vjerojatnost da ostanete iv jedan naprama tri.
Te procjene nemaju smisla, vi to znate, doktore, kao i ja. Prije sto godina
jedna je epidemija kuge pomorila sve stanovnike nekoga perzijskoga
grada, sve osim ovjeka koji je prao mrtvace i koji je do kraja vrio svoj
posao.
Posluila ga je ona treina vjerojatnosti - ree Rieux glasom koji je
najednom bio promukao.
No istina je i to da o tim stvarima ne znamo gotovo nita.

Uli su u vanjske etvrti. Reflektori su sjali u pustim ulicama. Stali su.

Pred autom Rieux upita Tarroua hoe li ui, a ovaj odvrati da hoe.
Svijetli odraz s neba osvijetli njihova lica. Rieux se najednom nasmije,
srdano, prijateljski.
Ajde, Tarrou - ree on - to vas nagoni da se time bavite?
Ne znam. Moda moji nazori o moralu.
Kojemu moralu?
Moralu poimanja i shvaanja.
Tarrou se okrenu prema kui, a Rieux ne vidje njegovo lice, sve dok nisu
bili kod staroga astmatiara.
***

Sutradan se Tarrou dade smjesta na posao: okupio je prvu momad za

kojom e doi mnoge druge.

Pripovjeda ne kani tim zdravstvenim ekipama pridati vanost koju

faktino nisu imale. Da su na njegovu mjestu, mnogi bi nai sugraani
popustili napasti da pretjeraju ocjenjujui njihovu vanost. No
pripovjeda je sklon vjerovati, da, pridajui preveliku vanost lijepim
djelima, ovjek na koncu iskazuje, indirektno ali snano, potovanje zlu.
I to zato to time doputa pretpostavku da ta lijepa djela imaju toliku
cijenu samo zato to su rijetka, dok je obino motor ljudskih ina zloa i
ravnodunost. Pripovjeda se ne slae s time. Zlo koje u svijetu dolazi
gotovo uvijek od neznanja a dobra volja, ako nije prosvijeena, moe
uiniti isto toliko zla, koliko i zloba. Ljudi su vie skloni dobru nego zlu,
ali to zapravo nije pitanje. No oni su vee ili manje neznalice, a to se
onda zove krepost ili porok, budui da je najoajniji porok neznanje koje
misli da sve zna pa se smatra vlasnim da ubija. Dua je ubojice slijepa, a
bez pronicavosti koja je dostiiva, nema ni prave dobrote, ni skladne
ljubavi.
Stoga nae zdravstvene ekipe koje se ostvarie zahvaljujui Tarrouu,
moramo prosuivati objektivnim zadovoljstvom. Stoga i pripovjeda
nee da bude odvie rjeit slavitelj volje i heroizma kojem pridaje samo
relativnu vrijednost. Koliko razum doputa! No ostat e povjesniarom
bolnih i preuzetnih srdaca jer je kuga sve nae sugraane uinila
takvima.

Oni koji pristadoe uz nae zdravstvene odrede nisu time zaista stekli
pravo na bogzna kakvo priznanje jer su znali da nema druge pa bi gotovo
bilo nevjerojatno da nisu pristali. Ti su odredi pomogli naim
sugraanima da uu dublje u kugu, da ue i shvate jedno: kad je bolest
tu, treba poduzeti to je potrebno da bi se protiv nje povela borba.
Postavi dunou nekolicine, kuga se ukaza svima u svom pravom
svjetlu, jer su ljudi shvatili da je to pitanje koje se tie svakoga.

To je dobro. No hoemo li posebno estitati uitelju koji ui da je 2 X 2

= 4? estitat emo eventualno zato to je to lijepo zvanje odabrao.
Recimo, dakle da je vrijedno hvale to su Tarrou i drugi odluili pokazati
da je dva puta dva etiri, mjesto da dokazuju obratno: no recimo takoer,
da je njihova dobra volja bila zajednika s uiteljevom, da su je dijelili
svi oni koji imaju srce, kao spomenuti uitelj, a na ast je ovjeku da su
brojniji nego se obino misli u to u najmanju ruku tvrdo vjeruje
pripovjeda. Vidi on vrlo dobro prigovor koji bi se mogao iznijeti protiv
njegovih nazora: ti su ljudi stavljali na kocku svoj ivot. No uvijek u
povijesti doe hora kad onaj koji se usuuje rei da je dva puta dva
etiri, biva kanjen smru. Uitelj to dobro zna. A pitanje nije u tome da
znamo kakva je nagrada ili kazna tome zakljuivanju. Pitanje je da li je
(da ili ne) dva puta dva etiri. Oni pak nai sugraani koji su stavljali
ivot svoj na kocku, imali su odluiti da li su (da ili ne) u kugi i da li se
(da ili ne) valja protiv nje boriti.

Bilo je u naem gradu mnogo novih moralista koji su govorili da nita ne

slui niemu i da treba pokleknuti. A Tarrou, Rieux i njihovi prijatelji
mogli su odgovoriti ovo ili ono, zakljuak je uvijek bio isti: oni znaju da
se treba boriti, ovako ili onako, da ne treba pokleknuti. Sve se svodilo na
to: sprijeiti to vei broj ljudi da ne umre pa da njihova
odijeljenost ne bude trajna. Da bi se to postiglo, treba se protiv kuge
boriti. Drugoga sredstva nema. Ta spoznaja nije bila divna i udesna, bila
je samo dosljedna.

Stoga je bilo prirodno da se stari Castel dao svim arom i svom

upornou svojom na posao da proizvede serume na licu mjesta, sluei
se pomagalima koja su mu bila pri ruci. Rieux i on nadahu se da e
serum, proizveden kulturama onoga mikroba koji je zarazio grad, biti
svakako djelotvorniji negoli serumi koji dooe izvana, budui da se taj
uzronik neto razlikuje od bacila kuge kako je klasino opisan. Castel se
nadao da e uskoro imati prvi svoj serum.

Stoga je bilo prirodno i to da je Grand koji nije imao nita herojsko, vrio
neku vrstu tajnike slube koja je povezivala zdravstvene odrede. Jedan
dio ekipa to je stvorio Tarrou posvetio se, naime, preventivnoj skrbi u
prenapuenim gradskim etvrtima. Nastojali su da se uvede nuna
higijena, vodili su rauna o tavanima i podrumima koji nisu bili
raskueni. Druge su ekipe pomagale lijenicima pri kunim posjetima,
osiguravale otpremu okuenih da bi poslije uslijed pomanjkanja
socijalnog osoblja, upravljali i kolima kojima su se prevozili bolesni i
umrli. Sve je valjalo registrirati i statistiki obuhvatiti, a Grand je pristao
da obavlja taj posao.

Pripovjeda dri da je s tog stajalita Joseph Grand bio (vie nego Rieux
ili Tarrou) istinski predstavnik one tihe i mirne kreposti koja je
nadahnjivala zdravstvene odrede. Rekao je da bez otezanja,
zasvjedoivi i tom zgodom dobru volju koju bi zasvjedoio i u drugim
stvarima. Bio je izrazio samo elju da se pokae koristan u sitnim
poslovima. Za ostalo je prestar. Mogao bi dati svoje vrijeme od
osamnaest sati do dvadeset etiri. A kad mu je Rieux stao toplo
zahvaljivati, on se zaudio: Nije to najtee! Tu je kuga, treba se braniti,
to je jasno. O, kad bi sve na svijetu bilo tako jasno i jednostavno... Tu je
frazu i ponavljao, a katkada, navee, kad bi sve ceduljice bile ispisane i
sloene, Rieux bi s Grandom razgovarao. Nakon nekog vremena
pridruili su svojim razgovorima i Tarroua, a Grand se sve radije i radije
povjeravao tim svojim drugovima. Oni su pak pratili s interesom strpljiv
rad to ga je Grand nastavljao usred epidemije. I oni su napokon nali u
tome neki odah i umirenje.

Kako vaa amazonka? pitao bi esto Tarrou. A Grand bi odvraao

podjednako: Kasa kasa, i tegobno se pritom nasmijeio. Jedne veeri
ree Grand da je konano napustio pridjev otmjena i da svoju
amazonku oznauje sada vitkom. To je, dodade on, neto
konkretnije. Onda je, drugi put, proitao svojim sluaocima prvu
reenicu ovako preinaenu: Lijepog svibanjskog jutra vitka je
amazonka jaui krasnu alazansku kobilu, kasala cvjetnim alejama
Bulonjske umice.

- Zar ne - ree Grand - tako je bolje razabiremo? A stavio sam radije

svibanjskog jutra, jer sam time malo produio kasanje.

Onda ga je, ini se, jako zabrinuo pridjev krasan. To ree - ne kazuje
nita; valja traiti izraz koji bi najednom obuhvatio i fotografirao
velianstvenu kobilu koju je zamiljao. Debela ili krupna ne valja;
to je, dodue, konkretno, ali pomalo pejorativno. Sjajna ili blistava? To
mu se naas svialo ali ne odgovara ritmu. Jedne veeri objavi
pobjednikim glasom da je naao: Crna alazanska kobila! Crna boja
daje naslutiti otmjenost, mislio je on.

- To nije mogue - ree Rieux.

- A zato?
Alazanska ne oznauje pasminu, nego boju.
Kakvu boju?
Pa boju koja ni u kom sluaju nije crna. Granda je to, rekao bih, jako
potreslo.
Hvala - ree - sreom ste vi ovdje. No vidite i sami kako je teko.
to mislite da kaemo raskona? - ree Tarrou. Grand ga pogleda.
Mozgao je.
Da - ree - da!
Malo-pomalo, i on se nasmijeio.
Nakon nekog vremena priznade da mu rije cvjetne zadaje briga.
Kako ne pozna drugih gradova do Orana i Montelimara, traio je od
svojih prijatelja potankosti, raspitujui se kako su aleje Bulonjske umice
cvjetne?

Njima se, Rieuxu i Tarrouu, nisu zapravo nikad uinile cvjetne, no

pievo ih je uvjerenje pokolebalo. Grand se udio njihovu kolebanju.
Samo umjetnici znaju gledati. No doktor ga nae jednom u velikom
uzbuenju. Zamijenio je cvjetne sa pune cvijea. Trljao je ruke.
Napokon ih vidim, osjeam, njuim. Kapu dolje, moja gospodo!
Trijumfalno je proitao reenicu. Lijepoga jednoga jutra u svibnju,
vitka je amazonka, jaui skupocjenu alazansku kobilu, kasala alejom
Bulonjske umice koja bijae puna cvijea. No, proitani naglas,
genitivi usred reenice nisu zvuali skladno i Grand zamuca. Onda sjede
veoma zabrinut i snuden i zamoli doktora za doputenje da ode.
Potrebno mu je da malko razmisli.

U to doba (kako se kasnije doznalo) on se pokazao u svom uredu dosta

rastresen, to je smatrano veoma nezgodnim i aljenja vrijednim s
obzirom na injenicu to se to zbilo u vrijeme kad je magistrat - s
manjim brojem inovnika - morao svladati golem posao. Njegova je
sluba od tog trpjela, a ef ureda strogo mu je to predbacio podsjetivi ga
da je plaen za vrenje posla koji nikako ne vri. ini se, rekao je ef,
da radite dobrovoljno u zdravstvenim odredima. To se mene ne tie.
Prvi i najbolji nain da se pokaete korisnim u ovim neobinim
okolnostima jest da valjano vrite svoj posao. Inae sve to ne vrijedi
nita.
Ima pravo - ree Grand Rieuxu.
Da, ima pravo - potvrdi doktor.
No ja sam rastresen; ne znam kako da se ispetljam iz svoje reenice.
Pomiljao je da ukine Bulonjske, drei da e ga svijet razumjeti. No
kakve umice? I hoe li italac smjesta osjetiti da se veznik ne odnosi na
umicu nego na aleju? Mogao je napisati aleje umice, pune cvijea.
No poloaj umice izmeu imenice i odreenog pridjeva bio je trn u oku
jer je time samovoljno odijelio rijei koje idu zajedno. Nekih je veeri
bio naoko umorniji od Rieuxa.
Da, bio je umoran; umorila ga ta potraga koja ga je potpuno zaokupila.
Ipak je i dalje zbrajao i slagao statistike podatke za zdravstvene odrede.
Strpljivo je svake veeri sreivao cedulje, popraivao ih j e dij
agrarnima, trudei se uporno da prikae stanje epidemije to tonije i to
potpunije. Dosta esto otiao bi k Rieuxu u jednu od bolnica i zatraio od
njega pisai stol u kakvoj kancelariji ili ambulanti. Tu bi se smjestio sa
svojim papirima, upravo onako kako bi se namjestio za svojim stolom na
magistratu. U atmosferi koja je oteala od raskunih sredstava i same
bolesti mahao je listovima papira da bi osuio tintu. Poteno bi nastojao
da svoju amazonku zaboravi i da radi samo ono to mora.

Ljudima je, istina, do toga da sebi uzmu za primjer i uzor takozvane

heroje; ako je bezuvjetno potrebno da i ovdje, u ovoj historiji bude kakav
heroj, pripovjeda predlae ba toga beznaajnog i nevanog junaka koji
nema drugih odlika doli neto dobrog srca i odanost idealu koji je po
svoj prilici smijean.

To e dati istini ono to joj pripada, a zbroju od dva i dva njegovu

ukupnost koja glasi etiri. Heroizmu e pak dati sporedno mjesto koje
mu pripada, tono iza, a nikad ispred plemenitog traenja sree. A dat e
to i kronici ovoj njen karakter: kronici koja hoe da bude izvjetaj pisan s
dobrim osjeajima, to jest osjeajima koji nisu ni oigledno zli, ni
pretjerano zanosni, po runom teatarskom obiaju.

Tako je bar mislio dr. Rieux itajui novine ili sluajui na radiju apele i
bodre pouke to ih je vanjski svijet slao kunome gradu. U isto vrijeme
kad i pomo koja je stizala zrakom i cestom, sruili bi se svake veeri na
valovima radija ili kroz stupce novina ganutljivi i zanosni komentari,
sruili na grad koji je sada bio potpuno sm. I svaki put, doktora bi
naljutio ton epopeje, ton sveane prigodne besjede. Znao je on da ta
briljivost nije hinjena. No mogla se ona izraziti samo konvencionalnim
govorom kojim ljudi kuaju izrei to ih vee s ovjenou. Takav se
govor nije mogao primijeniti na sitne svakodnevne napore Josepha
Granda (da spomenemo samo taj primjer) jer ne bi mogao objasniti to je
usred kuge znaio Grand.

Kadikad o ponoi, u velikoj utnji grada koji bi tada opustio, u asu kad
je lijegao na svoj prekratki poinak, doktor bi okrenuo dugme svoga
radio-prijamnika. I s kraja svijeta, kroz tisue kilometara, glasovi,
nepoznati i bratski, kuahu nespretno da izraze svoju solidarnost koju im
je, dodue, uspijevalo izraziti, ali bi uz to otkrivali i stranu nemo u koju
zapada svaki ovjek kad hoe podijeliti bol koju ne moe vidjeti: Oran!
Oran! Uzalud je taj poziv prelazio preko mora; uzalud je Rieux pomno
sluao, doskora bi rjeitost nabujala, istiui jo jae bitnu odije-ljenost
koja je od Granda i govornika na radiju inila dva stranca. Oran, Oran!
Nita, pomislio bi doktor, zajedno treba ljubiti ili zajedno umrijeti; druge
pomoi nema. Oni su predaleko.

Prije nego to prijeemo na vrhunac epidemije, kad je kuga skupila svu

snagu da se njome obori na grad i da ga se potpuno doepa, moramo
ocrtati ba one dugotrajne, oajne i monotone napore koje su izvrili
posljednji pojedinci, kao Rambert, ne bi li se svoje sree ponovo
dokopali i tako oteli kugi onaj dio sebe koji su branili od svih presizanja.
To je bio njihov nain da odbiju jaram koji im je prijetio, i premda taj
otpor nije, ini se, bio djelotvoran
kao onaj drugi, pripovjeda dri da je imao svoj smisao i da je u svojoj
ispraznosti i svojim proturjejima takoer svjedoio za onaj ponos i
dostojanstvo kojeg je tada bilo u svakome od nas.
Rambert se borio da ga kuga ne bi prekrila. Stekavi dokaz da legalnim
sredstvima ne moe izai iz grada, odluio je posluiti se drugim
sredstvima i to priopio Rieuxu. Poeo je s kavanskim konobarima.
Konobar je uvijek u sve upuen, zna sve novosti. No prvi kojima se bio
obratio bili su najbolje upueni u silne globe kojima bi se kanjavali
takvi pothvati. U jednom sluaju smatran je ak provokatorom. Tek kad
je kod Rieuxa naiao na Cottarda, njegova je stvar neto krenula. Toga su
dana Rieux i on razgovarali ponovo o jalovim koracima to ih je novinar
poduzimao kod upravnih vlasti. Nakon nekoliko dana Cottard srete
Ramberta na ulici i pozdravi ga srdano i neusiljeno. To je od nekog
vremena bio njegov nain u svim drutvenim dodirima.
Jo neto? - upitao ga je.
Nita.
Na upravu se ovjek ne moe pouzdati. Nita ona ne razumije.
Tako je. No ja traim neto drugo. Nije lako.
Ah - odvrati Cottard - pogaam.
Znao je za jednu vezu, a Rambertu koji se tome udio, objasni da
odavno posjeuje sve oranske kavane, da ima ondje prijatelj i da mu je
poznata organizacija koja se bavi tom vrstom poslova. Faktino se
Cottard koji je sada vie troio nego zaraivao pridruio vercerima koji
su trgovali racioniranom robom. Preprodavao je cigarete i loa alkoholna
pia, jer su cijene tim artiklima stalno rasle pa e, ako to potraje, stei
mali imetak.
Jeste li sasvim sigurni? - upita Rambert.
Jesam. Meni su samom ponudili.
A vi se niste okoristili prilikom?
Ne budite nepovjerljivi - ree Cottard i napravi prijazno lice - nisam se
okoristio, jer se meni nee da odem odavle. Imam svoje razloge, eto!
Onda nakon kratke utnje, doda:
Ne pitate me koji su to razlozi?
Pretpostavljam da se mene to ne tie.
U neku ruku, to se vas doista ne tie. Ali u drugu... Ukratko, jedna je
stvar neosporna: otkako imamo kugu, ja se ovdje bolje osjeam.

Novinar je sluao njegovu besjedu.

Kako da ovjek pronae tu organizaciju?
Eh - ree Cottard - to nije lako. No doite sa mnom.

Bilo je etiri sata poslije podne. Pod tekim se nebom grad polako
kuhao. Svi su lokali imali sputene zavjese. Ceste su bile puste.
Cottard i Rambert pooe ulinim arkadama i hodahu dugo, ne govorei
nita. Bijae to jedan od satova kad bi se kuga uinila nevidljivom. Ta
utnja, to mrtvilo boja i pokreta moglo je biti posljedica ljeta i posljedica
kuge. Tko zna nije li zrak teak od straha i usijanja ili se u njem grije
podmukla prijetnja? Da bi naiao na kugu, morao bi opaati, morao bi
razmisliti. Jer ona se odavala samo negativnim znakovima. Cottard koji
imaae s kugom neke afinitete upozori na primjer Ramberta da nigdje
nema pasa, koji bi u normalno doba leali i dahtali na rubu hodnika,
traei uzalud malo svjeine.

Krenue Bulevarom palma, prooe preko Staroga trga i spustie se u

etvrt gdje se nalazi Pomorska oblast. Nalijevo se kavana, obojena
zeleno, sklanjala za kosu zavjesu od gruboga utog platna. Uavi
Cottard i Rambert obrisae oznojena ela. Zauzee mjesta na preklopnim
vrtnim stolicama, za stolom od eljeznog lima koji je takoer bio zeleno
olien. Prostorija je bila potpuno prazna. Muhe su zujale po zraku. U
utome kavezu koji je stajao na epavom anku, jedna je papiga,
oputenih krila, klonula na svoju ipku. Stare slike, prikazujui vojnike
prizore, visjele su na zidu, pokrite prljavtinom i gustim pauinama. Na
svim eljeznim stolovima, pa i pred Rambertom, suile su se kokoje
izmetine za koje nije pogaao odakle su, dok se u tamnome jednom kutu
nije neto uzvrpoljilo i napolje izaao, poskakujui, velianstveni pijetao.
Uinilo im se da vruina jo Uvijek raste. Cottard skine kaput i lupi
rukom po stolu. Iz pozadine izae nizak i sitan ovjek izgubljen u dugoj
bijeloj pregai, pozdravi Cottarda im ga vidje, poe naprijed i,
maknuvi snanim udarcem noge velianstvenog pijetla, upita sred
opega kokodakanja, to gospoda ele i ime da ih poslui. Cottard
zatrai bijela vina i propita se za nekoga Garciju. Prema izjavi patuljka
nije Garcije bilo ve nekoliko dana u kavani.
Mislite li da e doi veeras?
Hm - ree konobar - ja nisam u njegovoj koulji. No vi znate njegov
vozni red?
Znam, ali to nije jako vano. Hou samo da mu predstavim jednoga svog
prijatelja. Konobar je otirao vlane ruke o prednji dio pregae:
Ah, gospodin se takoer bavi poslovima?
Da - ree Cottard.
Patuljak frkne nosom kao da njui:
- Onda doite veeras. Poslat u mu maloga.
Kad su izlazili, Rambert upita o kakvim se to poslovima radi.
O vercu, dabome. Prebacuju robu kroz gradska vrata. Prodaju uz visoke
cijene.
Dobro - ree Rambert - a imaju li ortake?
Dakako.
Navee je zavjesa bila podignuta, papiga je blebetala u svom kavezu,
oko eljeznih stolova okupili su se gosti, koji su poskidali kapute i sjedili
u samoj koulji. Jedan od njih zaturio je na zatiljak slamnati eir, a
bijelu je koulju razdrljio da su se vidjele grudi, tamne kao peena glina.
Spazivi Cottarda ustade. Lice mu je bilo pravilno i tamno opaljeno, oi
male i crne, zubi bijeli; na ruci je nosio dva ili tri prstena. Rekao bi
ovjek da mu je oko trideset godina.
Potovanje - ree - hoemo jednu s nogu? Popie tri runde, utei.
Da izaemo? - ree tada Garcia.
Spustie se prema luci, a Garcia upita Cottarda to hoe. Cottard mu ree
da ga hoe upoznati s Rambertom; ne radi se ba o poslovima nego -
kako ree - o jednom izlasku. Garcia je hodao ravno za nosom i puio.
Postavio je nekoliko pitanja, govorei on kad je spominjao Ramberta,
kao da ne primjeuje njegovu prisutnost.
Zato? - ree.
Ima u Francuskoj enu.
Ah!
I nakon nekog vremena:
to mu je zanat?
Novinar.
To je zanat gdje se puno govori. Rambert je utio.
On je prijatelj - ree Cottard.
utke su napredovali. Stigoe do obale: visoka eljezna ograda branila je
pristup koji je bio zabranjen. No oni krenu u malu toionicu gdje su se
prodavale i frigane srdelice pa je vonj ribe dopirao do njih.
- Na me to svakako ne spada, nego na Raoula. A njega moram pronai.
To nee biti lako.
- Ah - upade Cottard veoma ivo - zar se krije?
Garcia ne odgovori. Kraj toionice stade i obrati se prvi put Rambertu.
- Bit e trokova - ree.
Bijae to konstatacija.
- Naravno - potvrdi Rambert.
Malo poslije novinar zahvali Cottardu:
- O, ne - ree ovaj veselo. - Radujem se to vam mogu biti na usluzi.
A osim toga, vi ste novinar; nadoknadit ete vi to danas-sutra.

Prekosutra, Rambert i Cottard uspinjahu se irokim ulicama bez sjene

koje vode u gornje dijelove naega grada. Kasarna carinske strae bila je
djelomice pretvorena u bolnicu, a pred glavnim ulazom stajahu ljudi,
nadajui se posjetu koji nije mogao biti doputen ili kakvoj obavijesti,
koja e za sat-dva biti zastarjela. No to je skupljanje doputalo mnogo
dolazaka i odlazaka, pa se moglo pretpostaviti da ta injenica nije bila
bez udjela u organizaciji sastanka izmeu Garcije i Ramberta.
udno je to - ree Cottard - kako ste uprli da odete. Sve to se ovdje
zbiva vrlo je zanimljivo.
Meni nije - odgovori Rambert.
O, znam, znam. ovjek neto riskira. Ali na kraju krajeva, prije kuge
riskirao bi isto toliko kad bi prelazio preko raskra gdje je velik promet.
Uto stade do njih Rieuxov auto. Tarrou je upravljao, a Rieux je napola
spavao. Probudio se da bi prisutne upoznao meu sobom.
Mi se poznamo - ree Tarrou - stanujemo u istom hotelu. Ponudi
Rambertu da e ga odvesti u grad.
Ne, imamo ovdje sastanak. Rieux pogleda Ramberta:
Da - ree ovaj.
Ah - zaudi se Cottard - doktor je upuen?
Evo suca istraitelja - oglasi se Tarrou gledajui Cottarda.
Agent je problijedio. Gospodin je Othon dolazio zaista ulicom i
pribliavao se krepkim ali odmjerenim korakom. Prolazei kraj male
skupine skinu eir.
Dobar dan, gospodine sue - ree Tarrou. Sudac uzvrati pozdrav onima u
autu i, pogledavi Cottarda i Ramberta koji ostadoe po strani, sveano
im se nakloni. Tarrou predstavi rentijera i novinara. Sudac se askom
zagleda u nebo, a zatim uzdahne izjavivi da je alosno vrijeme koje
proivljavaju.
Kau mi, gospodine Tarrou, da se bavite primjenom profilaktikih mjera.
Ne mogu vam rei koliko opravdavam i cijenim va postupak. Mislite li,
gospodine doktore, da e bolest dalje napredovati?

Rieux odvrati da se valja nadati da nee, a sudac ponovi da se uvijek

treba nadati budui da su ciljevi Providnosti nedokuivi. Tarrou ga upita
jesu li mu dogaaji donijeli vie posla.
Naprotiv: opih prestupaka (kako ih mi nazivamo) gotovo i nema.
Istraujem samo ozbiljnije prekraje novih odredaba. Stare zakone ljudi
potuju; nikada ih nisu tovali u tolikoj mjeri.
To je zato - ree Tarrou - to se u usporedbi s novima moraju ljudima
initi dobri.

Sudac odloi sanjivi izraz lica koji je bio poprimio, gledajui zanosno u
nebesa. Odmjerio je Tarroua strogim pogledom.
Pa to onda? - ree. - Nije vaan zakon nego osuda. Mi tu ne moemo
nita.
To je - ree Cottard kada se sudac udaljio - to je neprijatelj broj jedan.
Kola krenue.
Malo poslije Rambert i Cottard spazie Garciju. Dolazio je prema njima
ne dajui nikakav znak, a umjesto pozdrava ree: Treba poekati.

Oko njih je mnotvo u kome prevladavahu ene ekalo gotovo utke.

Gotovo sve su ene imale uza se koare, nadajui se ludo da e ih moi
dostaviti svojim bolesnim roacima i mislei jo lue da bi se bolesnici
mogli tim jestvinama okoristiti. Vrata su uvali straari pod orujem, a
od vremena do vremena udan bi neki krik dopro preko dvorita koje je
dijelilo kasarnu od ulaza. Onda bi se tjeskobna lica obraala bolnikom
krilu.

Ona trojica gledahu taj prizor kad ih jasan i ozbiljan dobar dan iza
njihovih lea potaknu da se okrenu. Usprkos vruini Raoul je bio
odjeven veoma korektno. Visok i snaan, tamno odijelo s prugama,
pusteni eir sa sputenim obodom. Lice blijedo. Oi crne, a usne
stisnute. Govorio je hitro, izraavajui se precizno.

- Spustite se prema gradu - ree. - A ti, Garcia, moe nas ostaviti.

Garcia upali cigaretu i pusti ih da se udalje. Stupali su brzo, uskladivi

svoj korak s Raoulom koji je bio stao u sredinu.
- Garcia mi je objasnio - ree. - To se moe upriliiti. No stajat e
vas svakako deset tisua franaka.

Rambert odvrati da pristaje.

- Objedujte sutra sa mnom u panjolskoj gostionici kraj Pomorske

oblasti.

Rambert ree da je sporazuman, a Raoul mu stisne ruku i pri tome se

nasmijei prvi put. Nakon njegova odlaska Cottard se ispria. Sutra nije
slobodan, a Rambert ga ionako vie ne treba.

Kad je sutradan novinar uao u panjolsku gostionicu, sve su se glave

okrenule dok je prolazio. Sjenoviti podrum smjeten podno ute uliice,
isuene od sunca, pohaali su samo mukarci i to veinom panjolskoga
tipa. No im je Raoul, sjedei za jednim stolom u dnu prostorije, dao
Rambertu znak i novinar krenuo prema njemu, radoznalost je odmah
nestala, a lica se vratie svojim tanjurima. Uz Raoula je sjedio neki
dugonja koji je bio loe obrijan; njegova su ramena bila neobino iroka,
kosa veoma rijetka, fizionomija je podsjeala na konja. Duge i tanke
ruke, obrasle crnim dlakama, virile su niz koulju zavrnutih rukava. Za
vrijeme upoznavanja tri puta je kimnuo glavom. Njegovo ime nije
spomenuto, a Raoul je, govorei o njemu, rekao samo na prijatelj.
Na prijatelj dri da bi vam mogao pomoi. On e vas... Stao je, jer je
konobarica dola da primi Rambertovu narudbu.
On e vas povezati s dvojicom naih prijatelja koji e vas upoznati sa
straarima koje smo predobili. Time sve nee biti gotovo. Straari e
sami prosuditi kada je zgodno vrijeme. Bilo bi najjednostavnije kad biste
nekoliko noi prespavali kod jednoga od njih koji stanuje nedaleko
gradskih vrata. No prije vas na se prijatelj mora - kako rekoh - povezati
s njima. Njemu ete, kad sve bude ureeno, namiriti trokove.

Prijatelj jo jednom kimnu konjskom glavom ne prestajui ni askom

drobiti salatu od rajica i paprika koju je gutao od vremena do vremena.
Onda progovori, zanosei malko na panjolski. Predloi Rambertu da se
dogovore za prekosutra, u osam sati ujutro pod trijemom katedrale.
Jo dva dana - primijeti Rambert.
To je zato to nije lako nai ljude - ree Raoul.

Konj jo jednom zamlatara, a Rambert potvrdi bez oduevljenja.

Preostali dio objeda proe u potrazi za predmetom konverzacije. No sve
postade odjednom lako i jednostavno, poto je Rambert otkrio da je konj
nogometa. Sam se mnogo bavio tim portom. Raspravie, dakle, pitanje
francuskog ampiona-ta, koliko vrijede profesionalne momadi u
Engleskoj ili navalna postava u W-sistemu. Pod kraj objeda konj se
toliko udomaio da je Ramberta tikao, ne bi li ga uvjerio da nema
ljepega mjesta u momadi od center-halfa. Vidi, govorio je center-
half je onaj koji dijeli loptu. A to je nogomet: dijeliti loptu. Rambert se
priklonio tome miljenju, premda je uvijek igrao center-fora. Diskusiju je
naas prekinuo radio koji je dosad verglao istiha uvstvene melodije, ali
je sada objasnio da je tokom jueranjega dana umrlo od
kuge sto trideset i sedam osoba. Nitko od prisutnih nije reagirao. ovjek
s konjskom glavom slegne ramenima i ustane, Raoul i Rambert povedu
se za njim.
Na odlasku stisne center-half Rambertu energino desnicu. - Zovem se
Gonzales - ree.
Ta dva dana uinie se Rambertu beskrajnim. Otiao je Rieuxu i potanko
mu ispriao to je sve poduzeo. Onda otprati doktora koji je iao da
posjeti sumnjiva bolesnika. Pred ulazom u kuu u kojoj ga je ekao
sumnjivac, Rambert mu ree: Do vienja. U hodniku se zau neka
trka, glasovi: netko je obavjetavao obitelj da je doao doktor.
Nadam se da Tarrou nee kasniti - promrmlja umorno Rieux. Imao je
umoran izraz lica.
Epidemiji se previe uri? - upita Rambert.
Rieux ree da ne; statistika krivulja sporije se uspinje nego dosad; kao
da je zastala. Ali ta! Sredstva kojima se vodi borba nisu dovoljno
brojna.
Nedostaje nam materijal - ree doktor. - U svim vojskama svijeta,
nestaica materijala nadomjeta se uglavnom ljudstvom. Ali nama
nedostaju i ljudi...
Izvana su doli lijenici i bolniko osoblje.
Da - ree Rieux. - Deset lijenika i stotinjak bolniara. To je naoko
mnogo. A jedva je dosta za sadanje stanje epidemije. Ako se bolest
proiri, nee biti dosta.
Rieux poslua to se zbiva u kui, a onda se nasmijei Rambertu.
Da - ree - morate se pouriti ako hoete uspjeti. Sjena prijee preko
Rambertova lica.
Vi znate - ree muklo - da zbog toga ne odlazim. Rieux odvrati da zna,
ali Rambert nastavi:
Drim da nisam kukavica, bar uglavnom. Imao sam prilike da se o tom
uvjerim. Samo, ima ideja koje ne mogu podnijeti.

Doktor ga pogleda u lice.

Opet ete se s njome sastati.
Moda, ali ne mogu podnijeti misao da e to potrajati i da e za to
vrijeme ostarjeti. Kad ovjek navri tridesetu, poinje starjeti, pa mora
iskoristiti svaku priliku. Ne znam da li moete shvatiti.
Rieux promrmlja da misli da je shvatio nato stie Tarrou veoma dobro
raspoloen.
Upravo sam zatraio od Panelouxa da nam se pridrui.
Pa? - upita doktor.
Razmislio je i rekao da.
To mi je drago - ree doktor. - Drago mi je to se pokazao boljim od
svoje propovijedi.
Svi su ljudi takvi - ree Tarrou. - Treba im samo dati priliku. Nasmijei
se i namigne Rieuxu.
Moja je zadaa u ivotu da pruim priliku.
Oprostite mi - ree Rambert - no moram otii.
U etvrtak kad su se imali sastati, ode Rambert do katedrale pet minuta
prije osam sati. Zrak je bio jo dosta svje. Nebom su putovali bijeli
okrugli oblaii koje e doskora progutati dnevna vruina, i to odjednom.
Neodreen miris vlage dizao se jo iz tratina, premda su bile osuene.
Sunce, iza istonih kua grijalo je samo pozlaenu kacigu Djevice
Orleanske koja resi trg. Na jednoj uri odbije osam sati. Rambert
zakorakne pustim trijemom. Iz nutrine je dopiralo nejasno i jednolino
pjevanje sa starim vonjem podruma i tamjana. Najednom pjev prestane.
Desetak malih crnih spodoba izae iz crkve i krene sitnim korakom
prema gradu. Rambert je postajao nestrpljiv. Druge se uspinjahu velikim
stubitima, kreui prema trijemu. Zapali cigaretu, onda se sjeti da
moda nije red da ovdje pui.

U osam sati i petnaest, orgulje katedrale oglasie se u sordini. Rambert

ue ispod mranoga svoda. Nakon nekoliko trenutaka mogao je razabrati
u crkvenoj lai male crne spodobe koje su bile prole kraj njega. Skupile
su se u jednom kutu pred nekakvim improviziranim rtvenikom na kom
je postavljen sv. Rok, izraen na brzu ruku u nekoj radionici naega
grada. Kleui, male spodobe bijahu se jo vie skupile; gubile su se u
sivilu nalik na zgruane sjene, a bile su jedva neto gue od magle u
kojoj su plutale. A nad njima su orgulje zapodjele beskrajne varijacije.
Kad je Rambert izaao, Gonzales je ve silazio stubitem prema gradu.

- Mislio sam da si otiao - ree novinaru. - Bilo bi normalno.

Stade objanjavati da je ekao svoje prijatelje na drugom jednom mjestu

gdje im je urekao sastanak, nedaleko odavle i to u osam manje deset. No
ekao ih je dvadeset minuta uzalud.

- Bit e zacijelo neka zapreka. Na posao nije uvijek lak.

Predloi drugi sastanak, sutra u isto vrijeme pred spomenikom mrtvima.

Rambert uzdahne i zabaci eir.

- Nije to nita - ree Gonzales smijui se. - Sjeti se svih onih

kombinacija, navala i dodavanja da bi se postigao pogodak...
- Naravno - ree ponovno Rambert. - No utakmica traje samo sat i
po. ,

Spomenik mrtvima Orana nalazio se na jedinom mjestu odakle se moe

vidjeti more, jer se kratko etalite prua uz morske hridi to dominiraju
lukom. Sutradan je Rambert, stigavi prvi na mjesto sastanka, itao
paljivo popis onih koji su pali na polju slave. Nakon nekoliko minuta
priblie mu se dvojica ljudi, omjere ga nehajnim pogledom, a zatim se
naslone na kameni grudobran. ini se da ih je sasvim zaokupila slika
praznog i pustog pristanita. Obojica bijahu istoga rasta, imali su na sebi
modre hlae i mornarsku majicu s kratkim rukavima. Novinar se malo
udalji, onda sjede na klupu da bi ih udobno promotrio. Primijeti da
nemaju zacijelo vie od dvadeset godina. Uto spazi Gonzalesa koji se
pribliio, ispriavajui se.
Evo naih prijatelja - ree Gonzales i odvede ga prema mladiima koje
predstavi kao Marcela i Louisa. U licu su bili veoma slini i Rambert
zakljui da su braa.
Evo - opet e Gonzales - sad se poznajete. Prijeimo na stvar.
Marcel ili Louis ree nato da oni dolaze na red za dva dana, da njihovo
straarenje traje nedjelju dana i da treba pronai najzgodniji dan. Ima ih
etvorica koji uvaju zapadna vrata, a ostala su dvojica profesionalni
vojnici. Nema govora o tom da i njih upletu u stvar. Nisu sigurni, a to bi,
uostalom, povealo trokove. No zna se desiti da odu provesti jedan dio
noi u nekom baru u koji zalaze. Marcel ili Louis predloe stoga
Rambertu da se smjesti kod njih, nedaleko od vrata, i da eka dok dou
po njega. No treba pouriti, jer se uje da e biti postavljene dvostruke
strae izvan gradskoga pojasa.

Rambert im dade pravo i ponudi neke od posljednjih svojih cigareta.

Onaj od dvojice koji dotad nije govorio upita nato Gonzalesa je li
ureeno pitanje trokova i da li mogu dobiti predujam.

- Ne - ree Gonzales - nije potrebno; to je drug. Trokovi e biti

namireni pri odlasku.

Urekoe novi sastanak. Gonzales predloi veeru u panjolskoj

gostionici, i to sutradan. Odatle e krenuti u kuu gdje stanuju straari.
- Prve noi - ree Rambertu - pravit u ti drutvo.
Sutradan Rambert, uspinjui se u svoju sobu, srete na hotelskom stubitu
Tarroua.
Idem do Rieuxa - ree ovaj - hoete li sa mnom?
Nikad nisam siguran da mu ne smetam - ree Rambert nakon kratkoga
krzmanja.
Ne bih rekao: mnogo mi je o vama govorio. Novinar se zamislio.
Sluajte - ree - ako imate poslije veere asak vremena, doite obojica u
bar hotela, makar bilo i kasno.
- To ovisi o Rieuxu i o kugi - ree Tarrou.

U jedanaest sati naveer, Rieux i Tarrou uoe ipak u mali i tijesni bar. U
njemu se naguralo tridesetak osoba, koje su govorile veoma glasno.
Doavi iz utnje kunoga grada, pridolice zastadoe malko smeteni.
Shvatie tu ivost vidjevi da se jo toi alkohol. Rambert je bio na kraju
bara i mahao im sa svoga visokog stolca. Okruie ga poto je Tarrou
mirno odgurnuo jednoga nemirnog i bunog susjeda.
Ne plaite se alkohola?
Ne - ree Tarrou - naprotiv.

Rieux ponjui miris gorkih trava u svojoj ai. U toj galami bilo je teko
govoriti, no Rambertu je, ini se, bilo glavno da pije. Doktor nije mogao
prosuditi je li pijan. Za jednim od dva stola koji zauzimahu preostali dio
tijesnog lokala neki je pomorski oficir, drei ispod ruke dvije ene,
priao svom debelom subesjedniku kome je krv udarila u glavu, o velikoj
epidemiji tifusa u Kairu. Logore, podigli su logore za uroenike, sa
atorima za bolesnike, a okolo-naokolo straarski kordon. Straari bi
pucali na rodbinu kad bi kuala provercati u logor domae ljekarije.
Bilo je to kruto, ali ispravno. Za drugim stolom koji je zapremila
elegantna mlaarija, konverzacija nije bila razumljiva, a gubila se u
taktovima Saint James' Infirmary koji se slijevahu iz visokoga zvunika.
Jeste li zadovoljni? - upita Rieux podigavi glas.
Zato?
teta - povie Tarrou.
Pribliava se - ree Rambert. - Moda tokom sedmice. Tarrou pogleda
Rieuxa.
Oh - ree ovaj - Tarrou misli da biste nam ovdje mogli biti korisni. No ja
i predobro shvaam vau elju da odete.

Tarrou narui jo tri aice. Rambert sie sa svoga stolia i pogleda ga

prvi put u lice.
U emu bih vam mogao biti koristan?
Pa - ree Tarrou, pruajui bez urbe ruku za aom - u naim
zdravstvenim odredima.
Rambert se zamisli, a na licu mu se pojavi tvrdoglavo-zamiljeni izraz
koji mu je bio svojstven.
Zar vam se ti odredi ne ine korisni? - ree Tarrou, koji je ispio au i
pomno pogledao Ramberta.
Vrlo korisni - ree novinar i iskapi svoju.

Rieux primijeti da mu ruka dre. Pomisli da je novinar zacijelo sasvim

pijan.

Sutradan, kad je Rambert ulazio po drugi put u panjolsku gostionicu,

proao je kraj male skupine ljudi koji su iznijeli stolice pred ulaz i blaili
se zelenozlatnim veerom, jer je vruina poela upravo poputati. Puili
su prosti duhan koji je grizao. Unutra je gostionica bila gotovo prazna.
Rambert sjede za stol koji se nalazio u dnu gdje je prvi put sreo
Gonzalesa. Ree sluavci da e priekati. Bilo je pola osam. Pomalo su
se ljudi vraali u blagovaonicu i sjedali za stolove. Poelo se posluivati,
a niska nadsvoena odaja ispuni se lupom tanjura, zvekom jedaeg
pribora i priguenim razgovorima. U osam sati Rambert je jo uvijek
ekao. Upaljeno je svjetlo. Novi gosti sjedoe za njegov stol. On narui
veeru. U pola devet je zavrio ne ugledavi ni Gonzalesa, ni onu
dvojicu. Puio je cigarete. Prostorija se pomalo praznila. Vani je veoma
naglo padao mrak. Blagi vjetri to je dolazio s mora polako je dizao
zastore na staklenim vratima. Kad je bilo devet sati Rambert primijeti da
je prostorija prazna i da ga sluavka zaueno gleda. On plati i izae.
Nasuprot gostionici bila je otvorena kavana. Rambert se smjesti kraj kase
i stane nadzirati ulaz u gostionicu. U pola deset krene put svoga hotela,
dovijajui se uzalud kako e pronai Gonzalesa iju adresu nije imao.
Klonuo je duhom pri pomisli da e morati da poduzme sve korake
iznova.

U tom trenutku, u noi koju su presijecala hitna ambulantna kola,

Rambert je primijetio (kako e to poslije priznati i Rieuxu) da itavo to
vrijeme nije uope mislio na svoju enu; toliko je bio zaokupljen traei
neki otvor u zidu koji ga je dijelio od nje. No zato je toga trenutka, kad
su svi izlazi bili opet jednom zabrtvljeni, naao opet nju u sreditu svoje
udnje, a bol ga je pritom zgrabila tako naglo i tako estoko da je stao
trati prema svome hotelu ne bi li umakao uasnom osjeaju koji je nosio
ipak sa sobom, te mu se inilo da e mu izjesti sljepooice.

Sutradan je veoma rano otiao Rieuxu da bi saznao kako da pronae

Cottarda.
Ne preostaje mi drugo - ree on - nego da ponovo poem tim tragom.
Doite sutra naveer - ree Rieux - Tarrou me zamolio da pozovem
Cottarda, ne znam zato. Ima doi u deset sati. Doite u jedanaest i
trideset.

Kad je Cottard sutradan stigao doktoru, Tarrou i Rieux raspravljahu o

neoekivanom ozdravljenju koje se zbilo na Rieuxovu odjelu.
Jedan naprama deset! Imao je sree - ree Tarrou.
Nita - ree Cottard - onda to nije bila kuga. Uvjeravahu ga da je bila
sigurno ta bolest.
Nije mogue, kad je ozdravio. Znate, kao i ja da kuga nikome ne prata.
Openito uzevi ne - ree Rieux - no ako je ovjek uporan, doivljuje i
ugodna iznenaenja.
Cottard se smijao.

- Kakva ugodna iznenaenja! uli ste veeranje brojke?

Tarrou koji je rentijera gledao dobrohotnim pogledom ree da su mu

brojke poznate, da je situacija ozbiljna, ali to to dokazuje? Dokazuje da
bi trebalo poduzeti jo iznimnije mjere.
Pa ve ste ih poduzeli.
Da, no svatko bi ih morao poduzeti za svoj raun.

Cottard je gledao Tarroua ne shvaajui. Ovaj ree da je odvie ljudi

ostalo neaktivno; da je epidemija stvar koja se odnosi na svakoga i da bi
svatko morao vriti svoju dunost. Dobrovoljni su odredi svima otvoreni.
To je ideja - ree Cottard - ali kakva korist od toga? Kuga je jaa.
To emo saznati kad budemo sve pokuali - ree Tarrou strpljivim
glasom.
Za to vrijeme Rieux je na svom pisaem stolu prepisivao cedulje. Tarrou
je jo uvijek gledao rentijera koji se vrtio na stolcu.
Zato ne biste poli s nama, gospodine Cottard? Ovaj se podie
uvrijeeno i dohvati svoj okrugli eir:
Nije to moj posao.
A zatim izazovnim tonom:
- Uostalom, ja se u vrijeme kuge dobro osjeam. Ne znam zato bih
se petljao da bi to prije prestala.

Tarrou se lupne po elu, kao da mu je najednom neto sinulo:

- Da, da, imate pravo; zaboravio sam da biste inae bili zatvoreni.

Cottard se lecne i uhvati za stolac kao da e pasti. Rieux je prestao pisati,

pa ga je gledao ozbiljno i napeto.
Tko vam je to rekao? - povie rentijer. Tarrou napravi zaueno lice i
ree:
Pa vi sami. Ili, ako hoete, nama se, doktoru i meni uinilo da je tako.
A poto je Cottard, obuzet prejakim bjesnilom, stao mucati izgovarajui
nerazumljive rijei, Tarrou je dodao:
- Nemojte se uzrujavati. Mi vas neemo prijaviti, ni doktor, ni ja.
Vaa nas povijest ne zanima. I onda, mi policiju nikada nismo voljeli.
Hajde, sjednite!

Cottard pogleda svoj stolac i sjede, poto je neko vrijeme kolebao. Onda
duboko uzdahnu:
To je stara pria koju su izvukli napolje. Ja sam mislio da je
zaboravljena. No jedan je progovorio. Pozvali su me i rekli mi neka im
budem na raspolaganju dok ne zavre istragu. Razumio sam da e me na
koncu uhititi.
Je li ozbiljno? - upita Tarrou.
Prema tome to smatrate ozbiljnim. Umorstvo svakako nije.
Zatvor ili robija? Cottard je bio jako utuen.
Zatvor, ako budem imao sree... Ali doskora nastavi s mnogo estine:
To je bila zabluda. Svatko moe zabludjeti. Ja ne mogu podnijeti misao
da e me zbog toga epati, da e me otrgnuti od moje kue, od mojih
navika, od svega to poznajem.
Ah - nato e Tarrou - i zato ste se htjeli objesiti?
Da, glupost, dakako.

Rieux progovori prvi put i ree Cottardu da shvaa njegov nemir no da

e se moda sve poravnati.
Oh, zasad se ne moram niega bojati; to znam.
Vidim - ree Tarrou - vidim, da neete ui u nae odrede. Cottard je,
vrtei u rukama eir, podigao oi prema Tarrouu i nesigurno ga
pogledao:
Nemojte mi zamjeriti.
Neemo, ne; no nemojte bar hotimice iriti mikrobe.
Cottard ih stade uvjeravati da nije elio kugu, da je dola sama od sebe i
da nije njegova krivnja to je - bar za neko vrijeme - uredila njegove
prilike. A kad je Rambert stigao do vrata, on je dodao veoma energinim
glasom:

- Uostalom, ja drim da vam nita nee pomoi.

Rambert saznade da Cottardu nije poznata Gonzalesova adresa, no da
mogu ponovo svratiti u malu kavanu. Ugovorie sastanak za sutra. A
kako je Rieux zaelio da bude obavijeten, Rambert ga pozove, njega i
Tarroua, da potkraj sedmice dou u bilo koje doba noi u njegovu sobu.

Ujutro Cottard i Rambert odu u malu kavanu i ostave Garciji poruku za

naveer ili, ako bude sprijeen, za sutra. Naveer su uzalud ekali.
Sutradan je Garcia doao. utke je sluao Rambertov izvjetaj. Nije
upuen u stvar, ali zna da su itavi gradski predjeli blokirani kroz
dvadeset i etiri sata kako bi se moglo provjeriti jesu li svi stanari uredno
prijavljeni. Moda se Gonzales i oni mladii, nisu mogli provui kroz
kordon. Ne moe uiniti nita drugo nego da ih ponovo spoji s Raoulom.
To, naravno, nee biti prije prekosutra.

- Vidim - ree Rambert - da sve treba poeti iznova.

Prekosutra je na jednome uglu Raoul potvrdio Garcijinu hipotezu; niske
su etvrti bile blokirane. Treba uspostaviti vezu s Gonzalesom. Dva dana
kasnije Rambert je objedovao s nogometaom.
To je glupo - govorio je on. - Morali smo neto uglaviti kako da se
pronaemo. To je bilo i Rambertovo miljenje.
Sutra ujutro pohodit emo djeake i nastojati da stvar uredimo.
Sutra ujutro djeaci nisu bili kod kue. Ostavie im poruku za sutra u
podne, na Licejskom trgu. I Rambert se vrati u hotel s takvim licem da je
iznenadio Tarroua kad ga je poslije podne sreo.
Je li zapelo? - upita ga Tarrou.
Sve iznova - odvrati Rambert. I ponovi svoj poziv:
Doite veeras.
Naveer, kad su ona dvojica ula u Rambertovu sobu, naoe ga gdje
lei. On ustane i napuni ae to ih je bio pripravio. Rieux ga upita,
uzevi svoju au, je li stvar na dobrome putu. Novinar mu ree da je
ponovo sve uradio kao i prvi put, da je stigao na istu toku i da e
doskora imati svoj posljednji sastanak. Onda otpije i doda:
Oni, naravno, nee doi.
Nemojte od toga praviti naelno pitanje - ree Tarrou.
Vi jo niste shvatili - odvrati Rambert slegnuvi ramenima.
to to?
- Kugu.
Ah - javi se Rieux.
Niste shvatili da je sve u tome da valja po injati uvijek iznova. Rambert
ode u kut svoje sobe i otvori mali gramofon.
Koja je to ploa? - upita Tarrou. - Poznam je. Rambert odgovori da je to
Saint James' Infirmary.
Usred ploe zaue dva puana hica koji su odjeknuli u daljini.
- Pas ili pokuaj bijega - ree Tarrou.
as kasnije ploa zavri, signal bolnikih kola javi se izdaleka, zatim se
priblii, proe ispod prozora hotelske sobe, opet se udalji i napokon
nestane.
Ta ploa nije vesela - ree Rambert - a to je valjda deseti put to je danas
sluam.
Zar je tako volite?
Ne, ali imam samo nju.
Upita Rieuxa kako zdravstveni odredi. Radilo je pet ekipa. Nadaju se da
e moi osnovati nove. Novinar je sjedio na krevetu i pomno ogledavao
nokte. Rieux je ispitivao njegovu onisku i snanu siluetu skupljenu na
rubu kreveta. Najednom primijeti da ga Rambert gleda.
Da znate, doktore - ree - mnogo sam mislio na vau organizaciju. Nisam
s vama, ali to ima svojih razloga. Inae drim da bih znao platiti i
glavom; ja sam ratovao u panjolskoj.
Na kojoj strani? - upita Tarrou.
Na strani pobijeenih. No poslije sam razmiljao...
O emu? - opet e Tarrou.
O hrabrosti. Sada znam da je ovjek sposoban za velika djela. No ako
nije sposoban da osjeti veliko uvstvo, meni nije interesantan.
ini se da je ovjek sposoban za sve - ree Tarrou.
Nije! ovjek nije sposoban da dugo trpi ili da dugo bude sretan. Nije,
dakle, sposoban ni za to.
Pogledao ih je, a onda ree:
Hajde, Tarrou, jeste li vi sposobni da umrete za neku ljubav?
Ne znam, ali mi se ini da vie nisam.
- Evo! A sposobni ste da umrete za ideju, to je vidljivo i prostim
okom. A meni je, dragi moj, dosta ljudi koji umiru za ideju. Ne vjerujem
u heroizam; znam da je to lako, a iskusio sam da je to i ubitano. Ja bih
elio da ljudi ive i da umiru od onog to ljube.
Rieux je novinara paljivo sasluao. Ne skidajui sa nj pogleda, ree
blago:
- ovjek nije ideja, Rambert.
Novinar skoi s postelje; lice mu se zaarilo od uzbuenja.
- Jest, ideja i to plitka ideja, im stane nekoga odvraati od ljubavi. I
to je ono: nismo vie sposobni za ljubav. Pomirimo se s time, doktore!
ekajmo da to postanemo ili, ako nije mogue, ekajmo ope
osloboenje, ali se nemojmo igrati heroja. Ja dalje ne idem.

Rieux ustane: na licu mu se najednom pojavio umor:

Imate pravo, Rambert, sasvim pravo; ni za to na svijetu ne bih vas htio
odvratiti od onoga to se spremate uiniti, jer mi se ini pravedno i
dobro. Ipak vam moram kazati jedno: u svemu tome ne radi se o
heroizmu; radi se o potenju. To je ideja koja moe natjerati nekoga na
smijeh, no jedini nain da bismo se borili s kugom jest - potenje.
to je potenje? - upita Rambert koji se najednom uozbiljio.
Ne znam to je potenje uope. No u mom sluaju znam da je potenje u
tome da vrim svoj posao.
Ah - ree Rambert bijesno - ja ne znam koji je moj posao. Moda sam
zaista uinio krivo kad sam odabrao ljubav.
Rieux mu se opre.
Ne - ree krepko - niste uinili krivo. Rambert ga je zamiljeno gledao.
Pretpostavljam da vas dvojica nemate pritom nita da izgubite. Onda je
lake biti na dobroj strani.
Rieux isprazni au.
- Hajdemo - ree - eka nas posao. I izae.
Tarrou poe za njim, ali u asu kad je htio izai, kao da se predomislio.
Okrenuo se novinaru i ree:

- Znate vi da se Rieuxova ena nalazi u sanatoriju nekoliko stotina

kilometara odavle?
Rambert se trgne od iznenaenja, no Tarroua je ve bilo nestalo.
Sutradan je rano Rambert telefonirao Rieuxu:
Biste li pristali da radim s vama dok mi ne poe za rukom napustiti grad?
Bih, Rambert, i hvala vam.
TREI DIO

Tako su se itave duge sedmice zarobljenici kuge otimali kako su znali i

umjeli. A neki meu njima, kao Rambert, uspijevali su ak, kako smo
vidjeli, zamisliti da postupaju kao slobodni ljudi, da jo uvijek mogu
birati. Ipak se doista moglo ustvrditi da je sada, sredinom kolovoza, kuga
pokrila i zakrila sve. Nije vie bilo pojedinanih sudbina nego samo
kolektivna zbivanja, obuhvaena kugom, i osjeaji koje su dijelili svi.
Najvei je bio odijeljenost i progonstvo s primjerenom dozom straha i
pobune. Eto, zato pripovjeda dri da valja, budui da je vruina, a s
njome i bolest, dosegla vrhunac, iznijeti, kao ope primjere, neke ispade
naih sugraana, opisati zatim pogrebe i konano se osvrnuti na patnje
rastavljenih parova.

Usred te godine podie se vjetar koji je puhao u kunome gradu nekoliko

dana. Stanovnici Orana jako se boje vjetra jer na visoravni na kojoj je
grad podignut ne nailazi vjetar ni na kakve prirodne zapreke pa se
zalijee u pojedine ulice svom estinom. Kako dugih mjeseci nije
nijedna kap osvjeila grad, bio je pokrit gustim sivim slojem, koji se sada
pod udarcima vjetra stao ljutiti. Vjetar je podizao valove praine i papira
to su udarali rijetke etae po nogama.

Vidio bi kako ure ulicama, pognuti naprijed, drei pred ustima depni
rupi ili ruku. Naveer bi mjesto drutvenih sastanaka i velikih skupova
u kojima bi svatko nastojao da se produlji to vie dan (jer bi svaki
mogao biti posljednji), nailazio na male grupe graana koji se ure kui
ili u kavanu, tako da su za nekoliko dana za vrijeme sumraka koji je u to
doba godine dolazio bre, ulice bile puste i tihe, a jedino je vjetar na
njima zavijao ne prekidajui ni askom svoju tualjku. Od mora to se
podiglo, ali je ostalo nevidljivo dopirao je miris haluga i soli. I pusti
grad, bijel od praine, proet morskim mirisima, akustian od vjetra i
njegovih krikova, jaukao bi i cvilio, stenjao i jecao poput nesretnog
otoka.
Dotad je kuga pokosila mnogo vie rtava u vanjskim etvrtima koje su
bile vie napuene i manje udobne nego gradski centar. No sad kao da se
najednom pribliila i nastanila u poslovnom dijelu grada. Stanovnici su
krivili vjetar da prenosi zarazne klice. Pobrkao je karte, govorio je
direktor hotela. No bilo kako mu drago, centralne su etvrti, sluajui
nou sve ee zvonjavu bolnikih kola, spoznale da je i na njih doao
red. Sada je pod njihovim prozorima odjekivao sumorni i jednolini zov
kuge.

U unutranjosti grada trebalo je takoer izolirati neke etvrti koje su bile

naroito pogoene: iz njih e smjeti da izlaze samo oni stanovnici koji su
u slubi nenadoknadivi. Oni koji su tu ivjeli nisu se mogli oteti dojmu
da je ta mjera suvino muenje koje se vri na njihov raun, a na
stanovnike ostalih etvrti gledahu, svakako, kao na slobodne ljude. Ovi
su pak nalazili u tekim trenucima utjehu u pomisli da su drugi jo manje
slobodni. Ima suanja koji su vei sunji od mene, glasila je uzreica
koja je saimala jedinu moguu utjehu.

Nekako u to doba uestali su i poari, naroito u luksuznim etvrtima, u

predjelu vila kraj zapadnih gradskih vrata. Prema prikupljenim podacima
radilo se o osobama koje su se vratile iz karantene i koje su,
pomahnitavi od tuge zbog smrtnog sluaja i drugih jada i nevolja
podmetnule poar u vlastitoj kui, obmanjujui se iluzijom da e time
satrti i kugu. Bilo je mnogo muke s tim poarima koji su svojom
uestalou dovodili itave gradske predjele u stalnu opasnost jer je
vjetar bio veoma estok. Budui da se uzalud kualo uvjeriti ljude da je
raskuivanje to ga vre javne vlasti dovoljno da bi se iskljuila svaka
mogunost zaraze, morale su biti proglaene veoma stroge kazne kojima
e se kanjavati ti neduni palikue. A nije misao na zatvor potakla te
nesretnike da ustuknu nego ope uvjerenje koje su dijelili svi stanovnici,
naime da je kazna zatvora isto to i kazna smrti, s obzirom na izvanredno
velik mortalitet u opinskim uzama. To uvjerenje nije bilo, dabome, bez
temelja. Pokazalo se (a bilo je jasno i zato) da kuga ugroava naroito
one koji su navikli ivjeti u skupinama, to jest vojnike, redovnike ili
sunje. Jer mada su neki zatvorenici odijeljeni od drugih, zatvor jest i
ostaje zajednica, to najbolje dokazuje injenica da su u naem
opinskom zatvoru uvari plaali danak bolesti kao i njihovi sunji. S
viega gledita (a to bijae gledite kuge) svi su ljudi, od ravnatelja do
posljednjeg zatvorenika, bili osueni na smrt, a moda po prvi put
vladala je u zatvoru apsolutna pravda.

Uzalud su vlasti pokuale uvesti neku hijerarhiju u to izjed-naivanje

dosjetivi se da odlikuju uvare koji su umrli pri vrenju svojih dunosti.
Kako je bilo dekretirano opsadno stanje, pa se u neku ruku moglo
smatrati uznike straare mobiliziranima, podjeljivana im je posmrtno
vojnika medalja. Uznici se, istina, nisu bunili, ali su vojniki krugovi
primili stvar nepovoljno, istiui, opravdano, da bi se u javnome ivotu
mogla poroditi aljenja vrijedna zbrka. Njihovo je gledite usvojeno: bit
e najbolje da se straarima koji umru podijeli medalja za zasluge u doba
epidemije. No to se tie onih prvih, zlo je bilo uinjeno; nije se moglo ni
pomisliti da im se odlikovanje oduzme, ali vojnike vlasti nisu poputale
podravajui svoje stajalite. U drugu ruku zarazna je medalja imala
taj nedostatak da nije proizvodila moralni uinak koji je postignut
podjeljivanjem vojnikog odlikovanja, jer tko u doba epidemije ne
dobiva zaraznu medalju? Svi bijahu nezadovoljni.

Osim toga, uznika uprava nije mogla postupati kao vjerske i - u neto
manjoj mjeri -vojnike vlasti. Redovnici dvaju jedinih samostana
raspreni su, naime, i smjeteni privremeno u pobonim obiteljima. Tako
su i svaki put kad je to bilo mogue, manji odredi povueni iz kasarna i
smjeteni u kole ili javne zgrade. Tako je bolest, koja je - naoko
-prisilila stanovnike na solidarnost koja vee ljude u opsijedanom gradu,
kidala istodobno tradicionalna udruenja i vraala individuume njihovoj
samoi. To je stvaralo zabunu.
Lako je zamisliti da su sve te okolnosti, pored vjetra, podmetnule poar u
nekim glavama. Gradska vrata budu nou ponovo napadnuta i to
nekoliko puta. No sada nisu napadali pojedinci nego manje oruane
grupe. Bilo je pucnjave s jedne i druge strane, ranjenih i nekoliko
poginulih. Strae budu pojaane, a pokuaji bijega prestadoe dosta brzo.
Ipak su dostajali da potpire u gradu duh pobune koja izazva nekoliko
nasilja. Kue, zapaljene ili zatvorene iz sanitarnih razloga, budu
opljakane. Zapravo je teko pretpostaviti, da se tu radilo s promiljajem.
Veinom bi nenadana prilika navela ljude koji su dotad bili poteni na
kanjiva djela za kojima se drugi smjesta povedoe. Nalo se i
pomamnih ljudi koji bi jurnuli u kuu u prisutnosti samoga vlasnika koji
je stajao ukoen od boli. Kako nije intervenirao, njegov bi nehaj potakao
mnoge gledaoce da se povedu za tim primjerom i u toj mranoj ulici, u
svjetlu poara, vidio bi gdje bjee na sve strane sjenovite spodobe,
deformirane plamenom, kao i predmetima koje noahu na ramenima. Ti
su incidenti prisilili vlasti da stanje kuge izjednae s opsadnim stanjem i
da primijene zakone koji odatle proizlaze. Strijeljana su dva kradljivca,
ali nije vjerojatno da se to dojmilo ostalih. Jer meu tolikim mrtvima, ta
su dva smaknua prola nezapaeno; bijae to kaplja u more. Opet su se
ponovili slini prizori a da se vlasti nisu pokazale spremne da
interveniraju. Jedina mjera koja je, rekao bih djelovala na stanovnike bilo
je uvoenje policijskog sata. U jedanaest sati grad bi se, uronjen u
potpuni mrak, sasvim okamenio.

Pod mjeseevim nebom nizali bi se i redali bjelkasti zidovi, a da se

nigdje ne bi vidjela crna mrlja kakva stabla, niti bi tiinu naruio korak
etaa ili lave psa. utljivi je grad bio sada skup masivnih i tromih
kocaka, meu kojima bi samo mualjivi likovi zaboravljenih
dobroinitelja ili bivih velikih ljudi, uguenih zauvijek u bronci - kuali
svojim lanim licima od kamena ili eljeza doarati iskvarenu i ponienu
sliku onoga to je bio ovjek. Ti osrednji idoli stolovahu pod gustim
nebom, na raskrsnicama bez ivota, neosjetljive i nerazumne ivine koje
su dosta dobro predstavljale nepomino carstvo u koje smo uli, ili bar
njegov konani oblik, onaj nekropole u kojoj kuga, kamen i no
priguie svaki ivi glas.
Ali no bijae i u srcima, a istine, kao i legende koje se priahu o
pogrebima, nisu bile podobne da ohrabre i razvedre nae sugraane. Jer
valja kazati koju i o pogrebima, a pripovjeda se zbog toga ispriava.
Zna dobro to bi se u tom smjeru moglo prigovoriti; jedina je njegova
isprika to je za cijelo to vrijeme bilo pogreba i to je u neku ruku bio
prisiljen da se njima bavi, kao to bijahu prisiljeni i svi njegovi
sugraani. Ne moe se kazati da ima smisla za tu vrstu ceremonija.
Drae mu je, naprotiv, drutvo ivih, drae su mu - da spomene jedan
primjer - morske kupke. No morske su kupke bile ukinute, a drutvo se
ivih bojalo da e tokom dana morati da ustupi pred mrtvima. To je bilo
oevidno. Dakako, postojala je mogunost da ovjek zamiri, da se
potrudi da ne bi nita vidio. Da porekne oevidnost. Ali oevidnost ima u
sebi uasnu snagu koja na kraju uvijek pobjeuje. Kako da, na primjer,
poreknemo pogrebe kad oni koje volite trebaju pogreb?

Dakle, glavna znaajka pogreba bijae u poetku brzina! Sve su

formalnosti bile pojednostavljene, a grobna je pompa uglavnom ukinuta.
Bolesnici umirahu daleko od svojih obitelji, a ritualno bdjenje nad
mrtvacem bijae zabranjeno. Onaj koji je umro naveer proveo bi no
sam samcat, a onaj, koji je umro danju, bio bi pokopan bez odlaganja.
Obitelj bi, naravno, bila obavijetena, ali njezini lanovi ne bi se u veini
sluajeva mogli maknuti, jer su bili u karanteni ako su ivjeli s
bolesnikom pod istim krovom. Ako obitelj nije stanovala s
pokojnikom, dola bi u odreeno vrijeme, to jest kad se kretalo na
groblje, poto je tijelo oprano i stavljeno u lijes.

Pretpostavimo da je ta formalnost izvrena u pomonoj bolnici, za koju

se brinuo dr. Rieux. kola je imala jedan izlaz na stranjoj strani glavne
zgrade. Velika ropotarnica, koja je vodila na glavni hodnik, sadravala je
ljesove. U hodniku bi obitelj nala samo jedan lijes koji bijae ve
zatvoren. Smjesta bi se prelo na glavno, to jest na potpisivanje
slubenih papira to bi izvrio glavar obitelji. Onda bi se lijes stavio na
automobil, pravi furgon ili preudeena bolnika kola veih razmjera.
Roaci bi se ukrcali u taksi (tada su jo taksametri bili doputeni) i bre-
bolje kola bi krenula na groblje, vozei vanjskim ulicama. Na vratima bi
andari zaustavili sprovod, udarili ig na slubenu propusnicu bez koje
bijae nemogue postii ono to nai sugraani zovu posljednjim
obitavalitem. Onda bi odstupili, kola bi ponovo krenula i stala kraj
velike jedne etvorine gdje su brojni otvoreni grobovi ekali da budu
popunjeni. Sveenik bi doekao tijelo na samome groblju, jer se u crkvi
nisu smjeli vriti mrtvaki obredi. Dok bi se sveenik molio, izvadili bi
lijes iz kola, obuhvatili bi ga uetima, odvukli do jame, spustili, tresnuli
njime o dno, sveenik bi mahnuo kropilom, i ve je prva gruda zemlje
odskoila od poklopca. Bolnika su kola otila malo prije da budu
podvrgnuta dezinfekcijskom polijevanju. Dok su grude ilovae padale
sve muklije i muklije obitelj bi se natrpala u taksi. etvrt sata kasnije bili
bi svi kod kue.

Tako bi, doista, sve bilo izvreno s maksimumom brzine i minimumom

opasnosti. Jasno je, meutim, da je u poetku prirodni osjeaj rodbine
bio time pozlijeen. No u vrijeme kuge ne moe se o tim stvarima voditi
rauna: sve je rtvovano svrsishodnosti. No ako je u poetku osjeajnost
puanstva trpjela od te prakse (jer elja da bude pristojno pokopan
rasprostranjena je vie nego to bi ovjek mislio) malo je poslije postalo
osjetljivo pitanje prehrane, pa se interes stanovnika obratio, sreom,
neposrednijim brigama. Zauzeto repovima, raznim koracima to ih je
valjalo poduzeti, i formalnostima to ih je valjalo ispuniti ako bi ovjek
htio jesti, puanstvo nije imalo vremena da misli kako drugi umiru i kako
e jednoga dana umrijeti oni sami. Tako su materijalne potekoe koje
same po sebi nisu dobre, postale s vremenom prava blagodat. I sve bi
bilo najbolje i najljepe da se epidemija nije proirila, kao to smo to ve
vidjeli.

Ponestali su, naime, lijesovi, ponestalo je platno za mrtvake ponjave, a

ponestalo je i mjesta na grobljima. Bilo je najjednostavnije (uvijek u
znaku svrsishodnosti) grupirati obrede i, kad je potrebno, poveati broj
putovanja izmeu bolnice i groblja. Tako je na primjer Rieuxova bolnica
raspolagala u taj as sa pet ljesova. Kad su bili puni, strpali bi ih u
bolnika kola da bi ih na groblju ispraznili. Leeve olovne boje stavili bi
na nosila i smjestili u upu koja je u tu svrhu bila ureena. Leevi su
poliveni antiseptikom otopinom, vraeni u bolnicu i postupak bi se
ponovio koliko je god puta bilo potrebno. Organizacija je, dakle, bila
vrlo dobra i prefekt je izrazio svoje zadovoljstvo. Rekao je, tovie, da je
to na kraju krajeva bolje nego mrtvake taljige, kojima upravljaju crnci,
a itamo o njima u starim kronikama koje priaju o kugi.

- Da - ree Rieux - napredak je nesumnjiv; mi pravimo kartoteke, inae

je sve isto.

Usprkos tome javnoupravnom uspjehu neugodan je karakter koji su sada

poprimile pogrebne formalnosti prisilio prefekturu da iskljui od obreda
rodbinu. Roaci bi smjeli samo do ulaza na groblje, pa ni to nije bilo
doputeno slubeno. Jer to se tie posljednjeg dijela obreda, stvari su se
neto izmijenile. Sasvim na kraju groblja, na pustome prostoru, na kojem
je rasla samo mastika, iskopane su dvije goleme jame. Jedna za muke i
jedna za enske. to se toga tie, javna je uprava znala to se prilii i
vodila o tom rauna. Tek mnogo kasnije nestalo je silom prilika i te
posljednje stidljivosti, pa su mrtvaci slagani kako bi stigli, jedni na
druge, mukarci i ene, bez ikakva obzira na decentnost. Sreom je ta
krajnja zbrka obiljeila samo posljednju fazu kuge. U razdoblju kojim se
sada bavimo bijahu jame odijeljene, a prefektura je do toga mnogo
drala. U dnu svake jame puila se i vrela debela naslaga vapna. Na rubu
jame gomilalo se takoer vapno, a mjehurii koji su se pravili na
povrini raspukli bi se na zraku. Kad bi putovanja bolnikih kola bila
dovrena, dopremili bi nosila, a gola i poneto zgrena tjelesa putali bi
odoka u dubinu jedno pokraj drugoga. Onda bi ih pokrili ivim vapnom,
pa zemljom, no samo do odreene visine da bi ostalo neto mjesta i za
budue goste. Sutradan bi roaci bili pozvani da se potpiu u registar,
ime je istaknuta razlika izmeu ljudi i recimo pasa: omoguena je
kontrola.
Za sve te operacije trebalo je ljudi, pa je zaprijetila opasnost da e
uzmanjkati osoblja. Mnogi bolniari i grobari (najprije strune, a onda i
nestrune osobe), umrli su od kuge. Uza sve mjere opreza infekcija bi
ipak nala put. No ako ovjek dobro razmisli, najvie iznenauje to to
kroz cijelo vrijeme epidemije nije nikad uzmanjkalo ljudi koji su bili
voljni obavljati taj posao. Kritino je razdoblje bilo ono, prije nego e
kuga dosei svoj vrhunac, a Rieuxove bojazni bijahu tada opravdane. Ni
kadrovi nisu bili dovoljno brojni, ni osoblje za tako zvane grube poslove.
No kad je kuga doista zavladala itavim gradom, njezini su ekscesi
urodili posljedicama koje su poloaj pojednostavnile: rastrojivi itav
gospodarski ivot, stvorila je znatan broj nezaposlenih. U veini
sluajeva nisu ti ljudi pojaali kadrove, ali obavljanje niih poslova bilo
je time olakano. Od toga asa moglo se doista vidjeti kako je bijeda jaa
od straha, im se posao plaa u razmjeru s rizikom. Zdravstvena sluba
raspolagala je popisom molitelja i im bi neko mjesto postalo vakantno,
pozvali bi prvoga na popisu, koji bi se smjesta odazvao, ukoliko sam nije
postao vakantan. Tako je prefektu koji je dugo kolebao da li da za tu
vrstu posla upotrijebi robijae, osuene na doivotnu ili vremensku
kaznu, bilo uteeno da pribjegne tom krajnjem rjeenju. Dokle god ima
nezaposlenih -zakljuio je on -moe se ekati.

I tako su do konca kolovoza nai sugraani mogli biti sprovedeni do

svoga posljednjeg obitavalita, ako ba ne dolino, a ono bar uredno,
tako da je administracija mogla sauvati svijest da vri svoju dunost. Da
bismo iznijeli postupke kojima je pod konac valjalo pribjei, moramo
malo anticipirati. S obzirom na razinu na kojoj se kuga odravala od
poetka kolovoza nadalje, gomilanje rtava znatno je premailo
mogunosti to ih je prualo nae malo groblje. Uzalud su oboreni neki
zidovi i mrtvima omoguen pristup na susjedna zemljita; trebalo je nai
neko drugo rjeenje, i to hitno. Najprije odluie obavljati pogrebe nou
to je smjesta neke od obzira uinilo nepotrebnima. U bolnika kola
moglo se natrpati vie leeva tako da je taj broj stalno rastao, a zakanjeli
etai koji bi se protiv svih pravila nalazili u vanjskim etvrtima nakon
policijskog sata (ili oni koji bi po slubenoj dunost onamo dolazili)
sretali bi ponekad dugake bijele autobuse koji su jurili punom brzinom,
a njihova potmula zvonjava odjekivala bi u upljim nonim ulicama.
Leevi bi na brzu ruku bili baeni u jame koje su sada bile mnogo dublje.
Jo nisu pravo ni sletjeli, a ve bi se vapno, bacano punim lopatama,
lijepilo na njihova lica, a zemlja bi ih prekrila anonimno.

Ipak se neto kasnije moralo traiti novo rjeenje i postupati jo

slobodnije. Odlukom prefektovom izvlateni su pokojnici koji su bili u
posjedu trajnih koncesija, a ti smrtni ostaci koji su ekshumirani upueni
su u krematorij. Doskora su se morali spaljivati i oni koji su umrli od
kuge. No u tu svrhu moradoe upotrijebiti staru krematorijsku pe koja
se nalazila na istoku grada, izvan gradskih vrata. Straarski su odredi
pomaknuti neto dalje, a jedan je opinski inovnik znatno olakao
vlastima zadau, savjetujui da se upotrijebe tramvaji koji su neko
povezivali centar s primorskim predjelom i koji su sada bili izvan slube.
U tu svrhu
preureena je nutrina motornih kola i prikolica, uklonjena su sjedala, a
pruga je skrenuta prema krematoriju koji postade tako zavrnom
postajom.

I tako si potkraj ljeta i sred jesenskih kia mogao vidjeti kako iznad obale
prolaze nou udni konvoji bez putnika, njiui se i lomatajui iznad
puine. Stanovnici su nakon nekog vremena saznali to je na stvari i
usprkos patrolama, koje su branile pristup tome dijelu grada, manjim bi
skupinama esto uspijevalo da se uvuku meu kamene litice koje se diu
nad morem i da odanle bacaju cvijee na prikolice, kad bi prolazili
tramvaji. Onda bi uo kako se vozila truskaju u ljetnoj noi, vozei
muno svoj tovar cvijea i mrtvaca.

Pod jutro bi se, prvih dana, gusti smrdljivi dim povijao na istone etvrti
grada. Prema izjavama svih lijenika, te isparine, ma kako bile
neugodne, ne mogu nauditi nikome. No stanovnici tih etvrti zaprijetie
smjesta da e napustiti svoje stanove, uvjereni da se kuga sruila na njih
odozgo tako da se dim morao odvraati zamrenim tehnikim
napravama, a stanovnici se nato umirie. Jedino onih dana kad bi puhao
jak vjetar neki neodreeni smrad podsjetio bi ih da ive u novome redu i
poretku i da plamenovi kuge prodiru svoj svakoveernji danak.

To bijahu krajnje posljedice epidemije. Sreom se nije vie irila, jer se

moe zamisliti da bi mjere dravne vlasti i domiljatost naih birokrata i
sam kapacitet pei mogli biti premaeni. Rieux je na primjer znao da su
za taj sluaj predviene oajnike solucije, kao to je bacanje leeva u
more, a doktor je ivo zamiljao kako se modra puina monstruozno
pjeni primajui mrtvace. Znao je i to da bude li statistika i dalje rasla
nikakva organizacija, pa bila ona ne znam kako izvrsna, nee odoljeti
kugi nego e ljudi umirati u hrpama i trunuti na ulici usprkos prefekturi,
a grad e vidjeti kako se na javnim trgovima umirui hvataju za ive s
mjeavinom opravdane mrnje i glupave nade.

***

Ta je vrsta oevidnosti i bojazni, u svakom sluaju, odravala kod naih

sugraana osjeaj njihova progonstva i njihove odijeljenosti. to se toga
tie, pripovjeda zna dobro i predobro kako je nezgodno i nemilo to ne
moe ovdje iznijeti nita to bi zaista bilo upadljivo i privlaljivo poput
kazaline predstave, kao na primjer nekog utjeljivog heroja koji bi nas
okrijepio, ili kakav slavni pothvat, nalik na one koje nalazimo u starim
priama. No nita nije manje upadljivo i manje privlaljivo od
elementarne nepogode, a po samome svom trajanju, velike su nesree
jednoline. U sjeanju onih koji su ih proivjeli, strani dani kuge ne
pojavljuju se kao veliki plamenovi, okrutni beskrajni, nego vie kao
beskrajno toptanje i gaenje koje gazi i drobi sve na to naie.
Ne, kuga nije imala nita zajedniko s velikim dramatinim slikama,
zanosnim i pretjeranim, koje su salijetale dr. Rieuxa na poetku
epidemije. Ona je bila prije svega neto administrativno, oprezna,
razborita i tona uprava koja besprijekorno funkcionira. Pripovjeda
je stoga (budi reeno) teio da bude nepristran, da nita ne iznevjeri, a
naroito da ne iznevjeri sebe. Gotovo nita nije mijenjao s pomou
umjetnikih efekata imajui na umu samo osnovne zahtjeve kako-tako
suvislog pripovijedanja. A ba ta nepristranost nalae mu sada da istakne
jedno: velika je patnja i bol ovog razdoblja bila rastavljenost,
najopenitija i najdublja muka, pa nam savjest nalae da je u tom stadiju
kuge ponovno opiemo. Ipak valja znati i to da je ova muka gubila u to
vrijeme svoju patetiku.

Jesu li se nai graani, ili bar oni koji su najvie patili zato to su
odijeljeni od svojih, poeli privikavati na tu situaciju? Ne bi bilo sasvim
tono kad bismo rekli da jesu. Bilo bi tonije kad bismo kazali da su
kako duevno, tako tjelesno patili od progresivnog mravljenja, postavi
na koncu tono rije kost i koa. U poetku kuge sjeahu se veoma dobro
izgubljenog bia i tugovahu za njim. No dok su se jasno sjeali
ljubljenoga lica, njegova smijeha, ovoga ili onog dana, za koji su
naknadno spoznali da je bio sretan, oni su teko zamiljali to ta osoba
radi u asu kad na nju misle, kreui se u nepoznatoj okolini, na
mjestima koja su sada tako daleka. Ukratko reeno, oni su u to doba
imali dosta pamenja, ali njihova je mata bila nedostatna. U drugome
stadiju kuge izgubili su i pamenje. Nisu, dodue, zaboravili kakvo je
lice drage osobe no (to je zapravo isto) to je lice izgubilo svoju put, ono
je postalo bestjelesno, pa su ga mogli gledati samo u sebi, introspektivno.
Prvih su nedjelja bili skloni da se ale to u stvarima svoje ljubavi imaju
posla sa samim sjenama; sada su stali primjeivati da te sjene mogu
postati jo apstraktnije, gubei i najneznatnije znaajke to ih je dotle
bilo sauvalo sjeanje. A sasvim na kraju toga dugog perioda rastave ne
mogoe vie zamisliti svoju negdanju intimnost, ni kako je uz njih
moglo ivjeti bie koje su u svakom trenutku mogli dotai rukom.
Gledano s tog stajalita, oni su uli u poredak kuge; poredak koji je bio
to uspjeniji to je bio srednje ruke. Nitko u nas nije imao velikih
uvstava. No svi su osjeali neto monotono. Vrijeme je da to svri,
govorili bi nai sugraani, jer je u doba zala prirodno eljeti konac
kolektivnih muka i jer su doista eljeli da to svri. No sve bi se to
govorilo bez ara i bez jetkosti, kao u poetku, potkrijepljeno
malobrojnim razlozima koji su jo bili nepomueni, a ti su razlozi bili
siromani. Veliki, bijesni zamah prvih nedjelja ustupio je mjesto
klonulosti koju ne smijemo shvatiti kao rezignaciju, premda je bila neka
vrsta privremenog pristajanja.

Nai su se sugraani spravili u red, prilagodili, kako se ono kae, jer nije
bilo druge. Zadrali su, naravno, patniko dranje nesretnika, ali vie ne
osjeahu alost nesree i patnje. Doktor je Rieux smatrao, uostalom da je
ba to nesrea i da je naviknuti se na oaj gore od oaja samog.
Rastavljene osobe nisu dotad bile zaista nesretne: njihova je muka zraila
nekim duhovnim svjetlom, koje je sada utrnulo. Sada bi ih vidio na
uglovima, u kavanama, kod znanaca i prijatelja tupo rastresene, a iz oka
im izbija takva dosada i ama da je, zahvaljujui njima itav grad bio
nalik na ekaonicu. Oni koji su imali neko zanimanje prilagodie se,
obavljajui svoj posao, ritmu kuge koji je bio sitan i sitniav, tur i bez
poleta. Svi su ljudi bili skromni. Rastavljeni se sada nisu acali govoriti o
odsutnome, govoriti kao ostali svijet, razmotriti svoju odijeljenost pod
istim kutom kao statistike podatke o epidemiji. Dok su se dotad bijesno
otimali za svoju bol, izuzimajui je iz kolektivne patnje sada su pristali
da jedno i drugo bude izmijeano. Bez pamenja i bez nade, oni se
smjetahu u sadanjosti. Sve im je u stvari postajalo sadanjost. Valja
priznati da je kuga svima otela mogunost ljubavi, pa i mo prijateljstva.
Jer ljubav zahtijeva neto i od budunosti, a nama su preostali samo
trenuci.

Razumije se da sve to ne bijae apsolutno. Jer ako svi rastav-ljenici i

dotjerae dotle, svi ne dooe dotle u isto vrijeme, a oni koji poprimie
taj novi stav, vraahu se na momente mlaoj i bolnijoj osjeajnosti. Bilo
je to kao bljesak, nagli povratak, nenadana lucidnost...
Pripomogao bi asak rastresenosti kad bi skovali neku osnovu koja bi
pretpostavljala da je kuga prestala. Pripomoglo bi da iznenada, kao
uinkom neke milosti, osjete ugriz bespredmetne ljubomore. I drugi bi
nalazili takve nagle preporode, izlazili iz svog mrtvila nekih dana u
sedmici, naroito u nedjelju, dabome, i subotom poslijepodne, jer su u
vrijeme odsutnoga ti dani bili posveeni nekim navikama koje imaahu
obiljeje obreda. Ili bi ih potkraj dana obuzela sjeta, dajui im znak koji
se uvijek ne bi potvrdio da e im se pamenje vratiti. Ti veernji trenuci
koji su za vjernika trenuci ispita savjesti nisu laki za sunja ili prolaznika
koji nema to da ispita nego samo prazninu. Naas bi, rekao bih, zastali,
a onda bi se vratili svome mlitavilu, zatvorivi se u kugu.

italac je shvatio da je to znailo odrei se onoga to je u njima bilo

najosobnije. Dok su u prvo doba kuge bile pogoene mnoge male stvari
koje su i njima bile i te kako velike, mada za druge nisu znaile nita,
sada se naprotiv zanimahu samo za ono to je zanimalo i druge; imaahu
samo ope ideje, i njihova je ljubav poprimala za njih najapstraktniji
oblik.

Bijahu tako preputeni kugi te bi im se znalo desiti da se ponadaju u

njezin san i da samo u nj povjeruju. Onda bi sami sebe zatekli kako
misle: Buboni i sve to neka ve jednom svri! No u stvari su oni ve
spavali i itavo je to vrijeme bilo samo dugaak san. Grad bijae napuen
budnim spavaima koji bi svojoj kobi izmakli samo u rijetkim trenucima
kad bi se nou njihova rana, naoko zatvorena, opet naglo otvorila.
Trgnuvi se oda sna, oni bi opipali, nekako rastreseno, bolne rubove,
spazivi kao u bljesku svoju muku koja se, eto, pomladila, a s njome i
smueno i potresno lice svoje ljubavi. Ujutro bi se vratili stvarnostima
kuge, to e rei navici.

No emu su, rei e netko, emu su ti rastavljenici bili slini? emu?

Vrlo jednostavno, niemu! Ili ako hoete, bijahu slini svima, bijahu
potpuno openiti. Dijelili su mirnou i djetinjasti nemir poslovnoga
svijeta. Gubili su priin kritinosti, postiui priin hladnokrvnosti.
Mogao bi, na primjer, vidjeti kako najinteligentniji meu njima trai,
rekao bih, trai u novinama i radiofonskim izvjetajima neki razlog da
kuga brzo prestane, postupajui pritom kao svi ostali. Mogao bi vidjeti
kako se ljudi zanose oigledno upljim nadama, tovie, tlapnjama ili se
predaju neopravdanim bojaznima jer su proitali razmatranje nekoga
novinara koji je ta razmatranja stavio na papir onako odoka, zijevajui od
dosade. Inae bi pili pivo i pjestovali svoje bolesnike, ljenarili ili
rabotali, slagali cedulje i navijali gramofon, ne razlikujui se nimalo
jedni od drugih. Drugim rijeima: nita vie nisu birali. Kuga je ukinula
vrednovanje. To se vidjelo i po tome to se nitko vie nije brinuo za
kvalitetu odijela i ivenih namirnica koje je kupovao. Sve se primalo
bez razlike.

Moe se rei na zavretku ovih razmatranja da rastavljenici nisu vie

imali onaj udni privilegij koji ih je s poetka uvao. Izgubili su egoizam
ljubavi i pogodnosti koju su odatle izvlaili. No sada je barem situacija
bila jasna: epidemija se ticala svih i svakog. Svi mi usred detonacija to
odjekivahu na gradskim vratima, usred udaraca tambiljem koji
skandirahu na bitak ili nau smrt, usred poara i cedulja kartoteke,
strave i formalnosti, namijenjeni gnusnoj smrti, ali registrirani, usred
jezivih dimova i spokojnih signala bolnikih kola - svi smo se hranili
istim prognanikim hljebom, ekajui, a da to sami nismo znali, isto
sjedinjenje, isti mir koji e stubokom promijeniti sve. Nema sumnje da
nae ljubavi nije nestalo; no ona je bila naprosto neupotrebljiva, teka da
je nosi, nepokretna u nama i jalova kao zloinstvo ili osuda. Prometnula
se u puku strpljivost bez budunosti, tvrdokorno i podmuklo ekanje. A s
tog gledita, dranje nekih naih sugraana podsjealo je na dugake
repove, koji bi se na etiri strane grada stvarali pred duanima ivenih
namirnica. Bila je to ista ona rezignacija, ista strpljivost, neograniena i
stvarna u isti mah. Nitko nije imao iluzija. Taj bi osjeaj trebalo
dii na ljestvicu mnogo puta veu da bismo shvatili osjeaj rastave, jer tu
se radilo o drugoj gladi koja bi mogla sve prodrijeti.

Bilo kako mu drago, pretpostavivi da netko eli upoznati duevno stanje

u kojem su se nalazili rastavljenici naega grada trebalo bi ponovno
evocirati one vjene veeri, pozlaene i prane, koje padahu na grad bez
drvea, dok bi se mnotvo ljudi i ena slijevalo svim ulicama. Jer udnog
li uda, ono to se tada izvijalo prema terasama to bijahu jo obasjane
suncem, izvijalo u odsutnosti buke vozila i strojeva koja tvori obino
savkoliki govor grada bijae neki golemi mrmor: mukli koraci i glasovi,
bolno klizanje tisua onova u ritmu kugina zviduka na otealu nebu,
beskrajno toptanje i zaguljivo gaenje to ispunja malo-pomalo itav
grad i koje, dan za danom, daje svoj glas, sumoran i vjeran, slijepoj
upornosti koja je u srcima naim nadomjetala ljubav.

ETVRTI DIO

Za vrijeme mjeseca rujna i listopada kuga je drala grad pod svojim

jarmom. Kako se radilo o toptanju, stotine su tisua toptale na jednome
mjestu, a to je tako potrajalo sedmice i sedmice koje nikako da svre. Na
nebu se izmjenjivala magla, vruina i kia. utljiva jata voraka i
drozdova, dolazei s juga, zaobioe grad, kao da ih je Panolouxovo
strailo, udnovata drvena greda to se obre, zviduui iznad kua,
odaleilo od grada. U poetku listopada, veliki pljuskovi pometoe ulice.
I itavo to vrijeme ne desi se nita vanije od golemoga tog toptanja.

Rieux i njegovi prijatelji otkrie onda koliko su zapravo iscrpljeni. I

zaista, ljudi zdravstvenih odreda ne dospijevahu vie svariti svoj umor.
Dr. Rieux jasno je to uoio, promatrajui na sebi i svojim prijateljima
irenje udne neke ravnodunosti. Tako se na primjer ljudi koji dotad
pokazivahu najivlji interes za sve vijesti o kugi, nisu za epidemiju
uope vie brinuli. Rambert, kome je privremeno povjereno da upravlja
domom za karantenu koji je onda smjeten u njegov hotel, znao je tono
koliko ima na brizi osoba. Bio je tono upuen u sve potankosti
evakuacije koja se bezodvlano provodila im bi se pojavili simptomi
bolesti. Statistika o djelovanju seruma na osobe u karanteni, bila mu je
usjeena u pamet. No da si ga
pitao koliko je te sedmice umrlo od kuge, ne bi znao odgovoriti. Nije,
tovie, znao ni to je li bolest napreduje ili opada. Ipak je, usprkos
svemu, sauvao nadu da e doskora umai.

A drugi, apsorbirani danju i nou svojim poslom, nisu itali novine, niti
su sluali radio. Ako bi im priopili kakav rezultat, gradili bi se kao da ih
to zanima, no primali bi u stvari dotinu vijest s onim rastresenim
nehajem koji zamiljamo kod boraca u velikim i dugotrajnim ratovima
koji su toliko iscrpljeni fiziki da im je jedina briga da ne bi smalaksali u
svojim svakidanjim dunostima, a niti se nadaju odlunim operacijama,
niti prieljkuju dan primirja.

Grand, koji je i dalje obavljao raunske operacije to ih je nametala kuga

bio bi zacijelo nesposoban da iznese ope rezultate. Za razliku od
Tarroua, Ramberta i Rieuxa koji su mnogo izdrali (njihova je otpornost
bila vidljiva), Grand je oduvijek bio slaba zdravlja. A sada je istodobno
vrio dunosti pomonog inovnika na magistratu, svoje tajnitvo kod
Rieuxa i svoje none radove. Bilo je stoga uoljivo da je stalno
premoren, tovie, iscrpljen, a podravaju ga samo dvije-tri fiksne ideje,
kao na primjer ona da e sebi nakon kuge priutiti potpune ferije, bar na
nedjelju dana i raditi za to vrijeme svojski (kapu dolje) na onome to
je sada u toku. Znao bi se naglo raznjeiti; u takvim bi prilikama rado
govorio Rieuxu o svojoj eni Jeanne, pitajui se gdje je sada i da li, ako
ita novine, misli koji put na njega. S njime je Rieux jednoga dana
progovorio o svojoj eni, progovorio najbanalnijim glasom. Sam se tome
zaudio, jer dotad to nije nijednom uinio. Ne znajui smije li se
pouzdavati u enine telegrame, koji su bili uvijek utjeni, odluio se da
telegrafira glavnome lijeniku zavoda u kome se ona lijeila. Zauzvrat
primi obavijest da se njezino stanje pogoralo, no da e sve biti poduzeto
da bi se zaustavilo irenje bolesti. Zadrao je za se tu novost, pa je samo
umorom mogao protumaiti injenicu da ju je povjerio Grandu. inovnik
ga je, poto mu je priao o svojoj supruzi, stao istpitivati o njegovoj, a
Rieux je odgovorio... Znate, rekao je Grand, sada to lijee vrlo dobro,
pa e sigurno ozdraviti. A Rieux je potvrdio, dodavi samo da se rastava
nekako previe oduljila i da bi on bio eni moda pomogao da prevlada
bolest dok ovako mora da se osjea veoma sama. Onda je zautio,
izmiui Grandovim pitanjima.

Drugi bijahu u istom stanju. Tarrou je najbolje odolijevao, ali njegovi

zapisi svjedoe da njegova radoznalost nije, dodue, izgubila na dubini
ali je izgubila na raznolikosti. Kroz itavo to razdoblje zanimao se, rekao
bih, samo za Cottarda. Naveer kod Rieuxa, gdje se konano bio
nastanio otkako je hotel bio pretvoren u dom za karantenu, jedva bi
posluao Granda ili doktora kad su iznosili rezultate. Smjesta bi naveo
razgovor na male potankosti oranskoga ivota koje su ga obino
zaokupljale.

to se tie Castela, onoga dana kad je doao javiti da je njegov serum

spreman i poto su bili odluili da e prvi pokus izvriti na siniu
gospodina Othona, jer je Rieux drao da je sluaj sasvim beznadan, onog
je dana doktor upravo iznosio starome svom kolegi najnovije statistike,
kadli opazi da je njegov gost usnuo u fotelju dubokim snom. Gledajui
lice kojem bi ironino-blagi izraz davao inae obiljeje vjene mladosti,
a sada je, eto, naputeno odjednom i nagreno trakom sline to spaja
rastvorene usne, Rieux osjeti, kako mu se u grlu neto stislo.

Pod takvim slabostima mogao je i Rieux ocijeniti svoj umor. Njegova je

osjeajnost izmicala kontroli. Sputana gotovo uvijek, otvrdnula i
presahla, ona bi od vremena do vremena poputala i prepustila ga na
milost i nemilost emocijama, kojima nije vie bio gospodar. Jedina je
njegova obrana bilo to ukruivanje; trebalo je to jae zauzlati vor koji
se u njemu stvorio. Znao je da je to dobra metoda da izdri u poslu.
Inae nije imao mnogo iluzija, a njegov bi umor oduzimao i one koje su
mu bile jo preostale. Znao je on da za dogledno
vrijeme njegova zadaa nije vie da vraa zdravlje. Njegova je zadaa da
ustanovljuje bolest. Otkriti, vidjeti, opisati, zapisati u registar, a onda
osuditi - to je bila njegova dunost. Supruge bi ga hvatale za lanak ruke:
Doktore, spasite mu ivot!. Ali on nije zato ovdje da spaava ivot
nego da naredi izoliranje. Na to mrnja koju bi itao tada na licima? Vi
nemate srca, rekoe mu jednoga dana. Kako da ga nema! Zar mu ne
slui to srce da bi podnio onih dvadeset sati dnevno, gledajui pritom
kako umiru ljudi koji su trebali da ive? Slui mu da bi mogao poinjati
svakoga dana iznova. Toliko srca mu je preostalo. Ali samo toliko, pa
kako da vraa ivot?

Ne, dr. Rieux nije tokom dana pruao pomo nego je dijelio informacije.
To se, doista, nije moglo nazvati dunou dostojnom ovjeka. Ali na
kraju krajeva, kome je u toj zastravljenoj gomili ostavljena mogunost da
vri nesmetano svoju dunost ovjeka? Sva je srea da postoji umor. Da
je Rieux bio svjeiji, vonj smrti koji se posvuda iri uinio bi ga
mekanim, sentimentalnim. Gleda ovjek stvari kakve jesu, to jest sa
stajalita pravde, gnusne i neozbiljne pravde koja je prava rugoba. A
drugi, osuenici, dobro to osjeaju. Prije kuge doekivali su ga kao
spasitelja. Sve e on urediti... Tri pilule i jedna injekcija - i sve e biti
dobro! Ispraajui ga hodnikom, stiskali bi mu desnicu. Bilo je to
laskavo, ali i pogibeljno. Sada on, naprotiv, dolazi s vojnicima koji
udaraju na vrata kundacima da bi se rodbina odluila da otvori. Htjeli bi
ga povui za sobom u smrt, i ne samo njega nego cjelokupno
ovjeanstvo. Ah, istina je iva da ljudi ne mogu bez ljudi, da je - dr.
Rieux - isto tako nemoan i jadan kao i ovi jadnici pa i on zasluuje onaj
drhtaj smilovanja kojemu puta maha u svojoj dui poto je izaao van i
ostao sm.

Takve su misli (bar tih beskrajnih sedmica) zaokupljale Rieuxa,

isprepleui se s mislima o njegovu samotnikom staliu, a tragove tih i
takvih misli itao je i na licima svojih prijatelja. No najopasniji uinak
iscrpljenosti to je obuzimala sve one koji su nastavljali borbu protiv
kuge nije bila njihova nehajnost prema vanjskim dogaajima ili
uvstvima blinjih nego u nehajnosti kojoj se preputahu sami. Bili su,
naime, skloni da u takvim situacijama izbjegavaju svaku kretnju koja ne
bi bila apsolutno potrebna, a i takva kretnja inila bi se njima iznad
njihove snage. Tako su ti ljudi stali sve ee zanemarivati ona pravila
higijene koja su sami uzakonili; zaboravljati jednu od brojnih
dezinfekcija koje su imali izvriti na sebi samima; odlazili bi bolesnicima
koji bolovahu od plune kuge, a da se nisu osigurali od zaraze, naprosto
zato to im se urilo, jer su bili obavijeteni u posljednjem asu da valja
otii u zaraenu kuu, a inilo im se prenapornim da odu u kakav lokal
gdje e izvriti potrebno kapanje. To je bila glavna opasnost, jer su u
borbi protiv kuge postali manje otporni prema njoj. Kladili su se, u
stvari, na sluaj, a sluaj nije niiji.

Ipak bi u gradu naao ovjeka koji kanda ne bijae iscrpljen ni klonuo

nego ostajae iva slika zadovoljstva. To je bio Cottard. Drao se i dalje
po strani, premda je odravao kontakt s drugima. Ali je odabrao Tarroua i
viao ga kad god bi ovaj bio slobodan. inio je to prvo zato to je Tarrou
bio o njemu dobro obavijeten, a drugo, znao je doekati maloga
rentijera s nepomuenom srdanou. Bijae to udo koje se neprestano
ponavljalo. Tarrou je unato tekoj svojoj raboti bio uvijek dobrohotan i
paljiv. Pa i onda kad bi ga neke veeri umor satirao, on bi sutradan
pronalazio novu snagu. S njim se moe razgovarati, rekao je Cottard
Rambertu, to je ovjek! Uvijek e te shvatiti.
Zato se i Tarrouovi zapisi iz tog vremena usredotouju sve vie na
Cottardovu osobu. Tarrou je pokuao dati sliku reakcij i refleksij
Cottardovih, kako ih je ovaj iznosio ili kako ih je Tarrou objanjavao.
Pod rubrikom: Odnosi Cottarda i kuge, taj izvjetaj zaprema nekoliko
stranica biljenice, a pripovjeda smatra korisnim da izvadi glavne
odsjeke. Ope je miljenje
Tarrouovo saeto u ovome sudu: Cottard je lice koje raste. A rastao je,
oito, u dobroj volji. Nije mu bilo krivo kako su krenuli dogaaji.
Katkada bi pred Tarrouom izraavao najskrovitije svoje misli, kao na
primjer ovom opaskom: Stvari, dabome, ne kreu nabolje. No svi su u
jednom sosu, eto!

On je dakako ugroen, kao i svi drugi, dodao je Tarrou ali je ugroen kao
svi drugi s drugima, a ne sam. A zatim, uvjeren sam da ne misli ozbiljno
da bi mogao biti pogoen kugom. ini se da se hrani idejom koja na
kraju nije ni glupa: da je ovjek koji pati od teke bolesti ili duboke
tjeskobe, osloboen time svih ostalih bolesti i tjeskoba. Jeste li
primijetili, ree mi on, da se bolesti ne mogu gomilati? Pretpostavimo
da bolujete od teke ili neizljeive bolesti, ozbiljan rak ili estita
tuberkuloza; nemogue je u tom sluaju da poberete kugu ili tifus.
Uostalom, to ide i dalje, jer nitko nije nikada vidio da bi onaj koji boluje
od raka poginuo u automobilskoj nesrei. Ta ideja, bila ispravna ili
neispravna, ini Cottarda zadovoljnim i dobre volje. Jedino to nikako
nee da bude odijeljen od drugih. Vie voli da bude opsjedan s drugima
nego da bude sam zatvoren. Otkako je dola kuga, sile su s dnevnoga
reda tajne potrage, spisi, kartoteka, misteriozna istraga, hapenje koje
neposredno predstoji. Pravo uzevi, nema vie policije, ni prestupaka,
starih i novih krivica; ima samo osuenih koji ekaju najhirovitiju od
svih milosti, a meu njima nalaze se i sami policajci.

Tako je Cottard (prema Tarrouovu shvaanju i objanjavanju) imao

razloga da promatra simptome tjeskobe i pometnje u redovima naih
sugraana s onom blagom satisfakcijom, punom razumijevanja koja bi se
dala izraziti jednim: Samo vi priajte, ja sam je imao prije vas!
Zalud sam mu govorio da je jedini nain da ovjek ne bude odijeljen od
drugih da ima istu savjest; pogledao me pakosno i rekao: Po tom
raunu nije nikada nitko ni s kim. I onda; Samo vi mene sluajte: ako
hoe ljude sloiti da budu zajedno, poalji im kugu; to je najbolji nain.
Ma gledajte oko sebe! Ja zaista razumijem potpuno to hoe kazati i
kako mu se dananji ivot mora initi udoban. Kako da ne prepozna
uzgred reakcije kojima je svojedobno i on sam reagirao? Pokuaj koji
svatko vri da bi to vie ljudi predobio za svoju stranu; uslunost kojom
se jednom trudimo oko zalutalog prolaznika, nastojei ga obavijestiti, i
neprijaznost i zla volja kojom ga susreemo drugom zgodom? Pa to to
su ljudi nahrupili u skupe restorane; to se dobro ondje osjeaju i rado
zadravaju? Kako se guraju svakog dana pred kinom, kako grnu u
kazaline dvorane i u same dancinge, kako naviru poput razularene plime
na sva javna mjesta? Uzmiu pri svakom dodiru, ali potreba za ljudskom
toplinom gura jedne prema drugima, lakat do lakta, spol do spola.
Cottard je sve to upoznao prije ostalih, to je nedvoumno. Osim ena, jer s
njegovom glavom... a ja pretpostavljam da je u asu kad bi osjetio da je
spreman otii prostitutkama, odustao od toga samo zato da se ne bi
probeario, to bi mu kasnije moglo nauditi.

Ukratko kuga mu dobro ini. Od samotnog ovjeka, koji nije htio biti
sam, uinila je ortaka. Jer to je oevidno ortak i to ortak koji uiva. Ortak
je po svemu to vidi: praznovjerjima, nepravednim strahovima,
osjetljivostima tih uzbunjenih dua; njihovoj maniji da govore o kugi to
manje, a da ipak stalno o njoj govore; njihovoj panici kad problijede kao
krpa ako ih malo zaboli glava, otkako znaju da bolest poinje
glavoboljom; njihovu razdraljivom senzibilitetu koji je pretjeran i,
dakako nestalan, te preobraava najmanje propuste u velike uvrede, a
pati i tuguje jer je izgubljeno jedno dugme od hlaa.

Tarrou bi esto izlazio naveer s Cottardom. Onda bi priao u svojim

zapisima, kako su uronili u mranu gomilu sutona ili noi, rame do
ramena, gnjurei u bijelu ili crnu masu gdje
bi u veim razmacima ulina svjetiljka stavljala rijetke svoje odraze,
pratei ljudsko krdo prema toplim radostima koje su ih branile od
hladnoe kuge. Ono to je Cottard prije nekoliko mjeseci traio na
javnim mjestima, rasko i irinu ivota; ono o emu je sanjao ne mogavi
se zadovoljiti, to e rei raspojasano uivanje, postade sada ivotnim
stilom itavoga jednog puka. Dok su cijene svih stvari nezaustavljivo
rasle, ljudi su tratili novac kao nikada, i kad je veini nedostajalo
najnunije, rasipan je suviak da se ne moe bolje. Svakim danom bijahu
sve brojnije dokone igre, premda to nije bila dokolica nego
nezaposlenost. Tarrou i Cottard slijedili bi katkad, dugih minuta, jedan
od onih parova koji su neko skrivali to iz vee, a koji su sada, stisnuti
jedno uz drugo hodali uporno kroz grad, ne videi mnotva koje ih je
opkoljavalo, rastreseno, tvrdoglavo, to je obiljeje velikih strasti.
Cottard bi se raznjeio: E, vidi ti njih! Govorio bi glasno, rascvjetao se
usred sveope groznice i kraljevskih napojnica koje su oko njih jeale, i
ljubavnih spletova koji su se pred njihovim oima pleli.

Ipak je Tarrou drao da Cottardovo vladanje ne ukljuuje mnogo zlobe.

Njegovo: Imao sam je prije vas, otkrivalo je vie nesree nego
trijumfa. Drim, govorio je Tarrou, da poinje voljeti te ljude koji su
utamnieni izmeu neba i zidina svoga grada. Rado bi im na primjer
objasnio, kad bi mogao, da to nije tako strano. ujete ih? upozorio
me on, nakon kuge uinit u ovo, nakon kuge poduzet u ono... Truju
sebi ivot mjesto da budu mirni. Nisu svjesni svojih prednosti. Jesam li
ja mogao rei: nakon svoga hapenja uinit u ovo ili ono? Hapenje je
poetak, nije kraj. A kuga... Hoete da znate to mislim? Oni su nesretni
jer ne daju sebi maha. A ja znam to govorim.

On doista zna to govori, dodao je Tarrou. Tono ih ocjenjuje, znajui to

vrijede proturjeja oranskih stanovnika. Oni osjeaju duboku potrebu za
toplinom i to ih zbliuje, ali joj se ipak ne mogu prepustiti jer osjeaju
uzajamno nepovjerenje koje ih odaleuje. Znaju dobro i predobro da ne
mogu imati pouzdanja u svog susjeda, da je taj susjed podoban da vam
bez vaega znanja preda kugu, da se okoristi vaim preputanjem da bi
vas zarazio. Kad je netko poput Cottarda provodio svoje dane gledajui
potencijalne dounike u svima onima kojima bi se ipak pribliio traei
njihovo drutvo, unato svemu - e, onda e taj netko shvatiti spomenuti
osjeaj. Suosjeat e s ljudima koji ive u misli da ih kuga moe epati
za rame od danas do sutra, a moda da se sprema uiniti to u asu kad se
radujemo to smo jo ivi i zdravi. On e se, koliko je to mogue,
ugodno osjeati u opem strahu i trepetu. No zato to je sve to osjetio
prije drugih, drim da se ipak ne moe saivjeti s okrutnom
neizvjesnou njihova poloaja. Openito uzevi, on osjea s nama
svima koji jo nismo umrli od kuge da njegovoj slobodi i njegovu ivotu
svakog dana prijeti smrtna opasnost. No kako je i on sam ivio u strahu,
njemu se ini posve normalnim da ga sada i drugi okuse. Tonije reeno,
njemu se ini da lake podnosi breme straha jer vie nije sam. U tome
ima krivo, u tome ga je i tee shvatiti nego druge. Ali na kraju krajeva,
zato i vie zasluuje da bi ga ljudi pokuali shvatiti.

Tarrouovi zapisi svravaju izvjetajem koji ilustrira neobinu tu svijest

koja je obuzimala Cottarda, i sve one to bolovahu od kuge. Taj izvjetaj
uspostavlja, donekle, teku atmosferu toga razdoblja, pa mu pripovjeda
pridaje osobitu vanost.
Bijahu otili u Gradsku operu, gdje se izvodio Gluckov Orfej. Cottard je
bio pozvao Tarroua. Djelo je izvodila druina koja je bila dola kunoga
proljea da u naemu gradu gostuje. Blokirana boleu, ta je trupa bila
prisiljena da - u sporazumu s naom operom - igra ponovno svoj komad i
to jedanput tjedno. I tako je, mjesece i mjesece nae kazalite svakoga
petka odjekivalo melodioznim tualjkama Orfeja i nemo nim dozivima
Euridike. Ipak je ta predstava uivala jo uvijek naklonost publike,
ostvarujui velike prihode. Smjestivi se na vrlo skupim mjestima, nai
su prijatelji dominirali parterom koji je bio dupkom pun; gledalite su
ispunili najelegantniji nai sugraani. Oni koji su pristizali, nastojahu
oigledno da pobude panju i da svrate na se pozornost. Pod jakim
svjetlom rampe (dok su glazbenici diskretno ugaali instrumente) siluete
kazalinih posjetnika jasno se ocrtavahu prolazei kroz redove i skladno
naklanjajui glavu. U lakom agoru uglaene konverzacije, mukarcima
se vraala sigurnost koja im je nedostajala dok su - prije kojeg sata -
hodali crnim gradskim ulicama. Frak je otjerao kugu.
Za vrijeme itavoga prvog ina Orfej se s lakoom tuio, nekoliko je
ena u tuniki komentiralo skladno njegov jad, a ljubav je izraavana
arijetama. Dvorana je reagirala suzdrljivom toplinom. Jedva bi tkogod
primijetio da je Orfej u drugom inu uveo u svoju veliku ariju neke
drhtaje, kojih u tekstu nema, traei malko odve patetino da bi se
gospodar podzemlja dao ganuti njegovim suzama. Neki trzaji,
isprekidane kretnje koje mu izmakoe uinie se upuenijim
posjetnicima kao efektna stilizacija s pomou koje pjevaeva umjetnost
dolazi jo bolje do izraaja.

Tek prilikom velikog dueta izmeu Orfeja i Euridike u treem inu (kad
Euridika izmie svome suprugu) proirilo se gledalitem veliko
iznenaenje. I kao da je pjeva ekao samo na to gibanje u redovima
opinstva ili - jo tonije - kao da ga je mrmor koji je dopro iz partera
potkrijepio u onome to je sam osjeao - on upotrijebi taj moment da bi
se pribliio rampi i -rairivi groteskno ruke i noge u svom antiknom
kostimu - pao kao bez due usred pastirskih dekoracija koje su oduvijek
bile anakronistine, ali su tek sada gledaocima postale takvima i to na
straan nain. Jer istoga asa orkestar je zautio, a ljudi u parteru
ustadoe i poee polako izlaziti iz dvorane, najprije utke, kako se izlazi
iz crkve kad je sluba boja gotova ili iz odaje u kojoj se nalazi mrtvac.
ene su skupile haljine i hodale sputene glave, a mukarci su vodili
svoje druice, drei ih jednom rukom za lakat, a branei drugom da ne
udare u preklopna sjedala koja se nalaze po strani. No pomalo se to
gibanje ubrzalo, ukanje se prometnulo u viku, a gomila navali prema
izlazima, nastade jurnjava i gurnjava. Cottard i Tarrou koji su bili samo
ustali, ostadoe sami gledajui sliku svoga negdanjeg ivota: kuga na
pozornici pod vidom komedijaa kome su se poremetili udovi, a u
dvorani pod vidom zaboravljenih lepeza i ipaka koje se isticahu na
crvenom barunu fotelja.
Rambert je prvih dana mjeseca rujna ozbiljno radio pod vodstvom dr.
Rieuxa. Zatraio je samo jedan dan dopusta, kad se imao sastati s
Gonzalesom i s dvojicom mladia pred mukom srednjom kolom.

Toga dana u podne Gonzales i novinar ugledae momke gdje dolaze i sve
se neto smiju. Rekoe da posljednji put nije bilo sree no da ovjek
mora na to biti spreman. Sada, svakako, nije njihov tjedan kad su na
strai. Treba se strpjeti do idueg. Onda e opet iznova. Rambert ree da
je to prava rije. Gonzales predloi stoga sastanak idueg ponedjeljka.
No sada e
Ramberta smjestiti kod Marcela i Louisa. Uglavit emo sastanak, ti i ja.
Ako mene nema, otii e ravno k njima. Objasnit emo ti gdje stanuju.
No Marcel (ili Louis) ree da e biti najjednostavnije da povedu druga
odmah sa sobom. Ako nije izbirljiv, ima hrane za etvoro. Vidjet e gdje
je. Gonzales ree da je to vrlo dobra ideja - i oni se spustie prema luci.

Marcel i Louis stanovahu sasvim na kraju etvrti gdje se nalazi

Primorska oblast, nedaleko od vrata koja se otvaraju na cestu uz more.
Bijae to mala panjolska kuica debelih zidova, s olienim drvenim
zaklonima protiv vjetra; odaje su bile gole i hladovite. Bilo je rie kojom
ih poslui majka obojice mladia, stara, prijazna panjolka navorana
lica. Gonzales se zaudi, jer u gradu nije bilo rie. ovjek se pogodi na
gradskim vratima, ree Marcel. Rambert je jeo i pio, a Gonzales ree
daje to pravi pravcati drug, dok je novinar mislio samo na sedmicu koja
ga eka.

Faktino je morao preturiti dvije, jer su straarski turnusi povieni na

etrnaest dana da bi se mogao smanjiti broj ekipa. Kroz tih etrnaest
dana Rambert je radio netedimice, neprekidno, tako rei sklopljenih
oiju, od zore do mraka. Lijegao je kasno u no i spavao tvrdim snom.
Nagli prijelaz od bespo-slienja na tu munu rabotu oduzimao mu je
snove i snagu. Malo je govorio o svom skoranjem bijegu. Jedina
spomena vrijedna injenica: potkraj sedmice povjerio je doktoru da se
prole noi prvi put opio. Izaavi iz bara, on je najednom osjetio kao da
mu prepone otiu i da se ruke oko pazuha tee pokreu. Pomislio je da je
to kuga. A jedina njegova reakcija (jedina koju je smogao, premda se
poslije sloio s Rieuxom da je nerazumna) bijae trka u najgornji dio
grada. Na malome jednom trgu, odakle se, dodue, nije vidjelo more ali
se vidjelo malo vie neba, kriknuo je glasno, zazivajui svoju enu preko
gradskih zidina. Vrativi se kui i ne naavi na svome tijelu nikakva
znaka infekcije, nije bio odvie ponosan zbog te krize koja je dola tako
iznebuha. Rieux kaza da veoma dobro shvaa da se ovjek moe tako
vladati. Svakako, zakljui on, moe se desiti da ovjek poeli da se
tako vlada.
Jutros mi je gospodin Othon o vama govorio - doda naglo Rieux ba kad
je Rambert htio otii. - Pitao me da li vas poznam. Savjetujte mu,
rekao je on, da se ne kree u krijumarskim krugovima. Zapaen je.
to to znai?
To znai da se morate pouriti.
Hvala - ree Rambert stisnuvi ruku doktoru.
Stigavi do vrata naglo se okrene. Rieux primijeti da se, prvi put od
poetka kuge, nasmijeio.
- A zato me ne spreavate da odem? Vi to moete. Rieux strese
glavu svojom obinom kretnjom i ree da je to
Rambertova stvar, da se on - Rambert - opredijelio za sreu i da protiv
toga nema nikakvih argumenata. On se - Rieux - ne osjea sposoban da u
ovoj stvari prosudi to je dobro a to
nije.

- Zato mi onda velite da se pourim?

Sada se Rieux nasmijeio:

- Moda elim da i ja neto uradim za sreu.

Sutra nisu vie govorili ni o em drugom nego su zajedno radili. Idue

sedmice Rambert se konano smjestio u panjolskoj kuici. U
zajednikoj odaji prostrli su mu postelju. Kako mladii nisu dolazili kui
za pojedine obroke, a njega su zamolili da to manje izlazi, ivio je
ponajvie sam, jedino to bi razgovarao sa starom panjolkom. Bila je
sasuena, koata i veoma aktivna; odijevala se crno, a njezino se tamno
i navo-rano lice isticalo ispod bijele kose, uredne i iste. Bila je utljiva,
ali bi se njene oi intenzivno smijeile im bi ugledala Ramberta.

Drugi put bi ga pitala, ne boji li se da e svojoj eni donijeti kugu. On je

drao da je taj rizik neizbjeiv, no da je zaista minimalan dok - ostajui u
gradu - riskiraju da budu rastavljeni zauvijek.
Je li dobra i umiljata? - govorila je stara smijee i se.
Jako dobra.
Lijepa?
Mislim da jest.
Ah - odvrati ona - to je zato.
Rambert je mozgao. Bijae to zacijelo zato, ali je nemogue da bude
samo zato.
Vi ne vjerujete u dragoga Boga? - ree stara koja je svakoga jutra ila na
misu. Rambert priznade da ne, a stara ree ponovo da je to zato.
Morate opet k njoj, imate vi pravo. to bi vam inae preostalo?
Preostalo vrijeme Rambert se vrtio i premetao izmeu golih obukanih
zidova, dodirujui lepeze koje su bile privrene avlima na zid ili
brojei vunene kuglice koje su obrubljivale stolni pokriva. Navee bi se
vratili momci. Nisu mnogo priali; rekli bi samo da jo nije vrijeme.
Nakon veere Marcel bi dohvatio gitaru: sluali bi svirku i pili neko pie
od anisa. Rambert se drao zamiljeno.

U srijedu se Marcel vrati govorei: Sutra o ponoi. Budi spreman. Od

one dvojice koji su s njima straarili, jedan je obolio od kuge, a drugi,
koji je obino spavao s njima u istoj sobi, bio je na motrenju. Tako e za
dva do tri dana Marcel i Louis biti sami. Tokom noi uredit e posljednje
potankosti. Dakle sutra. Rambert im zahvali. Jeste li zadovoljni? upita
stara. On ree da jest, ali je mislio na drugo.

Sutradan je nebo bilo teko; vruina bijae vlana i zaguljiva. Vijesti o

kugi nisu bile dobre. Stara je panjolka ipak sauvala svoju vedrinu.
Svijet je grean, ree, prema tome... Kao Marcel i Louis, tako je i
Rambert bio do pasa gol. No to god radio znoj mu je curio izmeu
ramena i na prsima. U svijetlom polumraku kue sa zatvorenim kapcima,
njihovi su trupovi
bili tamni i blistavi kao da su prevueni lakom. Rambert se vrtio okolo
ne govorei nita. Najednom se oko etiri sata poslije podne obue i
objavi da e izai.

- Pozor - ree Marcel - o ponoi. Sve je spremno.

Rambert ode k doktoru. Rieuxova majka ree Rambertu, da se njen sin

nalazi u gornjogradskoj bolnici. Pred straom na ulazu vrzla se ista
gomila kao onomadne. Razlaz, govorio je seran s izbezumljenim
oima. Ljudi su se razilazili, ali bi se opet vraali. Nema se to ekati,
nastavljao je straar, kojemu je znoj probio bluzu. To su znali i oni drugi,
ali su ipak ostajali premda je vruina bila ubitana. Rambert pokae
seranu svoju propusnicu, a vojnik mu ree gdje radi Tarrou. Vrata su
gledala na dvorite. Srete oca Panelouxa koji je izlazio iz ureda.

U maloj prljavobijeloj prostoriji koja je vonjala na apoteku, i vlano

platno sjedio je Tarrou za crnim pisaim stolom, rukave je od koulje
zavrnuo, a rupiem je kao tamponom lupkao po pregibu ruke da bi
pokupio znoj.
Jo ste ovdje? - ree.
Da, htio bih govoriti s Rieuxom.
On je u dvorani. No kad bi se moglo bez njega, bilo bi bolje.
Zato?
Premoren je. tedim ga gdje stignem.
Rambert je gledao Tarroua. Smravio ovjek. Umor je brkao crte njegova
lica pa i sam pogled. Snana njegova ramena skupie se u klupko. Netko
pokuca na vratima, u sobu ue bolniar, odjeven u bijelo s maskom na
licu. Stavi Tarrouu na stol paketi cedulja i glasom koji je platnena
maska priguila ree kratko: est. Onda izae. Tarrou pogleda
novinara i pokaza na cedulje, rasporedivi ih u obliku lepeze.
Fine cedulje, je li? E, ba nisu fine: to su umrli. Umrli od prole noi.
Njegovo se elo nekako izdubilo. Preklopi cedulje.
Jedino to nam preostaje jest knjigovodstvo. Tarrou ustade upirui se o
stol.
Hoete li doskora otii?
Danas o ponoi.
Tarrou ree da se tome veseli i neka se uva.
- Kazujete li to iskreno?
Tarrou slegne ramenima:
U mojim godinama ovjek je silom prilika iskren. Lagati je prenaporno.
Tarrou - ree novinar - htio bih vidjeti doktora. Oprostite.
Znam, on je humaniji od mene. Idemo k njemu.
Nije to - ree Rambert tegobno. I stane. Tarrou ga pogleda i najednom se
nasmijei.
Pooe malim hodnikom koji je bio obojen jasnozeleno, a rasvjetom je
podsjeao na akvarij. Upravo prije nego e stii do dvostrukih staklenih
vrata iza kojih se udno kretahu neke sjene, Tarrou se zaustavi i uvede
Ramberta u posve malu prostoriju koja je bila sva obloena zidnim
ormarima. Otvori jedan od njih, izvadi iz sterilizatora dvije maske od
hidrofilne gaze, prui jednu Rambertu i ree mu da se njome zatiti.
Novinar ga upita da li to emu slui, a Tarrou odvrati da ne slui niemu,
no da to daje ljudima pouzdanje.

Otvorie staklena vrataca. Golema dvorana s hermetiki zatvorenim

prozorima, mada je ljeto. Visoko na zidovima zuje aparati koji
obnavljaju uzduh, a njihova izvijena krilaca mijeaju gusti i pregrijani
zrak iznad dva niza sivih postelja. Ljudi, odjeveni u bijelo, kreu se
polagano u okrutnoj svjetlosti to se slijeva kroz visoke prozore
naikane reetkama.

Doktor je upravo incidirao prepone bolesnika koga su rae-tvorena

drale dvije bolniarke, svaka s jedne strane kreveta. Kad se pridigao,
spustio je instrumente na pladanj, koji mu je pruio pomonik i zastao
askom nepomian gledajui ovjeka koga su upravo povijali.
to je novo? - ree Tarrou koji se bio primakao.
Paneloux pristaje da zamijeni Ramberta u domu za karantenu. Mnogo je
ve uradio. Preostaje samo ekipa za pronalaenje bolesnika; nju e
trebati regrupirati, kad Rambert ode.
Rieux potvrdi glavom.
Castel je zavrio prvu seriju svoga cjepiva. Predlae da izvrimo pokus.
Ah - odvrati Rieux - to je dobro.
I onda, doao je Rambert. Rieux se okrene.
to vi tu radite? To nije vae mjesto.
Tarrou ree da je ureeno za danas o ponoi a Rambert doda: U
naelu.
Svaki put kad bi netko od njih govorio, gaza se na licu nadimala i vlaila
na mjestu usana. To je stvaralo pomalo irealan dojam, kao da razgovaraju
neke statue, to li?

- Htio bih s vama govoriti - ree Rambert.

- Ako hoete, izai emo zajedno. Poekajte me u Tarrouovu uredu.
Malo kasnije Rambert i Rieux sjedoe straga u doktorova kola. Tarrou je
ofirao.
Nema vie benzina - ree ovaj kad su kola krenula. - Sutra emo hodati
pjeke.
Doktore - ree Rambert -ja ne odlazim, hou ostati s vama.
Tarrou se nije makao nego je nastavio upravljati. Rieux nikako da izroni
iz svoga umora.
- A onda? - ree promuklim glasom.
Rambert odgovori da je ponovo razmislio da vjeruje i dalje u ono to je
vjerovao no da bi se -ako ode - morao stidjeti. To bi ga smetalo, pa ne bi
mogao ljubiti onu koju je ostavio. No Rieux se uspravi i ree odlunim
glasom da je to glupo i da nije sramota kad netko vie voli sreu.

- Da - ree Rambert - no ovjek se moe stidjeti ako je sretan jedino

on.

Tarrou koji je dotad utio ne okreui prema njima glavu, ree sada da
valja birati. Ako Rambert hoe dijeliti s ljudima njihovu nesreu, nee
imati kad da bude sretan.
- To nisam mislio - ree Rambert. - Uvijek sam drao da sam stranac
u tome gradu i da nemam s vama nikakva posla. No sada, poto sam
vidio ono to sam vidio, znam da nisam stranac, htio ja ili ne htio. Ta se
pripovijest tie svih nas.

Nitko nije odgovarao, a Rambert je, rekao bih, postao nestrpljiv.

- Vi to napokon i znate! to biste inae radili u toj bolnici? Jeste vi

odabrali, jeste se vi odrekli sree?

Ni Tarrou, ni Rieux nije odgovarao. utnja je potrajala dugo, sve dok se

nisu pribliili doktorovoj kui. 1 Rambert ponovi pitanje jo odlunije. A
samo se Rieux okrenu prema njemu. Teko se pridizao:

- Oprostite, Rambert - ree - ali ja ne znam nita. Ostanite s nama

kad to elite.

Auto je naglo skrenuo, kao da ga je zanijelo, a doktor zauti. Onda

nastavi gledajui preda se.

- Nita na svijetu ne vrijedi toliko da bi se ovjek odvratio od svoje

sree. A ipak, ja se, eto, odvraam, a ne znam zato.
Teko se spustio na svoje sjedalo.
To je injenica i bog - ree umorno. - Registrirajmo je i povucimo
zakljuak.
Koji zakljuak? - upita Rambert.
- Ah - odvrati Rieux - ne moe ovjek lijeiti i spoznavati u isti mah.
Vraajmo, dakle, zdravlje i to bre, to bolje. To je hitnije.

O ponoi Tarrou i Rieux objanjavahu Rambertu plan gradskog predjela

koji e kontrolirati da bi pronalazio bolesnike. Uto Tarrou pogleda na sat.
Dignuvi glavu, srete Rambertov pogled:
Jeste li obavijestili? Novinar ponikne oima:
Poslao sam im poruku - ree s mukom - prije nego sam doao da vas
posjetim.
Castelov serum iskuan je posljednjih dana mjeseca listopada. To je
zaista bila posljednja nada Rieuxova. Ako to ne uspije, grad e biti
izvrgnut hirovima bolesti, bilo da epidemija nastavi svoje djelovanje
mjesece i mjesece, bilo da joj se prohtije stati bez pravoga razloga.

Uoi dana kad je Castel pohodio Rieuxa, sin gospodina Othona bijae
obolio, a itava je obitelj bila u karanteni. Majka koja je netom izala iz
karantene nala se sada iznova izolirana. Strogo se pridravajui propisa,
sudac je bio pozvao doktora im je na tijelu djeteta prepoznao znakove
bolesti. Kad je Rieux stigao, otac i mati stajahu pokraj kreveta.
Djevojica je bila udaljena. Dijete je bilo u fazi klonulosti, pa se dalo
pregledati bez otpora. Kad je doktor pridigao glavu, srete pogled suca, a
za njim blijedo lice majke koja bijae stavila rupi na usta i slijedila sve
doktorove kretnje irom otvorenim oima.
Je li da jest? - ree sudac hladno.
Jest - odvrati Rieux, gledajui ponovo dijete.

Majine se oi proirie, ali jo uvijek nije progovorila. I sudac je utio;

onda ree tiim glasom:
- E onda, doktore, moramo initi kako je propisano.
Rieux je izmicao pogledu majke koja je jo uvijek drala na ustima
rupi.
- Odmah emo - ree krzmajui - ako mogu telefonirati...
Gospodin Othon ree da e ga odvesti do telefona. No doktor se okrenu
eni:
Jako mi je ao. Morali biste spremiti najpotrebnije stvari. Znate kako je.
inilo se da je gospoa Othon bila zateena. Gledala je u pod.
Da - ree i strese glavom - to u i uiniti.
Prije no to e ih ostaviti, Rieux nije mogao odoljeti da ih ne upita ne
trebaju li togod. ena je jo uvijek utke gledala. No sada je sudac
odvrnuo pogled.

- Ne - ree i proguta zatim pljuvaku - ali spasite moje dijete.

Karantenu koja je s poetka bila puka formalnost, organizirali su Rieux i
Rambert veoma strogo. Naroito su zahtijevali, da lanovi obitelji budu
odijeljeni jedni od drugih. Ako se jedan lan zarazio bez svoga znanja
trebalo je sprijeiti da mogunosti irenja ne budu prevelike nego udesiti
da budu to manje. Rieux objasni te razloge sucu koji mu dade pravo. No
ena njegova i on izmijenie takav pogled da je doktor osjetio kako ih taj
rastanak teko pogaa. Gospoa Othon i njena djevojica mogle su biti
smjetene u hotel kojim je upravljao Rambert. No za suca istraitelja bilo
je mjesta jedino u logoru za izolaciju to ga je prefektura spremila na
opinskom stadionu s pomou atora to ih posudie nadzornitvo cesta i
poduzee za izvoz smea. Rieux se ispria, ali gospodin Othon ree da
propisi vrijede za sve i da valja sluati.

Dijete je pak prevezeno u pomonu bolnicu i smjeteno u jednom bivem

razredu gdje su bili postavljeni kreveti. Nakon dvadesetak sati Rieux
zakljui da je sluaj beznadan. Malo je tijelo putalo da ga zaraza
prodire, a da se uope nije opiralo. Posve mali buboni, bolni, no jedva
oblikovani, blokirae lanke njegovih sitnih i krhkih udova. Bilo je
svladano unaprijed. Stoga je i Rieux pomislio da iskuaju na njemu
Castelov serum. Istoga dana, nakon veere, pristupie dugotrajnom
cijepljenju, ali ne postigoe nikakvu reakciju. Sutradan, rano u zoru, svi
se naoe kod maloga djeaka da bi vidjeli kako je ispao odsudni pokus.

Izaavi iz svoga mrtvila, dijete se grevito obrtalo u postelji. Dr. Castel i

Tarrou bijahu uz njega od etiri sata ujutro, pratei, korak po korak,
napredovanje i zaustavljanje bolesti. Na uzglavlju je masivno tijelo
Tarrouvo bilo malo pogrbljeno. Kod nogu je, sjedei kraj Rieuxa koji je
stajao uspravan, stari Castel itao, toboe sasvim mirno, neko staro djelo.
Malo-pomalo, kako se danilo, u negdanjoj kolskoj dvorani bivalo je
svjetlije. Pristizali su ostali. Najprije Paneloux koji se smjestio s druge
strane kreveta suelice Tarrouu i prislonio uza zid. Bolni izraz itao se na
njegovu licu, a svi oni dani kad se osobno bio zaloio iscrtali su bore na
njegovu rumenom elu u koje je navalila krv. Stigao je i Joseph Grand.
Bilo je sedam sati, a inovnik se ispria to se zadihao. Ostat e samo
naas, moda ve znaju neto pouzdano. Ne rekavi nita, Rieux mu
pokae dijete koje se zatvorenih oiju, izobliena lica, stisnutih zubi,
iscrpljeno, ukoena tijela, kretalo i okretalo zdesna nalijevo, namjetajui
glavu na nepresvuenom jastuku. Kad se toliko razdanilo da su se na
crnoj ploi to je ostala na svome mjestu mogli razabrati tragovi
nekadanjih jednadbi, stigao je Rambert. Naslonio se na donji dio
susjednoga kreveta i dohvatio paketi cigareta. No tek je pogledao dijete,
stavio je cigarete u dep.
Castel je, sjedei jo uvijek, gledao Rieuxa preko svojih naoala:
Imate li vijesti od oca?
Ne - ree Rieux - on je u izolacionom logoru.
Doktor je snano stisnuo preku kreveta u kojem je stenjalo dijete. Nije
skidao oiju s maloga bolesnika koji se posve ukoio, uvukao struk i
polako rairio ruke i noge. Iz maloga, golog tijela ispod vojnikog
pokrivaa izvijao se vonj vune i jetkoga znoja. Dijete je malko olabavilo,
poteglo ruke i noge prema sreditu postelje i, sve slijepo i gluho, disalo,
rekao bih, sve bre. Rieux susrete Tarrouov pogled i odvrati pogled.

Vidjeli su ve umirati djecu, jer strahovlada ve mjesecima ne bira koga

e, ali nikada nisu pratili djeje muke minutu po minutu, kako to ine
ovoga jutra. Muke, nametnute nevinoj djeici, uinie im se uvijek ono
to zaista jesu, to jest sablazan. No do tog dana oni se sablanjavahu
apstraktno, jer nikada nisu promatrali agoniju nevina djeteta.

Uto se dijete, kao da ga je netko ugrizao za eludac, ponovno svinulo i

slabo zastenjalo. Nekoliko sekundi osta udubljeno, da tako kaem,
potresano konvulzivnim trzajima, kao da se krhka tjelesna armatura svija
pod bijesnim vihorom kuge i puca pod ponovljenim zamasima groznice.
Onda je bura prola, dijete se malo smirilo, groznica kanda se povukla i
napustila maloga bolesnika; pustila ga na obali, vlanoj i otrovanoj gdje
poinak podsjea ve na smrt. Kad ga je arka bujica opet zahvatila, po
trei put, i neto ga pridigla, dijete se zgri, uzmae u dno kreveta,
prestravljeno ognjem koji ga je izjedao. Mali je ludo zamlatarao glavom,
odbacivi svoj pokriva. Krupne suze izbijahu iz upaljenih vjea,
potekoe njegovim olovnastim licem, a na kraju krize, iscrpljeno, grei
svoje kotunjave noge i ruke s kojih u posljednjih etrdeset i osam sati
nestade mesa kao da se rastopilo, dijete poprimi u svom krevetu pozu
Raspetoga to je djelovalo gotovo groteskno.

Tarrou se nagnu i tekom svojom apom otare malo lice, oblito suzama i
znojem. Od nekog vremena Castel je bio zaklopio knjigu; gledao je
bolesnika. Poeo je neku reenicu, ali se morao nakaljati da bi mogao
zavriti jer ga je naglo izdao glas:

- Nije bilo jutarnje remisije, je li, Rieux?

Rieux ree da nije, ali da se dijete opire dulje nego to je normalno. Tada
Paneloux, naslonjen malo na zid, ree muklo:

- Ali mora umrijeti, samo bi dulje trpio.

Rieux se naglo okrenu prema njemu i otvori usta da neto kae, ali
zauti, energino se obuzda i vrati se pogledom djetetu.

U dvorani se sasvim razdanilo. Svjetlost kao da je nabujala. Na ostalih

pet kreveta neto se micalo i stenjalo, ali suzdrljivo i, rekao bih,
usklaeno. Jedino onaj koji je vikao na drugom kraju dvorane, viknuo bi
u redovitim razmacima, ali ne preglasno, a ta je vika zvuala vie kao
uenje nego kao bol. inilo se da se bolesnici vie ne plae onoliko
koliko su se plaili u poetku. Sada je u nainu kako su primali bolest
bilo neto kao privola, gotovo odobravanje. Jedino se dijete opiralo svim
silama. Rieux koji je od vremena pipao bilo, bez ikakve potrebe,
dabome, samo da izae iz bespomone nepokretnosti u kojoj se nalazio,
osjeao je sada, zatvorivi oi kako se ta uzbuna preplee i stapa s
njegovom vlastitom krvi. Smijeao se i stopio s muenim djetetom i
kuao mu pomoi i podrati svojom snagom koja jo bijae netaknuta.
No sjedinjena na trenutak, njihova se bila opet razioe; dijete mu je
opet, izmaklo, a njegov se trud gubio u prazno. Pustio je stoga krhki
lanak djeteta i vratio se na svoje mjesto. Uzdu bijelo okreenih zidova
svjetlost je prelazila s ruiastog na uto. Iza stakla vrue je prijepodne
poelo prtati. Jedva su uli Granda koji je odlazei izjavio da e se
vratiti. Svi su ekali. Dijete je sklopilo oi, reklo bi se da se neto
smirilo. Ruke, postavi nalik na aporke, ritmiki su greble i duble obje
strane kreveta, kao da oru. Onda se podigoe, stadoe grepsti jorgan na
mjestu koljena i najednom dijete previne noge, skupi stegna pokraj
trbuha i smiri se sasvim. Nato prvi put otvori oi i pogleda Rieuxa koji se
naao pred njim. Na njegovu upalom licu koje se skrutnulo u sivu glinu,
otvorie se usta i gotovo istoga trenutka izleti iz njih krik, kontinuirani
krik to ga je disanje djeteta jedva nijansiralo, a itava se prostorija
ispuni najednom tim jednolinim neskladnim protestom, koji je bio tako
malo ljudski te bi rekao da ne dolazi od jednog ovjeka nego da se to
jada i protestira itavo ovjeanstvo. Rieux stisne zube, a Tarrou se
okrene. Rambert se prikljui krevetu i smjesti se kraj Castela koji sada
zatvori knjigu koja bijae ostala otvorena. Paneloux promotri djeja usta,
nagrena boleu, puna bezvremenskih krikova. Spusti se na koljena, a
svima se uini prirodno kad su uli kako izgovara malo prigueno, ali
razgovijetno, pored anonimne tualjke koja nikako da prestane: Boe
moj, spasi ovo dijete!

No dijete je i dalje krialo, a bolesnici oko njega stadoe se gibati i

premetati. Onaj koji je na drugome kraju dvorane cijelo to vrijeme
povikivao, sada je ubrzao ritam svoje tualjke koja se na koncu prometnu
u pravcate krikove, dok su drugi jaukali i stenjali sve jae i jae. Golemi
talas jecaj razlio se dvoranom, preplavljajui Panelouxovu molitvu, a
Rieux, drei se grevito za krevet kao za polugu na kormilu broda,
zaklopi oi, omamljen umorom i gaenjem.
Kad ih je opet otvorio, nae kraj sebe Tarroua.

- Moram otii - ree Rieux - ja to vie ne mogu podnijeti.

No bolesnici odjednom zautjee. Doktor naknadno shvati, da su krikovi

djeteta oslabili, da jo uvijek slabe i da su upravo prestali. Oko njega
ponovo odjeknu tualjka, ali potmulo, kao daleka jeka borbe koja se, eto,
zavrila. Jer ona je doista bila zavrena. Castel je bio preao na drugu
stranu kreveta, i rekao onda da je gotovo. Otvorenih usta, ali nijemo,
dijete je poivalo na izdubljenoj postelji pod zbrkanim pokrivalom.
Sasvim se najednom usitnilo, a na licu ostadoe tragovi suza.

Paneloux se priblii krevetu i napravi gestu kao da blagoslivlja. Onda

skupi svoju halju i izae prolazom u sredini dvorane.
Hoemo li jo ovako? - upita Tarrou dr. Castela. Stari je doktor stresao
glavom.
Moda - ree s usiljenim smijekom. - Ipak je na koncu dugo odolijevao,
je li?
No Rieux je ve naputao dvoranu tako naglim korakom i s takvim licem
da je Paneloux, koga bijae prestigao, pruio ruku da ga zadri.

- Nemojte, doktore - ree sveenik.

No Rieux se ne zaustavi, nego se samo okrene i dobaci mu bijesno:

- Ah, taj je barem bio neduan, je li?

Onda ponovo okrene glavu te izaavi iz dvorane prije Panelouxa stie
nakraj kolskoga dvorita. Ondje sjede na klupu izmeu dva prana
stabalca i otare znoj koji mu je curio u oi. Htio je vikati kako bi
razvezao vor koji mu se opleo oko srca i strano ga stisnuo. Vruina se
polako trusila izmeu fikusa. Plavo jutarnje nebo hitro se pokrivalo
bjelkastom navlakom poput jastunice to je inila zrak jo zaguljivijim.
Rieux se opustio na klupi. Gledao je grane, nebo, a polako mu se vraalo
normalno disanje; poeo je svarivati svoj umor.
- Zato ste mi govorili tako srdito? - ree jedan glas iza njega. - I za
mene je taj prizor bio nepodnoljiv.

Rieux se obrati Panelouxu:

Istina je - ree. - Oprostite mi. No umor je isto to i ludilo. Ima u tom
gradu momenata kad se sve u meni buni i potiskuje sve druge osjeaje.
Razumijem - promrmlja Paneloux. - ovjek se buni jer to premauje
ljudsku mjeru. No moda moramo ljubiti ono to ne moemo shvatiti.

Rieux se naglo uspravi. Gledao je Panelouxa svom snagom i svom

strau kojoj se mogao dovinuti. Onda strese glavom.

- Ne, asni oe - ree on. - Ja zamiljam ljubav drukije Do

posljednjega asa odbijat u ljubiti svijet gdje djeca bivaju muena.

Panelouxovo se lice poremeti i smrkne: kao da je preko njega prela

sjena.

- Ah, doktore - ree alosno - shvatio sam upravo to znai milost.

No Rieux se opet bio spustio na klupu. Iz dubine svoga umora koji ga je

opet obuzeo odvrati blago:

- Znam da je nemam, znam. Ali o tom neu s vama raspravljati. Mi

radimo zajedno, radimo za neto to nas sjedinjuje, to je iznad huljenja i
molitve. Samo to je vano.
Paneloux sjede pokraj Rieuxa. inilo se da je ganut.
Da - ree - da, i vi radite za spas ovjeka. Rieux se pokua nasmijeiti.
Spas ovjeka prevelika je rije za moj posao. Ja ne idem tako daleko.
Mene zanima njegovo zdravlje, najprije njegovo zdravlje.

Paneloux je kolebao.

- Doktore - ree.
Ali se zaustavi. 1 na njegovu je elu potekao znoj. Promrmlja:
Zbogom, a kad je ustao, njegove su se oi blistale. Spremio se da
krene, kadli Rieux, koji je neto mozgao, ustane takoer i poe prema
njemu:
- Molim vas jo jednom, da mi oprostite. Taj se ispad nee ponoviti.

Paneloux prui ruku i ree alosno:

A ipak vas nisam uvjerio!
Pa ta onda? - nato e Riuex. - Ja mrzim smrt i bolest, vi to dobro znate.
A htjeli vi ili ne htjeli, mi smo obojica pozvani da trpimo i da suzbijamo i
bolest, i smrt.

Rieux je zadrao Panelouxovu ruku:

- Vidite - ree izbjegavajui pritom da ga pogleda - ni sm Bog ne

moe nas sada rastaviti.

Otkako je uao u zdravstvene odrede, Paneloux nije nikako naputao

bolnice i mjesta gdje bi susretao kugu. Meu spasiocima zauzeo je
mjesto koje mu je - po njegovu miljenju -pripadalo, to jest mjesto u
prvim redovima. Prizori smrti nisu mu uzmanjkali. Premda je u naelu
bio zatien serumom, briga za vlastiti ivot nije mu ostala nepoznata.
Naoko je uvijek bio miran. Ali od onoga dana kad je gledao tako dugo
umiranje djeteta sav se nekako promijenio. Na njegovu licu ocrtavala se
sve vea napetost, a kad je jednoga dana rekao Rieuxu, smijeei se, da
sprema raspravu o temi: Moe li sveenik konzultirati lijenika?
doktoru se uinilo da se radi o neem ozbiljnijem nego bi ovjek rekao
sluajui Panelouxa. Kako je doktor zaelio da upozna tu raspravu,
Paneloux ree da e na misi za mukarce odrati propovijed i da e tom
prilikom iznijeti neke svoje misli.

- Bilo bi mi drago, doktore, kad biste doli; predmet e vas zanimati.

Dan je bio silno vjetrovit kad je asni otac po drugi put propovijedao.
Istini za volju treba kazati da su sluatelji bili rjee posijani nego prvi
put. Jer ta vrsta priredbe nije vie imala za nae sugraane ar novosti. U
tekim okolnostima u kojima je grad ivio i sama rije novost izgubila
bi svoj smisao. Uostalom, veina je ljudi nadomjestila vjersku praksu
kojekakvim praznovjerjima, dok su drugi potpuno napustili vjerske
dunosti ili bi svoju pobonost uskladili s potpuno nemoralnim privatnim
ivotom. No svi su radije nosili zatitne medalje ili amulete sv. Roka
nego da idu na misu.

Kao primjer mogu se navesti razna proroanstva kojima su se nai

sugraani sluili upravo neumjereno. Tako su u proljee svakoga asa
oekivali da e bolest prestati, a nikome nije palo na pamet da se raspita i
zatrai od blinjega poblie podatke o trajanju epidemije. Zato da se
raspituju kad epidemije ionako nee biti? No kako su dani prolazili,
stadoe se pribojavati da toj nesrei nee nikada biti kraja i smjesta se
pojavi nada u srcima svih naih sugraana da e kuga tada i tada prestati.
Gradom su kolala svakojaka prorotva koja potekoe od vraa i
arobnjaka ili pak svetaca katolike crkve. Gradski tiskari brzo uoie da
bi to mogli iskoristiti, pa objavie u brojnim primjercima tekstove koji su
kolali po gradu. Primijetivi da je radoznalost publike nezasitna, dadoe
se u potragu, traei u gradskim bibliotekama svjedoanstva to ih prua
anegdotistika povijest, i rairie ih po gradu. Kad je i historija iscrpla
zalihu proroanstva, naruie ih kod novinara koji se - bar u toj prilici
-pokazae isto tako kompetentni kao njihovi uzori iz prolih vjekova.
Neka su od tih proroanstva izlazila u feljtonu novina, a ljudi ih nisu
itali manje pomno nego ljubavne zgode koje bi itali na tome mjestu u
doba zdravlja. Neka od tih predvianja osnivahu se na bizarnim
raunima u koje bi ulazila tisua u oznaci godine, broj umrlih i broj
mjeseci koji su protekli pod reimom kuge. Drugi su pravili usporedbe s
velikim kugama povijesti, otkrivajui slinosti (koje su proroci zvali
konstantama) i s pomou rauna koji nisu bili manje udnovati izvlaili
iz njih pouke s obzirom na sadanju kunju. Ipak je publika najvie
cijenila ona prorotva koja najavljuju jezikom apokalipse nizove
dogaaja od kojih je svaki mogao biti onaj koji se sruio na na grad, a
sve to bijae tako sloeno i spleteno da se moglo tumaiti na sve mile
naine. I tako Nostradamus i sv. Odila bijahu konzultirani svakoga dana
veoma uspjeno. A sva su ta prorotva imala na koncu neto zajedniko:
bijahu ipak utjena. Samo kuga nije bila utjena.

Ta su, dakle, praznovjerja nadomjetala naim sugraanima vjeru i zato

je Panelouxova propovijed odrana u crkvi koja nije bila sasvim
ispunjena. Dvije treine. Kad je one veeri Rieux stigao, vjetar to se
provlaio kroz dvokrilna vrata koja se sama zatvarahu slobodno je kolao
meu sluateljstvom. Crkva je bila hladna i nijema, prisutni bijahu
iskljuivo mukarci. U takvoj okolini Rieux zauzme mjesto i spazi
Panelouxa gdje se uspinje na propovjedaonicu.

Govorio je mnogo blae i pomirljivije nego prvi put, a sluaoci

primijetie u nekoliko mahova da se u svom izraavanju koleba. I udno,
nije vie govorio vi, nego mi.

Ipak je njegov glas pomalo ojaao. Poeo je time da je podsjetio sluaoce

da je, evo, mjesece i mjesece kuga meu nama, pa je sada bolje poznamo
jer smo je vidjeli toliko puta gdje sjeda za na stol ili do uzglavlja onih
koje volimo; gdje stupa uz nas ili nas eka na radilitu. Sada emo,
dakle, moi moda primiti bolje no prije ono to nam je govorila bez
prekida i to u onom iznenaenju nismo moda dobro sluali. Ono to je
otac Paneloux propovijedao ve jednom na istom mjestu, moda je on, to
se dogaa svima (pri tome se udario u prsa), moda je to uvjerenje
smislio i izrekao bez kranske ljubavi. Ipak je istina istina, a valja je
imati na umu, ma to se dogodilo. Najtea kunja ipak je za kranina
korist i povlastica. Ako kranin mora traiti svoju korist, kakva je to
korist, od ega se sastoji i gdje je moe nai?

Uto se Rieuxu uini da se ljudi oko njega udobno smjetaju: upiru se o

naslon klupe i naslanjaju to je mogue zgodnije. Jedna od podstavljenih
vrata na ulazu lupkala su amo-tamo, a netko se maknuo sa svoga mjesta
da bi ih zadrao. A Rieux, rastresen tim gibanjem, jedva je uo
Panelouxa koji je nastavljao svoju propovijed. Kazivao je otprilike da ne
moramo kuati da bismo objasnili kugu nego da moramo nastojati kako
bismo iz nje izvukli pouku. Rieux mutno shvati da - prema Panelouxu -
tu se nema to objanjavati. Njegov je interes ivnuo kad je Paneloux
istakao da ima stvari, koje se mogu objasniti pred licem Bojim, i takvih
koje se ne mogu objasniti. Ima dakako dobro, ima i zlo, a veinom je
vrlo lako kazati to ih dijeli. No potekoe poinju unutar zla. Postoji na
primjer zlo koje je zacijelo nuno, i zlo koje je toboe beskorisno. Jedno
je don Juan, survan u pakao, drugo je dijete koje umire.
Jer ako je pravedno, da razvratnik bude kanjen, zato mora patiti dijete?
A nema na svijetu zaista vanije stvari nego je patnja djeteta; uas koji ta
patnja izaziva i razlozi koje valja pronai da bismo sve to objasnili. Inae
nam Bog sve u ivotu olakava, pa nije teko ni zasluno vjerovati. Tu
nas je, naprotiv, pritisnuo o zid. Tako se naosmo pod ziem kuge, a
svoju kransku korist moramo pronai u njezinoj smrtonosnoj sjeni.
Otac Paneloux nije se htio posluiti jednostavnim i lakim mogunostima
da bi se popeo preko tog zida. Bilo bi mu na primjer lako rei da vjenost
nebeskih slasti koje ekaju dijete moe nadoknaditi njegove muke. Ali
on stvarno ne zna kako je. Tko uope zna da li vjeno trajanje neke
radosti moe izravnati i nadoknaditi jedan trenutak ljudske boli? Onaj
koji bi to ustvrdio ne bi svakako bio kranin, jer je njegov Spasitelj
upoznao bol u svim udovima i u dui. Ne, on e ostati podno zida, vjeran
onom raspeu kojemu je simbol kri; ostat e licem u lice s patnjom
djeteta. Kazat e bez bojazni onima koji ga danas sluaju: Brao, doao
je as. Valja sve vjerovati ili sve porei. A tko bi se meu vama usudio
sve porei?
Doktor je jedva imao vremena da pomisli kako se asni otac kree na
rubu hereze, kadli ovaj nastavi, istiui snano, da je to traenje
povlastica kranima, njegova nagrada i korist. To je i njegova krepost.
asni je otac znao da e izvjesna pretjera-nost, koja je sastavni dio te
kreposti, sablazniti one pojedince koji su navikli na blau i obiniju
moralku. Ali religija u doba kuge ne moe biti svakidanja religija, pa
ako Bog moe dopustiti, pa i poeljeti, da se dua ovjekova nauiva u
doba sree, da poine, on isto tako hoe da bude pretjerana u pretjerano
doba. Danas Bog ini svojim stvorenjima milost time to ih gura u
nesreu koja je dovoljno velika, da bi ponovo nali i prihvatili najveu
krepost, to jest da bi se opredijelili za Sve ili Nita.

Jedan je svjetovni autor prije mnogo vjekova ustvrdio da je otkrio tajnu

crkve, ustvrdivi da nema istilita. Time je htio natuknuti da nema
polovinih mjera, da postoji samo Raj i Pakao te da ovjek moe biti
samo spaen ili proklet, onako kako je sam odabrao. To je - prema
Panelouxu - krivovjerje koje se moe roditi samo u dui rasputenoj i
razuzdanoj. Jer postoji istilite. No ima zacijelo razdoblja kad ne valja
polagati velike nade u istilite; epoha kad se ne moe govoriti o lakim
grijesima. Svaki je grijeh u takvo doba smrtan, svaka nemarnost i te kako
kanjiva. Dakle, sve ili nita.

Paneloux stade, a Rieux zau u taj as zavijanje vjetra koji je sada puhao
udvojenom snagom ispod crkvenih vrata. Propovjednik je uto poeo
kazivati da krepost potpunog prihvaanja o kojoj govori, ne moe biti
shvaena u suenom smislu koji joj obino pridajemo; da se ne radi o
banalnom pomirenju, rezignaciji, pa ni o poniznosti koja se teko
postie. Radi se, istina, o poniznosti, ali o takvoj u kojoj je ponieni
suglasan. Patnja djeteta ponizuje, zacijelo, i srce i duh. No zato treba ui
u stvar. Zato (a Paneloux istae odmah da ono to e rei nije lako
izgovoriti), zato treba tu patnju htjeti, budui da je Bog hoe. Tako i
samo tako nee kranin nikoga i nita potediti i, zatvorivi sve izlaze,
stii do konanog izbora koji je bitan. Izabrat e potpuno vjerovanje da
ne bi bio nagnan da sve zanijee. I kao to vrle ene koje - saznavi da su
buboni prirodan put kojim tijelo izbacuje svoju zarazu - mole u crkvi:
Dragi boe, daj mi bubone, tako e kranin znati u danome asu da se
prepusti boanskoj volji, makar bila i nerazumljiva. Ne moe se kazati:
Ja to shvaam, ali je to neprihvatljivo; treba prodrijeti u jezgru
neprihvatljivosti koja nam se prua da bismo tako izvrili svoj izbor.
Patnja djece na je gorki kruh, no bez toga kruha naa bi dua stradala od
duhovnog glada.

Tu se poeo javljati priguen amor koji bi obino oznaio stanke oca

Panelouxa, kadli iznenada propovjednik nastavi i krepko zapita namjesto
svojih slualaca: kako se dakle imadu vladati i to im je zapravo initi?
inilo se kao da izrie njihovo pitanje na koje e odmah i
odgovoriti. Da, znao je on kako e reagirati: izrei e stranu rije
fatalizam. E, pa dobro, on se nee plaiti toga izraza, ako mu dopuste da
mu doda pridjev djelotvoran. Ne valja oponaati abesinske krane (on
je to ve kazao i sada jo jednom ponavlja); ne valja se pridruiti ni
Perzijancima koji - oboljevi od kuge - bacahu na zdravstvene odrede
krana svoju odjeu, zazivajui nebo da bi nevjernicima poslalo kugu,
jer hoe pobijati zlo to ga je Bog poslao. Ali obratno, ne valja se
povoditi ni za onim redovnicima koji su u Kairu, tokom prologa
stoljea, davali svetu priest uzimajui hostiju pincetom, da se ne bi
dotakli vlanih i vruih usta u kojima moda vreba zaraza. Grijeili su i
jedni i drugi: i perzijski bolesnici i kairski redovnici. Jer prvi se nisu
osvrtali na muke djeteta, kao da to nije nita; druge je, naprotiv, zarobio i
podjarmio strah od muka koji je inae ljudski opravdan i shvatljiv. U
jednom i drugom sluaju osnovni je problem zaobien. Jedni su i drugi
ostali gluhi ne uvi glas Boji, ali ima drugih primjera, na koje e on -
Paneloux - podsjetiti. Ako smijemo vjerovati kroniarima velike kuge u
Marseilleu, od osamdeset i jednog redovnika samostana od Milosra
samo etvorica ostadoe na ivotu. A trojica od te etvorice pobjegoe.
Tako go-vorahu kroniari, a nije njihova zadaa da kau neto vie. No
itajui taj izvjetaj otac se Paneloux duboko zamislio nad onim koji
ostade sam, unato svim onim leevima (bilo ih je sedamdeset i est) i
unato primjeru one trojice fratara. I lupivi snano akom u ogradu
propovjedaonice, povie gromko: Brao moja, budimo kao onaj koji je
ostao!

Ne radi se o tom da bismo odbijali mjere opreza, nijekali razumni

poredak to ga drutvo unosi u nered epidemije. Ne treba sluati
moraliste koji tvrde da valja pasti na koljena i sve napustiti. Nego treba
koraknuti naprijed u tminu, malko naslijepo i kuati pritom initi dobro.
to se tie ostaloga, treba ostati pasivan i spremno prepustiti Bojoj volji
sve, pa i smrt nevine djeice, ne traei lijeka za sebe.

Tu je otac Paneloux dozvao u pamet markantan lik biskupa Belzuncea za

vrijeme kuge u Marseilleu. Podsjetio je da se potkraj epidemije, uinivi
sve to je trebalo uiniti i stekavi uvjerenje da vie nema lijeka, biskup
povukao sa iveom u svoju kuu koju je dao zazidati. A stanovnici koji
su ga dotle oboavali, naljutie se na nj u prevrtljivosti osjeaja kakvu
nalazimo u krajnjim patnjama, naljutie se i opkolie njegovu kuu
leevima da bi ga to sigurnije upropastili. Tako je biskup sasvim pri
koncu popustio slabosti, povjerovavi da se u svijetu moe odijeliti od
smrti, a mrtvi mu, eto, padahu s neba na glavu. Ne, zaista, nema blaene
sredine. Treba dopustiti i pirhvatiti sablazan, jer moramo birati, hoemo
li Boga mrziti ili ljubiti. A tko bi se usudio privoljeti mrnji?

Brao moja, ree napokon Paneloux, najavljujui time, da zavrava,

ljubiti Boga nije lako. Ta ljubav zahtijeva potpuno naputanje sebe
samoga i prezir vlastite osobe. Ali samo ona moe izbrisati djeje patnje
i djeju smrt, a bilo kako mu drago, jedino ta ljubav moe je u initi
nunom, jer je ne moemo shvatiti, a moramo je htjeti. Evo teke pouke
koju sam htio s vama podijeliti. Evo vjere koja je okrutna u oima ljudi,
odluna pred licem Bojim; vjere kojoj se moramo pribliiti. S tom
stranom slikom moramo se izjednaiti. Na njoj moramo okuati svoje
snage. Na tome vrhuncu sve e se stopiti i izjednaiti, a iz tobonje
nepravde iskrsnut e istina. Tako u mnogim crkvama na jugu Francuske
umrli od kuge snivaju vjekovima ispod kamenih ploa crkvenoga kora, a
sveenici zbore iznad njihovih grobova, i duh koji ire, iskrsava iz tog
praha u kojem i djeca imaju svoj udio.
Kad je Rieux izaao, vjetar se estoko zabuio kroz odkrinuta vrata
nahrupivi vjernicima ravno u lice. Donosio je u crkvu miris kie, vonj
vlanoga plonika kojim dade naslutiti izgled grada prije nego to
izaoe. Neki stari sveenik i mladi akon koji stupahu pred dr.
Rieuxom, zadrae s mukom svoje eire. Stariji nije ipak ni zaas
prestao komentirati propovijed.
Odavao je priznanje Panelouxovoj rjeitosti, ali se uznemirivao zbog
presmionih misli to ih je asni otac iznio. Drao je da propovijed
razotkriva vie nemira negoli snage, a sveenik Pa-nelouxovih godina
nema vie prava da bude nemiran. Mladi je akon, prignuvi glavu da bi
se zatitio od vjetra, odgovarao da esto pohaa asnoga oca, da je
upuen u njegovu evoluciju i da e njegova rasprava biti jo mnogo
smionija te zacijelo nee dobiti imprimatur.

- A to je njegova glavna misao? - ree stari sveenik.

Bili su dospjeli na trg pred katedralom, a vjetar ih je opkolio urlajui

tako da je mlaemu oduzeo rije. Kad je akon mogao progovoriti, ree
bez komentara:

- Kad se sveenik obraa lijeniku, onda je taj postupak u sebi

proturjean.

Rieuxu koji mu je prenio Panelouxove izjave, odvrati Tarrou da je

poznavao sveenika koji je za vrijeme rata izgubio vjeru otkrivi lice
mladoga nekog ovjeka kojemu su iskopali oi.

- Paneloux ima pravo - ree Tarrou. - Kad nevinosti mogu iskopati

oi, kranin mora ili izgubiti vjeru ili pristati da ih njemu iskopaju.
Paneloux nee izgubiti vjeru; on e ii do kraja. To je ono to je htio
kazati.
Da li ta opaska Tarrouova kako-tako osvjetljuje nesretne dogaaje koji se
poslije dogodie? Dogaaje u kojima se vladanje Panelouxovo uinilo
njegovoj okolini nerazumljivo. itaoci e prosuditi.

Nekoliko dana nakon propovijedi Paneloux se stade spremati na selidbu.

Bilo je to onda kad je irenje bolesti poticalo u gradu neprestane seobe. A
kako je Tarrou morao napustiti svoj hotel da bi se nastanio kod Rieuxa,
tako je asni otac morao napustiti stan gdje ga je njegov red bio
smjestio, da bi se nastanio kod neke stare osobe koja je mnogo polazila
crkve, a dosad je kuga jo nije zahvatila. Za vrijeme seobe on je osjetio
kako raste njegov umor i njegov strah. Tako je izgubio potovanje svoje
stanodavke. Jer ta gospoa nije se mogla dosta nahvaliti proroanstva sv.
Odile nato je sveenik ispoljio malu nestrpljivost koju je zacijelo skrivio
umor. No koliko se god poslije trudio da udobrovolji staru gospou i da
postigne bar dobrohotnu neutralnost, nije mu to polo za rukom. Pobudio
je lo dojam! I svake veeri, prije nego e se povui u svoju sobu
ispunjenu rukotvornim ipkama, morao je gledati lea svoje gazdarice
koja je sjedila u salonu, i ponijeti sa sobom Laku no, asni oe,
kojim bi ga otpravila, ne okrenuvi glavu. Takve jedne veeri, nasmrt
umoran, osjeti prije nego e lei kako se na njegovim zglavcima i
sljepooicama razularila groznica koju je nekoliko dana u sebi nosio.

Za ono to je slijedilo zna se samo iz pripovijedanja njegove stanodavke.

Ona je ustala rano ujutro, kao obino. Nakon nekog vremena, udei se
to asni otac ne izlazi iz sobe, ona se bila odluila, nakon dugog
kolebanja, pokucati na njegova vrata. Nala ga je gdje lei nakon besane
noi. Teko je disao, a krv mu je udarila u glavu, jae nego obino. Ona
mu je -kako ree sama - uljudno predloila da e pozvati lijenika, ali je
on njezin prijedlog odbio sa estinom koja se njoj uinila nezgodnom i
aljenja vrijednom. Nije joj preostalo drugo nego da se povue. Neto
kasnije asni je otac pozvonio i zamolio da je pozovu. Kad je dola, on
se ispriao zbog svoje naglosti i zatim izjavio da se ne moe raditi o
kugi, jer da ne osjea ni jedan od simptoma, nego da se radi o prolaznom
umoru. Stara je dama odvratila dostojanstveno da njezin prijedlog nije
proistekao iz nemira i brige takve vrsti; da nije bila zabrinuta za svoju
sigurnost koja je u Bojim rukama nego je pomiljala na zdravlje
asnoga
oca, za koje se zdravlje osjea djelomice odgovornom. No kako nije
nita odgovarao, ona je, elei (ako joj smijemo vjerovati) da izvri do
kraja svoju dunost, stala ponovo predlagati da zovnu lijenika, ali je
ovaj put dodao neka objanjenja koja se staroj gospoi uinie veoma
smuena. Dri da je razumjela samo to (a to joj se ba uinilo
nerazumljivim) da asni otac odbija lijenika jer da to nije u skladu s
njegovim naelima. Ona je zakljuila da je groznica pomela misli njezina
stanara, pa se ograniila na to da mu donese ljekoviti aj.

Ne hotei nikako smetnuti s uma obveze to ih je nametao njen poloaj,

ona je redovno pogledala bolesnika svaka dva sata. Najvie joj je udarilo
u oi, da je asni otac tako nemiran te se itav bogovetni dan neto
premee. Odbacuje pokrivalo, a onda ga opet privlai, neprestano prelazi
rukama preko znoja-vog ela, a esto se uspravlja i hoe da se iskalje, a
taj je kaalj stisnut, hrapav i vlaan, kao da neto upa i trga iz sebe.
inilo se da ne moe istrgati iz dubine svoga grla tampone od vate koji
ga, rekao bi, gue. Nakon tih kriza spustio bi se na jastuk, oevidno
iscrpljen i satrt. Napokon bi se jo malko uspravio, ali samo napola, i
nekoliko trenutaka gledao preda se tako uporno, tako nepomino da je to
bilo upadljivije nego sav prijanji nemir. No stara je gospoa jo uvijek
oklijevala, hoe li pozvati lijenika i usprotiviti se tako elji svoga
bolesnika. Mogla je to biti obina groznica, ma kako bila uzbudljiva kad
bi je ovjek gledao.

Ipak je poslije podne pokuala razgovarati, ali sveenik nije odgovarao,

kazujui samo neke nesuvisle rijei. Ponovila je svoj prijedlog. No asni
otac se nato uspravio i ree sasvim razgovijetno da nee lijenika. Na to
ona odlui da poeka do sutra ujutro: ako se stanje bolesnikovo ne
popravi, nazvat e broj telefona koji je agencija Infordok ponavljala
desetak puta na dan preko radija. Ne zanemarujui ni askom svoje
dunosti, ona e nou prigledati i pripaziti da mu nita ne uzmanjka. Ali
naveer, poto mu je ponovo dala aj, ona je malko prilegla, a probudila
se tek u zoru. Onda je pohitala u sobu.
asni je otac leao nepomian. Sinonje rumenilo ustupilo je
sivoljubiastoj bljedoi koja je bila to napadnija to su obrazi bili jo
puni. asni je otac fiksirao mali luster od raznobojnih staklenih kuglica
koji je visio nad krevetom. Prema izjavama stare gospoe bio je nalik na
ovjeka koga su itavu no tukli, a potroio je svu snagu da bi se opro.
Upitala ga je kako mu je. A glasom koji joj se uinio nekako udno
ravnoduan, on joj je odvratio da mu je zlo, da ne treba lijenika i da e
biti dovoljno ako ga otpreme u bolnicu, kako bi sve bilo u redu. Na to je
stara dama uasnuta potrala do telefona.

Rieux stie u podne. Na izvjetaj stanodavke odgovori kratko da

Paneloux ima pravo i da je zacijelo prekasno. asni ga je otac doekao s
istim nehajnim izrazom. Rieux ga pregleda i zaudi se ne otkrivi nijedan
od glavnih simptoma bubonske ili plune kuge, osim onoga kalja i
potekoa u disanju. No puls je bio tako nizak, ope stanje tako
alarmantno, da je bilo malo nade da e preboljeti.

- Nemate nijedan od glavnih simptoma - ree Panelouxu. -Ipak je

doputena sumnja i ja vas moram izolirati.

Redovnik se bizarno nasmijei, kao da hoe biti uljudan i ne ree nita.

Reiux izae da bi telefonirao, a onda se vrati. Gledao je redovnika.

- Ostat u uz vas - ree mu blago.

Bolesnik kao da je oivio; pogledao je doktora oima u koje se, rekao
bih, vraala neka toplina. Onda izgovori tekom mukom, tako da se nije
moglo razabrati govori li alosnim tonom:

- Hvala - ree - no redovnici nemaju prijatelja; oni su sve stavili u Boga.

Zatrai raspelo koje bijae smjeteno iznad uzglavlja, a kad ga je dobio,

okrene se da bi ga promotrio.
U bolnici nije otvorio usta. Preputao se lijeenju poput kakve stvari, ali
nije isputao iz ruku raspelo. Ipak je njegov sluaj i dalje nejasan. Rieux
se nije mogao oteti sumnji da to nije kuga. A moda ipak? Od nekog
vremena kao da uiva da zbuni dijagnostiara. Ali u Panelouxovu sluaju
dalji je razvitak pokazao da ta dvoumica nije vana.

Groznica je porasla. Kaalj je bio sve hrapaviji; teko je muio bolesnika

cijeloga dana. Navee je konano izbacio vatu koja ga je guila. Bila
je crvena. U smuenosti groznice Pane-loux je zadrao svoj nehajni
pogled, a kad su ga sutradan nali mrtva (napola je ispao iz kreveta)
njegov pogled nije izraavao nita. Na njegovu cedulju napisae:
Sporan sluaj.

Svi Sveti te godine nisu bili ono, to obino jesu. I vrijeme je, istina, bilo
primjereno. Bilo se naglo promijenilo, a kasna ega naglo je ustupila
mjesto hladnoi. Kao i ostalih godina, hladni je vjetar puhao sada bez
prekida. Krupni oblaci ganjahu se s jednoga kraja obzorja na drugi i
pokrivahu svojom sjenom kue na koje bi nakon njihova prolaska padala
hladna i uta svjetlost novembarskog neba. Pojavie se prve kine
kabanice. Zapaen je veoma veliki broj sjajnih tkanina, presvuenih
kauukom. Novine su, naime, bile javile da su prije dvjesta godina, za
vrijeme velikih kuga na Jugu, lijenici oblaili votane tkanine da bi se
ouvali od zaraze. Duani su se tim okoristili da bi raspaali zalihu
staromodnih ogrtaa s pomou kojih se svatko nadao da e biti imun.
No pojave godinjega doba ne mogoe izbrisati injenicu da nitko ne
odlazi na groblje. Drugih godina tramvaji bijahu proeti otunim
mirisom krizantema, a povorke ena kretahu se prema mjestima gdje su
bili pokopani njihovi mili i dragi, da bi cvijeem okitile njihove grobove.
Bijae to dan kad se pokojniku kualo nadoknaditi osamu i zaborav u
kojoj bi ga drali duge mjesece. No te godine nitko ne htjede misliti na
mrtve.

Ionako se previe na njih mislilo! Nije vrijeme da im se priblii s malko

aljenja i mnogo melankolije. Nisu oni vie naputeni i zaboravljeni, oni
kojima dolazi jednom godinje da bi se opravdao. Oni su uljezi koje bi
ovjek htio zaboraviti. Eto, zato je Duni dan bio te godine nekako
zabauren. Prema Cottardu koji se - kako je primjeivao Tarrou -
izraavao sa sve veom ironijom, sada je svakoga dana Duni dan.
I doista, kresovi kuge dobro su plamtjeli u pei krematorija, a njihov je
polet bivao sve vei. Broj umrlih nije se, istina, iz dana u dan poveavao.
No inilo se da se kuga udobno smjestila u svom paroksizmu, pa sada
svoja svakodnevna umorstva vri tono i redovno kao dobar inovnik. U
naelu i prema izjavama kompetentnih linosti, bijae to dobar znak.
Grafikon napredovanja kuge imao je svoj stalan uspon, pa se dugaka
vodoravna crta koja se nadovezivala na taj uspon uinila mnogima
utjelji-vom. Utjeljivom smatrao ju je na primjer dr. Richard. To je
dobar, to je izvrstan grafikon, govorio je on. Drao je da je bolest
postigla ono to je nazivao gornjom razinom: odsada moe samo opadati.
A to je - ree -postignuto Castelovim serumom kojim je doista polueno
nekoliko nepredvienih uspjeha. Stari se Castel nije opirao, ali je drao
da se u stvari nita ne moe predvidjeti, jer da nas povijest epidemija ui
da epidemija moe i nenadano poskoiti. Prefektura koja je odavno
eljela da bilo im umiri javnost, to je kuga stalno spreavala, odlui
sazvati lijenike, da bi se izjasnili o toj stvari, kadli dr. Richard oboli od
kuge i umrije kao i svi ostali, upravo onda kad je bolest dosegla gornju
razinu.

Uprava je nakon toga uzbudljivog primjera, koji ipak nije znaio nita,
zapala u pesimizam s jednakom nedosljednou s kakvom se bila
priklonila optimizmu. Castel se pak ograniio na to da proizvodi svoje
cjepivo, stoje brinije mogao. Svakako nije u gradu bilo javne zgrade
koja ne bi bila preruena u bolnicu ili lazaret, a to to nitko nije jo
dirnuo u prefekturu, objanjavalo se injenicom da su trebali na koncu
neko mjesto gdje e se sastajati. Ali openito uzevi, zahvaljujui
stabilizaciji kuge u spomenutom razdoblju, organizacija koju je
predvidio Rieux, pokazala se posve dovoljnom. Lijenici i pomonici
koji su radili nadasve naporno nisu trebali pomiljati na jo vee napore.
Morali su samo nastaviti pravilno i redovno, ako se tako smije kazati, taj
nadljudski napor. Plune forme zaraze, koje se bijahu ve pokazale,
razmnoie se sada na sve etiri strane, kao da vjetar potpaljuje i
podjaruje poare u ljudskim pluima. Izbacujui krv naveliko, bolesnici
umirahu mnogo bre. Zaraljivost je sada morala biti mnogo vea. No
zapravo se strunjaci u tom pitanju nisu nikada sloili. Ipak je za svaki
sluaj zdravstveno osoblje disalo pod maskom od sterilne gaze. U prvi
mah ovjek bi pomislio da se uslijed plune forme bolest proirila. No
kako su sluajevi bubonske kuge opadali, bilanca je bila uravnoteena.

No bilo je i drugih briga zbog potekoa s opskrbom koje su potekoe s

vremenom rasle. Umijeae se pekulanti nudei uz bajoslovne cijene
najpotrebnije namirnice kojih na tritu nije bilo. Siromane obitelji
naoe se stoga u vrlo munom poloaju, dok bogatima nije gotovo nita
nedostajalo. Dok bi kuga djelotvornom nepristranou svoje slube
morala pojaati jednakost izmeu naih sugraana, ona je naprotiv,
obinim mehanizmom ljudskih sebinosti probudila u srcima osjeaj
nepravde. Ostajala je, dabome, besprijekorna jednakost ispred smrti, no
za tu jednakost nije se nitko otimao. Siromasi koji su gladovali pomiljali
su s jo veom nostalgijom na susjedne gradove i sela gdje je ivot
slobodan a kruh jeftin. A ako ih vlasti nisu mogle dovoljno hraniti, oni su
mislili (sasvim bezrazlono, uostalom) da bi im se moralo dopustiti da
odu. Tako je iskrsnula parola koju si mogao itati po zidovima ili bi je
dovikivali prefektu kad bi se negdje pojavio: Kruha ili zraka! Ta je
ironina izreka posluila kao signal za neke manifestacije koje su brzo
uguene, ali su svi uoili kako je pojava ozbiljna.
Novine su, dakako, dosljedno provodile direktivu koja je zahtijevala
optimizam po svaku cijenu. itajui novine ovjek bi mogao pomisliti da
je glavno obiljeje situacije divan primjer mira i hladnokrvnosti to ga
prua puanstvo. Ali u gradu koji je zatvoren u se, gdje nita ne moe
ostati tajno, nitko se nije varao kakav je to primjer to ga daje
zajednica. A da biste stekli ispravan dojam kakav je to bio mir i kakva
hladnokrvnost, dostajat e da
zavirimo u kakvu karantenu ili u jedan od izolacijskih logora to ih je
organizirala javna uprava. Pripovjeda ih nije upoznao, jer je bio
zaokupljen drugdje. Stoga moe navesti samo svjedoanstvo Tarroua.

Tarrou opisuje u svojim zapisima posjet to ga je zajedno s Rambertom

uinio logora koji je ureen na opinskom stadionu. Stadion se nalazi
gotovo uz gradska vrata i gleda jednom stranom na ulicu kojom prolazi
tramvajska pruga, a drugom na neizgraena zemljita koja se pruaju sve
do ruba visoravni na kojoj se die grad. Okruen je visokim betonskim
zidovima, pa je dostajalo staviti na svaka od etvora vrata strau, da bi se
bijeg iz logora veoma oteao. Zidovi su takoer spreavali da ljudi
izvana smetaju svojom radoznalou nesretnike koji se nalaze u
karanteni. Za uzvrat su internirci sluali danju tramvaje koji su prolazili,
i po veem agoru to su ga kola vukla za sobom pogaali vrijeme kada
svijet ide na posao ili se vraa. Znali su tako da se ivot iz kojeg su
iskljueni nastavlja nekoliko metara od njih i da cementni zidovi dijele
dva svijeta koji su vie tui jedan drugome nego da se nalaze na
razliitim planetima.

Bilo je to jedne nedjelje poslije podne kad su Tarrou i Rambert krenuli

prema stadionu. Pratio ih je Gonzales, nogometa koga je Rambert bio
pronaao, i koji je pristao da povremeno (kad na njega doe red) vri
nadzornu slubu u stadionu. Rambert ga je imao predstaviti upravitelju
logora. Gonzales je rekao onoj dvojici, kad su se bili nali, da je to
vrijeme kad bi on neko -prije kuge - oblaio svoj dres da zapone igru.
Sada, kad su igralita rekvirirana, nije to vie mogue, pa se Gonzales
osjeao sasvim besposlen, a takav je dojam i pobuivao. To je bio i jedan
od razloga, zato je prihvatio taj nadzor, pod uvjetom da ga vri samo
potkraj sedmice. Nebo je bilo napola zastrto, a Gonzales, digavi nos,
primijeti sa aljenjem da je to vrijeme, ni kino, ni vrue, najpodesnije za
dobru utakmicu. Dozivao je u pamet vonj svlaionica, tribine koje se
rue pod teretom publike, majice ive boje na ukastome terenu, etrune
u poluvremenu ili pak limunadu koja bocka isueno grlo bezbrojnim
iglicama koje ovjeka osvjeuju. Tarrou, uostalom biljei da je itavim
putem, kroz rupiave ceste predgraa igra neprestano udarao nogom u
komade ljunka na koje bi nailazio. Nastojao bi da ih uputi ravno u otvor
kanala, a kad bi mu to uspjelo, rekao bi jedan prema nula. Kad bi
ispuio cigaretu, ispljunuo bi ik i pokuao ga, u isti mah, dohvatiti
nogom. Djeca, koja se igrahu pokraj stadiona, poslae im jednu loptu, a
Gonzales ne budi lijen, posla im je natrag po svim pravilima igre.

Konano uoe u stadion. Tribine su bile pune svijeta. No teren bijae

prekrit stotinama crvenih atora, unutar kojih se izdaleka razabirala
posteljina i neki svenjevi. Tribine su zadrane, da bi se internirci mogli
zakloniti za vrijeme ege ili kie. Jedino bi nakon zalaza sunca morali
natrag u svoje atore. Ispod tribina bijahu tuevi koji su sada uvedeni i
bive svlaionice igraa koje su pretvorene u kancelarije i ambulante.
Veina je interniraca naikala tribine. Drugi su lutali amo-tamo. Neki su
uali na ulazu u svoj ator i mlitavo gledali oko sebe, kao da su
zamiljeni pa ih nita drugo ne zanima. Na tribinama su mnogi polijegali
ili sjedei opustili tijelo. inilo se kao da neto ekaju.
to rade itav dan? - pitao je Tarrou Ramberta.
Nita.

Gotovo svi su spustili ruke, koje bijahu prazne. Veliki taj skup ljudstva
bio je udnovato utljiv.
- Prvih dana ne bi mogao uti vlastiti glas - ree Rambert. - No kako
su dani prolazili, oni sve manje i manje govore.

Sudei po njegovim zapisima, Tarrou ih je shvaao; vidio ih je na

poetku kako su se natisli u svoje atore, kako sluaju zujanje muha ili se
grebu, izraavajui urlanjem svoju bol ili svoj strah kad bi nali posluno
uho. No otkako je logor prenapuen, ima sve manje dobrohotnih
slualaca. Ljudima, dakle, nije preostalo drugo nego utjeti, ne
pouzdavajui se jedni u druge. Doista se inilo kao da se s neba, koje
bijae sivo, a ipak sjajno, trusi na crveni logor neka vrsta
nepovjerljivosti.

Da, svi su imali nepovjerljive fizionomije. Ako su odijeljeni od drugih,

nije to bez razloga, a njihova lica odavahu potragu za tim razlozima i -
bojazan. Svaki od onih koje bi Tarrou promotrio nije gledao nita i
nikoga. Svi su, rekao bih, trpjeli openito to su rastavljeni od onoga to
je tvorilo njihov ivot. A kako nisu mogli uvijek misliti na smrt, nisu
mislili ni na to. Bili su na ferijama. No to je najgore pie Tarrou, ti su
ljudi zaboravljeni, a oni to i znaju. Oni koji ih poznaju, zaboravie ih, jer
misle na neto drugo, to je potpuno shvatljivo. Oni koji ih vole, tako er
ih zaboravljaju, jer moraju troiti sve svoje sile na intervencije i planove
kojima je svrha da ih izvade odavle. Mislei stalno na taj izlazak, ne
misle vie na one koji e izai. 1 to je normalno. A na koncu ovjek
otkriva da nitko ne moe istinski misliti ni na koga, pa bilo u najgoroj
nesrei. Jer istinski misliti na nekoga znai misliti na nj minutu po
minutu, a da nas nita ne rastrese, ni kune brige, ni muha koja leti, ni
kakav svrbe. No uvijek ima muha i uvijek neto ovjeka svrbi. Stoga
ivot nije lako proivjeti. A ovi ovdje to znaju.

Upravitelj koji im je doao u susret ree da neki gospodin Othon eli s

njima govoriti. Odvede Gonzalesa u svoj ured, a onda u neki kut tribina,
gdje gospodin Othon koji je bio sjeo postrance ustade da bi ih pozdravio.
Bio je odjeven isto kako i nekada, a nosio je i tvrdi ovratnik. Tarrou
primijeti samo da njegovi uperci na sljepooicama jae stre i da se
jedan od niranaca na cipeli bio razvezao. Sudac je izgledao umoran, a
nijedanput nije pogledao svojim sugovornicima u lice. Ree da je sretan
to ih vidi i da ih moli, da zahvale dr. Rieuxu u njegovo ime za sve to je
uinio.

Oni su utjeli.
- Nadam se - ree sudac nakon nekoga vremena - da Jacques nije
previe trpio.

Bilo je to prvi put to je Tarrou uo da izgovara ime svoga sina, i on

shvati da se neto promijenilo. Sunce se sputalo na horizontu, a izmeu
dva oblaka njegove su zrake ulazile postrance u tribine pozlaujui sva
tri lica.

- Ne - ree Tarrou - nije nikako trpio.

Kad se povukoe, sudac nastavi gledati prema onoj strani odakle je

dolazilo sunce.

Odoe da kau do vienja Gonzalesu koji je gledao na ploi kada e biti

deuran. Igra se nasmija, stisnuvi im ruke.

- Naao sam bar svlaionice - ree - i to je neto! Kao da se nisu

promijenile...
Malo poslije, kad je upravitelj ispraao Tarroua i Ramberta, dopre iz
tribina golemo neko cvranje, to li? Zatim zvunici koji su u bolja
vremena objavljivali rezultate utakmice ili predstavljali momadi
izjavie nosnim glasom da internira imaju poi u svoje atore da bi
veernji obrok mogao biti podijeljen. Svijet je poeo polagano silaziti s
tribina, kreui prema atorima to je polake mogao. Kad su svi bili na
svome mjestu, dvoja elektrina kolica kakva se vide na kolodvorima
prooe izmeu atora vozei goleme lonce. Ljudi pruahu ruku, dvije se
velike lice uronie u lonce, da bi zatim izronile i spustile se u dvije
vojnike zdjelice od lima. Onda bi kolica opet krenula. Isti bi se prizor
ponovio kod sljedeeg atora.
To je znanstvena organizacija - ree Tarrou upravitelju.
Da - ree ovaj zadovoljno, stisnuvi mu ruku - to je znanstvena
organizacija.

Doao je sumrak, a nebo se razvedrilo. Logor se kupao u blagoj i svjeoj

svjetlosti. U veernjemu miru odjeknu odasvud zveka lica i limenih
tanjura. imii se uzletjee iznad atora i naglo nestadoe. Jedan je
tramvaj cvilio na skretnici, onkraj zida.

- Siromah sudac - promrmlja Tarrou izlazei napolje. - Trebalo bi

neto za nj uiniti. No kako da pomogne sucu?

U gradu je bilo jo nekoliko logora o kojima pripovjeda ne moe nita

kazati, jer nema o njima izravnih obavjetenja pa ga prijee skrupule da
o njima progovori. No moe kazati da samo postojanje tih logora, ljudski
vonj koji je odanle dolazio, buni glasovi zvunika u sumrano doba,
misterij zidova i strah od tih prokletih mjesta - da je sve to teko
pritiskivalo moral naih sugraana poveavajui opu zbrku i
nelagodnost sviju. Prepirke i sukobi s upravnim vlastima uestae.

Pod konac studenoga jutra postadoe veoma hladna. Silni su pljuskovi

oprali svojim vodama plonik, oistili nebo, ostavivi ga bez oblaka nad
sjajnim ulicama. Sunce bez krepkosti irilo je svakoga jutra blistavu i
ledenu svjetlost nad gradom. Podvee bi naprotiv atmosfera postajala
opet mlaka. To bijae as koji odabra Tarrou da bi se dr. Rieuxu malko
razgalio.

Jednoga dana, oko deset sati, nakon dugoga i tegobnog dana, Tarrou je
pratio Rieuxa koji je iao, kao svake veeri, da posjeti staroga
astmatiara. Nebo se blago ljeskalo iznad kua stare etvrti. Lagani je
vjetar puhao kroz mrana raskra. Doavi iz mirnih ulica, oni upadoe
u starevo brbljanje. Bolesnik ih poui da ima ljudi koji se ne slau s
onim to je i kako je, da su na jaslama uvijek jedni te isti, da vr ide na
vodu dok se ne razbije i da e, ako svi znaci ne varaju, biti guve. Ni
zaas nije prestao komentirati dogaaje dok se doktor oko njega bavio.

Primijetie da netko iznad njih hoda. Stara ena, vidjevi kako se Tarrou
zainteresirao, objasni da su to susjede izale na terasu. Ree im takoer
da je odozgo lijep vidik i da su kune terase esto spojene, pa se ene iz
iste etvrti mogu posjeivati a da ne izau iz kue.

- Da - ree stari - samo se popnite. Gore je fini zrak.

Naoe praznu terasu i na njoj tri stolice. S jedne strane, dokle je pogled
dopirao, sve same terase koje se na kraju naslanjahu na mranu kamenu
masu u kojoj su prepoznali prvi
breuljak. S druge strane, iza nekih ulica i nevidljive luke, pogled bi
uranjao u horizont gdje se nebo i more mijeahu u neodreen treptaj.
Iznad onoga to su prepoznali kao hridi redovno se pojavljivala neka
svjetlost kojoj isprva nisu otkrili izvora. Bio je to svjetionik na ulazu u
luku koji se od proljea vrti i svijetli u prazno jer se brodovi odvraaju
odavle i kreu prema drugim lukama. Na nebu koje se caklilo, pometeno
od vjetra, blistahu iste zvijezde, a daleka svjetlost svjetionika dodavala
bi od vremena do vremena neto prolaznoga pepela. Svjei je vjetri
donosio mirise mirodija i kamena. utnja je bila potpuna.
Lijepo je - ree Rieux i sjede. - Kao da se dovle kuga nije nikad popela.
Tarrou je, okrenuvi doktoru lea, gledao u more.
Da - ree poslije nekoga vremena - lijepo je.
Onda sjede pokraj doktora i paljivo ga promotri. Tri puta se svjetlost
pojavi na nebu. Lupa kuhinjskoga posua dopre do njih iz dubine ulice.
Zalupie i neka vrata.
Rieux - ree Tarrou sasvim prirodnim glasom - nikada niste pokuali
saznati tko sam? Jeste li mi prijateljski naklonjeni?
Da - odvrati doktor -ja sam vam naklonjen, ali eto: dosad nismo imali
vremena.
Dobro, to me umiruje. Hoete li da as bude posveen prijateljstvu?
Mjesto odgovora Rieux mu se nasmijei.
Dakle, ujte...
Nekoliko ulica podalje, kao da neki auto klizi dugo na mokrome asfaltu.
Onda se udalji, a nekoliko nejasnih uzvika, doavi izdaleka, prekine
utnju. Onda se utnja ponovo spusti na dvojicu ljudi sa svom teinom
neba i zvijezda. Tarrou bijae ustao da bi se premjestio na grudobran
terase, suelice doktoru koji je bio uronio u svoje sjedalo. Tarrou se
pretvorio u glomaznu siluetu koja se ocrtavala na nebu. Govorio je dugo;
evo otprilike teksta njegove besjede koja je zabiljeena po sjeanju:

Kaimo, Rieux, da stvar bude jednostavnija, da sam bolovao od kuge

davno prije nego sam upoznao ovaj grad i ovu epidemiju. Time je
dovoljno istaknuto da sam kao i svi drugi. No ima ljudi koji to ne znaju
ili se u tom stanju dobro osjeaju, dok drugi znaju i htjeli bi izai. Ja sam
uvijek htio iz tog stanja izai.

Kad sam bio mlad, ivio sam u misli da sam nevin, to e rei da sam
ivio bez ikakve misli. Nisam od prirode kompliciran, ni teak: poeo
sam kako se pristoji. Sve mi je polazilo za rukom: snalazio sam se u
stvarima inteligencije, dobro sam se slagao sa enama; ako bi me
zahvatio kakav nemir, proao bi onako kako je doao. Jednog sam dana
stao razmiljati. I...

No moram istaknuti, da nisam bio siromaan kao vi. Moj je otac bio
dravni nadodvjetnik, to je visok poloaj. Ipak se nije oholio jer je od
prirode bio dobroudan. Moja je mati bila jednostavna, skromna i
povuena. Nikada je nisam prestao voljeti, ali o tom radije neu govoriti.
On se bavio oko mene paljivo i srdano; drim tovie, da me kuao
shvatiti. Imao je izvan kue avantura, danas to znam pouzdano, ali se
zbog toga ne zgraam, daleko od toga.
Vladao se u svim tim stvarima kako se moralo oekivati: nikoga nije
sablaznio. Da ne duljim, rei u odmah da nije bio originalan, a danas,
kad je mrtav, razabirem jedno: ako nije ivio kao svetac, nije bio ni zao
ovjek. Drao se po sredini to je sve, za takve ljude osjeamo razboritu
simpatiju, a takva je simpatija trajna.

Imao je meutim jednu osobinu: veliki Chaixov vozni red bio je

njegova najmilija knjiga. Nije putovao, osim za vrijeme praznika, kad je
iao u Bretanju gdje je imao malo imanje. Ipak bi vam tono znao rei
kad odlazi ili dolazi ekspresni vlak Pariz-Berlin, kako valja kombinirati
vozne redove da bismo iz Lyona stigli u Varavu; tonu kilometrau
izmeu prijestolnica koje bi ovjek odabrao. Znate li kako se putuje iz
Briancona u Chamonix? Ne znate. Zapleo bi se i ef stanice. Moj se otac
nije zapletao nego bi na svako pitanje tono odgovarao. Vjebao je
gotovo svake veeri, obogaujui svoje znanje kojim se gotovo diio. To
me jako zabavljalo, pa sam ga esto ispitivao. Uivao sam kad bih se
uvjerio, pogledavi u vozni red, da se nije prevario. Te su nas vjebice
jako zbliile, jer sam bio zahvalan auditorij koji je on cijenio. Ja sam pak
u sebi mislio da ta nadmo u voznim redovima vrijedi koliko i druge
vrste uenosti i talenta.

No ja sam se prepustio prianju, pa bi se moglo dogoditi da tom vrlome

ovjeku dam i preveliku vanost. Jer, da zakljuim, na moju je odluku
utjecao samo neizravno. Pruio mi je priliku, to je. Kad mi je bilo
sedamnaest godina, otac me pozvao da ga doem sluati. Radilo se o
vanoj raspravi pred poratnim suditem, pa je zacijelo bio pomislio da e
se meni ukazati u najboljem svjetlu. Drim takoer da je raunao s tom
ceremonijom koja moe podjariti mladenaku matu, kako bi me potakao
da odaberem isto zvanje. Pristao sam, jer sam vidio da u obradovati oca,
ali i zato, to sam elio da ga vidim i ujem u drugoj jednoj ulozi, a ne
samo u onoj koju je igrao meu nama. Nisam mislio ni na to drugo. Ono
to se zbivalo na sudu, inilo mi se uvijek tako prirodno i neminovno kao
parada 14. srpnja ili dijeljenje kolskih nagrada.

Ipak sam od toga dana sauvao samo jednu jedinu predodbu: sliku
krivca. Drim da je bio zaista kriv, ali nije vano to je skrivio. No taj
mali ovjek s rijetkom riom kosom kojem je moglo biti trideset godina,
uinio mi se tako spreman da sve prizna, tako iskreno prepadnut onim
to je poinio i onim to e njemu uiniti da sam nakon nekoliko minuta
gledao samo njega. Bio je nalik na preplaenu sovu, kojoj smeta prejako
svjetlo. vor njegove kravate nije tono pristajao uz kut njegova
ovratnika. Griskao je nokte jedne ruke, i to desne... Neu ga dalje
opisivati, vi ste shvatili da je bio iv preda mnom.

No ja, ja sam odjednom primijetio da sam dotad mislio na njega kao na

'optuenoga', ne tarui mnogo glavu. Ne mogu rei da sam tada
zaboravio oca, ali me neto stislo u trbuhu i oduzelo mi svaki drugi
interes. Gotovo nita nisam sluao; osjeao sam da hoe ubiti toga ivog
ovjeka, a silni neki nagon koji me zahvati poput vala otplavi me, uporno
i slijepo, na stranu optuenoga. Probudio sam se istom onda kad je otac
poeo svojoj tuiteljski govor.
Crveni njegov talar sasvim ga je preobrazio, pa nije bio ni dobroudan
ni srdaan. Iz njegovih su usta gmizale fraze, plele se izlazei napolje
poput zmija. Jedna za drugom, bez prestanka. I ja sam shvatio da
zahtijeva smrt toga ovjeka, zahtijeva u ime drutva da mu odsijeku
glavu. Govorio je, dodue, uvijeno: 'Ta glava mora pasti'. Ali na koncu
razlika nije velika. Nije bila u stvari nikakva, jer je postigao to je elio.
Jedino to taj posao nije izvrio on sam. A ja koji sam pratio itav
postupak, bavei se samo tim nesretnikom, ja sam se s njime tako prisno
sprijateljio da takvu vrtoglavu intimnost nisam prema svome ocu nikada
osjeao. On je pak prema obiaju morao prisustvovati onome to se
uljudno zove 'posljednjim asovima', a trebalo bi nazvati odvratnim i
gnusnim umorstvom.

Od tog dana nisam mogao pogledati Chaixov vozni red a da mi se

uasno ne zgadi. Od tog dana zanimao sam se za pravdu, ali sa
najdubljim zgraanjem. Zanimao sam se za smrtne osude, za smaknua i
tako ustanovio (mutilo mi se u glavi dok sam na to mislio), da je moj
otac morao u vie navrata prisustvovati takvu umorstvu i da je to bilo ba
onih dana kada bi rano ustajao. Da, u takvim bi zgodama navio svoju
budilicu. Nisam se usudio progovoriti majci, ali sam je stao bolje motriti
i tako sam shvatio da meu njima nema vie nita i da ona provodi ivot
pun odricanja. To mi je pomoglo da joj 'oprostim', kako sam tada
govorio. Poslije sam saznao da joj nemam to oprostiti, jer je bila
siromana sve dok se nije udala i da ju je siromatvo nauilo odricanju.

Vi zacijelo oekujete da u kazati da sam smjesta otiao od kue. Ne,

ostao sam nekoliko mjeseci, gotovo cijelu godinu. No srce me boljelo.
Jedne veeri otac zatrai od mene svoju budilicu, jer da mora rano ustati.
Nisam oka stisnuo. Sutradan kad se vratio, mene vie nije bilo u kui.
Kaimo odmah da je otac dao tragati za mnom, da sam ga posjetio i da
sam mu, bez ikakvih objanjenja, mirno pripio da u se ubiti ako me
prisili da se vratim. Najzad je pristao, jer je zapravo bio blage udi.
Odrao mi je govor u kojem je isticao kako je glupo htjeti 'ivjeti svojim
ivotom' (tako je objasnio moju gestu, a ja ga nisam razuvjerio); dao mi
je svu silu dobrih savjeta i uputa, zadravi iskrene suze koje su mu
navirale. Poslije sam, poto je proteklo dosta vremena, dolazio redovno
posjetiti majku, pa bih tada i njega sretao. Ti su mu odnosi, drim,
dostajali. Ja se nisam na nj srdio, niti sam bio ogoren, ali sam bio u sebi
pomalo tuan. Kad je umro, uzeo sam majku k sebi, a bila bi jo uvijek
uza me da nije i ona umrla.

Zadrao sam se dulje na poetku, jer je to zapravo bio poetak svega.

Sada u se pouriti. Kad mi je bilo osamnaest godina, upoznao sam
siromatvo, poto sam dotle ivio u obilju. Vrio sam razliite poslove.
Bavio se svim i svaim da bih se prehranio. To mi je polo za rukom. I to
prilino. No mene je zanimala jedna jedina stvar, a to je bila smrtna
osuda. Htio sam poravnati svoje raune s onom riom sovom. Stoga sam
se - kako se ono kae - dao na politiku. Nisam htio da budem zaraen
kugom. To je, eto, sve. Vjerovao sam da drutvo u kojem ivim poiva
na smrtnoj kazni i da, borei se protiv toga drutva, pobijam umorstvo.
To sam vjerovao, drugi me potkrijepie u tom vjerovanju, a to je i
velikim dijelom istina. Sloio sam se, dakle, s drugima koje sam zavolio
i koje nisam prestao voljeti. Dugo sam ustrajao, a nema u Evropi zemlje
za koju se nisam borio dijelei njezine brige i tenje. No pustimo to.

Znao sam, dakako da i mi ponekad izriemo osude. No rekoe mi da je

tih nekoliko mrtvaca potrebno da bi se dolo do poretka u kojem nitko
nee nikoga ubijati. To je donekle istina, ali ja moda nisam sposoban da
se odrim u vjerovanju takve vrste. No bilo kako mu drago, ja sam
kolebao. Onda bih pomislio na sovu, i stvar je dalje funkcionirala. Sve
do dana kad sam u
Maarskoj vidio jedno smaknue; omaglica koja je neko zgrabila dijete
pomraila je sada oi zrelog ovjeka.

Jeste li kad vidjeli strijeljati ovjeka? Niste. Dabome, to se obino vri

uz pozivnicu, a publika je pomno probrana. Rezultat je, da znate, samo
ono to se vidi na reprodukcijama slika, to pie u knjigama. Zavoj na
oima, stup i podalje nekoliko vojnika. A to nije istina. Znate li vi da
odred streljaa stane na metar i pedeset od osuenoga? Znate li, da bi se
delinkvent, da napravi dva koraka naprijed, sukobio s puanim
cijevima? Znate li da na toj kratkoj udaljenosti streljai koncentriraju
paljbu na predjel srca i da svi zajedno, svojim krupnim tanetima, izvrtaju
rupu u koju bi mogla stati aka? Ne, vi to ne znate, jer se o tim
pojedinostima nikad ne govori. Ljudski je san nepovrediv, on je vaniji
od ivota za one koji boluju od kuge. Ljudima ne valja smetati kad
spavaju. Bilo bi to neukusno, a nije li ope poznato da je prvo pravilo
dobroga ukusa da neke stvari samo natuknemo, da ne inzistiramo. No ja
nisam od onog dana dobro spavao. Ostao mi je u ustima lo okus i nisam
prestao inzistirati, to e rei misliti.

Tada sam uoio da sam sve te duge godine bio kuan premda sam bio
duboko uvjeren da se borim protiv kuge. Uoio sam da sam neizravno
odobrio smrt tisua i tisua ljudi; da sam tovie, izazvao tu smrt,
odobravajui djela i principe koji su nuno dotle doveli. A drugi? Kao da
im to nije smetalo ili bar sami od sebe nisu o tome nikad govorili. Meni
se, naprotiv, grlo stezalo. Bio sam s njima, ali sam ipak bio sam. Kad bi
se desilo da izrazim svoje skrupule, rekli bi mi da valja misliti na to to
je na kocki. Iznosili su esto razloge koji su u prvi mah bili uvjerljivi,
samo da progutam ono to nikako nije htjelo proi niz grlo. Odgovarao
sam da veliki kuni bolesnici (oni koji oblae crvene talare) imaju
takoer izvrsnih razloga koje iznose u takvim prilikama; ako priznam
viu silu i nudu, na to se pozivaju mali bolesnici neu moi da pobijem
razloge na koje se pozivaju veliki. Nato bi me upozorili da, putajui
crvenim talarima monopol nad osudama, dajemo njima u stvari pravo i
jaamo njihove pozicije. No ja bih sebi onda govorio: ako jedanput
popusti, nema vie razloga da se zaustavi. Sve mi se ini da mi je
povijest dala pravo, jer se danas svi natjeu tko e vie svijeta poubijati.
Svi su zahvaeni bjesnilom ubijanja i ne mogu drugaije.

Za me svakako nije mudrovanje. Mene nisu zanimali razlozi nego rida

sova; prljava ona zgoda, kad su prljava i kuna usta najavljivala ovjeku
u lancima da e domala umrijeti; najavljivala i vodila rauna da se to
doista izvri i da taj ovjek umre poto je noi i noi proveo u agoniji,
ekajui otvorenih oiju da bude umoren. Mene zanima ona rupa u
grudima. I ja sam, shvativi sve to, odluio da barem ja ne dam nikada,
razumijete, nikada ni jedan jedini razlog kojim bi se potkrijepilo to
odvratno klanje. Da, radije u biti slijep kod oiju, uporno, tvrdokorno,
dok ne doe vrijeme da progledam.

Odonda se nisam promijenio. Odavno se stidim, strahovito stidim to

sam i ja bio neko ubojica, makar izdaleka, makar u najboljoj namjeri.
Kako je prolazilo vrijeme, primjeivao sam da i oni koji su bolji od
drugih, ne mogu odustati od ubijanja, bilo da ubijaju sami ili da putaju
da se ubija, jer takva je logika u kojoj ive, jer se na tom svijetu ne
moe maknuti a da ne ugrozi neiji ivot. Da, stidim se jo uvijek;
saznao sam da smo svi odreda kuni, i tako sam izgubio mir. Traim ga i
danas, nastojei da razumijem svakoga i da ne budem smrtni neprijatelj
nikome. Ja znam samo to treba initi da ne bude kuan i da nam samo
to moe pribaviti mir ili - u pomanjkanju mira - dobru smrt. To moe
olakati ljudima njihovo breme. Pa ako ih ne moe spasiti, nanijet e im
najmanje zla, a moda e im uiniti i malo dobra. Stoga sam, eto, odluio
odbiti sve to izbliza ili izdaleka, s dobrih ili nevaljalih razloga, izaziva
smrt ili je opravdava.
Stoga me i ta epidemija nije nauila niemu novom; nauila me samo to
da mi je dunost boriti se na vaoj strani. Znam sasvim sigurno (da,
Rieux, sve ja znam o ivotu, vidite i sami) da svaki nosi u sebi kugu, jer
nitko na svijetu, ama ba nitko, nije prost od kuge. Znam da se ovjek
mora neprekidno nadzirati da ne bi, u asu rastresenosti, dunuo
blinjemu u lice i prilijepio mu infekciju. Prirodan je mikrob. Ostalo:
zdravlje, potenje, istoa, ako hoete, sve je to uinak volje i to volje
koja ne smije nikada stati. Poten je ovjek onaj koji nikoga ne inficira;
to je onaj koji je najmanje rastresen. A treba dobrano volje i napete
panje da ne bude nikada rastresen! Da, Rieux, naporno je bolovati od
kuge. Zato su i svi tako umorni, jer su dan-danas svi odreda zaraeni. No
zato i neki pojedinci koji se hoe kuge otresti doivljavaju krajnju
premorenost od koje ih moe osloboditi samo smrt.

Doavi dotle saznao sam i to da ne vrijedim vie za svijet i da sam od

asa kad sam se odrekao ubijanja osuen na konano progonstvo. Drugi
e krojiti povijest. Znam da ne mogu drugima ni suditi. Jasno! Meni
neto nedostaje da bih mogao biti razuman ubojica. Nije to, dakle,
nadmo. Ali ja sam pristao da budem ono to jesam; nauio sam biti
skroman. Velim samo da na tom svijetu ima zala i rtava, i da treba
nastojati, koliko je mogue, uskratiti poslunost zlu. To vam se moda
ini jednostavno, pa i plitko; ne znam je li to jednostavno, ali znam da je
istinito. Sluao sam tolika mudrovanja koja su mi umalo zavrtjela
glavom i koja su smela dosta drugih glava u tolikoj mjeri da su privoljele
na umorstvo. Tako sam shvatio da nedae ljudske izviru odatle to se
ljudi jasno ne izraavaju. Kad sam to vidio, odluio sam da vidim i
govorim jasno, da bih tako doao na pravi put. Stoga velim da ima zala,
da ima rtava i nita vie. Ako, govorei tako, postanem i sam takvo
jedno zlo, nee to biti svjesno ni dobrovoljno. Nastojim da budem
neduni ubojica. To nije, kako vidite, velika ambicija.

Trebalo bi da postoji i trea kategorija u koju bi uli istinski lijenici; no

injenica je da ih rijetko nalazimo i da to mora biti teak zanat; zato sam
odluio stati u svakoj prilici na stranu rtava kako bih smanjio tetu.
Meu njima mogu bar razmiljati kako se ulazi u treu kategoriju, to e
rei u mir.
Tarrou je zavrio, mahao nogom i lupkao petom o terasu. Nakon utnje
doktor se malo pridie i upita Tarroua ima li jasnu predodbu kakav je
zapravo put kojim se dolazi do mira.

- Da, to je put simpatije.

Dva zvonca bolnikih kola odjeknu u daljini. Uzvici koji su maloprije

bili nejasni i rastrkani, skupie se sada na kraju grada pokraj kamenog
breuljka. U isto vrijeme zaulo se neto nalik na detonaciju. Onda se
vratila tiina. Rieux nabroji dva treptaja svjetionika. Uini mu se da
vjetri biva jai, a istoga asa osjeti dah mora koji bijae proet mirisom
soli. Sad se jasno razabiralo kako valovi muklo diu o strme litice.
Mene zanima, ukratko reeno, kako se postaje svecem -zakljui Tarrou
bez ikakve patetike.
No vi ne vjerujete u Boga.
Tono. No moe li ovjek biti svecem, a da Boga i nema? To je danas
jedini problem za koji znam.
Najednom, s one strane gdje se ula vika, bijesnu velika svjetlost, a
vraajui se strujom vjetra neka graja dopre do dvojice ljudi. Svjetlo
smjesta omrkne i daleko, na kraju terasa, samo se jo neto crvenjelo.
Kad je vjetar naas stao, razabrali su jasno muke krikove, zatim salvu,
pa amor gomile. Tarrou je, ustavi, sluao. Nita se vie nije ulo.
Opet je bilo borbe na gradskim vratima.
Sada je gotovo - ree Rieux.
Tarrou promrmlja da nikada nije gotovo i da e jo biti rtava, jer je
takav red.
Moda - odvrati doktor - no vi znate da osjeam veu solidarnost prema
pobijeenima nego prema svecima. Drim da nemam smisla za heroizam
i svetost. Mene zanima kako da budem ovjekom.
Da, mi traimo istu stvar, samo sam ja manje ambiciozan.

Rieux pomisli da se Tarrou ali, pa ga pogleda. Ali u nejasnom svjetlu

neba vidje tuno i ozbiljno lice. Vjetar se opet podie, a Rieux osjeti na
koi neku mlakost i mlitavilo. Tarrou se strese.
Znate li to bismo morali uiniti za prijateljstvo?
to god hoete - ree Rieux.
Da se okupamo u moru. 1 za budueg sveca to je dolian uitak. Rieux
se smijeio.
S naim propusnicama moemo otii na lukobran. Na kraju krajeva, ipak
je preglupo ivjeti samo u kugi. Da, ovjek se mora boriti za rtve i
njihova prava. No ako prestane voljeti sve drugo, kakva korist od
njegove borbe?
Da - ree Rieux - idemo.

Domala zatim auto se zaustavi kraj eljezne ograde u luci. Izaao je

mjesec. Mljeno nebo bacalo je svuda blijede sjene. Njima za leima
dizao se grad na katove, a s te strane dopirao vrui i bolesni zadah koji ih
je tjerao prema moru. Pokazae isprave straaru koji ih je dosta dugo
ogledavao. Onda prooe kroz prostor prekrit bavama, kroz vonj ribe i
vina te krenue prema lukobranu. Prije nego e stii onamo, najavi im
blizinu mora miris joda i haluga. Onda ga zaue.

Blago je umilo podno velikih blokova lukobrana, a kad se popee na

njih, more im se uini gusto kao da je od baruna, gipko i glatko kao
neka ivotinja. Smjestie se na hridima to su okrenute prema puini.
More se nadimalo i polako sputalo. To mirno disanje stvaralo je na
povrini uljaste odraze koje bi odmah zatim rastvaralo. No je pred njima
bila beskrajna. Rieux koji je osjeao pod svojim prstima boginjavo lice
hridi bijae proet nekim udnim blaenstvom. Okrenut prema Tarrouu
on je na licu svoga prijatelja nazrijevao istu sreu koja nita nije
zaboravljala, pa ni umorstvo.
Svukoe se. Rieux uroni prvi. More mu se isprva uini hladno, no kad je
izronio, bilo je mlako. Poto se malo ispraakao, znao je da je more te
veeri mlako, jesenski mlako, jer u to doba godine oduzima kopnu
toplinu koja se nakupila dugih mjeseci. Plivao je pravilno. Udarci
njegovih stopala ostavljahu za sobom bijelu pjenu, kao da je more
provrelo; more je izmicalo du njegovih ruku da bi se priljubilo za
njegove noge. Buan pljusak najavi da je i Tarrou zaronio. Rieux se
okrene na lea i ostane nepomian, okrenut licem prema nebu koje bijae
ispunjeno mjesecom i zvijezdama. Onda stade razabirati sve jasnije i
jasnije klopot mora koji se u nonoj tiini i samoi neobino isticao.
Pribliavao se Tarrouu, i doskora je doktor uo kako die. Rieux se
okrene, dopliva do svog prijatelja i poe se kretati istim ritmom. Kako je
Tarrou snanije napredovao, morao je ubrzati svoj tempo. Nekoliko
minuta napredovahu istom brzinom i istom snagom, sami, daleko od
svijeta, oslobodivi se napokon grada i kuge. Rieux se zaustavi prvi i oni
se lagano stanu vraati, pourivi se samo jednom kad su uli u ledenu
struju. Ne rekavi nita, ubrzae tada naglo kretnje, podbodeni i oinuti
tim iznenaenjima.

Ponovo odjeveni, oni krenue, a da nisu prozborili ni jednu rije. No

imali su isto srce, a spomen na tu no bijae im drag. Kad su spazili u
daljini kuginu strau, Rieux je znao da Tarrou govori u sebi, kao i on, da
ih je kuga naas zaboravila da je to bilo dobro i da treba opet poeti
nanovo.

***

Da, trebalo je poeti nanovo, jer kuga nije nikoga predugo zaboravljala.
U mjesecu prosincu plamtjela je u prsima naih sugraana, usijala pe i
napuila logore sjenama praznih ruku. Ukratko, nije zastala nego se
kretala dalje svojim strpljivim, isprekidanim hodom. Vlasti su raunale s
hladnim danima, nadajui se da e zaustaviti taj razvitak; ipak je kuga
prevladala prve mrazove, a da joj godinje doba nije naudilo. Trebalo je
jo ekati. Ali onaj koji mnogo eka, prestaje ekati, a itav je na grad
ivio bez budunosti.

to se tie doktora, prolazni onaj as mira i prijateljstva koji mu bijae

dan, nije se ponovio. Otvorena je jo jedna bolnica, a Rieux se druio
odsad samo s bolesnicima. Ipak je primijetio da u tom stadiju kad je
bolest sve vie poprimala plunu formu, bolesnici lijeniku nekako
pomau, olakavajui mu posao. Umjesto da se prepuste malaksalosti ili
mahnitanju, kao ono u poetku, oni su sada, rekao bih, bolje uoavali
svoje interese i traili sami to bi im moglo koristiti. Traili su
neprestano vie tekuine, a svi su teili za toplinom. Mada je to za
doktora bio isti napor, on bi se u tim prilikama osjeao manje sam.
Potkraj prosinca Rieux primi od gospodina Othona, suca istraitelja, koji
se nalazio jo uvijek u svome logoru, pismo u kojem veli da je njegova
karantena prola, da uprava ne moe pronai datum njegova ulaska i da
ga zacijelo dre u logoru pomutnjom. Njegova ena, koja je prije nekog
vremena putena, prosvjedovala je na prefekturi gdje su je loe primili i
rekli da je pomutnja iskljuena. Rieux posla Ramberta da intervenira i
nekoliko dana poslije vidje gospodina Othona. Doista je
posrijedi bila pomutnja, a Rieux je malo i negodovao. No gospodin
Othon, koji je u meuvremenu smrao, podie mlohavo ruku i ree,
mjerei rijei, da se svatko na svijetu moe prevariti. Nato je doktor
pomislio da se neto doista promijenilo.
to ete sada raditi, gospodine sue? Vai vas spisi ekaju... - ree Rieux.
Ne - odvrati sudac. - Htio bih uzeti dopust.
Da, zaista, morate se odmoriti.
To ne, htio bih se vratiti u logor. Rieux se zaudi:
Pa tek ste izali!
Nisam se dobro izrazio. Rekoe mi da ima dobrovoljaca koji rade u
upravi logora. Sudac je malo kolutao oima nastojei poravnati jedan
svoj uperak.
Razumijete, imat u neko zanimanje. I onda, glupo je to rei, no ja bih se
u tom sluaju osjeao blii svome djeaiu.
Rieux ga je gledao. Je li mogue da se u tim krutim i bezbojnim oima
poinje odjednom nazrijevati neka blagost. No te su se oi nekud
zamaglile izgubivi svoju metalnu istou.

- Dakako - ree Rieux - ja u se za to pobrinuti. Kad elite...

Doktor se doista pobrinuo, a ivot u kunome gradu poe dalje svojim

tokom sve do Boia. Tarrou je nadalje pronosio gradom svoju
djelotvornu mirnou. Rambert je povjerio doktoru da je posredstvom one
dvojice mladia koji su obavljali strau uspostavio sa svojom enom
potajno dopisivanje. Od vremena do vremena dobivao bi pismo. Ponudi
Rieuxu da se okoristi njegovim sistemom, a doktor prihvati. Prvi put
nakon dugih mjeseci napisa pismo, ali s najveim tekoama. Kao da je
zaboravio jezik, nain izraavanja. Pismo ode. Odgovor nikako da
stigne. Cottard je, meutim, uspijevao: obogaivao se malim svojim
pekulacijama. to se tie Granda, boini praznici nisu mu se posreili.

Boi je ove godine bio u stvari praznik pakla, a ne praznik evanelja.

Duani prazni i lieni svjetlosti, tobonja okolada i prazne kutije po
izlozima, mrka lica u tramvajima - nita od svega toga nije podsjealo na
Boi prolih godina. U toj svetkovini u kojoj bi se neko nali na okupu
svi ljudi, bogati i siromani, sada bijae mjesta samo za samotne i
sramotne proslave koje bi sebi priutili neki povlateni pojedinci za teke
pare, slavei Boi u kakvoj prljavoj jazbini, u stranjoj sobi kakva
lokala, gdje ih' nitko nee vidjeti. Oni koji su ispunili crkve, vie su se
tuili negoli Boga slavili. U sumornom i smrznutom gradu vrzlo se samo
neto djece koja nisu znala to im prijeti. Ali nitko se nije usudio da im
najavi negdanjega Boga, krcatog darovima, koji je star kao ljudski jad,
ali je nov kao nada koja se netom zaela. U srcima svih bilo je mjesta
samo za veoma staru i veoma sumornu nadu; onu koja spreava ljude da
se prepuste smrti, pa je zapravo puka tvrdokornost kojom prianjamo uz
ivot.
Prologa dana Grand je propustio doi na sastanak. Rieux se uznemirio i
rano ujutro otiao k njemu, ali ga nije naao kod kue. Svi su bili
uznemireni. Oko jedanaest sati doe u bolnicu Rambert da bi izvijestio
doktora: spazio je Granda izdaleka, gdje luta ulicama sam, izoblien.
Onda ga je izgubio s oka. Doktor i Tarrou odoe kolima da ga trae.

U podne je bilo veoma hladno. Rieux je, izaavi iz kola, motrio iz

daljine Granda koji se gotovo prilijepio za neki izlog pun grubo
izdjelanih igraaka. Licem staroga inovnika suze su curkom curile. Te
suze potresoe Rieuxa, jer ih je shvatio i jer ih je i sam osjeao u upljini
svoga grla. Sjetio se kako se taj nesretnik bio vjerio pred boinim
izlogom, kako se Jeanne bila na nj naslonila, da bi mu rekla da joj je
drago. Zacijelo iz daleke prolosti, u samome srcu toga ludila dopire do
Granda svjei glas mlade djevojke. Rieux je znao to stari ovjek toga
asa misli, a isto je mislio i on: da je svijet bez ljubavi mrtav i da uvijek
dolazi vrijeme kad nam dodija i zatvor, i posao, i hrabrost, pa traimo
lice nekoga bia i srce proeto njenou.

No sad ga je spazio u staklu. Ne prestajui plakati, on se okrene, nasloni

se leima na izlog, da bi ga vidio gdje dolazi.

- Ah, doktore! Ah, doktore! - ree.

Rieux kimne glavom u znak da shvaa i odobrava, ali govoriti nije

mogao. Ta je nevolja bila njegova, a srce mu se cijepalo od neizmjerne
srdbe koja hvata ovjeka kad vidi bol koju i svi drugi osjeaju.
Da, Grand - ree.
Htio bih imati vremena da joj napiem pismo. Da sazna... i da bi mogla
sretna bez grinje savjesti...

Doktor je Granda odveo gotovo silom. Grand je putao da ga Rieux

vue; nastavljao je, mucajui nesuvisle reenice:

- Predugo to traje. ovjek ima potrebu da se pusti. Uvijek na silu,

uvijek. Ah, doktore, ja sam naoko miran, je li? A uvijek sam troio silne
napore da bih mogao biti bar normalan. I sada je previe.
Zaustavi se, drui kao iba na vodi, luakog pogleda. Rieux ga uze za
ruku. Gorjela je.

- Moramo kui.

No Grand mu se izmae, potri nekoliko koraka, onda stane, rairi ruke i

pone se njihati, kao da e pasti. Onda se okrene oko svoje osi i ljosne na
ledeni plonik, s licem uprljanim od suza to su jo uvijek tekle.
Prolaznici gledahu izdaleka, ne usuujui se doi blie. Rieux morade
uzeti staroga ovjeka u naruaj.

Sada se u svom krevetu Grand guio: plua su mu bila zahvaena. Rieux

je razmiljao. inovnik nema obitelji. Zato da ga otpremi u bolnicu?
Njegovat e ga on sam, s Tarrouom...

Grand je zabio glavu u jastuk; put je pozelenjela, oi ugasle. Ukoeno je

gledao slabu vatricu koju je Tarrou zapalio u kaminu, sluei se ostacima
nekog sanduka. Zlo je, ree. Iz dubine zapaljenih plua dopiralo je
udno pucketanje koje bi popratilo sve to je govorio. Rieux mu
preporui da uti i ree da e se vratiti. Bolesnik se udno nasmijei, a s
tim posmijehom razlije se njegovim licem neka vrsta njenosti i ganua.
Namigne s nategom i ree: Ako se izvuem, kapu dolje, doktore! No
gotovo odmah zatim svlada ga malaksalost.

Nekoliko sati kasnije Rieux i Tarrou naoe bolesnika gdje se uspravio u

krevetu, a doktor se prepade, razabravi na njegovu licu, kako brzo
napreduje bolest koja ga iznutra ee i pali. No inilo se da je prisebniji;
smjesta je zamolio, glasom koji je bio neobino upalj da mu donesu
rukopis koji bijae stavio u ladicu. Tarrou mu dade papire koje pritisne
na grudi, a da ih nije ni pogledao. Onda ih prui doktoru, nutkajui ga
kretnjom da ita. Bio je to kratak rukopis: pedesetak stranica. Doktor ga
prelista i shvati da je na svim tim listovima ispisana ista reenica:
prepisana, preraivana, proirena ili skraena - unedogled. Bez odaha
sretahu se pojedine rijei i rasporeivahu sad ovako sad onako: mjesec
svibanj, amazonka, drvoredi Bulonjske umice. Bilo je tu i objanjenja,
koja su ponekad bila nerazmjerno dugaka, bilo je i varijanata. Ali na
posljednjoj stranici, jedna je paljiva ruka napisala tintom koja se jo nije
sasvim osuila: Draga moja Jeanne, danas je Boi... Nad tim se
nalazila, kaligrafirana, posljednja verzija reenice: itajte, ree Grand.
I Rieux je itao:

Lijepoga svibanjskoga jutra vitka je amazonka, jaui divnu alazansku

kobilu, kasala, usred cvijea, drvoredom Bulonjske umice.
Je li to ono pravo? - upita stari grozniavim glasom. Rieux ne podie oi.
Ah - opet e bolesnik uzbueno. - Znam, to ete rei: lijepoga jutra,
lijepoga nije prava rije!
Rieux ga primi za ruku na pokrivalu.
- Pustite, doktore. Neu imati vremena...
Njegove se grudi tegobno dizahu i sputahu; onda najednom krikne:
- Spalite ga!
Doktor je krzmao, no Grand ponovi svoj nalog s tako stranim izrazom i
tako bolnim glasom da je i Rieux bacio listie u vatru koja je bila gotovo
ugasla. Odaja se rasvijetli, a kratkotrajna toplina naas se razli
prostorijom. Kad se doktor vratio bolesniku, leao je okrenuvi lea, a
licem je gotovo doticao zid. Tarrou je gledao kroz prozor, kao da ga se to
ne tie. Poto je ubrizgao serum, Rieux priopi svome prijatelju da
Grand nee preivjeti no, a Tarrou ponudi da e on ostati. Doktor
prihvati.

Misao da e Grand umrijeti progonila ga je itavu no. No sutradan

ujutro Rieux nae bolesnika gdje sjedi u krevetu i razgovara s Tarrouom,
Groznice je bilo nestalo; ostali su samo tragovi ope iscrpljenosti.
Ah, doktore - govorio je inovnik - nisam dobro uinio. No ja u iznova
poeti. Svega se sjeam. Vidjet ete.,
ekajmo - ree doktor Tarrouu.
Ali u podne stanje je bilo isto. Naveer je Grand tako rei spaen. Rieux
nije to uskrsnue mogao nikako objasniti.

Nekako u isto doba dovedoe mu bolesnicu koja mu se uinila

izgubljenom pa ju je dao izolirati im je stigao u bolnicu. Mlada je
djevojka bila u punom deliriju, ustanovljeni su svi simptomi plune
kuge. No sutradan ujutro groznica je neto opala. Doktor je i ovaj put
(kao u Grandovu sluaju) drao da je to jutarnja remisija koju je - prema
steenom iskustvu - smatrao loom prognozom. Ali u podne groznica se
nije ponovno digla. Naveer je porasla samo za nekoliko desetina, a
drugoga je jutra sasvim nestala. Mlada je djevojka, iako slaba u svom
krevetu slobodno disala. Rieux ree Tarrouu da je spaena protiv svih
pravila. No tokom sedmice zabiljeena su na Rieuxovom odjelu etiri
takva sluaja.

Potkraj iste sedmice stari astmatiar doeka doktora i Tarroua sa svim

znacima velike uzrujanosti.
Evo ga na, opet izlaze!
Tko?
Ma takori!
Od mjeseca travnja nije bio otkriven ni jedan uginuli takor.
Zar e to opet poeti? - upita Tarrou doktora. Stari je trljao ruke.
Da vidite kako tre! Milina ih je pogledati.
Vidio je dva iva takora gdje ulaze u njegovu kuu kroz ulina vrata. A
susjedi su mu priali da su se i kod njih ivotinje opet pojavile. Iz nekih
je baraka dopiralo opet vrljanje koje se odavno nije ulo, pa su ljudi na
nj zaboravili. Rieux je ekao da budu objavljeni statistiki podaci, kao
svake nedjelje. Oni su otkrili da je bolest posljednjih sedam dana
nazadovala.

PETI DIO
Premda je taj nagli uzmak bio nenadan, nai se sugraani nisu pourili da
se tome povesele. Mjeseci koje su prebrodili poveali su njihovu elju i
udnju za osloboenjem ali su ih nauili oprezu; nauili su ih da raunaju
sve manje i manje s brzim koncem epidemije. Ta je nova injenica bila
glavna tema razgovora, a u srcima se zae velika nada koju ljudi ne
htjedoe priznati. Sve je ostalo potisnuto u pozadini. Nove rtve kuge
kao da manje znae, usporedimo
li ih s neuvenom injenicom da je statistika opala. Jedan od znakova
nove ere zdravlja (kojoj se nisu otvoreno nadali, ali su je ipak u potaji
ekali) bijae da su nai sugraani rado govorili (premda su naoko bili
ravnoduni) kako e reorganizirati svoj ivot nakon kuge.

Svi su bili sloni u tome da se udobnosti negdanjeg ivota nee vratiti

odjednom i da je lake razarati negoli graditi. Drali su naprosto da bi se
opskrba mogla malko popraviti, pa bi na taj nain bili osloboeni
najpreih briga. Ipak se u stvari, ispod tih bezazlenih primjedaba
razmahala bezumna nada, razmahala u tolikoj mjeri da su to nai
sugraani ponekad osjetili i smjesta uzmakli, istiui da, bilo ovako ili
onako, sutra svakako nee biti osloboeni.

I doista, kuga nije prestala sutradan, ali je - prema svim znacima -

poputala bre nego to bi ovjek razborito mogao oekivati. Prvih dana
mjeseca sijenja, neobino je zahladnjelo, inilo se da se studen
kristalizirala oko grada. A ipak, nikada nebo nije bilo tako plavo. Dane i
dane njegov bi nepromjenljiv ledeni sjaj obasjavao grad bez prekida. U
tom proienom zraku kuga bi se za tri nedjelje opadajui postepeno
iscrpla, jer su leevi to ih je nizala bili sve malobrojniji. Za kratko
vrijeme izgubila je gotovo svu onu snagu koju je bila nagomilala dugih
mjeseci. Gledajui kako je promaila plijen, tako rei siguran (eto
Granda ili one mlade djevojke), kako bjesni u nekim predjelima grada
kroz dva ili tri dana, dok je iz drugih potpuno nestala, kako kosi ivote u
ponedjeljak, dok joj u srijedu gotovo svi izmiu, gledajui kako se
zadihala ili jurnula, ovjek bi rekao da se poremetila i rastrojila od
slabosti i umora, da gubi istodobno i vlast nad sobom i suverenu,
matematiku djelotvornost kojom se njezina snaga odlikovala. Castelov
je serum zabiljeio najednom itavu seriju uspjeha kakvih dotada nije
imao. Svaka mjera koju bi poduzeli lijenici (a koja prije ne bi urodila
nikakvim rezultatom), sada je najednom bila stopostotno uspjena. inilo
se kao da sada ljudi progone kugu i da njezina nagla slabost tvori snagu
tupoga oruja kojim su se dotle protiv nje borili. Samo od vremena do
vremena ona bi se ipak upela i tako rei slijepim trzajem pokosila tri ili
etiri bolesnika koji su imali ozdraviti. To su bili ljudi, koji - tono rije -
nemaju sree. Ljudi koje je posmicala onda kad je nada bila najvea.
Takav je zlosretnik bio sudac Othon koga su morali evakuirati iz logora,
a Tarrou ree za nj da se nije rodio pod sretnom zvijezdom, ali se nije
moglo znati je li pritom mislio na njegovu smrt ili na njegov ivot.

No u cjelini, zaraza je uzmicala na itavoj fronti, slubena priopenja to

su bila potakla nadu (koja isprva bijae skrovita i bojaljiva) potkrijepie
sada javnost u miljenju da je pobjeda sigurna i da bolest naputa svoje
pozicije. Uistinu je teko bilo rei je li to pobjeda. Moglo se samo kazati
da bolest odlazi kao to je bila dola. Strategija koja joj je suprotstavljena
nije se promijenila: juer je bila neuspjena, dok je danas oevidno
uspjena. Prevladavao je dojam da se bolest istroila ili da se moda
povlai, poto je postigla sve to je htjela. Njezina je uloga bila u neku
ruku dokrajena.

Ipak bi ovjek rekao da se u gradu nije nita promijenilo.

Ulice koje su danju bile jo uvijek tihe i mirne, oivjele bi naveer kad bi
ih napunila ista ona gomila; tek to se sada u njoj isticahu ogrtai i
slubeni znakovi. Kinematografi i kavane poslovahu kao i prije. No
gledajui pomnije, primijetio bi da lica nisu tako zgrena, da se katkada
ak smijee. To bi bilo povod da se ustanovi kako se dosad nitko na ulici
nije smijeio. Faktino je u gustoj kopreni koja je mjesece i mjesece
zakrivala grad, nastala najednom pukotina, a svakoga je ponedjeljka
mogao po novostima radija svatko razabrati da se ta simbolina pukotina
iri i da e ljudi moi konano odahnuti. No to je olakanje bilo sasvim
negativno, a nisu ga htjeli jasno i glasno izraziti. No dok prije ne bi
vjerovao, uvi da je krenuo vlak, da je stigao brod ili da e na primjer
automobilski promet biti uspostavljen sada bi, polovicom sijenja, takva
vijest bila primljena bez ikakva uenja. To zacijelo nije bilo mnogo. No
ta je nijansa izraavala u stvari injenicu da su nai sugraani prevalili
golem put na putu nade. Moe se kazati, uostalom da je vladanje kuge
prestalo stvarno onoga asa kad je postala moguom najmanja nada.

Ipak ne valja zaboraviti da su itav sijeanj nai sugraani reagirali dosta

proturjeno. Tonije reeno, oni su kolebali izmeu ugodnog uzbuenja i
potitenosti. Tako su zabiljeeni novi pokuaji bijega i to ba u asu kad
su statistike bile najpovoljnije. Vlasti su se tome jako zaudile; zaudili
su se i sami straari, jer su ti pokuaji veinom uspjeli. No ljudi koji su
bjeali u taj as, povodili su se u biti za veoma prirodnim osjeajima. U
jednima je kuga usadila tako dubok skepticizam da ga nisu mogli
iupati. Tu je nada bila nemona. I sada, kad je kugi odzvonilo, oni su i
dalje ivjeli po njezinim zakonima. Bili su u zakanjenju prema
dogaajima. Drugi naprotiv koji su se ponajvie regrutirali iz redova
onih koji dotada ivljahu odijeljeno od ljubljenog bia, ti su nakon duge
odijeljenosti i malaksalosti planuli grozniavom nadom i takvom
nestrpljivou da su izgubili svaku vlast nad sobom. Zahvatila ih je neka
vrsta panike kad su pomislili da bi, tako blizu cilju mogli umrijeti i ne
vidjeti vie ljubljeno bie, pa im duge patnje i muke ne bi bile naplaene.
Dok su kroz mjesece podmuklo, tiho i uporno, usprkos tamnici, usprkos
egzilu, ustrajali u svom ekanju, sada je prvi traak nade dostajao da
razori ono to niti strah, niti oaj nisu mogli nagristi. Uprli su kao luaci,
jurnuli su da preteknu kugu ne mogavi izdrati do kraja njezin tempo
hoda.

U isto vrijeme iskazae se, uostalom sami od sebe, neki znakovi

optimizma. Tako je na primjer zabiljeen osjetljiv pad cijena. Sa posve
ekonomskog stajalita to se kretanje cijena nije moglo objasniti. Tekoe
bijahu iste, formalnosti karantene ostadoe na snazi, a opskrba grada nije
nipoto postala bolja. To je bila posve psiholoka pojava, kao da uzmak
kuge pobuuje svuda odjeke. U isto vrijeme optimizam je dohvatio i one
koji su prije ivjeli u grupama, a bolest ih je prisilila da se raziu. Oba
samostana u gradu vraahu se normalnom ivotu, okupljajui natrag
svoje lanove. Isto je bilo s vojnicima; oni se ponovo sabrae u
kasarnama koje su ostale slobodne. Za njih je opet zapoeo obian
garnizonski ivot. Te male injenice bijahu veliki znaci.

Puanstvo je ivjelo u tom pritajenom uzbuenju sve do 25. sijenja. Te

sedmice statistika pade tako nisko da je nakon savjetovanja s lijenikom
komisijom prefektura objavila da se moe smatrati daje epidemija
zaustavljena. Komunike je, istina, dodao da s obzirom na oprez koji e
puanstvo zacijelo pravilno ocijeniti, gradska vrata ostaju zatvorena jo
dvije nedjelje, a zatitne se mjere imaju odravati itav mjesec. Ako se za
to vrijeme pokae najmanji znak po kojem bi se moglo zakljuiti da bi se
opasnost mogla vratiti; bit e odran status quo s popratnim mjerama. No
svi su bili sloni i jednoduni da je to puki stilistiki dodatak, a naveer
25. sijenja, ispuni itav grad radosno gibanje. Da bi se pridruio opem
veselju, prefekt izda nalog da se uspostavi javna rasvjeta kao u doba
zdravlja. Rasvijetljenim ulicama, pod hladnim i vedrim nebom, nai
sugraani nagrnue napolje, skupljajui se u bune i nasmijane grupe.

Na mnogim kuama ostadoe, dodue, kapci zatvoreni, a mnoge obitelji

provedoe u utnji vee koje drugi ispunjahu krikom i vikom. Ipak je
mnogim ucviljenim biima takoer odlanulo, bilo da su se prestali bojati
za druge roake, da i oni ne umru od kuge, bilo da je prestala bojazan za
njihov vlastiti ivot. No obitelji koje su se najvie tuile od opeg veselja
bijahu bez sumnje one koje su u taj as imale kojega lana u bolnici, i
one koje su taj as doekale u karanteni, bilo u logoru ili kod kue,
ekajui da epidemija zavri za njih, kao to je zavrila za druge. I tu su
ljudi osjeali nadu, ali su je tako rei spremali, drali su je u
rezervi; nisu htjeli dirati u tu zalihu, niti je troiti, dok nemaju zaista
pravo da to ine. To ekanje, to utljivo bdjenje, na pola puta izmeu
agonije i radosti, inilo im se usred opega slavlja jo okrutnije.

No ti izuzeci nisu okrnjili zadovoljstvo ostalog svijeta. Kuga, istina, nije

jo prola. Ona e to i dokazati. Ipak su svi u duhu gledali nekoliko
sedmica unaprijed, zamiljajui vlakove koji krenue beskrajnim
tranicama, brodove koji prosijecaju more, plovei svijetlom puinom.
Sutradan e svi biti mirniji, a javit e se nanovo i sumnja. No sada je
itav grad u gibanju, svi naputaju zatvorena mjesta, mrana i
nepokretna, gdje su se bili ukorijenili i okamenili. Grad je ponovo
krenuo sa svojim tovarom preivjelih stanovnika. Te veeri, Tarrou i
Rieux, Rambert i drugi stupahu usred mnotva, osjeajui da i njima
izmie tlo pod nogama. Dugo jo poto su napustili bulevare Tarrou i
Rieux sluahu odjeke toga veselja, dok su prolazili pustim ulicama,
pokraj kua sa zatvorenim kapcima. A kako su bili umorni, nisu mogli
odijeliti patnje to se nastavljahu iza tih kapaka od bunoga veselja koje
se podalje nadimalo ulicama. Osloboenje koje se pribliava imalo je
lice nasmijano i suzno.

Jednoga trenutka, kad je radosna buka bila neto porasla, Tarrou se

zaustavi. Mranim plonikom hitjela je neujno neka spodoba. Bijae to
maka, prva maka koju je vidio od proljea. Zaas je stala usred ceste,
kao da koleba, liznula apu, digla je naglo prema desnome uhu i,
nastavivi svoju utljivu trku, nestala u noi. Tarrou se nasmijei. I onaj
e stari biti zadovoljan.

Ali u asu kad se inilo da se kuga udaljuje, vraajui se u svoju neznanu

jazbinu odakle bijae izala bezglasno i tiho, nalazio se u gradu bar jedan
ovjek kojega je taj odlazak zaprepastio, a to je prema svjedoanstvu
Tarrouovih zapisa - bio Cottard.

Istini za volju moramo rei da ti zapisi postaju dosta bizarni i to od asa

kad statistike poinju padati. Je li to umor, no rukopis postaje teko
itljiv, a pisac skae odvie esto s jednoga predmeta na drugi. Uz to se
deava i to prvi put da zapisima nedostaje objektivnost, a javljaju se sve
vie lina razmatranja. Tako usred dosta dugih pasusa koji se odnose na
Cottardov sluaj nalazimo izvjetaj o starome s makama. Ako je
Tarrouu vjerovati, kuga nije okrnjila potovanje to ga je gajio za tu
osobu koja ga je zanimala prije epidemije, a poslije ga na alost nije
mogla zanimati, premda njegova, Tarrouova, dobrohotnost nije bila u
pitanju. Jer on je nastojao da ga opet pronae. Nekoliko dana nakon one
veeri 25. sijenja, stao je na ugao uliice. Make bijahu na licu mjesta,
grijui se u lokvama sunca. One su tono dole na sastanak. No u
odreeno doba kapci ostadoe uporno zatvoreni. Iduih dana Tarrou ih ne
vidje ni jedan jedini put otvorene. Odatle je zaudo zakljuio da je
stari ili mrtav ili se razljutio; ako se pak naljutio, to je stoga to je
drao da ima pravo i da mu je kuga uinila krivo; no ako je mrtav, nadaje
se u njegovu sluaju pitanje (kao u sluaju staroga astmatiara) nije li to
bio svetac? Tarrou je drao da nije, ali je ocijenio da je starev sluaj
indikacija. Moda, primjeuje u zapisima, nije mogue dostii
potpunu svetost, nego samo neto priblino. U tom sluaju trebalo bi se
zadovoljiti skromnim i milosrdnim satanizmom.

Nalazimo i brojne, esto rasijane opaske koje su sveer ispremijeane s

opaanjima to se odnose na Cottarda, a jedne se tiu Granda koji je,
meutim, ozdravio i dao se na posao, kao da se nita nije dogodilo, dok
se druge bave majkom dr. Rieuxa. Neto razgovora to ih izmeu nje i
Tarroua opravda zajedniko stanovanje, dranje stare ene, njezin
smijeak, njene opaske o kugi - sve je to pomno zabiljeeno. Tarrou
osobito istie kako je gospoa Rieux tiha i povuena; kako umije da
svaku stvar zaodjene jednostavnim rijeima; kako naroito voli neki
prozor od stana koji gleda na mirnu ulicu, pored kojeg bi naveer sjedala
drei se uspravno, mirnih ruku i paljiva pogleda, dok ne bi suton
ispunio odaju, uinivi od nje crnu sjenu u sivoj svjetlosti koja bi pomalo
tamnjela rastvarajui nepokretnu siluetu; kako se lagano kree iz jedne
sobe u drugu; kako je dobra, premda pred njim nije nikada tu dobrotu
konkretno pokazala, ali ona iskri iz svega to ini ili govori, pa je on -
Tarrou -prepoznaje; i kako na koncu ta ena - po njegovu miljenju -sve
zna i spoznaje, premda nikad ne mudruje i kako se tolikom utnjom i
sjenom moe takmiti s bilo kakvom svjetlou, pa bila to i kugina
svjetlost. Tu, meutim, Tarrouov rukopis otkriva udne simptome
poputanja. Reci to slijede teko su itljivi, a da bi se jo jasnije vidjelo
kako pieva disciplina poputa, posljednje su rijei ujedno prve koje
imaju sasvim osobnu notu: Takva je bila moja majka. Volio sam u njoj tu
povuenost; njoj sam se htio uvijek vratiti. Ima osam godina to je mrtva,
a ne mogu rei da je umrla. Povukla se malo vie nego obino, to je sve,
a kad sam se okrenuo, nisam je vie naao.

No red je da prozborimo o Cottardu. Otkako je statistika bila u opadanju,

on je nekoliko puta dolazio Rieuxu u pohode, pozivajui se na razne
izlike. U stvari je svaki put pitao Rieuxa kakva je prognoza o kretanju
epidemije. Drite li vi da moe jednostavno stati, iznenada, i nikome
nita? Bio je u toj stvari skeptian ili je bar tako govorio. No kako se
ponovo raspitivao, moglo se zakljuiti da njegova skepsa nije tako
vrsta. Sredinom sijenja Rieuxovi su odgovori bili dosta optimistini.
No mjesto da se tome raduje, Cottard je reagirao razliito, kako koji dan,
no dok bi jednom bio samo zlovoljan, drugi bi put bio utuen. To je
navelo doktora da mu kae kako je usprkos povoljnim indikacijama to
ih daju statistiki podaci, bolje priekati i ne klicati zasad: Pobjeda!
Drugim rijeima - primijetio je Cottard - nita se ne zna, to bi moglo opet
uzeti maha, od danas na sutra?
To je mogue, kao to je mogue i to da se proces ozdravljenja ubrza.

Ta je neizvjesnost koja je druge ljude uznemirivala, Cottarda vidljivo

umirila, a pred Tarrouom on je s trgovcima svoje etvrti zapodijevao
razgovore u kojima je nastojao propagirati Rieuxovo miljenje. To,
uistinu, nije bilo teko. Jer nakon groznice prvih pobjeda, u mnoge se
duhove vratila sumnja koja e nadivjeti i ugodno uzbuenje izazvano
prefektovom izjavom. Cottardu se vraala sigurnost kad bi opaao tu
nesigurnost, kao to bi drugi puta klonuo duhom. Da, govorio je
Tarrou, na koncu e otvoriti vrata. I vidjet ete, svi e dii ruke od
mene!

Do 25. sijenja svi su primjeivali kako je njegova ud prevrtljiva. Dane

i dane ivio bi u neprijateljstvu sa svima, a znamo kako se dugo trudio da
se pomiri sa svojim susjedima i stekne drutvene veze. Sad se, bar
naoko, povlaio od svijeta, i to sasvim iznenada, ivei odjednom kao
divljak. Ne bi ga vidio vie u restoranu, ni u kazalitu, ni u kavanama
koje je volio. Ipak se inilo da to nije onaj skromni, tihi i umjereni ivot
koji je neko provodio. Sada je ivio sasvim za sebe u svome stanu, a
jelo bi dao donositi iz oblinje gostionice. Izlazio je jedino naveer i to
kradomice, da kupi to mu je potrebno i da izaavi iz duana - nestane u
samotnim ulicama. Ako bi ga na tim etnjama Tarrou sreo, izvukao bi iz
njega jedva koju rije. Onda, bez prijelaza, postao bi opet drutven,
obilno bi raspravljao o kugi, pitajui svakoga za miljenje, ponirui rado
svake veeri u more mnotva.

Na dan prefektove izjave nestade ga potpuno iz prometa. Dva dana

poslije sretne ga Tarrou gdje lunja ulicama. Cottard ga zamoli da ga
otprati do njegova predgraa. Taroou, koji se toga dana osjeao umorniji
nego inae, nije se odmah odluio. No Cottard je navaljivao. inilo se
da je vrlo uzrujan, jer je mlatarao rukama, govorei brzo i glasno. Upitao
je svoga druga misli li da je prefektovom izjavom kuga dokrajena.
Tarrou je dakako drao da izjava upravne vlasti sama po sebi nije
dovoljna da ukine epidemiju, no moe se zakljuiti na temelju zdravoga
razuma da e - ako se ne dogodi neto nepredvieno - epidemija doskora
prestati.

- Da - ree Cottard - neto nepredvieno! A uvijek se dogaa neto

nepredvieno.

Tarrou ga upozori da prefektura, u neku ruku predvia nepredvieno, jer

odreuje rok od dvije nedjelje, i tek e nakon toga otvoriti grad.

- I dobro je uinila - ree Cottard, mrk i uzrujan - jer kako stvari

stoje, moglo bi se dogoditi da ne bude nita.

Tarrou izjavi da je to mogue, ali istakne da je bolje ivjeti u nadi da e

grad biti doskora otvoren i da e se normalni ivot doskora vratiti.
Recimo da hoe - odvrati Cottard - recimo! No, to vi smatrate
normalnim ivotom?
Pa, novi filmovi u kinu - ree Tarrou smijeei se.

Ali se Cottard nije smijeio. Htio je znati moe li se pretpostaviti da kuga

nije u gradu nita promijenila, da e sve tei kao prije, to jest kao da se
nita nije dogodilo. Tarrou je bio miljenja da je kuga promijenila grad i
da ga nije promijenila, no da e nai sugraani htjeti da se vladaju kao da
se nita nije promijenilo; to svakako jest i to e biti njihova najjaa elja
te prema tomu nee u jednu ruku biti nita promijenjeno; no kako se u
drugu ruku ne moe sve zaboraviti, ma kako napinjali volju, kuga e
ostaviti tragove, ako ne drugdje, a ono u ljudskim srcima. No mali
rentijer izjavi jasno i glasno da ga srce ne zanima da je srce, tovie,
njemu deveta briga. Njega zanima nee li sama organizacija biti
preinaena; hoe li, na primjer, svi uredi funkcionirati kao prije. 1 Tarrou
morade priznati da o tome ne zna nita. Dri samo da e po svoj prilici
sve javne ustanove, koje su za vrijeme epidemije poremeene, imati
dosta muke dok se opet pokrenu. A moglo bi se ustvrditi i to da e se
nadati mnogi novi problemi koji e u najmanju ruku izazvati neku
reorganizaciju.

- Ah - ree Cottard - to je zaista mogue. Svi e morati poeti

iznova.

Bili su stigli do Cottardove kue. Cottard je nekako ivnuo, trudio se da

gleda stvari optimistiki. Zamiljao je kako se grad vraa ivotu, ali brie
prolost da bi poeo sasvim iznova.

- Dobro - ree Tarrou. - Moda e se na koncu i vae stvari nekako

urediti. Jer, eto, na neki nain poinje novi ivot.

Bijahu pred vratima i rukovahu se.

- Imate vi pravo - govorio je Cottard koji se sve vie uzbuivao - bilo

bi fino poeti sasvim iznova.

Ali iz mranog hodnika pojave se uto dvojica ljudi. Tarrou nije pravo ni
uo kako se njegov drug pita to e ovdje te ptiice, kad su ve ptiice
(koje su bile nalik na inovnike u nedjeljnom odijelu) zapitale Cottarda
zove li se zaista Cottard, a ovaj se, muklo kriknuvi,
naglo okrenu i nesta u mraku, prije nego su stranci i Tarrou imali
vremena da izvedu najmanju kretnju. Kad se iznenaenje sleglo, Tarrou
upita onu dvojicu to ele. Oni zauzee uljudno rezerviran stav, rekavi
da se radi o informacijama, nato krenue odmjerenim korakom u smjeru
kojim je krenuo Cottard.

Vrativi se kui, Tarrou je pribiljeio taj prizor i dodao da je jako

umoran, to se dovoljno razabire iz rukopisa. Dodao je jo da ima mnogo
posla, ali da to nije razlog da ovjek ne bude spreman. Stoga se pita: je li
on zaista spreman? Nato je odgovorio (i tu svravaju Tarrouovi zapisi) da
je uvijek danju ili nou jedan sat i as kad je svaki ovjek kukavica, a on
se boji samo toga sata i asa.

***

Sutra, nekoliko dana prije nego to e se otvoriti gradska vrata, dr. Rieux
vraao se o podne kui, pitajui se hoe li nai telegram koji je oekivao.
Premda su dani bili isto tako tegobni kao u najgore doba kuge, blisko
osloboenje rasprilo je itav njegov umor. Opet se nadao i tome se
radovao. Ne moe ovjek uvijek napinjati volju, uvijek i svagda, biti
uvijek uporan; prava je srea kad se napokon moe prepustiti osjeaju i
razvezati poput cvjetne kie i vijenca onaj snop sila koji se svezao za
borbu. Ako je telegram koji eka povoljan, Rieux moe poeti iznova. A
njemu se inilo da svi poinju iznova.
Prolazio je kraj vratareve loe. Novi mu se pazikua nasmijei iza stakla.
Uspinjui se stubama, Rieux je gledao u duhu njegovo lice, blijedo od
umora i oskudice.

Da, poet e iznova kad zavri apstrakcija i ako bude malo sree... No
uto je otvorio vrata, a mati mu doe u susret i priopi mu da gospodinu
Tarrouu nije dobro. Ujutro je ustao, ali nije mogao izai, pa je upravo
opet legao. Gospoa je Rieux bila nemirna.

- Moda nije nita ozbiljno - ree njezin sin.

Tarrou se pruio koliko je dug, teka je njegova glava izdubla jastuk,

snani se prsti isticahu ispod debljine pokrivaa. Imao je groznicu,
boljela ga je glava. Ree Rieuxu da su simptomi neodreeni, ali da bi
mogla biti i kuga.
- Ne, zasad nema nita - ree Rieux poto ga je pregledao.
No Tarroua je muila strana e. U hodniku ree doktor majci da je to
moda poetak kuge.
- Oh - ree ona - to nije mogue. Sada...
I odmah zatim:
Zadrimo ga ovdje, Bernard. Rieux je razmiljao.
Nemam pravo to uiniti - ree. - No gradska e se vrata otvoriti. Drim
da bi to bila prva povlastica, kojom bih se okoristio, da ti nisi ovdje.
Bernard - ree ona - zadri nas oboje. Zna da sam upravo cijepljena po
drugi put.

Doktor ree da je Tarrou ponovo cijepljen, no da je moda, onako

umoran, propustio posljednju injekciju ili je zaboravio neke mjere
opreza.
Onda ode u svoj kabinet. Kad se vratio u sobu, Tarrou vidje da dri
goleme ampule cjepiva.
Ah, to je! - ree.
Nije, ali zbog opreza.
Tarrou ne odgovori, nego prui ruku da bi se podvrgao beskrajnoj
injekciji koju je sm davao drugim bolesnicima.
Vidjet emo veeras - ree Rieux i pogleda Tarroua u lice.
A izolacija?
Nije nipoto sigurno da imate kugu. Tarrou se nasmijei na silu.
To je prvi put da vidim gdje dajete serum a da niste naredili da se
bolesnik izolira. Rieux se okrene.
Moja mati i ja emo vas njegovati. Ovdje e vam biti bolje.
Tarrou zauti, a doktor, koji je spremao ampule, poeka dok e
progovoriti i tek se onda okrenu. Poe prema postelji. Bolesnik ga je
gledao. Njegovo je lice bilo izmoreno, ali njegove sive oi bijahu mirne.
Rieux mu se nasmijei.
- Spavajte, ako moete. Domala u se vratiti.
Stigavi do izlaza, zau Tarrouov glas koji ga je dozivao. Okrene se
prema njemu. No Tarrou kao da se borio sa sobom bi li izrekao ono to je
imao da kae.
Rieux - progovori najzad - morat ete mi sve rei. Meni to treba.
Ja vam obeavam.
Bolesnik iskrivi svoje masivno lice kao da se hoe nasmijeiti.

- Hvala. Nije mi do umiranja. Borit u se. No ako je igra izgubljena,

hou da postignem dobar svretak.

Rieux se prignu i stisne ga za rame.

- Ne - ree. - Da bi ovjek postao svetac, mora ivjeti. Boriti se.

Kroz dan je studen to je bila dosta osjetljiva neto popustila, ali bi

poslije podne ustupila mjesto estokim pljuskovima i tui. Pred sumrak
se nebo malko razvedrilo, a studen opet pritisnu. Rieux se vrati kui
naveer. Ne skinuvi ogrta, ode u sobu svoga prijatelja. Mati je plela.
Tarrou se, rekao bih, nije makao s mjesta. Ali njegove usne koje
pobijeljee od groznice otkrivahu borbu koju je upravo vodio.
- Dakle? - upita doktor.
Tarrou slegnu tekim ramenima, pruivi ih malo van.
- Dakle - ree - gubim igru.
Doktor se nagnuo nad njega. Limfne su lijezde natekle ispod vrele koe,
a prsni ko kao da odjekuje svim tropotima podzemne kovanice.
Tarrou je pruao dvije serije simptoma to je bilo u neku ruku udno.
Rieux ree, uspravljajui se, da serum jo nije imao vremena da potpuno
doe do izraaja. Ali val groznice to je zapljusnuo bolesnikovo grlo,
potopi ono nekoliko rijei to je imao da kae.

Rieux i njegova majka smjestie se nakon veere pokraj bolesnika. No

je za nj poela u borbi, a Rieux je znao da e ta borba s anelom kuge
trajati do zore. Tarrou je imao vrsta ramena i iroke prsi, ali to nije bilo
njegovo najbolje oruje, nego krv koja je netom briznula pod Rieuxovom
iglom, a u toj krvi ono to je prisnije od due i to nikakva znanost ne bi
mogla razotkriti. A on, doktor, mora gledati prijatelja kako se bori i nita!
Ono to e poduzeti, apscese koje e eventualno izazvati, tonikum koji
valja davati - nekoliko mjeseci ponovljenih neuspjeha nauie ga koliko
sve to vrijedi. Jedina je njegova zadaa pruiti priliku sluaju kojega
esto ne bi ni bilo da nije izazvan. Jer doktor se naao pred slikom kuge
koja ga je zbunjivala. Opet se jednom trudila da smete i obezglavi
strategiju koja je protiv nje upotrijebljena: pojavljivala se ondje gdje je
nitko nije oekivao, da bi nestala ondje gdje se naoko bila smjestila.

Tarrou se borio nepokretan. Ni jedan jedini put nije suprotstavio

bezglavo gibanje i nemir nasrtajima bolesti, borei se samo itavom
svojom masivnou i itavom svojom utnjom. Ni jednom nije
progovorio, priznajui tako, na svoj nain, da ne moe vie biti rastresen.
Rieux je samo pratio pojedine faze gledajui oi svoga prijatelja: sad su
bile otvorene, sada zatvorene, rjee, stisnute prema onoj jabuici ili
naprotiv rastegnute, pogled ukoen, upravljen na neki predmet ili vraen
doktoru i njegovoj majci. Svaki put kad bi doktor sreo taj pogled, Tarrou
se smijeio, ali s velikom mukom.

Uto se zaue s ulice uurbani koraci. Kao da bjee pred dalekom

tutnjavom koja se malo-pomalo pribliavala i konano ispunila ulicu
svojim pljuskom: opet se spustila kia, koja se doskora pomijeala s
tuom to je lupkala i pucketala na ploniku. Veliki su se zastori na
prozorima talasali. Rieux koga je kia bila naas rastresla pogleda
ponovo Tarrouovo lice: bilo je obasjano kod uzglavlja, svjetiljkom a u
sobi je vladao polumrak. Majka je plela, diui povremeno glavu da bi
paljivo promotrila bolesnika. Doktor je uinio sve to se moglo uiniti:
sada nije vie preostalo nita. Nakon kie, tiina u sobi postade jo gua:
ispunjavala ju je samo nijema buka nevidljivog ratovanja. Zgrivi se od
besanice, doktor je umiljao da uje - na rubu utnje - pravilno i blago
zvidanje koje ga je pratilo za vrijeme itave epidemije. Dade majci znak
da bi je potakao da ode spavati. Ona odbije glavom, a njezine se oi
rasvijetlie; onda ispita pomno jednu o icu na vrhu svojih igala koja joj
se uinila nepouzdanom. Rieux ustade da bi dao bolesniku piti i onda se
vrati na svoje mjesto.

Prolaznici, koristei se zatijem, hitro su hodali plonikom. Njihovi su se

koraci gubili u daljini. Doktor prvi put uoi, da je ta no, puna okanjelih
etaa i slobodna od zvonjave bolnikih kola, nalik na negdanje noi.
Bijae to no osloboena kuge. inilo se da je bolest koju otjera studen,
svjetlost i mnotvo, umakla iz mranih dubina grada, da bi se sklonila u
ovu toplu sobu i posljednji se put izdovoljila juriajui na nepokretno
tijelo Tarrouovo. Bolest nije vie mijeala i varila gradsku atmosferu, ali
je blago zvidala u tekome zraku ove sobe. Evo ve nekoliko sati to je
Rieux uje. Treba, dakle, priekati da i ovdje stane, da se i ovdje proglasi
svladanom.

Malo prije zore Rieux se nagne k materi:

- Morala bi lei da bi me mogla zamijeniti u osam sati. I ne zaboravi

kapljice za nos prije nego legne.

Gospoa Rieux ustane, spremi pletivo i prikui se postelji. Tarrou je ve

neko vrijeme drao oi zatvorene. Znoj mu je kovrao kosu to se
spustila na tvrdo elo. Gospoa Rieux uzdahne, a bolesnik otvori oi.
Vidje kako se blago lice nagnulo nad njega, a iz pokretljivih valova
groznice izroni jo jednom umorni smijeak. Ali oi se smjesta sklopie.
Ostavi sam, Rieux se smjesti u naslonja, u kojem je dotad sjedila
majka. Ulica bijae nijema, a tiina je sada bila potpuna. Jutarnja studen
poela se osjeati u sobi.

Doktor zadrijema, ali ga prva kola u ranu zoru trgoe iz njegova drijema.
Stresao se od zime i, pogledavi Tarroua, vidio da je borba naas prestala
i da bolesnik spava. Drveni i eljezni kotai konjske zaprege jo su se
kotrljali u daljini. Na prozoru je dan bio jo mraan. Kad se doktor
prikuio postelji, Tarrou ga je gledao bezizraajnim oima kao da je jo
uvijek s onu stranu sna.
Spavali ste? - upita Rieux.
Da.
Da li lake diete?
Malo. Da li to togod znai? Rieux je utio; onda ree:
Ne, Tarrou, to ne znai nita. Znate i sami za jutarnju remisiju. Tarrou
odobri.
- Hvala - ree. - Odgovarajte mi uvijek tono.

Rieux sjede bolesniku do nogu. Osjeao ih je pokraj sebe, dugake i

tvrde poput udova mrtvaca. Tarrou je jae disao.
Groznica e se vratiti, je li, Rieux? - ree zadihanim glasom.
Da, ali u podne emo znati.

Tarrou sklopi oi, kao da pribire snage. U crtama njegova lica odraavao
se umor. ekao je da poraste groznica koja se ve negdje u dubini
njegova organizma pokree i sprema. Kad je otvorio oi, njegov je
pogled bio mutan. Razvedrio se tek onda kad je spazio Rieuxa koji se
kraj njega nagnuo.
- Pijte - ree doktor.
Bolesnik ispije i spusti glavu na jastuk.
- Dugo je to - ree.
Rieux ga uze za ruku, ali Tarrou, koji je okrenuo pogled, nije reagirao. I
najednom groznica nabuja, vidjelo se kako je doprla ak do ela, kao da
probija kakav nutarnji nasip. Kad se Tarrouov pogled vratio doktoru,
ovaj ga je hrabrio napetim licem. Smijeak to ga je Tarrou kuao jo
jednom skalupiti nije mogao proi kroz stisnute eljusti i slijepljene
usne, na kojima se pojavila bjelkasta pjena. Ali u stvrdnutom licu oi su
jo uvijek blistale srdano i hrabro.

U sedam sati ue u sobu gospoa Rieux. Doktor se vrati u svoj kabinet

da bi telefonirao u bolnicu i pobrinuo se za zamjenu. Odlui odgoditi i
druge lijenike dunosti, legne askom na divan, ali gotovo odmah
ustane i poe opet u sobu bolesnikovu. Tarrouova je glava bila okrenuta
prema gospoi Rieux. Bolesnik je gledao malu sjenu koja se stisnula kraj
njega na stolici, sklopivi ruke na stegnima. Gledao ju je tako intenzivno
da je gospoa Rieux stavila prst na usta i digla se da utrne kod uzglavlja
svjetiljku. No zastori su naglo proputali svjetlost dana i malo zatim, kad
su crte bolesnika izronile iz tame, gospoa se Rieux uvjeri da je jo
uvijek gleda. Nagne se nad njega, poravna mu jastuk i pridiui se,
poloi naas ruku na kosu, vlanu i skovranu. Onda zau priguen glas
koji je dolazio izdaleka, a kazivao joj je hvala i da je sada sve dobro. Kad
je ponovo sjela, Tarrou je imao sklopljene oi, a njegovo iscrpljeno lice,
unato slijepljenim ustima, kao da se opet nasmijeilo.

U podne je groznica dosegla vrhunac. Neki je kaalj kao da dolazi iz

trbuha tresao tijelo bolesnika koji je poeo pljuvati krv. lijezde nisu vie
oticale, ali se nisu ni mekale: bile su tvrde, uglavljene poput matice u
pojedine zglobove, pa je Rieux vidio da ih nee moi otvarati. U
intervalima groznice i kalja Tarrou je od vremena do vremena
pogledavao svoje prijatelje. No doskora je stao poputati; njegove su se
oi sve rjee otvarale, a svjetlost koja bi tada obasjala njegovo
opustoeno lice bivala je sve bljea i bljea. Oluja to je potresala tijelo
konvulziv-nim trzajima, obasjala bi ga sve rjee svojim munjama, a
Tarrouov je brod gubio polako smjer, zanoen olujom. Rieux je sada
imao pred sobom nepokretnu masku s koje nestade smijeka. Ta ljudska
forma koja mu bijae tako bliza, tonula je pred njegovim oima u more
kuge, a on ne mogae sprijeiti taj brodolom, tonula je izmrcvarena
onom kijaom sa eljeznim iljkom, spaljena i sprena nadljudskom
boleu, svijana i ibana bijesnim
vjetrinama. Tonula je, a on je morao ostati na obali, praznih ruku,
stisnuta srca, bez oruja i pomoi, ne mogavi, ni ovom zgodom, nita
poduzeti da bi sprijeio nesreu. A pod kraj bijahu to zaista suze nemoi
koje sprijeie Rieuxa da vidi kako se Tarrou naglo okrenuo prema zidu i
nato izdahnuo s muklim jaukom, kao da je negdje u njemu neto
prepuklo.

Ostali dio noi ne protee u znaku borbe, nego u znaku utnje. U toj sobi,
odijeljenoj od svijeta, iznad mrtvoga tijela koje bijae sada obueno,
lebdio je neki udni mir koji je Rieuxa osupnuo, podsjetivi ga na tiinu
to bi zavladala na terasama iznad kuge poto je izvren kakav napadaj
na gradska vrata. Ve je u ono doba mislio na tu utnju to se izvijala iz
leaja na kojemu bi pustio ovjeka da umre. Svuda je to bila ista stanka,
isti sveani interval, isti smiraj koji bi doao nakon boja, tiina i mir
poraza. No utnja koja je sada ovijala njegova prijatelja bila je tako
zbijena i gusta, tako da se potpuno slagala s tiinom ulica i s gradom koji
je osloboen od kuge da je Rieux jasno osjeao kako je taj poraz
definitivan, jedan od onih poraza kojima svravaju ratovi, a takve su
prirode da i sam mir ine neizljeivom patnjom. Doktor nije znao je li
Tarrou na koncu naao izgubljeni mir, no - bar u tom trenutku - on je
tvrdo vjerovao da za njega samoga nema vie mira kao to nema primirja
za majku kojoj su amputirali sina ili za ovjeka koji je pokopao
prijatelja.

Vani se nije nita promijenilo: ista hladna no, sleene zvijezde na

bistrom i ledenom nebu. U polumranoj se odaji osjealo kako je studen
pritisla na stakla; osjealo se duboko i blijedo disanje polarne noi.
Pokraj postelje sjedila je gospoa Rieux u svojoj obinoj pozi, a desna je
strana bila osvijetljena uzglavnom lampom. U sredini prostorije, daleko
od svijeta, Rieux je ekao u svom naslonjau. Dolazila mu je misao na
enu, ali bi je svaki put odbio.
U poetku, pete prolaznika jasno su odjekivale u hladnoj noi.
Jesi li se pobrinuo za sve? - bila je kazala gospoa Rieux.
Da, telefonirao sam.
Onda su nastavili svoje utljivo bdjenje. Gospoa je Rieux gledala od
vremena do vremena svoga sina. Kad bi uhvatio koji od tih pogleda on bi
joj se nasmijeio. Vani se nastavljahu obini i poznati noni amori. Kao
neko. Premda zabrana nije dignuta, mnogi su se automobili opet
pojavili. Hitro su upijali plonik, nestajali i opet nadolazili. Glasovi,
dozivi, ponovna tiina, pa koraci konja, dva tramvaja, koji kripe na
zaokretu, nejasni amori, a onda ponovno no koja die.
Bernard?
Da.
Nisi umoran?
Nisam.
Znao je to majka misli i da ga u tom trenutku jako voli. Ali je znao i to
da voljeti neko bie nije bogzna to ili bar da ljubav nije nikada dosta
jaka da bi se potpuno izrazila. I tako e se oni - njegova majka i on -
voljeti uvijek utke. I ona e umrijeti, oh, da! A itavoga ivota nije im
bilo sueno poi korak dalje u priznanju svoje ljubavi. Tako je ivio
pokraj Tarroua, a Tarrou je noas umro, a njihovo prijateljstvo nije imalo
vremena da se doista iivi. Tarrou je
izgubio igru, kako je ono rekao. Ali on, Rieux to je on dobio? Dobio je
to je upoznao kugu pa se moe sjeati; to je upoznao prijateljstvo pa se
moe sjeati; to je upoznao njenu odanost i dunost koje e se jednoga
dana morati sjetiti. Sve to ovjek moe dobiti u igri kuge i ivota, jest
pamenje i spoznavanje. Moda je to ono to je Tarrou zvao dobiti
igru.

Opet je proao jedan auto, a gospoa se Rieux pomakne na stolici. Rieux

joj se nasmijei. Ona mu ree da nije umorna i odmah doda:
Mora se otii odmoriti, onamo u brda.
O, da, mama.

Da, odmorit e se ondje. Zato ne? I to bi bio povod za pamenje. No

ako je to dobitak u igri, kako mora da je teko ivjeti samo s onim to
znamo i ega se sjeamo, lieni onoga emu se nadamo! Tako je zacijelo
ivio Tarrou; a bio je svjestan, kako je jalov ivot bio iluzija. Nema mira
bez nade, a Tarrou koji je ljudima odricao pravo da osude bilo koga, koji
je ipak znao kako nitko ne moe odoljeti da ne bude sudac i da se zna
dogoditi da rtve budu krvnici - taj je ovjek ivio rascijepljen i
proturjean, a nikada nije okusio nadu. Je li zato htio svetost, je li zato
traio mir, sluei ljudima? Rieux to zaista nije znao, ali to nije ni vano.
Jedine slike o Tarrouu koje e sauvati bit e slike ovjeka koji punim
rukama zahvaa volan automobila da bi ga usmjerio, i predodba toga
glomaznog tijela koje se sada pruilo nepomino. Toplina ivota i slika
smrti, eto spoznaje!

Zato je valjda drugoga jutra dr. Rieux primio mirno vijest da mu je umrla
ena. Bio je u svom kabinetu. Majka mu je gotovo trei donijela
telegram, a onda je izala da bi donosiocu dala napojnicu. Kad se vratila,
njezin je sin drao u rukama otvoren telegram. Pogledala ga je, ali je on
uporno gledao kroz prozor. Divno se jutro dizalo nad lukom.
Bernard - ree gospoa Rieux. Doktor je rastreseno pogleda.
Telegram? - upita ona.
Da - prizna doktor - prije osam dana.
Gospoa Rieux okrenu glavu prema prozoru. Doktor je utio. Onda ree
majci neka ne plae. On je to oekivao, ali je ipak teko. Rekavi to, on
je naprosto znao da njegova patnja nije iznenaenje. Ista je bol trajala
dane i dane, mjesece i mjesece.

Gradska se vrata konano otvorie u zoru lijepoga jednog jutra u veljai

to je pozdravljeno od naroda, novina, radija i slubenog priopenja
prefekture. Pripovjedau, dakle, ostaje da bude kroniarem sretnih
asova koji uslijedie nakon otvaranja vrata, premda je on sam pripadao
meu one koji nisu bili dovoljno slobodni da u tim asovima potpuno
sudjeluju.
Prireene su velike puke sveanosti i zabave, kako danju, tako i nou. U
isto vrijeme zadimie na kolodvoru vlakovi, dok su, dolazei iz dalekih
strana, brodovi kretali prema naoj luci, istiui tako na svoj nain da je
taj dan za sve one koji uzdisahu to su odijeljeni dan velikog sjedinjenja.

Lako je zamisliti u to se prometnulo uvstvo rastavljenosti koje je

obuzimalo tolike nae sugraane. Vlakovi koji su danju pristizali u na
grad ne bijahu manje krcati od onih koji su bili izali. Svatko je osigurao
svoje mjesto za vrijeme onih dviju nedjelja, drui od straha da
prefektova odluka ne bude posljednjeg trenutka ponitena. Neki putnici
koji se pribliavahu gradu nisu, uostalom, bili posve bez bojazni. Ako su
uglavnom znali za svoje najblie, nisu imali pojma o drugima, ni o gradu
uope, pa su njegovo lice zamiljali strano i odvratno. Ali to je vrijedilo
samo za one koji itavo to vrijeme nisu izgarali od strasti.

Ti su ljudi bili doista preputeni svojoj fiksnoj ideji. Za njih se

promijenila samo jedna stvar: vrijeme koje su dugih mjeseci progonstva
htjeli pouriti, koje su uvijek uporno pourivali, mada su stigli nadomak
grada, htjedoe sada najednom usporiti i potpuno zaustaviti, im je vlak
poeo koiti prije nego to e stati. Osjeaj, snaan i mutan u isti mah
koji su nosili u sebi, osjeaj svih tih mjeseci koji su za njihovu ljubav
izgubljeni, nagonio ih je da trae, nejasno i zbrkano, neku vrstu odtete i
naknade, po kojoj bi vrijeme radosti teklo dvaput sporije negoli vrijeme
ekanja. I oni koji su ih ekali u sobi ili na peronu, kao Rambert ija je
ena, obavijetena odavno, poduzela sve to je potrebno da stigne - i ti su
bili jednako nestrpljivi i smeteni. ekali su kao Rambert i strepili pred
onim trenutkom kad e se ljubav i njenost to su ih mjeseci kuge sveli
na apstrakciju suoiti s licem od krvi i mesa koje bijae njihova podloga i
uporite.

Htio je biti opet onakav kakav bijae na poetku epidemije, kad je htio
velikim zamahom jurnuti iz grada i poletjeti u susret onoj koju je ljubio.
Promijenio se, kuga je usadila u nj neku rastresenost koju je svim silama
kuao nijekati, no koje se nikako nije mogao otresti kao mukle neke
tjeskobe. U jednu ruku njemu se inilo da je kuga svrila prenaglo; nije
imao njezinu prilagodljivost, srea je dolazila punim tempom, dogaaji
su krenuli bre od ekanja. Rambert je shvatio da e mu sve biti vraeno
odjedanput, i da je radost opeklina koja se ne uiva polako.

Svi su, uostalom, bili isto kao on, svjesno ili nesvjesno, i stoga valja
govoriti o svima. Na tom kolodvorskom peronu, gdje su nanovo poinjali
svoj privatni ivot, jo su osjeali svoju zajednicu, izmjenjujui poglede i
osmijehe. Ali im su ugledali dim lokomotive, njihov se osjeaj egzila
naglo utrne pod mlazom zbunjene i zbrkane sree koja ih je omamljivala.
Kad je vlak stao, zavrie se beskrajne rastave koje su esto poele na
tom istom kolodvorskom peronu; zavrie onoga asa kad se ruke
sklopie s kliktavom krtou oko tijela kojega ivi oblik bijahu
zaboravile. Rambert nije imao vremena pogledati pojavu koja je trala
prema njemu a ve je pala na njegove prsi. Zgrabio ju je punim rukama,
privinuvi na se glavu od koje vidje samo poznatu kosu; putao je suze
da poteku niz lice, a nije znao teku li zbog njegove sadanje sree ili
zbog jada koji je predugo bio potisnut. No jedno je znao: te e ga suze
sprijeiti da provjerava je li to lice, zabueno ispod njegova ramena,
doista ono o kojemu je toliko snivao ili je to lice neke strane osobe.
Saznat e poslije je li njegova sumnja opravdana. Zasad e postupati kao
svi oni oko njega koji, ini se, vjeruju da kuga moe doi i proi a da se
ljudsko srce ne promijeni.
Stisnuti jedno uz drugo, svi se zatim vratie kui, slijepi za sve oko sebe,
pobijedivi naoko kugu i smetnuvi s uma sav jad, pa i one koji su doli
istim vlakom, ali nisu nali nikoga, a domala e, kad stignu kui, primiti
potvrdu bojazni koju je duga utnja bila ve prije potakla u njihovu srcu.
Ti ljudi koji nisu imali drugoga drutva osim svoje boli koja je sasvim
svjea, i drugi koji su se toga asa predavali uspomeni nestaloga bia - ti
su gajili sasvim druge osjeaje; u njih je uvstvo odi-jeljenosti doseglo
svoj vrhuhac. Za one, majke, supruge, ljubavnike koji s biem koga
nestade u bezimenoj jami ili u aci pepela, izgubie svu radost, za njih je
kuga jo uvijek postojala.

No tko je mislio na te samoe? O podne je sunce, pobijedivi hladne

struje to se borahu u zraku od ranoga jutra, lijevalo na grad neprikidno
mlazove svjetla. Topovi utvrda na vrhovima breuljaka grmjeli su bez
prekida prema nepokretnom nebu. Svi su u gradu nagnuli napolje da bi
proslavili onaj tjeskobni as kad je vrijeme patnja dokrajeno, a vrijeme
zaborava jo nije poelo.

Plesao se na svim trgovima. Od jednoga dana do drugoga promet se

znatno poveao, a automobili, postavi brojniji, teko su sebi krili put
kroz prepune ulice. Sva su crkvena zvona zvonila itavo poslijepodne.
Ispunjala su svojim titrajima plavo i pozlaeno nebo. U crkvama su se
obavljali sveani obredi u znak zahvalnosti. Ali u isto vrijeme zabavita
bijahu dupkom puna, a kavane, ne vodei brigu o budunosti, sluahu
goste posljednjim zalihama alkoholnih pia. Pred barovima se guralo
mnotvo svijeta; svi su bili jednako uzbueni, a meu svijetom vidjelo se
dosta zagrljenih parova kojima nije smetalo to se izlagahu pogledima
prisutnih. Svi vikahu ili se smijahu. Zalihu ivota koju su nagomilali za
vrijeme tih mjeseci, kad je svaki uvukao duu u se, sada su troili toga
dana koji je bio kao neka vrsta uskrsnua. Sutra e opet poeti ivot sa
svojim opreznostima i panjom. Zasad ljudi vrlo razliita podrijetla
zajedno slave i bratime se. Jednakost, koju prisutnost smrti nije potpuno
ostvarila, bijae ostvarena u radosti osloboenja, bar na nekoliko sati.

No ta banalna bujnost nije izricala sve i oni koji su potkraj popodneva

ispunjali ulice (meu njima i Rambert), prikrivali su esto mirnim
dranjem mnogo suptilniju sreu. Mnogi parovi i mnoge obitelji
izgledahu, stvarno, kao mirni etai. Ipak su oni veinom vrili neko
hodoae na mjesta gdje su neko trpjeli. Trebalo je pokazati
pridolicama vidljive i skrovite znakove kuge, tragove njezine povijesti.
U nekim sluajevima oni bi se zadovoljili ulogom vodia: onoga, koji je
mnogo vidio, suvremenika kuge, govorei o pogibelji, a ne spominjui
strah. Te su radosti bile bezazlene. Ali u drugim sluajevima radilo se o
putovima koji su bili uzbudljivi, jer bi ljubavnik, prepustivi se slatkoj
tjeskobi sjeanja, mogao da kae svojoj pratilici: Na tome mjestu, u to
vrijeme, ja sam te poelio, a tebe nije bilo. Takve turiste ljubavi i strasti
bijae lako prepoznati: oni su tvorili otoi povjerljivih aputanja u moru
mnotva u kojem se kretahu. Snanije od orkestara koji svirahu na
raskrima, ti su ljudi najavljivali istinsko osloboenje, jer ti parovi,
zaneseni, tijesno sljubljeni i krti na rijeima najbolje su svjedoili usred
ope halabuke da je kuga prestala i da je njena strahovlada dokrajena.
To su, eto, tvrdili, pobjednosni i nepravedni, kakvi sretnici jesu, tvrdili
mirno, nasuprot onome to je oito, da nikada nije bilo bezumnog svijeta
u kojem je umorstvo ovjeka isto tako svakodnevno kao smrt muha, da
nije bilo poznatog onog divljatva, proraunanog ludila, onog
tamnovanja koje je donosilo sa sobom jezovitu slobodu prema svemu to
nije sadanjost, vonj smrti koji je omamio sve one koje nije ubio.
Nijekali su ti sretnici da su nai ljudi, osupnuti i preneraeni, svakoga
dana nestajali masovno u drijelu pei iz koje bi izlazili kao mastan dim,
dok su drugi, sputani lancima nemoi i straha, ekali da na njih doe red.
To je svakako dr. Rieuxu udaralo najvie u oi kad je, skrenuvi prema
periferiji, hodao sm potkraj popodneva, usred zvonjave i pucnjave,
glazbe i zaglune vriske. Njegov se posao nastavljao: bolesni nemaju
dopusta. U lijepoj i finoj svjetlosti to se sputala na grad izvijali su se
negdanji mirisi prena mesa i anisa. Oko njega vedra i vesela lica
okretahu se prema nebu. Svijet se hvatao, ljudi, ene, grabio zajapurena
lica, nervozno i poudno. Da, kuga je prestala, prestala je strahovlada, a
te ruke koje se prepletahu i vezahu, govorile su dovoljno jasno da je kuga
bila progonstvo i rastava u dubokom smislu rijei.

Prvi put mogao je Rieux dati ime onoj obiteljskoj slinosti koju je
razabirao mjesece i mjesece na licima svih prolaznika. Sada mu je
dostajalo da se ogleda. Stigavi do nakraj kuge s bijedom i oskudicom,
svi su ti ljudi poprimili kostim uloge koju su tako dugo igrali: bili su
nalik na emigrante. Njihova lica, ispoetka, a njihova odijela sada - jedno
je i drugo dalo naslutiti neku odsutnost, neku daleku domovinu. Od
onoga asa kad je kuga zatvorila gradska vrata, ivljahu stalno odijeljeni,
iskljueni od ljudske topline koja pomae da sve zaboravimo. Netko
ovako, netko onako, no svi su ti mukarci i ene, u svim kutovima grada,
teili za nekom zajednicom, nekim sjedinjenjem koje za sve nije bilo
jednako ali je za sve bilo podjednako nemogue. Veina je svim silama
dozivala odsutnoga, toplinu njegova tijela, njenost i ljubav ili naviku.
Neki (esto i ne znajui) trpjeli su to se nalaze izvan ljudskoga
prijateljstva, da ne mogu dosei svoje mile i drage ni obinim sredstvima
prijateljstva: pismima, vlakovima, laama. Drugi koji su bili rjei (kao
moda Tarrou) htjeli su se sjediniti s neim to nisu mogli poblie
odrediti, no to se njima inilo jedinim dobrom koje je poeljno. I
nemajui drugog imena zvali su to katkada mirom.

Rieux je jo uvije hodao. Kako se pribliavao svome cilju, mnotvo se

oko njega nadimalo, a njemu se inilo da se predgrae, kamo se bio
uputio, istodobno udaljuje. Malo-pomalo pretopio se u veliko i buno
tijelo, shvaajui sve bolje i bolje njegove krikove koji su - barem
jednim dijelom - bili i njegovi krikovi. Da, svi su trpjeli zajedno, svi su
patili i tijelom i duom od neke teke praznine, od progonstva kojemu ne
bijae lijeka, od ei koju nikada nisu mogli utaiti. Meutim, tim
gomilama mrtvih, sred zvonjava bolnikih kola i momenta takozvane
kobi, toptanja straha, upornog i bespomonog, sred strana revolta srca,
veliki jedan glas nije prestao kolati gradom i alarmirati ta prestravljena
bia, govorei im da moraju pronai izgubljenu svoju domovinu. Svi su
oni pravu svoju domaju nazrijevali s onu stranu gradskih zidova, izvan
zaguenoga grada. Ona je bila u mirisavoj ikari kojom su obrasli okolni
breuljci, ona je bila u moru, u slobodnim zemljama, u ljubavi, njenoj
vjeri i cijeni.

A smisao to ga je moglo imati to zatoenje i ta udnja za ponovnim

sjedinjenjem? Na to Rieux ne bi znao odgovoriti. Hodajui jo uvijek,
guran sa svih strana, oslovljavan, stizao je pomalo u manje zakrene
ulice i najzad zakljuio da nije vano imaju li te stvari smisao ili nemaju,
nego da treba ispitati kako se ljudstvu ta nada ostvarila?

On je sada znao kako se ostvarila, a stigavi u prve ulice predgraa to

bijahu gotovo puste jo je to bolje uoio. Oni koji, znajui da nisu
bogzna to, da su sitna riba, eljeli su samo jedno: da se vrate u kuu
svoje ljubavi - ti su primili zasluenu nagradu. Ali ne svi. Jer neki od tih
ljudi nastavili su hodati gradom - sami, lieni bia koje su ekali. No jo
je gore bilo onima koji su dvaput rastavljeni, jer neko, prije epidemije,
nisu mogli od prve sagraditi svoju ljubav, nego su slijepo godine i godine
teili za tegobnim onim sporazumom koji na kraju spaja i potvruje
dumanske ljubavnike. Oni pak koji su (poput Rieuxa) bili tako
nesmotreni da su se pouzdali u vrijeme, ti su bili rastavljeni zauvijek. No
drugi (kao Rambert, koga je doktor jutros ostavio s rijeima: Hrabro,
sada je as kad morate imati pravo) nali su bez
kolebanja odsutno bie koje su smatrali izgubljenim. Bit e sretni, bar
neko vrijeme. Znali su sada: ako ima ita na svijetu to se moe uvijek
eljeti, a katkad i postii - to je ljudska njenost i toplina.

Za sve one, koji se - iznad i izvan ovjeka - obraahu neemu to nisu

mogli ni pravo zamisliti, za njih - naprotiv - nije bilo odgovora. Tarrou
je, ini se, postigao tegobni onaj mir o kojem je govorio, ali ga je naao
tek u smrti, u asu kad mu vie nije mogao posluiti. Ako su pak oni koje
je Rieux viao na pragovima kua kako se u prvome sutonu grle svim
silama i gledaju plamenim pogledima, ako su ti ljudi postigli to su htjeli,
onda je to zato to su traili jednu jedinu stvar koja je ovisila o njima
samima. I Rieux, zakreui u Grandovu i Cottardovu ulicu, pomisli da je
pravo, da se bar od vremena do vremena radost navrati k onima kojima
dostaje ovjek i njegova jadna i strana ljubav.

Ova se kronika pribliavala kraju. Vrijeme je da dr. Bernard Rieux prizna

da je njen pisac. No prije nego e opisati posljednje dogaaje, htio bi
opravdati svoje upletanje i objasniti kako mu je bilo do toga da progovori
jezikom objektivnoga svjedoka. Za itavo vrijeme epidemije njegovo mu
je zvanje omoguilo da vidi veinu svojih sugraana i da od njih uje to
misle i osjeaju. Bio je, dakle, u povoljnom poloaju da iznese to je
vidio i uo. No htio je to uiniti s poeljnom suzdrljivou. Openito
uzevi, on je nastojao ne iznositi stvari koje nije sam vidio, ne pridodati
svojim drugovima iz doba kuge takve misli koje - ako hoemo pravo -
nisu morali imati; nastojao je da se ne poslui drugim tekstovima do onih
koji su mu po sluaju ili nesrei dopali u ruke.
Kako je bio pozvan da svjedoi u povodu neega to je nalik na
zloinstvo sauvao je neku rezervu, kao to dolikuje dobronamjernom
svjedoku. No istodobno, povodei se za zakonom estitog srca, on je
odluno stao na stranu rtava, hotei se prikljuiti svojim sugraanima u
jedinim istinama, koje su sigurne i svima zajednike, to jest u ljubavi,
patnji i progonstvu. Tako nema ni jedne tjeskobe njegovih sugraana
koju nije osjetio, ni jedne situacije u kojoj se nije sam nalazio.

Da bi bio vjeran svjedok, morao je iznositi prije svega djela, dokumente i

glasine. Ono to bi osobno imao kazati njegovo ekanje, njegove kunje,
to je morao preutjeti. Ako se tim posluio, uinio je to samo zato da bi
shvatio ili pomogao drugima da shvate sugraane i da bi dao to toniji
izraz onome to su drugi veinom osjeali nejasno i mutno. Istini za
volju, to mu nastojanje nije bilo teko. Kad bi doao u napast da svoje
intimno iskustvo uplete u iskaze tisua kunih bolesnika, zaustavila ga je
misao da nema jedne od tih muka koja ne bi istodobno muila druge i da
u svijetu gdje je bol tako esto samotna, valja tu pojavu smatrati neim
pozitivnim. Doista morao je govoriti u ime svih.

No ima bar jedan od naih sugraana u ije ime dr. Rieux nije mogao
govoriti. Radi se o onome za koga je Tarrou rekao jednoga dana
obraajui se Rieuxu: Jedino je njegovo zloinstvo to je u svome srcu
povlaivao onome to je ubijalo djecu i ljude. Ostalo shvaam, no to
mogu samo oprostiti. Pravedno je da ova kronika zavri njime, koji je
imao srce neuko, to e rei samotno.
Izaavi iz velikih, bunih ulica, gdje se slavilo, zakrenuvi u Grandovu i
Cottardovu ulicu, dr. Rieux bi zaustavljen od policajaca koji su napravili
kordon. Tome se nije nadao. Daleka buka sveanosti stvarala je dojam da
je ta etvrt i pusta i gluha. Izvadi kartu.

- Nemogue, gospodine doktore - ree agent. - Neki luak puca na

mnotvo. Ali ostanite ovdje, mogli biste nam ustrebati.

Uto Rieux spazi Granda koji je dolazio prema njemu. Ni Grand nije znao
nita. Nisu ga propustili i tako je saznao da netko puca iz njegove kue.
Iz daljine se vidjelo proelje kue, pozlaeno posljednjim zrakama sunca
koje nije davalo nikakve topline. Ispred nje ocrtavao se veliki prazni
prostor, to se pro-tegao do susjednoga plonika. U sredini ceste jasno se
razabirao eir i komad prljave neke tkanine. Rieux i Grand razabrali su
mnogo dalje, s druge strane ulice, jo jedan kordon redara koji su stajali
paralelno onome koji je njih bio zaustavio. Iza toga drugog kordona vrzli
su se hitro susjedi, hodajui amo-tamo. Gledajui dobro, otkrie agente
koji su se sakrili u veama suprotnih kua i drali u ruci revolver. Svi su
prozori na kui bili zatvoreni. Jedino je u drugome katu jedan kapak bio,
ini se, malo odmaknut. Ulica je bila potpuno tiha i mirna. Jedino bi koji
takt glazbe to je svirala u centru dolutao ovamo.

Iz jedne od suprotnih kua prasnue dva revolverska hica, a s oteenog

kapka sleti nekoliko krhotina. Onda opet zavlada utnja. Ovako izdaleka
i nakon burnog i bunog dana, Rieuxu se to uini gotovo irealno.
To je Cottardov prozor - ree najednom Grand, silno uzbuen. - No
Cottarda je nestalo...
Zato pucaju? - upita Rieux.
Zavaravaju ga. ekaju kola s potrebnim materijalom, jer puca na
svakoga koji kua ui kroz kuna vrata. Jedan je agent ranjen.
Zato puca?
Ne zna se. Svijet se na ulici zabavljao. Kad je revolver prvi put opalio,
nisu shvatili. Kod drugoga hica bilo je krike, jedan je ovjek ranjen, a svi
su se razbjeali. Neki luak, ta!

U utnji koja je zavladala minute su se polagano vukle. Odjednom na

drugoj strani ulice izbije pseto, prvo to ga je Rieux vidio nakon dugog
vremena, zamusani panjol koga su njegovi gospodari bili zacijelo sakrili
i koji je sada kaskao uzdu zidova. Stigavi do vrata, stade krzmati; onda
sjede na stranjicu i zabaci glavu traei buhe koje e prodrijeti. Agenti
ga stadoe dozivati zvidaljkama. On podie glavu, a onda se odlui i
uputi polagano preko ceste, da bi onjuio eir. U taj as plane u drugom
katu hitac, a pas se okrenu kao palainka, stane apama estoko tresti i
padne napokon na bok, trzajui se na mahove. Zauzvrat plane nekoliko
hitaca iz suprotnih vea koji ponovo otetie prozorski kapak. I opet se
spusti tiina. Sunce je bilo malo odmaklo, a Cottardovu prozoru poe se
pribliavati sjena. Iza doktora blago zacviljee konice.

- Evo ih - ree agent.

Za njihovim se leima pojave redari, koji su nosili ueta, jedne ljestve i

dva dugoljasta paketa, umotana u votano platno Zaoe u neku ulicu,
to je vodila oko onoga bloka kua koje bijahu nasuprot Grandovoj. as
kasnije osjeti se (vie nego to bi se vidjelo) neko gibanje u veama tih
kua. Onda ekanje. Pseto se vie nije micalo, ali se kupalo u tamnoj
lokvi.

Najednom se iz prozora koji su zaposjeli redari oglasi paljba iz runoga

mitraljeza. Kako je padala tanad, tako se kapak na koji su ciljali
doslovno slistio. Otkri se mrana povrina u kojoj Rieux i Grand sa
svoga mjesta nisu mogli nita vidjeti. Poto je paljba stala, zateke drugi
mitraljez, koji je pucao pod drugim kutom iz jedne udaljenije kue.
Tanad je bez sumnje ulazila u etvorinu prozora, jer je jedan pogodak
okrhnuo opeku na rubu. I te sekunde tri agenta potre preko ceste i
nestanu u kunoj vei. Gotovo u isti mah jurnu onamo jo trojica, a
paljba prestane. Opet ekanje. Dvije daleke detonacije odjeknue u
zgradi. Onda se zau buka koja naglo nabuja, a iz kue ispade, vie
noen nego vuen, mali ovjek bez kaputa, koji je neprekidno vikao. I
kao nekim udom svi se zatvoreni kapci itave ulice najednom otvorie,
a na prozorima se pojavio radoznao svijet, dok je iz kua izalo mnotvo
ljudi koji su se natisli iza kordona. Jednog se trenutka mali ovjek
ukazao nasred ceste; njegove su noge konano dotakle plonik; jedan ga
je agent drao straga, privukavi obje ruke. Jo je vikao. Jedan se agent
priblii i dva puta ga udari svom snagom, pomno, strunjaki.

- To je Cottard - promuca Grand. - Poludio je.

Cottard je meutim pao. Jo se vidjelo kako agent snano zamahuje

nogom i udara cunjavu masu to je leala na podu. Onda nastane gibanje,
a neka se zbrkana skupina uputi prema doktoru i njegovu starom
prijatelju.

- Razlaz! - ree jedan agent.

Rieux je odvratio pogled kad je skupina prolazila kraj njega.

Poelo se smrkavati kada Grand i doktor krenue. Kao da je dogaaj

prodrmao etvrt koja bijae obamrla. Sada se te daleke ulice opet
napunie agorom veseloga drutva. Pred kuom Grand ree doktoru do
vienja. Veeras e raditi. No prije nego e se popeti, ree doktoru da je
pisao Jeanni i da je sada zadovoljan. Osim toga potpuno je preradio
reenicu. Izbacio sam, ree, sve pridjeve.

I s tobo duhovitim smijekom skine eir i cifrasto se nakloni. No Rieux

miljae na Cottarda. Mukli odjek pesnica koje zgnjeie Cottardovo lice
progonio ga je dok je iao prema kui staroga astmatiara. Moda je tee
i bolnije misliti na ovjeka koji je kriv nego na ovjeka koji je mrtav.

Kad je Rieux stigao svome starom bolesniku, no je ve bila progutala

itavo nebo. Iz odaje mogao se uti daleki mrmor slobode, a stari je, kao
uvijek, pretakao svoj graak.

- Imaju pravo da se zabavljaju - govorio je - treba da bude i ovakvih

i onakvih da bi svijet bio svijet. Nego to je s vaim kolegom, doktore?
Do njih dopre viestruk prasak, no taj je bio miroljubiv: djeca su se igrala
abicama.
Mrtav je - ree doktor, oslukujui grudi to su hripale.
Ah - odvrati stari malko zateen.
- Od kuge - doda Rieux.
Da - prizna stari nakon nekog vremena - najbolji odlaze. To je ivot. No
taj je ovjek znao to hoe.
Zato to velite? - upita doktor, spremajui svoj stetoskop.
Tako! Nije govorio da nita ne kae. Ukratko, svidio mi se. Drugi vele:
To je bila kuga, obolio ovjek od kuge. Jo malo i trait e da budu
odlikovani. No to je napokon kuga? ivot, ivot i nita drugo.
Nemojte zaboraviti svoje inhalacije.
O, ne bojte se. Jo je meni vijeka, sve u ja njih pokopati. Ja znam
ivjeti. Radosno urlanje odvrati mu izdaleka. Doktor stade nasred sobe.
Bi li vas smetalo da odem na terasu?
Ma kako! Hoete li pogledati odozgo, je li? Samo dajte. No ljudi su
uvijek isti. Rieux se uputi prema stubama to su vodile na terasu.
Recite, doktore, je li istina da e podii spomenik umrlima od kuge?
Piu novine. Neki stup ili spomen-plou.
Znao sam ja. I bit e govorancija. Stari se smijao priguenim smijehom.
ujem ih odavle: Nai mrtvi... a onda e ravno na zakusku.
Rieux se ve uspinjao stubama. Veliko, hladno nebo blistalo je ponad
kua, a blizu breuljaka zvijezde su otvrdnule poput kremena. Ta no
nije bila odve razliita od one kada Tarrou i on dooe na terasu da
zaborave kugu. No danas je more bunije podno litica nego onda. Zrak je
nepokretan i lak, rijeen slanoga daha to ga je donosio hladni jesenski
vjetar. No buka grada jo uvijek udara o podnoje terasa poput morskih
valova. No ova je no, no osloboenja, a ne ustanka i bune. U daljini
tmasto crvenilo oznauje mjesto gdje su bulevari, iluminirani trgovi. U
noi koja je, eto, osloboena, udnja vie nije sputana, i to sada njena
huka i tutnjava dopire do Rieuxa.

Iz mrane luke podigoe se prve rakete slubenoga veselja. Grad ih

pozdravi dugim i muklim uzvikom. Cottard, Tarrou, oni i one koje Rieux
ljubljae i koje izgubi, svi, mrtvi i krivi, bijahu zaboravljeni. Stari je
imao pravo: ljudi su uvijek isti. No to je njihova snaga i njihova
nevinost, a Rieux je osjeao da im se pridruuje, ovdje, s onu stranu boli
i muka. Dok su krikovi bivali sve jai i sve dulji, a jeka je njihova
dopirala daleko da bi stigla podno ove terase, dok su plameni mlazovi
razliite boje iknuli uvis sve brojniji i brojniji, dr. Rieux odlui sastaviti
izvjetaj koji ovdje svrava. Nije htio da bude jedan od onih koji ute,
nego da pokua svjedoiti u prilog kunih bolesnika, pa tako ostavi bar
neki spomen o nepravdi i
nasilju koje im je uinjeno; da naprosto kae to se moe nauiti u doba
zala, to jest da u ovjeku ima vie stvari koje zasluuju divljenje, nego
onih koje zasluuju prezir.

Znao je pritom da ova kronika ne moe biti kronikom konane pobjede.

Mogla je biti samo svjedoanstvo o onome to je trebalo izvriti i to e
bez sumnje vriti ubudue u borbi protiv terora i njegova neumornog
oruja, svi ljudi, unato svojim osobnim krizama i tegobama; ljudi koji
se, ne mogavi biti sveci, a ne hotjevi priznati elementarno zlo, trude
ipak i nastoje da budu lijenici.

Sluajui radosnu ciku to je dopirala iz grada, Rieux se sjetio da je ta

radost zapravo svagda ugroena. Jer on je znao to nije znala ova
radosna gomila, a moe se saznati iz knjiga: da bacil kuge ne ugiba
nikada; da se moe desetke godina pritajiti u pokustvu i rubenini, da
eka strpljivo u sobama, podrumima, kovezima, rupcima i papirima i da
e moda doi dan kad e na nesreu i pouku ljudi, kuga probuditi svoje
takore i poslati ih da uginu u nekome sretnom gradu.